Dug kao tehnika dresure i arhetip društvenog odnosa

Josip Cmrečnjak jcmecnj@ffzg.hr

Dug kao tehnika dresure i arhetip društvenog odnosa: Maurizio 1

Lazzarato i proizvodnja neoliberalnog subjekta

Sadržaj: ​ u knjizi talijanskog postoperaističkog mislioca Maurizia Lazzarata, naslovljenoj Proizvodnja zaduženog čovjeka. Esej o neoliberalnom stanju (2013), nalazimo figuru „zaduženog čovjeka“ (​ homo oeconomicusa​ ) kao paradigmatsku poziciju subjekta unutar postfordističke financijalizirane neoliberalne ekonomije. Polazeći od teze da je odnos kreditora i ​ dužnika osnova društvenih odnosa na Zapadu, Lazzarato tvrdi da se ​ dug ne može jednostavno promatrati isključivo kao ekonomski mehanizam zbog toga što je on ujedno i tehnika (​ dispozitiv​ ) kojom se upravlja individualnim subjektima i kolektivnom sviješću u cjelini, uvodeći ih u poziciju u kojoj su razvlašteni od kritičke prosudbe i zarobljeni u okamenjenoj budućnosti. Imajući u vidu tu tezu kao polazište, namjera je ovoga rada rekonstruirati historijsko­antropološke pretpostavke koje stoje iza pojma ​ duga​ , primarno se oslanjajući na rad Davida Graebera ​ Dug: prvih 5000 godina i relevantna mjesta iz Nietzscheove rasprave ​ Uz Genealogiju morala​ , te osvjetliti neke strateške mehanizme proizvodnje dužničke subjektnosti, odnosno dispozitive dominacije, konzultirajući radove Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija ​ Anti­Edip i ​ Tisuću platoa u kojima navedeni dvojac komentira relevantna mjesta spomenutog Nietzscheovog spisa, ali i gradi svoju teoriju hvatnih aparata kapitalizma. Nadamo se da će se na kraju pokazati da ekonomija bazirana na dugu rekonfigurira suverenu disciplinarnu i, u fukoovskom smislu, biopolitičku moć, te učvršćuje i produbljuje ​ proizvodnu​ , ​ političku​ i ​ distributivnu funckiju​ klasne asimetrije.

Ovaj tekst predstavlja znatno prerađ enu, produbljenu i proširenu verziju izlaganja koje sam održao – u znatno skrać enom i za izlaganje prilagođ enom formatu – na studentskom simpoziju „Kontrola? Sloboda? Subjekt?“ koji se održao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 20. do 22. svibnja 2015. godine u organizaciji USF‐a.

1

1

Ključne riječi​ : dug, subjektivacija, neoliberalni subjekt, diskurs, moć, ​ homo oeconomicus​ , rizik, Lazzarato, Nietzsche, Deleuze.

„Društvo rizika stvara se i postaje zbiljskim upravo tako da se apstrahira od njega samoga.

Društvo rizika poč inje onda gdje normativni društveni sistemi koji obeć avaju sigurnost zakazuju u pogledu opasnosti koje su uzrokovane odlukama.“

„Onaj tko koncipira svijet kao rizik naposljetku postaje nesposobnim za djelovanje.“

„Rizici pršte matematikom.“ —​ Ulrich Beck

1. Uvodne napomene: narativi ​ sociologije rizika​ i dekonstrukcija ​ režimâ istine Dijagnoza kontemporarne epohe u radovima uglednog njemačkog sociologa Ulricha 2

3

Becka (ali i u radovima Anthonyja Gidensa ​ ) može se okarakterizirati kao ​ društvo rizika (usp. Beck, 2001a, 2001b, 2003, 2004). U knjizi ​ Pronalaženje političkog. Prilog teoriji U nekrologu povodom nedavne smrti Ulricha Becka (1944‐2015), Anthony Giddens, osvrć uć i se na životno djelo kolege sociologa, naznač uje centralno mjesto fenomena rizika u Beckovom mišljenju koje ostaje puko konceptualno bez ulaska u konkretne historijsko materijalistič ke uvjete moguć nosti generiranja rizika: „as Beck deployed the term, globalisation refers to the increasing interdependence of world society, a process that for him goes a long way beyond the marketplace. This is far from being simply a benign phenomenon, as he showed in his first major work, ​ Risikogesellschaft (​ Risk Society​ ), published in 1986. As industrial society spreads across the world, it creates a complex tangle of risks and opportunities, many of which have no parallel in previous periods of history. Risk – and awareness of risk – Beck argued, do not just come to dominate the large institutions of our society. They penetrate our everyday lives, as a necessary part of the breaking‐away of the modern world from traditional customs and traditions.“ 2

Usp. knjigu ​ Odbjegli svijet: kako globalizacija oblikuje naše živote​ , Klub studenata sociologije Diskrepancija, 2005. i knjigu ​ Treć i put: obnova socijaldemokracije​ , Politič ka kultura, 1999.

3

2

refleksivne modernizacije (2001a), Beck u pojmu „druga moderna“ pokušava pronaći lozinku čije bi dešifriranje omogućilo odgovore na žive suprotnosti i proturječja režima moderne i postmoderne, kao modela deskripcije globalnog kulturno–političko–ekonomskog sistema baziranog na mnogobrojnim kontradikcijama koje valja, iz optike Becka, teorijski ​ umiriti​ .

Beck ocrtava sociološku (meta)teoriju kao „kozmopolitski realizam“ koja bi trebala dostatno pojasniti i precizirati novu situaciju postfordističke kapitalističke reprodukcije života, društva i rizika koji se u brojnim modalitetima neizostavno veže uz te procese.

Analitičko oruđe kojim deskriptivno (pa i normativno) pokušava zahvatiti i eksplicirati rizike 4

i antagonizme prve moderne Beck locira u ​ teoriji refleksivne modernizacije koja je sustavno izložena u gore navedenoj knjizi. Urušavanjem „komunizma“ i padom željezne zavjese zapadno se društvo (re)konstruiralo, odnosno restauriralo kao samorazumijevajuće ​ društvo rizika pogonjeno tržišno orijentiranom ekonomijom, dekonstrukcijom države blagostanja te sve većim uplivom privatnog interesa u ono javno, a medijski posredovana spektakularnost svakidašnjeg građane tretira kao ​ bezlične figure koje pasivno ​ konzumiraju dnevnu politiku.

Drugim riječima: „u prošlosti su prvo sjeverna, zatim i cijela Europa, a naposljetku i cijeli svijet, ​ osobnoj slobodi dali prednost pred svim ostalim vrijednostima (​ pravdi, solidarnosti​ , besmrtnosti)“ (Attali, 2009:126, kurziv moj). U tako orkestriranoj igri na „daskama koje život znače“ Beck traži da na mjesto jedne kritičke teorije (referirajući se na frankfurtsku školu) nastupi ​ teorija društvene samokritike (ono što on zove ​ demokratizacija kritike​ ), odnosno jedna refleksivna analiza antagonističkih momenata koji u bitnome karakteriziraju kako društvo prve, tako i druge moderne. Iz te optike vidimo da zastarijevanjem industrijske moderne (perioda kapitalizma fordističkog tipa) nastupa epoha ​ društva rizika sa svim svojim simptomima, slabostima i kontradikcijama. Beck zahtijeva jednu novu ​ refleksivnu teoriju koja će biti u stanju kritički promisliti epohu ​ prve ili ​ klasične moderne (koju Beck naziva projekt jednostavne​ , ​ linearne ili ​ industrijske modernizacije). Sociološkim rječnikom kazano, ako jednostavna, prva modernizacija (i teorije koje je reflektiraju) opisuju strukture aktera koji reproduciraju​ , druga, refleksivna modernizacija (i njezina tzv. ​ refleksija refleksije​ ) opisuje Za kritič ki pregled potencijala tzv. „refleksivne modernizacije“ usp. č lanak Krešimira Petković a „Europska unija i refleksivna modernizacija: je li teorija kasne modernosti Anthonyja Giddensa i Ulricha Becka uvjerljiva kao politič ki diskurs europeizacije?“.

4

3

strukture aktera koji ​ mijenjaju​ . Beckovim rječnikom, refleksivna modernizacija tako znači „ne revoluciju, ali ​ drugačije društvo“ (Beck, 2001b:76). Utoliko, neko novo pronalaženje političkog, kao ulazna točka za Becka, znači u bitnome ostajanje u okvirima postojećeg tržišno­(novo)liberalnog ekonomskog režima i parlamentarne demokracije. Eufemistički kazano radi se o praktičnoj ​ (meta)refleksiji onog ​ refleksivnog​ , odnosno o tobožnjem „napuštanju“ okvira ostajući u njima, rastvaranju neupitnog, ali s ogradama spram tog istog neupitnog.

Upravo u reformuliranju starih antagonizama, odnosno sagledavanju istih iz drugog kuta, Maurizio Lazzarato (2013) vidi ciničnost i oportunizam Beckove teorije ​ refleksivne modernizacije​ , prema kojoj je društvo rizika (samo) nusprodukt inače „zdravog sistema“ te će nas upravo ti rizici i njihovo zaoštravanje potaknuti na, kako to argumentira Beck, više „refleksije“. Dakako, zahtjev za sistemskim reformama (iz lijeve optike) i samo problematiziranje deregurilanog financijaliziranog kapitalizma, kao jednog od glavnih generatora društva rizika, opisanog na fenomenološkoj razini, Beck markira kao protumoderne (regresivne) tendencije​ . Ideja prema kojoj Beck gradi, između ostalog, svoju teorijsku zamisao o društvu, zasniva se na osobitome antropološkom uvidu koji čovjeka načelno shvaća kao ​ homo optionis ​ ili kao ​ homo optans ​ (Vrcan, 2005:157­169) (biće koje izabire​ ), a koje unutar Beckovih koordinata bitno biva ograničeno imanentnom nemogućnošću opredmećivanja svoga izbora, odnosno autonomnog odlučivanja, uslijed 5

sistemske uronjenosti u stanje dugovanja (javni dug (državni ​ ), privatni dug)), dugovanja koje kao ​ tehnika (mehanizam, tj. ​ dispozitiv​ ), kojom se upravlja individualnim subjektima (i kolektivnom sviješću u cjelini), uvodi ​ dužnike ​ u poziciju u kojoj su mnogostruko razvlašteni od kritičke prosudbe i zarobljeni u okamenjenoj budućnosti prožetoj jednom jedinom konstantom – ​ rizikom​ .

2. Intelektualni defetizam i politički nihilizam: lažni indikatori „kritičkog mišljenja“ i zavodljivost diskursa koji sistematično formiraju ​ objekt ​ o kojem govore

Lazzarato iznosi podatak da je „u Francuskoj plać anje kamata državnog duga u 2007. godini poraslo na više od 50 milijardi eura. To je druga prorač unska stavka Francuske države, odmah nakon obrazovanja, a prije obrane“ (Lazzarato, 2013:17).

5

4

Objekt mišljenja se konstituira diskurzivnom praksom; radi se o tome da diskurzivna tvorba ​ ne opisuje svijet – ona ga tvori. ​ Deskriptivno ovdje ima imperativ ​ preskriptivnog​ . Iz te perspektive valja čitati drugi važan moment Beckove sociologije društva rizika: tematiziranje procesa ​ individualizacije s važnim političkim implikacijama. Čitamo: „individualization is a concept which describes a structural transformation of society’s institutions. It describes a change in the relation of the individual to society. What individualization means in this constellation is ​ disembedding without re­embedding​ . In the second modernity, the individual becomes, for the first time in history, the basic unit of social reproduction“ (Beck and Willms, 2004:62­63, kurziv u originalu). Progresivna individualizacija – u uvjetima globalizacije – sa sobom vuče i individualiziranu distribuciju sistemski generiranog rizika, ​ prekarizaciju​ , fleksibilizaciju​ , općenito koncept „ljudskog kapitala“ i subjekta kao samopoduzetnika koji se kao zasebni entitet, vođen isključivo individualnim interesom, (samo)potvrđuje na tržištu: „neoliberal economics rests upon an image of the autarkic human self. It assumes that individuals alone can master the whole of their lives, that they derive and renew their capacity for action from within themselves. Talk of the 'self­entrepreneur' makes this clear“ (Beck and Beck­Gernsheim, 2002:xxi). S druge strane, opisujući strukturne promjene u radu, koje zahvaćaju društvo kasne moderne, Andre Gorz iz druge perspektive naglašava tendenciju dokidanja (ili bolje kazano ​ razvodnjavanja​ ) antagonističkog odnosa između subjekta i poduzeća, odnosno između rada i kapitala. On piše: „sve velike tvrtke znaju, međutim, da je u sklopu najamnog odnosa nemoguće od zaposlenika zadobiti potpunu uključenost, bezostatnu identifikaciju sa zadatkom. Samom činjenicom da je ugovoren, najamni odnos priznaje razliku, to jest odvojenost ugovornih strana i pripadajućih im interesa“ (Gorz, 2015:15). U društveno se tkivo otpuštaju razni mehanizmi (aparati) discipline koji pounutreni poprimaju stanje samodiscipline i rađaju jednu novu radnu etiku. Radnika se pokušava usisati u tobože zajednički interes, odnosno prikazati antagonistički odnos rad – kapital kao suradnički (dioničarski odnos u poduzeću eklatantan je primjer). Utoliko iz optike kapitala: „razlika između poduzeća i subjekta, između radne snage i kapitala mora biti dokinuta. ​ Sama osoba mora postati poduzećem​ , ona, kao radna snaga, sama mora postati postojanim kapitalom koji zahtijeva da ga se stalno reproducira, širi, oplođuje“ (Gorz, 2015:16). Usko je povezano inzistiranje kulturne industrije na samooblikovanju sebe kroz identitetsko–konzumerističke 5

politike i shvaćanje sebe kao ​ individue​ , kao ​ poduzeć​ a, kao utjelovljenje ​ ljudskog kapitala​ .

Vidjet ćemo kasnije da proizvodnja subjektiviteta postaje glavnom proizvodnom snagom, naglasak više nije – da se tako izrazim – na ​ proizvodnji pametnih telefona (jer taj je „problem“ izmješten na jugoistok Azije), sada se radi o tome kako uvjeriti subjekte da ih konzumiraju u što široj paleti boja, modela, funckija, ​ gadgeta​ . Centralnu ulogu masovnih medija u tom procesu ne treba posebno naglašavati. U članku „Neoliberalism in Action: Inequality, Insecurity and the Reconstitution of the Social“ Lazzarato (2009) opisuje neke od mehanizama kojima novoliberalni režim transformira društvo. Na tragu Foucaulta, Lazzarato pronalazi razne diskurzivne prakse koje oblikuju kategorije poput: ​ rada​ , ​ tijela​ , ​ radne snage​ , zaposlenosti​ , ​ naknade​ , ​ plaće​ , ​ ugovora​ . Inzistiranje na kompeticiji kao organizirajućem principu društva (i individui kao nositelju tog principa) stvara jedan diskurzivni terminal kroz koji se svaki aspekt života provlači: „one of the key changes that the financialization of the economy has operated is the redistribution of risk and protection (Lazzarato, 2009:124).

