Priče jednog tate

Izperatate - PRIČE JEDNOG TATE PRI

Dogodovštine pisane za 0

Ognjen Livada

UVOD Uvijek je bio izazov biti roditelj. Pogotovo u današnje doba. Toliko različitih svjetova, savjeta, prijedloga, tehnika, primjera… Nije čudo što su roditelji izgubljeni.

Ovdje želim podijeliti vlastito iskustvo s namjerom poticanja na potragu vlastitog puta roditeljstva. Ne postoji univerzalni put, jedan kojeg svi trebamo slijediti. Ne postoji konačno rješenje, niti čarobni štapić. Na svakom je tražiti i pronaći svoj.

A kako je počeo moj put? S velikim razočaranjem…

Kao dijete bio sam razočaran u odrasle. U ogromnoj veličini nisu imali poštovanja prema djeci (nisu ni prema odraslima ali to me nije toliko smetalo. Uvijek prvo treba slabije zaštititi).

Baka je, vidjevši moje nezadovoljstvo, rekla: - Sine, jednom kad uđeš u svijet odraslih sjeti se našeg razgovora i sjeti se kako je biti dijete. Poštuj djecu. Budi najbolji roditelj koji možeš biti. Time si napravio prvi korak prema ispravljanju nepravde koja te sada muči.

I evo me u svijetu odraslih. Zadržao sam sjećanje kako je biti dijete, a sada znam i kako je biti roditelj. Moj sin je prije par dana napunio 2 i pol godine života (u ovom trenutku, 12.10.2018. kreće se prema 10). Pokušavam biti najbolji otac što mogu. To baš i nije lako. Kako god bilo, trudim se zadržati poštovanje i produbiti razumijevanje za mališana. Trudim se pronaći vlastitu stazu i koračati njome.

BESKRAJNO POVJERENJE Jednom ne tako davno, na jednom sasvim nevažnom mjestu, nevažnog dana, susreo sam gospođu. Gospođa je bila mudra i draga. Evo što je poručila.

Najvažnija stvar u odgoju djece je stvoriti kod njih beskrajno povjerenje u roditelje.

Beskrajno povjerenje? O čemu se tu radi? Dijete mora znati da se u svakom trenutku može povjeriti roditelju u vezi bilo koje stvari, misli ili događaja i da će ga roditelj vidjeti, čuti i saslušati. Bez destruktivne kritike. Bez kažnjavanja. Bez dramatiziranja. Bez zloporabe povjerenja u vas.

Saslušajte dijete i poštujte ga što govori neovisno o temi. Pružite povratnu informaciju - pohvalite ako je za pohvalu. Ponudite konstruktivnu kritiku ako ima potrebe za njom. Ponekad ne trebate ništa reći. Slušanje samo po sebi daje veliki značaj.

Beskrajno povjerenje se počinje stvarati dok su djeca još mala i cijeli životni vijek se dalje gradi, s time da se u prvih pet godina obavi najvažniji dio posla.

Meni su se svi susjedi čudili kada bi vidjeli moje dijete kako se veselo vraća iz škole i bezbrižno viče: "Mama, dobila sam jedinicu iz matematike!" A ja bi viknula: "Bravo, neka je i jedinica došla pod naš krov! Zagrijat ćeš stolicu i vratit ćeš je u peticu."

Moje dijete je sada odrasla osoba i još uvijek imamo isti odnos. Još uvijek imamo odnos beskrajnog povjerenja jedno u drugo. Gradimo ga i dalje. I to je prekrasno.

ŽELIM DOBROG SINA! MOŽDA IPAK NE? Veliku većinu života proveo sam kao "dobar" dečko. To je značilo da sam uvijek bio spreman pomoći, na usluzi drugome. Otvoren za tuđu nevolju i jad. Obziran prema drugom, pazio da nekoga ne uvrijedim ili učinim nešto nažao. Uvijek spreman reći "DA" drugome.

Problem je bio u tome što sam puno puta radi tog dobrog poslušnog "DA" drugome, sebi govorio "NE".

Mi svi želimo da nam djeca budu dobra. I poslušna. Zar ne? Tada se dobro osjećamo jer smo uspješno obavili roditeljsku dužnost.

Najradije bi da djeca uvijek govore "DA" našim idejama. A kada odrastu od njih očekujemo da govore "NE" vršnjacima (prerani seks, droga, alkohol). Trebamo uvidjeti veliku sličnost između toga što želimo da nam djeca govore "DA" i toga da njihovi vršnjaci također žele iskamčiti isti odgovor. Oboje je vršenje utjecaja na slobodnu volju. Pritisak na osobni odabir.

Ok je imati dobro dijete. Ali neka to dijete bude dobro prema sebi, tek onda može biti dobro prema drugima.

Govorite li vi "DA" sebi ili drugima?

KLINAC UDARA TOPLOMJEROM PO ORMARU - STO SAD? Prava varijanta: Uz povik "Jesi ti normalan!" dojurite do klinca, napravite mu indijansku vatru, uzmite toplomjer i opalite jednu iza uha. Kad počne plakati izderite se na njega. Sve mu recite. Prije još jedne ćuške obavezno mu uzmite toplomjer iz ruke. Inače postoji velika mogućnost daće se toplomjer razbiti.

Pošto ne volim pribjegavati nasilju, a i pomalo sam zaboravio kako se radi indijanska vatra, predlažem potragu za nekim drugim pristupom. Evo kako sam to riješio kad je sin imao skoro 2 godine.

Bebonja je nepogrješivo nanjušio toplomjer, uzeo ga u ruku i počeo njime udarati u ormar. Odmah sam glasno rekao "NE udarati toplomjerom.". Pošto se mali na to oglušio, uhvatio sam mu ruku da spriječim daljnje udaranje.

On je počeo izražavati nezadovoljstvo (plakuckati), a ja sam mu objašnjavao zašto ne želim da udara toplomjerom po ormaru. Nešto u stilu: "Ne želim da lupaš s toplomjerom, jer me strah da ćeš se ozlijediti. Toplomjer se može lako strgati i s njim treba postupati oprezno i pažljivo. S toplomjerom se NE (stavio sam naglasak na NE i slobodnom rukom zamahnuo lijevo desno dodatno dajući znak "ne") udara. Blablabla..."

Objašnjavao sam kojih 15 sekundi. I dalje smo oboje grčevito držali toplomjer. Vidio sam da mali ne odustaje od toplomjera. Odlučio sam dati mu još jednu priliku.

Odmaknuo sam ruku od toplomjera, govorio kako se postupa s toplomjerom (oprezno, nježno, polako) i bio na oprezu da mu zaustavim ruku ako počne ponovo lupati njime.

Mali je dobro pogledao toplomjer, nešto je promrmljao i nježno ga stavio na ormarić.

Zatim si je zapljeskao na dobro obavljenom poslu.

Bravo mali! Već će biti vremena da naučiš što je indijanska vatra.

KOMUNIKACIJA I POSTOVANJE Zamisli se kako sjediš pred televizorom i gledaš najvažniju i najzanimljiviju emisiju. I onda, u najnapetijem trenutku, iznenada, bez upozorenja, dolazi div i odnosi te u drugu sobu. Nezgodno. Opireš se. Govoriš mu da te pusti i tražiš minutu vremena da pogledaš do kraja što želiš. Uzalud. Div te posjeda u kuhinju i prigovara zbog tvojeg nezadovoljstva. Još jednom mu govoriš svoju želju. Uzalud. Očajan si što te ne razumije. Očajan si što nisi pogledao što želiš. Nije zgodno, zar ne?

Div, iako pun ljubavi za tebe, ne razumije tvoj jezik. Nije se čak ni potrudio razumjeti što govoriš. Svojim postupkom dao je isključivo naglasak na svoju želju, bez imalo poštovanja prema tebi. Uz to, div ti sad daje do znanja da prestaneš plakati, boriti se za sebe, i usmjeriš se na ono što on želi da radiš. Zašto bi ti sad njemu uslišio želju, kad on tvoju nije?

Mi roditelji smo divovi iz priče. Prvo: puno smo veći i jači od bebača. Drugo: Ne razumijemo u potpunosti bebačev jezik. Treće: Iako uvijek djelujemo u najboljoj namjeri to ne znači da uvijek napravimo ono najbolje što bi mogli.

Ovo ne znači da djetetu treba omogućiti sve što zaželi. Nikako. Ali samo ukazuje na problem koji proizlazi iz nerazumijevanja i naglašava prednosti učinkovite komunikacije i potreba za iskazivanjem poštovanja prema drugima.

Možda je teško imati učinkovitu komunikaciju sa bebačima, ali zato ne postoji niti jedan razlog zašto prema njima ne bi pokazali poštovanje

UVJERENJA, FRANCUSKA SALATA I BALONI Prije sam mislio kako se francuska salata jede isključivo za blagdane i rođendane. To sam uvjerenje oblikovao zato jer sam francusku salatu jeo samo pri takvim prigodama. Kada sam shvatio da se francuska salata može jesti svakodnevno, neovisno o događaju, nebo se otvorilo, a jedno beznačajno uvjerenje raspršilo u komadiće.

Ovo otkriće otvorilo mi je vrata u smjeru razmišljanja i raskrinkavanja što većeg broja vlastitih i tuđih uvjerenja koja su utemeljena na krivim postavkama.

Radi toga nikada nisam posebno volio blagdane, dan zaljubljenih, dan žena, dan ovog-onog, jer mi se činilo nepoštenim izdvojiti samo jedan dan u godini i tog dana posvetiti više pažnje svom partneru, obitelji… A što je sa onim ostalim danima?

Ma u redu je sve to slaviti... samo me uvijek mučio nerazmjer između jednog dana i svih ostalih dana u godini. Kao danas, biti ću dobar prema tebi jer ti je rođendan, a ostalih 364 dana i dalje sam tvoja noćna mora.

Ja sam radije za to da izaberemo jedan dan kada se nikome ne posvećuje apsolutno nikakva pažnja, a svi ostali dani neka budu blagdani.

I koliko još imam neutemeljenih uvjerenja koja smatram istinitim, a zasnovana su isključivo na predaji drugih ili nepravilnom zaključivanju?

To je ono što se pokušavam pitati i odgovoriti s vremena na vrijeme. Ne bi bilo loše da se svi to preispitamo tu i tamo.

Zadnje uvjerenje koje sam raskrinkao je sasvim maleno i nebitno. Koliko god nebitno bilo, ono me ponukalo na pisanje ovog teksta, mada se već neko vrijeme radi o „toploj vodi“. Vjerujem kako u današnje vrijeme puno kućanstava s djecom, doma ima balone. Čisto iz razloga što su dostupniji nego prije tridesetak godina i zato što djeca danas masovno slave rođendane.

Moje uvjerenje o dječjim balonima je bilo da se baloni koriste isključivo pri proslavama rođendana ili Nove godine. Bivanje i svrhu balona sam uvijek vezivao samo za proslave. Zašto se na tome ograničiti? Baloni su super rekviziti za igru.

Doma skoro svakodnevno imamo napuhan barem jedan balon. I mali ga udara, baca u zrak, lovi, premeće s lijeva na desno pa opet nazad… dakle igra se s njima, vježba koordinaciju, spretnost…

Ne želim reći kako uvijek moramo imati balon uz sebe niti da postanemo opsesivnopatološki orijentirani na svoja uvjerenja i svakodnevno ih preispitujemo. Samo predlažem da postanemo malo opušteniji, otvoreniji za nove stvari, za nova razmišljanja i tu i tamo, kad se nađemo u situaciji gdje naše uvjerenje igra veliku ulogu - samo ga provjerimo - kao na kompjutoru - treba li naše uvjerenje možda upgrade?

Svakog trena sve se mijenja i promjena je jedino stalna, govorili su filozofi. Čemu se onda grčevito držati za naše dosadašnje iskustvo i promišljanja i automatski zatvoriti vrata novim idejama i viđenjima.

Iskoristimo dosadašnje iskustvo, ali omogućimo mu i daljnji razvoj. Dopustimo si stvaranje novih uvida. Budimo spremni na slušanje. Ali slušanje u kojem čujemo. Ne slušanje u kojem već znamo što nam netko drugi govori i gdje su nam misli uzavrele i jedva čekaju pretočiti se u riječi kako bi došle do našeg sugovornika.

Ovisno o vašim uvjerenjima svatko će na svoj način probaviti ovaj tekst.

Neka vam djeca imaju osjećaj da slave rođendan cijeli ovaj vikend, a partner da je Dan zaljubljenih.

IGRANJE S DJECOM Trebaju li se roditelji igrati s djecom? Jedni kažu „DA“. Drugi govore kako se u tome pretjeruje a treći nisu previše za igru. Prije sam bio uvjeren kako bi se roditelji trebali igrati s klincima. Ali to je bilo ono što sam ja želio. Ja sam se htio igrati sa djecom.

Vlastito razmišljanje i stav projicirao sam u generalni ispravni način ponašanja. To je ono što često radimo, zar ne?

Sad ipak mislim da je to individualna stvar gdje odgovor leži u tome želi li se roditelj igrati ili ne.

