Cipelcug 2021, 4. izdanje by Irena Weigand

issn 2584-7759

godina 4 | broj 4 | 2021.

Mali Mangart, snimio Tomislav Hanžek

pozdrav urednika

put ekspedicionizma

sekcija društvenih izleta

sekcija visokogorskog planinarenja

alpinistički odsjek

speleološki odsjek

sekcija planinskog skijanja

100

markacijska komisija

106

izvješće o radu hpd željezničar u 2020. godini

114

akcija „70 vrhova za 70 godina hpd željezničar

135

društvena priznanja

Pozdrav urednika Dragi čitatelji,

SS Damir Bajs, urednik

Iza nas je 2020. godina u kojoj smo s velikim ponosom i zadovoljstvom planirali obilježiti našu veliku obljetnicu – 70 godina uspješnog djelovanja našeg planinarskog društva. Puno toga smo htjeli organizirati i obilježiti, od ekspedicije u Himalaju do svečane skupštine s više stotina uzvanika u Zagrebu. Zbog pandemije koronavirusa i potresa gotovo od svega smo morali odustati. Od svih aktivnosti uspjeli smo realizirati samo Noćni pohod na Oštrc u siječnju 2020., Akciju „70 vrhova za 70 godina HPD Željezničar u jednom danu“ koja je opisana u ovom broju i sigurno najznačajnije, izdavanje 3. broja Cipelcuga. Redakcija si je dala velikog truda u ovim čudnim vremenima i uspjela napraviti časopis s više od 300 stranica teksta i sa stotinama vrlo kvalitetnih fotografija koje su pratile brojne članke. Svi komentari i kritike na taj broj bili su vrlo pozitivni i zbog toga smo sretni. Pozivamo sve članove koji još nisu da preuzmu 3. broj Cipelcuga koji nismo do kraja uspjeli podijeliti jer veći dio godine nije bilo sastanaka sekcija ni susreta na planinarskim izletima. Budući da je planinarska aktivnost morala biti smanjena, broj 4 koji je u vašim rukama i kojeg predstavljamo, izašao je u manjem broju stranica, ali nadamo se da će vam i dalje biti zanimljiv. U njemu ćete naći opise kako su naši alpinisti i speleolozi uspjeli spasiti 2020. s dva značajna uspjeha. Alpinisti su kao dio „Puta ekspedicionizma“ boravili na otoku Biševu i pronalazili nove alpinističke smjerove u okomitim stijenama morske obale tog malo manje poznatog kutka naše domovine. Posebno je pohvalno da se veliki broj naših alpinista i speleologa odmah nakon potresa u Zagrebu i krajem godine u Petrinji uključio u pružanje pomoći u otklanjanju šteta na oštećenim krovovima i dimnjacima. Taj zahtjevni pothvat obavljali su unatoč velikoj opasnosti i potpuno volonterski. Speleolozi su kao i uvijek vrlo vrijednim radom i istraživanjima postigli svjetski vrijedan uspjeh spajanjem bezbrojnih podzemnih dijelova masiva Crnopac u jedan špiljski sustav dužine 52 km. Siguran sam da to nije kraj njihovoj znatiželji i da će ta dužina s vremenom i novim pothvatima samo rasti. Ni naše visokogorce pandemija nije spriječila u ostvarivanju svojih visokih ciljeva. Osvojili su neke od najzahtjevnijih austrijskih vrhova, Grossglockner i Hochalmspitze, a približili su nam i malo poznatu planinu Volujak u susjednoj Bosni i Hercegovini. U ovom broju Cipelcuga možete pronaći i brojne druge zanimljivosti, pa vas prepuštam da ih sami otkrijete i uživate u svijetu planina u našem i vašem časopisu.

PUT EKSPEDICIONIZMA

Pixabay.com

04 | Ekspedicija HPDŽ - Biševo 2020 rene lisac i nataša petrin 10 | Ekspedicija Crnopac 2020. lea ovčarić i nikola hanžek

PUT EKSPEDICIONIZMA

Ekspedicija HPDŽ Biševo 2020 Tekst: Rene Lisac i Nataša Petrin Fotografije: Grupa autora, sudionika ekspedicije

2020. godini projekt Put Ekspedicionizma ušao je u svoju četvrtu godinu, nakon što se ekspedicijsko iskustvo i jačanje tima gradilo u Alpama, Kavkazu i Peruu. Kao završnica projekta, povodom 70. obljetnice osnivanja HPD Željezničar, bilo je planirano osvajanje 7000 m visokih vrhova Kun i Nun u Indijskoj Himalaji, pod motom 100 m za svaku godinu

postojanja HPDŽ. No u nemogućnosti odlaska na Himalajsku ekspediciju, svi planovi su do daljnjeg odgođeni. Speleološki dio projekta je, s druge strane, već ionako bio usmjeren na istraživanje podzemlja na Crnopcu – hrvatskom i svjetskom speleološkom Eldoradu, pravom mjestu za ekspediciju. Za vrhunske rezultate u speleologiji SS Uvala Porat zaista nema smisla iz Hrvatske putovati daleko. Kako bi ipak na neki način obilježili 70. obljetnicu, grupica alpinista (članova AO Željezničar) odlučila se potražiti avanturu u vlastitoj domovini i ostaviti barem mali trag svojim djelovanjem. Nakon razmatranja više opcija i nekoliko posjeta jadranskim otocima, za lokaciju je odabran od kopna najudaljeniji naseljeni hrvatski otok Biševo – ambijentalno vrlo atraktivan i penjački potpuno neistražen. Njegova udaljenost (Biševo je rijetko mjesto u Hrvatskoj do kojeg je gotovo nemoguće uobičajenim prijevozom iz Zagreba stići u jednom danu) i slabe mogućnosti nabavke hrane i vode na otoku, dale su ekspedicijski karakter ovom pohodu. Umjesto velikih penjačkih dostignuća i nadmorskih visina, nadali smo se šarmantnom istraživačkom projektu, gotovo u razini mora. Skupila se mala osmeročlana ekipa: Bernard Bregar, Nataša Petrin, Vladimir Mesarić, Valent Balun, Ira Bulić, Rene Lisac, Tin Cvitković i Iva Božić. Pripreme su krenule u rujnu 2020., a na samu ekspediciju smo krenuli 4. listopada. Kako bi stigli u jednom danu iznajmljujemo privatni prijevoz koji nas dovodi u uvalu Porat, poznatu po jednoj od najljepših pješčanih plaža na Jadranu. Na otoku nas ugošćuje lokalna inicijativa “Spasimo Biševo’’ i njezin inicijator Stjepan Tafra, borac za očuvanje prirodnih i posebno društvenih vrijednosti otoka – zajednice. U altruističkom duhu već godinama održava tematske rezidencije koje stvaraju sasvim drugačiju priču boravka i života na Biševu. Kao njegovim gostima, unutar

WW Na vrhu Stražbenici

SS Priprema za istrživanje desetodnevnog boravka, cilj nam je bio iz penjačke perspektive istražiti stijene otoka i time započeti proces stvaranja malog penjačkog vodiča za taj šarmantni i izolirani jadranski otok. Često na ekspedicijama stvari ne idu kako bismo očekivali. Ni ova mala ekspedicija nije bila iznimka. Iako su stijene bile zapravo svuda oko nas, prvih dana nismo nalazili lokaciju koja bi bila pravo mjesto za penjačke izazove i stvaranje budućeg malog otočkog penjačkog raja. Osim što se velik dio stijena pokazao dosta loše kvalitete,

PUT EKSPEDICIONIZMA

suočili smo se i s potencijalnim problemima sa zaštitom prostora. Iako su nas internet i direktni kontakti uvjerili da nema prepreka za planirane aktivnosti, u zadnji trenutak smo dobili informaciju da se na južnim klifovima gnijezde zaštićene vrste ptica, a i da bi za ozbiljnije opremanje penjališta bilo dobro dobiti blagoslov nadležnih tijela. Pomalo razočarani, ipak nismo odoljeli. Suzdržano smo virnuli niz rub impresivne južne litice visoke oko 100-tinjak metara i zaista se uvjerili da su tamo Eleonorini sokoli (Falco Eleonorae) pravi gazde i da će ta stijena ostati ipak samo njihova. Veličanstvenost takvih staništa i susret s ljepotom

SS Na južnoj stijeni

TT Eleonorin sokol

SS Stijena iznad uvale Potok tih fascinantnih, za ovaj arhipelag endemskih letača, nije ostavila nimalo prostora želji da se po njihovom domu idemo verati. No to nas nije pokolebalo. U narednim danima smo nastavili istraživati ostale penjačke kapacitete otoka, poput DWS (Deep Water Solo) lokacija koje su se zaista pokazale kao jedna od glavnih penjačkih atrakcija otoka. Lokacije smo snimili i zabilježili.

WW Jedna od SWS lokacija

Na jednom takvom istraživanju zapadne obale otkrivamo interesantnu vertikalnu i mjestimično previsnu stijensku barijeru iznad uvale Potok, visoku do 20-ak i dugačku gotovo 100 metara. Iako ne posjeduje atraktivnost ciljanih 100 metarskih južnih klifova, raznolikost i ljepota linija nas je na prvu osvojila. Vrlo brzo smo se usmjerili na tu lokaciju, krčenje pristupnih puteva, penjanje “trad” linija i top rope izviđanje budućih spitanih linija.

PUT EKSPEDICIONIZMA

U uvali Potok zadržali smo se tri dana. Prvo smo prokrčili prolaz do podnožja i vrha stijene, snimili stijenu, a zatim penjali različite netaknute linije koje su nam odozdo izgledale izazovno, ali izvedivo. Neke od njih pružale su nebrojene mogućnosti za klasična (“trad”) osiguranja, dok su druge, iako penjački gledano vrlo zgodne, bile bez pukotina, rupa, žljebića, drveća, i pješčanih satova, te nisu pružale mogućnost za osigurati se. Ove prve smo odlučili odozdo penjati na klasičan način i dali smo im UIAA ocjenu i ime, dok smo ove druge penjali na top rope – usidreni

SS Kajakarenje u zalazak

TT Dado penje smjer HPDŽ 70

SS Skica sektora A

SS Skica sektora B

za drveće na vrhu stijene i dali smo im samo ocjenu prema francuskoj ljestvici. Njima će ime dodijeliti i ako treba popraviti ocjenu onaj tko ih prvi popne sportski slobodno kada / ako se u budućnosti dobije dozvola za opremiti to penjalište spitovima. Povodom 70. obljetnice od osnivanja našeg društva, jedan od ljepših trad smjerova, koji je popeo i Dado Mesarić, prigodno smo nazvali HPDŽ 70. Iako je Biševo relativno mali otok ipak je dovoljno velik i vrlo stjenovit da tjedan dana boravka tamo nije puno za

temeljito penjački istražiti cijelo područje. Sve što smo istražili u sklopu ove male ekspedicije, pješice, kajakom ili dronom, postaje dio malog penjačkog vodiča. DWS lokacije se može naći na niz mjesta duž stjenovite obale otoka, dok se u sjevernom dijelu može naći pravi Eldorado previsnih klifova. Osim opremanja penjališta u uvali Potok, istraživanje kajakom otkrilo nam je još jednu zanimljivu stijenu na sjeveru otoka i stijenu s potencijalom za malo sportsko penjalište u vrlo atraktivnoj stjenovitoj uvali udaljenoj 15-ak

minuta hoda od Modre špilje. Njezino opremanje predstavlja vrijedni dodatak posjetu špilji, posebno zadnjih godina, kada se zbog gužve zna i satima čekati na ulazak. Ako od nadležnih službi stigne zeleno svjetlo, može krenuti ozbiljno opremanje ovih dviju stijena. Nadamo se da će tako i biti te se veselimo brzom povratku! Naš boravak na otoku nije bio samo penjački doživljaj, daleko od toga. Osim penjanja, okušali smo se i u drugim disciplinama kao što su skokovi s visokih stijena, istraživanje špilja kajakom, tečaj ulaženja u kajak, slackline, … Imali smo školu opremanja smjerova spitovima, a neki su čak vozili i dvije vrste bagera. Često bi povratak s penjanja završio na čašici kod nekog domaćina ili kušanju sireva, vina i komiških pogača, te ugodnom ćakulanju s otočanima. Naš dom na Biševu bila je mala vesela Stjepanova kućica, smještena u lijepoj stjenovito-šljunčano-pješčanoj uvali Porat. Tamo smo se družili uz finu hranu, vatricu, muziku i planirali što će se raditi idući dan. Čak se slavio i jedan rođendan i kao u filmovima – svirala gitarica na mjesečini pod prozorom. Naši Masterchefovi Ira i Valent sve su nas iznenadili kuharskim umijećem i menijem, a također ni “kruh majstori” Valent i Rene nisu zakazali. Hvala Stjepanu što nas je primio i hvala svima na gostoprimstvu i ugodnom društvu.

SS Skica otoka

PUT EKSPEDICIONIZMA

Ekspedicija Crnopac 2020. Tekst: Lea Ovčarić i Nikola Hanžek Kako je sve krenulo i gdje se sve okrenulo… ut ekspedicionizma 2017. – 2020. jedinstven je projekt u povijesti Hrvatskog planinarskog društva Željezničar s ciljem udruživanja članova svih sekcija i odsjeka u svrhu obilježavanja 70. godišnjice osnutka Društva. Put ekspedicionizma počiva na ideji Zvonka Filipovića, predsjednika Društva. Organizacija Projekta povjerena je Vladimiru Mesariću, jednom od najiskusnijih hrvatskih alpinista i ekspedicionista. Posebnost ovog projekta je postepeno podizanje razine

sposobnosti svih sudionika članova HPDŽ-a, koji će izravno sudjelovati u pripremnim akcijama, kao i ostvarivanje zajedništva i suradnje među odsjecima i sekcijama – a to su Alpinistički odsjek (AO), Sekcija visokogorskog planinarenja (SVP) te Speleološki odsjek (SO). Krajnji cilj Puta ekspedicionizma je organizacija ekspedicije u Himalaju i provođenje značajnog uspona za hrvatski kontekst. Pripremne ekspedicije uspješno su se odvile u Alpama 2017., Kavkazu 2018. te Peruu 2019. godine. Nakon posljednje odrađene predakcije,

iznesena je ideja od strane voditelja Puta ekspedicionizma o dodatnom krajnjem cilju ekspedicije. Tako uz osvajanje Himalaje, krajnji cilj postaje i istraživanje Jamskog sustava Crnopac na području jugoistočnog Velebita u podzemlju masiva Crnopca. Podzemlje masiva Crnopca speleološko je odredište od velike važnosti u svjetskim okvirima te je uključivanjem u projekt Put ekspedicionizma dobivena financijska potpora za organizaciju ekspedicije Crnopac 2020. Zašto ekspedicija Crnopac? U svrhu boljeg razumijevanja održavanja ekspedicije Crnopac, usporedno s visinskom ekspedicijom na najvišem planinskom lancu na Zemlji, potrebno je poznavati povijest istraživanja kao i speleološki potencijal ovog područja. Masiv Crnopca odavno je intrigirao speleologe jer je bio relativno nedostupno i speleološki neistraženo područje. Među prvim istraživačima ovog predjela bio je naš pokojni pročelnik Ozren Lukić – Luka koji je ukazao na veliki speleološki potencijal Crnopca. Speleološki odsjek HPDŽ-a, u suradnji s drugim speleološkim odsjecima, klubovima i udrugama, istražuje područje masiva Crnopca od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na ovom masivu stasale su mnoge generacije speleologa provodeći istraživanja u sklopu raznih ekspedicija, ali i mnogobrojnih vikend akcija. O velikoj ulozi SO-a HPD Željezničar u speleološkim rezultatima Hrvatske i svijeta govori i informacija da dva najveća objekta u Hrvatskoj (Lukina jama i jedan od ulaza Jamskog sustava Crnopac – ulaz Draženova puhaljka) u svom nazivu nose imena bivših pročelnika SO-a (Ozren Lukić – Luka i Dražen Kunović). Nastavkom istraživanja u Cerovačkim špiljama te otkrićem Munižabe i Kite Gaćešine, špilja s jamskim ulazom, počeo se stvarati mit o podzemlju Crnopca – spajanju velikih speleoloških objekata u jedinstven podzemni sustav. Nakon otkrića horizontalnih kanala u Munižabi i Kiti Gaćešini te spoja s Draženovom puhaljkom, crnopački mit počeo je golicati maštu svih speleologa Hrvatske. Otkrićem horizontalnih kanala tijekom ekspedicije u jami Muda labudova 2016. godine i istraživanja koja su uslijedila tijekom 2016. te 2017. godine, dolazi se na samo 35 metara tlocrtne udaljenosti od jamskog sustava Kita Gaćešina – Draženova puhaljka, čime još jedan crnopački spoj postaje sve bliži. Uski i neprohodni meandri na mjestima najbližim spoju u jami Muda labudova odgodili su spoj i preselili istraživanja u druge, otvorene i perspektivnije kanale. Uz jamu Muda labudova, istraživanja dubokog podzemlja Crnopca provode se i u jami Oaza gdje SO HPD Željezničar organizira ekspedicije tijekom 2018. i 2019. godine zbog iznimne perspektive i brojnih neistraženih horizontalnih i vertikalnih kanala. Tijekom ljetne ekspedicije u kolovozu 2019. godine članovi SO HPD Željezničar

SS Napredovanje u Jamskom sustavu Crnopac, snimio Nicola Rossi pronalaze spoj jame Oaza i Jamskog sustava Kita Gaćešina-Draženova puhaljka koji predstavlja sjeverni dio grebena masiva Crnopca. Ovim spojem najdulji jamski sustav Dinarida dobiva ime Jamski sustav Crnopac (JSC) te je dokazano da se jamski sustav pruža šire od grebena Kite Gaćešine i prostire ispod cijelog masiva Crnopca. Spoj, kao kruna višedesetljetnih istraživanja i suradnje cijele hrvatske speleološke zajednice uz podršku speleologa iz inozemstva prepoznat je i nagrađen priznanjem HPS-a za najveći planinarski uspjeh u 2019. godini. S obzirom na to da speleološki potencijal na području Crnopca još nije niti približno iscrpljen, ovo područje i dalje predstavlja primarni istraživački fokus speleološkog odsjeka Željezničar. Blizina i smjer pružanja kanala u JSC (ulaz Oaza) u odnosu na kanale u jami Muda labudova pokazuju veliku perspektivu novog spoja čime bi se JSC pripajanjem ulaza jame Muda labudova popeo na

SS Bugarska ekipa u jami Muda labudova, snimila Efrosina Hristova

PUT EKSPEDICIONIZMA

još više mjesto u već svrstanih 100 najduljih speleoloških objekata u svijetu. Međutim, rezultate speleoloških istraživanja nemoguće je predvidjeti, a istraživanja na dubinama traže zahtjevno logističko, tehničko i financijsko planiranje i ulaganje. Iz tog je razloga želja članova speleološkog odsjeka za organizacijom ekspedicije povodom obilježavanja 70 godina djelovanja HPDŽ-a na području masiva Crnopca opravdana jer se radi o području od iznimnog svjetskog speleološkog značaja. Za primarni cilj ekspedicije Crnopac 2020. postavljeno je intenziviranje speleoloških istraživanja te njihovo podizanje na višu kvalitativnu razinu, što podrazumijeva veću razinu logističke, tehničke te financijske pripremljenosti. S obzirom na okolnosti koje su nas dočekale kao društvo na globalnoj razini ulaskom u 2020. godinu, svi planovi su postali upitni. Kako se ekspedicija Crnopac ipak ostvarila? Ova godina započela je pandemijom koja je utjecala na sve sfere naših života, pa tako i planiranja ekspedicije Crnopac. Prateći stanje u Hrvatskoj i svijetu činilo se kako

PUT EKSPEDICIONIZMA

će biti izglednije da će se ekspedicija Crnopac ipak održati 2021. godine. No, kako se srpanj približavao, entuzijazam pripadnika speleološke zajednice za istraživanjem Crnopca je rastao. Planirano je organiziranje ljetne ekspedicije sa skromnim planom nastavka istraživanja JSC-a kroz ulaz Oaza sa svega dvadeset sudionika. Pristizanjem prijava za sudjelovanje u ekspediciji plan je prerastao u istovremeno istraživanje dva iznimno zahtjevna i duboka objekta na području masiva Crnopca, sa sudionicima iz tri europske zemlje – Hrvatske, Slovenije i Bugarske, te iz sedam različitih speleoloških klubova i udruga. Prateći trenutno stanje i u skladu sa svim propisanim epidemiološkim mjerama shvatili smo da će ekspedicija Crnopac ipak moći biti realizirana 2020. godine. S obzirom na to da se istraživanje provodilo u dvije duboke jame s više od 40 sudionika, zahtjevnost organizacije i kompleksnost istraživanja speleoloških objekata dosegla je novu, višu razinu. Ekspedicija je trajala od 25. 7. do 2. 8. 2020. godine, pod vodstvom Bernarda Bregara s bazom na logoru Jama vjetrova s koje su voditelji logora (Josip Dadić, Nikola Hanžek i Lea Ovčarić) instruirali simfoniju događanja tijekom ekspedicije. Istraživanja su se odvijala u dva logistički zahtjevna speleološka objekta istovremeno: u jami Muda labudova i Jamskom sustavu Crnopac (ulaz Oaza). Istraženi dijelovi jame Muda labudova rezultat su dugogodišnjih istraživanja mnogih generacija speleologa, kako iz SO HPD Željezničar tako i iz drugih speleoloških klubova i udruga, čime je posebnost istraživanja jame povodom 70. godine društva još veća i značajnija. U jami Muda labudova istraživanja su se provodila u dijelovima Djevojke u ljetnim haljinama i House of Cards od strane sedam bugarskih speleologa, članova speleološkog kluba POD RB, te Nikole Hanžeka, jednog od voditelja ekspedicije. Na drugom bivku istog objekta jedan pošteni godišnji odmor potrošili su većinom stalni gosti dna Muda, Dino Grozić i Lovel Kukuljan, članovi SU Estavela, te Tsvetan Kosturkov i Pavlin Dimitrov, dva pripadnika bugarske speleološke scene, s povremenim gostujućim biospeleolozima koji su tamo završili tragajući za endemskom vrstom podzemnog kornjaša Velebitaphaenops giganteus hrvatskog naziva Velebitski golemaš. Kako je ironija najočekivanija pojava ove godine, vrstu je uočio član SKOL-a Marko Ljubešić, iako se biospeleologijom i pronalaskom kornjaša počeo baviti tek kojih 100 metara prije. No to nije umanjilo sreću našeg Branka Jalžića, Martine Pavlek te Tea Delića, speleologa iz Slovenije. Ekipa s drugog bivka u sastavu L. Kukuljan, Dario Maršanić, T. Kosturkov i P. Dimitrov, te kasnije pridruženi član druge podzemne etaže D. Grozić, istraživala je u prvim danima u dijelovima Avangarde gdje su pronađeni novi kanali

WW Bugarska ekipa napreduje u jami Muda labudova, snimila Efrosina Hristova

SS Dogovori na prvom bivku u jami Muda labudova, snimio Teo Delić s upitnicima za daljnje istraživanje. Narednih dana boravili su na samom dnu Muda gdje su penjali perspektivan penj nakon kojeg slijedi kanal s meandrom u dnu koji postaje preširok za daljnje napredovanje bez speleološke opreme. Slijede istraživanja Metastaza i vertikale koja se spojila na Avangardu. D. Grozić i L. Kukuljan nastavljaju putovanje u novim dijelovima objekta imena Trakija i Liburnija te dostižu novo dno koje je ujedno i završetak kanala Avangarde. Zadnji dan istražuju u Pi kanalu i Nagradi te se nagrađuju odlaskom na luksuzni prvi bivak. Dosadašnja dubina jame -685 m produbljena je na novih -720 m te je topografski snimljeno više od kilometar objekta. U Jamskom sustavu Crnopac – ulaz Oaza – istraživalo se s prvog bivka sa šesterosobnim smještajem u smjeru prema jami Muda labudova, u dijelu Pisoar – Tutiševa čežnja. Uočavanjem otvora na drugoj strani već poznate vertikale, dogovoreno je da ekipa Stipe Maleš i Sara Anđela Perić prečkaju do otvora i ulaza u novi kanal, dok Nicola Rossi i Anita Trojanović istovremeno istražuju dio jame naziva Šarena jezera. Srećom po S. Maleša i S.A.Perić, pronađen je bliži ulaz u kanal do kojeg je trebalo manje prečkati, a vodio je u uočeni otvor kanala kojeg su planirali istraživati. Kanal se nastavio u obliku visokih fosilnih meandara i manjih skokova, ukupno oko 100 metara duljine te se pretvara u vertikalu dubine 25 m koju su savladavali uz po-

jačanje pristiglih Andreja Plevnika i Zrinke Matić. Ulaskom u aktivne dijelove jame s prisutnim aktivnim tokom vode, na ulazu u vertikalu dubine oko 20 m ostaju bez opreme za daljnje napredovanje. A. Plevnik i Lovro Lučev se u idućoj akciji vraćaju s opremom te se spuštaju na dno vertikale gdje se otvaraju novi horizontalni kanali s velikom perspektivnom i tlocrtnom blizinom u odnosu na jamu Muda labudova. Prilikom istraživanja navedenih dijelova topografski je snimljeno oko 150 m kanala. Za to vrijeme su Šarena jezera dobro namučila N. Rossija i A. Trojanović svojim labirintskim spletovima te su uspjeli topografski snimiti 70 novih metara kanala. Također su zatvorena i tri upitnika iznad Pisoara koje je N. Rossi ispenjao. Nakon prepričavanja doživljaja iz Muda i Oaze, na logoru se stvarao svježi entuzijazam saznanjem kako su ova dva speleološka objekta sve bliže i bliže. Ulaskom nove ekipe u JSC nastavilo se istraživati u smjeru spoja s Mudima kroz kanal koji vrlo nalikuje Pi kanalu, međutim istraživanje nije bilo popraćeno topografskim snimanjem, stoga nije moguće sa sigurnošću utvrditi smjer pružanja kanala. Istraživanja su se istovremeno odvijala na površini masiva Crnopca. Istražena je Jama na grebenu od strane članova SAK Ekstrem iz Makarske. Matea Vučko i Paško Visković topografski su snimili vrlo zahtjevnih 50 m jame, a ostalih 30 m N. Rossi i Z. Matić nakon izlaska iz Oaze.

PUT EKSPEDICIONIZMA

otvorio veliku perspektivu prema spoju s jamom Muda labudova, već idućih tjedana odrađena je još jedna akcija topografskog snimanja spomenutog kanala u kojem su pronašli spoj! Iz Oaze u Oazu… Svi silni nacrtani metri, upitnici i završeci trebaju se spojiti, skupiti i obraditi. Na tome zahvaljujemo prijatelju speleologu Teu Barišiću iz SO HPK Sv. Mihovil koji neumorno unosi i analizira prikupljene podatke neprestano prati porast dužine Jamskog sustava Crnopac. Prostorni prikazi i analize pružanja kanala kojima rezultira obrada podataka najbolji su pokazatelji koliko su Muda labudova blizu JSC, na svega 70 metara podzemne udaljenosti, što je podržavalo naše nade da će nas u narednim istraživanjima JSC počastiti izlaskom kroz Muda labudova!

SS Put do jame Muda labudova, snimila Efrosina Hristova Osim ovih izvanrednih rezultata i novih saznanja, treba naglasiti kako je organizacija i prethodna priprema ekspedicije od izuzetne važnosti. U posljednjim predakcijama ekspedicije, članovi HGSS-a zajedno s članovima SO HPD Željezničar preopremili su dijelove jama zbog sigurnijeg kretanja i boravka u podzemlju. Vezisti su u više navrata popravljali žicu za speleofon koja je tijekom prijašnjih istraživanja i ekspedicija provedena od baznog logora na Jami vjetrova do bivaka u jami Muda Labudova i JSC (ulaz Oaza). Ono što je prvi put omogućeno je izravna komunikacija speleofonom iz prvog bivka u jami Muda labudova do prvog bivka u JSC (ulaz Oaza) te logora na Jami Vjetrova istovremeno! Kako se sve ovo odvijalo i uz podršku Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza, dana 30. srpnja posjetili su nas predsjednik Izvršnog odbora HPS-a prof. dr. sc. Darko Grundler, član Izvršnog odbora HPS-a Vladimir Novak i glavni tajnik HPS-a Alan Čaplar u baznom logoru na Jami vjetrova te izrazili potporu speleolozima u istraživanjima koja provodimo. Uspješan završetak ekspedicije proslavio se tradicionalno druženjem uz logorsku vatru do sitnih noćnih sati. S obzirom na to da je posljednji posjet JSC-u (ulaz Oaza)

Napokon spoj – onaj pravi! Poneseni novim saznanjima, uskoro organiziramo još jednu istraživačku akciju u sklopu Puta ekspedicionizma. Mjesto radnje je Jamski sustav Crnopac, istraživačka akcija odvija se iz ulaza Oaza, a vrijeme radnja 6. – 8. studenoga 2020. godine. U glavnim ulogama su članovi SOŽ-a Stipe Maleš, Sara Anđela Perić, Tomislav Kurečić, Nikola Hanžek i član SU Estavela Dino Grozić. U petak oko ponoći Crnopac ih dočekuje obavijen gustom maglom. Nakon dolaska u logor slijedi kratko druženje, grijanje uz vatru i zasluženo spavanje. Subotnje jutro se nastavlja u istom maglovitom tonu, ali planovi i ciljevi istraživanja ne mogu biti jasniji. Priprema se oprema, kalibriraju se laseri, pakira hrana. Prije polaska se promatra nacrt kanala izrađenog tijekom istraživanja u kolovozu po kojem je izgledno da bi moglo doći do dugo očekivanog spoja s jamom Muda labudova. U jamu ih nešto prije podneva ispraća sunce, a Stipe, uobičajeno spreman prije svih, kreće prvi i preuzima zadatak opremanja ulazne vertikale i provjere užeta do bivka. Laganim tempom kreću svi, dolaze na bivak, ručaju i vrlo brzo nastavljaju kroz vertikalu Pisoar prema planiranom mjestu istraživanja. Zvuk ukopčavanja karabinera popraćen kapanjem vode prati ih do izrazito blatnog kanala koji završava vertikalom. Mokra vertikala prepuna ljusaka staje nakon 20 metara. Ovo je mjesto na kojem su i članovi prethodne istraživačke ekipe Ivan Mišur, Andrej Plevnik, Sara Anđela Perić i Nikola Hanžek stali u kasnim noćim / ranim jutarnjim satima prilikom istraživanja u kolovozu. Iz bočnog dijela vertikale, kroz meandar neprolazan za čovjeka, dolazi slap koji vodom opskrbljuje malo jezerce iz kojeg voda po dnu dvorane nastavlja u novi meandar, ali onaj prolazan. Dubina meandra je ispod 500 metara i odgovara onoj iz jame Muda labudova, odgovara i smjer pružanja kanala. Kreću se meandrom, provlače kroz uske, a šeću kroz šire dijelove. Prate tok vode, meandar ih

usmjerava gore-dolje ovisno o širini dovoljnoj za prolaz. Iz malog okna na dnu meandra dolaze do dvorane s jezercem i stijenom, na vrhu stijene uklesan X, bočno znak π. Ušli su u Muda labudova! Atmosfera je odlična, šale ne nedostaje, snimaju se intervjui, daju se izjave, okidaju se fotografije. Dijele se u tri ekipe; Stipe i Sara topografski snimaju meandar iz smjera Muda, dok Tomo i Dino topografski snimaju iz smjera Oaze. U višim dijelovima meandra postoje kanali u koje Nikola odlazi provjeriti perspektivu za daljnja istraživanja. Perspektiva definitivno postoji. Nakon što je meandar topografski snimljen, okupljaju se u dvorani, Tomo kuha večeru, za to vrijeme Dino penje prema oknu, oprema penj koji će pričekati sljedeće istraživanje. Poprilično umorni oko 2 sata u noći stižu na bivak, piju kuhano vino, jedu par slje-

dova na različite načine pripremljenog graha i oko 4 sata odlaze na zaslužen san. Jutro prolazi u popisivanju preostale opreme i hrane u bivku. Izlaze iz jame oko 14 sati te nestrpljivo javljaju ostalim članovima SOŽ-a da je Jamski sustav Crnopac dobio dva nova ulaza, jamu Muda labudova i njoj paralelnu jamu Adelu. Jama Muda labudova pridonijela je da 7. studenog 2020. Jamski sustav Crnopac sa svojih 7520 m prijeđe s 89. na 68. mjesto najduljih speleoloških objekata na svijetu s duljinom od 52 342 m i dubinom od 797 m. Speleološki dio Puta Ekspedicionizma 2020. zaključen je još jednom velikom nagradom za sve sudionike, speleologe i istraživače koji su u svim dijelovima ovog 52 kilometra dugačkog podzemnog sustava ostavili nebrojene dane i sate opremajući, istražujući i osjećajući koliko je nesaglediva veličina podzemnog svijeta Crnopca!

SS Biospeleolozi na putu za Muda labudova, snimio Teo Delić

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Sekcija društvenih izleta

Pixabay.com

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Vlatka u procjepu Uspon stijenama Kamenjaka

Kamenjak Tekst i fotografije: Ivan Kobeščak

noge stvari u životu dogode se nenadano, pa tako i moj susret s planinama. Puno je bilo doživljaja, anegdota, druženja, prepričavanja vlastitih iskustava u planinama. Volio sam to slušati (doduše, volim još i danas). Ugodno sam se osjećao u društvu starijih i iskusnijih planinara. Tako je počelo i moje druženje s malo ozbiljnijim izletima i terenima. Nezaboravna su bila putovanja „vlakom prema jugu“ i planinarenja po Mosoru. Urezale su mi se te stijene i kamen u sjećanje. Kao da sam tu rođen.

U međuvremenu je bilo i drugih izleta i tura. Bilo ih je težih i lakših, ali su sve završavale sa širokim osmjehom i željom za što skorijim povratkom. Nekako u to vrijeme u mom se životu pojavio jedan lik koji je znao reći: „Ivić, aj z nami“. Mislio sam da se šali, da me zeza jer sam puno slušao o njemu i njegovom planinarenju. Krenuo sam vjerojatno zato što sam mu od prvog trenutka vjerovao. Najljepše je kad si u društvu ljudi s kojima se ugodno i sigurno osjećaš.

Tako su počela moje intenzivna druženja sa Slavekom, čovjekom koji voli podučiti, ukazati i pokazati. Voli dovesti na neko neistraženo mjesto, gdje svi sudionici ture traže najbolje rješenje za idući korak jer, naravno, markacije nema (a i kaj će nam, ha, ha). Tako se dogodio i jedan izlet 5. studenog 2011. Rekao bi čovjek na prvu „niš posebno“. Rečeno je da idemo grebenom Kamenjaka, visina oko 800 mnv, iznad Grobnika. Kako nismo znali što nas čeka, nismo niti očekivali previše. Subota, lijep jesenji dan. Ne prevruće, kako bi se reklo „taman“. Parkirali smo automobile na cesti Delnice-Rijeka. Pogledam prema gore i pomislim: „Kaj je ovo?! Uopće ne izgleda zahtjevno.“ Dakako da sam bio debelo u krivu. Počelo je naše probijanje kroz granje, šipražje, trnje. Penjalo se po kamenju, preskakivalo porušeno drveće, da bismo konačno došli do sedla. Tek je tu počelo pravo grebenarenje. Tek sam tu uvidio koliko malo znam. Svakim sam korakom bio sve sigurniji, svakim sam sljedećim pokretom osjećao bliskost i povezanost s tom „planinom“. Gledao sam oko sebe, oduševljen, bez riječi. Čuo sam tek Slavekovo dobronamjerno upozorenje: „Pazite da ne stanete na klimavi kamen!“ te „Ivić, ne skači sa stijene na stijenu.“ Bilo je nevjerojatno. Koliko samo ljepote ima u toj tvrdoj stijeni! Koliko topline može kamen dati! U tom sam bespuću stijena uživao kao malo dijete, ni svjestan nisam bio da me Kamenjak preuzeo onako polako, tiho, neprimjetno. Samo odjednom shvatiš da si njegov. Puno puta sam nakon toga bio na Kamenjaku. Neki me već i pomalo zezaju, a i neka. Ali svaki put kad povedem neku novu grupu, nitko ne ostane ravnodušan. Nisam čuo nikog da je rekao: „Pa nije mi baš nekaj.“ Naprotiv, oduševljenje se ne krije. Ne krijem ga niti ja. A sjećanja ostaju. Neki pamte turski ljiljan koji izbija iz kamena, neki pamte stijene oštre poput noževa, neki i olakšanje kad sve završi. Pamti se i Esterin skok. Puno toga nam ostaje za pamćenje i pričanje uz pivicu. Nekome se može činiti čudna ova moja ljubav prema Kamenjaku. Kažu: „Ima toliko lijepih planina, vrhova, pogleda od kojih zastaje dah, a ti zapeo.“ Sve je to istina. Nikad nisam niti rekao da je Kamenjak najljepši, ali je u meni pobudio neku neopisivu ljubav, poseban osjećaj kad stupim na njegove stijene. I nakon deset godina mog pentranja po njegovim stijenama, jednako kao i prvog dana, osjećaj je isti i želja je ista. Kada ću ponovno doći?! Ne krijem da mi je drag, naprotiv. Nakon toliko godina i toliko predivnih trenutaka koje sam na njemu proveo, osjećam da još nismo jedno drugom rekli zbogom.