Vidjet ćemo kasnije u kakvoj su svezi rizik i dug kao dispozitivi koji kontroliraju manevarski prostor zaduženog čovjeka, ali i polja političkog uopće jer „from that point of view, we can see neoliberalism as the reversal of the 'socialization and mutualization' of wealth and property, precisely through the individualization of access to private property; it is one of the most powerful instruments of neoliberal depoliticization“ (Lazzarato, 2009:124). Međutim, vratimo se na problem individualizacije koja je usko povezana s percepcijom rizika. Kod Becka, „individualizacija znači ​ prvo rastvaranje te ​ drugo zamjenu oblika života industrijskog društva drukčijim oblicima u kojima pojedinci moraju sami stvarati, inscenirati, krojiti svoje biografije. Stoga se i naziva 'individualizacijom'“ (Beck, 2001​ a ili b​ :154). Radi se o razumijevanju usmjerenog (dijalektički prožetog) ispreplitanja jednostavne ​ prve moderne i druge refleksivne moderne​ . Oblici društvene relacije koji se opredmećuju u industrijskoj (prvoj) moderni (odnosno klasno antagonističko društvo) rastvaraju se, prema Becku, u svojoj suštini i taj proces Beck zove ​ individualizacija​ , a iz optike Lazzarata taj proces bismo mogli nazvati zaoštravanje klasnih, odnosno vlasničkih odnosa. Procesi individualizacije su multidimenzionalni; važno je međutim naglasiti da vuku sa sobom procese usložnjavanja formiranja identiteta, pada solidarnosti među ljudima, rastakanja malih zajednica, rasta polisemičnosti uvjerenja i životnih stilova, kidanja socijalnih mreža, raspada 6

samorazumljivosti nosivih kategorija društvenog, osjećaja osamljenosti (pa i bespomoćnosti), neodređene bojazni itd.

U tom kontekstu, razmatrajući pojam ​ mnoštva kao disperzivan fenomen suvremenih formi života i njegovu pozicioniranost unutar tzv. postfordističkog kapitalizma, Paolo Virno kaže: „u ovoj se promjeni dijalektike bojazni i utočišta prije svega ukorjenjuje iskustvo suvremenog mnoštva (ili ako vam je draže, ​ postfordističko iskustvo​ ). ​ Mnogi kao ​ mnogi su oni koji dijele osjećaj 'nepripadanja', čak štoviše, oni to iskustvo postavljaju u središte vlastitog društvenog i političkog djelovanja“ (Virno, 2004:24). Dakako, novoliberalne reforme, koje od 80­ih naovamo uživaju puni zamah na krilima konzervativne misli, a koje inzistiraju na tome da se ​ subjekt konstituira isključivo kao ​ pojedinac utopljen u mnoštvo​ ; da planira, da djeluje, da predviđa, da odvaguje rizike i da, ako „zakaže“, sam snosi posljedice koje je sam „posijao“, posljedice koje imaju sistemsku (proizvodnu – kriza akumulacije kapitala) pozadinu, ne samo kulturološko­svjetonazorsku dimenziju (usp. Harvey, 2013: 43­8).

Utoliko, treba se zapitati radi li se o fenomenima koje treba sagledati odvojeno jedne od drugih, kao „nepovezane“ slučajeve financijske, nuklearne, migracijske, prehrambene, klimatske krize, političke krize predstavničke demokracije, osjećaja straha, tjeskobe i osamljenosti, odnosno kao fenomene koji vape za jednom transcendentnom ​ redemptivnom 6

(mesijanskom) kritikom (na tragu Waltera Benjamina ​ ) ili sve te krize treba supsumirati pod

6

Ovdje nam je interesantan, sasvim usputno vezano za pojam 'iskupljenje', kratki tekst Waltera Benjamina naslovljen „Kapitalizam kao religija“ iz 1921. koji je ostao kao fragment, ali sadrži iznimno pronicljive opaske u kojima Benjamin ispreplić e elemente mesijanske, teološke tematike i one historijsko materijalitič ke kritike.

Benjaminu je izvor referiranja epohalno djelo Maxa Webera Protestantska etika i duh kapitalizma iz 1905.

Kapitalistič ku reprodukciju života možemo sagledati kao 'bolest duha' koja umnogome karakterizira suvremeno društvo u kojem sistem generira na umjetan nač in oskudicu i ogranič enost dobara, odnosno asimetriju odnosa moć i. Takva konstelacija izaziva konstantno nadmetanje (nauštrb kooperacije) – akumulaciju materijalnih dobara.

U tako generiranom sistemskom nasilju nad duhom i tijelom subjektivnost se oblikuje tako što svu svoju snagu, mentalnu i tjelesnu sposobnost usmjerava ostvarivanju uskih, sebič nih interesa. U današnjem, modernom, globaliziranom svijetu kapitalizam kao forma reprodukcije života poprima oblič je religije, a podređ ivanje subjekta transcendentnim onostranostima iz religijske optike ovdje je zamijenjeno ovostranim podređ ivanjem – odnosno profitom. Zadnji paragraf tog fragmenta izuzetno je indikativan, č itamo: „našem razumevanju kapitalizma kao religije može doprineti i ako zamislimo da je prvobitni paganizam morao poimati religiju ne kao neki „viši moralni“ interes, već na najneposredniji praktič an nač in – da je sigurno bio svestan svoje 'idealne' ili 'transcendentne' prirode, kao i današnji kapitalizam, ali da je na nevernike ili pripadnike druge vere u svojoj zajednici gledao isto kao što moderna buržoazija gleda na one koji ne zarađ uju“ (dostupno na: https://anarhisticka‐biblioteka.net/library/walter‐benjamin‐kapitalizam‐kao‐religija​ .

7

jedan zajednički nazivnik koji, ipak, neće jedna blagoglagoljivost ​ á la Beck lišiti odgovornosti ili teorijski izmjestiti na drugi, tobože, neutralni teren.

3. Ekonomski imperativ i ono socijalno: modaliteti proizvodnje, kontrole subjektiviteta i pojam ​ protuproizvodnje Kritiku uvjeta mogućnosti i implikacije Beckovog shvaćanja druge, ​ refleksivne moderne daje Maurizio Lazzarato u završnom poglavlju knjige ​ Proizvodnja zaduženog čovjeka. Esej o neoliberalnom stanju (2013). Umjesto narativa o rastakanju klasnog antagonizma koji nalazimo kod Becka i lišavanja značaja pojma klase za suvremenu sociologiju, Lazzarato pokazuje da treba reaktivirati i zaoštriti mjere ​ klasne borbe upravo zadržavajući analitički okvir usidren oko asimetričnih relacija moći, odnosno klasnih relacija.

Lazzarato teorijsko uporište pronalazi u pojmu „protuproizvodnje“ preuzetom od Deleuzea i Guattarija. Čitamo: „ako shvatimo razloge iz kojih je novi ​ New Deal danas nemoguć – a to ćemo najbolje uvidjeti preko koncepta antiproizvodnje – moći ćemo prepoznati kako nezamisliva rješenja tako i raspoložive strategije za suočavanje sa suvremenim katastrofama“ (Lazzarato, 2013:116). Iako Beck dobro uočava da je u suvremenom kapitalizmu proizvodni sektor (ali i financijski) neodvojiv od destrukcije i generiranja rizika koji cjelokupni život drži u permanentnom izvanrednom stanju i strahu, Lazzarato s druge strane pokazuje da „Deleuze i Guattari ovo funkcioniranje kapitalizma nazivaju 'antiproizvodnjom' i smatraju ga znakom raskida s kapitalizmom kakav su definirali Smith, Marx ili Weber“ (Lazzarato, 2013:117). Kao što je poznato, klasični ekonomisti (Ricardo i Smith) pa i Marx razlikovali su produktivni (rad radnika u tvornici) od neproduktivnog rada (kućanice – rad koji se orijentira na potrošnju, ne primarno na proizvodnju). Ovo je točka na kojoj se vidi promašenost kritiziranja financijskog kapitalizma kao „neproduktivnog“ za razliku od industrijskog kapitalizma koji se smatra temeljem bogatstva nekog naroda. Lazzarato uviđa: „Deleuze i Guattari nam kažu da par produktivno­neproduktivno

više

nije

djelatan“

(Lazzarato, 2013:117). Moment

protuproizvodnje uspostavlja novu dihotomiju kapitalističke ekonomije koja izmiče staroj podjeli ​ proizvodno–neproizvodno jer se razvija točno unutar okvira onoga što su klasični 8

ekonomisti i Marx definirali kao „produktivno“. Dakle, mogli bismo kazati da fenomen protuproizvodnje (famozna Smithova kućanica, policija, rentijerska klasa) više nije suprotstavljena proizvodnji, već je apsorbirana unutar okvira proizvodnje. U djelu ​ Anti­Edip Deleuze i Guattari briljatno zapažaju taj moment gdje čitamo: „aparat protuproizvodnje nije više transcendentno jedinstvo koje se suprotstavlja proizvodnji, granica ili kočnica; naprotiv, on se posvuda uvlači u proizvodnu mašinu i čvrsto uz nju prianja kako bi regulirao njezinu produktivnost i ostvario višak vrijednosti (odatle, na primjer, razlika između despotske i kapitalističke birokracije“ (Deleuze i Guattari, 2015:222). Osobina kapitalističke relacije koja strukturira drušveno polje sve se više iskazuje u umjetnom stvaranju manjkova tamo gdje nalazimo obilje – u indukcijama krizâ: „to širenje aparata protuproizvodnje odlikuje sav kapitalistički sustav; kapitalističko širenje jest širenje protuproizvodnje u proizvodnji na svim razinama procesa. S jedne strane, ono je jedino sposobno otvoriti vrhovni cilj kapitalizma, koji je proizvođenje manjka u velikim skupovima, uvođenje manjka ondje gdje uvijek ima previše, apsorpcijom preobilnih resursa koju izvodi. S druge strane, ono jedino popraćuje kapital i tok znanja kapitalom i ekvivalentnim tokom ​ gluposti koji također izvodi apsorpciju ili ostvarenje i zajamčuje integraciju grupa i pojedinaca u sustav“ (Deleuze i Guattari, 2015:222,​ ​ kurziv u originalu).

Takva konstelacija odnosa ima, dakako, značaja kada gledamo na kapitalizam kao na historijski progresivističku (što ističe i Marx), ali kontingentnu silu koja je budućnosti čovječanstva mnogo toga obećala putem razvoja proizvodnih odnosa. Međutim, Lazzarato tvrdi da jednom kada prepoznamo prisustvo momenata protuproizvodnje, kapitalizam kao historijska tvorevina i relacija društvenog gubi svako moguće „progresivno“ svojstvo. Od 70­ih godina 20. stoljeća upravo svjedočimo permanentnoj krizi kapitalizma uslijed posljedica dominacije protuproizvodnje. Drugim riječima, antiproduktivna strana kapitalizma nadvladala je produktivnu stranu. André Gorz u svome djelu ​ Nematerijalni rad: spoznaja, vrijednost i kapital (2015) uočava neke pomake u prelasku modaliteta kapitalističke akumulacije na tendenciju sve većeg zaposjedanja intelektualnog rada i eksploatiranje tzv. „ljudskog kapitala“. Razvijene zemlje zapadnog svijeta proživljavaju sve veću metamorfozu radnog procesa, a jednostavni apstraktni rad (još od Adama Smitha) koji se smatrao izvorom

9

vrijednosti potisnut je sve više različitim obrascima složenog, kognitivnog rada. Sve to povlači konstituciju određene forme subjektivnosti, podesne da podnosi fleksibilnost i stalnu promjenu radnih uvjeta te da ​ radom na sebi prati razna meandriranja potražnje rada na tržištu.

Gorzova teza je da žarište stvaranja vrijednosti postaje ​ nematerijalni rad​ , barem na Zapadu. Čitamo: „nematerijalni rad uglavnom ne počiva na ​ spoznajama njegovih pružatelja. On prije svega počiva na izražajnim i suradničkim sposobnostima koje se ne mogu poučavati, na živosti pri upotrebi znanja koja je dio kulture svakodnevlja. U tome je jedna od velikih razlika među radnicima manufaktura i tayloriziranih industrija i radnika postfordizma. Prvi su postajali djelatnima samo nakon što su lišeni znanja, vještina i navika razvijenih kulturom svakodnevlja i podređeni parceliziranoj podjeli rada“ (Gorz, 2015:11). U tako ocrtanim uvjetima od radnika se više ne očekuje da trpno podnosi mehaničke radnje koje mu zadaje industrijska mašinerija, on sada postaje izvorom – da se poslužimo rječnikom francuskog 7

heterodoksnog ekonomista Yanna Moulier­Boutangea – eksploatacije drugog stupnja: „radnik se stoga više ne očituje kao vlasnik same svoje heteroproizvedene radne snage (to jest predodređenih sposobnosti što ih usađuje poslodavac), već ​ kao netko tko se samoproizvodi i nastavlja se samoproizvoditi​ “ (Yann Moulier­Boutange, citirano u Gorz, 2015:12). Međutim, u pojmu „kognitivni kapitalizam“ ne trebamo tražiti, u Lyotardovom smislu, ​ riječ–kišobran u kojoj bismo pronašli magično raspetljavanje čvora ili utočište. Radi se o tome da se krajem 20. stoljeća, unutar litanija ili malih narativa o postmodernom društvu, zaista događaju strukturne promjene u radu i radnim odnosima. Pokušat ćemo ocrtati osnovne obrise te nove kartografije društvenog. U članku „Lacan and Debt. The Discourse of the Capitalist in Times of Austerity“ Andrea Mura podvlači neke dimenzije od kojih i sami polazimo. Čitamo: „No longer assumed merely to be labour power, the worker is transformed into human capital upon which rests the responsibility to make good or bad 'investment' decisions, which allow for the development, accumulation, valorisation of himself or herself as 'capital', increasing or decreasing his or her personal capital value. In its later developments, this biopolitical reconceptualisation of the individual as an entrepreneur­of­the­self extends to the whole of

Usp. knjigu Yanna Moulier‐Boutangea ​ Cognitive Capitalism (​ Le Capitalisme cognitif​ ) iz 2008. u kojoj autor na tragu kritike ortodoksnih marksistič kih strujanja sistematski razvija pojam „kognitivnog kapitalizma“ i smješta ga unutar određ enih granica politič ke ekonomije postfordistič kog Zapada.

7

10

society, affecting all areas of social life, including education and health (Andrea Mura, 2015: 155­156).

Utoliko, vraćajući se na sociologiju rizika Ulricha Becka, možemo ono što se tamo na fenomenološkoj razini opisuje kao ​ generiranje rizika ovdje shvatiti kao autodestruktivnost kapitalizma samog, ali i pronalaženje novih poligona za ekstrakciju viška vrijednosti – posebice u eksploataciji kognitivnog rada. Potreba za rastom profitne stope otpušta mehanizam ​ protuproizvodnje ​ koji proizvodi nedostatke tamo gdje nalazimo višak, odnosno pusto obećanje budućeg dostizanja nikad ostvarive sreće, a žudnju ostavlja da vrluda bez jasnog vidika za rukohvatom. Ekonomiju utemeljenu na dugu, o kojoj će biti riječi nadalje, ne odlikuje samo fenomen ​ protuproizvodnje​ , već i tendencija zapadanja u ​ protudemokraciju​ : instaliranje tehničkih mandatara samo je jedan, geografski nam blizak, eklatantan primjer.

