24 sata greg iles

Greg Iles 24 sata ZAHVALE Aaron Priest, Faca.

Phyllis Grann, jer je popločala put.

David Highfill, jer je podnosio piščevu opsesivnost.

Louise Burke, zbog vrijednog rada i potpore.

MEDICINSKI SAVJETI: dr. Jerry Iles, dr. William Daggett, dr. Noah Archer, dr. Michael Bourland ZRAKOPLOVSTVO: Mike Thompson, Justin Cardneaux i Stephen Guido RAZNO: Lisa Erbach-Vance, Glen Ballard, Jon Wood at Hodder, Michael Maclnnis, Rush i Leslie Mosby, Ken and Beth Perry, Susan Cahmbliss, Simmons Iles, Robert Royal, Brent Bourland, Caroline Trefler, Carrie, Madeline i Mark. ČITATELJI: Ed Stackler, Betty Iles, Michael Henry i Courtney Aldridge Onima koje sam ispustio iskreno se ispričavam. Kao i uvijek, sve pogreške su moje.

Za Geoffa Ilesa koji je bio uz mene gotovo od početka

Onaj tko ima ženu i djecu dao je taoce sudbini.

FRANCIS BACON

JEDAN Dijete se uvijek izvuče. Rekao sam ti.

Margaret McDill nije, do jučer, nikada u svojem životu vidjela tog muškarca, ali, otkad su se sreli, on je dominirao svakom sekundom njezina postojanja. Rekao joj je da ga zove Joe i tvrdio je da je to njegovo pravo ime, ali ona je pretpostavljala da mu je to lažno ime. Bio je to tamnokosi pedesetogodišnji muškarac svijetle puti s duboko usađenim očima i grubom jednodnevnom bradom.

Margaret ga nije mogla dugo gledati u oči. One su bile kao tamni, nemirni bazeni koji su iz nje isisavali život, isušivali njezinu volju. a sada su o njoj znale nešto što ona nije mogla podnijeti.

— Ne vjerujem ti — rekla je tiho.

Nešto se uzburkalo u dubini njegovih tamnih očiju, kao od udarca ribljeg repa.

— Jesam li ti lagao o bilo čemu drugome?

— Ne, ali... dopuštaš mi da ti gledam lice cijelu noć. Nakon toga nećeš me pustiti.

— Rekao sam ti da se dijete uvijek uspije spasiti.

— Ubit ćeš me, a mog sina pustiti da ode.

— Misliš da ću te ubiti usred bijela dana ispred prokletog McDonaldsa?

— Imaš nož u džepu.

Pogledao ju je posprdno. - Isuse Bože.

Margaret je spustila pogled na svoje ruke. Nije željela gledati u Joea i nije sebe željela vidjeti u jednom od zrcala. Ono kod kuće bilo je dovoljno. Izgledala je kao netko tko je upravo došao s operacije, još mamuran od anestezije. Oči su joj bile prekrivene nezdravom sjenom, a modricu na bradi nije uspjela sakriti ni debelim slojem šminke. Tijekom noći pukla su joj četiri pažljivo manikirana nokta, a na podlaktici je imala ogrebotine od prvotne borbe. Pokušala je sjetiti se kada se to točno dogodilo, ali nije mogla. Nije više imala osjećaj o vremenu. Nije mogla srediti misli. Nije mogla posložiti čak ni najjednostavnije misli.

Pokušala je vratiti kontrolu usredotočivši se na ono što joj je bilo u neposrednoj blizini. Sjedili su u njezinu BMW-u, na parkiralištu trgovačkog centra, oko pedeset metara od McDonaldsova restorana. Često je kupovala u tom trgovačkom centru u velikoj knjižari Barnes & Noble i u trgovini kućnih ljubimaca za rijetke tropske ribice. Njezin je muž nedavno kupio televizor s velikim ekranom u trgovini Circuit City za edukaciju pacijenata u svojoj klinici. On je bio kardiovaskularni kirurg. Ali sada joj se sve to činilo kao dio nečijega tuđeg života.

Daleko kao svijetla strana mjeseca nekome tko je ostavljen na tamnoj strani. A njezin sin, Peter... Samo Bog zna gdje je. Bog i čovjek pokraj nje.

— Nije me briga što ćeš sa mnom učiniti - rekla je odlučno. - Samo pusti Petera da preživi. Ubi mene ako moraš, ali pusti mog sina. On ima samo deset

godina.

— Budeš li zašutjela, možda ću i prihvatiti tvoju ponudu - rekao je Joe umorno.

Upalio je motor BMW-a i upalio klimu na najjače pa upalio cigaretu marke Camel. Hladan je zrak raspršio dim po cijeloj unutrašnjosti automobila. Margaret su pekle oči jer je satima plakala. Okrenula je glavu da izbjegne dim, ali neuspješno.

— Gdje je Peter sada?- pitala je šaptom.

Joe je povukao dim Camela i ništa nije rekao.

— Pitala sam..

— Nisam li ti rekao da prestaneš govoriti?

Margaret je bacila pogled na pištolj koji je ležao na upravljaču između sjedala. Pripadao je njezinu suprugu. Joe joj ga je jučer oduzeo, ali tek nakon što je ona shvatila koliko joj je pištolj beskoristan. Barem dok drže Petera. Neki primitivni dio mozga još ju je tjerao da ga zgrabi, ali sumnjala je da bi ga mogla dohvatiti prije njega. Vjerojatno je čekao da baš to pokuša. Joe je bio mršav, ali nevjerojatno jak. To je bila još jedna stvar koju je sinoć shvatila. A njegovo grubo lice nije imalo milosti.

— Mrtav je, zar ne? - Margaret se čula kako govori. — Samo se igraš sa mnom. Mrtav je, a ubit ćeš i mene.

— Isuse Bože - rekao je Joe kroz stisnute zube. Okrenuo je podlakticu i pogledao na sat. Nosio ga je s unutrašnje strane zgloba tako da Margaret ne može vidjeti koliko je sati.

— Mislim da će mi pozliti - rekla je.

— Opet? Utipkao je broj u mobilni telefon u BMW-u. Dok je čekao da se netko javi, promrmljao je. - Vjerujem da mi je ovo bilo najtežih dvadeset i četiri sata u životu. A to uključuje i našu malu zabavicu.

Ona se stresla.

— Hej - rekao je u telefon. — Jesi li na položaju?.. U redu. Čekaj minutu i onda to učini.

Margaret se ispravila, širom otvorila oči pretražujući pogledom obližnje automobile. - O, Bože. Peter! Peter!

Joe je uzeo pištolj i uperio joj cijev u vrat. - Do tuda si dospjela, Maggie.

Nemoj sada to upropastiti. Samo se sjeti o čemu smo razgovarali.

Zatvorila je oči i kimnula glavom.

— Nisam te čuo?

Suze su joj klizile niz obraze. - Sjećam se.

Oko sto metara od BMW-a Margaret McDill, Peter McDill sjedio je u starom, zelenom kamionetu zatvorenih očiju. Kamion je čudno mirisao. Istovremeno dobro i loše, po svježe pokošenoj travi i starom motornom ulju i po vrlo staroj brzoj hrani.

— Sada možeš otvoriti oči.

Peter je otvorio oči.

Prvo što je vidio bio je McDonalds. To ga je malo utješilo nakon noći provedene u izolaciji. McDonalds je bio na sredini parkirališta trgovačkog centra u predgrađu. Peter je pogledao po trgovačkom centru i prepoznao trgovine: Office Depot, Barnes & Noble, Gateway 2000. U toj je trgovini provodio sate. Nalazila se samo nekoliko kilometara od njegove kuće. Pogledao je na svoje zglobove koji su bili zavezani ljepljivom vrpcom.

— Možete li ovo sada skinuti?

Pitao je ne pogledavši gore. Nije mogao gledati čovjeka za upravljačem. Peter nikada do jučer nije vidio Hueyja niti čuo za njega, ali posljednjih dvadeset i četiri sata nije vidio nikoga drugoga. Huey je bio desetak centimetara viši od njegova oca i imao je barem 130 kilograma. Na sebi je imao prljav kombinezon i teške plastične naočale, kakve je Peter viđao u starim filmovima, s debelim staklima koja su mu izobličavala oči. Podsjećao ga je na lik u filmu koji je jednu večer gledao na satelitskom programu kada se potajno ušuljao u dnevnu sobu. Film koji mu roditelji nisu dopuštali da gleda. Lik se zvao Carl i dječak koji je bio Carlov prijatelj u filmu rekao je da on zvuči kao čamac s motorom. Carl je bio dobar, ali i on je ubijao ljude. Peter je mislio da je Huey vjerojatno isto takav.

— Kad sam bio dječak — rekao je Huey gledajući zamišljeno kroz staklo kamioneta — oni su zlatni lukovi išli skroz preko krova restorana. Cijeli restoran izgledao je kao svemirski brod. Opet je pogledao Petera i kroz debela stakla u očima mu se moglo vidjeti žaljenje. - Žao mi je što sam te morao zavezati. Ali nisi smio bježati. Rekao sam ti da ne bježiš.

— Ona će biti ovdje. Vjerojatno je već tu.

Kroz vrućinu koja se odbijala od asfalta, Peter je pogledao na more parkiranih automobila, oči su mu posvuda letjele tražeći majčin BMW. — Ne vidim njezin auto.

Huey je posegnuo duboko u džep kombinezona.

Peter se instinktivno priljubio uz vrata kamioneta.

— Slušaj, mali — rekao je Huey dubokim, ali dječačkim glasom.

— Nešto sam ti napravio.

Golema ruka izronila je iz džepa i kada se otvorila u njoj je bila izrezbarena lokomotiva. Peter je gledao Hueyja kako cijelo proteklo poslijepodne rezbari, ali nije mogao vidjeti što radi. Vlakić je na velikom dlanu izgledao kao igračka iz skupe trgovine. Huey je izrezbareni vlakić stavio u Peterove vezane ruke.

— Dovršio sam ga dok si spavao - rekao je. — Volim vlakove. Nekoć sam se u jednome vozio. Kada sam bio mali. Iz St. Louisa, kada je mama umrla. Joey je sam došao vlakom po mene i natrag smo se vozili zajedno. Sjedio sam naprijed s bogatima. Nismo smjeli, ali Joey je smislio način. Joey je pametan. Rekao je jedno tako pošteno. Kaže da sam dobar kao i svi drugi. Ne postoje ljudi koji su bolji od drugih. To je dobro zapamtiti.

Peter je gledao u malu lokomotivu. U njoj je čak bio i mali vlakovođa.

— I rezbarenje je dobro - nastavio je Huey. — Pomaže mi da ne budem nervozan.

Peter je zatvorio oči. — Gdje je moja mama?

— Bilo mi je lijepo s tobom razgovarati. Barem prije nego što si pobjegao.

Mislio sam da si mi prijatelj.

Peter je pokrio lice dlanovima, ali kroz otvor između lijevog obraza i dlana držao je Hueyja na oku. Sada kada je znao gdje se nalazi, pomišljao je da iskoči.

Ali Huey je bio brži nego što se činilo.

Huey je opet prokopao po svojem kombinezonu i izvadio džepni nožić. Kada je otvorio veliku oštricu, Peter se stisnuo uz vrata suvozačeva sjedala.

— Što radiš?

Huey je Petera zgrabio za zavezane zglobove ruku i povukao ih od njegova tijela. Brzim pokretom stavio je nož između Peterovih podlaktica i prerezao ljepljivu vrpcu. Zatim je otključao vrata sa suvozačeve strane.

— Mama te čeka. Na igralištu. U McDonaldsu.

Peter je pogledao diva u lice, bojeći se povjerovati mu.

— Idi k njoj, dečko.

Peter je gurnuo vrata kamioneta, iskočio na pločnik i počeo trčati prema McDonaldsu.

Joey je preko krila Margaret McDill otvorio suvozačeva vrata BMW-a. Dok je to radio, po vratu ju je okrznuo svojom crnom kosom i ona se stresla. Preko noći vidjela mu je sijedi izrast.

— Dijete te čeka u McDonaldsovoj igraonici - rekao je.

Margaret je srce zaigralo. Pogledala je prema otvorenim vratima i onda opet prema Joeyu koji je gladio kožni upravljač BMW-a.

— Kako bih rado zadržao ovaj automobil - rekao je s iskrenim žaljenjem. — Naviknuo sam se na njega. Bome jesam.

— Uzmi ga.

— To nije dio plana. Ja se uvijek držim plana. Zato sam još živ.

Kad je krenula van, on je otvorio vozačeva vrata, izašao, bacio ključeve na sjedalo i krenuo.

Margaret je na trenutak sjedila ne dišući i u nevjerici kao ozlijeđena životinja koja je puštena u divljinu. Zatim je izletjela iz automobila. U grču od panike i iscrpljenosti, potrčala je prema McDonaldsu šapćući očajničku molitvu: Bog je moj čuvar. Neću željeti... Bog je moj čuvar, neću željeti... Bog je moj čuvar...

Huey je svoj zeleni kamionet zaustavio pokraj svog rođaka Joeyja uz škripu istrošenih kočnica. Dvojica muškaraca koja su stajala pod natkrivenim ulazom u Barnes & Noble okrenula su se kada su čula zvuk. Izgledali su kao skitnice koje su željele izgledati kao kupci i provesti jutro čitajući novine na kaučima(počivaljkama?) u knjižari. Joe Hickey u sebi im je poželio sreću. Već je bio u takvoj situaciji.

Kada se popeo u kabinu, Huey ga je pogledao s olakšanjem kao dvogodišnjak

koji je dočekao majku.

— Hej, Joey - rekao je Huey kimajući glavom od olakšanja i uzbuđenja.

— Dvadeseti i tri sata, deset minuta — rekao je Hickey lupkajući po satu. — Cheryl ima novac, nitko nije ozlijeđen i nije bilo FBI-ja na vidiku. Ja sam prokleti genije, sine. Gospodar svemira.

— Meni je samo drago da je gotovo — rekao je Huey — Ovaj sam put bio uplašen.

Hickey se nasmijao i razbarušio Hueyjeva neurednu kosu. - Slobodni smo još jednu godinu, praznoglavi.

Na licu diva polako se pojavio osmijeh. — Da. Ubacio je u prvu, polako krenuo i uključio se u rijeku automobila koji su izlazili s parkirališta trgovačkog centra.

Peter McDill stajao je u igraonici McDonaldsa kao kip usred uragana. Mala i velika djeca bezbrižno su trčala oko njega u čarapama, skačući gore-dolje po spužvom obloženim spravama u igraonici. Vrištanje i smijeh bili su zaglušujući.

Peter je suznih očiju među njima tražio svoju majku. U desnoj je ruci čvrsto držao izrezbarenu lokomotivu koju mu je dao Huey potpuno nesvjestan da je drži.

Staklena vrata restorana su se otvorila i na njima se pojavila žena s pramenovima na kosi i divljih očiju. Sličila je njegovoj majci, ali nije bila ista. Žena je nekako bila drugačija. Izgledala je prestara, a odjeća joj je bila potrgana.

Odgurnula je dvoje djece s vrata, što njegova majka nikada ne bi učinila, i počela je panično gledati po igraonici. Njezin pogled lutao je s djeteta na dijete, stao na Peteru, nastavio i onda se vratio.

— Mama? - rekao je nesigurno. Činilo se da se ženino lice urušilo. Pojurila je prema Peteru i stisnula ga uz sebe, a zatim ga dignula u naručje. Njegova majka to dugo nije učinila. Iz njezina je grla izletio strašan jecaj od kojeg je utihnula dječja vika.

— Oh, dragi Bože -jadikovala je Margaret. - Moje dijete, moje dijete, moje najdraže dijete...

Peter je osjetio kako mu niz obraze teku tople suze. Dok ga je majka stiskala, mali drveni vlak ispao mu je iz ruke na betonski pod. Prišao je dvogodišnjak, uzeo ga, nasmijao se i odnio ga.

DVA GODINU DANA POSLIJE Will Jenings svojim je automobilom marke Ford Expedition zaobišao spori teretnjak i vratio se u desni trak na cesti prema zračnoj luci. Pista je bila udaljena manje od 2 kilometra i nije si mogao pomoći da ne gleda zrakoplove kako se uzdižu iznad drveća nakon uzlijetanja. Prošlo je gotovo mjesec dana otkako je bio u zraku i jedva je čekao da poleti.

— Gledaj cestu — rekla je njegova supruga sa sjedala pokraj njega.

Karen Jennings imala je trideset i devet godina, godinu manje od supruga, ali na neki je način bila mnogo starija.

— Tata gleda avione! - pjevušila je Abby iz dječje sjedalice na stražnjem sjedalu. Iako je imala samo pet i pol godina, njihova kći nikada nije oklijevala ubaciti svoje komentare u bilo koji razgovor. Will je pogledao u retrovizor i nasmijao se Abby. U licu je izgledala kao umanjena verzija Karen s plavim kovrčama, prodornim zelenim očima i svijetlim pjegama na nosu. Dok ju je gledao, ona je pokazala prema majčinu zatiljku.

Will je stavio ruku na Karenino koljeno. - Bilo bi mi drago da moje cure mogu s taticom.

Kada je Abby bila u blizini, često je sebe nazivao »tata«, a Karen »mama«, kao što je radio i njegov otac. — Samo uskočite u avion i tri dana zaboravite na sve.

— Možemo li, mama? — povikala je Abby. — Možemo li?

— A otkud nam odjeća? — pitala je Karen strogim glasom.

— Kupit ću vam novu odjeću na obali.

— Jupi!!!! - viknula je Abby. - Evo zračne luke!

U vidokrugu se pojavio bijeli kontrolni toranj terminala.

— Nemamo inzulina — napomenula je Karen.

— Tata mi može napisati recepciju!

— Recept, dušo! — ispravio ju je Will.

— Ona zna koja je točna riječ.

— Želim ići na plažu!

— Ne mogu vjerovati da si opet počeo s tim — rekla je Karen tiho. — Tata neće uopće stići do plaže, dušo. Bit će nervozan kao mačak dok ne održi predavanje svim tim drugim liječnicima. Zatim će provesti sate razgovarajući o tome kako je bilo na medicini. A onda će iščašiti zglobove pokušavajući igrati golf po cijeli dan tri dana za redom.

— Ako pođete sa mnom — rekao je Will — možemo do Ocean Springsa u muzej Waltera Andersona.

— Neeee — rekla je Abby molećivim glasom. Mrzila je kada su htjeli

kupovati umjetnine jer je to obično značilo provoditi sate hodajući po uličicama u malim gradovima, a ponekad i čekati u automobilu. — Ti, mama, nećeš igrati golf.

Možeš me voditi na plažu.

— Da, mama - ponovio je Will.

Karen ga je strogo pogledala. Pune potisnutog bijesa, oči su joj bljesnule kao zeleni svjetionici. — Prije dvije godine pristala sam predsjedati ovom izložbom cvijeća. Radi se o šezdesetoj godišnjici Male lige i ne znam čija je pametna ideja bila održati izložbu cvijeća, ali sada je to službeno moj problem. Odgađala sam sve do posljednjeg trenutka, a ima više od četiri stotine izlagača.

— Sve si prekjučer riješila — rekao joj je Will. Nije bilo smisla inzistirati, ali mislio je da vrijedi pokušati. Posljednjih šest mjeseci bilo je napeto i ovo će biti prvo putovanje na koje ide sam nakon dugo vremena. To mu se nekako činilo simboličnim. — Samo ćeš se mučiti dok cijeli cirkus ne počne u ponedjeljak. Četiri noći u paklu. Zašto se ne bi dotad malo ispuhala?

— Ne mogu — rekla je odlučnim glasom. — Prestani.

Will je uzdahnuo i pogledao 727 koji se uzdignuo iznad drvoreda s njegove lijeve strane.

Karen se nagnula naprijed i upalila CD čitač koji je počeo svirati tinejdžersku glazbu Britney Spears. Abby je odmah počela pjevati — Hit me baby one more time...

