Cipelcug 2019 2. izdanje by Irena Weigand

PUT EKSPEDICIONIZMA Uspješno ispenjan vrh Ušba

SDI

OPŠ – Najbolja odluka u životu

GOJZEKI

20 godina planinarske skupine

ŽIVOTOPIS

Vladimir Mesarić – Dado

ISSN 2584-7759

Godina 2 | Broj 2 | 2019.

01 Pozdrav urednika

Pozdrav urednika

O2 Put ekspedicionizma 24 Sekcija društvenih izleta 54 Visokogorci

Poštovani planinari,

88 Gojzeki 100 Alpinisti 126 Speleolozi 148 Životopis 154 Lude marke 157 Zbor Tam gor 158 Dragojlin pohod 160 Popis društvenih priznanja, zahvalnica, pohvaljenih, posebnih priznanja sekcije društvenih izleta za 2018.

Tetnuldi, snimio Tin Cvitković

162 Izvješće o radu društva u 2018. godini 166 Akcije društva

SS Damir Bajs, urednik

prije nego vam predstavim 2. broj našeg i vašeg časopisa „Cipelcug“, treba se osvrnuti na prvi broj koji smo prošle godine predstavili planinarskoj javnosti. Moramo se pohvaliti da su sve kritike odreda bile pozitivne. Čak do toga da je jedan vrlo uvaženi novinar izjavio da je to najbolji časopis te tematike koji je ikad pročitao. Mi smo kao članovi redakcije malo skromniji. Zadovoljni smo što smo napravili časopis koji vam se sviđa, koji ćete rado uzeti u ruke i nakon što ga odložite vidjeti osmjeh na vašem licu. Upravo to nas obvezuje da nastavimo s jednako kvalitetnim radom. Pred vama je drugi broj, s nekoliko stranica više, ali to je zato što je Društvo u protekloj godini bilo iznimno aktivno. Ovaj broj je pregled našeg djelovanja protekle godine, a prvenstveno smatramo važnim sve aktivnosti oko akcije „Put ekspedicionizma“. Naši članovi su u okviru ovogodišnje akcije „Kavkaz 2018.“ posjetili povijesnu gruzijsku pokrajinu Gornji Svaneti (danas pokrajinu Mestia) i ispenjali nekoliko respektabilnih vrhova. Posebno smo ponosni što su na mjestu velike tragedije i pogibije četiri hrvatska planinara 1974. godine na planini Ušbi postavili spomen ploču. Članak koji je nadahnuto napisao Bernard Bregar, a fotografije snimili Rene Lisac, Tomislav Lopandić, Anja Piljek i Tin Cvitković vjerno će vam pokazati kako su se proveli u toj dalekoj zemlji. Ništa manje atraktivno nije bilo ni osvajanje najvišeg vrha Afrike, planine Kilimanjaro i 5895 m visokog vrha Uhuru peak. Čežnja za osvajanjem te planine autorice Višnje Krznarić koja je trajala godinama uslišena je na najbolji način. Višednevna avantura i borba s vrućinom, hladnoćom i manjkom kisika vjerno je opisana i uslikana te nam je približila ovaj dio Afrike koji je za većinu planinara nedostižan. Dvadeset dana planinarskog užitka u Nepalu približio nam je Tomislav Gračan. Kako sam autor piše Nepal je zemlja u kojoj se unutar dvjestotinjak kilometara zračne linije isprepliću divlje džungle, moćne rijeke i veličanstvena Himalaja. Osam od deset najviših vrhova svijeta nalazi se u Nepalu. Od „domaćih“ tema preporučujemo doživljaje na trci od Zavižana do Prpe, radost naših malih Gojzeka, posjet Ledenoj špilji, podzemlju otoka Brača, a napose doživljaje s naših škola, od opće do speleološke. Evo, prestajem pisati i prepuštam vas čitanju Cipelcuga, ne bu vam žao...

178 Plan izleta 2019. 01

Vrsni greben Ushbe, snimio Rene Lisac

PUT EKSPEDICIONIZMA

Ekspedicija Kavkaz 2018. PUT EKSPEDICIONIZMA Napisao: Bernard Bregar

rvatsko planinarsko društvo Željezničar jedno je od najstarijih i najvećih planinarskih društava u Hrvatskoj. Osnovano je 1950. godine i danas broji oko 800 članova. Povodom nadolazeće sedamdesete obljetnice osnutka 2020. godine, pokrenut je projekt pod nazivom Put ekspedicionizma. Put ekspedicionizma razvio se iz inicijative da se povodom obilježavanja obljetnice organizira zajednička ekspedicija na razini čitavog društva u području Himalaje. Pošto je Himalaja vrlo zahtijevan cilj, projekt je koncipiran tako da se postupno tijekom četiri godine manjim akcijama, vježbama i predekspedicijama podiže kompetentnost i spremnost naših najaktivnijih članova ne bi li se adekvatno pripremili za himalajski uspon. Uz to, jedna od namjera je i da u tome aktivno sudjeluju članovi tri najaktivnija i najeduciranija odsjeka društva - alpinistički, visokogorski i speleološki odsjek, uz potporu cjelokupnog planinarskog društva. Ukratko, Putu ekspedicionizma nije jedini cilj uspon u Himalaji, već da se i odsjeci međusobno zbliže, da ih se potakne na suradnju i podigne razina spreme članova ekspedicije koji će stečena znanja i iskustva dalje prenositi ostalim članovima društva, ali i šire.

Za vođu projekta odabran je Vladimir Mesarić-Dado, koji je ujedno i jedan od idejnih začetnika i inicijatora Puta ekspedicionizma. Odabir vođe nije bio težak zadatak budući da Dado daleko prednjači svojim iskustvom u visokim brdima i organizacijama ekspedicija te je svoj život posvetio planinama i izveo mnogo uspona na razne vrhove svijeta. Do sada je u sklopu projekta održano više pripremnih akcija i vježbi, od kojih posebno treba istaknuti uspone na području masiva Monte Rosa 2017. godine, gdje je sudjelovalo dvanaest članova društva, koji su tom prilikom izveli niz uspona na vrhove više od 4000 m. U srpnju 2018. godine, organizirana je zajednička pripremna akcija ekspedicije na predjelu masiva Mont Blanc, s kampom smještenim na području Col de Geant na 3350 m nadmorske visine. Članovi su također kontinuirano aktivni u hrvatskim stijenama i slovenskim Alpama.

SS Polazak kombi ekipe, snimio Rene Lisac

Kavkaz 2018. Ekspedicija Kavkaz 2018. postupno se pripremala od početka godine, od zajedničkih napora u rješavanju logističkih i ostalih organizacijskih priprema, do zajedničkih pripremnih akcija. Predviđeno trajanje ekspedicije bilo je od 14. kolovoza do 2. rujna 2018. godine. Prilikom odabira planinskog masiva za predekspediciju 2018., Kavkaz nam se nametnuo kao idealan izbor. Područje Svanetija koje smo odlučili pohoditi nudi mnogo vrhova različitog stupnja tehničke zahtjevnosti, od kojih neki dosežu i više od 5000 m nadmorske visine. Osim toga, u Gruziji nije potrebno plaćati dozvole za penjanje, cijene su niže nego kod nas, a sama je regija nakon kobne nesreće 1974. godine bila pomalo zapostavljena od strane hrvatskih alpinista. Upravo je taj nesretni događaj poslužio kao poticaj da se vratimo i na određeni način zaokružimo tu priču. Naime, 1974. godine na Kavkaz je krenula jugoslavenska ekspedicija sastavljena od petero Slovenaca, po dvoje penjača iz BIH i Srbije te šestero hrvatskih alpinista, a ekspediciju je i tad vodio Vladimir Mesarić. Tadašnja ekspedicija je, kao i naša, bila pripremnog karaktera za uspon južne stijene Aconcague sljedeće godine (1975.), povodom obilježavanja 100 godina planinarstva u Hrvatskoj. Nakon uspješnog zajedničkog uspona na Elbrus (5643 m), najviši vrh Europe, ekipa se podijelila u tri tima. Slovenski dio ekipe otišao je

WW Berni na vrhu Sjeverne Ušbe, snimio Tomislav Lopandić

na Pik Schurovski, četiri hrvatska alpinista - Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak - krenula su prema Ušbi, dok je ostatak ekipe otišao popeti vrh Ullu Tau. Četvorica hrvatskih alpinista odabrala su poprilično težak smjer uspona zvan Križ Ušbe. U noći s 23. na 24. srpnja došlo je do nenadanog pogoršanja vremena i naglog zatopljenja, što je dovelo da se dio ledenjačke gromade (seraka) odlomio iznad njihovog smjera i u ledenoj lavini usmrtio četvoricu hrvatskih alpinista. Tijela Ante Bedalova i Urse Vrdoljaka pronađena su odmah nakon nesreće kako beživotno vise na grebenu, dok je drugu dvojicu alpinista lavina odnijela sa sobom. Tek 2012. godine, 38 godina nakon nesreće, zbog topljenja ledenjaka i njegova kretanja niz planinu, ledenjak je izbacio tijelo Viktora Tabakovića te ga pronalazi češki alpinist. Ledenjak je također izbacio i dijelove opreme, koji su pripomogli u identifikaciji tijela. Sljedeće godine, na isti način, pronađeno je i tijelo Nenada Čulića. Ovaj nesretni događaj predstavlja najveću nesreću u povijesti hrvatskog alpinizma i od tada nije zabilježen niti jedan hrvatski pokušaj penjanja Ušbe. Ušbu smo odabrali kako iz simboličkih razloga, tako i radi same privlačnosti vrha. S jedne strane, sam izazov i ljepota vrha, koji se uzdiže poput tornja nad Svanetijem, bila je dostatna motivacija, ali pri odabiru odredišta odluku je zapečatila želja da zaokružimo priču o tragediji

PUT EKSPEDICIONIZMA

SS Mestia, snimio Rene Lisac

1974. te u čast i spomen poginulim alpinistima popnemo taj vrh. Ušba je tehnički najzahtjevniji vrh Kavkaza, poznat po nepredvidivom vremenu. Vrh je generacijama služio kao mjesto dokazivanja sovjetskih alpinista, tako da se za njega vezuju razne herojske i dramatične priče. Točno značenje imena Ušba ni sami stanovnici Svanetija ne znaju objasniti. Po nekim interpretacijama Ušba doslovno znači “cesta prema nigdje”, dok drugi raščlanjuju ime na ush, što znači grozna, i ba, planina. Ušba ima dva vrha, sjeverni sa svojih 4960 metara i južni koji doseže visinu od 4710 metara. Za naš plan uspona odabrali smo sjeverni vrh Ušbe, po smjeru sjeverno-istočnog grebena ocijenjenog ocjenom AD+/70°,M3 ili ruskom ocjenom 4a. Nakon odabira Ušbe iz visokogorske sekcije dolazi prijedlog da u ciljeve ekspedicije uvrstimo i vrh Tetnuldi.

SS Put do Gruzije, kombijem i avionom

Tetnuldi se nalazi nedaleko od Ušbe te doseže visinu od 4858 m. Tetnuldi je probudio našu znatiželju, jer ga još nitko iz Hrvatske nije pohodio, što je uvelo dodatnu čar istraživanja i avanture zbog manjka relevantnih informacija o pristupu i usponu. Uz ljepotu njegove očaravajuće čiste piramidalne forme, Tetnuldi smo odabrali i zato što je idealan vrh za aklimatizaciju, bez većih tehničkih poteškoća i s dovoljnom nadmorskom visinom da se uspješno aklimatiziramo za uspon na Ušbu. Za smjer uspona odabrali smo jugoistočni greben ruske ocjene 2b.

Put i dolazak u Mestiju Na put se većina članova zaputila u dva kombija, što je dodatno pripomoglo zajedništvu same ekspedicije, ali i transportu potrebne opreme. Nažalost, nekolicina članova nije mogla odvojiti toliko dana za put, tako da su se zaputili avioprijevozom u Gruziju i ondje se pridružili ostatku ekspedicije.

Na put kombijima se u ranim jutarnjim satima 14. kolovoza uputilo 12 članova ekspedicije, u sastavu: Vladimir Mesarić-Dado, Rene Lisac, Iva Džeba, Mirela Rakocija, Tin Cvitković, Milivoj Uroić, Tomislav Lopandić-Tomo, Nataša Petrin, Ivan Palfi, Gordan Bedenic-Beda, Anja Piljek i Bernard Bregar-Berni. Prvog dana vožnje uspijevamo doći preko Srbije do Dmitrovgrada u Bugarskoj. Drugi smo dan prošli najmanje puta, jer smo odlučili svratiti u turistički posjet Istanbulu. Oduševio nas je grad u kojem se spaja modernizam zapadne kulture i tradicija istoka. I dok su se neki članovi ekspedicije divili znamenitostima poput Aja Sofije (prototip džamije po čijem su primjeru izgrađene sve ostale džamije), drugi su članovi iskoristili to vrijeme za kupovinu, gastroturizam ili neuspješan pokušaj ulaska u džamiju zbog neprikladne odjeće. Tog dana noćimo u turskom gradu Duzsce, koji se nalazi oko 200 km istočno od Istanbula. Sljedećeg dana nastavljamo put, uzimajući samo jedan predah kako bismo se osvježili

kupanjem u Crnome moru. U noći stižemo u turski grad Trabzon, smješten na jugoistočnoj obali Crnog mora, gdje i noćimo. Naredni dan napokon stižemo do gruzijske granice. Gužve su velike te za prijelaz čekamo nekoliko sati. U Mestiju stižemo u noći 17. na 18. kolovoza, gdje nas dočekuje ostatak ekipe: Vesna Žarak, Nada Bilobrk, Dušan Bujinac-Duke, Goran Kelečić i Marko Škrbina, koji su dan ranije stigli avionom. Mestia je gradić smješten na zapadu Gruzije, u pokrajini Svaneti. Gradićem dominiraju očuvani obrambeni tornjevi iz 11. stoljeća. Nekoć se u Svanetiju uz svaku kuću gradio toranj kako bi se zaštitili obitelj i blago od osvajača i pljačkaša, a po nekim izvorima i od lavina. Veličina samog tornja predstavljala je imućnost pojedine obitelji, a u novije vrijeme djeca koju krasi želja da jednog dana postanu alpinisti koriste tornjeve za penjanje i igru. Mestia je usto i rodni grad Mikhaila Khergiania (1932.1969.), višestrukog prvaka alpinizma Sovjetskog Saveza

te jednog od ponajboljih alpinista tog vremena. Po njemu je nazvan vrh u području Turkestana, a 1978. su mu ruski astronomi ukazali posebnu čast nazvavši novopronađeni planet njegovim imenom. Sljedećeg dana dovršavamo posljednje pripreme prije nego krenemo prema vrhu Tetnuldi. Gledaju se vremenske prognoze, kupuju namirnice i skupljaju dodatne informacije o usponu. Morali smo svratiti i do gruzijske vojne baze smještene na rubu Mestije, kako bismo ishodili potrebne dozvole za pristup Ušbi. Ušba se, naime, nalazi na pograničnom području između Gruzije i Rusije, tako da tim područjem bez potrebnih dozvola nije dopušteno slobodno kretanje. Nada svojim vještim ženskim komunikacijskim moćima ubrzo pridobiva naklonost gruzijskih vojnika, tako da dozvole dobivamo bez ikakvih problema. Od tog trenutka pa sve do kraja ekspedicije, Nada preuzima vodeću ulogu u našem timu za odnose s javnošću.

PUT EKSPEDICIONIZMA

Tetnuldi

SS Tetnuldi, snimio Rene Lisac

Na Tetnuldi krećemo 19. kolovoza u jutarnjim satima. Iz Mestije krećemo kombijem prema selu Adishi. Cesta do Adishija je tek u izgradnji, tako da smo posljednje kilometre prešli poprilično lošim makadamskim putem, razrovanim povremenim planinskim bujicama. Adishi je malo seoce i zadnji tračak civilizacije prije Tetnuldija. Adishi također krase tornjevi, ali za razliku od Mestije, nema turističkih sadržaja ni asfaltiranih puteva, već blatne ceste vijugaju selom između kamenih tornjeva i kuća, pa svojim izgledom podsjeća na izvorno selo nekih davno minulih vremena. Dolaskom u Adishi uspijevamo ispregovarati iznajmljivanje konja za transport opreme i ruksaka do prvog kampa u podnožju planine. Neki članovi odlučuju jahati do kampa

SS Uspon i silazak s Tetnuldija, karta

dok drugi kreću pješke. Put nas vodi preko zelenih planinskih pašnjaka ispresijecanih ledenjačkim potocima, u daljini se bijele zasniježeni visoki vrhovi prema kojima upiremo poglede tražeći kad će nam se otvoriti pogled na Tetnuldi, naš cilj. Tijekom dana u nekoliko navrata vodiči konja pokušavaju si malo skratiti naporan dan govoreći nam kako konji ne mogu dalje, no razgovorom i negodovanjem uspijevamo ih nagovoriti da nastavimo put. Zbog nedostatka informacija nismo sigurni gdje se točno nalazi mjesto za prvi kamp. Nakon nekoliko ugušenih pokušaja pobuna, vodiči konja staju pred izrazitom strminom gdje put nastavlja dalje. Ovdje i nama postaje jasno da je daljnji put jednostavno prestrm za natovarene konje. Članovi ekspedicije uzimaju opremu te nastavljaju put dalje. Već nakon nekih pola sata hoda dolazimo na odgovarajuće mjesto za kamp, iako nismo posve sigurni je li je to kamp koji smo tražili gdje i ostale ekspedicije bivakiraju. Odlučujemo ovdje prenoćiti jer jednostavno boljeg i ugodnijeg mjesta nema na vidiku. Poči-

nje podizanje šatora i priprema večere, a dio ekipe odlazi u izvidnicu kako bi izvidio teren i pronašao put kojim je najbolje krenuti sutradan. Sljedećeg dana, 20. kolovoza, budimo se u ranim jutarnjim satima kako bi imali dovoljno vremena doći do kampa 2, koji je smješten na 3700 m nadmorske visine. Napuštajući kamp 1, ostavljamo za sobom zelene livade i pašnjake te prelazimo nadmorsku visinu vegetacije i ulazimo u kamenjar. Kamenjar ima za svakog ponešto, od kamenčića do gromada veličine hladnjaka i omanjih auta, ali kako bi bilo još zanimljivije, dobar se dio tih gromada okreće i izvrće pod nogama, neovisno o svojoj veličini, što putu daje jednu sasvim novu interaktivnu notu. Krećemo se sporo i pazimo na svaki korak, svi na leđima nose 25-26 kg opreme u pretovarenim ruksacima s kojima se teško kretati po takvom terenu. Sve što imamo nosimo sa sobom (Omnia mea mecum porto.), ne ostavljamo iza sebe postavljene kampove niti koristimo usluge nosača. U podnevnim satima dolazimo do međukampa zvanog Amareti Neast na 3400 m.

Dado, vođa ekspedicije, snimio Rene Lisac

PUT EKSPEDICIONIZMA

Ovdje uzimamo stanku radi odmora i kako bi se svi okupili. Put s ovog mjesta do kampa 2 postaje poprilično strm i na nekim dijelovima potrebno je malo penjati ili otpenjati koji detalj, ništa pretjerano teško, ali zbog velike kilaže koju nosimo na leđima, oprez je potreban. Dio ekipe u sastavu Dado, Milivoj i Duke odlučuje ovdje ostati bivakirati i logistički potpomagati ostatak ekipe. Nastavljamo put do kampa 2, od kojeg nas dijeli još nekoliko sati hoda i 300 m visinske razlike. Kamp 2 smješten je na početku ledenjaka Tetnuldija, s jedne strane pruža se pogled na doline i pašnjake, dok s druge krajolikom dominira vrh Tetnuldi. Vrh je piramidalnog oblika i s kampa 2 može se vidjeti gotovo pa čitav smjer uspona. Kamp 2 poprilično je ugodno i lijepo mjesto. Smješten je na platou na 3700 metara gdje započinje ledenjak, a krasi ga ledenjačko jezero koje i osigurava vodu za piće i ostale potrebe. Razmatramo ima li uopće smisla postavljati kamp 3, koji je na puno neugodnijem mjestu, smješten na platou ledenjaka na 4293 m, te udaljen svega nekih 2-3 sata hoda od kampa 2, ali po poprilično strmom i ispucanom dijelu ledenjaka. Na kraju u kampu 2 donosimo odluku da nećemo podizati kamp 3, nego ćemo sljedeći dan iskoristiti za aklimatizaciju do 4300 m te se spustiti natrag u kamp 2, kako bismo narednog dana adekvatno aklimatizirani pokušali doći do vrha. Sljedećeg dana, 21. kolovoza krećemo na aklimatizacijsku turu u ranim jutarnjim satima u sastavu Rene, Kele, Mirela, Iva, Tin, Nataša, Tomo, Vesna, Marko, Palfi, Nada i Berni. Između 9:30 i 10 h svi članovi ekipe stižu na 4350m visoko sedlo podno grebena koji vodi prema vrhu Tetnuldija. Tu mijenjamo sastav naveza, jer dio ekipe želi već danas pokušati doći do vrha zbog idealnih uvjeta. Ekipa u sastavu Rene Lisac, Tin Cvitković, Nada Bilobrk i Nataša Petrin nastavlja uspon na vrh, kojeg uspješno osvaja nekoliko minuta iza podneva bez ikakvih poteškoća. Ostatak ekipe kreće sa silaskom prema kampu 2 i prilikom silaska na kosini tvrdog leda od 50° nagiba, Ivi Džebi je dereza nesretno izokrenula nogu te je proklizala, a Goran Kelečić pravovremenom reakcijom zaustavlja klizanje naveze. Iva je, nažalost, uganula

PUT EKSPEDICIONIZMA

nogu, ali samostalno uz velike napore stiže u kamp 2. Taj dan u kamp pristižu i dva lokalna alpinista Gio i Shako s američkim klijentom. Nude nam pomoć u obliku helikopterskog spašavanja jer je put do doline težak i strm, i pitamo se je li uopće pametno da se Iva upusti u pokušaj spuštanja. Odlučujemo pričekati sljedeći dan da se gležanj ohladi kako bismo utvrdili ozbiljnost ozljede i hoće li Iva uopće moći stati na ozlijeđenu nogu. Drugi se dio ekipe sretno vraća u kamp 2 oko 17.30 h. Nakon čestitki i velikog oduševljenja jer je prvi cilj ekspedicije uspješno ostvaren, ostatak ekipe počinje s pripremama za sutrašnji uspon. Taj su nam se dan u kampu 2 pridružili Milivoj i Duke. Milivoj se pred kraj dana vratio natrag u kamp 1, dok je Duke odlučio ostati kako bi sljedeći dan pokušao s nama doći do vrha. Sljedećeg dana, 22. kolovoza, prema vrhu kreću četiri naveza: Kele, Mirela i Berni, Tomo i Vesna, Duke i Beda te Palfi i Marko. Put do vrha vodi preko ledenjaka, sam ledenjak nije prestrm osim na dva mjesta gdje se potrebno opreznije kretati. Jedan od detalja iz tog smjera je upravo ta nesretna kosina tvrdog leda na kojoj je Iva uganula nogu. Naveza Marko i Palfi odustaje od uspona i kreću sa spuštanjem prema kampu 2, a ostatak ekipe nastavlja dalje s usponom. Nakon ledenjaka dolazimo do grebena, na kojem treba nešto malo i penjati, ali po laganom kombiniranom terenu leda i stijene ocjene 2 s pokojim detaljem ocjene 3. Nakon stijenskog dijela grebena slijedi snježni eksponirani dio grebena koji se nastavlja do vrha. Greben nije teško savladiv, ali je potreban oprez, jer je na nekim dijelovima uzak, strm i teško je postaviti neko osiguranje. Na vrh svi sretno dolazimo oko 12 sati. Nakon kratkog odmora i slikanja krećemo natrag prema dolje. Oduševljenje je na nivou, popeli smo prvi cilj naše ekspedicije. U daljini možemo vidjeti kako se formira sve više oblaka, tako da žurimo prema dolje kako nas ne bi ulovilo nevrijeme. Povratak do kampa 2 trajao je 6 sati, gdje nas ekipa dočekuje s toplim čajem i obilnim obrokom. Dolaskom u kamp 2 doznajemo da je Ivu helikopter spustio natrag u Mestiju. Tijekom našeg uspona gruzijski su alpinisti samoinicijativno pozvali

SS Na vrhu Tetnuldija, snimio Rene Lisac helikopter što je poprilično iznenadilo ekipu koja je taj dan ostala u kampu. Helikopter se pojavio nenadano i u velikoj žurbi, bez gašenja motora i u valjda manje od dvije minute odveo nam Ivu s većinom njezinih stvari. Akcija spašavanja pomalo je nalikovala na otmicu - gruzijski alpinist koji iskače iz helikoptera i odvodi Ivu, dok druga dvojica ubacuju njezine stvari. Prije nego što je ekipa uopće postala svjesna situacije, Iva je već bila na putu za Mestiju. I dok je trajala sva ta strka, u pozadini događanja moglo se zamijetiti kako američki klijent prolazi kroz vlastitu dramu, trčeći po ledenjaku za šatorom kojeg je odnio snažan vjetar uzrokovan elisom helikoptera. Nakon dojave tog dana o uspješno izvršenom usponu, natrag prema selu Adishi uz pomoć konja i potom kombijem, prema Mestiji kreću Dado, Milivoj, Palfi i Marko. U Mestiju pristižu isti dan u večernjim satima 23. kolovoza ostatak ekipe kreće natrag prema Mestiji. Dva su nam gruzijska alpinista otkrila da postoji lakši i brži put do Mestije od puta kojim smo mi došli. Mi smo išli

starim putem, koji je duži i zahtjevniji, a koristio se prije izgradnje obližnje žičare za potrebe skijanja. Gruzijski alpinisti uputili su nas preko ledenjaka, nakon kojeg je potrebno spustiti se niz kuloar kako bi se dosegli travnjaci koji vode do žičare. Dio ekipe ušao je u krivi kuloar tako da su morali napraviti dva spusta po užetu do njegovog dna po poprilično krušljivoj stijeni, pri čemu je poletilo nekoliko kamenih gromada, ali na kraju je spust sretno završio. Drugi se dio ekipe uspio spustiti kroz pravi kuloar, koji je isto bio strm, ali savladiv hodanjem i bez opasnosti od padajućeg kamenja. Do žičare nam je trebalo još kojih cca 1.30-2 sati hoda, gdje su nas dočekali kombiji kako bi nas prevezli natrag do Mestije. Nakon povratka u Mestiju, tuširanja i raspakiravanja opreme odlučujemo proslaviti uspon zajedničkom večerom, a atmosferi su dodatno pridonijela i dva rođendana, Nadin i Bernijev, koje smo taj dan slavili. Slavlje se oteglo dugo u noć uz pjesmu i ples s našim novostečenim gruzijskim prijateljima.

WW Tetnuldi prvi kamp, snimio Rene Lisac

PUT EKSPEDICIONIZMA

U Mestiji ostajemo još sljedeća dva dana, kako bi se odmorili i adekvatno spremili za sljedeći uspon. Te dane koristimo za turističko razgledavanje Mestije, posjet muzeju, kupnju suvenira te degustiranje lokalnih delicija. Gruzijska hrana nas je oduševila, svatko je pronašao ponešto za sebe. Izbor jela je raznovrstan - od piletine, svinjetine, teletine, pa sve do bogatih gruzijskih salata koje predstavljaju obrok sam za sebe. Govoreći o tradicionalnim jelima u pokrajini Svaneti, potrebno je spomenuti tri glavne namirnice - sir, tjesteninu i krumpir za koji se žitelji Svanetija ponose da je jedan od najukusnijih u svijetu, najvjerojatnije zbog sastava tla u kojem se uzgaja. Nije čudo da ove tri namirnice dominiraju prehranom u tom podneblju, pošto je prosječna nadmorska visina pokrajine viša od 2000 m, pa sama klima SS Na ledenjaku Laile, snimila Anja Piljek SS Uspon na Lailu, karta

i ne nudi mnogo izbora. Hranu u Svanetiju može se opisati kao poprilično jednostavnu, ali jako ukusnu. Oduševljenima nas je ostavilo tradicionalno jelo ovih prostora imena khachapuri. Khachapuri je kruh sa sirom ispečen u tradicionalnoj šamotnoj peći, koji smo rado nosili sa sobom na uspone. Ono što gruzijskim jelima u pokrajini Svaneti daje bogatstvo okusa je mješavina začina Svaneti salt, koja uz sol sadrži sušeni češnjak, ljute papričice, papar, korijandar i katkad šafran. Ovaj začin bogat okusima najčešće koriste za mesna jela, makar i u nekim drugim jelima ne bi bio na odmet. Gruzija je poznata i po dobrim vinima koja nas nisu nimalo razočarala i koja su nas držala u dobroj atmosferi prilikom večernjih druženja. Nakon kvalitetno provedena dva dana u Mestiji i obavljenih priprema za sljedeće uspone, ekipa se podijelila u dva tima. Prvi tim odlučuje otići popeti obližnji vrh Laila (4009m), dok drugi tim kreće prema selu Mazeri, iz kojeg vodi put do Ušbe.

Laila 25. kolovoza ekipa u sastavu Anja, Beda, Marko i Palfi kreće prema vrhu Laila. Laila je sa svojih 4009 m najviši vrh svanetskog planinskog lanca, koji se proteže paralelno s velikim kavkaškim planinskim lancem. Sam vrh vidljiv je iz Mestije te iako u prvotnom planu nije planiran uspon na njega, svojom pojavom probudio je znatiželju kod dijela ekipe koja se odlučuje za taj pothvat. Put prema vrhu Laile započinje u selu Zkhumari, 40-ak kilometara udaljenom od Mestije, smještenom na visini od 1100 metara. U selu ekipa uspijeva dogovoriti transportne konje koji će im prebaciti stvari do prijevoja na 3100 m. Put do prijevoja vodi ih kroz borovu šumu i gustu vegetaciju koja s povećanjem nadmorske visine postupno prelazi u pašnjake. Po putu nailaze na mnoge izvore vode te razne pastirske kolibe, koje mogu u slučaju nužde poslužiti kao sklonište. Za 6 sati laganim tempom stižu do prijevoja smještenog na 3100 metara nadmorske visine. Na prijevoju ekipa pakira stvari u ruksake, jer konji

WW Beda na vrhu Laile, snimila Anja Piljek

PUT EKSPEDICIONIZMA

SS Odmor na putu prema Ušbi, snimio Tomislav Lopandić

ne mogu dalje. Kamp je smješten na 2700 m, tako da se za sljedeći dio puta moraju spustiti 400-tinjak metara. Put ih vodi kroz kuloar nakon kojeg se otvaraju pogledi na zasniježene vrhove i ledenjake. Ekipa u kamp pristiže u večernjim satima netom prije zalaska sunca. Sljedeći dan koriste za odmor i kako bi istražili pristup do ledenjaka i prikupili što je više moguće informacija o usponu od lokalnog vodiča na kojeg su naišli. Od kampa do vrha Laile nema staza ni markacija, nego se zbog dinamike ledenjaka put mijenja iz sezone u sezonu. Od vodiča također doznaju da Laila, osim “pravog” vrha na 4009 m, ima još dva vrha - sjeverni (3976 m) i južni (3994 m), koji uopće nisu ucrtani na karti. 27. kolovoza u 5 ujutro ekipa kreće na uspon. U zoru dolaze na rub ledenjaka gdje se navezuju na uže. Ledenjak je ispresijecan ledenjačkim pukotinama tako da stvara labirint kroz koji je potrebno pronaći put. Nakon prolaska labirinta ledenjačkih pukotina ekipa stiže na strmi dio ledenjaka koji ih vodi do grebena. Na grebenu se ekipa oduševljava pogledom koji se otvara na sve strane pokazujući im ljepotu Svanetija. Grebenom uspješno dolaze do vrha Laile na 4009 m nadmorske visine. Na vrh stižu prijepodne, tako da im ostaje dovoljno vremena za siguran silazak. Silazak im je protekao znatno brže i jednostavnije, budući da gledajući odozgo imaju bolji pregled terena te je lakše pronaći put kroz labirint ledenjačkih pukotina. U kamp pristižu oko 16 h. 28. kolovoza ekipa nastavlja svoj silazak s Laile koji započinje usponom do prijevoja na 3100 m. Na prijevoju ih dočekuju konji koji preuzimaju opremu i transportiraju natrag u selo Zkhumari. Iz sela nastavljaju put prema selu Mazeri, kako bi se pridružili ostatku ekspedicije.

Ušba Put nas vodi makadamima do sela Mazeri. To je planinsko selo okruženo zelenim pašnjacima, koje okružuju guste tamnozelene borove šume iznad kojih se uzdižu bijeli vrhovi prekrivenim snježnim pokrivačem. Mazeri se nalazi na 1600 m nadmorske visine u dolini rijeke Dolre. Selo budi osjećaj nekih prošlih vremena ove planinske zajednice. Ceste nisu asfaltirane, a kuće su stare i trošne, ali brižno održavane. Ono što možda ostavlja najveći utisak nekog prošlog vremena je tradicionalni starinski gruzijski namještaj. Masivni ormari, stolovi, klupe i stolice, bogato ukrašeni simboličkim ornamentima, sve izrađeno od punog drva. Dvorišta kuća krase razne voćke po kojima nerijetko možete zapaziti djecu u igri kako se veru. Ljudi iz sela su gostoljubivi, brižni i uslužni, žene satima pripremaju ukusna jela u pećima na drva, napravljena isključivo od namirnica iz kruga domaćinstva. Turizam u Svanetiju krenuo se razvijati upravo iz ovog sela, pošto je smješteno blizu prijevoja Becho, koji je najpogodniji u tom području za prijelaz iz Rusije u Gruziju, ali kako se ovdje razvoj pokrenuo tako je i stao, jer je primat preuzela Mestia, koja je okružena brojnim obroncima pogodnim za skijanje. Naravno, i određeni politički razlozi utjecali su na sam tijek događaja i razvoja pojedinih sela u Svanetiju.

SS Uspon na Ušbu, karta WW Ledenjak Ušbe, snimio Rene Lisac

PUT EKSPEDICIONIZMA

PUT EKSPEDICIONIZMA WW Penjanje ledenjakom Ušbe, snimio Rene Lisac

SS Plato Ušbe (4100 m), snimio Tomislav Lopandić

Dolina u kojoj je smješteno selo nije poznata samo po vrhovima koji se iznad nje uzdižu, nego i po raznim drugim prirodnim ljepotama. Krajolik presijecaju ledenjačke rijeke koje probijaju svoj put kroz guste borove šume Kavkaza, izvori pitke mineralne vode na zelenim pašnjacima, mnogi slapovi koji se obrušavaju niz litice, od kojih je najimpresivniji slap Shdugra , ujedno i najviši slap Gruzije. Odmah po dolasku u smještaj počinjemo s pripremama za polazak sljedeći dan. Pakira se oprema, brižno se bira što treba ponijeti, ipak je dug put pred nama, a konjima si možemo pomoći samo prvi dan i to nekih cca 3 sata hoda, jer dalje teren podno slapa Shdugra postaje prestrm za uspon konjima. Prilikom dogovora s lokalnim stanovnicima oko iznajmljivanja konja, doznajemo da konji u Mazeriju nisu privatno vlasništvo. Konji pripadaju selu i slobodno lutaju dolinom, a u slučaju potrebe stanovnici ih skupe i upregnu za posao koji je potrebno obaviti. Na kraju dana konje puštaju da se slobodno kreću ovim predivnim krajolikom.

Sljedećeg dana, 26. kolovoza, već navikli na rana buđenja, Tomo, Vesna, Kele, Rene, Tin, Nataša, Nada, Mirela i Berni kreću u ranim jutarnjim satima, dok Dado, Milivoj i Iva ostaju u selu. Čeka nas dugi dan jer moramo savladati 1200 m visinske razlike kako bi došli do našeg prvog kampa, mjesta gdje se ledenjak počinje strmo uzdizati prema Ušbi. Prvi dio puta nas vodi relativno ravnom utabanom stazom koja kroz borove šume prati rijeku Dolru. Nakon prijelaza preko mosta dolazimo do vojne kontrolne točke, gdje smo dužni pokazati papire koje smo prethodno ishodili u Mestiji. Gruzijski vojnici već navikli na turiste u ovom području su srdačni, te nemamo nikakvih problema s prolaskom. Nakon kontrolne točke put postaje strmiji i vodi nas izvan borovih šuma na izrazito krški teren. Pogled se otvara na Shdugru, najviši slap u Gruziji. Prizor ostavlja bez daha - ledenjačka rijeka obrušava se niz vertikalne stijene, a voda kako se raspršuje prilikom pada ostavlja za sobom trag duge koja dodatno pridonosi ljepoti prizora. Penjemo se okolnim strmim putem do vrha slapa gdje počinje ledenjak Ušbe. Ovo je početni dio ledenjaka koji se većinom otopio tako da hodamo po kamenju ispod kojeg se nalazi led, a u daljini se vidi Ušba, koja se poput utvrde uzdiže iz čitavog krajolika. Ubrzo zamjećujemo da na ledenjaku ima dosta stare alpinističke opreme - vunene veste, stara užad, lampe, a nalazimo i dereze stare barem 50 godina, izrađene rukom nekog majstora kovača. Na trenutke nas prolazi groza, jer nam je jasno da su tim istim mehanizmom pronađena tijela hrvatskih alpinista. Imamo poteškoća s nalaženjem bivka ili bar nekog drugog prikladnog mjesta da postavimo šatore. Ledenjačko je tlo izrazito neravno i s puno kamenih gromada koje su otpale s Ušbe i vrha Shkhelda, tako da je poprilično teška zadaća naći pogodan komad tla za postaviti tri šatora. Nakon dulje potrage nalazimo na dva pogodna mjesta na kojima je moguće podići šatore. Prvo je mjesto dovoljno široko za dva šatora, dok na drugom postavljamo treći šator - šatori su međusobno udaljeni oko 200 m. Sljedećeg dana krećemo na uspon prema platou Ušbe na 4100 m. Da bi se domogli platoa, moramo proći preko ledenjaka koji svake godine drastično mijenja svoj oblik, pa ni sami nismo sigurni što očekujemo, koliko će to biti zahtjevno i koliko će nam to vremena oduzeti. Krećemo u sastavu Rene, Kele, Tomo, Vesna, Nada, Nataša, Mirela, Tin i Berni. Ledenjak, koliko smo uspjeli iščitati iz dostupne literature, predstavlja najveću objektivnu opasnost prilikom penjanja ovog smjera. S južne strane ledenjaka nalazi se Ušba, a sa sjeverne strane uzdiže se vrh Shkhelda. Padajuće kamenje s oba vrha učestala je pojava na ledenjaku, tako da se radi sigurnosti najbolje držati što WW Detalj ledenjaka Ušbe, snimio Tomislav Lopandić

PUT EKSPEDICIONIZMA

PUT EKSPEDICIONIZMA WW Plato Ušbe, kamp dva, snimio Rene Lisac

više sredine ledenjaka. Ta zadaća pri prolasku ledenjaka nije nimalo lagana, jer slobodan put preko ledenjaka priječe mnoge pukotine i velike ledene gromade (seraci). Gromade i ledenjačke pukotine pretvaraju ledenjak u labirint kroz koji je potrebno tražiti put jer nekog standardnog puta nema. Zbog kompleksnosti ledenjaka ostatak ekipe odlučuje nas sačekati u postavljenom kampu, dok uspon nastavljaju dva penjačka naveza: Goran Kelečić i Tomislav Lopandić te Rene Lisac i Bernard Bregar. Neke naznake ovogodišnjeg puta kroz ledenjak ne uspijevamo pronaći, tako da se pokušavamo što bolje orijentirati u nadi da nam neće neka velika pukotina prepriječiti put. Prilikom uspona ledenjakom prolazimo mnoge pukotine i snježne mostove, a na nekim mjestima potrebno je penjati i otpenjavati u tvrdom ledu. Nismo očekivali ovoliko kompleksan ledenjak, tako da nam je trebalo nešto dulje vremena nego što smo prvotno planirali. Na plato stižemo oko 18 h, nakon 9 h traženja i savladavanja puta preko ledenjaka. Šator postavljamo na sredini platoa gdje nas dočekuje već napravljeni snježni zid od neke prethodne ekipe. Mjesto za šator smješteno je na samoj sredini platoa kako bi bili zaštićeni od padajućeg kamenja i lavina s obronaka

Ušbe. Pogled s platoa ostavlja bez daha - s jedne se strane uzdiže Ušba i njezin sjeverni vrh i vidljiva nam je većina smjera koji ćemo sljedeći dan proći. S druge strane u daljini vizurom dominira usamljeni vulkanski gigant Elbrus sa svojih 5642 metara visine, okružen okolnim vrhovima, između kojih prostor popunjava more oblaka. Nakon početnog oduševljenja ljepotom mjesta na kojem se nalazimo, krećemo s pripremama za sutrašnji uspon. Raspoređujemo opremu, obnavljamo zalihe vode topljenjem snijega, proučavamo smjer posljednji put i pokušavamo predvidjeti moguće probleme. Dolazak do Ušbinog platoa trajao je izrazito naporna dva dana, a prolazak kroz ledenjak posebno nas je iscrpio, i to ne samo fizički. Usto, navečer se vrijeme pogoršava, vjetar je ojačao i nanio mnogo oblaka, temperatura je znatno pala, tako da nismo znali što očekivati sljedeći dan i, iako nitko od nas to nije izgovorio, nismo znali hoćemo li uopće biti sposobni za uspon na vrh. Postoji priča kako je Tetnuldi žena dobrog srca koja uvijek dopušta pristup na svoj vrh, dok je Ušba strogi muškarac s kojim za istu milost treba mnogo razgovarati. Legli smo na spavanje, svatko na svoj način izgubljen u mislima, u vlastitom dijalogu s Ušbom.

