Milenko prom by Glen Art

MilJenko Šegulja

BAKAR godine šutnje

BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god godinE šutnje BAKAR godinE šU BAKAR godinE šutnje BAKAR god 2

MILJENKO Å EGULJA

U d U d

BAKAR

MILJENKO ŠEGULJA

godine šutnje

glenart publishing

Nakladnik: Glen Art d.o.o., Bakar Grafičko oblikovanje: Dmitrij Čegodajev © Glen Art d.o.o., 2017. © MILJENKO Šegulja. 2017. © NIKOLA PETKOVIĆ., 2017. © NILOLA LUZER. Nasljednici. © ANTE MARTINIĆ. Nasljednici.

MILJENKO ŠEGULJA Bakar - godine šutnje Nikola Petković

Bakar: Slikopis Žanrovi života, ili tragedija “Betlehemske štalice”

9 Neizlječivost optimizma, ili Feniksijada Nikole Luzera

12 Sve dok nam riječi ne požmare, ili Ante Martinić

17 Nepodnošljiva lakoća dagerotipije, ili Miljenko Šegulja

20 Zaključak Ponizno ruho Pisara

25 Nikola Luzer. Danas kantan za ... 29 Ante Martinić. Koliko je od Jaza ... 35 Portret Ulici Breg 47 Kamene glave 77 Ulice i trgovi 83 7

Nikola Petković

Bakar: Slikopis

Žanrovi života, ili tragedija “Betlehemske štalice”

definicija tragedije nije mijenjana još od vremena Aristotela. Ne nužno zbog toga jer je njegova najbolja. Vjerojatnije radi toga jer se tragični usud pojedinaca i kolektivâ tisućljećima ne mijenja. Uvijek netko, neki ili nešto, ne svojom krivicom, iz velike sreće padne u veliku nesreću. Za tragediju kažu da u njoj pate ljudi bolji od nas: Edip, Medeja, Antigona... Drama pak, bavi se, ljudima jednakim nama. Tako nam je lakše poistovjetiti se s, recimo ludilom Melkiora Tresića nego tragikom kralja Edipa. Komedija, kaže Aristotel, opisuje ljude gore od nas: gluplje, ružnije, zlobnije...Njima se smijemo. Pitat ćete se zašto (apstraktnom) teorijom žanrova, rodova, vrstâ na konkretnu fotografiju stiha i stih fotografije? Jer što je do poetika ikone (odnosno slike, preciznije njezina vremenskoprostorna po-etika) knjiga na čiji slikopis vas ovaj proslov kani namjeriti!? I zašto baš teorijom tekstualnih i scenskih umjetnosti na nju? Nažalost, za to postoji razlog. Bilo da se radi o poeziji Nikole Luzera ili onoj Anta Martinića, 9

Kaštel. 2007.

Ulica Breg. 2009

o fotografijama Miljenka Šegulje... u svim tim formama, Bakar se, na univerzalnoj razini, kao subjekt, javlja u samo naoko paradoksalnom “liku” tragičnog junaka. Bakar kao kolektivni topos tragike i tragedije! Tragičnog junaka zato jer je, još od samih početaka nacionalne paleoindustrije, ne svojom krivicom, iz velike sreće i idile, iz pastoralnog okružja kojega je Antun Gustav Matoš, promatrajući zaljev s Gore Kalvarije, usporedio s “Betlehemskom štalicom”, Bakar pao u veliku nesreću. Nesreća Bakra jedinstveno je velika ne samo po kostimiranim formama licâ i naličja smrti, po obrazinama Janusâ koje su navlačile tvornice koje su trajno okupirale grad... počevši od Cementare, preko Čađare i Koksare, sve do jedinog preostalog uzroka smrti—Luke za rasuti teret... nego i po logici nespojivoga u teoriji žanrova rodova i vrstâ. Jer, pad u nesreću tragičnog junaka—subjekta tragedije koji, u pravilu ni kriv ni dužan, nagrabusi— (ukoliko ga ne prouzroči njegova pogreška ili karakterna osobina), uzrokuju ili ljudi jednako tako uzvišeniji od nas (kao što je to recimo bio Kreont) ili pak okrutni i kulturom oprirođeni sustavi poput patrijarhata (kao što je to okusila Medeja). Ali kako do li usud nespojivog, do li paradoks života samog nazvati tragikomičnu sudbinu grada kojega, zamislite: čine ljudi? Grada kojega iz velike sreće u veliku nesreću nisu gurnuli oni “bolji”, “uzvišeniji” inženjeri tragičnog, već oni gori i gluplji od nas— komedijanti ljudskih duša, koji su, nespremni za tragediju a žedni profita/promaknuća, opijeni posluhom spram Režima, Bakar