— Ako želiš povesti samo Abby — rekla je Karen — možeš to slobodno učiniti.

— Što si rekla, mama?

— Znaš da ne mogu - rekao je Will ljutito.

— Misliš da ne možeš učiniti to i istovremeno igrati golf sa svojim prijateljima liječnicima. Zar ne?

Will je osjetio kako mu se oko srca steže stari teret. - To je jedanput na godinu, Karen. Održat ću glavni govor i sve je to vrlo politički važno. Dobro to znaš. Zbog pothvata s novim lijekom, morat ću sate provesti s ljudima iz KleinAdamsa.

— Ne moraš objašnjavati - rekla je zadovoljno - Samo me nemoj tjerati da propustim svoje obveze kada ti nisi spreman učiniti isto.

Will je skrenuo sa svojim Expeditionom na područje zračne luke. Mnogo jednomotoraca i dvomotoraca čekalo je na uzletištu, privezani za prstenove u cementu s kotačima okrenutima suprotno vjetru. Od samog pogleda na njih srce mu je zaigralo.

— Ti si me ohrabrivao da se više družim — rekla je Karen napetim glasom otprije.

— Kada narastem, neću se pridružiti Maloj lizi — rekla je Abby sa stražnjeg sjedala. — Bit ću pilot.

— Mislio sam da ćeš biti liječnica - rekao je Will.

— Leteća liječnica, šašavko.

— Bolje biti leteći liječnik nego kućanica — rekla je Karen tiho.

Will je primio ženu za ruku dok se zaustavljao pokraj svojeg Beechcraft Barona 58. — Ima samo pet godina, draga. Jednog će dana razumjeti što si žrtvovala.

— Još malo pa će imati šest godina. A ponekad ni sama to ne razumijem.

Stisnuo je Kareninu ruku i pogledao je s razumijevanjem. Zatim je izašao iz auta, izvukao Abby iz stolice i spustio je na tlo.

Baron je bio star deset godina, ali bio je odličan stroj i to u Willovu vlasništvu. Od dvaju motora Continental do vrhunske opreme, učinio je sve da letjelica bude sigurna kao Gulfstream IV. koji inače posjeduju milijarderi. Bila je bijele boje s plavim crtama i na repu je pisalo N-2WJ. WJ je bilo posljedica taštine, ali Abby je voljela preko radija slušati kontrolore. Kada su zajedno letjeli, ponekad ga je tražila da je zove Alfa Julia.

Dok je Abby trčala prema Baronu, Will je uzeo torbu za odijela i veliku kožnu torbu s uzorcima iz prtljažnika svog Expeditiona i spustio ih na tlo. Dovezao se tijekom odmora za ručak i provjerio zrakoplov od nosa do repa i čak je utovario palice za golf. Kada je posegnuo natrag u auto po torbu s prijenosnim računalom, Karen je uzela torbu s uzorcima i torbu s odijelima i odnijela ih do zrakoplova. U Baron su stala četiri putnika izvan pilotske kabine tako da je bilo dovoljno mjesta.

Dok su utovarivali prtljagu, Karen je rekla: — Danas te boli, zar ne?

— Ne — lagao je zatvarajući vrata kabine kao da ne osjeća vatru u svojim rukama. U normalnim okolnostima bi bio otkazao let i išao automobilom, ali sada je bilo prekasno i nije mogao stići nikako drugačije nego zrakoplovom.

Karen ga je pogledala u oči, naumila nešto reći i onda odlučila šutjeti.

Prošetala je uz krilo i pomogla Abby da ga odveže dok je Will prošetao oko zrakoplova. Dok je provjeravao zrakoplov, pogledao je Abby kako radi. Od vrata na gore bila je mamina kći, ali imala je Willovu građu. Voljela je pomagati oko zrakoplova i sudjelovati.

— Koliko se leti do obale? — pitala je Karen pridruživši mu se iza krila. — Pedeset minuta?

— Trideset i pet minuta do zračne luke, ako dodam gas. Will je trebao održati predavanje u Beau Rivage Casino hotelu u Biloxiju u 19 sati i tako otvoriti godišnju skupštinu Udruženja liječnika Mississippija.

— U stisci sam s vremenom — priznao je. — Ta aneurizma oduzela je previše vremena. Nazvat ću te nakon prezentacije. Pokazao je na dojavljivač za remenom. — Ako me trebaš tijekom leta, upotrijebi SkyTel. Novi je. Digitalni.

Gotovo nema mrtvih točaka.

— Gospodin Tehnologija - rekla je Karen jasno pokazujući da je ne zadivljuju te igračke za dječake. — Samo natipkam poruku kod kuće i pošaljem je kao email?

— Tako je. Postoji posebna internetska stranica za to. Ali ako se ne želiš s tim

zamarati, samo nazovi tajnicu. Oni će mi prenijeti poruku.

Abby ga je povukla za ruku. - Hoćeš li mahati krilima kada poletiš?

— Misliš pomicati ih naprijed-natrag. Naravno. Samo za tebe. Nego... tko će prvi dobiti poljubac?

— Ja! Ja! - vikala je Abby.

Kada se sagnuo, ona se okrenula i šapnula mu nešto u uho. Kimnuo je glavom, ustao i došao do Karen. - Rekla je da danas mami treba prvi poljubac.

— Kad bi barem tata imao takvu moć zapažanja.

Nježno ju je uhvatio oko struka. — Hvala ti što si mi sinoć dala vremena da završim videoprojekciju. Inače bi me ismijali i izbacili s konferencije.

— Nikada ti se u životu nisu smijali. Lice joj se smekšalo. — Kako tvoje ruke? Ozbiljno te pitam, Will.

— Ukočeno - priznao je. - Ali nije jako loše.

— Piješ li nešto?

— Samo metotreksat. To je kemoterapijsko sredstvo razvijeno za borbu protiv raka, ali se, u mnogo manjim dozama, koristi protiv Willova oblika artritisa. Čak i male doze mogle bi oštetiti jetra.

— Ma daj— inzistirala je.

— Dobro, četiri tablete protiv bolova. Ali to je sve. Dobro sam. Spreman za put. Stavio je ruku oko Karenina ramena. — Nemoj zaboraviti uključiti alarm kad dođeš kući.

Odmahnula je glavom na način koji je istovremeno prenosio nekoliko osjećaja: brigu, ljutnju i, negdje u dubini, ljubav. — Nikad to ne zaboravim.

Pozdravi tatu, Abby. Zakasnit će.

Abby ga je grlila oko pasa dok je na kraju nije podignuo. Njegovi bolni zglobovi su se pobunili, ali uspio je izvući osmijeh.

— Vraćam se u subotu navečer - rekao je i poljubio u čelo. - Pazi na mamu. I nemoj joj raditi probleme zbog injekcija.

— Ali manje boli kada mi ih ti daješ.

— To je laž. Mama ih je dala mnogo više nego ja.

Spustio ju je uz prigušen bolan jauk i nježno je gurnuo prema majci. Abby je hodala unatrag gledajući Willa dok ju Karen nije uhvatila.

— Oh — rekla je Karen — zaboravila sam ti reći. Microsoft će se opet podijeliti. Narastao je dvanaest bodova kada sam izlazila iz kuće.

Nasmijao se. - Zaboravi Microsoft. Večeras kreće Restorase. To je ime novog lijeka u čijem je razvoju Will sudjelovao i koji je bio predmet večerašnjeg predstavljanja. — Za trideset dana Abby će biti osigurana za Harvard, a ti možeš početi nositi skupocjenu odjeću.

— Mislim da će to biti Brown — rekla je Karen nevoljko se nasmiješivši.

Bila je to stara šala među njima koja je počela u doba kada su imali toliko malo novca da je odlazak u restoran brze hrane Wendy’s Hamburgers bio velik izlazak. Sada si čak mogu priuštiti te škole, ali šale su ih vraćale u vremena koja su

nekako bila sretnija.

— Vidimo se u nedjelju - rekao je Will. Popeo se u Barona, pokrenuo motore i provjerio uvjete za letenje pomoću ATIS-a na radiju. Nakon što je kontaktirao s kontrolom leta, mahnuo im je kroz pleksiglas i krenuo prema pisti.

Vani se Karen vratila do Expeditiona s Abby na rukama. - Idemo, dušo. Vruće je. Možemo ga iz auta gledati kako će uzletjeti.

— Ali želim da me vidi!

Karen je uzdahnula. — Dobro!

U Baronu je Will potvrdio da je iz kontrolnog tornja dobio zadnje dopuštenje, pustio kočnice i zaletio se niz sunčanu pistu. Baron je uzletio u nebo kao orao koji je pušten na slobodu. Umjesto da jednostavno skrene prema jugu, okrenuo se tako da bude točno iznad crnog Expeditiona na tlu. Vidio je Karen i Abby kako stoje pokraj njega. Dok je prolazio iznad njih na dvjesto metara, mahao je krilima kao bojni pilot koji daje znakove prijateljskim postrojbama na tlu.

Dolje na betonu Abby je skakala od sreće. — Učinio je to, mama! Učinio je.

— Žao mi je, dušo, što ovaj put nismo mogle ići - rekla je Karen stišćući je za ramena.

— U redu je. - Abby je primila majku za ruke. - Znaš što?

— Što?

— Volim raditi i cvjetne aranžmane.

Karen se nasmijala i stavila Abby u njezinu stolicu te je zagrlila oko vrata. Mislim da možemo osvojiti trobojnu vrpcu ako se samo malo potrudimo.

— Znam da možemo! - složila se Abby.

Karen je sjela za upravljač, upalila Expedition i odvezla se prema izlazu uz nekoliko zrakoplova.

Dvadeset kilometara sjeverno od zračne luke, istrošeni zeleni kamionet s kosilicom za travu i dva stroja za istrebljivanje korova u prikolici vozio je niz vijugavu cestu koja je već stotinu godina bila poznata kao Iskrivljena cesta.

Kamionet je usporio pa stao pokraj željeznog poštanskog sandučića u podnožju brežuljka. Ukrasni dvokrilac iz Drugoga svjetskog rata stajao je na vrhu sandučića, a ispod njega je zlatnim slovima pisalo: Jennings, #100. Kamionet je skrenuo lijevo i polako se penjao uz strmi prilaz.

Na vrhu, na stražnjem dijelu brijega, stajala je viktorijanska kuća koja je oduzimala dah. Plava s bijelim obrubima boje đumbira i oslikanim prozorima na drugome katu, činilo se da gleda na široka polja u okolici s namjerom da ih sve prisvoji.

Kada je kamionet stigao do vrha prilaza, nije stao nego je nastavio oko 100 metara po travi dok nije došao do ukrašene kuće za igranje. Bila je to replika glavne kuće smještena u hladu borova i hrastova poredanih uz rub travnjaka.

Kamionet se zaustavio pokraj njih. Kada je motor stao, čule su se samo ptice i lupkanje motora.

Vozačeva vrata naglo su se otvorila i izašao je Huey Cotton. U smeđem

kombinezonu i teškim crnim naočalama, gledao je s divljenjem u kućicu za igranje.

Vrh kućice bio je tik iznad njegove glave.

— Vidiš li koga? — povikao je glas kroz suvozačev prozor.

Huey nije mogao maknuti pogled s prekrasne kućice. — Kao da smo u Disneylandu, Joey.

— Bože, pogledaj glavnu kuću, hoćeš li?

Huey je zaobišao kućicu za igranje i pogledao preko blještavoga plavog bazena do glavne kuće. Iz dviju od četiriju garaža provirivala je srebrna Toyota Avalon i bijeli vrh čamca.

— U garaži je lijep čamac — rekao je odsutno. Vratio se do kućice, sagnuo se i bolje je pogledao. — Pitam se postoji li čamac u ovoj garaži?

Dok je Huey proučavao kućicu, Joe Hickey izašao je iz kamioneta. Bio je u novoj majici Ralph Lauren s kragnom i hlačama marke Tommy Hilfiger, ali nije izgledao prirodno ili ugodno u toj odjeći. Donja polovica tetovaže orla vidjela mu se na bicepsu ispod ruba lijevog rukava majice.

— Pogledaj pravu kuću, praznoglavi. Vidiš li treći prozor od kraja na prvome katu? To je to.

Huey se ispravio i pogledao na glavnu kuću. — Vidim ga. Stavio je svoju golemu ruku na krov trijema kuće za igranje. - Da barem mogu stati u ovu kuću?

Kladim se da svijet odavde izgleda drugačije.

— Nikada nećeš znati koliko drugačije. Hickey je iz kamioneta izvadio hrđavu kutiju s alatom. — Idemo riješiti alarm.

Odveo je Hueyja prema otvorenoj garaži.

Nakon dvadeset minuta došli su kroz stražnja vrata kuće i stajali na trijemu.

— Vrati alat u kamionet — rekao je Hickey. - Zatim čekaj iza kućice za igranje. Čim uđu u kuću, dotrči do prozora. Kužiš?

— Kao i prošli put. - Prošli put nije bilo proklete kućice iz Disneylanda. I to je bilo prije godinu dana. Ne želim da se tamo glupiraš. Čim čuješ da se zatvaraju vrata garaže, dovući guzicu do prozora. Ako se u međuvremenu proveze neki znatiželjan susjed, reci da si s ovima što kose travu. Ponašaj se kao da si retardiran. To ti ne bi trebalo biti teško.

Huey se ukočio. — Nemoj to govoriti, Joey.

— Ako budeš čekao pokraj prozora gdje bi i trebao biti, ispričat ću se.

Huey se nasmijao pokazujući žute zube. - Nadam se da je ova dobra. Nadam se da je nije lako uplašiti. To me čini nervoznim.

— Baš si pravi gangster. Isuse Bože. Pođi iza kućice.

Huey je slegnuo ramenima i doteturao preko trijema do drvoreda. Kada je došao do kućice, blijedo je pogledao Hickeya i onda čučnuo.

Hickey je odmahnuo glavom, okrenuo se i ušao u kuću kroz stražnja vrata.

Karen i Abby pjevale su iz svega glasa dok su se vozile autocestom 55 uz pjesmu iz Abbyina omiljenog mjuzikla, Moje pjesme, moji snovi. Obitelj Jennings živjela je zapadno od Annandalea u okrugu Madison, u državi Mississipi.

Annandale je bio najbolji golfski teren u državi, ali njih tu nije privukao golf. Strah od zločina i rasni problemi u glavnome gradu, potjerali su mnoge mlade ljude u ograđena naselja u okrugu Madison, ali Karen i Will preselili su se zbog nečega drugog. Ako želiš zemlju, moraš se preseliti sjeverno. Kuća obitelji Jennings bilaje na dvadeset jutara borovine i hrastovine, trideset kilometara od Jacksona i navečer im je do tamo trebalo dvadeset i pet minuta.

To će nas vratiti do srne, 0,0,0...

Abby je pljeskala i prasnula u smijeh. Teško dišući od pjevanja, Karen je utipkala broj u svoj mobitel. Osjećala se krivom zbog načina na koji je razgovarala s Willom u zračnoj luci. - Anesteziologija. —javila se žena, a glas joj je imao metalni prizvuk na zvučniku mobitela.

— Je li to tajnica? — pitala je Karen.

— Da, gospođo. A1 - odgovara svima. Klinika je zatvorena.

— Željela bih ostaviti poruku za doktora Jenningsa. Ovdje njegova supruga.

— Izvolite.

— Već nam nedostaješ. Sretno večeras. Volimo te, Karen i Abby.

— Sa šećernim poljupcima na vrhu — vikala je Abby sa stražnjeg sjedala.

— Jeste li čuli ovaj zadnji dio? - pitala je Karen.

— Sa šećerom i poljupcima na vrhu — ponovio je glas koji se dosađivao.

— Hvala.

Karen je prekinula poziv i pogledala u retrovizor koji je bio tako namješten da je vidjela Abbyino lice.

— Tata voli kad dobije naše poruke - rekla je Abby s osmijehom.

— Tako je, dušo.

Osamdeset kilometara južno od Jacksona, Will je smirio Baron na dvadeset i pet tisuća metara. Ispod njega bio je lepršavi, bijeli tepih od oblaka, kumulusa, a ispred njega nebo plavo kao Arktičko jezero. Vidljivost je bila odlična. Kada je savio zglob da provjeri primarnu GPS jedinicu, snažan bol prošao je kroz radijalni živac u njegovoj desnoj ruci. Bilo je lošije nego što je priznao Karen i ona je to znala. Ništa joj nije moglo promaknuti. Istina je bila da više nije željela da leti.

Prije mjesec dana je zaprijetila kako će reći inspekciji da je »varao« na liječničkom za pilota. On je mislio da ona to neće učiniti, ali nije mogao biti siguran. Ako bude smatrala da Willov artritis dovodi njega - a tako i cijelu obitelj u opasnost dok lete, ne bi oklijevala da učini sve što je potrebno da ga spriječi.

Bude li to učinila, Will nije bio siguran da će to moći podnijeti. Sama pomisao na to da neće moći letjeti, oneraspoložila bi ga. Letenje mu je bila rekreacija. Bio je to fizički izraz toga što je ostvario u životu, simbol onoga što je postigao i načina života koji je omogućio svojoj obitelji. Njegov otac nikada nije mogao sanjati da ima zrakoplov od tri stotine tisuća dolara. Tom Jennings nikada se nije niti vozio u zrakoplovu. Njegov je sin svoj zrakoplov platio u gotovini.

Ali Willu nije bio važan novac nego ono što može njime kupiti. Sigurnost. Tu je lekciju naučio tisuću puta dok je odrastao: novac je izolator, kao oklop. Štitio je

ljude koji ga imaju od svakodnevnih problema koji su opsjedali, pa čak i uništavali, ostale. Ali ipak nisi bio nedodirljiv. To ga je naučio artritis. A slijedile su i druge lekcije.

Godine 1986. diplomirao je na medicini i počeo specijalizirati porodništvo u bolnici Sveučilišta u Mississipiju u Jacksonu. Tamo je upoznao medicinsku sestru prekrasnih zelenih očiju i svijetle crvenkaste kose koju je pratio glas da ne pristaje na izlaske s liječnicima ili studentima medicine. Nakon tri mjeseca strpljenja i osvajanja, Will je nagovorio Karen da ode s njim na ručak, daleko od bolnice.

Tamo je otkrio da ona ima jednostavan razlog za svoju politiku izlazaka: vidjela je previše medicinskih sestara koje su odškolovale studente medicine i oni su ih poslije odbacili kao i one koje su se upetljale u ljubavne trokute s liječnicima i njihovim ženama. Unatoč svojoj politici, sljedeće je dvije godine izlazila s Willom - prvo u tajnosti, a zatim otvoreno - i nakon godinu dana zaruka, vjenčali su se.

Will je počeo privatnu praksu u poliklinici za ginekologiju i porodništvo u Jacksonu dan nakon bračnog putovanja i njihov život počeo se razvijati kao priča.

Međutim, tijekom druge godine stažiranja, počeo je osjećati bolove u rukama, nogama i donjem dijelu leđa. Pokušao ih je zanemariti, ali ubrzo su mu počeli smetati u radu i otišao je do prijatelja u reumatološki odjel. Tjedan dana poslije dijagnosticiran mu je psorijatični artritis, opasna bolest koja često izaziva nepokretnost. Nije se mogao dalje baviti porodništvom i počeo je istraživati fizički manje zahtjevna polja kao što su dermatologija i radiologija. Njegov stari cimer s fakulteta predložio je anesteziologiju — koju je i on specijalizirao - program od tri godine ako mu fakultet prizna iskustvo iz porodništva i dopusti mu da preskoči godinu dana pripravništva. Tako je i bilo i 1993. godine počeo je specijalizaciju na Sveučilištu u Jacksonu.

Isti taj mjesec Karen je napustila posao medicinske sestre i upisala se na obližnji koledž Millsaps s dvadeset i dva sata osnovnih predmeta iz medicine.

