Cipelcug 2020, 3. izdanje by Irena Weigand

ISSN 2584-7759

Godina 3 | Broj 3 | 2020.

Pozdrav urednika

70 godina Željezničara

Put ekspedicionizma

Sekcija društvenih izleta

104

Visokogorci

154

Alpinisti

184

Speleolozi

234

Gojzeki

SS Damir Bajs, urednik

244

Sekcija planinskog skijanja

250 268

Zbor Tam gor

270

Dragojlin pohod

274

Opće planinarske škole

278

Foto natječaj

280

Planinarske karikature

282

Lude marke

284

Godišnje nagrade Hrvatskoga planinarskog saveza (HPS-a) Društvena priznanja 2010. – 2019.

289

Snimio Damir Bajs

Društvene zahvalnice 2010. – 2019.

292

Izvješće predsjednika Društva o radu HPD Željezničar za 2019. godinu

Pozdrav urednika

Markacisti

2020. godina koju proživljavamo za nas planinare-željezničare ima poseban značaj. U njoj obilježavamo i slavimo 70. obljetnicu uspješnog rada i djelovanja na svim područjima planinarstva, od planinarstva u širem smislu do specijalističkih aktivnosti, speleologije i alpinizma. Tih 70 godina ponosno smo promicali planinarstvo kao aktivan i zdrav način života, šireći interes za planinarenje kako u svojim radnim sredinama, tako i u privatnom životu. Upoznali smo mnogo novih prijatelja koje smo primili u svoje okrilje. Slaveći 70. obljetnicu osnutka HPD Željezničar, a uz podršku Upravnog odbora, redakcija Cipelcuga dala je sve od sebe kako bi izdavanjem posebnog, trećeg broja dostojno obilježila ovu veliku obljetnicu. Velikim angažmanom potaknuli smo mnoge članove da svojim člancima i fotografijama daju svoj doprinos kako bi ovaj broj postao ogledalo vrlo uspješnog djelovanja Društva i kako bi svatko tko prolista časopis mogao steći dojam o veličini i značaju našeg Društva u hrvatskom planinarstvu. Kako i dolikuje, na početku je članak u kojemu Alan Čaplar kronološki opisuje nastajanje Društva, piše o osnivačima i zaslužnim članovima, te putu koji smo prošli u naših uspješnih 70 godina djelovanja. Sigurno će vas iznenaditi mnogi podatci koje niste znali o svom Društvu. Jedna od najvažnijih akcija obilježavanja obljetnice je projekt Put ekspedicionizma. Dado Mesarić opisao je kako su se kroz nekoliko godina odvijale pripreme naših najsposobnijih članova po svjetskim velegorjima, kako bi bili spremni za završni čin 2020. godine – osvajanje dvaju vrhova, Nun i Kun, u indijskom dijelu Himalaje. Članovi najveće sekcije, one društvenih izleta, opisali su svoja iskustva planinareći od hrvatskih planina pa preko talijanskih, austrijskih sve do daleke Gruzije i Španjolske. Oni koji su spremni na sve izazove u planinama, članovi Sekcije visokogorskog planinarenja, bili su diljem svijeta i to opisali u svojim člancima iz Sjeverne i Južne Amerike, Azije i Afrike pa sve do visokih alpskih vrhunaca susjednih zemalja. Ni naši alpinisti nisu mirovali, već osvajali stijene Sjeverne Amerike i dalekog Perua. Tradicionalno vrhunski rezultati naših speleologa prošle godine okrunjeni su povijesnim spajanjem više speleoloških objekata u velebitskom masivu Crnopca u jedinstveni špiljski sustav dužine preko 42 kilometra. Nestvarno izgledaju ljepote podzemlja koje nam pokazuju izvrsne fotografije naših špiljara. U ovom broju ima i malo statistike, prekrasnih fotografija iz foto natječaja, smiješnih karikatura najboljih hrvatskih karikaturista, ali i isto takvih planinarskih markacija. Sjetili smo se priznanja najaktivnijim članovima, ali i onih koji su nas napustili u posljednjih 20 godina. Iza svakog od tih imena ostalo je sjećanje i lijepi trenutci koje smo proveli s njima. Treći broj je obiman i opširan, ali takvo je i naše djelovanje koje smo vam nastojali približiti. Članovi redakcije se nadaju da smo u tome uspjeli i time opravdali dodijeljeno nam priznanje za najveći doprinos planinarskoj publicističkoj djelatnosti koje nam je dodijelio Izvršni odbor Hrvatskog planinarskog saveza.

302

Plan izleta 2020.

70 GODINA ŽELJEZNIČARA

70 godina Željezničara Tekst i fotografije: Alan Čaplar

laninarsko društvo Željezničar od svoga je osnutka 1950. do danas jedno od najaktivnijih, najsvestranijih i najvećih planinarskih društava u Hrvatskoj. Pogledamo li postignuća njegovih speleologa, alpinista, visokogoraca, transverzalaca, mladih – i svih drugih kategorija članstva u kontekstu rezultatâ hrvatskog planinarstva, nećemo pretjerati kažemo li da je Željezničar kontinuirano jedno od najsnažnijih, najutjecajnijih i po mnogočemu najboljih planinarskih društava u Hrvatskoj. Željezničari prije “Željezničara” Planinarska djelatnost među željezničarima počela se naglo razvijati davne 1920. U prvo vrijeme zaposlenici Željeznice i članovi njihovih obitelji spontano su u manjim skupinama odlazili na izlete u bližu okolicu Zagreba. U to vrijeme uglavnom nisu bili organizirani ni u jednom planinarskom društvu. Planinarstvom su se većinom bavili radnici Radionice željeznica u Zagrebu i Direkcije željeznica. Tijekom sljedećih godina većina radnika i službenika željezničara učlanila se u Hrvatsko planinarsko društvo (HPD), a nakon osnutka Hrvatskoga turističkoga kluba Sljeme više članova željezničara prešlo je u to društvo. Međutim, nakon osnutka društva Prijatelj prirode u Zagrebu, radnici i

SS Amblem HPD Željezničar

službenici Radionice željeznica, a i pojedini službenici Direkcije željeznica, prešli su uglavnom u ovo društvo, gdje su aktivno sudjelovali u svim važnim akcijama, a često bili i glavni pokretači društvenih aktivnosti. U prvo su se vrijeme organizirali izleti u bliže gore, no uključivanjem u Sljeme planinari željezničari sve su više poduzimali ture u više i udaljenije planine širom Jugoslavije. Najčešće se, dakako, pohodilo Alpe, a ponekad su veće organizirane skupine izvodile uspone po Velebitu, Biokovu, bosanskim planinama i drugdje. Osobito treba istaknuti da su željezničari planinari oko 1927./1928. poduzeli izlet čak i do Durmitora i Lovćena, a poslije su išli i na Šar-planinu, Pelister, Korab i Prokletije. Tijekom tridesetih godina počele su se sve više posjećivati i planine u inozemstvu, pa su tako članovi zagrebačkih društava ispenjali mnogo klasičnih smjerova u slovenskim Alpama te na Mont Blancu, Matterhornu, Monte Rosi i drugdje. Planinari željezničari, kao članovi društva Prijatelj prirode, uglavnom su svoju djelatnost usmjeravali omasovljenju članstva. Zbog toga su na društvenim izletima i sastancima bile organizirane razne kulturne priredbe i predavanja. Ipak, najveći doprinos Prijatelju prirode planinari željezničari dali su prigodom gradnje planinarskog doma na Glavici na Medvednici. Na vlastiti poticaj, željezničari su, uz pomoć ostalih članova i sredstava PD-a Sljeme iz Zagreba, čak izgradili skromno planinarsko sklonište na planini Laz u Julijskim Alpama, koje se upotrebljavalo sve do šezdesetih godina 20. stoljeća. Uz navedeno, željezničari su tijekom dvadesetogodišnjega predratnog razdoblja organizirali više masovnih planinarskih manifestacija, npr. masovni izlet na Liscu, zajednički izlet s rudarima Trbovlja na Kum i više masovnih izleta u Samoborsko gorje. Jedan od najznačajnijih masovnih pothvata bio je uspon 92-oje članova društva Sljeme na vrh Triglava. Kad je policija uoči Drugoga svjetskog rata raspustila društvo Prijatelj prirode, svi su se članovi učlanili u

zadrugu “Dom na Glavici”, koja se nastavila skrbiti o domu na Medvednici. U to je vrijeme u Zagrebu bilo više od 200 aktivnih planinara željezničara. Ratne okolnosti nisu pogodovale planinarskim aktivnostima i u vihoru Drugoga svjetskog rata organizirano planinarstvo u Zagrebu gotovo je potpuno zamrlo. Ipak, već malo nakon završetka rata, nastavilo se razvijati unutar postojećih fiskulturnih društava. U tim su društvima, uz razne druge sportske sekcije, bile osnovane i planinarske sekcije u kojima su se okupili planinari iz raznih predratnih planinarskih društava. Prva planinarska sekcija u nekom fiskulturnom društvu osnovana je 28. lipnja 1945. u Fiskulturnom društvu Lokomotiva. Osnivanje te sekcije bilo je ujedno začetak budućega samostalnoga PD-a Željezničar. Već 9. srpnja 1945. osnovano je unutar Planinarske sekcije šest ogranaka: skijaški (vodili su ga Josip Komotar, Krešo Gredelj i Nikola Alba), vodički (Slavko Marinić, Ðuka Horkić i Velimir Neferović), alpinistički (Boško Ivanović), dječji (Zdravka Jakaša), fotografski (Josip Ferenčak i Marko Mijić) i ogranak za agitaciju. Mnogi su od tih ogranaka prerasli u sekcije PD-a Željezničar i djelovali duže ili kraće vrijeme, dok je alpinistički ogranak iz sekcije prerastao u odsjek i jedini neprekidno djeluje do danas. Planinari željezničari preuzimaju dom na Oštrcu U društvenim prostorijama Fiskulturnog društva Lokomotiva, koje su se isprva nalazile u Trnjanskoj cesti, a poslije u Crnatkovoj ulici, odvijao se vrlo intenzivan, dinamičan i plodan rad. Jezgra društva bila je složna skupina radnika tadašnje Željezničke radionice i radnika Direkcije Jugoslavenskih željeznica. Sastanci Planinarske sekcije održavali su se svakog tjedna i na njima su se prepričavale protekle akcije i dogovarale buduće. U godinama nakon rata osjećala se velika potreba za planinarskom opremom i priborom pa je sekcija nabavljala i svojim članovima na revers izdavala potrebnu opremu. Ogranak za agitaciju Planinarske sekcije izdavao je zidne novine, koje su bile ukusno i sadržajno uređivane: s planinarskim sadržajem, prigodnom slikom ili pjesmicom i parolom, po tadašnjem običaju. Unutar planinarske sekcije djelovala je skupina planinara-skijaša, koja je u zimskim mjesecima priređivala mnoge izlete u Samoborsko gorje, na Medvednicu, Mrzlicu – a njezin je najveći uspjeh bilo prvo i jedino skijaško prvenstvo planinarske sekcije u daljinskom natjecanju na 10 kilometara, održano 2. veljače 1947. na Medvednici. Prijavljen je bio 21 član, nastupilo ih je 18, dva su odustala, a jedan nije startao. Sudac na startu i cilju bio je Velimir Neferović, a tri prva mjesta osvojili su ? Abramović (1.), Gerhard Ledić (2.) i Stjepan Piljek (3.).

SS Adolf Frančeski i Stjepan Piljek postavljaju putokaz kod doma na Oštrcu 1957.

SS Crtani prikaz doma na Oštrcu 1963.

SS Članovi Lokomotive pred pl domom na Oštrcu

70 GODINA ŽELJEZNIČARA

SS Đački dom na Oštrcu, današnji pl dom Željezničar - iz zbirke Roberta Smoleca

SS Planinarski dom na Oštrcu 1947. - Vjenceslav Jurić

SS Otvorenje pl doma na Oštrcu 1. 5. 1948. Budući da su tijekom Drugoga svjetskog rata mnogi domovi, kuće i skloništa bili uništeni, oštećeni ili zapušteni, a također i putovi, staze i oznake, planinarstvo se našlo u nezavidnom položaju. Jedna od veoma važnih akcija za Planinarsku sekciju Lokomotive bilo je dobivanje odo-

70 GODINA ŽELJEZNIČARA

brenja za preuzimanje napuštenoga i oštećenoga Đačkog doma na Oštrcu. Društvo je preuzelo zadaću da što prije obnovi dom. Prvi izlet radi obnove doma bio je upriličen 27. listopada 1946. Iako je padao snijeg i premda je bila gusta magla, trojka u sastavu Đuka Horkić, Blaž Zadravec i Stjepan Piljek stigla je na Oštrc, pregledala dom i utvrdila koje je sve radove potrebno obaviti. Od toga su dana gotovo neprekidno organizirane radne akcije u domu na Oštrcu. Članovi su vlastitim snagama nosili crijepove, daske, stolove i raznu drugu građu potrebnu za obnovu doma. Najprije su popravljeni prozori i krovište, a već 17. studenoga 1946. dom je imao vrata s ključem i ploču s natpisom: “Ne diraj kuću! Vlasništvo FD Lokomotive”. Taj je natpis ispisao Vjenceslav Jurić. Već 31. prosinca 1946. godine 14 članova društva, neki sa skijama, uputilo se na doček nove godine 1947. u dom na Oštrcu. U društvu je radi skrbi o domu na Oštrcu osnovan građevinski odbor za Oštrc, koji su činili Vilko Tancig, Petar Šafarik, Blaž Zadravec i Nikola Alba. Osim o domu, članovi Planinarske sekcije skrbili su se i o planinarskim oznakama i putovima do Oštrca. Prve je markacije 18. svibnja 1947. iscrtalo 9 članova na putovima Samobor – Palačnik – Veliki Dol – Oštrc i Samobor – Rude – Oštrc. Mjesec dana poslije, 22. lipnja 1947., skupina od 15 članova obnovila je i markacije prema Kamenim svatovima na Medvednici. Osnutak društva 1950. godine Odlukom Drugog zasjedanja FISAJ-a (Fiskulturnog saveza Jugoslavije) planinarima je dopušteno osnivanje planinarskih društava i saveza. Nedugo poslije te odluke, u svibnju 1948., osnovano je PD Zagreb, kojem su pristupili ne samo planinari iz Zagreba, nego i iz ostalih mjesta u široj okolici. Za kratko vrijeme PD Zagreb postalo je mamut-društvo s 20.000 članova. Planinarska sekcija FD-a Lokomotiva također se priključila PD-u Zagreb i bila je jedna od najvećih skupina sve dok se krajem 1949. i početkom 1950. nije pristupilo osnivanju samostalnoga PD-a Željezničar. Osnivačka skupština Planinarskog društva Željezničar održana je 20. siječnja 1950. u dvorani SD Lokomotiva, Crnatkova 18. u Zagrebu. Skupštinu je sazvao Inicijativni odbor. Videći da je želja planinara željezničara za osamostaljenjem od glomaznoga PD-a Zagreb opravdana te da će se zainteresiranim planinarima željezničarima na taj način omogućiti kvalitetniji rad, Planinarski savez Hrvatske dao je potporu njihovom osamostaljenju putem osnivanja PD-a Željezničar. Za prvog je predsjednika bio izrabran Ivan Kučanda, no tu je dužnost vrlo brzo preuzeo Baldo Svetličić. Prvi Upravni odbor Društva imao je 11 članova –

bili su to Baldo Svetličić, Ivan Kalić, Velimir Neferović, Mijo Popović, Dragica Jordan, Drago Gubijan, Đurđica Knežević, Milutin Kostić, Martin Slezak, Franjo Seke i Josip Banjšak. Razvitak i dosezi Željezničara PD Željezničar od osnutka je jedno od najaktivnijih, najsvestranijih i najvećih planinarskih društava u Hrvatskoj. U proteklih 70 godina djelovanja svestranu planinarsku aktivnost napose je razvilo radom svojih odsjeka i sekcija. Naše je društvo po broju članova uvijek bilo jedno od najvećih planinarskih društava u Zagrebu i Hrvatskoj, najčešće prvo iza PD-a Zagreb (Zagreb-Matice) i PDS-a Velebit. Već u prvoj godini samostalnog djelovanja imalo je 888 članova, a sljedeće godine premašeno je i tisuću članova (1018). Najviše ih je bilo 1969. – ta je godina zaključena s 2006 članova. Glavni pokretači takvog omasovljenja društva bili su, dakako, intenzivan i kvalitetan planinarski rad, sklonost masovnim akcijama i pogodnosti članstva pri korištenju kampa u Puntamiki i u Sutomišćici te pri putovanjima željeznicom. Zbog raznorodnih aktivnosti već od svog osnutka, članstvo Društva grupiralo se u odsjecima i sekcijama prema svojim sklonostima. U početku su postojala tri odsjeka (Špiljarski, Alpinistički i Vodički) te četiri sekcije (Markacijska, Omladinska, Foto i Radio sekcija). Tijekom godina aktivnost društvenih sekcija, odsjeka i skupina uvelike je varirala, neke su se gasile, neke nove osnivale, a neke mijenjale status (dio vremena djelovale su pod imenom sekcija ili odsjek, a dio vremena kao odbor ili komisija). Rezultat toga je jedan kuriozitet – HPD Željezničar je planinarsko društvo s vjerojatno najvećim brojem raznolikih sekcija osnovanih tijekom svoje povijesti, odnosno s najrazgranatijom aktivnošću u Hrvatskoj. Dovoljno je samo nabrojiti sekcije koje su djelovale: izletnička, vodička, seniorska, markacijska (dio vremena pod imenom Sekcija za zaštitu prirode i obilježavanje planinarskih puteva), GSS, Gorani, kamp (kasnije pod imenom Sekcija za odmor i rekreaciju), skijaška, foto, radio, glazbena, omladinska (više puta obnavljana, 1960. rascijepljena na mlađu i stariju omladinsku), pionirska, “Gojzeki”, sekcija društvenih izleta, alpinistički i speleološki odsjek (u početku špiljarska sekcija), sanjkaška, dječja, propagandna, građevinski odbor, visokogorci (22). Jedine sekcije koje djeluju neprekidno od osnutka do današnjih dana jesu alpinistička, speleološka i markacijska. Alpinistički se odsjek proslavio usponima i ekspedicijama u Kavkazu, na Grenlandu, u Središnjim Alpama, Andama i gotovo svim planinama bivše Jugoslavije te organiziranjem brojnih penjačkih logora. Istražujući špilje, speleološki odsjek prikupio je i na svjetlost dana iznio bezbrojne dragocjene podatke o našem podzemlju. Odsjek je imao

SS Izlet u Cerovačke špilje 1. 5. 1953.

SS Članovi PD-a Željezničar na prvosvibanjskoj paradi 1. 5. 1957.

SS Izlet u Vrhniku (na željezničkoj postaji Verd) važne akcije i izvan naše zemlje (npr., posjet jami Berger u Francuskoj) u sklopu Hrvatske speleološke ekspedicije u duboke jame Francuske (sudjelovalo je 8 članova), a 1983. organizirana je speleološka ekspedicija u Maroko. Još od 1951. Speleološki odsjek izdaje stručni časopis Speleo-

70 GODINA ŽELJEZNIČARA

SS Jedan od prvih velikih društvenih izleta PD-a Željezničar (Mosor) u svibnju 1950.

SS Dan planinara željezničara u Brgudcu 16. 4. 1977.

SS Dodjela prve značke Samoborske transverzale 1962. Kreši Ormancu

SS Članovi HPDŽ-a u Austriji - iz fotoarhiva Vjenceslava Jurića

log, koji razmjenjuje stručnu literaturu sa svim spelološkim odsjecima u zemlji i četrdesetak zemalja u svijetu. U prostorijama u potkrovlju Odsjek ima vrlo uredno sređenu kartoteku objekata, knjižnicu te malen speleološki muzej. Među vrhunskim uspjesima u proteklih 30 godina posebno se ističu istraživanje jamskog sustava Lukina jama – Trojama, na sjevernom, i brojnih jama na području Crnopca, na južnom Velebitu. O vrhunskim speleološkim dosezima članova Željezničara među ostalim svjedoči i činjenica da su u imenima najdublje i najdulje hrvatske jame utkana imena prerano preminulih pročelnika Speleološkog odsjeka HPD-a Željezničar Ozrena Lukića (Lukina jama – Trojama) i Dražena Kunovića (Kita Gaćešina – Draženova puhaljka). U povijesti hrvatske speleologije posebno su važni događaji bili dosezanje dna Lukine jame 1994., ronjenje na njezinu dnu, pronalazak spoja Kite Gaćešine i Draženove puhaljke 2009. te otkriće spoja toga jamskog sustava s jamom Oaza 2019., čime je nastao jedinstven jamski sustav Crnopac s više od 43 kilometra istraženih kanala (!). Riječ je izvanrednim istraživačkim rezultatima, važnima i u svjetskim razmjerima. U svim tim događanjima sudjelovali su speleolozi Željezničara.

Omladinska sekcija prvi je put osnovana 17. ožujka 1951., no njen rad i rad njenih nasljednica nije tijekom godina bio postojan. Svoj je vrhunac sekcija dosegla krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada su članovi izdavali omladinski list Osa, vrlo sadržajan i pristupačan za sve članove društva, i kada je na sastancima nerijetko sudjelovalo i više od stotinu članova. Vrlo je aktivna bila sekcija pionira, kao što je danas skupina Gojzeki. Gojzeki djeluju već 20 godina, a prepoznatljivi su kao najveća planinarska skupina djece i mladih u Hrvatskoj i uzor prema kojemu druga planinarska društva razvijaju rad s najmlađima. Rad Gojzeka temelji se na angažmanu učiteljice Duške Marcić Svilar i roditelja djece iz Osnovne škole Zapruđe. Osim djece, nevjerojatne rezultate u planinarstvu posljednjih desetak godina postigao je slijepi planinar Željko Brdal, koji je prve planinarske korake ostvario upravo u skupini Gojzeki. Stariji članovi okupljali su se najviše u Sekciji vodiča, Seniorskoj sekciji, Sekciji Gorani i Sekciji društvenih izleta, koje su organizirale najviše masovnih društvenih izleta. Te su sekcije ponijele uglavnom i najveći teret društvenoga rada – uređenje prostorija u Trnjanskoj 5b i planinarskog doma na Oštrcu. Radi popularizacije planinarstva, na sa-

stancima su se često priređivala popularna predavanja uz filmove i dijapozitive o našim planinama, turističkim objektima, posjetima raznim zemljama i sličnom, a povremeno su se organizirale i raznovrsne proslave i društvene veselice. Sekcija društvenih izleta desetljećima je glavno žarište svih aktivnosti Društva, a ta je sekcija i nositelj organiziranja Dana HPD-a Željezničar prvoga vikenda u listopadu, travanjskog Pohoda Dragojlinom stazom na Okić, memorijala Bernijevim stazama, godišnjih izleta u inozemstvo te stotina drugih zanimljivih izleta. Specifične interese mnogi su članovi zadovoljili sudjelujući u radu visokogorske, skijaške, sanjkaške, glazbene, markacijske, gospodarske, propagandne, fotografske i radio-sekcije. U vrijeme dok je u Društvu djelovala Ski-sekcija, svake su godine bili organizirani skijaški tečajevi i natjecanja na Oštrcu. Budući da se u početku teško nabavljala planinarska i skijaška oprema, Društvo je preko ekonomata izdavalo na revers planinarske rekvizite, kao što su planinarske cipele, košulje, vjetrovke, hlače, naprtnjače, cepini i drugo. Na sličan način i danas Alpinistički i Speleološki odsjek svojim članovima posuđuju opremu potrebnu za te djelatnosti.

Nije uobičajeno da planinarska društva posjeduju i upravljaju zemljištem na obali mora, no naše društvo godinama je upravljalo ljetnim kampom na Puntamiki u Zadru – sve do 1976., kada je započelo uređenje novoga kampa od oko 5000 četvornih metara u Sutomišćici na otoku Ugljanu. Kamp-odsjek, koji je vodio brigu o kampovima u Zadru i na otoku Ugljanu, desetljećima je bio jedan od najmasovnijih u Društvu jer je ljetni kamp na moru omogućavao članovima i njihovim obiteljima da ljetuju uz minimalne troškove. Na prvom kampu bilo je 12 članova sa 168 dana boravka, a 1969. godine 2006 članova s 22.890 dana (do kraja 1969. bilo je ukupno 172.999 noćenja). Kada se smanjilo zanimanje članova za ljetovanje u kampu, prodajom zemljišta na Ugljanu omogućena je održiva financijska stabilnost poslovanja Društva. Još prije osnutka samostalnoga PD-a Željezničar planinari željezničari preuzeli su skrb o bivšem domu narodnog zdravlja (691 m) na Oštrcu u Samoborskom gorju. Tijekom Drugoga svjetskog rata dom je bio zapušten i oštećen pa su ga planinari željezničari iz FD-a Lokomotiva dobrovoljnim radom 1946. i 1947. obnovili i uredili za planinarske potrebe. Tako je planinarski dom na Oštrcu elektrifici-

SS Otvorenje IPP-a 1. 5. 1976.

SS 19 slet planinara željezničara Jugoslavije na Fruškoj gori 1979.

SS Svečanost povodom 25 obljetnice HPD-a Željezničar Zagreb 1975.

SS Otkrivanje spomenika Janku Gredelju na Oštrcu 1960.

70 GODINA ŽELJEZNIČARA

SS Grupa Gojzeki na Okiću 2012., snimio Alan Čaplar

SS Istraživanje ponora Vele Vode 1976., snimio Boris Lepan ran i do danas više puta obnavljan i popravljan. Planinarski dom na Oštrcu uvijek je bio i glavna okosnica djelovanja Društva. Uza stalnu brigu i ulaganje velikih sredstava i dobrovoljnog rada, članovi Željezničara uspjeli su dom učiniti jednim od najpopularnijih planinarskih izletišta u Samoborskom gorju i Hrvatskoj uopće. U posljednjoj velikoj obnovi doma i svečanom otvorenju 2009. sudjelovao je i predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Kako bi prilazi do doma na Oštrcu bili lakši i sigurniji, članovi Markacijske sekcije, odnosno komisije, trasirali su i markirali više planinarskih staza i putova te postavili brojne putokaze. Osim na Oštrcu, HPD Željezničar skrbi se i o nekim putovima na Medvednici, na Velebitu te na otoku Pagu. Desetci kilometara planinarskih putova o kojima skrbe planinari željezničari uvijek su prohodni, prokrčeni i uzorno markirani. Posljednjih su desetljeća poseban doprinos tome, uz ostale članove, dali Robert Smolec i Zvonko Lovreković.

70 GODINA ŽELJEZNIČARA

Nemoguće je nabrojiti sve pothvate, postignuća i akcije koje je ostvarilo PD Željezničar jer često nedostaje točna evidencija o tome. Glavnina rezultata ipak je zabilježena, i to u prigodnim zbornicima koje Društvo izdaje svakih deset godina. Među najvažnijim društvenim akcijama spomenimo veliku izložbu 1954. u povodu 80. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj, koju je posjetilo više od 2600 planinara i ljubitelja prirode, te 4. slet planinara željezničara Jugoslavije u Zadru 1964., o 90-godišnjici planinarstva u Hrvatskoj, koji je okupio dotad rekordan broj posjetitelja (1008). Društvo je poslije još dvaput bilo domaćin sletova planinara željezničara Jugoslavije, i to 11. sleta na Japetiću i 22. sleta u Kumrovcu. Prigodom završne proslave 100. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj, društvo je 18. svibnja 1975. ugostilo oko 6000 planinara, koji su toga dana prešli preko Oštrca (to je, po svemu sudeći, najmasovniji posjet Oštrcu u povijesti). Valja ovdje još posebno spomenuti redovito sudjelovanje na tradicionalnim susretima sa željezničarskim planinarskim društvima i svestranu suradnju s njima, koja je rezultirala uspostavom Koordinacijskog odbora planinarskih društava Jugoslavije (KOPDŽJ). Odbor je povezivao rad svih željezničarskih planinarskih društava u Jugoslaviji te izdavao vlastiti bilten, koji je donosio informativne i stručne članke, a vodeću ulogu u svim poslovima imali su upravo članovi zagrebačkoga Željezničara. Tradicija suradnje željezničarskih planinarskih društava začeta je za proslave Dana željezničara na Oštrcu i otkrivanja biste Janku Gredelju u travnju 1960., kada su članovi našeg društva predložili da se svake godine održavaju sletovi planinara željezničara i da svake godine po jedno od planinarskih društava željezničara bude organizator. Članovi Željezničara izveli su ukupno nekoliko desetaka tisuća društvenih i pojedinačnih izleta po Hrvatskoj, planinama u republikama bivše Jugoslavije te u inozemstvu – po svim kontinentima. Među tim su izletima posebno mjesto zauzimali tradicionalni sletovi i susreti željezničarskih planinarskih društava iz cijele Jugoslavije. Međunarodna suradnja nastavila se i nakon raspada Jugoslavije. Osim toga, članovi su sudjelovali i na raznim i brojnim orijentacijskim natjecanjima, a svake druge godine, naizmjence s PD-om Japetić iz Samobora, organizirali su jedno od najmasovnijih orijentacijskih natjecanja u Hrvatskoj – Memorijal “Janko Mišić”. Društvo aktivno sudjeluje u svim akcijama HPS-a i Planinarskog saveza Zagreba, kao i u akcijama drugih planinarskih društava iz grada Zagreba i zagrebačke regije. Mnogi su članovi imali i imaju zapaženu ulogu u radu naše krovne planinarske udruge – Hrvatskoga planinarskog saveza, posebno Vlado Božić, kao dugogodišnji pročelnik Komisije za speleologiju i počasni član HPS-a, Bernard Margitić, kao član Izvršnog odbora te član komisija za vodiče i za planinarske putove HPS-a, te Alan Čaplar, kao urednik časopisa Hrvatski planinar, pročelnik

Stanice planinarskih vodiča Zagreb, pročelnik Komisije za promidžbu i izdavačku djelatnost i od 2019. glavni tajnik HPS-a. Na vodećim dužnostima u komisijama HPS-a, kao i u HGSS Stanici Zagreb, sudjelovalo je još mnogo članova HPD-a Željezničar, npr. Krešimir Milas i Petar Kasum, kao pročelnici Komisije za alpinizam HPS-a. Članovi društva sudjelovali su na svim tradicionalnim sletovima planinara Jugoslavije i Hrvatske, kao i na raznim drugim pokrajinskim planinarskim sletovima. Društvo je uvijek imalo razvijenu suradnju s HPS-om i PSZ-om te desetcima planinarskih društava širom Hrvatske, ali i s brojnim društvima iz susjednih zemalja. Surađivalo se sa Savezom fizičke kulture i SIZ-om fizičke kulture općine Trnje, s OSIZ-om kulture i fizičke kulture željezničkog čvora Zagreb, USIZ-om fizičke kulture grada Zagreba, sindikalnim organizacijama i radnim organizacijama u sastavu ŽTP-a Zagreb, a poslije holdinga Hrvatskih željeznica. Suradnja s beogradskim Željezničarom bila je čak 1977. osnažena bratimljenjem dvaju društava. S njime se zagrebačko društvo redovno sastajalo dvaput godišnje, i to u mjesecu svibnju, na Dan oslobođenja, u Zagrebu, a u mjesecu listopadu u Beogradu, na Dan oslobođenja Beograda. Sve se vrijeme posebna pozornost pridavala planinarskom školovanju članova. Društvo je organiziralo nekoliko desetaka općih i malih planinarskih škola te alpinističkih, speleoloških i visokogorskih škola i tečaja, a mnogi su članovi postigli i više stupnjeve planinarskog obrazovanja stekavši zvanja alpinista, speleologa, vodiča, gorskih spašavatelja Neki su postali i instruktori HPS-a u tim djelatnostima. Ponajbolji članovi postigli su zapažene rezultate i vrhunska dostignuća na alpinističkim ekspedicijama, speleološkim istraživanjima i drugim specijaliziranim akcijama. Vladimir Mesarić sudjelovao je 1979. na povijesno najvažnijoj jugoslavenskoj alpinističkoj ekspediciji Everest ‘79. Kada je riječ o alpinističkim podvizima, broj ispenjanih visokih vrhova i alpinističkih smjerova tijekom desetljećâ djelovanja nemoguće je i pobrojiti. Od uspjehâ “visokogoraca” posebno je u javnosti odjeknuo uspon na najviši vulkan na svijetu Ojos del Salado 2015. pod vodstvom Slavka Patačka, u povodu 65. obljetnice Društva. Mnoge članove desetljećima privlači obilaženje planinarskih obilaznica. Društvo je tako ustanovilo natjecanje Planinar – Transverzalac, poslije Gojzerica, te osnovalo šest obilaznica – Hrvatske planinarske kuće, Špiljama Lijepe Naše, 50 vrhova za 50 godina HPDŽ-a, Četiri godišnja doba na Oštrcu, Od vrha do vrha, Istarski planinarski put Labinska Republika te Beži Jankec. Posebno je popularna planinarska obilaznica Hrvatske planinarske kuće, koja obuhvaća sve planinarske kuće u Hrvatskoj. Već su godinama članovi Željezničara na vrhu svih statistika vezanih uz planinarske obilaznice. Posebno su se u tome istaknuli Krešimir Ormanec, Bernard Margitić i Damir Bajs, ne samo

SS Članovi HPD Željezničar na Bijelim stijenama 2015., snimio Mladen Stanković

SS Članovi HPD Željezničar na Ortleru (3905 m) 2015. snimio Slavko Patačko po broju obiđenih planinarskih obilaznica, nego i kao vodeći znalci u osmišljavanju i kreiranju novih. Prema statistici natjecanja Gojzerica, do početka 2020. registrirano je ukupno 339 natjecatelja, izdano 2375 znački-gojzerica te evidentirano 24.427 obiđenih planinarskih obilaznica. Društvo je izdavač najvažnijega i najdugovječnijega hrvatskoga speleološkog časopisa Speleolog, a izdavalo je i popularan časopis Osa. U novije vrijeme, nove standarde u planinarskom izdavaštvu postavlja raskošno opremljen časopis Cipelcug. U povodu “okruglih” obljetnica Društvo je izdavalo vrlo kvalitetno uređene jubilarne monografije. Od članova Društva, po broju raznovrsnih speleoloških i planinarskih publikacija istaknuli su se kao autori Srećko Božičević, Vlado Božić i Alan Čaplar. Za društveni su rad mnogi članovi Društva primili brončane, srebrne i zlatne znakove priznanja, kao i plakete HPS-a. I po broju primljenih priznanja, HPD Željezničar na

70 GODINA ŽELJEZNIČARA

vrhu je statistike najuspješnih društava u Hrvatskoj. Plaketu HPS-a dosad je primilo čak 27-ero članova: Petar Armanini, Damir Bajs, Zoran Bolonić, Srećko Božičević, Vlado Božić, Zvonimir Brkašić, Alan Čaplar, Adolf i Vilma Frančeski, Branko Jalžić, Franjo Jerman, Vjenceslav Jurić, Branko Kiraly, Božena Kralj-Vrsalović, Josip Leskovšek, Zvonko Lovreković st., Bernard Margitić, Ivan Marion, Vladimir Mesarić, Velimir Neferović, Bruno Puharić, Robert i Slavko Smolec, Ljudevit Staničić, Zorka Šafar-Gruden, Franjo Znika i Tomislav Zoričić (riječ je o otprilike 9 % svih izdanih plaketa HPS-a). I samo Društvo dobilo je plaketu HPS-a i zlatni znak PSJ-a, a najviše primljeno priznanje bilo je Orden bratstva i jedinstva sa srebrnom zvijezdom, koji je Predsjedništvo Jugoslavije dodijelilo društvu 1980. – kao najviše priznanje što ga je moglo primiti neko planinarsko društvo. Društvo i njegovi članovi primili su i desetak godišnjih nagrada HPS-a za najveća postignuća u različitim kategorijama, a Vlado Božić proglašen je 2015. počasnim članom HPS-a, kao samo jedan od 10 dobitnika tog priznanja u hrvatskoj planinarskoj povijesti. U proteklih 70 godina rada mnogo se toga promijenilo, i u planinarstvu i u samome Društvu. Mijenjali su se članovi, a mnogih više nema među nama. Mnogi su članovi svoj planinarski staž započeli u Željezničaru, zauvijek zavoljeli prirodu, rad i Društvo – i ostali im vjerni. Mnogi članovi – neki više, neki manje – žrtvovali su mnogo slobodnog vremena za Društvo i zahvaljujući ponajprije njima naše se društvo već desetljećima ubraja među najbolja planinarska društva u Hrvatskoj. Hrvatsko planinarstvo razvija se organizirano već 146 godina, a gotovo pola toga dugoga razdoblja nezaobilaznu ulogu u tome imaju upravo članovi HPD-a Željezničar. Društvo povezuje ljubitelje planina različite dobi, različitih interesa i iskustva, iz dana u dan i iz vikenda u vikend obogaćujući sve obimniji popis planinarskih postignuća.

SS Planinari željezničari na Vogaru

70 GODINA ŽELJEZNIČARA

SS Izlet SDI na Crnopac (Staza Malog princa) 3 7 2011. snimila, Božena Kralj-Vrsalović

SS Obnova doma na Oštrcu 10. 11. 2007. snimila Božena Kralj-Vrsalović

SS Zapisnik s osnivačke skupštine davne 1950.

PUT EKSPEDICIONIZMA

Noćni Hatun, snimio Rene Lisac

16 Put ekspedicionizma 20 Kozmička Penjačka Dvorana: Hatun Machay 26 Uspon stijenom La Esfinge 32 Peru

PUT EKSPEDICIONIZMA

Put ekspedicionizma TREĆA GODINA I NAJAVA ZAVRŠETKA PROJEKTA „PUT EKSPEDICIONIZMA“ Tekst: Vladimir Mesarić | Fotografije: Rene Lisac

U prvoj godini projekta Put ekspedicionizma i u prvom broju Cipelcuga opisan je način priprema za početak projekta: XX Okupljen je osnovni tim u kojem su bili članovi društva iz tri odsjeka/sekcije: speleološkog i alpinističkog odsjeka te visokogorske sekcije. XX Izabrana je alpska lokacija – područje Monte Rose. XX Cilj je bio poduzeti više uspona na vrhove iznad 3500 i 4000 m. XX Trajanje ture je bilo 8 dana. U prvom broju Cipelcuga opisan je pohod u Alpe na 8 stranica s 12 fotografija. U drugoj godini projekta Put ekspedicionizma organizirali smo i izveli znatno dulju ekspediciju u 2500 km udaljeni Kavkaz: XX I dalje su članovi pohoda bili pripadnici sva tri odsjeka/ sekcije. XX Odabrali smo lokaciju u pokrajini Svaneti u Gruziji, s južne strane Kavkaza. XX Ciljevi su bili zahtjevniji: Tetnuldi s visinom od 4858 m i Laila od 4009 m, te zahtjevan uspon na vrh Sjeverna Ushba (4690 m, sjeveroistočni greben, AD+ / ruski 4a, 70°, M3, 600 m). XX Putovanje je trajalo 20 dana. Dio tima je putovao s dva kombija, a dio tima avionom. XX Tijekom pohoda bilo je različitih zdravstvenih problema uz jedno uganuće gležnja koje je zbrinuto uz helikopterski transport.

XX Nakon dva pripremna pohoda ustanovljeno je da je znatno bolje promijeniti koncept projekta: za završetak projekta od strane speleološkog odsjeka odlučeno je da u 2019. godini neće biti špiljarske ekspedicije, a članovi AO-a i SVP-a izabrali su Cordilleru Blancu u peruanskim Andama. Za sljedeću godinu, 2020., SOŽ je odlučio poduzeti značajnu špiljarsku ekspediciju. U tom trenutku se još nije znalo za nevjerojatno spajanje dvaju špiljskih sustava u području Crnopca. XX Ciljevi AOŽ-a i SVP-a bili su usponi na vrhove iznad 5 i 6 tisuća metara kao pripreme za završi uspon – iznad 7000 m. XX Trajanje ekspedicije bilo je 44 dana u više grupica koje su se uključivale u različitim terminima. XX Zbog problema s transportom opreme avionima imali smo znatnih teškoća s prikupljanjem opreme u Huarazu. Uz to je većina članova imala različitih zdravstvenih problema do te mjere da su dvoje članova morali hitno otputovati kući u Zagreb.

U svrhu što boljih priprema desetak članova projekta sudjelovalo je u lipnju 2018. na sedmodnevnom penjačkom logoru na Col du Geant u blizini kuće Torino u području Mont Blanca. Uz brojne uspone izveden je i uspon na vrh Mont Blanca. U drugom broju Cipelcuga opisan je pohod na Kavkaz na 22 stranice i s 27 fotografija. U ovom broju Cipelcuga donosimo prikaz trećeg pohoda projekta Put ekspedicionizma:

OVDJE JE SAŽETAK POHODA CORDILLERA BLANCA 2019:

Projekt „Put ekspedicionizma“: Kratki izvještaj ekspedicije HPD Željezničar „Cordillera Blanca 2019“ Broj članova: 11 AOŽ, 3 SVP, 1 SOŽ Članovi: Vladimir Mesarić, Marko Škrbina, Ivan Palfi, Mirela Rakocija, Bernard Bregar, Rene Lisac, Goran Kelečić, Tomislav Lopandić, Vesna Žarak, Tin Cvitković, Nada Bilobrk, Jelena Karamović, Nataša Petrin, Sanja Đurin, Ranko Žnidarić Trajanje ekspedicije: 24. srpnja – 6. rujna Usponi: XX La Esfinge 5325 m, Original Route 1985, 700 m 6c (Rene Lisac, Bernard Bregar, Nataša Petrin) XX Chopicalqui 6354 m, Normalna ruta – Jugozapadni greben PD+/AD- (Goran Kelečić i Tin Cvitković) XX Vallunaraju 5686 m, (Rene Lisac, Bernard Bregar, Nataša Petrin) XX Huarapasca 5412 m, južna stijena 300 m 60°-70° (Rene Lisac, Nataša Petrin) XX Urus Este 5420 m (Marko Škrbina i Ivan Palfi) XX Ishinca 5530 m, Sjeverozapadni smjer PD- (Marko Škrbina i Ivan Palfi) XX Tocllaraju 5980m, dosegnuta visina 5700 m (Marko Škrbina i Ivan Palfi) XX Ishinca 5530 m, Jugozapadni smjer PD- (Goran Kelečić, Nada Bilobrk i Tin Cvitković; Tomislav Lopandić i Vesna Žarak) XX Mission Lunatica, 170 m 6c+ (Bernard Bregar, Rene Lisac, Nataša Petrin)

XX Mateo 5150 m (Marko Škrbina, Ivan Palfi, Jelena Karamović, Dado Mesarić) XX Chopicalqui 6354 m, Normalna ruta – Jugozapadni greben PD+/AD- do 6000 m (Marko Škrbina, Ivan Palfi) XX Tocllaraju do 5700 m, Normalna ruta – Sjeverozapadni greben D (Marko Škrbina, Ivan Palfi) XX Hatun Machay i Los Olivos, niz uspona sportskim smjerovima od 5b-6c Što se u međuvremenu dogodilo? U ljeto 2019. speleolozi SOŽ-a povezali su dva špiljska sustava na Crnopcu – Jama Oaza i Kita Gaćešina-Draženova puhaljka – čime se sustav proširio do 42 km. Uz mogućnost daljnjeg proširivanja ovog sustava, npr. spajanjem s Cerovačkim špiljama, to bi mogao postati jedan od najdužih speleoloških sustava na svijetu. S obzirom na značaj ovog pothvata i činjenicu da ove godine HPDŽ slavi 70. obljetnicu Društva, dogovoreno je da projekt Crnopac bude uključen i u projekt Put ekspedicionizma.

ŠTO I KAKO DALJE? Upravni odbor Društva prihvatio je prijedlog da se za završetak projekta „Put ekspedicionizma“ organizira alpinističko – visokogorska ekspedicija u indijsku Himalaju, a da se speleološki odsjek s istraživanjem u podzemlju Crnopca uključi u ovaj projekt. Nakon uspješno odrađenih priprema i ekspedicija „Monte Rosa 2017“, „Kavkaz 2018“ i „Cordillera Blanca 2019“, projekt „Put ekspedicionizma“ je spreman za posljednju fazu projekta u 2020. – godini velike 70. godišnjice HPD-a Željezničar. Obilježavanje tako značajne obljetnice uvjetuje i primjereni cilj, a to jedino može biti himalajski. Stoga je za lokaciju ekspedicije 2020. odabrana indijska Himalaja i Ladakh – atraktivno planinsko područje s obiljem vrhova između 6000 i 8000 metara. Indijska Himalaja postala je jedna od najizazovnijih alpinističkih i planinarskih destinacija s nebrojenim vrhovima i mogućnostima koje pruža. Nedavno otvaranje novih stotinjak vrhova za uspon strancima omogućuje istraživanje rijetko ispenjanih vrhova kao i mnoštvo prvenstvenih uspona. Ladakh (u značenju „zemlja visokih planinskih prijevoja“) je sjeverno-indijska planinska regija smještena unutar velikih masiva Himalaje, Karakoruma i Zanskara. Na Ladakh se često referira kao „Mali Tibet“ zbog geografske blizine i snažnih veza s tibetanskom kulturom. Cilj je u toj regiji obaviti niz alpinističkih i visokogorskih uspona na značajnoj visini i tako obilježiti 70. godišnjicu HPDŽ-a.

SS 7077 m visok vrh Kun

PUT EKSPEDICIONIZMA

GLAVNI CILJEVI: NUN (7135 m) i KUN (7077 m) - prvi hrvatski usponi na te vrhove (alpinistički i visokogorski ciljevi) OSTALI CILJEVI: alpinistički i visokogorski uspon na atraktivni vrh Kang Yatse II (6200 m)

ORGANIZACIJA Ekspedicija se u potpunosti priprema u organizaciji HPD-a Željezničar. Operativni posao oko priprema i izvedbe ekspedicije odradit će se u koordinaciji Vladimira Dade Mesarića (AO), kao vođe ekspedicije te Renea Lisca (AO), Bernarda Bregara (SO), Tomislava Lopandića (AO) i Mirele Rakocije (SVP).

DETALJI EKSPEDICIJE Termin pohoda je 20. 7. – 20. 8. 2020. – ukupno 30 dana. Broj članova pohoda – 13 članova: 9 AO, 4 SVP PUTOVANJE: Zagreb (HR) – Delhi (Indija) – Leh (Indija)

PRIPREME

NUN Nun (7135 m) je najviši vrh zapadne Himalaje i masiva Nun Kun. Smješten je između masiva Zanskar i Kargil te omogućava jedan od najpristupačnijih uspona na vrh iznad sedam tisuća metara. Prvi uspon napravljen je 1953. godine od strane francusko-švicarskog Sherpa tima zapadnim grebenom. Pristupa mu se iz sela Tangul do kojeg se dolazi vožnjom iz mjesta Kargil (drugo najveće mjesto u Ladakhu, nakon Leha).

KUN Kun (7077 m) je drugi najviši vrh masiva Nun Kun. Za razliku od Nuna, pristup Kunu kreće iz doline i sela Shafat do kojeg se također dolazi vožnjom od 5-6 h iz mjesta Kargil. Dva vrha odvaja snježni plato dužine 4 km. Prvi uspon napravio je talijanski alpinist Mario Piacenza 1913. godine, a trebalo je punih 58 godina da uspon ponovi indijska vojna ekspedicija 1971. godine. Uspon zapadnim grebenom: 1. dan - Leh - Kargil (5-6 h vožnje) 2. dan - Kargil - Tangul (4 h vožnje) 3. dan - Tangul - BC (4600 m - trek 5-7h) 4. dan - BC (4600 m - kamp 1 (5420 m) 5. dan - kamp 1 - kamp 2 (6100 m) 6. dan - kamp 2 - kamp 3 (6490 m) 7. dan - kamp 3 - uspon na vrh (7135 m)

Uspon istočnim grebenom: 1. dan - Leh - Kargil (5-6 h vožnje) 2. dan - Kargil - dolina Shafat (3700 m) 3. dan - Safat - BC (4650 m - trek 6 h) 4. dan - BC (4650 m - kamp 1 (5340 m) 5. dan - kamp 1 - kamp 2 (6120 m) 6. dan - kamp 2 - kamp 3 (6330 m) 7. dan - kamp 3 - uspon na vrh (7077 m)

SS Prilikom uspona na Dunantspitze, Monte Rosa 2017.

CILJEVI EKSPEDICIJE „Indijska Himalaja 2020“

Jednom mjesečno (veljača – lipanj) organizirat će se tura u koju će biti uključeni članovi pohoda iz svih sekcija/ odsjeka, otvorena i za sve ostale članove društva. Cilj je priprema, povezivanje, podizanje kondicije i kompetencija. Završni pripremni pohod planira se od 22. – 27. 6. 2020. u blizini planinarske kuće Rifugio Torino na talijanskoj strani Mt. Blanca. Pozvat će se članovi obje sekcije/odsjeka da se uključe u pripremne ture koje će uključivati i edukativne vježbe u svrhu proširivanja kompetencija.

PLAN EKSPEDICIJE Plan uspona je zamišljen u koracima: XX Dolazak u Delhi (prijava IMF-u, 2 dana) XX Dolazak u Leh (2 dana) XX Aklimatizacija i organizacija (4 dana) XX Aklimatizacijski uspon na Kang Yatse II 6200 m (7 dana) XX Odmor u Lehu (3 dana) XX Odlazak u bazni kamp i usponi na Nun i Kun (10 dana) XX Dani rezerve (min. 2 dana) XX Povratak u Zagreb

SS Usponi u Monte Rosa masivu 2017.

SS Na vrhu Ushbe 4710m, Kavkaz 2018.

SS Na vrhu Tetnuldija, Kavkaz 2018.

PUT EKSPEDICIONIZMA

Kozmička Penjačka Dvorana: Hatun Machay

ma“ HPD Željezničar u peruanskim Cordillera Blanca. No priča zapravo počinje nešto ranije, u Huarazu... Prolazila je prva trećina našeg boravka u Peruu i stvari nisu izgledale blistavo za Natašine, Bernijeve i moje ekspedicijske planove. Naš glavni cilj, uspon impozantnom i vrlo zahtjevnom granitnom stijenom La Esfinge, zahtijevao je brojne pripreme, ali nam nikad nije djelovao udaljenije. Unatoč kašnjenju izgubljene prtljage od barem 5 dana uspjeli smo se aklimatizirati na 5686 m visokom Vallunarahu, dvodnevnom vrhu tik do Huaraza. Uz to su Natašu, Bernija i mene, ali i ostatak ekipe, naizmjenično pratile raznorazne zdravstvene tegobe i nakon aklimatiza-

cije se danima nije odvijalo gotovo ništa. Vrhunac je bila moja iznenadna bolest i po ne znam koji put otkazivanje planova. Neočekivana slabost, vrtoglavica i malaksalost, jer sam zaista pazio na higijenu ruku i što i kako jedem, pretočila se prvo u dan bunila i halucinacija tijekom kojeg sam samo na par trenutaka bio svjestan što se oko mene događa u hostelu. Uslijedila su dva dana bolnice na antibioticima i infuziji, bombardiran neugodnim simptomima crijevne viroze. U jednom od kratkih momenata lucidnosti u tom danu bunila u hostelskoj sobi uhvatio sam ivicom svoje percepcije da je gazdarica nehotice istresla moj dragi fotoaparat

Tekst: Rene Lisac | Fotografije: Rene Lisac i Nataša Petrin

ostoje mjesta koja su sveta i na kojima se ne smije penjati. Ali ovo mjesto kao da je „viša sila“ stvorila posebno misleći na penjače. To je Kozmička Penjačka Dvorana koja sadrži sve smjerove i sve pokrete. Kada uđete u dvoranu, tu postoji samo mir. Savršeni mir i ništa drugo. Nema straha, nema adrenalina, nema nepotrebnih naglih pokreta. Rijedak zrak prisiljava na poniznost, prolazi samo savršena lakoća potpuno kreativnog i fluidnog vertikalnog kretanja. Niti jedan smjer nije isti, a svaki je savršen. Svaki penjač penje smjer na različit i upravo svoj način, i upravo tako penje ga baš... savršeno! Stijena je iznad pakleničke razvedenosti i istovremeno iznad granitnog trenja. Prašina koja se skuplja pod stijenom manje djeluje kao prljavština, a više kao neki crni i svjetlucavi, „dijamantni“ prah. Dvorana je također bezgranična. U jednom smjeru vidio si sve, a smjerova ima puno, svih težina, za svakoga. Osim toga zaspitan je samo mrvičak, u odnosu na neograničeno more stijena koje plutaju iz vulkanskih valovitih terasa i koje nikada neće biti u potpunosti zaspitane. A to niti nije potrebno. Nekima će ovo zvučati kao pretjerivanje, no Hatun Machay je upravo onaj tip mjesta na koje dođete i nakon toga bar neko vrijeme mislite kako ne treba ići dalje... tražiti neka druga mjesta za penjanje. I naravno da će svatko doživjeti Hatun na svoj način, ali sumnjam da je moguće naći mjesto na svijetu koje bi bolje odgovaralo ovom opisu. Dođi, pročisti se, penji, prosvijetli se. Ovih nekoliko riječi sam zapisao u jednom dahu, pod naletom inspiracije nakon nekoliko sati penjanja u Hatun Machayu, 10. dan ekspedicije projekta „Put Ekspedicioniz-

Penjači na Hatun Machay

PUT EKSPEDICIONIZMA

Fuji XT-1 sa susjednog kreveta pravo na tvrdi pod, no to mi tada, u stanju u kakvom sam bio, apsolutno ništa nije značilo. Po povratku iz bolnice uvidio sam da mi je UV filter na objektivu razbijen i da ga je nemoguće skinuti, što je značilo izbacivanje iz funkcije moje omiljene igračke na prvoj trećini ekspedicije te prebacivanje samo na Iphone kamericu. Tužno, posebno dan prije odlaska u Hatun Machay, gdje je nadolazeći uštap obećavao između ostalog i estetski doživljaj na tom za drevne Indijance svetom mjestu.

klu filtra. U mješavini osjećaja boli jer netko dodatno razbija stakla po mom fotiću i svijesti da je to sada jedino rješenje, s neobičnim povjerenjem sam tom brdskom čovjeku prepustio ovaj izrazito delikatan posao, posebno s obzirom na to da je UV filter od same leće objektiva udaljen možda nešto više od milimetra. Nevjerojatno preciznim manevrima staklo je uklonjeno, a Fuji je s novom svježinom, kao i ja, bio spreman za ono što je slijedilo... Prvi dan smo se kroz tek 4 smjera kratko upoznali s lokacijom i upili njezinu atmosferu, a zatim pojačali taj dnevni osunčani dojam jednom kratkom noćnom šetnjom obasjanom punim mjesecom. Tada to kameno polje mira dobiva novo, još mističnije ruho. Oblici, sjene, mir. Interesantna je činjenica da iako je lokalitet uzdignut, dok svuda okolo puše vjetar, između njegovih tornjeva nema ni daška. Noćna temperatura među stijenama je bila barem 6-7 stupnjeva Celzijusa viša; iako se voda u kampu počela smrzavati, tamo je bilo vrlo ugodno za šetnju. To znanje koriste i lokalna stada krava i ovaca koja se noću sklone usred tog „muzeja“ i postaju dodatni živi eksponat na kojeg smo sasvim slučajno nabasali. Drugi dan je uslijedilo ozbiljnije penjanje, padali su redom smjerovi težina od 6a do 6c, i to sve debelo iznad 4000 m! Treći dan smo zaokružili s još malo penjanja i malom kružnom turom koja obilazi indijanske gravure stare

SS Vallunaraju vrh

SS Penjanje u Huarazu

Ponekada u životu nije dovoljno samo poboljšavati stvari, nego je potrebno potpuno razbiti postojeće da bismo se otvorili za nove perspektive. Moje tijelo i um, prvotno potpuno izgaženi bolešću, dobili su u danima koji su slijedili, potpuno neočekivano, jedan sasvim novi, za mene do tada nepoznati oblik svježine. Osjećaj lakoće i čistoće uz dozu zbunjenosti, kao da sam se tek rodio. Sličnu katarzu je proživjelo i moje „treće oko“ Fuji XT-1, no o tome mrvicu kasnije. HM se nalazi na 4280 m, u masivu Cordillera Negra, dva sata vožnje južno od Huaraza u smjeru Lime, pokraj 4000 m visokog brdskog prijevoja. Prepoznatljiv je kao „kamena šuma“, fascinantna nakupina bezbroj monolita vulkanskog porijekla, koju okružuje i ispunjava niz zaglađenih brežuljaka. Kao kakav nepregledni, fluidni i nepredvidivi vrt skulptura otvara nam se kroz svoje hodnike, stubišta, terase i dvorane. Lokaciju su prvi nastanjivali pra-Indijanci, preci Chavin i Inka kultura čije se reljefe, crteže i ostatke može i dan danas vidjeti u šetnji među vulkanskim tornjevima. Danas tu možemo sresti stočare Quechua Indijanaca i njihova stada ovaca i krava. Nama je pak posjet ovom mjestu trebao

poslužiti kao dio pripreme za La Esfinge, trening penjanja težih ocjena (6c) na značajnoj nadmorskoj visini. Na Hatunu nas je, izbačene iz poluraspadnutog taxija Toyote, dočekao izrazito dobrodušni i pristupačni lokalac zvan Alci, voditelj doma s malim šarmantnim kampom i zapravo cijelog lokaliteta udaljenog par stotinjaka metara sjeverno. Alci je posjedovao onu vrstu ljubaznosti koja je potpuno iskrena, ali istovremeno lagana i nenametljiva. Uz to je djelovao potpuno posvećen svakom trenutku, a isto tako je i trenutak pratio njega u stopu. Pomislio sam da dugotrajni boravak na ovakvom mjestu mora na neki takav način djelovati na nečije stanje svijesti. Primjerice, kad je Jeleni teško ulazio aluminijski klin od šatora u tlo, on se sagnuo da pogleda, a iz džepa su mu sami poispadali neki dugački čelični čavli, koje je odmah iskoristio za tu namjenu. Nešto kasnije, pokazao sam mu svoju nevolju s fotoaparatom i upitao ga ima li mala kliješta kako bih pokušao ispraviti rub i možda odvrtjeti UV filter s objektiva, očajan da oslobodim pogled tom „mom oku“. On ih je naravno u sekundi našao i nakon što taj pokušaj ipak nije uspio (ako neće Bernijeva šaka odvidati, nitko neće), počeo je lagano kliještima kuckati po sta-

Nepregledna kamena šuma

PUT EKSPEDICIONIZMA

pet do šest tisuća godina. Da opis veličine ovog mjesta ni u penjačkom smislu nije pretjeran, govori činjenica da je nakon niti tri dana penjanja u samo jednom sektoru – tornju ostao još pokoji smjer za popeti drugi put. Zaspitanih sektora ima 24, a preostalih tornjeva na tisuće, nebrojeno. Ovime je, uz aklimatizaciju, prvi korak prema glavnom cilju ekspedicije bio riješen – popeli smo kratki sportski 6c na nadmorskoj visini iznad 4200 m. Lokacija za drugu fazu priprema prema La Esfinge je bila dolina Llaca i u tom trenutku najviši zaspitani smjer na svijetu, 170 m visok 6c+ pod nazivom Mission Lunatica.

TT Među tornjevima

TT Stočarske nastambe

SS Završni uspon na Vallunaraju

SS Penjanje tornjeva

PUT EKSPEDICIONIZMA

Uspon stijenom La Esfinge Tekst: Rene Lisac | Fotografije: Rene Lisac i Nataša Petrin

SS La Esfinge u dolini Paron (5325 m)

ije trebalo dugo, nakon što smo odabrali masiv Cordillera Blanca za našu Ekspediciju 2019. i nakon što je Nataša izvukla sliku La Esfinge, da se nas troje zaljubimo u taj impozantni 750-1000 m visok komad granita. No da je ta ljubav za naš penjački kalibar na „dalekom štapu“, kao jedan nedostižni san, znali smo to od početka. Route 1985 (original) je jedan od najatraktivnijih, ali i lakših smjerova koji se provlače kroz La Esfinge. Kroz 20-ak dužina, s nekoliko detalja ocijenjenih sa 6c, savladava 750 m visoku SI stijenu i izlazi na sam vrh na 5325 m. Možemo li savladati tu težinu? Kako je penjati na toj nadmorskoj visini? Kako je penjati tako teške ocjene u granitu, tipu stijene kojeg nemamo pri ruci? Koliko je hladno na toj visini za penjanje golim rukama? Kako je prespavati na 5000 m na uskoj polici, u vreći za spavanje bez zaštite šatora? Kako dovući potrebnu opremu, hranu i vodu za bivak i kako penjati s tim opterećenjem? Koju sve opremu za to trebamo, a da ne budemo preteški? Kako se ne izgubiti u tom moru granita i kako da nas ne uhvati mrak prerano? Koju taktiku uspona upotrijebiti? Na sva ta pitanja nismo imali jasnog odgovora, a nitko od nas nije kroz dosadašnje alpinističko iskustvo prošao kroz nešto slično. Možda bi najbliže tome bio trodnevni uspon Krešimira Milasa i mene 2012. godine južnim grebenom granitnog Aiguille Noirea (tekst u HP 2012, Krešimir Milas), no ovo je pravi „Big Wall Climbing“ s ozbiljnijim težinama i nadmorskom visinom. Prošli su mjeseci prije nego smo si međusobno usudili reći: „A da možda probamo?“. Odlučili smo da nema smisla ni pokušati ako na sva pitanja ne nađemo precizne odgovore i još važnije – ako sve te nepoznanice ne isprobamo, koliko je to moguće, prethodno u praksi. Uspon stijenom La Esfinge je stoga više priča o pripremi i njegovom značaju, negoli o samom usponu. Ekstenzivno pretraživanje interneta i nabavljanje vodiča u potrazi za skicama, uputama i izvještajima s uspona pratile su i pripreme na stijeni: postavljanje 6c smjerova, vježbanje tehnika podizanja 30 kg teške transportne torbe, kao i penjanje najbližeg nam granita, u dolini Maltatal na vrh Hochalmspitze. Odlučujemo se za strategiju dvodnevnog uspona sa spavanjem na polici na 5000 m, dok Berni genijalno predlaže da s te pozicije svu suvišnu opremu za bivak spustimo 300 m užetom pod stijenu i drugi dan penjemo lagani. Specifična oprema od transportne vreće, posebnih međuosiguranja i sl. posuđivala se od penjača diljem Hrvatske, svaki njihov savjet je bio dragocjen. Fast forward, nalazimo se u Huarazu. Aklimatizirali smo se na 5686 m visokom Vallunaraju, uspješno odradili boleštine, penjali teže ocjene na penjalištu Los Olivos (3100 m.n.m.) i Hatun Machay (4200 m.n.m.), o čemu više govori prethodni tekst. S obzirom na našu determiniranost da

SS Analiza penjačkog tima

SS Nepregledno more granita

iscrpimo sve mogućnosti pripreme prije nego se usudimo uputiti u La Esfinge, nismo htjeli propustiti da se okušamo u penjanju najvišeg zaspitanog dugog smjera na svijetu, Mission Lunatica. Osim što se nalazi na visini od 4700 m, stijena je granitna i također nudi detaljnu dužinu ocijenjenu sa 6c+. Da bi testiranje bilo potpuno odlučili smo prvi dan penjati smjer lagani, a drugi dan vući za sobom transportnu vreću s nekoliko ovećih kamenova i ostatkom stvari. Uspješno se navikavamo na granitno penjanje i sretni smo što rješavamo i ovaj značajni smjer slobodno! Ovime je zadnja moguća priprema uspješno obavljena i možemo konačno u napad na La Esfinge. Ipak, povlačenje transportne vreće ide teže uz brojna zapinjanja i traje znatno duže nego očekivano, stoga ostaje kao jedina preostala briga pitanje hoćemo li to dovoljno efikasno moći raditi penjući odabranu Route 1985. Nakon povratka iz doline Llaca, posljednji tjedan mojeg boravka u Peruu je već bio u tijeku. Bilo je „sada ili nikada“,

zadnji trenutak za spakirati se i otići u dolinu Paron, ako želimo pokušati popeti La Esfinge. Večer pred odlazak provodimo sate uspoređujući skice, u mislima svi troje prolazimo kroz smjer, komentiramo detalje i po ne znam koji put utvrđujemo plan. Spremniji od ovoga ne možemo biti… Do jezera Paron, tirkiznog ogledala u kojem se odražavaju bijeli špicevi sedam šestisućnjaka, dolazi se taksijem iz Caraza, gradića par sati vožnje sjeverno od Huaraza. Pristup baznom logoru kreće od samog početka jezera po strmim južnim padinama doline. U nošenju teške transportne vreće pomaže nam lokalni Quechua, a bez obzira što uz trenirku nosi i gradske „špic papak“ cipele, brži je od nas. U bazni logor, smješten na udobnoj i prašnjavoj zaravni sat vremena hoda od stijene, stižemo u rano poslijepodne i vrijeme provodimo u razgovoru s ostalim penjačima, postavljanju šatora, kuhanju, pripremanju opreme za sutrašnji uspon i naravno promatranju veličanstvene La Esfinge tik do nas. Pogled na ostale vrhove nije ništa manje očaravajući. Jutarnji pokret nije trebao biti raniji od 6 h s obzirom da tek oko 7 h sunce obasjava stijenu i dovoljno zagrijava da bi penjanje bilo ugodno. No, na pristupu mene hvata poznata slabost i vrtoglavica, slična onoj zbog koje sam završio par tjedana ranije u bolnici. Pod teškim teretom transportne torbe, blijed kao krpa, zadnjim snagama dolazim pod stijenu. Nataša i Berni, gledajući moje stanje, zabrinuto klimaju glavama. Nakon svega što smo prošli, svih priprema što smo ih odradili, zar ćemo sada, na jedan metar od stijene morati odustati? No, znajući da šanse za uspjeh jedino imamo ako smo u optimalnom stanju, teška srca odustajemo. Sunce je već neko vrijeme obasjavalo La Esfinge u potpunosti, mi i dalje razočarano sjedimo pod stijenom i šutke je promatramo. Nakon što je vidio da sam se malo pribrao, Berni predlaže da, kad smo već tu, probamo bez stvari penjati samo donji dio stijene koliko ide, znajući da se taj dio može bez većih problema abseilati nazad pod stijenu. Ja se složim, odlučim povesti prve lakše dužine i počnem stavljati svu silnu opremu po sebi. Nakon prvog metra pogledam unazad i zamolim Bernija da mi ipak na pojas zakvači i uže od transportne vreće, samo za slučaj da nam krene. I krenulo je! Prve tri dužine vodim bez većih problema, Berni preuzima iduće dvije, zatim ja još jednu. Transportna vreća u toj vertikalnoj stijeni bez većih teškoća napreduje s nama, dužina za dužinom i ubrzo evo nas ispod prvog 6c detalja. Pukotina ispod stropa je dobra za osigurati se, ali je za noge klizavo i Berni to savladava tehnički. Dan za penjanje je kratak, iza 14 h sunce nestaje na sjeverozapadu iza stijene, temperature brzo padaju prema ledištu i nema vremena za ponovne pokušaje za proći slobodno. Drugi detalj, treći detalj, Berni sve efikasno tehnički rješava i oko 16 h već potpuno zabundani i hladnih ruku izlazimo na policu usred stijene. Sretni smo jer je penjački i fizički najteži dio gotov, idući dan nas čekaju izazovi teške orijentacije i penjanja sa slabijim osiguranjima. S obzirom na strmu i mjestimično prevjesnu stijenu, polica za bivak je prilično udobna. Dimenzija 2x3 m s prekrasnim pogledima na okolne 6-tisućnjake. Kuhamo večeru, vješamo stvari po stijeni u koju se i sami osiguravamo prije nego se uvlačimo svi troje u jednu veliku vreću za spavanje, sastavljenu od dvije spojene vreće. Noć je mirna i tiha i svi se budimo orni, u željnom iščekivanju jutarnjeg sunca i njego-

SS Dolina Llaca

PUT EKSPEDICIONIZMA

SS Strme granitne dužine WW Mission Lunatica

PUT EKSPEDICIONIZMA

TT Dolina i jezero Paron

ve topline. Pitamo se hoćemo li bez problema uspjeti spustiti transportnu vreću sa suvišnim stvarima na dno stijene ili će možda zapeti negdje visoko? Berni abseila 30-ak metara od bivka na jedan istureni nos i od tamo uz našu pomoć spušta vreću pod stijenu. S obzirom da sam se u potpunosti oporavio i da se inače dobro nosim s teškom orijentacijom i slabijim osiguranjima, preuzimam zadatak vođenja dužina. Nižu se prekrasne dužine težina V-VI, osjećamo visinu, ali svejedno dobro napredujemo. Slijedi velika prečka u desno, prije nego nas zadnje tri dužine ne izvedu na vrh stijene. Nakratko izlazim van smjera, no brzo se vraćam na put, i oko 14 h evo nas na vrhu! Ni sami ne možemo vjerovati da nam je ipak to pošlo za rukom! Padaju zagrljaji i čestitke, fotografiranje i bez puno oklijevanja – silazak. Vrijeme u Cordillera Blanca je ljeti vrlo stabilno i predvidivo. Anticiklona traje oko 6 mjeseci, približavanjem rujna dan za danom potpuno plavo nebo malo po malo počnu ispunjavati oblačci, dok se to početkom listopada ne pretvori u ciklonu koja opet traje idućih 6 mjeseci. Kako se naš uspon već ozbiljno primakao rujnu, očekivano se poslijepodne naoblačilo i taman usporedo s našim izlaskom na vrh iz oblaka su počele padati neobične snježno-ledene kuglice i kotrljati se niz stijenu. S obzirom da nas je čekao samo silazak, nije nas to zabrinjavalo, iako kao što smo kasnije saznali, jedna naveza je isti dan morala odustati par dužina pod vrhom jer su im pukotine bile zapunjene kuglicama i mokre. Optimalno planiranje nas je u pravo vrijeme izvelo na vrh, da smo bili sporiji, ne bismo uspjeli. Malo hodanja po grebenu do sidrišta i tri dužine abseila dijelilo nas je od podnožja stijene. Prečkanje iz stijene s dna abseila po mokroj stijeni nije bilo nimalo ugodno pa smo se i tu osiguravali, i uskoro se našli pod ulaskom u smjer gdje smo se susreli i s našom spuštenom transportnom vrećom. Zadovoljni i već pod lampicama, vraćamo se u bazni logor. Još jednu noć smo proveli u kampu i idući dan kroz prijepodne odradili povratak u Huaraz. Iako ispunjeni uspjehom u La Esfinge, meni kao ljubitelju ledenih zimskih uspona bilo je žao što se vraćam iz Cordillera Blanca bez da sam popeo nešto pikajući u to „bijelo“. Ostao je još samo jedan dan do mog odlaska prema Limi i leta za Zagreb, a Nataša i ja se uspijemo nagovoriti da isti dan nakon povratka s La Esfinge, iako umorni, pakiramo zimsku opremu i taj moj zadnji dan iskoristimo za jednodnevni ledeni uspon. U 2 h ujutro taksi nas vozi pod Huarapascu (5412 m) gdje kroz 8 h od auta do auta penjemo njenu ledenu južnu stijenu nagiba do 70 stupnjeva. Sada više zaista nije bilo prostora u srcu za žaliti za ičim, osim eventualno obilaženjem ne-brdskih ljepota i znamenitosti Perua, što je barem meni ostalo za idući put. SS Polica za bivak

PUT EKSPEDICIONIZMA

Peru

ajviša planina Perua, pa tako i Kordiljera, je Huascaran koji se zapravo sastoji od tri vrha: sjevernog, južnog i malo manje poznatog istočnog Huascarana, kojeg Peruanci više vole zvati Chopicalqui, ili Chopi. Chopi je visok 6354 metra. Nakon aklimatizacije u dolini Ishince, on je postao cilj naveze Mirela – Tin – Kele. Cilj nam je bio popeti vrh sjeverozapadnim grebenom, putem kojim se planina najčešće penje, uspon koji traje ukupno pet dana. Za razliku od ostalih planina gdje si često možemo pomoći magarcima, na Chopicalquiju to nije moguće te smo morali na leđima vući oko 26 kg sve do najvišeg logora koji je na oko 5500 m. Cesta koja vodi do Chopija jedna je od najljepših u Kordiljerima. Penje se skoro na 4000 metara, prelazeći sa zapadne na istočnu stranu masiva, ravno ispod Huascarana s kojeg su se u dva navrata tijekom vožnje mogle vidjeti ogromne lavine kako padaju niz zapadnu stranu planine. Prolazi i pored nekoliko prekrasnih ledenjačkih jezera koja su atrakcija i za Peruance i za strane turiste. Količina autobusa na 3000 m naprosto je nevjerojatna. Prvi dan taksijem smo došli do početka staze te se dobro ugaženim putem popeli kroz bazni logor, koji je bio na prekrasnim livadama pored potoka, do prvog logora na 5000 m i na puno ružnijem mjestu, ali s puno boljim pogledom, što je trajalo oko šest sati. Drugi dan je put već bio izazovniji, morali smo proći preko puno zahtjevnije i jako strme morene te ispod Chopicalquijevih najnižih seraka, osiguravati se kroz nešto trulog leda da bi došli na same padine planine, te nakon toga kretati se u ledenjačkom navezu sve do drugog logora. Zbog umora uzrokovanog visinom, a i nošenjem stvari, tu smo uzeli dan odmora.

CHOPICALQUI, 6354 M

Tekst: Goran Kelečić | Fotografije: Tin Samardžić i Goran Kelečić

SS Huascaran

SS Na vrhu

SS Iznad oblaka

PUT EKSPEDICIONIZMA

Na dan uspona imali smo planinu za sebe, nikoga nije bilo gore. Mirela je odustala od daljnjeg uspona, dok smo Tin i ja krenuli na vrh negdje oko ponoći. Cijelim putem jedna od najtežih okolnosti bio je iznimno snažan vjetar koji nije prestao puhati sve dok se nismo spustili natrag u šator. Kombinacija visine i vjetra samo je pojačala osjet hladnoće. Težina smjera je AD, nema puno tehničkih detalja. Ono čega ima puno su ledenjačke pukotine, osobito na nižim dijelovima smjera. Smjer ima nekoliko snježnih skokova, uključuje jedno absajlanje u ledenjačku pukotinu i ispenjavanje van iz nje, te ima dosta dugačkih padina nagiba oko 60 stupnjeva koje smo na povratku absajlali. Detalj sa spuštanjem u pukotinu i izlaskom svakako nije težak, ali uzeo nam je relativno puno vremena, u oba smjera. Nažalost nije bilo moguće ubaciti nigdje niti jednu šraubu i svo osiguravanje, kao i na dosta planina u Kordiljerima, je išlo na snježne klinove. Na Chopicalquiju je i to bio problem jer često snijeg nije bio dovoljno sabijen da bi klinovi uopće imali smisla.

PUT EKSPEDICIONIZMA

Nakon otprilike sedam sati uspona stigli smo na vrh. Pogled je bio spektakularan, ali na njemu smo se zadržali vrlo kratko zbog jakog vjetra te se spustili natrag prema kampu. Vjetar je pojačavao, a primijetili smo i da se počeo stvarati sloj oblaka visoko iznad nas. Bio je to znak da se ne smijemo zadržavati. Nakon tehničkih dionica tek zadnji dio silaska završili smo u oblaku. Tu su na sreću bili vidljivi tragovi po kojima smo se popeli, što nam je jako olakšalo povratak do šatora. Sve skupa, trebalo nam je oko 12 sati. Nakon povratka u drugi logor to popodne smo se dobro odmorili, pojeli sve što smo imali do kraja, a drugo jutro kroz oblak i uz suhozrnate padaline spustili se do ceste, gdje nam se na opće oduševljenje ubrzo ukazao direktan prijevoz do hostela u Huarazu. Trosatni doživljaj u već znanoj razvaljenoj Toyoti uz entuzijastičnu rally vožnju živopisnog vozača i eklektičnu glazbenu pozadinu zaokružio je Chopi priču i odlazak iz spektakularne doline Llanganuco.

SS Pogled iz logora

SS Silazak

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Sekcija društvenih izleta

Izvor: pixabay.com

38 Dolomiti 46 ”Osmica“ Mangarta 50 Planinarenje hrvatskim otocima 54 Na najvišem vrhu Hrvatske 60 Kako je nastala nova planinarska obilaznica 64 Želim više 70 Camino Primitivo 77 Moja prva ferata 79 Kako ”izmoriti“ dijete? 80 Bernijevim stopama 86 Planinarski svemir na tritisućnjaku - Säuleck 92 Čudesna Gruzija 98 Nacionalni park Galičica 102 Planinar i 7 kotlića

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Dolomiti 2018. & 2019. Tekst: Tomislav Zoričić - Tom

ema ljepšeg planinskog predjela u Europi od Dolomita (osim našeg Velebita). Hm, to je moje skromno mišljenje. Zašto to kažem? Pa, petnaestak do dvadesetak puta sam bio na izletima u tom predjelu, prokrstario ga, šetao, planinario, ispenjao neke ferate (pa i jednu koja spada među najteže u Dolomitima) i alpinističke smjerove i doživio svašta. Od prekrasnih sunčanih dana s beskrajnim vidicima, do najstrašnijeg nevremena u životu na najnepoželjnijem mjestu koje se može zamisliti (kao što je apsajl u okomitoj stijeni Cime Grande). Mogao bih beskonačno pričati o usponima na Marmoladu, Antelao, Pelmo, Civettu, Sassopiatto, Cristallo, Sorapis i mnoge druge dolomitske skupine. A njih ima toliko da ni pet života ne bi bilo dosta da ih se bar površno prehoda. Tu ima planinskih skupina za koje bi čovjek rekao da su utjelovljeni kič. Što samo dokazuje da je pojam kiča posve krivo definiran. No, uz nekoliko fotografija iz nekih ranijih razdoblja, osvrnuo bih se ovdje na zadnje dvije godine i dva višednevna izleta u to područje. Kako ne spadam u sebične planinare koji svoje uspone, znanja i iskustva iz planina drže za sebe, smatrao sam da sve te ljepote jednostavno moram podijeliti s kolegama i prijateljima planinarima, kako ne bi ostali zakinuti. Stekao sam dojam da mnogi, čak većina planinara, ima predodžbu o Dolomitima kao o alpinističkom raju (što nesumnjivo jest), pa pomalo i zaziru od njih. Naglašavam da je to posve kriva predodžba jer Dolomiti su definitivno predio za svakoga, pa čak i invalide u kolicima. Pokušao sam u suradnji s prijateljem i vodičem Rolandom očarati obične planinare tim prekrasnim predjelom. Moram reći da su mnogi moji prijatelji planinari na tim izletima u Dolomitima bili prvi put i to su s oduševljenjem iskazali. Ima mnogo načina za posjete i izlete u taj kraj i rekao bih da sam ih sve isprobao. Tu su izleti sa šatorima po kampovima, po planinarskim domovima, pa ture od doma do doma, pa baze po apartmanima, itd. Iz sveukupnog iskustva mogu reći da autobusni izleti najbolje izgledaju kad uzmeš bazu u hotelu s 3* u dvokrevetnim sobama, gdje se ljudi mogu raskomotiti, pa se onda rade

SS Dolomitski tornjevi izleti autobusom na razne strane. Isto tako mogu reći da su šestodnevni izleti u drugoj polovici srpnja najbolje pogođeno razdoblje. To znači da se radi o 5 polupansiona. Sveukupno nije skupo i nije predugačko, pa dakle ni prenaporno. Dakako, govorim o ciljanoj, najbrojnijoj skupini planinara, a to su članovi SDI sekcije u najboljim godinama. S obzirom da imamo bar dvije takve grupe, ima mjesta i za treću, najambiciozniju skupinu, koja bi nešto i penjala, a sadržaja i ciljeva za njih ne nedostaje. Našli smo 2018. godine jedan pogodan hotel na zanimljivom mjestu u neposrednoj blizini Civette i Pelma

s vrlo prihvatljivom cijenom, za koju je, naravno, trebalo poprilično pregovarati. Nakon toga je slijedilo određivanje najzanimljivijih odredišta, kao i njihov redoslijed, a valjalo je imati na umu i moguće lošije vrijeme. Početni dan putovanja protekao je u vožnji busom do hotela uz usputno razgledavanje grada Lienza u Austriji. Prvog dana našeg boravka u Dolomitima opredijelili smo se za vožnju do prijevoja Giau (čit. Đau), na nešto preko 2200 m visine odakle je spektakularan vidik, te uz to i izlet na obližnje vrhove Averau i Nuvolau. Pažljiviji čitatelji će primijetiti posebnost navedenih imena. To

nisu tipična talijanska imena nego tipična ladinska imena. Ladini su posebna nacionalna manjina s posebnim jezikom koji žive upravo u Dolomitima. Usput možemo kao specifičnu, malo poznatu činjenicu spomenuti i Furlane u sjeveroistočnom kutu Italije, kao i Retoromane u Švicarskoj. Oni predstavljaju male alpske narode koji govore posebne, a međusobno dosta slične jezike koji su kao neke mješavine latinskog, talijanskog i njemačkog. Nakon jedne „vatrogasne“ slike na prijevoju, glavnina se uputila prema Rifugio Averau na sedlu između spomenutih vrhova Averaua i Nuvolaua. Oni kojima je ta šetnja

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

WW Na vrhu Piz Boe, 3154 m, snimio Tomislav Zoričić

bila dovoljna mogli su ostati na sunčanju uz dom. Manja skupina krenula je jednom B feratom na Averau, a glavnina se uputila na Nuvolau na čijem se vrhu od 2574 m vrlo praktično nalazi Rifugio Nuvolau. S tog šiljastog vrha, do kojeg se prilazi vrlo lijepom šetnicom, prostire se fantastični panoramski pogled 360 stupnjeva uokrug. Čudesan je pogled na spektakularnu skupinu Tofana ispred koje je skupina od 5 tornjeva – Cinque Torri (čit. Činkve tori) koji pak predstavljaju alpinistički raj. Dio nas je i prošetao do tog prekrasnog mjesta. Pri povratku s prvog doma neki su iskoristili i žičaru da uštede silazak pješke do autobusa. Naravno da su na svoje došli i oni koji vole malo penjanja po feratama, kao i oni koji skupljaju žigove po planinarskim domovima. Slijedila je vožnja natrag do hotela gdje nas je čekala tipično bogata večera. Detaljnije sam opisao prvi dan našeg prošlogodišnjeg putovanja ne bi li skeptici vidjeli da tamo za svakoga ima ponešto. Sljedeći dan smo odabrali podnožje vršnog masiva Civette. Ovaj put trebalo je malo više hodati, ali se isplatilo jer je stalno na vidiku bila nevjerojatna sjeverna stije-

WW Jezero Coldai, snimio Tomislav Zoričić TT Corvara i Sass Songher

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

na Civette, a iza leđa pogled na kompletni Pelmo. Čovjek bi rekao da je on pravi usamljeni vulkanski gigant. Nakon prolaska pokraj lijepog doma Rifugio Coldai trebalo je još samo desetak minuta do prijevoja i pogleda na prekrasno smaragdno oko jezera Coldai. Poskidali smo gojzerice i nismo se dali odavde do sutona. Slijedio je poseban treći dan. Svojevrsni dan predaha, a ujedno dan osvajanja najvišeg vrha cijelog putovanja. Naravno, u pitanju je bila vožnja najvećom dolomitskom trodijelnom žičarom – od Cortine d’Ampezzo na Tofanu di Mezzo. Gornja stanica je na nešto iznad 3100 m visine pa je slijedio još i veličanstveni uspon na treći vrh Dolomita, Tofanu di Mezzo, na 3244 m. I taman kad smo pokušali napraviti vršnu vatrogasnu fotku, krenula je kišica sa solikom. Srećom bila je kratkotrajna, stoga smo to vrhunsko dostignuće ipak proslavili bocom mastike koju je donirao Tošo, moj prijatelj iz Skopja. Preostalo je slobodno popodne za razgledavanje Cortine pri čemu smo prisustvovali demonstracijskoj vožnji cijele kolone od stotinjak auta oldtajmera. Četvrti dan posvetili smo usponu na manje poznato brdo Monte Rite na čijem je vrhu u staroj vojarni iz 1. svjetskog rata uređen jedan od muzeja posvećenih najvećoj alpinističkoj legendi Reinholdu Messneru. I na kraju, zadnji dan smo odšetali u podnožje i oko simbola Dolomita – Tre

SS Masiv Lagazuoi s prijevoja Falzarego, snimio Damir Bajs

SS Masiv Piz Boe s Monte Cherza, snimio Damir Bajs

Cime (čit. Tre Čime), gdje sam svojedobno jedva izvukao živu glavu iz najgroznijeg nevremena u životu. Izlet u Dolomite 2019. godine imao je bazu na drugom mjestu – na lijepom prijevoju Passo Campolongo na oko 1900 m, na istočnom dijelu masiva Piz Boe. Odlučili smo krenuti s izletom upravo na taj tritisućnjak dok smo

još svježi i odmorni. Piz Boe je neobični masiv koji izgleda kao niska piramida koja leži na posebnom pijedestalu opkoljenom dvjestometarskom stijenom. Tu se mora spomenuti da se kroz južnu stranu te stijene vije jedna od najtežih ferata Dolomita. Ferata Cesare Piazzetta (čit. Čezare Pjaceta) težine E po zlu je poznata čak i nekim za-

grebačkim profesionalnim vodičima. Trebalo se od hotela spustiti do slikovitog gradića Arrabe i popeti na prijevoj Passo Pordoi na 2200 m. Ondje smo se podijelili u dvije grupe. Jedna je krenula pješke prema vrhu, a druga je iskoristila gondolsku žičaru do vrha Sasso Pordoi, malo višeg od 2900 m. Odande se uživalo u krasnom panoram-

skom pogledu na sam vrh. Tu su i ljubitelji žigova došli na svoje, jer je bilo moguće otisnuti čak četiri žiga domova. Naposljetku smo se svi našli na vrhu Piz Boe na 3154 m s planinarskom kućom na samom vrhu. I ovdje smo se podijelili i vratili dvama putovima na Passo Pordoi uz malu skupinu naših planinara koja se

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

pješke vratila sve do hotela. Zaista je poseban doživljaj osvojiti takav jedan upečatljivi tritisućnjak, a napose nekim planinarima koji su u poznijim godinama dosegli najviši vrh u životu. Sljedeći dan procijenili smo da je sasvim u redu opušteno doživjeti ono najbolje – cjelodnevni pogled na kraljicu Dolomita – Marmoladu. Još jedan spust u Arrabu i ukrcavanje u veliku gondolsku žičaru na Porta Vescovo (biskupova vrata) na grebenu Mesule. I tada nam se u svoj svojoj veličini i ljepoti ukazao preko puta jezera Fedaia veličanstveni sjeverni ledenjak Marmolade. Nije bilo interesa za penjanje zahtjevne ferate Delle Trincee (čit. Dele Trinčee) iliti „po rovovima“, s jednim visećim mostom na početku po grebenu Mesule, pa smo svi s noge na nogu krenuli manje više po izohipsi pod samim grebenom na istočna vrata. Tamo nam je bio cilj planinarski dom na Passo Padon na 2369 m. Odande se šetalo po okolici i razmatrale su se sve opcije uspona na samu Marmoladu. Kako je to najviši vrh Dolomita na 3343 m s najlakšim usponom po ledenjaku, bez pripadajuće zimske opreme i bez naveza, ipak je zahtjevan i ne bezazlen uspon, stoga je potrebno planirati za to poseban izlet. Da priča nije naivna svjedoči slučaj jednog mog prijatelja koji je završio u 30 metarskoj špalti (ledenjačkoj pukotini), na svu sreću bez ozbiljnih posljedica. Može se obaviti i solo uspon, pa i preko zapadne ferate, kako sam ga ja svojedobno obavio, ali to ne ide bez dovoljno znanja i iskustva. Vratili smo se istim putem na Porta Vescovo da utvrdimo gradivo, pa u hotel na večeru. Ne trebam spominjati da su se fotići pušili od silne uporabe. Masiv Lagazuoi, 2835 m, snimio Damir Bajs Masiv Marmolade s puta prema Passo Padonu snimio Tomislav Zoričić

Sutradan nas je čekalo malo ozbiljnije planinarenje. Uputili smo se zapadno od hotela pješke (neki su iskoristili sjedežnicu) na istočni obronak Piz Boe prema planinarskom domu Rifugio Franz Kostner na 2500 m odakle smo uživali u fantastičnim pogledima. Ali, najbolje je tek slijedilo – na pola silaska prema hotelu prošli smo kroz dolomitske „Samarske stijene“ – cijelu šumu stijena i tornjeva rijetke slikovitosti. Ukratko, fantastično! Sljedeći dan je opet bio malo opušteniji, jer smo prijepodne iskoristili za razgledavanje vrlo slikovitog gradića Canazeia, a popodne je slijedio uspon, ovaj put istočno od hotela, na travnate padine vrha Monte Cherz (čit. Monte Kerc) (2094 m) s prekrasnim vidicima na zapad na Piz Boe i jug na greben Mesule i planinarskim domom na samom vrhu.

Putovanje je trebalo i zaključiti, pa smo zadnji dan preko Corvare došli na prijevoj Passo Falzarego, gdje se nije smjela propustiti vožnja gondolom na Rifugio Lagazuoi na 2752 m, odakle se do samog vrha (deset metara višeg) proteže jedinstvena staza građena za invalide u kolicima! Da je bilo vremena cijeli dan, iskoristili bismo barem jedan (ne znaš koji je zanimljiviji od kojeg) od tri planinarska pristupa na vrh. No, nakon uživanja u pogledu na kompletnu zapadnu panoramu masiva Tofana trebalo se ipak vratiti u Zagreb. Trebam li spominjati da je nekolicina sudionika odmah pitala hoće li biti izleta u Dolomite 2020.? Odgovor je samo jedan – naravno!

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Osmica Mangarta

”

“

Tekst i fotografije: Tomislav Zoričić - Tom

azmišljajući o temi ovog članka, koji bi trebao predstavljati najbolji osobni planinarski doseg u posljednjih deset godina, jasno da mi je izbor bio nemoguć. Stoga se trebalo usredotočiti na nešto što bi trebalo biti uzbudljivo većini planinara. S obzirom da su nam domaća brda

većinom relativno dobro poznata, izbor je pao na Sloveniju, koju mnogi od nas često posjećuju. Tu je pak za temu trebalo izabrati nešto relativno poznato, a opet bogato mnogim posebnostima i zanimljivo ljubiteljima adrenalina. Ni tu izbor nije bio lak, ali cilj mi je olakšala činjenica

SS Početak ferate „Via Italiana“ da prijateljica Jasminka još nikad nije bila na Mangartu, jednom od velikana Slovenije, kojem se prilazi najvišom cestom u Sloveniji. Naravno da su se mnogi već penjali na taj vrh mnogo puta, ali postoji jedna kombinacija putova koju sam kolokvijalno nazvao „osmica“ Mangarta, a koja se može proći u jednom danu. Do vrha, osim alpinističkim smjerovima, postoji cijeli izbor zanimljivih pristupa. Od nemarkirane staze iz doline Koritnice, markiranog puta po istočnom grebenu, preko Talijanskog i Slovenskog puta – dvije ferate, zatim ferate preko Koritniškog Malog Mangarta i mnogih drugih kombinacija. Odlučio sam se za neuobičajenu, već gore spomenutu kombinaciju. Dovezli smo se do najviše točke ceste i tu nam se ukazao pogled na velikana. Nakon neizbježnog fotkanja kratko smo se uspinjali uz zapadni greben Rateškog Malog Mangarta, do markacije koja prelazi na talijansku stranu, putom koji se spušta nekih pola sata do bivka Nogara. Bivak Nogara je zanimljivo mjesto udaljeno oko 2,5 h uspona od Mangartskih (Fužinskih ili Belopeških) jezera i nudi smještaj za 9 planinara. To je lijepa drvena zelena kućica s krasnim pogledom na jezera, inače zaštićeni krajolik Furlanije. Bivak je skoro neizbježno ishodišno mjesto ako se uspon u masiv Mangarta SS Panorama Mangarta

radi iz Italije. Od bivka kreće Via Italiana – zapravo ferata koja po talijanskom teritoriju vodi na vrh. Tu treba naglasiti da je donji dio puta zapravo C/D ferata, dakle zahtjevna i vrlo eksponirana ferata koja prolazi kroz nekoliko stotina metara visoku sjevernu Mangartsku stijenu. Može se reći

SS Detalj „Pod stropom“

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

kosom gredinom gore udesno, a svi koji su ga prošli nisu odoljeli da se ne slikaju na možda najatraktivnijem detalju te police. Ovdje naglašavam neophodnu uporabu kacige, jer bez obzira na svu pozornost gotovo je nemoguće izbjeći da ne odroniš cipelom neki kamenčić! A pogled ti svako toliko bježi desno dolje gdje vidiš kao na dlanu cestu, dom na Mangartu i čitavu travnatu visoravan. Uslijedilo je nekoliko zahtjevnijih strmih detalja, vršna kupola i konačno križ na vrhu. Ovdje smo se naravno ovjekovječili, odmorili, bacili nešto u „kljun“ i beskrajno uživali u pogledima. Nepotrebno je naglašavati da čovjek ima pregled najviših slovenskih i ostalih alpskih vrhova. Slijedio je silazak. Tu načelno nema problema s lijepom stazom koja silazi s vršne glave do raskrižja. Desno je

vrlo eksponirani istočni greben. Njime se proteže jako uska stazica na vrletnoj, beskrajno dugo travnatoj padini. Lijevo je čuvena sjeverna gredina Mangarta na kojoj je duboko u godinu dosta snijega. Na koncu smo sišli niz gornji, lakši dio Via Italiane koja se proteže sve do početka već spomenutog Slovenskog smjera. Pritom moram dodati da i tu ima i glatkih i strmih, ali osiguranih stjenovitih dijelova. Dolaskom do motorizacije na cesti zaokružili smo jednu krasnu turu koju od srca preporučujem poduzetnoj, ali dovoljno iskusnoj i spremnoj ekipi. Ne smijemo zaboraviti cestu. Odlučili smo se za okolnu talijansku varijantu preko Tarvisia na Predel na slovensku granicu, čime smo izbjegli 50 serpentina preko Vršiča. Cesta na Mangart se tada – 2018. godine – plaćala 5 €. I naravno da je slijedila zaslužena pizza.