4. Genealogija zaduženog čovjeka i ​ fleksije subjektivnosti​ : od iskustva rizika do erozije vremena Namjera je sljedećih paragrafa ponuditi moguće teorijske instrumente, koncepte i 8

iskaze za (primarno filozofijsko­antropološku) analizu osnovnih crta financijalizacije i ekonomije duga te njihove političke implikacije i mehanizme potčinjavanja, odnosno, pokušat 9

ćemo shvatiti dug kao relacijsku moć i temelj suvremenog društvenog života. Pokušat ćemo Ovdje valja napomenuti da se od 1970‐ih naovamo zbivaju znač ajne promjene u cirkuliranju kapitala. Ponajprije na krilima informatič ke revolucije i sofisticiranih matematič kih modela, ali i padom profitne stope iz realnog sektora, stvaraju se financijska tržišta. Znač ajan događ aj zbio se 15. kolovoza 1971. godine kada je Richard Nixon dokinuo međ unarodni zlatni standard koji je bio na snazi od sporazuma u Bretton Woodsu. Tim je potezom Nixon uveo „plivajuć u“ valutu koja je na snazi i danas. Efektivno, tim se č inom globalni sustav kreditnog novca posve odvojio od pokrić a u zlatu, a ekonomija je zašla u sasvim novu fazu deregulirane špekulacije. Č itamo: „sve to pratio je u poč etku povratak 'monetarizmu', doktrini prema kojoj se, iako se novac više ni na koji nač in ne temelji na zlatu, kao ni na nekoj drugoj robi, politika vlade i središnje banke trebaju ponajprije baviti pomnim nadzorom nad dotokom novca kako bi zajamč ile da služi ​ kao da je roba koje nema mnogo, č ak i dok je istodobno financijalizacija kapitala znač ila da je već ina novca koji se ulaže posve odvojena od dvih oblika povezanosti sa stvaranjem komercijalnih aktivnosti te je postala oblikom č iste spekulacije“ (Graeber, 2013:469).

8

Poč etkom svibnja u Hrvatskoj je gostovao povjerenik Europske komisije za financije Pierre Moscovici. U intervjuu na javnoj televiziji istaknuo je da nova Vlada RH mora poveć ati napore vezane za fiskalnu disciplinu, strukturne reforme, redukciju deficita te određ ene javne servise mora podvrgnuti tržišnim mehanizmima, dakle, privatizirati ih. Ukoliko takve mjere izostanu, Europska komisija biti ć e prisiljena poveć ati ​ monitoring radi spreč avanja makro‐ekonomskih disbalansa. Na upit o nekim konkretnim mjerama povjerenik je naveo: porez na nekretnine, penalizaciju preranih umirovljenja, privatizaciju obrazovanja, jač e poticanje „neaktivnih“ na tržištu rada te zauzdavanje fiskalnih rizika u zdravstvu. Dekodiranje ovog tipa diskursa koji se plasira u javnost zahtijeva određ en analitič ki aparat. Pitanje duga i njegovo tematiziranje još više dolazi u fokus ako znamo da je, prema podacima HNB‐a, Hrvatski bruto inozemni dug na kraju treć eg tromjeseč ja 2015. godine iznosio 47 milijardi eura, odnosno 9

11

pokazati – na temelju uvida Maurizia Lazzarata – da pored relacije ​ rad ​ – ​ kapital danas svjedočimo rastućoj dominaciji relacije ​ kreditor (vjerovnik) – ​ dužnik​ . Ispod ispraznog, medijski konstruiranog diskursa o europskom multikulturalizmu, integraciji stranaca, spektakularizaciji katastrofalnih imigrantskih politika i narativa o „lijenim“ Grcima i politikama štednje, danas se u Europi odvija klasna borba razvijena i koncentrirana primarno na pitanju duga​ . ​ Čitamo: „veza vjerovnik – dužnik, koja će biti u središtu našeg razmatranja, intenzivira mehanizme eksploatacije i dominacije, na svakoj razini društva jer obuhvaća jednako radnike i nezaposlene, potrošače i proizvođače, djelatne i nedjelatne, umirovljene i korisnike socijalne pomoći. Svi su oni dužnici, i krivi i odgovorni spram kapitala koji se manifestira kao Veliki Vjerovnik, Univerzalni Vjerovnik“ (Lazzarato, 2013:9).

Novoliberalizam, sa svom svojom ideološkom prtljagom, nedvosmisleno primarno inzistira na pitanju vlasništva i vlasničkih odnosa kao centralnom političkom ulogu i pitanju. Preko javnog duga cijelo je društvo zaduženo; dug zaoštrava nejednakosti, odnosno potencira klasnu asimetriju. Veza vjerovnik – dužnik izražava relaciju (odnos snaga) između vlasnika kapitala i ne­vlasnika, odnosno: „ogromna većina Europljana trostruko je razvlaštena ekonomijom duga: razvlaštena od ionako već slabe političke moći koju joj ustupa predstavnička demokracija; razvlaštena od sve većeg udjela društvenog bogatstva koje su protekle društvene borbe bile izborile od kapitalističke akumulacije; razvlaštena ponajviše od budućnosti, dakle od vremena – vremena kao odluke, kao izbora, kao mogućnosti“ (Lazzarato, 2013:10). Od 70­ih naovamo, a posebice od financijske krize iz 2008. godine te krize drugorazrednih zajmova u SAD­u, suočeni smo s rađanjem jedne subjektivne figure, koja je i prije bila prisutna, ali sada u većem obimu zauzima centralno mjesto javnog prostora: figuru zaduženog čovjeka (​ homo debitor​ ). David Graeber ukazuje na slična kretanja: „veliki krah iz 2008. možemo promatrati u istom svjetlu – kao ishod godina i godina političkih sukoba i natezanja između vjerovnikâ i dužnikâ, bogatih i siromašnih“ (Graeber, 2013:466).

Međutim, teorije ljudskog kapitala, samopoduzetništva, kreativnosti, neovisnog radnika, malog dioničara u tvrtkama rasplinule su se, odnosno transformirale u „nalog da se na sebe preuzmu troškovi i rizici ekonomske i financijske katastrofe. Stanovništvo mora 107,6 posto BDP‐a, pri č emu je dug opć e države iznosio 15,7 milijardi eura, odnosno otprilike treć inu ukupnog duga.

12

preuzeti teret svega što su poduzeća i država blagostanja 'eksternalizirali' prema društvu, a to u prvom redu znači preuzeti teret duga“ (Lazzarato, 2013:10). Klasična formula prema kojoj su profiti privatni, a gubici socijalizirani izvrsno se veže na suvremeno stanje izvačenja banaka nakon puknuća mjehura iz 2008. Interesantno je ovdje uputiti na istraživanje Gérarda Duménila i Dominiquea Lévyja, odnosno na knjigu ​ Capital Resurgent. Roots of Neoliberal Revolution ​ iz 2004. u kojoj dvojac na temelju rekonstrukcije relevantnih podataka pokazuje da je proces liberalizacije od 70­ih naovamo bio projekt s ciljem zaoštravanja klasnih odnosa. Čitamo: „The shift to neoliberalism had two types of consequences. First of all, finance managed the crisis according to its own interests, which prolonged the crisis; second, this stretching out of the crisis made it possible for finance to shift the course of history in its own interests. Both elements, the management of the crisis and setting up an alternative society, are indeed linked­the crisis created the conditions for destroying the old order“ (Duménil and Lévy, 2004:16). ​ U tom kontekstu: „čini se kako je antropologija ustuknula pred ekonomijom koja dominira svim segmentima života. Čovjek je sveden na dužnika koji otplaćuje vlastiti život. Život se mjeri razinom kreditne sposobnosti za otplatu duga. Kredit u tom slučaju nije otvaranje mogućnosti, životnih planova i perspektiva. Jedina perspektiva jest ona kako da u zadanom vremenu otplatimo dug“ (Gunjević, 2013:621). Nasilje financijske ekonomije bazirane na dugu i toksičnim derivatnim financijskim paketima analizira i Christian Marazzi ​ u knjizi ​ The Violence of Financial Capitalism iz 2010. Marazzi prati tok nastanka krize i logiku razvijanja krize koju smješta u širu makroekonomsku i globalno političku situaciju. Marazzi podvlači: „proces financijalizacije koji je doveo do krize u kojoj sad živimo razlikuje se od svih drugih faza financijalizacije povijesno zabilježenih u dvadesetome stoljeću. Klasične financijske krize situirane su u preciznom trenutku ekonomskog ciklusa, osobito na kraju kruga, u sprezi s padom testiranja profita kao rezultata kapitalističke konkurencije na međunarodnoj razini, uz socijalne sile koje potkopavaju politički ekvilibrij na međunarodnoj podjeli rada. Financijalizacija karakteristična za dvadeseto stoljeće stoga predstavlja donekle 'parazitski' i 'očajan' pokušaj da se na financijskim tržištima oporavi ono što kapital više ne bi mogao dobiti u realnoj ekonomiji“ (Marazzi, 2010:27, prevela s engleskog Monika Bregović).

13

Tako situiran koncept ekonomije bazirane na dugu pokriva ujedno ekonomsku proizvodnju robâ i proizvodnju podložne subjektivnosti, odnosno subjekciju. Standardne kategorije na relaciji ​ rad – ​ društveno – ​ političko sada su prožete i redefinirane mehanizmom duga koji ih sve obuhvaća, kontrolira i disciplinira. Produbljivanje duga države jedan je od glavnih rezultata novoliberalnih politika koje još od sredine 70­ih imaju za cilj transformirati strukturu financiranja izdataka države blagostanja: „u tom smislu najvažniji zakon koji su usvojile sve vlade i koji je upisan u različite europske ugovore zakon je o zabrani financiranja društvenog duga uz pomoć središnje banke (koja bi tiskala novac)“ (Lazzarato, 2013:17). To efektivno znači da se lokalne jedinice samouprave i socijalne službe države blagostanja ne smiju financirati novcem koji tiska središnja banka, nego su prisiljene sredstva tražiti na financijskim tržištima, a to nadalje znači isključivo ovisnost o tržištu jer zakoni prisiljavaju na pribjegavanje privatnim vjerovnicima i uvjetima koje određuju vlasnici vrijednosnih papira, dionica ili obveznica. Drugim riječima, monetarna suverenost žrtvovana je poradi održavanja tržišnih pritisaka. Sve to pokazuje da se novoliberalni blok ne želi odreći deregulacije, odnosno ne želi regulirati financijske spekulacije i ekscese jer: „naprotiv, pod ucjenom državnog bankrota želi do kraja sprovesti program o kojem mašta još od sedamdesetih godina: smanjiti plaće na minimalnu razinu, srezati socijalne službe kako bi državu blagostanja stavili na raspolaganje novim 'korisnicima socijalne pomoći' (poduzetnicima i bogatima) i sve privatizirati“ (Lazzarato, 2013:11). Pri razjašnjavanju toga zašto govori o fenomenu ekonomije duga umjesto o ​ financijaliziranoj ekonomiji Lazzarato se poziva na djelo francuskog heterodoksnog ekonomista i stručnjaka za financijsku povijest Gabriela Ardanta (1906­1977) iz 1976. naslovljeno ​ Histoire financière de l'antiquité à nos jours ​ (​ Financijska povijest od antike do danas​ ) u kojem je Ardant pokazao, između ostalog, da je: „financijski sustav, jednako kao monetarni i kreditni sustav, 'moćan mehanizam eksploatacije'“ (Lazzarato, 2013:19). Nadalje: „kredit je 'jedan od najboljih instrumenata eksploatacije koji je čovjek uspio stvoriti jer, stvarajući kredit, jedni mogu prisvojiti rad i bogatstvo drugih'“ (Lazzarato, 2013:19). Dakle, u uvjetima aktualne kapitalističke akumulacije nemoguće je 10

razlikovati ​ rentu od ​ profita​ . Ono što ​ mainstream mediji nazivaju „špekulacijom“ samo je Redovni dohodak što ga pravna ili fizič ka osoba prima bez poduzetnič kog djelovanja na temelju naslijeđ a ili vlasništva nad nekretninama. Prihod koji se u obliku dividende isplać uje za kapital uložen u dionič ko društvo.

10

14

jedan od mehanizama za grabljenje viška vrijednosti. (Eutanazija rentijera – Keynes – značila 11

bi eutanaziju kapitalizma samog). Dakle, svođenje financijskog sektora isključivo na špekulativnu funkciju znači doslovno zanemariti njegovu političku ulogu društvenog predstavnika kapitala kao dispozitiva vladavine nad cijelim društvom jer: „time se također zanemaruje njegovu 'produktivnu' funkciju, njegovu sposobnost stvaranja profita“ (Lazzarato, 2013:20). Dakle, „u neoliberalizmu je ono što pojednostavljeno nazivamo 'financijama' pokazatelj rastuće moći odnosa vjerovnik – dužnik. Neoliberalizam je pospješio integraciju monetarnog, bankarskog i financijskog sustava tehnikama koje odaju napor da se od tog odnosa ​ vjerovnik – dužnik napravi glavni politički ulog“ (Lazzarato, 2013:21). Asimetričan odnos rada i kapitala implicira i asimetriju u pristupu informacijama – znanju. Sposobnost upravljanja rizikom i financijska pismenost često ostaju onkraj efektivnog razumijevanja i implementacije unutar radničke klase. Utoliko: „financijalizacija ne ukida klasne odnose, nego ih, naprotiv na još sveobuhvatniji način uvlači u proces kapitalističke akumulacije. Stoga je sposobnost snalaženja u financijskoj igri, uz kretanje realnih nadnica, glavna odrednica vrijednosti imovine u portfelju kućanstva, razine potrošnje i mogućnosti daljnjeg zaduživanja u budućnosti. Nasuprot ideji o demokratizaciji financija, koja je kao ideološki dodatak prisutna još od prvog oblika sekuritizacije, naime formiranja dioničkih društava, suvremeni imperativi regulacije kućanstava otkrivaju nove oblike društvene ranjivost“ (Žitko, 2010).

Drugim riječima: „i dok u bankama i ​ hedge fondovima nekolicina još ponešto i zna o riziku u koji se upušta ne odolilijevajući mamcu profita, pojedinačni štediše, koji se nalaze na samome kraju lanca, nemaju niti ne mogu o njemu imati pojma. U njoj leži temeljni uzrok krize“ (Attali: 2009:50). ​ U analizi odnosa na relaciji vjerovnik­dužnik važno je prepoznati upravo suprotno od onoga što nam govore ​ mainstream ekonomisti – financije nisu (primarno) prekomjerna špekulacija i „moralni problem“ koji treba regulirati i time pripitomiti Usp. č lanak Mislava Žitka (2010.) „Ekonomska kriza i financijalizacija: skica marksistič ke teorije“ gdje č itamo: „Financijalizacija je pojam koji ne označ ava naprosto jač anje i rast financijskog sektora, već bilježi i promjene koje su nastale u sferi ne‐financijskih poduzeć a, kuć anstava i državnih institucija kao rezultat ekspanzije financijskih tržišta. U tom pogledu pojam financijalizacija ima već u heuristič ku vrijednost od pristupa koji se oslanjaju na pojmove kao što su post‐industrijalizam, post‐fordizam, nova ekonomija, digitalna ekonomija i sl. koji u najboljem sluč aju nude sektorsku analizu ekonomske transformacije (a u najgorem još jedan –izam temeljen na anegdotalnim dokazima). Kad je riječ o ne‐financijskom sektoru poduzeć a financijalizacija se odnosi na omjer prihoda od financijskih aktivnosti nasuprot dijela ostvarenog kroz primarne aktivnosti ne‐financijskog poduzeć a.

