Ego magazin # 0004

EGO MAGAZIN

0004 2014

Arts & Crafts, Gospodar Jevremova 25, Beograd tel. +381 11 630 44 43, e-mail: diagonalplus@open.telekom.rs

Arts & Crafts, Gospodar Jevremova 25, Beograd tel. +381 11 630 44 43, e-mail: diagonalplus@open.telekom.rs

http://www.radekovac.com/

Poklon Prvih deset naručilaca dobija na poklon CBS postolje za laptop i tablet.

Udobnija Elegantnija Nova Mirra 2 Osetite lakoću i eleganciju novog modela Mirra 2.

Jedinstven doživljaj udobnosti.

Ergonomski dizajnirana, u harmoničnom odnosu forme i funkcionalnosti, Mirra 2 prati svaki vaš pokret i čini boravak na radnom mestu udobnijim i produktivnijim.

Idealno rešenje za sve vrste kancelarijskog i kućnog prostora.

Naručite svoju Mirra 2 stolicu, opustite se i uživajte u radu!

Žorža Klemansoa 19, 11000 Beograd, Srbija | Phone: + 381 (11) 30 33 040 | www.nitea.rs

010/011

Ego magazin decembar 2014 / 0004

INTERVJU

028/045

IDIS TURATO

046/059

ALEKSANDAR JOSIPOVIĆ

060/067

RAMBO AMADEUS

NOVOSTI

INTERVJU ENGLISH

014/015

148/155

016/017

156/161

018/019

162/167

KANADSKA SUNA/PARTISANS RESTORAN AMMAS/GUBI ONE 57

020/021

QUADROFOIL

022/023

DANN ROOSEGAARDE

024/025 ECHO

SHOHEI SHIGEMATSU/OMA KIM HERFORD NILSEN/3XN MICHEL ROJKIND

012/013

ENTERIJER

112/115

RODERICK VOS

116/122

25 HOURS BIKINI HOTEL

123/129 CERESIO 7

130/147

ACE HOTEL

|Gospodar Jevremova 24 | 011 630 47 44 063 257 186 | italica.beograd@gmail.com|

www.italica.rs

www.ego-magazine.com

014/015 NOVOSTI

Kanadska sauna / Partisans Skulptoralne forme u pećini “Grotto Sauna” SEVERNIJE OD TORONTA, SMEŠTEN NA PRIVATNOM KANADSKOM OSTRVU, OVAJ OBJEKAT SA IZVAJANOM SAUNOM, KREIRAN JE PRIMENOM TRODIMENZIONALNE TEHNOLOGIJE-SKENIRANJEM, MODELOVANJEM I STVARANJEM ŠEME. AUTORI SU ČLANOVI LOKALNOG STUDIJA PARTIZANS, A REALIZOVANI PROJEKAT JE REZULTAT OPSEŽNOG ISTRAŽIVAČKOG RADA ČIJI JE CILJ BIO STVARANJE “PEĆINSKOG” PROSTORA-VOLUMENA KAKAV SE ČESTO NALAZI TIK UZ VODU. ENTERIJER SAUNE MOŽE DA SE POHVALI SMELIM ZAVOJITIM FORMAMA KOJE ASOCIRAJU NA DINAMIKU KRETANJA VAZDUHA, DOK ISTOVREMENO PRUŽAJU FANTASTIČNO PRIMAMLJIVE I UDOBNE PROSTORE ZA SEDENJE. VELIKI OTVORI NUDE BOGATU VIZURU KA SUPROTNOJ OBALI UVALE, DOK SVETLARNIK NA SAMOJ RAVNI KROVA UVODI DNEVNU SVETLOST U PROSTORIJU OD 75 KVADRATA. UGLAČANE FORME ZAOBLJENOG ENTERIJERA SU SUŠTA SUPROTNOST EKSTERIJERU JER SPOLJNE FASADE ČINE ČISTE I JEDNOSTAVNE DAŠĆANE RAVNI, BOJENE TAKO DA SE UTAPAJU U NABORANE STENE TERENA U KOJI JE OBJEKAT UPUŠTEN. PRETHODNO IZRAĐENI DELOVI DIZAJNA ČINE VEĆI DEO REALIZOVANOG ENTERIJERA, I TAKVI KAKVI SU, DOPREMANI SU DO KONAČNE LOKACIJE PLOVILIMA I PRIČVRŠĆAVANI NA KAMENE STRUKTURE KOJE ČINE OSTRVO JOŠ OD PRAISTORIJSKIH DANA. SVI DELOVI ENTERIJERA RAZVIJANI U SARADNJI SA PARTNERIMA IZ OBLASTI OBRADE DRVETA I METALA, JER SU ZAHTEVALI VISOK NIVO ZANATSKE VEŠTINE I UMEŠNOSTI.

fotografije: http://www.partisanprojects.com/ tekst Ego

www.ego-magazine.com

016/017 NOVOSTI

Restoran Amass / Gubi Kopenhagen, Danska MNOGO-PUTA-POMINJANI, NEKADA GLAVNI KUVAR U SVETSKI ČUVENOM RESTORANU NOMA, MATTHEW ORLANDO, NAPRAVIO JE VELIKI ISKORAK- ONAJ NA KOJI SMO DUGO ČEKALI: OTVORIO JE VRATA SVOG SOPSTVENOG PRVOG RESTORANA! DAO JE IME : AMASS; ZNAČENJE IMENA JE : PRIKUPLJATI, AKUMULIRATI; LOKACIJA: RAFSHALEOEN, OBLAST U KOPENHAGENU; DIZAJN ENTERIJERA GUBI; A KUHINJA? -NAVEĆIM DELOM SASVIM SAVREMENA. AMASS JE USELIO 736M2 NEKADAŠNJEG BURMEISTER&WAIN BRODOGRADILIŠTA. PRILIČNO NALIK IDEOLOGIJI SAMOG OTVORENOG PLANA USELJENOG OBJEKTA, SVE JE U OVOM RESTORANU ”NA IZVOL’ TE, IZLOŽENO POGLEDIMA. TALENTOVANI ŠEF KUHINJE SNAŽNO JE UVEREN(BAŠ KAKAV JE BIO I TOKOM RADA ZA RESTORAN NOMA), DA ONI KOJI ĆE UNOSITI HRANU TREBA SVESNO DA PRISUSTVUJU ČITAVOM PROCESU PRIPREME OBROKA. TAKOĐE, OD PRESUDNOG JE ZNAČAJA ODRŽAVANJE OTVORENOSTI, NEPREKIDNO PRELIVANJE PROSTORA KROZ SVE PROSTORIJE I DOSLEDNO NEFORMALNI PRISTUP U OPREMANJU. DIZAJNERSKI TIM STUDIJA GUBI, NA ČIJEM JE ČELU JAKOB GUBI, A VODEĆI DIZAJNER SOFIE BRUNNER, KREIRAO JE TOTALNO FLUIDNI PROSTOR - UPRAVO ONO ŠTO JE OVAKVOM MESTU POTREBNO. ENTERIJEROM DOMINIRA GOLI BETON, NEOBRAĐENE I NEPOKRIVENE RAVNI, TU SU I VELIKE ZASTAKLJENE POVRŠINE, PALETU ČINE PRILIČNO HLADNI TONOVI- DOMINIRA SIVA I CRNA, TEK PONEGDE PROMIČE BOJA PRIRODE ZELENA. NO, “TAJ ELEMENT PRIRODE” NIGDE NIJE TOLIKO SVEPRISUTAN KAO U BAŠTI OD “TRIĆAVIH 500 KVADRATA(!) KOJE SE PROSTIRUDIREKTNO ISPRED TRPEZARIJE. TO DINAMIČNO PRISUSTVO SVE BOJA JE JEDINA VIBRACIJA, JEDINA USTALASALOST U INAČE POTPUNO SIROVOJ PALETI. ŠANK JE REALIZOVAN U CEMENTU I KORODIRANIM METALNIM TABLAMA, NASTAO JE KAO JEDNOKRATNA SARADNJA STUDIJA GUBI I MALTE GORMSEN. POTOM, ZA NAJVEĆI DEO SEDIŠTA, GUBI JE NAPRAVIO REŠENJE: MASCULINO CHAIR DANSKOITALIJANSKOG DVOJCA GAMFRATESI DESIGN STUDIJA-JER JE OTELOTVORENJE JEDNOSTAVNOSTI, UDOBNOSTI I DEFINISANOSTI U OKRUŽENJU KOJE ČINE TAMNE TABLE HRASTOVINE. A ZA ONE KOJI SU TRAGALI ZA NOVIM POZNANSTVIMA, PODATAK: ZA TAKVIM STOLOM SASVIM KOMFORNO SEDI DESETORO-POVEĆE DRUŠTVO!

fotografije: © Enok Holsegaard http://www.amassrestaurant.com/ tekst Ego

www.ego-magazine.com

018/019 NOVOSTI

One57 Christian de Portzamparc SOLITER ONE 57 JE TRENUTNO NAJVIŠA STAMBENA KULA U NJUJORKA. DOVRŠEN, STREMI KA NEBESKOM SVODU POVRH SAMOG CENTRALNOG PARKA SA JEDINOM TAKVOM FASADOM MA SVETU: U SARADNJI SA RENOMIRANOM FIRMOM “EXTELL”, ARHITEKTA CHRISTIAN DE PORTZAMPARC KREIRAO JE DIZAJN NA OSNOVU SVIH SPECIFIČNIH PLANSKIH REGULATIVA MENHETNA, UZ OGRANIČENJA KOJA NAMEĆE NEPRAVILAN PLAC “L” OBLIKA. ZGRADA OD 306 METARA VISINE ZAPRAVO JE KOMPOZICIJA KONTRASTRIRAJUĆIH, A IPAK UNIFICIRANIH GEOMETRIJSKIH OBLIKA, U KOJU SU UKOMPOVANI RAZNOVRSNI OBLICI ZA ŽIVOTNI SMEŠTAJ, UKLJUČUJUĆI I SADRŽAJE KOJI ČINE NOVI PARK HYATT HOTEL! FASADNE KASKADNE STAKLENE TRAKE PRERASTAJU U ZAKRIVLJENE FORME ONKO KAKO SE ODVAJAJU OD STRUKTURE-ZATVARAJUĆI TERASE U OPNU I OPLEMENJUJUČI IZGLED ČITAVOG ZDANJA. PROJEKAT OD 75 ETAŽA UPAKOVAN JE U DVA OSNOVNA TIPA STAKLA, ČIME JE VIZUELNA INFORMACIJA SVEDENA NA KONTRAST-SAM VRH KULE ZAOBLJEN JE NA TAKAV NAČIN DA JE SOLITER NEPOGREŠIVO PREPOZNATLJIV, ČINEĆI ČITAVU NJUJORŠKU SILUETU BOGATIJOM ZA JEDAN NOVI OBLIK. SAVRŠENO OTELOTVORENJE VERTIKALE KOJA SVOM SILOM STREMI KA NEBU, FASADA, KAO I CELOKUPNI VOLUMEN, DELA SU LAUREATA PRICKEROVE(PRITZKER) NAGRADE, DOK JE ENTRIJERE KOMPLETIRAO NJUJORŠKI DIZAJNER THOMAS JUUL-HANSEN. PROJEKTNI ZADATAK: HOTEL I STANOVANJE NA 75 NIVOA, KLIJENT: EXTELL DEVELOPMENT COMPANY IZVOĐAČ: SCLE ARCHITECT LLP DIZAJN STAMBENIH ENTERIJERA: THOMAS JUUL-HANSEN LLC, DIZAJNE HOTELSKIH ENTERIJERA: YABU PUSHELBERG, UKUPNA POVRŠINA: 74 353M2, UKUPNA VISINA: 306M

Fotografije: © Wade Zimmerman http://www.portzamparc.com/ tekst Ego

www.ego-magazine.com

020/021 NOVOSTI

Quadrofoil Električni hidrokrilac, plovilo koje čuva prirodu

“QUADROFIL “JE ELEKTRIČNI HIDROKRILAC (HIDROGLISER), PLOVILO ZA INDIVIDUALNU NAMENU. REKREATIVNI TRANSPORT U OKVIRU MARINE SADA JE NA MNOGO VIŠEM NIVOU OČUVANJA PRIRODE (ENVIROMETALY FRIEDLY). SPOLJNI MOTOR JE IZRAĐEN PO NARUDĆBINI, PRIMENJENA JE NOVA TEHNOLOGIJA CFOLI ( NAMENJENA MOTORIMA KOJI RAZVIJAJU VEĆE BRZINE NA VODI). KOJA OMOGUĆAVA NEKOLIKO PUTA VEĆU EFIKASNOST VOŽNJE(MANJI OTPOR). SILA KOJA IZDIŽE PLOVILO IZNAD POVRŠINE, IZLOŽENA JE MANJEM POVRŠINSKOM PRITISKU I STOGA POVEĆAVA EKONOMIČNOST BATERIJA KOJE NAPAJAJU MOTOR. ČAK I SA SVOM OVOM ENVIROMENTAL FRIENDLY TEHNOLOGIJOM “QUADROFOIL” PRUŽA UZBUDLJIVU AVANTURU PO VODENOJ POVRŠINI, ZAHVALJUJUĆI BRZINI OD 40 KM/H (21 ČVOR) I DOMETOM OD 100 KM. ELEKTRO-MOTOR DOSTIŽE PUN KAPACITET NAKON PUNJENJA OD 2 SATA, RADI TIHO I VEOMA JE POGODAN ZA JEZERA, POTOM REKE, MORA I ZAŠTIĆENE ZONE U MARINAMA. PATENTIRANI SISTEM UPRAVLJANJA STABILIZUJE I ČINI PLOVILO VRLO POUZDANIM TOKOM LETA POVRH VODE. HIDRODINAMIČNI I HERMETIČNI ELEKTRIČNI HIDROOKRILAC NA RASPOLAGANJU JE OD OKTOBRA 2014. KADA STARTUJU NARUDŽBINE, A OGRANIČENA SERIJA BIĆE ISPORUČENA OD MARTA 2015.

fotografije i video: “quadrofoil” https://www.youtube.com/watch?v=ooAAnZIgj8o tekst Ego

www.ego-magazine.com

022/023 NOVOSTI

Daan Roosegaarde / Holandija Biciklistička solarna staza inspirisana Van Gogom

KROZ SEVERNI DEO BRABANTA, U HOLANDIJI, KROZ PREDEO U MESTU U KOJEM JE VINSENT ŽIVEO OD 1663. DO 1885., SADA SE PROSTIRE 600 METARA DUGA “VAN GOGH ROOSEGAARDE CYCLE PATH”-BICIKLISTIČKA STAZA KOJU JE DIZAJNIRAO DAAN ROOSEGAARDE, POSTAVLJANJEM HILJADA KAMENČIĆA KOJI SVETLUCAJU ZAHVALJUJUĆI SOLARNIM KARAKTERISTIKAMA, I TO TAKO ARANŽIRANI U FORMU KOVITLACA, DA DIREKTNO ASOCIRAJU NA ČUVENO VAN GOGOVO PLATNO “ZVEZDANA NOC”.

ROOSEGARDE POJAŠNJAVA DA JE ŽELEO DA ZA PROJEKAT KORISTI NEKI SASVIM PREPOZNATLJIV POJAM, NEŠTO BLISKO LJUDIMA, A DA MU ONDA DODELI NEOČEKIVANU NAMENU-TE JE ODABRAO MOŽDA NAJKARAKTERISTIČNIJI VAN GOGOV RAD, DA BI FORMIRAO PRVU BICIKLISTIČKU STAZU KOJA EMITUJE SVETLOST! AUTOR JE STVORIO NEŠTO ŠTO ĆE LJUDI PROŽIVETI NA POSEBAN NAČIN, PROSTOR KOJI KOMBINUJE TEHNOLOGIJU SA DOŽIVLJAJEM. DAAN ROOSEGAARDE JE IZJAVIO: “TO JA NAZIVAM TEHNO POEZIJOM.” FORMIRANJEM STAZE KOJA POVEZUJE INTERESANTNE TAČKE U UMETNIKOVOJ DOMOVINI, BICIKLISTIČKA STAZA UJEDINJUJE KULTURNO NASLEĐE I SAVREMENI DIZAJN U PEJSAŽNOJ INSTALACIJI SA JAVNOM NAMENOM.

Fotografije: studio Roosegaarde http://vimeo.com/111688272 tekst Ego

www.ego-magazine.com

024/025 NOVOSTI

ECHO Amazonov Echo...novi vid komunikacije!

NE DEŠAVA SE TAKO ČESTO DA NAS NOVI PROIZVOD BAŠ TOLIKO IZNENADI, ALI AMAZON JE IZBACIO NEŠTO IPAK NEOČEKIVANO: ELEKTRONSKI KOMAD NAMEŠTAJA, KOJI VAS SLUŠA I KOJI VAM PRIČA! KAO KADA BISTE IMALI INTERNET NA KUHINJSKOM STOLU, SPRAVICU KAJA VAS ZASMEJAVA I ODGOVARA NA OPKLADE!?

ECHO, UREĐAJ NAJSLIČNIJI ZVUČNIKU, ZAPRAVO JE NALIK NEKOJ DOSADNJIKAVOJ CEVI ALI NE DOZVOLITE DA VAS IZGLED ZAVARA: MOŽDA SU GA DIZAJNERI NAMERNO NAPRAVILI KAO UROLANI STARI KINDLE, PA GA ONDA NAPUNILI INTELEGENTNIM SOFTVEROM KOJI VAM SE OBRAĆA. PRVO TREBA DA IZGOVORITE ODABRANU REČ KOJOM BUDITE ECHO I TO ĆE BITI POČETAK JEDNOG NOVOG PRIJATELJSTVA. (AMAZON SE NADA- DOŽIVOTNOG). A ZNATE ŠTA JE NOVO? ECHO PROPUŠTA STRIMOVE. ŠTA GOD, KOJA GOD INFORMACIJA DA VAM ZATREBA, PRONAĆI ĆE JE. SETILI STE SE JOŠ NEĆEG ŠTO TREBA DODATI NA SPISAK ZA KUPOVINU? ECHO ĆE MEMORISATI. TO JE ZAPRAVO KONVERZACIJSKI INTERNET. DODIRLJIVO PARČE PSEUDO-NAMEŠTAJA KOJE FILTRIRA PODATKE KROZ INDETIFIKATORE GLASOVA. WEB ĆE POKRIVATI SAV ZRAK VAŠEG DNEVNOG BORAVKA ILI JOŠ BOLJE -TRPEZARIJE. MOGUĆNOSTI SU NEVEROVATNE VELIKE- TOLIKE DA NISMO JOŠ SVE PREPOZNALI! ECHO JE PRAVI ASISTENT! NAJLAKŠE GA JE OPISATI- UPOREĐIVANJEM. MALO JE KAO SIRI, ALI JE NAMEŠTAJ. MALO JE KAO CORTANA, ALI JE U VAŠEM BORAVKU. MALO JE KAO IDENTIFIKATOR GLASOVA AETHER ILI KAO BILO KOJI KUĆNI UREĐAJ KOJI GLASOM AKTIVIRATE ALI-ECHO UVEK RADI NEŠTO VIŠE OD OSTALIH! A I STVORIO GA JE AMAZON.

https://www.youtube.com/watch?v=KkOCeAtKHIc tekst Ego

Ego magazin EGO MAGAZIN RASPISUJE GODIŠNJU NAGRADU ZA NAJBOLJI RAD U OBLASTI ARHITEKTURE I ENTERIJERA ZA 2014-TU GODINU U KATEGORIJAMA : 1.PROFESIONALCI 2. STUDENTI [ DIPLOMSKI RAD ILI IZVEDENO DELO]

Glavni i odgovorni urednik: Ljubomir Janković It + web: Petar Vlaisavljević Asistent urednika: Dostana Janković Novinar: Jovana Vlaisavljević Fotografija: Rade Kovač, Milan Josipović, Ljubomir Janković

Aleksandar Josipović

Naslovna stranica Ego magazina, Fotografija Ljubomir Janković

VIŠE INFORMACIJA OD 1. FEBRUARA 2015. GODINE NA WWW.EGO-MAGAZINE.COM

ego-magazine is proud to announce the first annual competition for the best work of architecture and interior design in 2014. IN THE following categories: 1. work of professionally qualified person or studio, 2. work of a student (realized or master degree project) more info will be available from february the 1st 2015.

