Zbornik 1918

1918. U HRVATSKOJ POVIJESTI Zbornik

M AT I C A H RVAT S K A Biblioteka zbornici

Recenzenti ZLATKO HASANBEGOVIĆ IVICA ŠUTE Glavna urednica ROMANA HORVAT Urednik izdanja ŽELJKO HOLJEVAC Izvršni urednik LUKA VUKUŠIĆ

Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 803602 ISBN 978-953-150-916-9

1918.

U HRVATSKOJ POVIJESTI Zbornik

MATICA HRVATSKA Zagreb, MMXII

ZBORNIK RADOVA SA ZNANSTVENOGA SKUPA ODRŽANOG U PALAČI MATICE HRVATSKE 29 – 30. LISTOPADA 2008.

POD POKROVITELJSTVOM SABORA REPUBLIKE HRVATSKE

kazalo

PrEDGOVOR (Željko Holjevac) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Ljubomir Antić

1918. : GRANICA EPOHA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

Petar Strčić

godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovenskotalijanskim odnosima na Jadranu u 20. stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17

Livia Kardum

Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

Mira Kolar

Prehrana u HrvatskoJ tijekom 1918. godine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73

Željko Bartulović

Rijeka i Sušak 1918.: 90. obljetnica raspada Austro-ugarske monarhije i početka talijanske okupacije. . . . . . . . . . 97

Darko Dukovski

talijanska okupacija Istre 1918-1920.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117

Vladimir Kalšan

međimurje 1918. i 1919. godine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139

Franko Mirošević

prilozi za povijest Dalmacije u 1918. godini. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155

Zdravka Jelaska Marijan

uspostava Zemaljske vlade za Dalmaciju u Splitu 2. studenoga 1918. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203

Tado Oršolić

dalmacija u posljednjem tromjesečju 1918. zabilježena u dalmatinskim novinama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213

Ante Bralić

zadarska recepcija sloma Austro-ugarske monarhije i stvaranja novih država . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229

5

1918. u hrvatskoj povijesti

Tonko Barčot

odbori Narodnog vijeća SHS-a na otoku Korčuli: uspostava, djelovanje i političko-upravni kontekst. . . . . . . . . . . . . . . . . 249

Nikola Tominac

79. pukovnija zajedničke vojske u Prvome svjetskom ratu. . . . . . . . . . . . . . 283

Ivan Bulić

vojna cenzura u Hrvatskoj za vrijeme Prvoga svjetskog rata. . . . . . . . 323

Tomislav Zorko

narodne straže Narodnog vijeća SHS -a na prostoru Banske Hrvatske. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353

Branka Boban

stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 377

Ivan Mirnik

referat dr. Viktora Alexandera caru Karlu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 395

Željko Holjevac

filipašićeva zbirka obavijesti o hrvatsko-slavonskim željeznicama u prevratničkoj jeseni 1918. godine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 419

Ljiljana Dobrovšak

fragmenti iz povijesti Židova u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata (1914-1918). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 427

Branko Dubravica

prevrat u Velikoj Gorici 1918. ili kako je srušena vlast župana dr. Ljudevita Josipovića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 455

Danijel Vojak

kako je završio rat u trgovištu ili iz povijesti Samobora 1918. . . . . . . . 469

Alojz Jembrih

odraz posljedica Prvoga svjetskog rata na život Vatroslava Jagića u Beču. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 493

Ivica Zvonar

pogled na 1918. iz perspektive dijela istaknutih sudionika. . . . . . . . . . . . 501

KAZALO IMENA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 525

6

PrEDGOVOR

Godine 2008. navršilo se devedeset godina od 1918., prijelomne godine u hrvatskoj povijesti. U jesen te godine završio je Prvi svjetski rat, najveća od svih katastrofa koje su dotad zadesile čovječanstvo. U ratu su sudjelovali, patili i pogibali i brojni Hrvati.

U paklu stravičnih sudara srušio se svjetski poredak kakav je dotad postojao. Neke su stare države propale, a nastale su mnoge nove. Stoljetna gospodarska i politička prevlast Europe u svijetu bila je ozbiljno uzdrmana. Iako će snažne europske zemlje još neko vrijeme zadržati znatan utjecaj na svjetska zbivanja, sve se više osjećalo da se moć u svijetu polako prelijeva u SAD – novu velesilu koja će svoju premoć na Zemlji definitivno potvrditi nakon 1945. i još jednoga velikog ratnog krvoprolića, odnosno potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih godina, kada je došlo do sloma povijesno neuspjela komunističkog eksperimenta koji je od revolucionarnog prevrata u Rusiji 1917. bio svjetonazorska noćna mora za građanski svijet.

Osim što je žitelje hrvatskih zemalja odveo na strana bojišta, s kojih se mnogi nisu vratili, Prvi svjetski rat suočio ih je i sa sudbonosnim političkim izborom. Pobjeda Austro-Ugarske značila je za njih daljnji ostanak pod višestoljetnom vlašću Beča i Budimpešte, a u slučaju poraza podunavskoga diva prijetila je opasnost od podjele hrvatskih zemalja između ostataka Austro-Ugarske, Srbije i Italije. Ne treba zaboraviti da je Italiji, prema Londonskom ugovoru iz 1915., trebao pripasti znatan dio Dalmacije s Istrom i većinom otoka, a Srbija se po nacrtu britanskog ministra vanjskih poslova Edwarda Greyja trebala proširiti na ostatak Dalmacije i cijelu Slavoniju sa Srijemom koji je tada bio u Hrvatskoj. Zapadne sile nisu namjeravale uništiti Austro-Ugarsku nego je primorati na teritorijalne ustupke, uglavnom na štetu Hrvatske i Hrvata. Američki je predsjednik Wilson još početkom 1918. zagovarao staru monarhiju, čijim je narodima, uključujući i Hrvate, trebalo dati samo veći stupanj autonomije, a nikako neovisnost. Tek pred kraj rata, kad se monarhija urušavala sama od sebe, velesile su se pomirile s njezinim nestankom.

Tada je nastala prva jugoslavenska država s kojom su Hrvati izašli iz višestoljetnog konteksta srednjoeuropskoga ruba i preko »pijane novembarske noći«, kako se izrazio Miroslav Krleža, ušli izravno u »balkansku krčmu«.

Tijekom sljedećih sedamdesetak godina na hrvatsku je sudbinu presudno utjecao jugoslavenski okvir, najprije u kraljevskoj a potom i u socijalističkoj varijanti, ali on nije zaustavio niti prekinuo prirodan proces hrvatske nacionalne emancipacije. Štoviše, taj je proces zbog mnogih neprirodnosti nove zajednice postupno samo 7

1918. u hrvatskoj povijesti

dobio na intenzitetu tako da je rađanje samostalne Hrvatske u Domovinskom ratu po mnogo čemu rezultat okolnosti koje su se strukturirale desetljećima prije toga.

Gledajući iz suvremene hrvatske perspektive, jugoslavensko je rješenje bilo loše, ali treba znati da se 1918. moglo dogoditi i nešto gore: moglo je doći do podjele hrvatskih zemalja kao što je potkraj 18. stoljeća bila podijeljena Poljska ili kao što su npr. još dan-danas podijeljeni Kurdi. Takav je ishod lako mogao biti finis Croatiae (kraj Hrvatske) i finis Croatorum (kraj Hrvata), kako je još 1915. u raspravi Svjetski rat i Hrvati upozoravao Ivo Pilar. Prema tome, jugoslavenska je država 1918. nastala kao rezultat južnoslavenske ideje, koja je bila hrvatski proizvod par excellence i koja se u Kraljevini Srbiji prije Prvoga svjetskog rata teško ukorjenjivala, ali i kao izraz geopolitičke nužde, pretvorivši se tijekom vremena, zbog mnogih razloga, u suprotnost izvornoj ideji, a time i u prijelaznu etapu na putu prema samostalnoj hrvatskoj državi.

Promjene koje su se zbile 1918. bile su po sadržaju, opsegu, kontekstu i domašajima korjenitije i od promjena do kojih je došlo završetkom Drugoga svjetskog rata 1945. u Hrvatskoj i Europi. Unatoč tome, znatno više pozornosti u našoj znanstvenoj zajednici i široj javnosti i danas se posvećuje upravo potonjim aspektima nego problematici koja je svojom višeslojnošću intelektualni izazov sui generis. U hrvatskom slučaju 1918. promijenio se matični geopolitički predznak (jugoistočno-europski umjesto srednjoeuropskoga), a 1945. taj je predznak redizajniran na način da je ispunjen novim (ideološkim) sadržajem. Kao prepoznatljiva granica dviju epoha, moderne i suvremene, 1918. je prijelomna godina i u europskoj i svjetskoj povijesti. Iako su mnogi kontinuiteti još dugo živjeli, promjene su bile više nego upečatljive. Napokon, 1918. je važna i zbog još nečega. Za koju godinu navršit će se sto godina od izbijanja Prvoga svjetskog rata. Može se očekivati da će ta tema na osobit način plijeniti pozornost svjetske historiografije i publicistike.

Valja stoga poticati i stvarati istraživačke i druge preduvjete da i hrvatski povjesničari u toj prigodi mogu ponuditi nove, inovativno osmišljene, znanstvene doprinose poznavanju te teme.

Imajući na umu sve navedeno, Odjel za povijest Matice hrvatske, u suradnji s Društvom za hrvatsku povjesnicu, odlučio je još prije nekoliko godina organizirati znanstveni skup »1918. u hrvatskoj povijesti«. Skup je održan u dvorani Matice hrvatske u Zagrebu, 29. i 30. listopada 2008., u spomen na 90. obljetnicu odluke Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. o raskidu državnopravne sveze s AustroUgarskom. Pokrovitelj skupa bio je Hrvatski sabor, baštinik povijesne odluke koja je poslužila kao lajtmotiv pri izboru datuma uz koji bi se skup mogao simbolički vezati.

Pozivajući se na hrvatsku državnopravnu tradiciju i moderno načelo narodnoga samoodređenja, Hrvatski je sabor 29. listopada 1918. donio samostalnu i samosvjesnu odluku: »Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, razrješavaju se«. Bio je to jedan od prijelomnih 8

Predgovor

događaja u povijesti hrvatskoga naroda, koji je zbog svoje važnosti našao mjesto i u Izvorišnim osnovama suvremenog Ustava Republike Hrvatske. U nastavku spomenute saborske odluke Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija s Rijekom proglašena je »posve nezavisnom državom« koja ulazi u novonastalu »Državu Slovenaca, Hrvata i Srba« pod upravom Narodnog vijeća u Zagrebu.

Međutim, Država SHS bila je kratkotrajna tvorevina koju nitko nije priznao, a nestala je 1. prosinca 1918., kad je u Beogradu proglašeno ujedinjenje sa Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (država je 1921. nazvana Kraljevinom SHS, a 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju), što Hrvatski sabor nije potvrdio jer se poslije 29. listopada 1918. nije više ni sastao.

Na znanstvenom skupu okupilo se tridesetak izlagača iz gotovo dvadesetak znanstvenih i kulturnih institucija, koji su tijekom dva dana podnosili svoja priopćenja i sudjelovali u raspravi. Jedan dio izlaganja bio je po prirodi stvari usredotočen na različite dimenzije Prvoga svjetskog rata, ali je težište analize bilo na drugoj polovici 1918., kada je rat završavao, Austro-Ugarska se kaotično raspadala, a na red je došlo pitanje hrvatske održivosti, kako u jezgri hrvatskih zemalja tako posebice na njihovim rubovima. U tom je smislu znatan broj priopćenja na skupu bio posvećen stanju u Dalmaciji, otuđenju Istre i Rijeke ili npr. slučaju Međimurja koje je potkraj prosinca 1918., u posljednji trenutak, vraćeno u hrvatsko okrilje.

Na skupu je bilo i riječi o ulozi pojedinaca i skupina tijekom 1918., elementima životne svakodnevice i drugim važnim aspektima. Na taj su način osvijetljene neke glavne teme (opće i nacionalne), ali su došli do izražaja i pojedini hrvatski krajevi, a bile su zastupljene i teme poput prehrane, vojne cenzure i sl. Radovi napisani na podlozi podnesenih priopćenja objedinjeni su u ovom zborniku.

Uza zahvalu autorima koji su napisali svoje radove i strpljivo čekali na njihovo objavljivanje i svima koji su u međuvremenu na bilo koji način pomogli, podrazumijevajući pri tome i zahvalu Hrvatskom saboru na pokroviteljstvu i Matici hrvatskoj na domaćinstvu, neka zbornik 1918. u hrvatskoj povijesti što komunikativnije izađe u susret očekivanjima i potrebama znanstvene zajednice i najšire zainteresirane javnosti. Željko Holjevac

U Zagrebu, studenoga 2010.

9

Ljubomir Antić Zagreb

1918.: GRANICA EPOHA

Sažetak Po promjenama koje donosi u cjelokupni život ljudi, Prvi svjetski rat spada u one povijesne događaje koji predstavljaju granicu epoha. »Primireno« 19. stoljeće nastavilo je, naime, teći preko svoje kalendarske granice i zaustavilo se na 1914. godini, od koje počinje teći »skraćeno« 20. stoljeće – »stoljeće ratova«. Osim ratova (dva svjetska i i cijeli niz »lokalnih« ratnih sukoba), a kao izravna posljedica »karaktera« Prvoga svjetskog rata i njegova nedorečenog mira 1918. godine, svijet će obilježavati međusobno suprotstavljeni fenomeni. Opće pravo glasa, kao novi »vladar svijeta«, otvara prostor konačnom prevladavanju liberalne (pluralne) demokracije. Njezine, pak, slabosti iznjedrit će uspon totalitarnih ideologija (nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma) koje će stoljeću dati obilježje »organiziranog ludila, prisilne utopije i mega-umiranja«. Usporedo s time događat će se usponi i padovi čovjeka i njegovih zajednica, njihovih temeljnih prava, kulture, kvalitete svakodnevnog života. Kroz sve to prolazit će i hrvatski narod, participirajući u dobrim i lošim stranama, da bi se na kraju »okoristio« jednom pozitivnom stečevinom iz 1918. godine – pravom naroda na samoodređenje.

Ključne riječi: 1918., granica, epohe

Kada kažemo da je 1918. granica epoha, onda to znači da su se nakon nje dogodile takve promjene koje su za duže vrijeme bitno odredile živote ljudi, odnosno ljudsku povijest.

Ilustrirat ćemo to dvijema slikama. Prvu nam daje povjesničar i publicist Josip Horvat (Živjeti u Hrvatskoj – Zapisci iz nepovrata – 1900.-1941., Zagreb 1984), a drugu američki političar i politolog Zbigniew Brzezinski (Izvan kontrole – Globalna previranja uoči 21. stoljeća, Zagreb 1994).

Sjećajući se zagrebačkog djetinjstva, Horvat ovako oslikava opće ozračje u našem gradu na početku 20. stoljeća: »Mijenjali su se i generali i visoki činovnici i ženska moda, samo odore, uniforme društva, uvijek strogo u redoslijedu prema društvenoj hijerarhiji, ostali su isti dajući životu grada i zemlje pečat stalnosti. Či11

1918. u hrvatskoj povijesti

nilo se da je taj poredak vječan i u skladu se s tim odvijao život. Uvijek su isti bili njegovi utrenici i liniju se njegova uspona moglo odrediti prilično točno unaprijed za svojih trideset godina, dakako za svakog pojedinca prema osobnim prilikama.

Nakon svršenih nauka, svatko je mogao unaprijed izračunati kako će napredovati u državnoj službi, koliki će mu biti dohodak, kad će se moći povući u mir — život svakoga bijaše, istina, jednoličan ali stalan u svojoj sigurnosti. Dakako bilo je izuzetaka, i pozitivnih i negativnih, ali ti su bili rijetki. Ta je sigurnost života djelovala i na misao i na volju. Diktat poretka primalo se bez roptanja. Sve bijaše pokorno: ‘sluga pokoran!’ simbolički je zvonilo iz svačijih usta mjesto pozdrava.« Nije tako bilo samo u Zagrebu nego i u drugim sredinama Srednje i Zapadne Europe u koje je Hrvatska bila dobrim dijelom integrirana.

A evo u što je, prema Z. Brzezinskom, Prvi svjetski rat preobrazio ovaj Horvatov svijet: »Nasuprot nadama, dvadeseto stoljeće postalo je najkrvavije i mržnjom najispunjenije u povijesti čovječanstva, stoljeće halucinatorne politike i čudovišnog ubijanja. Okrutnost je institucionalizirana do nevjerojatnih razmjera, smrtnost organizirana poput masovne proizvodnje. Potresna je suprotnost između mogućnosti znanosti da čini dobro i političkog zla koje je prouzrokovala. Nikad u povijesti ubijanje nije bilo tako globalno, nikad se nije zatrlo toliko života, nikad uništavanje ljudi nije bilo provedeno tako koncentrirano uime oholo iracionalnih ciljeva.« (Kada govori o 20. stoljeću, Z. Brzezinski, kao i mnogi drugi autori, misli na razdoblje od početka Prvoga svjetskog rata do 1989., odnosno pada Berlinskog zida, kada nastupa novo stanje koje se vezuje uz 21. stoljeće, a koje se uglavnom naziva »postmodernim« dobom, odnosno »globalizacijom«. Zbog toga se 20. stoljeće obično spominje i kao »kratko stoljeće«.)

Dvadeseto stoljeće prema Brzezinskom može se tako označiti kao »vrijeme politike organiziranog ludila, prisilne utopije i megaumiranja«. Računa se da je tijekom njega ubijeno više od 175 milijuna ljudi s »predumišljajem u politički motiviranim pokoljima« koje su prouzročili totalitarizmi: komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam.

Zašto se sve to dogodilo? Zašto krvavo iskustvo Prvoga svjetskog rata nije djelovalo preventivno, nego će vrlo brzo doći do novog rata?

Ne može se reći da ljudi i narodi nakon rata nisu bili svjesni onoga što im se dogodilo i da to nisu htjeli izbjeći. Pod dojmom strahovitog krvoprolića britanski premijer Lloyd George izjavit će u Parlamentu: »Upravo je završio posljednji rat u povijesti čovječanstva.« A da bi se to i ostvarilo na drugoj strani Atlantika niknula je ideja (Woodrow Wilson) o »kolektivnoj sigurnosti« nad kojom će bdjeti Liga (društvo) naroda (sa sjedištem u Genevi, Švicarska) kao međunarodno tijelo čija je temeljna zadaća očuvanje mira.

No uzalud! Sve što će se događati nakon Prvoga svjetskog rata uvodit će svijet u novi, još obuhvatniji i krvaviji sukob. Klizanje prema njemu, činilo se, ništa nije 12

Ljubomir Antić 1918.: granica epoha

moglo zaustaviti, pa ni novi principi koje je iznjedrio kraj prethodnog krvavog rata, a koji su davali izvrstan okvir za uređenje svijeta u kojem bi se konačno moglo ugodno živjeti? Ti novi principi su: prirodno pravo naroda na samoodređenje, opće pravo glasa tj. liberalna demokracija i kolektivna sigurnost.

Podsjećam, ishodom rata koji je s pozornice otpuhao četiri carstva (austrougarsko, njemačko, rusko i tursko) priveden je kraju stoljetni proces započet Francuskom revolucijom 1789. godine. (Preostala europska kraljevstva uređena su kao parlamentarne monarhije.) Završio je rat između naroda i božanskog prava, između dinastija i nacija. U ratu nación contre roi pobijedio je narod, kojemu je već pred kraj rata priznato pravo na samoodređenje. Općim pravom glasa, pak, inauguriranim nakon rata, posebno mjesto u povijesti zauzima pojedinac kao pripadnik nacije. Toliko posebno da se zna reći kako je opće pravo glasa postalo »vladar svijeta«. A sustav kolektivne sigurnosti trebao je jamčiti da će oslobođena energija nacije i slobodnog građanina kroz liberalnu demokraciju moći u miru doći do punog kreativnog izražaja.

No sva ta uzvišena načela ne samo da se nisu korektno primjenjivala, nego su bila zloupotrebljena dajući posve suprotne učinke od očekivanih. Način na koji je ostvareno pravo na samoodređenje naroda (Poljska, Čehoslovačka, Jugoslavija) više je predstavljao prijetnju miru nego doprinosio stabilnosti. (»Rješenja« koja će biti primijenjena u navedenim državama poslužit će kao povodi novom ratu, odnosno krvavim unutrašnjim sukobima.) Ni opće pravo glasa (premda još uvijek skučeno visokim dobnim cenzusom i spolnim ograničenjem te nedemokratskim izbornim zakonodavstvom) u mnogim slučajevima nije značilo napredak. Naime, pokazat će se da je elitama mnogo lakše manipulirati masom politički nepismenih građana, nego ograničenim brojem izbornika koji su biračko pravo stjecali na temelju imovinskog cenzusa te bili upućeniji u poslove vezane uz politiku odnosno državu. Umjesto da služi zajedničkom dobru, opće pravo glasa u mnogim slučajevima davat će legitimitet autoritarnim režimima (npr. u Jugoslaviji), odnosno totalitarnim sustavima, fašizmu, nacionalsocijalizmu i komunizmu. Liga naroda pak pokazala se posve neučinkovitom u čuvanju mira: Sjedinjene Američke Države zbog poslijeratne politike izolacionizma nisu ni postale njezinom članicom, Njemačka i SSSR bile su to tek kratko vrijeme dok Francuska i Engleska nisu dopuštale da ona utječe na njihove političke odluke.

Očito je, dakle, ili da su ova načela donesena u funkciji pobjedonosnog završetka rata i smirivanja stanja nakon njega, ili da, iako su bila izraz iskrenih želja, njihovi donositelji nisu imali dovoljno snage da im kasnije udahnu život.

S tim u vezi zanimljivo je viđenje Guglielma Ferrera, istaknutog humanista i intelektualca, koji odmah nakon rata u knjizi znakovita naslova Tragedija mira – Od Versailles-a do Ruhr-a (Zagreb 1925) konstatira:»Svi su auktoriteti pali i stoga jedina sila upravlja svijetom; sila jedina i gola, ili prikrivena tu i tamo kakvim crvenim dronjkom ili komadićem nacionalne zastave (…) jer sila je tako slabašna 13

1918. u hrvatskoj povijesti

kada je sama i gola! Ne obmanjujte se, ljudi! Jedini naslovi auktoriteta, koji još vrijede, jesu željezo i zlato! Sloboda je umrla ujedno s božanskim pravom. Od vremena do vremena vladat će onaj, koji bude uspio da ga začas poslušaju stotine tisuća bajuneta i koji uspije, da se domogne službenih strojeva, koji štampaju novac. Činjenica će odlučivati pravom, a ne pravo činjenicom!« G. Ferrero, kao jedan od najistaknutijih zagovornika »novog svijeta«, daleko je od toga da idealizira prethodno stanje, no svejedno u navedenoj knjizi piše: »U habsburškoj su carevini Nijemci i Madžari podržavali svoju hegemoniju nešto silom, a nešto vjekovnim prestižom habsburške krune. U novim državama će se hegemonija Poljaka, Čeha i Srba nad Nijemcima, Madžarima, Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima, Arbanasima i Bugarima moći podržavati jedino silom. (...)

Rat je dakle oslobodio narode i darovao im vlade, koje će, dokle god bude bjesnio sadašnji duh odmazde, biti okrutnije od habsburškog carstva, i to tim više okrutne i nasilne, u koliko se budu više osjećale slabijima.« Iz ovog bi se dalo zaključiti da je s demontažom carstva u čijoj je osnovi čast, prestiž, autoritet… nastala praznina koju europska intelektualna i politička elita očito nije znala ispuniti novim sadržajem. S Europom koja nakon rata polako prestaje biti (jedini) centar svijeta – i to je jedna od prijelomnica u svjetskoj povijesti – nešto se očito događalo. Ferrero već početkom 1923. to objašnjava na sljedeći način: »Europa umire od intelektualne iznemoglosti. Svjetiljka misli se gasi.« I bio je dobrim dijelom u pravu. Jer kako inače objasniti da je nakon onakvog krvoprolića izostala katarza. Opći je dojam da u međuraću nitko ne osjeća grižnju savjesti zbog milijuna ljudi poslanih u sigurnu smrt. (Izraz »topovsko meso« upotrebljava se upravo od tada.) A kako i bi kad su nacionalni egoizmi koji su doveli do rata upravo nakon njega napuhani do prsnuća. (Izraz sacro egoismo, za jedini prihvatljivi oblik ponašanja država u međusobnim odnosima, također je nastao u ovom kontekstu. Izrekao ga je Antonio Salandra, talijanski premijer, 1914.) Pobjednici su mislili samo na reparacije, a poraženi na revanš.

Unatoč uvođenju općeg prava glasa demokracija je proživljavala duboku krizu.

Opći je dojam onog vremena da je ona neučinkovit način vladanja. To su zapazili mnogi autori, koji inače imaju vrlo kritički stav prema fašizmu/nacionalsocijalizmu. Tako su prema Patricku J. Buchmannu (Smrt Zapada, Zagreb 2003) »mnogi Europljani krajem 30-ih bili spremni okrenuti leđa liberalnom i demokratskom poretku stvorenom versajskim poretkom i prihvatiti autoritarniju budućnost«.

Na takva razmišljanja nije bio imun ni jedan od najznačajnijih katoličkih intelektualaca onoga vremena, Emmanuel Mounier, koji je kasnije koketirao s kolaboracionističkim režimom u Vichiju. Recimo da je njegov pandan u Hrvatskoj bio dominikanac Hijacint Bošković. No i taj izraziti kritičar fašizma nije isključivao neke njegove vrijednosti. U knjizi Filozofski izvori fašizma i nacionalsocijalizma (Zagreb 2000) piše: »Kako će se razviti i što će nastati od ovih totalitarističkih pokreta, to je teško kazati. Međutim, potrebno je, da kod ovih totalitarističkih 14

Ljubomir Antić 1918.: granica epoha

pokreta istaknemo pored negativnih i pozitivne elemente, koji se kod njih javljaju, a koji mogu imati korisnih rezultata za izgradnju novog društvenog uređenja.« Ti se pozitivni elementi mogu svesti na objektivizam, zabacivanje pretjeranog individualizma, zdravu reakciju protiv racionalizma i opravdanu kritiku nezdrave demokracije.

Spomenimo usput da su u međuraću rasne predrasude i antisemitizam bile sveprisutna pojava u Europi. Manjine su, recimo, gotovo posvuda smatrane petokolonašima. Na njih se gledalo kao na prijetnju za sigurnost države a ne kao na sugrađane. (U prvoj jugoslavenskoj državi, u kojoj je režim osobito »krivo gledao« na brojnu madžarsku manjinu, jedno su vrijeme njeni pripadnici zvani »građani na otkaz«.)