Poveć anje portfolio prihoda (kamata, dividendi i realizirane kapitalne dobiti) obilježilo je aktivnosti ne‐financijskih poduzeć a, osobito u zemljama naprednog kapitalizma.“ 11

15

gramzljivost „ljudske prirode“, naprotiv financije su ​ odnos moći i kao takve ih treba analitički rastvoriti: „financije su dug iz točke gledišta dužnika koji ga mora otplatiti. Financije su kamate iz točke gledišta vjerovnika, vlasnika vrijednosnih papira koji mu jamče da će profitirati od duga“ (Lazzarato, 2013:22). Utoliko, trebamo imati u zalogu tezu da aktualne krize ne proizlaze iz razdvajanja ​ financija i ​ proizvodnje​ , odnosno „virtualnog“ i „realnog“ sektora, nego da izražavaju relaciju moći između vjerovnika i dužnika. Lazzarato poentira: „dug dakle nije smetnja za rast; naprotiv, on predstavlja ekonomski i subjektivni motor suvremene ekonomije“ (Lazzataro, 2013:23).

Analizi problema duga u zemljama Trećeg svijeta posvetio se Éric Toussaint ​ zalažući se za njegovo dokidanje. U kontekstu, kako kaže Toussaint, nelegitimne grčke krize javnog duga u članku „Greece: The very symbol of illegitimate debt“ čitamo: „as regards public debt, the increase stretches over a longer period. In addition to the debt inherited from the dictatorship of the colonels, borrowing since the 1990s has served to fill the void created in public finances by lower taxation on companies and high incomes. Furthermore, for decades, many loans have financed the purchasing of military equipment, mainly from France, Germany and the United States. And one must not forget the colossal debt incurred by the public authorities for the organisation of the Olympic Games in 2004. The spiralling of public debt was further fuelled by bribes from major transnationals to obtain contracts, Siemens being an emblematic example. This is why the legitimacy and legality of Greece’s debts should be the subject of rigorous scrutiny, following the example of Ecuador’s comprehensive audit commission of public debts in 2007­2008. Debts defined as illegitimate, odious or illegal would be declared null and void and Greece could refuse to repay, while demanding that those who contracted these debts be brought to justice“ (Toussaint, 2012:21). Proizvodnja dugova, dakle izgradnja i razvoj odnosa moći između vjerovnika i dužnika, osmišljena je i programirana kao strateška jezgra neoliberalnih politika. Ekonomija duga tako donosi novi modalitet kapitalizma u kojoj će štednja zaposlenika i štednja stanovništva (mirovinski fondovi, zdravstveno osiguranje, socijalne službe) biti postavljena kao profitabilno poduzeće: privatizacija mehanizama socijalnog osiguranja, individualizacija socijalnih politika i težnja da se od socijalne zaštite napravi funkcija poduzeća čine same temelje ekonomije duga.

16

Dakle: „posljednju financijsku krizu blok moći ekonomije duga zgrabio je kao idealnu priliku da produbi i proširi logiku neoliberalnih politika“ (Lazzarato, 2013: 25).

Ako analiziramo odnose moći koji su specifični za relaciju dugovanja vidmo da: „dug djeluje istovremeno kao spoj 'zapljene', 'grabežljivosti' ili 'ubiranja' na cjelokupno društvo, kao instrument propisa i makro­ekonomskog upravljanja te kao dispozitiv redistribucije prihoda“ (Lazzarato, 2013:26). Dug funkcionira s jedne strane kao dispozitiv proizvodnje i „vladanja“ kolektivnim i individualnim subjektivitetima. Lazzarato se poziva na heterodoksnu ekonomsku teoriju Michela Agliette i Andréa Orléana kada govori o „vjerovničkoj vlasti“ i „vjerovničkoj moći“ čija se snaga „mjeri sposobnošću transformiranja novca u dug, a duga u vlasništvo, čime izravno utječe na društvene odnose koji strukturiraju naša društva (Lazzarato, 2013:26). Kredit ili dug i njegova veza vjerovnik – dužnik čine specifičan odnos moći koji implicira specifične modalitete proizvodnje i kontrole subjektiviteta (poseban oblik ​ homo oeconomicusa​ , zaduženog čovjeka). Teza koju nam Lazzarato nudi je tvrdnja da je odnos vjerovnik – dužnik nadređen odnosima ​ kapital – rad​ , ​ socijalna država – korisnik​ , ​ poduzeće – potrošać i prolazi kroz sve te odnose postavljajući korisnike, radnike, studente i općenito potrošaće kao dužnike. U daljnjem tekstu ispitat ćemo potentnost tako postavljenog okvira.

Tako shvaćen koncept duga proizvodi sebi svojstven „moral“, ujedno različit i komplementaran moralu „rada“ a par ideologije rada „trud – naknada“ udvostručen je moralom obećanja (da će dug biti podmiren) i krivnje (jer je dug ugovoren). Nietzsche nas podsjeća da pojam ​ Schuld (krivnja) temeljni pojam morala, potječe od vrlo materijalnog pojma ​ Schulden (dugovi). Tako shvaćen „moral“ duga istodobno nameće negativnu moralizaciju figure ​ nezaposlenog​ , ​ štićenika​ , ​ studenta humanističkih znanosti​ , ​ umirovljenika​ , korisnika socijalne pomoći​ , no također i cijelih ​ naroda​ . Valja nam se vratiti Nietzscheu i ispitati pobliže genealogiju pojma „dug“. Poslužit ćemo se „Drugom raspravom“ naslovljenom „Krivnja, loša svijest i slično“ iz knjige ​ Uz ​ genealogiju morala iz 1887.

Nietzsche metodološki preuzima postavke Adama Smitha, ali ih želi zaoštriti (gotovo do neprepoznatljivosti) – da bi pokazao paradoksalnost startnih pozicija. Nietzsche se pita: „odgojiti životinju koja ​ smije obećati – nije li to upravo ona paradoksalna zadaća koju je priroda postavila sebi glede čovjeka?“ (Nietzsche, 2004:57, ​ kurziv u originalu). Obećati znači 17

biti u stanju modelirati svoje buduće djelovanje. Pratit ćemo odnos ekonomije duga i proizvodnje subjektivnosti na tragu onoga što je Michel Foucault zvao pastoralnom moći ​ ili umijećem „uzgajanja“ populacije koja sadrže razne tehnike. ​ Čitamo: „the instruments that government will use to obtain these ends are, in a way, immanent to the field of population; it will be by acting directly on the population itself through campaigns, or, indirectly, by, for example techniques that, without people being aware of it, stimulate the birth rate, or direct the flows of population to this or that region or activity. Population, then, appears as the end and instrument of government rather than as the sovereign’s strength: it is the subject of needs and aspirations, but also the object of government manipulation; vis­à­vis government, [population] is both aware of what it wants and unaware of what is being done to it“ (Foucault, 2004:105). Ekonomija bazirana na dugu ovdje se shvaća kao jedna od tehnika discipline nad tijelom i kontrole nad subjektivitetom. Od dužnika se očekuje usvajanje „odgovarajućih“ ponašanja i predvidljivost budućih djelovanja, odnosno putem zaduženja (bilo putem kredita ili putem državnog javnog duga) kontrolira se jastvo političkog tijela i individualnog tijela koje su upisuje u društveni prostor. Država i pojedinac moraju biti u mogućnosti jamčiti za svoje djelovanje. Otplata duga postaje prioritet koji podrazumijeva prihvaćanje određenog stila života koji je normiran institucijama poput MMF­a ili Europske središnje banke. Na tragu Nietzschea, institucije moći od čovjeka nastoje stvoriti životinju koja ne smije zaboraviti da je dužna. Uz pripitomljavanje usko se veže i osjećaj odgovornosti koji je: „ona zadaća odgajanja životinje koja smije obećati u sebi kao uvjet i pripremu, kako smo već shvatili, uključuje precizniju zadaću da čovjeka najprije ​ učini da nekog stupnja nužnim, jednolikim, jednakim među jednakim, pravilnim, a prema tome i proračunljivim“ (Nietzsche, 2004:59). Suvereni individuum (poduzetnik sama sebe) nositelj je ovako opisane ekonomije duga i radne etike koja joj je svojstvena: biti kreditno sposoban znači održavati glavu iznad površine.

5. ​ Kontingencija, fragmentacija, heterogenost​ : proizvodnja subjektivnost kao robe među robama Ovdje imamo moment fukoovski shvaćene biopolitike i fenomen guvernmentaliteta razvijen u predavanjima na Collège de France 1978/1979​ . ​ Tamo se ljudsko tijelo shvaća kao 18

topos najpodesniji za cirkuliranje mikro­moći, a guvernmentalnost se shvaća kao praksa usmjeravanja osobnih ponašanja, kontrole izbora, doziranja slobode sve u svrhu rekonfiguracije polja političkog. Čitamo: „What I wanted to do—and this was what was at stake in the analysis—was to see the extent to which we could accept that the analysis of micro­powers, or of procedures of governmentality, is not confined by definition to a precise domain determined by a sector of the scale, but should be considered simply as a point of view, a method of decipherment which may be valid for the whole scale, whatever its size. In other words, the analysis of micro­powers is not a question of scale, and it is not a question of a sector, it is a question of a point of view“ (Foucault, 2008:186). U tom kontekstu Lazzarato podvlači: „vlast se duga naizgled ne provodi represijom niti ideologijom: dužnik je 'slobodan', no njegova se djelovanja, njegova ponašanja, moraju odvijati u okvirima definiranima dugom koji je ugovorio. Slobodni ste u onoj mjeri u kojoj prihvaćate ​ način života (potrošnju, zaposlenje, socijalne izdatke, poreze itd.) kompatibilan s otplatom“ (Lazzarato, 2013:27).

Dakako, tehnike za dresuru pojedinaca na život s dugom počinje vrlo rano, čak i prije ulaska na tržište rada. U tom smislu Lazzarato upozorava da „u SAD­u 80% studenata koji završe MA iz pravnih znanosti prikupe dug od oko 77.000 dolara ako su pohađali privatni fakultet ili 50.000 dolara ako je to bilo javno sveučilište“ (Lazzarato, 2013:27). ​ Tako ocrtana vlast vjerovnika nad dužnikom podsjeća na Foucaultovu formulaciju pojma moći kao djelovanja nad drugim djelovanjem, to je djelovanje koje održava „slobodnim“ onoga nad kim vrši kontrolu putem discipline koja se okrupnjava i učvršćuje iznutra. Novoliberalizam, dakle, vlada preko mnogostrukih odnosa (poluga, hvatova) moći: ​ vjerovnik–dužnik​ , ​ kapital–rad​ , socijalna davanja–korisnici​ , ​ potrošač–poduzeće ​ itd., ali, dug kao takav je obuhvatan, on konfigurira (trans)odnos moći jer su u njega uključeni svi: „čak i oni koji su previše siromašni da bi imali pristup kreditu moraju platiti kamate vjerovnicima preko otplate javnog duga“ (Lazzarato, 2013:28).

Lazzarato predlaže da se vratimo misli Deleuzea i Guattarija ​ koji tumače „Drugu raspravu“ iz Nietzscheove knjige ​ Uz ​ genealogiju morala iz perspektive suvremene ekonomije duga. Deleuze u knjizi ​ Nietzsche and Philosophy iz 1962. podvlači: „Nietzsche sees the archetype of social organisation in credit rather than exchange“ (Deleuze, 1983:135).

19

Međutim, Lazzarato naglašava da: „valjda jednom za svagda naglasiti da ne treba iz ove tvrdnje izvesti zaključak o nestanku ili nepostojanju razmjene, nego samo činjenicu da ona funkcionira prema logici koja nije logika jednakosti, nego logika neravnoteže, razlike u potenciji“ (Lazzarato, 2013:29). Razlika u potenciji objašnjava asimetriju u odnosu. Razmjena pretpostavlja simetričan odnos, barem toliko simetričan da dvije strane mogu sastaviti i potpisati ugovor. Međutim, historijat kapitalizma (pa i feudalizma) pokazuje da bi ono što se zove sfera ekonomskog bila naprosto nemoguća bez nekog oblika proizvodnje i kontrole ​ želje​ , subjektivnosti i ​ života samog​ . Utoliko „vidjeti u dugu arhetip društvenog odnosa znači dvije stvari. To s jedne strane znači započeti promišljanje ekonomije i društva asimetrijom moći, a ne robnom razmjenom (trampa) koja podrazumijeva pretpostavlja jednakost. Znači uvesti diferencijale moći između socijalnih grupa i dati novu definiciju novca jer se dug neposredno i smjesta manifestira kao zapovjed, kao moć destrukcije/kreacije nad ekonomijom i društvom.

S druge strane misliti ekonomiju iz perspektive duga znači učiniti je neposredno subjektivnom jer je dug ekonomski odnos koji da bi se realizirao podrazumijeva modeliranje i kontrolu subjektivnosti, i to tako da je 'rad' neodvojiv od 'rada na sebi'“ (Lazzarato, 2013:29).

Da bismo razumjeli genezu ​ duga​ , ​ dugovanja​ , ​ krivnje i ​ loše svijesti potrebno je ocrtati osnovne obrise historijata duga i raznih modifikacija u kojima se opredmećuje i stvara asimetričan odnos. Iz pera Davida Graebera, anarhistički usmjerenog antropologa, možemo u 12

knjizi ​ Dug: prvih 5000 godina​ , knjizi koja nije bez argumentacijskih mana ​ , ipak pronaći zanimljive etnografske opservacije usidrene oko historijata ​ duga​ , ​ dugovanja i ​ krivnje​ . Već i sama fleksibilnost tog pojma, naime duga, Graebera navodi da zapazi da moć koja proizlazi iz odnosa vjerovnik­dužnik ima historijsko utemeljenje: „ako možemo išta naučiti iz povijesti, to je činjenica da nema boljeg načina na koji ćemo opravdati odnose utemeljene na nasilju, postići da takvi odnosi izgledaju moralno, nego da ih prikažemo jezikom duga – ponajprije zbog toga što se tako odmah stječe dojam da žrtva čini nešto što ne bi trebala“ (Greaber, 2013:12). Odmah u fokus zapadaju dva pojma: ​ nasilje i ​ žrtva​ . Genealogija pojma duga i

Usp. kritič ki osvrt Mikea Breggsa „Debt: The First 5000 Pages“, dostupno na: https://www.jacobinmag.com/2012/08/debt‐the‐first‐500‐pages i odgovor na taj polemič ki tekst J.W. Masona naslovljen „In Defense of David Graeber's Debt​ ​ “, dostupno na: https://www.jacobinmag.com/2012/09/in‐defense‐of‐david‐graebers‐debt​ .

12

20

dugovanja neodvojiva je od genealogije ​ novca​ , ​ nasilja​ , ​ krivnje i ​ žrtve​ . Mnogi od tih pojmova sadrže teološki talog i treba imati na umu da „su tokom cijele povijesti određene vrste duga i određene vrste vjerovnika imale drukčiji status od drugih“ (Greaber, 2013:14). Graeber u maniri historijskog materijalizma kaže: „tisućama godina sukobi bogatih i siromašnih uvelike poprimaju oblik sukoba vjerovnikâ i dužnikâ – prepirke u vezi s opravdanošću i neopravdanošću plaćanja kamata, dužničkog ropstva, amnestije, zapljene, odštete, oduzimanja ovaca, zapljene vinogradâ i prodaje dužničke djece u roblje“ (Greaber, 2013:15­16). Ovdje nam pomaže paralelno čitanje Nietzscheove „Druge rasprave“ i spisa ​ Uz ​ genealogiju morala i 13

Graeberovih opservacija da bismo uspostavili odnos između geneze ​ novca iz ​ prvobitnog duga​ .