Karen je uvijek smatrala da joj je biti medicinska sestra premalo i Will se slagao, ali njezina ga je odluka iznenadila. To je značilo da će morati odgoditi djecu još nekoliko godina i da moraju uzeti još jedan zajam zbog čega se Will nije osjećao ugodno. Ali želio je da Karen bude sretna. Dok je bio na novoj specijalizaciji i učio nositi se s bolovima, ona je rasturila četiri semestra sa savršenim ocjenama i dobila devedeset i šest posto na testu za upis na medicinu. Will je bio istovremeno ponosan i iznenađen, a Karen je blistala od sreće. Činilo se kao da je Willova bolest bila dar.

Onda je, tijekom prve godine na fakultetu — i treće godine Willove specijalizacije - Karen zatrudnjela. Nikada nije mogla piti pilule, a određene manje sigurne kontracepcijske metode su ih, na kraju, iznevjerile. Will je bio iznenađen, ali sretan. Ona je vjerovala da će se, bude li zadržala dijete, morati odreći svog sna da postane liječnica. Will je morao priznati da vjerojatno ima pravo. Tri se tjedna mučila razmišljajući o pobačaju. Činjenica da ima trideset i tri godine na kraju ju je uvjerila da zadrži dijete. Uspjela je završiti prvu godinu medicine, ali,

nakon što se Abby rodila, više nije bilo izgleda da nastavi. Povukla se s fakulteta na dan kada je Will dovršio specijalizaciju i dok se pridružio privatnoj praksi anesteziologa, koju je vodio njegov stari cimer, Karen je otišla kući pripremiti se za majčinstvo.

Obvezali su se nastaviti živjeti bez žaljenja, ali to nije tako funkcioniralo.

Will je bio vrlo uspješan u poslu i Abby im je razveseljavala živote na načine koje on nikada nije mogao niti zamisliti. Međutim, Karen je proganjalo to što nije završila medicinu. Sljedećih nekoliko godina njezino je nezadovoljstvo preuzimalo njihov brak, od razgovora za večerom do seksualnog života. To jest, nedostatka seksualnog života. Will je pokušao s njom razgovarati, ali njegovi su pokušaji samo pogoršavali situaciju. On je reagirao tako da se usredotočio na posao i na Abby, a ono malo energije što mu je ostalo iskoristio je za borbu protiv artritisa koji je polako napredovao.

Liječio je sam sebe, što su svi smatrali ludošću, ali on je svoje stanje proučavao dok o njemu nije znao više od većine reumatologa. Isto je učinio i s Abbyinim dječjim dijabetesom. Budući da je sam sebe liječio, mogao je raditi neke stvari koje inače ne bi mogao, kao letjeti, na primjer. Kada se dobro osjećao, bol nije utjecao na njegovu mogućnost da upravlja zrakoplovom, a Will je letio samo kada se osjećao dobro. Svojom logikom nakljukao se lijekovima toliko da može proći liječnički pregled za pilota, a zbog toga što je vrlo slabo dokumentirao svoju bolest postojala je mala vjerojatnost da će njegova prijevara biti otkrivena. Želio je samo da se problemi u njegovu braku mogu tako lako riješiti.

Odjednom je kabinu Barona ispunio zvuk visoke frekvencije. Will se ljutio što si je dopustio da mu pozornost popusti. Promatrajući kontrolnu ploču da vidi koji je uzrok alarma, osjetio je bol tjeskobe u rukama. Nije vidio što nije u redu pa je osjećao dvostruko jaču tjeskobu, siguran da je propustio nešto što mu je stalno pred očima. Zatim ga je preplavio osjećaj olakšanja. Posegnuo je prema struku, otkvačio novi SkyTel s remena i stisnuo dugme za slušanje poruka. Alfanumerički dojavljivač pokazao je poruku zelenim slovima: VEĆ NAM NEDOSTAJEŠ. PUNO SREĆE VEČERAS. VOLIMO TE, KAREN I ABBY. SA ŠEĆEROM I POLJUPCIMA NA VRHU. Will se nasmijao i mahnuo krilima gore-dolje po plavome nebu.

Karen je zaustavila Expedition pokraj poštanskog sandučića i odmahnula glavom na brončani dvokrilac na vrhu. Uvijek je smatrala tu zračnu dekoraciju djetinjastom. Uvukla je ruku u sandučić i izvadila kup omotnica i časopisa te bacila kratko na njih pogled. Tu su bile bankovni izvadci, pozivi na zabave, primjerci časopisa Architectural Digest, Mississippi Magazine i The New England Journal of Medicine.

— Jesam li ja dobila neko pismo? — pitala je Abby sa stražnjeg sjedala.

— Naravno da jesi. — Karen joj je dodala plavu omotnicu preko prednjeg sjedala. - Mislim da je to pozivnica na Sethovu rođendansku proslavu?

Dok se Karen penjala uz dugačku uzbrdicu prilaza, Abby je otvarala pozivnicu. — Koliko još vremena ima do mog rođendana?

— Još tri mjeseca. Žao mi je, Charlie.

— Ne volim imati pet i pol godina. Želim imati šest.

— Nemoj se previše žuriti. Imat ćeš trideset i šest prije nego što se okreneš.

Kada se na vidiku pojavila kuća, Karen je osjetila podvojenost koja ju je uvijek mučila kada bi vidjela tu kuću. Prvo što je osjetila bio je ponos. Ona i Will osmislili su kuću i ona je sve ugovorila sama. Unatoč upozorenjima prijatelja, uživala je u tome, ali kada su se konačno uselili, osjetila je pad entuzijazma umjesto osjećaja postignuća. Nije mogla pobjeći od osjećaja da je sama izgradila svoj zatvor, zlatom obrubljen kavez kao i drugi na Iskrivljenoj ulici koji žive u vlastitoj verziji Marthe Stewart, novom tisućljeću stepfordskih supruga.

Karen je parkirala u garažu najbližu ulazu u praonicu rublja. Abby je sama otkopčala svoj pojas, ali je čekala majku da otvori vrata.

— Idemo uzeti malo ledenog čaja — rekla je Karen spustivši Abby na tlo. Kako si?

— Dobro.

— Jesi li piškila sada poslijepodne?

— Ne. Ali sad moram.

— U redu. Nakon toga ćemo ti provjeriti šećer. Zatim ćemo uzeti čaj. Zabavit ćemo se danas, mala. Samo mi cure.

Abby se nasmijala sa sjajem u očima. - Samo mi cure!

Karen je otvorila vrata koja su vodila iz praonice do smočnice i kuhinje.

Abby se progurala uz nju i ušla unutra. Karen ju je slijedila, ali zastala je uz kontrolnu ploču alarma na zidu praonice i utipkala sigurnosni kod.

— Sve je spremno! - viknula je hodajući kroz smočnicu do blistavo bijele kuhinje. - Hoćeš li krekere uz čaj?

— Hoću kekse!

Karen ju je stisnula za ramena. — Znaš da ne smiješ.

— Još samo malo do injekcije, mama. Ili mi možda odmah sada možeš dati onu novu injekciju. Zar ne?

Abby je bila prepametna. Uobičajen oblik inzulina morao se ubrizgati trideset minuta do jedan sat prije obroka zbog čega je bilo teško kontrolirati dječji dijabetes. Ako dijete nakon injekcije izgubi apetit i ne želi jesti, što se kod djece često događa, šećer u krvi može narasti na opasnu razinu. Kako bi se riješio taj problem, stvoren je novi oblik inzulina pod nazivom Humalog koji ljudske stanice gotovo odmah apsorbiraju. Može se ubrizgati neposredno prije obroka, tijekom obroka ili odmah nakon njega. Liječnici kao što je Will bili su među prvima koji su mogli doći do toga lijeka čija je prikladnost promijenila živote obitelji s djecom koja imaju dijabetes. Međutim, zbog Humaloga djeca su isto tako bila u iskušenju da mijenjaju prehrambena pravila jer su znali da je u blizini »protuotrov«.

— Ništa od keksića, mala - odlučno je rekla Karen.

— U redu - Abby je gunđala. - Ledeni čaj s limunom. Idem piškiti.

— Čekat će te kada se vratiš.

Abby je zastala na vratima hodnika. - Hoćeš li ići sa mnom?

— Pa ti si velika cura. Znaš gdje je svjetlo. Ja ću pripremiti čaj dok se vratiš.

— Dobro.

Dok je Abby umorno hodala po hodniku, Karen je pogledala na The New England Journal of Medicine i osjetila ljutnju i žaljenje kao i uvijek kada bi se susrela s opipljivim simbolima zanimanja koje je morala napustiti. Potajno joj je bilo drago što joj je izložba cvijeća dala izgovor da propusti tu liječničku konvenciju gdje bi je muškarci, koji joj se na kemiji nisu mogli približiti za petnaest bodova, nazivali »suprugom«. Sljedeći mjesec će u tom istom časopisu biti objavljeno Willovo istraživanje o lijeku, a ona će biti zaposlena na sljedećem projektu Male lige. Gurnula je časopis preko pulta s ostatkom pošte i otvorila hladnjak od nehrđajućeg čelika.

Svaki aparat u kuhinji bio je marke Viking. Ti su se kućanski aparati proizvodili u Greenwoodu u Mississippiju i kako je Will davao epiduralne dvjema trudnicama iz »korporacijske obitelji«, kuća Jenningsovih mogla se pohvaliti kuhinjom koja bi mogla biti objavljena i u časopisu AD koji je stigao u pošti naravno, dobili su ih po nižoj cijeni. Karen je odrasla uz bučan Coldspot iz lanca Sears i konopac za sušenje rublja. Cijenila je luksuz, ali znala je da je život puno više od kuće za pokazivanje i izložaba cvijeća. Izvadila je vrč za čaj iz Vikinga i stavila ga na pult, te počela sjeckati limun.

Abby je usporila korak dok se kretala mračnim hodnikom. Dok je prolazila pokraj svoje spavaće sobe, pogledala je kroz poluotvorena vrata. Lutke su joj bile složene uz uzglavlje kreveta kao što ih je ujutro i ostavila, barbike, zečići Beatrix Potter i plišane igračke. Svi su bili zajedno kao velika obitelj. Baš kao što je voljela.

Još pet koraka i stigla je do kupaonice u hodniku te se morala podići na prste da upali svjetlo. Digla je haljinu i iskoristila komodu, sretna što joj se nije jako piškilo. To je značilo da joj je razina šećera u redu. Kada je popravila odjeću, popela se na klupicu pokraj umivaonika i pažljivo oprala i osušila ruke. Zatim je krenula prema kuhinji ostavivši svjetlo u kupaonici za slučaj da se mora vratiti.

Dok je prolazila pokraj svoje sobe, primijetila je čudan miris. Lutke su joj sve izgledale sretne, ali nešto nije bilo u redu. Namjeravala je ući i provjeriti, ali majčin je glas odzvanjao hodnikom govoreći da je čaj spreman.

Kad se Abby okrenula od sobe, nešto sivo joj je proletjelo pred očima.

Instinktivno je mahnula po zraku kao da miče paukovu mrežu, ali ruka joj je udarila u nešto tvrdo iza toga sivoga. Siva stvar bila je ručnik, ali u njemu je bila ruka.

Ruka je stavila ručnik preko njezina nosa, usta i jednog oka i čudan miris koji je prije osjetila sa svakim je udahom ulazio u njezina pluća.

Od straha nije mogla vikati. Pokušala se boriti, ali druga ju je ruka uhvatila oko struka i dignula u zrak tako da su joj noge bespomoćno lamatale po zraku

između širokih zidova hodnika. Ručnik na njezinu licu bio je hladan. Abby se na trenutak pitala je li se možda tata ranije vratio i šalio se s njom. Ali to nije bilo moguće. On je bio u svom zrakoplovu. I nikada je ne bi namjerno uplašio. Ne zapravo. A bila je uplašena. Uplašena kao i jednom kada je dobila ketoacidozu.

Misli bi joj letjele van kroz uši čim bi se toga sjetila, a glas joj je izgovarao riječi koje nitko nikada prije nije čuo. Pokušala se boriti protiv čudovišta koje ju je držalo, ali što se više borila, to je postajala slabija. Odjednom je sve postalo mračno, čak i ispred oka koje je bilo otkriveno. Pokušala se koncentrirati da kaže jednu riječ, jedinu koja bi joj tada pomogla. Uz velik osjećaj pobjede rekla je — Mama — ali riječ je odmah zamrla u mokrome ručniku.

Huey Cottons stajao je ispred kuće Jenningsovih nervozno trljajući dlanove po nogavicama dok je virio kroz prozor Abbyine sobe. Za razliku od drugih imena, ovo je uspio zapamtiti bez problema. Majka mu je znala čitati pisma naslovljena na Ab b y. Draga Abby, govorila bi hroptavim glasom od cigareta sjedeći za kuhinjskim stolom u kućnom ogrtaču i s uvijačima na glavi. Ljudi koji su pisali toj Abby nikada se ne bi potpisivali pravim imenom. Sramili su se, govorila je njegova majka. Potpisivali su se velikim riječima umjesto imenima, a ponekad bi napisali i naziv mjesta, kao, na primjer, Zbunjena iz Omahe. Toga će se zauvijek sjećati.

Huey je čuo udarac pete na drvetu. Pogledao je i vidio rođaka kako kroz ružičastu spavaću sobu nosi malu Abby u rukama. Ona se borila lamatajući mršavim nožicama. Joey ju je držao nasred sobe tako da joj noge ne udaraju u namještaj ili visoke stupove oko kreveta. Udarala je sve slabije i slabije dok se udarci na kraju nisu pretvorili u slabe trzaje kao kad se trza pas koji sanja da lovi.

Djevojčica je izgledala kao jedna od stotinu lutaka koje su ležale po sobi kao uspavani stanovnici neke zemlje iz bajke, samo je bila malo veća. Joey je došao do otvorenog prozora i pružio je kroz prozor. Huey je primio Abby što je nježnije mogao kao da prima ranjenu pticu, a usta su mu bila otvorena od čuda.

— Ti si genije. — rekao je Joey, iskrivljenog osmijeha. — Ispričavam se, dobro. Bit će u nesvijesti dva sata. To je dovoljno vremena.

— Nazvat ćeš me, zar ne? — pitao je Huey.

— Svakih trideset minuta. Nemoj reći ništa osim »halo«, osim ako ti postavim pitanje. I ugasi telefon kada dođeš tamo. Upali ga samo prije poziva. Znaš koji je rezervni plan?

— Znam.

— Dobro. Idemo.

Huey se okrenuo i počeo hodati, zatim je stao i okrenuo se.

— Što je sad? - pitao je Joey.

— Može li dobiti jednu od svojih lutaka?

Joey se sagnuo, uzeo barbiku u haljini s kreveta i dao mu je. Huey ju je primio između Abbyina boka i svoga malog prsta.

— Nemoj paliti motor dok ne dođeš do ceste — rekao je Joey.

— Znam.

Noseći Abby s majčinskom brižnošću, Huey se okrenuo i teturao prema kući za igranje i skrivenom kamionetu dok je barbikina zlatna haljina lepršala iza njega kao zastavica.

Karen je stajala uz kuhinjski pult listajući kroz časopis unatoč žaljenju. Na pultu pokraj nje stajale su dvije čaše ledenog čaja, a na rubu čaše ležale su svijetložute kriške limuna. Uz čaše je bio pripremljen plastični pribor kojim se ubode Abbyin prst. Izgledao je kao kemijska olovka. Ne maknuvši pogled s časopisa, Karen je pitala: — Abby, dušo, jesi dobro?

Nije bilo odgovora.

Popila je gutljaj čaja i nastavila čitati zahvalna na nekoliko trenutaka tišine prije nego što se uhvati rješavanja posljednjih pojedinosti u vezi s izložbom cvijeća.

Iza visokih, mirisnih borova iza kuće za igranje, Huey je otvorio vrata s vozačeve strane kamioneta i stavio Abbyino nesvjesno tijelo na suvozačevu stranu.

Ona je ležala kao uspavani anđeo! Huey ju je neko vrijeme gledao. Volio je stajati na borovim iglicama. Bile su mekane, kao debeli tepih. Poželio je da je bos.

Odjednom se prisjetio rođaka. Joey će biti jako ljutit ako zabrlja. Rukom je posegnuo prema mjenjaču, ubacio u ler i gurao auto unatrag oko kuće za igranje kao što čovjek prosječne građe gura motor. Kada se kamionet odmaknuo od kućice, stao je, prebacio težinu naprijed i počeo opet gurati usmjeravajući kamionet preko dvorišta prema strmom prilazu. Dvorište je bilo nagnuto, radi slijevanja kišnice, i ubrzo mu je počela pomagati sila teža.

Kada su kotači dotaknuli beton, kamion je dobio brzinu i Huey je nespretno pokušao uskočiti. Jednu je nogu stavio na stubu, ali kada se pokušao uvući kroz otvorena vrata, noga mu se poskliznula. Spotaknuo se pokušavajući se zadržati na nogama dok je Stari Chevy pojurio niz brijeg. Samo zahvaljujući svojim snažnim rukama uspio se držati uz kamion dok je ovaj jurio niz Iskrivljenu cestu.

Tri četvrtine puta do dna, Huey je savio zglobove sa snagom koja bi slomila tetive prosječnog muškarca i uvukao se u kabinu. Stisnuo je kočnicu neposredno prije nego što je kamion došao do ceste i vozilo se zaustavilo poskakakujući. Abby je poletjela prema kontrolnoj ploči, ali nije se probudila. Huey ju je povukao natrag preko sjedala, glavu naslonio na svoje bedro i stavio joj ruku na usta kako bi se uvjerio da diše.

Kada su mu se živci malo smirili, zatvorio je vrata, upalio motor i skrenuo na Iskrivljenu cestu koja je vodila do autoceste 463 i zatim do autoceste 55. Čekala ga je duga noć.

Karen je čula buku paljenja motora. To joj se u ovo doba dana činilo čudnim.

Susjedne kuće bile su predaleko da bi to mogla čuti. Pogledala je kroz kuhinjski prozor i ništa nije vidjela, kao što je i očekivala. Iz kuće se vidio samo zavoj Iskrivljene ceste, a visok brijeg skrivao je raskrižje ceste i prilaza. Možda je to poštanski kamion koji kasni i skreće na prilaz.

Pogledala je prema vratima hodnika i pozvala: — Abby? Treba li ti pomoć, dušo?

Još nije bilo odgovora.

Karen je u trbuhu osjetila strah. Kompulzivno je kontrolirala Abbyin dijabetes i, iako to nije voljela priznati, panika je uvijek bila na pomolu. Spustila je časopis i krenula prema hodniku. Preplavilo ju je olakšanje kada je čula korake na parketu.

Smijala se sama sebi kada je kroz vrata hodnika ušao crnokos pedesetogodišnji muškarac i dignuo obje ruke.

Ruka joj je poletjela na srce, a u manje od sekunde, usta su joj se osušila, grlo stisnulo i oblio ju je znoj. Jednakom brzinom joj se u mozgu pojavila nada. Nada da je pojava toga stranca pogreška, neka čudna pogreška, da je on radnik kojem je Will dao ključ.

Ali on to nije bio. Znala je to kao što se zna za kvržicu u grudima, strano tijelo koje ne smije biti tamo i koje se neće maknuti osim ako ga ne izvadimo neugodnim sredstvima. Karen je tako izgubila sestru. A njezin otac — ratni veteran iz Koreje — naučio ju je dok je bila jako mlada da sudbina dolazi k tebi: iznenada, bez upozorenja, najgore u životu pojavljuje se sa zlobnim osmijehom i satom koji otkucava.

— Ostanite mirni, gospođo Jennings — rekao je muškarac umirujućim glasom.

— Abby je dobro. Slušajte me. Sve je u redu.

Kada je čula riječ »Abby«, oči su joj se ispunile suzama. Panika koja je živjela ispod njezine kože izašla je na površinu i paralizirala je. Brada joj se počela tresti. Pokušala je vrištati, ali iz grla joj nije izlazio nikakav zvuk.

TRI Dok je Karen stajala otvorenih usta, stranac je rekao: — Zovem se Joe, gospođo Jennings. Joe Hickey. Pomoći ću Vam da ovo prebrodite. Prva stvar koju morate zapamtiti jest da je Abby dobro.