Lošoj europskoj perspektivi doprinosila je i zabrinjavajuća demografska stagnacija. Neki su se Britanci pitali: »može li rasa koja je na izmaku« upravljati divovskim imperijem? (Galeazzo Ciano, ministar vanjskih poslova u Mussolinijevoj vladi, zapisat će u Dnevniku /Zagreb 1959/ Duceovu ironičnu opasku, kako žene u dekadentnim zapadnim demokracijama više ne rađaju jer da je to »navodno bolno«.)

Stoga je fašističko (ali i komunističko) »isticanje volje, vitalizma i akcije impresioniralo mnoge zapadnoeuropske intelektualce, koji su sve više osjećali okruženost osrednjošću i fatalizmom«. Izvan tog kruga nacionalsocijalistička politička filozofija nije dublje prodrla, premda je nailazila na sporadične simpatije u svim europskim narodima. U Europi, koja je očito patila od nedostatka invencije, mnogi su sa simpatijama gledali na nacionalsocijalističku gospodarsku koncepciju na temelju koje se ubrzano obnavljala i razvijala Njemačka. Mnogima u Europi bila je prihvatljiva i od Nijemaca projektirana koordinacija europskih ekonomija. Šanse koje je 1918. pružila Europi očito nisu bile iskorištene. Ono što će se događati nakon nje, sve je prije od »novog početka« u pozitivnom smislu. Trebat će se dogoditi još jedan rat i dosta toga nakon njega da se principi koje je iznjedrila počnu uspješno primjenjivati na korist općeg dobra. Što se tiče Hrvatske, ni ona se nije okoristila urušavanjem staroga svijeta nakon 1918. U novoj državnoj formaciji njezin položaj promijenjen je utoliko što je – kako to netko slikovito reče – od najisturenije točke Srednje Europe prema Balkanu postala najisturenija točka Balkana prema Srednjoj Europi, sa svim lošim posljedicama. No dok je prva jugoslavenska država makar politički bila vezana uz Zapad, druga, komunistička Jugoslavija, okreće se od Zapada i time ostaje još čvršće usidrena na Balkanu. (Nakon raskida s Istočnim blokom 1948. godine, Jugoslavija će se, doduše, vrlo sporo početi otvarati prema Zapadu. No to otvaranje očitovat će se uglavnom na području popularne kulture i nekih oblika svakodnevnog života, dok će civilizacijske stečevine kao što su pluralizam, tolerancija, politička, građanska i ljudska prava uopće biti kriminalizirane. Sputana nepoželjnom državnom zajednicom i totalitarnim ideološkim sustavom, Hrvatska je jednostav15

1918. u hrvatskoj povijesti

no morala platiti visoku cijenu svog silaska s Balkana: u »stoljeću ratova«, ona je bila prisiljena sudjelovati i u posljednjem od njih koji će se voditi na europskom prostoru. Pobijedivši u oslobodilačkom ratu, ujedno i ratu za liberalnu demokraciju, Hrvatska se, otvorivši europsku perspektivu, vratila sebi.

Summary 1918 : A BOUNDARY BETWEEN EPOCHS (Introduction) According to changes in whole life of the people, the First World War is one of those historical events that represent the boundary of epochs. In fact, the »calmed« nineteenth century had run long through its calendar border and stopped at 1914, after which started the »short« twentieth century – »a century of wars«. Apart from wars (both the world wars as well as a series of »local« wars), as a direct consequence of the character of the First World War and its partial peace in 1918, the world will be marked by conflicting phenomena. Universal wrights to vote, as a new »ruler of the world«, opened the needed space for final overcoming of liberal (plural) democracy. Its weakness exhibited the rise of totalitarian ideologies (National Socialism, fascism and communism) that gave to the century a characteristic of »organized insanity, forced utopia, and mega-death«. Along with this it will be happened a lot of ups and downs of human beings and their communities, their fundamental rights, culture, and quality of everyday life. Through all of this, on good or bad manner, were going also the Croatian people, gaining at the end of the century a »benefit« of the positive result of 1918 – the people’s right to self-determination.

Key words: 1918, boundary, epochs

16

Petar Strčić

Arhiv HAZU, Zagreb

GODINA 1918. KAO STVARNI POČETAK PROBLEMA U HRVATSKO-SLOVENSKO-TALIJANSKIM ODNOSIMA NA JADRANU U 20. STOLJEĆU

Sažetak Katastrofalna 1918. za mnoge europske i druge narode i etnose teško je pogodila i pučanstvo raspadnute, prestarjele Austro-Ugarske, a u njoj i Hrvate. Nije uspio pokušaj građanskih vrhova da zaživi Država Hrvata, Slovenaca i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vrhova koji se nisu znali boriti s uobičajenim tegobama poslijeraća, iako su i samoinicijativno proradila mnoga vijeća njima nižih upravnih zajednica. Usto, držeći se iredentizma iz 19. st. Kraljevina Italija kao svoje zaposjeda dijelove obale Jadrana, koje uzurpiraju necivilizirani barbari Hrvati, a tu je i njihova staroslavenska/starohrvatska ćirilo-metodska služba Božja i glagoljaška baština. Vrh Države SHS zatražio je pomoć Kraljevine Srbije (na strani je pobjedničke Antante, koja nije priznala Državu), ali ova je proglasila Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (potonja Kraljevina Jugoslavija). Ta Kraljevina SHS dijelove Hrvatske (i Slovenije) 1920. i 1924. prepušta Kraljevini Italiji. Ova ih – s fašistima na čelu – nasilno talijanizira, istjeruje gotovo sve Austrijance, Čehe, Mađare i dr., te stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca, a zatvara ih i u logore. Prvi fašist na svijetu bio je sjajan pjesnik G. D’Annunzio, koji je 1919/1920. stvorio svoju paradržavicu u riječkom području. Iz tog je vremena i prva antifašistička uspješna oružana pobjeda uopće, izvojevana na otoku Krku. Nastavlja se prijeratna dobra suradnja ugroženih Hrvata i Slovenaca, a pomažu im i pojedini Talijani. Veliki antifašistički rat počeo je 1941. i u tim okupiranim krajevima, iako ga vrh KPH-a nije dozvolio, jer da je prostor u nadležnosti KP Italije. No, potiče ga KP Slovenije. Istra se bori tako odlučno da u rujnu 1943. vrh njezina NOP-a – bez znanja vrha NOP-a Hrvatske – proglašava sjedinjenje s maticom zemljom, što potvrđuje i ZAVNO Hrvatske. Suradnja sa slovenskim NOP-om uspješna je i dalje, te se u Istri, npr., određuje i nacionalna/upravna granica. U NOR-u sudjeluju i Talijani te hrvatski svećenici Katoličke crkve. Iako je oružana pobjeda NOP-a nad novim, njemačko-nacističkim okupatorom 1945. i njegovim hrvatskim, srpskim i drugim kvislinzima bila potpuna (oslobođen je i Trst), »hladni rat« antifašističkih pobjednika i mišljenje da je Tito Staljinov čovjek koji će možda krenuti i u osvajanje sjeverne Italije, dovodi do angloameričkog zauzimanja dijela hrvatske Istre i jugozapadne Slovenije. Otkrivši da traje sukob između Beograda i Moskve, zapadne sile do 1954. cijeli hrvatski teritorij u Istri te dio jugozapadne Slovenije (bez Trsta i dr.) prepuštaju Jugoslaviji. Dio Talijana već ranije odlazi (neki i silom). U Italiji traje pokret koji zahtijeva 17

1918. u hrvatskoj povijesti

hrvatsku obalu Jadrana kao talijansku. Na području raspadnute SFRJ javlja se i velikoalbanska komponenta (Albanci da su Iliri), pa velikosrpska (i ratom), a u Sloveniji traže pola hrvatske Istre i dio Kvarnerskoga primorja ( pola grada Rijeke te otok Krk). Najnovije: nastoje se smiriti velike napetosti, sastaje se vrh Hrvatske s vrhovima Slovenije i Srbije, a prvi put i predsjednici Italije, Slovenije i Hrvatske (Trst, srpanj 2010).

Ključne riječi: Hrvatsko-slovensko-talijanski odnosi, Jadran, 20. st., stvarni početak problema u 1918.

I. Zbivanja u 1918. u Europi i izvan nje općenito, najbitnije su obilježila i hrvatsku povijesnu sudbinu u daljnjim decenijima toga 20. stoljeća, ali i nedavnu prošlost; a utječu čak i na nas, danas. Sve je to veoma dobro poznato historiografima, napose starijima, ali samo donekle široj javnosti te mlađim naraštajima.

Naime, dijelovi te povijesti i prošlosti zloupotrebljavaju se u dnevno-političkim situacijama unutar Hrvatske te izvan nje, u odnosima prema njoj ili iz nje prema inozemstvu. Sve se to zbiva usprkos tome što postoje brojna, dostupna vrela, kao i opsežna literatura na hrvatskom, slovenskom, talijanskom i drugim jezicima, od koje je znatan dio utemeljen upravo na izvorima, a i na brojnim radovima s memoarskim sadržajima. No, zanimanje znanosti i struke – začuđujuće – ipak jenjava, pa je izvrsna zamisao bila organizirati i ostvariti znanstveni skup pod neutralnim naslovom: »1918. u hrvatskoj povijesti«; organizator je bila središnjica Matice hrvatske u Zagrebu, a simpozij je održan 2008., povodom 90. obljetnice znamenitih i kapitalnih povijesnih događanja te godine. Isto tako, veoma je važno i objavljivanje razrađenijih i proširenijih priopćenja u ovome Matičinu zborniku.

Ovaj je moj prilog upravo jedno od priopćenja na tome – ponavljam važnome – znanstvenome simpoziju historiografa i drugih stručnjaka za povijest i prošlost.

Potrebno je još nešto naglasiti: u starijoj, obilnoj, pa i u novijoj, oskudnijoj hrvatskoj historiografskoj literaturi – u načelu – teme iz 1918. vezane za Jadran znanstveno nisu obrađivane tako da se vezuju uz aktualne posljedice; pa tako ni uz one probleme koje imamo upravo sada, u našim danima. Doduše, to nedavno vrijeme još uvijek je samo prošlost, a i sadašnjost je dio – u načelu – politološke, a ne povijesne znanosti. Ali, stalni, čak i međudržavni sporovi između novonastalih međunarodnopravno i državnopravno priznatih republikâ Slovenije i Hrvatske, osamostaljenih na temeljima prethodnih federativnih socijalističkih republika raspadnute SFR Jugoslavije u velikosrpskome neočetničkom ratu potkraj 20. stoljeća, kao i povremeni istupi čak i pojedinih državnika i političara u susjednim državama, govore u korist pojave ovog Matičina zbornika. No, što se tiče 1918., kada započinju stvarni počeci problema u hrvatsko-talijansko-slovenskim odnosima na istočnoj obali Jadranskoga mora, mora se najprije ponešto reći i o onome 18

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

što je prethodilo i današnjim složenim odnosima, napose o nekim zbivanjima u prethodnome »vijeku nacija«, u 19. stoljeću, jer su aktualna i danas, i to u svome negativnome sadržaju.

II. Činjenica je da, u kontekstu dugoga višestoljetnog razvoja pojedinih etnosa te kasnije nastalih naroda i narodnosti na području Balkanskoga poluotoka i u njegovu susjedstvu, veoma rano i na prostoru današnje Hrvatske ima i država i drugih upravnih zajednica autohtonih etnosa ili, pak, stranih, došljačkih. Tako je, uz druge, poznata i država na dijelu ilirskoga prostora u Južnoj Hrvatskoj, na čelu s već legendarnom kraljicom Teutom, a u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj rimsko-romanski su invazori pa okupatori uništili državu tamošnjih također ilirskih Histra i fizički istrijebili njihovu vladajuću dinastiju. I u povijesti južnoslavenskih etnosa, naroda i narodnosti bilo je više pokušaja da se teritorijalno stvore i održe prostorno čak i šire državne zajednice, kakve su u srednjemu vijeku znamenita carstva Samuila i Dušana (prvo s osnovicom u Makedoniji, a drugo u Srbiji) i Tvrtkova kraljevina (s osnovicom u Bosni). Na sve to još dolazi i hrvatsko kneštvo, pa kraljevstvo, uglavnom na području današnje Dalmacije i Kvarnerskoga primorja. Ova su povremeno izuzetno važna i u širim mediteranskim i južnoeuropskim razmjerima, tako da npr. Zvonimira potkraj 11. st. okruniti za kralja daje čak Sveta Stolica (rekli bismo – tadašnja Europska unija!). Na sve se to još nadovezuje osobito atraktivno postojanje i veoma plodan život na više područja, čak i niz stoljeća prostorno veoma malene Dubrovačke Republike, na svoj osebujan način samosvojne i veoma slobodarski nastrojene državne zajednice, poznate i u europskim i mediteranskim, a po djelu pojedinih svojih pripadnika čak i u svjetskim razmjerima.

Od onih opće ujedinjavajućih, veoma širokih i sadržajnih pothvata, čiji su rezultati očuvani sve do danas, znamenito je djelo braće iz Grčke, kršćanskih svetaca Ćirila i Metoda, njihova staroslavenska, u nas i gotovo zasebna starohrvatska služba Božja, pa prvo hrvatsko pismo – glagoljica, te jezik – čakavština. Rezultat je pisanim i tiskanim sadržajima upravo ogromna glagoljaška baština, najdragocjenija i najbogatija u slavenskome svijetu uopće, i to upravo u Hrvatskoj, a u njoj najviše na Krku. Upravo preko velikoga djela te dvojice kasnije službenih katoličkih zaštitnika Europe, dakle glagoljskoga pisma i staroslavenskoga jezika, javila se misao da su svi Slaveni zapravo jedan etnos, odnosno narod.

U tom pogledu napose se pomišljalo i na jugoslavenske narode, odnosno – pravilnije je reći u kontekstu tadašnjega vremena – južnoslavenske narode. Takve misli, u konkretnome vremenu i zbog određenih prilika/neprilika isticali su i na svoj način razrađivali npr. Vinko Pribojević (O porijeklu i zgodama Slavena, 1525), Mavro Orbini (Kraljevstvo Slavena, 1601), Juraj Križanić (17. st.) – Križanića neki povjesničari i ostali smatraju čak i prvim ideologom Južnih Slavena. No, 19

1918. u hrvatskoj povijesti

bilo je i niz bitnih, pa i onih oštrih, nasilno postavljenih prepreka na putovima mislilaca o stvaranju jedne državne ili upravne zajednice Južnih Slavena. Osobito se ističe višestoljetna podjarmljenost kasnijih južnoslavenskih naroda kojima je vladalo više stranih država ili pojedinih moćnika, u ovome slučaju napose općepoznata azijsko-afrička osmanlijska (turska) te srednjo-južnoeuropska (germanska, njemačka) habsburška država, koje u sebe inkorporiraju i znatan dio hrvatskoga prostora. Istodobno, već od ranoga srednjeg vijeka traje gospodarenje Mletačke Republike nad znatnim dijelom hrvatske obale Jadrana. Došlo je i do oštrijega cijepanja i međusobnih suprotstavljanja kršćanskih zajednica, inače slijednica Isusova nauka. No, rimska Sveta Stolica postupno napušta podržavanje oštre, povremeno i međusobno veoma neprijateljske diobe kršćanstva, na svoje katoličanstvo te na pravoslavlje. U Hrvatskoj se bitnije utjecalo i na početke preuzimanja štokavštine iz istočnih i južnih dijelova hrvatskoga prostora kao jezika hrvatskoga etnosa, te komponenata iz srpskoga jezika, ali istodobno ipak uz čuvanje i prvoga hrvatskog jezika, čakavštine te kajkavštine. Ubrzano slabljenje gospodarske, političke i druge moći Osmanlijskoga Carstva u počecima novoga vijeka, zatim odjeci i posljedice francuske građanske revolucije i trajanja Bonaparteovih Ilirskih provincija (sa sjedištem u Ljubljani, uz ukidanje dotadašnje jedine koliko-toliko pravno samostalne višestoljetne hrvatske države – Dubrovačke Republike) i raspad tisućljetne Mletačke Republike, srpski ustanci u Srbiji protiv Osmanlija te postupno osamostaljenje dijela njezina prostora od vlasti Istanbula/Carigrada, pa snaženje i Crne Gore kao države, veoma plodni ilirski pokret/hrvatski narodni preporod, uspješni odjeci građanskoga pokreta i formalno-pravnoga sloma feudalnoga društvenog sustava općeeuropske građansko-revolucionarne 1848/1849. godine, tadašnji (privremeni) poraz mađarskoga čvrstog posezanja za dijelovima Hrvatske, a uz bitno sudjelovanje vojske Banske Hrvatske u slomu vrha tadašnje Mađarske kao dijela Habsburške Monarhije – sve je to dovelo do novih sazrijevanja misli o potrebi jedinstva slavenskih naroda, barem u Habsburškoj Monarhiji; ali javljaju se i misli o onima izvan nje, na cijelome njihovom dijelu Balkanskoga poluotoka, pa možda i u obliku jedne državne zajednice, bilo u Monarhiji, bilo izvan nje.

Tako, u 60-im godinama 19. stoljeća, nakon sloma austrijsko-germanskoga apsolutizma, sazrijeva misao kruga oko biskupa dr. Josipa Jurja Strossmayera da se iskoristi situacija i stvori južnoslavenska državna zajednica, dakako unutar još uvijek moćne Habsburške Monarhije; naime, taj je krug držao da su njezini nositelji presnažni da bi moglo doći do drugoga rješenja. Smatrali su da bi se ta upravna zajednica prostirala na prostoru od (slovenskoga) Triglava do (bugarske) Varne, te od Dunava do Vardara (nacionalno još nedefiniranih). Doduše, tome razmišljanju očito ne ide u prilog pomirenje Beča i Budimpešte te državnopravno pretvaranje Monarhije u dualnu Austro-Ugarsku (1867. godine). Ne ide mu u prilog ni čvrsto bečko držanje rasparčanih slovenskih prostora te hrvatske Istre i Dalmacije s otocima, a budimpeštansko oštro nametanje svojih vladajućih struktura ostaloj 20

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

(tadašnjoj) Hrvatskoj i Slavoniji. Tu je i trajanje višestoljetne Vojne Krajine, sve do 80-ih godina 19. stoljeća. A tu je i nepogoda s bečkim prisvajanjem 70-ih godina pravno još uvijek osmanlijske Bosne i Hercegovine, koje su u hrvatskim zemljama smatrane hrvatskim prostorima. Zatim, sve je poznatiji nastavak te politike koja kreće iz tada ujedinjene carske Njemačke, poznate kao »Drang nach Osten«, a tu je i sve samostalniji razvitak Crne Gore i Srbije, kao i osamostaljenje Bugarske (pod vladarima iz Njemačke).

U međuvremenu, u Dualnoj Monarhiji, u redovima državljana njezina austrijskoga (»cislajtanijskog«) dijela javlja se »austroslavizam«, i to s idejom o »trijalizmu«. Dakle, smatralo se da bi bilo potrebno i korisno formirati i treću državnu, unutrašnju upravnu zajednicu, dakle, uz austrijsku i mađarsku još i slavensku. No, »zlu ne trebalo«, upravo tih 60-ih godina učinjeno je ono što se moglo – osnovana je najviša hrvatska znanstvena i kulturna institucija, ali pod provokativnim naslovom – Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Ipak, treba reći da kad se prva riječ u njezinu imenu prevede sa stranih jezika – onda »Jugoslavenska« znači »Južnoslavenska«; a pod tim posljednjim nazivom razumijevali su ju i doživljavali osnivač Strossmayer i njezin prvi predsjednik dr. Franjo Rački, ističem, također svećenik Katoličke crkve. No, na ruku tim južnoslavenskim idejama i Strossmayera i Račkoga ne ide tih 60-ih godina sazrela misao dr. Ante Starčevića i dr. Eugena Kvaternika o samostalnome razvoju isključivo Hrvata te bosanskih muslimana, jer da su ovi Hrvati. Kvaternikovo uzaludno traženje pomoći izvan Hrvatske i ostale Austro-Ugarske, katastrofalni slom njegova oružana otpora u sudaru s režimskom vojskom te njegova nasilna smrt pokazali su kako Hrvati svoju državnu samostalnost ne mogu ostvariti ni tada, ni idućih stotinjak godina, sve do kraja 20. stoljeća. Tek tada, ali u teškome ratu s velikosrpskim agresorom, nastala je i održala se već međunarodnopravno i državnopravno priznata Republika Hrvatska. No, do nje je ipak trebalo da Hrvati prožive u razdoblju od 1918. do početaka 1990-ih, i to u tri jugoslavenske države.

III. U tome veoma uzburkanome razvoju zasebnu ulogu imaju i Slovenci i Talijani, čiji preci stoljećima žive na hrvatskome prostoru ili su se u novije doba doselili u njegove dijelove, ali i oni koji izvan njega utječu na njegov život. Radi se o tome da Slovenija – za razliku od Hrvatske i Italije – nikada, sve do 40-ih godina 20. st. nije postojala kao upravna cjelina, kao samostalnija autonomna ili sasvim samostalna državna zajednica. Ona je redovito bila rasparčana između stranih država ili pojedinih stranih struktura, ili u rukama isto tako stranih moćnih pojedinaca.

Uz druge primjere, povremeno su vlasnici dijelova Slovenije ili upravitelji čak i velikih njezinih središnjih dijelova, a uime Beča, bili i knezovi Krčki, kasniji Frankopani. Hrvati su također stoljećima živjeli u pojedinim slovenskim i talijanskim 21

1918. u hrvatskoj povijesti

krajevima, pa je tako, primjerice, sačuvan i dio matične rukopisne knjige Hrvata, i to na prvome hrvatskom jeziku – čakavštini, s elementima slovenske kajkavštine, te na hrvatskome pismu, na glagoljici s početka 17. stoljeća; sadržaj te rukopisne knjige odnosi se na prostor Dolina, danas San Dorligo della Valle u Italiji, uz slovensko-talijansku državnu granicu od Gorice do ponad Trsta. Taj gospodarski veoma prometni kraj – veza središnje i ostale Europe sa Sredozemljem, preko Trsta – od hrvatskoga prostora postupno je postajao slovenski pa talijanski, iako se i danas smatra slovenskim. Pa i u samome Trstu, među prvim poznatim Slavenima spominju se Hrvati, te u njemu žive i danas.

Slovenci su, pak, prisutni i u znatnijem broju u Hrvatskoj, npr., u Gorskome kotaru. Tako je i jedan od najslavnijih, najznamenitijih i najzaslužnijih Hrvata – spomenuti svećenik/kanonik, znanstvenik/historiograf i političar dr. Franjo Rački iz goranskih Fužina podrijetlom Slovenac. A stariji od njega, isto tako slavan, slovenski je djelatnik u Banskoj Hrvatskoj (u mađarskome dijelu Habsburške Monarhije), pjesnik Stanko Vraz, veoma zaslužan hrvatski narodni preporoditelj u prvoj polovici 19. stoljeća. Upravo do kataklizmičke 1918., pa i u samoj toj godini i nešto kasnije, nastavljao je veoma plodno djelovanje još jedan Slovenac, dr.

Anton Mahnič, koji se toliko poistovjetio sa svojom hrvatskom pastvom kvarnersko-otočne Krčke biskupije da se počeo zvati i pisati – Antun Mahnić. On je, između ostaloga, osnivatelj Hrvatskoga katoličkog pokreta u (upravno rasparčanima) hrvatskim zemljama, zatim, treće najviše znanstveno/kulturne institucije južnoslavenskih naroda – Staroslavenske akademije u gradu Krku (zbog proučavanja glagoljske baštine). Zanimljivo je da su predsjednici prve dvije jugoslavenske akademije – Rački u Zagrebu i Pančić u Srbiji, kao i Mahnićev Volarić bili iz te iste Zapadne Hrvatske.

Uza sve rečeno, u austrijskome dijelu Monarhije, u pokrajini Istri s Kvarnerskim otocima, slovenski i hrvatski politički i drugi predstavnici stalno su i veoma složno surađivali i djelovali protiv svevlasti tanke, ali gospodarski i politički apsolutno nadmoćne (sve do početka 20. stoljeća), vladajuće talijanaško-talijanske strukture. Tako je, primjerice, slovenski narodni preporoditelj Franjo Ravnik bio i ostao veoma zaslužan hrvatski narodni preporoditelj u Istri i na Kvarnerskim otocima; taj svećenik i učitelj u hrvatskome Kastvu, prvi je urednik i priređivač prve tamošnje hrvatske periodike, kalendara »Istran« (za 1869. i 1870. godinu), koji je tiskao u Ljubljani; preminuo je kao profesor upravo hrvatskoga jezika na slovenskoj gimnaziji u Kopru. Na suprotnoj strani, ali isto tako iz te iste Kastavšćine, Hrvat, hrvatski narodni preporoditelj, također svećenik, Matko Mandić bio je predsjednik slovenskoga društva u Trstu. Hrvatski i slovenski zastupnici u Istarskome saboru i u bečkome parlamentu i drugdje najuže surađuju, međusobno stalno i ravnopravno rabeći i hrvatski i slovenski jezik. Ali, dakako, točno su znali koji su slovenski, a koji hrvatski krajevi na Istarskome poluotoku i drugdje, suprotstavljajući se misli istaknutoga ideologa i političara dr. Ante Starčevića da su Slovenci – »alpski Hrvati«.

22

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Istodobno kada ilirski pokret/hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. st. započinje ostvarivati svoju kapitalnu povijesnu ulogu, u rasparčanim samostalnim državama i u austrijskim dijelovima Apeninskoga poluotoka (većinom dobivenima poslije Bonaparteova sloma) kreće u život i plodno se razvija tamošnji narodni, talijanski preporod – risorgimento. Postupno se njegovi dijelovi okreću prema slavnoj povijesti Rimskoga Carstva i počinju talijanskim smatrati, primjerice, i istočnu obalu Jadrana, dakle hrvatske i slovenske prostore, koje je zaista nekoliko stoljeća držalo Rimsko Carstvo; ali, na tim prostorima, više od tisuću godina apsolutna je većina pučanstva hrvatska i slovenska, a trajala je ovdje i hrvatska država, čijega je kralja Zvonimira dala okruniti (čak) Sveta Stolica. No, u revolucionarnoj i kontrarevolucionarnoj građanskoj 1848/1849. oružani oslobodilački talijanski pokret protiv bečke vlasti ni na sjevernome dijelu Apeninskoga poluotoka nije uspio. Ipak, Beč je bio oslabljen, napose još i u sukobima s Budimpeštom i Berlinom, pa je pijemontsko-sardinijska kraljevska dinastija Savoia krenula u oružana osvajanja i pridobivanje talijanskih narodnih cjelina na Apeninskome poluotoku, tako da je 60-ih i 70-ih godina slomila sve države i formirala svoju Kraljevinu Italiju, sa središtem u Rimu.