TT Penjanje na Ušbu, snimio Rene Lisac

TT Rene i Berni na vrhu Sjeverne Ušbe, snimio Rene Lisac

PUT EKSPEDICIONIZMA

lovima strm i poprilično uzak. Snježne strehe prekrivaju većinu grebena, tako da je potrebno biti itekako oprezan kako ne bi odlomili tlo pod nogama i završili u podnožju Ušbe. Na nekim nam je dijelovima cepin znao probiti kroz strehu, otvarajući nam pogled kroz vertikalu na podnožje Ušbe. Nimalo lijep osjećaj koji nas smjesta prisili da se ipak spustimo nešto niže sa strehe. Na grebenu je također potrebno popeti jedan stijenski vertikalni skok od otprilike 10 m, na kojem je bilo moguće osigurati se na frendove. Zadnji detalj prije vrha je priječnica nagiba 60 stupnjeva u tvrdom ledu. Prilikom prolaska priječnice Tomo je izgubio oslonac na derezi. Isprva nije bio siguran je li dereza puknula ili samo iskočila iz gojzerice. Zadržao se na drugoj derezi i dva cepina te postavio ledni vijak kako bi se ukopčao i pogledao što se dogodilo s derezom. Ulovila nas je nelagoda kad smo pomislili da je dereza pukla, jer bi nas u tom slučaju čekao jako dug, opasan i težak put prema dolje. Spust takvim terenom u tim uvjetima bez jedne dereze bio bi pravi poduhvat vrijedan članka za sebe. Kad je Tomo ukopčao osiguranje, smjesta počinje tražiti uzrok gubljenja oslonca na derezi, te na opće oduševljenje obznanjuje da je dereza ispala s cipela. Ponovno namješta

derezu te krećemo dalje s usponom. Vidimo vrh i znamo da nema još puno, da smo glavne teškoće prošli i polako postajemo svjesni da ćemo uspjeti dosegnuti Sjeverni vrh Ušbe. Zadnje metre ne žurimo, penjemo polako i uživamo u osjećaju, vrh je tu pred nama. Sam vrh Ušbe poprilično je neugodno mjesto. Na vrhu nema zaravnanja nego samo istureni špic prekriven snježnom strehom. Toliko je malo prostora za sigurno kretanje da nema nikakve šanse da napravimo zajedničku fotografiju. Slikamo se zato svaka naveza odvojeno, što također predstavlja manevarski problem. Čestitamo si na vrhu, ali neko veliko oduševljenje izostaje, jer smo svjesni da nas očekuje vrlo kompliciran i naporan silazak, koji po informacijama kojima raspolažemo, traje dulje od samog uspona. Svima nam je jasno da se prije pravog oduševljenja treba sigurno spustiti i sljedeći dan ponovo pronaći siguran prolaz kroz ledenjački labirint. Tek kada siđemo s Ušbinog ledenjaka, moći ćemo se prepustiti svim pozitivnim emocijama, jer ipak smo tek na pola puta, a drugu polovicu moramo odraditi ponešto umorniji. Nakon kratke pauze za slikanje i upijanje trenutka počinjemo sa silaskom. Većinu grebena uspijevamo otpenjati.

TT Spomen-ploča i ekipa s Ušbe, snimio Rene Lisac SS Berni na vrhu Ušbe sa zastavom HPDŽ-a, snimio Rene Lisac

28. kolovoza budimo se u tri ujutro, oblaci su se razišli, vjetar je jenjao i mi smo se relativno dobro odmorili u tim kratkim satima sna. Ušba nam je ipak otvorila svoja vrata. Nismo htjeli kasnije kretati jer smo imali niz različitih informacija o trajanju uspona, vremena variraju od 6 pa sve do 12 sati samo da se dosegne vrh, a spust po većini dostupne literature traje dulje od uspona. Nismo mogli biti sigurni koliko će nama vremena trebati i na koje poteškoće ćemo naići, tako da smo morali biti spremni na sve moguće opcije. Ubrzano se opremamo i doručkujemo, olakšali smo si jutro jer smo većinu stvari spremili prethodne večeri. Tijekom noći vjetar se smirio i oblaci su se razišli pa dan, ili točnije noć, za sada izgleda savršen za uspon, bez oblaka i bez daška vjetra. Uspon započinjemo u 4 h. S Ušbinog platoa potrebno se prvo popeti na Ušba Pillow, dio Ušbe do kojeg vodi snježna kosina. Nakon kosine potrebno je prepriječiti greben do “bergschunda” (mjesto na kojem se ledenjak lomi), gdje počinje ledena padina od 60-70 stupnjeva. Na padini se potrebno osiguravati lednim vijcima (šraubama). Prilikom penjanja padine zatekla nas je zora, otkrivajući nam svu ljepotu mjesta na kojem penjemo, baš ono što nam je trebalo da ugrijemo promr-

zle prste od stiskanja cepina. Dolaskom zore javlja se i osjećaj eksponiranosti ovog mjesta, okruženi okolnim vrhovima između kojih se oblaci dinamično kreću, miješaju, nastaju i nestaju. Ovaj smo dio popeli u dvije dužine i tako stigli podno grebena, a za nastavak potrebno je popeti koju dužinu kombiniranog terena leda i stijene ocjene M3. Za taj dio smjera nismo bili sigurni kako će izgledati, jer u literaturi piše da može biti vrlo neugodan ako se nakupi tvrdog leda. Nas je greben dočekao u idealnim uvjetima, tek s pokojom flekom snijega i bez tvrdog leda, tako da nismo imali problema s prolaskom. Nakon grebena dolazimo do velike kosine imena Ušba Snow Board. Ušba Snow Board pravi je užitak penjati. Čitava kosina ima oko 300 m nagiba 30-45 stupnjeva, a uvjeti koje smo zatekli bili su idealni - zamrznuti snijeg koji prekriva tvrdi led, tako da su dereze i cepini držali bez ikakvih problema. Ovaj smo dio popeli paralelno, osiguravajući se na ledene vijke, odnosno šraube. Nakon tog dijela izlazimo na greben Ušbe. Greben koji vodi do vrha Ušbe poprilično je dug. Iako sam po sebi nije tehnički prezahtjevan, valja biti oprezan jer su mogućnosti za postavljanje osiguranja vrlo slabe ili nikakve. Prekriven je snijegom i ledom i na pojedinim je dije-

PUT EKSPEDICIONIZMA

bila samo natučena, što Reneu nije bila prepreka da se samostalno nastavi spuštati. Laganim hodom ostavljamo ledenjak iza sebe i približavamo s vojnoj kontrolnoj točki. Radujemo se konjima, jer svi želimo odmoriti već jako umorne noge. Jedinu stanku uzimamo kod velike gromade gdje su Dado i Milivoj u međuvremenu postavili spomen ploču alpinistima nastradalima u nesreći 1974. godine. Do konja stižemo oko 19 h. Vojnici i konjušari tovare našu opremu na konje, dok svaki od nas dobiva svog konja za jahanje do sela. Jedino je Rene imao neko prethodno jahačko iskustvo dok smo mi ostali morali naučiti na licu mjesta kako ih “voziti“. Ispostavilo se da su konji poprilično ujahani i da znaju što rade, tako da je povratak do Mazerija prošao glatko. Ostatak ekipe u Mazeriju pobrinuo se za doček i obilnu večeru. Napokon svi na okupu sa svim ispunjenim ekspedicijskim ciljevima. Večera prolazi u jako veseloj atmosferi ispunjenoj pričama, dogodovštinama, finim vinom i domaćom kuhinjom.

Zaključak Na ekspediciji Kavkaz 2018. sudjelovalo je 17 članova Hrvatskog planinarskog društva Željezničar. Tijekom ekspedicije u gruzijskoj pokrajini gornjeg Svanetija ispenjana su po prvi put od hrvatskih planinara tri vrha. Vrh Tetnuldi, sa svojih 4858 m, na koji je uspjelo doći 11 članova ekspedicije, vrh Laila visine 4009 m, na kojem su bila četiri člana ekspedicije i Sjeverni vrh Ušbe visine 4690 m na koji su se popela četiri člana ekspedicije. Ovom ekspedicijom otvara se jedno sasvim novo područje hrvatskog alpinizma, koje nudi mnoštvo mogućnosti, kako za alpinističke ciljeve, tako i za visokogorske ciljeve. Područje obiluje vrhovima različitih teškoća i tehničke složenosti, ali i mnogobrojne mogućnosti za skijanje na stazama i izvan njih. Također, došlo je do međusobnog povezivanja i suradnje među odsjecima HPD Željezničar, koja će se nastaviti i u daljnjim akcijama. Put ekspedicionizma nastavlja se dalje, tako da već počinju pripreme nove ekspedicije u 2019. godini.

SS Opuštanje pri povratku nakon uspješnih uspona, snimio Rene Lisac Na mjestima gdje greben postaje prestrm za otpenjavanje, absailamo koristeći tehniku Abalakov za izradu sidrišta, nazvanu po Vitalyu Abalakovu (1906.-1986.), poznatom sovjetskom alpinistu. Abalakov je sidrište koje se izrađuje u ledu uz pomoć lednog vijka. U tvrdom i kompaktnom ledu lednim se vijkom buše dvije rupe, koje se pod kutem od 90 stupnjeva spajaju ispod površine leda. U napravljenu rupu provlači se uže te se absaila na oba kraka užeta. Nakon absaila uže jednostavno povlačenjem izvlačimo iz rupe te nastavljamo dalje. Rene se ovdje pokazao kao pravi stroj za izradu abalakova, neumorno bušeći ni sam ne znam koliko puta naša sidrišta za absail. Većinu smo smjera morali absailati, pritom pazeći na padajuće kamenje, ali i na vlastito uže koje s vremena na vrijeme voli iznad nas odlomiti pokoji komad stijene ili leda. U jednom je trenutku Tomo u šali rekao ako će ikad napisati pjesmu o usponu na Ušbu nazvat će je “Sto abalakova”, jer nitko od nas nije više znao koliko ih je Rene tijekom silaska izbušio. Spuštali smo se oprezno, ali bez stajanja. Prilikom silaska vrijeme se krenulo pogoršavati, vjetar se pojačao i počeo nanositi oblake, a temperatura je pala, tako da smo ubrzo svi bili u svoj odjeći koju smo ponijeli sa sobom. Na Ušbin plato uspijevamo stići oko 19.30, umorni

ali sretni pri pogledu na šator ispred nas i popeti vrh iza nas. Sutra nas također očekuje jako dug i naporan dan. Plan nam je u jednom danu sići skroz do sela Mazeri, jer već sljedeći dan krećemo na put prema kući. Putem satelitske komunikacije javljamo ekipi sretne vijesti i uspijevamo dogovoriti da nas sutradan na gruzijskoj vojnoj kontrolnoj točki dočekaju konji, kako bi si bar malo olakšali taj zadnji dio puta gdje ćemo biti najumorniji. Sljedećeg dana krećemo prema dolje rano u zoru. Nitko baš nije pričljiv ni oduševljen, jer znamo da ponovno moramo pronaći put kroz labirint leda. Ono što nam je prekasno palo na pamet jest da smo trebali prilikom prvog prolaska ledenjakom snimiti GPS-om track pa bismo sad imali znatno manje problema. Kao što smo i očekivali, pronalazak puta za povratak nije jednostavan. Opet je bilo potrebno penjati i otpenjavati, proći određeni broj snježnih mostova, od kojih su neki u najmanju ruku upitne kvalitete. Nakon sedam sati traženja i probijanja puta, uspijevamo izaći iz labirinta ledenjaka i taman kad smo pomislili da smo napokon na sigurnom, s ledenjaka obruši kamen veličine nogometne lopte i udari Renea u nogu. Zvuk udarca bio je užasan, ali na sreću ništa nije puklo, već je noga

Ušba, snimio Tin Cvitković

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Snimila: Anetta Waniczek

Sekcija društvenih izleta

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Najbolja odluka OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA 2018. Napisala i snimila: Lara Sobol

rva stvar koju ću vam reći je ova: upisivanje i pohađanje Opće planinarske škole Željezničar je jedna od najboljih stvari (ako ne i najbolja stvar) koju sam napravila u prošloj godini. Možda čak ulazi u kategoriju najboljih odluka u zadnjih 27 godina. Sigurna sam da većina vas koja će čitati ovaj osvrt zna o čemu pričam jer ste i sami prošli školu pa dijelite sa mnom oduševljenje i sjaj u očima kad krene priča o prvim izletima i koracima u planinu. Ono što sam brzo saznala u školici (za potrebe ovog teksta, OPŠ se pretvara u školicu ) – svatko ima svoj razlog upisivanja i nijedan nije manje vrijedan. Moj osobni je bio vrlo jednostavan – upoznati ljude koji žele planinariti i usput naučiti nešto novo, za početak – kako se ne izgubiti u šumi/na planini.

I tako je početkom ožujka 2018. krenula avantura upoznavanja s planinom, u teoriji i praksi. Svaki ponedjeljak imali smo priliku slušati predavanja različitih tema, od povijesti planinarstva, upoznavanja s planinarskom opremom, preko prve pomoći i osnova spašavanja pa sve do osnova speleologije i visokogorskog planinarenja. Čak smo imali i udžbenik! Iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put bila toliko uzbuđena zbog jednog školskog udžbenika… Malo po malo savladavali smo teorijsko gradivo, no najzanimljiviji dio se ipak odvijao vikendima. Školica je trajala 2,5 mjeseca što je značilo samo da su mi vikendi u tih 2,5 mjeseca bili rezervirani. Nema izlazaka u petak jer kako ćeš se pobogu dizati sljedeći dan u 5 ujutro

SS Svitanje na vrhu Risnjaku i onda cijeli dan hodati/penjati, a nema izlazaka ni u subotu jer nakon cijelog dana hodanja/penjanja samo želiš zagrliti jastuk i reći mu koliko ga voliš. Ako i to uspiješ. I tako su se prioriteti u tih nekoliko vikenda promijenili. Odlazak na planinarenje je postao prioritet, a sve ostalo je moglo čekati. Naši vodiči, Mladen, Ivana i Iva, osmislili su 8 izleta za nas školarce. Gledajući program i opise izleta nisam mogla sakriti sreću jer nogom nisam kročila van Medvednice, a čekali su nas izleti po Samoborskom gorju, Kleku, Risnjaku, Krku, Lošinju, Kalniku i šećer na kraju – Velebitu. Svaki izlet je bio poseban i nikad nisi znao što te čeka. Osim Mladenovih lekcija iz čvorologije, svaka planina davala je svoju vlastitu lekciju. Tako zapamtiš da štapovi nisu tu za ukras jer bez njih bi preskakanje potoka i hodanje po skliskom kamenu na Samoborskom gorju bila nemoguća misija. Također, shvatiš da bez kreme za sunčanje nakon dva izleta po hrvatskim otocima i u ožujku možeš izgledati kao crveni rak, a i da su čepići za uši i maska za spavanje tvoji najbolji prijatelji u planinarskom domu. I nikoga nije briga ako smrdiš nakon cijelog dana jer svi smo u tome zajedno. Osim tih „malih“ stvari, shvatiš da su ljudi s kojima svaki vikend planinariš i dijeliš umor, sreću, čvarke, špek i domaće kolače, neki od najboljih ljudi koje si imao prilike upoznati. Veseliš se njihovim uspjesima, pobjeđivanju strahova od visina iz izleta u izlet, nazdravljaš s njima svaki ispenjani vrh i jedva čekaš sljedeći vikend da sve to ponoviš ispočetka. Kao što to inače biva sa završetkom školovanja, nakon školice svatko je otišao nekim svojim putem. Dio školaraca

SS Lara Sobol na Risnjaku

je prešao u visokogorce, dio se okrenuo alpinizmu i penjanju…još čekamo da netko dovoljno hrabar prijeđe u speleologe. Kako god okrenuli, svatko od nas je pronašao nešto što voli te prostor i ljude s kojima to može dijeliti. Opća planinarska škola je škola u svakom smislu te riječi. Prva stepenica za nešto više (ili niže – speleolozi javite se!). Kao što sam napisala na početku teksta, jedna od najboljih odluka 2018. godine, godine koja će na moju radost biti obilježena divnim ljudima na još divnijim planinama. Svim budućim školarcima mogu reći samo jednu stvar – uživajte u svakom koraku (i mislite na pivu koja vas čeka na vrhu planine)!

SS Na putu prema Kleku

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Berni je ponovo bio s nama POHOD BERNIJEVIM STOPAMA Napisao i snimio: Damir Bajs

jećanje na Bernija (Bernarda Margitića) ove godine smo obilježili izletom na Srednji Velebit. Pun autobus planinara iz više planinarskih društava stigao je na Dabarsku kosu. Pripremajući se za planinarenje, uživali smo u pogledima na obližnji kuk Ćeline iznad Ravnog Dabra te na more i otoke koji su bili u sumaglici tog svibanjskog jutra.

Vidik s Premužićeve staze

Vodiči, Ronald Schreiner i ja poveli smo našu mnogobrojnu grupu Premužićevom stazom prema sjeverozapadu. Prvo nam se s lijeve strane ukazao kameniti vrh Vilinac, da bi nakon skoro sat vremena skrenuli put vrha Visibaba strmom stazom. Bilo je potrebno spretnosti i malo pomoći ruku kako bismo savladali stazu i uspon od 250 metara. Vidici su s visinom postajali sve ljepši i dalji. Na vrhu uz kraći odmor pogledi su nam dosezali do našeg cilja, Budakovog vrha i u povratku do Bačić kuka. Krenuvši dalje uz stazu su nam se ukazivali pomalo bizarni oblici kamenih stijena koji su prkosili prirodnoj ravnoteži. Ubrzo prolazimo pokraj napuštene i urušene zgrade koja je nekad služila kao odmaralište i škola za djecu poslije Drugog svjetskog rata. Pokraj staze posvuda je cvalo planinsko cvijeće različitih boja i mirisa. Prirodni botanički vrt. Pravi melem za gradskog čovjeka naviklog na sivilo asfalta i betona. Napredovali smo uskom stazom

WW Bizarni oblici kamena

sve do podnožja omanje kamenite glavice ispod koje je bio prirodni sipar. Tu nas je čekalo iznenađenje. Rijetka prilika pogledati i uživati u najrjeđem cvijetu hrvatske flore, velebitskoj degeniji (Degenia Velebitica). U sivilu kamena jasno su se isticali mali žuti cvjetovi koje nosimo i u svojim džepovima, na kovanici od 50 lipa. Fotoaparati su snimali ovaj rijedak prizor, a svi smo pazili kud hodamo kako ne bi pogazili ovo velebitsko bogatstvo. Ovaj susret bi trajao puno dulje da nismo trebali krenuti dalje put Budakovog vrha. Tri sata od polaska stižemo u podnožje velikog, zaobljenog travnatog grebena. Kraći uspon koji pomalo podsjeća na naš Oštrc i stižemo na hrbat te nam se otkrivaju pogledi na sve strane svijeta. Ubrzo smo na vrhu. Vidljivost sve bolja i dalja. Slijedio je odmor za dušu i tijelo uz razmjenu iskustava s ranijih uspona u tom kraju. Obrok iz ruksaka uz poneku tekuću hranu je brzo prošao. Narav-

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Kuk Čelina iznad Ravnog dabra, srednji Velebit, 20. 5. 2018.

no, nismo zaboravili i staviti koji žig u naše planinarske dnevnike i slikati se u svim mogućim pozama i kombinacijama. Pa nešto mora ostati zabilježeno za duge zimske večeri i evociranje lijepih uspomena. Da ne ostanemo tu na ovom vrhu do noći, pobrinuli smo se mi vodiči i diskretno povikali: „Pokret za 2 minute.“ Mnoge je to vratilo u stvarnost. Valja poći, u povratku nas čeka i uspon na Bačić kuk koji neće svima biti „laganica“.

SS Velebitska degenija u cvatu

Sat vremena hoda i stigosmo do odvojka za Bačić kuk. Većina se odlučila na uspon, ali bilo je i onih koji su se umorili, te nastavili put Dabarske kose. Od križanja, staza je strma i ne previše vidljiva, ali dobro markirana. Do podnožja vršne stijene trebali smo pola sata, a nakon toga slijedio je uspon po stijenama na vrh. S oprezom smo jedan po jedan stizali na uski i stjenoviti vrh s kojeg je lijep pogled na Dabarske kukove. Malo smo guštali i spustili se jednako oprezno do stijene na kojoj je metalna kutija s bogatim „ulovom“ žigova. Kako nismo poštari „administraciju“ smo skratili kako bi svi stigli utisnuti svoju uspomenu na papir, jer smo uspomenu u svoje sjećanje „utiskivali“ cijeli dan. Vraćajući se pomalo usporenim korakom razmijenili smo misli vezane uz čovjeka koji je tako puno značio svima nama. Manje opterećeni tugom zbog proteka vremena, mo-

gli smo se prisjetiti i veselih trenutaka provedenih s Bernijem. Svi smo imali osjećaj da je opet s nama, očekujući ga iz stijene na stazi, iza stabla uz put. Nedostaje nam njegovo bogato planinarsko iskustvo i njegova staloženost. Kod porušene zgrade škole, skrenuli smo kraticom prema Premužićevoj stazi koja nam s desne strane dolazi iz Skorpovca. Tada nam se vrijeme počelo kvariti i morali smo ubrzati kako bi suhi stigli do našeg busa. Pojačao je i vjetar, ali na te „čari“ Velebita mi smo već navikli. Srećom svi smo na vrijeme stigli i par kapi kiše samo nam je dobro došlo da nas malo ohladi. U povratku u Baškim Oštarijama posjetili smo iskusnog Velebitskog vuka, Vladu Prpića – Prpu koji nas je lijepo ugostio. Tako je završio drugi izlet Bernijevim stazama uz obećanje da ćemo se svi naći i dogodine, sada znamo i gdje, na stazi oko i na samoj Begunjščici.

Dio planinara na vrhu Budakovog brda

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

»Kad bi svi ljudi

na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...«

JEDAN VRLO POSEBAN IZLET U »SAMOBORJE« (Preuzeto iz Hrvatskog planinara) Napisala: Ivana Radić

proljeće 2018. upravo je bila započela opća planinarska škola u mojem društvu. Vrijeme u kontinentalnom dijelu zemlje nije bilo obećavajuće pa smo za odredište jednog od izleta planinarske škole odabrali otok Cres. Bila sam na mjestu zadnjeg vodiča, prebrojala školarce i krenula polako za skupinom koja je gazila svoje prve planinarske korake. Tada se na kraju kolone pojavila Viktorija i započele smo razgovor o volontiranju. Čula je da naše planinarsko društvo jednom godišnje organizira akciju pomoći najranjivijim skupinama društva. Bilo je uskrsno vrijeme i netom smo završili humanitarnu akciju »Uskrs na dar!«, kojom smo poduprli rad humanitarne udruge Facebook humanitarci Zagreb. Razmjenjivale smo Viktorija i ja volonterska iskustva te zaključile da ne možemo promijeniti svijet, ali možemo u dijelu populacije napraviti neki iskorak i osigurati nekome dan iz snova. Zapravo je tako malo potrebno! Baš kad smo došle do tog zaključka, Viktorija me pitala možemo li organizirati izlet za djecu iz Kuće sv. Terezije od Malog Isusa za nezbrinutu djecu i djecu tražitelja azila u Hrvatskoj, koji su smješteni u hotelu Porin u Zagrebu. Priznajem, ideja mi se jako svidjela. Plemenita je, lijepa i k tome dolazi iz redova naših friških školaraca! Nisam nimalo dvojila trebamo li se angažirati i poduzeti takav izlet. Znala

sam da će ga predsjednik društva odobriti kao i da će vodiči Višnja Krznarić i Mladen Stanković pristati da zajedno odradimo jedan lijep vodički zadatak. Jedini stvaran problem bio je utvrditi datum jer je plan društvenih izleta bio izrađen mnogo prije nego što se rodila ta ideja. Ali i to smo riješili, i dogovor je pao: 10. lipnja ići ćemo na Japetić u Samoborskom gorju. Cilj smo odabrali vođeni mišlju da će se djeci svidjeti piramida i da će uživati u igri ispred planinarskog doma Žitnica, gdje smo organizirali i zajednički ručak. Ni to nije bilo upitno jer je pohana piletina međunarodno priznata delicija za djecu osnovnoškolskog uzrasta. Viktorija nam je javila da su sva djeca uzbuđena i da jedva čekaju, te da djeca iz obitelji tražitelja azila znaju hrvatski. To nam je bitno olakšalo zadatak jer smo se zabrinuli kako stvoriti homogenu skupinu od djece koja nikad prije nisu planinarila.

SS Mladen se obraća veseloj skupini, nepoznati autor WW Na stazi prema Japetiću, snimio Marko Lacković

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Izlet je i prije samog početka bio težak. U emotivnom pogledu. Znali smo da vodimo djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i djecu koja su prošla strahote rata. Baš smo zato bili još odlučniji da im priuštimo dan za pamćenje. Napokon je došao i taj dan. Našli smo se na dogovorenome mjestu u 9:30. Djeca iz dječjeg doma »Vuk Vrhovac« došla su u pratnji časnih sestara, a ona iz Porina u pratnji volontera Mreže mladih. Bilo je ukupno sedamnaestero djece. Još dok smo se okupljali, djeca su već imala mnogo pitanja. Zanimalo ih je je li Japetić stvarno visok 3000 metara kao što im je rekla časna sestra, koliko ćemo dugo hodati, hoće li biti teško, kako se mi zovemo, dokle smo se najviše popeli... Pitanja su samo pljuštala, no nismo ni mi došli nespremni! Pridružilo nam se nekoliko članova društva pa su sva pitanja dobila odgovore. A onda se parkirao još jedan automobil, iz kojeg je izišla tamnoputa djevojčica krupnih, smeđih očiju, duge, smeđe, kovrčave kose, i samouvjereno rekla: »Ja pričam hrvatski«. Bila je iz Sirije. Svi smo bili na broju i naša je karavana kombija i automobila mogla krenuti prema Šoićevoj kući, odakle ćemo poći prema Japetiću. Mladen se obratio veseloj skupini, opisao stazu, rekao kako se moramo ponašati, predstavio vodiče i mogli smo krenuti. Putem im je objašnjavao što znače planinarske oznake i više puta ponovio da se krug na drvetu zove »planinarska marka«. Međutim, kad bi ih pitao kao se krug zove, spremno bi odgovorili »planinarski semafor«. Na svu sreću, hodali su bez teškoća, iako je na »semaforu« uvijek crveno. Kad smo došli do prve dulje strmine, mala L. je sjela, rekla da je noge jaaaako bole i da ona dalje neće ići. Tada smo još bili na asfaltiranom dijelu puta. Nagovorili smo je da nastavi jer nas čeka još mnogo zanimljivih stvari. Već prvih stotinjak metara puta nismo imali nijednu slobodnu ruku; djeca su željela da ih držimo za ruku. Kad bismo na trenutak nekom djetetu pustili ruku, dotrčalo bi drugo. Toliko su željni pažnje! Nastavili smo hodnju i pričali samo vesele priče jer se sve drugo činilo suvišnim. U nekom je trenutku opet mala L. rekla da više ne može. Bilo joj je teško. L. je djevojčica od šest godina i razumljivo da joj baš nije jasno zašto ne smije odjednom popiti cijeli sok ili zašto cijelo vrijeme hodamo uzbrdo. Ispucala sam sve odgovore na njeno »A zašto?« i onda se sjetim da imam tamne čokolade u ruksaku. To je bio as u rukavu ili, u ovom slučaju – ruksaku! Pozvala sam je nasamo i objasnila da ću joj dati supermoć, ali da ne smije nikome reći. To je

SS Volonteri i članovi HPD-a Željezničar

naša tajna. Dala sam joj kockicu čokolade i rekla da je što dulje cucla jer će tako supermoć dulje trajati. Nisu prošle ni dvije minute i supermoć je počela djelovati. Rekla je da je više ništa ne boli i otrčala do Mladena. Nije uspjela sačuvati tajnu, već je odlučila svoju supermoć prenijeti i na Mladena. A potom i na cijelu skupinu. Počeli smo vaditi kojekakve zdrave čokoladice, pločice, grožđani šećer i dijeliti supermoći. Anita je vodila jednog dječaka koji se osjećao nesigurnim na stazi i cijelo ju je vrijeme držao za ruku. Kad je dobio supermoć, više mu nije trebala njena pomoć, već je dalje išao samostalno. Kao strijela pogodilo me pitanje koje je postavio Aniti. Hoće li mu ta supermoć ostati za cijeli život!? Kad bi barem jedna čokoladica mogla ublažiti sve ono kroz što je taj mali čovjek morao proći! Viktoriji je djevojčica rekla da je najtoplija osoba koju je srela. Takvih je trenutaka na izletu bilo bezbroj. Bilo je i edukativnih razgovora: Lejla je pitala jednu djevojčicu je li ikada vidjela ovako lijepu šumu. I dobila odgovor da u Siriji postoji džungla. I Višnja na kraju kolone imala je male, ali uporne sugovornike. Marko je postao nosač ruksaka. Pripovijedali su nam i o svojim planovima za budućnost pa smo tako saznali da jedan dječak želi biti kuhar i da planira upisati ugostiteljsku školu. Kroz gustu šumu

nije toliko prodiralo sunce, no često smo oči pune suza skrivali sunčanim naočalama. Došli smo i do vrha našeg Japetića, gdje su se djeca razveselila piramidi. Svi su htjeli gore! Na vrhu smo obavili zajedničko slikanje i zatim se uputili prema planinarskom domu, gdje nas je čekao ručak. Nakon ručka i druženja krenuli smo prema Šoićevoj kući. Svi su već bili prilično umorni pa smo smislili malu školu čvorova i odigrali poneku društvenu igru kako bismo im olakšali spust do automobila. A onda je došlo vrijeme za rastanak. Zahvalili smo im na druženju, uz obećanje da ćemo se vidjeti opet. Članovi Junior Chamber International – mreže mladih dodijelili su nam zahvalnice za sudjelovanje u projektu »Happy feet«. Djeci smo cijeli dan spominjali da se penju na Japetić, najviši vrh Samoborskoga gorja. A kada smo ih nakraju pitali »Na kojem smo vrhu danas bili?«, spremno su odgovarala skraćenicom »Samoborje«! Bio je to jedan supermoćan izlet u Samoborje, koji će nam zauvijek ostati u sjećanju. A što o svemu misle djeca, najbolje govori poruka časne sestre Nevenke: »Od srca se zahvaljujem za jučerašnji dan, za dobru volju i spremnost u vođenju. Djeca su oduševljena došla kući, malo umorna, ali vesela.«

SS Na vrhu Japetiću

WW Početak hodnje, snimila Ivana Radić

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Obiteljski izlet na Risnjak... ... ILI ŠTA DIJETE ZNA ŠTA JE 1528 METARA Napisali: Darija Zgrablić i Robert Weigand

skreno, bili smo malo nesigurni kako će proći taj vikend. Javili smo teti Vesni, dolazimo u neko doba u subotu. Ali kada ćemo doći, hoće li nas oprati kiša, hoće li naš trogodišnjak Val na sred puta odlučiti poći doma, a ne u Dom…? Sav je bio nabrijan na ideju dvodnevnog izleta “u planinu”, spavanje u planinarskom domu, na šumu i markacije. Ali to je bio naš prvi takav izlet, a yr.no i vrijeme.hr se nisu mogli dogovoriti oko prognoze. Ipak su prevagnuli nabrijanost, avanturizam i obećanje Dariji da će se ipak jednom popeti na Risnjak, kad već sa “školicom” nije bila. Spakirali smo odjeću za sva godišnja doba, puno hrane (za svaki slučaj), ograničio nas je jedino ruksak od 60 litara. Još smo nešto i dodali u subotu ujutro… Najbitnija oprema je ipak bila nosiljka Tula, nismo se zavaravali da će Val hodati cijelim putem.

WW Cool frajer na Snježniku, snimila Darija

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Na Platak smo došli iza podneva, ručali, pa polako najkraćom rutom, preko križanja Cajtige, zaputili se do Schlosserovog doma. Vrijeme je bilo idealno, pomalo oblačno, ali ništa posebno zabrinjavajuće. Bombona smo imali dovoljno za nagraditi Valov trud i ustrajnost u osvajanju divljine, otkrivanju markacija i značenja riječi “tempo”. Val nije hodao cijelo vrijeme, ali je zadnji dio uspona do doma junački “ispenjao”, sve uz mantru “ja sam pravi mali planinar”! I njegov tempo je zaista ponekad bio “jači” od našeg… U domu se odmah pohvalio i skompao sa svima. Bio je oduševljen svime – Vesnom, našim smještajem, malo manje planinarskom klopom, a malo više Vesninom zalihom čokolade. Zaspali smo tu večer brzo i spavali kao topovi, iako smo bili uzbuđeni zbog onog što smo prošli, a još više zbog onog što nas čeka sutra. Ne znam kakav nam je Vesna servirala doručak, ali svi smo se tog jutra popeli na Veliki Risnjak kao od šale! Naš mali planinar je postao mali visokogorac, a mi njegovi ponosni roditelji, jer se do vrha popeo sam! Stipe Božić, in your face!  Darija je bila duplo oduševljena, najzad je sjela za “volan” na vrhu… Kako smo iz doma krenuli relativno rano, plan je pao na Platak se vratiti duljim putem, preko Snježnika. Do Srebrnih vrata je sve bilo super, Val je bio Angry Bird i gađao je kamenčićima zločeste svinjice pored puta i u jami na Srebrnim vratima. Dariji je maznuo štapove, ali zato joj je poštedio leđa, dok nije odlučio malo odspavati. I tada smo napravili “grešku u koracima”. Naime, do Snježnika su dva puta, lakši i duži, i kraći i teži. Pogodite za koji smo se mi odlučili? Isprva taj teži put i nije bio toliko težak, uspon kroz šumu, neloše markacije, planinarska idila. Uskoro su markacije postale bljeđe i rjeđe, ali nema problema, pa tim putem smo prošli sa “školicom”, iako u drugom pravcu. A onda su nestale i markacije i počela je klekovina… Ja sam se s ruksakom još nekako i snalazio, ali Dariji – blago rečeno – nije bilo pretjerano zabavno s Valom na leđima klizati po korjenju, izbjegavati grane u gustišu, dok sunce nemilice prži. Ne znam je li se Mladenu štucalo, ali spomenuli smo ga par puta do Snježnika – naravno, u kontekstu kako je s njim put izgledao lakši. Ne moram napomenuti da smo na Snježniku svi

Val i Robi za "volanom", snimila Darija Darija, Val i Robi na vrhu Risnjaku

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

WW Boga pitaj što je to... Rekao bih: Što smo više, bolji je pogled, snimio Robi WW Val u akciji, snimila Darija Zgrablić

trebali dulji odmor… Ipak smo osim uživanja u sendviču i pogledu, malo istražili derutni dom i okolinu pa se popeli na vrh. Poslije toga je sve bilo lakše, što bi Ameri rekli “down hill” do Platka, sve uz prekrasni krajolik, ugodnu šetnju i usputno ćaskanje – pa i mali kviz o životinjama koje žive u šumi. Ručak, piva, sok i kava u malom domu na Platku, u kasno popodne, su nam ipak dobro došli kao okrepa i nagrada za uspješno “odrađenu” turu po NP Risnjak. I za kraj, pojasnio bih naslov, tj. ispričao vic: Nestale su tračnice s pruge pored romskog naselja. Policajci pitaju starog Roma zna li tko je ukrao tračnice. Veli on: Gospodo policajci, sigurno su to bila djeca. Policajci u čudu pitaju: Pa kako djeca, pa tračnica ima 500 kila!? Cigo veli: Pa šta dijete zna šta je 500 kila… Vodite svoju djecu svugdje, jači su nego vam se čini! Jer: šta dijete zna šta je 1528 metara nadmorske visine…

Pogled sa vrha, snimila Darija (lijevo) Spreman za sve na putu za Risnjak, snimio Robi (desno)

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Zelengora i Maglić 22. – 25. lipnja 2018. Napisao: Željko Novak

rema planu izleta našeg društva, krenuli smo u bosanske planine. Za izlet se prijavilo 24 planinara i s tri kombija krenuli smo u petak 22.6. 2018. put Sarajeva. Ruta naše vožnje je bila Slavonski Brod, Zenica, Visoko, Sarajevo. Nakon šest i pol sati vožnje stižemo u Sarajevo, gdje je bio najveći problem naći slobodna parkirna mjesto za tri kombija koja neće biti međusobno jako udaljena. Nakon što smo uspješno smjestili aute na parkiralištu za autobuse, odlazimo u obilazak uvijek zanimljive i slikovite Baščaršije. Za taj obilazak imamo dovoljno vremena jer je plan krenuti iz Sarajeva oko 15:30 sati. Raspršujemo se u manje

skupine i idemo pogledati ono što nam je najinteresantnije i ono što ni ne znamo da nam je interesantno. Nešto moramo i pojesti pa odlazimo u ćevabdžinicu kod Ferhatovića. Do našeg odlaska iz Sarajeva ostalo je još vremena pa zavirujemo u zanimljive kutke ovog dijela grada. Nastavljamo vožnju prema Foči i dalje do Tjentišta gdje ćemo se smjestiti. Restoran Makadam 58 će biti mjesto za jelo i piće, a spavanje je u obližnjim objektima napravljenim u tu svrhu. Smještaj i raspored ljudi po sobama je brzo napravljen tako da smo u planirano vrijeme mogli večerati.

SS Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine, snimio Željko Novak

Subota je dan za odlazak u masiv Zelengore. Nakon doručka slijede zadnje informacije o planu naše vožnje do podnožja vrha Bregoč, najvišeg vrha Zelengore, 2014 m. Kombijima odlazimo u smjeru grada Gacko i skrećemo na cestu koja ide u smjeru Orlovačkog jezera i dalje prema Kalinoviku. Cesta se uspinje i otvaraju se pogledi istočno prema masivu Volujka, Maglića i južno prema Lebršniku. Priroda nas oduševljava, ali cesta po kojoj se vozimo baš i ne. Slijedi skoro 20 km zaista lošeg puta. Koncentrirani smo na vožnju i zaključujemo da se za odlazak na Zelengoru isplati organizirati prijevoz kamionom koji bi taj put prošao s manje muke i mogućih oštećenja. Kartu koju imamo koristimo za grubu orijentaciju, a za finije detalje koristimo Garmin uređaj ili navigaciju s mobitela. Glavne orijentire imamo, i nakon dosta duge vožnje uočavamo vrh Bregoč, naš današnji cilj. Cesta postaje prilično strma, puna vododerina i odlučujemo da je našoj vožnji došao kraj. Uz put po kojem smo se vozili nalazi se izvor rijeke Neretve, ali kako smo bili koncentrirani na vožnju isti nismo posjetili. Naša vozila ostaju parkirana uz cestu, a mi ćemo nastaviti pješice prema dobro vidljivom Bregoču. Naišli smo

WW Na putu prema vrhu Bregoču

na ljude koji ovdje žive baveći se stočarstvom i od njih dobivamo glavne upute za nastavak našeg pješačenja prema vrhu. Izašli smo iz pojasa šume i sa svakim metrom našeg uspinjanja otvaraju se pogledi koji nas oduševljavaju i umanjuju misli na teškoće pri savladavanju penjanja prema vrhu. Taktiziramo s planinom, a i sa sobom. Hoćemo li ovuda ili onuda? Kraće ili duže, strmije ili manje strmo? U svakom slučaju, završni uspon prema vrhu je strm i dug, ali zato dolaskom na vrh – vau! Divne li planine. Slobodno mogu reći, jedna od najljepših planina koje sam vidio. Toliko jednostavna, a toliko puna ljepote. Osjećaj divljine, osjećaj prave nedirnute prirode. E, to je Zelengora. Zelengora je velika planina, velik masiv i za obilazak te planine trebalo bi odvojiti nekoliko dana. Ovdje ide transverzala koja povezuje još dvije planine, a to su Treskavica i Lelija. Mislim da je bio dobar odabir proći upravo ovaj dio Zelengore. Na vrhu smo napravili dužu pauzu i s vrha Bregoča smo mogli vidjeti nastavak našeg puta. Slijedio je strmi silazak na sjevernu stranu pod nazivom Kozja strana gdje se nalazi nekoliko manjih jezera. Sada nas put dalje vodi u

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Slijedi oprezno spuštanje s vrha Maglića i nastavljamo grebenom u smjeru Trnovačkog jezera. Dolazimo do mjesta odakle se otvara pogled na Trnovačko jezero, 1517 m. Jezero ima oblik srca pa se i naše emocije mogu vidjeti jer smo oduševljeni tim pogledom, a i krajem u kojem se nalazimo. Fotoaparati škljocaju i svatko želi sliku s tog mjesta – to srce ponijeti kući za uspomenu i dugo sjećanje na ovaj kraj. Strmim pobočjem oprezno nastavljamo spuštanje prema jezeru. Dolaskom na jezero susrećemo se s našom skupinom koja je došla iz smjera Prijevora. Slijedi grljenje, ljubljenje i pivica koju smo pošteno zaradili. Jezero se nalazi na području BiH i dosta je posjećeno od strane planinara i izletnika. Vrijeme nemilosrdno prolazi i mi moramo poći jer nas na Prijevoru čeka naš vozač s kamionom. Nakon otprilike sat i pol sat stižemo do kamiona i polazimo prema Tjentištu. Na Dragoš sedlu, 1300 m, se zaustavljamo, kamion se postavlja u startnu poziciju, a mi odlazimo 200 metara do vidikovca da zavirimo u Perućicu, najveću prašumu u Europi. Duboko dolje može se vidjeti slap Skakavac. Vožnju nastavljamo do Tjentišta gdje ćemo uz razgovor i večeru dan privesti kraju.