Graeber upozorava na činjenicu da se problem duga i dugovanja danas uglavnom sagledava kroz moralnu prizmu, što je, prema autoru, moralna pomutnja koja zamućuje tragove strukturne dominacije i asimetričnih odnosa upisanih u figure ​ dužnika i ​ vjerovnika​ .

Dakle, što točno znači kazati da jezičnim iskazima suvremenog čovjeka, kojima promišlja osjećaj za moral i pravdu, dominira jezik poslovnog dogovora opredmećen u pojmu duga i dugovanja? Graeber inzistira da novac pojmimo kao sposobnost da se moralnost ljudskih odnosa pretvori u bezličnu aritmetiku – otplatu kredita s određenim postotkom kamata. Ovdje imamo gore spomenuti faktor nasilja koji iz pojedinačnosti vrlo lako isklizne u zakonitost.

Lihvarenje i ​ nasilje dva su lica istog novčića. Bez ulaženja u dublju elaboraciju strukture knjige možemo locirati tri važna momenta koja crpimo iz Graeberove knjige a važni su nam za daljnju analizu: a) Graeber se trudi raskrinkati veliki mit o prvobitnoj trampi, mit koji prevladava u ​ mainstream udžbenicima ekonomije. Nadalje, Graeber b) odbacuje i alternativne teorije prema kojima je primordijalni dug usidren u dugu spram ​ božanstava​ , ​ kozmosa ili države​ . Važna je, nadalje, c) njegova historijska analiza koja locira simultano uspostavljanje nekog oblika ​ države i ​ tržišta gdje se nasilje isprepliće s moralnim osnovama ekonomskog života, a država je ta koja na nekoj geografskoj jedinici uspostavlja i potiče tržišno Za dublje analiziranje geneze novca kao ideje, ali i kao opredmeć ene relacije moć i, upuć ujem na knjigu Nigela Dodda iz 2014. naslovljenu ​ The Social Life of Money, ​ u izdanju Princeton University Pressa. Za našu tematiku osobito je zanimljivo treć e poglavlje „Debt“ u kojem Dodd smješta tematiku duga unutar suvremenog konteksta i pokazuje njegovu ulogu u generiranju krize iz 2008.‐2010. i stvaranja potražnje zaduživanjem. Zanimljivo je povezivanje stanja zaduženosti s onim što Bourdieu zove „simbolič ko nasilje“, a Marazzi naziva „financijsko nasilje“ (Dodd, 2014: 91).

13

21

organiziranu reprodukciju života. To sve Graeber povezuje s nastankom ​ novca kojeg, nanovo, čita onkraj ortodoksnih ekonomista i povjesničara. Važno mu je da pokaže: „kako se načelo razmjene uvelike pojavilo kao posljedica nasilja – da se pravo podrijetlo novca krije u zločinu i naknadi, ratu i ropstvu, časti dugu i iskupljenju“ (Greaber, 2013: 28­29). Graeber se poziva na antropološke radove o trampi Caroline Humphrey koja zaključuje: „kratko i jasno: nijedan primjer ekonomije utemeljene na trampi nikada nije opisan, a kamoli da je negdje pokazano da je iz njega nastao novac. Svi dostupni podaci etnografski podaci upućuju na to da takvo što nikada nije postojalo“ (Humphrey, 1992. Citirano u Greaber, 2013:41). Graeber zaključuje: „štoviše, naš uobičajeni prikaz monetarne povijesti upravo je obratan od prave istine. Nismo krenuli od trampe pa otkrili novac i nakon toga, s vremenom, razvili sustav kreditnog zaduživanja. Sve se odvijalo upravo obrnutim redosljedom. Prvo se pojavilo ono što danas nazivamo virtualnim novcem. Kovani novac pojavio se mnogo kasnije, a njegova upotreba širila se vrlo neravnomjerno, nikada zapravo potpuno na zamjenjujući kreditni sustav“ (Graeber, 2013:55). U kontekst odnosa ​ novca​ , ​ duga i ​ relacije društvenog Dodd podvlači: „Debt’s status in relation to money is ambiguous. Debt is arguably what makes money social, defining its capacity to be what Simmel called a claim upon society. Or to express this in another way, it is debt’s fundamental sociability that makes it possible for money to exist. The debt relation within money is social in a different way than private debts between two parties (irrespective of whether those parties are individuals, firms, or states). This relation, as we shall see, gives rise to a number of puzzles about how money works as a form of 'collectivized' debt (Dodd, 2014:92).

6. Uvjeti mogućnosti specifične historijske konfiguracije duga: set ​ diskurzivnih i izvan­diskurzivnih​ praksi i genealogija novca i kredita Ovdje je važno uputiti na Deleuzeovo svaćanje Marxove koncepcije novca koji kaže: „beyond the state it's money that rules, money that communicates, and what we need these days definitely isn't anycritique of Marxism, but a modern theory of money as good as Marx'sthat goes on from where he left off“ (Deleuze, 1995:152). Deleuze i Guattari interpretirat će Marxovu teoriju polazeći s jedne strane od odnosa ​ vjerovnik–dužnik​ , a s druge strane od jednoznačnosti koncepta proizvodnje kao ​ proizvodnje subjekivnosti​ , oblika života, 22

modaliteta egzistencije. Marxova teorija novca ne upućuje na superstrukturu, nego čini dio 'ekonomske' infrastrukture. Proizvodnja žudnje neodvojiva je od proizvodnje subjektivnosti, štoviše, naglašava Lazzarato, u suvremenoj se ekonomiji proizvodnja subjektivnosti otkriva kao prvi i najvažniji oblik proizvodnje, 'robom' koja se vraća u proizvodnju svih drugih roba. Čitamo: „što se tiče novca, Deleuze i Guattari tvrde da on ne potječe iz razmjene, iz puke cirkulacije rada – novac izražava asimetriju snaga, moć da se zabrani ili nametne način buduće eksploatacije, dominacije i podčinjavanja. Novac je najprije ​ novac­dug​ , stvoren ​ ex nihilo​ , i nema nikakav materijalni ekvivalent osim potencije destrukcije/kreacije društvenih odnosa i, naročito, načina subjektivacije“ (Lazzarato, 2013:30). Locirajući tri hvatna aparata kojima kapital obujmljuje podanike: ​ rentu​ , ​ profit i ​ porez​ , Deleuze i Guattari se u knjizi ​ Tisuću platoa ​ pozivaju na povjesničara ​ É​ douarda Willa, poznatog po njegovim ​ Histoire politique du monde hellénistique u dva toma, koji je pokazao „kako novac nije potjecao najprije od razmjene, ni od robe ili zahtjevâ trgovine, već od oporezivanja koje je prvo uvelo mogućnost ekvivalentnosti novac = dobra ili usluge, i koje je pretvorilo novac u opći ekvivalent“ (Deleuze i Guattari, 2013:503). Vidjet ćemo da nam je geneza novca kao uspostave ekvivalentnosti iznimno važna za elaboriranje teze o relaciji vjerovnik–dužnik. Lazzarato se u knjizi ​ Proizvodnja zaduženog čovjeka poziva na jedan tekst iz Marxove mladosti u kojem se analizira odnos vjerovnik–dužnik. U tekstu „Notes on James Mill“ iz 1844. vidimo donekle drugačije tretiranje kreditnog odnosa od onog kakvog ga nalazimo u trećoj knjizi ​ Kapitala​ .

Lazzarato citira Marxa: „u kreditnom sustavu, čiji je savršeni izraz bankarski sustav, imamo dojam da je potencijal strane, materijalne moći slomljen, da je stanje otuđenosti od sebe sama ukinuto te da se čovjek iznova nalazi u ljudskim odnosima s čovjekom“ (Marx, 1844: citirano u Lazzarato, 2013:44). Ovdje Marx ostavlja dojam da ​ kredit kao poluga zahvaćanja dužnika djeluje drugačije od relacije ​ rad–kapital​ , međutim, s kreditom alijenacija je potpuna jer objekt eksploatacije postaje jastvo, subjektivizacija sama. Marx se pita „What constitutes the essence of credit?“ i odgovara: „within the credit relationship, it is not the case that money is transcended in man, but that man himself is turned into money, or money is incorporated in him. Human individuality, human morality itself, has become both an object of commerce and the material in which money exists. Instead of money, or paper, it is my own personal existence, my flesh and blood, my social virtue and importance, which constitutes the 23

material, corporeal form of the spirit of money. Credit no longer resolves the value of money into money but into human flesh and the human heart. Such is the extent to which all progress and all inconsistencies within a false system are extreme retrogression and the extreme consequence of vileness“ (Marx, 1844). Ovdje valja naglasiti da Marx u ​ Kapitalu​ , u trećoj knjizi, gdje se bavi kreditnim odnosom, tu relaciju razmatra kao ugovorni odnos među kapitalistima. U ovom ranijem tekstu spektar pitanja je puno širi, ovdje se zaduženi procjenjuje obzirom na ​ solventnost​ , prijekim pogledom ga se zadužuje, a zalog otplate procjenjuje se u „krvi i mesu“. Kredit ovdje zadužuje buduće vrijeme i subjektivitet zaduženog (naravno, to pretpostavlja kasnije i zaduživanje radne snage na tržištu u svrhu isplate preuzetog kredita).

Valjda još jednom podcrtati da se odnos ​ vjerovnik­dužnik treba shvatiti kao historijsko temeljni odnos, nasilno uspostavljen i upisan u relaciju kao asimetričan. Ogromnu promjenu u procesima proizvodnje društvenog i subjektivizacije tumačit ćemo kroz optiku Nietzscheovog spisa ​ Uz genealogiju morala​ . ​ Lazzarato naglašava da je: „Neoliberalna (...) ekonomija subjektivna ekonomija, dakle ekonomija koja proizvodi procese subjektivacije čiji model više nije, kao u klasičnoj ekonomiji, čovjek koji razmjenjuje i proizvodi“ (Lazzarato, 2013:31).

Dakle, tijekom 80­ih i 90­ih godina 20. stoljeća ovaj novi model utjelovio je paradigmu prema kojoj je subjekt „poduzetnik sama sebe“, onako kako je Foucault u tom konceptu sažeo fenomene mobilizacije, angažmana, poduzetnosti, aktivaciju subjektivnosti tehnikama vladanja i upravljanja poduzećima. Međutim, „otkako su uslijedile financijske krize, subjektivna figura suvremenog kapitalizma prije se čini utjelovljenom u figuri 'zaduženog čovjeka'“ (Lazzarato, 2013:31). Dakako, stanje zaduženosti već je i ranije postojalo (na što upućuje i Graeber), ali sada, budući da zaduženost čini samu jezgru novooliberalne strategije, 14

ona zaposjeda čitav javni prostor ​ . Lazzarato smatra da ova promjena ne proizlazi iz drugačije konfiguracije rada u novoliberalnim društvima, već da: „upravo dug i odnos vjerovnik­dužnik čine subjektivnu paradigmu suvremenog kapitalizma, paradigmu u kojoj se

Sve oznake društvene podjele rada u neoliberalnim društvima, npr. „potrošač “, „korisnik socijalne pomoć i“, „radnik“, „konzument“, „poduzetnik“, „nezaposleni“, „student“, umirovljenik“, „turist“ prožete su subjektivnom figurom „zaduženog č ovjeka“. Takva konstelacija preobražava sve te „figure“ u lik zaduženog potrošač a ili u sluč aju zaduženosti kroz javni dug (Grč ka) u zaduženog građ anina.

14

24

'rad' udvostručuje 'radom­na­sebi', gdje ekonomska i etičko­politička aktivnost proizvodnje idu zajedno. Upravo dug odgaja, pripitomljuje, izrađuje, prilagođava i oblikuje subjektivnost“ (Lazzarato, 2013: 32).

7. Procesi subjektivacije: genealogija ​ duga​ i ​ dužnika​ – Nietzscheov doprinos Polazim od teksta „Druga rasprava“ iz knjige ​ Uz genealogiju morala u kojoj je upravo Nietzsche ​ na lucidan način ​ pokazao ključne stvari vezane za ovu problematiku. Tamo je postavljena teza o tome da uspostavljanje društva i dresiranje čovjeka ne proizlaze iz 15

ekonomske razmjene nego iz odnosa na liniji ​ vjerovnik­dužnik koji je izvorniji i koji mu prethodi. Utoliko, „Nietzsche tako od kredita čini paradigmu društvenog odnosa odbacujući svako objašnjenje ​ á l´anglaise​ , dakle svako objašnjenje zasnovano na razmjeni ili interesu“ (Lazzarato, 2013:32). Lazzarato se pita: što je kredit/ dug u svome osnovnom značenju? Na tragu Nietzschea možemo odgovoriti da je on relacija odnosa moći u kojem se subjektivnost zatvara unutar obećanja, obećanja otplaćivanja duga. Time se kretanja tijela u prostoru predviđa, a manevarski prostor u smislu emancipacijskih nastojanja smanjuje. Vidjet ćemo, pojmovi „obećanje“ i „budućnosti“ također su važni elementi kojima Nietzsche ​ barata pri izvođenju svojih teza. U Nietzscheovoj vizuri najstarija i najizvornija relacija koja se uspostavlja među osobama je odnos između vjerovnika (kreditora) i dužnika. Tako zamišljen i konstruiran odnos služi Nietzscheu više kao misaoni poligon kojim će liberalne postavke zaoštriti, nego kao stvarno historijsko istraživanje primordijalnog odnosa. No, slijedit ćemo tu liniju prvenstveno iz znatiželje kamo nas vodi. Lazzarato podvlači: „prema tome, zadatak zajednice ili društva ponajprije je stvoriti čovjeka sposobnog ​ obećati​ , čovjeka sposobnog jamčiti ​ za sama sebe u odnosu vjerovnik­dužnik, dakle čovjeka sposobnog podmiriti svoj dug“ (Lazzarato, 2013:33). To znači u prvom redu proizvesti čovjeka sposobnog obećati i održati obećanje, te izgraditi mu ​ pamćenje​ , obdariti ga unutrašnjom ​ sviješću koja će se moći Tezu o primatu ekonomske razmjene kao društveno utemeljujuć e zagovara ukupna tradicija mislioca politič ke ekonomije; od fiziokrata preko Adama Smitha do Karla Marxa. Ovdje valja naglasiti da se Lazzarato postavlja opreč no i tradiciji psihoanalitič ko‐antropologijske provenijencije koja pak u simbolič koj razmjeni vidi ono utemeljujuć e društvenog. Za dublje analiziranje, ali i kritiku misli Maurizia Lazzarata i opć enito postoperaistič ke misli upuć ujem na sljedeć e č lanke: Tiziana Terranova, „Debt and Autonomy: Maurizio Lazzarato and the constituent powers of the social“ i Alberto Toscano, „Alien Mediations: Critical Remarks on The Making of the Indebted Man“. Oba teksta su dostupna na: ​ http://thenewreader.org/Issues/1 15

25

suprotstaviti ​ zaboravu​ : „upravo se u sferi obveza spram duga počinju stvarati pamćenje, subjektivnost i svijest“ (Lazzarato, 2013:33). Komentirajući odlomke spisa ​ Uz Genealogiju morala Deleuze i Guattari u ​ Anti­Edipu primjećuju da se čovjek konstituira potiskivanjem biokozmičkog pamćenja i konstruiranjem jednog govornog pamćenja, pamćenja riječi kojima se izražava obećanje: „čovjek mora konstituirati sebe potiskivanjem intenzivnog germinalnog influksa, velikog biokozmičkog pamćenja koje prijeti preplaviti svaki pokušaj uspostave kolektivnosti“ (Deleuze i Guattari, 2015:178). Ovdje se radi o čitanju Nietzschea iz perspektive ekonomije duga, a „Druga srasprava“ služi kao tekst koji raskrinkava primitivnu ekonomiju u terminima duga i relacije vjerovnik­dužnik. No, iako obećanje podrazumijeva pamćenje riječi i volje, da bismo se oslobodili duga nije dovoljno samo ​ izraziti obećanje, potrebno je upisati se u drugu antagonističku relaciju: ​ rad­kapital​ .

