Cipelcug

ISSN 2584-7759

Godina 1 / Broj 1 2018.

01 Pozdrav urednika O2 Sekcija društvenih izleta 28 Visokogorci 46 Gojzeki 56 Alpinisti 74 Speleolozi 92 Predstavljanje knjiga 94 Markacisti 98 Zbor Tam gor 100 Izvješće o radu društva u 2017. godini

Poštak, "Marsovac", snimila Mihaela Vuković

106 Popis društvenih priznanja za 2017.

107 Popis zahvalnica Društva za 2017. god.

108 Zanimljivosti i savjeti

Pozdrav urednika

SS Damir Bajs

U rukama držite prvi broj našeg novog časopisa „Cipelcug“. Možda se pitate zašto novi časopis i zašto baš naziv „Cipelcug“?

Odgovor na prvo pitanje nije jednostavan. Ideja za izdavanje časopisa rodila se jednog kišnog dana kada sam prelistavao časopise u svojoj planinarskoj literaturi. Vidio sam Lički planinar, Planinski utrinki, Japetić, Bilo …i zamislio se. Čekaj, kažem sam sebi, kako to da druga, manje brojna planinarska društva imaju svoje časopise, a mi željezničari to ne možemo?. Kako ne možemo, možemo i hoćemo! Na prvom slijedećem sastanku Upravnog odbora predložio sam da i mi počnemo s izdavanjem svog časopisa, barem jednom godišnje. Prijedlog je prihvaćen, a ja sam zadužen za realizaciju. Okupila se sposobna ekipa, postala redakcija i krenulo se s poslom. Moja je vizija da se časopis izdaje početkom godine i bude svojevrsni pregled aktivnosti u prethodnoj godini svih sekcija i odsjeka, ali i kao putokaz za godinu pred nama.

U nadi da smo donekle uspjeli u tome i da će članovi našeg društva sa zanimanjem i radošću pročitati prvi broj. Očekujemo vašu podršku kako bi slijedeći brojevi bili još kvalitetniji i bili pravo ogledalo naše kvalitete i značaja kojeg kao veliko planinarsko društvo imamo u planinarskoj javnosti. Članovi redakcije dali su puno svog slobodnog vremena u prikupljanju priloga i fotografija. Naravno da ne bi uspjeli da nije bilo suradnje s autorima od kojih su neki strpljivo pisali i ispravljali dijelove članaka kako bi što bolje očitavali njihove emocije i stečeno iskustvo u planinama. U budućnosti očekujemo još više materijala kako sami članovi redakcije ne bi morali popunjavati „rupe“ u ponekim rubrikama.

Očekujemo da ovaj prvi broj bude poticaj i drugima da nam se priključite, bilo kao autori, bilo kao suradnici u redakciji.

A zašto ime CIPELCUG? Ime se gotovo samo nametnulo. Iako je ime odabrano u anketi na facebooku, većina nas kada smo čuli za ovaj prijedlog Ivane Radić, znali smo da je to, to. Prvi dio govori o gojzericama koje su osnovno sredstvo kretanja planinara, a drugi dio nas povezuje s imenom društva, željezničari i cug, naravno idealan spoj. Želim se zahvaliti na svim zanimljivim i emotivnim člancima o svojim iskustvima na planinarskim izletima, bilo na alpinističkim, speleološkim ili klasičnim planinarskim . Želim se zahvaliti i svim članovima redakcije koji su uložili puno truda, znanja i vremena kako bi zajednički napravili ovaj časopis. Posebno moram izdvojiti Ivanu i Sonju koje su bile moje desne ruke i čiji je doprinos nemjerljiv.

Prihvatite li Cipelcug kao naš pogled na planinarstvo, možda potaknemo i druge naročito mlade da nam se pridruže, da podijele vrijeme, prijateljstvo i ljubav prema planinama, upravo s nama.

Damir Bajs, urednik

01

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Sekcija društvenih izleta 04 08 12 14 20

02

Gorski kotar Vesela družina – planina je moj dom Bernijevim stazama ili kako smo se sjetili dragog prijatelja Prvih 100 Planinarske obilaznice i natjecanje »Gojzerica«

03

Snimio: Slavko Patačko

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Gorski kotar VIŠEVICA I ZAGRADSKI VRH Napisao: Željko „Gojzek“ Brdal

SS Ekipa željezničara na vrhu Viševice , snimio Damir Bajs

04

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

PLANINARSKI POZDRAV!

S

astanci SDI HPD-a Željezničar utorkom navečer pravo su i mjesto i vrijeme za planinarsku inspiraciju o tome kamo na izlet. Tijekom travnja Božena Kralj-Vrsalović je najavila ovaj izlet, a zainteresirani su se počeli lagano javljati. Oba su mi predložena vrha zanimljiva, nisam bio ni na jednom od njih. Kada su Damir „Glonđa“ Bajs i Ivan „Atraktivni“ Kobeščak rekli da idu i oni, te da mi mogu biti videća pratnja, počeo sam križati dane do izleta. Svi dobro znamo kako vremenska prognoza može utjecati na planinarski izlet, što se pokazalo i ovaj put. Tijekom tjedna paduckala je kiša, a nakon što je DHMZ objavio sljedeću prognozu: poluoblačno, mjestimično sunčano, vlaga u zraku, nema padalina, temperatura jutarnja od 5, a dnevna do 13 stupnjeva - došlo je do promjena u popisu sudionika izleta.

Dobra vremenska prognoza bila je razlog povećanja broja zainteresiranih za izlet, pa se s velikim busom, sa starog mjesta iza Lisinskog, u 7 sati krenulo put Gorskog kotara.

Uz 28 „željezničara“, bilo je tu još i planinara iz HPD Zagreb Matice, Ine Bjelolasice, Vrapča, Dalekovoda i ZET-a. Vozili smo se laganini oko dva sata, s autoputa skrenuvši na izlaz Vrata preko Fužina i Liča. Neposredno prije Vagabundine kolibe, grupa A, 25 planinara s vodičem Ivanom Kobeščakom se iskrcala kod odvojka na šumsku cestu za Viševicu.

Toj se ekipi pridružila poznata planinarka iz Senja, Neda Turina. Za uspon sam kao pratnju imao dvije hodajuće planinarske legende Božu Pompera i Damira Bajsa. Bržim hodom tabanamo šumskom cestom oko petnaestak minuta te potom skrećemo na markiranu planinarsku stazu koja ide kroz lijepu bukovu šumu, dolazimo na vlaku, koju okružuje šuma bukve i javora. Put nastavljamo do zaravni gdje prestaje vlaka. Tijekom hodnje prelazimo makadamsku cestu.

Staza je prihvatljiva, izmjenjuje se zemljano-travnata podloga s kameno-glonđastom, sunce nas grije i znoji, kape na glavama, obvezan unos tekućine, uvjeti idealni za planinarenje. Staza s malo serpentina, a Damir koristi priliku pa na zavojima ekipi daje zanimljive geografske informacije.

Staza je za mene pravi pravcati planinarski autoput. A kad ono na sred autoputa kakica, svježa. Spoznaja da smo na stazi koju je ne tako davno kao wc koristio medvjed bila je podsjetnik da smo na području gdje žive divlje životinje.

Svima je bilo drago da smo se mimoišli s „medom Brundom“. Dolazimo do raskrižja puteva. Desno vodi na Strilež, ravno pored nepresušnog izvora Plavuš također na vrh.

Mi skrećemo lijevo po stazi koja je strmi stjenoviti uspon, krećemo prvo na štap, prelazimo na ruku, Damir i jak i siguran, ja i voljan i motiviran, pozorno se držim njegovih uputa, ima dosta poprečnih grana i stabala, glonđi koliko ti srce ne želi na stazi. Put nas vodi po hrptu do samog vrha.

SS Željko i Damir na vrhu Viševice, snimio Damir Bajs Staza je atraktivna, uspon traži kondiciju, pred vrh ulazi u šumu, procjena je da je kretanje na ruku primjerenije terenu, svaki drugi korak i moram zaobilaziti stabla uz stazu, Damir i ja napredujemo kao Vivaldijeve violine i uštimani i usklađeni. Savladavamo i posljednje metre na stožasti vrh Viševice. Između brojnih vrhova u okolici Viševica se ističe izgledom i visinom. Padine sa svih strana ispod vrha su strme i šumovite, a na samome vrhu nema šume pa se vidici otvaraju tek s izlaskom na vršnu livadu. Dolazimo na vrh Viševica - vrh KT HPO 8.10., 1428 m. Na vrhu smo se raštrkali na sve strane, nude se svakojaka pića i raznolike hrane. Ako se i potrošilo kalorija za uspon, sada se sve to nadoknadilo i nadogradilo. Najtraženija je svakako ponuda od Silvija koji iz ruksaka vadi jednu, pa drugu i na kraju i treću hladnu pivu. Silvio, care!

05

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Kuda ići dalje, snimio Damir Bajs

Tijekom ovog zasluženog odmora uživam u suncu, vjetru i opisu vidika s najljepšeg vidikovca u Gorskom kotaru s kojeg se otvara prekrasan pogled na Samarske i Bijele stijene, Bitoraj, Lič, Kvarnerski zaljev, Senjski kanal, Velebit, Risnjak, Učku. Imao sam osjećaj da se nalazimo u središtu golemoga prirodnog amfiteatra. Ekipa lagano „roštilja“ žig u dnevnike, čekamo da se svi skupimo, da napravimo zajedničku fotku. Nakon foto seanse dijelimo se na dvije podgrupe grupe A. Grupa A1 ide na Zagradski vrh tempom Božo Pomper, a grupa A2 ide laganini na Vagabundinu kolibu pa od tamo na Zagradski vrh. Počinjemo sa spuštanjem s Viševice po prekrasnom sunčanom danu. Spuštam se uz super podršku - duet Boris Lesac i Ivan Kobeščak. Pri povratku susrećemo par školaraca „željezničara“. Odlična zafrkancija,

06

hrpa viceva i za tren oka sam na planinarskom autoputu, te s ruke vodilje prelazimo na vođenje na štap. Boris i ja naizmjence sipamo viceve, tu je i informacija da je staza do vrha dugačka oko 5,5 kilometara tijekom koje smo prešli visinsku razliku od 564 m. Simultano grupa B vrti uspon na Zagradski vrh (1187 m). Početna im je točka bila parkiralište ispred Vagabundine kolibe (868m) otkud su krenuli pod budnim okom Božene Kralj-Vrsalović. Prva markacija je na stablu s desne strane kolibe.

Planinarska staza u početnom dijelu, za kratko, vodi kroz gustu šumu, potom skreće desno, izlazi na makadamsku cestu po kojoj dalje vodi kroz vikend naselje. Podršku u vođenju grupe B su dali Antonija Milovac i njen školarac Borna, koji je predano odradio ulogu pomoćnog vodiča.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Zagradski vrh KT HPO 8.9., 1187 m

Na kraju spomenutog vikend naselja planinarska staza skreće oštro lijevo i u nastavku vodi šumskom vlakom, a potom kroz šumu do raskrižja planinarskih putova u podnožju Zagradskog vrha. Na spomenutom raskrižju pregršt mogućnosti: Bribir 3,5 h, Pl. kuća Kurin 1,5 h, vrh Kukovača 2,5 h, vrh Medviđak 5 h, vrh Kobiljak 3 h, vrh Kunculova glava 3 h, te Zagradski vrh 30 minuta. Nakon ovog, stotinjak metara dalje, dolazi se do sljedećeg raskrižja, gdje je Božena izabrala duži, ali lakši uspon.

Planinarska staza kružno vodi do samog vrha uz lagan i postupan uspon, najprije travnatim dijelom, a potom kroz šumu do hrpta na kojem ponovo izlazi iz šume na travnati dio vrha. Uz pjesmu i dobro raspoloženje, u Zagreb smo se vratili oko 19 sati!

Zagradski vrh je najviši vrh u pojasu uzduž primorskog ruba goranske visoravni. On predstavlja prijelazno područje između Vinodola i Velike Kapele. Sjeverna strana vrha je pod bukovom šumom, a primorska je gola. Vršni dio ima oblik lijepoga travnatog hrpta. Svima će ostati u sjećanju prekrasni vidici sa sunčanog vrha, posebno oni na sjeverne jadranske otoke i Viševicu na suprotnoj strani. Na vrhu u stijeni je postavljen metalni žig, tu je i metalna kutija s upisnom knjigom. Na istočnom podnožju Zagradskog vrha, na visini od 950 m, pruža se područje lijepih livada gdje su Vinodolci imali svoje ljetne pastirske stanove zvane Zagradi, po kojima je ime dobio i sam vrh.

Silazak s vrha grupa B prošla je po strmijoj stazi, najprije po travnatom, a potom po kamenitom dijelu.

Markacije nisu uočljive, bolje reći slabo je markirano, ali staza je ugažena i dobro vidljiva. Nakon povratka na već poznato raskrižje put laganini vodi prema Vagabundinoj kolibi gdje su se obje grupe ponovno spojile. Tu nas je čekao unaprijed najavljen ručak: odlično varivo od miješanog povrća s kobasicom i kolač (specijalitet domarke Draženke). Inače taj je objekt poznat po urednosti, ljubaznosti domaćina i vrlo dobroj ponudi hrane u što smo se i osobno uvjerili pa na rastanku nije bilo teško obećati da ćemo ponovo doći. Do tada evo nekoliko najosnovnijih informacija.

Planinarski dom Vagabundina koliba vlasništvo je obitelji Savić iz Bribira, koja brine o ugostiteljskoj ponudi. Dom raspolaže s tri dvokrevetne sobe s pomoćnim ležajem, skupnom spavaonicom s 20-ak ležajeva, blagavaonicom, te ugodnom vanjskom terasom za 50 osoba.

Otvoren od 1. 4. do 15. 10. stalno, u zimskom razdoblju vikendom Opskrbljen jelom i pićem Mjesta za noćenje: 30 Informacije: Draženka Savić 098/94-32-885 Vladimir Savić 095/87-26-511 Dom se nalazi uz cestu Fužine - Novi Vinodolski, 15 km od Fužina, 22 km od Novog Vinodolskog.

07

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Vesela družina planina je moj dom Članak potpisuju: CIPELCUGERI (Duhovni vođa, gđa.Predsjednica, Fiškal, Degustator, Distributer, Alkemičar, BB) Napomena: iz sigurnosnih razloga stvarni identitet poznat samo redakciji, ali ni oni nisu sigurni. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna.  

„U

životu ima svakakvih škola, ali planinarska škola je najbolja i najveselija.“ Tako je započelo naše putovanje prema planinama. Oduvijek smo voljeli planine - kad smo bili mali, na putu za vrijeme ljetnih praznika, pogled nam je pucao na vrhove Velebita, Dinare, Papuka, Dilj gore, Bilogore, Žumberka, Medvednice i ostalih planina, gora i brda.

S velikim očekivanjima i uzbuđenjem došli smo na prvo predavanje, svatko za sebe, još se ne znamo. Nelagodu zbog nepoznatog prostora i nepoznatih ljudi popravljala je misao da su ti ljudi, isto kao i mi, ovdje zbog istog razloga - planine. Planine koja pruža najljepše boje drveća, lišća, cvijeća, trave, u svim svojim nijansama, mirise koji ti ispunjavaju pluća svom snagom i zvukove poput šuštanja lišća, cvrkuta ptica, žubora potoka, vjetra u krošnjama ili šuma slapa niz liticu.

Predavanje je započelo poprilično strogim uputama našeg profesora Mladena: nema izostanaka s predavanja i izleta, koristit ćete zamke, imat ćete sate čvorologije, čvorovi se koriste za osiguranja, postepeno ćete razvijati kon-

08

diciju za zahtjevnije izlete itd. Promeškoljiš se malo na toj tvrdoj stolici u predavaonici (predlažemo da zamjena istih bude sljedeća investicija Društva) uz misao - nema odustajanja. I tako poslije predavanja dođe prvi izlet, školarci su nešto opušteniji nego na predavanju, krećeš planinariti. Putem upoznaješ većinu tih ljudi koji imaju jednake strasti prema planini i prirodi kao i ti.

Nisi ni svjestan kako ti se nekoliko njih lagano uvuklo pod kod kožu te kako postaju neizostavni dio svakog sljedećeg izleta i predavanja. Počinješ uviđati da ne bi bili isti doživljaji da njih nema, da nije slučajno što ste se svi našli tu u isto vrijeme u istom planinarskom društvu u istoj školi, tako je jednostavno moralo biti, to je to. S njima dijeliš sve čari izleta te neponovljivi dekor autobusa našeg vjernog vozač Maria, kojeg je u slučaju spriječenosti mijenjao Kadim-Bus koji je na kraju nažalost oddimio svoje.

Sada razumiješ upozorenja profesora Mladena zašto se ne izostaje s izleta, jer se ne radi samo o formalnom izostanku s izleta i „plusu“ ili „minusu“ u koloni pored tvog imena, već o tome kako mnogo propuštaš:

SS Zuubbiiii (Roblekov dom na Begunjščici), snimila Barbara Budišćak

09 SS Planinska moda na 1500+ m (Roblekov dom na Begunjščici), snimio Nenad Poznić

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA TT Predsjednica na vrhu (Bjelolasica), snimio Ivan Šimić Prvo: propustio si naučiti nešto novo, npr. vježbu slobodnog penjanja, penjanje po manjoj ferratici ili novi čvor - uf, čvorovi...zadaju glavobolju, jer dok jednog naučiš drugog si već zaboravio. Ali ne brini, tvoji vjerni veseli školarci su tu da pomognu i podijele svoje šalabahtere s tobom, da organiziraju dopunske sate čvorologije uz hmelj i proizvode vinskih mušica.

Drugo: propustio si priliku za još boljim upoznavanjem s ljudima za koje si mislio da vam je zajednička jedino planina. Nakon 2-3 izleta shvatiš da ti je netko susjed, da živi u selu u kojem živi tvoja baba, da poznajete iste ljude, da radite iste/slične poslove, itd.

Treće: dok gledaš slike školaraca na izletu, imaš dojam da je baš taj izlet onaj najbolji, najveseliji i da ima najljepše poglede, a tebe tamo nema... Ali svaki sljedeći te iznenadi i u svakom nađeš novu ljepotu i oduševljenje. Četvrto (iako zadnje, ali nikako manje važno): propustio si priliku vidjeti nasmijana lica svojih planinarskih prijatelja, javkati i smijati se zajedno s njima iz dubine duše i srca, jer to je ono najvažnije.

Nakon nekoliko izleta, upornog vježbanja i upjevavanja u A-duru, napokon ste se složili i u a cappella višeglasju te je pjesma postala sastavni dio svakog zajedničkog izleta. Glavni glazbeni hitovi su nam: Lijepa li si, Preko kapele te Zeko i potočić, a naše zavidne glasovne sposobnosti ostavljaju cijelu školu bez daha (a ponekad možda i sluha).

I tako iz izleta u izlet, sve se više vežeš za te ljude, nakon predavanja imate duhovne obnove i intenzivne kondicijske treninge u Kikiriki baru. Zajedno muku mučite prilikom spremanja za dvodnevni izlet, što ponijeti? Smatra li se u ovom slučaju pljoska standardnom planinarskom opremom? Šlifer ili vreća za spavanje? Ima li dovoljno deka/ pokrivača u domu gdje ćete prespavati? Jel’ se Rakija To Go podrazumijeva u prvoj pomoći? Zašto je moj ruksak teži od tvog, a imamo iste stvari u njemu? I mnoga druga pitanja koja nakon izlaska iz busa i s početkom planinarenja postaju potpuno nevažna, a težinu ruksaka ni ne osjetiš. Dapače, izdigneš se iznad svoje fizičke slabosti snagom duha i podrškom profesora i njegovih pomagača, te bi mogao bez problema nositi još jedan ruksak kako bi pomogao svom prijatelju prilikom zahtjevnih uspona. A zašto je to tako?

Zato jer planinariš po predjelima koji ponekad podsjećaju na filmske scene iz Gospodara prstenova, Jurassic Parka ili Knjige o džungli i koje te toliko opčine i nadahnjuju da pobijediš sam sebe, zato jer te sva ta priroda napuni energijom i zato jer sve to dijeliš s ljudima koji taj trenutak čine veličanstvenim. Tih dva i pol mjeseca prođe dok si rek’o keks. Bilo je divnih i nezaboravnih trenutaka. Na pitanja kućepazitelja u planinarskim domovima „Od kud vi?“ uredno se odgovaralo „Iz šume“ ili „S brda“. U domu uvijek moraš biti spreman na svakakva iznenađenja. Jedno od njih su i sustanari s kojima dijeliš ležajeve u domu, kao npr. gnijezdo SS Brucoški kotlić po receptu prof.Mladena, snimila Daniela Rafaj

10

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

od puha u pokrivaču kojeg si uredno raširio i time se cijelo to gnijezdo sa svim svojim sadržajem i vatrometom drekeca rasulo po tvom i susjedovom krevetu, a tvoja iznenađena reakcija izazvala provalu smijeha i razbudila cijelu sobu.

Prilikom naslikavanja za vrijeme izleta, a pogotovo nakon uspješnog uspona i osvojenog vrha, standardna je poza: širi ruke k’o kondor krila.

Onda dođe i taj službeno zadnji dan škole kad polažeš ispit. Zadnji dan je ipak poseban. Profa se sav dotjerao, položio si ispit, a u trenutku dobivanja diplome čuješ pljesak svih školaraca koji te puni ponosom i daje ti vjetar u leđa za osvajanje novih planina. Ono što te čini posebno ponosnim je osjećaj koji te ispunjava u tom trenutku - da si i ti ostavio bar mali utisak na sve te divne ljude s kojima si podijelio jedno prekrasno iskustvo. Ni njima nije svejedno što škola završava, nađe se čak i pokoja knedla u grlu i suza na obrazima, jer tako to izgleda kada postaneš dio jedne velike obitelji i ljubitelja planine.

Naša druženja se nastavljaju i nakon škole. Bilo ih je puno, a neki od nama najdražih su Planinar i 7 kotlića (i 7 pljoski + 5 gajbi pive i šljiva!), Međunarodni susret planinara željezničara u Sloveniji na Pokljuki, Samarske stijene, Mangart, Klek, Begunjščica itd. Idemo i dalje u nepoznato, srljamo u vrhove bespuća naših planina, a preko granice tko zna što nas čeka. Na neke od njih vraćat ćemo se i ne-

Školu završiš s obećanjem: Danas kada postajem planinar, dajem časnu planinarsku riječ, Da ću marljivo hodati, planinariti i čuvati svoju pljosku k’o oko u glavi, Da neću hrkati i da ću uvijek pripremiti jedan sendvič viška - za da se nađe, Da ću rado pjevati i čistiti gojzerice i biti odan/a svom Društvu, Tako mi planinarski šćap i čvor pomogao!

koliko puta, to nije bijeg od stvarnosti, naša stvarnost jesu te planine - tu je naš dom.

Zagrlite stablo. Naslonite se na njega. Opustite se. Zatvorite oči. Dišite. Prepustite se.I školarci, ne zaboravite: Nemoj da mi netko ne uživa!! ;) ;)

SS CC sreća (dom Blejska koča na Lipnici), snimila Daniela Rafaj

11

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Bernijevim stazama

ILI KAKO SMO SE SJETILI DRAGOG PRIJATELJA Napisao i snimio: Damir Bajs

K

ada 35 godina poznaješ nekoga, kada 35 godina dijeliš mnogo sretnih i zanimljivih dana, kada godinama nekoga imaš za poslovnog suradnika, kada 35 godina poznaješ čovjeka u kojeg se možeš pouzdati, onda stvarno možeš reći - imao sam velikog prijatelja. Bernard Margitić Berni bio je baš takav prijatelj. Godinama smo imali zajednički cilj - planinariti, unaprijediti rad HPD Željezničar, upoznati i privući u Društvo nove članove, obilaziti planinarske obilaznice i popularizirati natjecanje Gojzerica, te o svemu voditi evidencije, ovjere priznanja, osmišljavati nove planinarske obilaznice.

Njegovim iznenadnim odlaskom u studenom 2016. ostala je nepremostiva praznina u životima mnogih koji su ga poznavali. Kako bi se barem dijelom odužili Berniju, Upravni odbor ustanovio je memorijalni izlet pod nazivom Bernijevim stazama.

Mene, kao njegova najbližeg prijatelja, zadužio je da organiziram i vodim prvi izlet.

Odlučio sam se za velebitske staze od Zavižana do vrha Crikvene, dakle trasom najljepše planinarske staze u Hrvatskoj, Premužićeve staze. Razloga za to ima više. Prvo je njegova velika ljubav prema Velebitu, potom pogled sa staze na otok Rab, mjesto njegova oduševljenja i odrastanja, te sjećanje na veliki izlet 2002. godine po toj stazi u povodu Međunarodne godine planina.

12

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

23. rujna 2017. bio je dan kada se preko 50 planinara, a moglo je i više da je u autobusu bilo mjesta, odazvalo tom izletu. Nebo nam je podarilo izuzetno lijepo vrijeme, bez ijednog oblačka. Posebnu slikovitost dale su prigodno izrađene majice s natpisom „Bernijevim stazama“ koje ćemo s ponosom nositi na svakom izletu posvećenom Berniju. Budući da je volio crvenu boju, majice su dakako bile „vatrogasno“ crvene. Stazom je hodila dugačka crvena kolona koja se isticala u bjelini okolnih stijena. S naše lijeve strane imali smo pogled na velebitske ljepotane, vrhove Mali Rajinac, Zavižanski Pivčevac, Veliki Rajinac, a s desne strane povremeno bi se ukazalo more i južni dio Krka te otoci Rab, Prvić, Goli otok. Nakon nešto manje od dva sata dolazimo do odvojka za Gromovaču. Taj dio staze od Premužićeve do vrha Berni i ja smo uz pomoć nekoliko vrijednih planinara markirali i održavali do prije nekoliko godina. Dolaskom do novo obnovljenog Rossijevog skloništa nakratko smo se odmorili. Dio sudionika nastavio je do pola sata udaljenog vrha Crikvene u srcu Rožanskih kukova, jednog od najzaštićenijih prirodnih predjela u nas, koji je ujedno i najviša točka cijele Premužićeve staze. Za uspon na 1641 metar visok vrh trebalo se malo pomučiti i savladati dio penjačkog puta. Kao nagradu, s vrha smo imali izuzetan pogled. Vidio se dobar dio masiva Velebita, desetak otoka, a i dio Like. Onako u crvenom, izgledalo je kao da je Crikvena dobila crvenu kapu. Dugo smo uživali u trenucima koji se tako rijetko ukazuju. Na tom mjesto nastalo je sigurno puno lijepih uspomena koje smo dijelom pokazali i na našoj Facebook stranici.

Valjalo se vratiti natrag do Rossijevog skloništa gdje smo se na obližnjoj livadi okrijepili, prisjetili Bernija s nekoliko lijepih anegdota i upravo njemu u spomen popili kavu. Pitate se zašto baš kavu? Mi koji smo imali sreću planinariti s njim pamtimo kako nas je često znao iznenaditi kuhajući nam kavu na mjestima gdje smo se najmanje nadali. Bilo je potrebno samo kratko zapjevati „kavu mi draga ispeci“ i nikad mu nije bilo teško ispuniti nam želju. Ponekad smo se u rana jutra, spavajući u šatorima, probudili s mirisom upravo kuhane kave. To su nemjerljivi trenuci za pamćenje. Eto, zato baš kavu.

Nakon duljeg odmora, u povratku smo se podijelili u nekoliko grupa. Jedna se popela na Gromovaču, druga na Veliki Zavižan, a neki su posjetili i planinarski dom na Zavižanu i popili pivce s poznatim domarom Antom Vukušićem.

Na kraju dana, tik u sumrak, svi smo se našli kod našeg autobusa i uputili natrag svojim kućama, uz nadu da ćemo se sljedeće godine, 20. svibnja 2018., naći na 2.

Memorijalnom izletu Bernijevim stazama na nekom drugom mjestu, na nekoj drugoj stazi. Nije važno na kojoj, jer ionako je sve njih prehodao naš Berni.

SS Spomen na graditelja staze

SS Dio sudionika izleta podno Zavižana

SS Dio sudionika na pohodu

13

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Prvih 100 Napisala i snimila: Mihaela Vuković

O

duvijek sam obožavala biti u prirodi pa je sve zapravo počelo s raznim izletićima, pokojim piknikom i povremenim grljenjem drveća. Naravno, oduvijek su se svi moji izleti na brdo ili planinu svodili na „idemo autom ili žičarom, pa ću gore malo šetkati okolo“ - najčešće do prvog planinarskog doma i štrukli. Obožavala sam hodati, ali hodati po ravnom. Moje koljeno nije bilo raspoloženo za hodanje po zahtjevnijim terenima, uzbrdicama, a pogotovo nizbrdicama. Nakon što je više puta izašlo iz svoje čašice i pri tom potrgalo sve ligamente „po putu“, nakon što sam do 19. godine hrskavicu već tako fino „zdrobila“ da je prvotna dijagnoza bila da ću dobiti novu, nakon operacije i duge rehabilitacije - kirurg koji je sve to ipak spojio, očistio, zategnuo i popravio koliko se moglo, rekao mi je da se ostavim „skakanja okolo“! Vjerojatno sam nesvjesno preokrenula očima na tu njegovu izjavu pa je nastavio... Slušala sam prodiku kako više ne smijem skakati u more, klizati, skijati, napomenu nek’ zaboravim na plesanje, silaske po nizbrdicama, neravne i nestabilne terene - općenito situacije koje bi lako mogle dovesti do toga da moje koljeno opet izleti van i nastane krš i lom.

Moja koljena genetski nemaju pravilan tok pomaka patele i ta njegova prodika nije bila „dok se ne oporaviš“ nego zauvijek. „Jeeei“ nisam naslijedila sklonost celulitu na mamu, nego „spigana“ koljena na tatu! Naravno da se nisam držala svih zabrana, ali planinarila nisam - to je bilo nešto u što su me svi oko mene, a povremeno i koljeno uvjeravali da ne mogu... Sve do jednog vikenda kad se u meni pojavio crv sumnje u tu „činjenicu“.

Hodala sam po Velebitu, po Bojincu i po Paklenici, doživljavajući to kao obične „šetam malo“ izlete, dok nisam dobila pohvalu od iskusnog planinara i još iskusnijeg „prigovaratelja“, da hodam brzo, bez zastajkivanja i zapravo bolje od nekih s kojima je planinario.

Ubrzo nakon toga, a devet godina nakon operacije, jednog vrućeg ljetnog dana sam se ohrabrila i službeno krenula na planinarski izlet i u pohod na svoj prvi vrh. U običnim tenisicama i posuđenoj bijeloj brzosušećoj majici (jer su moje sve bile pamučne i tamne) krenula sam iz Bola Velom stazom na Vidovu goru - i uspjela! Popela sam se na najviši vrh jadranskog otočja. I još važnije - spustila sam se bez osjećaja nestabilnosti u nozi i bez bolova. "Pih, nećeš ti vrha, od 780 m" rekli bi možda neki, ali za mene je taj vrh bio presudan - shvatila sam da mogu - ok, sigurno ne na sve planinarske staze i vrhove, ali na neke...

14

SS Velebit, LjubiÄ?ko brdo SS Zmijino brdo - Vrh Sv. Ilija WW Matokit, vrh Sveti Rok

15

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Prvom prilikom sam odlučila saznati na koje i kako, pa sam, iako je i to zvučalo neizvedivo - upisala planinarsku školu. Tek sam se zaposlila, svaki drugi ponedjeljak kad su predavanja, morat ću mijenjati smjenu da stignem na predavanje, subote su radne, a ja ću za neka tri mjeseca trebati svaku subotu slobodnu za izlete. Bila je velika vjerojatnost da ću imati puno izostanaka i da neću završiti školu, ali imala sam tajni plan i nadala se da će mi uspjeti - htjela sam dati sve od sebe i pokušati. Radila sam prekovremene, ponekad i duplu smjenu i dok je došao dan prvog izleta u pričuvi sam imala tri subote!

Hm, a prvi izlet...Oštrc. Rano buđenje mi nije problem, ali razbuđivanje je - nisam sva svoja nekad ni do podne.

Do starta sam bila u tom nekom svom stanju, a onda je Slavek rekao „Štapove u ruke i krećemo ovom stazom!“.

Kaaaj?! O čemu on?! Kojom stazom?! Di je tu staza?! Kaj sa štapovima? Dovoljno sam nespretna i bez njih... Spotaknem se o vlastite noge, a sad tu još i s tim baratat... Jel’ se to on zeza?!?? Naglo sam se razbudila kad sam shvatila da sa Slavekom nema zezancije i da je ta blatnjava strmina prekrivena lišćem stvarno staza! Ubrzo sam shvatila i da su štapovi super korisni! Taj prvi dan nije mi bilo do druženja s ikim, samo sam htjela hodati i uživati u prirodi oko sebe. Svejedno, neka prijateljstva su već tamo započela.

Svi smo uspjeli odraditi taj izlet, a svaki idući je bio lakši.

Preko tjedna sam nastavila ludi tempo na poslu i na kraju uspjela biti na svakom predavanju i na svim izletima osim na jednom.

Hodali smo po Medvednici i napokon sam upoznala staze koje ne vode od parkinga do doma, po Petrovoj gori gdje sam shvatila da ni kiša ne smeta kad imaš opremu i dobru volju. Preko Plešivice smo došli pod Okić i popeli se gore Dragojlinom stazom koju sam, ne znam kako ispenjala. Imam strah od visine, ali malo neobičan s obzirom da sam se spuštala paraglajderom i pritom uživala. Zapravo imam neki strah od proklizavanja i pada/ozljede, pa samim time i od visine s koje mogu pasti - dok sam osigurana i nekako „zakačena“ sve je ok, ali dok ovisim samo o svojim nogama i spretnosti - nije mi svejedno! U svakom slučaju, kad sam došla do vrha Dragojline staze i pogledala iza/ispod sebe nije mi bilo jasno kako sam to uspjela - gore sam, vidim da jesam, al svejedno nekako ne vjerujem!

Wow, pa ja i to mogu! Prvi puta sam se upoznala sa Žumberkom - lupila svoj prvi žig na Ječmištu i slučajno završila i na Pliješu. Na dvodnevnom, zadnjem izletu smo do Velikog Kozjaka i Oblog kuka hodali po friško napadalom snijegu iako je bio 17. svibnja, a na Šatorini smo doživjeli prave alpske uvjete - hladnoću, jak vjetar i maglu. Većina nas je taj vikend od Slaveka dobila zamkom po dupetu!