Jedino je Svetoj Stolici ostavljen dio toga grada i djelići izvan njega; i zanimljivost: u svim tim zaista velikim pothvatima zaboravljena je bila kultna, malena državica San Marino, čiji je osnivač sv. Marin iz Lopara na otoku Rabu. Savojska ekspanzionistička gledanja i na istočnu obalu Jadrana, pretvorena su već 1866. u veliki ratno-pomorski pohod preko Jadrana. Međutim, zahvaljujući velikim sposobnostima austrijskog admirala, a još više običnim mornarima, koji su bili Hrvati – Dalmatinci, Istrani i Primorci – rimska je flota ne samo katastrofalno poražena nego i fizički sasvim uništena: 1866. potopljena je kod Visa. Rim se od tada pa sve do 1918. nije usudio oružano prelaziti Jadran, nego je krenuo suprotnim putem, uključujući se u politički savez s Berlinom i Bečom. A kreće i drugim, »suptilnijim« političkim putevima, pa tako podržava apeninski iredentistički pokret koji na istočnoj obali Jadrana svoje čvrste zastupnike ima u odnarođenoj skupini Hrvata, u talijanašima, te u ostalome gornjemu sloju tanke, ali gospodarski i politički vladajuće strukture Talijana. No oni ne mare za probitke donjih slojeva svojih talijanskih sunarodnjaka nego samo za svoje. Preporoditelji, pak, oslanjajući se na građanstvo i selo, u Južnoj Hrvatskoj, u Dalmaciji, uspijevaju suzbiti opasnost, svodeći ju na autonomaški pokret. Međutim, Istra nije imala svoje brojnije građanstvo tako da je tamošnji iredentizam snažan i nasilan. Preporoditelji su postupno morali sami, uz velike prepreke, osnivati vlastite kulturno-političke institucije – čitaonice (u početku i bez hrvatskoga imena), pa osnovne škole na hrvatskome jeziku i prve dvije gimnazije, zatim štedionice itd.

Treba reći i to da je dotadašnja suradnja između srpskih i hrvatskih Hrvata, i u mađarskom i u austrijskom dijelu Hrvatske doživjela tešku krizu. Naime, vodeći srpski prvaci na hrvatskim prostorima okreću se prema sve samostalnijoj Kneževini, pa Kraljevini Srbiji; a tamošnje vladajuće strukture nerijetko su i u bližoj vezi s Bečom i Budimpeštom, pa utječu da se to događa i sa Srbima i na hrvatskim prostorima Dualne Monarhije.

23

1918. u hrvatskoj povijesti

Rijeka je čvrsto u rukama Budimpešte od 60-ih godina dalje pa mađarizacija u njoj naglo napreduje (tada je to grad samo uz zapadni dio ušća Rječine). Stoga tamošnji preporoditelji čak iz Dubrovnika dovode očito veoma sposobnog mladog novinara Frana Supila, koji u relativno kratko vrijeme stvara »politiku novoga kursa«, nastojeći privući i Srbe; postaje poznat i u europskim razmjerima. Tako su veoma pozitivni odjeci Prvoga, ali sasvim negativni Drugoga balkanskog rata.

No, početak Prvoga svjetskog rata primorao je na bijeg mnoge, pa tako i Supila.

Kreće se u sveopće raščišćavanje niza pojmova te su stvorene nade u praktično rješenje nacionalno-političkih i drugih problema južnoslavenskih naroda (bez Bugara). Za vrijeme rata, u inozemstvu je formiran Jugoslavenski odbor izbjegličkih građanskih prvaka iz Austro-Ugarske, čiji je drugi i posljednji predsjednik bio dr.

Dinko Trinajstić iz Vrbnika na Krku, koji je 1870-ih kao dobrovoljac sudjelovao u bečkome osvajanju osmanlijske Bosne i Hercegovine, očekujući da će one, kao hrvatski krajevi pripasti Hrvatskoj. Sada i drugi hrvatski emigranti povezuju sudbinu svojih zavičaja i svoje djelovanje sa sudbinom ratom teško ugrožene Kraljevine Srbije, a koju smatraju dijelom svoje zajednice, i to preko zajedničke, sveopće jugoslavenske domovine. U tom smislu treba tumačiti i zajedničku deklaraciju na Krfu 1917. godine. Očito velikosrpska politika vrha Kraljevine Srbije nije bila prepoznata.

IV. Svi su se radovali eventualnom – ponavljam: eventualnom – slomu AustroUgarske, ali malo tko je vjerovao u stvarni raspad te višestoljetne države, čije su vodeće strukture bile samo iz redova Austrijanaca i Mađara, iako, očito je bilo mnogima, zaista je to bila prestarjela upravna zajednica mnogobrojnih naroda i narodnosti. No, kad se taj slom stvarno i dogodio 1918. godine, gotovo su svi koji su se tome zaista radosno nadali, pa čak i oni koji su na tome raspadu i radili, npr. veoma praktično članovi spomenutoga Jugoslavenskoga odbora u emigraciji, ostali zaista zatečeni. Ne pitajući se što će učiniti poražene ali materijalno bogate austrijske i mađarske dotadašnje vladajuće strukture, kao i pobjednici nad tom Dualnom Monarhijom, te nad njezinom saveznicom carskom Njemačkom, krenulo se u ostvarenje dijela »austroslavizma«, u osnivanje Čehoslovačke, te misli Strossmayera i Račkoga, tj. u formiranje samo jugoslavenske države, a i to samo na području raspadnute Habsburške Monarhije. Bilo je to ipak u skladu i s dijelom nekadašnjega »austroslavizma« i njegovim »trijalizmom« u Habsburškoj Monarhiji. Česi i Slovaci išli su svojim putem, uspješno prema svojoj državnoj zajednici, a proglašena je i zasebna Država Slovenaca, Hrvata i Srba, i to sa sjedištem u Zagrebu, na čelu sa Slovencem dr. Antonom Korošecom te potpredsjednicima Srbinom (Pribićevićem) i Hrvatom (Pavelićem). Kažem – učinjeno je to i zbog prozaičnih, praktičnih razloga.

24

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Naime, brzi fizički raspad Dualne Monarhije i djelovanje vrha Države SHS donijeli su – nakon početnog oduševljenja gotovo u svim strukturama sva tri jugoslavenska naroda – ubrzano i veliko nezadovoljstvo u njihove redove, napose u donje društvene slojeve, a to znači među apsolutnu većinu državljana. To nezadovoljstvo vezano je uz unutrašnje, inače sasvim razumljive tegobe – ta rat je tek prestao – koje se ne uklanjaju. Ali, i zbog za mnoge relativno neočekivane pojave vojske Kraljevine Italije, koja na temelju, za najveći broj stanovnika Države SHS nepoznatoga, Londonskoga ugovora iz 1915. o razvrgavanju savezništva s Bečom i Berlinom kako bi stupila u rat na strani Antante, počinje okupirati dio hrvatske obale. Okupira, međutim, i prostore koji joj nisu bili obećani u Londonu, kao, npr., (tadašnju) Rijeku, koja je tim ugovorom bila ostavljena Hrvatskoj.

I na hrvatskoj obali Jadrana odmah su, gotovo redom, bila osnivana mnoga vijeća upravnih zajednica Države SHS; može se reći – bila su to i najbolja i najučinkovitija niža vodstva nove Države. Ali, veselo slaveći propast omrznute bečkogermanske i budimpeštansko-ugarske vlasti, a ne poduzimajući konkretne i učinkovite mjere da se barem postupno sredi veoma teško gospodarsko i drugo stanje u Državi, njezin vrh ostajao je veoma zatečen posljedicama Prvoga svjetskog rata, kao da nikada prije nije čuo za ono što svaki završeni rat donosi sa sobom. Jer, na frontovima po Europi te od gladi i boleština u samoj domovini, odnosno u Državi SHS (napose kao posljedica zloglasne bolesti »španjole«) ubijeno je i pomrlo na desetine tisuća ljudi. A uza sve to počinje povratak brojnih dotadašnjih izbjeglica pa i preživjelih pripadnika iz propale austrougarske vojske s raznih frontova.

Tu su, naravno, i pojave uobičajena nereda u poraću, pa i banditizma. A tu su i sve življi odjeci sasvim neočekivanoga raspada carske Rusije i razarajućih sadržaja Oktobarske revolucije u prilog najnižih i najsiromašnijih slojeva društva. Nered je postupno zavladao u Državi na svim područjima života. Osim toga, pročulo se i za državnopravno i međunarodnopravno nepriznavanje Države SHS od pobjedničkih Antantinih sila. Uz ostalo, vrh Države bolno je zatekao i naglo iskrsli problem Vojvodine koja je dio Države SHS, ali ju otima i prisvaja Kraljevina Srbija, iako je ova u vrijeme rata teško stradala, održavši se ipak na strani pobjedničke Antante.

V. Pri takvim prilikama vodstvo Države nije reagiralo na vidljivo iskazanu želju, pa i odlučnu volju, očito svih Hrvata da se barem višestoljetnome prekojadranskome gospodaru te potonjem velikonacionalističkom neprijatelju pruži otpor čak i fizički, iako je za to bilo opravdanih mogućnosti. Naime, Kraljevina Italija u Prvome svjetskom ratu nije pokazala nikakvu snagu, pa čak ni vojnu osposobljenost, a talijanski narod nikako nije bio za ratovanje. Pa i usprkos tome što je postalo poznato da Rim spomenutim Londonskim ugovorom 1915. nije tražio sve dijelove 25

1918. u hrvatskoj povijesti

hrvatske obale, pa čak ni najveću industrijsku luku istočnoga, mađarskoga dijela Austro-Ugarske, tadašnju Rijeku, koja je po kapacitetima i rezultatima u drugoj polovici 19. st. pa do raspada Monarhije 1918. bila odmah iza austrijskoga Trsta, najvećega takvoga centra cijele Monarhije. Uz Trst (koji namjerava dobiti), te Veneciju, Ankonu i Bari na tom istom Jadranu, Rimu nije trebala Rijeka, i to još bez dotadašnjega panonsko-mađarskoga zaleđa.

U takvoj katastrofalnoj vanjsko-političkoj, te unutarnjoj državnoj, gospodarskoj i nacionalno-političkoj situaciji, vodstvo Države SHS pokazuje prirodan i sve veći strah za vlastite pozicije, pa i za svoju sudbinu uopće. Ali i ono što se nikako nije moglo očekivati – čak i bitnu nacionalno-političku nezrelost. Tako više nisu pomagala ni lucidna, učestala Supilova upozorenja da se ne hita u zbližavanje s Kraljevinom Srbijom, niti rezultati pregovora s vodstvom Beograda, čak ni sve vidljivije ponašanje vrhova Srbije i njihovih podređenih. Takav je bio i veoma štetni odlazak srbijanskoga vojnoga odreda iz tadašnje Rijeke i njeno prepuštanje talijanskome odredu, iako je očito bilo da se ovaj nimalo vojnički ne usuđuje suprotstaviti. Rezultat je općepoznat: Rijeka će pripasti Rimu, a vrh Države SHS odlazi u Beograd, te nudi sjedinjenje svoje Države s Kraljevinom Srbijom. A što čini njezina vladajuća velikosrpska struktura? Umjesto očito nerealnog ravnopravnog sjedinjenja, prirodno, rado prima neočekivani dar te koristi situaciju – ne ulazi u sjedinjenje sa svjetski državno-pravno nepriznatom Državom SHS, koristi katastrofalnu privrednu i drugu situaciju u njoj, kao i pojavu vojske Kraljevine Italije na njezinu teritoriju, te proglašava postojanje jedinstvenoga, samo jednoga Kraljevstva SHS. Ali, samo svojega, sa svojom dinastijom Karađorđević na čelu, sa sjedištem i dalje u Beogradu. Dakle, Država SHS jednostavno je utopljena u proširenu Kraljevinu Srbiju, pa su i sadržaji slova u kratici Države SHS promijenili redoslijed. Tako kratica zapravo daje sasvim novo ime: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a ne kako je to bilo s imenom Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Tako je i zamjena imena naroda govorila koja je zemlja od sada vodeća.

VI. Rezultat je općepoznat: nikakve koristi od Kraljevstva SHS nije bilo za Hrvatsku i Sloveniju, pa tako ni za njihova obalna i ostala područja, kao ni za ostale prostore Hrvatske i Slovenije koje je držala Kraljevina Italija. Jer, velikosrpska vladajuća struktura – ponavljam – iznenađena je neočekivanim, povijesno kapitalnim darom hrvatsko-slovenskoga vrha, koji je omogućio jednostavno proširenje dotad prostorno malene, i inače gospodarski slabe, a u Prvome svjetskom ratu još i dodatno teško oštećene, srbijanske Kraljevine, na gospodarski i na druge načine najbogatije južnoslavenske prostore, na Hrvatsku i Sloveniju.

26

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Doduše, tek sada reagiraju probuđene velike zapadne sile, jer veoma ohrabreni Rim pokazuje i nove, velike teritorijalne ambicije i prema nekim drugim mediteranskim prostorima; a ratnih i drugih zasluga uopće nije imao, pa je i Prvi svjetski rat završio za Antantu bez koristi od toga Rima. Stoga zapadne velike sile javno postavljaju međunarodno pravno »jadransko pitanje«. Ne vjerujući Rimu, šalju i svoje vojne jedinice na hrvatsku obalu. No, Kraljevina Italija tada u svojem vrhu ima zaista sjajne i sposobne državnike i političare. Taj vrh savojske Kraljevine hitro mijenja taktiku, te se i talijanska vojska ponegdje pojavljuje čak i kao saveznička, dakle, kao da privremenim dolaskom želi pomoći tamošnjem puku. Vješto se taktizira i na druge načine, stalno se prilagođavajući politici velikih sila, kao i prilikama na samoj obali i neposrednome njezinu zaleđu. Ali, još više se koristi iskrslim nepogodama i tegobama na samome Apeninskom poluotoku. Naime, i ondje se javljaju i traju socijalni nemiri, koji se pretvaraju u stalne neprilike, čak i za vrh Kraljevine, napose zbog teške poratne gospodarske situacije. Međutim, vrh države počinje i sâm poticati nezadovoljstvo pa i mržnju protiv tamo nekakvih Hrvata, koji su ionako općepoznati, kao stari, nasilni barbari, koji, eto, i sada izazivaju probleme, pa su krivi što se novac građana Kraljevine Italije mora odlijevati za vojsku, policiju i pripadnike drugih državnih službi koji su morali biti poslani na istočnu obalu Jadrana da kao saveznici pomognu tamošnjim ljudima u teškoćama. Uostalom, ti su prostori ionako talijanski, pa bi trebali pripasti Rimu. Međutim, novac se ne može koristiti u prioritetne svrhe, za sanaciju poratne, teško oštećene i ugrožene privrede i socijale u samoj domovini. A to bi se lako riješilo da na toj istočnoj obali Jadrana ne žive ti barbari, k tome još šćavi/šćavuni, vrijedni da budu samo robovi, kao što su i bili Mlecima toliko stoljeća prije, neljudi koji žive kao boduli, a to, pak, znači pseta. Dakako, pučanstvo Apeninskoga poluotoka nije znalo ni povijest te obale, a niti to da njezini stanovnici ne primaju pomoć iz Rima.

Tako je vrhu savojske Kraljevine odlično došla i u svjetskim razmjerima poznata dotadašnja teatarska pojava talijanskoga poete Gabrielea D’Annunzija, sjajnog i zaslužnog umjetnika riječi koji je u privatnome životu bio sasvim amoralna osoba i nasilnik. A poeta se već i ranije iskazivao svojim »ratničkim« nastojanjima, pa tako i napadom avionom na barbarski, hrvatski Bakar. No, sada je bio prerano ostarjeli, fizički bolestan playboy odbačen od imućnih žena, te je ostao bez prihoda, a naučen je bio na veoma raskošan i raskalašen način života. Stoga je veoma vješto iskoristio novonastalu tešku situaciju i u domovini i na istočnoj obali Jadrana, ali samo u onome njezinu dijelu koji mu se činio materijalno najkorisnijim.

Tako je sa svojim isto tako veoma nasilnim istomišljenicima, skupinama ardita i legionara stigao u tadašnju Rijeku, uz punu suradnju tamošnje talijanske vojske i talijanaša, u interesu da se taj grad i okolica pridruže Kraljevini Italiji kao njihovoj domovini. No, iznenadni, veoma lagodan život i k tome još u zaista raskošnoj palači ranijih mađarskih guvernera gospodarski veoma bogate Rijeke, tome zaista divnome umjetniku riječi toliko se svidio da je proglasio svoju paradržavu, Kvarnersku Regencu. Pri tome je protiv protivnika, a to znači apsolutne većine puka, 27

1918. u hrvatskoj povijesti

dakle, Hrvata, počeo i nastavio primjenjivati takve nasilne i rasističke metode da su ih kasnije – jednostavno – samo usvojili te dalje, od 20-ih godina razradili i nadogradili tada na vlast nadošli talijanski fašisti, a od 30-ih godina i njemački nacisti, koristeći ih u svojim zemljama a potom i u osvojenima. Točnije rečeno, poeta je primijenio sve potonje poznate kataklizmičke osnovne nacifašističke i staljinističke metode nasilja, osim onih u vezi s koncentracijskim logorima i krematorijima, a nije ih imao samo zato što mu je paradržava ipak bila prostorno premalena, a vlast kratko trajala. Čak je i Benito Mussolini, na početku svojega uspona, kao prvak fašističke stranke, ali još ne i na državnoj vlasti, pokraj slavnoga i posvuda prisutnoga, veoma atraktivnog pjesnika anonimno prošao Rijekom.

Vrijedi, međutim, reći i to da je upravo na ovome kvarnerskome prostoru izvojevana i prva antifašistička oružana pobjeda na svijetu, a čisto je hrvatska. Naime, radi se o D’Annunzijevu pokušaju da prisvoji i obližnji otok Krk, o tamošnjim nasiljima nad pučanstvom, o pljački čak i crkvene imovine. Kao primjer iznosimo devastaciju groba jedinoga poznatoga pripadnika obitelji knezova Krčkih/Frankopana, kćeri posljednjega Frankopana na otoku Krku, kojega su u 15. st. Mlečići uhapsili i odveli u Veneciju. Posmrtni kneginjini ostaci preneseni su iz Venecije po njezinoj izričitoj želji, što je Venecija nastojala spriječiti, ali nije uspjela, i sahranjeni su u crkvi franjevačkoga samostana na krčkome otočiću Košljunu. Grob je s velikom pažnjom čuvan i njegovan stoljećima, a danuncijevci su ga raskopali i rasuli kneginjine kosti po crkvi tražeći eventualno zlatno prstenje, ogrlicu itd.

Usto, danuncijevci su na sâm Božić u Baški, prigodom uobičajene tisućugodišnje starohrvatske/staroslavenske svečane službe Božje izazvali krvoproliće. Misnik, svećenik Bonefačić bijegom je spasio život (kasnije postaje splitski biskup). Inače neborbeni krčki Boduli/mletačka pseta, ovaj su se put hitro organizirali i sa svoga otoka Krka uglavnom lovačkim puškama, kosorima i sjekirama istjerali slavne i dobro naoružane pjesnikove »junake« – ardite i legionare. No, o Gabrieleu D’Annunziju kao prvome fašistu na svijetu i o prvome oružanom uspjehu antifašista/Hrvata na svijetu i u historiografa se još uvijek malo zna.

VII. Karađorđevićev Beograd, u međuvremenu, sve to ne zanima. Angažirao se veoma rijetko, s uspjehom gotovo samo jedan put, i to s nelagodom, jer se ipak radilo o katoličkome biskupu, znamenitome čak i širom Kraljevine SHS, pa i u Italiji, Austriji, Mađarskoj itd. Bilo je to onda kada je već spomenuti biskup Kvarnerskih otoka, dr. Antun Mahnić, Slovenac Anton Mahnič, silom odveden u Italiju, jer se javno – i u svjetskim razmjerima – suprotstavljao talijanskome kraljevskom okupatoru te intervenirao u stranome svijetu kako bi njegova hrvatska pastva, kao i ona u drugim hrvatskim i slovenskim okupiranim krajevima ipak bila uključena 28

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

u Kraljevinu SHS. U internaciji, u Italiji, živio je u veoma teškim uvjetima, koji su mu naglo pogoršavali već tinjajuću bolest, a nisu ga liječili, pa mu je dozvoljen prijelaz u Kraljevinu SHS, ali ne i u njegovu okupiranu biskupiju. Tako je, u progonstvu, u Zagrebu uskoro i preminuo. Vladajuće velikosrpske strukture smjenjuju dr. Matka Laginju, koji je morao pobjeći pred okupatorom svojega zavičaja, prvoga i jedinoga bana iz Istre (to je bio u Kraljevini SHS) kojega je mnoštvo njegovih poštivatelja, uz ostalo, i dalje zvalo »ocem hrvatske Istre«. I dalje se ne mari za tamo neka rubna, tj. hrvatska i slovenska područja ipak državnopravno svoje Kraljevine SHS, jer je njezinu vrhu dostatan bio i onaj prostor koji je dobiven bez ikakva napora i troška, a pri tome su ipak stizali veliki materijalni dobici. Nije bilo zanimanja ni za štetno osnivanje, iako kratkotrajne, tobožnje samostalne Riječke Države, koju su podržali i Rim i zapadne pobjedničke velesile, pa čak i moskovski boljševički vrh (pa je osnovana i zasebna KP samo za tadašnju Rijeku!).

Tako su bitnom benevolentnošću srbijanskih vrhova Kraljevine SHS, a u čemu su sudjelovali čak i neki veoma istaknuti hrvatski nacionalni i politički obalni prvaci, što je zaista neočekivano (hrvatska historiografija još nije dala odgovor na pitanje kako se to moglo dogoditi), međudržavnim ugovorima u Italiji, u Rapallu 1920. i u Rimu 1924. godine, konačno slomljena nacionalna i slobodarska nadanja znatnoga dijela hrvatskoga obalnog puka, naravno i velikoga dijela Slovenaca. Naime, Italiji je pripao čak i Zadar, dio dalmatinskih i kvarnerskih otoka, a na uskome potoku Rječina (s izvorom u Grobnišćini i utokom u Riječki zaljev) između tadašnjega grada Rijeke i grada Sušaka uspostavljena je talijansko-jugoslavenska državna granica.

VIII. U skladu s velikonacionalističkom talijanskom starom iredentističkom ideologijom, začetom u drugoj polovici 19. st., a prema planovima izrađenima u Prvome svjetskom ratu i skladno inkorporiranima u vladajući fašizam Savojske Imperije od 20-ih godina dalje, najprije su s istočne obale Jadrana otjerani gotovo svi Austrijanci, Česi, Mađari, Nijemci, Slovaci i drugi, mahom kvalificirani kadrovi; o tome se veoma slabo zna u hrvatskoj historiografiji. Više se zna o nastavku istjerivanja, ovaj put čak stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca, koji su izbjegli uglavnom u Kraljevinu SHS, kasniju Kraljevinu Jugoslaviju. Međutim, sve donedavno ni u hrvatskoj historiografiji oni nisu bili esuli, niti je postojao takav egzodus, niti hrvatski demografski slom na obali. Isto tako, ne istražuje se ni bijeg dijela antifašistički opredijeljenih »naših Talijana« u inozemstvo, pa i u Kraljevinu SHS. Traje dvadesetak godina stalna nasilna i državnim mjerama i službama silovito provođena talijanizacija, potpuna zabrana upotrebe hrvatskoga jezika i pisma, pa se talijaniziraju prezimena, imena, nazivi mjesta, područja itd. Oružjem 29

1918. u hrvatskoj povijesti

su slomljena i posljednja dva velika oružana otpora, i to u Istri, internacionalni rudarsko-seljački u ugljenokopnom labinsko-raškome bazenu (»Labinska Republika«) i hrvatski, u proštinskome području. Uz onaj uspješni na Krku, prvi na svijetu, to su bili i antifašistički ustanci. Život moraju spašavati bijegom i istaknute ličnosti, npr. književnici i kulturni djelatnici općenito, Viktor Car Emin, Rikard Katalinić Jeretov i drugi, a rekosmo već da je dr. Matko Laginja bio uklonjen s banskoga mjesta. Ali u slučaju do tada nepoznatoga Vladimira Gortana, sâm se državni vrh teško prevario. Naime, iako je dio uhapšenih od osude na smrt spasila intervencija Svete Stolice, Gortan postaje nevina žrtva, no, tek nakon što su ga jugoslavenski graničari vratili natrag – s bijega u Kraljevinu SHS – i tako ga poslali u smrt; postao je i ostao do danas znameniti, kultni hrvatski simbol borbe za nacionalnu slobodu. Manje se zna da je njegovim strijeljanjem 1929. u Puli iznenađena ostala Europa, i to otkrićem da je istočna jadranska obala i hrvatska, a ne samo talijanska, i to samo zato jer se njezin dio nalazi u okviru Kraljevine Italije.

IX. Navedoh samo nekoliko primjera, i to kao podsjetnik, jer hrvatska historiografija i danas relativno malo pažnje posvećuje događanjima koja upozoravaju na kapitalni sadržaj 1918. i njezine zlokobne posljedice. Naravno, ako se povremeno ne javi neki historiograf, stručnjak ili publicist, uglavnom netko iz Istre, rjeđe i iz Dalmacije. A činjenica jest: odjednom je, već u 20-im godinama, propala u europskim razmjerima veoma razvijena lučko-industrijska Rijeka te Pula, glavna vojnomornarička i industrijska luka Habsburške Monarhije. Taj cvat više nije dostizala ni do tada u europskim razmjerima velika hotelijersko-turistička Opatija, izrasla također u drugoj polovici 19. stoljeća, te je dobila težak udarac. Nisu podrobnije osvijetljene ni posljedice mijenjanja politike Svete Stolice, pa tako ni iznenadnoga, u crkvi neuobičajeno brzoga, štoviše i nagloga osnivanja Riječke biskupije, ni oduzimanja znatnoga dijela Krčke biskupije (otoci Cres, Lošinj i ostali koji su pripali Rimu), kao ni nasilne talijanizacije tisućljetnih obreda na hrvatskome jeziku.