uvaljali u dramu kojoj je, na samom početku njezine mahnite radnje, predviđen nesretan kraj? A drama se, veli Aristotel, bavi ljudima baš poput nas. A preraste u tragediju kada nam sudbinu kroje oni gori i gluplji od nas. I dok se u spajanju naoko nespojivih egzistencijalnih žanrova tragedije, drame i komedije, Bakar zadnjim snagama, opirući se ekocidu, kulturocidu, demografskom umorstvu, odupire umiranju... njega u paralelni život umjetnosti upisuju ljudi poput Nikole Luzera, Anta Martinića, Miljenka Šegulje... Umjetnosti zato jer ona, za razliku od povijesti koja prikazuje svijet onakav kakav jeste, svijet prikazuje onakvim kakvim bi svijet trebao biti. Kako to radi ovaj bakarski međugeneracijski trolist razvidno je u ovoj knjizi pred nama.

Kaštel. 2012.

Primorje. 2013.

Neizlječivost optimizma, ili Feniksijada Nikole Luzera

Nikola Luzer je u simbiotičnom odnosu s Bakrom. I ne čudi stoga što se njegova knjiga zove Bakropis. Bakar i Nikola nadopunjuju se i ispunjuju toliko da je jedini mogući kreativni odnos autora i grada onaj uzajamnosti. Čitatelju njegove poezije teško je razlučiti gdje točno o Bakru govori Nikola, a gdje kroz Nikolu progovara Bakar. I dogod nismo u stanju jasno ucrtati tu granicu, budimo sigurni da smo se skrasili u adekvatnom okviru za čitanje Luzerove poetike. Ona je nostalgična, dijelom pasatistička, ali u dobrom smislu, jer on piše Bakar kakvog više nema. Grad urban, grad kulturan, grad čije je kolektivno biće funkcioniralo na razinama od kojih je svaka za sebe kao i sve one zajedno, i u vremenima najvećih kriza nadilazila razinu puke opstojnosti. Toga i takvoga Bakra više nema. I zato ga Luzer ne vidi izravno, u vremenu i prostoru. Izbacivši ga iz vremena ne bi li ga za sva vremena spasio kao temeljni sastojak sjećanja, Nikola Bakar gleda u zrcalu mora. Na partikularnoj razini, danas umorena urbanost Bakra čita se u poeziji o gostioni Abesinija, dok se Sirenama obogotvorena priroda u upečatljivim fragmentima novih Atlantida pjesme koja nas bijelom laži dobrohotnosti

uvjerava u netaknutost i stamenost ljepote grada, opet zrcali u jedinom čvrstom prostoru posttraumatske realnosti—u očima sjećanja. Ona treća pjesma u kojoj Nikola na prezentistički način danas kanta za nas, za naši sni, za stisak našeh ruk, za Borići, njihove tihe uvalice, za stabla kostanji, za nadi ke te jutra procvast od pupoljčić želj..., ali i za vedri smeh ki cvate na tvojemi usnicami, za bušci još nikomu dani... pjesma je u trajnog prezenta stvarnost čijeg imaginarija na okupu drži još jedino odjek, jeka vremena... koraki ki odzvanjaju po našeh cestah.. ditirambski je izvor i nerazmrsivo klupko veselja pogonjeno neizlječivim optimizmom čakavskog Feniksa kakav je bio i jeste pjesnik Luzer—Niko, obiteljska ikona obitelji grada, čovjek kojega odbijam pospremiti u prošlo vrijeme, baš kao što to odbijam učiniti i našem Bakru!