SS Okomica s klanfama WW Ulaz u „Slovenski smjer“

i da je vrlo dobro osigurana mnogim sajlama, klinovima i klanfama koje olakšavaju penjanje, za koje je naravno, neophodna pripadajuća oprema (kacige, penjački pojasi, Y kompleti, a dobro dođu i paničari). Mi smo čak ponijeli i cepine, jer je nakon dosizanja grebena u planu bilo priječenje strmog snježišta do ulaska u Slovenski smjer. Od bivka se nepogrešivo vidi početak ferate – strme u lijevo nagnute rampe u kojoj se vide dvije špilje.

Početak nije težak, pa se nakon kratkog priječenja snježišta dolazi do početka rampe, a onda slijedi ulaz u špilju i izvlačenje kroz strop vani. Druga špilja se obilazi izvana eksponiranim, čak kratkim prevjesnim dijelom puta. Onda slijedi malo hodanja po travnatoj (ipak sajlom osiguranoj) stazici kojom dolazimo do ključnog detalja. Osiguranja se uspinju okomitom, čak malo prevjesnom pukotinom pod strop. Treba reći da tu postoji sajla i klanfa bez kojih bi prolaz bio nemoguć. S lijeve strane stropa opet slijedi dugački, skoro okomiti uspon dobro osiguranom stijenom. Uz nekoliko priječenja klanfama iznad provalije, u stranu je izlazak na greben, odnosno gornji brid sjeverne stijene Mangarta. Kako mi je to bio treći uspon po Via Italiani, mogu konstatirati da gore na grebenu uvijek postoji brojno gledateljstvo koje prati akrobacije sirotih planinara! Tu smo na neko vrijeme napustili Via Italianu i praktički ravno preko snježišta došli do ulaza u Slovenski smjer. To je put kojim su Slovenci u starojugoslavensko vrijeme strogo kontroliranih granica dohvaćali vrh Mangarta. Nakon nekoliko zatvaranja puta zbog odrona prijašnjih godina pa zatim i popravaka, put je pretvoren u pravu feratu B/C težine. Zanimljiv je to put koji se kreće

Na vrhu Mangarta 2677 m

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Planinarenje hrvatskim otocima Tekst: Mihaela Vuković | Fotografije: Mihaela Vuković i Tomislav Hanžek

rvatska je zbog brojnosti svojih otoka, otočića i hridi u vrhu zemalja s najrazvedenijom obalom. Prirodne ljepote, raznolike plaže, čisto i bistro more, specifična gastronomska ponuda, znamenitosti i zanimljiva povijest, samo su dio onoga što hrvatske otoke čini poželjnim turističkim destinacijama. Iako mnogima planinarenje i aktivan odmor nisu prva asocijacija na hrvatske otoke – upravo su zbog svojih prirodnih ljepota, uređenih pješačkih, planinarskih i biciklističkih staza, te prekrasnih vidika s vrhova, privlačni sve većem broju zaljubljenika u prirodu. Najviši vrh hrvatskih otoka je Vidova gora na Braču (778 m). Osim što se može pohvaliti najvišim vrhom, do kojeg je zanimljivo doći planinarskom stazom s morske strane – iz Bola, ali i vozeći se biciklom iz smjera unutrašnjosti otoka, Brač se može pohvaliti i Zmajevom špiljom te pustinjom Blaca do kojih vode lijepe planinarske staze. Nešto su

zahtjevnije za ljude koji ne planinare – ali ništa što bi bilo nemoguće prehodati. Tu je i Kolač (Koloč, kako ga zovu na Braču) – zaštićeni geomorfološki spomenik prirode do kojeg se dođe nezahtjevnom makadamskom stazom. Iako vrhovi hrvatskih otoka nisu visoki, to ne znači da je uspon do njih lagan i nezahtjevan. Staze do otočkih vrhova gotovo uvijek vode kamenjarom. Često je uz kamenjar u kombinaciji i otvoren teren. To se najviše ističe na Krku i Pagu i u pravilu se tim otocima ne bi trebalo planinariti ljeti dok je sunce jako, ali ni onda kada puše jak vjetar. Vrh do kojeg je najlakše planinariti (od onih otočkih vrhova na kojima sam bila) – je Sozanj, na Lastovu. Petnaestak minuta šetnje uzbrdo je dovoljno za pogled koji zauvijek ostaje u pamćenju. Lastovsko otočje je Park prirode, a otok Lastovo ima čak 200 km uređenih, što pješačkih, što biciklističkih staza.

SS Planinarska staza po bespuću kamenjara na Pagu Brojnim stazama, za sve one koji su željni aktivnog odmora i boravka u prirodi, ističe se otok Rab. Planinarima je posebno privlačan zbog uspona na vrh Kamenjak do kojeg se, osim po planinarskoj stazi iz naselja Mundanije, može doći i planinareći krševitim terenom duž hrpta otoka, naravno uz prelijepe vidike. Pješačka staza koju svakako vrijedi prehodati je Premužićeva staza koja obuhvaća park-šumu Dundo i Kalifront. I biciklisti na Rabu imaju svoju stazu kojom mogu obići velik dio otoka, a zanimljiva je i staza za škraping, duž otoka (od Mišnjaka do Lopara) koja uz hodanje zahtjeva i kombinacije skakanja s kamena na kamen, penjanja, trčanja i orijentacije. Rab je, uz Krk, Pag i Mljet odnedavno obuhvaćen i Via Dinaricom. Mljet je poznat i kao „zeleni otok“, zbog borove šume koja ga prekriva. NajSS Veli vrh, Krk WW Kolač (Koloč), Brač

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Bilo mi je lijepo planinariti i po Cresu, Ugljanu, Pašmanu, Hvaru... Posjetila sam 19 otoka (za sada) i svaki sam se potrudila upoznati na više načina, vidjeti više od onoga što se na prvu nudi. Uživala sam na svakoj planinarskoj stazi, u hodanju uz mirise mediteranskog bilja i u pogledu sa svakog otočkog vrha (čak i s Koma na Korčuli, gdje je vidljivost zbog sumaglice bila nešto slabija). Postoji li ljepši pogled na neki otok od onog kada stojite na nekom njegovom vrhu?! Po meni ne postoji. A najljepši osjećaj od svega je nakon planinarenja ljeti spustiti se u neku od lijepih uvala, kojih na našim otocima ima mnogo, i ostatak dana provesti plivajući. WW Rab, pogled s planinarske staze na Goli otok TT Pogled sa Sv.Mikule na Lošinj

SS Pogled s vrha Sis na Cresu

SS Pogled s vrha Velji grad, Mljet

SS Hvar, vrh Sv. Nikola

SS Brač, pogled s Vidove gore na Zlatni rat

više pješačkih staza se nalazi na njegovom zapadnom dijelu koji je zaštićen kao nacionalni park. Mljetskom planinarskom obilaznicom (koju u potpunosti prati dionica Via Dinarice) taj dio Mljeta je povezan sa središnjim dijelom otoka, gdje se nalazi njegov najviši vrh – Velji grad.

I Vis se može pohvaliti zanimljivim planinarskim stazama. Iako me planinarske staze obično dovedu do nekog vrha, na Visu me jedna dovela i do špilje – i to prave, s nekoliko dvorana, sa stalagmitima, stalaktitima i šišmišima. Taj otok skriva stvarno divne prirodne ljepote.

Otok koji me, u usporedbi s drugim otocima, iznenadio konkretnijom planinarskom stazom je Lošinj. Navikla sam da otočki usponi, ako su strmi, nisu dugi, pa sam planinareći Osoršćicom do Sv. Mikule povremeno zaboravljala da se nalazim na otoku.

Planinariti hrvatskim otocima ne možemo „usput“, nisu nam lako dostupni niti su njihove staze i vrhovi tipične staze i vrhovi na koje pomislimo kada pomislimo na planinarenje, ali upravo u tome je njihova ljepota. Iako po mnogočemu slični, svaki je otok priča za sebe, poseban i vrijedan za upoznati.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA Slap Krčić

Na najvišem vrhu Hrvatske ISKUSTVO SLIJEPOG PLANINARA - DINARA, 1831 m Tekst: Željko Brdal | Fotografije: Marin Botteri

Ovaj tekst posvećujem ekipi koja se 20. rujna 2014. godine popela na najvišu točku Republike Hrvatske. Uz mene su bili: Marija Bilić i Josip Marin (HPD Mosor, Split) te Marin Botteri i Mario Damjanović (HPD Željezničar, Zagreb). Moram priznati da ni jedan izlet nisam iščekivao kao ovaj na najviši vrh Hrvatske. Taj cilj visok 1831 metar diže adrenalin, potiče domoljublje, jača motivaciju. Kao i za prethodne izlete pripremam isti ruksak, iste štapove, iste gojzerice, ali misao da se ovaj put ide na krov Hrvatske stvorila je oko cijelog izleta posebno ozračje. Ovom uspješnom usponu na Dinaru prethodila su dva dogovorena i isplanirana, ali odgođena srpanjska izleta pa se narodna uzrečica „treća sreća“ pokazala istinitom. Za polazak smo odabrali petak 19., a za uspon na Dinaru subotu 20. rujna 2014. godine. Uz uobičajene izlete, za

taj zahtjevniji uspon sam se pripremao i hodajući po stepenicama zgrade. Već početkom rujna počelo je križanje dana na kalendaru i odbrojavanje do petka 19.! Svakodnevno smo pratili vremensku prognozu koja se mijenjala od idealne, prihvatljive, pa do kišne. Baš kad ne treba, kao grom iz vedra neba, dolazi poziv na sjednicu Učiteljskog vijeća točno u 12:30 sati, kada smo isplanirali polazak za Knin. Što sada?! Krenuti kasnije pa se kombijem dovesti do doma, odgoditi izlet po treći put, izostati sa sjednice? Na kraju se dogodila sreća u nesreći – nastava je skraćena, a sjednica odgođena, pa prema Kninu Marin, Mario i ja krećemo točno u podne. Putem nas je pratilo sunce i dobra atmosfera. Po dolasku u Knin svratili smo do mesnice i „ubrali“ mesne zalihe hrane. Potom smo se odvezli do slapa Krčića gdje se nalazimo s ostatkom ekipe – vodičem Josipom i Marijom.

Visina slapa Krčić je 22 metra. Nazivaju ga još i „Veliki buk“ i „Topoljski buk“. Nalazi se neposredno uz grad Knin (na sjeveru Kninskog polja), a napaja se vodama s Dinare. Uz njega prolazi makadamska cesta koja povezuje Knin s Kijevom, izgrađena prije dva stoljeća. Nekada je na brdu iznad slapa postojala utvrda koja je služila za zaštitu mosta. Legenda kaže da će ljudi ponovo izgraditi most onda kada prestanu međusobno ratovati i kada Krčić neće više presušivati. Dvama vozilima uputili smo se do sela Kovačića, na rubu Knina pa kroz zaselak Guge prema Dinari. Iza zadnje kuće u Gugama prestaje asfalt. Prešli smo preko malog mosta i vrlo brzo uvidjeli da je takva cesta prezahtjevna za naš Clio. Zagrebački trojac s opremom prebacuje se u kombi. Vozač kombija je Josip, jedina dama u ekipi je Marija, a ja imam invalidsku iskaznicu pa je Marina i Marija zapalo da se voze 18 km u prtljažnom prostoru kombija. Zbog mjestimice strmog makadama, s mnoštvom rupa i neravnina, vožnja u povišenoj kabini kombija je nalikovala jahanju na devi. Kako li je tek bilo ekipi u prtljažniku?! Prema opisu samih putnika, vožnja je sličila putanjama kugla po biljarskom stolu i njihovom kretanju nakon što upadnu u rupu. I tako – netko na devi, a netko na biljarskom stolu – stigli smo na polaznu točku – Markov grob na Suvom polju, gdje je veliko proširenje pogodno za parking. Svima nam se odmah nametnulo jedno logično pitanje: tko je Marko i gdje mu je grob? Evo i odgovora: krajem prošlog stoljeća na tom se mjestu smrznuo mještanin Marko i od tada se taj lokalitet naziva Markov grob. Prema planinarskoj kući Brezovac nastavlja se po cesti pogodnoj jedino za terence ili lokalni kombi „Dinara express“. Razmatrali smo mogućnost prijevoza kombijem do Brezovca (kako bi sačuvali snagu za uspon na Dinaru), ali smo ipak odlučili nastaviti vlastitim nogama. Suvo polje je velika, prostrana, travnata visoravan na 810 m koju vojska koristi za vježbe gađanja i kao poligon za uništavanje eksplozivnih sredstava („Crvena zemlja“). Od tamo se dobro vide impresivna jugozapadna stijena Dinare i slikovit vrh Badanj – naš prvi planinarski cilj. Od Suvog polja do vrha Badnja nema markacija. Snalaženje je jednostavno jer se tijekom cijelog uspona vidi vrh. Istini za volju, ja ga nisam vidio, ali vjerovat ćemo mojoj videćoj pratnji. Jednostavniji i lakši uspon vodi pristupnom cestom prema Brezovcu, a zatim markiranim odvojkom za Badanj. Za SS Planinarenje uz Marievu pomoć

WW Na Suvom polju, uoči polaska prema Badnju

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Na Badnju one željne skakanja i adrenalina dovoljno je da krenu našim tragom! Nakon obuvanja, oblačenja i „ruksakiranja“ krećemo preko Suvog polja, prateći GPS trag za Badanj. Na tom dijelu puta prošli smo pokraj tri tenka usred polja, a kasnije i pokraj meta za gađanje. Mario, član ekipe s najvećim ruksakom (vjerujem da pogađate tko je nosio meso za roštilj) se tamo pretvorio u berača vrijeska. Uslijedio je uspon stazom pa makadamom, s kojeg, prema GPS-u trebamo skrenuti desno prema vrhu, ali taj trag ne vodi nikuda pa se uspinjemo bez staze i puta. Neprestano hodamo prečacima. Zahvaljujući iskustvu i strpljenju videćeg pratitelja Marina, sa sigurnošću se krećem terenom na kojem bi i sam Rambo prizivao Željka Bebeka da mu zapjeva „Što je meni ovo trebalo?“. Na takvom je terenu za slijepog planinara važno kretati se sporije nego na stazi i od videće pratnje dobivati što više informacija. Na dva mjesta prolazimo na pristojnoj udaljenosti od ostataka tromblona. Ispred nas je Marija, a ispred nje Mario i Josip – traže što prihvatljiviji put prema vrhu. Nema ni traga nekakve staze, može se ići samo naprijed i gore. GPS trag kojeg je Josip pratio vjerojatno je ostavio planinar kojemu je tata bio avanturist, a majka kaskaderka. Unatoč svemu napredujemo dobro, uspinjemo se polako, ali sigurno. Svakim korakom smo bliže cilju – mantram sebi u glavi dok koračam. Završni uspon vodi vrlo oštro, gotovo izravno, na vrh Badnja. Vrh je označen hrpom kamenja. Na jednom većem kamenu iz te hrpe, natpis je imena i nadmorske visine vrha. Evo što o njemu kaže internetska strani-

ca HPS-a: „Badanj (1281 m) je izdaleka vidljiv i prepoznatljiv vrh između Suvog polja i Brezovca. Sa svih je strana strm, a kako je gol, pruža širok vidik prema Kninu i okolici. S vrha se dobro vidi prostrani dolac Brezovac.“ Nakon kratkog odmora i okrijepe na Badnju, spuštamo se prema Brezovcu. Strm spust markiranom kamenom stazom doveo nas je do laganog puta usred livada. Hvata nas mrak te dalje nastavljamo s čeonim svjetiljkama. Vjerovali ili ne ozbiljno razmišljam da sebi nabavim jednu takvu kako bih u mračnim hodnjama pojačao rasvjetu staze te se i sam markirao u mraku. Čuo se pseći lavež pa smo se, uz dozu zbilje, šalili na temu Thompsonovih vukova, o tome piju li na Dinari vuci s izvora vodu ili se negdje kriju u blizini. Prošlo je 20 h, hodamo s lampama na glavama, okruženi mrakom na 1000 metara nadmorske visine i stižemo do prvih vikendica. Vodič Josip je već bio tu, ali mrak čini svoje pa tražimo planinarsku kuću Brezovac, do koje ubrzo i stižemo. Tu smo naišli na planinarski trio koji je potegnuo čak iz Poljske. I oni će sutra na Dinaru. Komunikacija je ostvarena englesko-poljsko-hrvatskom jezičnom kombinacijom uz povremeno ubacivanje pantomime. Brezovac je nekadašnje maleno planinsko naselje u kojem je danas još u upotrebi desetak vikendaških kuća. Planinarska kuća Brezovac (1050 m) u prizemlju ima tri prostorije – kuhinju s blagovaonicom, dvije sobe i sanitarni čvor, a na katu su dvije spavaonice. Uz kuću je cisterna s vodom, a ispred kuće je roštilj.

Smjestili smo se u čistu i urednu sobu s četiri kreveta na kat. Marin se uhvatio roštilja, a mi ostali smo posjedali po drvenim klupama okolo te sretni gledali u vedro nebo puno zvijezda. I puf! Jedna je pala – to je dobar predznak za sutrašnji uspon. Uz priličan trud i znanje, te Marijevu asistenciju, Marin je uspio razgorjeti vatru te napraviti odličnu večeru, koju je pokvarila informacija da je pronađeno brdo boca piva, ali praznih. Vedra noć, planinski zrak, svjetiljke na glavama, vatra s roštilja, sve što je na stolu je ponuđeno, ekipa je odlično raspoložena. Svima nam se urezala u sjećanje Josipova priča o čudotvornom djelovanju drniškog crnog vina Plavine na radnu potenciju Crnogoraca. Budućnost će pokazati je li to bajka ili nije! Tijekom noći s jednog kreveta čulo se hrkanje, izvor neidentificiran. Nisam odmah zaspao. U mislima sam vrtio internetske opise uspona na Dinaru, pitao se kako će to proći, hoću li se moći spustiti bez problema. Bio sam uvjeren da ćemo se popeti na tih 1831 metar, samo mi je važno da se ne ozlijedim. Ostali sudionici su znali da je uspon na Dinaru moja „mrkva“! S tim sam mislima, umotan u vreću i pokriven s nekoliko deka, kao zeko koji sanja svoju mrkvu, zaspao... Nokijin mobilni pijetao se oglasio u 5:40 h. Obavili smo jutarnje rituale, uredili sobu i spremili se za polazak. Dinara čeka na nas. Izlazimo iz kuće u mrak, trojac iz Poljske još spava – oni će krenuti kasnije, a mi po markaciji na šumski put. Jutarnja šetnja, vremenski uvjeti idealni. Zora se lagano javlja, ptičice pjevaju. Možda su to slavuji što veselo pjevaju u zoru. Prvih pola sata hodamo širim putom uz rub zaravni zvane Duler, a zatim s nje dolazimo na prostranu livadu Samar. Širok put dugo se uspinje Samarom i kao stvoren je za ugodnu laganu šetnju prirodom pa mi je taj dio uspona nalikovao na šetnju parkom. Stižemo do ravnijeg dijela gdje markacija skreće desno uzbrdo i tada počinje pravo planinarenje. Počinje i lagana kišica pa oblačimo kabanice i navlačimo navlake na ruksake. Planinska staza postaje sve strmija i sve je više kamenja. Kišica postaje kiša, no količina padalina još je uvijek podnošljiva. Neprekidno se uspinjemo po sve većem kamenjaru, ali na to sam bio spreman. Krećemo se po sve strmijim livadama i stižemo do prvog šumarka, kiša pojačava, oprema doslovno drži vodu, a mi nastavljamo s usponom. Kiša i kamenit teren očito neće biti jedina prepreka. Naime, ponovo je počeo pjevati Thompson uživo: „Vjetre s Dinare zaustavi se… Vjetre s Dinare čuješ li me...“. Nit’ nas čuje, nit’ se zaustavlja, puše tako da se i vukovi kriju, a slavuji šute! Kiša nas pere kao da smo ispod slapa. Mokri smo unatoč kabanicama, ali svjesni da smo na dohvat vrha te da samo trebamo držati korak i tempo. Zbog kiše pojačane vjetrom Marin treba brisače za naočale. Uspon nastavljam s Marijom. Strma kamena staza, kamen sklizak, prolazimo ispod niskog drveća. Staza se neprekidno uspinje, gore i samo gore, sve strmije i strmije kamenim tepihom prepunim izbočenja i udubljenja. Svaki je korak zrno iskuše-

nja s pitanjem koliko još ima do vrha? Mantram da me svaki korak diže Dinari bliže. Bio sam spreman i u glavi i u nogama. Znao sam da će biti naporno i zahtjevno pa mogu reći da mi nije bilo teško jer je cilj vrijedan 1831 metar. Samo treba biti uporan. Prolazimo omanji kameni usjek, ima tu i hvatanja rukom radi sigurnijeg oslonca. Na nekim mjestima Super Mario mi pomaže ručnim osiguranjem uz istovremeno podizanje na sve učestalije visoke kamene „stepenice“. Teren je zahtjevan i za videće planinare. Što sam tražio to sam i dobio: strmu, kamenu, zahtjevnu stazu koja će me dovesti na krov Republike Hrvatske! Kišu i vjetar sam dobio gratis. Halo, Jole, koliko još ima do vrha? Nije daleko. Iz daljine se čuje zvuk grmljavine, samo neka tamo i ostane – što dalje to bolje. Započinje najteži dio uspona, rasutim, nestabilnim kamenjem. Sklisko je i mokro, ali vrh je jako blizu. Mario i ja se na tom dinarskom kršu i u takvim vremenskim uvjetima krećemo poput kornjače – polako i sigurno. Ukazao nam se vrh s križem. Josip je krenuo prema vrhu, Marija također. No vrag nikad ne spava, noga joj je zapela u kamenom procijepu te joj je bila potrebna pomoć da je izvuče. Oba moja videća pratitelja i ja na pedeset smo muka. Zapravo ću ih citirati: „Šefe dalje ćete jako, jako teško. Staza tj. teren je i za nas gotovo nepristupačan, kamoli za Vas.“ Kako dalje? Nastaviti ili ne? Odustati sada, nadomak vrha?! Prolom oblaka je na vrhuncu. Glava mi je puna različitih varijanti i pitanja. Kažem Mariju da bih krenuo dalje – s obzirom na teren – bez štapa, već s osloncem o ruku vodilju, a ako treba preostali dio pužem. Moja upornost i motivacija te Marijeva snaga i spretnost, obostrano povjerenje i razumijevanje provjereno na prošlim izletima, učinili su da smo nas dvojica nošeni čarolijom trenutka najzahtjevniji dio uspona doslovno preletjeli. Ostatku ekipe je bilo nevjerojatno s kojom smo

SS Cilj nam je negdje u magli

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Uslijedio je pokret prema Suvom polju. Ne mogu, a da ne pohvalim vrećice koje Kraš koristi za svoje napolitanke. Osim što su mi sačuvale odjeću od kiše, pokazale su se odličnim rješenjem za sprječavanje utjecaja vodenih gojzerica na suhe čarape. Veličina vrećice odgovara broju cipela 42-43. Pri silasku nas mimoilazi Lada Niva s dva putnika. Zahvaljujući pogonu na sva četiri i jakom motoru doslovce se šetala ovakvom cestom. S noge na nogu, nakon otprilike 13-14 sati hodanja u dva dana stigli smo do kombija. Ne mogu opisati olakšanje kada sam se izuo i gojzerice zamijenio običnim cipelama. Uslijed dugotrajnog hodanja u jednim je gojzericama došlo do pretvorbe običnih nožnih prstiju u školjkaše prstace! Prepuni ponosa dovezli smo se do Clija, pretovarili, pa krenuli u Knin na okrjepu od hmelja. Od ekipe iz Splita smo se rastali uz obećanje da je ovo prvi, ali svakako ne i posljednji zajednički izlet. Dodatak za bolje razumijevanje Evo nekoliko rečenica o tome kako se kreće slijepi planinar.

Na planinarenju koristim tehniku „štap vodilja“. Videća pratnja drži u ruci vrh planinarskog štapa, u ovom slučaju to je štap vodilja. Dršku planinarskog štapa vodilje drži slijepi planinar. Oboje drže štap u istoj ruci, a zaštitna gumena kapica na vrhu služi kao zaštita od ozljeđivanja pratnje tijekom spuštanja. Pomoću štapa znam uspinje li se staza ili se spušta, skreće li lijevo ili desno. Naravno, poželjno je da videća pratnja dodatno riječima opiše i pojasni stazu i važno je da slijepog planinara upozorava na prepreke na stazi poput većih izbočenih stijena, vododerina i kanala, prepriječenog debla i slično, te da obrati pozornost na prepreke u visini tijela, pogotovo glave i o njima također obavijesti slijepog planinara. Drugi štap mi je oslonac kojim „gledam“ stazu tijekom hodanja i pruža mi sigurnost prije nego zakoračim u „nepoznato“. Na strmim, zahtjevnim dijelovima staze štap oslonac držim u desnoj ruci, a na laganim dijelovima obično mijenjam ruke kako bih odmorio „glavnu“ ruku. Na temelju dosadašnjih izleta mogu reći da mi je gotovo svaki uspon bio prihvatljiv, a svako spuštanje je bilo zahtjevniji dio izleta. Tako je bilo i ovaj put.

TT Uvijek dobro raspoložena ekipa SS Na najvišem vrhu Hrvatske (Željko Brdal, na slici lijevo) sigurnošću i brzinom došli do vrha. Kada me Mario naveo do betonskog, geodetskog stupa kojim je označen vrh Hrvatske obuzela me eksplozija emocija i erupcija veselja. Sretni smo i ponosni, međusobno si čestitamo i grlimo se. Tu smo zahvaljujući uloženom trudu i upornosti te psihičkoj snazi i fizičkoj kondiciji svih petero, nitko nije odustao. Svi za jednoga, jedan za sve! Na vrhu smo Hrvatske, usprkos svemu uspjeli smo. Zanimljivost! Nasuprot vrha označenog geodetskim stupom nalazi se neznatno niži, drugi vrh, na kojem je željezni križ visok 5 m i do kojeg ima manje od 3 minute hoda po hrptu. Do njega ćemo drugi put. Brzopotezno fotografiranje i utiskivanje žigova u Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Od vidika ni „v“ pa opisujem ono što tamo vidim u mislima: silan Dunav, herojski Vukovar, Slavoniju, barokni Varaždin, Zagorje, crkvu Sv. Marka u Zagrebu, četiri rijeke karlovačke, Liku, Gorski Kotar, Plitvička jezera, Arenu u Puli, plažu Zrće na Pagu, kraljevski grad Knin, Dioklecijanovu palaču, Dubrovnik. E, to je „pogled“ kakav vam može pružiti samo najviši vrh Republike Hrvatske – Dinara, 1831 metar! Praćeni prolomom oblaka počinjemo se spuštati. Mario i ja procijenili smo da je najsigurnije i najbrže na ruku, plus jedan produženi štap za moj dodatni oslonac. Sada mogu napisati da mi je to bilo najzahtjevnije, najskliskije, najstrmije, najuzbudljivije, najkišovitije i najkamenitije planinarsko spu-

štanje u životu! Super Mario i ja smo se spustili niz Dinaru slično kao Janica niz sljemensku stazu kada joj je 2006. ispao štap iz ruke. Bili smo sigurni u sebe, odlučni te usklađeni u izuzetno zahtjevnim vremenskim uvjetima i na zahtjevnom terenu. Ni jednog trenutka nismo bili u ikakvoj opasnosti, što je s obzirom na to da ja nisam vidio stazu, a Super Mario je morao voditi brigu o dvije putanje, svojoj i mojoj, prava pravcata planinarska čarolija i čudo. Bilo je tu proklizavanja i pirueta, ali ništa nas nije moglo zaustaviti u tom silasku. Kada smo se spustili na livade u podnožju kiša je, naravno, prestala, a vjetar je postao lahor. Prvi pravi odmor bio je kod kamenog kipa gdje se Mario opet posvetio berbi, ovog puta stolisnika ili hajdučice. Uz svu tu kišu popio sam gotovo obje litre vode. Još uvijek pod dojmom uspona i spusta, krećemo se prema planinarskoj kući mokri kao miševi. Ali najponosniji miševi na čitavom svijetu! Svih petero smo od ponosa i sreće lagano lebdjeli nad stazom. Za uspon od Brezovca do vrha su nam trebala četiri sata, a za silazak dva i pol. Stigavši u planinarsku kuću dolazimo u hodnik pun mokre opreme i odjeće. Planinarski trio iz Poljske je krenuo na uspon, ali ih je kiša vratila. I oni i mi smo bili mokri do kože, ali mi smo dohvatili „mrkvu“! U kuhinji je pao jedan od najneobičnijih menija za ručak: carsko meso i sir / riba s povrćem u konzervi / miks orašastih plodova / sendvič veličine lakta / kulen i čajna! Poljaci do nas su jeli juhu.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Kako je nastala nova planinarska obilaznica

Nakon što smo odabrali buduće kontrolne točke počelo se s pisanjem dnevnika. Do svih kontrolnih točaka valjalo je u dnevniku opisati pristupne staze i prikazati ih na segmentima planinarskih karata. Nisu svi budući obilaznici iz Zagreba, Samobora i bliže okolice, pa je i njih trebalo uputiti kako pronaći prilaze kontrolnim točkama. Najboljom se pokazala planinarska karta Samoborskog gorja u izdanju Hrvatske gorske službe spašavanja. Srećom, i oni su imali razumijevanja i dali nam potrebnu suglasnost te je grafički urednik Alan Čaplar mogao početi s unosom novih planinarskih staza i kontrolnih točaka u karte.

Usporedno s tim aktivnostima, objavili smo na mrežnim stranicama da tražimo ideje za grafička rješenja budućih metalnih žigova na kontrolnim točkama, loga buduće obilaznice koji će ujedno biti i žig za ovjeru dnevnika i ono najvažnije, izgled značaka koje će obilaznici dobiti kao zasluženu nagradu za prijeđenu obilaznicu. Daleko najbolje rješenje, koje je i odabrano, bilo je ono Mihaele Vuković koja je poznajući Samoborsko gorje vrlo dobro uočila da se često susretala s božikovinom, zaštićenom biljkom hrvatske flore. Slikoviti list te biljke bio joj je inspiracija, što se pokazalo kao vrlo atraktivno, a ujedno i unikatno rješenje.

Tekst i fotografije: Damir Bajs

PD Željezničar 2020. godine obilježava 70 godina uspješnog i kontinuiranog rada. Tako značajna obljetnica obilježava se na puno načina. Kao planinar koji obilazi planinarske obilaznice već više od 35 godina, upravnom odboru sam predložio otvaranje nove obilaznice. U razgovoru s poznatim samoborskim planinarom, Zdenkom Kristijanom, a imajući u vidu da je naše planinarsko društvo emotivno vezano uz Samoborsko gorje jer tamo već 70 godina održavamo planinarski dom „Željezničar“ podno vrha Oštrc, znao sam da će to biti područje buduće obilaznice. Sljedeće pitanje bilo je odrediti ključno obilježje koje će povezivati buduće kontrolne točke, po čemu će obilaznica biti prepoznatljiva. Nisam htio da to bude još jedna od brojnih „bezličnih“ obilaznica, poput 70 vrhova ili 4 godišnja doba i slično. Odabir je pao na temeljno obilježje zbog kojeg zapravo i planinarimo. Dobar pogled ili što bi Slovenci rekli, razgled. To je značilo da sve kontrolne točke moraju biti dobri vidikovci. To je lakše reći, nego odabrati barem desetak vrhova u Samoborskom gorju koji su relativno nepoznati. Nisam htio da se preklapamo sa Samoborskom obilaznicom niti s bilo kojom drugom. Uz malu pomoć planinarskih prijatelja i provjerom na terenu odabir je pao na sljedeće vrhove ili vidikovce: Travni vrh, Tepec, Mali Lovnik-jz predvrh, Mali Črnec, Lapte, Podjelak, Ptičji vrh, Dražičin kamen (Mali Oštrc), Rancerje i Zub. To je odredilo i ime buduće planinarske obilaznice, „Samoborski vidikovci“. Sljedeća faza bila je dobiti suglasnost Komisije za planinarske putove HPS-a za otvaranje i markiranje novih planinarskih staza na do sada neobilježene vrhove Podjelak, Lapte, Dražičin kamen, Mali Lovnik- jz predvrh, Ptičji vrh i Mali Črnec. Uz razumijevanje članova Komisije za planinarske putove, to pitanje smo riješili u desetak dana. Ptičji vrh

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Primjer žiga

SS Pogled s vrha Lapte na Oštrc

SS Samoborski vidikovci - žig ovjere

SS Pogled s vrha Podjelak na Rancerje

Metalne planinarske žigove trebalo je zatim izraditi. Majstor Mrakužić, koji je u svojoj dugogodišnjoj praksi izradio stotine takvih, bio je logično rješenje. Uvijek je dobronamjeran i susretljiv, pa smo se ubrzo dogovorili o dimenzijama žigova, materijalu i načinu kako učvrstiti buduće žigove na metalne stupove. Zvonko Lovreković se potom dao u potragu za cijevima promjera oko 60 mm i načinom kako te cijevi savinuti na jednom kraju za 140°. Na tom ćemo kraju montirati metalne žigove, a drugi kraj cijevi betonirati u zemlju na svim kontrolnim točkama. Kad smo i to napravili trebalo je sve prilazne putove markirati te postaviti putokazne ploče. A tko to može bolje

izvesti, nego markacisti željezničari na čelu s Robertom Smolecom i Zvonkom Lovrekovićem. Završni dio postupka bio je vezan uz izradu značaka koje će biti nagrada obilazniku nakon što prikupi svih 10 žigova otisnutih u svom dnevniku. I tu se majstor Mrakužić pokazao nenadmašnim pa smo dobili vrlo kvalitetne značke koje su uz to i numerirane, tj. svaka je unikatna. U međuvremenu je dnevnik grafički uređen i kao takav spreman za tisak. Najveći dio posla je s time gotov. Na koncu je za obilaznicu trebalo zainteresirati široku planinarsku javnost, a najbolja prilika za to je svečana Skupština HPD Željezničar povodom obilježavanja 70 godina uspješnog djelovanja.

WW Pogled s Dražićinog kamena na planinarski dom Željezničar

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Želim više Tekst i fotografije: Anette Wanizcek

SS Veličanstvo Biokova

ada nešto poželim, uvijek pronađem način kako to ostvariti. Uvijek sve počinje jednostavno. Slika, riječ ili komadić planinarske karte obično su dovoljni za ideju koja u glavi oživi i polako preraste u plan. A planovi i jesu tu kako bi se ostvarivali, zar ne? Ne postoji puno planina u Europi kojima je usred sezone moguće planinariti cijeli dan, a pritom ne sresti nijednu dušu. Ipak, pokazalo se krajem srpnja u srcu dalmatinske obale – na Biokovu – da to i nije tako nemoguće. Znate li onaj trenutak kada zvoni budilica, a vani je još potpuni mrak? I onda se još javi ona užasna misao da treba ustati i krenuti na posao... Ma neee! Koji posao, koje obveze?! Godišnji je! Ideš u planine! Hajde, nova avantura već kuca na vrata... Potraga za idealnom biokovskom turom započela je još puno prije dolaska ljetnih praznika. Plivajući u moru slika, informacija i planinarskih savjeta s interneta, odlučila sam se za kružnu turu: Bast – Osičine – Sveti Ilija – Mijaci – Šćirovac – Mijaci – Mandlova ploča – Bast. Navodno je riječ o jednoj od najatraktivnijih, ali i najtežih planinarskih tura u Hrvatskoj. Baš idealno za mene! Prvo što sam pročitala na planinarskoj karti (Damire, još jednom puno hvala :-)) bilo je: „Svi usponi su iznimno zahtjevni, osobito tijekom srpnja i kolovoza zbog velikih vrućina”. Osim toga, savjetovalo se i kako bi trebalo „izbjegavati svaki samostalni odlazak u planinu”. Heh... Lako je reći, no malo teže je to poslušati, i to posebice jer živiš tisuću kilometara dalje od Hrvatske i dolaziš tu samo u ljetnim mjesecima. Da je bilo moguće, došla bih ovdje u proljeće ili jesen i tada bih mogla doživjeti ovu planinu u optimalnim uvjetima. Ali... Odlučila sam se ipak povesti onom „gdje ima volje, ima i načina” i jednostavno krenuti. Davala sam samoj sebi savjete i trikove za borbu s vrućinom. Ako krenem dovoljno rano na stazu, neće me uhvatiti vrućina. Ona će ostati s tisućama turista na moru. A društvo? Nekad su najbolje društvo motivacija, ruksak i – fotić. Sveti Ilija jedan je od najljepših vidikovaca U selo Bast stižem 29. srpnja ujutro. Sunce pokušava otvoriti oči. Bez velikog zadržavanja, krećem na stazu kako bih što prije ušla u taj divni, meni još uvijek nepoznati biokovski krajolik. Prolazim kroz selo pored crkve sv. Roka gdje počinje oštar uspon u smjeru izvora Korito. I to sve stazom koja prolazi kroz borovu šumu. Hodanje uzbrdo se nastavlja... Poprilično neugodan sipar sigurno nije od pomoći, ali prvi pogledi prema moru potiču me i motiviraju da nastavim. Staza zatim skreće ulijevo i vodi strmo kroz stijenu dok ja promatram Brač (tamo ću sutra) i Omišku Dinaru u daljini. SS Mrtva šuma WW Omiljen - sipar

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

WW Tako blizu, a tako daleko

Kada je riječ o planinarenju, nije jednostavno odlučiti koji je najbolji dio toga. Pripreme, istraživanje, inspiracija? Sam put? A možda i onaj trenutak kada se uspneš do vrha i time ostvariš cilj? Je li to pogled koji svaki put oduzima dah? Nema najboljeg dijela jer je sve to dio cjeline. Cjeline koja se nalazi na tisućama planinskih vrhova i cjeline koja me svaki put iznova vuče da se penjem i popnem.

SS Još malo do vrha

Idem dalje. Ispred mene je skoro potpuno uništena šuma koja je stradala u požaru. Vidi se kako se pokušava oporaviti, ali male tanke biljke i neke uplašene divokoze, koje se vide između crnih stabala, zasad su ovdje jedini znakovi života. Tužan je to prizor. Napokon dolazim do lovačke kuće Osičine. Čeka me još otprilike 300 metara uspona. Slijedi kratka pauza za vodu, doručak te bacanje oka na kartu nakon čega krećem dalje prema prijevoju. Znam da je ono najbolje još uvijek ispred mene. Na križanju s grebenskom biokovskom planinarskom stazom idem lijevo prema Svetom Iliji. Desno se vidi kralj ove planine – Sveti Jure. Sada sve ide puno brže. Prekrasni pogledi gdje god da se okrenem i blizina kapelice na vrhu daju mi krila. Sada više ne znam treba li mi do gore pola sata ili 5 minuta, ali nije ni bitno. Znam samo da ostvarujem svoj današnji cilj! Vrh Sveti Ilija sigurno je jedan od najljepših vidikovaca koje sam posjetila u životu. Ovdje

SS Oblačić čuvar

treba zastati malo duže da bi se shvatila sva ljepota koju vidikovac pruža. Punim baterije bezbrižnim pogledom, slikam plavo more s jadranskim otocima, cijelo veličanstvo Biokova i daleke bosanske planine. Oprez i koncentracija važni su vodiči Sada započinje najzahtjevniji dio moga izleta stazom koja vodi po uskom biokovskom grebenskom putu. Dosad nisam srela nikoga i u daljini nema nijedne žive duše. Provalija sa svake strane puta malo me obeshrabruje, ali znam da moj dobri duh prati svaki moj korak. Ta misao dopušta mi uživati u ovom divnom danu i sigurna sam da nikada neću zaboraviti trenutke provedene na Biokovu. Na vrh glomaznog Šćirovca dolazim sretna iako već pomalo umorna. Još nisam svjesna što me čeka tijekom silaska. Iskreno, malo sam zanemarila proučavanje povratne staze, a sad znam da je to bila greška. Međutim, zadovoljna sam što sam bez problema uspjela odraditi grebenski dio

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

WW Biljke - jedino društvo na stazi

na početku spuštanja. Više od 1300 metara visinske razlike nije malo. S Miletnjaka (Šćirovca) se vraćam do lokve Mijaci. Tamo na križanju krenem desno nakon čega shvatim da ne postoji nikakva planinarska staza. Markacije su tu, ali je i staza očito otišla na godišnji. Prateći pravi smjer, oprezno krećem prema dolje. Teren je strm i težak, a ispod mene more, plaža i obala kao da su mi na dohvat ruke. Ova muka traje sve dok nisam pronašla „nešto-nalik-stazi“. Zapravo, to je zapušteni kozji put koji prvo vodi u klanac nakon čega me po drugi put danas dovodi u sipar. Strmina ubija. Imam osjećaj da idem do pakla i natrag. Brojim svaki korak. Sto, dvjesto, tristo... Koliko još?! Čini mi se da ovaj put nema kraja. Međutim, u glavi ipak čuvam misao da sam sa svakim korakom bliže autu. Oprez i koncentracija sada su mi glavni vodiči. Sustiže me i ljetna vrućina, i umor, i želja za odmorom... Ali, još samo nekoliko metara i stižem do asfalta. Jako sam gladna, a u ruksaku nemam ništa što bih mogla pojesti. Baš tada uz cestu ugledam nju. Osamljenu smokvu s kojom je gozba mogla početi. Ovdje dolazi kraj mog izleta u taj impozantan, sirov, ali i prekrasan krajolik. Cijeli dan nisam srela nikoga zbog čega sam dobila priliku za potpuni doživljaj ovog biokovskog kamenitog veličanstva. Možda nije pametno planinariti sam, ali tko ne pokuša, taj dvostruko gubi. A ja nikako ne volim gubiti.

WW Na grebenskom putu TT Silazak sa Šćirovca

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Camino Primitivo Tekst i fotografije: Tomislav Hanžek

amino Primitivo je hodočasnički put koji vodi od Ovieda do Santiaga de Compostele. Od brojnih puteva koji vode do tamo najstariji je, zbog čega se često naziva i Originalnim putem. Dug je oko 320 km, što je znatno manje od popularnog Francuskog puta, ali prolazi Kantabrijskim gorjem, terenom koji je zahtjevniji, stoga je puno manje posjećen.

Odlučio sam ići upravo na Camino Primitivo zbog krajolika kojim prolazi i činjenice da njime ne prolazi puno ljudi. Nikada nisam bio na nekoj takvoj hodačkoj turi, ali redovito planinarim pa mi, iako nije isto planinariti vikendom i hodati tjednima, za taj put ipak nisu trebale neke velike, dodatne fizičke pripreme. Psihički sam bio spreman – ići sam, izići iz zone komfora i pomaknuti neke svoje

granice, hodati nadajući se da ću taj put odraditi do kraja, ali ne očekivati niti forsirati išta. Računao sam da će mi tri tjedna godišnjeg odmora biti dovoljna za tu turu i nije mi dugo trebalo da se na nju odlučim. Jedan od važnih faktora kada padaju odluke za otići negdje tako su i naše bolje polovice – koje često imaju drugačije planove s nama, ali moja mi je dala potpunu podršku. Tjedan dana prije polaska kupio sam još neke stvari koje su mi nedostajale (zapravo svi koji planinare imaju većinu stvari potrebnih za taj put). Tri dana prije polaska spakirao sam ruksak koji je težio 13 kg i otišao planinariti na Samoborsko gorje. Nakon cijelog dana planinarenja potvrdio sam da mi ruksak odgovara i da mi ga neće biti problem nositi svaki dan idućih tjedana. Četrnaestog kolovoza 2019. noćnim letom Zagreb – Madrid pa jutarnjim Madrid – Oviedo došao sam na po-

SS Muxía

četak svog Camina. U turističkom uredu u Oviedu preuzeo sam Credential – hodočasničku obilaznicu. U nju se putem skupljaju žigovi iz prenoćišta i eventualno restorana. Potrebno ju je imati kako biste mogli spavati u prenoćištima (Albergue) za hodočasnike te kako biste na kraju dobili potvrdu da ste uspješno prehodali Camino. Postoje javna i privatna prenoćišta za hodočasnike (Peregrinose). Cijena noćenja u javnima je 5 eura (u Asturiji) i 6 eura (u Galiciji), a u privatnima se obično kreće između 10 i 12 eura. Kombinirao sam spavanje u jednima i u drugima. Unatoč tome što sam sobu redovito dijelio s puno ljudi – uspijevao sam se naspavati. Samo je jednom jedan čovjek toliko hrkao da sam prije planiranog polaska taj dan doslovno pobjegao iz sobe, samo da ga više ne slušam i samo sam jednom spavao u baš lošem smještaju te misleći na udobnost svog doma zapitao se „što mi je ovo trebalo?!“. Cijelim putem je bilo važno ranije stići do prenoćišta i zauzeti smještaj, jer se u javnima nije mogao rezervirati i sve bi brzo bilo zauzeto. Privatna su obično bila rezervirana, a ako bi koje mjesto i ostalo, brzo bi i ono nestalo. Navikao sam dolaziti ranije, staviti svoj ruksak u red ruksaka ispred vrata te čekati da se prenoćište otvori, a pred kraj puta sam i naučio dovoljno španjolskog (jer tamo nitko ne priča engleski) da rezerviram privatni smještaj. Putem je važno pratiti markacije u obliku školjkice – Jakobove kapice, a običaj je ostale hodočasnike pozdravljati s „Buen Camino“. Prva dionica Camina Primitiva prolazi kroz pokrajinu Asturiju. Iako je taj dio Španjolske siromašan, ima neku lijepu energiju, a krajolici su predivni. Drugi dio prolazi Galicijom u kojoj su staze i prenoćišta uređenija, a uz oznake ispravnog smjera piše i koliko je još kilometara do Santiaga de Compostele.

SS Camino Primitivo kroz Asturiju

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

WW Javni smještaj u Villapanadi

Hodati sam počinjao oko 6:30, po mraku, jer je sunce izlazilo tek oko 8 sati. Obično su te „mračne“ dionice trajale taman dok ne bih izašao iz mjesta u kojem sam prenoćio. Jednom mi se dogodilo da sam se odmah našao u šumi. Iako sam imao čeonu lampu i do tada putem nailazio samo na domaće životinje – nije mi bilo svejedno biti sam usred šume i vidjeti oči nekih životinja kako sjaje iz mraka.

SS Fisterra

SS Crkva na obali Atlantika u Muxíi

Najčešće sam hodao kroz mala mjesta, lijepe brežuljkaste i pitome krajolike i šume. Oduševila su me visoka stabla eukaliptusa, gledanje izlazaka sunca, konji, magarci, ovce, a posebno krave na koje sam nailazio. Krava tamo ima posvuda i primijetio sam da me opušta hodati gledajući ih i slušajući kako žvaču travu. Naišao sam i na tri ne baš prijateljski raspoložena psa. Dva su se uz lavež i režanje zatrčala prema meni, ali su došavši do mene zastala, a treći nije lajao, ali me uhvatio za nogu. S obzirom na to da je bio jako velik, gotovo cijelo stopalo mi je bilo u njegovim ustima. Držao me i osjetio sam mu zube. Pokazalo se da me ipak nije htio ugristi, „samo“ me primio vjerojatno privučen mojim žnirancima i s namjerom da se igra, ali pobjegao sam mu čim sam to mogao. Naišao sam i na božikovinu – koja me podsjetila na Samoborsko gorje. Samo sam jednom pokisnuo, a taj dan mi je bio i najnezgodniji što se cijelog puta tiče – jer sam se u jednom trenutku

zbog udara groma i nestanka rasvjete našao u mraku, na otvorenom terenu, bez ikakve mogućnosti da se negdje sklonim. Kantabrijsko gorje prilično je pitomo i po pitanju zahtjevnosti uspona nije nikakav problem hodati njime. Šestog dana puta popeo sam se do najviše točke na Caminu Primitivu na 1150 m i uživao u posebnim vidicima, najljepšima do tada. To je bila dionica na kojoj 18 km nije bilo vode. Inače sam često nailazio na izvore i mjesta gdje je voda bila za piće i gdje sam si mogao natočiti koliko mi treba, bez da sa sobom moram nositi veće zalihe. Najviše uspona se savlada pri prijelazu iz Asturije u Galiciju, što sam odradio osmog dana. Stopala su mi bila u dobrom stanju za razliku od stopala mnogih hodočasnika koji su imali poprilične žuljeve. Čak mi se događalo kada bi navečer legao u krevet da mi noge postanu nemirne – jer su jedva čekale sljedeći dan da nastave hodati.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Bilo mi je lijepo planinariti tom prirodom. Na svom putu prešao sam preko brane, uživao u ispijanju svježeg soka od naranče (koji se tamo može naručiti i kupiti svuda) i u okusu kupina kojih je bilo putem, često doručkovao u kafićima/zalogajnicama koje su izgledale kao da su iz nekog starog filma, nailazio na zanimljiva groblja gdje su grobovi poslagani na „katove“ oko crkve tako da na neki način tvore zid, a crkvica se od tog zida često jedva vidi. Svako popodne sam provodio na isti način – pranje i sušenje rublja, ručak, šetnja mjestom, pisanje dnevnika, javljanje bližnjima, odmor i priprema za idući dan. Večerao nisam nikada, jer se u Španjolskoj večera poslužuje tek od 20-21 h, što je meni bilo prekasno. Osim kasnog izlaska i zalaska sunca te kasnih večera, nešto na što nisam bio naviknut je i siesta – dio dana od 14:30 do 16 sati kada gotovo ništa ne radi, a ulice su prazne. Od svih gradova najviše mi se svidio Lugo – grad u potpunosti okružen rimskim zidinama koje su pod UNESCO–ovom zaštitom. Zidine su duže od 2 km, visoke 10 do 15 metara i imaju 71 toranj. Široke su i uređene za šetnju, pa sam ih cijele prehodao. Tog sam dana sveukupno, što na Caminu, što na turističkom obilasku Luga, prehodao nešto manje od 40 km. U Lugu me razveselilo vidjeti markaciju na kojoj je pisalo da do cilja imam manje od 100 km. Zadnjih 50-ak km puta, gdje se spajaju Francuska ruta Camina i Camino Primitivo bila je najveća gužva na stazi, što mi se nije svidjelo. Osim što je Francuska ruta većini prvi odabir kada krenu na Camino, pa s nje dođe puno hodočasnika i biciklista, koji se na toj dionici susreću i sa

Karakteristično španjolsko spremište za žito

SS Katedrala sv. Jakova

SS Pogled na rijeku Naviu

SS Na najvišem prijevoju Kantabrijskog gorja

SS Krava je bilo i po cesti

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

TT Pogled iz dvorišta svima koji hodaju Camino Primitivo, puno Španjolaca hoda samo zadnjih 100 km do Santiaga. Neki dolaze i autobusima koji im prevoze stvari, a oni samo malo prošetaju. Do Santiaga de Compostele sam došao četrnaestog dana svoga puta, 28. kolovoza 2019. Belgijanci s kojima sam se često sretao i povremeno družio putem, a kojima ovo nije bio prvi put na Caminu, su mi rekli da ću blizu cilja čuti zvukove gajdi. Upravo to se i dogodilo nešto prije 10 sati. Bio je poseban doživljaj približavati se tom zvuku, uz njega proći kroz prolaz i zakoračiti na trg ispred katedrale sv. Jakova. Uspio sam. Završio sam Camino Primitivo, ali moje pješačenje i put još nisu bili gotovi. Osjećao sam se dobro i ostalo mi je još tjedan dana vremena, pa sam se idući dan 29.8. iz Santiaga de Compostele uputio prema zapadu, do Atlantskog oceana. Prvo do Muxíe, a onda do Fisterre – gradova koji su isto dio ruta Camino de Santiago (Puta Sv. Jakova). Muxía je posebna po svojim stijenama i kamenim skulpturama te crkvi na obali. Mene se dojmila i jer sam tamo prvi put vidio ocean. Fisterra je u prošlosti smatrana „krajem svijeta“ i danas je taj njezin rt sa svjetionikom i skulpturom gojzerice nezaobilazna stanica što hodočasnika, što turista. Iako su stijene visoke oko 120 metara na prvi pogled opasne, vidio sam da i nisu tako zahtjevne i uspješno se spustio do oceana. Bilo je lijepo baš tamo, na „kraju svijeta“ i na kraju mog hodačkog puta, prvi put umočiti noge u ocean. Sveukupno sam u 18 dana prehodao preko 500 km, izgubio 6 kg i dobio samo jedan veći žulj (i to tek prvog dana puta do Muxíe). Ne mogu reći da me taj put posebno promijenio, ali svakako se trebao dogoditi. Bilo je baš onako kako je trebalo biti i na kraju svega – bilo je to posebno putovanje, iskustvo i doživljaj.

Moja prva ferata Tekst: Patrik Pavlečić, 6,5 god. | Fotografije: Tomislav Hanžek

ako volim ići na izlete s tetom i tetkom zato što me uvijek vode na super zanimljiva mjesta. Najbolji izlet na koji su me vodili bio je kada smo išli planinariti na Okić. To je jedan vrh u Samoborskom gorju. Dok smo se vozili do tamo rekli

su mi da ćemo planinariti posebnom stazom. Ispričali su mi priču o jednoj teti Dragojli koja se tom stazom prva popela. Jedva sam čekao da počnemo planinariti. Prvo smo hodali livadama i kroz šumu. Na jednoj livadi sam trčao. Vidio sam

Više informacija i fotografija na: www.lets-go-everywhere.com/camino-primitivo-dio-1 www.lets-go-everywhere.com/camino-primitivo-dio-2 www.lets-go-everywhere.com/muxia www.lets-go-everywhere.com/fisterra

SS Skulptura gojzerice na Kraju svijeta WW Camino Primitivo kroz Galiciju SS Na ferati

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA WW Patrik na ferati

bila jako visoka. Jako se volim penjati. Išao bih stalno na tu stazu! Pored jednog kamena sam vidio guštera. Na vrhu se nalazi utvrda. Jedna vrata te utvrde su mi izgledala kao usta i zubi nekog čudovišta. Baš je super ta utvrda. Bilo mi je lijepo sjediti na zidu i gledati cijeli grad ispod. Kad smo sišli s vrha htio sam da se opet idemo penjati na stijenu i na taj vrh. Tetak je predložio da idemo na neki drugi vrh. Put do tog drugog vrha je bio jako strm. Jedva sam se popeo, ali bilo mi je zabavno. S vrha smo gledali utvrdu na Okiću. Na kraju izleta smo ručali u planinarskom domu. Tamo mi je bila najdraža štrudla od jabuka. Bila mi je prefina jer je na vrhu imala puno šećera. Uživao sam! Bilo mi je lijepo, dobro i predobro. Jedva sam čekao da svima ispričam gdje sam bio! Išao bih opet na tu planinu i penjati se po stijeni.

puno rozog i bijelog cvijeća i jedan ljubičasti cvijet i jednu pčelicu. Bila mi je jako lijepa ta livada. U šumi sam vidio crveno bijele kružiće koji služe da planinarci znaju da idu dobrim putem. Gledao sam na sve strane da vidim hoću li negdje vidjeti lisicu, ali nije je bilo. Kasnije smo došli do stijene. Tetak Tomo mi je rekao da se ta žica za koju smo se držali zove sajla, a ta planinarska staza ferata. Penjao sam se po stijeni. To mi je bilo najbolje zato što je ta stijena

SS Patrik na Okiću

SS Na putu do Dragojline staze

Kako izmoriti dijete? ”

“

Tekst: Mihaela Vuković | Fotografije: Tomislav Hanžek

sobama bez djece tjedan dana čuvanja nadobudnog šestogodišnjaka koji sve želi znati, ima bezbroj pitanja i na svaki odgovor potpitanja, koji želi ići svuda, ne hoda nego trči i može do besvijesti napucavati loptu – zna biti pomalo naporno. Stoga smo za kraj tjedna osmislili poseban plan kako ga „kvalitetno izmoriti“ te doživjeti tišinu i mir nekoliko sati – vodimo ga na planinarski izlet i do Okića Dragojlinom stazom. Kamo idemo saznao je u zadnji tren jer bi inače pred nama skakutao uz upite: „Za koliko minuta krećemo?“, „Jel' sad došlo vrijeme da idemo?“, „...a sad?!“, „Zašto već nismo krenuli?“... Putem smo mu objasnili kakav izlet ga očekuje i tko je bila Dragojla. Voli boraviti u prirodi, planinarski dio puta mu se veoma svidio, ali stijena mu se svidjela više nego što smo očekivali. Pred njom kao da je dobio neku novu energiju. Tomislav je vidjevši kako se snalazi zaključio da ga, iako je to u početku planirao, ne treba osiguravati i imao je potpuno pravo – Patrik je stazu „pretrčao“ bez ikakvih problema. Nakon kratkog zadržavanja na vrhu i spuštanja s Okića, spremni da izlet završimo u domu uz neko ukusno domaće jelo i štrudlu od jabuka, iz Patrikovih usta izlazi izjava: „Ajmo sad opet!“. Hmmm, ne, to nam nije bio plan! Objasnili smo mu da to nije staza kojom se ide „gore, dolje“. Tomislav predlaže da njih dvojica odu još i do Popovdolske pećine, ako se „teta slaže“. Svjesni smo da smo „poraženi“. Patrik izgovara: „Teta pliiiiiz“, a ogromne oči koje se sjaje gledaju u mene (podsjetio me na mačka iz Shreka). Pristajem da odu, a ja ih čekam u domu čitajući knjigu. Patrik skače od sreće, a ja se još uvijek nadam da će se možda stvarno vratiti umoran. Bez mene su planinarili neka 2 sata. Nisu još ni došli do doma kada sam iz daljine začula njegov glasić – prepun doživljaja svoje je dojmove prepričavao Tomislavu, a po dolasku u dom i meni. Nakon ručka i deserta pozdravljamo se sa Samoborskim gorjem, a u autu doživljavamo čudo – Patrik spava! Čudo je potrajalo nekih pola sata. Po dolasku doma Tomislav je opet dobio upit želi li biti golman ili pucati – jer, na kraju dana vrijeme je za nogomet! Kako izmoriti dijete? – planinarenjem po Samoborskom gorju i Dragojlinom stazom očito nikako, ne pokušavajte. Ali svakako vodite djecu u planine i pokušajte im dati više povjerenja i prilika da pokažu što sve mogu – jer mogu puno. Informirajte ih, na određenim stazama po

SS Šetnja šumom potrebi osigurajte, budite im potpora, ali dajte im slobodu i nemojte ih štedjeti od „zahtjevnijih staza“. Patrik još uvijek s upitnikom iznad glave gleda kada ga pohvalimo kako je važan uspon tako lako odradio, jer njemu nije jasno što je to na Dragojlinoj stazi toliko zahtjevno da on zaslužuje pohvale, a svi mi koji ga okružujemo još uvijek slušamo kako mu je to bio „najbolji izlet ikad“.

SS Isječak Patrikovog teksta

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Bernijevim stopama Tekst i fotografije: Damir Bajs Ovaj članak posvećujem Bernardu Margitiću Berniju, uspomeni na tog velikog planinara i planinarskog dužnosnika.

erni je bio svestrani planinar, izniman planinarski vodič i markacist. Cijeli je život posvetio planinarstvu. U HPD-u Željezničar nekoliko je godina vodio sekciju Gorani, preteču današnje Sekcije visokogorskog planinarenja. Vodio je niz planinarskih škola i tri male planinarske škole. Angažirao se kao markacist instruktor u uređivanju planinarskih putova i odgoju mnogih generacija markacista. U

nekoliko mandata obavljao je dužnosti predsjednika, dopredsjednika i tajnika HPD Željezničar. Strast su mu bile planinarske obilaznice i bio je do trenutka smrti planinar s najviše obiđenih planinarskih obilaznica. Prvi je stekao zlatnu značku, plaketu i posebno priznanje Hrvatske planinarske obilaznice. U suradnji s Damirom Bajsom osnovao je planinarske obilaznice Hrvatske

SS Vesela kolona sudionika, 2017.

planinarske kuće, Četiri godišnja doba na Oštrcu, Od vrha do vrha i Beži Jankec, te obnovio natjecanje Planinar transverzalac pod novim imenom Gojzerica. Njemu u spomen HPD Željezničar je od 2017. pokrenuo sada već tradicionalne izlete pod nazivom Bernijevim stopama. Nit vodilja je da svake godine jedan izlet bude posvećen njemu i da svaki put uz njegovog najboljeg prijatelja, Damira Bajsa, drugi vodič bude jedan od njegovih prijatelja. I uveli smo pravilo da svi sudionici moraju nositi majice crvene boje, njemu najomiljenije. Prvi izlet Bernijevim stopama (2017.) Te, 2017. godine odlučio sam se za velebitske staze od Zavižana do vrha Crikvene, dakle trasom najljepše planinarske staze u Hrvatskoj, Premužićeve staze. Razloga za to ima više, prvo je njegova velika ljubav prema Velebitu, pogled sa staze na otok Rab, mjesto njegova oduševljenja i odrastanja, te sjećanje na veliki izlet 2002. godine baš po toj stazi u povodu Međunarodne godine planina. 23. rujna 2017. bio je dan kada se preko 60 planinara odazvalo izletu, a moglo je i više da je u autobusu bilo mjesta. Nebo nam je podarilo izuzetno lijepo vrijeme, bez ijednog oblačka. Posebnu slikovitost dale su prigodno izrađene crvene majice s natpisom „Bernijevim

stopama“ koje ćemo s ponosom nositi na svakom izletu posvećenom Berniju. Stazom je hodala dugačka crvena kolona koja se isticala u bjelini okolnih stijena. S naše lijeve strane imali smo pogled na velebitske ljepotane, vrhove Mali Rajinac, Zavižanski Pivčevac, Veliki Rajinac, a s desne strane povremeno bi se ukazalo more i južni dio Krka te otoci Rab, Prvić, Goli otok. Nakon nešto manje od dva sata došli smo do odvojka za Gromovaču. Taj dio staze, od Premužićeve do vrha, do prije nekoliko godina smo Berni i ja uz pomoć nekoliko vrijednih planinara markirali i održavali. Dolaskom do novoobnovljenog Rossijevog skloništa nakratko smo se odmorili. Dio sudionika je nastavio do pola sata udaljenog vrha Crikvene u srcu Rožanskih kukova, koji je ujedno i najviša točka cijele Premužićeve staze. Na 1641 metar visoki vrh trebalo se malo pomučiti i savladati dio penjačkog puta. Za nagradu, s vrha smo imali izuzetan pogled. Vidio se dobar dio masiva Velebita, desetak otoka, a i dio Like. Onako u crvenom izgledalo je kao da je Crikvena dobila crvenu kapu. Dugo smo uživali u trenutcima koji se tako rijetko ukazuju. Valjalo se vratiti natrag do Rossijevog skloništa gdje smo se na obližnjoj livadi okrijepili, prisjetili Bernija s nekoliko lijepih anegdota i upravo njemu u spomen popili kavu. Pitate se zašto baš kavu? Pa mi koji smo imali sreću

SS Crvena kolona na stazi prema Rossijevoj kolibi, 2017.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA Premužićeva staza nas je vodila u smjeru sjeverozapada do odvojka za vrh Visibabu. Taj odvojak je predstavljao malo zahtjevniji zadatak, jer smo se povremeno pomagali rukama. S Visibabe uz lagani spust pristigli smo do ruševina nekadašnje škole i đačkog doma koji je izgradila Škola narodnog zdravlja Andrija Štampar. Nakon sljedećih dvadesetak minuta mnogi su na padinama jednog vrha prvi puta uživo vidjeli najzaštićeniji i najrjeđi hrvatski cvijet, Velebitsku degeniju (Degenia velebitica). Onako mali, žuti, pomalo neugledni grmić, jedva smo primijetili na siparu svijetlog kamenja. A možda se samo tako štiti od nepozvanih gostiju. Vrijeme je brzo prolazilo, a kolona planinara je žurnije nastavila sve do livada Budakova brda. Zasluženi odmor iskoristili smo za okrjepu. Naravno, fotografiranje je bilo neizostavno, na sve moguće načine, uvijek uz osmijeh. Budući da je većina u povratku željela posjetiti Bačić kuk, valjalo se pokrenuti. Uspon na vršne stijene tog zahtjevnog vrha bio je za neke trenutak dana, a za neke prezahtjevno. Prvi su uživali na uskom grebenu uz puno pozornosti, a potonji su „udarali“ žigove u stijeni dolca u neposrednoj blizini. Istovremeno, vrijeme se počelo mijenjati. Navlačili su se isprva svijetli oblaci, koji su postajali sve tamniji. Znali smo da će ubrzo kiša. Žurnim koracima hitali smo put Dabarske Velebitska degenija, 2018. Bačić kuk, 2018. SS Željezničari na vrhu Crikvene, 2017. planinariti s njim pamtimo kako nas je često znao iznenaditi kuhajući nam kavu na mjestima gdje smo se najmanje nadali. Nakon duljeg odmora u povratku smo se podijelili u nekoliko grupa. Jedna se popela na Gromovaču, druga na Veliki Zavižan, a neki su posjetili i planinarski dom na Zavižanu i popili pivce s poznatim domarom Antom Vukušićem. Na kraju dana, tik u sumrak, svi smo se našli kod našeg autobusa i uputili natrag svojim kućama, ali uz obećanje da ćemo se sljedećih godina naći na izletu Bernijevim stopama na nekom drugom mjestu, na nekoj drugoj stazi. Nije važno na kojoj, jer naš Berni je ionako sve njih prehodao. Drugi izlet Bernijevim stopama (2018.) 2018. uz zajedničkog prijatelja Ronalda Schreinera ponovo smo posjetili čarobni Velebit i Premužićevu stazu od Dabarske kose do Budakovog brda, s usputnim usponom na vrletni Bačić kuk. I te godine imali smo sreće s vremenom. Lagani osvježavajući povjetarac dočekao nas je na Dabarskoj kosi. Pogledi su bili jedinstveni, od mora u dubini s otocima kao draguljima, Dabarskih kukova koji su se kao niska nadvili nad Dabrovima, a posebno smo uživali u pogledu na impozantni Čelina kuk iznad Ravnog Dabra onako obasjanog jutarnjim suncem.

SS Čelina kuk iznad Ravnog Dabra, Sr. Velebit, 20.5. 2018.

S pokojnim Prpom, 2018.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

šene proljetnim cvijećem različitih boja. Posebno se ističu čitave kolonije plavih Kluzijevih encijana (Gentiana clusii). Ubrzo prolazimo pokraj nekoliko manjih jezeraca koji služe za napajanje stoke. Oko dva sata trebalo je većini da stigne do Domžalskog doma na Maloj planini, ugodnog mjesta s dobrom WW Kamniške i Savinjske Alpe s Velike planine, 2019. TT Kapelica Majke Božje Snježne, 2019.

kose. Kad smo se svi skupili i ušli u autobus počeo je ljetni pljusak koji je srećom ubrzo prestao. Na Baškim Oštarijama smo napravili odmor kako bi posjetili našeg starog prijatelja, Vladu Prpića Prpu. Nismo ni slutili da će ga mnogi od nas nažalost, tada posljednji put vidjeti. Prpa je u studenom 2019. zauvijek napustio svoj dragi Velebit. Treći izlet Bernijevim stopama (2019.) 2019. čast da bude suvodič 3. Bernijevih stopa imao je Ivica Čanadi Šljiva. Odabrali smo Veliku planinu u Sloveniji za cilj, jer smo s Bernijem nekoliko puta pohodili taj, jedan od najljepših krajeva Slovenije. Za razliku od stijena Velebita, Velika planina je pitoma, livadama ukrašena planina čija je slikovitost nadaleko poznata. Uspon je započeo s parkirališta iznad Kranjskog Raka. Staza isprva vodi umjerenim usponom kroz listopadnu šumu, nekoliko puta prelazeći makadamsku cestu kojom se vozilima može prići vršnom platou. Izlazeći iz pojasa šume pred nama se ukazuju beskonačne livade ukra-

WW Sudionici kod Domžalskog doma, 2019.

hranom i pogledima na nedaleke najviše vrhove Kamniških i Savinjskih Alpa. Poslije kraćeg odmora krenuli smo u obilazak zaravni koja je poznata po slikovitosti. Nije ni čudno da su motivi s Velike planine često na zidnim kalendarima. Nekadašnji pastirski stanovi pretvoreni su u okrugle drvene kućice za odmor. Od drva je sagrađena i crkvica Majke Božje Snježne. Od doma nam je bilo potrebno oko pola sata da se popnemo na vrh Velike planine, Gradišče (1666 m). U blizini vrha je gornja stanica žičare kojom se kreće iz doline rijeke Kamniške Bistrice, isprva vrletnom gondolom, a potom sjedežnicom. U povratku smo posjetili još dva planinarska doma, Črnuški dom i Jarški dom. Svi su bili prepuni planinara i izletnika. U autobusu već smo „kovali“ planove za sljedeći izlet u spomen našeg Bernija. Sada znamo da će suvodič tog izleta biti Branimir Gojak, a da će cilj biti Porezen, gora visine 1630 m koja spada u Škofjeloško-Cerkljansko gorje. Jedva čekamo.

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Planinarski svemir na tritisućnjaku Säuleck Autor teksta: Željko Brdal | Fotografije: Ester Stanković

ada mi je Ivana Radić, vodičica HPD-a Željezničar Zagreb predložila uspon na austrijski tritisućnjak Säuleck, prvo što mi je palo na pamet bilo je pitanje treba li mi takav vrh u životu? Tritisućnjak je ipak tri kilometra u zrak. Nikad prije tako visoko nisam bio, vrh viši od Dinare za cijelu dubrovačku Snježnicu, pitao sam se mogu li ja to?! Bih, ne bih, da, ne… ili ipak da… rojilo mi se mislima, prava dilema u glavi. No, kada sam porazgovarao s Mladenom Stankovićem koji je rekao da će mi on i Danijel Veček biti planinarsko-prijateljska

podrška i pomoć, nestale su sve dileme. Znao sam da idem i da će sve biti „grandiozno“. I bilo je tako, iako nije bilo lako… No, sada znam da ću ovaj izlet jednog dana prepričavati unucima. Na dvodnevni izlet mini busom uputilo se 34 željezničara i željezničarki. Vožnja prema Mallnitzu, gradiću u kojem smo napravili veću pauzu pred uspon, prošla je bez problema. Put smo nastavili uskom planinskom cestom, tzv. vožnjom „straha“ jer su svi u busu ostali bez daha gledajući rub

SS Ispred doma prije silaska u Mallnitz ceste koji nestaje niz strme kamene litice u provalijama bez dna. Svi osim mene, i srećom vozača čeličnih živaca koji nas je sigurno iskrcao u mjestašcu Dösental gdje je bila početna točka našeg uspona. Hohe Tauern najstariji je i najveći nacionalni park u Austriji s oko 300 vrhova preko tri tisuće metara, velikim alpskim travnjacima, ledenjacima i slapovima. Krenuli smo makadamskom cestom praćeni mirisom staja do odvajanja na planinarsku stazu. Početak uspona bio je idiličan. Oko nas alpski pašnjaci, „milka“ krave koje pasu i muču, zvuk zvona, žubor potoka, slapići koji se spuštaju, a putem se izmjenjuju šumarci i livade. Osjetio sam svu tu idilu koja nas je okruživala. Staza je bila laganini, a ekipa je brala borovnice i sa mnom dijelila taj prirodni doping. Dobro markiranom stazom uspon napreduje te smo se uspeli na visinu naše Dinare bez većih napora i teškoća. Posebnost staze su svakako markacije u bojama austrijske zastave. Vrijedilo bi i našim markacistima razmisliti o tome da se crveno-bijelo-plavim markama označe staze koje u Hrvatskoj vode na visinu od 1831 metra! Do planinarskog doma Arthur von Schmidhaus, koji se nalazi na 2281 metara nadmorske visine, Mladen i ja stigli smo tehnikom „štap vodilja”. Štap vodilja je tehnika uspona kojom videći planinar vodi slabovidnog ili slijepog planinara na način da obojica drže štap u jednoj ruci, svatko za jedan kraj. U domu smo večerali te nastavili druženje uz gitaru i pjesmu. Dom je tik do kristalno bistrog ledenjačkog jezera

WW Na početku uspona

Dösener See u kojem se jedan hrabri planinar okupao. Buđenje je bilo u cik zore, doručak pa pripreme za uspon. Sati je 7, a mi krećemo na, kako ga zovu, „damski tritisućnjak“. Vrh Säuleck, koji se nalazi na 3087 metara nadmorske visine, dobio je takav nadimak jer do njega vodi staza bez ferata, sajli i klinova, tehnički dakle – zovu ga damskim. Teren od doma do vrha se već na samom početku postepeno, ali neprestano uspinje, zahtjevan je i za videće planinare. „Grandiozni” i ja odustajemo od tehnike „štapa“ te idemo tehnikom „na ruku“. Držeći se tako za ruke othodali smo cijeli dan. Danijel je išao iza mene kao pratitelj „osigurač“ i planinarska „metla“. Na začelju se formirala ekipica: Danijela, Svetlana, Danijel, Mladen i ja, dok je ostatak grupe bio brži i odmakao naprijed. Ovaj dio uspona naziva se kolokvijalno „granitni pakao“ jer se staza uspinje po mnoštvu razbacanih pomičnih granitnih ploča. Zbog takvog terena, još zvanog i „granitni rolling stones“, pri usponu je potreban dodatni oprez, maksimalna koncentracija i pozornost. Staza do vrha je i dalje dobro markirana, ali sad su već češće uobičajene markacije. No, zbog zahtjevnog terena, potrebno je dobro pratiti i uočavati marku. Teren je prekriven snijegom koji se nikad nije, a vjerojatno ni neće otopiti. Mladen me cijelo vrijeme usmjeravao, ukazivao mi na prepreke, pazio da idemo putem gdje bi mi bilo lakše, sugerirao gdje stati, kuda se penjati, gdje si pomoći rukom, gdje i kako nogom, gdje gore, gdje dolje, gdje se provući. Kad sam se morao baš pentrati rukama i nogama u labirintu stijena, moj bi me prateći duet usmjeravao gdje

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

se primiti rukom, usmjerili bi mi nogu, a pazili su i na moju glavu kako ne bi postao aktivni markacist. Naravno da sam imao kacigu na glavi! Bilo je vremena i za šalu na račun mog invaliditeta, posebno na par škakljivih detalja. „Željac, dobro da ne vidiš gdje smo sad.“ Govore mi samo „ravno, ne mrdaj ni lijevo ni desno“, a ja istovremeno dobro čujem kamen kako se kotrlja niz strminu u dubinu. Ili, vele mi Mladen i Danijel: „zamisli da hodaš po vrhu strmog, najstrmijeg krova“. Oprezno i koncentrirano, uz bezgranično povjerenje u pratnju – tako je izgledao moj uspon.

SÄULECK je 3086 metara visok vrh u Säuleckkamm, lancu planina u južnom dijelu Ankogelgruppe u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Nalazi se jugozapadno od Hochalmspitze. Također, jedan je od vrhova Seven Summits u Nacionalnom parku Hohe Tauern. S vrha, na kojem se nalazi križ, pružaju se veličanstveni vidici na obližnje vrhove Visokih tura kao što su Ankogel, Hochalmspitze i Reißeck. Za mene je taj trenutak uspona bio čisti planinarski svemir, trenutak kad sam stigao na vrh gotovo je neopisiv, čaroban, predivan i neponovljiv. Mladen i ja plačemo, smijemo se, grlimo, svi plaču, smiju se – sve istovremeno, vesele se, grle me i čestitaju. Pukao sam kao kokica, što od napora, što od ponosa. Naravno, i od sreće što imam ekipu kakva je ova moja planinarska. Aidin gutljaj vode pamtit ću zauvijek. I onda mi na kraju svega još Ivana kaže: „dođi da puhneš svjećice na torti“. Grandiozni i Predsjednica su ispunili obećanje da će mi za rođendan pokloniti berbu jednog posebnog vrha. I na 3087 metara donijeli su za mene tortu, svjećice i šampanjac. Otvorili smo ga, pili i veselili se. Cijela je ekipa bila sretna zbog mog uspona, a ja sretan što ih imam takve kakvi jesu, pravi pravcati prijatelji! Evo, i sada mi teku suze kada se svega toga sjetim. Od doma do vrha cca pet (5) sati hodnje! Kiša koja je počela kad smo bili na vrhu, najavila je da slijedi povratak. Spuštanje s vrha do doma, bilo je još zahtjevnije. Kamenje i korak u dubinu, da mi je samo znati koliko smo koraka nabrali tijekom ovog izleta, a granitna staza mokra i skliska. Spuštali

SS Na vrhu doček, Aida Ivek i Lejla plješću

SS Željko na snežišću

Imali smo sreću što nam je prilikom uspona bilo sunčano i suho vrijeme. Pričala mi je kasnije ekipa o tih posljednjih nekoliko stotina metara pred sam vrh kakav im je doživljaj bio. Činilo se svima da nikako neće proći i stići na vrh. Onaj križ na vrhu, bez obzira na broj učinjenih koraka, nikako da postane veći i rukom dohvatljiv. S obzirom na to da je mnogima iz ekipe ovo bio prvi uspon na 3000 metara, dolazak na vrh imao je posebno značenje. Onaj osjećaj kad nestanu sve brige i problemi, sve se misli spoje samo u jednu – vidi gdje sam, a od kuda sam krenuo. Korak po korak, naprijed, gore, i tako, činilo se unedogled. Nikad kraja. Uspon traje li ga i traje. Negdje u četvrtom satu provedenom u hodnji, vrh je na vidiku. Je li to taj vrh, pitao sam se? Naporno je bilo kao nikad prije. Ostatak grupe već je na vrhu i iskreno, tada sam počeo razmišljati da možda i odustanem. Teško je to objasniti, vrh je tu negdje ispred, negdje iznad, ali nevidljiv. Tada sam čuo glas preko voki-tokija. Ivana kaže: „vidimo vas, još malo“. To „malo“, meni se može „prodavati“ satima. Tipa, vrh je tu tik ispred nas, he he he. A to malo nikako da završi, mimoilaze nas neki iz grupe koji su se već vraćali i spuštali natrag dolje do doma. I opet to „još malo“. Dogodilo

se i odustajanje jednog planinara. Razmišljao sam da mu se i ja pridružim i odustanem. Nemoj, ti to ne znaš, čujem nosoroga u meni. Mladen kaže „ne bi ti ja ni dal’ da odustaneš“. I on, grandiozna lokomotiva od čovjeka, je umoran, već pet sati „vozimo“ ovaj granitni pakao. Uz nas dvojicu bila je i Svetlana, i ona ide dalje kad vidi kako ja grabim. Noge teške, ali idu, nema posustajanja, idu gore i samo gore. Staza je strma, strmija što je bliže vrhu, kamenita, a umor je sve prisutniji. Sipar frca na sve strane, Grandiozni i Gojzek umorni su kao nikad prije. Umorne noge samo nastavljaju, i počinjem čuti glasove ekipe koja mi dovikuje s vrha. Bodre me, čekaju, a ja uz povike osjećam vjetar, doslovno njušim tih 3087 metara, ali nikako još da stignem i da ih „uberem“. Ako sam ikada i posumnjao, sada sam si dokazao da sam pravi pravcati planinski nosorog. Osjećam pred kraj, tik pred vrhom da je to sad to, detalji na stazi nepogrešivo mi ukazuju da idem u završni uspon. Svako malo moram se pomagati rukama da bih ispenjao neki detalj. Koji metar niže od samog vrha nalazi se križ kraj kojeg su planinari i planinarke kojima je ovo bio prvi uspon na 3000 metara bili, kao i ja, „kršteni na planinorski“. Vrh. Stigao sam.

Na snežišću

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA WW Ekipa u silasku po granitnim pločama smo se praćeni kišom i tučom, korak po korak. Bili smo već mokri do kože, ali ponosni. Nakon što smo se spustili u dom, presvukli smo se, okrijepili i kratko odmorili. Nakon zajedničke fotke ispred doma za uspomenu, krenuli smo spust prema autobusu. Već je pao i mrak, kiša je samo bezbrižno nastavila padati po nama, a na glavama nam lampe koje svijetle u mraku šume poput krijesnica. Sretni i zadovoljni stižemo do autobusa, otprilike u 22:30 sati, a iza nas je cca 15 sati hoda. Uslijedio je noćni povratak kroz Austriju i Sloveniju do Zagreba, a tijekom vožnje sabiranje dojmova. I za kraj – mogu reći da je to bio izlet kojeg ću pamtiti do kraja života! Mladen „Grandiozni“ Stanković: Željko je inspiracija; kad vidite koliko se veseli svakom izletu i koliko je aktivan u planinarstvu, a slijep je. To se rijetko viđa. Dobar smo tim. Prepričavam mu gdje smo, kad vidim nešto zanimljivo povedem ga da opipa. Njegovo oduševljenje je zarazno, onda se osjećam fantastično i drago mi je da sam i ja tome pridonio. Prije tri tjedna išli smo na Velebit i on meni u autu kaže: „Nije najgore biti slijep, ima toliko gorih stvari.“ Kad vidite koliko je on uporan i pozitivan, to prelazi i na vas. Mirela „Borovnica“ Čokešić: Sve u svemu, Säuleck je vrh koji se isplati „osvojiti“, ne samo zbog nadmorske visine, već i zbog doline kroz koju se do njega dolazi. Međutim, ovaj uspon na Säuleck neće se pamtiti samo po ljepotama planine, pamtit će se po nečemu mnogo važnijem; stvaranju povijesti. Baš je zgodna činjenica da je jedan profesor povijesti 1. rujna 2019. godine zauvijek promijenio povijest našeg planinarskog društva, ali i povijest planinarstva u Hrvatskoj. Željko Brdal, planinar s invaliditetom, slijep, osvojio je „damski vrh“ i popeo se na Säuleck uz vodičku pomoć našeg dragog Mladena Stankovića. Planinari i planinarke koji su hodali s njim po stazi i vidjeli koja je to volja, upornost, trud i odlučnost potrebna za takav pothvat, te koje je vodičko znanje i stručnost potrebna od strane vodiča, znaju da nema riječi u hrvatskom jeziku kojima se to može opisati. Točno takav je bio i osjećaj prilikom Željkovog i Mladenovog uspona na vrh. Neopisiv. Uspjeh koji vrijedi zapamtiti kao motivaciju i inspiraciju svima nama, ali i kao podsjetnik na činjenicu kako je uz prijateljstvo, jedinstvo i suradnju moguće ostvariti i ono što se možda na prvu čini nemogućim. Podsjetnik koliko je čovjek zapravo velik i koliko je ljudska volja i psiha jaka i moćna. Željko „Gojzek“ Brdal: Planinarenje je neopisivo, zaista nema druge riječi. To je čarolija boravka u prirodi, druženja i prijateljstava, putovanja i upoznavanja novih mjesta, skroz me obuzelo. Stekao sam puno prijatelja. Zahvaljujući planinarenju, obišao sam mjesta i naselja za koja većina ljudi nije nikad ni čula. Za „nosoroga“ Gojzeka prepreka nema. Kad si nešto zacrtate, možete to ostvariti ako silno želite, koliko god vam se činilo teško. Da bismo uspjeli, prije svega moramo vjerovati da to možemo. Do uspjeha se ne dolazi dizalom, već stubama.

SS Željko i Mladen ispred doma Arthur von Schmidhaus

SS Tanja stavlja borovnice u Željkovu ruku

SS Na vrhu

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA TT Tbilisi,tvrđava Narikala do koje vodi žičara

TT Svaneti sol, začini i desert churchxela

Čudesna Gruzija Tekst i fotografije: Ester Stanković

ad je pala ideja da se ide u Gruziju nije bilo puno premišljanja. Branka, Tanja, Vesna, Mladen i Snježana Ratković, Mladen i Ester Stanković, kao i uvijek složni u svemu, sedmero Željezničara uputilo se u srpnju prošle godine na dvotjedno putovanje. O Gruziji nismo znali puno, samo smo čuli pozitivne dojmove ljudi koji su tamo bili.

Krenuli smo autobusom u Budimpeštu i od tamo avionom za Kutaisi, drugi po veličini grad u Gruziji. Tamo nas je dočekala Irena, mlada žena, vlasnica agencije od koje smo iznajmili kombi i koja nam je bila logistika prva dva dana dok se ne snađemo. Zbog razlike u vremenu dobili smo tri sata i u svitanje krenuli za Tbilisi, najveći grad Gruzije.

Gruzija se nalazi u istočnoj Europi na granici s Azijom. Na zapadu se nalazi Crno more, na sjeveru graniči s Rusijom, a na jugu s Turskom, Armenijom i Azerbajdžanom. Gruzija je ruski naziv zemlje, dok je u UN-u upisana kao Georgija po kralju Georgiju. Zemlja je nastala raspadom Sovjetskog saveza 1991. Nakon niza godina političkog previranja, tek 2008. dolazi do povlačenja ruskih snaga. Rusija priznaje Abhaziju i južnu Osetiju kao zasebne republike, dok te dvije regije Gruzija smatra svojim područjem. Rusiju smatra okupatorom i dan danas su diplomatski odnosi s Rusijom krhki i nedefinirani. Gruzija oblikom, veličinom i po broju stanovnika podsjeća na Hrvatsku. Međutim, dvije trećine zemlje čine planinski masiv Velikog i Malog Kavkaza i južnije Zakavkazje, dok se zapadno uz Crno more, u središnjem dijelu i na istoku nalazi nizinsko područje. Pismo im je jedinstveno, a gruzijski jezik nerazumljiv. Kako se zemlja okreće prema turizmu, većina mladih govori engleski. Starije stanovništvo govori ruski tako da smo se uspjeli sporazumjeti. Ljudi koje smo susretali bili su srdačni i susretljivi. Prošli smo veliki dio zemlje vozeći se preko 2500 km, s tim da su ceste većinom planinske, zavojite i loše. Vozi se desnom stranom dok je volan u kombiju isto na desnoj strani, ali se moj Mladen brzo prilagodio. Tbilisi, prvi grad u kojem smo odsjeli je glavni grad, sjedište predsjednika i narodne vlasti. Nalazi se na rijeci Kuri. Ime je dobio po termalnim izvorima na kojima leži. Grad je nevjerojatan spoj moderne i tradicionalne Gruzije. Kako smo bili smješteni blizu centra, pješice smo odlazili u obilazak grada. Iz samog centra polazi žičara na tvrđavu Narikala. Tamo dominira ogromna statua Majka Gruzije visoka 22 m.

SS Manastir Svetitshoveli Kako je razgled trajao par sati, tek smo se u sumrak počeli spuštati, pogled prema tom velikom, prekrasnom gradu bio je fenomenalan. Kažu da je Gruzija zemlja vina i planina. Za planine smo znali, a vino nam je bilo otkriće. Mnogobrojni vinogradi, vinske ceste i podrumi s kvalitetnim vinima, brendijem i poznatom jakom rakijom chachom. Proizvodnja vina datira od prije 8000 godina. U regiji Kakheti posjetili smo najpoznatiju vinariju KTW. Tamo smo besplatno dobili čaše i krenuli u podrume na degustaciju vina. Nakon silnog isprobavanja bili smo tako omamljeni da smo bez problema na kraju pokupovali hrpu butelja, a neki su zbog težine kofera u povratku dodatno morali platiti podosta eura.

SS Sa zastavom Gruzije

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

SS Na jednom od vrhova na 2500 m

SS Zelena prostranstva Kavkaza

Ništa manje od vina poznata su i njihova nacionalna jela khinkali, khachapuri, chakapuli – razne tjestenine punjene sirom, grahom, mesom, zeljem i sl. Kao kruh najčešće se konzumira trokutasta pogača. Mesa ima raznog, ali uglavnom sjeckanog na komadiće s puno povrća i začinjena s karakterističnim začinom, najčešće je to svaneti sol. Neobičan je i desert churchxela, štapići s orasima obloženi reduciranim vinom. Nisam sigurna kako se sve to izgovara, tako da naravno nisi siguran što će ti doći na stol. Gruzija je pravoslavna zemlja, tako da ne iznenađuje veliki broj manastira koje smo i posjetili. Bodbe, Jvari, Gremi, Nekresi... Možda je najinteresantnija Mtscheta, najstariji grad u Gruziji. Legenda govori da se tamo nalazi Isusova odjeća s raspeća. Interesantan je pogled s manastira Jvari na ušće rijeke Mtkvari i Aragvi. Kako su svi manastiri smješteni na brežuljcima, pogledi su prelijepi. Posjetili smo gradiće Telavi, Sighnagi. Prošli kroz Gori, grad u kojem je rođen Staljin. Tamo je iz njegove rodne kuće napravljen muzej, a pored je i vagon s kojim je putovao. Naravno da je tu i njegova statua. Staljina jako veličaju i on je njihov heroj i ne samo u Goriju. U čitavoj Gruziji možete kupiti suvenire s njegovim likom. Nakon turističkog razgleda Gruzije došao je na red i planinarenje. Najviše planine u Gruziji su Shara (5100 m) i Laila (4000 m). To naravno nije bio naš cilj. Naša grupica je bila za niže vrhove. Prva planinska regija i nacionalni park koji smo obišli je Kazbegi. Predio fascinantnih planina, ledenjaka Gergeti, vodopada Gveleti. Planinarili smo do nekih 2800 m. Vesna, koja je imala problema s koljenima, iznajmila je konja i sama odjahala do obližnjeg vrha. Na Zuruldi smo došli žičarom i pješke se spuštali. Mogućnosti su zaista različite. Nova planinarska destinacija bila je regija Svaneti. Mestia je glavni grad te regije poznat po 40-ak tornjeva iz srednjeg vijeka. Cijeli taj kraj je nevjerojatan. Prva destinacija je

SS Spomenik rusko gruzijskom prijateljstvu izgrađen 1983.g

SS Zuruldi, 2300 m, u pozadini proviruje Ushba

SS Mestia sa statuom kraljice Tamare

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

bila Ushguli, selo na najvišoj nadmorskoj visini – 2200 m. Do tamo je moguće stići samo u ljetnim mjesecima jer po kiši i snijegu selo je potpuno odsječeno. Usprkos tome tamo ima hostela, restorančića, WI-FI… Podredili su sve planinarskom turizmu. Tu smo planinarili iznad 2000 m po planinskim tepisima punim raznobojnog cvijeća… prekrasni prizori. U Mestii smo proslavili Mladenov rođendan u tradicionalnom gruzijskom restoranu. Tamo su izvodili tradicionalni ples, brz, dinamičan sa zahtjevnim skokovima s neizostavnim šubarama. Samo za Mladena nekakva njihova kao „klapa“ otpjevala je prigodnu pjesmu koja je prije zvučala tugaljivo nego veselo. To je tradicijsko polifonijsko, višeglasno pjevanje. Još smo par puta naišli na dvoje i više ljudi koji pjevaju po gradovima na raznim dijalektima koje nam nije znala prevesti niti Irena. Nakon planinarenja spustili smo se do Crnog mora. Grad Batumi, tipičan zapadnjački, svjetski grad s novoizgrađenom modernom arhitekturom, uređenim parkovima, vodoskocima, prekrasnim plažama... prava Azurna obala. Čista suprotnost preostalom dijelu Gruzije koju smo do tada prošli. Preostala dva, tri dana proveli smo istražujući Prometejevu pećinu, vozeći se džipom po Balda kanjonu, prošli smo šetnicom po Okatse kanjonu, obišli Botanički vrt. Vidjeli blještave i jako siromašne dijelove zemlje. Povratkom u Kutaisi, drugi po veličini grad u Gruziji polako smo završavali naše putovanje. Nismo uspjeli vidjeti još koju planiranu destinaciju, ali vidjeli smo jako puno. Iako umorni, bili smo puni impresija o toj zanimljivoj zemlji. Vidjeli smo more, rijeke, potoke, vodopade, pećine, kanjone i manastire. Divili se nevjerojatnim prizorima planinskih masiva. Jeli smo tradicionalna jela, pili prefina vina, vidjeli njihovu čežnju da se izdignu iz siromaštva. Možda za deset godina to neće više biti ista zemlja. Možda pretekne i našu Hrvatsku. U našim je srcima Gruzija ostavila duboki trag. Ostat će zapamćena kao čudesna Gruzija.