Nevažno za odgovor trebaju li se roditelji igrati s djecom ili ne, primijetio sam kako se za vrijeme igre roditelj-dijete više puta uspostavi odnos gdje roditelj pokušava upravljati i usmjeravati tijek igre.

Naravno da je to nekada potrebno (radi sigurnosti djeteta ili još nečega čega se sada ne mogu sjetiti) ali se često desi da roditelji žele preuzeti glavnu riječ u igri nauštrb djetetove volje i želja. To nije dobro.

Najbolje ću dočarati navedeno kroz dva osobna primjera koja sam doživio ovog ljeta u Berlinu.

1. Bager u Zoološkom vrtu Bio jednom jedan mali bager u Zoološkom vrtu. U njega ubaciš novčić (euro) i onda možeš upravljati s bagerom u svim smjerovima i kranom rovariti po pijesku. Bager je

imao par ručica s kojima se moglo kontrolirati upravljanje: naprijed-nazad, gore-dole, lijevo-desno. Mrak. Naravno da ga je moj mali uočio. I popeo se na njega.

Ubacili smo novčić.

Sinek je sve ručke povukao prema sebi. I bager se okrenuo na lijevo, ispružio kran prema nazad- dole i ni makac dalje. Htio sam malom objasniti i pokazati kako se možemo igrati s bagerom. „Gle, sine, gurni ručicu u drugom smjeru. Daj da ti pokažem. Ne tako, vidiš da se bager više ne miče…“ Svi moji prijedlozi, savjeti, jadikovke prošle su neuspješno. Par puta sam na silu preuzeo ručice i pokazao mu kako se bagerom može upravljati i u drugim smjerovima. Htio sam mu pokazati kako se može iskoristiti puni potencijal ove bageraste igračke koju pokreće 1 euro. Ali to ga se nije dojmilo. Njemu je bilo pravo zadovoljstvo povući sve ručice prema sebi i u tome je jako uživao.

Trebalo mi je vremena da shvatim što radim. Kvario sam mu igru. Iako s najboljim namjerama, on nije bio spreman niti zainteresiran za ono što sam mu govorio. Istina je bila kako sam ja htio da se igramo po mome (jer je to ipak bio super bager i baš smo se mogli super igrati.

Ponašao sam se poput malog dijeta koji umjesto suradnje i zajedničkog uživanja u igri navaljuje da bude isključivo po njegovom.

2. Jedrilica u Tehničkom muzeju Kako mali jako voli brodove, avione, vlakove… odlučili smo se na odlazak u Tehnički muzej. I skoro zažalili. Jer je mali vidio toliko prekrasnih stvari da mu se pomutila pamet. Poželio je posjedovati sve viđeno.

Kako smo prolazili pored brodova samo je pokazivao prstom i govorio „Ja, ja!“ dajući do znanja da to želi nositi doma. I avione. I vlakove. Sve. I onda smo pred kraj razgledavanja naišli na veliku pojednostavljenu maketu jedrilice.

Jednostavno napravljena tako da trup „broda“ čini obična daska na koju je prikvačen manji jarbol s jedrima. Omogućeno je spuštanje i podizanje glavnog i prednjeg jedra (flok). Super stvar. Sin se složio sa time. Ženica je otišla na kavu a sinac i ja ostali na „jedrilici“. Bio je oduševljen. Navlačio je špage, igrao se da plovi i svako malo vrisnuo od sreće. Htio sam mu pokazati kako možemo dignuti jedro, spustiti jedro, kako se zabitvi špaga… Ali nije imao previše razumijevanja za moje želje. On je igrao svoju igru a ja sam opet malo nasrtao na njega kako bih mu ukazao na „još bolje“ mogućnosti za igru. Malo smo se natezali oko svega dok opet nisam shvatio…

On se igrao i bilo mu je super. Ok, htio sam mu nešto pokazati, ali za to nije bio zainteresiran. Umjesto navaljivana prepustio sam ga njegovoj igri. I tako je i bilo sljedećih petnaestak minuta, prije nego smo krenuli dalje.

Poanta: Ako se roditelj želi igrati s djetetom, neka se igra. Samo neka cilj igre bude obostrano uživanje i zabava. Suradnja. Zajedništvo. Bez silovanja i navaljivanja.

Ako dijete uživa u svom načinu igre- ostavite ga, neka uživa. Ne kvarite mu igru.

Igra treba biti još jedan vid roditeljske podrške djetetu da se slobodno razvija, razmišlja, uči i zabavlja.

VIDIM TE U filmu Avatar, draga plavolika bića imaju pre-cool pozdrav. Kažu, Vidim te. Pozdrav poprate dubokim pogledom u oči.

Pozdrav se ne odnosi na površno gledanje kojeg svi prakticiramo u svakodnevnom životu. Vidim te znači: gledam u tebe čista srca i poštujem što vidim. Gledam te s poštovanjem i ljubavi. Gledam te bez osude. Vidim tebe, a ne svoje projekcije tebe.

Koliko vidite svoje dijete? Koliko vidite svojega partnera? Sebe?

Možda je vrijeme da umjesto gledanja počnemo VIDJETI. Vidim vas. Barem pokušavam.

PLAKANJE U VRTICU “Ti si već velik i više ne bi smio plakati!” –kaže teta sinu i nastavi „Jesmo se dogovorili, sutra nećeš plakati?“. Zatim se okrene supruzi i kaže: „Gospođo. Trebate mu govoriti o vrtiću i trebate mu reći da je velik i da ne treba plakati!“ „Mi razgovaramo puno o vrtiću“, obrambeno će supruga „ali mu sigurno neću reći da ne plače ako mu se plaće.“ Jeste li kada čuli ili izgovorili ove riječi: Ti si velika mamina djevojčica, nemoj plakati!

Zar si još beba kad tako plačeš?

Sve je u redu, ne moraš plakati!

Budi dobar dečko i prestani plakati!

Ti si moj hrabar dečko, prestani plakati!

Nije to tako strašno, znaš da ću doći po tebe! Što poručujemo tim porukama?

Iskazujemo svoju želju (da prestanu plakati) i predbacujemo klincima osjećaje (nije dobro to što osjećaš). Tako da dijete, ne samo što već ima svoj razlog za suze, nego zbog roditeljske reakcije dobiva „nagradnu“ poruku da nije dobro zato što osjeća što osjeća. Jer, da je dobro dijete, onda bi roditelji bili zadovoljni.

Djeca, koliko god se to ponekad činilo nemogućim imaju enormnu potrebu zadovoljiti roditelje. Ona o sebi stvaraju mišljenje kroz naše oči. Srećom, mi svi volimo našu djecu, zar ne? Naravno, onda kada rade, misle i govore kako želimo. Oh, kakva li je to ljubav?

Nije nužno spustiti se u „dječje cipele“ i vidjeti svijet njihovim očima, kako bi razumjeli ovo što govorim, krenite od sebe.

Zamislite kako vam se nešto gadno dogodilo. Možda i ne morate zamišljati, možda se tako sada i osjećate. Nešto vas je jako potreslo. Ljuti ste, tužni, nesretni, što god.

Osjećate da ćete eksplodirati.

I onda vam prilazi najbolji prijatelj ili partner i govori: Ti si odrastao čovjek, nemoj plakati!

Zar si još mali kad tako plačeš?

Sve je u redu, ne moraš plakati!

Budi dobar prijatelj i prestani plakati!

Ti si moja hrabra supruga, prestani plakati!

Nije to tako strašno, znaš da će se vratiti!

Meni to ne bi pomoglo. A vama? Kad me nešto muči, ako mi netko želi pomoći treba me saslušati. Bez osuđivanja. Bez uputa što moram, a što ne. Dopustiti mi isplakati se, izvikati, izbacit “sranje” iz sebe i krenuti dalje. Naravno da utjeha ne dođe uvijek nakon prve minute, ali poanta je da predbacivanja, dodatna osuđivanja i sl. samo zakompliciraju problem, umjesto da ga riješe.

Što postižemo navedenim izrazima.

Postižemo ono što više manje uspješno radi farmaceutska industrija- rješavamo posljedice, ili u našem slučaju rješavamo neželjeno ponašanja (ako ih uopće uspijemo riješiti). Nakon nekog vremena, u velikom postotku djeca će ušutjeti- budite sigurni- samo nisam siguran da tu šutnju možete slaviti kao pobjedu. Prije kao debeli poraz narušavanja djetetovog integriteta i potkapanja vjere u sebe.

Negiranjem djetetovih osjećaja (partnerovih) mi ne rješavamo uzroke problema, nego ih stavljamo pod tepih tj. guramo duboko u našu podsvijest. A kad tad, podsvijest će se napuniti do kraja pa će stvari poželjeti izletjeti van. Ne izaći, nego izletjeti.

Farmaciji ovakav postupak (rješavanje posljedica) barem donosi ogromne količine novca. Nama, nažalost, samo glavobolje u budućnosti- i farmaciji ponovo više novca. Što predlažem: Poštovanje. Ljubav. Prihvaćanje.

Koga? Svakoga!!!

Susjeda Pere, tete u vrtiću, pijane Mare, roditelja, djedova, baka, djece, sebe…

Poštujem te kakav god bio. Ne znači da se slažem s tobom, ali poštujem odabir tvog ponašanja, izražavanja sebe, djelovanja. Čak poštujem i ako nekoga ne poštuješjer… imaš svoje razloge, svoja promišljanja i svoj odabir.

Prihvaćam te kakve god osjećaje imao. Što god radio, govorio! Ne znači da se slažem s tobom, ali prihvaćam te s tvojim trenutnim odabirom. Imaš svoje razloge, svoja promišljanja i svoj odabir.

Kako bih mogao voljeti tebe prvo moram smognuti snage i voljeti sebe.

I volim se.

I poštujem.

I prihvaćam.

Neka sa srca padnu mračne koprene naučenih blokada i neka ljubav zavlada planetom.

Volim te.

Poštujem.

Prihvaćam.

Al za kraj - preokret. Naravno da je nekada potrebno povikati i prekinuti neželjeno ponašanje. Umijeće je prepoznati kada i kako što napraviti.

ŽAMISLI SKOLU Zamislite školu u koju djeca s veseljem odlaze. Zamislite školu koja djecu potiče na razmišljanje, stvaranje, razvijanje potencijala iz osobnog područja interesa. Zamislite školu gdje se programi prilagođavaju potrebama djece. Gdje se potiče kreativnost.

Stvaralaštvo. Poštovanje. Individualnost. Komunikacijske vještine. Škola im pruža više od učenja. Škola je mjesto zabave. Druženja. Stvaranja.

Djeca ne nose torbe u školu. Djeca ne vuku doma- domaće zadaće koje rade s roditeljima do kasno u noć. Ono malo zadaća koje imaju naprave u školi.

Sada zamislite prekrasan dom gdje djeca uživaju i dobivaju sve kao i u toj školi.

Nije li prekrasno?

Ako na žalost u vašoj blizini ne postoji takva škola, onda možete barem vlastiti dom pretvoriti u tako nešto.

USPJESNI RODITELJI Neki dan sam djeličkom uha čuo zanimljivu emisiju na radiju. Govorilo se o roditeljstvu i teta, kojoj ne znam ime, na upit što čini uspješne roditelje odgovorila je sljedeće: "Uspješni roditelji znaju prepoznati i zadovoljiti potrebe djeteta. Kako bi to bili u stanju učiniti moraju znati razliku između djetetovih želja i potreba."

Baš zgodno. Možda je zbilja prepoznavanje razlika želja i potreba djeteta osnova uspješnog roditeljstva. Lakše je djetetu kupiti igračku nego mu posvetiti svoje vrijeme. Više viđam da roditelji zadovoljavaju djetetove želje umjesto njegovih potreba. I onda se roditelji pitaju: "Gdje sam pogriješio. Taj mali ima sve što je poželio?"

Koja je najosnovnija djetetova potreba (ne računaju se hrana, voda, zrak i san)? Kao jedini odgovor na pamet mi dolazi: LJUBAV. Osjećaj da smo voljeni. Osjećaj da vrijedimo. Svi smo željni ljubavi. Ponajviše djeca. (Ako je sami nismo dobili u dovoljnoj količini kao mali, onda su i naše potrebe za ljubavi enormno velike.)

Prepoznajete li razliku između potreba i želja vašeg djeteta? Razlučujete li vaše želje i potrebe? Nadam se da razlučujete. Ako ne, upravo sada možete pokušati.

No meni još važnije pitanje jest…. Prepoznajem li ja razliku između potreba i želja mojeg djeteta?

DRAGA MOJA ANA… ALI JA NISAM ANA? Jel’ vam se kada dogodilo da ste svojeg partnera nazvali krivim imenom? Meni nije.

Sve do danas.

Prije sam se znao naći u neugodnim situacijama, kada sam zbog užurbanog života i raznih prekrasnih djevojaka bio zamućene pameti i nisam znao kako se točno zove djevojka pored mene. U glavi se prelijevalo par imena a nisam bio sposoban razlučiti koje je ono pravo. Uvijek bi se izvukao govoreći općenite riječi: draga, srećo, ljubavi…

Danas, upravo sada prije par minuta, žena me poljubila za laku noć. Poželio sam joj reći koju lijepu riječ i oslovio sam je imenom našeg sina. Ha, ha. Oboje smo se nasmijali od srca. Taj mali mi se zavukao u sve pore tijela.