Tjedan dana kasnije većina nas je dobila i diplome - uspješ-

16

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA WW Klek, profil vještice na putu do vrha

no smo završili školicu! Čast mi je da sam bila dio Opće planinarske škole HPD Željezničar, zadnje koju je vodio Slavek - čovjek koji ima takvu energiju da isijava, koji je bio pravi vodič - stručan, pouzdan i po potrebi strog. Pomoćnici su mu bili Mladen i Ivek. Sva trojica su odlično odradili svoj zadatak s nama. I moje koljeno je odlično odradilo svoje zadatke, što mi je bio poticaj da nastavim.

Od tada nije mogao proći vikend, a da nisam bila u planini. Spajali su se neradni dani, kombinirali izleti čak i kad je na određenom području bilo grmljavinsko nevrijeme - uvijek bi našli neko područje nebitno koliko daleko, gdje nevremena nema. Planinarenje nije bio hobi, već je postalo naša svakodnevnica. Kažem „naša“ jer u cijeloj priči više nisam bila samo ja - sa mnom je u svemu i životni partner, a na planinarskim stazama su nastala i mnoga prijateljstva. Zbog planinarenja su neka i pukla, jer sam shvatila da ne želim više „trošiti život“ na iste priče istih ljudi, slušanje njihovih problema koje se ni ne trude riješiti, biti prisutna na nekim druženjima samo zato jer se osjećam „dužna“, jer nekog znam puno godina i dobri smo si, iako smo se zapravo u međuvremenu promijenili i nemamo zajedničke poglede na svijet. Odlučila

sam postati dobra prema sebi i još kvalitetnije provoditi svoje vrijeme te dati priliku i cijeniti ljude koji to zaslužuju, bez obzira koliko ih dugo ili kratko poznavala.

Hodanjem po planinama se puno stvari nevezanih direktno za planinarenje, ali važnih u mom životu, tako lako posložilo. Svakim izletom sam pomicala svoje granice. Osim što sam naučila kako biti planinar s „nestabilnim koljenima“, naučila sam biti zahvalnija na zdravlju koje imam, čak i kad nije idealno. Naučila sam se izboriti sa strahom od paukova, s kojim sam se bezuspješno borila godinama. Hm, da, po pitanju toga sam tipična žena, vjerojatno. Znam ja da mi pauk neće i ne može ništa i da je taj strah neopravdan, ali svejedno sam se uspjela onesvijestiti kad mi je jednom minijaturni paučić dok sam ležala na travi prešao preko trbuha. Strah me nije sprječavao da boravim u prirodi, ali kad bih negdje vidjela pauka otišla bih što dalje. E, pa na planini sam morala prolaziti kroz makiju uz pauka veličine mog dlana kad raširim prste ili po stazi iznad koje su mreže i pauci. Mislim, nisam „morala“, mogla sam se okrenuti natrag i odustati, al’ sam shvatila kolika bi glupost to bila! I tako, malo po malo sam se naviknula na prisutnost tih stvorenja. Male paukove sad čak pustim da mi hodaju po ruci, velike gledam sa strahopoštovanjem, ali više ne gubim dah ni svijest u njihovoj blizini.

Planinareći po Rujnici, do vrha Babina gomila, saznala sam da se konkretnijih, potencijalno stvarno opasnih životinja ne bojim. Imali smo bliski susret s divljom svinjom koju je prilično zasmetalo što smo joj na putu - počela je „divljati“, pa je proklizala po kamenjaru i siparu i upala u makiju zahvaljujući kojoj se nismo mogli gledati „oči u oči“, a onda je počela roktati i frktati i polako se vraćati prema nama. Nije mi bilo svejedno, pogotovo kad sam shvatila da nas čuje, ali ne odlazi nego se još približava, ali sam uspjela ostati mirna, čak iznenađujuće mirna i pribrana - ok, jedino što možemo je nastaviti svojim putem, normalnim koracima kao i do sada i maknuti joj se s puta da i ona može nastaviti kamo je krenula... Tako je i bilo!

Straha nije bilo ni kada smo do vrha Viševice otprilike sat vremena hodali po friškim tragovima medvjedice i njezine mladunčadi. Bila sam fascinirana tragom male šapice. Hodamo po „njihovom dvorištu“ - pa, naravno da nije čudno da se nekad sretnemo! Nisam se bojala, jer sam znala da su nas čuli, a i nanjušili i primijetili našu prisutnost puno prije nego mi njihovu, a nisu životinje „blesave“ da imaju posla s ljudima pa da nas naganjaju - one odu svojim putem. U toj sam situaciji bila sretna što još uvijek nismo toliko uništili prirodu pa imamo čast nailaziti na tragove životinja i na šumske stanare.

WW Narcisi u blizini Snježnika

17

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Strah od zmija i guštera nikad nisam ni imala. Na Kamenjaku mi je pozirao jedan predivan poskok. Gušteri redovito poziraju pred mojim fotićem, ali najviše su me se dojmila dva velika zelembaća na koja smo naišli nakon što smo se spustili s Vlaškog grada i krenuli prema Svetom brdu. Baš su bili divni i zanimljivo su se kretali, tako veliki i debeljuškasti.

S Velebita sam jednog guštera slučajno ponijela i doma običnog gušterića koji se uselio u moj ruksak kad smo išli na Gromovaču i do Rossijeve kolibe. Začudila sam se kad sam, vrativši se doma u svom hodniku ugledala guštera i još više kad sam vidjela da je živ! Preselila sam ga u dvorište, dio u kojem je vrt - nije ni blizu lijepo k’o područje iz kojeg je stigao, al nadam se da se snašao u novom okolišu.

Pred objektivom su mi često i skarabeji i leptiri, ponekad i daždevnjaci i razne gusjenice. Volim fotografirati životinje jer one „ne poziraju za Facebook prijatelje“ - treba uhvatiti trenutak, a ja nekako mislim da treba i biti pozitivan prema njima, da osjete da im neću ništa i da se zadrže koju sekundu. Na putu do Skradskog vrha pred nama se zadržala srna, iako obično brzo pobjegnu, a po Biokovu smo nailazili na divokoze i muflone. Na Moslavačkoj gori smo naišli i na neočekivanu zvijer - lava! Netko je uz jedno deblo ostavio plišanog lava da „spava“.

Svaki izlet je bio poseban po nečemu. S Omiške Dinare smo imali tako dobru vidljivost da smo gledali i otok Jabuku, Zmijino brdo na Pelješcu nas je oduševilo svojom raznolikošću, konjima na koje smo naišli, pogledom s vrha na poluotok, a na silasku i prema Korčuli. Pogled s Kize je za mene neprocjenjiv, Velebit općenito - svaki put se zaljubim u njega! Na Mljetu mi se od planinarenja i vrha Veliki grad ipak više svidjelo plivanje u Odisejevoj špilji. Na Visu mi se svidio pogled s Huma, ali mi se još više svidjelo planinarenje do Kraljičine špilje i unutra „druženje sa šišmišima“ te spuštanje po planinarskoj stazi do plaže Stinive i kupanje

u toj divnoj uvali. Na Poštaku sam se grlila s Marsovcem.

Na Pagu sam do vrha Sv.Vid imala osjećaj da hodam po Mjesecu. Na Kleku sam u stijeni ugledala vješticu, točnije profil njezina lica. Na Ziru su mi se noge tresle od straha, jer sam se popela po „ledu“ - sajla i dio stijene oko nje su bili zaleđeni i jedva smo to nekako prešli, pa me na vrhu uhvatio strah kako ćemo natrag, ali opet se pokazalo da je neki detalj kada ideš iz drugog smjera skroz drugačiji, često lakši. Na konopima pod Svetim Jurom sam shvatila koliko je važno na vrijeme jesti - nakon cijelog dana hodanja, preko Vošca i nakon manjih obroka, odgodili smo ručak do vrha. Na pol’ puta na konopima sam osjetila takvu slabost kao da nikad nisam jela i morala sam stati i tamo pojesti.

Na putu od Snježnika do Risnjaka sam pak naučila koliko je važno ne prejesti se u planini! Pojela sam „zeljanicu“ od špinata i sira i to me toliko skršilo da sam jedva oči držala otvorene - hodala sam i zijevala, a ekipa oko mene je umirala od smijeha, jer ni oni nisu mogli vjerovati da određena hrana toliko može „pokosit’“ čovjeka, pogotovo, jer su vidjeli koliko inače mogu pojesti. U friškom snijegu do iznad koljena sam po putu do Tuhobića pijuckala čaj, povremeno bila i u kratkoj majici iako sam do tada mislila da je nemoguće usred zime biti tako „gol“, a da ti bude ugodno! Iako sam inače zimogrozna, tako sam uživala u tom izletu, u traženju markacija i kontrastu divnog plavog neba i te bjeline. Naša „Narnija“ u Gorskom kotaru mi je bila bajkovitija od one u knjigama! Lutajući po Ivanščici sam shvatila koliko je važno planinariti s ljudima koji ti odgovaraju i da je, koliko god svi bili različiti, najvažnija karakteristika koju je dobro da svi imamo - tolerancija.

Papuk me oduševio svojom šumom i izletištem Jankovac.

Na Dinari sam opet pomaknula svoje granice - u međuvremenu sam slomila trticu - doma naravno, opet su stepenice bile kobne, valjda više ne znam hodati kad nisam u

TT Poskok na putu do Kamenjaka

TT Skarabej na putu do Bijelih stijena

Dabarski kukovi

18

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

gojzericama i nemam štapove! Više od ozljede me boljela činjenica da me čeka razdoblje nepokretnosti, a onda sam šest mjeseci nakon toga stala na najviši vrh Hrvatske. U takvoj situaciji sam još više spoznala koliko mi je dragocjen moj partner koji je cijelo to razdoblje bio uz mene i pomagao mi da se vratim i na životnu i na planinarsku stazu. Ne bih tako brzo mogla biti na Dinari da nisam već mjesec i pol nakon te slomljene trtice i napuknutog kralješka polako počela hodati i planinariti, a to sam mogla, jer je on nosio moj ruksak i pomagao mi na određenim dijelovima staza gdje je sad trebalo paziti i na koljeno i na trticu. Dobar dio oporavka sam zapravo odradila planinareći.

U manje od tri godine obišla sam 100 različitih vrhova. Nisu to bili samo vrhovi - nakon planinarenja smo uvijek obilazili i područje ili gradove u blizini, muzeje, znamenitosti, zanimljive plaže, dobre restorane... Na neke smo se vrhove i vraćali.

Drugačija sam osoba sada nego prije no što sam otkrila planinarenje - nisam se zapravo toliko promijenila, koliko sam se kao osoba nadogradila, oslobodila nepotrebnog... Na Bijelim stijenama je moje koljeno opet „dalo otkaz“, ali dovršili smo i spuštanje s vrha i dolazak do auta bez zvanja GSS-a. Odlučila sam da ne želim da mi taj izlet bude zadnji i nekoliko mjeseci kasnije se šepajući i s ortozom popela na Sozanj na Lastovu. Znam da ni to nije kraj - čeka me novi „popravak koljena“ i nove „ne smiješ“ izjave i da - neću smjeti ni moći, ali sad znam da je to na neko vrijeme i na neke planinarske staze. Provjerila sam ih puno, znam na koje ću se jednog dana opet vratiti, a znam i da ima nekih koje me tek čekaju. Planinarenjem se može baviti svatko - nema te osobe koja ne može naći stazu/e za sebe - važno je informirati se, biti svjestan svojih mana i poraditi na njima, izgovore i strahove ostaviti sa strane - i krenuti.

19

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Planinarske obilaznice i natjecanje »Gojzerica« 60 GODINA TRADICIJE PLANINARSKIH OBILAZNICA U HRVATSKOJ Napisao: Alan Čaplar Preneseno iz „Hrvatskog planinara“ br. 10, 2017.

I

ako u planinarstvu nema sportskih natjecanja, ono nije sasvim lišeno natjecateljskih elemenata. Mnogi će se planinari rado pohvaliti usponom na neki visok vrh i odmjeravati svoj uspjeh uspoređujući ga s usponima drugih planinara. Slično tome, velik broj planinara obilazi planinarske obilaznice i pra-

20

ti popise u kojima se evidentiraju svi planinari koji su prema zadanim pravilima obišli određene ciljeve u planinama. Taj je način posjećivanja planina u Hrvatskoj danas vrlo popularan, premda se možda čini da je zlatno doba »transverzalnog planinarenja« završilo prije nekoliko desetljeća.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Bernard Margitić, nepoznati i Damir Bajs

Planinarsku obilaznicu čine planinarska odredišta povezana u smislenu cjelinu, za čiji obilazak planinarska udruga ili drugi upravljač koji se skrbi o obilaznici nagrađuje posjetitelje koji ispune zadane uvjete. Planinarska obilaznica može biti put, splet putova, skup nepovezanih točaka u planinama ili planinarski izazov bez određenih točaka, ali s nekim drugim uvjetima obilaska. Obilazak se potvrđuje otiscima žigova postavljenih na kontrolnim točkama u dnevnik ili karton obilaznice ili fotografijama posjetitelja pokraj prepoznatljivih obilježja kontrolne točke. Posjetitelju koji dokaže svoj obilazak prema uvjetima obilaznice organizator dodjeljuje prigodnu nagradu, obično značku ili pisano priznanje, a one kojima je dodijeljeno priznanje upisuje u knjigu posjetitelja. Neki umjesto značke ili pisanog priznanja dodjeljuju bedž, skulpturu ili kakav drugi predmet, a neki samo evidentiraju posjetitelja ne dodjeljujući priznanje. Planinarske se obilaznice razlikuju po težini i trajanju, a obično omogućuju planinaru da, krećući se najlakšim putom, upozna najvrednije planinarske ciljeve u nekoj planini ili regiji. Najkraće među njima mogu se obići za pola dana, a za najduže treba i godina.

SS Bernard Margitić na Jof di Mizegnotu (2087 m) 16. 9. 2012.

WW Gojzerice na nogama, snimio Damir Bajs

21

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Bernard Margitić na Zgornjoj Vrbanovoj špici (2408 m) 11. 8. 2010.

Ove se godine navršava točno 60 godina od otvaranja prve planinarske obilaznice u Hrvatskoj. Slavonsku planinarsku transverzalu, danas Slavonski planinarski put (SPP), otvorili su 1957. PD Jankovac, Osijek i Planinarski odbor Slavonije, a danas se o njemu skrbi udruga »Slavonski planinari«. Trasa SPP-a nekoliko je puta mijenjana, a u osnovi markacije kružno obuhvaćaju čitav vijenac slavonskih planina. Glavna mu je namjera prikazati gorovit dio »ravne« Slavonije, a omogućuje uživanje u prostranim slavonskim šumama. Danas SPP ima 35 kontrolnih točaka i može se obići za tjedan dana.

Nedugo nakon SPP-a otvoreni su 1958. kružni planinarski put »Kroz Samoborsko gorje«, Zagorski planinarski put i Karlovačka transverzala. Sve su tri obilaznice aktivne i danas.

I u daljnjim se godinama otvaralo po nekoliko planinarskih obilaznica godišnje, a njihovo je trasiranje i obilaženje postalo svojevrsnom modom i među planinarima steklo mnogo poklonika. Nekadašnji naziv »transverzala«, uobičajen do osamostaljenja Hrvatske, u kratkom je vremenu istisnuo iz uporabe nov naziv »planinarska obilaznica«. Izraz »transverzala« nije bio idealan jer je većina putova koji su otvoreni u

22

60-im, 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća zapravo bio longitudinalan (uzdužan, a ne transverzalan, tj. poprečan). Na terenu se trase planinarskih obilaznica često, osim uobičajenim planinarskim markacijama, dodatno obilježavaju određenim znakovima, na primjer brojkom (1 - Planinarski put po Medvednici), slovima (G - Goranski planinarski put, KPP - Kapelski planinarski put) ili znakom obilaznice (Beži Jankec), kako bi se razlikovale od ostalih obilježenih planinarskih putova.

Obilaznice su posebno prepoznatljive po svojim značkama pa su čak neki planinari svojedobno rado nosili šešire ukrašene desetcima značaka. Pomalo je ironično što prekrasne značke za koje se treba toliko potruditi danas više nitko ne nosi na planinarenje, već ih svi koji ih posjeduju ljubomorno čuvaju kod kuće.

Neke planinarske obilaznice otvorene prije mnogo godina danas su zapuštene i neaktivne, no mnogo se starijih obilaznica i danas obilazi, a stalno se otvaraju nove. Jedna je od najatraktivnijih i najbolje trasiranih obilaznica Velebitski planinarski put, koji se proteže uzduž Velebita, od Zavižana do Paklenice. Središnja obilaznica u Hrvatskoj jest Hrvatska

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

planinarska obilaznica. Ona ima 152 kontrolne točke i šest stupnjeva priznanja. Brončana značka može se steći već nakon desetak izleta i posjećenih 25 kontrolnih točaka. Nacionalnog su značenja i obilaznice »Hrvatske planinarske kuće« (kontrolne su točke svi domovi, kuće i skloništa) HPD-a Željezničar iz Zagreba i »Najviši vrhovi hrvatskih županija« PD-a Ericsson Nikola Tesla iz Zagreba.

U susjednoj je Sloveniji najstariji takav put osnovan 1953. i nazvan »Transverzala po slovenskih gorah od Maribora do Kopra«. Poslije je preimenovan u »Slovenska planinska transverzala od Maribora do Kopra«, a danas se zove »Slovenska planinska pot od Maribora do Ankarana«. U Srbiji je prva obilaznica osnovana 1956., u Bosni i Hercegovini 1958., u Mađarskoj 1961., u Italiji 1969., u Austriji 1970., a u Makedoniji 1985. godine. Od 1957. do danas u Hrvatskoj je otvorena 141 obilaznica, a one su i dalje omiljene među planinarima.

U 60 godina od uspostave prve obilaznice umnogome se promijenio njihov koncept. Prve planinarske obilaznice bile su uzdužni putovi sa zadanom trasom i jasno zadanim kontrolnim točkama na toj trasi. S vremenom su osnivači obilaznica smislili i mnogobrojne drugačije uvjete za stjecanje priznanja pa danas tek manji broj obilaznica ima zadanu trasu i obilježja uzdužnog puta. Budući da je mnogim planinarima jednostavnije zadane ciljeve u planinama obilaziti »točkasto«, a ne po zadanoj trasi, mnoga su planinarska društva počela osnivati obilaznice bez zadane trase.

Tako je koncipirana i Hrvatska planinarska obilaznica.

Posljednjih je desetljeća sve više obilaznica na kojima ni kontrolne točke nisu zadane nego ih obilaznik sâm izabire prema određenim uvjetima (početno slovo imena vrha, zbroj nadmorskih visina, određen broj bilo kojih vrhova itd.).

Zbog takve je evolucije danas prilično nezahvalno pokušavati definirati planinarsku obilaznicu. Razmislite i sami: je li to natjecanje (u planinarstvu nema natjecanja!), put (danas većina planinarskih obilaznica nema zadanu trasu, a mnoge nemaju čak ni zadane kontrolne točke!), nagradna igra (zvuči li vam to neobično?) ili nešto četvrto? Uočimo i da kontrolne točke, ako su zadane, katkad uopće nisu u planinama (npr. kontrolna točka HPO-a je Alpinistička zbirka ogulinskog Zavičajnog muzeja), a nemali broj obilaznica ima i kontrolne točke na neznatnoj nadmorskoj visini, pa i na samoj morskoj obali. Svim je obilaznicama zajedničko jedino to što imaju uvjete koje određuje upravljač i dnevnik u kojem planinar evidentira svoj posjet kontrolnim točkama u skladu s uvjetima obilaznice.

Katkad je teško razlikovati planinarske obilaznice od planinarskih pohoda. Naime, neki pohodi imaju karton za utiskivanje žigova i spomen-priznanja, nalik planinarskim obilaznicama. Međutim, ne priznaju se kao obilaznice planinarski pohodi koji imaju kartone, žigove i priznanja ako su vremenski određeni i ograničeni pa se obilaze samo određenog dana u godini koji određuje organizator.

TT Bernard Margitić i Damir Bajs s GPS uređajem na vrhu Dobrča 16. 11. 2008.

23

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Natjecanje Gojzerica NATJECANJE GOJZERICA

STUPNJEVI PRIZNANJA NATJECANJE GOJZERICAStupnjevi priznanja Stupnjevi priznanja

30

130

230

330

10

110

210

310

Snimio: Damir Bajs

Počasna (100 ob.)

24

40

140

240

340

20

120

220

320

50

150

250

350

Brončana (4000 bodova)

30

130

230

330

60

160

260

360

40

140

240

340

70

170

270

370

50

150

250

350

60

80

180

280

380

160

260

360

Počasna Brončana Srebrna Srebrna(100 ob.) Zlatna Platinasta (4000 bodova) (6000 bodova) (6000 bodova) (8000 bodova) (10000 bodova)

70

90

190

290

390

170

270

370

Zlatna (8000 bodova)

100

200

300

400

80

180

280

380

Platinasta (10000 bodova)

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

RICA

70

80

90

100

170

180

190

200

270

280

290

300

370

380

390

400

ova)

Platinasta (10000 bodova)

Prijepor i zazor od obilaznica kod nekih planinara izaziva i sam njihov smisao. Neki planinari zaziru od njih tvrdeći da »jurenje za žigovima« nije dobar motiv za planinarenje. Drugi ih vrlo rado obilaze birajući za ciljeve svojih izleta točke koje još nisu posjetili i ovjerili žigom u svojim dnevnicima. Dakako, glavni cilj i smisao obilaznica nije skupljanje žigova i fotografiranje na vrhovima nego dovesti planinare na određena lijepa mjesta u planinama, motivirati ih da upoznaju nešto novo ili ih dovesti na mjesta koja vrijedi ponovno posjetiti. Ti se ciljevi upravo zahvaljujući obilaznicama prilično dobro ostvaruju i zato u osnovi nije nimalo loše što one postoje. Ako ih se obilazi na prikladan način, one omogućuju najpotpunije i najsustavnije upoznavanje pojedinih planina pa su planinari obilaznici u pravilu njihovi najbolji poznavatelji. Svaka kontrolna točka odabrana je s razlogom i značenjem te krije neku prirodnu ljepotu ili znamenitost koju vrijedi vidjeti. Planinari koji obilaze Hrvatsku planinarsku obilaznicu nedvojbeno su najbolji poznavatelji prirodnih ljepota Hrvatske - ne samo u planinarskoj nego i u općoj populaciji.

Bolje organizirane obilaznice obično su opremljene opširnim vodičima, ponekad s dobrim zemljovidima. U odnosu na susjedne zemlje, u Hrvatskoj posljednjih godina gotovo da i nema nove obilaznice samo s kartonom - gotovo redovito dnevnici sadrže i detaljne opise i fotografije putova, objekata i kontrolnih točaka.

Iako je u pravilu glavna svrha obilaznica omogućiti planinarima povezivanje atraktivnih točaka u planini uz najmanji utrošak vremena, truda i orijentacijskih poteškoća, nema sumnje da je značka priznanja za posjet svim kontrolnim točkama mnogima glavni mamac. Utiskivanje planinarskih žigova za neke je osobit ritual, u kojem uživaju, a ispunjeni dnevnici drage uspomene koje listaju s posebnim osjećajem.

Kako bi dodatno popularizirali obilaznice, članovi PD-a Željezničar iz Zagreba uspostavili su 1976. natjecanje »Planinar - transverzalac«. U pravilima toga natjecanja stajalo je da ono namijenjeno planinarima koji u planini ne teže za postizanjem vrhunskih rezultata već traže rekreaciju i obogaćivanje novim sadržajima o planini i prirodi, ali ipak u duhu natjecanja prikladnog za planinare svih dobi i psihofizičkih sposobnosti. U natjecanju je od 1976. do 1991. sudjelovalo 670 planinara iz 110 planinarskih udruga. Natjecanje je imalo deset stupnjeva, a najviši stupanj, za stotinu obilaznica, osvojilo je tridesetero planinara.

Osim značke, planinari-transverzalci dobivali su pečate sa svojim imenom i znakom »Planinar-transverzalac«. Autor toga natjecanja bio je Krešimir Ormanec (1942. - 1996.), svojedobno pročelnik Komisije za omladinu i Komisije za planinarske putove PSH-a.

25

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Bernard Margitić na otočiću Sv. Marije na Mljetu

Da je ta inicijativa polučila očigledan uspjeh dokazuje i činjenica da upravo zagrebački HPD Željezničar ima najbogatiju povijest i vezu s obilaznicama. Uz to što njegovi članovi hodaju obilaznicama drugih planinarskih udruga, društvo se i samo skrbi o čak šest obilaznica. To su »Hrvatske planinarske kuće«, »50 vrhova za 50 godina HPD-a Željezničar«, »Četiri godišnja doba na Oštrcu«, »Špiljama Lijepe Naše«, »Od vrha do vrha« i »Beži Jankec«. »Istarski planinarski put«, koji je također utemeljilo to društvo, danas je pod upravom Istarskoga planinarskog saveza.

S namjerom da nastavi tradiciju, HPD Željezničar ustanovio je prigodom Dana željezničara 5. listopada 2001. novo natjecanje po planinarskim obilaznicama pod nazivom »Gojzerica«. Cilj mu je potaknuti planinare na sustavno obilaženje planinarskih obilaznica. Natjecatelj koji dokaže da je ispunio uvjete određene pravilima stječe pravo na priznanje određenog stupnja u obliku značke određenih boja - »gojzerice«. Ove je godine natjecanje prošireno s 10

26

novih stupnjeva priznanja, pa »Gojzerica« sada ima 40 redovnih stupnjeva priznanja i 5 posebnih priznanja.

U natjecanju »Gojzerica« priznaje se obilazak planinarske obilaznice koju je u dnevniku obilaznice ovjerio njezin upravljač. Ako upravljač više ne ovjerava završetak obilaznice (npr. jer ona više nije aktivna), priznat će se obilaznica za koju natjecatelj originalnim dnevnikom dokaže da ju je počeo obilaziti dok je još bila aktivna te da je prema pravilima ispunio njezine uvjete. Od 2020. neće se priznavati obilaznice za koje natjecatelj nema ni originalan dnevnik niti ovjeru upravljača.

Svaka se obilaznica može prijaviti samo jedanput tijekom natjecanja. Obilaznica koja ima više stupnjeva priznanja može se prijaviti za natjecanje kad obilaznik stekne prvi stupanj priznanja. Sljedeći stupnjevi priznanja ne evidentiraju se u natjecanju kao nove obilaznice. Iznimno, za dvije obvezne obilaznice prijavljuje se svaki postignut stupanj. Obvezne su obilaznice Hrvatska planinarska obilaznica (HPO) i »Hrvatske planinarske kuće« (HPK). Uz planinarske obilaznice u Hrvatskoj, pod istim se uvjetima priznaju i one u drugim državama. Popis obilaznica obuhvaćenih natjecanjem dopunjuje se i ažurira prema potrebi, a najmanje jednom godišnje.

Da bi stekao neki od prvih 10 stupnjeva priznanja, natjecatelj mora obići zadan broj obilaznica po vlastitom izboru i postići određen stupanj dviju obveznih obilaznica. Za svaki sljedeći stupanj priznanja potrebno je obići deset obilaznica više. Boje značaka (»gojzerica«) nižu se istim slijedom kao za prvih deset stupnjeva, s tom razlikom što značke za obilazak 110 - 200 obilaznica imaju crveni prsten, nalik na planinarsku markaciju, značke za obilazak 210 - 300 obilaznica žuti prsten, a one za obilazak 310 400 obilaznica plavi prsten. Komisiji za planinarske obilaznice HPD-a Željezničar u ovom je trenutku poznato 459 planinarskih obilaznica, a njihov je aktualan popis dostupan na web stranici www.hpdzeljeznicar.hr.

Natjecanje »Gojzerica« danas ima i dodatnu dimenziju jer je mnogima koji obilaze planinarske obilaznice svaka značka uspomena na iznenadno preminulog autora »Gojzerice« Bernarda Margitića (1956. - 2016.), koji je i sam bio zanesenjak i zaljubljenik u planinarske obilaznice i neumoran promotor tog natjecanja. Bernard se također istaknuo kao vodič, markacist, inicijator osnivanja novih obilaznica, član Komisije za planinarske putove HPS-a, predsjednik HPD-a Željezničar i član Izvršnog odbora HPS-a. Među prvima je obišao 150 kontrolnih točaka Hrvatske planinarske obilaznice, a do 2016. obišao je 381 obilaznicu u Hrvatskoj i izvan nje, po čemu je hrvatski rekorder.

Broj natjecatelja iz 56 planinarskih društava koji su do danas stekli uvjete za dodjelu »gojzerice« veći je od 300.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Zdenko Kristijan pokazuje priznanje Gojzerica na Oštrcu 8. 10. 2006., snimio Alan Čaplar

SS Gojzerica - priručnik za natjecatelje

Među njima su planinari u dobi od 4 do 91 godine. Najuspješnije su natjecateljice Vida Ofak iz Kočevja (Slovenija) s osvojenih 36 »gojzerica«, Romina Vidrih iz Rijeke s 34 i dopredsjednica HPS-a Jadranka Čoklica iz Varaždina s 31, a od natjecatelja pokojni Bernard Margitić iz Zagreba s 38 »gojzerica«, Ronald Schreiner iz Zagreba s 37 i Zdenko Kristijan iz Samobora s 35. U »Gojzerici« je do početka rujna ove godine evidentirano čak 21.180 završenih obilaznica (!).

Te velike brojke, ali i veselje koje ispunjava svakog planinara kad završi neku obilaznicu ili stekne »gojzericu« dokazuju da je zamisao prema kojoj su prije 60 godina osnovane prve planinarske obilaznice u Hrvatskoj pala na plodno tlo. Motivirala je generacije planinara da se što više kreću planinama tražeći uvijek nove ciljeve i izazove. Mnogi su planinari obogatili svoj planinarski život otkrivajući mjesta koja vjerojatno ne bi vidjeli da ih tamo nije uputio dnevnik neke planinarske obilaznice.

27

VISOKOGORCI

Visokogorci 30 VrtaÄ?a 33 Slovo o Prokletijama 36 Kamin u Mrzloj gori 40 Matterhorn

28

29

Snimio: Slavko Patačko

VISOKOGORCI

VISOKOGORCI

Vrtača

PRVI VISOKOGORSKI KORACI Napisala: Ivana Radić

S

tih Parnog valjka kaže “Moraš prvo puzati, da bi znao hodati”. U planinarstvu je to malo drugačije. Prvo smo kod Mladena u Općoj planinarskoj školi naučili hodati, obišli gotovo sve najviše vrhove u državi i polako, sramežljivo počeli kucati na vrata visokogoraca da bi naučili “puzati” po stijenama.

Naše sramežljivo kucanje čuo je Slavko Patačko koji nam je predložio da odemo u Sloveniju na Vrtaču i vidimo kaj znači jedna prava visokogorska tura. “Išli bumo nemarkiranom stazom, jugoistočnom stranom po grebenu. Bute vidli, jako lijepa tura!”. Sjetila sam se predavanja o markacijama iz Opće planinarske škole pa sam se zapitala „Zakaj taj lijepi visokogorski greben nije markiran???“ i malo me bilo frka kaj nas ustvari čeka.

Misli su mi prekinule visokogorske teme na sastanku, ledenjački tečaj, praćenje prognoze u Alpama, opisi staza... Nas 10-tak sjedi za stolom, klopamo čokoladu i kekse, gledamo prognoze. Da nas netko sa strane gleda, najvjerovatnije bi pomislio da je neka krizna situacija u tijeku, a mi se samo spremamo za izlet. Lagani, početnički, visokogorski. Pridružili su se i stariji, iskusniji visokogorci kojima je taj greben drag.

TT Odmor nakon nemarkiranog grebena, snimila Iva Saćer Čakarun

30

VISOKOGORCI WW Odmor nakon nemarkiranog grebena, snimila Iva Saćer Čakarun Pa je tako 25 visokogoraca autobusom iz Trnjanske krenulo put Slovenije. Izlazimo iz autobusa u mjestu Ljubelj, vadimo ruksake, slažemo opremu, čekamo Slavekove upute i krećemo. Na samom početku čeka nas uspon po skijaškoj stazi. Divimo se planinama oko nas i pokušavamo uloviti tempo s iskusnijima. Nakon otprilike sat i pol dolazimo do doma na Zelenici koji se nalazi na 1536 mnv. Slavek nam govori da ćemo se tu odmoriti i idemo dalje. U prvi tren bilo je sigurno onih koji su pomislili: “Može, ali drugi vikend! Do tad odmaramo u domu. :)“. Nakon odmora krećemo stazom koja vodi prema Vrtači i Stolu. Prelazimo preko jedne livade s koje puca pogled na naš cilj.

Djeluje nestvarno da ćemo kroz koji sat biti gore, na vrhu! I tako ulazimo u šumu i šumskom stazom koračamo prema našem odredištu. Marke na putu daju nam do znanja da naša prava visokogorska avantura još nije počela.

U jednom trenutku dolazimo do križanja u šumi i skrećemo desno prema jugoistočnom grebenu Vrtače. Ravno staza vodi do vrha Vrtače (via normale) i dalje prema Stolu.

Polako dobivamo na nadmorskoj visini. Sve je manje šume oko nas i greben Vrtače nam se polako otkriva. U trenucima odmora uživamo u pogledu na dolinu gdje se nalazi dom i šumu koja poprima jesenske tonove. Sredina je listopada, mi smo u Alpama, ali temperatura je prava proljetna. Dan bez oblaka je poprilično vruć i počinjemo brinuti hoće li nam te dvije-dvije i pol litre vode biti dovoljne.

TT Prema vrhu Vrtača, snimila Ivana Radić

31

VISOKOGORCI

Na jednom mjestu stajemo da se grupa skupi, pojede nešto slatko, popije vodu te krećemo dalje. Jedan, srećom manji dio, hodamo po siparu. Hodanje po siparu oduzima više energije, a mi još nismo došli do našeg grebena. Izborili smo se sa siparom i u sjeni planine napravili kratku pauzu da stavimo kacige i uđemo na greben. Za kretanje po grebenu najvažnije je pravilo tri sigurne točke i veliki oprez. Nemarkirani greben mjesto je gdje sami tražimo smjer kojim ćemo se kretati. Oprimci koje nalazimo nerijetko se klimaju kao mliječni zubi, što može biti opasno za nas koji se na njih oslanjamo, ali i za one iza nas jer možemo odronuti kamen.