SS Ushguli

SS Cvijetna prostranstva Svanetija

SS Šuma bambusa u Batumiju

SS Kanjon Balda

SS Kutaisi

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Nacionalni park Galičica

od 200 tisuća turista dolazi uživati u ovom mjestu gdje se prirodna, kulturna i duhovna baština Sjeverne Makedonije isprepliće u jednu cjelinu izuzetne ljepote, a zajedno s gradom Ohridom nosi naziv „biser“ Makedonije. U neposrednoj blizini manastira je hidrološki fenomen, 30-ak podvodnih i 15-ak nadzemnih izvora povezanih s Prespanskim jezerom i temperaturom vode tijekom cijele godine između 10° i 12° C.

Staza prema vrhu Magaro polazi od prijevoja Lipove Livade (1568 m/nv), koji se nalazi na lokalnoj cesti koja povezuje Prespansko i Ohridsko jezero. Početak ide kroz šumu, a onda se postepeno penje preko livada prepunih cvijeća. Sam uspon do vrha nije toliko strm i naporan jer prolazi blagim grebenom. Dobro obilježene planinarske i pješačke staze razlog su da je vrh Magaro vrlo posjećen i popularan vrh kojeg

Tekst i fotografije: Branka i Darko Buliga

epublika Sjeverna Makedonija je zemlja planina, jezera, raznolikog biljnog i životinjskog svijeta, vrućih ljeta te hladnih i snježnih zima, vrlo otvorenih, gostoljubivih i srdačnih stanovnika, raznolike i ukusne hrane. Na jugozapadu Republike Sjeverne Makedonije nalazi se Nacionalni park Galičica, proglašen 1958. godine. Padine Galičice su planinski masiv jedinstvene ljepote, nižih predjela obraslih šumom, dok su viši predjeli livade s raznolikim biljem. Planina Galičica duga je 35 kilometara, pruža se u smjeru sjever-jug, a najviši je vrh Magaro, 2254 m. Nalazi se između dva najveća makedonska jezera, Ohridskog na zapadu i Prespanskog na istoku, ukupne površine 227,5 km2. Vrhovi na sjevernom dijelu masiva Galičice su: Lako Signoj (1984 m), Bugarska Čuka (1801 m), Tomoros (1673 m), Goga (1735 m), Bigla (1663 m) i drugi. Galičica je najvećim dijelom građena od karbonatnih stijena pa je zbog poroznosti i krških reljefnih oblika siromašna vodom na površini, a brojni podzemni kanali povezuju Prespansko jezero (853 m) s Ohridskim (695 m). Ohridsko jezero je tektonskog postanka, jedno od najstarijih, a ujedno i među najdubljima u Europi (288 m). Putem do vrha uživali smo u nepreglednim livadama punim raznolikog bilja, jer u NP Galičica ima više od 600 vrsta biljaka i 170 vrsta životinja. Tako se najbogatiji i najraznolikiji biljni i životinjski svijet nalazi u parku gdje je prisutnost ljudi najmanja, pa ga je UNESCO 2014. godine uvrstio u svjetski rezervat biosfere. Ljepoti i raznolikosti pejsaža doprinose veliki pašnjaci, koji su dijelom rezultat i ljudskog utjecaja. U okviru Nacionalnog parka, u Prespanskom jezeru je otok Golem Grad, jedini otok u Republici Sjevernoj Makedoniji, često nazivan „zmijski otok“. U isto vrijeme, otok je strogo zaštićeno područje, zbog kulturno-povijesnih spomenika, crkvi Sv. Petra i Sv. Dimitrija, te arheološkog nalazišta iz 4 st. pr. Kr. Da biste došli do otoka, možete pronaći prijevoz u selima Stenje i Konjsko. Najposjećenije odredište u Nacionalnom parku Galičica je manastir Sv. Nauma, na obali Ohridskog jezera, blizu granice s Republikom Albanijom. Svake godine više

SS Početak uspona s prijevoja Lipova Livada

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

WW Vrh Magaro, Branka i Darko

posjećuju i mladi i stari planinari. S obzirom na relativno lagani pristup kroz šume, livade i prostrane pašnjake s raznolikim biljem i golim stijenama, pruža prekrasne vidike cijelim putem, a pogotovo s vrha. Uživali smo u pogledima na oba jezera, dijelove susjedne Republike Albanije te njene vrhove i obalu, s obzirom da je granica blizu. Mogu se vidjeti i paraglajderi kojima su obronci Galičice omiljeno polazište s obzirom na atraktivnost i ljepotu same obale jezera i Sveti Naum na Ohridskom jezeru koji se vidi kao na dlanu. Tu je za posjetitelje turistički atraktivna rivijera, gdje se mogu vidjeti i brojne ptice, a među njima najinteresantniji su pauni (veliki i mali) koji se slobodno kreću parkom. Povratak je trajao dulje, s obzirom na svu ljepotu oko nas, kako za oči, tako i za fotoaparate, jer je sunce obasjavalo put i vidike oko nas. Niže padine planine Galičice dopiru do obala Ohridskog i Prespanskog jezera, što je prizor izvanredne ljepote koji zauvijek ostaje u sjećanju.

Pogled na Galičicu s Ohridskog jezera Pogled na sjever NP Galičica i Ohridsko jezero

100

101

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Planinar i 7 kotlića

TT Kotlić Gojzeka

TT Speleolozi i njihov kotlić

Tekst napisala: Maria Babić | Fotografije: Božena Kralj Vrsalović i Vlado Božić

raj svibnja rezerviran je za jednu od najvećih veselica u Društvu. Natjecanju u kuhanju najboljeg gulaša, degustaciji i druženju uz pjesmu rado se odazivaju članovi svih sekcija HPD-a Željezničar. Nađu se na tom događaju i poneki prijatelji i članovi obitelji pojedinaca. „Kotlićijada“ se održava posljednje četiri godine. Ja sam prvi put sudjelovala 2018. kao natjecatelj. Ekipa nas, tek diplomiranih školaraca, ohrabrila se ući u žestoku konkurenciju u borbi za prestižnu titulu najboljih kuhara i bili smo jako dobri. Pobjedu su nam pred nosom uzeli Slavekovi visokogorci (ekipa „Gorski visovi“). Osmišljavanje posebnog recepta, kombiniranje namirnica, sjeckanje, kuhanje i iščekivanje reakcija na napravljeni gulaš smo u 2019. prepustili drugima. Nas

nekoliko se opet okupilo i uputilo prema Oštrcu, ali ove godine smo išli kao gosti. Društvo je organiziralo prijevoz, ali mi smo došli u vlastitom aranžmanu. Atmosfera je bila vesela već u autu, a i putem do Oštrca. Stigli smo taman na Ivekovo i Mirino pozdravljanje svih okupljenih i predstavljanje natjecateljskih ekipa. Pozitivna energija, smijeh, zvuk krčkanja iz kotlića i mirisi raznih začina brzo su se proširili Oštrcem. Dobroj atmosferi je pridonio i zbor „Tam gor“ svojim pjesmama. Svima se posebno svidjela njihova izvedba pjesme „Mamice su štrukle pekli“ na čiju su melodiju umetnuli svoj tekst na temu kotlića. Vrhunac je bilo kušanje gulaša. Probala sam četiri! Bilo je volje da isprobam sve, ali u mom trbuhu više nije bilo mjesta. Sva četiri gulaša su mi bila ukusna. Izdvojila bih

egzotični „curry gulaš“. Do tada nisam probala sličan pa me se posebno dojmio. Tročlani žiri nije imao lagan posao odlučiti kome dodijeliti koju diplomu i kome će u ruke otići pobjednička kuhača. Od šest gulaša za najbolji su ocijenili gulaš SDI ekipe koju je predvodio Mladen. Drugo mjesto je pripalo Gojzekima, a treće ekipi OPŠ. Iako su SDI-ovci bili posebno radosni i s ponosom primali čestitke, ni ostale ekipe nisu bile ništa manje dobro raspoložene. Svi su se veselili kao da su pobijedili – jer zapravo i jesu – svi su napravili odličan posao. Svaka ekipa i svaki gulaš su imali neke svoje obožavatelje. Najvažnije od svega je što smo se svi opet okupili oko kotlića i lijepo družili. Uz pjesmu i ples, ukusne gulaše, kolače, pokoje gatanje iz kave, nazdravljanje pivom i gemištima, druženje s dobro znanim prijateljima, ali i uz upoznavanje novih – prošla je još jedna „kotlićijada“. Već sada se veselim kotliću 2020.! SS Prva nagrada SDI

SS Degustiranje počinje

102

SS Ivek i Mira otvaraju kotlićijadu

SS Žiri je studiozan

103

VISOKOGORCI

106 Tajna dvaju svjetova 112 Elbrus 118 Ojos del Salado 124 Grebensko prečenje Pelci 128 Hodajući san - Pacific Crest Trail 136 Priča iz Irana 140 Naših drugih deset godina 144 Pedalcug 148 Zašto organiziramo visokogorsku školu? 150 Visokogorska škola 2019./2020.

104

105

Dolomiti s prijevoja Passo Pardoi, snimio Damir Bajs

Visokogorci

VISOKOGORCI

Tajna dvaju svjetova POLLUX (4092 M) I CASTOR (4226 M) Tekst i fotografije: Dijana Petrak Sazviježđe: Gemini (najsvjetlije zvijezde: Poluks i Kastor – po istoimenim božanskim blizancima iz grčke mitologije, sinovi Zeusa i Lede, drevni izvori vežu ih uz jutarnju i večernju zvijezdu) Ja: Dijete Svemira, zvjezdani znak: Blizanac

ožemo li sami upravljati svojom sudbinom ili je sve gotovo, već zapisano u zvijezdama u trenutku rođenja? Kako god bilo, ja vjerujem u signale, vjerujem da nam je zapisano nešto drugo, nešto puno veće i važnije od velikih i malih zamki svakodnevice, da nam je zapisana ona vrsta energije kojom ćemo slijediti svoj put prema unutarnjem osjećaju onoga što nas ispunjava i usrećuje, onoga što želimo postići. To nam pomaže prepoznati i trenutak i ljude koje „čekamo“. Kombinacijom sreće, slu-

čajnosti i poglavito naših odluka, sve se uvijek posloži na način kako treba biti – floskula je koja me oduvijek prati, a u istraživanju planinarenja, neki nemirni, veseli duh nosio me je dalje i više, prema novim vrhovima, novim iskustvima, novim motivacijama... i k ljudima. Tako se dogodio i susret s Anjom i Nevenkom. Valjda je nešto, negdje u svemiru zaiskrilo, zatreperilo među zvijezdama i ono što su bila naša uvjerenja postaju naše misli, naše misli postaju naše želje, naše želje postaju naša djela, naša djela postaju naše vrijednosti, vrijednosti... naša sudbina. 2017. godina, najbolja godina ikad, prepuna „prvih stvari u životu“ – jedno od mojih netom usvojenih „zlatnih pravila“ u životu. Svake, ama baš svake godine napraviti nešto „prvi put u životu“! I dandanas se držim tog pravila i mislim da je na mjestu ona Meše Selimovića: „Čovjek nije SS Uspon na Pollux stijena osigurana lancem star dok se ne boji da započinje“. Kao svaki veliki mudrac, znao je istinu izraziti na jednostavan način. Mi drugi, koji na život gledamo kao čudo, svjesni smo i zahvalni na beskraju raznovrsnosti u kojoj se pojavljuje, otvoreni prema svemu što nam donese, istražujemo prostor mogućeg i otkrivamo puno više nego što smo uopće mislili da možemo. Otkrivamo da možemo biti ono što osjećamo da bismo trebali biti. Ima li većeg smisla u životu? Po tom principu, te 2017. dogodila se Monte Rosa, Breithorn i vrhovi mojih snova, paralelni svijet tik do zvijezda: Pollux (4092 m) i Castor (4226 m) + onaj osjećaj da ste se s nekim „kliknuli“, da nekoga tako dobro poznajete da bez problema možete nastaviti razgovor tamo gdje ste stali + inspiracija + dvoje ljudi jednakih svjetonazora, koji žive punim plućima, ostvaruju svoje snove i s kojima sam te 2017. radila super stvari, stvari koje daju osjećaj dobrog balansa i svrhovitosti življenja. Kolovoz najnajgodine, polazna točka: Breuil Cervinia (2052 m) na samoj granici Švicarske i Italije. Breuil Cervinia je jako slična francuskim centrima, apartmanski i kamp smještaj koji je puno jeftiniji i u blizini žičare koja vodi do najpoznatijih skijališta i vrhova preko 4000 m. Sam panoramski pogled iz mjesta oduzima dah, dominira Matterhorn (Monte Červino, 4478 m). Za ovo doba godine poprilično je hladno i

106

WW Na vrhu Castora (4.226 m)

vjetrovito pa se najprije idemo raspitati o voznom redu žičare gdje je uslijedilo lagano razočarenje i zabrinutost, jer smo saznali da žičara sutradan neće voziti zbog najave jačanja vjetra i lošeg vremena. Smjestili smo se u auto kampu na periferiji grada, blizu žičare, s pogledom na Matterhorn kroz „ružičaste naočale“ optimizma, jednostavnosti i pozitivnim stavom prema životu. Breuil Cervinia je mali grad gdje je gotovo sve na pješačkoj udaljenosti. Grad čine kuće i hoteli, više moderni nego drevni, s cvjetnim vodopadima sa svih strana, visoki tornjevi crkvi i centralni trg koji je toga dana odisao i mirisao po čokoladi (Chocolate festival), neizostavni latte macchiato u autentičnim talijanskim kafićima gdje su okusi intenzivniji, a interijeri romantični s prizvukom tradicije te poneki skriveni kutak kad se na stranu zaluta. Gledano sa strane, kao muzej koji živi i u kojem se živi. Promjenjivo vrijeme obilježava i današnji dan dok u prvim redovima čekamo da žičara provozi. Najviša izlazna točka žičare ide na 3480 m do planinarskog doma Rifugio Guide del Cervino na ledenjaku Plateau Testa Grigia, odlično polazište za uspone na Breithorn, Pollux, Castor i prelazak Monte Rose, a pogled je priča za sebe. Na jednoj strani tek počinju bijele ski staze i ledenjak ispod Klein Matterhorna, na drugoj strani zabijeljeni Matterhorn pored kojeg smo prošli žičarom, u sredini Breithorn, a u pozadini se vidi plato

107

VISOKOGORCI

noličan ritam naveza, razmišljam o onom drugom vremenu, vremenu koje nam određuje trenutak i sav prostor oko nas, njegovoj beskonačnosti, jednosmjernosti i nepovratnosti. U cijelom svemiru vlada simetrija i ravnoteža, osim u vremenu, zato mislim da svatko od nas nosi u sebi mali, istančani sat koji zapaža vrijeme onako kako ga proživljavamo. Kada se krećem, živim najispunjenije trenutke svog života. Otkako smo se od Breithorn platoa počeli spuštati prema sedlu od kojeg idu usponi na Pollux i Castor i niže, prema Rifugio Guide della Val d'Ayas, okolina se izdubila brazdama ledenjačkih pukotina bez dna, oko nas zidine od leda, svako malo čuju se zvukovi koji podsjećaju na udaljenu grmljavinu, sto nijansi bijele miješaju se s tirkizno plavom, preplavljuje nas osjećaj strahopoštovanja, spokoj bjeline, britkost hladnoće... sve to skupa, čista ljepota. Rifugio Guide della Val d’Ayas smješten je na stjenovitom obronku na 3425 m između ledenjaka Grande i Piccolo Vera, kapaciteta 80 kreveta, velikom i toplom, ugodnom blagovaonicom s pogledom kroz prozor u dolinu Valle di Ayas, a kada je jasna noć, u zvjezdano nebo.

SS Zajedno na vrhu Polluxa (4.029 m)

SS Na putu prema Rifugio Guide della Val d'Ayasie Monte Rose. Zastanem, zažmirim, osluhnem lice dlanovima, udišem britak, rijedak i čist zrak punim plućima i prepuštam se toj bijeloj pustinji da utisne u mene svoj mir, da se trajno nastani u mom sjećanju. Kao troje mjesečara u magli otisnuli smo se prema Breithornu zajedno s mnogobrojnim navezima s licenciranim vodičima na čelu. Zbog novonapadalog snijega i promjenljivog vremena, Breithorn je bio jedina sigurna ciljna točka našeg današnjeg putovanja. Uz to, veliki „AKO“ bude prohodan put, ići i do Rifugio Guide della Val d'Ayas koji je polazište za vrhove Pollux i Castor s talijanske strane. S „figom u džepu“ za sreću, nadom u njedrima, zanemarujemo mentalne granice, uključujemo se u kolonu istonamjernika i idemo put Breithorna. Gornji dio žičare u početku je skijalište preko

108

kojeg dolazimo do platoa Rosa, pa kroz snježno bespuće do Breithorn platoa. Ispred nas, bijela planina sa širokim vrhom koja se uzdiže iz oblačne visoravni, čini se puno položenija nego što sam mislila. Razmišljam o tome koliko je prekrasno po suncu i lijepom vremenu, toliko je sigurno jezivo u tom prostranstvu ostati u magli i lošem vremenu. Uspon na Breithorn je tehnički nezahtjevan i smatra se jednim od najlakših četiritisućnjaka koji se bez većih poteškoća može popeti uz malo iskustva kretanja po ledenjaku. Južna padina Breithorna je umjereno strma, najviše do 45 stupnjeva u vršnom dijelu prije širokog grebena kojim se dolazi na vrh. Bez nekih problema, svi troje smo se popeli na najviši vrh Breithorn skupine (4164 m) koji se nalazi na zapadnom dijelu grebena. Dalje

se grebenom može nastaviti preko sedla do Srednjeg vrha (4159 m) pa još dalje preko zahtjevnih Breithornovih blizanaca (Zapadni na 4139 m i Istočni na 4106 m) do najistočnijeg vrha Roccia Nera (4075 m). Na silasku s vrha do Breithorn platoa silno nas je razveselio dolazak naveza iz smjera Polluxa, jer je to značilo da imamo stope na putu, a iz priče vodiča i njegove klijentice shvatili smo „da nismo sami“ i da je bolje da požurimo do Rifugia. Nevenko nas je, kao najiskusniji među nama, stalno upozoravao da putem opažamo i pamtimo prirodne i one druge objekte, jer je vrijeme stalno mijenjalo raspoloženje. Bilo je i vjetra i smiraja i potpuno vedrog neba i cijeli spektar bijelih oblaka. Nemam problema s visinom pa dok hodamo tim bijelim beskrajem već pomalo uljuljana u jed-

Twin Peaks – Zwillinge – Blizanci Pollux (4029 m) U Rifugiu Guide della Val d’Ayas našli smo sve o čemu umorni putnik sanja: toplinu, jesti, piti, slaviti i smijati se osmijehom prepoznavanja. Ranim jutrom, dobro utabanim stopama u snijegu, dobre volje, uspinjemo se putem kojim smo prethodnoga dana došli, do sedla Porta Nera na 3743 m. U blizini se nalazi i bivak, Bivacco Rossi na 3750 m. Pollux je jedan od popularnih blizanaca tog podneblja, drugi je nešto viši, Castor, ali kada ih se gleda iz kuta, oba se pojavljuju gotovo jednaki jedan drugome pa otuda i naziv: blizanci. Kao i većina penjača i mi smo se odlučili za uspon JZ grebenom, što uključuje grapu i penjanje na stijene do trećeg stupnja (UIIAA III PD+). Već u grapi je

109

VISOKOGORCI

gužva, neki navezi silaze i mimoilaze se s nama u uskom prolazu među stijenama. Svako malo, ugledam taj osmijeh prepoznavanja na drugim licima. Što je različitiji kontekst, što su lica šarenija, a jezici kojima pričaju drugačiji, to sam ispunjenija. Iz grape prelazimo na okomitu stijenu osiguranu lancem. Pomalo kaotična gužva narušava cijeli dojam uspona, naročito na težim penjačkim dionicama. Izlazom iz stijene dolazimo do svetog mjesta planine, kipa Madonne, posebno štovane od talijanskih alpinista. Snježnim grebenom, još nekih 100 m okomice uspinjemo se do najviše točke, vrha Pollux 4092 m. Napokon onaj osjećaj „zena“, stanje potpunog boravka u sadašnjosti. Zrak je čist, vidici predivni, nemam nikakve brige ni težine, kao nadsvijest, blaženstvo, nirvana. Dolje, gotovo istim putem, s okomite stijene zatočene lancem, pomoću užeta, a kroz grapu „u slobodnom stilu“. Utišani od napora, iznureni suncem i vjetrom s „filmom u glavi“ o svemu što je obilježilo dan, osjećam mir i nemir u nasluti sutrašnjeg dana. Znamo što hoćemo, no možemo li? Imamo li još dovoljno snage za izdržati do kraja? U navezu, miran ritam koraka već dobro utabanim stopama u snijegu, pored tirkiznih brazda pukotina u ledenjaku kroz bijelo prostranstvo samotnih, veličanstvenih vrhova do Rifugia Guide della Val d'Ayas.

VISOKOGORCI

Castor (4226 m) Castor, 4226 m adrenalina, snijega, leda i neopisive ljepote. Netko bi rekao, skupila se lijepa ekipa četiritisućnjaka na jednom mjestu. U susret svitanju, već treći dan smo na stazi do sedla Porta Nera na 3743 m. Lica su nam kao da imamo sto lica, što od umora i napola prespavanih noći, što od prejakog sunca, vjetra i hladnoće, da nam se na trenutke činilo preveliko to nebo iznad nas. Kao šapat s planine, kao buđenje feniksa, svjedočimo jednom od najveličanstvenijih prizora na zemlji. Svitanju. Sliku koju gledam izmiče mojoj moći poimanja, a tumačenje mojim znanjima, duboko, duboko prožima me simbolika svitanja. Nitko od nas ne želi propustiti nijednu sekundu tog trenutka. Život više ne mjerimo brojem udaha, mjerimo ga brojem trenutaka koji su nas ostavili bez daha. Još pod dojmom svitanja, dolazimo na sedlo i bez odmora nastavljamo prema vrhu Castora. Nakupljeni umor u nogama od proteklih dana itekako se osjetio i već se teže gazilo. Put prema gore je razvidan, udubljen stopama istonamjernika koji su dan prije išli gore, no ubrzo, ispresijecan pukotinama prelazi u okomicu koja je više ledena nego snježna, zasipana zastrugama komadića snijega koji se pretvorio u led, pa izgleda kao stiropor. Gazišta su uska i kvrgava. Osiguravamo se samo metalnim vrhom cepina ili ga zabadamo u već napravljene labave rupe u ledu. HladSS Anja na usponu nije je, ali bez vjetra. Dolazimo i do prvog teškog detalja, točnije, uske ledene police koja ide u okomicu, mjestimice zasipana zastrugama zaleđenih zrnca snijega na kojima se proklizava. Mantrajući da „dobra tehnika“ spašava glavu uočavamo i sustižemo naveze klijenata i licenciranih vodiča ispred nas. Kad smo se približili, razaznajemo što ih je usporilo. Veliku zastruganu okomicu nagiba od 70 ili možda više stupnjeva koju cijelom dužinom presijeca pukotina treba popeti do sedla kojim se dolazi na vrh. Kao ispomoć netko je kod prelaska stavio dva visoka klina gdje Nevenko za osiguranje „ostavlja“ kevlericu, a prije izlaska na sedlo, ubacuje i šraubu (ledenjački vijak). Opušten je, ležeran, daje nam upute i savjete. Osjećam intuicijom i samo jako zabijam cepin i dereze. Katkada stojimo u okomici dok Nevenko radi međuosiguranje, a mi premještamo užeta. Osjećaj postojanja i stvarnosti je istančan. Istovremeno je sve ovo toliko nadrealno da imam osjećaj kao da cijelo vrijeme sanjam i toliko normalno, da imam osjećaj da ništa drugo izvan ovoga ni ne postoji. Od izlaska na sedlo, dijeli nas još 5 min do vrha. S vrha Castor (4226 m) pruža se pogled na susjednu grupu Breithorn, nezaobilazni Matterhorn, Grand Combin, masiv Mont Blanc i Gran Paradiso. Na istoku se pruža pogled

110

WW Anja, Dijana i Nevenko na vrhu Castor (4.226 m)

na zapadni i istočni Lyskamm i ostatak vrhova iz skupine Monte Rosa, Nordend, Dufourspitze, Zumsteinspitze, Punta Gnifetti, Parrotspitz, Ludwigshohe, Corno Nero, Balmenhorn, Piramide Vincent i Punta Giordani. Sa sjevera dominiraju planine iznad doline Valais, a na jugu Monviso. Svijet je nepodnošljivo lijep, apsolutna ispunjenost i sretna praznina, mir, zahvalnost, pobjeda, uspjeh, blaženstvo, osmijeh. Na nebu trepti zvijezda. Ona, kojoj čujnost i mirnost svijeta šapću drugačije, kao da se koleba, ostati ili ne ostati zatajena, a kao da je ovdje oduvijek bila. Nešto je u njoj činilo da bude potpuna i nepotpuna, da bude nečija na dah, a onda opet ona Prva. Uvijek sam vjerovala da znam barem najosnovnije stvari o svijetu i sebi, ali sada vidim da gledajući je, mogu promišljati misterijske tajne i ostati jednostavna i skromna. To je moje putovanje do divne neshvatljivosti. Tek sada ja želim rasti u sebi i taknuti viša stanja svijesti. Prostranstva više nisu gluha, daljine neosjetne. Ona, ukazala se i iščeznula, ostavivši jasnu poruku da je ovo njeno nebo, njen svijet od otisaka djetinjstva i tišine koja spaja i razdvaja svjetove. Nije imala imena. Penjački tim: Dijana Petrak, Anja Piljek i Nevenko Špoljarić, AO Željezničar

111

VISOKOGORCI

Elbrus KAVKAZ, 5642 M Tekst: Ivan Palfi | Fotografije: Gordana Kosmat

edne večeri početkom 2014. godine, u kafiću na Cvjetnom trgu sreo sam Gordanu koju nisam vidio nekoliko mjeseci. Izgrlili smo se, sjeli na kavu i započeli pričati o usponima koje smo prošli zajedno. Malo o ovome, malo o onome, pa gdje si išla, pa s kim si išla, planiraš li što… dok mi u jednom trenutku nije rekla: „Idem u osmom mjesecu na Elbrus sa Scoutima iz Samobora!“. Zastao sam u pola riječi. „Molim?!“. „Da, da“, ponovi ona, „idem na Elbrus.“ Istovremeno javna i tajna želja svakog planinara. Planina Elbrus smještena je na jugozapadnom dijelu Ruske Federacije, nedaleko od gruzijske granice u zapadnom području gorja Kavkaz. Nebo dodiruje s dva najviša europska vrha – Istočnim (5621 m) i Zapadnim Elbrusom (5642 m), preko osamsto metara višim od Mont Blanca.

SS Naš kamp Ime Elbrus ima više značenja ovisno o kojem jeziku se radi. „Visoki stražar“ prema perzijskoj mitologiji, „Vječna planina“ ili „Ledena griva“ na turskom jeziku ili „Planina sreće“ na čerkeskom jeziku, što nam se najviše svidjelo. Ledena kapa Elbrusa sastoji se od 22 ledenjaka iz kojih teku tri najveće rijeke: Baksan, Malka i Kuban. Na vrhu zapadnog Elbrusa je golemi krater. Kavkaz i Elbrus su poznati i po raznim mitološkim pričama, a najpoznatija je priča o Prometeju, kojeg je Zeus okovao na vrhu Kavkaza jer je ukrao vatru bogovima. Prometeja je na kraju spasio Herkules nakon teškog kavkaskog uspona. Elbrus je, kao i mnogi poznati vrhovi, posljednje počivalište mnogih planinara i alpinista. Ledeni vrhovi Elbrusa godišnje uzmu tridesetak života. U novijoj povijesti 2004. godine zabilježeno je 48 evidentiranih smrti. Iako tehnički ne spada u teške uspone, ledenjaci, velika visina, ekstremne temperature i vjetar ne smiju se podcijeniti. Elbrus se stoga smatra jednom od najsmrtonosnijih planina.

112

WW Na stazi

Upitao sam Gordanu ima li još mjesta i mogu li se nekome javiti. Za Planinarski klub Scout nikada nisam čuo pošto nisam dugo u planinarskim krugovima. Gordana povremeno s njima ide na uspone po Hrvatskoj i Sloveniji pa mi se čini da bi mi ona mogla pomoći da se upoznam s njima. Sljedećeg utorka nalazim se s Gordanom u prostorijama kluba. Imam tremu. Ne znam što da očekujem te mi je pomalo neugodno što ne znam ništa o njima. Sigurno će me otpiliti i reći da nisam njihov član. Na sastanku je prisutno petnaestak članova s kojima me Gordana upoznaje. Atmosfera je opuštena dok čekamo Srećka, glavnu osobu za ekspediciju na Elbrus. U jednom trenutku ulazi visok i mršav čovjek te odjednom nastaje zatišje. „To je on“ – šapne Gordana. Sastanak počinje te kao u svakom planinarskom društvu prolaze se uobičajene teme: prošli izleti, budući izleti i pod razno. Tada se javi Gordana, upoznaje me sa Srećkom i kaže mu da bih htio ići s njima na Elbrus. Srećko me pogleda te dobivam dojam kako mu ne djelujem baš kao netko tko je prošao

113

VISOKOGORCI

zimski uspon na Triglav, Grossglockner, Gran Paradiso, Mont Blanc. Ne čudim mu se. Kad bih i ja vidio osobu žive vage od 110 kg niti mene ne bi baš uvjerio. Nakon nekoliko trenutaka Srećko je izjavio: „Za sad nas ima jedanaest prijavljenih, a može ići devet. Prioritet imaju članovi Scouta, ali ako netko odustane, dolaziš u obzir.“ Bio

vidi kraj. Ostatak ekipe iza nas slaže stvari preko narednih četrdesetak sjedala dok Grga i ja dočekujemo opremu te je stavljamo na jednu gomilu. Na kraju stižu i ostali. Pregledavamo stvari te u jednom trenutku shvatimo da nam je najveća torba s kompletnom hranom ostala dolje. Hrvoje se spušta te ga za otprilike jedan sat vidimo kako se vraća s torbom. Odahnuli smo. Naša dva kontejnera gdje ćemo biti smješteni nalaze se na 3800 m. Visina nas je odmah pogodila. Noge postaju sve teže, dišemo sve brže, a javlja se i glavobolja. Djevojke se smještaju u jedan kontejner, a mi u drugi. Nakon kraćeg odmora krećemo na aklimatizacijski uspon do visinskog kampa Priut 11 na 4157 m. Ne žurimo. Idemo polako te uz povremeno slikanje svako malo podižemo pogled prema moćnom Elbrusu. Vraćamo se iscrpljeni, pravimo večeru, stvaramo dogovor za sutra i upućujemo se na spavanje, koliko je to moguće u takvim uvjetima. Sutradan ujutro Srećko, Valentina, Gordana, Grga i ja krećemo postaviti šatore podno Pastuhovih stijena na visini 4600 m. Vrhovi Elbrusa nam se čine nadohvat ruke, ali WW Naši šatori na 4600 m TT Pogled na dio kampa Garabaši 3750 m

SS Kamen na vrhu Zapadnog Elbrusa ukrašen zastavama i šalovima sam gotovo siguran da nitko neće odustati. Pa tko bi odustao od Elbrusa?!. Ipak, dva mjeseca kasnije, konačno je potvrđeno kako sam ušao među devet planinara koji idu na Elbrus: Srećko, kao glavni organizator te osoba koja ima najviše iskustva na visokim planinama, Biba, Gordana, Romana, Valentina, Grga, Josip, Hrvoje i ja. Kroz zajedničke pripremne uspone do odlaska prema Kavkazu sve smo se bolje upoznavali i imao sam osjećaj da sam već godinama dio njihova društva. Ubrzo je došao i dan polaska za Rusiju. U iznajmljenom kombiju smo večer prije polaska složili opremu koja nam je potrebna: ruksake, šatore, vreće za spavanje, dereze, cepine, užad, karimate, puno konzervi hrane, čajeve, juhe i još mnogo drugih sitnica. Biba je ispekla deset kutija kolača. Kombi je bio pun do vrha. Dana 1. kolovoza u dva u noći krenuli smo prema Kavkazu. U idućih pet dana preko Mađarske, Slovačke, Poljske, Bjelorusije, Rusije i prijeđenih 3880 km stižemo do Terskola, gradića na 1850 m nadmorske visine koji se nalazi u blizini žičare odakle se kreće prema Elbrusu. Na granici Poljske i Bjelorusije čekali smo preko pet sati, u Rostovu na Donu pokvario nam se kombi i izgubio snagu te više nismo mogli brzo voziti. Bibini kolači bili su nam glavna hrana tijekom tih pet dana jer smo stajali samo

114

na benzinskim crpkama. Smještaj imamo u vojnom hotelu CSKA, sedmerokatnoj zgradi izgrađenoj 60-tih godina prošlog stoljeća koja od tada nije renovirana. Sve je puno vojnika i planinara koji se spremaju ići na Elbrus jednako kao i mi. Odlazimo na prvu pravu večeru nakon pet dana u obližnji restoran u kojem neki od nas naručuju i po dvije večere kako bismo se konačno najeli tople hrane. Ostajemo do dugo u noć. Sljedećeg dana, 6. kolovoza oko podneva krećemo do sela Azau na 2350 m odakle vozi žičara do kampa Garabaši na 3750 m. Vadimo stvari iz vozila te ih nosimo do gondole koja može primiti 20 ljudi. No, mi smo je cijelu odlučili zauzeti našom opremom. Žičara vozi do 3000 m gdje iznosimo svu opremu, prenosimo je do druge žičare te ponovo zauzimamo cijelu gondolu. Ova žičara nas diže do 3500 m. Opet iznosimo svu opremu i idemo do sljedeće žičare koja je udaljena 100 m. Vraćamo se nekoliko puta kako bismo prenijeli sve stvari. Međutim, tamo nas čeka iznenađenje. Nema više gondola te do 3750 m voze isključivo jednosjednice. Grga i ja sjedamo prvi na sjedala u kojima se vozimo do kraja žičare. Ledeni vjetar oko nas strahovito puše, zakopčali smo se do grla, kapuljača je na glavi, rukavice su na rukama. Svuda oko nas je snijeg i moćni ledenjaci kojima kao da se ne

115

VISOKOGORCI

SS Potvrda o usponu na Elbrus znamo da nam do vrha treba još 6 sati. Osjećamo se dobro, nema glavobolje, noge nas sve bolje nose. Sunce se probija kroz oblake, toplo nam je dok pogled puca na sve strane. U daljini se vidi Užba u Gruziji. Cijelim putem prate nas zastavice uz rub staze koje nam pomažu da ne siđemo sa staze. Odmah iza njih nalaze se ledenjačke pukotine. U slučaju kada se spusti gušća magla ili padne dovoljna količina snijega zastavice se jedva vide. Pogledi nam stalno skreću prema vrhovima Elbrusa i njegovim moćnim kapama. Postavljamo šatore te pokušavamo napraviti neke zidiće oko šatora, ali cijeli proces traje jako dugo. Vraćamo se u naše kontejnere. Djevojke su skuhale ručak te nam je toplo unutar kontejnera. Najradije ne bismo išli van. Poslije podne oko 15 sati svi krećemo prema šatorima. Nosimo svu opremu sa sobom, nešto hrane, vreće za spavanje, karimate, kuhala. Puše jaki vjetar, uz temperaturu od oko -5 Celzijevih stupnjeva. U sumrak stižemo do šatora u kojem kuhamo večeru te odmah liježemo na počinak. 8. kolovoza je naš dan D. Ustajemo oko četiri sata, izlazimo van u hladnu noć kada pred jutro puše najhladniji vjetar. Temperatura je -25 Celzijevih stupnjeva. Kroz mrak vidimo obrise planinara koji prolaze pokraj nas. Oblačimo sve što imamo na sebe, četiri do pet slojeva, po dva do tri para rukavica, kape, potkape i marame. Samo nam se oči vide. Polazak. Idemo sporo. Svaki korak je užasno težak. Simptomi visinske bolesti su ostavili trag. Nakon sat vremena Hrvoje i Romana se vraćaju natrag prema šatorima. Okupljamo se na traverzi na oko 5000 m. Srećko izjavljuje da idemo prema vlastitim mogućnostima i da ne čekamo međusobno jedni druge. Grga kreće prvi, ja za njim, a iza nas ostali. Polako se razdanjuje, ali sunce još uvijek nije na obzoru. I dalje je jako

116

VISOKOGORCI

hladno. Nakon sat vremena okrećem se te ne vidim nikoga od naših. Grga je ispred mene stotinjak metara. Povremeno sustižemo druge planinare. Svima je teško i idu polako. Jako mi se spava, ali znam ako sjednem kako bih odmorio da se neću više moći prisiliti da nastavim dalje. Pojavljuje se sunce! Dolazim do sedla između istočnog i zapadnog Elbrusa na 5400 m. Ugledam planinare kako sjede i leže na snijegu te upijaju sunčeve zrake. Konačno mogu skinuti jedan par rukavica dok druge ostavljam na sebi. Popijem čaj i ubacim u usta dvije kockice čokolade koje su se činile tvrde kao kamen. Nakon 20-ak minuta nastavljam dalje te skrećem prema Zapadnom Elbrusu. Grga je i dalje ispred mene te ga sada već jedva i vidim. Iza mene nikoga od naših. Lagano se penjem uz strminu i skrećem desno prema grebenu. Snijeg je počeo ponovo padati. Staza se gotovo i ne vidi. Dolazim do užeta koje je postavljeno po prečnici u dužini od oko 100 m. Zapitam sam se zašto je tu postavljeno. Pa i ne čini mi se kao neka velika strmina. Nemam baš volje vaditi pojas, gurtnu i karabiner da se zakopčam za uže. Hodam uz uže, a nakon pedesetak metara ispod mene se odvaja velika ploča snijega, propadam u snijeg te se u zadnji trenutak hvatam za uže. Klizim prema dolje sve dok se uže nije zategnulo cijelom svojom dužinom. Pogledam ispod sebe i vidim kako se gomila snijega polako pretvara u lavinu i završava dvjestotinjak metara niže. Uh, imao sam sreće! Povlačim se uz uže te nastavljam dalje uz pomoć štapa i cepina. Nakon desetak minuta shvatim da mi štap i cepin stalno klize iz ruku te ih ne mogu čvrsto stisnuti. Zastanem, pogledam i osjetim kako prste ne mogu stisnuti do kraja. Rukavica mi se namočila u snijegu te su mi se prsti počeli smrzavati. Vadim druge rukavice, stavljam grijače u njih te nastavljam dalje. Izlazim na plato i na nekih tristo metara vidim vrh Zapadnog Elbrusa. Polako nastavljam dalje. Do samog vrha uzdiže se mali greben dužine 30 m i visine 10 m. Grga se spušta nazad. Bio je na vrhu i pitao se gdje sam ja. Nije me vidio zadnjih pola sata. Ispričam mu što se dogodilo. On je na vrhu bio petnaestak minuta i bilo mu je jako hladno. Vjetar fijuče oko nas. Prije spuštanja natrag prema sedlu kaže kako će hodati polako da ga mogu stići. Stižem i ja na vrh. Skidam ruksak i vadim fotoaparat. Nema nikoga. Pravim „samoslike“ i tek tada postajem svjestan ljepote oko mene. Na vrhu se nalazi kamen obavijen raznim zastavama, šalovima, trakama. Pogled oko mene je predivan unatoč oblacima koji brzo putuju i povremeno zatvaraju Sunce. Gotovo sedam sati mi je trebalo do vrha, a sada se treba i vratiti. Pojedem opet onu kamenu čokoladu, popijem čaj koji se gotovo smrznuo te krećem prema dolje. Rano ujutro na putu prema Zapadnom Elbrusu 08.08.2014.

Grga me čeka dvjestotinjak metara niže i nastavljamo zajedno. Na prečnici susrećemo Srećka, Valentinu i Josipa. Sretni smo što ih vidimo. Zanimalo ih je koliko još ima do vrha. Bodrimo ih da su blizu te da ih još manje od sat vremena odvaja od vrha. Mi nastavljamo prema dolje. U daljini vidimo Gordanu, a nekih stotinjak metara niže i Bibu. U jednom trenutku Biba pada sa staze i počne klizati stotinjak metara niz strminu te se zaustavlja na sedlu. Trčimo prema njoj, ali na putu propadamo u snijeg do koljena. Dolazimo do nje. Nije joj ništa, samo ogrebotina na licu. Hvala Bogu, ništa ozbiljno. Nastavljamo svi zajedno prema šatorima, staza nam se čini beskonačno duga. Stižemo do šatora te se bacamo u njih. Iscrpljeni smo, želim nešto pojesti, ali ne ide ništa osim čokolade. Otprilike sat vremena kasnije stižu Srećko, Valentina i Josip koji su bili na vrhu. Čestitamo jedni drugima, demontiramo šatore i krećemo prema kampu Garabaši u naše kontejnere. Romana i Hrvoje već su se prije spustili. Ovo je bio dug i iscrpljujuć dan, ali sam presretan što sam bio na vrhu El-

brusa. Sutradan smo imali nešto kasniji doručak i dogovor. Ekipa koja se popela na vrh spušta se sa žičarom u naš hotel u Terskolu, a Biba, Gordana i Romana ostaju sa Srećkom još nekoliko dana kako bi krenuli na ponovni uspon na Elbrus. Boravimo u hotelu, kupujemo suvenire s motivom Elbrusa (majice, čarape, kape, pivo 5642) i čekamo vijesti iz kampa Garabaši. I napokon, četiri dana nakon nas, 12. kolovoza Biba, Gordana i Romana su uspješno ispenjale Elbrus.S njihovim povratkom u hotelu počinje zajedničko slavlje koje je trajalo dugo u noć. Taj zajednički boravak u kombiju od Zagreba do Terskola, preko Mađarske, Slovačke, Poljske, Bjelorusije i Rusije uz boravak na planini i povratak za Hrvatsku preko Gruzije, Turske, Bugarske i Srbije u dužini od sveukupno oko 8000 km te 18 dana povezao nas je i stvorio jedno neraskidivo prijateljstvo. Ovo veliko iskustvo puno mi je pomoglo u budućim usponima i ekspedicijama, za koje tada ni u snu nisam mogao pomisliti da ću doživjeti.

117

VISOKOGORCI

VISOKOGORCI WW Laguna Santa Rosa

Ojos del Salado 12. 1. - 4. 2. 2015. Tekst i fotografije: Slavko Patačko

egdje krajem petog mjeseca 2014. u Društvu je pokrenuta inicijativa da se 65. godišnjica HPD Željezničar proslavi na način da se organizira ekspedicija na jedno poznato svjetsko velegorje. Između nekoliko atraktivnih prijedloga izabran je najviši aktivni vulkan na svijetu Ojos del Salado visok 6893 m. On je ujedno i najviša planina Čilea te druga najviša planina zapadne i južne hemisfere. Ako se uzme u obzir da je HPD Željezničar prvo planinarsko društvo u Zagrebu koje se organizirano penje na taj velikan u središnjem dijelu Anda, onda je razumljivo zašto smo se odlučili baš za Ojos del Salado. Čak se osmero planinara, svi redom iz Sekcije visokogorskog planinarenja koja 2015. slavi svoj petnaesti rođendan, prijavilo za ovaj planinarski pothvat radnog naziva – Ekspedicija Ojos del Salado 2015. To su: Sanja Novački, Maja Vuković, Višnja Krznarić, Ivan Fištrek, Ivan Palfi, Mladen Stanković, Željko Novak i Slavko Patačko. Znajući u kakav smo tvrdi orah zagrizli odmah smo intenzivno i kontinuirano krenuli s pripremama sve do dana polaska. Kako onim fizičkim, tako i psihičkim. Svaki vikend radili smo jake planinarske ture, u tjednu smo trčali na Jarunu i u Maksimiru, a odlazili smo i u teretanu. Pripreme su obuhvaćale i brojne organizacijske poslove, od pribavljanja dozvole za uspon, rezervacije terenskih automobila i hotela, prikupljanja informacija o području u koje idemo i o Ojos del Saladu, pa sve do prikupljanja novčanih sredstava. Putovanje ne bi bilo moguće bez potpore naših pokrovitelja, a to su bili: HPD Željezničar, Badel 1862, PD Škamnica i općina Brinje te Kraš. Hvala im na tome. Kad smo se negdje početkom srpnja dočepali povoljnih zrakoplovnih karata bilo je definitivno sve jasno. Ekspedicija kreće. Karte su nam na neki način odredile i duljinu boravka u Čileu. Preko „bare“ u daleki Čile letimo 12. siječnja, a u Zagreb se vraćamo 4. veljače 2015. Napokon je došao i taj dugo očekivani dan. Na ispraćaj pun emocija u Trnjansku 5b došlo je pedesetak „željezničara“, svi s jednom željom. Vratite se živi i zdravi. Do zračne luke u Veneciji dopeljali smo se kombijem odakle smo u popodnevnim satima letjeli za Pariz.

118

SS Zalazak na Laguni Verde

SS Aklimatizacijska tura na vrh Maricunga 7 (4974 m)

Dugačak, zamoran, četrnaestosatni noćni let do Santiaga de Chile uglavnom smo prespavali. U zračnoj luci dobrodošlicu nam je poželjela veleposlanica Republike Hrvatske u Čileu gospođa Nives Malenica i njezin osobni tajnik Florijan. Smjestili smo se u hotelu u samom centru pet milijunskog velegrada. Sutradan smo noćnim autobusom otputovali 800 km sjevernije u grad Copiapo, odakle kreću ekspedicije prema

Ojos del Saladu. Slijedilo je iznajmljivanje terenaca, kupnja hrane i vode te rezervnog goriva za dvanaest dana boravka u Atacami. Atacama je najsušnija pustinja na svijetu, smještena duž obale Čilea. Veliki dio pustinje proteže se preko Anda i ima veliku nadmorsku visinu. Za razliku od drugih pustinja, Atacama je u stvari vrlo hladno mjesto s prosječnom dnevnom temperaturom između 0 i 25°C. Najpoznatija je po tome

što u nekim njezinim krajevima nije nikada pala kiša. Ili koliko je poznato nije padala zadnjih 400 godina. Cesta od Copiapa kroz pustinju Atacama do graničnog prijelaza San Francisko na čileansko-argentinskoj granici dijelom je asfaltirana, ali uglavnom je nekakva kombinacija makadama i pijeska. Popodne istog dana krenuli smo iz Copiapa, koji je usput rečeno na nadmorskoj visini od 350 m, te stigli do Lagune Santa Rosa, slanog jezera na 3600 m. Tijekom ranijih vremena u predjelima Anda nakupljeno je dovoljno vode za stvaranje jezera. Neka jezera su stvorena i topljenjem ledenjaka pri kraju ledenog doba. U nekim jezerima Anda, dosta vode je izgubljeno isparavanjem pa se u njima povećala koncentracija soli. Tako su i nastala slana jezera. Naša dva vrsna vozača, Mladen i Željko parkirali su terence pored malog skloništa sa šest ležaja, koje smo na svu sreću zatekli prazno, pa šatore nismo morali ni dirati. Svi smo redom osjećali lagane simptome visinske bolesti, a nažalost Sanja je dobila i jaku upalu grla s temperaturom pa se narednih nekoliko dana najviše družila s vrećom za spavanje. Krajolik je fascinantan. U jezeru, u kojem se ocrtavaju obrisi planina viših od pet tisuća metara, gacaju i kljunom pretražuju dno jata endemskih andskih plamenaca na koje su Čileanci posebno ponosni. Razne rude, od olova i bakra do srebra i zlata, kojima su Ande bogate, obojale su planine nevjerojatnim bojama. Crvenkaste su i žućkaste, narančaste, sive i smeđe! Možete li zamisliti planine takvih boja? Zaista, posebno! Geološki gledano Ande su mlado i seizmološki nemirno gorje. Na Laguni Santa Rosa ostali smo tri dana, usput radeći aklimatizacijske ture na obližnje vrhove. Tako smo se popeli i vrh Maricunga 7, visok 4974 m. Sljedeći cilj bio je Laguna Verde, 800 m nadmorske visine više. Odavde do Copiapa je 265 km. Sreća je i dalje bila uz nas. U skloništu s osam ležaja samo je jedno bilo zauzeto. Da se ne gužvamo, odlučili smo postaviti jedan šator. Privilegiju da isprobamo kvalitetu toliko hvaljenog Palfijevog šatora ekipa je prepustila vlasniku i meni. Malo dalje od skloništa desetak je šatora drugih penjača koji su ovdje došli s istim namjerama kao i mi, dobro se aklimatizirati prije susreta s Ojos del Saladom. Nedaleko od skloništa je postaja granične policije s dva simpatična policajca kojima smo predali unaprijed pripremljenu dozvolu za uspon. Ojos del Salado nalazi se na granici Čilea i Argentine i za uspon je potrebna posebna dozvola. Obližnji vrh Mulas Muertas (hrv. mrtve mazge) visok 5878 m nametnuo nam se kao pravi izazov. Uspon na njega poslužio nam je kao dobra aklimatizacijska tura. Međutim, penjači s kojima smo uspjeli stupiti u kontakt redom su nas upozoravali da ne pretjerujemo s usponom jer bismo mogli ostati bez tako potrebne snage za Ojos. Iskustvo nam je nalagalo da uzmemo u obzir savjete iskusnih planinara, no mi smo se ipak držali našeg dogovora da svatko od nas ide

119

VISOKOGORCI toliko visoko koliko mu to organizam dopušta. Uglavnom, svi smo se zaustavljali negdje na 5200 m. Mulas Muertas se pokazao kao iznimno zahtjevan i težak. Ali za aklimatizaciju, savršen. Na Laguni Verde, jezeru čija je slanost tolika da u njemu ne morate znati plivati, a da ne potonete, imali smo slobodnog vremena na pretek. Trošili smo ga na razne načine. Puno smo fotografirali. Dobrih motiva nije nedostajalo. Često smo šetali uz jezero. Neki su pak jako prakticirali izležavanje na toplom kamenju pored jezera. Vrijeme smo „ubijali“ i belom. A muški su se članovi ekipe natjecali koji će pripremiti rižu, a da mu se konzumenti nakon ručka ne sjete bliže rodbine. Jedna je aktivnost za ubijanje dosade bila jako „in“. Kupanje u prirodnim kadicama s termalnom vodom od oko 40 stupnjeva. Uh, to je bio poseban užitak! Na Laguni Verde imali smo svjetski WC. Izgrađen na povišenom drvenom platou pod jednom okomitom stijenom bez ikakvih zaštitnih pregrada i okrenut tako da vas kompletna ekipa iz skloništa i kampa može gledati dok vi radite «ono». Jako zanimljivo i u svakom slučaju originalno. Četvrti dan od dolaska, napustili smo Lagunu Verde. Krećemo dalje. Vraćamo se natrag nekoliko kilometara prema Copiapu, a onda silazimo s glavne ceste i pratimo putokaz za Ojos del Salado. Usput smo se zaustavili kod planinarskog skloništa Murray, bolje rečeno planinarskog doma otvorenog tipa, gdje smo dobili nekoliko korisnih informacija od iskusnog profesionalnog vodiča koje su nam kasnije itekako dobro došle. Od Murraya do skloništa Atacama je 25 kilometara pustinje. Prilično neugodan put. Sklonište Atacama manji je narančasti kontejner sa samo tri madraca na kojima su bile prostrte vreće za spavanje. Konačno ćemo isprobati sva četiri šatora. Oko skloništa natiskalo se desetak šatora penjača koji su već krenuli gore. Visina je 5200 m. Dalje s našim terencima ne možemo. Do Tejosa idu samo neki terenci posebno pripremljeni za ove prilike. Obično se njima koriste iscrpljeni penjači u silasku. Šatore postavljamo na za to predviđena mjesta, od kamenja napravljene suhozide u obliku slova „u“ visoke 60-70 centimetara. Ovo bi trebala biti kao nekakva zaštita od vjetra. Poslije smo uvidjeli da je to samo tak› zamišljeno. Od vjetra i pijeska ne bi se zaštitili taman da su suhozidi bili visoki i dva metra. Svako malo okrećemo glavu prema Ojosu puni poštovanja i divljenja. Čini se tako blizu. Strašna planina! Moćna do bola! Inače, Ojos del Salado doslovno znači „oči slane ravnice“, a može se prevesti i kao „snježni izvor rijeke Salado“. Taj naziv potječe od velikih naslaga soli koje se u obliku laguna ili „očiju“ pojavljuju u ledenjacima na vršnom dijelu planine. Usprkos općenito suhom vremenu, na istočnoj strani planine nalazi se trajno kratersko jezero promjera 100 m i na visini 6390 m što se smatra najvišim jezerom bilo koje vrste na svijetu. Ojos je zadnji put eruptirao prije 1300 godina, ali postoje dokazi o manjem izbacivanju pepela 1993. godine. Prisustvo pukotina visoko na planini iz kojih šište vulkanske pare i plinovi ide u prilog kategorizaciji ovog vulkana kao aktivnog. Već prva noć na ovoj visini pokazala se kao prava noćna mora.

120

VISOKOGORCI

SS Kamp pored skloništa Atacama Nesanica, glavobolja, nesnosan vjetar, hladnoća i taj užasan pijesak. Živi očaj! Nošen vjetrom zavlačio nam se u šatore. Spavali smo s maramama na ustima. Prestrašno. Po danu se nastavljala naša kalvarija s pijeskom. Prodirao je u aute, nalazili smo ga u hrani, u čaju, a najviše ga je bilo u našim očima, nosu i ustima. Od tog pijeska i suhog zraka svi smo imali grlobolju i krvavi ispljuvak. Temperaturne razlike između dana i noći bile su drastične. Dani su bili vrući, noći užasno hladne. Kako bismo što bolje funkcionirali na ovim ekstremnim visinama morali smo se dobro aklimatizirati. Stoga smo drugi dan po dolasku na Atacamu krenuli prema skloništu Tejos na 5800 m. Nemilosrdno sunce, pijesak, vjetar i velika nadmorska visina čine uspon teškim i iscrpljujućim. Na visini od 5500 m zaustavljamo se. Za danas je dosta. Skršeni od naporne ture, na skloništu Atacama svatko je za sebe našao komadić zaklonjenog mjesta od sunca i vjetra i prepustio se blaženom odmoru. Znali smo kaj nas ovdje čeka, ali na ovoj visini pustinja nas je ipak uspjela iznenaditi. Polako, ali sigurno iz nas je izvlačila i tjelesnu i duhovnu snagu. Sve smo više bili uvjerenja kako nas se negostoljubiva Atacama željela riješiti pod svaku cijenu. Ali ona nije mogla znati da smo mi žilava čeljad i da se bez borbe nećemo tako lako dati. Stoga je donesena strateška odluka, koja se kasnije pokazala itekako zrela, promišljena i pametna. Treći dan, oko podneva, s kompletnom kamp opremom krenuli smo na skloniše Tejos na 5800 m. Sanja iscrpljena bolešću sa skloništa nije ni krenula, dok je Maja odustala samo nakon prijeđenih

SS Kupanje u kadicama s termalnom vodom na Laguni Verde dvjestotinjak visinskih metara. Koliko je put od Atacame do Tejosa bio naporan dovoljno govori činjenica da nam je za tu udaljenost od samo 4 kilometra zračne linije i 600 m visinske razlike trebalo četiri i pol sata. Sreća nas i dalje nije napuštala. Od šest kreveta u skloništu koje je sastavljeno od dva kontejnera u obliku slova „L“, samo su dva bila zauzeta. Ispostavilo se da smo šatore gore teglili zabadava. Ali nema veze! A kaj bi bilo da je kojim slučajem ispalo obrnuto! E, onda bi bila frka. Dok su se dečki smjestili na krevetima, Višnja i ja smo spavali u malenoj kuhinji na podu. Nemojte ni pomisliti da se ovdje radilo o kršenju etičkih načela. Ni govora, u pitanju je bio slobodan izbor. Rano smo legli na počinak. Trebalo se dobro naspavati i odmoriti. Sutra nas čeka veliki posao. Sutra je dan „de“. Ustali

SS Sklonište Atacama (5200 m) smo u 5, a samo 35 minuta kasnije bili smo izvan skloništa. Dočekala nas je studen i hladan vjetar. 24. je siječnja 2015. Palimo čeone svjetiljke. Mrkli je mrak. Nakon samo desetak minuta iz ruksaka vadim navlačne pernate rukavice. To me je spasilo. Hvala ti Mirka. Uz kemijske grijače u gojzericama usudio bih se reći da je to, u ovim uvjetima, skoro najvažniji dio opreme. Ozebline uvijek prvo zahvate prste na rukama i nogama. Užasno je hladno. A još i taj nesretni vjetar! I pijesak! Majko moja mila?! Dobro kaj nisam zaboravio skijaške cvikere. Tamo gdje nismo očekivali počelo se rađati sunce. Naime, sve su nam se strane svijeta izokrenule i mi smo već danima bili totalno dezorijentirani. Dolje na skloništu Atacama

121

VISOKOGORCI

SS S uspona na Ojos del Salado

SS Odlazak na sklonište Tejos

SS Ojos del Salado (6893 m)

SS Sol i minerali na Laguni Verde

toliko smo bili zbunjeni kad smo se pokušavali orijentirati, da smo u jednom trenutku posumnjali u ispravnost kompasa. E tek sad, kad se pojavilo sunce, počelo je biti užasno hladno. Štos je u tome da hodajući ne uspijevate zagrijati svoje tijelo, jer hodate brzinom ljenjivca. Znate onu usporenu životinju? Kisika je sve manje. Odmori su sve češći. Pet, šest koraka pa stanka. Staza u serpentinama svladava strminu. Zatrpana je pijeskom. Vrlo je neugodno. S lijeve strane prolazimo pored ledenjaka koji je samo prije desetak godina bio dvostruko veći. Očito se i ovdje klima mijenja. Kaj se nas tiče, ovo nam je išlo u prilog, jer na uspon nismo morali nositi cepine i dereze. Jako je teško! Izlazim na rub strmine. Ispred mene se s desne strane ukazao krater. Cijeli je pod ledom. Iznad njega je zaobljena vršna glava, a lijevo se nazire kuloar. Ivo Palfi je već u njemu. Dobro mu ide. Odlično podnosi visinu. Pedesetak metara ispred mene je i Ivo Fištrek. Okrećem glavu. Duboko dolje nazirem Višnju i Željka. Nastavljam prema kuloaru. Uh, kako je teško! Mimoilazim se s jednim Nijemcem. Pozdravljamo se samo pogledom i malim klimanjem glave. I to mi iziskuje poteškoće. On je obavio svoje i sad juri dolje. Počela me boljeti glava. Sve jače. A onda sam krajičkom oka ugledao uže. Završni uspon od nekakvih 40 metara osiguran je alpinističkim užetom. Radi se o penjanju težine II po međunarodnim planinarskim standardima. Na samom početku trometarska je okomica, a onda je uže ipak malo položenije. No, pravi je problem to što uspon ide po samom grebenu s otvorenom provalijom od nekakvih 1000 metara s lijeve strane, a s desne se strane stijena ruši u kuloar. Uz glavobolju, vrtoglavicu, mučninu i sve ostale tegobe uzrokovane nedostatkom zraka, možete zamisliti kako se to „krasno“ penje na ovim visinama. Zato Ojos del Salado zauzima posebno mjesto u penjačkim krugovima i tehnički je zahtjevniji od razvikanije Aconcague. Još nekoliko koraka! Zraka! Još samo malo! Na vrhu vidim nečiju siluetu s podignutim rukama. Zraka! Još samo nekoliko koraka! Najzad, padam u zagrljaj Ivanu Palfiju. Uspio sam! Grlim i Ivana Fištreka. Uspio sam! Na vrhu sam najvišeg aktivnog vulkana na svijetu i najviše planine u Čileu. Stojim

na vrhu druge najviše planine zapadne i južne hemisfere. Ojos del Salado visok je 6893 m. Kakav veličanstveni osjećaj! Hvala ti Bože na pomoći! Hvala, kaj si mi pomogao nositi križ koji je bio tako težak. Glava me više ne boli, a čini mi se kao da gore ima i malo više zraka. To je od euforije, od sreće, ponosa i slave. Evo stiže Višnja. Plače! Plačem i ja. Grlimo se, ljubimo se, radujemo se! Kakav nevjerojatan osjećaj! Od osmero članova ekspedicije, četvero se popelo na Ojos del Salado, što je izuzetan uspjeh za svakog ponaosob, ali isto tako i za HPD Željezničar. Fotkamo se na sve moguće načine. Odrađujemo dug i prema našim sponzorima. A onda za sam kraj našeg boravka na krovu Anda, sjetio sam se svojeg zavičaja i otpjevao, „Podravino moja mila!“. Nije išlo baš glatko. Gušilo me u grlu, dok su mi suze u potocima natapale lice. Već sljedećeg trenutka rukama sam se grčevito držao za alpinističko uže. Spuštamo se dolje. Dolje se bolje diše. Tek kad smo se u popodnevnim satima spustili do Tejosa (usporedbe radi, od skloništa Tejos do vrha trebalo nam je 7 odnosno 9 sati, a natrag smo se spustili za otprilike 2 sata), doznali smo kaj se dogodilo sa Željkom i Mladenom. Željko je odustao samo korak do cilja na 6800 m, a Mladen se zaustavio iznad ledenjaka na visini od 6400 m. No, ono kaj su njih dvoje učinili vrijedno je svake pohvale i divljenja. U uvjetima kad čovjek teško donosi racionalne odluke, kad vam se magli pred očima i kad mislite da ćete svakog momenta ostati bez svijesti, kad nemate snage izgovoriti nekoliko rečenica, a da se ne zadišete – u takvim okolnostima smoći snage i pred ciljem reći „ne!“ vrijedno je svakog poštovanja. Planinari koji su se penjali na tim visinama znaju o čemu je ovdje riječ. Iscrpljeni, na Tejosu smo prespavali još jednu noć. Sutradan na Atacami srdačno su nas i radosno dočekale naše cure s vrućim čajem čiji okus nećemo zaboraviti dok smo živi. I na njihovim licima čitamo olakšanje. Pratile su nas dalekozorom i sigurno proživljavale slične muke kao i mi uspinjući se prema Ojosu. Konačno, treba i njima čestitati. I one su dosegle svoje osobne visinske rekorde. Sanja 5200

m penjući se na Mulas Muertas, a Maja 5400 m na aklimatizacijskoj turi prema skloništu Tejos. Na brzinu smo natrpali stvari u transportne vreće i terence i brže bolje dali petama vjetra. Na planinarskom domu Murray zaustavili smo se i napravili dobar i obilan ručak. Osim riže bilo je tu još koječega. Sjećam se da nam je ovaj put riža, koje smo se ovih dana najeli kao nikad u životu, poslije ispenjanog Ojosa, imala jedan sasvim drugačiji šmek. Dapače, bila je jako fina i ukusna. Na visini od 4500 m osjećamo se kao doma. Kad se samo sjetim gdje smo bili prije samo desetak sati! Potom smo upalili terence, osvrnuli se i zadnji put pogledali Ojos del Salado. Zbogom čudesna planino. Izmučila si nas propisno, ali si nam priuštila trenutke koje nikada nećemo zaboraviti. U civilizaciju se vraćamo cestom koja ide sjeverno od Lagune Santa Rosa. Već smo mislili da ih nećemo vidjeti. Gvanako. Tipična životinja Južne Amerike. Upravo ih u Čileu ima najviše. Gvanako je visok otprilike 175 centimetara i teži 90 kilograma. Živi u stadu koje se sastoji od 4-10 ženki s jednim mužjakom. Kada se nađe u opasnosti, gvanako će pljunuti grabežljivca, u namjeri da ga zastraši. Caldera je turističko mjesto na Pacifiku. Ovdje smo ostali tri dana s jednom zadaćom – u najkraćem mogućem roku vratiti izgubljenu kilažu. Drastična anti-dijeta dala je rezultata: izležavanje, redovna klopa i „bambus“. Uuu…kako su im crna vina dobra! Jedan dan proveli smo u Nacionalnom parku Pan de Azucar. Sjećat ćemo se velikih valova koji konstantno zapljuskuju dugačke pješčane plaže, ogromnih meduza i pelikana. I kupanja u prehladnom Tihom oceanu. Zahvaljujući Maji koja s mobitelom čini čuda, u Copiapu smo prespavali u onom istom hotelu u kojem smo noćili prije odlaska u Atacamu, razdužili terence i opet noćnim busom krenuli u Santiago. Dva dana u Santiagu bila su nam prilično radna. Imali smo susret s hrvatskim iseljenicima u Estadio Croata, najpoznatijem i najcjenjenijem hrvatskom klubu u Čileu. Koliko je ekspedicija odjeknula u čileanskoj javnosti dovoljno govori podatak da je te nedjelje u njihovim poznatim i popularnim

dnevnim novinama izašao veliki članak o Hrvatima koji su se popeli na Ojos del Salado, a dali smo i intervju Kanalu 13 njihove televizije. Bili smo primljeni u veleposlanstvo Republike Hrvatske u Čileu gdje ja za nas priređen svečani ručak. Kuharica, Čileanka, pripremila nam je dva menija njihove tradicionalne kuhinje. Glavna namirnica za oba jela bilo je kukuruzno brašno. Ukusno, ali za naša nepca ipak malo neobično. No, zato je vino bilo izvrsno. I crno i bijelo. Ovo je drugi put kako smo se, boraveći u Čileu, družili s ovim krasnim ljudima. Hvala im na gostoprimstvu i na svemu što su za nas učinili. Posebno gospođi veleposlanici Nives Malenici. A bili smo gosti i kod gospođe Paule Lukšić, potpredsjednice velike grupacije Lukšić, koja je i sama pasionirana planinarka. Malo smo švrljali i Santiagom. Grad je ogroman i lijep. Ima se što vidjeti. Pa je onda tako došao i 3. veljače. Dan povratka. Svi smo jako uzbuđeni. Vraćamo se u domovinu. U Lijepu našu. Opet dugačak, dosadan i naporan let preko Atlantika. Srećom bio je noćni pa su neki uz pomoć raznih pomagala dobar dio leta i ovaj put odspavali. Kad su kotači aviona dotaknuli pistu zračne luke u Veneciji osjećali smo se kao da smo jednom nogom doma. Iako je u Sloveniji padao gusti snijeg Josip nije skidao nogu s papučice gasa. Trebalo je čim prije doći u Zagreb, k našim prijateljima i našim najmilijima. Još se jednom pokazalo kakvo srce imaju „željezničari“. Kakav su nam samo doček priredili?! S prskalicama u rukama došli su pred nas iza „Lisinskog“, a onda se fešta preselila u prostorije najboljeg Društva na svijetu. Točio se šampanjac, pjevalo se i lile se suze radosnice. Opet se čula legendarna „Podravino moja mila“. A čulo se i sljedeće: Ekspedicija Ojos del Salado 2015. HPD Željezničar ostvarila je svoj cilj, a datum 24. siječnja 2015., kad se četvero „Željezničara” popelo na Ojos del Salado bit će zlatnim slovima upisan u anale, ne samo HPD Željezničar, nego i hrvatskog planinarstva. Za sam kraj izričem zahvalu mojim dragim prijateljima za strpljivost, snošljivost i razumijevanje tijekom ekspedicije. S ovakvom ekipom sve je ostvarivo.

122

123

VISOKOGORCI

Grebensko prečenje Pelci

SS Silazak na sedlo između Nizkog vrha i Zadnjeg Pelca, a nekome i uspon na Nizki vrh

26. 10. 2019.

Tekst i fotografije: Željko Horvatić

li kako stoji u slovenskoj literaturi: „Prečenje Pelcev čez dolg in razgiban trentski greben“. Značenje tog opisa pokušat ću dočarati u ovom članku. Priča počinje jednog petka kad smo krenuli iz Zagreba i prespavali na Vršiču tako da sutradan možemo sa što manje potrošene energije i više sna doći na startnu poziciju

124

(jer satnica po literaturi se kreće od 12-13 h), a to je parking nedaleko Koče pri izviru Soče u dolini Zadnje Trente. Greben Pelci je visokogorski greben, koji se proteže između Zadnjeg Pelca (2315 m) i Pelca nad Klonicami (2442 m). Možda je slikovitije ako velim između Bavškog Grintavca i Jalovca. Izdiže se nad dolinama Bale, Loške Koritnice

i Zadnje Trente. Vrhovi na grebenu su Pelc nad Klonicami (2442 m),Veliki Pelc (2388 m), Srednji Pelc (2336 m) i dvoglavi (sjeverni i južni) Zadnji Pelc (2315 m). Na navedene vrhove ne vode označeni planinarski putovi, zato spadaju u alpinističke ciljeve. No, „krenimo“ na turu. Polazak u 4:50 h markiranom stazom do Zavetišča pod Špičkom do kojeg smo stigli za dva sata, taman kad je počelo svitati. I onda prvi pogled na greben Pelci, divno. Od tuda još vodi markirana staza do Škrbine za Gradom (sedlo), od koje se kreće u greben lijevo. Od tog mjesta do staze do Planine Zapotok prema Koči pri izviru Savice zaboravimo na markacije (tu i tamo koji možic). Vrijeme je bilo idealno, suha stijena, suha trava. Na vidiku nema oblaka, pa onda kreni gore po stijeni. Dosad sam vas držao u neizvjesnosti koji su ti koji su sa mnom, a evo i imena: Dijana Dubrović i Ana Balen. Da ne bi ovo bilo prepisivanje od svih mogućih koji su prošli istim putem, pokušat ću se fokusirati

SS Absajlanje na stazi

na naša osobna viđenja prolaska kroz taj „dolg i razgiban trentski greben“. Stijena i vrijeme prekrasni. Do prvog cilja, Pelca nad Klonicami sve teče otprilike onako kako to dijete u lunaparku doživljava, samo nema cike i vike. Bili smo informirani što nas očekuje i većina opisuje taj vrh kao najteži u Pelcima, ali nakon što smo ušli u stijenu zaboravili smo te opise i sve slično, nama se to pretvorilo u stjenarenje s guštom i svi smo složni oko toga čak i dan danas. E, da ne bi bilo sve baš tako jednostavno „pobrinula“ su se dva detalja gdje je trebalo raditi absajl, s tim da smo za prvi bili upoznati, al ovaj drugi se „pojavio sam tak“, ničim izazvan. Svi sretni i u komadu stigli smo na naš prvi od Pelci, na 2442 m. Kaj reći? A, prvi je prvi! Pogledi predivni, milina za oči. Nakon Pelca nad Klonicami redaju se Veliki Pelc, Srednji Pelc i na kraju Zadnji Pelc na kojem smo još jednom absajlali između Sjevernog i Južnog te se nakon toga spustili na sedlo između Nizkog vrha i Zadnjeg Pelca te po si-

125

VISOKOGORCI

paru ispod Grive do travnate livade Za Razorcem. Na kraju spust niz grapu do markirane staze kod Planine Zapotok koja vodi izravno do parkinga odnosno početne točke ture. Nakon ture dobio sam puno upita – a gdje su ti Pelci i kaj je to uopće – i moram priznati da ni sam, par mjeseci prije, ne bih znao odgovor na to pitanje jer i inače je taj dio oko Bavškog Grintavca relativno slabo poznat i posjećen, ali sad sam iznimno sretan kaj im to mogu reći iz prve ruke. Sam greben je fascinantan i tako zanimljiv da prolazak njime potvrđuje Einsteinovu teoriju da je sve relativno, pa i vrijeme koje je proteklo iznimno brzo, što se nikako ne bi moglo reći za spuštanje po siparu, kamenjaru i trentskim travuljagama u kombinaciji s rupčagama koje te dovode do ludila, al’ onog od kojeg i pristojni ljudi zgriješe kojom psovkom (pa sam moral u nedjelju na ispovijed). No, to je valjda normalno isto kao što je normalno da bi mi svi opet sutra natrag, jer zbog takvih tura i volimo visokogorje sa svim izazovima i ljepotama koje nam ono nudi i vraća.

SS Na grebenu

TT Zadnji dvoglavi Pelc (lijevo sjeverni, desno južni), gledano s Nizkog vrha

SS Naš 1. od Pelci, PNK

126

SS Pogled sa Zadnjeg (sjevernog) Pelca PNK - Pelc nad Klonicami, VP - Veliki Pelc, SP - Srednji Pelc

SS Pogled unazad na prijeđeni put

SS Prema Velikom Pelcu

127

VISOKOGORCI

Hodajući san Pacific Crest Trail Tekst i fotografije: Željko Jurin

išne kapi lagano klize niz prozor autobusa koji me kroz gradsku gužvu vozi na posao. Zagušljivi zrak u pretrpanom autobusu miješa se s aromama stotina parfema i omekšivača te vrijeđa moje nosnice odvikle od tako intenzivnih mirisa. Osjećam se nelagodno stisnut s tolikim ljudima u ovoj limenoj konzervi na kotačima, baš kao divlja zvijer zatočena u kavezu zoološkog vrta. Želim istrčati van na kišu i pobjeći koliko me noge nose. Osjećam da sam bespovratno potrgan i oštećen, zauvijek vraćen korijenima davnih predaka koji su živjeli u skladu s prirodom. Zar pola godine provedenih u prirodi zbilja može toliko čovjeka promijeniti? Čitao sam o tome, pripremao se na to, no svejedno se ne znam nositi s time sad kad sam to i doživio. Povremeno gledam fotografije koje sam napravio ove godine na svom pohodu Pacific Crest Trailom i često mi zakotrljaju suze niz obraze. Svaka stanica mojeg tijela žudi za povratkom na ovu veličanstvenu stazu, tamo gdje nema gužve, gdje se moje suze na kiši ne vide, tamo gdje jedinu

128

buku stvara vjetar što huči kroz krošnje, tamo gdje sam iskusio istinsku slobodu, iskonski strah od divljih zvijeri i susreo brojne divne ljude koji razumiju i koji dijele isti san. Gotovo od trenutka kad sam saznao za ovu stazu, u meni je tinjala želja da se otisnem na put i prepustim se njenim ljepotama. Činilo se nemoguće, predugo, predaleko, preskupo, zastrašujuće. Činilo mi se kao da je to još jedna od onih stvari o kojima ljudi maštaju i nikad ih ne mogu ostvariti. No, jedne nedjelje u travnju 2019., rano ujutro, nakon dugog planiranja i pripremanja našao sam se na neobičnom mjestu gdje je veliki metalni zid s bodljikavom žicom na vrhu razdvajao Sjedinjene Američke Države od Meksika. Uzbuđenje mi je bilo na vrhuncu kad sam dotaknuo drveni spomenik koji označava Južni Terminus staze. Preda mnom se protezala i među obližnjim brežuljcima nestajala prašnjava vijugava traka široka oko pola metra i duga 2653 milje (4268 km). Toliko nezamisliva bila je ta spoznaja da sam napokon tamo, da sam doživio izvantjelesno iskustvo. Kao da

SS Prijevoj Forrester (4023 m) to nisam ja, već gledam nekog drugog kako čini prve korake na ovom putovanju života. Bojao sam se da ću se svaki čas probuditi u svom zagrebačkom krevetu. Svaki moj dotadašnji korak po hrvatskim i slovenskim planinama na neki me način pripremao za ovaj trenutak, gradeći moju kondiciju i iskustvo. Zimus sam jurio s teškim ruksakom po kiši i snijegu nakon posla na Sljeme, ne bih li stekao dodatnu kondiciju. U planinarskoj školi HPD Željezničar naučio sam brojne vještine koje će mi pomoći na predstojećem putu. No ništa me zapravo nije moglo pripremiti na to da ću biti i hodati sâm u planini, danima, tjednima, mjesecima, biti sâm sa svojim mislima, moći se osloniti samo na sebe, svoju prilagodljivost i ono malo opreme i hrane što sam nosio u ruksaku. Imao sam osjećaj kao da moram ponovo naučiti osnovne životne radnje – spavati, jesti, vršiti nuždu, obavljati higijenu – primjenjujući sve principe zaštite prirode. Prve sam dane euforično hodao uživajući u svakom detalju, prvom kaktusu, prvoj zmiji, neobičnoj vegetaciji kakve kod nas nema. Udisao sam suhi zrak pustinjskog krajolika dok mi je bujno pustinjsko bilje otvaralo osjetila. Život na stazi je sve samo ne dosadan, jer premda nakon nekog vremena uđe u svoju rutinu (spavaj, hodaj, jedi, ponovi) krajolik koji se iz dana u dan mijenja, nova čuda i prirodne ljepote činile su da se osjećam kao malo dijete u trgovini igračaka prolazeći među ogromnim kamenim gromadama i šutirajući češere veličine lopte.

WW Moja trail obitelj na Eagle Rock-u

Upoznao sam i svoju prvu trail obitelj, skupinu ljudi s kojima sam hodao nekoliko tjedana, spavajući na istim mjestima i opskrbljujući se u istim gradićima. Osjećao sam da pripadam, hodajući s ljudima koji su dugo sanjali i potom živjeli iste snove, žudeći za slobodom i nekim imaginarnim ciljem tisućama milja pred nama. No bili su mlađi i brži od mene te smo se nakon nekoliko tjedana razišli, jer nisam želio žuriti i loviti ih po planinama. Želio sam svojom brzinom doživjeti stazu i krajolik kojim prolazi. Nakon nepuna dva tjedna zašao sam u prvi visoki planinski lanac na stazi – San Jacinto te skrenuo sa staze kako bih posjetio njegov najviši vrh Mt. San Jacinto (3302 m). Bila je to najviša visina koju sam do tada ispenjao i moj prvi tritisućnjak. Premda tehnički nezahtjevan, ipak me dobro namučio svojim mekim snijegom po kojemu smo se klizali i u koji smo propadali do guze, s teškim ruksacima punim hrane i opreme. No vrijedilo je, jer nagrađen sam veličanstvenim pogledom i nenadmašnim osjećajem postignuća. Pustinjska južna Kalifornija pokazala mi je svoje zube hladnim, vjetrovitim i kišnim noćima koje je povremeno začinila i ledenom kišom te tučom. Moram priznati da mi je to bilo veliko iznenađenje, jer sam pustinju zamišljao kao suho i vruće mjesto. No ova je godina bila izrazito kišna, kažu najkišnija u posljednjih 30 godina. Jedna za drugom oluje su sipale svoj teret po planinama, otežavajući nam hodanje, no

129

VISOKOGORCI

SS L. A. Aqueduct pozitivna strana te medalje značila je da su svi izvori vode bili puni i lako dostupni, što nije slučaj u sušnim godinama. U Wrightwoodu sam skrenuo sa staze i s dvojicom prijatelja otišao posjetiti Grand Canyon. Bilo me strah da ću prerano stići u Sierra Nevadu (Snježna Planina na španjolskom), najviši i najnepristupačniji dio Pacific Crest Traila. Protekla je zima bila oštra i napadala je dvostruka prosječna količina snijega koji je nastavio padati i tijekom travnja i svibnja, dosežući ukupno trostruku prosječnu visinu. Stoga mi se izlet od tjedan dana van staze činio kao dobra opcija da dopustim vremenu da se smiri i snijegu da se malo otopi u ovom 600-tinjak kilometara dugom planinskom lancu. Grand Canyon bio je sve što sam zamišljao i još više. Jedno je gledati slike i filmove o njemu, a sasvim drugo je spustiti se u njegove dubine do rijeke Colorado. Čim se čovjek otisne od ruba koji vrvi tisućama turista, zađe u tišinu kojom se ne usude kročiti mnogi. Nepristupačnošću terena ovaj kanjon štiti svoje tajne i otkriva ih samo odabranima, dovoljno hrabrima da ih pronađu. Milijuni godina taloženja tla, oglodani su ovdje moćnim vodama rijeke Colorado i otkriveni mojim očima, vječito gladnima novih krajolika. Negostoljubiv kraj pržio me visokim temperaturama u ovom kotlu već u svibnju, a kako li je tek ovdje u srpnju? I ovdje sam doživio veliku gostoljubivost Amerikanaca, baš kao i na stazi, jer nas je grupa raftera pozvala na večeru i pivo s njima na plaži. Punog trbu-

130

SS Prilaz prijevoju Forrester ha, sretan kao malo dijete zaspao sam na sprudu uz moćni Colorado pod zvjezdanim nebom. Jedinstveni osjećaj stvorio je neraskidivu vezu s tim krajolikom kojem se želim vratiti jednog dana. Bilo mi je teže emocionalno nego fizički uspeti se natrag do južnog ruba kanjona i pozdraviti se s ovim predivnim prirodnim fenomenom do nekog novog susreta. Vrativši se na stazu, moje pomicanje granica se nastavilo. Dvije sam noći proveo u snježnoj oluji pod vrhom Mt. Baden-Powell (2867 m). Vjetar je pokušavao otpuhati i slomiti moj maleni žuti šator dok ga je snijeg želio spljoštiti prema tlu svojom težinom. Spavao sam u svojoj pernatoj vreći odjenuvši svu odjeću koju sam imao sa sobom u ruksaku, uključujući i kišne hlače i jaknu. Temperature su sezale ispod nule, a divljački vjetar pojačavao je taj osjećaj nelagode. U normalnim uvjetima vjerojatno ne bih oka sklopio, no dnevni napori bili su toliko iscrpljujući da je san bio neizbježan. Tada sam dobio i nadimak Bonus zbog svih bonus milja koje sam napravio u Grand Canyonu te bonusa od 100 $ koji sam osvojio kockajući u Las Vegasu na povratku na stazu. Nizale su se tako vrele nizinske dionice i ledene i kišne planinske, grebenske rute, koje su šibale moje suncem opaljeno lice i čvrsnule moje umorno tijelo. Koža na nogama već je otvrdnula od žuljeva i navikla na svakodnevnu torturu. Tijelo mi se počelo transformirati iz mekog gradskog u snažno gorštačko.

Pustinja Mojave ogromno je sušno prostranstvo i sljedeća velika prepreka kojoj sam se veselio i od koje sam pomalo strepio. Staza prolazi jednim njenim krajičkom po LA akvaduktu – velikoj cijevi koja vodi pitku vodu u Los Angeles. Gotovo 30 kilometara bez vode potrebno je hodati pustinjom dok sunce nemilosrdno prži. Devastirajuća je bila činjenica da moram tegliti 4-5 litara vode sa sobom dok pod mojim nogama teku milijuni litara vode za LA, no krenuo sam prije zore kako bih izbjegao hodati po najvećoj žezi. Najtopliji dio dana prespavao sam u hladovini pod nekim mostom. Jedno od najvećih iznenađenja cijele staze bili su trail angeli. Znao sam da postoje i čuo sam o njima, no susresti ih i primiti njihova dobročinstva bilo je poseban doživljaj. Kada te potpuni stranac dočeka usred šume i počasti burgerom i/ ili pivom i zauzvrat ne traži ništa, već se hrani tvojim osmjesima i zahvalnošću dok pohlepno upijaš njegovu/njenu dobrotu, poseban je doživljaj. Ponekad je to dobročinstvo u obliku prijevoza do obližnjeg ili udaljenog gradića, gostoprimstvo u vlastitom domu, pranje rublja, medicinska pomoć... Kako god se ponekad trivijalne činile ove stvari, značile su više nego što bi novac mogao platiti. Znali su me ganuti do suza, kad bih promrzao, gladan, smrdljiv i musav žudio za nekom takvom sitnicom nedostupnom usred ničega. Prvi od najpoznatijih trail angela na stazi je bračni par Scout i Frodo u San Diegu. Godišnje ugoste preko 1000 hodača u svojem domu, nahrane,

napoje svaki dan, odvezu u nabavu, pomognu ugovoriti SIM karticu za mobitel, kupiti opremu, daju savjete, olakšavaju ruksake od nepotrebnih stvari i na dan polaska odvezu desetke hodača na početak staze. Zbunjenome i izgubljenome prvih dana u SAD-u značili su mi više nego što sam mogao zamisliti. Drugo najpoznatije utočište za hikere vodi bračni par Sauffley u mjestu Agua Dulce. Uz kampiranje u njihovom dvorištu, omogućili su mi da se kod njih istuširam, posudili su mi odjeću dok su oprali moju, a kod njih sam poslao i nekoliko paketa s opremom. Dva dana hoda dalje kultno je utočište za hikere – Casa de Luna koju vode Terry i Joe Anderson. U njihovo sam utočište stigao nakon nekoliko sati hoda po kiši dok je ledeni vjetar šibao preko grebena kojim sam se brzinski spuštao u gradić Green Valley. Na rubu hipotermije, demotiviran i s pitanjima što mi je ovo trebalo cijedio sam se pred ulaznim vratima njihovog doma, gdje me autom odbacila volonterka koja me tako pokislog pokupila na stazi. Terry me pustila u kuću i zagrlila onako mokrog i rekla: „O, dušo, sve će biti u redu. Imamo još vruće kave i palačinka od doručka ako želiš. Skini se i presvuci u kupaoni i baci stvari u sušilicu da se posuše.“ Suze su mi krenule na oči i znao sam da ću preživjeti i taj dan i da će sve biti u redu. Osjećao sam se kao da ponovo imam 5 godina i mama me grli nakon što sam pao i ogrebao koljena. Cijeli je dan lije-

131

VISOKOGORCI

VISOKOGORCI WW Mt. Jefferson (3199m)

opipljivom cilju – malenom drvenom spomeniku Sjevernog Terminusa na granici s Kanadom. Nakon Sierra Nevade Ivan se vratio u Zagreb, a nekoliko dana poslije rastao sam se i s mojom drugom trail obitelji s kojom smo prošli cijelu Sierra Nevadu. Lijepo je hodati u društvu, no ponekad treba stisnuti zube i hodati sam. Prijateljstva na stazi dio su cjelokupnog iskustva i vrlo su intenzivna, jer provodimo sate i dane zajedno u vrlo teškim uvjetima, događaju se i ljubavi, prekidi, mijenjaju se fokusi i želje, stoga svatko zapravo u konačnici hoda sam u svojim mislima i doživljava svoje iskustvo. Sjeverna Kalifornija napokon me oslobodila snijega i osim bržeg napredovanja donijela toplije vrijeme i kratko planinsko ljeto te češće kupanje u potocima i jezerima. Hodajući sâm bio sam tiši i jednom prilikom se prikrao smeđoj medvjedici. Spoznavši da je tamo, nakostriješila mi se svaka dlaka na tijelu. Nesvjesna moje prisutnosti, kopala je gljive i korijenje, dok sam ja iskoristio trenutak da je fotografiram. Prkositi svojem strahu i njemu unatoč, ostati pribran i racionalan, za mene je bio još jedan razvojni trenutak. Lupkanjem štapova i glasnim povikom upozorio

vala kiša i spavao sam u mokrom šatoru u čarobnoj šumi manzanita stabala iza njihove kuće, no biti tamo pod nadstrešnicom među drugim hikerima značilo je ne biti sam negdje u mokrom šatoru na stazi. Zafrkavali smo se i smijali, uz roštilj proslavili američki praznik Memorial Day, a navečer plesali pred Terry kako bi nam poklonila službenu maramu staze za 2019. godinu. Čak ni kiša više nije mogla izbrisati naš osmjeh. Negdje kod prijevoja Walker pridružio mi se Ivan koji je doputovao iz Hrvatske prehodati sa mnom najljepši i najteži dio staze – Sierra Nevadu. Do polovice lipnja Sierra Nevada bila je zasuta trostrukom prosječnom količinom snijega i mnogi su hodači odustajali od prolaska ovim lancem te preskakali na sjeverne dionice staze. Odluka je pala da pokušamo, pa dokle ide. Prvih dana smo se polagano uspinjali preko 2500 metara, i sve više i češće hodali po snijegu. Idealni vremenski uvjeti sa sunčanim i toplim danima omogućili su nam da polako i sigurno napredujemo te se odlučimo na prvu osmodnevnu dionicu do iduće opskrbe. Tu smo naišli i na najvišu točku staze, planinski prijevoj Forrester visok 4023 m. Premda nije vrh, to je najviše mjesto koje smo i Ivan

SS Knife's Edge - Goat Rock Wilderness

SS Noćenje na grebenu

SS Grand Canyon

SS Mt. Hood (3429m)

i ja dotad ispenjali. Zaleđeni prijevoj dobrano nas je namučio i iz predostrožnosti smo krenuli izrazito rano, oko 3:00 h ujutro, kako bismo ga ispenjali prije nego sunce počne topiti snijeg i led kojim je bio okovan. Neizvjesnost i strah od nepoznavanja što nas očekuje gore stvarali su nam pritisak. No, korak po korak u našim tenisicama s mikro-derezama i cepinima, prošli smo ga. Iza njega slijedio je naš prvi snježni tobogan, jedna od najradosnijih nuspojava visokog snijega. Dječja razdraganost i sreća dok juriš u dolinu neopisiva je nekome tko je nije doživio. Nakon jednodnevnog odmora i opskrbe u gradiću Bishop, do kojega smo imali cijeli dan hoda od staze i potom

još sat vožnje, uputili smo se na sljedeću devetodnevnu dionicu. Svakodnevno su se nizali teški i opasni prijevoji Glenn Pass, Pinchot Pass, Muir Pass, Matter Pass, Selden Pass, Silver Pass… gotovo svi odreda viši od 3000 metara i svaki na svoj način izazovan i težak. U međuvremenu, u dolinama smo prelazili brojne bujice koje su divljale odnoseći otopljeni snijeg dublje u dolinu. Bujice su bile velika novost za mene, jer ih nikada do tada nisam prelazio. Uvijek smo tražili sigurniji prijelaz uzvodno, gdje je vodostaj niži, a potoci se granaju u više manjih pritoka ili smo tražili deblo za prijelaz. Katkad nije bilo drugog izbora nego zagaziti u ledenu vodu koja je u prosjeku bila do koljena, a ponekad i do struka.