Isto tako nisu podrobnije objašnjene ni obje akcije dr. Ante Pavelića osobno u Rimu, godine 1927., kada još nema njegova ustaškoga pokreta ni ustaša, i 1941., u svojstvu ustaškoga poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. U oba navrata on se odriče prve konačne domovine Hrvata, tj. najvećega dijela obale. Gotovo se uopće ne spominje ni to da je u hrvatskoj Crikvenici ubijen prvi ustaša u NDH, brat samoga Slavka Kvaternika, i to upravo povijesnoga 10. travnja, tek nekoliko sati nakon što je na zahtjev nacističkoga Trećeg Reicha u Zagrebu Slavko Kvaternik proglasio Republiku Hrvatsku, uskoro nazvanu NDH. Nije znanstveno ni stručno obrađena ni zabrana samoga vrha KPH-a 1941. da antiokupatorski/ antifašistički Narodnooslobodilački pokret sa svojim Narodnooslobodilačkim ratom ne smije prijeći dotadašnju državnu granicu između Kraljevine Italije i hr30

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

vatskih područja već raspadnute Kraljevine Jugoslavije, a koju je već prešao okupatorski Rim. I to zato jer da je po direktivi staljinističke Kominterne ondje, na hrvatskome teritoriju od međuraća u rukama Rima, nadležna samo KP Italije.

To je naređeno čak i usprkos tome što je u samoj Italiji, kao i u Istri, odavno KP Italije bila razbijena i rasturena te nije djelovala. No, naredba – u Kvarnersko primorje donio ju je jedan od vrhovnika KP Hrvatske, čak i danas znamenit – nije poslušana, pa ustanak u Istri ipak izbija; ali do 1943. gotovo ga i ne vodi KPH, jer njezinih pripadnika, došljaka, ondje gotovo i nema. Isto tako izbjegava se govoriti o suštini dva akta kapitalne vrijednosti – Okružni Narodnooslobodilački odbor Istre, nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu te iste 1943. godine javno je proglasio prekid državnopravnih odnosa Istre s Kraljevinom Italijom, što je, uz onaj u južnome slovenskom području, jedini slučaj u osovinskoj Europi. Naime, Okružni NOO tiskao je i proglas sa svojom odlukom o sjedinjenju Istre s maticom domovinom Hrvatskom i ostalom hrvatskom braćom, a to je učinio ne samo bez dozvole, već i bez znanja vrha KPH odnosno KPJ. Pa iako je vrhovno tijelo nove Hrvatske, Zemaljsko antifašističko vijeće, možda i zato jer mu je na čelu bio Vladimir Nazor, koji je i osobno odlično poznavao Istru (»Veli Jože«!), odmah potvrdilo tu odluku, pred kraj toga istoga rujna Istrani su morali na popravak, tj. donijeti novu odluku kojom se potvrđuje odluka od 13. rujna, ali sada s dodatkom – kao »prisajedinjenje majci Hrvatskoj i Jugoslaviji«.

Slabo se u hrvatskoj historiografiji govori i o nekim drugim kapitalnim događanjima, pa tako i o davanju autonomnih prava »našim Talijanima«, kako ih je već Matko Laginja zvao u 19. stoljeću, o formiranju talijanskih organizacija u NOP-u, kao i o otvorenoj oružanoj borbi upravo tih naših Talijana i dijela došljaka s Apeninskog poluotoka protiv talijanskih fašista i novih okupatora, njemačkih nacista od te iste 1943. godine dalje. Ne reagira se znanstveno ni stručno ni na smrtonosna događanja poznata kao »fojbe« (iako je zatražena pomoć i pismenim putem, npr. i od vrhova Republike Hrvatske, njezine Istarske županije te Talijanske unije) te na ratni i poratni egzodus naših i doseljenih Talijana. No, to se u Italiji i danas i u masovnim razmjerima koristi uglavnom u dnevnopolitičke i politikantske svrhe, a ne u korist samih esula. Usto, znatno se preuveličavaju brojke esula u Italiji i žrtava bačenih u »fojbe« te ubijenih na druge načine, dio čega je bila i uobičajena ljudska osveta, pa i za fizička nasilja. Dakako, ukoliko ima i jedna jedina nevina žrtva, to treba javno reći i obilježiti kao ratni ili »obični« zločin.

No, ne kaže se ni čiji je to »proizvod«. A upravo potkraj 1943. dolazi do pojave »rigidnih komunista«. Tada je krčki biskup dr. Josip Srebrnić prvi u Hrvatskoj – barem koliko je meni poznato – utvrdio postojanje staljinista koji su se pojavili u njegovoj dijecezi. Oni smatraju – po uzoru na znamenite, masovne, smrtonosne Staljinove čistke »suputnika« – da ni njima »suputnici«u novoj Jugoslaviji, pa tako ni u Hrvatskoj, više nisu potrebni, jer ionako je pobjeda već tu. Dakle, ti »rigidni komunisti« tj. staljinisti forsiraju i egzodus i fojbe. Uz ime zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita dr. Alojzija Stepinca, kasnijega kardinala i sadašnjega 31

1918. u hrvatskoj povijesti

blaženika Katoličke crkve, forsira se u ljevičarskim krugovima proustaštvo, zbog kojega da je s pravom osuđen nakon rata, a u desničarskim potpuna nevinost. To se stavlja u kontekst cijele Hrvatske, iako zagrebački nadbiskup nije bio nadležan niti je djelovao u najvećem dijelu (današnje) Hrvatske. Dakako, treba stalno isticati da nadbiskup nije trebao biti suđen jer je, uz ostalo, 1945. i javno podržao novu vlast. No, na obje se strane zanemaruje otvoreno i masovno antifašističko/ antiokupatorsko djelovanje Hrvata i protiv talijanskoga kraljevskoga državnog fašizma i Kraljevine Italije općenito, i protiv državnoga okupatorskog njemačkoga nacizma Trećeg Reicha, kao i protiv njihovih kvislinga (domaćih i stranih). Tu je i aktivno djelovanje gotovo svih katoličkih svećenika, npr. Zapadne Hrvatske, čak neposredno u okviru samoga NOP-a, pa su neki od njih bili i ubijeni, a drugi postali doživotni invalidi.

X. Izvojevana je oružana antifašističko/antinacistička pobjeda 1945. u Hrvatskoj, no s veoma brojnim ljudskim žrtvama, kao i s brojnim materijalnim ruševinama. Međutim, već postojeće sudionice »hladnoga rata« među antifašističkim pobjedničkim silama tu opravdanu nacionalnu i socijalnu pobjedu nisu respektirale, iako je Zapad neočekivano novoj, pobjedničkoj Jugoslaviji u Austriji i Sloveniji prepustio znatan broj nacifašističkih vojnika, čak i visokih oficira, pa tako i kvislinga – hrvatskih ustaša i domobrana, srpskih četnika (mihailovićevaca, ljotićevaca, nedićevaca) i drugih. Nastalo je i krvoproliće, danas općepoznato pod pojmom »Bleiburg«, nastavljeno protiv civila na »Križnome putu« i »Maršu smrti« u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje. Iako je to pismeno i na druge načine zabranjivao vrh nove Jugoslavije, sve se pretvorilo u ratni i »običan« zločin, koji, kasnije, međutim, nije procesuiran. No, na grobišta se i danas nailazi, i u Sloveniji i u Hrvatskoj. Na sve to još dolaze i žrtve brojnih konclogora u Hrvatskoj – kraljevsko-fašističko-talijanskih i kvislinških, te onih u Italiji i Njemačkoj.

Odjednom, još jedan sasvim neočekivani preokret u korist nove Jugoslavije, ali bez ljudskih žrtava. Bio je to i rezultat zaista kapitalne uloge hrvatskoga svećenstva Istre i znanstvenika okupljenih u i oko Jadranskoga instituta, osnovanoga u Sušaku (danas istočni dio Rijeke) neposredno nakon završetka rata, već u svibnju 1945., i to radi prikupljanja vrela i drugih činjeničnih podataka o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti spornih prostora. Slično se već odranije radilo i u Sloveniji.

Naime, hrvatske i slovenske jedinice NOVPO-a, odnosno tada imenovane JA, morale su napustiti zapadna područja dijela južne Slovenije, pa i Trst, a hrvatske zapadni dio Istre. Područje su preuzele angloameričke jedinice te je krenula s radom Pariška mirovna konferencija koja je trebala odlučiti hoće li te zemlje ostati Italiji ili će biti predane Jugoslaviji. No, američka obavještajna služba s iznenađe32

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

njem je utvrdila da Tito ipak nije Staljinov kvisling, već da traju »tihi«, ali oštri sukobi između Beograda i Moskve – što već tada znameniti hrvatski znanstvenik i pjesnik iz Istre dr. Mijo Mirković/Mate Balota s iznenađenjem otkriva upravo na toj Pariškoj mirovnoj konferenciji – niti da Broz namjerava krenuti sa svojom zaista veoma brojnom i očito veoma sposobnom i nacionalno svjesnom vojskom u osvajanje sjeverne Italije. Stoga ga Zapad brzo, zapravo odmah, »podmićuje«, pa – u našoj historiografiji i danas neproučeno – iznenada u Parizu 1947. otvoreno staje na jugoslavensku, tj. na hrvatsku i slovensku stranu. Ali dio ucjene traje i dalje – vršak hrvatske Istre i dio jugozapadne Slovenije ostaju s Trstom, te je proglašen STT – Slobodni Teritorij Trsta; ovaj, međutim, kao dio velike igre, nije zaživio. Stoga i iščezava 1954. ugovorom u Londonu, kada je u sastav Hrvatske vraćen i preostatak Istre. Gotovo odmah poslije pariških odluka slijedi potvrda zapanjujućega iznašašća američkih obavještajaca – javlja se 1948. znameniti sovjetski »Informbiro« i žestok napad cijeloga staljinističkoga Istoka na Jugoslaviju te prekid svih odnosa.

Vladajuće strukture Kraljevine Italije same su se 1943. riješile svojih fašista, uhapsivši čak i Mussolinija (Nijemci su u sjevernoj Italiji ipak osnovali kvislinšku Talijansku Socijalnu Republiku na čelu s B. Mussolinijem, koga su oteli, i čije su jedinice bile i na istočnoj obali Jadrana). Štoviše, Kraljevina Italija je i službeno kapitulirala, pa ju je njezin vrh mudro i bezbolno odmah poslije rata transformirao u Republiku, otjeravši iz zemlje pripadnike kraljevske dinastije Savoia. No, vrhovi su ostali čvrsti sljednici svojih nacionalista iredentista iz 19. st. i fašista u 20. stoljeću, pa se nikada nisu pomirili s gubitkom hrvatskih, po njihovu mišljenju »talijanskih« prekojadranskih područja, niti s gubitkom preostatka slovenskoga, tobožnjega »talijanskog« prostora, niti s time da je hrvatska nacionalna težnja uopće i u cjelini ostvarena u odnosu upravo prema apeninskome posezatelju. I dalje, čak i javno ostaju pri – stalno, namjerno ističem – velikonacionalističkim iredentističkim posezanjima iz 19., te fašističkim iz 20. st. u odnosu prema obali koja je zaista apsolutno hrvatska i njezinim slovenskim dijelovima, te dijelu zaleđa; a pri tome ne potražuju apsolutno talijanski kanton u Švicarskoj (!). Štoviše, za neke istočne obalne gradove u Italiji i danas postoje talijanske »općine u egzilu«. Ali, začuđujući su slučajevi – predstavnike tih iredentista sadašnja hrvatska poglavarstva u Republici Hrvatskoj povremeno primaju kao svoje ravnopravne sugovornike. Isto tako Republika Italija daje i posmrtna odlikovanja voditeljima hrvatskih gradova iz vremena dok su oni bili u rukama čak i Trećeg Reicha i njihove kvislinške fašističke države, iako Republika Italija službeno nije sljednica te kvislinške države, Mussolinijeve »Republike Salò« na sjevernome dijelu Italije. Dogodi se i to da nedavno čak i predsjednik talijanske države objavi kako su »Slavi krvožedni«, a to hrvatski povijesno neobrazovani političari i novinari prevedu sa Slaveni, iako je »Slavi« iredentistički naziv još iz 19. stoljeća, ali samo za Hrvate i Slovence, za te necivilizirane barbare, privremene došljake, koji su vrijedni biti samo šćavi/ šćavuni, tj. robovi i galijoti, te boduli, tj. psi. A Rusi, Ukrajinci, Bugari, Srbi pravi 33

1918. u hrvatskoj povijesti

su Slaveni i oni su časni narodi. No, sve se to moglo očekivati, ali ne i reakcije hrvatskih političara, publicista i novinara (donekle) začuđujućega sadržaja.

Iako se moglo na njih pomišljati, realno se nisu mogla očekivati iznenadno uskrsla i velikonacionalistička slovenska posezanja nekih političara i politikanata za velikim dijelom Istre, dijelom Kvarnerskoga primorja, čak i za otokom Krkom, i to s tvrdnjom da je slovenska nacionalna međa čak usred grada Rijeke. Pri tome ne pomišljaju da bi to bila revizija Rapalskoga i Rimskoga međudržavnoga/međunarodnopravnoga ugovora iz 1920. i 1924. u korist Italije, dakle da prirodno dolazi u pitanje i Južna Slovenija koju i danas javno potražuju upravo iredentisti u Italiji. Štoviše, nedavno je jedan veoma istaknuti slovenski državnik i političar izjavio da je Slovenija, tj. federalna republika nove Jugoslavije, pogriješila što 1947. godine, dakle odmah poslije odluka Pariške mirovne konferencije, nije zaposjela i Savudriju. Međutim, Savudrija, tj. južna obala Piranskoga zaljeva, hrvatski je prostor, a 1945. dijelove su Južne Slovenije i Trst uglavnom oslobađale hrvatske jedinice JA, mahom iz Dalmacije, koje su i kasnije ostale u dijelovima Istre koje nije zaposjela angloamerička vojska.

Zanimljivo je isto tako da se već odavno javlja i velikosrpska opcija koja prelazi i onu njezinu standardnu liniju Gospić-Karlobag, pa i ona smatra svojim dijelove Gorskoga kotara i Kvarnerskoga primorja. Ali i velika zanimljivost: znameniti srpski te jugoslavenski književnik i političar uopće – u najnovije doba, poslije raspada SFRJ bio je i predsjednik velikosrpske vojno-agresorske srbijanske države – u 80-im godinama 20. st. dio Dalmacije javno prepušta Italiji; pa sam objavio članak: »Hvala, šjor Ćosić!«.

Istodobno sam čuo na Kosovu, a i nedavno sasvim ozbiljno u Hrvatskoj: »Što hoćete, vi, Hrvati i Slovenci? Pa sve je vaše zapravo albansko, jer smo mi, Albanci potomci Ilira koji su nastanjivali u cjelini i obalu Jadrana već u prethistoriji i antici, još i prije dolaska Romana iz Rimskoga Carstva. Uostalom, i danas se jedan grad zove Ilirska Bistrica, a na jugu je Slovenije, ponad hrvatske Rijeke i Opatije.« Godine 599., u vrelu, u Vatikanu, spominje se prva pojava Slavena na prostoru današnje Hrvatske, pa i na prostorima izvan nje, a koje nastanjuju i Hrvati; ti se prvi Slaveni spominju upravo u Istri (!), a s Avarima prodiru i na prostor današnje Italije. A sljedeće, 600. godine, sâm papa Grgur I. Veliki u pismu solinskome biskupu Maksimu piše kako Slaveni i dalje prodiru. Budući da nema traga kasnije doseobe u Istru nekih Slavena pod imenom Hrvata i Slovenaca, očito je da su se iz tih Slavena na manjem dijelu sjevera Istarskoga poluotoka profilirali Slovenci, a Hrvati na gotovo cijelome poluotoku. Nema sumnje ni u to da su oni isto tako rano zakoračili i u druge obalne krajeve, o čemu govori i veoma rano uspostavljanje prvih hrvatskih država, i to upravo na južnohrvatskoj obali, u Dalmaciji.

Dakako, naglašavam uvijek i napose: trajno ostaje svaka čast i hvala sjajnoj latinsko-romanskoj, potonjoj talijanskoj civilizaciji, te njezinim velikim i trajnim, vidljivom tragovima u Hrvatskoj, u okviru koje je i autor ovoga članka dijelom 34

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

odgojen i obrazovan. A isto tako velika hvala i visokim slovenskim, albanskim i srpskim kulturnim, znanstvenim i ostalim prinosima razvoju i dostignućima, dakako i drugih narodnosti na obali. Svima se divimo i častimo ih, te spomenike i rukopisnu baštinu pažljivo njegujemo i čuvamo. No, znanstvenik sam i stručnjak za povijest, štoviše profesionalni historiograf, napose za vrijeme dalje od prije 50 godina, no ne i za prošlost, a to znači ne i za razdoblje posljednjih pet desetljeća, a pogotovo ne za sadašnjost. Ali, ne mogu izdržati a da ne ponovim svoje pitanje više puta do sada i javno postavljeno, svojedobno i u Italiji i na Kosovu: Ako je, primjerice, moj zavičajni otok Krk istodobno i albanski, i slovenski, i srpski, i talijanski, a to se javno tvrdi, onda gdje smo mi, i ranije i danas, gotovo u cjelini apsolutna hrvatska većina otočana Krka, milenijski Boduli? I što znači i današnje postojanje znamenite, velike kamene Bašćanske ploče iz Jurandvora na Krku, koja je najveći slavenski, glagoljski pisani spomenik, a time i hrvatski, čiji su tekst dali oko 1105. godine uklesati hrvatski benediktinski redovnici (neki od njih su i upisani s hrvatskim imenima – Držiha, Dobrovit)? Na njemu je prvi put zabilježena hrvatskim jezikom i hrvatskim pismom upravo riječ »hrvatski«, i k tome na hrvatskome pismu glagoljici, uz ime »kralja Zvonimira«. A njega je po zasebnome izaslaniku za hrvatskoga kralja potkraj 12. st. dala kruniti sama Sveta Stolica, dakle ondašnja Europska unija ili OUN. Stoga se s pravom izvornik Bašćanske ploče čuva u samoj auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

XI. Iz svega rečenoga do sada u ovome prilogu očito je da ne vidim razloge – osim dnevno-političkih ili politikantskih – današnjem stvaranju problema i vraćanju na pokušaje rješavanja istočnojadranskoga hrvatskoga »problema« po uzoru na onaj koji je stvoren poslije očekivanoga raspada Austro-Ugarske Monarhije, nakon Prvoga svjetskog rata, dakle 1918. godine, a dodatno i s prelaskom Drugoga svjetskog rata na Hrvatsku. Evo, konkretan primjer: autor je ovoga priloga od 1941. do 1943.. imao talijansko ime Pietro, jer je lako prevodivo – Petar. Ali, istodobno je imao 14 (četrnaest) varijanata svoga prezimena Strčić, jer ga nadležne talijanske kraljevske fašističke okupatorske vlasti nisu znale pretvoriti u talijanski oblik. Posežući za mojim zavičajem, i danas očito neki smatraju da sam potomak, abecednim redom, ili Albanaca, ili Slovenaca, ili Srba, ili Talijana, a drže me čak i Avarom (!). Ima li još koji posezatelj u identitet mojih predaka i moj, istodobno i za mojim zavičajem, mojom krčkom Bodulijom, mlečićevskom Psetarnicom? Stoga na moguće, možda i opravdane primjedbe na sve ono što rekoh u ovome prilogu, zaista veoma optimistički zvuči vijest o prvome zajedničkom susretu predsjednika tri susjedne republike, Italije, Slovenije i Hrvatske, i to upravo u uvijek spornome Trstu, srpnja 2010. godine.

35

1918. u hrvatskoj povijesti

Literatura Napomena: Vrela (neobjavljena, objavljena, u Europi i izvan nje) i literatura veoma su brojni, na mnogim jezicima; literatura se stalno obogaćuje. Ovdje donosim – samo kao primjere – neke naslove edicija koje sam imao u rukama.

Druge naslove navodim u dolje navedenim edicijama, te u mojim objavljenim raspravama. Npr. uz članak »Egzodus Hrvata iz Istre i drugih hrvatskih krajeva između 1918. i 1958. godine kao politička, nacionalna i gospodarska pojava«, u: Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.). Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb 2001., na str. 44-58 navedene su 373 jedinice.

Adami, Vittorio, Storia documentata dei confini del Regno d’ Italia. Confine italo-jugoslavo, Rim 1993.

Alatri, Paolo, Nitti, D’Annunzio e la questione adriatico, 1919-1920, Milano 1959.

Alberti, Mario, L’irredentismo senza romanticismi, Como 1936.

Amodeo, Fabio – Cereghino, J. Mario, Trieste e il confine orientale tra guerra e dopoguerra, vol.

I, 1941-1945, vol. II, 1945, vol. III, 1946-1951, vol. IV, 1952-1954, Trst 2008.

Ancel, Jacques, Peuples et nations des Balkans, Pariz 1930.

Antifascisti di Trieste, dell’ Istria, dell’Isontino i del Friuli in Spagna, Trst 1974.

Antifašistički Narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji i savremenost. Zbornik saopštenja i diskusije sa istoimenog okruglog stola, Beograd, 26-28. novembar 2003., Beograd 2004.

Antisemitizam, holokaust, antifašizam. Zbornik radova, Zagreb 1996.

Anzilotti, Antonio, Italiani e Jugoslavi nel Risorgimento, Rim 1920.

Apih, Elio, Italia, fascismo e antifascismo nella Venezia Giulia (1918-1943), Bari 1966.

Bajc, Gorazd, Operacija Julijska krajina. Severovzhodna meja Italije in zavezniške obveščevalne službe (1943-1945), Kopar 2006.

Barbalić, Fran – Mihovilović, Ive, Proscription du slovene et du croate des Ecoles est des Eglises sous la domination italienne (1918-1943), Zagreb 1945.

Bartoli, Gianni, Il martirologio delle gente adriatiche. Elenco dei deportati e scomparsi nella Venezia Giulia, Fiume e Dalmazia, Trst 1961.

Baskar, Bojan, Dvoumni Mediteran. Študije o regionalnem prekrivanju na vzahodnojadranskem območju, Kopar 2002.

Bašćanska ploča, sv. 1 i 2, Zagreb – Krk – Rijeka 1988.

Bebler, Aleš, Za pravedne granice nove Jugoslavije. Govori i izjave o Trstu, Juliskoj Krajini i Slovenačkoj Koruškoj, Beograd – (slov.) Ljubljana 1949.

Bekić, Darko, Jugoslavija u hladnom ratu 1949.-1955., Zagreb 1988.

Bela knjiga o meji med republiko Slovenijo in republiko Hrvaško, Ljubljana 2006.

Benedetti, Giulio, Rivendicazioni adriatiche, Milano 1929.

36

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Benussi, Andrea, Ricordi di un combattente istriano. Uspomene jednog borca, Zagreb 1951., Rijeka 1954.

Bertoša, Miroslav, Etos i etnos zavičaja, Pula 1985.

Bettiza, Enzo, Egzil, Split 2004. (prijevod tal. izdanja iz 1996) Beuc, Ivan, Istarske studije. Osnovni nacionalni problemi istarskih Hrvata i Slovenaca u drugoj polovini XIX i početkom XX stoljeća, Zagreb 1975.

Bilandžić, Dušan, Historija SFRJ. Glavni procesi 1918-1985. (dop. 3. izd.), Zagreb 1985.

Bili so zaprti, prognani, obešeni, ustreljani, na suženjskom delu uporni, Ljubljana 1980.

Bjelajac, Mile, Jugoslovensko iskustvo sa multietničkom armijom 1918-1991., Beograd 1999.

Bjelovučić, Niko, Trijalizam i hrvatska država, Dubrovnik 1911.

Blanc, Andre, Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije, Zagreb 2003.

Bleiburg 1945-1995. Zbornik Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 12-13. V. 1995., Zagreb 1997.

Bleiburg i Križni put 1945. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb 12. travnja 2006., Zagreb 2007.

Boban, Ljubo, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941-1943. Izvještaji informatora o prilikama u Hrvatskoj, Zagreb 1985.

Boban, Ljubo, Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine, Zagreb 1992.

Bogliun-Debeljuh, Loredana, L’ identità etnica – gli Italiani del’area istro-quarnerina, Trst – Rovinj 1994.

Bozanić, Antun, Biskup Mahnić – pastir i javni djelatnik u Hrvata, Krk (dva izd.), Zagreb ¹1991.

Bressan, Aldo – Giuricin, Luciano, Fratelli nel sangue, Rijeka 1964.

Bucarelli, Massimo, Mussolini e la Jugoslavia (1922-1939), Bari 2006.

Bučar, Vekoslav, Politička istorija Slovenačke, Beograd 1939.

Bufon, Milan, Med teritorialnostjo in globalnostjo. Sodobni problemi območij družbenega in kulturnega stika, Kopar 2004.

Bufon, Milan, Osnove politične geografije, Kopar 2007.

Bufon, Milan, Na obrobju ali v osredju? Slovenska obmejna območja pred izzivi evropskega povezovanja. S prispevki B. Jesiha, A. Gosaria, L. Lorber, S. Pelca, J. Zupančiča, J. Berdavsa, M. Stauta, Kopar 2008.

Cadastre national de l’Istrie d’après le Recensement du 1er Octobre 1945, Sušak 1945.; Index patronimique. Supplement au Cadastre National de l’Istrie. D’après le Recensement du 1er Octobre 1948, Sušak 1945.

Camozzi, Corrado, La Dalmazia e il Risorgimento italiano, Rim 1983.

Candeloro, Giorgio, Storia dell’ Italia moderna (sv. 1-6), Milano 1966-1970.

Capogreco, Carlo Spartaco, I campi del Duce. L’internamento civile nell’Italia fascista (19401943), Torino 2004. (hrv. izdanje, Zagreb 2006)

37

1918. u hrvatskoj povijesti

Castellan, Georges, Histoire des Balkans, Paris 1991.

Cattaruzza, Marina, Nazionalismi di frontiera. Identità contrapposte sull’ Adriatico nord orientale 1850-1950, Messina 2003.

Cattaruzza, Marina, L’ Italia e il confine orientale, Bologna 2007.

Celar, Branko, Slovenija in njene meje, Ljubljana 2002.

Cella, Sergio, Piccola enciclopedia Giuliana e Dalmata, Gorizia 1962.

Chabod, Federico, L’Italia contemporanea (1918-1948), Torino 1961.

Chiopris, Fulvio, Calvario adriatico, Milano 1969.

Clissold, Stephen, Yugoslavia and the Soviet Union 1939-1973, London 1975.

Coceani, Bruno, Mussolini, Hitler e Tito alle porte orientali d’Italia, Bologna 1948.

Cohen, Philip J., Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb 1997.

Colella, Amedeo, L’esodo dalle terre adriatica – Rivelazioni statistiche, Rim 1958.