WWW.EGO-MAGAZINE.COM

foto: Milan Josipovic , http://greybox.rs/ Poštovani čitaoci, Pred Vama je čетvrti broj PDF izdanja Ego magazina. Zadržali smo potrebu da budemo radoznali , da proizvodimo i da pronalazimo lepe fotografije koje mogu da Vam ulepšaju život. pONOSNI SMO ŠTO U OVOM BROJU MOŽEMO DA PRIKAŽEMO INTERVJUE SA NEKOLIKO umetnika i ARHITEKATA koji imaju važnu ulogu u oblikovanju savremenog sveta. U RAZGOVORIMA KOJE SMO VODILI, SAZNALI SMO KAKO ONI GLEDAJU NA IZAZOVE I ZADATKE SA KOJIMA SE SUOČAVAJU U SVOJOJ PRAKSI I DA LI JE MOGUĆE PRAVITI KOMPROMISE KADA SE STVARAJU REMEK DELA. Ljubomir Janković

www.ego-magazine.com

028/029 I N T E R V J U

IDIS TURATO ego: Šta je prvo: forma, oblik, funkcija? Koju informaciju izdvajate kao najvažniju kada radite prvu skicu? it: Ovo je tipično “mitološko pitanje”(kako bi se reklo) - uvijek je to “neki arhitekt koji ima ideju, neki umjetnik koji baca skice”.

U principu ja razočaram većinu ljudi koji me to pitaju kad kažem da ja tako uopće ne radim, da ne skiciram. Ja vam, u principu, spadam u grupu arhitekata koja se bave arhitekturom kao nekom vrstom procesa koji izazivaju akcije i reakcije i onda je objekat samo posledica toga.

Arhitekt ne bira svoj zadatak, nego ga netko traži da ga napravi. Arhitekt danas nije u toj predivnoj “renesansnoj” poziciji da može birat što će radit, nego vas, jednostavno, netko upotrebljava. I to je jako dobro. Znači arhitekt dolazi na neku vrst problema, netko ima neki problem koji treba riješiti; da li želi prostor za život, da l’ želi radit školu, da li želi mjesto za molitvu ili želi radit u nekom prostoru...

Arhitekt zapravo dolazi na neku vrstu već formuliranog kaosa ideja (ajmo tako reći). Ono što ja radim je pokušaj kontroliranja tog kaosa.

Zato sam svoje predavanje u Beogradu nazvao “Projektiranje nepredvidivoga”. Vi zapravo selektirate bitno od nebitnoga, pokušavate spojit ono šta ima smisla da spojite. Ja ne skiciram jer crtanje ne predodređuje oblik (to je davno rekao jedan pametan filosof), nego asembliram stvari - pokušavam da radim kroz modele, kroz tri-de vizuelizaciju i kroz dijagrame! Dijagramski način razmišljanja koristim da bih spajao stvari koje na prvi pogled možda i nije moguće spojiti.

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije: www.idisturato.com + portret: Ljubomir Janković

030/031

www.ego-magazine.com

www.ego-magazine.com

032/033

EGO: Oblik ponekad može da zavede, kad objekat posmatrate kao skulpturu...

Da li forma može da prenese poruku samog programa?

IT: Mi definitivno NE živimo ono što Gi Debor (Guy Debord) naziva “društvo spektakla” - mi živimo u spektakularnom društvu, a ja bi rekao da je to još i “spektakl na tripu!”. Danas, kako možemo vidjeti i sami, da je forma puno jača od suštine.

Upravo zbog inflacije - hrpe dizajnera, hrpe arhitekata, hrpe kreativaca (premda mi taj izraz odiozno zvuči) ljudi danas oblikuju svašta: od tjestenine, do kuće koja izgleda kao ta ista tjestenina! Uzmimo za primjer recimo Zahu Hadid, ona zapravo isto oblikuje cipelu i aerodrom, i istovremeno uopće nema problem s tim! Mene

sami oblik uopće ne interestira. Oblik mi je samo poslijedica nekakve ideje koju pokušavam iznijedrit. Projekt bez neke ideje za mene i nije projekt.

To je zapravo stvaranje nekakve misli koja se potkrepljuje oblikom kao nekom vrstom materijalizacije.

Također, iskreno vjerujem u to da arhitekturu ne treba tumačit. Vi kad uđete u jedan Panteon, ili u nekakav drugi hram, tu ne treba bit arhitekt da biste razumeli da se nalazite u jednom fascinantnom prostoru. Zato iskreno vjerujem da arhitektura može djelovat na čovjeka kroz svoju prostornost, bez da ste arhitekt EGO:Poslednjih par godina, svedoci smo usložnjavanja - ranije je arhitekta bio čovek koji ima papir i 6B olovku,

čovek koji promišlja i stvara. Sada se postavlja pitanje šta je glavni zadatak za arhitektu danas i koliko je njegova odgovornost za poruke koje emituje svojim radom?

IT: Mislim da je biti arhitekt uvijek bila jedna odgovorna funkcija - od kad je čovječanstvo imalo potrebu da neki ljudi projektiraju svijet. Koliko god da živimo u jednom neodgovornom društvu, arhitekt mora skupit snage i bit jako odgovoran spram onoga šta radi. Mi ne možmo ostat nezapaženi. Pre samo 50tak godina vi ste mogli u Užicu napravit neku predivnu, dobru kuću, ali bi informacija o toj kući do Londona došla za 4 godine ili nikad!

Mogli ste se čak i skrivati. A u digitalnom dobu vi proizvodite niz “šumova”,

ali se ti šumovi jako brzo mogu pratit.

Znači, vrlo odgovorno treba radit, treba pisat, pokušat bit vrlo odgovoran prema onome šta se radi. Naravno da je ovo društvo kasnog kapitalizma u kojem će neko pitat: “pa što je ovde odgovornost?”

Ja bih rekao da su ljudski odnosi, kao što su društvenost, socijalizacija, ljubav i poštenje neke univerzalne stvari koje su i u kasnom kapitalizmu potrebne. Arhitekt mora imati i jednu dozu skromnosti, da bude uporan da realizira neku svoju ideju i da neke stvari koje u startu možda ljudima nisu jasne - pojasni, da istraje da stvar izađe kako treba. U to iskreno vjerujem.

EGO: Ubrzana razmena informacija utiče i na nivo percepcije kod posmatrača. Da li savremena arhitek-

tura ima odgovore na učestale promene koje su posledica digitalne komunikacije?

IT:Ja o tome zbilja jako puno razmišljam.

Silno me zanima koje će reperkusije imat digitalno doba na arhitekturu. A imaće sigurno, al koje - teško je to sada reći. Zato je silno uzbudljivo danas radit. Šta je danas sigurno? Sigurno je to da je arhitektura predivno spora, predivno staromodna, barata sa nekim univerzalnim elementima - kao što su: gravitacija, kiša, sunce.

Mi arhitekti se i u digitalnom dobu, koje je predivno virtualno, bavimo užasno fizičkim stvarima! No s druge strane užasno je važan utjecaj digitalnih medija, društvenih mreža, kontrole. Meni je osobno ta kontrola nevjerojatna, ljudi će

se sablazniti, ali ja mislim da je današnja medijska tehnologija kudikamo sofisticiranije kontrolabilna nego neki komunistički sustav. U doba komunizma, trebala je policija, neki aparat, a vi danas sami sebe dobrovoljno izlažete.

Sigurno će se na arhitekturi nešto desit, ali ćemo se mi i dalje baviti nekim vrlo klasičnim radom, jer za svaku kuću, koliko god ona bila sofisticirana, treba godinu - do tri, da se ona isprojektira i izvede. Istina, u Kini je to nešto brže (6 do 8 mjeseci), ali svugdje je to isti proces koji stavlja na kušnju neke univerzalne prostorne odnose.

EGO:Da li je vaš rad umetnost?

IT: Ja mislim da arhitektura nije umjetnost. Arhitektura u sebi sadrži taj jedan

034/035

www.ego-magazine.com

036/037

abstraktni kod, gdje vi neku emociju prevodite u nešto realno. Da, tu moć imaju i recimo slikarstvo ili film, i ostale umjetnosti, ali mislim da je arhitektura ipak nešto složenija od same umjetnosti - ona je i komunikacija, i neka vrsta riješavanja niza problema. Nemojmo zaboravit prostorno planiranje, ne u onom smislu - planiranja grada, nego planiranja nekakavih aktivnosti koje se odnose na kontrole teritorija - to je isto arhitektonska struka: planiranje infrastrukture, planiranje ekologije, planiranje nekih novih priroda,... To su važni i veliki zadatci kojima će se arhitekti baviti. Stambeni objekti, javne zgrade i obiteljske kuće, to je samo jedan dio stvari kojima se mi bavimo. Sasvim je normalno da recimo neka kuća, ili veći objekt, u sebi ima tu neku slobodu, mogućnost interpretacije…

U slučaju mog projekta kuće Nest and Cave zato je moguće da spaja u sebi dva elementa – i da je kontradiktorna. Da ima taj ukopani dio - špilju, i taj gornji dio konzolno gnijezdo. U današnje vrijeme, koje je prepuno tih “dualnosti”, moguće je izvesti takvu kuću. No prije 50 ili stotinjak godina takvu kuću nije bilo moguće napraviti, ne samo u tehnološkom smislu, nego i u ideološkom smislu. Rekao bih da je ona kontradiktorna jednako koliko je današnje vrijeme kontradiktorno. Naravno, na kraju je ljudima najbliži i najzanimljivi taj zavodljiv oblik, te je možemo tumačiti i u kontekstu umijetnosti.

EGO: Kada donesete takvu odluku - da konstrukcija podržava i dominira idejom koju ste iskazali - da li ona ugrožava čitav proces realizacije projekta, zato što su troškovi nadmašili očekivane za takvu namenu?

I.T: To je samo još jedan “mit” koji pokušavam razbiti; moje kuće ne koštaju ništa više nego neke ostale kuće jednake kvadrature. Isprojektirane kuće, bilo gdje, u Beogradu, Rijeci, Zagrebu,... one svuda koštaju slično. Vi samo morate razlučit šta je bitno unutar te kuće. Ta kuća, u slučaju Nest and Cave, sa svojom čeličnom konstrukcijom koja joj je glavni element, i betonskog dijela, nema gotovo ništa drugog.. Njoj je čelična konstrukcija neka vrsta “ukrasa” u enterijeru, a njezina obloga je zapravo vrlo elementarna. Zbilja je samo mit da su takve kuće skupe. Ja bih rekao da su kuće danas zapravo vrlo jeftine, s obzirom na to koliko ćete godina provesti u njoj i kol’ko vam ona može život definirati.

Kuća je poput čovijeka - što je bolji čovijek pored vas, vi ste bolji!

EGO: E sad nešto što je na zapadu odavno definisano, a kod nas je još uvek pitanje: ako “velike ideje padaju kada se napravi kompromis”, da li Vi pristajete na kompromis?

I.T: Zavisi šta smatrate pod kompromisom. Svaka naša ideja zapravo je neka vrsta komunikacije sa klijentom, a zatim i uvjeta sa finansijama, sa politikom, sa društvom,... sa svime. Svaka od tih strana, kol’ko god ona dobronamijerna bila, vrši neku vrstu promijene vaše ideje. Ili je moderira, ili joj se ne sviđa, ili ne oni to zamišljaju drugačije. To je potpuno legitimno. Ako to smatrate kompromisom ja mislim da je to dio igre. Arhitekt jednostavno moderira ideju, svoj projekt, i u tome nije sam. Takva vrst kompromisa je jako bitna za artikulaciju ideje.

Ako govorimo o kompromisu u smislu da idete radit nešto protiv sebe? E na takav kompromis, naravno, ne pristajem. Imam sreće da mogu to uradit - da odbijam stvari koje mi u samom startu ne samo da nisu inspiracija, nego niti ne idu ka nekom boljitku! Takva vrst kompromisa mi ne treba.

Al’ arhitektura JE kompromis.

Kao i život, i ljudi u životu. Sve je to neka vrsta interakcije i kompromisa.

Samo se nekad to možda u konačnici i ne vidi. I ona konzola iz Nest and Cave kuće ima puno kompromisnih elemenata.

EGO: ... ali je dovoljno ubedljiva da se ti kompromisi ne vide!

IT: Je. Jer ima ideju koja je vrlo jasna.

Ako bi kompromis bio da trebam stavit stub dole? To ne pristajem! (smeh) EGO: Na liniji razvoja savremene arhitekture, gde smo mi sad, gde biste postavili svoj rad (contemporary architectural timeline: Moderna, Post-moderna, Kasna-moderna, Neo-moderna,... ?)

I.T:Arhitekt Piter Ajzeman (Peter Eisenman), kao pametan čovijek, to zove: “late style”. Mi živimo u “kasnom stilu”, ne živimo u proto stilu (Moderna), ne živimo ni u Post-moderni (to je bilo prije), mi živimo u jednom kasnom Kasnom-stilu.

S jedne strane, sve tekovine Moderne su realizirane. Kada bi se futurist Antonio Sant’Elija mogao probuditi, i kada bi vidio Dubai, ja mislim da bi se on u jednu ruku oduševio. S druge pak strane Dubai je samo jedna bizarna situacija koja propituje do koje granice možemo ić’ protiv

prirode, jer - niko normalan prije stotinu godina ne bi u pustinji gradio grad koji je potpuno klimatiziran.

Mi, s jedne strane, imamo nevjerojatnu mogućnost življenja Utopije, gotovo idealnog sustava, a pak s druge strane nama taj brutalni kasni kapitalizam stvara paranoju, nesigurnost. U tom nekakvom odnosu između potpune nemogućnosti izvedbe nedosanjanih sanova i paranoje kasnog kapitalizma živimo taj “kasni stil”.

Ne znam da li me razumijete, ali to je sigurno tako.

EGO: ... interesantno, zaista - tokom BDW 2014., razgovarao sam sa više arhitekata, sa autorima koji dolaze sa različitih tačaka sveta, svi imate različit odgovor na ovo pitanje; hvala Vam na doprinosu.

EGO: Sledeće, poslednje pitanje je možda donekle lično - kako definišete svoj self-koncept, šta je najvažnije u vašem radu i životu?

I.T: Kada imate godine koje imam ja onda ste već dovoljno stari da možete imati brz odgovor na ovu temu, jer o tome češće razmišljate... U principu ja sam pod broj jedan veoma radoznao i pod broj dva zaigran sam, i to u pozitivnom smislu. Ne da sam neozbiljan, već fokusiran, ali zaigran.

Znači: igra i radoznalost. Zato sam možda i postao arhitekt!?

Ja silno volim konstantno nove kontekste, nove izazove. Zato volim doć u Beograd, ići na nova mjesta, doći bilo gdje na planeti zemaljskoj - jer svugdije postoji mala klica za neki novi projekt. To je ono predivno stanje globalnog društva, da možete zbilja bit svugdije, samo morate biti jaaako fokusirani i dobro znat da li otići iz nekog mijesta što prije, ili na tom mijestu što dulje ostati jer je rad tamo plodon Mi definitivno NE živimo ono što Gi Debor (Guy Debord) naziva “društvo spektakla” mi živimo u spektakularnom društvu, a ja bi rekao da je to još i “spektakl na tripu!”.

Danas, kako možemo vidjeti i sami, da je forma puno jača od suštine.Upravo zbog inflacije - hrpe dizajnera, hrpe arhitekata, hrpe kreativaca (premda mi taj izraz odiozno zvuči)

www.ego-magazine.com

038/039

www.ego-magazine.com

040/041

www.ego-magazine.com

042/043

www.ego-magazine.com

044/045

www.ego-magazine.com

www.ego-magazine.com

046/047 I N T E R V J U

ALEKSANDAR JOSIPOVIĆ “Move to express, not to impress!”

Avaj! Aleksandar Josipović uvek impresionira - i verbalno i neverbalno!

On je u procesu neprekidnog usavršavanja. Ne radi samo na sebi; njegovo telo, um i duh, potpuno su otvoreni za nove izazove; nepokolebivo, dostojanstveno i iskreno iznosi svoj stav i prenosi iskustvo.

Njegov izraz je: pokret. Ta iskonska potreba čoveka da “sebe saopšti drugima”, na svim jezicima sveta; pokret koji disciplinujemo da bi nas drugi bolje razumeli.

Sa mnogim veštinama kojima je ovladao, zbog drugih u kojima se usavršava, on praktično živi u pokretu - putujući. U Beograd dolazi u svojstvu predavača i sudije.

razgovor vodila Dostana Janković fotografije Ljubomir Janković

048/049

EGO: Kada ste napustili Srbiju, da li ste imali ugovorenu audiciju? Imate li menadžera? Da li je neko usmeravao Vašu karijeru?

A.J: Ne. Sve sam. Moj slogan i moto glasi: “You are your own best ambassador”. Pri tom - ja nikad neću otići kod zubara koji nema očuvane zube ili kod frizera koji ima masnu kosu i vaške. I nikad neću otići na plesni čas kod osobe koja je alkoholičar, narkoman...

EGO: ... kod osobe koja je zapustila “hram duše” - telo...

A.J: To mogu da razumem! Imam razumevanja za žene koje imaju probleme sa hormonima, bolesnu štitnu žlezdu, rak, depresiju... ali ne mogu da odem kod osobe koja je debela - a ne pomera se! U pedagoškom radu, u tom plesnom obrazovanju, mnogo znači objašnjenje i pokret. Ne možeš da govoriš o pokretu a da se ne krećeš! Debljinu razumem, ali ne i loše držanje tela.

