Va Gradu Bakru, Bakar grad by Glen Art

MILJENKO ŠEGULJA

Va Gradu Bakru Bakar grad Slavica Mrkić Modrić

Gradska k n j i žn i c a Ba ka r Ba ka r, 2 018 .

Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va G grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu B Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bak

kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • kar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu

Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va Gradu Bakru, Bakar grad • Va

MILJENKO ŠEGULJA

Va Gradu Bakru, Bakar grad The Town of Bakar within the city of Bakar • Nella Città di Buccari c’è Buccari, la città

Monografija koju imate ispred sebe spoj je stvarnog i fikcije. Stvarnost su prelijepe fotografije bakarskog kraja proizašle iz fotoaparata Miljenka Šegulje, dugogodišnjeg »slikovnog kroničara« grada Bakra i njegovog »prstena«. Fikcija su slova Slavice Mrkić Modrić, novinarke Novog lista i istinske zaljubljenice u kraj koji se nalazi na Miljenkovim fotografijama. Između korica zapravo se stisla ljubav spram zavičaja. Ona istinska. Ona koja iz srca izlazi bez ikakvih kalkulacija. Onako infantilno, dječje čisto. Ona je građena na emociji. Ona vas bakarskom ljepotom vodi srcem i kliče hvala svima onima koji su nam tu ljepotu ostavili u nasljeđe. Monografija priča čakavicu jer kad daješ emociju, daješ ju na materinjem jeziku, zar ne? Dakle, bez velikih očekivanja, ali s puno duše krenite s nama na jednu vožnju djelićem zemaljskog raja – putevima i putićima bakarskoga kraja. The monograph in front of you is a combination of reality and fiction. The former is represented by magnificent Miljenko Šegulja’s photos taken for many years in his beloved Bakar and the nearby villages. The fiction is provided in letters written by Slavica Mrkić Modrić, the Novi List journalist who is deeply fond of all the places displayed on Miljenko’s photos. In between the book covers there squeezed all the love towards the homeland, the true love emerging right from the heart without much forethought, childish and pure. This book is developed on emotions. It leads you by your heart expressing words of gratitude to those who left us all that beauty as our heritage. The monograph talks in chakavian dialect since feelings can be shown only in one’s mother tongue. To conclude, without great expectations, but with a lot of soul, set out for a ride across a tiny portion of an earthly heaven following the ways and paths of the Bakar area. Il libro che state tenendo in mano è un misto di finzione e realtà. La realtà è rappresentata dalle fotografie fatte per molti anni, a Buccari e nei paesi circostanti, da Miljenko Šegulja. La finzione è rappresentata dal testo di Slavica Mrkić Modrić, giornalista del Novi list e amante dei posti rappresentati dalle fotografie di Miljenko. Le pagine di questo libro hanno catturato tutto il loro amore localpatriotico. Un amore vero, puro, che arriva direttamente dal cuore, senza pretesti, un amore quasi infantile. Questo libro è costruito sull’emozione. È una guida emotiva nell’ area di Buccari ed è un modo per ringraziare tutti coloro che ci hanno lasciato un eredità intatta. I testi sono scritti in dialetto Ciacavo perchè le emozioni possono essere raccontate solo in madrelingua. In fine, senza grandi aspettative, ma con tanto spirito, partite con noi in un viaggio nel paradiso terrestre, per le vie e i sentieri dell’area di Buccari.

Va spomen na vrloga bakarskoga sina, gospodina Dragana Vladislovića Dedicated to the memory of Mr. Dragan Vladislović, a distinguished son of Bakar. Dedicato alla memoria del signor Dragan Vladislović, distinto figlio di Buccari.

Va Gradu Bakru, The Town of Bakar within the city of Bakar • Nella Città di Buccari c’è Buccari, la città

Miljenko Šegulja

Bakar grad A KNJI

Ž ICA

Au to r t eks ta Slavica Mrkić Modrić

BAKAR 2018 .

Biblioteka “VLADISLOVIĆ” Knjiga 3. Miljenko Šegulja

Va Gradu Bakru, Bakar grad

Nakladnik Gradska knjižnica Bakar, Bakar Za nakladnika Dolores Paro-Mikeli Fotografije Miljenko Šegulja Autor teksta Slavica Mrkić Modrić Grafički urednik Dmitrij Čegodajev Urednik Slavica Mrkić Modrić Prevoditelji Josip Luzer Niko Cvjetković Lektor Sanja Miočić

Tisak Grafik, Rijeka

Сopyright © Miljenko Šegulja, Bakar. Fotografije, 2006-2018. Сopyright © Slavica Mrkić Modrić, Bakar. Tekst, 2018.

sadržaj

Dolores Paro-Mikeli ZA Nakladnika 10 Slavica Mrkić Modrić Mile z bakra 15 GRAD Bakar 17 Kukuljanovo 57 Škrljevo 81 Krasica 105 Praputnjak 129 Hreljin 153 Zlobin 177 Nacionalni Park Risnjak 194 BAKAR 201

Frano Kršinić: Ribari izvlače mrežu (1947.), Bakar, 2016. Frano Kršinić: The Fishermen Hauling a Net Frano Kršinić: I pescatori tirano la rete Va more infišani (Ribari)

Va Gradu Bakru, Bakar grad

The Town of Bakar within the city of Bakar ● Nella Città di Buccari c’è Buccari, la città

Dragi si, va oven uvodnen listu koga van pišen, želin van reć da nan je vela čast i zadovoljstvo ča ga držite v rukah, aš nan je jako važno da kroz ov libar imate celi naš Grad Bakar „na dlanu“, da mu se divite i volite ga skupa s namin. Ovo je libar od litrati keh je načinil naš bakarski fotograf Miljenko Šegulja ili pak Milić, kako ga od milja si zovemo, a z štorijamin o ljudemin z našega kraja, z Bakra i seh našeh okolneh mest ke mu spadaju, popratila ga je naša Mrva, ka j’ zasprave Slavica Mrkić Modrić. Verujen da ćete ga rada čitat, listat, uživat va litratin, a i nasmet se Mrvinomu humoru. Za ov libar želimo zafalit najprvo Gradu Bakru na čelu z gradonačelnikon

gospodinon Tomislavon Klarićen ki su storili Knjižnicu i zafaljujuć kemin Knjižnica postoji i dela, već puneh jedanajst let. Valje za ten zafalit se je našemu velomu prijatelju i donatoru gospodinu Draganu Vladisloviću, Počasnomu građaninu Grada Bakra, ki nan je omogućil nakladništvo s ken ćemo promovirat ov naš lipi kraj. Jako nan je žal da gospon Dragan Vladislović ni više s namin i da neće držat v rukah ov treti libar va „Biblioteke ‘Vladislović’“, al’ nan je i vela radost ča smo mu se i z oven libron na neki način odužili i zafalili na veloj pažnje i vere va nas, i na koncu, se j’ to radi ljubavi prema njegovomu i našemu Bakru i bakarskomu kraju. Za nakladnika Dolores Paro-Mikeli

Oh, how dear you are, I am writing this introductory page in order to convey you the message of our great privilege and honour that you hold this monograph in your hands, as we would like you to have our whole City of Bakar in plain view, to admire it and fall in love with it together with us. This is the book containing photographs taken by our Bakar photographer Miljenko Šegulja or Milić as it is his pet name. Those photos are accompanied by the texts about people from our Bakar and the associated villages. Their author is Slavica Mrkić Modrić or simply Mrva as it is her hypocorism. We wish to express our gratitude to the City of Bakar and in particular to our Mayor Mr. Tomislav Klarić that had our Library brought into existence and made it work for eleven years now. We also wish to thank our great friend Mr. Dragan Vladislović, our Library benefactor and Honorary citizen of Bakar who enabled us to publish such books thus promoting our amazing Bakar area. Although we are terribly sorry that Mr. Dragan Vladislović is not with us any more and that he will not hold this third book in a row published within the Vladislović Book Series, we are joyful that this monograph is a tangible proof of showing our gratitude both for his donation and trust in us, as all we have done is only because of our and his beloved Bakar.

Cari tutti, Vi scrivo questa introduzione per provare a trasmettervi un’emozione di grande privilegio e d’onore per il fatto che tra le mani abbiate questo libro nel quale potrete avere tutta la Città di Buccari sul palmo di una mano, per ammirarne le bellezze ed innamorarsene insieme a noi. Questo libro contiene le fotografie fatte dal nostro fotografo locale, Miljenko Šegulja soprannominato Milić. Le foto sono accompagnate dai testi che raccontano le storie di persone che abitano a Buccari e nei paesi circostanti. L’autrice dei testi è Slavica Modrić Mrkić, la nostra amata Mrva. Sono sicura che lo leggerete, lo sfoglierete, e che vi goderete le bellissime fotografie di Milić e l’umorismo di Mrva. Vogliamo ringraziare la Città di Buccari e in particolare il sindaco Tomislav Klarić che hanno fondato la nostra biblioteca e ne curano il lavoro già da 11 anni. Vogliamo ringraziare il nostro grande amico e benefattore, il signor Dragan Vladislović, Cittadino onorario di Buccari, la cui donazione rende possibili le pubblicazioni della Biblioteca con le quali cerchiamo di promuovere la bellissima area di Buccari. Anche se siamo dispiaciuti che il signor Dragan Vladislović non sia più con noi e che non tenga in mano questo, terzo libro della biblioteca Vladislović, ci fa piacere che in questo modo siamo in grado di ringraziarlo per la Sua donazione e per la fede che ha avuto in noi. Alla fine, questo è il nostro modo di esprimere l’amore che abbiamo per la Sua e la nostra Buccari.

On behalf and for the Publisher Dolores Paro-Mikeli

A nome e per l’editore Dolores Paro-Mikeli

On je imel črljenu vespu, a ja dišpar šetokalci. Ono ča smo imeli i jedan i drugi je velo prijateljstvo i velu ljubav za zavičaj. Kako smo obadva malo na svoju ruku, valje smo se razumeli. Jedini problem je odvavek bil ča nan je zajik i jednomu, i drugomu brži leh je pamet, a za istinu j’ reć i da nan je to najaktivneji organ koga imamo. Intanto, od seh nemotarij ke smo zmisleli i zamisleli, je ovo ča vi sada držite v rukah. Je to fotomonografija ka se trsi volet svoj kraj i litraton, i slovon, je to pogojen ale promašen projekt, je to ča trete, to ćete reć vi.

MILE Z BAKRA

Slavica Mrkić Modrić

Nan je to čuda povedanja, smeha, celo jedno življenje va komu nan je bilo i ovako, i onako, ma vavek pozitivno. Zaspraven, to smo mi. On je za celi ov kraj ne Miljenko Šegulja leh Mile z Bakra, a ja san ne Slavica Mrkić Modrić leh Mala z Višnjevice. A si oni ča su nan pomogli da ov libar načinimo su jedan sled nemi, aš bolje j’ vreću buh čuvat leh nas dva naslišat. A tek ulovit. To j’ bilo, ni za glavu, ni za rep. Bilo j’ i povuci – potegni, a ki put i na horuk. Zaspraven – bil je to jedan četire leta sanjan san. A počel je

i finil je va Bakru, ma su se sanji prtile, spušćevale, kupale, suncu rit kazale, puzale, plavale, ronile, z barkun na ribi hodile, grozje pobirale, zidale, padale, štrkale se po celomu Bakarskomu kraju ale, ako baš ćete točno, od Kukuljanova preko Ponikav i Plosne do Škrljeva, pa malo na Krasicu, nazgoru na Praputnjak i Meju, pa po celomu Hreljinu preko Plase do Zlobina i Zlobinskoga brda, a onput na Risnjak. Saka štorija ku će van Milac povedat litraton, a Janjčić Šetokalčić zaplest slovimi počela j’ i finila na bakarskomu Jazu. Zač tamo? A zač ne?

KAD MILAC POVEDA O BAKRU I VALI MU PLJEŠĆU

GRAD BAKAR • geografski položaj: na sjevernom Jadranu, uz Bakarski zaljev i u njegovoj blizini. Obuhvaća područje od 12 560 hektara i sedam naselja: Bakar, Kukuljanovo, Škrljevo Krasica, Praputnjak, Hreljin i Zlobin • broj stanovnika: 8231 (2015. godine) • gospodarski resursi: Industrijska zona Bakar na Kukuljanovu najveća je i infrastrukturno najopremljenija zona u Hrvatskoj s više od 4000 zaposlenih u 180 poslovnih subjekata. U samom naselju Bakar nalazi se velika Luka za rasute terete, naftni terminal i ro-ro terminal • prirodne značajke: relativno mali teritorij Grada proteže se od mora do vrhova planina i pruža obilje bioraznolikosti, posebice u Nacionalnom parku Risnjak čiji vrh doseže visinu od 1528 metara. • Geographical position: in the North Adriatic, along the Bay of Bakar and in its close proximity. The City of Bakar is a local self-government unit covering an area of 12.560 hectares and including seven settlements: Bakar, Kukuljanovo, Škrljevo, Krasica, Praputnjak, Hreljin i Zlobin. • Population: 8231 (2015). • Economic resources: The Bakar Industrial Zone at Kukuljanovo is a largest zone in Croatia provided with the best infrastructure in the whole country. There are more than 4.000 persons employed in its 180 business entities. Bakar itself has got a large bulk cargo port, an oil terminal and a ro-ro terminal. • Natural features: A relatively small City territory stretches from the sea level to high mountain peaks offering a great biodiversity, especially in its National Park of Risnjak whose peak is at 1.528 metres. • Posizione geografica: Adriatico settentrionale, nella Baia di Buccari e nelle sue vicinanze. La Città di Buccari, di cui fanno parte 7 paesi (Buccari, Kukuljanovo, Škrljevo, Krasica, Praputnjak, Hreljin e Zlobin, si estende su un’area di 12.560 ettari. • Numero di abitanti: 8231 (2015) • Risorse economiche: La Zona industriale di Buccari si trova a Kukuljanovo, è dotata di un infrastruttura moderna ed è la zona industriale più grande di tutta la Croazia. Nella Zona industriale, in 180 aziende, lavorano più di 4000 impiegati. Buccari ha un grande porto di carico alla rinfusa, un terminal per l’olio e un terminal ro-ro. • Caratteristiche naturali: in un territorio relativamente piccolo, a partire dal livello del mare nella Baia di Buccari, fino alla cima del monte Risnjak nell’omonima Riserva naturale, a 1528 metri d’altezza, troviamo una ricchissima biodiversità. 17