WW Željezničari na grebenu Kamenjaka

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Burni Bitoraj 1385 m

Tekst i fotografije: Damir Bajs

avne 1995. godine, kada sam s malom grupom Željezničara po drugi puta posjetio Burni Bitoraj, upoznao sam nekoliko novih lica koji su mi do danas ostali prijatelji, što je dokaz da planine spajaju ljude i stvaraju nova prijateljstva. U tada trošnom skloništu, uz pucketanje vatre iz peći i odmarajući se od napornog uspona po skliskoj snježnoj stazi, proveli smo vrlo ugodnu večer. Sklonište Bitorajka vapilo je za uređenjem. Sutradan rano ujutro za 15-tak minuta bili smo na vrhu svjedočeći idealnim pogledima kakve može pružiti samo hladno, vedro zimsko jutro za vrijeme anticiklone. Ove 2020. godine potaknuti novom planinarskom obilaznicom „Duginih dvadeset“, a radi se o obilasku 20 najviših vrhova Gorskog kotara, moj prijatelj Branimir zvan Skoro i ja odlučili smo unatoč svim nedaćama vezanim uz koronavirus, ili baš zbog toga, ponovo se popeti na Burni Bitoraj. Ovaj put bili smo u studenome, po vremenu sličnom onome iz 1995. Bilo je jednako hladno i maglovito u nizini, samo bez snijega. Odlučili smo se popeti uobičajenom stazom iz mjesta Vrata, samo smo autom malo skratili put do odvojka makadamske ceste za Javorje. Odvojili smo se od ceste i krenuli u gustu maglu stazom dobro markiranom, ali ne odviše ishodanom. Izgleda da ovaj vrh nije previše posjećen od strane planinara. Na naše veselje ubrzo smo s porastom visine izašli iz magle. Otvarali su se vidici na okolne vrhove, jer je šuma izgubila lišće, pa je u njoj bilo svjetlije hodati. Sat vremena uspona prolazili smo pokraj skupa stijena koje pomalo sliče na ostatke nekog starog grada. Planinari ih zovu dvorac. Oko nas je bilo velikih, ali pravilnih blokova stijena pokrivenih zelenom mahovinom. Geografi i geolozi bi rekli – pokriveni krš. To zelenilo samo je dokaz velike količine padalina u ovom području. Začudo, što smo više hodali postajalo je nekako lakše zbog topline sunca koje nas je razvedrilo.

WW Na vrhu Burnog Bitoraja, 1385 m

SS Staza na Preradovićev vrh Ubrzo smo izašli iz šume na manju livadu na čijem drugom kraju ugledasmo poznato planinarsko sklonište Bitorajku. Izvana je izgledala bolje nego prije. Novi krov, uredno prizemlje i okoliš, novija peć koju u ovom kraju zovu „gašpar“, sve je to odavalo dojam brige planinara o njemu. Nismo se dugo zadržali u blizini, već samo da na trenutak odahnemo. Produžili smo prema vrhu blažim usponom. Staza je vijugala rijetkom bukovom šumom koja je djelomično prelazila u klekovinu. Usput uočavamo prvi veliki blok stijena i uz njega staro deblo. Izgledalo je kao da se naslonilo i odmara se. Samo par metara dalje drugi blok stijena kao posloženi tanjuri jedan na drugog, a pri vrhu sa svake strane ostaci suhih stabala. U prvi tren prizor mi je izgledao kao da vidim glavu starog vikinga s bočnim rogovima. Ubrzo dolazimo do ruba vršnih stijena, te odmah i na sam vrh. S položenije zapadne strane je prilazna staza iz skloništa, a s istočne strane provalija duboka dvadesetak metara od kuda je zahtjevniji završni prilaz iz mjesta

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA WW Zoran Majnarić pod Preradovićevim vrhom uredno i čisto, čak je i žig bio na svom mjestu što je dokaz da se svi posjetitelji ponašaju odgovorno. Za noćenje treba koristiti vlastitu vreću za spavanje. Budući da sklonište ima i vlastitu cisternu za vodu ispunjeni su svi preduvjeti za boravak nezahtjevnih gostiju. Kratki jesenski dan primorao nas je da se vratimo ranije jer smo imali u planu obići još jedan vrh, Preradovićev vrh iznad jezera Bajer u Fužinama. Preradovićev vrh (895 m) ima pristup s dvije strane. Od mjesta Vrelo blago položenom građenom stazom do vrha je oko 30 minuta, a od špilje Vrelo staza je malo strmija, ali obje može obići svatko, pa i manja djeca. S vrha je odličan vidik prema jugoistoku gdje se vidi jezero Bajer, Fužine, masiv Burnog Bitoraja, Ličko polje te cijelo područje prema Viševici. Vodič na ovaj vrh bio nam je poznati delnički planinar Zoran Majnarić Mrvica kojemu je to jedan od najomiljenijih izleta. Na kraju smo svi zaključili da smo proveli jedan prekrasan jesenski dan u planinama s uvjerenjem da ćemo se uskoro vratiti u taj goranski raj koji mnogi zovu „Hrvatska Švicarska“.

SS Planinarsko sklonište Bitorajka

Sunger. Vršne stijene odaju izgled nekog alpskog vrha. Vidici su izvrsni od sjeverozapada do jugoistoka. Ispod nas u nizini je još uvijek bila gusta magla iznad koje su kao otoci izvirali vrhovi Snježnik, Risnjak, Slovenski Snežnik, Bjelolasica, a u daljini su se nazirale i Julijske Alpe. Takvi vidici su nas izmamili na slikanje najljepših motiva, a na koncu smo si dali oduška utiskivanjem žigova u naše dnevnike. Uslijedio je povratak do skloništa na kraći odmor i promjenu vlažne odjeće. Zasjeli smo i „bacili“ se na obnovu energije. Prvo su na redu došli moji sendviči, a potom i Branimirovi domaći špek i sir. Kako bi ta gozba mogla završiti ako ne s limenkom piva – nikako. Sjela je kao najbolji desert. Detaljnije smo pregledali sklonište u kojem je u prizemlju blagovaonica, a desetak kreveta je u potkrovlju. Taman za jedno poveće ugodno društvo. Uvidjeli smo da kuća ima vrijednog gospodara, sve je bilo

SS Pogled s B. Bitoraja, s lijeva, Snježnik, Risnjak, Slovenski Snežnik WW Viking

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Najviše točke Baltika Tekst i fotografije: Roman Domović

dlaskom na poslovna putovanja u inozemstvo ponekad mi se otvara mogućnost uspona na najviši vrh države koju posjećujem. Tako se dogodilo s baltičkim državama Litvom i Latvijom koje sam posjetio ukupno četiri puta (3:1). U ovaj tekst trebala je biti uključena i Estonija koja je bila u planu za 2020. pa da tekst u sebi sadrži sve najviše točke Baltika. Nažalost, pandemija bolesti COVID-19 učinila je svoje i planirani put u Estoniju odgođen je za neka bolja vremena. Baltičke države nemaju planine. Krajolik im je mješavina ravnica, brjegova i nižih brda od oko 300 m nadmorske visine koja nisu upadljiva. Vozeći se Litvom i Latvijom dobiva se dojam da je sve ravno uz poneki brežuljak, što je neobična slika nama koji smo navikli na naš daleko impresivniji srednjoeuropski i mediteranski reljef s Alpama i Dinaridima. Stoga sam u naslovu napisao najviše točke, a ne vrhovi, jer se ta mjesta teško mogu doživjeti kao vrhovi. U pitanju su mala brda koja djeluju kao brežuljci, male uzvisine koje se u terenu izmjenjuju s ravnicama. Što se tiče samog penjanja, radi se o laganom hodanju bez nekog

dojma penjanja na brdo te je znatno veća avantura doći do tih mjesta nego samo penjanje na njih. Litva (Aukštojas – 293,84 m) Najvišu točku Litve Aukštojas (293,84 m) obišao sam početkom ožujka 2015. zajedno s trećom najvišom točkom Juozapinės kalnas (292,7 m). Riječ kalnas sudeći prema internetskim rječnicima može značiti i vrh, i planinu, i brdo, i brežuljak, i uzvisinu. Put na Aukštojas započinje na autobusnom kolodvoru u glavnom gradu Litve Vilniusu (lit. Vilnius autobusu stotis) gdje se treba ukrcati na autobus za selo Medininkai. Postoji direktna veza za Medininkai, ali može se i autobusom za Keipunai s kojim sam ja išao jer staje u Medininkaiu (piše na autobusnom vjetrobranskom staklu). Osim ove dvije mogućnosti u Medininkai se navodno može doći i autobusom za Turgeliai. Iznad svakog perona postoje table s natpisima mjesta u koje se vozi i vremena polaska tako da se polazište lako nađe. Cijena karte 2015. bila je bagatelna 2 eura u jednom smjeru i kupovala se kod vozača u autobusu. Put je dugačak 26 km

i traje između 45 minuta i 1 sat, s tim da autobus često staje jer prevozi ljude po mjestima između Vilniusa i Medininkaia. Cijelo to područje pripada pod okrug Vilnius. Put je uglavnom po uskoj cesti kroz šumovit predio sa selima u okolici. Ista stvar je i s povratkom. Autobusi idu nekoliko puta na dan i tamo i nazad, ali s obzirom na to da ima nekoliko varijanti, obično se može krenuti u svakom satu ili barem u svaka dva sata, a mislim da je moguć i razmak od četiri sata. Ne treba ići jako rano ujutro jer u Medininkaiu nema ničega radi čega bi se u njemu trebalo dugo zadržavati osim obnovljenih zidina dvorca izgrađenog u prvoj polovici 14. stoljeća. Ja sam krenuo autobusom u 12:20, a vraćao se autobusom u 15:21. Negdje u krugu od 2 km oko Medininkaia nalazi se granica između Litve i Bjelorusije. Medininkai ima tri stanice (treću doduše nisam uočio) i svejedno je na kojoj se izađe. Ako se izađe na prvoj, onda se odmah skrene desno prema crkvi koja se vidi preko puta livade i prolazi se najprije pokraj tog obnovljenog dvorca, a onda odmah i pokraj crkve. Ako se izađe na drugoj, ta je odmah kod crkve i bliža je vrhovima nekoliko minuta hoda po asfaltiranoj cesti kroz selo. Posvuda uokolo krajolik djeluje isto: livade, šumarci i seoske kuće. Po cesti treba nastaviti ravno do putokaza za vrhove gdje se skrene desno. Svako malo postavljeni su putokazi s nazivima vrhova i kilometražom do njih. Od tog skretanja do vrha Juozapinės kalnas ima 1 km, a Aukštojas je još 1 km dalje. Vremenski, od prve autobusne stanice u Medininkaiu do vrha Juozapinės kalnas, treba hodati otprilike 30 minuta, a onda još jedno 10 minuta do Aukštojasa, barem po snijegu. Ljeti je možda brže. Ta dva vrha zapravo su udaljena nekakvih 300 m zračne linije i međusobno su vidljivi, ali da se ne prolazi tamošnjim mještanima po livadama, od jednog do drugog ide se po zemljanom putu. Upravo zbog blizine i međusobne vidljivosti put s jednog na drugi vrh ne može se promašiti, a postoje i putokazi. Prvo se dakle dođe u selo Juozapinės na vrh Juozapinės kalnas na kojem se nalaze veliki kamen i drveni spomenik srednjovjekovnom litvanskom kralju Mindaugasu koji drži mač. Nekad je ovo bio najviši vrh, ali onda su specijalisti s Instituta za geodeziju na Tehničkom sveučilištu Gediminas u Vilniusu pomislili da bi „onaj susjedni vrh“ mogao biti viši. Kada su ga izmjerili 2004. ispalo je da je viši za metar i od tada je Aukštojas najviši vrh u Litvi. U međuvremenu se ispostavilo da je Juozapinės kalnas zapravo treći po visini jer je od njega viši Kruopynė (još ga zovu Žybartonių i Arklėnų kalnas) s 293,65 m, dakle samo 0,19 m niži od Aukštojasa, a nalazi se oko 10 km zapadno od Juozapinės kalnas. S Juozapinės kalnasa nastavi se prema Aukštojasu koji se cijelo vrijeme vidi. Na Aukštojasu je kamen s natpisom vrha i nadmorskom visinom, drvena piramida, željezna skulptura

SS Drvena piramida na Aukštojasu krune okružene konjskim glavama i tabla s geomorfološkim podatcima lokalnoga kraja. S jedne strane vrha prostire se gusta borova šuma, a s druge su okolna sela i seoske livade. Cijeli krajolik odlično se vidi s piramide. Svoje ime vrh je dobio 2005. putem natječaja. Nazvan je po Aukštėjasu, jednom od najvažnijih božanstava u drevnoj litvanskoj mitologiji kojega su smatrali stvoriteljem svijeta. Pri povratku mi je od Aukštojasa do stanice kod crkve trebalo 30 minuta, s tim da sam povremeno trčao da ne zakasnim na autobus jer bih inače morao čekati sat vremena do idućeg, a tamo se nema što raditi osim kratko razgledati dvorac. Anegdota sa stanice je da je gomila malih osnovnoškolaca čekala autobus i vjerojatno nenavikla na strance u čudnoj odjeći po zimi usred njihova sela (oni nemaju planine pa su im neobične gore-tex jakne), gledala u mene tako da sam se osjećao kao monolit iz filma 2001.: Odiseja u svemiru. Latvija (Gaiziņkalns – 312 m) Najvišu točku Latvije obišao sam krajem rujna 2019. Polazna je točka gradić Madona koji se nalazi 170 km istočno od Rige. Do njega od Rige vozi autobus, a put od autobusnog kolodvora u Rigi do kolodvora u Madoni traje tri sata. Krenuo sam rano ujutro jer je put do tamo dug pa da sve obavim dok je dan. Nisam kupio povratnu kartu jer je teško unaprijed isplanirati cijelu turu. Autobusi su rijetki, podatci o polascima različiti i neprecizni, a nisam mogao ni okvirno znati kako i za koje ću vrijeme doći od Madone do vrha i nazad jer su detalji o tome na internetu i u literaturi vrlo šturi. Madona i vrh Gaiziņkalns turističko su središte Latvije pa iako je bio kraj rujna, očekivao sam još posjetitelja. Međutim, kada sam se iskrcao u Madoni tamo nije bilo nikoga. Doslovno nigdje nikoga, ne samo turista nego ni stanovnika. Ušao sam u zgradu kolodvora da odmah riješim kartu za nazad s polaskom navečer. U zgradi je bila

SS Medininkai

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

šte i odakle se pruža pogled na šumovit krajolik. Moguće je napraviti kružnu turu od pola sata u okolici vrha, ali počela je kiša pa nisam htio da me taksist predugo čeka, pogotovo u situaciji kada zapravo nisam ni znao kakvo smo čekanje točno dogovorili. To ću obaviti drugom prigodom ako me put ponovno nanese tamo. Po povratku u Madonu imao sam četiri (ili čak više) sata vremena do autobusa pa sam uzduž i poprijeko prehodao cijeli gradić u kojem na cesti nema nikoga. Nešto ljudi bilo je u malom trgovačkom centru i ispred škole. Uhvatila me glad pa sam guglao pizzerije. Najbolje ocjene imala je pizzerija Neapole pa sam otišao tamo i ispalo je super. Vlasnik je Talijan Marco iz Napulja koji je oženio Latvijku i preselio u Madonu. Pizzerija je mala, ukrašena nogometnim memorabilijama i fotografijama, a vlasnik samostalno radi pizze i sladoled koji su super. Marco je srdačan i druželjubiv pa smo se brzo skompali i pričali o svemu, a najviše o nogometu. Tako sam nasreću dobro potrošio vrijeme jer mi je bilo dosta sjedenja na klupici i hodanja po praznom gradiću. Jedino mi je žao što nisam otišao na obližnje jezero. Autobus je stigao na vrijeme tako da sam kasno navečer stigao nazad u Rigu.

SS Kamen i spomenik na vrhu prodavačica karata, djelatnica u kiosku i nekoliko putnika u čekaonici, ali nitko nije znao engleski. Prodavačica karata mi je kroz gestikulaciju i nekoliko izoliranih riječi engleskog dala do znanja da danas nema autobusa nazad za Rigu. To mi je bilo čudno jer je na internetu pisalo da ima, samo su različite stranice davale različita vremena. Onda je pitala kolegu koji je isto mahao glavom u smislu da nema. Pomislio sam da se ipak uopće nismo razumjeli pa sam joj na mobitelu pokazao podatak od njihove autobusne kompanije gdje piše da postoji autobus za Rigu u 19:30. Onda je provjerila u računalu te počela potvrdno kimati glavom tako da sam na kraju uspješno riješio kartu za nazad. Da nisam, morao bih pronaći neki smještaj. Sljedeći problem bio je kako doći do Gaiziņkalnsa jer nigdje nije bilo nikakvog putokaza ili podatka o prijevozu do tamo, a GPS je pokazivao hodnju koja u jednom smjeru traje satima po makadamu koji ima puno odvojaka i prolazi kroz šumovit i rijetko naseljen krajolik. Nisam htio da me u slučaju dugotrajnog hodanja na povratku uhvati mrak ili da propustim večernji polazak autobusa za Rigu, a unatoč dobroj prognozi bilo je oblačno i mirisalo je na kišu pa sam pošto-poto htio naći prijevoz. Na sreću, naišao je neki mladić koji odlično govori engleski, mada nije odmah počelo dobro. Kada sam ga pitao kako da dođem do Gaiziņkalnsa, rekao je nikako. Na pitanje kako je to moguće kad im je to turistička atrakcija odgovorio je da je to tako i slegnuo ramenima. Ipak je kraj rujna prekasno doba za posjet Gaiziņkalnsu. Pitao sam ga može li me on odvesti tamo i da ću mu platiti. Razmišljao je, ali je na kraju

rekao da ne može jer se mora vratiti na posao. Onda sam ga pitao ima li kakvog prijatelja s autom, a on je predložio da uzmem taksi. Budući da nije bilo realno za očekivati da lokalni taksist zna engleski, on je nazvao taksi i dogovorio da me taksist odveze do Gaiziņkalnsa, tamo pričeka i vrati nazad. Dogovorili smo cijenu od 40 eura. Realna cijena vjerojatno je manja, ali nisam imao izbora. Došao je veliki brkati taksist u starom zelenom autu koji osim latvijskog zna samo ruski pa smo po putu mahali rukama i kimali glavom u stilu kužimo se. Vožnja je trajala oko pola sata, možda 40 minuta i pred kraj se ukazuju skijališta. Iako je prema klasifikaciji iznad 200 m brdo, s obzirom na to da se put lagano penje, ta skijališta djeluju kao mali brjegovi s vučnicama. Kao kad na plaži u pijesku iz kantice napravimo kulu. Taksist me doveo do rampe iza koje se za par minuta popne na vrh Gaiziņkalns. Prema navodu u knjizi Europe’s High Points (autori Carl McKeating i Rachel Crolla, izdavač Cicerone, 2009.), ime vrha otprilike znači „vremensko brdo“ (lav. kalns = brdo) jer se kaže da se vremenska prognoza za ostatak države može doznati na temelju promatranja vremena na tom vrhu. Vrh je zaobljena glavica na kojoj se nalaze kamen s uklesanim tekstom kojim se komemorira posjet vrhu trećeg litvanskog predsjednika Albertsa Kviesisa iz 1930., mali toranj, stup s latvijskom zastavom, suvenirnica koja je bila zatvorena, informativna tabla te mala drvena gornja postaja žičare. Nekada je tamo bio veliki toranj, ali je uklonjen iz sigurnosnih razloga. Vrh je okružen šumom pa nema vidika, osim na dijelu gdje je malo skijali-

SS Putokaz za vrhove

Gradovi Što se tiče glavnih gradova Litve i Latvije, Vilnius je moderniji, a Riga klasičnija. Oba grada manja su od Zagreba, ali kao i Zagreb vuku devastirana pročelja i zapuštene zgrade iz doba socijalizma koje se polako obnavljaju i to čini mi se bržim tempom nego u Zagrebu. Oba grada iako manja od Zagreba, imaju više i veće zgrade u centru, recimo području ekvivalentnom širem krugu oko Zrinjevca. Vilnius još i nema toliko veće stambene zgrade, ali ima grupaciju visokih nebodera. Riga djeluje monumentalnije jer su zgrade šire te kao u Beču često imaju

po četiri kata, za razliku od Zagreba s dva ili tri kata. U Vilniusu se u zadnje vrijeme u dijelu grada sjeverno od rijeke Neris koja prolazi kroz središte grada grade visoki neboderi i moderne ostakljene poslovne zgrade jer se Litvanci trude privući tehnološki sektor, a imaju i lijep stari dio grada s uličicama koje na trenutke pružaju dojam kao da se hoda po zagrebačkom Gornjem gradu. Riga ima jako lijepo uređenu staru gradsku jezgru s izlazom na široku rijeku Zapadnu Dvinu (lat. Daugava) po kojoj plove kruzeri i s koje puca atraktivan pogled na drugu obalu i skupinu nebodera od kojih se posebno ističe neboder Swedbanke. Neke uličice imaju i pravi srednjovjekovni šarm. Za obilazak svakog od ta dva grada uključujući muzeje dovoljno je dva do tri dana. Dodajmo na kraju na temelju literature da je najviši vrh Estonije Suur Munamägi visok 318 m i tako najviši od triju vrhova Baltika te hodački također lako dostupan.

SS Gaizinkalns

SS Komemorativni kamen

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Lički gorski biseri Tekst i fotografije: Tomislav Zoričić - Tom

ao i većina hrvatskih predjela i županija, tako i Lika ima jednu značajnu planinarsku obilaznicu. To su Lički gorski biseri. Oni su upravo to – planinski biseri. Već nekoliko godina provodim program sustavnog upoznavanja s našom Likom ponosnom i s planinskim vrhovima koji je okružuju. Kad čovjek pogleda kartu obilaznice vidjet će jednu bisernu ogrlicu koja okružuje našu povijesnu banovinu, dio drevnog hrvatskog kraljevstva. S obzirom na to da u novijoj varijanti obilaznice ima dodanih sedam vrhova u prvobitni popis, sveukupno ih je 20. Teško bi u jednom članku mogao predstaviti sve, pa ću prikazati nekoliko po nekom nasumičnom odabiru, ali koji nekako zaslužuju da budu prvi u članku. Počnimo s najneobičnijim vrhom. Zir! To je neveliko brdo od samo 850 m, ali je krajnje upečatljivo jer se nalazi usred Ličkog polja. To je prava stijena s ne baš lakom pristupom, a ponosi se jednim od najljepših vidika Like. Zbog svojih neobičnih karakteristika i izgleda Ličani kažu: „Da je

mlika ka šta je Lika i Zir bi bija sir!“ Uobičajeni put dolazi od autoputa za jug Hrvatske, s istočne strane Zira, odakle je i jedan od najboljih pogleda na njega. Nakon par kilometara dolazimo do zaselka Trkulje (tu će možda sretnici biti ponuđeni lokalnom domaćom šljivovicom). Ostavljamo prijevoz i sa sjeverne strane počinjemo uspon kroz rijetku šumicu. Nakon petnaestak minuta dolazimo do prve zanimljivosti – špilje. Izgleda poput rova dugačkog pedesetak metara koji slijepo završava, a na čijem kraju je posebna i jedinstvena rijetka zanimljivost, geoda. To je kamena tvorevina jajolikog oblika visoka nešto preko metra i dugačka oko 2 metra. Jaje je šuplje i nažalost poprilično razbijeno, ali se vidi njegova struktura i ljuska debela oko decimetra. Moja saznanja kažu da je to najveća geoda u Hrvatskoj. Nastavljamo uspon i uskoro stižemo na otvorenu, strmu stjenovitu ploču kojom se penjemo na rame Zira pod vršnu stijenu. Tu nas čeka sljedeća strma i najčešće blatna stijena sa žicom koja pomaže pri usponu na vrh pod kojim je

SS Mitrej

SS Geoda u špilji pod Zirom

žig kontrolne točke. I tu je nagrada – prekrasna panorama kompletnog Ličkog polja i cijelog južnog i srednjeg Velebita, te pogled na autocestu iz ptičje perspektive. Slijedi, naravno, neizbježno slikanje, te povratak istim putom do prijevoza. Tu bismo mogli nastaviti i svratiti na, može se reći, susjedni vrh – Visočicu! Taj biser, nedaleki vrh od 1619 m s pravom se smatra jednim od najljepših vidikovaca nad cijelom Likom. Pristup obično ide iz pravca Divosela preko Delukinog vrela, siječe cestu i nekoliko njenih zavoja i dolazi za oko 3 sata do nove planinarske kuće pod Visočicom na 1430 m. Oni kojima nije žao automobila mogu koristiti i spomenutu cestu. Od Gospića treba krenuti prema Karlobagu i pred selom Brušane skrenuti lijevo u selo Rizvanušu. Uskoro je kraj asfalta i nakon nekoliko zavoja na Y raskrižju treba skrenuti lijevo i poslije dvanaestak kilometara i završnih serpentina lošeg makadama dolazi se do okretišta od kojeg je oko pola sata do planinarske kuće. Ona je novi objekt uređen pokraj zlosretnog Gojtanovog doma uništenog u Domovinskom ratu (prvi put je uništen pred početak 2. sv. rata). Od kuće slijedi oko pola sata laganog uspona travnatim padinama do vrha. Ako planinar ima sreće i lijepo je vrijeme Lika je kao na dlanu. Na suprotnoj strani Like na istoku je masiv Ličke Plješivice, na sjever i jug pogled seže cijelom dužinom Velebita, a zapadni pogled otkriva Jadran i otoke. Nakon neizbježne foto-seanse i odmora, povratak je istim putom na polazište. Prije nekog vremena kombinirao sam dvodnevni izlet sa subotnjim posjetom na Visočicu, noćenjem na Carevoj kući na Begovači (moguće je i noćenje na Mrkvištu), te nedjeljnim usponom na rjeđe posjećeni Veliki Rajinac. Imam

dojam da je taj 1667 m visoki vrh nepravedno zapostavljen. Raspolaže fantastičnim i jedinstvenim panoramskim pogledom s istoka na Hajdučke i Rožanske kukove. Veliki Rajinac je malo po strani, pa je potrebno organizirati poseban pristup od ceste Krasno – Štirovača do planinarske kuće na Apatišanskoj dulibi na 1112 m za koju brine HPD Rajinac iz Krasna. Do Velikog Rajinca slijedi 2,5 do 3 h hoda i uspona dobrim dijelom po šumskoj cesti. Snalažljivi vodiči mogu organizirati posudbu ključa obližnje rampe od šumarije Krasno i time (ako pogode pravi ogranak šumske ceste) prepoloviti hodanje cestom radi dužeg uživanja na vrhu. Vrh Velikog Rajinca niži je 32 m od susjednog Malog Rajinca (s 1699 m najvišeg vrha Sjevernog Velebita) kao jedan od planinskih paradoksa. Takve situacije sam nekoliko puta sreo. To je stjenoviti goli vrh koji se ponosi predivnim vidicima, što je glavna karakteristika LGB obilaznice. Poslije uživanja u razgledima (organiziranje izleta na Veliki Rajinac po lošem vremenu je bespredmetno) povratak je istim putom. Ako je iskorišten ključ rampe na Apatišanu, preostaje još dovoljno vremena za posjet Kuterevu s utočištem za napuštene medvjede i usputni uspon na još jedan biser – Panos (Kuterevski). Naš opis možemo nastaviti i jednodnevnim izletom na čak dva vrha zahvaljujući relativno kratkim usponima. To su (nebitno kojim redom) Oštri Medvjeđak u okviru NP Plitvička jezera i Mrsinjgrad sa zapadne strane Korenice. Do sada se za odlazak na izlet na Oštri Medvjeđak nije plaćala ulaznica u NP, ali po nekim indicijama to će se promijeniti. Izlet počinje od Ulaza 2 (južnog) i parkirališta na istočnoj strani ceste kroz park. Treba na početku malo pripaziti na oznake. Postoje dva označena puta. Mogu se kombinirati i

WW Veliki Rajinac

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

WW Gacka - Na Majerovom vrilu

s usponom na dva susjedna vrha – Tupi Medvjeđak i Turčić s kojih su ujesen ljepši pogledi na sama jezera. No ako je izlet u kombinaciji s Mrsinjgradom, preporučujem uspon Blankinom stazom. Naime, 1900. prilikom boravka austrijske princeze Blanke Kraljevski šumarski erar izgradio je stazu koja je od hotela vodila do vrha Oštrog Medveđaka koja je u njenu čast nazvana Blankin put. (Blanka je

SS Planinarska kuća na Visočici

SS Veljun - vrh

bila španjolska princeza udana za nadvojvodu Leopolda Salvatora Habsburga s kojim je imala desetero djece). To je krasna, lagana, građena staza koja za oko 1 sat dovodi posjetitelja na vrh Oštri Medvjeđak, 889 m. S njega se dobro vidi planina Lička Plješivica, Drežnik grad i Ličko Petrovo Selo te dolina rijeke Une i okolica Bihaća u susjednoj Bosni i Hercegovini. Imajmo na umu da prilikom obilaska ove planinarske staze dijelimo prostor s medvjedom, najvećom zvijeri naših šuma po kojem je Medvjeđak i nazvan, zatim srnom, lisicom, kunom, divljom svinjom, puhom te ostalom brojnom faunom. Povratak jednom od spomenutih staza do prijevoza uz cestu, a zatim nastavak na jug prema Korenici. Nešto prije središta Korenice treba na desnoj strani ceste pripaziti na oznake koje upućuju na Mrsinjgrad. Ubrzo je moguće ostaviti automobil i krenuti dobro označenom stazom koju je održavao PD Medveščak iz Zagreba, stalnim usponom u zapadnom smjeru kroz šumicu. Uspon traje malo više od sata i potkraj strmim usponom stižemo

na sam vrh koji je bez raslinja i na kojem se nalaze ostaci Mrsinjgrada, starohrvatskog županijskog grada na 1097 m. To je srednjovjekovna utvrda na vjerojatno najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj. Pogled s utvrde je nenadmašan na Ličku Plješivicu! Osim obrambene svrhe, utvrda Mrsinj imala je i crkvenu namjenu. Bila je prvo sjedište biskupa Krbavske biskupije. Krbavski biskupi su stolovali na Mrsinju od 1185. godine, a poslije se biskupijsko sjedište preselilo u Udbinu. U 15. stoljeću Mrsinj je pripao jednoj grani velikaške obitelji Kurjaković. Treba napomenuti da je metalni žig KT Mrsinjgrad dvaput bio ubetoniran na vrhu i dvaput odvaljen! Kakav je psihijatrijski profil tih vandala bilo bi dobro istražiti. Stoga je dobro prethodno se javiti predsjednici PD Mrsinjgrad iz Korenice koja ima pričuvni žig. Zaključno bih u ovom prikazu htio spomenuti zanimljivosti brda Veljun i okolice. Naime Veljun se nalazi malo više prema središtu Like, zapravo nad Gackim poljem, pa tako i ovdje raspolažemo veličanstvenim pogledom. Ov-

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

dje trebamo spomenuti i usputne rijetkosti i zanimljivosti. Dakle, dolazimo do Otočca koji i sam ima neke zanimljivosti, ali sad nećemo o tome. Trebamo otići južno od njega u smjeru izvora Gacke, prekrasne ličke riječne ljepotice. Par kilometara prije izvora u selu Čoviću samo malo treba skrenuti s ceste i dolazimo do nevjerojatne rijetkosti. To je rimski mitrej ili svetište pretkršćanskoga božanstva Mitre na Rajanovu griču i jedan je od dva ili tri u Hrvatskoj. Nastavljamo do Majerovog vrila, uz Tonkovića vrilo, najvažnijeg izvora rijeke Gacke pod Veljunom. Tamo ima etnografskih zanimljivosti, a posebno je važna za završetak izleta jedna izvrsna pizzerija! Nakon bačenog pogleda na obnovljene mlinice i jezero koje je izvor Gacke moramo se prisjetiti naših željezničarskih speleoronilaca koji kažu da je duboko oko 150 m i račva se na dnu na dva kanala. Krećemo na uspon i nakon sat i pol izbijamo dosta visoko na jednu kosu livadu s koje je nenadmašan pogled na Gacko polje! Skoro pola sata uživamo u pogledu na polje i Sjeverni Velebit i nastavljamo prema vrhu Veljun na planini Godači na 1013 m i jednoj lovačkoj kući iza njega na drugoj strani. Neophodan je odmor i zatim nastavak sa spuštanjem drugim, kružnim putom do Majerovog vrila. Treba napomenuti da siječemo željezničku prugu i dugačkim blagim silazom dolazimo do početne točke (treba pripaziti na mnoge odvojke s obilježene staze ulijevo, koji nisu osobito dobro obilježeni). Slijedi već spomenuta nagradna pizza i povratak kući. Ovime bih završio ovaj prikaz uz napomenu da ću nastojati prikazati još jedan odabir bisera. To su također nezaobilazni vrhovi kao Staro Brinje, Tremzina, Kremen, Oštri Kozjak, Konjevača... Da dalje ne nabrajam da ti ne rastu zazubice!!! Pogled na kukove s Velikog Rajinca

SS Na Veljunu

SS Zir - vrh

SS Na vrhu Visočice

SS Mrsinjgrad

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Biokovo Tekst: Mihaela Vuković | Fotografije: Tomislav Hanžek i Mihaela Vuković

iokovo – planina koja me redovito ostavlja bez teksta, koja me sposobna izludjeti i često je ne volim, redovito me iznenadi, zadivi, često je i obožavam... Biokovo je jedina planina u Hrvatskoj oko koje se ne mogu dogovoriti sama sa sobom jel’ mi draga ili nije – jer se moji osjećaji vezani uz nju redovito mijenjaju. Moja priča s Biokovom je počela godinu dana prije nego sam počela planinariti. Čekajući trajekt za Brač šetala sam Makarskom i uživala u pogledu na grdosiju koja joj „čuva leđa“. Divila sam se. Pogled mi je stalno bježao na Vošac, iako tada nisam ni znala da se vrh tako zove. S obzirom na sve priče koje sam čula o nesrećama po Biokovu i na činjenicu da su mi doktori zbog stanja mojih koljena zabranili planinarenje – Biokovo mi je izgledalo nepristupačno i nedostižno. Ponekad se u životu stvarno dogode stvari koje nikako ne očekujete. Tako se meni dogodilo da sam samo godinu dana nakon te šetnje Makarskom, s Vošca Makarsku gledala pod sobom. Bio je to najljepši pogled – ne samo zato što je stvarno lijep nego i zbog osjećaja koji se stvorio u meni – kakva čuda su moguća – ja planinarim i to ni manje ni više nego po Biokovu! Taj dan sam shvatila da to „strašno Biokovo“ i nije tako strašno. Unutrašnjost mu je zapravo puno pitomija. Uživala sam hodajući od Vošca do Svetog Jure. Da, taj dan sam stala i na najviši vrh Biokova. Iznenadila sam se nezahtjevnom, lijepom stazom na kojoj je povremeno bilo i hlada (kojeg tamo nisam očekivala). Nas troje Željezničaraca, svi friški planinari, smo komentirali kako je Biokovo divno i kako je zapravo lagano planinariti stazom kojom smo išli. Sveti Jure nam je redovito bio na vidiku i izgledao blizu. Taj dan smo upoznali i čuvene biokovske vrtače. U početku su nam bile zanimljive za vidjeti, u nekim manjima su bili uređeni vrtovi, što stvarno lijepo izgleda. Što smo više hodali do Svetog Jure, postale su nam manje zanimljive, do te granice da smo se pitali „pa ima li im kraja!?“. Sveti Jure, ispostavilo se, nije baš tako blizu jer put do njega vodi preko vrtača – neke je trebalo obići s jedne, neke s druge strane, u neke se trebalo spustiti, pa se popeti natrag, gdje odmah nastupa nova koju treba nekako zaobići...i tako dok ti se ne zavrti u glavi! Vrh nam je ponekad izgledao kao da nam je