EGO: Da bi izvukli iz čoveka njegov najbolji pokret - morate da se odreknete sebe i svoje projekcije šta taj plesni partner ili učenik može?

A.J: Tačno. Ali ja to mogu da izvučem samo ukoliko ta osoba želi da joj se pomogne. Ukoliko ta osoba to ne želi u radu sa nekim, onda joj nisi prijatelj, ona te vidi kao neprijatelja. Tu treba da se poklope razne stvari...

Kad radim sa ljudima u inostranstvu, ja često moram da ponavljam: “Ovo sam Vam već rekao! Sledeći put mi samo pošaljite pare na račun u banci, neću doći.” Ali - ljudi vole da imaju dramu, kao da je drama dokaz postojanja; ne shvataju da - pogotovu što se tiče plesa - to je jako kratka karijera!

EGO: Nikada ne znate kada je poslednji ples...

A.J: Ja sam znao. Znao sam kad je bio moj poslednji u Mulen Ružu! Osetio sam. To je bilo to. Rekao sam: “Ovo više nema smisla... meni.” Bio sam na sceni, radio sam kan-kan, imamo te skok-špage na kraju. Assemblé, špaga ... i više to nije bilo to. Posle deset godina, nestala je ta magija.

Ja sam se promenio.

EGO: Najveće zvezde napustile su scenu dok su bile na vrhuncu Da li je to bio osećaj ili plan?

A.J: “To više nije bilo to” - da ja radim dva nastupa dnevno! Ja sam bio iskren. Bio je prvi nastup. Ja sam to osetio i otišao. Ušao sam u kancelariju menadžmenta i počeo sa “vreme je da popričamo...”.

EGO: Bez “otkaznog roka”? Zar se to može?

A.J:Ne može. Ali, u mom slučaju je moglo.

Treba i to zaslužiti.

EGO: Zvezda. Biti zvezda, zasijati u gradu svetlosti je veliki uspeh. Ali - sijati deset godina - to zavređuje duboki naklon!

A.J: To je bio jedan “ugovor sa đavolom”.

Jer - ja sam dobro znao šta to znači.

Otišao sam sa idejom da ja samo želim da igram. Sad kažem: “Budi obazriv šta želiš - možda će ti se želja ispuniti!”. Želiš da igraš? Izvoli! 6000 (šest hiljada!) nastupa za deset godina. Pa ti izvoli - radi.

EGO:Ali kad odeš tako mlad - ne možeš sve da znaš...

Ja imam dobru komunikaciju sam sa sobom. Uvek slušam svoje telo. Ne čekam... A posle te prve audicije, nisam mogao da hodam 48 sati.

EGO: Zašto? Psiha?

A.J: To je bila jako teška audicija od dva sata. Nas dvoje. Ono kad daš poslednji atom snage i hoćeš da dokažeš da možeš i ono što ne možeš. Radiš sve, jer ideš da dobiješ. Hiphop, balet, francuski kan-kan, latino numera, savremeni ples... Nervi, balans, ravnoteže,... posle toga nisam mogao da ustanem, kočio sam se.

Nisam došao da ostanem deset godina.

Ostao sam godinu. Rekao sam sebi: “OK, mogu da studiram, da završim to što hoću dalje da radim”. Druga. U trećoj sam potpisao ugovor Posle treće: hajde da ostanem do pete - da bih dobio francusku ličnu kartu, da bih mogao da nastavim. Upisao sam studije u Holandiji. Šesta, sedma, diplomirao sam, u osmoj sam aplicirao za naturalizaciju, u devetoj sam dobio... i sve tako: hajmo još malo, još malo...

EGO: Modna, baletska, muzička... sve scene štite se od novih lica...

A.J: Najteže je ući u krug. Posle treba opstati. Kad sam potpisao Ugovor, rekao sam sebi: “Neću završiti kao Dalida!“ - “ Je veux mourir sur scene”. Kada si dugo na sceni, imaš samo dva izbora: da radiš i da opstaneš, preživiš, ili će ti ta ista scena biti grob. Ja nisam imao odmor šest godina. Moj “godišnji odmor” bio je: da odem u Grčku da održim 15 minuta govora, predstavljajući Francusku na UNESCOvom plesnom kongresu. I to sam promenio tri aviona i jedan autobus da bih stigao dotle (12km van Turske granice); odatle sam otišao pravo za Mančester, da bih odgledao Marinu Abramović u “Život i smrt Marine Abramović” i shvatio da postaje

komercijala, onako u crvenoj haljini - izgledala je kao Dragana Mirković!

EGO: Šta to “kao Dragana Mirković” znači? Svako ima svoj sistem vrednosti. Često koristite direktne asocijacije, “fleševe”, ne rasplinjavate se i ne raspričavate, ali - šta to poređenje znači?

Hvalu ili omalovažavanje?

A.J: Ne, to nije omalovažavanje! Mediji pogrešno usmeravaju interpretaciju. Ja učestvujem u živom TV šou i imam samo 30 sekundi. Ja sam u izlaganju najkraći od četvoro koji izriču svoj sud. Koristim asocijacije, poređenja, aluzije... tako se obraćam i obrazujem, pa ko je shvatio shvatio je!

Ja Draganu Mirković poštujem. “Luče iz Kasidola”. Prvo što ja o njoj znam je: kada je bilo odbojkaško prvenstvo Evrope, ona je radila besplatni PR Reprezentacije Srbije u Beču. A to ovde ni jedne novine prenele nisu. E sad - kojom vrstom umetnosti se ona bavi, da li se to meni sviđa ili ne, da li je ona žrtva modnog stila?... ja imam poštovanje i za nju i za Cecu i za Karleušu. Mislim da prave sjajnu muziku za onu grupu ljudi koji tu muziku slušaju.

EGO: Imate dobru komunikaciju sa ostalim članovima žirija?

A.J: Da! EGO:Ali - svo četvoro ste potpuno različiti tipovi, različiti karakteri...

A.J: Tačno!

EGO: Zajedno pružate sveobuhvatan uvid u aspekte nastupa, odličan ste spoj!

A.J: Mene su prvo zvali da igram. Ja sam rekao: “Ne!”, mogu samo da budem sudija. Ja živim u Amsterdamu i Parizu i ne mogu da budem ovde četiri meseca.

EGO: Svi učesnici - plesni parovi, žiri, publika, svi sazrevaju. Izabrali ste: ne želite da ulazite u dijalog (bar ne sa “tviterašima”), već da zadržite ulogu onoga koji sudi?

A.J: Nije lako tim profesionalnim plesačima - oni tu treba da budu i psiholozi i psihijatri (u zavisnosti od osobe) i koreografi... a znam kolike su zarade u drugim zemljama za taj posao. To ovde ne može da se naplati.

EGO: Retko ko uči na tuđim greškama, najbrže se uči iz sopstvenih. Da li uživate u pedagoškom radu?

A.J: Tamo gde je iskreno - u tome najviše uživam! Glumatanje, foliranje, fejkeri - dosadni i prosti, neobrazovani ljudi me apsolutno ne zanimaju! Ja svakoga poštujem, ali tu nikakve interakcije nema!

Ja sam otvoren za svaku konstruktivnu

www.ego-magazine.com

i profesionalnu saradnju. Uvek. Ali ja nemam vremena da se igram u pesku i pravim kule - pričam o mejlovima u kojima me pozivaju na stvaranje plesnih Akademija, a kad pitam za budžet plan, strateški plan - nemaju! Dok je u zemljama koje su “u zoni luksuza” ples (zajedno sa dramom i ostalim iskonskim umetničkim porivima), implementiran u obrazovni program od predškolskog uzrasta, mi živimo “u zoni preživljavanja”.

Zahvaljujući zalaganju pojedinaca za podršku sponzora, dovođenjem aktuelnih postavki savremene igre, premijernim izvođenjem velikih imena koreografije, formirana je publika Beogradskog festivala igre. Osnovana je i Nacionalna fondacija za igru.

EGO: Vi ste u Fondaciji direktor Odseka za profesionalni razvoj i usavršavanje.

Održali ste prvi majstorski kurs, sa programom koji obuhvata usavršavanje pedagoga u radu sa adolescentima i odraslima. Opišite nam atmosferu koja je dominirala, sa kakvom ste se energijom suočili?

A.J: S moje tačke gledišta, najveći problem ovdašnje plesne scene je što mi nemamo obrazovan, stručan kadar. I nemamo plesne menadžere. Prvi razlog je što nema dovoljno zainteresovanih, a drugi - ne postoji “šifra delatnosti” za te profesije prvo mora da se promeni Zakon. Da bi promenio Zakon, moraš da uđeš u Parlament; da bi ušao u Parlament, moraš prvo da uđeš u partiju... Uradili smo projekat, aplicirali, čekamo rezultate. Odeljenje za profesionalno usavršavanje je raskrsnica za sve ljude koji se bave pedagoškim radom u okviru svih plesnih formi. Nisam “samo za balet”. Svi su pozvani.

Ta radionica je za mene bila vrlo zanimljiva - bilo je preko 25 ljudi: region i Rusija (slovenski jezici), četiri dana teorije i prakse, aplikacije, implementacije i BFI. Kad držim seminare, ja sam ovde najjači sa cenom i ja je ne spuštam. Znam koliko znam i znam šta ne znam.

Ali - najmanje ima Beograđana. Bilo ih je sedmoro (rekord!). Shvatam da je cena visoka, ali mi uvek najavimo pet meseci unapred - uvek imaš i promo cenu do određenog datuma.

Iz radionice u radionicu, sa svakim seminarom, majstorskim kursom, ja sam drugačiji i zreliji.

EGO: Ovo nije prvi kurs koji ste održali...

Prvi u svojstvu Direktora NFI. Imao sam i druge, od pet, tri dana, dan... neki su bili

potpuno besplatni, jer su bili finansirani sredstvima Kulturnog centra u Lazarevcu, tokom Dana francusko - srpskog prijateljstva. Bio sam umetnički direktor dve godine: prve godine sam napunio salu koja prima 400 ljudi (smatram to uspehom), sve sam organizovao sa svojim ljudima (a svi koji sarađuju sa mnom, ako sam ja šef projekta - budu plaćeni uvek unapred); druge godine, uputili smo poziv svim ambasadorima, svim kancelarijama (sećam se da je odgovorila samo kancelarija gospodina Šutanovca, tadašnjeg Ministra odbrane) i u okviru tog projekta je bio masterklas francuskog kankana; ali, datum je bio pomeren i poklopio se sa finalom Đokovića na Rolan Garosu, tako da nismo ponovili takvu posećenost... i onda shvatiš da “ljudima nikad udovoljiti” - čas im je preskupo, čas ne dođu na besplatno...

EGO: “Dens master class” francuskog kankana u Lazarevcu : logično - Aleksandar Josipović! Često pominjete porodicu, učitelje, nastavnike, profesore...

Lazarevac je mesto rođenja i mesto u kojem ste formirani kao ličnost?

Ja sam imao sreću da sam iz mešovitog braka.

EGO: Šta to znači?

A.J: Tata je Hrvat, a majka Srpkinja.

EGO: A to je postalo važno - kad?

A.J: U mojoj kući to i dan danas nije važno. Ja sam vaspitan kao Jugosloven, a Hrišćanstvo je bitan deo tradicije i kulture. Tako da sam ja formiran i u Rijeci i u Banjaluci i u Sarajevu i u Lazarevcu.

To su četiri destinacije koje su jako uticale na mene. Da nije bilo ratova ‘90tih, ja verovatno ne bih ni zaigrao. Meni je ples bio beg od realnosti. Znajući šta se sve događalo u Drugom svetskom ratu, meni je bilo neshvatljivo da se ljudi i dalje mrze i ubijaju - meni je ples pružio “zaštitni balon”, u kojem sam imao toplinu bakinog i dekinog doma, to je bio moj svet u kojem su se svi voleli i gde nije bilo nacionalnosti. Jedini svet u kojem smo svi pričali jednim jezikom - to je bio pokret! To je bio moj mikrokosmos u zemlji u kojoj sam i četnik (u Hrvatskoj) i ustaša (u Srbiji).

A onda - ako se baviš plesom - onda si: “pederčina” (?). Za sve te etikete - hvala!

Da ih nije bilo, ja ne bih bio gde sam sada, ali - trebalo je to sve preživeti.

EGO: I onda dođeš u Francusku... i?

A.J: Dobiješ novu etiketu - Miloševićevog koljača. I vide te kao “plavog” i tek onda im ništa nije jasno. Onda moraš dva časa nedeljno da držiš istoriju o tome šta si...

EGO: Jesu li bili zainteresovani?

A.J: Njih to, generalno, ne zanima. Oni su bili zbunjeni - kako ne vide “divljaka” - jer, mediokriteta ima svuda, oni vladaju svetom.

EGO: Sankcije, izolacija, sve je to doprinelo iluziji da je van zemlje “tako dobro”, ljudi ne znaju...

A.J: I ne treba da znaju. Ja sam mogao da utičem tako da donesem ratluk, krem bananice... (kao u čudu su “imate aspirine, andole?”) i tako - nisam ja mnogo trošio vreme ispravljajući tuđe “krive Drine”, ja sam bio ambasador svoga posla i radio sam najbolje što sam mogao. Ako me pitaju koja je razlika između Sibirije i Srbije, ja mogu samo da se nasmejem... Simon Wiesenthal. To je zaokruženo umetničko delo koje pokretom dočarava užasnu ideju - Holokaust. Umetnički multimedijalni performans baziran na životu i radu preživelog logoraša, potom lovca na naciste Drugog svetskog rata.

EGO: Ne mogu da nađem nikakav trag o Vašem projektu koje nosi ime pravednika?

A.J: Simon Wiesenthal, KBE... sva ta dešavanja ‘90tih mene su jako, jako pogodila... (duga, duga pauza)... roditelji su “krili” neke televizijske sadržaje, na primer - Dnevnik. A ja sam krišom, sećam se, ugledao... Ja sam “stara duša” (tako mi je rečeno). Poštovanje, radoznalost, interesovanje... to vidim i u susretu sa starijim ljudima, dešavanjima. Kao dete od 6 godina obožavao sam emisije o istoriji. Meni je priča o Holokaustu i Simonu Vizentalu ostala urezana negde u memoriji.

2007. sam igrom slučaja ponovo pogledao isti film. Postajem zainteresovan - zašto to mene toliko pogađa? Shvatim da mi o istoriji apsolutno ništa učili nismo. Nismo naučili. Ukoliko se desio genocid tokom Holokausta i ponavlja se... Ja ne mogu da verujem da neko ubija radi interesa.

Za mene je rat - biznis. A opet - te suze, taj bol. Ja u Francuskoj, Srbin, ubica, a Josipović. U Hrvatskoj proveravan dvaput - kao Srbin sa francuskim pasošem. Fama oko porekla i prezimena.

Lepo ja sve stavim na papir. Krenem da “kopam” - da vidim šta ja o tome hoću da kažem. Budem inspirisan delom Simona Vizentala. Ja uvek želim da budem konstruktivni okidač. Nemam nameru da menjam, samo da postavim pitanje.

Gutajući sve te informacije, prošao sam kroz teško depresivno stanje.

EGO: Samoća i odvojenost od porodice

050/051

www.ego-magazine.com

052/053

doprinose tom osećanju?

A.J: Bio sam sam u stanu na sedmom spratu (osam godina). Sedim na sofi i vidim samo plavetnilo, ništa više. 18ti arondisman, Monmatr, desno Ajfelov toranj, levo Sakr-Ker, 10 minuta od posla. To je mesto sa kojeg sam svu svoju ušteđevinu potrošio na taj projekat.

EGO: Od čega si krenuo, šta je bio “ključ”?

A.J: On. Simon Vizental. On je rekao da svi koji su ginuli tokom Holokausta nisu samo Jevreji, nego su bili i Cigani i Srbi i homoseksualci i... krenuo sam od baze: nismo ništa naučili od Te istorije.

Ne samo mi. Dešava se i u Africi. Svuda.

Najstrašnija stvar na svetu je kad nemaš svest i nemaš znanje.

Moje pitanje je: kako ja, kao umetnik, mogu da budem okidač preispitivanja, iako svi znamo šta je Holokaust? Koncept je krenuo od broja sedam: Kristalna noć je bila ‘38., a rat se završio sedam godina kasnije; kod Hitlera sedam zvezda; Menora - sedam; master-piece je napravljen u sedam delova, kao one-man izvođenje.

Ja sam u Muzeju holokausta u Parizu našao tri Josipović Aleksandra koji su poginuli u pogromu - Rumunija, Hrvatska, Bugarska (ubijeni sa 32 godine, 24, 44) - jedan deo dramatizacije je bio urađen i na tu temu “da li sam ja sledeći?”.

Ideja je bila da se uradi performans sa ljudima. Da se napravi tribina u amfiteatru, sa istoričarima, sociolozima, tokom koje će doći do komunikacije. I onda kreće cela agonija...

EGO: Agonija?

Svestan autorskih prava, ja tražim ko ih ima za Simona Vizentala - on je umro. Kontaktiram glavni centar u Los Anđelesu. Ne javljaju se. Kontaktiram francuski centar.

Tu je počasna direktorka Simone Veil, alfa i omega francuske politike. Ja nikada u životu nisam sreo nekoga ko je tako - kao mač: “Mislim da šuobiznis i Holokaust ne treba mešati”. Rekao sam: “Ovo nije šou biznis!”, na šta je odgovorila: “Ja sam rekla svoje.” Meni je sve bilo jasno.

EGO: Opet etiketiranje. Tvoja životna priča.

A.J: Bio sam pet nedelja u Izraelu - da dođem do kontakta - ćerke Simona Vizentala. Žena je bila dirnuta načinom na koji sam predstavio projekat. Koncept.

Ideja je da on na kraju oživi kao hologram. A u kinotekama, svaki minut video snimka kreće se od sto do hiljadu evra. To su velike pare. Ja dolazim samo čistog srca

i dobre ideje. Ništa više. Ona je dala “zeleno svetlo” - jedini uslov je bio da odem u Njujork i upoznam čoveka koji je anđeočuvar imena Simona Vizentala i njegov najbolji prijatelj. Otišao sam, nije mogao da me primi, vraćam se u Pariz; nakon 48 sati morao sam ponovo na avion - nije bilo drugog datuma. Ja sve finansiram.

Pojavim se...

EGO: Nemaš drugu šansu.

A.J: Nikad nemaš drugu šansu!

Ušao sam u kancelariju, video fotografije dotičnog gospodina sa uticajnim ljudima - odmah mi je bilo jasno ko je. Prvo pitanje bilo je kako to da nisam Jevrejin, a zainteresovan sam za to? Ponovo etiketa.

Drugo pitanje - šta je to bilo u Srebrenici?...

April je 2009., sve to traje već dve godine.