Sve dok nam riječi ne požmare, ili Ante Martinić

jedna od najljepših, najpreciznijih definicija šarma koju dijele i Nikola i Ante, je ona po kojoj je šarm ono što za nekom osobom u prostoriji ostane nakon što ona prostoriju napusti. Niko je bio tiši od Anta. Martinić je elokventnim i britkim solilokvijima koje je izgovarao u svim ispovjedaonicama bakarskih tekućinaraca, za stolovima i na šankovima, oštariji potvrdio samu bit relacijskog odnosa njezine jezično standardizirane hrvatske inačice: Gost i Ona! Budući da moja generacijska povijest cijeđenja OH skupina jamačno počinje u pokojnom ZeGeu, gdje su stolovali Zvonko i Zlata, svoj međugeneracijski odnos prema alkoholu u javnome prostoru Bakra mogu slobodno nazvati rudarskim pothvatom radnoga naslova: “U potrazi za Zlatom”. Na početku tog likvidnog safarija na kojem smo slijedili još jednu od ikona Grada, našu Zlatu Grohovac, javnu figuru čija je jedna od dimenzija bila i ta da je bila vješta konobarica i to na više lokacija... upoznao sam Anta Martinića. Govorio je o tome da piše. A o tome što piše govorio je naglas. To što piše nije govorio. Barem ne bez lubrikanata grla. Jer, razgovor, recitacije (kao i mnoge druge stvari) puno bolje teku kad ih se lubricira. Katkad smo se nas dvojica, kao da igramo 16

Kaštel. 2007.

Ulica Breg. 2009

neki pričigin, nabacivali stihovima, igrajući ping-pong stihujući i rimujući ostatke sivih stanica... sve dok nam riječi ne požmare. Tako sam ušao u Antovu po-etiku. Njegova se pak knjiga zove Bakar. Glasnija je od Nikove. On nije s Bakrom u simbiozi: on je u ljubavničkom odnosu s gradom kojega voli i štiti, kako bi Krleža rekao, tom kutijom olovnih slova—jedinim oružjem koje nam je ostalo u obrani ljudskoga ponosa. Glasan u zadimljenim prostorima javnosti s ograničenom odgovornošću, Ante je zapravo u poeziji bio i ostao tih. Čak i kada se izravno obrati Bakru tako da pred lica glupana sviju fela i sustavnih ubojica grada poput Koksare i Luke stavi zrcalo s krila galeba, on zvuči zaštitnički iskren. Točan. Istinit. Stvari nekada treba imenovati onakvima kakve jesu! U tom kontekstu njegova pjesma o galebu koja konstatira: “Na čunju, na vrh puntina galeb se posral. I jušto z ten lipote Bakra na ’i’ točku klal” Nije vulgarizam, nego zavičajni hiperrealizam! U njoj, uzimajući anamnezu iscrpljenome gradu, pjesnik postavlja

dijagnozu zločina nad Bakrom—zločina koji traje i kojemu se sada već nazire kraj. Ali ne tako da mu se na kraj stane, već da se do kraja iscrpi strpljive, mirne, izranjavane Bakrane i Bakarke i odloži ih u mutne vode apatije. Vode kojima usprkos, s Puže, iz Stenica, ispod glave još jednog od abortiranih osvajača, one Marmonta... teče voda čista, voda mrzla, voda bistra... Kaštel. 2012-.

Primorje. 2013.