WW Pogled na Drvenik s grebena prema Sokoliću

SS Carstvo vrtača pred nosom, a ponekad toliko daleko kao da nikada nećemo stići na njega. Hm, koliko god pitoma i lijepa ta staza bila, ipak nije tako lagana kako nam se učinila. Unatoč napornom planinarskom danu bili smo ponosni što smo stali na Vošac i na Svetog Juru i sretni što smo upoznali i drugo, pitomije ali ne i bezopasno, lice Biokova. Dogovorili smo se da ćemo se Biokovu svakako vraćati. Toj odluci je doprinio i izlet na vrh Sveti Ilija iznad Gradca – posljednji visoki vrh u Biokovskom masivu - do kojeg smo hodali lijepom građenom stazom, a dijelom i otvorenim terenom i kamenjarom koji nije zahtjevan. Svidjelo mi se planinariti do Sv. Ilije, iako nam pogled s vrha zbog sumaglice nije bio baš dobar. Potrudila sam se vratiti Biokovu već nešto malo više od godinu dana kasnije, krajem ljeta/početkom jeseni. Iako takva razdoblja nakon turističke sezone zapravo najviše volim provoditi u Bristu na praznoj plaži – plažu i more sam stavila u drugi plan. Biokovo mi je „iza leđa“ – a to znači da se ujutro planinari, a na plaži se odmara popodne. Te sam godine planinarila jugoistočnim dijelom Biokov-

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA WW Pogled na Hvar i Pelješac

skog masiva – popela vrhove Sutvid, Sokolić, a planinarila sam i po Zabiokovlju – po Matokitu, grebenskom stazom od Vrgorca do vrha Sv. Rok. Kako je to prošlo? Tako da sam na plažu ponekad stigla kasno popodne, da sam jedan dan otišla na jednodnevni izlet na Hvar samo da se „maknem od tog Biokova“ i da mi je, iako nisam nikakav poznavatelj (neka me obožavatelji ne požele spaliti na lomači) glazbenog opusa Miše Kovača - po povratku u kontinentalnu Hrvatsku, planinareći po Hrastovičkoj gori, kroz glavu prošao stih „Poljubi zemlju po kojoj hodaš...“! Dalje ni ne znam kako pjesma ide, ali ne samo da sam se sjetila stiha, nego mi je stvarno i došlo da legnem i grlim i ljubim napokon zemljanu podlogu. Dosta mi je kamenjara, biokovskih hrptova, škrapa, otvorenih terena i sunca... Lijepih vidika ima i s drugih planina, a do tih vidika se redovito ne trebam „ubijati“. Što me uopće tjeralo na to Biokovo?! Posebno me izmorila staza do Sokolića. Uspon do prijevoja je strm, ali ništa novo kada je planinarenje Biokovom s morske strane u priči. Taj dio mi nije bio problematičan. Problemi su počeli kada je svladavanje samo kilometar duge grebenske staze do vrha potrajalo – jer sam balansirala hodajući po klimavom kamenju, izbjegavajući škrape, pazeći da ne zapnem za koji korijen niske makije koje je povremeno bilo na stazi i da ne padnem u provaliju koja većim dijelom prati stazu. Na stazi je bio i pauk vučjak – naša verzija tarantule – pa svima koji se boje pauka, upozorenje – ima takvih tamo i pazite da se, kad napokon svladate sve prepreke te staze, ne uplašite pauka i od straha odskočite jer ćete pasti s tog grebena „ravno u more“! Nakon toga se dogodila pauza – 3 godine nisam planinarila po Biokovu. Prvo sam ga namjerno izbjegla – tako što smo dečko i ja odlučili ljetovati na Visu – da budemo što dalje od „napasti“ da nam padne na pamet planinarenje Biokovom, a druge dvije godine zbog problema s koljenom nisam mogla jedno vrijeme ni hodati, a planinarenje nije bilo nikakva opcija. Čak sam se našla pod Biokovom – opet u Bristu i Makarskoj i ekipi iskomentirala da prvi puta nisam nesretna zbog toga što ne mogu normalno hodati – jer bi otišla na Biokovo, a ovako je to bilo nemoguće. Onda mi je krajem prošle godine počelo nedostajati. Hm, jesam li toliko očajna što ne mogu planinariti i luda da mi čak i Biokovo nedostaje!? Ili mi je ipak draga ta planina, a prošlo je već neko vrijeme da nisam hodala njezinim prostranstvima? U studenom sam se ponovo našla u Bristu. S obzirom na to da moj oporavak od operacija koljena još traje, ali već prilično dobro hodam, nagovorila sam dečka da ipak odemo na Biokovo. Bila sam svjesna da će mi trebati više vremena nego bi mi trebalo dok sam bila u formi i da neće SS Na Kimetu

SS Poskok na putu prema Kimetu

SS Divokoza - poznati stanovnik Biokova

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA WW Staza po hrptu za 30-ak minuta“, morali smo ih nazvati da im kažemo da su se stvorile nove prepreke po putu i da će nas ipak još malo pričekati. Plan je bio da zajedno ručamo, ali ručak se pretvorio u večeru, za kojom je prijatelj u čijem restoranu redovito jedemo izjavio „ne volin Biokovo, ma mrzin ga“, ispričao nam svoje dogodovštine koje mu je Biokovo priredilo i dodao da bi ga trebalo „bagerima poravnati“! Dio ekipe ga je gledao u nevjerici, a moj dečko se nasmijao – vjerojatno se pitajući kako meni, u trenucima dok me „Biokovo ubijalo“, ta izjava nije pala na pamet! Da, ja sam znala o čemu priča i u potpunosti ga shvaćala. Biokovo je planina koja svakakve emocije može izvući iz osobe. Za Biokovo svakako vrijedi ona izjava „što te ne ubije to te ojača“, tamo nema lagane staze, koliko god se neka učinila takvom, tamo i kada je u Makarskoj sunčano i +30 te dočeka 15 stupnjeva i bura, tamo kada pomisliš da je neki detalj uspona zahtjevan – ispadne da baš taj ipak nije, ali taman kada sve odradiš i misliš da je gotovo – dočekaju te krave i opet ne možeš tempom kojim si planirao otići s te planine. Biokovo je divlje i uvijek spremno da te iznenadi. Što ću misliti o njemu iduće godine? Saznat ću dok ću pomicati svoje granice planinareći opet na neki od njegovih vrhova .

SS Vošac i u pozadini Sv. Jure

biti lako, ali jednostavno nisam mogla ne pokušati. To je završilo tako da opet obožavam Biokovo! Cilj je bio Kimet. Putem je naravno opet bilo kamenjara, vrtača gdje god se okreneš i hodanja po klimavom kamenju i stjenovitim policama. Na završnom, strmom usponu, sam počela osjećati lagani umor, ali dolaskom na vrh ispunila me ogromna količina pozitivne energije zbog koje se sve zaboravi. S vrha se pruža, meni osobno, jedan od najljepših vidika s hrvatskih vrhova. Iako me poprilično izmorio taj izlet, uživala sam u sunčanom danu provedenom u carstvu vrtača, u susretu s poskokom koji se sunčao na grani i divokozama koje su nam se približile više nego ikada prije (obično brzo pobjegnu). Naravno, dio dana proveden na Biokovu se pretvorio u gotovo cijeli dan – ništa novo da „kasnimo“ s te planine. Čak i kada smo odradili uspon i silazak, na biokovskoj cesti smo imali susret s krdom krava i bikom koji nisu imali apsolutno nikakvu želju maknuti se. Pa smo se gledali jedno pola sata. Taman kada smo ekipu koja nas je čekala u Makarskoj nazvali i sretno izjavili „isplaninarili smo svoje, sjeli u auto i evo nas

SS Pogled sa Štrbine na Makarsku, poluotok Sv. Petar WW Na stazi prema Sokoliću

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Prijateljstvo ne poznaje granice Tekst i fotografije: Anetta Waniczek

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

ajbolji poklon koji možeš dati nekome je tvoje vrijeme i tvoja pažnja. Nisam se jako dugo mogla odlučiti za kreiranje računa na Facebooku… više puta sam bila blizu da kliknem kreiraj novi račun i svaki put bih odustala. Dobro sam znala da će moj angažman na društvenim mrežama iznositi 158,3 posto kao i u svemu što radim i nisam bila sigurna je li ovo ono što ja doista želim. Ipak ulazak u medijski svijet Marka Zuckerberga bio je početak nove fascinantne avanture iako u samom početku toga nisam bila svjesna.

Što tu uopće ima zajedničko s planinarenjem? – zasigurno slijedi ovo pitanje. Ima, ima... i to puno više nego što sam mogla pretpostavljati. SAŠA Mali zvončić u aplikaciji kaže da imam neku novu obavijest – stigao je na FB poziv za prijateljstvo. Iz Hrvatske!!! Ali zašto??? Uopće ne poznajem čovjeka. Slijedi prvi razgovor putem messengera... iako sad zaključujem da se riječ „razgovor“ ne može povezati uz moje tadašnje znanje hrvatskog jezika. Stižu pitanja, pokušavam pametno odgovarati. Usput puno smijeha, jezičnog zbunjivanja, ali prije svega dogovori za susret na Velebitu. 24. 7. 2017. ujutro krećem od Starigrada prema Svetom Jurju. Parkiram kod groblja, ulazim u auto nepoznatog prijatelja i krećemo prema planinarskom domu na Zavižanu. Osjećaj je malo čudan – s jedne strane razgovaraš s čovjekom preko pola godine, a s druge strane vidiš ga prvi put u životu. Kreće razgovor: „Želiš li bombona?“ – pita Saša. „Ne, hvala“ – odgovaram. „Uzmi... to ti možda bude zadnji u životu.“ …malo zafrkancije i atmosfera odmah postaje opuštena. Prvi put u životu sam na sjevernom Velebitu i sve me zanima. Sa svih strana stižu fascinantni pogledi. Današnja tura započinje na parkiralištu ispod PD Zavižan. Krećemo polako do doma i tamo mi je čast upoznati legendu Antu Vukušića koji je u ovom domu preveo 44 godine života skupljajući svakodnevno podatke o vremenu. Ali, ali... staze i vrhovi čekaju: Vučjak, Zavižanska kosa, Balinovac, Veliki Zavižan i Gromovača – sve do Rossijeve kolibe uz usputni posjet zavižanskom botaničkom vrtu. Saša je izvrstan vodič – puno

SS Želim ovdje ostati WW Na Sjevernom Velebitu

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS U plavom raju priča o području koje jako dobro poznaje, ima odličan smisao za humor i puno pomaže. Dan na planinarenju prolazi jako brzo i u kasnim popodnevnim satima dobivamo društvo. Od Senja dolazi jaka grmljavina. Nebo je gotovo crno, munje sijevaju, gromovi udaraju, a mi trčimo što brže možemo prema autu. U zadnjem trenutku uspijevamo stići na sigurno mjesto. Sad polako s bujicom kiše na cesti idemo prema dolje pjevajući hrvatske i poljske pjesme. Dolazi kraj fantastičnog izleta. Nemam pojma hoćemo li se više ikad sresti, ali već znam da pričamo istim jezikom iako je svakome od nas materinski jezik drugačiji. Dolazi ova luda covido-godina. Svi planovi za godišnji otišli su u nepoznatu budućnost. Krajem srpnja nervozna sjedim na kauču u dnevnoj sobi, mozak radi u turbo modu... gdje, kada, na koji način, koje granice su otvorene??? Odgovor je jednostavan – treba ići tamo gdje srce želi! Kao cilj putovanja Hrvatska mi je uvijek na prvom mjestu. Odluka je tu – idemo u Istru – ovo područje još nisam istraživala. U blizini Učka, Risnjak i Krk... Srećom poznajem stručnjaka za Krk, ne čekam već odmah pišem:

SS S osmijehom u magli „Saša, preporuči mi neku lijepu stazu na Krku!“ „Kada dolaziš?“ „Idući tjedan.“ „A točno?“ „Još ne znam. Kući sam na kauču...“ Taj razgovor se zbio u četvrtak... u utorak (5 dana kasnije) u 5 ujutro stižem u Malinsku, pokupim Sašu i još prije svitanja krećemo zajedno prema Baški. Ovaj put uopće ne znam što je u planu i jako se veselim jer volim takva iznenađenja. Krećemo stazom uz praznu plažu. Uspavan otok još šuti. Mirno more i prve zrake sunca grle otok Prvić. Ulazimo u kanjon Vrženicu. Brojni krški fenomeni, hlad i ovce na liticama – tako se u jednoj rečenici može opisati ovo mjesto. Slijedi izlazak iz kanjona i nastavljamo prema uvali Vela Luka. Još nemam pojma što me čeka... i u jednom trenutku otvara se pogled kao iz bajke. Tirkizno-plave boje mora, osunčan bijeli krš i poput dječjih igračaka maleni brodovi. „Saša, želim ovdje ostati...“. Ne znam što drugo reći. Taj nestvaran prizor oduzima dah. Nažalost kao u pjesmi

Van Gogha stiže pitanje – „Zašto sve što dobro je tako brzo nestane?“ I našem izletu dolazi kraj. Nadam se... ili bolje – vjerujem da to nije bio naš posljednji susret i da ćemo se uskoro opet sresti. Možda ovaj put na tatranskim stazama. MARIO 2017. bila je godina upoznavanja. Nekoliko dana poslije susreta sa Sašom u planu sam imala zajednički uspon na Kizu i Visočicu s Mariom. Isto tako bio je to naš prvi susret uživo. Trebali smo se još nešto dogovoriti i sasvim slučajno je došao prijedlog da se nađemo prije na Tulovim gredama. Želja nam je bila doživjeti buđenje dana u planini. Večer prije sve je bilo jasno – susret slijedi u pola pet ujutro uz burobran na Majstorskoj cesti. Društvo: Mario, njegov kum Milivoj i ja. Ustajem u 3.00, brzinska kavica i pola sata kasnije krećem kroz prazan i u to vrijeme tihi Starigrad. Tek sada (malo prekasno) razum progovara: „Od kud ti ideja da se ideš naći s dvojicom nepoznatih muškaraca u sred divlje planine i to još po noći?!” Pa da... ali bez obzira na sve

nema odustajanja. Za svaki slučaj malo se prisjećam tehnika samoobrane koje sam do sada naučila i odlučno se penjem Majstorskom cestom. U retrovizoru vidim samo svjetla nekog vozila. „Samo se ništa ne brini, sve će biti u redu“ – uvjeravam sebe i ubrzo se pokazuje da sam u pravu. Planinara uvijek prati sreća i nije ni mene zaobišla ovaj put. Izlet je jednostavno savršen. Još prije svitanja ulazimo u divan krški svijet pun fenomenalnih oblika i nestvarnih prizora. Dan se budi polako, a mi pričajući o svemu i svačemu penjemo se prema zastavi. Boje zore oduševljavaju i naši Nikoni nemaju priliku za odmor. S prvim zrakama sunca popeli smo se na TuLOVE. S vrha se pruža prekrasan pogled na sve strane – na ponosno Sveto brdo, na remek djelo građevinarstva – Majstorsku cestu, na plavo more i na taj dio Velebita koji je prije 40 godina glumio Divlji zapad. Sretna sam jer znam da je taj uspon tek uvod za cijelodnevno planinarenje koje je pred nama – za dva dana nas čeka srednji Velebit. U trenutku kada parkiramo blizu Kubusa ranojutranje sunce tek počinje milovati paške vrhove. Opet jedan fanta-

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Međunarodna ekspedicija 2020 na vrhu Risnjaka stičan dan u odličnom društvu. Mario je jako simpatičan i vrlo brižan dečko. Divan je to osjećaj kada upoznaješ nekoga tko živi stotine kilometra od tebe i na prvi pogled toliko ste različiti, a zapravo jako slični. Oboje dijelimo ljubav prema prirodi, fasciniranost planinama i inspiriranost fotografijom. U tome je Mario pravi majstor. Ima oko za kadrove i detalje i pun je zanimljivih ideja za slikanje. I ovaj put ima puno prilika za hvatanje pravih trenutaka i prekrasnih krajolika – doručak jedemo na Kizi, ručak je već na Visočici, a dan završavamo ukusnim sladoledom u Karlobagu. Od tada smo se uspjeli sresti svake godine i to nam je već postalo tradicija. 2018. posuđenim terencom od prijatelja stigli smo do Bunovca i popeli se na dva top vrha južnog Velebita – najveći Vaganski vrh i markantno Sveto brdo. Treći susret dogodio se u Poljskoj. Mario je stigao s malom ekipicom na moje planinarske staze. Taj susret bio mi je posebno drag zato što sam se mogla malo i uživo

pohvaliti Tatrama i Pieninima, a prije svega na taj način uzvratiti za zajedničko planinarenje u Hrvatskoj. Vjerujem da će se opet pojaviti šansa za vođenje prijatelja po šarenim stazama ovog kutka Europe. Kada se u istoj rečenici pojavi corona i pozitvno obično to ne znači ništa dobro, ali usprkos tome ipak je pandemija donijela nešto korisno. Promjena planova za godišnji dovela me je ne samo na Krk, već i do nacionalnog parka Risnjak gdje ponovo realiziramo jednu lijepu turu, ali to nije bilo jedino pozitivno što se dogodilo. MELITA Zašto su Željezničari odlučili posjetiti ove hladne, kišne, sjeverne zemlje? Nemam pojma, ali 14. srpnja 2018. na prijevoju Krowiarki u Beskidima uzbuđena čekam dolazak busa iz Hrvatske. I evo ga… grupa nasmijanih ljudi izlazi iz autobusa. Čini mi se da ne poznajem nikoga kad mi priđe

simpatična žena i kaže: „Bok, ja sam Melita, od nedavno smo prijatelji na FB.” Iako do sad nismo imale prilike za razgovor shvatila sam odmah da između nas postoji neka povezanost i u tom trenutku mi je to puno značilo. Nakon pozdrava s cijelom grupom današnja tura je mogla započeti. Cilj nam je najveći vrh u Beskidama – Babia Góra (1725 m), koji još zovu i Kraljica Beskida. Mislim da ima nešto u tome jer je kao prava kraljica jako hirovita – vrijeme je ovdje uvijek nestabilno. I za danas najavljaju kišu, grmljavinu i jak vjetar, ali ovo nas ne rastužuje. Ipak imamo malo sreće. Doista dosta jako puše, ali nevrijeme nas zaobilazi. S vrha se osim oblaka vidi i nekoliko okolnih vrhova, te slovačka Orava. Nažalost Tatre su skrivene i neće nam danas otkriti svoje tajne. Za kraj izleta dolazi sunce – malo topline za tijelo i dušu uvijek dobro dođe. Tek trećeg dana hrvatsko-poljskog planinarenja primjećujem nešto… Melita i ja imamo iste gojze! Ista firma,

isti model, ista boja – koja slučajnost! U Poljskoj kažemo „male a cieszy” što otprilike znači „malo je, ali veseli“. I to je upravo taj slučaj – od tisuću proizvoda izabrale smo isto... imamo isti ukus. Nažalost tijekom ovog trodnevnog druženja nemamo puno prilike za slobodne razgovore. Previše aktivnosti, previše ljudi... jednom ćemo sve to nadoknaditi. 25. srpnja ove godine stavila sam na FB objavu da usprkos svemu dolazim za godišnji u Hrvatsku. Ispod objave odmah se pojavio Melitin komentar: ”Javi se da dogovorimo planinarenje.“ Misli su mi počele raditi ubrzano – na pamet mi je došla ideja da se sretnemo u troje – Melita, Mario i ja – na Risnjaku. I to smo uspjeli realizirati. Malo tmurno jutro početkom kolovoza. Stižem do Platka i uskoro se pozdravljam s prijateljima. Smijeh, zagrljaji, miješaju se emocije... kako je lijepo ponovo se sresti! Krećemo s hodanjem i nakon nekoliko koraka čujemo prve zvukove grmljavine negdje iz Slovenije. Srećom grmljavina je odlučila ostati doma i neće nam upropastiti ovaj dan. Uživamo u razgovoru, u druženju i pogledima prema Guslici. Svi smo različiti – ništa čudno – odrasli smo u različitim uvjetima, živimo u drugačijim zemljama, poslovno radimo nešto drugo, ali to uopće nije bitno. Melita – žena, majka, planinarka – isto kao ja. Primijetila sam da smo dosta sličnog karaktera i sličnih razmišljenja. Dvije srodne duše srele su se na najboljim putevima ove zemlje – na planinarskim stazama. Dobro razumijem i sviđa mi se to kad netko nastoji ostvariti svoje želje – Melita to dobro zna. Pametna i ambiciozna žena koja s obje noge čvrsto stoji na zemlji, a istovremeno je duhovita i suosjećajna. Pričajući i smješkajući se dolazimo na vrh Velikog Risnjaka. Ovdje je pauza za guštanje s pogledom na Schlosserov dom, vrijeme za fotkanje i divljenje bjelini stijena i zelenilu gorskih šuma. Našoj pažnji ne izmiče jedan crni oblak. U trenutku kad se odlučujemo za povratak dosta blizu udara grom. Motivacija za silazak se drastično pojačava. I tako dolazi kraj ovog divnog dana, divnog susreta. ZA KRAJ… … članka – ne prijateljstva! Neki ljudi su ti poklon, neki lekcija – i jedni i drugi su bitni u životu, jer od lekcije učiš, a pokloni su uvijek dobro došli i čine naš život sretnim i zabavnim. Saša, Mario i Melita su moji pokloni – imamo zajedničkih trenutaka koji su nezaboravni. Nadam se da će ih biti puno više i da će mi svi doći u Tatre – Saša zato što ih ima već dugo u planu, Mario zato što sam vidjela koliko je njima oduševljen, Melita zato što ih zbog vremenskih uvjeta nije mogla potpuno doživjeti, a ja zato što bih htjela ovo troje povesti na moje staze. Je li to početak stvaranja ideje za novu avanturu?

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Velebitska avantura OD ZAVIŽANA DO TULOVIH GREDA

Tekst: Marina Kalčiček

ninama i u tim trenucima stapanja s prirodom zaista se osjećam sretno i ispunjeno. U Baškim Oštarijama sam pričekala ostatak ekipe, tu smo se dobro odmorili i još isti dan krenuli prema planinarskom skloništu Ždrilo. Teren je postao zahtjevniji i dobili smo prvi uvid u ono što nas čeka u nastavku, a nažalost svjedočili smo i još jednom činu u nizu uništavanja šuma probijanjem makadamske ceste upitne svrhe i opravdanosti. To je nešto što me zbilja žalosti.

Idućeg dana pred nama je bila kilometarski nešto kraća, ali kondicijski izrazito zahtjevna dionica do skloništa Šugarska duliba. Išli smo primorskom stranom preko Milkovića peći i dobro se oznojili, no koliko god naporno bilo, samo jedan pogled na more dovoljan je da se zaboravi sva muka i dobije nova energija za nastavak puta. Sklonište je bilo puno, pa smo još jednu, ovaj put mnogo mirniju, noć proveli u šatorima, a prije toga smo uživali u divnom zalasku sunca.

akon dvomjesečne pauze od planinarenja zbog pandemije koronavirusa, imala sam veliku želju otići negdje u prirodu na više dana i odmoriti se od gradskog stresa i buke. Svemir je vrlo brzo odgovorio na moju molbu. Na Facebooku sam naišla na objavu o organiziranoj petodnevnoj hodnji Velebitom. Odmah sam znala da je to to i prijavila se. Ekipa se osim vodiča sastojala od još šest kršnih momaka koji uglavnom nisu imali planinarskog iskustva, ali su zato bili puni entuzijazma i volje za avanturom u divljini Velebita. Krenuli smo jednog srpanjskog petka popodne iz Zagreba, noćili u Krasnom, te točno u 7:00 idućeg dana bili na početku Premužićeve staze. Dan je bio sunčan, topao i s malo vjetra, idealan za hodanje. Svi smo uživali u prekrasnom krajoliku Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, a naročito su njegovim ljepotama bili impresionirani članovi ekipe kojima je to bio prvi susret s Velebitom. Nakon kraće pauze na Rossijevom skloništu i malo duže na Alanu, nastavili smo dalje. Počeli su se otvarati vidici prema moru i otocima pa smo svako malo radili photosessione. Plan je bio noćiti na Skorpovcu, no tamo smo zatekli grupu razuzdane glasne mladeži. Srećom, imali smo šatore pa smo radije kampirali u blizini. Počeli su se navlačiti tamni oblaci i tek što smo ušli u šatore počela je padati kiša, a zatim i puhati bura te je uskoro uslijedilo olujno nevrijeme. Pravi nalet adrenalina za prvu noć u šatoru. Ja dugo nisam mogla zaspati, cijelo vrijeme sam se pitala jesam li dovoljno zabila klinove, hoće li mi šator promočiti ili drvo pasti na mene... Unatoč tome niti u jednom trenutku nisam poželjela biti doma u svojem krevetu, jer se baš u takvim trenucima čovjek osjeti živim, a doživljaj se još dugo pamti... Svi smo preživjeli noć, kiša je prestala i mogli smo krenuti dalje. Ja sam se osjećala iznimno poletno i puna elana sam krenula naprijed ostavivši ekipu iza sebe. Hodala sam svojim tempom uživajući u svakom koraku, ušla sam u stanje svijesti u kojem se razbude sva osjetila, boje postanu intenzivnije, zvukovi jasniji, a doživljaj prirode potpuno drugačiji nego kad iza tebe hoda skupina brbljavih planinara. To je ono čemu osobno težim u hodanju plaSS Pogled na Pag, snimio Andrej Lončarić

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Stapina, snimio Andrej Lončarić

SS Na Svetom brdu, snimio Nikola Horvat

SS Zalazak sunca na Šugarskoj Dulibi, snimio Nikola Horvat

Četvrti dan je bio dan iskušenja, test izdržljivosti kako fizičke, tako i mentalne. Iako je teren bio nešto lakši nego prethodnog dana, umor se lagano nakupio, koljena su počela otkazivati poslušnost, leđa i ramena protestirati protiv teških ruksaka, a noge postale teške i usporene. Zadnjim snagama dovukli smo se do Velikog Rujna, ali uspjeli smo i osjećaj ponosa bio je tu. Muški članovi ekipe odlučili su ovdje okončati turu. Za nekoga s malo ili nimalo hodačkog iskustva na duge staze i nešto slabijom kondicijom ostvarili su nevjerojatan pothvat i prehodali oko 90 km po surovom terenu i nepredvidivim vremenskim uvjetima Velebita. Sva patnja nagrađena je nevjerojatnim prizorima i doživljajima koje ne bi iskusili da se nisu odlučili izaći iz svoje comfort zone i hrabro upustiti u ostvarenje svojih želja unatoč sumnjama i odgovaranju od tog nauma od strane onih koji sami nisu u stanju to učiniti. Ja sam se do sljedećeg dana uspjela dobro odmoriti, a budući da nisam imala žuljeve ni bolove, odlučila sam s vodičem završiti turu kako je i predviđeno. Kroz Nacionalni park Paklenica smo, uz divnu stazu pored potoka kakve su meni najdraže, došli do Ivinih vodica pa zatim na Sveto brdo. Veličanstven pogled i moje oduševljenje nisu mogli pokvariti ni oblaci ni jak vjetar na vrhu. Sve je bilo baš kako treba biti. Čekalo nas je još 14 km do Tulovih greda, ali malo po malo i to smo prošli i s velikim osmjehom na licu priveli nezaboravnu velebitsku turu kraju. Poruka za kraj: Ne dozvolite da vam netko drugi određuje gdje su vam granice i što možete, a što ne. Sami ispitajte svoje mogućnosti, imajte povjerenja u život i hrabrosti da učinite nešto što ste oduvijek htjeli, ali se niste usudili. I ako se pitate kad je pravi trenutak za to, odgovor je SADA. Sretno!

SS Pogled sa Svetog brda na prijeđeni put, snimila Marina Kalčiček

VISOKOGORCI

Visokogorci

Vrh Hochalmspitzea, snimila Ivona Bogović

52 | 56 | 60 | 64 | 68 |

Hochalmspitze goran meašić Čudo zvano Volujak tomislav gračan Grossglockner nenad pjević Zeleniške špice ivona bogović Kanjon Triget ognjen bogović

VISOKOGORCI

Hochalmspitze Tekst: Goran Meašić

toj stazi. Zadnjih nekoliko stotina metara prije doma staza izlazi na cestu i po njoj stižemo pred naš dom, Giessener Huette. Prilično umorni, nakon 3 sata hoda, častimo se nagradnom pivom i večerom nakon koje slijedi smještaj u našu spavaonicu u samom potkrovlju. U nju smo se uvlačili na koljenima, bez normalnih je prozora, samo s dva otvora u zidu dimenzija 20 x 20 cm. Istog trenutka smo je prozvali

„golubinjak“, ali bila nam je odlična jer smo u njoj bili sami. Prije spavanja smo se kod domara informirali o uvjetima na ledenjaku, dogovorili da ustajemo u 5 sati, (popili SANVALE) i za nas dan završava. Subota je, budimo se i prije 5, djelomično naspavani, ali veseli i nestrpljivi da čim prije krenemo. Spremamo opremu, doručkujemo, višak stvari poput kratkih hlača,

epunih mjesec dana nakon uspona na Grossglockner ponovno smo u Austriji u nacionalnom parku Hohe Tauern. Ekipa je ista: Ivona i Ognjen Bogović, Nenad Pjević i Goran Meašić. Hochalmspitze, sa svojih 3360 m, naš je cilj. Smještena u saveznoj pokrajini Koruškoj, najviša je planina Ankogelove grupe u Visokim Turama, često nazivana kraljicom Visokih Tura. Kraj je 7. mjeseca, ljeto je u punom jeku, a mi na krilima uspona na Gross razmišljamo samo o visinama i ledenjacima. I tako, desetak dana prije ture, Neno se javio u grupu i predložio Hochalmspitze. U prvi trenutak nisam imao pojma o čemu se uopće radi, ali željan planina odmah kažem da sam ZA, a kako ja, tako i ostatak ekipe. Planira se uspon preko grebena Detmolder Grat na vrh, a spust „via normale“ (poslije će se ispostaviti da je to „via normale“ sve samo ne normalno). Naša Ivona zove Giessener Huette, planinarski dom koji je smješten na 2215 mnv s kojeg kreće naš uspon na vrh, i rezervira nam smještaj – ali na jedvite jade, jer dom je popunjen. Kažu da će nas četvero nekako smjestiti! Ali, nije sve tako jednostavno. Kažu nam da je cesta koja vodi do parkirališta odakle se kreće na turu zatvorena pa trebamo parkirati sat i pol prije, a to i nije tako malo s obzirom da je kraj srpnja i temperature u dolini su preko 30 stupnjeva. Imali smo tjedan dana za pripremu i proučavanje ture, čitanje raznih opisa i gledanje filmića na YouTube-u te tako pripremljeni krećemo u petak, 31. srpnja u 10 sati ujutro. Vremenska prognoza je idealna. Iako nas na putu kroz Sloveniju i dobar dio Austrije prati kiša, to nas previše ne smeta jer već za subotu popodne, na sam dan uspona, prognoza je savršena. Nešto prije 15 sati stižemo do kraja ceste u dolini Gossgraben gdje parkiramo auto, spremamo opremu i krećemo. Staza koja nas vodi po cesti do akumulacijskog jezera Gosskarspeicher je cijelim putem bila prohodna, tako da nismo vidjeli neki razlog zbog kojeg je bila zatvorena i dobro nam produžila turu. Jezero nam ostaje s lijeve strane, a mi krećemo desno i ulazimo u nacionalni park Hohe Tauern. Staza nas vodi po makadamskoj cesti skroz do planinarskog doma, ali u jednom trenutku se odvajamo lijevo i strmo se uspinjemo kroz rijetku šumu, da bi nakon nekog vremena izašli iz šume i nastavili po stjenovi-

Na pola puta do doma, snimio Nenad Pjević

VISOKOGORCI

VISOKOGORCI WW Steinerne Mandlin, snimila Ivona Bogović S tog mjesta nam se otvara pogled na Hochalmspitze. Na putu prema sedlu nailazimo na manja snježišća, ali ih bez problema zaobilazimo. Dolaskom na sedlo radimo kraću pauzu, uživamo u pogledima skroz do Grossglocknera i tamo srećemo troje Austrijanaca s kojima kratko popričamo i usput ih iskoristimo da nas uslikaju, oblačimo pojaseve i krećemo na greben. Markacija nas vodi strmo po stijeni u smjeru sjeverozapada te dolazimo do ruba ledenjaka Trippkees. Slijedi kraće priječenje i tu uzimamo cepine u ruke, po našoj procjeni dereze nisu potrebne i ostaju u ruksaku. Nakon ledenjaka, dolazimo do samog grebena i ulazimo u stijenu. Greben je jako strm i na samom vrhu je uzak i izložen s obje strane, ali cijeli greben je dobro osiguran sajlom. Međutim, slobodno mogu reći da greben nije za one koji pate od vrtoglavice. Takvim putem nastavljamo strmo desno po sajli do samog vrha. Greben je ocijenjen težinom C, ali po našoj procjeni, ima i dosta težih detalja. Nakon 4 i pol sata smo na vrhu. Sretni i zadovoljni, čestitamo si, fotkamo se, radimo pauzu za jelo i nakon pola sata idemo dolje, jer se još istog dana moramo spustiti skroz u dolinu. Spuštamo se „via normale“, ali ubrzo shvaćamo da to nije „normale“ kako smo mi očekivali. Greben nas vodi prema zapadu i slabo je označen, tragova u

SS Nas četveto na početku grebena, snimio neki Austrijanac

SS Jedna zajednička na vrhu, snimio neki drugi Austrijanac

vreća za spavanje i slično ostavljamo u domu i u pola 6 smo vani, među prvima. Vrijeme je prekrasno, niti oblačka na nebu, a čak je malo i prohladno. Staza nas vodi ravno iznad doma do križanja na kojemu skrećemo lijevo. Na tom dijelu staza nije jako strma i sve je dobro označeno tako da brzo napredujemo. Putem prelazimo preko nekoliko ledenjačkih potoka koji se slijevaju u dolinu, ali nisu dovoljno

duboki da bi nam stvarali probleme. Stijena po kojoj napredujemo sastoji se od granitnih ploča koje odlično drže, tako da kretanje po njima nije teško. Tako stižemo do još jednog putokaza na kojemu skrećemo desno, prema sedlu Lassacher Winklscharte i samom početku našeg grebena, Detmolder Grat. Put ravno vodi prema Säulecku, dobro poznatom tritisućnjaku.