EGO: Ti u tom trenutku imaš koncept i... ? ... i video snimke koje sam dobio i koje hoću da koristim. Jer, ja ne mogu da odem kod finansijera, ukoliko nemam dozvolu od porodice. Ono što sam obećao Porodici i čega se držim - ja bez njihove dozvole ništa neću uraditi. Ja u to nisam ušao iz finansijskog interesa, ali dokle-god ne dobijem zeleno svetlo, taj projekat se neće nastaviti. Ja sam sav materijal dobio besplatno. Projekat je doživotno zaštićen u Evropi i Americi. Niko drugi ne može da ga uradi.

EGO: To je tvoje životno delo.

A.J: Te 2009. se desio pad Berze. Projekat je zbog istog - pao. To je u tom trenutku kraj. I neki novi početak. To je bila jedna jako lepa priča. Kad nešto voliš, “let it go”.

Taj projekat se nije desio na sceni, ali se desio u meni.

EGO: To nije kraj.

Ja sam preživeo.

EGO: I to si želeo telom da iskažeš?

To je bila telesna multimedija. I da sam izveo, došli bi svi jevreji Njujorka, ja bih opet bio etiketiran.

EGO: Da li je Marina Abramović umetnik performansa koji ukazuje i osvešćuje, kritikuje, ili promoviše sopstveni lik?

A.J: Moje gledište? Ja sam sa njom imao mejl komunikaciju zahvaljujući Ulaju (koji se u tom periodu bavi fotografijom, u Sloveniji). Ja se slažem da je to njeno bojenje sobe imalinom sjajan potez u ljudskom društvu - to što taj performans ima da kaže. Ja sam svestan da njoj treba novac za njen Centar koji se nalazi 80 milja od Njujorka. Meni je jasan komercijalni

momenat i koncept. Svako je ambasador svoga posla - nemam ja prava nikoga da kritikujem. Ali - onoga trenutka kada je primila nagradu od Karića, a odbila nagradu “Sava Šumanović” (zbog člana žirija koji se ogrešio o Rašu Teodosijevića, nagrada “Politike”), za mene je to - kraj.

Ono (sa pevanjem) u Mančesteru je bilo, za mene, katastrofa; ja sam došao da se upoznam sa njom i to se nije desilo. Gledao sam tu istu predstavu sa Selmom Spahić, jednom od najboljih rediteljki BiH, ne znajući da ću sa njom raditi godinu dana kasnije sa hendikepiranim ljudima u Sarajevu...

EGO: Projekat “Building Bridges”? Da li je susret sa ljudima koji žive etiketirani bio lekovit za tvoje ožiljke?

Humanitarni, dobrotvorni rad, to je samo način na koji ja vraćam deo zemlji u kojoj sam rođen. To je samo to. To što sam radio u Sarajevu, “Na točkovima”, ja to nisam naplatio, nisam hteo - svestan da su to ljudi hendikepirani od rođenja i ljudi hendikepirani za vreme rata. Niko od srpskih medija to nije hteo da prenese, jer - veći deo glumačke ekipe čine učesnici filma Anđeline Džoli ( “U zemlji krvi i meda”).

Ja taj film nisam gledao. A meni je bilo super da se vratim u grad koji volim, posle toliko godina. Bio sam srećan da su me izabrali za taj projekat.

EGO: Kako su te odabrali, otkrili, pronašli?

A.J: Bio sam u poseti prijatelju koji radi za američku Vladu u Sarajevu. Nije mi se išlo u pozorište, imao sam dva dana slobodno u Parizu (da izađem iz pozorišta!), ali smo otišli. Predstava Kamernog teatra 55, “Sumnja”. Tu sam upoznao neke ljude - do tada nisam znao ko je Ervin Bravo, Maja Izetbegović,... onda mi pričaju šta oni, kao Udruženje umjetnika (“Kontakt”) žele da postignu, koji su njihovi ciljevi...

EGO: A koji su njihovi ciljevi?

Ima puno hendikepiranih ljudi koji žive u četiri zida, na margini društva, “ne postoje”. To isto se desilo i za vreme Hitlera: on je imao projekat koji se zvao K12 - on je sve hendikepirane Nemce i Nemce sa Daunovim sindromom – ubijao. Nije ih stavljao u četiri zida - ubijao ih je u logoru. I meni samo krenu suze... ljudi, koji su bili u pogrešno vreme na pogrešnom mestu - proizvod su nečijeg biznisa! I oni sada žive osuđeni od društva - etiketirani celog života.

EGO: Na koji način ti kroz rad sa tim ljudima njima donosiš boljitak? Šta taj

www.ego-magazine.com

projekat menja?

Ono što ja radim - bez obzira da li je taj moj pedagoški rad sa profesionalcima ili amaterima - ja sam jako pozitivan. Kod mene nema “nemoguće”. Ja znam šta je realno - ta osoba neće prohodati, ne igram se da sam Prorok, ja ih samo volim! To je bila (teško je opisati rečima) jedna kreativna lava. Imali smo pet dana. Saznao sam da treba da se radi prezentacija rada. Uz malu konstruktivnu pomoć, ja sa Selmom napravim performans od 45 minuta. To je bila predstava! SARTR (Sarajevski RATNI teatar). A ja im kažem: “Sve je dozvoljeno, ALI... reč RAT neću da čujem!”

EGO: Želeo si da raskrste sa prošlošću?

A.J: Moramo dalje. Poklapalo se sa dobijanjem francuskog pasoša. Bila je numera, video, numera, video i treća završna pesma Gabi Novak “Pamtim samo sretne dane”. Glumci, koji ulaze u kolica, stavljeni su u ulogu, stvara se komunikacija i razumevanje. Sve smo radili kroz pokret - to je prvi maternji jezik! Sećam se, tu je sedeo i Dino Mustafić (direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu) i bilo je genijalno!

Za tih pet dana, mi smo uradili preko 130 vežbi. Bilo je lako izabrati šta može. Imao sam problem da zaustavim nalet kreativnosti. Radili smo sa muzikom. Bila je jedna devojka koja voli narodnu muziku.

Njoj sam puštao Draganu Mirković - tad bi se jedino prepustila. Pokret je katalizator promene!

EGO: Šta posle?

A.J: Snaga je u svačijim rukama, ne u mojim. Ljudi, ako hoće promene, promena mora da krene od njih. Dobili su inspiraciju. Neki od njih se jesu promenili.

U kontaktu smo. Ali pokret jeste katalizator promena.

EGO: Šta je katalizator promena u Tvom životu? Odakle putokazi kuda dalje, kako se “dogodio impuls” da svoje znanje i iskustvo pretočiš u tri knjige?

A.J: To je krenulo sasvim slučajno - bio sam na Karibima, radeći na jednom projektu u periodu monsunskih kiša. Nisam znao šta ću sa sobom, a ja MORAM DA RADIM, ne umem da se dosađujem.

Seo sam za kompjuter i počeo da radim - približavalo se “dvadeset godina plesne karijere”. Hteo sam da saberem i poklonim nešto zemlji u kojoj sam rođen. To je bilo to - da se zahvalim. Druga i treća su došle lako, sada pišem četvrtu, to je moj magistarski rad “Neverbalna komunikacija u plesnoj edukaciji”, koji radim na Pariskom

Univerzitetu. Tema će biti “Tajne govora tela”. Sve se okreće oko obrazovanja, ja uvek postavljam pitanja, konstruktivno, .

EGO: Izražavaš pokretom te neke teskobne emocije, potom drugima daješ polet energičnim naslovima i sloganima (Kiss, kiss, kiss - keep it simple, sexy, smart...). Kao da imaš jednu “american show” ličnost i onu drugu “backstage”, slovensku?

A.J: Mi sa ovih prostora - Jugosloveni, mi smo po mentalitetu skoro isti Amerikanci. Jedino mi i oni imamo “šator, pevaljku i - u blato!”. Samo da ima što više hrane u tanjiru... neverovatno!

Ja sam, za posao, jako “american” - uvek radim “think big!”, uvek radim sa razlogom i kao šah - nekoliko koraka unapred (tako sam vaspitan). Nisam ja ušao u ovaj TV šou iz finansijskog razloga, nego sam ušao sa motivom da se plasira ideja, da se edukuje na izvestan način. Svestan sam da citirajući Izadoru Dankan, sigurno neću obrazovati ljude, jer veliki procenat njih nema pojma ni ko je ona (niti ko je Marta Grejem ili Silvi Gilem). Ali treba koristiti jezik - ja “dolazim” kod njih, a ne oni kod mene; ljudi ne shvataju da je ovo šou biznis, TV biznis, a ja mislim da imam sasvim dovoljno iskustva...

EGO: Smatraš da tvoji komentari tokom TV šoua deluju i pedagoški?

“Svaka reklama je dobra reklama”. Sve dok ljudi pričaju O PLESU, pljuvali oni mene ili ne - ne zanima me jer ne živim ovde, meni je to dobro, jer - oni pričaju o plesu.

Ovoj zemlji je to potrebno: Srbija ima tri baletska Udruženja, četiri Plesna saveza, jedni drugima šalju poreske i finansijske inspekcije, ovi su članovi jedne, oni druge partije,... totalna anarhija!

A ja? Ja se borim za kvalitet.

EGO : Pisao si o novim metodama u plesnoj pedagogiji; da li dobijaš feed-back od publike kojoj je ovo (bogato ilustrovano) štivo namenjeno?

A.J: Kažu da treba čitati više puta - jer uvek nešto novo saznaju. A ja uvek mislim da mogu i bolje - uvek sam najkritičniji prema samom sebi: radim ovu četvrtu, koja je o neverbalnoj komunikaciji; namučio sam se, jer kad pišeš akademski, moraš uvek da imaš dokaze, a to - da je ples neverbalna komunikacija nikad nije bilo dokazivano! Istraživanje literature je trajalo i trajalo...

EGO: Da li je uopšte moguće “saopštiti pokret” bez pokreta, rečima? Radije telom ukazuješ na rešenje?

A.J: Telom i dalje pokazujem, ne želim da budem profesor koji samo sedi. Uvek postoji i ta opozicija, moguće je i rečima, ali to zadire u filozofski deo. Savremeni ples je intelektualni ples. U Francuskoj se razvija ta filozofska tendencija - da se više razmišlja o plesu, nego da se pleše (???): “Ja igram 50%, a ti zamisli preostalih 50%”. A ja nisam pristalica toga - kad ljudi dođu kod mene, oni se dobro oznoje!

EGO: Ali zato u Mulen Ružu nema tih novih tendencija? Čak ni savremene tehnologije nisu ušle na scenu i u koreografiju? Gotovo je nemoguće pronaći video zapis iz Crvene vetrenjače!

A.J: U Mulen Ružu se drže tradicionalnog dela - to jeste njihov pečat. Drago mi je što snimaka nema, jer je danas sve nekako postalo copy/paste. Ukoliko poznaješ koreologiju, znaš neke koreografije, na svakom spotu Bijonse ili Rijane prepoznaćeš dobru kopiju Džek Kola iz ‘45. ili ‘52. A deluje inovativno - ljudi danas imaju tendenciju da nešto ukradu i to nazovu svojim. Ja zbog toga ne dozvoljavam da se moje scene snimaju, jer - neko je to dobro platio.

EGO: Sama kompanija ne postavlja snimke, igrači takođe, gosti ne snimaju...

A.J: Posetiocima je zabranjeno snimanje! A svaki šou mora da se snima za menadžment (da bi se radile korekcije, uklanjali problemi na sceni...).

EGO:Nema ni fotografija...

A.J: Ja imam kod sebe neke snimke, zato što sam dobio autorizaciju. Imam ih preko 150 i tačno znam kad ću koju da stavim na svoj web sajt. Te slike sam ja platio.

EGO: Da li tokom nastupa dajete svoj doprinos koreografiji improvizacijom na sceni?

A.J: Moraš da imaš određen “ram”, odnosno stil koji oni hoće. Nije poenta da ti samo znaš da igraš, već koliko si sposoban da se adaptiraš, da uđeš u to što oni hoće da plasiraju kao svoj proizvod.

EGO: “Perje, pero i prašina” Ljiljane Pakić mediji navode kao Vašu romansiranu biografiju, da li je tako?

To je pisala moja profesorska srpskog jezika i književnosti. To je njeno viđenje.

Možda je i istina? (smeh)... neka pročitaju.

EGO: Pisala je na osnovu razgovora sa Tobom?

A.J: Da. To je bila njena inicijativa. Mi smo imali prepisku, to je bila treća, četvrta, peta godina u Parizu, bilo je vreme nekih mojih unutrašnjih previranja (sećam se da sam pričao: “ne želim da ostanem ovde

054/055

www.ego-magazine.com

056/057

zauvek, ne želim da umrem ovde”)... Ljilja je sve to pretočila u knjigu. I danas smo u kontaktu.

EGO: Danas, kada kažeš “kuća”, na šta misliš?

A.J: Amsterdam i Pariz. Imam sada dve.

Nema se, može se. Amsterdam mi sada jako prija. Pariza mi je malo “preko glave” - administracije (čekam 4 meseca vozačku dozvolu), porezi,...

EGO: Kada gledaš snimak svog tela u pokretu ili odraz u plesnoj sali, na čemu bi radio više, na koji deo tela obraćaš pažnju?

A.J: Gledam celokupni nastup. Uvek.

EGO: Otisnuo si se nakon turneje sa sportskim plesom. Karakteristični pokreti u kankanu zahtevaju izuzetne amplitude. Da li si “prirodno razgiban” ili ?

A.J: Rad. Istezanje, rad na amplitudama je počeo ‘99. Bombardovanje. Audiciju za Mulen Ruž sam prošao sa znanjem sportskog plesa, ali sam ja redovno išao na časove baleta, uvek. Bio sam zainteresovan za sve - igrao sam i taj showdance, hiphop, deset godina sam igrao u paru sportski, takmičarski ples. Imao sam iskustvo i kao solo ograč i u formacijama.

EGO: Koliko je lakše sada - sa iskustvom i stečenim samopouzdanjem, uočiti finese koje ukazuju na nedostatak kompatibilnosti između plesnih partnera?

A.J: Ja se uvek ophodim prema paru onako kako ih vidim - kao celinu. Kažem - postoji razlog zašto su ti ljudi zajedno.

Mada, mene uvek zovu kad je neki veliki problem.

Prvi dan je uvek “šok terapija”...

EGO: Ti ih odmah “oceniš”?

A.J: Meni ne treba minut i petnaest, meni je dosta 10 sekundi da vidim ko si, šta si i odakle si. Kad vidim foliranje i glumatanje, ja se molim samo da se što pre završi.

EGO: Želela sam da u intervjuu potpuno izostavim pominjanje “Plesa sa zvezdama” - ali ne mogu - to je takođe deo tvog pedagoškog rada.

A.J: Tačno. Mnogi ljudi, koji rade sa mnom godinama, su - šokirani! Ne mogu da me prepoznaju. Ja im kažem da je to potpuno drugi setting, “menjamo šešire”.

Dobio sam ulogu. Igram najbolje što mogu. U trideset sekundi.

EGO: Kada te kontaktira plesni studio, profesionalni ili amaterski, počne saradnja sa plesnim parom, kako reaguju na tu “šok terapiju”?

A.J: Ljudi vole da rade sa mnom zato što

sam ja jako pozitivan. Ja ću im reći “kao Kvazimodo”, ali oni znaju da ih ja ne vređam. Kvazimodo je harizmatičan, on je dobrica, ima u tome nešto dobro. Ja ne želim da se ljudi menjaju - budi to što imaš, ali - hajde da izvučemo da bude još bolje!

EGO: Ali izostaje šira slika. To je poigravanje kodovima? Kvazimodo je - kakav?

A.J:Većini je prva asocijacija - fizički izgled! To govori o osobi koja ne zna. Ja nemam vremena da obrazujem!

EGO: A da li bi Ti prihvatio poziv da javno radiš nešto što nisi usavršavao, u vremenski ograničenom roku, pred profesionalcima koji će Te usmeravati ka pobedi? (mada, ne znam šta bi to bilo...)

A.J:Zavisi sa kim i zavisi za šta: koja je vizija, koja je misija. Ne znam, ja se vrlo brzo adaptiram - gde god me baciš, ja se vrlo brzo dočekam na noge. Ja sam za sve otvoren.

EGO: Ne znajući jezik, otišao si u zemlju u kojoj neki čitav život ostanu i ostaju étranger (stranac). Kakav je osećaj?

A.J: Sad sam Francuz i kad kažu “imate akcenat” ili “uopšte nemate akcenat” odgovorim sa “odrastao sam u inostranstvu”. Tu se završava. U Francuskoj postoji ključajući nacionalizam, rasizam, šovinizam. Taj “Liberté, Egalité, Fraternité” postoji, ali samo za neke stvari, za neke ne. Moja je sreća što nisam crn - da se ne lažemo.

EGO: A kakva je atmosfera u Mulen Ružu? Da li postoji neka interakcija sa publikom? To je “mala” scena?

A.J: Mala scena od hiljadu ljudi! Ali jeste „intimno“. Publika se “oseća” - zavisi koga imate u grupi: da li imate Francuze ili Kineze (koji spavaju po stolu), ili Amerikance (koji su uzbuđeni)... nema pravila - uvek je isti šou a uvek je drugaije.

EGO: Da li vi uopšte vidite publiku? Da li želiš da ih pogledaš u oči? Kakva je rasveta?

A.J: Rasveta zavisi od numere, ali uglavnom vidim prve redove. Ja imam tu komunikaciju sa ljudima, uvek sam je imao - namigneš, klimneš glavom,... na kraju krajeva - ja sam tu i prodavac. Moj posao jeste da zabavim te ljude.

EGO: Koja je osnovna emocija koju ti budiš kod publike? Koje su to uloge?

A.J: Naravno da zavisi od toga šta igram, ali - generalno, ja na to gledam ovako: ti ljudi su platili 150 ili 200 evra kartu da zaborave svoje lične probleme.

Ja sam bio swing solista, imao sam sve

uloge, dobijao sam najteži posao. Jednog dana ulazim sa desne strane, drugi sa leve, treći dan sa krova! Ja sam znao sve i stalno sam imao različite partnerke. Uvek sam znao da se adaptiram. Nisam želeo da biram, šta god su mi dali - ja sam umeo da igram.

EGO: Koliko često se smenjuju koreografi i koreografije?

A.J: Ovaj, isti šou, traje od ‘99te. To je produkcija od 9 miliona evra! Ako znamo da je Cirque du Soleil za Las Vegas 20 miliona, za Pariz su devet miliona velike pare. Nas je oko 60, 70. Ja učestvujem u svim tačkama u kojima su muškarci - da li je solo, duo, trio, grupa - sat i 45 minuta!

Promenim minimum 14 kostima.

EGO: Kan-kan ima svoje karakteristične kostime, ali postoje i oni kakve viđamo još samo na karnevalskim plesačicama u Rio de Žaneiru i na Viktorijinim Anđelima...