Ponedjeljak je dan kada napuštamo ovaj kraj koji se lagano budi iz duboke uspavanosti, kraj u kojem ima sve više privatnih iznajmljivača soba, apartmana, gostionica. Preporuka svakome tko želi vidjeti prave planine, sresti pastira u planini, napiti se dobre vode – neka dođe nekoliko dana u ovaj kraj. Naš put nastavljamo u smjeru Gackog, Nevesinja i Mostara. Sve nam je novo, uživamo u panoramskim pogledima, mjestima, iznenadnim susretima s blagom koje hoda ili prelazi preko ceste. Putovanje do Mostara prošlo je u ugodnoj vožnji. Parkirali smo na velikom parkingu pored katedrale Marije Majke Crkve. To je uređeni parking za turiste koji dolaze u grad Mostar. Dogovorili smo se da ćemo se u Mostaru zadržati dva sata i nakon toga polazimo za Zagreb. Vozeći se uz rijeku Neretvu, promatramo surove stijene planina Prenja i Čvrsnice. Dolaskom u Jablanicu, radimo kraću pauzu kako bi pogledali srušeni most u rijeku Neretvu, simbol iz 2. svjetskog rata. Vožnju nastavljamo prema prijevoju Makljen iznad Prozora i dalje Vakufu, Jajcu, Banja Luci i Zagrebu, gdje stižemo oko 22 sata. Prošli smo oko 1200 km, vidjeli puno toga, dobro se družili i izrazili želju da se izleti u bosanske planine ponove.

SS Gradska linija, snimio Željko Novak

smjeru zapada. Orlovačko jezero nam ostaje s desne strane, sakriveno na sjevernoj strani ispod vrha Stog. Upravo taj vrh nam je orijentir jer se s njegove jugozapadne strane nalazi Jugovo jezero, do kojeg namjeravamo doći. Tereni za hodanje su ugodni sa stalnim promjenama pogleda, ali zaključujemo da ta naizgled pitoma planina i nije baš takva. Orijentacija u slučaju magle i lošijeg vremena može biti prava zamka za planinare. To nam je potvrdio i pastir koji nam se pridružio sa svojim stadom ovaca i htio malo popričati s nama. Rastajemo se s pastirom i slijedi uspon na prijevoj Borovo Brdo, 1700 m. Ovdje se desno odvaja kolni put po kojem se može doći do Kotlaničkog i Štirinskog jezera. Lijevo ide markirani put prema vrhu Bregoč, 1 sat i 30 min. Cestom gubeći visinu stižemo do naših vozila. Pred večer dolazimo na Tjentište gdje ćemo u slast popiti pivicu, a i dobro večerati janjetinu ispod sača. Idemo spavati jer sutra je dan kada idemo na Maglić. Nedjelja ujutro, doručak i krećemo u masiv Maglića. Organiziran je prijevoz kamionom koji je parkiran na laganoj nizbrdici kako bi mogao uključiti motor jer mu akumulator nije u funkciji. Sve ostalo je super. U prtljažnom otvorenom

prostoru vozač je postavio stiropor i deke kako bi nam putovanje po također lošoj cesti bilo što udobnije. Ukrcavamo se u kamion i počinje naša avantura – slijedi vožnja 20 km do Lokve Dernečište, 1680 m, polazne točke prema vrhu Maglić. Tim putem neće svi krenuti jer je uspon strmiji i zahtjevniji. Oni koji nisu spremni za taj uspon nastavit će vožnju do Prijevora, 1668 m, mjesta gdje je i kraj ceste. Dalje se ide pješice jedan i pol sat prema Trnovačkom jezeru. Uspon od Lokve Dernečište ispočetka ide kroz šumu da bi nakon toga ušli u područje klekovine, sipara, stijena i trave. Važno je bilo dosegnuti greben, a onda put više nije zahtjevan . Mada je šesti mjesec, na grmićima i pokojem cvijetu napravile su se ledene zastavice. Završni dio uspona je malo eksponiran, ali to nije nikoga omelo u usponu na vrh Maglića, 2386 m. Susjedni vrh je dva metra viši i nalazi se na teritoriju Crne Gore. Masiv Maglića okružuju sa zapada rijeka Sutjeska, Volujak na jugozapadu, Drina i Piva na istoku i sjeveroistoku, Bioč na jugoistoku. Jugoistočno u daljini nazire se masiv Durmitora. Nalazimo se u području visokih i masivnih planina. U daljini gledamo prema Zelengori na kojoj smo jučer bili. Sve je fascinantno, divlje i očaravajuće.

Vrh Bregoč, najviši vrh Zelengore

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Ta divna zemlja Poljska Napisala: Anita Josipović Članak potpisuju: CIPELCUGERI feat. Vodička (ako ti itko može pomoći, onda je to ona) (gđa Predsjednica, Prvi Degustator, Gonič/Anđeo, Frendice x2) Napomena: svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama slučajna je. Is it? Or is it not?

akon žestokih previranja, u duhu i tijelu, odlučili smo posjetiti Poljsku u sklopu godišnjeg izleta društva. Pripreme su bile dugotrajne i sveobuhvatne. Moralo se misliti na sve. Krenuli smo s kupaćim kostimima, aranžmanima za spavanje, planovima za poboljšanje dobne razlike u Gojzekima, koferom za pijaču (vino, koktelčići, likerčići, vitka votka), pri-

premama za rafting, a završili s kockastim rekvizitima, setovim navijačkih pjesama za inozemstvo uz neizostavnu „Crnu Višnju“ i kabanicama, vjetrovkama, kapama i rukavicama. Naše doživljaje prenosimo iz službenog dnevnika puta iliti crne kutije, s cjelokupnim socio-etno-psihološko-kulturološko-patološkim pristupom.

SS Ne puše... prejako!

SS Ruže u poljskom vrtu!

Pripremite se za warp 9. Zvjezdani nadnevak 48307.5 10. srpnja 2018. Došao je i taj dan. Napokon putujemo za Poljsku. Dok se vozimo autobusom i izlazimo iz Hrvatske sve je nekako ljepše. Naš put nas vodi preko Češke i češkog mora. Ovdje nema gužve kao na Jadranu. Mjesta za ručnike, peškire i šugamane u nedogled. Prolazimo pokraj Brna, tu ljepotu ne možemo ni opisati, osim: lijep k’o Sisak. S nama je i par nostalgičara za domovinom (endemska vrsta: Bolonyezus diasporus yadibyedus). Najlakše ih je prepoznati u nekom sivom kutku odmarališta uz autocestu uvijek s tupperware posudom u ruci, i u ovoj prilici konkretno s domaćim bolonjezom. Napokon smo stigli u Poljsku, mjesto Kudrowa Zdroj. Sve je tako lijepo i uređeno. Domaća hrana u hotelu nas je oduševila, krumpir s koprom pogotovo. Jako smo uzbuđeni. Planine su posvuda. Jedva čekamo da ih posjetimo.

11. srpnja 2018. Danas smo posjetili nacionalni park Gory Stolowe. Te divne stijene koje su se formirale preko 70 milijuna godina su prekrasne. Obišli smo samo neke: Kwoka (kokoška), Wielbłąd (kamila iliti deva), Małpa (mamut), Fotel Pradziada (fotelja pradide), Skalne Grzyby (ne lude, već stjenovite gljive). Avantura kroz „lutajuće stijene“ (Błędne Skały) je bila nezaboravna. U tom labirintu prekrasnih stijena bi mogli provesti dane i dane. Ovi Poljaci su tako pametni. Od stijena su napravili cijeli mali grad (Szczeliniec Wielki, 919 m). Malo je bilo maglovito, ali i dalje je sve prekrasno. Koja divna zemlja. Toooooo!!!! Pobjeda!!!! Večeras je bila polufinalna utakmica svjetskog prvenstva Hrvatska – Engleska. Koji doživljaj! Ovdje su ljudi tako gostoljubivi i puni podrške. Atmosfera je bila neponovljiva i nezaboravna. Čak je jedan engleski par bio s nama i izvukli su živu glavu. Marinini odlasci na wc su bili ključni za golove naše reprezentacije. Ovdje je tako divno. Volimo Poljsku. Krumpir s koprom je večeras imao posebno dobar okus.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

12. srpnja 2018.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

TT Bijeg od kiše na pivu, dali smo se nagovorit!

Stigli smo u bajkoviti gradić Wroclawu. Sve je puno patuljaka. Pala je i kiša. Kako romantično. Vala da malo rashladi od ovih vrućina. Gradić je poslije bio obasjan suncem kao na najljepšoj razglednici. Krenuli smo prema Krakowu, sva sreća, jer je opet počela padati kiša. Grad je pun znamenitosti. Našli smo super slastičarnicu na trgu. Obišli smo je čak dva puta (i tri put i četiri put). Za promjenu smo danas isprobali novi način pripremanja kuhanog krumpira s koprom. Razliku nismo primijetili. Ta divna zemlja Poljska. SS U rudniku soli

14. srpnja 2018. Vani je magla. Ne vidiš prst pred nosom. I vjetar puše. Napokon ćemo planinariti. Idemo u nacionalni park Beskidy. Kažu za njega da je biser Karpata. Nadamo se da će se razvedriti. Obišli smo Babiu Goru. Skoro je bilo: zameo ih vjetar i otpuhao u Češku. Pred vrh nas uhvatila i kiša. Na vrhu je nenormalno puhalo. Nakon uspona zaputili smo se u Zakopane. Magla nas je pratila cijelim putem. Ako ovako nastavi nećemo vidjeti ni Tatre.

15. srpnja 2018.

SS Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska!

13. srpnja 2018. Oblačno je. Kiša samo što nije pala. Idemo u rudnik soli Wieliczka nedaleko Krakowa. Rudnik je zadivljujući. Dolje smo vidjeli cijeli podzemni grad. Naš obilazak nas je odveo 130 metara ispod zemlje. Sve je tako fascinantno. Umjetničke galerije duž cijelog spuštanja u rudnik. Stube od ogromnih drvenih balvana. Katedrala. Kapelica. Lusteri od kristala soli. Reljefi od soli u zidovima rudnika. Razne religiozne, simbolične i humoristične skulpture. Podzemno jezero osvijetljeno prigušenim svjetlom i svijećama. Mala kapelica nas se posebno dojmila. Tu su mnogi dali svoja obećanja vo-

Kiša je prestala. Penjemo se prema vrhu Giewont. Vrlo je visok. Prognoza baš i nije dobra. Nema kiše, samo magla. Hladno je i ništa se ne vidi. Magla nas je pratila cijelim putem. Jedva smo dočekali spuštanje u selo. Večeras je finalna utakmica. Nadamo se da će bar nogomet podići ovu maglu. Neće i nije. Izgubili smo. Ni prognoza ni Hrvatska nisu ništa pogodili. Zaj*** i sebe i nas. Nije pomoglo ni žestoko navijanje, ni Anettina ogromna zastava, ni Marinini odlasci u wc, ni podrška lokalaca. Kiša opet pada.

16. srpnja 2018. ljenima. Cijela priča o mladom poljskom princu i prelijepoj mađarskoj princezi koja je kao svadbeni dar tražila ovaj rudnik soli je fascinantna. Romantično. Idilično. Ovdje je zaista prekrasno. Izvan rudnika nas je napokon dočekao sunčan dan. Vratili smo se u Krakow. Sunce i dalje sja, oblaci se lagano povlače, nebesko plavetnilo se lagano nazire. U centru grada čuje se žamor razgovora ljudi, dovitljivi komentari uličnih prodavača. Sve je tako spokojno. Čak smo zaplesali na ulici sa street dancerima. Za večeru opet krumpir s koprom. Pa jel ti Poljaci znaju za neku drugu namirnicu?!

Prognoza i dalje nije dobra. Opet j*** kiša. Idemo u razgledavanje dvoraca i vožnju splavom. Oprao nas je pljusak sedam puta. Kiša nije padala već lijevala. L.I.J.E.V.A.L.A. Jedva čekamo sunce. Sunca nije bilo. Obilazili smo Zakopane i Gojzograd po ovim pljuskovima. Popeli se na vidikovac i pokušali preko mobitela uhvatiti livestream dočeka naših Vatrenih u Zagrebu. I opet nas je oprala kiša. Ako ovako nastavi neće biti „Godišnji izlet“ već „Noina arka i 50 pokislih planinara“. Jedna od svijetlih točaka dana je Zakopanska pijaca, koja te svojim mirisima, grajom i kućicama podsjeća

Na vrhu Glewontu

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

na ona stara vremena kod nas kad nije bilo shoping centara. Naravno, putem je pljusak uspio ubiti i taj doživljaj u nama. Osim kiše, druga konstanta na našem izletu je večera s krumpirom i koprom.

17. srpnja 2018.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

počela sve više prati. Vratili smo se u najbliži restoran i pokušali izgubiti okus krumpira i kopra od zadnjih sedam dana. Kiša i dalje pada. Kako ti Poljaci uopće izdržavaju s ovim vremenom?!? Za utjehu opet krupmir s koprom za večeru. Ne možemo više. Vraćamo se u Zagreb!

Ovaj potop s kišom se i dalje nastavlja. Nema te Noine arke koja može ovo više preživjeti. Zato smo se zaputili u Slovačku u Beliansku špilju. Vani je i dalje oblačno, a prognoza je i dalje sve lošija i lošija. Špilja je prekrasna. Nisu nam dali da slikamo za vrijeme obilaska, ovi Slovaci svaku sitnicu naplaćuju 10€! Prošli smo kroz ogromne podzemne dvorane i uske hodnike. Ponori i očvrsnuti slapovi. Doživljaj u glazbenim dvorana je oduševljavajući. Čak smo i zapjevali Moja domovina. Prekrasno. Lagano nam nedostaje domovina. Cijelim obilaskom nas je pratilo padanje kapljica na površinu vode. Netko je mislio da je opet kiša pa izvukao kišobran. Ne bi se iznenadili da nas to govno od kiše doprati u špilju. Vani je i dalje bilo tmurno i oblačno. Zaputili smo se u Ždir na šetnju u oblacima i po vrhovima krošnji borova. Stigli smo do početka staze i kiša nas je

18. srpnja 2018.

TT Belianska jaskyńa, NP Tatre, Slovačka

TT Neni je dosta

Jedva smo dočekali ulazak u space shuttle za Zagreb! Raspoloženje se vidno popravilo. Vrijeme smo kratili igrajući belu cijelim putem. Tko bi rekao da možeš u tako kratkom vremenu odigrati 17 partija bele. Usput smo stali u Bratislavu. Kiša je opet pala, pljusak nas je oprao do kože. Izgleda da nas to govno prati još iz Poljske. K’o neka kletva. Nadamo se da nikog za večeru ne čeka krumpir s koprom. Pitate se gdje ćemo sada? E nećemo nigdje! Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraća. Super nam je ovdje! I dalje ćete nas gledati u zadnjim redovima na sastancima kako se smijemo i povremeno prekidamo s doskočicama. I dalje ćete čuti milozvučne pjesme iz zadnjeg dijela autobusa dok idemo sa zajedničkih izleta.

Statistički podaci:

Endemske vrste koje smo upoznali:

    

Bolonyezus diasporus yadibyedus Asystentus ridikulus gnjavažus Konobarica nadrndanus nikadnesmijus Veselus planinarus Udko s kurczakus

Jelo izleta:



krumpir s koprom

Prehodano:

 

283,25 km od toga planinarenja: 36 km



681 mm (iliti litara po četvornom metru) 2 od toga završilo na/po nama 4796 mm



27 pari



87 pari 9 (to se zove snaga volje)



614 kg 3 (za vrijeme naše posjete došlo je do nestašice te su uvedene i mjere štednje, u suprotnom bi ova brojka bila puno veća)

Prosječne padaline: Smočene obuće: Nekupljenih gojzi:

Konzumirana količina krumpira s koprom:

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Bolje sama nego uopće ne… Napisala i snimila: Anetta Waniczek (Anette je strastvena planinarka i istinska ljubiteljica naših planina. Premda je Anette Poljakinja, članak je napisala hrvatskim jezikom. Odlukom članova redakcije, članak nije lektoriran.)

SS Zeleni valovi na Dušicama „Ne želim više ići na poljsko more za godišnji...” – rekao je muž u svibnju 2014. 28 lipanj 2014… prvi put u Hrvatskoj… prvi put u Dalmaciji… prvi put podno Velebita… nakon 13 sata putovanja stigla sam sa obitelji do Starigrada… ... glavobolja i mućnine nakon dugačkog putovanja nisu mi pokvarile pogled koji je zauvijek ušao duboko u srce...Prvo sam se zapitala... Je li ova planina uopće pristupna?… Ima li planinarskih staza?… Jesu li za svakoga?… Koliko su zahtjevne?… pitanja bila su bez odgovora jer nisam poznavala nikoga, nisam poznavala hrvatski, nisam znala gdje se mogu nabaviti karte... potpuna velebitska tabula rasa... ali sve se može kad se hoće a volja, motivacija i želja za upoznavanjem nepoznatog bile su mi jače nego ikad. Nabavila sam planinarsku kartu Nacionalnog parka Paklenica i počelo je... prvo gledanje, proučavanje staza, pokušaj učenja hrvatskog, potraga za informacijama i jaka želja da bi jedno dana mogla pogledati Satrigrad sa vrha Svetog Brda. Samo kako stići tamo gore? Kroz Paklenicu 7 sati u jednom smjeru… mało previše za jednodnevni izlet. -H oćeš li me vozit na Malo Libinje? Želim ići na Sveto Brdo… – upitala sam prijatelja sa terencom. - Tko će ići sa tobom?

WW Prema vrhu

- Nitko… ne znam nikoga… krenut ću sama… -N e možeš ići sama u Velebit... u ljeti je prevruće… tamo nema vode… ima poskoka i medvjeda… - Poskoka i medvjeda ima i u Poljskoj a voda nije problem… mogu uzeti dosta u ruksaku. Da li ćeš mi pomoći ili ne??? Sa tobom ili bez tebe imam u planu stiči tamo i neću odustati od ovog plana! -K oliko tvrdoglava si!!! Uzmi auto samo potraži nekoga tko će te vozit. 2.30 zvoni budilica... brzo sam isključila dase ne bi se ostali probudili... Tko ima toliko ludu ideju da bi se tijekom godičnjega usto usred noći??? Brzo tuširanje, kava u termos, gojze na noge... još fotoaparat (obavezno!!!) i krenem u noć... prijatelj me već čeka u vojnom PUCHu. Krenemo... Jesi spremna? – pita gledajući me malo sumnjivo. Jesam... – odgovaram ali iskreno rećeno sad nisam više sigurna da li je to istina. Velika prazna impozantna planina i moja malenkost usred ove ljepote... da li ću uspijeti? Na Malom Libinju još je mrak, ali uskoro će zora. U zraku ima puno raznolikog mirisa... Bliži se svitanje i došlo je vrijeme za mene... tražim markacije koje će me vodit gore preko Dušice. Krenem. Prvi koraci su malo nesigurni ali zajedno sa visinom dolazi stabilnost... uma, snage i lijepih pogleda prema moru koji se otvaraju s prvim sunčanim zrakama.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA Vidim cilj

Ugodna travnata padina, lijepi pogledi iza leđa i onda sa lijeve strane pojavi se vrh Svetog Brda – moj današnji cilj. Oduševljena ljepotom Dušica idem dalje… dolazi jedini susret ovog dana – poskok usred staze… pozdravljamo se pažljivo (jer nitko od nas ne zna da li ovaj drugi nije više opasan...) i svaki kreće u svom smjeru. Prolazim pored planinarskog skloništa Dušice... malo sijene u šumici pravo je mjesto za kratku pauzu, za vodu i zaštitu od sunca prije uspona na vrh. Hmm... koliko još do cilja? Nijedan oblačić ne kvari plavo nebo ovog dana. Osjećam to potpuno na travnato-kamenitoj goleti, hodajući korak po korak prema gore. Uspon je strm, sunce grije... još 10 koraka i napravit ću opet kratku pauzu... ali upravo u ovom trenutku primjećujem drveni križ... neeeee, pauza sad nema smisla... sa novom snagom pratim crvene točke na kamenju. I evo ga... VRH SVETOG BRDA! Neopisiv osjećaj... eksplozivna mješavina sreće, ponosa, oduševljenja i fascinacije... oko mene tišina i beskrajni pogledi na sve strane... na Liku sa Zirom koji uvijek gledam kroz prozor auta putujući prema moru... prema udaljenom Vaganskom Vrhu... na valovito-zelene Dušice... onda Maloj

Paklenici, Vlaškom Gradu i plavetnilu mora... negdje tamo dolje na plaži oko Večke Kule sunča se i gušta u morskim radostima moja obitelj. Ja uživam ovdje... za sad ništa više nije mi bitno. Ako bi bilo moguće ostala bih ovdje... Nažalost vrijeme brzo teće i moram početi silaziti... Silazak će bit duži nego uspon jer idem prema Velikoj Paklenici. Na stazi nema nikoga, dosta dugo već sam sama u mom društvu i počinjem pričati sama sa sobom (volim zanimljive razgovore ;) ) i pjevati hrvatske pjesme kojih dobro ne poznajem... mislim da medvjed i neke druge divlje velebitske životinje su prepoznale moj vokalan talent i za svaki slučaj ostale su duboko u šumi... idem i spava mi se... oči se zatvaraju... još malo i stižem do planinarskog Doma Paklenica a tamo čeka kavaaaaaa... i napokon vidim ljude. Velika Paklenica... ovdje ima svega: 400 m visoke stijene, koze na stazi, Manita Peć, podzemni grad i turisti u japankama... ne primječujem više dobro ove raznolikosti... stiže kraj moje avanture... kraj koji je za mene zapravo bio početak novog planinarskog mentaliteta. Ovaj izlet me je potaknuo na samostalno planinarenje... do sada sam uvijek

tražila društva, čekala sam prilike za izlet i nekoga tko će ići sa mnom... sad sam sigurna: bolje sama nego uopće ne. Od tada uspjela sam proći jako puno zanimljivih, zahtjevnih i prekrasnih staza... doživjela svitanja u planinama, ture u magli i snijegu, lutanje bez staza... možda nije to potpuno pametno... sigurno nije za svega... ali ovo je pravi doživljaj prirode i planine u svakom izdanju. Sretna sam da vrata u planine su za mene uvijek otvorene.

SS Pogled sa vrha oduzima dah WW Hoću li uspjeti?

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

VISOKOGORCI

56 64 70 74 78 84 54

Duga čežnja Dvadeset dana u Nepalu Velebit u srcu Prpa – 48,7 km velebitskog užitka Greben Orlovec Visokogorci početnici 55

Snimio: Tomislav Gračan

Visokogorci

VISOKOGORCI

Duga čežnja Napisala i snimila: Višnja Krznarić

SS Nosači

ad sam prije 30-tak godina počela planinariti, Medvednica je bila logičan izbor. Odabrala sam zapadni dio (iako živim na istočnom dijelu), ali mojoj kolegici i meni dopala se staza Mikulići-Risnjak. Utvrđivali smo tu stazu dobre dvije godine. I nije bilo dosadno, jer planina te uvijek iznenadi nečim novim. I koliko god misliš da je poznaješ...opet te iznenadi. Davali su mi ti izleti ono što sam trebala -kontakt s prirodom koji sam pomalo izgubila od djetinjstva provedenog na „mojem brežuljku“, kao što sam se gubila u vrevi grada i života koji je nosio svoje. Ali nisam to htjela dopustiti. Kad sam se 1991. upisala u naše Društvo, posredstvom slučajnog dodira sudbine, moji planinarski vidici su se počeli sve više otvarati i širiti. Nije mi više bila dovoljna „moja utabana staza“, mada sam je još puno puta prošla. Sa zanimanjem sam slušala „stare planinare“ dok su pričali o Velebitu, Biokovu, Sloveniji, dalekim brdima... Tada sam počela maštati o mome visokom brdu i vrlo brzo je izbor pao na Kilimanjaro. Tekle su godine. Ispenjala sam mnoge vrhove u našoj Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji, mnoge ferate, Mont Blanc, ispenjala svoj skoro 7-tisućnjak – Ojos del Salado, 6893 m, u dalekom Čileu. Cijelo to vrijeme Kili je čekao naše vrijeme. U nekoliko navrata sam trebala biti pridružena grupama koje

WW Zajednička slika

su se penjale na Kili, ali je uvijek nešto iskrsnulo i sve je otkazivano. I onda, u jesen 2017.godine Palfi mi je javio da „Zagreb Matica“ slaže ekipu za Kili. Kad sam se javila vodiču Nikoli u roku nekoliko sati, samo je rekao: „To se, vidim, kod tebe dugo kuhalo!“. Nije ni znao koliko je bio u pravu. I tako, mjeseci intenzivnijih priprema i uplate rata za aranžman izmjenjivali su se, a zadovoljstvo što sam postala dio te priče postajalo je sve veće. Došao je taj dan: 13.8.2018. kad smo iz Zagreba, preko Istanbula, doletjeli na aerodrom Kilimanjaro, 40 km udaljen od Mashia, grada odakle se kreće prema Čežnji-planini. Avantura je počela. Sneni pogled kroz prozor autobusa, koji prostor za prtljagu ima na krovu, otkriva mi obrise Kilimanjara i vrha Uhuru peak. Da, zadovoljna očekujem nastavak... ...koji slijedi... sutradan, došavši istim onim busom na Marangu gate na 1879 m, obavljamo formalnosti upisa na početku uspona. Kasnije ćemo vidjeti da se isti upis primjenjuje na svakom punktu, te da se uz sve osobne podatke koji se upisuju svatko mora vlastoručno potpisati. To traje. Marangu ruta ili popularno Coca-cola ruta je ruta našeg uspona.

VISOKOGORCI

SS Na ledenjaku, spuštanje

Predajemo višak prtljage nosačima koje odabiru dva naša glavna Kili vodiča – Abbu i Tumain. S tim dijelom naše prtljage oni odlaze na vagu gdje se određuje koliko još mogu dobiti za nositi – namirnica, plinskih boca... Prvi dio uspona od 1000 m vodi nas kroz mističnu prašumu u kojoj, rekoše nam, ima života i životinja, posebno su brojni majmuni gverezi. No kako su i penjači brojni, zaključujemo da su životinje ustuknule pred nama, pa mi zapravo imamo sreću i u jednom času vidimo te majmune, ali na distanci, visoko na drveću. Hoda se od prvog časa polako, što određuju naši vodiči koji hodaju s nama. „Pole, pole“ (polako, polako) čujemo često. Ne osjećam nikakvih poteškoća, kao ni ostatak ekipe. Uživamo u zanimljivoj gustoj šumi u kojoj na granama raste i paprat i lišaj i sve se to u slapovima spušta do tla. Gledamo šumu kroz koju se ne vidi. Za nešto više od 3 sata, prešavši 12 km, dolazimo na Mandara hut na 2760 m/nv. To je malo naselje kuća i kućica za penjače i za domaće. Nas smještaju u veću kuću gdje je dolje blagovaona, a gore spavaona. Naši kuhari su već ranije došli i večera je za nas skuhana. Ali prije večere obvezno je pranje ruku u toploj vodi i sapunu, što je na ovim visinama izuzetni doživljaj, posebno kasnije kad smo bili na većim visinama i gdje je bilo hladnije. Zanimljivo je kako te se tako nešto jednostavno može jako dojmiti! A onda

SS Višnja Krznarić i Ines Lisak na 4100 m

SS Ekipa koja se popela na vrh, nakon spuštanja na Kibo hut

VISOKOGORCI

obvezne kokice i kikiriki. Krem juha, pečeno meso, najmanje dva priloga (krumpir, riža, tijesto), razni povrtni umaci, salate i na kraju voće, sastavni su dio svake večere. Obvezan je i čaj zanimljivog naziva – Kilimanjaro tea. Ukusan je i topao – to je važno. Pije se uvijek, ujutro, navečer. A onda dolazi najgori dio cjelokupnog uspona na Kili, a to je noć! Spavamo u potkrovlju, kreveti na kat uz kosine krova, a na vrhovima zabata (visoko, bez mogućnosti dohvata) – gitre (šalaporke, grilje) koje se ne mogu zatvoriti i zato smo cijelu noć izloženi propuhu. Uz nisku vanjsku temperaturu to uopće nije ugodno. Dapače, vrlo je neugodno! Moram reći da je na cijelom usponu najhladniji i najneugodniji dio dana bila noć! Nekako dočekujemo jutro, promrzli, ali sretni što je jutro i što možemo ustati. Doručak je kao „hotelski“ i općenito-hranili su nas predobro! Naši kuhari su već napunili naše termosice ili boce toplom vodom. Maglovito nam je to jutro bilo, ali nakon 1:30 h polako se dižemo iznad magle, izlazimo iz prašume. Otvaraju nam se čudesni predjeli slični našoj Dalmaciji. Ima smilja i vrijeska i bilja sličnih njima. U jednom času doživljavamo prvi pogled na Čežnju-planinu. A već smo na oko 3000 m/nv. Pored nas prolaze nosači,

VISOKOGORCI

mi škljocamo fotoaparatima fascinirani količinom stvari koju oni nose i brzinom kojom hodaju. A mi „pole, pole“ i za 6 sati i 30 minuta savladavamo našu drugu tisućinku nadmorske visine i 15 km. Na Horombu huti, 3720 m/ nv smješteni smo dvije noći u sličnom prostoru kao na Mandari. Propuh je i ovdje glavni stanovnik zatvorenih prostora!! Treći dan uspona , iza brzinske toalete jer je hladno, a zubi se peru vodom iz boce, odlazimo na aklimatizacijsku turu do Zebra rocka, impozantne stijene koja sliči baš na zebru, a nalazi se na 3900 m/nv. Svako jutro Tumain nam mjeri zasićenost krvi kisikom i otkucaje srca. Svima je još uvijek sve dobro. Nitko nema posebnih problema (poneki se samo tuže na glavobolju). Za 1,5 sat smo kod Zebra rocka. Dižemo se stazom do 4100 m/nv i tu prvi put nekolicina priznaje da im je to baš bilo teško ispenjati. Naravno, visina je to! Ja ne osjećam nikakvih tegoba. I tu se pokazuje prvi pogled na cijelu našu planinu i na sam uspon od Kibo hute do Gilmon’sa. Vraćamo se u Horombo hut u sjeni senesio stabala velikih čuvarkuća. Večer, večera, topla odjeća, duple čarape...čeka nas još jedna noć puna propuha.

SS Zajednička fotografija nakon spuštanja na Kibo hut

Jutrošnji propuhasti doručak. Upoznajem Tadeusa. To je moj nosač. Tužan je to čovjek i tada postajem svjesna što je to „prava Afrika“ koju sam željela upoznati. Svi oni romantični dokumentarci o nasmiješenom licu Afrike su samo romantični dokumentarci. Ovi su ljudi krajnje nesretni, siromašni, tužni i pretužni. Iz poštovanja prema njemu neću vam pokazati njegovu fotografiju. Taj susret s njim me potpuno promijenio. Nisam više hvatala fotoaparat da bih ih po stoti put fotografirala. U susretu s njima upućivala bih im osmijeh, dijelila s njima svoj ručak, dajući im bolji komad svoje pečene piletine, jer oni jedu ono što nama ostane! To smo tek tada saznali. Hodamo zajedno. Tumain pjevuši neku sjetnu pjesmicu prestižući nas jednog po jednog, kao da nas vuče...Svi naši vodiči su veoma brižni. Prelazimo 4000 m/nv i tu više nema raslinja, tek poneki busenčić smeđe travice. Veliko i još veće kamenje razasuto posvuda kao da ga je netko pobacao. Podsjeća me na Atakamu. Vjetar postaje jači i nosi pijesak i prašinu. Treba staviti nešto preko lica. Problemi se pojavljuju kod nekolicine: mučnina, poriv na povraćanje, glavobolja. Hoda se polako. Oni koji imaju probleme hodaju još polakše. Vodiči vode računa o njima. Međusobno se bodrimo! Pred nama dugačka dolina i vijugava staza. Na kraju staze ta ogromna planina i početak završnog uspona. Gornji dio planine u oblaku, kao da se namjerno

WW Zebra rock

skriva pogledu. Za 6 sati i 30 minuta dolazimo na Kibo hut, na 4720 m/nv, prešavši još 1000 m uzbrdo i 15 kilometara. Kibo hut, jedna spavaona za nas, sa strane nešto drvenih kućica za vodiče i nosače, kuhare. Popis, potpis...hladno. Kuća za nas je kamena, hladna kao tisuću kamena!! Ne skidamo niti jakne niti kape niti rukavice...Ulazimo u najhladniju blagovaonu na svijetu. Topao je samo osjećaj brižnosti naših kuhara koji su već pripremili kokice. Juha se nevjerojatno brzo ohladila, slabo jedemo, u rukavicama. Oni s problemima ne jedu. Nadaju se da će mučnine proći. Budni smo od 6 sati, dakle već 11 sati. Uz hladnoću, i visina odrađuje svoje. Do kostiju nam je hladno! Spremanje za uspon počinje odmah: raspremamo vreće, oblačimo dio odjeće, jakne, rukavice, uvlačimo se u vreće u kojima se ne uspijevamo ugrijati. Zbog neprimjerenog ponašanja jedne strane grupe (bučenje, šuškave vrećice, ulaženje -izlaženje u i iz sobe) ne uspijevamo nimalo zaspati. U nekom hladnom trenutku, dizanje u 22 sata za polazak doživljavamo kao blagoslov. Budni smo već 16 sati. Potpuno oblačenje i pozitivni šok kod izlaska van - tu je toplije nego unutra iako je -15°C. Prikupljamo se. Savjetujemo se što još obući ili ne. Jedna članica zbog probavnih problema ostaje u kući, jednoj članici nije dobro, ali odlučuje pokušati. Naši vodiči su uz nas. Nas je 15, njih 7. Ja se osjećam jako dobro. Nastojim dobre vibracije podijeliti s ekipom.

VISOKOGORCI

VISOKOGORCI WW Uhuru Peak, 5895 m

23 su sata. Krećemo...jedan iza drugoga...“pole, pole“...u tišini... Samo se povremeno čuju naši vodiči razgovarajući na swahiliju, vjerojatno dojavljujući stanje u skupini. Mrak pojačava osjećaj duljine, hodamo puževom brzinom, traži se dodatno stajanje. S 5000 m/nv druga članica se vraća u Kibo. Prati je vodič koji se onda opet uspinje sustižući nas. I dalje je hladno! Idemo prema zori – najhladnijem susretu noći i dana. S 5300 m/nv vraćaju se još dvije članice, zbog mučnine, slabosti, pospanosti, glavobolje, a za još 100 m vraća se i prvi član zbog promrzlosti ruku. Zadnji dio uspona do Gilmon’sa je penjanje, tehnički lagano, ali bližimo se 5600 m/nv i to se osjeća. Mukotrpan je uspon do Gilmon’sa, 5685 m/nv, pa iako ima samo 4 kilometra od Kibo hute, za to će nam biti potrebno 6 sati i 45 minuta. Kratko fotografiranje i odluke: dalje ili ne? Ja nemam dilema, idem dalje, samo malo odmora. Šestoro se vraća na Kibo, petero ide dalje. Odmor je trajao neku minutu-dvije...hajdemo na vrh. Uz mene je Tumain i kako smo prvi došli do Gilmon’sa, krećemo prvi. Sad je već lakše, mada je visina, a još dodatnih 300 metara nadmorske visine savladava se kroz daljnjih 2 km. Sviće... Lijepo je. Na desno je krater prekriven snijegom, ogroman, lijevo ledenjaci. Do vrha se hoda po ledenom snijegu čije oštrice podsjećaju na sablje. Oprezno, iako adrenalin radi svoje i visina i hladnoća također. Na

vrhu Afrike, Uhuru peaku, 5895 m/nv sam u 7.30 sati, nakon 8 sati i 30 minuta. 25 sati i 30 minuta bez sna i odmora! U povratku nakon 15-tak minuta susrećemo naše, kratki pozdrav, ja dolje, oni gore. Tumain i ja silazimo dolje za nevjerojatna dva sata. Bilo je 9.30 sati. Dočekuje nas ekipa koja se vratila s Gilmon’sa i ostali. Čestitanje!! Iznošenje mojih prvih dojmova. I njihovih iskustava. Do 11 sati spustili su se svi. Svi smo sretni. Neki keksići, kokice... još nismo gotovi, čeka nas silaz od 1000 metara nadmorske visine. Moramo se spustiti do Horombo huta. Idemo dolje, treba nam 5 sati. Baš se više ni ne osjećamo, ali sretni smo! U 18 sati smo na Horombo huti, dijeljenje napojnica našim vjernim vodičima, kuharima, nosačima, večera i u 21 sat smo u krpicama. Nakon 39 sati bez sna i odmora, prešavši 2000 metara nadmorske visine uspona i 2000 silaska, te 42 prijeđena kilometara!! Zaista nadljudski! Ali svi smo sretni!! Planina nas nije mazila, mada smo zahvalni za blagi minus (-15°C) bez jakog vjetra. Zahvalni smo za sunčano vrijeme iako nije bilo toplo. Još jedna hladna noć, ali znamo da je zadnja prije povratka u dolinu. Jutro. Pozdravljam te velika planino i hvala ti što si mi dopustila ostvarenje (još jednog) sna!!!

Drvenasti kostriš, biljka afričkih visokih planina Prvi pogled na planinu

VISOKOGORCI

Dvadeset dana u Nepalu Napisao i snimio: Tomislav Gračan

VISOKOGORCI

elja vjerojatno svakog planinara je posjetiti Nepal, popeti se na neki od visokih vrhova Himalaje, te (barem) vidjeti onaj najviši, Mt. Everest. Nepal je zemlja u kojoj se unutar dvjestotinjak kilometara zračne linije isprepliću divlje džungle, moćne rijeke i veličanstvena Himalaja. Osam od deset najviših vrhova svijeta nalazi se u Nepalu. Nepal je i zemlja drugačija od svih koje sam do sada posjetio, a proputovao sam više od četrdeset zemalja svijeta. To je zemlja koja vas ne može ostaviti ravnodušnim.

Zemlja u kojoj se isprepliću hinduizam i budizam, dodiruju mistični Tibet i Indija, a ljudi, iako strahovito siromašni, osvajaju svojom srdačnošću. Neki općeniti plan za posjet Nepalu bio je obići Kathmandu – glavni grad, povijesno i kulturno srce Nepala; kroz dvadesetak dana trekinga posjetiti središte Khumbu regije – glavni grad šerpi i vrata Mt. Everesta Namche Baazar; popeti se na nekoliko lijepih pet tisućnjaka Himalaje; vidjeti bazni logor za uspone na Mt. Everest u srcu sezone uspona i naravno vidjeti kralja svih planina – najviši vrh na svijetu, Mt. Everest.

Moje putovanje po Nepalu započelo je slijetanjem u međunarodnu zračnu luku Tribhuvan u Kathmanduu. Gužva, prašina, intenzivne boje i mirisi pratit će me sljedećih nekoliko dana u obilasku Kathmandua. Najveći dio vremena provodimo u srcu grada, nekadašnjem hipi dijelu – Thamel koji čini nekoliko ulica prepunih šarenih dućana, neobične ulične klope, zanimljivih barova. Obilazim hram Pashupatinath, jedan od najvažnijih hinduističkih hramova koji predstavlja najveće svetište Šive na indijskom potkontinentu. U okviru ovog kompleksa nalaze se i gatovi na svetoj rijeci Bagmati, gdje sam prvi put vidio ceremonije ritualnog kupanja, molitvi i spaljivanja mrtvih. Obilazim i jedno od najvažnijih budističkih svetišta u Nepalu – Boudhanath, u sklopu kojeg se nalazi jedna od najviših mandala (budistički stup) na svijetu, visine 40 metara.

SS Kala Pattar – pogled na Everest WW Na putu – pogled na Ama Dablam

VISOKOGORCI

Po silasku i kratkom odmoru nastavljamo dalje prema mjestu Gorak Shep, najvišem nastanjenom mjestu u Nepalu, smještenom na 5164 metara nadmorske visine. Mjestu iz kojeg kreću sve ekspedicije na Mt. Everest, jer bazni logor za Everest je udaljen samo dva sata hoda. Do Gorak Shepa nam treba još tri dana. Usput se penjemo preko prijevoja Cho La na 5420 metara visine. Uspon preko tog prijevoja je dug, ali uopće ne osjećam napor nego uživam u čudesnim vidicima. Gorak Shep je malo mjesto, svega nekoliko prenoćišta i heliodrom. Putem prolazimo preko Khumbu glečera uz koji je mjesto i smješteno. Ne mogu se načuditi kako se taj moćni glečer otopio i kako se na očigled i dalje topi. Sljedeći dan penjemo se na Kala Pattar vrh visine 5643 metra koji se nalazi u blizini. Opet je vrijeme odlično, a ja se opet penjem brzo kao da nisam na pet tisuća metara. I onda ono zbog čega sam i došao. Pogled na kralja, na sam Everest. Tek sada ga prvi put vidim od kada sam stigao u Nepal. Navodno je bilo moguće vidjeti ga i ranije, još iz Namche Baazara, ali nije bio sreće s oblacima. I sada se sve otvorilo. Čudesno! Neko vrijeme uživam na vrhu, čekam kolege iz ekipe i zajedno se spuštamo do Gorak Shepa. Oni bi se odmarali, a meni se ide dalje, pa dogovaram s vodičem da odem s jednim od nosača do baznog logora pod Everestom.

