Tema broja: Svrha, mr.sc. Tihana

6

Za sreću je potrebna svrha

Esencijalno ulje klinčića (Eugenia caryophyllata) krasi duhovna vibracija časti koja ukazuje na važnost samosvijesti i osobne odgovornosti u postavljanju osobnih namjera i ciljeva. Njegovu energiju karakteriziraju snaga, srčanost i odlučnost, a stanje svijesti nadahnuće. Arhetip ovog ulja je ratnik koji u sebi objedinjuje pravednost i borbu za više ciljeve, otvara putove i otklanja prepreke čime nam daje snagu i motivaciju za suočavanje sa osobnim slabostima i ograničenjima. Njegove kvalitete mogu nas podržati u životnim krizama nastalima uslijed preispitivanja vlastitog identiteta i životne misije. Kada osjetimo u sebi prazninu, nedostatak motivacije i energije za obavljanje svakodnevnih aktivnosti ili izostanak zadovoljstva životom to je poziv naše nutrine za skidanjem s autopilota koji nas vodi kroz uobičajene dnevne rutine da se zapitamo što nije u redu, što nam nedostaje da se osjećamo spokojno i ispunjeno. Mnogi od nas ostajemo na putanji za koju već neko (duže) vrijeme osjećamo da nije smjer kojim želimo ići vukući za sobom terete prošlosti i strahujući od budućnosti. Strah je u većini slučajeva glavni razlog zašto se ne odlučujemo na promjene, zašto se ne usuđujemo pokrenuti i skriven duboko u temeljima svih naših opravdanja te naizgled objektivnih prepreka i ograničenja zbog kojih nešto ni ne pokušavamo realizirati.

Iako sreću često poistovjećujemo sa materijalnim bogatstvom znanstvena istraživanja su otkrila da je osam puta veća vjerojatnost da ćemo biti zadovoljni svojim životom ukoliko ga doživljavamo smislenim nego ako puno zarađujemo. Jedna od ključnih pretpostavki za sreću jest voditi smislen i svrhovit život. Imati jasnu sliku što želimo raditi u životu, što općenito želimo od svog života uvelike pridonosi našem zadovoljstvu. Osjećaj osobne svrhe je ono što nas pokreće i motivira da svako jutro ustanemo iz kreveta. Kada otkrijemo što je naša svrha spoznali smo sebe, a kad aktivno djelujemo u skladu s njom onda doprinosimo svijetu na jedinstven način. Dokučio je to i poznati slikar Pablo Picasso rekavši da je smisao života pronaći svoj dar, a svrha podijeliti ga sa svijetom. Svojim življenjem i djelovanjem stvaramo dodanu vrijednost kada svrsi pridružimo naše talente (ono u čemu smo dobri) i strasti (ono u čemu uživamo). Japanci taj spoj svrhovitosti, talenta i strasti nazivaju ikigai (iki=živjeti i gai=razlog). Opisuju ga kao

„Pronalazimo mnogo toga na ovom dugom, ponekad čudnom putovanju koje nazivamo životom, ali većinom pronalazimo sebe.“

ono nešto u čemu smo dobri i za čim gajimo strast, a ujedno to je i nešto što volimo raditi i čime možemo osigurati svoju egzistenciju. Povrh svega, iz navedene aktivnosti proizlazi i naš doprinos široj zajednici. Ljudima treba smisao u životu i to pogotovo u teškim vremenima. Upravo tada subjektivni osjećaj svrhovitosti i korisnosti izranja kao nevidljiva ali pouzdana strategija za opstanak jer smisao života proizlazi iz njegove svrhovitosti. Viktor Frankl, neurolog, psihijatar i utemeljitelj logoterapije, smatra da se smisao života razlikuje od čovjeka do čovjeka, iz dana u dan, iz sata u sat. I stoga nije važan smisao života općenito već smisao života određenog pojedinca u danom trenutku. Taj smisao ne bi trebao proizlaziti iz postizanja zadovoljstva i izbjegavanja patnje već kroz služenje nekom višem cilju ili iskazivanju ljubavi prema drugima. Može se činiti kontradiktorno ali, prema Franklu, u najvećoj mjeri ćemo se ostvariti kao osobe i doživljavati svoj život smislenim ako “zaboravimo na svoje sitne interese” te se posvetimo dobrobiti drugih ljudi i šire zajednice. Štoviše, patnju smatra važnim poticajem za osobni razvoj jer i najteže okolnosti nude mogućnost nekog izbora, što je i sam iskusio na vlastitoj koži preživjevši holokaust. Frankl govori o „tragičnom optimizmu“ kojim opisuje sposobnost čovjeka da kaže „da“ životu unatoč njegovim teškim aspektima poput boli, krivnje i smrti, odnosno da iz svake situacije izvuče ono najbolje unatoč svim pa i najekstremnijim nepovoljnim okolnostima. Pretpostavlja da svaki pojedinac posjeduje potencijal da patnju pretvori u neko postignuće, da se iz osjećaja krivnje promijeni nabolje te da iz svijesti o prolaznosti života izvuče poticaj za odgovorno djelovanje. Mi smo kreativan i aktivan subjekt svog života koji ne čeka da mu se sreća dogodi već je stvara svojim odlukama i djelovanjem.

Osobna autentičnost važna je svakom čovjeku, čak i ako o njoj ne razmišlja na svjesnoj razini, a manifestira se kroz pitanja poput: Tko sam? Živim li život kakav želim? Ispunjavam li svoja ili tuđa očekivanja? Koja je moja životna svrha?, itd. Od rođenja nas se odgaja kako bismo se uklopili u postojeće društvene okvire, prihvatili dominantne vrijednosti, uvjerenja i norme kao svoje vlastite. Proces socijalizacije je ništa drugo nego ukalupljivanje svakog novorođenog čovjeka u postojeće okolnosti, strukture i vrijednosni sustav zajednice iz koje je potekao. S jedne strane i do jednog trenutka u životu prihvaćanje tih datosti omogućava preživljavanje i uklapanje dok s druge strane i u drugom trenutku one mogu postati ograničavajući i otežavajući faktori našeg osobnog razvoja i samoispunjenja. Ako život shvatimo kao neprekinuti proces učenja od rođenja do smrti onda na sve što nam se događa i što proživljavamo gledamo kao na lekcije koje treba svladati. Ukoliko ih uspješno usvojimo na kraju životnog puta očekuje nas nagrada u vidu mira sa samim sobom, drugima, svijetom kakav jest te vlastitom prolaznošću, odnosno smrtnošću.

Piše: mr.sc. Tihana Malenica Bilandžija, prof.psihologije i sistemska konstelatorica