Nepodnošljiva lakoća dagerotipije, ili Miljenko Šegulja

i sve to, bez obzira na memoriju kontekstualno sad već treće generacije, na za njega dagero-tipičan način, zrakastim svjetlima mašte i smrzavanja u kadru, tiho, od trojice u ovoj knjizi zastupljenih, najtiše, bilježi Miljenko Šegulja—njezin jedini stvarni autor. Kada su beogradskog pjesnika Aleksandra Vuča negdje na Skadarliji pitali neka objasni zašto toliko voli planetarnog Vrgorčana, Tina Ujevića, ovaj je rekao, “Ne znam..., ali jednako tako ne znam ni zašto ni kako to sunce sja, ali to me ne spriječava da sunce obožavam”. O poeziji mogu pisati, mogu se analizirati, mogu argumentirati, svaditi se oko detalja... Fotografije mogu samo gledati i u njima pokušavati naći smisao tako da im se kao Vučo Tinu-Suncu, divim. Divim se Miljenkovim fotografijama! Ne divim se samo onome što na njima vidim. Ne divim se samo onome što iz njih, gledajući ih, čitam. Divim se i onome kako one nastaju, kako zažive i kako potom žive. Tiho se šuljajući marginama zavičajnih bukača, preživljavajući sustave i sustavna nasilja nad Bakrom, objektiv okrećući od tuge dima,

Kaštel. 2007.

Ulica Breg. 2009

sumpora, uglja i nafte koji su prekrili naš grad, oko kamere usmjeravajući opet u neku novu Atlantidu, Miljenko slikopiše Bakar. I kao što se Bakar i Luzer nadopunjuju, kao što Ante za sobom ostavlja puninu njegove odsutnosti, trolist Miljenko-NikoAnte savršen je primjer jedne logike ljepote uzajamnosti umjetnosti koja nam na različite načine govori: a) treba posredovati ljubav, b) stvarnost i njezine uzročnike kritizirati korekcijama i ukazivanjem na prostore ispravljanja, c) psovke ne izricati, d) psovke pospremati pod kontrarivu razočarenja, i sve to zajedno pretakati u estetiku bilježenja vremena. Miljenko fotografijama pokazujući u milisekundu nastanjene gromade vremena ukazuje na elementarne čestice života kao i na njegovu uzaludnost ako dopustimo da se sadržaji naših individualnih sjećanja prospu i prepuste kolektivnom zaboravu. Memorija je infrastruktura povijesti. Umorni od histerije službenih povijesti, onih povijesti koje nam trajno nepozvane kucaju na vrata obijajući nam kućne pragove, premještajući nas, preimenujući nas, raseljavajući nas... žedni smo osobnih povijesti fragmenata naših života. A gdje se ona bolje i udobnije može nastaniti nego na našem grupnom portretu s Gradom!? Sjećanje je esencijalno. Ali njegova esencijalnost prestaje biti produktivna ako se sjećanje zloporabi. Ako se po njemu kopa u uvjerenju da je autentičnost sjećanja jednoga grada istinitija od autentičnosti

sjećanja drugih gradova. Usporedbe ne smiju stvarati hijerarhije razlikujući dobre od loših autentičnosti. Istinitost prošlog mora biti pluralno objektivna. I mora sadržavati mnoštvo verzija od kojih je svaka od njih za svakog od nas zanimljiva i time, na neki način, svakome od nas, za nas ispravna. Vrijednost, autentičnost naše memorije, mjeri se u očima drugoga. Susjeda a ne suparnika. Neistomišljenika a ne protivnika... jer jedino na način dijaloga oka kamere i oka promatrača nećemo se umoriti od gomile povijesti koja još uvijek, sa svih strana, pada po nama. I upravo to je to po-etičko načelo i ta po-etična izvedba koju dobrohotno oko ne može ne vidjeti u Šeguljinim fotografijama koje su pred nama. Njihova je tišina glasna. Ne zato jer glasno govori iz sadašnosti, odakle, rišući prošlost, viče u budućnost! Glasna je jer je unutar svakoga kadra, unutar svake kompozicije, svakog zapisa slike bremenita sadržajem. Preciznije, sadržajima koji pozivaju na gledanje, tumačenje, razgovor o prostoru vremena koje je za nas, ne bi li nam osigurao prijateljsko okruženje za ugodu sjećanja, primirio Miljenko.