Goran među granitnim blokovima, snimila Ivona Bogović

snijegu ima previše da bismo se mogli na njih osloniti, ali jedini logičan smjer je taj kojim idemo. Putem srećemo nekoliko ljudi koji nam kažu da smo na dobrom putu, tako da straha nema. Dolazimo na sam kraj grebena ispred stijene Steinerne Mandlin koja je stvarno impresivna i tu nas sajla vodi gotovo okomito dolje prema ledenjaku. Uz puno opreza, spuštamo se do samog ledenjaka, snijeg je bio dobar i staza preko ledenjaka je dobro ugažena pa se nismo navezivali nego se „sjurili“ do prvih stijena i krenuli prema našem domu od kojeg smo jutros krenuli na turu. Putem stajemo za fotkanje i okrijepu u brojnim potocima koji se slijevaju iz ledenjaka u dolinu. U dom dolazimo u 15 sati, skupljamo stvari, malo se odmaramo i krećemo prema autu. Oko 18 sati stižemo do auta, umorni, nažuljani, razmontirani kao na ni jednoj turi prije (ajde, možda smo se tako namučili jedino kad smo išli na Pelce), ali neizmjerno sretni i zadovoljni. U ta dva dana smo se toliko nauživali u pogledima i ljepotama Alpa da je to teško riječima opisati, a prije svega, u druženju s divnim ljudima, što je i bit svega ovoga čime se bavimo. U Zagreb se sretno vraćamo u kasnim večernjim satima, rastajemo se na starom mjestu uz još jedan zagrljaj prije odlaska svojim kućama.

VISOKOGORCI

Čudo zvano Volujak Tekst i fotografije: Tomislav Gračan

adnjih godina imao sam privilegij nekoliko puta se penjati po planinama Bosne i Hercegovine. Bio sam na najvišim vrhovima Prenja – Zelenoj glavi (2013 m) i Otišu (2097 m), na najvišem vrhu Čvrsnice – Pločnom (2228 m), na najvišem vrhu Vran planine – Velikom vranu (2074 m), te naravno na najvišem vrhu Bosne i Hercegovine – Magliću (2386 m). Moj prvi susret s planinama te države bio je prije četiri godine. Tada smo imali samo jedan cilj, uspon na najviši Bosne i Hercegovine, Maglić. Na vrh smo se penjali s prijevoja Lokva Dernečište, poštarevim putem, a vraćali smo se preko Crne Gore i Trnovačkog jezera. Ljepota prirode koju sam doživio na tom usponu duboko me dojmila, potaknula da dublje istražim to područje te da mu se vratim. Istražujući visoke planine Hercegovine shvatio sam da se radi o ogromnoj površini u kojoj masivi Prenja, Čvrsnice i Vrana čine tek jedan mali dio planinskog bogatstva tog područja. Daleko veći, a usudio bih se reći još impresivniji i ljepši dio planina nalazi se istočnije, uz granicu s Crnom Gorom, djelom i u Crnoj Gori, a čine ih masivi Maglića, Volujka, Bioča, Zelengore, Lelije, Trnovačkog Durmitora, Ljubišnje i Lebršnika. Od svih nabrojanih planinskih masiva najviše me zaintrigirao Volujak. Slike i video priče koje sam pogledao na internetu govorile su mi da tu planinu moram vidjeti, da se na nju moram popeti. I tako je sredinom listopada 2020. godine, u vrijeme kada su nam putovanja u susjedne zemlje gotovo posve onemogućena zbog pandemije Covid-19, na brzinu dogovoren i proveden plan odlaska u Bosnu i Hercegovinu. Možda i najviše zbog toga jer za putovanje nije bilo nikakvih ograničenja. Plan je bio dodatno se, iz prve ruke, upoznati s planinskim masivima istočne Hercegovine kako bi imali jasniju sliku o području i vrhovima na koje ćemo se penjati u budućnosti, jer ozbiljne planinarske karte tog područja nema. Ovaj put namjeravali smo se popeti na dva vrha masiva Volujka, na najviši vrh Veliku Vlasulju (2336 m) te vrh Studenac (2295 m), kao i popeti se na najviši vrh susjednog masiva Zelengore, Bregoč (2014 m). Kako na Volujku ima desetak vrhova viših od 2000 metara ovaj plan je bio zadovoljavajući za dva dana koja smo imali na raspolaganju.

Za smještaj smo odabrali Hotel Mladost na Tjentištu. S obzirom na doba godine te okolnosti izazvane pandemijom Covid-19 bilo je pravo čudo što je hotel uopće radio.

Prazan hotel, jeftin i vrlo pristojan smještaj, odličan doručak i večera te ljubazno osoblje učinili su i ovaj boravak u na tom području vrlo ugodnim. Od Tjentišta do mjesta Čemerno, od kojeg vodi makadamski put od šest kilometara do novog planinarskog doma Papin Do, koji je polazna točka za uspon na Veliku Vlasulju i Studenac, ima oko pola sata vožnje. Sam planinarski dom Papin Do jedan je on ljepših planinarskih domova koje smo vidjeli. Njime upravlja PD Volujak iz Gackog i vidi se da su planinari tog društva uložili puno entuzijazma u izgradnju i uređenje doma i okolice. Dom se nalazi na visini od 1440 m i polazna je točka za

uspone na vrhove Volujka i Lebršnika, a od njega je moguć pristup i na vrhove Trnovačkog Durmitora i Bioča. Planinarska staza kreće od planinarskog doma prateći makadamski put koji se blago spušta na početak tzv. Škiljevića poljane, visoravni koja se prostire između masiva Lebršnika i Volujka, na kojoj se dojmljivo uzdiže greben vrha Kuk (1817 m). Visoravan je širine oko četiri kilometra i prolazeći njome nekoliko puta ćemo presjeći izvorišne tokove rijeke Sutjeske te imati lijep pogled na Jagodino jezero. Lijep dan, nebo prošarano oblacima, čudesne litice Lebršnika, Kuka i Volujka oduzimale su nam dah.

SS Pogled s Velike Vlasulje

VISOKOGORCI

WW Velika Vlasulja

U podnožju masiva Volujka nailazimo na izvor Goveđak, s kojeg ćemo piti vodu na povratku, a od kojeg počinje prvi ozbiljniji uspon koji vodi zapadnom stranom planine. Na visini od oko 1650 m dolazimo do smjerokaza od kojih nas jedan upućuje istočno u smjeru vrha Velika Vlasulja, a drugi zapadno u smjeru vrha Studenac. S obzirom da znakovi pokazuju da od tog mjesta do oba vrha treba isto vrijeme, sat i pol, odlučujemo prvo se popeti na Veliku Vlasulju, a nakon toga ćemo se vratiti i penjati na Sudenac.

SS PD Papin Do i masiv Volujka Put se strmo diže i priječi istočnu stranu planine te nas diže na visinu od oko 2000 m odakle nastavljamo ravno po širokim livadama masiva do samog vrha. Međunarodna granica na ovome području uspostavljena je nakon što je Austro-Ugarsko Carstvo okupiralo Bosnu nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Kako je sam vrh bio na granici Carstva Austrijanci su na vrhu postavili triangulacijski uređaj, a ostaci kamenog podnožja toga uređaja još uvijek se mogu vidjeti. Vrh je širok i prostran i iako je pogled s njega impresivan, jer se vidi sve do Durmitora na istoku te Čvrsnice i Prenja na jugozapadu, gore smo se zadržali kratko zbog vrlo jakog vjetra. Brzo se spuštamo dolje do raskrižja smjerokaza gdje radimo kratku pauzu za planinarski ručak, nakon čega nastavljamo uspon prema Studencu. Tu primjećujemo da je ovaj dio planine potpuno drugačiji od prethodnog. Na ovoj se strani planinarska staza uzdiže kroz gustu klekovinu sve do visine iznad 2000 m, dok klekovine s druge strane uopće nije bilo.

SS Pogled sa Studenca na Trnovačko jezero Ispod samog vrha, samo 50-ak metara niže, nailazimo na još jedan izvor po kojem je vrh očito dobio svoje ime – Studenac. Na vrhu opet puše jak vjetar, no pogled s njega puca na Maglić i u njegovom podnožju na Trnovačko jezero. Odmah mi u sjećanje dolaze slike pogleda na to srcoliko jezero prilikom spuštanja s Maglića. Bio je to nezaboravan prizor. Sada, nekoliko godina poslije, s druge strane, s druge planine, ponovno prizor koji plijeni, prizor koji podsjeća zašto idemo u planine, prizor s kojim nestaje i posljednji trag umora i truda koji smo uložili u dolazak na ovo mjesto, jer tada shvaćate da je vrijedilo truda! Puni dojmova s ove prekrasne planine vraćamo se prema planinarskom domu imajući pred sobom cijelo vrijeme pogled prema grebenima Lebršnika. Uz put uživamo i u vodi s izvora Sutjeske koja izvire podno Kuka. Na Volujku i na njegovim padinama naselja su vrlo rijetka i slabo napučena. Nekad se na tom području masovno uzgajala stoka, no danas ljudi i stoke gotovo da i nema. Možda baš zato ta nedirnuta priroda i moćne planine imaju takvu privlačnost. Sigurno ćemo se vratiti.

VISOKOGORCI

Grossglockner Tekst: Nenad Pjević Fotografije: Nenad Pjević, Ivona Bogović, Ognjen Bogović, Goran Meašić

020. godina počela je obećavajuće za nas visokogorce. Nakon završetka zimskog dijela škole plan izleta visokogorske sekcije povodom obljetnice 70 godina društva bio je ambiciozan. Plan je bio ispenjati dva četiritisućnjaka. Jedan je bio Barre des Écrins u Francuskoj, a drugi Piz Bernina u Italiji.

Nažalost svi planovi su propali pojavom epidemije koronavirusa. Suočeni s novonastalom situacijom morali smo tražiti alternativne uspone. Tako smo se nas četvero visokogoraca dogovorili uspon na najviši vrh Austrije, Grossglockner (3798 m), koji se nalazi u nacionalnom parku Hohe Tauern. Budući da smo te zime popeli nekoliko

zahtjevnih zimskih uspona (Vrtača, Prisojnik, Dovški križ), smatrali smo da imamo dovoljno iskustva za zimski uspon na Grossglockner. Dogovor je bio da se ne ide za vikend zbog velike gužve koja zna nastati na uskom vršnom dijelu uspona. Naime, s obzirom da je Grossglockner najviši vrh Austrije obilazi ga puno planinara (slično kao i Triglav), ali zbog zahtjevnosti većina koristi vodiče koji ih vode na sam vrh. Tako smo odlučili da idemo četvrtak-petak. Plan je bio da prvi dan dođemo do doma Erzherzog Johann Hütte (3454 m), a drugi dan napravimo završni uspon na vrh i spustimo se do auta. Tjedan dana prije polaska pozorno se pratila prognoza koja nije bila idealna. Prognozirano vrijeme za četvrtak je bilo loše (kiša, snijeg, mogućnost grmljavine), međutim, za petak je vrijeme bilo idealno za uspon tako da smo donijeli odluku da ipak idemo. Plan B

prema sljedećem domu, Studlhütte (2802 m), na koji smo stigli nakon cca 2 h hoda. Malo smo se u domu odmorili i odlučili da nastavljamo dalje prema zadnjem domu. Vrijeme je bilo maglovito, ali bez padalina, i najvažnije, nije bilo grmljavine, a čak se na trenutke malo otvorilo nebo. Orijentacija nas nije mučila jer smo imali GPS uređaj, a i staza kroz snijeg preko ledenjaka je bila dobro ugažena. Nakon zajedničke fotke ispred doma krenuli smo preko ledenjaka Kodnitzkees. Čim smo počeli uspon po ledenjaku ušli smo u oblak, vidljivost je bila jako slaba i počeo je padati sitni snijeg. Nakon 2 h hoda došli smo do stijene gdje nas je čekala kratka ferata. Ferata je bila zahtjevna jer je sve bilo mokro, ruksaci teški, a na gojzericama dereze, ali uspješno smo je svladali. Nakon ferate čekao nas je još kraći uspon osiguran sajlom od cca 20

SS Na grebenu - Vrh u pozadini

SS Spuštanje s vrha

je bio ako vrijeme bude jako loše da ostanemo na nižem domu Stüdlhütte (2802 m) pa od njega drugi dan napravimo završni uspon. Krenuli smo iz Zagreba rano ujutro u 4 h. Cijelim putem kroz Sloveniju pratila nas je jaka kiša i moral u autu je bio nizak misleći kakvo vrijeme nas tek čeka na visinama iznad 2000 m. Srećom dok smo prolazili kroz Austriju kiša je prestala i raspoloženje se popravilo. Parkirali smo auto na parkingu iznad mjesta Kals am Grossglockner i krenuli na turu. Inače se s parkinga pruža predivan pogled na sam vrh, ali zbog niske naoblake mi nismo vidjeli ništa. Nakon kratkih priprema za uspon napravili smo zajedničku fotku i lagano krenuli. Nakon cca 45 minuta laganog hoda stigli smo do prvog doma, Lucknerhütte (2241 m). Nakon kratke pauze krenuli smo dalje

minuta do doma. U tom trenutku događa se ono čega smo se najviše pribojavali. Krajičkom oka ugledao sam bljesak i pola sekunde zatim je zagrmjelo. Zbog male vremenske razlike između bljeska i zvuka znao sam da je udarilo blizu. Našli smo se u teškoj situaciji jer smo bili mokri s cepinom u rukama i štapovima na ruksaku. Nismo imali izbora, morali smo nastaviti uspon prema domu. Do doma je još dva puta zagrmilo jako blizu. Zadnji udar je pogodio sajlu teretne žičare doma. Tih zadnjih 20 minuta do doma bilo mi je najstrašnije iskustvo u životu, ali nekad moraš neke stvari i pregrmiti da bi došao na vrh. Srećom sve je dobro prošlo i svi smo sretno stigli do doma. Nakon presvlačenja u suhu robu i večere, još smo malo u sobi komentirali uspon do

SS Zajednička fotka

VISOKOGORCI

doma i razradili plan za sutrašnji uspon na vrh. Probudili smo se rano i nakon doručka krenuli na vrh. Vrijeme za uspon je bilo savršeno, sunčano sa slabim vjetrom. Laganim hodom došli smo do početka strmog dijela uspona prema grebenu. Do tada se većina spustila s vrha tako da nismo imali gužvu na grebenu. Nakon uspona na greben čekao nas je najopasniji dio uspona, prijelaz od tzv. malog „Grossa“ do samog vrha. Treba se prvo spustiti cca 10 m po uskom dijelu grebena, a onda se po stijeni uspeti do samog vrha. Nakon što smo propustili jednu grupu s vodičem uspješno smo odradili i taj dio uspona i stigli na vrh. Na vrhu su nas dočekali fantastični pogledi na sve strane. Vidljivost je bila savršena. Nakon čestitanja i zajedničke fotke počeli smo se spuštati prema domu. Presretni zbog uspješnog uspona i silaska s vrha malo smo se opustili uz pivo u domu, a pala je i pokoja suza radosnica. Vrijeme se počelo kvariti pa smo lagano krenuli spuštati se prema parkingu. Nakon 4 h hoda stigli smo do parkinga, spremili se i u kasnim večernjim satima stigli u Zagreb. Sve u svemu bila su to dva dana puna doživljaja sa super ekipom koja ću dugo pamtiti.

Ledenjačko jezero

SS Uspon na greben

SS Studlhutte (2802 m)

SS Pogled s vrha - u pozadini Breitkopf (3154 m)

SS Na vrhu

VISOKOGORCI

Zeleniške špice Tekst: Ivona Bogović

nog trenutka kad sam vidjela filmić o Zeleniškim špicama pomislila sam prvo da to nije za mene, a drugo da će mi to biti želja koju bih si voljela jednom ispuniti. I to jednom dogodilo se nakon malo više od godinu dana. U međuvremenu smo moja ekipica i ja marljivo samostalno organizirali visokogorske ture, završili visokogorski tečaj i

školu, skupljali kilometre u nogama i rukama te time stjecali znanje i iskustvo, a bogme i hrabrost, što je sve zajedno neophodno za jednu ovakvu turu. Pa krenimo! Zeleniške špice se nalaze u Kamniško Savinjskim Alpama u Sloveniji. Radi se o grebenu koji se izdiže između

SS Nebeške lojtre, snimio Nenead Pjević

SS Uspon, snimio Ognjen Bogović

doline Kamniške Bele i Repovog Kota te se preko Srebrnog sedla spaja s masivom Planjave. Dugačak je ukupno 2 km, ne postoje markacije niti staze te je tim više orijentacijski zahtjevan, a kako se proteže gore pa dolje duž cijele svoje dužine tako je poprilično oštar i nazubljen s mnogobrojnim ispostavljenim škrbinama, rogljima, stolpima i vrhovima (kako bi se na najjednostavniji način izrazili Slovenci). Vrhovi grebena koji imaju imena su Kamniški Dedec, Staničev vrh, Debeli špic i Najviši rob. Neno, Ogi i ja smo tog listopadskog dana 2020. godine krenuli iz Kamniške Bistrice preko Staničevog vrha na Srebrno sedlo te se spustili kroz Repov kot. Iako sam prilikom pripremanja ture provela sate i sate proučavajući

slike, filmiće, vodiče i sve što mi je palo pod ruke, na terenu je priča uvijek malo drugačija. Na samom početku ture, na markiranoj stazi za Kamniško sedlo, dolazimo do dijela koji se zove V Klinu. Tamo skrećemo desno na nemarkiranu stazu i od tamo smo nadalje prepušteni sami sebi, svojoj intuiciji, znanju i iskustvu, sreći i velikoj ljubavi prema planinama koja nas i tjera na ovakve avanture. I kako to već ide, na samom početku skrećemo krivo prema Kamniškom Dedecu. Dvojica Slovenaca koji su ispred nas grabili prema stijeni Planjave vraćaju nas na pravi put: „tam se ne gre za Staniča, naravno se gre, pokazali vam bomo kje je ulaz za grapo“! I prije sam znala da će tura uspjeti, a ovo mi je bio dokaz više da nas netko odozgora čuva. Preko poznatih

VISOKOGORCI

bojama jeseni u Alpama, u arišima i igri sjena oblaka, vrhova planina i zraka sunca što probijaju kroz kraj dana. I evo nas, taman u mrak, nakon ukupno 11:30 h, dolazimo pred auto. Ne znam na čijem licu je bio veći osmijeh i čije srce je bilo ponosnije. Znam sigurno da je želja ispunjena!

WW Vesela ekipa, snimila Ivona Bogović TT Zeleniške špice, snimila Ivona Bogović

tolmuna (bazeni nastali u stijeni u kojima se skuplja voda s vrhova kad se snijeg topi, pa ovisno o temperaturi znaju biti ugodni za kupanje prije i/ili poslije ture) skrećemo desno u smjeru grape od kuda treba do Srebrnog sedla popeti 300 mnv. Zvuči malo, ali samo za taj dio vodič predviđa 5-7 h. I tu se rastajemo s dragim Slovencima. Do Staničevog vrha nije bilo nekih posebnih detalja. Slika na vrhu i priprema za spuštanje. Kako čovjek uči dok je živ tako smo i mi na ovoj turi naučili da prvi koji se spušta niz uže treba provjeriti može li se uže lako povući ili nešto zapinje, pa ako zapinje pronaći drugo rješenje. Snašli smo se u neiskustvu, i to je bilo najvažnije, te krenuli dalje. Pred nama su mnogobrojni vrhovi koje većinom treba popeti po

samom grebenu, i tako jedan, drugi, treći. Kako postoje vrhovi tako postoje i škrbine koje s puno pažnje otpenjavamo. Dolazimo do Debelog špica penjanjem po čudesnoj stijeni s dobrim oprimcima. Taj dio Slovenci zovu Nebeške lojtre. Također slika na vrhu i kratko dogovaranje kojim putem dalje. U međuvremenu, ne moram posebno niti navoditi, uživamo u pogledima, fotkanju, brbljanju o glupostima i svemu onome što nas veseli u planini. Iako se o tome nikad posebno ne priča, svi smo jedni drugima u vidnom polju i pazimo tko je gdje i na kojem je detalju pa ako treba pričekati ili pomoći uskačemo taj tren. Čeka nas još Najviši rob Zeleniških špica do kojeg je isto dosta ispostavljenih i nazubljenih vrhova i škrbina.

Sve to uspješno rješavamo i kako se približavamo trećem vrhu tako se greben polako, ali sigurno počinje širiti, na naše oduševljenje. I evo nas na Najvišem robu Zeleniških špica. Jest da smo sa sobom donijeli i oblake pa s tog dijela nismo mogli pofotkati cijeli ispenjani greben, no nismo htjeli previše gunđati s obzirom na to da smo uspjeli! Uspjeli smo sami ispenjati greben Zeleniških špica i to nam je bilo dovoljno za sreću, smijeh i veselje na vrhu. Čokoladica, fotka u oblacima i trk natrag do auta, jer dani su kraći, a imamo još dosta za spuštati se. Ni nemarkirana staza kroz Repov kot nije mačji kašalj. No mic po mic grabimo prema dolje. Uživam u

U bespućima škrbina, snimila Ivona Bogović

VISOKOGORCI

Kanjon Triget OTOK KRK Tekst: Ognjen Bogović

ednog četvrtka nakon ljetne pauze sjedili smo na sastanku SVP-a u Kikiriki baru, pričali o standardnim temama i smišljali kaj bi se dalo zgodnoga proći dok su dani još uvijek dovoljno dugi, temperature relativno visoke, a opet ne previsoke. I dok smo mi tako rješavali „tekuća“ pitanja, nametnula se ideja da ponovimo turu u kanjon Triget. Dogovor je pao za sljedeći vikend, naravno, ako nas prognoza posluži, a do tad je ostao još jedan sastanak SVP-a pa smo imali dovoljno vremena za dogovor. Sljedeći četvrtak nas je sedmero potvrdilo da idemo. Prognoza je bila skoro pa idealna. Jedina nepoznanica je bila prohodnost kanjona zbog raslinja. Te subote rano ujutro petero nas je krenulo na Krk, a preostalih dvoje nam se pridružilo kasnije na turi. U Bašku smo došli dosta rano pa smo stigli u miru popiti kavicu na rivi i uživati u jutru na moru. Nakon jutarnjeg rituala, krećemo autom do crkve sv. Ivana iznad Baške, gdje počinje naša tura. Kanjon Triget nalazi se na jugoistočnoj strani otoka Krka, na rubnom dijelu ornitološkog rezervata Kuntrep, a spušta se preko vrha Diviška u čarobnu uvalu Jasenova. Radi očuvanja prirode put od vrha Diviška prema uvali Jasenova nije ni markiran niti dodatno opremljen. Cijeli rezervat poznato je stanište bjeloglavih supova, koje smo ovaj put imali sreće vidjeti u dosta velikom broju. Na parkingu kod crkve sv. Ivana se oblačimo, pripremamo opremu i nakon zajedničke fotke – krećemo. Početni dio staze uređena je turistička šetnica koja pored vrha/vidikovca Stražice vodi do Mjesečevog platoa. Ulazak na Mjesečev plato je ograđen metalnim vratima montiranima na suhozidu, a staza vodi dalje kroz prostrani kamenjar. Na putu prolazimo pored vrhova Hlam i Mrgar, a u jednom dijelu prelazimo i gornji dio kanjona Vrženica.

SS Pogled s vrha Diviška prema kanjonu Triget, snimila Melita Žbulj WW Izlaz iz kanjona prema vrhu Diviška, snimila Ivona Bogović

Kod lokve Diviška smo vidjeli dva ovna „u žaru borbe“, a nismo znali zakaj se tuku jer okolo ima ovaca koliko hoćeš. Pauza za gablec pala je na vrhu Diviška, uz standardno fotkanje i uživanje u babljem ljetu. Nakon odmora, siti i sretni kaj smo tu po takvom prekrasnom vremenu, s povećanom dozom koncentracije krećemo u spuštanje kroz kanjon, a Slavek nam još jednom ponavlja: „Ljudi, tu bolje da se ne ozlijedite, jer…“. Kroz kanjon se spušta klasično niz manje stjenovite skokove, a na tri detalja smo postavili sidrište i spustili uže za absajl, jer na tim mjestima su skokovi od cca 5 m do 20 m po glatkim i strmim stijenama. Bilo je po putu obraslih dijelova, ali ipak prohodnih, tako da nas malo ogrebotina od trnja i sitnih grančica nije uopće ometalo u uživanciji po ovom totalno divljem terenu. Sve detalje smo prošli bez problema te napokon sišli u uvalu Jasenova.

VISOKOGORCI

WW Uvala Jasenova, snimila Ivona Bogović

More je bilo mrvicu friško, ali nismo mogli odoljeti kupanju u takvom ambijentu. Tu smo se pošteno opustili i uzeli si dobrih sat vremena za kupanac, gablec, fotkanje i ostala sitna zadovoljstva prije povratka u kanjon. Uspon natrag je bio dosta brži, a i na detaljima nas je dočekala pripremljena oprema koju smo uredno pokupili, sve do zadnjeg sidrišta iznad prepoznatljive smokve. Od tog dijela kanjona slijedi hodački uspon do vrha Diviška, a zatim laganini do auta kod crkve sv. Ivana. Tura je bila stvarno fantastična, idealni vremenski uvjeti i, kaj je najvažnije, uspjeli smo se okupati u toj prelijepoj čarobnoj uvali Jasenova i tirkizno plavom moru. Pošto je bila subota i nije bilo žurbe doma zbog sutrašnjeg odlaska na posao, još smo se malo podružili na rivi u Baškoj uz hladnu pivicu i prepričavanje friških dojmova iz kanjona. Sudionici izleta: Melita Žbulj, Ida Musemić, Ivona Bogović, Slavko Patačko, Goran Sajko, Nenad Pjević i Ognjen Bogović.

Pripreme za penjanje na cca 20m visokom skoku, snimila Ivona Bogović Spuštanje niz stijenu u donjem dijelu kanjona, snimio Nenad Pjević

ALPINISTI

Alpinisti 74 | Proljeće kada su brda sišla u doline

Pixabay.com

rene lisac

ALPINISTI

Proljeće kada su brda sišla u doline OSVRT NA AKCIJU „ALPINISTI, SPELEOLOZI I VISINCI POMAŽU ZAGREBU“ Tekst: Rene Lisac Fotografije: privatna arhiva volonterske inicijative „Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu“ Jednog su proljeća planinari, speleolozi i alpinisti napustili svoje voljene planine. Time su planinske šume, livade i litice ostale tihe, bez njihovih razdraganih srca, veselih osmijeha, vedrih razgovora i uzvika, ali i njihovih strahova, znoja, pa i krvi i suza. Prošla je subota i nikog nema. U nedjelju, uvidjevši da njenih voljenih drugova i družica neće biti, tužna i razočarana planina se svom svojom silinom spustila u grad, u potrazi za svim onim osjećajima koji su joj bili tako naglo i nepravedno oduzeti. Prvo su na redu bili oni gorki...

Zagreb i potres Hrvatska je bila u prvom tjednu karantene zbog pandemije Covid-19 kada su dva uzastopna potresa u nedjelju 22. ožujka 2020. probudila Zagreb. Udari jačine 5,5 i 5,0 po Richterovoj ljestvici prouzročili su razaranje kakvo grad nije doživio od potresa 1880., nakon kojeg je uslijedila obnova i snažan urbani razvoj. Tako je nastao Donji grad

armiranog betona te posebno pojačanim statičkim standardima uvedenima na razini Jugoslavije nakon razornog potresa u Skopju 1963. Oštećenja u Donjem gradu bila su brojna i raznolika, no najviše su nastradali konzolni elementi izgrađeni od opeke: dimnjaci i zabati. Srušeni i destabilizirani dimnjaci,

kakvog danas poznajemo i cijenimo. Upravo taj dio Zagreba, izgrađen primarno od opeke, pretrpio je potresu 2020. najveća, konstrukcijska oštećenja. Zgrade koje su izgrađene kasnije, u drugoj polovici 20. stoljeća, prošle su s neznatnom štetom i svoju stabilnost mogu zahvaliti upotrebi

koji su ostali nestabilno stajati na krovovima, stvorili su u razdoblju tisuća naknadnih potresa direktnu opasnost, kako za prolaznike, tako i stanare zgrada. A njihova brojnost zahtijevala je u danima nakon prvog potresa brzu reakciju njihova uklanjanja.

Akcija alpinista Prvi koji su postali svjesni te situacije bili su vatrogasci i tvrtke za visinske radove koji su već bili na terenu, a s obzirom na to da su mnogi od njih bliski prijatelji s alpinistima nije trebalo dugo da se pokrene akcija. Inicijativu okupljanja alpinista pokrenuli su članovi AO Matica kojima se vrlo brzo priključilo još 90 (većinom) alpinista iz svih zagrebačkih društava, ali i speleologa i visokogoraca – svih koji su znali baratati i osiguravati se užetom. Spontano okupljeni kao entuzijasti, uz koordinaciju s vatrogascima i visinskim radnicima, u kratkom vremenu morali su razviti sistem djelovanja i komunikacije, kao i usvojiti način rada i osiguravanja svojstven za rad na krovovima. U timovima od 3 do 5 volontera u prvim danima uvijek je bio po jedan iskusniji visinac koji bi vodio akciju i nadzirao tehnike osiguravanja i rada. Koordinacija, koju su provodili Igor Kranjec (AOM), Ivona Baniček (AOM) i Mak Sedmak (visinski radovi), sastojala se od dinamičnog povezivanja, raspoređivanja timova po lokacijama, usklađivanja s kranovima visinaca i dojavama vatrogasaca te kontinuiranog evidentiranja obavljenog posla uz skupljanje fotografija. Ciljevi su bili u što kraćem roku što većem broju građana omogućiti siguran boravak u njihovim domovima, gradske ulice učiniti sigurnima za promet i pješake te rasteretiti jedinice vatrogasaca i visinskih radnika od velikog broja intervencija. Također smo željeli iskoristiti mnogobrojnost volontera kako bismo ubrzali prikupljanje podataka o stanju na krovištima te evidentiranje potrebnih i odrađenih intervencija. Strateški se u akciji mogu razlikovati tri faze. U prvoj su se sistematski, od vrata do vrata, obilazili i čistili krovovi zgrada u glavnim ulicama počevši od Trga bana Jelačića, s naglaskom na glavne koridore i tramvajski promet: Ilica, Jurišićeva, Praška, Frankopanska… Nakon što je uži centar grada bio očišćen, učinkovitije je bilo usmjeriti se na detektirane prijetnje, za koje smo dojave dobivali od vatrogasaca ili pak doznavali za njih

zahvaljujući snimkama iz drona. Kada se broj dojava smanjio, na inicijativu Marka Petrunića (AOŽ) uspostavili smo komunikaciju s Facebook grupom „Potres u Zagrebu – Svi mi u centru“, čime je krenula treća faza u kojoj smo se do kraja akcije oslanjali na dojave građana putem društvenih mreža. U tu svrhu otvorena je i službena Facebook stranica akcije „Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu“ na kojoj su se redovito objavljivale fotografije odrađenih lokacija i prikupljale dojave građana. Dan na zagrebačkim krovovima Nakon početnog strahopoštovanja i suzdržanosti dani na zagrebačkim krovovima ubrzo su počeli podsjećati na dane u planini koji su nam bili tada oduzeti. Rano i čilo ustajanje, skupljanje opreme, parkiranje nasred Zrinjevca i sastanak kod Radića u Jurišićevoj gdje se dijelimo u timove i dobivamo adrese za akciju. Jutarnja šetnja mirnim i praznim gradom dovodi nas do prve lokacije gdje nas ponekad dočeka netko od stanara, otprati do krova i usput ispriča svoju priču. Ponekad sami izlazimo na krov, zvecka oprema, razmotavaju se užeta. Slijedi dogovaranje strategije, najčešće u timu od petoro, dvoje napada po jedan dimnjak, a peti, koji je najmanje iskusan ili premoren od jučerašnjeg dana, pazi na aute i prolaznike na ulici. Iskusniji postavljaju ili kontroliraju osiguravališta i užad te se hvataju u koštac s najsloženijim dimnjacima: masivne i nestabilne betonske kape, teško dostupni, eksponirani ili nestabilni dijelovi krovova. Pripreme traju dugo, ali kad čekići počnu veselo udarati, nestabilni dimnjaci od starih i trošnih opeka nestaju jedan za drugim, dok opeke fijuću leteći u dvorišta ili potkrovlja. Skidali smo urušene i pomaknute dimnjake, rasipali rastresiti materijal od cigli, crjepova i žbuke koji su prijetili da će pasti na ulicu, spuštali armirane kape dimnjaka užetom gdje je bilo moguće, a većinom ih razbijali macolama i čekićima. Omatali smo

ALPINISTI

dimnjake kako se ne bi rasuli i kada je bilo potrebno pripremali ih za transport kranom. Sigurnost svih bila je na prvom mjestu, ali i brzina, jer je svaki srušeni dimnjak koji ostane na krovu bio još jedna tempirana bomba koja stoji do sutra. Akcija redovito nije stajala od zore do sumraka, samo bi se netko zaletio do pekarnice po gablec. Nerijetko bi se čulo u 16 sati: „Stignemo još jedan krov? Stignemo! Pa imamo čeonke!“ Kao i jutarnje, večernje šetnje potpuno praznim gradom usred karantene, hodanje po ulicama bez prometa ostale su nam svima urezane u sjećanje. Posred pustog Zelenog vala ili Prilaza baruna Filipovića, svatko u svojoj prometnoj traci zadovoljno i ponosno korača pod punom penjačkom spremom, nakon još jednog uspješnog dana potpuno ispunjenog krovnom akcijom.

ALPINISTI

Slijede tri izvještaja s terena, objavljena u proljeće na Facebook stranici „Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu“.

Strah i trepet Ilice 146. 8. travnja 2020. Preko 250 kg betonske kape ostalo je nekim čudom stajati na vrhu krova kao neki kuriozitet moderne arhitekture, tik iznad Ilice bez zatvorenog prohoda ljudi. Niti jedna cigla pod njim nije bila stabilna, dimnjak nije bilo moguće omotati i znali smo da čim dirnemo kapu sve leti na sve strane. Koordinirano je nas 6 po malo izvlačilo cigle i pridržavalo betonsku kapu dok se po malo uz urušavanja naslaga cigli nije spustila na platformu od greda koju smo niže za to pripremili. Niti jedan komad nije završio na Ilici koju smo prethodno naravno zatvorili.

Tonske granate na Visokoj 10. 9. travnja 2020. Dva dimnjaka su se potpuno urušila u potkrovlju, tako da je dio koji je bio iznad krova, svaki preko tonu težak, ostao stajati uglavljeno na krovnim letvicama, i prijetili su da padnu sa 6 m visine na montažni strop stana u kojem je osoba u samoizolaciji. Bili su visinski radnici i vatrogasci, zbog delikatnosti situacije i nemogućnosti dolaska kranom svi su odustali. Grupica od 4 alpinista oprezno fiksira i rastavlja lebdeće dimnjake bušeći betonske kape i skidajući ciglu po ciglu.

Domjanićeva 28, eldorado od 10 dimnjaka poskidanih u 4 h akcije. 5. travnja 2020. Divni stanari kažu: vatrogasci su bili nekoliko puta i odustali. Gospoda regulira promet i donosi vodu za nas žedne na krovu, mame narezuju pladnjeve za domjenak na otvorenoj galeriji s pogledom na stražnje dvorište. Dimnjaci nestaju jedan za drugim u prašini potkrovlja. Bakica kroz prozor dodaje sapun i vrčeve vode za pranje ruku, iz nekog prozora iskače sok i mineralna, curica za to vrijeme nam crta zahvalnicu. Sve na propisnoj fizičkoj i dezinfekcijskoj distanci, a socijalna distanca nikad manja.