WW Gokyo – pogled na Cho Oyu

Posljednjeg dana boravka u Kathmanduu upoznajem i ostale članove treking ekipe i našeg vodiča s kojim pregledavamo opremu koju smo donijeli sa sobom, posuđujemo onu opremu koju nemamo, a trebat će nam sljedećih dana te dogovaramo plan trekinga. Naša pustolovina kreće sljedećeg dana letom iz Kathmandua za Luklu. Nakon višesatnog zamornog čekanja u zračnoj luci u Kathmanduu da se vremenski uvjeti u Lukli poboljšaju, malim, bučnim zrakoplovom letimo za najopasniju zračnu luku na svijetu, zračnu luku Tenzing–Hillary koja se nalazi na 2850 metara nadmorske visine. Nakon četrdesetak minuta čak prilično ugodnog leta bez problema slijećemo na vrlo kratku pistu zračne luke u Lukli, uzimamo stvari i odmah krećemo na treking. Konačno! Dva dana lagano hodamo, prelazimo čudesne viseće mostove, divimo se prirodi, spavamo u dosta udobnim prenoćištima i konačno stižemo u Namche Baazar. Grad se nalazi na 3500 metara nadmorske visine. Ima oko dvije tisuće stanovnika, no zbog mnoštva turista i prenoćišta za turiste izgleda puno veći. Dva dana ostajemo Namche Baazaru, polako se aklimatiziramo, uživamo u dobrim restoranima i odličnim kafićima, a ljubazni domaćini nam se uvlače pod

kožu. Tu upoznajem šerpu koji me na spomen da dolazim iz Hrvatske odmah pita znam li Stipu Božića. Bio je sa Stipom na nekoliko ekspedicija, prvi put za vrijeme one poznate jugoslavenske ekspedicije iz 1979. godine kada je ispenjan Mt. Everest. Uživam pričajući s njim o hrvatskim i slovenskim planinarskim velikanima. Upoznajem i jednog Poljaka i dvije Japanke koji se spremaju na Mt. Everest. Razmišljam o mukama koje će proći da bi ostvarili taj cilj… Sljedeća četiri dana nastavljamo put prema mjestu Gokyo. Mjesto se nalazi na 4800 metara visine i tu ćemo provesti dva dana kako bi se dodatno aklimatizirali. Na sve smo većoj visini, sve je hladnije, smještaj i hrana sve su lošiji, ali vidici oko nas su sve ljepši. Putem prelazimo prijevoj Renjo-La koji se nalazi na 5360 metara. Jedini od ekipe uopće ne osjećam visinu. U Gokyju smo smješteni u jako dobrom prenoćištu, prepuno je planinara iz cijelog svijeta. Sljedeći dan penjemo se na obližnji vrh Gokyo Ri s čijih se 5357 metara pružaju nezaboravni pogledi. Dan je prekrasan, a do vrha mi treba znatno manje vremena nego ostalima iz grupe. Pogled s vrha je poseban, vidi se i jedan od osam-tisućnjaka, Cho Oyu. Prvi put uživo gledam na osam-tisućnjak. Gokyo Ri

VISOKOGORCI

Everest bazni logor na Khumbu ledopadu iznenadio me je svojom veličinom. Izgleda kao mali šareni grad ispod ogromnih planinskih vrhova kojima je okružen. Nažalost mi obični smrtnici možemo mu se približiti samo na kojih petstotinjak metara. Pristup je zabranjen onima koji nemaju dozvolu za penjanje na

VISOKOGORCI

Mt. Everest. Unatoč tome uživam gledati kretanje u logoru i okolne moćne vrhove. Sljedeća dva dana ostajemo u Gorak Shepu, vrijeme se pogoršalo i zadnji prijevoj koji trebamo proći natrag prema Namche Baazaru i Lukli je zatvoren. Koristim priliku da se prebacim do Lukle

helikopterom. Nikad nisam letio u helikopteru, a sada imam priliku letjeti po Himalaji. Taj let je bio jedan od luđih doživljaja s ovog putovanja. Iako sam se doma sam vratio mršaviji, prilično umoran i nenaspavan, željan domaće hrane i topline, opet bih ponovio tako nešto. Ipak, drugi put ću ići preko 6000 metara.

SS Bazni logor Everest

VISOKOGORCI

SS Od grebena, preko oblaka, skokom do Jadranskoga mora, snimila Dijana Petrak

Velebit u srcu Napisala: Katarina Marija Tupek

elebit. Ta veličanstvena planina. Taj “kameni orijaš, koji je nogama ugazio u morsku pučinu, glavom dodiruje nebesa i bdije nad hrvatskom domovinom”. Sa svom svojom raznolikošću, ljepotom i mističnošću. Ni u snu nisam pomislila da će me život jednoga dana voditi njegovim stazama i putevima. Ja ovakva, pomalo nespretna i neiskusna... No, krenimo od početka priče. Početkom godine organizirala se opća planinarska škola. Prekretnica je bila tu, otkriven mi je potpuno novi, očaravajući svijet. I to je bilo to. Rodila se čista i jednostavna ljubav. Ali što sada, nakon školice? Još sam toliko neiskusna i neinformirana! Kako bih proširila svoje znanje, odlučih se učlaniti u Visokogorsku sekciju. I to je bio početak svih budućih prekrasnih i pomalo ludih avantura! Jedan redovni četvrtak čujem od voditelja sekcije, Slavka Patačka, da se organizira, sad već tradicionalni, pohod na Sv. Brdo. Prijatelji me u zadnjemu trenu uspijevaju nagovoriti da im se priključim. A i kako ne bih išla? Moji dragi i entuzijastični planinari svakoga bi uspjeli nagovoriti kako na brdo, tako i u dolini. Time se formirala vesela družina od 11 visokogoraca koja je u petak, iza posla, krenula prema Velebitu. U Seline smo stigli oko 8 navečer. Slijedila je čarobna noćna tura, zvijezdama osvijetljena, dok je glas planine, tišina i mirnoća, opuštao od svakoga stresa. Obuzeo me osjećaj potpune slobode. Za točno 5 sati stigla sam na Ivine vodice (1250 m). Iskusniji visokogorci već su stigli naložiti vatru, pa nas je čekalo toplo sklonište. Iako snijega nije bilo, spavanje na temperaturi ispod nule i ne bi baš bilo ugodno. Umorna od puta i napora, brzo sam se spremila za počinak, a u san su me negdje u daljini pratile riječi Kiće Slabinca (Zbog jedne divne crne žene) i Leonarda Cohena (Dance me to the end of love). SS Spuštanje s vrha, snimila Ivona Bogović

SS Pravi visokogorci na Ivinim vodicama, snimio Stjepko

VISOKOGORCI

Jutro donosi svježinu. Kako sam noć prije ipak istegnula nogu, odlučih ostati u skloništu. Sa mnom je ostao i Nevenko Špoljarić, jedan od glasova prethodne noćne uspavanke. Dok smo mi čistili, pospremali, lutali tražeći bunare, uvijek s jednim okom u potrazi za medvjedom, ostali su krenuli prvo markiranom stazom, a potom kraticom, preko vrha Oble glave i Babinoga vrha, do vrha Sv. Brdo (1751 m). Spuštalo se grebenom gdje je bura nemilosrdno iskazivala svu svoju snagu i moć, a hrabri visokogorci morali su se silom boriti za ravnotežu. Nakon poštene ture od 5 sati, vratili su se, željni predaha, u sklonište. Iza zasluženoga odmora, slijedio je i četverosatni silazak do auta. A ja, sretna i ispunjena, u trenu sam zaboravila na koncentraciju te me ruksak od 15 kg izbacio iz ravnoteže i glava mi se spojila s kršom! Jedina je pomisao bila „A gdje mi je sada kaciga?“ No, nekom je srećom ipak sve dobro završilo, što je samo dokaz da mi je glava tvrda onoliko koliko i volja! Uvjerila sam se da se ne smije dati očarati sjajem bajkovite ljepote, nego treba paziti i na potencijalne opasnosti koje vrebaju na svakom koraku. A čar upravo leži u toj divljoj, netaknutoj i nepripitomljenoj ljepoti te veličanstvene planine. Velebita.

WW Uspon s osmjehom, snimila Ivona Bogović

SS Šarolikost i boja Velebita, snimio Nenad Pjević

SS Sveto brdo, snimila Dijana Petrak

VISOKOGORCI

Prpa – 48,7 km velebitskog užitka Napisala i snimila: Marina Hanžek

Zvuk budilice nas je probudio u 3.45. Još po mraku kreće brzinsko spremanje i ispijanje kave koju su nam naše domaćice skuhale kako bi što lakše odradili svoju današnju misiju. U zraku se osjećala neka posebna atmosfera, svi smo bili prilično uzbuđeni, a većina nas je bila pomalo i u strahu jer smo se prvi put upustili u ovako nešto. Malo prije 5 sati dolazimo na PD Zavižan ispred kojeg Prpa pozdravlja sudionike i objašnjava stazu. Kako je vani bilo prilično hladno, umjesto da slušamo Prpine upute, Ines i ja smo se povukle u dom iščekujući početak utrke. Točno u pet sati Prpa je uzviknuo: „Sretno, možete krenuti!“. Kao jedine ženske sudionice iz HPD Željezničara, Ines i ja smo se držale skupa dok je ostatak naše ekipe od starta bio malo brži. Prvih desetak kilometara je bilo

prilično gužvovito obzirom da je na utrci sudjelovalo gotovo stotinjak planinara. Iako nas je okruživala predivna priroda jedino što sam gledala je bila staza, što zbog brzog tempa koji smo pokušavale održati, što zbog dijela staze koji je još uvijek bio pod snijegom koji je dodatno otežavao hodanje. Samo na trenutke bi dignula pogled i kratko uživala u prirodi i planinama koje su nas okruživale, a bile su obasjane prvim zrakama sunca. Nakon prvog dijela staze i izlaska iz šume otvaraju se pogledi na impresivne Hajdučke i Rožanske kukove. Ubrzo prolazimo pored Rossijevog skloništa, ali bez zadržavanja nastavljamo dalje. U jednom trenu sam pitala Ines zanima li je koliko smo kilometara prešle. Nasmijala se i nakon kraćeg razmišljanja rekla: „Ajde reci.“. Prešle smo

„Prpa“ je izniman i pomalo neobičan planinarski pohod u organizaciji planinarskog društva Prpa iz Baških Oštarija. Radi se o prelasku Premužićeve staze u duljini od gotovo 49 km, od planinarskog doma Zavižan do planinarskog doma Prpa, u samo jednom danu. „Prpa“ je prvi put održan 2014. godine i to povodom obilježavanja 140. obljetnice Hrvatskog planinarskog saveza i 80. obljetnice izgradnje Premužićeve staze. Za ovaj pohod ili bolje rečeno utrku čula sam na sastancima Društva kada su prošlogodišnji sudionici prepričavali dojmove i počeli s planovima za ovogodišnje sudjelovanje. Na kraju sastanka je vodič i organizator prošlogodišnjeg posjeta, Slavko Patačko, upitao: „Ima li zainteresiranih, da li se netko želi prijaviti?“. I tako je sve krenulo, nisam se odmah prijavila, ali u mojoj glavi se stvorila ideja i želja koja se mogla riješiti samo tako da se ispuni. Kako bih si olakšala cijelu avanturu pitala sam brata, koji je također planinar i dobar hodač, bi li i on išao. I pristao je. Utrka se održavala 19. svibnja, no mi smo krenuli dan ranije. U kombiju, za volanom, Danijel Veček, nas šestero Željezničara: Ines Lisak, Zvonimir Kožina, Juro Buljan, Ivan Kobeščak, Tomislav Hanžek i ja, te dvoje članova drugih društava koji su s nama dijelili prijevoz. Plan je bio prespavati na Zavižanu, ali kako je dom bio popunjen, naš domaćin i organizator, Vladimir Prpić Prpa je za slučaj nužde osigurao dodatnu lokaciju za spavanje, točnije bivšu školu u Oltarima, gdje su nas dočekale ljubazne domaćice iz HPD Sisak. U spavaonici nam se ubrzo pridružila skupina Slavonaca, sve redom sportaši, koji su izgledali kao opasna konkurencija našem Juri. Naime, prošlogodišnji sudionik HPD Željezničara, Juro Buljan, koji se inače bavi trčanjem, imao je za cilj proći stazu za 6 sati. Na utrci je sudjelovao i prošle godine, tako da je znao što ga čeka i koliko god to nama nestvarno zvučalo, zadanih šest sati za njega je bio realan cilj. Nakon kraćeg druženja sa Slavoncima i domaćicama svi smo legli na spavanje oko 22 sata.

SS Pogled prema otocima

VISOKOGORCI

osam kilometara što je super zvučalo, no kad smo se sjetile koliki je još put pred nama više nismo bile tako oduševljene. Ines sam poznavala od ranije, bile smo na nekoliko izleta zajedno, a sad je pred nama bila staza duga 48 km. Onaj dio Prpinih uputa koji smo uspjele uloviti bio je da je važno pripaziti i ne otići na odvojak za PD Alan, jer bi tako izgubili dragocjeno vrijeme. Navedeno skretanje smo bez problema uočile i nastavile dalje stazom. Na otvorenim dijelovima staze krenula je borba s burom, ali sve je bilo lakše uz divne poglede na Krk, Rab, Pag i nevjerojatno plavo more i perunike u istoj boji koje su nas okruživale. Na otprilike 25-tom kilometru dolazimo do izvora Gornje korito i nastavljamo dalje prema planinarskom skloništu Skorpovac. Znale smo da smo SS Ekipa na okupu dobar dio puta prevalile, ali još toliko je kako se kraj staze nije nazirao, ponovno smo zaključile da pred nama. Onaj dio Prpinih uputa koje nismo čule se do kraja ima oko sat vremena. Bile smo na izmaku snaga i odnosio na dionicu prije Skorpovca. Naime, staza je bila tih sat vremena je bila psihička granica koju još možemo gotovo neprohodna zbog porušenog drveća, ali taj se dio izdržati. Došle smo do čistine s koje puca pogled lijevo mogao izbjeći spuštanjem na drugu stazu koja je prohodna Dabarske kukove, a desno se i dalje vidjelo more i tu na čak i za vozila. Malo smo se namučile preskakujući drnas je dočekao putokaz „Baške Oštarije 2 i pol sata“. Ines veće i već prilično umorne odlučile smo napraviti drugu me mrtva ozbiljna pogledala i rekla: „Ovo je greška.“. Ne pauzu na Skorpovcu. Iako smo mislile da možemo dalje i znam je li svojom ozbiljnošću pokušavala uvjeriti mene, bez pauze, ipak smo pametno odlučile i kratko predahnusebe ili snagom misli promijeniti tajming na putokazu. Po le. Kratka pauza od svega 5 minuta i koji zalogaj čvaraka treći put smo zaključile da je do cilja ostalo sat vremena ili špeka vraćaju snagu i daju tijelu potrebno gorivo za s obzirom da smo i ranije dionice prešle za vrijeme kranastavak. Ines ne poznajem dugo, no naša „šetnja“ Preće od navedenog na putokazima.Sjećate se one psihičke mužićevom je bila odlična; bile su tu dionice razgovora granice? E tu smo je prešle, bila je opcija ili sjesti i plakati o poslu, dionice zezancije i smijeha, hodanja u tišini, bilo ili nastaviti hodati, a od umora i iscrpljenosti počele smo je malo i pjesme, smišljanja kako sabotirati „konkurense smijati i zezati na vlastiti račun. U jednom trenu su mi ciju“ podmetanjem noge i slično. Pri završetku rute, pri od smijeha zasuzile oči, a u glavi se pojavilo sto pitanja i tome mislim na zadnjih desetak kilometara, Ines je donevjerica: „Pa što ja tu radim? Što mi je ovo trebalo? Zar bila žuljeve na oba stopala. Moj najveći strah dogodio se ću stvarno uspjeti? Je li moguće da pred kraj osim što njoj. Naime, na pripremnoj ruti kada sam prehodala 38 padamo s nogu skoro i plačemo od smijeha?“ Ovaj put je kilometara po Samoborskom i Žumberačkom gorju dobila stvarno ostalo još samo sat vremena do cilja. Ines je stasam žuljeve od kojih kreću suze na oči, živci popuštaju, vila flastere na žuljeve i nastavile smo dalje. Dolazimo do duh klone i glava se puni idejom o odustajanju. No sada ruba šume i pojavljuje se markacija sa strelicom i natpinije bilo izbora, bez obzira na žuljeve, umor i iscrpljenost som „Prpa“. Srce je malo jače zatitralo, a mišići malo jače odustajanje nije bilo opcija. Nismo znale koliko još ima zaboljeli. Završni dio je bio pun malih križanja putova, a do kraja staze, samo smo po osjećaju zaključile da bi mosamo ta jedna oznaka, tako da je bilo nužno nazvati brata glo biti još oko sat vremena. Prošlo je podne, sunce je bilo i pitati za pravi put jer gubljenje na ovoj zadnjoj dionici visoko na nebu, postalo je prilično vruće, no mi se nismo ne bi preživjele. dale. Sada smo samo smišljale razlog za pauzu; pametno Dolazimo kod Prpe, ispred doma i u domu čekaju nas je pojesti zalogaj čokoladice, iz ruksaka vadim šiltericu... poznata lica, naša ekipa je već stigla. Neki su još uvijek bili Prolazilo je vrijeme, malo smo usporile tempo, ali smo izmoždeni, neki su se već odmorili, ali svi smo imali neopii dalje hrabro koračale. Nakon otprilike 40-ak minuta, a

VISOKOGORCI

sivo zadovoljstvo u očima. Prpa je u svoju knjigu upisao i naše vrijeme, 10 sati i 56 minuta. Uslijedila je podjela diploma, naš Juro Buljan uvjerljivo prvi (u povijesti utrke) s vremenom 5 sati i 30 minuta, a ni ostali nisu bili loši. Put za Zagreb, e to je posebna priča. Danijel vozi i ne prestaje s forama na naš račun, svi se smijemo, oči se sjaje, srca su puna, ponosno prepričavamo dojmove i doživljaje i već tada počinjemo s planovima za iduću Prpu.

Za one koji žele znati više Premužićeva staza je pješački, planinarski put koji prolazi vršnim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita. Staza je dugačka 57 km, a uobičajeni pravac kretanja je od sjevera prema jugu, odnosno od PD Zavižan prema Baškim Oštarijama, od čega prvih 16 km prolazi područjem NP Sjeverni Velebit. Idejni začetnik gradnje staze je bio dr. Ivan Krajač, hrvatski pravnik, ekonomist i strastveni planinar, a zaslužan za samu izgradnju ove staze je, šumarski inženjer, Ante Premužić (1889. - 1979.) koji ju je projektirao te organizirao i sudjelovao u izgradnji. Staza je građena od 1930. do 1933., a zbog kvalitete gradnje i uklopljenosti u okoliš postala je pravi biser graditeljstva pješačkih puteva u Hrvatskoj. Za izgradnju se nisu koristili suvremeni stojevi već su radove izvodili brojni radnici iz podvelebitskih sela, a po završetku izgradnje omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita. Prilikom gradnje staze primijenjena je tehnika suhozidne gradnje koju su s koljena na koljeno prenosili stanovnici velebitskog podgorja. S Premužićeve staze se odvajaju putevi za neke od najljepših vrhova Velebita: Veliki Zavižan (1676 m), Gromovača (1676 m), Crikvena (1641 m), Zečjak (1622 m), Visibaba (1160 m), Šatorina (1622 m), Budakovo brdo (1317 m), Bačić kuk (1304 m), Kiza (1274 m). Osim Premužićeve staze, Ante Premužić je inicirao gradnju i projektirao brojne druge šumarske i planinarske puteve po Velebitu, ali i na Plitvičkim jezerima, Rabu, Mljetu i Krku. SS Baške Oštarije

VISOKOGORCI

Greben Orlovec Napisao i snimio: Slavko Patačko

od kapele Krista Kralja na ulazu u Logarsku dolinu ostavljam auto. Rano je jutro. Savršen mir i spokoj. Tek šuštanje lahora u krošnji starog jasena, žubor potoka Črna i ptica pjev. Kakav dan!? Početak grebena je samo dvjestotinjak metara dalje u smjeru Matkovog kota. Inače greben Orlovec, u nekim planinarskim kartama stoji i ime Vrlovec, proteže se između Logarske doline i doline Matkov kot. Radi se o nemarkiranom bespuću koje planinari zbog neodržavanja staze, tehničkih i orijentacijskih poteškoća zaobilaze u velikom luku. Od 2014. kad smo zbog objektivnih i subjektivnih razloga na predvrhu Savinjeka, koji je sastavni dio grebena, odustali i spustili se u Logarsku dolinu, meni taj greben ne da mira i čekao sam samo pravu priliku da se s njim opet „pohrvam“. Odmah na početku oštar uspon. Stijena je načičkana tek ocvalim alpskim jaglacima. Krasni su, s velikim rozetama. Preko na drugoj strani, ogromna stijena nadvila se nad cestu za Matkov kot. To je Klemenča peč. Staza se ispočetka drži šumskog grebena. Malo dolje, malo gore. Ugodno i simpatično. Nakon otprilike sat vremena, između krošanja prvi put se ukazao moj cilj, Mrzla gora. Majko mila….kak’ je daleko!? Ne znam zakaj, ali odmah me je nekaj zašarafilo

v crijevima. Prvi vrh u nizu je Veliki vrh. Iako je visok skromnih 1539 m, vidikovac je kakvog treba tražiti. Klekovina je nažalost preuzela dobar dio grebena pa tako i nekakvu stazicu za koju nisam u potpunosti siguran jesu li su to tragovi gamsova ili lovaca. Samo na nekim mjestima na klekovini je vidljivo da je tu svojevremeno bilo ljudske aktivnosti, ali to je bilo jako davno. Sad je greben opet opasno zakrčen i ja sam si jednog trenutka pomislio da bi bilo kud i kamo bolje da sam si umjesto štapova uzeo jednu dobru stihl-ovku. Kaj se razgleda tiče, bistro je s dalekim vidicima, ali je zato ipak malo prevruće. Imam 4 l tekućine. Valjda mi bude dosta. Do Velikog vrha nema nijednog tehničkog detalja, ako se izuzmu one dvojke na početku grebena, ali odavde počinje pravo visokogorsko planinarenje s bezbroj spuštanja u duboka sedla, prijelaza teških stjenovitih detalja i provlačenja kroz prašumu klekovine, pa onda opet uspona na vrhove koji su u karti označeni kao, Zgornji Pavličev Kogel i Koran. U Hribi net-u pak vele da su to predvrhovi Savinjeka. Bilo kako bilo, zahtjevno je, komplicirano i teško. Na zadnjem predvrhu Savinjeka priuštio sam si par zalogaja sendviča s paprikom, obilno zasoljenom. Počeo sam se prilično znojiti pa tako i gubiti enormne količine

SS Najteži dio ture, kroz klekovinu

minerala, pogotovo soli, koju je trebalo pod hitno nadomjestiti. Za to je najbolje uzimati jako zasoljenu hranu ili zasoljenu vodu. Provjereno i jako efikasno. Doduše ova potonja kombinacija je malo bljutava, ali ako se u nju doda malo meda i limuna na kraju ispadne sasvim ukusan napitak. Za sve to vreme „fuji“ je radio punom parom. Pogledi su zadivljujući. Kamniške Alpe prvi put gledam iz ove perspektive. Opet mi je na pamet došao srpanj 2014. Tad smo, kak’ sam već napisao, na njemu odustali i spustili se u Logarsku dolinu. Ne samo zbog nedostatka vremena, nego i zbog toga kaj mi tada jednostavno nismo našli rješenje za spuštanje u duboku škrbinu. Ovaj put dobro sam se pripremio. Doma sam sve dobro „preštuderal“, zapisao si korisne informacije, čak sam s neta poskidao i neke fotke. Jedino kaj me je cijelo vreme mučilo je uže. Jer te 2014. mi smo procijenili da se u škrbinu može spustiti samo uz pomoć užeta, to jest absajlom. No, dok sam doma za probu slagao ruksak i u njega potrpao sve kaj sam mislio da mi je potrebno za turu, između ostalog i uže, rekao sam… nema šanse. S takvim teretom na leđima hodati cijeli dan

po ovakvom teškom terenu?! Pa ruksak je teži od mene! Još sam se jednom dao u proučavanje škrtih informacija koje je nudio Google i konačno skužil da autor nigdje, ni u jednom dijelu teksta, ne spominje uže. I tak sam ja uže ostavio doma. Pa kaj bude! Po naputcima prolaz, odnosno spuštanje u škrbinu, trebao bi biti s desne strane. Pažljivo odmjeravam okomicu. Škicam…lijevo, desno. Ne smijem fulati i zapetljati se u krivi smjer. To u većini slučajeva završi grdo. Ovo desno učinilo mi se najpogodnije. Da, to je to. Sigurno! Sto posto! Stijena je drsko strma, krušljiva, jednom riječi, zeznuta da nemre biti gore. Ovo je dvojka u debelom plusu, u to nema nikakve sumnje. Spustio sam se duboko dole. Sad se trebalo ponovo popeti na greben. Nisam potrefil pravi put. Umjesto lijevom stranom izabrao sam smjer - drito gore po nekakvom zemljanom odronu. Strm je za poludit. Penjanje je potrajalo, a ja sam stalno bio u opasnosti od proklizavanja. A da mi se to dogodilo onda bi najvjerojatnije bilo,…ma bolje da to i ne spominjem! Da nije bilo korijenja za koje sam se mahnito lovio, to bi se i dogodilo.

WW Mrzla gora

VISOKOGORCI

„Pa dobro, kaj je tebi! Jel si ti lud?“ Faca od Kety bila je još gora od onog kaj mi je sasula u lice dok sam joj sutradan uz jutarnju kavu prepričavao svoje putešestvije od jučer. Tog sam trenutka čvrsto odlučio da je ubuduće više neću gnjaviti s nepotrebnim detaljima. Pa ne mora ona baš sve znati! Na Savinjek se penjem lijepim otvorenim grebenom. Ovdje se klekovina još nije probila. Kako je lijepo! Čarobna divljina i svijet samo za odabrane. Upirem pogled k nebu. Fala Ti, ne samo na ovome. Savinjek nudi još ljepše poglede. Savršeno! U smjeru Mrzle gore dobro je vidljiv dvoglavi vrh. To je Rdeči stolp. Njega zaobilazim s lijeve strane. Izlazim na malenu čistinu. Mjesto prepoznajem s fotke skinute s net-a. Travnato šodrana strmina, slovenski melišče, diže se prema grebenu. S lijeve strane melišča, u okomitoj stijeni je prijelaz na drugu stranu, prema Matkovom oknu. Na tom mjestu u stijeni bi trebao bit zabijen klin kao smjerokaz. Krećem u potragu za tim komadom najvjerojatnije zahrđalog željeza. Lijevo, desno, gore, dolje. Klina nema. Vreme je odmicalo, a ja sam i dalje kao sumanut tragao za spasonosnim metalom. Nekoliko sam put bezuspješno pročešljao cijelo područje, ali klin kao da je u zemlju propao. Kao da mi nije bilo svega dosta, još su se u tu igru skrivača upetljali i gamsi. Prateći njihove tragove jednog sam se trenutka, a da ni sam ne znam kako mi je to pošlo za rukom, našao u pravom košmaru klekovine i stijena. E, da mi je sad motorka! Kakva je to samo borba bila dok sam se izvlačio iz tog nimalo bezazlenog položaja. Vratio sam se opet na početak melišča. Sad već jako živčan i gotovo lud od uzaludne potrage za tim nesretnim klinom, samo mi je milisekunda bila potrebna za odluku. Gotovo je, odustajem! Svega mi je puna kapa. Odavde se može spustiti do lovačke kuće Zabrložnica i dalje do Logarske. Kaj je tu je! Klina nema i šlus. Spuštam se. Ali ipak, nešto mi nije dalo mira i stalno me bockalo da još jedanput pokušam. U redu, ali samo još jedanput. Popet ću se do grebena i usput dobro gledati lijevo u stijenu. Ako i tad ne ugledam klin, ovdje je turi kraj. Definitivno, bez pogovora! Je li ti jasno? Da me je netko kojim slučajem promatrao sa strane, mislio bi da sam skroz šenul. Razgovarati sam sa sobom…!? Ma ajte, molim vas! Dižem se gore, više i ne znam po koji put, pogleda prikovanog uz stijenu. I konačno, dobitak! Otprilike pet metara prije izlaska na greben, na metar visine, konačno su mi oči ugledale stvarčicu koja me zadnjih sat vremena totalno izludila. Debeli klin zakucan u stijeni. Sad sam na konju. Ne znam je li od prevelike sreće ili je to zaista bilo tak, sad mi se i staza kojom sam se uspinjao do Matkovog okna učinila normalnijom. Dobro ugažena, naprosto prava staza. Samo joj crveno bijele oznake nedostaju.

SS Matkov kot i greben Orlovec

VISOKOGORCI

VISOKOGORCI WW Savinjek

je kazao gospon na Hribi-ma. Ovaj komad je daleko najteži i tehnički najzahtjevniji dio ture. Uspinjem se opet na greben, ali ovo je sad, naspram onog od malo prije, prava igrarija. Jedino ova nesretna klekovina. Kao da ju je netko tu posadio. Da sam znao kaj me na turi čeka obukao bi stare dugačke hlače. Sigurno bi se skuhao u njima ali i to je bolje nego imati ovakve zdrapane noge. Preda mnom se odnekud stvorio omanji usjek. Čekaj malo! Pa je li to….? Je…je! To je Hudi prask. Gotovo je! Uh…kako sam sretan! Uspio sam! Ne mogu vjerovati, uspio sam! Hudi prask sam prešao nekoliko puta i tu se sad osjećam kao doma. Nastavljam Hudim praskom do markirane poti koja kroz Matkovu kot vodi na Mrzlu goru. Kako je lijepo vidjeti markaciju. Penjem zadnje metre pod Mrzlom gorom. I napokon! Točno je bilo 19 sati i 15 minute kad sam se uhvatio za križ na Mrzloj gori. Znači, tura je do ovdje trajala 11 sati i 15 minuta. Malo mi je oko zasuzilo, ali za sentimentalnosti nije bilo baš puno vremena. Zmolil sam očenaš, fotkal se, popio zadnja dva gutljaja od 4 l tekućine i krenuo sa spuštanjem. Koljena pomalo popuštaju, ali dobro je, ide. Počela me mučiti strašna žeđ. Sjetio sam se da u ruksaku imam još komad paprike. Nikad u životu nisam pojeo ništa slađe. To je bio spas.

Matkovo okno je nevjerojatni prirodni fenomen. Pravo čudo. U grebenu je, uslijed ne znam kakvog djelovanja, nastala ogromna rupa promjera petnaestak metara koja neodoljivo podsjeća na luk mosta. Prava je šteta kaj nemam malo više vremena za druženje s ovim nestvarnim mjestom. Staza dalje nastavlja provlačeći se kroz klekovinu do neimenovanog vrha lijevo od Matkovog okna. S vrha su vidici ništa manje lijepi nego sa svih prethodnih. Posebno mi pažnju privlači stožac s druge strane Matkovog kota. To je Matkova kopa, visoka, za mene znakovitih, 1957 m. Potez od Matkove kope preko Krničke gore na Mrzlu goru izgleda jako atraktivno. Vjerujem da je to isto tako prava planinarska poslastica. A onda mi se krv počela lagano lediti kad mi se pogled zaustavio na pomalo nestvarnom prizoru. Nastavak grebena, ako se to uopće tak’ može reći, je duboka rupetina i iznad nje bezobrazno oštri vrh. Na njegovoj lijevoj okomici, nešto malo pod vrhom, uočio sam ariš do kojeg iz podnožja vodi uska grapa. Ajme meni, pa kaj ovo moram proći…!? Brže bolje vadim fotke i upute iz ruksaka. Možda put ipak ide nekim drugim smjerom? Vijuge mi delaju sto na sat dok mi oči bježe sa spisa na smjer. A onda me je bolna činjenica vdrapila kao da me je netko z batom tresnuo po čelu, a sumnje su se raspršile

Na Okrešlju sam maznul dva Uniona i brže bolje dao petama vjetra. Potajno sam se nadao da na parkiralištu na kraju Logarske doline budem ulovio još kojeg entuzijastu s autom. No, ništ’ od toga. Na parkiralištu nisam zatekao ni živog stvora. Mrkli je mrak. Samo moje ravnomjerno tabananje po asfaltu remeti savršenu tišinu i mir. I krijesnice. Milijuni krijesnica oko mene. Kakav čudesan završetak ovog nestvarnog dana. Tek u 22 i 35, kilometar prije kapele Krista Kralja gdje sam ujutro parkirao, kraj mene se zaustavio auto. “Kam greste...?” Epilog. Na kraju cijele ove priče mnogi će reći, pa dobro, gdje ju tu zadovoljstvo i užitak? Cijela tura u nekakvom grču i na granici nesreće! Kaj je to planinarenje? Ekstaza je, po rječniku stranih riječi, vrlo jako i pretjerano oduševljenje, do krajnosti povišeni efekt, opijenost, ushićenje…E vidite dragi moji, upravo je ekstaza dovoljno jaka riječ koja opisuje stanje u kojem sam se nalazio cijeli dan družeći se s ovom nestvarnom planinom. Znam da je vama to teško shvatiti i meni nije ni na kraj pameti da vas pokušam uvjeriti u ispravnost onog kaj radim. Ali morate prihvatiti činjenicu da nas ima svakakvih. Naposljetku, znate kako se veli, sto ljudi, sto ćudi.

kak perje na vjetru. Nema nikakve dvojbe, to je pravi i jedini nastavak puta. Ono za kaj sam se lovio i kaj me je neizmjerno hrabrilo je to što je taj smjer ocjenjen dvojkom. Ako je taj podatak vjerodostojan, onda ovo ispred mene, usprkos kaj zaista izgleda ružno, za mene ne bi trebao biti nikakav problem. Spuštam se s neimenovanog vrha njegovom lijevom stranom do malenog sedla izbjegavajući lelujave gromade koje me neodoljivo podsjećaju na mrtvačke spomenike. Uh….da se smrzneš! Na susjednom sam vrhu. Slijedi grdo spuštanje u duboku škrbinu. Ispod kacige znoj mi se obilno cijedi u oči. Odpenjavam krušljive dvojke. Samo pažljivo i polako. Ne smijem napraviti niti najmanju grešku. Na dnu sam rupe. Još se moram usjekom koji se ruši u Logarsku dolinu spustiti nekakvih desetak metara, a onda loviti grapu s desne strane. Kako bi mi sad dobro došlo uže! Ovo je jako teško, a o padu ne smijem ni pomisliti. Kosti bi mi pokupili negdje kod Okrešlja. Moram se nekako osigurati. Spajam dvije zamke i nalazim pogodnu stijenu za koje sam ih zakvačio. Oooo…super! Iznad grape otvorio mi se pogled na ariš kojeg sam snimio s neimenovanog vrha. Do njega vode dvije zašodrane police i petnaestak metara dugačka strma grapa. Police prelazim k’o po iglama. Frkovito, nema kaj. Konačno ariš. Da, dobro

Greben Orlovec s Mrzlom gorom

VISOKOGORCI

VISOKOGORCI Vježba na tunelu

ekolicina nas, visokogoraca početnika, koji smo tek nedavno završili Opću planinarsku školu uporno je dolazila na sastanke četvrtkom i slušala izvještaje s prilično zahtjevnih uspona naših iskusnijih kolega. Kako nismo imali za prijaviti puno izleta koji bi se mogli svrstati u skupinu visokogorskih, samo smo sa sjajem u očima slušali i upijali tuđa iskustva i iz njih pokušavali izvući lekcije koje ćemo jednog dana primijeniti kod svojih uspona. I tako smo jedan četvrtak, ponukani nezgodom koja se ove godine dogodila našem Predsjedniku sekcije, započeli raspravu o sigurnosti u planini – ni na tu temu nismo imali puno za reći, no iskoristili smo priliku i iskazali želju za aktivnijim sudjelovanjem u Željezničarskoj školi, Smjer visokogorstvo. S obzirom da smo svi Opću planinarsku školu završili s odličnim, nije dugo trebalo da nam jedan od najiskusnijih visogoraca u HPD Željezničaru, Tomo Gračan, obeća da će dati sve od sebe i organizirati visokogorski tečaj. Tako je i bilo. Vrlo brzo se dobra ideja pretvorila u predavanja koja smo slušali četvrtkom poslije sastanka i vježbe koje smo odrađivali vikendom. Tema prvog predavanja bila je planinarska oprema. Osim što smo čuli mnoštvo korisnih savjeta, imali smo i priliku vidjeti što sve jedan pravi visokogorac mora imati, a sastoji se od osnovne opreme: dobre gojzerice, hlače, majice i jakne za sve vremenske (ne)prilike, ruksak, štapovi, gamaše, čeona svjetiljka, vreća za spavanje, prva pomoć i drugi sitni predmeti. Od posebne opreme tu su zamke različitih duljina i promjera, gurtne, karabineri, penjački pojas, ferata set, spravica za osiguranje, dereze, cepin, krplje... Uslijedio je i prvi praktični dio. Na Sljemenskom tunelu smo ponovili čvorove, radili sidrišta, vježbali abseil sa spravicom i karabinerskom kočnicom te isprobali spuštanje po užetu dilfer tehnikom. Teme drugog predavanja su bile: priprema visokogorskog uspona, kretanje, opasnosti, nesreće i noćenje u planini, orijentacija i meteorologija, a drugi terenski dio odradili smo na Okiću. I ovaj put je bilo zanimljivo; penjali smo sportske smjerove, prošli klinčani put Žohar te ponovili i usavršili abseil.

Visokogorci početnici I. dio visokogorskog tečaja, školska godina 2018./2019. Napisala: Marina Hanžek; snimio: Tomislav Hanžek

SS Vršić, pripreme za uspon

Okić, vježba penjanja

SS Hanzova pot prema Maloj Mojstrovki

VISOKOGORCI

SS Slavko Patačko, vježba korištenja opreme Jesenski dio tečaja je završio predavanjem o visini i aklimatizaciji, prvoj pomoći te kratkim uvodom u zimski dio tečaja. Zadnji jesenski izlet smo odradili na 2-tisućnjaku u Sloveniji, Maloj Mojstrovki. Tu smo imali priliku „osjetiti“ stijenu, klinove, sajle i uživati u pravoj školskoj ferati. Četvero ponosnih vodiča uspjelo je ispratiti nas petnaest, još ponosnijih, tečajaca na vrh Male Mojstrovke Hanzovom poti. Na vrhu smo čestitali jedni drugima, obavili obavezno fotkanje i nakon kratkog odmora zaputili se nazad via normale na zasluženi ričet i pivo na Erjavčevoj koči. Kako i nalaže, kraj semestra smo obilježili malom zakuskom i velikim planovima za buduće izlete. Osim što smo dobili visokogorsko obrazovanje, sklopili smo i nova poznanstva i prijateljstva te se svi skupa jako lijepo proveli. U ime svih tečajaca veliko hvala organizatoru tečaja, Tomi Gračanu, te pomoćnim vodičima Slavku Patačku, Stjepku Kokiću i Nikoli Ramušćaku na uloženom trudu i vremenu. Naravno, već sada se veselimo zimskom semestru u izvedbi Željka Novaka.

DESET ZLATNIH PRAVILA VISOKOGORSTVA: XX Čvorove MORAŠ znati XX Kad te netko probudi usred noći, i tad moraš znati čvorove XX Poštuj planinu XX Ne precjenjuj svoje mogućnosti XX U prvu pomoć ubaci lučicu i astrofoliju XX Maži se kremom za sunčanje i kad je oblačno XX Ako ti karabiner padne na stijenu, nosi ga na rendgen ili u smeće XX Kaciga glavu čuva XX Koristi potrebnu opremu, a ne nosaj je naokolo u ruksaku XX Na dogovorenu početnu točku uspona bolje je doći 15 minuta ranije nego zakasniti jednu minutu

Tečajci na ferati

GOJZEKI

90 98

Dvadeset godina planinarske skupine Gojzeki Pohod Gojzeka na Oštrc

Snimio: Alan Čaplar

Gojzeki

GOJZEKI

Dvadeset godina planinarske skupine Gojzeki Napisao: Alan Čaplar

GOJZEKI

jelujući u okviru HPD-a Željezničar, Gojzeki su postigli zapažene rezultate ugradivši se kao veliki i vrijedni kamenčić u bogat mozaik uspjeha hrvatskog planinarstva. Gojzeki su danas najveća i najbolje organizirana planinarska skupina djece i mladih u Hrvatskoj te ponos za svoje planinarsko društvo i za osnovnu školu u Zapruđu. Iako su joj glavna okosnica djeca osnovnoškolske dobi, skupinu Gojzeki slobodno bismo mogli nazvati obiteljskom jer u njoj osim djece sudjeluju i roditelji, pa čak i bake i djedovi. Gojzeki su danas i više od školske planinarske skupine – to je sinonim za dobro druženje velikih i mladih planinara, sinonim za učenje i igru u planinama te za zajedničko otkrivanje zanimljivih kutaka naše domovine. Imajući u vidu činjenicu da sve što nije zabilježeno s vremenom blijedi, sabrali smo na ovom mjestu doživljaje i dojmove o Gojzekima koji nas ispunjavaju veseljem i ponosom.