Collotti, Enzo, Il Litorale Adriatico nell nuovo Ordine europeo, Milano 1974.

Cronia, Arturo, La conoscenza del mondo slavo in Italia. Bilancio storico-bibliografica di un mil­ lennio, Padova 1958.

Curato, Federico, La conferenza della pace 1919-1920 (knj. 1-2), Milano 1924.

Cviić, Krsto – Sanfey, Peter, Jugoistočna Europa od konflikata do suradnje, Zagreb 2008. Čalić, Eduard, Evropska trilogija, Zagreb 1993. Čermelj, Lavo, Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Ljubljana 1939., 1965., (Trst 1974., 1977) Čermelj, Lavo, Julijska krajina, Beneška Slovenija in zadrska pokrajina. Imenoslovje in političnoupravna razdelitev, Beograd 1945. Čizmić, Ivan, Jugoslavenski iseljenički pokret u SAD-u i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb 1974. Čulinović, Ferdo, Riječka Država. Od Londonskog pakta i Danucijade do Rapalla i aneksije Italiji, Rijeka 1953. Čulinović, Ferdo, Dokumenti o Jugoslaviji. Historijat od osnutka zajedničke države do danas, Zagreb 1968. Čulinović, Ferdo, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd 1970.

Dalla liberazione agli anni ‘80. Trieste come problema nazionale, Rim 1982.

Darovec, Darko, Kratka zgodovina Istre, Kopar 2008.

De Felice, Renzo, D’Annunzio politico 1918-1938, Bari 1920.

De Panzera, Lucio, Osimo. Italia e Slovenia a confronto, Udine 1995.

De Robertis, Antonio Giulio M., La Grande Potenze e il Confine Giuliano 1941-1947, Bari 1983.

Degan, Vladimir Đuro, Hrvatska država u međunarodnoj zajednici. Razvitak njezine međunarodnopravne osobnosti tijekom povijesti, Zagreb 2002.

38

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Dal Pont, Adriano i dr., Aula IV. tutti i processi del tribunale speciale fascista, Milano 1976.

Deželjin, Josip, Etiologija antifašizma, Rijeka – Zagreb 2007.

Die Habsburger Monarchie 1848-1918, Band VIII, politische Öffentlichkeit und Zivilgesell­ schaft, 1. Teilband, Vereine, Parteien und Interessenverbände als Träger der politischen Partizipation, Beč 2006., 2. Teilband, Die Presse als Faktor der politischen Mobilisierung, 2006.

Die nationale Frage in der Östereichisch-Ungarischen Monarchie (1900-1918), Budimpešta 1996.

Dizdar, Zdravko – Kujundžić, Milivoj, Doprinos Hrvatske pobjedi i revoluciji 1941.-1945. (2. dop. izd.), Zagreb 1995.

Documents sur la denationalisation des Yugoslaves de la Marche Julienne, Beograd 1946.

Dokumenti in pričevanja o povojnih delovnih taboriščih v Sloveniji, Ljubljana 2006.

Donnés statistiques sur la structure ethnique de la Marche Julienne, Beograd 1946.

Dukovski, Darko, Usud Europe. Pandorina kutija europska, Pula 1999.

Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb 1998.

Elenco della localita dei terrritori annessi del Fiumano e della Kupa tradotte nella forma italiana, Rijeka 1942.

Etničko čišćenje. Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Zagreb 1993.

Etničnost i povijest, Zagreb 1999.

Etničnost, nacija, identitet: Hrvatska i Europa, Zagreb 1998.

Farrell, Nicholas, Mussolini. Novi život, Zagreb 2008.

Fascismo e antifascismo. Rimosioni, revisioni, negazioni, Rim – Bari 2000.

Fascismo-guerra-resistenza. Lotte politiche e sociali nel Friuli Venezia Giulia 1918-1945, Trst 1969.

Fejtö, François, Requiem per un impero defunto. La dissoluzione del mondo austro-ungarico, Milano 1990.

Ferenc, Tone – Kacin Wohinz, Milica – Zorn, Tone, Slovenci v zamejstvu. Pregled zgodovine 1918-1945, Ljubljana 1974.

Ferenc, Tone, Nacistična raznaradovalna politika v Sloveniji v letih 1941-1945, Maribor 1968.

Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941 do 1945, Ljubljana – Beograd 1979.

Fogar, Galliano, Sotto l’occupazione nazista nelle province orientali, Udine 1968.

Foibe. Il peso del passato. Venezia Giulia 1943-1945, Venecija 1997.

Fölkel, Ferrucio, La Risiera di S. Sabba, Milano 1979.

Friuli e Venezia Giulia. Storia del ‘900, Gorizia 1997.

Galántai, József von, Der österreichisch-ungarische Dualismus 1867-1918, Budimpešta – Beč 1920.

Galeazzi, Marco, Togliatti e Tito. Tra identità nazionale e internazionalismo, Rim 2005.

Garde, Paul, Vie et mort de la Yougoslavie, Pariz 1992.

39

1918. u hrvatskoj povijesti

Gavazzi, Arthur – Šišić, Ferdo –Vodnik, Branko – Lukas, Filip, Le littoral yougoslave de l’Adriatique, Zagreb 1919.

Gellner, Ernest, Nazioni e nazionalismo, Rim 1985.

Gelo, Jakov – Crkvenčić, Ivan – Klemenčić, Mladen, Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880-1991 po naseljima (sv. 1-5), Zagreb 1978.

Gelo, Jakov, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine, Zagreb 1980.

Ghisalberti, Carlo, Da Campoformio a Osimo. La frontiera orientale tra storia e storiografia, Napulj 2001.

Giannini, Amedeo, Documenti per la storia dei rapporti tra l’Italia e la Jugoslavia, Rim 1934.

Giannini, Amedeo – Tomajuoli, Gino, Il Tratatto di pace con l’Italia, Milano 1948.

Giron, Antun, Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, Rijeka 2004.

Giron, Antun – Strčić, Petar, Poglavnikovom Vojnom uredu. Treći Reich, NDH, Rijeka-Sušak i izvješće dr. Oskara Turine 1943., Rijeka 1993.

Giron, Antun – Strčić, Petar, Zaobići Ingridstellung. Riječko područje u završnici Drugoga svjetskog rata, Rijeka 1995.

Godina 1918. Kultura sjećanja. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, Zagreb 2007.

Gogala, Roger, Boj za južno mejo – Istra, Ljubljana 1996.

Goldstein, Ivo, Hrvatska povijest, Zagreb 2003., 2008.

Gombač, Boris M., Trst, Trieste, dve imeni, ena identiteta, Ljubljana 1993.

Gombač, Boris M., Slovenija, Italija. Od preziranja do priznanja, Ljubljana 1996.

Gradišćanski Hrvati, Zagreb 1973.

Grafenauer, Bogo, Oblikovanje severne slovenske narodnostne meje, Ljubljana 1994.

Grahek Ravančić, Martina, Bleiburg i Križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, Zagreb 2009.

Granda, Stane, Prva odločitev Slovencev za Slovenijo, Ljubljana 1999.

Gribaudi, Piero, Le nuove terre italiane. Venezia Tridentina, Venezia Giulia e Zara, Torino 1928.

Hronologija događaja oko Trsta (1943-1954), Beograd 1954.

Hrvati u Dubrovniku. Dubrovčani, jesu li Hrvati? Preštampano uz njeke promjene i dodatke iz »Crvene Hrvatske«, Dubrovnik 1892.

Hrvati u Sloveniji. Zbornik radova, Zagreb 1997.

Hrvatska – Italija. Stoljetne veze. Povijest, književnost, likovne umjetnosti, Zagreb 1997.

Hrvatska historiografija XX. stoljeća. Između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, Zagreb 2005.

Hrvatska politika 1990.-2000. Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj, Zagreb 2001.

Hrvatska politika u XX. stoljeću. Zbornik radova, Zagreb 2006.

Hrvatske pokrajine. Prirodno-geografska i povijesno-kulturna obilježja, Zagreb 2003.

40

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Hrvatski katolički pokret. Zbornik radova s međunarodnoga skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2010., Zagreb 2002.

Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri. Zbornik, Zagreb 1969.

I Croati a Trieste, Trst 2007. (Naslov je otisnut i glagoljicom) I teritori del confine orientale italiano nelle lettere dei vescovi alla Santa Sede, Trst 1994.

Ibler, Vladimir, Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb 2001.

Identitet Istre – ishodišta i perspektive, Zagreb 2006.

Il confine mobile. Atlante storico dell’ Alto Adriatico 1866-1992. Austria, Croazia, Italia, Slovenia, Monfalcone 1999.

Il confine riscoperto. Beni degli esuli, minoranze e cooperazione economica nei rapporti dell’Italia con Slovenia e Croazia, Milano 1997.

Il fascismo e il martirio delle minoranze. Fašizem in zatiranje manjšin, Trst 2004.

Il problema delle opzioni nei territori assegnati alla Jugoslavia, Trst 1950.

Intersimone, Giuseppe, L’ Italia e il trattato di pace del 10-2-1947., Rim 1970.

Istra i Slovensko primorje. Borba za slobodu kroz vjekove. I. Od najstarijih vremena do drugog svjetskog rata. II. Narodnooslobodilačka borba. III. Političko-diplomatska borba, obnova i izgradnja, Beograd 1952. – Slovensko primorje in Istra. (...), Beograd 1953.

Italia del Risorgimento e mondo danubio-balcanico, Udine 1958.

Italian Genocide Policy against the Slovenes and the Croats. A selection of Documents, Beograd 1954.

Iz istorije Jugoslavije 1918-1945. Zbornik predavanja, Beograd 1958.

Izvori velikosrpske agresije. Rasprave, dokumenti, kartografski prikazi, Zagreb 1991.

Jackson, Thomas Graham, Dalmatia, the Quarnero and Istria, Oxford 1887.

Janša Zorn, Olga – Holz, Eva – Kandus, Nataša, Slovenian historiography in foreign languages.

Published from 1918-1993, Ljubljana 1995.

Jaquin, Pierre, Question des minorités entre l’ Italie et la Yugoslavie, Paris 1929.

Jasenovac. Spomen područje. Memorial site, Zagreb 2006.

Jelavich, Charles, Južnoslavenski nacionalizmi, Zagreb 1992.

Jelić Butić, Fikret, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Zagreb 1977.

Jelić Butić, Fikret, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb 1986.

Jelić, Ivan, Hrvatska u ratu i revoluciji 1941-1945., Zagreb 1978.

Jeri, Janko, Tržaško vprašanje po drugi svetovni vojni. Tri faze diplomatskega boja, Ljubljana 1961.

Jezernik, Božidar, Boj za obstanek. O življenju Slovencev v italijansakih koncentracijskih taboriščih, Ljubljana 1983.

Joll, James, Le origini della prima guerra mondiale, Bari 1985.

Jovanović, Vojislav M., Rapallski ugovor 12. novembra 1920. Zbornik dokumenata, Zagreb 1950.

41

1918. u hrvatskoj povijesti

Jugoistočna Europa 1918.-1995. Međunarodni znanstveni skup. Southeastern Europe 19181995. An International Simposium, Zadar, 28.-30. 9. 1995., Zagreb 1996.

Jugoslavija v hladni vojni-Yugoslavia in the Cold War, Ljubljana – Toronto 2004.

Kacin Wohinz, Milica, Narodno-revolucionarno gibanje na Primorskem v luči politike in taktike Komunističke stranke Italije. Elementi revolucionarnosti v političnem življenju na Slovenskem, Ljubljana 1973.

Kacin Wohinz, Milica, Narodnobrambno gibanje primorskih Slovencev, Maribor –Trst 1975.

Kacin Wohinz, Milica, Prvi antifašizem v Evropi. Primorska 1925-1935. Bazoviškim žrtvam ob šezdeseti obletnici, Kopar 1990.

Kacin Wohinz, Milica, Vivere al confine. Sloveni e Italiani negli anni 1918-1941, Gorizia 2004.

Kacin Wohinz, Milica – Pirjevec, Jože, Storia degli Sloveni in Italia 1866-1998, Venecija 1998.

Kacin Wohinz, Milica – Pirjevec, Jože, Zgodovina Slovencev v Italiji 1866-1941., Ljubljana 2000.

Kacin Wohinz, Milica – Vremec, Vid – Turk, Lida, Posebno sodišče. Drugi tržaški proces. Tribunale speciale. Il secondo processo dio Trieste, Opčine – Opicina 2001.

Kaltenegger, Roland, Zona d’operazione Litorale Adriatico. La battaglia per Trieste, l’Istria e Fiume, Gorizia 1996.

Kapetanić, Niko – Vekarić, Nenad, Konavoski rodovi (A-G), sv. 1, Zagreb – Dubrovnik 2001., (H-Pe), sv. 2, 2002., (Pe-Ž), sv. 3, 2003.

Kardelj, Edvard, Spomini. Boj za priznanje in neodvisnost Jugoslavije 1944-1957., Ljubljana 1980. – Sećanja. Borba za priznanje i nezavisnost nove Jugoslavije, Ljubljana – Beograd 1980.

Katičić, Natko, More i vlast obalne države. Historijski razvoj, Zagreb 1953.

Kellas, James G., Nazionalismi ed etnie, Bologna 1993.

Kelsen, Hans, The Free Territory of Trieste Under the United Nations, New York 1950.

Kisić Kolanović, Nada, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb 2001.

Klabjan, Borut, Češkoslovačka na Jadranu. Čehi in Slovaki ter njihove povezave s Trstom in primorsko od začetka XX. stoletja do druge svetovne vojne, Kopar 2007.

Klun, Albert, Domovina je ena. Prekomorci – borci NOVJ v ovobodilni vojni jugoslovanskih narodov, na domačih in tujih tleh, Ljubljana 1986.

Kolaković, Juraj, Historija novovjekovnih političkih teorija (od 1848. do danas), sv. 2 (2. izd.), Zagreb 1981.

Komunistički pokret i socijalistička revolucija u Hrvatskoj, Zagreb 1969.

Korenčić, Mirko, Naselja i stanovništvo Hrvatske 1857-1971., Zagreb 1979.

Koroški zbornik, Ljubljana 1946.

Korunić, Petar, Rasprave o izgradnji moderne hrvatske nacije. Nacija i nacionalni identitet, Slavonski Brod 2006.

Kovačić, Ivan, Kampor 1942-1943. Hrvati, Slovenci i Židovi u koncentracijskom logoru Kampor na otoku Rabu, Rijeka 1998.

42

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Kristen, Samo, Istarsko vprašanje. Iz zgodovine slovensko-hrvaške razmejitve v Istri, Ljubljana 2002.

Kristen, Samo, Meje in misije. Dileme slovensko-hrvaške razmejitve v Istri v vojaškem, političnem, diplomatskem in obveščevalnem metežu II. svetovne vojne, Ljubljana 2006.

Krizman, Bogdan, Vanjska politika jugoslavenske države 1918-1941. Diplomatsko-historijski pregled, Zagreb 1975.

Krizman, Bogdan, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb 1977.

Krizman, Bogdan, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb 1980.

Krizman, Bogdan – Hrabak, Bogumil, Zapisnici sa sjednica delegacije Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919-1920., Beograd 1960.

Krpan, Stjepan, Hrvati u Keči, Zagreb 1983.

Krušelj, Željko, Hrvatske granice i prijetnje amputacijama, Zagreb 1991.

Kujundžić, Milivoj – Dizdar, Zdravko, Hrvatska borba za opstojnost 1918.-1998., Zagreb 2000.

Kultura sjećanja. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti 1918., Zagreb 2007.

Kultura narodnostno mešanega ozemlja Slovenske Istre, Ljubljana 1993.

Kvaternik, Eugen Dido, Sjećanja i zapažanja 1925-1945. Prilozi za hrvatsku povijest, Zagreb 1995.

L’imperialismo italiano e la Jugoslavia. Atti del convegno italo-jugoslavo. Ancona 14-16 ottobre 1977, Urbino 1981.

La Marche Julienne: Étude de géographie politique, Sušak 1945.

La politica estera italiana (1860-1985), Bologna 1991.

Ladavac, Vjekoslav, Moji zatvori, Pula 1983.

Lajić, Ivan, Kvarnerski otoci. Demografski razvoj i povijesne mijene, Zagreb 2006.

Le vittime di nazionalità Italiana a Fiume e dintorni (1939-1947). Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), Rim 2002.

Lefebvre d’Ovidio, Antonio, L’intesa italo-francese del 1935 nella politica estera di Mussolini, Rim 1984.

Lengel-Krizman, Narcisa, Koncentracioni logori talijanskog okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, Zagreb 1983.

Lenoci, Antonio – Levati, Aldo, L’odio degli Slavi (1870-1993), Tolmezzo 1993.

Liburnicus (Bačić, Vilim), Der Kampf um die Ostküste der Adria. Eine geschichtliche Darstellung, Zagreb 1944.

Livada, Svetozar, Etničko čišćenje – zločin stoljeća, Zagreb 1997., 2003.

Lonciari, Fabio, Zona B – terra usurpata, Trst 1971.

Lorković, Mladen, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939., Split 2005.

Lovrenčić, Rene, Geneza politike »novog kursa«, Zagreb 1972.

Lovrovich, Giovanni Eleuterio, Zara dai bombardamenti all’esodo 1943-1947, Marino 1974.

43

1918. u hrvatskoj povijesti

Mahnić, Antun, Na raskršću dvaju doba, Zagreb 1924.

Mahnićev simpozij v Rimu, Celje 1990.

Małecki, Mieczysław, Slavenski govori u Istri, Rijeka 2002. (na poljskom: Krakov 1930) Mamula, Branko, Slučaj Jugoslavija, Podgorica 2000.

Mare di guerra, mare di religioni. Il caso Mediterraneo, San Domenico di Fiesole 1994.

Marinelli, Giovanni, Slavi, Tedeschi, Italiani nel considetto L’ittorale austriaco, Venecija 1885.

Marjanović, Milan, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 19141917., Zagreb 1960.

Martinuzzi, Giuseppina, Fra italiani e slavi, Kopar 1914.

Marušič, Branko, Z zahodnega roba. O ljudeh in dogodkih iztekajočega se stoletja, Nova Gorica 1995.

Matković, Hrvoje, Suvremena politička povijest Hrvatske, Zagreb 1995.

Matković, Hrvoje, Povijest Jugoslavije (1918-1991). Hrvatski pogled, Zagreb 1998.

Međunarodni znanstveni skup: Jugoistočna Europa 1918.-1995., Zadar 1995., Dubrovnik 1996.

Meje in konfini. Rakitovec, vas kulturnih, družbenih in naravnih prepletanj, Kopar 2005.

Meje in odnosi med sosedami, Ljubljana 2004.

Melchiori, Enrico, La lotta per l’italianita della terre irredente (1797-1915), Firenca 1918.

Mesić, Stipe, Kako smo srušili Jugoslaviju. Politički memoari posljednjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Zagreb 1992. – Kako je srušena Jugoslavija, Zagreb 1994.

Mezulić, Hrvoje – Jelić, Roman, O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji 1918.-1943. Nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta, Zagreb 2005.

Mihovilović, Ive, Italijanska ekspanzionistička politika prema Istri, Rijeci i Dalmaciji (19451953). Dokumenti, Beograd 1954., London 1967.

Milanović, Božo, Moje uspomene (1900-1976), Pazin 1976.

Miller, Nicholas J., Between Nation and State. Serbian Politics in Croatia before the First World War, Pittsburgh 1997.

Milo, Paskal, »La grande Albanie« entre fiction et réalité, Tirana 2001.

Mimica, Bože, Dalmacija u 20. stoljeću. Povijesni pregled, Rijeka 2004.

Mirošević, Franko, Počelo je 1918. Južna Dalmacija 1918-1929., Zagreb 1992.

Mlakar, Boris, Domobranstvo na primorskem (1943-1945), Ljubljana 1982.

Montani, Carlo, Sommario della storia giuliano-dalmata, Firenca 1990.

Monzali, Luciano, La questione jugoslava nella politica estera italiana dalla prima guerra mondiale ai trattati di Osimo (1914-75), Bari 2004.

Moss, George L., Istorija rasizma u Evropi, Beograd 2005. (prijevod s njemačkog jezika) Na oni strani meje. Slovenska manjšina v Italiji in njen pravni položaj: Zgodovinski in pravni pregled 1866-2004., Kopar 2004.

44

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Naučni skup u povodu 50-godišnjice raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja Jugoslavenske države. Zagreb, 27-28. prosinca 1968. godine, Zagreb 1969.

Nazionalismo e neofascismo nella lotta politica al confine orientale 1945-1975, Trst 1978.

Novak, Grga, Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta, Split 1933.

Oko Trsta, Beograd 1945.

Oliva, Gianni, Profughi. Dalle foibe all’esodo: La tragedia degli Italiani d’Istria, Fiume e Dalmazia, Milano 2005.

Omerbašić, Ševko, Islam i Muslimani u Hrvatskoj, Zagreb 1999.

Osimska meja. Jugoslovansko-italijanska pogajanja in razmejitev leta 1975., Kopar 2006.

Osimski sporazuma, Kopar 1977.

Osvoboditev Slovenije 1945 (referati z znanstvenega posvetovanja v Ljubljani 22. in 23. decembra 1975), Ljubljana 1977.

Pahor, Milan, Italia e Balcani dal Risorgimento alla Resistenza, Milano 1968.

Pahor, Milan, Slavjanska sloga. Slovenci in Hrvati v Trstu od Avstroogrske do italijanske republike, Trst 2004.

Panjek, Aleksander, Človek, zemlja, kamen in burja. Zgodovina kulturne krajine Krasa (oris od 16. do 20. stoletja), Kopar 2006.

Papo, Luigi, Caduti ed i Martiri della Zona B e dell Istria, Rim 1968.

Papo, Luigi, I Caduti ed i Martiri della Dalmazia, Rim 1977.

Papo, Luigi, Albo d’Oro – la Venezia Giulia e la Dalmazia nell ultimo conflitto mondiale. Supplemento all’Indice generale dei nomi, Trst 1989. (dop. izd. 1994) Parovel, Pavao, Izbrisani identitet. Nasilno potalijančivanje prezimena, imena i toponima u »Julijskoj Krajini« od 1919. do 1945. sa spiskovima iz Tršćanske, Goričke i Istarske pokrajine, te prvih 530 dekreta, Trst 1985., Pazin – Poreč – Pula 1993.

Paver, Josipa – Pleše, Slavica, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Inventar, Zagreb 1993.

Pavlinović, Mihovil, Misao Hrvatska i misao Srpska u Dalmaciji, Zadar 1982.

Pekić, Petar, Propast Austro-ugarske monarhije i postanak nasljednih država, Subotica 1937.

Perselli, Guerrino, I censimenti della popolazione dell Istria, con Fiume, e Trieste, e di alcune citta della Dalmazia tra il 1850 e il 1936., Trst – Rovinj 1993.

Per una storia tra le due sponde adriatiche, Bari 1962.

Petacco, Arrigo, L’ esodo. La tragedia negata degli italiani d’ Istria, Dalmazia e Venezia Giulia, Milano 1999.

Petešić, Ćiril, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945., Zagreb 1982.

Petranović, Branko – Zečević, Momčilo, Jugoslavija 1918-1988. Tematska zbirka dokumenata, Beograd 1988.

Petranović, Branko – Zečević, Momčilo, Jugoslovenski federalizam. Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata, sv. I (1914-1943), sv. II (1943-1986), Beograd 1987.

45

1918. u hrvatskoj povijesti

Pirjevec, Jože, Niccolò Tommaseo tra Italia e Slavia, Venecija 1977.

Pirjevec, Jože, Tito, Stalin in Zahod, Ljubljana 1987.

Pirjevec, Jože, Il gran rifiuto. Guerra fredda e calda tra Tito, Stalin e l’ Occidente, Trst 1990.

Pirjevec, Jože, Il giorno di San Vito. Jugoslavia 1918-1992. Storia di una tragedia, Torino 1993.

Pirjevec, Jože, Jugoslavija 1918-1992. Nastanek, razvoj ter razpad Karadjordjevićeve in Titove Jugoslavije, Kopar 1995.

Pirjevec, Jože, »Trst je naš!«. Boj Slovencev za morje (1848-1954), Ljubljana 2007.

Pirjevec, Jože, Le guerre jugoslave 1991-1999, Torino 2001.

Pitamiz, Antonio – Praga, Giuseppe, Storia della Dalmazia 1870-1947, Milano 1981.Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 1918-1919. Izabrani dokumenti, Zagreb 2008.

Pleterski, Janko, Prvo opredjeljenje Slovenaca za Jugoslaviju, Beograd 1976.

Pleterski, Janko, Nacije, Jugoslavija, revolucija, Beograd 1985.

Političke ideologije, Zagreb 2006. (prijevod engl. izdanja iz 2001) Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske, Zagreb 1991.

Ponis, Ranieri, Esodo 50 anni dopo, Trst 1995.

Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2005-2008., Ljubljana 2008.

Povijest Hrvata, sv. 2, Od kraja 15. stoljeća do kraja Prvoga svjetskog rata, Zagreb 2005.

Povijest Rijeke, Rijeka 1988., 1989.

Požar, Petar, Ustaša. Dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb 1995.

Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske (sv. 1), Zagreb 2006.; Kazala i bibliografija (sv. 2), Zagreb 2007.

Pregled razvoja međunarodnopravnih odnosa jugoslavenskih zemalja od 1800. do danas. Sv. 3.

Pregled međunarodnih ugovora i drugih akata od međunarodnopravnog značaja za Jugoslaviju od 1941. do 1965. godine, Beograd 1968.

Prezimena i naselja u Istri. Narodnosna statistika u godini oslobođenja. Prema Cadastre national de l’Istrie i drugim izvorima. Prir. J. Bratulić i P. Šimunović, knj. 1-3, Pula – Rijeka 1985., Abecedna kazala, knj. 3, 1986.

Pribilović, Kažimir, Povijesna građa oko bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu. Kronika događaja, Zadar 2006.

Pričevanja rabskih internirancev (1942-1943), Ljubljana 1985.

Priključenje Istre Federalnoj Državi Hrvatskoj u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji 19431968., Rijeka 1968.

Propusnica za koncentracijski logor Kraljevica. Lasciapassare per il campo concentramento di Porto Rè, Rijeka 2007.

Prunk, Janko, Slovenski narodni programi. Narodni programi v slovenski politični misli od 1848. do 1945., Ljubljana 1986.

Pupo, Raoul, Guerra e dopoguerra al confine orientale d’ Italia (1938-1956), Udine 1999.