Lazzarato pokazuje da ovdje vidimo kako Nietzsche „izvanredno demistificira funkcioniranje onoga što se u analitičkoj filozofiji naziva 'performativom'“ (Lazzarato, 2013: 33). Obećanje samo po sebi jest „govorni čin“, ali on ne otplačuje dugove po sebi, međutim, čovječanstvo je osmislilo mnogobrojne okrutne tehnike kako bi osiguralo da performativ ne ostane tek obična riječ – ​ flatus vocis​ . „Performativ obećanja podrazumijeva i pretpostavlja 'mnemotehniku' okrutnosti i mnemotehniku boli koja poput Kafkine kažnjeničke kolonije upisuje obećanje otplate duga u isto to tijelo“ (Lazzarato, 2013:33). Nietzsche nadodaje: „nešto se paljenjem utiskuje da bi ostalo u pamćenju; samo ono što ne prestaje ​ pričinjati bol ostaje u pamćenju! – to je temeljni stav iz najstarije od svih (na žalost i najduže) psihologije na zemlji“ (Nietzsche, 2004:61). Za Nietzschea je čitava sfera prava i obveza u relaciji spram duga utopljena u onome što on zove „turobni poslovi stvari“. Potreba za dresiranjem životinje koja je u stanju dati obećanje implicira implementiranje brojnih mehanizama koji se manifestiraju kroz pojmove: 'grijeh', 'krivnja', 'savjest', 'razum', 'loša svijest', 'potiskivanje', 'dužnost'. Pri tome je važno učiniti čovjeka jednoobraznim (smijemo posuditi pojam: jednodimenzionalnim​ ) sve do točke kada postaje predvidiv, proračunljiv i pravilan spram drugoga, ali i spram sama sebe u svojoj predodžbi sebstva. „Čovjek je pomoću ćudorednosti ćudoređa i socijalne luđačke košulje doista ​ učinjen proračunljivim“ (Nietszche, 2004:59).

Ako se postavimo na kraj tog dugotrajnog procesa i sagledamo sav taj historijski ​ rad na sebi​ , 26

smisao ćemo mu pronaći u njegovom „najzrelijem plodu“ – suverenom individuumu koji se oslobodio ćudorednosti ćudoređa i nastupa kao autonoman – nadobičajni individuum. Na kraju tog procesa „izgradnje“ pronaći ćemo: „čovjeka vlastite, neovisne i ustrajne volje koji smije obećati – i u njemu gordu, u svim se mišićima trzajuću svijest o tomu ​ što je tu na poslijetku stečeno i u njemu otjelovljeno, pravu svijest o moći i slobodi, osjećaj dovršenosti čovjeka uopće“ (Nietzsche, 2004:60, kurziv u originalu).

Dug, dakle, podrazumijeva subjektivizaciju, ono što Nietzsche zove radom na samom sebi, mučenjem samog sebe. Subjektivizacija se opredmećuje kroz individuum koji postaje odgovoran i dužan svojem vjerovniku. Drugim riječima: „kako bi se uopće uspostavio kao ekonomski odnos, dug mora podrazumijevati etičko­politički rad i konstrukciju subjekata“ (Lazzarato, 2013:35). Ovdje valja naglasiti da koncept duga ima poslijedice i na sociopolitičke paradigme razumijevanja i genealogiju društvenih odnosa i institucija. Bazična asimetrija odnosa moći upisana u izvorne društvene odnose oslobađaju nas „sanjarija“ prema kojima države i društva nastaju „ugovorom“. Procesi upravljanja društvom ne odvijaju se postupnim promjenama, nego naglim i prelamajućim skokom – prinudom i nasiljem. Tu je dovoljno promotriti način na koji se nametnuo neoliberalizam – upravo nasiljem, provalom, otimatičnom: „prvobitna akumulacija kapitala uvijek je suvremena u svojem razvoju: ona ne sačinjava tek jednu historijsku etapu, nego je aktualnost koja se neprestano obnavlja“ (Lazzarato, 2013:36). Nadalje, trebamo preispitati ulogu vremena u dugu, odnosno vrijeme kao mogućnost, izbor i odluku te ekonomiju kao proces subjektivacije: najvažnije pitanje koje proizlazi iz „Druge rasprave“ spisa ​ Uz genealogiju morala pitanje je ​ vremena i etičko­političke subjektivacije kojaiz njega proizlazi. Pamćenje koje se bolnim potezima urezuje u svijest pojedinca ne treba stvoriti sjećanje koje zadržava živom prošlost, naprotiv, potrebno je okameniti pamćenje koje će se obvezati u budućnosti. Kako vidimo, za Nietzschea stvaranje pamćenja u čovjeka znači otvoriti mogućnost raspolaganjem vremenom u budućnosti, anticipirati budućnost te jamčiti za sebe u budućnosnoj perspektivi: „dodjela kredita obvezuje na procjenu onoga što je neprocjenjivo – budućih ponašanja i događaja – i izložiti se riziku neisvjesnosti vremena. Tehnike duga moraju dakle neutralizirati vrijeme

27

odnosno rizik koji mu je inherentan. Moraju anticipirati i otkloniti svaku nepredvidljivu ´devijaciju´ ponašanja dužnika koju budućnost može sadržavati“ (Lazzarato, 2013: 37).

Vidimo da u svjetlu novoliberalne ekonomije bazirane na dugu, Nietzscheova misao zadobiva novu aktualnost. Traži se oblikovanje ​ dužnika kao samodisciplinirajuće životinje koja se napaja u iluziji slobode: „osjećaj krivnje, osobne obveze, imao je svoje podrijetlo u najstarijem i najizvornijem osobnom odnosu koji postoji, u odnosu između kupca i prodavača, povjerenika i dužnika. Tu je prvi put osoba nastupila spram osobe, tu se prvi put osoba odmjeravala na osobi“ (Nietzsche, 2004:73, kurziv u originalu). Na tom tragu čitamo da: „dug nije samo ekonomski dispozitiv, on je također sigurnosna tehnika vlade kojom se nastoji smanjiti neizvjesnost ponašanja podanika“ (Lazzarato, 2013:37). Ovdje vidimo da kapitalizam, dresirajući one kojima vlada da obećaju podmirenje duga, unaprijed rapolaže budućnošću dužnika. Obveze duga vežu dužnika uz konstantno predviđanje, kalkuliranje, izračunavanje, mjerenje, uspostavljanje ekvivalencije između trenutnih i budućih ponašanja: „to su učinci vlasti duga nad subjektivnošću kroz momente krivnje i odgovornosti, koji kapitalizmu omogućuju premostiti jaz između sadašnjosti i budućnosti“ (Lazzarato, 2013:37).

16

Vidimo da financije ovdje otvaraju perspektivu sažimanja vremena ​ , radi se o tome da se svede ono što ​ će biti na ono ​ što jest​ , odnosno traži se svođenje budućnosti i njezinih perspektiva na aktualne asimetrične odnose moći. Time svaki financijski mehanizam ima jednu svrhu – unaprijed raspolagati budućnošću kroz objektivaciju: „dug tako prisvaja ne samo sadašnje vrijeme rada zaposlenika i stanovništva u cjelosti nego unaprijed prisvaja i nekronološko vrijeme, budućnost svake osobe, kao i budućnost društva u cjelini“ (Lazzarato, U ovom kontekstu zanimljiv je odnos izmeđ u ​ vremena i ​ duga​ , pozajmnice novca i prisvajanja vremena od strane onoga tko posuđ uje. U knjizi francuskog povjesnič ara Jacquesa Le Goffa naslovljenoj ​ Your Money or Your Life: Economy and Religion in the Middle Ages (1988.) jasno se ocrtava aspekt prisvajanja vremena samog života, a ne samo rada. Citirajuć i manuskript iz 13. Stoljeć a Le Goff piše: „Another thirteenth‐century manuscript on the shelves of the Bibliothqèue nationale of Paris portrays clearly, and more completely than the ​ Tabula​ , the figure of the usurer as sinner and as thief: ´Usurers sin against nature by wanting to make money give birth to money, as a horse gives birth to a horse, or a mule to a mule. Usurers are in addition thieves [​ latrones​ ], for they sell time that does not belong to them, and selling someone else's property, despite its owner, is theft. In addition, since they sell nothing other than the expectation of money, that is to say, time, they sell days and nights. But the day is the time of clarity, and the night is the time for repose. Consequently they sell light and repose. It is, therefore, not just for them to receive eternal light and eternal rest.´ So ran the infernal logic aboutthe usurer“ (Le Goff, 1988: 40‐41). Iz ovoga se vidi da je u srednjem vijeku ​ vrijeme bilo viđ eno kao da pripada Bogu, a „prodavanje“ vremena bilo je sagledano kao ​ grijeh​ . Danas je ​ vrijeme​ , međ utim, kao moguć nost, kao stvaranje, izbor i odluka primarni objekt kapitalistič ke eksploatacije i aproprijacije, odnosno glavno mjesto klasne borbe.

16

28

2013:38). Neutralizacija vremena otvara perspektivu dokinuća polja političkog kao umijeća mogućeg: „dug neutralizira vrijeme kao takvo, vrijeme kao stvaranje novih mogućnosti, dakle kao sirovinu bilo koje političke, društvene ili estetičke promjene. Upravo dug ima i organizira moć destrukcije/kreacije, moć izbora ili odluke“ (Lazzarato, 2013:39).

Pokušajmo na ekonomske procese gledati kao na procese subjektivacije koji su uvjet mogućnosti funkcioniranja prvih. Nietzsche, osim što odnos ​ vjerovnik­dužnik postavlja kao središnju društvenu paradigmu, ističe još jedan važan moment, naime onaj o neodvojivosti sfere ​ etike od onoga ​ ekonomije​ . On piše: „posredstvom 'kazne' povjerenik sudjeluje u ​ pravu gospodara (...) izravnanje se dakle sastoji u ovlaštenju i pravu na okrutnost“ (Nietzsche, 2004:66) Dužnik koji jamči vraćanje duga usvaja ​ procese subjektivacije koji konstruiraju pamćenje​ , ​ svijest​ , ​ savjest​ , ​ moralnost​ , ​ odgovornost i ​ krivnju​ . Dakle, asimetrični odnosi upisani u ekonomsku proizvodnju i proizvodnju subjektivnosti; procesi rada i procesi radne etike neodvojivi su (obrize ovag aspekta pokazao je još Max Weber u klasičnoj studiji Protestantska etika i duh kapitalizma​ , gdje se geneza kapitalističke formacije može tumačiti kroz prizmu kalvinizma, ali ne i obratno). Međutim, ekonomija bazirana na dugu dodatno intenzivira ono što je pronašla klasična politička ekonomija – subjektivni moment bogatstva, gdje se bogatstvo više ne shvaća kao dar prirode ili Boga već kroz radnu teoriju vrijednosti, pri čemu: „ovdje subjektivno ne znači samo stavljanje svojih fizičkih i intelektualnih kapaciteta i vremena (vremena rada) na raspolaganje u zamjenu za plaću nego također znači proizvodnju individualne subjektivnosti (Lazzarato, 2013:40). Imajući to u vidu, Lazzarato naglašava da tako sagledan sklop ekonomije duga izmješta iz akcije koncept ​ rada i koncept politike​ . Često glorificiran i nedovoljno specificiran model „kognitivnog kapitalizma“ koji ima ​ znanje kao primarni objekt eksploatacije, Lazzarato dovodi u pitanje: „tobožnja ekonomija znanja ne objašnjava većinu klasnih odnosa, kao što joj pripisuje teorija kognitivnog kapitalizma. Ona je tek dispozitiv, tip aktivnosti, tek artikulacija odnosa moći uz brojne druge aktivnosti i odnose moći nad kojima nema nikakvu hegemoniju“ (Lazzarato, 2013:40). Situacija je upravo suprotna, praksa kognitivnog kapitalizma mora se podvrgnuti imperativima ekomonije duga; primjeri su česti rezovi investicija u znanosti, kulturi, obrazovanju, općenito humanističkim disciplinama koje nisu „tržišno isplative“. Lazzarato

29

naglašava da se klasna borba ne odigrava na terenu ​ znanja​ , ni za kapital, ni za „podanike“.

Klasna borba primarno se odvija oko koordinatne osi, odnosno prostora unutar kojega svaka relacija moći ima strogo definiranu funkciju. Ovdje valja naglasiti da ono što je u ekonomiji i suvremenom društvu rizika transverzalan zahtjev nije ​ znanje ili „društvo znanja“ nego nalog da se postane ekonomski subjekt – ​ ljudski kapital ili fukoovski rečeno ​ poduzetnik sama sebe – homo oeconomicus​ . Načiniti od sebe projekt ljudskog kapitala znači preuzeti rizike siromaštva, nezaposlenosti, marginalizacije, isključenosti, prekarnosti, fleksibilizacije, srezanih mirovina i niskih plaća, ali i najvažnije participacije u informacijama: „sada vrlo jasno vidimo kako koncepte poduzetnika sebe sama i ljudskog kapitala valja tumačiti preko odnosa vjerovnik­dužnik, najopćenitijeg i najviše deteritorijaliziranog odnosa moći preko kojeg blok neoliberalne moći upravlja klasnom borbom“ (Lazzarato, 2013:41). U tom smislu, u trenucima krize kapitalističke akumulacije višak koji se izvlači ne proizlazi toliko iz ​ znanja koliko iz ​ preuzimanja na sebe troškova i rizika koje je država eksternalizirala (famozno upravljanje državom kao poduzećem – upravljanje „ljudskim resursima“). Značajno je da upravo taj moment „subjektivacije“, uz sam rad u klasičnom smislu riječi, uzrokuje ​ rast proizvodnje​ . Subjektivna figura ovog procesa preuzimanja tereta na sebe jest upravo figura dužnika (​ homo debitor​ ) pogođenog ​ krivnjom​ , ​ lošom sviješću​ , ​ izoliranošću i ​ individualnom odgovornošću​ . Podizanje trulih kreditnih paketa u francima u potpunosti se gleda kao neodgovorno poslovanje iz perspektive „pohlepnog“ klijenta. Utoliko: „ekonomiju duga odlikuje dvojako intenziviranje eksploatacije subjektivnosti: ekstenzivno (jer ne zahvaća tek industrijski ili uslužni rad nego sve aktivnosti i uvjete) i intenzivno (jer obuhvaća odnos prema samome sebi u vidu poduzetnika sebe sama, istodobno odgovornog za 'svoj' kapital i krivoga za loše upravljanje njim, čija je paradigma 'nezaposleni'“ (Lazzarato, 2013: 42).