Kako sam upoznao Dušku Planinarska skupina u OŠ Zapruđe uspostavljena je prije 20 godina, školske godine 1998./99. Planinarski se rad u početku odvijao pod okriljem Planinarskog saveza Zagreba, HPD-a Medveščak i HPD-a Zagreb-Matica, a od 2003. u okviru HPD-a Željezničar. Od 1998. do 2002. vodio sam Omladinsku sekciju u Hrvatskom planinarskom društvu Zagreb-Matica. Ta je sekcija dosegla u to vrijeme vrhunac s više od 120 članova i brojnim atraktivnim izletima po Hrvatskoj i inozemstvu. Uoči jednog sastanka, koji su se održavali srijedom u 20 sati, predstavila mi se učiteljica Duška, izrazivši zainteresiranost da u školi unaprijedi planinarsku grupu koja je već postojala. Budući da je već bilo vrijeme da započnem sastanak Omladinske sekcije, naš je razgovor trajao vrlo kratko, ali smo se o svemu vrlo brzo dogovorili. Cilj prvog izleta koji sam vodio bilo je brdo Brezovica kod Krapine. S Duškom sam razvio posebno prijateljstvo, koje evo traje već gotovo 20 godina. Razmjenjujući iskustva o planinarenju i o metodici rada s djecom oboje smo mnogošto naučili jedno od drugoga. Nema sumnje da su jedan od glavnih razloga za uspjeh Gojzeka Duškina iznimna pedantnost i ustrajnost.

SS Kolona gojzeka na Kamenjaku taka njegovih Gojzeka. Taj priručnik bio je moja prva tiskana publikacija, a doživio je osam izdanja u Hrvatskoj, a čak i jedno izdanje na albanskom jeziku. Seno Serdarević izgubio je život u prometnoj nesreći u siječnju 1999. u Austriji. Nakon njegove tragične smrti preuzeo sam dužnost pročelnika Komisije za promidžbu i izdavaštvo HPS-a te na toj dužnosti postao urednik brojnih planinarskih izdanja i weba HPS-a. Nekoliko godina poslije predložio sam da našu planinarsku grupu nazovemo Gojzeki kako bi nezaboravni Senin lik nastavio svoj život kroz naše planinarsko djelovanje. Radujem se što smo uspjeli sačuvati uspomenu na planinarskog prijatelja.

Recept uspjeha Rad s mladima važan je dio djelatnosti svakoga planinarskog društva, no premda vjerojatno ne postoji društvo koje ne bi željelo imati što više mladih članova, odsjeci mladih u planinarskim društvima uglavnom su vrlo malobrojni.

Otkud ime Gojzeki Planinarski naziv Gojzeki uspomena je na vrsnog karikaturista i planinara Senaida Serdarevića Senu. Gojzek je bio lik iz njegovih simpatičnih i vedrih karikatura koje je objavljivao u časopisu Hrvatski planinar. Serdarević je bio član Planinarskog društva INA-OKI te pročelnik Komisije za promidžbu i izdavaštvo Hrvatskog planinarskog saveza. Upoznao sam ga pripremajući priručnik Osnove planinarstva, u kojem sam uz njegov pristanak upotrijebio nekoliko deseSS Alan Čaplar govori gojzekima u Paklenici snimila Lidija Mikac

WW Razgledna piramida na Japetiću, snimio Alan Čaplar

GOJZEKI

Sljemenu u proljeće 2014. Hrvatski planinarski savez prijavio se u partnerstvu s našim društvom i školom na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta s programom provedbe malih planinarskih škola u planinarskim društvima i osnovnim školama – po »našem« modelu.

Gojzeki u okviru Željezničara

SS Gojzeki HPD-a Željezničar primaju nagradu na novogodišnjoj sjednici HPS-a 21. prosinca 2015. snimio Alan Čaplar Dakako, temeljnu ulogu u radu s djecom toga uzrasta imaju planinarske skupine u osnovnim školama koje dobrovoljno vode učitelji i nastavnici koji su i sami planinari ili imaju sklonosti za odlazak u prirodu. Za razliku od školskih izleta, na koje idu samo djeca s učiteljima, na školskim planinarskim izletima Gojzeka roditelji su poželjni i dobrodošli. U školskoj pedagogiji smatra se vrlo važnim uspostaviti suradničko i prijateljsko ozračje u tzv. »obrazovnom trokutu« učenik – nastavnik – roditelj, a treba li uopće reći da su planinarski izleti idealni za upoznavanje i zbližavanje roditelja i nastavnika. Osim što mogu pomagati svojem djetetu, roditelji se druže s drugim roditeljima te pomažu u kretanju skupine. Na početku izleta roditelji obično hodaju uza svoju djecu, no vrlo brzo zaostanu na kraju kolone jer su djeca brža od njih i izbiju na čelo kolone. Na izletima što sam ih vodio događalo se čak i da se roditelji toliko zapričaju da zbog nepažnje odu pogrešnim putom, a onda ih djeca traže po šumi. Bilo je to uzbuđenje za sve – i za djecu i za odrasle! Štoviše, izleti su postali toliko zabavni da se povremeno čak događa da roditelji ostave svoju djecu kod kuće da uče i bez njih dođu na izlet. Zapravo, moglo bi se reći i ovako: najmlađi su roditelje poslali na izlet da bi imali mira kod kuće. Najvažnije je da je i tada zadovoljstvo obostrano. Hrvatski planinarski savez od 2012. organizira Male planinarske škole na Velebitu. Svake godine u tim je sedmodnevnim školama sudjelovalo po nekoliko naših gojzeka, a vrijedi istaknuti i činjenicu da su u izvedbi te škole i radu s djecom kroz moje sudjelovanje na tim školama uvelike primijenjena iskustva s izleta Gojzeka. Voditelj škole Ivan Hapač sudjelovao je na našem izletu na Okić u proljeće 2012., kao i na Maloj planinarskoj školi koju smo organizirali na

HPD Željezničar jedno je od najvećih i najaktivnijih planinarskih društava u Hrvatskoj. Djelovanjem Gojzeka društvo je osjetno pomlađeno, a po radu s djecom i mladima društvo je postalo prepoznatljivo u hrvatskom planinarstvu. Gojzeki tako čine oko 25 posto ukupnoga članstva HPD-a Željezničar i sada su po brojnosti najveća društvena sekcija. Dvadesetak odraslih gojzeka, među kojima i učiteljice Duška i Marija te Željko Brdal, prošli su »željezničarsku« opću planinarsku školu pod vodstvom Slavka Patačka. Nekolicina roditelja koji su započeli s gojzekima aktivirala se u Sekciji društvenih izleta HPD-a Željezničar, pa je tako npr. na sedmodnevnom putovanju na Durmitor 2011. sudjelovalo čak devetoro gojzeka. Nada Batinica Trkulja u jednom je mandatu bila tajnica društva, Ivan Kobeščak sada je pročelnik Sekcije društvenih izleta, a tajnica te sekcije Sanja Hajman – svi redom gojzeki. Bilo je i suprotnih slučajeva, da su planinari

Prvi dvodnevni izlet Prvi dvodnevni izlet bio je izlet 2002. na Petrov vrh kod Daruvara. Putovalo se vlakom, a na putu su nas vodili domaćini iz daruvarskoga PD-a Petrov vrh. S njima se i danas često srdačno susrećem u planinama, uvijek se s veseljem prisjećajući izleta na kojem smo se upoznali. Izlet pamtimo po prekrasnim jesenskim bojama slavonske šume i prvom druženju uz gitaristički i pjevački nastup Zorana Jovića. Na povratku vlakom Duška je zaustavila vlak na početku stanice radi našeg ukrcaja i potom potpuno zbunila konduktera tvrdeći da smo ušli u Bajinoj Bašti (umjesto u Banovoj Jarugi) i uručivši vrećicu s jabukama i bombonima kao dar za strojovođu. Na izlete se od tada redovito nosi gitara i pjeva kad god se stigne.

Umjesto statističke analize o broju ostvarenih izleta i broju djece koja su u njima sudjelovala, dobre rezultate najbolje ilustrira činjenica da je zanimanje za izlete čak toliko veliko da se uvijek traži mjesto više. Nismo samo planinarili već smo se družili i ispod brda. Veseli gojzeki svojim su prisustvom uveličali moje vjenčanje 12. lipnja 2004. u Samoboru. Njihov dolazak bio je odlično iznenađenje, isto kao i tretman mladenaca na izletu na otoke Cres i Lošinj dva tjedna poslije. Taj je izlet Gojzeka bio ujedno i naše svadbeno putovanje. Za Božić 2009. Gojzeki su organizirali prikupljanje darova za djecu koja nisu u svojim domovima te ih 19. prosinca 2009. predali u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu. Godine 2011. za žrtve velikog potresa i tsunamija u Japanu izrađivali smo ždralove od papira. Za Dan planeta Zemlje 2011. u suradnji s ekološkom udrugom Vidra poduzeli smo izlet u Pokupsko. Na sličan je način poduzeto još nekoliko humanitarnih i drugih akcija u kojima smo zajedništvom i dobrom voljom pokazali da imamo široko srce. Povodom 65. obljetnice HPD-a Željezničar i 50. obljetnice OŠ Zapruđe 2015. izdana je knjiga „Hej lop Gojzeki“ u kojoj su sa svojim radovima sudjelovali djeca, roditelji i voditelji grupe. Našom inicijativom potaknuto je održavanje dvaju seminara za voditelje planinarskih skupina djece i mladih (Omanovac 2015, Platak 2017.). Seminare je organizirao Hrvatski planinarski savez, a na njima smo predstavili svoja iskustva.

Najdojmljiviji izleti Teško je posebno izdvojiti ijedan izlet kao najatraktivniji ili najuspješniji. Poduzeli smo ih dosad oko stotinu, a sa svakog smo se vratili zadovoljni i ispunjeni brojnim dojmovima. U početku je u grupi bilo nekoliko desetaka članova, a

Gdje smo sve bili i što smo sve radili Svake školske godine organizira se pet do šest izleta, otprilike svakih mjesec i pol dana po jedan, od toga barem jedan višednevni. Na taj su način Gojzeki prešli već velik dio Hrvatske – bili smo na vrhovima Lošinja i Cresa, Risnjaku, Velebitu, Svetoj Geri, Ječmištu, Medvjeđaku, Petrovom vrhu, Jankovcu, Kalniku, Ravnoj gori, Petrovoj gori i na mnogim drugim planinarskim odredištima. Osim na školskim planinarskim izletima, mnogi gojzeki sudjeluju i na redovnim društvenim izletima po Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Jedno vrijeme na izletima su s nama bili učenici iz OŠ Horvati, a povremeno nam se pridružuju i učenici iz drugih škola sa svojim roditeljima. SS Godišnja nagrada HPS-a sekciji Gojzeki HPD-a Željezničar, 2014.

željezničari toliko zavoljeli Gojzeke da su se počeli redovito pridruživati našim izletima. Posebno zapažene uloge ostvarili su na taj način Mladen Stanković i Eugen Zobaj, koji nam se redovito pridružuju u svojstvu pomoćnih vodiča i danas su izleti gotovo nezamislivi bez njih. Gojzeki su ponosni što je u prostorijama OŠ Zapruđe u ožujku 2007. održana i redovna izborna skupština društva, na kojoj je za predsjednika izabran Zvonko Filipović. Time je započelo novo razdoblje u kojem je društvo ostvarilo nove vrhunske rezultate (obnova doma na Oštrcu, uzlet svih sekcija, ekspedicijski i istraživački uspjesi speleologa, alpinista i visokogoraca, a tu dakako treba pribrojiti i uspjehe Gojzeka), a sam Filipović primio je 2010. nagradu HPS-a za rad u svojoj planinarskoj udruzi. Gojzeki su primili brončani znak HPS-a, a 2014. nagrađeni su godišnjom nagradom Hrvatskog planinarskog saveza u kategoriji »najbolji rad s djecom i mladima«, kao prvi dobitnici priznanja u toj novoutemeljenoj kategoriji. Suradnja između društva i Osnovne škole Zapruđe utemeljena je pisanim ugovorom o suradnji, koji je dostupan na webu Gojzeka.

SS Alan Čaplar govori gojzekima na Petrovoj gori

GOJZEKI

ostvaren je u ožujku 2014. kada je na Plitvička jezera, u to vrijeme izrazito bogata vodom, išlo 167 gojzeka. Da nismo s tako velikim brojem preplavili Plitvice vjerojatno nikad ne bismo saznali da je kapacitet plitvičkih brodića na Prošćanskom jezeru 100 ljudi, a vlakića 150 ljudi. Godine 2017. i 2018. sudjelovali smo u obilježavanju Via Dinarica Vikenda. U Paklenici smo 2017. penjali zajedno s hrvatskom himalajkom Milenom Šijan (osvajačica Mount Everesta 2009.) i predsjednikom HPD-a Mosor iz Splita Denisom Vranješom. Prošle godine smo obišli najatraktivniji dio Via Dinarice na Sjevernom Velebitu te pod vodstvom ravnateljice NP Sjeverni Velebit razgledali novootvorenu atraktivnu Kuću Velebita.

Zoran Jović, prva gitara Gojzeka

SS Gojzeki ispred Rossijeva skloništa 2018. broj je znatnije porastao kada je Zoran Jović pjesmom i gitarom ispunio naše izlete. Glas o planinarskoj grupi pronio se po Zapruđu, a i u samom Željezničaru je grupa s vremenom postajala sve cjenjenija. Posebno mjesto među našim izletima imali su višednevni izleti. Najčešći cilj godišnjih izleta su udaljena brda u Dalmaciji i Primorju, a posebno atraktivni bili su izleti na jadranske otoke. Pamte se organizacijski kompleksni izleti na Vis, Dugi otok, Lošinj i Cres, kao i izleti na Velebit (Ravni dabar, Paklenica, Zavižan, Baške Oštarije), u Liku, Istru (Učka i Ćićarija) i Slavoniju (Jankovac). Izlet na Kozjak iznad Kaštela bio je jedinstven po duljini puta koji smo prošli, a i po činjenici da smo prema Splitu i natrag prvi put putovali noćnim vlakovima. Nekolicina »najživlje« djece probdjela je cijelu noć čavrljajući u kupeu vlaka, tako da su idućeg dana bila preumorna da bi radila bilo kakve nestašluke. Nezaboravna slika s tog putovanja bila su djeca na prozorima vlaka na željezničkom kolodvoru. Drugom prilikom, svojim smo ruksacima na čuđenje vlasnika zatrpali cijeli kafić u splitskoj trajektnoj luci. Bili smo rado viđeni gosti na mnogim mjestima. Posebno su nas srdačno primili u etno-kući obitelji Slakoper u Klakama u Samoborskom gorju, knjižnici u Salima na Du-

gom otoku te u planinarskim domovima i školama od Slavonije do Istre te od Međimurja do Dalmacije. Na izletu na Okić 2014. organizirali smo orijentacijsku vježbu s nekoliko zadataka, a vrhunac je bilo orijentacijsko natjecanje roditelja na poligonu dugom jedan kilometar. Prva nagrada bila je »zlatna« kamenčina, druga »srebrni« kamen, a treća nagrada »brončani« kamenčić s Okića. Sanjkali smo se i grudali na Ivanščici, Skradskom vrhu, Vinici kod Duge Rese, Bilogori i na drugim mjestima. Na našim izletima bilo je i neplaniranih događaja, no nikad nije bilo događaja koji bi funkcioniranje same grupe doveli u pitanje. Na dvodnevnom izletu na Risnjak bili smo u bezizlaznoj situaciji jer je vozač odbijao prevesti našu opremu na dogovoreno mjesto, pa smo morali primijeniti napredne pregovaračke sposobnosti. Nekoliko smo puta zbog kvarova autobusa ili visokog snijega mijenjali pravce putovanja, a kada se 2013. na silasku s Bjelolasice ozlijedila jedna planinarka pomogli su nam gorski spašavatelji iz HGSS Stanice Delnice. Poslije akcije priznali su nam da već dugo nisu vidjeli tako dobro organiziranu i koordiniranu planinarsku grupu. Posljednjih godina na izlete se često ide s dva autobusa, a bilo je i više izleta s tri autobusa. Najbrojniji izlet

Izleti Gojzeka zasigurno ne bi bili toliko popularni da na njima nema veselja i pjesme. Druženja uz gitarističke nastupe Zorana Jovića, prve gitare Gojzeka, nezaboravni su trenutci koji izletima daju dodatnu vrijednost. Putovanja su uz pjesmu neusporedivo uzbudljivija. Među omiljenim pjesmama malih i velikih gojzeka ističe se pjesma o morskom grebenu i kući u Kaštel Sućurcu – koju smo otpjevali i u samom Kaštel Sućurcu, čekajući autobus na jadranskoj magistrali. Zoran često gitarom i pjesmom osvježi i sastanke u društvenim prostorijama Željezničara. Zoran je, nenametljivo i s osmijehom na licu, uvijek na raspolaganju za pomoć i druženje. Sišavši s Velebita jednom sam prilikom njegovom dobrotom prenoćio kod njega. Na izletima vlakom uvijek sa sobom nosi imbus ključ koji nam omogućuje da zaključamo i otključamo odjeljke u vlakovima kojima putujemo. U obnovi planinarskoga doma Željezničar na Oštrcu sudjelovali su i neki roditelji i djeca, a gitara koju je Zoran donio dala je dodatan poticaj i akciju učinila nezaboravnom.

»Pokusni kunići« za Stanicu planinarskih vodiča Zagreb

Željko Brdal stigao je do vrha u planinarstvu Kada je njegova kći Nika pošla u prvi razred, Gojzekima se pridružio slijepi profesor povijesti Željko Brdal, poznat kao voditelj šahovskih aktivnosti u zagrebačkim osnovnim školama i autor školskog udžbenika povijesti. Osobno sam Željka upoznao još u svojoj đačkoj dobi, mnogo prije njegovih prvih planinarskih koraka, budući da je u osnovnoj školi u Dugavama četiri godine bio profesor i šahovski mentor mojemu mlađem bratu Nevenu. Veselilo me što se pridružio našim izletima, premda sam se pitao hoće li moći pratiti naš korak i savladati sve izazove na našim izletima. Raspršio je sve sumnje već na prvom izletu na kojem je sudjelovao, na Petrovu goru. Do samoga kraja izleta, kada smo mu čestitali, mnogi sudionici nisu ni zapazili njegov hendikep. Imam često osjećaj da Željko doživljava naše izlete intenzivnije od sviju drugih. Za svaki se izlet temeljito priprema i prikuplja informacije, a na samom izletu uvijek sudjeluje s punim veseljem. U svojim pismima potpisuje se nadimkom Gojzek koji si je sam ponosno dodao – Željko Gojzek Brdal. Kada sam 2012. organizirao vježbu za planinarske vodiče na Kleku, jedan od zadataka iznenađenja za okupljene vodiče bilo je vođenje slijepoga planinara. Željko se odlično snašao u toj ulozi, a čak štoviše, svi vodiči potvrdili su da im je to bio najzanimljiviji i ujedno najedukativniji zadatak. Taj put bilo nas je previše da bismo svi išli na vrh Kleka, no organizirali smo sve da Željko već prvom idućom prilikom pod vodstvom planinarskih vodiča iz SPV Zagreb stigne na vrh Kleka. Željko je prošao redovnu planinarsku školu u HPD-u Željezničar, a zainteresirali smo ga za Hrvatsku planinarsku obilaznicu i za uspon na najviši vrh Hrvatske, Dinaru (1831 m). Svi ti izazovi su već iza njega, a posebnu dimenziju svim svojim uspjesima dao je pišući i prenoseći svoje doživljaje na jedinstven način u pisanim i elektro-

U želji da izletima dodamo nove sadržaje smislili smo 2012. lukavu planinarsku vježbu – za isti dan na Kleku sazvali smo izlet gojzeka i vježbu za planinarske vodiče iz Stanice planinarskih vodiča Zagreb. Okupljeni vodiči dobili su na početku puta zadatke koje su obavljali vodeći našu grupu planiranom trasom na Klek. Kasnije smo sličnu vježbu održali na Zarinu kod Brinja i na Lipi na istočnoj Medvednici, a vodiči su rado sudjelovali i na drugim našim izletima. Vodiči iz SPV Zagreb sudjelovali su i u vježbama na našoj Maloj planinarskoj školi na Sljemenu. Gradili smo bivke, orijentirali se po suncu, zvijezdama, kompasu, natjecali u raznim planinarskim igrama, vježbali pružanje prve pomoći, pa čak i izvodili manje »nepodopštine« kako bismo vodičima dali dodatne izazove. SS Denis Vranješ i Milena Šijan s Gojzekima 2017. u Paklenici snimio Alan Čaplar

GOJZEKI

GOJZEKI Gojzeki na sedlu pod Oštrcom 2018., snimio Alan Čaplar

ničkim medijima (Slobodna Dalmacija, 24 sata, Večernji list«, Hrvatski planinar, Vidici). Za uspon na najviši vrh Hrvatske i promociju planinarstva, Hrvatski planinarski savez nagradio ga je 2014. posebnim godišnjim priznanjem. Kada smo Željko i ja u siječnju 2015. gostovali u cjelovečernjoj radijskoj emisiji Život duginih boja, uživao sam slušajući Željkove dojmove i komentirajući Željkov planinarski put koji ga je od početaka u Gojzekima doveo do samoga vrha – i doslovno, i u prenesenom smislu.

Odjeci u medijima O Gojzekima se već pisalo u časopisu Hrvatski planinar, a više puta učenici i voditelji predstavili su svoje planinarske aktivnosti u emisijama obrazovnog programa Hrvatske televizije i izjave naših gojzeka na Maloj planinarskoj školi na Velebitu 2012. emitirane su u programu EuroNewsa. Govorili smo uvijek o zanimljivim temama: planinarskim izletima, našem planinarskom društvu, iskustvima u radu s djecom, a djeca o svojim iskustvima s voditeljima i roditeljima. Osim u »Hrvatskom planinaru«, Željko Brdal napisao je nekoliko zapaženih planinarskih članaka za časopis Vidici i govorio o nama u javnim medijima (Večernji list, 24 sata, Hrvatski katolički radio). Neka zapažanja s naših izleta

objavljena su i u Planinarskom udžbeniku Hrvatskog planinarskog saveza.

Vertikalno na Japetiću Jedna od najdojmljivijih fotografija s naših izleta snimljena je na vrhu Japetiću. Maleni i veliki planinari rasporedili su se po cijeloj piramidi, od podnožja do vrha, mašući fotografu na livadi. Fotografija je poslije objavljena u školskom listu OŠ Zapruđe uz potpis »Ima ih toliko da sada djecu slažu i vertikalno«, a prenesena je i u Planinarskom vodiču po Hrvatskoj. Prijatelji iz HPD-a Jastrebarsko koristili su je u promidžbi Dana hrvatskih planinara 2009. na Japetiću jer je to jedna od najneobičnijih fotografija te stare sljemenske razgledne piramide, najstarijeg objekta u povijesti hrvatskog planinarstva, a ujedno i fotografija koja davnu planinarsku prošlost povezuje sa sadašnjošću i budućnošću. Ta, a i brojne druge fotografije s izleta Gojzeka našle su se u planinarskim izdanjima Hrvatskog planinarskog saveza i drugih izdavača.

Naši prozori u svijet Kada se planinarska grupa počela razvijati, tek je manji broj roditelja imao svoje mail-adrese i informacije o idu-

SS Gojzeki na sedlu pod Oštrcom 2018, snimio Alan Čaplar ćim izletimaprimio je uglavnom »kurirskom poštom« – informativnim letcima koje bi djeca iz škole ponijela svojim roditeljima. Dodatni kanal informiranja uspostavljen je na ulazu u školu, lijevo od akvarija s ribicama, a inicijativom roditelja nabavljen je, obnovljen i postavljen ormarić na prometnom mjestu u središtu Zapruđa, na zidu društvenog doma. Ormarić je nabavljen pri rekonstrukciji jedne zagrebačke željezničke stanice, a u akciji pribavljanja, uređenja i postavljanja ormarića sudjelovali su Zoran Jović i Goran Horvatin. Planinari »željezničari« u Zapruđu tako danas imaju dva oglasna ormarića, koji su uvijek ispunjeni lijepim slikama i planinarskim obavijestima. Gojzeki imaju također i svoje virtualne, internetske oglasne ormariće – web stranicu gojzeki.com i grupu na Facebooku na kojima se razmjenjuju iskustva, informacije i fotografije. Web je pokrenuo Želimir Grubić, a nastavila ga uspješno voditi i uređivati Karin Werner Klement.

Voditelji, roditelji, prijatelji Glavna pokretačka snaga planinarskih aktivnosti u školi je učiteljica Duška Marcić-Svilar, dok je uloga pisca ovih redaka uglavnom usmjerena na planiranje i neposredno vođenje izleta. Takva raspodjela poslova ima odličan sinergijski učinak jer je opseg poslova koje treba oba-

viti za svaki izlet iznimno velik. Pomoć u organizacijskim poslovima u školi i na terenu pružala nam je najprije Izeta Colarić, od 2007. Marija Dragušica, a posljednjih godina Milica Manojlović i Maja Štefković (Bišćan), no treba istaknuti da značajnu pomoć u raznim organizacijskim poslovima daju i roditelji. Među njima najviše su se istaknuli Nada Batinica Trkulja, Goran Horvatin, Dubravko Okićki, Zoran Jović, Ivan Kobeščak, Jagoda Pevec Pale, Marica Tušup, Milena Kovačić, Željko Brdal, Nino Vitas i drugi. Kao vodiči na našim izletima posebnu ulogu imaju Mladen Stanković, Eugen Zobaj i drugi suradnici na koje se uvijek možemo osloniti. Najveću podršku unutar Željezničara pružali su nam predsjednici Damir Bajs, Bernard Margitić i Zvonko Filipović te tajnica Andrijana Iličić, a u školi ravnateljica Ružica Vitman-Sović. Veliku zahvalnost dugujemo i velikom broju drugih roditelja i suradnika čija imena ovdje nisu spomenuta. Hvala svima koji su doprinijeli da Gojzeki budu to što jesu – prepoznatljiva, cijenjena i vesela družina malih i velikih planinara, okupljenih u igri i veselju. Planinarska grupa Gojzeki jedan je od svijetlih primjera da se velik broj najmlađih, osnovnoškolaca, može zainteresirati za planinarenje i uključiti u planinarska društva, njihovim obiteljima omogućiti druženje u prirodi, a ujedno obogatiti život u svojoj sredini.

WW Gojzeki kod planinarskog doma Željezničar na Oštrcu 2018., snimio Alan Čaplar

GOJZEKI

GOJZEKI TT Alan Čaplar se obraća Gojzekima

Pohod Gojzeka na Oštrc Napisao: Jakov Munjaković; snimio: Elvir Munjaković

subotu, 17. studenoga 2018. u 8:30 autobusom pristajemo nadomak ceste koja vodi u Prekrižje Plešivičko, gdje je Alan Čaplar nakon raspakiravanja i navlačenja naprtnjača, održao govor i dao smjernice starijima da moraju do dolaska mlađih sudionika postaviti putokaze. Mlađi su morali pričekati. Uskoro krećemo te kod Seoskog domaćinstva Oslaković Alan održava jedan kratak govor o domaćinstvu te je svima htio svratiti pozornost na ne baš čestu pojavu. Slijedi lagano hodanje lišćem popločanim putem i sivo-smeđim krajolikom. Alan također uočava odbjeglu

SS Postavljanje putokaza

maramicu i svima održava bukvicu, a ostatak puta prošao je mirno. Nakon dolaska na vrh Rancerje (748 m/nv) na red dolazi ispitivanje poznavanja meteoroloških instrumenata. Također kreće potraga za križem koji označava sam vrh. Nakon nekoliko sati hoda stižemo na finalno odredište, Planinarski dom Željezničar, a oni najhrabriji hodali su još 10’ kako bi osvojili sam vrh Oštrc (752 m/ nv). Vraćanje natrag bilo je popraćeno slikanjem uz specijalno postavljene stupove. Dolazak u Zagreb u popodnevnim satima.

SS Samoborsko gorje

SS Jakov na putu prema Oštrcu

ALPINISTI

Alpinisti

100

Grossglockner via Stüdlgrat Uspon sjevernom stijenom Grossglocknera Samo na BIVAK TV... Bele vode Vertikalna gravitacija – ljetna alpinistička škola

101

Izvor: pixabay.com

102 108 116 120

ALPINISTI

Grossglockner via Stüdlgrat 29. travnja 2018. Napisali: Vesna Žarak & Tomislav Lopandić

SS Stüdlhütte, snimio Tomislav Lopandić

ajavu odličnog vremena za produljeni vikend odlučili smo iskoristiti za uspon na Grossglockner (3.798 m) smjerom Stüdlgrat. Planina Grossglockner je sa svojih 3798 metara nadmorske visine najviši vrh Austrije i jedan od najpopularnijih i najljepših vrhova istočnih Alpi. Njegovim jugozapadnim grebenom pruža se poznati 500 m dugački Stüdlgrat, s teškoćama uspona od III /-IV po UIAA ljestvici. Iz Zagreba krećemo cikom zore u subotu i oko podneva stižemo u Lucknerhaus, odakle započinjemo naš uspon. Nakon tri sata hoda po snijegu, prolazimo dom Studlhutte i nastavljamo još oko jedan sat strmom uzbrdicom do platoa, prije samog početka ledenjaka. Na ovoj zaravni uređeno je više mjesta za bivakiranje pa odabiremo jedno i postavljamo šator. Nakon sat vremena uživanja u miru i tišini koje može ponuditi samo ambijent na ovoj visini, došli su Poljaci. Unatoč tome što je prostrani plato nudio mjesta za kampiranje čitave konjice, oni su svoje šatore odlučili podići baš tik do našeg. Ubrzo smo saznali da su se za to odlučili kako nas ne bi zakinuli za poljske pop standarde, koje su uskoro počeli puštati iz malog, ali snažnog tranzistora. Tko zna kud bi odvela ova kulturna razmjena i upoznavanje naših susjeda da nas nije prekinuo zalazak sunca, nakon čega se jedino može na počinak. Temperatura se spustila na -7, ali bilo je ugodno spavati u šatoru. SS Uspon prema platou, snimio Tomislav Lopandić

102

WW Uspon prema Stüdlhütte, snimila Vesna Žarak

103

ALPINISTI

104

SS Uspon po Stüdlgratu – priječnica, snimio Tomislav Lopandić

Budimo se u 4:00 h i spremamo za polazak, pri čemu višak stvari (šator, vreće, karimati) ostavljamo na platou, i navezujemo za prelazak preko ledenjaka. Pronalazak ulaska u smjer, koji se nalazi lijevo od izraženog grebena, olakšava puni mjesec i vedro vrijeme. Ove idealne, gotovo romantične prilike dijelimo s Poljacima, njih osam, koji nas prate u stopu i ulaze u smjer tik prije nas. Ubrzo jednom od njih otpada dereza, što je prilika koju iskorištavamo te ih pretičemo. Smjer je u prvom dijelu nije zahtjevan pa nam do Frustuckplatza (3.550 m) treba oko sat i pol. Na ovoj znamenitoj lokaciji, čije ime u slobodnom prijevodu znači ‘’mjesto za doručak’’, nalazi se ploča koja najavljuje ozbiljniji uspon te upozorava one kojima je do ovog mjesta trebalo više od 3 sata da ne nastavljaju dalje. Nakon Frustuckplatza počinje malo ozbiljnije penjanje, ali i to je olakšano fiksnim užetima, povremenim lijepljenim spitovima i šipkama za osiguravanje. Nosili smo pet kompleta, set zaglavaka (čokova) i nešto gurtni, ali više se preporučuje ponijeti desetak kompleta da se ne mora svako malo razmjenjivati oprema. Uvjeti u smjeru bili su zimski, a granitna je stijena bila pokrivena snijegom i mjestimično ledom. Na vrh stižemo nakon pet sati penjanja, oko 11:30 h. Vremenski uvjeti nisu bili

SS Plato iznad Stüdlhütte, snimio Tomislav Lopandić

SS Uspon po Stüdlgratu, snimila Vesna Žarak

105

ALPINISTI

SS Kamin, snimio Tomislav Lopandić idealni kao što je to najavljivala prognoza, premda vjetar i hladnoća nisu umanjili čar ovog ambijenta, koliko izostanak prekrasnih pogleda. Na vrhu se zadržavamo kratko zbog sve jačeg vjetra i magle, nakon čega započinjemo spust po normalki. Na sedlu između malog i velikog Glocknera nailazimo na manji zastoj zbog većeg broja ljudi iz oba smjera, iako gužva nije bila ni blizu onih u visokoj sezoni. Put dalje vodi preko Erzherzog Johann Hütte, s kojeg se po klinčanom putu silazi na ledenjak, a koji se pruža nedaleko od Studelhutte. Ovdje se kratko odmaramo, kupimo ostatak stvari koje smo ostavili iznad doma, te silazimo do parkirališta. Idući smo dan proveli odmarajući se na Bledu i predivnom Bledskom jezeru. Uspon ovim smjerom je za preporučiti, ali nikako za podcijeniti. Težinu smjera povećavaju duljina, visina uspona, količina opreme i vremenski uvjeti. Uspeli smo se u zimsko-proljetnim uvjetima, što je zahtjevnije, ali se definitivno isplati radi manje gužve u smjeru i na vrhu nego ljeti. SS Grossglockner, 3798 m, snimila Vesna Žarak

106

SS Na grebenu, snimio Tomislav Lopandić WW Smjerovi s južne strane (preuzeto s Planetmountain. com)

XX Smjerovi s južne strane (preuzeto s Planetmountain. com)

SS Stüdlgrat – skica smjera (preuzeto s Gore-ljudje.net)

107

ALPINISTI

Uspon sjevernom stijenom Grossglocknera

Svoju smo pozornost zato usmjerili na Mayerlrampe, jer je to za pripremu upravo idealan uspon, s obiljem teškoća vrlo sličnih onima na koje ćemo naići pri usponu na Ušbu – samo na tisuću metara manjoj nadmorskoj visini. Za razliku od susjednog Pallavicinija, koji krajem svibnja postaje izrazito opasan zbog padanja kamenja, Mayerlrampe je, iako tehnički teži, sigurniji i njime se može penjati gotovo čitave godine. U petak, 15. lipnja, u popodnevnim satima, Tomislav Lopandić, Goran Kelečić, Bernard Bregar i ja krenuli smo prema Heiligenblutu te prespavali nadomak ulazu na grossglocknersku visinsku planinsku cestu (Grossglockner Hochalpenstrasse), blizu mjesta gdje se naplaćuje cestarina.

Cilj nam je popeti se prvi dan do bivka Glockner, male limenke polukružnoga krova, smještene na 3250 metara visokom grebenu točno nasuprot veličanstvene sjeverne stijene. Već u ranim jutarnjim satima stižemo na Franz-Josefs Höhe (2369 m), gdje ostavljamo auto i započinjemo silazak prema ledenjaku Pasterze. Premda je pristup bivku razmjerno dug i zahtjevan jer put svladava 1400 visinskih metara – a uključuje spust na ledenjak, njegovo priječenje, prelazak kamene barijere i svladavanje gornjeg dijela ledenjaka – pravi je razlog ovako ranom polasku bio strah od gužve. Naime, moj je posljednji boravak u tom bivku namijenjenom za osam osoba – prilikom penjanja upravo Pallavicinijeva kuloara – bio prava katastrofa. Iako tada, točno

(Preuzeto iz Hrvatskog planinara) Napisao: Rene Lisac

ostoji nešto što najviše vrhove u gotovo svakoj zemlji čini drugačijima od ostalih planinskih vrhunaca. Stoljećima je prema njima usmjeravana najveća pozornost planinara, ali i ostalog »naroda«. Oni odišu posebnošću i jedinstven su izazov. Takvim se, posebnim planinama – Dinari, Triglavu, Olimpu, Grossglockneru, Matterhornu, Mont Blancu – uvijek vraćamo s osobitim poštovanjem. A za nas, alpiniste, posebno su zanimljive sjeverne stijene visokih planina i vrhunaca. Od prvog uspona 1800. godine i postavljanja križa na glavnom vrhu Grossglocknera (3798 m) – najvišeg vrha Austrije – do prvog uspona njegovom sjevernom stijenom trebalo je proći 75 godina. Uspon je izveden markantnom, izravnom linijom nazvanom Pallavicinijev kuloar, koja završava točno na najvišem sedlu Austrije, uskom prijevoju »između dvaju Glocknera«. Nazvan je po grofu Alfredu Pallaviciniju koji je smjer uspio svladati isključivo zahvaljujući trima lokalnim vodičima iz Kalsa koji su u ledu usjekli 2500 stuba, boreći se s planinom do iznemoglosti. Ipak, epitet najljepšega alpinističkog uspona 700 metara visokom sjevernom stijenom Grossglocknera pripada smjeru Mayerlrampe, strmoj, krivudavoj liniji koja se probija prema vrhu nekih stotinjak metara zapadno od »Pallavicinija«. Pripreme članova HPD-a Željezničar za pohod na Kavkaz u okviru projekta »Put ekspedicionizma« uključivale su više zajedničkih aktivnosti svih članova ekspedicije. Kompetencija i spremnost članova ekipe gradila se postupno, od početnog uvježbavanja tehnikā u okolici Zagreba do višednevnih izleta u slovenske i francuske Alpe. No, bilo nam je jasno da će se, želimo li osvojiti kavkasku Ušbu (4690 m) njezinim sjevernim grebenom, za takav zahtjevan alpinistički uspon uži alpinistički tim projekta morati pripremiti sličnim usponom. SS Uspon počinje prvim korakom

108

109

ALPINISTI

godinu dana prije, prognoza nije bila idealna te iako je u noći čak nastupilo pogoršanje s mećavom, u bivak veličine 2 × 2,5 m natiskalo se do 22 sata nas 15-ero! Taman kad smo počeli tonuti u san – nagurani naizmjenično kao sardine i zatrpani stvarima – na vrata su još zakucala dvojica Mađara. Jedan je od njih još sat vremena zapomagao moleći nas da nekako razgrnemo stvari koje su zatrpale ulaz u bivak do samoga stropa, dok je drugi, koji je imao vreću za spavanje, samo rekao: »Fuck this, I’m sleeping outside« i bezbrižno pustio da ga lagano zatrpava noćni snijeg nošen umjereno jakim vjetrom. No, ovaj je put prognoza bila idealna i bili smo predodređeni da ne završimo kao spomenuti Mađari, da si na vrijeme osiguramo ugodno mjesto u bivku, pa neka se drugi natrpavaju do mile volje. Već u prvim metrima hoda pod teškim ruksacima, Tomica, na opću žalost, odustaje od uspona.

Pasterze

SS Stijenska barijera

110

SS Gornji dio ledenjaka

111

ALPINISTI

WW Rani jutarnji start U ranim poslijepodnevnim satima dolazimo do bivka i koristimo priliku da na stijenama uz bivak, gdje popodnevno sunce otapa zaostale krpice snijega, vodom napunimo sve boce. A bivak je bio, na naše veliko čuđenje, potpuno prazan! »Dobro, još je rano«, mislili smo, i pripremajući hranu očekivali druge alpiniste. No, do kraja dana do bivka su stigle samo dvije Njemice, koje su nam objasnile o čemu se radi: »Nogometno je prvenstvo i sigurno nitko neće doći.« Svi njihovi tipovi gledaju tekme! Osjećali smo neobičnu mješavinu manjka muškosti i osjećaja pobjede zbog dobrog planiranja. Sretni smo što će noć u bivku biti znatno ugodnije iskustvo nego što smo očekivali. A Njemice smo počastili obilnim kuhanim obrokom... što još reći – njihova se hrana svodila isključivo na čokoladice. Pristup sjevernoj stijeni i smjeru Mayerlrampe (60° – 70°, III; 500 m) prilično je kratak. Dvadesetak minuta hoda po kompaktnom ledenjaku trebalo nam je do ulaznog snježnog stošca i za prelazak ne isuviše zahtjevnog bergschrunda. Pod prvim zrakama sunca penjemo se uz padinu nagiba od oko 40 – 50°, prije nego što se smjer strmo odvoji ulijevo. Nije trebalo dugo da sunce dovoljno zagrije stijene iznad ulaznoga kuloara i potakne manje kamenje dotad vezano ledom da se počne postupno odvajati od podloge i kotrljati u našem smjeru. No, mi smo već tada zamaknuli lijevo, u zaštitu velike prevjesne litice koja se nadvija iznad najstrmije i najljepše dionice smjera. To je 300 metara dugačka ledena rampa nagiba 60 – 70° iz koje rijetko oveće kamenje viri poput lješnjaka iz čokolade.

SS Skupljanje vode

Bolovi u rebrima, uslijed udarca koji je nedavno zadobio, ipak su prevelika tegoba da bi se upustio u ovako zahtjevan uspon. Predajemo mu višak opreme i nastavljamo kao trojni navez. Spust prema ledenjaku Pasterze nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Duž puta su postavljene ploče s godinama, koje označavaju nekadašnje visine ledenjaka što se nemilosrdno topi pod utjecajem globalnog zatopljenja. Količina vode koja teče iz ledenjaka u ovim kasnim proljetnim danima bila je golema, pa iako sam tuda već dvaput prolazio, nije mi baš bilo jasno kako prijeći na sam ledenjak. Odabrali smo, što se pokazalo pogrešnim, varijantu priječenja uz desnu padinu ledenjaka, gdje smo se suočili s teškim prelaskom preko bujice jednoga bočnog pritoka. Nakon mnogo izgubljenog vremena ipak kročimo na ledenjak, bez većih ga teškoća svladavamo, penjemo kamenu barijeru i strmi, gornji dio ledenjaka.