Zagrepčanci: zahvalnost, donacije i nagrade Sigurno je nedostatak mogućnosti za outdoor aktivnosti tijekom karantene bio jedan od motivatora da se 90 alpinista više od puna dva tjedna svim svojim kapacitetima posveti raščišćavanju krovova. Većina svakodnevno, poneki bi dolazili rano nakon posla, neke su na njihovom radnom mjestu zamijenili kolege, a oni koji su zbog karantene radili od doma su se svakako snalazili, radeći online do kasnih noćnih sati i ujutro opet na krovove. No osjećaj da je sada taj trenutak kada Zagreb treba alpiniste i kada svi mi trebamo biti tu za njega je bio neumoljiv. Svaki slobodni trenutak koji nismo proveli na krovu bio je gotovo bolan i samo se trebalo odazvati i prepustiti vrtlogu krovova i dimnjaka. Zahvalnost ljudi kojima smo uklonili opasnost s njihova krova nismo očekivali, a ona je ubrzo počela navirati sa svih strana, od lica koje smo susretali na stubištima pa preko nebrojenih dirljivih postova na Facebook stranici, do medijskih objava. Svjesnost da zaista postoje konkretni ljudi kojima neposredno pomažemo je samo dodatno rasplamsala motivaciju i uobičajenu penjačku radost koja je sada dobila sasvim novu dimenziju. Trebalo je proći vrijeme da shvatimo zašto su alpiniste stanari doživljavali toliko posebno, poneki čak i u čudu. Na njihov strah od korone, kada je djelovalo da je spas bilo ostati doma, nadovezala se nova opasnost ravno iznad njihovih glava, bezizlazna situacija. Kamo sada otići?! Iznad doma su dimnjaci, a vani je korona! Promatrajući alpiniste kako veselo skakuću po njihovim trošnim krovovima, pjevuše i smiju se, zaista je razumljivo da im je djelovalo kao da su došli iz nekog drugog svijeta. Na neki način i jesu, iz planina... Akcija je službeno trajala dva tjedna, a nekima i dulje, riješeno je preko 300 adresa, srušeno gotovo 1000 dimnjaka.

Iz HPD Željezničar sudjelovalo je 12 članova, no društvo je akciji dalo značajnu institucionalnu potporu. Donacija planinara i prijatelja iz Rijeke, Egona Mirta, kao i donacija Rotary kluba usmjerene su preko HPD-a Željezničar u kupovinu opreme za volontere. Prijavu građanske inicijative „Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu“ na dodjelu donacija HEP-a „Svjetlo na zajedničkom putu“ također provodi HPDŽ i inicijativa tim putem osvaja iznos od 15.000 kuna, čime će se nadoknaditi veliki dio vlastite opreme koju su volonteri koristili i oštetili na krovovima. Inicijativa je također osvojila nagradu Fonda za druge „Nada Dimić“, koju su proslijedili udruzi koja pomaže djeci s poteškoćama „Kolibrići“, te dobila Volonterskog Oskara za građanske inicijative i humanitarne akcije od Volonterskog centra Zagreb. Bila su to dva nezaboravna tjedna. Usred karantene alpinisti su dobili priliku dati sve od sebe i biti zaista korisni. Oni koje se često percipira kao individualce, ovisnike o adrenalinu i ljude koji nepotrebno riskiraju svoj život, dobili su priliku pokazati što su u brdima u sebi izgradili. Nisu to samo tehničke vještine potrebne za ovakav posao, tu su sigurnost i snalažljivost u teškim ili opasnim okolnostima, neustrašivost, kreativnost, efikasnost, neumornost, altruizam, zajedništvo... a i sposobnost da se pritom vrlo dobro zabave. Sve to, što inače ostavlja osmijeh na licu penjača koji se vraća nakon uspješnog uspona, izvedenog samo za njega i njegovog partnera, punilo je naša srca i tih dana nakon silaska s uspješno saniranog krova i riješene još jedne opasne lokacije. No ovaj put je taj osmijeh dobio svoj odraz u sjaju u očima naših sugrađana i njihovim dirljivim porukama zahvale. Zaista, to proljeće su se brda spustila u doline, sa svim onim što ona jesu. Na kraju su samo ostali ljubav, zahvalnost i zajedništvo. “U vrijeme objavljivanja ovog članka, 23. prosinca stupila je na snagu, uz ostale mjere zatvaranja, i zabrana napuštanja županije prema mjestu prebivališta ili boravišta. Pet dana kasnije, u ponedjeljak 28.12., područje Petrinje i Siska pogodila su dva potresa iznad 5. stupnja Richterove ljestvice, te dan kasnije u utorak 29.12. Još jedan snage iznad 6. stupnja. Opet su timovi alpinista na trošnim krovovima koji se njišu pod konstantnim podrhtavanjima tla, tu su već od prvog dana i u većem broju nego ikad...”

SPELEOLOZI

Sige, ponor Sušik, Tila Medenica

Speleolozi

82 | Špilja Sv. Nedjelje vladimir božić 88 | Speleologija u omladinskom listu OSA vladimir božić 92 | Zaboravljeni bilten KOPDŽJ vladimir božić

SPELEOLOZI

SPELEOLOZI Ruševine samostana vidljive s ulaza u špilju

Špilja Sv. Nedjelje na Hvaru Tekst i fotografije: Vlado Božić Špilja Sv. Nedjelje na otoku Hvaru jedna je od špilja koju danas posjećuju turisti, a nije bila uređena s tom namjerom. Nalazi se na južnoj strani otoka, u podnožju strmih stijena vrha otoka (Sv. Nikola, 628 m). Iz sela Sv. Nedjelja do špilje vodi označena staza. Špilja ima ogroman ulaz, vidljiv iz daljine, a sastoji se od samo jedne dvorane (oko 25 x 75 m) osvijetljene danjim svjetlom. U njoj su živjeli ljudi istodobno kad i u Grapčevoj špilji (prije oko 6000 godina), ali i u srednjem vijeku, kada su pustinjaci Augustinskog reda u špilji sagradili samostan. Uz samostan je sagrađena i crkvica (1706.). Samostan je napušten sredinom 19. st. pa su od njega ostale samo ruševine, a crkvica se za bogoslužje koristi i danas. Uz stazu kojom se prilazi špilji hvarski su planinari u gotovo okomitoj stijeni uredili adrenalinski park (penjalište, ferata).

Špilja Sv. Nedjelje na otoku Hvaru još je jedna od špilja koja nije uređivana s turističkom namjerom, a koju danas turisti naveliko posjećuju. Otok Hvar, kao i drugi naši otoci, obiluje raznim špiljama i jamama pa ih naši speleolzi istražuju. No, o nekim je špiljama pisano relativno mnogo, dok o nekim ima vrlo malo podataka. Jedna od takvih je i špilja Sv. Nedjelje. Naši su preci naselili područje današnjeg otoka Hvara još u vrijeme ledenih doba, dok je to područje bilo samo jedna od jadranskih primorskih planina. Živjeli su npr. u špilji Badanj na sjevernoj strani otoka u paleolitu prije oko 19.000 godina., u mlađim razdobljima u Markovoj špilji na krajnjem zapadnom dijelu otoka te u Grapčevoj špilji na središnjem vršnom dijelu otoka u neolitu prije oko 6000 godina (Forenbaher, 2005). O tim su razdobljima pisali arheolozi i povjesničari Grga Novak i Stašo Forenbaher. Špilju Sv. Nedjelje spominje Grga Novak u svojoj knjizi Hvar (Beograd, 1924), gdje navodi da je špilja prethistorijsko nalazište. Napisao je: “Na južnoj strani najvišeg brda na Hvaru, Sv. Nikole, nalazi se Špilja Sv. Nedjelje. Špilja je veoma visoka i prostrana, tako da u njoj imade obrađenog zemljišta i jedna crkva na ruševinama manastira Augustinaca. Naše iskapanje ne dadoše nam nikakvog znaka prethistorijskog života, ali nema sumnje da je i tu živeo čovjek u isto vrijeme kad i u Grapčevoj špilji”. Špilju Sv. Nedjelje spominje Grga Novak i u knjizi Prethistorijski Hvar (Zagreb, 1955) gdje kaže da je u špilji nađeno „kameno oružje i oruđe“, ne navodeći detalje. Na njegovoj karti „Prethistorijski lokaliteti na otoku Hvaru“ označena je i špilja Sv. Nedjelje. Nažalost, danas u špilji nema nikakvih oznaka na kojem dijelu špilje su nađeni (ili možda iskapani) spomenuti artefakti. Podataka o većem boravku ljudi u špiljama na Hvaru nema sve do sredine Srednjeg vijeka. U stvari jedini kasniji podatak o korištenju neke špilje za boravak u njoj odnosi se na špilju Sv. Nedjelje. Djelomična regionalna speleološka istraživanja provodili su speleolozi tokom 1960.-1961. (Baučić, 1961; Božičević, 1995). U elaboratu Ive Baučića špilja se pod br. 63 spominje kao „Špilja s kapelicom i cisternom“, duga 80 m, kojoj je pristup iz sela Sv. Nedjelje. Od svih 147 navedenih špilja na Hvaru, naglašava se da je ova špilja najdulja. Ove podatke prenio je 1995. Srećko Božičević i naglasio da u špilji nije bio, ali je naveo da su otok Hvar mnogo ranije istraživali Umberto Girometta, Ante Margetić i Grga Novak, a iza njih i Visko Dulčić i Tonći Rađa, ali o ovoj špilji nisu pisali. Srećko je tada predložio da se špilja malo uredi i poboljša pristup do špilje kako bi je ljudi više posjećivali jer bi mogla biti „turistička aktrakcija“. Otok Hvar su kasnije (1995.-1997.) istraživali i drugi (Polić, 1998; Ozimec, 1998), ali u svojim izvještajima nisu spomenuli špilju Sv. Nedjelje. O špilji su u 21. st. pisali samo

SS Špiljski prostor o gornjeg dijela špilje osvijetljen danjim svjetlom

Dio zida koji drži prvi podest

SPELEOLOZI

SS Skica špilje Sv. Nedjelje novinari (npr. Černicki, 2005) i grupa autora (Bulj i sur, 2012). Špilju je 13. 7. 1990. posjetio naš član Ozren Lukić, a također i ja 25. – 26. 7. 2018. Obojica smo izradili skicu špilje, Ozren grubu skicu u mjerilu 1:1000, a ja detaljniju u mjerilu 1: 500. Najraniji podatak da je netko u kasnom srednjem vijeku živio u nekoj špilji na otoku Hvaru potječe iz pera Andre Jutronića, koji je 1933. pisao o apostolskoj vizitaciji otoka Hvara i Brača (Jutronić, 1933). Apostolski vizitator Augustin Valieri posjetio je 1579. godine najprije Hvar, a zatim i Brač, i o tome napisao opširan izvještaj Visitatio Ecclesiae Pharensis. O samostanima u špiljama napisao je vrlo malo, o špilji Sv. Nedjelje gotovo ništa, jer je osobno nije posjetio, obavili su to ljudi iz njegove pratnje. Također je nešto malo o špilji napisao i Andrija Vojko Mardešić, ali 1955. napisao je da se uz samostan Augustinaca nalazi i crkva s tri oltara i da se o Augustincima u špilji zna jako malo. Naveo je da je nakon ukinuća augustinskog samostanskog reda 1787. “u samostanu živio samo po koji starac” (Mardešić, 1955). Nije poznato kada su točno došli pustinjaci reda braće Augustina na Hvar (red Augustinaca je osnovan još 1256. u Rimu), ali je poznato da su u Velu špilju (tako se špilja zvala prije) došli prije 1526., jer im je te godine hvarski Knez službeno dodijelio špilju na korištenje i uz to zemljište ispred špilje. Špilja je kasnije dobila ime po naselju Sv. Nedjelja. Augustinski red raspušten je 1787., ali su redov-

nici samostan u špilji koristili sve do 1853. godine kada je i zadnji redovnik umro i bio sahranjen na groblju u špilji (Črnicki, 2005). Zanimljivo je da su o špilji prvi pisali strani autori. Engleski putopisac i egiptolog Sir John Gardner Wilkinson u svom dvotomnom djelu Dalmatia and Montenegro 1848. zapisao je: „...nešto udaljenije na istoku nalazi se samostan Svete Nedjelje, izgrađen u rasjeku strme stijene u blizini obale. Vidljiv je s obale, a kažu da ljudi dobra vida i mašte mogu vidjeti usamljeni čempres koji tamo raste. Samostan je bio zatvoren za vrijeme Francuza. A sad je prazan...“ (Wilkinson, 1848). Koncem 19. st. o špilji je pisao i engleski avanturist William Royle. On je plovio Jadranom svojom parnom jahtom i posjetio otok Hvar za koji je napisao: „...Na otoku nema ni jedne zanimljivosti osim špilje Svete Nedjelje, visoko iznad mora. Špilja se proteže duboko u planinu, a na ulazu se nalazi mala kapelica. U špilji živi nekoliko obitelji. U njoj je nepresušni izvor pitke vode...“. Selo Sv. Nedjelja nalazi se na južnoj strani otoka, oko 12 km istočno od grada Hvara i desetak kilometara jugozapadno od grada Jelse, uz more (središte sela je na oko 100 m n.m.). Sjeveroistočno iznad sela nalazi se najviši vrh otoka – Sv. Nikola (628 m), a oko 400 m zapadnije od vrha, na oko 400 m nadmorske visine, u podnožju strmih, gotovo okomitih stijena visokih oko 150 m, nalazi se ulaz u špilju. Veliki

otvor špilje veličine 25 x 30 m vidljiv je iz daljine, iz sela i s mora. Na topografskoj karti 1:25.000 naziva Starigrad špilja je označena topografskim znakom za špilje, koordinate po HTRS96 su Y = 507108 i X = 4778326. Do sela Sv. Nedjelja može se sada doći jedino sa sjevera otoka, npr. iz luke Jelsa, preko sela Pitve, cestom na jug tu-

nelom u selo Zavale i onda na zapad preko sela Ivan Dolac, sve asfaltnom cestom. Upravo se gradi cesta od Sv. Nedjelje prema zapadu, u smjeru grada Hvara, pa će se uskoro moći koristiti i ta cesta iz smjera Hvar-Zaraće-Sv. Nedjelja. Do špilje je najlakše doći iz središta sela Sv. Nedjelja. Dolazeći u selo s istoka, stotinjak metara ispred crkve odvaja

SS Autor ispred cisterne

SS Autor pokraj trećeg zida

se strma ulica prema sjeveru i na tom je križanju prva oznaka za špilju. Odatle pa nadalje put je označen planinarskim crvenobijelim oznakama (markacijama) i na više mjesta putokazima. Na putokazu u selu piše da je udaljenost do špilje 0,9 km ili 0,20 h (malo pretjerano, jer je zračna udaljenost od crkve u selu do špilje oko 1 km, a visinska razlika oko 300 m), a na putokazu kod špilje da je udaljenost od špilje do sela 0,25 h (?). Staza je vrlo strma, vodi najprije uz vinograde u smjeru sjeveroistoka do ispod stijena, a onda u podnožju stijena u smjeru sjeverozapada do špilje. Ulazni otvor špilje okrenut je prema jugozapadu. Obrambeni zid sagrađen je odmah na ulazu i visok 4-5 m. U sredini zida nekada je bio otvor za ulaz po strmim stubama u špilju, međutim, drvo koje je izraslo s unutarnje strane zida u nekom se potresu srušilo i odlomilo dio zida s otvorom pa se u špilju sada ulazi preko sipara od srušenog materijala i dijela stuba. Tim se stubama dolazi na prvu razinu (podest) špilje. Uz stube nalazi se s desne strane kamena škropionica (posuda s vodom). Na južnoj, vanjskoj strani podesta nalazi se zid visine oko 1,5 m, s nekoliko puškarnica, osim na dijelu uz stube gdje je zid srušen. Na istočnom dijelu podesta nalazi se crkvica, a na zapadnom groblje. Širina tog podesta je oko 7 m. U sredini se nalaze ostaci dva kamena stupa koji su vjerojatno nosili neki krov iznad ulaznih stuba. Ulazni otvor špilje prostire se upravo iznad ovog prvog podesta, ali je

visok tridesetak metara tako da i uz malo južnog vjetra kiša pada na prvi podest. Špilja se dalje nastavlja u smjeru sjeveroistoka stubama na drugu razinu (podest) na kojem se nalaze ostaci samostana (dvije prostorije uz istočnu stijenu špilje), sa zvonikom u sredini podesta i cisternom. S obje strane cisterne ostaci su dva masivna stupa, koji su vjerovarno nosili neki krov. Taj krov je možda skupljao vodu koja kaplje sa stropa. Uz zapadni dio podesta sagrađen je kameni, blago nagnuti put prema unutrašnjosti špilje. Tim se putem, sada zaraštenim s obje strane, ulazi u špiljski prostor velikih dimenzija, u stvari veliku dvoranu osvijetljenu danjim svjetlom. Širina špilje je 25-30 m, a visina 10-15 m. Zanimljivost tog dijela špilje su tri zida, prvi visok tridesetak centimetara i sagrađen od istočne stijene pa do sredine špilje, drugi također visok oko 30 cm, orijentiran točno istok-zapad po cijeloj širini špilje i treći sagrađen 5 m dalje, ali visok 1,5 m koji pregrađuje samo pola širine dvorane. Teško je odgonetnuti svrhu ovih zidova (možda su to bile pregrade obradivog zemljišta koje spominje Grga Novak). U vršnom dijelu špilje u tlu se nalazi nekoliko ovećih kamenih gromada na kojima je netko postavio malo kamenje tako da se doimaju kao neke oznake, ali nepoznate svrhe. Na kraju špilje nalazi se nisko suženje koje je netko kopao, vjerovatno u nadi da će naći nastavak špilje. Tlocrtna duljina cijele špilje je oko 75 m.

SPELEOLOZI

SS Putokazi u selu Sv. Nedjelja

SS Prvi podest, pogled prema zapadu, vidljiv grob

SS Zvonik i križ na drugom podestu.JPG

SS Adrenalinski park, ferata i most

Prilikom posjete špilji sredinom ljeta 2018. cijela je špilja bila suha, samo je na dva mjesta u gornjem dijelu špilje bilo vlažnog kamenja, ali bez skupljanja vode. U cisterni je bilo oko pola metra hladne vode. Zbog velikog otvora danje svjetlo prodire duboko u špilju i cijelu se može razgledati bez korištenja umjetnog svjetla. Raslinje-gusta šikara raste gotovo do polovice špilje, i to po tlu i stijenama špilje. Visoko u stropu primjećene su neke ptice. U gornjem, sjeveroistočnom dijelu špilje izrazito su vidljivi okomiti slojevi vapnenca kredne starosti. Takvi strmi, skoro okomiti slojevi naročito su vidljivi ispred špilje, iznad staze kojom se prolazi do špilje. Uz tu prilaznu stazu domaći su planinari opremili penjalište (adrenalinski park), postavivši klamfe kao stubište s nekoliko užeta za osiguravanje (ferata), a također i jedan viseći most između dvije stijene. Nedaleko od tog penjališta nalazi se velika polušpilja kao odlično sklonište od nevremena (po zacrnjenom stropu može se zaključiti da se u njoj često ložila vatra). Iz špilje je lijep pogled na pučinu, lijepo se vidi otok Šćedro i otočići Lukavci. Zanimljivi dijelovi špilje su ostaci samostana i crkvica. Samostan je sagrađen najvjerojatnije odmah po naseljavanju špilje, a sastojao se od dvije prostorije veličine oko 6 x 3 m i oko 3 x 3 m. I iznad ovih prostorija bile su sobe za boravak. Teško je zaključiti kako su prostorije korištene. Zbog njihove veličine može se zaključiti da su ovdje živjela najviše 2-3 čovjeka. Nažalost za sada nisu poznata njihova imena. Šteta što na grobu na prvom podestu uz godinu sahrane posljednjih Augustinaca nisu zapisana i njihova imena. Pokraj samostana, uz sjevernu stranu drugog podesta, sagrađene su stube koje vode do malog podesta na kojem

je postavljen kip Blažene Djevice Marije okrenut prema ulazu u špilju. Crkvica kakva se sada nalazi u špilji nije sagrađena kad i samostan već kasnije, 1706. (godina otisnuta iznad ulaza). To je mala prostorija veličine oko 2,5 x 2,5 m, smještena na prvom podestu uz istočni zid špilje. Oltar se nalazi uz istočni zid i dio je prirodnog udubljenja špilje u kojem se nalazi kip Blažene Djevice Marije, a ispred nje, još uvijek u udubljenom oltaru, kip mlade žene koja se moli. U crkvenim spisima ovaj se oltar naziva Sveta Marija u Špilji ili Sveta Nedjelja u Špilji. Lijevo od oltara postavljena je slika koja predstavlja (pretpostavlja se) također Djevicu Mariju (nastala vjerojatno početkom 19. st.), ali s neobičnim dodacima po slici – raznim težačkim alatima, što možda predstavlja molbu Djevici Mariji da zaštiti ljude koji rade s tim alatima ili da upozori ljude koji rade s tim alatima da ih ne koriste nedjeljom već da svetkuju na Svetu Nedjelju. Crkvica je i sada dobro održavana, čista je, što znači da se i sada u njoj povremeno održava bogoslužje, posebno početkom kolovoza kada Hvarani hodočaste ovamo na blagdan Gospe od Sniga (Marije Snježne). Svaka crkvica inače ima iznad ulaza i zvonik, ali ova ne. Zvonik je sagrađen ispred crkvice, očito naknadno (godina ljevanja zvona je 1842.). Po tragovima na prilaznoj stazici do špilje i po špilji lako je zaključiti da ovdje dolazi mnogo ljudi, naročito turisti koji ljetuju u selima južne strane otoka. Od špilje staza vodi dalje još do crkvice Gospe od zdravlja i onda do vrha otoka Hvara (628 m), gdje se nalazi veliki križ i nedaleko od njega kapelica Sv. Nikole (na putokazu kod špilje piše još 0,50 h). S vrha se može u selo Sv. Nedjelja spustiti drugom, kraćom stazom (1,15 h). Bilo bi lijepo kada bi netko očistio špilju barem od dijela raslinja (svakako stabla uz zid kod crkvice da ne sruše

zid), zaštitio ulazni zid od daljeg urušavanja i ulazne stube osposobio u cijeloj duljini. Naravno, trebalo bi i ostatke cijelog samostana zaštititi od daljeg propadanja. U gornjem dijelu špilje trebalo bi osmisliti svrhu sagrađenih zidova i to vidljivo predstaviti. Stvarno je šteta da tako vrijedan arheološki, povjesni i speleološki objekt nema zavrijeđenu zaštitu.

Stašo Forenbaher, 2005. Pretpovjesni stanovnici otoka Hvara - Lovci-salupljači u paleolitiku te stočari i ratari u neolitu. Euro City, putna revija Hrvatskih željeznica, Zagreb, ljeto, 2/2005, str. 27-31 Lara Černicki, 2005: Augustinska pustinja ponad Svete Nedjelje na Hvaru - Samostan i crkvica u živoj stijeni. Euro City, putna revija Hrvatskih željeznica, Zagreb, ljeto, 2/2005, str. 50-53 Ivana Bulj, Alan Čaplar, Hrvoje Kekez, Dario Žagar, 2012: Sveta nedjelja - Augustinski samosta skriven u špilji južnoga Hvara. Tajanstvena Hrvatska, Mozaik knjiga, Zagreb, str. 8-15 John Gardner Wilkinson, 1848: Dalmatia and Montenegro, London William Royle, konac 19 st.: Dalmatia Illustrata, London Anonimus: Sveta Nedjelja - Špilja. Internet

Literatura John Gardner Wilkinson, 1848: Dalmatia and Montenegro, London William Royle, konac 19 st.: Dalmatia Illustrata, London Grga Novak, 1924: Hvar, Beograd, str. 1-138 Andre Jutronić, 1933: Apostolska vizitacija otoka Brača 1579. Croatia sacra, Zagreb, sv. 5, str. 80-81 Grga Novak, 1955: Prethistorijski Hvar, Zagreb, str. 12, 17, 19, 27 Ivo Baučić, 1961: Speleološki objekti istočnog dijela otoka Hvara, Elaborat za Institut za geološka istraživanja NRH, Zagreb, str. 1-50, 10 tabela i 1 karta Srečko Božičević, 1995: Spilje i jame otoka Hvara. Otok Hvar, Matica Hrvatska, Zagreb, str. 67-71 + karta Andrija Vojko Mardešić, 1955: Crkva na Hvaru, Otok Hvar, Matica Hrvatska, Zagreb, str. 96-106 (102). Gordan Polić, 1998: Speleološka ekspedicija “HVAR’95”. Speleo’zin, Karlovac, br. 8/9, str. 14-16 Roman Ozimec i Gordan Polić, 1998: HVAR’96 - Izvješće o speleološkom istraživanju otoka Hvara u razdoblju od 14. 9. - 20. 9. 1996. Speleo’zin, Karlovac, br. 8/9, str. 16-21 Roman Ozimec i Gordan Polić, 1998: HVAR’97 - Izvješće o speleološkom istraživanju otoka Hvara u razdoblju od 5. 8. - 9. 8. 1997. Speleo’zin, Karlovac, br. 8/9, str. 22-27

SS Polušpilja, sklonište korisnicima adrenalinskog parka

SPELEOLOZI

IZ NAŠE PROŠLOSTI - OSA

Speleologija u omladinskom listu OSA 1973. – 1980. Prilog speleološkoj bibliografiji u Hrvatskoj Tekst: Vlado Božić Prije više od 40 godina u našem je planinarskom društvu bila aktivna Omladinska sekcija koja je od 1973. – 1980. izdavala informativni planinarski list nazvan OSA, kao skraćenica od Omladinci, Speleolozi i Alpinisti. Bio je to jedini takav u ondašnjoj Jugoslaviji. Evo kako je počelo. Treba podsjetiti da je naše Planinarsko društvo Željezničar od 1967. bilo član Koordinacijskog Odbora Planinarskih Društva Željezničar Jugoslavije (KOPDŽJ), koji je izdavao svoj Bilten. U vrijeme kada je sjedište KOPDŽJ-a bilo u PD Željezničar Zagreb (1967. – 1973.), Bilten je tiskan u Zagrebu. Urednici zadnjeg broja (god VII, br. 3 od 29. 11. 1973.) bili su Žarko Mrzljak i Fanika Majerić, članovi Omladinske sekcije. Od 1974. Bilten je nastavio izlaziti u Beogradu. Iskustvo stečeno tiskanjem ovog Biltena članovi Omladinske sekcije odmah su primjenili kod sebe – osnovali su svoj list OSA, u želji da bude informativan za sve mlade članove društva, tj. prvenstveno Omladinske sekcije, Speleološkog i Alpinističkog odsjeka, ali i drugih sekcija (Seniorske, Glazbene, Ski sekcije). Urednik prvih brojeva ( od br. 1-8) bio je Žarko Mrzljak, a zamjenik Fanika Majerić. Daljnji urednici su bili: Fanika Majerić, Krešimir Ormanec, Biserka Končevski i Neva Kobol. Ukupno je izašlo 36 brojeva, prvih godina po 4 godišnje, a zadnje (1980.) samo 2 broja. Sadržaj je bio vrlo različit, od općih vijesti cijelog planinarskog društva do vijesti, izvještaja i stručnih tekstova iz sekcija i odsjeka. Bio je tiskan šapirografskom tehnikom u Željezničkoj tiskari u Zagrebu. Crteže je uglavnom radila Fanika Majerić. Broj stranica je varirao od 40 do 180. U svakom broju (osim u br. 1, 3, 4 i br. 33) ima priloga i o speleologiji. O radu Speleološkog odsjeka pisali su članovi SO-a: Dubravka Holjevac (2 priloga), Slavko Smolec

opremi i Juraj Posarić o fotografiranju u podzemlju (8), ali još i 6 raznih priloga (nekrolog Vladimiru Redenšeku, o zagrebačkoj speleološkoj školi, o dijačadama, a dao je i jednu pjesmicu i dva vica). Svoj prilog dao je i Mladen Garašić, tada (1977.) član SO-a PDS Velebit člancima o snimanju infracrvenim filmom u špiljama i o speleološkoj obilaznici, a Miran Šubelj (član JS PD Železničar Ljubljana) o nepoznatom podzemnom svijetu. Fanika Majerić je pisala o Vladi Božiću, a on o svojim počecima u speleologiji. O Ivanu Lovriću kao prvom hrvatskom istraživaču špilja pisali su Fanika Majerić, Vesna Turčin i Branko Jalžić. Članovi Seniorske sekcije Zlatko Sajko, Biserka Končevski i Milica Krunić pisali su o posjetama Škocjanskim jamama, a Biserka Končevski i o posjeti šišmišima u Veternici. Nekoliko kraćih priloga dao je anonimni autor. Čitajući danas ove priloge dobije se lijep uvid u stanje speleologije u SO-u u razdoblju od 1973. do 1980. godine. Pregled speleološke literature u planinarskom listu OSA (1973. - 1980.) 1973. XX br. 1 | od 10. 2. 1973. - ništa! XX br. 2 | od 15. 4. 1973, str. 11: Juraj Posarić i Žarko Mrzljak: Speleološka škola 73 str. 15: Fanika Majerić: Speleološki odsjek XX br. 3 | od 12. 7. 1973. - ništa! XX br. 4 | od 1. 10. 1973. - ništa! XX br. 5 | od 23. 12. 1973, str. 18-19: Zlatko Sajko: Društveni izlet u Divaču (i Škocjanske jame) str. 32: Dubravka Holjevac: Špiljarski život i rad

1975. XX br. 11 | od 28. 2. 1975, str. 7: Lujo Staničić: Speleološki odsjek str. 10-14: Krešimir Ormanec: Nagrađeni članovi SO-a str. 14: K.O.K.: Obljetnica SO-a PD Zagreb-Matica str. 31-32: Krešimir Ormanec: Povodom 25. godišnjice SO-a (popis osnivača SO-a) str. 33: F.M.: SO odlikovan Zlatnim znakom PSH

SS Svi brojevi OSA-e na kupu (6), Smiljana Baran (2), Branka Bosner (1), Svjetlan Hudec (2), Vladimir Lindić (1) i Slavko Marjanac (1). No, o SO-u su pisali i drugi: Fanika Majerić kao F.M. (12), autor pod pseudnimom K.O.K. (7) i Krešimir Ormanec (9) koji je dao i popis prvih članova SO-a – osnivače, Lujo Staničić (1) i još nekoliko autora. Najviše priloga su dali Krešimir Guszak i Juraj Posarić. Krešimir Guszak je pisao o radu SO-a (6), ali je dao i nekoliko priloga, u obliku pjemice, o svojem služenju vojnog roka (15). Stručne članke dali su Krešimir Ormanec o zaštiti od munje i gromova, Vlado Božić o speleološkoj SS Prvi broj OSA-e

1974. XX br. 6 | od 10. 2. 1974, str. 27: Dubravka Holjevac: Poduke iz špiljarenja i još ponešto str. 37: Juraj Posarić: “Špiljarska” (pjesmica) XX br. 7 | od 15. 4. 1974, str. 11: Fanika Majerić: Speleolozi str. 16: Slavko Smolec: S požutjelih stranica speleološke arhive (u stilu žalca) str. 35: F.M.: Vojnici, zdravo (Branko Brdar, Krešo Guszak) XX br. 8 | od 30. 6. 1974: str. 13: F.M.: Paklenica ‘74 (6 špilja i jama na Velikom Rujnu) str. 20: Slavko Smolec: S požutjelih stranica speleološke arhive -nastavakstr, 23: Anonimus: Adresar vojnika ( Zoran Bolonoć, Branko Brdar, Krešo Guszak) str. 25: Fanika: Na mjestu voljno! (vojnici Zoran Bolonić, Krešo Guszak, Branko Brdar) XX br. 9 | od 15. 9. 1974, str. 14: Fanika: Speleološki odsjek str. 15: Slavko Smolec: S požutjelih stranica speleološke arhive (3 nastavak - o brakovima u SO-u) XX br. 10 | od 30. 12. 1974, str. 36-39: Juraj Posarić: Kako smo bili na dnu Hrvatske (Rašpor ‘74)

SS OSA Peglica

SPELEOLOZI

str. 34-35: K.O.K.: Kiosk časopisa - SPELEOLOG str. 36-37: K.O.K.: Predsjednici SO-a str. 37: K.O.K.: Naši šišmiši str. 51-54: Vlado Božić: Speleološka oprema str. 76: Krešo Guszak: Vojnička pjesma (prepjev na špiljarsku pjesmu) XX br. 12 | od 18. 5. 1975, str. 124-125: Biserka Končevski: Posjet Škocjanskim jamama str. 130-131: Juraj Posarić: Prva zagrebačka speleološka dijačada str. 149: Krešo Guszak: Vino kao lijek XX br. 13 | od 31. 8. 1975, str. 204: Smiljana Baran: 27 članovi SO-a na Jubilarnom pohodu na Oštrc str. 214: Anonimus: Časopis SPELEOLOG str. 216: K.O.K.: L znači škola - Speleolozi (špiljci iliti šišmiši) str. 220: Krešo Guszak: Civilno sjećanje na vojničke dane XX br. 14 | od 25. 10. 1975, str. 289-294: Krešimir Ormanec: Naš savjetnik - Munje i gromovi (ima i o zaštiti špiljara) str. 300: Vlado Božić: Ispitna pitanja za dobivanje planinarskog naziva “SPELEOLOG” str. 300-301: Smiljana Baran: Naši speleolozi pripravnici str. 302-303: Vladimir Lindić - Linda: CETINA (30.IV. 4.V.1975.) str. 318-319: Krešo Guszak: Jedan vojnički dan str. 320:S. Smolec: Kaldrma u špilji (bombe na dnu) str. 321: S. Smolec: U vinu je istina (Pavao Cajzek) str. 323: S. Smolec: Poklonili mu rogove (Pavlu Cajzeku) XX br. 15 | od 25. 12. 1975, str. 372-373: Juraj Posarić: Cijenjeni uredniče (komentar na prethodni članak o fotografiji) str. 374: Pajo: Čestitka (crtež izmišljene špilje) str. 387: K.O.K.: Popis literature o speleologiji str. 399-400: Krešo Guszak: Na mjestu voljno - Vojnička nova godina 1976. XX br. 16 | od 29. 2. 1976, str. 51: Biserka Končevski: U posjetu šišmišima (u Veternici) str. 83: K.O.K.: Speleološki odsjek str. 88-89: Krešimir Guszak: Vojnička nostalgija (pjesmica) XX br. 17 | od 1. 5. 1976, str. 147-153: Juraj Posarić: Kako vidjeti u mraku str. 157: Vera Georgijevska: Zagrebačka speleološka škola str. 181-182: Anonimus: iz sekcija i odsjeka - Speleološki odsjek str. 190-191: Krešo Guszak: Na mjestu voljno - Pješadinci

SPELEOLOZI

XX br. 18 | od 1. 7. 1976, str. 269: F.M.: Iz sekcija i odsjeka Speleološki odsjek str. 279-280: Krešimir Ormanec: God. skupština PDŽ-a Speleološki odsjek str. 298: Krešimir Guszak: Na mjestu voljno - Tenkisti XX br. 19 | od 31. 10. 1976, str. 381: F.M.: Iz sekcija i odsjeka - Speleološki odsjek str. 394: K.O.K.: Časopis SPELEOLOG, 1974-1975 str. 400: Krešimir Guszak: Na mjestu voljno - Artiljerci XX br. 20 | od 24. 12. 1976, str. 464-465: F.M.: Uskoro otvorenje Cerovačkih pećina str. 479: N.Kobol: Iz sekcija i odsjeka - Speleološki odsjek str. 487: Krešimir Guszak: Na mjestu voljno - Piloti 1977. XX br. 1 (21) | od 28.2.1977, str. 41: Mladen Garašić: Snimljen prvi infracrveni kolor film u spilji str. 51-52: Vlado Božić: Dvadeset godina rada Komisije za speleologiju PSH str. 52-53: Krešmir Ormanec: Popis speleologa u SR Hrvatskoj str. 61: Goran Gabrić: Splitska speleološka škola str. 64: N.K.: Iz sekcija i odsjeka - Speleološki odsjek str. 72: Krešimir Guszak: Na mjestu voljno - Vojnik na straži XX br. 2 (22) | od 15.4.1977, str. 120-123: Mladen Garašić: Speleološka transverzala str. 151-152: N.Krunić: PSH - Komisija za speleologiju str. 167-168: Svjetlan Hudec i Krešimir Guszak: Iz sekcija i odsjeka - Speleološki odsjek str. 170: Krešimir Guszak: Na mjestu voljno - Odlazak na odsutvo str. 171: Juraj Posarić: Dva (vojnička) vica XX br. 3 (23) | od 4. 7. 1977, str. 257: Krešo Guszak: Iz sekcija i odsjeka - Speleološki odsjek str. 276. Krešo Guszak: Na mjestu voljno - Povratak s otsustva XX br. 4 (24) | od 1. 10. 1977, str. 361: Krešo Guszak: Iz sekcija i odsjeka - Speleološki odsjek str. 372: Krešo GuszaK Na mjestu voljno - Naš Tito XX br. 5 (25) | od 30.12.1977, str. 430-432: Juraj Posarić: O planinarskoj fotografiji str. 432-433: Krešimir Ormanec : Filatelija - planinarstvo (SOŽ) str. 434-436: Miran Šubelj: Neznani svet v globini gora str. 437: ljiljana Pleše: Čudesni svijet Bezdanjače str. 452: Lj&T: Kiosk časopisa - SPELEOLOG, 1976.-1977 str. 459: Fanika Majerić: Sedmi speleološki kongres str. 470: Krešimir Guszak: Iz sekcija i odsjeka Speleološki odsjek str. 471: Juraj Posarić: Speleološka dijačada str. 480: Krešo Guszak: Na mjestu voljno - Mornari

1978. XX br. 1 (26) | od 14.3.1978, str. 49: Krešimir Guszak: Iz sekcija i odsjeka - Speleolozi str. 52: Juraj Posarić: Željezničar gradi novi vodovod (na Oštrcu) str. 56: F.M.: Naš “savezni” špiljar (Vlado Božić) str. 57-58: Vladimir Božić - Boltek: Kako sam počeo špiljariti str. 71: Krešo Guszak: Na mjestu voljno - Armija XX br. 2 (27) | od 10.7.1978, str. 95-96: Milica Krunić: Izlet u Škocjanske jame str. 105: Krešimir Guszak: Iz sekcija i odsjeka Speleološki odsjek str. 106: K. Guszak: Obavjest o značkama SO PDŽ Zagreb str. 108-109: Juraj Posarić: Elektronska bljeskalica drugo sunce XX br. 3 (28) | od 25.10.1978, str. 195-197: Juraj Posarić: Kako grije drugo sunce str. 201: Krešimir Guszak: Na mjestu voljno - Pozvaše me u rezervu XX br. 4 (29) | od 15.3.1979, (za 1978.), str. 211 Anonimus: Hrvatski planinar br. 1/1898.g - najveća spilja XX br. 5 (30) | od 15.3.1979, (za 1978.), str. 260: F.M.: SPELEOLOG 1953.-1978 str. 262, Slavko Marjanac: Prisjećanje na početak (časopis Speleolog) str. 263: F.M.: Prvi urednici SPELEOLOGA - Slavko Marjanac i Marinko Gjivoje str. 264: F.M.: Predstavljamo vam - Marinko Gjivoje

SS Crtež modernog šatora

str. 265: Anonimus: S požutjelih stranica - Obavjest (N.R.Hrvatska - plan SO-a za 1954). str. 265: Anonimus: S požutjelih stranica - Obavjest (N.R: Slovenija - I. kongres speleologa Jugoslavije) str. 266: F.M.: Ivan Lovrić - Sinjanin (1754.-1777.) str. 266-267: Branko Jalžić: Ivan Lovrić - Prvi Hrvatski istraživač spilja str. 268: Vesna Turčin: Znanstveni skup - Ivan Lovrić i njegovo doba str. 282: Svjetlan Hudec: Iz sekcija i odsjeka - Speleološki odsjek 1979. XX br. 1 (31) | od 20.4.1979, str. 34-36: Juraj Posarić: Pribor i operacije s elektronskom bljeskalicom XX br. 2 (32) | od17. 6.1979, str. 32-33: Juraj Posarić: Daljinski sinkronizatori (Fotoćelije) str. 42-44. Radovan Čepelak: I. smotra planinarskog amaterskog filma u Zagrebu (nagrađen speleološki) XX br. 3 (33) | od 15.10.1979, - ništa !!! XX br. 4 (34) | od 5. 12. 1979, str. 27-28: Branka Bosner: Iz sekcija i odsjeka - Speleolozi 1980. XX br. 1 (35) | od 10. 2. 1980, str. 65-68. Juraj Posarić: Kako iskoristiti “drugo sunce” XX br. 2 (36) | od 10. 4. 1980, str. 49-52: Juraj Posarić: Kako iskoristiti drugo sunce - II

SS Crtež speleologa na ljesvicama

SS Zadnji broj iz 1980.