8. Aksiomi, kodovi i tokovi: neutralizacija kronološkog vremena – prilog Deleuzea i Guattarija Problem djelovanja i povjerenja kroz prizmu ​ logike duga možemo tematizirati i na opreci rada i djelovanja. U ekonomiji duga ne možemo više jednostavno razlikovati ​ rad od djelovanja​ , kako je to zamišljala još Hannah Arendt u epohalnoj knjizi ​ Vita activa (Arendt, 1991) jer s kreditom i dugom ​ djelovanje kao takvo postaje element ekonomske dinamike (pa 30

čak i njezin pokretački motor). Suvremeni kapitalizam preko subjektivacije duga integrira djelovanje, vrijeme i sile koje mu stoje kao uvjet mogućnosti: „zapravo, dug eksploatira ​ etičko djelovanje konstitucije zajednice i individue mobilizirajući sile koje su u porijeklu 'moralne egzistencije, egzistencije zajednice'“ (Lazzarato, 2013:52). Među tim mobilizirajućim silama nalazi se i pojam „povjerenje“. Otpuštanjem tog pojma u javni diskurs, strukturne pozicije moći izmještaju problem na ćudoredni, pounutreni nivo. Ortodoksni ekonomisti, medijski stručnjaci – analitičari, novinari, političari, dovode tu riječ do inflacije, dok se iza toga doslovno krije pomicanje granica kapitalističke eksploatacije. Valja nam ispitati kako i zašto suvremeni kapitalizam napada djelovanje, dakle ono nekronološko vrijeme i samim time sposobnost subjektovog izbora i odluke o tome što je dobro, moguće, poželjno, a što nije.

Subjektov potencijal za djelovanje, a s time i djelatna (mobilizacijska) moć i uspjeh nekog djelovanja (primarno emancipacijskog) općenito ovisi o energiji uporabljenoj u tom činu i energiji koja je s druge strane investirana u uvjerenost u uspjeh. Tu se vraćamo na pojam „povjerenja“ (koji od krize iz 2008. propagiraju dužnosnici banaka). Lazzarato se tu poziva na teoriju djelovanja američkog pragmatista Williama Jamesa ​ (na predavanje „The Will to Believe“ iz 1896.) oko kojeg Lazzarato primjećuje da: „alternativa ponajprije pokreće naše 'aktivne sklonosti', naše 'najintimnije snage', našu 'strastvenu prirodu', 'naše najdragocjenije impulse', dakle 'najveću dubinu ljudskog srca' o kojem govori Marx i koje James definira kao ukupnost aktivnih sila i koje sažima u konceptu 'žudnje'“ (Lazzarato, 2013:53). I nešto dalje: „vjerovanje/povjerenje James definira kao 'dispoziciju za djelovanje'. Shvaćanje potencijala za djelovanje upućuje na 'subjektivnu metodu, metodu vjerovanja utemeljenu na žudnji'“ (Lazzarato, 2013:53). Ovdje valja napraviti distinkciju između pasivnog vjerovanja/ povjerenja i aktivnog vjerovanja/ povjerenja. U prvom je slučaju riječ o vjerovanju iz navike, a u drugom o vjerovanju koje potiče na akciju/djelovanje. Prvi oblik donosi jedan, recimo to tako, metafizički svršen, zaokružen, okamenjen i determiniran svijet u kome je „sve dato, i to tako da je vjerovanje zapravo vjerovanje u već uspostavljana vjerovanja. Drugi slučaj, koji je nama ovdje zanimljiviji, otvara perspektive svijeta koji se uvijek iznova izgrađuje i stvara aktom slobode i improvizacije. Takav uvijek neodređen i nepotpun svijet priziva djelovanje, ali i djelovanje bazirano na povjerenju. Međutim, kapitalistički dispozitiv u obliku kreditne relacije napada: „ovaj drugi koncept povjerenja koji je 'mobiliziran' i izokrenut kreditom“ 31

(Lazzarato, 2013:54). Vidimo da snaga kapitalizma nije samo negativna, ona počiva na njegovoj sposobnosti da „skrene“ strasti, žudnje i djelovanja tako da od njih ​ profitira​ .

Mogućnost javno financiranog visokog obrazovanja zamijenjena je s mogućnosti kreditnog zaduživanja. Ivdje se izravno napadasubjektovo ulaganje u budućnost. Kod kredita i dugovanja radi se o anticipaciji buduće akcije čiji rezultat ne može biti unaprijed zajamčen: „kredit je dispozitiv moći koji se vrši na neodređenim mogućnostima i čija je aktualizacija/ realizacija podvrgnuta radikalnoj i neprobabilističkoj neizvjesnosti“ (Lazzarato, 2013:54). Za djelovanje u uvjetima neizvjesnosti potrebno je povjerenje u svijet i u druge, uvid u alternative i dovoljno znanja za „skok u nepoznato“. Međutim, suvremeni kapitalizam se oslanja na dug kao dispozitiv koji neutralizira taj budućnosni aspekt mogućeg djelovanja.

Radi se o neutraliziranju nepredvidivih račvanja: „financije su zastrašujuć instrument kontrole vremena djelovanja, neutralizacije mogućnosti“ (Lazzarato, 2013:57). Kapitalistička kriza je dakle kriza vremena, kriza alternative, kriza djelovanja, odnosno perspektive budućeg jer logika koja pogoni relacije moći bazirane na dugu guše naše mogućnosti djelovanja.

Lazzarato pokazuje da na temelju čitanja Deleuzea i Guattarija vidimo da je dvojac, povezujući Nietzscheovu teoriju kredita u arhajskim društvima i Marxovu teoriju novca u kapitalizmu, ocrtao kratku povijest koja nas poziva na ​ ne­ekonomističko čitanje ekonomije u temelju kojeg se ne nalazi razmjena, nego asimetričan odnos moći ​ vjerovnik/dužnik​ . Takvo u osnovi ne­ekonomističko čitanje ekonomije značilo bi s jedne strane da je ekonomska proizvodnja neodvojiva od proizvodnje i kontrole subjektivnosti i njezinih oblika egzistencije, a s druge strane da je novac – prije ispunjavanja ekonomskih funckija mjerenja, sredstva razmjene, plaćanja i tezauriranja – izraz moći zapovjedanja i distribucije mjesta i zadataka podanika. Dakako, ne­ekonomističko čitanje ekonomije izaziva političko čitanje historijskih tvorevina i institucija države (na tragu E. M. Wood). Lazzarato se poziva na uvide Deleuzea 17

koje je ovaj izložio u nizu predavanja iz 1971, 1972, 1973. održanima na Sveučilištu u Vincennesu. U njima se Deleuze vraća na razmatranja koja je s Guattarijem razvio u Anti­Edipu povodom teorije novca ocrtane kod Marxa. Ako ta predavanja čitamo na tragu onoga što Lazzarato tvrdi, naime iz pozicije asimetrije kreditnog odnosa u ekonomiji duga,

17

Predavaja su dostupna na: http://www.webdeleuze.com/php/sommaire.html

32

onda vidimo da se tu nalazi osnova za razumijevanje ​ novca prema kojoj su ekonomske i političke funkcije neodvojive. Ovdje imamo novu teoriju, odnosno reviziju fukoovskog koncepta moći, a koja nam se nadaje kao učinkovito oruđe za poimanje funkcije novca.

Naime, „kapital je ponajprije moć zapovjedanja i preskripcija koja se vrši preko potencije novca za destrukciju/kreaciju“ (Lazzarato, 2013:58). Ova predavanja na tragu knjige Anti­Edip​ , nastala neposredno prije uvođenja neoliberalnih politika 80­ih godina, pomažu nam shvatiti zašto dug i financije kao takve nisu tobože patologije kapitalizma, niti izražavaju pohlepu ili gramzljivost nekoliko špekulanata na Wall Street­u, što se kodira kao moralni problem, nego upravo dug i financije kroz ekonomiju duga čine strateške dispozitive koji orijentiraju investicije (fluksove kapitala) i tako određuju modalitete destrukcije starog i kreacije novog globalnog kapitalističkog poretka. Utoliko: „financijski i bankarski sistem u srcu su politike destrukcije/kreacije gdje se ekonomija i politika presjecaju. Ako želimo shvatiti kako se moći rekonfiguriraju ekonomijom duga, valja nam najprije ustvrditi ove veze između ekonomije i politike“ (Lazzarato, 2013:59).

Lazzarato napominje da se u Deleuzeovim predavanjima (ali i u knjizi ​ Anti­Edip​ , koja se prečesto shvaća samo kao kritika psihoanalize) javlja kritika koja pogađa diferencijale moći koje novac izražava, ali koje ​ mainstream ekonomisti naprosto propuštaju uočiti.

Ustrojstvo kapitalističkog načina organizacije društva objektivno prikriva činjenicu da ​ novac fundamentalno funckionira na dva različita načina: kao ​ prihod i kao ​ kapital te prema tome generira različite horizonte mogućnosti, a u obliku kapitala novac je i sam njegov uvjet mogućnosti. U prvom je slučaju novac samo sredstvo plaćanja, prihod koji je u mogućnosti kupiti određenu količinu dobara koja su već proizvedena diktatom kapitalističke proizvodnje: ovo je ​ kupovna moć​ . Ovaj moment ograničava se na reprodukciju postojećih asimetričnih odnosa moći i ponavljanje modaliteta podčinjavanja (proizvodnje subjektivnosti) koji su nužni za ovakav oblik reprodukcije. U drugom slučaju radi se o tome da se novac shvati kao struktura financiranja i usmjeravanja tokova pa i generiranja kriza tih tokova (kreditni, 18

financijski novac, obveznice, razni financijski paketi, vrijednosni papiri ​ ). Ovaj moment Prema ​ Rječ niku trgovač kog prava (1997) (ur. Vilim Gorenc): „vrijednosni papiri (engl. ​ securities​ , njem.

Wertpapiere​ ) su pisane isprave iz kojih proizlaze neka prava koja, u pravilu, bez sač injenja pisane isprave ne mogu nastati, bez prijenosa tog papira ne mogu biti prenijeta, a bez predaje papira dužniku ostvarena. Ovako č vrsta povezanost izmeđ u papira i prava koje iz njega proizlazi naziva se nač elo inkorporacije prava u papir. Vrijednosni 18

33

izražava strukturnu dominaciju sposobnu kreirati/destruirati određene kapitalističke fluksove odnosno kreditni novac „ima mogućnost izabrati i odlučiti o budućim proizvodnjama ili robama, pa stoga i o odnosima moći i pokoravanja koja ih podržavaju. Novac kao kapital prethodi budućnosti“ (Lazzarato, 2013:59). I dok ​ novac­prihod samo reproducira odnose moći, podjelu rada i dodjeljivanje funkcija i uspostavljanje uloga, ​ novac­kapital ima kapacitet rekonfigurirati te odnose i usmjeravati ih u registre ovisno o potrebama tržišta. Takvu praksu dobro oprimjeruje upravo novoliberalna politička praksa jer relacija ​ novac­dug sačinjava strateško oružje destrukcije fordizma i kreacije obrisa novog globalnog kapitalističkog poretka. U tom smislu financije/ dug nisu tek jednostavan sporazum, nisu jednostavna funkcionalonost realne ekonomije. Lazzarato tvrdi da ovo Deleuzeove stajalište i duboki uvid u prirodu novca produbljuje Marxovu teoriju „oslobađajući je brojnih dvosmislenosti: nemogućnost razmatranja jedne robne ekonomije po sebi jer ona proizlazi iz monetarne ekonomije i ekonomije duga koje distribuiraju moći, pokoravanja i dominacije i uvijek im je podređena; nemogućnost da novac potječe iz robe, ali također i iz rada, budući da novac ​ de iure​ i ​ de facto​ prethodi radu, robi i razmjeni“ (Lazzarato, 2013:60).

Vidimo prema tome da novac propisuje, organizira i distribuira momente ​ rada​ , ​ robâ tijela i ​ razmjene​ , a već upisana asimetrija moći u društvenim odnosima u obliku diferencijala moći koji se izražavaju u ​ novcu­dugu vrijedi za sve historijske oblike društvenih formacija, od arhajskih društava preko antičkog i feudalnog do kapitalističkog (fordističkog, odnosno 19

taylorističkog ili postfordističkog tzv. kognitivnog režima ​ ). Važno je naglasiti da ovaj uvid osvjetljava činjenicu da cikličnost razmjene nikada ne strukturira niti ne oblikuje društvo; to papiri prema vrsti prava koja iz njih proizlaze dijele se na korporacijske, stvarnopravne (s podvrstom tradicionalnih) i obligacijske.“ Pojam režima (lat. ​ regimen​ : vladanje, upravljanje) č ini mi se izuzetno analitič ki potentan za opisivanje ​ mašine kapitalistič kog nač ina proizvodnje, odnosno relacije društvenog odnosa. Donekle taj pojam zrcali definicju koja mu se pripisuje u suvremenim politološkim raspravama, naime termin „režim“ označ uje oblike vladavine koji nisu utemeljeni na demokratskim nač elima i volji č lanova zajednice, već su uspostavljeni prevratom ili nekim drugim nedemokratskim djelovanjem. Kapitalizam kao mašinsko podjarmljivanje ima tu karakteristiku koja efikasno raspoređ uje tijela i energiju u prostor, on jasno razgranič ava prostorno‐vremensko kretanja tijela u pravilnim razmacima. Na tragu već klasič nih opisa manualnih radnika, u manč esterskim tvornicama u fordizmu, radnik je upregnut kao zupč anik u već em strojnom sklopu u kojem je radno vrijeme jasno odvojeno od slobodnog, dokonog vremena, a subjektivnost se oblikuje u skladu s tom dihotomnom podjelom. U usložnjenoj konstelaciji postfordizma radnik se nalazi pozicioniran kao relativno „autonoman“ kotač ić unutar već eg sklopa koji se ne iscrpljuje centripetalnom silom (režimom statič nog tvornič kog rada), već centrifugalnom.

19

34

čini jedan potpuno različiti moment koji nema veze s artimetikom: „nije tu riječ o jednakim ili nejednakim količinama koje ulaze u razmjenski odnos, riječ je o različitim količinama potencije 'količinama potencije u matematičkom smislu riječi potencija, dakle različitim potencijalima'“(Lazzarato, 2013:60). Na temelju izloženoga vidimo da simetrična razmjena nikada nije prvotna, niti jedna ekonomija ne funkcionira na osnovi ekonomske razmjene, niti jedno društvo ne funkcionira na osnovi simboličke razmjene. Valja podvući da: „ekonomija, kao i društva, organizirana je na osnovi diferencijala moći, neravnoteže potencijala“ (Lazzarato, 2013:60). U Deleuzeovom predavanju od 4. lipnja 1973, kojeg Lazzarato čita, Deleuze inzistira na tome da ekonomija nikada nije funkcionirala kao isključivo tržišna ekonomija. Razmjena se sagledava kao drugotna u odnosu na ono što Deleuze zove „fluks druge potencije (Lazzarato, 2013:66). Deleuze razlikuje dva fluksa: fluks kupovne moći koji se sabire u plaćama radnika (ovaj fluks je markiran kao fluks manje potencije). Drugi fluks je fluks financiranja. Ovdje se ne radi o „kupovnoj moći“ nego o moći usmjeravanja tokova: o moći zabrane, moći odluke, moći djelovanja, moći anticipacije, odnosno o strukturnoj dominaciji. Na tom tragu vidimo da potencija novca kao strukture financiranja ne dolazi od kupovne moći, snaga kapitalista ne ovisi o činjenici da je bogatiji od radnika. Njegova potencija proizlazi iz toga što kontrolira i određuje smjer fluksa financiranja, odnosno: „specifičnost kapitalističke moći ne proizlazi iz jednostavne akumulacije kupovne moći, nego iz kapaciteta za rekonfiguraciju odnosa moći i procesa subjektivizacije“ (Lazzarato, 2013:68).