CRO COP RODITELJSTVO Za vrijeme vrhunca karijere Mirka Filipovića alias Cro Cop-a, prije jedne borbe, novinari su Mirka upitali hoće li prvo napasti protivnika rukama ili nogama?

Mirko je odgovorio: "Kad se borim onda se borim. Ne razmišljam, ne planiram, nego se borim. Svi treninzi i pripreme napravljeni su sa svrhom da budem što bolji borac. Ring je mjesto provjere mojih treninga. Kad sam u ringu opustim se i usmjerim na borbu. Što znamznam. Što moj protivnik zna-zna. To se ne može promijeniti. Ja sam u trenutku i djelujem u skladu s tim."

Puno puta u roditeljstvu koristim metodu Cro Copa. Sva čitanja, promatranja, promišljanja i razgovore o roditeljstvu koristim u svrhu što boljeg roditelja. Kontakt sa sinom je mjesto provjere mojih treninga. Kad sam u ringu, tj. kad sam s bebonjom opustim se i radim ono što mi dođe. Osluškujem ga, osluškujem sebe i odaberem ponašanje ovisno o situaciji. Tako lakše pročitam njegove želje, lakše ga usrećim, lakše smirim ili uspavam. Čim počnem taktizirati, planirati, kalkulirati bivam manje uspješan.

Poanta je ista, radi li se o bilo kojem sportu, igri, poslu ili roditeljstvu, što je čovjek više opušten i usmjeren na sadašnjost, na trenutak, zagarantiran mu je veći uspjeh.

Teorija je jedno a praksa čist’ nešto drugo. Zato prionimo na posao i teoriju približimo praksi.

KESTEN Čistim orahe. Pored mene dođe mali, prebire po orasima i kaže: „Kesten“. „Nije kesten, sine“, brižno podučim sina nastavljajući čistiti orahe, „to su orasi.“ „Kesten“, ponovo će on. „Nije kesten“, odgovorim s malo manje ljubavi i strpljenja nego prošli put, „to su orasi“.

Mali ponovi istim tonom kao i prije „Kesten“. „Nije kesten, to je orah“, više mi nije bilo zabavno igrati ovu igru. Nekada se znamo igrati namjerno govoreći krive nazive imena/stvari. Sada to nije bio slučaj. U glasu mu se čulo kako on zbilja vjeruje da je to kesten. „Kesten“ – nepokolebljivo će mali. „Nije kesten, to je orah“ - i po prvi puta maknem pogled sa oraha i pogledam u sina.

Vidim njegove preslatke okice i zamišljen izraz lica. U ruci je držao kesten.

Kako je kesten dospio u orahe - ne znam. Da nisam pogledao u njega, ne bih vidio kako je mali u pravu. Kao pravi roditelj i dalje bih tupio svoje - vlastitom djetetu. „Da sine, to je kesten.“

KAŽNA ILI RAŽGOVOR Učiteljica je zatražila djecu u školi da se zamisle u ulozi roditelja. Trebali su odlučiti kako bi reagirali na malo veći neposluh vlastite djece.

Svi su se složili da bi kao prvu kaznu- djeci zabranili kompjuter. Za sljedeći prekršaj oduzeli bi im mobitel. Pa džeparac. Skoro jednoglasno su donijeli te odluke.

Tek se na kraju ustao jedan dječak i rekao: Pa zar vi uopće ne razgovarate sa vašom djecom?

Zgodno.

DRUGA VREMENA "Nije se moj sin usrećio sa ženom…" tuži mi se jedna draga baka. Ja naćulio uši i slušam dalje. "Zamisli ovo, došla sam im u posjetu i što vidim. Moj sinek pere suđe a ona njegova sjedi na kompjuteru. Pa tko je to vidio? Žena treba biti žena a muškarac treba biti muškarac. Dobro se zna što žena treba raditi!"

"Draga bako…", krenuo ja tješiti baku "danas su vam druga vremena."

"Joj, pusti me", prekine me baka "sva sreća što neću još dugo. Ova vaša vremena su

meni neshvatljiva i teško razumljiva. Ja sam živjela u jednom sasvim drugačijem svijetu. Danas je sve ludo."

Ovo je jedan odličan primjer shvaćanja života. Ništa u životu nije apriori niti crno, niti bijelo. A niti sivo. Sve je ovisno o našoj interpretaciji. Naša interpretacija uvjetovana je načinom opažanja života i prihvaćenog sustava vrednovanja okoline. U velikoj većini slučajeva vrijednosti koje prihvatimo- zadržavamo i nismo skloni njihovoj promjeni.

Mi sada možemo suditi ovoj baki kako je netolerantna i kako ne razumije da se vremena mijenjaju. Možemo se i smijati njenom zastarjelom načinu razmišljanja. No, ako joj sudimo ili ako joj se smijemo, ne bi to bilo loše zapamtiti i sjetiti se u trenutku kada će se nama netko smijati ili nas suditi zbog našeg zastarjelog načina razmišljanja. Žalosno je kada ljudi prihvate kalupe razmišljanja i prestanu se razvijati u duhovnom ili mentalnom smislu. Začahure se u kukuljice spremni zauvijek braniti svoje stavove i tvrdnje, kako bi sami sebi dali potvrde da je njihov svijet i način života ispravan, spremni nikad se pretvoriti u leptira.

Netko kaže da ljudi kada ostare postanu zločestiji, zajedljiviji, teži… Slažem se s time, ali vjerujem da je tome upravo razlog stagnacija u razvoju života osobe i življenje ne-kvalitetnog života. Čovjek, umjesto da živi svoj život i živi svoje snove on se okrene automatizmu. Uđe u kukuljicu spreman ostati u njoj zauvijek. Kupuje prividnu sigurnost pod cijenu slobode. Umjesto života dobiva životarenje. Živite li ili životarite? Sada se osjećam iznimno živ ali nekada baš i ne.

STO NAPRAVITI KADA DIJETE PO ŽIMI UĐE U JEŽERO Danas smo bili na Bundeku. Bacali kamenčiće u vodu. Pridružili su nam se labudovi.

Došli su žicati hranu. Jedan labud je izašao na kopno, da nas malo bolje pogleda, ali se ubrzo vratio u vodu kad je shvatio da neće ništa dobiti.

Malcu je bilo fora vidjeti labude. I iznenada, samo se sjurio prema jezeru. Sigurno je pomislio: Ako može labud, mogu i ja. Napravio je 3-4 koraka u vodi, dovoljno da mu voda dođe do koljena. Da ga nisam uhvatio otišao bi još dalje. Začudo, nije niti najmanjim znakom pokazao da mu je hladno/mokro, da ga nešto smeta.

Uvijek imamo sa sobom rezervnu robu tako da smo ga odmah presvukli. Lijepo smo mu objasnili da se ne može ići kupati u cipelama i bla bla bla.

Fora mi je bilo što se ni žena ni ja nismo niti malo naljutili, poživćanili. Sve je bilo jako opušteno. Nismo imali rezervne cipele ali smo srećom imali sling. Rekli smo da je prehladno da hoda samo u čarapama (imali vunene čarape- aka sklizačice) te da ćemo ga od sada na dalje nositi u slingu.

Par puta primamljen cvijećem, toboganom i drugom djecom poželio je izaći iz slinga i svaki put bi mu rekli isto: "Gle sine, ja imam cipele. Mama ima cipele. A gdje su tvoje cipele?"

On pokazuje na torbu.

"Dakle ti nemaš cipele na nogama. A što je bilo s cipelama? Jesi li ih negdje smočio?"

On pokazuje da je.

"Gdje si ih smočio?"

Pokazuje u smjeru jezera.

"Nažalost bez cipela vani ne možeš hodati jer je zima" I to je bilo to. Mali se više nije bunio. Prošetali smo se još malo i krenuli prema doma.

Baš nam je bilo lijepo.

Eh da, i odgovor na pitanje iz naslova… Neka si svatko sam odgovori.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------Par godina kasnije mogu potvrditi da ga ova lekcija nije naučila pameti. Kasnije je još u par navrata smočio cipele. Što od velikih valova, što od propadanja u jezero, što od propadanje kroz led.

Ali, barem je zgodno pročitati priču koju sam već zaboravio. Sinu sam je danas čitao (9 godina) i oboje smo se šašavo cerekali.

STO POKLONITI DJETETU Najbolji poklon na svijetu je PAŽNJA. Kako odraslom čovjeku tako i mladom čovjeku.

Pod tim ne smatram kupovinu nečega, mada bicikli ili druga igračka razveseli bebonje. Pod pažnjom smatram kad ti netko posveti svoje vrijeme i stavi cijeloga sebe na raspolaganje. To znači slušati drugoga i njegove želje. To znači igra, veselje i smijeh. Poštovati osobu kakva jest i ostvariti uspješnu komunikaciju na obostrano zadovoljstvo.

Ne treba čekati vrijeme darivanja za Božić, rođendan ili kraj školske godine.

Posvetite djeci svoju pažnju u punom značenju te riječi. Naravno, ne zaboravite i odrasle koji vas okružuju. Posebnu pozornost obratite na sebe, jer od vas sve počinje.

ONO SI STO GOVORIS Klinci su se uzastopce vrijeđali.

"Ti si glup" "Ti si debela svinja" "Ti si krezuba baba"…

Onda je došao dragi prijatelj među njih i počeo im dovikivati: "Ono si što govoriš. Ono si što govoriš."

Nije trebalo dugo i klinci su prihvatili novi oblik zabave. Kad bi netko prvi krenuo sa vrijeđanjem, umjesto da ga napadnu sa uvredom, obranili bi se govoreći: "Ono si što govoriš". Čak su ga postepeno oblikovali u "Postaješ ono što govoriš" i neke druge varijacije, ali sa istom poantom. Štos je tako dobar da kad su se našli u situaciji kad ih je netko drugi vrijeđao, više se ne bi osjetili napadnutima. Smireno bi odgovorili: "Ha, ha, postaješ ono što govoriš" i zadirkivanju bi došao kraj.

Zgodna fora.

PREDBACIVANJE...

Poslije vrtića otišli smo na Cmrok na sanjkanje. Malo smo se sanjkali, a malo trčali uzbrdo-nizbrdo po snijegu. Baš je bilo lijepo. Iznenadila me spretnost bebača kako sigurno juri niz padinu i ostaje na nogama nakon višestrukog proklizavanja. Tu i tamo je pao na guzu, što mu je bilo jako fora. I nama. U pauzama predaha, pili smo čaj.

I kako to biva, gdje ima djece ima i roditelja. Nisam mogao ne čuti predbacivanje tate svom djetetu: "Gle kako se mala beba spušta sama!", pokazuje na jedno malo dijete na sanjkama, "Tebe je strah, a malu bebu nije strah!", govori tata svojoj kćeri (cca 3,5 godine).

Kćer ništa ne govori. Korača uz oca i jadno gleda u pod.

Tata nastavlja sa pedagogijom: "Kako se mala beba može spuštati sama a ti ne? Ti si već velika curica. Sad se želiš spustiti sama, zar ne?"

"Ne", odgovara djevojčica i nastavlja koračati spuštena pogleda.

"Poludjet ću! Koja si ti beba...", nezadovoljno će otac, "...ništa ne možeš sama. Beba se spušta sama, a ti ne. Ti si pravi pekmez."

Ako roditelji uspoređuju sebe i svoj (neuspjeli) život sa drugima, bilo bi sasvim zgodno da to ne rade svojoj djeci. Uspoređivanje sa drugima i predbacivanje zbog te iste usporedbe je jedan od očitih primjera roditeljske nemoći. Roditelji ne preuzimaju odgovornost za vlastitu nemoć, nego je kroz prebacivanje krivice predaju djetetu.

Ako se tati ne da sanjkati sa djetetom, što je sasvim u redu, onda to tako treba i reći.

A ne zamotati u celofan predbacivanja i uspoređivanja.

I za kraj, ako smo već upali u žrvanj uspoređivanja i ne možemo se izvući iz njega, pokušajmo zadržati objektivnost i usmjeriti se na što više parametara za usporedbu. Što to znači na konkretnom primjeru?

RAZLIČITE SANJKE- Beba koja se sama spuštala, imala je puno sporije i sigurnije sanjke (sa naslonom i sigurnosnim pojasom) od djevojčice. Zbog različitih sanjki ova usporedba nije osnovana na zdravim temeljima.

RAZLIČITA PODUKA/ODNOSI- bebi su vjerojatno njeni roditelji na drugačiji način predstavili sanjkanje nego što je tata pokazao svojoj kćeri. Ne može predbacivati djetetu zato što je on loš trener. Ustvari, on može uvijek predbacivati ali to samo govori o njemu.

PRIHVAĆANJE RAZLIČITOSTI-ključna stvar. Prihvatimo mogućnost da smo svi različiti. I poštujmo to. Ne moramo svi voljeti iste stvari. To je jako ograničavajuće.

Netko voli snijeg. Brzinu. Skijanje. Sanjkanje. Što god. A netko ne. I to je u redu.