Hodati s mokrim i promrzlim nogama postala je moja nova svakodnevica. Fascinantno je koliko je čovjek zapravo izdržljiv i koliko toga može preživjeti. U Zagrebu bih se nakon jedne kišice ili malo propuha odmah razbolio, dok sam ovdje mjesec dana živio u snijegu i mrzloj vodi na vjetrovitih 2500-4000 metara i pucao od zdravlja. Rast koji je započeo u pustinji dovršen je u Sierra Nevadi. Iz nje sam izašao kao nov, preporođen čovjek s nadnaravnim moćima. Nakon Sierre za mene je bio mačji kašalj svakodnevno hodati gotovo 60 km, nekad i po 15 sati uz vrlo kratke odmore, te savladavati tisuće metara ukupnog uspona, vučen nekom nevidljivom silom prema jedinom

sam je na svoju prisutnost i ona se udaljila pričekavši mladunče da se spusti sa stabla. Tek tada sam spoznao da je ženka i u kakvoj sam zapravo potencijalnoj opasnosti bio. No na sreću završilo je dobro. Prelaskom iz Kalifornije u Oregon započela je donekle lakša dionica uz manje uspona pa je i moje napredovanje bilo brže. Ovdje započinje planinski lanac Cascade, dugi niz neaktivnih stratovulkana od kojih je prvi Mt. Shasta. Lanac je dio pacifičkog vatrenog prstena vulkana i Pacific Crest Trail ga slijedi sve do granice s Kanadom. Jedna od prvih znamenitosti koju sam posjetio u Oregonu je nacionalni park Crater Lake. Predivno jezero na-

132

133

VISOKOGORCI

SS Jezero Crater s otočićem Wizard

SS Mt. Thielsen (2799m)

SS Moja obitelj na Sjevernom Terminusu

SS Divljina Three Sisters

SS Sjeverne Kaskade - Washington

SS Nabujali potok Evolution

stalo je ogromnom erupcijom vulkana prije nekih 7000 godina, kada se urušila cijela planina Mazama visoka 3700 metara te je nastala ogromna kaldera koju su ispunile oborinske vode. Svojim plavetnilom jezero Crater oduzima dah i očaralo me svojom ljepotom dok sam hodao miljama njegovim rubom. Nizali su se dalje vulkani Mt.Thielsen (2799 m), Three Sisters, Mt. Washington (1917 m), Three Fingered Jack (2391 m), Mt. Jefferson (3199 m), Mt. Hood (3429 m). Tijekom hodanja Oregonom nekako sam se pridružio skupini koju sam otprije poznavao i koja je time postala moja posljednja trail obitelj, jer sam s njima hodao do kra-

ja staze. Bilo je lijepo opet pripadati. Zajedno smo prešli preko Mosta Bogova (eng. The bridge of Gods) i ušli u saveznu državu Washington u mjestu Cascade Locks. To je ujedno i najniža točka cijele staze, gdje most premošćuje veliku rijeku Columbia na svega 50-ak metara nad morem. Prešavši u Washington, neka se čežnja i tjeskoba uvukla u moje kosti. Počeo se bližiti kraj ovog mojeg puta i prvi put mi se činilo kao da bih ga stvarno mogao i prehodati u cijelosti. Posljednjih 500-tinjak milja staza prolazi sjevernim dijelom planinskog lanca Cascade i najkišnijom saveznom državom SAD-a – Washingtonom, gdje oceanska

klima garantira kišu. Jednom je prilikom kiša padala uzastopnih devet dana i bez sunčanih razdoblja bilo je teško osušiti stvari i održati ih suhima. Washington slovi za jednu od najživopisnijih dionica staze i bilo mi je žao što često zbog oblaka i magle propuštam prekrasne vidike, no i to je priroda. Uz dobro društvo, ipak je bilo lakše podnositi vremenske neprilike. Jednog sam se jutra krajem rujna, poput brojnih drugih sličnih jutara, probudio, složio svoj šator, doručkovao i krenuo. Nekoliko milja dalje izbio sam na maleni proplanak na kojem se nalazio drveni spomenik i granični kamen.

Kanada. Zagrlio sam stup i isplakao dušu. Moje su suze natapale već mokru zemlju, odnoseći nagomilanu bol, umor i iscrpljenost, tugu zbog višemjesečne odvojenosti od obitelji i prijatelja, no ujedno i veliku tugu što je ova avantura gotova. Što dalje? U upisnu knjigu napisao sam sljedeće: „Ovo je u isto vrijeme nešto najteže i najdivnije što sam ikad učinio. Promijenilo je moj život zauvijek na načine koje tek moram pojmiti. Svaka osoba koju sam putem sreo ostat će zauvijek u posebnom mjestu u mojem srcu. Hvala svima koji su pomogli ostvariti moj san.“ Bonus, Zagreb, Hrvatska

134

135

VISOKOGORCI

Priča iz Irana Tekst i fotografije: Goran Sajko

akon uspješnog uspona s mojim Vlajima 2018., vratio sam se na Damavand. Ovaj put kao organizator i vodič, uz puno veću odgovornost i brigu. Damavand, stratovulkan visok 5670 m, najviši je planinski vrh u Iranu i najviši vulkan u Aziji. Smješten je u gorju Alborz na sjeveru zemlje, u pokrajini Mazandaran, oko 66 km sjeveroistočno od Teherana. Ima važnu ulogu u iranskoj mitologiji i jedan je od nacionalnih simbola. Zabilježeno je da ga je prvi osvojio iranski planinar Abu Dolaf Kazradži početkom 10. stoljeća. U svakom slučaju, prekrasna planina, tehnički ne odviše zahtjevna, i idealna za sve planinare koji žele osjetiti i probiti granicu od 5000 m. U međuvremenu sam, zimus, bio u Iranu i sa kćerkom. Ovo mi je treći put u godinu dana. Ispada da dolazim sva-

kih šest mjeseci, pa možda uskoro dobijem i iransko državljanstvo. Iran, prekrasna zemlja dobrih, plemenitih, gostoljubivih i ponosnih ljudi. Mnogo sam već o njoj pisao u svojim Perzijskim dnevnicima. Ove godine organizirao sam uspon sa svojim partnerima iz Irana, s kojima surađujem posljednje dvije godine. Nakon prvog uspona i brojnih priča o Iranu obećao sam prijateljima da ću ih odvesti u jednu od najljepših zemalja na svijetu. Iz Zagreba za Teheran krenuli smo 22. kolovoza navečer. Putovali smo preko Istanbula i u Teheran stigli oko 6 ujutro, gdje nas je čekao kombi kojim su nas prevezli do hotela. Plan je bio sljedeći: nekoliko sati odmora, a zatim taksi i aklimatizacijski uspon na Tochal (3990 m), planinu iznad

SS Zadnji bazni kamp na 4400 m Teherana. Žičarom smo se digli do 3500 m te lagano pješačili do vrha Tochala. Otprilike dva sata laganog hoda i još dva sata zadržavanja na vrhu. Vrijeme na vrhu je prekrasno. U Teheranu pakao od 40 stupnjeva, a gore oko 15, s laganim vjetrom i suncem. Čak smo malo i odspavali. Povratak u užaren grad, polako pada večer i temperatura postaje podnošljiva. Dan je prošao odlično, ali nismo spavali 36 sati. Pričekali smo noć da uhvatimo normalan ritam spavanja. Svi smo u krevetu u 20 sati. Spavali smo 12 sati kao drogirani. Sutradan ujutro ukrcavamo opremu u kombije i vozimo se prema Polour Villageu.To je naša polazna točka. S 2400 m krećemo prema Goosfand Sara, 2 – 3 sata hoda do prvoga kampa na 3200 m. Ostavljamo ruksake i odlazimo još 300-tinjak metara iznad kampa. Sada je svima jasno zašto smo se dan prije penjali na Tochal. Svi se osjećaju fenomenalno na 3500 m. Prekrasna večera ispred džamije, brifing za sutra i brzo na spavanje. Ujutro se penjemo do drugoga kampa, na 4200 m. Plan je da to obavimo za 4 – 5 sati. U startu se malo odvajam i krećem brže. Imam osjećaj da letim. Potrebno mi je da nekoliko sati budem sam, saberem misli i razmislim o svim scenarijima koji se mogu dogoditi. U grupi je petero ljudi koji nikada nisu bili na visini od 5000 m. Neki nisu bili ni iznad 3000 m. Dali su mi povjerenje, ne smijem ih iznevjeriti. Ako sve bude po planu, za dva dana smo svi na vrhu. Imamo sreću što je s nama Bejti, najbolji vodič u Iranu. Bio je više od 400 puta na Damavandu,

trener je i mentor iranske turnoskijaške reprezentacije, i alpinist koji je ispenjao vrhove više od 7000 m. Čudo od čovjeka. Nakon 4 sata evo nas na Bargahu, na 4200 m. Sjedim u kampu i promatram ekipu koja polako pristiže. Zaista uživaju. Bejti ih nasmijava i inspirira svojim pričama. Rezervirali smo dvije sobe pa nema smrzavanja u šatorima kao prošle godine, kada nas je vjetar skoro otpuhao. Odlično je što nam agencija osigurava sve obroke i vodu, a transportne vreće dopremila nam je na magarcima. Na nama je samo da razmišljamo o usponu i dobro se aklimatiziramo. Svako malo pratimo na oksimetru situaciju s kisikom u krvi i puls u mirovanju. Kod svih je sve je u granicama. Da ne povjeruješ, na 4500 m moj je kisik 97 %, a puls u mirovanju 55 otkucaja. Razgovaram malo s domaćim ljudima, vrijeme je čudno ove godine, jako su brze promjene vremena, tako da ćemo morati krenuti ranije i biti brzi. Prošli je tjedan na naoko bezazlenom Damavandu četvero ljudi izgubilo glavu. Krenuli su bez vodiča, izgubili se u magli i upali u ledenjačku pukotinu. Nikad, ali nikad ne podcjenjuj planinu! Istinita je anegdota da veliki Messner nije uspio ispenjati Damavand zbog lošeg vremena. Koristimo dan samo da se dobro odmorimo. Za sutra je predviđen samo aklimatizacijski uspon do 4600 m/nv. Ne mogu vjerovati kako se svi dobro osjećaju. Gotovo smo dva dana na drugom kampu. Tijekom večeri dogovaramo se o usponu.

SS Greben na 5000 m

136

137

TT Zadnjih 100 m, ulazak u sumporne pare

VISOKOGORCI

SS Vrh Damavanda

SS Vidikovac na putu prema Damavandu

SS Još malo, vidimo vrh

Bejti ide prvi. On zna mnoge prečice, kojima ćemo uštedjeti vrijeme. Hodam iza njega i određujem tempo grupe. Plan je da se uz kratke odmore popnemo za 6 – 7 sati. Trebamo se popeti gotovo 1500 m. Od 4000 do 5000 m uspinjemo se 300 m/sat, iznad 5000, 200 – 250 m/sat, ovisno o terenu i vjetru. Nema dugih stanki, 3 – 5 minuta svakih sat vremena. To se pokazalo kao dobitna kombinacija na Kiliju i Elbrusu. Ako se dulje stoji, tijelo se hladi i teško ponovno pokreće, pogotovo ako je hladno. Nosimo

gelove, nešto datulja, pločice i u prosjeku 3 – 4 litre vode. Mala je tajna obična kokakola s kofeinom i šećerom, koja iznad 5000 m daje dodatnu snagu ako se pije pomalo. Noć prije uspona. Dobra večera, druženje. Osjeća se malo uzbuđenja i treme, ali sve je pozitivno. Petrova provala večeri: „Ako piješ umjereno, možeš piti koliko hoćeš!” Odnosi se na sve sfere života, uključujući i penjanje. U 3 se budimo, provjeravamo opremu, u 4 je lagani doručak, a u 5 alpski start. Imamo vremenski prozor od 8 do

9 sati za uspon i silazak. Vrijeme se mijenja nakon 12 sati. Ne želimo da nas na vrhu dočekaju oluja i gromovi. Upozoravam ekipu da ćemo se vratiti budemo li spori i bude li se vrijeme počelo mijenjati prije. Dobri smo, za manje tri sata dolazimo na visinu od 5000 m. Vrijeme nas mazi, vedro je i sunčano. Ujutro malo mraza, ali podnošljivo, osim vjetra koji na mahove zaista jako udar,i pa utihne. Kako se uspinjemo, vjetar slabi, pa skidam sa sebe dio po dio odjeće. Odmaramo se otprilike svakih sat vremena.

138

Grupa se dobro drži do visine od oko 5000 m. Nakon toga počinju blage glavobolje, ali ništa strašno. Napravili smo odličan posao aklimatizacijom. S godinama i ispenjanim vrhovima dobiješ iskustvo koje možeš podijeliti. I ta je glavobolja normalna, a pomažu voda, pa opet voda, i kafetin. Iznad 5000 m počinje druga dimenzija penjanja. Sve je drugačije. Jednostavno moraš usporiti, tijelo se već počinje boriti za kisik, pogotovo u onih koji su to prvi put iskusili. Tjelesna kondicija vrlo je važan preduvjet, ali ovo je mentalna igra. Sad se javljaju demoni i pitanja, zašto, koliko još. Tada si zaista sam sa sobom i svojim mislima – ako one nisu čiste, imaš problem. Nema krivca, nema prebacivanja odgovornosti na drugoga. Ti i planina ste sami. Ako se stopite u jedno, onda taj hod postaje meditacija. Ako se boriš, planina će odlučiti hoće li te primiti ili ne. Nalazimo se na 5500 m, vrh je zamalo tu, možeš ga dotaknuti, ali opet toliko daleko. Već je sve bijelo i žuto od sumpornih para koje vjetar donosi ravno u lice. Zaista se teško diše. Kada sumpor uđe u nos i oči, uistinu guši. Želiš pobjeći, ali nemaš kamo, samo pratiš vjetar i pokušavaš izbjeći direktan oblak sumpora u lice. Pratim ekipu, svi se držimo zajedno, svi su unutar dvije minute hoda. Odlično su se držali. Čak i na dionicama kroz stijene, koje nisu bezazlene. Ispenjali smo cijeli greben od 5000 do 5500 m. Skratili smo put, ali se i brže popeli. Tko se nije pokušao penjati, a ne hodati na 5000 m, zna kolika je to potrošnja snage. Korak po korak približavamo se vrhu, držimo se za ruke svi skupa, svi smo uspjeli, plačemo, veselimo se, urlamo. Taj je vrh poseban za neke od njih, ostat će im zauvijek u sjećanju. Meni zato što sam ih vodio, a njima jer su prvi put iskusili visinu iznad 5500 m. I tako te planine, aerodromi, skloništa, vrhovi, putovanja, raskrižja koje ne vode nikamo, nego na drugo putovanje, postaju moj dom. U posljednjih 60 dana popeo sam se na Elbrus (5642 m), Kilimanjaro (5895 m) i Damavand (5670 m). Vrijeme je za povratak kući, pripremanje seminara, vođenje treninga i zahvalnost što me je planina i sudbina pustila na sve te vrhove. Razlog zbog kojeg se penjanjem na velike visine upuštam u za neke ljude opasne situacije, jest u tome što me prisiljavaju biti u sadašnjem trenutku, oslobođenom vremena, problema, prošlosti, razmišljanja i tereta osobnosti. Udaljim li se nakratko od sadašnjeg trenutka, to može izazvati pogibeljnu situaciju za mene ili moga suputnika. Boravak u planinama je trening bivanja i uživanja u sadašnjosti i življenju života. Oslobađanje od vremena, oslobađanje za psihološkom potrebom za prošlošću koja daje identitet i budućnošću koja daje ispunjenje. Nadam se da vas je priča inspirirala. Ovaj je uspon za mene poseban jer sa mnom nisu bile tri meni zaista drage osobe. Ovaj je vrh bio za njih. Ivane, Ljerka i Iva, bili ste mi cijelo vrijeme u mislima.

139

VISOKOGORCI

Naših drugih deset godina Tekst i fotografije: Slavko Patačko

rijeme leti i to nije nikakva floskula nego gola istina koju najbolje osjećamo na svojoj koži. Zašto nas vreme gazi? Zašto jednostavno ne stanemo na loptu i ne pokušamo živjeti u skladu s prirodnim zakonima i moralnim načelima? To je pitanje, rekao bih, za milijun dolara. Iskreno, pokušavam se na sve moguće načine izmigoljiti iz zamki koje pred nas stavlja i u koje nas, svaki božji dan, pokušava

SS Bruno Knežević, pročelnik od 17. 1. 2008 - 27. 1. 2011.

SS Dražen Rambrot, pročelnik od 27. 1. 2011. - 24. 1. 2013.

no pomaže u borbi s tim podmuklim neprijateljem. Posebno sam zadovoljan ako time na svoju stranu pridobijem još pokojeg „nevjernog Tomu“. Prošlo je već 20 godina, što nije malo, ali imam osjećaj kao da je jučer bilo. Naime, na inicijativu glavnog odbora koji su činili; Tomislav Zoričić, Damir Bajs i pokojni Bernard Margitić, 23. ožujka 2000. godine održana je Osnivačka skupština na kojoj je osnovana Sekcija visokogorskog planinarenja HPD-a Željezničar, prva takve vrste u Hrvatskoj. Koliko je zamisao bila opće prihvaćena i kakav su pionirski pothvat učinili začetnici ideje visokogorstva dovoljno govori činjenica da su se nedugo potom i u drugim planinarskim društvima diljem Hrvatske počele osnivati visokogorske sekcije. Na toj

140

namamiti to zlo koje jednostavno zovemo moderan način života. Svima je valjda jasno o čemu govorim. Za sad se još dobro nosim s tim uljezom koji silom i raznim smicalicama razara čovjeka kako izvana tako i iznutra. „Pa kako ti to uspijeva, dragi Slavek?“ – pitaju se neki. „Planinarenjem!“ – samouvjereno odgovaram i uz taj snažni anti-stres program pred njih istresem još pokoji argument koji mi znat-

SS Slavko Patačko, pročelnik od 24. 1. 2013 sve do danas

sad već povijesnoj Skupštini za prvog pročelnika izabran je Tomislav Zoričić, a za zamjenika Nenad Mihaljević. Za tajnika Sekcije imenovan je Damir Bajs, a rizničarka je postala Božena Bučar. Neizmjerno sam ponosan na činjenicu da sam i osobno sudjelovao u tim događajima koji su itekako pridonijeli i imali utjecaj na stvaranje budućih generacija izvrsnih planinara visokogoraca koji su svojim planinarskim ostvarenjima ostavili duboki trag u povijesti, ne samo u Sekciji, nego i u Društvu općenito. 2020. je godina u kojoj slavimo veliki jubilej – 70. godišnjicu Društva. Malo je planinarskih društava u Lijepoj našoj koja bi se mogla podičiti s tako dugovječnim stažom. Visokogorci se pak imaju razloga veseliti i radovati još i više. U ožujku ćemo slaviti 20. rođendan. Kao pročelniku

SS Storžič - Kramarjeva Grapa, 08. 03. 2014. Sekcije koji obnaša tu dužnost od 2013., pripala mi je osobita čast da se dotaknem aktivnosti Sekcije visokogorskog planinarenja HPD-a Željezničar u periodu od 2010. – 2020. i o tome pišem u ovom izvanrednom planinarskom magazinu koji je svojim dizajnom, a napose zanimljivim prilozima, osvojio srca široke planinarske javnosti, slobodno mogu reći i šire čitalačke publike. Značajniji poduhvati (2010. – 2020.) Najznačajniji projekt koji je ostvaren u tom razdoblju svakako je ekspedicija na najviši aktivni vulkan na svijetu – Ojos del Salado (6893 m ) u dalekom Čileu, povodom proslave 65. godišnjice Društva. Iako je ekspedicija termin koji se najčešće upotrebljava u znanstvene svrhe, a u planinarstvu kao pohod u nepoznata i neistražena područja,

namjerno sam se poslužio tom riječi, jer smo za taj pohod, vrlo kompliciran po svojem sadržaju, kako organizacijski tako i planinarski, od početka do samog kraja sve sami odradili. Na toj turi desetljeća koja se odvijala od 12. 1. – 4. 2. 2015. sudjelovalo je 8 željezničaraca visokogoraca: Sanja Novački, Maja Vuković, Višnja Krznarić, Ivan Fištrek, Ivan Palfi, Mladen Stanković, Željko Novak i vođa ekspedicije Slavko Patačko. Cilj je bio najviši vrh Čilea, koji je uostalom i drugi po visini vrh Zapadne i Južne hemisfere, a popeli su se: Višnja Krznarić, Ivan Fištrek, Ivan Palfi i Slavko Patačko. Koliko je ovaj uspjeh odjeknuo u hrvatskoj planinarskoj javnosti dovoljno govori podatak da smo te godine od krovne organizacije planinarstva u Hrvatskoj, HPS-a, dobili priznanje za najuspješniju planinarsku akciju u Hrvatskoj u 2015. godini.

141

VISOKOGORCI

u Španjolskoj prošli su za 25 dana. Što znači da su prosječno hodali 38,8 km po danu. Zaista impresivno! Planina koja slovi kao jedna od najljepših, inspiracija je i čežnja planinara gotovo iz svih krajeva svijeta. Matterhorn, ta čudesna piramida čiji vršni šiljak para nebo na 4478 m zbog tehničkih detalja i težine uspona za većinu planinara i znatiželjnika ostat će i dalje samo pusta želja i neostvareni san. Ali ne i za četvero visokogoraca koji se mogu dičiti i s pravom isticati da su se popeli na planinu koju je većina nas prvi put vidjela na kutijici čokolade „Toblerone“. 2019. to je pošlo za rukom Nikoli Ramuščaku i Slavku Patačku, 2012. Željku Novaku i 2019. Ani Balen. Od tehnički vrlo zahtjevnih planina koje ovdje svakako zaslužuju spomen, a koje svojom visinom premašuju 4000 m, tu su Weisshorn i Zinalrothorn. Prvi je visok 4506 m, a drugi 4221 m. Oba vrha nalaze se u Švicarskoj u području Peninskih Alpa, a 2012. i 2013. ispenjali su ih Nikola Ramuščak i Slavko Patačko. Svestranost visokogoraca je naprosto fascinantna. U prilog tome govori i činjenica da smo trčali maratone i polumaratone. Sudjelovali u trail utrkama i trail ligama. Biciklirali stotinjak i više kilometara što cestama, a što šumskim putovima. Penjali sportske smjerove raznih težina u Paklenici, Kalniku, Kamenjaku i dugim penjačkim destinacijama. Okušali smo se u penjačkim klasicima u Sjevernoj triglavskoj stijeni. U Sloveniji i Hrvatskoj nije bilo zemlje, travke i kamena kud nisu „tabanale“ noge visokogoraca. Ovo je samo najuži izbor planinarskih aktivnosti koje su visokogorci radili proteklo desetljeće. Dakako, ima toga puno više, ali da sve nabrojim gdje bi tome bio kraj.

SS Grande Cima di Lavaredo, 26. 28. 9. 2019. Te iste godine, točnije 14. kolovoza i drugi je događaj Sekciju svrstao u ekskluzivan klub planinarskih udruga čiji su se članovi penjali iznad 7000 m. Taj velebni pothvat uspjela je ostvariti Mirka Majoli popevši se na Pik Lenjin vrh u Kirgistanu visok 7134 m. Ako bi visina bila kriterij po kojem bi se nizali uspjesi visokogoraca, onda bi Kilimanjaru pripala brončana medalja. Na krov Afrike, Uhuru peak (5895 m) popelo se četvero članova Sekcije: 2013. Tomislav Tisanić, 2017. Ivan Fištrek, 2018. Višnja Krznarić i 2019. Goran Sajko. Elbrus (5642 m) u Rusiji, mamac je na kojeg se lijepe penjači iz gotovo čitavog svijeta. Nisu mu mogli odoljeti ni tri naša člana. Pa su se na najvišu planinu Europe popeli: Tomislav Tisanić 2012., Ivan Palfi 2015. i 2019. te Goran Sajko 2019. Najviši vrh Irana, Damavand, koji je isto kao i prethodni vrhovi svojom visinom od 5610 m rezerviran samo za dobro pripremljene penjače i planinare, ugostio je tri naša penjača: 2016. Tomu Gračana, a 2019. Igora Vreska i Gorana Sajka.

Kad spomenemo Nepal prva pomisao koja nama planinarima odmah pobudi maštu je Himalaja. Godine 2018. Tomo Gračan je posjetio tu daleku azijsku zemlju i tom je prilikom za vrijeme trekinga postigao zavidne visinske rezultate ispenjavši Kala Patthar (5643 m), Gokyi Ri (5483 m) te Renjo la Pass (5388 m). Goran Sajko je pak 2019. napravio pravi podvig koji će, ne samo u Sekciji već i u Društvu, biti teško nadmašiti. On se u samo 60 dana popeo na tri planine više od 5000 m: Elbrus, Kilimanjaro i Damavand. Od ostalih uspjeha kojim se visokogorci mogu pohvaliti i biti ponosni na ostvareno u tom razdoblju (2010. – 2020.) treba spomenuti prije svega najviše brdo u Alpama, Mont Blanc u Francuskoj (4810 m) na kojem su stajali Višnja Krznarić 2010. i Željko Novak 2017. Sljedeći je događaj u tom vremenskom odsječku snažno obilježio aktivnost Sekcije. Ivan Fištrek i Ivan Palfi 2016. prošli su najdužu varijantu iznimno popularnog europskog traila, Puta Svetog Jakova dugačkog 970 kilometara. Taj Put od San Žana u Francuskoj do Moksije na Atlanskom oceanu

Edukativne aktivnosti Sekcije Članove smo educirali po potrebi, kako su u Sekciju pristizali novi zainteresirani gladni učenja i novih spoznaja o visokogorstvu, kroz vježbe na terenu i predavanja u prostorijama Društva. Slijedom toga Željko Novak je 16. i 18. 1. 2014. održao visokogorski tečaj s 30 sudionika, a 2016. točnije 18. 2. počela je peta Škola visokogorskog planinarenja koja je trajala dva mjeseca i koju je isto tako kao i tečaj vodio Željko Novak. Zbog velike zainteresiranosti planinara po prvi put od osnutka Sekcije održan je kvalifikacijski ispit nakon kojeg se u školu upisao 21 sudionik. Sljedeći tečaj visokogorskog planinarenja s 18 polaznika započeo je 20. 9. 2018. s voditeljem Tomislavom Gračanom. Kontinuitet školovanja nastavljen je i iduće godine i to školom visokogorskog planinarenja, šestom po redu. Školu je upisalo 12 polaznika, a voditelj je ponovno bio Tomislav Gračan.

Organizacija Sekcije Na kormilu Sekcije, kao uostalom i u svim inim grupacijama postavljen je šef koji dirigira „orkestrom“. U našem slučaju to je pročelnik kojega na Godišnjem izbornom sastanku Sekcije biraju članovi Sekcije, a potvrđuje ga Upravni odbor Društva. Tri su pročelnika vodila Sekciju u prethodnom desetljeću. Bruno Knežević od 17. 1. 2008 do 27. 1. 2011., Dražen Rambrot od 27. 1. 2011. do 24. 1. 2013., a Slavko Patačko od tada pa sve do današnjeg dana. Aktivnost Sekcije očituje se kroz izlete i ture u dane vikenda i druženja na sastancima četvrtkom. Kao pročelnik Sekcije zalažem se i u svakoj prilici ističem koliko je važno dolaziti redovno na sastanke, pogotovo u današnja vremena kad nam međusobnog druženja i komuniciranja treba više nego ikad. Uostalom, zar ima nešto ljepše nego se s pajdašima poslije sastanka okupiti oko šanka uz koju pivicu ili „bambus“. Sastanci su zadnjih godina sve posjećeniji, što me posebno veseli. Naposljetku, to potvrđuje i statistika. Od 2010. kad je na sastanke prosječno dolazilo tek sedam visokogoraca, dogurali smo do dvadeset u 2019. Svima je valjda jasno koliko je u bilo kojoj prilici nezahvalno imenovati istaknute članove koji su svojim radom ostavili trag u Sekciji tijekom desetogodišnjeg razdoblja. Zato ću reći da su svi članovi na neki način zaslužni za stanje u Sekciji koje je više nego dobro, dapače odlično i plod su zajedničkog rada i ozbiljnosti svih članova Sekcije pa čak i onih koji su u proteklom vremenu samo prodefilirali Sekcijom. Što reći za kraj. Jesam li, kao pročelnik Sekcije, zadovoljan ovakvim rezultatima? Načelno, da! A može li biti bolje? U svakom slučaju, da! Zato nam nema druge nego još jače zasukati rukave i ići dalje, a sve za boljitak Sekcije visokogorskog planinarenja HPD-a „Željezničar“.

SS Ortler, 25. i 26. 6. 2015.

142

143

VISOKOGORCI

Pedalcug BICIKLISTIČKO-PLANINARSKI IZLET NA ZELENICU Tekst i fotografije: Juro Buljan

d svih aktivnosti kojima se bavim teško mi je izdvojiti najdražu jer svaka ima nešto posebno. No, možda je ipak najposebnije kada se dogodi kombinacija dviju ili čak više njih. Obožavam duge vožnje biciklom kojima si ispunim dan. Vožnje kroz nove krajolike u kojima se najbolje može uživati na biciklu. Društvo mi odgovara (iako ne preveliko), ali katkad volim ići sam radi mira koji trebam. Početkom studenoga 2017. grupa od 15-ak željezničaraca, među kojima sam imao zadovoljstvo i sreću biti, pohodila je vrh Palec (2026 m), a put nas je vodio preko doma na Zelenici i ferate Spodnji plot, za čiji desni smjer kažu da je najteži u Sloveniji. Ferata nije osobito dugačka, ima oblik slova Y i počinje jedinstvenim smjerom, nakon kojeg slijedi račvanje. Lijevi je smjer lakši i njime smo svi prošli, dok je desni puno teži i zahtijeva bolju opremljenost, kondiciju i snagu u rukama. I naravno, tko je lakši, lakše će doći do vrha ferate. Toga sam se dana pokušao popeti tim desnim smjerom, međutim nisam uspio, što zbog preglomaznih gojzerica, teškog ruksaka, biciklističkih rukavica i da dalje ne nabrajam razloge koji su me u tome spriječili. Sve u svemu, rekao sam sebi da ću što prije doći ponovno, malo bolje opremljen, i popeti se tim smjerom. Nakon nekoliko propalih pokušaja dogovora s članovima društva eventualno zainteresiranima za odlazak na Zelenicu, palo mi je na pamet kako bi bilo od-

SS Kameno srce pronađeno na silasku s Begunjščice lično do Zelenice otići biciklom. Odmah sam počeo iscrtavati rutu i kalkulirati vrijeme koje bi mi bilo potrebno za taj biciklističko-planinarski izlet. Ljeti, kad su dani dugi, znam napraviti i ture od 300 km u jednom danu, a tura do Zelenice, prema kalkulaciji aplikacije Strava, dugačka je 220 km, s ne previše visinske razlike. Pomislio sam: to je laganica, nema problema, odvezao sam i puno duže i teže. Sjećam se svoje vožnje od Sesveta do Zadra (300 km u jednom danu starim, puno lošijim biciklom), kada sam prvih 100 km vozio po kiši i nakon toga prešao još puno uspona. No dobro, došao je tjedan godišnjeg odmora u lipnju 2019. i bilo je vrijeme da krenem na put. Dan prije polaska nazvao sam dom na Zelenici kako bih saznao neke pojedinosti, a ljubazna gospođa koja se javila rekla mi je kako je dom otvoren do 21 sat. To je sasvim dovoljno vremena da stignem, rekao sam joj, i bio sam prilično siguran u to, iako sam znao da od kraja ceste, odnosno od dijela gdje više ne mogu voziti, nego moram gurati bicikl uzbrdo, ima još poprilično do doma. Saznavši neke osnovne informacije, bio sam spreman za put. Još jedna avantura kakvu nisam isprobao bila je preda mnom: novim ću smjerom prijeći biciklom cijelu Sloveniju, sve do granice s Austrijom.

Napokon je došao dan polaska. U utorak, 11. lipnja 2019. u 6 sati krenuo sam iz Sesveta prema domu na Zelenici s velikim ruksakom na leđima. Inače, takve je duže ture bolje i lakše voziti cestovnim biciklom, samo ne znam kako bih na cestovnom biciklu održavao ravnotežu s glomaznim i teškim ruksakom na leđima. Za to je ipak puno bolje imati brdski bicikl, a moj CUBE LTD SL idealan je za to! Već sam puno puta išao biciklom po Sloveniji, vrlo često radio krug preko Samobora pa do Brežica i natrag, tako da mi je taj prvi dio puta jako dobro poznat, a dvaput sam bio čak i do Celja, što je više od polovice ture koju trebam prijeći. Zadana ruta vodila me je od Sesveta kroz centar Zagreba, preko Samobora, malograničnog prijelaza Bregana, Brežica, Krškog, Sevnice, Zidanog Mosta, Litije i dalje pored Ljubljane prema Kranju, Tržiču i Podljubelju, koji je zadnje mjesto prije kraja rute. Međutim nije sve išlo onako kako sam planirao. Vožnja do Litije bila je prekrasna i stvarno obožavam tu cestu, koja je jako ugodna za vožnju, prilično ravna, slabo prometna i stalno prati tok rijeke Save. Okoliš je dinamičan, a izmjenjuju se prekrasno uređeni seoski pašnjaci (na kojima se mogu vidjeti najčešće vrste domaćih životinja, poput konja, krava, koza, ovaca), prekrasne vikendice, stara arhitektura Zidanog mosta

i druga slična mjesta, pa do industrijskih zdanja, kojih je uz tok rijeke Save nekoliko. Dok sam prolazio pored Sevnice, palo mi je na pamet kako bi bilo zgodno otići do Tončkovog doma i na feratu Liscu te sam pomislio kako mi je žao što se nisam prije sjetio da to spojim s ovim putovanjem te na povratku posjetim i tu lokaciju. Tada sam si obećao da ću jednom prilikom i to učiniti. Kao što sam već napisao, nije se sve odvijalo onako kako sam planirao, ali tako je to vrlo često, a avantura je tada još i veća. Putem nigdje nisam uočio oznake zabrane vožnje biciklom, iako sam na jednom mjestu prošao pored policijske patrole zauzete pisanjem kazne nekom nesretniku te primijetio kako me je policajac pogledao i negodujući lagano odmahivao glavom sugerirajući nešto poput „joj, joj, ne bi se smio tuda voziti“. No, kad sam prošao Litiju i ugledao znak zabrane koji me sprječava da se vozim dalje u željenom smjeru, bila mi je jasna reakcija policajca. Možda je i prije bio kakav znak na cesti, ali ga nisam vidio. To mi stvara dodatne poteškoće jer moram skrenuti sa zadane rute i voziti se sporednim cestama, a usto je počela i kiša, zbog koje sam se na jednoj benzinskoj pumpi zadržao više od pola sata. Nakon pauze za sendvič i istraživanja novog smjera krenuo sam dalje s te benzinske pumpe oko 20 km prije Ljubljane. Pratila me lagana kiša, a svakih nekoliko kilometara morao sam stati i provjeravati mobitelom ne bih li se uvjerio da vozim pravim smjerom nove rute. To me je jako usporilo, ali i usmjerilo prema zanimljivim i lijepim gradovima, poput Domžala, za koje mi je drago da sam ih prošao. Postupno se spuštao mrak. Bio sam sve umorniji i sve zabrinutiji hoću li na vrijeme stići do doma koji se zatvara u 21 sat. Kad sam došao u Tržič, znao sam da više nisam daleko od cilja i da mi preostaje još oko 10 km. Ali kakvih – to nisam znao. Bilo je to više od 10 kilometara konstantne uzbrdice! Nije to osobito mnogo vožnje uzbrdo, ali nakon više od 200 odvoženih kilometara osjeti se nedostatak snage. Ostao sam bez vode i na otprilike 5 km prije cilja, onako iscrpljen i žedan, pored ceste ugledao potok. Ni trenutka nisam razmišljao, naslonio sam bicikl, spustio se do potoka i zagnjurio glavu pod vodu, gdje je ostala sve dok se u mene nije vratio život. Unatoč osvježenju, iscrpljenost nije nestala, samo sam se nakratko oporavio. Tada sam već znao da definitivno kasnim i da neću stići do doma na vrijeme, a iskreno, i zaboravio sam koliko ima od kraja ceste do njega. Kada sam konačno stigao do cilja, odnosno do Ljubelja, na satu je bilo 20:35. Zaustavio sam mjerenje rute i počeo što brže gurati bicikl uzbrdo. Srećom, spremio sam broj telefona doma na Zelenici te pokušao nazvati i zamoliti da me pričekaju. Nitko se nije javljao. Bio sam prilično očajan, umoran i zabrinut da ću morati spavati vani. Gurao sam dalje bicikl uzbrdo i desetak minuta prije 21 sat odlučio sam ponovno nazvati. Javila se ona ljubazna gospođa s kojom sam dan prije razgovarao. Kada sam joj začuo glas, osjećao sam se spašeno i kao da mi je stijena pala sa srca!!! Sada ju je samo trebalo uvjeriti da

SS CUBE LTD SL negdje na ruti, s motivom rijeke Save i magistralne ceste prema Ljubljani

144

145

VISOKOGORCI

SS CUBE LTD SL ispred doma na Zelenici me pričeka. Zadihanim glasom zamolio sam da me pričekaju i da ću doći za otprilike 20 minuta. Naravno, znao sam da će to potrajati malo duže, ali bitno je da je ona rekla da nema problema i da će me pričekati. Gurao sam bicikl dalje i onako iscrpljen došao do jednog ograđenog pašnjaka, gdje su po procjeni mog zamućenog vida pasle krave. Zastao sam na trenutak da se odmorim, a znatiželjne životinje počele su mi se približavati. Kada su prišle bliže, vidio sam da su bikovi, barem su meni tako izgledali. Iskreno govoreći, da su me odlučili izbosti, samo bi mi skratili muke. Bilo mi je svejedno. Stajao sam s biciklom s jedne strane ograde udaljen samo nekoliko metara od bikova, koji su me čudom gledali i otpuhivali, a čak sam počeo i razgovarati s njima. Okrenuli su se vrlo brzo i otišli dalje pasti. Nastavio sam gurati bicikl i došao do stjenovite staze po kojoj se bicikl više ne može gurati, nego ga se mora nositi. Uz poprilično težak ruksak na leđima, nositi bicikl nije bilo lako, ali morao sam, nema odustajanja. Trajalo je to još neko vrijeme dok konačno nisam ugledao dom, do kojeg sam stigao desetak minuta prije 22 sata. Nije bilo gotovo nikoga od gostiju, a ljubazna gospođa koja mi se javila otišla je spavati i zadužila svoga kolegu da me pričeka. Čovjek mi je pokazao gdje mi je soba, gdje je tuš, a onda je i on otišao spavati. Imao sam još samo toliko snage da se istuširam i srušim u krevet, presretan što sam ipak uspio. Dan nakon iscrpljujućeg bicikliranja od 220 km došao je red i na malo planinarenja, odnosno na izazov zbog kojeg sam i došao na Zelenicu. Spavao sam odlično, a kako i ne bih nakon takvog napora. Vrijeme ustajanja bilo je fleksibilno, tako da se nisam opterećivao kada ću biti na nogama, samo mi je bilo bitno da budem odmoran i da je vani koliko-toliko lijepo vrijeme. U domu je i dalje bilo prilično pusto, bilo je samo nekoliko gostiju. Spremio sam se za uspon po ferati i spustio ispred doma. Opremljen od glave do pete, propisno, kako i treba biti, u penjačicama, s pojasom i ipsilonom, kacigom, paničarom i rukavicama, polagano sam se zaputio prema početku ferate, koja je vrlo blizu domu. Nisam imao ruksak, nego samo malu pojasnu torbicu u koju sam stavio malo badema i mobitel. Naoružan samo laganom dozom adrenalina, koja se postupno povećavala i mije-

146

šala s laganim strahom izazvanim respektom prema onomu što me čeka, došao sam pod stijenu. Nije bilo nikoga, a vrijeme je bilo poluoblačno. Srećom, dan prije nije padala kiša pa je stijena bila suha i dobra za penjanje. Prisjećajući se svoga posljednjeg posjeta tome mjestu, znao sam da prvi dio, prije račvanja ferate, nije pretežak, sa samo jednim težim detaljem. Poslikao sam mobitelom mjesto gdje počinje uspon, aktivirao Garminov sat i počeo se penjati. Taj prvi, malo teži detalj, nije mi stvarao veće probleme i prešao sam ga relativno brzo. Do račvanja sam došao za oko 3 minute i tamo malo zastao, pogledao okomitu, glatku stijenu s prvim i najtežim dijelom, koji ima ocjenu E, s popriličnim razmakom od klina do klina. Trenutak koncentracije, nekoliko badema, jedna fotka sajle koja me čeka na stijeni, duboko udahni i 'ajmo, penji. Inače nemam puno iskustva s feratama, osobito ne s ovako teškim detaljima. U svoje neiskustvo uvjerio sam se odmah na početku uspona, na prvom detalju, gdje sam kopče ipsilona vukao za sobom i saginjao se po njih umjesto da ih guram ispred sebe. To mi je oduzimalo snagu, jer svaki put kada bih se trebao sagnuti po kopče koje su mi bile pod nogama, morao sam se jednom rukom grčevito držati na okomitoj stijeni, a drugom rukom otkopčavati ipsilon s istovremeno prilično zastrašujućim pogledom ispod sebe. Šteta što nemam kameru na kacigi da sve to snimim, pomislio sam. Nisam koristio paničar ni na jednom dijelu ferate, pa tako ni na tom prvom, najtežem detalju. Odmarao sam se na klinovima i mjestima pogodnima za odmor. Prelazeći prvi težak detalj zastao sam na drugom klinu da se odmorim. Nakon malo odmora koji je potrajao možda nešto više od minute, nastavio sam i vrlo brzo svladao taj najteži detalj, nakon kojeg je sve išlo mnogo lakše. Slijedio je malo lakši detalj, težine D, nakon njega jedan malo teži, D/E, pa jedan kratki E, ali ne tako težak kao onaj početni. Cijelu sam feratu prešao za oko 28 minuta i moram reći kako me je u nekim trenutcima bilo prilično strah jer se dotad nisam susreo s nečim takvim. Došavši na vrh, prisjetio sam se izleta prije nešto više od godinu i pol, kada smo išli prema Palcu i s nestrpljenjem iščekivali Tomislava i Dijanu, jedine naše penjače koji su uspjeli prijeći feratu s desne strane.

Nisam se dugo zadržavao na vrhu jer sam imao u planu iskoristiti dan, a s obzirom na to da još nije bilo ni podne, stvarno bi bilo šteta provesti dan u domu. Spustio sam se vrlo brzo po lakšoj, lijevoj strani ferate i već prije 12 ponovo bio u domu. Otišao sam se u sobu malo odmoriti, skinuti sa sebe penjačku opremu i spremiti se za šetnju po brdu. Čuo sam da je ondje negdje vrh Begunjščica, pa ne bi bilo loše ako stignem obići i njega. Moje planinarsko znanje je skromno, pa iskreno, baš i nisam znao koji su sve vrhovi u blizini osim Palca, na kojem sam bio. Pitao sam ljubaznu gospođu na recepciji doma je li Begunjščica blizu i ako jest, u kojem se smjeru ide. Odmah mi je pokazala da je put s oznakama koje ne mogu promašiti odmah iza doma. Tako je i bilo. Našao sam markiranu stazu na kojoj je na njenom početku pisalo »Begunjščica« i pokazivalo smjer kojim treba ići. Krenuo sam u opuštenu šetnju, a vrijeme je i dalje bilo poluoblačno, s laganom prijetnjom kiše. Nisam prešao ni nekoliko stotina metara i već sam susreo jednog puzajućeg stanovnika koji bi me inače svojom pojavom šokirao do mjere da bi mi se krv sledila. Bila je to zmija, koje vrste – ne znam, ali bila je prekrasna. Izvadio sam mobitel i počeo je snimati. Pozirala je odlično i lagano puzila prema meni sve dok mi nije došla preblizu, kada sam ipak ustuknuo prekinuvši snimanje. Pitao sam se zašto se nisam gotovo nimalo uplašio kada sam vidio zmiju, što je uobičajena reakcija, kako kod većine ljudi tako i kod mene. Možda je to zato što sam samo nekoliko sati prije doživio još veću količinu straha na ferati pa je ovo u usporedbi s tim, još svježim iskustvom, bilo gotovo kao da sam naišao na glistu. Nastavio sam prema vrhu i putem sreo nekoliko ljudi koji su se vraćali, među kojima je bilo i nekoliko turista iz Britanije, koji su mi na karti pokazivali gdje je vrh. Vidici su bili sve ljepši i svaki čas morao sam vaditi mobitel ne bih li slikao prekrasan okoliš. To me je malo usporilo, ali ipak sam brzo stigao na vrh, za nešto manje od dva sata. Kratko zadržavanje na vjetrovitom vrhu, nekoliko fotografija, što običnih, što panoramskih i bio sam spreman što prije krenuti natrag, da me ne uhvati kiša, koja je i dalje prijetila. Nisam jedan od onih žigomana koji moraju imati sve žigove, pa sam poslikao žig na vrhu i tako sam ga „skupio“. Do doma sam se spuštao istim putem, iako inače volim ići nekom kružnom rutom, ali nisam znao kojim bih se drugim putem vratio i još mi je samo trebalo da se izgubim. Vraćajući se dolje razmišljao sam hoću li opet susresti „gmizajuću prijateljicu“, ali kada sam došao do tog mjesta gdje sam je ugledao, nije je bilo. U dom sam se vratio oko 16 sati, a dan je bio još dugačak pa sam se odlučio spustiti do Kompas shopa ne bih li ispitao šumsku stazu po kojoj ću se sutradan spustiti biciklom prema cesti. Bila je to staza paralelna s onom po kojoj sam dan prije pristižući u dom gurao bicikl. Nije to bila staza po kojoj se moglo voziti nizbrdo, ali puno je lakše bilo gurati bicikl po toj stazi nego po onoj stjenovitoj. Nakon povratka iz Kompas shopa bilo je vrijeme za odmor i spavanje. Planinarski dan uspješno je završio i slijedio je dan bicikliranja natrag prema Zagrebu. Veselila me je činjenica da

SS Skica rute Sesvete – Ljubelj, dugačke 215,54 km, s prikazom visinske razlike me, kada počnem biciklirati, prvih 10 i više kilometara čeka konstantna nizbrdica. Naspavao sam se dobro, buđenje je bilo u 5 sati, brzinsko oblačenje, spremanje stvari i polazak. Vani sam već prije 6 sati. Vidljivost je bila odlična, a spuštanje šumskom stazom do ceste prošlo je s lakoćom i prilično brzo. Došavši do ceste, aktivirao sam svoj sat Garmin i krenuo. Nizbrdica kojoj sam se veselio dovela me do brzina od 60 i više km/h, pa sam se pošteno smrznuo dok je nisam prešao. Vožnja prema Zagrebu odvijala se istom rutom kao i u smjeru Zelenice, a ja sam se pokušavao sjetiti detalja na cesti pored kojih sam prošao u suprotnom smjeru i mjesta gdje moram skrenuti. U Zagreb, točnije u Sesvete, stigao sam brže nego prije dva dana u suprotnom smjeru, što me je iznenadilo jer sam u drugom dijelu očekivao više uzbrdica. No ne bunim se, sve je nakraju ipak prošlo dobro i bez većih poteškoća. Tako je prošlo mojih nekoliko dana druženja s cestom, stijenom, planinom i prirodom. Uvijek sam zadovoljan kada prođem kroz nešto takvo, koliko mi se god čini teško u nekim trenutcima. I sve što mi pada na pamet jest – što je sljedeće, koja destinacija, možda Lisca?! Da, definitivno Lisca!!!

SS Putokaz na ruti zanimljivog naziva

147

VISOKOGORCI

Zašto organiziramo visokogorsku školu? Tekst: Tomislav Gračan

u 2019. godini Sekcija visokogorskog planinarenja našeg društva organizirala je visokogorsku školu. U rujnu i listopadu proveli smo gotovo svaki četvrtak na predavanjima, a vikende na vježbama i planinarskim turama. Školu ćemo nastaviti i u zimskom dijelu godine, čim nam to uvjeti na terenu dozvole, provođenjem zimskih vježbi i uspona, a završiti ćemo na proljeće pisanim i praktičnim dijelom ispita. U planu i programu visokogorske škole predviđeno je sedam predavanja i šest uspona na planinske vrhove u Hrvatskoj i Sloveniji te niz vježbi na terenu. Na predavanjima smo obrađivali teme važne za svakog visokogorca: od opreme i njenog korištenja, pripreme i planiranja tura, kretanja u visokom gorju u ljetnim i zimskim uvjetima do opasnosti koje nam prijete te postupanja u slučaju nezgode. Kod predavanja poseban naglasak stavili smo na uspone u visokim planinama i aklimatizaciju, a u program visokogorske škole prvi put smo uvrstili predavanje o ustroju našeg planinar-

148

skog društva i Hrvatskog planinarskog saveza. Naime, zaključili smo da, kada smo već dio planinarske zajednice, trebamo nešto i znati o organizaciji naših udruga te o pravima i obavezama koje kao njihovi članovi imamo. Osim toga, u predavanja smo prvi put uvrstili i predavanje o povijesti planinarenja i ekspedicionizma na koje se nadovezalo predavanje naše legende Vladimira Dade Mesarića o usponu na Mt. Everest, a koje je među tečajcima, ali i među voditeljima i asistentima škole izazvalo oduševljenje. Od praktične nastave naglasak je i ovaj put bio na vježbanju čvorova te vježbanju niza alpinističkih tehnika koje svakom visokogorcu mogu trebati kod uspona, a zatim na njihovom ponavljanju i opet ponavljanju i ponavljanju. Planinarske ture koje smo odradili u jesenskom dijelu škole trebale su omogućiti tečajcima da ponove sva stečena znanja s vježbi na samom terenu, ali i da istovremeno obiđu najznačajnije planinske lance u Hrvatskoj i

SS Tura na Bojin kuk Sloveniji. Tako smo u sklopu naših jesenskih tura bili na Velebitu, u Julijskim i Kamniško-Savinjskim Alpama te na Karavankama, a u zimu nas opet čekaju Julijske Alpe i Karavanke. Dakle, svi koji sudjeluju u vođenju i organizaciji škole, kako i svi tečajci koji se u školi educiraju, moraju odvojiti značajan dio svog slobodnog vremena za visokogorsku školu. Da biste razumjeli zašto odvajamo to svoje slobodno vrijeme da bismo radili za školu ili se kroz nju educirali krenut ćemo od osnovnog motiva, odnosno misije naše visokogorske škole. Misija naše visokogorske škole je osposobljavanje njenih polaznika za sigurno i odgovorno planinarenje po visokom gorju te proširenje baze aktivnih članova Sekcije visokogorskog planinarenja. U Sekciju visokogorskog planinarenja svake godine dolaze novi, mlađi članovi, od kojih se većina s osnovama planinarenja upoznala u općoj planinarskoj školi. Opća planinarska škola je temelj. Na tom temelju gradi se interes za upoznavanje sa svijetom visokih planina. Da bi se ti naši novi članovi upoznali sa svijetom visokih planina, da bi se u njemu naučili sigurno kretati i da bi u tome zaista mogli uživati te da bi na kraju postali punopravni članovi naše visokogorske zajednice trebaju se dodatno educirati.

WW Grupna fotkka na parkingu kod Velikog Vaganca

Kao što se i u svom poslu moramo neprestano osposobljavati i usavršavati tako i u ostalim životnim interesima, aktivnostima i hobijima, u koje svakako spada i planinarenje, moramo tražiti nova znanja koja će nam omogućiti da uspješno dosegnemo ciljeve kojima težimo. Svijet brzo napreduje i zahtijeva od ljudi da stalno ulažu u sebe, da upoznaju novu opremu i svladavaju nove vještine kako bi radili ili nastavili raditi dobro i uspješno ono što vole. Ako želimo biti u korak s vremenom u kojem živimo, ako želimo napredovati, ako želimo preživjeti, a to osobito vrijedi za uspone u visokom planinama, onda moramo stalno učiti. To se odnosi i na nas koji vodimo ili asistiramo na visokogorskoj školi. Prenoseći svoja znanja i iskustva na druge i mi učimo nove stvari, ponavljamo već naučeno te iz druge perspektive propitkujemo iskustva koja smo prošli. Provedbom škole svi izlazimo bogatiji za nešto novo. I na kraju treba istaknuti da u visokogorskoj školi učimo tečajce i odgovornom ponašanju prema sebi i drugima te prema prirodi u kojoj se krećemo. Mi koji puno svog vremena provodimo u prirodi, u planinama, najjasnije svjedočimo o klimatskim promjenama koje nam se događaju pred očima. Briga za prirodu nikad nije bila od veće važnosti, a mi planinari moramo u tome prednjačiti.

149

VISOKOGORCI

Visokogorska škola 2019./2020. Tekst i fotografije: Melita Žbulj

organizaciji Sekcije visokogorskog planinarenja HPD Željezničar početkom su godine pozvani zainteresirani na osposobljavanje za sigurno i odgovorno planinarenje u visokom gorju. Škola se provodi u jesenskom terminu 2019. i zimskom terminu 2020. Voditelju škole Tomi Gračanu na izletima i predavanjima pridružuju se i asistenti Slavko Patačko, Nevenko Špoljarić, Stjepko Kokić, Ida Musemić, Nikola Ramušćak i Željko Novak.

Po provedbi upisa u lipnju, dvanaest polaznika iščekivalo je jesenski dio škole koji je počeo prvim predavanjem 19. rujna 2019. Voditelj škole Tomo Gračan upoznao nas je s planom visokogorske škole te njenim provođenjem – što obuhvaća teoretski dio i vježbe, odnosno izlete. Isti tjedan u subotu ujutro, dok grad još spava, vesela ekipa tečajaca našla se na tunelu gdje smo, pod budnim okom instruktora, vježbali čvorove, izrade sidrišta i tehnike abseila.

SS Na vrhu Planjava (2350 m) Nakon drugog predavanja, uslijedio nam je vikend izlet i to u Paklenicu. Sunčano vrijeme i ugodne temperature mamile su mnoge, ali nam gužve taj vikend nisu smetale, jednostavno smo uživali u društvu i pogledima na Velebit. Subotu smo proveli u ponavljanju tehnika i sportskom penjanju laganijih kratkih smjerova. Različitih smo interesa pa neki tečajci prvi puta penju, a oni drugi uživaju u ponovnom susretu s pakleničkom stijenom. Nakon aktivnog dana u kanjonu svi se gladni fokusiramo na roštilj za koji su se pobrinuli sami tečajci. Prije same večere trebalo je postaviti šatore u kojima spavamo, već je mrak te su nam dobro došle naglavne svjetiljke. Tomo se osvrnuo na odrađenu vježbu tog dana i kratko nas uputio na sutrašnji uspon na Bojin kuk. Nakon kratkih dogovora svi smo se mogli opustiti i uživati u hrani i društvu. Žamor s jedne strane stola miješao se sa smijehom na drugoj. Sa svakim novim SS Ferata Hanzova pot

150

SS Penjanje u Paklenici

151

VISOKOGORCI

SS Školarci na vrhu Bojinog kuka

SS Vrtača (2180 m)

WW Vježbe kod tunela u Gračanima danom u školi međusobno se bolje upoznajemo, iako različiti, dijelimo istu ljubav prema planinama. Divno jutro izvlači nas iz šatora, mirisi kave šire se kampom, doručak. Spremni za novu avanturu pakiramo opremu, sjedamo u aute i krećemo. Kratkom vožnjom dolazimo do parkinga na kraju ceste što vodi iz Starigrada Paklenice. Tu ostavljamo naša vozila i nakon prve zajedničke fotke školaraca polazimo prema Bojinom kuku. O ljepoti Bojinog kuka najbolje svjedoči činjenica da su granice Nacionalnog parka Paklenica proširene tako da Park obuhvati i to područje kao izdvojenu cjelinu. Staza do Bojinog kuka vodi kroz livade, a strmijim dijelom kroz šumu izlazimo na kamene blokove. Stjenovitim pločama uspinjemo se do vidikovca koji nas nagrađuje pogledima, more je tu, na dohvat ruke.Put nas vodi dalje, hopsamo po stijenama, rade ruke i noge i ubrzo dolazimo do sajle podno vrha. Stavljamo opremu i pozorno slušamo Stjepka koji nas upoznaje s pravilima uspona po osiguranim putevima. Malo po malo i eto nas na Bojinom kuku (1110 m).Odmor na vrhu koristimo za obnovu snage slanim, slatkim, svime što imamo u ruksacima. Silazak s vrha nije nimalo lak, ali svi uspješno i spretno dolazimo do naše početne točke, parkinga. Razmjenom dojmova i kavicom na obali mora gotov je prekrasan vikend u Paklenici. Nastavljamo u ritmu predavanje – izlet.

152

Sljedeći je uspon na Vrtaču i ferata Spodnji plot na Zelenici. Upoznajemo se s Karavankama. Od Ljubelja do doma na Zelenici vodi strma kamena staza. Nakon dosta toplog vremena, ovo je bio jedan od izleta na koji se nose rukavice i dodatni sloj odjeće. Sigurno stižemo do doma na Zelenici, i nakon kratke okrijepe kreće se prema vrhu Vrtača (2180 m). S vrha na kojem stoji veliki cepin otvara se prekrasan pogled na Julijske Alpe, Karavanke, na Kamniško-Savinjske Alpe i dio Gorenjske. Povratak do doma na Zelenici, navlačimo opremu i krećemo prema stijeni na kojoj se nalazi ferata Spodnji plot. Ferata se nakon početnog dijela težine u rasponu od B do D razdvaja na lijevu i desnu varijantu. Lijevom, školskom feratom polako stižemo do vrha. Vrijeme se mijenja pa ne možemo više uživati u pogledu na Triglav u daljini, već se vraćamo u dom. Nakon silaska, na parkingu opraštamo se jedni od drugih riječima: „Vidimo se na predavanju“. Drugi vikend u listopadu rezerviran je za Julijske Alpe, uspon na Malu Mojstrovku Hanzovim putom. Sastajemo se kod Erjavčeve koče, malo ispod prijevoja Vršič i nakon obveznog prebrojavanja, Slavek nas vodi na početak staze. Prvi dio uspona je kroz rijetku šumu ariša, a uskoro stižemo na prijevoj Vratca (1807 m), put nas vodi po siparu do podnožja ferate.

Ponavljamo čvorove, ovaj put bulin ili pašnjak. Slaganje ruksaka, pojas, ipsilon, kaciga, rukavice i krećemo hrabro i s osmijehom. Nakon otprilike tri sata druženja s klinovima i sajlama uz fotkanje na „zelo zahtevno označenom potu“ stižemo na vrh Mala Mojstrovka (2332 m). Dio ekipe sa Stjepkom je produžio na Veliku Mojstrovku, a ostatak je sa Slavekom krenuo natrag prema domu. U Erjavčevoj koči sastanak svih i prehrana prije povratka. Zadnji izlet jesenskog dijela visokogorske škole 2019./2020. predviđen je za uspon na Planjavu, najviši vrh u Kamniško-Savinjskim Alpama. Pravi visokogorski slatkiš! Početna točka je parkiralište u Kamniškoj Bistrici (600 m) do kojeg dolazimo nakon nekih 3 sata vožnje. Samo nekoliko metara od parkinga, nalazi se izvor rijeke Kamniške Bistrice. Do vrha Planjava put vodi preko Kamniškog sedla, a dolaskom do doma Kamniška koča otvaraju se prekrasni pogledi na okolne vrhove Kamniško-Savinjskih Alpa, kao što su Planjava, Mrzla Gora, Brana, Skuta i mnogi drugi. Jesenski dio škole je gotov, osim sjajnih izleta, sva predavanja su jako zanimljiva i korisna. Naučili smo puno, a iskusni vodiči su voljni prenijeti nam svoja znanja. Željni znanja, novih druženja i izleta iščekujemo zimski dio škole koja će se odvijati početkom 2020. godine, kada su u planu predavanje i zimske vježbe na Vršiču.

153

ALPINISTI

Alpinisti

Izvor: pixabay.com

156 162 166 172 180

154

Khan Tengri Međunarodna suradnja Prvenstveni zimski usponi stijenom Visočice Denali Alpinistička škola AOŽ

155

ALPINISTI

Khan Tengri Tekst: Rene Lisac

Dana 19. srpnja 2014. godine startala je četveročlana hrvatska ekspedicija “Khan Tengri 2014” koju su činili Krešimir Milas i Rene Lisac iz AO PD Željezničar iz Zagreba, te Bojan Novak i Vedrana Simičević iz Riječkog alpinističkog kluba. Hrvatska ekipa imala je dogovor da dijeli logistiku sa sedmeročlanom slovenskom ekipom. Glavni cilj hrvatske ekipe bio je sedamtisućnjak Khan Tengri (7010m) smješten u masivu Tien Shan na granici Kirgistana, Kazahstana i Kine na koji u tom trenutku još nije bio zabilježen hrvatski uspon. Odabrana ruta uspona na vrh Khan Tengrija bio je smjer Pogrebietsky, poznatiji i kao zapadni greben, a ishodište podno planine bio je bazni logor na ledenjaku Južni Inylcheck. Navez Milas-Lisac planirao je probati ispenjati prvenstveni smjer na vrh Khan Tengrija, dok je navez Novak-Simičević planirao uspon na vrh Khan Tengrija po Zapadnom

grebenu. Dan nakon dolaska u bazni logor na Južnom Inylcheck ledenjaku, 25. srpnja 2014., navez koji su sačinjavali Krešimir Milas i Rene Lisac započeo je aklimatizacijski uspon na sedlo između vrha Chapaev i zapadnog grebena vrha Khan Tengri, no zbog visinskih tegoba na logoru 2 (cca 5300m) odlučuju završiti aklimatizaciju i vratiti se u bazni logor. Na silasku s logora 2, na visini od oko 4700m u u 7:24h, odlomila su se dva seraka s vrha Chapaeva, nakon 15ak sekundi pokupila su u obliku lavine oba člana naveza, i zatrpala ih u ledenjačku pukotinu. Pritom je Krešimir Milas nastradao ostavši zatrpan u ledu, dok je Rene Lisac imao sreće da se mogao nekako sam iskopati iz lavine, ispenjati iz duboke pukotine i vratiti se u logor 1. O odnosu sa svojim penjačkim partnerom i samom nesretnom događaju je napsao slijedeći tekst, pod nazivom „Razvezivanje jednog naveza“. Izvadak iz izvještaja o nesreći na Khan Tengrilistopad 2014., Vedrana Simičević, Rene Lisac

SS Nemški Turnc, snimio Rene Lisac Razvezivanje jednog naveza Kažu da je partnerski odnos penjačkog naveza nešto posebno, no ja nisam ništa znao o tome ili barem nisam razmišljao. Meni se uglavnom samo penjalo. Prošlo je godinu i kusur našeg poznanstva dok se nije desio prvi zajednički uspon, Sinji slap s produžetkom u Nemšku smer Dolgega hrpta. Bio je to jedan najobičniji i po ničemu poseban uspon. Milasu je odmah bilo jasno da ćemo nakon toga postati partneri i pokušao mi je to objasniti prvom idućom prilikom za njegov rođendan, lagano ponesen vinom govorio mi je sat vremena nešto tipa: „Ti i ja… velike stvari… Alpe … Himalaya“, Dok sam ja potpuno trijezan samo odgovarao „Je Milas, bumo Milas…“ Uskoro je i meni postalo jasno. Naše dijametralno suprotne navike, životni stil, fizičke karakteristike i koješto drugo, postale su malo bogatstvo naše naveze, a i bole su u oči bilo koga tko nas je vidio skupa: na razgovor za novine pred odlazak u Kirgistan on je kasnio dok sam ja zabavljao novinarku odgovarajući na pitanja jesmo li spremni i sl. U tom trenu se pojavio i Milas, a novinarka je samo, ko iz topa, ispalila: „…a vidim partner ti je i fizički spreman!“, misleći pritom na njegovu „konkretniju“ tjelesnu građu.

Obojica smo penjali puno, iako zajedno relativno malo. No sve najambicioznije, atraktivnije ili zabavnije penjačke ideje teško je bilo zamisliti u nekoj drugačije navezanoj kombinaciji. Znali smo da nikad nećemo postat neke svjetske alpinističke zvijezde, ali smo zato čvrsto bili uvjereni da smo na dobrom putu se razvijemo u jednu od zabavnijih i kreativnijih naveza. Bar je to nama tako izgledalo i uporno smo radili na tome. Količina gluposti, kojekakvih ideja i izmišljotina, paralelnih realnosti koje smo generirali na pristupima, štandovima, bivacima samo se povećavala, a jedan od omiljenih poligona za to je bilo zbijanje šala na vlastiti račun po pitanju nas kao slavne naveze i velikih penjačkih faca. Nakon aklimatizacijskog uspona iz helikopterske baze Maida Adyr na cca 4000m Milas i ja smo se odlučili zadržati još kojih pola sata u društvu pogleda na nevjerojatne krajobraze Tien Shana obasjane zalazećim suncem. Između raznih tema, kako bi mi potvrdio da su francuzi velike face u svjetskom alpinizmu, spomenuo mi je nekog lika uz komentar kako je isti vodio klijenta uz sjevernu stijenu Eigera.

WW Khan Tengri posljednji Milasov bivak, snimila Vedrana Simičević

156

157

ALPINISTI

TT Na aklimatizaciji iznad helikopterske baze Maida Adyr, snimio Rene Lisac

Rene: „A to je kao nekaj posebno?“ Milas: „Pa da, rijetko tko je to napravio…“ Rene (otkriva prečac do svjetske slave): „Pa ajmo to napravit, evo za prvi put ja ću biti vodič, a ti klijent. Ipak ja mogu lakše proći kao neki francuz, a drugi put ćemo se đorat!“ Milas (nakaradnim francuskim engleskim glumi raspravu u nekoj birtiji u srcu Chamonixa): Have yu hrrd…?!? Zis guy, Rene Lussac, he took a client up on Eigerr!“ Rene (se nadovezuje):“…and zis client…he is even bigger than him!!!“

SS Aguille Noire, Mont Blanc, kolovoz 2012., snimio Rene Lisac Milas nikad nije gunđao, dok sam ja znao biti kenjkav u nekim situacijama. Tri puna dana čekanja helikoptera u bazi Maida Adyr stvaralo je blagu nervozu, jer je vrijeme djelovalo savršeno a informacija zašto nema prijevoza i kada će biti je izostajala. Kad sam na njegov poduži niz komentara na spomenutu situaciju rekao kroz smijeh da je kenjkav kao žena i da prestane gunđati, on me u svom stilu ispravio: „Ja ne kenjam, ja serem. A to je razlika.“ Nakon što smo sletjeli u Bazni logor Milas se konačno osjećao na sigurnom. Dok se on užasavao samo leta helićem i davanja partneru injekcije dexamethazona u slučaju potrebe, ja sam se na ovom putu valjda bojao svega ostalog. Ako me je kasnije mogao vidjeti kako si svakodnevno sam dajem injekcije za spašavanje smrznutih prstiju u Bishkeku, zasigurno bi bio vrlo ponosan na mene. Sve je bilo savršeno, prognoza je davala prozor od 3 dana, bili smo spremni i dobro opremljeni, dobro raspoloženi i motivirani, i dobro upućeni u sve finese kroz razgovore s Dimitrijem Grekovim i Glebom Sokolovim, najjačim alpinistima tada u

158

WW Odlazak na aklimatizaciju, Vedrana Simičević

kvartu. S prvim korakom nestali su svi strahovi i nedumice, jedino što je kvarilo sliku bila je Milasova visinska glavobolja koja se pojavila visoko na putu za Kamp 2 (5300m), prema kojem smo inače dobro napredovali. Zadnjih 200tinjak metara išlo je vrlo sporo, ja u mukama s oba ruksaka na sebi, a Milas u borbi s glavoboljom. Tokom dana on je odmarao dok sam se ja bavio „kućanskim poslovima“ u kampu, a i tjerao ga da jede i pije koliko može. Iako se kroz dan on dobro oporavio i glavobolja je značajno popustila, zaključili smo obojica da nastavak aklimatizacije do Kampa 3 nema smisla i da se prvom sigurnom prilikom u ranojutarnjim satima spuštamo u bazu. Između svega ostalog bili smo jedna vrlo gastronomski orijentirana naveza, 70% pripreme penjačkog uspona svodilo se na kulinarska pitanja. Milas je uvijek imao neke pankerske „light & fast“ koncepcije tipa jesti ćemo pahuljice iz vrećica da ne bi nosili posudice, ja sam pak znao mljeti žitarice u prah kako se ne bi trebale kuhati, no na kraju smo uvijek nosili masu toga i dobro jeli. Iako je on izvrsno

159

ALPINISTI

WW Potraga za Milasom, snimio ruski spašavatelj

ALPINISTI

SS U bjelini, snimio Rene Lisac kuhao ipak sam inzistirao da uglavnom ja budem „le chef“. Kad mi je na silasku u posljednjem našem razgovoru rekao da zna da je meni to normalno ali da mi se zahvaljuje na svemu što sam taj dan dok mu je bilo teško radio za njega, ja sam samo odmahnuo rukom, a on je nadodao: Morat ćeš mi dopustiti da ti u C1 ja ovaj puta skuham gozbicu.“ Odgovorio sam u šali: „Svakako, pa kad mene u C1 lupi nizinska bolest, nećeš imati ni izbora.“ Trebalo je 10tak sekundi da nas sustignu prvi komadi leda nakon što su se dvije ledene gromade odvalile negdje kilometar iznad nas podno vrha Chapaeva. Slika Milasa dok pokušavamo trčati u suprotnom pravcu, navezanog na 8-9m udaljenosti, u sekundi je nestala u bjelini. Lavina je pala ravno na nas, samljela nas i istresla se u duboku ledenjačku pukotinu zatrpavajući je gotovo do kraja. Negdje na 20m dubine u pukotini dohvatio sam zrak a i vidio oskudne zrake svjetlosti iznad mene. Uže na čijoj drugoj strani se nalazio moj najdraži penjački partner išlo je ravno iza mojih leđa, u ledenu masu tvrdu poput betona. Nakon dva i pol sata vlastitog iskopavanja ostacima hodačkog štapa

160

SS Lavina, snimio Matevž Kastrin došao je trenutak za naše posljednje razvezivanje i ispenjavanje van iz 20m duboke rupe. Penjući jednim cepinom i jednom derezom vukao sam ostatak užeta za sobom dok ga par metara do izlaska nije ponestalo. Zakvačio začvorenu gurtnu na uže i odbacio ga na malu policu, kako bi se Milasa nekako moglo pronaći. Lavina koja nas je od njega razdvojila nije se zaustavila u pukotini dalekog ledenjaka Inylchek, okovala je ledom srca našoj ekipi i ostalim penjačima u baznom logoru, rodbini, prijateljima i svima koji su ga bar imalo poznavali u domovini. Dragi Milas, bio si ljudina kakve nema, meni si bio upravo ono o čemu se priča kad se govori o pravom penjačkom partneru ali i mnogo više od toga, prijatelj, učitelj… Ako si već morao otići, bila mi je čast da sam te mogao, navezan do zadnjeg trenutka, ispratiti. A najljepše brdo na svijetu, taj vladar Nebeskog gorja, pruža ti veličanstveni posljednji bivak kakvog se ne bi posramio niti jedan pravi alpinist. Preuzeto iz Hrvatskog planinara, rujan 2014.

161

ALPINISTI

Međunarodna suradnja Tekst: Antonijo Begić

lpinistički Odsjek HPD Željezničar Zagreb od 2016. godine sudjeluje, kao dio tima Hrvatskog planinarskog saveza, u projektu „Penjanje za sve“, sufinanciranom od strane Europske unije putem fonda Erasmus +. Uz HPS, u projektu sudjeluje još pet partnerskih saveza – savezi Slovenije, Italije, Mađarske, Češke i Slovačke. U razdoblju od 2016. do 2018. godine održano je pet susreta planinara i penjača partnerskih zemalja. Prvi od tih susreta održan je od 25. rujna do 2. listopada u Adršpachu, popularnom odredištu među penjačima u Češkoj.

Tome su slijedili susreti u Slovačkoj, Hrvatskoj, Sloveniji te zadnji susret održan u Italiji od 15. do 22. rujna 2018. godine. S gledišta penjača, zanimljivost ovih susreta bio je potpuno drugačiji medij koji zahtijeva drugačije pristupe i stilove penjanja. U češkom Adršpachu smo penjali pješčenjake. U Slovačkoj granit Visokih Tatri, a u Hrvatskoj nadaleko poznati vapnenac u Paklenici. U Sloveniji smo se, uz turno skijanje, uglavnom bavili ledom i zimskim smjerovima u okolici Planice, dok smo se u Italiji vratili granitu u Aosti i podno Mont Blanca.

1. susret: Adršpach i pješčenjaci Stijene Adršpach-Teplice su skup pješčenjačkih stijena koje pokrivaju 17 km2 u sjeveroistočnoj Češkoj. Stijene su zaštićene kao nacionalni prirodni rezervat od 1933. godine, a od 1911. cijela susjedna regija Broumovsko uživa status zaštićenog krajobraznog područja. Iako informirani, do dolaska u Češku nismo u potpunosti znali što očekivati od penjanja pješčenjaka. Za većinu nas je to bilo jedno potpuno novo iskustvo. Navikli na slovenske Alpe, talijanske Dolomite i naša obližnja vapnenačka penjališta, pješčenjaci su nam bili nepoznanica. Pukotine, „hand jam“ i razni drugi „jamovi“, trenje, sloperi i sitni pijesak koji ne dopušta niti najmanje greške. Važno je napomenuti kako je u Adršpachu, kao i na ostalim područjima pješčenjaka, zabranjeno korištenje magnezija na velikoj većini smjerova. A na magnezij smo se svi jako naviknuli. Razlog tome jest što magnezij koji ostaje na stijeni u kontaktu s vodom, npr. u slučaju kiše, nagriza i troši ionako već krhku stijenu. Iz istog razloga zabranjeno je i „top-rope“ penjanje te korištenje metalne opreme poput zaglavaka za osiguravanje u stijeni. U Češkoj sam se prvi puta susreo s tzv. „monkey fistom“, pletenim čvorom od užeta ili pomoćnog užeta koji služi za osiguravanje u stijeni umjesto metalne opreme.

Upravo zbog osjetljivosti pješčenjaka, lokalna penjačka zajednica jako puno drži do nepisanih pravila i penjačke etike u tom području. Međutim, to je jedna jako široka tema o kojoj bi se mogao napisati cijeli priručnik. 2. susret: Visoke Tatre, Slovačka Visoke Tatre su planinski lanac koji se prostire na granici Slovačke i Poljske, a sjeverno od Niskih Tatri od kojih ih dijeli rijeka Váh. Najviši vrhovi Visokih Tatri nalaze se u Slovačkoj, a među njima je najviši Gerlachovský štít s 2655 metara nadmorske visine. Smješteni u hotelu Popradske Pleso te okruženi vrhovima Visokih Tatri, tjedan dana smo penjali granitne stijene u okolici. Nakon Češke, to je bio pravi mali raj „trad“ penjanja dugih smjerova. Iako stilom opet drugačije od vapnenca, u granitu smo se osjećali drugačije, poznatije nego u Češkoj. Kako je Slovačka pružala veliki izbor sportskih, dugih sportskih i „trad“ smjerova, svatko je našao ponešto za sebe. Granitne pukotine, kako sam već spomenuo, pravi su mali raj za svakoga tko se voli igrati zaglavcima, tricamima i „friendovima“. Sad već poznato „jamanje“ i trenje te „dulfer“ i tjedan dana prošlo je u sekundi. 3. Susret: Paklenica, Hrvatska Napokon je došao red i na naš domaći teren. Paklenica, nadaleko poznata penjačka oaza, pružila je tjedan dana vrhunskog penjanja svim sudionicima tjedna planinarenja i penjanja u Hrvatskoj. Kako je i bilo za očekivati zbog reputacije Paklenice, više-manje svima je bilo poznato što im ova lokacija pruža. Tjedan u Paklenici obilježili su usponi uglavnom Slovaka i Slovenaca kroz najteže smjerove impozantnog Anića Kuka. 4. susret: Slovenija Nakon Hrvatske, došao je red na Sloveniju. Kolege Slovenci imali su možda i najteži zadatak na ovom projektu, pošto su susret održali u zimskom periodu koji je sam po sebi mnogo nesigurniji od susreta koji su održani u „suhoj stijeni“. Planica nas je dočekala korektnim zimskim uvjetima, iako su temperature, kako se susret bližio kraju, bile sve više. Penjanje zaleđenih slapova, zimskih smjerova, turno skijanje i „dry tooling“, sve nas je to uveseljavalo tijekom susreta u Sloveniji. Za razliku od svih prijašnjih susreta, ako izuzmemo Paklenicu, penjači iz Hrvatske koji imaju iskustva sa zimskim usponima ovaj put su opet bili na domaćem terenu. Svi mi koji volimo zimu i penjanje zimi jako smo dobro upoznati s mogućnostima oko Planice, Kranjske Gore i ostalih susjednih mjesta. Čak štoviše, popet je i jedan prvenstveni uspon u stijeni Nad Šitom Glave u režiji hrvatskih alpinista. Kao i svaki susret do sada i ovaj je iskorišten maksimalno onoliko koliko su uvjeti dozvoljavali.

WW Adršpach - Češka Republika, penjač Hrvoje Črnjak, snimio Antonijo Begić

162

163

ALPINISTI

WW Aosta Italija, na putu prema Dent du Geant-u, snimio Antonijo Begić

5. susret: Aosta, Italija Zadnji susret u sklopu ovoga projekta odigrao se u talijanskoj Aosti od 16. do 22. rujna 2018. U penjačkim krugovima, Aosta govori dovoljno sama za sebe. Lokacija zvučnog imena, po meni osobno zbog blizine Mt. Blanca, svakako nudi više od jednako poznate konkurencije Val di Mella ili Arca. Iako je svaka od spomenutih lokacija penjačka „meka“ i sama za sebe, dolina Aoste nudi obilje granitnih sportskih, dugih sportskih i „trad“ smjerova, smjerove na većim visinama podno Mt. Blanca te prave alpinističke uspone. Lokacijski je dolina Aoste isto tako pravi biser. Blizina već spomenutog Mt. Blanca, tj. Courmayeura, Cervinie, Val Ferret… u tjedna dana jednostavno je nemoguće pojmiti sve mogućnosti navedene lokacije. Ciljeva je bilo raznih, od onih visokogorskih do sportsko-penjačkih i alpinističkih, te sam uvjeren da nitko nije ostao razočaran mogućnostima ili izborom koji se pružao. Nakon tri godine i pet susreta, nakon penjanja po gotovo svim oblicima stijene koje nam naš kontinent pruža, probali smo sve osim konglomerata. Projekt je hvale vrijedan, a iskustvo skupljeno u tri godine sigurno će se indirektno

SS Slovenija, Predilski slap WI4+ Cave Di Predil, Italija, snimila Iva Božić

SS Popradske Pleso Visoke Tatre, Slovačka, snimio Antonijo Begić

odraziti i na neke nove generacije. Vjerujem da su sada mnogi sudionici projekta kompletniji i kompetentniji penjači. Iskustvo pojedine penjačke regije uvijek se najbolje upije uz lokalne penjače, a mi smo imali prilike iskusiti upravo to. Svaka lokacija spomenuta u ovome tekstu zahtijevala je drugačiji pristup, više ili manje drugačiju opremu i stil penjanja. Pješčenjaci, granit, vapnenac, led, i još malo granita. Sportski, dugi sportski, „trad“ smjerovi, turno skijanje, zima, led, mix, visine, brada planine te mnoga nova poznanstva i tri godine prolete u trenu, ali iskustvo ostaje. Kako je navedeni projekt završio, a kontakti i prijateljstva ostala, 2019. godine AOŽ je dobio poziv da ovaj put samostalno, uz Mađarski turnoskijaški savez te Asociata Clubul Sportiv Extreme Explorer iz Rumunjske, sudjeluje u još jednom, ovoga puta manjem projektu. Naziv tog projekta jest „Mountain safety“ te je i ovoga puta financiran iz fonda Erasmus+, pod pokroviteljstvom EU. Nakon razgovora s obje uključene strane te nakon što sam

projekt prezentirao u AOŽ-u, donesen je zaključak da kao odsjek sudjelujemo u tom projektu. Do sada je održan organizacijski sastanak u Mađarskoj na kojem smo Petar Kasum i ja s ostala dva kluba dogovorili dva susreta, od kojih je prvi već održan u Hrvatskoj. Susret u Hrvatskoj odlučili smo održati za vrijeme održavanja alpinističkog kampa na Biokovu „Glavno da se klajmba“. Sudjelovalo je 7 članova AOŽ-a, 7 Mađara i 7 Rumunja. Na Biokovu smo se družili od 7. do 12. listopada 2019. Naši gosti ostali su pod dojmom kako samog kampa tako i Biokova te su već izrazili želju za povratkom. Rumunji i Mađari već planiraju povratak s više članova svojih klubova za jesen 2020. godine. Zadnji susret održat će se u veljači 2020. godine u Rumunjskoj, u mističnoj Transilvaniji. Tema susreta bit će sigurnost u zimskim uvjetima, ali ostat će i dovoljno vremena za turno skijanje. Nas sedmero nestrpljivo čeka odlazak u Transilvaniju, a nakon toga vjerojatno i neke nove EU projekte.

164

165

ALPINISTI

Prvenstveni zimski usponi stijenom Visočice Tekst: Krešimir Milas

S početkom 2013. u dva vikenda je grupica hrvatskih alpinista (Danko Ferber, Iva Kaštela, Matko Patekar – AO Željezničar; Lada Lukinić i Ratko Johan – AO Velebit), predvođeni Krešimirom Milasom i Reneom Liscem (AO Želje-

zničar) posjetila Visočicu na Srednjem Velebitu, i pritom njezinom sjevernom stijenom popela 8 prvenstvenih smjerova. O tom poduhvatu govori tekst „Zimski uspon stijenom Visočice” Krešimira Milasa iz 2013. godine. Rene Lisac, Zagreb 2019.

SS Matko i Ratko na vršnom grebenu Visočice, snimio Rene Lisac

ećina naših penjačkih izleta na Dabarske kukove završi u jednoj gospićkoj pizzeriji iz koje puca vidik na Visočicu. Dok nam jagodice izgrebene od penjanja velebitskog vapnenca bride od vrućine i dok lakomo gutamo pizze razmjenjujući dojmove s izleta, pogled nam, kao zaljubljenicima u zimski alpinizam, redovno skreće prema Visočici. Pogotovo u proljeće, kada snijeg već okopni i kad se po sredini sjeverne stijene Visočice ističe zasniježeni kuloar ispod kojeg su dvije karakteristične čistine usred šume, nastale odronjavanjem lavina iz kuloara. Maštoviti planinari dali su i ime tom obliku u planini – Balerina. Dugo sam mislio da je Balerina ispenjana prije devedesetih godina prošlog stoljeća budući da je u ratu to područje bilo zahvaćeno ratnim djelovanjima pa pristup do podnožja stijene nije siguran. Ni sada ne znam odakle mi taj podatak, ali znajući da je najatraktivniji smjer već ispenjan i da je riječ o minski sumnjivom području, nikada nisam previše razmišljao o usponu kroz sjevernu stijenu Visočice. Od pisanih tragova o usponima našao sam tek podatke o usponu po rebru na desnom rubu stijene koji su sedamdesetih na jednu Staru godinu ispenjali Aleraj i Starčević. Smjer su nazvali Starčevića greben. Jednom prilikom, nakon sastanka u PDS-u »Velebit«, Aleraj mi je ispripovijedao cijelu priču o usponu,

velikom društvu na tada još čitavom Gojtanovom domu, novogodišnjoj proslavi i lošim zemlknedlama. Po tko zna koji put potvrdilo se da je on alpinistička enciklopedija s ugrađenim GPS-om. Već kada sam zdravo za gotovo razmišljao o Balerini samo kao o lijepom motivu koji dodatno uljepšava ionako dobar obrok, dobio sam poruku od Renea. U mailu je bila fotografija sjeverne stijene Visočice i kratak tekst: »Ajmo

SS Visočica, sjeverna stijena - smjerovi, snimio Rene Lisac

166

WW Milas na pristupu, snimio Rene Lisac

167

ALPINISTI

SS Apseil s vrha, snimio Rene Lisac WW Donji dio smjera, snimio Danko Ferber

ovo!« Ponovno sam se raspitao i pokazalo se da Balerina ipak još nije ispenjana i da osim Starčevića grebena nema ni jednog smjera u toj stijeni. Nekoliko dana poslije hodali smo s teškim ruksacima punim opreme prema Visočici u društvu Danka Ferbera i Ive Kaštele. Ploče s upozorenjima o minama i razrušen Gojtanov dom podsjećali su nas na ratna zbivanja i otvarali pitanje kako sigurno pristupiti stijeni. Jedini je izbor bio spustiti se užetom niza smjer i onda ga popeti. Nevolja bi mogla nastati ako krivo procijenimo i smjer bude teži nego što mislimo, i ako se ne budemo mogli ni popeti niti spustiti jer od dna smjera nema sigurnog povratka. Na vršnom grebenu Visočice, u gustoj magli, već smo bili zabili dva klina i bacili užad niz stijenu, kad je vjetar odjednom rastjerao maglu i kad smo shvatili da smo pogriješili smjer za dobrih pedesetak metara. Premjestili smo sidrište na pravo mjesto i prvi sam krenuo u spust. Škripanje snijega pod nogama i propadanje samo prednjih zuba dereza obećavali su dobre uvjete za penjanje. Padina nagiba 70° odjednom se prekida prevjesnim žlijebom kroz koji absajlam. Bit će se veselo penjati, kažem sam sebi.

Strma izlazna dužina Balerine, snimio Danko Ferber (lijevo) Milas rješava detalj Balerine, snimio Rene Lisac (desno)

168

169

ALPINISTI

WW Smjer Zimski Cvijet, snimio Rene Lisac

Uskoro mi se pridružuje Rene i nakon još nekoliko absajla i malo otpenjavanja dolazimo na početak smjera. Neobično je i pomalo smiješno kada silaziš i odjednom kažeš: »Ok, recimo da je ovo početak smjera, ajmo sad gore!« Prvi dio smjera koji čini snijeg nagiba 50° i jedan strmiji skok ispenjali smo nenavezani po tvrdom škripavcu. Dereze su odlično držale u tvrdom »alpskom« ledu, a cepine smo zabijali tek dva-tri centimetra i tako brzo napredovali.

SS Milas, Rene i Ratko u smjeru 3 Baletana, snimio Rene Lisac

SS Izlazak iz sjevernog grebena, snimio Rene Lisac

Ispod prevjesnog žlijeba napravili smo sidrište na dva klina i počeli se osiguravati. Kratki prevjesni detalj riješio sam u nekoliko poteza i ubrzo penjao posljednje metre izlazne padine obrasle makijom na kojoj je vjetar od snijega napravio nešto nalik na zimsko cvijeće. Milijuni malih ledenih iglica uhvatili su se vrhova makije i zajedno stvorili takvu ljepotu kakvu samo u planini možemo naći. Nikad nisam vidio ništa slično. Iako gotovo na izlazu iz smjera, stao sam na minutu kako bih odmorio listove nogu i pokušao što bolje zapamtiti taj prizor zimskog cvijeća. Na grebenu se ponovno sastajemo s Dankom i Ivom, a pridružuju nam se Jenny i Blaženka iz Gospića. Fotografiranje, malo suhog voća i toplog čaja, i punom brzinom do auta. Srušeni Gojtanov dom i ploče upozorenja kao da nas prizemljuju. Teško mi je povezati rat s ovako lijepom planinom. Ispenjati prvenstveni zimski smjer u Hrvatskoj rijetkost je u ovo naše doba. Ono malo što postoji uglavnom je ispenjano prije nego što smo se Rene i ja rodili. Zaplesali smo prvi ples s Balerinom i osjećao sam se kao da smo ga ukrali starijim naraštajima alpinista. Izlet se završio, a gdje

drugdje nego u pizzeriji s najljepšim vidikom u Gospiću, vidikom koji je taj dan dobio još jednu priču i postao mi još draži, premda sam mislio da to nije moguće. Dobri uvjeti i mogućnost za još prvenstvenih uspona u sjevernoj stijeni odveli su nas na Visočicu i sljedeći vikend, uz veće društvo. Najatraktivniju smo Balerinu već ispenjali pa smo sada krenuli otpenjavati kuloar na istočnom kraju stijene. S podnožja stijene popeli smo se drugim kuloarom i tako još nekoliko puta. Jedan smjer u silazu, jedan u napredovanju. Taj smo dan ispenjali sedam smjerova i varijanti. Čvrsta podloga omogućila je brzo penjanje i nigdje se nismo trebali osiguravati užetom. Orijentacija stijene i čuvena bura gotovo jamče dobre uvjete za zimski alpinizam na Visočici. Tako nam je Visočica, koju su hrvatski alpinisti toliko godina zanemarivali, 2013. podarila osam novih zimskih smjerova u nepunih tjedan dana i ostavila mogućnost za još barem toliko smjerova. Iako nije atraktivna kao neke alpske stijene, ima svojih draži. Ipak, riječ je o našem, veličanstvenom Velebitu, a kad alpinist izađe iz sjeverne stijene Visočice, prvo što ugleda je more. A izlet potom završi na poznatom mjestu u Gospiću.

170

171

ALPINISTI

Denali

EKSPEDICIJA, SVIBANJ - LIPANJ 2011.

Tekst napisao: Miroslav Huzjak Članovi: Miroslav Huzjak, Srećko Huzjak - Bajs, Zoran Ivanušić

ve uvijek krene od ideje. Ovaj put to nije bilo naročito teško. Nakon Kilimanjara i Aconcague, Denali se sam nametnuo kao logičan izbor. Nije nam bilo u glavi da lovimo vrhove kontinenata, više je to bio izazov zbog svega drukčijeg što Denali nudi – udaljenost od civilizacije, krajnji sjever, vječni snijeg i led, sve te ljepote i napore koje si romantično zamišljamo u toplini doma i lokalne birtije. Ipak, dosta smo stariji. Od Aconcague je prošlo skoro 14 godina. Od tadašnje šestorice ostali smo dvojica, možda trojica. Ostali su izgubili volju ili imaju druge prioritete i tako dalje i bliže. Treba opet mahnito trenirati, odricati se puno drugih aktivnosti, a ni rizik nije zanemariv. Od obitelji očekujemo razumijevanje, nije nam prvi put. Ni zadnji. Valjda. Zoki je za, a Bajsa (Srećka) trebamo ozbiljno nagovarati. Već je bio odlučio i jasno rekao da više neće odlaziti na velike ekspedicije u visoke planine iz više razloga. Ima malo dijete, nema ni motiv poput mene za osvajanjem zahtjevnih vrhova, vesele ga hodanje i visokogorsko planinarenje po dostupnijim i manje opasnim planinama poput Velebita, slovenskih Alpi, Šar planine i slično. Nagovaram ga dijelom iz plemenitih (znam da će biti sretan kad prođe te daleke krajeve), a većim dijelom iz sebičnih razloga tako da budemo barem trojica u ekspediciji, posebno u navezu preko pukotina. Ponajviše ipak zato jer želim biti s nekime s kime sam si dovoljno dobar da se mogu posvađati i pomiriti kad nam ne ide baš sve kako smo zamislili. Također, ne gledamo to isključivo kao ekspediciju na vrh pa povratak kući, nego možda i više kao put na kojemu s najboljim prijateljima stječemo nova iskustva i upoznajemo udaljene dijelove našega planeta koje ni na koji drugi način ne bismo vidjeli. S veseljem i nostalgijom se sjećamo naših skitanja po Južnoj Americi koja su bila jednako intenzivna i lijepa poput samog osvajanja planine. Sigurno puno toplije i manje naporno, ha ha. Već nam se događalo da krenemo s planiranjem pa se sve nekako zakomplicira (entropija) i onda to lijepo odgodimo i krenemo sljedeće godine. Tako je bilo i s Denalijem. No,

172

SS Uspon prema 3. logoru, snimio Srećko Huzjak jednom kad je odluka donesena, realizacija je samo pitanje vremena. Tako odgađamo planirani polazak s 2010. na 2011. godinu i ostavljamo si dovoljno vremena za sve poslovne i privatne stvari koje treba posložiti za koliko – toliko miran polazak. A možemo i trenirati malo duže. To je prednost privatnih ekspedicija s malim brojem ljudi. Možete mijenjati raspored relativno jednostavno. Važno je samo da promjene ne vode ka odustajanju, no kad ideja o putu ozbiljno zaživi u glavi, onda to više nije upitno. Vladimir Dado Mesarić nam preko svoje agencije organizira aviokarte i početni smještaj u Anchorageu. Sve ostalo je na nama da rješavamo kad stignemo. Da, dogovaramo unaprijed i agenciju koja će nas malim avionom prebaciti na ledenjak s kojeg se dalje ide samo na jedan način – pješke.