SS Sami na bivku

112

113

ALPINISTI

SS Na sedlu pod zavrsnim grebenom

SS Rampa - najstrmiji dio smjera

Upravo su nam ti »lješnjaci« bili idealni za sidrišta. Duže stajanje na prednjim šiljcima dereza na padini prekrivenoj tvrdim alpskim ledom bilo bi prezamorno za listove. Udobniju policu u tom tvrdom ledu nije bilo moguće iskopati. A podloga od tvrdog leda bila je prekrivena s desetak centimetara svježijega, stvrdnutog snijega, tako da su uvjeti za penjanje bili optimalni. Malo prije podneva izlazimo na najljepše mjesto na usponu, zaravnano sedlo s kojeg se sada otvara vidik i na južnu stranu, na ledenjak Teuschnitz. Ravno iznad nas prema istoku čeka nas još nekoliko stotina metara dug, oštar, stjenovit greben, što ga je proljetno sunce već dobrano oslobodilo od zimskih naslaga snijega. Time nam je omogućilo vrlo atraktivno penjanje u gotovo suhim uvjetima težine do III. stupnja, vrlo sličnima onima na susjednom, južnom Stüdlgratu. Dok je sa sjeverne strane potpuno vedro, s južne se uz liticu kovitlaju gusti, bijeli oblaci. Dok se penjemo po nožu oštroga grebena do samog vrha, čini nam se da se krećemo po tankoj, apstraktnoj granici iz-

među ljepote postojanja planinskih vrhunaca slijeva i potpunoga bijelog ništavila zdesna. Na vrhu zagrljaj, gutljaj i čokoladica, prije dugoga i napornoga, ali sigurnog silaska normalnim putom na sjevernu stranu, natrag na Pasterze. Posljednji uspon s ledenjaka na Franz-Josefs Höhe vječna je noćna mora svih osvajača sjeverne strane Grossglocknera. Nakon dvaju izrazito napornih dana, s više od dva kilometra visinske razlike u nogama i rukama, čeka vas još taj posljednji uspon. Pomisao da je prvim penjačima bilo lakše jer je ledenjak bio nekoliko stotina metara deblji brzo iščezne pri pomisli na to da su morali pristupati iz samog Heiligenbluta, a i na primitivnu opremu koju su tada imali. Nažalost, na posljednji Gletscherbahn koji tuda vozi zakasnili smo za sitnih pola sata, pa smo tih 300-tinjak metara od dna ledenjaka morali odraditi vlastitim snagama, iscrpljeni, ali sretni. Veličanstveni Grossglockner i njegova sjeverna stijena napunili su nam srca i dali samopouzdanje nužno za naše kavkaske ciljeve.

114

Smjer Mayerlrampe Kamenje viri iz ledene rampe

115

ALPINISTI

samo na bivak tv...

Bele vode Uzbudljiva dokumentarna serija u četiri nastavka opisuje prvi susret bivših tečajaca s klasičnim smjerovima zapadnih Julijskih Alpa. Redatelj: Petar K. Producenti: Dragec D., Antonio B., Klemen G. Autor glazbe: Rene L. Kostimografija: Iva K. Scenografija: Damir A., Nataša P. Scenarij: Goran K., Tomislav L.

U glavnim ulogama: Dejan M., Vesna Ž., Marko Lj., Bernard B., Luka P., Tihomir K., Dino D., Jelena K., Marija M., Tin S., Aja M.

SEZONA 2018. Epizoda 1 – Marija i štand – 31. svibnja U 3 ujutro zazvonio je sat i krenulo je...prvo alpsko putovanje ovog tipa. Dogovor je bio da se svi nađemo na benzinskoj u Jesenicama jer tamo imaju dobar burek i kavu, pa ćemo od tamo svi prema bivku. Na putu prema Jesenicama neki su u autu lovili još koji sat sna, neki su vozili, a neki su pazili da vozači budu siti, napiti i budni. Sve kako treba. Parkiramo auto na zavoju pokraj Renđine Vitare. Rene, Tomo, Kele i Berni već su bili u smjeru kad smo mi stigli, jer su

SS Snimio Dejan Mance

116

oni krenuli dan ranije, vrijeme im pomrsilo planove i bili su osuđeni na druženje s nama. Prepakirali smo ruksake, shvatili koliko su teški, i puni entuzijazma krenuli prema bivku. Moram priznati da uopće nije lagano. Nakon nekoliko sati hoda kroz šumu planinarskom stazicom po jakom suncu stižemo do bivka. Jedan mali crveni limeni i jedan drveni poslužit će nam kao zaklon sljedećih nekoliko dana. Svaka čast ljudima koji su ih napravili i doteglili sav taj materijal, ne znam tko su, ali su mi jako dragi. Nakon pola sata pauze i malo okrijepe krećemo u smjerove. S Perom i Dejom odlazim u smjer Ive-Piemonteze, Nataša i Cimi nas prate, a Begić, Jelena i Marija s Grgom kreću u Severni raz. Iako smo došli nešto prije 13 h, vrijeme nas je poslužilo i uspjeli smo svi popeti i spustiti se sigurno i na vrijeme. Navečer smo topili snijeg za kuhanje večere i slušali priču kako je Marija izbila stoljetni štand. Bez brige, sutradan je štand rekonstruiran na sličnome mjestu. Smjer je i dalje siguran za penjanje.

Epizoda 2 – S Klemenom na turi – 1. lipnja Sunce nas je ujutro jako rano izmamilo van, jer tko bi odolio kavi među alpskim vrhovima. Na kavu su stigli Klemen i Ivka, pa je vesela družina dobila još jedno pojačanje. Podijelili smo se u naveze i krenuli penjati. Mene i Dinu je dopala sreća da nas Klemen vodi u Severni raz. Dok smo penjali, slušali smo o vrhovima i još raznorazne druge priče, a poslije smjera smo se još

SS Snimio Luka Prošić

prošetali feratom i prošli kroz stari tunel. Koga god neka nevera ne potjera prije u bivak, topla preporuka da se prošetate tim puteljcima jer je pogled predivan, a i kad se prođe tunel na nizbrdici prema bivku, s desne strane možete napuniti pitku vodu ako ima snijega koji se topi. U Severnom razu su nas pratili Tomo, Vesna i Tihomir, a poslije tog istog dana su ga penjali Cimi, Berni, Luka i Pero.

SS Snimio Dejan Mance

117

ALPINISTI

SS Snimila Nataša Petrin

Epizoda 3 – TV BIVAK – 2. lipnja

Epizoda 4 – Vrijeme da se krene – 3. lipnja

Dan prije smo se regrupirali. Marija, Jelena i Begić napustili su bivak, a po noći su stigli Dragec, Damir i Tin. Dragec i ja smo penjali Via del Chiodo Antico, koji su Dejo, Kele, Rene i Nataša popeli prethodni dan. Super smjer, ali nas je kiša potjerala ranije. Treba se i u takvoj situaciji znati ponašati, prepoznati na vrijeme i ako je ikako moguće izbjeći. U Severnom razu danas su bili Dejo, Kele, Damir i Tin. Svi koji su bili u smjeru u jednom trenutku moraju zahvaliti vrijednoj ekipi redakcije TV Bivka, jer da nije bilo njih...... Za one koji nisu bili, da pojasnim: Pero, Berni i Cimi bili su kod bivka i po potrebi ljude u smjeru navigirali ili navijali i bodrili penjače. Dečki, svaka čast! Na žalost, taj je dan pljuštalo. Srećom je većina penjača uspjela pobjeći na vrijeme i još malo odmoriti u bivku, dok su Nataša i Rene još bili u smjeru. Srećom je sve prošlo super, cijelo smo ih vrijeme pratili iz bivka i potrudili se da ih dočeka topla juhica.

Došao je i taj zadnji dan. Već smo bili dosta umorni, pa su neki odlučili planinariti, a neki su penjali lakše smjerove. Trebalo je pospremiti bivak, ostaviti ga spremnog za druge koji će doći iza nas. Pospremili smo ruksake i uputili se prema smjerovima. Dejo i ja smo se odlučili popeti Vzhodnu rampu, koja je stvarno lagan smjer i jednostavan za orijentaciju. Cimi i Berni spustili su se više prema Brunerici i popeli Bulfon Perissutti. Dragec je s Natašom otišao u Severni raz, a Damir i Pero su išli u Via del Chiodo Antico. Poslije toga prema autima. Silazak s planine je protekao u manjim mukama i brže nego uspon...tko bi rekao! Kažu da se i govno kotrlja nizbrdo.

118

SS Snimio Rene Lisac

SS Snimio Luka Prošić

119

Izvor: pixabay.com

SS Snimio Luka Prošić

Sve u svemu, odličan izlet, još bolje društvo i već se veselim sljedećem ovakvom izletu.

ALPINISTI

Vertikalna gravitacija LJETNA ALPINISTIČKA ŠKOLA Napisala: Iva Cviljak Čulić

ristotel je rekao: “Sunce je novo svaki dan.” Tako je započela i ovogodišnja Ljetna alpinistička škola. Topao svibanj, potrebno se prijaviti u školu. Kroz glavu mi prolazi misao kako je ovo ozbiljna priča, prati me nervoza kao pred polaganje ispita na faksu. Zbog velikog interesa, broj polaznika škole je ograničen i tek treba proći kroz selekcijski postupak. Prvi krug upisa: moramo znati nekoliko osnovnih čvorova i odrađujemo intervju na kojem kao strelica dolazi pitanje: “Zašto želiš penjati?”. Tu se počinjem preispitivati, ako ne i tražiti svoje motive. Pola nas prolazi u drugi krug, koje veselje! Drugi je krug test u prirodi, na terenu, na stijeni, u stvarnom penjačkom okruženju. Ljudi su drugačiji u stvar-

nim uvjetima. Drugi krug prolazi nas dvadeset i upisujemo se. Letimični pogled na kalendar čini mi tri mjeseca do početka škole cijelom vječnošću. Odjednom, u treptaju, ljeto je prošlo, a početak Ljetne alpinističke škole zakucao je na vrata. Zaredali su se izleti: Okić, Kamenjak, Paklenica, Vela draga, Dabarski kukovi, Klek i, napokon, polaganje ispita u Paklenici. Tjedni koncept škole čine dva treninga u dvorani, jedan dan teoretskog predavanja i, onaj najbolji dio, vikendi u prirodi na pravoj stijeni! Ljudi u školi postaju mi naredna dva mjeseca zamjenska obitelj. Otkrili smo da se može kraljevski roštiljati na gotovo nemogućim mjestima i da se na Klek uz puno timskog rada može donijeti 130 kuhanih sarmi i skuhati 20 kg pire krumpira.

Krenula sam u školu, kao i svatko od nas, iz svojih razloga, ali na kraju, ista me ideja uvijek vraćala na izvor mojih želja. Iz izleta u izlet neprimjetno sam se gradila, testirala svoje granice, tražila sebe kroz svaki novi smjer, novi detalj. Bilo je izazovno ući u navezu i jedan drugome pokloniti najveće povjerenje, pustiti uže da diše kao jedno i povezuje nas, baš kao što pupčana vrpca povezuje majku i dijete. Instruktorima i asistentima čestitam na hrabrosti da se navežu sa nama, hvala na požrtvovnosti i bodrenju kad se činilo da je jedina opcija odustati. Ili od sebe ili od puta. Nastavili smo. Uvijek smo nastavili. Dugoočekivani ispit u Paklenici donio je mješavinu emocija i pogleda za koje nismo nikako mogli predvidjeti. Nekome je bilo lakše, nekome teže. Neki su osim alpinističkog ispita polagali i ispit strpljivosti. Raštrkani od jutra, svatko u svom smjeru, svatko u svojoj navezi, ogrnuti vlastitim očekivanjima, protutnjali smo kroz dan. Večer je nekima donijela

SS Slijeva nadesno: Mauro Hulk Tilić, iza njega Borna Gekon Vukadinović, dolje Tomislav Tihi Kupinić, iza njega Ivan Perle Perović, pored njega Marin Sio Visković i Antun Kišni čovjek Gunjina XX Marko Ljubešić Cimi, snimila Iva Cviljak Čulić WW Snimila Iva Cviljak Čulić

120

121

ALPINISTI

SS Snimila Iva Cviljak Čulić

SS Snimila Iva Cviljak Čulić dašak olakšanja, nekima okus gorčine. Bili smo izlizani kao stara gaza. Izlizani od umora, od očekivanja, od prašine, ali na kraju smo svi osjetili dašak pobjede. Stigli smo do vrha i dolje. Do vrha stijene i do vrha sebe. I gore i dolje nas je čekala nagrada, pitanje je samo koja nam je bila draža. Dok smo grabili za jednom, čeznuli smo za drugom, i tako u nedogled. Netko uvijek pronađe izgubljeno blago, svoje ili tuđe. Na kraju balade, svi smo položili svoj ispit i mogli smo dočekati da nam se uruči diploma. Diploma i da zasluženo proslavimo. Što i jesmo!

122

Cijelo vrijeme trebali smo brda ili su brda trebala nas, nejasno je, ali oboje smo bili u pravo vrijeme na pravom mjestu. Često mi se činilo kako je vrijeme stalo, za mene kao čovjeka, ali i za planinu koja ne poznaje pojam vremena. Planinu koja će biti tu puno dulje od svih nas. Trenutak vremena u tišini. Radost i ushit što postojimo. Često su me ljudi pitali zašto baš alpinizam? Njima je to samo skup nelagode, dugo putovanje, natečene ruke, žuljevi, bolno tijelo, hladnoća ili vrućina, opasnost! Mogla sam im potvrditi i nadodati - i nagrada. Možda smo svi mi

SS Ponekad i najveseliji padaju pod težinom umora. Nike dr. Šestanović spava na ruksacima i užadi.

penjači pomalo mazohisti. Nisam bila sigurna bih li našla prave riječi kad bih pokušala objasniti kako je to kad popneš smjer prema nebesima, kada stojiš na vrhu, sam sa prirodom. Malen pokraj vrhova ispod i iznad tebe, malen na ovoj planeti i zahvalan što si dio te ljepote. Projiciramo fotografije očima i pohranjujemo ih u pretinac uspomena za neka druga vremena, za nekog drugog sebe. U trenucima sam osjećala zahvalnost što sam živa i što sam čovjek. Brda nas zovu, šapuću, huče, privlače magnetizmom. U svemu tome ima malo boli, malo patnje, malo muke,

SS Iva Cviljak Čulić, snimio Tomislav Kupinić

malo straha, ali na kraju, više od svega ima unutarnjeg zadovoljstva, prešutnog prijateljstva i više nade. Otišli smo iz škole i sigurnije se osjećamo u penjačkom pojasu. S pojasa smo skinuli cijenu iz dućana, a zakvačili popis želja i snove o budućim smjerovima, dio iskustva koje slaže kockice naše osobnosti, a ponajviše uspomene i sklopljena prijateljstva. Prijateljstva u kojima ne vežeš samo uže u smjeru nego čije nas uže diže i kad padamo u životu.

123

ALPINISTI

Sretno penjanje i sretno se vratite dolje, prijatelji!

124

SS Dejan Mance, snimila Iva Cviljak Čulić

125

SPELEOLOZI

Speleolozi 128 Speleoškola SOŽ 2018. 134 Posjet špilji Svijet ledenih divova 142 Voda u utrobi Brača

126

127

Topografsko snimanje, Mandelaja, snimio Vlado Božić

SPELEOLOZI

SPELEOLOZI WW Kretanje po Veternici, snimio Milivoj Uroić

Speleoškola SOŽ 2018. a speleološku školu Hrvatskog planinarskog društva Željezničar 2018. godine neočekivano sam se odlučio prilikom dolaska u društvo tek nekoliko dana prije kraja prijava, što je bilo samo nekoliko dana prije početka predavanja i terena u sklopu škole. Ono što me potaknulo bila je sama atmosfera u društvu na sastancima četvrtkom te pogled na nacrt jednog od najznačajnijih objekata koje SO Željezničar trenutno istražuje – jamu Muda Labudova.

U ponedjeljak, u vrijeme kada su bila dogovorena predavanja, voditelji škole Kristijan Hmura i Ivan Vidović izložili su nam plan škole, pravila, naše obveze te na koji način će sve skupa biti koncipirano i izvedeno. Predstavljen nam je plan školovanja koji se sastojao od teorijskih predavanja i terenske nastave - terena. I tako je počelo. Tereni su bili posloženi kroz pet vikenda, prvi vikend dva jednodnevna terena, a ostala četiri vikenda dvodnevni tereni. Predavanja je ukupno bilo šest, koja smo odslušali kroz šest ponedjeljaka. Teme predavanja su bile raznolike – od boravka u prirodi (bivakiranje, ponašanje, orijentacija…), bio(speleo)logije, geologije, geomorfologije, uzlova, etike u speleologiji, itd. Prije svakog terena sudionici škole javljali su se za obavljanje uloga oružara i pisanja izvještaja za nadolazeći teren. Prvi dan prvog vikenda, u subotu, 24.2.2018., posjetili smo špilju Veternicu pod vodstvom Milivoja Uroića te uz pratnju ostalih članova Željezničara, od najstarijih do najmlađih. Ideja odlaska u špilju na prvom terenu je upoznavanje s boravkom u speleološkim objektima, prije nego se uopće počnu učiti tehnike savladavanja

TT Školarci u Veternici, snimio Milivoj Uroić

TT Penjanje i spuštanje na sljemenskoj Žici, vježbalištu HGSS-a, snimio Vlado Božić

Napisao: Nicola Rossi

128

129

SPELEOLOZI

SPELEOLOZI Školarci samostalno opremaju i istražuju jamu, Crnopac, snimio Nicola Rossi

SS Prije ulaska u Mandelaju, snimio Vlado Božić

vertikala i kretanja po užetu kako bismo mogli istraživati vertikalne objekte – jame. Već se uslijed takvog iskustva nekima poljuljala želja za daljnjim boravkom u speleološkim objektima. Osim prvog iskustva višesatnog boravka u špilji – hladnom, vlažnom i mračnom prostoru, voditelji i iskusniji članovi su nam često pažnju usmjeravali na situaciju u kojoj se nalazimo i važne aspekte boravka u speleološkom objektu s određenom ekipom. Veternica je kao prvi teren pružila mnogo toga što se može očekivati u karijeri bavljenja speleologijom – blato, vodu, hladnoću, provlačenja kroz uske otvore, opasne situacije gdje krivi korak može ugroziti vlastitu sigurnost i sigurnost ostalih članova ekipe… Drugi teren koji se održao drugi dan prvog vikenda (nedjelja, 25.2.2018.), održan je u zgradi bivše žičare koja je vodila na Sljeme, sadašnjem prostoru stanice Zagreb hrvatske gorske službe spašavanja. Cilj terena bio je upoznavanje speleološke opreme vježbom na prethodno postavljenim poligonima. Pri dolasku na „žicu“, dočekali su nas voditelji terena Stipe Maleš i Marko Budić koji su nas za početak upoznali s imenima svakog dijela osnovne opreme te načinom na koji je na sebe postavljamo i koristimo. Ostatak terena proveli smo prelazeći razne poligone gdje je fokus bio na upravljanju spravicama za penjanje i spuštanje po užetu prvi put, uz vježbe vezanja uzlova te klasičnih tehnika penjanja i

130

WW Nakon izlaska iz Mandelaje, snimio Vlado Božić

spuštanja u objekte. Svaki poligon imao je po jednog ili dvoje speleologa koji su s nama prolazili vježbe na pojedinom poligonu. Treći teren se, uz odgode zbog vremenskih neprilika te usputne modifikacije, odvio na Paninom kuku, gdje se rijeka Krupa ulijeva u Zrmanju. Zbog vremenskih okolnosti vodostaj je bio iznimno visok pa je postavljanje šatora bilo malo nezgodno. Panin kuk je stijena visoka 40-ak m na kojoj smo ponovno vježbali penjanje i spuštanje po užetu, prelazili prečnicu te naučili o osnovnim obvezama i ponašanju svakog sudionika na terenu, što uključuje skupljanje drva za paljenje i održavanje vatre, pranje lonaca, slaganje opreme u privremeno oružarstvo, odnošenje smeća sa sobom s lokacije terena, itd. Osim što smo iskusili prvi pravi dvodnevni teren, osnovna razlika između drugog i trećeg terena je primjena znanja, naučenih na žici, na pravoj stijeni. Spustiti se u špilju Mandelaju s vertikalnim ulazom bio je cilj četvrtog terena – prvi ulazak u speleološki objekt korištenjem užeta i sprava. Uz vodstvo Valerije Butorac, Lee Ovčarić i Anje Jarić, ovaj je teren, kao i prva dva, bio jednodnevni. Autima smo došli do željezničke postaje Oštarije gdje nam je prvi zadatak bio pomoću karte pronaći put do objekta, gdje su nas dočekali ostali članovi koji su prethodno opremili objekt. Na licu mjesta objasnili su nam sve elemente opremanja koje smo mogli vidjeti – dvostruko prirodno sidrište, gelender namijenjen sigurnosti hodanja oko ulaza i devijator za odmicanje užeta od stijene. Bile su postavljene dvije linije pa smo se jedan po jedan, svatko uz iskusnijeg člana, spustili na dno vertikale te ušli dublje u špilju. U špilji smo u se podijelili u ekipe po troje i vježbali mjerenje i crtanje profila i tlocrta pojedinih segmenata, nakon čega smo polagano krenuli izlaziti, ponovno uz pratnju iskusnog speleologa. Peti teren odradili smo u Klani, ponovno pod organizacijom trojke s prethodnog terena. Prvi dvodnevni teren s ulascima u jame – velika i mala Jama. Od nama još nepoznatih, ali ključnih, elemenata bavljenja speleologijom, učili smo postavljanje umjetnog sidrišta pomoću bušilice (fixeva) i pomoću spitera (spitova), te smo se nakon toga morali spustiti sa užetom po sidrištu kojega smo upravo izradili. Takav je pristup bio jedan važan korak u našoj pripremi za speleologa pripravnika, gdje je svatko od nas osjetio važnost uloge i odgovornost postavljača. Moto kojim smo se pri tome vodili bio je da će se svatko od nas prvi spustiti po svojem sidrištu, što je bila motivacija da se koncentrirano izradi što bolje sidrište – tada u školi, ali i pri svakom budućem postavljanju. Do sada su nam svi poligoni, sve stijene i

Logor na Paninom kuku, snimila Mara Vukelić

131

SPELEOLOZI

SS Logor u Klani, snimio Milivoj Uroić

sve jame bile unaprijed postavljene od strane instruktora i voditelja terena, a mi smo se bez razmišljanja i sumnje vješali po tome ulažući veliko povjerenje u postavljače. Ova je vježba zasigurno u mnogima potaknula razmišljanje o odgovornosti prema svima koji će po nekom sidrištu proći nakon što ga mi postavimo. Osim postavljanja, vježbali smo orijentaciju u prirodi pomoću kompasa, karte i GPS-a, spuštanje i penjanje u i iz jame, provlačenje kroz suženja, vezanje uzlova, kuhanje graha, izradu ložišta, itd. Također je izvedena demonstracija samospašavanja, koje je jedan od važnih elemenata sigurnog bavljenja speleologijom. Mnoge od navedenih stvari su se ponavljale svaki teren, jer ipak je ponavljanje majka znanja. Šesti, ujedno i zadnji teren škole odvio se u organizaciji Zrinke Matić i Milene Njegovan na Crnopcu, lokaciji na kojoj bismo kao budući članovi imali priliku provoditi mnogo vremena te sudjelovati u stalnim istraživanjima novih i starih objekata i rekognosciranju tog dijela Velebita. Zbog toga nam je upravo ovaj teren uvijek bio prikazivan kao „prvi pravi teren“, gdje ćemo provoditi samostalna (u grupama po nekoliko ljudi uz pratnju instruktora) istraživanja do tada neistraženih objekata. Istraživanja su podrazumijevala smišljanje i provedbu sustava postavljanja osiguranja u jam1, spuštanje i topografsko snimanje

132

objekta. Cilj terena bio je, uz sudjelovanje na samostalnoj akciji i nakon naučenih osnova bavljenja speleologijom u svrhe istraživanja u sklopu Društva, upoznavanje s izgledom i konceptom terena te lokacijom na kojoj Speleološki odsjek HPD Željezničar provodi većinu svojih istraživanja. Sve u svemu, zahvaljujući iskusnim i sposobnim voditeljima i ostalim članovima Društva, svaki teren je sa sobom donio nova iskustva i nove spoznaje iz svijeta speleologije koje su nas kroz 5-6 tjedana pretvorile u speleologe pripravnike s dovoljno osnovnog znanja i vještina za sudjelovanje u istraživanjima i radu odsjeka na siguran i produktivan način.

Svladavanje vertikala, Panin kuk, snimio Danko Cvitković

133

SPELEOLOZI

Posjet špilji Svijet ledenih divova U Austriji 1977. i 2018. godine Napisao: Vlado Božić

SPELEOLOZI

ga, među kojima su bili braća Fridrich i Robert Oedl, Walter von Czornig i Ervin von Angermayer. Ustanovili su da je to špilja s ogromnim (divovskim) količinama leda, najvećim na svijetu, pa su je nazvali “Eisriesenwelt” - “Svijet ledenih divova”. Od tada je počelo i znanstveno proučavanje špilje, ali i postupno turističko uređivanje prvog dijela špilje. Špilja je za javnost službeno otvorena 26. rujna 1923., a braća Oedl su 1926. u blizini, na litici Ackselkopf (Glava sjekire) sagradili planinarsko sklonište “Dr. Oedl Schutzhaus”. Naš prijatelj Gustav Abel sudjelovao je godinama u istraživanju daljih dijelova špilje i odavde crpio ideje, ali i eksponate za Speleološki muzej u Salzburgu. U istraživanju je do 1926. sudjelovala i djevojka Polda Fuhrich (jedna od rijetkih

speleologinja toga doba), kojoj je ispred špilje podignut spomenik (poginula je 1926. u spašavanju ljudi u poplavi u špilji Luhrgrotte kraj Graza). Već 1928. godine špilja “Svijet ledenih divova” dobila je status spomenika prirode i tako zaštićena zakonom, a 1929. osnovano je poduzeće istog imena (GmbH) za upravljanje špiljom, koje posluje do danas. Do sada je špilja istražena u duljini od preko 42 km te se još istražuje. Za posjetitelje je uređen samo prvi kilometar špilje pokriven ledom. To je kosi, mjestimično strmi kanal širine 10-30 m, visine 5-20 m, pokriven slojem leda mjestimično debljine do 20 m, ukupne površine leda oko 30.000 m2.. Led u špilji nastaje u zimskom razdoblju kada

ljetu 2018., na skupu speleologa pod nazivom EuroSpeleo Forum u austrijskom selu Ebensee, sudjelovao sam na Simpoziju o turističkim špiljama kojega je vodio austrijski speleolog Fridrich Oedl, ujedno i sadašnji vlasnik špilje Svijet ledenih divova u Werfenu. Sudionici skupa imali su priliku 24. kolovoza posjetiti ovu špilju u pratnji vlasnika. Bilo mi je to posebno zanimljivo jer sam tu špilju, zajedno s članovima cijelog našeg Društva, posjetio 21.-22. svibnja 1977. pa me zanimalo kakve su se promjene odvile u međuvremenu. Da podsjetim, taj smo izlet organizirali mi speleolozi za sve članove Društva (pun autobus) zahvaljujući već tada višegodišnjoj suradnji sa speleolozima iz Salzburga. Vodio nas je tada osamdesetogodišnji speleolog Gustav Abel, osnivač speleološkog muzeja u Salzburgu, ujedno i jedan od prvih i dugogodišnjih istraživača ove špilje. Autobusom smo se dovezli u Werfen (547 m) u jutarnjim satima, sastali se s Gustavom Abelom i njegovim mladim kolegama i krenuli pješice prema donjoj stanici žičare (1081 m), za što nam je trebalo nekoliko sati hoda. Žičarom smo se dignuli na 1580 m visine, dopješačili do tadašnjeg planinarskog skloništa “Dr. Oedl Schutzhaus” (1557 m) i onda hodali još oko pola sata hoda stazom uklesanom u stijenu do ulaza u špilju (1641 m). Špilja se nalazi u utrobi brda Hochkogel, visokog 2282 m, u planini Tennen. Špilja je otkrivena još 1879. zaslugom alpinista i speleologa Antona von Posselt-Csoricha (zašao u špilju samo oko 200 m), ali je speleološko istraživanje počelo tek 1911. zahvaljujući mladom speleologu Aleksandru von Mörku iz Salzburga (poginuo u ratu 1914., urna mu je zato postavljena u špilji). Istraživanje su nastavili njegovi kolege iz SalzburSS Jezero leda u Ledenoj palači pri vrhu turističkog puta 1977., snimio Boris Lepan

134

135

SPELEOLOZI

SPELEOLOZI Ulazna dvorana špilje 2018., snimio Vlado Božić

hladni vanjski zrak stiže u špilju kroz brojne pukotine u stijenama iznad kanala i tu zamrzne vodu. Ljeti se led u cijeloj špilji lagano tali i klizi, kao ledenjak, prema dolje. Stanje leda prati se od 1922. od kada je ustanovljeno da se količina leda smanjuje. Da ne bi sav hladni zrak izašao iz špilje, na najužem dijela ulaznog kanala izgrađen je zid s vratima koji sprječava izlazak zraka. Kada se ta vrata otvore za prolaz posjetitelja, osjeća se snažno strujanje zraka pa se to mora obaviti vrlo brzo. Kroz ovaj ledeni dio špilje postavljeni su nogostupi koji klize zajedno s ledom pa ih treba svako malo vremena pomicati. Prilikom našeg posjeta 1977. ti su nogostupi (ravni, kosi i strmi) bili od drveta učvršćeni uz led na razne načine. Zbog klizanja leda u tlu i stalnog stvaranja i topljenja leda po bočnim stijenama i stropu kroz špilju, nije provedena električna instalacija (bilo je nekoliko pokušaja) pa se za razgledavanje špilja osvjetljava karbidnim lampama koje nose vodiči i posjetitelji. Visinska razlika od ulaza u špilju do najvišeg dijela turističkog puta je 134 m, odakle natrag dolje vodi dio puta uklesan kroz debele slojeve leda.

Mi smo tada imali privilegiju proći još oko 5 km špiljskih kanala bez leda koje organizatori turističkih posjeta još uređuju za posjećivanje. Ti su kanali impresivnih dimenzija, široki 20-50 m, visoki 10-80 m, puni ogromnih kamenih blokova koje treba zaobilaziti ili prepenjavati, a skrivaju još mnoštvo pukotina za istraživanje. Na oko 3 km od ulaza u taj kanal naišli smo na uskotračni kolosijek (duljine oko 50 m) s vagonetima i drugim alatom koji su olakšavali gradnju puta kroz taj dio špilje. U špilji smo proveli cijeli dan i na povratku do planinarskog skloništa već nas je uhvatio mrak. U skloništu smo se navečer družili sa speleolozima iz Salzburga i onda prenoćili u potkrovlju skloništa na skupnim ležajima. Idući dan smo se sputili u Werfen i posjetili rudnik soli u Halleinu. Veselio sam se novom posjetu špilji. Autobusom su sudionici Simpozija iz Ebenssea stigli do Werfena (oko 40 km od Salzburga) gdje me je dočekalo prvo ali ugodno iznenađenje, a slijedila su nova sve do ulaza u špilju. Naš veliki autobus nastavio je voziti uzbrdo prema špilji jako strmom (uspon je čak 20%), ali dovoljno širokom asfaltnom cestom

SS Početak uspona u Svijet ledenih divova 1977., snimio Boris Lepan

136

SS Vesna Božić i Karmen Nižić u Werfenu 1977. na početku uspona do žičare snimio Vlado Božić

SS Prilazni put od planinarskog skloništa do ulaza u špilju 1977. snimio Boris Lepan

SS Drveni nogostupi koje treba stalno premještati (preslika s razglednice 1977.)

137

SPELEOLOZI TT Detalj puta uklesan u ledu 1977. snimio Boris Lepan

SPELEOLOZI TT Špiljski kanal daleko od Ledenoga kanala 1977. snimio Boris Lepan

TT Odmor na kraju suhog dijela špilje 1977. snimio Boris Lepan

do okretišta autobusa i parkirališta za osobne automobile. Vidjeli smo tu i manji autobus firme “Eisriesenwelt GmbH” koji dovozi posjetitelje iz Werfena do ovog parkirališta. Cijelim tim putom pruža se prekrasan pogled na selo i dvorac Werfen. Od parkirališta treba pješačiti još dvadesetak minuta uzbrdo do super moderne zgrade, prihvatnog centra za posjetitelje, u kojoj se nalazi prodavaonica ulaznica, suvenirnica, restoran i sanitarni čvor. Zgrada se nalazi na 1000 m nadmorske visine. Sve dalje obavlja se pješke. Staza vijuga uzbrdo i na jednom mjestu prolazi kroz iskopani tunel (oko 150 m) da se skrati put do Wimmer-Hütte (1080 m), prihvatne kućice za posjetitelje ispred donje stanice žičare. Put traje dvadesetak minuta. Tu se također nalaze suvenirnica, restoran i sanitarni čvor. Žičarom, koja vozi dok ima posjetitelja (u kabinu stane 18 osoba), za 3 minute stigne se do gornje stanice na visinu 1575 m, a onda pješke za nekoliko minuta do zgrade nekadašnjeg planinarskog skloništa, sada “Dr. Oedl Haus” velikog restorana. Tu se nismo zadržavali već smo krenuli dalje do ulaza u špilju. Gotovo je cijela staza ukopana u

138

stijenu i odozgo zaštićena betonskim krovom od padanja kamenja i leda. U ulaznoj dvorani, osvijetljenoj danjim svjetlom, naš vođa Fridrich Oedl ispričao nam je dio povijesti istraživanja špilje i sadašnje probleme održavanja. Prepustio nas je tada vodičima, koji su nas grupirali po jezicima (njemački i engleski) pa smo krenuli prema zagrađenom ulazu u špilju. Tu me je dočekalo iznenađenje, ali neugodno. Opet sam vidio gomilu karbidnih lampi, i to onih starih rudarskih, koje su vodiči dijelili posjetiteljima. Mnogi od nas imali su svoje moderne čeone lampe, a neki čak i kacige sa Scurionom na njima pa nismo karbitke ni dirali. Novo iznenađenje - iznad ulaznih vrata stoji veliki znak da je u špilji zabranjeno fotografiranje. Na intervenciju gospodina Fridricha Oedla vodiči su nam dopustili fotografiranje. Glavno iznenađenje bilo je kad smo ušli u špilju. Cijela je špilja bila u magli. Vodič koji je nosio svoju karbidnu lampu nosio je i traku magnezija i povremeno je palio da bolje osvijetli špilju. Zapaljeni magnezij stvarno je lijepo osvijetlio pojedine dijelove špilje, ali je još i zadimio prostor oko sebe tako da je fotografiranje bilo katastrofalno. Kroz maglu se mogao ste-

WW Brojni posjetitelji u magli špiljskoga kanala 2018., snimio Vlado Božić

139

SPELEOLOZI

SPELEOLOZI WW Kip slona u Hymirovom dvorcu 2018., snimio Vlado Božić ći dojam o veličini špilje, kombinaciji boja smeđih stijena i plavkastog leda, ali to nije bilo ono što se od posjeta očekivalo. Bio sam razočaran, ljepotu špilje samo sam zamišljao. Prisjetio sam se da smo 1977. mogli slobodno fotografirati, pa smo Boris Lepan i ja svaki snimili cijeli film i dobili, za ono vrijeme vrlo kvalitetne fotografije. Sada sam neke detalje špilje uočavao po sjećanju na one stare dijapozitive. Bilo je nešto bolje kad smo došli na najviši dio špilje gdje je magla bila rjeđa. Vratili smo se kružnim putem natrag do ulaza, a ja sam bio jako razočaran viđenim. Ipak, napredak je učinjen u nogostupima. Sada su to metalni ne klizajući nogostupi i stube s ogradama, koji se mogu podizati i premještati, ali je na više mjesta ostao i stari drveni nogostup. Na izlazu nas je dočekala magla, kroz koju smo do “Dr. Oedl Haus”-a hodali uz laganu kišicu. Priželjkivali smo osvježenje u restoranu, jer smo se svi uznojili i izmorili, ali opet iznenađenje - kuća je bila zatvorena, više to nije planinarsko sklonište već restoran. Radio je samo do 18 sati, a mi smo došli oko 18.30. U špilju smo kao zadnja tura ušli oko 16 sati i kao privilegirana grupa zadržali se dulje od predviđenog. Inače, svaka grupa ima na čelu vodi-

SS Ledeni tunel za povratak usiječen u ledu 1977., snimio Boris Lepan

140

SS Pogled s ulaza u špilju na zaštićeni pristupni put 2018. snimio Vlado Božić

ča i na kraju grupe goniča koji vode brigu da svaka grupa svoju turu odradi u vremenu od 70 minuta (kako piše na ulazu). Nije bilo druge, hitno na žičaru pa do prihvatnog centra, gdje smo kupili malo suvenira i knjiga i onda do autobusa.

Kako bi se kod idućih posjeta izbjegla magla u špilji i osigurala dobra rasvjeta, preporučam sljedeće:  Špilju posjetiti u proljeće;  Ući u špilju među prvima u jutarnjim satima;  Ponijeti svoje čeone LED lampe, speleolozi svoje Scurione;  Speleolozi - najaviti se i ishoditi poseban tretman (dulji boravak i fotografiranje, posjet dijelovima bez leda).

SS Druženje sa salzburškim speleolozima u planinarskom skloništu 1977., snimio Boris Lepan

141

SPELEOLOZI

Voda u utrobi Brača Napisao i snimio: Vlado Božić

proljeće ove godine, točnije 24.-25. ožujka 2018., pružila mi se prilika propješačiti 8,6 km dug tunel na otoku Braču. Posjet tunelu organizirala je udruga ADIPA (Društvo za istraživanje i očuvanje prirodoslovne raznolikosti Hrvatske), s ciljem provjere stanja tunela i mogućnosti daljnjih speleoloških istraživanja u njemu, jer tunel od 1976. godine služi za dopremu vode sa sjevera na jug otoka. Problem vode na svim otocima, ne samo na Braču, postoji od davnina. Kako bi ljudi mogli živjeti na krškom kamenjaru potrebna im je voda. Poznato je da su naši daleki preci na otoku Braču živjeli u špilji Kopačini (nedaleko od Donjeg Humca) još u kamenom dobu, i to u špilji u kojoj nema vode, ali su vodu našli u lokvi stotinjak metara daleko od špilje. Kako bi zadržali vodu, ljudi su gradili cisterne i održavali prirodne lokve. Naselja su zato građena na Braču uz neke stalne (nažalost male) izvore vode ili gradnjom velikih cisterni. U srednjem vijeku, gotovo do današnjih dana u nekim su špiljama živjeli pustinjaci. Mogli su živjeti samo u onim špiljama u kojima je bilo vode, a takvih je na Braču svega nekoliko. Za samostan su iskorištene špilje u kojima je povremeno curila voda pa su sagrađene cisterne u špilji. Takve su na južnoj strani otoka: Pustinja Blaca (samostan sagrađen preko špilje Ljubitovice), Zmajeva špilja, špilja Dračeva Luka i Opatja, špilja na sjevernoj strani otoka. No, za veća naselja trebalo je više vode. Kako na otoku nema površinskih voda, u razdoblju od 1958.-1962. obavljena su opsežna sondiranja otoka u potrazi za vodom. Najdostupnija voda nađena je na sjevernoj strani otoka, kod mjesta Dol gdje je sagrađeno vodocrpilište. SS Planinarska kuća Gažul na Braču SS Dogovor u kuhinji Cisterna s vodom u špilji Dračevoj luci pokraj sela Murvice

142

WW Ulaz u tunel s južne, bolske strane

143

SPELEOLOZI

TT Prvi metri tunela

SPELEOLOZI

TT Zavlačenje ispod cijevi u otkrivenu kavernu

TT Jedno od mjesta gdje voda curi sa stropa u tunel

TT Dio tunela ispunjen vodom

Voda je nađena na dubini od pedesetak metara do koje je iskopan vertikalni rov, a onda i horizontalni rov (dug oko 580 m) i organizirano crpljenje vode za potrebe otoka. Međutim, zbog sve veće potrebe za vodom, ondašnja Jugoslavenska armija započela je 1971. gradnju tunela kroz Brač kojim bi voda došla i do južnog dijela otoka. Probijen je tunel od mjesta Dol do iznad sela Bol u duljini od 8,6 km. Tunel je kopala “krtica”, stroj koji je iskopao okrugli otvor promjera 2,35 m, a prolazi kroz naslage vapnenca ispresijecane brojnim rasjedima i kroz brojne kaverne (nabrojeno ih je čak 177). Neke su kaverne stvarale velike probleme u gradnji tunela, jer su ometale normalni rad “krtice”, pa su te prirodne šupljine u stijeni morale biti sanirane gradnjom raznih mostova i podzida. U 42 kaverne nađena je voda, ali na dubini od osamdesetak metara. Tadašnji graditelji tunela nisu se spuštali do te vode već su sve takve kaverne ogradili oplatom. Kaverne koje se pružaju u stranu tunela ili prema gore ostavljene su otvorene tako da se u njih može ući. Srednja nadmorska visina tunela je oko 134 m, a nagib tunela je oko 1,5 promila (od Dola do sredine je uspon, a od sredine do Bola je pad). U novije doba iznad vodovodne cijevi položen je i optički kabel.