Samim tim, drugo najvažnije pravilo je vikati “Pazi kamen!”.

Na takvim turama moramo biti svjesni opasnosti, ali ne smijemo zaboraviti i uživati. Jedan lijepi dio grebena pruža mogućnost penjanja na sve četiri, puzanja po stijeni. Onog puzanja s početka priče, o kakvom tek trebamo naučiti više.

Biramo svatko svoj smjer i napredujemo. Polako, ali sigurno!

Zatim dolazimo do kuloara kojim trebamo izbiti na vršni dio grebena, koji vodi na sam vrh. Tu osim kamena ima i travnate

površine, s lijeve koja je jednostavna za svladavanje, dok je s desne strane kameni dio koji zahtijeva penjanje. Odlučila sam se za tu varijantu jer sam znajući da smo podno vrha, htjela iskoristiti svaki trenutak za još malo penjanja.

Nakon tog dijela slijedi izlazak na sami vršni greben, koji vodi do vrha.

Na vrhu se umjesto uobičajenog križa nalazi cepin i uže, po čemu taj vrh prepoznatljiv. Nalazi se na 2181 mnv i s njega puca pogled na Triglav, Stol, Košutu, Grossglocner. Nakon uživanja na vrhu spuštamo se via normale do našeg doma, gdje radimo kratku pauzu i nastavljamo dalje prema busu.

Umorni, ali s osmijehom na licu, vraćamo se prema Zagrebu. Bila je to prava početnička tura gdje smo pored naučenog, prijeđenog i novostečenog iskustva mogli vidjeti koliko nas takve ture privlače i želimo li „propuzati“ i na većim visinama. Hvala Slaveku koji je prepoznao našu želju i volju, a svima koji se odlučuju na visokogorske ture savjet neka budu lagane, početničke i sigurne. Malim koracima do velikih ciljeva. I uživati, na svakom koraku, uživati!

SS Željezničari na vrhu Vrtača, 1536 m/nv, snimio Slavko Patačko

32

VISOKOGORCI

Slovo o Prokletijama Napisao i snimio: Miloš Bjelajac

SS Đeravica

P

laninarima je teško spojiti nadnaravni izgled planinskog masiva koji se nazubio preko Kosova, Crne Gore i Albanije s imenom koje nosi u sebi kletvu i zlu sudbinu.

Opaku i pogubnu prirodu Prokletija najbolje su osjetili oni koji su po njima tražili egzistenciju, putovali ili skrivali glavu od kakvog progona upoznajući ih i u vrijeme snjegova, oluja, čopora divljih životinja, lavina i bujica.

Zato se ljudi koji su dali ime ovim planinama i danas čude kada među njih zađe netko kome se nakon nekoliko lijepih dana Prokletije učine rajem na zemlji i neviđenim biserom prirode. Život u ovom planinskom kotlu je uvijek blizu borbe za opstanak pa mu i krsno ime sasvim odgovara. Južno-slavenski naziv Prokletije odnosno albanski Bjeshkët e Nemuna imaju isto značenje - prokleto gorje, proklete planine, zabranjene planine.

Masivi Prokletija su neprohodni i divlji, a lokalni stočari su ih zbog divljine, surove klime i opasnosti koje su vrebale od divljači, posebno medvjeda, risa i vuka, prvi nazvali prokletima. Traga u imenu ovih planina ostavile su i društveno-povijesne prilike na ovom prostoru - osobna nesigurnost, anarhija i razne druge opasnosti koje izazivaju zebnju i strah.

SS Bjelić i Maja Rosit Prokletije su planinski vijenac na krajnjem jugoistoku dinarskog planinskog lanca, najviši vrh je Maja Jezerce (Jezerski vrh, u Albaniji) visok 2694 m, ujedno i najviši vrh cijelog Dinarskog gorja. Glavni greben Prokletija dug je 70 kilometara i izuzetno je raščlanjen mnogim grebenima i udolinama.

Ledenjaci su među ovim stijenama plesali svoj divlji ples uz muziku koju su im skladali gorski demoni i opake vještice, a njihovi bezbrojni tragovi plijene ljepotom i obuzimaju strahopoštovanjem. Niti u jednom području Balkanskog poluotoka ledenjaci nisu ostavili tako duboke i markantne tragove svog djelovanja kao na Prokletijama.

Francusko-austrijski znanstvenik Ami Boué napisao je o Prokletijama: „Najneobjašnjiviji, najnepristupačniji i najdivljiji planinski lanac na Balkanskom poluotoku, u Europi.

Južne Alpe Europe!“. Mislim da je uspoređivanje Prokletija s Alpama nepotrebno jer su oba planinska prostora jedinstvena u svojim obilježjima, privlačnosti i ljepoti.

Alpe su prostranije i više te danas lako dostupne i daleko posjećenije. Prokletije još uvijek nisu prošarane stazama, markacijama, putokazima, planinarskim domovima i skloništima, feratama i ostalom planinarskom infrastrukturom modernog doba. U Prokletijama se još uvijek može pobjeći od civilizacije i njenog neizbježnog zagrljaja.

33

VISOKOGORCI

SS Dolina Valbona i Krasnićke Prokletije

Slabo naseljeni prostor Prokletija uvijek je bio malo izvan ruke od povijesnih događanja i prometnih pravaca pa su njihove padine još uvijek u rukama Prirode. Ceste, pruge, tuneli, žičare i skijaške staze lebde u glavama entuzijasta koji ovdašnjem stanovništvu žele lagodniji život, ali nadam se, nemojte mi zamjeriti, da ja to neću dočekati. Ne znam bi li mogao gledati civilizacijske okove na plećima prokletijskog Golijata po kojem su brazdali najveći balkanski ledenjaci i šarali posljednji karavanski putovi.

U ove krajeve sam dolazio pun raznih strepnji. Najviše sam se plašio lošeg vremena i neprilika uzrokovanih političkom nestabilnošću u ovom graničnom području Crne Gore, Kosova i Albanije. Svaki sljedeći dolazak bio je slobodniji i jednostavniji u pronalaženju planinarskih tura i ciljeva. Ali, kao i u druge planine, ovamo nisam dolazio

SS Hridsko jezero

34

SS Jezera prema M. Jezercu

zbog adrenalina i osvajanja. Želio sam ih upoznati, osjetiti njihovo bilo, vidjeti bistrinu brzaca i prohodati bjelinu kamena. Da, kad odem, sve ostane kao da me tamo nikad nije bilo, da mi je srce ispunjeno ljepotom i snagom planine, a sjećanje ushitom i poštovanjem.

Za dolazak u Prokletije potrebno je putovati cijeli dan i provlačiti se kroz zasjede prometnih policija četiriju država. Prokletije zvuče daleko i egzotično, a tamo ništa nije ni lako, ni blizu. Posebna ljepota i šarm Prokletija ističu se u mnoštvu zašiljenih, stršećih grebena i dubokih dolina pod njima. Usamljeni vrhovi, livade koje su zbog kratkog ljeta pretrpane cvijećem, bijeli sipari, kristalne bujice i ledenjačka mirna jezera osvježavaju umorno tijelo i ublažuju tragove strmih uspona.

Uz dugotrajna hodanja, neosigurane eksponirane prijelaze („da se prirodno ne nagrdi“) i bol u vratu od gledanja gore-dolje, sigurno nećete cijeli dan ponavljati „Dobar dan!“, a svi ljudi koje sretnete na nekom prijevoju znaju kako se zove dolina iz koje dolaze i vrh koji se vidi. Ponudit će vas „vodom iz bureta“ ili nečim slatkim i obavezno razmijeniti pitanja i odgovore. Katuni na većim visinama uglavnom su napušteni, a domaće djevojčice koje sretnete kako šeću dolinom pozdravit će vas na engleskom jeziku.

Najveći dio Prokletija (najmanje polovica), kao i njihovi najviši vrhovi nalaze se na današnjem državnom teritoriju Albanije, a planina je pretežito naseljena Albancima (barem tri četvrtine). Politička izoliranost Albanije ostavila je puno prokletijskih vrhova izvan dosega planinarske cipele, ali vremena se mijenjaju pa sve više turista i planinara zalaze u ove krajeve. Cijeli masiv se polako, ali sigurno planinarski kultivira i neće još dugo izbjegavati

VISOKOGORCI

moderne pristupe turističkog eksploatiranja prirodnih ljepota i krajeva. Jedan od takvih pokušaja je i međunarodni projekt Peaks of the Balkans. Na spomenutom tracku sam sreo ljubitelje planina odsvakuda, i na konjima i na vlastitim nogama. Ali puno vrhova još uvijek ima svoju posebnu priču za koju je potreban vodič, jer markacije su rijetke, a staze slabo vidljive.

U prvim dolascima u ove krajeve, gledajući s Maja Rosita preko albanske granice koja, na veliku radost planinara više nije željezna zavjesa, vidio sam kako se iza čarobnih Krasnićkih Prokletija prema Jadranu širi prostor bezbrojnih špiceva i grebena. Pomislio sam da u Prokletijama ima vrhova za cijeli planinarski život i pitao se jesu li ih do sada dohvatili samo ljudsko oko i planinarsko srce.

Svojim otvaranjem i jedinstvenošću Prokletije su ponovno privukle znanstvenike i istraživače - 2006. ekspedicija dr. Hughesa u Crnoj Gori otkrila je potpuno neistraženi ledenjak, a 2009. ekspedicija sa Sveučilišta u Manchesteru uz potporu Kraljevskog geografskog društva otkrila je četiri ledenjaka u albanskim Prokletijama. Otkriveni ledenjaci leže na relativno maloj nadmorskoj visini od oko 2000 m - „Bili smo iznenađeni kako - barem prema onome što nam je do sada poznato - nitko, osim lokalnih pastira, nije bio svjestan postojanja ovih ledenjaka. Razlog tomu može biti i što su ova područja bila donedavno okružena ratnim zonama i bezakonjem. Još jedan od mogućih razloga zbog kojih nismo bili svjesni njihova postojanja je da ovdje živi vrlo malo ljudi te što se na tlu snijeg dugo zadržava i nalazi se u sjeni, tako da ledenjaci nisu bili vidljivi čak niti na Google Earthu.“.

Najviše vrhove Prokletija izmjerili su talijanski geodeti tek krajem 1929. Prvi zabilježeni uspon na najviši vrh Prokletija, Maja Jezerce, ostvarili su britanski penjači Sleeman, Elmalie i Ellwood koji su stupili na vrh 26. srpnja1929. Nekoliko godina kasnije to su učinili i austrijski planinari.

Sretna je okolnost da su Prokletije relativno blizu pa sam bio u prilici planinariti po slabo posjećenoj divljini koja je rijetka u kultiviranoj Europi. U više navrata sam obilazio Prokletije, dio po dio, prvo u Crnoj Gori, pa na Kosovu i konačno u Albaniji. Ti su me pohodi iscrpljivali, obogaćivali i zvali da ponovo dođem, jer svaki dan u Prokletijama je kao neki veliki doživljaj.

U nastavku je popis najviših prokletijskih vrhova, a crveno su označeni oni koje sam popeo.

Vrhovi iznad 2.600 m XX Maja Jezercë (2.694 m; Albanija) XX Đeravica/Gjeravica (2.656 m; Kosovo) XX Maja Grykat e Hapëta (2.625 m; Albanija) XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX

Vrhovi iznad 2.500 m Maja e Radohimës (2.570 m; Albanija) Maja e Popljuces (2.569 m; Albanija) Maja Briaset (2.567 m; Albanija) Maja e Hekurave (2.561 m; Albanija) Rodi e Kollatës (2.556 m; Albanija) Maja e Shënikut (2.554 m; Albanija) Maja Tat (2.543 m; Albanija) Gusan (2.539 m; Albanija & Kosovo) Zla Kolata/Kollata e Keqe (2.534 m; Albanija & Kosovo) Marijaš/Marijash (2.533 m; Kosovo) Dobra Kolata/Kolata e Mirë (2.524 m; Albanija & Montenegro) Rosni Vrh/Maja e Rosit (2.524 m; Crna Gora) Žuti kamen/Guri i Kuq (2.522 m; Kosovo) Maja Kokervhake (2.508 m; Albanija) Rops/Maja e Ropës (2.502 m; Kosovo)

XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX

Vrhovi iznad 2.400 m Maja Shkurt (2.499 m; Albanija) Maja e Malësores (2.490 m; Albanija) Maja e Ragamit (2.472 m; Albanija) Maja Bojs (2.461 m; Albanija) Karanfili-Sjeverni vrh (2.460 m, Crna Gora) Koprivnik/Kopranik (2.460 m; Kosovo) Maja Vukoces (2.450 m; Albanija) Crni krš (Bandera) (2.426 m, Crna Gora) Veternik (2.410 m; Albanija) Shkëlzen (2.407 m; Albanija) Maja e Thatë (2.406 m; Albanija) Pasji vrh (2.405 m; Kosovo & Crna Gora) Maja Bogiçaj (2.404 m; Albanija & Kosovo) Hajla (2.403 m; Kosovo & Crna Gora)

XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX XX

Vrhovi ispod 2.400 m Rusulija (2.382 m) Streoc (2.377 m) Krš Bogićevica-Veliki krš (2.375 m, Crna Gora) Maja Made (2.372 m, Kosovo & Crna Gora) Tromeđa (2.366 m) Žljeb (2.365 m) Maja e Kakisë (2.360 m) Hridski krš (2.358 m, Crna Gora) Starac (2.352 m, Crna Gora) Liqenat (2.341 m) Rrasa e Zogut (2.305 m) Hajla e Vëranocit (2.281 m) Junik (2.280 m) Zavoj (2.243 m, Crna Gora) Ljuljaševića Karanfil (2.240 m, Crna Gora) Maja e Shpatit (2.232 m, Albanija & Crna Gora) Maja e Elbunit (2.231 m) Mali i Deçanit (2.200 m) Maja Harapit (2.218 m) Maja Trojan-Veliki vrh (2.190 m, Albanija & Crna Gora) Pogled (2.155 m) Maja Dramadol (2,120 m) Krš Vaganica (2.112 m, Crna Gora) Beleg (2.102 m) Planinica (2.077 m, Crna Gora) Volušnica-Popadija (2.057 m, Crna Gora) Maja e Ershellit (2.067 m) Djevojački krš (2.040 m, Crna Gora) Maja e Vjelakut (2.014 m) Hajla e Shkrelit (2.011 m) Maja e Madhe (2.011 m) Vreteno (1.977 m, Crna Gora) Maja e Grebenit (1.864 m) Lice Mountain (1.799 m) Maja e Veleçikut (1.725 m)

35

VISOKOGORCI

Kamin u Mrzloj gori Napisao i snimio: Slavko Patačko

U

torak je. Još uvijek smo na godišnjem. Cure su gotovo svaki dan kod nas pa baka i deda servis radi punom parom. I danas su došle, no usluge čuvanja preuzela je samo baka. Deda si je priuštio malo planinarenja.

Ove godine po drugi put sam u Logarskoj dolini. Sredinom drugog mjeseca popeo sam se na Tursku goru preko Turskog žleba, a danas sam imao namjeru Hudim praskom dosegnuti vrh Mrzle gore. Informacije radi, Hudi prask je nemarkirana staza težine II s kojom se s Okrešlja uspinje prema Mrzloj gori. Međutim, samo zato kaj sam bio pretjerano samouvjeren i podatke s interneta o Hudom prasku nisam nadopunio informacijama od domara planinarskog doma na Okrešlju, sve je i ostalo samo na namjeri. Da sam navratio na dom i kontaktirao domara danas bi sigurno u mojem planinarskom dnevniku bio otisnut trokutasti žig Mrzle gore - jednog od najteže dostupnih vrhova u Kamniškim Alpama.

Do stijene na kojoj je postavljena spomen ploča planinaru koji je tu nesretno skončao daleke 1934., gdje u stvari i počinje Hudi prask, sve je išlo glatko.

Opisat ću s nekoliko riječi pristup toj stijeni. Kod smjerokaza „Dom na Okrešlju“, odnosno dvadesetak metara prije kućice GRS (gorska reševalna služba) ili pak desetak metara od table s natpisom „Tu je stala prva koča na Okrešlju“, desno se odvaja nemarkirana staza. Nakon nekoliko minuta staza prelazi veću vododerinu te nastavlja manjom koja se skoro pod pravim kutom spaja a onom prvom. Prije nego se dođe do stijene još se mora prijeći preko manjeg sipara koji je gledano s Okrešlja trokutastog oblika. I to je to.

Odavde smjer dalje ide lijevim, desetak metara širokim, usjekom. Kad se izađe iz tog usjeka, pažnju odmah privlači uski kamin s lijeve strane. Hudi prask,

36

SS Crkva Kristuša Kralja na ulazu u Logarsku dolinu koji se nastavlja desno, kaj sam kasnije doznao od domara, nisam ni pogledao. Kamin me osvojio na prvi pogled.

Ispočetka lagane dvojkice. Ništa ozbiljno. Prepuštam se penjanju i uživanju. S lijeva i desna okomite litice. Samo ponekad između njih otvori se pogled na Logarsku dolinu, najljepšu ne samo u Alpama nego i u čitavoj Sloveniji općenito, planinarski dom Okrešelj, Planjavu, Kamniško sedlo, Branu i Tursku goru.

Kako ulazim sve dublje u kamin stvari su se počele komplicirati. Prvo je počelo s ukliještenim kamenom. Kamenom? Bolje rečeno s kamenom gromadom promjera dva metra iznad koje se trebalo popeti. Odustati? Ma ne!

Kaj god! Ruke sam prislonio na stijenu tražeći što bolje oprimke i stopinke. Sve je prilično sklisko i vlažno. Ovo sad ni slučajno nisu dvojke. To je jaka trojka, možda i u plusu.

Hvatam se za stijenu i polako se dižem. Uh…uh! Ovo je grdo. Ruksak mi smeta na leđima. Gojzerice proklizavaju tražeći bilo kakve oslonce. Uh…! Konačno izlazim iznad kamenčine. Na trenutak mi preleti glavom, kaj bi bilo da se gore iz bilo kojeg razloga pokrene samo jedan mali kamenčić? Začas bi se stvorila kamena lavina, a ja bi najvjerojatnije ovdje ostavio svoje kosti. Brrr…!?! Bolje da o tom i ne razmišljam. Malo poviše čekala me još jedna zacvikana

VISOKOGORCI

grdosija. Ovo je sad već prilično ozbiljno. Gledam, odmjeravam. Odustati? Ma ne još! Rukama tapkam po stijeni. Nalazim nekakve male izbočine. Pokušavam se podići. Nejde. Skliske su i nedovoljno velike.

Vijuge mi rade sto na sat. Razmišljaj! Mora postojati rješenje. Odustati? Ma daj! Ej,……čekaj malo!?!

Pa ako nejde rukama….? Tako je!!! Leđima sam se naslonio na stijenu, nadajući se da neću ništa skršiti u ruksaku, i nogama se čvrsto odupro u stijenu nasuprot.

Ooopa!!! Uspio sam se podići. Pa to je to! Evo ga, ide!

E, sad je puno lakše! Vidim hvatišta koja su mi odozdo bila oku nevidljiva. Taj sam sistem penjanja prvi put primijenio u kanjonu Trigeta na Krku i pokazao se vrlo učinkovit. Lijevu gojzericu postavljam na poveću izbočinu, a desnom rukom nalazim čvrst i stabilan oprimak. Zauzimam strateški položaj kojim ću se okrenuti licem prema stijeni. Uspijevam! Ooo…! Super! Krasno!

Još malo. Pružam lijevu ruku i oslanjam se njome na zaglavljeni kamenčić od nekakvih 300 kila. Još malo, još samo malo, još……!?! Ne!!! Neee…! Je l’ moguće?!?

Brzinom munje povlačim ruku s kamena. Gromada je na vagi! Počela se njihati! Majko moja!!! Ako padne,

TT Pogled na Kamniško sedlo iz kamina

37

VISOKOGORCI

padam i ja! Poklopit će me! O ne, ne! Još se malo klatila, a onda se na moju veliku radost i sreću smirila. Kaj sad? Moram naći oslonac za desnu nogu i to brzo. U priličnoj sam frci.

Probam, napipavam. Kako je sve sklisko! Gubim snagu. Napeti mišići podrhtavaju. Gotovo je! Snaga me napušta! Past ću! «Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili…

To! To! Gojzerica mi se napokon zaglavila u omanju pukotinu. Uspio sam se podići.

Iznad kamenčine, koju ne želim ni pogledati a kamo li ju dodirnuti, uz pomoć raznih minerala, energetskih pločica, domaćega špeka i svega i svačega, iscijeđenom tijelu pokušavam vratiti izgubljenu snagu.

Kamin postaje još strmiji, vlažniji, uži. Kamenje mi bježi pod nogama. Otklizat ću dolje!!! Pa ovo je stvarno da poludiš!? Otklizat ću!!! Koliko sam god mogao, prste obje ruke zarinuo sam duboko u zemlju do korijenja nekakvih biljčica. Nevjerojatno!?! Ništa nije stabilno! Sve klizi, sve se ruši! Srećom izlaz je na nekoliko metara iznad mene. Četveronoške izlazim van. Ponos i zadovoljstvo, sreća i osmijeh na mojoj faci. I duboki uzXX Slap Rinka i Orlovo gnijezdo

SS Logarska dolina

38

VISOKOGORCI

dah olakšanja. Dok pogledom nastojim dokučiti i dešifrirati svoj položaj, još me samo ostaci blata na koljenima i ispod noktiju podsjećaju na kalvariju od malo prije.

Lijevo ponor, desno ponor. O Bože moj! Kud sam se ja to zavukao? Ravno ispred mene, desetak metara poviše između stijene i klekovine, nazire se nekakva stazica.

Uspinjem se do nje. Najvjerojatnije se radi o tragovima gamsova (divokoza). Ta, nazovi, stazica lijevo zavija oko stijene, a potom se lagano spušta u veći usjek. Ako sam do sad sumnjao, sad mi je potpuno jasno, to sigurno nije Hudi prask. No, odustajanje još nije dolazilo u obzir. Komad starog užeta, ostavljen tu, ‘ko zna od kad, dao mi je dodatni motiv. Ovdje se već netko penjao. Pa ako je mogao on ili oni zašto ne bih mogao i ja? Lijevo u desetak metara širokoj stijeni vidi se mali, lijepi, simpatičan žljebić. To mi se učinilo jako zgodno. Približavajući se stijeni, doživio sam bliski susret s crnim gadom. Vrsta zmije potpuno crne boje. Koliko sam se ja iznenadio vidjevši zmiju na ovoj visini, toliko je se zasigurno iznenadio i on vidjevši čudnu spodobu u ovim vrletima.

Ulazim u stijenu. U početku školski primjer, dvojkica. Ma divota jedna. Stijena granitna, razvedena i puna oprimaka i stopinki. Prava poslastica. Super! Do vršnog grebena, po mojoj procjeni, nije preostalo više od stotinjak metara. Izlazom na greben ova bi priča bila zgotovljena. Naime, samim grebenom prolazi markirana staza od Matkovog kota do Mrzle gore. Već sam se ponadao kako ću naći prolaz do njega, kad mi se učinilo da mi nekako sve teže ide. Zanesen penjanjem nisam ni primijetio kako su pitome dvojke najednom prerasle u opasne trojke. Hvatam se za kržljavu klekovinu. Pravo je čudo kako je ona tu izrasla. Dobro sam se uglavio u njoj. Tako!

Dobro je! Mogu se malo opustiti i prepustiti užitku. Pogled na dio Logarske i lanac vrhova s druge strane doline je savršen. Obuzet ljepotom skoro i zaboravih na svoj položaj. A on je skroz za…..! Da, upravo tako. S obzirom na situaciju u kojoj sam se našao, tu bi najbolje pasala ova riječ. No ona pripada ulici i nikako joj nije mjesto u ovom planinarskom dnevniku.

Desno od mene visoka glatka okomica. Neprolazno.

Lijevo nekoliko metara klekovine pa onda ambis. Neprolazno. Gore iznad mene jedini je prolaz ili se pak vratiti dolje otkuda sam i došao. Žljebić kojim sam se do tud popeo nastavlja i dalje, ali stijena više nije težine kao do sad, nego se približila granici kad je penjanje izrazito opasno i kad vam stalno prijeti opasnost od pada. A pasti ovdje bez ikakvog osiguranja značilo bi „…pokoj vječni daruj mu Gospodine…!“.Doduše, naziru se nekakve izbočine, a i stijena nije tako visoka. Ne viša od 5 metara.

Hm…hm! Ne znam! Možda…! „Čekaj malo, pa to je čista četvorka, kaj to budeš solo penjal, bez ikakvog osiguranja???“. Iz crijeva kroz želudac do moždanih vijuga došli

SS Pored ploče poginulom planinaru na početku Hudog praska

su mi upozoravajući signali. No dobro, dobro! Samo bez panike! Polako! Po ‘ko zna koji put srce i razum uhvatili su se u koštac. Samo ću se malo uhvatiti za ove krasne oprimke i onda…! Iste sekunde ruke su mi strelovito poletjele k izbočinama u stijeni. Podigao sam se pola metra.

Sad su mi i noge na jačim osloncima. Pružam jednu ruku pa drugu. Moram se za nešto uhvatiti. Evo ga! Ovo je dobro! Nije Bog zna kaj, ali se ne klima, čvrsto je. Podižem se za još jedan metar. Sad sam otprilike tu negdje, na pola stijene… Moram malo otpuhnuti i uhvatiti zraka. Osjećam da me pomalo napušta snaga. Ruksak mi je sve teži. Vuče me natrag. Odustati??? Da! Da! Odustajem! Odustajem definitivno! Ovo je kraj, finito, the end.!!! Poslušah razum i bih sretan zbog toga. Iznad sam onog ogromnog kamena na vagi. Moram ga gurnuti dolje i osigurati si siguran prolaz. Tutnjava koju je prouzročio, odbijajući se o stijene, čula se sigurno do Solčave. (Mjesto blizu ulaza u Logarsku dolinu).

Pored ploče poginulom planinaru postavljam držač za fotić i namještam opciju „samookidanje“. Ova fotografija zauzet će počasno mjesto u mojem planinarskom foto albumu.

39

VISOKOGORCI

Matterhorn OSTVARENJE JEDNOG SNA 25. - 31. srpnja. 2009.

Napisao i snimio: Slavko Patačko

D

obro se sjećam tog slučajnog susreta i razgovora na sljemenskoj stazi »15». Bila je to jedna od mojih uobičajenih tura nedjeljom. U deset na misi pri Majci Božjoj Sljemenskoj, a za ručak već doma.

Zahvaljujući slušalicama koje si je nabio u uši, Neno me zasigurno ne bi ni skužil da ga nisam zgrabio za rukav. „Eeee...Neno, pa gdje si ti? Kaj ima?“. Nakon nekoliko pozdravnih riječi koje se obično izgovaraju iz čiste uljudnosti, razgovor je skrenuo na temu općeprihvatljivu za obojicu. Upravo tada, a bila je sredina siječnja 2009. godine, prepoznah u riječima prijatelja ponuđenu priliku koju sam istog momenta

40

zgrabio i spremio u tajni pretinac svoje memorije osjetno poboljšane terapijom „Pažljivo slušaj kaj ti drugi govore!“.

Načet nenadanom informacijom, vikend mi se pretvorio u nemir. Tek sam u ponedjeljak došao k sebi kad sam okrenuo Renatov broj i uvjerio se da on odista krajem srpnja okuplja ekipu za Matterhorn.

Uzbuđenje tijekom razgovora iz drhtavog glasa proširilo se na ruke kad sam Renatu, pri zdravoj svijesti i s punom odgovornošću priopćio da me samo bolest ili ne daj Bože smrt može spriječiti da se 25. srpnja u 5 sati ne pojavim na dogovorenom mjestu s kojeg će krenuti, bar kaj se mene tiče, avantura života.

VISOKOGORCI

SS Nikola Ramuščak na završnom ledenjku To popodne sažetak razgovora i namjeru prepričao sam Kety. „Deda! Kaj boš ti to mogel?“. Tako tipično za moju Kety.

Bez suvišnih pitanja o lovi i zajedničkom godišnjem odmoru koji nam je po svemu sudeći za ovu godinu propao. Samo je iskreno i bez uvijanja iskazala svoju zabrinutost.

Narednih nekoliko mjeseci sve je bilo u znaku planine koja u planinarskom miljeu pobuđuje strahopoštovanje.

Treninzi, čitanje literature, surfanje internetom, redovno planinarenje vikendom, mnogobrojni razgovori s penjačima koji su se okušali na njoj, praćenje dugoročne prognoze…da, Matterhorn se definitivno uselio na Fallerovo.

A onda je napokon došao dugo očekivani dan polaska.

Subotu smo potrošili na iscrpljujuću vožnju do kampa u Taschu (Tešu). Ekipa je dobro raspoložena. No, svi smo pomalo napeti u iščekivanju onog kaj bi se trebalo događati sljedećih dana. Dobro je kaj sam uzeo pernatu vreću. Ovdje temperatura preko dana rijetko prelazi 20 stupnjeva, a po noći, pogotovo pred svitanje, spusti se na vrijednosti koje bi bile primjerenije kasnoj jeseni. Držeći se dogovora da ćemo se u nedjelju samo popeti do doma, postaviti šatore i ako stignemo malo razgledati smjer, a tek u ponedjeljak ići gore, ležerno se spremamo.

Imate dvije mogućnosti da dođete od Teša do osam kilometara udaljenog Zermatta (Cermata). Željeznicom ili taxijem. Promet osobnim automobilima je zabranjen. Iako je nešto skuplji, izabrali smo vlak. Negdje na pola puta, kad se vlak izvukao iz jednog zavoja, najednom se pred našim očima stvorila planina. I to kakva planina!? Matterhorn! Iako smo znali da ćemo ga baš sad ugledati, susret nas je oborio s nogu. Čudni nekakvi trnci prostrujali su mi čitavim tijelom dok sam netremice, k’o oduzet, gledao u brdo čudesnog oblika i zanosne ljepote.

Cermat je gradić u kojem turizam cvjeta poput cvijeća kojim je doslovno prekrit. Cvijeće je posvuda i ima ga u izobilju. Svi ovdje žive za turizam. Sezona traje neprekidno 365 dana. Sve funkcionira besprijekorno. K’o švicarski sat.

Vrijeme je idealno. Vedro i stabilno. Ma savršeno. Ali kako to obično biva uvijek nešto mora krenuti po zlu. Vijeko je u info centru tražio informaciju vezanu oko osiguranja prilikom uspona, a usput je pitao i za vremensku prognozu. Već po njegovoj faci vidjeli smo da nešto ne štima. Sutra u popodnevnim satima očekuje se promjena vremena. Vijest nas je trefila kao grom iz vedra neba. Nakon prvotne zbunjenosti uspjeli smo se sabrati. Ubrzo zatim većina je zauzela stav da

WW Ostvarenje sna po M.

41

VISOKOGORCI

se još danas popnemo do skloništa. Moram priznati da mi se ta zamisao donesena brzopleto, nije niti malo svidjela.

A i razmišljanje pojedinaca u vezi novonastale situacija bilo mi je potpuno strano i neprihvatljivo. Brzo smo krenuli ka žičari. Prilična je gužva. Žicom smo se digli do gornje postaje Schwarzsee (Švarcsi) na visini od 2588 m. Mnogi dolaze samo do ovdje diviti se Matterhornu. Jer, pogled na Matterhorn odavde??? Ma...čovjek ostaje naprosto bez daha i bez riječi. Ljudi moji ovo je strašno!!! „Bože moj, hvala ti. Čudesima svojim hraniš mi srce i puniš dušu.“.

Iako mnogi ostaju, mnogi i nastavljaju prema domu. A Matterhorn je stalno tu. Svakim korakom sve bliži i sve strašniji. Hörnligrat (Hornli greben) iz ove perspektive izgleda prestrašno. Pa kak’ to proći?

Gdje tu ide smjer? A joj, joj!

Na dom, koji se smjestio na 3260 m n/v, punog naziva, Berghaus Matterhorn & Hörnli - Hütte stigao sam malo poslije Nikole. Odmah smo se raspitali za prognozu. Da, istina. Sutra u popodnevnim satima ipak nastupa promjena vremena. Ali ako krenemo zajedno s drugim penjačima, a to je oko dva poslije pola noći, uspjeli bi se popeti na vrh i spustiti se u dom prije te nepogode.

Da prikratim vrijeme čekajući ostale približio sam se stijeni Matterhorna. Skoro na dohvat ruke. Ovdje je ulaz u smjer. Još je puno penjača u stijeni. Većina ih se spušta, ali još idu gore. Samo kad se pogled usmjeri u pravom smjeru moguće ih je vidjeti. Sićušne, poput mrava. Dojma ste da će ih moćna planina svakog časa progutati. Kakva ogromna planina!?! Tamo gore visoko, jako visoko, pod samim vrhom nazire se sklonište. Ushićen sjedim pogleda zakovanog za moćnu planinu. Sve mi je ovo tako nestvarno, tako čudno. Osjećam se kao u nekakvom polusnu, kao da sam u nekakvoj izmaglici. Godinama sam hranio maštu Matterhornom. Slušao iskusne planinare i potajice se nadao. Možda jednom. I evo konačno sam tu. Tako blizu ostvarenju jednog sna. Samo da vrijeme izdrži. Samo da ja izdržim.

Kad sam se vratio na dom našao sam ekipu u užurbanom spremanju. Ipak su odlučili krenuti s ciljem da se danas prije mraka dočepaju skloništa. Jedino se Vijeko opredijelio za varijantu kojoj sam i ja u početku bio skloniji. Odmoriti se i sutra s ostalim penjačima krenuti gore.

Našao sam se pred užasnim izazovom. Kaj napraviti? Krenuti s njima ili pričekati sutrašnji dan? Duboko svjestan činjenice da pogrešan odabir može imati za posljedicu otići doma praznih ruku, doveo me do ludila. Znate, u takvim situacijama donesti pravu odluku vraški je teška stvar. Za nekakvo dugo premišljanje nije mi ostalo puno vremena.

Svi su već bili pripravni krenuti. Nakon otprilike pet sekundi, koliko mi je bilo potrebno da zazovem Majku Božju od sedam žalosti u pomoć, odlučih krenuti s njima.