I tako 21. svibnja 2011. godine krećemo na zagrebački aerodrom s kojeg nas put vodi za Frankfurt pa onda duuuugim letom gotovo direktno preko Sjevernog pola za glavni grad Aljaske. Let je klasika. Najjeftiniji je prijevoznik Condor koji onda naravno naplaćuje sve, čak i korištenje slušalica, a o pivama da i ne govorimo. Dobili smo barem jesti, pogledali neki film, pročitali nešto stranica knjiga koje nosimo sa sobom, odspavali u čudnim položajima i evo nas! Anchorage, kako mu samo ime kazuje, mjesto je gdje se brodovi mogu sigurno sidriti pa je ta južna točka Aljaske logično mjesto za početak istraživanja ove ogromne države. Aljaska je daleko najveća država SAD-a, s 1,5 milijuna 2 km , dva i pol puta veća od Texasa. Ili 27 puta veća od Hrvatske! Tu su se Rusi počeli naseljavati krajem 18. stoljeća pa mnoga mjesta i danas imaju ruska imena, a stanovnici rusko porijeklo. Ameri su je kupili za tričavih 4 centa po

kvadratnom kilometru, jedna od najboljih kupovina u povijesti! Svejedno su kritizirali svog državnog tajnika Sewarda koji je transakciju dogovorio, jer kog će im vraga taj snijeg i led, bogu iza leđa. Danas valjda toliko nafte izvuku svakog dana. I više. Tu živi kakvih šesto tisuća ljudi, različitog podrijetla, no to sve možete naći na internetu pa nećemo puno daviti s faktima. Ono što smo mi primijetili je da su srdačni, otvoreni i vrlo polagani. Ako vam se žuri, nemojte tražiti kavu, to traje minimalno 10-ak minuta. Nismo baš vidjeli puno zgodnih žena, pa zaključujemo da se cure i supruge alpinista ne moraju posebno brinuti. Imamo mi puno posla s pripremom svega potrebnog za polazak pa nakon smještaja krećemo u potragu. Opremu imamo, sve što treba za visoke planine, posudili smo samo protektore za gojzerice jer nam do sada nisu trebali, a vje-

173

ALPINISTI

SS Pogled na Denali iz aviona, snimio Miroslav Huzjak

SS Bajs radi bilješke u 3. kampu, snimio Miroslav Huzjak

SS Zadnji kamp prije vrha, snimio Srećko Huzjak

SS Uspon prema zadnjem kampu, snimio Srećko Huzjak

rojatno više niti neće nakon ovoga. Denali je ipak daleko najsjevernija visoka planina na svijetu pa su temperature u skladu s time. Zato pored standardne opreme i spomenutih protektora trebamo vreće za spavanje u ekstremnim uvjetima i odgovarajuće pernate jakne. Nema problema, znamo da se to sve može iznajmiti u REI dućanima, provjerili smo unaprijed. Kad tamo, nemaju oni ništa slično, samo kamperska oprema kakvu imaju bilo gdje. Kako je to moguće, pa na Aljasci smo? Ispada da najveća većina i ovdje kampira ljeti i nemaju potrebe držati takve stvari. Još nam veli tip da je do sada već troje mrtvih u pokušajima uspona na vrh Denalija? Nije baš krenulo kako smo planirali. Pa zvali smo i provjeravali na internetu? Ha, sve to mačku o rep. Ispada da se to može iznajmiti u Talkeetni, gradu sjeverno od Anchoragea od kuda polijeću avioni na glečer. Prilično smo zabrinuti, što ako nema ni tamo? Ali ima! Nekoliko dana kasnije nakon zanimljivog transporta prastarim kombijem dolazimo u Talkeetnu gdje se bez problema mogla snimati serija „Život na sjeveru“. Dvije, tri ulice, nekoliko birtija i ured rendžera. I muzej. Populacija 886 duša, što je rast od gotovo 100 u zadnjih 10 godina. I tu postoji odličan dućan sa svime što čovjek poželi za ovakvu ekspediciju i to po vrlo fer cijenama. Nema problema ni s iznajmljivanjem vreća i vestona. Tip koji radi je prva liga, daje nam par korisnih savjeta. Veli – vreća ti ne može biti prevelika jer sve što ne želiš da se smrzne trebaš nagurati unutra. Na primjer vlažne maramice, najvažnija stvar za higijenu uopće, bez toga su potpuno neupotrebljive. Pokazalo se točnim, jednu sam ih noć zaboravio ugurati u vreću i ujutro sam mogao s njima samo nekome razbiti

glavu. Sebi, zaboravnom, na primjer. Kupujem i šator – Mountain Hardware, prvoklasni. Čovjek ga slaže u dućanu da nam pokaže kako se to najpametnije radi. Kad ga počnem onako lijepo štreberski slagati natrag u platnenu vreću on me zaustavi i veli – misliš da ćeš imati ovakvo savršeno toplo vrijeme za postavljanje šatora tamo gore? Pakiraj prvo ono što ide zadnje van – pa nagura onako grubo unutra prvo pokrov pa šipke i na kraju donji dio šatora i klinove. Veli – vadiš jedan kraj koji odmah ukopaš u snijeg (ne klinom nego malim komadom čvrstog platna vezanim za rub, ukopan u snijeg drži k’o beton!) pa onda drugi i tako dalje. Inače ode sve u vjetar, doslovno! Kasnije kod rendžera vidimo da ovdje svi vrlo ozbiljno shvaćaju uspon i još nam se malo stisne želudac. I drugo – pitaju nas gdje smo bili prije, zanimljivo, najviše ih se dojmi kad velimo da smo bili po Alpama, ostalo bitno manje. Aconcagua, OK. Kilimanjaro je najbolje ne spominjati. Tu prvi put gledamo Denali u svoj njegovoj veličini i grandioznosti. Izgleda stvarno impresivno, ti bokca! Kaj mi radimo ovdje, sad nam prvi put stvarno prođe kroz glavu. Ne i zadnji. Vrh se inače i dalje službeno zove McKinley po nekom njihovom predsjedniku koji s time baš i nema previše zajedničkog. Zaključujemo da je to bez veze pa ga mi (i puno drugih) zovemo njegovim starim indijanskim imenom što bi se najbolje moglo prevesti kao „Veliki“. Visok 6190 metara, najviši je vrh Sjeverne Amerike. Prvi put osvojen 1913. godine, ti su dečki imali samo mokasine i po četiri para čarapa na nogama i proveli tamo više od dva mjeseca dok nisu uspjeli osvojiti vrh. Danas se većina prilaza preleti jer je to močvarno područje koje je moguće proći samo zrakom ili rijekama.

Ameri vole reći da je to na ovoj zemljopisnoj širini isto kao 8000 metara visine u Himalaji. Navodno postoje i neki konkretni dokazi, ali mi se ipak ne bismo složili. Bilo je na momente prokleto hladno, ali bilo je i na Aconcagui, možda i hladnije. Kako god, nije za podcijeniti. Naprotiv! Ono što dodatno otežava stvari jest činjenica da se ovdje ostaje dugo. Nije k’o na nekim drugim visokim brdima gdje hladnoća i poteškoće počinju na 4-5 tisuća metara visine. Ovdje to krene od 2200 metara pa do vrha. Sve samo snijeg i led. I led. I led. I led. Uz to nema nosača, nema mula ni jakova. Ni vuka ni medvjeda. Ničega. Samo ljudi. Često se sjetim rečenice Vikija Grošelja s predavanja o putu na Sjeverni pol. Veli – kad nestane svega, i biljka i životinja, sretnu ljude pa komentira: „Gde žival crkne človek se navadi.“ Valja nositi sam sav svoj teret, a toga bome ima! Pola u ruksak, a pola u pulk – saonice koje vučemo za sobom. Sve skupa skoro 50 kg po čovjeku. Previše. Ali bolje tako nego da ostanemo bez goriva za topljenje snijega, a fali nam dan ili dva do vrha, i to smo vidjeli. Pilot koji nas vozi na ledenjak je totalni kuler. U ranim četrdesetima, dobro se drži i vozi te lude rute po glečerima i klancima. Avion je De Haviland Otter iz ‘54. godine (?), ali nedavno je obnovljen i izgleda sasvim solidno. S nama su Koreanci koji idu samo na panoramsko razgledavanje pa smo, zahvaljujući njima, imali duži let malo većim područjem. Ispod nas su močvare, milijuni rukavaca gdje povremeno vidimo kućice do kojih vlasnici idu gotovo isključivo malim, privatnim avionima. Aljaska je prilično bogata, prvenstveno zahvaljujući nafti. Slijećemo na kratku pistu na ledenjaku, lagano uzbrdo, čista rutina. Sad to stvarno počinje – odavde do vrha ima 5 logora i onda vršni uspon. Tu se kupuje bijeli benzin za MSR

kuhala i uzimaju pulkovi. Pulk vežemo za sebe konopom i možemo krenuti. Sve se to čini jednostavno i logično. Skije na noge, cucki drže na usponu, a pulk nas poslušno slijedi. Učimo o vremenu, kad je oblačna kapa nad susjednim Forakerom, onda se ne ide na vrh, prejak je vjetar. Ali kad je mirno, može se hodati samo u tankom flisu. Čim sunce zađe, temperatura pada drastično. Ali odmah! I postaje stvarno hladno. Dobro je da dan traje praktički non – stop. Sunce zađe na par sati i onda je neki lagani sumrak. Planiranje dnevnih ruta moguće je od 4 ujutro do ponoći. Ili bilo kad. Neki kreću jako rano da izbjegnu dnevno sunce, ali onda treba izdržati ostatak dana u logoru. Mi nismo dovoljno disciplinirani da se dižemo u 3 ujutro pa radije hodamo kroz dan, a noću pokušavamo spavati da održimo kakav – takav biološki ritam. Svaki izgovor za ustajanje kasnije od 3 ujutro je opravdan. I tako to ide, dan za danom. Do logora 2, pa do logora 3 na 3300 metara pa onda na logor 4 na 4300 pa natrag na logor 3 pa opet na logor 4 za aklimatizaciju. Treba poštovati pravila jer žurba se kažnjava, tijelo se treba naviknuti na visinu i uvjete koji ovdje vladaju. Ono što najčešće izazove razdor su male stvari – topljenje vode, dodavanje blokova leda oko šatora za zaštitu od vjetra, kuhanje hrane, pranje posuđa, hrkanje, nesanica, dosada u malom šatoru kad vani ozbiljno zapuše i zahladi… Sve to nakon nekoliko dana stavlja svačije strpljenje na kušnju. Primjerice – samo topljenje snijega ozbiljan je cjelodnevni posao. Za dva decilitra vode treba otopiti kompletnu jednu posudu od 2 i pol litre, to traje do pola sata. Pa iznova i tako dok ne se ne osigura minimalno dvije litre po čovjeku. Pa računajte! Lakše je, naravno, na komercijalnim ekspedicijama gdje to

174

175

ALPINISTI

SS Žilet, snimio Iso Planić radi netko drugi, ali mislim da to članovima ekspedicije ostavlja ponekad i previše slobodnog vremena pa se opet lako dogodi da nekome popuste živci. „Odlazak na WC“ je također izazov svoje vrste. Ekološki osviješteni Ameri jako paze da ne zagade planinu pa svaka grupa dobije određeni broj biorazgradivih vrećica i jednu kantu od kakvih 20-ak litara s poklopcem na navoj. Inače treba dati ime svakoj skupini kod prijave za vrh, naša se ekspedicija zove Perun, ipak smo Slaveni. Prema podacima koje su nam dali iz ureda u Talkeetni od 1995. godine bilo je 11 hrvatskih pokušaja uspona, od čega 6 uspješnih u kojima je barem jedna osoba došla od vrha. Bajs vodi dnevnik ekspedicije, svaki dan zapisuje nekoliko rečenica u svoju bilježnicu koliko god bili umorni i po svakom vremenu. Svaka mu čast. Iskreno, ni ovog članka bez toga najvjerojatnije ne bi bilo. Ili bi dobrim dijelom bio čista fikcija, ha ha. Na logoru 4 ozbiljno ukopavamo šator i dodajemo blokove koje režemo pilom za led skoro do pune visine šatora. Ovdje može već vrlo ozbiljno puhati i odnijeti nezaštićeni šator bez problema. Fizički posao radimo Zoki i ja, Bajs to slaže i gleda, daje upute i savjete, ipak je on arhitekt. On će biti taj koji topi snijeg danas, nema milosti ni za koga. Valja naglasiti da su prizori stvarno fenomenal-

176

ni! Čista bjelina s tamnim vrhovima koji strše prema nebu koje je za lijepih dana upravo tirkizno plavo! Divota! Preostao je još samo jedan logor na cca 5300 metara s kojeg se ide na vrh. Do njega treba prijeći dvije ozbiljne strmine koje su opremljene fiksnim užetima. Tu se plaća danak gužvama koje ponajviše stvaraju komercijalne ekspedicije. Vodiči ne žele ništa riskirati pa svoje klijente polako i detaljno upućuju kako se ukopčati, krenuti, držati, prebacivati žimar na čvorovima i klinovima, a sve to traje beskrajno dugo. Mi bismo to prošli puno brže, ali nema druge nego čekati i smrzavati se. Tu se vrlo ozbiljno pitamo kaj nam to sve skupa treba, jer i uza sve što imamo na sebi drhtimo na vjetru dok ovi petljaju li ga petljaju… Ruksaci su teški za poludit’ na ovoj visini pa kod pokušaja da malo preraspodijelimo stvari, ode jedan Bajsov protektor niz padinu, nepovratno. Nisu nam još trebali, ali do vrha sigurno hoće. Tu je „komfor“ nešto manji nego u baznom logoru i vjetrovi su još malo jači. Vrijeme nam nije naklonjeno, pada snijeg i vidljivost je nikakva. Na logor 5 stigli smo u četvrtak 2. lipnja i planirali uspon na vrh sljedeći dan ili dan kasnije. No, loše nas je vrijeme natjeralo da čekamo četiri dana, sve do ponedjeljka, 6. lipnja, kada se vrijeme konačno popravilo. U međuvremenu smo imali maglu sa snijegom, snježnu

oluju, pa opet jaku maglu (bez snijega) i tako redom. Pokušavamo se prisiliti da se krećemo barem malo koliko dozvoljava vidljivost da ne klonemo duhom. I tijelom. Informacije koje dobivamo od rendžera su nikakve. Namjerno. Kaže mi jedan od njih iskreno da ne želi davati čvrste prognoze (bez obzira na ono što osobno misli) jer ljudi to predoslovno shvate i onda se još i pozivaju na te informacije. Tako samo sliježu ramenima i kažu – vidjet

osvojiti vrh pa se razvezujemo i krećem dalje sam. Zoki to sve kuži, znamo se dovoljno da ne moramo puno objašnjavati i veli da ide dalje pa dokle stigne… Idem dalje sam samcat, oni koji su krenuli s nama su odmakli naprijed, ali nije tak’ strašno. Zanimljivo je da mi ni u jednom trenutku ne pada na pamet da odustanem. Samo nogu pred nogu, idem, idem, idem po tom uskom, ispostavljenom grebenu sve od vrha.

SS Miro na vrhu, snimio Sam Kim

SS Uspon prema vrhu, snimio Miroslav Huzjak

ćemo sutra. Pokraj nas su i dečki iz Vojvodine, vodi ih Iso Planić koji je bio na nekoliko 8-tisućnjaka pa razmjenjujemo mišljenja. On strpljivo čeka i nema nikakve namjere krenuti dok vrijeme ne bude dobro i stabilno. To je sad već prilično zahtjevno za izdržati, Bajs kaže da definitivno odustaje od vrha i sva trojica vrlo ozbiljno razmišljamo da krenemo dolje. Ipak, nada je ta koja nas drži, još samo malo, mora se popraviti, ne može tako do beskraja… Citiram iz Bajsovog dnevnika: …u noći dolazim do zida – kraj ovog ratnog zločinca Miroslava spavanja nema, taj zaspi čim legne, a čim zaspi zahrče, od-vrat-no, a sad nemam drugog šatora koji smo ostavili na logoru 4... – no, ne može se reći da taj zločinac i gad nema savjesti: Kad je u neko poodmaklo doba noći skužio da ja čitam knjigu jer zbog njegovog glasanja ne mogu spavati, natjerao me da odložim naočale i knjigu i da spavam, a on će čitati, i bome je... I taj ponedjeljak stvarno osvane prekrasan dan, plavo nebo bez oblačka, čak je i vjetar sasvim slab. Idemo! Krećemo Zoki i ja, navezani svojim tankim užetom po prvoj strmini koja počinje odmah nakon kretanja iz logora. Vrlo polako, ali korak po korak napredujemo. Traje to i traje te nakon nekoliko sati stižemo do veeelike ravnice koju zovu nogometno igralište („football field“, službeno). Tu shvaćam da smo prespori i da ovim tempom nećemo

Srećem Isu koji već silazi, on je barem sat-dva brži, ali mu nimalo ne zavidim, čak se kasnije pitam jesmo li se stvarno sreli... Na vrhu je već kasno, neću se zadržavati, dolazi još samo jedan Koreanac, sam k’o i ja. Nas dvojica s različitih krajeva svijeta na vrhu te ledene pustoši razmjenjujemo par riječi. On vadi fotoaparat koji radi! Hm, ponekad se baš sve posloži kako treba. Moj je odustao na hladnoći i samo zahvaljujući tom drugu na planini iz daleke zemlje imam svjedočanstvo s vrha. Znam, uspomene su najvažnije, njih nam ne može nitko oduzeti. Ali ipak, da ga nije bilo, nedostajalo bi mi nešto lijepo i važno. Koliko to vrijedi – sve i ništa. Ništa i sve kako bi rekao Salah ad-Din. Malo blasfemično, možda, ali takav je osjećaj na vrhu – divan i ispunjen, ali istodobno i završetak nečeg, nekako se prolaznost osjeti jače. Teško za opisati, zato je možda i tako vrijedno. Ne možda, sigurno. Vraćam se i nalazim Zokija na padini prije završnog grebena. Uporan je, ali ipak je već previše vremena prošlo. Ne buni se kad velim da se okrene i nastavljamo dolje zajedno. Taj se stvarno uvijek prilagodi situaciji kad treba, nikad ne stavlja sebe na prvo mjesto. Uvijek bih ponovo išao s njim, bilo kuda.

177

Čujemo helikopter u daljini i nakon nekog vremena nailazimo na Isu kako skuplja stvari svog partnera koji nije imao snage za vrh. Sjeo je i malo odmorio pa su ga rendžeri utrpali u helikopter i spustili u Talkeetnu. Nije čak bio toliko iscrpljen koliko je nemušto, na lošem engleskom, pokušavao objasniti svoje stanje. Pa su ga samo pobrali. Malo mu zavidimo, ha ha, mi imamo još dva-tri dana do tamo. Kad su ga ukrcavali, pitao je što je s njegovim stvarima, a oni su rekli „no problem“ i hladno sve ostavili. Nije toga puno, ali ima još njegovih stvari u logoru pa smo na silasku sve rasporedili zajedno s našom opremom i spustili u dolinu. Dečki su bili više nego fer prema nama na usponu pa smo bili sretni da im možemo malo pomoći. Vraćamo se u logor 5 kasno navečer. Bio je ovo dug dan. Bajs je iskoristio lijepo vrijeme da siđe u bazni logor na 4300 metara i sad zabrinuto gleda svakog ‘ko silazi u nadi da će prepoznati naša Goretex odijela. Silazio je sam, nije se htio nikome uvaljivati i veli da je u svakom trenutku uživao u pogledu. Nije bilo ni puno prometa prema gore jer se vrijeme opet počelo kvariti pa je većina penjača odlučila čekati niže. Drugi dan smo se našli svi zajedno, sretni smo, osvojili smo vrh i ekspedicija je uspješna! Imamo (jedini u logoru) viskija koji smo donijeli u prikladnim plastičnim pljoskama pa nazdravljamo! Još malo iz dnevnika: …pa nam se onda pridružio onaj kauboj Steve, dopalo mu se kaj pušimo i pijemo viski, pa smo mu dali dva gutljaja – on snima kamerom ljude za nekakav svoj film, bit će na jubituu ili gdje, dao nam je i svoju mail adresu, pa smo pričali o svemu i svačemu, najviše o Mekinliju na kojem je on bil 16 puta, a sad snima kćer i ostale… – uspio nas je nagovoriti da mu za film otpjevamo jednu hrvatsku pjesmu, pa smo se mi namjestili nasred logora, uzeli gitaru (Stivovu), pa zapjevali “Si ti cajti kaj su prešli”... no, nakon desetak sekundi najednom skužiš da nemaš daha za uobičajeno pjevanje! – uh, baš je bil problem, ali uspjeli smo izvući, čak smo se malo potrudili s refrenom, uhvatili solidan dvoglas – pobrali smo pljesak kompletnog auditorija i par minuta bili glavni dečki u selu… Silazak je napor svoje vrste za sve koji nisu vrhunski skijaši. Mi nismo. Pulk se na svakoj većoj strmini ili zabija u nas ili nas prestiže. Ili ode bočno. Ili se prevrne. Gledamo jednog kako juri s tim zakačenim za sebe k’o da nema ništa. Iskreno, malo ga mrzimo, ali više se zapravo divimo. Ne, više ga mrzimo, ha ha. S nama su i Vojvođani, oni idu na krpljama i nisu ništa sporiji od nas. Dolje, samo dolje! Uživamo u divnim prizorima, ali žurimo preko nižih logora skroz do „avionske piste“. Preskačemo putem vješto pukotine koje se sve više otvaraju. Nakon nekoliko sati čekanja dolazi naš Telkeetna Air koji nas vozi dolje. Na pivo! I normalnu hranu!! Nakon nekoliko minuta leta izašli smo iz pojasa planina i počinje dolina, ali koliko zelenija nego kad smo išli prije 17 dana u suprotnom smjeru! Ovdje priroda najednom

178

WW Silazak, snimio Srećko Huzjak

ALPINISTI

SS Ledenjak se topi na očigled, snimio Miroslav Huzjak probuja u lipnju, ne vele badava ovi s Aljaske da imaju četiri godišnja doba: lipanj, srpanj, kolovoz i zimu. Sad je već sve divno, teškoće i napori su iza nas pa dolazimo na pivo kod naših prijatelja s planine. Imamo još nešto dana do povratka koje smo iskoristili za obilazak Aljaske, otišli čak do Kanade u Dawson, legendarno mjesto kopača iz doba zlatne groznice krajem 19. stoljeća. Vrijedi vidjeti, ostavili su sve kako je i bilo, ni ulice nisu asfaltirane. Tu je Jack London pisao, bili smo i u njegovoj kolibi koja je navodno dijelom autentična. Posvjedočili smo svojim očima kako se otapa led na poznatom sjeverozapadnom glečeru južno od Anchoragea. Tamo gdje je 60-ih trebalo kilometrima pješačiti preko leda danas brod dođe skroz do obale i lijepo se vidi kako veliki komadi leda padaju u more i otkrivaju gole stijene. Pa se onda sve topi još brže. Ipak jedva čekamo da krenemo kući, ovo je divan kraj, ali dosta nam je, sve je to preveliko, prehladno, fali nam već naša umjerena klima, naša manja brda, livade, dom… Opet duuuugi let, presjedanje, čekanje pa napokon natrag u zagrljaj najdražima koji nas čekaju!

179

ALPINISTI

Alpinistička škola AOŽ OSVRT NA POSLJEDNJIH DESET GODINA LJETNIH ALPINISTIČKIH ŠKOLA AO ŽELJEZNIČAR Tekst i fotografije: Rene Lisac

POHVALA TEČAJCU ne znaš da će se od tebe tražiti mnogo, da ćeš dati još više i da će te to promijeniti pitam te: zašto si tu? visiš na užetu, tražiš štand, ne gledaš me odgovaraš: zbog znanja, sigurnosti, prirode, slobode, prijatelja… tražiš nitko ne zna što ga čeka stijena uvijek poučava na svoj način nije ti lako učiš mnogo, košmar je u glavi visoko na stijeni: jesam li na pravom mjestu? uzbuđen si, bojiš se, ne možeš sakriti vjerujem da možeš vjeruješ da možeš penješ i već sutra pogled bježi u visinu traži novi smjer prijatelja za putovanje stijenom mnoge smjerove ćeš ispenjati osjećaj ne skrivaj tečajac si bio sjeti se Stipe Mikulić

SS Napredni semestar u Julijskim Alpama-Velika Mojstrovka

180

iti alpinist znači kompetentno vladati velikim brojem setova vještina: uz samo penjanje i kondiciju, tu spadaju alpinističke tehnike i baratanje opremom, osiguravanje, sposobnosti dobre orijentacije, procjene, komunikacije i sl. Alpinistička škola, bilo da traje dva mjeseca, kao što je slučaj kod hrvatskih planinarskih društava, ili duže kao kod nekih naših susjeda, ne može napraviti od polaznika škole alpinista, ali mu može dati sva znanja, vještine, tehnike i informacije da tim putem krene na siguran način. Iako poneki kandidati dolaze s određenim predznanjem iz sportskog penjanja, planinarenja ili špiljarskih tehnika, škola je ipak oblikovana tako da kandidata bez ikakvih predznanja u tri koraka dovede do osobe koja je upoznata i s razumijevanjem vlada svim znanjima i tehnikama, koje će dalje kroz godine prakse penjanja istesati. U svim školama posljednjih 10 godina tendencija je bila raditi na određenim poboljšanjima provedbe. U školi 2014. godine uveden je koncept tri modula kroz koje je strukturirana škola. Moduli, kao tri stepenice koje tečajac mora suvereno savladati, postepeno grade njegovo znanje: od jednostavnih i osnovnih tehnika potrebnih za penjanje kratkih sportskih smjerova (modul A), preko složenijih tehnika i komunikacije nužnih za penjanje dugih sportskih smjerova (modul B) do složenih tehnika i cjelovitog znanja potrebnog za alpinističko djelovanje (modul C). Ovakvom strukturom logično i postepeno se tečajca uvodi u svijet vertikale, znanja i informacije se prirodno talože paralelno s njihovom primjenom u praksi – sve ozbiljnije penjanje iz izleta u izlet. Također, praćenje tečajaca na školi je preglednije i daje veću sigurnost voditelju škole – kad je evidentirano da tečajac suvereno vlada svim tehnikama prethodnog modula, bez većih rizika može se sa svojim instruktorom upustiti u aktivnosti narednog modula. Kroz naredne škole praksa je pokazala kako je ovaj sistem zaista učinkovit i za neke složene tehnike, poput primjerice metode podizanja palog penjača osiguravanog na polulađarac, gdje je tečajcima trebalo znatno manje vježbanja i pokazivanja da metodu uspješno savladaju i mogu suvereno demonstrirati. S druge strane, pokazalo se kako čekanje zadnjih izleta alpinističkog modula C da bi se vježbalo postavljanja vlastitih međuosiguranja (klinovi, čokovi, frendovi i sl.) nije dobar put, s obzirom da je za savladavanje te vještine potrebno puno prakse kroz samo penjanje. Zbog toga se taj dio tehnika u posljednjim školama uči već od prvih ulazaka u duge smjerove, unutar modula B. Do posljednje škole uvedeno je još niz promjena koje su značajno poboljšale cijeli proces: uvođenje pred-izleta kako bi se unaprijed detektirali tečajci kojima će boravak u vertikali teško postati prirodan, provođenje tehničkih vježTehničko penjanje na Gorskom Zrcalu (2011.) Tečajac i instruktor na Kleku - kolijevki HR alpinizma (škola 2011.)

181

ALPINISTI

SS Prvi dugi smjerovi na Kamenjaku (škola 2011.)

SS Škola na Kleku (2014.)

SS Napredni semestar u Julijskim Alpama-Velika Mojstrovka

SS Demonstracija vježbi u Paklenici (škola 2011.)

ba i penjačkih treninga u dvorani kroz tjedan kako bi se na izletima vikendom više vremena provodilo u stjecanju iskustva u smjerovima i sl. Poticanje druženja i zajedničkih aktivnosti tečajaca postao je značajan element u stvaranju dobre energije zajedništva i discipline, vrijednog resursa za vrijeme, ali posebno i poslije škole. Jedna od velikih pomoći u edukaciji tečajaca, ali i širenju tog znanja van odsjeka, je postojanje AOŽ Youtube kanala, na kojem se uz niz snimljenih predavanja mogu proučiti gotovo sve alpinističke tehnike koje postoje na školi. Taj vrijedni sadržaj, za koji se možemo zahvaliti našem upornom članu Nikoli Derežiću, gradio se posljednjih sedam godina. Nakon formalnog završetka škole i dodjele diploma, edukacije nije niti približno gotova, zapravo tada tek počinje. Novi mladi pripravnici počinju penjati van sigurnog okvira škole i time započinju izgradnju vlastitog iskustva. Osnovni zadatci za mlade pripravnike u tom periodu su kroz praksu utvrditi sva dobivena znanja, uhodati se u penjačkoj vještini, izoštriti vlastitu procjenu te podići razine učinkovitosti, preciznosti, brzine i sigurnosti u svim elementima penjanja. Za stjecanje te penjačke koncentracije i odgovornosti, koja omogućuje da smo savršeno prisutni u trenutku penjanja, a istovremeno svjesni svih parametara i potrebnih procjena, potrebna su dva temeljna penjačka iskustva koja će omogućiti siguran i kontinuiran napredak. Mladi pripravnik se u prvom redu mora moći odvažiti na jednostavnije uspone s partnerima iste razine iskustva, no isto tako za napredak su nužni povremeni usponi u ozbiljnijim smjerovima s više iskusnim alpinistima, kako bi paralelno pomicao vlastite granice, ali i dobivao potvrdu ili

korekciju na stečeno vlastito iskustvo. Za formiranje kvalitetnog alpinista u hrvatskom kontekstu, uobičajeno je da se naizmjenični ciklusi penjanja s manje i više iskusnim partnerima postepeno sele od raznih sportskih penjališta, preko dugih smjerova Kleka, Velebita i Biokova, prema stijenama slovenskih Alpa i Dolomita. Mudri i postepeni odabir težine i složenosti svakog idućeg smjera i time kontinuirano uspješno savladavanje svakog izazova rezultirat će najbržim i najsolidnijim napretkom. S druge strane, svaki uspon koji je na previše polja prešao određene kapacitet penjača i proizveo osjećaje ozbiljnije zabrinutosti, strahova i/ili nekontrolirane rizične akcije, iako možda i uspješno proveden do kraja, neće pomoći u njegovom izgrađivanju i širenju penjačkih kapaciteta. 2016. godine održan je Napredni alpinistički semestar (NAS), kao pokušaj da se taj edukativni nastavak nakon završene ljetne škole formalizira. U semestar su bili uključeni svi aktivni članovi odsjeka, bez striktne podjele na polaznike i edukatore. Svatko je na ljestvici od potpunog početnika do alpske „iskusnjare“ mogao naći svoje mjesto i imati jasno vidljive iduće korake/uspone koji bi mu pomogli da postepeno napreduje od pozicije gdje se s alpinističkim iskustvom nalazi. Kao što je za manje iskusnog odlazak s iskusnim partnerom u alpski smjer bilo pomicanje granica, tako je i za iskusnijeg, koji još nije vodio manje iskusnog partnera, preuzimanje odgovornosti za cijeli navez značilo osnaživanje njegovog alpskog iskustva. Nakon godinu dana aktivnosti, motiviranja uspona i naveza, te praćenja napretka, mogao se uočiti značajni pomak u cjelokupnom iskustvu odsjeka.

Ljetna alpinistička škola Alpinističkog odsjeka HPD Željezničar značajno je napredovala u posljednjih desetak godina i stekla reputaciju najkvalitetnije alpinističke škole u Hrvatskoj. To je rezultiralo velikim brojem prijava na školama, zadržavanjem tečajaca u društvu nakon škole i indirektno poboljšanjem aktivnosti društva. Sve veći broj članova poduzima sve više uspona, aktivnost i atmosfera u

odsjeku je živnula i očvrsnula. Kako bi se taj trend nastavio, i barem približio alpinistički razvijenijim društvima iz susjednih zemalja, svakako je potrebno dodatno izgrađivati edukacijske procese. Poseban naglasak treba staviti na aktivnosti poput NAS-a (naprednog alpinističkog semestra za stjecanje iskustva nakon škole), zimske školu i stjecanja iskustava za zimski alpinizam.

SS Generacija 2017. na ispitu u Paklenici

182

183

SPELEOLOZI

Speleolozi

184

70 godina postojanja i rada Speleološkog odsjeka HPD Željezničar Logori 2010. - 2019. 10 godina istraživanja velikih speleoloških objekata Speleološko školovanje Speleološke škole Publikacije Naši članovi HGSS-a Speleo-arhiva Muzej 2010. - 2019. Čisto podzemlje

185

Ponor Sušik - Tila Medenica

186 190 210 218 219 226 228 230 231 232

SPELEOLOZI

70 godina postojanja i rada Speleološkog odsjeka HPD Željezničar Tekst: Ruđer Novak, Vlado Božić i Matea Talaja

SS Prva slika članova Špiljarske sekcije snimljena 25.6.1950. pokraj Donje Cerovačke špilje. Na fotografiji je moguće prepoznati Vladimira Redenšeka, Josipa Benčića, Stjepana Ivaničeka, Vladu Kalatu, Irinu Kurtin i Slavka Marjanca. Na slici se nalaze i mladi članovi ŠS: Otto Jančin, Borko Boranić, Božidar Golubić, Eduard Fajs, Ivo Bojanić i Vlado Bocek, snimio Antun Markić

186

SPELEOLOZI

TT Ivica Posarić na osiguranju u Pčelinjoj špilji, snimio Duško Muzikant

snivanju speleološke sekcije u Planinarskom društvu „Željezničar“ u Zagrebu (osnovanom 20. siječnja 1950.) prethodilo je 15. studenog 1949. osnovanje prve poslijeratne Speleološke sekcije u Planinarskom društvu „Zagreb“ u Zagrebu, kojoj je inicijator i prvi pročelnik bio Vladimir Redenšek. Zbog boljih uvjeta rada većina članova SS prešla je tijekom travnja 1950. u PDŽ te svoj prvi osnivački sastanak održala 4. svibnja 1950., pa se taj datum uzima kao dan osnutka Speleološke sekcije Planinarskog društva „Željezničar“ u Zagrebu. Kasnije je naziv promijenjen u Speleološki odsjek (SO), a 1991. naziv Planinarsko društvo „Željezničar“ u Hrvatsko planinarsko društvo „Željezničar“. U prvim godinama rada, kada speleološke opreme nije bilo na tržištu, članovi SS/SO-a opremu su izrađivali sami, npr. speleološke ljestvice, vitlo, sprave za penjanje i spuštanje po užetu i dr. Postupno, kako se na tržištu mogla kupiti industrijski proizvedena oprema, SO ju je nabavljao u skladu s mogućnostima. SO danas raspolaže s dovoljno kvalitetne opreme da može obavljati i najzahtjevnija speleološka istraživanja. Dugogodišnja tradicija SO HPD Željezničara, još od 1950. godine, omogućila je stvaranje velikih rezultata i postignuća u speleologiji Hrvatske. U sedamdeset godina neprekinutog rada kroz Željezničar je prošlo više od tisuću speleologa, a prosječno nas je godišnje aktivno šezdesetak - od učenika, studenata, inženjera i doktora znanosti do umirovljenika. Temeljni rezultat našega rada je dokumentiranje pojava u podzemlju i izrada topografskog nacrta speleoloških objekata, fotografiranje, snimanje filmova te mjerenje osnovnih fizikalnih parametara. Do danas smo obradili i arhivirali podatke za preko 2400 objekata, a naši rezultati publicirani su u mnogim znanstvenim i stručnim člancima, stručnim studijama te speleološkim časopisima. Bitan dio našeg rada čini edukacija članova kroz speleološku školu i razne seminare koji se u Hrvatskoj održavaju od 1957. godine. Kada je Komisija za speleologiju Planinarskog Saveza Hrvatske (danas KS HPS) uvela ispite za stjecanje speleoloških naziva, naši su članovi bili među prvima koji su od 1968. stekli nazive polaganjem ispita. Od tada su 63 naša člana stekla naziv speleolog, a 14 naših članova naziv speleološki instruktor. U SO-u trenutno je 10 članova Hrvatske gorske službe spašavanja, a jedan je član osposobljen i za speleoronilačko spašavanje. Od 1953. godine publiciramo stručni časopis Speleolog kojim predstavljamo svoj rad i rad drugih speleoloških udruga u Hrvatskoj, a do sada je izašlo 67 godišta. Naši su članovi redovito bili na istaknutim funkcijama u krovnim speleološkim organizacijama i možemo ponosno tvrditi da je Speleološki odsjek HPD Željezničar dao i daje velik doprinos razvoju, prepoznavanju i priznavanju speleologije u Hrvatskoj. SS Slavko Marjanac ulazi u Jamu na kamenoj glavici kraj Fužina, 29. 11. 1955., snimio Srećko Božičević

187

SPELEOLOZI

BROJ ČLANOVA SOŽ-A OD 1950. DO 2019.

prosječni broj članova

PROČELNICI SOŽ-A OD 1950. DO 2019. 1950.

Vladimir Redenšek

1985.

Zoran Bolonić

1951.

Vladimir Redenšek

1986.

Ozren Lukić

1952.

Vladimir Redenšek

1987.

Ozren Lukić

1953.

Vladimir Redenšek i Slavko Marjanac

1988

Ozren Lukić

1954.

Slavko Marjanac

1989.

Ozren Lukić

1955.

Slavko Marjanac

1990.

Ozren Lukić

1956.

Slavko Marjanac i Slavko Smolec

1991.

Ozren Lukić

1957.

Slavko Smolec

1992.

Ozren Lukić i Mladen Kuhta

1958.

Slavko Smolec

1993.

Svjetlan Hudec

1959.

Slavko Smolec

1994.

Branko Jalžić

1960.

Slavko Smolec

1995.

Branko Jalžić

Početna istraživanja špilja. Izrada ljestvica i prvi ulasci u jame.

Istraživanje dubljih jama i dolazak mladih članova. Suradnja sa stranim speleolozima. Odsjek postao nositelj speleološke djelatnosti u Hrvatskoj.

1961.

Slavko Smolec

1996.

Branko Jalžić

1962.

Slavko Smolec

1997.

Damir Lovretić

Drastična stagnacija djelatnosti. Dolazak novih članova i obnavljanje djelatnosti krajem 70-ih.

1963.

Slavko Smolec

1998.

Nela Bosner

Nastavak istraživanja brojnih velikih špilja i dubokih jama. Sudjelovanje na međunarodnim ekspedicijama.

1964.

Duško Muzikant

1999.

Nela Bosner

Osvajanje dubokih jama i organizacija prvih hrvatskih speleoloških ekspedicija u inozemstvu. Usvojena DED tehnika. Početak ronjenja u sifonima.

1965

Slavko Smolec

2000.

Vlado Božić

1966.

Slavko Smolec

2001.

Dražen Kunović

Domovinski rat. Većina aktivnih članova na bojišnici.

1967.

Slavko Smolec i Juraj Posarić

2002.

Dražen Kunović

Najplodnije razdoblje do tada: speleološke ekspedicije, speleoronjenje i rad za razne institucije.

1968.

Juraj Posarić

2003.

Nela Bosner

1969.

Jasenka Odić

2004.

Nela Bosner

Dolazak novih članova. Sustavno stručno i znanstveno istraživanje u svim granama speleološke djelatnosti. Jačanje suradnje s institucijama.

1970.

Jasenka Odić i Juraj Posarić

2005.

Dalibor Jirkal

1971.

Juraj Posarić

2006.

Dalibor Jirkal

1972.

Vladimir Lindić

2007.

Dalibor Jirkal

1973.

Slavko Smolec

2008.

Stipe Tutiš

1974.

Slavko Smolec

2009.

Stipe Tutiš

1975.

Boris Lepan

2010.

Stipe Tutiš

1976.

Zoran Bolonić

2011.

Ruđer Novak

1977.

Zoran Bolonić

2012.

Ruđer Novak

1978.

Zoran Bolonić

2013.

Marko Budić

1979.

Zoran Bolonić

2014.

Marko Budić

1980.

Svjetlan Hudec

2015.

Kristijan Hmura

1981.

Zoran Bolonić

2016.

Kristijan Hmura

1982.

Zoran Bolonić

2017.

Nikola Hanžek

1983.

Branka Bosner

2018.

Matea Talaja

1984.

Mladen Kuhta i Zoran Bolonić

2019.

Matea Talaja

POSTOTAK ŽENA U SOŽ-u OD 1950. DO 2019.

188

189

Logori 2010. - 2019.

SPELEOLOZI

Tekst: Sara Anđela Perić

Logori 2010.

SS Jezero u Babinoj jami, snimio Dalibor Jirkal

SS Zaron u jezero, snimio Dalibor Jirkal

SS Odmor u Babinoj jami, snimio Ante Sušić

SS Pod vodom u Babinoj jami, iz arhive SOŽ

SS Crtanje u jami, snimio Andrija Rubinić

SS Ekipa u Mudima, snimio Andrija Rubinić

Speleoronilački logor „Babina jama 2010.“

ni Lovinac, u blizini Sv. Roka, na teško pristupačnom terenu zvanom Grabar. Vođa logora bio je Vedran Jalžić, speleolog i speleoronilac. Sudjelovalo je 27 članova iz četiriju speleoloških udruga: SO HPD “Željezničar”, Speleološke udruge “Rijeka”, SO HPK “Sv. Mihovil”, SO PD “Paklenica”. Cilj je bio istražiti špiljske kanale Babine jame i steći spoznaje o podzemnim vodama radi zaštite cijelog područja od mogućeg zagađenja. Teren oko Lovinca istraživan je od 60-ih, a istraživanje Babine jame započeli su članovi Speleološkog društva “Ursus spelaeus” 1980. godine. Jama ima ulaznu vertikalu od 40 m te se nastavlja kao špilja s vodenim tokovima. Prije logora 2010. duljina istraženih kanala bila je 1230 m. Sudionici logora bili su podijeljeni u više ekipa: ronilačko istraživanje, podvodno topografsko snimanje, topo-

grafsko snimanje na suhom, transport opreme te foto i video snimanje. Tijekom logora otkriveno je oko 650 m novih kanala, od čega su topografski snimljena 452 m, čime je ukupna duljina do tada snimljenih kanala dosegla 1682 m. O ovom je speleoronilačkom istraživanju Petra Kovač Konrad izradila elaborat, koji je SOŽ predao općini Lovinac, sponzoru istraživanja. Na logoru su istražene i tri jame u okolici: Velika, Mala i Mašića jama.

Ciljevi:

Kada? Gdje? Tko?

18. - 27. lipnja 2010. Općina Lovinac, blizina Sv. Roka 27 osoba iz SO HPD Željezničar, SO HPK Sv. Mihovil, SU Rijeka, SO Liburnija Ciljevi: istraživanje špiljskih kanala Babine jame i stjecanje spoznaja o podzemnim vodama u njoj Rezultati: otkriveno oko 650 m novih kanala, nacrtana 452 m; istražene Mala jama, Velika jama i Mašića jama u okolici Od 18. do 27. lipnja 2010. SO HPD “Željezničar” organizirao je speleoronilački logor u Ličkom sredogorju, opći-

190

Logor na Crnopcu Kada? Gdje? Tko?

kolovoz 2010. Crnopac SO HPD Željezničar

istraživanje jama Muda labudova i Draženove puhaljke, rekognosciranje terena Rezultati: pronađen drugi spoj Draženove puhaljke s Kitom Gaćešinom, Muda labudova dosegla 510 m dubine, organiziran bivak u Mudima na -300 m U kolovozu je organiziran drugi, tradicionalni ljetni logor na Crnopcu. Baza mu je bila na Jami vjetrova. Glavna istraživanja bila su usmjerena prema jami Muda labudova, koja je tada dosegla 510 m dubine. U njoj je i organiziran bivak na oko 300 m dubine, 2-3 sata udaljen od ulaza. Istraživana je i Draženova puhaljka te je na još jednom mjestu spojena s Kitom Gaćešinom. Uz ova dva veća objekta, istražene su i Šištrina jama, jama Profil i špilja Pečka.

191

SPELEOLOZI

Logori 2011.

Istražena je i Mračna peć u podnožju Dinare te Špilja ispod manastira Dragović. Istovremeno je na ovom području bio u tijeku i speleoronilački logor u organizaciji SOŽ-a, SKS-a i Freatika na kojem je istraživano područje južno od Peručkog jezera u četiri izvora rijeke Cetine: Grab, Kosinac, Ruda i Rumin.

Speleološka ekspedicija „Crnopac 2011.“ Kada? Gdje? Tko?

3. - 13. 8. 2011. Crnopac 35 speleologa iz SO HPD Željezničar, SU Estavela, SU Spelunka, Hrvatskog biospeleološkog društva, SO Liburnija, SK Ozren Lukić, PD Babulj Ciljevi: istraživanje jame Muda labudova i manjih objekata oko logora, rekognosciranje Rezultati: Muda labudova istražena do -545 m; istražene 2 jame u blizini logora I ove je godine SO HPD Željezničar, uz pomoć i suradnju speleologa iz SU Estavela i SU Spelunka organizirao ljetni logor na Crnopcu, od 3. do 13. 8. 2011. Voditelji logora bili su Dalibor Jirkal i Stipe Tutiš, a istraživačka je baza bila smještena pored Jame vjetrova. Osnovni cilj bio je nastavak istraživanja jame Muda labudova, istraživanje novih objekata te rekognosciranje terena na Crnopcu. Na logoru je sudjelovalo 35 speleologa iz 7 društava. U istraživanjima jame Muda labudova sudjelovalo je 13 speleologa. Glavna baza istraživačkim ekipama u jami bio je bivak na -300 m. Istraženi su novi dublji dijelovi jame, prošireni su uži dijelovi kanala radi lakšeg napredovanja, sakupljan je biološki materijal, snimalo se i fotografiralo te su prikupljeni klimatološki podaci. Od dubine 480 m daljnje kretanje kroz jamu postaje provlačenje kroz uske meandre, zbog čega put od bivka i nazad traje oko 8 sati. Javlja se potreba za organizacijom drugog bivka u dubljim dijelovima jame, a za vrijeme logora pronađena je pogodna lokacija. S istraživanjem se na logoru stalo na dubini od 545 m, a horizontalno je prijeđeno oko 200 m novih kanala. Značajan biospeleološki rezultat bio je ponovni pronalazak Velebitskog golemaša na -540 m.

Logor na Cetini Kada? Gdje? Tko?

12. - 19. 8. 2011. područje oko izvora rijeke Cetine; padine Dinare i vršni dio Dinare 35 speleologa iz SO HPD Željezničar, SU Estavela, SO HPK Sv. Mihovil, SU Spelunka, SK Samobor, SO PDS Velebit, Hrvatskog biospeleološkog društva, SO HPD Dubovac

TT Kreveti na Crnopcu, snimio Svjetlan Hudec

SS Crnopac, snimio Svjetlan Hudec Ciljevi:

istraživanje i traženje novih objekata, istraživanje špilje Kotluše Rezultati: istraživana špilja Kotluša i desetak drugih objekata U organizaciji SOŽ-a, a uz pomoć 7 drugih speleoloških društava, organiziran je logor na izvoru rijeke Cetine te na obroncima i vršnom dijelu Dinare na području Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije. Logor su vodili Stipe Tutiš i Dalibor Jirkal. U Šibensko-kninskoj županiji nastavljeno je istraživanje kapitalnog objekta s izvorišta Cetine - špilje Kotluše. Istraživačka baza bila je stara kamena kuća u središtu Vrlike i terenska baza u staroj mlinici na Vukovića vrilu. Zbog velikih količina oborina u srpnju velik je dio kanala u špilji bio potopljen pa se više istraživalo objekte u okolici i na Dinari. Istraživane su Ribarova pećina, Babića pećina, špilja Tri sobe, jama Golubinjka, Špilja kod Sviračeve glave, Gospodska pećina, Špilja kod Medića ograde i Špilja nad izvorom Vriovac. Na području Splitsko-dalmatinske županije istraživane su Dvojama kod Marinog bunara, Špilja kod Katuništa, Jama pod Velikom Čakolicom i Špilja iznad Božinovca. Ti se objekti nalaze na Dinari iznad 1400 m nadmorske visine. SS Jama Muda labudova, snimila Petra Kovač Konrad

192

193

SPELEOLOZI

Logori 2012. Speleološka ekspedicija „Crnopac 2012.“ Kada? Gdje? Tko?

27. 7. - 4. 8. 2012. Crnopac 41 speloelog iz SO HPD Željezničar, Hrvatskog biospeleološkog društva, SD Ćićarija, SU Estavela, SU Spelunka, PD Babulj, SO Liburnija, SD Špiljar, SO HPD Mosor, SO PD Profunda, SK Ozren Lukić, Freatika – društva za istraživanje krša Ciljevi: nastavak sređivanja arhivskih podataka o poznatim jamama, potraga za novim objektima, nastavak istraživanja u jami Muda labudova Rezultati: nova dubina Muda labudovih je 680 m, istraženo 5 novih objekata, dopunjeni arhivski podaci Od 27. srpnja do 4. kolovoza 2012. organiziran je logor na Crnopcu, s bazom na Jami vjetrova. Logor su vodili Dalibor Jirkal, Stipe Tutiš i Ruđer Novak, a kroz njega je prošao 41 speloelog iz 12 društava. Godina je bila vrlo sušna pa je jezerce pitke vode na dnu ulazne vertikale Jame vjetrova gotovo presušilo, pa je bilo nužno štedjeti vodu. Osnovni su ciljevi bili nastavak istraživanja u jami Muda labudova, sređivanje arhivskih podataka o poznatim jamama te istraživanje i rekognosciranje središnjeg dijela Crnopca. Vanjske ekipe dopunile su ili ispravile arhivske podatke za 11 otprije poznatih objekata, a pronašle su i 7 novih jamskih ulaza. Nekoliko je crtačko-postavljačkih ekipa istraživalo pet jama: Jamu Duha Svetoga, Jamu neiskusnih, jamu Tri dana, jamu Luna i Dalaj jamu. U jami Muda labudova osiguravalo se postojeće puteve speleološkog kretanja te je osiguran pouzdan rad speleofona, uređaja za komunikaciju podzemlja s nadzemljem. Nastavilo se raditi na dnu jame (- 680 m), na kojem se nalazi sifon. Započeto je i istraživanje oko II. bivka te u “starim” Mudima, a iznad I. bivka otkriven je novi sustav vertikala.

SS Izvor Glavaš, jedan od izvora rijeke Cetine, snimio Stipe Tutiš

SS Pred ulazom, snimio Ante Sušić

Logor na Cetini Kada? Gdje? Tko?

4. - 10. 8. 2012. područje oko izvora rijeke Cetine 24 osobe iz SO HPD Željezničar, Hrvatskog biospeleološkog društva, SK Samobor, SO HPK Sv. Mihovil, SD Špiljar i jednog bugarskog društva Ciljevi: istraživanje Gospodske špilje Rezultati: izrađen novi nacrt Gospodske špilje, speleoronjenjem istraživani izvori

194

SS Šetnja Crnopcem, snimio Stipe Tutiš

SS Zavlačenje u Gospodskoj špilji, arhiva SOŽ

Logor na Cetini održao se u razdoblju od 4. do 10. 8. 2012., a baza mu je bila u staroj mlinici na Vukovića vrilu. Voditelji logora bili su Stipe Tutiš i Ruđer Novak, a sudionici su bili iz 6 društava. Gospodska špilja smatra se prvim istraživanim speleološkim objektom u Hrvatskoj, a opisao ju je prvi hrvatski speleolog Ivan Lovrić 1776. SOŽ ju je počeo istraživati 1970-ih.

Glavni istraživački cilj ove godine bio je topografsko snimanje i istraživanje ove špilje uz korištenjem modernije tehnologije, kako bi se popravio nacrt iz 1973. Izrađen je novi nacrt s 2226 m horizontalnih kanala, a mjereni su i fizikalni parametri špiljskog staništa te je sakupljana fauna. Speleoronioci su tijekom logora istraživali izvore Rumin, Ruda, Grab i Kosinac.

WW U Gospodskoj špilji, snimila Lana Đud

195

SPELEOLOZI

Logori 2013. Ekspedicija Lukina jama - sifon 2013. Kada? Gdje? Tko?

SS Vedran Jalžiž i Petra Kovač Konrad u sifonu u Lukinoj jami, snimio Branko Jalžić

2. - 25. 8. 2013. Sjeverni Velebit 125 osoba iz 21 domaće i 10 stranih organizacija Ciljevi: istraživanje i topografsko snimanje sifona na dnu jame, fotografiranje i snimanje prostora i podzemne faune te prikupljanje geoloških i bioloških uzoraka Rezultati: produbljivanje jame ronjenjem na 1431 m, izrada topografskog nacrta sifona Od 2. do 25. 8. 2013. održana je ekspedicija Lukina jama - sifon 2013., jedna od tada najzahtjevnijih ekspedicija na svijetu u najdublju jamu u Hrvatskoj. Cilj je bilo istraživanje i topografsko snimanje sifona na dnu jame, fotografiranje i snimanje prostora i podzemne faune te prikupljanje geoloških i bioloških uzoraka. Organizator je bio SOŽ u suradnji s drugim društvima. Voditelj logora bio je Branko Jalžić. Bazni logor bio je smješten u Velikom Lomu na Sjevernom Velebitu, nedaleko od ulaza u sustav Lukina jama Trojama. Ekspediciji su prethodile mnoge pripremne akcije, a nakon ekspedicije triput se odlazilo raspremati jamu i iznositi opremu, hranu i smeće. Tijekom ekspedicije kroz logor je prošlo 125 osoba, 91 osoba ušla je u jamu, a čak ih se 46 spustilo do dna. Sudjelovali su članovi 21 domaće i 10 stranih speleoloških organizacija (dvije Meksika, tri iz Italije, dvije iz Ukrajine, po jedna iz Slovenije, Srbije i Poljske). Ekspedicijom su ostvareni svi unaprijed postavljeni ciljevi. U sifonu na dnu jame ronili su Vedran Jalžić i Petra Kovač Konrad uz pomoć Branka Jalžića i Alena Kirina. Obavljena su 4 urona i time je jama produbljena za 20 m, čime je njena dubina dosegla 1431 m i popela se na 14. mjesto popisa najdubljih jama svijeta. Napravljen je detaljan topografski nacrt, a sifon je fotografiran i snimljen. Skupljen je i vrijedan biološki materijal te su utvrđene 54 različite svojte, a sakupljene su i nove vrste i rodovi. Vađeni su i uzorci sedimenta iz raznih dijelova jame, uzorak sigastih konkrecija te uzorci vode i leda. Na dnu i malo iznad dna postavljene su sonde za stalno mjerenje razine, temperature i elektrolitičke vodljivosti podzemne vode s baterijama za 3 godine. SS Bivak u Lukinoj jami, snimio Danko Cvitković

196

SS Logo ekspedicije, snimio Danko Cvitković

SS Logor u Lomskoj dulibi, snimio Danko Cvitković

197

SPELEOLOZI

SPELEOLOZI Pogled u jamu, snimio Svjetlan Hudec

Logori 2014. Logor na Crnopcu Kada? Gdje? Tko?

1. - 9. 8. 2014. Crnopac 48 sudionika iz SO HPD Željezničar, SU Pula, SO Liburnija, SU Estavela Ciljevi: istraživanje Muda labudovih, rekognosciranje i istraživanje novih ili od prije poznatih objekata Rezultati: istraženo i nacrtano 15 novih objekata, upotpunjeno 11 zapisnika starih objekata, istraženi novi dijelovi Muda labudovih

Prvi ljetni logor ove je godine ponovo održan na Crnopcu, s bazom kraj Jame vjetrova, od 1. do 9. 8. 2014. Sudjelovalo je 48 ljudi iz 4 speleološka društva. Arhiva odsjeka ovim je logorom obogaćena za 15 novih nacrta, a upotpunjeni su zapisnici o 11 od prije poznatih objekata. Većina istraženih objekata nije prelazila 50 m dubine, a dva su dosegla dubinu od oko 90 m. Neki od tih objekata su jame Sovinjak, Mala muda, Jama pod nosom i Jama pored metka. U Mudima labudovim istražen je meandar na -220 m, a novoistraženi dio dug je 30-ak m. Provjerena je i popravljena telefonska žica od logora do I. bivka u Mudima. Rekognosciralo se u široj okolici logora.

SS Pred ulazom, snimio Svjetlan Hudec

SS Topografsko snimanje, snimio Svjetlan Hudec

Logor na Cetini

slojevitog spleta na 5 etaža koji se nalazi 200 m od ulaza u špilju. Bilo je potrebno spojiti Južni sifon, koji je u ranijim speleološkim akcijama već istražen, s Labirintom, što se pokazalo neočekivano kompliciranim. Vodile su se rasprave oko načina na koji će se taj kompleksni prostor prikazati na nacrtu, a na kraju je dogovoreno da će se prikazivati kanali “koji vode nekamo”, čime je svjesno ignorirana činjenica da špilja na mnogo mjesta ide dalje radi preglednijeg nacrta. Ova specifična situacija rijetka je u speleologiji i potaknula je ljude na razmišljanje o istraživačkim metodama i svrhama topografskog snimanja objekata. Na logoru je snimljeno 530 m (19%) kanala u Gospodskoj špilji, u odnosu na 2226 m (81%) iz 2012. Za taj pothvat bilo je potrebno 1.63 puta više ljudi nego 2012., što znači da je 2012. nacrtano 92.75 m po sudioniku logora, a 2014. godine 13.56. Učinkovitost cetinskog logora pala je 6.825 puta.

Kada? Gdje? Tko?

9. - 17. 8. 2014. područje oko izvora Cetine 39 osoba iz 12 speleološko-planinarskih društava Ciljevi: završetak istraživanja Gospodske špilje, izrada nacrta dijela špilje naziva Labirint Rezultati: snimljeno 530 m špilje Od 10. do 16. 8. 2014. organiziran je još jedan logor kod izvora rijeke Cetine, na kojem je sudjelovalo 39 osoba iz 12 speleološko-planinarskih društava. Logor su vodili Ruđer Novak i Stipe Tutiš. Cilj je bio dovršavanje topografskog snimanja Gospodske špilje započetog 2012. u svrhu dopune i popravka nacrta iz 1973. Preciznije, plan je bio izraditi nacrt Labirinta, SS Na sidrištu, snimio Svjetlan Hudec

198

199

SPELEOLOZI

Logori 2015. Ekspedicija “Meduza 2015.” Kada?

dvodjelna ekspedicija, 20. - 28. 6. 2015. i 1. - 9. 8. 2015. Gdje? Rožanski kukovi, NP Sjeverni Velebit Tko? ukupno 66 osoba iz SO HPD Željezničar, SO PDS Velebit, SK Ozren Lukić, Hrvatskog biospeleološkog društva, SO HPK Sv. Mihovil, SO HPD Mosor, SO Liburnija, SU Estavela, SU Kraševski zviri, SU Pula, SD Ćićarija i SD Istra Ciljevi: nastavak istraživanja jame Meduze Rezultati: nova dubina jame je 706 m (7. po dubini u RH), prikupljeni su biološki uzorci, izrađen je shematski geološki profil jame

Prvi dio ekspedicije trajao je od 20. do 28. 6. 2015. Na predakcijama i oba dijela ekspedicije ukupno je sudjelovalo 66 speleologa iz 12 organizacija te 5 ostalih sudionika. Logor su vodili Ivan Mišur, Bernard Bregar, Nikola Hanžek i Tomislav Kurečić. Istraživanje je započelo postavljanjem podzemnog bivka i telefonske žice od ulaza jame do bivka. Tijekom ovog dijela ekspedicije istraživano je oko vertikale Galeje i Lenke te na -560 m u vertikali Bojim, bojim, gdje je pronađena vertikala koja se spušta još 136 m do nove najdublje točke jame. Vertikala je nazvana 560. Drugi dio ekspedicije trajao je od 1. do 9. 8. 2015. Tada su istraživani najperspektivniji „upitnici“ te su se crtali novi i završavali započeti nacrti. U vertikali Galeje završeno je topografsko snimanje prethodno istraženih dijelova i pronađen je spoj iz tog dijela prema vertikali Minotaurus. Istraživan je Lomljeni meandar i spojen s vertikalom Bojim, bojim, koja je također istraživana i snimana. Tijekom ekspedicije jama je istražena do dubine od 706 m, čime je postala tada 7. jama po dubini u Hrvatskoj i pretekla Muda labudova za 20-ak m. NP-u Sjeverni Velebit prvi je put dan geomorfološki opis i shematski geološki profil jame, a prikupljeni su primjerci minimalno 13 različitih bioloških svojti.

200

SS Spuštanje, snimio Danko Cvitković SS Vertikala u Meduzi, snimio Lovel Kukuljan

Logor na Crnopcu Kada? Gdje? Tko?

9. - 15. kolovoza 2015. Crnopac 17 sudionika iz SO HPD Željezničar, SK Ozren Lukić, SU Spelunka, Hrvatskog biospeleološkog društva Ciljevi: rekognosciranje perspektivnog terena, traženje lokacije za novi istureni logor, radovi na već istraženim objektima Rezultati: pronađeno 10 novih objekata, istraženo 6, provjereni podaci za 11 objekata, započeto istraživanje jame Dentalni granulom u grebenu Drugi ljetni logor ove godine održan je na Crnopcu od 9. do 15. 8. 2015, a voditelj logora je bio Filip Markanjević. Sudjelovalo je 17 ljudi iz 4 speleološke organizacije. Cilj je bilo rekognosciranje perspektivnog terena oko logora kod Jame vjetrova, traženje lokacije za novi istureni logor te radovi na već istraženim objektima kojima nedostaje pločica, nacrt ili zapisnik ili se sumnja da nisu do kraja istraženi.

SS Ekipa na putu do jame Meduze, snimio Danko Cvitković Zbog malog broja sudionika (oko 5 po danu) fokus je stavljen na pripremu za naredna istraživanja, to jest na rekognosciranje. Pronađeno je 10 novih objekata u blizini logora te označen put do njih, a 6 ih je i istraženo. Provjereni su i nadopunjeni podaci za 11 objekata. Istraženi teren iznimno je zahtjevan za prolazak jer nema probijenih puteva. Među novopronađenim je objektima bio i ulaz u jamu Oazu, o kojoj će kasnije biti više riječi. Tijekom logora istraživana je nedugo prije pronađena jama Dentalni granulom u grebenu te je topografski snimljena do dubine 178 m.

SS U jami Meduzi, snimio Robert Pavlović

201

SPELEOLOZI

Drugi logor ove godine također je organiziran na Crnopcu, od 30. 7. do 7. 8. 2016. koji su vodili Nikola Hanžek i Ivan Vidović. Na logoru je sudjelovalo 33 ljudi iz 7 speleoloških organizacija. Glavni je cilj bio nastavak istraživanja jame Muda labudova, konkretno u sjevernom dijelu Plodnog kanala jer je otkriveno da je taj dio vrlo blizu jamskom sustavu KGDP te su postojale nade u spajanje objekata. Paralelno se vršilo i istraživanje i topografsko snimanje u dubljim di-

jelovima jame, a vršena su i biospeleološka istraživanja u novootkrivenim dijelovima. Najznačajniji rezultat istraživanja Muda labudovih je daljnje napredovanje u horizontalnim prostorima te otkriće horizontalnih kanala na -530 m. Ostao je velik potencijal za daljnja istraživanja.Tijekom logora topografski je sniman i oveći novootkriveni objekt Sovina oaza (danas jama Oaza, od kolovoza 2019. dio Jamskog sustava Crnopac). Napredovalo se do dubine od oko 290 m, a daljnja je perspektiva neupitna.

TT Spremanje za ulazak, snimio Ivan Vidović

TT Oružarstvo, snimio Ivan Vidović

Logori 2016. Logor na Crnopcu Kada? Gdje? Tko?

18. - 26. 6. 2016. Crnopac 20 sudionika SO HPD Željezničar i SO PDS Velebit Ciljevi: istraživanje jame Muda labudova i rekognosciranje terena Rezultati: otkriveni novi perspektivni dijelovi Muda labudovih u Plodnom kanalu, približavanje Muda labudovih jamskom sustavu KG-DP, istražena jama Lijeva gojza i označeni ulazi u neke ranije istražene objekte Prvi ljetni logor ove je godine organiziran na Crnopcu od 18. do 26. 6. 2016. Cilj je bio vraćanje fokusa na istraživanje Crnopca. Na logoru je sudjelovalo 20 speleologa iz dvije speleološke udruge (SOŽ, SOV), a vodio ga je Ivan Vidović. Primarna aktivnost bila je daljnje istraživanje i topografsko snimanje jame Muda labudova, gdje je najznačajniji rezultat bilo otkriće novih horizontalnih prostora na -270 m, čime je izmijenjena percepcija Muda kao primarno vertikalnog objekta. Novi dio nazvan je Plodni kanal i i

202

SS Ulaz u Plodni kanal u Mudima labudovima, snimio Ivan Mišur

tada je istražen u duljini od oko 200 m. U južnom dijelu Plodnog kanala topografski je snimljena novootkrivena 100-metarska vertikala Pakao. Sjeverni dio Plodnog kanala ide u smjeru jamskog sustava Kita Gaćešina - Draženova puhaljka . Udaljenost ovih objekata u tom je trenutku iznosila 60 m. Spojem Muda labudovih s KG-DP hrvatska speleologija dobila objekt duljine veće od 36 km. Izvršeno je i istraživanje manjeg objekta Lijeva gojza, kao i označavanje ulaza u ranije istraživane objekte.

Logor na Crnopcu Kada? Gdje? Tko?

30. 7. - 7. 8. 2016. Crnopac 33 osobe iz SO HPD Željezničar, SK Ozren Lukić, SO HPK Sv. Mihovil, SO Liburnija, SU Estavela, SU Spelunka, Hrvatskog biospeleološkog društva Ciljevi: nastavak istraživanja jame Muda labudova Rezultati: otkriveni novi horizontalni dijelovi Muda labudovih, istražena Sovina oaza (Oaza) do -290 m

Rekognosciranje Crnopca, arhiva SOŽ

203

SPELEOLOZI

SPELEOLOZI WW Pogled prema gore, snimila Anita Trojanović

Logori 2017.

Logor na Crnopcu Kada? Gdje? Tko?

12.- 19. 8. 2017. Crnopac 24 osobe iz SO HPD Željezničar, SU Estavela, SO PDS Velebit, SO HPD Mosor, SO HPK Sv. Mihovil Ciljevi: nastavak istraživanja u Mudima labudovim započetim na prvom logoru Rezultati: nacrtana 782 m kanala, nova dubina je -682 m, istražen spoj jame Adele s Mudima

Logor na Crnopcu ‘’Muda to smo mi’’ Kada? Gdje? Tko? Ciljevi:

15. - 25. 6. 2017. Crnopac 23 osobe iz SO HPD Željezničara nastavak istraživanja Muda labudovih u dijelovima s perspektivom za spoj s KG-DP i u najdubljim dijelovima jame Rezultati: nacrtano oko 300 m novih kanala, nađen novi put do drugog bivka

Drugi crnopački logor ove je godine održan od 12. do 19. 8. 2017. Baza je bila Jama vjetrova, logor su vodili Ivan Mišur i Ivan Vidović, a sudjelovale su 24 osobe iz 5 speleoloških organizacija. Istraživanja su ponovo usmjerena k jami Muda labudova, a koncipiran je kao nastavak istraživanja dijelova otkrivenih u lipnju te nastavak potrage za spojem sa sustavom KG-DP. U smjeru KG-DP išlo se kroz dijelove kanala House of Cards nazvanima Put svile i Čupofiks. U smjeru drugog bivka istraživani su upitnici u Paklu i vertikali Drž’ gaće te prostranstva u koja ona vodi. Iz drugog se bivka dalje istraživalo oko jezera Jajne stanice i u Pi kanalu. Nacrtan je i istražen spoj jame Adele s Mudima, pri

Od 15. do 25. 6. 2017. organiziran je prvi ljetni logor na Crnopcu, s bazom kod Jame vjetrova. Logor su vodile Matea Talaja, Zrinka Matić i Tila Medenica, a sudjelovale su 23 osobe. Glavni je cilj bio nastavak istraživanja jame Muda labudova, koja je prošle godine otvorila nove perspektive. U prvom dijelu logora pokušavalo se pronaći spoj s jamskim sustavom Kita Gaćešina - Draženova puhaljka kroz vertikalu House of Cards. Istraživalo se i u Plodnom kanalu prema

204

SS Palačinke, snimio Pavao Babić

SS Jajna stanica, jama Muda labudova, snimila Anita Trojanović

vertikalama Pakao i Drž’ gaće. Spoj na ovom logoru nije ostvaren, a istraživanja su u drugom dijelu logora premještena u dublje dijelove jame. Pronađen je novi i jednostavniji put do drugog bivka, što će olakšati daljnje istraživanje dubljih dijelova jame. U jamu se spustio i fotografski tim, koji je snimio ranije istražene dijelove. Na logoru je nacrtano oko 300 m novih kanala.

čemu je ulaz jame Muda labudova postao 2 m viši. Tijekom logora nacrtana su 782 m novih kanala, čime je duljina jame povećana s 3894 m na 4676 m, a dubina joj je 682 m. U posljednje je dvije godine jama Muda labudova od jedne od najzahtjevnijih postala je i jedna od najzanimljivijih jama na ovim prostorima.

WW Nebeska vrata, snimila Anita Trojanović

205

SPELEOLOZI

Logori 2018. SS Muda labudova, snimio Lovel Kukuljan

Logor na Crnopcu Kada? 21.6. - 1. 7. 2018. Gdje? Crnopac Tko? 22 osobe iz SO HPD Željezničar i SO PDS Velebit Ciljevi: nastavak istraživanja jame Oaze Rezultati: topografski snimljeno 640 m, ukupna duljina na kraju logora je 1637 m, a dubina -407 m Prvi ljetni logor održan je na Crnopcu od 21. 6. do 1.7. 2018. pod vodstvom Matee Talaje i Zrinke Matić. Na logoru je sudjelovalo 22 ljudi iz SOŽ-a i SOV-a. Cilj logora je bio istraživanje relativno nove SOŽ-ove duboke i vrlo perspektivne jame Oaze. Uz topografsko snimanje objekta, postavljena je i telefonska žica od površine do bivka. Primarno je istraživan horizontalni dio jame iza bivka, nazvan Messijeve suze. Tijekom logora topografski je snimljeno 640 m, čime je ukupna duljina dosegla 1637 m, a najdublja točka u jami je na -407 m. Tada je bila 21. najdublja jama u Hrvatskoj i 34. po duljini. Oaza se tada nalazila 40 m i 18 m tlocrtne udaljenosti od najbližih dijelova jame Muda labudova, a od najbližih dijelova sustava KG-DP 110 m.

SS Ulazak, snimio Vlado Božić

Logor na Crnopcu Kada? Gdje? Tko?

10. - 19. 8. 2018. Crnopac 25 osoba iz SO HPD Željezničar, SO PDS Velebit, SU Estavela, SO HPD Sniježnica, SO HPK Sv. Mihovil, SU Pula Ciljevi: nastavak istraživanja Muda labudovih Rezultati: topografski snimljeno 1679 m novih metara kanala, Muda postaju 8. najdulja jama u Hrvatskoj sa 6355 m duljine Drugi ljetni logor također je održan na Crnopcu, od 10. do 19. 8. 2018, ali fokus je prebačen na jamu Muda labudova. Na logorima je sudjelovalo 25 osoba iz 7 speleoloških društava, a vodili su ga Stipe Maleš i Ivan Mišur.

Cilj logora bio je nastavak istraživanja u Mudima labudovim. Ukupno je topografski snimljeno 1679 m novih metara kanala. S prvog su bivka istraživani kanali Predrasude, Gramofon i Djevojke u ljetnim haljinama, koji se pružaju prema Oazi. Boravak u jami prvi je put uljepšan glazbom s gramofona koja se na speleofonom prenosila s prvog bivka dublje u podzemlje. Otkrićem velikom horizontalnog kanala Avangarda i Metastaza privremeno je izbrisana ideja o traženju spoja sa sustavom KG-DP. S novootkrivenim dijelovima Muda su narasla na 6355 m i zauzela mjesto 8. najdulje jame u Hrvatskoj.

SS Messijeve suze u Oazi, snimila Matea Talaja

206

WW Muda labudova, snimio Lovel Kukuljan

207

SPELEOLOZI

Logori 2019.

SS Šarena jezera, Oaza, snimila Anita Trojanović SS Na špagi, jama Oaza, snimio Danko Cvitković

Logor na Crnopcu Kada? Gjde? Tko?

20. - 25. 6. 2019. Crnopac 23 ljudi iz SO HPD Željezničar, SU Estavela, SO HPD Mosor i SO PD Profunda Ciljevi: nastavak istraživanja jame Oaze u smjeru potencijalnog spoja s KG-DP Rezultati: topografski snimljena 1372 m, s čime ukupna duljina iznosi 3407 m, a dubina je dosegla -562 m, vršena biospeleološka istraživanja, istraživane Zelena jama i Davidova koljenica Prvi ljetni logor održan je u razdoblju od 20. do 25. 6. 2019. pod vodstvom Stipe Maleša i Lee Ovčarić. Na logoru je sudjelovalo 23 sudionika iz 4 speleološka društva. Fokus logora bio je na jami Oazi jer je ranije tijekom godine pokazala perspektivu za spoj i s Mudima labudovim i sa sustavom KG-DP.

Naglasak je bio na istraživanju Zagorske vertikale, kanala Tatuina i Šarenih jezera, dijelovima najbližim sustavu KG-DP. Uz Oazu, istraživani su i manji objekti Zelena jama i Davidova koljenica. Uz speleološka su tijekom logora u jami Oazi provedena i biospeleološka istraživanja. Na logoru su topografski snimljena 1372 m, s čime ukupna duljina iznosi 3407 m, a dubina je dosegla -562 m.

Logor na Crnopcu Kada? Gjde? Tko?

9. - 18. 8. 2019. Crnopac 30 osoba iz SO HPD Željezničar, SU Estavela, SK Ozren Lukić, Pod RB (iz Bugarske), SO HPD Sniježnica, SO HPK Sv. Mihovil

SS Suženje u Šarenim jezerima, jama Oaza, snimila Anita Trojanović Ciljevi:

istraživanje jame Oaze, s naglaskom na dijelove najbliže sustavu KG-DP Rezultati: spoj Oaze sa sustavom KG-DP u Jamski sustav Crnopac, duljine 42075 m; topografski snimljeno 776 m, nova dubina Oaze -587 m Drugi logor, održan od 9. do 18. 8. 2019. pod vodstvom Nikole Hanžeka i Milene Njegovan, ostat će zapamćen kao logor na kojem je ostvaren san hrvatske speleologije - stvaranje Jamskog sustava Crnopac spojem jame Oaze sa sustavom Kita Gaćešina - Draženova puhaljka. Cilj je bio istraživanje jame Oaze u smjerovima najbližim Kiti, što je urodilo plodom: kopanjem i provlačenjem na kraju kanala u Šarenim jezerima (kasnije nazvan Pustinjska struja) ušlo se u Kitu Gaćešinu. Na logoru je sudjelovalo 30 osoba iz 6 društava. Topografski je snimljeno 776 m. Nova dubina Oaze je 587 m, a Jamskog sustava Crnopac 797 m. Ukupna duljina Jamskog sustava Crnopac iznosi 42075 m, čime se našao na 88. mjestu popisa najduljih objekata u svijetu. SS Digitalno topografsko snimanje, iz arhive SOŽa

208

209

SPELEOLOZI

10 godina istraživanja velikih speleoloških objekata Gospodska špilja Preuzeto iz: članka Gospodska špilja, Speleolog 60, 2012. i Gospodska špilja - razum ili linija manjeg otpora?, Speleolog 62, 2014. Gospodska špilje smatra se prvim pravim istraživanim objektom u Hrvatskoj, odnosno početak hrvatske „moderne“ speleologije. Već je 1776. godine Ivan Lovrić opisao dvije špilje kod izvora Cetine. Smatramo ga prvim hrvatskim speleologom, jer u svom djelu objektivno priča o postanku i pojavama u špiljama, porijeklu podzemnih voda i ostacima životinja. Lovrić se spustio niz 17 metara dugu vertikalu u Gospodskoj špilji privezan užetom. Naziv Gospodska pećina potječe iz 1855. godine kada je Dalmacijom vladala kolera. Imućna gospoda i gospođe sklonili su se u Vrliku te posjetili Vrličku pećinu, danas poznatu kao Gospodsku špilju.Gospodska špilja smještena je u sjevernoistočnom dijelu Kijevske krške zaravni. Nalazi se u selu Cetini, zaselak Milaši, 650 m sjeverno od izvora Glavaša.

SS Gospodska špilja, snimio Goran Rnjak

210

Brojni splet kanala i labirinata, velikih jezera i špiljskih ukrasa čini je impresivnom. Sustavna suvremenija istraživanja Gospodske špilje počela su 70-ih godina prošlog stoljeća koja su trajala do 2006. godine uz manje prekide. Istraženo je 3060 metara horizontalne duljine. U Gospodskoj su i dalje postojale perspektive za speleološko napredovanje, najviše u vodenim kanalima i sifonima pa se SO HPD „Željezničar“ odlučuje za nastavak istraživanja 2012. godine. Glavni istraživački cilj u 2012. bio je topografsko snimanje i istraživanje Gospodske špilje, uz korištenje dostupne moderne tehnologije i s djelomično drugačijim pristupom. Kako nacrt iz 1973. nije sadržavao profil objekta, a rekonstrukcija vlakova i mjernih točaka nije bila moguća, cilj je bio topografsko snimanje glavnog kanala do Sjevernog sifona i priprema za speleoronilački dio istraživanja. Istraživačka baza bila je u staroj mlinici na Jarebici u sklopu tradicionalnog ljetnog logora na Cetini u periodu od 4. do 10. kolovoza. Tijekom 2012. godine istraženo je i topografski snimljeno 2026 me-

SS Topografsko snimanje u Gospodskoj špilji, snimio Kristijan Hmura

tara špiljskih kanala, pronađeni su i nacrtani neki novi bočni kanali koji su spojeni s glavnim i čine tzv. Labirint u središnjem dijelu objekta. Speleoronioci su odustali od logistički zahtjevnog urona u Gospodsku špilju. Otkrićem novih bočnih kanala, otvaraju se i perspektive za daljnja istraživanja, ne samo u vodenom dijelu, već i u suhim kanalima. Istraživanjima u 2012. glavnina nacrta je kompletirana, ali mali, vrlo bitni dio špilje nije nacrtan. Stoga se 2014., od 9. do 17. kolovoza, speleolozi iz Željezničara vraćaju u Gospodsku špilju s ciljem izrade nacrta Labirinta, slojevitog etažnog spleta 200 metara od ulaza u špilju. Speleoronioci su tijekom prijašnjih istraživanja više puta preronili Južni sifon, ali spoj Južnog sifona s Labirintom je ono što je nedostajalo. S obzirom na složenost i broj preklopljenih kanala u Labirintu, zaključeno je da je teško i nepraktično snimiti cijeli prostor te je prihvaćeno kartografsko načelo generalizacije: ako na malom prostoru postoji značajan broj sličnih/istih toponima, oni se na karti ne prikazuju pojedinačno već se generaliziraju. Sukladno s tim, odabrana su dva najznačajnija prolaza kroz Labirint, koja će se topografski snimiti. Jedan vodi u nižu etažu, a drugi u Južni sifon. Kao rezultat logora iz 2014. je 530 metara nacrtanih kanala. Ukupna duljina Gospodske špilje, na nacrtu objavljenom 2015. godine je 3111 m. Literatura Đud L., Tutiš S. (2012): Gospodska špilja, Speleolog 60, 41-53 Novak R. (2014): Gospodska špilja - razum ili linija manjeg otpora?, Speleolog 62, 23-29 SS Ponor Sušik, snimio Dalibor Reš Ponor Sušik Tekst: Nikola Hanžek, Stipe Maleš i Valerija Butorac Ponor Sušik smješten je u sjevernoistočnom dijelu polja Lug, u podnožju 30-ak m visoke stijene Vučjak. Potok Sušik prihranjuje se vodama s Velike Kapele koje se slijevaju Jasenačkim poljem i poniru u Drežničkom polju, tj. u njegovom zapadnom dijelu, polju Lug. Prvo istraživanje ponora Sušika organiziralo je Speleološko društvo Hrvatske 1960., a sudjelovao je i jedan član SOŽ-a. Tada je topografski snimljeno 480 metara glavnog kanala. Godine 1978. članovi SOŽ-a otkrili su i istražili kanal Medvjeđi rov duljine 135 m. U svibnju 2007. godine SO Željezničar je organizirao novo istraživanje ponora Sušika s ciljem izrade topografskog nacrta. U više akcija istražen je i topografski snimljen veći dio ponora, no pojedini dijelovi nacrta nažalost nikad nisu spojeni u cjelinu. Prolaskom godina, istraživački fokus Odsjeka seli se na velebitske jame pa ova špilja ostaje zanemarena u arhivi čitavo desetljeće. No, ipak su se javile ideje o daljnjim istraživanjima i želja za kompletiranjem nacrta ponora Sušika. U listopadu 2017. godine krenulo se

u “izvidnicu”, odnosno u potragu za točkama na kojima je moguće nastaviti topografsko snimanje i povezati se na nacrt izrađen u razdoblju od 2007. do 2009., no ključne mjerne točke isprala je voda te je zaključeno da je potrebna izrada novog topografskog nacrta cijelog objekta. Najnovija istraživanja u svrhu izrade topografskog nacrta ponora Sušik provedena su u razdoblju od listopada 2017. do prosinca 2019. godine. Tijekom istraživanja sudjelovala su 23 člana SO HPD Željezničar te jedan član SO HPK Sv. Mihovil. Zadnjim istraživanjem provedenim 14. - 15. 9. 2019. godine dobivena je stvarna duljina ponora od 1780 m, tlocrtna duljina od 1698 m te dubina od 9 m čime je ponor Sušik svrstan na 37. mjesto na popisu najduljih speleoloških objekata u Hrvatskoj. Osim spleta suhih, potopljenih te blatanjavih kanala, koji ovaj objekt čine izuzetno dinamičnim, posebnost ovog objekta je i pronalazak ostataka Ursus spelaeus - špiljskog medvjeda. Ostaci su pronađeni u dijelu ponora koji se naziva Medvjeđi rov te su na nekoliko odvojenih lokacija pronađene medvjeđe kosti, medvjeđa gnijezda i tragovi brušenja.

211

SPELEOLOZI

SS Ledena siga u trojami, snimio Dalibor Jirkal

Jamski sustav Lukina jama – Trojama Preuzeto iz članka: Lomska duliba ‘93, Speleolog 40/41, 1992.-1993., Ekspedicije Lukina jama 1994-95, Speleolog 42/43,1994.-1995., Speleološka ekspedicija “Lukina jama 2010”, Speleolog 58, 2010. i Ekspedicija Lukina jama - sifon 2013, Speleolog 61, 2013. Brojni speleolozi desetljećima su pokušavali pronaći speleološki objekt u Hrvatskoj kojemu bi dubina prelazila 1000 metara. U ljeto 1992. godine, na Sjevernom Velebitu na području Hajdučkih kukova, članovi Speleološkog kluba Univerziteta Comenius iz Bratislave (Slovačka) započeli su speleološka istraživanja. Tom prilikom istraženo je i pronađeno nekoliko dubljim jama što je dalo povoda članovima SO HPD Željezničar da predlože Komisiji za speleologiju HPS- a organizaciju speleološkog logora na sjevernom Velebitu u periodu od 19. srpnja do 15. kolovoza 1993. Logor je održan u Lomskoj dulibi, 6 km od planinarskog doma na Zavižanu, a voditelji su bili Anđelko Novosel i Branko Jalžić. Glavna pozornost na logoru bila je usmjerena na istraživa-

212

SPELEOLOZI

nje jame u kojoj su slovački speleolozi došli do dubine od 240 m. Na logoru je sudjelovalo 27 speleologa iz 8 različitih udruga, koji su tijekom prvih 15 dana logora istražili jamu do dubine od 640 m. Tada bezimena jama, dobiva ime Lukina jama, u spomen na speleologa i pročelnika SO HPD Željezničar, Ozrena Lukića Luke, koje je ubijen u Domovinskog ratu na južnom Velebitu 1992. godine. Istraživanja tijekom sljedećih 10 dana rezultirali su istraživanjem jame do dubine od 1355 m. Na toj dubini nalaze se dva podzemna jezera, koja su speleolozima onemogućila daljnje napredovanje. Dosegnuta dubina je dubinski rekord u velikom prostranstvu Dinarskog krša te je time ostvaren san hrvatskih speleologa - Hrvatska konačno dobiva jamu dublju od 1000 metara. Istraživanja Lukine jame nastavljaju se 1994. godine. Cilj tadašnje ekspedicije bio je istraživanje bočnih kanala, ronjenje u podzemnim jezerima te istraživanje jama blizu Lukine jame radi otkrivanja višeg ulaza u nju. Slovački speleolozi su istraživanjem Trojame, koja ima viši ulaz od Lukine, uspjeli prodrijeti u Lukinu jamu, čime je stvoren jamski sustav Lukina jama – Trojama, dubine 1387 m. Nakon ronjenja u sifonu na dnu jame dubina je povećana za 5 m te je jama produbljena na -1392 m. Na ekspediciji u 1995. godini, jama je preopremljena, popravljena je telefonska žica te je sa dna jame prikupljena podzemna fauna. Prošlo je 15 godina od zadnjeg istraživanja ovog sustava, ali stasanjem nove generacije speleologa, javlja se ideja o organizaciji nove speleološke ekspedicije u Lukinu jamu - Trojamu. SO PDS Velebit organizira speleološku ekspediciju od 24. srpnja do 10. kolovoza 2010., na kojoj je ulaz kroz otvor Lukine jame bio onemogućen pa su speleolozi ulazili kroz otvor Trojame. Tijekom ekspedicije obavljena su dva značajna urona. Na prvom speleoronioci su zaronili 135 m u daljinu i 21 m u dubinu u odlaznom sifonu, a na drugom speleoronioc zaranja 41 m u dubinu u istom sifonu. Tim zaronom nova dubina Lukine jame – Trojame postaje 1409 m. Želja za istraživanjem najdublje hrvatske jame i dalje postoji pa se u kolovozu 2013. održala jedna od najzahtjevnijim ekspedicija na svijetu, ekspedicija Lukina jama - sifon. Organizator ekspedicije bio je SK „Željezničar“, a ekspedicija se održala u periodu od 2. do 25. kolovoza 2013. godine. Cilj ekspedicije bio je istraživanje i topografsko snimanje sifona na dnu jame, fotografiranje prostora i podzemnih životinja te prikupljanje bioloških i geoloških uzoraka. Ekspediciji su prethodile brojne pripreme speleološkog objekta tijekom 2012. godine za sigurno spuštanje speleologa te radi opremanja bivaka za boravak u podzemlju i postavljanja telefonske žice. Na ekspediciji u Lukinu jamu 2013. godine obavljena su 4 urona u sifonu na dnu jame te je jama produbljena za 20 m. Dubina jamskog sustava Lukina jama - Trojama nakon ekspedicije iznosi 1431 m, čime se ovaj jamski sustav popeo na 14. mjesto najdubljih jama svijeta.

Literatura Jalžić B., Lacković D., Šmida B. (1992-1993): Lomska duliba ‘93, Speleolog 40/41, 5-17 Jalžić B. (1994-1995): Ekspedicije Lukina jama 1994-95, Speleolog 42/43, 8-13 Mudronja L. (2010.): Speleološka ekspedicija “Lukina jama 2010”, Speleolog 58, 35-43 Mihoci T., Đud L., Dražina T., Kovač Konrad P. (2013): Ekspedicija Lukina jama - sifon 2013, Speleolog 61, 11-26

Jana Meduza Preuzeto iz: članka Ekspedicija Meduza 2015, Speleolog 63, 2015. Istraživanje Lukine jame – Trojame, zainteresiralo je speleologe iz Željezničara za nastavak istraživanja dubokih jama Sjevernog Velebita. Najviše zanimanja pobudila je jama Meduza, čija je su istraživanja stala na dubini od 679 m. Jama Meduza nalazi se na području Rožanskih kukova, unutar Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Istraživanja Meduze započela su 1999. godine kad su njen ulaz pronašli slovački speleolozi. Te godine Slovaci se spuštaju do dubine od oko 145 metara. Dvije godine kasnije nastavljaju se istraživanja u jami Meduzi. Dolazi se do dna vertikale Bojim, bojim, koja je duljine 333 m i sedma je najveća te jedna

SS Meduza, snimio Lovel Kukuljan

od najimpozantnijih vertikala na svijetu. Odlučeno je da će se istraživanje jame Meduze nastaviti tijekom 2014. i 2015. godine. Ekspedicija Meduza održana je 2015. godine u dva dijela, a prethodile su joj kraće akcije tijekom lipnja i srpnja 2014. godine. Tijekom predakcija ušlo se u sve istražene dijelove do dubine od 250 m, što je dalo uvid u kompleksnu morfologiju jame i otkrilo moguće poteškoće za ekspediciju. Prvi dio ekspedicije u 2015. godini trajao je od 20. do 28. lipnja., a drugi od 1. do 9. kolovoza. Tijekom prvog dijela ekspedicije postavljen je podzemni bivak kod vertikale Lenka i telefonska žica od ulaza jame do bivka. Uz istraživanje upitnika, jedan od ciljeva bilo je i topografsko snimanje novih i završavanje započetih nacrta. Ekspedicija je rezultirala zatvaranjem upitnika u vertikali Galeje, Lomljenom meandru, Neočekivanom meandru i vertikali Bojim,bojim, spajanjem Galeje s vertikalom Minotaurus te istraživanjem meandra kod vertikale Lenka. Najbitniji rezultat je otkriće vertikale paralelne vertikali Bojim, bojim na 560 metara dubine. Vertikala je shodno tome nazvana 560, spušta se 136 m u dubinu do nove najdublje točke jame na - 706 m. Jama Meduza 8. je najdublja jama u Hrvatskoj. Literatura Mišur I., Kurečić T., Pavlek M. (2015): Ekspedicija Meduza 2015, Speleolog 63, 5-19

SS Ekipa na ulazu u jamu Meduzu, snimio Danko Cvitković

213

SPELEOLOZI

SPELEOLOZI Kanal Avangarda, jama Muda labudova, snimio Lovel Kukuljan

preokret u percepciji jame, ali i ostalih objekata Crnopca. Svi istraživači Crnopca sanjali su o ostvarenju nedosanjanog sna – spajanja dubokih jama Crnopca u jedan sustav. Sve pretpostavke i istraživanja išla su u tom smjeru, ali Muda labudova to nikako nisu otkrivala. Istraživačka akcija u lipnju 2016. godine rezultirala je novopronađenim dijelovima na dubini od 250 m, gdje su otkriveni horizontalni fosilni kanali velikih dimenzija - Plodni kanal. Od tog trena, Bivak je često u podzemlju drugi dom pa se moramo pobrinuti da kao takav bude i udoban. U bivku se može pronaći sve potrebno da boravak u podzemlju bude udoban (vreće, lampe, pernate jakne, zvučnik i mp3, svakojake slastice i delicije), a jednom je prilikom dolje završio i gramofon. U podzemlju, naravno, obavljamo i nuždu pa tako kada morate obaviti onaj veći dio, obavljamo to u vrećicama koje onda iznosimo sa sobom van. Ekosustav u podzemlju je vrlo osjetljiv i trudimo se iza sebe ne ostaviti nikakav trag kako ga ne bi narušili. Tako svatko svoj teret koji je sa sobom unio u jamu, iz jame nosi i van. SS Plodni kanal, jama Muda labudova, snimio Ivan Vidović

Jama Muda labudova Tekst: Matea Talaja Prva istraživanja Speleološkog odsjeka HPD ‘’Željezničar’’ na masivu Crnopac započela su krajem 80-ih godina u cilju pronalaska novog potencijalnog speleološkog rudnika. Članovi SOŽ-a više su se puta vraćali na Crnopac, na razne lokacije, a nova era istraživanja nakon Domovinskog rata počinje 2000-ih godina. Nakon dugogodišnjih istraživanja manjih speleoloških objekata, jama Muda labudova otkrila je prve čari Crnopca. Otkrivena 2005. godine, prvotnog naziva Jama s opremom, Muda labudova postala su simbol uloženog truda i rada, koji su SOŽ-u omogućili stvaranje iskusnog speleološkog kadra i održavanje speleološke tradicije, sada stare već 70 godina. Ime Muda labudova jama je dobila po pučkom izrazu za uzaludno nadanje koje se neće ostvariti. Ironizirajući sami sebe, mudima labudovim nazvali smo novu veliku jamu, ali na neki način i godine istraživanja mnogih manjih jama u njenoj okolici. Moglo bi se reći da tu vrijedi još jedna pučka izreka: ”Pazi što želiš”.

214

U jami Muda labudova nalaze se dva bivka (mjesta za odmor i spavanje): I. bivak se nalazi u Plodnom kanalu (-250 m) i proglašen je najluksuznijim podzemnim bivkom u Hrvata, dok se II. bivak nalazi u Dvorani bijele spužve ( -550 m) i definitivno ulazi u kategoriju najneudobnijih bivaka u Hrvatskoj.

