Igre Svjetska izložba

Ono što je prema Pierreu de Coubertinu trebala biti veličanstvena proslava u njegovoj domovini, na njegovom terenu i u njegovoj organizaciji, u konačnici se pretvorilo gotovo pa u - fijasko

Piše: ANA POPOVČIĆ

Ogroman uspjeh prvih modernih Olimpijskih igara održanih 1896. u Ateni značio je čvrste temelje modernom olimpijskom pokretu, ali je donio i jedan problem: Grci, ali i veliki dio međunarodne javnosti, sportaši, čak i neki članovi MOO-a, željeli su da se Igre zadrže u Grčkoj i organiziraju svaki put u Ateni.

To je bilo potpuno suprotno Coubertinovoj ideji koja nikako nije davala prednost Grčkoj kao domaćinu; on je zapravo planirao da se prve moderne Olimpijske igre održe 1900., i to u Parizu, usporedno sa Svjetskom izložbom. No, oduševljenje olimpijskom idejom ipak je rezultiralo ranijom organizacijom i Grčkom kao prvim domaćinom. Istovremeno je odlučeno da se druge OI održe 1900. u Parizu, na čemu je Coubertin sada inzistirao, suprotno svim drugim željama. No, kako to često bude u životu –kada na nečemu apsolutno inzistiramo, to najčešće ne završi onako kako smo željeli. Ono što je po Coubertinu trebala biti veličanstvena proslava u njegovoj domovini, na njegovom terenu i u njegovoj organizaciji, u konačnici se pretvorilo gotovo pa u fijasko.

Pierre de Coubertin namjerno je vezao Olimpijske igre uz Svjetsku izložbu jer se nadao se da će pod okriljem Svjetske izložbe mladi olimpijski pokret dobiti veliki publicitet. Naime, Svjetska izložba u Parizu bila je spektakularna i divovska manifestacija čiji je cilj bio pokazati dosege proteklog stoljeća i dati poticaj novom. Posjetilo ju je više od 50 miljuna ljudi. Posebno za izložbu sagrađeno je mnoštvo objekata koji su nakon izložbe većinom srušeni, a nekolicina onih koji su zadržani danas su ponos Pariza, kao što su Eiffelov toranj (koji je sagrađen kao ulaz na izložbu), Gare de Lyon (kolodvor Lyon), Gare d’Orsay (danas pretvoren u Muzej d’Orsay), most

Alexandra III. (vjerojatno najpoznatiji pariški most), Grand Palais, La Ruche, Petit Palais.

U sklopu izložbe, puštena je u rad prva linija pariškog metroa, prvi put kao novina prikazan je zvučni film, pokretne stepenice, dizelski motor itd. Već iz ovih nekoliko podataka jasno je da je izložba bila ogroman i iznimno važan događaj, i razumljiva je bila Coubertinova želja da Olimpijske igre na određeni način profitiraju od toga.

Nezadovoljni Pierre De Coubertin

No, direktor Svjetske izložbe, Alfred Picard, kojem je glavni cilj bio pokazati modernu i naprednu Francusku, smatrao je da je održavanje obnovljenog antičkog sportskog natjecanja „apsurdni anakronizam“. U konačnici je došlo do brojnih nesuglasica, a Pierre de Coubertin se čak povukao iz organizacije i bio krajnje nezadovoljan rezultatom. Brojni predmeti i dokumenti svjedoče o neslaganju organizatora. Na plakatima, ulaznicama, medaljama i suvenirima češće se nalazi izraz „Exposition Universelle“ (naziv svjetske izložbe) nego riječ „Olympic“. Na jednom se dokumentu nalazi naslov „Program Olimpijskih igara 1900.“, a u drugom se sportska natjecanja nazivaju „Natjecanjima u tjelovježbi i

OVO SU JEDINE OI NA KOJIMA JE BILO VIŠE SUDIONIKA NEGO GLEDATELJA, A

MNOGI NATJECATELJI SVE DO PRIMANJA

MEDALJA UOPĆE NISU ZNALI DA SU NA

OLIMPIJSKIM IGRAMA sportu“ bez ikakvog spominjanja olimpizma. Naravno da ni mnogi gledatelji i natjecatelji nisu znali kojem od dva međunarodna događaja prisustvuju, a neki povjesničari i danas raspravljaju koje su discipline uopće bile zastupljene na tim Olimpijskim igrama. Igre su jednostavno utopljene u Svjetsku izložbu i gotovo izgubile bilo kakav identitet. Održane su bez prevelikog publiciteta i odjeka u javnosti, bez ceremonija otvaranja i zatvaranja, a razvučena