Uspoređivanje je jedan neproduktivan, manipulacijski način razmišljanja koji se predaje sa koljena na koljeno, potpomognut utjecajem medija. Svaka čast tradiciji i starim obiteljskim vrijednostima, ali možda je došlo vrijeme da napravimo reviziju vlastitih vrijednosti.

Idemo radije umjesto uspoređivanja, okrenuti se poticanju i prepoznavanju individualnosti. Individualnosti svog djeteta, partnera, prijatelja…. sebe.

GLEDAO SAM JEDAN YOUTUBE VIDEO Nakon što ga je tata prekorio radi slabog apetita a njegovog najboljeg prijatelja pohvalio kako jede bez prigovora, sin je smireno i polako odgovorio: „Tata, gledao sam jedan youtube video u kojem su prikazali najčešće pogreške roditelja“ „I?“ pita tata „Jedno od spomenutih je bilo upravo ovo što si napravio – u s p o r e đ i v a n j e !“ Tata nije imao nego priznati poraz i nasmijati se.

POPODNEVNO SPAVANJE Ujutro sam se smilio klincu i odlučio ne poslat ga u vrtić. Zadnjih dva tjedna iz vrtića se vraća dosta umoran/razdražljiv. Uz to cijelo vrijeme negdje lunjamo i mali se zaželio biti doma. Dogovorio sam se s njim da ostanemo doma uz dogovor da će popodne ići spavati bez problema.

I to je bio glavni problem. Izazov. Nazovi kako hoćeš.

Kako ostati mirne glave kada umorno dijete ne želi spavati popodne? Kako biti smiren ako se moraš gnjaviti sa uspavljivanjem klinca a imaš deset stvari na pameti koje bi radije želio raditi? Evo kako sam uspio.

Nikako. Koma. Jedva sam čekao da se najbolja od svih majki i supruga vrati doma.

Zadnjim atomima snage završio sam ručak i oprao suđe prije njenog dolaska. Ne moram posebno napominjati da je stan bio i ostao: B O M B A. Dakle, ako netko ima savjet kako uspavati ljudsko mladunče od 2,5 godina, neka se slobodno javi!

Ujutro je sve bilo za pet. Gotovo idilično. Sve do uspavljivanja. On se igrao, ja vješao veš, kuhao juhu (koja idila?!- oh kako se kriteriji mijenjaju?!). Otišli smo otišli u dućan (malac na biciklu), provozali se liftom gore-dole na Kvatriću i zaputili doma. Mali je pojeo juhu i onda je započeo događaj dana - uspavljivanje.

Ne želim ponovo proživljavati tih 2 sata, i zato ću biti jako kratak: pokušao sam razne stvari i sve redom su bile neuspješne.

Kad se žena vratila doma samo sam kratko rekao: „Evo ti sina“ i odjurio u prvu prostoriju gdje nije bilo nikoga. O lijepa, o draga, o slatka o tišino!

KAKO DJETETU NAKAPATI NOS? Kad je bio manji, bebač je bez problema primao fiziološku otopinu u nos. Zezao se i smijao. Sad, kad je veći, se joguni i pokazuje otpor. Već se pet dana borimo sa šlajmom i nikako da ga do kraja istjeramo. Mali sabotira kurativne metode tako da, kad mu trebamo kapati nos ili oko pretvara, se u divlju životinju. Razmišljao sam skočiti do zoološkog i pitati ih da mi daju serum za uspavljivanje jednog manjeg tigrića na par minuta.

Danas sam oštro odlučio objaviti rat šlajmu i povećati broj uštrcavanja fiziološke u nosić. Kako nisam dobio serum za uspavljivanje životinja, morao sam promijeniti pristup da što jednostavnije dođem do nosića. Do danas sam probao razne metode i s nijednom nisam postigao uspjeha. Odlučio sam pokušati s motivacijskim govorom kojeg koriste vojskovođe prije suludog odlaska u bitku. I pogodio. Ovako je tekao razgovor. Ustvari monolog.

Ja: (cijelo vrijeme govoreći borbenim glasom i čvrsto stišćući obje šake osim kad plješćem ili mu dajem pet) DAAA! DAAAA! DAAAA! TKO ĆE POBIJEDITI? TKO ĆE POBIJEDITI? DAJ PET, DAJ PET (mali daje desnom rukom pet).

TO, TO! DAJ PET, DAJ PET (mali sad lijevom rukom daje pet jer sam mu tako narihtao) TO, TO!!!

BRAVO! BRAVO (plješćem. Mali se pridružuje pljesku)

TKO ĆE POBIJEDITI BOLEST? TKO ĆE POBIJEDITI BOLEST? (mali pokazuje na sebe) TO! TO! POBJEDA! BRAVO! BRAVO (plješćem. Mali se pridružuje pljesku) DAJ PET, DAJ PET (mali daje desnom rukom pet).

TO, TO! DAJ PET, DAJ PET (mali sad lijevom rukom daje pet jer sam mu tako narihtao) TO, TO!!!

IDEMO SAD MALO UŠPRICATI U NOSIĆ!

HAJDE! HAJDE! (špricam mu u jednu nosnicu i čim sam mu ušpricao odmah nastavljam s galamom tj. bodrenjem) DAJ PET, DAJ PET (mali daje desnom rukom pet).

TO, TO! DAJ PET, DAJ PET (mali sad lijevom rukom daje pet jer sam mu tako narihtao) TO, TO!!! (sad, ovisno o procjeni, nastavljam još malo bodriti do sljedećeg uštrcavanja. Kada smo gotovi s nosom, nastavljam još malo s bodrenjem tako da cijela priča završi happy end-om.)

I brat bratu - uspio sam. Od tada pa nadalje, svaki put.

POLJUPCI SVIMA Kad se pojavi prvi novi član obitelji, roditelji uglavnom svu svoju pažnju usmjere na novog člana. I tako, u želji da naprave najbolje, svu svoju energiju usmjeravaju na potrebe djeteta, dok vlastite potrebe ostavljaju po strani. To nije dobro. Moja baka bi rekla: "Umjereno u svemu, sinko!". Da budete što bolji svojem djetetu, trebate misliti i na sebe i na svog partnera.

Iako upoznat s time, ne jednom sam upao u zamku davanja pažnje isključivo najmanjem članu.

Primjer 1.

Usred ozbiljnog razgovora sa suprugom, maleni nam privuče pažnju kroz neki mig ili zvuk i naš razgovor automatski prestaje. I tako cijelo vrijeme. Dakle, ozbiljan razgovor nije moguće obaviti. To može biti frustrirajuće, pogotovo za osobu kojoj je razgovor važan. Ne jednom me prošla volja da dalje pričam o nekoj temi.

Primjer 2.

Koliko vremena odvajate za sebe tjedno? Koliko vaš partner? Što biste željeli raditi? Što bi vas ispunilo i opustilo? Osigurajte način da si to priuštite!

Primjer 3. Često pišem o davanju ljubavi najmlađem članu, a koliko ljubavi dopire do supružnika? Dobro da sam se podsjetio, sad prije spavanja i svako sljedeće jutro suprugu budim riječima: Dobro jutro ljubavi! (Hm, ovaj tekst bi mogao malo prepraviti da prati tijek vremena - napomena pisana par godina kasnije)

Ako ljubav i pažnju pružamo svima oko nas uključujući i nas same, dijete to gleda i uči. Velika je vjerojatnost kako će nas jednog dana kopirati i kroz svoje ponašanje ispoljiti ono što je vidjelo. I najčitanija od svih knjiga kaže "Ljubi druge kao samog sebe!".

POVRATAK IŽ VRTICA Nekada se vratimo doma za 5 minuta, a ponekad za 555 minuta. Glavni trik u dužini povratka leži u dvije stvari: zaigranosti i imamo li vremena za zaigranost.

Kada smo počeli otezati s prvim povratkom iz vrtića, uhvatio sam se kako bez razloga požurujem maloga da dođemo doma. Glavni argument koji mi je bio na pameti bio je: "Doma je ljepše. Doma se možemo lijepo igrati." Onda sam prihvatio činjenicu kako povratak doma može isto biti odlična igra. I da se na povratku možemo igrati raznih stvari.

Kada sam to prihvatio- otpustio sam nužnost što bržeg povratka doma i prepustio se trenutku, kakav god da je bio.

I tako ponekad uživamo u polaganim šetnjama, s učestalim zastajkivanjima.

Ponekad trčimo do doma.

Ponekad ga nosim cijelim putem, jer ga, kao, bole noge.

Ponekad se cijelo vrijeme ljubimo i mazimo.

Ponekad šutimo.

Ponekad se ne možemo odvojiti od vrtića i u vrtiću igramo razne igre poput: lovice, skrivača, penjanja po brodu (ja sam brod), odlazak na posao (ja odlazim on ostaje u vrtiću), razgledavanja…

A ponekad odmah jurnemo doma kako bismo skuhali ručak ili kako bi stigao otići do zubara.

Vlada li vama automatizam povratka (iz vrtića, posla...) ili uspijevate biti u trenutku?

P.S. Ako nisam raspoložen za igru - ne igram se. Puštam sina da luduje, a ja to vrijeme koristim za sebe. Nikakva je razlika radimo li to doma ili negdje vani.

POGRIJESIO SAM, OPROSTI Sinek se zavalio u krevet, spreman za spavanac. Bio je musav pa sam donio mokru gazu da ga obrišem. Nije bio presretan kada sam mu stavio gazu na lice. Brzo se okrenuo u stranu i nešto prozborio u stilu: "Neću".

Pričekao sam trenutak i još jednom pokušao maknuti barem dio zakorene hrane na licu. Nisam bio uspješan. Ponovio sam manevar još jednom. Opet bez uspjeha. I dalje se migoljio. Kad sam počeo osjećati nemoć i razmišljati kako da ga dohvatim, sinulo mi je što radim…

Moja želja je bila da mali ide čista obraza na spavanje. I to je u redu. Ono što nije valjalo bila je - izvedba. Jurnuo sam na njegovu osobnost bez ikakve najave, bez ikakvog upozorenja. Kao da osvajam zamak na juriš.

Sve je to bilo pod okriljem - za njegovo dobro. Ali nisam radio za njegovo dobro.

Djeca nisu lutke. Niti igračke. Oni su osobe. I prema njima se treba tako ponašati.

Istini za volju htio sam to obaviti onako, što brže - bez razmišljanja i prevelike uključenosti u sam postupak. Hajde, što prije obrišem malom lice, prije će ići spavati.

Baš.

Okrenuo sam ploču. Ispričao se.

"Sine, oprosti, pogriješio sam."

On je i dalje okretao obraz od mene misleći da je to zamka. Nije htio da mu brišem lice.

"Sine…", ponovio sam "…pogriješio sam. Neću ti brisati lice ako to ne želiš."

Mali se smirio i pogledao me.

"Oprosti što sam samo nasrnuo na tebe mokrom gazom. Htio sam najbolje ali sam pogriješio. To nije bilo uredu od mene. Opraštaš?"

"Da" - nježno je odgovorio, zavaljen u jastuke. Prestao se migoljiti i počeo me gledati.

Pomirljivim tonom sam nastavio: "Mogu ti dati poljubac u ime isprike?"

"Da." – odgovara nježno. U glasu i očima odaje se umor.

Onda sam mu dao poljubac u obraz. Pa još jednom. Osjetio sam zadovoljstvo u njemu. Bilo mi je toplo oko srca. Vjerujem i njemu.

"Htio bih ti malo obrisati lice s mokrom krpom. Mogu li? Tu, iznad oka."

"Da" – opet će on mekim dječjim glasom. I samog me iznenadila njegova instant volja za suradnjom. Obrisao sam mu područje iznad oka. Zatim sam ga pitao za ostala područja - oko usta, ispod oka, obraz… On bi svaki put davao dopuštenje - i ja bi tako dio po dio brisao. Zatim sam mu dao da se sam obriše. Na kraju je obrisao moje lice.

Sve je bilo gotovo za tren. Dao sam mu poljubac za laku noć i žena ga je stavila na spavanje. Bio sam ispunjen.

A kad pomislim kojim je to putem moglo krenuti da sam ga krenuo navlačiti, brisati na silu, a on u plač, bijeg, viku… Ne bi bilo dobro. Pogotovo ne prije spavanja.

Nekada odrasli trebaju preuzeti inicijativu i primijeniti "silu" - samo što u velikoj većini slučajeva to nije potrebno. Kao što je bilo u ovom slučaju.

HOCU MAMI Vraćamo se iz vrtića i – plač: "Hoću mami, hoću mami!"

A mama je u Sloveniji. Dolazi navečer, što je debelo prekasno, ako pitaš mog sina.

Pokušao sam razumski popričati s njim, ali nije išlo.

- Želim ići mami, želim ići mami! - kroz suze je navaljivao.

Nemoćan, i ja krenem u "žaljenje" (tugaljivo izricanje želje koja se ne može brzo ostvariti).

- Želim dobiti 100.000 eura, želim dobiti 100.000 eura! - uvjerljivo zaplačem kao u niskobudžetnoj uzbekistanskoj sapunici.

Mali me pogleda, smiri se na milisekundu (toliko je bio iznenađen) i nastavi sa svojim tekstom, protkanim kroz suze: - Želim ići mami, želim ići mami!