SPELEOLOZI

IZ NAŠE PROŠLOSTI

Zaboravljeni bilten KOPDŽJ Prilog speleološkoj bibliografiji u Hrvatskoj Tekst: Vlado Božić Jeste li znali da je prije više od 50 godina naše Planinarsko društvo izdavalo neki Bilten? Ako niste, reći ću nešto o njemu. Treba znati da je naše planinarsko društvo Željezničar bilo član Koordinacijskog Odbora Planinarskih Društava Željezničara Jugoslavije (KOPDŽJ), oformljenog na jednom od planinarskih željezničarskih sletova Jugoslavije. KOPDŽJ brojio je 9 članova i od 1967. izdavao svoj Bilten (prvi broj izašao je 25. lipnja 1967.). Sjedište KOPDŽJ-a bilo je od prvog dana u Zagrebu (PD Željezničar), sve do 1973., a od 1974. sjedište KOPDŽJ-a prešlo je u PD Željezničar u Sarajevu pa u Beograd. S obzirom na ondašnje financijske prilike Bilten je tiskan u vrlo skromnoj kvaliteti – tiskan šapirografskom tehnikom u Željezničkoj tiskari u Zagrebu, koji puta i bez tvrđih korica.

SS Broj od 29. 11. 1969.

Bilten je imao zadatak koordinirati rad svih planinarskih društava Željezničar u ondašnjoj Jugoslaviji, njihovih sekcija i odsjeka, izvještavati o radu Odbora i prikazivati rad društava. Zato je u Biltenu pisano o susretima planinara, sletovima, o logorima, školama i tečajevima, te o cjelokupnoj djelatnosti planinarskih društava Željezničar, ali i drugih planinarskih društava. U Biltenu su tako objavljeni razni izvještaji i vijesti iz Zagreba, Beograda, Maribora, Ljubljane, Niša, Sarajeva, Vršca, Novog Sada, Inđije i Skoplja. Bio je to pravi „jugoslavenski“ bilten u kojem je pisano ondašnjim srpskohrvatskim, slovenskim i makedonskim jezikom, ekavicom i ijekavicom. Bilten su uređivali Zorka Šafar i Fanika Majerić, tehnički urenik je bio Ivo Marion, suradnici Žarko Mrzljak (Omladinska sekcija) i Lujo Staničić (predsjednik društva) i naravno prestavnici drugih sekcija i odsjeka. Nama speleolozima zanimljivi su članci vezani uz speleologiju.

SS Broj od 29.11. 1973.

Nažalost, danas članovi SOŽ-a ne posjeduju sve brojeve časopisa, nedostaje nekoliko brojeva. Ipak, iz brojeva koji su dostupni može se steći uvid u djelatnot članova speleološkog odsjeka. Vidljivo je da su članovi redovito izvještavali o cjelokupnom radu Odsjeka, o istraživanjima, posjeti špiljama, sudjelovanju na raznim skupovima, o spašavanju iz špilja i jama, izložbama, i sl. U nekim brojevima nema ništa od speleologije. Popis speleološkog sadržaja u Biltenu KOPDŽJ: XX 1967. god. I, br. 1, od 25. 6. 1967, str. 4. Anonimus: Rad PDŽ Zagreb u 1966. godini - Speleološki odsjek str. 11-13: Ing Veljko Šegrc: Savjetovanja planinara -speleologa na Medvednici od 6-9. v. 1967. XX 1967. god. I, br. 2, od 25. 10. 1967, str. 11-13: Nikola Bolonić: Stručni rad - Speleologija - Istraživanje speleoloških objekata u istočnoj Srbiji str. 20-21: Fanika Majerić: Izvještaji govore - Speleološki odsjek PDŽ Zagreb (do X.mj. 1967.) XX 1968. god. II, br. 1 - nemam XX 1968. god. II, br, 2, IV 1968. - nema ništa od speleologije XX 1968. god. II, br. 3, str. 23: Anonimus: Toplo, vruće ljeto Speleološki odsjek PD “Željezničar” Zagreb XX 1968. god. II, br. 4, str. 26: Lujo Staničić: Male vijesti iz PDŽ Zagreb - Izlet u Škocjansku jamu XX God. III, br. 1, II-1969, str. 25: Lujo Staničić: Male vijesti iz PD “Željezničar” Zagreb - Novi broj “Speleologa” XX 1969. god. III, br. 2, od VI,1969, str. 17: Anonimus: Posjet špilji Velika peć str. 19: Anonimus: Speleološki logor na Velebitu str. 20: Anonimus: Srečko Božičević dobio nagradu XX 1969. god. III, br. 3 - nemam XX 1969. god. III, br. 4 - nemam XX 1970. god. - nemam XX god. V, br. 1, IV. 1971, str. 5. Anonimus: SPELEOLOG - glasilo Speleološkog odsjeka za 1966-1967. godinu str. 8-9, Juraj Posarić: Izvještaj o radu - Speleološki odsjek PD “Željezničar” iz Zagreba u 1970- godini str. 9, Anonimus: Izložba fotografija Srećka Božičevića u Karlovcu “Ljepote spilja u Hrvatskoj” XX 1971. God. V, br. 2 - nemam XX 1971. God. V, br. 3 - nemam XX 1971, god. V, br. 4, od XII.1971, str. 4: I.Marion, V.Polhert, V. Jurić: Slet PDŽJ na Japetiću - Vlado Božić održao predavanje, a Srebrenka Božić dobila ruksak str. 19-20: Dušan Novak: Jamarsko zborovanje str. 20: Anonimus: Speleološka obavijest - članci u Našim planinama - Vlado Božić: Speleološki objekti u kanjonu Slapnice i Srećko Božičević: I tako nastaje legenda str. 21-23: Vlado Božić: II. Međunarodni kongres o spašavanju iz špilja i jama

SS Jedna od ilustracija - nacrt jame Priščice kod Ozlja (Crtao Juraj Posarić) str. 23: Anonimus: Republički tečaj o spasavanju iz špilja i jama XX 1972, god. VI, br. 1 - nemam XX 1972, god. VI, br. 2, od 15. 4. 1972, str. 10-12: Juraj Posarić: Spasavanje Ivana Bošnjaka iz jame Priščice kod Ozlja XX 1972, god. VI, br. 3, od 1. VII. 1972, str. 11-13, Boris Krstinić: Istraživačke akcije Speleološkog odsjeka PD “Željezničar” Zagreb u okolici Perušića (nacrt Velike Kozarice) XX 1973, god. VII, br. 1, od 8. III 1973, str. 18, Vladimir Lindić: Izvještaj o radu Speleološkog odsjeka PD “Željezničar” Zagreb za 1972. godinu str. 19, Juraj Posarić: Skica - Ponor Bele vode (Crni Lug) str. 20-21, Uredništvo: SPELEOLOG - časopis Speleološkog odsjeka Planinarskog društva “Željezničar” Zagreb str. 22, Branko Jalžić: Sjećanja na Vladimira Redenšeka str. 23, Anonimus - Vladimir Redenšek (1889 - 1972) XX 1973, god. VII, br. 2, os 31. 5. 1973, str. 23, Velimir Barišić: Tehnički izvještaj sa akcije u Nišu i okolici, održane 24. III 73. - (sudjelovao i Boris Krstinić - špilje) XX 1973, god. VII, br. 3, od 29. 11. 1973, str. 8: Juraj Posarić: Izvješće delegata Komisije za speleologiju Planinarskog saveza Hrvatske sa 7. Zbor slovenskih jamara

SEKCIJA PLANINSKOG SKIJANJA

Pixabay.com

Sekcija planinskog skijanja

SEKCIJA PLANINSKOG SKIJANJA

96 | Dvije daske marko vuković 98 | Begovo Razdolje marko vuković

SEKCIJA PLANINSKOG SKIJANJA

Dvije daske koje život znače Tekst i fotografije: Marko Vuković

esenas smo se oprostili od prijatelja. Prerano. Ranko Žnidarić, koji je više volio da ga se oslovljava s Hari, posustao je u borbi s teškom bolesti. Planinar, alpinist, sportski penjač, biciklist, turni skijaš, jedriličar, spašavatelj. Ovaj popis bi se mogao nastaviti u nedogled jer radilo se o čovjeku iznimne energije i entuzijazma. Pozitivcu koji je znao reči kako u životu ima samo jednog neprijatelja, vođu jedne ekspedicije u Himalaju koji mu je oduzeo putovnicu i tako ga prisilio da sudjeluje na svečanom prijemu u jugoslavenskom veleposlanstvu umjesto da požuri ranijim letom za Zagreb kako bi bio uz svoje tek rođene blizance.

SS Sanja i Ranko, Chamonix, ožujak 2019.

No čak i tu ružnu epizodu iz svog života prepričavao je uz prepoznatljiv smiješak, opušteno, šarmantno. Ranko se u HPD Željezničar učlanio davne 1979. godine. Naslov “alpinist” stekao je 1984. godine. Bio je pročelnik alpinističkog odsjeka 1985 i 1986. godine te gorski spašavatelj od 1982 do 1990. Zaslužio je Srebrni znak PSH. Bio je odličan alpinist koji je primjerice tijekom priprema za ekspediciju na Mt. Everest solo u zimskim uvjetima ispenjao Virensov smjer u Koglu. Bio je i dobar sporski penjač. Sjećam se kada je na jednom sastanku alpinističkog odsjeka prepričao kako je za vikend bio na izletu ali da “nisu penjali ništa teško”. Tada je bio u svojoj “debljoj fazi”. Nabacio par kilograma viška i na sastanke u društvo dolazio je relativno rijetko. Pošto je bio stariji od većine prisutnih, nije bio svjesan da te njegove “ništa teško” smjerove mi mlađi možemo samo sanjati. O njegovim penjačkim aktivnostima se danas zna relativno malo, uglavnom u krugu bliskih prijatelja. Bio je samozatajan, u planine je odlazio zbog sebe a ne zato da bi se hvalio usponima. Iako smo dijelili puno zajedničkih interesa, sretali se na tulumima alpinističkog odsjeka i na ponekom izletu, osobno sam Ranka najviše povezao s turnim skijanjem. Najčešće nas je razgovor vodio u tom smjeru. Možda je tome tako zato jer kad sam ga prvi put vidio bilo je to na skijama. Kao klinac, u prvom srednje, skijao sam na Sljemenu i sa žičare primjetio nekoga u GSS jakni kako izvodi meni tada nepoznate skok-zavoje. Bilo je očito da po crvenom spustu vježba za teže terene. Dosta jasno mi se ta slika urezala u pamćenje jer do tada nisam ni pomišljao o skijanju mimo skijaških staza a ovaj prizor dao mi je materijala za razmišljanje. Tek puno godina kasnije spojio sam sliku i ton, povezao da je to bio Ranko i da je u to vrijeme bio jedan od perspektivnijih članova Zagrebačke ekspedicije na Mt. Everest 1989. godine na koju je naravno ponio turne skije te postao prvi član HPD Željezničar koji je skijao na elitnoj lokaciji, na padinama najviše planine na svijetu. Njegovo ime sam pak prvi puta čuo na televiziji. Prikazivao se putopisni TV serijal Marija Saletta, “Pustolovi-

na u Hrvatskoj”. Pratili smo ga sa zanimanjem. Bio je to jedinstveni pionirski projekt koji se bavio mogućnostima različitih outdoor sportova u našoj zemlji. U 15. i 16. epizodi, pod nazivom “Sa psima pod skijama”, grupa članova HGSS-a uputila se na mini ekspediciju turnim skijama po planinama Gorskog kotara. Ranko je tada za potrebe serijala pred kamerama demonstrirao tzv. ekstremno skijanje. Narator serije predstavio ga je kao mladog ambicioznog Himalajca i turnog skijaša a na TV ekranu su se mogli vidjeti oni isti skok-zavoji s crvenog spusta. Kada sam ga kasnije jednom prilikom ulovio za rukav da mi ispriča malo više o snimanju tog serijala i općenito o mogućnostima za turno skijanje po domaćim planinama, temi koja je danas u vrijeme pandemije aktualnija nego ikada, iskrsnulo je da se ekstremnim skijanjem nije bavio samo pred kamerama. Moram priznati da sam otvorio usta kad je pričao o spustu niz sjevernu stijenu Velikog Risnjaka. Tko je bio gore zimi i dao si truda da istraži greben od Velikog prema Malom Risnjaku pa zatvorio krug prolaskom iznad Zelene jaruge

i Južne stijene, zna da se skijaški spust s Risnjaka na sjever može izvesti samo ako ste gore u pravom trenutku da ulovite uvjete. Takvi skijaški spustevi u našim planinama možda ne nose slavu kao oni u Alpama ali su poslastice za zaljubljenike. Kada se nakon života u Španjolskoj vratio u Hrvatsku, ponovno se aktivno uključio u Alpinistički odsjek. Opet se s njim moglo sjesti za stol u Koči na gozdu i popiti pivo nakon skijaške ture u Julijcima. Kao dio ekipe u sklopu projekta Put ekspedicionizma uputio se u ljeto 2019. godine u Južnu Ameriku. Planirao je ponijeti skije, spustiti se s nekog od vrhova. Te dvije daske koje život znače su i dalje ostale konstanta u njegovim razmišljanima o tome kako je u brda lijepo ići na njima. Na kraju njegove skije nisu vidjele Peru. Vjerojatno je predosjetio zdravstvene tegobe zbog kojih se morao ranije vratiti s ekspedicije. Usprkos bolesti, krajem 2019. sudjelovao je u osnivanju skijaške sekcije u Željezničaru. Proživio je život prožet aktivnostima u prirodi a skije su ga pratile cijelim putem. Dvije daske i vječiti osmjeh.

SS Ranko i Nikša, Lučka Bela, nakon alpinističkog spusta s Ojstrice čez Škarje u Korošicu, 1989.

SEKCIJA PLANINSKOG SKIJANJA

WW Zimske radosti, snimio Nikola Derežić

Begovo 2021.

tek ulaze u svijet planinarenja na skijama. Iz te perspektive, možemo zaključiti kako je akcija bila uspješna. Okupila je veoma raznolike sudionike. Neki među njima su već imali određeno iskustvo na turnim skijama no bilo im je korisno dobiti podršku i poticaj za nastavak, dok je drugima ovo bio prvi dodir s turnom opremom i spuštanjem po dubokom snijegu. Sudjelovali su članovi Visokogorske i Sekcije društvenih izleta te Speleološkog i Alpinističkog odsjeka. Time smo potvrdili kako turno skijanje kao sezonska aktivnost, a time i Sekcija planinskog skijanja, istinski ujedinjuje sve dijelove Društva. Raspon sudionika bio je od 11 do 62 godine što je pak potvrda kako se turnim skijanjem uz malo volje i truda može baviti svatko tko voli skijati i planinariti.

Tekst: Marko Vuković

subotu 30. siječnja 2021. dvanaestoro turnih skijaša iz HPD Željezničar okupilo se u Begovom Razdolju kako bi se u sklopu akcije Turno skijaški dan, koju je organizirala Sekcija planinskog skijanja, okušali u ovoj planinarskoj aktivnosti. Sekcija je osnovana početkom 2020. godine te trenutno ima četrdesetak članica i članova no zbog okol-

nosti vezanih uz pandemiju djeluje otežano. Nakon tek dva sastanka nastupio je lockdown do kraja sezone. S početkom nove sezone, opet smo završili u izolaciji. Komunikacija među članovima odvija se putem e-maila te se radi o prvoj službenoj akciji sekcije. Cilj nam je bio približiti turno skijanje što većem broju članova Društva i onima koji

Kako nam je bilo Okupili smo se kod spomenika borcima skijašima. Budući da smo došli rano, zauzeli smo dobru poziciju na parkingu, jer tijekom dana su u Begovo Razdolje nahrupili izletnici kojima smo, uspinjući se i spuštajući okolnim padinama, bili atrakcija. Osim nas, susreli smo još barem desetak prijateljica i prijatelja koji su odlučili iskoristiti snijeg kojeg trenutno ima u izobilju u najvišem naseljenom mjestu u Hrvatskoj. Vrijeme nas je odlično poslužilo dok su snježni uvjeti bili varljivi, ne baš idealni za početnike. To nas nipošto nije obeshrabrilo. Nakon vrlo dobro iskorištenog dana, umorni i zadovoljni, s podosta novih znanja, razišli smo se s mislima kako je Begovo Razdolje odlična lokacija za uvod u turno skijanje te kako sa sličnim akcijama treba nastaviti svake godine. Samo da je snijega!

SS Snježna idila, snimila Nataša Petrin

SS Ekipa na stazi, snimio Nikola Derežić

MARKACISTI

Markacisti 102 | Izvješće o radu markacijske komisije za 2020. godinu

HPD Željezničar

zvonko lovreković

100

101

MARKACISTI

MARKACISTI Markiranje na Hofmanovom putu, snimio Zvonko Lovreković

Izvješće o radu markacijske komisije za 2020. godinu Tekst: Zvonko Lovreković Predsjednik markacijske komisije HPD Željezničar, Zagreb

2020., godini Covida-19, markacijska komisija utrošila je manje sati nego proteklih godina, ali je zato imala više manjih akcija od uobičajenog. Zbog poštivanja epidemioloških uvjeta, ukupno su održane dvadeset i dvije akcije s jednim do tri sudionika. Izuzetak je bio 15. svibnja kada je na akciji sudjelovalo osam sudionika raspoređenih na dvije različite lokacije. U navedenoj akciji sudjelovao je veći broj sudionika zbog završetka nove transverzale „Samoborskim vrhovima“ povodom 70. godišnjice društva. Ukupno je utrošeno 218 radnih sati na terenu i 28 radnih sati na izradi stupova i putokaza za prije spomenutu transverzalu, što ukupno iznosi 246 radnih sati uz prisustvo 16 markacista i pridruženih planinara dobrovoljaca. Markacijske akcije krenule su 13. veljače. Cilj prve akcije bio je izmještanje dijela planinarskog puta br. 39 u Stubičkim Toplicama, koji je od davnina išao kroz dvorište „Stenove vikendice“, ali promjenom vlasnika put se morao izmjestiti od postojeće rute. Akciju je vodio Zdravko Antolković. Tu nam je vijest javio planinar Damir Gros iz Strmca Stubičkog kojem je novi vlasnik rekao da se put izmjesti, jer će on izgraditi ogradu. U dogovoru s komunalnim redarom, put smo istrasirali s desne strane vikendice gledajući iz pravca Kapelščaka, tako da isti ide dijelom postojećeg makadama, a na najbližem dijelu spaja se s našom starom trasom planinarskog puta 39. Kompletni zaobilazak ne iznosi više od 150 m. Nakon toga pregledano je stanje mosta na potoku Vidaku u zaseoku Pile te je utvrđeno da je vlasnik terena namjerno srušio nekoliko stabala te tako onemogućio prolaz. O tome smo obavijestili komunalnog redara u Stubičkim Toplicama te izvidjeli i odredili zaobilazak istog. Drugu akciju ponovo je vodio Zdravko Antolković dan nakon prve akcije postavljanjem žigova na tri kontrolne točke nove obilaznice. Prvo je postavljen žig na piramidi vrha Tepeca iznad grada Samobora. Nakon toga postavljen je žig na stijenu „Zuba“ gdje je izbušena stijena i zacementiran žig. Nakon toga otišli smo na vrh Rancerje i tamo na postojećem stupu postavili žig nove obilaznice. Početkom ožujka petorica markacista i pridruženih članova postavljaju dva žiga, jedan u stijeni na Malom Oštrcu, a drugi na Ptičjev vrhu. U akciji su sudjelovali Damir Bajs, Zdravko Antolković, Ivan Kobeščak i Ivica Čanadi, a suport im je bio Zdenko Petrić. Zbog novonastalih epidemioloških mjera, odnosno zabranom međužupanijskih kretanja bez valjane propusnice, akcije su smanjene, ali su markacisti nastavili s radom ugrađujući žigove u metalne stupove i izrađujući putokaze za novu obilaznicu, kako bi se na terenu uštedjelo vrijeme za postavljanje istih. Za vrijeme spomenutih mjera, Robert Smolec, jedan od markacista bio u samoizolaciji na Palačniku. Za to vrijeme je vrijeme jedini markacist na terenu imao šest markacijskih akcija:

XX Rude (Vukovići) – V. Črnec – Pozorin (22): obnova oznaka i raščišćavanje raslinja na dionici Rude (V.) – Kolarski Breg; Sv. Rok – M. Črnec: postavljanje novih oznaka na križanju s putom br. 22 i dijelu pristupa M. Črncu na kojem su oznake namjerno uništene sjekirom; XX Rude (Vukovići) – V. Črnec – Pozorin (22), dionica Sedlo – V. Črnec: ophodnja i mjestimično čišćenje od raslinja. XX Rude (c.) – Oštrc (28): ophodnja gornje polovice trase, od prve livade do doma na Oštrcu; XX Mali Oštrc i pristup: ophodnja, dodatno rezanje loše okljaštrenog grmlja, čišćenje nabacanoga granja na livadici ispod vrha, uklanjanje natpisa s drveta; XX Rude (Vukovići) – V. Črnec – Pozorin (22), dionica Kolarski Breg – Sv. Rok: generalna obnova oznaka i detaljno raščišćavanje raslinja; XX Palačnik – Pozorin (21) – sedlo – V. Črnec (22): postavljanje nedostajućih oznaka na nekoliko mjesta, obnova oznaka na dijelu puta ispod i iznad Velikih pećina; XX Samobor – V. dol (21), dionica raspelo u Palačničkoj šumi – Palačnik: generalna obnova i dopunjavanje oznaka na čitavoj dionici, vrlo opsežno raščišćavanje od raslinja (oko 6 sati čišćenja), put je u dužini od oko 100 m bio kritično sužen zbog bujnog bukovog pomlatka.

SS Ekipa sa radne akcije na Podjelku, snimio Zvonko Lovreković

102

103

MARKACISTI

SS Zvonko Lovreković u akciji, snimio Damir Bajs

6. svibnja 2020. godine, počinju masovnije akcije na terenu, kada su prvo dva markacista Damir Bajs i Ronald Schreiner iskopali rupe na Travnom vrhu, Laptama i Malom Črncu. Nakon dva dana Damir Bajs i Zdravko Antolković odnijeli su beton i metalne stupove sa žigovima te iste postavili. U međuvremenu, 13. svibnja, Robert Smolec ponovno je sam u akciji na putu br. 28: Rude (c) – Nerze – do puta br. 31; detalj: odsječak staze iznad kapele Presv. Trojstva, 1 min. iznad završetka ceste; izveden je novi dio trase u dužini od 50 m, s ciljem izbjegavanja dijela staze vrlo lošeg i opasnog profila (stjenovit skok od 1 m, manji skokovi, paralelan nesiguran nogostup, vododerina). Loš odsječak staze je ukinut, markacije su poništene. Na novom odsječku obavljeno je generalno i detaljno prvo čišćenje i markiranje.

SS Zvonko Lovreković i Zdravko Antolković na Zubu, snimio Damir Bajs

SS Branimir Gojak uz novu lokaciju žiga s vrha Lapte, snimio Damir Bajs

Najveća akcija održana je 15. svibnja i odvijala se na dvije lokacije. Na prvoj lokaciji sudjelovali su markacisti Zdravko Antolković-Bambus, Branko Martek, Robert Smolec i Branko Ulipi; koji su probili i trasirali pristupni put na vrh Podjelak od puta br. 48 Šoićeva kuća – Japetić: izvođenje staze, detaljno raščišćavanje od raslinja čitavog puta, uklanjanje granja i lišća, košnja završne dionice puta kroz livadu, prvo markiranje puta, iskop i postavljanje stupa sa žigom na vrhu. Druga ekipa u sastavu Damir Bajs, Zdenko Kornet i Tihomir Rezo uredila je odvojak s puta za Mali Lovnik (jugozapadni predvrh): prvo markiranje pristupa vrhu, iskop i postavljanje stupa sa žigom na vrhu. Zbog opstrukcije domaćih pojedinaca iz sela Šipački brijeg žig s vrha Lapte je 22. svibnja, uz odobrenje lokalnog župnika, prebačen kod kapelice Sv. Petra na izlasku iz sela. Akciju je izvela ekipa u sastavu Zvonko Filipović, Branimir Gojak, Tihomor Rezo i Damir Bajs. Na tom će dijelu puta 2021. godine potrebno biti markirati put od Šipačkog brijega do vrha Lapte. Osim rada na formiranju nove obilaznice, radilo se i na sanaciji starih puteva. Ekipa sačinjena od troje markacista :Mirele Mikuljan, Roberta Smoleca i Zvonka Lovrekovića, 13. lipnja radila je na Hofmanovom putu (br. 30): generalno ure-

đenje, čišćenje od raslinja, cjelovita obnova oznaka od ulaza iz smjera Oštrca do križanja iznad Velikog dola; uklesavanje stuba u kamenu na izlokanom detalju puta (skok) te gradnja stuba od kamena i učvršćivanje betonom, uklesavanje stopinki u stjenovitoj podlozi na drugom detalju puta, iskop kanala za odvod vode sa staze (na tri mjesta), uklanjanje urasle natpisne ploče. Robert Smolec sam je 5. rujna odradio put br. 21: Samobor – Palačnik – Veliki dol; dionica kroz Palačnik i palačničku šumu: raščišćavanje od raslinja, poništavanje starih oznaka i korigiranje oznaka sivom bojom. Važno je napomenuti da je naša markacistica Sofija Klemar sudjelovala tjedan dana s PD Medvednica iz Vrapča na markacijskoj akciji na otoku Mljetu. Posljednja markacijska akcija bila je 29. studenog, kada su Robert Smolec i Zvonko Lovreković na putu za Travni vrh postavili metalni putokaz i natpis na metalnom stupu na vrhu uz mjestimično raščišćavanje raslinja. Na kraju, Robert Smolec je sam na Jurinom putu raščišćavao mjestimično raslinje. U 2021. godini planiramo nastaviti postavljanje putokaza na našim putovima te obnavljanje puta i markacija na putu 39. Stubičke Toplice – Činovnička livada.

104

Markacijska akcija, snimio Damir Bajs

105

IZVJEŠĆE

Izvješće predsjednika Društva o radu HPD Željezničar u 2020. godini Zbog razbuktale pandemije Covid-19 od ožujka 2020. god, sve je u normalnom radu Društva HPDŽ stubokom promijenjeno.

ČLANSTVO HPD Željezničar je u 2020. godini imao preko 900 članova, što je 5 % više od prošle godine. Trenutno Društvo broji cca 310 članova s plaćenom članarinom za 2021. godinu

AKTIVNOSTI DRUŠTVA Aktivnosti Društva u 2020.god su bitno smanjene zbog pandemije Covid-19 i nemogućnosti druženja članova na sastancima i izletima. Ipak, neke aktivnosti su provedene uz maksimalno poštivanje mjera zaštite propisane od strane Nacionalnog stožera civilne zaštite.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA U 2020. godini koja je bila sve samo ne obična, morali smo se prilagoditi novonastaloj situaciji. Početkom proljeća zadesila nas je pandemija koronavirusa koja nam je poremetila sve planove. Kao da to nije bilo dovoljno, potres je pogodio naš grad te su u njemu stradale i prostorije našeg društva. U tim okolnostima morali smo djelovati na neuobičajen način. Iako je veći dio godine prošao bez sastanaka i druženja, svaki slobodan vikend, kad su nam to okolnosti dozvolile, iskoristili smo za izlete. Kako je 2020. godina bila slavljenička u kojoj smo obilježavali 70 godina postojanja, tako su i napravljeni planovi bili posvećeni toj obljetnici. Međutim, uspjeli smo realizirati samo dio toga. Najvažnija akcija “70 vrhova za 70 godina” je uspješno okončana. Otvorena je nova obilaznica “Samoborskim vrhovima” te su uspješno organizirani Noćni pohod na Oštrc, 5. jubilarna Kotličijada na Oštrcu i kao najznačajnije, izdan je 3. prigodni broj našeg časopisa Cipelcug. Slijedi nekoliko podataka o vezanim za SDI. Održano je 28 sastanaka sekcije s ukupno prisutna 1268 člana, što je prosječno 43 planinara po sastanku. Od 89 planiranih izleta, uspjeli smo organizirati 41 s ukupno 1537 sudioni-

106

SS Kamenjak, detalj u stijeni, snimio Ivan Kobeščak ka, što je prosječno 37 sudionika po izletu. Organizirano je i 119 individualnih izleta s ukupno 501 sudionikom. Spomenut ću samo neka odredišta: Platak – Snježnik, Tulove grede – Zir, Gromovača – Pasarićev kuk, Cres, Klek – Klečice, Vaganski vrh, Viševnik, Debela peć, Vihoraški put, Grobničke Alpe, Lički gorski biseri, Krajačev kuk – Veliki Kozjak, Veliki Rajinac, Balinovac, Biokovo, Kanjom Triget, Kanjon Krupe, Sveto brdo, Šatorina, Goli otok – Sveti Grgur, Čazma – metlarska zabava, Papuk, Klanjec – Cesargrad, Gorsko zrcalo, Veternica, Ivanščica, Samoborsko gorje itd. Na kraju bih htio zahvaliti svima koji su na bilo koji način pomogli kod obnove društvenih prostorija, posebno M. Stankoviću. Veliko hvala svim vodičima koji nesebično organiziraju izlete. Hvala i svima ostalima koji svoju ljubav prema društvu pokazujete sudjelujući u radovima, sastancima i izletima.

ALPINISTIČKI ODSJEK U 2020. godini u alpinistički odsjek učlanilo se 61 članova (26 žena i 35 muškaraca). Cijela godina je prošla u znaku velikih nedaća s raznim nepogodama što se vidi i u smanjenom broju smjerova i općenito aktivnosti u odsjeku. Sastanci su se održavali kada su to prilike dozvoljavale. Sudjelovali smo na zimskom kampu KA u Bad Gasteinu u Austriji od 26..- 29. veljače 2020. Zbog lošeg vremena ispenjan je samo jedan slap težine WI 3. I ove godine je naš član Rene Lisac sudjelovao na međunarodnom susretu zimskog penjanja u Škotskoj od 22..29. veljače 2020. 22.03.2020. Zagreb je zadesio jak potres koji je za sobom ostavio oštećene zgrade, pa su naši članovi dobrovoljno pristupili uklanjanju dimnjaka i popravku krovova. Među prvim dimnjacima saniran je i naš iznad prostorija HPDŽ a nakon toga je naš član Damir Abičić u svojstvu ovl. ing. građevine obavio pregled naših prostora. Dvadesetak naših članova je redovno sudjelovalo u aktivnostima uklanjanja opasnih dijelova zgrada u našem gradu. Lijepo je što su svoje tehničko znanje i sposobnosti upotrijebili za pomoć svome gradu. Zbog toga smo ponosni na našu penjačku zajednicu. Nakon angažmana na krovovima dobili smo i donacije koje su pomogle pri nabavi opreme potrebne za intervencije. Posebno pohvaljujem dva mlada člana Tina Samardžića i Bornu Vukadinovića koji su se s obzirom na svoju mladost dobro snašli u apokaliptičnoj situaciji nakon najjačeg potresa u Petrinji. U svibnju smo dočekali popuštanje mjera te se u velikom broju uputili na Dabrove kukove gdje smo kao odsjek postavili spomen ploču za našu poginulu članicu Marlenu Filipas kod početka smjera Austrijski greben. Veliko hvala svima koji su pomogli, a posebna zahvala našem članu akademskom kiparu Vladi Novaku koji je osmislio i nadgledao izradu i postavljanje ploče. Događaju se skupilo oko 60-70 penjača, rodbine i prijatelja. Naši članovi su izdašno pomogli u nošenju materijala za gradnju skloništa na Bijelim stijenama pa im se svi lijepo zahvaljujemo. U kolovozu je 11 članova u sklopu puta ekspedicionizma organiziralo penjački kamp u Dolomitima od 25.07. - 02.08. Ispenjano je ukupno 9 različitih smjerova s puno naveza u svakom. Nažalost u rujnu je preminuo naš dugogodišnji član Ranko Žnidarić nakon kratke i teške bolesti Održana je komemoracija u društvu gdje smo se sjetili puno lijepih trenutaka koje smo u planinama i stijenama proveli s Rankom. Nakon pogreba njegova dugogodišnja partnerica Sanja Đurin je predložila da se već sakupljeni novac preusmjeri u fond za obrazovanje mladih penjača.