A.J: Perje. To nose devojke i to je oko 15kg teško. Sa tim ne možeš bog-zna-šta veliko da odigraš. Jer - gravitacija te vuče nazad, a još treba da silaziš niz stepenice. Estetika je jako bitna. Proporcije igračica su jako bitne jer kostim neće delovati isto, a mora i onom klijentu koji je kupio kartu u poslednjem radu da se “bace šljokice u oči”.

EGO: Meri se sve - visina, obim grudi, struka, dužina nogu,... sve?

A.J: Sve. Sve se to radi i muškarcima. Neko ima merenje jednom u mesec dana, neko u 6 meseci. A “Crazy Horse” ima jednom u nedelju dana!

EGO: Da li se oseća konkurencija?

A.J: Uvek. I među kompanijama i u kompaniji. Što je dobro. Podstiče.

EGO: Koliko je za kvalitetnu saradnju i plivanje u umetničkim vodama kraj Sene bila važna emocionalna i socijalna inteligencija?

A,J: Jako je važna. I u Mulen Ružu i u “Plesu sa zvezdama”. Ja uvek kažem “dobar dan” kad uđem, javim se ljudima koji rade kostime, iako meni ne rade ništa! Šminkerima. To je prvo: kultura, vaspitanje. Jer: svi radimo za jedan isti cilj: želimo da šou bude što bolji.

Obično se na te ljude zaboravi, a oni su važna karika šou biznisa. Poštovanje prema svima. Ne znam da li je to “social skills”?

EGO: Svi ste profesionalci, ali - šta kada “zaškripi” sa partnerkom tokom nastupa - ima li konflikta na sceni?

Dogodi se, ali me ne zanima - bude: “srce, profi! svoj problem sredi van scene”;

www.ego-magazine.com

događalo se na početku, ono kad si mlad a dobijaš takva mesta tako brzo... sa nekim muškim igračima se nisam ni rukovao sa “ljudima koji rade samnom“, ne bih ih nazvao kolegama - ponekad muški igrači mogu biti veće tračare od ženskih! Generalno - ima nas manje, vidljivije je, bučnije.

EGO: Kako je izgledao odlazak iz Mulen Ruža?

A.J: Administrativna procedura je trajala... dobio sam period da razmislim, ne daje se “dobar proizvod” tek tako, nisam radio a dobijao sam platu.

EGO: Imaš to prvo “prazno veče” i ti osećaš - šta?

A.J: Hteo sam da uzmem svoje kan-kan cipele, ali nisam mogao da dobijem. Jedan od prijatelja je tajno uzeo embroidery sa Swarovsky kristalima, deo kostima sa ramena, koji imam, uramio sam. Potpisao sam ugovor sa Glavnim direktorom Mulen Ruža, rukovao sam se sa njom - sećam se da sam rekao “valjda ćemo se posle toliko godina zagrliti?”; to je bila finansijska rasprava koliko će me isplatiti. “Razvod”.

Imao sam Doživotni ugovor.

Rešio sam da neću da ih tužim za neke stvari, jer neću da rušim mostove ka mestu na kojem sam proveo više od 10 godina svog života. Meni to znači - to je bila moja kuća. Sećam se mirisa kad uđem: prvo osetim one konjiće - tu je štala, pa onda omekšivač iz perionice kostima; a onda: prašina od perja... negde “na kraju”, ja sam pokazivao lažne simptome alergije na perje i prašinu! Telo je već davalo signale... to je to.

Na kraju ostaje samo prašina. Kamena.

(Kao naslov “Perje, pero i prašina”! smeh...)

Kad sam pokupio svoje stvari, kupio sam piće igračima, dao sam svakome “oproštajno” pismo, lično, ništa sms, ništa facebook. Došao kući, bio je topao dan, u komšiluku je buknuo požar (kuljala je vatra!), seo sam na onu istu fotelju sa koje sam gledao Vizentala, i... krenule su suze: osećaj gubitka. To je tranzicija kroz koju mora da se prođe.

Ali telo! Osetio sam kontrakcije u zadnjoj loži i pogledao na sat: aha! prvi kan-kan je sada... to se i dan danas dešava.

EGO: Družio si se sa igračima?

A.J: Slabo. Posao je posao. Upoznavao sam ljude na studijama, kroz susrete. Svi moji prijatelji koje sam upoznavao u Parizu, nemaju nikakve veze sa plesom, niti sa Mulen Ružom, smatram da je to uspeh! Nisam se družio sa “našima”. Jednom

sam bio pozvan na Svetosavski bal koji se održavao na onom Bateaux Mouches... bilo je tragično dok nije krenulo kolo. Tad sam se osvestio: meni je mama bila prvi plesni učitelj, to “širenje veša” je prvo što sam naučio! Od mame sam nasledio talenat za igru, od tate za umetnost, a sve ostalo - gradili su me da ja budem JA! EGO: Menjao si imidž, tačnije - frizure.

Imao si fazu sa dužom kosom. Kad? A.J: 2007. i 2008. iz čisto praktičnih razloga - kad radiš za tako veliku firmu, često si tu i za neke modne poslove - angažuju te za modni defile, za neki photo-session, možda čak i za reklamu... i shvatiš da ako imaš dužu kosu imaš veće šanse da dobiješ posao. Ukoliko nas, zaposlene u Mulen Ružu, lično kontaktiraju, imamo pravo da sarađujemo sa Agencijama, ali moramo da dobijemo dozvolu od menadžmenta.

Tako je za svaki posao “sa strane” - i za ono u Sarajevu sam morao da tražim odobrenje, jer imam ekskluzivni ugovor za ceo svet.

EGO: Da li je Mulen Ruž za Tebe “Non, je ne regrette rien”, “Ne me quitte pas”, ili “La Vie en Rose”?

A.J: Edit Pjaf.

EGO: Amsterdam ti je sada “bliži”; koja pesma je Pariz?

A.J: Ima jedna “šaljivija” pesma, od Brižit Bardo, Tu Veux Ou Tu Veux Pas?(“Hoćeš ili nećeš?”). Takva neka atmosfera - ‘60te, ‘70te, San Trope, sunce... cela BB je super.

Meni.

EGO: Šta te privlači Holandiji?

Velika je razlika: Francuska je republika, a ponaša se kao kraljevina, a Holandija je kraljevina, a ponaša se kao republika.

Amsterdam je malo internacionalno selo.

Prija mi sve. Na bajsu sam non-stop. Totalno je svoje, ludo.

EGO: Nema etiketiranja?

A.J: Ima. Imaju oni svoje... isto kao i u Francuskoj - pitanje: “Treća generacija imigranata - da li su Marokanci ili Francuzi?” (ukoliko dođe do rata, na čijoj će strani biti? - to je ta “Le Pen priča”).

Ultradesničari koji ne dobijaju izbore, ali su najbolje plasirana stranka u Evropskom parlamentu u Strazburu - to puno govori o zemlji.

EGO: A šta je sa Srbijom?

Najveći uspeh je kada te niko ne drži u šaci, jer se ovde grade karijere na drugarstvu, kumstvu i krevetu, ne i na kvalitetu.

EGO: Ono što nije samo region, već globalni fenomen je digitalizacija - donosi neko novo poimanje telesnog - sve

je dostupno i sve je “na izvol’te”. Gasi se želja za otkrivanjem. Sa druge strane, Crvena vetrenjača je puna ljudi koji žele da osete erotikom nabijenu atmosferu, iako se toliko toga promenilo od vremena Tuluz Lotreka. Kako to?

A.J: Uradio sam u okviru Nacionalne fondacije za igru master-class na temu “Senzualni plesači na sceni”. To sam radio i u Barseloni. Senzualnost znači - čula.

Senzualnost i seksualnost su dve različite stvari. U virtuelnom svetu mi postajemo toliko vizuelni, da nam je kinestetički deo sve manje aktivan - čulo dodira je zapostavljeno.

Kada radim u Americi, ja moram da pitam “da li mogu da te dodirnem da bih te ispravio?”, dok u Rusiji moram da lupim po telu i da vrištim da bih bio dobar pedagog!

EGO: Uprkos univerzalnom jeziku neverbalne komunikacije pokretom, svaki plesač nosi pored genetskog i kulturološko nasleđe. Kako u demokratski razvijenim i politički korektnim sredinama sprovodiš terapiju pokretom?

A.J: Adaptacijom. Neće se oni menjati zbog mene, nego ja moram da se adaptiram.

EGO: Da li tada primenjuješ poznavanje neurolingvističkih procesa?

A.J: NLP je nauka o usavršavanju ponašanja. Ona ima super metod: govor tela i govor očiju, koji mi omogućavaju da “pročitam” laž. To mi je pomoglo da se adaptiram na različitim geografskim širinama.

Pedagogija, rad sa decom, danas se ubrzano menja. Oni do informacija dolaze mnogo brže. Zato je i način na koji primaju informacije umnogome drugačiji.

Deci se u Holandiji u 7 promo škola daje takva sloboda da se ide do ekstrema. Jako je teško - šta god uradio, društvo će te osudjivati. Ako ja na času izgubim 10min na posao koji neko nije obavio kod kuće – vaspitanje, onda mi to smeta.

EGO: Kako se Ti prilagođavaš novim metodama u plesnoj pedagogiji?

A.J: Ja im uvek dam vremena. I slušam svoju intuiciju. Za to je jako važno da si sam sa sobom OK, da si “uzemljen”. Znači - svakodnevni rad na sebi. Što se tiče psihoterapije, ja sam zaljubljenik Aleksandra Louvena (Rajhov učitelj), koji priča o Bioenergetici, vezi pokreta i mentala, vezi mišića i mozga.

EGO: Kako taj rad na sebi izgleda kada

058/059

www.ego-magazine.com

se baviš svojim telom? Istezanje, joga, trčanje, teretana?

A.J: Kako kad. I nikad nisam zadovoljan kako izgledam.

EGO: Ali ti to više ne radiš zbog nastupa?

A.J: Ne. Stil života. Ali sad su mi uslovi za rad promenjeni i imam veliki problem da sve uskladim - dogodi se da u 6 dana imam 7 letova. Za vežbe mi nije potrebno više od 2m2. Ne treba mi ni prostirka.

Sada mi je asocijacija na avion - spavanje! Sanjao sam da sam došao da posetim Mulen Ruž; fali im igrač; igrao sam i znao sam celu koreografiju!

Tako da - pusti mi muziku i odradiću sve!

Izadora Dankan je opisala tri tipa igrača (parafrazirano): Prvi tip igru posmatra kao vrstu gimnastičke vežbe koja je povezana gracioznim prelazima - arabeskama; Drugi tip čine oni koji se skoncentrišu, te snagom uma svoje telo uvedu u ritam željene emocije, izražavajući neku emociju ili iskustvo - onako kako ga nose u sećanju; Treći tip svoje telo transformiše u fluid svetlosti, predajući sebe inspiraciji sopstvenog duha ili duše... .

Mi sa ovih prostora - Jugosloveni, mi smo po mentalitetu skoro isti Amerikanci. Jedino mi i oni imamo “šator, pevaljku i - u blato!”. Samo da ima što više hrane u tanjiru... neverovatno!

Ja sam, za posao, jako “american” - uvek radim “think big!”, uvek radim sa razlogom i kao šah - nekoliko koraka unapred (tako sam vaspitan). Nisam ja ušao u ovaj TV šou iz finansijskog razloga, nego sam ušao sa motivom da se plasira ideja, da se edukuje na izvestan način. Svestan sam da citirajući Izadoru Dankan, sigurno neću obrazovati ljude, jer veliki procenat njih nema pojma ni ko je ona (niti ko je Marta Grejem ili Silvi Gilem). Ali treba koristiti jezik - ja “dolazim” kod njih, a ne oni kod mene; ljudi ne shvataju da je ovo šou biznis, TV biznis, a ja mislim da imam sasvim dovoljno iskustva...

www.ego-magazine.com

060/061 I N T E R V J U

RAMBO AMADEUS Kritički odnos prema negativnim trendovima oduvek iskazujete javno, na razne ponekad i inovativne (muzičke, scenske) načine. S obzirom na to da smo svedoci da se ljudi nisu “opametili” (ni nakon velikih, pa ni niza manjih - ali ništa manje užasnih ratova; da navike sporo menjaju čak i kada su suočeni sa posledicama klimatskih promena koje su tek u povoju), da li je ovo kako živimo zaista najbolje što možemo?

Društvo se uvijek ponaša kao najgluplji pojedinac.

Društvo u cjelini veoma sporo shvata i mijenja loše navike. Siguran sam da je i među pećinskiim ljudima bilo pojedinaca koji bi tada rado mijenjali način života, ali im glupa većina to nije dozvoljavala. Dok najgluplji nisu shvatili da im je praktičnije da hodaju na dvije noge, oni pametni su vjerovatno pri svakom uspravljanju dobijali preko leđa.

Zato je zadatak pionira da ukazuju na pravce i blagodeti razvoja, razvoja sopstvenog mentalnog aparata, jer ljudi su u većoj mjeri robovi svojih sopstvenih predrasuda i neznanja, a sve u nadi da će se to vremenom preslikati na društvo.

Karakter društva će se mijenjati nužno, jer će čovječanstvo nužda natjerati na to, pa je bolje imati predviđene moguće puteve razvoja, nego da se promjene iz nužde dogadjaju na slijepo, stihijski.

razgovor vodio: Ljubomir Janković fotografije: Milan Josipović

062/063

www.ego-magazine.com

064/065

EGO: Veliki broj ljudi je informisan o obnovljivim izvorima, održivim projektima, o zelenoj ekonomiji. Malo njih poznaje osnove kreativnog pristupa rešavanju životnih problema koji karakterišu plavu ekonomiju. Vi ste sinhronizacijom afirmativnog spota potvrdili svoje opredeljenje. Molim Vas da iznesete koje su glavne odlike ekonomije za spas Plave planete i kako Vi vidite stvaranje kritične mase osvešćenih i preduzimljivih ljudi - dovoljan da bi se takav poduhvat aktivirao u bliskoj budućnosti?

R.A: Plava ekonomija je način mišljenja koji omogućuje da čovjek bez ekspertskog znanja i bez početnog kapitala može da počne i vodi uspješan posao. Romi koji skupljaju karton su primer plave ekonomije. Bez kapitala i ekspertskog znanja, oni svojim trudom i poštenim radom prehranjuju porodice, a pri tom doprinose čistijoj okolini. Takvih ideja za posao ima neogranicen broj, na svim nivoima, samo treba mućnuti glavom.

Na primer, svaka zgrada u Beogradu sa ravnim krovom mogla bi biti bašta, gdje bi stanari poptuno besplatno mogli da imaju svoje začine, povrće, cvijeće. Zgrada, sa baštom kao izolacijom na krovu, štedila bi dobar dio energije za grijanje i hlađenje.

Samo nas loše navike djele od toga. Prilika je bezbroj, samo treba uključiti mozak.

EGO: Kada svoje stavove o ekologiji i plavoj ekonomiji izlažete pred uticajnim ljudima, da li Vam na početku vaše scensko-medijsko nasleđe predstavlja balast ili prednost u prvom kontaktu?

Da li Vas dovoljno brzo shvataju, dovoljno ozbiljno?

R.A: Ja lako dobijem pažnju ljudi. Ali, tek kad shvate ono što govorim postaju ozbiljni. Kod nekog je taj process brz, kod nekog spor.

Na žalost, oblik demokratije u kom se glas nepismenog i glas doktora nauka isto računa rezultirao je činjenicom da najobrazovaniji i najsposobniji samo slučajno mogu doći na vlast. Sama činjenica da prosječno bistri čine većinu, a da ljudi vole da glasaju sličnima sebi, dovode do ovog fenomena koji demokratski svijet neminovno godinama vodi u recesiju.

Demokratska Amerika, zemlja po ukusu većine, dužna je 2.000 milijardi dolara (to je broj sa 12 nula, tesko ga je pojmiti) komunističkoj Kini, koju vodi izabrana moralna i intelektualna elita, u kojoj ovog prostog, standardnog oblika demokratije,

koja povlađuje ukusu većine nema ni u tragovima.

EGO: Da li Vam je prijatnije u ulozi antiheroja? Da li iko, osim Vas, zna kad ulazite i kada napuštate “lik”? Da li uopšte između Antonija Pušića i Ramba Amadeusa postoji razlika u stavovima ili samo u načinu interpretacije - na sceni i van scene (pa i privatno)?

R.A: Svakako da jos uvijek sasvim dobro razlikujem scenu od svakodnevice. Antiheroji poslije izvesnog vrijemena postaju Heroji, samo imaju malo krivudaviju putanju, moraju da čekaju da se kriterijumi društva promjene da bi bili prihvaćeni.

Mislim da se to upravo događa sa mnom.

EGO: Doživljavaju Vas kao MEGA (kilo) CARA... u kom pravcu vodite svoje kraljevstvo?

R.A:Moje kraljevstvo je metafizičko i prati me u stopu kroz sve faze mog samorazvoja. Skromnost je svakako faza koju treba da savladam do kraja, još radim na tome.

Zato sam simbolično i degradirao svoju titulu sa Mega Cara u Kilo Car. EGO: Iz kog izvora crpite kreativnost svih ovih godina? Koja je to pokretačka sila? Otkud snaga ideja?

R.A: Valjda mi je takva hemija mozga. Mislim, analiziram i sintetišem bez ikakvog napora. Moram genetici da zahvalim za to. Tu je, svakako, i volja za promenom na bolje, takav mi je valjda karakter, tako sam vaspitan, roditelji su mi izuzetni humanisti.

EGO: Da li ste ikada posumnjali u to da će dovoljan broj publike razumeti Vaš eklektički pristup? Da li ste oduvek bili ubeđeni u uspeh tako lične kreacije muzičkog i scenskog nastupa?

R.A: Nije mi uspijeh bio toliko važan, koliko mogućnost da se izrazim, u svojoj originalnosti. Meni je bilo odmah jasno da ako želim da budem po ukusu većine, moram da budem banalan, tako da sam ponekad i koketirao s banalnošću da bih se uvjerio u to. Ali nikada se nisam ozbiljno ložio na to da me svjetina prihvati, važno mi je uvijek bilo da me private pojedinci koje cijenim.

EGO: Vi ste, u muzičkom svetu, izuzetno cenjeni gitarista. Istraživanja i inovacije u kombinovanju žanrova su doprineli činjenici da Vas i svetske zvezde pominju i usmeravaju pa nju na vaše stvaralaštvo. Nagalašavate duhovitu komunikaciju sa publikom, tokom koje se poigravate improvizacijama na poznate

muzičke teme; kako ste sve prevazilazili uticaj “ružičaste, zle televizije” tokom svih ovih godina?

R.A: Ignorisao sam je i platio sasvim solidnu cijenu ne pojavljujući se tu. Svjesno sam se samomarginalizovao, jer je bilo evidento da je primitivan medij u primitivnom društvu mejnstrim. Nastupam po klubovima Evrope potpuno zaobilazeći njihovu šund infrastrukturu i estetiku.