Došao je red na mene. Pitao sam se gdje želim ići. Dosjetio sam se: - Želim ići na more, želim ići na more! - nesretno zavapim.

I mali se smiri.

Ha, ha, razveselih se, zeznuo sam ga.

Da, zeznuo sam ga cijelih 4 sekunde.

- I ja hoću na more - zavapi mali - i ja hoću na more!

Potopljenih lađa radosti, gledam u nevjerici i ne vjerujem!

Ponovio sam kako i ja želim na more. I tako par puta, u nadi da će nas priča odvesti u nekom drugom smjeru. Nije.

Mali je pametan, bit će da je na majku Povezao je svoje želje i nesretno izjavio: - Želim ići na more sa mamom. Želim ići na more sa mamom!

O, moj,dugi jezik, gdje me to odveo. Nije mi preostalo ništa drugo nego prihvatiti trenutnu situaciju.

Mali je plakuckao, nije mu se išlo doma, a ja za to više nisam imao razumijevanja.

Ovo je bio jedan od rijetkih trenutaka da sam ga uzeo protiv njegove volje i odnio doma. Super je bilo što sam u potpunosti prihvatio situaciju; nisam se ljutio na njega, niti bio bijesan.

Doma se derao, vikao, plakao, a ja sam, ne znajući što bih drugo, krenuo odigrati partiju preferansa na kompjuteru. On se i dalje derao. Plakao, skakao, vikao, negodovao…

Kako sam prihvatio njegovo ponašanje, nije bilo nemira u meni, što je bilo super, jer sam se mogao dobro posvetiti preferansu.

Da ne bi bilo zabune, ja ga ni u jednom trenutku nisam ignorirao. To je po meni jedan od najgadnijih oblika komunikacije - negirati tuđe postojanje. Cijelo vrijeme sam mu davao do znanja da ga vidim, čujem i prihvaćam.

Nakon 3-4 minute, plač je utihnuo. Nastupila je minuta tišine i onda je mali došao do mene, nasmiješio se i gledao što radim.

I sve je bilo super.

Prihvaćanje je moćna stvar.

PUSTI ME NA MIRU Proveli smo prekrasan vikend. U subotu smo išli na vikendicu i cijeli dan proveli u prirodi. Mrak. Bilo je super. Igrali smo se, radili, pili kave, uživali. Jučer ujutro smo otišli do Maksimira u parkić (malac je išao biciklom bez pedala - a ženek i ja pješke) da bi popodne išli "velikim" biciklima do Trga, gdje smo malo igrali, naganjali, jeli i slušali crnca iz New Orleansa kako svira saksofon kod Manduševca. Pravi odmor i za tijelo i duh.

I onda se dogodi ponedjeljak ujutro.

Mali je produžio spavanje i probudio se kad je njegova majka, svemogućeobožavano-presvijetlo-vrhunsko-biće, otišlo na posao. Suočen sa bolnom činjenicom, neutješno je pao na moja koljena i počeo plakati. "Mama, mama...", izgovarao bi u pauzama naricanja. E, sad, ja sam malo osjetljiv na jutra. Volim jutra. I volim da budu sretna i vesela. Bezbrižna. Bez suza i jadikovanja. I što sam napravio?

Ništa. Zaklopio sam oči i pustio malca da izbaci tugu iz sebe. To je najučinkovitije što mogu napraviti u takvom trenutku. Tu i tamo uputio sam mu koju riječ gledajući kakvu povratnu informaciju dobivam od njega, ali na kraju se svodi da mi ga je u takvim situacijama najbolje pustiti da se isplače. Velim mu: "Tu sam ako me trebaš i samo se ti isplači."

U tim trenucima ne reagira dobro na moj dodir, tako da se od toga i suzdržim.

Kad bi nas netko pogledao, vidio bi malo dijete kako plače ocu na koljenima, a ovaj mrtav hladan izležava se u krevetu. Naizgled bezosjećajno i grubo, ali sasvim svrsishodno i obazrivo.

I otplakao je on svoje i sve je bilo za pet. Poigrao se malo s autićima i veselo krenuo na doručak. No, pred sam polazak u vrtić započeo je ponovo jadikovku. "Mama, mama...", dozivanje presvijetlog majčinog imena opet je bilo in. To je bila drugačija situacija od one ujutro. Ne znam koliko se razlikovala kod njega, ali kod mene sigurno jest. Sad mi je išlo na živce. To sam mu i rekao. Malo grubljim glasom. Kao da je dobio injekciju umirenja, smirio se i sve je bilo ok. Možda ipak mrvu tužniji nego inače.

Jedna od mnogih iluzija koje moderni roditelji znaju imati je da možemo odgojiti dijete bez da ga povrijedimo. Udovoljavanjem prividno kupujemo sreću i mir, ali stvaramo mlade nimalo otporne na stres.

Po tisućiti put, jedina stvar na koju možemo utjecati smo Mi sami.

Zato, mijenjajmo sebe ako nismo nečime zadovoljni. Budimo promjena koju želimo vidjeti oko sebe.

Potražimo vlastiti put. Nema pravih ili krivih putova. Samo različiti. Kada toga postanemo svjesni i veselo krenemo vlastitim putem - živimo čaroliju.

KAKO PROMIJENITI NEŽELJENO PONASANJE? Djeca svojim ponašanjem uvijek nešto govore. Ona često govore nešto čega ni sama nisu svjesna ali je to način na koji izražavaju sebe i ono što osjećaju. Nažalost, puno puta ni mi ne „čujemo“ što djeca govore. Naše zapažanje zaustavlja se na onome izrečenom ili vidljivom ponašanju. I tu je problem. Naš fokus je na posljedici, a ne na uzroku.

I kako onda promijeniti neželjeno ponašanje djece? Evo par prijedloga…

Možemo ponašanje klinaca pokušati promijeniti na silu. Istina, nije u skladu sa Zakonom, niti preporučljivo sa odgojne strane, ali može funkcionirati. Barem su tako radili naši stari, zar ne? I što je nedostajalo kad je šiba vladala? Djecu odmalena treba poučiti strahu od autoriteta. Nema mjesta za individualnost. Sve je propisano kako treba biti i tako jest.

Možemo koristiti i uobičajene strelice krivice kao npr: “Ja sam se toliko žrtvovao za tebe a ti mi tako vraćaš“ “Znaš, tata je jako nesretan jer si to napravio” “Ti si kriv što sam opet izvan sebe. Nemaš ni 10 godina, a već ćeš me ubiti“ „Ja bih na tvom mjestu iskazala zahvalnost, mlada damo.”

Pri ovoj je metodi upitan postotak uspješnosti promjene neželjenog ponašanja, ali zašto ne bi djetetu od početka usadili osjećaj krivnje i grižnje savjesti? Ionako se

osjećaj grižnje savjesti generacijama prenosi s koljena na koljeno. Uz to, izgovaranje takovih riječi ima terapeutski učinak jer svaljujemo svu krivnju na djecu, tako da smo mi, odrasli, nevine i bespomoćne žrtve od proračunate i zlokobne djece.

I za kraj, možda ne toliko popularno, niti uobičajeno, možemo malo zagrepsti ispod površine i preuzeti odgovornost za naš odnos, odnos između nas i djece. Umjesto isključivog fokusa na reakciji djeteta, pokušajmo vidjeti koji je korijen takvog ponašanja. I pokušati ga riješiti. Bilo riječima ili promjenom vlastitog ponašanja Zar ne postoji od davnina jedna izreka koju svi znamo ali je se rijetko tko pridržava: „Ne možeš promijeniti nikoga drugog osim samog sebe.“ Ako se slažemo s time, zašto je ne stavimo u djelovanje. Dakle, ako želite promijeniti djetetovo ponašanje onda obavezno promijenite svoje.

P.S. Za neka neželjena ponašanja jednostavno nije ni vrijeme ni mjesto da se mijenjaju. Ona su normalni proces odrastanja. Npr. kad dijete ne želi dijeliti igračke s drugom djecom. No, to je već za neki novi tekst.

TO JE ŽA NJIHOVO DOBRO Mali uzima drvene bojice i odlazi na krevet. Sretan jer sam uvidio što želi raditi i željan uljepšati mu život, kažem mu: "Idem ti donijeti papir tako da možeš crtati." Mali

ne reagira na moje riječi. Neki čudan osjećaj mi se uvukao pod kožu. Nešto se dešava što ne razumijem. Ipak posegnem za papirom za crtanje.

Okrenem se i vidim kako se mali popeo na krevet, stavio bojice pored sebe i uzima bojanku koju je prije priredio. Odabire jednu stranicu i kreće s bojanjem.

A ja, s par bijelih listova u ruci, mislim: "Koji sam mulac!" Mali je točno znao što radi.

Ja ne.

Roditelji su odgovorni za svoju djecu. I naravno, tu su da paze i čuvaju ljudske mladice. Ali to im ne daje za pravo uključivati se u sve njihove aktivnosti. A mi, roditelji, imamo tendenciju sve većeg i većeg uplitanja. Naravno, to je "za njihovo dobro". Jer mi "znamo", a oni su još balavi. (Hm, iako sam već davno prošišao 30-u, u očima svojih roditelja još sam uvijek balav.)

Koliko puta sam se zaustavio u želji "pomaganja" djetetu i svaki puta se oduševio jedinstvenim pristupom najmlađeg člana. Jednostavno ih treba pustiti da sami otkrivaju svijet. Naravno, biti pored njih ako što zatreba. Ali osigurati im veselje i radost slobodnog istraživanja.

Kad se ponovo sjetim onog čudnog osjećaja koji mi se uvukao pod kožu, kada sam malome nudio svoju pomoć, mislim da ga sada bolje razumijem. To je onaj osjećaj kojeg smo svi više ili manje doživjeli prema roditeljima. Izrečen na glas ili u sebi, zvuči ovako nekako: „Da, mama“ (izrečeno zbog pristojnosti, ali s vidljivom iritacijom).

Zapravo mislimo - pusti me na miru. Ne upleći mi se u život više nego je potrebno.

TATA, STO DA NAPRAVIM? Neko vrijeme je moj mali znao biti ratoboran prema meni. Ako nešto ne bi dobio ili ne bi bilo po njegovom, jurnuo bi na mene kao tigar i htio pod svaku cijenu učiniti nešto nažao. Dečko nije izbirljiv, tako da mu je bilo svejedno hoće li me udariti, ugristi, štipnuti… što god, samo da me ozljedi.

I nisam znao što napraviti u toj situaciji. Borio sam se s njime. Nisam dopustio da me ozlijedi, branio se i pokušavao razne demagogije. Priču sam okretao na jednu stranu, pa na drugu stranu, ali ništa nije u potpunosti urodilo plodom.

Borba bi uglavnom završavala na dva načina. Ili bi ja jauknuo (zaurlao je točnija riječ) nakon njegovog otiska zubala na mojoj ruci ili bi se smijali jer bi sve uspjeli okrenuti na šalu.

I tek nakon puno borbi, natezanja i navlačenja, činilo mi se da sam dobio pravo objašnjenje o čemu se tu radilo.

To sam shvatio nakon naše zadnje borbe. Sin me pitao par pitanja: Tata, što da radim kada nekome ne želim dati igračku i onda me on napada zbog toga? Shvatio sam, njega su napadali u vrtiću i nije znao kako se obraniti od toga. On je samo kopirao njihovo ponašanje i tražio odgovor. Kada sam mu predložio par rješenja prestao je to raditi.

Uskoro je postavio novo pitanje: Tata, ako ne dobijem ono što želim, kako da se nosim s time?

Kada sam i to verbalizirao s njime, bio je zadovoljan. Kao da je nešto sjelo na svoje mjesto. .

Trebalo mi je vremena za maknuti pogled s ratobornosti (posljedica) i pogledati o čemu se tu ustvari radi (uzrok).

Ako želimo imati loše odnose usmjerimo se isključivo na posljedice.

------------------------------------------------------------------------------------------------------Šest-sedam godina kasnije čitam ove riječi i prisjećam se. Sve sam više-manje zaboravio ali mogu reći - zbilja smo uložili puno vremena u tog klinca.

ODGOVORNOST ŽA PISKENJE Mali se nakon dugo vremena popiškio po noći. I tako par puta. Žena mu je rekla: "Sine, pronađi način da se ne popiškiš. Jer kada se popiškiš onda si sav mokar. Ne da mi se svaku večer presvlačiti tebe i posteljinu." To mu je, izgovoreno s ljubavlju i povjerenjem, ponovila s vremena na vrijeme.

Par dana kasnije, prije spavanja je rekao: "Mama, našao sam način. Idem se popiškiti prije spavanja."

Ili neki dan, probudio se usred noći, probudio mamu i rekao: "Mama, probudio sam se i opet našao način da se ne popiškim u krevet."

Ako želimo da je netko odgovoran, moramo mu u potpunosti dati pravo na odgovornost. Odgovornost se ne dijeli. Samo, sve u svoje vrijeme.

LUPANJE VRATIMA Ne znam koliko sam puta zbog bijesa zalupio vrata za sobom u djetinjstvu. Jučer sam to napravio prvi put od kad sam roditelj. I bogme sam ih jako glasno zalupio.

Evo što se dogodilo.