SS Spuštanje u Zermat preko Zmuta

42

WW Stjena Matterhorna

VISOKOGORCI

Smjer počinje okomicom koja je osigurana crvenim labavim užetom. Čim smo ušli u stijenu i ulovili ritam penjanja vidjelo se tko je kakve konde i tko će s kim u navez. Ivica, Nikola i ja odmah smo krenuli naprijed, dok su Ljiljana i Renato u jednom, a Kristina i Tomislav u drugom navezu, počeli malo zaostajati.

Zahvaljujući zelenim oznakama „stazu“ je u početku lako pratiti. Ovo nas je zaista ugodno iznenadilo znajući da na Hornli grebenu nema nikakvih oznaka. Jedino su na nekim mjestima složeni kupovi kamenja. Međutim na njih treba gledati s dozom opreza. Naime, neki vodiči kivni na one koji na planinu idu samostalno, znaju raditi po planini razne spačke.

Pa tako slažu „čovječuljke“ koji vas znaju otpeljati u krivom smjeru. Ako nasjednete na takvu smicalicu i zapetljate se u nekakav labirint, onda ste u gadnoj frci.

Nakon otprilike sat penjanja, oznaka više nema. Nakon toga prepušteni ste sebi. Srećom još se dosta penjača spuštalo s planine pa smo bez većih poteškoća nalazili pravi put. Penjemo neosigurani. S obzirom da težina smjera još ne prelazi teškoće koje bi bile opasne i dovodile nas u situaciju mogućeg pada, odlučismo ne navezivati se. Tako smo kud i kamo brži.

No, planina je ipak zahtjevna i traži od vas maksimalnu kon-

centraciju. Vidici koji nam se otvaraju zapanjujući su. Na jednoj strani grupa Monte Rosse, dolje ispod nas planinarski dom, pa onda Švarcsi i Cermat, lijevo Weishorn (Vajshorn) a iznad, još dosta visoko, sklonište i vršna stijena Matterhorna. Prekrasno!

Sve je jako vrletno, ali ako se sljubite s planinom penjanje vam pruža pravi užitak. Napokon smo izbili pod sklonište. Pred nama se ispriječila dvadesetmetarska okomica težine 3 do 4.

Po meni to je jedno od tri ključna mjesta na cijeloj turi. E tu više nema nikakve dvojbe. Ovo se obavezno mora penjati osiguran u navezu. Olakotna okolnost je ta kaj su na sredini i na vrhu stijene postavljeni spitovi. Sklonište je kućerak veličine otprilike 3 x 4 m s krevetom na kat, malim stolom i klupicom.

Osim nas, unutra je noćilo još pet Poljaka i dvojica Talijana.

Gdje i kako smo spavali bolje i ne pitajte.

Oko šest ujutro već je prva skupina penjača stigla do skloništa. Bez zadržavanja oni odmah nastavljaju dalje. Mi smo se pak spremili i odmah navezali, jer je dionica od skloništa do vrha tehnički zahtjevnija nego ona od doma do skloništa, malo pričekali da prošencija od pedesetak penjača prođe i onda krenuli. Interesantno je reći da je smjer speljana tako da prolazi neograđenom terasom skloništa ne širom od tri četvrtine metra, pod kojom zjapi jako, jako duboka provalija.

SS Dom sa uspona

43

VISOKOGORCI

TT S uspona Na par koraka od skloništa drugi je ključni detalj. Težine je otprilike kao i onaj prvi, samo puno kraći. Hladna noć i nedavne snježne oborine vidljivo su na svakom koraku ostavile svoj trag. Posvuda vise ledene sige, a snijega je sve više. Stavljamo dereze i skidamo cepine s ruksaka. Penjanje iz ljetnih prelazi u zimske uvjete. Vrijeme je i dalje stabilno i izuzetno lijepo. Prilično smo brzo svladali nekoliko snježnih strmina, unatoč kaj smo se na jednom dijelu zahvaljujući živčanom Švicarcu zapetljali užetima. A onda se iznenada ispred nas pojavila okomita barijera gotovo bez stopinki osigurana samo debelim užetom.

Treći problem. Prvi to mora ispenjati samo uz pomoć mišića jer spitova u stijeni nema, a mogućnost da negdje zakvačite frend ili zaglavak za međuosiguranje ravno je nuli s obzirom na specifičan oblik stijene. Dizanje tim polu smrznutim užetom iz nas je izvuklo predzadnje atome snage. Meni je ovo bilo teže ispenjati nego ona dva prethodna detalja. Još jedna snježna padina...još samo malo! Vidim vršni greben!

Još nekoliko koraka...još malo! Konačno Matterhorn!? Ne biste vjerovali euforija je izostala. To je jedna od karakteristika visinske bolesti. Ali poučen iskustvom, uspon na Matterhorn proslavit ću, ne kad se spustimo s planine, nego kad se vratim doma u Zagreb svojim curama.

Vrh Matterhorna je oštar greben dugačak pedesetak metara i ima dva vrha. Prvi je Švicarski visok 4478 m i ispod njega je kip Svetog Bernarda. Tridesetak metara dalje je Talijanski koji je za metar i pol niži i pod njim je križ. Kraj Sveca, zaštitnika planinara, popili smo jedan hajneken kojeg sam za ovu svečanu priliku ljubomorno čuvao još od Teša. Zahvaljujući valjda toj nesretnoj visinskoj bolesti, koja vas udari tamo gdje bi se najmanje nadali, kraj Sv. Bernarda nisam izmolio ni Očenaš. Čvrsto sam obećao, ne samo njemu, da ću to učiniti kad moja noga sljedeći put dotakne vrh veličanstvenog Matterhorna.

SS Vrh Matterhorna

44

VISOKOGORCI

TT Ivek sa sv.Bernardom zaĹĄtitnikom planinara

45

Gojzeki 48 54

46

Gojzeki na Rabu Izlet u Paklenicu

Izvor: pixabay.com

47

GOJZEKI

Gojzeki na Rabu Napisao i snimio: Alan Čaplar

SS Od naših gojzerica na Rajskoj plaži složili smo riječ koja nas povezuje

O

tok Rab zavolio sam još u najmlađim danima jer sam s obitelji godinama ljetovao u samome gradu Rabu, u odmaralištu Instituta Ruđer Bošković. Uvijek me nekom djetinjastom radošću i nostalgijom ispunjavaju uspomene na lijepe šetnje gradskim ulicama, šumom Komrčar te brojnim otočkim stazama. U onim oblačnim danima koji nisu idealni za boravak na plaži i kupanje, nerijetko smo se uputili na duže izlete u šumu Dundo ili na vrh Kamenjak. I moje su kćeri svoje prve školjkice izranjale upravo na rapskim plažama. Na Rabu je redovito ljeti

48

boravio i naš Berni, pa premda se nikad nismo susreli na samome otoku, često smo rado prepričavali i komentirali što ima novo na vrhu Kamenjaku, što vrijedi vidjeti, kako su atraktivne geološke staze i kako je obnovljena Tomašićeva vidilica. Posljednjih godina, budući da od Mundanija u unutrašnjosti otoka do vrha Kamenjaka vodi majstorski trasirana pješačka staza, nerijetko sam se u toplim predvečerjima, nakon cjelodnevnog boravka na plaži, uspinjao na Kamenjak promatrati zalazak sunca ili zadnje sjene ljetnoga dana na moćnom Velebitu.

GOJZEKI

SS Zasluženi odmor na kraju izleta Već je uobičajeno da planinarska grupa Gojzeki, koju čine pretežno roditelji i djeca iz Osnovne škole Zapruđe, svake godine poduzme barem jedan višednevni izlet. Pokazalo se idealnim obilaziti otoke, jer oni uvijek kriju mnogo više nego priobalne destinacije. Bili smo tako na Krku, Cresu i Lošinju, Dugom otoku i Visu. Pa ipak, otok Rab je dugo izmicao gojzericama Gojzeka. Naposljetku smo prije godinu dana učiteljica Duška i ja osmislili pogodnu kombinaciju za rapski doživljaj. Isplanirali smo trodnevni izlet s bazom u gradskoj sportskoj dvorani u Rabu i s idejom da Gojzekima predstavimo nevjerojatnu raznolikost otoka. Šumoviti Kalifront sa šumom Dundo, stjenoviti vrh Kamenjak i pješčano područje Lopara omogućuju planinarima doista mnogo toga. Za vrijeme radnje odabrali smo prvosvibanjski produženi vikend.

Ukrcaj u autobus na Bundeku uvijek je posebno uzbudljiv jer prtljage ima daleko više nego što nam treba. U početku još i nije problem ubacivati torbe u bunker autobusa, no na kraju postaje prava umjetnost složiti ih tako da sve (ipak nekako) stane. Zahvaljujući Goranu i njegovim suradnicima torbe su složene tako da ni gojzerica ne može stati među njih, no i unatoč tome još je nekoliko torbi putovalo u putničkom dijelu autobusa. Opremljeni smo kao da idemo na tri tjedna a ne na tri dana!

Putovanje do Raba, kao i uvijek, ispunjeno je pjesmom uz zvuke Zoranove gitare. S one strane Vratnika dočekuje nas bura i sasvim nestvarno djeluje pomisao da će se uopće

SS Gojzeki na putu kroz šumu Dundo moći prijeći na otok, a kamoli planinariti. Vjetar na trajektu dodatno nas demotivira jer je izgledno da od kupanja kojem se svi potajno nadaju neće biti ništa, no već na Mišnjaku očekuje nas sasvim drugačija klima.

Prvo odredište nam je šuma Dundo, jedinstvena šuma hrasta crnike, najveća na Jadranu i jedna od najvećih na Sredozemlju. Nalazi se na prostranom poluotoku Kalifrontu, a glavna okosnica joj je neprometna asfaltna cesta koja vodi

49

GOJZEKI

sredinom poluotoka prema slikovitoj livadi i kući Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Budući da smo daleko od Velebitskog kanala, ovdje se bura niti ne osjeća, a zelene krošnje pružaju ugodnu hladovinu pod vedrim sunčanim nebom. Na sredini puta slučajno uznemirujemo skupinu srna ili sličnih životinja... Teško je to precizno reći jer nitko nije imao spreman fotoaparat da bismo mogli naknadno rekonstruirati o kojim životinjama je riječ. Iako smo planinari, svima odgovara što na putu nema uspona - ovo danas je pješačenje gotovo po izohipsi. Za povratak biramo šumsku markiranu stazu koja se spušta prema uvali svete Eufemije.

Tepih ciklama uz lijepo građenu stazu izaziva na fotografiranje. Toliko ciklama nismo već dugo nigdje vidjeli!

Autobusni iskrcaj u dvoranu u Rabu zaslužio bi posebnu priču, no to ćemo ostaviti za neki drugi put. Postoji već dobro razrađen sistem kako se raspoređujemo na noćenje u sportskim dvoranama. Veliku pomoć Duški i meni u koordiniranju tog desanta ove godine pruža i učiteljica Maja Štefković iz HPD-a Japetić, naša draga prijateljica koju smo upoznali prije nekoliko godina na jednom planinarskom pohodu, a sada voditeljica Radne skupine za djecu i mlade u Hrvatskom planinarskom savezu. Roditelji se trude, a i djeca su potpuno angažirana na uređenju dvorane.

SS Rapska Premužićeva staza iz područja Fruga odvela nas je prema Loparu Nemamo mnogo vremena za uređenje noćišta u dvorani, jer već žurimo na organizirani razgled grada. Prolazak gradskim ulicama zanimljiv je sam po sebi, a uz uvjerljivu domaću priču naše vodičice, dobiva dodatnu dimenziju. Pokušavamo upamtiti svu četvoricu svetaca kojima su posvećeni rapske crkve prepoznatljivih zvonika, no još se više trudimo upijati ljepotu gradskih ulica i mora koje zapljuskuje obale pod gradskim zidinama.

Večeri na višednevnim planinarskim izletima Gojzeka rezervirane su za „roditeljski sastanak“ u nekoj izdvojenoj prostoriji u kojoj nikome ne smetamo. Dakako, „roditeljski“ se sastoji isključivo od viceva i glazbeno-scenskog druženja uz grickalice i prateće napitke, dok se djeca na miru igraju u dvorani i oko nje. Naš neumorni gitarist Zoran niže glazbene uspješnice praćen razdraganim glasovima i plesom.

Drugi rapski dan rezerviran je za uspon na vrh Kamenjak. Nije to posebno zahtjevan uspon, no ipak treba savladati svih 410 visinskih metara koliko ih ima od morske obale do vrha. Danas nam se na izletu pridružuje sedmoro djece iz PD Opatija na čelu s mojim dragim prijateljima vodičima Igorom EteroSS Dugačka kolona velikih i malih Gojzeka na usponu iz Raba prema Mundanijama i Kamenjaku

50

GOJZEKI

vićem i Stivenom Knausom. Krenuli su vrlo rano kako bi nam se pravovremeno priključili i s nama izveli uspon na Kamenjak. Ideja o tome da im Gojzeki na dočeku zapjevaju Robićevu „Opatiju bajnu“ nije uspjela jer nismo najbolje savladali tekst, ali je zato „Dobro mi došel prijatelj“ bio pun pogodak. Opatijski planinarski prijatelji su bili oduševljeni već na samome početku!

Prva planinarska markacija za uspon na Kamenjak nalazi se u gradskom parku u Rabu. Markacije najprije vode uz autobusni kolodvor i tržnicu, a zatim se uspinju, na jednom mjestu i malo strmije, prema Mundanijama.

S tog se puta već lijepo vidi prepoznatljiva vizura Raba. Mundanije su jedino rapsko naselje koje se ne nalazi na obali. To je ujedno i središte prostranog plodnog polja zaštićenog stjenovitim grebenom zvanim Kanat ili Straža. Taj lijepi greben posebno privlači naše poglede. Put nije zahtjevan, no svaki hlad koristimo za mali predah i odmor. S ceste se u zaselku Šćerbe lijevo odvaja građena planinarska staza koja vijugavo vodi na najviši vrh otoka Raba.

Kao i neke druge staze na Rabu, i nju je trasirao i gradio šumarski inženjer Ante Premužić, poznatiji kao graditelj znamenite velebitske pješačke staze od Zavižana do

SS Na imanju Šumarskog fakulteta na poluotoku Kalifrontu.

51

GOJZEKI

SS Penjanja nikad dovoljno, i rampa može dobro poslužiti za dječju igru

Baških Oštarija. Staza se provlači kroz brojne suhozide (ima na putu ukupno 15 vrata koja treba otvoriti i za sobom nakon prolaska zatvoriti). Malotko zna da je do vrha Raba bila izgrađena čak i žičara koja je služila za opskrbu telekomunikacijskog objekta na Kamenjaku prije nego što je sagrađena cesta. Od nekadašnje žičare ostala je samo oštećena sajla, a ostatke stupova može zapaziti samo onaj tko dobro zna gdje su se oni nalazili.

Vijugajući kroz šumu, put prilazi izvoru pitke vode skrivenom u usječenom klancu. Tu put naglo skreće udesno i ubrzo potom izlazi na otvoreniji teren koji omogućuje široke vidike prema gradu Rabu, Mundanijama i prostranoj pučini. Najljepši se vidik, ipak, pruža s Tomašićeve vidilice, građenog vidikovca na rubu vršne rapske visoravni. Vidilicu je sagradio nekadašnji tajnik Hrvatskog planinarskog društva u Rabu Marijan Tomašić, a obnovljena je prije nekoliko godina. Tu se zadržavamo prilično dugo, jer je doista šteta propustiti taj impresivni vidik.

Samo petnaest minuta dalje nalazi se najviša točka na otoku. Opći dojam pomalo kvari neuredan telekomu-

52

nikacijski objekt ograđen bodljikavom žicom, no hlad od visokog odašiljača itekako godi. Nevolja je jedino što se sjena brzo pomiče pa se i korisnici sjene moraju svako malo seliti metar-dva dalje. I na vrhu se nagrađujemo pjesmom, no najveća nagrada je definitivno vidik na Velebit. Niotkuda se ta naša najljepša planina ne vidi tako impresivno kao s Kamenjaka. Raspoznajem i grupi opisujem redom vrhove sjevernog i južnog Velebita. Na vrhovima Velebita još se tu i tamo nazire snijeg, što posebno oduševljava najmlađe Gojzeke. Taj vidik mi je bio poseban motiv da povedem Gojzeke ovamo.

Za povratak koristimo isti put, sabirući dojmove i veselo čavrljajući. U vođenju se izmjenjuju starija i manja djeca, moji pomoćnici. Prijatelji iz Opatije svjedoče nam kako im je iznimno ugodno i zabavno planinariti s nama, a očito je da to ne govore samo radi pristojnosti. Uživaju oni, uživamo mi!

Neki predvečernje vrijeme koriste za šetnju gradom (naravno, kao i svakom pravom gradu i u Rabu se uvijek nešto zanimljivo događa), a najhra-

GOJZEKI

briji se odlučuju za kupanje kod hotela Padova. Nitko nije baš hvalio da je more toplo, ali se nitko nije niti žalio da mu je kupanje prisjelo. Večernje sate, pa i one nešto kasnije i sitnije sate, ne treba posebno naglašavati, ponovno provodimo uz „roditeljski sastanak“, odnosno uz blok-sat glazbenog.

Za treći dan ostavili smo pravi „šećer na kraju“: područje na sjevernom dijelu otoka, koje pruža sasvim drugačiju sliku nego šumoviti Kalifront ili stjenoviti Kamenjak. Taj dio otoka poznat je po pješčanoj građi i neobičnim geološkim strukturama. Za radoznalce tu je čak uređena mreža geoloških staza, koje su obilježene planinarskim markacijama. Iz autobusa se iskrcavamo u blizini samostana i crkve Svetog Petra u Supetru (ako ste pomislili da je Supetar dobio ime po toj crkvi, u pravu ste) i upućujemo se u područje zvano Fruga. Ponovno nas oduševljava Premužićevo majstorstvo. Građena staza idealna je za laganu šetnju, a prostor uz nju pruža doista vrlo raznovrsne doživljaje. Na prostranim travnatim visoravnima ima podosta ovaca, kao i vikendaških grupa koje se druže uz roštilj i piće. Najzanimljivija je duboka udolina nastala erozijom - to je uistinu impre-

sivan geološki fenomen. Ipak, još više oduševljenja izaziva prelazak na istočnu stranu otoka jer se tu sa staze iznenada otvaraju vidici na bistro plavo more i na Rajsku plažu. Budući da je tek prvi dan svibnja, nema na njoj mnogo kupača, ali se ipak ne može reći da je pusta.

Dakako, i mi smo svoj izlet završili upravo namakanjem nogu u mlakoj morskoj vodi i koračanjem po mekom pijesku. Na čuđenje i veselje njemačkih turista, desetak Gojzeka uronjenih do gležnja u morsku vodu pjevalo je i plesalo na rifove Zoranove gitare. Napravili smo još nešto: svi smo izuli gojzerice i složili ih tako da tvore riječ „GOJZEKI“. Ta slika, ali i mnoge druge koje smo snimili ili memorirali u svoju osobnu memoriju, ostat će nam draga uspomena na jedan nenadmašan izlet. Za vodiča nema većeg veselja od osmijeha svih sudionika koji svjedoče da je izlet uspio ispuniti sva očekivanja. Izlet Gojzeka na Rab bio je zaista jedan od onih koji se pamte i prepričavaju godinama. A sve ono zbog čega volim Rab sada je postalo i svojina naše djece i njihovih roditelja kojima kroz djelovanje Gojzeka život obogaćujemo novim planinarskim doživljajima i prijateljstvima.

TT Gojzeki i prijatelji iz PD-a Opatija na Kamenjaku (408 m), najvišem vrhu Raba, s vidikom na veličanstveni Velebit

53

GOJZEKI

Izlet u Paklenicu Napisao: Niko Čanadi  Snimio: Ivica Čanadi

SS Naši Gojzeki

B

io je dan kao svaki drugi, kad smo dobili poruku da u subotu odlazimo na dvodnevni izlet u Nacionalni park Paklenica (mjesto gdje se alpinisti najčešće penju u Republici Hrvatskoj). Tada mi je dan postao uzbudljiv dok je vrijeme jako sporo teklo, jer nešto jedva čekaš. No bila je tu i loša strana izleta, jer počinje u 6:00 pa sam tada morao ići spavati rano! Brzo sam zaspao jer sam ipak bio umoran. Kad sam se ujutro probudio, još mi se spavalo, ali smo ubrzo krenuli. Došli smo pred autobus i čekali... Krenuli smo za jedno šest minuta, a do tada smo spremali prtljagu (stvari). Putovanje je bilo uzbudljivo jer smo vidjeli druge zavičaje, mjesta, itd. Kod brda Zir smo imali pauzu da nešto kupimo i obavimo sve što je potrebno. Za petnaest minuta smo nastavili naš put. Put je trajao 2h i 30 min, sve dok ni-

54

smo stigli do Nacionalnog parka Paklenica. Kad smo izašli imalo se što za vidjeti: alpinisti koji se penju po stijenama, dugačak širok potok, velike stijene s lijeve i desne strane.

Baš se vidjelo da je to kanjon/kanal između stijena. Sastali smo se i krenuli hodati u jednoj velikoj grupi. Krenuli smo prema planinarskom domu. Na putu do njega smo vidjeli šumu, napuštene kuće, zaobljene krovove, potok i stijene.

Došli smo do jednog odmarališta, lugarnice i tu ostali na piću. Ipak nismo otišli do planinarskog doma jer nismo imali vremena. Vraćali smo se nazad do autobusa pa krenuli u jedan restoran na ručak/večeru. Malo smo se odmorili i krenuli do mjesta Posedarje gdje smo u Osnovnoj školi Posedarje u dvorani prespavali u našim vrećama. Bilo je zakon.

Ujutro smo se probudili u šest sati i počeli se spremati i jesti.

GOJZEKI

SS Pod Anića kukom

Oko osam smo se vratili u Paklenicu da bi napravili iznenađenje. Odrasli su krenuli u Manitu peć u kojoj je vještica (stijena koja sliči na vješticu: grba, šešir itd.), dok su mlađa grupa bili mali alpinisti na stijenama. Bilo je čudno i malo strašno kad prvi puta probaš, no kad se navikneš je najbolja stvar ikada. Penjali smo se s hrvatskom planinarkom/ alpinisticom koja se prva iz Republike Hrvatske popela na Mount Everest. Čudno je to što nema žiga, no to nije bitno jer je doživljaj važan. Nakon tog doživljaja morali smo se pozdraviti s našom Paklenicom i krenuli smo prema Zagrebu. Ovo je bila avantura koju ja osobno neću nikada zaboraviti i preporučio bih je svakome da je iskuša.

SS Odmor Gojzeka

SS U kanjonu Velike Paklenice

55

Alpinisti 58 62 66

56

Zeleniške špice Nimaš kaj Monte Rosa

Snimila: Mirela Rakocija

57

ALPINISTI

Zeleniške špice OSVRT IZ PERSPEKTIVE POČETNIKA Napisao i snimio Rene Lisac

S

lovenci se rađaju pod Alpama, njihova alpinistička škola na obroncima tih planina počinje i završava. U hrvatskom, predalpskom kontekstu je pak potrebno buduće alpiniste postupno približiti ovakvim zahtjevima penjanjem u domaćim stijenama Kleka, Paklenice i Dabarskih kukova. Unatoč tome, kao dvogodišnji voditelj alpinističke škole AO HPD Željezničar, imao sam veliku želju da se barem jedan izlet škole odvije u Alpama. U izvrsnoj generaciji 2017. godine, koju su vodili naši članovi Hrvoje Črnjak i Marin Šapit, pružila mi se upravo ta prilika.

Vikend 7. i 8. listopada, kada su tečajci bili slobodni od školskih aktivnosti, predložili smo im fakultativni izlet s laganim penjanjem u Kamniškim Alpama: prečenje Zeleniških špica. Radi se o početničkom penjačkom usponu po razvedenom grebenu težine II-III na visini do 2000m, koji se savladava bez navezivanja na uže. Kako bi s oprezom pratili svakog od sedam tečajaca, uz Marina Šapita i mene kao voditelja

SS Najzahtjevniji i eksponirani dio uspona

58

SS S Dadom na Brani izleta, pridružilo se još dvoje iskusnih alpinista. Uspon je uspješno savladan u 3,5 sata prema vodiču te je ostalo dovoljno vremena za uspon na vrh Planjave i izležavanje na njezinim travnatim obroncima prije sklanjanja u dom na Kamniškom sedlu. Dio ekipe je potom morao za Zagreb, a ostatak je sutradan nastavio s usponima u okolici: jedna se grupa odvažila na navezani uspon Zgornjim steberom (IV+/II-III) i Šijom Brane (I-III), gdje su se susreli s drugom grupom koja se prema istom cilju uputila planinarskom stazom te treća grupica koja je za odredište svog planinarenja odabrala Tursku goru.

Ovaj mali alpski školski eksperiment nadmašio je sva očekivanja, od snalažljivosti i motivacije do konačnog iskustva tečajaca, kao i kvalitete obavljenih uspona. Nadamo se da ćemo s ovakvom praksom nastaviti i s idućim generacijama i ugraditi Alpe u srca budućih polaznika i pripravnika.

U nastavku je kratki osvrt s dojmovima jedne od polaznica izleta.

Sudionici izleta: TEČAJCI: Marija Mažić, Jelena Karamović, Tin Samardžić, Aja Mijić, Dejan Mance, Nada Bilobrk, Vesna Žarak ISKUSNI: Rene Lisac, Marin Šapit, Sanja Đurin, Željka Sokol, Vladimir Mesarić SS Silazak do doma

59

ALPINISTI

SS Tečajci i iskusni

SS Na grebenu

Probudili smo se s posljednjim zrakama sunca tog dana.

Njihovo slabljenje značilo je i polagano, ali sigurno snižavanje temperature i dolazak mraka, prije kojeg smo trebali prijeći još samo malo puta do doma na Kamniškom sedlu.

Mogli smo prije toga spavati satima ili minutama - nitko od nas nije znao koliko je zapravo vremena prošlo. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima vrijeme ima malu ulogu i njegovo trajanje je toliko subjektivno da se ne može odrediti otkucajima sata. Tako to očito ide kada si u planinama. Kada pratiš neke druge ritmove i kada zaspeš usred planinske livade ne zato što si umoran (iako jesi umoran) - već zato što si toliko ispunjen i miran da je teško ostati budan na jednom mjestu. Kada mozgu treba malo vremena da se odvoji od razmišljanja kako bi upio sve što se tijekom tog dana događalo i da se pripremi za ono što tek slijedi. A događalo se zaista puno toga. No krenimo ispočetka.

Nije još bilo ni rano jutro kada smo se počeli skupljati u automobile po punktovima diljem Zagreba. Nakon toga smo, uz malo riječi i mnogo divne glazbe, polako prelazili kilometre i približavali se Kamniškoj Bistrici i šumi podno Zeleniških špica. Šetnja među stablima koja već poprimaju sve nijanse jeseni bila je obilježena pomalo žestokim ritmom - ipak su nas vodile iskusne noge naših instruktora i asistenata, svjesne dugog dana koji je ispred nas.

Bilo je zabavno gledati kako se okoliš mijenja svakim korakom - stabla su sve češće zamijenjena stijenama,

SS Početak pristupa kroz listopadnu šumu

SS Šija Brane nakon Zgornjeg stebra

60

ALPINISTI

SS Greben Zeleniških špica a oblaci koje smo ranije iz nizine gledali odjednom su došli nadohvat ruke. Mi smo čitavo to vrijeme išli uzbrdo - po šumi, po kamenju, po stijenama. Nekad smo imali široke i prostrane puteljke, nekad tek dovoljno mjesta u stijeni da imamo gdje osloniti nogu. Ali u svakom koraku bilo je nešto novo čemu smo se mogli diviti, i svakim korakom je svega oko nas bilo sve više. Više prostranstva i više slobode.

Iako, potrebno je biti pošten i iskren u ovom trenutku te priznati kako je ta sloboda uvelike određena

dobrom pripremom - naš vođa izleta nas je sve opremio skicama, opisima i videouratcima da bismo znali što nas očekuje. Znali smo izgled i zahtjevnost grebena, a vjera, motivacija i brižnost od strane naših instruktora ulila nam je potrebno samopouzdanje za uspješno savladavanje izazova u koji smo se upustili. Osvajali smo pojedine vrhove grebena Zeleniških špica, a zatim i sam vrh Planjave, planine u kojoj se greben nalazi. Ponos i sreća na svakom od njih bio je inspiracija za dalje, a čokolade, voće, mrkve, špek i čajevi koje smo pritom dijelili u kratkim pauzama bili su uvod u razvijanje priča i dijeljenje dojmova. Nakon izležavanja na livadi iz uvoda, dan je kulminirao u domu na Kamniškom sedlu, uz kamin i priče našeg najstarijeg i najiskusnijeg člana - Dade Mesarića. Pažljivo smo upijali njegova iskustva s visokih i moćnih planina o velikim i snažnim ljudima.

Za sljedeći dan u Alpama pripremili smo nekoliko opcija uspona i na kraju svaku od njih iskoristili - osvajanje Brane i Turske gore što penjanjem ili planinarenjem. Podijelili smo se u manje grupe i naveze i tako je, svatko u skladu s vlastitim mogućnostima i željama, proveo dan među stijenama i snježnim pahuljama. Povratak s vrhova označio je da se bliži i kraj našeg divnog izleta. Ipak, ostalo je još jedno iskustvo koje smo trebali upiti prije službenog završetka - kolač od jabuka. Naši domaćini u domu, naime, rade izvrsne kolače i bilo je šteta preskočiti to iskustvo. Razdragani i siti, dogovorili smo povratak na ovu divnu lokaciju u Kamniškim Alpama čim se pojave prvi znakovi proljeća.

SS Kratki odmor na pola grebena

61

ALPINISTI

Nimaš kaj HPD Željezničar OSVRT NA LJETNU ALPINISTIČKU ŠKOLU AO ŽELJEZNIČAR 2017.

Napisala: Eva Martić

D

a bi važni životni događaji poprimili konkretan oblik, potrebno ih je dotjerati brojnim detaljima. Sitnice su ono što stvara životni mozaik i čini ga prekrasnim.

Da će mi Ljetna alpinistička škola AO Željezničara 2017. biti lijepo iskustvo, znala sam čim sam dobila potvrdu da sam primljena. Ali u kojim razmjerima, bilo je nemoguće zamisliti.

Otkad smo se stijena i ja sprijateljile, na učestalo pitanje Zašto baš moraš penjati ili Zar nisi mogla odabrati manje opasan sport uvijek sam odgovorila na isti način - penjanje je najbolja psihoterapija i razgovor sa samim sobom. Isti sam odgovor dala i kad su me na inicijalnom razgovoru za školu isto upitali. Onoliko koliko

pružim njoj, pružit će i ona meni: stijena me razumije, testira moje sposobnosti, nudi mi utjehu i iskušenja, pomiče mi granice vlastitih mogućnosti, tjera me na rub snage i traži da ispitujem sama sebe, a na kraju, kad se dosegne zadnji štand, nudi apsolutno zadovoljstvo, ushićenje i u tom trenutku ne postoji više ništa.

No na stijeni penjač nikad nije posve sam. Pupčanom vrpcom uvijek je vezan za drugog penjača, za partnera, koji u rukama osim špage ima niz drugih obaveza - osiguravati, bodriti, pomoći savjetima, pomoći u slučaju nezgode, biti uporište, zajedno se veseliti i tugovati te se zajedno spustiti na početak smjera. A takva je veza neraskidiva jer je najiskrenija.

TT AOŽ ljetna alpinistička škola 2017. Tečajci i asistenti, snimio Rene Lisac.

62

XX Sportsko penjanje na Paklenici, snimio Matko Patekar

ALPINISTI

SS Sunce na dlanu na Kleku, snimio Rene Lisac

SS Hrabra teÄ?ajka u smjeru na Kleku, snimio Rene Lisac

63

ALPINISTI TT Gore- demonstracija vjeĹžbi na Kamenjaku, snimio Rene Lisac

A o tome kako nam je bilo govore svi osmjesi na fotografijama.

SS Rođendansko slavlje na Kleku, snimio Rene Lisac

64

ALPINISTI TT Osmjesi nakon penjanja na Kleku, snimio Rene Lisac

TT U smjeru na Dabrovim kukovima, snimio Rene Lisac

Naš mali razred od dvadesetak školaraca postao je kroz stalna druženja baš takva neraskidiva zajednica. Viđali smo se pet od sedam dana tjedno, zajedno smo učili, penjali, razvijali tehnike. Veselili smo se, klopali i slavili.

Kad je bilo potrebno smo tugovali, grlili se i jedni drugima bili podrška. Uživali smo i na Okiću i na Kalniku, i na Ravnoj Gori i Kamenjaku i na Dabarskim kukovima i na Paklenici i na Kleku. Ali uživali smo i u prostorijama društva, i u dvorani, i u birtiji, i na cesti, i u autima...

Kako ću se na stijenu uvijek vraćati, kako je Messner rekao jer je ondje, jer postoji, jer mi je oslonac, jer je iskrena i neprijetvorna, tako ću se i uvijek vraćati u AOŽ, svojim tečajcima i instruktorima (uskoro kolegama ;) ) iz istih razloga - jer postoje, jer su mi oslonac, jer su iskreni i neprijetvorni.

LJAŠ AOŽ generacija 2017. Iliti pačići: Aja Mijić, Anja Penić, Bernard Bregar, Borna Vukadinović, Dino Čapo, Dejan Mance, Dino Dadić, Eva Martić, Ivana Mikulić, Jelena Karamović, Luka Karavidović, Luka Prošić, Marija Marić, Marija Mažić, Marko Ljubešić, Marko Cafuta, Nada Bilobrk, Petra Ćaćić, Tihomir Klarić, Tin Samardžić, Vesna Žarak.

VODITELJI ŠKOLE: Hrvoje Črnjak (veliki vođa) i Marin Šapit (mali veliki vođa).

SS Tečajka u smjeru na Dabrovim kukovima, snimio Rene Lisac

65

ALPINISTI

Monte Rosa

IZVJEŠTAJ O EKSPEDICIJI HPDŽ ZAGREB U PODRUČJE MONTE ROSE 31. srpnja. - 7. kolovoza. 2017.

Napisao: Vladimir Mesarić

Izlazak iz kutije

N

a poticaj predsjednika HPDŽ, u proljeće ove godine krenuli su razgovori oko moguće veće akcije (ekspedicije) našeg Društva na atraktivni i visoki vrh u nekom svjetskom velegorju (Himalaja?), a u sklopu 70-obljetnice Društva 2020. godine. Predloženo je da se ja prihvatim organizacije priprema za tu akciju, a ustanovilo se da bi nositelji te ekspedicije trebali biti članovi tri najaktivnije i najeduciranije organizirane sredine u našem Društvu: Visokogorska sekcija, Speleološki odsjek i Alpinistički odsjek.