EGO: Kao vispren kritičar društva u kom živite i osoba koja dobro anticipira promene, koja bi po Vama bila buduća glavna zanimanja na ovom području?

Kako vidite našu budućnost?

R.A: Prije svega poljoprivreda, uzgoj zdrave hrane, zatim turizam, IT. Biotehnologija.

Mikrosistemi , poljoprivrednoturistički, u kojima se proizvodi sopstvena energija I hrana, I nude turisticki kapaciteti – to će biti posebno zanimljivo. Zatim svi internet poslovi. Tu će biti sve više posla za mlade, naši klinci su bistri, a internet im omogućuje da zaobiđu našu gogoljevsku birokratiju i nađu posao mimo države.

EGO: Za mnoge građane su društvena previranja dovela do toga da im je život u gradu postao nepodnošljiv (premalo kulture, tolerancije, humanizma, istinskih vrednosti). Da li je sada već ekološki opravdana i izvesna migracija u suprotnom smeru - od grada ka selu?

Kako Vi vidite organizovanje života u takvom scenariju - kao formiranje komuna istomišljenika?

R.A: Industrijska revolucija je dovela masu ljudi iz sela u grad. Na žalost, slomom teške industrije polovina stanovnika u gradu više nema posla za sebe pa će biti prinuđena da se vrati na selo, što više i nije tako tragično, jer se danas na selu živi bolje nego u gradu. Ja mislim da je budućnost grad, koji se novim rješenjima pretvara U ZELENU OAZU PODOBNU ZA ŽIVOT/ Mega Agruvium, koji će biti i administrativni centar kao i prostor za proizvodnju hrane i zelene energije.

EGO: Da li je publika na Eurosongu bila najbrojnija pred kojom ste uživo nastupali? Da li ste dobili neku povratnu informaciju o Vašem nastupu - da li je poruka u muzičkoj formi ostavila neki trag koji dokazuje da je shvaćena?

R.A: Eurosong publika je slaboshvatajuća, ali su najozbiljniji svetski časopisi sasvim lijepo prikazali moj nastup i pjesmu.

EGO: Na koji način doživljavate popu-

www.ego-magazine.com

066/067

larnost kod ženskog auditorijuma? Da li imate utisak da je za šarm takvog nastupa presudna odevna kombinacija ili ipak onaj verbalni deo?

R.A: Pojma nemam. Meni žene nisu nikada vrištale i čupale kose u prvm redovima, tako da slobodno možemo da kažemo da ne nudim ono što im treba, što se tiče javnog nastupa.

EGO: Kako biste opisali Vaš “self concept”, Vaš EGO? R.A: Jedini koncept koji mi se učinio djelotvoran je da bježim od onog sto radi većina, vjerovatno u svemu, vodeći se prostom logikom da većina stalno griješi.

Da nije tako, da većina ne griješi stalno, svijet bi odavno bio raj na zemlji.

EGO: Na koji način opisujete uticaj sporta na Vaš život?

R.A: Meni je sport jako važan. Ali nikada ne gledam sportove. Ni na televiziji, niti idem na stadione. Samo se bavim jedrenjem ljeti, skijanjem zimi. Takmičenja su me naučila da kontrolišem euforiju kad pobjeđujem ili paniku kad gubim.

Prilično sam smiren u oba slučaja, držeći se narodne izreke, u zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi. Naravno, izuzetno cijenim moje jedriličarske rivale, pa mi ne pada teško kad me pobjede. Volio bih sada da počnem da planinarim, ali ne alpinistički, sa sajlama, kukama i motikama, nego amaterski, penzionerski, da pješačim po nekim netaknutim predjelima. Nadam se da ću naći društvo za to.

EGO: Da li i u budućnosti vidite muziku kao glavni medij za iskazivanje sopstvene kreativnosti ili imate nove planove za izražavanje svoje ličnosti na koje biste nam usmerili pažnju?

R.A: Svakako da ću više predavati, savjetovati i lobirati u sferi održivog razvoja, prirodan je to proces. Siguran sam da ću jednog dana biti sasvim dobar i verziran nezavisni savjetnik za održivi razvoj, ali muzikom nikada neću prestati da se bavim, jer mi predstavlja ogromno zadovoljstvo. Kad sviram sa bendom, osjećam prosto fiziološko zadovoljstvo, i ne bih se toga nikada odrekao, bez obzira koliko bio uspješan u drugim sferama.

EGO: Turneje su sastavni deo Vašeg života. Da li imate utisak da su u nekim gradovima iskrenije prihvaćeni Vaši stavovi? Koja su to mesta gde su najbrojniji istomišljenici?

R.A: Zaista ne. Moja publika je u svakoj sredini manjina, nigdje nije dominantna, pa je onda prosto, razlikujući se od većine,

međusobno slična.

EGO: Da li učite kroz iskustva ili iz susreta sa novim pogledima? Koliko često ste u prilici da zbog zanimljivog sagovornika preispitate svoje stavove?

R.A: Samo onda kada promjenimo stav ili mišljenje o nečemu možemo sa sigurnošću da tvrdimo da nam mozak radi. Najviše volim kad naletim na nekog obrazovanog i pametnog ko me ubijedi u suprotno od onog u šta sam vjerovao. Jednako kao što to volim, ne podnosim ljude koji vladaju samo emocionalnom argumentacijom i kad ljutnjom pokušavaju da pospješe svoje tvrdnje. Kad vidim da se neko ljuti, odmah mu popuštam, i povlađujem mu, lažući ga u oči bez milosti, puštajući ga da se valja u brlogu svojih zabluda.

EGO: Verujete li da je pevušenjem pevljivih melodija uz mudro osmišljan tekst moguće izvršiti pozitivan uticaj na odrasle članove savremenog društva?

R.A: Sigurno, edutainment je provjerena metoda, šteta što se ne koristi više u društvu. NA zalsot kod nas se moderne marketinske metode koriste samo u predizbornim kampanjama ili u pospjesivanju prodaje proizvoda siroke potrosnje.

Plava ekonomija je način mišljenja koji omogućuje da čovjek bez ekspertskog znanja i bez početnog kapitala može da počne i vodi uspješan posao.

Romi koji skupljaju karton su primer plave ekonomije. Bez kapitala i ekspertskog znanja, oni svojim trudom i poštenim radom prehranjuju porodice, a pri tom doprinose čistijoj okolini. Takvih ideja za posao ima neogranicen broj, na svim nivoima, samo treba mućnuti glavom.

Na primer, svaka zgrada u Beogradu sa ravnim krovom mogla bi biti bašta, gdje bi stanari poptuno besplatno mogli da imaju svoje začine, povrće, cvijeće. Zgrada, sa baštom kao izolacijom na krovu, štedila bi dobar dio energije za grijanje i hlađenje. Samo nas loše navike djele od toga. Prilika je bezbroj, samo treba uključiti mozak.

www.ego-magazine.com

068/069

www.ego-magazine.com A R H I T E K T U R A

JEAN NOUVEL projektni biro: Ateliers Jean Nouvel lokacija: New South Wels, Australia autor dizajna: Atelier Jean Nouvel realizacija: PTE Architects projekat zelenih zidova: Patrick Blanc godina realizacije: 2014. fotografi: Murrey Fredericks, Simon Wood, John Gollings

070/071

www.ego-magazine.com

Ateliers Jean Nouvel One Central Park (parcela 1 u okviru Central parka u predgrađu Sidneja, NSW, Chippendale) zapravo je platno na kojem su Nouvel i Blanc stvorili potpuno novo viđenje urbanog kompleksa. Ovde su podigli iskustvo integrisanog doživljaja - život u harmoniji sa prirodom. Javna parkovska površina je u centru okruga, ali se ovim rešenjem njena zelena raskoš penje uz stranu solitera, višespratnice koja je obučena u staklo, te je presvlače bujnom vegetacijom.

Korišteno je 250 vrsta australijskih cvetova i biljki, čiji pupoljci i rascvetale krunice tvore neku vrstu muzičke kompozicije na fasadi. Lozice i listovi raznovrsnog rastinja cvetaju od podnožja do vrha, savršeno uramljujući neboder Sidneja.

Bašte Baš kao i u Njujorškom Central parku, ovih 64 hiljade kvadratnih metara gradskog prostora koji pokriva bujno rastinje, te pruža mir usred vreve, često je mesto susreta, tačka na kojoj se opuštate sa prijateljima i porodicom. Da li ćete samo cunjati po travnjaku i stazicama, ili ćete jednostavno sesti preko prostirke i upijati sunčeve zrake - svejedno, moguće je opuštanje i uz velike šahovske table ili bioskop na otvorenom, baš kao i povremene izložbe rukotvorina i muzički festivali.

Konzola i heliostat (pokretna ogledala koja reflektuju sunčeve zrake) Konzola se nadvija nad samim vrhom objekta One Central Park. Odatle je najlepši pogled, te su na vrhu najluksuznije penthaus jedinice. A podno istih počinje konstrukcija koja sadrži motorizovana staklenca, usmeravajući tako zrake sunca pravo u baštice Centralnog parka. Kad zvezdu zameni mesec, čitava struktura u mraku isijava umetničku LED instalaciju vodećeg autora svetlosnih dela, Yann Kersale: svetlucavi vatromet nebeskih kretnji. Ovo je novi arhitektonski oblik u parkovskim celinama.

072/073

www.ego-magazine.com

074/075

www.ego-magazine.com

076/077

www.ego-magazine.com

Danski nacionalni pomorski muzej/b.i.g.

078/079

www.ego-magazine.com

080/081

www.ego-magazine.com

www.ego-magazine.com

082/083

b.i.g. lokacija: Helsingor, Danska odgovorni projektant: Bjarke Ingels, David Zahle vodeći projektant: David Zahle površina: 17 500m2 godina realizacije: 2013. fotografi: Rasmus Hjortshøj, Thijs Wolzak, Luca Santiago Mora Tim dizajnera koji je radio na projektu čine: John Pries Jensen, Henrik Kania, Ariel Joy Norback Wallner, Rasmus Pedersen, Annette Jensen, Dennis Rasmussen, Jan Magasanik, Jeppe Ecklon, Karsten Hammer Hansen, Rasmus Rodam, Rune Hansen, Alina Tamosiunaite, Alysen Hiller, Ana Merino, Andy Yu, Christian Alvarez, Claudio Moretti, Felicia Guldberg, Gül Ertekin, Johan Cool, Jonas Mønster, Kirstine Ragnhild, Malte Kloe, Marc Jay, Maria Mavriku, Masatoshi Oka, Oana Simionescu, Pablo Labra, Peter Rieff, Qianyi Lim, Sara Sosio, Sebastian Latz, Tina Lund Højgaard, Tina Troster, Todd Bennet, Xi Chen, Xing Xiong, Xu Li. Danski pomorski muzej imao je zadatak da se umetne, da pronađe svoje mesto unutar jedinstvenog istorijskog i prostornog konteksta; i to između najznačajnijih danskih objekata i novog, ambiciozno zamišljenog kulturnog centra. I upravo to je kontekst u kojem se Muzej i potvrdio kao pravi posrednik u izražavanju karaktera regiona, a posebno uz zamak Kronborg. Poput podzemne postavke dragocenosti koja je uplovila u suvi dok. Ostavljajući 60 godina stare zidine pristana neatknutim, galerije su raspoređene ispod kote terena i to u neprekinut niz oko pomenutih zidova, čime je u sam centar svake postavke posavljen dok, otvoren, uređen spoljašnji prostor u kojem posetioci mogu da dožive prave razmere građenja brodova.

Suvi dok premošćen je serijom od tri dvospratne pasarele, koje podjednako funkcionišu i kao urbana veza i kao prečica kojom posetioci pristupaju različitim sekcijama unutar muzeja kao celine: lučki most zatvara dok, istovremeno služeći i kao promenada; auditorijum muzeja dela i kao veza sa susednim Culture Yard zamka Kronborg; a cik-cak pasarela pod nagibom usmerava posetioce ka glavnom ulazu.

Ovaj potonji objedinjuje staro i novo, jer omogućava pregled grandioznog okruženja i iznad i ispod nivoa terena, dok se posetioci lagano spuštaju u muzejski prostor. Duga i uzvišena istorija danske Mornarice razmotava se u neprekinutom kretanju unutar i oko doka, i to 7 metara ispod zemlje. Sve podne površine - one koje povezuju izložbene prostore sa auditorijumom, učionicom, kancelarijama, kafeom i samim tlom doka unutar muzeja - sve su kreirane pod blagim nagibom, tvoreći uzbudljive, skulptoralne prostore.

084/085

www.ego-magazine.com

086/087

www.ego-magazine.com

088/089

www.ego-magazine.com

Rezidencija Amchit/ BLANKPAGE Architects

www.ego-magazine.com

090/091

projektni biro: BLANKPAGE Architects lokacija: Amchit, Liban autori: Karim Nader, Patrick Mezher, Walid Ghantous površina: 430m2 fotografije: Ieva Saudargaite saradnik: Jemma Chidiac projekat mašinskih instalacija: Bachir Saade projekat elektro-instalacija: Roger Nou-

jeim projekat konstrukcije: Antoine Bou Chedid dizajn i izrada rasvete po porudžbini: .PSLAB Projektom ove kuće autori su ispitivali kako da maksimiziraju odnos objekta prema vodenoj površini, zamislivši morski dok u više nivoa, kao vizuelizaciju horizonta, pučine, ali i horizontale kao

takve. Ovde je fokus bio - Mediteran.

Grede su poduprte čeličnom strukturom minimalnih dimenzija, sa stubovima identičnog preseka u konstantnom rasponu od 2.55m; a sve je obmotano diskretnom staklenom opnom. Uzimajući u obzir strmost terena na kojem je izvedena stambena vila, prilaz je omogućen kolima sa nivoa glavne saobraćajnice, upravo ispod gornjeg doka. Ulazna partija

vertikalnom komunikacijom povezuje sve tri kote kuće. Gornja platforma nosi glavnu spavaću sobu koja se otvara ka izduženom bazenu i fantastičnoj platformi za sunčanje. Na srednjem doku su dve sobe i dnevni boravak. Konačno, najniža služi kao zona koja se proteže dublje i bliže liniji mora, ne samo bazenom sa prelivom, već i stepenicama do obale.

Kao dodatak unutrašnjem komunika-

cionom jezgru, laganu šetnju omogućava sistem eksternih rampi i stepenika koji povezuju etaže sa stenovitim pejzažem koji se razleže između ulice i staze do plaže. Ritmičnost čelične konstrukcije i drvene obloge dokova, stvaraju mnoštvo senki koje se kroz repetativne šare preklapaju, varirajući u pravcu i dužini tokom čitavog dana, tvoreći dinamičnu i kompleksnu sliku ove nadasve jed-

nostavne strukture.

I tako, u jednom određenom trenutku dana, tokom sutona, kuća koja je gotovo čitava usmerena ka zapadu, onom stranom koja gleda ka moru, transformiše se u fotografsku dijafragmu koja uvlači poslednje sunčeve zrake duboko u enterijer, bojeći sve prostorije raskošnom nijanom rumenog smiraja dana.

092/093

www.ego-magazine.com

094/095

www.ego-magazine.com

096/097

www.ego-magazine.com

098/099

www.ego-magazine.com A R H I T E K T U R A

Četiri kuće kraj Baleia plaže

projektni biro: Studio Arthur Casas Lokacija: Baleia - Praia da Baleia, São Paulo, Brazil vodeći projektant: Arthur Casas površina: 2340 m2 godina realizacije: 2012. fotografije: FG + SG / Fernando Guerra izvođač radova: GD8 ENGENHARIA saradnici: Gil Fialho (parterno uređenje); Lab Luz (rasveta)

www.ego-magazine.com

100/101

Studio Arthur

Casas

Četiri kuće okrenute ka Baleia Beach, nalaze se na severnijoj obali brazilskog grada São Paulo. Budući da su projektovane kao vikendice, prizemlja sve četiri su povezana, da bi se podstakla društvena međupovezanost; stoga parterno dvorište povećava površinu, otvarajući dijagonalne vizure i uvodeći svetlost.

Da bi obezbedili dovoljno privatnosti, jedinice su međusobno blago smaknute u odnosu na liniju paralelnu sa plažom. Obzirom da su međusobno izuzetno približene, njihove pojedinačne vertikalne bašte čine slepe zidove od jedne ka sledećoj, umanjujući efekat preterane bliskosti sa susedom. Velika staklena platna klize, otvarajući kuću u potpunosti prema okruženju, brišući liniju razdvajanja enterijera i eksterijera.

Ispred svake kuće - terase, nalazi se bazen za plivanje sa Jacuzzi odeljkom, a sauna je ukopana. Roštilj je predviđen u uvučenom delu terase, kao nastavak dnevnog boravka. Kroz sve tri etaže provlači se stepenište okupano dnevnom svetlošću, jer ga od ostalih sadržaja odvaja samo staklena pregrada.

Na prvom spratu, prostorije domaćina i gostiju, razdvojene su mostićem koji se naslanja na atrijumski otvor, a ta, glavna spavaća soba, bogatija je za fantastični pogled ka moru. Svako od kupatila prosvetljeno je prirodnim svetlom, zenitalnim otvorima.

Drugi sprat sadrži manji, kućni bioskop, ali i terasu za sunčanje koja je zapravo deo krovne ravni povrh glavne spavaće sobe. Presek kroz objekat je osmišljen tako da podstiče prirodnu cirkulaciju vazduha, čime je upotreba veštačke klime leti svedena na minimum.

Svi primenjeni materijali unose toplinu u prostorije - opeka na fasadama, prirodna pletiva na podnim prostirkama i oblaganje svih gazišta drvetom na višim etažama. Arhitektonski biro koji je isprojektovao kuće, takođe je realizovao i enterijer jedne od četiri: oprema je najvećim delom sastavljena od vintidž komada karakterističnih za unutrašnjost brazilskih vila, poput Mole fotelje (by Sérgio Rodrigues). Studio Arthur Casas je posebno dizajnirao sto i dugačku klupu za dnevni boravak. Investitor je kolekcionar umetničkih dela, a njegova zbirka sadrži slike Leonardo Kossoy, platna Christian Lemmerz, ali i neke od najpopularnijih brazilskih rukotvorina.

Pejzažni dizajn je podrazumevao primenu luksuznijih tropskih vrsta, da bi se upravljalo otvorenošću vizura i očuvanjem intime, ali i da bi se naglasio karakter netaknute, gotovo “divlje” plaže kakva se nazire u zadnjem planu.