Dan rojen za ča god ćeš, a nas dva na Jazu, rojeni za blebetanje. Bilo mi j’ teplo na nogi pa san sozula šetokalci i zavezala ih za rucak. Milac, onako po bakarski vas fin i »ne daj Bog to« zajedno mi j’ rekal da nisan na Kurevčine na Krasice leh va drevnomu Bakru i da ga ne sramotin. Opće ga nisan abadala, gljedala san va perilo i mislela kako bin nogi zarivala nutar, aš su mi se va tenesicah važgali »fordtabanusi«. – Badava ti j’ gljedat va to Perilo, ni ono ne bi opralo tvoju zajičinu. - govori mi Milac i smeje se kod on ki j’ britvicu našal. – Srićun, tvoju bi. - posprdno san odgovorila i valje se za zajik ujila, aš ni Milac kriv ča j’ mane teplo i ča san se ta dan stala na levu nogu. Zamučal je. Bome i ja. Od srama, aš tako se ne otresa ni na neprijateli, a kamo na prijateli. Leh je Perilo mrmorilo. Bil je to fanj neugodan muk. On ofenđen, ja svjesna da san bila bezobrazna i ča ću sad, mislin si. A ča, tr vavek ista fora pali, a glasi – onako, kod slučajno, namami ga da poveda o Bakru. – Milac, da si ti turistički vodič... - počnen ja. – Ma nisan, ja san fotograf. - odgovara on. – Dobro, da si fotograf, a va fušu delaš kod turistički vodič... - opet krenen ja. – Da se ti imalo razumeš va delo fotografi, znala biš da fotograf nima lazno za fuš! - jadno j’ odgovoril. Mane j’ sopeta prodelalo ono stajanje na levu nogu pa san malo povišenin glason rekla: – Ćeš mučat doklen ne finin!?! Dakle, da si fotograf ki ima vrimena za fuš i da ti j’ ta fuš peljat turisti po Bakru, ča biš njin pukazal? – A to... Za to bin vavek našal vrimena. Se bin njin pukazal, sakamo bin jih otpeljal. - govori on stari Milac, ki se već ne bahati. Yessss! Samoj sebe san čestitala, aš mi j’ sopeta upalila ista fora i nastavljan: – Dobro, ča biš njin povedal o ovomu Perilu? – Ča se tu ima puno povedat? Rekal bin njin da su tu Bakarke robu zipirale, a kako su po njoj mlatile z onun drvenun daskun tako su i zajikon mlatile po sakomu i semu ča j’ bilo toga dana vredno za spomenut. Rekal bin njin da su se tu, jušto na Perilu, »tiskale« bakarske novine. Altroke, ti i tvoje današnje novinarstvo. – Biš njin opisal kako j’ to lipo zgljedalo kad bi se ove bakarske skali i cestice ke se z Gornjoga grada spušćevaju va Primorje ukrasile te ženskice z kablimi spod ruk, na glave i biš njin spomenul on dih sapuna ke su same delale i kako j’ celi Bakar dihal po opranoj robe? – Još bin dodal i da su Bakarke najlipje ženske na celomu svitu. Da su gospe od klobuka do tak, da su jako odane, aš ni lahko pol života bit bela udovica – paron na moru, a one doma dizat decu i skrbit o celoj kuće i imanju. Se bin njin to povedal. – Biš njin pukazal i tri bakarske znamenite kući? – Ke tri? Va Bakru j’ saka kuća po nečemen posebna. – Mislin na Tursku, Rimsku i Mornarsku kuću. – Ne, ti biš njin. - odgovoril je i zajedno počel štoriju o Turskoj kuće, ma ne ni jednu od oneh dveh ke se prenose z kolena na koleno. Ni Milac povedal o bakarskomu pomorcu ki j’ ploveć sinjen moren dospel va Tursku, tamo se zaljubil i oženil z prelipun Turkinjun ku j’ dopeljal va Bakar, pa j’ sopeta prošal na vijaj, a ona ostala sama doma puna nostalgiji za rodnin krajen i puna tugi. Da bi njoj ublažil bol, dal je na Plačice zazidat kuću ka j’ zgljedala kod čardak i ka j’ paronu spamećevala na nekadanji dom i tako j’ bil problem rešen. Ni povedal ni onu drugu štoriju po koj je jedna Bakarka, žena od pomorca, svoje nezadovoljstvo stalnun samoćun i odvojenošću od parona, pokaživala na malo grez način. Tako da kad bi on došal z vijaja,

ni bilo buševanja, morda i je prvi dan, leh zajedno juha od zajika. Stalno mu j’ govorela da j’ on kapetan na moru, ma da j’ ona va kuće. I da ona drži sa četiri kantuna. Kad je kapetanu zakuhalo nestali su i kantuni, i kuća, a nastala j’ ova ka nima kantuni, pa mu parona već ne more svrdlat po mozgu. Nekako, mislin da bi mu bilo jeftineje da j’ promenil paronu, ma ne pačan se va ljubav. Ni va svoju, a kamo va tuju. Dakle, Milova štorija od Turske kući ku on zove »kuća od litratanja«, aš da ni onoga ki ju vidi, a da ju ne litrata, glasi ovako: – Jedanput pred dugo let va Bakru j’ bival jedan jako simpatičan deškić. Celi život je sanjal o moru i već kod mići matere rekal da će kad naraste bit marinero. Ča j’ rekal, to j’ i ostvaril. Šal je morskun stazun z Bakra va svit, kako i fanj njih prvo njega, kod i fanj njih pokle njega. I se j’ to hodilo par let srićun i srićno, ma došal je i vijaj na komu j’ ta isti deškić skoro glavu zgubil. Kade? A va nekomu oceanu, niki ne zna va komu. Intanto, bilo j’ jako nevrime, šundralo je i jedrenjak i pomorci. Da j’ brod plutal danimi po moru, a mornari umirali od glada. Bakarski deškić je preživel zato aš mu j’ mat na vijaj spravila baškoti. Kad se j’ nakon leto dan vrnul doma, ni ga bilo za poznat. Ni se vrnul deškić već odrasal čovik ki j’ zajedno dal načinit kuću ka će ga tako bez kantuni, tako zaokružena, celi život spamećevat na baškot ki mu j’ spasil glavu. – Si to zmislel, pitan ga ja? – Ako i san, ne znan da san. - odgovoril je, a ja san prasnula va smeh. Nastavil je konačit o Rimskoj kuće kod jednoj od najstarejeh i najlipjeh va Bakru, o njejoj renesansnoj lipote i nikako da dojde do te mornarske kući. Kad san ga drito pitala, žalosno j’ odgovoril da nima pojma kade j’ bila, ma da nekako misli da jih je bilo više, ča legalnih, ča ilegalnih, aš da kade su pomorci, tu j’ i ljubav. •

Onput san naslihala štoriju o mareografu, makine ka va Bakru vodostaj meri od 1929. leta ča njoj dava epitet najstareje makine takove vrsti na Jadranu. Normalno da bi turiston povedal i o malenice, i o tomu da j’ 25. šestoga 1894. leta va Bakru prvi put zasvetlelo na letriku. To j’ prvo Bakra imel jedino Varaždin. Otpeljal bi jih on i pukazat njin na Vratimi mere za žito i sol ke su tamo od 15. vjeka. Rekal bi njin da kroz Bakar prohaja cesta z prvoga vjeka, da se ki put ljudi i danas na njoj ponašaju kod ti ki su cestu delali, ma, srićun, ne često. Povedal bi njin o znamenitemi Bakranimi, o tomu da su bakarske kući poslužile kod inspiracija za crtani film o Baltazaru i njegovomu gradu. A tek o Frankopanskomu kaštelu, ča bi njin se napovedal! Onput o duhu Bakra ki ni niki nikada mogal uništit. O njegovoj lipote i na moru, i na kopnu, i okolo, i na vrh Risnjaka, i sagdere... Avah je mane, znan da Bakar ima bogatu povijest, ma kuliko Mile o njemu more povedat, to retko ki

more. Sama sobun san mislela – avah je i ten turiston keh bi on Bakron peljal. Me par, da bi, doklen bi njin on se rastumačil, prošlo najmanje leto dan. Intanto, lahko ga je nagovorit da o Bakru počne povedat, ma teško ga j’ fermat. Ma, iman ja i zato rešenje. Leh san mu rekla: – Milac, kako ti lipo povedaš o Bakru, naslišala bin te danimi, ma moran poć va Zonu neš kupit. Greš s manun? Da rabi reć kako se j’ vespa valje pokrenula?

Pogled s mora na grad, Bakar, 2008. View from the Sea over the Town Veduta di Buccari dal mare Bakar z mora

KroviÄ&#x2021;, Bakar, 2018. A Tiny Roof Il tettuccio Uminal

Kulturna manifestacija “Margaretino leto” na Trgu Plačica, Bakar, 2016. The Cultural Event of Margaretino leto at the Plačica Square Manifestazione culturale Margaretino leto in Piazza Plačica “Margaretino leto” spred Turske kući na Trgu Plačica

Rimska kuća, Bakar, 2009. The Roman House Casa Romana Rimska kuća

Crkva i Trg Sveti Križ, Bakar, 2009. The St. Cross Square and Church Chiesa e piazza Santa Croce Crekva i Trg Svetoga Križa

Kaštel, Bakar, 2017. The Castle Il Castello Kaštel

Zvonik crkve svetog Andrije apostola, Bakar, 2008. The Bell Tower of St. Andrew the Apostle Church Il campanile della chiesa Santâ&#x20AC;&#x2122; Andrea Apostolo Zvonik od crekvi svetoga Andreja

Svod svetišta crkve sv. Andrije apostola, Bakar, 2008. The Presbitery Ceiling of St. Andrew the Apostle Church Il soffitto del presbiterio della chiesa di Sant’ Andrea Apostolo Kad anjđelići zazvone

Interijer crkve sv. Andrije apostola, Bakar, 2008. The Interior of St. Andrew the Apostle Church Lâ&#x20AC;&#x2122;interno della chiesa Santâ&#x20AC;&#x2122; Andrea Apostolo Va crekve svetoga Andreja

Đ ogled na kaĹĄtel 2008. A hive on the castle 2008 Un alveare sul castello 2008

Pogled na grad sa sjeverozapada, Bakar, 2010. View over the Town from the Northside Veduta della cittĂ dal Nord Bakar z Bukova

Hotel ”Jadran”, Bakar, 2013. The Jadran Hotel L’albergo Jadran Hotel ”Jadran”

Isplovljavanje školskog broda ”Kraljica mora”, Bakar, 2010. The Departure of Training Ship „Kraljica mora“ La partenza della nave scuola „Kraljica mora“ Partenca “Kraljice mora”

Jaz - voda kojom se nekad pokretalo više mlinova, Bakar, 2009. Jaz - the Water Used in Past to Drive Several Mills Jaz - l’acqua che in passato ha alimentato più mulini Čuda kol od malinic obrnjala j’ voda z Jaza

Stara barka na rivi, Bakar, 2017. An Old Boat on the Waterfront Una vecchia barca in riva al mare. Stara barka na rive

Plavi prozor obrastao suhim lišćem, Bakar, 2010. A Blue Window in Dry Leaves Una finestra blu immersa tra le foglie secche Štorija od starine

Kip sv. Ivana Nepomuka, Bakar, 2016. The Monument of St. John of Nepomuk Il monumento di San Giovanni di Nepomuk Kip svetoga Ivana

Regata Pomorske ĹĄkole Bakar, Bakar, 2006. The Bakar Nautical School Regatta La regata della Scuola nautica di Buccari Regata Pomorske ĹĄkoli Bakar

Drvena barka na vezu, Bakar, 2010. A Wooden Boat at Berth La barca di legno allâ&#x20AC;&#x2122; ormeggio Drvena barka

Ribari i mreĹže, Bakar, 2018. Fishermen and their Nets I pescatori e le reti da pesca Armivanje mreĹž

Secesijska fasada i betonski vijadukt, Bakar, 2016. A Secession Facade and a Concrete Viaduct Una facciata secessionistica e un viadotto in calcestruzzo Dva vrimena

Pogled kroz prozorčić, Bakar, 2018. A Look out of the Small Window Uno sguardo dalla finestrina Kroz poneštricu

Z JAZA HOP VA GALOP PA NA KUKULJANOVO

KUKULJANOVO • geografski položaj: oko 2 km sjeverno od Bakra, na graničnom području gradova Bakar i Rijeka te općine Čavle • broj stanovnika: 905 (2011. godine) • zaštitnik: sveti Franjo (4. listopada) • ne propustiti: posjetiti jedinstven krški fenomen koji nastaje za iznimno kišnih razdoblja kad se s okolnih planina slijeva voda i od ponikvarskih dolaca učas napravi jezero; prisustvovati manifestaciji „Zvona i kanat za bakarski kraj“ što ju je Udruga Kukuljanski zvončari osmislila radi očuvanja tradicije i maškaranih običaja cijelog bakarskog kraja. • Geographical position: about 2 kilometres west of Bakar, right at the bordering area between the City of Bakar and the Municipality of Čavle. • Population: 905 (2011). • Village patron: St. Francis (4th October). • Don’t miss: to visit a seasonal lake at Ponikve, a karst phenomenon appearing after heavy rains when the water flows down from the surrounding mountains and from karst sinkholes thus forming a lake; • To attend to Bells and Songs for the Bakar Area, an event organised by the Kukuljanovo Bellmen Association, aiming at preserving the folk and carnival customs of the Bakar area. • Posizione geografica: a circa 2 chilometri a ovest da Buccari, in un’area che confina con il territorio della Città di Buccari, della Città di Fiume e del Comune di Čavle. • Numero di abitanti: 905 (2011) • Santo Patrono: San Francesco (4 ottobre) • Da non perdere: il lago „che compare e scompare“ a Ponikve, un fenomeno del carso grazie al quale nei periodi piovosi, l’acqua delle colline circostanti riempie le aree sottostanti, dette „ponikvarski dolci“; la manifestazione „Zvona i kanat za bakarski kraj“ (Campanelli e canzoni per l’area di Buccari) che ha per scopo la preservazione della tradizione carnevalesca di tutta la zona.