Kako do sada u HPDŽ Zagreb nije bilo zajedničkih akcija (tura, uspona, istraživanja u podzemlju) članovi iz ove tri sredine (VS, SOŽ i AOŽ) bi se, prije svega, trebali upoznati na zajedničkim izletima i turama. Izvedba jedne veće planinarske višednevne akcije u visokim planinama bila bi pokazatelj da je zajedničko djelovanje spomenute tri sekcije tj. odsjeka (što se u posljednjih 67 godina nije dogodilo) moguće te bude poticaj za buduće značajnije ekspedicije.

Bio bi to i novi izazov koji bi pomaknuo granice u pripremi i izvedbi kompleksnih ekspedicija.

SS Pogledu na Švicarsku stranu, Grenzgletcher i Matterhorn, gledano od ispod vrha Margherita, snimila Maja Vuković

66

ALPINISTI TT Pogled na Capanna Margherita sa Zumsteinspitzea, snimila Mirela Rakocija

Popis sudionika ALPINISTIČKI ODSJEK Vladimir Mesarić - Dado, Rene Lisac, Tomislav Lopandić - Tomo ukupno 12 članova HPDŽ SPELEOLOŠKI ODSJEK Stipe Tutiš, Gordan Bedenic - Beda, Danijel Malenica - Buraz, Tin Cvitković, Milivoj Uroić, Lovro Stipaničić VISOKOGORSKA SEKCIJA Maja Vuković, Mirela Rakocija, Iva Džeba U daljnjem tekstu koristit će se osobna imena i nadimci.

Uvod Na redovnom sastanku AO -a 10.5.2017. iznio sam prijedlog za pripremu i izvedbu ljetnog „logora“ - ekspedicije - na lokaciji Col Du Geant (3365 m) ispod planinarske kuće Rifugio Torino (3371 m) na ledenjaku Glacier du Geant, koja je udaljena od planiranog logora oko 300 m. Zajednički boravak članova grupe - bivak na ledenjaku - trebao je biti u trajanju 4 dana i 3 noći, te završiti usponom na Mt. Blanc s talijanske strane (s planinarske kuće Gonella).

11.5.2017. na sastanku Visokogorske sekcije i nakon toga na sastanku SOŽ, iznio sam plan ekspedicije s nazivom akcije „Mont Blanc 2017“. Članovi sve tri sekcije - odsjeka izrazili su interes za sudjelovanje. Počeli smo s redovitim ekspedicijskim sastancima svake srijede u 18:30. Prvi radni sastanak zainteresiranih članova ekspedicije održan je 25.5.2017., a redovni sastanci održavani su do 26.7.2017. Ekspedicija je trebala krenuti u subotu 29.7.2017., dok je povratak planiran za 6.8.2017. Članica AO-a Iva Kaštela i njezin partner Klemen Gričar (UIAGM vodič, član ZGVS - Združenje gorskih vodnika Slovenije) otišli su početkom srpnja (?) u Chamonix, gdje je Klemen stalno angažiran kao vodič u području Centralnih Alpi - od Chamonixa do Monte Rose. Uz njihovu pomoć dobivali smo najnovije informacije o stanju ledenjaka i kuloara u blizini Chamonixa. Tako smo od njih dobili i informaciju da su se uvjeti na terenu u području Mt. Blanca znatno pogoršali uslijed izuzetno visokih temperatura i da bi uspon na vrh bio znatno naporniji i opasniji.

SS Mantova Hut, na putu prema Gniffetiju, snimio Dado Mesarić

67

ALPINISTI

Na osnovu tih informacija iz prve ruke, odlučeno je da se lokacija logora na Col du Geant promijeni i preseli u područje Monte Rose, i to u blizinu planinarske kuće Capanna Gnifetti (3647 m) na sedlo Col Vincent (4088 m), odnosno bivka Giordano al Balmenhorn (4167 m). Uslijed znatno napornijeg transporta opreme sa šatorima od gornje stanice žičare Passo dei Salati - Indren (3274 m) do Capanne Gnifetti cijela se grupa podijelila na dva dijela: GRUPA 1 Bivak Giordano al Balmenhorn (4167 m) Rene Lisac Tomislav Lopandić - Tomo Stipe Tutiš Gordan Bedenic - Beda Danijel Malenica - Buraz Tin Cvitković

GRUPA 2 Cp. Gnifetti (3647 m) Vladimir Mesarić - Dado Milivoj Uroić - Mili Lovro Stipaničić Maja Vuković Mirela Rakocija Iva Džeba

Uz neprestano praćenje vremenskih uvjeta i prognoze vremena, odlučeno je da će odlazak na ekspediciju biti u ponedjeljak 31.7.2017. rano ujutro. Transport članova izvršen je kombijem SOŽ-a (osam članova) i korištenjem osobnog Dadinog automobila (4 osobe). Sticajem okolnosti obje su grupe stigle u Alagnu (1186 m) gotovo istovremeno.

Fizičke pripreme za ekspediciju ALPINISTIČKI ODSJEK Vladimir Mesarić (Dado) SPELEOLOŠKI ODSJEK Gross Venediger 15-17.6.2017.

Stipe Tutiš, Gordan Bedenić - Beda, Lovro Stipaničić, Danko Cvitković - Pješak, Tin Cvitković, Milivoj Uroić VISOKOGORSKA SEKCIJA Mirela Rakocija 10.06.

Samarske stijene (sjeverna i južna skupina) 17.-18.06. Grintovec, Dolgi hrbet i Skuta 15.-16.07. Put Mire Marko Debelakove, Kanjavac 22.-23.07. Velika Baba; Koroška Rinka Iva Džeba 10.06.

Samarske stijene (sjeverna i južna skupina) 17.-18.06. Grintovec, Dolgi hrbet i Skuta 22.-24.06. Ortler 16.07.

Medvednica (35 km, trening) Maja Vuković 15.-16.07. Put Mire Marko Debelakove, Kanjavac 22.-23.07. Velika Baba; Koroška Rinka (+ Turski žleb) SS Rene Lisac i Tomislav Lopandić pred odlazak žičarom, snimio Milivoj Uroić

68

ALPINISTI

WW Terasa Gniffetija, snimio Milivoj Uroić

69

ALPINISTI

Tijek ekspedicije Monte Rosa 2017 Uz Vladimira Mesarića kao vođe, Tomislav Lopandić i Rene Lisac su se kao članovi AOŽ priključili zajedničkoj ekspediciji odsjeka HPDŽ “Monte Rosa 2017”. Trebalo je kroz različite ciljeve uz zajedničku logistiku i druženje ostvariti zajedničko iskustvo članova različitih odsjeka HPDŽ. Pridruženi članovi AO, a u sklopu glavnog cilja, prihvatili su kao dužnost da, koliko bude u njihovoj mogućnosti, svoje alpinističke kompetencije iskoriste kako bi na siguran način proširili iskustvo u osvajanju 4-tisućnjaka ostalih članova, a prema njihovim individualnim željama i mogućnostima. S obzirom na različite lokacije smještaja i na mali broj članova AO koji bi pratili i poveli na uspon ostale članove, unutar podgrupe usmjerene na kontinuirani boravak iznad 4000m, Tomislav i Rene su se usmjerili na praćenje, educiranje, motiviranje i eventualno vođenje u smjerove preostala četiri člana ekspedicije - potencijalne dvije naveze po tri člana.

Ostalih 5 članova ekspedicije smještenih u domu pratio je i na terenu usmjeravao vođa ekspedicije, Dado.

Plan Cilj podgrupe - GRUPE 1 - bio je dići se žičarom što više i postaviti visinski logor iznad 4000m, u blizini Vincent Piramide, te od tamo osvajati vrhove iznad 4000m, a prema mogućnostima obaviti i neke alpinističke uspone na njih. Plan je bio takav da se postepeno povećava složenost uspona i kroz to se prati kako se članovi grupe: snalaze u uvjetima na terenu, fizički osjećaju na visini, motiviraju i demotiviraju, itd., te ih se prema tome dalje usmjerava. Redoslijed po danima i donesene odluke su bile sljedeće:

SS Ranojutarnje pripreme i navezivanje pred uspon na Dunant spitze 4632 m, snimio Rne Lisac

70

SS Stipe Tutiš SOŽ, snimio Rene Lisac AOŽ

ALPINISTI WW Sudionici pohoda na Parrotspitze-u 4432 m snimio Rene Lisac

1. DAN – PONEDJELJAK, 31.7.2017.: GRUPA 1: Zagreb - Alagna - Punta Indren (3200m) Odlazak s posljednjom žičarom do Paso dei Salati i transport sve opreme i aklimatizacija do Rif. Vincent?-Punta Indren na visini od 3200m, spavanje u šatorima. Nakon 1h i 30min hoda svi se dobro osjećaju i bez problema kreću s 25-30 kg teškim ruksacima.

GRUPA 2: Zagreb - Alagna Noćenje u kampu Alagna.

2. DAN – UTORAK, 1.8.2017.: GRUPA 1: Punta Indren (3200m) - Bivak Giordano, Balmenhorn (4167m) Pristup do Bivka po ledenjaku u trajanju 7-8h. Prema osjećaju i snalaženju na terenu grupa se dijeli na dvije trojke, jedna (Stipe, Buraz i Beda) ide po standardnom putu preko litice dok druga (Tomo, Tin i Rene) penje kroz direktnu grapu prema Gnifetti. Unatoč zatvaranju u oblak svih šest članova uspješno dolazi na Bivak.

GRUPA 2: Alagna – Capanna Gnifetti Transport žičarama iz Alagne do gornje stanice žičare Passo dei Salati - Indren (3275 m). Odlazak na kuću Capanna Gnifetti. Noćenje u kući (obavezna rezervacija smještaja!) uz polupansion/noćenje s doručkom.

3.DAN – SRIJEDA, 2.8.2017.

GRUPA 1: Biv. Giordano, Balmenhorn (4167m) - Ludwigshohe (4341m) - Parrotspitze (4432m) Jutarnji odmor, testiranje stanja članova po laganim i bliskim 4-tisućnjacima, izviđanje terena prema Pt. Gnifetti i Pt. Daufour. Svih šestoro dobro podnose visinu, kreću se brzo i dobro savladavaju teškoće u trosatnoj turi: penjanje i otpenjavanje strmih padina i grebena dva spomenuta vrha. Zaključuje se da je šestorka u dvije naveze spremna probati ići prema pt. Daufour. Popodne se koristi za odmor i sve oblike pripreme za sutrašnji pokušaj - izvrsna timska energija i zajednička motivacija za težak i složen cilj. Prognoza najavljuje popodnevno zatvaranje u oblak, no unatoč tome djeluje kao najbolji dan za pokušaj.

SS Uspon na Dunant spitze, snimio Tomislav Lopandić

GRUPA 2: Capanna Gnifetti – Vincent Piramide (4215 m) Uspon na Piramide Vincent uz pogoršanje vremena i s vrlo jakim vjetrom na sedlu između Piramide Vincent i Belmnehorna. Uslijed toga planirani odlazak do bivka Gordano je izostao i cijela se grupa spustila do kuće Gnifetti. Noćenje u kući Capanna Gnifetti.

71

ALPINISTI

4. DAN – ČETVRTAK, 3.8.2017.

GRUPA 1: Biv. Giordano, Balmenhorn (4167m) - Dunantspitze (4632m) Pokušaj glavnog uspona ekspedicije, Doufourspitze. Vojničko spremanje i u 5:30 kretanje navezanih uz ledenjak.

Vremenski korektan dolazak pod Zumsteinspitze u 7h, ali kod Stipice se ukazuju visinski problemi, te mu se u odustajanju prijateljski pridružuju Buraz i Beda. To se pokazalo kao ispravna odluka, obzirom da bi zbog tehničke zahtjevnosti vrha i manjka potrebnog alpinističkog znanja i iskustva naknadno odustajanje bilo opet nužno ali složenije.

Naveza Tomislav, Tin i Rene polako ali sigurno i uspješno, po izrazito jakom vjetru osvaja do 12h Dunantspitze (4632m) te zbog vremenske prognoze i umora odustaje od napredovanja po grebenu do Daufourspitze. Zahtjevan silazak - i uspon na Zumstein u povratku - uspješno obavljaju te se iscrpljeni iza 18h vraćaju u bivak.

GRUPA 2: Capanna Gnifetti – Biv. Giordano, Balmenhorn (4167m) - Ludwigshohe (4341m) Dado ostaje u domu zbog potrebnog odmora, a ostatak grupe samostalno odlazi na Balmerhorn (4167 m) na bivak Giordano (dva naveza: Mirela, Maja i Iva te Lovro i Milivoj).

Nakon kraćeg odmora svih se petero penje na Ludwigshoehe (4342 m) i vraca u bivak na noćenje. Noćenje u bivku Giordano, Balmenhorn (4167m) zajedno sa Grupom 1. U bivku su noćile Grupa 1, Grupa 2 (bez Dade), dvije poljske alpinistice te jedan Talija, Luca - dakle 14 osoba u bivku za 6 osoba.

GRUPA 3 (DADO): Dadin boravak u domu Capanna Gnifetti. Noćenje u istoj kući.

5. DAN – PETAK, 4.8.2017.

GRUPA 1: Biv. Giordano, Balmenhorn (4167m) - Corno Nero (4321m) Odmor i alpinistički uspon na susjedni Corno Nero (4321m). Članovi AO su se za taj dan stavili na raspolaganje da s bilo kim iz grupe odrade kratke alpinističke uspone. Za to je izrazio želju Beda, a zatim i Tin, Mirela i Maja - nakon što odrade uspone na obližnje vrhove. Tomo, Rene i Beda popeli su ledeni i miksani smjer u tri dužine, a još dva uspona u iščekivanju ostalih zainteresiranih popeli su Tomo i Rene.

Nažalost, oblaci su zatvorili vrh pa su ostali odustali od alpinističkih uspona. U potrazi za signalom na mobitelu, Rene još jednom penje i skija Vincent Piramide. Stipu je uhvatila visinska bolest s glavoboljom i povraćanjem te mora u dolinu. Odlučuje spustiti se u Alagnu, Beda i Buraz ga prate i poslijepodne dolaze u kamp „Alagna“.

72

GRUPA 2 (bez DADE): Odlazak na turu na Zumsteinspitze (4563 m). Milivoj zbog umora odlučuje podno grebena za vrh pričekati ostatak grupe tako da se Lovro pridružuje navezi Mireli, Maji i Ivi, i oni se penju na vrh. Uspon na planirani Parrotspitze se propušta jer je grupa odlučila da bi to vrijeme iskoristila za penjanje s Reneom i Tomislavom na obližnji Corno Nero. Dolaskom u bivak za penjanje su Mirela i Maja, ali se zbog promjene vremena od penjanja odustaje. Mirela, Maja, Milivoj i Iva spuštaju se na dom Gnifetti, a Lovro ostaje u bivku.

DADO: U toku dana se i Dado spušta u Alagnu.

DIO GRUPE 1: Stipe, Beda i Buraz, te Dado sva četvorica noće u kampu.

6. DAN – SUBOTA, 5.8.2017.: GRUPA 1: Biv. Giordano, Balmenhorn (4167m) – Alagna Rene, Tomo, Tin i Lovro vrlo rano odlaze do gornje žičare Indren i silaze u dolinu s prvom jutarnjom vožnjom.

GRUPA 2: Cabanna Gnivetti – Alagna Preostali članovi Grupe 2: Iva, Maja, Mirela i Milivoj vrlo rano silaze s Cabanne Gnifetti do žičare i zajedno s Grupom 1 silaze u Alagnu. Sastanak svih 12 članova ekspedicije: analiza postignutog. Uslijed drugih obaveza Stipe, Milivoj, Tin, Buraz, Lovro, Rene i Tomo odlaze za Zagreb.

GRUPA Breithorn: Preostali članovi ekspedicije – Dado, Maja, Mirela, Iva i Beda - formiraju GRUPU Breithorn i odlaze za Cerviniju.

Dolazak u Cerviniu i provjera mogućnosti odlaska žičarama do Platoa Rosa. Smještaj u kampu oko 10 km od Cervinije.

7. DAN – NEDJELJA, 6.8.2017.: GRUPA Breithorn: Cijela grupa odlazi prvom žičarom iz Cervinije do Plato Rosa. Po dobrom vremenu uspon na Zapadni vrh Breithorna, 4165 m. Maja dolazi na vrh za oko 2,5 h, a svi ostali oko pola sata kasnije. Povratak u dolinu. Povratak u isti kamp kao i dan ranije.

8. DAN – PONEDJELJAK, 7.8.2017.: GRUPA Breithorn: Povratak u Zagreb.

ALPINISTI

SS Sudionici pohoda u Alagna-i pred polazak na žičaru, snimio Danijel Malenica

POPIS USPONA 1.8.2017. utorak XX Grapa na ledenjak pod Rif. Gnifetti, smjer 55°, 100m; Rene, Tomislav, Tin XX Balmenhorn, pristup na vrh, 4167m; svi XX Vincent Piramide, pristup na vrh 4215m; Rene 2.8.2017. srijeda XX Ludwigshohe (4341m), pristup na vrh 4341m; Beda, Buraz, Rene, Stipe, Tomislav, Tin XX Parrotspitze (4432m), pristup na vrh 4432m; Beda, Buraz, Rene, Stipe, Tomislav, Tin XX Vincent Piramide, pristup na vrh 4215m; Dado, Maja, Mili, Mirela, Iva, Lovro 3.8.2017. četvrtak XX Balmerhorn, Pristup na vrh 4167 m, iz doma Gnifetti (3647 m), Iva, Maja, Mirela, Milivoj, Lovro XX Ludwigshohe, pristup na vrh 4341m; Maja, Mili, Mirela, Iva, Lovro XX Zumsteinspitze, pristup na vrh 4563m; Rene, Tomislav, Tin XX Zumsteinspitze, sjeverni greben, 50°-60°, 150m, M3 Rene, Tomislav, Tin XX Dunantspitze, južni greben, M3-4, 300m; Rene, Tomislav, Tin XX Punta Gnifetti, pristup na vrh 4554m; Rene 4.8.2017. petak XX Corno Nero, JZ kuloar, 65°/50°-60°, M3, 150m; Beda, Rene, Tomo XX Corno Nero, pristup na vrh, 45°, 70m; Tomo, Rene XX Corno Nero, Direkt na madonu, 90°/50°-60°, M4, 50m; Tomo, Rene

XX Zumsteinspitze, pristup na vrh 4563m; Iva, Lovro, Maja, Mirela XX Vincent Piramide, pristup na vrh 4215m; Rene 6.8.2017. nedjelja XX Breithorn, pristup na zapadni vrh 4165 m, Maja, Mirela, Iva, Beda, Dado

SKIJAŠKI SPUSTOVI - RENE LISAC 1.8.2017. utorak XX Vincent Piramide, sjeverna padina, ski spust, S3/30°-40°, 200m 2.8.2017. srijeda XX Parrotspitze, zapadna padina, ski spust, S3-4/35°-45°, 250m XX Ludwigshohe-Corno Nero pobočje, ski spust, S3/30°-40°, 250m 3.8.2017. četvrtak XX Zumsteinspitze, JI greben, ski spust, S3-4/35°-45°, 150m XX Punta Gnifetti, zapadna padina, ski spust, S3-4/35°-45°, 100m 4.8.2017. petak XX Vincent Piramide, sjeverna padina, ski spust, S3/30°-40°, 200m 5.8.2017. subota XX Balmenhorn-Gnifeti, ledenjački spust, S3/20°-40°, 2200m

73

Speleolozi 76 84 88

74

Crtice iz speleologije Kojina jama - meni najljepša Vlado Božić

Gvozdenica, snimio: Milivoj Uroić

75

SPELEOLOZI

Crtice iz speleologije Napisala: Valerija Butorac

S

peleološka aktivnost u očima promatrača ponekad zna biti nejasna ili bolje rečeno mistična. Što to speleolozi rade u mraku prirodnih šupljina kojima hrvatski krš obiluje? Kako izgleda rad speleologa „u uredu“ i na terenu, zašto se sve to radi i na koji način? Odgovore potražite u fotografijama i popratnom tekstu u nastavku.

Tko se to bavi speleologijom?

Speleološko istraživanje je cijeli niz aktivnosti. Za provođenje speleološke djelatnosti potrebno je završiti speleološku školu pod vodstvom educiranih i iskusnih speleologa kako bi se dobila potrebna znanja i vještine. Neke od vještina su savladavanje vertikala i baratanje spravicama za penjanje i spuštanje, izrada čvorova, orijentacija, bivakiranje, poznavanje opasnosti na planini te u speleološkim objektima te čak i etika tj. ponašanje pri odlasku na teren

SS Čišćenje onečišćenog speleološkog objekta, Jama Korčinka, snimila Matea Talaja

76

i tijekom cjelokupnog boravka u speleološkim objektima i na putu do njih. Prvi korak prema bavljenju ovom istraživačkom aktivnošću je edukacija te polaganje teorijskog i praktičnog dijela ispita nakon kojeg se stječe naziv speleolog-pripravnik. Edukacija se provodi po standardima i pod okriljem krovne organizacije Komisije za speleologiju HPS-a.

Nakon što su obučeni za speleološku djelatnost, speleolozi u vikend istraživanjima odlaze u prirodne podzemne šupljine (špilje, jame), umjetne speleološke objekte (tuneli, rudnici), potopljene speleološke objekte, posjećuju turistički uređene te onečišćene speleološke objekte.

Prije bilo kojeg odlaska na teren potrebno je odraditi logistički i uredski dio posla. Jedan od zadataka speleologa je proučiti područje na koje se odlazi (postojeći planinarski i ostali putevi, dijelovi terena s potencijalom pronalaska speleoloških objekata, minsko sumnjiva područja, itd.).

SPELEOLOZI TT Speleološka škola HPD SO Željezničar - upoznavanje s osobnom speleološkom opremom, snimio Danko Cvitković

SS Detalj iz Jopićeve špilje, snimio Vlado Božić

SS Polazak do mjesta istraživanja i transport opreme, istraživanje jame Muda labudova, snimio Danijel Malenica

77

SPELEOLOZI

Jedna od zanimljivosti i izazova u radu speleologa jest činjenica da se speleološka aktivnost većinom odvija na najnepristupačnijim terenima obzirom da se na takvim područjima nalazi velik broj speleoloških objekata. Uz tu činjenicu ide ona druga, da na mjestima gdje se odvija speleološka aktivnost nema apsolutno nikakve planinarske infrastrukture (putevi, skloništa). Stoga je osim osobne planinarske i speleološke opreme potrebno spakirati sve što je potrebno da grupa ljudi dva, tri dana živi i radi na planini i u njezinoj unutrašnjosti. Dakle pakira se sve, oprema za istraživanje speleoloških objekata te sve što je potrebno od osobne oprema za dva-tri dana boravka u prirodi.

Postoji nekoliko vrsta speleoloških akcija. Ponekad se odlazi na rekognosciranje terena, a ponekad se istražuju već znani nam speleološki objekti ili se obilaze oni stari kako bi se prikupili podaci koji nedostaju.

Iako, niti jedan speleolog neće hodati do poznatog objekta i praviti se da nije uočio novu rupu. Rekognosciranje je djelatnost koju obavljamo gotovo uvijek, bilo to usput ili ciljano. Odabir objekta kojeg ćemo istraživati primarno ovisi o vremenu i ljudstvu s kojim raspolažemo. Rekognosciramo i istražujemo manje objekte najčešće u vikend terenima. Naj-

SS Rekognosciranje terena, Crnopac, snimila Tila Medenica

78

zahtjevnije akcije našeg Odsjeka odviju se u već poznatim objektima velikih dimenzija koji nisu do kraja istraženi. Kako izgleda jedan takav teren pogledajte na slikama u nastavku.

Prilikom rekognosciranja terena speleolozi se često kreću po izuzetno zahtjevnim terenima, daleko od planinarskih ili bilo kakvih drugih puteva. U takvim slučajevima dobra priprema, orijentacija i fizička spremnost su dobitna kombinacija, jer je potrebno sa sobom nositi svu potrebnu opremu za istraživanje objekta Prije ulaska u objekt potrebno je odrediti uloge svih članova tima, raspodijeliti opremu, dogovoriti hodogram akcije te početi istraživati.

Savladavanje vertikala zna biti zabavno, posebice ako uže zadovoljavajućom brzinom klizi kroz stop-descender - spravicu za spuštanje. Najviše objekata u Hrvatskoj su zapravo vertikalnog karaktera, stoga je savladavanje vertikala (u oba smjera) najčešći način kretanja u speleološkim objektima. Uski dijelovi objekata nisu svima jednako uski. Također, pred speleologa stavljaju nekoliko mogućnosti. Hoću li na glavu ili na noge? S opremom ili bez nje? U određenim nivoima objekata dolazi se do stalno plavljene zone kojom zapravo protječe vodeni tok. Tada nema drugog izbora nego nastaviti dalje.

SS Napredovanje kroz vertikalne kanale, jama Muda labudova, snimila Petra Kovač - Konrad

SPELEOLOZI TT Priprema za odlazak u speleološki objekt, jama Kveha, snimio Danijel Malenica

SS Napredovanje kroz uske prolaze, jama Muda labudova, snimio Dalibor Jirkal

SS Napredovanje kroz potopljene dijelove objekta, Dragića pećina, snimio Danko Cvitković

79

SPELEOLOZI

SS Ponekad se koriste i prijevozna sredstva, Babina jama, snimio Dalibor Jirkal Nakon svih prebrođenih (ponekad i doslovno) prepreka i izazova kada ekipa istraživača dođe na željeno mjesto počinje drugi dio zadatka, a to je topografsko snimanje objekta. Iz topografskog nacrta dobivamo niz informacija, pomoću kojih u konačnici slažemo slagalicu krškog podzemlja Hrvatske te stanja i izgleda jednog od najvažnijih resursa, krškog vodonosnika.

Nakon napornog rada potrebno je odmoriti se i okrijepiti u bivku. Bivak se postavlja u velikim i objektima zahtjevnim za istraživanje te služi kao baza za daljnje napredovanje ili kao odmorište. Mjesto za bivak pomno se bira uzimajući u obzir niz parametara: strujanje zraka, prisutnost i smjer vode te zaravnjenost površine.

Neki od elemenata bivka u podzemlju su: crveni šator tzv. Štajnberg, kuhinja u kojoj je odložena sva hrana i pribor za konzumiranje iste te oružarstvo. S obzirom na 100% vlagu i niske temperature u štajnbergu se zrak zagrijava plinskim kuhalom i ljudskim tijelima te se postižu koliko toliko prihvatljivi uvjeti za spavanje i boravak. Život u bivku odvija se u potpuno drugačijem ritmu od onoga izvan speleološkog objekta. Bitna razlika su neke od konstanti, a to su: mrak, vlaga i hladnoća. U takvim uvjetima vrijeme i aktivnosti se organiziraju s obzirom na broj ljudi koji se nalazi u objektu te kapacitet bivka. Najčešće dok jedna ekipa spava, druga ekipa istražuje u neistraženim dijelovima objekta te se tako

80

SPELEOLOZI

SS Bivak u jami, jama Meduza, snimio Danko Cvitković izmjenjuju u dogovorenom ritmu (primjerice svakih 6 ili 8 sati). Osim samog kapaciteta bivka, ulogu igra i želja za time da se vrijeme provedeno „dolje“ što bolje iskoristi i da se obavi što više posla.

Osim navedenog jedna od zanimljivih komponenti boravljenja i rada u podzemlju je podzemna gastronomija. Glavni izvor energije u podzemlju su masti te sve što je izuzetno kalorično i zapakirano u što manje i lakše pakiranje.

Kroz dan (ili noć?) konzumiraju se razne suhomesnate prerađevine, sir, namazi, paštete, a za desert tu su čokolade, keksi i energetske pločice. Od napitaka na prvom mjestu je čaj od cedevite, zatim čaj vulgaris, a u doba adventa speleolozi se znaju počastiti i kuhanim vinom.

Nakon odrađenih zadataka slijedi povratak na površinu, koji ne predstavlja kraj terenskih aktivnosti. Nakon izlaska van slijedi povratak u istureni logor od kojeg se kreće prema vozilima i povratku u civilizaciju. Spoj vlage i blata nije dobitna kombinacija za skupocjenu opremu stoga se uvijek brinemo da nam skupna i osobna oprema u Zagreb stigne čista i sprema za buduće akcije.

SS Oprema nakon izlaska iz objekta, snimio Dalibor Jirkal

WW Topografsko snimanje objekta, snimio Danijel Malenica

81

SPELEOLOZI

Ako je bilo tko pomislio da je tu kraj, mora da se prevario. Naime, povratkom u Zagreb počinje jedan drugi dio speleološke aktivnosti, onaj manje prljav. Potrebno je urediti i digitalizirati nacrte te u konačnici rezultate istraživanja objaviti i obznaniti cijeloj speleološkoj zajednici, a ponekad i sveukupnoj javnosti. Svaki istraženi objekt te svi prikupljeni podaci o njemu (fotografija ulaza, koordinate ulaza, topografski nacrt te ispunjen zapisnik) predaju se u arhivu našeg Odsjeka. Svrha arhive je sustavno praćenje rezultata istraživanja Odsjeka te organizacija podataka o istraženim speleološkim objektima. Mogli bismo reći, naša prava mala škrinjica s blagom tj. znanjima o dijelu Hrvatskog podzemlja istraženog od strane članova HPD SO Željezničar.

SS Topografski nacrt Jame vjetrova na Crnopcu

Rezultate istraživanja primarno objavljujemo u časopisu „Speleolog“ koji je od 1953. godine glasilo našeg Odsjeka. Speleolog je prvi časopis takvog karaktera u tadašnjoj Jugoslaviji i na Balkanu. U zamjenu za naš časopis, Odsjek prima speleološke publikacije iz cijelog Svijeta te se možemo pohvaliti da imamo jednu od najvećih speleoloških knjižnica u Hrvatskoj.

Aktivnosti koje se odvijaju unutar SO Željezničar različitog su karaktera, a okosnica svih je jedna - svi dijele istu strast

82

SS Časopis „Speleolog“ prvi broj i 56-ti broj prema nepoznatom, u ovom slučaju podzemlju i svim aspektima te zapravo kompleksne djelatnosti. Potrebno je izuzetno puno ljudstva te još više njihove volje kako bi se odradili svi zadatci koji su stavljeni pred nas. U speleologiji, kao i u sličnim aktivnostima kojima se pojedinci bave u slobodno vrijeme, a uključuju određen rizik zapravo nema univerzalnog odgovora na pitanje zašto. No, zasigurno je kod svakog od speleologa u igri malo znatiželje, malo avanturizma, mrvica ludosti i obilje ljubavi prema prirodi i njezinim čarima.

XX Jezerce u Gornjoj Cerovačkoj špilji, snimio Vlado Božić

SPELEOLOZI

83

SPELEOLOZI

Kojina jama meni najljepša

84

SS Bijelo na crvenom

Napisao i snimio: Vlado Božić

SPELEOLOZI

SS Trubice

D

ogodilo mi se više puta da me prijatelji nespeleolozi, a često i speleolozi, pitaju koja mi je u Hrvatskoj najljepša špilja. Tada odogovaram, bez puno razmišljanja, jer sam to već ustnovio ranije, da je to Kojina jama, u stvari špilja s jamskim ulazom. Jer, vidio sam mnogo i špilja i jama u kojima ima špiljskih ukrasa – običnih i neobičnih sigastih oblika i boja, ali u špiljskom dijelu Kojine jame ima toliko raznovrsnih oblika i toliko kombinacija boja i to na relativno malom prostoru. Treba napomenuti da su np. Cerovačke špilje (Donja i Gornja) mnogo veće od Kojine jame, i da u njima ima također mnoštvo prelijepih sigastih oblika i boja, ali se detalji iz tih špilja izgube u velikom prostoru. U Kojinoj jami svakog posjetitelja privuku razni detalji, a ima ih mnogo. Slike nekih detalja sam izdvojio i već objavio u svojim ranijim publikacijama, ali nije na odmet prikazati ih i u ovom časopisu.

U literaturi se Kojina jama prvi puta spominje1985. u opisu istraživanja zagrebačkih speleologa špiljskog sustava Panjakov ponor – Kršlje, odnosno u opisu Mašvine, područja između Slunja i Korane, ali se jama ne opisuje (Čepelak, 1985). Kojina se jama opet spominje 1999. u vijestima o istraživanju karlovačkih speleologa na Mašvini, navodi se samo da je jama duga 243 m i duboka 108 m (Bočić, 1999.).

Ljepote Kojine jame spominju se i predstavljaju slikama u

WW Tanki stalagmit

SS Bijeli stalaktiti i bijeli stalagmit

boji prvi puta tek 2002., bez opisa jame (Uroić, 2002). Detaljno sve o Kojinoj jami, uključujući i topografski nacrt, dali su 2003. karlovački speleolozi članovi SO-a PD «Dubovac», Speleološkog društva «Karlovac» i Speleološkog kluba «Ursus spelaeus» (Bočić, Bačurin, Mihalić, 2003.).

Speleološka istraživanja Kojine jame započeli su zagrebački speleolozi koncem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, i to članovi Speleološkog odsjeka PD «Zagreb-Matica». Tijekom 1979, 1980. i 1981. u više su navrata istraživali jamu i izradili topografski nacrt, ali o svojim istraživanjima nisu ništa objavili, a SO je uskoro prestao s radom. Prilikom preselenja Društva u nove prostorije izgubljena je sva dokumentacija Speleološkog odsjeka,, pa tako i speleološki nacrt s ostalom dokumentacijom. Srećom, tridesetak kolor- diapozitive s tih istraživanja sačuvao je Zdeslav Tajić, tada pročelnik SO-a, s imenima sudionika istraživanja: Zdeslav Tajić, Lidija Audi, Bojan Flariani, Zrinka Peruško.

Nema podataka da je itko od tada pa do kasnih 90-ih godina posjećivao Kojinu jamu. Kada su karlovački speleolozi 1999. istraživali na brdu Mašvini istražili su i toopografski snimili Kojinu jamu te o tome objavili vijest u svom časopisu Speleo’zin. Detaljno istraživanje Karlovčani su obavili 2003.