Privremena paraliza prouzročena time što je vidjela stranca tamo gdje je očekivala Abby konačno je prestala i Karen se stresla kao daju je netko udario.

— Abby! - vrisnula je. - Dođi, mami!

— Smirite se — nježno je rekao stranac. — Pogledajte mene, a ne vrata. Ja sam Joe Hickey, u redu? Govorim Vam svoje pravo ime jer se ne brinem da će to poslije biti važno. Nikada ovo nećete prijaviti jer će Abby biti dobro. Svi će biti dobro. Abby, Vi, ja, svi. Dijete se uvijek izvuče. To je moje pravilo.

Karen se iz neobjašnjivog razloga sjetila filma Knjiga o džungli, koji je gledala s Abby barem pedeset puta. Slušati ovog muškarca bilo je kao slušati kobru Kaa koja bi vas hipnotizirala glasom dok je čekala pravi trenutak za napad.

Odmahnula je glavom i usredotočila misli na Abbyino lice i njezin je strah naglo nestao te ga je zamijenio bijes kakav nikada prije nije osjetila. Čovjek ispred nje stajao je između nje i njezina djeteta. Ako ih želi držati odvojene, morat će je ubiti. Činilo se da je Hickey to osjetio. — Abby nije ovdje, gospođo Jennings. Ona je...

Karin je poludjela i gurnula ga u stranu kao starca kada je pojurila prema hodniku. Naglo je otvorila vrata kupaonice i, iako je prostorija bila prazna, vikala je: — Abby! Abby! Gdje si?

Na trenutak je stajala trepćući, a onda je projurila kroz prizemlje provjeravajući svaku sobu i ormar. Sa svakim praznim prostorom koji ju je pozdravio, strah se uvlačio sve dublje u njezine kosti. Sve su sobe bile prazne.

Utrčala je u glavnu spavaću sobu na katu, uzela obližnji telefon i nazvala 112.

Umjesto da čuje glas telefonista, čula je čovjeka kako govori polako dubokim glasom...

— Crkva propovjednika Boba, Crkva fontane života prava je crkva u kojoj se ne iskrivljuje Božja riječ, nema novih izdanja Biblije...

Prekinula je, ali glas je nastavio. Hickey je sigurno nazvao liniju za molitvu s telefona u kuhinji i nije poklopio slušalicu. Bacila je slušalicu, otrčala oko kreveta i uzela privatnu liniju. Ovaj put govorio je ženski glas koji je zvučao kao robot: —... prognozu satelitske farme omogućile su donacije korporacije ChemStar, proizvođača širokog spektra herbicida...

Karen je ispustila telefon i pogledala se u zrcalo. U očima je imala izbezumljeni pogled, kao kod pacijenata u hitnoj službi nakon automobilske nesreće. Rođaci. Žrtve. Ranjeni koji hodaju. Pokušala se smiriti, racionalno razmišljati, ali nije mogla. Dok se borila da ponovno preuzme kontrolu, pred očima

joj se pojavila slika koja je imala snagu talismana.

Otrčala je opet do stražnjih stuba, ali ovaj put se šuljala niz stube prekrivene tepihom. Kada je došla na prvi kat, na prstima je prošla kroz hodnik, uletjela u spavaću sobu i zaključala vrata za sobom. Stavila je ruke na obraze, koji su bili mrtvački hladni i tri puta duboko udahnula. Zatim je ušla u ormar i stala na drvenu kutiju s koje je mogla dohvatiti najvišu policu.

Rukom je jedva mogla dohvatiti preko ruba, ali napipala je ono sto joj je trebalo: Willov revolver broj 38. Stotinu puta ga je molila da ne drži pištolj u kući s Abby. Sada je zahvaljivala Bogu što je nije poslušao. Povukla je pištolj i otvorila cilindar, kao što ju je otac davno naučio. Pištolj nije samo alat, dušo, kao sjekira ili bušilica. Okidač 38-ice bilo je namješten na praznu komoru, ali u ostalima je bilo pet metaka.

Karen je vratila cilindar i došla do vrata spavaće sobe, ohrabrujući samu sebe svakim korakom i čvrsto držeći držak pištolja kao konopac koji će joj spasiti život.

Svaki će se tren suočiti s čovjekom koji je oteo Abby i učinit će sve što je potrebno da ga natjera da joj je vrati. Nije smjela oklijevati. Niti imati milosti.

Polako je otvorila vrata te hodala uz zidove hodnika prema svjetlu koje je dolazilo kroz kuhinjska vrata. Dahtala je, stala pred vratima i provirila u kuhinju.

Joe Hickey mirno je sjedio za stolom, pijući iz jedne od čaša s čajem. Karen je osjetila knedlu u grlu jer je taj čaj napravila za Abby. Ušla je u kuhinju, podignula pištolj i uperila mu u lice.

— Gdje je moja kći?

Hickey je progutao malo čaja i polako spustio čašu. — Karen, ne želiš me ubiti. Mogu li te zvati Karen?

Ona mu je pred licem mahala s 38-icom. — Gdje je moja djevojčica?

— Abby je na sigurnom. Međutim, ako me upucaš, bit će mrtva za trideset minuta. I ja tu neću moći ništa učiniti.

— Reci mi što se događa?

— Pažljivo me poslušaj, Karen. Ovo je otmica za otkupninu. U redu? Radi se o novcu.

N O V C U. To je sve. Zato ne želim da se bilo što dogodi tvojoj dragocjenoj djevojčici!

— A gdje je Abby sada?

— S mojim rođakom. On se zove Huey. Čim ste stigli, ja sam mu je dodao van i Huey ju je odvezao u svojem kamionetu. Sa sobom ima mobitel...

Hickey je nastavio govoriti, ali Karen nije mogla shvatiti što on govori. Nije mogla smisliti sliku koju je upravo opisao. Abby sama sa strancem. Plakat će od straha, zvati majku. Karen se osjećala kao daju je netko gurnuo s velike visine, želudac joj se okretao dok je slobodno padala.

— Jesi li me čula, Karen? Rekao sam da će je Huey, ne nazovem li ga svakih trideset minuta, ubiti. On to ne želi, ali će to učiniti. To je pravilo broj dva. Zato neka ti ne padne na pamet da zoveš policiju. Trebat će im jedan sat samo da mi

uzmu otiske prstiju i pritvore me i Abby će biti mrtva prije nego što uspijem doći do govornice.

Karen se trgnula iz transa.

— Ali to se neće dogoditi — rekao je Hickey sa smiješkom. — Ti si pametna žena. A Huey je dobar dečko. Voli djecu. I sam je dijete. Samo je malo spor.

Budući da sam ja jedini koji je ikad prema njemu bio dobar, on radi točno ono što mu ja govorim. Zato ti je bolje da paziš s tim pištoljem.

Karen je pogledala oružje u ruci. Odjednom joj se činilo da je ono veća opasnost za Abby nego za čovjeka pred njom.

— Brzo shvaćaš, to se vidi — rekao je Hickey. — Zato slušaj dalje. Ovo je otmica za otkupninu, kao što sam rekao. Ali nije onakva kakvu si vidjela na TV-u i u filmovima. Ovo nije Lindberghovo dijete. Ne radi se o nekom direktoru iz Exxona, sranju kada netko bude živ zakopan. Ovo je remekdjelo. Savršen zločin.

Znam to jer sam ga počinio već pet puta i još me nisu uhvatili. Čak mi nisu niti primirisali.

Karen je pokazala na Hickeyjevu lijevu ruku na kojoj se ispod ruba rukava vidjela loša tetovaža. Orao koji u kandžama drži željezni križ. — Je li to zatvorska tetovaža?

Hickeyevo se lice zategnulo, a zatim opustilo. - Uhvatili su me zbog nečeg drugoga. Kako znaš da je to napravljeno u zatvoru?

— Ne znam. Karen je vidjela slične tetovaže na pacijentima u operacijskoj sali ili u hitnoj. — Jednostavno znam.

— Pametnija si od obične kućanice, zar ne? Ali to ti neće ništa pomoći. Imam te, gospođo. A i tvoju djevojčicu. To moraš zapamtiti.

Karen je potisnula suze ne želeći Hickeyju priuštiti zadovoljstvo da ih vidi.

Pištolj joj je drhtao u ruci. Umirila gaje.

— Znam što misliš — rekao je. - Što je tih ostalih pet puta bilo s djecom?

Polako je kimnula glavom.

— U ovome trenutku ta djeca žive bezbrižan život gledajući crtiće o Barneyju ili Rugratove ili plivaju u svojem bazenu. Znaš li zašto? Jer me njihove mamice nisu upucale, a tatice su bili mirni i promišljeni nakon prvih nekoliko minuta. Kao što ćeš i ti biti. Popio je još jedan gutljaj čaja. — Treba još šećera. Vidim da nisi odrasla na selu.

Karen je odrasla u vojnim bazama na selu, ali nije vidjela razloga zašto ispravljati njegovu sliku o sebi.

— Ako taj pištolj slučajno opali — rekao je — Abby će završiti mrtva kao da si je ti ubila. Metak u toj cijevi ubit će dvoje ljudi, Karen. Razmisli o tome.

Nije željela spustiti pištolj, ali nije imala izbora. Bacila ga je na stol pokraj Hickeyja oštetivši jednu od bijelih pločica na površini.

— Bravo - rekao je ostavivši 38-icu tamo gdje je i pala. - To je ono Što dobra majka čini u ovakvoj situaciji. Nadam se da ti je muž pametan kao i ti.

Karen je osjetila novi val straha. — Gdje je Will? Što ste s njim učinili?

Hickey je pogledao na sat, koji je nosio s unutrašnje strane zgloba ruke, kao određeni vojni dužnosnici, kao da je vrijeme samo njegovo vlasništvo koje neće dijeliti ni s kim. — U ovom trenutku mužić leti prema prekrasnom hotelu Beau Rivage Casino Resort u Biloxiju.

Hickey je to rekao s prenaglašenim entuzijazmom najavljivača kviza, ali Karenin strah iskristalizirao se zbog količine informacija koje je znao o njima.

Poznavao je njihove živote, planove, točan raspored...

— Kad se mužić bude prijavio u hotel, pustit ćemo ga da se otušira i održi govor. Zatim će ga posjetiti moj partner i on će saznati kako stvari stoje. Kao što si i ti sada saznala. Zatim ćemo svi zajedno pričekati da prođe noć.

Strah je rastao u Kareninim grudima. — Čekati da prođe noć?

O čemu govoriš?

— Ova operacija traje točno dvadeset i četiri sata. Računam od trenutka kada smo Huey i ja jutros krenuli. Dan posla za godišnju plaću. Nasmijao se Hickey. Ostalo nam je još oko dvadeset sati.

— Ali zašto moramo čekati? Stara se panika vratila u još jačem obliku. — Ako hoćete novac, nabavit ću vam ga. Koliko god želite. Samo mi vratite dijete!

Hickeyje odmahnuo glavom. - Znam da bi to učinila, Karen. Ali ova operacija ne funkcionira tako. Sve ide prema rasporedu. Tako da nema iznenađenja.

— Ali ne možemo čekati dvadeset sati!

— Iznenadit ćeš se što si u stanju učiniti za svoje dijete. Ovdje je lijepo. Malo ćemo se upoznati, večerati, pretvarati da je sve u redu. Abby može promatrati Hueyja kako rezbari. Za čas ću ja dobiti svoj novac, a ti svoje dijete.

— Slušaj me ti, glupi kučkin sine!

Hickey je problijedio. - Bolje ti je da paziš što govoriš, mamice. Nije pametno s obzirom na okolnosti.

Karen je pokušala kontrolirati glas. - Gospodine Hickey, ako budemo čekali do sutra, Abby će umrijeti.

Njegove su se tamne oči suzile. - O čemu govoriš?

— Abby ima dijabetes. Dječji dijabetes. Umrijet će bez inzulina.

— Lažeš.

— O Bože... zar nisi to znao?

— Dosta riječi. Da vidim dokaze.

Karen je otišla do kuhinjske ladice i izvadila vrećicu punu narančastih šprica s iglama. Bacila je vrećicu na stol, otvorila hladnjak u kojem je stajalo desetak uredno složenih staklenih bočica. Uzela je bočicu s inzulinom i bacila ga Hickeyju.

On ju je uhvatio i pogledao etiketu. Pisalo je: Humulin N. PACIJENT: Abigail Jennings, LIJEČNIK KOJI JE PREPISAO LIJEK: Will Jennings — Prokletstvo — rekao je Hickey sebi u bradu. — Ne mogu vjerovati.

— Molim vas — rekla je Karen najnježnijim glasom kojim je mogla. — Moramo ovaj lijek dati mojoj kćeri. Ona - o Bože — nisam joj provjerila šećer kada smo došli kući. Karen se opet osjećala kao da pada, kao da je tlo pod njenim

nogama nestalo. — Abby za jedan sat mora dobiti injekciju. Moramo joj ovo odnijeti. Koliko je daleko?

— Ne možemo ići — rekao je Hickey mirnim glasom.

Karen je uhvatila 38-icu sa stola i uperila mu u grudi. - O, da, možemo. Idemo odmah.

— Upozorio sam te na taj pištolj.

Ona je napela pištolj. - Ako Abby ne dobije inzulin, umrijet će. A sada učini što sam ti rekla! Nešto je zasvijetlilo u Hickeyjevim očima. Kao da ga to zabavlja.

Možda je bio iznenađen. Dignuo je ruke, s dlanovima okrenutim prema Karen. Smiri se, June. Mislio sam da ne možemo još krenuti. Abby se vozi na sigurno mjesto. Možda ćemo moći ići poslije. Pričaj mi o njezinu stanju. Koliko je kritično?

— Koliko kritično? Mogla bi umrijeti!

— Koliko još ima vremena prije nego što bude u nevolji?

Karen je računala u glavi. Ako Abby pojede samo normalnu branu prije nego što zaspi — ako uopće bude mogla spavati — možda će izdržati do jutra. Ali Karen nije namjeravala riskirati. Što ako joj Hickeyjev rođak ponudi čokoladice da jede?

Dječji dijabetes je vrlo nestabilan. — rekla je. - Ako Abby bude jela previše šećera, mogla bi brzo biti u nevolji. Dehidrirat će. Zatim dobije bolove u trbuhu i povraća. Zatim će pasti u komu i umrijeti. To se vrlo brzo može dogoditi.

Hickey je napučio usne očito i sam računajući nešto u glavi. Zatim se ispružio preko malog ugrađenog stola na kojem je Karen plaćala račune, poklopio telefon i utipkao novi broj.

Karen je došla do stola i pritisnula dugme za zvučnik. Hickey je pogledao dolje pokušavajući shvatiti kako da ga isključi, ali prije nego što je uspio, javio se dubok muški glas: - Joey? Zar je prošlo trideset minuta?

— Ne. A gdje je »halo«?

— O da. Žao mi je. Muški glas bio je malo neprikladan, kao glas pedesetogodišnjeg djeteta. I on sam je praktički dijete, bio je rekao Hickey.

— Kako mala izgleda?

— Dobro. Još spava.

Karenino srce je lupalo. Mahnula je pištoljem. — Daj mi da s njim razgovaram.

Hickey ju je rukom upozorio da se odmakne.

— Tko je to, Joey?

— Betty Crocker.

— Daj mi telefon! — zahtijevala je Karen.

— Abby sad ne može govoriti. Pod sedativima je.

— Pod sedativima? Ti kučkin sine! Ti...

Hickey je napola ustao i udario Karen u trbuh. Naglo je izgubila dah i pala na kuhinjski pod, a pištolj je pred njom beskorisno lamatao.

— Dotakni maloj prsa, Huey. Jel dobro diše?

— Nekako plitko. Kao psić.

— U redu, to je dobro. Slušaj, nemoj joj davati nikakve slatkiše. U redu?

Možda neke slane krekere ili nešto slično.

— Potrebna joj je tekućina — dahtala je Karen s poda. — Puno vode!

— Daj joj vode. Puno vode.

— Krekere i vodu — ponovio je Huey.

— Možda ću te noćas doći vidjeti.

Karen je osjetila nadu.

— To bi bilo dobro. Ne bi bio tako nervozan.

— Da. Vozi polako, u redu?

— Osamdeset - rekao je Huey poslušno.

— Tako treba.

Huey je poklopio i kleknuo uz Karen. — Ovako. Prije nego što išta napravimo, moram dopustiti partneru da uspostavi kontakt s tvojim suprugom.

Moramo se uvjeriti da Will zna kakva je situacija prije nego što krenemo. Jer prvih nekoliko minuta je šokantno. Nitko to ne zna bolje od tebe, zar ne? A s obzirom na dijabetes, možda će potpuno poludjeti. Nadam se da neće jer, ako to učini, nema tog inzulina na svijetu koji će spasiti Abby.

Hickey je ustao. — Pazit ćemo na tvoju kćer. To je samo nekoliko sati. Sad ustani s poda.

Pružio joj je ruku, ali Karen ga je ignorirala. Oslonila se na koljena i primila za rub stola da se digne na noge. Pištolj je ostao na podu.

On je prošao pokraj nje do suprotnog zida kuhinje gdje je visjela velika uokvirena slika. Bila je to poluapstraktna slika aligatora u žarkim bojama kao dječja slika, ali imala je prepoznatljivu snagu genija.

— Imate slike ovog tipa po cijeloj kući — rekao je. Zar ne?

— Da - odgovorila je Karen razmišljajući o Abby. — Walter Anderson. On je umro.

— Koliko vrijede?

— Ova na svili baš i nije. Sama sam ju obojila. Ali akvareli su vrijedni. Želiš li ih?

Hickey se nasmijao. — Želim li ih? Boli me briga za njih. A do jutra ćeš i ti mrziti svaku. Nikada više nećeš željeti vidjeti ni jednu od njih.

Okrenuo se od slike i nasmijao. Šezdeset i pet kilometara južno od Jacksona u gustoj borovoj i hrastovoj šumi stajala je mala kućica s limenim krovom. Stari, bijeli automobil marke Rambler stajao je na paljevini, prekriven hrđom i zarastao. Nekoliko metara od njega bio je hrđavi spremnik s propanom, a oko mehanizma cilindra bila je zamotana crna cijev.

Na maloj čistini čuo se pjev ptica isprekidan brzim kuckanjem djetlića, a sive vjeverice lovile su se kroz krošnje hrastova. Životinje su zašutjele. U šumu je ušao novi zvuk. Motor. I to stari motor čiji su cilindri zveckali zbog bezolovnog benzina. Buka se postupno povećavala dok se

ispod drveća s isprekidanim zrakama sunca nije pojavio zeleni kamionet. Kretao se polako uskom stazom i zaustavio se ispred trijema kolibe.

Huey Cotton je izašao i polako prošetao ispred vozila dok mu je barbika još izvirivala iz džepa. Otvorio je suvozačeva vrata i podignuo Abbyino beživotno tijelo sa sjedala. Noseći je kao malo dijete svojim velikim rukama, kukom je zalupio vrata kamioneta i pažljivo hodao do stuba trijema.

Stare su grede škripale pod njegovom težinom. Zastao je pred mrežastim vratima, zatim se sagnuo, spustio svoj mali prst, nalik na kobasicu, na kvaku i tresao vrata prema natrag dok se nisu dovoljno otvorila da se ugura između tih i ulaznih vrata. Ulazna su vrata popustila pod jednim udarcem njegove čizme broj 48. Unio je Abby kroz vrata i mrežasta su se vrata bučno za njim zalupila.

Will je prizemljio Barona iza starog zrakoplova marke DC-3 koji bi rado bio pogledao, ali danas nije imao vremena. Dovezao se do glavnog parkirališta zrakoplova i parkirao na prazno mjesto koje mu je osoblje pokazalo. Zračna luka Gulfport-Biloxi smještala je vojne jedinice i zrakoplovne jedinice nacionalne straže. Oko polja stajali su bojni avioni i helikopteri, a Will bi se uvijek zaprepastio zbog jakog osiguranja.