Zima. Bura šviče, a bome i nas dva. Na Perilu, kod ni na Jazu, nigder nikoga. Ni baš bilo za điradu, ma pamet nan nikad ni pačila pa smo se odbavili na Kukuljanovo. On da gre va Industrijsku zonu iskat ono ča se već tamo išće, a ja gren š njin leh da mi rit puta vidi. Ma se j’ bome nasmržnjevala do Kukuljanova. A to Kukuljanovo van je zaspraven “pogranično mesto”. Valje zad njega finjiva bakarski kraj, a počinje Gromišćina. - Kukuljančanke da su jako, jako vredne ženske. - govori Milac i dodava – Bome i šesne. Ja mu verujen, ma nekako me prvo leh ženske zanimaju muški pa san zajedno obrnula na to da Kukuljančani jedini va bakarskomu kraju imaju zvončari. Ča misliš, zač je tomu tako? - pitan ga ja dokle on prehićiva nekakove svećice, karburatori i ča ti ga ja znan ča, se namaljajuć kako j’ ta Zona dar od Boga aš da va njoj ni česa ni. Mane j’ najprvo palo napamet kako j’ Zona za ljudi z našega kraja zaspraven Irska, ča će reć da ne moraju poć va Dablin ale kamo drugamo, moru delo i tamo nać. I lipo mi j’ čut kako ono naše ča zvoni po butigah, zihaja i spreda i zada šanki, kako ga j’ čut i va skladištu i va pogonu, i na ceste. - Milac, čuješ ti ča te ja pitan? - Ja, to za zvončari. Niman pojma, ma ti sigurno znaš, aš se smeješ kod lesica kad vidi kokošu. Zaspraven, ne znan ja niš više od onoga ča su mi jedanput povedali ti isti zvončari. Domišljan se da su udrugu osnovali 2007. leta, i da su mi onda rekli kako su zvoni i zvončari na Kukuljanoven odvavek postojali. Kad san pitala kako j’ to i ča nekada bilo, odgovorili su mi ono ča su njin stareji povedali - Bilo bi ih do četiri – pet i oni su zvonili po Kukuljanovu i okolneh mesti skupa z maškaramin. Najpoznateji zvončar je bil Andrej Kopajtić Tičan komu je familja znala zakopat zvono prvo Pusta ma bi ga on vavek našal, a ako ne, bi novoga storil. Obukal bi se va zvončara i takov bi šal va Harteru na delo, pa bi zvonil po Hartere dokle mu šef ne bi dal godišnji odmor dve-tri šetemani. Znal je on prespat i va Via Rome. Tako su mi povedali i još rekli da su už njega zvonili i Pindek, Krešo i Augustin Perić. Ov zadnji njin je i rekal kako da načine uniformu. Dalje su se snalazili sami, a moraš priznat da j’ prelipo kad za pusta krenu kukuljanska zvona tirat so zlo z našega kraja. - Janjčiću, je, lipo je i veselo, a uši me još leto dan pokle toga bole. Ćeš da tebe Milac pukaže još neš ča j’ specifikum ovog dela bakarskoga kraja? - Misliš na jezero ko san još davno nazvala “Sad ga je, sad ga ni”? - Ne trumbači, leh sedaj. - rekal je i na glavu mi nabil kacigu tri broja veću, tako da me j’ namesto va Ponikve mogal i va Tonguziju otpeljat ča bin ja videla. Ono za gljedat mi je bilo negdere okol vrata. I doklen je ta vespa skucala nazgoru i takala se nazdolu, mane su kroz glavu prohajala moja negdanja dohajanja va Ponikvi. Najme, ja van Ponikvi jako volin. I Ponikvari isto tako. To su jedni jako dobri, veseli i skromni ljudići. Š njimin san bila obadva put kad su šli na vijaj jezeron. Još negdere čuvan ukrcajnu kartu za on gumenjak, i ne spametin se kad san se tako dobro nasmela kod za te naše prve vožnji jezeron. Ne spametin se ni kada san se va našemu kraju tuliko straha nauživala kod taj put, ma leh prveh par minuti. Onput je barba Jož pokojni se obrnul na smeh i povedal kako bi Ponikvaron najbolje bilo organizirat podvodni zecolov. Kako bi, da su Ponikvari šegavi mogli imet više turisti leh ih imeju Opatija i Crikvenica skupa, aš imet more j’ lipo, ma ne i neobično, a imet jezero, pa ga preko noći ne imet, pa ga opet dobit, e, to da imaju leh Ponikvi. Onput je barba Jož šal i korak dalje, pa j’ mašte dal na volju – zajedno j’, va sred Ponikav oprl dva hotela, pa j’ spominjal tetu Slavu, isto već pokojnu ka bi bila zadužena za domaće jido, pa tovarića od barbe Stipana

ki bi turisti okolo jezera peljal, pa mleko od koz tete Milice va komu bi se gospi kupale, pa ovo i ono. On je štoriju zgradil do toga da se j’ domislel i aerodroma na Gromičkomu polju na koga bi ratoplani z bogatemi turistimi sletali, a mane j’ prvoj ponudil da opren turističku agenciju. Ta gumenjak va komu smo se jezeron peljali tuliko se j’ lulal od smeha da san mislela kako ćemo se sakoga časa zvrnut. Ma tu j’ bil i šjor Darko Ujčić, ki j’ gumenjak držal pod kontrolun. A kad je barba Jož još i na vas glas zakantal »Ta tvoja barka mala, ča pušća na se strani«, a jedan malčić, ne moren mu se imena sada domislet zasviral harmoniku, e, to j’ bil vrhunac na ki bi i šjor Felini zanemel. Da smo si skupa nemi, rekle su nan Ponikvarke, ma niki od nas baš ni jako abadal ča govore. Tr ženi su da bi njurgale. Intanto j’ to bila jedna od mojeh najdražeh reportaž va životu. Ne moren reć i da ta druga plovidba ni bila zanimljiva, ma prvi put je odvavek prvi put. A i šjor Joža, moga ponikvarskoga anjelića, više ni bilo, a bež njega Ponikve nikada ni mane, ni Ponikvaron nete bit iste. Ni jezera ta dan ni bilo, ma j’ bilo čut kako negdere va Malomu lugu huči. To j’ znak da će doć, bit, i opet proć. Kamo? Va Bakar, kod ča smo i nas dva nemih i smržnjenih načinili.

Industrijska zona Bakar, Kukuljanovo, 2018. Â The Bakar Industrial Zone La zona industriale di Buccari Zona va tri smeni

Rotor, Kukuljanovo, 2013. The Roundabout La rotonda Va krug

Stari hrast, Kukuljanovo, 2014. The Old Oak Tree La vecchia quercia Ä&#x152;a bi se ov hrast rekal kad bi povedat umel

Kalac â&#x20AC;&#x153;Stamerinaâ&#x20AC;?, Kukuljanovo, 2018. The Stamerina Pond Lo stagno Stamerina Kalac je, blaga ni

Streljana, Kukuljanovo, 2014. The Firing Range Il poligono di tiro Ä&#x2020;aro oko

PÄ?elar, Ponikve, 2016. A Beekeeper Un apicoltore Ä&#x152;elar

Mali zvončar, Kukuljanovo, 2018. A Little Bellman Il piccolo scampanatore Zvončarić

ZvonÄ?ar, Kukuljanovo, 2014. A Bellman Uno scanpanatore ZvonÄ?ar

Crkva sv. Franje Asiškog, Kukuljanovo, 2018. St. Francis of Assisi Church La chiesa di San Francesco d’Assisi Crekva sv. Franja Asiškoga

Raskršće, PonikvePlosna, 2015. The Road Crossing L’incrocio stradale Raskrižje

Stog sijena, Plosna, 2018. The Haystack Il pagliaio Stog sena

Zdenac, Ponikve, 2018. A Water Well Un pozzo d’acqua Žejne napila, trudne ofriškala

Ponikvarsko jezero, Ponikve, 2016. The Ponikve Lake Il lago di Ponikve “Sad ga je, sad ga ni”

NA ŠKRLJEVO, PO MIČIČINU MAST

Škrljevo • geografski položaj: oko 2,5 kilometra sjeverozapadno od Bakra, na nadmorskoj visini od 190 do 290 m • broj stanovnika: 1344 (2011. godine) • zaštitnik: Presveto Srce Isusovo (15. lipnja) • ne propustiti: posjetiti željezničku postaju iz 1873. godine; zastati uz ostatke crkvice svetog Ambroza za koju se zna da je postojala još u 15. stoljeću; posjetiti i selo Plosnu koje osvaja »pričom iz davnina«, predivnim proplancima i tajnovitim šumarcima. • • • • •

Geographical position: about 2 kilometres west of Bakar at an altitude of 190-240 m. Population: 1344 (2011). Village patron: Most Sacred Heart of Jesus (15th June). Don’t miss: to visit the Railway station built in 1873; to stop for a while at the ruins of St. Ambrose church which is known to be in existence in 15th century; to pay a visit to Plosna, a village surrounded by hills and woods evoking tales of long ago.

• Posizione geografica: circa 2,5 chilometri a nordovest da Buccari, all’altitudine che va dai 190 ai 290 metri d’altezza • Numero di abitanti: 1344 (2011) • Il santo Patrono: Il Sacro Cuore di Gesù (15 giugno) • Da non perdere: di visitare la stazione ferroviaria costruita nel 1873 ed i resti della chiesa di San Ambrogio la cui architettura rivela la sua provenienza antica e per la quale si sa che esisteva già nel 15 secolo; da visitare anche il paese Plosna che, posizionato tra le bellissime colline e boschi, evoca racconti dai tempi remoti.

Južina j’ bila i na moru, i va Jazu, i va mojoj glave. Milac mi j’ rekal da tu baš ni jako pomoći aš da i zub boli kad je šup. On je pak skucal aš da mu kosti škriplju huje leh on jarbol deset metri dalje. Ni da j’ bilo neko raspoloženje, ma ni ni da ni. On se j’ rastezal i protezal, za križi lovil, a ja san smiron mislela na ta Jaz. Ča j’ se videl, doživel, koga se utaknul, aš on da se spominje još va vrime Frankopani, a jezerce j’ bil onda, jezerce j’ i sad. Ono ko nikad ne presuši. I odvavek ga j’ lipo videt. Ma Milaca ni bilo. Svinul se j’ kod koserić. – Ta vražji lumbago! - namaljal je i namaljal Milac, a ja san se onput domislela da mi j’ jedanput, poznata naša kantautorica Mirjana Bobuš povedala da na Škrljeven biva dotična gospa Mičica ka pobira travi i od njih dela mast ka se leči. Rekla mi je – Maži kade god boli i neće pasat puno, bit će ti bolje. Kad san ju pitala da kakova j’ ta mast ka gre i na obraz i na rit, odgovorila mi je – Univerzalana Mičičina. Intanto san ja Milaca nekako poprtila na vespu, ni se znalo ki jače puše, on ale motorin, ma smo nekako dorivali do Škrljeva. Kako nismo znali kade iskat tu gospu Mičicu i njeju mast, a vane j’ bilo vlagi kod va tropimi, poseli smo se va čekaonicu na štacionu doklen ne konsolidiramo mozak. Ni bilo šefa, leh je bila stanica. Sveti mir. Milac se j’ nekako namestil, ja do njega i pogovaramo se. – Milac, ča se tebe vidi ovo Škrljevo? - pitan ja. – Lipo mesto, velo mesto. - odgovara on. – Je, složin se ja. - a on me pita da ča nisu mane Škrljevčani jedanput rekli da će me važgat kod mesopusticu aš da vavek lipo pišen o Krasice i o krasičarskemin maškaramin, a o njimin baš i ne. I ča da mu ja sad na to odgovorin, leh san se nasmela i rekla ono ča i ta put – Badava truda, ovakova ne bin gorela. Da se razumemo – to j’ bil škerac. Niki nikoga ni otel važgat, a da saki cigan svoga konja fali, to j’ isto istina kod ča j’ istina o onoj uzrečice da Škrljevčan ne bi ni kozu spod rampi, a bome ni Krasičar onu znad rampi. I tako stoljećimi na zajiku, a va prakse – morete si mislet. O francuskemi soldatemin ki su taborili na škrljevsken Taboru kod ni o boli ku su proširili i ku neki i dandanas zovu »škrljevska bolest« nisan otela povedat, ma o dva Škrljevčana ka su svojimi slovimi zadužila ne leh ov bakarski kraj nego i celo Primorje, san. I valje na početku ću van priznat da na ničen Škrljevčanon nisan nenavidna, ma na njih dva san. Prvi je Ljubo Pavešić Jumbo, a drugi Srećko Cuculić. Šjor Jumba nikada nisan utaknula, ma san uz njegovi versi, njegove Mantinjadi z mužikun i prez nje, kod i Primorsku poneštricu, emisiju na Radio Rike rasla. Znan jedino kade mu j’ rodna kuća, i to j’ to. Znan da j’ napisal jedni od najlipjih stihi ikada otpjevaneh na Festivalu MIK, i znan milijun štorij o njemu i njegovomu nepresušnomu humoru ke mi je povedal pokojni Vladimir Jugo Jugić, moj kolega z Novoga lista, a Jumbov veli prijatel i kolega z Radio Rike. O barba Srećku znan puno, a Milac baš i ne pa san komać doškala da mu ja to malo povejen. Onako iskreno i od srca. – Nikakova ni tajna da se šjor Cuculić i moja malenkost javno vole. To j’ stopostotna istina ča se mane tiče, ma me par da i on gaji vele simpatije naspram moga lika i djela, da ne rečen dela. Sad ni nikakovo čudo zač ja volin staroga Cuculića i kod čovika, i kod pisca, i kod oca od moje prijatelice i kolegice Kimberli, a i oca od moga davnašnjega školskoga kolegi Dražena. Ma ča se njemu vidi kad me onako srdačno pozdravi i kad se onako lipo zaćakulamo, ja ne znan. Ma znaš i sam kakovi su pisci – se ča drugimi ni normalno njimin je super. Intanto Milac, ne znan ako ti znaš ma ta isti barba Cuculić je napisal »Sjetnjak«. To remek djelo je napisal na škrljevskoj čakavice. I na sto muk me je klal. – Zač? - pita Milac.

– Zato aš san sad na čudu kad me neki pita ki ti j’ najdraži libar va životu? Ne znan bin rekla »Leto z tetun Doris«, al »Sjetnjak«. Ne moran ni reć da su obadve zišle spod pera od barba Srećka. »Leto z tetun Doris« let i let držalo j’ prestižno i prvo mesto na mojoj liste omiljenih knjig, ma kad se j’ pojavil »Sjetnjak«, sad ne znan ča reć. – I kako si rešila ta veeeli problem? - malo se Milac bahati. – Tako da ako me ki pita ono pitanje ča san ti ga spomenula jednostavno ću mu odgovorit da kad razmišljan na književnen da mi j’ to »Leto z tetun Doris«, a da kad mislin po čakavski da mi j’ to »Sjetnjak«. A »Sjetnjak«, jednostavno mora pročitat saki čakavac ki imalo drži do sebe i svojeh koreni. To j’ jedan tako tepal libar, va isto vrime te dopelje do suz od smeha, ma i do suz od tugi. Ta Srećko j’ zbilja čovičina i pol. Pogutnula san ta njegov »čakavski amarcord« va jedno zapolne, a onput san ga još dva put nanovo čitala i pomalo guštala. Znaš Milac, ni veće srići leh kad neš pročitaš i imaš dojam da si bil tamo i z ljudimi o keh knjiga poveda, da si se poistovjetil z piscon i da ti j’ se ćaro koda si sam napisal to ča si pročital. – Ne moren verovat da to govori jedna Krasičarka za jednoga Škrljevčana! - prasnul je va smeh Milac. – Već san ti rekla, ča se tiče toga da Škrljevčani, odnosno oni zgor rampi smatraju nas Krasičari, odnosno oneh spod rampi, malo nenavidnemi na se i preveć bedastimi, to j’ sad naš selski antagonizam. Tr koda mi spod rampe imamo bolje mišljenje o njimi. Vranića imamo, moremo mi još hiljadu hujeh besed za njih napisat. Se va semu, da moren imet dva oca, sigurno bin, da me neki pita, za drugoga zibrala Srećka. Pa bil on i Škrljevčan. Pokle ovoga moga priznanja škrljevski štacion je zvonil od smeha, Milac je skakal po praznoj čekaone, vlak je trumbetal, a lumbago j’ i prez Mičičine masti skroz nestal. Nas dva smo šli još đir do Plosne, malo popovedali z Anđelikinin roditelji, rekli da njin je vrt kod rajski i šli... Kamo? Ćete čut ča mi j’ rekal? – Molin te, homo leh minut va Zonu, neš moran odbavit.