85

SPELEOLOZI

WW Izrada topografskog nacrta Brdo Mašvina sastoji se od naslaga vapnenca geološke starosti gornje krede i u njima je nastala Kojina jama, a uzdiže se iznad okolnog ravničarskog terena za oko 250 m, najviši vrh je Cager (577 m). Ulaz se nalazi na strmom sjeveroistočnom obronku brda, iznad korita rijeke Korane (granice s Federacijom BiH), udaljen oko 500 m od Radulovićevog vrha (548 m). Otvor je lijevkastog oblika, gore promjera 15-ak metara, koji se suzuja na promjer oko 5 metara. Ulazna vertkala, duboka 35 m dovodi speleologa na vrh strmog sipara velike Ulazne dvorane, veličine 85 x 35 metara. Već sa užeta kojim se silazi u jamu vide se veliki bijeli stalagmiti, visoki do 5 m. Iz te dvoran nastavlja se, u smjerusjeverozapada, špiljski kanal dug oko 350 m. To je najljepši dio špilje. U Ulaznoj dvorani nalazi se jama kojom se može spustiti do dubine 87 m a pri kraju špiljskog kanala jama kojom se dolazi do najniže točke jame na dubini od 109 m. Dijelovi Kojine jame ispod špiljskog kanala obiluju blatom i nisu zanimljivi za posjećivanje. Uz glavni špiljski kanal ima i manjih odvojaka. koji obiluju prekrasnim sigastim ukrasima. Međutim, špiljski kanal nije lako prohodan, treba se penjati, spuštati, provlačiti, puzati, ali se napor isplati. Treba se kretati polako i uočavati detalje kojih ima na sve strane. Ukupna duljina svih kanala Kojine jame iznosi 580 m.

Vijest o ljepoti sigastih ukrasa u jami brzo se proširila pa su je počeli posjećivati i drugi speleolozi, među kojima i članovi SO HPD «Željezničar» iz Zagreba. U nekoliko je navrata, od 2003., napravljeno mnogo lijepih snimaka koji prikazuju raznovrsnost oblika i kombinacije boja sigastih ukrasa. Radi lakše orijentacije po špiljskom kanalu speleolozi su pojedinim dijelovima kanala i pojedinim sigama dali svoje nazive, npr. Tanki stalagmit, Svinuti stalagmit, Sigograd, Šuma, Trubica, Pimpek, Šareni saljev, Bijeli saljev, Zatvor, Čikobernica, Blizanci, Kramp, Bijeli luk, Kvržice, Ventil i dr.

U Kojinoj jami žive šišmiši i mnoge druge teško vidljive špiljske životinje.

Za sada, zbog ulazne vertikale duboke 35 m, Kojinu jamu mogu posjetiti samo speleolozi.

Literatura: Marijan Čepelak, 1985: Špiljski sustav Panjkov ponor – Kršlje. Speleolog, Zagreb, god. 30/31, za 1982.-1983., str. 21-27 Milivoj Uroić, 2002: Kojina je to jama? Hrvatski planinar, Zagreb, br.

7-8, str. 232-233 Neven Bočić, 1999: Ponovo istraživanje na Mašvini. Speleo’zin, Karlovac, br. 11, str. 30 Neven Bočić, Željko Bačurin, Antonio Mihalić, 2003: Speleološki objekti na području brda Mašvina. Speleo’zin, Karlovac, br. 16, str. 16-21

86

WW Kojina jama nije lako prohodna - treba se penjati i spuštati, puzati i provlačiti se

SS Šišmiš -čuvar špilje SS Pred ulazom u šumu 87

SPELEOLOZI

Vlado Božić Uredništvo časopisa Cipelcug

Predstavljamo vam najstarijeg aktivnog člana Speleološkog odsjeka Hrvatskog planinarskog društva «Željezničar», ujedno i najstarijeg aktivnog speleologa u Hrvatskoj - našeg Vladu Božića, popularnog Bolteka, koji sada ima 82 godine.

SS Vlado u Kojinoj jami, 18. 10. 2015., snimio Milivoj Uroić

R

ođen je 17. siječnja 1936. u Križevcima. Školovao se u Križevcima, Petrinji i Zagrebu. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu stekao je 1962. zvanje diplomiranog inženjera brodogradnje a na Fakultetu za fizičku kulturu, također u Zagrebu, zvanje instruktora speleologije.

88

Radio je u poduzeću Jugomontaža 1963.-1964. i u Tvornici željezničkoh vozila «Janko Gredelj» 1965. – 1999. (punih 35 godina). U mirovini. je od 31. prosinca 1999.

U špilji je bio prvi put 1947. (na školskoj ekskurziji u Postojnsku špilju), a posjećivati planine te istraživati špilje

SPELEOLOZI

i jame počeo je 1951. kao pomagač planinaru i speleologu Vladi Horvatu. Od 1955. do danas redovni je član Speleološkog odsjeka Hrvatskog planinarskog društva “Željezničar” u Zagrebu. Uz to od 2001. počasni je član Društva za istraživanje i snimanje krških fenomena i od 2006. počasni član Hrvatskog biospeleološkog društva.

Obnašao je kao speleolog mnoge dužnosti. U planinarskom društvu bio je član Upravnog odbora 1970.-1971. i predsjednik Suda časti 1974-1980. što je i od 2000. danas (2017.).

U Speleološkom odsjeku bio je tajnik 1957.-1958., tehnički referent 1958.-1962. i 1974.-1980., pročelnik SO-a 2000., član redakcije časopisa Speleolog 1968.-2006., glavni urednik časopisa od 2006. – 2016. i član uredništva od 2017.

U Planinarskom savezu Hrvatske (PSH) odnosno Hrvatskom planinarskom savezu (HPS) bio je tajnik Komisije za speleologiju PSH 1960.-1961., predsjednik Komisije za speleologiju KS PSH/KS HPS od 1963.-1999. (punih 36 godina!), član predsjedništva PSH 1964.-1987., član uredništva časopisa Naše planine / Hrvatski planinar od 1983. - danas (2017.) i predsjednik Suda časti HPS od 2003. - danas (2017.).

U Komisiji za speleologiju HPS, kao član Povjerentva za speleološku dokumentaciju zadužen je za povijest speleologije.

U Planinarskom savezu Jugoslavije (PSJ) bio je inicijator i osnivač Podkomisije za speleologiju u Komisiji za alpinizam i speleologiju PSJ od 1964.-1967. te prvi i jedini predsjednik Koordinacijske komisije za speleologiju PSJ od 1967.-1991. (pune 24 godine).

U Savezu speleologa Jugoslavije (SSJ) bio je predsjednik Komisije za spašavanje 1968.-1976., predsjednik Komisije za speleološko obrazovanje 1984.-1991. i suradnik Biltena SSJ 1985.-1988.

U Međunarodnoj speleološkoj uniji (Union International de Spéléologie) član Komisije za spašavanje 1971.-1976. i član Radne grupe za umjetno podzemlje 1992.-1998.

Planinarski naziv speleolog-suradnik stekao je 1955., speleolog-pripravnik 1956., speleolog (bez polaganja ispita) 1970. i značku br. 17, speleološki instruktor 1979. (po programu KS PSH) i zvanje instruktor speleologije 1980 (na Fakultetu za fizičku kultutru u Zagrebu). Naziv alpinist-pripravnik stekao je 1956. a čuvar prirode plasnina 1981. (počasna značka).

Već dugi niz godina predavač je i instruktor na speleološkim i planinarskim školama, tečajevima, seminarima i savjetovanjima i do sada na njima sudjelovao 167 puta, i to kao učenik 21 puta, kao predavač 152 puta, kao instruktor na terenu 47 puta i kao voditelj 21 puta, a koji puta je istovremeno obnašao nekoliko dužnosti.

Bio je sudionik raznih speleoloških skupova u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je do sada na 175 stručnih speleo-

SS Veliko sklonište u Markuševcu, 4.12.2016. snimio Kristijan Hmura loških skupova, od toga u Hrvatskoj 40 i 35 izvan Hrvatske i to u Sloveniji 13, u BiH 8, Srbiji 1, Crnoj Gori 1, Makedoniji 1, Belgiji 2, Nizozemskoj 1, Njemačkoj 1, Francuskoj 1, Luksemburg 1, Češkoj 1 i Mađarskoj – Rumunjskoj 1. Bez referata sudjelovao je 19 puta, a s referatom 41 puta, kao autor referata bez sudjelovanja 4 puta i kao organizator jedamput.

Vlado Božić je plodan speleološki pisac. Bio je autor i koautor 6 stručnih referata i autor 9 popisa speleološke literature (za potrebe školovanja KS PSH). Objavio je: “Literatura o speleološkoj opremi, tehnici i organizaciji istraživanja” (Beograd, 1978, str. 1-226 – fotokopirnom tehnikom), “Vodič kroz uređene špilje Hrvatske” (Zagreb, 1983, str. 1-32), “Speleološki turizam u Hrvatskoj” (Zagreb, 1999, str. 1-168), “Schauhöhlen in Kroatien” (Zagreb, 2001, str. 1-144), “Planinarska obilaznica - Špiljama lijepe naše”

89

SPELEOLOZI

SS Vlado u Špilji u kamenolomu Tounj, 5. 7. 2015., snimio Milivoj Uroić (Zagreb, 2003, str.1-48), «Speleologija u Hrvatskoj – speleološki priručnik» (Zagreb, 2003, str. 1-134), «Razvoj speleološkog nacrta – speleološki priručnik (Zagreb, 2004, str.

1-46), «Vodič po pristupačnim špiljama i jamama u Hrvatskoj» (Zagreb, 2009, str. 1-300), zajedno s Hrvojem Malinarom «Razvoj speleološke opreme i tahnike» (Zagreb, 2013, str. 1-192.), «Povijest proširivanja uskih prolaza u špiljama i jamama – speleološki priručnik (Zagreb, 2016., str. 1-20), «Razvoj rasvjete za speleološke potrebe» - speleološki priručnik (Zagreb, 2016. str. 1-36) i «Podzemlje kao slikarski motiv u Hrvatskoj, od 17. do 21. stoljeća – speleološki priručnik (Zagreb, 2017, str. 1-35).

Osim toga objavio je (do konca 2017.) 1132 članka (stručnih radova, vijesti, izvještaja i osvrta) u domaćim publikacijama (najviše u časopisima “Speleolog” i “Naše planine” odnosno “Hrvatski planinar”) ali i stranim publikacijama (u svim republikama bivše Jugoslavije, te u Francuskoj, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj).

90

Ne računajući referate na speeološkim skupovima održao je brojna predavanja o speleologiji članovima speleoloških udruga, planinarima i građanstvu, i to u: Zagrebu, Samoboru, Karlovcu, Rijeci, Dubrovniku, Petrinji, Varaždinu, Čakovcu, Križevcima, Koprivnici, Bjelovaru, Senju i Crikvenici, ali i izvan Hrvatske: u Beogradu, (Srbiji), Budimpešti (Mađarskoj), Sofiji (Bugarskoj), Moskvi (SSSR-u), Domain de Mozet (Belgiji), Monsu (Belgiji), Orthèzu (Francuskoj) i Maastrichtu (Nizozemskoj).

Posjetio je više uređenih špilja i jama u Europi i Australiji te sudjelovao u brojnim speleološkim istraživanjima.

Posjetio je ili istraživao gotovo 1000 špilja i jama u zemlji i inozemstvu te mnoge od njih topografski i fotografski snimio. Bio je među prvim speleolozima koji su 1957. svladali izravnu vertikalu od 200 m – u jami Čudinki na Plitvičkim jezerima (pomoću speleološkog vitla). Također bio je prvi hrvatski speleolog koji je sudjelovao u nekoj međunarodnoj speleološkoj ekspediciji u inozemstvu – 1961. u jami Sniežnoj u Poljskoj, tada duboke 760 m u kojoj se spustio 330 m

SPELEOLOZI

duboko, što je tada bio hrvatski rekord. Sudjelovao je u prvim istraživanjima i topografskim snimanjima Cerovačkih špilja koncem 50-ih godina i špilje Veternice početkom 60ih godina te velikim regionalnim istraživanjima Like i otoka Brača, koje je 1958.-1961.organiziralo Speleološko društvo Hrvatske. Također je sudjelovao u speleološkim istraživanjima koje je organizirao Institut za geološka istraživanja (vodili Srećko Božičević i Mirko Malez) za potrebe gradnje hidroenergetskih sustava početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. I naravno, sudjelovao je u većini akcija koje je organizirao SO i KS PSH/KSHPS. U nekoliko navrata nalazio se u opasnim situacijama, pa i smrtnim, koje su srećom sretno završile. Više puta sudjelovao je u humanitarnim akcijama – vađenju posmrtnih ostataka žrtava rata (II. svjetskog i Domovinskog rata).

Osobni rekordi spuštanja u jame su mu: 1961. u jami Sniežnoj u poljskim Tatrama -330 m, 1994. u Lukinoj jami -750 m i 1998. u Slovačkoj jami -430 m. Najdulje je u jami boravio 4 dana (u jami Sniežnoj u Poljskoj 1961. i špilji Veternici 1965.). Boravio je u najvećoj podzemnoj dvorani u Europi – u dvorani La Verna u jami Saint Pierre Martin u Pirinejima na granici Francuske i Španjolske, veličine 300 x 300 x 150 m.

Zajedno s Ivicom Posarićem konstruirao je padomjer (instrument za mjerenje dužine i visine nagnutih kanala u podzemlju) i lagano vitlo za istraživanje jama dubokih do 150 m (danas izložak u Speleološkom muzeju SO HPD “Željezničar”), te izradio nacrte penjalica, spuštalica i drugih spravica za penjanje i spuštanje po užetu radi vlastite izrade. U TŽV «Gredelj» obavio je osamdesetak statičkih ispitivanja speleoloških užeta i gurtni raznih proizvođača (starih i novih) te rabljenih karabinera.

Fotografiranjem se bavi od 1961. i sada raspolaže sa zbirkom od nekoliko tisuća snimaka (diapozitiva i digitalnih slika).

O Vladi Božiću objavljeno je do sada 48 kratkih biografija i osvrta na njegove knjige.

Odlikovan je najvišim priznanjima planinarskih i speleoloških udruga, od kojih su važnije: plaketa Planinarskog saveza Zagreba, zlatni znak i plaketa Planinarskog saveza Hrvatske, zlatni znak Planinarskog saveza Jugoslavije, zlatni znak Planinske zveze Slovenije, Zlatni znak Planinarskog saveza Srbije, diploma zaslužnog člana i diploma počasnog člana Saveza speleologa Jugoslavije, orden zvjezde Danice s likom Franje Bučara i Povelja Hrvatskog planinarskog saveza 2015.(postao počasni član HPS-a).

TT Vlado u Ledenici kod Studenaca, 10. 6. 2017, snimio Milivoj Uroić

91

PREDSTAVLJANJE KNJIGA

Vladimir Redenšek IZABRANI ČLANCI Napisao: Vlado Božić

K

njigu pod ovim naslovom priredio je krajem 2017.

Predrag Topić, ravnatelj Gradske knjižnice Dugo Selo, kao već 63. izdanje dugoselske Biblioteke Terra sancti Martini, a sadrži 125 stranica s 27 fotografija i posvećena je Vladimiru Redenšeku, jednom od zaslužnih stanovnika Dugog Sela.

Vladimir Redenšek rođen je 1889. u Odri kraj Zagreba. Živio je u Jaski i školovao se u Zagrebu, završio klasičnu gimnziju i započeo studij farmacije, ali je zbog materijalnih poteškoća napustio studij i 1914. se zaposlio u Dugom Selu na Željeznici i tu se nastanio. U Dugom Selu je živio do 1930. kada se preselio u Zagreb. Zbog zdravstvenih problema otišao je 1940. u prijevremenu mirovinu i 1972. umro.

Za vrijeme boravka u Dugom Selu bio je aktivni član tamošnjeg Hrvatskog Sokola (aktivni vježbač i funkcionar), ali i aktivni sudionik mnogih događanja u Dugom Selu. Tu je započeo svoju spisateljsku karijeru; pisao je i objavljivao razne članke od 1915. pa do 1969.

U predstavljenoj knjizi objavljen je kratki životopis Vladimira Redenšeka i njegovi izabrani članci raznovrsne tematike. Pisao je o zarobljenim Rusima u Dugom Selu, o moru, o zdravlju, o A. G. Matošu i I. S. Turgenjevu.

Napisao je nekoliko lovačkih anegdota, ali i ciklus od 10 članaka o životu i običajima Roma. Ipak, najznačajniji su mu članci pisani o prirodi, posebno o špiljama, koje je objavio u časopisima „Priroda” i „Naše planine”, gdje su objavljena 22 njegova članka. Članovima našeg Društva Vladimir Redenšek je zanimljiv zbog svog speleološkog djelovanja. Godine 1927. počeo se baviti planinarstvom, posjećivati špilje, proučavati i skupljati špiljske životinje, posebno kornjaše. Godine 1949. bio je prvi instruktor speleologije na

XX Vladimir Redensek 1951. u špilji Golubnjači na Plitvičkim jezerima, snimio Antun Markić

92

PREDSTAVLJANJE KNJIGA WW Vladimir Redenšek 1951. ispred jedne male špilje kod Sv. Ivana Zeline, snimo Vili Strašek

Jugoslavenskom planinarskom instruktorskom tečaju u Paklenici na kojem je mladi Vjenceslav Jurić postao „instruktor planinarstva”. Iste 1949. osnovao je Špiljarsku sekciju u PD „Zagreb”, prvu takvu sekciju u Jugoslaviji.

Godine 1950. prešao je u PD „Željezničar” i tu osnovao Špiljarsku sekciju. Bio je pročelnik ŠS do 1953. U PSH je 1952. postao referent za špiljarstvo, a 1954. pročelnik Komisije za špiljarstvo. Godine 1956. izdao je Pravilnik komisije za špiljarstvo. Zbog bolesti i drugih problema nije više bio aktivan u „Željezničaru”. Posjećivali su ga naši članovi Srećko Božićević i Branko Jalžić kojima je

postupno predavao svoju bogatu speleološku ostavštinu (bilješke o špiljama i špiljskim životinjama), koja je konačno završila dijelom u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu, a dio u arhivi našeg Speleološkog odsjeka. Nagrađen je Zlatnim znakom PSH i Zlaznim znakom PS Jugoslavije, a od 1972. je počasni član SO-a. SO mu se odužio postavivši mu 1976. jedinstven nadgrobni spomenik – sigu s pločom. Članovima HPD „Željezničar” knjiga je predstavljena na sastanku 28. studenog 2017, a 8. prosinca iste godine i stanovnicima Dugog Sela u Gradskoj knjižnici.

SS Vladimir Redenšek skuplja kukce 1951. u špilji Golubnjači na Plitvičkim jezerima, snimio Antun Markić

93

Markacisti 96

94

Zakaj markiramo?

95

MARKACISTI

Zakaj markiramo?

60 GODINA TRADICIJE PLANINARSKIH OBILAZNICA U HRVATSKOJ

Napisao i snimio: Robert Smolec

SS Veliki Zavižan

K

akvog li pitanja!? Sigurno ne zato kaj je jeger finiji kad se jede rukama zmazanim od farbe. Ili zato kaj volimo da kakav »poslušan« pes koji »niš neće« skoči na nas dok apliciramo marku na nečijem plotu. Pa ni zato kaj se taj posel osobito masno plaća… Ili da bi se pravili važnima i razmetali slikarskim umijećem...

Vjerovali ili ne, odgovori na pitanje iz naslova uglavnom se podudaraju s najčešćim odgovorima na temeljno pitanje: zašto planinarimo? Mnogi će reći: zbog zadovoljstva, užitka, uzbuđenja. I eto nas odmah u području primijenjene endokrinologije! Serotonin i endorfin, hormoni sreće i zadovoljstva, obilno se luče za vrijeme i nakon

96

markiranja, to je nepobitno dokazano. Postoji niz znanstvenih radova na tu temu. Hormoni me osobito »peru« kad nakon povratka s akcije u nitro razrjeđivaču perem boju s polustvrdnutih kistova. Jedina je bitna hormonska razlika između planinarenja, kao takvog, i markiranja, kao onakvog, u tome što pri potonjem (markiranju), barem u našim brdima, gdje nema mnogo eksponiranih staza, obično nismo pod adrenalinom pa uzbuđenje nije ključan motiv.

Hm, jedan moćan hormon manje, a ipak postoji nekolicina ovisnika - prilično neobično! Mora biti da u tom biznisu ima još nekakve droge.

MARKACISTI TT Prvi dodir kista Vjerojatno neću pogriješiti ustvrdim li da je jedan od motiva zacijelo i altruizam - želja da se učini nešto dobro i korisno za druge. Plemenito, nema što! Osjećaj pripadnosti zajednici također nije nevažan. Lijepo je osjećati se sudionikom nečega što se zajednički učinilo.

Markiranje ima još jednu važnu komponentu: ono što ste napravili itekako je vidljivo jer upravo to i jest cilj - da se što bolje vidi. Skuhaš ručak ili večeru, pobacaš je u sê, opereš suđe i što se vidi? Trbuh, eventualno, nedajbože nešto gore. Sutradan opet Ivo nanovo: doručak - ručak - večera, 1 - 2 - 3. I niš’ se ne vidi! Dok markacije ipak neko vrijeme traju. Ima ih čak iz mlađega kamenog doba koje još uvijek mogu poslužiti svrsi. Pogledajte sliku ako ne vjerujete! Dodat ću i nekoliko sasvim osobnih razloga. Mene, recimo, markiranje neizmjerno opušta. Dijametralno je suprotno svakodnevnom poslu, ritam aktivnosti je prirodan, spontan, nema prisile ni jurnjave, a stres je nepoznat pojam.

Mogu prestati s radom kad to poželim ili kad mi je dosta, iako često prekidam tek kad me na to natjera sumrak, ili čak mrak. Glava se razbistri zahvaljujući obilju kisika pa se misli samo roje. Koliko li mi je samo životnih rješenja i zamisli palo na pamet dok je ruka automatiziranim, ali preciznim i svrsishodnim pokretima iznova i iznova, po tisućiti puta, stvarala uvijek istu sliku: crveni prsten oko bijeloga kružića. U današnje bi vrijeme svatko od nas trebao imati neko fizičko i psihičko utočište kako ne bi podlegao ludom ritmu koji nas nesmiljeno melje i drobi. Ima ih nebrojeno, ali moramo »otići« do njih, odlijepiti se od svakodnevice, nakratko skrenuti s kolotečine. Upravo sam vam otkrio jedno od svojih najdražih.

I dakako, ništa bez razumijevanja bližnjih. Tko zna bih li uopće markirao da mi je supruga nakon povratka iz prve akcije rekla: »Fuj, Schatzi, opet si se zasmradio i zaflekao.

Noćas nema u krevet.« Ali nije. Ili da je zaprijetila: »Bolje bi ti bilo da pofarbaš hodnik i kupaonicu nego kaj tam packaš po drveću!« Ali nije - ni jednom! Mogla je reći i: »Pogledaj vrt, kak je zarasel. Samo ti i dalje kljaštri tam po šumi!« No, nije rekla ni to. »Krivi« su, razumije se, i roditelji. Meni su već kao trogodišnjaku gurnuli u ruku kanticu s farbom i poveli me u Samoborsko gorje. A poznato je da djeca (barem dok su još mala) oponašaju roditelje.

I tako, kad je savršeno vrijeme za hodačko planinarenje, mi režemo, pilimo, kopamo, zabijamo, grabljamo, rušimo i gradimo mostove, crtamo kružiće… Ne opterećujemo se suviše razmišljanjem o tome zašto to činimo, ne zavidimo onima koji su baš sad na Velebitu, u Alpama ili na Djevičanskim otocima. Uživamo u zadovoljstvu, zadovoljavamo se užitkom i sretni smo što se vidi razlika između prije i poslije.

A ako ste dosad već sudjelovali u markacijskoj akciji i ako baš ni jedan od razloga koje sam iznio nije vaš, zasigurno imate neki svoj. Pa makar on bio da pivo najbolje »paše« poslije markiranja!

SS Fosilna markacija s Risnjaka - mlađe kameno doba

97

ZBOR TAM GOR

Upoznajte Tam gor“ ” Napisala: Katica Gajčević

P

rije gotovo tri godine, na povratku s jednog lijepog, morskog izleta, raspjevanim planinarima u autobusu pala je na pamet ideja o osnivanju mješovitog pjevačkog zbora sastavljenog od članova našeg Društva. Poznato je da su planinari i pjesma nerazdvojni, pa je Društvo, prepoznavši dobru ideju, dalo zeleno svjetlo, te je do prve probe prošlo tek nešto više od mjesec dana.

Dakle, 28. travnja 2015. godine počeli smo se upoznavati u drugačijem svjetlu i okružju. Trebalo je razbiti tremu, pjevati jedni pred drugima „onak kak spada“, zaboravljajući dernjavu iz busa, naučiti pravilno disati, naučiti izbaciti sve misli i brige iz glave i prepustiti se notama. Nije bilo lako, u početku nam se činilo da sve radimo totalno pogrešno, ali uz svesrdnu pomoć i poticaj naše voditeljice Anite shvaćali smo da polako i nezaustavljivo napredujemo.

98

SS Zbor ispred planinarskog doma Belecgrad na Drugoj planinarskoj pjesmarici, 2016., snimila Božena Kralj Vrsalović

ZBOR TAM GOR

SS Sudionici Treće planinarske pjesmarice, 2017., snimio Mladen Fliss

U jesen 2015. izabrali smo i ime i postali „Tam gor“, zbor HPD-a Željezničar. Te iste godine, na božićnom domjenku u Društvu imali smo i svoj prvi nastup.

I dalje smo marljivo dolazili na probe, upjevavali se, gimnasticirali, mučili se s visinama i dubinama glasova, ponekad nismo vjerovali u sebe, ali rad i volja su se malo-pomalo isplatili. Pozvani smo pjevati u Koretićima, kao gosti PK Scout iz Samobora. Našim veseljem, pjesmom i plesom uljepšali smo feštu.

Nastupali smo već dva puta i na tradicionalnoj Planinarskoj pjesmarici u Belcu, na padinama Ivanščice, koja se održava prvog vikenda u srpnju, a nastala je kao velika želja grupice entuzijasta iz HPD Zagreb-Matica za promoviranjem planinarske pjesme - uz druženje zborova, svirača i pjevača iz raznih planinarskih društava.

Pjevali smo na Skupštini Sekcije društvenih izleta i na godišnjoj Skupštini Društva. Bili smo dobri domaćini

planinarsko-pjevačkim kolegama iz drugih društava i u našim prostorijama i u domu na Oštrcu. Oduševili smo prisutne nastupom za Dan Društva na Oštrcu!

U međuvremenu nam je Anita morala otići i sad je s nama Nenad koji isto ima beskrajno strpljenje i razumijevanje jer, sasvim sigurno, njegovom profesionalnom uhu ponekad nije ugodno slušati naše „cijukanje i mijaukanje“. No, na svakoj probi trudimo se biti bolji i zaista nam je drago čuti vaše pohvale.

I na kraju, parafrazirat ću Dražena Siriščevića - za sve ljubitelje Zbora i one koji će to tek postati - slušajte nas, podržite nas, pridružite nam se, mi smo dio Društva, dio vas i zajedno nas čeka još puno lijepih planinarsko-pjevačkih trenutaka.

99

IZVJEŠĆE

Izvješće o radu društva u 2017. godini ČLANSTVO: HPD Željezničar je u 2017. godini imalo 676 članova.

Trenutačno broji oko 400 članova (s plaćenom članarinom).

KRATKI PREGLED AKTIVNOSTI DRUŠTVA: Osnovne aktivnosti Društva su organiziranje izleta, pohoda, istraživačkih akcija, penjačkih tura i planinarskih susreta. U 2017. su provedena kroz 120-ak društvenih te oko 300 individualnih izleta. Visokogorci su ispenjali više od 110 vrhova, od toga 26 preko 3.000 m.

U AO, s 828 penjačkih smjerova, na temelju 42 kartona, nadmašili su sve dosadašnje rekorde.

U SO, s 57 istraženih speleoloških objekata, od ukupno 119 posjećenih, u 128 posjeta, 2 više-dnevna speleološka logora s 47 sudionika, više akcija čišćenja podzemlja te 20ak istraživačkih speleoronilačkih akcija, premašili su sve dosada ostvareno. Samo u svrhu monitoringa stanja poznatih objekata i popunjavanja arhivskih podataka posjetili su 62 objekta u 67 navrata.

AKCIJA ‘KLUPE NA OŠTRCU’ Najvažnija zajednička akcija koju je Društvo provelo u prošloj godini su radovi uređenja klupa, stolova i okoliša planinarskog doma Željezničar na Oštrcu.

Radovi su trajali od kraja kolovoza do kraja rujna i nisu u potpunosti završeni, što zbog lošeg vremena što zbog velikog obima poslova. Na radne akcije kojih je ukupno bilo 10, odazvalo se ukupno 49 članova koji su odradili 732 radna sata. Članovi su bili iz 3 sekcije – SDI, SVP i Gojzeka. Postavljeno je ukupno 14 stolova i 28 klupa. Sve klupe i stolovi nisu još ubetonirani, ali su u funkciji.

Najviše puta se radnim akcijama odazvala Višnja Krznarić, a potom Zvonko Lovreković, Božo Pomper, Sofija Klemar, Zvonko Filipović, Mira Čavar Kukec.U proljeće treba nastaviti s radovima koji sada nisu završeni – klupe i stolove treba ponovo prebojati, a neke i ubetonirati.

Društvo se zahvaljuje svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji ovog projekta.

Pri dodjeli godišnjih priznanja HPS-a - za tu akciju Društvo je dobilo priznanje za najuspješniju planinarsku akiju u Hrvatskoj u protekloj 2017.godini.

100

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA: Sekcija društvenih izleta broji nešto više od 250 članova, a aktivnih ima stotinjak.

U 2017. godini održano je 49 sastanaka, s ukupno prisutna 2542 člana, što je 52 osobe po sastanku.

Od izleta u 2017. godini, planirano je 69, a održano 56 izleta, prosječno 30-tak planinara po izletu. Individualnih izleta je bilo 219 s ukupno 927 planinara, prosječno 4 po izletu.

Najviše je bilo izleta po Hrvatskoj, i to: Samarske stijene, Hahlići, Viševica, Laktin vrh, Slapovi Mirne, Brač, Mljet, Zagorskim bregovitim putem, Lipa, Dilj Gora, Bjelolasica, Pečovje, Visočica, Kanjon Čikole, Velinac i dr.

Od susjednih zemalja, najposjećenija je bila Slovenija: Pohorje, Stol, Košuta, Strelovec, Mangart, Begunjščica, Krofička, Kal, Mrzlica, Vrtača i dr. te Dolomiti.

Održani su tradicionalni pohodi: Noćni pohod na Oštrc, Dragojlin pohod te Dan društva na Oštrcu.

U 2017. godini članovi sekcije sudjelovali su i na međunarodnom susretu Željezničara na Pokljuki s 50 članova te tom prilikom obišli okolne vrhove: Debela Peč,Viševnik, Veliki i Mali Draški vrh, a usput osvojili sva prva mjesta na natjecanju sudionika susreta.

IZVJEŠĆE

Aktivnosti sekcije ne prestaju s izletima, upravo naprotiv. Bili su velika podrška i pomoć markacijskoj komisiji kod uređenja Jurine staze, kao i postavljanju stolova i klupa na Oštrcu.

Ujedno moram naglasiti kako je u 2017. godini započet i budući tradicionalni susret planinara u spomen na Bernarda Margitića – „Bernijevim stazama“, a za prvi izlet odabrana je Premužića staza do vrha Crikvene.

Organizirali su i dobro posjećenu Kotlićijadu na Oštrcu. „Planinar i sedam kotlića“, koja postaje tradicionalna.

A veselice u Društvu, kao što su Martinje, Božićni domjenak ili Maškare samo im daju za pravo da tako i dalje nastave kao planinari i prijatelji.

ALPINISTIČKI ODSJEK: AO je u 2017.godini imao 42 člana.Članovi AO su bili izuzetno aktivni kroz cijelu godinu.

Od penjačkih aktivnosti tijekom 2017.godine ispenjali su ukupno 828 smjerova (na temelju 42 kartona). Najviše ispenjanih smjerova od muškaraca: Rene Lisac 128, Petar Kasum 71, Marin Šapit 69, a od žena: Nataša Petrin 58, Ivana Kasum 22.

Od istaknutih uspona treba spomenuti uspon na Monte Rosu 31.srpnja – 7.kolovoza 2017. s članovima triju sekcija Društva (alpinisti, visokogorci, špiljari), u sklopu priprema za 70. obljetnicu društva 2020.godine.

Navez Tomislav, Tin i Rene je osvojila vrh Dunantspitze (4632m).

Sudjelovalo se u velikom broju na ljetnom i zimskom kampu u Ecrinsu, Francuska.

Organiziran je ponovo memorijalni logor ‘Glavno je da se klajmba’ 6-8.listopada na Biokovu.

Također, radi se na suradnji s drugim odsjecima pa su se tako u okviru priprema za ekspediciju u povodu 70. go-

dina društva 2020. godine družili speleološki, visokogorski i alpinistički odsjek.

Sudjelovalo se dosta na penjačkim edukacijama i ispitima u sklopu HPS-a. „Penjati se mora“ i Marko Vuković i dalje educiraju aktivno kroz predavanja i radionice po Hrvatskoj i Zagrebu. Predavanja i edukacije drže i u drugim odsjecima našeg društva – Danko Ferber i Petar Weigand.

Unutar sekcije dva kratka zimska tečaja održali su naši „slovenski“ članovi Iva Kaštela na čelu s Klemenom Gričarom.

Završeni su radovi na Žoharu putu pod vodstvom Domagoja Juga.

SPELEOLOŠKI ODSJEK: U 2017. godini imali su 71 člana te su održana 43 redovna sastanka i 11 sastanaka IO. U 2017. godini Odsjek je dobio još jednog speleologa – Nikola Hanžek položio je ispit za stjecanje naziva speleolog. Članovi Odsjeka ukupno su posjetili speleološke objekte 128 puta i održali 2 ljetna logora. Neke od njih posjetili su više puta, a ukupan broj posjećenih speleoloških objekata je 119.

Istraživali su u 57 različitih speleoloških objekata, a izašli su na teren s ciljem istraživanja 61 put, u što je uračunato i 16 speleo-ronilačkih istraživanja.

U svrhu monitoringa stanja poznatih objekata i popunjavanja arhivskih podataka posjetili su 62 objekta u 67 navrata; neke objekte su posjetili više puta.

