Pripovjedač se igrao riječima. Slušatelji različite boje, spola, okusa i mirisa- djeca, mladi, odrasli i stari povremeno bi izgovarali imena, mjesta i radnje koja bi pripovjedač lakoćom slagao u neočekivana zbivanja. Pripovijedanje je nepogrešivo dovodilo slušatelja u ugodnu opijenost doživljaja koja bi i najmrzovoljnijeg slušatelja ispunila osjećajem radosti. Taj osjećaj često bi ostao prisutan i više sati nakon što je priča bila ispripovijedana. Svako pripovijedanje je bila priča za sebe u čijoj su jednakoj mjeri uživali i pripovjedač i publika. Tako je bilo sve do pripovijedanja broja 83. Kao i obično, mnoštvo ljudi oduševljena lica razilazilo se kućama ali niti jedan od njih nije naslutio kako se u srce pripovjedača uvukao nemir. Svakim sljedećim pripovijedanjem nemir u pripovjedača bivao je većim. Nakon pripovijedanja broj 91 bliski prijatelji zamijetili su - pripovjedač više nije sretan kao prije. Kada je završilo, i dalje uspješno, pripovijedanje broj 97, netko iz publike primijetio je gašenje sjaja pripovjedačevih očiju nakon završetka priče, što prije nije bio slučaj.
________________________________________________________________________
- Dobrodošli na 101 pripovijedanje - započeo sam. Ovo je bio drukčiji početak od prijašnjih. Ne radi logičke primisli ili racionalizacije izrečenoga već radi onoga što se ne pretače u riječi. Nitko nije digao ruku iz gomile ili dobacio naziv osobe, mjesta ili radnje koju želi uključiti u priču. Nisam ostavio mjesta za dodatne likove. - Ovog pripovijedanja se bojim - nastavim drhtavije - zato jer je posljednje. Muk u gledalištu. Pronalazak riječi su mučni zaveslaji po uzburkanom oceanu beznađa. Trebam nastaviti. - Od malena sam vjerovao kako mogu postići sve što želim u životu, ali nikada nisam znao što želim. Slušatelji su poznavali te riječi od prije. - I zato sam pustio da me život vodi. I to nije bilo ništa novo.
- Sve dok nisam starici teška hoda pomogao odnijeti vrećicu s hranom. Lakše dolazim do riječi. Napokon je došlo vrijeme ispričati tu priču. - Ubrzanim hodom udaljio sam se od nje kojih 30 metara, te pred njenim kućnim pragom, na vrh vrećice koju sam ponio, stavio najljepšu jabuku koju sam imao kod sebe. Čim me radost srca preplavila radi činu davanja, starica me ugrabila za ruku. Ocean glasova više nije bio uzburkan niti strašan. - Nije mi bilo jasno kako je takvu udaljenost koja je bila između nas uspjela preći u tako kratkom vremenu. - Hvala ti sinko - rekla je izražavajući zahvalnost pogledom. Dalje me držala za ruku. Više volim raditi dobra djela i pobjeći prije nego me dotakne hvala. Ovoga puta to nisam uspio izbjeći. Oči starice postale su prodornije. Stisak ruke pojačan. - Imaš lijep glas momče. Čudio sam se kako mi poznaje glasa. - I šteta je ne iskoristiti ga. Sjetio sam se, čula je moj glas kada sam je upitao treba li pomoć. Riječi su same pronalazile svoj put. - Htjeli to ili ne, ljudi dotiču jedni druge – nastavila je starica. Zanimalo me što će dalje reći. S druge strane najradije bi pobjegao. Nemam izbora - drži me za ruku. Slušam dalje. - Tvoje je da ih dotičeš pričama. Ti trebaš pripovijedati. Pomišljao sam nekoć postati piscem ali nikada pripovjedačem. I onda je rekla ono što mi se urezalo u sjećanje, u trenutku kada je stisak ruke popuštao i vodio k slobodi, a njene oči počele poprimati prosječan pogled jednog starca. - Ispripovijedat ćeš 101 priču. I biti ćeš uspješan u tome, ali zapamti, tvoja 101 priča ujedno će biti i tvoja posljednja. Rekavši to, otišla je iznenadno. Isto onako kako što se pojavila. Hodajući dalje bio sam u polusnu. Kroz maglu se nazirao plakat koji me pozivao da mu se približim. Velika nezgrapna slova nagovještavala su pripovijedanje priča. Nisam znao da tako
nešto postoji. Iako ne volim ulaziti na predstave koje su započele, a već je prošlo dvadesetak minuta, nepoznata sila nije mi dala izbora. Ušao sam unutra. Publika me dočekala pljeskom. Dogovoreni pripovjedač nije bio u mogućnosti doći tog dana pa su me zamijenili s njime. Što sam mogao? Nisam imao druge nego početi pripovijedati. I pripovijedao sam. Ili točnije rečeno, pripovijedanje je pripovijedalo. Na meni je bilo slijediti impulse i izgovarati riječi koje bi se iznenada pojavljivale i nestajale. Pripovijedao sam nepoznatom sigurnošću i dubinom glasa koju sam do tada poznavao samo u nekolicinu prijašnjih navrata. Lakoćom sam se igrao riječima. Nisam niti slutio u kojem smjeru idu priče. U isto vrijeme dok sam pripovijedao bio sam u ulozi znatiželjnog slušatelja koji s zanimanjem očekuje sljedeće riječi. Pripovijedanje me zabavljalo i nije iziskivalo energije. Dapače, nakon svakog pripovijedanja bio bih svjež i pun energije. Od devetog pripovijedanja počeo sam brojati. Nisam se pitao što će biti, nisam strahovao, ali sam brojao. Kada se počelo približavati 101 pripovijedanje počeo me zaposjedati nemir. I eto nas na kraju. Ovo je 101 pripovijedanje. A ja… ja ne znam što mi je činiti. Vrijeme je stalo. U dvorani niti jedne kretnje. Niti kašlja niti pritajenoga šapta. __________________________________________________________________ I onda, pri samom vrhuncu tišine, naznaka komešanja. Tiho, ali opet zaglušujuće, ustala se djevojčica od kojih 12 godina. Imala je pozornost cijele prostorije. Pripovjedač osjeti mir. Sve dolazi na svoje, mislio je. Djevojčica je ispričala kako joj je slušanje priča pomoglo riješiti par problema s kojima se mučila neko vrijeme. - Hvala vam za vaše pripovijedanje, zahvali se pripovjedaču i sjedne.
Zatim se javi stariji gospodin, gospođa i dvije mlade dame. Izmjenjivali su se kao uigrani tim. Svatko od njih je na svoj način ispripovijedao svoju priču. Ljepota pripovijedanja došla je do izražaja. Različiti način izražavanja bio je usklađen sa svakom individuom ponaosob. Priče su se nastavile nizati jedna za drugom. Zanimljivo, svaka je bila povezana s prethodno ispričanom. Pripovjedač je bio zadovoljan. Odradio je svoje. Neprimjetno je napustio dvoranu dok su ljudi nastavili igru riječima.
Kraj