Željezničko čvorište, Škrljevo, 2010. The Railway Crossing L’incrocio ferroviario Železnicu guta već daljina

RuĹĄevine crkve sv. Ambroza, Ĺ krljevo, 2016. The Ruins of St. Ambrose Church I resti della chiesa di San Ambrogio Merina od crekvi svetoga Broza

Košarkaška utakmica, Škrljevo, 2017. A Basketball Game Una partita di pallacanestro Pala va košu

Manifestacija “Gulašijada”, Škrljevo, 2017. The Stew Competition Il festival dello stufato Gulašijada

Veduta mjesta sa zapada, Ĺ krljevo, 2018. View over the Village from the Westside La veduta del villaggio dallâ&#x20AC;&#x2122;ovest Ĺ krljevo po bande i odzgora

Vrtićka djeca u šetnji, Škrljevo, 2014. The Kindergarten Children Walk I bambini dell’asilo fanno una passeggiata Šli su protegnut nožice

Željeznička postaja, Škrljevo, 2016. The Railway Station La stazione ferroviaria Šušur na železnice

Crkva Presvetog Srca Isusovog, Škrljevo, 2013. The Church of Most Sacred Heart of Jesus La chiesa del Sacro Cuore di Gesù Crekva Presvetoga Srca Isusovoga

100

Mjesni studenac s grbom Grada Bakra, Škrljevo, 2018. The Village Water Well with the Bakar Coat of Arms Il pozzo del villaggio con lo stemma della Città di Buccari Šterna z bakarsken grbon

101

102

Panorama, Škrljevo, 2018. The Panorama of Škrljevo Il panorama di Škrljevo Ovako Škrljevo vide tići

103

104

NA KRASICE, FILIGRANSKI ZAŠIVENOJ, POKOLANOJ I SPEGLANOJ

Krasica • • • •

geografski položaj: oko 3 kilometra sjeverno od Bakra broj stanovnika: 1353 (2011. godine) zaštitnik: Majka Božja Karmelska (16. srpnja) ne propustiti: doba karnevala, jer nije uzalud ona uzrečica »Krasica pa Rio«; posjetiti Prezdanu jamu (vrtaču koja spaja Krasicu i Bakar); pažljivo razgledati zanimljive krune studenaca, lijepo uređene kuće i okućnice na osnovu kojih je dobila ime Piccolo Parigi (Mali Pariz).

• • • •

Geographical position: about 3 kilometres north of Bakar. Population: 1353 (2011). Village patron: Our Lady of Mount Carmel (16th July). Don’t miss: to visit Krasica in Carnival time as the festivities are commonly referred to Krasica first and then Rio; to pay a visit to the Prezdana jama, a karst hole joining Krasica to Bakar; to observe closely numerous interesting water well heads; to watch carefully a number of fine houses and courtyards after which the village is colloquially called Piccolo Parigi (Small Paris).

• • • •

Posizione geografica: distante circa 3 chilometri a nord da Buccari. Numero di abitanti: 1353 (2011) Il santo Patrono: Beata Vergine Maria del Monte Carmelo (16 luglio) Da non perdere: di visitare Krasica nel periodo carnevalesco, periodo nel quale gli abitanti usano lo slogan “Krasica per prima, e poi Rio”; visitare la Prezdana jama, foiba carsica che collega Krasica a Buccari; osservare da vicino i tantissimi pozzi d’acqua e alcune case con cortili bellissimi imposanti architettonicamente tanto che tra gli abitanti del paese vengono chiamate Piccolo Parigi.

105

Vilija Božja, a nas dva na Jazu. Valje j’ videl da san onako malo, ne baš. Pita da ča mi je? Leh san rekla – Dojde blagu pa dojde i čoviku. - i zamučala. Sedeli smo, mučali i gljedali va vali. Onput san progovorila: – Milac, mane j’ Vilija Božja od mićega jedan od najlipjeh dani va letu. – Ja, zač? - pita on. – Zato aš san do kakovoga petoga leta života mislela da j’ ta dan dobil ime po mojoj tete Vilke, ka j’ jušto na ta dan bila rojna. I mane j’ ko ditetu to se bilo normalno, aš ča tu ima bit čudno, moja j’ teta Vilka bila dobra kod kruh, govorin bila, aš je na moju velu žalost već fanj let ni med živemi, i valjda j’ zameritala da se ta dan zove kako i ona. Nikada mi ne bi napamet palo da j’ zaspraven Vilka svojen rojenjen na Viliju Božju dobila ime kakovo je. Kad su mi to konačno dopovedali, rekla san: „Ala, dobro neka van bude!“, ma iskreno i najiskreneje ja se i dandanas, mada znan kako su govorili istinu, držin svoje teorije. – Jako si ju volela? – San, ma je i ona mane. Čudo me j’ volela, ma kad bin ča zatafljala, a zatafljala bin puno put, čula bin svoga Božića. Srića da j’ njeji paron, a moj najdraži barba Branko va sakoj takovoj situacije bil na mojoj strane pa san kod prava nesnaga, dočin bi Vilka zdignula prst, pobigla pu barbi i se bi bilo rešeno. – Janjčiću, tebe ki put ni lahko volet, ma puno puti je. - lipo mi j’ to Milac objasnil. – Znaš, zato san ti ja danas malo onako... Ne projde ni jedna Vilija Božja da se ne domislin toga, da se ne domislin na svoju tetu Vilku i svoga barba Branka, na svoje detinjstvo, ko ne bin menjala ni za ča na svitu. Pa kad na današnji dan zagrizen onu suhu smokvu, si su gušti va tomu grizu, saki minut ki san proživela z ten mojen surogat majkun i nonićen. Mada jih nisan nikada tako zvala, bili su mi i već od toga. – Janjčiću, gremo na Krasicu? - pita Milac. A da ča leh smo šli. Po putu san mu tumačila kako se leh jedno mesto na svitu zove doma i kako san ja imela velu sriću da to moje doma bude jušto Krasica aš je prelipa. Se j’ va njoj poštivano. Se j’ kako rabi. Se ima. Kako i saki kostim od maškar i mesto je filigranski zašiveno, zakolano, speglano... Jako pazimo na izgled kako svoj, tako i izgled mesta, i, moran priznat, jako se držimo. – Milac, znaš ti da su na Krasice na kvaki od mesinga kladali nahakanu navlaku da ne bi, kad se ki za nju ćapa, packi od prsti ustali? Znaš ti da j’ i blago na Krasice bilo vavek čisto i zrihtano, kamo ne ljudi. Pogljedaj malo kući i privrati. Ni tu niš suvišnoga, se j’ kod po špagu, nabrajan ja, a Milac će: – Ste vi malo bolni po osnove – moramo bit najbolji? – Ne, jednostavno smo takovi kakovi smo. Mi smo mesto za ko se reče – 99 kuć, a sto kapetani. Ako tomu dodamo i da nan je dijaspora vela i po celen svitu, ne znan ako znaš da j’ jedan Krasičar bil presjednik Ognjene zemlji, onput ni čudo aš – more se, ima se. Zaspraven se nisan otela falit, leh reć onako kako je. Izgled mesta vidiš, ma dušu mu moraš osjetit. A duša od moje Krasice je bajkovita. Uostalon, ala reci ko mesto na svitu ima del ki se zove Ježevo selo? – Ne znan - govori Milac. – Vavek se od srca nasmejen kad neki ki kroz Krasicu leh pasa uža reć da j’ to miće mesto. Je, ako misliš da j’ Krasica leh ono ča vidiš, leh kući zmed keh cesta pasiva, i ako ne znaš ča j’ Jeloka, ča Ćenćova uzdolica, ča Ježevo selo, ča Zamišćići, Vetrnjak, Gornja Krasica, ale moja Višnjevica. Dobro, nju se z cesti vidi ma ju mnogi pripišivaju Praputnjaku, a ne Krasice ni ne znajuć da j’ Krasica jušto z Višnjevice i potekla, i nastala - namaljan ja, a Milac odgovara:

106

– Moja žena je z Ćenćove uzdolice i vlih san naslihal isto ovo ča ti sad povedaš. I naslišen o toj Krasice već let i let. – To ča ti j’ parona z Krasice, znači leh jedno – da si šegavo zibral - odgovaran ja i davan mu znak da ta motorin ferma kraj kapelice. Saki put kad z glavne cesti zavijen doma na Višnjevicu, nasmejen se i domislin na si oni dažji, buričine i snegi kad san se kod mića školanka skrivala va staru kapelicu doklen nevrime ne pasa. Ona mi j’ bila kod sklonište, a pokojna teta Vilka bi mi užala reć – I ne pozabi se, doklen si nutre, pomolit. Verovali ale ne, od straha da moja Vilka ne bi doznala da se nisan, saki put san. Ki put bin molila doklen god ne bi grmljavina pasala, aš se toga vranića i dandanas bojin. Tuliko da bin se najraje va mišju škuju zatukla. I baš onda j’ zagrmelo. Zduga, ma... – Janjčiću, bojiš se grmavca? - pital je Milac. – Još od djetinjstva i od oneh silneh štorij ke bin naslišala kad bi zagrmelo. Da su si bili kod moj pokojni barba Branko, mane danaska ne bi bilo strah kad oni gornji pucaju aš mi j’ on vavek govoril da neka se niš ne strašin toga aš da to oni gore provivaju kola i konji. Ono kad zamiže da j’ to neki od Gospodinoveh furmani malo jače zavintal prvu vintu, a kad jako zalampa da j’ i on na zadnjoj vinte preveć zavrnul pa da su se kola blokala. Ki put bi mi rekal i da trki imaju, i se mi j’ to bilo jako za volju. Ma onput je za vrime jednoga takovoga našega pogovora došla teta Vilka. Njemu j’ sega zdelila aš da maloj monadi poveda, a mane j’ posela i rekla kako će mi sad ona objasnit zač grmi, miže, lampa i tako grdo pada. To, ti j’ zato aš se Gospodin jadi na nas. Nismo bili dobri, neš smo grdo načinili pa se j’ Svevišnji ofendil i sad nan šalje prvi glas, a ako se ne popravimo poslat će i svoga prijatela Iliju Gromovnika pa nan jadna palenta. Koda j’ čera bilo, domišljan se da san zajedno rekla – Ja san bila dobra, ja nisan niš lošo načinila, a si ti? Ona j’ rekla da j’ i ona bila dobra nač san ju ja pitala, a da zač onput Gospodin na nas puca? Rekla je da se Gospodin ne jadi na jednoga ale dva čovika leh na seh ki ga ne poslušaju i ki delaju drugačje od onoga kako bi rabilo. Ni mi baš to bilo pošteno ma san mučala, a kad je ona prošla obed kuhat i barbić i ja ustali sami, leh san mu na uho prošapljala – Mane se tvoja štorija više pijaža mada znan da Ona govori pravo, aš ako su gore kola i konji zač nan nikad konjski drek ni na glavu pal? Smel se j’ kod pečen i rekal da doklen do nas dojde to bude grašica. To ča j’ jušto va tomu trenu počelo z neba solit, spasilo j’ Milaca, aš su taman na redu bile krasičarske papuči, vile studenčice, maškari, golferi, ragbi, majka Viska i kino, Prezdana jama, Fran Mikuličić. A ni za kapelicu nisan dofinila – da j’ nekemin služila kod i mesto va komu će pušćat papuči, aš va to vrime ni na Višnjevicu peljala asfaltirana cesta leh beli put, a višnjevarske gospi kad bi hodile na Krasicu ale v Riku taki bi nosile spod ruki, a papuči na nogami. Kad bi do asfalta došle, prezule bi se pa papuči va kapelicu, a taki na nogi i ki njin je bil ravan. Zaspraven, niki nan ni ravan, pomislela san ma san odmučala, da ne bi bilo sopeta – Moramo skočit va Zonu, nimamo lazno poć na Višnjevicu.

111

Maškarana grupa, Krasica, 2014. A Masked Troupe Un gruppo di maschere Maškarska grupa “Krasica pa Rio”

112

114

Karnevalski kostim, Krasica, 2014. A Masked Person’s Costume Un costume di carnevale Komadić maškari

115

Krasičarska maškara na Riječkom karnevalu, Krasica, 2015. A Masked Person from Krasica at the Rijeka Carneval Una maschera al carnevale Krasičarska maškara na Rečkomu karnevalu

116

Ragbi utakmica, Krasica, 2013. A Rugby Game Una partita di Rugby Ragbi

117

Tradicionalna obuća ”Krasičarske papuče”, Krasica, 2015. The Krasica Traditional Slippers Le pantofole di Krasica Krasičarske papuči

118

Ručno izrađene cipele za maškare, Krasica, 2015. The Handmade Shoes for the Masquerade Scarpe per i balli mascherati fatte a mano Zamaškarani postoli

119

Simboli pomorske tradicije, Krasica, 2015. The Symbols of Seafaring Tradition Simboli della tradizione marittima Propela i sidro al “Krasičarsko more”

120

Đ ogled na kaĹĄtel 2008. A hive on the castle 2008 Un alveare sul castello 2008

121

Đ ogled na kaĹĄtel 2008. A hive on the castle 2008 Un alveare sul castello 2008

122

Dramska predstava KUD-a Primorka, Krasica, 2017. A Play by the Primorka Cultural and Performing Society Uno spettacolo della societĂ artistico-culturale Primorka KUD Primorka davaâ&#x20AC;Ś

123

Kućica u cvijeću, Krasica, 2016. A Small House in Flowers Una casetta tra i fiori Na privratu

124

Zaselak Randiška Višnjevica, Krasica, 2016. The Hamlet of Randiška Višnjevica La frazione di Randiška Višnjevica Bože ča j’ lipa ta Randiška Višnjevica

125

126

Veduta iz zraka, Krasica, 2017. An Aerial View Vista panoramica dallâ&#x20AC;&#x2122;alto Odozgora