Prvi ljetni logor održan je na Crnopcu od 15. do 25. lipnja pod vodstvom Matee Talaje, Tile Medenice i Zrinke Matić, u neposrednoj blizini Jame vjetrova, a istraživana je jama Muda labudova. U prvom dijelu logora ukupno je topografski snimljeno 300-njak metara novih kanala uz sudjelovanje 23 sudionika.

Drugi crnopački ljetni logor kod Jame vjetrova održan je od 12. do 19. kolovoza pod vodstvom Ivana Mišura i Ivana Vidovića. Istraživanja u jami Muda labudova ponovo su usmjerena spoju s jamskim sustavom Kita Gaćešina – Draženova puhaljka te u okolici drugog bivka. Tijekom drugog dijela logora sudjelovalo je 24 sudionika, a topografski je snimljeno 782 m novih kanala.

U 2017. godini spoznali su činjenicu da definitivno imaju još jedan kapitalni objekt na Crnopcu – jamu Oaza. Članovi SOŽ-a u 2017. godini bili su aktivni i u speleoronjenju: ronioci Petra Kovač-Konrad i Branko Jalžić sudjelovali su u 20-tak speleo-ronilačkih akcija od čega svakako treba istaknuti zaron na 1320 m dubine u sifonu na dnu Slovačke jame. Tijekom veljače ronilo se u Lokrumu i na Korčuli, u ponoru kod Ogulina, u Kamačniku, u izvoru Gojak, na dnu Lubuške jame, u ponoru Sušik.

101

IZVJEŠĆE

Inicijativa Čisto podzemlje imala je niz aktivnosti tijekom 2017. godine od čega izdvajamo projekt Čisto podzemlje Parka prirode Učka kojim su od otpada očišćena 2 objekta te je održana edukativna radionica. Očišćen je i otpad iz jame Stračinčice na Korčuli. Projektom SpeleoDron u suradnji sa Zagrebačkom županijom prvi puta je proveden nadzor onečišćenog speleološkog objekta uporabom bespilotne letjelice. Aktivnosti inicijative popularizirane su gostovanjima u nekoliko televizijskih i radijskih emisija te na internetu. Također, inicijativa Čisto podzemlje nominirana je (uz 22 inovativna svjetska projekta) za jedan od najboljih projekata u području zaštite planina od strane Međunarodne federacije planinarskih saveza (UIAA).

U sklopu priprema za speleoškolu, u ožujku, članovi Odsjeka koji su ujedno i članovi HGSS-a održali su kratki tečaj prve pomoći za članove Odsjeka, a održane su i dvije vježbe samospašavanja na tunelu u Gračanima.

Bili su prisutni i u ZOO vrtu Zagreb u sklopu Međunarodne noći šišmiša gdje su naši članovi držali radionicu za djecu te na radionici u Novom Vinodolskom na Ljetnoj školi tehničkih vještina u organizaciji Zagrebačke zajednice tehničke kulture.

Održali su i više predavanja i prezentacija u sklopu različitih projekata i institucija: Vlado Božić, Stipe Tutiša, Milivoj Uroić, Marko Budić, Tomislav Kurečić, Ivan Mišur, Matea Talaja, Ruđer Novak, Branko Jalžić, Ivan Vidović, Goran Rnjak, Nikola Hanžek, Petra Kovač Konrad.

Skup speleologa Hrvatske ove je godine održan u Konavlima, točnije u Čilipima od 17. do 19. studenog. Prisustvovalo je više članova Odsjeka, a skupu su pridonijeli s čak osam predavanja.

102

Kao članovi Hrvatske gorske službe spašavanja i specijalističke postrojbe Civilne zaštite za urbano spašavanje sudjelovali su na 4 zajedničke vježbe u gradu Zagrebu u organizaciji Ureda za upravljanje u hitnim situacijama.

Kao i svake zimske sezone, tako su i prošle godine bili na nekoliko turno-skijaških izleta u Sloveniji, Austriji i Italiji. Tijekom ožujka nekoliko članova Odsjeka bilo je na skijanju u organizaciji HGSS-a u Kals am Grossglockner-u u Austriji, a u prosincu je 20-ak članova SOŽ-a bilo na skijanju u francuskom Tignesu.

U 2017. godini 11 članova Odsjeka su u članstvu Hrvatske gorske službe spašavanja – Stanica Zagreb. U sklopu službe sudjelovali su u mnoštvu akcija spašavanja, vježbi, tečajeva te ostalih aktivnosti u organiziciji HGSS-a.

Osim speleoloških i skijaških aktivnosti bavili su se i planinarenjem; tijekom 2017. popeli su se na 30tak različitih vrhova u Hrvatskoj i inozemstvu, od čega posebno valja spomenuti zajednički uspon više odsjeka HPD-a Željezničar na Grossvenediger u srpnju, u sklopu priprema za uspon u Himalajskom gorju za proslavu 70. obljetnice HPD Željezničar 2020. godine. Također su se bavili i sportskim penjanjem te popeli nekoliko smjerova u Paklenici, Kalniku, Pokojcu i Kamenjaku.

SEKCIJA VISOKO-GORSKOG PLANINARENJA: Održali su 49 sastanaka na kojima je bilo 845 prisutnih, prosječno 17 članova.

Najznačajniji rezultati koje su članovi Sekcije visokogorskog planinarenja ostvarili tijekom 2017. su: Ivan Palfi je penjući se na Pik Lenjin u Kirgistanu, dosegnuo visinu od 6900 m.

Ivan Fištrek se popeo na Kilimanjaro u Tanzaniji visok 5895 m.

Iza Željka Novaka je uspon na najvišu planinu u Alpama 4810 m visoki Mont Blanc, a aklimatizacijsku pripremu napravio je na Gran Paradisu 4061 m najvišem vrhu Italije.

Iva Džeba, Mirela Rakocija i Maja Vuković, zajedno s alpinistima i speleolozima našeg Društva, sudjelovale su u kampu podno Monte Rose pritom se popevši na nekolika četiritisućnjaka: Zumsteinspitze 4563 m, Ludwikshohe 4342 m, Piramida Vincent 4215 m, Balmenhorn 4167 m i Breithorn 4164 m.

Iza Ane Balen su usponi na Lyskamm 4527 m i Castor 4223 m.

Dijana Petrak je pak ispenjala popularne blizance u skupini Monte Rose: Castor 4223 m i Polux 4092 m te Breithorn 4164 m.

Višnja Krznarić i Ivan Palfi stajali su na krovu Sjeverne Afrike, najvišem vrhu Maroka i gorja Atlas, na vrhu Jabal Toubkal visokom 4165 m.

I kao zadnji vrh iznad 4000 m, ispenjao je Tomislav Gračan popevši se na najviši vrh planine Kinabalu, Lows peak koji je s 4095 m ujedno i najviši vrh Malezije.

IZVJEŠĆE

Rakocija i Zvonimir Kožina pohađali su ledenjački tečaj na ledenjaku Pasterze.

Od drugih aktivnosti, treba istaknuti da su kao i svake godine, osigurali stazu fiksnim užadima za Dragojlin pohod.

PLANINARSKA GRUPA GOJZEKI: Sekcija mladeži pri OŠ Zapruđe

Penjali su visokogorci i vrhove iznad 3000 m. Ovdje treba posebno istaknuti uspjeh novopečenih visokogoraca, njih 5, koji su probili granicu i ispenjali svoj prvi tritisućnjak popevši se na Säuleck visok 3086 m.

Ostali vrhovi koji sežu preko 3000 m su: Ortler 3899 m, Grossglockner 3798 m, Grossvenediger 3666 m, Mulhacen 3482 m, Marmolada 3343, Ankogel 3252 m, Piz Boe 3152 m i Piz Lech Dlace 3009 m.

Koliko su visokogorci Željezničara zadnjih godina napredovali u postizanju vrhunskih visokogorskih rezultata dovoljno govori činjenica da su samo prije desetak godina planine iznad 2000 m bile glavni cilj naših pohoda.

U ovom izvješću svakako treba spomenuti Krasničke Prokletije u Albaniji, Musalu 2925 m najviši vrh Balkana, Triglav 2864 m najviši vrh Slovenije, Moldeveanu 2544 m najviši vrh Rumunjske te vrh Zla Kolata 2534 m najviša točka Crne Gore.

Ovoj grupi pripada i Monte Paterno, Sassopiatto/Plattkofel, Negoiu, Vistea Mare, Oma, Grosser Speikkogel, Hochobir, Prenj, Cincar, Tosc, Košuta, Mangart, Krn, Zeleniške špice, Špik, Prisojnik, Debela peč, Mala i Velika Baba, Ledinski vrh, Kanin, Bela peč, Storžič, Bovški Gamsovec, Razor, Grintovec, Dolgi hrbet, Skuta, Viševnik, Mali i Veliki Draški vrh, Montaž, Ljuboten i Bistra na Šar planini.

Ostvarili smo i hvale vrijedne uspone u zimskim uvjetima: Prisojnik, Mala i Velika Mojstrovka, Begunjščica, Vrtača, Turska gora, Stol i Prestreljenik te Mrzla gora.

U rubriku, ostali vrhovi i ture – ispod 2000 m, ispenjano je preko 30 vrhova.

Visokogorci su bili aktivni i u drugim područjima što govori o njihovoj svestranosti. Zahvaljujući iskusnom speleologu zavukli su se duboko u Veternicu. Juro Buljan i Slavko Patačko trčali su Zagrebački maraton,Tomislav Domagoj Perica završio je Željezničarsku speleološku školu, a Una Pale tečaj turno skijanja kod naših alpinista. Iva Džeba, Mirela

U 2017. godini u HPD-u Željezničar bilo je učlanjeno 170 Gojzeka. Gojzeki su ostvarili 6 izleta, a članovi grupe sudjelovali su i na više društvenih izleta. Ciljevi izleta Gojzeka bili su Bilogora, Ravna gora, Petrova gora i Tuhobić u Gorskom kotaru. Središnji događaji bili su trodnevni izlet na Rab i dvodnevni izlet u Paklenicu povodom Dana Via Dinarice. Svi izleti bili su vrlo dobro posjećeni, o čemu najbolje svjedoči činjenica da se na većinu izleta išlo s dva ili tri autobusa (na dvodnevnom izletu u Paklenicu sudjelovalo je čak 120 sudionika!). U Paklenici je organizirana atraktivna penjačka vježba za Gojzeke, koju su vodili osvajačica Mount Everesta Milena Šijan i predsjednik HPD-a Mosor iz Splita Denis Vranješ. Od speleoloških objekata, posjetili smo Manitu peć i špilju Vrelo. Na svim izletima bilo je izuzetno veselo i grupa je funkcionirala uspješno.

Vodič svih izleta Gojzeka bio je Alan Čaplar. O organizacijskim poslovima u školi brigu vodile su Duška Marcić Svilar i Maja Bišćan.

U protekloj godini imali smo važnu ulogu kao inicijatori formiranja radne skupine za djecu i mlade u HPS-u, a naš model rada po mnogočemu je uzor drugim takvim grupama.

Duška Marcić Svilar, Maja Bišćan i Alan Čaplar sudjelovali su na susretu voditelja planinarskih skupina djece i mladih na Platku u organizaciji HPS-a. Naša iskustva smo rado prenijeli i brojnim zainteresiranim učiteljima i vodičima.

Dobar dio rada Gojzeka bio je usmjeren i na promoviranje planinarstva u Zapruđu, pa je tako na frekventnom mjestu u središtu naselja u funkciji oglasni ormarić HPD-a Željezničar, a i u ormariću u Osnovnoj školi stalno su se izmjenjivale obavijesti i slike s izleta. Slijepi član grupe Željko Brdal stekao je posebno priznanje HPO i opisao svoje iskustvo u više javnih medija te u časopisu “Hrvatski planinar”. Članovi Gojzeka sudjelovali su i u radovima uređenja okoliša doma na Oštrcu.

103

IZVJEŠĆE

Voditelj grupe Gojzeki Alan Čaplar objavio je u 2017. godini dvije knjige (sveučilišni udžbenik „Planine i planinarstvo“ te monografiju „Čarobna Hrvatska“) a u Europskom parlamentu u Bruxellesu održana je izložba njegovih fotografija „Via Dinarica – put koji prirodno povezuje“. Alan Čaplar bio je također angažiran kao urednik „Hrvatskog planinara“, pročelnik Komisije za promidžbu i izdavaštvo HPS-a, pročelnik Stanice planinarskih vodiča Zagreb te instruktor i predavač na raznim tečajevima i planinarskim skupovima.

ZBOR Tam gor Članovi zbora redovito održavaju muzičke probe svaki tjedan. Na probama se uče tehnike pjevanja, kao i nove pjesme, te pjesme koje su prigodne nastupu zbora prigodom obilježavanja raznih manifestacija, te blagdana.

U protekloj godini nastupali su na Godišnjoj skupštini HPD “Željezničar”, Planinarskoj pjesmarici, Trećem susretu pjevača i pjevačica zborova i bendova na melodije i tekstove vezane za planinu i planinarenje, Belecgrad 2017.

Nastupali su za dan HPD “Željezničar” na planinarskom domu na Oštrcu, bili su domaćini godišnjem susretu planinara pjevača, kojom prigodom je i prezentiran film s Trećeg susreta planinara pjevača. Nastupili su i na Božićnom domjenku društva. Bili su sudionici manifestacije Sedam kotlića na Oštrcu.

Zbor organizira i zajednička druženja sa zborovima ostalih društava uz pjesmu i ples, bilo na Oštrcu ili u našim prostorijama. Također su bili gosti kod drugih planinarskih društava promovirajući na taj način naše Društvo.

MARKACIJSKA KOMISIJA Markacijska komisija HPD “Željezničar u 2017 godini organizirala je 13 radnih akcija na terenu, gdje je sudjelovalo 26 članova društva, od toga 13 markacista i 13 ostalih članova društva. Ukupno na terenu je utrošeno 396 radnih sati bez pripremnih radova za koje je utrošeno još dodatnih 24 radna sata.

Najveća akcija bila je izgradnja novog mosta na trasi naše obilaznice Beži Jankec. Na incijativu predsjednika općine most je dislociran za cca 10 m zbog prevelike širine potoka na starom mjestu. U radovima je sudjelovalo 10 članova našeg društva, od toga pet markacista i pet članova sekcije SDI, Visokogorske sekcije i Gojzeka.

Druga velika radna akcija markacista bila je 22. travnja u kojoj je sudjelovalo 13 članova komisije i 10 ostalih članova drugih sekcija. Uredili smo potpuno devastirani put br.

32 iz Braslovlja do doma na Oštrcu. Taj smo put nazvali po našem starom istaknutom članu Vjenceslavu Juriću. Moram napomenuti da se zbog ne korištenja puta na stazi nalazila ogromna količina lišća koje smo u dva navrata očistili.

104

Ostale radne akcije odvijale su se na putu od Stubičkih Toplica do Srneca te na Dragojlinoj stazi na Okiću kao i jesenski radovi postavljanje putokaznih tabli prije službenog otvaranja Jurine staze.

PLANINARSKE ŠKOLE: Opća planinarska škola – s 50 polaznika, od 21 do 61 godine, prosjek 37 godina. Školu je uspješno završio 41 polaznik. Voditelj škole Mladen Stanković, s pomoćnicima: Petar Weigand, Ivana Radić i Iva Saćer Čakarun.

Speleološka – s 12 polaznika.

Voditelji škole bili su Nikola Hanžek i Tomislav Kurečić, a u ulozi instruktora i pomoćnika sudjelovalo je 30-ak članova SOŽ-a. Školarci su kroz 6 praktičnih terena imali priliku upoznati kako izgleda pravo speleološko istraživanje, jer ti objekti nisu bili samo pokaznog karaktera, nego su tijekom školovanja vršena stvarna speleološka istraživanja svih tih terena.

Zimska alpinistička škola – s 5 polaznika. Voditelj škole Marko Dukši, s pomoćnikom Markom Vukovićem. Škola planinskog skijanja – s 14 polaznika, od kojih je 11 uspješno završilo školu. Voditelj škole Marko Vuković.

Ljetna alpinistička škola – s 18 polaznika. Voditelj škole Hrvoje Črnjak, s pomoćnikom Marin Šapitom.

IZVJEŠĆE

Osim alpinističke škole, edukacija na kojoj su sudjelovali i organizirali članovi AOŽ-a: Penjačke edukacije unutar HPS-a: XX Orsat Kratofil – ispitna komisija za tečaj za alpinista 11. studenog 2017. Rijeka XX Vladimir Mesarić–ispitna komisija za instrukt. alpinizma 8. i 9. 4. 2017. Platak XX Orsat Kratofil – voditelj zimske alp. škole 2017./2018.

AO Velebit XX Vladimir Mesarić – održao tečaj turno skijanja Vale Blanche 12.-17. veljače 2017.

XX Marko Dukši – penjačke aktivnosti vodičke službe

SPELEOLOŠKI ČASOPIS ‘SPELEOLOG’: U protekloj 2017.godini SO je pripremio i izdao časopis ‘Speleolog’ br. 46, godište 64. s Uredničkim odborom kojem je od 2006.godine glavni urednik Vladimir Božić. Časopis se izdaje s prosječno preko 150 stranica, a sačinjavaju ga tekstovi o: speleološkim istraživanjima, skupovima, projektima, školovanjima, literaturi, tajnički izvještaj i sl.

ČASOPIS CIPELCUG Tijekom 2017. Uredništvo budućeg časopisa CIPELCUG je marljivo radilo na pripremama za izlaženje prvog broja koji se očekuje oko 1.4. ove godine. Prikupljani su materijali (članci i fotografije), rađena lektura, održano je 9 sastanaka redakcije i s veseljem mogu najaviti izlaženje časopisa.

Ispit KA za naslov “Voditelj ljetne alpinističke škole” XX U veljači 2017. održao se u Paklenici ispit za voditelje ljetnih alp. škola. – 4 polaznika Penjati se mora - Marko Vuković XX Radionica Napredne alpinističke tehnike, Malačka/Split Kratki tečaj ledenog penjanja 14. siječnja 2017.

Organizirali Klemen Gričar i Iva Kaštela u Kranjskoj gori za 23 člana iz odsjeka.

Zimski tečaj AO Željezničar, 25. – 26. studenog 2017.

XX Organizirali Klemen Gričar i Iva Kaštela na Vršiču Projekt “Penjanje za sve” XX Tim HPS-a sačinjen od 15 instruktora, iskusnih penjača te mladih nada boravio je na području Visokih Tatri od 18. do 24. lipnja 2017. u društvu timova iz Italije, Češke, Mađarske, Slovenije te domaćina iz Slovačke. Orsat Kratofil, Antonijo Begić i Vladimir Mesarić iz našeg odsjeka su prisustvovali projektnim aktivnostima.

OSTALO: Osigurali smo stalno dugogodišnje financiranje rada Društva na osnovi davanja u najam društvenih prostorija u Fojničkoj 40, te od kamata na oročena preostala financijska sredstva od prodaje kampa.

Organizirani su tradicionalni pohodi ‘Dragojlin uspon na Okiću’, ‘Dan željezničara na Oštrcu’, ‘Noćni pohod’, koji su svi bili jako dobro posjećeni.

Sudjelovali smo na tradicionalnom Međunarodnom susretu planinara željezničara Slovenije, Srbije, Hrvatske i Mađarske u Mađarskoj.

Održano je 9 redovnih i 1 izvanredna sjednica Upravnog Odbora s prosječno 14 članova UO na sastanku.

Da život može biti i drugo, a ne samo veselje, doživjeli smo nažalost i mi. Tako nas je u prošloj godini napustila naša draga Zdenka Koričančić, dugogodišnja vjerna članica našeg Društva.

Pohvale članovima Društva koji su društvene prostorije u Trnjanskoj uređivali i čistili više puta.

Zahvaljujem svim članovima UO, NO, SČ, Komisijama, na nesebičnom i predanom radu za Društvo u proteklom vremenskom periodu.

Zahvaljujem se svim članovima Društva koji su dali doprinos radu Društva.

Zagreb, 20.02.2018. godine PREDSJEDNIK DRUŠTVA Zvonko Filipović, v.r.

105

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Popis društvenih priznanja za 2017.

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

ZDRAVKO ANTOLKOVIĆ

Komisija

DALIBOR KUŠIĆ

SO

DAMIR BAJS

Komisija

BORIS LESAC

Komisija

NADA BATINICA TRKULJA

SDI

MIRJANA LESAC

Komisija

MAJA BIŠĆAN

Gojzeki

ZVONKO LOVREKOVIĆ

SDI, Komisija

ZORAN BOLONIĆ

SO, Komisija

DRAGICA MAHALEC

SDI

MEA BOMBARDELLI

SO, Komisija

DUŠKA MARCIĆ SVILAR

Gojzeki

BRANKO BOROVIĆ

SDI

BRANKO MARTEK

SDI

IVICA ČANADI

Komisija

ZRINKA MATIĆ

SO

ANA ČAPLAR

Gojzeki, SDI

TILA MEDENICA

SO

ALAN ČAPLAR

Gojzeki

VLADIMIR MESARIĆ

AO

IVAN ČRLJENEC

Komisija

IVAN MIŠUR

SO

HRVOJE ČRNJAK

AO

ŽELJKO NOVAK

SVP

IVAN DOMIĆ

SDI

DAVOR ORŠANIĆ

Gojzeki

MARKO DUKŠI

AO

EMMA ORŠANIĆ

Gojzeki

IVA DŽEBA

SVP

IVAN PALFI

SVP

ZVONKO FILIPOVIĆ

Komisija

SLAVKO PATAČKO

SVP

IVAN FIŠTREK

SVP

KLEMEN GRIČAR

AO

DIJANA PETRAK

SVP

SANJA HAJMAN

SDI

BOŽO POMPER

SDI

NIKOLA HANŽEK

SO

JOSIP POVRŽENIĆ

Komisija

GORAN HORVATIN

Gojzeki

IVANA RADIĆ

SDI

DENIS JEŽDIK

AO

DANIELA RAFAJ

SDI

ZORAN JOVIĆ

SDI

MIRELA RAKOCIJA

SVP

DOMAGOJ JUG

AO

IVA SAĆER ČAKARUN

SDI

PETAR KASUM

Komisija

ROBERT SMOLEC

Komisija

IVA KAŠTELA

AO

MLADEN STANKOVIĆ

SDI, SVP

SOFIJA KLEMAR

SDI

ESTER STANKOVIĆ

SDI

KARIN KLEMENT

Gojzeki

MARIN ŠAPIT

AO

REBEKA KNAJS

SO

MATEA TALAJA

SO

IVAN KOBEŠČAK

SDI

MARICA TUŠUP

Gojzeki

VIKTORIJA KOJUNDŽIĆ

SO

ĐORĐE TOVRLOŽA

SDI

MILENA KOVAČIĆ

Gojzeki

IVAN VIDOVIĆ

SO

BOŽENA KRALJ-VRSALOVIĆ

NINOSLAV VITAS

Gojzeki

SDI

MAJA VUKOVIĆ

SVP

PETAR KRPAN

AO

MARKO VUKOVIĆ

AO

VIŠNJA KRZNARIĆ

SDI, SVP

IRENA WEIGAND

AO

MIRA KUKEC

SDI

PETAR WEIGAND

AO

TOMISLAV KUREČIĆ

SO

TOMISLAV ZORIČIĆ

SDI

106

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Popis zahvalnica Društva za 2017. god.

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

PJEVAČKI ZBOR “TAM GOR”

SDI, Komisija

SANJA NOVAČKI

SVP

DAVOR BARIĆ

SDI

DAVOR NOVAK

SDI

DENI BARIĆ

SDI

DIA PERČINIĆ

SDI

MILKA BILONIĆ

Komisija

NENAD PETKOVIĆ

Komisija

NATAŠA DOROSULIĆ

SDI

NENAD PJEVIĆ

SDI

DRAGAN DRAGIČEVIĆ

AO

MILICA RADNIĆ

Komisija

ZVJEZDANA ĐOGIĆ

Komisija

ŽAKLINA ROGIĆ

Komisija

JOVICA JANJATOVIĆ

Komisija

MARINA ŠOŠTARIĆ

Komisija

EMINA KULENOVIĆ

Komisija

DANIJEL VEČEK

Komisija

INES LISAK PAVLOVIĆ

SDI, Komisija

ŽELJKO ZAILAC

Komisija

JURE MARUKIĆ

Komisija

BRANKA-ANA MIKŠIK

Komisija

MIRELA MIKULAN ĐUNĐEK

Komisija

ANTONIJA MILOVAC

SDI

JOŠKO NODILO

SDI

107

Snimio: Slavko Patačko

Upravni odbor i redakcija časopisa Cipelcug čestitaju svim dobitnicima priznanja i zahvalnica na uspješnom i predanom radu na dobrobit Društva

MARKACISTI

Zanimljivosti i savjeti 111 112 114 116 118 120 122 123

108

Planinarska oprema Voda u planini Prehrana planinara Ĺ˝ivotinjsko carstvo BotaniÄ?ki kutak Plan izleta Zabavni kutak Nagradna CUGaljka

109

Snimio: Damir Bajs

MARKACISTI

Snimila Mirela Rakocija

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

110

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Planinarska oprema Napisao: Damir Bajs

Planinarske cipele (gojzerice)

Ruksak

D

obar ruksak je izrađen od poliamidnih ili poliesterskih tkanina, koje su većinom vodonepropusne. To ne znači da će vodootporan biti i ruksak, jer niti jedan proizvođač ne zaštićuje šavove. Ruksak od vlage možemo zaštititi dodatnim pokrivalom ili dovoljno velikom pelerinom. Veličinu ruksaka izabiremo ovisno o namjeni: 15 - 40 litarski su namijenjeni jednodnevnim izletima, 40 - 60 litarski višednevnim izletima, 60 - 95 litarski duljim putovanjima.

Kod izbora ruksaka obratimo pozornost na pojas koji opasa bokove, jer i do 60% opterećenja nosimo na bokovima. Izaberimo takav ruksak, na kojega možemo pričvrstiti sve što namjeravamo nositi: štapove, dereze, cepin. Poželjno je da ruksag ima što veći broj džepova, kako za svaku sitnicu ne bi otvarali ruksag.

Planinarske cipele (gojzerice) si osnovni dio opreme svakog planinara. Izrađuju se od različitih materijala, kože, umjetnih materijala, gume, poliamidnih tkanina itd.

Pri kupovini cipele uvijek izaberite jedan do dva broja veće, tako da u njima ima mjesta za dva para čarapa. Za lakše uspone u nižim planinama, koji obuhvaćaju uglavnom pješačenje, koriste se mekane i udobnije cipele. Ako je potrebno kretati se po kamenju ili kroz snijeg, tada se koriste glomaznije i tvrđe cipele. Planinarske cipele su duboke, da smanje mogućnost povreda skočnog zgloba, kao i za zaštitu nogu od drugih vanjskih utjecaja (kamenje, snijeg). Nove gojzerice mogu jako nažuljati nogu, stoga ih je potrebno razgaziti na kraćim izletima. Đon dobrih gojzerica ima na sebi žutu ovalnu oznaku na kojoj piše “Vibram”. Đon treba osigurati toplinsku izolaciju, kao i smanjiti mogućnost proklizavanja.

Gojzerice nakon svake uporabe očistimo, posušimo i namažimo odgovarajućom kremom odnosno tekućinom.

Najbolja krema za zaštitu kožnatih gojzerica je fokina mast.

Ako imamo cipele s Gore-Tex membranom, budimo posebno pažljivi te birajmo impregnaciju namijenjenu za Gore-Tex. Više tankih slojeva kreme štiti bolje od jednog debelog. Cipele ne smijemo sušiti na suncu ili u blizini izvora topline.

Najbolji način za sušenje cipela (da se što brže osuše, a da se ne oštete) je da se u njih stave zgužvane stare novine.

111

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Voda u planini PLANINARENJE I DEHIDRACIJA Napisao: Toni Krnić, dr. med.

V

oda je tekućina esencijalna za život; već od prvih životinjskih vrsta nastalih u oceanu koje su se „odvažile“ živjeti na kopnu, ključni faktor u preživljavanju bio je sprječavanje dehidracije. Ona je i sastavni dio ljudskog organizma - kod djeteta obuhvaća 75%, a kod starijih ljudi 55% udjela tjelesne mase. Voda je, uz elektrolitski balans, esencijalna u normalnom staničnom funkcioniranju organizma, tzv. homeostazi - sposobnosti našeg tijela da održi svoj unutarnji okoliš prilikom prilagodbe raznim izazovima i stresu. Bez vode čovjek može preživjeti samo četiri dana.

Planinarenje je ljudska aktivnost koja uključuje pojačan mišićni rad te ubrzano disanje i koja se često odvija, posebno u toplim mjesecima kada je izrazito popularna i u širim krugovima rekreativaca, u uvjetima visoke vanjske temperature uz posljedično pojačano znojenje, a sve to uzrokuje povećan gubitak vode i elektrolita te dehidraciju organizma.

Dehidracija je znakoviti manjak tjelesne vode koji nastaje uslijed povećanog gubitka tekućine, smanjenog unosa tekućine ili oboje. Gubitak tekućine gotovo je uvijek praćen gubitkom elektrolita u različitim koncentracijama.

Ljudski organizam gubi tekućinu mokraćom, fekalijama, disanjem i znojenjem, a ti gubitci u normalnim uvjetima iznose oko 2,5 litara na dan, dok se u stanju povišene tjelesne temperature tj. hipertermije znojenjem može izgubiti čak 3 do 5 litara vode na dan. Ukoliko se ovaj gubitak tekućine ne nadoknadi dolazi do stanja dehidriranosti.

Simptomi i znakovi dehidracije uključuju, na samom početku, suhoću u ustima i žeđ, a ako napreduje pojavljuje se povišena temperature kože, razdražljivost i umor, vrtoglavica, upale oči tj. izraziti podočnjaci te grčevi u nogama i rukama.

Mehanizam za žeđ, nažalost, ne govori nam na vrijeme da trebamo nadoknaditi tekućinu. Osjećaj žeđi i suha usta su signal koji pokazuje tijelu da je potrebna nadoknada tekućine, ali i označava početak dehidracije kada su se mnoge

tjelesne funkcije koje zahtijevaju vodu u tijelu smanjile. Intenzivna žeđ je znak da je dehidracija već uzela maha!

Dugotrajna i uznapredovala dehidracija uzrokuje letargiju i smanjeno izlučivanje mokraće, ubrzan puls i ubrzano plitko disanje, snižen krvni tlak te na kraju vodi hipovolemijskom šoku i smrti; gubitak od samo 2% tjelesne tekućine dovoljan je da dovede do značajnog pada životnih potencijala i osjećaja sveopćeg umora (pri pojačanoj tjelesnoj aktivnosti učinak opada za oko 20%), kod gubitka tekućine od 4% javljaju se glavobolja i mišićni umor, gubitak tekućine od 5% rezultira nesvjesticom i grčevima, a od 10-15% završava smrtnim ishodom.

Najbolja strategija hidracije, samim time i izbjegavanje dehidracije za vrijeme aktivnosti na otvorenom, za planinare i penjače je zadržavanje fokusa na održavanju adekvatne hidracije, pogotovo dva do tri dana prije planinarskog izleta.

Pravilna hidracija je važna za stanični metabolizam, protok krvi i samim time kvalitetu fizičke izvedbe.

Odmah po ustajanju potrebno je popiti dvije čaše vode te oko pola litre vode sat do dva prije aktivnosti na otvorenom te nastojati popiti čašu vode svakih 15 minuta tijekom intenzivne fizičke aktivnosti. Po završetku aktivnosti potrebno je popiti još 2-3 čaše vode. Dobar pokazatelj rehidracije je urin - što je tamniji to je potrebno unijeti veće količine vode.

Ako aktivnost na otvorenom traje duže od sat vremena potrebno je u organizam unijeti tekućinu (i hranu) koja sadrži ugljikohidrate i elektrolite kao što su sportski izotonični napitci, juhe, sokovi, mineralna vodu i čajevi, ali i konzumirati voće i povrće, dok u isto vrijeme treba izbjegavati napitke koji sadržavaju kofein ili alkohol, gazirana pića te tešku i masnu hranu.

Tijekom znojenja dolazi, uz gubitak vode, i do pojačanog gubitka elektrolita, osobito kalija te natrija i klora koji se nalaze u kuhinjskoj soli, a koji su bitni u održavanju volumena stanične i izvanstanične tekućine te je stoga važno brinuti se o njihovom unosu u organizam tijekom velikih vrućina ili

XX Lago di Sorapiss, Dolomiti snimio Toni Krnić

112

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

pojačane fizičke aktivnosti. Uz gore navedene napitke i hranu kojim se nadomješta njihov gubitak, brzinska prva pomoć može biti u obliku čaše vode u koju se doda pola žličice kuhinjske soli. Treba biti pozoran kod djece koja nemaju dovoljno razvijen osjet žeđi i kod kojih se metabolički procesi brže odvijaju stoga dijete dnevno treba unijeti vodu u količini 10-15% svoje tjelesne mase. Oprez se preporuča i kod starijih osoba, kojima se pak osjećaj za žeđ smanjuje s godinama, a simptomi dehidriranosti brzo se pojavljuju stoga oni moraju redovito piti vodu prije nego se javi osjećaj žeđi te konzumirati hladne i tople napitke i juhe.

Već razvijena dehidracija liječi se oralnim ili intravenskim nadomještanjem tekućine i elektrolita, ovisno o stupnju dehidracije te mogućnostima nadoknade. Ako krvni tlak padne dovoljno da izazove šok ili prijeteći šok, medicinari općenito daju otopine koje sadrže natrijev klorid intravenski, u početku brzo, a nakon toga polaganije kako se popravlja fizičko stanje osobe.

Na koncu, osvijestimo važnost vode i ne podcjenjujmo njenu dostupnost pri posjetu planinama u bilo kojem godišnjem dobu ili vremenskim uvjetima... svaki put dok budemo mislili o planinama, mislimo i o vodi! 

113

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Prehrana planinara Autor teksta: Sonja Šegvić, certificirana učiteljica Hatha joge i članica HPD Željezničar

Ideš u planine? Rekreativac si ili profesionalac?

Sasvim je svejedno jer na prehranu i na svoje tijelo trebamo paziti.