SS Stalaktiti iznad optičkoga kabla

144

SS Dio suhog tunela

145

SPELEOLOZI

TT Biolozi traže životinje

SPELEOLOZI

TT Male kamenice pri dnu tunela

Naša mala ekipa bila je sastavljena od članova ADIPA-e, SO PD “Željezničara”, SD “Karlovca”, HBSD-a (Hrvatskog biospeleološkog društva) i naravno, članova SO-a PD “Profunda” s Brača. Mi došljaci smjestili smo se u planinarskoj kući “Gažul”, gdje smo svi zajedno imali bazu. Prvi posjet tunelu obavili smo u subotu, zajedno s djelatnicima Bračkog vodovoda, s južne, Bolske strane. Vodosprema za Bol nalazi se duboko u usjeku brda, iznad svih (zadnjih) kuća u Bolu. Tu izlazi cijev iz tunela i dovodi vodu u vodospremu, pokraj koje je veliko zaravnjenje, sada puno raznog (možda otpadnog) građevinskog materijala. Prvih stotinjak metara tunela bilo je suho, vode nije bilo čak ni u kanalici na dnu tunela, ali što smo išli dalje tunel je bio sve mokriji, voda se cijedila niz razne pukotine u stijenama te potom slijevala u kanalicu. Kako je ova polovica tunela bliže Bolu ispresijecana mnogim rasjedima u slojevima vapnenca, na tim su mjestima nastale brojne kaverne. Sada smo ih uočavali i odmah pokušali ući u njih. Neke su bile u razini kanalice (ispod vodovodne cijevi) i relativno lako dostupne. Neke su kaverne bile vidljive u stropu pa je bilo malo teže uspeti se. Na dijelovima tunela gdje su stijene bile lomljive graditelji su tunel obukli u oblogu od betonskog željeza i zabetonirali je, ali su ponegdje u stropu ostavili četvrtasti otvor kroz koji se moglo ući u kavernu. Naši mlađi kolege s velikim su se entuzijazmom penjali u te kaverne nadajući se ući u neke veće prostore. Nažalost, tada nije bilo vremena za detaljno istraživanje svake kaverne, važno je bilo vidjeti može li se u njih ući.

TT Brana iznad zgrade u kojoj je ulaz u tunel

Zanimljivo je bilo vidjeti kako priroda pojedine dijelove tunela (umjetno stvorene prostore) pretvara u prostore prirodnog izgleda. Voda koja curi kroz mnogobrojne pukotine, slijeva se niz stijene i prekriva ih kalcitnom prevlakom. Lijepih malih siga (stalaktita) ima na mnogim mjestima, a također i malih bazenčića u kojima se stvaraju male sigaste brane i tvore tzv. kamenice. Naši kolege biospeleolozi na suhim i vlažnim stijenama, kao i u vodi na dnu tunela vidjeli su špiljske životinje koje su tu dospjele iz špiljskih prostora (kaverni), također su registrirali i nekoliko šišmiša na stijenama tunela. Na oko 150 m od ulaza u tunel sa sjeverne, Dolske strane, u vodi kanalice nađene su čak i žabe. Tunel je bio zamišljen kao pravocrtan, sa stalnim, jednakim usponom ili padom, ali očito to nije bilo moguće ostvariti. Na nekim se mjestima vidi da tunel pravi blagi “S” zavoj, a na više od polovice tunela nagib nije konstantan pa se voda skuplja na dnu kanala. Negdje je voda samo u kanalici, a u većem je dijelu iznad nje pa treba koristiti visoke čizme da se ne smoče noge. No, na dijelu od Dola pa do polovice tunela u duljini od 2-3 kilometra voda je duboka i preko ruba čizama, ponegdje i preko koljena. U tom dijelu tunela nema rasjeda pa tunel kilometrima ima lijepi pravilni okrugli presjek usječen u bijeli brački kamen.

TT Ulaz iz tunela u jednu od kaverni u stropu

Vodovod ulazi u tunel stotinjak metara iznad zadnjih kuća u selu Dol, smještenom u živopisnom kanjonu kroz koji teče potok. Očito je nekad kroz selo tekla jaka bujica pa je potok reguliran (obzidan). Vodovod prolazi ispod ceste uz potok i ulazi u tunel kroz zgradu sagrađenu ispod kamene brane. Ta bi brana trebala zaustaviti bujicu koja se povremeno sručuje s obronaka brda i spriječiti oštećenja na vodovodu. Tu smo branu razgledali kada smo izašli iz tunela i pokušali osušiti mokre noge i kombinezone. Dobri organizatori tu su nas dočekali autima tako da do Bola nismo morali natrag pješačiti tih 8,6 km kroz tunel. Drugi dan smo detaljnije razgledavali samo prvu polovicu tunela, u kojoj se nalaze uglavnom sve zanimljive kaverne. Neki su entuzijasti htjeli porušiti ili razbiti dio zaštitne oplate tunela kako bi došli do kaverni u kojima su graditelji tunela registrirali vodu, ali za sada bezuspješno. Ipak, velika je korist ostvarena ovim posjetom, jer je provjereno stanje vodovodne cijevi, stanje tunela u živoj stijeni i stanje obloga na mjestima rasjeda i kaverni, kao i stanje životinjskog svijeta. Nadamo se da je ovo bio samo prvi posjet speleologa ovom tunelu i da će se istraživanje ovih brojnih kaverni ostvariti.

SS Prolaz u dalji dio kaverne

146

147

ŽIVOTOPIS

Vladimir Mesarić − Dado

Pomicanje granica Prolog Bubanjica i Pionirska sekcija Moje planinarenje počelo je u pionirskoj sekciji PDŽ još u petom razredu osnovne škole. Uvukla nas je u to moja razrednica - nastavnica geografije – Nevenka Bubanj: zvali smo je Bubanjica. Gotovo svaki mjesec planinarili bismo barem jedan vikend. U sekciji nas je bilo 20-tak, a često su na te izlete išli i Bubanjičini kćer i sin, Dunja i Vedran članovi AO-a, koji su nas na početku prvog razreda srednje škole pozvali da se prijavimo u alpinističku školu. Alpinistička škola trajala je 11 mjeseci – od početka rujna do srpnja sljedeće godine. Dakako, izleti škole nisu se održavali svakog vikenda, već 1 ili 2 puta mjesečno. Za završetak alpinističke škole održan je penjački logor na Čvrsnici. Ispenjao sam tada i dva prvenstvena smjera u stijeni Pešti Brda. Bio je to početak. SS Aiguille du Midi – spust na Vallée Blanche

Flinka i Klek

Grenland ‘71

Članovi AO-a najčešće su vježbali na Flinki – stijeni u blizini našeg doma na Oštrcu – ili na Okiću. Vježbali smo tehničko penjanje jer je to tada bilo u trendu i postali smo vješti u zabijanju klinova svih vrsta. Za zaglavake („čokove“) nismo znali… „Divlja“ je bila najteži smjer na Flinki. U listopadu 1966. (zar je toliko prošlo ?!?), u drugoj godini penjanja, ispenjao sam kao prvi Jugoistočnu glavu Kleka – „Glavu“. I prije sam penjao kao prvi, ali lagane smjerove poput „Slovenke“ u Triglavu, ali Glava je bila pomicanje granica.

Krajem 60-tih penjao sam s Maliganom (Marijan Čepelak, PD Velebit). Velebitaši su u to vrijeme bili predvodnici u hrvatskoj penjačkoj zajednici i zamislili su alpinističku ekspediciju na Grenland, na istočnu obali otoka. Maligan me, kao stalnog penjačkog partnera, pozvao da se priključim. Postao sam član „Prve hrvatske alpinističke ekspedicije Grenland ‘71. U to vrijeme nismo znali ništao tome kako se organiziraju i provode alpinističke ekspedicije. Pa ipak smo uspjeli! Savladali smo glavni cilj: Ingolsfjaeld (24xx m) kao i još 4 neosvojena vrha. U povijesti hrvatskog alpinizma otvorili smo nova vrata ekspedicionizmu, a ja sam postao ovisnik o dalekim putovanjima u nepoznato.

Ašenbrener U ljeto 1967. Vedran Bubanj, Zlatko Turčin – Turac, Željko Jelenić - Jole i ja, ušli smo u Tamaru u sjevernu stijenu Travnika – smjer Ašenbrener. Naši tadašnji penjački idoli – Čo i Riki (Miro Pleško i Rikard Ballon, PDS „Velebit“)

potaknuli su nas da ispenjamo Ašn-a, takozvani „Pehar“. Našu penjačku Bibliju – penjački vodič za Kamniške i Julijske Alpe - „V naših stenah“ - nosili smo u ruksaku jer kopirni aparat nismo imali. Smjer smo ispenjali za 16 sati – od 5 ujutro do 21 navečer i bivakirali na vrhu Travnika. Jole tada nije još navršio 18 godina, a ja sam tek prešao 18-tu. Vjerujem da smo bili najmlađi navez kojem je to pošlo za rukom. Nakon toga više ništa nije bilo kao prije. Granice smo povisili za nekoliko kopalja.

SS Klek

148

149

ŽIVOTOPIS

Chamonix i Mont Blanc

Slovenaca zajedno na Pik Ščurovski, 4 Hrvata na Ušbu, a šestorica ostalih na Ullu Tau. No dogodila se tragedija i svi članovi hrvatske četvorke smrtno su stradali u ledenoj lavini. Tragedija u Ušbi zasjenila je činjenicu da smo Vavo (Velimir Barišić, AOŽ) i ja, s ostalom četvoricom, ispenjali kombinirani 900-metarski Centralni smjer u sjevernoj stijeni Ullu Tau, ocjene 5B po ruskoj tablici. Ovaj uspon je ujedno i moj najteži kombinirani uspon.

Prvi put sam došao u Cham 1968. i dolazio sam u taj alpinistički grad još puno puta. Svaki put sam ispenjao (danas to mlađi penjači kažu „popeo“) nešto dobro i popeo se na neki od okolnih vrhova. To je bio niz malih pomicanja granica i danas, kao „stari mačak“, osjećam se tu, u Rue du Dr. Paccard ili na Aiguille du Midi – ko doma. I ispenjite nešto, barem nešto lagano i jednostavno poput Pettit Aiguille Vert – malo leda i malo crvenkastog granita. Ili pak turu većeg kalibra kao što je Stup Brenve, a ne ekstremno.

Ande ‘75 Nakon nesreće na Ušbi, glavni cilj ekspedicije na Aconcagua-u više nije mogla biti južna stijena već je izveden uspon najlakšim smjerom. Nisam se popeo na Aconcagua-u zbog netom preboljene upale pluća, ali sam s Maliganom izveo prvenstveni uspon na Cerro Catedral (5254 m). Prvenstveni uspon na pettisućnjak opet je bio novi mali pomak granica.

Kavkaz ‘74 Pripremala se 100-obljetnica hrvatskog planinarstva, a ključna alpinistička akcija za koju smo se spremali trebao je biti uspon na Aconcagua-u južnom stijenom koja je visoka 3 km. 1974. godine je PSJ u suradnji s PZS (koja je upravljala tzv. Saveznim alpinističkim akcijama za sve republike bivše države) omogućio organizaciju ekspedicije na Kavkaz s 15 članova: 6 iz Hrvatske, 5 iz Slovenije, 2 iz Srbije i 2 iz BiH. Vodstvo ekspedicije povjereno je meni, a nas šestorica Hrvata trebali smo biti okosnica buduće ekspedicije u južnu stijenu Aconcague. Nakon zajedničkog uspona na Elbrus, podijelili smo se u tri tima: 5

Everest ‘79 E ‘79 svakako je najznačajniji projekt u životu i to mi je još uvijek poticaj za nove pothvate. Da se podsjetimo o čemu se zapravo radilo:  Prvenstveni uspon na vrh svijeta s nepalske strane „Zapadni greben – direkt“ - koji nikad nije u cijelosti ponovljen

SS Chamonix 1968.

Pik komunizma – Ismoil Somoni Nakon Everesta sve se činilo moguće. 1981. pridružio sam se slovenskoj ekspediciji na najviši vrh SSSR: Pik Komunizma ili Ismail Somoni (7495 m). Zajedno sa Pežoom (Branimir Predović, AOŽ) i Markom Lihtenekerom (Šaleški AO, Velenje) popeo sam se na vrh 5.8.1981. smjerom Burevjesnik. To je moj visinski rekord.

Turno skijanje i ekspedicija na Kang Guru Još od 70-tih, a posebno u 80-tima i kasnije, počeo sam se baviti turnim skijanjem – skijanjem izvan uređenih skijaških staza – i ekstremnim skijanjem. Najviše u društvu članova GSS-a (danas je to HGSS). Vrhunac toga bila je GSS skijaška ekspedicija na vrh Kang Guru (6981 m) u nepalskoj Himalaji. Vodio sam tu ekspediciju od 10 članova i na vrh su se, uz mene, popeli Stipe Božić (AO Mosor) i Branko Šeparović (AO Velebit). Branko se spustio na skijama malo ispod vrha, a Stipe i ja s nižih visina. Skijanje u Himalaji bilo je novo pomicanje granica: bili smo prvi iz Jugoslavije koji smo skijali sa tih nadmorskih visina.

 Oprema: 22,5 tone i 750 nosača  13 km fiksnih užeta  Termin: proljeće 1979.  Trajanje: 102 dana. Trajanje samog uspona: 45 dana  Broj članova: 25: 21 iz Slovenije, 2 iz BiH i 2 iz Hrvatske  Broj šerpa: 20  5 članova na vrhu Everesta: Nejc Zaplotnik, Andrej Štremfelj, Stane Belak, Stipe Božić, Ang Phu. Ang Phu poginuo je tijekom silaska s vrha  Moj osobni doprinos: prvi stigao u Bazu i posljednji otišao iz Baze, 21 dan sudjelovao u transportu na visinskim logorima višim od 6000 metara Što je za mene značila ekspedicija „Everest ‘79“?  bitno sam pomaknuo osobne granice  naučio sam komunicirati pod stresom  naučio sam rješavati probleme u vrlo kratkom vremenu  veliki je poticaj osjećaj kompletnosti  postao sam toliko samosvjestan da sam se mogao upustiti u bilo koji projekt bilo gdje u svijetu SS Skijanje u Francuskoj

150

SS Na Klečicama

151

ŽIVOTOPIS

SS Col d'Entreves (3527 m)

SS Dado u ulozi instruktora planinskog skijanja

Škola u Manangu

Kozjak

U proljeće 1984 (?) nazvao me Aleš Kunaver (kreator slovenskog himalajskog programa) i pitao me bih li htio sudjelovati u izvedbi penjačkog i ekspedicijskog tečaja u „Školi za šerpe“ u Manangu, u nepalskoj Himalaji. Naravno da sam pristao i dva puta, 1984. i 1990., bio instruktor na toj školi. U okviru toga sam se, opet sa Pežoom, popeo na 6091 m visoki Pisang Peak. Uz nas je bilo preko 30 polaznika – Sherpa. Ja, klinac s Trnja, učim Šerpe penjanju!? Pa to je bilo izvan poimanja…! Srećom, nije mi nedostajalo samosvijesti.

1993. obišao sam cijeli masiv Velikog Kozjaka na Velebitu i ustanovio da stijene Kozjaka pružaju velike mogućnosti za prvenstvene smjerove. Stari prijatelji iz „Velebita“: Akac (Boro Aleraj), Maligan, Šepac (Branko Šeparović) i ja krenuli smo penjati netaknute kuloare i grebene oko Kozjaka. To druženje, u početku na Lubenovcu i kasnije „s druge strane ceste – izvan NP Sjeverni Velebit“ preraslo je u spontani neformalni penjački logor. Najvjerniji članovi su Maligan i Akac, a Maligan je i sam ispenjao priličan broj novih penjačkih smjerova. U stijenam Kozjaka je danas preko 100 smjerova različitih težina. Da nismo krenuli istraživati to područje – vjerojatno toga ne bi ni bilo.

prijetilo da nas progutaju druge službe: policija, posebne policijske i vojne postrojbe, civilna zaštita, vatrogasci… Bilo je umijeće plivati kroz te uzburkane divlje vode. Bili smo ustrajni i uspjeli smo. Potom, raspadom Jugoslavije, međunarodni odnosi GSS-a s ICAR-om (Međunarodna asocijacija gorskih službi spašavanja – International Commission for Alpine Rescue ) bili su pod kontrolom Slovenije, tj. Gorske reševalne službe i onog trenutka kad se Slovenija odcijepila od Jugoslavije, GRS je automatski postao član ICAR-a. A mi smo „ostali u zraku“, tj. GSS Hrvatske nije bio član ICAR-a. Boro Aleraj i ja smo se potrudili, otišli na godišnji sastanak ICAR-a i godinu dana kasnije GSS je postao član te asocijacije.

GSS – HGSS

Vodič / VMD Zrelo doba

Kao vrlo mlad postao sam član GSS Stanice Zagreb. U normalnim, uobičajenim aktivnostima GSS-ovca ne bih ništa izdvojio, osim dvije stvari koje su zaista bile „Pomicanje granica“. Početkom Domovinskog rata bio sam Pročelnik GSS Stanice Zagreb. U to se država reorganizirala – GSS-u je

Postao sam vodič. I to ne bilo kakav: postao sam, kao član ZGVS – Združenja gorskih vodnikov Slovenije, vodič s međunarodnom licencom – IFMGA / UIAGM. I vodio sam ljude po brdima: Kilimanjaro, Elbrus, Mont Blanc, trekkinge u Himalaji... A zašto? Jer sam već od dav-

Mladi AOŽ-ovci U jesen 1987. organizirao sam trekking u područje Rolwaling, u nepalskoj Himalaji. Cilj je bio da upoznaju Himalaju i da, nakon toga, samostalno krenu u visoka brda – što su neki od njih to i učinili. Čak više puta. Napravio sam istu stvar još jednom: Istraživački trekking u područje novootvorenog trekking vrha Machermo 6237m s grupom mladih penjača iz našeg AO-a. Pa i to je pomicanje granica!

152

nina kao prvi u navezu i kao iskusniji preuzimao odgovornost za uspon. A ako je tome tako – neka bude i institucionalno, i to na najvišem nivou. Jer (rekao mi je to jedan UIAGM vodič iz UK-a s kojim sam penjao u Dabrovima) je UIAGM vodič poput PhD-a u znanosti.

Outward Bound Hrvatska 2005. godine sam s nekoliko prijatelja, ljubitelja prirode, osnovao udrugu koja je postala Hrvatska škola Outward Bound. Radi se o edukaciji u prirodi na poseban, vrlo učinkovit način. Temelj metode je iskustveno učenje, a sve se aktivnosti provode u prirodi. Potaknuo sam više planinara, posebno penječa da se uključe kao instruktori. Misija Outward Bound je: Naša misija je potaknuti ljude da otkriju svoj potencijal i stvore bolji svijet za sebe i svoju okolinu, kroz izazovna iskustva u nepoznatim situacijama. https://www.outwardboundcroatia.com/ Svi smo bolji nego što to mislimo. Kad bismo to samo shvatili, više se nikad ne bismo zadovoljili manjim. Kurt Hahn

153

iz R Smove zbirke ako si Sram te bilo liO! is m o griješno p

Zašto jednostavn o ako može komplicirano ?

Pofalilo crvene...

Tko je veći um čovjek ili p jetnik, riroda?

Kažu da gube rastu dva milimetra na godinu... … a oni da su lani obnavljali

oljubna!

Jedna dom

Nema vife, nalijevo kru

Autoportret s m alom, markom, tehnik odvratnom a: odraz u mobitelu (Pariz , Louvre)

Klečko srce

za Milasa*

Plače mama kukunka, kukunka…

Sram te bilo ak o si griješno pomisliL A!

A rekla sam ti da ne pritiskaš tako jako kistom! – Sorry, prijatelju, treba lo mi kamenja! Znaš, zidam si klijet. :) – Oprošteno!!!

že, A čovjek je, tobo … ju ci ka ar m izmislio (lišaj u lišaju)

Kaže narod: "Dvaput je - dvap ut!!"

move šum Alien iz RoS

Markonožac iz noćne more pijanog markacista

Pofalilo bijele...

A što ako Ledo podigne tužbu?

154

a ponijet'!

z Putokazi –

Pofalilo i crvene i bijele !

* Markacija u obliku srca naslikana na kamenoj mogili podignutoj na vrhu Kleka u znak sjećanja na Krešimira Milasa (1983. – 2014.), alpinista HPD-a Željezničar, tragično stradaloga pri pokušaju uspona na kirgistanski vrh Khan Tengri

Desne iti n

155

ZBOR TAM GOR

Pjevam danju, pjevam noću… Napisala: Katica Gajčević

SS Članice zbora Tam- Gor

Izvor: pixabay.com

ijelu prošlu, 2018. godinu (osim dva ljetna mjeseca, naravno) obilježile su razne aktivnosti našeg Zbora. Osim već uobičajenih nastupa u Društvu, npr. na Godišnjoj skupštini ili na božićnom domjenku, istaknula bih neke prigode koje je vrijedno zabilježiti. Naime, našim prijateljima iz Planinarskog kluba Scout iz Samobora očito se sviđa kako pjevamo, pa su nas pozvali na njihovu svečanu skupštinu povodom dvadeset godina djelovanja. Izveli smo, kako se pristoji, prvo tri planinarske pjesme, a onda smo im malo krenuli podilaziti i animirati pjesmama Kraj kapele svete Ane i Samobor je lepi varoš. Suvišno je reći da je cijela dvorana pjevala s nama. Na kraju su nam, zbog sudjelovanja u njihovoj proslavi, dodijelili i zahvalnicu Kluba. A nastup koji nam je posebno prirastao srcu je (već tradicionalno) onaj na 4. Planinarskoj pjesmarici podno stare utvrde Belecgrad, na proplanku malene kotline gdje je i istoimena planinarska kuća kojom upravljaju više nego ljubazni domaćini HPD-a Belecgrad iz Belca. Tog ljetnog vikenda u prekrasnoj prirodi i uz žuborenje potočića Brana dali smo sve od sebe kako bismo bili što bolji i ponosno pronijeli glas o našem Društvu. U programu Pjesmarice sudjelovalo je, uz nas, još pet planinarskih zborova. Nakon okupljanja imali smo zajednički ručak, a potom i malo vremena za upoznavanje, druženje i

156

upjevavanje prije nastupa. Nakon „službenog“ dijela, kad smo svi odahnuli i opustili se (ah, trema, trema), počelo je večernje druženje uz svirku, pjesmu, ples i „sve ono što ostaje u planini“. No, šalu na stranu, moram svakako reći da smo za izvedbu na bis arije Neka cijeli ovaj svijet iz mjuzikla Jalta, Jalta dobili velike ovacije i pohvale. Kako je ovo, ipak, bio planinarsko-pjevački vikend, dio ekipe je ostao noćiti u domu pa se sutradan raštrkao po padinama Ivanščice, sveudilj uživajući u njenim ljepotama. Inače, u sklopu redovnog sastanka Sekcije društvenih izleta, jednog utorka u ožujku održana je i projekcija filma s 3. Planinarske pjesmarice. Tom smo prigodom Društvu predstavili i našu zastavu koju nam je velikodušno donirao član Društva, gospodin Joško Nodilo i na tome mu i ovom prilikom zahvaljujemo. Na kraju, ali ne i najmanje važno, najveseliji nastup bio je onaj na promociji prvog broja časopisa kojeg držite u ruci, dakle našeg CIPELCUGA. Uz riječi prilagođene predstavljanju časopisa i na glazbu Lepe ti je Zagorje zelene napravili smo „pun pogodak“ i oduševili prisutne. U nastavku pokušajte otpjevati ovaj prigodan tekstić pa ćete vidjeti da ne zvuči loše: Sastala se jednog dana mala redakcija Napravila prvi Cipelcug Od korica do korica svašta vu njem ima Sve buš našel kaj te zanima Ima jama, ima stijena, brda i planina Listati ga prava je milina Konačno smo, konačno smo riješili se muke Cipelcug vam eto vu ruke Čitajte ga čista srca s puno dobre volje Dogodine pak će biti bolje I na samom kraju, moram još reći i ovo. Naime, spletom okolnosti, u drugom dijelu godine imali smo troje različitih voditelja, pa tako, ako vam se i nismo svidjeli baš svaki put, pripišite to maloj nesigurnosti zbog brzinske prilagodbe na drugačiji način rada svakog voditelja. Međutim, sad nam ponovo Nenad vodi probe na kojima se trudimo iz petnih žila kako bismo vam što ljepše „cvrkutali“ na našim zajedničkim druženjima i ostalim događanjima kroz godinu.

157

DRAGOJLIN POHOD

100 Dragojli

na Okiću

175 godina nakon Dragojlinog uspona 23 godine nakon prvog pohoda 10 godina nakon prvog preodijevanja Napisala: Višnja Krznarić, organizatorica i Dragojla

detalja. Za neke bio je to dobar izazov njihovim planinarskim i penjačkim vještinama. Ali svi smo polako i sigurno pristigli do Okić-grada, gdje nas je čekala ekipa s osvježenjem i raznim delicijama. Hvala svima koji su pekli kolače, donijeli piće, stolove, košare za kruh i narodni vez. Fotografiranja, razgovori i osmjesi dragih lica. Druženje prijatelja. Nazdravljanje i baš nam je dobro!

Bajsu, Ivanu Črljencu, Miri Kukec, Miroslavu Đunđeku, Mireli Mikulan Đunđek, Ivanu Kobeščaku, Zvonku Lovrekoviću, Ivani Radić, Mladenu Stanković, Slavku Patačku, Ivi Džebi, Ivi Saćer Čakarun, Mireli Rakocija, Mirjani Prostran, Marku Lacković, Tomislavu Hanžeku, Jurici Matešiću, Danijelu Večeku, Zvonimiru Kožini, Boži Pomperu, Romanu Domoviću, Željku Novaku, Miri Vuković, Ivici Čanadi-Šljivi, Nadi Batinica Trkulja,

Slijedio je silazak do Doma gdje nas je čekala dogovorena glazba, jelo i piće. Druženje prijatelja. Veliko fotografiranje svih Dragojli, njihovih časnika i dječice. Okupljeni oko jedne dobre ideje, da nas se skupi 100 Dragojli na Okiću, ostvarili smo to ove 2018. godine. Dapače, bilo nas je 108 Dragojli i 7 časnika. Jako smo ponosni! Kao „glavna“ Dragojla zahvalna sam ovim ljudima: Zvonku Filipoviću, Alanu Čaplaru, Robertu Smolecu, Damiru

Josipu i Srebrenki Povrženić, Boženi Kralj Vrsalović, Martini Žibreg, Petru i Ivani Kasum, Branki Mikšik, Hrvoju Holleru, Mladenu Zgobulji, Boži i Štefu Petrić i njhovoj ekipi na Domu, Hrvoju Dečaku i ekipi HRT-a, Nikol Zagorac iz 24 sata. Bez njih ovakva organizacija ne bi bila moguća. Zahvalna sam svim sudionicima, prije svega nama „Željezničarima“, ali neka mi nitko ne zamjeri što ću istaknuti naše prijateljice i prijatelje iz PD „Strileža“ Crikvenica, PD „Naftaplin“ Zagreb, HPD „Zanatlija“ Osijek, PD „Škamnica“ Brinje, PD „Medvešćak“ Zagreb koji se već dugi niz godina u velikom broju odazivaju našem Pohodu. Posebna zahvala ide Zdravku Molaku. Nadam se da nas je negdje s nebeskih visina mogao vidjeti i uživati u ostvarenju svoje ideje. Hvala svima koji misle da to sve ima smisla. Hvala na dolasku! Dođite nam opet!

ada je te 1843. godine Dragojla Jarnjevićeva, ilirkinja iz Karlovca, učinila pothvat popevši se strmom južnom stranom Okić-grada, bosonoga i u suknji, sasvim sigurno nije ni slutila da će to biti uneseno u knjige kao „prvi alpinistički uspon u Hrvata“. Kada je prije 10 godina naš član Zdravko Molak začeo ideju o preodijevanju u odjeću Dragojlinog vremena na stazi koja nosi njeno ime i kojoj u čast naše Društvo održava Pohod od 1995. godine, možda se tek potajno i pomalo nadao ovome što se odigralo ove godine. No dobra ekipa, pregalaštvo i htijenje za činjenjem nečega neobičnog, dala je ovogodišnji Dragojlin pohod za pamćenje.

Još u jesen 2017. poslala sam raznim planinarskim društvima poziv za uvrštenjem Dragojlinog pohoda u njihov godišnji plan izleta za 2018. godinu. U veljači 2018. godine započele su pripreme, od ponovnih obavijesti, izrada Zahvalnica, bedževa, dogovori za osiguranje donjeg dijela staze, autobusa, pisanje upisne knjige, dogovori i snimanje priloga za HRT-1, 24-sata, dogovori s domarom za jelo i piće, za čašćenje na Okić-gradu. I još poslova zaključno s brojem 39. Toliko je naime bilo raznih poslova u veljači i ožujku. Na tome je bilo angažirano 6 osoba. A onda subotu pred pohod

158

i na sam dan pohoda 41 osoba zaslužna je za sve lijepo, sigurno i uspješno što se dogodilo tog dana. Ono što se tog dana, 15. 4. 2018. događalo u Okićkom dijelu Samoborskog gorja, još nije viđeno. I ne znam točno koliko je bilo autobusa koji su dovezli sve zainteresirane (57) do Novog Sela Okićkog, a tek osobnih automobila. Gužva je bila neviđena, tim više što se baš tog dana održavala krizma u toj župi. Kao da je htjela prizvati još jedno sjećanje na prošćenje s kojeg se Dragojla „odmetnula“ i popela do Okić-grada. Dan je bio predivan, obojen svježom bojom proljeća. Sve na stazi je bilo savršeno, svi dogovoreni vodiči bili su na svojim mjestima, usmjeravajući, brinući se oko „škakljivih“

159

POPIS ZAHVALNICA ZA 2018.

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

Zdravko Antolković

SDI

Stipe Maleš

Darko Imprić

Komisija

Tomislav Petrić

Komisija

Damir Bajs

SDI, Komisija

Dejan Mance

Jovica Janjatović

Komisija

Bruno Puharić

Komisija

Nada Batinica Trkulja

SDI, Gojzeki

Duška Marcić Svilar

Gojzeki, Komisija

Boris Lesac

Komisija

Ana Puntarić

Komisija

Ivona Bogović

SVP

Branko Martek

SDI, Komisija

Branka Ana Mikšik

Komisija

JasminkaVlahović

Komisija

Ognjen Bogović

SVP

Zrinka Matić

Maja Miljuš

Komisija

ŽeljkoZailac

Komisija

Zoran Bolonić

Komisija

Vladimir Mesarić

Josipa Mirović Červar

Komisija

Vlado Božić

Komisija

Aja Mijić

Bernard Bregar

Mirela Mikulan-Đunđek

SDI

Valerija Butorac

SO, Komisija

Stipe Mikulić

Marko Cafuta

Željko Novak

SDI, SVP

Ivica Čanadi

Komisija

Ivan Palfi

SVP

Alan Čaplar

Komisija

Slavko Patačko

SVP

Ana Čaplar

Komisija

Dijana Petrak

SVP

Ivan Črljenec

Komisija

Zdenko Petrić

SDI

Iva Džeba

SVP

Anja Piljek

SVP

Zvonko Filipović

SDI, Komisija

Nikola Pokrajac

SVP

Katica Gajčević

Komisija

Božo Pomper

SDI, Komisija

Tomislav Gračan

SVP

Darko Popek

Komisija

Sanja Hajman

SDI

Josip Povrženić

Komisija

Goran Horvatin

Gojzeki

Ivana Radić

SDI, SVP

Denis Ježdik

Komisija

Danijela Rafaj

SDI, Komisija

Anita Josipović

SDI

Mirela Rakocija

SVP

Zoran Jović

Gojzeki, Komisija

Nikola Ramušćak

SVP

Ivana Kasum

Nicola Rossi

Petar Kasum

Iva Saćer Čakarun

SDI, SVP

Sofija Klemar

SDI

Robert Smolec

SDI

Ivan Kobešćak

SDI

Ester Stanković

SDI

Stjepko Kokić

SVP

Mladen Stanković

SDI, SVP

Marija Korotaj

Komisija

Marin Šapit

Milena Kovačić

Gojzeki

Sonja Šućur

Komisija

IME I PREZIME

Božena Kralj-Vrsalović

SDI

Marica Tušup

Gojzeki

Zvonko Filipović

Višnja Krznarić

SVP, SDI

Danijel Veček

SVP

Višnja Krznarić

Mira Kukec

SDI, Komisija

Nino Vitas

Gojzeki

Božena Kralj-Vrsalović

Emina Kulenović

SDI

Mihaela Vuković

Komisija

Zvonko Lovreković

Mirjana Lesac

Komisija

Irena Weigand

Komisija

Mladen Stanković

Rene Lisac

Petar Weigand

Komisija

Ivana Radić

Ines Lisak Pavlović

SVP

Tomislav Zoričić

SDI

Zvonko Lovreković

SDI

Glazbena grupa HPDŽ-a

Komisija

Dragica Mahalec

Komisija

PD Pinklec, Sveta Nedelja

Komisija

160

POPIS POHVALJENIH ZA 2018. IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

IME I PREZIME

PREDLAGATELJ

Nika Brdal

Gojzeki

Bruna Mikac

Gojzeki

Ivana Čaplar

Gojzeki

Marta Mikac

Gojzeki

Lana Čaplar

Gojzeki

Niko Milin

Gojzeki

Elena Čičak

Gojzeki

Emma Oršanić

Gojzeki

Dijana Čolja

Gojzeki

Timon Pavleković

Gojzeki

Arijan Dusper

Gojzeki

Luka Popović

Gojzeki

Filip Jakšić

Gojzeki

Fran Sokolić

Gojzeki

Karlo Kani

Gojzeki

Roko Sokolić

Gojzeki

Filip Kiš

Gojzeki

Jan Šimunić

Gojzeki

Tara Klement

Gojzeki

Nikola Vitas

Gojzeki

POSEBNA PRIZNANJA SEKCIJE DRUŠTVENIH IZLETA

161

Izvor: pixabay.com

POPIS DRUŠTVENIH PRIZNANJA ZA 2018.

IZVJEŠĆE

ČLANSTVO HPD Željezničar je u 2018. godini imao 787 članova, što je 16% više od prošle godine.

AKTIVNOSTI DRUŠTVA Osnovna aktivnost Društva je organiziranje izleta, pohoda, istraživačkih akcija, penjačkih tura i planinarskih susreta. XX U Sekciji društvenih izleta provedena su 58 društvena izleta, (s prosječno 25 sudionika), te oko 200-njak individualnih izleta (s prosječno 4 sudionika). XX Gojzeki su ostvarili 6 društvenoh izleta. XX U alpinističkom odsjeku ostvareno je 765 penjačkih smjerova, na osnovi 30 kartona XX U Speleološkom odsjeku sa 60 novo-istraženih speleoloških objekata, od ukupno 160 posjećenih (od toga 140 različitih) drže svoj intenzitet rada. U Katastar Republike Hrvatske upisana su i predana je dokumentacija o 92 nova speleološka objekta. XX U okviru projekta ‘Put ekspedicionizma’ organizirana je 20-dnevna ekpedicija na Kavkaz s 17 sudionika.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA U 2018. godini imali su nešto više od 260 članova. Rad sekcije SDI uglavnom se ogleda u redovitom održavanju sastanaka, druženju i najvažnije, u organizaciji i realizaciji izleta. Tako su 2018. godine održali 49 sastanka s ukupno prisutna 2529 člana, što je prosječno 52 člana po sastanku. Planirano je 69 izleta, a od toga je realizirano 58, s ukupno 1453 sudionika (prosječno 25 po izletu). Individualnih izleta je bilo 193 s ukupno 736 planinara, prosječno 4 po izletu. Brojne su aktivnosti ove sekcije, pa su tako osim planinarenja sudjelovali na raznim radnim akcijama.Bili su sudionici radova na Oštrcu kao i veoma uspješne markacijske akcije na otoku Pagu. Za spomenuti je važan i hvalevrijedan događaj za naše društvo, a to je pokretanje časopisa „Cipelcug˝ čiji su članovi redakcije uglavnom SDI-ovci. Članovi Sekcije pokrenuli su i dvije humaniterne akcije. Prva je bila Uskrs na dar u kojoj su prikupljene donacije

162

za obitelji slabijeg imovinskog stanja, a druga je bila izlet u Samoborsko gorje za djecu iz Doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi „Vuk Vrhovec“. Na inicijativu članova sekcije održane su i Male radionice planinarstva u dva zagrebačka vrtića čime se promovira planinarska kultura i etika, ali i samo Društvo. Na izletima su obišli mnoge vrhove po Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Italiji i Poljskoj. U 2018. godini održali su i 2. tradicionalni izlet „Bernijevim stopama“ u spomen prerano otišlog velikog planinara Bernarda Margitića. Od planina navodim samo neke: Samoborsko gorje, Medvednica, Bjelolasica, Poštak, Dinara, Velebit, pa Triglav, Košuta, Jalovec, Veliki Rogatac, Vrtača, Mangart, Dolomiti, kao i Grossglockner 3798 m – najviši vrh Austrije. Članovi sekcije SDI sudjelovali su i u popularnoj Prpani tj. utrci Zavižan – B.Oštarije. Također, aktivno su sudjelovali u organizaciji nekoliko pohoda Društva: Dragojlin pohod, Dan Željezničara na Oštrcu, te Noćni pohod na Oštrcu. Osim po planinarenju, sekcija SDI dobro je poznata i po dobrim feštama. Od Martinja, Božićnog domjenka, Noćnog pohoda na Oštrc, pa sve do kotličijade na Oštrcu, zvane „Planinar i sedam kotlića“.

U 2018. godini u alpinistički odsjek učlanilo se 60 članova (18 žena i 42 muškaraca). Tijekom 2018. ispenjali su 765 smjerova (na temelju 30 kartona). Članovi su bili izuzetno aktivni cijelu godinu. Najviše ispenjanih smjerova M: Rene Lisac 76, Petar Kasum 44, Josip Zelić 44 Najviše ispenjanih smjerova Ž: Nataša Petrin 65, Vesna Žarak 32 Posebno ističem Rene Lisca koji je bio vođa vršnog četveročlanog naveza (Tomislav Lopandić, Goran Kelečić, Bernard Bregar) na Užbu što je najznačajniji ovogodišnji alpinistički uspon. Sudjelovali su na zimskom kampu KA u Val Ferrera, u Tamaru. Održan je Željin ljetni kamp za dodatno školovanje prošlogodišnjih tečajaca u lipnju. (11 tečajaca i 6 instruktora) na područje Bele Vode - Rio Bianco. Organizator je bio Petar Kasum. U sklopu priprema za ekspediciju organiziran je logor na području Mt Blanc-a. Organizatori su bili Dado Mesarić i Rene Lisac. Sudjelovali su i na ljetnom kampu Komisije za Alpinizam u Lienzer Dolomitima u Austriji. Naša 4 člana su predstavljali AO na memorijalnom kampu Nejca Zaplotnika u stijenama iznad Češke koče u Kamniškim alpama.. Memorijalni susret ‘Glavno da se klajmba’- na Biokovu održan je po 8. put. U ljeto je uspješno završena 17-ero člana ekspedicija na Kavkasko gorje. Klemen Gričar i Iva Kaštela organizirali su radionicu penjanja u ledu u Kranjskoj Gori. Marko Dukši, Marko Vuković, Vladimir Mesarić sudjelovali su na penjačkim edukacijama i ispitima u sklopu HPS-a.

SPELEOLOŠKI ODSJEK U 2018. godini članarinu su uplatila 64 člana, a održana su 42 redovna sastanka Odsjeka. Članovi Odsjeka posjetili su tijekom 2018.god speleološke objekte više od 160 puta. Ukupno su posjetili 140 različitih speleoloških objekata, od čega u njih 60 su provedena nova istraživanja. U svrhu monitoringa stanja poznatih objekata i popunjavanja arhivskih podataka posjetili su 49 prirodnih i 3 umjetna speleološka objekta. Tijekom 2018. godine pločicama je obilježeno 66 speleoloških objekata od čega 31 novi objekt, a 35 arhivskih objekata čiji su ulazi pritom fotografski dokumentira-

ni te koordinate ulaza ažurirane. Krajem 2018. u našoj arhivi nalazi se 2427 objekata. Speleološki klub Željezničar i u 2018. godini sudjelovao je u unosu objekata u Katastar speleoloških objekata Republike Hrvatske s ukupno 92 predana objekta, od čega 50 samostalno. U 2018. godini Odsjek je prema programu Komisije za speleologiju HPS-a.dobio još jednu speleologinju, Mateu Talaju. Održana su i 2 ljetna logora na Crnopcu. Istraživanja su provođena u jami Oaza i Muda labudova. Inicijativa Čisto podzemlje u kojoj sudjeluju i naši članovi nastavila je s nizom aktivnosti i u 2018. godini. U 4 akcije čišćenja u potpunosti su očišćena Bebina kakica i Berajterova špilja, a Jama Sv. Josip je djelomično očišćena. Izrađene su nove internetske stranice. Značajno je povećan broj objekata koji se nalaze u bazi. Članovi Odsjeka povezani s inicijativom održali su desetak predavanja na temu zaštite podzemlja, a posebno treba istaknuti priznanje Europske komisije za zaštitu špilja koja je inicijativi Čisto podzemlje na Eurospeleo forumu dodijelila drugu nagradu i oznaku „Euro Speleo Protection“ projekta. Članovi Odsjeka sudjelovali su i u speleoronilačkim istraživanjima u kaverni Učka, Zračku nade, izvoru Bistrac te izvoru Zagorske Mrežnice. Gordan Bedenic, Milivoj Uroić, Tin Cvitković i Bernard Bregar sudjelovali su na usponima na Užbu i Tetnuldi u Gruziji u zajedničkoj ekspediciji HPDŽ Kavkaz 2018. s ostalim odsjecima i sekcijama HPD-a Željezničar. Članovi odsjeka Dalibor Jirkal, Matea Talaja, Stipe Tutiš, Dalibor Kušić, Petra Kovač Konrad, Tvrtko Dražina, Ivan Mišur i Ruđer Novak dio su tima Zagrebačkog speleološkog saveza u projektu Centra izvrsnosti Cerovačke špilje - održivo upravljanje prirodnom baštinom i krškim podzemljem. Članovi Odsjeka sudjelovali su i na edukacijama i vježbama spašavanja u specijalističkim postrojbama Ureda za upravljanje u hitnim situacijama grada Zagreba i HGSS-a koje su bile organizirane u urbanim dijelovima grada. U 2018. godini 12 članova Odsjeka su također i članovi Hrvatske gorske službe spašavanja – Stanica Zagreb, s time da je Dalibor Kušić novi član.