127

128

PREKO TAKAL I MEJI DO NEKADANJEG PRAPUTNJARSKOGA BOŽIĆA

Praputnjak • geografski položaj: oko 4 kilometra sjeveroistočno od Bakra. Građen kao i većina mjesta bakarskog kraja uz cestu Karolinu • broj stanovnika: 593 (2011. godine) • zaštitnik: sveti Josip (19. ožujka) • ne propustiti: posjetiti Praputnjarske prezidi (Takala), vinograd s najljepšim pogledom i najtežim načinom obrađivanja; promatrati berbu u Takalama, popiti pjenušac »Stara bakarska vodica« i saznati sve o autohtonoj sorti vinove loze belina; obratiti pozornost na centar mjesta koje ima status zaštićene etno cjeline; uživati u šetnji praputnjarskim Dolcem. Istočno od mjesta nalazi se naselje Meja, nastalo na raskrižju Karolinske i Lujzinske ceste. U njemu je bila izgrađena mitnica, a još i danas se uz cestu nalazi kameni stol na kojemu se plaćala cestarina. • Geographical position: about 4 kilometres northeast of Bakar. As most of the Bakar area villages, it was built along the Karoline Road. • Population: 593 (2011). • Village patron: St. Joseph (19th March). • Don’t miss: to visit Takala, the Praputnjak dry stone walls offering a stunning view over the sea and nearby islands but also presenting the most difficult area for soil cultivation; to watch grape harvesting in the Takala vineyards, learning about the autochthonous belina grape sort and to take a glass of Stara bakarska vodica, an excellent sparkling wine; to observe carefully the Praputnjak centre which has been attributed the status of an ethnic village; to enjoy a walk along an interesting karst valley called Dolac. East of the village there is Meja, a settlement at the crossroads of the Karoline and Lousiane roads with its historical Toll House. In front of it, there is still a stone table at which the toll was paid. • Posizione geografica: circa 4 chilometri a nordest da Buccari. Come la maggioranza dei paesi della Città di Buccari è stata costruita lungo la strada Karolina. • Numero di abitanti: 593 (2011) • Il santo Patrono: San Giuseppe (19 marzo) • Da non perdere: Takala, le famose mura a secco, costruite a Praputnjak, che offrono una vista stupenda sulle isole e sul Golfo del Carnaro. Le Takale sono state costruite per permettere la coltivazione della vite sui pendii che circondano la Baia di Buccari. È possibile partecipare alla vendemmia; imparare cos’è la Belina, la vite autoctona; bere un bicchiere di Stara bakarska vodica, uno spumante di ottima qualità; ammirare il centro abitato di Praputnjak il quale è stato denominato Villaggio etnico; o camminare lungo i pendii del Dolac, una valle carsica. 129

I na Božić smo bili na Jazu. Zač? Zato aš smo se dogovorili poć na Praputnjak na komu su »Praputnjarske težakinje i težaki« sopeta nekakov šušur delali. Milac je namaljal da mu z aparaton neš šteka, ja san mu rekla da mane z mozgon pa smo dokončali da ćemo se lipo složit i šli nazgoru. Normalno da smo se fermali kade se saki ki ima oči ferma. Poseli smo se na vrh Takal, ale Praputnjarskeh prezid i gljedali va lipotu bakarske vali i ćutili su muku nekadanjeg težačkoga života. Ta praputnjarski spomenik težaku, ma i težakinje, to j’ najlipji spomenik va našemu zavičaju. Saki kamik i saka skala zalevena j’ z poton. A kuliko tugi i veselja su va se usisali. Kuliko nadanj, kuliko boli, kuliko suz, ma i smeha. – Moreš ti to zamislet? - pital je Milac. – Ne, ne moren, i to mi je teško, a kamo na hrbat oprtit kofu punu zemlji ale grozja pa š njun pohajat po ovoj strmine. - odgovorila san. – Altroke, današnji fitnesi. - dodal je i nastavil kako j’ receptura za Staru bakarsku vodicu i dandanas čudo, kako se j’ ta bakarski šampanj pil i pu težaki doma, ma i na svjeckemin dvoremin i kako j’ belina trs nad trsimi, žilava i jaka jušto kod ča su oni ki su ju prvi put na tomu mestu takoreć va kamik zagnjeli. Obraćajuć se za poć dalje domisleli smo se i na Veli zid ale, burnjak koga j’ nakon 174 leta življenja pojila nova brza cesta. Da ča leh obadva znamo štoriju od burnjaka. Ku? Onu od buri, i od kraka ki j’ od Lujzijani peljal do Bakra. Najme, tamo j’ puhalo kod vrag, bura j’ obrnula čuda karoc. Ma jednoga dana kad je bura zela, vajer hitila i obrnula karocu va koj je bil šjor Crnobrad i cela njegova familja, dogodil se j’ Veli zid – va znak zafali ča su preživeli, ta isti gospodin dal je načinit burnjak i zavjetnu kapelicu ki metar višje prema Meje. A Meja, samo njoj ime govori je kod i saka meja. Tamo j’ pak kladena Harmica na koj se j’ plaćalo ondašnju cestarinu, a još je videt i kameni stol na komu se j’ to plaćalo. – Znaš, znad Meji je Lunga, a znad Lungi Bajta - govori mi Milac, a ja spod one kacigi praskan od smeha, aš ki ne zna da su na Lunge nekada bivali »naši cigani«, a ča se Bajti tiče, majko, kuliko put san hodeć preko Dugi došla do Kvaternikovih. Verovali ale ne, ta Bajta je rodna kuća od moje teti Vilki. Pokle jedno uru matačenja po Praputnjaku, konačno smo dospeli do Trnovice na koj su nas čekali Praputnjarske težakinje i težaki. Čekala nas je jedna lipa štorija od života nekadanjeg Praputnjaka i njegoveh božićneh užanci. Evo ča su nan Jadranka i njeja kumpanija povedali, a čuli su od svojeh stareh ili pak pročitali va zapisimi od Ive T. Franića ki datiraju z 1937. leta. Zamislite jednu težašku familju, va mićoj, zadimljenoj kuhinje, va koj su si stišnjeni, ma kuntenti – nonići, noni, njihova deca i vnuki. Zamislite ih – okol ognja sede, al čepe. Saki svoje delo dela i delajuć va najlipjoj Božanskoj noće čekaju rojenje Isusovo. Zamislite noć z mladen mesecon osvetljenu, zvezdamin i repaticun okrunjenu, noć va koj jedni drugen želimo i zdravlja, i većega obilja, i puno ljubavi. Svetu Božansku noć i leh naslišajte gospu Ajvaz, rojenu Mavrić, kod ča smo i mi! – Na Viliju Božju je bil veli post, niš se ni jilo leh malo smokav i popilo rakije. Dopolna se j’ po kućami hodilo čestitat blagdani. Mlade divojki va kuću nose dari – krustini, jabuki, naranči i butilje. Oženjene ženi nose svekrvan kolač pleten kod ča se vlasi pletu. Zapolne na Viliju Božju, divojki krune kitu. Krune ju z kurdelicamin, narančamin, orehemin, jabukamin, a okolo stavljaju svećice. To j’ od nekada simbol Krista ki je z neba donesal svitlost i spasenje. Va to vrime gospodar od kući pripravi veli panj – božićnjak ki j’ trebel tinjat osan dan. Kuća j’ bila čista kod suza. Na stol bi se stavilo salvet, a pod njega češanj i bršljana da se blagoslovi i da ovcan ale drugomu blagu. Kako san rekla, na ognjišće se j’ stavljal panj božićnjak. Poškropili bi ga z bogoslovnun vodun, na njega stavili kruha i vina i onput mu govorili: »Pij panju, pij. Da bin ti i k letu dal

130

pit. Ja tebe napijan črnen vinon i belen kruhon, a ti mane z dobren leton«. Kad je cela familja bila okol stola, gospodar bi se stal i zmolil Očenaš za celu familju i si pokojni. Najprvo se j’ pojilo golubić češnja pa te štrigi nete celo leto pačat. Za večeru j’ bil bakalaj i pašta siron i z maslom. Potle večeri na ognjišću, na žeravice se j’ pekal kostanj i igralo posejice. Ča su posejice, kakova j’ to igraljka? Ni igraljka leh je igra – delali bi se kupčići od posej i va nekoga od njih bi se klala munida, pa ki pogodi va ken je, njegovi su soldi. Na Viliju Božju rodbina bi dohajala pokle večeri, kod i oni ki dugo bivaju. Nosili bi dečice dari, a ča drugo ako ne jabuki i naranči. A onput je bilo vrime za poć na polnoćnicu. V rukah su nosili zapaljene luči ale ferali. Na pol noći bi va crikve zaorila pjesma. Pjevalo se j’ »U se vrime godišća«, »Radujte se narodi« i »Veseli se Majko Božja«. Kad bi polnoćnica finila mladići i divojki bi još malo ostajali okol crikvi, a stareji bi prošli doma. Ono ča se j’ jako abadalo je ki će pokle polnoćke prvi va kuću koraknut. Će to bit muško ale žensko. Si su molili Boga da to bude žensko aš će njin onput štala bit puna junic i jaric. Nete njin se leć ni telci, ni prči. Na Božić se ni z kući zihajalo. Ni se nikomu niš davalo. Zač? Zato aš da bi tako sa srića z kući prošla ća. I na Božić se j’ jako pazilo ki će prvi va kuću doć. Ma ov put je bilo bitno da to ne bude žensko. To da ni dobro, a puno puti su to prvo žensko nazvali i vešćun ale štrigun. Muški je ta ki nosi sriću. Ako dojde pomorac va kuću va koj je neoženjena divojka, to j’ bil sinjal da će se to leto oženit. Onaj koga niki ni tel prvoga va kuće na Božić je bil petljar. Ne daj Bog petljara! Ako j’ on prvi koraknul to znači da će celo leto bit siromašni. Na Stipanju, drugi dan Božića, se j’ pak va crikve blagoslival jačmik i sol. Na ta dan se j’ hodilo i daljnomu rodu ale prijatelon, onen pu keh se ni dospelo poć na Viliju Božju. Zapolne bi se šlo na koledvu. Mladići su se okupljali va kumpanije od pet ale šest njih, ki put i više, zeli bi sopeli, meh, harmoniku, vidulice, jedan od njih bi nosil boršu, va ku su stavljali dari od koledve. Najprvo bi pred crikvun odsopli mantinjadu, onput bi šli na obahajanje – od kući do kući, kade j’ god bilo divojak. Pred sakun bi otkantali i otancali dva tanca, pokle toga bi njin divojka koj su koledvali dala smokvi, kruh, pogaču, butilju ale žmulj vina. Neke su njin i soldi davale. Kolači bi na špag nizali i delali venac. Se ča bi dobili spravili bi va oštariju ka j’ imela kamaru, tzv. tancuricu. Prvu nedelju pokle Stipanja, obično na Mlado leto, tu bi se sastali, tancali, načinili večeru i užinali. Na Ivanje, treti dan Božića va koledvu su hodile divojki. Sobun su nosile vrećicu za smokvi, lešnjaki ale ča drugo od voća, a va ruke rabuš za soldi. Va vrime koledve celo j’ selo doznalo ki se komu pijaža, a ki komu ne. Lipa štorija, ča ne? Milac mi j’ bil jako kuntenat pa j’ pozabil da j’ bil jadan aš na blagdan Zona ne dela, a on je napočno moral poć po »cincilator«.

135

Pogled s Takala prema Bakarskim vratima, Praputnjak, 2017. A View from Takala over the Bakar Bay Mouth Veduta dalle Takale sulla bocca della Baia di Buccari Raj na zemlje

136

138

Detalj starog zdenca ispred crkve, Praputnjak, 2016. A Detail of an Old Water Well in front of the Church Dettaglio del vecchio pozzo d’acqua di fronte alla chiesa Škriplje stara šterna

139

Pogled na Praputnjak s vrha Gradine, Praputnjak, 2018. Â The View over Praputnjak from the Gradina peak Veduta su Praputnjak dalla cima di Gradina Praputnjak gledan z Crnoga vrha

140

141

Đ ogled na kaĹĄtel 2008. A hive on the castle 2008 Un alveare sul castello 2008

142

Crkva sv. Josipa, Praputnjak, 2016. St. Joseph Church La chiesa di San Giuseppe Crekva svetoga Josipa

143

Trsi, Praputnjak, 2015. Grape vines I vigneti Trsi puni pota

144

Popravljanje suhozida, Praputnjak, 2015. Repairing of Dry Stone Walls La riparazione delle mura a secco Kamik na kamik

145

Mjesna šterna, Praputnjak, 2018. The Village Water Well Il pozzo d’acqua del paese Šterna ka gleda na more

146

Tradicionalni pjeĹĄunac Stara bakarska vodica, Praputnjak, 2018. The Stara Bakarska Vodica, a Traditional Sparkling Wine Stara Bakarska vodica, lo spumante tradizionale Tradicionalna ĹĄampanja Stara bakarska vodica

147

Biciklisti, Praputnjak, 2016. Cyclists Biciclisti Na dve kola

148

Kameni stol ispred stare Mitnice, Meja, 2018. The Stone Table in front of the Old Toll House Il tavolo di pietra in fronte alla Casa del dazio Stol od kamika spred Mitnice

149

Raskrižje dviju povijesnih cesta, Karoline i Lujzijane, Meja, 2018. The Crossing of Two Historical Roads L’incrocio di due strade storiche Raskrižje dveh povjesneh cest, Karoline i Lujzijane

150

Đ ogled na kaĹĄtel 2008. A hive on the castle 2008 Un alveare sul castello 2008

151

152

Z HRELJINA SE BAKAR NAJLIPJE VIDI, A PLASE JOŠ PO JAPNU DIŠE

Hreljin • • • •

geografski položaj: oko 6 kilometara sjeveroistočno do Bakra. Najveće naselje u Gradu Bakru broj stanovnika: 2206 (2011. godine) zaštitnik: sveti Juraj (23. travnja) ne propustiti: posjetiti Gradinu, stari grad Hreljin; poslušati pjevački zbor KUU Sloga; prisustvovati karnevalskim zabavama; obići željezničku postaju Plase; zaustaviti se uz japnenice; uživati na izletištu Tuhobić; poslušati priče i legende iz davnina.

• Geographical position: about 6 kilometres northeast of Bakar. It is the largest village in the City of Bakar. • Population: 2206 (2011). • Patron: St. George (23rd April). • Don’t miss: to visit Gradina, the old town of Hreljin; to listen to the Sloga Choir perfomance; to take part in carnival balls; to pay a visit to the railway station of Plase; to stop at the traditional limekilns; to enjoy the Tuhobić picnic spot; to lend an ear to stories and legends from remote times. • Posizione geografica: circa 6 chilometri a nordest da Buccari. È il paese più grande della Città di Buccari. • Numero di abitanti: 2206 (2011) • Il santo Patrono: San Giorgio (23 aprile) • Da non perdere: di visitare la Gradina, l’antico castello di Hreljin; ascoltare il coro Sloga; partecipare ai balli in maschera; visitare la stazione del treno a Plase; visitare i famosi forni di calce; godersi un picnic a Tuhobić; ascoltare le storie e le leggende dei tempi passati.