Poimajući novac kao derivat duga beskonačne naravi koja se spaja s beskonačnom „proizvodnjom radi proizvodnje“ Deleuze i Guattari shvatili su jednu od najvećih transformacija suvremenog kapitalizma.

9. Prema zaključku: rekapitulacija na osnovi izloženog Vidjeli smo da dug konstituira najviše deteritorijaliziran i najopćenitiji odnos moći preko kojeg novoliberalni blok moći uspostavlja nova područja eksploatacije i zaoštrava klasnu borbu. Čitamo: „dug predstavlja transverzalni odnos moći koji ne pozna ni granice država,

ni

dualizme

proizvodnje

(aktivni/neaktivni,

zaposleni/nezaposleni,

proizvodni/neproizvodni), ni distinkciju između ekonomskog, političkog, društvenog i kulturnog. Dug djeluje neposredno i trenutno na globalnoj razini, utječući na cjelokupno 35

stanovništvo, prateći i potičući proizvodnju 'etike' zaduženog čovjeka“ (Lazzarato, 2013:71).

U takvoj konstelaciji odnosa možemo reći da relacija duga rekonfigurira suverenu, ali i biopolitičku moć. Vidjeli smo da se Lazzarato vraća Deleuzeu (kratkim spisu „Postscript on the Societies of Control“ iz 1992.) u kojem je Deleuze locirao prelazak s disciplinarne vladavine na suvremeni novoliberalizam kao modus u kojem: „čovjek više nije zatočeni čovjek disciplinarnih društava, nego zaduženi čovjek društava kontrole (Lazzarato, 2013:72).

Ostaje za istražiti razne načine na koje je ekonomija bazirana na dugu transformirala 20

emancipatorne mogućnosti i utjecala na formiranje subjektivnosti lišene vremena i mogućnosti odlučivanja, odnosno kako se vrši moć unutar novoliberalnog guvernmentaliteta.

Jasno je, politika se u kapitalizmu definira u odnosu na prioritete i imperative klasnog sukoba ili pojednostavljeno kazano na asimetriji moći. Ti sukobi mogu poprimiti različite modalitete, pa tako možemo razmatrati međudjelovanje ​ financijskog kapitala​ , ​ industrijskog kapitala i pravne države​ . Sve su to poluge za zahvaćanje i disciplinu ​ mnoštva i kreiranje određene 'radne etike'. Čitamo: „Svaki ekonomski, politički ili društveni dispozitiv proizvodi učinke

U kontekstu nestajanja klasič nih formi revolucionarnih politika i problema depolitizacije onog politič kog, a komentirajuć i kritiku upuć enu konceptu „mikropolitike“ Deleuzea i Guattarija i konceptu „mikrofizike moć i“ Foucaulta od strane Alaina Badioua u knjizi ​ Logic of worlds (2009), Lazzarato se (negativno) kritič ki osvrć e na filozofiju politike Alaina Badioua (pa i Rancièrea). Lazzarato pokazuje da ekonomija duga zauzima znač ajan teren politič ke arene jer iskorištava i eksploatira proces „etič ko‐politič ke“ konstitucije kako bi transformirala svakog pojedinca u figuru zaduženog ekonomskog subjekta: „takve transformacije kapitalizma, koje ponajviše pogađ aju život i subjektivnost, kao da se ni najmanje na svijetu ne dotič u politič kih teorija Rancièrea i Badioua“ (Lazzarato, 2013:42). Ključ nu tezu Lazzarato iznosi u tekstu „The dynamics of the political event. Process of subjectivation and micropolitics“ (2011) u kojem pokazuje da je polje moć i i polje onog politič kog, kakvo je bilo razvijeno u europskom srednjem vijeku, bilo bitno uzdrmano novovjekovnim shvać anjem novog polja – onog ekonomskog. Na tom tragu još je Carl Schmitt (Schmitt, 1997:74) ukazivao da je unutar kapitalizma nemoguć e ​ govoriti o konceptu politič kog i politič kom subjektu bez osvrtanja na pitanja politič ke ekonomije. Lazzarato se nadovezuje: „the 'Marxian' gesture reclaimed by Deleuze and Guattari and practiced by Foucault (it is impossible to speak of politics and political subjects without going through the ​ dispositifs of capitalism as they are), seems to make no sense to Badiou and Rancière, for whom politics takes care of itself and the subject is exclusively defined by the act of its own declaration. In order to save a politics destroyed and completely reconfigured by the capitalist response to the Octobar Revolution, they take refuge in universalism and formalism, where the whole singularity of power relations, conflicts and processes of subjectivation in contemporary capitalism is lost, and the only question is that of the event, exess and rupture“ (Lazzarato, 2011). Nasuprot tako shvać enom polju politič kog, Lazzarato pokazuje da snaga kapitalizma poč iva u njegovoj sposobnosti da na različ ite nač ine artikulira polje ekonomskog (ali i polje komunikacija, polje potrošnje, polje socijalne države, itd.) koje sobom nose različ ite vidove proizvodnje subjektivnosti. Radi se o tome da se problem singularnosti relacija moć i zadrži u fokusu, a to se može kroz prizmu fukoovske ​ mikrofizike moć i i deleuzeovske i gatarijevske ​ mikropolitike​ . Utoliko, „reć i poput Badioua ili Rancièrea da politič ka subjektivnost nije izvediva iz ekonomije sasvim je različ ito od postavljanja pitanja o njihovoj paradoksalnoj artikulaciji. Prvi sluč aj oprimjeruje iluziju o 'č istoj' politici jer ni sa č im uzglobljena subjektivacija nikada neć e doseć i i održati konzistenciju nužnu za postojanje; drugi sluč aj nasuprot tomu otvara prostore eksperimentiranja i politič ke izgradnje jer subjektivizacija mora, ako želi postojati i postati konzistentnom, stvoriti prijelom, ponovno ​ prelazeć i​ i ​ rekonfigurirajuć i​ ekonomsko, društveno, politič ko itd.“ (Lazzarato, 2013: 43).

20

36

moći koji su mu svojstveni, mobilizira specifične taktike i strategije i utječe na 'podanike' prema različitim procesima subjekcije i podjarmljivanja“ (Lazzarato, 2013:83). Valja imati na umu da kapitalizam nije ​ struktura niti ​ sustav​ , on je dinamična ​ relacija moći koja se u određenim historijskim uvjetima transformira, organizira i prilagođava procedure eksploatacije i dominacije. „Moć kapitalizma, baš kao i svijet kojim on želi ovladati i prisvojiti ga, uvijek je u ​ procesu nastajanja​ “ (Lazzarato, 2013:84). U doba globaliziranog režima novoliberalizma realna moć i poluge odlučivanja leže u sferi ekonomskog, sfera političkog svedena je na simboličku moć, a snovi o kulturi kao avangardi emancipacije svedeni su na njezinu imaginarnu moć. Uklapanje proizvodnje robâ i subjektivnosti u biopolitički okvir, kod Deleuzea i Guattarija, u prvom redu znači to da se kapitalizam markira ne kao ​ društveni odnos​ , već kao suparnička, antagonistička relacija između političkog tijela mnoštva i ​ kapitala​ . U tom kontekstu, jedini izgled za emancipatorne prakse jest radikalna (re)politizacija ekonomije i relacija moći koje su joj inherentne.

LITERATURA: 1. Attali, Jacques (2009) ​ Kriza, a poslije?​ Zagreb: Meandar Media 2. Beck, Ulrich (2001a) ​ Pronalaženje političkoga: prilog teoriji refleksivne modernizacije​ . Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

37

3. Beck, Ulrich (2001b) ​ Rizično društvo. U susret novoj moderni​ . Beograd: „Filip Višnjić“ 4. Beck, Ulrich (2003) ​ Što je globalizacija? Zablude globalizma – odgovori na globalizaciju​ . Zagreb: Vizura 5. Beck, Ulrich (2004) ​ Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija​ . Zagreb: Školska knjiga 6. Beck, Ulrich and Beck­Gernsheim, Elisabeth (2002) ​ Individualization: Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences​ . London: SAGE publications ltd.

7. Beck, Ulrich and Willms, Johannes (2004) ​ Conversations with Ulrich Beck​ .

Cambridge, United Kingdom: Polity Press 8. Deleuze, Gilles (1983) ​ Nietzsche and Philosophy​ . New York City: Columbia University Press 9. Deleuze, Gilles (1992) „Postscript on the Societis of Control“. October, Vol. 59.

(Winter, 1992): 3­7.

10. Deleuze, Gilles i Guattari, Felix (2013) ​ Kapitalizam i shizofrenija 2: Tisuću platoa​ .

Zagreb: Sandorf 11. Deleuze, Gilles i Guattari, Felix (2015) ​ Kapitalizam i shizofrenija 1: Anti­Edip​ .

Zagreb: Sandorf 12. Dienst, Richard (2014) „Where Are You When You Are In Debt?“. ​ The New Reader #1 URL: ​ http://thenewreader.org/Issues/1/WhereAreYouWhenYouAreInDebt (pristupljeno 15.1.2016) 13. Dodd, Nigel (2014) ​ The Social Life of Money​ . Princeton: Princeton University Press 14. Duménil, Gérard i Lévy, Dominique (2004) ​ Capital Resurgent: Roots of the Neoliberal Revolution​ . Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press 15. Foucault, Michel (1983) „Preface“ u: ​ Anti­Oedipus: Capitalism and Schizophrenia​ .

Minnesota: University of Minnesota Press 16. Foucault, Michel (2008) ​ The Birth of Biopolitics.​ ​ Lectures at the Collège de France​ .

New York: Palgrave Macmillan

38

17. Foucault, Michel (2009) ​ Security, Territory, Population. Lectures at the Collège de France.​ New York: Palgrave Macmillan 18. Giddens, Anthony (1999) ​ Treći put: obnova socijaldemokracije​ . Zagreb: Politička kultura 19. Giddens, Anthony (2005) ​ Odbjegli svijet: kako globalizacija oblikuje naše živote​ .

Zagreb: Klub studenata sociologije „Diskrepancija“ 20. Giddens, Anthony (2015) „Ulrich Beck Obituary“ URL: http://www.lse.ac.uk/sociology/pdf/Ulrich­Beck­obituary­by­Anthony­Giddens.pdf 21. Gorenc, Vilim (1997) ​ Rječnik trgovačkog prava​ . Zagreb: Masmedia 22. Gorz , André (2015) ​ Nematerijalni rad: spoznaja, vrijednost i kapital​ . Zagreb: TIM press 23. Graeber, David (2013) ​ Dug: prvih 5000 godina​ . Zagreb: Fraktura 24. Gunjević, Boris (2013) „Bog, spasenje i zajednica u svjetlu suvremene filozofije.

Liturgija umjesto letargije“. ​ Bogoslovna smotra​ 83(3): 619­629 25. Harvey, David (2013) ​ Kratka povijest neoliberalizma​ . Zagreb: VBZ 26. Lazzarato, Maurizio (2009) „Neoliberalism in Action. Inequality, Insecurity and the Reconstitution of the Social“. ​ Theory Culture & Society​ 26(6): 109­133 27. Lazzarato, Maurizio (2011) „The Dynamics of the Political Event. Process of Subjectivation and Micropolitics“. ​ URL: http://eipcp.net/transversal/0811/lazzarato/en (pristupljeno 15.1.2016) 28. Lazzarato, Maurizio (2013) ​ Proizvodnja zaduženog čovjeka. Esej o neoliberalnom stanju​ . Zagreb: Udruga Bijeli val 29. Lazzarato, Maurizio (2014a) ​ Signs and Machines: Capitalism and the Production of Subjectivity​ . Los Angeles: Semiotext(e) 30. Lazzarato, Maurizio (2014b) „Subverting the Debt Machine“. ​ The New Reader​ #1 URL: http://thenewreader.org/Issues/1/SubvertingTheDebtMachine​ (pristupljeno 15.1.2016) 31. Lazzarato, Maurizio (2015) ​ Governing by Debt​ . Los Angeles: Semiotext(e) 32. Le Goff, Jacques (1988) ​ Your Money or Your Life: Economy and Religion in the Middle Ages​ . New York: Zone Books 39

33. Marazzi, Christian (2011) ​ The Violence of Financial Capitalism​ . Los Angeles: Semiotext(e) 34. Marx, Karl (1844) „Comments on James Mill, Éléments D’économie Politique“ URL: https://www.marxists.org/archive/marx/works/1844/james­mill/ 35. Moulier­Boutang, Yann (2012) ​ Cognitive Capitalism​ . Cambridge, United Kingdom: Polity Press 36. Nietzsche, Friedrich (2004) ​ Uz genealogiju morala​ . Zagreb: AGM 37. Petković, Krešimir (2009) „Europska unija i refleksivna modernizacija. Je li teorija kasne modernosti Anthonyja Giddensa i Ulricha Becka uvjerljiva kao politički diskurs europeizacije?“. ​ Revija za sociologiju​ 40(1): 55–77 38. Roos, E., Jérôme (2013) „The Making of the Indebted State. Debt, Discipline and Democracy under the Neoliberal Condition“. URL: https://www.academia.edu/4407749/The_Making_of_the_Indebted_State_Debt_Disci pline_and_Democracy_under_the_Neoliberal_Condition​ (pristupljeno 15.1.2016) 39. Seem, Mark (1983) „Introduction“ u: ​ Anti­Oedipus: Capitalism and Schizophrenia​ .

Minnesota: University of Minnesota Press 40. Terranova, Tiziana (2014) „Debt and Autonomy: Lazzarato and the Constituent Powers of the Social“. ​ The New Reader​ #1 URL: http://thenewreader.org/Issues/1/DebtAndAutonomy​ (pristupljeno 15.1.2016) 41. Toscano, Alberto (2014) „Alien Mediations: Critical Remarks on The Making of the Indebted Man“. ​ The New Reader​ #1 URL: http://thenewreader.org/Issues/1/AlienMediations​ (pristupljeno 15.1.2016) 42. Toussaint, Éric (2012) „Greece: The Very Symbol of Illegitimate Debt“ u: ​ The Debt Crisis: From Europe to Where?​ (ed.) Millet, Damien, Munevar Daniel, Toussaint, Eric, Vivien, Renaud. Bombay: VAK 43. Virno, Paolo (2004) ​ Gramatika mnoštva: prilog analizi suvremenih formi života​ .

Zagreb: Naklada Jesenski i Turk 44. Vrcan, Srđan (2005) „Suvremeni prijepori oko sociologije: Ulrich Beck, Zygmunt Bauman i Ernest Gellner“. ​ Revija za sociologiju​ 36(3­4): 157–169

40

45. Benjamin, Walter (2010) „Kapitalizam kao religija“. ​ URL: https://anarhisticka­biblioteka.net/library/walter­benjamin­kapitalizam­kao­religija

41