On se najavio radioprijamnikom i dogovorio da ga unajmljeni automobil čeka kod US Aviation Corp, koji su se brinuli za privatne pilote. Čim su se propeleri prestali vrtjeti, izašao je i istovario prtljagu iz kabine. Torbu s odijelima, kovčeg, torbu s uzorcima, torbu za prijenosno računalo, palice za golf. Upaljeni zglobovi strašno su ga boljeli unatoč umrtvljujućem djelovanju sredstva protiv bolova dok je stvari vukao do plavog Forda Tempo.

Djelatnik osiguranja rekao mu je da je autocesta 10 u smjeru istoka zatvorena jer se prevrnuo kamion pa će morati magistralom do Biloxija. Will se nadao da promet između zračne luke i kockarnice nije tako loš. Imao je manje od sata da dođe do predavaonice, a još se morao istuširati i obrijati prije nego što preuzme riječ pred pet stotina liječnika i njihovih supruga.

Trebalo mu je pet minuta da dođe do autoceste 90 koja je vozila uz Meksički zaljev od Bay Saint Louisa do granice s Alabamom i Mobile Baya. Sunce je tek počelo zalaziti prema New Orelansu koji se nalazio 95 kilometara na zapad. Još će biti dan dok bude držao predavanje. Obitelji u kupaćim kostimima hodale su po plaži i puštale zmajeve, ali Will nije vidio ikoga da se kupa. Nije bilo valova, ali tu je more uvijek bilo smeđe i mlako. Zaljev se pretvarao u svoju smaragdno zelenu boju tek kod Destina, na Floridi, koji je bio udaljen dva sata vožnje na istok.

Willu se obala zaljeva Mississippija nije baš posebno sviđala. Nikada nije.

Bila je neugledna i odisala prolaznošću. Vladalo je neko prazno, umorno ozračje koje se prostiralo preko utabanog pijeska i smeđe vode kao sumaglica korupcije.

Godine 1969. uragan Camille uništio je zajednice uz obalu projurivši tri stotine i dvadeset kilometara na sat i nakon toga je sve bilo isto, i još gore. Prevladavao je osjećaj da su najbolja vremena došla i prošla i da se nikada neće vratiti.

Međutim, dva desetljeća nakon zastrašujućeg pustošenja uragana Camille,

kockarnice su sve promijenile. Uz plažu su niknule blještave palače kao nadrealističke kule od pijeska i zaposlile tisuće ljudi te dovele razne uslužne industrije, posebno zalagaonice i tvrtke koje su brzo nudile gotovinu unovčenjem čeka socijalne pomoći ili zalogom vlasničkih papira za automobil. Međutim, to se navečer nije vidjelo. Vidjeli su se samo blještavi neboderi čiji su natpisi u stilu Las Vegasa blještali u noći nad zaljevom dok su tisuće automobila puzale po magistrali prepune očajnih i lakovjernih ljudi.

Will se osjećao čudno tako sam, daleko od kuće. Imao je slobodu da stane gdje kod poželi, da neplanirano skrene a da ne mora nekome objašnjavati ili odgovarati za ono što je učinio. Naravno, ta je sloboda bila samo privid. Ljudi su ga čekali i već je kasnio. Stisnuo je gas spreman riskirati da dobije kaznu.

Kada se približio kockarnici, promet se usporio i počeo puzati, ali već je vidio riječi BEAU RIVAGE kako blješte na blijedoj svjetlosti dana. Skrenuo je s autoceste i zaustavio se pred ukusno uređenim ulazom u hotel zahvalan na osoblju koje je čekalo da uzme njegove torbe. Zadržavši računalo i torbu s uzorcima kod sebe, dao je ključeve osoblju koje parkira automobile i ušao kroz masivna vrata.

Unutrašnjost hotela Beau Rivage uređena je u kolosalnom stilu kockarnica u Las Vegasu nakon mafije. Zbog maštovitog uređenja u stilu prijeratnog Juga, sa stablima magnolije koja su u punoj veličini rasla u predvorju, hotel kockarnica Willu je izgledao kao mješavina hotela Trump Towera i zabavnog parka Walt Disney Worlda. Probio se kroz kockare u predvorju i došao do dugačkog stola za prijavu. Kada je dao svoje ime, šef recepcije izašao je iz ureda s lijeve strane i odmahnuo glavom. Bio je visok i premršav, a na pločici s imenom pisalo je GEAUTREAU. — Kolege Vam postaju već malo nervozni, doktore Jennings - rekao je hladnim osmijehom na licu.

— Poslijepodne sam imao dugačku operaciju. — Will je potapšao svoju torbu za prijenosno računalo. — Ali program mi je spreman. Samo mi pokažite gdje je tuš.

— Imate apartman na dvadeset i osmom katu, doktore. Apartman Čempres. Sto kvadrata.

Dr. Stein mi je rekao da Vam moram osigurati poseban tretman. Saul Stein bio je predsjednik Udruge liječnika Missisipija, na odlasku. - Jeste li sigurni da ne želite da vam se te torbe odnesu gore?

Will se s naporom nasmijao shvativši da mu je ugrožena privatnost. Znao je da je dr. Stein šefu recepcije rekao za njegov artritis upozorivši Geautreaua da ne dopusti Willu da sam ponese ni jednu torbu. Naravno sve u najboljoj namjeri.

— Ne, hvala - rekao je opet potapšavši torbu. — Ovdje nosim osjetljiv teret.

— Naš tehničar čeka vas u dvorani Magnolija. Dizala za VIP osobe nalaze se nakon zlatarnice, na desno. Slobodno mi se obratite ako Vam išta treba, doktore.

Tražite mene osobno.

— Hoću.

Dok je hodao kroz predvorje prema dizalima, iz otvorenog bara na lijevo viknuo je jak muškarac četrdesetih godina. Bio je to Jackson Everett, stari prijatelj s medicine. Everett je bio u havajskoj košulji i u ruci je držao koktel.

— Will Jennings! - glasno je rekao. - Već je bilo vrijeme. Everett se progurao kroz predvorje i potapšao Willa po leđima, a ovaj je osjetio snažnu bol niz kralježnicu. — Nisam te vidio od gužve u Annandaleu, stari. Kako si? Gdje je Karen?

— Nije ovaj put uspjela doći, Jack. Nešto s Malom ligom. Ti si tek stigao?

Everett se nasmijao. — Šališ se? Doletio sam prije dva dana na golf. Ti večeras držiš govor, je li tako?

Will je kimnuo glavom.

— S obzirom na to da nema Karen, morat ćeš sa mnom u kockarnicu. Veliki igrači, frajeru!

— Bolje da to propustim. Imao sam dugačku operaciju, pa let.

Mrtav sam umoran.

— Prije bih rekao da si papučar - požalio se Everett. - Živi malo, dragi!

Will se nasmijao reda radi. - Popijmo sutra pivo pa ćemo razgovarati.

— Kako tvoje ruke? Jesi li spreman za golf?

— Donio sam palice. Vidjet ćemo.

— Nadam se da ćeš moći. Nemoj nas večeras uspavati, u redu?

— Ali to mi je specijalnost, Jack.

Everett je zastenjao i otišao gutajući piće. !Dok je čekao dizalo, Will je vidio još nekoliko poznatih osoba u predvorju, ali nije se potrudio govoriti. Imao je dvadeset i pet minuta da se presvuče i spusti do sobe za sastanke gdje još mora 'pripremiti računalo za prezentaciju.

Na dvadeset i osmome katu otvorio je vrata apartmana i tamo su ga čekale torbe i palice za golf. Sef recepcije nije pretjerivao. Apartman je bio dovoljno velik da bi se u njemu moglo živjeti. Torbe je stavio na krevet u dnevnom boravku i onda ušao u kupaonicu s mramornim podom i pustio toplu vodu. Dok se kupaonica punila parom, otvorio je torbu za odijela i objesio plavo prugasto odijelo marke Land’s End u ormar te raspakirao složenu košutu koju je stavio na stolić. Zatim je skinuo hlače i dignuo torbu s uzorcima na ladičar pokraj televizora. Iz nje je izvadio mapu i stavio je na radni stol. Na koricama je bio ispisan naslov. »Sigurna uporaba depolarizirajućih paralizirajućih sredstava za opuštanje kod nasilnih pacijenata«. Rad je sažimao tri godine laboratorijskog rada i kliničkih pokusa te predavanja u konferencijskim dvoranama farmaceutskih tvrtki. Vrhunac toga rada — lijek koji će se prodavati pod nazivom Restorase - nudio je mogućnost velike zarade, dovoljno velike da Willa učini stvarno bogatim čovjekom.

Nervoza ga je natjerala da provjeri i preostali sadržaj torbe s uzorcima: videoadapter, koji će mu omogućiti da spoji svoje računalo s projekcijskim televizorom hotelske dvorane, nekoliko staklenki s lijekom, od kojih su neke sadržavale prototip Restorasa i neke vrhunske šprice. Will je prebrojio staklenke i

zatvorio torbu te požurio u vruću kupaonicu usput skidajući donje rublje.

Hickey i Karen sjedili su za kuhinjskim stolom jedan nasuprot drugome.

Nekoliko trenutaka prije, Karen je uzela 38-icu i on ju nije pokušao zaustaviti.

Uperila ga je u njegova prsa dok su razgovarali.

— Bolje se osjećaš kad imaš taj pištolj? — rekao je Hickey.

— Ako mi kažeš da nećemo Abby odnijeti inzulin, onda ću se zbog njega puno bolje osjećati. A ti puno gore.

Nasmijao se. — Princeza iz Male lige je hrabra, ha?

— Ozlijediš li moje dijete, vidjet ćeš što je hrabrost.

Hickey se odmah nasmijao.

— Ne razumijem zašto moramo čekati do sutra — rekla je. — Zašto mi jednostavno ne dopustiš da ispraznim račune i dam ti novac?

— Kao prvo, banke su zatvorene. Ne možeš na bankomatima podići dovoljno za otkupninu. A da su banke i otvorene, dizati toliku količinu novca bilo bi sumnjivo.

— Što će sutra ujutro biti drugačije? Kako planiraš dobiti novac za otkupninu?

— Tvoj suprug će nazvati svojega financijskog savjetnika ovdje — Graya Davidsona — i ispričati mu odličnu priču. Upravo je pronašao dio koji je nedostajao s najveće skulpture Waltera Andersona. To je lik muškarca s rogovima koja se zove »Otac Mississippi«. Postoji samo jedna fotografija te skulpture i mnogi vjeruju da je ukradena iz Andersonove kuće. Vrijednost je... ...veća od bilo koje njegove slike - dovršila je Karen. - Zato što nije napravio mnogo skulptura.

Hickey se nasmijao. — Prilično dobro, zar ne? Napravio sam zadaću. Ti prokleti doktori. Svaki od njih nešto skuplja. Automobile, brodove, knjige, bilo što.

Pogledaj ovu kuhinju. Imate svaki aparat koji postoji. Kladim se da gore imaš osamdeset pari cipela, kao ona filipinska svinja, Imelda Marcos. Nećeš vjerovati koliko novca ti tipovi bacaju. Mislim, koliko prokletih bubrega na mjesec možeš izvaditi?

— Will nije takav.

— Kako ne, on ne troši svake godine na slike više novca nego što plaća svim svojim zaposlenicima zajedno. Ti tipovi... pomakne se nož, netko umre i kažu: — Joj, oprostite, ništa se tu nije moglo. Da barem mogu ostati, ali imam sastanak u dva.

Karen se počela svađati, ali shvatila je da joj to neće pomoći. Hickey je mnogo znao o njihovim životima, ali još je to bilo puno praznina. Abbyin dijabetes.

Willov posao. Will se čak nije niti koristio skalpelom. Bio je anesteziolog. Služio se anestetikom i iglama. Pozorno je promatrala Hickeyja pokušavajući prokužiti čovjeka ispod te nasilne vanjštine. Ali već je nešto znala: nešto im je jako zamjerao.

— U svakom slučaju - rekao je Hickey - sutra ujutro, Will će nazvati Davidsona i reći mu da mu treba prebaciti dvije stotine tisuća u Biloxi. Ima samo

jednu priliku da kupi tu skulpturu i vlasnik želi gotovinu. U slučaju da uštogljeni Gray Davidson bude sumnjičav, Willova ženica, Karen, doći će do ureda odobriti transakciju. Nije nužno, ali dobro zvuči. Zatim ćemo se ti i ja odvesti do Davidsonova ureda. Ja ću čekati vani dok ti uđeš i malo se požališ. — Taj Will stvarno pretjeruje kada nešto otkrije, ali što se može. Dečki su dečki. Onda potpišeš i dvije stotine tisuća su na putu za Biloxi brzinom svjetlosti. Moj partner odvest će Willa u banku u Biloxi, Will će ući, izaći s gotovinom i dati je mome partneru.

— Sve ovo radiš za dvije stotine tisuća dolara?

Hickey se nasmijao i odmahnuo glavom. — Vidiš? O tome govorim. Tebi je dvije stotine ništa. Polog za kuću. Nećeš niti osjetiti dvije stotine tisuća. I u tome je bit. Novac je likvidan. Lako ga možeš dobiti i nećeš osjetiti bol kad nestane. Ti si sretna, ja sam sretan i dijete ti se vrati kući na sigurno. Što više možeš tražiti?

— Abby ovdje sad. Zašto ne može biti s nama? Ili mi s njom? To neće ugroziti tvoj plan.

Hickeyjev osmijeh je nestao. - Strah je ono što pokreće ovaj naš mali stroj, Karen. Tvoj strah za Abby. Willov strah za tebe i za Abby. Strah je jedina stvar koja te sada sprječava da povučeš okidač. Zar ne?

Nije odgovorila.

— Većina otmičara su glupani — rekao je. — Uhvate ih čim krenu po otpremninu. Ili odmah nakon toga. Pokušavaju razna komplicirana sranja, ali istina je da nema sigurne metode preuzimanja otkupnine. Čak ni slanje novca u Brazil.

Tehnologija je danas predobra. Da samo vidiš statistike. U ovoj zemlji uspjela je gotovo nula otmica za otpremninu. Tvoj će to suprug napraviti za mene. Ti ćeš poslati novac, a on će ga pokupiti. Ja čak nisam niti uključen. Zar to nije prekrasno?

— Karen nije ništa rekla, ali vidjela je prednost ovog plana. Kao i sve izvrsne ideje, imao je kvalitetu jednostavnosti.

— Ja sam prokleti genij — nastavio je Hickey. — Misliš da bi tvoj muž to mogao smisliti. On je samo jebeni dostavljač plina za uspavljivanje. Dodaj plin, uzmi ček. A doma te čeka dobra ženica. Kakva šteta.

Prisiljavala se da ne odmakne pogled dok je Hickey ocjenjivao njezino tijelo.

Nije mu htjela pokazati da se boji ičega osim njegove kontrole nad Abby.

— Još jedan način na koji ljudi zeznu stvar - rekao je -jest kada uzmu dijete sa sobom i onda pošalju poruku tražeći otpremninu. Tako roditelji ostaju doma, sami i uplašeni. Zatim dobiju poruku ili poziv - kojima se može ući u trag - kojima se traži više novca nego što oni mogu prikupiti u tjedan dana. Što će drugo učiniti nego zvati FBI? Kod mene nitko ne zove nikoga osim mene i moje partnere, svakih pola sata u minutu. Sve dok to radimo, nitko ne bude ozlijeđen. Nitko ne ide u zatvor.

Nitko ne umre.

— Voliš se slušati kako govoriš, zar ne?

Slegnuo je ramenima. - Volim sve napraviti kako treba. Ovaj plan je čist kao

suza. Isprobali smo ga pet puta za redom. Jesam li ponosan na to? Da. A i kome drugome mogu o tome govoriti osim nekome kao što si ti?

Hickey je govorio o otmicama kao što se Willovi prijatelji hvale o trgovanju dionicama. — Zar ne osjećaš nešto prema toj djeci?

— pitala je. — Kako su uplašena?

— Dijete može svašta podnijeti u dvadeset i četiri sata — nježno je rekao Hickey. — Ja sam godinama podnosio i gore stvari.

— Ali prije ili poslije ćeš pogriješiti. To je sigurno.

— Roditelji možda. Ja ne. Tip koji čuva tu djecu? On ih voli. Ima oko sto i trideset kila. Izgleda kao Frankenstein, ali zapravo je veliki plišani medvjed.

Karen je zatvorila oči na tu sliku da Abby zatočenu drži čudovište. Slika nije nestala nego je samo postala jasnija.

— Ne brini se — rekao je Hickey. — Huey nije zlostavljač ili nešto slično.

Samo je malo spor. Samo...

Razrogačila je oči. - Što?

— Ne voli kad djeca bježe od njega. Kada je bio mali, djeca u Školi dosta su se loše prema njemu ponašala. Kad je narastao, onda bi mu samo nešto viknula i pobjegla. Zatim ga je mama stavila U školu za mentalno retardirane. Djeca su stvarno okrutna. Kada Huey vidi djecu da bježe, još zna izgubiti glavu.

Zacrvenjela se. — Zar ne misliš da je prirodno da dijete, koje stranac drži zatočeno, pokuša pobjeći?

— Je li tvoja mala sklona paničariti?

— Obično ne, ali... Bože, možemo, molim te, provesti noć tamo gdje su oni?

— Postajem gladan — rekao je Hickey. — Zašto ne bi napravila neku večeru?

Kladim se da si se stalno igrala s dječjom pećnicom.

Karen je pogledala pištolj u ruci. Nije mogla zamisliti ništa manje korisno od toga. - Kada možemo Abby odnijeti inzulin?

— Hrana. - rekao je Hickey gladeći se po ravnom trbuhu.

— HRANA.

ČETIRI Will je pojeo malo lososa i pogledao prema publici od približno tisuću ljudi koji su jeli isto jelo. S njegove desne strane, na podiju, dr. Saul Stein držao je uvodni govor s dosta digresija. Konačno, kao da je naglo skrenuo u lijevo, vratio se na temu.

— Dame i gospodo, sretni smo što je večeras ovdje s nama prvorazredni liječnik. Čovjek čiji će pionirski rad o kliničkim granicama anesteziologije biti objavljen sljedeći mjesec u časopisu New England Journal of Medicine.

Pljesak je na nekoliko trenutaka prekinuo Steina i on se nasmijao.

— Večeras ćemo imati prigodu čuti skraćenu verziju toga članka, koji opisuje ono što se radi na našem Medicinskom centru Sveučilišta u Mississippiju. Ono što me zadivljuje jest da je naš govornik — koji je rođen u ovom gradu — ušao u ovo područje kao u "drugu specijalizaciju zbog nesretne nužnosti. Sretni smo što jest, jer inače...

Visok pištav zvuk zaustavio je Steina usred rečenice. Pet stotina liječnika istovremeno se uhvatilo za svoj remen. Uključujući Willa. Kroz cijelu veliku prostoriju prolomio se smijeh kada se većina liječnika sjetila da su na odmoru i da su im dojavljivači ostali kod kuće. Will je svoj imao, ali on nije bio uzrok toga zvuka. Svejedno je prekidač na SkyTelu prebacio na VIBRACIJU. — Tko je, dovraga, ovdje dežuran? — zarežao je Stein s podija.

— Nemoguće je pobjeći od tih prokletih stvarčica. Kada se smijeh utišao, rekao je: - Mogao bih o našem govorniku govoriti još jedan sat, ali neću. Dolazi desert i želim pustiti Willa da počne. Dame i gospodo, dr. Will Jennings.

Zamračenu dvoranu ispunio je pljesak. Will je ustao s govorom u ruci i došetao do podija gdje je slabo svijetlilo njegovo prijenosno računalo. Osjetio je iščekivanje gomile.

— Kažu mi da govor treba početi šalom — rekao je. — Moja mi supruga kaže da nisam baš neki komičar pa mislim da ne bih trebao riskirati. Međutim, dok sam danas letio ovamo, sjetio sam se priče koju mi je jedan stari medicinski tehničar u hitnoj službi ispričao o uraganu Camille.