153

Letnji dan, nas dva na Jazu rastegnjeni kod dva guštera. Milac zgoreni, a ja anemični. Leni tuliko da nan se ni govorit ne da. Leh da znate, to j’ vela lenobija bila aš ako nan, i jednomu i drugomu, vavek neš dela, to j’ zajičina. Jušto kad san pomislela ki će prvi, eto ti njega: – More bit bi šli kamo? – Kamo? – Kamo god. – Na Hreljin? – OK. Ni pasalo kvarat uri već smo se hladili na vrh Hreljina, na Kalvarije i gljedali va Bakarsku valu onako »z visine«. Prelip je to vidik, a mane se j’ on brod va bakarskoj luke učinil koda j’ va jednoj veloj zlice punoj ula. – Vidi ov brod, koda j’ va pijatu prožgane juhi - govori Milac. – Prvo va zlice, odgovaran ja i povedan mu kako san ja na Hreljin va školu hodila. Od petoga do osmoga razreda i kako mi j’ i dandanaska vavek lipo domišljanje na ta vrimena, i kako nikada i nikomu osim toj mojoj školskoj hreljinskoj generacije ne dohajan na one obljetnice od školi, ča se govori. – Voliš Hreljin? - pita Milac. – Volin ja sako mesto mojga zavičaja, ma Hreljin malo bolje poznan od drugeh. – Ja baš jako i ne, aš san se nekako najveć vrtel okol Doma, školi i igrališća va Lonje. Ja, i čuda put san slikal piri, krizmi, krštenja i slično va Sv. Jurju - nabraja Milac. – Hreljin je velo i rastegnjeno mesto. Doklen je va Meja Gaju proliće na Melnicah je već zazimelo. Ne znan ako znaš, ma govore da j’ Hreljin nekada bila jedna od sedan utvrd rimske Liburnije. Sad je tomu tako ale ni, niman pojma, ma činjenica je da su okolo mesta najdeni ostaci naseobin z toga doba, kod i munida okol Plase, a i miljokazi okol Bakarca. Ono ča sigurno znan, a vezano j’ za povijest Hreljina je da j’ jedan od potpisniki Vinodolskog zakona i da j’ va srednjemu vijeku bil jako važan i ča se tiče upravi, i trgovine, a o strateškomu položaju i obrane da ni ne govorimo. – A si čula onu da ga j’ načinil on isti z grčke mitologije? No, na vrh zajika mi je... – Misliš Herkul? – Ja, ta da ga j’ sagradil i da j’ po njemu dobil ime. – A, bo. Ča, Herkul je po hreljinski Hrelja, pa j’ otuda Hreljin? – Nisan ja odovuda - finil je raspravu Milac, a ni mane se više ni dalo o tomu, ma san ostala va prošloste i povedala mu o vrimenu kada san bila hreljinska školanka, o svojoj razrednice Nade Čop, o Tome Vidasu ki j’ bil ravnatelj i ki nas je saku sobotu peljal na Tuhobić i učil nas ko j’ ko drvo, kako se ki del zove, zaspraven o tomu kako bit normalno dite ko voli svoj kraj. Povedala san mu i o profesorice Biserke Ružić ka mi j’ predavala hrvacki i ka j’ najveć zaslužna da moj konačni životni odabir budu slova. I o njejemu bernardincu ki j’ namesto da čuva črešnji od tati, nami mićemi tatimi služil kod skali za poprtit se i spušćat se š črešnji. Povedala san mu i o tomu kako san bila va školskoj literarnoj grupe, ma va semin osin va veziljami aš su mi ruki od veza naopak stale, i kako nas je ta ista profesorica ale kako j’ to onda bilo – drugarica Biserka kad bi bilo lipo vrime znala otpeljat na Gradinu, po inspiraciju. – I ča, kada ste tamo došli bilo j’ – Lje ju, inspiracija! - malo se j’ poškercal Milac. Obrnula san z noson i odgovorila: – Milac, ovo nisu stvari za zafrkanciju. Ovo su moja domišljanja stara skoro pa pol stoljeća. A ako želiš o zajiku, onput ću ti reć da i dandanaska Bogu zahvaljujen ča san va hreljinsku školu dospela, aš tamo su skoro si predmeti, osin hrvackoga i ingleškoga, bili predavani na čakavice pa ni bilo straha da će se zatrt, ma ni da će nas ki smo ju naslišali bit sran va srednjoj škole na njoj progovorit. Nan je to bilo pod normalno, a ako ćeš pravo, tek kada san došla va peti razred shvatila san da ni krasičarska čakavica jedina na svitu, leh da sako mesto ima svoju, i to mi j’ bilo velo otkriće, i veli izazov. – Ma, šegavo moje! - smel se j’ Milac kod pečen, a ja san se jedan sled ofendila i mislin si da zamučin

154

ale da mu ipak povejen legendu o Mare ale Margarete ka j’ z metlun spasila i hreljinsku Gradinu, i ostatak svita. Ma, na rit bin progovorila. – Vidiš Gradinu, e, pa nekada davno va vrime turske najezdi jedna Mara j’ z metlun uspjela načinit ono ča ni vela vojna more bit ne bi. – Ča j’ bila vešća? - pita Milac. – Muči i naslišaj! Ni bila vešća, leh je bila šegava. Toga su dana, govori legenda, si bili po umejkemin, njivami, ravnicami, i slično. Ljudi su delali, altroke danas. Ona j’ ustala čistit grad i kada j’ videla da Turci dohajaju, šegavo žensko j’ brzo top obrnula na tu stran, rinula ga kroz škulju na zidu i potpalila z metlun. Top je puknul, ljudi su doleteli z polja, a Turci su fasovali. Fora, ča ne? – Je, nisan tu štoriju do sada čul. Janjčiću Šetokalčiću, si to zmislel? – Nisan, metli mi. Nego, znaš da su plovani zadnji šli z Gradine na današnji Hreljin, i to me par 1790. leta? Čula san i da j’ današnja crikav sv. Jurja načinjena z kamenjen stare crikvi ka j’ bila na Gradine. Znan i štoriju od kalci okolo Gradine na ke su Hreljani po vodu hodili i na keh su blago napajali. Znan i zač se srce Hreljina ale »središnjica« zove Piket. – Zač? – Aš su tamo za vrime Napoleona Francuzi imeli tzv. poljsku stražu. – A ja znan da se Satničko tako zove aš da su tamo taborile nekakove satnije. - bubnul je Milac. – Ahahaha, malo morgen. Ča ti trumbetaš, to j’ čudo. Satničko, nekada hreljinska sjenokoša, a danas izletište ti se tako zove aš da j’ jušto na uru ale sat hoda od Piketa. Zamučal je. San i ja, se misleć kako bin va kratko opisala Hreljin. Najprvo da bin rekla kako j’ to mesto kulturi i sporta. Mesto ko rado i lipo piva, ko igra nogomet, nekada prvo i rukomet, a odvavek boća, mesto ko ima dugu tradiciju maškaranja, mesto ko j’ i obuveno va »čočman«, tradicionalni hreljinski postol, tuliko graciozno da te kupi na prvu. – Gremo do Plase? - pita Milac. Kuliko j’ pital već smo gore bili. Lipo mestašce na štrike. Dvajsetak kuć, želježnička stanica i rampa. Nekada? A, nekada sasma druga priča. Nekada j’ to bilo mesto do kuda su dohajali si oni bogati, slavni i važni ljudići ki su hodili va neko od mondeneh ljetovališt našega kraja, na bakarsku, crikveničku, novljansku rivijeru. Ma se do Senja. Koda i danas čujen si ti zajiki, ki su se onda mogli čut. A onput bujenje: – Janjčiću, kade j’ ta Švikova japnenica? - pita Milac. I zajedno me prehiti z turizma va industriju, aš ako j’ neki bil poznat kod japneničar to su bili Hreljani. Govore da j’ prva na Plase osvanula početkon pasanoga stoljeća. Zač baš na Plasi? Zato aš je tamo bila želježnica s kun su jelovinu peljali z Gorskoga kotara, a japno dalje, kod i ča su postojale kave za kamiki kopat. Govore da j’ va jednu dobu zmed dva rata bilo na Plase dvajsetak japnenic. Peljuć ga do japnenice gospodina Boža Čopa Švika povedala san mu se ono ča san zapamtila z pogovora z pravin japneničarskin diteton – Božicun Čop Pavušek. – Milac, na japnenicah je delalo po pet do šest radniki, većinun familja. Kad se štivaju kamiki va japnenicu onput sitniž mora bit na vrhu. Kad se peć naštiva na vrh njoj se klade kapa ka ima osan vanjskeh škulj i jednu na sredine. Za japnenicu veličine dva vagona ale 22 tone japna moral si pet do šest dan stalno ložit i va ložištu održavat temperaturu od 1600 stupnji. Kad se kamik pretvori va japno, ferma se z nalaganjen, zapru se si dovodi zraka i kreće hlajenje. Japno se hladilo nekuliko dan, onput krcalo na kola ale vlak, kašnje i na kamion i vozilo na prodaju. Kraj moje kući na Krasice još je japnenica i još je japno nutre. Mislin da j’ tamo od 80-oga leta. I, Milac, tek tuliko da znaš, hreljinski su japneničari imeli i svoju zadrugu, ma i japnenice po Gorskomu kotaru i Like. Milac je mučal, gljedal va ono ča j’ nekada bila japnenica i pozabil da j’ otel poć va Zonu po ono neš ča mu baš rabi. Po ča? Po, latu »jupola«. A, ja, ni već ni japna, ni japneničari.

159

Dječje igre, Hreljin, 2015. Children’s Games I giochi dei bambini Dečje igri

160

162

Osnovna škola “Hreljin”, Hreljin, 2018. The Hreljin Elementary School Scuola elementare Osnovna škola na Hreljinu

163

Odmor na Gradini, Hreljin, 2016. Taking a Rest at the Old Town of Hreljin Un riposo al vecchio castello di Hreljin PoÄ?ivanje na Gradine

164

Napuštena kuća kod crkve sv. Jurja, Hreljin, 2017. An Abandoned House close to St. George Church Una casa abbandonata Življenje

165

Gradina, Hreljin, 2010. Gradina, the Old Hreljin Town Gradina, lâ&#x20AC;&#x2122;antico castello di Hreljin Gradina

166

Kamena glava, Hreljin, 2018. A Mascaron Un mascherone Glava od kamika

167

Volta, Hreljin, 2010. An Arch Un arco Volta ke veÄ&#x2021; ni

168

Crkva sv. Jurja, Hreljin, 2015. St. George Church La chiesa di San Giorgio Crekva svetoga Jurja

169

Dječja utrka, Hreljin, 2016. Children’s Race Corsa per bambini Dečja utrka

170

Glavna prometnica, Hreljin, 2015. The Main Road La strada principale Po Hreljinu zgorun

171

Vapnenica, Plase, 2015. A Limekiln Forno di calce Japnenica

172

Ĺ˝elezniÄ?ka postaja, Plase, 2018. The Railway Station La stazione ferroviaria Na Plasah kod nekad

173

174

Žažara, Plase, 2013. Žažara, the Red Sunset Žažara, il tramonto rosso Žažara

175

176

ČA VOZEĆ, ČA HODEĆ, ZLOBINON I ZLOBINSKIN BRDON

Zlobin • • • •

geografski položaj: oko 13 km sjeveroistočno od Bakra, na razmeđi Primorja i Gorskog kotara broj stanovnika: 300-tinjak (ovisno o godišnjem dobu) zaštitnik: sveti Ivan Krstitelj (24. lipnja) ne propustiti: prošetati do Zlobinskog brda; odlučiti se na avanturu lova s lokalnim lovcima, disati punim plućima, gledati »žažaru« u smiraj dana, a onda otići na koncert istoimenog KUD-a. Zlobin je bajkovito mjesto čije su tradicionalne vrijednosti duboko ukorijenjene u njegovo stanovništvo.

• Geographical position: about 13 kilometres northeast of Bakar, at the borderline between Primorje and Gorski kotar. • Population: about 300 (2011), their number depending on the season. • Patron: St. John the Baptist (24th June). • Don’t miss: to take a walk up to Zlobinsko brdo (The Zlobin Hill); to participate in a hunting adventure with local hunters; to breath deeply the fresh air; to watch a wonderful sunset and then attend the concert of Žažara - the local Tamburitza Association. Zlobin is a magic village and its inhabitants foster traditional values. • Posizione geografica: circa 13 chilometri a nordest da Buccari, al confine tra Primorje e il Gorski kotar. • Numero di abitanti: 300 (2011), il loro numero varia a seconda della stagione. • Il santo Patrono: San Giovanni Battista (24 giugno) • Da non perdere: di fare una passeggiata allo Zlobinsko brdo (Monte Zlobin); partecipare a una battuta di caccia con i cacciatori locali; respirare a pieni polmoni l’aria fresca; vedere uno dei tramonti più belli e poi ascoltare un concerto di Žažara, l’associazione del club di tamburice. Zlobin è un paese magico i cui abitanti rispettano la tradizione.