Kaštel. 2012.

Primorje. 2013.

Zaključak Ponizno ruho Pisara

sva tri tiha tumača i komentatora bespogovorne tragike lijepog ovog jadranskog bisera, osim naravno skromnosti i toga da niti jedan od njih ni u primozgu nije znao kako, a još manje je želio raditi na samopromociji, samoafirmaciji... dijele jedan jedinstven međuprostor u povijesti ideja—onaj pisara. I Nikola Luzer i Ante Martinić i Miljenko Šegulja istražuju ono neposredno što ih okružuje. To čine istovremeno ga izvlačeći iz vremena i prostora, da bi ga potom, prerađenog estetikom, u vrijeme i prostor, neoštećenog njemu izvanjskim, vratili. Na tren posuđujući Bakar od nesavršene mu i Bakru neprijateljske stvarnosti, oni ga u stvarnost vraćaju estetiziranog i tako zaštićenog od uvijek prividno ali nikad supstancijalno različitih gospodara prostora i vremena. Oni izvanestetsku realnost Bakra ne promatraju niti je propituju ne bi li je prilagodili sebi kao što to čine njezini uzročnici. Oni stvarnost grada afirmiraju’ replicirajući’ je pismom, slikom, zapisom, ugraviranom memorijom—Bakropisanjem! Za razliku od uzročnika tragikomične bakarske drame u jednom predugom činu rastakanja grada, ovaj se trojac odriče autoritarnog autoriziranja Bakra! Baš nasuprot! Tko perom, 25

tko kistom i olovkom, tko fotoaparatom i kamerom, svi se oni, kao što je to za čovjeka kao biće etike jedino i moguće, pred gradom kojega naprosto ljube ponizno povlače i pretvaraju u njegove pisare—u pisare u iskonskom značenju te istovremeno i kreativne i bilježničke radne imenice. Teško je, možda i nepotrebno, dokučiti odakle točno dolazi definicija pisara. Ali, znamo (završimo s Aristotelom kad smo već s njime ovaj proslov započeli) da se radi o figuri bilježnika kojega zapadna tradicija predstavlja naoko paradoksalno. Iako pisara vidi odjevenog u ponizno ruho naša intelektualna povijest pisanje samo, bilježenje, izjednačava s mišljenjem, promišljanjem, interpretacijom... zapisanog ili na bilo koji od načina ostavljanja traga, ubilježenog. Poštujući neprikosnovenu činjenicu svijeta, Pisari se (baš kao i naš trojac) zamišljeni, ne samo nad vremenom nego i nad njegovim razlozima, pred svijetom povlače zadovoljavajući se time da su njegova jeka. Ali biti jeka svijeta ne znači biti tek njegov puki odjek. Daleko od toga: bilježenje svega oko nas u prostoru i vremenu rašrtkanog, nekatalogiziranog, ostavljenog u potenciji, rasutog... dakle žednog i željnog obrade... kao što je to itekako jasno u ovom združenom kreativnom poduhvatu kojega je jedini istinski Pisar Miljenko Šegulja, samo je po sebi, kreativan čin. Jer bez obzira na okrutnosti svijeta i vremena Bakar je živ. I živjet će dok budu žive priče o njemu. Ovo je jedna od njih.

danas kantan za nas za naši sni za stisak našeh ruk Nikola Luzer. “Danas kantan”

Danas kantan za ... Nikola Luzer

p r vo d i o 29

Danas kantan danas kantan za nas za naši sni za stisak našeh ruk za vedri smeh ki cvate na tvojemi usnicami za bušci još nikomu dani kantan za koraki ki odzvanjaju po našeh cestah kantan za naši mići crljeni krovići za mići park va mićen gradu njegovi Borići njegove tihe uvalice za njih kantan kantan za stabla kostanji i murvi ke va svojeh senah skrivaju tuje želji danas kantan za nadi za nadi ke te jutra procvast od pupoljčići želj želji ke će postat nečigovi sni danas kantan za oneh ki su srićni za oneh ki su voljeni a na vas glas kantan onemi ki se vole