46

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Rahten, Andrej, Zavezništva in delitve. Razvoj slovensko-hrvaških političnih odnosov v Habsburški Monarhiji 1848-1918, Ljubljana 2005. (hrv. izdanje, Zagreb 2008) Ramet, Sabrina P., Balkanski Babilon. Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada, Zagreb 2005.

Revisionismo storico e terre di confino, Udine 2006.

Ridley, Jasper, Tito. Biografija, Zagreb 2000.

Rijeka u stoljeću velikih promjena. (Zbornik radova). Fiume nel secolo dei grandi mutamenti.

(Atti del Convegno), Rijeka 2001.

Rocchi, Flaminio, L’esodo dei 350 mila Giuliani, Fiumani e Dalmati, 4. izd., Rim 1998.

Rochat, Giorgio, L’Italia nella prima guerra mondiale. Problemi di interpretazione e prospettive di ricerca, Milano 1976.

Roksandić, Drago, Srbi u Hrvatskoj. Od 15. stoljeća do naših dana, Zagreb 1991.

Romano, Paola, La questione giuliana 1943-1947. La guerra e la diplomazia. Le foibe e l’esodo, Trst 1997.

Romei, Rodolfo, La tragedia della Dalmazia, del Carnaro e della Venezia Giulia 1918-1945, Bari 1950.

Rumici, Guido, Infoibati 1943-1945. I nomi, i luoghi, i testimoni, i documenti, Milano 2002.

Rusinow, Dennison Ivan, Italy’s Austrian Heritage 1919-1946, London 1969.

Sadkovich, James J., Italian Support for Croatian Separatism, 1927-1937, New York – London 1987.

Saje, Franček, Belogardizem, Ljubljana 1952.

Salvemini, Gaetano, La politica estera dell’Italia dal 1871 al 1914, Firenca 1944.

Sandonnà, Augusto, L’irredentismo nelle politiche e nelle contese diplomatiche italo-austriache, Bologna 1932.; sv. 1-2, Bologna 1937-1938.

Sardoč, Dorče, L’ orma del TIGR. Testimonianza di un antifascista sloveno, Gorica 2006.

Schiffrer, Carlo, La questione etnica ai confini orientali di’ Italia,Trst 1990.

Scotta, Antonio, I territori del confine orientale italiano nelle lettere dei vescovi alla Santa Sede 1918-1922, Trst 1994.

Scotti, Giacomo, Dossier foibe, San Cesario di Lecce 2005.

Scotti, Giacomo – Giuricin, Luciano, Crvena zvijezda na kapi nam sja, Rijeka 1972. – Rossa una stella. Storia del battaglione italiano »Pino Budicin« e degli italiani dell’ Istria e di Fiume nell’ Esercito popolare di liberazione della Jugoslavia, Rovinj 1975.

Semi, Francesco, Istria e Dalmazia: Uomini e tempi. Le figure più rappresentative della civiltà Istriana e fiumana nei diversi momenti della storia con ampia biobliografia generale particolare, Trst 1992.

Sestan, Ernesto, Venezia Giulia. Lineamenti di una storia etnica e culturale, Rim 1947., Bari 1965.

Sirotković, Jakov, Hrvatsko gospodarstvo 1945-1992. Ekonomski uzroci sloma Jugoslavije i oružane agresije na Hrvatsku, Zagreb 1993.

47

1918. u hrvatskoj povijesti

Sked, Alan, Grandezza e caduta dell’Impero asburgico 1815-1918, Rim – Bari 1992.

Slataper, Scipio, Il mio Carso, Milano 1968. (hrv. izdanje, Zagreb 1985) Slavjanski rodoljub, Trst 1971.

Slovenci in država. Zbornik prispevkov z znanstvenega posveta na SAZU (od 9. do 11. novembra 1994.), Ljubljana 1995.

Slovenci v Evropi (o nekaterih vidikih povezanosti s sosedi in Evropo), Ljubljana 2002.

Slovenci v Hrvaški, Ljubljana 1995.

Slovenci v Italiji, Ljubljana 1975.

Slovenci v Italiji. Zaščita. Dokumenti, Trst 2001.

Slovenija, Italija. Slovenia, Italy. Bela knjiga o diplomatskih odnosih, Ljubljana 1996.

Slovenska novejša zgodovina. Od programa Zedinjena Slovenija do mednarodnega priznanja Republike Slovenije 1848-1992., Ljubljana 2005.

Slovenske zamisli o prihodnosti okrog leta 1918., Ljubljana 2000.

Slovenski kulturni prostor danes. Narodne manjšine 5. Živeti z mejo. Zbornik referatov s sestankov: znanstveni posvet o pomenu preučevanja narodnih manjšin (Ljubljana, 4. 4. 2001).

Znanstveni posvet slovenski kulturni prostor danes (Nova Gorica, 19. 10. 2001), Kopar – Ljubljana 2002.

Slovensko-italijanski odnosi. Poročilo slovensko-italijanske zgodovinsko-kulturne komisije.

Rapporti italo-sloveni. Relatione della commissione storico-culturale italo-slovena. Slovene-italian relations. Repport of the slovene-italian historical and cultural commision. 18801956. Koper-Capodistria 25. julij – luglio – July 2000, Ljubljana 2001.

Sobolevski, Mihael – Giuricin, Luciano, Il partito comunista di Fiume (1921-1924), Rovinj – Rijeka 1981.

Spomenica istarskih jugoslovena za mirovni kongres u Parizu, Zagreb 1919.

Spomen-spis na spasavanje istarske, bosansko-hercegovačke i dalmatinske djece, Zagreb 1921.

Stančić, Nikša, Hrvatska nacija i nacionalizam u XIX. i XX. stoljeću, Zagreb 2002.

Steffe, Bruno, Partigiani italiani nella Venezia Giulia. Trst 1946., Padova 1965.

Stella, Alfo, Un secolo di storia friulana (1866-1966), Udine 1967.

Stepinac, Alojzije, Propovijedi, govori, poruke (1941-1946), Zagreb 1996.

Stipetić, Vladimir – Vekarić, Nenad, Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb – Dubrovnik 2004.

Strčić, Petar, Otok Krk 1918. Građa o narodnim vijećima SHS i talijanskoj okupaciji 1918. godine, Rijeka 1968.

Strčić, Petar, Građa o talijanskoj okupaciji o. Krka (od kraja 1918. do polovine 1919.), Rijeka 1970.

Strossmayer, Josip Juraj – Rački, Franjo, Politički spisi, rasprave, članci, govori, memorandumi, Zagreb 1971.

Stuhlpfarrer, Karl von, Die Operationszone »Alpenvorland« und »Adraitisches Küstenland« 1943-1945., Beč 1969. (tal. izdanje, Gorizia 1979) 48

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Stvaranje jugoslovenske države 1918. godine, Beograd 1989.

Südland, L. v. (Pilar, Ivo), Južnoslavensko pitanje, Varaždin 1990.

Sunajko, Stevo, Sodelovanje slovenskih in hrvaških narodnoosvlodilnih enot 1941-1945., Ljubljana 1971.

Suppan, Arnold, Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835-1918), Zagreb 1999. Šepić, Dragovan, Zemlja muka. Jugosloveni u Italiji, Pariz 1931. Šepić, Dragovan, Sudbinske dileme rađanja Jugoslavije. Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918. (sv. 1-3), Zagreb 1970.; Pula – Rijeka 1989. Šidak, Jaroslav i dr., Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914., Zagreb 1968. Šidak, Jaroslav i dr., Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret, Zagreb 1988. Šišić, Ferdo, Aperçu de l’histoire du littoral oriental de l’Adriatique, Zagreb 1918., Pariz 1918. Šišić, Ferdo, Dokumenti o postanku Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba (1914-1918), Zagreb 1920. Šišić, Ferdo, Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu. Zbirka akata i dokumenata, Zagreb 1920. Šišić, Ferdo, Predratna politika Italije i postanak Londonskog ugovora, Split 1933. Škerl, France, Boj Primorcev za ljudsko oblast, Ljubljana 1945. Škorjanec, Viljenka, Osimska pogajanja, Kopar 2007. Štiri stoletja in pol prevajanja italijanskih del v slovenščino 1555-2000. Bibliografsko gradivo, Nova Gorica 2000.

Talijančić, Mate, Plava grobnica Jadrana, Zagreb 1989.

Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.). Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb 2001.

Tamaro, Attilio, Italiani e Slavi nell’ Adriatico, Rim 1915.

Tamaro, Attilio, L’Adriatico golfo d’Italia, Milano 1915.

Tamaro, Attilio, La Vènetiè Julienne et la Dalmatie. Histoire de la nation italiene sur ses frontières orientales (sv. 1-3), Rim 1918-1919.

Tasso, Antonio, Italia e Croazia (sv. 1, 1918-1940), 2. izd., Macerata 1967.

The Slovenian-Croatian border in Istria. Past and present, Ljubljana 2005.

The Soviet Union and the Europe in the Cold War 1943-1953, London 1996.

Tilly, Charles – Tilly, Lesley – Tilly, Richard, Buntovno stoljeće 1830.-1930., Zagreb 2002.

Timeus, Ruggero, La guerra balcanica e le terre irredente. Scritti politici, Trst 1929.

Titl, Julij, Geografska imena v severozahodni Istri, Kopar 1998.

Titl, Julij, Toponimi koprskega primorja in njegovega zaledja, Kopar 2000.

Tito-Istra-Hrvatsko primorje-Gorski kotar, Rijeka 1977.

Tolstoj, Nikolaj, Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski rog 1945., Zagreb 1991.

Tomasevich, Jozo, Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945., Zagreb 1979.

49

1918. u hrvatskoj povijesti

Tomaz, Luigi, Il confine d’ Italia in Istria e Dalmazia. Duemila anni di storia, Rim – Venecija – Trst 1998.

Tomljanovich, William B., Biskup Josip Juraj Strossmayer. Nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Zagreb 2001.

Tommaseo, Niccolò, La questione dalmata, Zadar 1861.

Torre, Augusto, La politica estera dell’Italia (Dal 1870 al 1896. Dal 1896 al 1914), sv. 1-2, Bologna 1959-1960.

Tosi, Luciano, La propaganda all’estero nella prima guerra mondiale. Rivendicazioni territoriali e politica delle nazionalita, Udine 1977.

Trst 1941-1947. Od italijanskega napada na Jugoslavijo do mirovne pogodbe, Kopar 1988.

Tuđman, Franjo, Velike ideje i mali narodi. Rasprave i ogledi, Zagreb 1990.

Turkalj, Kristian, Piranski zaljev. Razgraničenje teritorijalnog mora između Hrvatske i Slovenije, Zagreb 2001.

Turska kuća. Casa turca u Rijeci, Rijeka 2007.

Valentić, Mirko, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. Velikosrpski projekti od ideje do realizacije, Zagreb 2010.

Valiani, Leo, La dissoluzione dell’Austro-Ungheria, Milano 1966.

Valussi, Giorgio, Il confine nord-orientale d’ Italia, Trst 1972.

Vivante, Angelo, Irredentismo adriatico. Contributo alla discusione sui rapporti autro-italiani, Firenca 1912., 1954., Trst 1945., Genova 1988. (tal.), Geneve 1917. (franc.), Ljubljana 1945. (rus.), Zagreb 2002. (hrv.).

Vjesnik naredaba Odjela za narodnu obranu Vlade Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 1918-1919., Zagreb 2008.

Vlajčić, Gordana, Jugoslavenska revolucija i nacionalno pitanje, Zagreb 1984.

Vodušek Starič, Jerca, Prevzem oblasti 1944-1946., Ljubljana 1992. – Kako su komunisti osvojili vlast 1944-1946., Zagreb 2006.

Vojinovitch, Lujo, La Dalmatie, l’Italie et l’unité Yougoslave (1797-1917). Une contribution alla future paix europènne, Genève – Bale – Lyon 1917.

Vojna in mir na primorskem. Od kapitulacije Italije leta 1943 do Londonskega memoranduma leta 1954., Kopar 2005.

Volk, Sandi, Ezulski skrbniki. Vloga in pomen begunskih organizacij ter urejanje vprašanja istrskih beguncev v Italiji v luči begunskega časopisja 1945-1963., Kopar 1999.

Volk, Sandi, Istra v Trstu. Naselitev istrskih in dalmatinaskih esulov in nacionalna bonifikacija na Tržaškem 1945-1946., Kopar 2003.

Vsi procesi proti Slovencem in Hrvatom ter drugim antifašistom iz Julijske krajine pred fašističnim posebnim tribunalom 1927-1943. Iz knjige Aula IV, Trst 1970.

Vukas, Budislav, Etničke manjine i međunarodni odnosi, Zagreb 1978.

Worsdörfer, Rolf, Krisendherd Adria 1915-1955. Contruction und Articulation des Nationalen im Italienisch jugoslawischen Grenzraum, Paderborn 2004.

50

Petar Strčić Godina 1918. kao stvarni početak problema u hrvatsko-slovensko-talijanskim odnosima

Zadar i okolica od Drugoga svjetskog rata do Domovinskog rata. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 21. studenog 2007. u Zadru, Zadar 2009.

Zadar. Zbornik, Zagreb 1964.

Zara nel Cinquantenario della Redenzione, Ancona 1968.

Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944-1945. (sv. 1-2), Zagreb – Beograd 1957.

Zdunić, Drago – Ivelja Dalmatin, Ana – Strčić, Petar, Otoci hrvatskog Jadrana, Zagreb 1996. (iste godine i na engl. i njem. jeziku) Zečević, Miodrag, Slovenska ljudska stranka i jugoslovensko ujedinjenje 1917-1921. Od Majske deklaracije do Vidovdanskog ustava, Beograd 1973.

Zečević, Miodrag – Lekić, Bogdan, Državne granice i unutrašnja teritorijalna podjela Jugoslavije, Beograd 1991.

Zwitter, Fran – Šidak, Jaroslav – Bogdanov, Vaso, Les problemès nationaux dans la monarchie des Habsburg, Beograd 1960. – Nacionalni problemi v habsburški monarhiji, Ljubljana 1962.

Zwitter, Fran, O slovenskem narodnem vprašanju, Ljubljana 1990. Žerjavić, Vladimir, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Beograd 1991. Žerjavić, Vladimir, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb 1992.

Summary YEAR 1918 AS REAL BEGINNING OF PROBLEMS IN CROATIANSLOVENIAN- ITALIAN RELATIONS IN THE ADRIATIC IN THE 20th CENTURY

(Supplement for synthesis, with a list of literature)

As well as many European and other nations and ethnos, the catastrophic 1918 severely affected the population of dissolved, outlived Austro- Hungary and the Croats in it. The attempt of civil leaders to make the State of Croats, Slovenes and Serbs with its capital in Zagreb live did not succeed since they could not fight with usual difficulties characteristic for post- war period, although many councils of its subordinate administrative communities were realized. Also, adhering to the irredentism from 19th century, Royal Italy occupied parts of the Adriatic as their own parts having been usurped by uncivilized barbarian Croats with their Old Slavonic/Old Croatian Cyril- Methodist Holy Service and Glagolitic heritage. The leadership of Royal SHS resigned from parts of Croatia (and Slovenia) in 1920 and 1924 in favour of Royal Italy. This country- led by fascists- violently Italianized and expelled almost all Austrians, Czechs, Hungarians and other with about a hundred thousand Croats and Slovenes, also confining them in camps. The first fascist in the world was the excellent poet G. D’Annunzio who in 1919/20 formed his own para-state in Rijeka area. The first antifascist successful uprising was on the island of Krk. The good cooperation of endangered Croats and Slovenes, which started before the war, continued, helped by some Italians. Widespread antifascist war started in 1941 in these occupied regions although the Communist Party of Yugoslavia did not allow it under the pretext it

51

1918. u hrvatskoj povijesti

fell under authority of the Italian communist party. However, it was encouraged by Slovenian communist party. Istria fought so strongly that in 1943 the leadership of its antifascist Popular Liberation Movement announced the reunion with mother state, without knowledge of the Popular Liberation Movement of Croatia, but acknowledged by Land Antifascist Council of National Liberation of Croatia. Cooperation with Slovenian National Liberation Movement was successful. In Istria, e.g. the national/administrative border was established. Italians and Croatian Catholic priests also participated in the National Liberation War. Although the victory over new German- Nazi occupation in 1945 and its Croatian, Serbian and other quislings was complete (Trieste was also liberated), »cold war« of antifascist winners and the opinion that Tito is Stalin’s follower and that he may start to conquer northern Italy, led to Anglo-American occupation of parts of Croatian Istria and south-western Slovenia. After discovering there is a dispute between Belgrade and Moscow, western forces decided to give the entire Croatian territory in Istria and part of south-western Slovenia (without Trieste) to Yugoslavia. Some Italians had already left that territory (some were even forced to leave). In Italy there was a movement which claimed the Croatian Adriatic coast was Italian. At the territory of dissolved Socialist Federative Republic of Yugoslavia there was also the Great Albanian component (Albanians claiming to be Illyrians), than Great Serbian (even by war), while in Slovenia they demanded half of Croatian Istria and part of Kvarner Littoral (half of the city of Rijeka and the island of Krk). Most current: there are attempts to decrease the tensions, leadership of Croatia meets leadership of Slovenia and Serbia and for the first time presidents of Italy, Slovenia and Croatia also meet (Trieste, July 2010).

Key words: Croatian-Slovenian-Italian relations, the Adriatic, the 20th century, real beginning of problem in 1918.

52

Livia Kardum

Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

AMERIČKA POLITIKA 1918.

I PROBLEM AUSTRO-UGARSKE

Sažetak Dramatičan vojni rasplet Prvoga svjetskog rata odigrao se u kratkom razdoblju od proljeća do jeseni 1918. Godinu dana ranije u rat su se na strani Antante uključile SAD, ali samo kao pridruženi član sa željom da zadrže pravo samostalnog i vojnog i političkog odlučivanja. To je Antanti otvaralo svijetlu perspektivu konačne vojne pobjede koju vlastitim snagama nikako ne bi uspjela izboriti, ali i problem političkog usuglašavanja, s obzirom da SAD nisu priznavale tajne ugovore kojima je Antanta definirala svoje ratne ciljeve, a koji su išli i na štetu austrougarskog teritorija.

Američki mirovni program od 14 točaka, usprkos tome što je američki predsjednik Wilson bio sklon pravu naroda na samoodređenje, nije predviđao rušenje Austro-Ugarske, nego je njenim narodima priznavao samo pravo na autonomiju. Smatrao je da se protiv Centralnih sila treba prvenstveno boriti odvajanjem Austro-Ugarske od Njemačke, a ne poticanjem pobune austrougarskih naroda protiv legalne vlasti. Taj se stav temeljio na tajnim informacijama da austrougarski car namjerava provesti federalizaciju monarhije. Kad je u jesen 1918. postalo jasno da su Centralne sile pobijeđene i da se bliži kraj rata kao i skoro sazivanje mirovne konferencije, SAD su objavile oficijelnu interpretaciju »14 točaka«, s obzirom da je američki mirovni program bio tako vješto višeznačno sročen da je davao nadu svim zaraćenim stranama u pravedan i trajan mir, što je u praksi značilo da ga nije bilo moguće provesti u djelo. Američke interpretacije »14 točaka« su zato ukazivale na bitne promjene američkog mirovnog programa, u kojem se Wilson opet vratio svojoj prvotnoj ideji o samoodređenju naroda, koja se sada mogla realizirati jer je Austro-Ugarska u međuvremenu prestala postojati. Usprkos zaokretu američke politike i Wilsonovu uvjerenju da Jugoslavenima zbog neprijateljske politike Italije treba pomoći, jugoslavenskoj državi je na konferenciji mira predstojala teška borba za međunarodno priznanje, kao i za određenje svih njenih granica.

Ključne riječi: Prvi svjetski rat, »14 točaka«, pravo samoodređenja naroda, Woodrow Wilson, Karlo Habsburški

53

1918. u hrvatskoj povijesti

I. Ulazak SAD-a u rat objavljen 2. travnja 1917. bio je veliki dobitak za Antantu u svakom pogledu, i financijski i politički i vojno. U Londonu je ta vijest dočekana s pravim olakšanjem, jer se britanski admiralitet više nije mogao nositi s alarmantnim gubicima koje su trgovačkoj i ratnoj mornarici nanosile njemačke podmornice koje su lakoćom mjesečno potapale čak 600.000 bruto registarskih tona britanskog brodovlja. Postojala je i realna opasnost da se prekine opskrba britanskog otočja. U tom slučaju Velika Britanija bi bila prisiljena kapitulirati. Ulazak SAD-a u rat odagnao je tu prijetnju i opasnost, ali razloga za trijumfalizam ipak nije bilo.

Britanci su bili svjesni činjenice da Sjedinjene Države imaju veliki ljudski potencijal, ali i činjenice da američka vojska nije izvježbana i da nema ratnog iskustva.

Dodatni problem bilo je pitanje vremena potrebnog za transport američke vojske do Europe. Tek za godinu dana bi značajnije američke vojne snage mogle pristići na europska ratišta i upravo su na to računali Nijemci kada su objavom totalnog podmorničkog rata ušli u rizik da zarate s najmoćnijom državom svijeta. Zbog toga je bilo od izuzetne psihološke važnosti da se američka zastava što prije zavijori na europskim bojišnicama, kako je britanski ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour upozorio američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Podjednako važno bilo je ne samo povećati produktivnost vojne industrije nego je i uskladiti s obje strane Atlantika. Zato su i Francuska i Velika Britanija odmah poslale svoje misije u Washington sa zadatkom da osim vojnih pitanja usuglase i delikatna politička pitanja. Američki predsjednik nije krio da su Sjedinjene Države bile prisiljene ući u rat kako bi zaštitile svoje prvenstveno ekonomske interese, ali je istaknuo da američki politički interesi nisu istovjetni s ratnim ciljevima Antante.

Wilson je nedvosmisleno manifestirao suzdržanost prema tom problemu, što je jasno uočio Balfour na čelu britanske misije u Washingtonu kada ga je detaljno obavijestio o svim tajnim ugovorima Antante, osobito onim sklopljenim s Rusijom i Italijom, kao i o svim planiranim teritorijalnim promjenama nakon pobjede nad Centralnim silama. Bilo je znakovito da ni Wilson, a ni njegov savjetnik pukovnik House, nisu htjeli o tome raspravljati, a ni primiti izloženo u pisanom obliku. Wilson je javno isticao da Sjedinjene Države za svoj ulazak u rat nisu tražile teritorijalne kompenzacije, da Amerikance ne vodi sebična namjera za ratnim plijenom, ili ratnim odštetama, niti želja za dominacijom ili teritorijalnim povećanjem, nego isključivo želja da se obrane temelji međunarodnog prava, pa tako i prava neutralaca koje je ugrozio njemački militarizam. Sjedinjene Države zato nisu pristupile Antanti kao saveznik, već su zauzele samo stav pridružene sile i na taj način zadržale potpunu slobodu odlučivanja i u vojnom i u političkom smislu, što je bilo moćno sredstvo pritiska na Veliku Britaniju i Francusku, prije svega.

Svoju samostalnost SAD su odmah manifestirale objavom rata samo Njemačkoj, a ne i ostalim članicama Centralnih sila: Austro-Ugarskoj, Bugarskoj i Turskoj.

Wilson je, doduše, u više navrata javno zastupao pravo naroda na samoodređenje, 54

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

ali ne kao sredstvo huškanja ili rušenja legalne vlasti, što je bilo jasno dano na znanje pri objavi rata Austro-Ugarskoj koje je uslijedilo tek 7. prosinca 1917. Ta očita dvosmislenost je s jedne strane umirila vlast u Beču da se SAD neće miješati u unutrašnje poslove Dvojne Monarhije, a s druge strane upravo je započelo razdoblje trajne unutrašnjopolitičke nesigurnosti zbog oživljavanja nacionalnih problema Habsburške Monarhije. Antanta poput SAD-a nije bila za rušenje Austro-Ugarske, pa čak je i Italija, za koju je jedinu Dvojna Monarhija predstavljala glavnog neprijatelja, zagovarala samo amputaciju nekih austrougarskih teritorija i u tom smislu je bio i koncipiran tajni Londonski ugovor. Nitko tada nije smatrao da bi te amputacije, kao i one predviđene prilikom ulaska Rumunjske i proširenja Srbije, mogle biti smrtonosne za opstanak Austro-Ugarske.1 Prve tri ratne godine Centralne sile na čelu s Njemačkom dokazale su se kao vojno apsolutno superiorna strana. Pregažena je neutralna Belgija, zauzeti industrijski najvredniji dijelovi sjeverne Francuske, pregažena Srbija i Crna Gora, poražena Rumunjska, a Rusija je bila vojno neutralizirana i pred porazom. Francusko-britanska vojska je jedva odolijevala pred naletom njemačkih ofenziva, a nad Italijom je čitavo vrijeme od njenog ulaska u rat lebdio vojni slom. Čak je i Tursko Carstvo uspješno ratovalo protiv Rusije pa je bilo nužno potrebno organizirati pobunu arapskih podanika. Antanta je bila u do te mjere očajnom položaju da su sva rješenja bila dobrodošla ako su obećavala pobjedu nad nadmoćnim neprijateljem.

II. Cijela 1917. godina protekla je u pokušajima da se Njemačkoj zada smrtonosni udarac istupanjem Austro-Ugarske iz rata. Unatoč Antantinoj noti od 10. siječnja 1917., koja je progovorila i o potrebi oslobađanja potlačenih naroda Austro-Ugarske, Antanta nije bila nesklona Dvojnoj Monarhiji iako je ona započela rat. Notom se prvenstveno htjelo ostaviti dobar dojam na moćnog američkog predsjednika, na američke političke krugove i na iznimno osjetljivo američko javno mnijenje i privoljeti ih na ulazak u rat na strani Antante. Cilj je bio samo manifestirati jedinstvo, dobru volju i želju za pravednim mirom, istaknuti moralnu razliku između Antante i Centralnih sila i uvjeriti Wilsona da je pravda na strani Antante. Francuska i Velika Britanija smatrale su Njemačku glavnim krivcem za izbijanje rata, jer se Austro-Ugarska samo s Njemačkom u svom zaleđu i njenom nedvosmislenom potporom usudila započeti ratni sukob.2 Takvo shvaćanje pro­ 1 2

Kardum, Livia, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Fakultet političkih znanosti, poslijediplomski studij »Međunarodni odnosi«, Zagreb 2006., str. 156-162.

MacMillan, Margaret, Mirotvorci, šest mjeseci koji su promijenili svijet, Naklada Ljevak, Zagreb 2008., str. 305.