Mali je bolestan od prošlog petka. Ja sam se razbolio u ponedjeljak. Ima puno stvari koje želim i trebam raditi, ali umjesto toga čuvam bolesnog klinca, liječim sebe, radim ručak i to je to. Dovoljno da osjetim nezadovoljstvo. Pogotovo kad ima toliko toga što bi trebao i htio raditi.

Jučer je kulminacija nezadovoljstva došla do vrhunca. Uložio sam milijarde razumijevanja, obzirnog ponašanja prema malom da mu olakšam život (u tom je i bila greška, nisam obratio pozornost na sebe). Uz to smo posjetili doktora gdje sam svoje nadljudske napore diplomacije i baby uljudnosti morao povećati do maksimuma.

Nije mu se išlo spavati. Zanovijetalo mu se cijelo vrijeme. Nije bio s ničime zadovoljan. A ja sam se trudio i trudio usrećiti ga.

I napokon je došla mamica/ženica, i meni je zasjalo sunce. Ali samo privremeno.

Odjurio sam na komp napraviti posao od 2 minute i onda sam osjetio kako me netko vuče za rukav i odvlači od kompa. Zbog jačine zahvata činilo mi se da je najbolja žena na svijetu, ali kad sam se okrenuo vidio sam razjarene bebonjine oči koje me odvlače od kompa i jasno daju do znanje da žele gledati crtiće. Nešto sam rekao, ne sjećam se što, a onda je on vikom, još glasnije dao do znanja što želi.

Tako me jako i živčano navlačio, da je njegov bijes lakoćom prešao put od njegove ruke preko moje majice do same moje srži. GRRR. Kako sam bio bijesan. Postao sam Hulk koji se ne može nositi sa svojim emocijama. Uzviknuo sam DOOOOSTA i odjurio bespomoćno u sobu da se sam suočim sa svojim bijesom. Vrata sam zalupio tako jako, sreća što nisu oštećena.

Bijes je brzo prošao, ali sam se morao hladiti sljedećih desetak minuta. I onda je sve došlo na svoje.

Danas smo bebač i ja proveli prekrasno jutro. Još uvijek sam imao toliko toga za napraviti, ali sam bio svjestan da trenutno nemam vremena ni mogućnosti raditi na tome. Zato sam se radije u potpunosti posvetio bebonji i on mi je zauzvrat pružio puno ugodniji dan, gdje sam na kraju i ja sam dobio više vremena za napraviti neke stvari koje sam želio.

KAKO OBJASNITI CRTANJEM Svakim danom nasljednik postavlja sve više pitanja. To ponekad može biti izazov.

Evo jednog iskustva…

- Kada će mama doći?

- Za par dana.

- Kada je to?

- U subotu, za par dana.

- Je li sada subota?

- Nije.

- A kada će biti subota? (grunf-grunf- razmišljam...)

- Hoćeš da ti nacrtam kada će mama doći?

- Da. Uzimam papir i zelenu bojicu (jer je bila najbliža) i krećem crtati od današnjeg dana.

Crtam sunce kao početak dana, zatim nas troje zajedno. Pa onda crtam kako mama ide na put. On šuti i gleda. Crtam njega i mene i podsjećam kako smo se družili s prijateljima. On me potiče da nacrtam i prijatelje (nacrtani su debljim linijama)… Zatim crtan kako sunce zapada, pa se opet budi i tako sve do dolaska majke.

Kroz pričanje i crtanje više puta se aktivno uključuje u priču. Kada je crtež bio gotov, izgledao je zadovoljan odgovorom.

Prije gašenja svjetla još jednom me pitao kada će mama doći. Ja mu pokazujem crtež. On ga pogleda, stavi sa strane, ugasi svjetlo i spretno uskoći u krevet.

CUDESNO vs CUDNO Volimo kada nam je dijete čudesno. S druge strane, ne želimo da nam je dijete čudno.

Razlika između čudesnog i čudnog je naša percepcija čuda.

I tako se uvijek vraćamo na NAS. Ako dijete ima sve petice u školi, možemo reći da je čudesno (kako uspijeva u tome) ili čudno (ne može netko imati sve petice, to neće dobro završiti).

Ako dijete postiže dobre rezultate u sportu, možemo to nazvati čudesnim zbog uspjeha ili čudnim, govoreći da je dijete premaleno za takve napore i obaveze.

Jedan događaj, sto ljudi i sto deset interpretacija događaja.

I kakav je uistinu taj događaj, čudesan ili čudan?

NE ŽAVIJAJ Mali je počeo nešto cendrati. Kažem mu: "Ne zavijaj."

On se počne smijati i odgovori: "Ti me zezaš. Ja ne zavijam. Ja nisam vuk."

Trebala mi je sekunda da shvatim. Oboje smo se nasmijali. Mali je prestao cendrati.

PRICA ŽA LAKU NOC Jučer mi je sin pričao priču za laku noć: "Bila jedna šarena žabica i onda je ona malo pojela trave i onda je ona malo popila jezera i onda je ona malo spavala i onda su došle druge žabice…". Onda sam zaspao.

LIJEPE RIJECI "Tata, makni se, smetaš mi u igri." – divnih li riječi.

LOSE RIJECI "Glup si.", "Smrdiš.", "Ti si mala beba.", "Mrzim te."...

Zbog ovih riječi možemo postati ljuti, tužni, bijesni, nemoćni… ili ostati mirni, ako smo zaigrana i svjesna uma, shvaćajući kako se izgovoreno ne odnosi na nas već na stanje osobe koja nam se ružno obraća (ok, možda se zbilja trebamo oprati).

Ne mogu spasiti sina od loših riječi, ali mogu pokazati načine kako se nositi s njima.

OTKAŽIVANJE POSLUSNOSTI U zadnje vrijeme, malac se sve više bori za svoju samostalnost, što rezultira odbijanjem onog što bih ja htio (npr. prepun stvari s placa želim se što prije vratiti doma, a on je baš tada odlučio dodatno istražiti neku sporednu ulicu).

Koliko god mi ponekad teško pada takva komunikacija (pogotovo s teškim vrećicama), s druge strane joj se veselim.

Bori se i slobodno izražava sebe.

VOLIS LI SEBE? Voliš li mamu? Tatu? Baku, djeda? Prijatelje iz škole, vrtića?

Ako smo već u ulozi inspektora ljubavi, zašto preskačemo pitanje - Voliš li sebe?

KAKO NAPRAVITI IGLU OD SNIJEGA? Jučer smo radili iglu na Cmroku.

Nakon što smo se cijelu milisekundu pitali kako ćemo napraviti krov, krenuli smo graditi.

Uz pomoć prijatelja i prolaznika, sagradili smo ga.

Kad smo počeli postavljati prvi dio krova sjetio sam se one: "I najduži put počinje prvim korakom."

TEORIJA I ISKUSTVO Sin je u više navrata tražio mamu da mu objasni što znači: Smrznuti se. Ona bi mu iznova i iznova objašnjavala.

Jučer, nakon što je bio duže vrijeme na snijegu bez rukavica, sretno je povikao: „Mama, shvatio sam. Smrznula mi se ruka!“

NIJE DOBRO POKISNUTI, ILI? Neki dan sam se vraćao doma na biciklu i pokisnuo do kože.

Baš je bilo super.

Da mi je netko doma prigovarao i vikao: "Kako si mogao pokisnuti! Moraš se paziti!

Razboljeti ćeš se!", možda bih se i razbolio.

NEMOJ VIKATI Jednom davno, brat i ja smo vikali, a mama nas je smirivala.

"Mama", lijepo sam joj se obratio, "ako ne mogu vikati u školi, doma, koda bake, niti na vikendici, gdje onda mogu?"

Mama je shvatila poantu. Dopustila nam je da vičemo (bili smo na vikendici).

Prije par dana bio sam sa sinom na vikendici.

"Sine", kažem mu, "Ako imaš potrebu vikati sada je odlična prilika!"

Sjedili smo na brdu i vikali. Baš mi je dobro došlo.

ODGOVORI MI "Zašto mi ne odgovoriš?" - nervozno sam pitao sina jer nije odgovorio na treći put postavljeno pitanje.

Za par sekundi, laganim, smirenim glasom, zagledan u dubinu sin progovori: "Tete mi kažu da ne pričam dok jedem", i nastavi jesti.

BUDI ONO STO JESI Roditelji se znaju ludirati s djecom, ali to nema smisla ako rade iz kalkulacije, a ne iz srca.

Danas se pred vrtićem jedna mama radosno bacila na leđa u snijeg i nastavila grudati s par klinaca. Njena autentičnost bila je očita.

Nema potrebe da budete netko drugi. To nema smisla. Budite ono što jeste. Ludirali se ili ne.

KAKO SPRIJECITI MASNICU? Bili smo kod prijatelja. Mali se penjao po kauču i pao licem na stol. I to gadno.

Zvučalo je kao da se srušila dvokatnica.

Utješili smo ga, otpuhali bol i na udareno mjesto stavili maslac.

Mali se smirio i nastavio sa igrom.

Bilo nas je strah da nije dobio potres mozga, ali sve je dobro prošlo.

I na kraju, nije dobio nikakvu masnicu, koju je po prijašnjim iskustvima trebao imati.

Zašto maslac, ili margarin, pomažu kod masnica – ne znam i nije bitno. Glavno da funkcionira.

RAŽDRAŽLJIVOST Mali je zadnja tri dana bio razdražljiv. Zahtjevan. Cendrav. Nemoguć. Na jedvite jade, svi zajedno krenuli smo autom do dućana. Vozio sam i nešto je bilo čudno. Trebalo mi je vremena da shvatim. Lijepo sam par minuta razgovarao sa suprugom, a onda pogledao u retrovizor i vidio kako mali spava. Bilo je 18:15. Puno prerano za njega.

Ha,već sam bio lud od njegove razdražljivosti. Nije mi bilo jasno što je uzrok. Žena je

spomenula kako bi se moglo raditi o umoru. Tako je i bilo.

Kada osnovne potrebe nisu zadovoljene, čovjek je sklon razdražljivosti ili bilo kojem drugom lošem raspoloženju.

Osigurajte djetetu pravilnu pravovremenu prehranu, dovoljno sna i puno ljubavi. Ako ste i sami razdražljivi, pitajte se koja vam od ove tri komponente nedostaje.

RIBA NIJE LIST U ribarnici prodavačica kaže: "Ova riba je list."

Moj mali žustro ispali: "To nije list!", i obrazloži: "Ribe ne rastu na drveću."

PJESMICA Pjeva mali pjesmicu: "Kad naš brod plovi plovi..."

Otpjeva prvi stih i nastavi: "Kad naš brod tone tone", i onda se zadere: "Mi zovemo U P O M O Ć!"

STO JE LJUBAV? Ja: Što je more?

Sin: More.

Ja: Što je pjevanje?

Sin: Veselje.

Ja: Što je ljubav?

Sin: Ti.

MUDRICA Sin: Tata, ja sam pojeo kekse da se ne pokvare.

Ja: Dobro, sine.

Sin (zabrinuto): Sada se malo bojim da se ne pokvare štapići.

KAO TATA Mama će nezadovoljno: "Sine, kako to sjediš!".

Sin ne odgovori, ali ostane u čudnom položaju na stolcu.

Mama pomireno nastavi: "Aha, sjediš kao tata."

SKIDANJE ŽVIJEŽDI S NEBA Mali zadovoljno jede juhu, pokazuje na tijesto u obliku zvijezda i mudro kaže: "Njih je tata skinuo s neba."

Nastavlja jesti sa smiješkom. Gledam ga i topim se. Zamišljam sebe kako skidam zvijezde s neba da ih mogu poslužiti sinu za ručak.

JUCER, DANAS, SUTRA Danas se govori kako su djeca bez poštovanja, nasilna… i pitam se čemu čuđenje.

Trebali bi biti sretni i zadovoljni što su djeca takva, zato što nam tako ukazuju na okolinu i okruženje u kojem trenutno žive.

Na svakom koraku nailazimo na natjecateljstvo, glamur, šarenilo nepotrebnih proizvoda koji nas oblijeću sa svih strana i od nas čine proždrljive potrošače. Crtići u debeloj većini sadrže nasilje, o filmovima da i ne govorim. Mediji su uspjeli dosegnuti vrhunac žutila i crnih kronika, pa zbilja ne vjerujem da se može preko te granice.

Negodujemo zbog ovisnosti djece o modernoj tehnologiji, a sami smo ovisni o istoj tehnologiji.

Ključno pitanje koje si na sve ovo možemo postaviti je; "Što mogu napraviti da bude bolje?"

NOVI PRIPOVJEDAC U GRADU Žena stavlja maloga spavati, a ja odem u drugu sobu. Nakon desetak minuta shvatim da cijelo vrijeme sin nešto govori, a od žene ni glasa. Uđem u sobu i vidim ih sa slikovnicom "20.000 milja pod morem".

Očaran bojom i dinamikom glasa, uz suprugu sam utonuo u slušanje, a sin je i dalje pripovijedao.

ŽASTO SE DJECA VRTE OKO SEBE? Svaki put kad se sin počne vrtjeti oko sebe, provjerim sigurnost okoline u kojoj se vrti i pustim ga neka se vrti.