SEKCIJA VISOKOGORSKOG PLANINARENJA Proteklu godinu održali su 49 sastanaka s ukupno 950 prisutnih, prosječno 19 članova po sastanku. Članovi SVP bili su u 2018. na 4 kontineta, a pohodili su planine u slijedećim državama: Sloveniji, Italiji, Austriji, Francuskoj, Švicarskoj, Gruziji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji, Armeniji, Nepalu, Novom Zelandu, Maroku i Tanzaniji.

163

Izvor: pixabay.com

Izvješće o radu društva u 2018. godini

ALPINISTIČKI ODSJEK

IZVJEŠĆE

PLANINARSKA GRUPA GOJZEKI Omladinska sekcija pri OŠ Zapruđe U 2018. godini bilo je učlanjeno oko 170 Gojzeka. Ostvarili su 6 izleta, a članovi grupe sudjelovali su i na više društvenih izleta. Ciljevi izleta Gojzeka bili su Grebengrad Ivanščici, Vinica kod Duge Rese, Oštrc, Plitvička jezera i Sjeverni Velebit. Središnji događaj bio je trodnevni izlet na Sjeverni Velebit u sklopu kojega su prošli Premužićevom stazom od Zavižana do Alana i popeli se na najviši vrh u povijesti grupe Gojzeki, Veliki Zavižan (1677 m). U Nacionalnom parku Sjeverni Velebit organiziran je atraktivan edukativni program u suradnji s Udrugom Via Dinarica i Javnom ustanovom NP Sjeverni Velebit. Svi izleti bili su vrlo dobro posjećeni, o čemu najbolje svjedoči činjenica da se na većinu izleta išlo s dva ili tri autobusa. Vodič svih izleta Gojzeka bio je Alan Čaplar, a o organizacijskim poslovima u školi brigu je vodila Duška Marcić Svilar. Dobar dio rada Gojzeka bio je usmjeren i na promoviranje planinarstva u Zapruđu, pa je tako na frekventnom mjestu u središtu naselja u funkciji oglasni ormarić HPD-a Željezničar, a i u ormariću u Osnovnoj školi stalno su se izmjenjivale obavijesti i slike s izleta. Jedan član sudjelovao je na Seminaru Balkanske planinarske unije o radu s mladim planinarima u Makedoniji. Voditelj grupe Gojzeki Alan Čaplar bio je također angažiran kao urednik „Hrvatskog planinara“, pročelnik Komisije za promidžbu i izdavaštvo HPS-a, pročelnik Stanice planinarskih vodiča Zagreb te instruktor i predavač na raznim tečajevima i planinarskim skupovima. Posebno nas veseli što se velik broj roditelja Gojzeka uključuje u raznovrsne aktivnosti unutar Sekcije društvenih izleta.

164

GLAZBENA GRUPA – Zbor 'TAM GOR' Članovi zbora redovito održavaju svoje probe jednom tjedno. Na probama, se uče tehnike pjevanja, kao i nove pjesme, te pjesme koje su prigodne nastupima zbora vezano na održavanje raznih manifestacija, te blagdana. U protekloj godini nastupili su na Godišnjoj skupštini HPD “Željezničar“, organizirali su prezentaciju filma s 3. Planinarske pjesmarice u Belecu. Tom prigodom su predstavili i zastavu zbora, koju im je donirao član društva, Joško Nodilo. Bili su gosti Planinarskog kluba “Scaut” iz Samobora, na njihovoj svečanoj skupštini povodom 20. godina njihovog djelovanja.Nastupili su i na Božičnom domjenku društva. Zbor organizira i zajednička druženja kao i posjete raznim glazbenim manifestacijama.

MARKACIJSKA KOMISIJA U toku 2018 Markacijska komisija imala je 15 akcija u kojima su utrošena 418 radna sata. U tim akcijama sudjelovalo je 15 markacista i 12 ostalih članova društva. Tome se treba dodati još 82 radna sata za razne pripremne poslove kao što su izrada informativnog panoa, pripremu izrade putokaza i pripremu akcija. Ukupno su na radove oko uređenja planinarskih putova naši članovi utrošili oko 500 radnih sati. Glavna markacijska akcija održana je na otoku Pagu uz pomoć Turističke zajednice grada Paga i Turističke zajednice mjesta Kolan. Napravljeno je kompletno obnavljanje markacije puta Šimuni – Sveti Vid, čišćenje od makije i drače staze Kolan –Sveti Vid, čišćenje i markiranje zahtjevnog puta Dubrave – Sveti Vid, zamjena dotrajale metalne kutije na vrhu novom inox metalnom kutijom koju je donirao Danijel Veček. Još je očišćena okolica kapelice Sveto Vida na vrhu Sv. Vid. Na akciji je sudjelovalo 10 markacista, te 8 ostalih članova. Ostale markacijske akcije vezane su uz javni natječaj Zagrebačke županije koja je finacirala dio sredstava za postavljanje putokaza u Samoborskom gorju, koju smo realizirali preko planinarskog društva „Pinkelec“ iz Svete Nedelje. Ovim projektom koji je vodio Damir Bajs financirana je izrada 25 putokaznih ploča. Na pročelje doma je montiran informativni pano s kartom Samoborskog gorja koju je izradio Alan Čaplar u suradnji s Robertom Smolecom. Sve akcije na samom terenu je vodio Zvonko Lovreković.

PROJEKT ‘PUT EKSPEDICIONIZMA’ Povodom nadolazeće sedamdesete godišnjice Hrvatskog planinarskog društva Željezničar koja će se obilježiti 2020. god. pokrenut je prije 4 godine projekt pod nazivom “Put ekspedicionizma”.

Konačni cilj projekta je organizacija ekspedicije u Himalaju. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno poduzeti pripremne ture i manje ekspedicije. U project su uključeni najeduciraniji i najiskusniji članovi tri najaktivnije sekcije / odsjeka: SVP, SOŽ i AOŽ. U okviru priprema u 2018. Godini izvedena je uspješna ekspedicija u Gruziju u područje Kavkaza u kojoj je sudjelovalo 17 članova i prilikom koje su izvedeni usponi na na vrh Sjeverna Užba (4690), Tetnuldi (4858 m) i Laila (4009 m). U toku ekspedicije je postavljena i spomen ploča našim poginulim penjačima iz 1974.godine. Sve izvedene akcije medijski se prate uz pomoć mailova i na FB-u, a detaljni izvještaji pojedinih tura i ekspedicija objavljeni su na Internet stranicama Društva, SVP, AOŽ i SOŽ. U ekspediciji je sudjelovalo 17 članova iz više sekcija i odsjeka društva i to i jest zajednički projekt HPD željezničar.

PLANINARSKE ŠKOLE Opća planinarska škola imala je 50 polaznika,a uspješno ju je završilo 43 polaznika Voditelj škole je bio Mladen Stanković, uz pomoć Ivane Radić i Ive Saćer Čakarun.

Škola visokogorskog planinarenja imala je 18 polaznika.To je bio jesenski dio visokogorkog tečaja. Voditelj tečaja bio je Tomo Gračan, a pomoćnici: Stjepko Kokić, Nikola Ramuščak, Željko Novak i Slavko Patačko. Ljetna alpinistička škola imala je 20 polaznika. Voditelj škole je bio Hrvoje Črnjak Održano je i nekoliko alpinističkih radionica u zimskim uvjetima. Speleološka škola imala je 10 polaznika.Voditelji škole su bili: Kristijan Hmura i Ivan Vidović, a u ulozi instruktora i pomoćnika sudjelovalo je 30-ak članova SOŽ-a.

FINANCIJSKO IZVJEŠĆE Sažetak financijskog poslovanja: ukupan prihod ukupan rashod višak prihoda

407.117,98 kn 399.251,94 kn 7.866,04 kn

stanje na ž.r. 31.12.2018. god.

140.000,00 kn

OSTALE AKTIVNOSTI Osigurali smo stalno dugogodišnje financiranje rada Društva davanjem u zakup društvene prostorije u Fojničkoj 40, te od kamata na oročena preostala financijska sredstva. Izdan je prvi broj časopisa ‘Cipelcug’. U časopisu se ‘kroz oči’ članova Društva ‘oživljavaju’ planinarska događanja u Društvu u protekloj godini. Uredništvo časopisa na čelu s Damirom Bajsom dalo si je truda da u vrlo kvalitetnom časopisu zanimljivim člancima dopunjenih lijepim fotografijama, ponovo oživi sve ono lijepo što smo doživljavali u planinama i planinarskom druženju u protekloj godini. Uspješno su organizirani tradicionalni pohodi ‘Dragojlin pohod na Okiću’, ‘Dan željezničara na Oštrcu’, ‘Noćni pohod’. Sudjelovali smo tradicionalnom Međunarodnom susretu planinara željezničara Slovenije, Srbije, Hrvatske i Mađarske na Baškim Oštarijama. Uspješno je organizirana tradicionalna kotlićijada na Oštrcu, službeno nazvana „Planinar i 7 kotlića“. Održano je 11 redovnih sjednica Upravnog Odbora s prosječno 14 članova UO na sastanku. Zahvaljujemo se svim članovima Društva koji su dali doprinos uspješnom radu radu društva u 2018. godini. Zagreb, 19.02.2019. godine PREDSJEDNIK DRUŠTVA Zvonko Filipović

165

Izvor: pixabay.com

Od značajnijih vrhova osvojili su Kilimanjaro (5895), Elbrus (5680), Kala Palthar (5643), Gokyo (5483), Renjo la Pass (5388), Cho la Pass (5380), Tetnuldi (4858), Mont Blanc (4805), Zumsteinspitze (4573), Toubkal (4167), Aragats (4090), Laila (4009). Te uspone izveli su između ostalih Višnja Krznarić, Tomo Gračan, Mirela Rakocija, Anja Piljek, Ivan Palfi, Iva Džeba, Ana Balen, Dijana Dubrović, Željko Horvatić, Dijana Petrak, Đurđica Palfi i drugi. Bilo je još puno uspona na vrhove iznad 2000 metara koje je nemoguće sve nabrojati. Potrebno je istaknuti da su članovi ove sekcije penjali i mnoge vrhove u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i hercegovini, Albaniji. Sedmero visokogoraca sudjelovalo je na popularnoj Prpinoj utrci od Zavižana do Baških Oštarija na Velebitu dugačkoj 48 km. Tom je prilikom Juro Buljan postigao rekord utrke od 5:30:16. Od drugih aktivnosti, treba istaći da su kao i svake godine za Dragojlin pohod cijelu stazu osigurali užadima.

IZVJEŠĆE

AKCIJE DRUŠTVA

Akcije društva

166

167

Izvor: pixabay.com

168 Markacijska akcija na otoku Pagu 172 Uređenje planinarskih staza i informativnih sadržaja na području Oštrca i Okića 174 Međunarodni susret planinara željezničara 176 Godina velikih radova

AKCIJE DRUŠTVA

Markacijska akcija na otoku Pagu Napisao: Zvonko Lovreković Predsjednik markacijske komisije HPD Željezničar, Zagreb

Snimila: Anita Josipović

ana 21. i 22. 4. 2018. HPD Željezničar iz Zagreba održao je markacijsku akciju na otoku Pagu uz pomoć Turističke zajednice grada Paga i Turističke zajednice mjesta Kolan. Plan akcije bio je montiranje novih putokaza na prilaznim stazama Svetog Vida, najvišeg vrha otoka Paga (348m n.v.), obnavljanje markacije puta Šimuni – Sveti Vid,

čišćenje od makije i drače puta Kolan –Sveti Vid, čišćenje i markiranje zahtjevnog puta Dubrave – Sveti Vid, zamjena upisne knjige na vrhu te čišćenje ostataka kapelice Svetog Vida i njezine okolice. Iz Zagreba je krenula ekipa, u dva kombija, od 10 markacista HPD-a Željezničara te 8 ostalih članova koji to žele Pregled terena

168

SS Markacisti žele ići na more

SS Markiranje

169

AKCIJE DRUŠTVA

Kobeščak, Maja Miljuš, Anita Josipović). Kasnije je ista ekipa očistila i smeće na vrhu. Treća ekipa krenula je u akciju markiranja i čišćenja nakon postavljanja putokaza u Šimunima. Ekipu je predvodio Zdravko Antolković – Bambus, uz sudjelovanje Ane Puntarić, Danijele Rafaj i Zvonka Lovrekovića. Ekipa je obnovila 220 markacija od spajanja puta od Šimuna do puta s Kolanom. Četvrta ekipa imala je zadatak ukloniti trulu upisnu kutiju na vrhu te izbetonirati i postaviti novu inoks upisnu knjigu koju je donirala firma „Strojobravar Berc“ iz Zagreba. Ekipu je predvodio Danijel Veček uz pomoć Ivice Čanadija i Željka Zailca. Sve ekipe su uspješno odradile postavljene zadatke i našle se na vrhu te zajednički krenule prema Kolanu, gdje su ih dočekali domaćini Turističke zajednice Općine Kolan i počastili ih večerom. Za vrijeme večere održan je sastanak s gospođama Vesnom Karavanić iz Paga i Jelenom Škoda-

Baričević iz Kolana te s gospodinom Branimirom Tauzerom. Prilikom razgovora napomenuto je da je bez pomoći lokalne zajednice održavanje puta na toj udaljenosti vrlo upitno. Uz to, gospodin Vladimir zadužen je da se na jesen javi gospođama vezano za daljnje akcije u idućoj godini. Moram napomenuti da je domaćin Branimir Tauzer osigurao spavanje za jedan dio ekipe u svom apartmanu i apartmanu svoga prijatelja u mjestu Mandre, a drugi dio ekipe prespavao je kod Ivice Čanadija u Novalji. S obzirom da smo legli iza 23 sata, drugi dan smo očistili alat i kistove te krenuli prema Pagu gdje nas je Turistička zajednica grada Paga počastila ručkom. Smatram da je ova akcija uspješno odrađena zahvaljući brojnim sudionicima na terenu, ali i pomoći lokalne zajednice, bez koje to ne bi bilo moguće izvesti – jer u jednom danu otići na Pag, odraditi posao, vratiti se u Zagreb i pri tome voziti 700 km puta je izuzetno teško, iako smo to uradili 2016. godine, samo za markiranje i čišćenje puta Kolan – Sveti Vid.

TT Markacije su već vidljive

postati, a kojima će to biti prvo „vatreno krštenje“ što se tiče uređenja planinarskih putova. Dolaskom na Pag zatekli smo već postavljene dvometarske metalne stupove koje je postavila Turistička zajednica grada Paga i to u mjestu Dubrave i Šimuni, a radove je organizirala direktorica Turističke zajednice Paga gospođa Vesna Karavanić. U mjestu Kolan metalni stup postavila je Turistička zajednica općine Kolan pod vodstvom Jelene Škoda Baričević. Prvu ekipu nakon montaže novog putokaza ostavili smo u mjestu Dubrave, a imala je zadatak očistiti put i obnoviti markaciju do vrha po vrlo zahtjevnoj dionici. Na čelu te ekipe bio je markacist voditelj Robert Smolec. Uz njega, u radu su sudjelovale markacistice Emina Kulenović i Mirela Đunđek Mikulan te Jasna Vlahović. Kasnije im se pridružio Željko Zailac nakon završenog posla na vrhu. Ekipa se zaista naradila po izuzetno vrućem danu tako da je na vrh stigla iza 20 sati i obnovila 210 markacija. Druga ekipa je nakon postavljanja putokaza u Kolanu imala zadatak očistiti zarasli put od Kolana prema Svetom Vidu. To je bila i najbrojnija ekipa s obzirom na zahtjevnost akcije. Nju je predvodio Božo Pomper uz sudjelovanje veterana markiranja Brune Puharića, a sudjelovala je ekipa volontera iz Kolana na čelu s Branimirom Tauzerom. Uz njega sudjelovali su Mateo Šupraha, Fran Šupraha, volonter iz Slovenije Luke Agreža te članovi HPD-a Željezničar (Sofija Klemar, Ester Stanković, Tomislav Zoričić, Ivan

SS Radna akcija u tijeku

170

WW Čišćenje staze

171

AKCIJE DRUŠTVA

REALIZACIJA PROJEKTA

Ure enje planinarskih staza i informativnih sadržaja na području Oštrca i Okića Napisao i snimio: Damir Bajs

suradnji s planinarskim društvom “Pinklec” iz Svete Nedelje, planinarsko društvo Željezničar se prijavilo na javni natječaj Zagrebačke županije za financiranje programa i projekata udruga i neprofitnih organizacija u području zaštite okoliša i prirode u 2018. godini, te smo ishodili značajna bespovratna sredstva za projekt „Uređenje planinarske infrastrukture i objekata - područje Oštrca i Okića u Samoborskom gorju.“ Budući da se tim javnim natječajem ukazala prilika dobivanja financijske potpore baš za tu namjenu, s kolegama smo napravili projekt i uspjeli osigurati dovoljno sredstava da krenemo u akciju promjene dosadašnjeg stanja koje nije bilo zadovoljavajuće. Prema projektu pod nazivom „Uređenje infrastrukture planinarskih staza i objekata u području Oštrca u Samoborskom gorju“ bile su predviđene sljedeće aktivnosti:  izrada i postavljanje tipskih putokaznih ploča na predviđenim mjestima rade lakšeg snalaženja planinara i izletnika  izrada planinarsko-turističkog panoa i njegovo postavljanje na sjeverni vanjski zid planinarskog doma željezničar na Oštrcu

172

SS Primjer putokazne ploče

 izgradnja vidikovca na sjevernom predvrhu Oštrca s metalnom okruglom pločom s putokazima prema mjestima u okolici koja su vidljiva s tog mjesta  organizacija radnih akcija čišćenja okoliša na planinarskim stazama koje vode prema planinarskom domu Željezničar  organiziranje kretanja slijepih i slabovidnih osoba stazama oko Oštrca  organizacija kretanja mladeži i djece stazama oko Oštrca kao i organizacija i provedba edukacija s temama iz zaštite okoliša i planinarenja kao najzdravijeg vida rekreacije  dodatno smo se odlučili na postavljanje informativno-edukacijskog monitora u dvorani planinarskog doma na kojem

će se objavljivati sve korisne informacije o radu doma, našeg Društva, vremenske prognoze i druge obavijesti. Taj dio će se realizirati kasnije i to sredstvima HPD Željezničar. U postupku provedbe projekta koji smo dovršili do kraja 2018. godine napravljeno je:  ukupno 14 stupova za putokazne ploče, na kojima je postavljeno 25 putokaznih ploča na dijeli od Prekrižja do Velikog dola, kao i u blizini planinarskog doma Maks Plotnikov podno Okića i na samom početku Dragojline staze kod potoka Okićnica;  izgled i sadržaj svih putokaznih ploča je dogovoren nakon široke rasprave među članovima Društva koji imaju veliko iskustvo upravo s markiranjem i održavanjem planinarskih staza. Novost je bilo uvođenje brojeva planinarskih staza kao bitnog elementa kojim se povećava snalaženje i kretanje u prostoru kao i podaci o mjestu postavljanja putokazne ploče koji uključuju naziv mjesta i po mogućnosti njegovu nadmorsku visinu. Na svakoj ploči je upisan naziv HPD Željezničar kao održavatelja staza. Ploče su izrađene od alu dibond materijala, a nakon pozivnog natječaja mogućim izvođačima ploča;  izrađen i postavljen je planinarsko-turistički pano na vanjskom zidu planinarskog doma Željezničar;  izrađeno idejno rješenje metalne ploče na vidikovcu s predviđenim sadržajem te je ona izrađena. Veličina je Ø 800 mm i biti će postavljena na izgrađeni stup od kamena iz neposredne okolice. Taj dio će se izvesti kad to budu dozvoljavale vremenske prilike;  održan je zajednički izlet članova PD Pinklec i HPD Željezničar te planinarskog društva slijepih i slabovidnih planinara Prijatelj planina iz Zagreba. Vrlo smo zadovoljni pohvalama slabovidnih planinara i njihovom željom da nastavimo suradnju i dalje;  održan je zajednički izlet osnovnoškolaca iz Zagreba, Svete Nedelje i Samobora na Oštrcu te održana edukacija s temama zaštite okoliša i planinarenja. Izletu se odazvalo više od 150 mladih planinara;  očišćen je okoliš planinarskog doma Željezničar na Oštrcu i svih prilaznih staza Oštrcu kao i prilazne staze na Okiću te Dragojline staze. Sve navedene aktivnosti realizirane su zajedničkim radom članova PD Pinklec i HPD Željezničar kao partnera u projektu i to najvećim dijelom članova Markacijske komisije. U realizaciji je sudjelovalo 26 članova koji su uložili oko 320 radnih sati. Završetak realizacije je bio oko sredine prosinca kada smo prije Noćnog pohoda na Oštrc postavili sve putokazne ploče te ostale sadržaje predviđene ovim projektom.

SS Društvo na okupu

SS Putokazna ploča na stazi

SS Zajednički izlet sa slijepim i slabovidnim planinarima

173

AKCIJE DRUŠTVA

Me unarodni susret planinara željezničara Napisao i snimio: Damir Bajs

ugi niz godina sredina lipnja rezervirana je za posebnu priliku, Međunarodni susret planinara željezničara jugoistočne Europe. Ta tradicija započeta još šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakratko prekinuta zbog ratnih neprilika, nastavila se sredinom devedesetih godina i traje do danas na radost svih onih koji shvaćaju da su prijateljstvo i planinarstvo sinonimi, te da narodnost, jezik, tradicija, kultura nisu

prepreke nego baš prilika za upoznavanje i stjecanje novih prijatelja i iskustva. Ove godine domaćini susreta bili su članovi PD Željezničar iz Gospića. Više od stotinu planinara željezničara okupilo se na Baškim Oštarijama od 15. do 17. lipnja 2018. Bilo je tu planinara iz Hrvatske, Slovenije, Madžarske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Iz ukupno 11 planinarskih društava.

SS Uzbudljivo natjecanje u povlačenju konopa Budući da se okupila velika skupina planinara, trebalo nas je smjestiti i ugostiti, što nije nimalo lako zbog ograničenosti smještajnih kapaciteta. No, domaćini su uspjeli. Dapače, osim u planinarskoj kući Vila Velebita, obližnjem hostelu, dio nas je bio u podzemnim kućicama koje su nam ustupili hobiti i u kojima smo se vrlo ugodno osjećali. Imali smo osjećaj da će svakog časa doći ta mala stvorenja i pridružiti nam se. Svima nam je to bilo prvo iskustvo boravka u njima. Dio je noćio i u šatorima. Sve u svemu, nitko nije ostao bez smještaja i dobrog društva. Nakon smještaja, trebalo je nahraniti tijelo i dušu. Sve smo to imali prilike napraviti u hostelu koji nam je pružio gostoprimstvo, kako u dobroj hrani, tako i uživanje u ugodnom ambijentu. Nikako ne bi trebalo zaboraviti da smo pratili i prvu utakmicu naše nogometne reprezentacije s Nigerijom na Svjetskom prvenstvu u nogometu. I rezultat utakmice dao nam je povoda da i tekuća hrana dođe na svoje. Subota je bila određena za planinarenje po okolnim vrhovima kojih na Velebitu ima u izobilju. Uz pratnju domaćih vodiča osvajali smo vrhove po svojem izboru: Ljubičko Brdo, Kizu, Basaču, Badanj, Metlu, Crni vrh, Sadikovac, a neki su se odlučili i za malo udaljeniju Visočicu. Sve u svemu svatko je našao svoje omiljeno „brdo“. Priroda nas je počastila odličnim vidicima i lijepom prirodom, jer je planinsko bilje u tom

174

WW Naši mladi članovi

periodu u punom cvatu. Neki su se odlučili samo prošetati po bližoj okolici i posjetiti poznatog planinara i domara planinarskog doma „Prpa“, Vladu Prpića. Zasigurno su uživali u njegovim pričama s Velebita i susretima sa životinjama koje mnogima izazivaju strahopoštovanje, zmijama, medvjedima i vukovima. Nakon dnevnih napora, zajedničko druženje uz logorsku vatru bio je lijepi završetak jednako tako lijepog dana. Nedjelja je bila rezervirana za sportske igre koje svaki puta izazivaju veselje svih sudionika. Natjecali smo se u zanimljivim disciplinama, koje sigurno nikad neće postati olimpijske, između ostalog u trčanju u vrećama, bacanje kamena s ramena, potezanje užeta, pikadu, skoku udalj s mjesta, ali i jednoj novoj koja je pobudila iznimno zanimanje, a to je natjecanje u brzinskom ispijanju piva. Ne moram posebno isticati da smo u većini disciplina osvojili prva mjesta pa onda osvojili i pehar u trajno vlasništvo kao ukupni pobjednici. Moram priznati da nam je bilo drago na drugim sudionicima vidjeti malo zavisti na tom velikom uspjehu, ali s tim ćemo se morati nositi sve do sljedeće godine kada će domaćini biti planinari iz Srbije, iz planinarskog društva Železničar iz Lajkovca. Na koncu, u kasnim poslijepodnevnim satima razišli smo se uz pozdrave i obećanja da se vidimo u istom sastavu na drugom mjestu.

175

AKCIJE DRUŠTVA

Godina velikih radova Napisala: Mira Kukec

odina 2017. bila je godina velikih radova. Naši su vrijedni markacisti aktivni neprekidno – uvijek negdje nešto treba urediti, odrezati, obojati i učiniti prohodnijim i pristupačnijim. Osim akcija koje ćemo spomenuti u ovom tekstu, redovito se organiziraju akcije čišćenja raslinja i obnova markacija na otoku Pagu, na dionici Kolan – Sv. Vid, kao i na Velikom Zavižanu.

Okić Radovi na Okiću su uvijek potrebni, pogotovo jer smo u travnju domaćini Dragojlinom pohodu, koji je organiziran u čast i spomen prvog alpinističkog uspona u Hrvata – „uspon Dragojle Jarnević na stijenu Okića“. Kako bi pohod bio ugodniji i kako bi redovito održavanje staza bilo uspješnije, staze su pod budnim okom naše Markacijske komisije. Povremeno Markacijska komisija i novoosnovana eko grupa organiziraju malo opsežnije akcije uređenja pojedinih predjela, kada je potrebno sudjelovanje većeg broja ljudi.

Lipovac S velikim smo se veseljem javili na akciju uređenja starog grada Lipovca. Oboružani škarama, grabljama, motornim pilama i svom silom drugog oruđa uputili smo se prema Lipovcu. No, tek kad smo mu prišli shvatili smo zašto je akcija potrebna. Stari grad Lipovac izgledao je zapušteno, obraslo, žalosno. Podijeljeni u tri grupe brzo smo se dogovorili što ćemo i kako raditi. Jedna je grupa uređivala prilaznu stazu od Šoićeve kuće koja je prilično strma, pa je djelomično razrušena bujicama. Stoga je stari dio puta postao opasan te ga je bilo potrebno zamijeniti novom dionicom. Očišćen je od grana koje su smetale, ugrađene su stube za lakši prolaz, kao i potpornji na četiri mjesta. Cijeli je novi odsjek markiran, a na starom su poništene oznake i izvedene prepreke da se onemogući prolazak. Teški fizički rad popraćen je grlenim smijehom, doskočicama i veseljem koje donosi rad na svježem zraku i u dobrom društvu! Druga je grupa radila na raščišćavanju samog starog grada Lipovca. Bome smo ga propisno očistili! Pripitomili smo šikaru koja je tu izrasla, očistili teren od divljih kupina i svih drugih bodućih i pikajućih biljaka. Uredili smo u toj oazi mira klupicu za odmor i uživanje. Stari je zaspali grad dobio svoj zasluženi sjaj. Treća grupa – eko patrola, obišla je širu lokaciju skupljajući smeće, koje se uvijek nađe po stazama. Svi mislimo, ma ne, pa svatko zna da se smeće ne baca po šumi nego nosi sa sobom, a stalno smo svjedoci gomila odbačenog smeća. Na kraju radova osjećali smo se razdragano i korisno, sa željom da se ponovo sastanemo na nekom novom projektu.

Pila Prilika se ubrzo pojavila. Naš Zvonko je inicirao potrebu zamjene dotrajalog i nesigurnog mosta u Pili. U dogovoru s načelnikom općine Stubica osiguran je materijal, a naši su dečki pristupili izgradnji mosta. Uigrani, kakvi već jesu, Zvonko, Božo, Branko, uz brojne dobrovoljne pomagače u tili čas su sagradili most – i to kakav!

Posebno mu se vesele planinari koji prolaze novu obilaznicu Beži Jankec, koju smo otvorili u listopadu 2015. godine. Idemo dalje!

Jurin put U godini u kojoj je u svojim devedesetima umro jedan od osnivača HPD Željezničar Vjenceslav Jurić, njemu u čast, u blizini njegove vikendice u Braslovju, dogovorena je izgradnja puta prema domu na Oštrcu, prema kojem je tako rado hodao. Hop, hop, nismo ni znali, a sve je već odradila naša vrijedna markacijska družina. Jurin put trajni je spomen na našeg uvaženog člana, koji smo svečano otvorili na njegov rođendan, 4.11.2017. godine.

Oštrc Moram reći da, iako stalno radimo na održavanju i unapređenju, dogodilo nam se da promakne ono što nam je pred nosom. A to je naš Oštrc! Tek kad smo primili dobronamjerni mail grupe planinara koji su nam ukazali na žalosno stanje klupa i okoliša našeg doma, otišli smo ga pogledati i sa zaprepaštenjem se samo mogli složiti da je tome tako. Pa kako to nismo vidjeli i sami? Klupe su stajale oštećene do mjere da ni nisu ničem služile. Stolovi s tek jednom, neučvršćenom daskom, na koju je teško odložiti bilo kakvu hranu. Željezne nogare poduprte ciglama, panjevima, grane koje šibaju u lice?! Pa kako, kako to nismo vidjeli?

Ali vidimo sada! Istog trenutka je donesena odluka da u akciju zamjene stolova i klupa krećemo odmah! Pod sigurnom rukom Zvonka Lovrekovića kupili smo kvalitetne hrastove daske, željezo za nogare, vijke, boje i sav potrebni materijal. Zavladala je groznica, groznica rada, sklada, groznica koja je dotakla svakog člana društva. Iako smo ušli u kišno razdoblje, ni-

smo se dali smesti. Kad god je tko mogao, osim pojačanih akcija vikendom, na Oštrc se išlo i tijekom tjedna i radilo na pripremi, bojanju drveta i željeza. Brojne ruke su premazivale drvo, okretale daske i prenosile cigle. Uz pomoć domara Zdenka Petrića, koji je također radio na prijevozu, pripremi i montiranju klupa te planiranju okoliša bagerom, jedni druge smo poticali tako da smo u kratkom vremenu napravili više nego što smo namjeravali. Očišćen je svaki kutak, osnovani su novi ugodni kutići za odmor i opuštanje. Kako smo samo bili veseli! Jedno je vodilo drugom, pa smo tako od naše Ružice dobili gomilu ukrasnih grmova i biljaka koje smo posadili oko doma, a koje su se uklopile kao da su oduvijek tamo. Naše su djevojke darovale 100- tinjak lukovica. Bilo je potrebno prekopati i očistiti nekad uređenu cvjetnu lijehu koju je s ljubavlju i pažnjom održavala pokojna Zdenka Koričančić. Oko nas, na tri razine čulo se udaranje čekićem, zvuci pile, uzbuđeni dogovori i smijeh. Složili smo se da ćemo ovu fazu radova privesti kraju, ali zbog lošeg vremena dio radova ćemo izvesti u proljeće. U ovoj fazi radilo se ukupno 11 dana, sudjelovalo je 49 ljudi, a efektivno se radilo 732 sata. Dom s obnovom starih i dodavanjem novih klupa sada ima kapacitet od 200- tinjak sjedećih mjesta, tj. 14 novih stolova i 28 klupa! Kritički smo prošetali oko doma. Uz zadnji touch koji se sastojao od ponegdje potrebnog piljenja ugla klupe koja je stršala i ugrožavala sigurnost prolaska, ponegdje rezanja grana koje su smetale, a negdje brzog ukopavanja baš tu potrebnog grmića, mogli smo si čestitati!! Posebno smo ponosni na kutak nazvan Filipov vuglec, „kojeg smo tijelima branili od namjeravanog ukopavanja klupa“, inzistirajući da ostane drugačiji i poseban, jer je njegov položaj tako i zahtijevao. A tek Lovrek breg! Smješten na najvišoj točki iznad doma odakle puca prekrasan pogled prema Lipovečkoj dragi, Japetiću , Žumberku i mami zaljubljenike u prirodu da tu odahnu. Ponosni smo što sada planinari i izletnici imaju priliku koristiti dom kako i priliči, smještajući se na jednu od klupa duž Božo strasse. Naravno, imena koja spominjem proistekla su tijekom rada, u euforiji, odajući priznanje glavnim sudionicima akcije. Ali, bilo bi lijepo kad bi trajno zaživjela kao podsjetnik na obvezu održavanja doma i spomen na ovu hvale vrijednu akciju. Naravno, to nam je donijelo obvezu da dom nastavimo održavati. Kao što je pred desetak godina uz pokroviteljstvo tadašnjeg predsjednika države promijenjen krov i uređena spavaonica s 25 ležaja. U narednim godinama cilj nam je urediti sanitarni čvor, proširiti glavnu prostoriju doma s izlazom na terasu, te cijeli niz manjih zahvata i poslova. Uz ovakvu spremnost i odaziv, mi to možemo. Unaprijed se veselimo trenutku kad će nožice opet hrliti Jurinim putem pod teretom neuobičajene planinarske opreme – motika i grablji!

176 177

Plan izleta 2019.

ZIMSKI SUSRET PLANINARA PRI PLANINARSKOJ KUĆI BELECGRAD IVANŠČICA Božo Pomper VINCEKOVO. TOPLICE, SV. MARTIN MURSKO SREDIŠĆE Ivan Črljenec

06.01.

DRAGOJLIN POHOD Višnja Krznarić

13.01.

KAMENJAK Ivan Kobeščak

nedjelja

FERATA NANOS Željko Novak 20.01.

nedjelja

KUM Roman Domović, Tom Zoričić

BOHOR Tom Zoričić

26.01.

BIH STRAŽBENICA Osječenica Mirjana Culi

SNEŽNIK Ivana Radić, Mladen Stanković

02.02.

SUNOVRATOVO IVANŠČICA Božena Kralj Vrsalović, Božo Pomper

03.02.

subota

nedjelja

AČKOVA HIŽA (VLAK) Mladen Stanković

09.02.

VALENTINOVO, CRIKVENICA Ivan Črljenec

16.02.

TRAGOM PRVOG IZLETA VARAŽDINSKIH PLANINARA Božena Kralj Vrsalović

23.02.

POHOD “KOLIJEVKOM HRVATSKE DRŽAVNOSTI” KOZJAK Mladen Stanković POHOD ŽENE U PLANINU Nada Batinica Gorski kotar PD Kamenjak Rijeka KUŽELJSKA STENA, DOLINA KUPE Damir Bajs “PAPUČKI JAGLACI 2019.” Ivan Črljenec MLJET - AKCIJA Zvonko Lovreković LONJSKO POLJE Ivan Črljenec

subota

02.-03.03.

subota-nedjelja

10.03.

nedjelja

16.03. subota

24.03.

nedjelja

30.03.-06.04.

subota-subota

30.03.

subota

10. TRADICIONALNI POHOD NA ZARIN PD ŠKAMNICA, BRINJE Višnja Krznarić

nedjelja

RUSOV POHOD

13.04.

178

07.04.

subota

nedjelja

14.04.

KALŠKI GREBEN Iva Saćer Čakarun

22.04.

LJETNI POHOD VINICA – MARTINŠČAK

ponedjeljak

27.-28.04.

subota-nedjelja

04.05.

subota

11.-12.05.

subota-nedjelja

M.MOJSTROVKA, SLEMENOVA ŠPICA Ivana Radić MEDVEDNICA - GORŠČICA KAMNIŠKE ALPE Mladen Stanković

13.07.

LIČKI GORSKI BISERI Tomislav Zoričić, Roman Domović

14.07.

SUDNIKOV POHOD Božo Pomper

subota

nedjelja

subota-nedjelja

21.07.

PSUNJ Božo Pomper

nedjelja

03.-04.08.

subota-nedjelja

subota

TRIGLAVSKA JEZERA Tom Zoričić, Roman Domović

GOLICA Roman Domović

18.05.

PO DRAGOMU KRAJU Darko Popek

19.05.

ZUGSPITZE Ivana Radić

četvrta-nedjelja

DOLINA KUPE Damir Bajs

PLANINAR I SEDAM KOTLIĆA. OŠTRC Ivan Kobeščak POHOD ZAPADNOM MEDVEDNICOM PD VRAPČE, ZAGREB Božo Pomper BERNIJEVIM STAZAMA OKO BEGUNJŠČICE Damir Bajs, Ivica Čanadi DABARSKI KUKOVI Višnja Krznarić STAZA MALOG PRINCA Danijel Veček MEĐUNARODNI SUSRET PLANINARA ŽELJEZNIČARA TRADICIONALNI POHOD NA DINARU -HPS Ivana Radić, Danijel Veček

nedjelja

09.-11.08.

23.11.

15.-18.08.

KAMAČNIK, J. KOSA Božo Pomper

30.11.

subota-nedjelja

24.-25.08.

NEPOZNATI PAPUK Mladen Stanković

nedjelja

31.08.-01.09.

NOĆNI POHOD NA OŠTRC

14.12.

SAMOBORSKO GORJE

21.12.

MEDVENICA

28.12.

subota

26.05.

POHOD NA KAMENE SVATE Mirjana Culi

01.06.

GROBNIČKE ALPE Iva Saćer Čakarun, Ivan Kobeščak

subota-nedjelja

POHOD HPD GROMOVAČA Mladen Stanković

subota-nedjelja

08.-09.06.

15.06. subota

21.-23.06.

petak-nedjelja

23.-24.06.

subota-nedjelja

PETROVO. PETROV VRH ZAPADNI PAPUK, PLANINARSKI DOM PETROV VRH Darko Popek, Božena Kralj Vrsalović

29.06.

ZIR, ŠPILJA GRABOVAČA Roman Domović

06.07.

subota

“TRAGOM PUTOPISA JULIJA KEMPFA KRNDIJA HPD SOKOLOVAC POŽEGA“ BRAČ Božena Kralj Vrsalović, Iva Saćer Čakarun DOBRČA Željko Novak

subota-nedjelja

01.09.

nedjelja

07.-08.09.

subota subota subota

08.12.

subota subota subota

14.-15.09. 15.09.

nedjelja

20.-22.09.

petak-nedjelja

28.09. subota

MLJET Višnja Krznarić , Ivan Črljenec

subota-nedjelja

VIA DINARIKA Ivana Radić, Mladen Stanković

subota-nedjelja

RUSOV POHOD - MEDVEDNICA

12.10.

DAN HPD ŽELJEZNIČAR, OŠTRC

09-10.11.

subota-nedjelja

RAB Danijel Veček, Ivana Radić

10.08.

nedjelja

subota-nedjelja

03.11.

16.11.

SAULECK Ivana Radić

subota

MARTINJE Damir Bajs, Ivan Črljenec

26.-27.10.

DAN HPD-A JASTREBARSKO

petak-nedjelja

25.05. subota

20.10.

nedjelja

DEBELI KUK Danijel Veček

11.05.

30. AKCIJA PJEŠAČENJEM DO ZDRAVLJA: KRMPOTE - CRNI VRH KOLEVRAT - NEBESKI LABIRINTI Višnja Krznarić

subota

20.-21.07.

subota-nedjelja

DAN MEDVEŠČAKA U MULJAVI PETROVA GORA PD MEDVEŠČAK ZAGREB Božena Kralj Vrsalović

subota

19.10.

05.-08.10. 05.-08.10.

subota

13.10.

nedjelja

179

Izvor: pixabay.com

ZAGORSKE STAZE Mira Vuković

IMPRESUM Glavni i odgovorni urednik Damir Bajs Uredništvo: Damir Bajs Vladimir Božić Valerija Butorac Katica Gajčević Ivana Radić Sonja Šućur Mihaela Vuković Lektura: Marija Gašpar Eva Martić Sonja Šegvić Korektura: Robert Smolec Layout: Marija Korotaj Nakladnik: Hrvatsko planinarsko društvo „Željezničar“ Zagreb Trnjanska 5b, Zagreb Email: info@hpdzeljeznicar.hr fb: Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar Zagreb Naklada: 300 primjeraka ISSN: 2584-7759 Autor fotografija na naslovnici i zadnjoj strani: Rene Lisac

Cipelcug 2019 2. izdanje

Articles inside

Cipelcug 2019 2. izdanje