177 185

Toga smo dana bili fanj va škvare. Sedeli smo na Jazu i brojili pastrvi. Kakove veze imaju iste i Zlobin, verujte, do današnjega mi dana ni ćaro, ma Milac je na sred brojila rekal – Ala, homo na Zlobin. Teško j’ žabu va vodu natirat. Teh trinajst kilometri kuliko j’ od Bakra do Zlobina pasali smo brzinun munje, nigdere se nismo fermali, čak ni na Plase na onoj novoj vodospreme skuda se vidi se do Čikaga. Kada smo već pu prekomorskeh gradi, zajedno ću van reć da j’ Zlobinjari ohohoho put već va Merikah, Kanade, Australije i slično leh ih je na Zlobinu. Ma, o tomu kada, zač i kamo su šli se zna profesor Radovan Tadej ki j’ o svomu Zlobinu, o dijaspore, o tradicije i življenju ovoga prelipoga mesta napisal knjig i knjig. Ono š čen san ja bombardirala Mila je moje viđenje Zlobina i Zlobinjari. Sedeli smo na škalami od Sv. Ivana Krstitelja, a ja san mlela i mlela. Zmed ostaloga i ovo: – Milac, ne znan ako znaš da j’ Zlobin granično mesto zmed Primorja i Gorja. Da j’ na Zlobinu jedna vela ruža od vetri i od sega i sačesa, zato j’ on tako poseban, bajkovit i momu srcu odvavek drag. Zlobinjari su gorštaci, ma gorštaci mehkoga srca. Istina, ni ih šegavo razjadit aš onput jadna ti palenta, ma j’ zato lipo š njimin zapivat, zatancat i š njimin se škercat. Si znaju da na Zlobinu skoro saka kuća i kanta i sope. A ča ih je lipo čut kad na maše zapivaju. Znaš da imaju Alena Polića, onoga malčića ča j’ na Festival Melodije Istre i Kvarnera dopeljal Joža i Tonča, ki su obadva, nažalost, sada pokojni, ma su semin pukazali kako se piva na tanko, i na debelo. Dopeljal je i VIS Jabuku – oca Jurića, Zvoneta, Dragicu i Zdenku ki su pak oduševili ne leh mikovsku karavanu, već i su publiku MIK-a. – Ča nisu oni i još neki imeli i serijal istoga imena va komu su povedali o zlobinskemi užancami i stekli veli broj fani? Domišljan se da smo si komać čekali kada će nova emisija od »Jabuki« da čujemo ča su nan ov put pripravili. – Su, to su bili oni. Ki ih je gljedal zajedno j’ dokončal da Zlobin posebnen meston va bakarskomu prstenu delaju njegove prirodne lipote, specifičan geografski položaj, ma najveć ljudi. Recimo, da ti znaš kuliko su Zlobinjari šaljivi ljudi. Vavek se domislin teh njihoveh štorij. Znaš onu od drv? – Ne. – Ono kad su čoviku ki j’ poštival drva pred kuću, preko noći drva odnesli zad kući, skrili se i čekali da vide reakciju. Pet metar drv prehitit leh da vide šok i nevjericu na licu od toga čovika. A onu o robe? – Ne. – Kada j’ neka parona z vrha Zlobina klala robu na sušilo, a oni došli i premestili ga na sušilo od kući na dnu Zlobina. Moreš mislet ka barufa j’ onda nastala. A onu o živomu mrtvomu? – Ne. – Kada se j’ kumpanija malo napila va oštarije, a jedan malo jače pa su ga oni onako drvenoga ponesli i polegli va mrtvačnicu, pa kad se j’ zbudil ni znal je živ, je mrtav. – Šetokalčiću, dosti već, ja tebe niš ne verujen. Ča nisi zmislela i da j’ Doris Dej Zlobinjarka? – Ja nisan niš zmislela. To j’ tako kako j’ rečeno. I istina je ono da saku zlobinjarsku kuću čuva nevidljiva guska, da se va zlobinjarsku kuću ne uhaja ako se prvo noga ne otrese na pragu, da j’ vnuka od Marije Terezije rupčić zgubila na željezničkoj stanice, da j’... – Molin te dosti! Još ćeš mi reć da j’ Zlobin pupak svita, i da se j’ tu Isusić rodil. – Tr je. Hodi ću ti pukazat, rekla san i potegnula ga nazgoru, cestun prama Fužini. – Čekaj, vidi tu dole je Polićeva farmica, moran doma žene jaja odnest! - zijal je Milac. Otela san mu reć »tr jih nećeš na Zlobinu pušćat«, ma san rekla – Kad se budemo vrnjali - i pokla puno »puf-pant« dovukla ga do raspela na ceste. Milac je gljedal Isusića, pa mane, pa Isusića, pa mane i jušto kad se j’ spravljal reć kako ga vranić zel ako san ja normalna, presikla san namjeru i rekla: – Gljedaj, ovoga j’ Isusića jedne zime načinil niki drugi leh bakarski gradonačelnik Tomislav Klarić. – Lažeš - Milac će kod s topa.

178

– Ne lažen, a ti ako ne veruješ hodi pa ga pitaj. I zbilja nisan niš zlagala, dobro ono o Doris D., guskah i sl., to j’ moguće, a i ne mora bit, ma ovo j’ prava pravcata istina. Nisan ja kriva ča j’ čovik multitalentiran, a k tomu j’ i hiperaktivan, koda vriti ima motor. – I je se Isusić rodil na Zlobinu? - pitan ja Milaca. – Ov je. - teška srca j’ priznal. Pokle toga popeljala san ga na Zlobinsko brdo. Pu tete Ireni na čaj. Jako volin Zlobin, to ste dokončali, ma Zlobinsko brdo mi je najdraži del ovoga bajkovitoga mesta. Kad san prvi put tamo zašla na Brdu su bivali leh teta Irena i barba Vjeko Tadej, i njihove dve mački. Sad su tu još i Mira, Slavko i cela njihova familja, pa još neki ljudići kemin ime ne znan, ma ta prvi put pamtit ću za celi život. Bila j’ magla, komać da si videl kuću, a kamo čovika. I zima j’ bilo, a ja pu Tadeji, altroke prinčipesa – kraj šparheta va komu j’ pucketalo koda su si Domaći z Brlićkine Šumi Striborove tamo doselili, lipo teplo, a oni povedaju štoriju od starine, od teškoga življenja, ma i veselja. Štoriju od življenja i od ljubavi. Doklen smo čekali da se teta Irena zbudi, sedeć na šterne preko puta kući, Milacu san povedala se česa san se domislela z toga nekadašnjega pogovora. – Milac, kada su Irena i Vjeko bili mići na Brdu j’ živelo 60-ak ljudi. Kada san ju pitala kako su živeli odgovorila je: „Mi smo tako malo imeli, ustvari niš nismo imeli. Ni auta, ni kol. Imeli smo jedan stari becikel, si smo se na njemu vozili, padali, razbijali, ali smo imeli dušu. Bili smo veseli, lipo nan je bilo. Oblačili smo ono ča su nan z Merike poslali, aš znate, puno j’ ljudi z Brda prošlo va Meriku i Kanadu trbuhun za kruhun. Retki su se vrnuli, i to najčešće kad su tamo oboleli. Došli su doma umrit. I danas, kad se sastane naša generacija, užamo se od srca nasmijat kad se sjetimo toga oblačila ča bi z Merike dobili. Dobiješ prelipu halju, punu volani, merlići i tako toga, a postoli nimaš. Mi smo Brdanjarke, ovako fanj ženskice, ženskice od komada, a postoli z Merike kod za bebu. Ni bilo druge leh klast oni visoki na žužnje, pa morete mislit nač je to sličilo – gore toaleta kod za bal, a dole bog nas očuvaj. Ma, briga j’ nas bilo. Va to nas je vrime jedino pojidalo kadi su kakovi tanci da gremo zabajsat“. – Lipo j’ to rekla - govori Milac. – A čuj ovo. Vjeko j’ od trinajst let zdimil va partizani, a Irena govori da sa srića da je aš da ni, da se nikada ne bi oženili. Zaspraven je rekla ovako – sigurno ne bi, aš smo va djetinjstvu bili kod brat i sestra. Tu j’ bilo puno dečkići, a ja san bila sama curica. Si su na me gljedali kod na sestru. Da j’ on tu ostal, niš od ženidbe, aš smo si bili predobri, ma on je prošal va partizani, pa va školu i kad se j’ nakon fanj let vrnul, mi smo se nanovo upoznali. I to na tanci na Zlobinu. Bilo j’ koda se nikad nismo kod dica skupa igrali. Ma, bila van je to vela jubav na drugi pogled. Sa srića da j’ tako ispalo, aš nekako si mislin da se ne bin tako brzo oženila. Najme, onda j’ bil običaj da divojke šalju v Meriku sliku zainteresiranin i tako se ožene, a kako san ja vavik tvrdila da nisan fotogenična i danas se znan našalit da se po sliki nikad ne bin oženila, niki me ne bi otel. – Smešna ženska - govori Milac. – Puna humora. Ćeš još jednu njeju? – Ala. – Govori Irena da j’ jedna stara zlobinjarska divojka, negdere 60-ak let, »prominila« zubi i dokle je čekala novi da j’ pitala prijatelicu da ako bi njoj, ako ju slučajno ki zaprosi, posudila svoju laloku leh za slikanje na piru. Verujte, da ga nisan ćapala Milac bi se od smeha, otakal nazdolu šterni. A onput je teta Irena oprla vrata i se j’ bilo kako vavek. Nažalost, barba Vjeka već ni, ma j’ teplina doma va komu j’ sada leh Irena, ostala ista. Ostali smo i mi do škura, tako da Milac ni dospel po jaja, bome ni va Zonu, a ni videl ni onu tuliko poznatu zlobinjarsku žažaru. Onu nebesku ne, ma onu zemaljsku ka se srcen dela, e nju je itekako oćutil.

183

Zima, Zlobin, 2013. Winter Lâ&#x20AC;&#x2122;inverno Zlobin ogrnjen snegon

184

186

Jesen, Zlobin, 2009. Autumn Lâ&#x20AC;&#x2122;autunno VeĹĄtid od jeseni

187

Ivanjski kresovi, Zlobin, 2017. The Midsummer Fires I fuochi di San Giovanni Ivanjski kresi

188

Crkva sv. Ivana Krstitelja, Zlobin, 2015. The Church of St. John the Baptist La chiesa di San Giovanni Battista Crekva svetoga Ivana Krstitelja

189

190

Zatvoreni studenac, Zlobin, 2016. A Covered Water Well Il coperchio di un pozzo dâ&#x20AC;&#x2122;acqua Pokrov je ostal, vresak je pasal

191

Proslava Ivanje, Zlobin, 2011. The Celebration of St. John the Baptistâ&#x20AC;&#x2122;s Day La festa di San Giovanni Battista Na Ivanju

192

193

NA RISNJAKU, RISU SOLI NA REP

Nacionalni Park Risnjak Nećete verovat, ma mi smo to zapolne lovili pahulji na Jazu. Dva diteta – zajik van i čekat da pahulja pade. – Ako uvde pada, zamisli tek kako praši na Risnjaku. - govori Mile. – Tamo j’ pravi snežni bal. - odgovaran i valje dodavan – Ma ne gremo i šlus. Ni ja, ni ti, a bome ni za motorin nimamo snježnu opremu, zato umiri se i ne konači. – Kad si zadnji put bila? - pita on. – Ča ja znan, ni toga dugo. – Na vrh? – Aha, moreš mislet. Do kuda se z auton more. - odgovaran i pitan – A ti? – Ki’vo dan. I to hodeć, i to do Veloga Risnjaka ki ima, ako nisi znala ravneh 1528 metri. – Bonđorno, ma neka ti bude. Si utaknul risa? – Da jednoga, celu familju, jušto da gredu po špežu va Crni Lug. - odgovoril je pucajuć od smeha. – Su me pozdravili? - nastavljan ja. – Da pozdravili, milijun puti i rekli da njin baš rabi jedna košćata za va juhu. – Ne ćampaj nego reci, da ti znaš kako Bakar nogi toća va moru, a glavu drži va oblaku? – Znan i jako san radi toga kuntenat. Znan i da Risnjak, ki j’ mane najlipji nacionalni park va Hrvackoj dele Bakar, Delnice, Čabar, Lokvi i Čavli, ma najveći vrh je naš! – Ma, to više manje, ja na Risnjak gljedan kod na još jedan biser va prelipoj krune ovoga našega kraja. – Janjčiću Šetokalčiću, slažen se. - rekal je Milac i počel opet štoriju od risi. I da j’ ris, kad se oprti na zadnje nogi jušto moje visine, i da mu j’ od prvoga do četrtoga meseca vrime frajanja. I da moran pazit da me ne poji, aš da su mu poslastica mići sisavci. I da j’ zaštićeno blago. I sega vranića je još nabrojil. Doklen je on navrezal, a sneg Bakru i celomu prstenu šil najlipji veštid, ja san prošla va neko pasano vrime va komu su se cela mesta po letu selila va planinu. I ljudi, i blago, i košnja i čuda štorij od davnine ke su puno put teplile večeri moga djetinjstva. Ča j’ bilo dalje? Niš! Vali su šapljali, Milac ih je slikal, a ja san bila Snješko.

194

195

196

Planinarski dom, Risnjak, 2013. The Mountain Lodge Il rifugio montano Skoro pa nebo taknut

197

Planinarska staza, Risnjak, 2013. A Mountain Trail Sentiero di montagna PutiÄ&#x2021;

196

197

208

SI GUŠTI BAKARSKE MARGARETINE

BAKAR • geografski položaj: na sjevernom Jadranu • broj stanovnika: 1473 (2011. godine) • zaštitnici: sveta Margareta - zaštitnica grada (13. srpnja) i sveti Andrija apostol - zaštitnik bakarske župe (30. studenoga) • ne propustiti: prošetati Rivom, uživati u pogledu na Bakarski zaljev i okolna brda te osluhnuti žubor izvora pitke vode koji se ulijevaju u more; popeti se nekom od uskih, strmih ulica do Gornjeg grada, razgledati povijesne trgove Vrata i Plačica te se uz Biskupiju, Tursku i Rimsku kuću popeti do vrha brijega na kojemu je Kaštel koji dominira čitavim gradom; ući u bakarske crkve svetog Andrije, Svetog Križa, svete Margarete, Majke Božje od Porta te zaviriti u kapele svetoga Mihovila i svetog Josipa. • Geographical position: in the North Adriatic. • Population: 1473 (2011). • Patrons: St. Margaret being the town patron (13th July) and St. Andrew the Apostle being the Parish patron (30th November). • Don’t miss: to walk along the waterfront, enjoy the view over the Bay of Bakar and the surrounding mountains listening to gurgling of the springs that flow into the sea; to climb up by one of the narrow and steep streets for sightseeing of two historical squares of Vrata and Plačica, proceed to the Bishop’s House, the Turkish house and the Roman House reaching the hill peak where the Castle dominates the whole Town; to visit the churches of St. Andrew the Apostle, Holly Cross, St. Margaret, Our Lady of Port and have a look into the chapels of St. Michael and St. Joseph. • Posizione geografica: Adriatico settentrionale • Numero di abitanti: 1473 (2011) • Santi Patroni: Santa Margherita è la santa protettrice della città (13 luglio) e Sant’Andrea Apostolo è il santo protettore della parrocchia (30 novembre) • Da non perdere: di fare una passeggiata in riva al mare e ammirare la bellissima veduta sulla Baia di Buccari e sulle montagne circostanti ed ascoltare il gorgoglio delle sorgenti d’acqua che scorrono nel mare; di proseguire per le ripide e strette vie che portano dal mare alla città vecchia per vedere le storiche piazze Vrata e Plačica, e visitare la Biskupija (Casa del vescovo), la Turska kuća (Casa Turca) e la Rimska kuća (Casa Romana); arrivare in cima al colle dove si trova il Castello che domina tutta la città. Entrare nelle chiese di Sant’ Andrea Apostolo, Santa Croce, Santa Margherita, Santa Maria del porto e ammirare le cappelle di San Michele e San Giuseppe. 201