102/103

www.ego-magazine.com

104/105

www.ego-magazine.com

106/107

www.ego-magazine.com

108/109

www.ego-magazine.com

110/111

www.ego-magazine.com

112/113

www.ego-magazine.com enterijer

Roderick Vos Neopisivo zanimljiv izložbeni prostor holandskog dizajnera, ispunjen je fantastičnim proizvodima, u svakom uglu “čuči” po neki ekstremni momenat lepote kojim se ponosi autor - Roderick Vos. Svaki aspekt ovog mesta je totalno poseban! Delom radni prostor, a delom prodajni salon, nalazi se u mestu Den Bosch (na jugu Holandije, u originalu: ‘s-Hertogenbosch, a značenje je “Šuma Velikog Kneza”), u malom gradu izvan Ajndhovena; lokal je krcat produktima Roderikovog kreativnog procesa stvaranja.

Jedan od najnovijih je “bucketlight”, viseći objekat ispunjen biljkama, koji je zapravo niz livenih aluminijumskih lampi u formi kućišta, kao nadsvetlo sa utikačima; ovo rešenje je oblikovano sa ciljem da oplemeni radni prostor zelenilom, objedinjujći funkcije (svetlost i zelenilo), a pruža i par ekstra kvadrata ušteđenog prostora. Vos o tome priča ovako: “Prisustvo biljaka unosi pozitivne promene u radni prostor, jer živa bića donose dobrobit; tropske vrste emituju kiseonik, pročišćavaju vazduh i na taj način uvećavaju produktivnost. Kako u našem birou nismo imali dovoljno slobodnog radnog prostora, promišljanjem smo došli do ovog rešenja - unutar samih rasvetnih tela postavili smo utičnice, što nam je omogućilo da naše kompjutere povežemo sa kućištima, a da potpuno izbegnemo nagomilavanje i preplitanje žica i žičica”.

Ono što ovom prostoru zasigurno ne nedostaje, to su iznenađujuća rešenja - sve od izrazito skulptoralnih spiralnih stepenica, preko nabujalog zelenila iz malopre pomenutog objekta “bucketlights”, pa do vertikalnog, posve zelenog zida.

Autor i njegova supruga smatraju da je bilo neophodno kreirati izložbeni salon koji je posetiocima privlačan i koji će ostvariti cilj: predstaviti sve istovremeno i predstaviti sve u funkciji.

Roderick Vos veruje da dobro dizajniran proizvod mora biti nezaboravno iskustvo za tvorca i postati značajni predmet svom budućem korisniku: “Dobar dizajn je samo-podrazumevajući, razumljiv, stoga što je jedinstven spoj forme i funkcije”. A to je upravo ono što je zaključak o Roderikovom radu.

fotografije: Rene van der Hulst art director: Petra Janssen/Studio Boot tekst: Ego

114/115

www.ego-magazine.com

www.ego-magazine.com

116/117 enterijer

25hours Bikini Hotel fotografije : 25hours Hotel

Studio Aisslinger Suštinu koncepta projekta BIKINI BERLIN čini jedinstvena kombinacija maloprodajnih objekata i lokala druge namene, poslovnih prostorija, sala za bioskopske projekcije, urbanih oaza male razmere i hotela. I to u samom centru zapadne oblasti grada, kao jedan od svega nekoliko preživelih svedoka turbulentne istorije grada Berlina.

Na mestu koji su prema projektu dvojice arhitekata (Paul Schwebes, Hans Schoszberger) 1957. realizovali kao “Zentrum am Zoo”. Samo ime BIKINI BERLIN došlo je od nadimka koje je lokalno stanovništvo dodelilo još ‘50tih objektu “obučenom” u okvir vitkih stubova sa jasno razdvojenim horizontalnim potezima na donju i gornju etažu.

2002., minhenska kompanija Bayerische Hausbau otkupila je istorijsko Zoobogen zdanje, a osetljiv proces revitalizacije kompleksa, odvijao se u periodu od 2010. do 2014. Danas, urbani i pitomi svet prirode koegzistiraju u toplim senkama zdanja 25hours Hotel.

Značajan primerak arhitektonskog modernizma koji je dominirao po završetku Drugog svetskog rata, služi kao oaza unutar gradskog tkiva.

Sa jedne strane su zelena prostranstva parka Tiergarten i životinjski svet berlinskog Zoo vrta; sa druge - građevina živa kao košnica Breitscheidplatz, shopping ulica - Kurfürstendamm, kao i veličanstveno zdanje Kaiser Wilhelm Memorial Church. Ovakav dualitet preliva se u enterijersko rešenje 149 hotelskih soba, primenom razigranog koncepta “urbane džungle”, sa bojama toplog dela spektra, prirodnim materijalima, ali i prozorskim otvorima od poda do plafona, sa direktnim pogledom na kaveze sa majmunima!

Hotel je, gde god je bilo moguće, očuvao, a u nekim segmentima čak i povratio originalnu arhitekturu iz 1950. U mnogim tačkama, objedinjeni su prostori za rad i igru, počevši od zone recepcije, u kojoj prostor, poput nekog stambenog potkrovlja, ispunjavaju udobni ćoškići, kafe, kiosk i prostori za druženje.

Oblikovan slobodnim, kreativnim duhom, 25hours Hotel Bikini iskreno slavi koncept “grad-tik-uz-džunglu” i to kroz teme iz životinjskog sveta, ali i bojama koje je orkestrirao Studio Aisslinger, odnosno autor Werner Aisslinger, koncept koji se počev od recepcije, razliva po svim ostalim prostorijama. Aisslinger Studio je ciljano stvarao enterijer “koji je raznovrsan koliko i sam grad u kojem se nalazi, unutrašnjost koja je bujna poput divlje džungle” (reči autora).

118/119

www.ego-magazine.com

120/121

www.ego-magazine.com

122/123

www.ego-magazine.com E N T E R I J E R

Ceresio 7 Bar & Restaurant

tekst: Dostana Janković fotografije: Caresio7, http://www.ceresio7.com/

124/125

www.ego-magazine.com

Storage & Dimore Studio Na vrhu istorijskog zdanja, iz fašističke ere Milana (‘30tih XX veka), realizovan je Ceresio 7, bar i restoran uz bazen. Taj prostor je nekada bio sedište nacionalne kopanije za struju, a sada je dom kandaske modne kuće DSQUARED2. Projekat su naručili blizanci, Dean i Dan Caten, braća koja stoje iza brenda DSQUARED2, a Ceresio7 je vrtoglavom brzinom postao glavno mesto za druženje i najpopularniji lokal u Milanu. Ali, ovo nije PR tekst, već prilog o enterijeru: dve reči su dovoljne - Dimore Studio! Bum! Šta god da ova dvojica autora “dohvate”, pretvara se u zlato, pa tako i ovaj poduhvat. Zapravo, angažovana su dva projektna biroa: Storage Studio je bio angažovan za arhitekturu, a Dimore Studio za dodavanje neophodnog šmeka u enterijeru - eklektičkog, vrhunskog, u svakom smislu elitnog ali sa senzibilitetom za “sve klase”.

www.ego-magazine.com

126/127

Savršen spoj, pun tenzije, kreiran je obrubljivanjem mekih, plišanih površi tapacirunga sjajnom, poliranom mesinganom horizontalom koja se proteže celom dužinom prostorije. Iskrenim i autentičnim osvrtom na originalne komade iz 1930tih, elemente koji su umetnuti u pročišćene linije savremenog enterijera, stvoren je retro ugođaj, upotpunjen toplinom drvenih ploha, kombinacija u kojoj sve štima, sva čula uživaju.

A spolja? Plave sofe, valera nekim čudom identičnog sa bojom vode u bazenu, ritmično su poređane tik uz površinu po kojoj se reflektuju soliteri novoizgrađene četvrti Fiera (finansijski kvart Milana). I po sedištima i oko njih - najdoteraniji ljudi, oni koji neumorno poziraju u najtesnijim D&G šortsevima, u Cavalli kompletićima za plivanje, pošto su sebe “počastili” takozvanim obrokom, odnosno salatom od čistog zeleniša sa “zaboga-nikadnikakvog-šećera-u-prelivu!”...

128/129

www.ego-magazine.com

www.ego-magazine.com

130/131 E N T E R I J E R

ACE HOTEL Ace Hotels zaista zaslužuju ime koje nose - svaki je “as”, najbolji, “kec iz rukava”. Svaki poseduje jedinstven stil, fascinantnu prošlost, svojevrsnu Filozofiju Asa u svom srcu. Za njih je gostoprimstvo najbliže saosećanju, a hotel tretiraju kao “potencijalnu komunu”.

Ace Hotels su u celom svetu poznati po svežem pristupu koji donosi promene u industriju hotelijerstva. Odkad je, sada pokojni, osnivač ovoga lanca doneo odluku da prvi Ace Hotel stvori preobražajem radničkog odmarališta u Sijetlu 1999., više ni jedan hotel nije bio isti. Sa svim onim kreativnim idejama i strašću koja ih pokreće, Ace je lider u butik hotelima koji čine razliku.

Uprkos činjenici da je danas gotovo svuda moguće pronaći hipsterski smeštaj sa vintidž opremom i street art delima, nekada je primena preporođenih komada nameštaja, uz savremenu umetnost i odabrane primerke nekonvencionalnog dizajna, bila sasvim neuobičajena. Ono što su takođe uveli u hotelsku industriju su: fokusiranje na centralne zone za okupljanje i prostori koji podstiču aktivnosti vezane za kulturu, te - zajedničke umivaonice u njihovoj neposrednoj blizini. Jedna od glavnih karakteristika Ace smeštaja su paralele sa klubovima/ centrima: među šest Ace hotela zastupljeni su i teatar, plivački klub i koncertna hala, plus nebrojeni barovi i kafei. Ace Hotels su zaista nešto mnogo sadržajnije od pukog prenoćišta.

Sedam Ace hotela nalaze se rasuti po svetu: Njujork, Panama, Los Anđeles, Sijetl, Palm Springs i Portland, uz najsvežije otvoreni (krajem 2013.) London Shoreditch. Od gotičkih kopljastih oblika, preko boemskog šarma, stilovi su razni, premda svi ostaju verni autentičnim uverenjima.

Pojedinci koji čine Ace Team su ključ za definisanje stavova iz kojih potiče svaka nova vizija, a njihovi opisi pružaju potpuni uvid u koncept: “Ace team je neobičan hibrid - spoj romantike sa nepokolebivim zdravorazumskim osećajem za biznis, pun elana i istovremeno u svemu opušten. Nas ne zanimaju preozbiljni dizajnerski stavovi i teška uverenja, nas privlači stvaranje sa dušom. Iako se kompanija razvija, Ace ostaje veran autentičnim uverenjima sa početka, odbijajući da se zaglavi u klišee velikog biznisa, insistirajući da stvari radimo na samo sebi svojstven način. To nije licemerje. Mi tragamo za svakom mogućnošću da privučemo nezavisne biznismene, lokalne umetnike i mlade talente koji bi podsticali napredak. Valja nam otkrivati nove i kreativne načine da pronađemo sredstva i omogućimo održiv razvoj. Mi verujemo da postoje bolji načini da se poslovi završe, bez obzira na razmere!”

tekst Dostana Janković fotografije Ace Hotel

132/133

www.ego-magazine.com

Ace Hotel New York Ace Hotel New York je “gradski” hotel; odlikuje ga “mešavina stilova, istorijskih etapa i predmeta koji su se stapali u slojevima”. Ono po čemu se Ace New York izdvaja jesu umetnička dela, izložena po svim sobama i zajedničkim prostorijama, dela koja su stvarali mladi, još nepoznati, ali i dela već renomiranih umetnika, poput Majkla Andersona, Grega Lamarša, Majka Perija... hotel su oblikovali Roman and Williams, a otvoren je 2009.

www.ego-magazine.com

134/135

American Trade Hotel /Panama American Trade Hotel nalazi se u Panami, i to usred samog centra starog dela, u gradu koji leži na raskrsnici Amerika, tako da je građevina uklapana sa kulturnim nasleđem Casco Viejo - oblašću koje je pod UNESCOvom zaštitom kao spomenička vrednost. Istovremeno, to je i zona susreta, za živu kreativnu razmenu i poslovne sastanke. I sam hotel je prigrlio svu tu dinamiku, stvorivši nove prostore za energične aktivnosti, pripojivši luksuznom zdanju veliku salu iz koje je moguće sagledati Panamu. American Trade Hotel su dizajnirali kreativci Commune Design studija, a otvoren je od 2013.

www.ego-magazine.com

136/137

Ace Hotel London Shoreditch Ace Hotel London Shoreditch nalazi se u istom delu grada u kojem je i pijaca na otvorenom (Brick Lane), tamo gde svi umetnici sveta traže utočište, tamo gde su izvođene prve drame u Londonu. Hotel je odraz bogatstva “kosmopolitskog i istovremeno istorijskog karaktera” lokaliteta, sa širokim spektrom dizajnerskih uticaja koji sežu od pročišćenog Modernizma do britanskog Panka ili pak upečatljivih grafika s početka XX veka - vorticističkog pokreta. London Shoreditch su oblikovali kreativci Universal Design Studija, a otvoren je 2013.

138/139

www.ego-magazine.com

Ace Hotel Downtown LA Ace Hotel Downtown LA situiran je u istorijskom zdanju United Artists, koje je prema originalnom projetku podignuto 1927. za Maverick Film Studio. Najdragoceniji element ove zgrade u samom centru jeste kitnjasti teatar na sprat, koji se uzdiže sa glavnog objekta. Autentični dizajn pomenute scene mogao bi biti opisan rečima “raskošna interpretacija španske gotike”, a minimalistička betonska konstrukcija tornja odredila je finalni koncept čitavog hotela: dekadencija i demokratija, holivudski glamur ‘20tih godina prošlog veka i savremeni minimalizam. Otvoren 2013., oblikovan idejama članova Atelier Ace i Commune Design.

140/141

www.ego-magazine.com

www.ego-magazine.com

142/143

Ace Palm Springs Ace Palm Springs je kao neki izmaštani srednjovekovni motel. Zovu ga i Ace Hotel & Swim Club, jer pored 170 soba, poseduje prisajedinjen i spa-centar i resort. Hotelom vladaju boemska energija, elementi održivosti i separei oko otvorene vatre. Restoran, King’s Highway, igra na sigurno - klasičnu američku večeru zbog koje je i Amigo Room “uvek u frci”... Ace Palm Springs je otvoren 2009., prema Commune Design projektu.

www.ego-magazine.com

144/145

Ace Hotel Portland Ace Hotel Portland zauzima čitav blok u samom centru Portlanda, onom koji je nekada nosio ime Gay Triangle, a graniči se sa Pearl District. To je zapravo nekadašnja zgrada Clyde hotela, a unutar njega očuvani su mnogi detalji, zadržane su impozantne proporcije i osećaj solidne gradnje. Obzirom da se po neposrednom okruženju širi artistički orijentisan komšiluk, sam hotel ima vrlo jasno definisan kreativni potpis; dominira atmosfera koja sokove crpi iz lokalnog, jednako koliko iz internacionalnih uticaja, od muzičara i umetnika, ali i iz specifičnih radova - murala kojih ima po čitavom hotelu. Hotel je otvoren 2007.

146/147

www.ego-magazine.com

148/149

www.ego-magazine.com

SHOHEI SHIGEMATSU/OMA

razgovor vodio : Ljubomir Janković

foto: Rade Kovač, www. www.radekovac.com

150/151

EGO: Since You are born in Fukuoka, Japan, did OMA Nexus World building have any influence on You, or somehow affected the way You perceive OMA works from that period now?

S.S.: Actually, that building was finished just before I entered the University, so, at that moment I could not realized the greatnes of those buildings, the Steven Holl one, and the Rem one ( that is realy nice ); now, as I look at the Rem's, it is actually verry radical, but as a student, at that time, I could not realize how interesting it was. So, it did not have so much influence, but it is a kind of strange irony that it was the only project build in Japan at that moment was in Fukuoka.

EGO: OMA standards are: "renew the terms, redefine the concepts, reformulate the briefs!". Don't You think that you are putting yourself at high risk by placing too much effort at starting from scratch, over and over again with a new approach every time?

S.S.: We make a conscious effort not to repeat the concept that was used in another project, because we beleive in specificity of each project. Let us say that program is library - what you can do in Belgrade, you can't do exactly the same elsewhere, because the climate is different, the site is different, the collection of books is different, so we don't think that you can use the same concept. But sometimes, because we do so many projects at new territories in Middle East, where you have no context, just desert, or at new city in China... and also a program that is kind of speculative, commercial projects, with a mix-use (office / residential /retail), that kind of thing, we sometimes use it again, because - when something is born without any specificity, you can practicly, technically, use it elsewhere.

You know, we always make our own rule, but we also enjoy breaking our rules! Hoping that by copying maybe we are actually creating something new. It's not about time-saving or money-saving, but - it is: by repeating the concept at entirely different environment, something new will happend. So, if we are to do "re-using the concept", it is with the mind of more positive thinking rather than just re-using...

EGO: Isn't it easier to use a unique pattern, isn't it much more financialy predictable if You copy/paste? Is there a danger of making mistake hiding in the fact that You are at the beggining every

time? Can you gain financial success if you are always trying something new?

It's easy to make money if you are copying the same concept...

S.S.: Well, it's not like OMA promotes one-building-typology to the world.

There are many high-rise specialists, museum specialists. We don't do that. So, it is verry difficult to repeat and make financial success. But, we are getting better, we used to be worst in thinking of financial consequences, we were so excited about designing. Now, we are much bigger organisation, and we are experiencing many downturns of recesion. We are much more careful and much better at reaching more efficient process.

EGO: It seems that one of Your main concerns is to beat gravity? Why did You choose this approach of creating an architecture?

S.S.: It's true, but You know, we also don't want to be regarded as "we always do cantilevers". We do use cantilevers often, or something that goes larger to the top. I have to say, even though it's true, it's not the conscious effort to do so, it's more that we seek pure gestures. It is exotic that way if the project is complex enough to have multiple expressions (not just cantilever) with more expressions and more intentions happening.

But of course, it is by the time of that spectacular moment, when architecture becomes the main feature. In the process it's not like that, we think of many different languages to express our creation. I think that gravity is something that has always (it is not only us), througout history of architecture, I think gravity has been expression that architecture was based off.

EGO: What is the main task of architecture in the cities nowdays? You have the skyscraper projects, one in LA, on in New York. What is it that architecture wants to be in the present time?

S.S.: I think that architecture, if it has a task, than the task is to provide more and more characters. Because there are so many commercial developments, that when you are experience the city, it is very similar anywhere you go. I think that we, as architects, together, should established much better sets of program, that are different. Because, othervise, architecture can always disquise difference in forms, in materials, but - if the program is the same, then your experience is the same!

So, maybe, what we should do is to find

diversity in program. That's Number One. Maybe it is not for architecture alone, maybe it is much more for urban planning, urban thinking, to provide better connections with public space between buildings. I mean, Europe has such strong tendency to be able to do that. But in certain countries, new countries, like in China and Middle East, or even in America, that kind of connections are not easy to make. Even in the new part of cities in Europe, there is very different understanding of public space and the building, compared to the old cities.