55

1918. u hrvatskoj povijesti

izlazilo je iz činjenice da se austrougarski interesi nisu nigdje direktno sukobljavali ni s britanskim ni s francuskim interesima, pa se čak Austrijance smatralo na neki način, poput Francuza, žrtvama pruskog militarizma i hegemonizma. Novi mladi austrougarski car Karlo se upravo tako i osjećao, u potpunosti frustriran zbog toga što su Nijemci jasno dali na znanje da Austro-Ugarska u savezu Centralnih sila, u skladu sa svojom snagom i ratnim doprinosima, ima samo drugorazrednu ulogu.

Njemačka strana čak nije smatrala potrebnim obavijestiti austrougarski politički vrh o uvođenju općeg podmorničkog rata uperenog ne samo protiv neprijateljskih brodova već i brodova neutralnih država, pa i SAD-a. S obzirom da mladi car nije dijelio entuzijazam i vjeru svojih saveznika u djelotvornost te njemačke vojne strategije, našao se u paradoksalnoj situaciji da podjednako strepi od njemačke pobjede, koja je u najgoroj varijanti njemačkog tutorstva mogla značiti i gubitak austrougarske samostalnosti, kao i od njemačkog poraza, koji bi za sobom u propast neizbježno povukao i Austro-Ugarsku.3 Nevičan političkim intrigama i smicalicama, politički neiskusan mladi car pokušao je tajnim pregovorima s Antantom pronaći način kako da časno izvuče zemlju iz rata.4 I mnogo iskusniji političari bi se pred tako teškim zadatkom slomili. Mirovna inicijativa austrougarskog cara Karla nije uspjela: jer on ipak nije pristajao na mir mimo Njemačke koja se, doduše, tutorski odnosila prema Austro-Ugarskoj, ali joj je svesrdno pružala vojnu i materijalnu pomoć; i jer nije pristajao na teritorijalnu kompenzaciju Italiji koja željeni teritorij nije uspijevala sama osvojiti.

Usprkos tome, nastojanja da se Austro-Ugarska odvoji od Njemačke sklapanjem separatnog mira nisu jenjavala. Nakon niza katastrofa koje su potresle tabor Antante, kao što je izbijanje Oktobarske revolucije koja je saveznicu Rusiju definitivno izbacila iz rata, pa poraza savezničke Rumunjske i teškog talijanskog poraza kod Kobarida, izgledalo je, uoči velike odlučujuće njemačke ofenzive u proljeće 1918., da će Centralne sile pobjedonosno okončati rat prije dolaska spasonosne američke vojske. Antanta je zbog toga, s blagoslovom Wilsona, bila spremna ponuditi Austro-Ugarskoj dovoljno primamljivu mirovnu ponudu ne bi li je ipak privoljela da u kritičnom času napusti svoju veliku saveznicu. U tom smislu su 18. i 19. prosinca 1917. tajne razgovore u Švicarskoj vodili povjerenik britanskog predsjednika vlade Davida Lloyda Georgea, predsjednik južnoafričke vlade i član Ratnog vijeća general Jan Smuts i bivši austrougarski ambasador u Londonu grof Mensdorff-Pouilly. Antanta je bila u tako očajnom položaju da je bila spremna 3

4

Kardum, Livia, »Mirovni pokušaj austrougarskog cara Karla 1917. godine«, Politička misao, god.

37, br. 1, Zagreb 2000., str. 25-47. Opširnije: Lorenz, Reinhold, Kaiser Karl und der Untergang der Donaumonarhie, Verlag Styria, Graz – Wien – Köln 1959.; Glaise-Horstenau, Edmund von, Die Katastrophe, Die Zertrümerung Österreich-Ungarns und das Werden der Nachfogerstaaten, Amalthea Verlag, Zürich – Leipzig – Wien 1929.

Kontakti su se posredstvom brata carice Zite, princa Siksta Burbonskog, odvijali do te mjere tajno da čak ni ministar vanjskih poslova grof Czernin nije u cijelosti bio u njih upućen, što će kasnije u presudnom trenutku imati fatalne posljedice.

56

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

zanemariti i žrtvovati kako interese Južnih Slavena tako i interese svoje saveznice Italije, jer je ulog bio i suviše velik – poraz ili pobjeda. Zato je Austro-Ugarskoj trebalo ponuditi znatno više od samo njenog očuvanja u starim granicama. Smutsova ponuda bila je vrlo velikodušna i otvarala Austro-Ugarskoj perspektivu da bude važna protuteža Njemačkoj, čijeg se tutorstva car Karlo ionako htio osloboditi, ali i da se unutrašnjopolitički reorganizira kao federacija koja bi imala izglede da se u vidu personalne unije proširi na Poljsku, Rumunjsku (kojoj bi pripala Bukovina i Transilvanija), čak i na Srbiju (koja bi bila priključena na Bosnu i Hercegovinu) i na Crnu Goru. Jedini teritorij kojeg bi se, prema Smutsovom planu, Austro-Ugarska trebala odreći bio je Južni Tirol, i to u korist Italije. Sklapanje separatnog mira s Austro-Ugarskom pod takvim uvjetima značilo bi ne samo da ujedinjenje svih Južnih Slavena u samostalnu nezavisnu državu ne bi došlo u obzir, nego i da Italija s jedne strane, kao i Srbija s druge, ne bi mogle realizirati čak ni apsolutni minimum svojih ratnih ciljeva, tj. Londonski ugovor, odnosno stvaranje Velike Srbije.

Pregovori su propali iz istih razloga kao i oni koje je preko svog šogora princa Siksta Burbonskog vodio ranije strogo tajno car Karlo. Mensdorff nije htio ni razmatrati Smutsov prijedlog o separatnom miru Austro-Ugarske s Antantom, jer bi to bilo podlo i izdajnički na isti način na koji su Italija i Rumunjska u teškom času napustile svoje saveznike i priključile se Antanti. Za Austro-Ugarsku bilo je jedino prihvatljivo razgovarati o općem miru i pomoći da se stanovišta Antante i Centralnih sila usuglase do mjere koja bi mogla poslužiti kao osnova za pregovore o budućem općem miru. Mensdorffov pregovarački stav proizlazio je iz uvjerenja da je Njemačka već pobjednica, odnosno da je Antanta više ne može pobijediti. Mir bez pobjednika bio bi po mišljenju Mensdorffa u tom trenutku najnepovoljnije rješenje za Njemačku. Zato je predlagao da Antanta iznese svoje mirovne uvjete, koje bi Centralne sile prihvatile ili odbile. Mensdorff se istovremeno zdušno zalagao za mir u potpunosti svjestan da je Europa na umoru, dok su SAD na putu da postanu financijsko i gospodarsko središte svijeta, a Japan dominantna sila na Dalekom istoku.5 Unatoč i tom očitom neuspjehu da se Austro-Ugarska odvoji od Njemačke, ostala je nada da nije sve propalo i da će se sporazum ipak u povoljnijim okolnostima moći realizirati.6 O tome je vodio računa britanski predsjednik vlade Lloyd George, pa je u svom mirovnom programu od 5. siječnja 1918., koji je iznio na konferenciji Trade Uniona, istaknuo da se Velika Britanija u potpunosti slaže s predsjednikom Wilsonom da rušenje Austro-Ugarske ne spada u ratne ciljeve ni SAD-a niti Velike Britanije, ali da je zbog očuvanja mira u tom dijelu Europe ne5 6

Šepić, Dragovan, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918., Zagreb 1970., str. 251.

Predviđala se realizacija te mogućnosti nakon rata uz temeljitu unutrašnjopolitičku reorganizaciju i znatno teritorijalno proširenje, Die Friedensaktion der Mainlengruppe 1917/18, Die Bemühungen um einen Verständigungsfrieden nach Dokumenten, Aktenstücken und Briefen, Graz – Köln 1962., str. 210.

57

1918. u hrvatskoj povijesti

ophodno da se brojnim narodima koji žive unutar ove države omogući stvarna autonomija na demokratskim principima koju oni već dulje vrijeme žele ostvariti.

Pravo samoodređenja naroda Lloyd George je predvidio samo za rješavanje ostalih teritorijalnih pitanja proizišlih iz njemačkih aneksionističkih planova.7 Lloyd George je s jedne strane morao umiriti britansku javnost koja je bila zahvaćena pacifističkom propagandom nakon teških godina ratnih nedaća, ali istovremeno i udovoljiti zahtjevima Laburističke stranke i Trade-Uniona da mirovni prijedlog britanske vlade bude prihvatljiv i neprijateljskim državama. Osim toga morao je reagirati na boljševičku objavu svih tajnih ugovora Antante, koje je carska Rusija kao članica supotpisala. Važno je bilo uvjeriti britansku i svjetsku javnost, a posebno američkog predsjednika Wilsona koji nije priznavao tajne ugovore, da su ti ugovori, bez obzira na to kakvi bili i u kojim okolnostima nastali, uvijek imali na umu pravedno i trajno rješenje problema koje je u tom trenutku bilo u pitanju.

Wilsona je trebalo uvjeriti da stajališta Antante, usprkos svemu, u bitnome ne odstupaju od američkih stajališta o principima na kojima se treba temeljiti budući svjetski mir i poredak.8

III. Odmah po ulasku SAD-a u rat, pod pokroviteljstvom pukovnika Housa osnovan je tzv. Inquiry (Istraživački odbor) koji je okupljao znanstvenike i stručnjake za politička i teritorijalna pitanja. Zadatak im je bio sakupiti i pripremiti potrebne materijale i informacije o svim gorućim problemima svijeta, Europe, pa tako i Balkana, sve u cilju da se američka delegacija što bolje pripremi za buduću Konferenciju mira. U toku rata Inquiry je u svojim izvještajima više slijedio službenu američku politiku nego što je na nju svojim informacijama utjecao. Shodno tome nije se zalagao za rušenje Austro-Ugarske, niti za stvaranje države Južnih Slavena, ali je od samog početka bio protiv tajnog Londonskog ugovora.9 Wilson je od Inquiryja zatražio izradu nacrta budućih mirovnih ugovora. U tu svrhu Inquiry je izradio memorandum »Ratni ciljevi i mirovni uvjeti«, u ko7 8 9

Lloyd George, David, Mein Anteil am Weltkrieg, Kriegsmemoiren, Berlin 1934., str. 53-62.

Kardum, Livia, »Mirovni prijedlozi Velike Britanije i SAD-a godine 1918«, Međunarodne studije, god. II, br.1-2/2002., Politička kultura, Zagreb 2002., str. 118.

U posljednjim ratnim mjesecima, a naročito nakon raspada Austro-Ugarske, Inquiry se veoma mnogo bavio državom Južnih Slavena i većina njegovih članova bila je sklona stvaranju jugoslavenske države i njenom međunarodnom priznanju. Isto tako većina članova bila je bliska s Wilsonovim idejama, tako da su izvještaji Inquiryja za vrijeme rada Konferencije mira u Parizu bili ne samo temelji na kojima su se gradili američki stavovi nego i značajna podrška Wilsonu u njegovoj borbi za »pravedne« uvjete budućeg mira. (Lederer, Ivo J., Yugoslavia at the Paris Peace Conference. A Study in Frontiermaking, Yale University Press 1963., str. 135-136)

58

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

jem je predložio da se Poljaci ujedine u jednu državu, ali je istovremeno predlagao i očuvanje Austro-Ugarske s obrazloženjem da je savršeno zaokružena ekonomska cjelina. Prijedlog na koji način bi se to postiglo bio je vrlo neobičan. Inquiry je predlagao poticanje nacionalnog nezadovoljstva za vrijeme trajanja rata kako bi se na kraju rata odbila »krajnja logika tog nezadovoljstva« i spriječilo razbijanje Austro-Ugarske. Inquiry je bio protiv strateške granice koju je Italija tražila prema Austro-Ugarskoj, pa joj nije priznavao pravo na Brenner, Trst i istočnu obalu Jadrana. Balkanske probleme je trebalo riješiti, predviđao je Inquiry, tako da Centralne sile najprije evakuiraju rumunjski, srpski i crnogorski teritorij, a zatim da se nakon obnavljanja nezavisnosti Srbije i Crne Gore odnosi među balkanskim državama riješe prema načelu ravnoteže između njihovih etničkih i strateških zahtjeva.10 Događaji su pretekli plan Inquiryja, jer su u međuvremenu boljševici proklamirali svoj mirovni program, a Wilson je dobio i obavijest o sastanku Smuts – Mens­­dorff, što su sve bili novi elementi koje je htio ugraditi u svoj mirovni program poznat kao »14 točaka«. Wilson je ranije često isticao ideju o samoodređenju naroda, koja je već u 19. stoljeću budila nadu mnogih naroda unutar velikih mnogonacionalnih imperija u mogućnost stvaranja vlastitih nacionalnih država.

Međutim, tek kada se za tu utopističku ideju počeo zalagati predsjednik najmoćnije države svijeta činilo se mogućim da se ona i realizira. Zbog toga se taj princip i veže za Wilsona, iako su ga proklamirali i boljševici u svom Dekretu o miru i nacionalnostima. Samoodređenje naroda je prema mišljenju mnogih do današnjih dana ostala najspornija i najmanje jasna ideja. Čak i samim Amerikancima nije bilo jasno što ona znači i kako je primijeniti. Objašnjenja koja je davala Bijela kuća, npr. o »pravu na autonomni razvoj«, o »pravu onih koji priznaju vlast na glas u upravljanju zemljom«, o »pravu i slobodi malih naroda«, o » pravu svakog miroljubivog naroda koji želi živjeti samostalno da bira vlastite državne institucije«, nisu bile od velike praktične koristi.11 Američki državni sekretar Robert Lansing jasno je izrekao svoje dvojbe o Wilsonovoj koncepciji o samoodređenju naroda. »Kad predsjednik govori o samoodređenju, što on pritom ima na umu? Misli li na rasu, teritorij ili zajednicu?« Ta ideja će »potaknuti nade koje se nikad neće moći ispuniti. Bojim se da će cijena biti plaćena tisućama života. Na kraju će ne­ izbježno biti diskreditirana, nazvana tlapnjom idealista koji nije shvatio opasnost sve dok nije bilo prekasno za zaustavljanje onih koji će nastojati provesti to načelo«, rezignirano je ustvrdio Lansing. Problem je bio i u definiranju da li narod određuje državljanstvo kao u slučaju SAD-a ili etnička pripadnost kao u primjeru Irske? S obzirom na mnogonacionalnost samih Sjedinjenih Država Wilson je bio sklon ideji da neki narod, kako god definiran, može biti zadovoljan i u jednoj vi10 Isto.

11 MacMillan, Margaret, nav. dj., str. 38.

59

1918. u hrvatskoj povijesti

šenacionalnoj državi, a ne samo u jednonacionalnoj.12 Wilson je i sam bio svjestan teškoća koje se mogu očekivati, naročito u mnogonacionalnoj srednjoj Europi i na Balkanu, područjima posebno opterećenima teškim povijesnim nasljeđem koje nije omogućavalo jasno određivanje etničkih granica. Pod takvim okolnostima plebiscitarno izjašnjavanje naroda o pripadnosti jednoj, drugoj ili trećoj opciji nije obećavalo pravedno rješenje.13 To su sve bili razlozi zašto Wilson u svom programu od 8. siječnja namjerno nije istaknuo princip samoodređenja naroda u strahu od posljedica koje bi on mogao izazvati širom Europe, pa je prvenstvo dao ideji poštivanja prava nacionalnosti koja su se lakše mogla primijeniti za očuvanje mnogonacionalne AustroUgarske i na Tursko Carstvo, čijim narodima je trebalo samo omogućiti nesmetan autonomni razvoj. Wilson još uvijek nije bio uvjeren da je rušenje Austro-Ugarske i Turske jedino prihvatljivo rješenje, već je bio sklon takvoj reorganizaciji tih mnogonacionalnih država koja bi zadovoljila sve narode koji žive unutar njihovih granica. To je bilo u potpunom skladu s mišljenjem i ostalih članica Antante da ne treba rušiti Austro-Ugarsku. Tajni ugovori sklopljeni na štetu austrougarskog teritorija jasno su govorili da Antanta nije vodila računa o narodima koji tu žive, niti o eventualnom stvaranju novih nacionalnih država.14 Wilsona su rukovodili drugi motivi. On je bio prožet duboko moralnim principima, osjećajem pravde, kršćanskom etikom, što mu je znatno otežavalo da se brzo prilagodi neprestano novim političkim situacijama i potrebama u Europi. Upravo mu je njegov osjećaj poštenja, ali i nepoznavanja europskih problema nalagao da kod izbora politike za slamanje bloka Centralnih sila prvenstvo dade politici odvajanja Austro-Ugarske od Njemačke, a ne rušenju Austro-Ugarske »putem intriga i suprotstavljanja austrijskog naroda vlastitoj vladi«.15 Ali Wilson nije uspio dosljedno primijeniti ni etnički princip kojem se priklonio kao spasonosnom rješenju za mnogonacionalnu Europu. Predvidio je stvaranje nove Poljske. Teritorij koji bi nova država obuhvaćala bilo je teško odrediti, jer je dio Poljaka do tada živio unutar AustroUgarske, a ostali unutar Njemačke i carske Rusije. No, Wilson je smatrao da Poljska mora dobiti i izlaz na more, što je po tadašnjim shvaćanjima bio preduvjet za samostalni ekonomski i politički život jedne države iako je primjer Švicarske već dokazivao suprotno. Wilson je u potpunosti ignorirao činjenicu da na području prema moru ne žive Poljaci nego Nijemci, čime je na najflagrantniji način prekršio etnički princip koji je trebao jamčiti pravedne granice nove Europe.

12 Isto, str. 39.

13 Wilsonov entuzijazam splasnuo je već krajem 1919. pa je pred Kongresom izjavio da nije znao, kad je izgovorio da svi narodi imaju pravo na samoodređenje, da postoje sve te nacionalnosti s kojima se suočavamo dan za danom. Isto, str. 40. Opširnije: Kardum, Livia, »Self-determination of Nations – Between the Idea and Realisation«, Yearbook Šipan 2007., Political Culture, Zagreb 2008.

14 Carrié, René Albrecht, Italy at the Paris Peace Conference, New York 1938., str. 31.

15 Živojinović, Dragoljub, Amerika, Italija i postanak Jugoslavije 1917-1919., Beograd 1970., str. 123.

60

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

Francuski povjesničar Pierre Renouvin smatrao je da je i deveta točka američkog mirovnog programa koja govori o definiranju talijansko-austrougarske granice nedorečena, jer se formulacija po kojoj će granica slijediti »jasno prepoznatljive etničke linije« može potpuno različito interpretirati.16 Wilsonov mirovni program u »14 točaka« bio je upravo zbog svoje nedosljednosti odnosno mogućnosti da ga se interpretira na različite načine izuzetno djelotvoran tijekom rata kada je u Europi trebalo stvoriti atmosferu u korist mira, ali se isto tako pokazao neprikladnim kao temelj za praktični politički sporazum nakon rata ili kao smjernica za trajnu američku politiku.17

IV. U međuvremenu je 8. travnja svečano otvoren Kongres potlačenih naroda Austro-Ugarske u Rimu. U završnim rezolucijama prihvaćena su ne samo načela za zajedničku akciju svih naroda koji se u cijelosti ili djelomično nalaze pod vlašću Austro-Ugarske, već je potpuno jasno postavljen zahtjev da se potlačenim narodima Austro-Ugarske prizna pravo na osnivanje nezavisnih država. Zaključci Kongresa povoljno su odjeknuli i u Parizu i u Londonu, što je ponajprije trebalo zahvaliti dojmu koji je žestoka njemačka proljetna ofenziva na Zapadnom bojištu ostavila na Clemenceaua i Lloyda Georgea. Antantina vojska se jedva oduprla njemačkom naletu, koji je posustao samo zbog nedostatka rezervnih jedinica. S obzirom da se na američku vojnu pomoć još neko vrijeme nije moglo računati bilo je vrlo upitno hoće li Antantina vojska izdržati njemačke napade. U takvoj situaciji bilo je po mišljenju Lloyda Georgea i Clemenceaua iluzorno računati da će se Austro-Ugarska odvojiti od pobjedonosne Njemačke. Nadu je gajio još samo najuporniji borac za očuvanje Austro-Ugarske, Wilson. Time je bila nadahnuta ne samo točka 10 iz mirovnog programa »14 točaka«, koja narodima Austro-Ugarske samo daje pravo na autonomiju, nego i četiri principa budućeg mira »bez aneksija, kontribucija i odšteta za kaznu«, koje je 11. veljače 1918. izložio Kongresu u vrijeme svog intenzivnog kontaktiranja s austrougarskim carem Karlom i pokušaja da na sve moguće načine pomiri proklamirana načela o samoodređenju naroda s mogućnošću da se reorganizirana Austro-Ugarska ipak očuva.

Povjerljivi razgovori između cara i Wilsona vođeni su preko careva povjerenika prof. Heinricha Lammascha i Wilsonova povjerenika Georga D. Herrona koji su se 3. i 4. veljače sastali u Švicarskoj (Gunüngen). Kasnije se car Karlo služio i posredstvom španjolskog kralja Alfonsa. Kontakti su do te mjere bili tajni da je Wilson svoje poruke caru vlastoručno pisao na pisaćoj mašini. Lammasch je uvje16 Renouvin, Pierre, Europska kriza i Prvi svjetski rat, Golden marketing, Zagreb 2008., str. 455.

17 Bailey, Thomas A., A Diplomatic History of The American People, New York 1950., str. 649.

61

1918. u hrvatskoj povijesti

ravao Herrona da je car spreman preurediti Monarhiju na federalističkom principu. Dogovoreno je da Wilson javno istupi i izloži principe na kojima bi se trebao temeljiti mir, a u odgovoru na to car će napisati pismo papi koje će objaviti i u tisku, gdje će istaknuti svoju osobnu želju da preuredi Dvojnu Monarhiju. Car će podržati i Wilsonova načela o budućem miru kao i što hitniju organizaciju Lige naroda, kojoj bi se povjerilo rješavanje svih spornih teritorijalnih pitanja. Ona bi se rješavala na temelju prava samoodređenja naroda koje bi se primijenilo ne samo u pitanju talijanske iredente već i u pitanju pokrajina Alsace i Lorraine, Irske i Egipta. Lammasch je uime cara sugerirao da bi bilo dobro kad bi Wilson u svom istupu u prvom planu istaknuo opće probleme, jer se o tome najlakše usuglasiti.

Teritorijalna pitanja trebala bi ostati u drugom planu s time da bi bilo dobro kada bi Wilson istaknuo da pojedini austrougarski narodi mogu ostvariti svoje opravdane težnje u okviru široke autonomije.18 Wilson je prihvatio sugestiju i u Kongresu 11. veljače izložio svoja četiri više nego općenita principa, uz obrazloženje da se moraju zadovoljiti sve opravdane težnje naroda, ali tako da se time ne unose novi ili stari elementi nesloge i antagonizama koji bi mogli ugroziti mir Europe i svijeta. Car Karlo je u pismu Wilsonu potvrdio da se u principu slaže s izloženim, pa je predložio sastanak Wilsona i svog povjerenika na kojem bi »mogli pretresti i raspraviti svako sredstvo kojim bi se mogli spriječiti sukobi«. O toj inicijativi Wilson je obavijestio London, a 5. ožujka pismeno je zatražio od cara da opširnije izloži svoj program kako bi se mogla ocije­ niti korisnost neposrednijih kontakta diskusija. Poželjno bi bilo kad bi car javio svoje planove za uklanjanje nereda i sukoba na Balkanu i za zadovoljavanje nacionalnih težnji slavenskih naroda naseljenih u neposrednoj blizini austro­ugarske granice, a koji su u tijesnoj vezi s velikim brojem carskih podanika. Wilson je htio znati što bi se moralo učiniti s jadranskom obalom i koje bi teritorijalne koncesije trebalo priznati Italiji, te kako i na koji bi se način mogli najlakše ukloniti antagonizmi i rivalstvo balkanskih država koje je sadašnji rat samo povećao.19 Unatoč načelnom slaganju u bitnim načelima mira stavovi američkog predsjednika i austrougarskog cara nepomirljivo su se razilazili u za Austro-Ugarsku dvjema bitnim točkama: očuvanju apsolutne teritorijalne cjelovitosti i neprihvatljivosti separatnog mira. Car je odbijao svaku pomisao na teritorijalne ustupke izdajničkoj Italiji i Rumunjskoj, tvrdeći da samo žele iskoristiti ideju o ujedinjenju naroda koji žive van njihovih granica s maticom zemljom, kako bi se na taj način domogle teritorija Austro-Ugarske, ne poštujući pritom stvarnu želju tog pučanstva da ostane živjeti pod žezlom Habsburške dinastije.20 18 Krizman, Bogdan, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Školska knjiga, Zagreb 1977., str. 11-12.

19 Isto, str. 12.

20 Kardum, Livia, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Fakultet političkih znanosti, poslijediplomski studij »Međunarodni odnosi«, Zagreb 2006., str. 254.

62

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

Njemačka proljetna ofenziva prekinula je kontakte u koje su Wilson i Karlo polagali toliko nade. Francuska i Velika Britanija su već odavno digle ruke od Austro-Ugarske i očekivale su da to učini i Wilson, ali on se, usprkos svemu, nije dao tako lako odvratiti od jednom zacrtanog pravca svoje politike. Paradoksalno je da je smrtonosni udarac opstanku Austro-Ugarske, u trenutku kada je još samo američki predsjednik vjerovao u njen spas, zadao austrougarski ministar vanjskih poslova grof Ottokar Czernin. Ponesen vojnim uspjesima Centralnih sila na Zapadnom bojištu i netom okončanoj konferenciji u Brest-Litovsku on je vrlo nesmotreno 2. travnja progovorio pred Bečkim gradskim vijećem o pokušajima da se s Austro-Ugarskom sklopi separatni mir, za što je, prema Czerninu, inicijativa došla iz Francuske kao evidentni dokaz njene slabosti. Iz te izjave razvio se neugodni duel novinskih izjava Czernina i Clemenceaua koji je kulminirao objavljivanjem osobnog pisma cara Karla Sikstu Burbonskom, a stvarno namijenjenog tadašnjem predsjedniku francuske vlade Raymondu Poincaréu u kojem car u vrijeme tajnih pregovora s Antantom priznaje Francuskoj pravo na Alsace i Lorraine.21 To otkriće je teško kompromitiralo mladog cara koji je jedva izbjegao abdikaciju. Međutim, nije uspio izbjeći učvršćivanje savezništva s Njemačkom 12. svibnja u Spau. Time je pokušao odagnati sumnju i nepovjerenje svog saveznika i spriječiti eventualnu njemačku reakciju na njegovu veleizdaju. Sudbinu Dvojne Monarhije je, potpisivanjem dokumenta u kojem se vladama Austro-Ugarske i Njemačke nalaže da što hitnije izrade i zaključe sporazum kojim će se ostvariti dugoročni uski politički savez u cilju obrane i sigurnosti, u potpunosti vezao za sudbinu velike sjeverne susjede. Predviđalo se formiranje carinske i ekonomske unije Njemačke i Austro-Ugarske s ciljem da se u dogledno vrijeme ostvari bescarinski promet između dvije zemlje. Kao dodatak tom sporazumu feldmaršal Paul von Hindenburg je uime njemačke, a general Arthur Arz uime austrougarske Vrhovne komande potpisao dokument pod nazivom »Temelji vojnog saveza«.22

V. Wilsona je spoznaja da politika sklapanja separatnog mira s Austro-Ugarskom nema perspektive zatekla nespremnog, jer on nije spadao u one političare koji uvijek drže u pričuvi nekoliko političkih opcija za slučaj da se izjalovi ono što upravo zastupaju. Državni tajnik Robert Lansing je, naprotiv, odmah realnopolitički uočio da se potpora potlačenim narodima Austro-Ugarske nameće kao jedina logična alternativa buduće američke politike. Trebalo je samo i predsjednika 21 Kardum, Livia, »Mirovni pokušaj austrougarskog (...)«, str. 45-46.