Svi bi se sjetili Camille kada bi došli na obalu. Još se vidjelo drveće koje je iskrivila u natprirodne oblike.

— On je upravljao vozilom hitne pomoći šezdeset i devete i bio je jedan od prvih koji je izašao na teren kada je prestala oluja. Posvuda je bilo uginulih životinja i još je strašno kišilo. Kada su izašli na drugi poziv, on i njegov partner vidjeli su mladu ženu kako leži pokraj ceste u svečanoj haljini. Mislili su da je ona možda jedna od onih budala koji su pokušali preživjeti uragan organizacijom zabave. U svakom slučaju, on je pretpostavio da je žena mrtva, ali nije ju htio pustiti bez borbe pa ju je počeo oživljavati, usta na usta, i tako cijeli postupak.

Sljedeći su dan čuli imena poginulih osoba tijekom uragana jer su se vraćali rođaci nestalih da pogledaju tijela u mrtvačnici. Pitao je za djevojku koju je pokušao spasiti, ali nitko je nije došao identificirati. Prošlo je tjedan dana i on ju još nije mogao zaboraviti. Zatim je stigla vijest iz mrtvačnice. Djevojku je konačno prepoznala majka... Bila je mrtva već dvije godine. Uragan ju je donio s groblja.

Nakon urlika gađenja slijedio je val muškog smijeha. Nitko nije više znao cijeniti crni humor od skupine liječnika koji su malo popili.

— Moja će prezentacija biti kratka i jasna. Liječnici hitne službe i anesteziolozi možda će je smatrati provokativnom i nadam se da će ostalima biti zanimljiva. Večeras ću pokušati nešto novo, malo tehnološkog čarobnjaštva kojim se igram. Will je snimio svoj rad u posljednjih godinu dana kamerom Cannon Xl-1, digitalnom kamerom vrhunske kvalitete premda ga je Karen pokušala odgovoriti da je kupi. Radio je satima na računalu sve uređujući u program koji će popratiti njegovo večerašnje predavanje. Završni proizvod bio je besprijekoran. Međutim, kad god radite s tvrdim diskovima i videom, postoji opasnost da će nešto krenuti po zlu. — Ako ne bude radilo — dodao je — barem nitko neće umrijeti.

Još smijeha, ali ovaj put ironičnog.

— Svjetla, molim.

Svjetla su ugašena. Uz posljednji tračak nervoze, Will je mišem kliknuo na ikonu dokumenta i na clinčnom televizoru marke Hitachi iza njega pojavila se slika operacijske dvorane u visokoj rezoluciji. Pacijent je ležao u nesvijesti na stolu dok se tim priprema za operaciju. Na licima gomile pojavilo se čuđenje jer su to većinom bili liječnici s minimalnim informatičkim znanjem. Bili su raznih godina i parovi u šezdesetima sjedili su pokraj drugih u tridesetima. Neke od mlađih žena bile su Karenine dobi.

Will je pogledao na velika slova i rekao: — Ovaj pacijent izgleda kao da je temeljito pripremljen za operaciju, zar ne? Dvadeset minuta prije nego što je slikan, napao je liječnika i dvije sestre s razbijenim spremnikom za kavu i nanio im ozbiljne ozljede.

Slika na Hitachijevu televizoru razbila se na sitne komadiće kao u Tarantinovu filmu. Čovjek divljih očiju pokušavao je zariti razbijen spremnik za kavu u onoga tko je snimao i vrištao je iz svega glasa: — U tebi se krije Sotona, kučkin sine!

Publika je lovila dah. Čovjek na snimci zamahnuo je slomljenim spremnikom u krug i kamera se okrenula prema stropu dok je snimatelj pokušao izbjeći pokolj. Samo je Will znao da je snimatelj bio on.

— Došao je kraj! — urlao je muškarac — Isus dolazi. U pozadini je medicinska sestra vikala: - Gdje su čuvari? Čovjek sa spremnikom ju je napao i počeo istovremeno plakati i zavijati: — Gdje je moja RheldaJean? Zovite Rheldu, prokletstvo!

Odjednom se video vratio na muškarca kojega pripremaju za operaciju.

— Da vam kažem, ovog muškarca nije savladala policija nego ja — pomoću

lijeka — pretpostavili biste da sam to postigao benzodijazepinom, barbituratom ili narkotikom. Imali biste krivo. Niti jedan doktor ne može pogoditi venu pa čak ni mišić kod poludjelog muškarca koji ga pokušava ubiti spremnikom za kavu a da pritom ne riskira vlastiti život ili život osoblja. Liječnici hitne službe među vama možda će iz iskustva bolje znati i pretpostaviti da je to učinjeno sredstvom za opuštanje kao što je pankuronij, bromid ili sukinilklorin. I imali biste pravo. U današnje vrijeme, liječnici hitne službe redovito se koriste tim lijekovima jer oni ponekad nude jedino sredstvo kojim se nasilni pacijenti mogu prisiliti da prihvate liječenje koje će im spasiti život. Iako o tome mnogo ne govore, ponekad rabe paralizirajuća sredstva za opuštanje bez sedativa kao način kažnjavanja »ponovnih počinitelja« - nasilnih ovisnika i pripadnika bandi koji se stalno pojavljuju u hitnoj službi i izazivaju kaos te ozljeđuju osoblje.

— Svi ste svjesni opasnosti tih paralizirajućih sredstava za opuštanje, u medicinskom i pravnom smislu, jer se pacijenti ne mogu kretati niti disati dok nisu intubirani i priključeni na aparate koji ih održavaju na životu.

Na snimci se dalje vidjela medicinska sestra kako stoji iznad pacijenta u hitnoj službi i pričvršćuje vrećicu za disanje. Will je pogledao prema gomili. Za prvim stolom je očaravajuća mlada žena gledala u njega duboko koncentrirano.

Ona je bila dvadeset godina mlađa od većine žena u publici, osim žena za pokazivanje u pratnji liječnika koji su odane dame, koje su im financirale studij medicine, ostavili zbog mlađih modela. Ova je žena bila u uskoj, crnoj haljini s dijamantnom ogrlicom i činilo se da je sama. Stariji parovi sjedili su s njezine lijeve i desne strane, okružujući je kao korice knjige. Budući da je sjedila na prednjoj strani prvog stola, Will ju je mogao nesmetano promotriti, od lijepo oblikovanih nogu i zglobova do dojmljivog dekoltea. Haljina je bila šokantno kratka za medicinski sastanak, ali postigla je željeni učinak. Dovoljno ga je ometala da se morao podsjetiti da ponovno počne govoriti.

— Večeras — rekao je - ću vam govoriti o revolucionarnom novom lijeku koji sam razvio u suradnji s farmaceutskom tvrtkom Klein-Adams i ispitivao tijekom kliničkog rada u sveučilišnoj bolnici u Jacksonu. Ovaj lijek, čiji kemijski naziv moram skrivati još jedan mjesec, može potpuno suzbiti učinak sukcinilkolina vraćajući potpunu živčanu provodnost za manje od trideset sekundi.

Will je čuo šapat nevjerice.

— Osim toga, razvili smo posebne nove šprice sa stlačenim plinom koje omogućuju sigurno ubrizgavanje terapeutske doze Anektina — to je popularni komercijalni naziv sukcinilkolina — u vanjsku venu na vratu u pola sekunde dodira s kožom.

Na Hitachiju se opet pojavio pomahnitali muškarac s razbijenim spremnikom u ruci. Ovaj put, kada je napao medicinsku sestru, iza njega se pojavio visok muškarac u bijeloj kuti s nečim u ruci što je podsjećalo na mali, bijeli pištolj. To je bio Will. Kada je pacijent zamahnuo komadom stakla prema hrabroj medicinskoj sestri koja je pristala odvratiti mu pozornost, Will se uključio i dotaknuo mu vrat

bijelim pištoljem koji je zapravo bila šprica sa stlačenim plinom. Čulo se pištanje i čovjek se slobodnom rukom primio za vrat. Na snimci ručnom kamerom bilo je teško vidjeti dramatično treptanje i mišiće lica, ali kada je ruke prekrižio preko prsa, publika je bila zadivljena. Kada je počeo padati, Will ga je uhvatio i dovukao do stola, a dvije su medicinske sestre priskočile u pomoć.

U dvorani je bilo tiho kao u špilji.

Dvije medicinske sestre na zaslonu zavezale su pacijenta. Zatim je došao Will i nešto mu konvencionalnom špricom ubrizgao u antekubitalnu venu.

— Sada sam pacijentu ubrizgao Restorase, prvi od tih novih lijekova koje je odobrila Agencija za lijekove. Sada vas molim da pogledate na sat.

Snimatelj se približio operacijskom stolu i fokusirao na pacijentovo lice. Oči su mu bile poluzatvorene. Svaki liječnik u publici znao je da je čovjekova dijafragma paralizirana. Nije se mogao kretati niti disati, a pritom je bio potpuno svjestan svega što se oko njega događa.

Will je čuo mumljanje i šaptanje dok su prolazile sekunde. Za dvadeset i pet sekundi pacijentove su oči počele treptati i zatim su se otvorile. Pokušao je podignuti ruku, ali bila je mlohava. Dva puta je duboko udahnuo i počeo disati.

— Kako se zovete, gospodine? — pitao je Will.

— Tommy Joe Smith — rekao je razrogačenih očiju.

— Znate li, gospodine Smith, što vam se upravo dogodilo?

— Isuse Bože... nemojte to više raditi.

— Hoćete li pokušati još nekoga ozlijediti, gospodine Smith?

Snažno je odmahnuo glavom.

Sada se pojavila slika bočica s lijekovima - Alektin i Restorase — pokraj šprice sa stlačenim plinom na površini od steatita.

— Znam koliko ova snimka može biti šokantna - rekao je Will — ali sjetite se prijašnje scene.

Na Hitachijevu televizoru Tommy Joe Smith ponovno je komadom stakla napao medicinsku sestru.

— Hvala Bogu, potencijalna primjena je ograničena, ali nužnost je neupitna. U hitnim službama, na psihijatrijskim odjelima i zatvorskim ambulantama, medicinski radnici pretrpljuju teške ozljede od nasilnih pacijenata. Sada mogu biti sigurni bez primjene većeg nasilja da bi se obuzdalo pacijenta koji su izvan kontrole. Ubrzo će se liječnici moći koristiti depolarizirajućim relaksansima bez straha od kobnih ishoda ili skupih tužbi.

Kroz zatamnjenu sobu proširio se zajednički žamor odobravanja. Will je znao da će ih snimka uznemiriti - kao što je i trebala - ali je isto tako znao da će prepoznati velike potencijale toga lijeka. Pogledao je na lijevo i vidio Saula Steina kako se smješka kao ponosan roditelj.

— Kao što znate - rekao je provjeravajući prikazuje li Hitachi anatomski dijagram ruke — relaksansi djeluju prvo na mioneuralnom spoju prekidajući uobičajeni protok impulsa iz mozga do mišića kostura...

Nastavio je gotovo bez razmišljanja zahvaljujući probama s Karen i Abby. Žena u crnom napadno ga je promatrala iz prvog reda. Nije se smijala, ali usne su joj bile iskrivljene na sugestivan način koji je pokazivao da je zanima nešto više od lijekova. On je pokušao uspostaviti kontakt očima s nekoliko drugih osoba u publici, ali pogled mu se stalno vraćao na mladu ženu. A i zašto ne? Prirodno je da predavač odabere pojedinca i govori izravno njemu — ili njoj. To pridonosi opuštanju i glasu daje intiman ton. Večeras će razgovarati sa ženom u crnom.

Kada god se okrenuo nakon što je pokazao nešto na Hitachiju, ona ga je gledala. Imala je velike oči koje su izgledale kao da nikada ne trepću i plavu kosu koja joj je padala na ramena u stilu Lauren Bacali u filmu Imati i nemati. Plavuše mu se nikada nisu posebno sviđale, ali ova je bila drugačija. Ono što ga se dojmilo - čak i pod slabom svjetlosti velikog Hitachija — bila je njezina nevjerojatna simetričnost. Njegove su oči slijedile krivulju njezinih dugih nogu do ženstvenih bokova, te s bokova do uskog struka. Grudi joj nisu bile prevelike nego gotovo previše savršene. Crna haljina bez naramenica otkrivala je lijepe ključne kosti i snažna ramena. Vrat joj je bio dug i graciozan, čeljust definirana, usne pune.

Međutim, ono što mu je privlačilo pogled bile su njezine oči. Nikada se nisu micale s njegova lica, čak i kada ju je promatrao od glave do pete.

Okrenuo se prema Hitachiju da provjeri snimku i kada se okrenuo natrag, ona se premjestila na stolici, te stavila jednu nogu preko druge graciozno kao lavica koja se proteže. Budući da je haljina bila kratka, mogao joj je nakratko, ali ravno vidjeti međunožje, čak i s podija. Osjetio je nalet krvi u lice. Nije to bilo baš kao Sharon Stone u filmu Sirove strasti — ova žena je nosila gaćice — ali potrudila se da on vidi sve osim etikete na svilenom donjem rublju. Te tamne gaćice bile su potpuno drugačije od pamučnih »babljih« gaćica koje je Karen počela nositi posljednjih nekoliko godina. Kada je Will spustio pogled na govor, shvatio je da kasni za filmom. Opet je pogledao gore i preskočio na odgovarajući tekst.

— Na usnama te žene pojavio se trag osmijeha.

Huey Cotton stajao je na trijemu kolibe i gledao u drveće koje je postajalo sve tamnije dok je sunce iza njega nestajalo. Iza grana pojavljivali su se bljeskovi zeleno-žutog svjetla kao fosforoscentne iskre iz nevidljive vatre.

— Krijesnice - rekao je, a glas mu se ispunio zadovoljstvom. — Pitam se ima li u kuhinji neka teglica.

Dok je promatrao krijesnice u sjeni, iz kolibe se začulo tiho stenjanje.

Hueyjev osmijeh je nestao i zamijenilo ga je nešto slično strahu. Duboko je udahnuo i zatim se polako okrenuo sa strahom pogledavši prema vratima.

— Da si barem ovdje, mama — rekao je tiho.

Opet se začulo stenjanje.

Otvorio je mrežasta vrata, zatim gurnuo ulazna vrata i ušao.

Hickey je sjedio za Kareninim kuhinjskim stolom jedući velik sendvič od sicilijanskog kruha i pijući ledeni čaj.

— Prokletstvo, kako je ovo dobro - rekao je brišući usta. - Točno si pogodila

količinu punjenja. Podsjeća me na New Orleans. Na onu trgovinu u kvartu.

— Jesi li ti iz New Orleansa? - pitala je Karen. Stajala je na otoku, nasuprot hladnjaku, pakirajući šprice i inzulin u mali putni hladnjak.

— Čuješ li naglasak iz New Orleansa?

— Baš i ne. Nije mogla nikamo smjestiti Hickeyjev govor. Bilo je u njemu nešto prizvuka s Mississippija, ali i drugih prizvuka. Sigurno neko vrijeme nije živio na Jugu. Možda je bio u vojsci.

— Za sada ćemo preskočiti moju biografiju - rekao je žvačući još jedan komad velikog sendviča. — Možda ćemo se time pozabaviti poslije.

Karen je zatvarala hladnjak kada se začulo zvono na vratima garaže.

Hickey je odmah skočio na noge s Willovim pištoljem u rukama. — Tko je to?

— pitao je gledajući po sobi kao da bi mogli uletjeti specijalci. - Očekuješ li koga?

Karen je odmahnula glavom. Nije znala tko bi to mogao biti.

— Nemoj otvoriti. Pustit ćemo ih da odu. Zakoračio je prema smočnici. — Na kojim su vratima?

— Garažnim — šapnula je zaprepaštena što je tako tajnovita s Hickeyjem. Ali zadnje što je željela bilo je da netko prekine pomno napravljen plan dok je Abby pod njegovom kontrolom.

Zvono je još dva puta zazvonilo. Karen se osjećala kao da ju netko bode prstom.

— Kako je moguće da nisam čuo auto? — pitao je Hickey.

— Ponekad ne čujemo. Kada je izgovorila te riječi, sjetila se tko bi taj posjetitelj mogao biti. Stephanie Morgan, supredsjedateljica izložbe cvijeća Male lige. Stephanie je vozila Lexus koji je bio toliko tih da ju Karen nikada nije čula kada bi došla. A i od svih koje je poznavala, Karen je imala najviše razloga navratiti u sljedećih nekoliko dana.

Ona i Hickey su skočili kada su čuli da se zatresao kuhinjski prozor. Karen se okrenula i vidjela lice Stephanie Morgan pritisnuto uz staklo. Korila ju je prstom, a pokraj nje vidjelo se malo lišce njezina jedanaestomjesečnog sina Josha.

— Otvori vrata - rekao je Hickey mirnim glasom.

— Sakrij se — rekla je Karen.

— Ne mogu. Upravo gleda u mene. Sakrio je pištolj iza desne noge. — Ajde, otvori.

Karen nije željela pozvati Stephanie u noćnu moru, ali ako sada ne otvori vrata, Steph će dobiti napadaj i Hickeyjev plan će propasti. Digla je ruku i pokazala prema garaži. Stephanie je kimnula glavom i nestala s prozora.

— Pusti me da ovo riješim — rekla mu je Karen. — Molim te.

Izgledao je sumnjičavo. — Vidjet ćemo možeš li.

Kada je Karen otvorila vrata, Stephanie je projurila pokraj nje s Joshem u naručju i pritom govorila. — Karen, moraš ujutro doći u Koloseum. Mislim rano ujutro. Bila sam tamo cijeli dan i katastrofa je. Danas do ručka stočari su trebali

otići, ali krave su još tamo. Krave, Karen.

Stephanie je došla do kuhinje. — Zdravo — rekla je Hickeyju. -Jeste li vi Karenin tajni ljubavnik? Uvijek sam znala da ima ljubavnika. Treba se paziti povučenih ljudi.

Karen je ušla u kuhinju i pomilovala Josha po ruci. Dječačić je očito bio umoran od cijelog dana na mjestu gdje će se održavati izložba cvijeća i odmarao je glavicu na maminu ramenu. Ili je osjetio u Joeu Hickeyju nešto zastrašujuće?

— Stephanie, ovo je Joe, moj rođak. On je iz Washington Statea. Joe, Stephanie Morgan, mama iz Male lige.

— Ma daj, molim te — rekla je Stephanie mahnuvši Hickeyju i okrenuvši Karen leđa. Očito nije vidjela pištolj. — Želim znati zašto nisi otvorila kad sam pozvonila.

Hickey je gledao Karen preko Stephaniena ramena. Oči su mu se umrtvile čim se od njega okrenula. — Bili su prije neki Mormoni. - rekla je Karen. - Mislila sam da su se vratili još jedanput pokušati.

Stephanie je napravila kiseli izraz lica. Zbog previše šminke izgledala je kao klaun. —Dobra priča. Ja znam što radiš. Kriješ se od mene. Ali samo da te obavijestim. Ne možeš se sakriti. Ti si matica ove izložbe i trebaš mi. Kada sam vidjela krave tamo na podu, rekla sam: - U Maloj lizi postoji samo jedna žena koja može odraditi taj posao, a to je Karen Jennings. Otjerat će te krave odavde prije nego što još jedna kravlja balega padne na tlo.

Karen nije znala što reći. Jedino na što je mislila jest kako Stephanie i Josha što prije otjerati van. Osjetila je kako se iz Hickeyja širi zastrašujuća energija, kao nekakav očaj radi preživljavanja. Vidjelo mu se u očima, u načinu držanja i ustima.

Nešto što je možda razvio u zatvoru. Ako mu se Stephanie učini kao opasnost, ubit će ju. A jedanaestomjesečnog Josha? Karen nije željela o tome niti misliti.

Josh je počeo plakati. Stephanie ga je malo potapšala i počela se ljuljati na nogama.