Primijetio sam da odrasli znaju nevoljko reagirati na vrtnju djece. Afirmativno sugeriraju djeci da će pasti, ozlijediti se…

I onda sam naišao na jedan zgodan video, a zatim i tekst, koji u kratkim crtama objašnjava zašto se djeca vrte (ili zašto male bebe udaraju glavom o pod/krevet/ormar).

Ukratko, navedenim radnjama djeca potiču razvoj sinapsi u mozgu, tj. razvijaju svoj mozak. A roditelji ih nerijetko u tome priječe.

IDEMO MALO POPRICATI Nakon jurcanja stanom, skriveni smo ispod dekice. Sin mi se obrati: Sin: Tata, idemo malo popričati.

Ja: Može.

Sin: Tata… ja te jako volim.

On je svoje "popričao" pa smo krenuli u novu aktivnost.

PUT ŽVIJEŽDA Sin i ja ležimo u mraku ispred kuće. Gledamo oblačno nebo zbog kojeg se nije mogla vidjeti niti jedna zvijezda.

Ja: Idemo vidjeti zvijezde, može?

Sin: Može.

Ja: Primi me za ruku. (Sin me krene primiti za ruku.)

Ja: Samo zamisli da me primaš za ruku. U redu?

Sin: Da. Ja: Ok, drži se za moju ruku. Sada zamisli kako se penjemo. Idemo! Penji se sa mnom.

(Dok sam ovo govorio, zamišljao sam kako se uzdižem sa zemlje i krećem u smjeru oblaka, držeći sina za ruku.)

Ja: Evo, sve smo više i više...

(Mali ništa ne govori. Pogled mu je usmjeren u nebo. Ja imam osjećaj da se zbilja uzdižemo.)

Ja: Još malo, sada ulazimo u oblake, vidiš kako je sve sivo oko nas?

Sin: Da. Ja: Ajmo još malo, još samo malo, drži me i dalje za ruku, evo ga…

(Kad sam to rekao, zabljesnuo me sjaj zvijezda, pogled je bio veličanstven. Iznad mene blještavo nebo, ispod gusti oblaci. Vau!) Ja: Prekrasne su. Vidiš ih? Nebo je prepuno zvijezda.

Sin: Vidim.

(Neko vrijeme smo uživali u pogledu i zatim se spustili nazad.)

Sin: Tata, jesi li ti stvarno vidio zvijezde?

Ja: Jesam. A ti?

Sin: Jesam.

Ja: I kako ti je bilo?

Sin: Prelijepo.

Ja: To je najvažnije.

(Još smo malo ležali u tišini, a onda otišli kod mamice na spavanje.)

STO NAPRAVITI KADA DIJETE ŽELI NEOBICNU FRIŽURU? Dolazite doma umorni nakon posla i na vratima vas dočeka vaš 11-godišnjak sa željom da obrije glavu, tako da na njoj ostanu dvije pruge. Kako ćete reagirati?

Možda vam se to već dogodilo? Možda hoće? Evo kako je to riješila teta Barbara čiju knjigu "Disciplina sa srcem" toplo preporučujem: "Kad je moj sin Joseph navršio jedanaest godina, došao je k meni i obavijestio me da jednu stranu glave želi obrijati tako da na njoj ostanu dvije pruge. Rekla sam mu da mi se to nikako neće svidjeti, ali i da time ne ugrožava zdravlje, ne čini ništa nemoralno ni nezdravo, na kraju krajeva, kosa može opet narasti, što znači da mogu živjeti s tom njegovom odlukom.

I tako sam sjedila u frizerskom salonu i čitala zanimljivu knjigu dok je frizerka prala Josephovu kosu usput komentirajući da bi mnogo djevojaka život dalo za tako kvalitetne lasi. Onda je on izrazio svoje želje. Žena me pogledala upitno: - Dopuštate li vi uistinu da vašem sinu obrijem jednu stranu glave i ostavim dvije pruge?

Rekla sam joj da mi se to nimalo ne sviđa, ali da nije opasno po život, nije neetično, ne ugrožava zdravlje, a jasno da će kosa opet narasti. Odgovorila je: - Da, to je i on rekao.

Djeca brzo uče napamet ono što im se sviđa…

Preživio je on to šišanje, preživio je on taj šesti razred, premda se susretao s nekim teškoćama za vrijeme obiteljskih okupljanja (mene su krivili za frizuru mog djeteta).

Ostvario je i neka još zanimljivija frizerska rješenja, sedam ili osam puta u toj godini. Česti komentari su bili: "Ako mu dopuštaš ovakve stvari s jedanaest, kakav će biti s šesnaest?"

No, već je u sedmi razred krenuo sa sasvim pristojnom frizurom, u tradicionalnom stilu.

Vjerujem u sljedeće: Ako svojoj djeci dopustite da odlučuju i griješe dok je to još bezopasno, kasnije neće griješiti u opasnim stvarima. Djeca rastu i uče na bezazlenim pogreškama.

Kada svojoj djeci dopustite da samostalno donose što veći broj odluka prije ulaska u pubertet (razumije se, odluka koje ne ugrožavaju život, ne prijete etici i zdravlju), u kasnijem razdoblju puberteta neće prolaziti faze jakog buntovništva naprosto zato što se teško buniti protiv onoga što si sam odlučio."

(Iz knjige "Disciplina sa srcem; pomozite svom djetetu u razvijanju unutarnje discipline" - Barbara Coloroso)

RADIO LIJEPIH SNOVA - Znaš, mene je u zadnje vrijeme bilo strah ići spavati. - govorio je nećak i nastavio: Bilo me strah čudovišta, vanzemaljaca, lopova… I onda sam jednom dugo o tome razgovarao s tatom. Ispričao sam mu svoje strahove. Tata mi je objasnio kako je to sve moja mašta i kako ja njome mogu upravljati. Tata mi je govorio o važnosti misli i kako mi sami odabiremo misli. Potaknuo me da pronađem način kako se boriti s lošim mislima, i onda mi je odjednom pala na pamet ideja koju sam nazvao: Radio lijepih snova. Znaš, to ti je kao pravi radio gdje možeš tražiti razne stanice, samo okrećeš i odabireš koju ćeš muziku slušati. Ja sam zamislio da se kad vrtim na lijevo nalaze loše misli, a kad vrtim na desno nalaze lijepe misli. I zbilja super radi. Prije mi je trebalo dugo vremena da zaspim, a sada legnem, uključim Radio lijepih snova i odmah utonem u san.

Večer nakon toga, moj sin izjavi kako se boji ići u toalet, jer ga je strah čudovišta.

Samo na tren mi je palo na pamet da iskoristim iskustvo nećaka i pomognem sinu, ali osjetio sam impuls koji me je odveo u drugom smjeru.

- Ići ću s tobom - rekao sam mu ozbiljno - ali moramo biti oprezni, jer se tamo nalaze opasna čudovišta.

Gledao me sa zanimanjem, a po brku koji mu se malo nasmiješio na lijevo, prepoznao sam kako shvaća da nešto izvodim.

- Moramo se prvo naoružati - nastavio sam ozbiljnim tonom i krenuo osmišljavati razna oružja koja su funkcionalna u borbi protiv čudovišta. Nakon izrade raznih nevidljivih detektora i eliminatora čudovišta, pozvao sam ga da na šuljanje prema toaletu. I tako smo ponovili kad god bi se pojavio strah od čudovišta.

Ne opterećujem se rezultatom, tj. nisam vezan za to da mali otpusti strah u određenom roku. Uh, koliko sam ja dugo nosio strah od pojavljivanja nepoznate osobe iza kauča (ostalo mi na poklon od jednog filma). Jednostavno mu pokušavam biti podrška. I to je to.

(Mogao sam, što mi je u prvi tren palo na pamet, iskoristiti nećakov Radio lijepih snova, ali radije sam postupio iz sadašnjeg trenutka, negoli iz sjećanja.)

NITKO SE NE ŽELI IGRATI SAMNOM! "Nitko se u grupi ne želi igrati sa mnom!", zaplakao je dječak prije odlaska u vrtić.

"Baš nitko?", upitala je majka.

"Da, nitko!", kroz suze je jedva prozborio dječak i nastavio plakati.

"Zar se ni Bruno ne želi s tobom igrati?" "Želi.", i dalje suznih očiju odgovori sin.

"A Andrija?"

"I on želi."

"A Klara, Lana, Leo?" "Žele", odgovori smirenijim glasom, "ali Tomo ne želi." I ponovno zaplače.

"Dakle, nije da se nitko ne želi igrati s tobom, nego samo Tomo?"

"Da.", odgovori dječak nešto smirenijim glasom.

"Zašto se nije htio igrati?"

"Rekao je da se radije želi sam igrati."

"I ti se ponekad ne želiš igrati s drugima, zar ne?"

"Da." "To je normalno. Ni ja nisam uvijek raspoložena za druženje s prijateljima. Niti oni sa

mnom. Ako ti je netko prijatelj, onda ga voliš i prihvaćaš što god rekao, što god napravio."

"Da.", smireno je rekao dječak.

Majka je zatim počela pričati priču: "Jednog jutra, prije nego što je krenuo u vrtić, Tibi je počeo glasno plakati: "Kmeeee, kmeeee...", plakao je glasno Tibi."

Dječak se počeo smijati kad je majka oponašala plač Tibijev plač.

Majka je nastavila priču: "Što je Tibi?, pitala ga je majka. "Pusti me na miru", histerično je odgovorio Tibi i nastavio plakati."

Dječak je slušao priču sa zadovoljstvom i posebno se smijao kada je majka naglašavala Tibijev plačljiv govor; "Nitko se ne želi igrati sa mnom u vrtiću", plakao je Tibi.

"Baš nitko?"

"Daaaaa...", plakao je.

"Zar se ni Bruno ne želi s tobom igrati?" "Želi.", i dalje suznih očiju odgovori Tibi.

"A Andrija?"

"I on želi…"

"Ali, gdje je tu problem?", pitala je majka Tibija.

"Nitko se ne želi igrati sa mnom!", zaplakao je Tibi.

Dječak se smijao od srca. Priča je bila skoro identična njegovoj, jedina razlika bila je u majčinom karikiranju, što je donosilo osmijeh na dječakovo lice.

Na kraju priče, dječak je bio spreman za novi dan u vrtiću.

PROMJENA Mali je shvatio kako stvari funkcioniraju.

"Mama je otišla", kaže sin i nastavlja, "sada možemo razbacivati po stanu. I sutra isto. Onda, prije nego što se vrati, mi ćemo pospremiti!"

Tako je i bilo. Samo što je otišla, još istog dana, stan je bio u rasulu. Nevjerojatno koliko je malo vremena potrebno za nastajanje kvalitetnog nereda.

Danas ujutro osjetio sam poriv za neuobičajen i drugačiji način življenja te sam pospremio stan.

Sin se vratio iz vrtića, i kada je vidio uređen stan, zbunjeno je pitao: "Zar se mama ipak danas vraća?"

PAŽI STO ŽELIS Pazi što želiš, kaže poslovica, jer bi ti se moglo ostvariti.

"Zašto me zezaš?", nemoćno pitam sina.

"Ne znam", odgovori, "ali volim to."

Blago meni, ostvaruje mi se još jedna želja, sin radi ono što voli.

RECIKLIRANJE Ja: "Ovu majicu neću više nositi. Bacit ću je."

Sin: "Tata, a recikliranje?"

Ja (uz malo razmišljanja): "Možemo od nje napraviti krpu za prašinu."

Sin: "Bravo!"

SETNJA PO KISI "Tata, idemo u park?"

"Zar ne vidiš, još malo pa će nevrijeme."

"Baš zato. Jednom se spustim s tobogana i onda možemo iz kafića gledati oluju!"

Nije mi se išlo, ali svidio mi se prijedlog pa sam prihvatio poziv.

Na pola puta nas je uhvatila kiša. Smijali smo se, ciktali, izbjegavali kapi. Polumokri našli smo utočište u kafiću.

Popili smo čaj, u par navrata kušali kišne kapi i krenuli prema doma. Svaka lokva bila je naša. Do doma smo bili mokri do kože.

Presvukli smo se u suho, naoružali kišobranima i vratili uživanju na kiši.

POKUSAJ NESTO DRUGO "Čekaj, nešto ti moram reći", kaže dječak tati od svog prijatelja, "ako ćeš mu sve zabranjivati, on će baš namjerno raditi te stvari."

"I što bih trebao napraviti?", iznenađeno će tata od prijatelja.

"Pokušaj nešto drugo.", odgovori dječak i nastavi s igrom.

JEDNO JE PRICATI, DRUGO JE POKAŽATI - Zašto ćemo ovu tortu odnijeti u policijsku postaju? - pitao je dječak.

- Zato što je lijepo darivati. - odgovorio je otac.

- Ali zašto policajcima? - dalje je bio znatiželjan dječak.

- Zato što održavaju mir i rade čak i kada mi spavamo.

Dječak više nije imao pitanja nego je nastavio pomagati oko izrade torte. Predvečer, našli su se ispred policijske postaje gdje ih je dočekao policajac.

- Što želite? - upitao je grubo. Očigledno je bio lošeg raspoloženja.