Osnovni nutrijenti

O

snovni nutrijenti od kojih se sastoji hrana su: proteini (životinjski i biljni), ugljikohidrati (namirnice biljnog porijekla i šećer), masti (orašasti plodovi i masti životinjskog porijekla), vitamini (većinom sirova biljna hrana, ali i životinjskog porijekla), minerali (slično kao i vitamini) i voda (najvažniji element prehrane). Važno je naglasiti kako tijelo ne razlikuje navedene nutrijente nego prepoznaje sastavnice nekog obroka koje se dobiju nakon razgradnje i apsorpcije aktivnih sastojaka.

Obnova energije i nutrijenti Tijekom planinarenja izlažemo svoje tijelo fizičkim naporima za koja nam je potrebna energija i u jednom danu možemo potrošiti između 4000 i 5500 cal, ovisno o zahtjevnosti rute. Tijelo treba obnoviti energiju pa je dobro sa sobom uvijek imati određeni ugljikohidrat u obliku šećera (čokoladica, sušeno voće, glukoza tablete, bomboni i sl.), ali

114

isto tako možemo doskočiti i s napitcima poput čaja s medom/šećerom ili izotoničnim napitcima. Uz ugljikohidrate, masti su isto važne jer su izvor energije, topline i imaju veliku energetsku vrijednost, što je izrazito važno u zimskom periodu. Svakako ne treba pretjerivati s previše kaloričnom hranom koja može biti teška za probavu pa preporučujemo orašaste plodove. Svakako ne zaboravimo i bjelančevine koje ne stvaraju energiju, ali su nam potrebne za obnovu tkiva, osobito mišića. Bjelančevine se skrivaju u mlijeku i mliječnim proizvodima, jajima i mesu. Tu su naravno i minerali i vitamini koje možemo unijeti konzumiranjem voća ili vitaminskih tableta. Potrebno je obratiti posebnu pozornost na unos soli pa preporučujemo ponijeti slane hrane kako bismo nadoknadili onu sol koju izlučujemo znojenjem.

Također, za jednodnevni izlet preporučujemo imati sa sobom minimalno 1,5 l vode ako ćemo imati prilike obnoviti zalihe tijekom planinarenja. U protivnom barem 3 l vode trebamo imati sa sobom, ali ne bilo kakve vode. Naime, idealan sportski napitak treba sadržavati 6-8% ugljikohidrata i manju količinu soli jer uslijed pojačanog znojenja i konzumiranja previše vode, smanjuje se koncentracija natrija u krvi, što može dovesti do mučnine i glavobolje. Sol (natrij) je također i elektrolit, koji regulira nivo vode u organizmu i održava optimalnu kiselost organizma, čime se sprječavaju eventualni grčevi u mišićima. Brojni izotonični napitci se mogu pronaći na tržištu, ali ga možemo napraviti i sami tako što litru vode pomiješamo sa 100 ml soka od iscijeđene naranče i tome dodamo žličicu soli, malo đumbira po želji (svježe naribanog). Poželjno je izbjegavati napitke s kofeinom i alkohol, jer sadrže tvari koje izazivaju dehidraciju, tako radije konzumirajmo voće i povrće, a izbjegavajmo masnu i tešku hranu. Ipak, piva s ekipom na vrhu je obavezna i dio tradicije pa se možemo počastiti JEDNOM 

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Gubitak kilaže Htjeli bismo skinuti koje kilo planinarenjem? Krenimo u planine na prazan želudac ili ne jedimo previše neposredno prije planinarenja. Prvi obrok možemo pojesti nakon satdva planinarenja ovisno o zahtjevnosti rute.

Korisni savjeti

Dobrobiti planinarenja Višestruke su dobrobiti, od fizičkih do psihičkih. Na fizičkoj razini se javlja gubitak tjelesne mase za cjelodnevno hodanje (cca 8h) je oko 0,5 kg, smanjuje se rizik od srčanih oboljenja, uravnotežuje se krvni tlak i razina šećera u krvi, povećava se gustoća kostiju, jačaju se mišići i tijelo se puni kisikom. Na psihičkoj razini umirujemo misli (bistrimo glavu), družimo se s ljudima i uživamo u prirodi i svim njezinim čarima (zore, zalasci sunca, mirisno bilje, prizori od koji zastaje dah i sl.).

I ne zaboravite uživati u tišini i disati punim plućima pa čak i povremeno trbušno.

Idemo u planine!

115

Izvor: pixabay.com

Moguće je planinariti i jesti zdravo jer rafinirani proizvodi će nam brzo zadovoljiti želju za hranom, ali će nam opteretiti probavu i moguće je naglo podizanje i spuštanje šećera.

Hrana nam ne smije opteretiti organizam. Uzimajte puno tekućine – čajevi su odlična opcija nad zaslađenim tekućinama.

Jutarnji obrok bi trebao biti lako probavljiv i blago slan (žitarice, jaja, povrće). Tijekom planinarenja jedite zdrave grickalice (orašasti plodovi, rižini krekeri, sjemenke bundeve ili suncokreta i sl.). Za ručak se preporučuje kuhani obrok (pripremljen kod kuće, ako nije predviđen odlazak u planinarski dom) i to žitarice (integralna riža, ječam, kukuruzna krupica i sl. koje pomažu kod neutraliziranja mliječne kiseline koja se stvara kod velikih napora), kratko kuhano povrće, sirovo povrće (celer, mrkva, krastavci i sl.), instant juhe (miso juha je izvanredna za nadomjestak soli), a svježe voće u popodnevnim satima i to ne u velikim količinama da ne opteretimo probavu. Redovito (svakih sat-dva) jesti manje obroke. Time se održava energetski nivo, ne opterećuje se probava te se ne hlade mišići tokom dužih pauza.

Budite maštoviti i dobrom pripremom možemo izbjeći prehranu koja se fokusira na sendviče i sličnu brzu hranu.

Kod ozbiljnih, dužih i viših uspona potrebno je paziti na omjere ugljikohidrata, masti i proteina. Dobar omjer za energetske potrebe planinarenja je 45-55% ugljikohidrati, 35-40% masti, 10-15% proteini i to za duže staze. Za kraće staze može se smanjiti mast, a povećati unos ugljikohidrata i proteina.

Budući da je planinarenje nepredvidivo, ovisno o vremenskim uvjetima, nažalost i mogućim ozljedama, uvijek je dobro sa sobom imati malo više zaliha.

Vegetarijanci i vegani imaju na izbor široku paletu namirnica, od proteina dimljeni tofu, seitan ili prženi tempeh, alge, umeboshi šljive, paštete od povrća te slični proizvodi.

Ako s vama na planinarenje ide i vaš kućni ljubimac ne zaboravite hranu i vodu za njega kao i manje grickalice koje isto tako mogu biti zdrave (riža, mrkva, jabuka i sl.).

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Životinjsko carstvo OŠTROGLAVA GUŠTERICA

Lokacija fotografije: Vrh Hum, Vis Fotografirala: Mihaela Vuković

Oštroglava gušterica (lat. Dalmatolacerta oxycephala) je endemična vrsta gušterice Balkanskog poluotoka. Preko 70% njezinog areala rasprostranjenosti pada unutar granica Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Za svoj dom bira tople krajeve, stjenovita područja i kamenjar uz more. Kod nas je možemo sresti u južnoj Dalmaciji, na Dalmatinskim otocima, te na području oko rijeke Krke. Specifična je po zeleno - plavoj boji tijela koja kod mužjaka može biti posebno intenzivna.

VJEŠTICA

Lokacija fotografije: Vrh Sozanj, Lastovo Fotografirao: Tomislav Hanžek

Vještica (lat. Charaxes jasius) je predstavnik leptira afričkog roda Charaxes u Europi, gdje živi isključivo na uskom obalnom dijelu Mediterana.

U Hrvatskoj se na tog leptira najčešće može naići na Dugom otoku, Lastovu i Mljetu. Pripada u skupinu srednje velikih do velikih leptira s rasponom krila 6.5 do 7.5 centimetara (mužjaci) i 7.5 do 9 centimetara (ženke). Živi na nadmorskim visinama do 1200 metara.

Literatura: Hyla herpetološki bilten, 2014., No.2, Str. 20 - 33, Šunje E. i Jelić D., Distribucija i zaštita Dalmatolacerta oxycephala (Duméril & Bibron, 1839) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ISSN:1848 – 2007 M. Kučinić, I. Mihoci i A. Delić: Leptiri oko nas, Zagreb: Školska knjiga, 2014., ISBN: 978 – 953 – 0 – 61958 – 6 Sergej Forenbacher, (2002.), Kompendij velebitske faune, Zagreb: Veterinarski fakultet, ISBN: 953 – 6062 – 29 – 1 Z. Maretić, I. Rudelić, Tarantizam i njegovi odjeci u Dalmaciji, Istri i Hrvatskom primorju, u: Zbornik radova 26. sastanka Naučnog društva za historiju zdravstvene kulture, Poreč 1976, Rijeka 1978.

I. Habdija, B. Primc – Habdija, I. Radanović, J. Vidaković, M. Kučinić, M. Špoljar, R. Matoničkin i M. Miliša, (2014.) Protista – Protozoa i Metazoa – Invertebrata. Funkcionalna građa i praktikum. Meridijani, 399.str., Samobor Šumarski list 9 – 10, Str. 505 – 507, Prlić D., Cvilidrete u šumama Slatine i okolice, Zagreb,2013., ISSN: 0373 - 1332

116

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

LIVADNA IVANJSKA PTIČICA Livadna ivanjska ptičica (lat. Zygaena filipendulae) je mali leptir, uskih krila, koji živi na područjima diljem Europe. Od kasnog proljeća sve do kraja ljeta, često ga se može sresti danju, na sunčanim i suhim cvjetnim livadama.

Lokacija fotografije: Ćićarija Fotografirala: Mihaela Vuković

TARANTULA Tarantula (lat. Lycosa tarentula), je najveći europski pauk, u našim područjima poznat pod nazivom Istarska tarantula i pauk Vučjak. U Hrvatskoj nastanjuje područja oskudne vegetacije u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Da bi ulovio plijen ne plete mrežu, već ga napada iz zasjede ili hvata brzim trkom. Prema čovjeku nije agresivan i njegov ugriz nije otrovan.

Lokacija fotografije: Vrh Sokolić, Rilić Fotografirao: Tomislav Hanžek

Lokacija fotografije: Ćićarija Fotografirao: Tomislav Hanžek

Velika četveropjega cvilidreta (lat. Morimus funereus) je kornjaš kojeg možemo pronaći na svim vrstama hrasta, jasenu, divljoj trešnji, lipi, bagremu, ali i na četinjačama poput bora i jele. S obzirom da se njezine ličinke hrane raspadajućim, trulim drvetom i da uklanjanje starih i mrtvih stabala predstavlja proces koji umanjuje njihovu brojnost jer ostaju bez hrane, u Hrvatskoj je zakonom zaštićena. Uz alpinsku (kojoj je zbog sive boje pokrilja i četiri crna polja izgledom slična) i hrastovu cvilidretu, nalazi se u EU Direktivi o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore.

117

Izvor: pixabay.com

VELIKA ČETVEROPJEGA CVILIDRETA

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Botanički kutak RANJENIK

Lokacija fotografije: Ljubičko brdo, Velebit Fotografirala: Mihaela Vuković

Ranjenik (lat. Anthyllis vulneraria) je trajnica iz porodice mahunarki, uspravne stabljike obrasle dlakama, izduženih, eliptičnih listića i žutih cvjetova, te smeđe mahune koja dozrijeva krajem ljeta ili u jesen. U prijevodu s latinskog, naziv biljke znači „onaj koji zacjeljuje rane“. U narodnoj medicini se koristio kao antiseptik za liječenje rana. Rasprostranjen je u Europi, Aziji, sjevernom dijelu Afrike te u Sjevernoj Americi. Raste na nadmorskoj visini do 3000 metara, na suhim i sunčanim područjima.

ČUVARKUĆA Čuvarkuća (lat. Sempervivum tectorum) je trajnica iz porodice tustikovki, s debelom lisnatom rozetom iz koje u ljetnim mjesecima izraste do 30 centimetara visoka cvjetna stapka. Cvjetići su svjetlocrvene, kod nekih vrsta crveno – ljubičaste, do žute boje. Prvo je naseljavala planine i kamenjare južne Europe, a zaslugom Karla Velikog koji je zbog njezine ljekovitosti tražio da se sadi posvuda, proširila se po cijeloj Europi, Kavkazu i Maloj Aziji. Uzgaja se kao ukrasna biljka, može rasti u zidovima i na krovovima starih kuća, a u prirodi je možemo naći na planinskim travnjacima, osunčanim stijenama i kamenjaru.

Lokacija fotografije: Lubičko brdo, Velebit Fotografirala: Mihaela Vuković

LITERATURA: Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga, ISBN: 953-0-60545-5 Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec, ISBN: 86-393-0172-7 Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, (2013.), Narodne Novine 144/2013, Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: „Veselin Masleša“ Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga, ISBN: 86-03-99310-6

118

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

PASJI ZUB Pasji zub (lat. Erythronium dens – canis) je trajnica iz porodice ljiljana visine 10 do 20cm, parnih listova prekrivenih grimiznim ili smeđim mrljama i lijepog, najčešće ružičastog cvijeta. Rasprostranjena je u središnjoj i južnoj Europi te u nekim dijelovima Azije, sve do Japana. Raste na vlažnim, polusjenovitim staništima listopadnih šuma i na humusnim tlima bogatim dušikom, do nadmorske visine od 1000 metara. U Hrvatskoj na Pasji zub možemo naići u razdoblju od ožujka do lipnja, u hrastovo – grabovim i bukovim šumama, te šikarama. Zakonom je zaštićena šumarica.

Lokacija fotografije: Špičasti vrh, Gorski kotar Fotografirala: Mihaela Vuković

VOLUJSKO OKO

Lokacija fotografije: Japetić, Samoborsko gorje Fotografirala: Mihaela Vuković

Volujsko oko (lat. Hacquetia epipactis) je trajna, zeljasta biljka iz porodice štitarki, niskog rasta i pojedinačnih cvjetova koji cvatu krajem zime i traju do sredine proljeća. Cvjetovi su žuti, sitni i mnogobrojni, skupljeni u jednostavan cvat koji je obavijen s 5 do 6 većih zelenih ovojnih listova, pa sve zajedno izgleda kao jedan veliki cvijet.

Volujsko oko možemo naći u polusjenovitim ili sjenovitim područjima svijetlih bjelogoričnih i mješovitih šuma.

Lokacija fotografije: Oštrc, Samoborsko gorje Fotografirao: Robert Smolec

Blagajev likovac (lat. Daphne blagayana) je zimzeleni grm iz porodice likovaca (Thymelaeaceae) koji naraste do 30 centimetara.

Cvjetovi su žućkastobijeli, skupljeni po 10 – 20 u cvatove na vrhovima stabljika. Rasprostranjen je u jugoistočnoj Europi. Može ga se vidjeti u svijetlim listopadnim šumama i na livadama brdskih i planinskih područja. Pripada kategoriji endemskih, rijetkih i ugroženih vrsta samoniklog otrovnog bilja. Strogo je zaštićen.

119

Izvor: pixabay.com

BLAGAJEV LIKOVAC

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Plan izleta 2018.

06. 01.

Subota

07. 01.

Nedjelja

14. 01.

Nedjelja

28. 01.

Nedjelja

03. 02.

Subota

10. 02.

Subota

17. 02.

Subota

18. 02.

Nedjelja

20.- 22. 04.

ZAGORSKE STEZE Mira Vuković

Petak-nedjelja

PLANINARSKI SUSRET NA KLEKU Ivana Radić

Subota-nedjelja

20. NOVOGODIŠNJI POHOD NOVSKIM BRDOM Božena Kralj Vrsalović, Božo Pomper 24. ZIMSKI USPON NA VIŠEVICU Višnja Krznarić, Ivana Radić JAVOROVA KOSA + KAMAČNIK Mladen Stanković

21.-22. 04.

21. 04.

05. 05.

Subota

06. 05.

Nedjelja

Subota

ZIMSKI USPON NA BJELOLASICU Mladen Stanković

Nedjelja

12. 05.

20. 05.

26. 05.

Subota

24. 02.

Subota

6. METLARSKA ZABAVA U MOSLAVINI Mira Vuković, Božena Kralj Vrsalović UČKA Ivana Radić

03. 03.

Subota

04. 03.

Nedjelja

11. 03.

Nedjelja

18. 03.

Nedjelja

24. 03.

Subota

08. 04.

Nedjelja

15. 04.

Nedjelja

120

BEGUNJŠČICA - ČEZ ŠENTANSKI PLAZ Slavko Patačko POHOD ŽENE U PLANINU Nada Batinica Trkulja 5. ŽENSKI POHOD NA KAMENE SVATE Mirjana Culi

27. 05.

Nedjelja

31. 05.-3. 06. Četvrtak-nedjelja

02. 06.

Subota

09. 06.

Subota

16.-17. 06.

Subota-nedjelja

PAPUČKI JAGLACI Mira Vuković, Božo Pomper KUNA GORA, KOSTEL Božena Kralj Vrsalović POHOD NA ZARIN Višnja Krznarić DRAGOJLIN POHOD Višnja Krznarić

MARKACIJSKA AKCIJA NA PAGU Zvonko Lovreković 26. RUSOV POHOD

Subota

48. POHOD STAZAMA GUPČEVIH PUNTARA Iva Saćer Čakarun

MEDVEDNICA Damir Bajs

RAB Željko Novak

22.-23. 06.

Subota-nedjelja

24. 06.

Nedjelja

30. 06.-1. 07.

Subota-nedjelja

BOJINAC, VELIKO RUJNO Božo Pomper PLANINARSKI POHOD “PINKLEC NA PLEČA” Božena Kralj Vrsalović GOLICA Roman Domović BERNIJEVE STAZE, BUDAKOVO BRDO, BAČIĆ KUK Roni Schreiner, Damir Bajs PLANINAR I SEDAM KOTLIĆA Ivan Kobeščak VRAPČANSKI POHOD Božo Pomper UGLJAN, PAŠMAN, DUGI OTOK Višnja Krznarić VELIKI ROGATEC Slavko Patačko CRNOPAC Mladen Stanković SUSRETI PLANINARA ŽELJEZNIČARA, BAŠKE OŠTARIJE Zvonko Filipović, Damir Bajs ZELENGORA BIH Željko Novak DANI HRVATSKIH PLANINARA, IVANŠČICA KRIŠKE PODI Slavko Patačko

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

10.-18. 07

30. 07.

Subota

POLJSKA GODIŠNJI IZLET DRUŠTVA Izlet između ostalog uključuje posjete nacionalnim parkovima Góry Stołowe, Beskidy i Pieniny, uspone na neke od atraktivnih poljskih vrhova, kao i turistički dio posjeta gradovima Krakow, Wroclaw i Zakopane.

Vodiči izleta su: Željko Novak i Mladen Stanković PJESMARICA, BELECGRAD Dragica Mahalec

15. 09.

Subota

22.-23. 09.

Subota-nedjelja

29.-30. 09.

Subota-nedjelja

30. 09.

Nedjelja

06. 10.

MRKOPALJSKI PP, JUŽNA SKUPINA Slavko Patačko VIA DINARIKA, MALA PAKLENICA, ANIĆA KUK VIA DINARIKA. ŠĆIROVAC, SV. ILIJA Ivana Radić, Mladen Stanković 6. POHOD PETRIĆEVA PUNTIJARKA, DAN HPD-A Zagreb-Matica, Zagreb VIA DINARIKA DAN

Subota

14.-15. 07.

Subota-nedjelja

21. 07.

Subota

28. 07.

Subota

29. 07.

Nedjelja

04.-05. 08.

Subota-nedjelja

05. 08.

Nedjelja

12. 08.

Nedjelja

18. 08.

TRADICIONALNI POHOD NA VISOČICU, DAN PD-A ŽELJEZNIČAR, GOSPIĆ Ivan Kobeščak

07. 10.

13. 10.

VRTAČA, ZELENICA Iva Saćer Čakarun

Subota

TOSC, POKLJUKA, VIŠEVNIK Roman Domović, Ivan Kobeščak

Subota

MALA MOJSTROVKA Ivana Radić

20. 10.

21. 10.

Nedjelja

27. 10.

LJETNI POHOD VINICA MARTINŠČAK

Subota

TRIGLAV Mladen Stanković

Subota

POJ - PJEŠAČENJE OKO JEZERA, LOKVE 21. POHOD KANJONOM RIJEKE KUPE Bajs KANJON KRUPE

03. 11.

9.-10. 11.

Subota-nedjelja

10. 11.

Subota

17. 11.

Subota

25.-26. 08.

Subota-nedjelja

26. 08.

Nedjelja

01. 09.

Subota

02. 09.

Nedjelja

08.-09. 09.

Subota-nedjelja

MANGART Ivana Radić PLANINARSKI POHOD VRBOVEČKIM BREGIMA CEROVAČKE PEČINE, POŠTAK Božo Pomper 40. TRADICIONALNI POHOD NA KAMENE SVATE. PD SUSEDGRAD KOŠUTA Iva Saćer Čakarun

DAN HPD ŽELJEZNIČARA

Nedjelja

24.-25. 11.

Subota-nedjelja

01. 12.

Subota

08. 12.

Subota

15. 12.

Subota

22. 12.

Subota

MEDVIĐAK, KOBILJAK Iva Saćer Čakarun PLANINARSKA KESTENIJADA, HRASTOVIČKA GORA, Božena Kralj Vrsalović SUDNIKOV POHOD Ivan Kobeščak ISTOČNA MEDVEDNICA Slavko Patačko ČEMŠENIČKA PLANINA Željko Novak ŠUGARSKA DULIBA Mladen Stanković, Višnja Krznarić IVANEČKO PLANINARSKO MARTINJE Božena Kralj Vrsalović LIČKA PLJEŠIVICA, OZEBLIN Ivan Kobeščak VUKOVAR Roman Domović OTOK KRK, VRŽENICA ,DIVIŠKA Mladen Stanković PLATAK, SNJEŽNIK, GUSLICA Iva Saćer Čakarun NOĆNI POHOD NA OŠTRC Damir Bajs STRAHINŠČICA, VLAKOM Mladen Stanković

121

Izvor: pixabay.com

07. 07.

Subota

Špilja puna zvijeri Ötzi – Ledeni čovjek U blizini Similaunskog ledenjaka u Ötztaler Alpama, u južnom Tirolu, na granici Italije i Austrije, alpinisti Erika i Helmut Simon su u rujnu 1991. godine na visini od 3200 metara naišli na mrtvo tijelo. Misleći da se radi o nesretnom alpinistu koji je na tom području stradao nekoliko godina ranije, fotografirali su gornji dio tijela koji je stršao iz leda i prijavili što su našli. Gorska služba za spašavanje ga je, nakon nekoliko dana izvlačenja, uspješno izvadila, a kako su usput pronašli i neobične predmete u blizini tijela shvatili su da je to mjesto nesreće zaprvo arheološko nalazište.

Zbog teških vremenskih uvjeta arheološka istraživanja bila su otežana. Arheolozi su tijekom ljetnih mjeseci morali topiti led kako bi istražili ledeni lokalitet. Uz veoma očuvano tijelo pronašli su i komade krzna, kože i uzica. U blizini je ležao luk od tisovine i 14 strijela te sjekira s brončanom oštricom. Na kraju je pronađena i kapa od medvjeđeg krzna. To je bio prvi prapovijesni čovjek nađen u ledu s očuvanom svakodnevnom odjećom i obućom i veliko otkriće koje je znanstvenicima omogućilo uvid u način života, prehranu, odjeću, pa čak i izgled njegovih suvremenika.

Odmah nakon smrti tijelo je isušio topli jesenski vjetar prije nego što ga je prekrio led. Tijelo je tako ostalo zatvoreno u ledu preko 5000 godina, sve dok oluja iz Sahare nije sa sobom donijela prašinu koja je prekrila površinu leda i apsorbirala sunčevo svijetlo, te se led naglo počeo topiti.

S obzirom na lokaciju pronalaska koja je u blizini doline Ötz, izgubljeni planinar je postao poznat kao Ötzi, iako mu je kao službeni naziv dano ime Ledeni čovjek. Austrijanci su ga s ledenjaka preselili na sveučilište u Innsbrucku, da bi se kasnije ustvrdilo da je ležao 90 metara unutar područja Italije, pa je 1998. prenesen u Bolzano, gdje je izložen u Južnotirolskom muzeju arheologije.

Ispostavilo se da je Ötzi u ledu ležao 5300 godina, zbog čega se smatra najstarijom mumijom na svijetu, a zbog ledenih uvjeta je očuvaniji od egipatskih mumija.

LITERATURA C. Renfrew, P. Bahn; Archaeology, Theories, Methods, and Practice, Thames and Hudson, USA 2000.

K. Spindler, The Man in the Ice, Weidenfeld & Nicholson, Orion Books, London 1994.

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

Nagradna CUGaljka Pred Vama je mali enigmatski izazov – nagradna CUGaljka.

Rješava se kao i svaka druga križaljka. Čak je i nešto lakša od obične jer je tematska, s nekoliko pojmova bliskih planinarima.

Kako Vaše znanje i trud ne bi bili uzaludni, pripremili smo primjerene nagrade za najbolje i najsretnije rješavatelje.

Pojedinosti o tome pročitajte na dnu stranice. Želimo Vam ugodnu zabavu!

1

2

3

4

5

6

7

8

9 10 11

12

13

14

15

16

17

18

19 20

21

23 RoS

22 24

25

26

27

Riješenu nagradnu CUGaljku možete do 1. lipnja 2018. ubaciti u narančastu kutiju u prostorijama HPD-a »Željezničar« u Trnjanskoj 5b u Zagrebu ili poslati e-mailom na adresu nagradna.cugaljka@gmail.com. Ne zaboravite navesti svoje ime i prezime, adresu i planinarsko društvo. Među onima koji točno riješe cijelu križaljku izvući ćemo imena petero sretnica ili sretnika te ih nagraditi prikladnim nagradama. Imena nagrađenih bit će objavljena na web stranici HPD-a »Željezničar« do 15. svibnja 2018.

VODORAVNO: 9. Ime časopisa koji je pred Vama. 10. Mitske stanovnice Kleka; u ponoć plešu kolo jašući na metlama. 11.

Crnogorično drvo naših šuma; češer mu strši (sram Vas bilo ako ste krivo pomislili). 12. Seksi šav na ženskoj čarapi. 13. Stručnjak u znanosti o odnosima među živim bićima, njihovu utjecaju na okoliš i obrnuto; umišlja si da o prirodi zna više od planinara. 15. Pisar, notar (turc.), npr. u bivšoj vojsci. 16. Izraelska automatska puška kratke cijevi 17. Rijeka u Engleskoj; u gradu na toj rijeci rođen je William Shakespeare. 18. Kraće ime sela na medvedničkom prijevoju preko kojeg planinari Prigorci idu u Mariju Bistricu; ili: čistina u šumi nastala krčenjem, krčevina 19. Upale nosne sluznice (medicinski).

20. Kratica za »studentski centar« 22. Tiskarski radnik koji obrađuje podlogu nagrizajućom tvari, jetkač (drugo slovo: C) 23. Puničina lošija/bolja (?) polovica, punac 24. Zmaj iz narodne predaje, pozoj, aždaja; živi u planinskim špiljama i riga vatru 25. Vrsta morskog ježinca, morski krastavac (navodno afrodizijak). 26. Konjski lik iz dječjeg crtića (…

Strašnomlat). 27. Srednjovjekovni makedonski crkveni pisac, učenik Ćirila i Metoda, Kliment NIZBRDO: 1. Grana biljne proizvodnje čiji se akteri bave uzgojem ruža, tulipana, narcisa, maćuhica i dr. 2. Jedan hrvatski govor (nije ni ikavica niti ekavica, ali jest kavica, i to duža).

3. Glavna skupina biciklista tijekom trke; radi štednje energije voze u zbijenoj formaciji. 4. Dio vojne jedinice raspoređen po dubini bojišta (množ.). 5. Međunarodna oznaka za Litvu. 6. Jedna od malobrojnih spomena vrijednih špilja na Ivanščici; ime joj je umanjenica jednog od narodnih imena za ljekovitu biljku rosopas (Chelidonium maius). 7. Kratica imena engleskog sveučilišta University for Creative Arts (Farnham nedaleko od Londona). 8. Nasilno ili dragovoljno zatvoriti neku društvenu manjinu u geto (izolaciju). 14. Seoce od nekoliko kuća na kakvo obično nailazimo u planinskim područjima. 18. Sastavni veznik (i, pa, ?, ni, niti, a, ali, nego, no, već...). 21. Skraćenica za »stranica«. 22. Najmanji neparni prosti broj. 24. Kratica za »planinarsko društvo«

Nagrade u obliku predmeta (2. – 5.) moći će se podići u prostorijama Društva. Prema dogovoru, mogu se poslati i poštom.

1. nagrada: Besplatan jednodnevni autobusni izlet u organizaciji HPD-a »Željezničar« po izboru dobitnika ili dobitnice, tijekom 2018. godine.

2. – 5. nagrada: Majica sa znakom HPD-a »Željezničar« ili dnevnik neke od šest planinarskih obilaznica HPD-a »Željezničar – po izboru dobitnika ili dobitnice.

123

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

PLANINI Došla sam ti plaha i drhtava, sama i mala… stojim u podnožju i molim te da me primiš, da me pustiš k sebi, da budeš blaga koracima mojim, da me ne rane strmine i oštro kamenje tvoje.

A onda se penjem zavedena mirisima i zvukovima tvojim, kroz moje oči prolazi ljepota i već me imaš, dajem ti se kao ljubavniku, stenjem i treperim stazama tvojim.

Pa do em na vrh i Svemir mi se smije, vinuti mi se u visine, al’ ti me grliš, postajemo jedno…. i nisam više mala, i nisam više sama.

Katica Gajčević, rujan, 2017.

124

ZANIMLJIVOSTI I SAVJETI

JUTRO NA VELEBITU Hodam Velebitom i njegovim jutrom svježinom gotovo omamljen ranom zorom što sluti bjelinu dana Umoran od poslova u proteklom vremenu pjevam prvim krilatim željama nakon bu enja na Velebitu Ljubitelj zore gotovo pobožno slušam čujnu tišinu Velebita

125

Snimila: Mirela Rakocija

Davor Prpić

Predstavljanje članova redakcije Damir Bajs - glavni i odgovorni urednik. Damir se bavi planinarenjem od 1980. godine, a član Željezničara je od 1983. godine. Danas je aktivan u Sekciji društvenih izleta. Planinarski je vodič, certificirani Čuvar planina i markacist. Održao je više od 70 predavanja u više planinarskih društava i sjedištima lokalne samouprave. Bio je predsjednik Društva 10 godina, 2 godine dopredsjednik, 6 godina tajnik Društva, a bio je član i dvije komisije Hrvatskog planinarskog saveza. Napisao je nekoliko desetaka članaka u Hrvatskom planinaru, Euro city reviji, Večernjem listu i Planinskom vestniku. Dobitnik je najviših priznanja HPS-a i PSZ. Vladimir Božić – jedan je od najistaknutijih članova našeg Društva. Od 1955 do danas redovni je član Speleološkog odsjeka HPDŽ-a. Obnašao je dužnosti tajnika i pročelnika Speleološkog odsjeka, član Upravnog odbora Društva, član je redakcije časopisa Speleolog od 1968 do danas (2018.), predsjednik Komisije za speleologiju KS PSH/KS HPS od 1963.-1999., član predsjedništva PSH 1964.-1987. U Međunarodnoj speleološkoj uniji (Union International de Spéléologie) član Komisije za spašavanje 1971.-1976. i član Radne grupe za umjetno podzemlje 1992.-1998. Instruktor speleologije od 1980. Odlikovan je najvišim priznanjima planinarskih i speleoloških udruga, od kojih su važnije: plaketa Planinarskog saveza Zagreba, zlatni znak i plaketa Hrvatskog planinarskog saveza, orden zvijezde Danice s likom Franje Bučara i Povelja Hrvatskog planinarskog saveza 2015. (postao počasni član HPS-a).

126

Valerija Butorac – planinarenjem se bavi zadnjih desetak godina, a članica HPD-a Željezničar je od 2015. godine. Aktivna je u Speleološko odsjeku. Članica je uredništva časopisa Speleolog i bivša vice urednica časopisa 16. Meridijan (časopis Kluba studenata Geografije Zagreb). Objavila je jedan znanstveni i jedan stručni članak, te niz manjih tekstova u različitim publikacijama.

Katica Gajčević - planinari od 2006. Godine, a članica HPD-a Željezničar je od 2016. godine. Aktivna je u sekciji društvenih izleta i pjeva u zboru Društva „Tam gor“. Objavila je jedan članak u Hrvatskom planinaru i dva u časopisu HPD-a Kapela.

Ivana Radić – članica je Društva od 2016. Aktivna je u Sekciji društvenih izleta i u Sekciji visokogorskog planinarenja. Planinarski je vodič i sudjeluje u vođenju Općih planinarskih škola. Objavila je članak u Hrvatskom planinaru.

Sonja Šućur - planinari od 2004., a članica Željezničara je od 2016. godine. Aktivna je u Sekciji visokogorskog planinarenja. Članica je društva grafičkih dizajnera od 2005 godine.

Mihaela Vuković – aktivno planinari od 2014. godine, otkada je i član HPD-a Željezničar. Iako voli zaviriti u špilje, letjeti paraglajderom, ponekad i biciklirati, puno putovati i baviti se svime i svačime - hodanje po planinama je ono u čemu se najviše pronalazi. Planinarenje nije hobi koji joj „oduzima vrijeme“, nego način življenja. Voli fotografirati, čitati i pisati, pa su sve njene dogodovštine s planina ovjekovječene u planinarskom dnevniku koji piše, koji možda jednom – kad poželi napisati i svoju knjigu, objavi i za javnost.

Izvor: pixabay.com

127

IMPRESUM Glavni i odgovorni urednik: Damir Bajs Uredništvo: Damir Bajs Vladimir Božić Valerija Butorac Katica Gajčević Ivana Radić Sonja Šućur Mihaela Vuković Lektura: Marija Gašpar Eva Martić Sonja Šegvić Grafički urednik: Sonja Šućur Layout: Marija Korotaj Nakladnik: Hrvatsko planinarsko društvo „Željezničar“ Zagreb Trnjanska 5b, Zagreb, Email: info@hpdzeljeznicar.hr fb: Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar Zagreb Naklada: 300 primjeraka Tisak: Urednik d.o.o., Zagreb ISSN: 2584-7759

Autori fotografija na naslovnici: Ivana Radić, Rene Lisac i Vladimir Božić Autor fotografije na zadnjoj strani: Damir Bajs

128

Izvor: pixabay.com