Od 09. do 11. listopada bili smo na Biokovu gdje je održan jubilarni 10. memorijal GDSK. Okupilo se preko 100 penjača koji su imali priliku vidjeti odlično predavanje Borisa Čujića. Zbog dobrog vremena ispenjano je puno kvalitetnih smjerova i nekoliko prvenstvenih smjerova. 28.12. zadesio nas je novi jaki potres, ovaj puta u Petrinji, koji je obnovio strahove i ponovno potaknuo dobrovoljce na akciju. Rano ujutro 29.12. petorica naših članova s iskustvom u poslovima na krovovima iz Zagreba već su bili na putu za Petrinju. Tog dana dogodio se još jedan potres, još jači od prethodnog i to netom nakon skidanja jednog od dimnjaka. Iskustvo je bilo strašno, a još strašnije je bilo otklanjati posljedice i spašavati ljude odmah nakon što se potres umirio. Tih dana su naših 5-10 članova bili prisutni pri otklanjanju posljedica potresa na krovovima. Svima VELIKO HVALA! Sudjelovalo se na penjačkim edukacijama i ispitima u sklopu HPS-a. Tijekom 2020. ispenjali smo 188 smjerova, a od toga 53 klasična i 33 zimska smjera, jer se zbog zdravstvenih prilika nije moglo odlaziti u strana brda, a i naša zbog propusnica nisu bila lako dostupna veći dio godine. Najviše ispenjanih smjerova M: Toni Gunjina 29, Rene Lisac 26, Josip Zelić 23 Najviše ispenjanih smjerova Ž: Nataša Petrin 46 Predavanja i edukacije držimo i u drugim odsjecima našeg društva. Ivana Kasum i Borna Špalat, knjižničari, na smjenu izdaju knjige po potrebi. Zahvala i Damiru Abičiću što smo i dalje pretplaćeni na magazin Alpinist i R&A. Oružar Toni Gunjina odlično je obavljao izdavanje i zaprimanje posuđene opreme i brinuo se o njoj uz pomoć Ozrena Rasonje. Petar Kasum je redovno izvještavao s upravnog odbora. Šank nam i dalje odlično funkcionira zahvaljujući Roku Marganu.

SPELEOLOŠKI ODSJEK U 2020. godini 56 članova platilo je članarinu, od čega 17 žena i 39 muškarca. Održano je 26 redovnih sastanaka Odsjeka. Na godišnjoj skupštini, 13. veljače, izabran je Izvršni odbor Odsjeka u sljedećem sastavu: Matea Talaja – pročelnica, Zrinka Matić – tajnica, Ivan Vidović – oružar, Mea Bombardelli – arhivarka, Matea Talaja – glavna urednica časopisa Speleolog, Zoran Bolonić – ekonom, Bernard Bregar – voditelj Puta ekspedicionizma za Speleološki odsjek i Lea Ovčarić – predstavnica organizacijskog odbora Skupa speleologa. Izvršni odbor je tijekom 2020. održao tri sastanka. Na početku godine Odsjek je postao bogatiji za troje speleologa – Leu Ovčarić, Nicolu Rossija i Zrinku Matić. Tije-

107

IZVJEŠĆE

kom 2020. ostvareno je više od 60 ulazaka u speleološke objekte. Na kraju godine u arhivi našeg Odsjeka nalazi se 2480 objekata. U sklopu projekta Put ekspedicionizma, čiji je cilj obilježavanje 70. godišnjice osnutka Hrvatskog planinarskog društva „Željezničar“, održana je speleološka ekspedicija Crnopac 2020. Voditelj ekspedicije bio je Bernard Bregar, a koordinatori ekspedicije na baznom logoru na Jami vjetrova bili su Nikola Hanžek, Josip Dadić i Lea Ovčarić. Na iznimno logistički i istraživački zahtjevnoj ekspediciji sudjelovalo je 40 speleologa iz 7 različitih speleoloških udruga i klubova (SU „Estavela”, SK „Ozren Lukić”, Pod RB iz Bugarske, SO HPD „Sniježnica”, SO SAK „Ekstrem”, Društvo za raziskovanje jam Ljubljana i SO HPD „Željezničar”) iz Hrvatske, Slovenije i Bugarske, koji su od 25. 7. do 2. 8. neumorno istraživali vertikale i kanale u Jamskom sustavu Crnopac (ulaz Oaza) te u jami Muda labudova. Rezultat ekspedicije je kilometar novoistraženih i topografski snimljenih kanala u jami Muda labudova te dostizanje nove najdublje točke jame na -720 metara te 203 istražena i nacrtana metra u Pisoaru i Šarenim jezerima u Jamskom sustavu Crnopac – ulaz Oaza. U sklopu suradnje Lidla i Čistog podzemlja 13. rujna organizirali smo akciju čišćenja Mikića jame u blizini

IZVJEŠĆE

naselja Perjasica. Iz jame je u cjelodnevnoj akciji izvučeno 7,5 kubika otpada. Speleološka škola SOŽ-a 2020. godine održana je od 24. kolovoza do 8. listopada. Školu su vodili Nicola Rossi i Zrinka Matić, a upisalo ju je 11 polaznika. Tijekom terenskog dijela speleološke škole posjetili smo 13 speleoloških objekata. Ispitu za speleološkog pripravnika pristupilo je 10 polaznika i svi su ga uspješno položili. Tijekom 2020. članovi SOŽ-a održali su osam znanstvenih, stručnih i popularnih predavanja. Svečana godišnja skupština Speleološkog odsjeka, u čast obilježavanja 70. godišnjice osnutka Odsjeka, održana je 13. veljače. Na godišnjoj skupštini Robert Dado izabran je za počasnog člana. SO „Željezničar” dodijelio je zahvalnice za suradnju svim udrugama, klubovima i pojedincima s kojima se zajedno istraživalo, surađivalo i koji su podržavali rad Odsjeka svih ovih godina. Već standardno, prije godišnje skupštine izašao je i novi broj časopisa Speleolog, s temama broja o istraživanju ponora Sušika i stvaranju Jamskog sustava Crnopac. Naš Vlado Božić napisao je speleološki priručnik Speleološko školovanje u Hrvatskoj, koji obrađuje povijest školovanja u hrvatskoj speleologiji sa zadnjim podacima o školovanju. Kako bismo što bolje izvještavali speleološku zajednicu o događajima iz Odsjeka, iz jame i izvan nje i kako bismo popularizirali speleologiju i privukli nove ljude da se njome bave, ove godine odlučili smo modernizirati web-stranicu našeg Odsjeka. Puno pregledniji, jednostavniji i zanimljiviji speleolog.hr! Sudjelovali smo na Kotlićijadi na Oštrcu te smo, predvođeni glavnim kuharom Ivanom Vidovićem, osvojili 3. mjesto u spravljanju kotlića. Također, bitno je napomenuti da su naši članovi pomogli u sanaciji krovova i dimnjaka na zgradama i kućama oštećenim u potresu koji je zatresao Zagreb 22. ožujka.

SEKCIJA VISOKOGORSKOG PLANINARENJA

SS Špilja Sv. Nedjelje na Hvaru, škropinica na prilaznim stubama, snimio Vlado Božić

108

U siječnju i veljači članovi Sekcije radili su nevjerojatno atraktivne ture. Jedna se posebno izdvojila. Ekipa u Meksiku u sastavu Ida Musemić, Iva Pintur, Goran Sajko i Davor Jurela ostvarila je izvanredan rezultat popevši se u nekoliko dana na dva vrha preko pet tisuća metara i jedan iznad četiri tisuće. Na Pico de Orizaba najviši vrh Meksika visok 5636 m i na Iztaccihuatl 5220 m popeli su se Iva Pintur, Ida Musemić i Goran Sajko dok im se na vrhu Malintze 4451 m pridružio i Davor Jurela. I u Sloveniji su u zimskim uvjetima ostvareni značajni rezultati: Triglav, Grintovec, Jalovec, Prisojnik, Mala i Velika Mojstrovka Župančićevom grapom, Razor i Stenar. U svibnju je tročlana ekipa u sastavu Vedran i Ivan Palfi te Ivan Fištrek na Velebitu odradila turu od Oltara do Prezida u trajanju od šest dana, a Melita Žbulj samostalno je prošla dionicu Via Adriatice od Premanture do Plomina.

PLANINARSKA GRUPA GOJZEKI

SS Jalovec sa Slemenove špice, snimio Damir Bajs Lipanj je donio nove uspjehe. Ivona i Ognjen Bogović te Goran Meašić i Nenad Pjević popeli su najviši vrh Austrije, Grossglockner 3798 m. U srpnju je Tomo Gračan u Visokim turama u Austrija popeo tri tritisućnjaka: Seewandspizte 3024 m, Weisspitze 3300 m i Wallhorntorl 3045 m, a Ivona i Ognjen Bogović, Goran Meašić i Nenad Pjević, Hochalmspitze 3360 m. Dijana Dubrović i Vedrana Lončar u Italiji su popele Ortler 3905 m. Kolovoz je donio nove uspjehe. Tomislav Kupinić je preko Stüdlgrat ispenjao Grossglockner 3798 m, dok su Ida Musemić i Goran Sajko napravili pravi podvig ispenjavši u mjesec dana najviši vrh Alpa, Mont Blanc 4810 m i Ararat 5136 m, najviši vrh Turske. Na Araratu su im se pridružili Iva Pintur, Davor Jurela i Vladimir Penezić. I u rujnu je bilo atraktivnih tura. U Italiji je Tomislav Kupinić popeo Piz Berninu 4094 m preko Biancograta, a u Austriji Ida Musemić i Goran Sajko bili su na Grossglockneru 3798 m. Najznačajnije destinacije koje smo tijekom 2020. posjetili u Hrvatskoj su: Dinara, Vaganski vrh, Risnjak, Snježnik, Badanj, Brundo, Liburnija, Šatorina, Samarske stijene Rožanski i Hajdučki kukovi. U Sloveniji: Škrlatica, Zeleniške špice, Bavški Grintavec, Dolgi hrbet, Koritniški Mangart i Mangart. U Julijskim Alpama ispenjane su sve tri značajne ferate: Via Amalija, Via Italijana i Via della Vita. Zbog korona krize održali smo svega 25 sastanaka na kojima je bilo ukupno 387 članova što je prosječno 15 po sastanku. Sudjelovali smo na svim značajnim društvenim događanjima, a na kotlićijadi smo osvojili prvo mjesto. Visokogorci su dali veliki doprinos na uređenju naših prostorija nakon potresa dok je Goran Sajko bio jedan od sudionika u grupi koja je nakon potresa rušila oštećene dimnjake i krovišta u Zagrebu i okolici.

Omladinska sekcija pri OŠ Zapruđe U 2020. godini u HPD Željezničar bilo je učlanjeno oko 180 Gojzeka. Nakon izleta u Julijske Alpe i na Hrastovičku goru na početku prošle školske godine, ostvaren je u siječnju 2020. izlet na Picelj kod Zaboka u Hrvatskom zagorju. Na tom se izletu pridružio novinar stručnog časopisa „Školske novine“, te predstavio rad Gojzeka člankom u tom glasilu. Daljnji izleti koji su bili planirani do kraja protekle školske godine (Žumberak, Cres i Lošinj, Učka) nisu mogli biti ostvareni zbog širenja epidemije bolesti Covid-19. Kao što je poznato, izleti Gojzeka po prirodi stvari obuhvaćaju okupljanja velikog broja ljudi (redovito preko stotinu, neki put i više od 150) i bliske kontakte. Iako je svo vrijeme bilo mnogo interesa za zajedničke izlete, za razliku od mnogih manjih sekcija i skupina izrazito velika grupa Gojzeki nikako nije mogla organizirati svoje izlete uz poštivanje epidemioloških mjera. Kako bi se zadržalo zajedništvo Gojzeka u takvim izvanrednim okolnostima osmišljen je „mjesečni izazov“ za obitelji Gojzeka koji je omogućio članovima da uživaju u planinama i čuvaju svoju privrženost Gojzekima. Na početku svakoga mjeseca objavljuje se u Facebook grupi Gojzeki i u drugim informativnim kanalima jedno pristupačno planinarsko odredište u okolici Zagreba. Zadatak Gojzeka je isplanirati i poduzeti obiteljski izlet na to mjesto (bilo koji vikend u tom mjesecu) i kao dokaz o izletu u Facebook grupi Gojzeki objaviti fotografije s tog mjesta. Voditelji grupe evidentiraju one koji sudjeluju na mjesečnom izletu/izazovu grupe Gojzeki, a kada za to dođe vrijeme nagradit će se trud, redovitost i kreativnost. U ožujku, neposredno prije epidemije i zagrebačkog potresa u prostoru Osnovne škole Zapruđe otvorena je zapažena izložba „Gojzeki – planinarimo, učimo i uživamo“. Izložba je organizirana povodom 70. obljetnice HPD-a Željezničar i 20. obljetnice djelovanja planinarske grupe Gojzeki. Na otvorenju se okupilo oko stotinu članova, a okupljenima su se obratili ravnateljica OŠ Zapruđe Ružica Vitman Sović, predsjednik HPD-a Željezničar Zvonko Filipović i voditelji grupe Gojzeki. Dobar dio rada Gojzeka bio je usmjeren i na promoviranje planinarstva u Zapruđu, pa je tako na frekventnom mjestu u središtu naselja u funkciji oglasni ormarić HPD-a Željezničar, a i u ormariću u Osnovnoj školi dostupne su informacije o planinarstvu. Posebno nas veseli što se velik broj roditelja Gojzeka uključen u raznovrsne aktivnosti unutar Sekcije društvenih izleta. Slijepi član grupe Željko Brdal nastavio je obilazak kontrolnih točaka HPO-a. Voditelj grupe Alan Čaplar angažiran je profesionalno kao glavni tajnik HPS-a i volonterski kao urednik časopisa Hrvatski planinar.

109

IZVJEŠĆE

Nadamo se da će se čim prije ispuniti okolnosti za redovito djelovanje planinarske grupe Gojzeki na način kao što je to bilo u prethodnim godinama.

MARKACIJSKA KOMISIJA U 2020., godini Markacijska komisija utrošila je manje sati nego proteklih godina, ali je zato imala više manjih akcija od uobičajenog. Zbog poštivanja epidemioloških uvjeta, ukupno su održane 22 akcije s jednim do tri sudionika. Izuzetak je bio 15. svibnja kada je u akciji sudjelovalo osam sudionika raspoređenih na dvije različite lokacije. Razlog tome je brži završetak nove obilaznice „Samoborskim vrhovima“ povodom 70-te obljetnice Društva. Ukupno je utrošeno 218 radnih sati na terenu i 28 radnih sati na izradi stupova i putokaza, što ukupno iznosi 246 radnih sati uz nazočnost 16 markacista i pridruženih planinara dobrovoljaca. Markcijske akcije krenule su već 13.veljače, a cilj prve akcije bio je izmještanje dijela planinarskog puta br. 39 koji se nalazio preko privatnog posjeda u Stubičkim Toplicama. Pregledano je i stanje mosta na potoku Vidak u zaseoku Pile te je utvrđeno da se izmjesti dio puta o čemu smo obavijestili komunalnog redara u Stubičkim Toplicama i obavijestili Komisiju za putove pri HPS-u. Druga akcija se odvijala u Samoborskom gorju postavljanjem žigova na tri kontrolne točke nove obilaznice i to Tepec, Zub i Rancerje. Početkom ožujka bila je i treća akcija u kojoj je sudjelovalo petoro markacista i pridruženih članova te smo postavili žigove na Ptičji vrh i Mali Oštrc.

IZVJEŠĆE

Zbog novonastalih epidemioloških mjera, akcije su smanjene, ali su markacisti nastavili s radom ugrađujući žigove na metalne stupove i izrađujući putokaze za novu obilaznicu, kako bi se kasnije na terenu uštedjelo vrijeme za postavljanje istih. Za vrijeme spomenutih mjera, Robert Smolec, bio je u samoizolaciji na Palačniku i odradio 6 markacijskih akcija na putu 21 (Samobor – Veliki Dol), 22 (Rude –Pozorin), 28 (Rude- Oštrc) 6. svibnja 2020. godine, počinju masovnije akcije na terenu, kada su prvo dva markacista, Damir Bajs i Ronald Schreiner iskopali rupe za stupove na Travnom vrhu, Laptama i Malom Črncu, a nakon dva dana Damir Bajs i Zdravko Antolković odnijeli su beton i metalne stupove sa žigovima te iste postavili na te vrhove. Najveća akcija održana je 15. svibnja i odvijala se na dvije lokacije. Na prvoj su sudjelovali Zdravko Antolković, Branko Martek, Robert Smolec i Branko Ulipi, koji su probili i trasirali pristupni put na vrh Podjelak od puta br. 48, Šoićeva kuća - Japetić: izvršili prvo markiranje puta i napravili iskop i postavili stup sa žigom na vrhu. Druga ekipa u sastavu Damir Bajs, Zdenko Kornet i Tihomir Rezo uredila je odvojak s puta za Mali Lovnik (jugozapadni predvrh): prvo markiranje pristupa vrhu, iskop i postavljanje stupa sa žigom na vrhu. Zbog opstrukcije domaćih pojedinaca iz sela Šipački brijeg, žig s vrha Lapte, 22. svibnja, uz odobrenje lokalnog župnika, prebačen je kod kapelice Sv. Petra 10 minuta hoda od sela u smjeru Lapta. Akciju je izvela ekipa u sastavu Zvonko Filipović, Branimir Gojak, Tihomir Rezo i Damir Bajs. Osim rada na novoj obilaznici, radilo se i na sanaciji starih putova. Tako je ekipa sastavljena od troje markacista 13. lipnja radila na Hofmanovom putu (br. 30): a Robert Smolec je 5. rujna odradio put br. 21: Samobor - Palačnik - Veliki dol; dionica kroz Palačnik i palačničku šumu. Važno je napomenuti da je naša markacistica Sofija Klemar tjedan dana sudjelovala s PD Medvednica iz Vrapča na markacijskoj akciji na otoku Mljetu. Posljednja markacijska akcija bila je 29. studenoga, kada je na putu za Travni vrh postavljen metalni putokaz, te natpis na metalnom stupu na vrhu.

CIPELCUG

SS Alat markacista na Dražičinom kamenu, snimio Damir Bajs

110

Svake je godine počevši od 2018. vrijedna redakcija našeg časopisa i našeg ogledala u širu planinarsku javnost odrađivala veliki posao pripreme i izdavanja Cipelcuga. Svake godine bio je sve veći i s većim brojem članaka i fotografija. Htjeli smo da treći broj koji je izašao u našoj jubilarnoj godini 2020. bude dostojan velike obljetnice našeg Društva – 70 godišnjice uspješnog rada. Nadam se da smo uspjeli u tome. Treći broj je izašao u preko 300 stranica s

više desetaka članaka i ostalih priloga i s više stotina vrlo kvalitetnih fotografija. U njemu je prikazana djelatnost ne samo u 2019. godini već se nastojalo da tematski bude obuhvaćeno i punih 70 godina. Veseli nas odjek u planinarskoj javnosti koji je više nego povoljan. Vrijedna redakcija uspješno je odradila ovaj vrlo obiman posao u nimalo povoljnim okolnostima potresa i epidemije. Zaista se kao Društvo možemo ponositi ovim časopisom koji je najkvalitetniji planinarski časopis u Hrvatskoj pa i šire.

Planinarska obilaznica „Samoborskim vrhovima“ Kao jedan od najznačajnijih priloga u proslavi naše obljetnice, 70 godina HPD Željezničara, je osnivanje nove planinarske obilaznice „Samoborskim vrhovima“ autora Damira Bajsa. On je s vrijednom ekipom markacista odradio lavovski dio posla oko odabira vrhova, markiranju novi staza, izrade žigova, i postavljanja na te iste vrhove – kontrolne točke, pripremi, izradi i izdavanju dnevnika planinarske obilaznice i još puno poslova koje je trebalo odraditi prije samog otvaranja. Naša nova obilaznica ima suglasnost okolnih planinarskih društava čije staze djelomično koristi i Komisije za planinarske putove Hrvatskog planinarskog saveza te je uvrštena u Registar planinarskih obilaznica u Republici Hrvatskoj. U samoj realizaciji treba istaknuti, osim samog autora Damira Bajsa, i Zvonka Lovrekovića, Zdravka Antolkovića, Roberta Smoleca, Alana Čaplara i Mihaelu Vuković. Do danas je tu planinarsku obilaznicu u cijelosti obišlo i dnevnike ovjerilo više 100 planinara, što znači da je itekako prihvaćena kod planinara.

PROJEKT PUT EKSPEDICIONIZMA

A. Ekspedicija HPDŽ – BIŠEVO 2020. - Izvješće Povodom 70. obljetnice HPD Željezničar, a u nemogućnosti odlaska na Himalajsku ekspediciju, grupica alpića, mahom članova projekta PE – Put Ekspedicionizma, odlučila je potražiti avanturu u vlastitoj domovini: na Biševu, od kopna najudaljenijem naseljenom hrvatskom otoku, ambijentalno vrlo atraktivnom i penjački potpuno neistraženom. U rujnu 2020. na sastanku UO, Rene je u okviru projekta PE prezentirao ideju o organizaciji ekspedicije na otok Biševo. Upravni odbor HPDŽ odobrava izvedbu projekta i osigurava sredstva. Od 14. do 25. rujna izrađen je plan ekspedicije – uloge „tko i što radi“ podijeljene su i ekspedicija je kompletirana: 24. 9. 2020. HPDŽ dobiva ponudu od „IGLU SPORTA“ za opremu kojom bi se opremilo novo planirano penjalište na otoku Biševu. Sljedeći dan ponuda je plaćena .

SS Ekspedicija HPDŽ - Biševo 2020, Rene Dvoje članova AO-a, Nataša i Tin, od 27. 9. do 1. 10. 2020. penju na Biokovu i između ostalog, izvode dva prvenstvena smjera. To je bio početak realizacije ekspedicije Biševo. 3. 10. 2020., dan prije odlaska glavnine ekspedicije, Rene i Dado dobivaju informacije iz Splita i Visa da cijeli Viški arhipelag (što uključuje i otok Biševo) ima status zaštićenog područja i da su neka područja na Biševu posebno zaštićena. 4. 10. 2020. Nataša i Tin istražuju pristup do vrha otoka Biševa – Stražbenice (238 m) i do najviše stijene na otoku – željenog cilja budućeg penjališta. 5. 10. 2020. odlazak cijelog tima s penjačkom opremom do vrha Biševa – Stražbenice – i dalje do ruba stijene. Ustanovljeno je: XX stijena je suviše krušljiva i opasna je za penjanje, XX otkriveno je stanište ptice Eleonorin sokol – s dužnim poštovanjem tim se udaljio od staništa i odustao od daljnjih istraživanja tog područja, XX istraživanje je dokumentirano uz pomoć drona.

111

IZVJEŠĆE

6. 10. 2020. odlazak tima na stjenovitu obalu zapadno od sela Polje. Penjanje po vrlo oštrim stijenama, istraživanje mogućnosti za DWS – Deep Water Soloing (penjanje sa skakanjem u more). Nastavak istraživanja obale u svrhu otkrivanja lokacije za novo penjalište. Otkrivena je stijena koju možemo obraditi penjački. Krajem dana upućujemo e-mail Upravnom odjelu za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije Splitsko-dalmatinske županije sa zahtjevom za izradu penjačkih smjerova na otoku Biševu iznad uvale Potok – na području gdje ničim ne bi bio narušen postojeći ekološki sustav. Dok se ne dobije dozvola za izradu uređenog penjališta, odlučujemo da sve planirane penjačke uspone izvodimo bez zabijanja klinova ili spitova. 7. 10. 2020. odlazak na (buduće) penjalište – po lošem vremenu. Izrada pristupne staze pod stijenu krčenjem makije. 8. 10. 2020. po lijepom, ali vjetrovitom vremenu odlazak pod stijenu. Ispenjano je desetak smjerova. 9. 10. 2020. nastavak penjanja i snimanja dronom. 10. 10. 2020. istraživanje otoka uz pomoć dva kajaka. Dio tima odlazi do mjesta Salbunara i uz obalu ispituje mogućnost penjanja i skakanja u more s ruba stijena – DWS. Ostali penju po stijenama uz more. 11. 10. 2020. pakiranje opreme. Prijevoz iznajmljenim brodom s Biševa u Komižu. Sažetak ekspedicije Biševo 2020. Pohod na otok Biševo imao je sve elemente prave ekspedicije: Na Reneov poticaj otišli smo na najudaljeniji otok Jadrana koji je vrlo zapušten, s uglavnom neobrađenim poljima jer je većina stanovništva otišla. Zajednica otoka nema niti jedne kune od ulaznica za tisuće posjetitelja Modre špilje. Mi smo svojom akcijom napravili barem mali pomak u eventualnoj mogućnosti ponovnog oživljavanja otoka. Ako ništa drugo, ostavili smo tamo nešto novaca. Vrijeme će pokazati je li naš trud bio uzaludan, no nadajmo se da nije. B. Ekspedicija CRNOPAC 2020. - Izvješće Kako je sve krenulo i gdje se sve okrenulo… Put ekspedicionizma 2017. – 2020. jedinstven je projekt u povijesti Hrvatskog planinarskog društva Željezničar s ciljem udruživanja članova svih sekcija i odsjeka u svrhu obilježavanja 70. godišnjice osnutka Društva. Tako uz osvajanje Himalaje, krajnji cilj postaje i istraživanje Jamskog sustava Crnopac na području jugoistočnog Velebita u podzemlju masiva Crnopca. Podzemlje masiva Crnopca speleološko je odredište od velike važnosti u svjetskim okvirima te je uključivanjem u projekt Put ekspedicionizma dobivena financijska potpora za organizaciju ekspedicije Crnopac 2020.

112

IZVJEŠĆE

Za primarni cilj ekspedicije Crnopac 2020. postavljeno je intenziviranje speleoloških istraživanja te njihovo podizanje na višu kvalitativnu razinu, što podrazumijeva veću razinu logističke, tehničke te financijske pripremljenosti. S obzirom na okolnosti koje su nas dočekale kao društvo na globalnoj razini ulaskom u 2020. godinu, svi planovi su postali upitni. Kako se ekspedicija Crnopac ipak ostvarila? Ova godina započela je pandemijom koja je utjecala na sve sfere naših života, pa tako i planiranja ekspedicije Crnopac. Prateći stanje u Hrvatskoj i svijetu činilo se kako će biti izglednije da će se ekspedicija Crnopac ipak održati 2021. godine. No, kako se srpanj približavao, entuzijazam pripadnika speleološke zajednice za istraživanjem Crnopca je rastao. Prateći trenutno stanje i u skladu sa svim propisanim epidemiološkim mjerama shvatili smo da će ekspedicija Crnopac ipak moći biti realizirana ove 2020. godine. S obzirom na to da se istraživanje provodilo u dvije duboke jame s više od 40 sudionika, zahtjevnost organizacije i kompleksnost istraživanja speleoloških objekata dosegla je novu, višu razinu. Ekspedicija je trajala od 25. 7. do 2. 8. 2020. godine, pod vodstvom Bernarda Bregara s bazom na logoru Jama vjetrova s koje su voditelji logora (Josip Dadić, Nikola Hanžek i Lea Ovčarić) instruirali simfoniju događanja tijekom ekspedicije. Istraživanja su se odvijala u dva logistički zahtjevna speleološka objekta istovremeno: u jami Muda labudova i Jamskom sustavu Crnopac (ulaz Oaza). Istraženi dijelovi jame Muda labudova rezultat su dugogodišnjih istraživanja mnogih generacija speleologa, kako iz SO HPD Željezničar tako i iz drugih speleoloških klubova i udruga, čime je posebnost istraživanja jame povodom 70. godine društva još veća i značajnija. Istraživanja su se istovremeno odvijala na površini masiva Crnopca. Istražena je Jama na grebenu od strane članova SAK Ekstrem iz Makarske. Matea Vučko i Paško Visković topografski su snimili vrlo zahtjevnih 50 m jame, a ostalih 30 m N. Rossi i Z. Matić nakon izlaska iz Oaze. Osim ovih izvanrednih rezultata i novih saznanja, treba naglasiti kako je organizacija i prethodna priprema ekspedicije od izuzetne važnosti. U posljednjim predakcijama ekspedicije, članovi HGSS-a zajedno s članovima SO HPD Željezničar preopremili su dijelove jama zbog sigurnijeg kretanja i boravka u podzemlju. Vezisti su u više navrata popravljali žicu za speleofon koja je tijekom prijašnjih istraživanja i ekspedicija provedena od baznog logora na Jami vjetrova do bivaka u jami Muda Labudova i Jamski sustav Crnopac (ulaz Oaza). Ono što je prvi put omogućeno je izravna komunikacija speleofonom iz prvog bivka u jami

Muda labudova do prvog bivka u Jamski sustav Crnopac (ulaz Oaza) te logora na Jami Vjetrova istovremeno! Svi silni nacrtani metri, upitnici i završeci trebaju se spojiti, skupiti i obraditi. Na tome zahvaljujemo prijatelju speleologu Teu Barišiću iz SO HPK Sv.Mihovil koji neumorno unosi i analizira prikupljene podatke te prati neprestan rast Jamskog sustava Crnopac. Prostorni prikazi i analize pružanja kanala kojima rezultira obrada podataka su najbolji pokazatelji koliko su Muda labudova blizu Jamskog sustava Crnopac, na svega 70 metara podzemne udaljenosti, što je podržavalo naše nade da će nas u narednim istraživanjima Jamski sustav Crnopac počastiti izlaskom kroz Muda labudova! Poneseni novim saznanjima, uskoro organiziramo još jednu istraživačku akciju u sklopu Puta ekspedicionizma. Mjesto radnje je Jamski sustav Crnopac, istraživačka akcija odvija se iz ulaza Oaza, a vrijeme radnje 6. – 8. studenog 2020. godine. U glavnim ulogama su članovi SOŽ-a Stipe Maleš, Sara Anđela Perić, Tomislav Kurečić, Nikola Hanžek i član SU Estavela Dino Grozić. Nakon napornih istraživanja kada u podzemlju nije bitno je li dan ili noć, izlaze iz jame oko 14 sati te nestrpljivo javljaju ostalim članovima SOŽ-a da je Jamski sustav Crnopac dobio dva nova ulaza, jamu Muda labudova i njoj

paralelnu jamu Adelu. Jama Muda labudova pridonijela je da 7. studenog 2020. Jamski sustav Crnopac sa svojih 7520 m prijeđe s 89. na 68. mjesto najduljih speleoloških objekata na svijetu s duljinom od 52 342 m i dubinom od 797 m. Speleološki dio Puta Ekspedicionizma 2020. zaključen je još jednom velikom nagradom za sve sudionike, speleologe i istraživače koji su u svim dijelovima ovog 52 kilometra dugačkog podzemnog sustava ostavili nebrojene sate i dane opremajući, istražujući i osjećajući koliko je nesaglediva veličina podzemnog svijeta Crnopca

PLANINARSKE ŠKOLE: Opća planinarska škola – započeta i prekinuta zbog pandemije Covid-19. Organizirana je visokogorska škola s 11 sudionika koju je vodio Tomo Gračan. Ljetna alpinistička škola - nije održana zbog znanih nam epidemioloških razloga. Zimska alpinistička škola - je u tijeku vodi ju Danko Ferber, a škola se zbog teškoća u održavanju sastanaka i izleta produljuje u nadi da će se uspjeti završiti u toku 2021. godine uz nadgledanje instruktora alpinizma Krešimira Klasana - Klacka.

FINANCIJSKO STANJE: Društva je financijski poslovalo: ukupan PRIHOD: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 399.090,00 kn ukupan RASHOD: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 610.385,00 kn MANJAK PRIHODA: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211.295,00 kn koji je podmiren prenesenim viškom prihoda u iznosu: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232.200,00 kn

OSTALO Uspješno je organizirana Kotlićijada na Oštrcu, službeno nazvana „Planinar i 7 kotlića“, s namjerom da postane tradicionalna. Održano je 9 redovnih sjednica Upravnog Odbora s prosječno 13 članova UO na sastanku. Zahvaljujem svim članovima UO, NO, Suda časti, komisijama, na nesebičnom i predanom radu za Društvo u proteklom izbornom periodu. Hvala na uspješnoj i ugodnoj suradnji. Pohvale članovima Društva koji su društvene prostorije u Trnjanskoj uređivali i čistili više puta. Zahvaljujem se svim članovima Društva koji su dali veliki doprinos radu Društva.

SS U spomen Anti Premužiću, snimio Damir Bajs

Zagreb, 05.03.2021. godine PREDSJEDNIK DRUŠTVA Zvonko Filipović

113

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR Na Premužićevoj stazi

Akcija 70 vrhova za 70 godina HPD Željezničar Tekst: Višnja Krznarić

ad smo se početkom jeseni 2019. godine prvi put sastali da stavimo na papir sve aktivnosti koje bi željeli i mogli napraviti povodom našeg velikog jubileja, 70. godišnjice Društva, nismo ni slutili koliko će ta 2020. godina biti bremenita raznim događanjima koja će promijeniti naše planove, naše živote, naše poglede, naša druženja i puno drugih stvari.

U organizaciji akcije 70 vrhova za 70 godina HPD Željezničara sudjelovali su Ivana Radić, Mladen Stanković i ja, Višnja Krznarić. Godina je počela dobro te smo 18. siječnja u dobrom raspoloženju napravili naš Noćni pohod na Oštrc. Vikendi, naši dani i izleti tekli su nesmetano sve do kraja veljače, kad smo počeli dobivati vijesti o zloj bolesti koja se širi

svijetom velikom brzinom. Sredinom ožujka došla je i do nas, pa zatim i razorni potres u Zagrebu i okolici – događanja su koja su zauvijek promijenila naše živote. Malo tko je razmišljao o izletima, mada su se odmah formirale manje grupice koje su nastavile ići u planine. Onda lockdown, nitko nikud osim Medvednice. Sve je to rezultiralo i otkazivanjem svečane sjednice te svih ostalih aktivnosti koje smo planirali. Cijela jedna godina događanja pretvorila se u godinu otkazivanja. Ljeto smo proveli malo opuštenije, ali stalno pod sjenom bolesti iznad nas. Rujan je donio odluku da se upustimo u planinarsku aktivnost koja je moguća i kojom ćemo moći proslaviti našu 70. godišnjicu osnutka, a to je ispenjavanje 70 vrhova za 70 godina HPD Željezničar. Prionuli smo poslu, kako mi u organizaciji, tako i članovi našeg Društva, birajući vrhove koje će ispenjati. Tablica se polako popunjavala, a ja sam svakodnevno pogledavala gdje smo i kako se popunjava. Do 6. rujna bilo je zabilježeno 45 vrhova, 8. rujna – 51 vrh je bio odabran, 19. rujna već je 68 vrhova bilo zauzeto, a onda: 22. rujna – 83 vrha. Kako su se vrhovi nizali tako je i uzbuđenje raslo i zaista smo svi bili sretni što se zajedništvo prenijelo na mnoge članove našeg Društva. Što se mene tiče, ja ni u jednom trenutku nisam sumnjala u uspjeh jer sam vidjela da su ljudi spremni obići i više vrhova, samo da ih bude. I onda opet otkazivanje – radi kišnog vremena po cijeloj Hrvatskoj nismo penjali 26. rujna. Malo razočarani, ipak smo svoje poglede usmjerili prema budućnosti i sljedećoj suboti. Nekolicina ljudi morala je otkazati sudjelovanje, a nekolicina je samo promijenila destinacije. Pogledavanje na vremenske prognoze za sljedeću subotu otkriva nam malo bolje vremenske prilike, najviše u prijepodnevnim satima. Tog ranog jutra, 3. 10. 2020. je sasvim sigurno naše Društvo bilo najbrojnije Društvo u hrvatskim planinama. U 7:48 stiže prva poruka s fotografijom s naše lijepe (a tog dana olujne) Visočice, a malo kasnije počinju stizati fotografije s raznih strana. Puni se srce i duša... i kao da čovjek nekako postane viši... Ma sreća je to neizmjerna! Zahvaljujem se Ivani i Mladenu na pomoći u organizaciji, a neizmjerno zahvaljujem svima vama koji ste sudjelovali u ovoj velikoj akciji našeg Društva. Svakako, nismo ostvarili sve što željeli u našoj jubilarnoj godini, ali ovo što smo ostvarili nemjerljivo je s bilo kakvim uspjehom. Tu mislim prije svega na vaš angažman i dobru volju da to napravimo, zajedno. U ovom velikom pothvatu Hrvatskog planinarskog društva Željezničar Zagreb, a povodom 70. godišnjice Društva sudjelovalo je 175 osoba, u 55 ekipa, ispenjavši 91 vrh.