Jama Muda labudova do 2011. godine istražena je do 518 m dubine i 2300 m duljine, te su istraživanja stala na dijelu danas poznatom pod nazivom Staro dno. Istraživanja u 2011. godini donijela su ovoj jami jedan od prepoznatljivih dijelova u speleološkim objektima – Glavaševu prčiju. Visoki meandarski, kanjonski oblikovan kanal nije olakšao istraživanja speleologa prema dnu jame. Iste godine jama je dosegla trenutno dno (- 680 m). Godine koje su uslijedile stavile su Muda labudova u drugi plan. Razlog nisu bile samo ekspedicije na drugim područjima (Lukina jama, Meduza, Gospodska špilja), već i zahtjevnost dolaska na dno i vrlo male perspektive u gornjim dijelovima jame. Stvar nije olakšavao ni pristup do jame, koji je od mjesta gdje se ostavlja auto traje preko 2,5 h. Godina 2016. donijela je

jama Muda labudova više nije bila ista, a speleolozi iz cijele Hrvatske dolazili su kako bi bili dio crnopačke priče. Novi dijelovi otvorili su jako puno perspektiva na sve strane pa je tako jama 2017. godine približena Jamskom sustavu Kita Gaćešina – Draženova puhaljka na samo 35 metara. Još se jedna velika stvar dogodila te godine. Istraživanjem novih dijelova prema dubini, otkriven je bypass prema II. bivku u jami te tako je zaobiđena muka svih speleologa – Glavaševa prčija. Istražena duljina te godine popela se na preko 4,5 km. Iste godine topografski je snimljen drugi ulaz u jamu Adela, koji se nalazi na višoj nadmorskoj visini, pa je time jama produbljena na - 682 m. Zadnje godine istraživanja Jame Muda labudova do (2017. i 2018.) pronađene su nove horizontalne etaže (Avangarda, Metastaze i dr.) te je jama počela sve više ličiti na najveći jamski sustav Hrvatske. Duljina jame je prešla 6 km (6355 m), a brojni kanali koji su ostali neistraženi čekaju novo desetljeće u povijesti SOŽ-a.

Nazivi kanala u jamama počesto intrigiraju one koji se ne bave speleologijom. Speleolozi dodjeljuju imena dijelovima jama kako bi se lakše snalazili u velikim podzemnim prostranstvima i lakše organizirali daljnja napredovanja. Počesto su ta imena tematski vezana za tada aktualnu situaciju.

Vertikala Pakao, jama Muda labudova, snimio Ivan Vidović

215

SPELEOLOZI

Jama Oaza Tekst: Matea Talaja Jama Oaza otkrivena je 2015. godine na ljetnom logoru na Crnopcu. Cilj logora bio je pronalazak novih speleoloških objekata i ulazak u nova područja. Pola godine nakon logora objekt je stajao u arhivi pod radnim nazivom te se u njega prvi put ušlo na speleološkoj školi 2016. godine. Istraživanjem na školi, kada su školarci imali priliku zajedno s instruktorima kročiti prvi u neki speleološki objekt i istražiti ga, otvorila se sezona istraživanja u jami Oazi (tada radnog naziva Sovina oaza). Istraživanja 2016. godine pokazala su da istraživanja ovog objekta neće tako brzo stati. Tako je u 2016. godini provedeno šest vikend istraživanja u kojima je jama istražena do 220 m dubine. U narednoj godini istraživanja su se obimom smanjila zbog premještanja aktivnosti na Muda labudova, koja su godinu dana prije dala nove kanale i područja za istraživanje. Tako su u 2017. godini odrađene tri vikend akcije, a objekt je istražen do -350 m. Prekretnica je bila zadnje istraživanje te godine, kada je pronađen horizontalni kanal u Oazi i potvrda za ono što smo čekali – još jedan objekt koji može biti nova Muda labudova i nova Kita Gaćešina – Draženova puhaljka. Istraživački tijek od tada je promijenjen i više je aktivnosti i snage bilo usmjereno prema Oazi, pogotovo jer je to bio objekt koji se, za razliku od Muda labudovih, mogao i dalje istraživati u dvodnevnim vikend akcijama. Godine 2018. na lipanjskom logoru, prvom organiziranom u Oazi, 18 speleologa (SOŽ, SOV) uspjelo je organizirati prvi bivak u Oazi, provući tele-

SPELEOLOZI

Zanimljivi nazivi kanala nalaze se i u ovom objektu. Kanal Messijeve suze dobio ime po događaju sa Svjetskog prvenstva. Zmajski kanal dobio je ime po Zmajskoj pivovari koja je bila sponzor logora u lipnju. Poznato ime, gdje su mnogi bili u iskušenju, Kalinića bivak dobio je ime po nogometašu koji je u to vrijeme imao i svoja iskušenja.

fonski žicu, istražiti i nacrtati 630 m i produbiti jamu do -410 m. Te godine istražili smo Messijeve suze. Jama je počela otvarati kanale na raznim mjestima, kako horizontalno, tako i vertikalno te s kraj nije nazirao. U 2019. godini organizirano je šest istraživanja, od kojih su dva bila logorska, u lipnju i kolovozu. U travnju i svibnju, na predakcijama za logore, nacrtano je ukupno oko 600 m jame, primarno u Zagorskom kanalu i Zagorskoj vertikali, a dubina joj je povećana na -510 m. Još jedan veliki rezultat predakcija bilo je i približavanje jame Oaze sustavu KG-DP na samo 22 m. Još jedan iznenađujući rezultat bilo je i približavanje jami Muda labudova, također na 22 m, i to u istoj akciji. Nakon toga usmjerili smo sve napore prema spoju. Na vikend akciji u svibnju uspjeli smo ostvariti zvučni signal sa speleolozima iz SO HPK Mihovil koji su se nalazili na dogovorenom mjestu – najbližem u KG-DP. Ta akcija i nekoliko kasnijih pokazali su da spoj možda ipak neće biti tako jednostavan te da nam se vrlo lako može ponoviti scenarij s Mudima. Još u 2017. godini u istraživanjima su nam se pridružili članovi SO Velebita,

a nakon ovakvih rezultata jama je počela golicati maštu i ostalim hrvatskim speleolozima. Na lipanjskom logoru pojačanje smo dobili iz SU Estavela, SO HPD Mosor i SO HPD Profunda te je u tom razdoblju nacrtano 900 m jame (Tatuin, sifon Bakarska vodica, Zmajski kanal, Tiha dvorana, Wim Hof, te Dvorana u Teheranu), a dubina jame dosegla je -562 m. S obzirom na velike prilike koje je nudila Oaza i činjenicu da smo svu logistiku te godine usmjerili prema njoj (provlačenje telefonske žice, opremanje bivaka, preopremanje užeta iz sigurnosnih razloga i sl.), bilo je logično logor u kolovozu opet organizirati u Oazi. Sav uloženi trud ostvaren je na logoru na kojem je sudjelovalo 30 speleologa iz SO HPD Sniježnica, SO HPD Sv. Mihovil, SU Estavela, SK Ozren Lukić, SO HPD Željezničar i Pod RB (Bugarska). Na ovom je logoru topografski snimljeno 776 m novih kanala, a nova dubina Oaze postaje -587 m. Najznačajniji rezultat zasigurno je spoj jame Oaze s jamskim sustavom Kita Gaćešina – Draženova puhaljka, koji sada zajedno čine Jamski sustav Crnopac. Sustav u trenutku spoja ima duljinu od 42075 m i dubinu od 797 m (dubina sustava povećala se jer jama Oaza ima ulaz

Jama Oaza prvotno je nosila ime Sovina oaza jer su tadašnji školarci, koji su prvi istraživali jamu, vidjeli sovu kako izlijeće iz objekta. Na desetak metara zračne udaljenosti nalazi se objekt Iščekujući oazu, po kojem je Oaza u konačnici dobila ime. SS Suženje u jami Oazi, snimio Danijel Malenica

na većoj nadmorskoj visini od ulaza Kita Gaćešine). Zbog impresivne duljine objekt iz Hrvatske prvi je put našao svoje mjesto među 100 najduljih speleoloških objekata, točnije 88. mjesto. Važnost ovog rezultata potvrđena je i godišnjom nagradom Hrvatskog planinarskog saveza za Najveći planinarski uspjeh, koja je pripala našem Nikoli Hanžeku. Osim što su ovi rezultati veliki za naš Odsjek i Društvo, veliki su rezultat i za hrvatsku speleologiju i dokaz da nakon velikog truda, rada i ustrajnosti dolaze i veliki rezultati.

Na vikend istraživanje, kada smo već znali da se približavamo KG-DP (vikend nakon dolaska na najbližu točku), donijeli smo s velikom pažnjom šampanjac na bivak kako bi proslavili spoj. Spoj, nažalost, tada nije pronađen, ali je šampanjac popijen na logoru u kolovozu.

ISTRAŽIVAČI PO SPOLU

Ž 36

216

WW Istraživačka ekipa u jami Oazi, travanj 2019., snimila Matea Talaja

BROJ ISTRAŽIVANJA 2016.

2018.

2019.

5 4

2017.

3 2 1

2015.

217

SPELEOLOZI

Speleološko školovanje Tekst: Vlado Božić Jedna od bitnih aktivnosti Speleološkog odsjeka Željezničar je edukacija i prijem novih članova kroz speleološku školu. Završetkom speleološke škole i polaganjem ispita na kraju iste stječe se naziv speleološki pripravnik. SOŽ organizira speleološku školu jednom godišnje, najčešće u ranoproljetnom terminu. Od 2010. do 2019. organizirano je 10 speleoloških škola koje je završilo 133 polaznika. (Tablica 2.) Dužnost članova odsjeka je i usavršavanje speleološkog znanja stjecanjem stručnih

speleoloških naziva. Od 2010. do 2019. SOŽ je dobio 11 novih speleologa te 1 novog speleološkog instruktora (Tablica 1.). Naši članovi redovito organiziraju i sudjeluju na stručnim seminarima Komisije za speleologiju HPS-a te predavanjima, skupovima i prezentacijama s ciljem promicanja speleologije, zaštite krša i podzemne faune. Speleolozi Željezničara bave se i popularizacijom speleologije održavanjem predavanja, izložbi i radionica.

Tablica 1. Speleolozi i speleološki instruktori u SOŽ-u 2010. – 2019. Mjesto i vrijeme održavanja ispita

Speleolozi i speleološki instruktori

Borisov dom u Paklenici, 23. 1. 2010. Planinarski dom na Promini, 22. 1. 2011. Prostorije HPK Sv. Mihovil, Šibenik, 28. 1. 2012. Autokamp Lisičina, Omiš, 26. – 27. 1. 2013. Prostorije doma HGSS-a u Starigradu Paklenici 1. – 2. 1. 2014. Borisov dom u Paklenici, 31. 1. – 1. 1. 2015. Filićev dom na Ravnoj gori u Hrvatskom zagorju 30. siječnja 2016. Planinarski dom na Baškim Oštarijama, Velebit, 29. – 30. 1. 2017. Prostorije HGSS-a Stanica Zagreb, Žica, 27. 1. Prostorije HGSS-a Stanica Zagreb, Žica, 28. 1.

Broj značke

Bernard Bregar speleolog Ivan Mišur speleolog Stipe Tutiš speleolog -

178 179 180

Petra Kovač Konrad speleolog

195

Zvonimir Završki speleolog Robert Rosić speleolog Kristijan Hmura speleolog

205 206 211

Dalibor Kušić speleolog

221

Tomislav Kurečić speleolog

231

Nikola Hanžek speleolog

236

Matea Talaja speleolog

242

Josip Dadić instruktor speleologije

Speleološke škole Speleoškola 2014. Tekst: Lea Ovčarić Kako sam se odlučila za upis u speleoškolu, niti sama ne znam. Mogući motiv kojeg se prisjećam bio je članak o jami Son Doong u Vijetnamu, u popularno-znanstvenom časopisu GEO – zavela me jedna slika ogromne podzemne dvorane i malog izvora svjetla na pola visine zida koje se spušta prema dnu. Oglas za speleoškolu sam ugledala na Facebook stranici, ali onaj za Speleološki odsjek Velebit. Nazvala sam ih kako bih se upisala, međutim obavijestili su me da su mjesta popunjena te preporučili da kontaktiram željezničarce. Pomislila sam – kako starački naziv, vjerojatno su dosadni. Tako su me na razgovoru za upis dočekali dosadni i stari Kristijan Hmura – Kiki s dreadlocksima te Marko Budić – Budić, koji su zajedno imali možda 56 godina i tekući hmelj u rukama. Primljena sam u speleoškolu na temelju položene B kategorije i dobre krvne slike; drugih kriterija, na moju sreću, nisu imali. Prvi izlet odradili smo u Veternici prolazeći dio

do Plaže i nazad, s karabitkama na glavi. Izlet je nadmašio moja očekivanja zahtjevnošću terena i adrenalinskim nabojem prvog susreta s podzemljem koji nije bio turistički. Idući dan, moj dan spelološkog prosvjetljenja, bili smo na Gorskom zrcalu, kada sam prijateljici iz škole pokazala prstom špage na stijeni i rekla: “Gledaj, ovdje alpinisti održavaju nekakvu vježbu, baš super što ćemo to vidjeti!”, na što se ona okrenula, pogledala me i rekla: “Pa mi idemo gore.” Malo je reći da sam bila iznenađena činjenicom da smo mi ti koji idu na špagu, a još više da nisam bila svjesna što se točno radi u školi koju sam upisala, i upala. No možda i bolje, uživanje u ostatku speleoškole svakim terenom bilo je sve veće. Naša velika zajednica od 20 školaraca i upola manje voditelja sve se bolje slagala na Gajinoj pećini na stijenskoj vježbi, zatim na Klani (u Velikoj i Maloj jami) gdje smo učili savladavati vertikale, orijentaciju u speleološkom objektu i topografsko snimanje, a sveobuhvatna homogenizacija dogodila se na terenu u Drežničkom polju kada nas je zatekla obilna kiša baš u trenutku kuhanja

125

Tablica 2. Speleološke škole u organizaciji SOŽ-a 2010. – 2019.

Ruđer Novak

Broj novih speleoloških pripravnika 14

Ivan Mišur

7. 3. - 14. 4. 2011.

Marko Budić i Petra Kovač Konrad

15. 3. - 3. 5. 2012.

Marko Budić i Zvonimir Završki

4. 3. - 18. 4. 2013.

Kristijan Hmura i Zvonimir Završki

10. 3. - 4. 4. 2014.

Dalibor Kušić i Kristijan Hmura

9. 3. - 23. 4. 2015.

Josip Dadić i Matea Talaja

7. 3. - 21. 4. 2016.

Nikola Hanžek i Tomislav Kurečić

18. 3. - 27. 4. 2017.

Kristijan Hmura i Ivan Vidović

19. 2. - 12. 4. 2018.

Josip Dadić i Valerija Butorac

4. 3. - 11. 4. 2019.

Voditelj

218

Period održavanja 20. 9. - 28. 10. 2010.

Vela špilja u Krugu na Klani 2014., snimio Milivoj Uroić

219

SPELEOLOZI

SS Vikend izlet na Crnopcu 2015., arhiva SOŽ graha i podmazivanja grla. Kao jedno tijelo, nas tridesetak sjedilo je na dvije cerade, pod dvije cerade, isprepletenih ruku i nogu nismo dali da nas kiša smete. Idući dan obišli smo meni do sada najljepšu špilju, Strmotićku. Posljednji teren odvio se na Crnopcu, na Jami vjetrova, kako tradicija nalaže. Plašili su nas težinom stvari koje moramo ponijeti i zahtjevnošću uspona. Na tom posljednjem terenu prošli smo sve dijelove speleološke djelatnosti, od postavljanja jama i speleofona do istraživanja i dizanja Steinberga. Moram priznati da postoje dokazi da smo posjetili i aquapark Matešićku, međutim ne mogu je smjestiti u svoju mentalnu lentu vremena. U cijeloj speleološkoj godini, svake godine se posebno veselim speleoškoli, masovnom druženju i novim poznanstvima. Preporučam. Speleološka škola 2015. Teskt: Ivan Vidović Što je to speleologija? Čime se točno bave speleolozi? Kako se postane speleolog? Ima li ih u Hrvatskoj i gdje? Sve su to pitanja koja se uopće nisam zapitao prije nego što sam već bio polaznik željezničarske speleoškole. Pa kako sam onda, dovraga, uopće završio na speleološkoj školi i s kojim motivom? Sve je počelo jednom popodnevnom kavom s prijateljem Acom koji je završio speleoškolu godinu ranije. Pričao mi je kako je SOŽ pun zanimljivih ljudi, kako je škola izrazito zabavna, a tereni zanimljivi. Dodatan plus je i činjenica

220

da je visjeti na užetu također zanimljivo. U međuvremenu sam bolje upoznao još jednog željezničarca – Kikija, jer smo počeli raditi u istoj firmi, a od ranije smo se znali s fakulteta, ali onako iz viđenja. Sve to je samo učvrstilo moju odluku da se pojavim na školi. Ne posebno zbog speleologije, već zbog avanture, dobrog društva, učenja nečeg novog te boravka u prirodi. Došlo je i vrijeme speleoškole. Bilo nas je 24 polaznika i barem još toliko instruktora. Možda najintenzivnijih dva mjeseca života. Svaki vikend odlazim na teren gdje intenzivno učim nešto novo i upoznajem nove ljude dok preko tjedna idem na predavanja i još se malo družim. Već na prvom izletu u Veternicu me i speleologija počinje zanimati – razni špiljski oblici koje je voda oblikovala me fasciniraju. No ima još nešto veće što me u špilji fascinira – mrak, kapanje vode i prolaz vremena. Osjećaj spokoja i osjećaja kako smo mali i prolazni naspram prirode. Moja lampa je kratki bljesak u vječnom mraku. Kratka smetnja u životu špilje. Moj glas je nepotrebna buka. Špilja je imala svoj život u tom mraku tisućama godina prije mene, a imat će i tisućama godina nakon mene. Unutra su sve promjene jako spore, zvuk kapanja vode je vječan. Ovaj osjećaj se još uvijek budi u meni dok sam u špilji i nadam se da nikad ni neće nestati! Vratimo se nazad na pitanja s početka ovog teksta. Tijekom svog puta kroz speleoškolu pomalo saznajem odgovore, a najviše me raduje što se mi zaista bavimo istraživanjem, a

ne turizmom! Kad sam bio dječak maštao sam o istraživanju nepoznatog, uživao u dokumentarcima o Scottu i Amundsenu i njihovim epskim ekspedicijama i utrci na južni pol. Na kraju relativno slučajno završim u hobiju koji se bavi pravim istraživanjem; mojoj sreći nije bilo kraja! Neki logičan tijek stvari je bio da sam postao aktivan član Odsjeka. Već tijekom speleoškole, kada god bih došao u prostorije SOŽ-a, osjećao sam se kao doma. Volim uzbuđenje odlaska na teren, već samim sjedanjem u kombi zaboravim na svoj uobičajeni život i obveze te se prebacujem u neki drugi život, nešto kao Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Uzbuđenje i iskrena sreća koju svi mi osjećamo i dijelimo prilikom otkrića novog kanala u speleološkom objektu, prolaska kroz ranije neprolazan meandar i slično mi je i danas misterija. Iskreno – kanal je tamo bio i ranije, a bit će i kasnije. Možda je to neko iskonsko obilježje ljudi; oduvijek smo željeli otići u najudaljeniji kutak Zemlje, najdalje, najviše, najdublje. Možda je baš to ono nešto što nas tjera na krajnje psihofizičke napore i ne posve sigurne aktivnosti prihvaćamo sa smiješkom, znajući da koliko god je teško i naporno – otići ćemo opet u rupu i nećemo odustati. Mislim da su me speleologija i Željezničar jednim dijelom izgradili kao osobu. Recimo, kad se u ponedjeljak susretnem s nekim problemom u životu, samo se sjetim gdje sam bio prije 24 ili 48 sati te da sam se jako dobro nosio sa situacijom gdje košmar u glavi, neodgovornost ili pogreška može značiti gubitak života. Pa nema te situacije na poslu koja je potencijalno opasnija od onog s čime se nosim u hobiju. Nadalje, međuljudski odnosi između speleologa su zaista iskreni; 300 metara u utrobi Zemlje nema pretvaranja da si netko tko ti zapravo nisi i da možeš nešto što zapravo ne možeš. To me uči da u „običnom“ životu budem izravniji prema ljudima, da se ne sramim svojih mana i ograničenja, već da radim na tome da ih bude manje i da se trudim biti kvalitetnija osoba. Speleološka škola 2016. Tekst: Lovro Lučev Zašto sam upisao speleološku školu u Ž-u? Hm! Sve je počelo na drugoj godini faksa kada sam s tri prijatelja odlučio prehodati dionicu od Zagreba do Šibenika, via Velebit, gdje sam se zaljubio u tu mističnu i romantičnu planinu. Kako sam studirao geografiju, sve sam češće odlazio na Velebit u kojeg sam se zaljubio. Od kad sam klinac, uvijek su me privlačile sve te špilje i jame i što se to događa u utrobi planine, tako da je logični slijed događaja rezultirao odlukom da upišem speleološku školu te sam to predložio svojoj dragoj kolegici Valeriji, a onda kasnije Talaji, međutim te godine je samo Talaja otišla u školu, a nas dvoje nikako. I tako prođu dvije godine, put nas odnese tko zna gdje, ali želja za speleologijom je uvijek bila tu

negdje. I, opa, došla 2016. godina i Valerija i ja donosimo odluku sad ili nikad, a naša draga prijateljica i kolegica je već dvije godine gradila svoj status u Ž-u, tako da smo imali insajdera. S oduševljenjem smo čekali svaki teren škole, osim što smo bili željni znanja bili smo i jako žedni, a tko i ne bi kada smo već tijekom faksa shvatili da u nama čuče mali lički lole bekrije, a da ne pričamo o sokolima, sokolicama i sokolskom repertoaru. Na školi sam upoznao raznorazne ljude, doktore, vatrogasce, profesore, visinske radnike, inženjere, biologe, geologe, ma cijeli spektar djelatnosti, i shvatio da su svi ti ljudi malo pomaknuti kao i ja, što se dalo vidjeti iz priloženog na svakom školskom terenu kada bi tri lole bekrije završile s obavezama za taj dan. Znam da je mnogima bilo teško slušati nas i da mnogi nisu baš gajili velike simpatije prema nama, ali kaj ćeš, tak je, kak je. Uglavnom, mogao bih napisati omanji seminarski rad o tome kako nam je bilo na školi, ali mislim da je najbitnije što sam u toj školi naučio, ne tehnike kretanja po užetu, čvorove ili nešto tome slično, iako je to isto jako važno, već to je da je speleologija čekanje, strpljenje, uvažavanje i tolerancija, sigurnost i povjerenje, poštovanje, želja za napretkom i ljubav. Ako navedene vrijednosti nisu vrijednosti koje treba cijeniti i slijediti u životu i na kojima treba raditi, onda ne znam koje jesu. Ostao sam u Ž-u jer sam tamo pronašao nove prijatelje i novu obitelj, koja mi je dala novu dimenziju poimanja tih dviju riječi. To je neopisivo, nema tih riječi kojima bih mogao opisati taj osjećaj kada je nakon cijelog dana hopsanja, crtanja i postavljanja po jami Oazi (sorkač, JSC - Jamski sustav Crnopac), u najboljem bivku u svemiru, Milena skuhala tagliattele s pomama, ubacila konzervu tune u nju, a ja izvadio parmezan. Od tada bez parmezana ne idemo u jamu. To oduševljenje i te osmijehe na licima Milene, Talaje i Vuka nikad neću zaboraviti, niti par tura kuhanog vina koji su uslijedili na-

SS Ekipa školaraca i instruktora prije polaska na istraživanje na Crnopcu 2016., snimio Danko Cvitković

221

SPELEOLOZI

SS Zadnji vikend škole na Crnopcu 2016., snimio Vlado Božić

kon ove speleo-gozbe. Žica za speleofon je bila prekinuta i nismo imali komunikaciju s površinom, ali nije nam to ni bilo bitno. Taj trenutak i osjećaj kada si sa svoja tri prijatelja u najboljem bivku u svemiru, 300 m u utrobi svoje najdraže planine, bez komunikacije s površinom, shvatiš da u tom trenutku apsolutno ništa ne možeš promijeniti i da se svijet i dalje vrti, a jedino što ti možeš je uživati i živjeti u trenutku, ovdje i sada! Još jednu stvar moram spomenuti, a to je izlazak iz duboke jame. Taj pothvat iziskuje ogroman napor, 300 m po užetu, kapa voda, sad ti je vruće, sad ti je hladno, sad čekaš, sad ti se piša, a ne da ti se skinut pojas itd. Osim ovih manjih usputnih problema, u našim glavama postoje puno veći problemi s kojima se svi borimo. Upravo mi taj izlazak iz jame svaki put pomogne da te probleme riješim ili bar nađem način na koji ću riješiti neki problem i izbacim svu negativnu energiju iz sebe. Jedan takav izlazak smatram mentalnom higijenom koju svako toliko moram obaviti kako bi mirne glave kročio kroz svakodnevni život. Iako me život trenutno odveo na drugi kraj države i više ne mogu dolaziti u Ž svaki ponedjeljak i četvrtak,i dalje osjećam veliku bliskost i povezanost sa svojim huljama iz Ž-a, a kada tu i tamo skoknem do Zagreba i dođem u Ž, osjećam se kao kod kuće. Hvala vam na svemu što ste me naučili i što ću još naučiti. „Šunje! Da nema tebe, ja bi crka!“ Bogdaj. Nemojte kaj zameriti. Voli Vas Vaš Sokol.

222

SS Panin kuk, snimio Ivan Vidović

Speleološka škola 2017. Tekst: Nikolina Franček Početak moje speleoškole je bio zapravo nenadan i spontan, bez previše razmišljanja. No, za razliku od mnogih, ja sam preskočila onaj dio strepnje i polustraha od intervjua. U početku sam zapravo imala ideju o tečaju penjanja koje je zvučalo super i lijepo, a hrpa ljudi oko mene se time bavila. A onda se dogodio izlet na Lošinj. Igrom slučaja i bliskih prijatelja, u autu je taman bio brbljavi Hanžek koji nije mogao ne pričati o uzbuđenju vođenja nove speleoškolice koju je on te godine vodio sa Kuretom. Kako smo došli do toga prije nego smo uopće izašli iz Zagreba ne znam, ali sjećam se gradacije situacije. Od pričanja o speologiji općenito, zadnjim jamama, pročelništvu... Završile su prijave i netko je odustao, Hanžekovim mislima taman mjesto za mene. I onda krene: „Pa daj, šta ti je tak super u ideji penjanja, ovo je sto put bolje! Ma ti si biolog, ovo ti je više tvoj đir. I penješ se, provlačiš, naučiš i vidiš svašta novo. A i bila si u Ž-u, ljudi su super! Stalno pričamo kak se manje vidimo, ovo bu bilo idealno.“ Ideja je zvučala jako primamljivo, ali kako smo došli do finalnog dogovora i pristanka Kureta već prije nego smo stigli do Karlovca ne znam. Ali to je bilo to, imala sam novi hobi i intenzivnu zanimaciju idućih par mjeseci 2017. Za samo pet dana od toga trena sam sjedila na prvom predavanju i upoznala

svojih novih 11 sutečajca. Svi su bili mladi i veseli, a ispijanje piva uz slušanje predavanja na kraju dana je bilo idealna kombinacija. Iako sam morala izostati sa prvog izleta u špilju kamenolomu Tounj, dan nakon me Gorsko zrcalo obuklo i očaralo za speleologiju. Saznala sam da se definitivno ne bojim visine, ali i da nenamješteni pojas ostavlja stvarno zanimljive masnice i bolove. A uz pojas, trebalo je naučiti i posložiti sve one metalne spravice. Što na koju stranu i kako je bio samo prvi korak učenju bicikla spelologije jer sumnjam da će itko zaboraviti ikad koja je koja spravica i čemu služi. U svemu su pomogli kao i svaki puta nakon toga što stariji, što mlađi članovi Ž-a koji su se potrudili pokazali sve svoje najbolje adute. Gledanje postavljanja, prevezivanja, nevjerica da ćeš uskoro ti bit na vrhu te ogromne stijene na famnozoj špagi. I čvorovi uz Meu dok jedva čekaš zbrisat opet na špagu. Jer sad si već skužio da je špaga sve. Veoma brzo su prošli prvi mini tereni i početna predavanja i svi smo bili podosta složni, a neki i složniji. Tako se složila i formacija za put na dalje višednevne terene u Toyoti s rozim efektom. Zabavne vožnje, deranje po Stonesima u tom malom autu i opetovano vraćanje na špagu je bilo nešto što smo jedva čekali iz tjedna u tjedan. Gubljenje i tumaranje do podnožja Paninog kuka na Zrmanji, upoznavanje Male i Velike jame na Klani su bili uvod za

istraživanje tisuću puta spomenutog uzvišenog Crnopca. Radio Tatek sama nisam doživjela jer sam nažalost iz crnih razloga ga morala preskočiti, no finale na Jami vjetrova je ono što smo svi već do sada shvatili kao ozbiljniju speleologiju. Uz masu hladnoće i rada, pokoje uganuto stopalo, začudo se nije čula ni jedna riječ prigovora, još samo treba - položiti misteriozni ispit. Kao i sve u Ž-u i to je prošlo uz smijeh i pivu u rukama, a ne bi to bilo to da se za toliko novih Ž-ovaca nakon svega ne protulumari. Tada smo saznali koliko ljudi zapravo stane u prostorije SOŽ-a, a samo smo mogli zamisliti koliko još članova ima. Ozbiljno je došao kraj škole, neka tugica u svima. Svima su nam opetovano govorili kako se ne čudimo kada pola ljudi nakon škole se više ne pojavi u prostorijama, ali naravno da to iznenadi. Također i znaš nekako unaprijed tko će ostat, ali ne znam da li postoji razlog za ne ostati. Jednostavno je to mjesto gdje su svi čudni i različiti u svim različitim stvarima, a opet složni i vječno optimistični ambiciozni. Svakog četvrtka kad dođeš si dobrodošao, nevažno da li si bio u ponedjeljak na Upravnom ili si preskočio zadnjih deset sastanaka, dobit ćeš sto osmijeha i nemalo zagrljaja. A svake godine ćeš se iznova veseliti proljeću, školici i intenzivnijim druženjima poznatih lisaca i preplašenih lica novih školaraca. Jer sezona speleogije svake godine ponovno počinje.

223

SPELEOLOZI

Speleološka škola 2018. Test: Barbara Špadina Nakon dugogodišnjeg priželjkivanja speleo tečaja i romantične fasciniranosti ljepotama i tajnama krškog podzemlja, došao je i taj dan – spontano, naglo i neočekivano baš kao i svaka druga bitna stvar u mom životu. Pošto sam s upisom kasnila tjedan dana, ukazana prilika da se naknadno priključim Školici za mene je bila prvi pozitivan znak. Unatoč svim nagovještajima i preporukama skupljenih od strane prijatelja kako je SO HPD Željezničar jedno istinski opušteno i prijateljski nastrojeno mjesto, iako sam već donekle bila upoznata sa speleološkom djelatnošću i zagrebačkom „speleo scenom“, nisam mogla ni sanjati koliko će me to jedno potkrovlje u centru grada oduševiti, a pogotovo s kakvim ću se sve izazovima na tom putu susresti. U početku sam čak nadobudno smatrala kako će mi jedva korištene penjačice moći poslužiti i na špiljarskim terenima! Školica za mene predstavlja jedno predivno iskustvo u kojem sam bila izložena, za mene dotad, ekstremnim uvjetima poput spavanja na minusom zaleđenoj zemlji, ali i prilika da se suočim i nadiđem vlastite strahove. Ono što je osvojilo moje srce, bio je trenutak preporoda koji sam doživjela kad sam okupana blatom od glave do pete,

SPELEOLOZI

promrznuta, gladna i na ivici snage, uspjela po prvi put ispenjati 40-ak metarski (činilo se u tom trenu puno više) previs u Mandelaji. Naime, nakon višesatnog boravka u podzemlju, na površini se krajolik uspio potpuno zabijeliti i osjećala sam se kao da sam izašla iz jako blatnjavog ormara i zakoračila, tj. bolje rečeno, ispuzala u Narniju! Osjećala sam se kao da me sama Majka Zemlja porodila i ispljunula na površinu, samo što sam ja bila ta koja rađa. Taj oblik nemjerljive sreće nikad dotad nisam osjetila, a da ne spominjem koliko je bajkovito bilo penjati previs dok odozgora padaju svjetlucave snježne pahulje i upadaju ti u oči. Tu sam ipak malo bolje prošla od kolegice Lee, kojoj je sitni grumenčić mekanog glinenog blata sa Vidine čizme, baš poput snježne pahulje, sletio na nos i rasjekao ga. No ipak, glavni razlog zašto sam ostala u društvu jesu ljudi u njemu i velika doza opuštenosti koja vlada u tom potkrovlju i dojam da se i najveće nedaće mogu i hoće zajednički prebroditi. Ono što Ž čini Ž-om su ljudi u njemu, a ima ih svakakvih. To je u stvari jedna velika šarena obitelj u kojoj prije svega bude veselja, ali, kao i u svakoj obitelji, sitnih trzavica i zamjerki, no najbitnije je da se svakoj raznolikoj i osebujnoj ličnosti pristupa s dozom poštovanja. Iako je ruganje uvijek prisutno i ne može se izbjeći, najbitnije je moći dobro podnijeti šalu na vlastiti račun. Ako imalo pokušaš prikriti ono što jesi, iskustvom podučeni Ž-ovci će te raskrinkati u tren oka tako da je od iznimne važnosti biti iskren i biti svoj. Isprva su za mene svi oni bili super heroji, ponajviše jer me društvo željezničaraca ponovno podsjetilo kako su problemi samo stvar percepcije, tj. da problema nema i da je najbolji pristup rješavanju istih kroz društvo, smijeh i zabavu. Speleološka škola 2019. Tekst: Pavle Dugonjić Kako biva, svaka priča ima svoje protagoniste, mjesto, situacije, zaplete i rasplete pa u tom pogledu niti ova nije nimalo različita od mnogih drugih. Tamo negdje krajem 2018. proveo sam kraće vrijeme s Valerijom i Nicolom u Društvu za podvodne sportove čiji sam član, na predavanju koje nije imalo nikakve veze sa speleologijom, rupama, jamama, špiljama, podzemljem. No, kao što možete pretpostaviti, Valerija i Nicola odigraše važnu ulogu u zapletu cjelokupne priče. Zašto? Kako je svijet malen, pikula plavog u beskraju tamnog, tako se i ljudi kao pikule sudaraju i nije moglo biti drugačije niti ovoga puta. Nicolu znadem iz arheoronilačkih priča, a Valeriju upoznah tom prilikom i pričasmo, pričasmo i – pitaše me – bi li ti, momče, možda htio doći na speleoškolu? Veliku je ulogu u mojem odgovoru odigrao imenom i prezimenom Dino Taras iz SO Liburnija Zadar, moj drug i kolega, član Gorske koji već dugo špiljari, od kojega sam se naslušao krasnih priča o vrućim Cedevitama i blatu do grla. Ma, tko to ne bi volio?! I mislim si... pa... što ne! Dodajmo još jedan zanimljiv hobi popisu dosadašnjih! Uvijek me

224

WW Ulazak u špilju Mandelaju 2018., snimio Vlado Božić

fasciniralo saznati kako se to ekipa penje i spušta, a volim tehniku i raznorazne spravice. Win-win situacija. Ergo, potvrdio ja svoje sudjelovanje, ali – avaj! Prvo – intervju i upoznavanje s voditeljima škole! Ček, intervju? Zar idem na razgovor za posao? (smisao intervjua bit će jasan nešto kasnije tijekom škole, op. a.) Tako se s ostalim školarcima pojavih u prostorijama Ž gdje nas dočekaše Valerija i Josip, naši vrli voditelji. Nakon upoznavanja u vrlo neformalnom ozračju (piće točimo samo članovima Odsjeka) i odrađenog intervjua, upoznao sam i druge školarce. Melanija, Ines, Sara, Marcus, Davor.. . Nismo ni slutili kakve nas avanture očekuju u sljedećih mjesec dana. Kako ne bi sve počivalo na mojim (maštovitim i maglovitim) sjećanjima, tehnikalije: škola je bila koncipirana na način da smo, osim pohađanja predavanja koja su održavana u prostorijama SOŽa, vikend(e) provodili na terenu – u špiljama, na žici, u jamama, kampirajući u bespućima Lijepe Naše, blizu podzemnih objekata u koje smo ulazili s našim instruktorima. Prilikom predavanja i učenja za ispit odlično je poslužila knjiga „Speleologija“ koja na svojih 800injak stranica daje odličnu podlogu (ali i više od toga), no članovi SOŽa su, naravno, bili još bolji izvor znanja i praktičnih informacija; svatko na svoj način i ovisno o vlastitim interesima i iskustvima. Kad bi morao nabrojati sve ljude koji su bili uz nas tijekom škole, bodrili nas, dijelili svoja iskustva i znanja – zasigurno bi zaboravio pokoje ime. Pa ću to i pokušati. No, tek na kraju. K›o cukar. Predavanja su bila raznolika i – naravno – vezana uz podzemni svijet. Od uvoda u školu, o speleologiji, o opremi, o geomorfologiji i geologiji krša, o opasnostima u podzemlju, o zaštiti podzemlja, o prvoj pomoći i spašavanju… tema k›o obleke na Hreliću. Unatoč zanimljivostima koje smo slušali na predavanjima, s nestrpljenjem smo očekivali prvi teren – špilju u kamenolomu u Tounju. Neću gnjaviti s detaljima; izvještaje možete pročitati na speleolog.hr , no moram istaknuti kako je prvi teren ujedno bio i prvi test. Kao što napisah u izvještaju – ne znam koliko bi mojih prijatelja i poznanika uopće ušlo u objekt kroz uzani prolaz, kamoli provlačilo kroz blatne tunele ili preskakalo bazene. No… odradismo prvi teren i počelo je upoznavanje – školaraca međusobno, ali i s ostatkom ekipe iz SOŽa. Drugi teren je bio tehnički orijentiran – na Žici smo dobili potpuni presjek načina korištenja opreme, isprobali smo sve tehnike penjanja (po vertikali, u prevjes, u bunar s Pješakom, po starinski s Boltekom, s prijelazom preko ivice stijene, po lišću, po guzici...) i vezali par uzlova, uz nezaobilazan grah na kraju dana. Divota. Sljedeći je vikend osvanuo s prvim pravim iskušenjem – Gorskim Zrcalom. Vertikala, dvije špage, jedan na jedan, ajmo gor›, ajmo dol› pa klopa. I Mea. Uzlovi. Prijekorni pogledi puni strpljenja i odobravanja, odvezivanje i zavezivanje uzlova, mrštenje, eureka!, opet mrštenje, opet vezivanje. Red smijeha, red špotanja, ajmo opet. Drill, ali dobar drill. Toliko dobar da smo na predavanja dolazili sa zamkama i međusobno se koškali: tko zna baš taj

SS Vježbanje penjanje po užetu 2019., snimila Matea Talaja uzao kojeg smo radili prošli put. Eh, uzlovi… Ines. Već sljedeći dan odosmo u Mandelaju – prvi „pravi“ objekt na školi tj. prvo korištenje tehničke opreme. Lepo iskustvo, još bolje druženje. Sljedeći smo vikend prespavali na Klani družeći se s Estavelašima uz logorsku vatricu i večernji fotosešn. Davor! Dane smo proveli spuštajući se u dvije jame, orijentirajući se po okolici tražeći druge objekte i – demonstrirajući svoje krhko znanje vezanja uzlova. #samouzlovi. Četvrti teren proveli smo na Crnopcu, a peti na Ličkom Cerju. Kako rezimirati speleoškolu? Ukratko? Nikako. Evo, trudio sam se. Neuspješno. Sposobni instruktori, ekipa koja je UVIJEK spremna pomoći i uskočiti, duh zajedništva i dobra zafrkancija uz prisutnu dozu ozbiljnosti koja je obavezna prilikom bavljenja ovakvom vrstom aktivnosti. Lijepa iskustva u podzemnim objektima i van istih, ugodno druženje sa raznolikim dijapazonom ljudi. Marcus. Stvarno nas ima svakakvih, ali se međusobno odlično nadopunjujemo. Zvuči prilično nevjerojatno, zar ne? To je, valjda, Ž. Mnoštvo opcija za ljude koji ne žele u jamu i one koji žele. Splet aktivnosti vezanih uz boravak u prirodi. Odlični savjeti starijih članova SOŽa iz kojih po porama curi iskustvo. Kakve priče, kakva zafrkancija. Direktno, bez negative. U vugla. Smijeh. Oh, koliko smijeha. Sara! Bih li preporučio školu? Najtoplije, bez razmišljanja! Bih li ponovno prošao školu? Definitivno! Hvala Josipu, Valeriji, Mei, Milivoju, Babiću, Zrinki, Lei, Vuku, Hanžeku, Mileni, Pješaku, Ivani, Tili, Vidi, Nicoli, Kikiju, Talaji, Ruđeru, Anji, Lovri, Barbari, Neli i ostalima – čija sam imena zaboravio dopisati – na bezrezervnoj potpori, strpljenju (pogotovo), dobrom društvu, nesebičnom dijeljenju iskustava i znanja. Bez vas ne bismo bili pripravnici spelolozi. Hvala i ekipi školaraca s kojima sam dijelio šatore, vreće, sendviče, pive, smijeh i znoj. Bez vas – ne bi završio školu. I za kraj, pozdrav Marcusu koji je u dalekoj Kanadi. Stay strong, brother!

225

SPELEOLOZI

Publikacije

Ostale speleološke publikacije Tekst: Vlado Božić

Časopis Speleolog od 2010. – 2019. Tekst: Matea Talaja i Vlado Božić Na inicijativu Slavka Marjanca i Mirka Maleza, a uz stručnu pomoć Marinka Gjivoja, 1953. Godine pokrenuto je izlaženje časopisa Speleolog, prvog te vrste u ondašnjoj Jugoslaviji i na Balkanu. Od tada pa do danas časopis je prošao sve razvojne faze: od crno-bijelog djetinjstva i relativno oskudnog sadržaja, do današnjeg modernog godišnjaka na stotinjak stranica kvalitetnih članaka i atraktivnih fotografi-

ja. Najnovije ruho časopis je dobio 2017. g odine. Brojni autori tijekom 66 godina postojanja omogućili su da časopis opstane i doprinese speleološkoj djelatnosti u Hrvatskoj. U zadnjih 10 godina izašlo je 10 brojeva u kojima je napisano oko 365 tekstova. Primarni cilj časopisa Speleolog je prikaz rada članova SO HPD Željezničara, ali i prikaz stručnih i znanstvenih rezultata speleološke tematike u Hrvatskoj.

Godište

Broj za godinu

Godina izlaska iz tiska

Glavni urednik

Broj stranica

Format

Boja crno-bijelo

Broj naslova

Broj autora

2010.

2011.

Vlado Božić

134

17x24

Boja

2011.

2012.

Vlado Božić

152

17x24

Boja

2012

2013.

Vlado Božić

219

17x24

Boja

2013.

2014.

Vlado Božić

160

17x24

Boja

2014.

2015.

Vlado Božić

122

17x24

Boja

2015.

2016.

Vlado Božić

154

17x24

Boja

2016.

2017.

Vlado Božić

17x24

Boja

2017.

2018.

Matea Talaja

17x24

Boja

2018.

2019.

Matea Talaja

17x24

Boja

2019.

2020.

Matea Talaja

17x24

Boja

SS Časopis Speleolog kroz godine

Knjiga Speleologija Zajedničkim naporima mnogobrojnih speleologa iz raznih društava priređena je knjiga Speleologija, zamišljena kao priručnik odnosno udžbenik za stjecanje svih znanja koja se koriste u speleologiji. Prvo izdanje izašlo je 2017.godine, a već 2019. i drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje na 789 stranica. Izdavači su Speleološko društvo Velebit, Hrvatski planinarski savez i Hrvatska gorska služba spašavanja, a glavni urednik Goran Rnjak. U realizaciji te knjige sudjelovali su i naši članovi i to kao autori i stručni recenzenti. Naši su članovi autori i koautori 8 stručnih članaka, a to su: Ruđer Novak, Vlado Božić, Hrvoje Grgić, Branko Jalžić, Petra Kovač Konrad, Dalibor Kušić, Ivan Mišur, Robert Rosić i Matea Talaja. Stručnu recenziju dalo je 15 članova,a Ruđer Novak bio je i u Uredničkom odboru.

Ostala izdanja XX Vlado Božić i Hrvoje Malinar: Razvoj speleološke opreme i tehnike, Hrvatski planinarski savez, Zagreb, 2013. XX Vlado Božić: Ilustrurana povijest speleologije u Hrvatskoj. Hrvatski planinarski savez, Zagreb, 2014. XX Vlado Božić: 60 godina suradnje hrvatskih i slovenskih speleologa. Hrvatski planinar, Zagreb, 2015, br. 2/2015. XX Vlado Božić: Povijest proširivanja uskih prolaza u špiljama i jamama. Hrvatski planinarski savez, Zagreb, 2016. XX Vlado Božić: Razvoj rasvjete za speleološke potrebe, Hrvatski planinarski savez, Zagreb, 2016. XX Vlado Božić, Damir Basara, Dalibor Paar, Roman Ozimec: Komisija za speleologiju 1956. - 2016. Hrvatski planinarski savez, Zagreb, 2016. XX Vlado Božić: Podzemlje kao slikarski motiv na području Hrvatske. Hrvatski planinarski savez, Zagreb, 2017. XX Nikola Tvrtković: Šišmiši Hrvatske. Hrvatski Prirodoslovni muzej i Prprirodoslovni muzej Rijeka, Zagreb/Rijeka, 2017. XX Jana Bedek, Petra Bregović, Helena Bilandžija, Tvrtko Dražina, Danijela Hamidović, Branko Jalžić, Ana Komerički, Marko Lukić, Roman Ozimec, Martina Pavlek, Rajko Slapnik, Petra Žvorc: Zagonetna fauna dubokih jama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. JU Sjeverni Velebit, Zagreb, 2018.

Speleološki priručnik „Speleološko školovanje u Hrvatskoj“, 3. izdanje Tekst: Damir Bajs Početkom 2020. godine iz tiska je izašlo 3. izdanje speleološkog priručnika „Speleološko školovanje u Hrvatskoj“ u izdanju Hrvatskog planinarskog saveza. Autor priručnika je naš najplodniji pisac speleoloških publikacija i jedan od najiskusnijih hrvatskih speleologa, Vlado Božić Boltek. Vlado Božić Boltek je dugogodišnji član HPD-a Željezničar i trenutno najstariji speleolog u Hrvatskoj koji i danas aktivno radi na unaprjeđenju speleologije. U uvodu priručnika opisuje same početke speleološkog djelovanja i školovanja. Sve je počelo s profesorima Umbertom Giromettom i Ramirom Bujasom davne 1910. godine kada su svoje znanje o podzemlju Dalmacije prenosili svojim učenicima. U HPD-u Željezničar školovanje speleologa počelo je samim osnivanjem Speleološkog odsjeka 1950. godine zaslugom Vladimira Redenšeka, prvog pročelnika SO-a u Društvu. U nastavku doznajemo da se školovanje u kasnijim godinama odvijalo putem tečaja i speleoloških škola te na seminarima i savjetovanjima kako u okviru našeg Društva, tako i u organizaciji Komisije za speleologiju HPS-a. Na taj način sve je veći broj onih koji su polaganjem stručnih ispita stekli zvanja speleolog i speleolog instruktor. Školovanje speleologa pratila je i odgovarajuća literatura. Prvi takav udžbenik objavljen 1961. tiskala je KS HPS-a. Autori su bili Ivica Pasarić, Vlado Božić i Drago Hušman, a urednik dr. Srećko Božićević, također član SO HPD Željezničar. U kasnijim godinama izdano je niz važnih udžbenika i speleoloških časopisa kojima je autor upravo Vlado Božić Boltek, na kojega mi željezničarci zaista možemo biti ponosni.

SS Dio speleoloških priručnka tiskanih u razdoblju 2010.-2019. (Vlado Božić)

226

227

SPELEOLOZI

Naši članovi HGSS-a Tekst i fotografije: Vlado Božić

snovna djelatnost članova HGSS-a bila je uvježbavati se za akcije spašavanja iz špilja i jama, što su naši članovi i ostvarili u potpunosti. No, oni su svoje spasilačko znanje prenosili i na članove SO-a koji nisu članovi HGSS-a da bi u slučaju kakve nesreće i oni mogli sudjelovati odnosno pomagati obučenim spašavateljima. U 2010. godini naš član Marin Lukas, koji je prethodne godine stekao status gorskog spašavatelja, kao član HGSS-a, sudjelovao je na tečaju o speleospašavanju u Francuskoj i u Odsjeku organizirao nekoliko vježbi prve pomoći, a u špilji Ledenici u Špeharima je organizirao vježbu zbrinjavanja (prikazan novi tip šatora prilagođen za korištenje u špiljama) i vježbu spašavanja (transport) unesrećenog pomoću improviziranog nosila izrađenog od užeta. Članovi SO-a su na tunelu u Gračanima održali vježbe samospašavanja. U 2011. naši članovi Ivan Mišur i Ruđer Novak postali su pripravnici HGSS-a. Na tunelu u Gračanima je održana vježba samospašavanja. U 2012. HGSS je odradio akciju spašavanja unesrećenog iz jame Kita Gaćešina- Draženova puhaljka. Na dubini od 483 m, u vertikali Nebozemlje, pod speleologom Marjanom Marovićem (SO Velebit) pukla je pločica pa je speleolog pao i ozlijedio kralježnicu. U spašavanju je sudjelovao i naš član Marko Budić. Te je godine Petra Kovač Konrad

pristupila HGSS-u, a pripravnici Marko Budić i Dalibor Jirkal položili su ispit za gorskog spašavatelja HGSS-a. U 2013. naši su članovi HGSS-a sudjelovali u svim spasilačkim akcijama stanice Zagreb, kao i na tečajevima koje je organizirao HGSS. HGSS-u je te godine pristupio Zvonimir Završki. U 2014. naši pripadnici HGSS-a sudjelovali su ukupno u 13 spasilačkih akcija od kojih je najznačajnije spašavanje njemačkog speleologa iz jame Riesending-Schachthöhle u Bavarskim Alpama u Njemačkoj. Njemački se speleolog unesrećio na dubini od 1148 m. Spašavanje su započeli njemački, a nastavili austrijski i talijanski spašavatelji, koji su unesrećenog dopremili do pod zadnju vertikalu od oko 300 m, a tu dionicu su odradili hrvatski speleolozi u vrlo kratkom roku. U spašavanju su uz druge spašavatelje iz Hrvatske sudjelovali naši članovi: Marko Budić, Petra Kovač Konrad, Marin Lukas i Ruđer Novak. Na vježbi spašavanja, koju je na objektu Blato u Zagrebu organizirao stožer Civilne zaštite, sudjelovali su i naši članovi HGSS-a. U 2015. naši su članovi sudjelovali u svim akcijama HGSS-a, od kojih je najznačajnija vježba spašavanja iz urbanih područja (vježba održana u nikad dovršenoj zgradi bolnice u Blatu u Zagrebu), zajedno s pripadnicima specijalističkih postrojbi. Zvonimir Završki je postao gorski spašavatelj HGSS-a.

SS Ledenica u Špeharima - vježba spašavanja 2010.

SS Vježba samospašavanja na Tunelu 2017.

228

Prezime i ime

Postao pripravnik spašavatelj Postao gorski spašavatelj

Aktivan do

Registarski broj (značka)

Vladimir Lindić

1974.

1979.

danas

231

Branko Jalžić

1976.

1981.

2004.

256

Svjetlan Hudec

1981.

1986.

u pričuvi

338

Ozren Lukić

1991.

1992.

Mladen Kuhta

1992.

1993

Vedran Jalžić

1998.

2005.

u pričuvi

473

Dražen Kunović

2001.

2006.

Robert Dado

2001.

2003.

u pričuvi

439

Marin Lukas

2007.

2009.

danas

535

Marko Budić

2010.

2012.

danas

621

Dalibor Jirkal

2010.

2012.

danas

622

Ruđer Novak

2011.

2014.

danas

648

Ivan Mišur

2011.

2014.

danas

665

Petra Kovač Konrad

2012.

2014.

danas

666

Zvonimir Završki

2013.

2015.

danas

688

Kristijan Hmura

2017.

danas

Dalibor Kušić

2018.

danas

Bold – umrli Napomena: Vedran Jalžić i Petra Kovač Konrad, kao vrsni speleoronioci, jedini su naši spašavatelji osposobljeni za spašavanje iz potopljenih špiljskih kanala.

U 2016. najznačajnija spasilačka akcija, u kojoj su sudjelovali i naši članovi HGSS-a, bila je spašavanje unesrećenog speleologa (iz SO Velebit) iz jame Klementine 21 na Velebitu. 2016. godine tri su naša člana izabrana u Izvršni odbor HGSS-a Stanice Zagreb (Marko Budić, Dalibor Jirkal i Marin Lukas), jedan u Izvršni odbor HGSS-a Hrvatske (Marin Lukas), dvoje članova u tim za speleoronilačko spašavanje (Vedran Jalžić i Petra Kovač Konrad), četvorica u tim za vođenje potrage (Marin Lukas, Ruđer Novak, Zvonimir Završki i Ivan Mišur) i dvojica u tim za digitalnu kartografiju (Dalibor Jirkal i Marko Budić). Osim toga, Dalibor Jirkal je od 2016. do 2018. obnašao dužnost dopročelnika HGSS-a Stanice Zagreb. U 2017. Ured za upravljanje u hitnim situacijama grada Zagreba organizirao je 4 vježbe spašavanja iz urbanih sredina, na kojima su sudjelovali naši članovi HGSS-a. U HGSS je 2017. stupio Kristijan Hmura. U 2018. naši su članovi HGSS-a i ove godine sudjelovali na seminarima i vježbama spašavanja koje je organizirao Ured za upravljanje hitnim situacijama grada Zagreba. Vježbe su održane u napuštenim zgradama grada. HGSS-u se pridružio i Dalibor Kušić, a Petra Kovač Konrad postala je 2019. članicom Nadzornog odbora HGSS-a Stanice Zagreb. Prema evidenciji Zagrebačke stanice HGSS-a iz našeg SO-a 17 je članova steklo članstvo u HGSS-u, od kojih je sada aktivno 10 (8 kao gorski spašavatelji i 2 pripravnika), a 3 su u pričuvi (vidi tablicu).

Literatura Vlado Božić: Vježba samospašavanja u Ledenici u Špeharima. Speleolog, Zagreb, god, 58, za 2010, str. 74-76 Ivan Mišur: Izvještaj o radu Speleološkog odsjeka HPD-a “Željezničar” u 2010. godini. Speleolog, Zagreb, god, 58, za 2010, str. 98 i 99 Ivan Mišur: Tajnički izvještaj SO HPD-a “Željezničar” za 2011. godinu. Speleolog, Zagreb, god, 59, za 2011, str. 141 Marko Budić: Akcija spašavanja iz jamskog sustava Kita Gaćešina - Draženova puhaljka. Speleolog, Zagreb, god, 60, za 2012, str. 184-187 Ksenija Brezovac: Tajnički izvještaj SO-a HPD “Željezničar” za 2013. godinu. Speleolog, Zagreb, god, 61, za 2013, str. 127 Marko Budić: Koliko vrijedi ljudski život? - Akcija spašavanja u jami Rieseding-Schachtöhle, Njemačka. Speleolog, Zagreb, god, 62, za 2014, str. 53-68 Kristijan Hmura: Tajnički izvještaj SO HPD “Željezničar” za 2014. godinu. Speleolog, Zagreb, god, 62, za 2014, str. 85 Matea Talaja: Tajnički izvještaj SO HPD-a “Željezničar” za 2015. godinu. Speleolog, Zagreb, god, 63, za 2015, str. 109 Matea Talaja: Tajnički izvještaj SO HPD “Željezničar” za 2016. godinu. Speleolog, Zagreb, god, 64, za 2016, str. 54 Ivan Vidović: Pregled aktivnosti članova “Željezničara” u 2017. godini. Speleolog, Zagreb, god, 65, za 2017, str. 87 Ivan Vidović: Pregled aktivnosti članova “Željezničara” u 2018. godini. Speleolog, Zagreb, god, 66, za 2018, str. 81

229

SPELEOLOZI

Speleo-arhiva

Muzej 2010. - 2019.

Tekst: Mea Bombardelli

Tekst: Anja Jarić | Fotografije: Vlado Božić

edamdeset godina! Za nama je već 70 godina speleoloških istraživanja. Brojne su generacije mladih, odvažnih i znatiželjnih istraživača podzemlja prošle našim Odsjekom. Obišli su, posjetili i istražili brojne špilje i jame diljem Hrvatske. Što danas znamo o tim istraživanjima? O nekima smo slušali priče, o nekima čitali članke u Speleologu ili na webu. No, mnoge bi špilje i jame bile zaboravljene da nije onog metalnog ormara na putu prema našem tavanu i svega što se u njemu krije. Skupilo se tu poprilično podataka o istraženim špiljama i jamama – zapisnici, fotografije, nacrti… To je speleološka arhiva našeg odsjeka.

peleološki odsjek HPD-a Željezničar unutar svojih prostorija skriva bogatstvo kulturnog naslijeđa koje se čuva u odsječkom muzeju. Pregledom muzejskog postava moguće je pratiti razvoj speleološke djelatnosti kroz povijest. Od vremena nastanka muzeja do danas, promijenile su se brojne tehnike i sprave za penjanje i spuštanje, rasvjeta koja se koristi u podzemlju i spravice za kretanja po užetu. Osim predmeta korištenih za kretanje po objektu i osvajanje novih metara, muzej sadrži i veliki broj prirodnina u svom postavu. Tijekom godina prikupljeni su brojni geološki, paleontološki, biološki i arheološki predmeti koji su obilježili znanstveni rad članova odsjeka, koji su često bili stručnjaci iz spomenutih područja. U zadnjem desetljeću provedena je inventarizacija predmeta i oblikovanje novog stalnog postava. Mnogi članovi uložili su svoje vrijeme i trud kako bi proveli projekt revitalizacije muzeja. Prostor muzeja je obnovljen i redizajniran, a predmeti su inventarizirani, konzervirani i pohranjeni u odgovarajuće uvjete sa iznimkom predmeta koji će biti izloženi u novom stalnom postavu. Muzej nije statičan,

SS Vitrina s izlošcima u Speleološkom muzeju SO-a on zahtijeva brigu i sustavan rad na materijalu koji se konstantno prikuplja i postaje dio baštine. Ne smijemo smetnuti s uma da sprave koje mi koristimo i predmeti koje mi prikupimo, za desetak godina postati će dio postava koji je trenutno izložen u našem odsjeku.

SS Objekti speleo-arhive na geografskoj karti Po obavljenom speleološkom istraživanju, u arhivu se pohranjuju nacrti speleoloških objekata, zapisnici, fotografije i slično. Ti bi podaci trebali pružiti cjelovitu informaciju o objektu. Nacrt prikazuje morfologiju objekta. Kroz godine i desetljeća mijenjale su se metode izrade nacrta i stilovi crtanja. Zbog modernije opreme danas je crtanje nacrta brže i preciznije. Zapisnik sadrži osnovne podatke o objektu i istraživanju. Među najvažnijim podacima u zapisniku su oni koji omogućavaju ponovno pronalaženje objekta – opis položaja i koordinate. Danas se koordinate očitavaju GPSom, ali u ne tako davnoj prošlosti koordinate su se očitavale s karte i ponekad nisu ni približno dobre. Podaci u speleoarhivi se konstantno provjeravaju i dopunjavaju. Prije 5 godina započelo se s uspostavom Katastra speleoloških

230

SS Ormar sa speleo-arhivom, snimio Milivoj Uroić objekata RH. To je dodatno potaknulo sređivanje podataka o objektima. Redovito organiziramo ponovne posjete starim objektima, točnije traganje za njihovim ulazima. Zadnjih godina godišnje se prosječno istraži 20-30 novih objekata, a velik dio istraživačkih napora usmjeren je na velike objekte čije istraživanje traje godinama. Danas se u arhivi nalaze podaci o ukupno 2459 speleoloških objekata. Ima ih svakakvih – malih i velikih; poznatih i nepoznatih; lijepo zasiganih, ali i onih zatrpanih smećem. Ima ih posvuda gdje ima krša – na visokim planinama, u riječnim kanjonima, na otocima...

SS Ljestve, veliko i malo vitlo i telefon

231

SPELEOLOZI

Čisto podzemlje Tekst: Zrinka Matić | Fotografije: Vlado Božić Čisto podzemlje je volonterski projekt, pokrenut 2015. od strane Zagrebačkog speleološkog saveza (ZSS), u suradnji s 20-tak speleoloških udruga, a bavi se popularizacijom problema divljih deponija otpada u podzemlju. Hrvatsko je podzemlje u svjetskim razmjerima jedinstveno po raznolikosti podzemne faune, a podzemni vodonosnici jedni su od izdašnijih u Europi. Krške jame su kolektori vode, a ako su one onečišćene, pitka voda ispire se preko otpada i prolazi do naših vodocrpilišta, izvora, potoka i rijeka. U našem je kršu dosad evidentirano preko 700 ilegalnih odlagališta koja ugrožavaju georaznolikost,

jedinstvenu faunu i važne zalihe podzemne pitke vode. Nažalost, krška područja gotovo se u potpunosti preklapaju s područjima na kojima se nalaze onečišćene špilje i jame. Tijekom prve godine djelovanja inicijative „Čisto podzemlje“ u bazi je prikupljeno 530 objekata, od kojih je u 2015. očišćeno šest. To su: jama Korčinka, Medjame, jama Pavlovica, Đula – Medvedica, Vrtare Velike i Baba. Izvađena je velika količina smeća i minsko-eksplozivnih sredstava. Tijekom 2016. interna priča male speleološke zajednica transformirala se u projekt koje su prepoznale i prihvatile državne institucije. U 2016. godini podaci prikupljeni od strane

SS Jama Korčinka 2015. - Izvlačenje smeća iz jame

232

SS Jama Korčinka 2015. - Nošenje vreće sa smećem do vozila speleoloških udruga postaju uključeni u Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske (2017.-2022.). Čisto podzemlje dobiva i nagradu za najbolji nacionalni projekt udruga u području zaštite okoliša. U 2016. baza Čisto podzemlje je usklađena s bazom objavljenom na Bioportalu, odnosno podacima iz državnog speleološkog katastra, što znači da će se prijava nove onečišćene jame inicijativi istovremeno moći vidjeti i na državnim elektroničkim bazama podataka. Inicijativa Čisto podzemlje nastavlja s aktivnostima i tijekom 2017. od čega izdvajamo projekt Čisto podzemlje PP Učka kojim su od otpada očišćena Pećina kod Dječjeg oporavilišta i Jamica kod Dječjeg oporavilišta. U suradnji s udrugom Adipom očišćena je jama Stračinčica na Korčuli, a projektom SpeleoDron u suradnji sa Zagrebačkom županijom proveden je nadzor onečišćenog speleološkog objekta uporabom bespilotne letjelice. Inicijativa je popularizirana gostovanjima u nekoliko televizijskih i radijskih emisija te na internetu. Također, Čisto podzemlje je nominirano za jedan od najboljih projekata u području zaštite planina od strane Međunarodne federacije planinarskih saveza (UIAA). Tijekom 2018. u četiri akcija čišćenja očišćene su Bebina kakica i Berajterova špilja potpuno, a Jama sv. Josip djelomično. Posebno treba istaknuti još jedno priznanje inicijativi Čisto podzemlje, koje je na Eurospeleo forumu dodijelila Europska komisija za zaštitu špilja. Inicijativa je dobila drugu nagradu i oznaku EuroSpeleo Protection label za 2018. I 2019. godina bila je izdašna po pitanju onečišćenih objekata - u bazu Čistog podzemlja dodan je 41 novi onečišćeni speleološki objekt te se u bazi nalazi preko 800 objekata. Očišćena je od smeća Jama Sv. Josip, dok je Jama sa smećem u Sabljicama samo djelomično očišćena u dvije akcije. Druga akcija u Jami sa smećem u Sabljicama bila je i prva međunarodna akcija Čistog podzemlja, kojoj se pridružio slovenski speleolog Jure Tičar. Višegodišnji anga-

SS Medjame 2016. - Izvlačenje krupnog smeća iz jame žman sudionika i voditelja inicijative rezultirao je onime čime se najefikasnije štiti naše podzemlje, a to je ulazak teme zaštite krškog podzemlja u udžbenik biologije za prvi razred srednje škole. Literatura Novak R. (2015): Inicijativa “Čisto podzemlje”, Speleolog 63, 50-56 Novak R. (2016): Transformacija inicijative Čisto podzemlje, Speleolog 64, 70-73 Vidović I. (2017): Pregled aktivnosti članova “Željezničara” u 2017. godini, Speleolog 65, 84-85 Vidović I. (2018): Pregled aktivnosti članova “Željezničara” u 2018. godini, Speleolog 66, 77-78 Butorac V. (2019): Aktivnost članova SO/SK “Željezničar” u 2019., Speleolog 67, 89 Čisto podzemlje – O nama, Dostupno na: https://cistopodzemlje.info/hr/o-nama/, Pristupljeno: 31.1.2020.

233

GOJZEKI

Gojzeki

Izvor: pixabay.com

236 Priča o Gojzekima 243 Izvješće o djelovanju u 2019. godini

234

235

GOJZEKI

Priča o Gojzekima KAMENČIĆI IZ PLANINARSKOG MOZAIKA Tekst: Alan Čaplar Priča o planinarskom životu Gojzeka svjedočanstvo je o ljubavi prema planinama i druženju, veselim i teškim zajedničkim trenucima, trudu i postignućima, učenju i veselju koje nas oplemenjuje. Iskustvo koje smo stekli pohodeći zajedno planine naučilo nas je da nema većeg bogatstva od bistrih planinskih vidika, osluškivanja života prirode i vedrih osmijeha.

SS Grupa Gojzeki na Okiću 2012., snimio Alan Čaplar

236

GOJZEKI

rvatsko planinarsko društvo Željezničar jedno je od najvećih i najsnažnijih planinarskih društava u Hrvatskoj. Raznovrsnim djelatnostima kojima se bave članovi društva svake se godine postižu vrhunski rezultati po kojima je Željezničar prepoznatljiv ne samo u Hrvatskoj, već i u inozemstvu. Ne postoji planinarska djelatnost kojom se naši članovi nisu bavili, a da pritom nisu ostvarili vrhunske rezultate. Pa ipak, bogata aktivnost društva koja počiva na kvalitetnom radu naših alpinista, speleologa, visokogoraca i planinara, dobila je sasvim novu dimenziju i puni smisao kada se u društvu razvila planinarska skupina djece i roditelja, malih i velikih Gojzeka. Rad s najmlađima iznimno je važan za budućnost planinarstva i upravo stoga takvu aktivnost treba snažno poticati i promovirati gdje god je to moguće. Planinarska grupa Gojzeki ima posebno mjesto u srcu planinara željezničara. Po broju članova ta je sekcija već godinama jedna od najvećih u našem društvu, a ujedno i najveća planinarska skupina djece i mladih u Hrvatskoj. Osim po broju članova, Gojzeki se ističu uzorno organiziranim i vođenim izletima posvuda po Hrvatskoj. Uz to, zahvaljujući zajedništvu malenih i velikih gojzeka razvilo se u grupi iznimno ozračje zbog kojega se izletima rado i redovito pridružuju članovi drugih sekcija Željezničara, ali i članovi drugih planinarskih društava. Svi planinarski izleti gojzeka započinju i završavaju gromoglasnim planinarskim pozdravom „Hej lop!“. U proteklih 20 godina, koliko grupa djeluje, tim pozdravom svoje prve planinarske korake ostvarilo je više stotina djece, ali i njihovih roditelja. Nemoguće je nabrojiti koliko! Umjesto statističke analize o broju ostvarenih izleta i broju djece koja su u njima sudjelovala, dobre rezultate najbolje ilustrira činjenica da je zanimanje za izlete toliko veliko da se uvijek traži mjesto više. Posljednjih godina na izlete se redovito ide s dva, a ponekad i s tri autobusa, a nekad ni to nije dovoljno za sve zainteresirane. Najbrojniji izlet ostvaren je u ožujku 2014. kada je na Plitvička jezera, u to vrijeme izrazito bogata vodom, išlo 167 gojzeka. Da nismo u tako velikom broju preplavili Plitvice vjerojatno nikad ne bismo saznali da je kapacitet plitvičkih brodića na Prošćanskom jezeru 100 ljudi, a vlakića 150 ljudi. Svake školske godine organizira se šest do sedam izleta, otprilike svakih mjesec i pol dana po jedan, od toga barem jedan višednevni. Na taj su način Gojzeki prešli već velik dio Hrvatske – vrhove Gorskoga kotara, Velebita, hrvatskih otoka, Hrvatskog zagorja, Samoborskoga gorja... Mnogi gojzeki sudjeluju i na redovnim društvenim izletima po Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Jezgru grupe čine djeca i roditelji iz Osnovne škole Zapruđe. Jedno vrijeme na izletima su s nama bili učenici iz OŠ Horvati, a povremeno nam se pridružuju i učenici iz drugih škola sa svojim roditeljima. Već godinama Gojzeki čine oko 25 posto ukupnoga članstva Društva i uz Sekciju društvenih izleta po brojnosti su

najveća društvena sekcija. Dvadesetak odraslih gojzeka, među kojima i učiteljice Duška i Marija te Željko Brdal, prošli su „željezničarsku“ opću planinarsku školu. Nekolicina roditelja koji su započeli s gojzekima aktivirala se u Sekciji društvenih izleta. Nada Batinica Trkulja u jednom je mandatu bila tajnica društva, Ivan Kobeščak sada je pročelnik Sekcije društvenih izleta, a tajnica te sekcije sada je Sanja Hajman – svi redom gojzeki. Bilo je i suprotnih slučajeva, da su planinari željezničari toliko zavoljeli Gojzeke da su se počeli redovito pridruživati našim izletima. Posebno zapaženu ulogu ostvario je kao vodič Mladen Stanković. Od gojzeka, tečaj za vodiče HPS-a završili su Ivan Kobeščak, Duška Marcić Svilar, Nada Batinica Trkulja, Goran Horvatin, Nino Vitas i Elvir Munjaković. Planinarska skupina u OŠ Zapruđe uspostavljena je školske godine 1998./99. Planinarski se rad u početku odvijao pod okriljem Planinarskog saveza Zagreba, HPD-a Medveščak i HPD-a Zagreb-Matica, a od 2003. u okviru HPD-a Željezničar. Djelovanje gojzeka predstavljeno je 2015. reprezentativnom knjigom „Hej lop Gojzeki“. Njome je, međutim, obuhvaćen tek malen dio te bogate i plodne aktivnosti Gojzeka. Obilježavajući 65 godina djelovanja HPD-a Željezničar i 15 godina Gojzeka, Gojzeki su tom knjigom ostavili trajan trag druženja, prijateljstva, igre, učenja, radosti i drugih ostvarenja. Gojzeki su primili brončani znak HPS-a, a 2014. nagrađeni su godišnjom nagradom Hrvatskog planinarskog saveza u kategoriji „Najbolji rad s djecom i mladima“, kao prvi dobitnici priznanja u toj novoutemeljenoj kategoriji. Nezahvalno bi bilo posebno izdvojiti jedan izlet kao najatraktivniji ili najuspješniji. Poduzeli smo ih dosad oko stotinu, a sa svakog smo se vratili zadovoljni i ispunjeni brojnim dojmovima. U početku je u grupi bilo nekoliko desetaka članova, a broj je znatnije porastao kada je Zoran Jović pjesmom i gitarom ispunio naše izlete. Pa ipak, posebno mjesto među našim izletima imali su višednevni izleti. Najčešći cilj godišnjih izleta su udaljena brda u Dalmaciji i Primorju, a posebno atraktivni bili su izleti na jadranske otoke. Pamte se organizacijski kompleksni izleti na Vis, Dugi otok, Lošinj i Cres, kao i izleti na Velebit (Ravni dabar, Paklenica, Zavižan, Baške Oštarije), u Liku, Istru (Učka i Ćićarija) i Slavoniju (Jankovac). Izlet na Kozjak iznad Kaštela bio je jedinstven po duljini puta koji smo prošli, a i po činjenici da smo prema Splitu i natrag prvi put putovali noćnim vlakovima. Nekolicina „najživlje“ djece probdjela je cijelu noć čavrljajući u kupeu vlaka, tako da su idućeg dana bili preumorni da bi radili bilo kakve nestašluke. Nezaboravna slika s tog putovanja bila su djeca na prozorima vlaka na željezničkom kolodvoru. Drugom prilikom, svojim smo ruksacima na čuđenje vlasnika zatrpali cijeli kafić u splitskoj trajektnoj luci. U želji da izletima dodamo nove sadržaje smislili smo 2012. lukavu planinarsku vježbu – za isti dan na Kleku sazvali smo izlet gojzeka i vježbu za planinarske vodiče iz Stanice planinarskih vodiča Zagreb. Okupljeni vodiči dobili su na po-

237

GOJZEKI

četku puta zadatke koje su obavljali vodeći našu grupu planiranom trasom na Klek. Kasnije smo sličnu vježbu održali na Zarinu kod Brinja i na Lipi na istočnoj Medvednici, a vodiči su rado sudjelovali i na drugim našim izletima. Vodiči iz SPV-a Zagreb sudjelovali su i u vježbama na našoj Maloj planinarskoj školi na Sljemenu. Gradili smo bivke, orijentirali se po suncu, zvijezdama, kompasu, natjecali u raznim planinarskim igrama, vježbali pružanje prve pomoći, pa čak i izvodili manje „nepodopštine“ kako bismo vodičima dali dodatne izazove. Na izletima Gojzeka bilo je i neplaniranih događaja, no nikad nije bilo događaja koji bi funkcioniranje same grupe doveli u pitanje. Na dvodnevnom izletu na Risnjak bili smo u bezizlaznoj situaciji jer je vozač odbijao prevesti našu opremu na dogovoreno mjesto, pa smo morali primijeniti napredne pregovaračke sposobnosti. Nekoliko smo puta zbog kvarova autobusa ili visokog snijega mijenjali pravce putovanja, a kada se 2013. na silasku s Bjelolasice ozlijedila jedna planinarka pomogli su nam gorski spašavatelji iz HGSS Stanice Delnice. Poslije akcije priznali su nam da već dugo nisu vidjeli tako dobro organiziranu i koordiniranu planinarsku grupu. Glavna pokretačka snaga planinarskih aktivnosti Gojzeka je učiteljica Duška Marcić-Svilar, dok je uloga planinarskog voditelja grupe Alana Čaplara usmjerena na planiranje i neposredno vođenje izleta. Takva raspodjela poslova ima odličan sinergijski učinak jer je opseg poslova koje treba obaviti za svaki izlet iznimno velik. Pomoć u organizacijskim poslovima u školi i na terenu pružale su nam Izeta Colarić, Marija Dragušica, Milica Manojlović i Maja Bišćan, no treba istaknuti da značajnu pomoć u raznim organizacijskim poslovima daju i roditelji te ravnateljica OŠ Zapruđe Ružica Vitman-Sović. Kada se planinarska grupa počela razvijati, tek je manji broj roditelja imao svoje mail-adrese i informacije o idućim izletima primao je uglavnom „kurirskom poštom“ – informa-

tivnim letcima koje bi djeca iz škole ponijela svojim roditeljima. Dodatni kanal informiranja uspostavljen je na ulazu u školu, lijevo od akvarija s ribicama, a inicijativom roditelja nabavljen je, obnovljen i postavljen ormarić na prometnom mjestu u središtu Zapruđa, na zidu društvenog doma. Ormarić je nabavljen pri rekonstrukciji jedne zagrebačke željezničke stanice, a u akciji pribavljanja, uređenja i postavljanja ormarića sudjelovali su roditelji. Planinari „željezničari“ u Zapruđu tako danas imaju dva oglasna ormarića, koji su uvijek ispunjeni lijepim slikama i planinarskim obavijestima. Gojzeki imaju također i svoje virtualne, internetske oglasne ormariće – web stranicu gojzeki.com i grupu na Facebooku na kojima se razmjenjuju iskustva, informacije i fotografije. Kada je njegova kći Nika pošla u prvi razred, Gojzekima se pridružio slijepi profesor povijesti Željko Brdal, poznat kao voditelj šahovskih aktivnosti u zagrebačkim osnovnim školama i autor školskog udžbenika povijesti. Veselilo nas je što se pridružio našim izletima, premda smo strahovali hoće li moći pratiti naš korak i savladati sve izazove na našim izletima. Raspršio je sve sumnje već na prvom izletu na kojem je sudjelovao. Od tada do danas Željko je ispenjao 130 vrhova Hrvatske planinarske obilaznice, završio opću planinarsku školu te promovirao planinarstvo, Željezničar i Gojzeke gdje god je stigao. Gojzeki su sve to, ali i mnogo više od toga. Oni su ponos Željezničara i ponos Zapruđa, dobra priča o ustrajnosti, zdravom životu, druženju i prijateljstvu, rezultatima koji dolaze uz dugotrajno zalaganje. Priča o planinarskom životu Gojzeka svjedočanstvo je o ljubavi prema planinama i druženju, veselim i teškim zajedničkim trenucima, trudu i postignućima, učenju i veselju koje nas oplemenjuje. Iskustvo koje smo stekli pohodeći zajedno planine naučilo nas je da nema većeg bogatstva od bistrih planinskih vidika, osluškivanja života prirode i vedrih osmijeha.

SS Alan Čaplar na čelu kolone Gojzeka na Kamenjaku

SS Djeca pri usponu na Orljak (Munski), snimio Alan Čaplar

238

SS Na Tuhobiću, snimio Alan Čaplar

ZAŠTO VOLIMO PLANINARITI... IZ PERA NAŠIH GOJZEKA Tko su gojzeki? Mi smo neobično, veselo društvo. Kada se pojavimo u nekom kraju nemoguće je ne zapaziti nas! Prilikom povratka s prekrasnog planinarenja po otoku Visu, na trajektu koji je upravo pristajao u splitsku luku, bila sam u gomili gojzeka i ostalih putnika. Iza mene su stajala dva reportera neke naše TV kuće. Komentirali su prekrasan buketić smilja koji je stajao na mom kovčegu. Okrenula sam se prema njima i zadovoljno rekla da sam ga ubrala na otoku gdje sam planinarila s ostalim gojzekima. Dvojac se nasmijao, a jedan od njih reče: „Znamo. Svi na Visu samo su pričali ovih dana o vama.“ Naravno, možete zamisliti što su o nama mislili Višani uživajući u fjaki. Našeg gojzeka Nikšu, viškog sina i njihovog susjeda, pitali su: „Ca oni tvoji redikuli kuridu po škoju po ovemu zvizdanu?“ S obzirom na to da mi nismo obični planinari, nije ni za očekivati da se na višednevne izlete spremimo po planinarskim propisima koji nalažu veeeeliki ruksak za potrebe višednevnog boravka, a mali za jednodnevne ture. Kada se okupimo uglavnom nema velikih ruksaka, već hrpetina ogromnih kofera! Na onom istom izletu na Vis, nakon iskrcavanja s trajekta pored autobusa koji nas je trebao prevesti od grada Visa do Komiže stajala je gomila naših kofera. Kako sam bila posljednja, nije mi bilo jasno zašto svi čekaju mene da bi ukrcali prtljagu. No, to je bio samo dio koji više nije stao u prtljažnik autobusa... A dalje sami zamislite sliku u punom autobusu gojzeka i prtljage! Uvijek je veselo u domu u kojem provedemo noć. Na Ravnom dabru mali gojzeki su se pokazali posebno vrijed-

nima. Nakon večere koju su pripremili odrasli, djeca su zasukala rukave i primila se pranja suđa, dok su odrasli pjevali uz Zoranovu gitaru. (...) Gojzeki ne bi bili ono što jesu bez roditelja koji zajedno sa svojom djecom sudjeluju u aktivnostima. Roditelji gojzeki razumiju vrijednost boravka svoje djece u prirodi, a posebno u divljini planine. Tu se mogu razvijati mnoge vještine i sposobnosti: razvija se ustrajnost, motorika, komunikativnost, solidarnost, samostalnost... U slobodi uče što nam daje priroda i kako se trebamo u njoj ponašati. Shvaćaju snagu i veličinu prirode i života u njoj. Mali gojzeki uče od svojih vršnjaka i odraslih. Stječu, u sigurnom okruženju, mnogobrojna iskustva koja će im koristiti u životu. Uče kako preživjeti u divljini, navikavaju se boraviti na otvorenom u svim mogućim uvjetima koje im nameće priroda. Kiša, snijeg, blato, vrućina i mrak za male gojzeke nisu nepoznanica koja ih plaši i sputava u aktivnostima. Naprotiv, takvi uvjeti ih osamostaljuju i čine jačima. Obitelj u današnje vrijeme nema mnogo vremena za zajedničko druženje. Naši izleti su prilika za to, ali istovremeno i prilika za druženje s prijateljima i drugim obiteljima. Roditelji koji uživaju u planinarskim aktivnostima, kojima je planinarenje životni stil, i svoju djecu odgajaju u tom duhu. Gojzeki su velika obitelj. Nevjerojatno je, ali stvarno, da u grupi nema nesporazuma, sukoba, loših odnosa... Kada se ujutro prije izleta okupljamo svi dolaze s velikim osmijehom na licu, sretni što vide svoje prijatelje planinare. Šale, dovikivanja, pozdravi, smijeh, uzbuđenje i djece i odraslih! Kada

239

GOJZEKI

vidim tolika razdragana i zadovoljna lica osjećam se sretnom i iznova samoj sebi potvrdim da se sav trud koji sam uložila uistinu isplati! Volim sve svoje gojzeke, velike i male! Sigurna sam da ću ja biti njihova, a oni moji do trenutka do kojeg će mi to životni sat dozvoliti. Duška Marcić Svilar

Moja avantura za cijeli život Sva djeca sanjaju o avanturama. Sanjaju o dogodovštinama o kojima čitaju u knjigama, gledaju na crtićima ili filmovima. Sanjaju o nesvakidašnjim prizorima, događajima, ljudima. Sanjala sam i ja. I još sanjam. Ali i planiram. I većina stvari u mojem životu zapravo je povezana s planinama. Kad sam u drugom razredu osnovne škole prvi put krenula na planinarenje, to mi je zvučalo poput pečenja kolača s bakom. Mogu uživati u tome, ali neću se baš nekome hvaliti. Ipak, nije bilo baš tako sve do petog razreda. Do petog razreda planinarenja su zapravo bila izleti s prijateljima iz razreda. To su bili zajednički proživljeni usponi, padovi, sanjkanja, grudanja, pjesme i predivni pogledi koji su se danima i tjednima kasnije prepričavali, a danas su sjećanja koja se ne mogu zaboraviti. Kasnije se to promijenilo, malo tko je imao vremena za „cijeli dan hodati po nekom brdu“ i moje priče i dogodovštine sam ostavljala za sebe. Jednostavno planinarenje nije bio „in“ sport kao „šica“, ili „fuca“ na igralištu. I dugo sam mislila da je to tako. Ali danas, stvari su ponovno drugačije. Sportovi kojima je „dvorana“ priroda: penjanje, planinarenje, alpinizam, ronjenje, skijanje pa čak i slackline su upravo ono što me najviše privlači. Ljudi koji rade nevjerojatne stvari pojavljuju se odasvud. Svijest o tome koliko volje, izdržljivosti, ustrajnosti, rada na svome tijelu i duhu je potrebno, istovremeno me i plaši, ali i oduševljava. Svježina i mladost koje izviru iz tih ljudi, ma koliko svjećica na tortu stavljali, je nevjerojatna. Ne bavim se svime time što sam nabrojala, pokušavam, ali ipak sam studentica koja ide spavati u dva-tri u noći. No,

ovo su stvari koje neprestano ključaju u meni, već godinama, strpljivo probijaju moju smirenu ljusku i čekaju da krenem. Čekaju da ponovno osjetim onaj ponos i sreću kao što sam osjećala kao mala svaki puta kada bismo se vraćali s izleta. Zašto sam htjela ovo napisati. Pa, mislim da planinarenje nije samo avantura za djecu. Mislim da je to avantura koja se ukorijeni jednim malim izletom, jednom dosadnom kišom dok se penjete uzbrdo ili u smrdljivom zagušljivom busu prepunom nasmiješenih lica i veselih pjesama dok se vraćate s izleta... i nikada ne odluči pustiti vas na miru. Una Pale

Na pravom putu O šumama i planinama učila sam od malih nogu kao o nečemu jako vrijednom za čovjeka. Slušala sam priče o tajanstvenim uspavanim divovima i o plućima ovoga svijeta, ali nikad nisam mogla ni sanjati koliko se u njima stvarno može disati. Planine pokrivene gustom šumom značile su za mene pogled u novu pustolovinu, put na mjesto gdje snovi postaju stvarnost. O čemu je sanjala tada mala devetogodišnja djevojčica? O slobodi, o udaljenosti od vreve grada, o miru koji nigdje oko sebe nije nalazila. Prvi izleti bili su spoj novih prijateljstava, puno novih stvari koje smo putem učili i radosti koju su samo „ludi planinorci“ mogli među sobom stvoriti i s drugima dijeliti. Sa svakoga sam se izleta vraćala ispunjena. Nisu bile bitne ni bolne noge, ni žuljevi. Baterije su bile pune i već se naziralo nestrpljenje oko idućeg izleta. Mama me dočekivala raširenih ruku i jedva je čekala da joj sve redom ispričam. Pokazala sam joj fotografije, suvenire i pročitala koji redak iz svog planinarskog dnevnika. Na taj sam način i njoj prenijela dio te atmosfere i dobrog raspoloženja, pa se i ona odmah bolje osjećala. Naposljetku joj se to toliko svidjelo da mi se na tim izletima i pridružila. Nakon pet godina „samačkog lutanja“ zelenim bespućima dobila sam svoju najbolju ekipu na svijetu. Mama, ja i mali braco krenuli smo u osvajanje vrhova i ravnica, uspona i planinarskih domova. Nekad je bilo teško, a nekada smo lagano hodajući uživali u ljepotama kojima nas je priroda darivala. Pjesmom smo nagrađivali svaki uspješni uspon, a nismo propuštali priliku za pjesmu ni u onim malim pauzama tijekom dugotrajne šetnje bez kraja. Mama je nakon toliko dugo vremena imala osmijeh na licu, najljepši koji sam ikada vidjela. Znala sam da je sretna i da su planine upravo ono što joj je nedostajalo u životu. I tako sam ih još više zavoljela. Nije mi bilo teško ni prolaziti staze na kojima sam već utisnula svoje korake, jer to nikada nije bio isti put. Uvijek je to bio novi pogled, nova svjetlost sunca što se probija kroz krošnje drveća, novi obzor i novi mir. Danas, nakon toliko godina u svojoj planinarskoj sekciji (a i izvan nje) mogu samo reći da mi sve to iznimno nedostaje. Čovjek se izgubi u svojim problemima, obvezama i ne zna više ni prepoznati ljepote koje ga okružuju. No, ja ću se

zauvijek sjećati tih prekrasnih zelenih rapsodija mirisa i svjetla, tih predivnih ljudi s kojima sam hodala i koje sam putem susretala, svih veselih pjesmuljaka kojima smo zadirkivali našu voditeljicu i sve one radosti kojom smo bili ispunjeni na povratku kućama. Ta sjećanja su i danas živa i daju mi odmor i snagu kada tempo života postane prebrz, a put kojim koračam prestrm i pretežak. Nadam se da ću uskoro naći priliku da se ponovno uputim u planine, da se izgubim u šumi i da se vratim tamo gdje je sve to počelo. Ako ništa drugo, znam da ću za nekoliko mjeseci kad postanem mama imati nekoga kome ću pričati o svojim pustolovinama i u kome ću buditi ono oduševljenje prirodnim ljepotama kojima sam i ja sama bila toliko obuzeta. Tako ljubav prema planinama i šumama, prema dragim planinarima, nikada neće prestati. Gordana Mihulja (ex. Backović)

Mi nosimo male gojzerice Mi se zovemo gojzeki zato jer nosimo male gojzerice. Na planini se jako umorim, ali mi je jako zabavno i zanimljivo, i još mi je jako uzbudljivo! Ana Bajić

Tako umoran, a tako sretan! Prvi naš izlet s Gojzekima bio je 28. rujna 2013. na Bjelolasicu. Tada je moj sin Sven, kada smo se vratili u autobus rekao kratko, ali jasno i glasno: „Tako sam umoran, a tako sretan!“ Selena Rade

Jedan dan u planini Oko mene prekrasna, nedirnuta priroda. Zaustavljam pogled na gustim zelenim šumama koje prekrivaju brežuljke i stapaju se s nepreglednim livadama. Zadivljena udišem čisti planinski zrak i krećem za grupom. Uspon na goru zahtijeva upornost i snagu, ali svi hodamo u koloni prema vrhu. Djeca puna volje prate vodiča. Zadihana promatram prirodu oko sebe i hrabro koračam neistraženim šumskim putovima. Stižemo do vrha i opet me prekrasan pogled na prirodu ostavlja bez daha. Vrijeme za odmor provodimo u planinarskom domu, opušteno, veselo razgovarajući uz šalicu čaja i domaće štrudle. Povratak je novom, zanimljivom šumskom stazom do autobusa koji nas čeka. U autobusu se pjeva, pričaju se razne zgode. Stižemo u Zagreb u večernjim satima. Umorna sam, ali jako sretna i ispunjena. Već se veselim sljedećem planinarenju. Tanja Ostojić

SS Dogovor za izradu bivka na Zarinu, snimio Alan Čaplar Nemojte odustajati! Bit ćete zadovoljni kad stignete na vrh. Naravno, uvijek je lakše u društvu prijatelja! Najbolje je na izletima zimi, kada pada snijeg. Tada sva djeca ponesu saonice i sanjkaju se do mile volje. Jednom su prilikom jednom našem planinaru sanjke pobjegle nizbrdo. Trčao je za njima, i na sreću, ulovio ih je. Volim i višednevne izlete. Tada svi zajedno spavamo u školskoj dvorani, a djeca se mogu družiti. Na takvim izletima obilazimo mjesta koja inače nikad ne bismo obišli. Jednom smo prilikom s Lošinja išli na otok Susak. Tamo smo se kupali u plitkom i toplom moru. Veseli me i samo putovanje do odredišta jer se u busu dobro zabavljamo. Mislim da sam navela dovoljno razloga zašto biste nam se trebali pridružiti. Planinarski pozdrav! Hej lop! Nika Brdal, 4.a

Biti Gojzek je super! Biti Gojzek je super! Član sam planinarske grupe jer volim planinariti po lijepoj prirodi. Penjemo se na visoke gore, zimi se sanjkamo, a u jesen jedemo kestene. Mi gojzeki družimo se s prijateljima i jedni druge bolje upoznajemo. Dok planinarimo, puno se zabavljamo, igramo razne igre, a sve to u prelijepoj prirodi. Vodiči nas dobro vode i puno nas nauče. Nakon svakog izleta sretan sam jer sam dan iskoristio dobro i jer mi je bilo lijepo. Karlo Ostojić, 4.a

Planinarenje je više od hodanja po gorama, brežuljcima i planinama Planinarenje je odlično. Pomaže u održavanju kondicije i stjecanju novih prijatelja. Za mene je planinarenje više od hodanja po gorama, brežuljcima i planinama. To je lijek za dosadu i osamljenost. Nije istina da je preteško i ozbiljno. Ponekad je malo naporno, no ipak guram do vrha. Koliko mogu.

Veselje i uživanje Za mene Gojzeki znače veselje, a veselje za mene znači uspinjanje po hrvatskim gorama, mirisi šuma i okusi šumskih plodova. Na izletima uživam u druženju s prijateljima i zbližavanju s majkom prirodom i njezinim ljepotama. Emma Oršanić, 4.a

SS Igra Utrka konjića, snimio Alan Čaplar

240

241

GOJZEKI

Zašto ja planinarim? Zašto ja planinarim? Dobro pitanje. Ima više razloga. Prvo zato što volim provoditi vrijeme u prirodi, kao drugo udišem svjež i čist zrak, a kao treće dobro se zabavljam. Volim planinariti jer sam kroz planinarenje upoznala hrvatski krajolik te tako naučila još više o svojoj domovini. Bez obzira što nisam bila na svim izletima, vesele me novi izleti. Zato svima preporučujem da izdvoje bar jedan vikend za lijep provod u prirodi. Nika Marić, 4.a

15 razloga zašto je tako dobro biti Gojzek... 1. Možeš se sanjkati u „vlakiću smrti“. To je „vlakić“ koji čini puno malih Gojzeka koji se sanjkaju u koloni na tanjurima i na kraju brda se sudaraju jedni s drugima. 2. Hodaš po blatu do mile volje i nitko ti zbog toga ne prigovara. 3. Učiš kako napraviti bivak od snijega i preživjeti zimsku noć ako se kojim slučajem izgubiš u planini (ili si se predugo sanjkao pa su ti roditelji zauzeli sve sobe u planinarskom domu). 4. Kad nema snijega ne brineš se oko gradnje bivka jer znaš da ga sasvim dobro možeš napraviti i od granja. 5. Učiš se orijentirati pomoću kompasa, vješto barataš s azimutima i sudjeluješ u uzbudljivim orijentacijskim natjecanjima. Ako si najbolji osvajaš i veliki kamen koji glumi pehar (a ako si malo manje dobar dobiješ manji kamen koji glumi manji pehar). 6. Radiš most od kamenja kako bi prešao nabujali potok. Ako ti prilikom prelaska treba i ograda veliki Gojzeki

7. 8.