22 Krizman, Bogdan, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Školska knjiga, Zagreb 1977., str. 13.

63

1918. u hrvatskoj povijesti

uvjeriti da je borba potlačenih austrougarskih naroda za oslobođenje plemenita i da Sjedinjene Države zbog toga imaju moralnu obavezu da im u tome pomognu.

Zato je Albertu Putneyu, šefu Odjela za Bliski istok u State Departmentu, naredio da izradi memorandum o Austro-Ugarskoj i njenim potlačenim narodima na temelju ideja T. G. Masaryka, predsjednika poljskog narodnog vijeća u Parizu Romana Dmovskog i predsjednika Jugoslavenskog odbora Ante Trumbića. Putneyjev memorandum od 9. svibnja 1918. je preporučio politiku rušenja AustroUgarske. Lansing i Wilson su ga povoljno prihvatili, ali prije zauzimanja definitivnog stava Wilson je naredio Lansingu da ispita mišljenje Italije o promjeni smjera američke politike. Lansing je preko američkog ambasadora u Rimu Nelsona Pagea stupio u kontakt s talijanskim ministrom vanjskih poslova Sidneyjem Sonninom i upoznao se s pravim interesima i namjerama Talijana, što ga je još više učvrstilo u uvjerenju da Čehoslovacima i Jugoslavenima treba pomoći. Radikalizaciji američkog stava prema Austro-Ugarskoj, uz ostalo, pridonijeli su i predstojeći predsjednički izbori, na kojima je, po mogućnosti, trebalo osigurati glasove austrougarskih iseljenika slavenskog podrijetla. 23 Lansingu je u potpunosti uspjelo pridobiti Wilsona za politiku narodnosti, pa je američki predsjednik 29. svibnja odobrio izjavu State Departmenta da je američka Vlada s velikim zanimanjem pratila rad Kongresa potlačenih naroda Austro-Ugarske i da nacionalne težnje Čehoslovaka i Jugoslavena uživaju njezine iskrene simpatije. Ta je izjava američke vlade, iako je uslijedila gotovo dva mjeseca od održavanja Kongresa potlačenih naroda u Rimu, jasno pokazala da Wilson namjerava kao i do sada voditi svoju vlastitu politiku, a ne slijediti Francusku i Veliku Britaniju koje su se zbog otpora Italije suzdržale od potpore.

Europska se politička situacija potpuno neočekivano u vrlo kratkom razdoblju 1918. temeljito promijenila. Njemačka je od kasnog proljeća do rane jeseni od pobjednika postala gubitnik. Zatečena je bila i jedna i druga zaraćena strana s obzirom da se konačni obračun očekivao na najvažnijem, Zapadnom bojištu ojačanom prispjelom američkom vojskom. Njemački glavni stožer nije mogao vjerovati alarmantnim vijestima koje su stizale sa Solunskog bojišta početkom jeseni 1918. – da bugarska vojska više ne može izdržati pod naletom Antantine solunske armije. Balkansko su bojište i Centralne sile i Antanta smatrale sporednim i beznačajnim i donekle su bile u pravu jer su sve njihove balkanske saveznice bile cijelo vrijeme rata ovisne o vojnoj pomoći svojih velikih saveznika. Zbog toga su Austro-Ugarska i Njemačka, nakon poraza Rumunjske, nametnule svoje rješenje za podjelu rumunjskog teritorija, ne vodeći pretjerano računa o nezadovoljstvu koje je ono izazvalo kod Bugarske i Turske. Tako je vrhunac vojnih uspjeha Cen23 Krizman, Bogdan, »Predsjednik Wilson i jadransko pitanje do primirja s Austro-Ugarskom 1918. g.«, Anali Jadranskog instituta JAZU, sv. 2, Zagreb 1958., str. 103-106; Lorenz i Glaise-Horstenau smatraju da se radilo samo o potpisivanju »pisma namjere«, a ne potpisivanju čvrstog saveza.

64

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

tralnih sila 1916-1917. istodobno nagovijestio pucanje saveza Centralnih sila upravo na Balkanu, što se i dogodilo porazom i kapitulacijom Bugarske u rujnu 1918. Zbog pogrešne procjene situacije, Austro-Ugarska i Njemačka zakasnile su svojom vojskom s drugih bojišta pomoći Bugarskoj, pa je bok Centralnih sila ostao bez zaštite. Takav kraj rata nitko nije očekivao.

Car Karlo je u posljednji trenutak objavljivanjem mirovne note od 14. rujna pokušao inicirati sazivanje konferencije na kojoj bi sve zaraćene strane u cilju zaključenja mira na ravnopravnoj bazi iznijele svoje ratne ciljeve. Njemački Kaiser je pokušao spriječiti njeno objavljivanje tvrdnjom da bi to moglo ugroziti austro-njemačko savezništvo. Karlo je odgovorio dugim pismom, a sročio ga je novi ministar vanjskih poslova István Burián. Ukazao je na dužnost svakog monarha prema svom narodu i svojoj vojsci, da bez obzira na opasnost po samu monarhiju, pokuša što brže okončati rat. Ali s obzirom da careva nota nije govorila o priznaju vojnog poraza nego je samo predlagala sazivanje međunarodne konferencije ravnopravnih sudionika, ona nije kod Antante naišla na povoljan prijem u trenutku kad je Antanta bila nadomak pobjede, a ni kod predsjednika Wilsona. Reakciju obiju strana nije trebalo dugo čekati. Britanski ministar vanjskih poslova Balfour je već 16. rujna izjavio da ne vjeruje u iskrenu želju Centralnih sila za sklapanjem mira na prihvatljivim osnovama, nego da je austrougarska nota objavljena s ciljem da oslabi Antantu koja je prejaka da bi bila pobijeđena. Clemenceau je odbio austrougarsku inicijativu sažimajući stavove svih članica Antante: »Do pobjede bez mrlje!« Američka vlada pridružila se 27. rujna izjavom da su američki mirovni uvjeti jasno formulirani u »14 točaka« i da ne dolazi u obzir da na međunarodnoj konferenciji dođu u pitanje. »SAD ne žele sklopiti mir s Centralnim silama trgovinom ili kompromisima s njihovim vladama koje su već pokazale i dokazale mirovnim pregovorima u Brest-Litovsku i sklapanjem mira s Rumunjskom da nemaju časti i da ne teže pravednim rješenjima«, stajalo je u američkoj noti.24 Austrougarski politički vrh je ubrzo postao svjestan neizbježnog vojnog kolapsa Centralnih sila. Burián je 4. listopada uputio Wilsonu prijedlog da započnu pregovori o primirju, dok je u međuvremenu car bezuspješno pokušavao reorganizirati monarhiju na federalističkom principu, ne bi li je na taj način približio Wilsonovoj viziji iz »14 točaka«. Njegov manifest od 16. listopada bolno je objelodanio njegov neuspjeh, jer je govorio samo o preobrazbi austrijskog dijela monarhije, bez formulacija o ujedinjenim kraljevstvima, ali s klauzulom o teritorijalnom integritetu Ugarske. Naposljetku je Wilsonov odgovor od 19. listopada zadao posljednji smrtonosni udarac Austro-Ugarskoj. Američka nota je obavještavala da je Vlada SAD-a priznala Čehoslovacima status savezničkog zaraćenog

24 Kardum, Livia, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Fakultet političkih znanosti, poslijediplomski studij »Međunarodni odnosi«, Zagreb 2006., str. 321.

65

1918. u hrvatskoj povijesti

naroda, a Jugoslavenima i ostalim narodima Austro-Ugarske pravo da sami odluče o svojoj sudbini.25 Taj zaokret američke politike trebalo je usuglasiti s »14 točaka« koje su zbog svoje sveobuhvatnosti i općenitosti bile diplomatsko i propagandno remek-djelo koje je Antanti davalo moralnu snagu pred odlučujući obračun, a protivničku stranu slabilo nadom u pravedni i trajan mir sve dok je trajao rat. Ali Wilsonova doktrina se mnogo lakše propovijedala nego primjenjivala i toga su, uoči predstojeće Konferencije mira, bili svjesni i sami Amerikanci, pa su 30. listopada 1918. objavili oficijelnu interpretaciju »14 točaka«. To je bilo nužno potrebno kako bi se izbjegli mogući nesporazumi s obzirom da su neprestano sa svih strana pljuštali zahtjevi za pojašnjenjem pojedinih točaka američkog mirovnog programa.

VI. Poluslužbenu interpretaciju »14 točaka« priredili su Frank Cobb i Walter Lippmann pod nadzorom pukovnika Housea.26 Pritom se Wilson, svjestan predstojećih teškoća oko usuglašavanja stavova sa svojim europskim saveznicima, morao ograditi da su i ti navedeni primjeri samo ilustrativni, iako su predstavljali bitne promjene američkog mirovnog programa. S obzirom da je u međuvremenu došlo do raspada Austro-Ugarske, a car Karlo 29. listopada zatražio od Italije primirje, dok su stvarnu vlast u zemlji već preuzela Narodna vijeća, Wilson je u Interpretacijama »14 točaka« mogao ponovno zagovarati, nakratko potisnutu, ali njemu tako dragu ideju o samoodređenju naroda. Usprkos tome ili baš zbog toga Interpretacije nisu nudile nimalo jasnija i konkretnija rješenja od ranijih »14 točaka«. To je bilo vidljivo na pitanju stvaranja nove Poljske države koja je trebala nastati amputacijom teritorija bivših carevina Rusije, Austro-Ugarske i Njemačke.

Američki novi plan se kod tog problema usredotočio prvenstveno na Rusiju, pa se isključivala mogućnost da teritorij carske Rusije ostane integralno sačuvan, pogotovo što su se ista prava kao i Poljacima morala priznati Fincima, Litvancima, Letoncima, a možda i Ukrajincima. Tu su se predviđale teškoće zbog toga što su s jedne strane teritorijalne težnje tih naroda međusobno konfliktne, a s druge što bi osamostaljenje tih teritorija moglo izazvati boljševičku intervenciju. Da bi se takav razvoj situacije spriječio Amerikanci su predlagali da Konferencija mira međunarodno prizna te države odmah po određivanju njihovih granica, sazivanjem nacionalnih parlamenata i osnivanjem pravih predstavničkih vlada. Granice bi se, po mogućnosti, trebale odrediti slijedeći etničke linije, ali istovremeno vodeći 25 Krizman, Bogdan, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Školska knjiga, Zagreb 1977., str. 58-59.

26 Documents of American History, ed. Henry Steele Commager, Appleton-Century-Crofts, New York 1963., str. 139.

66

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

računa o ekonomskim interesima i slobodnom tranzitu roba. S obzirom da su te države do tada bile u sastavu Rusije, Njemačke i Austro-Ugarske, američke Interpretacije su predviđale zabranu bilo kakvih dinastičkih veza s bivšim vladarima.

Ali ukoliko bi se međusobno organizirale na federalnoj osnovi ili ako bi stupile u carinsku, monetarnu ili željezničku uniju, dobile bi svu pomoć i podršku.

Amerikanci su čak bili spremni omogućiti da se takvi odnosi i veze uspostave i s Rusijom.27 Brest-Litovski mir i Bukureštanski ugovori se moraju ukinuti, jer su očita prijevara, predviđale su Interpretacije, a njemačke trupe se moraju povući sa svih teritorija Rusije, pa mirovna konferencija neće imati nikakvih obaveza pri određivanju politike prema narodima Rusije.28 Za Italiju, koja se tajnim Londonskim ugovorom namjeravala proširiti na račun Austro-Ugarske, američke su Interpretacije bile tek nešto povoljnije od »14 točaka«. Amerikanci su Talijanima ipak priznali buduću granicu na Brenneru iako je to bilo u flagrantnoj suprotnosti s etničkim principom. Taj se ustupak pravdao strateškim razlozima koji se ne smiju zanemariti zbog moguće zajedničke talijansko-njemačke granice u slučaju da se Austrija priključi Njemačkoj. Sigurna talijanska granica na sjeveru omogućila bi Italiji smanjenje naoružanja, a to je bilo u skladu s Wilsonovom idejom o globalnom smanjenju naoružanja. Nijemci iz Južnog Tirola trebali su prema američkom prijedlogu dobiti potpunu autonomiju kao i oslobođenje od vojne obaveze u talijanskoj vojsci. Što se talijanske granice prema istoku tiče Amerikanci su prihvatili kao bazu za sporazum talijansko-jugoslavenski dogovor na Kongresu potlačenih naroda Austro-Ugarske u travnju, iako taj »dogovor« nije kod budućeg razgraničenja isključivao ni primjenu Londonskog ugovora, ni primjenu etničkog principa. Takav aranžman je u danom trenutku jedino bio moguć, ali Amerikanci se od toga nimalo nisu odmakli. Predvidjeli su samo da Rijeka i Trst zbog zaštite Hinterlanda budu slobodne luke, što je naročito važno za izlaz Austrije, Čehoslovačke i Mađarske na more, kao i zbog prosperiteta samih tih luka.29

27 Wilson je dugo gajio nadu da bi se s boljševičkim režimom moglo uspješno surađivati. Tom idejom je bila nadahnuta i njegova 6. točka iz programa od »14 točaka« u kojoj poziva novu Rusiju da se pridruži društvu slobodnih naroda. Bivši dekadentni apsolutistički i represivni režim carske Rusije nije uživao simpatije Amerikanaca, pa je nova vlast u Rusiji, iako još nepoznanica, u početku bila dočekana kao pozitivna promjena koja je odmah postala žrtva nepravednog mira u Brest-Litovsku.

Wilson je bio i protiv savezničke intervencije u Rusiji nakon njenog istupanja iz rata, ali nakon sukoba boljševika s Češkom legijom to se više nije moglo izbjeći pa se 8 000 Amerikanaca priključilo japanskoj vojsci od 70.000 vojnika koja se 3. kolovoza 1918. iskrcala u Vladivostoku. Opširnije: Duroselle, Jean-Baptiste, From Wilson to Roosevelt, Foreign Policy of the United States 1913-1945, Harvard University Press 1963., str. 73-87.

28 Documents of American History, ed. Henry Steele Commager, Appleton-Century-Crofts, New York 1963., str. 141.

29 Isto, str. 142.

67

1918. u hrvatskoj povijesti

Wilson se nadao da će »perifernim« kompromisima kao što je prepuštanje Italiji etnički njemačkog Južnog Tirola i prihvaćanjem neodređene formulacije o budućoj talijanskoj granici na istoku spasiti svoju prvobitnu ideju. Vjerovao je, naivno, da će njegovo popuštanje potaknuti i Italiju na popuštanje od svojih zacrtanih imperijalističkih potraživanja prema slavenskom etničkom teritoriju.

Talijanska je strana to, naprotiv, protumačila kao Wilsonovu slabost koja otvara mogućnost da ga se upornošću prisili na daljnje popuštanje, jer ako se Italiji iz strateških razloga može priznati granica na Brenneru onda nema baš nikakvog opravdanja da joj se iz istih razloga ne prizna i strateška granica prema istoku.30 U međuvremenu je došlo do stvarnog raspada Austro-Ugarske, te je car Karlo 29. listopada od Italije zatražio neposredno primirje. Stvarnu vlast u zemlji su već preuzela Narodna vijeća. Austrija je 30. listopada proglasila samostalnost, a u Mađarskoj je formirana liberalna vlada grofa Károlyja. S obzirom na te okolnosti u Interpretacijama se konstatira da deseta točka iz »14 točaka« koja govori o reorganizaciji Austro-Ugarske i pravu naroda koji žive unutar njenih granica na autonomiju nije više održiva. Sada postoji Čehoslovačka s najmanje milijunom Nijemaca čija prava treba osigurati.31 Neovisnost Slovačke (od Mađarske) pretpostavlja komadanje sjevernih teritorija Mađarske (Ugarske). Zapadna Galicija bez sumnje pripada Poljskoj, dok istočna Galicija u velikoj mjeri pripada Ukrajini ili Ruteniji, a ne Poljskoj, smatrali su Amerikanci. Ima također nekoliko stotina tisuća Ukrajinaca unutar sjevernih i sjeveroistočnih granica Mađarske i u dijelovima Bukovine koji su bili unutar Austro-Ugarske.

Amerikanci su zastupali stanovište da Austriji treba dopustiti da se priključi Njemačkoj, ali su već sada naznačili da se tome snažno protivi Francuska, jer bi se na taj način povećao ukupan broj njemačkog stanovništva.32 Po američkom mišljenju Jugoslavija je suočena s problemom razgraničenja s Italijom u Istri i na dalmatinskoj obali kao i s Rumunjskom u Banatu. Drugi problem proizlazi iz činjenice da Hrvati odbijaju prihvatiti dominaciju Srba iz Kraljevine Srbije, što je problem od međunarodnog značaja. I naposljetku, navodi se u Interpretacijama, postoji i problem muslimanskih Srba iz Bosne koji su lojalni Habsburgovcima, a čine nešto više od jedne trećine tamošnjih stanovnika.

Predviđa se da će Transilvanija svakako pripasti Rumunjskoj, ali da se treba osigurati zaštita prava Nijemaca, Mađara i drugih manjina koje u značajnom broju žive na tom području. Za Mađarsku se u američkom programu kaže da je nezavisna i demokratska, ali da vladajuće strukture nastoje spriječiti odcjepljenje rubnih područja koje ne naseljavaju Mađari.

30 Carrié, René Albrecht, Italy at the Paris Peace Conference, New York 1938., str. 64.

31 U Sudetskoj oblasti koja je pripala Čehoslovačkoj živjelo je oko 3,2 milijuna Nijemaca.

32 Francuzi od tog zahtjeva nisu odustajali niti na Konferenciji mira u Parizu pa je zabrana priključenja Austrije Njemačkoj ušla u Versajski mirovni ugovor s Njemačkom i u Sanžermenski mirovni ugovor s Austrijom iako se tim odredbama najočitije kršilo načelo samoodređenja naroda.

68

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

S obzirom na dosadašnju politiku SAD-a prema Austro-Ugarskoj i problemu njenih naroda u Interpretacijama se zaključuje da su se Sjedinjene Države opredijelile za program nacionalnog ujedinjenja i osamostaljenja, pod uvjetom da se zaštite nacionalne manjine i osigura slobodan pristup Jadranu i Crnom moru. U tom smislu Amerikanci će poduprijeti program stvaranja konfederacije u jugo­ istočnoj Europi, navodi se vrlo neodređeno u programu.

Sigurnost na Balkanu jamčit će Srbija koja će kao Jugoslavija dobiti izlaz na Jadran, i Rumunjska koja će se proširiti na Dobrudžu, Besarabiju i vjerojatno Transilvaniju. One će zajedno s oko 11 ili 12 milijuna stanovnika biti znatno veće i jače od Bugarske. Bugarska, pak, mora dobiti granicu u južnoj Dobrudži koju je imala prije Drugoga balkanskog rata i Trakiju do linije Enos – Midia, a možda čak do linije Midia – Rodosto, predviđali su Amerikanci. Makedonija se mora podijeliti nakon provedenog istraživanja koje treba provesti na južnoj liniji »sporne zone« o kojoj su se Srbija i Bugarska dogovorile prije Prvoga balkanskog rata.33 Američke Interpretacije ranijeg mirovnog programa predsjednika Wilsona od »14 točaka« naznačile su smjernice buduće američke politike na skoroj Konferenciji mira, a predvidjele su samo neke od teškoća s kojima će se suočiti, posebno sa zemljama nasljednicama Austro-Ugarske čiji opstanak je Wilson do gotovo zadnjeg trena zastupao. Ideja o konfederaciji u jugoistočnoj Europi ukazivala je na još uvijek određen politički kontinuitet prema bivšim austrougarskim prostorima iako države koja ih je nedavno sve objedinjavala više nije bilo. Problem političkog vakuuma koji je nestankom Austro-Ugarske nastao u Podunavlju pojavit će se već na Konferenciji mira i demonstrirati opće nesnalaženje velikih sila. Strah zemalja nasljednica Austro-Ugarske: Kraljevine SHS, Čehoslovačke i Rumunjske od mađarskog revizionizma i revanšizma koji je uz prvotnu francusku podršku bio realna prijetnja opstojnosti novih granica, riješit će tu političku nepoznanicu stvaranjem saveza koji je mađarski tisak posprdno nazvao Malom Antantom.

Ona će se ubrzo pokazati vrlo upotrebljivom kao eksponent ni manje ni više nego francuske politike koja je nakon početnih lutanja realno politički spoznala njenu pravu vrijednost.

Prvim svjetskim ratom i propašću europskih mnogonacionalnih monarhija: Austro-Ugarske, Rusije, Njemačke i Turske započeo je proces balkanizacije Europe, tj. njeno teritorijalno mrvljenje koje je trajalo čitavo 20. stoljeće do današnjih dana, a istovremeno je započelo novo razdoblje trajne američke prisutnosti na europskoj političkoj sceni.

33 Documents of American History, ed. Henry Steele Commager, Appleton-Century-Crofts, New York 1963., str. 143.

69

1918. u hrvatskoj povijesti

Izvori i literatura Bailey, A.Thomas, A Diplomatic History of The American People, New York 1950.

Carrié, René Albrecht, Italy at the Paris Peace Conference, New York 1938.

Commager, Henry Steele (ed.), Documents of American History, Appleton-Century Crofts, New York 1963.

Duroselle, Jan-Baptiste, From Wilson to Roosevelt, Foreign Policy of the United States 19131945, Harward University Press 1963.

Die Friedensaktion der Mainlgruppe 1917-1918, Die Bemühungen um einen Verstandigungs­ frieden nach Dokumenten, Aktenstücken und Briefen, Graz – Köln 1962.

Glaise-Horstenau, Edmund von, Die Katastrophe. Die Zertrümmerung Österreich-Ungarns und das Verden der Nachfolgerstaaten, Amalthea Verlag, Zürich – Leipzig –Wien 1929.

Kardum, Livia, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Fakultet političkih znanosti, Poslijediplomski studij »Međunarodni odnosi«, Zagreb 2006.

Kardum, Livia, »Mirovni pokušaj austrougarskog cara Karla 1917.g.«, Politička misao, god.

37., br. 1, Zagreb 2000.

Kardum, Livia, »Mirovni prijedlozi Velike Britanije i SAD-a godine 1918.«, Međunarodne studije, god. II, br. 1-2/2000., Politička kultura, Zagreb 2002.

Kardum, Livia, »Self-determination of Nations – Between the Idea and Realisation«, Yearbook Šipan 2007, Political Culture, Zagreb 2008.

Krizman, Bogdan, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Školska knjiga, Zagreb 1977.

Krizman, Bogdan, »Predsjednik Wilson i jadransko pitanje do primirja s Austro-Ugarskom 1918.«, Anali Jadranskog instituta JAZU, sv. 2, Zagreb 1958.

Lederer, Ivo J., Yugoslavia at the Paris Peace Conference, A Study in Frontiermaking, Yale University Press 1963.

Lloyd George, David, Mein Antail am Weltkrieg, Kriegsmemoiren, Berlin 1934.

Lorenz, Reinhold, Keiser Karl und der Untergang der Donaumonarhie, Verlag Styria, Graz – Wien – Köln 1959.

MacMillan, Margaret, Mirotvorci. Šest mjeseci koji su promijenili svijet, Naklada Ljevak, Zagreb 2008.

Renouvin, Pierre, Europska kriza i Prvi svjetski rat, Golden marketing, Zagreb 2008. Šepić, Dragovan, Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918, Školska knjiga, Zagreb 1970. Živojinović, Dragoljub, Amerika, Italija i postanak Jugoslavije 1917-1919, Beograd 1970.

70

Livia Kardum Američka politika 1918. i problem Austro-Ugarske

Summary AMERICAN POLICIES IN 1918 AND AUSTRO-HUNGARIAN PROBLEM The dramatic military outcome of the First World War occurred in the short period between spring and autumn 1918. One year earlier, the United States joined the Entente in the war but only as an associate member in order to maintain its right to autonomous military and political decision-making. America’s accession to the alliance led to a decisive final military victory for the Entente that it alone could not have won. American involvement, however, created problems with existing political agreements primarily because the United States did not accept secret agreements by which the Entente defined its war goals and which were at the expense of Austro-Hungarian territory. The American peace program, defined in President Woodrow Wilson’s Fourteen Points, did not envision the destruction of the Austro-Hungarian Empire.

Instead, the Fourteen Points only acknowledged the right to autonomy, despite the fact that Wilson was sympathetic to peoples’ right to self-determination. He believed that the Central Powers could be defeated by the separation of Austro-Hungary from Germany rather than the instigation of nationalist rebellion against legal authorities within the Austro-Hungarian Empire. His view was based upon confidential information that the Austro-Hungarian tsar intended to federalize the monarchy. When it became clear that the Central Powers were defeated in the autumn of 1918 and that the end of the war was imminent, the United States publicly declared the official interpretation of the Fourteen Points. Because the American peace program was so cleverly and ambiguously formulated, it offered hope to all warring parties for just and lasting peace. In reality, however, the ambiguity meant that there was little hope it could be implemented. America’s interpretation of the Fourteen Points was a substantial change of the American peace program that eventually brought Wilson back to his original idea that the self-determination of peoples could be realized because Austro-Hungary ceased to exist in the meantime. Despite the turnaround in America’s policy and Wilson’s belief that Yugoslavia should be helped because of hostile Italian policies, Yugoslavia still had to fight a hard battle for international recognition and definition of its borders at the Paris Peace Conference.

Key words: First World War, Fourteen Points, peoples’ right to self-determination, Wo­ odrow Wilson, Charles I of Austria

71