ABESINIJA

domišljanje na oštariju Gradski vrt i oštara Romu Forempohera daž, vetar, dosada oblačno nebo ko staračka šaka na ceste nekoliko ciganskeh kol oštarija mića niska kod raka spred nje red kostanji pred njun dunboka jama va njoj zaspala voda krepan pas orkestar žab va oštarije oblaki dima blatan pod nepobeljeni zidi škiljava lampa stol dve klupi tela ljudi i njihove seni va oštarije šušur si piju loču okrugal od oštarije paron njurgajuć rakiju nosi va kantunu raštimano tuli stari gramofon

MOJ LIPI BAKAR GRAD Grad moj gleda zgora Va zrcalo mora Kamenjen obrasal Ko da j’ z mora zrasal

Sireni morske formu su mu dale Najlipje mesto za njega su zbrale Od sega na svitu Ča najveć iman rad To je moj lipi Bakar grad Pusta j’ posud riva Niki ne pasiva Pušu fortunali Šume pod njin vali Sireni morske to njemu kantaju Najlipju pjesmu ku za njega znaju Od sega na svitu Ča najveć iman rad To je moj lipi Bakar grad Kad fortunal projde A bonaca dojde Z poneštar se gleda Va zrcalo spreda Sireni morske sad su zamučale Jeka leh odzvanja po Bakarskoj vale...

... od sega na svitu Ča najveć iman rad To je moj lipi Bakar grad 33

Koliko je od Jaza kroz Pužu vodi pasalo ... ni va Jadransko more

ne bi stalo. Ante Martinić. “Bakarska voda ”

Koliko je od Jaza ... Ante MartiniÄ&#x2021;

drugo dio 35

BAKARSKA VODA Koliko je od Jaza kroz Pužu vodi pasalo ... ni va Jadransko more ne bi stalo. Voda mrzla voda čista voda bistra. Koliko je po Jazu mladîć i divojak pasalo povedalo kortejalo bušovalo ... ni va sam Jaz ne bi stalo. Voda mrzla voda čista voda bistra. A saki on ki j va Bakru bil Bakarsku vodu pil ... ta komać čeka da se po Jazu prošeće od preka do preka. Voda mrzla voda čista voda bistra. Od vrimena Krista vavek ista čista mrzla bistra. 37

DRUGAČJA CREKVA Va sakoj se crekve kade sunce zahaja va crekvu uhaja Ma, va Gornjen gradu, skrila se mića crekva, “Sveti Križ” na istoku su joj vrata tri skalina ... i zlizani saliž. A va crekve, kot od neba dar, skroman je oltar. I tu se čovik ćuti ča va drugeh crekvah ni kako da mu uz rame sam Bog stoji. Mića crekva “Sveti Križ” na istoku vrata tri skalina ... i zlizani križ.

BAKARSKI GALEB Na čunju, na vrh puntina galeb se posral. I jušto s ten lipote Bakra na “i” točku klal. Sedin na terase uz čašu vina i gledan čunj i galeba na vrh puntina. ... lip je dan ko kip galeb inkantan ja i do vina i od lipoti pijan.

VOLIN TE BAKAR Kad va Bakru pada kiša na Primorju ni ni čovika ni pasa ni mački ni tića ni miša. Volin te Bakar. Kad va Bakru bura puše i va kamare i va kuhinje i sobe i konobe i šufitu suda puše. Volin te Bakar. A kad je va Bakru bonaca pa va vale mesec plava po celu noć se bušuju dva puntina i od preka kamena riva. Volin te Bakar. A kad va Bakru Sveti Andrej zvoni ni važno san tu san ća san živ il me ni. Volin te Bakar.