So, I think that's one thing that we should be conscious of. Because, as You may know, there are more cityes than ever in China now, more than anytime in history of human being. So, there are so many cities made by naive, simple thinking, that we have to make slightly more focused effort togather to think what better cities are, and what to do about it.

EGO: One more personal question: are You wearing "Prada"?

S.S.: Yes, I'm in "Prada". It has to do with some discount (laughter).

EGO: Can architecture help fashion industry to better sell their products?

S.S.:If architecture and architects can collaborate with fashion industry in a very fundamental way, like what we do with "Prada", than I think we can (help them boost sales). If we are just given a task to design a store, than you probably can, but not fundamentaly. Because, collaboration with "Prada" means that we designed fashion show for them, we designed a lookbook (as we designed catalogue), we did designed web site for them, we designed shop, we designed parties for them... you know, there is much more intense collaboration. That way, we can reflect their way of thinking, and they can accept our way of thinking, and as result, we can probably compute beauty. At least, we can create much consistent branding throughout whole section of fashion industry. And, at the end, that can contribute to better sell the product.

EGO: You did suggest several innovative proposals for the new way of presentation of "Prada" products to the public ("dancing skirts" among others). Do You believe that it is possible to avoid sex appeal and forced seduction and still manage to increase profit? How can You draw attention at interior design while fashion public seeks for tension between

www.ego-magazine.com

152/153

sexes?

S.S.: I think that architecture can also create that kind of tension, or at least be conscious of that kind of vanity (fashion industry is all about how to make yourself look better and feel good). It's true that we can (calculate that gender issue), but maybe I was not so conscious so far... it's a good point, I will be more aware of it! (laughter) EGO: You were among the leading designers for CCTV project. OMA made it for 200 tv channels, having in mind upcoming digital era. How do You see further development of digital age, it's impact on the architecture and therefore - on Your work?

S.S.: In journalism you can already see architectural blogs. Not just architectural, they cover many fields... blogs become more influential, everything becomes faster. I think that understanding architecture and consuming architecture will be different. Everything will be copied multiple times.

As I see it, at the end, consequences of the digital age, will be following: much bigger separation between people involved and committed to that kind of fast-pace consumption and those who don't want to belong to that mould. Nowdays, Museums exist at remote places. It's popular, because it's no longer urban typology, if you want to commit yourself - you go to suburb, or in the middle of nowhere, where you have a kind of very pristine architecture, not so contemporary, in the middle of the landscape... so, I found out that this is reaction on that kind of life where you are always connected via mobile phone, smart phone.

Also, on the other hand, if you embrace digital culture, there are many things that you can do. I'm not aware of spatial consequences yet, because 10 or 20 years ago lots of people thought that digital age will change the forms or the space...

EGO: ... but we still build shelters.

S.S.: Yes... well, of course, at urban level, physical environment is changing due to digital era. For example, I'm sure that behavior at the public spaces is different.

People are connected wherever they are.

Shopping is different, too, you can order almost anything through internet. So, aim of shopping will be different, as I'm shure that there is something different happening in suburbs, where are those big data to facilitate everyones digital life.

So, at urban level, I'm shure there are consequences, but at architectural level, I personally can not find any differences yet.

EGO: What happened to the Cultural Center across the CCTV building, after that big fire before opening? Is it burned?

S.S.: No, it survived, the structure was intacted. Actually, it is replanned now, exterior is almost done, they are doing interior now. It took a while to check if structure is intact, luckily - it was concrete structure, and it was not severely damaged.

EGO: From my point of view, the most challenging concept in your career was Skyscraper at Manhattan, 23rd east, 22nd street in New York City. To an uneducated eye Your proposal for the building design may look a litlle bit off balance, since the lower part is narrow, and there are too many upper floors hanging aside... I suppose that construction needs additional strengthening to support such a form? Are expected costs in balance with that iconic feature?

S.S.: It is chalenging, but the core is straight, so it is all in transition of the mass from one side to another, so it is not completely unstable. And entire facade is a structure. It's a pity that project was never realised because of crises -costs of performance didn't support the basic selling price.

But I still believe that this is an interesting form that came out from very dense urban environment like New York. Again, we are very interested in showing what is possible for that specific condition - meaning, that building can happened only there, on that site, for that client. In that way we expresed very well specificity of that project.

EGO: Some of young architects that used to work in OMA became quite famous and popular. Are you aware of the fact that you have created strong competition on international architectural stage almost all by yourself?

S.S.: Yeah, that's the problem (laughter).

But, you know, Rem is very good educator, and also - OMA Studio provides sense of mentality and method that is applicable to many different social condition. And, you know, if you are famous, you attract very ambitious people. It's a kind of cycle of many different aspect. It is true that now we are competing with "our archive" architects at two competitions. It is very exciting, but of course, for Rem it must be very annoying (when your own students

become your competitors), but it is also his success! I don't hear anyone from Renzo Piano Office, or Herzog & de Meuron Office, or even Zaha Hadid Office... part of Rem and OMA aura is that they always produce so many successful architects.

Well, at least I think that it is very positive.

EGO: And the last question is kind of private - how would You describe your own concept, your ego, your EGO CONCEPT, your relation to the work...

S.S.: I was always conscious of not really being egoistic person. I believed in certain rationalities like typical OMA: site is like this, the program is like that, so the building will become like this and that... but more and more I am actually interested in more personal decision, abstract decisions too, because I'm little bit tired of explaining everything. Sometimes, beauty is just there. You don't realy always know the reason why you like this more than that. I just want to be true to my own instinct. That is something that OMA is often misunderstood. We apear to be very rational, very determined, that we undertake very logical process, but - actualy we look at the form, at the beauty, we look at the color... We discuss a lot about the form or the colour, or the aesthetics. We even change the concept if we can't come to the good form, good shape. So, we are very interested in that dimension too.

I would like to develop that part for myself too. To be more intrusive, more free, more enjoyable... not always too much charge to explain everything.

It’s true, but You know, we also don’t want to be regarded as “we always do cantilevers”. We do use cantilevers often, or something that goes larger to the top. I have to say, even though it’s true, it’s not the conscious effort to do so, it’s more that we seek pure gestures. It is exotic that way if the project is complex enough to have multiple expressions (not just cantilever) with more expressions and more intentions happening.

www.ego-magazine.com

154/155

www.ego-magazine.com

www.ego-magazine.com

156/157 I N T E R V J U

KIM

HERFORTH NIELSEN/3XN ego: What is the key information when you draw the first sketch? What comes first: form?... shape?... function? khn: I think they come more or less parallel. First of all, I think about what is going to happen in that building; and that creates some form - you want people to do certain things, then you have to create a form to make them do things; so - function and form come parallel, in that sense. And it’s a lot more exciting when you want something to happend (inside /outside the building) and you need that form to achieve it; and that form become lot more meaningful, and lot more exciting than just a free form.

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije 3XN+Ljubomir Janković

158/159

EGO: You are an award-winning, internationally renowned author, famous for highly imaginative structure. So, when I observe the shape of your realized buildings, I should be able to see what is going on inside?

KHN: Not always. For example, in the high school (Ørestad) we made, you can’t see what’s inside. Sometimes, there are, I don’t know, contradictions between what happens inside and what happens outside.

And this clasp between two things can be quite exciting. But, if you are talking about the Saxo Bank building, there was a master plan that said that there are to be two buildings with the gable out towards the waterfront, and then it had to be something further back and between two buildings. So, it came from the outside, it’s not the story I didn’t tell, it was the master plan.

EGO: What goal do architects have to achieve today in Scandinavia?

For example, one challenge is increasing density in Copenhagen - people are moving to the cities. How do we make a better city, after you put more people into it? To make more livable city, too. And then - to make buildings sustainable in a holistic way: it’s not only about energy! I’m talking about making a building fit to its purpose - it might make it actualy smaller (in the old way of thinking). For example, when we made highschool building, we made it 25% smaller than the original brief.

But - it’s always in chances: I think - the more chances, the more and better reality.

EGO: Connection between people and nature - is it lost in big cities?

KHN: When cars came in (‘40s, ‘50s and ‘60s), they changed cities in the worst sense. Now, we are turning that the other way around, to create more livable spaces, more activity with people coming around.

In Copenhagen 50% of people bikes to work. In my company - 85%! Bike lanes are quite crowded. That makes a lot more activity in the cities, too. Besides - it’s more sustainable.

EGO: Your project in Sydney - you put a piece of nature at every roof.

KHN; Yeah. I think - when you build a building, you should achieve something that is better than before the building was built. You can do that in many different ways. And if you can add more green to it, than it’s better. I think that it is important to contribute some posibilities that were not on the site before building was made.

Thirty years ago, pure form was most appreciated; today, we incorporate nature as equal part of the building... some complain that it’s more expensive, but we should look upon it as an investment in the future?

That highrise in Sydney, that’s lots square meters on one small site, but then we animate the lower floor, so that we have more people coming to the lower levels. And we’ve created a series of terraces throughout the building, and then on the top we’ve created a public park.

EGO: Is your architecture pure art or are your creations judged as work of art, as the time goes by?

What is the difference? For me, architecture can not be “pure”, it has to be more complicated. If we don’t acknowledge that we do this for the people who have to work, or to teach, or whatever... in that building, then we didn’t achieved what architecture is: art with all functions, together with the form.

Funny thing about the Sydney proposal is that - it’s not complicated! It’s not very complicated at all. We have the core and some beams, angled, coming down, but construction is not that complicated.

EGO: Proposal for Sydney carries expressive form, is it expensive?

No, it’s not expensive, otherwise we wouldn’t have won it!

You know, the thing that I think that is important: it’s not only to make a welldressed person, it is to do with something nice inside the fashion - to have a smart person and a good personality inside the clothes.

EGO: Someone once said that big ideas collapse due to the compromise. Is it possible to make great architecture and to compromise at the same time? Do you compromise, ever?

KHN: I would say no, not really, because you don’t make them with something you want to achieve. Actually, I try to see all the challenges and boundaries and to turn them to a better things afterward. The more challenges - the better.

And sometimes, we have to pull out, because we don’t want to compromise, either. So, what we design and what we build is very important, I think.

EGO: When you look at the timeline of the architecture, of the last fifty years (Modern, Post Modern, Neo Modern, Late Modern...) how would you call the

style of todays architecture?

Pragmatic Modern, maybe? We are trying to take all the challenges, all the problems, and solve them in the modern way. So, I would call it Pragmatic Modern, yes...

EGO: And, as the last question, how would you describe your selfconcept, you ego?

KHN: As I said, it is important to leave things better than they were before. For the next generations.

EGO: What goal do architects have to achieve today in Scandinavia?

For example, one challenge is increasing density in Copenhagen - people are moving to the cities. How do we make a better city, after you put more people into it? To make more livable city, too.

And then - to make buildings sustainable in a holistic way: it’s not only about energy! I’m talking about making a building fit to its purpose - it might make it actualy smaller (in the old way of thinking). For example, when we made highschool building, we made it 25% smaller than the original brief.

But - it’s always in chances: I think - the more chances, the more and better reality.

EGO: Connection between people and nature - is it lost in big cities?

KHN: When cars came in (‘40s, ‘50s and ‘60s), they changed cities in the worst sense. Now, we are turning that the other way around, to create more livable spaces, more activity with people coming around.

In Copenhagen 50% of people bikes to work. In my company - 85%! Bike lanes are quite crowded. That makes a lot more activity in the cities, too. Besides - it’s more sustainable.

www.ego-magazine.com

160/161

www.ego-magazine.com

www.ego-magazine.com

162/163

I N T E R V J U

MICHEL ROJKIND EGO: My first question is: what comes first - form, shape, function? What are the key information when you draw the first sketch?

M.R: I think what comes first is informing the form! Rewriting the program, understanding that the client - he normaly isn’t seeing complete scenario, he’s looking at his personal interest. So, there has to be some sort of shared responsibility, where he understands that it can improve, by working; we have a strategy inside the office that works with the clients to reinforce the program. We say: “OK, you invest the money in this project, you have this idea of an outcome, but, it can be much better!” So, we show him all posible thing that can happened to make project better with the same budget, but maybe they have different way of seeing it and understanding; that way he gets better project, but we also feel much better - that we did the project that created a value.

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije BDW 2014

164/165

EGO: Is shape more capable to deliver message than program itself?

M.R: I think shape is right by the program, shape is not done on its own. Shape is not done by what is happening while it’s just shape. Than it’s a sculpture, not an architecture.

No. I think, as architects, we provide a service, we have to provide things that work, that are functional, and they express something. So, I’m not fighting with either of, I love the idea of designing shapes and I love beauty, and I love intuition, and I love experiences, but I prefer when they are coherent to the program, what they’re expresing, what it wants to be.

EGO: What goal does architect (or stararchitect) have to achieve today? What is your main task?

M.R: The main task is to focus on what is the other value? How we realy push projects to become just isolated objects? Because - projects become isolated objects in the cities. Than we are not doing our job. So, when I talk about shared responsibility - you might lose your job by telling somebody that he should think about the program. Becaouse - of course he is a client, he says: “What do you mean? I have my focus group and I have my people!:::” Yeah, but it’s the wrong program.

So you might risk losing the job, but I think that our job today is designing and formulating the right program, formulating the things that are correct for the city.

Someone would pay for it, but everybody should be able to take advantage of it, not just a person paying for it, no? Because - it is a part of the city. Unless - you are doing a building isolated, in the middle of nowhere, but majority of cases you’re doing buildings in the cities, and cities need to connect in different aspects to everything that is happening around them, no?

EGO: Does contemporary architecture have answers to changes that are imposed by increased everyday digital communication?

M.R:I think that it has never happened before that we are chasing society now.

We are chasing how society is changing, shifting and moving. Not only in architecture, but before you could predict a lot of things, but not now - because thing are changing so fast, with technology, with media, and people moving all the time; I belive that there are certain things that you have to leave designed, but not “totaly designed”, as platforms - to see how people

occupie the space and learn from them, than you learn from their experience. Because, even from the big companies - they can’t predict now what will happened in next two years. Trying to predict a behavior is a crazy idea, because we are learning day-by day, we are being tested with food, with technology, with everything we are doing... we have lab-rats for suntan lotions, for everything. When they tell you that things are bad - ouch! society changes in a different direction. I love the moment that we’re living, ‘couse it’s a very unstable time, but being unstable I don’t see as a bad thing.

I see instability as something important because you have to keep balance. Especialy in countries like Mexico - we’ve always been in crisis; for Mexico - that’s kind of a flavour, of moving around the crisis, like shifting around and learning how to maintain stability. It’s even like being a professional fighter - you have to be able to balance on your both feet.

There is a very interesting book called “Antifragile” (Nassim Nicholas Taleb); it’s about not being robust, but not being fragile either. It’s a condition like you take the impact, but you’re able to stay on your feet.

EGO: Is your architecture to be judged solely as a work of art?

No. We always work them as an expression of a certain conditions that build the project. Everything expresses something, either you want it or not! You can express blending into chaos, or blending into beauty, or whatever. I react a little bit (without projects) as i live in Mexico City - which is dynamic, there is a sense of playfulness, there is always “motions, movement”; maybe, if I have been born in Switzerland I would be doing totaly different architecture, but this is to me a reflection of how I see my country, and how I grew-up and see all those incredible things happening on the streets. But - I always take certain conditions of the program into considerations; and we also love exploring digital tools, we love digital design, but we love local fabrications; so it’s a kind of this mix of digital tools, but they are only tools - I can use them to produce things I will learn how to fabricate.

But if I grab local labour, that incredible craftsmanship that we have in Mexico, the mix of both things is realy powerfull as a tool - when you know how to design things and than figure it out how to fabri-

cate them with the locals.

EGO: Does constructive part of your project makes them more expensive?

M.R: No. I believe that creativity is not dependent on how much budget you have.

Creativity is dependent on how creative you are - that’s it! Budget is a condition, of course, and there are many other conditions, but we try to do things when we benefit of both things (as I explained before) - if I do pre-production, pre-design, if I’m designing with all those digital tools and if I understand how to fabricate, it’s not going to be more expensive - I’m understanding the process.

If I don’t know th process - it’s gona be expensive.

We don’t have construction company, but we work very close with construction companies. So, while we’re designing the building, we are disgning how to fabricate it. We can not design it as an isolated object and then bring the engineers, like: “OK, this is what I want to do, now - solve it!”.

So, what are we thinking: should it be done in steel, should it be done in concrete, what is the best material to have the best outcome, with the right conditions (time, budget,... ).

EGO: Someone once said that big ideas collapse due to compromise; is it possible to make great architecture and make compromises at the same time, do you compromise?

M.R: No. Never.

We’ve turn down projects. The biggest compromise in my whole career might have been “Cinetheque National”, which I accepted to do; it’s an incomplete project, which is open to the public. I did what I wanted to do, but I’m just not happy that the new government didn’t finished it. So, it’s opened to the public project and people are coming in and they’re like: “this does not look complete, this is not good”, but it’s still receiving a lot of people!

That could be a little bit of my compromise, but I was not able to see that we will not finish in time with the previous government.

I’ve never compromised, if client wanting to fullfill his egocentric dream, or crazy thing that would harm people in different ways, or something awkward... but there are people who will love to do that, because they don’t care.

But we care. We care about this idea of be-

www.ego-magazine.com

166/167

ing intelligent enough to show responsibility.

EGO: Where is “your” architecture in the timeline: Modern, Post-modern, Late-modern, Neo-modern... ?

M.R: It’s a re-interpretation of contemporary living, it’s a re-interpretation of things that happen’ every day, so - it’s not one line! I hope I’m learning everyday and understanding how to produce better architecture with better result - so I hope it’s not a trend.

I mean - it is a modern way of thinking, because that’s the way I live. I could not be doing classical architecture because I’m not classical guy. I think it has to do something about social experiences, about how people inhabited buildings and live the buildings.

EGO: How do you define your ego, your self-concept?

The most important thing about working is that we are growing all the time. I would be very disappointed to get to a point where I know I’m not learning any more. I will never know enough.

I don’t believe in “oh, you’ve made it, you are famous!”. What is famous? That’s what people build upon you - they might know you, but in terms of working - work is work!

I appreciate it, but people get mistaken, often confuse themselves, thinking “I’m already a superstar!”. I mean - if you’re not understanding your process, if you’re not working your whole life, what is it for? You’ll never make it! There is always something that you can learn, there is always something that you can push a little bit further, there are always more people that you can collaborate with,... even in my personal life (I have a nine years old daughter and I always have incredible conversations with her) it’s always about: “what did you learn today?”, not in school - what did you, as a person, learn about life?

Every single day in your life, if you didn’t learn something, then you are not paying attention! You should pay attention.

www.ego-magazine.com

Arts & Crafts, Gospodar Jevremova 25, Beograd tel. +381 11 630 44 43, e-mail: diagonalplus@open.telekom.rs