— Doći ću ujutro — obećala je Karen. Uzela je Stephanie za ruku i počela je voditi prema smočnici. — Ali Joev otac je nedavno umro i ovdje je da riješimo neke probleme u vezi s imovinom. Moramo to riješiti večeras i ujutro.

— Karen. - Stephanie se ukopala na kuhinjskom podu. - Znaš koliko je ovo važno. Lucy Childs samo čeka da sve upropastimo.

Dragi Bože. Pomislila je Karen. Politika Male lige. Ima li nešto na svijetu nešto manje važno od toga? Nastavila je gurati Stephanie prema vratima. Pobrinut ću se za krave. Odvedi Josha kući i daj mu večeru. Gdje je Caroline? Čim je to pitala, poželjela je da nije. Jer Stephanie će sada pitati gdje je Abby.

— S mojom mamom — odgovorila je Stephanie. — A to je još jedan razlog zašto sam u tolikom stresu. Mama je danas trebala ići na pramenove i onda je morala to otkazati da uzme Caroline. Naravno da mi nabija osjećaj krivnje. A gdje je Abby?

— S Willovom mamom, u Delti. Došle su do praonice. Karen je pogledala iza sebe i vidjela Hickeyjevu sjenu na kuhinjskim vratima. Njezine su oči tražile sjenu pištolja.

— Bilo mi je drago, Joe! — viknula je Stephanie.

— Da —rekao je.

Karen ju je gurnula u garažu. Naravno, Stephaniein bijeli Lexus bio je parkiran odmah iza Expeditiona.

— Rođak ti izgleda zanimljivo. — rekla je Stephanie sa sjajem u očima. Malo grubo, možda, ali zanimljivo. Sigurna si da nije došao samo na ljubavni sastanak?

Karen se na silu nasmijala. — Sigurna. Joe me ne može smisliti. Ovdje je samo da se dogovorimo o imovini.

— Dobro, nadam se da ćeš dobiti nešto novca. — Pokazala je prema Avalonu koju je bio parkiran pokraj Expeditiona. - Treba ti bolje prijevozno sredstvo, mala!

— Vidimo se ujutro, Steph. Možda ću malo kasniti.

Stephanie se nagnula da zaveže Josha u sjedalicu. - Da se nisi usudila. Ne mogu se sama baviti ovim sranjem s kravama, u redu? To mi nije u ugovoru.

Karen se opet na silu nasmijala. Stephanie je ušla u Lexus, upalila motor i odvezla se unatrag niz brežuljak.

Karen je nešto dodirnulo po ramenu. Hickey je stajao uz nju, a ona to nije niti shvatila. Mahnula je za automobilom. Stephanie je odgovorila trubom i onda je nestala s prilaza.

— Nije loše, mama — rekao je Hickey. - Ta ti žgoljava kučka duguje život, a nije toga ni svjesna.

Karen je shvatila da se trese.

Hickeyju je lagano lupio po stražnjici točno kako bi to Will napravio. — Vratimo se unutra. Hladi mi se sendvič.

Willovo predavanje bilo je skoro gotovo. S podija zatamnjene dvorane do njega su doprli prvi zvukovi premještanja na stolicama. Točno je vremenski prilagodio program. Iza njega, Hitachi je prikazivao specijalista za fetalnu medicinu koji ubrizgava Restorase u fetus u maternici. Fetus je paraliziran prije transfuzije krvi koja mu je spasila život. Restorase će pomoći da se probudi iz paralize za deset puta manje vremena nego što bi inače bilo potrebno.

— Iako bi ovu injekciju trebalo opširnije komentirati — rekao je Will. — Mislim da ova zadnja snimka objašnjava samu sebe.

Trbuh trudnice zamijenila je slika Willa kako igra golf na terenu u Annandaleu koji je prepoznala većina liječnika u publici. Završio je igru zadivljujuće samo jednim udarcem. Kada je lopta udarila zastavicu i upala u jamicu — s Tex-Mex glazbom iz Costnerova filma Tin Cup u pozadini - iz mraka se čuo divlji uzvik uzbuđenja (vjerojatno Jacksona Everetta) nakon čega je slijedio ushićeni pljesak.

Svjetla su se upalila i pokazala oduševljenu i nasmijanu publiku.

— Bit ću za štandom Kleina Adamsa dva sata sutra poslijepodne

— rekao je Will. - Donio sam uzorke Restorasea i neke od sustava za plinsko ubrizgavanje o kojima smo večeras govorili. Veselim se razgovoru sa svakim od vas.

Ovaj je put pljesak bio smireniji i suzdržaniji. Saul Stein je ustao i potapšao ga po leđima. Will se rukovao sa Steinom i počeo gasiti računalo dok je predsjednik Udruge čekao da pljesak utihne. Stein je na brzinu komentirao prezentaciju te nastavio s obavijestima o sutrašnjim seminarima. Will je zatvorio torbu za računalo i sišao s podija.

Odmah se izgubio u gomili koja ga je, čestitajući mu, izgurala iz dvorane Magnolija u predvorje. U mislima mu je ostao lik žene u crnom, ali nije ju vidio među nasmijanim licima. Petnaest minuta se rukovao i primao pohvale, ali prije nego što su ga pravi naporni kolege uspjeli uhvatiti, krenuo je prema dizalima.

Kao i svi hoteli kockarnice, Beau Rivage pazio je da gosti prođu između mnogih aparata i stolova za kockanje putem prema dvorani za sastanke i od njih.

Willa su mučili zglobovi, ali hodao je brzo. Želio je otići u sobu i popiti još tableta protiv bolova.

Planirao je koristiti se dizalima za VIP goste, ali čim je prošao pokraj glavnih dizala, Jackson Everett ga je uhvatio i odvukao u čekaonicu. Everett je u ruci imao još jedno piće i mirisao je na rum. Otvorio je usta da nešto kaže Willu, ali tada su se otvorila vrata dizala i pljunuo je na stariju ženu koja je nosila kutiju za cigarete punu kovanica.

— Opelješite ih, bakice! — vikao je. - Uzmite im sav novac! Žena se nasmijala i požurila kroz predvorje. Everett je gurnuo Willa u dizalo i slijedio ga. Još dva liječnika s pločicama s imenom ušla su nakon njih i vrata su se počela zatvarati.

— Držite vrata! — povikao je ženski glas.

Will je desnom rukom pokušao zaustaviti klizna vrata unatoč bolu koji mu je uzrokovao taj nagli pokret. Dok su se vrata povlačila, plavuša u crnoj haljini ušla je u dizalo.

— Hvala - rekla je. Bila je zajapurena kao da je trčala.

— Nema na čemu — odgovorio je Will. Žena se odmah okrenula prema vratima koja su se zatvarala ostavljajući ga da promatra valovitu kosu u stilu Lauren Bacali. Dizalo je bilo obloženo zrcalima i drvetom. Will je pogledao na desno i proučavao njezin odraz u profilu. Prvo što je opazio bilo je da joj Everett i ostala dva liječnika gledaju u stražnjicu. Ona je čvrsto držala svoju malu torbicu i gledala u pod, naoko nesvjesna muškaraca iza nje. Everettu se u pogledu jasno vidjela požuda.

— Jesi li sam složio onu snimku, Jennings? — pitao je jedan od doktora, kojeg je Will odnekud znao. - Ili ti je pomogla neka darovita tajnica?

— Vjerojatno ju je Karen napravila? — ubacio se Everett.

— Ne, ja sam. Lakše je nego što mislite.

— Možda — rekao je prvi muškarac. — Ali odakle ti vremena?

— Nemam Jackove loše navike.

— Ha — rekao je Everett. — Kaže tip koji je upravo razvio vrhunsku drogu za silovanje.

Među muškarcima je zavladala neugodna tišina i dizalo je stalo na osmome katu. Liječnici su čekali, dopuštajući ženi da prva izađe, ali ona se nije pomaknula.

Onaj koji je razgovarao s Willom ispričao se i provukao pokraj nje. Everett je spustio ruku i napravio pokret kao da ju stišče za prekrasnu, okruglu stražnjicu i slijedio je drugog muškarca van. Umjesto da uđe u njegovu sobu, okrenuo se prema dizalu i pokazao prema Willu.

— Dođi s nama u kockarnicu! Svidjet će ti se. Ako ti se i ne svidi, ići ćemo poslije malo plesati. Znaš na što mislim? Žena se ukočila.

— Moram nazvati Karen — rekao je Will prije nego što je Everett uspio biti određeniji. — A i ustajem rano zbog golfa. Vi si dajte oduška.

— Uvijek to i radimo. — Everett se podmuklo nasmijao i podignuo obrve kao komičar Groucho Marx.

Will se nagnuo naprijed i pritisnuo dugme da se zatvore vrata.

— Hvala - rekla je žena kada su se zatvorila vrata.

— Dobar je on, stvarno, samo je malo pijan.

Ona je kimnula glavom i pogledala Willa na način koji je govorio da je naviknuta na takve stvari. Dizalo je krenulo gore. Will se uhvatio kako između katova opet gleda u njezinu figuru. Kada je pogledao gore, njezino lice u zrcalu ga je promatralo. Zacrvenio se i pogledao u pod.

Netko iza Willa pročistio je grlo. Zaboravio je da je onaj drugi liječnik još u dizalu. Dizalo se opet zaustavilo, ovaj put na trinaestom katu. Stranac je izašao, ali žena je ostala na mjestu.

— Na kojem ste Vi katu? — pitala je.

— Molim?

— Nije pritisnut ni jedan kat.

— Oh, zaboravio sam. Valjda sam još nervozan. Dvadeset i osam, molim.

— Vi ste u apartmanu Čempres. I ja isto. Napola se okrenula prema njemu i nasmijala. — Program je bio izvrstan. Ne mogu vjerovati da ste bili nervozni.

— Jeste li vi liječnica? — pitao je. Nije volio misliti da vjeruje u stereotipe, ali nikada nije upoznao liječnicu koja tako izgleda.

— Ne, ja radim za tvrtku koja je vlasnica kockarnice.

— Aha, tako znači. A na kojem ste vi katu? Osvijetljen je samo broj dvadeset i osam?

— I ja sam na dvadeset i osmome katu. Većina apartmana Čempres je tamo.

Kimnuo je glavom i pristojno se nasmijao, ali kada se okrenula, dobro ju je pogledao. Prostitutka? — pitao se. Šef recepcije rekao mu je da je Saul Stein rekao da ga tretiraju kao počasnoga gosta. Je li to uključivalo i prekrasnu prostitutku?

Dizalo se otvorilo na dvadeset i osmome katu.

— Do viđenja — rekla je žena. Izašla je i brzim korakom otišla niz hodnik na lijevo. Will je izašao i promatrao njezine zavodničke pokrete i zatim je skrenuo lijevo i brojio do apartmana 28021.

Ubacivao je karticu da otključa vrata kada ga je pozvao ženski glas: — Doktore Jenningse?

Pogledao je prema dugom hodniku. Plavuša u crnoj haljini s oklijevanjem je hodala prema njemu čvrsto držeći malu torbicu ispred sebe.

— Izvolite? - pitao je.

Ona se igrala s torbicom i onda stala kada su se vrata nasuprot Willu otvorila.

Izašao je jak muškarac u kariranom sportskom kaputu i požurio prema dizalima.

— Moj ključ ne radi — rekla je žena kada je prošao. — Možete li vi probati?

— Sumnjam da mogu išta učiniti bolje nego vi. Ali pokušat ću.

— Nije šala?

Will se nasmijao i stavio torbu s računalom u svoju sobu te ju slijedio pokraj jakog muškarca koji je čekao dizala.

Dizalo je zazvonilo kada je Will ubacio njezinu karticu i čekao zeleno svjetlo.

Međutim, kada ju je izvukao, zasvijetlilo je crveno svjetlo i nije se čuo klik. Opet je pokušao stavivši karticu ravno i mirno, ali brava se nije otvarala bez obzira na to što on učinio.

— Nemate sreće — rekao joj je.

— Čini se. Mogu li s Vašeg telefona nazvati recepciju?

Kanio je reći da može, ali nešto ga je zaustavilo. Osjećaj da nešto ne valja, da nije baš logično. — Mislim da ima telefon pokraj VIP dizala. Rado ću s Vama pričekati.

Ona se zbunila na trenutak, ali onda se nasmijala. - Tako je. Bit će mi drago ako pričekate sa mnom. Nikada se ne zna koga sve ima u kockarnici. Inače, zovem se Cheryl.

Will je prihvatio njezinu pruženu ruku, gotovo potpuno hladna. Kao da drži ruku tjeskobnog pacijenta, nekoga tko se boji igala. Pustio joj je ruku i otpratio je natrag do dizala, hodajući malo ispred nje.

Jak muškarac je otišao. Will je pogledao prema čekaonici i ugledao ono što je tražio: kućni telefon bež boje.

— Evo ga — rekao je okrenuvši se prema njoj. — Donijet će ključ dok kažete...

Glas mu je zamro... Cheryl je prema njegovim prsima uperila pištolj. Sigurno ga je uzela iz svoje torbice. Oči su joj bile odlučne, ali u njima se vidjelo još nešto. Strah.

— Što je ovo? - pitao je. - Imam kod sebe samo nekoliko dolara, ali možete ih uzeti. Kao i kreditne kartice. Što god želite.

— Ne želim vaš novac - rekla je tjeskobno gledajući prema dizalima. - Želim da odete u svoju sobu.

— Zašto?

— Saznat ćete. Samo požurite.

Nešto u Willovu umu se opiralo. Nije namjeravao slijepo slijediti naredbe.

Ako to učiniš, sljedeće što će se dogoditi jest da ćeš ležati licem prema dolje na prljavom podu neke kupaonice dok ti pucaju u glavu.

— Ne idem nikamo dok mi ne kažete što se događa. Zapravo — krenuo je prema telefonu - nazvat ću recepciju i reći im da zovu policiju.

— Ne dirajte to.

— Nećeš me ubiti, Cheryl. Uzeo je slušalicu.

— Ako nazovete policiju, Abby će umrijeti. A ja ne mogu učiniti ništa da to spriječim.

Ruka mu se ukočila. — Što ste rekli?

— Kći vam je oteta prije dva sata, doktore. Ako je želite vidjeti živu, odmah me odvedite u svoju sobu. Ako nazovete policiju, ona će umrijeti. Najozbiljnije vam govorim.

Iz dubine Willovih grudi počela se širiti paralizirajuća tupost. Bila je to nevjerica ili možda pokušaj njegova mozga da postigne nevjericu suočen sa spoznajom previše strašnom da bi je mogao prihvatiti.

— O čemu govorite?

Cheryl je opet pogledala prema dizalu. Osjetio je da se njezin strah pretvara u paniku.

— Doktore, ako netko izađe iz toga dizala i vidi me s ovim pištoljem, cijela će priča propasti. Abby će umrijeti, dobro? Ja ne želim da se to dogodi. Reći ću Vam sve što želite znati, ali bolje da me odmah odvedete u svoju prokletu sobu.

Will je čuo škripanje i shvatio da u desnoj ruci još drži telefon. Polako ga je približio ustima.

— Recite nešto i Abby će dobiti metak u glavu.

Poklopio je.

— Požurite — rekla je - Ako ubrzo ne obavim telefonski poziv, svejedno će umrijeti.

Gledao ju je još nekoliko sekundi, razmišljajući o opcijama. Nije ih imao.

Otišao je do vrata svoje sobe, otključao ih i otvorio joj.

Cheryl je ušla pokraj njega držeći pištolj blizu sebi kao da je očekivala da će joj ga Will pokušati oduzeti. Kada je ušla unutra, prošla je kroz dnevni boravak do spavaće sobe. On je zatvorio vrata i slijedio je.

Cheryl je gurnula krevet između sebe i Willa. Još je držala pištolj uperen u njega, ali on je svejedno došao do ruba kreveta. Njegov strah za Abby pretvarao se u bijes koji neće tolerirati daljnje odgađanje.

— Odmakni se — vrisnula je — Ostani tamo dok ne objasnim!

— Što je s mojom djevojčicom?

— Ovo je otmica za otkupninu — rekla je kao gimnazijalka koja ponavlja nešto što je naučila napamet. — Moj partner je upravo s tvojom ženom u vašoj kući

u okrugu Madison. Netko drugi ima Abby na trećoj lokaciji. Od sada na dalje dogodit će se sljedeće...

Will je slušao kao čovjek kojem daju klinički opis bolesti koja će ga uskoro ubiti. Njegova se nevjerica ubrzo pretvorila u zgražanje zbog načina na koji je život njegove obitelji proučavan i raščlanjen tijekom pripreme plana kojim će mu oduzeti dvije stotine tisuća dolara.

— Slušajte me — prekinuo ju je. — Ne moramo čekati dvadeset i četiri sata.

Odmah ću vam dati novac...

— Banke su zatvorene.

— Pronaći ću način. Nastojao je da mu se u glasu ne osjeti panika. - Uspjet ću. Kockarnica ima novac. Nazvat ću ih...

— Ne. Ne ide to tako. Mora biti sutra. Sada, dopusti da završim.

Zašutio je i slušao dok mu je mozak brzo radio. Tko god je osmislio taj plan, znao je što radi. On — ili ona — preokrenuli su uobičajen način otmice stvarajući situaciju u kojoj agresivna reakcija nije bila moguća. Cherylin pištolj služio je samo za kontrolu Willove početne panike. Abby je bila pravo sredstvo prisile.

Mogao je uzeti telefon i odmah nazvati policiju. Međutim, ako oni dođu i uhite Cheryl i ona ne nazove partnera po rasporedu od svakih trideset minuta, Abby će umrijeti.

— Ako učinim što tražiš — rekao je — kakvo imam jamstvo da ću Abby dobiti natrag?

— Nema jamstva. Moraš nam vjerovati.

— To nije dovoljno. Kako ćemo ju dobiti natrag? Reci mi detalje. Nemoj razmišljati! Odmah mi reci.

Cheryl je kimnula glavom. — Abby i tvoja žena bit će odvezene na javno mjesto i puštene tako da će jedna drugu moći vidjeti.

Zvučala je kao da u to vjeruje. I rekla mu je da su isti plan izveli već pet puta.

Pokušao se sjetiti naslova u novinama u Mississipiju posljednjih nekoliko godina.

Nije se sjećao da je pisalo nešto o otetoj djeci koju su pronašli ubijenu. Barem nije ništa bilo o otmicama za otkupninu. A to bi definitivno bilo u svim novinama u cijeloj državi.

— A što će me spriječiti da ne nazovem policiju kad pustite Abby? — pitao je.

— Činjenica da tebi dvije stotine tisuća dolara nije ništa. I zato što ćemo znati ako nas policija počne tražiti. Znat ćemo i moj će se partner vratiti da ubije Abby.

U kući za igru u tvom dvorištu, u školi, nakon crkve... bilo gdje. Vjeruj mi, on će to učiniti. To smo učinili još petorici doktora kao što si ti i ni jedan to nije prijavio.

Ni jedan. Pa tako nećeš ni ti.

Ljutito se okrenuo od nje. Kroz prozor u spavaćoj sobi, vidio je svjetla tankera koji polako plovi na zapad sve tamnijim zaljevom. Nikada se u životu nije osjećao toliko nemoćnim. Jedna jednostavna uzrečica pomogla mu je kroz mnoge situacije života i smrti: Uvijek postoji način. Druga mogućnost. Možda je

drastična, ali postoji. Ali ovaj se put činilo da ga nema. Osjećao se zarobljeno i to ga je izluđivalo. Naglo se opet okrenuo prema Cheryl.

— I trebao bi samo tu sjediti cijelu noć dok mi neki stranac drži kćer zarobljenu? Uplašenu? Gospođo, prije ću Vam otkinuti glavu nego da dopustim da se to dogodi.

Ona je ponovno podignula pištolj. - Ne približavaj se!

— Kakva si ti to žena? Zar nemaš majčinskih osjećaja?

— Nemoj ništa govoriti o mojim osjećajima! - Cherylino lice se zacrvenjeilo.

— Ništa ne znaš o meni!