9. 10. 11. 12. 13.

14.

15.

spremno glume stupove koji pridržavaju štapove za koje se možeš primiti i spasiti svoje noge od propadanja u hladnu vodu. S kestenima skupljenim po putu imaš pravu kestenijadu na vrhu. Možeš vidjeti razne životinje – srne koje koje ti pretrčavaju preko puta, žabe koje se daju pomaziti, a jednom od autora ove liste navodno je ispred nosa pretrčala čak i divlja svinja. U planinama možeš vidjeti (i fotografirati) puno lijepog cvijeća. Možeš se grupno penjati po drveću. Možeš na osvojenim vrhovima skupljati žigove u svoj planinarski dnevnik. Na putu prema vrhu možeš pronaći izgubljenu vreću sv. Nikole i osladiti se slatkim paketićima. Ponekad na vrhu sudjeluješ čak i u pravom pravcatom rođendanu, s pinjatom, slatkišima i slasnim kolačićima. Možeš izgubiti klimavi zub u potoku, dok odmarajući se na pola puta do vrha jedeš sendvič (to ti u prvom trenutku i nije tako dobra stvar, ali kasnije postane sasvim smiješna, sjećanja (i prepričavanja) vrijedna uspomena). Svoje dogodovštine s izleta možeš pretočiti u planinarsku crtariju ili sastav i objaviti je na web-stranicama Gojzeka da cijeli svijet vidi kako ti je bilo super. Događaja se prisjetili: gojzeki Tara (6) i Marko Klement (9) Listu uredila: mama gojzekica Karin Werner Klement

Izvješće o djelovanju u 2019. godini Tekst: Alan Čaplar

U 2019. godini u HPD-u Željezničar bilo je učlanjeno oko 180 Gojzeka, što čini velik udio ukupnog članstva Društva. Gojzeki su ostvarili šest izleta, a članovi grupe sudjelovali su i na više društvenih izleta. Ciljevi izleta Gojzeka bili su Dilj gora, Japetić, Klek, Lipa, Julijske Alpe i Hrastovička gora. Središnji događaj bio je dvodnevni izlet u Julijske Alpe, prvi izlazak Gojzeka izvan granica Hrvatske s usponom na dosad na najviši vrh u povijesti grupe Gojzeki, Slemenovu špicu (1911 m). Svi izleti bili su vrlo dobro posjećeni, o čemu najbolje svjedoči činjenica da se na većinu izleta išlo s dva autobusa, pa čak i autobusom na kat. Na svim izletima bilo je izuzetno veselo i grupa je funkcionirala uspješno. Vodič svih izleta Gojzeka bio je Alan Čaplar, a o organizacijskim poslovima u školi brigu je vodila Duška Marcić Svilar. Gojzeki su već godinama najbrojnija i najprepoznatljivija planinarska skupina djece i roditelja u Hrvatskoj. Dobar dio rada Gojzeka bio je usmjeren i na promoviranje planinarstva u Zapruđu, pa je tako na frekventnom mjestu u središtu naselja u funkciji oglasni ormarić HPD-a

SS Igra Lopov u muzeju, snimio Alan Čaplar

242

SS Na Premužićevoj stazi, snimio Alan Čaplar

Željezničar, a i u ormariću u Osnovnoj školi stalno su se izmjenjivale obavijesti i slike s izleta. Posebno nas veseli što se velik broj roditelja Gojzeka uključuje u raznovrsne aktivnosti unutar Sekcije društvenih izleta. Slijepi član grupe Željko Brdal nastavio je obilazak kontrolnih točaka HPO-a i dostigao visoko priznanje HPO-a, najviše što je za njega uopće dohvatljivo. Također se s članovima SDI-a popeo na svoj prvi tritisućnjak, vrh Säulcek, što je bilo zapaženo i zabilježeno i u javnim medijima. Voditelj grupe Gojzeki Alan Čaplar u 2019. godini bio je angažiran kao instruktor i predavač na raznim tečajevima i planinarskim skupovima, a na javnom natječaju HPS-a izabran je na profesionalnu dužnost glavnog tajnika HPS-a, što je najviša dužnost u hrvatskom planinarstvu koji je ikada imao neki član HPD-a Željezničar. Gojzeki su u protekloj godini dosegli nove vrhunce, a u ovoj godini ti će rezultati kulminirati novim atraktivnim aktivnostima. Ove godine navršava se 20. obljetnica grupe Gojzeki što će biti obilježeno atraktivnom izložbom u Osnovnoj školi Zapruđe.

SS Gužva na klackalici na Petrovoj gori, snimio Alan Čaplar

243

SEKCIJA PLANINSKOG SKIJANJA

Sekcija planinskog skijanja

244

245

Okrešelj, 2019., snimio Marko Vuković

246 Planinsko, planinarsko i turno skijanje

SEKCIJA PLANINSKOG SKIJANJA

Planinsko, planinarsko i turno skijanje Tekst: Marko Vuković

kijanje je duboko utkano u tkivo planinarstva. Prije pojave žičara, uređenih staza, ratraka, bungalova i hotela, skijaši su u planini boravili u planinarskim domovima, uspinjali se na planine i skijali “na divlje”. Sjećam se kako mi je otac prepričavao skijaške dogodovštine iz svog djetinjstva, uspone iz Vinogradske ulice preko Medvedgrada na Sljeme, noseći skije na ramenu, te zatim avanturistički spust u kožnim gojzericama na drvenim skijama skroz do kućnog praga na križanju s Ilicom. Uvijek bi na njegovom obično preozbiljnom licu izbio osmjeh kad bi spomenuo “onaj zavoj u Bosanskoj ulici koji ako ne izvučeš letiš dolje kraticom po stepenicama!” Tata nije bio posebno dobar skijaš, zapravo može se reći da je cijeli život skijao “na divlje”. Njegova skijaška tehnika nije baš puno napredovala pojavom moderne opreme, još kao klinci smo ga buraz i ja uvijek zadirkivali na porodičnim skijanjima zbog toga, no jedno je sigurno, skijao je s puno srca i energije, planinarski. SS Uspon, snimio Željko Žarak Iako danas većina skijanje poznaje samo kao aktivnost koja se odvija na skijalištima tj. kao sport i rekreaciju koju zovemo “alpsko skijanje”, planinarsko skijanje nikada nije u potpunosti zamrlo. Od prvih skija s početka dvadesetog stoljeća i vremena kada je taj tradicionalni način skijanja bio ujedno jedini do danas postoji kontinuitet entuzijasta koji se uspinju na planine i skijaju s njih. Upravo taj, tradicionalni, način skijanja iz godine u godinu ponovo postaje sve popularniji među ljubiteljima planina. Sve više ljudi bježi od skijaških žičara i prenatrpanih uređenih staza. Zadovoljstvo pronalaze u skijaškim usponima na vrhove na koje se može doći samo planinarski, snagom mišića i volje. Iako ovakvi usponi znaju biti poprilično zahtjevni, radi se prvenstveno o rekreaciji, te je ujedno najpopularniji oblik bavljenja aktivnošću koja se naziva planinsko, planinarsko i turno skijanje. Kada me ljudi pitaju što je to planinarsko skijanje te je li to za njih, odgovor je jednostavan. Radi se o spoju planinarenja i skijanja. Još nisam sreo osobu koja voli i planinariti i skijati a da joj se planinarsko skijanje nije svidjelo. Uspinjanje je njegov sastavni dio, a spuštanje nagrada kojom se zaokružuje lijep zimski dan proveden u planini. Za razliku od nekad, danas više ne

246

WW Stubai - Alpe, snimio Marko Vuković

nosimo skije na ramenu dok se uspinjemo. U međuvremenu je razvijena prilagođena oprema (pancerice, vezovi i kože za skije) koja nam omogućuje efikasno hodanje na skijama uzbrdo, odnosno uživalačko spuštanje. Iz sezone u sezonu oprema je sve kvalitetnije i sve ju je lakše nabaviti. Na žalost, treba reći da joj s rastom popularnosti ove aktivnosti raste i cijena. Skije su ponekad i pomoćno sredstvo. Alpinisti i speleolozi ih koriste za pristup svojim ciljevima jer im štede vrijeme i energiju koja je potrebna za probijanje kroz snijegom zametene staze. Gorski spašavatelji skije pak trebaju kako bi mogli dosegnuti i najudaljeniji kutak u teškim zimskim uvjetima. Stoga nije čudno kako je skijanje privuklo velik broj pripadnika i pripadnica ovih skupina. Pored rekreacijskog i funkcionalnog, postoji i treći oblik skijanja u kojem se objedinjuju uspon i spust. To je natjecateljsko planinsko skijanje. Ono je danas ravnopravan olimpijski sport koji će svoju premijeru doživjeti 2022. godine na ZOI u Pekingu. Iako natjecanja u planinskom skijanju postoje već više od stotinu godina, ovaj sport je svoj uzlet doživio u dvadeset i prvom stoljeću kada se značajno povećao broj utrka i natjecatelja.

247

SEKCIJA PLANINSKOG SKIJANJA

Postoje dileme oko naziva ove aktivnosti. Radi li se o planinskom, planinarskom ili turnom skijanju? Planinsko skijanje je naziv sporta zaveden u službenoj nomenklaturi sporta. Radi se o pomalo nespretnom prijevodu engleskog izraza “Ski Mountaineering” kojega se naš krovni Savez mora pridržavati s obzirom na članstvo u Hrvatskom olimpijskom odboru. Kritičari ovog prijevoda često znaju pitati kakvo bi skijanje još moglo biti? Što je suprotan pojam planinskom skijanju, dolinsko? Puno bi preciznije bilo koristiti izraz planinarsko skijanje jer kvalitetno opisuje suštinu o čemu se ovdje zapravo radi. Ipak, najčešće se koristi izraz turno skijanje, kovanica koja je prevedena sa slovenskog jezika kao uostalom i mnogi drugi izrazi koji su se u jezik uvukli kroz kontakte, suradnju i interakciju planinara iz Hrvatske i Slovenije. Tura je zapravo malo putovanje, kompleksan izlet. Otići na skijama u Alpe, napraviti tisuću ili više visinskih metara uspona i isto toliko spusta po terenu koji krije izazove i zamke, uvažavajući zimske vremenske uvijete te opasnost od lavina doista može biti kompleksna aktivnost. Na kraju dana, sasvim je svejedno kako ćemo zvati to što radimo. Bitno je samo da se ide u planine, uživa, uči, napreduje. Skijaške aktivnosti u HPS koordinira i prati Komisija za planinsko skijanje. Dvadeset i osam članova HPD Željezničar je pak početkom 2020. osnovalo Sekciju planinskog skijanja koja će oživiti tradiciju organiziranog razvoja ove kombinacije skijanja i planinarenja u našem društvu. Nakon četrdeset godina praznine, ovo je ujedno prva i jedina skijaška sekcija u Zagrebu. Procjenjuje se da pedesetak članova HPD Željezničar posjeduje i koristi opremu za turno skijanje i nadam se kako će aktivnosti Sekcije privući sve njih a možda će motivirati i neke nove članove da se upravo zbog rada sekcije pridruže Željezničaru. Zanimljivo je kako zbog svoje sezonske aktivnosti Sekcija planinskog skijanja okuplja članice i članove koji su istovremeno učlanjeni i u druge sekcije društva. Radi se o jedinstvenom slučaju sekcije koja okuplja speleologe, visokogorce, izletnike, alpiniste pa čak i djecu. Organizirani pristup turnom skijanju važan je jer se radi o potencijalno veoma opasnoj aktivnosti. Nekada su svi izleti skijama u Alpe smatrani alpinizmom, zapisivali su se u penjačke kartone, tražili su vještine kojima su baratali samo rijetki. Iako danas puno širi krug planinara barata potrebnim vještinama i dalje se ne smiju zanemariti opasnosti koje izviru iz zimskih uvjeta i terena koji nipošto nisu bezopasni. Lavine su vječita prijetnja skijašima i odnijele su mnoge živote. Tu su i izazovi kretanja na derezama uz služenje cepinom, opasnosti ledenjačkih terena i visokogorja. Organizirani pristup i općenito grupa u kojoj osoba može provjeriti svoje znanje, ideje, procjene i iskustva jedini je mehanizam kontrole ovih rizika.

248

SEKCIJA PLANINSKOG SKIJANJA

SS Spust Jalovčevim ozebnikom, snimio Igor Božić

SS Telemark skijanje, snimio Željko Žarak

Među pionire alpinističkog i turnog skijanja u Hrvatskoj, ubraja se i jedan od članova s najdužim stažem u AO HPD Željezničar, Vladimir Mesarić - Dado. “Prijatelji s kojima sam išao na skijanje i koji su me naučili skijati su nastojali usavršiti tehniku skijanja izvan uređenih staza. To su bili Aleraj, Šeparović i Starčević, svi iz GSS-a i Velebita” prisjeća se Dado. “To je s vremenom preraslo u pravo turno i ekstremno skijanje. Istovremeno smo čitali što se u svijetu zbiva s turnim skijanjem i ekstremnim turnim skijanjem. Izazovi su bili sve veći. Kulminacija je (za mene) bila organizacija ski ekspedicije na Kang Guru, 1982. godine”. Bilo je to vrijeme uzleta i pomicanja vlastitih granica koje je kulminiralo podvigom Branka Šeparovića koji je 1995. skijao s osamtisućnjaka Cho Oyu. Bilo je to ukupno deveto skijanje s nekog osamtisućnjaka. Tu je i neizostavni Stipe Božić koji je na mnoge svoje uspone nosio skije. Općenito govoreći, Gorska služba spašavanja je vjerojatno najaktivnija po pitanju turnog skijanja u Hrvatskoj, a više Željezničara skijaša je bilo ili su još uvijek članovi te organizacije. Jedan od njih je i Ranko Žnidarić, koji je jedini član našeg društva koji je skijao na elitnoj lokaciji, pod sjevernim padinama Everesta, kao član Zagrebačke ekspedicije 1989. godine. Iako prema godinama ne spada u pionirsku generaciju i on ima zasluge u promoviranju turnog skijanja, pojaviše zbog demonstracije takve vrste skijanja, u spustu s vrha Snježnika u emisiji HTV-a Avantura u Hrvatskoj. U samozatajnom stilu, Ranko nam je opisao svoje skijaške

početke: “Kad ti postane dosadno spuštati se po uređenim stazama i tako to krene... onda kad se naučiš skijati izvan staza, probaš proći tu i tamo, pa ti neko kaže da to ima i neku ocjenu. I tak se ti spuštaš tam gdje ti se sviđa i gdje se osjećaš donekle sigurno. Ili sa žice vidiš neki dobar kuloar ili neku flanjku, pa ideš probati. Još ak je netaknuta, djevičanska, pa ti prvi ostaviš brazdu. To je super osjećaj”. Iza ovako opuštenog pristupa stoje sati treninga, stjecanja iskustva i skijanja. Bilo da se radilo o GSS dežurstvu na Sljemenu, ili skijanju na nekom porodičnom skijalištu, svaki turni skijaš trudi se skijati što bolje, unaprijediti svoju tehniku, biti što sigurniji na skijama. Tek tada je moguće u potpunosti uživati u skijanju van staza i doživjeti da “se popneš na neki vrh, imaš skije sa sobom, pa se moraš spustiti na njima, jer si lijen hodati dolje, a čeka te i piva dole ...”, kako je Ranko opisao integralno iskustvo uspona i spusta s nekog vrha. Nameće se pitanje zašto se ljudi bave ovom vrstom skijanja? Na to pitanje nam je odgovorio Berislav Mokos - Bero, Željezničar koji je skijaški bio najaktivniji za vrijeme svog višegodišnjeg boravka u Grazu: «... iz istog razloga iz kojega se penjem. Gibanje u divljoj prirodi s redovitim porcijama adrenalina i postizanje sve boljih rezultata. Privukle su me dobre slike i par filmića o ekstremnim sportovima koje smo u to vrijeme mogli vidjeti samo u Chamonixu. Jedan od važnih faktora bilo je i lakše kretanje u brdima po zimi. Ma tu jednostavno ima puno uživanja za razliku od drugih alpinističkih disciplina - naravno ako uvjeti nisu previše podmukli”. Bero sam za sebe kaže da

nije “bog zna kakav skijaš, al se ne boji strmine”. Ipak nanizao je sasvim lijep popis turnih i alpinističkih spustova u slovenskim i austrijskim Alpama. Razvoj i motive mnogih skijaša sažeo je Gordan Budić: “Alpinističko skijanje došlo mi je spontano kao slijed u napredovanju bavljenja skijanjem. Pretrpane staze, redovi za žičaru, želja za istraživanjem drugačijih podloga, snježnih uvjeta, izazov za skladnim i ritmičnim zavojima na većim strminama, sve je to bez primisli i posebnog cilja sve više odvlačilo pažnju prema neuređenim i strmim terenima. Priče mog tate kako je nosio skije na ramenima do Sljemena, dok još nije bilo žičare i romantičarski pogled na svijet bile su ugodan dodatak želji za malo pustolovine izvan staze. To je bio prvi početak. Malo se profuraš u rano jutro prije raje na strmoj stazi gdje ratrak nije mogao (u ono doba ratraci nisu išli na sve staze) nakon snježne noći, onda se zaletiš u šumu, pa te počnu vući vrhovi do kojih nema žičare... Onda završiš alpinističku školu i u AO-u naletiš na budale koje te ne smatraju luđakom ako radiš pizdarije, nauče te da postoje cucki i silvrette i kad prvi put okusiš slobodu penjanja na i sa skijama do prije nemogućih vrhova, spust s njih postaje nemoguće dobar gušt. Mir, samoća, čovjek i priroda, bez pomoći tehnike pri usponu, što sam možeš, to napraviš, što ne možeš – to ti je granica. Osjećaj je predobar. Onda shvatiš da ti ide sve bolje, da možeš strmije, ljepše, brže i navučeš se do nepovrata. Jednom riječju: užitak.” Gordan je alpinističko znanje stjecao u PDS Velebit, ali se zatim učlanio u Željezničar gdje je skijaškom aktivnošću obilježio period od sredine devedesetih na dalje.

249

MARKACISTI

Markacisti

Emina u akciji na Pagu, snimio Robert Smolec

252 Deset plodnih godina u deset slika

250

251

MARKACISTI

Deset plodnih godina u deset slika AKTIVNOST MARKACIJSKE KOMISIJE HPDŽ-a U RAZDOBLJU OD 2010. DO 2019. Tekst: Robert Smolec

rganizirana markacijska djelatnost u Željezničaru postoji otkad i samo Društvo. Pripreme za osnivanje Markacijske sekcije odvijale su se ukorak s prvim udisajima Društva pa je već 2. veljače 1950., manje od dva tjedna nakon osnutka Društva, održan osnivački sastanak Markacijske sekcije. Budući da su jezgru planinarskog društva u nastajanju činili članovi dotadašnje planinarske sekcije FD-a Lokomotiva, markacijska se djelatnost rađanjem novoga društva zapravo nije ni prekidala. O tome svjedoči i ovaj zapis s osnivačkog sastanka Sekcije: Na inicijativu referenta za markiranje putova, druga Vjenceslava Jurića, osnovana je markaciona sekcija PD Željezničar. Markacijski je dužnosnik, očito, postojao i prije formalnog osnutka sekcije – od prvog dana Društva. Zato ćemo s punim pravom u svjećice na jubilarnoj rođendanskoj torti puhnuti zajedno sa svojim društvom.

Samoborsko gorje – vječita, ali slatka briga Na spomen Samoborskoga gorja svaki Željezničarov markacist osjeti toplinu oko srca. Jer ondje smo doma. Kako doma? A Medvednica, planina iznad Zagreba? Zar Željezničar nije zagrebačko društvo? Pa jest, ali doma je tamo gdje nam je Dom – a naš je dom na Oštrcu! Baš kao što su u Rimskom Carstvu svi putovi vodili u Rim, tako svi „naši“ putovi manje-više vode do Doma. Osim onih na Okiću... Ali iznimka potvrđuje pravilo. Brojne su markacijske akcije održane u Samoborskom gorju od 1950. do danas. Nemoguće je utvrditi njihov točan broj jer je velik dio sekcijske arhive izgubljen prije 30-ak godina. Sedam je desetljeća jako mnogo u životu jedne markacijske sekcije, odnosno komisije – to je jedan čitav ljudski životni vijek – ali s priličnom se pouzdanošću može reći da je broj akcija ostvarenih u Samoborskom gorju u tih sedam desetljeća nekoliko stotina! No, mi današnji paceri1 točno znamo koliko smo često u posljednjem desetljeću izlazili na staze toga dragoga 1 Pacer je duhovit naziv za markacista što ga je rado upotrebljavao jedan od najzaslužnijih Željezničarovih markacista, popularni Adolf Frančeski - Dolfi (1919. – 2000.) (Frančeski, 8).

252

gorja: 71 put. I koliko smo radnih sati na terenu uložili: 993. Pa čak i koliko smo markacija naslikali ili obnovili: 1465. U akcijama je sudjelovalo ukupno 40 sudionika, od toga 17 markacista. Glavnom (magistralnom) linijom mreže putova u djelokrugu HPD-a Željezničar u Samoborskom gorju možemo smatrati neprekinutu crtu što je čine putovi br. 21, 30 i 33: Samobor (središte) – Palačnik – Gvozd (Gregurić-breg) – Veliki dol – Oštrc – Rancerje – Prekrižje Plešivičko (do ceste Samobor – Jastrebarsko), koju u cijeloj dužini od 12 kilometara održava HPD Željezničar. Njoj se priključuju bočni putovi iz dolina i s prijevoja: Put br. Naziv

Održavatelj

Rude (a. p. Vuković) – Veliki Črnec – Pozorin

Smerovišće – Veliki dol

Šoićeva kuća – Veliki dol / Oštrc

Rude (središte) – Veliki dol

Rude (središte) – Nerze – Oštrc

Od puta br. 28 – Veliki dol (okolni put)

Braslovje – Oštrrc

Šoićeva kuća – Lipovec-grad – do puta br. 33 (Prekrižje Plešivičko – Oštrc)

Ukupna dužina dijela mreže putova u Samoborskom gorju u nadležnosti Željezničara iznosi 25,26 km (izvor: HPS, Registar planinarskih putova). Naizgled nije mnogo. Statistika, međutim, dočarava količinu posla. S putovima u Samoborskom gorju događa se nešto slično kao u poznatoj sceni iz crtića o mačoru Tomu i mišu Jerryju. Tek što Tom pokrije šapom jednu rupu, Jerry iskoči iz druge, izbelji mu se, mašući rogovima na ušima, i tako više puta. I mi nikako da dočekamo trenutak kad bismo mogli reći: „E, sad je sve zgotovljeno. Možemo biti mirni godinu dana.“ Nema tog trenutka. Boje brzo blijede, šuma raste još brže. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, rekoše Heraklit i Petar Preradović. Potrebe za obnovom ili intervencijama iskaču iz svakoga grma. Tek što si nešto obnovio, prođe četiri-pet godina i treba ponovno uzeti škare i kist u ruke. Dinamično je to područje, u kojem se još uvijek živi, zato su i promjene na putovima češće. Netko sruši stari plot, netko „prefarba“ klijet, posiječe drvo s oznakom, iskrči staru šljivu ili jabuku, odvali zgodan kamen zajedno s markacijom... a ima još uvijek i namjernog uništavanja „prijetećih“ crveno-bijelih prstenova i „pika“ – nebuju mi tud’ hodali! Drveni električni stupovi ustupaju mjesto betonskima i metalnima; većina ih je zamijenjena posljednjih godina. Nedavno smo bili u ophodnji na jednom svojem putu i čudili se kamo su nestale markacije. K tome se stalno rađaju nove zamisli, jer vječita je ljudska težnja za boljim, ljepšim i sigurnijim. I dobro je što je tako jer se iznova pruža prigoda za još jedan boravak u tom raju, za druženje i zadovoljstvo učinjenim. Bit će o Samoborskom gorju još mnogo riječi u slikama koje slijede.

Beži, Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobeeegel... ...neeebuš viiidel beli Zagreb grad! Naj pobegne, naj pobegne, tinta mi je v žeepu, dnevnik mi je v žeeepu... Mislite da riječi ne idu baš tak’? Idu, idu. Nema straha za Jankeca jer ak’ mu cug i pobegne, ima zdrave noge pa bu se prošetal od Stubaka prek’ Slemena v Zagreb. Ne bu se zgubil jer bu pratil markacije na planinarskoj obilaznici Beži, Jankec! Prije pet godina, naime, puštena je u optjecaj obilaznica kojom smo povezali dva punoznačna željeznička punkta: postaju u Stubičkim Toplicama i Glavni kolodvor u Zagrebu. Sve se poklopilo: zamisao je dorečena, tema i trasa savršeno usklađena sa željezničarskim imenom društva, put ima mjeru – nije ni prelagan, ni pretežak, može se prijeći u dva lagana izleta, obiluje raznolikostima i zanimljivostima, uvažava povijest, slijedi pučku i planinarsku tradiciju, ima prepoznatljiv vizualni, pa čak i auditivni identitet... Od ukupno 14 kontrolnih točaka obilaznice, pet ih je raspoređeno na planinarskom putu broj 39: Stubičke Toplice – Činovnička livada (dužina: 11,5 km; visinska razlika: 800 m; vrijeme hoda: 4:30 h), za koji se od davnina skrbi naše društvo. Budući da su uređeni putovi ključan preduvjet za otvaranje planinarske obilaznice, morali smo udarnički prionuti poslu. U šest uzastopnih akcija tijekom rujna i listopada 2015. obnovljene su oznake na gotovo čitavoj dužini trase, uklonjena je golema masa raslinja i postavljeni su metalni žigovi na 13 kontrolnih točaka (samo jedna, namjerno, nije opremljena terenskim žigom). U akcijama je sudjelovalo 12 članova društva, od toga 10 registriranih markacista i dvoje članova bez te zvučne titule, ali ni-

Sudjelovanje u akcijama, Samoborsko gorje, 2010. – 2019. Sudionici

Broj akcija

Robert Smolec

Zvonko Lovreković

Branko Martek

Zdravko Antolković

Božo Pomper

Damir Bajs

Sofija Klemar, Emina Kulenović i Mirela Mikulan-Đunđek

Ž – HPD Željezničar, Zagreb JP – HPD Japetić, Samobor JS – HPD Jastrebarsko, Jastrebarsko

Mladen Stanković

Ivan Kobeščak i Zdenko Petrić

Ivica Čanadi, Zvonko Filipović, Ines Lisak Pavlović, Branka-Ana Mikšik, Antonija Milovac, Danijela Rafaj, Marina Šoštarić, Željko Zailac i Tomislav Zoričić

Jedini Željezničarov dio mreže putova u Samoborskom gorju koji se ne „drži“ te magistrale jest atraktivan trokut putova na strmim, južnim pristrancima Okića (Žoharov klinčani put, Dragojlina staza i njihov spojni put).

Milka Bilonić, Branko Borović, Ana Čaplar, Ivan Domić, Nataša Dorosulić, Sanja Hajman, Hrvoje Holler, Silvana Holubek (HPD Japetić, Samobor), Darko Imprić, Mira Kukec, Boris Lesac, Mirjana Lesac, Joško Nodilo, Ana Puntarić, Ester Stanković, Đorđe Tovrloža, Zlatko Vrbanc i skupina alpinista

UKUPNO

34 36A 36B 38

Poljanice – Beli breg Velika vrata – Beli breg Beli breg – Preseka Od puta br. 36 – podno Rancerja (južno)

JS JS Ž Ž

253

MARKACISTI

šta manje marljivih i posvećenih misiji. Samo u čišćenje i označavanje staza ugrađeno je 86 dobrovoljnih radnih sati. U osmišljavanju i pripremi obilaznice glavnu su ulogu imali njezini autori Damir Bajs i Bernard Margitić, pri čemu su im pomagali tehnički urednik i dizajner dnevnika obilaznice Alan Čaplar te suradnici Zvonko Lovreković i Robert Smolec. Na raščišćavanju i označavanju trase najviše su potegnuli Robert Smolec (6 akcija), Zvonko Lovreković (5) i Božo Pomper (2), a u akciji uređenja dijela puta od Stubičkih Toplica do Kapelščaka (6. 9. 2015.) radili su uz njih i Damir Bajs, Zvonko Filipović, Višnja Krznarić, Emina Kulenović, Vedran Stanković, Marina Šoštarić i Danijel Veček. Trinaest žigova obilaznice postavili su Damir Bajs, Zvonko Lovreković, Bernard Margitić te Mladen i Vedran Stanković. Zgodna je crtica o izboru početne i krajnje točke obilaznice. Isprva nam je bilo logično da obilaznica počinje u Zagrebu i da kontrolna točka broj 1 bude Glavni kolodvor u Glavnom gradu, a završna, broj 14, željeznička postaja u Stubičkim Toplicama. S vremenom nam je sinulo da je Jankec Zagorec (što doznajemo iz popevke) i da se cugom pelja iz Zagorja v Zagreb. Kad smo to shvatili, nije više bilo dvojbe koja od dviju krajnjih točaka mora biti početna. Zagreb nek’ bu tiho! Stubaki su broj jedan, odsad pa zanavek!

SS Radna akcija na Jurinom putu, snimio Damir Bajs

MARKACISTI

Most na rijeci Kwai Put koji spominjemo u priči o Jankecu, duga „tridesetdevetka“, kako je od milja zovemo, odavno je u djelokrugu Željezničarovih markacista. Smatra se klasičnim sjeverozapadnim pristupom vrhu Medvednice i najduži je izravan put do vrha. Odlikuje ga velika raznolikost područja kroz koja prolazi. Na putu od popularnih Stubaka do grebena Medvednice prolazi urbanim krajolicima (ulicama i parkovima), širokim i uskim planinarskim stazama, seoskim cestama, puteljcima i grabama, šumskim cestama, a koliko je nužno, i asfaltiranim prometnicama. Ravne se dionice izmjenjuju s usponima i spuštanjima, gradske i seoske ulice sa šumom, gustišima i čistinama, suhi dijelovi s travnjacima, ali i blatnjavim kolovozima, prostranim potočnim dolinama i divljim klancima... Preko nekih se potoka mora i „preskočiti“, u doslovnom ili prenesenom značenju. Jedan nas je takav „preskok“ s godinama počeo sve više zabrinjavati. Točno na sjevernom izlazu iz sela Pile, u sjevernom podnožju Medvednice, planinarski put br. 39 skreće sa sljemenske ceste desno u šumu prekoračujući širok i dubok potok Vidak – prepreku koja se klasičnim planinarskim metodama ne može svladati. Bili smo spokojni dok je romantični stari mostić od drvenih trupaca i poluoblica omogućavao siguran prelazak preko potoka. Vlastitim ga je radom i od svoga materijala izgradio najbliži susjed Marijan. Mnogo je parova gojzerica prešlo s jedne na drugu stranu, ali zub vremena neprimjetno je nagrizao mostić građen od običnog šumskog drva i on je počeo postupno trunuti. Prvo je propala ograda, a zatim su u nogostupu počele nestajati pojedine prečke. Počevši od proljeća 2011., nekoliko smo ga puta popravljali, ali više mu nije bilo spasa. Zazvonilo je zvono za uzbunu. Zaprijetila je opasnost da se uruši sam od sebe, ili još gore – da netko propadne kroz most ili zajedno s njime i ozbiljno se ozlijedi. Bilo je jasno da je stari drveni mostić odslužio svoje i da nije daleko dan kad će se pitanje prelaska preko rijeke Kwai morati trajno riješiti. Postupno je sazrijevala zamisao o gradnji novog mosta od solidnog materijala. Tada još mnogo toga nismo znali: ni od koga trebamo pribaviti suglasnosti, ni od kojeg će se materijala most graditi, ni na kojoj će se lokaciji postaviti, čija će nam sve pomoć trebati i koliko će nas novca sve to stajati. U jesen 2016. Zvonko Lovreković kontaktirao je HPS. Preusmjerili su ga na ured ravnateljice Parka prirode Medvednica, koja ga je pak uputila na Vladimira Bosnara, načelnika Općine Stubičke Toplice, uz objašnjenje da Park prirode nije nadležan za taj dio sela Pile. Načelnik Bosnar odmah je pokazao spremnost i dobru volju. Dogovoreno je da se ode na uviđaj. Rečeno – učinjeno! Pojačani voditeljem općinskog Odsjeka za komunalne poslove Kristi-

SS Pag, Dubrava - postavljanje putokaza, snimila Ester Stanković

SS Samoborsko gorje, markiranje puta na Veliki Črnec, snimio Zvonko Lovreković janom Oremušom, otišli su u vizitu i pregledali dotrajali most preko potoka Vidaka. Trojka se brzo složila da je stanje mosta vrlo loše, a Vladimir i Kristijan obećali su pomoći u gradnji novoga. A kakva li je samo ta pomoć bila! Ni u najljepšim je snovima nismo mogli sanjati. Dečki su predložili da se most gradi desetak metara nizvodno od staroga, u mirnijem dijelu toka. Time se izbjegava zavoj potoka i dio obale izložen jakoj eroziji, gdje se nalazi(o) stari most. Sve je krenulo u najboljem smjeru, a onda je uslijedio strašan šok: 12. siječnja 2017. načelnik Vladimir Bosnar iznenada je preminuo u 61. godini života. Nastao je vakuum u ostvarenju projekta koji tek što je započeo. Srećom, Kristijan je bio upoznat s cjelokupnom situacijom, održao svoje obećanje i krenuo u akciju. Prvo je pronašao donatore drva za gradnju novog mosta, a zatim animirao i ostale sudionike. Hrvatske šume srušile su jedan hrast i prevezle ga u Pilanu „Pila“, vlasnika Jurice Špoljara, gdje su od njega izradili građu za most. Dan uoči akcije Zvonko i Božo Pomper napravili su inspekciju građe u pilani. Radi njena prijevoza do radilišta, obratili su se Kristijanu, koji

je s Krunoslavom Sokačem iz Strmca Stubičkog, vlasnikom obrta Autoprijevoz i usluge „RIOS“, dogovorio prijevoz materijala do mjesta gradnje. Njihova je sreća bila još veća kad je Kristijan objavio da je pribavio i bager! Njime će podići nosive grede i postaviti ih preko potoka. Bila je to neprocjenjivo dobra vijest jer su trupci strahovito teški. Nakon opsežnih priprema i dogovora s Općinom Stubičke Toplice, došao je i „Dan D“. Potok Vidak napale su 10. ožujka 2017. jake snage Društva, izdašno pomognute entuzijastima iz obližnjih zagorskih mjesta. Iz Zagreba se krenulo četirima automobilima. U osam ujutro svi su već bili na zbornom mjestu, na velikom parkiralištu tik nakon izlaska iz Pile, gdje počinje Park prirode. Nedugo zatim stigla je dogovorena pomoć: neprocjenjivi bager i kamion s drvenom građom te dvjema betonskim cijevima većeg profila. Prvo je bagerom proširen kanal uz asfaltnu cestu za Sljeme. Zatim su u njega položene cijevi i zasute šljunkom. Odsad planinari više neće morati preskakati kanal, a prijelaz je dovoljno širok čak i za automobil. Sad je mogao proći i kamion s građom. Trupci, grede i manji elementi dovezeni su na livadu, nekoliko metara od mjesta na kojem će niknuti most. Troje markacista prihvatilo se premazivanja građe vodoodbojnim premazom, a ostali su se bacili na uređenje obala potoka i pripremu temelja, po jednog sa svake strane, na koje će se položiti nosive grede. Temelji su načinjeni od željezničkih pragova koje je nabavio Božo. Zahvaljujući bageru, potok je premošćen bez mnogo napora, a što je još važnije, nitko se nije izložio opasnosti od ozljede. Kad su nosive grede bile pričvršćene na impregnirane temelje načinjene od pragova, došla je na red ograda. Projektirao ju je na samom radilištu Jovica Janjatović. U punom jeku akcije graditelje je posjetila ekipa odgovornih ljudi Stubičkih Toplica: vršitelj dužnosti načelnika Općine, zatim naš dobročinitelj Kristijan i predstavnici turističke zajednice Stubičkih Toplica. Zadovoljni viđenim, prepustili su nam da samostalno nastavimo s radom. Kad nam je zatrebala struja, ponovno su nam upomoć priskočili dobri ljudi, ovaj put susjeda Agneza Kundić. Tako smo se umjesto baterijskim bušilicama, služili električnima, što je osjetno olakšalo postavljanje ograde. Dvoje markacista probilo je za to vrijeme stazu od novog mosta do nastavka planinarskog puta s druge strane potoka, koji se nastavljao u produžetku staroga mosta. Radovi su trajali čitav dan, sve do sumraka. Zahvaljujući odličnoj organizaciji, velikoj pomoći mjesnih čelnika i drugih ljudi, te vrijednim članovima Društva, most je podignut i pušten u promet u jednom jedinom danu. Sutradan ujutro, kad je Robert Smolec došao obnoviti stare i postaviti nove markacije na prilazima, most preko Vidaka već je blještao punim sjajem. Stari je most zatvoren, a prelazak preko njega zapriječen.

SS Pag - Mirela u akciji, snimila Emina Kulenović

254

255

MARKACISTI

Početkom ljeta (11. 7. 2017.) Božo i Zvonko oprostili su se sa starim mostom i skratili mu muke. Rastavili su ga i otpremili u vječna ložišta. Novi je most još jednom premazan zaštitom, a ujedno je na njega premješten žig obilaznice Beži, Jankec!, koji je dotad bio usađen u drvetu, na korak od nekadašnjeg mosta. U kampanju „Most u Pili“ uloženo je u nekoliko akcija više od 100 terenskih radnih sati, a sati uloženi u organizaciju i pripremu nisu se često ni brojili. Najviše su se istaknuli Zvonko Lovreković i Božo Pomper. Uz njih dvojicu, u glavnoj akciji 10. 3. 2017. sudjelovali su sljedeći članovi Društva: Zdravko Antolković, Davor Barać, Branko Borović, Ivan Domić, Jovica Janjatović, Zoran Jović i Branko Martek. Na starom i novom mostu te prilaznim putovima radilo se od 2011. do 2017. osam puta, a zajedno s kampanjom „Most u Pili“ u akcijama je sudjelovalo 11 članova Društva, uz prije navedene, još i Nenad Brkić. Prelazak preko potoka Vidaka angažirao nas je u tom razdoblju sveukupno oko 140 sati. Svesrdnu pomoć pružili su nam: XX Općina Stubičke Toplice, osobito pokojni načelnik Vladimir Bosnar i Kristijan Oremuš, ing. prom., voditelj Odsjeka za komunalne poslove XX Hrvatske šume d. o. o., UŠP Zagreb, Šumarija Donja Stubica XX Pilana „Pila“, vl. Jurica Špoljar, Pila XX Autoprijevoz i usluge „RIOS“, vl. Krunoslav Sokač, Strmec Stubički XX Agneza Kundić, Pila

Od Šojke preko Lipovca na Oštrc Jedan od najzanimljivijih Željezničarovih putova nesumnjivo je put broj 31 u Samoborskom gorju, koji počinje u dvorištu bivšega planinarskog doma Šoićeva kuća, uspinje se na gradinu Lipovec, a zatim na vezni greben prema Oštrcu, kojim izbija na magistralu Samobor – Prekrižje Plešivičko. Atraktivnim ga čini već i sama činjenica što vodi na stari Lipovec-grad, jedinu gradinu na našim putovima. Srednjovjekovni grad na vrhu strmog brda daje putu osobitu draž. Nema prirodnijega i logičnijeg mjesta za odmor od ruševina koje već na prvi pogled prizivaju davno prohujala vremena. Stari je Lipovec i kontrolna točka Samoborske obilaznice. No, takvo je zdanje, pročitat ćete, i dodatan izazov za markaciste. Unatoč povremenim popravcima, stanje gornjeg dijela pristupne staze do grada s vremenom je postajalo sve lošije. Snjegovi, kiše i izvrnuta stabla s vremenom su suzili ili čak pomeli dijelove staze koja se u zavojima penje uza strmu padinu prema gradini. Izvirilo je isprano korijenje stabala, a na nekim se mjestima odronila zemlja zajedno

256

MARKACISTI

s izvrnutim drvećem. Došlo je vrijeme za veliki servis, kako bi rekli automobilisti. Nakon izvida i snimanja terena koje su 20. 3. 2016. obavili Zvonko Lovreković i Robert Smolec, bilo je jasno da su nužni opsežni zemljani radovi i podgrađivanje staze, uređenje prostora grada i obnova oznaka na čitavom putu. Bio je tu još jedan potencijalno vrlo opasan moment – zidine grada u prilično su lošem stanju i postojala je opasnost da se kakav kamen ili nedajbože čitav komad zida sruši na planinare. Nije bilo nikakve sumnje – put koji je godinama prolazio kroza sam grad, mora se izmjestiti na sigurnu udaljenost od njega. Još 23. 10. 2010., kad smo posljednji put uređivali dio puta kroz gradinu, zaključili smo da su ruševne zidine postale prijetnja za planinare. Svaki put kad bismo prošli gradom, nalazili smo novo kamenje koje se odronilo sa zidova i otkotrljalo niza strmu kosinu podno grada, koja je i nastala od materijala što se vjerojatno stoljećima urušavao. Planinari su postupno uhodali pričuvnu inačicu kako bi izbjegli neugodan odsjek: tik uza zidine, s vanjske strane, ugazili su provizornu stazicu – ali nije to bilo rješenje, jer kamenje je prijetilo i na njoj. Robert je već sljedeći tjedan nakon izvida, u dva navrata (26. i 28. 3. 2016.) posjetio Lipovec i skinuo sa savjesti to što nas je brinulo. U širokom je luku izveo i uredio obilazni put oko grada, pristojnih pedesetak i više metara daleko od zidina te ga označio, prolazak kroz grad zapriječio kamenim zidićem i poništio markacije u zamku. Ubrzo je došao i dan velike akcije, 2. 4. 2016. Nikad prije ni poslije nismo na neku akciju dovukli sa sobom toliko alata. Bilo je tu krampova, lopata, štihača, motika, budaka, macola, teških željeznih sjekača, čekića, motornih i ručnih pila, sjekira, škara, grablji... prava seljačka buna! Jedino su kose i vile nedostajale (naime, nema se što kositi ni skupljati). Odaziv na akciju bio je neočekivano velik – blaženo bilo mnogo ruku, rekao bi narod. Nitko od 16-ero akcijaša nije se preplašio tjelesnoga rada, dapače! Zvonko je raspodijelio ljude po zadatcima. Najsnažniji mladići pripremali su drvene potpornje od okolnih srušenih stabala, šiljili stupove, izrađivali drvene i kamene podzide, zabijali kolce, popunjavali praznine kamenjem, Specijalisti za zemljane radove proširivali su i poravnavali stazu, nasipavali obnovljene dionice, izrađivali stube. Druga je ekipa dobila zadatak da raskrči gradinu zaraslu u debeo gustiš, grmlje i kupinu. Nije to bio nimalo lak zadatak, trebalo je ruševini od kulturnoga i povijesnoga značenja dati umjetno disanje i učiniti je poželjnim i udobnim mjestom za odmor. „Građani“ su savršeno obavili zadaću. Jednočlana mobilna „jedinica“ (Ivek) krstarila je između graditelja staze i čistača grada donoseći ovim prvima materijal za gradnju, za koji se sirovina dijelom proizvodila krčenjem unutar zidina. Treća

ekipa raščišćavala je put od raslinja i napravila generalnu obnovu svih markacija na putu. I to je bio vrlo naporan posao, što dokazuju 163 nacrtane markacije i činjenica da je ta ekipa ostala na terenu sat vremena dulje od ostalih. Kad

smo se nakon akcije svi okupili u našem domu na Oštrcu, vidjelo se na rukama i licima da su svi dali sve od sebe. Premda iscrpljeni, sjajili smo od zadovoljstva učinjenim. Ali vrijeme teče i moramo sve više misliti na Lipovec...

Akcije na putu br. 31: Šoićeva kuća – do puta br. 33 (Prekrižje Plešivičko – Oštrc), 2010. – 2019. Sudionici

Nadnevak

Radnih sati

Zvonko Lovreković, Mladen Stanković, Zlatko Vrbanc i Robert Smolec

23. 10. 2010.

Robert Smolec

8. 11. 2015.

Zvonko Lovreković i Robert Smolec

20. 3. 2016.

Robert Smolec

26. 3. 2016.

7,5

Robert Smolec

28. 3. 2016.

Zdravko Antolković, Ivica Čanadi, Nataša Dorosulić, Hrvoje Holler, Sofija Klemar, Ivan Kobeščak, Mira Kukec, Emina Kulenović, Zvonko Lovreković, Branko Martek, Mirela Mikulan-Đunđek, Antonija Milovac, Joško Nodilo, Božo Pomper, Tomislav Zoričić i Robert Smolec

2. 4. 2016.

104

Zdravko Antolković i Ana Puntarić

Emina Kulenović, Mirela Mikulan-Đunđek, Danijela Rafaj i Željko Zailac UKUPNO

5. 4. 2018.

16. 3. 2019.

28 185,5

Jurinim putom gor’ i dol’ Najkraći, ali i najstrmiji planinarski put do vrha Oštrca u Samoborskom gorju počinje u selu Braslovju nedaleko od Ruda. Prema pričanju Braslovčana, planinari su se odande penjali na Oštrc još prije 200 godina. Posebno smo ga prigrlili upravo mi, planinari Željezničara. Kad se na planinarskom domu na Oštrcu odvija neka akcija, najčešće dolazimo tim putom. Recimo najprije nešto o Braslovju, starom brdskom selu nastanjenom isključivo hrvatskim stanovništvom. Uvjeti za život u selu poboljšali su se sredinom 13. stoljeća, točnije nakon 1242., kad je Samoboru Poveljom hrvatskougarskoga kralja Bele IV. dodijeljen status slobodnoga kraljevskog trgovišta, u znak zahvalnosti za pomoć u bijegu pred Tatarima. Braslovje je prema popisu stanovništva u 2011. brojilo 345 duša u stotinjak domaćinstava. Zavirimo li u starije podatke, naći ćemo podatak da je Braslovje najviše stanovnika imalo između dvaju velikih ratova: 470 (1933.). Selo nema vlastitu crkvu, ali ima dvije kapele, jednu posvećenu Rođenju Marijinu („mala Gospa“) i drugu, u zaseoku Nerzama, posvećenu Presvetom Trojstvu. Potonju planinari dobro poznaju jer je zahvaljujući istaknutom položaju najuočljiviji orijentir u čitavoj kotlini. Braslovje zauzima samo 3,19 km2, pa su poljoprivredne površine oduvijek bile male, dvorišta skučena, a kuće slijepljene jedna uz drugu. U današnje se vrijeme više ne primjećuje tolika zbijenost kuća jer većine nekadašnjih više nema, ali nekad je to mnogo značilo jer su se leđa uz leđa lakše grijale i

trošilo se manje drva. Selo obiluje izvorima; većina kuća imala je svoju vodu. Zanimljiv je podatak da se prvi vodovod grada Samobora (1914.) opskrbljivao vodom upravo u Braslovju. Bogatstvo vodom ima, nažalost, i svoju lošu stranu – selo je od pamtivijeka na udaru klizišta. Svatko tko je ikad planinario tim područjem može se sjetiti oštećenih, valovitih ili odronjenih dionica cesta. Braslovčani su susretljivi, marljivi i srdačni ljudi. Zato je prirodno što su se planinari ondje oduvijek ugodno osjećali i što je na području zaseoka u kojem je pretežito živio rod Koščica (s naglaskom na glasu i), na najvišim položajima u selu, 60-ih i 70-ih godina minulog stoljeća niknula prava mala kolonija Željezničarovih markacista-vikendaša. Jedna uz drugu, nedaleko od planinarskog puta, nanizale su se kuće za odmor nekoliko najistaknutijih markacista našeg društva. Skrasili su se ondje Vjenceslav2 Jurić (pročelnik Markacijske sekcije 1953. i nositelj markacističke iskaznice broj 1 HPS-a), Nikola Alba (pročelnik Sekcije 1962. – 1980. i 1983. – 1984.), Daroslav Schmidt (pročelnik 1965. – 1966.), Zvonimir Brkašić (pročelnik 1981., 1985. – 1986. i 1988. – 1989.) i današnji predsjednik Markacijske komisije Zvonko Lovreković (od 2015.). Prava aleja markacističkih predvodnika! Ipak, najvećim zaljubljenikom u Oštrc smatra se pok. Vjenceslav Jurić - Jura, koji se, prema vlastitoj evidenciji, pu2 Pravim imenom Venceslav. Budući da je sam upotrebljavao inačicu Vjenceslav i da je svima poznat pod tim imenom, u tekstu smo poštovali njegovo opredjeljenje.

257

MARKACISTI

Akcije na putu br. 32: Braslovje – Planinarski dom „Željezničar“ na Oštrcu, 2010. – 2019. Nadnevak

Opis akcije

Sudionici

20. 11. 2011.

Pregled puta i djelomično raščišćavanje od raslinja Promjena dijela trase, raščišćavanje od raslinja i obnova oznaka Cjelovita obnova oznaka na dionici kroz Braslovje i još nekim mjestima, promjena dijela trase, raščišćavanje od raslinja, čišćenje od lišća, detaljan pregled trase radi pripreme velike akcije uređenja Cjelovita obnova oznaka na dionici od nekadašnjeg igrališta do planinarskog doma, raščišćavanje čitavoga puta od raslinja, poravnavanje puta, izrada stuba i podbočenja, uklanjanje debelih naslaga lišća

Robert Smolec

5. 10. 2014. 2. 4. 2017.

21./22. 4. 2017.

19. 8. 2017. 7. 10. 2017.

15. 10. 2017.

28. 10. 2017. 3. 11. 2017. 4. 11. 2017. 24. 8. 2019.

Silvana Holubek (HPD Japetić, Samobor), Zvonko Lovreković i Robert Smolec Zvonko Lovreković, Božo Pomper i Robert Smolec

Zdravko Antolković, Damir Bajs, Milka Bilonić, Branko Borović, Ana Čaplar, Ivan Domić, Sanja Hajman, Sofija Klemar, Emina Kulenović, Mirjana Lesac, Ines Lisak Pavlović, Zvonko Lovreković, Branko Martek, Branka-Ana Mikšik, Mirela Mikulan-Đunđek, Antonija Milovac, Božo Pomper, Ester Stanković, Marina Šoštarić, Tomislav Zoričić, Danijel Veček, Željko Zailac i Robert Smolec Božo Pomper Robert Smolec

Raščišćavanje od raslinja Promjena dijela trase, veće raščišćavanje od raslinja, iskop serpentine, izrada stuba i podbočenja, postavljanje oznaka na novom dijelu trase Zvonko Lovreković i Robert Smolec Završni iskop i proširenje novog dijela trase, poravnanje staze, izrada podbočenja od drva, iskop i izrada stuba od kamena, raščišćavanje od raslinja Postavljanje putokaznih ploča Sofija Klemar, Zvonko Lovreković i Božo Pomper Opsežno čišćenje staze od lišća Zdravko Antolković, Zvonko Lovreković, Božo Pomper i Đorđe Tovrloža Otvorenje puta Raščišćavanje od raslinja UKUPNO

Zdravko Antolković i Damir Bajs

tom iz Braslovja popeo na Oštrc nevjerojatnih 1500 puta! Nitko više ne zna koliko su puta spomenuti markacisti uređivali put do Oštrca. U svakom slučaju, ta se zanimljiva i ne baš laka staza duboko usadila u svijest markacista Željezničara i neodvojivo ugradila u povijest 70 godina dugoga markacističkog djelovanja u Društvu. Ima li čega prirodnijega nego nazvati put imenom najzaljubljenijega u taj prelijep kutak Samoborskoga gorja, točnije, nadimkom osnivača i doajena Društva – jednostavno i prisno: Jurinim putom? I tako je put iz središta Braslovja do planinarskog doma „Željezničar“ 4. 11. 2017., na sam dan Jurina rođenja, kršten imenom Put Vjenceslava Jurića ili kratko Jurin put te poškropljen kišicom koja je popratila malu svečanost održanu na samoj stazi nadomak nekadašnje Jurine hacijende. Tom je prigodom simbolično otkrivena putokazna ploča postavljena na zidu posljednje kuće u selu, u „markacistič-

258

Radnih sati 1 7,5 20,5

189,5

Put br. 32 Braslovje (autobusna postaja) – Kuhtići – 1:00 Pl. dom „Željezničar“ na Oštrcu [Put Vjenceslava Jurića ili Jurin put]

2 5

14,5 28

5 279

kom središtu svijeta“, točno na mjestu gdje su se nekad sastajala dva planinarska puta. Naime, da budemo precizni te tehnički i povijesno korektni, recimo da su do planinarskog doma na Oštrcu do prije petnaestak godina vodila s te strane dva puta, možemo reći i dva kraka koja su se na tom mjestu spajala: Put br. 29 Gornje Rude (autobusna postaja) – Braslovje – Kuhtići – Pl. dom „Željezničar“ na Oštrcu Put br. 32 Braslovje (autobusna postaja) – do puta br. 29.

se samo u vrlo rijetkim slučajevima poneki znatiželjan ili nostalgičan planinar sjetio ondje iskrcati iz autobusa. Znatan dio puta s vremenom je asfaltiran, postavši time neprivlačan planinarima, dionica koja je vodila strmim kolnim putom često je bila neugodna, izlokana, prekrivena nanesenim šljunkom, blatnjava i skliska, a na jednom mjestu trebalo je proći tik ispred nosa prilično agresivnom psu. Tako su planinari počeli zazirati od toga pristupa i on je postupno pao u zaborav. Predložili smo stoga 2005. HPS-u da ga ukine, što je i prihvaćeno. Put br. 29 brisan je iz Registra putova HPS-a, a redefinirani put registriran je ovako:

1:00 0:15

Godinama je glavni put bio onaj iz Gornjih Ruda (br. 29), a lijevi mu se krak, gledano iz doline, priključivao s jugoistočne strane, iz središta Braslovja. Posljednjih je dvadesetak godina pristup iz Gornjih Ruda izgubio važnost jer

Prema podatku iz Registra planinarskih putova, put je dugačak samo 1,48 km. Vjerojatno je tako ako se mjeri zračna udaljenost između početne i krajnje točke. Mi bismo se u izračunavanju duljine puta ipak poslužili Pitagorinim poučkom jer planinari nisu ni jastrebovi ni šojke rugalice. Nazivno vrijeme hoda od jednog sata govori o tome da je riječ o planinarskoj poslastici jer crtu dugu kilometar i pol po ravnome terenu prosječno prepješačimo za dvadesetak minuta. Otvaranju Jurina puta prethodilo je nekoliko markacijskih akcija. Valja napomenuti da je put, zbog obnavljanja stupova za električnu struju kojom se opskrbljuje dom na Oštrcu, u središnjem dijelu bio teško oštećen, a na pojedinim dijelovima zajedno s okolišem uništen do neprepoznatljivosti, pa su na nekoliko mjesta izvedeni posve novi odsjeci. Srećom, odaziv članova nikad nije bio u pitanju pa smo u nekoliko navrata doveli put u vrlo dobro stanje, koje kontinuirano održavamo.

Omiljeni Dragutin Belačić, zvan Žohar ili Žohi, dugogodišnji i proslavljeni alpinist, učitelj mnogih naraštaja hrvatskih penjača, svoj je trajan trag na Okiću ostavio u obliku osiguranoga planinarsko-alpinističkog puta, danas bismo rekli ferate, drsko provedenoga kroz kratku, okomitu stijenu na istoj vrletnoj padini kojom se tek 200-tinjak metara dalje penjala Dragojla Jarnević. Žoharov klinčani put otvoren je 18. 5. 1980. u okviru male svečanosti održane u povodu obilježavanja 40. obljetnice Belačićeva alpinističkog djelovanja. Bila je to tridesetak godina jedna od rijetkih ferata u hrvatskim planinama i jedno od malobrojnih mjesta u Hrvatskoj na kojima ste se mogli pripremiti za prve korake u Alpama. Još prije desetak godina, fiksno čelično uže kojim je put osiguran (48 m) bilo je najduže u hrvatskim stijenama. Ako ste slučajno pomislili da je Dragutinov nadimak Žohar, po kojem je bio naširoko poznat, nešto pogrdno ili čak gadno – varate se. Žoharima su svojedobno nazivali alpiniste-početnike. Dragutin je zasigurno vrlo rado rabio taj slikovit izraz i tako zaslužio taj simpatičan nadimak (Anon., 1). Spominje se da se bavio i markiranjem. Četrnaest godina poslije Okić je dobio još jedan sličan pristup. Dragojlin je podvig iz polumraka zaborava istrgnuo entuzijastični i uporni zagrebački planinar Zdravko Molak (1941. – 2013.) uredivši kroz južno ostijenje Okića atraktivnu, vrlo strmu stazu s početnom točkom u divljem

Na Okić s Dragojlom i Dragom Dragojlu Jarnević (1812. – 1875.), hrvatsku književnicu i ilirkinju, i Dragutina Belačića -Žohara (1913. – 1993.), karizmatičnoga međuratnoga i poslijeratnog alpinista – pogledamo li godine njihova rođenja – dijeli čitavo stoljeće! Ono što ih povezuje jest da su za oboje stijene Okića u Samoborskom gorju bile magično privlačne i neodoljive. Dragojla je 11. 9. 1843. u pratnji jednoga poznatoga Karlovčanina, kako navodi u svojem dnevniku, izvela nadasve smion, za ono vrijeme fantastičan pothvat – bez ikakve opreme, jer ona tada nije ni postojala, u haljini i bosa! – popela se na gradinu Okić u Samoborskom gorju vrletnim, stjenovitim pristrankom hridine na čijem se vrhu grad nalazi (Oštrić, 16, Smolec, 27). Prvi je to zabilježen penjački uspon u hrvatskoj planinarskoj povijesti.

SS Samoborsko gorje - prvo markiranje puta Sveti Rok – Mali Črnec, snimio Zvonko Lovreković

259

MARKACISTI

klancu potoka Okićnice, a završnom nadomak vrhu, te je označio planinarskim markacijama. Staza je otvorena 18. 9. 1994. (Oštrić, 16, Poljak, 19, Smolec, 27), a pokroviteljstvo i skrb o njoj preuzeo je HPD Željezničar. Prvih 11 godina plazili smo Dragojlinom stazom gotovo poput same Dragojle, deržeći se za onuda bujeće korenje, sada za sverših od dubovah i opet za klisure, s tom razlikom da dugo godina poslije nje nitko pritom nije skidao gojzerice s nogu. Ponovila je to tek 2017. riječka planinarka Eli Jaška. Nakon desetak organiziranih godišnjih pohoda Dragojlinom stazom zaključili smo da su pojedina mjesta na stazi prezahtjevna za neke koji se žele njome popeti do cilja i na žalost malobrojnih „čistunaca“, ali na radost velike većine drugih planinara, 2. 4. 2005. postavili prvo trajno osiguranje u središnjem, najstjenovitijem dijelu staze. Vjerujemo da je tih nekoliko desetaka metara sajle usrećilo stotine planinara koji su otada mogli opuštenije uživati u uvijek uzbudljivom svladavanju toga osebujnog puta i proslaviti svoj uspjeh sjedeći u velikom kamenom naslonjaču navrh stijene, vidikovcu romantičnoga imena Kak taubeka dva. S vremenom se pokazala potreba za prečacem koji bi u najkraćem potezu povezivao Žoharov put i Dragojlinu stazu. Zadatka se 1. 4. 2007. prihvatio Robert Smolec i otada još nikome živom nije dopustio da mu se miješa u posao na tom spojnom putu. A svašta se na njemu događalo, od lavina kamenja do izvrtanja stabala. Prečac je proveden ispod stijene po kojoj se uzdiže Žoharov put i ispod stjenovitoga praga na Dragojlinoj stazi osiguranog sajlama. Druge mogućnosti nije ni bilo. Taj je minijaturan prečac zaslužan za nekoliko lijepih kombinacija. Na primjer, omogućuje da se Dragojlinoj stazi pristupi bočno, od planinarskog doma pod Okićem, na otprilike polovici njezine dužine, čime se izbjegava velik krug oko potoka Okićnice, gubitak visine te veranje zubima i noktima vrlo strmim i neugodnim donjim dijelom staze. Budući da Dragojlina staza završava pri vrhu Žoharova puta, tik iznad izlaska iz ferate, moguće je bez silaska u klanac, ali i bez uspona na gradinu, izvesti malu penjačku polupetlju: Prečac – Dragojlina staza – Žoharov put, ili obrnuto, naravno, ako se imate petlje spustiti Žoharovim putom ili Dragojlinom stazom. Prečac je i zgodna odstupnica u slučaju potrebe. Iz HPS-ova Registra putova: Put br. 13

Žoharov klinčani put

Put br. 17

Dragojlina staza

Put br. 19

Spojni put Žoharov klinčani put – Dragojlina staza

260

0:30 0:30 (realnije: 0:40 – 0:45) 0:05

Svaka čast pionirima i popularizatorima, ali najviše posla ipak su napravili oni koji su svih tih godina održavali i popravljali te „dvije i po“ staze, raščišćavali ih od raslinja, uklanjali granje, stabla i pomično kamenje, podbočivali, gradili stube i označavali ih markacijama. Zbog prirode terena i velikog nagiba, posla za markaciste ima uvijek. Katkad i za visokogorce i alpiniste, koji se uvijek spremno odazovu kad ih zamolimo da zamijene poneki klin ili pak čitavu sajlu. Sudjelovanje u akcijama, Okić, 2010. – 2019. Sudionici

Broj akcija

Radnih sati

1. Robert Smolec

2. Zvonko Lovreković

3. Branko Martek

4. Božo Pomper Mladen Stanković skupina alpinista AO HPD-a Željezničar

1 1 1

7 7 oko 10

oko 90

UKUPNO

Veliki Zavižan ili kako naći pravu mjeru Budući da u okruženju Velebita nema dovoljno planinarskih društava koja bi održavala sve planinarske putove na toj moćnoj planini, planinarska su se društva diljem Hrvatske pod okriljem HPS-a dogovorila o raspodjeli održavanja pojedinih putova ili dionica. Dugo su markacisti Željezničara bili zaduženi za dionicu Premužićeve staze od spomenika graditeljima staze u srcu Rožanskih kukova do odvojka za vrh Gromovaču (1676 m) i na sam vrh. S nostalgijom se prisjećamo najljepših velebitskih akcija 29. 7. 2000. (3 sudionika) i 14. 7. 2001. (9 sudionika), ali to su neka davna vremena, a mi govorimo o proteklom desetljeću. Na molbu markacista HPD-a Pliva iz Zagreba da im zbog sentimentalnih razloga ustupimo svoju dionicu, u prvom redu vrh Gromovaču, pristali smo – ali samo uz jedan uvjet: da u zamjenu dobijemo zaduženje za pristupni put na vrh jednake visine. Tako nas je dopala skrb o dvama pristupnim putovima na vrh Veliki Zavižan (1676 m!). Ostali smo na visini – ujedno i najvišoj na Željezničarovim putovima. Što jest – jest, more se sa Zavižana ne vidi tako lijepo kao s Gromovače, ali nismo imali srca odbiti plivaše kad su nas tako lijepo zamolili. Jedan pristup počinje nadomak ulazu u Velebitski botanički vrt, a drugi malo dalje, u samom Vrtu, na sjeveroistočnoj strani kružne staze oko velike vrtače u Modrić docu. Na prekrasnoj zaravni podno vrha ta se dva kraka stapaju u jedan put, koji vodi na sam vrh.

Naše specijalne ophodnje ustanovile su da je vrijeme za cjelovitu obnovu. Podigla se četa markacista, mala, ali ubojita, naoružana ručnim alatima i bojama, te prionula poslu. Zadatak je bio pomiriti dvije teško pomirljive stvari: s jedne strane potrebu da se putovi učine prohodnima, sigurnima i preglednima za brojne planinare i druge namjernike, a s druge strane nastojanje da zahvati u prirodi budu što bezbolniji jer se vrh nalazi u nacionalnom parku. Izazovu smo pristupili racionalno i s marom dobra gospodara. Tamo gdje nisu bili nužni oštriji zahvati, bili smo nježne ruke, filigranski odmjereni, ali u vršnom dijelu, u gustoj klekovini, morali smo ipak malo više misliti na hodače. Reakcije iz Parka bile su povoljne, kao i dojmovi planinara. Kad je istog ljeta naš Željko Brdal – Gojzek pohvalio prohodnost puta, znali smo da smo uspjeli. Za kraj – mala anegdota. Glavnu rendžericu Parka uživo smo u planinarskom domu zamolili za dopuštenje da se akcijaškim autom dovezemo do ulaza u Botanički vrt i tamo ga parkiramo dok traje akcija, da ne teglimo opremu, boje, hranu i ruksake. Naravno, nije mogla odoljeti nadaleko poznatom šarmu nekih naših markacista. Međutim, „policija“ je bila nemilosrdna. Kad smo nakon posla sišli s Velikog Zavižana, na vjetrobranu smo zatekli veliku opomenu zataknutu iza brisača, kojom su nas „pošpotali“ za nepodopštinu. Pretpostavljamo da šefica rendžera nije stigla obavijestiti svoje čuvare o našem dolasku. Sva je sreća da u Parku još nema pauka, pa nam nisu odvezli auto. Premda su od akcije prošle tri godine, ophodnjom u lipnju 2019. uvjerili smo se da su putovi na Veliki Zavižan još uvijek u vrlo dobrom stanju. Akcije na pristupnim putovima na Veliki Zavižan, Velebit Sudionici 1. Sofija Klemar, Božo Pomper i Robert Smolec

Nadnevak

Radnih sati

28. 5. 2016.

2. Sofija Klemar, 18. 6. 2016. Zvonko Lovreković, Božo Pomper i Robert Smolec

3. Branko Martek

16. 6. 2019.

UKUPNO

Sv. Vid na otoku Pagu – veliko finale Ne biste vjerovali da je nevisok Sveti Vid (349 m), najviša točka otoka Paga, jedno od najposjećenijih planinarskih odredišta u Hrvatskoj i u najužoj konkurenciji za najpopularniji vrh Hrvatske planinarske obilaznice! Ako treba, dokazat ćemo vam to pozamašnom hrpom popunjenih upisnih bilježnica s vrha koja se nalazi u našem markacističkom ormaru u društvu. Bilježnice su prepune oduševljenih komentara na gotovo svim europskim jezicima, a i nekim svjetskima. Najbrojniji su komentari na slovenskom i njemačkom jeziku. Tu su još češki, slovački, poljski, bošnjački, mađarski, litavski, engleski, nizozemski, norveški, švedski, pa i kineski, korejski, koji sve ne... čak i nepostojeći, poput austrijskoga i švicarskoga. Neke nismo ni prepoznali. Hrvatski se jedva ugurao među prvih deset. Kad bismo barem mogli razumjeti sve to što je u oduševljenju napisano raznoraznim rukopisima. Treba imati na umu i to da je broj posjetitelja zacijelo znatno veći od broja upisanih imena jer mnogi namjernici i ne znaju za običaj upisivanja, ili im nije poznato da je u kutiji bilježnica, ili jednostavno ne mare za to dok uživaju u prirodnim počelima i jedinstvenim vidicima. Red je već na samom početku istaknuti čovjeka koji je neusporedivo najzaslužniji za globalnu popularnost Svetog Vida. To je naš član Bruno Puharić iz Novalje, umirovljeni profesor i planinar, speleolog, promicatelj prirodne, kulturne i povijesne baštine otoka Paga i nadasve – vrijedan markacist. Bruno je zamislio te od 1977. do 1982. trasirao, uredio i označio četiri planinarska pristupa do vrha Svetog Vida (Puharić, 20, 21, 22, 24). Svaki od putova prilazi vrhu s druge strane svijeta. I gotovo 40 godina sām ili uz pomoć brojnih naraštaja svojih učenika održavao te putove u savršenom stanju (Puharić, 23, 25). Ova priča zasigurno ne bi bila ni izbliza toliko lijepa i puna ponosa da nije njegova neizmjernog doprinosa. Nije teško nastaviti kad netko udari toliko čvrst temelj. Koliko god Pag bio daleko od Zagreba, nismo mu u njegovim zlatnim godinama više mogli ni smjeli prepustiti da vuče sav teret pa smo organizirali dvije opsežne akcije generalnog uređenja planinarskih putova do Svetog Vida. Bruno je sudjelovao u objema!

Oznake na pristupima Velikom Zavižanu Put

Broj oznaka (markacija) Obnovljenih

Novih

Ukupno

1. Ulaz u Velebitski botanički vrt – Veliki Zavižan

128

2. Kružna staza u Velebitskom botaničkom vrtu – do puta br. 1

119

182

UKUPNO

261

MARKACISTI

SS Pag – kompletna ekipa prije povratka u Zagreb, snimila Ester Stanković Treba napomenuti da se od inicijalnih četiriju putova danas održavaju tri: s polazištima u Šimunima, Kolanu i Dubravi. Put iz smjera grada Paga više se ne održava jer su se promijenili vlasnički uvjeti na terenu, a put ne može prolaziti preko privatnih posjeda. Prva od dvije ključne akcije održana je 30. 4. 2016. Uređivali smo put od Kolana do vrha. Šestero markacista provelo je na terenu čitav dan. Radilo se krajnje naporno punih 11 sati. Osobito je zahtjevno bilo raščišćavanje raslinja na starom seoskom putu omeđenom suhozidima. Čega sve tamo trnovitoga i bodljikavoga nije bilo, od oštre trnošljive, opasne drače, bockave pavitine i dosadne kupine, pa sve do poskokâ, čije smo nazočnosti stalno morali biti svjesni. Na pojedinim smo dijelovima doslovno zajednički valjali pred sobom čitave lopte od isprepletenoga trnovitoga granja i povijuša, katkad i veće od nas. Božo je trn drače koji mu se tada zabo u čelo izvadio iz kože tek dva tjedna nakon akcije! Ništa manje naporno nije bilo ni označavanje puta. Tko je god bio na Svetom Vidu, zna da je jugozapadna padina vršnog dijela brda praktički polupustinja, odnosno nizak kamenjar. Markacije moraju biti postavljene veoma gusto, na svakih nekoliko koraka. Koliko li je samo puta trebalo čučnuti i ustati s ruksakom na leđima i opremom u rukama! Vrh udaljen nepunih pola sata hoda činio nam se nedostižno dalekim, poput fatamorgane u obličju pustinjske oaze. Prvo nam se priviđalo samo pivo, a

262

u poodmakloj fazi i mlade Pažanke kako nas hlade mašući palminim listovima nudeći nam ledene koktele s kriškama limete nataknutima na čaše. Nikad stići! Pitamo Brunu zašto je markirao tako gusto, a on nam odgovara da ovdje zna biti neprozirne magle, u kojoj se zbog jednoličnosti terena može vrlo lako zalutati, pa i nastradati. Bila je to dostojna uvertira za veliku akciju održanu 21. i 22. 4. 2018. O njoj je već mnogo rečeno u članku objavljenom u broju 2 ovog časopisa (Lovreković, 13) pa ćemo ovom prilikom reći samo nekoliko osnovnih stvari. Iz Zagreba nas je dvama kombijima krenulo 18-ero, i to 10-ero markacista, pojačanih s još osmero članova Društva. Više nas nije moglo ići, iako je bilo još interesenata. Sve je sličilo na pravu markacističku ekspediciju. Pridružio nam se, dakako, i Bruno, „zaokruživši“ broj akcijaša na 19. Zadataka je bilo uistinu mnogo, ali snage su bile moćne, spremne i nabrijane. Trebalo je montirati putokaze, očistiti od raslinja putove koji nisu bili obuhvaćeni akcijom 2016., one iz Dubrava i Šimuna, ali ponovno i put od Kolana jer je za dvije godine bio opet zreo za rezidbu. A valjalo je i kompletno markirati dva prvospomenuta pristupa. I sve smo to uspjeli učiniti već u subotu, za osam sati rada. Pao je i službeni rekord u broju markacija postavljenih u jednom danu: 440! – od čega 40 % novih. Svi oni prijatelji prirode raznih nacionalnosti što su tijekom godina upisivali svoja imena i dojmove u mnoš-

tvo bilježnica koje je Bruno marljivo zamjenjivao novima gurali su ruku u staru željeznu upisnu kutiju na vrhu. Posolica, bura, vlaga i sunce nagrizli su je do te mjere da je „progledala“. Bilježnice su se kvasile, listovi lijepili, tinta razmakala... Šteta bi bilo da propadnu svi ti lijepi dojmovi, a šteta je i onih nezapisanih! Stoga smo još za one naporne akcije u 2016. pokrpali staru kutiju i debelo je namazali zaštitnom bojom kako bi izdržala još dvije godine do dolaska nasljednice. Kažu da konac djelo krasi. U našem slučaju bila je to jedna od finih stvari koje nagoviještamo u naslovu sljedećeg poglavlja. Prekrasna kutija za upisnu knjigu i drugi sitni inventar postavljena na vrhu Svetom Vidu možda je najljepši predmet koji smo ikad darovali planinarskim stazama. Izrađena od sjajnoga nehrđajućeg čelika (inoksa, rostfraja, ako vam je tako draže), zabljesnula je na paškom suncu kao prava točka na „i“. Za narudžbu i organizaciju njene izrade brinuo se u potpunosti Danijel Veček, a što je posebno vrijedno, založio se da nam taj vrijedan predmet bude i doniran! S Ivicom Čanadijem i Željkom Zailcem sudjelovao je i u uklanjanju stare kutije te ugradnji nove. Dragi i srdačni domaćini bili su nam u travnju 2018. Općina Kolan i Grad Pag, osiguravši nam besplatan smještaj, bogatu večeru i ručak. Kako i ne bi, kad su nam priznali da na Pagu ne mogu skupiti ni približno tako veliku ekipu. Mi došljaci iz Zagreba djelovali smo im vjerojatno kao jato bijelih anđela koje se spustilo na još bjelji otok kako bi ga „obogatilo“ crvenim točkicama i crticama. Ako se pitate što znače riječi veliko finale u naslovu ovog poglavlja, odmah ćemo razjasniti. Nakon 42 godine od početka Bruninih pionirskih pothvata i dugogodišnjega održavanja putova na tom zahtjevnom terenu, u 2019. oprostili smo se od Paga – održavanje je službeno preuzeo PD Kamenjak, Rijeka. Započelo je s entuzijazmom, a tako se i nastavilo, marljivo i s ljubavlju do samoga kraja – veličanstvenoga finala. Novim održavateljima ponosno smo predali u ruke tri odlično uređena i označena puta. Želimo im mnogo uspjeha. I doći ćemo opet, ako ništa drugo, da pomognemo dobrim savjetom. Tko je sve posljednjih deset godina prolijevao krv, znoj i suze za Pag nađite u tablici.

Putokazi i druge fine stvari Počelo je skromno, uklanjanjem (ne)slavnih uraslih ploča na križanju iznad planinarskog doma na Velikom dolu. Tri sata minucioznoga kiparskog rada dlijetom trebalo je kako bi se iz stabla bukve izvukle tri stare limene putokazne table zarobljene u drvu. Zamijenjene su rukom pisanim pločama, koje i danas vrlo dobro služe. Bukva je zacijeljela svoje rane, ali doživotno će nositi ožiljke od operacije. Zatim je postavljena također rukopisna putokazna ploča nedaleko od planinarskog doma na Okiću, na početku pristupa Žoharovom klinčanom putu. Pismoslikar Zvonimir Ivrlač iz Remeta izradio je natpisne ploče za vrhove Oštrc i Rancerje te sedlo Preseku. Dugogodišnje poznanstvo s majstorom „od slova i boja“ bilo mu je po svemu sudeći dovoljna nagrada – darovao nam je svoj rad. Posljednja rukom pisana ploča na Željezničarovim putovima montirana je na električnom stupu u Prekrižju Plešivičkom, uoči posjeta tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, pokrovitelja obnove doma na Oštrcu. Nova era započela je opremanjem puta Braslovje – planinarski dom Željezničar na Oštrcu, koji smo u čast doajenu našega društva, pokojnom Vjenceslavu Juriću – Juri, nazvali Jurinim putom, po njegovom planinarskom nadimku. Tada su na početnoj, središnjoj i završnoj točki puta prvi put postavljene ploče kreirane u računalu i izvedene suvremenom tehnikom apliciranja folije na lim. Polako se počela nakupljati količina kolektivne svijesti potrebna da se učini veći korak naprijed u označavanju putova. Baš nekako u to vrijeme Komisija za planinarske putove HPS-a lansirala je u orbitu tipizirane planinarske putokaze nudeći planinarskim društvima pogodnost besplatne izrade ploča za pristupne putove k vrhovima na Hrvatskoj planinarskoj obilaznici. Nećkali smo se isprva, ali i pokazali dobru volju postavivši nekoliko novih HPS-ovih putokaza na pristupima vrhu Svetom Vidu na otoku Pagu. Već smo bili načelno odlučili da ćemo križanja na pristupnim putovima do doma na Oštrcu propisno označiti putokazima. Na vidiku je bio lijep projekt, financiran novcem iz namjenskog fonda Europske unije (Bajs, 3). Ubrzo se razvila vrlo živahna, na trenutke i žustra rasprava o izgledu, sadržaju i izvedbi budućih putokaznih ploča. U početku dijame-

Sudjelovanje u akcijama, Sveti Vid na otoku Pagu, 2010. – 2019. Sudionici

Broj akcija

Bruno Puharić

Sofija Klemar, Zvonko Lovreković, Tomislav Perica, Božo Pomper i Robert Smolec

Zdravko Antolković, Ivica Čanadi, Anita Josipović, Ivan Kobeščak, Emina Kulenović, Branko Martek, Mirela Mikulan-Đunđek, Maja Miljuš, Ana Puntarić, Danijela Rafaj, Ester Stanković, Danijel Veček, Jasminka Vlahović, Željko Zailac i Tomislav Zoričić

263

MARKACISTI

Rad na izradi i postavljanju putokaza te druge prateće opreme na putovima 2010. – 2019. Nadnevak / razdoblje 25. 4. 2015. 14. 6. 2015. 28. 10. 2017.

Područje Opis akcije/poslova Veliki dol, SG* Pregled križanja radi zamjene putokaznih ploča SG Priprema nacrta za natpisne ploče u okolici Oštrca Braslovje – Oštrc, SG Postavljanje putokaznih ploča

I. – IX. 2018.

Oštrc, SG Informacijsko-putokazni pano na pročelju planinarskog doma: razvoj ideje, dizajn, nacrt, fotografija, izvedba, prijevoz i montaža 26. 3. 2018. Sveti Vid, o. Pag Mjerenje vremena hoda za potrebe izrade putokaznih ploča IV. 2018. Sveti Vid, o. Pag Organizacija donacije i izrade upisne kutije od nehrđajućeg čelika 21. 4. 2018. Sveti Vid, o. Pag Postavljanje putokaza na pristupnim putovima, uklanjanje stare upisne kutije na vrhu i postavljanje nove VII. – XII. 2018. Prekrižje Plešivičko – Oštrc – Veliki dol; Okić, SG Projekt s PD-om Pinklec, Sveta Nedelja: izrada projekta, idejnih rješenja i nacrta za putokazne ploče, organizacijski poslovi, nabava i prijevoz materijala, priprema, radionička dorada i postavljanje putokaznih ploča 2. 9. 2018. Prekrižje Plešivičko – Oštrc – Veliki dol, SG Rekognosciranje više križanja radi izrade putokaza te određivanje mjesta za putokaze, broja i sadržaja ploča 29. 9. 2018. Prekrižje Plešivičko – Oštrc – Veliki dol, SG Postavljanje stupova za putokazne ploče

17. 10. 2018.

Okić, SG Postavljanje stupova za putokazne ploče i putokaza 27. 10. 2018. Okić, SG Dogovor s vlasnikom zemljišta o premještanju putokaznog stupa 28. 10. 2018. Oštrc i okolica, SG Opremanje putokaznih stupova zaštitnim kapicama 13. 11. 2018. Okić, SG Premještanje putokaznog stupa s pločom XI. – XII. 2018. SG Reklamacija i podizanje putokaznih ploča 7. 12. 2018. Prekrižje Plešivičko – Oštrc – Ptičji vrh, SG Postavljanje putokaznih ploča 8. 12. 2018. SG Popravak putokaza 12. 12. 2018. Veliki dol i okolica, Okić, SG Postavljanje putokaza 10. 5. 2019. Rancerje i Prekrižje Plešivičko, SG Postavljanje stupova, putokazne ploče i žiga 7. 10. 2019. SG Radionička dorada putokaza 8. 10. 2019. Preseka, SG Postavljanje putokazne ploče X. 2019. Samoborski vidikovci**, SG Nabava metalnih cijevi za žigove UKUPNO * SG = Samoborsko gorje / ** U pripremi je planinarska obilaznica žigovima na metalnim stupovima.

264

Sudionici

Radnih sati

Robert Smolec

Sofija Klemar, Zvonko Lovreković i Božo Pomper

14,5

Ivica Čanadi, Alan Čaplar, Zvonko Lovreković, Zdenko Petrić, Božo Pomper i Robert Smolec

Bruno Puharić

Danijel Veček

Zdravko Antolković, Ivica Čanadi, Zvonko Lovreković, Božo Pomper, Danijel Veček i Željko Zailac

9,5

Damir Bajs, Alan Čaplar, Anita Josipović, Zvonko Lovreković i Zdenko Petrić

Damir Bajs, Zvonko Filipović, Ivan Kobeščak, Zvonko Lovreković i Robert Smolec

Damir Bajs, Ivica Čanadi, Zvonko Filipović, Darko Imprić, Ivan Kobeščak, Boris Lesac, Zvonko Lovreković, Branko Martek, Zdenko Petrić, Božo Pomper i Mladen Stanković Zvonko Lovreković i Branko Martek

Robert Smolec

Zvonko Lovreković

Zvonko Lovreković i Branko Martek

Zvonko Lovreković, Branko Martek i Mladen Stanković Zdravko Antolković, Zvonko Lovreković i Branko Martek Branko Martek i Mladen Stanković

tralno suprotstavljena stajališta, postupno su, uključivanjem sve većeg broja kreativnih, crveno-bijelih mozgova, poprimala sve konstruktivnije obrise. Naposljetku se iskristalizirala zamisao o vlastitom dizajnu putokaza, po uzoru na najbolje primjere iz susjednih zemalja. Ciljali smo na visoku kvalitetu, informativnost, estetsku privlačnost, trajnost i originalnost u hrvatskim okvirima. Prisjetili smo se viđenoga u slovenskim, austrijskim, talijanskim, bosanskohercegovačkim i crnogorskim planinama, napravili dubinsko snimanje i probir (eng. screening), i kad je zamisao dovoljno dozrela, uposlili vrsnoga domaćeg dizajnera Alana Čaplara (jedva je čekao priliku), koji je zamišljeno uobličio u izvedbene nacrte. Nakon završnog „brušenja“ i kontrole dobili smo proizvod kojim smo svi bili zadovoljni. Trebalo je prilično hrabrosti, samouvjerenosti, pa i drskosti, da se ne prihvati netom promovirani HPS-ov model putokaznih ploča, ali jednostavno smo bili sigurni da imamo kvalitetnije rješenje. I tako je nakon desetaka i desetaka sati kabinetskoga, radioničkoga, organizacijskoga i terenskog rada markacista i drugih članova društva, na križanjima oko matičnoga planinarskog doma na Oštrcu osvanuo prvi „naraštaj“ novih, suvremenih putokaza. Naši su se putokazi u Samoborskom gorju nakon više desetljeća parazitiranja na šumskim stablima preselili na metalne stupove. Kad su putokazi bili na mjestu, izgledali su nam još ljepše i bolje nego na skicama. Osjećali smo i znali da su pun pogodak. Timsko promišljanje, nadasve iskreno i otvoreno iznošenje prijedloga, sustavno propitivanje i kritika urodili su plodom. Kako će vrijeme ubrzo pokazati, bili smo na pravom putu – a pravi put zaslužuje i pravi putokaz. Kampanja opremanja planinarskih putova HPDŽ-a novim putokaznim pločama nastavit će se širiti u koncentričnim krugovima oko doma na Oštrcu, baš kao kamen bačen u mirnu, zelenu vodu. Ali to nije sve! – kako se često čuje u reklamama (ne, nije besplatan set noževa...). Nešto je drugo posrijedi, prvo

13 2

Zdravko Antolković, Zvonko Lovreković i Branko Martek Zdravko Antolković, Zvonko Lovreković, Branko Martek i Zdenko Petrić Zvonko Lovreković

Zdravko Antolković i Zvonko Lovreković

Zvonko Lovreković

20 1

308 „Samoborski vidikovci“, koja će biti opremljena metalnim

i jedinstveno u našoj markacističkoj povijesti: shematski zidni zemljovid velikog dijela Samoborskoga gorja, dostupan svakom posjetitelju doma na Oštrcu. Na sjevernom pročelju Doma, desno od ulaza, postavljen je velik informativni tiskani pano izveden kvalitetnom tehnikom, s prikazom šireg područja Samoborskoga gorja te ucrtanim planinarskim putovima i drugim kartografskim sadržajima. Prikaz je pregledan, krupan i lišen je suvišnih pojedinosti. Zemljovid je upotpunjen daljinarom od doma na Oštrcu – i još nečim jedinstvenim: atraktivnom fotografijom Oštrca i doma snimljenom iz zraka – dronom! Zamisao i dizajn sazrijevali su više od pola godine. Idejni začetnik bio je Robert Smolec, ali lavovski dio posla, od osmišljavanja do izrade, obavio je Alan Čaplar. Pano je na Oštrc dopremio Zdenko Petrić, a montažom su se pozabavili naši majstori Božo Pomper, Ivica Čanadi i Zvonko Lovreković. Projekt u Samoborskom gorju ostvaren je u partnerskoj suradnji s prijateljskim planinarskim društvom Pinklec iz Svete Nedelje, kojem se i ovim putem zahvaljujemo na susretljivosti i spremnosti na suradnju. Više o ovoj temi možete naći u članku Damira Bajsa u Cipelcugu br. 2 (Bajs, 2).

Dvije-tri o zajedništvu Kad se u evidenciji o markacijskim aktivnostima u nekoj planinarskoj udruzi trećina ili čak polovica imena odnosi na članove koji nemaju formalan status markacista, možete biti s pravom ponosni što pripadate takvoj udruzi. Naše društvo ima tu sreću da pridruženi markacisti u akcijama uređenja planinarskih putova sudjeluju s jednakim žarom kao i oni registrirani. Za neke se akcije tražila čak i „karta više“! Na terenu smo svi jednaki, a posla za marljive uvijek se nađe. U akciji uređenja puta br. 39 na Medvednici: Stubičke Toplice – Kapelščak – Pila – Činovničko sedlo (6. 9. 2015.), sudjelovalo je 10 članova; kombinirana akcija tijekom koje su postavljani putokazi, raščišćavani putovi i obnavljane oznake na potezu Prekrižje Plešivičko – Oštrc – Veliki dol (29. 9. 2018.) privukla je 14 članova; put Šoićeva kuća – Lipovec-grad – Oštrc (2. 4. 2016.) uređivalo je 16 članova; putove od Šimuna i Dubrava do Svetog Vida na otoku Pagu (21./22. 4. 2018.) – 19 članova, a pozivu na veliku akciju generalnog uređenja Jurinog puta točno godinu dana prije (21./22. 4. 2017.) odazvala su se čak 23 člana. Ako ste pročitali devet priča prije ove, zacijelo ste prepoznali taj kolektivni duh. A on se ne mora iskazivati isključivo dvoznamenkastim brojevima, jer društveni su brojevi i devet, i osam, i sedam... pa i tri. Nisu stari Latini bez razloga govorili Tres faciunt collegium (Troje čine društvo), a znaju valjda nešto i Kinezi kad na svoj način kažu to isto: Jedan

SS Pag – nova kutija od nehrđajućeg čelika, donacija Danijela Večeka, snimio Ivica Čanadi

265

MARKACISTI

SS Samoborsko gorje, stari i novi putokaz, snimio Zvonko Lovreković k’o nijedan, dva k’o jedan, ali tri – k’o tri! Iz iskustva znamo da je u markacističkoj djelatnosti čak i broj dva metafora za učinkovito društvance. Nema ničega ljepšeg nego kad na pitanje Ideš? dobiješ odgovor Idem! Ima i onih koji se čak naljute ako ih se koji put poštedi. Znalo je katkad biti toliko naporno da smo nadilazili granice fizičke izdržljivosti. Ali zajedništvo nas je nosilo poput nezaustavljivog vala. Možemo se pohvaliti i nekim izvanserijskim postignućima. Tako je bilo planirano da velika akcija na Pagu traje dva dana. Kad smo u subotu stigli iz Zagreba na odredište i razmiljeli se po terenu kao mravi, nitko nije ni slutio da ćemo sav posao završiti već isti dan. Planirana radna nedjelja preko noći se preobrazila u dan opuštanja i srdačnog druženja s ljubaznim domaćinima u

SS Priprema za markacijsku akciju, snimio Zvonko Lovreković

266

MARKACISTI

Kolanu i Pagu, a kistovi, kantice, pile i škare zasluženo su se odmarali u teretnom dijelu unajmljenih kombija. Prva od dviju velikih akcija na Pagu (30. 4. 2016.) zapamćena je kao jedna od tjelesno najnapornijih. U jednom jedinom danu radilo se čak 11 sati, od čega najveći dio vremena „udarnički“. Nikad prije nismo u jednodnevnoj akciji nacrtali ili obnovili više od 300 markacija (306). Već znate da taj rekord nije bio duga vijeka – srušen je nepune dvije godine poslije. Čudesni Božo vozio nas je četiri sata do Paga, a nakon akcije u kojoj se, kao i uvijek, nije nimalo štedio, još četiri sata do Zagreba. Što ljudima daje toliku volju, motivaciju, energiju, upornost i snagu? Kako to da su nam toliki ljudi nesebično pružali pomoć, poklanjali materijal, opremu, svoje usluge, rad i vrijeme? Odgovor je: želja da se učini nešto dobro za druge – i zajedništvo. Zanimljivo je da gotovo ništa od svega toga ne činimo za sebe osobno, već za neke druge, poznate i nepoznate ljude koji će već sutra, preksutra ili koji drugi dan uživati na tim istim stazama i puniti onu bilježnicu na vrhu dojmovima koje će uzalud pokušavati izraziti riječima.

likama ugradili u crveno-bijelu priču. Mnogo puta nismo ni svjesni toga rada ili ga ne možemo odvojiti od svakodnevice. Stvaran broj dobrovoljnih radnih sati utrošen na razne izvanterenske aktivnosti zasigurno je višestruko veći od onoga što se uspije zabilježiti u evidencijama. Nismo željeli iznositi brojeve jer oni nisu stvaran pokazatelj uloženog izvanterenskog rada.

Napustili su nas... Tijekom posljednjeg desetljeća zauvijek smo se oprostili od nekoliko markacista, nekad članova HPD-a Željezničar, koji su u raznim razdobljima predano radili na uređenju i održavanju planinarskih putova, izobrazbi markacista ili organizaciji i popularizaciji naših aktivnosti. Sa zahvalnošću ih se sjećamo, s nadom da nas iz nekog prikrajka promatraju te da su zadovoljni našim radom. Slava im! Zdravko Molak († 2013.) Josip Sakoman († 2015.) Venceslav Jurić († 2016.) Bernard Margitić († 2016.)

Još malo brojeva za kraj

Vilma Frančeski († 2017.)

Broj akcija i uloženih radnih sati 2010. – 2019.

Tomislav Pavlin († 2019.)

Planinsko područje

Broj akcija

Radnih sati

Samoborsko gorje

993

Medvednica

254

Sveti Vid, otok Pag

318

Velebit

Ostala područja (Korčula i Gorski kotar)

139

1628

UKUPNO

Podatci iskazani u tablici odnose se isključivo na terenski rad. Njima treba pridodati stotine i stotine sati uložene u razne organizacijske i pripremne aktivnosti, kao što su upravljanje radom Markacijske komisije, planiranje, stručna izobrazba markacista, sastanci, prepiske, dogovori, vođenje evidencija i arhive, priprema izvještaja, članaka i vijesti, nabava i dostava opreme i materijala, kabinetski i radionički rad, na primjer, izrada nacrta i projekata, tehnička priprema i dorada putokaznih ploča, stupova, upisnih kutija, žigova i druge opreme. Mnogo se vremena uloži na organiziranje akcija, osobito onih tehnički zahtjevnih i onih s većim brojem sudionika. Nipošto ne smijemo zaboraviti one među nama koji nas voze na teren, najčešće vlastitim automobilima. Vrlo često ne brojimo sate koje smo u vlastitu domu, u društvenim prostorijama, na izletima i u svim drugim pri-

Mladen Jelačić († 2019.)