Toga smo se gorućega letnjega zapolna Milac i ja na Jazu pripravljali za Margaretinu, za blagdan sv. Margarete ki j’ zajedno i Dan Grada. Potile su se i bakarske fasadi, a kamo ne nas dva. To j’ pržilo kod va devetomu krugu pakla pa ne zamerite ako ča va ovoj štorije zažbaljamo. Umačuć va perilo malo glavu, malo ruki, aš mi Milac ni dal da badan nogi nutar, pitala san ga da ako on ča zna o svetoj Margarete. – Ča iman znat? Ta svetica čuva mane i moj Bakar, kod i sveti Andrej. - odgovoril mi je. – Ja, ma ka j’ bila, kako j’ postala svetica i slično? – A, ti sigurno znaš, pa me zato i pitaš. Ala reci. A da ča leh znan. Ma nisan lahko došla do toga saznanja, pa san Milacu povedala celo svoje upoznavanje z likon i delon sv. Margarete. – Milac, bilo j’ teplo, kod i danas. Sedela san spred »Jadrana«, bakarskoga hotela, načinjenoga jušto kraj crikvi od sv. Margarete. Najprvo san se domislela da j’ ta isti Bakar nekad bil najštimaneje lečilište za astmatičari pa se sama sobun onako od nevolji nasmela, aš ča ti ga život pripravi, to ne more ni vešća, ni vilenjak. Onput san dokončala da ja o toj sv. Margarete, čigovu feštu čekan da počne, niš ne znan. Ka j’ zaspraven ta sv. Margareta? E, da san, doklen san klipsala va praputnjarskoga Sv. Josipa na vjeronauk, malo već sedela na rite, a mislela z glavun, namesto obrnuto, morda me danaska ne bi mučilo takovo ča. Celu noć i celi drugi dan mučilo me j’ da kako ja to niš ne znan o bakarskoj Margarete. Se knjigi ča iman doma san prekopala, i celi internet, a pokle toga sakramenskoga interneta san tek bila na sto čud, aš tamo ni jedna Margareta, leh ih je koš i još. Te ona ugarska, te ona škotska, pa još jedna francuska i kako god obrnen ni jedna mi ni pasala va Bakar. Pitan ja svoji kolege, ča njin je delo religija, i oni mane nabrajaju se ča znaju, ma sopeta niš mane to ni primereno bakarskoj. I ne budi lena, zazoven ja velečasnoga Vozilu i govorin mu – Velečasni, ja san ta i ta i iman problem. On pita da kako more pomoć, a ja kod z neba va rebra – Ma ka j’ ta vaša bakarska Margareta? Je to ona Francuzica, je z Škotske ale je ugarska? On će – Nidna od teh, leh četrta. Rekal mi je da se j’ bakarska rodila va 4. vijeku pokle Krista, va pokrajine Pizidija, va Maloj Azije, va gradu Antiohiji. Na brzinu san rekla – Fala lipa velečasni. - i šla istraživat. Intanto, ta ista bakarska sv. Margareta da j’ bila prelipa divojka, da njoj je kod mićoj mat umrla i da ju je otac odbavil z dadiljun na nekakovo selo, da su njoj roditelji bili pogani, ma da j’ dadilja bila kršćanka i tako ju je i odgajala. Mala j’ Margareta prijela kršćanstvo kod spas i ni na nikoga abadala leh na Isusa komu j’ zavećala svoje vječno djevičanstvo. Njeji je otac bil štimani poganski plovan i kad je čul da mu je hćer se ono protiv česa se j’ on boril, najprvo ju je na lipo, a onput i z mučenjen tel vrnut na svoj put. Ma niš od toga pa ju je predal poganskomu sucu Olibriju. A onput je ta sakramenski Olibrić ostal na paf kad je videl kuliko j’ mala lipa, pa j’ najprvo na lipo proval »muhi z glavi vanka«, a onput i z tešken mučenjen, ma zabadava. Margareta j’ ostala dosljedna svojoj ljubave za Isusića i za kršćanstvo. Glavu su njoj odrubili. Kršćani su ju pokopali, na mestu od groba su načinili crikav, a nju su pokle na slikami vavek prikaževali okruženu z velon svitlošću, va jednoj ruke drži križ, a va drugoj lanac na ken je zavezan zmaj. I to j’ to. Preporučan se sv. Margarete i neka ne zameri, aš ako već nisan na vjeronauku naslihala, kod stara telica san se fanj namučila da njoj ujden va trag. – Bome si. - govori Milac i spred nosa klati z nekakoven smokvinen liston kod z najfinejun lepezun. – A, znaš kako se j’ nekad slavila Margaretina va Bakru? - sopeta ga ja spićevan. – Neš malo, ma znan da ćeš mi ti sada čuda toga povedat. – Ako nisi znal, blagdan sv. Margarete stoljećimin je va Bakru bil i sajmeni dan. To i još čuda toga našla san va knjige imena »Hrvatsko primorje« od Dragutina Hirca, veloga putpisca z kraja 19. vijeka. E, šjor Hirc piše da j’ Margaretina jedan od najvećih samnji va Primorju, da počne 12. sedmoga, a fini 14., da se ta tri dana

202

cela vala beli od jedar ka su na samanj došla z duga. Z Dalmacije i bližeh, i daljeh otoki. Još je napisal da j’ na Trgu Marije Terezije prodavana »zemljana roba« ku su Bakar peljali »Krajišnici od Otočca i Slovenci z Kranjske«. Do njih da su se prodavali barilci, sita i slično. Primorke da nisu prodavale vino leh ocat, a valje do njih Talijani kapulu. – Kapulu? Svašta. - govori Mile. – A pazi sad ovo! Jušto uvde, na zidu Jaza, da j’ bilo središte od češnja koga su va Bakar pokle cele noći puta donesli Kastavci i Kastavke, a uza zid od Jaza da j’ bila i tvornica limunadi. – Ma bi mi sad jedna dobro došla! - opet Milac prekida i mane, i Hirca. – Ne grintaj, leh posliši. Tu, malo dalje da su bili »štacunari iz Rieke« ki su prodavali zlatninu i srebrninu, a valje do njih oni ki su po tloh raširili grablji, vili, koseri, matike i matičice... I sad dohajamo do dela ki će tebe najveć zanimat – onoga vinskoga. To smo došli do jedrenjaki s pred keh su bili dignjeni šatori va keh su divojki nudile vino, i kako j’ napisal Hirc – »tustu janjetinu netom u nekoj od pokrajnjih uličica ispečenu«. Bili su tu i trgovci z gromišken siron, slatken, pogačami, presnacimi, baškotimi, narančami... Kad bi na Gradskoj vjećnice polne tuklo, oglasil bi se i top ki bi dal znak da samanj more počet. Na Primorju, glavnoj bakarskoj ulice se bi se uskomešalo, ma kad bi na pet zapolne zvono Sv. Margarete zazvalo ljude blagoslovu Božjen, crikvica bi bila puna kod šipak košćic. Oni ki nisu nutar stali da bi njoj zafaljivali zvana. Na sam blagdan bakarske zaštitnice, 13. sedmoga, Bakar da j’ sličil na mravinjak. Si ovi putići po okolneh brdeh bi bili puni ljudi ki gredu nazdolu. A zapolne da bi z Riki i parobrod došal, a š njin i gradska glazba. Večer bi bila za tanac i sopnju, a drugi dan, zadnji dan samnja bil je dan od veleh sniženji. Ekola, tako ti j’ to bilo nekada. – Lipo, ma i danas je lipo, aš kako ti užaš reć – sako vrime nosi svoje brime. Janjčiću, budimo realni, ki bi ti danas vino z Bakra doma nosil kad ga j’ lagje popit na nekomu od fanj šanki? O brusu i kose ale koseriću da ni ne govorin, tr ča će mu?!? - govori Milac. – Imaš pravo. Ma, sedno od seh teh silneh dogajanj ke su sastavni del današnje Margaretine mane j’ i dalje najdraži samanj. Znaš ono kad saka udruga z područja Grada Bakra ima svoj štandić pa Kukuljančani palentu kuhaju, Krasičarki papuči prodavaju, Škrljevo dojde z medon, Hreljin z svojemi rukotvorinami, Zlobin ima svoje, Praputnjarci svoje i si su lipo na kupu. Da ne pozabin spomenut i »opegeovci« z cele Hrvacke. Pa još kad kroz vas ta šušur zrihtani kako i vavek pasaju člani »Bakarske gospodi« pa on vonj od ribi ka se peče pa parada od povijesneh vojneh postrojbi i njihovo prestavljanje na Žalu... A o rekonstrukcije povijesne Pomorske bitki da ni ne govorin. Prelipo bude, komać čekan. – Janjčiću, mane j’ nekako najdraže videt te povijesne vojne postrojbi, a i... Prekinula san ga: – Posebno onu žensku z Križevci! - i počela praskat od smeha. – Istina, i nju, ma mislel san na se skupa. A, retko ki gušta va vatrometu kako guštan ja. - nabraja Milac. – Dan i ja, ma guštan se i poprtit na školski brod »Vilu Velebitu« pa pasat ta noćni vijaj Bakarskun valun i z mora gljedat kako j’ to bilo kad su Mlečani zavavek sprašeni z ovoga kantuna svita. – Janjčiću, tuliko si danas mlatila zajičinun da ti j’ uspjelo ohladit dan. – Ma i steplit ti srce, ča ne? – A da ča leh ši. - odgovoril je Milac i onda smo zamučali, saki va svojemin domišljanjemin i štorijamin od Bakra, Margaretine, od oneh keh više ni i oneh ki još su. Recimo, moja zadnja misal je bila da su mane sinonimi za Bakar – veli čakavski bard Nikola Luzer, njegov vnuk Nikica Petković, onput šjor Josip Luzer, pokojni barba Riko Bonetić ki mi j› z Margaretine vavek igraljki nosil, onput plovan Vozila, a bome i Milac, ma nemojte mu to reć aš ki bi š njin pokle toga priznanja mogal živet.

207

Starim biciklima kroz grad, Bakar, 2007. On Vintage Bicycles through the Town Per la cittĂ con biciclette antiche Na staremi beciklimi po Primorju

208

Spušteno jedro školskog broda „Kraljica mora“ Bakar, 2010. A Lowered Sail of the Training Ship „Kraljica mora“ Una vela ammainata della nave scuola „Kraljica mora“ Jedra ke počivaju

210

Zvono školskog broda „Kraljica mora“ Bakar, 2010. The Bell of the Training Ship „Kraljica mora“ La campana della nave scuola „Kraljica mora“ Kad brodski zvon poveda

211

Gradska straža, Bakar, 2012. The Town Guard La guardia cittadina Gracka straža

212

Povorka povijesnih postrojbi, Bakar, 2012. Town Guards Parade Parata delle guardie cittadine Povorka povijesti

213

214

Plotun gradske straĹže, Bakar, 2009. The Town Guard Gun Salute Il plotone della guardia cittadina Plotun

215

Potezanje konopa, Bakar, 2014. A Tug of War Tiro alla fune Povuci - potegni

216

217

Moto alka, Bakar, 2018. The Motorcycle Alka Tournament Il torneo dellâ&#x20AC;&#x2122;Alka in moto Moto alka

218

Regata tradicionalnih brodica, Bakar, 2017. The Traditional Boat Regatta La regata delle barche tradizionali Regata tradicionalneh barak

219

Sve naĹĄe vespe, Bakar, 2014. All our Vespas Tutte le nostre Vespe Vespa na vespe

220

Veslači Pomorske škole Bakar, Bakar, 2013. The Bakar Nautical School Rowers I rematori della Scuola nautica di Buccari Zaveslaj

221

Mareograf, Bakar, 2012. The Tide Gauge Il mareografo Mareograf

222

Gradski muzej, Bakar, 2009. The Town Museum Il museo civico Studio et labore

223

Ulica Primorje, Bakar, 2015. The Primorje Street La strada Primorje Ulica Primorje

224

Ribar na rivi, Bakar, 2010. A Fishermen at the Waterfront Un pescatore in riva al mare JeĹĄka za ribi i golubi

225

226

Dječja igra, Bakar, 2008. Children’s Game Il gioco dei bambini Koga narišen bude živ

227

Ä&#x152;vorovi, Bakar, 2018. Knots Nodi Gropi

228

229

Baškoti i Stara bakarska vodica, Bakar, 2013. Baškoti, Round Shaped Traditional Bakery Products and the Autochthonous Sparkling Wine Baškot, il tradizionale prodotto di pane e Stara bakarska vodica, lo spumante tradizionale Košić pun gušti

230

Katakombe crkve sv. Andrije, Bakar, 2012. St. Andrewâ&#x20AC;&#x2122;s Catacombs Le catacombe della chiesa di Santâ&#x20AC;&#x2122; Andrea Apostolo Katkombi od crekvi svetoga Andreja

231

Đ ogled na kaĹĄtel 2008. A hive on the castle 2008 Un alveare sul castello 2008

232

PjevaÄ?i i glazbenici na rivi, Bakar, 2017. Singers and Musicians at the Waterfront Cantanti e musicisti in riva al mare Litrat ki kanta i zvoni

232

Koncert na Žalu ribara, Bakar, 2013. A Concert at the Žal Ribara Concerto al Žal ribara Tanac kraj mora

233

235

236

Vatromet nad gradom, Bakar, 2014. Fireworks over the Town Fuochi dâ&#x20AC;&#x2122;artificio sopra la cittĂ Veselje i na nebu, i na zemlje

237

Povelja Marije Terezije iz 1779., Bakar, 2010. Maria Theresaâ&#x20AC;&#x2122;s Charter from 1779 Il decreto di Maria Teresa dellâ&#x20AC;&#x2122;anno 1779 Povelja Mariji Terezije z 1779. leta

238

Grad Bakar

Nacionalni Park Risnjak

Geografski položaj: na sjevernom Jadranu, uz Bakarski zaljev i u njegovoj blizini. Obuhvaća područje od 12 560 hektara i sedam naselja: Bakar, Kukuljanovo, Škrljevo Krasica, Praputnjak, Hreljin i Zlobin Broj stanovnika: 8231 (2015. godine) Geographical position: in the North Adriatic, along the Bay of Bakar and in its close proximity. The City of Bakar is a local selfgovernment unit covering an area of 12.560 hectares and including seven settlements: Bakar, Kukuljanovo, Škrljevo, Krasica, Praputnjak, Hreljin i Zlobin. Population: 8231 (2015).

Plosna Ponikve Kukuljanovo Škrljevo

BAKAR

Krasica

Praputnjak

Posizione geografica: Adriatico settentrionale, nella Baia di Buccari e nelle sue vicinanze. La Città di Buccari, di cui fanno parte 7 paesi (Buccari, Kukuljanovo, Škrljevo, Krasica, Praputnjak, Hreljin e Zlobin, si estende su un’area di 12.560 ettari. Numero di abitanti: 8231 (2015)

Zlobin Hreljin

239

BIBLIOTEKA „VLADISLOVIĆ“ Knjiga 3.

Miljenko Šegulja Slavica Mrkić Modrić Va Gradu Bakru, Bakar grad Nakladnik Gradska knjižnica Bakar Za nakladnika Dolores Paro-Mikeli Urednica Slavica Mrkić Modrić Grafički urednik Dmitrij Čegodajev Glen art d.o.o. Bakar Fotografije Miljenko Šegulja Tekst Slavica Mrkić Modrić Prijevod na engleski jezik Josip Luzer Prijevod na talijanski jezik Niko Cvjetković Lektorica Sanja Miočić Tisak Grafik, Rijeka Naklada 500 primjeraka ISBN: 978-953-59393-2-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 140519026 Knjiga je tiskana novčanom potporom Dragana Vladislovića Počasnog građanina Grada Bakra i velikog prijatelja Knjižnice

cijena 200,00 kn

9 789535 939320

ISBN 9 7 8 - 9 5 3 - 5 9 3 9 - 3 2 - 0

B A K A R