SS Zavižanska ekipa, prije polaska na ture, snimio Mladen Stanković Raspodjela po vrhovima: Sekcija društvenih izleta – 67 vrhova; Sekcija visokogorskog planinarenja – 15 vrhova; Speleološki odsjek – 3 jame; Alpinistički odsjek – 3 vrha; Gojzeki – 3 vrha. Četrdesetak sudionika ove vrijedne akcije okupilo se sutradan, 04.10. na našem Oštrcu, družeći se i prepričavajući priče o legendarnim usponima „70 za 70“. Svakoj od 175 osoba u 55 ekipa i ostvarenih 91 uspona VELIKO HVALA.

SS Proslava svih uspona 4. listopada 2020. na Oštrcu.

114

115

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

116

117

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

118

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

119

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

120

121

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

122

123

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

124

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

125

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

126

127

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

128

129

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

CILJ

EKIPA

papuk

Barbara Budišćak | Anita Josipović Marina Hanžek | Danijela Rafaj

papuk

Barbara Budišćak | Anita Josipović Marina Hanžek | Danijela Rafaj

Papuk

Ana Milin Zvonko Kolić

Papuk

Ana Milin Zvonko Kolić

22.

Papuk

Katarina Rimac | Igor Vresk Silvija Spiegl | Anuša Rajić

23.

Papuk

Katarina Rimac | Igor Vresk Silvija Spiegl | Anuša Rajić

24.

Papuk

Katarina Rimac | Igor Vresk Silvija Spiegl | Anuša Rajić

25.

Papuk

Katarina Rimac | Igor Vresk Silvija Spiegl | Anuša Rajić

Papuk

Katarina Rimac | Igor Vresk Silvija Spiegl | Anuša Rajić

26.

Međimurske gorice

Ivan Črljenec | Dolores Rogić | Igor i Ankica Ćurko Mira Vuković | Lucija Lopret | Ljubica Ivanšić

27.

Hrvatsko Zagorje

Ivan Črljenec | Dolores Rogić | Igor i Ankica Ćurko Mira Vuković | Lucija Lopret | Ljubica Ivanšić

28.

Hrvatsko Zagorje

Ivan Črljenec | Dolores Rogić | Igor i Ankica Ćurko Mira Vuković | Lucija Lopret | Ljubica Ivanšić

29.

Hrvatsko Zagorje

Ivan Črljenec | Dolores Rogić | Igor i Ankica Ćurko Mira Vuković | Lucija Lopret | Ljubica Ivanšić

30.

Hrvatsko Zagorje

Sanja Hajman Ester Stanković

31.

Hrvatsko Zagorje

Mira Kukec Ana Tomljanović

32.

Ivanščica

Josip | Ivana Široki Jelena Jozo | Zrinka

33.

Hrvatsko Zagorje

34.

Ivanščica - Čevo | 562 m | OPŠ

Josip | Ivana Široki Jelena Jozo | Zrinka

Hrvatsko Zagorje

Melita Žbulj | Irena Malnar

35.

Medvednica

Jovica Janjatović | Svjetlana Cvijanović Tanja Štraubert | Jasminka Marković - Benko

Crni vrh | 865 m 02

Petrov vrh | 614 m 03

Ivačka glava | 913 m 04

Češljakovački vis | 825 m 06

Ivačka glava | 913 m | SVP 05

Koprivnatno brdo | 852 m | SVP 06

Nevoljaš | 789 m | SVP 07

Lapjak | 667 m | SVP 08

Mališćak | 740 m | SVP 09

Mohokos | 344 m 10

Ivanščica | vrh 1060 m 11

Ravna gora | 686 m 12

Strahinjščica - Sušec | 846 m 13

Kunagora | 522 m 14

Cesarska g. - Japica | 509 m 15

Veliki Lubenjak | 590 m | OPŠ 16 17

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

Grohot | 492 m | G

130

EKIPA

Medvednica

Darko Vinchierutti Maria Babić

Medvednica

Tomislav Zoričić Jasminka Vlahović

Medvednica

Medvedgrad | 579 m

Martina Škvorc Kristina Kostić

Medvednica

Slavko Patačko

Medvednica

Martina Štruk | Robert Piria Nenad Kuprešanin

Samoborsko gorje

Selma Bastaić Dubravko Delić

Samoborsko gorje

Miljenko i Kata Kračun | Silva i Božica Benc Sanja Martinović

Samoborsko gorje

Selma Bastaić Dubravko Delić

Samoborsko gorje

Nataša Waniek Maja Vuletić

Samoborsko gorje

Tonka Radas | Andrijana Radas Koraljka Mučenski | kći | suprug i psić

Samoborsko gorje

Daliborka Pavlin Domagoj Pavlin

Samoborsko gorje

Popović Dean | Ivana i Luka | Jakšić Ivan Martina | Filip i Patrik

Samoborsko gorje

Branko Martek Nataša Štirinić

Samoborsko gorje

Frano Bernardić | Nada Batinica Trkulja Zoran Grlić

Samoborsko gorje

Robert Smolec | Mirela Mikulan Đunđek Anamaria Đunđek

Samoborsko gorje Podjelak | 664 m

Robert Smolec | Mirela Mikulan Đunđek Anamaria Đunđek

Žumberačka gora

Božo Pomper

Karlov. Pokuplje

Božo Pomper

Karlov. Pokuplje

Božo Pomper

Lipa | 709 m

Sljeme | 1033 m

Puntijarka | 994 m | SVP Kameni svati | 482 m Ptičji vrh

Oštrc | 752 m Oštrc | 752 m Okić | 499 m

Plešivica | 779 m Japetić | 879 m

Veliki Lovnik | 737 m Tušćak | 585 m Zečak | 795 m

Noršićka Plešivica | 731 m

Sv. Gera | 1178 m

Kalnik - Vranilac | 643 m | SVP 18

CILJ

Vinica | 321 m 36.

Martinšćak | 346 m

131

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

37.

CILJ

EKIPA

CILJ

EKIPA

Karlov. Pokuplje

Roberto Borovec | Mario Kralj Željka Rudan

56.

Gorski kotar

Damir Bajs Branimir Gojak

Petrova gora

Ante Jurić | Ana Jurić Željko Šikić | Jasna Šikić

57.

Gorski kotar

Damir Bajs Branimir Gojak

Hrastovačka gora

Ante Jurić | Ana Jurić Željko Šikić | Jasna Šikić

58.

Ćićarija

Marino Sučić Klementina Žolnai

Gorski kotar

59.

Bijele stijene | 1335 m

Ankica Puntarić | Zdravko Antolković Zvonko Lovreković

Učka

Vojak | 1396 m

Vlatka Sertić Vrtarić Ines Lisak Pavlović

Gorski kotar

Barbara Bardač

60.

Učka

Marko Škrbina

Gorski kotar

Ivana Radić | Zvonko Tupek Petra Gilja

61.

Učka

Marko Škrbina

Gorski kotar

Ivana Radić | Zvonko Tupek Petra Gilja

62.

Sjeverni Velebit

Zavižanska Kosa | 1622 m SVP

Vedran Palfi | Mislav Tujmer Erika Svetec

Gorski kotar

Robert Weigand Maja Miljuš

63.

Sjeverni Velebit Veliki Zavižan | 1676 m | SVP

Vedran Palfi | Mislav Tujmer Erika Svetec

Gorski kotar

Robert Weigand Maja Miljuš

64.

Sjeverni Velebit

Vedran Palfi | Mislav Tujmer Erika Svetec

Gorski kotar

Lada Moslavec | Branka Seleši Vlatka Pašalić

65.

Sjeverni Velebit

Mladen Stanković | Iva Miškulin Margareta Pavić

Gorski kotar

66.

SVP

Nenad Pjević | Ognjen Bogović Ivona Bogović

Sjeverni Velebit

Mladen Stanković | Iva Miškulin Margareta Pavić

Nenad Pjević | Ognjen Bogović Ivona Bogović

67.

SVP

Sjeverni Velebit

Nenad Pjević | Ognjen Bogović Ivona Bogović

68.

SVP

Sjeverni Velebit

Višnja Krznarić | Dalibor Šarušić Kornelija Palle

Gorski kotar

Nenad Pjević | Ognjen Bogović Ivona Bogović

69.

Brankov vrh | 1456 m SVP

Sjeverni Velebit

Višnja Krznarić | Dalibor Šarušić Kornelija Palle

Gorski kotar

Jasna Antunović Gordana Palić

70.

Srednji Velebit

Tihana Vlaić Marino Špiček

Gorski kotar

Ema Jurkin | Ivan Kobeščak Jasmina Mejaš | Kristina Galic

71.

Srednji Velebit

Tihana Vlaić Marino Špiček

Gorski kotar

Ivan Kobeščak | Ema Jurkin Jasmina Mejaš

72.

Srednji Velebit

Nenad Marković | Ljubica Nađ Saša Svilar | Ivanka Hercigonja

Gorski kotar

Ivan Kobeščak | Jasmina Mejaš Ema Jurkin

73.

Srednji Velebit

Nenad Marković | Ljubica Nađ Saša Svilar | Ivanka Hercigonja

Gorski kotar

Dado Ulipi Biserka Kramarić

74.

Lika

Brankica Bračun OPŠ | Hrvoje Mihelj Zdenko Kornet

Vodenica | 538 m OPŠ 38.

Petrovac | 512 m 39.

Cepeliš | 415 m 40. 41.

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

Mali Petehovac | 1105 m Štimčev vrh | 1024 m Veliki Planik | 1272 m

Bjelolasica - Kula | 1536 m 42.

Viševica | 1428 m 43.

Strilež | 1382 m 44.

Kobiljak | 1119 m 45.

Medviđak | 1027 m 46.

Špičasti vrh | 702 m 47.

Planina | 1425 m 48.

Gorski kotar Jelenc | 1442 m

49.

Gorski kotar

Guslica | 1490 m 50. 51.

Snježnik | 1505 m 52.

Veliki Kamenjak | 837 m 53.

Preradovićev vrh | 892 m 54.

Tuhobić | 1109 m 55.

Velika Višnjevica | 1367 m

132

Orlić | 470 m | AO Kosi | 450 m | AO

Gromovača | 1676 m Crikvena | 1641 m Zečjak | 1622 m Kita | 1573 m

Filipov kuk | 1055 m Ljubičko brdo | 1320 m Visočica | 1615 m

133

AKCIJA 70 VRHOVA ZA 70 GODINA HPD ŽELJEZNIČAR

75.

CILJ

EKIPA

Lika

Brankica Bračun OPŠ | Hrvoje Mihelj Zdenko Kornet | Renata Tustić

Krčmar | 773 m 76.

Lika

Brankica Bračun OPŠ | Hrvoje Mihelj Zdenko Kornet | Renata Tustić

Lika

Ivica Čanadi - Šljiva | Niko Čanadi (G) Rade Živković

Jadranski otoci | Pag

Oštra | 796 m 77.

Zir | 850 m | 1,30 78.

Sveti Vid | 348 m | G 79.

Jadranski otocitoci | Ugljan Šćah | 286 m

80.

Jadranski otoci | Brač Veliki Gažul | 707 m

81.

Jadranski otoci | Brač Vidova gora | 780 m

Jadranski otoci | Brač Vidova gora | 780 m 82.

Jadranski otoci | Murter Raduč | 125 m

83. 84. 85. 86.

88.

90.

91.

1980

ALAVANJA Đurđica

1992

1989

ALAVANJA Jovo

1992

1989

ALBA Nikola ALBERT Zorica ALEKSIĆ Zdenko

1990 1992

ANDRI Mirko

1989

BAGUT Albina

1968

ARMANINI Slavka

1962

1990

2000

2005

1970

1962 1998

2020

BALEN Mladen

1996 1985

1990

1985

Iva Saćer Čakarun | Sonja Šikić Irena Žarković

1990

1968

1970

1985

Hana Maurović Dražen Duvnjak

1985

1995

2005

BARUŠKIN Dragutin

Dalmacija | Trtar

Josip Ungarov

Plitvice

Kuja mala (jama) | SO

Zrinka Matić | Nela Bosner Magdalena Janeš | Ivan Jamić

Plitvice

Karla Vlatković

BAN Krunoslav

1991

BARIŠIĆ Velimir

1990

1985

BATINICA-TRKULJA Nada BATINIĆ Ante

1989

BEJUK Anamarija

1990

BELAČIĆ Drago

1985

BISTRIČKI Marija

2014

2021

1985

1990

1967

BIJELIĆ Radoslav

1970 1985

1990

1968 1989

BLAŽEVIĆ Velimir

1980

1985

BOGUT Albina

1968

1970

1975

1978

1985

2010

2015

2020

2010

2021

BOLONIĆ Zoran

1989

BOMBARDELLI Mea

2005

2017

BOSNER Branka 2017

2005

BOSNER Tina

2005

2010

BOŽIČEVIĆ Srećko

1990

BOŽIĆ Ante

2000

BOŽIĆ Vladimir

1989

BRAJDIĆ Nikola

2005

Biševo

BRATIĆ Eliška

1991

BRDAL Željko

2016

1990

2000

1962

1968

1987

1985

2000

1985 2021

BREGOVIĆ Andrija

1995

BRENČIĆ Žarko

1985 1989

BUBANJ Đurđica

2005

1975

1978

1968

BUBANJ Nevenka

1962

BUBANJ Vedran BUČAR Božena

1968 1998 1975

Nicola Rossi | Ana Ćavar | Matko Mesar Klara Zubak Novak | Valerija Butorac

BRKAŠIĆ Zvonimir

2005

1985

BOSNER Nela

BOŽIĆ Vesna

Stjepko Kokić

1975

BLASS Ivan

Plitvice

Broj ekipa 55 | Broj sudionika 175

2018

1970

BAJČIĆ Đurđa BAJS Damir

(2006)

BALOG Zdenko

Veli vrh | 779 m

Jadranski otoci | Pašman

(1997)

BALLON Rikard

Josipa Mirović Červar Predrag Sikavica

HPS Plaketa

1990

Iva Saćer Čakarun | Sonja Šikić Irena Žarković Božena Kralj Vrsalović Branimir Brozić

HPS Zlatni

1967

ALBERT Vladimir

1985

Dalmacija | Kozjak

Oštro | 254 m SVP

134

1992

HPS Srebrni

ADŽIĆ Đurđica

BADŽEK Ivanka

Dalmacija | Kozjak

Stražbenica | 239 m

HPS Brončani

Đurđica Palfi Ivan Palfi

Josipa Mirović Červar Predrag Sikavica

Nezgodna Jama

PSZ Plaketa

1990

Ruđerov debilfer (jama) | SO 89.

ADAMIĆ Marijan

PSZ Srebrni

ARMANINI Petar

Orlovača | 494 m 87.

Prezime Ime

2020

Josipa Mirović Červar Predrag Sikavica

Sv. Ivan | Biranj | 631 m

Evidencija priznanja PSZ i HPS

ANTOLKOVIĆ Zdravko

Dalmacija | Biokovo Sv. Jure 1762 m

DRUŠTVENA PRIZNANJA

1998

1968

1970

1980

1990

1996

2005

BUDIĆ Gordan

2010

2015

BUDIĆ Marko

2015

2020

135

DRUŠTVENA PRIZNANJA

Prezime Ime

DRUŠTVENA PRIZNANJA

PSZ Srebrni

PSZ Plaketa

HPS Brončani

BUINAC Dušan

1985

BUKOVAC Miško

1990

1978

BUNDIK Miroslav

1996

1995

HPS Srebrni

HPS Zlatni

HPS Plaketa

Prezime Ime GAVRILOVIĆ Rade GOJAK Branimir

1970

GRAČAN Tomislav 2007

1970 2000

ČAPLAR Alan

2005

2014

2010

2015

2020

(2002)

2009

2014

ČIŽMEKOVIĆ Andrija ČIŽMEKOVIĆ Branko

2019

1968 1990

1978

ČRNJAK Hrvoje

1985

2016

1985 2017

1970

1968

HPS Srebrni

HPS Zlatni

1990

2020

GRAHOVAC Mato

1991

1978

1995

GRGIĆ Ante

1990

1970

1978

GRGIĆ Hrvoje

2019

2018

GRUBIŠIĆ Ivan

1990

GRUDEN Josip

1990

GUSZAK Krešimir

1990

1978

HAHN Karmela

1990

1989

HAHN Rudolf

1990

1985

1985 1967

1985

GYÖRY Dionis

ČUS Barica

1985

1978

1989

ČUS Rudolf

1985

1978

1985

DADIĆ Josip

2020

1990

2019

HERKOV-HERCEG Vesna

1985

DEBELJAK Janko

1962

HIŽMAN Silvija

1990

DEČAK-BARIŠIĆ Vlasta

2005

HMURA Kristijan

2021

DEREŽIĆ Nikola

2015

HOLJEVAC-LEPAN Dubravka

1978

DILJBANJ Dunja

1968

HORKIĆ Đuka

DOMOVIĆ Roman

2018

HORVAT Marija

1991

1995

DOMOVIĆ Zvonko

1995

HORVAT Marijan

1991

1985

2020

1995

1985 1962 1995

DRAGAŠEVIĆ Anka

1968

1970

HORVAT Mario

DRAGAŠEVIĆ Božidar

1962

1970

HORVATINOVIĆ Ivo HPDŽ Društvo

1968

1990

HPDŽ Alpinistički ods.

1975

DRAGŠIĆ Andrija

1991

1990

DUIĆ Đuro

1989

1978

1985

DUKŠI Marko

2017

2014

2019

1995 1992

HPDŽ List

1978

HPDŽ Sekcija gojzeki

ĐERI Milan

1995

HPDŽ Speleološki ods.

1995

HRILJAC Ema

1991

1978

1989

HUDEC Svjetlan

1989

1985

ERDELIĆ Dragutin

1991

FERBER Danko

2015

2020

FERENČAK Vera

1980

1985

FILIPIĆ Juraj

1985 1985

2014

HUSAR Roža HUSU Adolf (1993)

(2002)

1990

1978

ILIČIĆ Andrijana

FILIPOVIĆ Zvonko

2014

FIŠTREK Ivan

2017

2016

FON Viktor

1985

1978

1985

1990

JAMBRIŠKO Krunoslav

FRAJ Ivan

1990

1962

1967

JECH Zdenko

FRANČEŠKI Adolf

1989

1962

1968

1995

JELAČIĆ Branko

1985

FRANČEŠKI Vilma

1989

1968

1970

1995

2015

2020

JADRO Franjo

1991

1989

JALŽIĆ Branko

1989

1970

1975

JALŽIĆ Vedran 2014 1975

JELAČIĆ Marija

1980

1985

JELAČIĆ Mladen

1970

1980

FRANKIĆ Krešimir

1962

JELAČIĆ Ruža

1985

FRGIĆ Ema

1991

FRGIĆ Franjo

1978

FRKOVIĆ Branko

1995

FUDURIĆ Mijo

1970

GABRIĆ Davor

1980

JEŽIĆ Franjo

1995

GALIN Antonija

1978

JIRKAL Dalibor

2010

GALL Nada

1970

JOKOVIĆ Branka

2010

JERMAN Branka 1985

136

JERMAN Franjo

1985

1978

GANZA Miroslav

1969 1985

2005

1995

1962

1991

1985

FRANKIĆ Ivančica

GAŠPARAC Milivoj

1989

2010

1989

2010

1975

1970

FILIPOVIĆ Juraj

2017

1989

1974

1983

DVORŠČAK Stjepan ĐUKEZ Vjekoslav

HPS Plaketa

1970 1991

1968

CAREVIĆ Anita

HPS Brončani

GAZIBARA Zoran

BURIĆ Matilda

ČANADI Ivica

PSZ Plaketa

GAVRANČIĆ Zvonko 1995

BURIĆ Ivan

ČAČIĆ Matija

PSZ Srebrni

1995

1970 1989

1990

JERMAN Jasna

1970

JEŽIĆ Anđela

1995

JOZIĆ Božidar JOZIĆ Branko

1996

1975 1970

1975

2015

2020

2000

1970 1970

137

DRUŠTVENA PRIZNANJA

Prezime Ime

DRUŠTVENA PRIZNANJA

PSZ Srebrni

PSZ Plaketa

JURIĆ Vjenceslav

1985

1990

KADIĆ Miroslav

1990

JOŽINEC Franjo

HPS Brončani

HPS Srebrni

HPS Zlatni

HPS Plaketa

1962

1968

1995

KUHTA Mladen

1989

1985

1968

1970

(1993)

KUKEC Mira

2018

2019

1985

KADIĆ Nataša

1980

KAJFEŠ Ivan

1970

KAJFEŠ Vera

1970

KALAC Neven

1990

KECERIN Siniša

2017

KELNERIĆ August

1985

KEREP Josip

1991

1990

LADIŠIĆ Ferdo

LAPANJA Danilo

1985

2015

LEHPAMER Aleksandar 1990

1975

LESKOVŠEK Josip

1985

1983

2015

1970 2000

LISAC Antonija

1967

LISAC Hinko

LONČARIĆ Josip

KONČEVSKI Biserka

1980

1985

LOVREKOVIĆ Zvonko (st.)

1990

LOVREKOVIĆ Zvonko (ml.)

2015

1991 1989

1989 1979

1982

1962

1989

2000

KORDIĆ Vladimir

1962 1970

1962

1978

1985

1995

LUCIĆ Frane

1992

1995

2005

2010

LUKIĆ Ozren

1989

KORIČIĆ Marija

1990

1968

1985

LUTZ Ivan

1989

MAJERIĆ Franciska

1989

MAJERIĆ Nada

1989

MARCIĆ-SVILAR Dušanka

KOSIĆ Drago

1998

KOVAČEVIĆ Marija

1970 1991

1970

KOZINA Boris

1978

1985 1995

1978 1991

1978

1985

KOZINA Rozalija

1991

1985

1995

KRAL Ivan

1991

KRALJ Antun

1985

KRALJ Đurđa

1970

1991

2015

1978

1985

2010

2016

1975

KREŠIĆ Ćiril

1970

1995

1985

1990

1968

1970

1978

1970

1978

1985

2018

2014

2019

MARGITIĆ Bernard

1996

1985

1995

2000

2005

MARION Ivan

1989

1968

1970

1983

1985 1975

2010

1985

MARKAČ Andrija

1992

MARTEK Branko

2020

MARTINŠEK Petar

1998

1995

MARUKIĆ Jure

1998

1995

MATERLJAN Ivan 1975

1968

1975

MARJANAC Tihomir

1978

KRATOFIL Orsat

2019

MARJANAC Slavko

1989 1990

MATES Marica

1995 1991

2000

2010

1970

1995

KREŠIĆ Nedjeljka

1975

MATETIĆ Sava

KREŠIĆ Tea

1975

MATICA Stjepan

1991

1995

MATICA Terezija

1991

KRSNIK Nestor

1970

MATZ Karlo

1967

KRUNIĆ Milica

1985

MEGLA Kristina

1970

KRIŽANEC Stjepan

KRZNARIĆ Višnja

138

1998

2000

2015

2014

2019

1990

1970

MARJANAC Ljerka

KOZINA Josip

KRALJ-VRSALOVIĆ Božena

1989

1990

KOSTANJEVAC Mira

1968

1980

1996

1968

1975

1970

LUKEŽ Velimir

1978

2014

LOZEJ Anđelko

1985

1989

2021

1970

KORIČANČIĆ Zdenka

KORLAET Josip

1962

LÖWITH Marija

KOREN Frida

KORIČIĆ Petar

2020

LOZEJ Justina

2014

1990

1967 2017

LONČAR Vlado

KOPEČNY Tomislav

2005

1975

1985

KONTI Marija

1985

1968

2019

1989

1967

LINDIĆ Vladimir

2014

1991

1962

2020

1980

KONESTRA Dragan

1985

1978 1985

KOBOL Neva KONČEVSKI Ivanka

2015

1980

1968

LEŠKOVIĆ Zvonko

LISAC Rene 2017

2010

LIČINA Dragica

1970

KOBEŠČAK Ivan

1962

1970 2018 2017

2014

1978 1990

KLJAJO Mirko

1970

1989

LEPAN Boris LEPAN Dubravka

2010

2000

1995

1995 1962

KLASAN Krešimir

1990

HPS Plaketa

1985

2019

KIRALY Branko

HPS Zlatni

1968 1998 2005

KLAIĆ Stjepan

KMETIĆ Neven

1968

LAH Jasenka

1985

HPS Srebrni

LADENHAUZER Dragutin

LAKUŠ Vladimir

1980

HPS Brončani 1978

LEONHARD Anđelka

KIPČIĆ Tomislav

KLEMAR Sofija

PSZ Plaketa

LADENHAUZER Darinka 1974

1968

KAŠTELA Iva

PSZ Srebrni

KUHINEK Marija

KALIĆ Ivan KASUM Petar

Prezime Ime

MEGLU Ivan

1995

1968

139

DRUŠTVENA PRIZNANJA

Prezime Ime

DRUŠTVENA PRIZNANJA

PSZ Srebrni

MESARIĆ Milan

1992

MESARIĆ Vladimir

1990

PSZ Plaketa

MIHOLJ Stjepan MIKULIĆ Stipe

HPS Brončani

HPS Srebrni

HPS Zlatni

HPS Plaketa

1968

1970

1979

2000

1985 2020

MILAS Krešimir 2009

MIROSAVLJEVIĆ Štefica

1970

MOLNAR Alojzija

1970

MOLNAR Antun

1985

1990

MRZLJAK Žarko

1975

1980

1985

NAĐ Mijo

1978

1985 1968

1989

NOVAK Saša

1989

1983

1989

(1991)

2015

1980

1985

ODORČIĆ Franjo 1985

ORMANEC Krešimir

1985

1980 1990

1985

1990

1968

2017

(2010)

1989

1968

2014

PREDOVIĆ Branimir

1990

2010

1985

1990

1970

RAČKI Josip

1995

RATEŠIĆ Tomo

1995

1985

1970

SAKOMAN Josip

1990 1975

1970

SAKOMAN Milica

1989

SAKOMAN Saša

1989

SCHAUER Želimir

1989

SCHMIDT Darko

1985

1985 1970 1989

1978

SKENDEROVIĆ Vlado

2017 2005

PAVLIN Tomislav

2010

2015

2020

1968

PAVLIN Mislav

1989 1990

PAVLOVIĆ Nevenka

1985

1990

(1996)

1990

PETRAK Diana

2018

(2011)

1992

SMAIĆ Dražen

1989

SMOLEC Melita

1991

SMOLEC Robert

2021

1968

1970

1980

STANIČIĆ Anica

1968

STANIČIĆ Branko

PILJEK Marijan

1985

1990

1989

1995

1970

1978

PILJEK Stjepan PINTARIĆ Marija PLEŠE Ljiljana

1991

1980

POLAČEK Lilian

140

1985

STEGMAYER Žarko

1968

STOJAKOVIĆ Krešimir

1985 1970

1980

1985

1996

1978

1985

1989 2005

2010

2017

1962

1968

1989

1985

(1999)

1970

1989

2017

2014

1968

1985

2019

1985 1962

1968

1970 1985

ŠAFARIK Petar

1990

1985

ŠAFAR Jagoda ŠAFAR-GRUDEN Zorka

1978

2017

ŠAFAR Dragan 1995

1975

1962 2015

SUBOTIČANEC Franjo

1978

PODGAJSKI Franjo

2010

1975

STANIČIĆ Ljudevit STANKOVIĆ Mladen

1970

POBRIĆ Hamdija PODHRAŠKI Biserka

2010

1970

PINTARIĆ Slavko

2000 2016

1962

1996

1980

1970

SPITZER Miljenko

PETRIČEVIĆ Zora PILIPOVIĆ Gojko

1980

SOKOL Željka

PETRIČEVIĆ Mladen PETROVIĆ Neven

(1984)

1975

1962

SLAVO Željko

SMOLEC Slavko

1975

PERNEK Stjepan

(1979)

1968

SERTIĆ Jure

2019

2020

1970 1989

SCHMIDT Ružica

2014

2015

1975

1970

PAVLIČEVIĆ Dragutin

1970

OŽANIĆ Mira

PATAČKO Slavko

1975 1968

1992

1990

PALIĆ Josip

2021

1985

OSTOJIĆ Jadranko PALFI Ivan

2016

1962

POVRŽENIĆ Josip

RAVLIĆ Antun

1970 1968

SAJVERTH Josipa

2020

1970

OREŠKOVIĆ Marko

1970

SAJKO Zlatko

1968

NOVINC Darko

1970

RUBIL Ankica

2015 2016

1962

HPS Plaketa

REDENŠEK Vladimir

NOVAK Vladislav NOVAK Željko

POLGAR Ivan

PUHARIĆ Bruno

2019

NOVAK Tomislav

1970

PUŠKARIĆ Marija

1970 1968

NOVAK Ruđer

1995

1968

POSARIĆ Karlo

1980

NEFEROVIĆ Velimir

1985

POSARIĆ Ivica

1968

NEFEROVIĆ Paula

HPS Zlatni

1962

POMPER Božo

1967 1989

HPS Srebrni

1980

POSARIĆ Juraj

MRAVLJA August MRZIJAK Rudolf

1998

HPS Brončani

POLCHERT Vlado

POMPE Ruža

1970 1970

PSZ Plaketa

POMPE Viktor

MIROSAVLJEVIĆ Vladimir MIŠETIĆ Anđela

POLAČEK Zvonimir

PSZ Srebrni

POLGAR Marica

2014

MILČIĆ Radovan

Prezime Ime

1962

1968

2000

1962

ŠEGRC Veljko

1990

1968

ŠEPL Ivan

1989

1968

141

DRUŠTVENA PRIZNANJA

Posebna priznanja i nagrade Prezime Ime

PSZ Srebrni

PSZ Plaketa

ŠEPL Marija

HPS Brončani

2000

2010 1970

ŠVIGIR Josip

1990

TESLA Branko

1989

TIŠLJARIĆ Đuro

2010

1980 1980

TUĐEN Juraj

1990

TURČIN Zlatko

1968

TUTIŠ Stipe

1985 1970

2019

UHRL Tomislav

2000

1996

UROIĆ Milivoj

2005

2010

VADLJA Milan

2000

1998

VAROVIĆ Antun

2017

1962

VEDRIŠ Josip

1970

VILFAN Hinko

1967

1968

VILIČIĆ Ivan

1967

1970

VILIČIĆ Mara

1968

VILIĆ Matilda

1989

VOSTNER Ivan

1970

VOSTNER Viktorija

1970

VRANJEŠ Karolina

2007

VRBAN Milka

1970

VUJIĆ Nada

1970

VUKAŠINOVIĆ Ankica

1970

VUKAŠINOVIĆ Milivoj

1962

VUKOVIĆ Josip VUKOVIĆ Marko

2015 2020

VUKOVIĆ Mira

2018

WEIGAND Irena

2016

WEIGAND Petar

2016

2017

2014

2019

2020

WÜRTH Draga

1970

WÜRTH Hinko

1970

ZADRAVEC Blaž

1962

ZAGOREC Maja

1978

ZAIĆ Zlata

1990

ZAMAN Karlo

2010

ZIMERMAN Zvonko

1978 1985

1990

ZOBUNĐIJA Josip ZORIČIĆ Tomislav

1998

(1989)

(1997) 1968

ŽELINSKI Helena

1968 2000

2014

ŽIVKOVIĆ Smilja

1970

ŽMAVC Slavica

1995

ŽNIDARIĆ Ranko

1985

142

1978

2000

1962

ŽELINSKI Franjo ŽIVKOVIĆ Rade

1968

1980

1975

1990

Sekcija / odsjek Naziv priznanja

(2003)

2014

Dodjelitelj

Godina

HPS

1999.

HPDŽ

—

GN HPS-a: Najbolja akcija

Vladimir Božić Boltek

Orden Danice hrvatske s likom Franje Bučara

Predsjednik RH

1999.

GN HPS-a, Najbolji rad u planinarskoj udruzi

HPS

2003.

Počasni član HPS

HPS

2015.

HPDŽ

—

GN HPS-a: Najbolja web stranica

HPS

2006.

Prva hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Cho Oyu (sudjelovale članice HPDŽ-a Anita Carević i Karolina Vranješ)

GN HPS-a: Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2007.

Branko Jalžić i suradnici

GN HPS-a: Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2007.

HPDŽ

—

GN HPS-a: Najbolji upravljač planinarske kuće

HPS

2007.

HPDŽ

—

GN HPS-a: Najbolja planinarska udruga

HPS

2008.

Alan Čaplar

GO SDI

GN HPS-a: Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2008.

Bernard Margitić

SDI

GN HPS-a: Najbolji dužnosnik

HPS

2009.

Hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Everest 2009 (sudjelovale članice HPDŽ-a)

GN HPS-a: Najbolja akcija

HPS

2009.

Hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Everest 2009 (sudjelovale članice HPDŽ-a)

GN HPS-a: Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2009.

Zvonko Filipović

SDI

GN HPS-a: Najbolji društveni rad u planinarskoj udruzi

HPS

2010.

Speleološka ekspedicija Lukina jama (sudjelovali članovi HPDŽ-a)

GN HPS-a: Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2010.

Alan Čaplar

GO SDI

GN HPS-a: Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2010.

GN HPS-a: Najbolja planinarska kuća

HPS

2011.

HPDŽ

2015

VUKOVIĆ Mihaela

Dobitnik priznanja / nagrade

2015

2017

TRAVORIĆ Jelka

ZNIKA Franjo

HPS Plaketa

1970

ŠTRK Ankica

TOVRLOŽA Đorđe

HPS Zlatni

1970

ŠKUDAR Mato ŠPEHAR Anka

HPS Srebrni

—

Alan Čaplar

GO SDI

GN HPS-a: Posebno priznanje

HPS

2011.

Alan Čaplar

GO SDI

GN HPS-a: Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2012.

Vedran Jalžić i Petra Kovač-Konrad

GN HPS-a: Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2013.

Alan Čaplar

GO SDI

GN HPS-a: Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2013.

Sekcija Gojzeki

GN HPS-a: Najbolji rad s mladima

HPS

2014.

Alan Čaplar

GO SDI

GN HPS-a: Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2014.

Željko Brdal

GN HPS-a: Posebno priznanje

HPS

2014.

HPDŽ

SVP SDI

GN HPS-a: Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2015.

HPDŽ

—

GN HPS-a: Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2015.

HPDŽ

—

GN HPS-a: Najbolja akcija

HPS

2017.

Nikola Hanžek

GN HPS-a: Najveći planinarski uspjeh

HPS

2019.

Časopis Cipelcug

—

GN HPS-a: Najveći doprinos planinasrkoj publicistici

HPS

2019.

143

IMPRESUM Glavni i odgovorni urednik Damir Bajs Uredništvo: Damir Bajs Vladimir Božić Roman Domović Katica Gajčević Sonja Šućur Mihaela Vuković Vanjska suradnica Petra Gilja Lektura Marija Gašpar Relić Korektura Mihaela Vuković Layout Marija Korotaj Nakladnik Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar Zagreb Trnjanska 5b, Zagreb Email hpdzcipelcug@gmail.com hpd.zeljeznicar.zagreb@hps.hr fb: Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar Zagreb

ISSN 2584-7759 Fotografije na omotu: Naslovnica: Dolomiti, snimio Damir Bajs Stražnja strana: Ognjen u ferati Via della Vita (Mangart), snimila Ivona Bogović

Detalj s Biokova, snimio Ozren Kačić - Alesić

Naklada: 250 primjeraka