Izbor iz literature i izvori: 1. Anon. (1994). Dragutin Belačić - Žohar (1913–1993) (in memoriam). Hrvatski planinar, 1-2, 42 2. Bajs, D. (2016). Planinarska obilaznica „Beži, Jankec“! Hrvatski planinar, 1, 49 3. Bajs, D. (2019). Uređenje planinarskih staza i informativnih sadržaja na području Oštrca i Okića. Cipelcug, 2, 172–173 4. Brkašić, Z. (2000). Markacijska sekcija. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 20-21 5. Čaplar, A. (2010). Vjenceslav Jurić – 60 godina s HPD-om „Željezničar“, HPD Željezničar Zagreb, Zbornik u povodu 60. obljetnice Društva, 252–258 6. Čaplar, A. (2016). Vjenceslav Jurić (in memoriam). Hrvatski planinar, 10, 460 7. Čaplar, A. (2017). Bernard Margitić (1956 – 2016) (in memoriam). Hrvatski planinar, 1, 43 8. Frančeski, A. (2010). Moja spoved. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 51-52 9. Hrvatski planinarski savez, mrežna stranica (2019): Registar planinarskih putova, obilaznica i markacista u Hrvatskoj s pratećim sadržajima, Pregled planinarskih putova

10. Kralj-Vrsalović, B. (2010). Iz dnevnika jedne „markirantice“. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 94-95 11. Kukec, M. (2019). Godina velikih radova. Cipelcug, 2, 176–177 12. Leskovšek, J. (2000). Prvo markiranje Žumberka i Žumberačke gore. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 60-67 13. Lovreković, Z. (2019). Markacijska akcija na otoku Pagu. Cipelcug, 2, 168–171 14. Majerić, F. (2010). Oni nam pokazuju put. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 72-73 15. Molak, Z. (2010). Uspomena na Dragojlu Jarnević. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 44-45 16. Oštrić, V. (2003). Okić u hrvatskom planinarstvu, Uspon Dragojle Jarnević prije 160 godina, Hrvatski planinar, 12, 372-376 17. Patačko, S. (2004). Promijenjeno uže na Žoharovom putu na Okiću. Hrvatski planinar, 2, 81 18. Patačko, S. (2005). Postavljeno osiguranje na Dragojlinoj stazi. Hrvatski planinar, 5, 94 19. Poljak, Ž. (1995). Dragojlina staza na Okiću. Hrvatski planinar, 1, 27-28 20. Puharić, B. (1978). Markiran pristup na vrh otoka Paga. Naše planine, 1-2, 44 21. Puharić, B. (1979). Nove markacije na otoku Pagu. Naše planine, 3-4, 87 22. Puharić, B. (1980). Planinarski po otoku Pagu. Naše planine, 7-8, 180 23. Puharić, B. (1981). Obnovljena markacija na vrh otoka Paga. Naše planine, 7-8, 190 24. Puharić, B. (1983). Iz Paga na Sv. Vid (348 m), Naše planine, 9-10, 229 25. Puharić, B. (1987). Obnovljene markacije na otoku Pagu. Naše planine, 9-10, 232 26. Smolec, R. (2010). Planinarski putovi za koje skrbi HPD „Željezničar“. HPD Željezničar Zagreb, Zbornik u povodu 60. obljetnice Društva, 85–90 27. Smolec, R. (2010). Pohod na Okić „Dragojlina staza“. HPD Željezničar Zagreb, Zbornik u povodu 60. obljetnice Društva, 103–109 28. Smolec, R. (2010). Markacijska sekcija. HPD Željezničar Zagreb, Zbornik u povodu 60. obljetnice Društva, 160–164 29. Smolec, R. (2010). Uređen put kroz stari grad Lipovec u Samoborskom gorju. Hrvatski planinar, 12, 445.

267

ZBOR TAM GOR

Zbor Tam gor

ne, što narodne, što autorske, npr. od Ivana pl. Zajca, Ferde Livadića, Zvonka Špišića i ostalih. Suvišno je reći da smo vam mnoge od njih i mi otpjevali. A poneke prigodne stihove smo i sami smišljali, pa smo vas tako na glazbu Mamica su štrukle pekli, na Kotlićijadi 2019. razveselili ovim riječima:

Tekst: Katica Gajčević

ako je zbor Tam gor zbog raznoraznih nes(p)retnih okolnosti zasad, nažalost, prestao djelovati, to nije razlog da ga se ne spomene u ovom broju Cipelcuga koji je posvećen jubilarnoj, 70-oj godišnjici Društva, s posebnim osvrtom na zadnjih deset godina. A kako je u tom razdoblju, točnije od 2015. do 2019. godine Zbor bio aktivan i sudjelovao u radu Društva, htjeli smo vas ovom prilikom malo podsjetiti na nas. Dakle, kroz četiri godine koliko smo se družili, učili, mučili i sebe, a još više naše voditelje priuštili smo vam, iskreno se nadam, pokoji sretan, a možda i sjetan trenutak. Svi koji ste nas slušali doživjeli ste nas, naravno, na svoj način, a mi smo bili jedinstveni u tome da vam od srca i što bolje možemo prenesemo sav naš trud i sve emocije utkane u pjesme koje smo vam pjevali.

A pjevali smo na raznim događanjima u Društvu. Tako nas je bilo na božićnim domjencima, godišnjim skupštinama, kotlićijadama na Oštrcu, Danu Društva na tom istom Oštrcu (možda se još netko sjeća one vesele pjesmice o špeku i luku). No, bilo je i žalosnih prigoda. Kako je „život san, a san su i sami snovi“, tako smo u snove onkraj života pjesmom ispratili naše Juru i Bernarda na komemoracijama održanim u njihovu počast. Također smo pozivani na domjenke i skupštine drugih društava npr. HPD Zagreb-Matica i PK Scout iz Samobora na kojima smo s veseljem prezentirali naše Društvo. Sudjelovali smo na četiri od pet planinarsko-glazbenih susreta „Planinarska pjesmarica“ na Belcu (na prvoj nismo bili jer smo se tek osnovali). Uvijek smo bili najbrojniji sastav, a u

SS Kotlićijada na Oštrcu 2019. godine, snimila Božena Kralj Vrsalović

268

Sastala se družba mala Kotliće je kuhat stala Vrući kotli spremaju se Kuhari nam natječu se SS Rođendanska zabava i druženje nakon probe, snimio Smail Akšamović prilog tome koliko smo bili dobri govori i činjenica da su nas čak nazvali i profesionalcima. Sve to, naravno, ne bismo mogli bez naših dragih i strpljivih voditelja Anite Banjavčević, Željka Hajtoka, Nenada Petkovića i Marka Trkulje. Željko i Marko (naše Nade sin) su spremno uskakali kad je bilo potrebno, s Anitom smo počeli, a s Nenadom završili. Da naša profesorica Anita nije u jednom trenutku odlučila zasnovati obitelj (u međuvremenu dobila dva sinčića), vjerojatno muški trio ne bi dobio priliku podučavati nas. Ovako nam je bilo malo teže jer se trebalo privikavati na drugačiji način rada svakog voditelja, ali je istovremeno bilo i zanimljivo jer smo od svakog ponešto naučili. Moram skrušeno priznati da smo malo više respekta imali prema Aniti, a dečke smo nekako više „vrtili“, ipak smo mi cure brojčano daleko prednjačile pred muškim članovima Zbora. Probe smo imali ponedjeljkom u Društvu, a za vrijeme održavanja planinarskih škola dobrom voljom naše Milice vježbali smo u stražnjoj prostoriji njene gostionice. Za sve to, dogovor oko proba, organizaciju nastupa i tehnička pitanja zadužene su bile i izvrsno obavljale prvo Selena Rade, a zatim Dragica Mahalec. Inače, zbor Tam gor svojim osnivanjem samo je nastavio dio tradicije koja je kroz nekoliko naraštaja planinara i Glazbenu (Muzičku) sekciju trajala četrdesetak godina. Kažem, dio tradicije jer mi smo bili pjevački zbor, a tadašnja Sekcija je uključivala i svirače mandolina, mandole, gitare, klarineta, harmonike, itd. Zabavljali su članove našeg i ostalih društava svirajući i pjevajući valcere, polke i popularne melodije na brojnim proslavama, prigodnim događanjima, te planinarskim manifestacijama. Fotografija troje tadašnjih muzikaša snimljenih na stubama kraj doma na Oštrcu krasi naslovnicu Planinarske pjesmarice izdavača Hrvatskog planinarskog saveza, urednika Vladimira Jagarića. U toj Pjesmarici koja je tiskana u dva izdanja prikupljene su planinarske pjesme sa svih strana naše domovi-

Reži, sjeckaj, pa začini Mešaj, mešaj vu planini Komisija naša krasna Kuša sva ta jela slasna Pa od gušta prste liže, A odluka teško stiže Jedan kotlić je najbolji, Al' nama su svi po volji Navek nek je onaj jadan Ko s Oštrca ode gladan I na kraju, htjela bih još u ime Zbora zahvaliti svima vama koji ste pratili naš rad i rado nas slušali i kojima je žao što više ne pjevamo. A naročito smo zahvalni onoj starijoj generaciji pjevača i svirača iz Društva koji su dobro znali kako su planinarenje i pjesma usko povezani. Ali, nažalost, danas je sve drugačije pa, čini se, ni planinari nisu što su nekad bili. Prema stihovima jedne nekad popularne melodije – do nekog novog pjevačkog susreta s vama, s nekim novim entuzijastima, doviđenja…

SS Zastava Zbora koju je osmislio i poklonio nam g. Joško Nodilo, snimio Davorin Novak

269

DRAGOJLIN POHOD

Dragojlina staza Tekst: Višnja Krznarić

„Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibeljom skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, verh dospjeti, čini me svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zaodevenu, pustih se kao mačka gore plaziti; sada deržeći se za onua bujeće korjenje, sada za sverših od dubovah i opet na klisure.“

ako je opisala Dragojla Jarnjević, Ilirkinja, učiteljica, odgojiteljica, pedagoginja, književnica, žena ispred svog vremena, u svom velikom djelu „Dnevnik“ svoj uspon južnom stranom Okića davne 1843. godine. Pripadala je najuglednijim sudionicima hrvatskog narodnog preporoda i unatoč svome rodno determiniranom položaju promatračice u društvu, Dragojla Jarnjević je svojim društvenim, poli-

SS Na početku Dragojlinog pohoda, snimio Damir Bajs tičkim i književnim radom uvelike pridonijela redefiniranju položaja žene u tadašnjem društvu. Na glasovitom letku Muževi ilirske dobe među preporodnim velikanima otisnut je i njen lik. I u našem dobu postoje sanjari koji nastoje istrgnuti djeliće prošlosti i ne dozvoliti zaboravu da učini svoje. Tako je 1996. godine zaljubljenik u Dragojlino djelo, Zdravko Molak, pokrenuo prvi moderni uspon njenom stazom. Uz njega radilo je još devetero planinara kako bi prvi uspon prošao u najboljem redu (Vjekoslava Grzelj, Bernard Margitić, Božena Bučar, Tomislav Uhrl, Nikica Renić, Miro Bundik, Gojko Pilipović, Damir Bajs i Ivica Čanadi). Pretpostavilo se gdje je to Dragojla mogla gaziti bosom nogom, te je naše društvo u idućim godinama sve više uređivalo stazu kako bi bila dostupna planinarima koji je žele ispenjati. Od 2002. do 2004. članovi Sekcije visokogorskog planinarenja radili su na osiguravanju staze fiksnim statičkim užadima. U tom poslu sudjelovali su Slavko Patačko, Velimir Barišić, Damir Bajs, Zdravko Martinović, Ivica Čanadi, Rade Živković, Dino Galvano, Vlasta Dečak, Ana Šalinović i Marko Tolić. Nakon dugih priprema, u organizaciji i izvedbi Sekcije visokogorskog planinarenja i njenog pročelnika Slavka Patačka, 2005. godine postavljen je prvi dio čelične sajle. Pridružili su im se članovi Sekcije društvenih izleta. Sudjelovali su: Slavko Patačko, Ivica Čanadi, Velimir Barišić, Robert Smolec, Damir Bajs, Josip Vuković, Matej i Zvonko Filipović, Barica Miletić, Andrijana Iličić, Dado Ulipi, Vladimir Kordić, Zdravko Martinović, Marko Tolić, Hrvoje Janei, Ivan Pavlović i Bruno Knežević. Te godine smo prvi put zapisali u knjigu pohoda više od 100 sudionika, točnije 162 planinara, od toga 99 članova našeg Društva. Kompletno postavljanje čelične sajle – ferate, na svim dvojbenim detaljima, koji su se kroz godine uočavali, trajalo je 3 godine. Bilo je potrebno organizirati 7 akcija u kojima je sudjelovalo 30-ak članova SVP-a. Pristupne staze

SS Višnja Krznarić i Ivan Črljenec kao Dragojla i 1. časnik snimio Ivan Kobeščak od potoka do ferate 2009. godine počeli smo osiguravati fiksnim dinamičkim užadima, te takvo osiguranje od tada svake godine postavljaju članovi Sekcije visokogorskog planinarenja. Dvije godine kasnije postavljena su dva klina na gornjem dijelu ferate i time smo završili uređenje tog dijela uspona. Godine su se nizale, skoro neprimjetno. A onda je došla ta lijepa 2008. godina, dok je s nama još bio i začetnik ideje preodijevanja u odjeću Dragojlinog vremena, Zdravko Molak. To je donijelo posebnost u taj pohod. To nije maškaranje, to je pokušaj stavljanja u Dragojline cipele (koje je ona, istini za volju, izula pri usponu) oblačenjem u odjeću njenog vremena i pokušaj razumijevanja o čemu je ta hrabra Ilirkinja, koja se usuđivala parirati muškarcima (što je u ono vrijeme bilo izuzetno hrabro), razmišljala i čemu je stremila. Ne razlikujemo se ni danas baš previše od poštovane frajle, ma kako to izgledalo neobično. Te godine u gostima nam je bila gospođa Tatjana Holjevac, tada predsjednica Skupštine grada Zagreba, Darko Berljak, tadašnji tajnik HPS-a, te ravnatelj i djeca OŠ Mihael Šiloboda iz Svetog Martina pod Okićem.

SS Dragojle zajedno, 2017., snimio Damir Bajs

270

271

DRAGOJLIN POHOD

2016. godine nam se pridružuju drage nam članice PD „Strilež“ iz Crikvenice sa svojih 11 Dragojli, te PD Naftaplin iz Zagreba odakle nam stiže 5 Dragojli. Još nekoliko Dragojli stižu iz nekih drugih smjerova pa te godine brojimo 24 Dragojle. Kako smo željeli još malo poboljšati ugođaj, organiziramo zakusku među zidinama Okić grada. Za to su zaslužni Mira Kukec, Ivan Kobešćak i Zvonko Lovreković koji su uz stare delicije u vidu kruha i masti, donijeli i kolače te piće dobrodošlice. Donijeli su i stol koji je izradio Zvonko. Mira se pobrinula za lijepu košaru i starinski vezeni stolnjak, pa je ugođaj bio baš kao krajem 19. stoljeća, kada je naša heroina Dragojla bila ovdje. 2017. godine na 22. Pohodu Dragojlinom stazom sudjelovalo je već 237 planinara, od toga 10 Dragojli našeg društva i 23 članice PD Strilež i PD Naftaplin, a na sveopću radost pojavio se i jedan časnik (Ivan Črljenec). Sljedeće godine, na 175. godišnjicu njenog uspona i 10. godišnjicu našeg preodijevanja, okupilo se 108 Dragojli i 7 časnika-kavalira. Te godine upisano je 294 sudionika iz 27 društava, 25 iz Hrvatske i 2 iz Slovenije. Cijela „regimenta“ volontera radila je na tom projektu, pa nas se okupilo 41 koji smo zaslužni za tako savršeno napravljeni Pohod. 24. Pohod održao se 2019. godine gdje je upisano 185 sudionika iz 14 društava. Došle su 32 Dragojle te jedan ča-

snik. Novost te godine je markica s Dragojlinim likom koji je izdala Hrvatska pošta u ediciji „Znameniti Hrvati“. Svakako treba spomenuti, iako pri kraju, no ne manje važno, ljude koji su zaslužni za vođenje Knjige pohoda od početka organizacije Pohoda, a to su: Bernard Margitić, Božena Bučar, Višnja Krznarić, Ivanka Končevski, Andrijana Iličić, Vjenceslav Jurić, Branka Joković-Jurić, Damir Bajs, Ivica Čanadi, Karlo Zaman, Zvonko Filipović, Josip Povrženić, Mara Fistonić, Mira Vuković, Nada Batinica Trkulja, Marija Hohoš, Božena Kralj Vrsalović, te važnog Roberta Smoleca koji već više godina radi statistiku Pohoda i sudionika te izrađuje pregledne tablice Pohoda. Domari planinarskog doma „Maks Plotnikov“ ispod starog grada Okića svake godine odlično odrade svoj dio posla vezanog uz hranu i pića, a razni glazbenici koji nam se pridruže pridonesu veselju dobrom glazbom, te se svi sretni i zadovoljni vraćamo svojim kućama puni dobrog osjećaja druženja s prijateljima, uz misao o hrabroj Dragojli koja nas je još jednom okupila svojim hrabrim pothvatom. I iduće godine, kad već proljeće dobrano zamiriše opet ćemo Dragojlinim stopama... “iz one klisure koja stermo u visinu viri, po Horvatskoj se ogledati“. Dođite, pridružite nam se. Uvijek je lijepo.

SS Dragojle na Okiću 2016., snimio Donat Gašljević Od prijelomne 2008. kada je samo jedna žena (Višnja Krznarić) zamijenila svoje cipele Dragojlinima, trebalo je proći još pet godina da se ta nova „Dragojla“ (V.K.) zauzme odlučnije za osmišljavanje Pohoda i krene u nastavak dobre prakse, te se od 2014. nižu godine kada se sve više naših planinarki odlučuje iskušati kako je to hodati po planini u dugoj suknji, bijeloj bluzi, sakou... Nismo, po uzoru na Dragojlu, skinuli cipele, osim naše planinarske prijateljice iz Rijeke, Eli Jaške koja je doista prehodala cijelu stazu bosa 2017. godine. Eli s ushićenjem govori o tome, jer ona i inače hoda bosa. Vjerujemo joj. A mi uz dobru volju, popevši se po prilično strmom i neljubaznom terenu, pa uz sajle i klinove, sjednemo kak Taubeka dva, uživati, ogledati se po lijepom okolišu, upijajući sveprisutne mirise proljeća, družeći se s prijateljima. Na starom gradu Okiću čeka nas okrjepa, donesena vrijednim rukama naših članova, nazdravljamo još jednom lijepom danu u prirodi, sladimo se kolačićima koje peku najbolje društvene slastičarke, uživamo u kruhu i masti, i nadamo se da i time slijedimo Dragojline stope.

Spominjemo je u razgovorima. Pričamo onima koji su prvi put s nama o njenom podvigu i zašto je zavedena u knjigama kao prva alpinistica u Hrvata, tako da druge godine i oni požele obući Dragojlinu odjeću. Ne zaboravljamo ni njenog pratitelja, naočitog časnika, koji nekolicinu naših muških prijatelja nadahnjuje potražiti časničku odjeću i kavalirski pružiti ruku Dragojli... koja eto baš silazi s tog kamena. Četiri žene našeg Društva – Mira Kukec, Sanja Hajman, Ana Tomljenović i Višnja Krznarić 2014. godine odlučuju se prigodno odjenuti u skladu s vremenom Dragojlinog uspona. Iste te četiri žene uz još dvije – Ester Stanković i Mirelu Mikulan-Đunđek, te Vesnu Crnković iz PD Škamnica iz Brinja, sljedeće godine nastavljaju se penjati Dragojlinom stazom u dugim suknjama starog kroja. Te godine imali smo i izravno javljanje u program HRT-a prilogom za „Dobro jutro, Hrvatska“, gdje su govorili Višnja Krznarić kao Dragojla i Branko Blažević, legenda planinarstva iz Mrkoplja, kao najstariji sudionik (tada je imao 95 godina i srećom još uvijek je, na našu radost, među nama). SS Dragojle u Svetom Martinu- HPDŽ, PD Strilež Crikvenica, PD Naftaplin Zagreb 2017., snimila Višnja Krznarić

272

273

PLANINARSKE ŠKOLE

Opće planinarske škole Tekst i fotografije: Mladen Stanković

osljednjih desetak godina planinarstvo je doživjelo veliki procvat po brojnosti svojih simpatizera i članstva u planinarskim udrugama. Zadovoljstvo koje pruža boravak u prirodi, želja da se maknemo od svakodnevnih rutina barem vikendom i da provodimo svoje slobodno vrijeme hodajući po planinarskim stazama u društvu istomišljenika mnoge je potaknula da se učlane u planinarska društva. Sjećam se svoga dolaska i ponovnog početka. Kažem ponovnog jer sam kao predškolac s nekih 3-4 godine već imao planinarsku iskaznicu na koju sam bio veoma ponosan. Tada u to vrijeme, pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, to je bio jedan od najljepših i najpovoljnijih načina za odlazak na more. Naravno, te nezaboravne

trenutke ljetovanja omogućilo je članstvo cijele obitelji u Planinarskom društvu Željezničar. Osamdesetih i devedesetih godina životni put nije me vodio planinarskim stazama, ali planine su me počele sve više dozivati i bilo je logično – vraćam se. Naravno u najdraže mi društvo HPDŽ. Prostorije su još uvijek na istom mjestu. Čak i neki ljudi su još tu. I tako, moja prava planinarska karijera je mogla početi. Za početak ne može biti bolje… postoji i planinarska škola. Prva generacija pod vodstvom Slavka Patačka 2008. upravo je završila svoju obuku, pa sam nestrpljivo čekao 2009. Nažalost nije se prijavilo dovoljno polaznika, a u planine se moglo u društvu iskusnih planinara i bez škole. Proljeće 2010. donosi radost školskih dana i postajem SS Ovo ću pokazati samo jednom...

diplomirani planinar. Sljedeća je generacija OPŠ bila 2012. i u njoj sam sudjelovao kao pomoćni vodič zajedno s Ivanom Kobeščakom, s kojim sam uspješno položio i tečaj za vodiča HPS-a. Slavek je uz našu pomoć za siguran boravak u planinama pripremio još dvije generacije, a 2015. postajem ponosni voditelj OPŠ našeg Društva. Priznajem... divno je biti voditelj takve škole. Svake godine upisuje se pedesetak polaznika, a to znači pedesetak novih članova u našem društvu. To znači pedeset novih lica kojima mogu prenijeti svoju ljubav prema planinama, pokazati im ljepotu planine, naučiti ih kako se sigurno kretati planinom i pri tome uživati. Nemoj da mi netko ne uživa… Naravno, svaki je izlet bio priča za sebe i sa svakim se novim osjećao napredak polaznika. Analizirajući izlete na kraju školovanja većina će reći da im je prvi izlet bio najzahtjevniji. Logično, jer se kondicija akumulira svakim novim izletom i povećanjem satnice i dužinom hodanja. Lijepo je vidjeti školarce kako napreduju i stječu samopouzdanje i sve bolju kondiciju. Sjećam se jednog izleta koji je bio pred kraj školovanja. Procjena je bila da su spremni na zahtjevniju stazu, ali oni do tada to nisu ni znali. Krenuli smo na Crnopac preko SS Vježbanje čvorova

274

WW Generacija 2018.

275

PLANINARSKE ŠKOLE

SS Školarci na Crnopcu, 2016. Tatekove kolibe što predstavlja pravi visokogorski doživljaj, pogotovo za planinare početnike. Teren je pretežno stjenovit i zahtjeva pojačan oprez i vještinu u nekim detaljima. Gledajući njihova zabrinuta lica, strah u ponekom oku, osjetio sam da se podmuklo uvlači panika u naše redove. Nisam se u tom trenutku mogao sjetiti ničeg boljeg, nego da iz sve snage fućnem i viknem: „Nemoj da mi netko ne uživa…“ Vjerujte mi, upalilo je. Na kraju takvog, za sve uzbudljivog i napornog izleta morao sam im svima reći: „Znam da je bilo naporno. Nadam se da mi nećete to zamjeriti i da će ostati spoznaja o tome da ste na današnjem izletu pomaknuli svoje granice u planinarenju i probali nešto novo, nešto što niste ni znali da možete. Od srca vam hvala. Ponosan sam na vas.“ Danas će se neki školarci te generacije 2016. sjetiti tog izleta i reći da im je bio najbolji. Naravno, uvijek sam imao veliku pomoć i doprinos u radu OPŠ. 2015. i 2016.godine pomoćni vodiči na izletima su bili Irena i Petar Weigand, a već 2017. pridružuju se Ivana Radić i Iva Saćer Čakarun. Važno je spomenuti da su svi oni, kao i ja sam, prošli našu OPŠ. U rad škole na izletima se priključuju vodiči pripravnici: Lili Bonev, Elvir Munjaković,

SS Generacija 2014. Marina Hanžek, Zvonko Tupek i mnogobrojni članovi Društva. Teorijska nastava se provodi u društvenim prostorijama i predavači su također članovi Željezničara, vrlo uspješni i iskusni planinari: Vladimir Mesarić, Alan Čaplar, Vladimir Božić, Danko Ferber, Damir Bajs, Željko Novak, Robert Smolec, dr. Petra Kejla, Petar Weigand, Ivana Radić. Uz njih, spomenuo bih i „himalajku“ dr. Lanu Đonlagić te pok. Bernarda Margetića. Svi ti spomenuti dragi ljudi već godinama planinarima početnicima prvenstveno prenose svoju ljubav i brigu prema prirodi, jer nije škola samo čvorovi i orijentacija. Planinarenje je način života, a škola nam pruža sigurnost. Ovaj kratki osvrt na OPŠ HPD Željezničara završavam riječima kojima se obraćam polaznicima na završetku i prilikom dodijele diploma: „Dragi moji polaznici opće planinarske škole, danas postajete planinari, pravi školovani, diplomirani. Nadam se da ste usvojili barem nešto od ponuđenog iskustva nas vodiča i predavača tijekom ovih nekoliko tjedana druženja u prirodi i u ovim prostorijama našeg planinarskog društva. Na terenu u planini imali smo priliku proći kroz različite uvjete. Šetali smo uz more, penjali se klinčanim putovima,

ulazili u stijene krševitog Velebita, probijali se kroz snijeg i blato maglovitog Samoborskog gorja. Uživali na planinskim livadama i proplancima. Nama vodičima bilo je lijepo i ugodno u vašem društvu. Razlog tome je što ste bili željni planinarskog iskustva koje smo s vama podijelili, što ste bili disciplinirani i strpljivi, što ste nam sa svojim pozitivnim stavom prema planini, prirodi, planinarenju olakšali i pomogli provesti ovu planinarsku školu. Nadam se da je zadovoljstvo bilo obostrano. Pred nama svima su sada isti ciljevi, ići u planinu, očuvati njenu ljepotu, uživati i pritom se osjećati sigurno i zadovoljno. Nemojte ići sami u planinu. Budite u društvu prijatelja planinara. U našem planinarskom društvu sigurno ćete ih naći.“ SS Generacija 2010.

276

277

FOTO NATJEČAJ

Foto natječaj XX 1. mjesto Zvonko Tupek Kamniške i Savinjske Alpe XX 2. mjesto Zvonko Tupek Pogled sa Svetog brda na jug XX 3. mjesto Danko Cvitković - Prečenje XX 4. mjesto Ester Stanković - Gruzija XX 5. mjesto Damir Bajs - Ljubav XX 6. mjesto Zvonko Kolić - Srijemuš XX 7. mjesto Damir Bajs - Buđenje šume

278

279

280

281

LUDE MARKE 2 TT Konj

TT Slon

RoSmo

SIVA ZONA TT Misteriozno savršenstvo u srcu Osijeka

TT Konj & slon

SS Kako od lošega napraviti gore...

ŽIVOTINJSKA FARMA

SEDAM PUTA NAJ

UVRNUTO, NEOBIČNO, SS Ej, ti, mala žuta, tamo dolje, još ćeš ti ZAGONETNO... puno žganaca pojesti dok narasteš

TT Ručica ili markacijetina?

SS Ručetina ili markacijica?

SS Očito previše filmova o Drugom svjetskom ratu...

SS Guinnessov rekord – najviše marki na jednoj hrpi

SS Gajba pive onome tko nađe nešto ružnije od ovoga!

KAD ZAGUSTI...

SS Martine, sram te bilo! Odmah da si se vratio i potegnuo vodu za sobom!

SS Nakon uporabe spusti dasku!

WW Strogo zabranjeno kretanje u svijetloplavim japankama!

SS Tko je vidio veću, molimo neka se javi uredništvu!

SS Mala kaciga ili velika markacija – pitanje je sad!

SS Pozor! Pozor! Trnje slijeva! Obvezno je nagnuti se udesno!

SS Bijeli konji obvezno lijevo, a ostali po volji

S piktogramima za strance i nepismene

SS O, da, sad je stvarno puuuno ljepše nego prije...

DRUŠTVENA PRIZNANJA 2010. – 2019.

Godišnje nagrade Hrvatskoga planinarskog saveza (HPS-a) Dobitnik priznanja / nagrade

Sekcija / odsjek Naziv priznanja

HPDŽ

—

Dodjelitelj

Godina

Prezime i ime

HPS

1999.

BOROVEC Martina

Najbolja akcija

Sekcija / odsjek

2010.

2011.

2012.

2013.

2014.

2015.

2016.

2017.

2018.

2019. Ukupno 1 1

Vladimir Božić

Najbolji društveni rad u planinarskoj udruzi

HPS

2003.

BOROVIĆ Branko

HPDŽ

—

Najbolja web stranica

HPS

2006.

BOSNER Nela

BOSNER Tina

BOŠKOVIĆ Željko

SDI

BOŽIĆ Vlado

BOŽIĆ Ante

SDI

BRDAL Željko

BREGAR Bernard

BREZOVAC Ksenija

Prva hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Cho Oyu (sudjelovale članice HPDŽ-a Anita Carević i Karolina Vranješ)

Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2007.

Branko Jalžić i suradnici

Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2007.

HPDŽ

—

Najbolji upravljač planinarske kuće

HPS

2007.

HPDŽ

—

Najbolja planinarska udruga

HPS

2008.

Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2008.

Alan Čaplar

GO, SDI

Bernard Margitić

SDI

Najbolji dužnosnik

HPS

2009.

Hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Everest 2009 (sudjelovale članice HPDŽ-a)

Najbolja akcija

HPS

2009.

Hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Everest 2009 (sudjelovale članice HPDŽ-a)

Zvonko Filipović

SDI

Najbolji društveni rad u planinarskoj udruzi

Speleološka ekspedicija Lukina jama (sudjelovali članovi HPDŽ-a)

Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

Alan Čaplar

Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

GO, SDI

HPDŽ

—

SDI SVG

2009.

BUDIĆ Gordan

HPS

2010.

BUDIĆ Marko

HPS

2010.

BUTKO Ivana

SDI

BUTORAC Valerija

Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2010.

CAFUTA Marko

HPS

2011.

CVITKOVIĆ Danko

HPS

2011.

CVITKOVIĆ Tin

Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2012.

ČANADI Ivica

Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

HPS

2013.

ČAPLAR Alan

Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2013.

ČAPLAR Ana

ČRLJENEC Ivan

SDI

Počasni član HPS-a-a

HPS

2014.

Sekcija Gojzeki

Najbolji rad s mladima

HPS

2014.

ČRNJAK Hrvoje

AO SO

GO, SDI GO

HPDŽ

SVP, SDI

HPDŽ

—

2015.

Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPS

2015.

DEREŽIĆ Nikola

AO SVP

2019.

1 1

Najveći doprinos planinasrkoj publicistici

HPS

Društvena priznanja 2010. – 2019.

BATINICA TRKULJA Nada

GO, SDI

BEGIĆ Antonijo

2013.

2014.

2015.

BILOBRK Nada

BILJAKOVIĆ Berislav

2016.

2017.

2018.

2019. Ukupno 1

1 1

10 1

1 1

8 2

1 1

BIŠĆAN Maja

BOGOVIĆ Ivona

SDI

BOGOVIĆ Ognjen

SDI

BOKULIĆ Ana

BOLONIĆ Zoran

BOMBARDELLI Mea

284

1 1 1

DUKŠI Marko

DŽEBA Iva

SVP

ĐENADIJA Željka

SDI

ĐUROVIĆ Marija

SDI, MK

BANOVIĆ Sanda

HPS

Najveći pojedinačni planinarski uspjeh

SDI

DREMPETIĆ Marijan

1 1

DRAGUŠICA Marija

SDI

2019.

BAJS Damir

1 1

2017.

ANTOLKOVIĆ Zdravko

SVP

DEMŠAR Robert

HPS

DADO Robert

HPS

ALAVANJA Siniša

2014.

Najveći planinarski uspjeh

2012.

2014.

Najbolja akcija

2011.

HPS

—

2010.

HPS

Sekcija / odsjek

Posebno priznanje

Nikola Hanžek

Prezime i ime

Najveći doprinos planinarskoj publicistici

HPDŽ

—

DADIĆ Josip

DOMIĆ Ivan

Časopis Cipelcug

Vladimir Božić

Željko Brdal

Posebno priznanje

GO, SDI

Alan Čaplar

GO, SDI

Alan Čaplar Alan Čaplar

Alan Čaplar Vedran Jalžić i Petra Kovač-Konrad

BRKIĆ Nenad

Najbolja planinarska kuća

1 1

BRKAŠIĆ Zvonko

HPS

1 1

SVP

FERBER Danko

FILIPOVIĆ Zvonko

FISTONIĆ Mara

SDI

FIŠTREK Ivan

FAJKOVIĆ Jasmina

GAJČEVIĆ Katica

1 1

SVP

SVP AO

GRGIĆ Hrvoje

10 1

1 1

GAŠPAR Marija GRAČAN Tomislav

SDI, GG

GRAH Zoran

3 1

1 1

GRIČAR Klemen

HABIJAN Daroslav

HAJMAN Sanja

SDI

HANŽEK Nikola

285

DRUŠTVENA PRIZNANJA 2010. – 2019.

Prezime i ime

Sekcija / odsjek

DRUŠTVENA PRIZNANJA 2010. – 2019.

2010.

2011.

2012.

2013.

2014.

2015.

2016.

2017.

2018.

2019. Ukupno

Prezime i ime

Sekcija / odsjek

2010.

2011.

2012.

2013.

2014.

2015.

HELD Darko

SDI

KRUŠELJ Dora

HELD Miljenko

SDI

KRZNARIĆ Višnja

SDI

HMURA Kristijan

KUKEC Mira

SDI

HORVAT Dominik

SDI

KULENOVIĆ Emina

HORVAT Tanja

SDI

KUREČIĆ Tomislav

HORVATIN Goran

HREN Roman

ILIČIĆ Andrijana

SDI

JAKOPEC Ivanka

KUŠIĆ Dalibor

LAKUŠ Vladimir

SDI

LEKIĆ Katica

SDI

LESAC Boris

SDI

LESAC Mirjana

SDI

LISAC Rene

JAKOPEC Tomislav

AO AO

JALŽIĆ Branko

JALŽIĆ Vedran

JAMBRIŠKO Krunoslav

SDI

JANJATOVIĆ Jovica

SDI

1 1

LISAK PAVLOVIĆ Ines

LOPANDIĆ Tomislav

AO SDI, MK

1 1 1

JELINIĆ Željko

JEMBRIH Siniša

1 1

JEŽDIK Denis

JIRKAL Dalibor

JOSIPOVIĆ Anita

SDI

JOVANOVIĆ Mile

SVG

JOVIĆ Zoran

JUG Domagoj

SDI

JURINIĆ Zdenko

SDI

KASUM Ivana

AO AO AO

KECERIN Siniša

KELEČIĆ Goran

AO AO

KLEMAR Sofija

SDI, MK

KLEMENT Karin

KNAJS Rebeka

SDI

KASUM Petar

1 1

SDI

KNEŽEVIĆ Tamara

KOKIĆ Stjepko

SVP SDI

1 1

KOVAČIĆ Tomica

GO SO

KRALJ-VRSALOVIĆ Božena

SDI

KRATOFIL Orsat

2 3 2

4 1

MAJOLI Mirka

MALENICA Danijel

MALEŠ Stipe

MANCE Dejan

MANOJLOVIĆ Milica

MARCIĆ SVILAR Duška

MARGITIĆ Bernard

SDI

MARKANJEVIĆ Filip

MARTEK Branko

SDI

2 1

1 1

SDI, MK

1 3

8 7 2

1 3

MAUROVIĆ Hana

SDI

MEDENICA Tila

MESARIĆ Vladimir

MIJIĆ Aja

MIKULAN-ĐUNĐEK Mirela

SDI

MIKULIĆ Stipe

MILAS Krešimir

MIŠUR Ivan

1 1

SDI

MATOŠ Sanja

1 1

MATIĆ Zrinka

KOVAČ-KONRAD Petra

1 GO

KOROTAJ Marija KOVAČIĆ Milena

KORIČANČIĆ Zdenka

KOJUNDŽIĆ Viktorija

1 1

SDI

MATERLJAN Ivan

SVP

LOVREKOVIĆ Zvonko

MARTIĆ Eva

MAHALEC Dragica

MARTINIS Neven

MARTINOVIĆ Marko

2019. Ukupno

2018.

KNEZIČIĆ Aida

286

KNEŽEVIĆ Bruno

KRPAN Petar

JURIĆ Vjenceslav

KAŠTELA Iva

1 1

JURIĆ JOKOVIĆ Branka

KOBEŠČAK Ivan

JARIĆ Anja

KLASAN Krešimir

JAKOPEC Ivanka

SDI, MK

2017.

2016.

1 1

1 1 1

4 1

1 1

4 2

MUSEMIĆ Ida

SVP

NOVAČKI Sanja

SVP

NOVAK Ruđer

NOVAK Tomislav

NOVAK Željko

SVP

NJEGOVAN Milena

OKIĆKI Dubravko

ORŠANIĆ Davor

ORŠANIĆ Emma

OVČARIĆ Lea

PADAVIĆ Ivan

PALFI Ivan

SVP

1 1

2 1 3 4

1 1

287

DRUŠTVENA PRIZNANJA 2010. – 2019.

Prezime i ime

DRUŠTVENA PRIZNANJA 2010. – 2019.

Sekcija / odsjek

2010.

2011.

2012.

PATAČKO Slavko

SVP

PETRAK Dijana

SVP

PETRIĆ Zdenko

SDI

PETRIN Nataša

2013.

2014.

2015.

2016.

2017.

PEVEC PALE Jagoda

PILJEK Anja

PJEVIĆ Nenad

SDI

UJDENICA Lana

ULIPI Branko

SVP

UROIĆ Milivoj

VAJDIĆ Barbara

SDI

VEČEK Danijel

VIDOVIĆ Ivan

VINKOVIĆ Želimir

SDI

VITAS Ninoslav

VUKOVIĆ Josip

SDI

VUKOVIĆ Maja

SVP

VUKOVIĆ Marko

VUKOVIĆ Mihaela

SDI

VUKOVIĆ Mira

SDI

VUKSAN Maja

SVP

1 1

PLAVIĆ Mirko

POKRAJAC Nikola

1 SDI, MK

POPEK Darko

SDI

POVRŽENIĆ Josip

SDI

SO, MK

1 1

SAĆER ČAKARUN Iva

SDI

SAJKO Goran

SVP

SCHREINER Ronald

SDI

SDI, MK

SOKOL Željka

STANKOVIĆ Ester

SDI

STANKOVIĆ Igor

SDI

STANKOVIĆ Mladen

SDI

STOJAKOVIĆ Krešimir

SVP

SUŠIĆ Ante

ŠAPIT Marin

1 1

SDI SO

ZLATIĆ Tomislav

ZOBAJ Eugen

ZORIČIĆ Tomislav

SDI

ŽARAK Vesna

ŽILJAK Pavica

SDI

ŽIVKOVIĆ Rade

SDI, MK

1 1 1

Glazbena grupa HPDŽ-a

Grupa Gojzeki

PD Pinklec, Sveta Nedelja

Sekcija visokogorskog pl.

SVP

Speleološki odsjek

Prezime i ime

BANJAVČIĆ Anita

SDI

ŠOŠTARIĆ Marina

SDI, MK

ŠUĆUR Sonja

288

1 1

3 2

1 1

1 1 1

1 2

1 1

2 1

1 1

Društvene zahvalnice 2010. – 2019.

ŠKRIPELJ Andrea

TUTIŠ Stipe

ZAMAN Karlo

ZAVRŠKI Zvonimir

ŠKRBINA Marko

TUŠUP Marica

SDI

1 1

SDI, MK

TOVRLOŽA Đorđe

ZAILAC Željko

WERNER KLEMENT Karin

SDI

1 1

ŠKLEMPE Iva

TESLA Branko

2 1

TALAJA Matea

ŠINKO Franjo

SVP

ŠPOLJARIĆ Nevenko

ŠEGVIĆ Sonja

SDI

ŠPEHAR Anka

ŠAVORIĆ Jadranka

1 1

SDI, MK

1 1

ROSSI Nicola

2019. Ukupno

ROSIĆ Robert

2018.

SVP

2017.

SVP

2016.

WEIGAND Irena

SDI

RAMUŠČAK Nikola

2015.

WEIGAND Petar

SDI AO

2014.

RAFAJ Danijela

SVP

2013.

RADIĆ Ivana RAKOCIJA Mirela

2012.

SDI

RAMBROT Dražen

2011.

RADE Selena

ŠAVORIĆ Tatjana

1 1

2010.

POMPER Božo

Sekcija / odsjek

1 AO

Prezime i ime

PETROVIĆ Neven

SMOLEC Robert

2019. Ukupno

PETRINIĆ (PETRUNIĆ?) Marko

PUHARIĆ Bruno

2018.

3 2

Sekcija / odsjek

2010.

2011.

2012.

2013.

2014.

2015.

2016.

2017.

2018.

2019. Ukupno 2

BARIĆ Davor

BARIĆ Deni

BILONIĆ Milka

BUDIŠČAK Barbara DOMANAET Iacob

(RUM)

DOROSULIĆ Nataša

SDI

1 1

DRAGIČEVIĆ Dragan

ĐOGIĆ Zvjezdana

GOJAK Branimir

HANŽEK Marina HOLLER Hrvoje HUMLJAK Silvije

SDI, MK

JANJATOVIĆ Jovica

IMPRIĆ Darko 1

289

DRUŠTVENA PRIZNANJA 2010. – 2019.

Prezime i ime

Sekcija / odsjek

DRUŠTVENA PRIZNANJA 2010. – 2019.

2010.

2011.

2012.

2013.

2014.

2015.

2016.

JOSIPOVIĆ Anita

2018.

2019. Ukupno 1

JOVANOVIĆ Vera

KRNIĆ Toni

KRPAN Petar KULENOVIĆ Emina

2017.

1 SDI, MK

LESAC Boris

LISAK PAVLOVIĆ Ines

SDI

MALENICA Nives

(VP. ČILE)

MARTEK Branko

SDI, MK

LOVREKOVIĆ Neven

MARUKIĆ Jure

1 SDI, MK

MIKULAN-ĐUNĐEK Mirela

SDI, MK

SDI

MILOVAC Antonija

MIKŠIK Branka-Ana

MILJUŠ Maja

MIROVIĆ ČERVAR Josipa

NOVAČKI Sanja

NOVAK Davor

PERČINIĆ Tia Vega

PETKOVIĆ Nenad

MIRT Maja NODILO Joško

SDI

PETRIĆ Ljubica

PETRIĆ Tomislav PJEVIĆ Nenad POLETTI-KOPEŠIĆ Tatjana

POZNIĆ Nenad PUHARIĆ Bruno

1 SO, MK

PUNTARIĆ Ana RADIĆ Ivana

1 SDI

SDI

(BISTRO)

1 1

RAFAJ Rafaela

RAMUŠČAK Nikola

ROGIĆ Dolores

RADNIĆ Milica

ROGIĆ Žaklina

SDI

RUNJE Sonja SAMARŽIJA Ivana

ŠOŠTARIĆ Marina

ŠPALAT Borna TOVRLOŽA Đorđe

SDI

VEČEK Danijel

2 1

VLAHINIĆ Marko

VLAHOVIĆ Jasminka ZAILAC Željko

SDI, MK

ŽIVKOVIĆ Rade

SDI, MK

2 1

PD Profunda, Postira

290

VITAS Nino

Pjevački zbor "Tam gor"

291

IZVJEŠĆE

Izvješće predsjednika Društva o radu HPD Željezničar za 2019. godinu HPD Željezničar je u 2019. godini imalo 855 članova, što je 9% više od prošle godine.

Brojne su aktivnosti sekcije, pa tako osim planinarenja članovi sekcije sudjelovali su na raznim radnim akcijama koje organizira društvo ili markacijska komisija. Također, aktivno su sudjelovali u organizaciji nekoliko pohoda Društva: Dragojlin pohod, Dan Željezničara na Oštrcu te noćni pohod na Oštrcu. Osim po planinarenju, sekcija SDI dobro je poznata i po dobrim feštama: Martinje, Božićni domjenak, Fašnik. Uspješno je odrađena i četvrta Kotličijada na Oštrcu, zvana „Planinar i sedam kotlića“. Veliko hvala svim vodičima na uloženom trudu te svim ostalima članovima Sekcije koji svojim radom doprinose životu ove sekcije, te u konačnici i Društva u cjelini.

AKTIVNOSTI DRUŠTVA

ALPINISTIČKI ODSJEK

Osnovna aktivnost Društva – organiziranje izleta, pohoda, istraživačkih akcija, penjačkih tura i planinarskih susreta – provedena je kroz 55 društvenih izleta (s prosječno 31 sudionikom) te oko 220 individualnih izleta (s prosječno 4 sudionika), bez podataka SVP-a. U AO-u ostvarena su 664 penjačka smjera, na osnovi 30 kartona. Najveći broj smjerova ostvarili su Petar Kasum (65) i Rene Lisac (63 penjačka smjera). U SO-u je ostvareno više od 80 speleoloških istraživanja. Posjećeno je puno više istih objekata. U jami Oaza i u ponoru Sušik odrađeno je 10 istraživačkih akcija. Posjećena su 42 „stara“ objekta i 26 novoistraženih objekata. U svrhu monitoringa i čišćenja posjećeno je 20ak speleoloških objekata. U Katastar Republike Hrvatske upisano je i predano 45 novih speleoloških objekata. Planinarska grupa Gojzeki ostvarila je 6 društvenih izleta. XX U Općoj planinarskoj školi provedeno je 8 društvenih izleta. XX U okviru projekta „Put ekspedicionizma“ organizirana je 45-odnevna ekspedicija u Peru – Cordillera Blanca s 15 sudionika.

U 2019. godini u alpinistički odsjek učlanilo se 97 članova (34 žene i 63 muškarca). Broj članova im je znatno porastao. Tijekom 2019. ispenjali su 664 smjera, a od toga 154 klasična i 84 zimska smjera (na temelju 30 kartona). Članovi su bili izuzetno aktivni kroz cijelu godinu. Najviše ispenjanih smjerova (M): Petar Kasum 65, Rene Lisac 63, Josip Zelić 40 Najviše ispenjanih smjerova (Ž): Nataša Petrin 52, Ines Škrobot 25 Nažalost dogodila se i pogibija Marlene Filipas na Dabrovima u smjeru Austrijski greben kojeg je penjala u navezu s Majom Sedlar. Brzom reakcijom naš član i spašavatelj GSS stanice Zagreb Matej Radanović pokušao je pomoći, ali je ozljeda bila preteška.

ČLANSTVO

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA Sekcija broji preko 400 članova, od kojih aktivno u radu Sekcije sudjeluje 100-tinjak članova, te su vrlo važan dio u životu HPDŽ-a. Tako znatno brojčano povećanje članstva znači da se kvalitetno radilo na edukaciji novih članova, koje smo privukli dobrim i zanimljivim izletima, ali i redovitim održavanjem sastanaka i planinarskim druženjem. U 2019. godini održano je 49 sastanaka s ukupno prisutnih 2544 planinara, što je prosječno 53 planinara po sastanku. Na 55 realiziranih izleta, koji su bili u planu društvenih izleta Sekcije, sudjelovalo je ukupno 1700 planinara

SS Stabla eukaliptusa, snimio Tomislav Hanžek

Ovog ljeta četveročlana ekspedicija u kojoj je sudjelovao i naš član Toni Begić otputovala je u Gruziju. Članovi AO-a sudjelovali su na zimskom kampu KA u Aosti u Italiji od 2. – 9. veljače 2019. U pet penjačkih dana izveden je 21 uspon u 11 slapova. Od 23. – 27. 10. održan je međunarodni ljetni kamp Srce Veleža kod Nevesinja u BiH na kojem su sudjelovali naši članovi Petar Kasum i Frano Udović. Penjalo se u divljem okružju nezaspitanih stijena. Od 5. – 8. 10. na Biokovu je održan 9. memorijal GDSK. Okupilo se oko 200 penjača koji su imali priliku vidjeti odlično predavanje slovenskog vrhunskog alpinista Silva Kara i izbor fotografija autora – penjača Stanislava Gilića iz Rijeke. Zbog dobrog vremena ispenjano je puno kvalitetnih smjerova i nekoliko prvenstvenih smjerova. Članovi odsjeka sudjelovali su i na međunarodnoj Erasmus razmjeni na Biokovu koja je ovaj put održana uz susret GDSK. Sudjelovali su od naših članova Toni Begić kao organizator, Petar Kasum, Sanja Đurin i Mirka Majoli. U sedmom mjesecu održana je radionica samospašavanja na tunelu kojoj je prisustvovalo 15 naših članova, a vodio ju je Dragec Dragičević, spašavatelj u GSS stanici Ogulin. 9. 11. 2019. održano je prvenstvo Hrvatske u lednom penjanju u Varaždinu gdje su se okušali Nataša Petrin, Marko Petrunić, Rene Lisac i Tomislav Lopandić. Inicijativa Penjati se mora, u 2019. godini je pripomogla organizirati dva Alpinistička četvrtka u Slovenskom domu u Zagrebu: gostovanje Silva Kare u siječnju te Aleša Česena u prosincu. Sudjelovalo se na penjačkim edukacijama i ispitima u sklopu HPS-a. Dva naša člana su položila za naslov alpinist – Antonio Begić i Tomislav Lopandić. Predavanja i edukacije održavali su i u drugim odsjecima našeg društva.

SPELEOLOŠKI ODSJEK

(prosječno 31 planinar po izletu); dok je na 220 individualno organiziranih izleta bilo prisutno ukupno 983 planinara (prosječno 4 planinara po izletu). U 2019. godini naši planinari obišli su planine u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, te sudjelovali na tradicionalnom međunarodnom susretu Željezničara u Srbiji (planina Rajac). Nabrojat ću samo neke: Ivanščica, Medvednica, Samoborsko gorje, Grobničke Alpe, Kamenjak, Kozjak, Brač, Dinara, Zarin, Tulove grede, staza Malog princa, itd. Bili su tu i Mala Majstrovka, Kamniške Alpe, Triglavska jezera, Sauleck (prvi tritisućnjak našeg slijepog planinara Željka Brdala), Prenj u zimskim uvjetima, zatim Dragojlin pohod, Bernijeve staze, noćni Oštrc, Dan Željezničara, itd.

Speleološki odsjek (SO) HPD-a Željezničar u 2019. godini broji 56 članova, tj. osoba koje su platile članarinu. Održan je 41 redovni sastanak Odsjeka. Upravni odbor Odsjeka je u 2019. godini održao 9 sastanaka. U 2019. godini ostvareno je više od 80 speleoloških istraživanja. U odnosu na prošlogodišnju statistiku ulazaka u speleološke objekte, ove godine brojili su puno više posjeta istim objektima, a s najvećim se brojem ulazaka ističu jama Oaza i ponor Sušik. U jami Oaza od veljače do prosinca organizirano je ukupno 6 akcija, od kojih su četiri bile vikend akcije, a dvije ljetni logori. U ponoru Sušik u istom razdoblju SS Paklenica, smjer Capitan Pelinkovac 6c, Anića Kuk, snimio Antonijo Begić

292

293

IZVJEŠĆE

Uz logističke poslove poput postavljanja telefonske žice, tijekom logora su, uz speleološka, provedena i biospeleološka istraživanja. Naglasak je bio na istraživanju Šarenih jezera te Zagorske vertikale (Tatuina). Na logoru su topografski snimljena 1372 m poligonskog vlaka. Nakon obrađenih rezultata prvog ljetnog logora, cilj drugog ljetnog logora bio je jasan – nastavlja se s istraživanjem jame Oaza. Drugi logor, održan od 9. – 18. 8. 2019. pod vodstvom Nikole Hanžeka i Milene Njegovan, ostat će zapamćen kao logor na kojem je ostvaren san hrvatske speleologije – Jamski sustav Crnopac. Povedeni rezultatima proteklog logora te naznakama spoja, u noći s 13. na 14. 8. 2019. ekipa SOŽ-ovaca pronalazi spoj jame Oaza sa sustavom KG-DP. Ovaj logor, osim iznimnim speleološkim rezultatima, rezultirao je i izvrsnom suradnjom s bugarskim speleolozima koji su s nama dijelili motive i entuzijazam. Na logoru je sudjelovalo 30 osoba iz sljedećih udruga: SU Estavela, SK Ozren Lukić, Pod RB – Bugarska, SO HPD Sniježnica, SO HPK Sv. Mihovil i SO HPD Željezničar, a topografski je snimljeno 776 m poligonskog vlaka. Značaj rezultata ostvarenih na ljetnim logorima SO-a HPD Željezničar ogleda se i u medijskoj prisutnosti, tj.

SS Medvjeđi rov, snimila Tila Medenica odrađene su 4 istraživačke akcije. Kako je jedna od značajnih aktivnosti Odsjeka provjera i pronalazak „starih“ objekata iz naše arhive, u tu svrhu posjećena su 42 objekta. U našoj arhivi nalazi se i 26 novoistraženih objekata. Ostali objekti posjećeni su u svrhu monitoringa i/ili čišćenja unutar inicijative Čisto podzemlje, a takvih su posjetili i obišli 20-ak. Područja koja su najviše puta posjećena u potrazi za novim objektima ili radi odlaska u već poznate objekte su Crnopac, Drežničko polje, okolica Ogulina, Generalskog Stola i Ravne Gore te otok Rab. U arhivi našeg Odsjeka na kraju 2019. godine nalazi se 2459 objekata. Kao i dosadašnjih godina, sudjelovali smo u jednom provedenom krugu Katastra speleoloških objekata RH s 45 objekata, od kojih smo 31 predali samostalno. Ljetni logori I ove godine, ljetni logori održani su na Crnopcu. Fokus ovogodišnjih logora je bio na jami Oaza. Prvi ljetni logor održan je u razdoblju od 20. – 25. 6. 2019. pod vodstvom Stipe Maleša i Lee Ovčarić. Na logoru su sudjelovale 23 osobe iz SO HPD Željezničar, SU Estavela, SO HPD Mosor i SO PD Profunda.

294

SS Spuštanje, snimio Ante Sušić

odjeku vijesti na mnogim hrvatskim portalima, Dnevniku HRT-a, članku u Meridijanima, naslovnici i velikom članku u Hrvatskom planinaru. SO HPD Željezničar od HPS-a je dobio nagradu za najveći planinarski pothvat u 2019. godini, koju je primio naš član i organizator logora Nikola Hanžek. Čisto podzemlje 2019. godina bila je izdašna i po pitanju onečišćenih objekata – u bazu Čistog podzemlja dodan je 41 novi onečišćeni speleološki objekt. Ove su godine djelomično očišćene od smeća Jama Sv. Josip u jednoj i Jama sa smećem u Sabljicama u dvije akcije. Druga akcija u Jami sa smećem u Sabljicama bila je i prva međunarodna akcija Čistog podzemlja, kojoj se pridružio slovenski speleolog Jure Tičar. Kako se kroz Čisto podzemlje vrlo ružne okolnosti pretvaraju u festival zajedništva speleologa i brige o našem okolišu, tako je i spomenuta akcija u Sabljicama iskorištena kao platforma za jačanje suradnje u rješavanju ovog problema na međunarodnoj razini. Višegodišnji angažman sudionika i voditelja inicijative rezultirao je onime čime se najefikasnije štiti naše podzemlje, a to je ulazak teme zaštite krškog podzemlja u kurikulum za srednje škole. Od ove godine profesori biologije će za pripremu satova dobiti nastavne materijale o Čistom podzemlju te prijedlog kako na kreativan i praktičan način obraditi temu. Još jedna novost je da će inicijativa biti obrađena u radnim materijalima za biologiju za prvi razred srednje škole, što znači da će mlade generacije diljem Hrvatske imati priliku naučiti nešto više o važnosti zaštite i ranjivosti krškog podzemlja. Ostale aktivnosti Naš najstariji i najvrjedniji kroničar Vlado Božić revno je sakupljao i sistematizirao podatke o speleološkom školovanju u RH, te je svoj rad uobličio u speleološki priručnik HPS-a Speleološko školovanje u Hrvatskoj. Povodom 28. obljetnice osnivanja Planinske satnije Velebit 30. 9. 2019. održana je svečana promocija knjige Planinska satnija Velebit autora Tomislava Šulja. Sama knjiga sadrži i dio povijesti našeg Odsjeka, s obzirom na broj članova Odsjeka koji su činili satniju. U periodima smanjenog intenziteta speleološke aktivnosti kondicija članova odsjeka održava se planinarenjem. Najviše se planinarilo po Samoborskom i Žumberačkom gorju, po Velebitu i Sloveniji. Kroz godinu su održane tri odsječke vježbe samospašavanja, od kojih su dvije uključivale pokaznu vježbu postavljanja sistema (tirolska prečnica, sv. Bernard). Entuzijazma i volje u odsjeku SO ne manjka, pa je tako kroz ovu značajnu godinu izuzev lepeze standardnih ak-

SS Bijele vode 2013., snimila Dina Šimunović tivnosti provedena i nekolicina projekata. Izdvojili bismo najnovije ostvarenje suradnje s Dječjim domom Laduč, gdje je 25. 10. 2019. provedena jednodnevna speleološka edukacija za štićenike doma sufinancirana od strane Grada Zagreba. Na obostrano oduševljenje, sigurni smo da ćemo ovakve aktivnosti provoditi i dalje. Članovi Odsjeka sudjelovali su i na vježbama spašavanja u specijalističkim postrojbama Ureda za upravljanje u hitnim situacijama grada Zagreba i HGSS-a, koje su održane u tzv. bolnici Blato u Zagrebu. Godina pred nama Pred nama je godina u kojoj Odsjek i cijelo društvo HPD Željezničar slave 70. obljetnicu djelovanja te je planiran niz aktivnosti kojima će biti obilježena. Tako će u 2020. godini SO HPD Željezničar biti organizator Skupa speleologa Hrvatske, koji će se prvi put održati u Zagrebu. U znaku obljetnice 2017. godine pokrenut je već spomenuti projekt Put ekspedicionizma, koji u finalnoj godini dobiva i zasebnu speleološku ekspediciju Ekspedicija Crnopac 2020. Budući da je primarni cilj projekta postizanje planinarskih (alpinističkih i speleoloških) ostvarenja svjetskog značaja, speleološki dio ekspedicije održat će se upravo u RH, na masivu Crnopac.

295

IZVJEŠĆE

SEKCIJA VISOKO-GORSKOG PLANINARENJA U 2019. sekcija je održala 48 sastanaka s ukupno 965 prisutnih, što znači da je na sastanke prosječno dolazilo 20 članova. Prije svega treba istaknuti pothvate Gorana Sajka koji se u samo 60 dana popeo na tri vrha viša od 5000 m i to na tri različita kontinenta: u Europi na Elbrus (5642 m), u Africi na Kilimanjaro (5895 m) i u Aziji na Damavand (5670 m). Tom prigodom na Damavandu i Elbrusu društvo mu je pravio Davor Jurela. Damavand je ispenjao i Igor Vresk i to solo usponom. Boje visokogoraca u projektu „Put ekspedicionizma“ u 2019. branili su Mirela Rakocija i Ivan Palfi. U Peruu u području Cordillera Blanca, Mirela Rakocija se popela do 4950 m penjući vrh Ishinca, a uspinjući se na vrh Chopicalqui došla je do visine 5500 m. Ivan Palfi je popeo Urus (5420 m), Ishincu (5530 m) i San Mateo (5110 m). Prilikom uspona na vrh Tocllaraju uspio se popeti do 5700 m, a penjući se na Chopicalqui dosegnuo je visinu od 6006 m. Treba spomenuti Jabel Shams (2997 m) – najvišu planinu Omana i Jabal Umm ad Dami (1854 m) – najviši vrh Jordana na koje se popeo Tomo Gračan. Na Matterhorn visok 4478 m do sad se popelo čak petero članova Sekcije. 2019. to je pošlo za rukom Ani Balen koja se može pohvaliti s još dvije uspješnice. S partnerom je savladala Dugu Nemšku smer u Sjevernoj triglavskoj stijeni, a u navezi sa Slavkom Patačkom znameniti toranj Cima Grande di Lavaredo koji je samo metar niži od 3000 m. Taj simbol Dolomita popela je još jedna naveza, Dijana Dubrović i Nikola Ramuščak. U Švicarskoj su ispenjani četritisućnjaci: Castor (4228 m), Lagginhorn (4010 m), Nadelhorn (4327 m), Stacknadelhorn (4241 m), Lyskam (4527 m), Piramide Vincent (4215 m), Zumsteinspitze (4563 m), Signalcuppe (4554 m), Pa-

SS Putokaz u Atacami, snimio Slavko Patačko

296

SS Mt. San Jacinto (3302 m), snimio Željko Jurin rotspitze (4432 m), Ludwigshöhe (4341 m) i Schwarchorn (4321 m). Jedan četiritisućnjak popeli su i u nama susjednoj zemlji, Gran Paradiso (4061 m), najviši vrh Italije. Grossglockner ne samo da je najviši vrh Austrije nego je i zahtjevna planina na koju se redovno svake godine popne nekoliko visokogoraca. 2019. popelo ih se šestero. Ivan Čurić se s partnericom popeo na Ortler smjerom preko Hintergrata. Penjali su znamenitu Super-ferratu na Dachsteinu i ispenjali feratu na Cjajniku. 8. 6. 2019. čak se šestero visokogoraca popelo na vrh otoka Jabuka na pučini Jadrana i to sjeverozapadnim smjerom težine 3. Mirela Rakocija, Vedrana Lončar, Dijana Dubrović, Ana Balen, Nikola Ramuščak i Slavko Patačko upisali su se u knjigu posjetitelja na vrhu Jabuke i tako se priključili malobrojnim penjačima kojima je to uspjelo. Visokogorci su penjali i tritisućnjake: Grossvenediger i Hochalmspitze u Austriji i Alta Luce u Italiji. U Crnoj Gori popeli su Bobotov kuk, Djevojku, Međed, Terzin Bogaz, Vasojevića kom, Kom Ljevorečki, Kom Kučki i Zlu Kolatu najviši vrh Crne Gore. U Rumunjskoj su ispenjali vrh Moldoveanu. Posjetili su i albanske Prokletije i popeli vrh Maja Jezerce. U Bosni i Hercegovini već tradicionalno posjetili su Prenj u zimskim uvjetima te Čvrsnicu i Vran. U Portugalu su se popeli na najviši vrh otoka Madeire, Pico Ruivo, a u Italiji smjerom via diretissima popet je Corno Grande, najviši vrh Apenina. U Dolomitima su, osim Tre Cime, popeli još Cima Fanes Sud i Pico di Vallandro. Slovenija je uz Hrvatsku i dalje destinacija koju naši visokogorci najčešće posjećuju. Najznačajniji usponi su: Triglav u ljetnom i u zimskom periodu te Jalovec, Montaž,

Prisojnik i Viš. Radili su nekoliko grebenskih tura vrijednih spomena: Hudi prask, greben Pelcev i prečenje Ponci. Nisu zapostavili ni hrvatske planine. Turu za respekt ostvarile su Melita Žbulj i Višnja Krznarić. Hod su započele na Oltarima i nakon sedam dana završile u Starigradu Paklenici usput se popevši na sve vrhove koji se nalaze s lijeve i desne strane uzdužne velebitske staze. Ostale najznačajnije ture u Hrvatskoj su: Triget, Vilenski kukovi, Sveti Jure na Biokovu, Tulove grede, Vihoraški put, Sveto brdo po zimi i to grebenom preko Oble glave i Babinog vrha, Bojin kuk, Šatorina, Vaganski vrh, Veliki Kabal na Mosoru i Sinjal. Sudjelovali su na popularnoj Prpani, planinarskoj utrci po Premužićevoj stazi od Zavižana do planinarske kuće „Prpa“ u Baškim Oštarijama, dugačkoj 48 km. Trka je za visokogorce bila posebno uspješna. Prva tri mjesta otišla su u njihove ruke. Juro Buljan bio je prvi s rezultatom 5:30, Ivan Čurić na cilj je došao drugi s vremenom od 6:11, a Slavko Patačko stigao je treći u vremenu 7 sati i 8 min. Juro Buljan je 11. 6. 2019. povezao svoje dvije velike strasti, biciklizam i planinarenje, što je onda rezultiralo pravim podvigom. Krenuo je iz Sesveta biciklom i nakon vožnje od 220 km zaustavio se na pl. domu Zelenica. Drugi dan svladao je feratu Spodnji Plot i popeo se na Begunjščicu, a treći je dan opet zajahao bicikl i istom rutom vratio se doma u Sesvete.

PLANINARSKA GRUPA GOJZEKI

Omladinska sekcija pri OŠ Zapruđe U 2019. godini u HPD-u Željezničar bilo je učlanjeno oko 180 Gojzeka. Gojzeki su ostvarili šest izleta, a članovi grupe sudjelovali su i na više društvenih izleta. Ciljevi izleta Gojzeka bili su Dilj gora, Japetić, Klek, Lipa, Julijske Alpe i Hrastovička gora. Središnji događaj bio je dvodnevni izlet u Julijske Alpe, prvi izlazak Gojzeka izvan granica Hrvatske s usponom na dosad najviši vrh u povijesti grupe Gojzeki – Slemenovu špicu (1911 m). Svi izleti bili su vrlo dobro posjećeni, o čemu najbolje svjedoči činjenica da se na većinu izleta išlo s dva autobusa, pa čak i s autobusom na kat. Na svim izletima bilo je izuzetno veselo i grupa je funkcionirala uspješno. Vodič svih izleta Gojzeka bio je Alan Čaplar, a o organizacijskim poslovima u školi brigu je vodila Duška Marcić Svilar. Gojzeki su već godinama najbrojnija i najprepoznatljivija planinarska skupina djece i roditelja u Hrvatskoj. Dobar dio rada Gojzeka bio je usmjeren i na promoviranje planinarstva u Zapruđu, pa je tako na frekventnom mjestu u središtu naselja u funkciji oglasni ormarić HPD-a Željezničar, a i u ormariću u Osnovnoj školi stalno su se izmjenjivale obavijesti i slike s izleta. Posebno nas veseli što se velik broj roditelja Gojzeka uključuje u raznovrsne aktivnosti unutar Sekcije društvenih izleta.

SS Gojzeki na Japetiću 2004. Slijepi član grupe Željko Brdal nastavio je obilazak kontrolnih točaka HPO-a i dostigao visoko priznanje HPO-a, najviše što je za njega uopće dohvatljivo. Također se s članovima SDI-a popeo na svoj prvi tritisućnjak, vrh Säulcek, što je bilo zapaženo i zabilježeno i u javnim medijima. Voditelj grupe Gojzeki Alan Čaplar u 2019. godini bio je angažiran kao instruktor i predavač na raznim tečajevima i planinarskim skupovima, a na javnom natječaju HPS-a izabran je na profesionalnu dužnost glavnog tajnika HPS-a, što je najviša dužnost u hrvatskom planinarstvu koji je ikada imao neki član HPD-a Željezničar. Gojzeki su u protekloj godini dosegli nove vrhunce, a u ovoj godini ti će rezultati kulminirati novim atraktivnim aktivnostima. Ove godine navršava se 20. obljetnica grupe Gojzeki što će biti obilježeno atraktivnom izložbom u Osnovnoj školi Zapruđe.

MARKACIJSKA KOMISIJA Tijekom 2019. godine markacijska komisija imala je 21 različitu akciju, od toga 16 akcija na terenu u koje je utrošeno 209 radnih stati. U tim akcijama sudjelovalo je 11 markacista i dva ostala člana našega društva. Tu se mora pribrojiti još 43,5 radna sata za razne pripremne poslove,

297

IZVJEŠĆE

kao što je priprema izrade nove obilaznice i priprema izrade stupova za obilaznicu. Kada se to sve zbroji, na razne markacijske akcije utrošilo se 252 radna sata. Osim toga važno je napomenuti da je dodatnu obuku završilo 7 markacista koji su se upoznali s novostima u markiranju. Prva markacijska akcija u kojoj su sudjelovala tri markacista i jedan član društva održana je u veljači 2019. godine. Postavili su betonski stup sa žigom na vrhu Rancerja, a zatim su postavili metalni stup s putokazom za dom na Oštrcu na cesti u Prekrižju. Sljedeća akcija na kojoj je sudjelovalo pet markacista i jedan član društva bila je na krčenju i markiranju puta od Sv. Roka do vrha Mali Črnec, što je jedna od kontrolnih točaka nove obilaznice, a druga dva markacista očistila su put između Jurine staze i Dražičinog kamena koja je također jedna od kontrolnih točaka nove obilaznice. Dvojica markacista su također očistila od raslinja plato na vrhu Oštrca. Troje markacista imalo je cjelodnevno markiranje puta do Bijelog brijega. Taj dan obnovljene su kompletne markacije, a put se očistio od raslinja. Taj dio puta nismo uređivali zadnjih 15 godina. U sljedećoj akciji sudjelovala su dva markacista i pri tom obnovili dijelove puta od Pozorina – Sedlo V. Črnec / Konoplarka, zatim put od Sedla V. Črnec / Konoplarka do puta za Rude (centar) – V. dol. Osim toga, markacist Damir Bajs pripremio je dnevnik nove obilaznice pod nazivom „Samoborski vidikovci“ te trasirao i odredio kontrolne točke, a uz to kupljeni su i stupovi i izrađeni metalni i gumeni žigovi za istu obilaznicu. U 2020. planiramo nastaviti izradu i postavljanje putokaza na našim putovima; obnoviti markacije na putu Pile – Činovnička livada na Medvednici; markirati put od zaseoka Vukovići do Sv. Roka; te prokrčiti, markirati i urediti put na vrhove Lapte i Podjelak. Osim toga potrebno je montirati 6 stupova sa žigovima na novim kontrolnim točkama nove obilaznice, te 3 žiga na stijenama i 1 na metalnoj konstrukciji. Sve u svemu planira se oko 350 do 400 radnih sati na markacijske akcije.

PROJEKT „PUT EKSPEDICIONIZMA“ Povodom sedamdesete godišnjice osnivanja Hrvatskog planinarskog društva Željezničar (HPDŽ) koja se obilježava ove 2020. godine, pokrenut je prije 4 godine projekt pod nazivom Put ekspedicionizma. Konačni cilj projekta je organizacija ekspedicije u Himalaju. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno poduzeti pripremne ture i manje ekspedicije i to kroz tri godine: 2017., 2018. i 2019. U projekt su uključeni najeduciraniji i najiskusniji članovi tri najaktivnije sekcije / odsjeka: SVP, SOŽ i AOŽ.

298

EKSPEDICIJA NA CORDILLERA BLANCA

Popis sudionika:

ALPINISTIČKI ODSJEK Vladimir Mesarić Dado Rene Lisac Goran Kelečić - Kele Tomislav Lopandić Tomo Vesna Žarak Sanja Đurin Nada Bilobrk Nataša Petrin Jelena Karamović Ranko Žnidarić SPELEOLOŠKI ODSJEK Bernard Bregar - Berni (SO i AO) Tin Cvitković SS Estetsko penjanje

SEKCIJA VISOKOGORSKOG PLANINARENJA

2017. godine 12 članova Društva poduzelo je brojne uspone u području Monte Rose u Alpama. Organiziran je edukacijski pripremni alpinistički logor u području Mont Blanca. Preklani – 2018. godine organizirana je ekspedicija Kavkaz 2018. u Gruziju i na njoj je sudjelovalo 17 članova Društva. Lani – 2019. godine izvedena je ekspedicija u peruanske Ande – Cordillera Blanca 2019. Sudjelovalo je 15 članova HPDŽ-a. Ove 2020. godine (završne godine Puta ekspedicionizma) bit će provedena alpinističko / visokogorska ekspedicija Indijska Himalaja 2020, s planiranih 13 članova HPDŽ-a (AO i SVP). Glavni ciljevi ekspedicije su vrhovi: Nun 7135 m i Kun 7077 m. Uz njih i vrhovi: Stok Kangri 6150 m ili Kang Yatse II 6200 m. Pored toga bit će organizirana i speleološka ekspedicija Crnopac 2020 s planiranih 17 članova SO-a. Bit će provedena speleološka istraživanja područja s potencijalno svjetskim rezultatom. Sve izvedene akcije medijski se prate uz pomoć mailova i na Facebooku, a detaljni izvještaji pojedinih tura i ekspedicija objavljeni su na internet stranicama Društva, SVP-a, AOŽ-a i SOŽ-a. Na stranicama Društva objavit će se i brošura s mogućim ciljevima. Za zaključak navodimo da je projekt Put ekspedicionizma najznačajniji planinarski projekt u HPS-u.

Marko Škrbina (SVP i AO) Mirela Rakocija Ivan Palfi Ukupno 15 članova HPDŽ-a

Ostvareno: Trajanje ekspedicije: XX 24. srpnja – 6. rujna 2019. (45 dana) Usponi: XX La Esfinge 5325 m, Original Route 1985 700 m 6c (Rene Lisac, Bernard Bregar, Nataša Petrin) XX Chopicalqui 6354 m, Normalna ruta – Jugozapadni greben PD+/AD-(Goran Kelečić i Tin Cvitković) XX Vallunaraju 5686 m, (Rene Lisac, Bernard Bregar, Nataša Petrin) XX Huarapasca 5412 m, južna stijena 300 m 60°-70° (Rene Lisac, Nataša Petrin) XX Urus Este 5420 m (Marko Škrbina i Ivan Palfi) XX Ishinca 5530 m, Sjeverozapadni smjer PD- (Marko Škrbina i Ivan Palfi) XX Tocllaraju 5980 m, dosegnuta visina 5700 m (Marko Škrbina i Ivan Palfi) XX Ishinca 5530 m, Jugozapadni smjer PD- (Goran Kelečić, Nada Bilobrk i Tin Cvitković; Tomislav Lopandić i Vesna Žarak)

XX Mission Lunatica, 170 m 6c+ (Bernard Bregar, Rene Lisac, Nataša Petrin) XX Mateo 5150 m (Marko Škrbina, Ivan Palfi, Jelena Karamović, Dado Mesarić) XX Chopicalqui 6354 m, Normalna ruta – Jugozapadni greben PD+/AD- do 6000 m (Marko Škrbina, Ivan Palfi) XX Tocllaraju do 5700 m, Normalna ruta – Sjeverozapadni greben D (Marko Škrbina, Ivan Palfi) XX Hatun Machay i Los Olivos, niz uspona sportskim smjerovima od 5b-6c

PLANINARSKE ŠKOLE

Opća planinarska škola 53 upisana polaznika, uspješno je završilo 49 polaznika. Polaznici škole su bili stari od 19 – 66 godina života. Škola se odvijala kroz 9 predavanja i 8 izleta. Voditelj škole bio je Mladen Stanković, uz pomoćnice Ivanu Radić i Ivu Saćer Čakarun. Ljetna alpinistička škola 14 tečajaca uspješno je završilo školu i steklo naslov mlađeg pripravnika alpinizma. Ljetnu školu su vodili Stipe Mikulić, Petar Kasum i Damir Abičić, s pomoćnicima Dejanom Mance, Cimijem - Markom Ljubešićem i Markom Cafutom. Tečaj i škola visokogorskog planinarenja: XX 31. 1. 2019. počeo je zimski dio tečaja s 18 polaznika, koji je vodio Tomo Gračan; XX 19. 9. 2019. krenula je šesta po redu škola visokogorskog planinarenja s istim voditeljem. U školu se prijavilo 12 kandidata, a njezin završetak očekuje se tijekom ove godine. Speleološka škola 6 polaznika. Uspješno ju je završilo 4 polaznika i stekli su naslov speleologa pripravnika. Ukupno je održano 6 predavanja i 7 izleta, tijekom kojih je posjećeno 10 speleoloških objekata. Voditelji škole bili su Josip Dadić i Valerija Butorac. Speleološka predavanja Članovi SO-a održali su preko 10 znanstvenih, stručnih i popularnih predavanja: Vlado Božić, Josip Dadić i Matea Talaja gostovali na speleološkim i planinarskim školama SKOL-a, HPD-a Zagreb-Matica i SO-a PDS Velebit, zatim Stipe Maleš, Matea Talaja i Valerija Butorac, te Marko Budić, Kristijan Hmura i Dalibor Kušić. Članovi Odsjeka pohađali su i seminare u organizaciji Komisije za speleologiju HPS-a. Član SO-a Josip Dadić stekao je naslov instruktora speleologije.

299

IZVJEŠĆE

Prisustvovali su Skupu speleologa Hrvatske, održanom u Pazinu, na kojem je sudjelovalo 20-ak članova Odsjeka. Skupu su pridonijeli s 4 predavanja.

Sjećamo se svojih umrlih članova

OSTALO

Pripremila: Božena Kralj-Vrsalović u suradnji sa Zvonkom Brkašićem, Vladimirom Božićem i Robertom Smolecom

Zagreb, 3.3.2020. godine PREDSJEDNIK DRUŠTVA Zvonko Filipović

300

Moj prijatelju, mene više nema, Al nisam samo zemlja, samo trava, Jer knjiga ta, što držiš je u ruci. Samo je dio mene koji spava. I ko je čita – u život me budi. (...) Probudi me, i bit ću tvoja java. Dobriša Cesarić Tijekom proteklih dvadeset godina mnoge svoje drage članove ispratili smo na vječni počinak. Sve nas je vezala ljubav prema prirodi i planinskim prostranstvima. Za svako ime na ovom popisu mogle bi se ispričati mnoge zanimljive priče i zgode koje smo doživljavali na zajedničkim izletima i akcijama. Oni su stvarali ono što mi danas imamo u Društvu i zahvalni smo im na tome. Ako smo nekog nenamjerno izostavili, molimo da nam rodbina i prijatelji ne zamjere, jer često nam vijest o odlasku u vječnost ne stigne na vrijeme. Otišli su prije nas i čekaju nas na nebeskim visinama....

Milas Krešimir Molak Zdravko Odić Jasenka Pavlin Tomislav Pepeonik Zlatko Petanjek Božidar Piljek Marijan Piplica Ivanka Pleško Miroslav Polaček Zvonimir Posarić Juraj Posarić Ivica Pudar Ljubica Puškarić Marija Roso Toni Sakoman Josip Siladi Snježana Skender Ružica

Smaić Dražen Smolec Melita Staničić Ljudevit Strašek Vilim Šafar-Gruden Zorka Šijak Krsto Špehar Šantolić Anka Špicer Miljenko Šuvar Miljenko

Tunuković Pavica Turčin Zlatko Vajdić Barbara Znika Franjo Žužić Mirko

Umrli članovi u razdoblju od 2000. do 2019. g. Abramović Branko Barišić Velimir Baučić Ivo Božičević Srećko Božić Ante Božić Vesna Brajdić Nikola Bubanj Dunja Bubanj Vedran Bundik Miroslav Ceraj Zdravko Debeljak Janko Đulić Beatrica Đurović Marija Filipas Marlena Finka Mihaela Fon Viktor

Frančeski Vilma Frančeski Adolf Fray Ivan Frković Branko Gall Nada Gašparac Milivoj Grahovac Mato Grgić Ante Hahn Karmela Hahn Rudolf Hušman Drago Jandrašić Branko Jelačić Mladen Jelačić Ruža Jelica Zdenko Jerman Franjo Ježić Franjo

301

Izvor: pixabay.com

Osigurali smo stalno dugogodišnje financiranje rada Društva na osnovi davanja u najam društvenih prostorija u Fojničkoj 40. Prihod od kamata na oročena preostala financijska sredstva od prodaje kampa je opao, postao skoro zanemariv, zbog neadekvatne situacije na financijskom tržištu u državi. Redovito se izdaje godišnji časopisa Društva – „Cipelcug“, kojeg će treći broj izići u proljeće 2020. godine povodom proslave 70. godišnjice osnivanja Društva HPD Željezničar. U ovaj put, znatno širem i bogatijem časopisu, bit će dat poseban naglasak na zadnjih 10 godina djelovanja Društva. Uredništvo časopisa na čelu s Damirom Bajsom dalo si je zdušno truda da u vrlo lijepo složenom časopisu zanimljivim i „čitljivim“ člancima članova Društva, dopunjenim prigodnim fotografijama, ponovo oživi sve ono lijepo što smo doživljavali u planinama i planinarskom druženju u protekloj godini. Na osnovi toga je HPS u okviru godišnjih priznanja dodijelio Društvu HPD Željezničar priznanje za najveći doprinos planinarskoj publicistici u 2019.godini. Organizirani su tradicionalni pohodi „Dragojlin uspon na Okiću“, „Dan željezničara na Oštrcu“, „Noćni pohod“, koji su svi bili jako dobro posjećeni. Sudjelovali smo na tradicionalnom Međunarodnom susretu planinara željezničara Slovenije, Srbije, Hrvatske i Mađarske na planini Rajac u Srbiji. Uspješno je organizirana Kotlićijada na Oštrcu, službeno nazvana „Planinar i 7 kotlića“, s namjerom da postane tradicionalna. Održano je 9 redovnih sjednica Upravnog Odbora s prosječno 14 članova UO-a na sastanku. Zahvaljujem tajniku, dopredsjedniku i svim članovima UO-a, NO-a, SČ-a, komisijama, na nesebičnom i predanom radu za Društvo u proteklom izbornom periodu. Hvala na uspješnoj i ugodnoj suradnji. Pohvale članovima Društva koji su društvene prostorije u Trnjanskoj uređivali i čistili više puta. Zahvaljujem se svim članovima Društva koji su dali doprinos radu Društva.

Ježić Anđela Joković-Jurić Branka Jurić Vjenceslav Kadić Miroslav Kalata Vlado Kelnerić Augustin Kolenc Pero Končevski Ivanka Kopečny Tomislav Koričančić Zdenka Krivec Tomica Kunović Dražen Ledić Gerhard Leskovšek Josip Lettinger Romana Ličina Dragica Lončar Vlado Lutz Ivan Majerić Nada Majerić Fanika Margitić Bernard Marjanac Irina Marjanac Slavko Markić Anton Matečić-Lučić Sava Matković Zlatko Meršnik Ivan

Plan izleta 2020. 3. SUSRET PLANINARA SISAČKO – MOSLAVAČKE ŽUPANIJE Božo Pomper, Božena Kralj-Vrsalović SLOVENSKI SNEŽNIK Ivana Radić 22. ZIMSKI POHOD NOVSKIM BRDOM Božena Kralj-Vrsalović, Božo Pomper NOĆNI POHOD NA OŠTRC Damir Bajs

04.01.

PAPUČKI JAGLACI Božena Kralj-Vrsalović, Ivan Črljenec

06.01.

MARKACIJSKA AKCIJA, OBILAZNICA SAMOBORSKI VIDIKOVCI Zvonko Lovreković

subota

ponedjeljak

11.01.

11. TRADICIONALNI POHOD NA ZARIN Mladen Stanković

12.01.

MARKACIJSKA AKCIJA, OBILAZNICA SAMOBORSKI VIDIKOVCI Zvonko Lovreković

subota

nedjelja

18.-19.01.

subota-nedjelja

PALEC, ZIMSKI USPON Slavko Patačko

25.01.

ZIMSKI POHOD VINICA, MARTINŠČAK Mladen Stanković

26.01.

subota

nedjelja

PLITVICE Mladen Stanković

01.02.

ZIMSKI KLEK Ivan Kobeščak

08.02.

VELENTINOVO CRIKVENICA Ivan Črljenec METLARSKA ZABAVA Božena Kralj-Vrsalović KOŠUTA Željko Novak

subota subota

15.-16.02.

subota-nedjelja

23.02.

nedjelja

29.02.-01.03. subota-nedjelja

16.POHOD VARAŽDINSKIH PLANINARA Božena Kralj-Vrsalović

29.02.

MARKACIJSKA AKCIJA, OBILAZNICA SAMOBORSKI VIDIKOVCI Zvonko Lovreković

01.03.

ŽENE U PLANINU – TUHOBIĆ Nada Batinica Trkulja

subota

nedjelja

01.03.

nedjelja

PAG Elvir Munjaković

07.03.

MARKACIJSKA AKCIJA, OBILAZNICA SAMOBORSKI VIDIKOVCI Zvonko Lovreković

08.03.

KOPITNIK – GORE (SLO) Božo Pomper, Božena Kralj-Vrsalović MARKACIJSKA AKCIJA, OBILAZNICA SAMOBORSKI VIDIKOVCI Zvonko Lovreković VELI BADIN, SLAPOVI MIRNE Mira Kukec, Brankica Bračun MARKACIJSKA AKCIJA, OBILAZNICA SAMOBORSKI VIDIKOVCI Zvonko Lovreković

subota

POHOD DRAGOJLINOM STAZOM NA OKIĆ Višnja Krznarić , Mira Kukec MARKACIJSKA AKCIJA, OBILAZNICA SAMOBORSKI VIDIKOVCI Zvonko Lovreković VILINSKI KUKOVI Nenad Pjević STAZAMA ZLATNOG OTOKA KRKA Ivan Črljenec BIOKOVO Željko Novak, Tomislav Hanžek 10. POHOD TRAGOM VITEZOVA IVANOVACA, IVANŠČICA Božo Pomper MARKACIJSKA AKCIJA, OBILAZNICA SAMOBORSKI VIDIKOVCI Zvonko Lovreković TROGLAV, PUME Elvir Munjaković PINKLECOV POHOD Hana Maurović SVEČANA SJEDNICA HPDŽ-A GOLICA Hana Maurović, Ivan Črljenec

29.03.

SNJEŽNIK – GUSLICA Božo Pomper

04.04.

MEĐUNARODNI SUSRET ŽELJEZNIČARA – SLO Zvonko Filipović

nedjelja

subota

VIS Ivan Črljenec, Hana Maurović

70 IZLETA ZA 70 GODINA HPDŽ Višnja Krznarić, Ivana Radić, Mladen Stanković

26.09.

OJSTRICA Zvonko Tupek

03.10.

subota-nedjelja

ponedjeljak

subota

04.-05.07.

11.-12.07.

MATULJSKI SLAPOVI I FERATA HVADNIK Ivana Radić

11.07. subota

DAN HPDŽ – OŠTRC Zvonko Filipović

subota

KALŠKI GREBEN Iva Saćer Čakarun

18.07.

26.04.

LJETNI POHOD NA VINICU

VELIKI VILINAC I HAJDUČKA VRATA – BIH Ivana Radić

subota-nedjelja

25.04.

nedjelja

01.-03.05.

petak-nedjelja

03.05.

nedjelja

09.-10.05.

subota-nedjelja

09.-10.05.

subota-nedjelja

10.05.

nedjelja

15.05. petak

17.05.

nedjelja

15.03.

subota-nedjelja

19.09.

KOMNA, BOGATIN I LANŽEVICA, SLO Dado Ulipi

BERNIJEVIM STOPAMA – POREZEN Damir Bajs, Branimir Gojak

28.-29.03.

MENINA PLANINA Tomislav Hanžek

19.04.

14.03.

IZLET HPDŽ-A BAŠKE OŠTARIJE

27.06.

subota-nedjelja

24.05.

subota-nedjelja

GRINTOVEC Zvonko Tupek

POHORJE Dado Ulipi

21.-22.03.

VRHOVI OKO PEČUHA Ivan Črljenec

VIHORAŠKI PUT Ivan Kobeščak

nedjelja

VRAPČANSKI POHOD Božo Pomper

21.06.

subota

25.-26.04.

subota

nedjelja

30.05.

subota

31.05.

nedjelja

06.-07.06.

subota-nedjelja

11.-14.06.

četvrtak-nedjelja

JALOVEC Mladen Stanković STEGOVNIK Slavko Patačko ZUGSPITZE Elvir Munjaković POHOD PO DRAGOMU KRAJU SJEVERNI VELEBIT Željko Novak

subota

19.07.

nedjelja

25.-26.07.

subota-nedjelja

01.08.

subota

07.-09.08.

petak-nedjelja

08.08.

subota

15.-16.08.

subota- nedjelja

PRISOJNIK Nenad Pjević

22.08.

STRAŽBENICA – OSJEČENICA Mirjana Culi

22.08.

VELEBIT – STAP, KAMENA GALERIJA Mladen Stanković IZVOR VODA – SABORSKO Hana Maurović LJETNI POHOD NA LIPU Božo Pomper PLANINE OKO SARAJEVA Dado Ulipi

13.09.

nedjelja

subota-nedjelja

18.04.

nedjelja

LIČKI GORSKI BISERI - MARKOVIĆ RUDINE Tomislav Zoričić TRIGLAV Željko Novak

GRAZER BURGLAND – AT Dado Ulipi

23.05.

nedjelja

19.-21.06.

petak-nedjelja

05.04.

nedjelja

SVETO BRDO Zvonko Tupek

subota

14.06.

nedjelja

subota subota

29.-30.08.

subota - nedjelja

29.08. subota

30.08.

nedjelja

04.-6.09.

petak-nedjelja

GROBNIČKE ALPE – ISTOK Dado Ulipi LIČKI GORSKI BISERI – VELJUN Tomislav Zoričić JESEN NA VRANICI Elvir Munjaković KESTENIJADA – HRASTOVAČKA GORA Božena Kralj-Vrsalović i Ivan Črljenec SUDNIKOV POHOD Ivan Kobeščak OMIŠKA DINARA Iva Saćer Čakarun i Slavko Patačko LISCA Tomislav Hanžek MARTINJE – VUKOVAR, ILOK Božena Kralj-Vrsalović, Ivan Črljenec

subota subota

subota

04.10.

nedjelja

09.-11.10.

petak-nedjelja

10.10.

subota

11.10.

nedjelja

16.-18.10.

petak-nedjelja

17.10. subota

18.10.

nedjelja

23.-25.10.

petak – nedjelja

31.10. subota

07.-08.11.

subota-nedjelja

14.11.

VELIKI PLANIK Ivana Radić

21.11.

MACELJSKA GORA Božo Pomper

28.11.

RAVNA GORA Mladen Stanković

05.12. 12.12.

05.09.

subota

STAZA KAMENIH STUPI Ivana Radić

KANJON KRUPE Iva Saćer Čakarun

05.09.

DAN PLANINA - NEPOZNATI PAPUK

PLANINAR I 7 KOTLIĆA Ivan Kobeščak

12.09. subota

19.-20.09.

VITELNICA Slavko Patačko

7.POHOD PD MELNICA Hana Maurović

subota

19.-20.09.

NOĆNI POHOD NA OŠTRC Damir Bajs

subota subota subota subota subota

13.12.

nedjelja

19.12. subota

NAPOMENA: Plan izleta napravljen je prije pandemije korona virusa i potresa u Zagrebu.

302

303

Izvor: Depositphotos

CRES – STAZE TRAMUNTANE, SIS Tomislav Hanžek

IMPRESUM Glavni i odgovorni urednik Damir Bajs Uredništvo: Damir Bajs Vladimir Božić Roman Domović Katica Gajčević Petra Gilja Sonja Šućur Mihaela Vuković Suradnica Zrinka Matić Lektura Marija Gašpar Korektura Robert Smolec Layout Marija Korotaj Nakladnik Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar Zagreb Trnjanska 5b, Zagreb Email info@hpdzeljeznicar.hr hpd.zeljeznicar.zagreb@hps.hr fb: Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar Zagreb Naklada: 500 primjeraka ISSN 2584-7759 Fotografije na omotu: Naslovnica: Tatuin, jama Oaza, snimio Lovel Kukuljan Stražnja strana: Gajina pećina, snimio Dalibor Jirkal