- Donijeli smo vam tortu. - rekao je dječak, pružajući tortu koju je nosio u rukama.

- Zašto? - sumnjičavo je upitao policajac.

- Zato što je lijepo darivati. - odgovorio je nesigurno dječak, dok je otac sve to zadovoljno promatrao.

- Ali zašto dajete tortu policiji? - i dalje je bio sumnjičav mrzovoljni policajac.

- Zbog vas je mir. Vi nas cijelo vrijeme čuvate, čak i kada mi spavamo. Ovako se želimo zahvaliti. - rekao je dječak i pružio tortu.

Riječi dječaka doprle su ravno u srce policajca. To nije očekivao. Nesigurno je preuzeo tortu i u svojoj zbunjenosti, na kraju se jedva sjetio zahvaliti na glas. Možda nije niti trebao, u njegovim se očima jasno vidjelo što osjeća.

Dječak je malo bolje razumio zahvalnost.

PRICA O STARCU I VIOLINI Bio jednom starac koji je svirao violinu. Iako je svirao sve same pogrešne tonove bio je zadovoljan. Zaboljelo to slušati prodavača muzičkih instrumenata pa je ponudio starcu neka isproba sve instrumente u dućanu, poklonit će mu neki koji će mu bolje odgovarati.

Starac nije htio, ali je prodavač bio uporan. Nakon što je isprobao sve redom, prodavač je prepoznao kako je za starca najbolja truba. I pokloni mu je.

Starac je odlično svirao violinu ali na licu mu nije bilo radosti. Zaboljelo to prodavača muzičkih instrumenata. "Što je?", pitao je prodavač starca, "Zašto nema radosti u tebi kao i prije?"

"Nisam odsvirao sve pogrešne tonove na violini." - odgovori starac i vrati se starom instrumentu.

PRVA KOMUNIKACIJA S BEBOM Govore kako bebe reagiraju na glas roditelja od samih početaka. Zato nije naodmet započeti komunikaciju s njima što je prije moguće - još u trudnoći.

Nadam se da će vam ovaj tekst pomoći u tome: "Trudnica je svakoga dana dok je išla na posao slušala u autu jedan te isti CD. Na njemu su se nalazile njezine najdraže pjesme. Aktivna po prirodi, dok bi slušala pjesme trudnica bi veselo pjevala i veselila se. I tako dan za danom.

Ova priča ne bi bila ništa posebno da kasnije beba nije počela slično reagirati na iste pjesme.

Kada bi ih čula, u 3. mjesecu života, beba se počela posebno veseliti, gugukati, mahati ručicama i nožicama na sve strane. Kako bi potvrdila da se ne radi o slučajnosti, majka je napravila eksperiment.

Pred suprugom je puštala pjesme i unaprijed govorila na koje pjesme će beba reagirati; uz koje će se veseliti, a uz koje će ostati mirna.

Kako je rekla, tako je i bilo. Dijete je reagiralo na svaku pjesmu koja se nalazila na CD-u u automobilu. Na druge pjesme beba nije reagirala."

Siguran sam kako mališani već u trbuhu percipiraju svoju okolinu, posebno majku i

njezine reakcije. Dakle, trudnice, smireno, polako, zaigrano, veselo. A vi ostali, sudjelujte u ugodnijem dolasku novih generacija vlastitim mirom koji ćete uspjeti prenijeti na buduće majke.

PAMETOVANJE Pametovanje je jedna od bedastijih stvari koje možemo napraviti djetetu. Evo priče koja me ponukala na pisanje; Tata je slučajno našao cigarete kod sina koji je išao u sedmi razred osnovne škole.

Preneražen, nije znao kako bi trebao reagirati. Iz vlastitog iskustva znao je kako bi svako pametovanje bilo bačeno u vjetar i samo pogoršalo situaciju. U očaju napravio je sljedeću stvar koja mu je pala na pamet.

Sjeo se nasuprot sina i bez riječi bacio cigarete na stol. Zapalio je jednu. Kao nepušača, prvi dimovi su ga potakli na kašalj.

-Tata nemoj. - rekao je sin.

Tata nije odgovorio. Nastavio je pušiti i kašljati.

Sin ga je molio da prestane. Tata nije rekao niti riječ. Samo je gledao sina i pušio.

Nakon ugašene cigarete, zapalio je novu.

- Dobro, dosta. Dosta! – molio je sin nakon što je tata posezao za četvrtom cigaretom. Bilo mu je teško gledati oca koji se guši pred njima.

– Molim te prestani, a ja više neću pušiti. - rekao je sin.

Tati je bilo drago što ga je sin zaustavio, jer nije znao kako bi preživio četvrtu cigaretu.

Sin je prestao pušiti.

Ne postoji univerzalno rješenje. Svatko bi trebao posegnuti unutar sebe i pronaći najbolju reakciju koju može napraviti u određenom trenutku.

Nešto što je vrijedilo jučer ne znači da će vrijediti sutra.

Nešto što vrijedi za nekoga, nikako ne znači da vrijedi za drugoga.

Radi toga mijenjam početnu namjeru koju sam imao na pameti radi pisanja ovog posta. Umjesto: "Nemojte pametovati", govorim: "Nemojte pametovati, osim ako ne osjećate da je pametovanje najbolja reakcija koju možete napraviti u određenom trenutku."

DERACINA "Ne plačem u školi", rekao je sin nakon izbacivanja nepoznate frustracije, "neugodno mi je."

"Vjerujem", odgovorim automatski, misleći kako treba procesuirati emocije.

"Ne samo meni", nastavi mališan, "i drugima je neugodno plakati u razredu."

"Naravno da vam je neugodno", kažem, i uhvatim se kako tražim riječi koje trebaju biti izgovorene.

Posjednem ga u krilo, zagrlim i reknem: "Vrijeme je za priču."

Bio je to dobar trenutak. Imao sam njegovu pozornost. Pitao sam se kako će ići priča.

"Dječak je bio sretan. Išao je u školu. Iako je bio u dobrom razredu, imao dobre prijatelje i dobre učitelje, u školi je ponekad znao biti nesretan ili ljut. Kada bi prije bio nesretan - zaplakao bi, kada bi bio ljut - izvikao bi se, ali škola nije bila mjesto gdje je mogao plakati i vikati. Bilo mu je neugodno, kao i njegovim prijateljima, pokazati suze ili dopustiti bijesu da izađe kroz veliku viku. Također, škola i nije mjesto gdje se suze i vika dopuštaju. Nije pronašao drugog načina nego šutjeti i praviti se kako je sve u redu. I to je bilo rješenje. Neko vrijeme.

Kada se nakupilo previše tuge i bijesa, dječak više nije mogao skrivati osjećaje.

Planuo bi i na najmanju riječ. U početku bi se to događalo samo doma. Iz čista mira, počeo bi bacati stvari po kući ili derati se. Vikao je bez razloga. Nakon nekog vremena to mu se počelo događati i u školi. Roditeljima je trebalo neko vrijeme da otkriju o čemu se radi. Otišli su u šetnju, u šumu pored grada.

"Oprosti sine", rekla je majka, "oprosti što ti nisam dopustila da se dereš kod kuće, ali

doma moramo paziti na susjede."

Dječaku nije bilo jasno o čemu se radi.

"Zato smo ovdje", rekao je otac i nastavio, "ovdje se možemo derati koliko nas je volja. Ovo je prilika za izbaciti tugu i ljutnju iz sebe."

Dječak ih je i dalje gledao u nevjerici.

"Sine, prirodno je da te neke stvari ljute. Naravno da si radi nečega tužan. To nije loše. Loše je ako te osjećaje držiš u sebi."

"U školi moraš biti dobar. U kući također", nastavila je mama, "zato smo došli ovdje.

Došao je dan izbacivanja."

"Ja vas neću čekati", kaže otac, i počne se derati iz sveg glasa.

Majka mu se ubrzo pridružila.

Sinu je trebalo malo vremena. Uskoro se i on uključio u "obiteljsku deračinu". Svo troje su vikali, skakali, radili grimase.

Nije prošlo dugo kada su viku zamijenili smijehom. Bilo im je lakše.

Nakon šetnje po svježem zraku radosni su se vratili kući s dogovorom kako će svakog tjedna ići na isto mjesto. Iako su roditelji te odlaske nazivali otpuštanjem emocija, a dječak običnom deračinom, nije bilo važno o čemu se tu radilo. Važno je bilo to da im je nakon toga uvijek bilo lakše.

Uskoro su našli i druge načine kako si mogu olakšati dušu pa su ili plesali, skakali, trčali, plakali, kupali, sadili, pjevali, nasmijavali. I još dan danas ta obitelj pronalazi različite načine, a na nama je da pronađemo ono što nama odgovara."

Kad sam završio priču, sin je rekao za kraj: "Tata, srećom mi ne moramo ići u šumu, mi se možemo derati i doma!", i radosno odjurio u novu igru.

SAMI ODABIREMO Moja majka je umrla prije par godina.

- Tata, danas sam porazgovarao s bakom - kaže sin.

- Kako si razgovarao s njom?

- Pa, pogledao sam u nebo i popričali smo.

- I što je baka rekla?

- Da me voli.

- Siguran sam da te voli - odgovorim i upitam - A što si ti njoj rekao?

- Kako i ja nju volim.

- Lijepo od tebe.

- Znaš, sjetio sam se kako je striček iz filma razgovarao sa svojom ženom koja je na nebu i to me potaklo da se javim baki. (iz komedije Odball i pingvini)

Razgovor me podsjetio koliko velik utjecaj imaju mediji. Šteta što mnoge informacije koje pružaju nisu poticajne i usmjerene dobrobiti pojedinca. Tako je neki dan prijatelj mojeg sina mahao mačem i u igri vikao: "Odrubit ću ti glavu!" To sigurno nije čuo od roditelja. Ali, roditelji su mu najvjerojatnije omogućili da to negdje vidi ili čuje.

Nije loše zapitati se kakvim smo medijima izloženi. I sjetiti se kako sami odabiremo čemu izlažemo sebe i svoju djecu.

O MOJOJ MAJCI U glavi već neko vrijeme vrludaju misli koje želim podijeliti za Lukin portal, ali nikako se primiti posla.

I onda, jednoga dana dolaze u elektroničku poštu dvije poruke od osoba koje mi se javljaju preko Lukinog portala.

To me ponukalo staviti misli na papir. Evo o čemu se radi…

Dok sam gostovao na 8. katu kod Danijele Trbović, izrazio sam veliko divljenje i zahvalnost pokojnom ocu i baki, napominjući kako su imali jako velik utjecaj na mene.

Nakon snimanja bilo mi je nezgodno zamisliti majku kako sluša moje zahvale, a nju niti jednom riječju ne spominjem. Majka je bila brižna, dobra i uvijek prisutna. Volio sam je i bio vezan uz nju, ali sam osjećao kako sam od oca i bake dobio puno više, što sam javno i obznanio.

Veliko je umijeće vidjeti dobrobiti koje dobivamo od osoba koje su nam stalno na raspolaganju i pored nas. Često se dogodi kako najbliže stavljamo pod rubriku "podrazumijeva se", te se kod njih usmjerimo na ono što ne dobivamo i što bi moglo bolje. Zahvala za ono što je dobro poprilično izostane.

Trebalo je proći dosta godina kada sam vidio koliko sam toga dobio od majke.

Shvatio sam kako su najbolje odlike koje imam (one koje najviše volim na sebi) prisutne radi nje. Nažalost, toga sam u potpunosti postao svjestan tek kada je i ona napustila ovaj svijet.

I što mogu sada napraviti?

Osjetiti zahvalnost i ovim riječima na neki način ispraviti slabe reflekse zahvalnosti; Mama, hvala ti za sve i oprosti što nisam bio u stanju prepoznati i zahvaliti se na svemu. Znam kako ništa ne zamjeraš, ali zbilja ti želim poručiti javno jedno Jasno mi je kako možda ni moj sin neće uvidjeti što dobiva od mene, ali sada ću to barem bolje razumjeti.

Ako vam je pažnja i dalje na ovome tekstu, nadam se kako možete krenuti u smjeru

stvaranja još kvalitetnijeg odnosa s bližnjima, nevezano uključivalo li to više zahvalnosti i usmjerenosti na ono što dobivate, ili razumijevanje zato što to trenutno ne dobivate.

Ja ću se potruditi da mi se tako nešto ponovno ne dogodi (skoro se dogodilo, no o tome neka bude riječ u nekoj sljedećoj priči.)

Za kraj dijelim jednu od dvije poruke koje su došle istoga dana i ponukale me na zabilježavanje ovog teksta na papir.

"Pozdrav Ognjene, danas sam na Lukinom portalu tražeći pjesmice za unuka pronašla tvoju kolumnu i prvu pročitala pričicu o razgovoru unuka s bakom. Silno mi je bilo drago jer sam godinama radila s tvojom mamom Tanjom. Neobično je što sam od svih tvojih priča najprije pročitala baš tu o tvojoj mami.

Pamtim je ovako: Smijeh u očima, upornost, borbenost (na poslu) i veliko majčinstvo.

Teta Jasna"

Hvala majko na svemu i oprosti mi što nisam uvijek imao osjećaj zahvalnosti.

Ljubav