— Znam da puštaš da dijete proživljava stravičnu situaciju.

— Tu nema pomoći.

Zamalo je odgovorio kada se odjednom nečega sjetio. - O Bože. A što s Abbyinim inzulinom?

Charylino lice ostalo je bezizražajno. - Sto? — Abby ima dječji dijabetes. Niste to znali? Niste to planirali?

— Smiri se.

— Moraš nazvati partnera. Moram s njim odmah razgovarati. Odmah!

Telefon pokraj kreveta glasno je zazvonio.

Gledali su ga. Zatim je Cheryl došla do njega i slobodnu ruku stavila na slušalicu.

— Želiš razgovarati? - rekla je. - Evo ti prilike. Ali budi smiren, doktore.

Jako smiren.

PET Will je uzeo slušalicu od Cheryl i stavio je na uho.

— Ovdje Will Jennings.

— Doktor Will Jennings? - rekao je muški glas.

— Tako je.

— Imate neočekivano društvo, doktore?

Will je pogledao prema Cheryl koja je pozorno gledala. - Da. — Izgleda privlačno u toj crnoj haljini, zar ne?

— Slušajte, moram vam nešto objasniti.

— Ti ništa ne objašnjavaš. Ja sam večeras glavni. Kužiš?

— Kužim, ali...

— Ništa ali. Pitat ću te nešto, doktore. Kao u onom kvizu Match Game. Sjećaš se toga? Prokleti Richard Dawson — koji luđak.

Will je začuo zloćudan smijeh.

— Nego, vidjet ćemo odgovara li tvoj odgovor onome tvoje žene. Ovo zapravo više nalikuje na igru Newlywed Game. Uh... to bi bila guza, Bob. Opet se počeo smijati.

Will je duboko udahnuo potpuno koncentriran na to da shvati s kim ima posla.

— Pitanje je... ima li tvoje dijete nekakvu ozbiljnu bolest?

Tračak nade prostrujio mu je kroz vene. — Ima dječji dijabetes.

— Točan odgovor! Upravo si osvojio putovanje u prekrasnu Puerto Vallartu sa svim plaćenim troškovima!

Zvučao je kao Wink Martindale na speedu. Will je odmahnuo glavom koliko je nadrealistično stravična bila ta situacija. — Abby treba inzulin, gospodine.

Odmah.

— Gospodine? — čovjek se zloćudno nasmijao. — Ovo je dobro. To je vjerojatno jedini put da ćeš me nazvati »gospodinom«. Osim da mi moraš reći da umirem ili nešto slično. Gospodine, bojim se da imate neizlječiv rak pimpeka.

Molim odmaknite se dva koraka.

— Ja sam anesteziolog. Ne bavim se takvim stvarima.

— Ne? Nikada nisi nikome rekao da umire?

Will je oklijevao. Jesam, dok sam bio porodničar.

— Aha. To znači da jesi. Jesi li ikada nekoga ubio, doktore?

— Naravno da nisam.

— Stvarno? Nitko nikada nije umro na stolu dok si ga uspavljivao?

— Naravno, ali ne kao rezultat onoga što sam ja napravio.

— Ne? Moram se zapitati koliko si iskren. Stvarno moram.

— Možete li mi reći svoje ime?

— Joe Hickey. Možeš me zvati Joe.

— U redu, Joe. Jesi li ti moj bivši pacijent? Ili rođak nekog pacijenta?

— Zašto to pitaš? Mislim, nisi nikada nikoga ubio, zar ne?

— Samo mi se čini da ste vrlo neprijateljski raspoloženi prema meni.

— Tako se osjećaš. Hm. Možda, valjda. Ostavimo se toga za sada jer ću ti pokazati kako sam dobar. Sada ću organizirati da tvoja mala princeza dobije svoj inzulin.

— Hvala Bogu.

— Bog nema s tim nikakve veze. Daj mi da razgovaram s partnericom?

— Joe, mogu li na trenutak razgovarati sa ženom?

— Daj mi Cheryl, doktore.

Will joj je pružio slušalicu.

— Odi u kupaonicu dok razgovaram.

— Tvoj mi partner nije rekao da odem u kupaonicu.

Mahnula je pištoljem prema njemu. - Uđi u prokletu kupaonicu!

Will je podignuo ruke i uzmaknuo o široku prostoriju u bijelome mramoru sa zlatnim slavinama. Držao je kvaku dok je zatvarao vrata i kada je čuo da je Cheryl nastavila govoriti, otškrinuo je vrata nekoliko centimetara i stavio uho na rupicu.

— Zašto nismo znali za to s lijekom? - pitala je. - Pa ne sviđa mi se to.

Opasno je izaći s njom na cestu. Što ako te zaustavi policajac?... Dobro, ja sam dobro, valjda. Ali ovaj tip nije kao ostali, Joey... ne znam kako. Stalno me gleda.

Kao vuk, čeka svoju priliku... Znam. Znam. Dobro. Trideset minuta.

Will je provirio kroz rupicu i vidio da je Cheryl napravila grimasu kada je poklopila.

— Mogu van? - pitao je otvarajući vrata.

— Da. — Što je rekao?

— Nosi lijek tvojoj kćeri. Hoću reći, vodi tvoju ženu da joj da injekciju.

Vidiš? Da nas nije briga što će joj se dogoditi, bismo li riskirali da joj odnesemo lijek?

— Da. Zato što znate da nećete dobiti novac ako se Abby nešto dogodi tijekom noći?

— Ti ne bi niti znao je li joj se što dogodilo.

— Ako ne dobijem potvrdu da je Abby dobila inzulin u roku od sedam sati, pretpostavit ću da je pala u ketoacidozu. A onda ćeš progovoriti. Progovorit ćeš makar ti ja morao slomiti svaku kost u tijelu, jednu po jednu. Činilo se da ta prijetnja nema nikakvog učinka na Cheryl. Iz njezina izraza lica stekao je dojam da je takve stvari već prije čula. Možda je mislila da on nije sposoban za takav barbarizam. Ili je možda znala da nije.

— Misliš da Joey nije na to mislio - pitala je. Ja i ne znam gdje ti je mala. A i da znam i da to mučenjem iz mene izvučeš, policija sigurno ne bi mogla tamo doći za trideset minuta. U to sam sigurna. I dalje držeći pištolj u desnoj ruci, Cheryl je protrljala obje ruke kao da joj je hladno.

— A ne želiš početi prijetiti Joeyju, doktore. On bi tvojoj curici svašta mogao učiniti, a ne je samo ubiti, kužiš? Nisi ti taj koji ovdje držiš konce u rukama.

Will je zatvorio oči i borio se s napadajem strave od kojeg mu je bilo mučno.

- Tko je, dovraga, taj Joey?

Cheryl ga je pogledala kao da je idiot.

— On je moj muž.

Abby je spavala na starom kauču u kolibi. Bila je pokrivena izvezenim pokrivačem. Huey je sjedio na podu pokraj nje polako rezbareći komad cedrovine.

Huey je bio nervozan. Znao je da će djevojčica biti uplašena kada se bude probudila i toga se bojao. Želio je da je to dječak, a ne djevojčica. S dečkima je bilo lakše. Tri od pet puta oteli su dječake. Djevojčice su ga tjerale da previše razmišlja, a razmišljanje bi ga rastužilo. Sada se jedva sjećao svoje sestre i nekih stvari. Većinom kašljanja. Dug, strašan kašalj isprekidan teškim disanjem, pištanje pri svakom uzdahu. Stresao bi se kada bi pomislio na to pištanje. Huey je gurnuo mali krevet Jo Ellen do peći da je ugrije, ali to nije pomoglo. Njegova majka i prvi doktor govorili su da je to samo jaka prehlada dok nije bilo prekasno. Kad su je doveli gradskom liječniku u susjedovu kamionetu, ona je već bila mrtva. Izgledala je kao mali porculanski anđeo koji leži na sjedalu, plavkasto bijela, jedan od Božjih odabranika, sa samo četiri godine. Difterija, rekli su. Huey je mrzio tu riječ.

Netko ju je jednom izgovorio na televiziji, godinama poslije i on je uzeo TV i razbio ga na komadiće. Joey nikada nije upoznao Jo Ellen. Tada je živio u Mississippiju.

Abby je opet zastenjala, ovaj put glasnije, a Huey je uzeo barbiku koju mu je Joey dodao kroz prozor.

— Mama? — Abby je zastenjala zatvorenih očiju. — Mama?

— Mame sada nema ovdje, Abby. Ja sam Huey.

Oči su joj se naglo otvorile i razrogačile kada je vidjela da ispred nje sjedi div. Odmah su se napunile suzama i donja joj je usna počela drhtati.

— Gdje je moja mama? — pitala je tiho.

— Morala je nekamo ići s tatom. Zamolili su me da te malo pričuvam.

Abby je pogledala po kolibi u raspadu i obrazi su joj se zacrvenjeli. - Gdje smo? Gdje je ovo mjesto?

— Koliba u šumi. Nedaleko od tvoje kuće. Mama će se brzo vratiti.

Usnica joj je još više zadrhtala. — Gdje je ona?

— S tatom. Oboje će brzo doći.

Abby je zatvorila oči i zacviljela, bila je na rubu panike. Huey je uzeo barbiku iza sebe i nježno je stavio ispred nje. Kada je ponovno otvorila oči, zastale su na lutki jer ih je privuklo nešto iz njezina doma.

— Mama je ovo za tebe ostavila — rekao je Huey.

Ona je uzela barbiku i zagrlila je. — Bojim se.

On je suosjećajno kimnuo glavom. — I ja se bojim.

Abby je širom otvorila usta. - Stvarno?

On je opet kimnuo glavom. Oči su mu se napunile suzama.

Abby je progutala i onda je pružila ruku i stisnula mu mali prst da ga utješi. Šezdeset i pet kilometara od kolibe, još u Jacksonu, Joe Hickey vozio je Karenin Expedition na jug prema autocesti 55. Karen je sjedila pokraj njega s malim putnim hladnjakom na krilu. Hickey je stavio ruku u džep i izvadio dugačak svilen šal koji je uzeo iz praonice Jenningsovih.

— Ovo zaveži oko očiju.

Karen je bez prigovora zavezala šal oko očiju. — Jesmo li blizu?

— Manje od sata. Nemoj me više ništa pitati. Možda ću se predomisliti za inzulin.

— Neću uopće govoriti.

— Ne, možeš govoriti — rekao je. — Sviđa mi se tvoj glas. Ima stila, znaš?

Iako je imala povez oko očiju, Karen se začuđeno okrenula prema njemu.

U srcu Jacksona, u elitnoj četvrti Eastoveru, velika kuća s bijelim stupovima bila je osvijetljena reflektorima pričvršćenima za hrastove. Na kružnom prilazu kući stajao je žuti Duesenberg iz 1932., očaravajući glavni dio kolekcije starih automobila čiji je vlasnik veći dio prošle godine bio odvojen od njega.

U kući, dr. James McDill, vlasnik Duesenberga i vile, sjedio je s druge strane stola od svoje žene, Margaret. Kada bi je gledao, osjećao je veliku zabrinutost. U posljednjih je dvanaest mjeseci izgubila deset kilograma, a i prije toga je imala samo pedeset i šest. Ni McDill nije bio u najboljoj formi. Međutim, nakon tjedana borbe sa samim sobom, mogao je reći što misli o vrlo osjetljivoj stvari. Znao je koja će biti reakcija, ali nije imao izbora. Što se više približavala konvencija, to je bio uvjereniji da ima pravo. Zahvaljujući vremenu koje je prošlo i razmišljanjima, sve mu se vratilo. Posebno ono što su usput rekli.

Spustio je vilicu. - Margaret, znam da ne želiš da opet o tome govorimo. Ali moramo. Žlica njegove žene udarila je u porculanski tanjur. — Zašto? — rekla je glasom koji je mogao razbiti staklo. — Zašto moraš?

McDill je uzdahnuo. On je bio kardiovaskularni kirurg s velikim iskustvom, ali nikada prije operacije nije osjećao takav strah kao sada kada se morao suočiti sa ženom. — Možda zato što se to dogodilo točno prije godinu dana. Možda zbog onoga što su nam rekli. Nisam si to mogao jutros u operacijskoj dvorani izbiti iz glave kako se to odrazilo na naše živote. Zatrovalo ih.

— Ne moj. Tvoj! Tvoj život.

— Bože dragi, Margaret. Konvencija je počela večeras na obali. Nismo tamo iz jednog razloga. Zato što onaj događaj koji se zbio prošle godine još upravlja našim životima.

Usta su joj se otvorila u šoku. — Želio bi sada biti tamo? Bože?

— Ne. Ali pogriješili smo što prije godinu dana nismo otišli na policiju. I sada imam jako loš osjećaj. Ta mi je žena rekla da su to već prije činili i povjerovao sam joj. Rekla je da su to učinili i drugim liječnicima. Iskoristili su

konvenciju... našu razdvojenost. Margaret, što ako se to opet događa? Upravo sada.

— Prestani! — rekla je prigušenim glasom. - Zar se ne sjećaš što su rekli?

Ubit će Petera! Želiš sada otići na policiju? Godinu dana nakon toga događaja. Zar ne znaš što bi se dogodilo? Tako si naivan!

McDill je obje ruke stavio na stol. — Moramo se s time suočiti. Ne možemo jednostavno dopustiti da se ono što se dogodilo nama dogodi još nekoj obitelji.

— Nama? Što ti se dogodilo, James? Sjedio si u hotelskoj sobi s nekom droljom cijelu noć. Zar ne misliš nikada ni na koga osim na sebe? Peter je doživio traumu!

— Naravno da mislim na Petera! Samo ne želim dopustiti da neko drugo dijete prođe kroz ono kroz što je on prošao zbog naše kukavštine.

Margaret je ruke čvrsto uhvatila za nadlaktice i počela se ljuljati naprijednatrag na stolici, kao shizofreničari koje je McDill vidio dok je studirao. - Da nas barem nisi ostavio ovdje same. - promumljala je. - Potpuno same... Margaret i Petera... same i nezaštićene.

McDill se borio s osjećajem krivnje koji mu je to izazivalo — Margaret...

— Vraga je to bila liječnička konvencija. — siktala je, a oči su joj se suzile.

— To je bilo zbog te proklete izložbe automobila.

— Molim te, Margaret — Zašutio je kada se njihov jedanaestogodišnji sin pojavio na vratima blagovaonice. Peter je bio blijed, mršav dječak, a oči mu se nikada dugo nisu zadržavale na jednome mjestu.

— Što se događa? — pitao je sramežljivo. — Zašto vičete?

— Samo jedan nesporazum, sine. Danas sam imao tešku operaciju i razgovaramo o nekim poreznim problemima. Izgubio sam kontrolu. Ne brini se.

Kada ideš k Jimmyju?

— Njegov će tata doći po mene za minutu.

Margaret je popila gutljaj vina i rekla: — Jesi li siguran da želiš večeras tamo prespavati, dušo?

— Da. Osim ako... Osim ako ti to ne želiš.

— Volim kada si pod ovim krovom - tepala mu je Maraget.

— Gluposti - rekao je McDill. Idi se zabaviti, sine. Previše si učio ovaj tjedan.

Vani se čula truba automobila.

Peter je nesigurno rekao: — Mislim da su to oni.

— Bolje požuri, sine. Vidimo se ujutro.

Peter je prešao na drugu stranu sobe i poljubio majku. Margaret je ljutito gledala McDilla preko njegova ramena.

— Mi smo ovdje ako nas budeš trebao — rekla je. — Samo nazovi. Bit ćemo ovdje. Cijelu noć.

McDill je nesretno gledao u tanjur. Izgubio je tek.

★ Expedition je skakao po neravnoj cesti ispod crnog drveća, a Hickey je ukočeno sjedio za upravljačem. Karen se uhvatila za držak na okviru prednjeg stakla, a među nogama je osjećala hladnoću iz hladnjaka. Bojala se da će Hickey razbiti Expedition prije nego što stignu do Abby. Nakon posljednjeg zavoja dopustio joj je da skine povez, ali ona se osjećala kao da ga još ima na glavi. On nije htio upaliti svjetla i, kako su bila upaljena samo pozicijska svjetla, čudila se da zna naći put kroz gusto drveće. Gdje god se to mjesto nalazilo, činilo se da je Hickey tamo provodio mnogo vremena.

— Na ovoj ćemo. se cesti sastati s Hueyjem — rekao je. — Ti i ja ćemo im prići s hladnjakom. Nećeš se raznježiti. Nećeš poludjeti. Jesi li čula? Možeš zagrliti dijete samo toliko da je smiriš. Zatim ćeš joj izmjeriti šećer i dati joj injekciju. Nakon toga, još jedan zagrljaj, i idemo.

— Razumijem.

— I bolje ti je. Ona će poludjeti kada ti kreneš, ali bolje ti je da izdržiš. Kao prvi dan škole. Huey joj je rekao daju čuva jednu noć. Ti to potvrdi. Reci joj da je sve u redu, da smo prijatelji i da ćeš doći po nju ujutro. Ako poludiš... Hickey joj se na trenutak okrenuo okrutno je pogledavši. - Ako poludiš, morat ću te ozlijediti pred njom. Imat će cijelu noć noćne more. To ne želiš.

Iz mraka su zasvijetlila svjetla i probila Kareninu mrežnicu oka. Digla je ruku da zaštiti oči, a Hickey je zaustavio Expedition i dva puta dao znak svjetlima.

Zatim ih je upalio stvarajući dugi tunel halogenog svjetla koji se spajao sa slabijim svjetlima usmjerenima prema njima.

— Ajde — rekao je gaseći motor. — Uzmi stvari.

Karen je uzela prijenosni hladnjak i izašla iz vozila. Kada je došla pred Expedition, Hickey ju je primio za ruku i rekao: - Kreni.

Izmaglica je lebdjela kroz zrake svjetla dok su hodali uz njih i vlažnost u zraku teško je padala na Kareninu kožu. Trudila se čuti ili vidjeti Abby kada je iz drugog para automobilskih svjetala izronio golem lik.

Sjena je bila udarena oko trideset metara i nalikovala na obrise grizlija. Karen je stala, ali Hickey ju je gurnuo naprijed. Odjednom se kroz noć čuo vrisak.

— Mama? Mama!

Karen je pojurila naprijed, zapela za korijenje pa ustala i nastavila. Pala je na koljena i zagrlila sitnu sjenu koja se pojavila iza velike sjene čovjeka.

— Ovdje sam, dušo - rekla je stišćući Abby što je jače mogla i susprežući suze. - Tu je mama, dušo! Abby je jaukala i plakala i vrištala odjednom. Željela je govoriti, ali svaki put kada bi pokušala, grudi bi joj se podigle i stale i stalno je ponavljala isti slog.

— Št- Št-što?

Karen ju je poljubila u obraze i nos i čelo i kosu. Abby nije mogla doći do daha, a niz lice su joj tekle suze, u očima joj se vidjela čista panika.

— Dobro je, dušo. Samo polako. Mama je tu. Čujem te, dušo.

— Zašto si me ovdje ostavila, mama? Zašto?

Karen se prisilila da bude smirena. Nije mogla dopustiti da Abby vidi koliko je uplašena. - Morala sam dušo. Tata i ja imamo važan sastanak. Zaboravili smo na njega. To je samo za odrasle, ali neće dugo trajati. Samo noćas.

— Zar opet odlaziš? Zbunjenost u Abbyinim očima bila je najstrašniji prizor koji je Karen ikada vidjela. Strah od napuštanja i sama je poznavala i sada ju je svaka kost u tijelu boljela kada je isto vidjela kod svoje kćeri.

— Još ne - rekla je. Još ne. Moramo ti provjeriti šećer, dušo.

— Neeeee - jaukala je Abby. - Hoću ići kući!

— Je li gospodin Huey dobar prema tebi? — Karen je sa strahom pogledala golem lik koji je stajao nekoliko metara dalje.

Abby je bila previše uznemirena da odgovori.

Karen je otvorila hladnjak i izvadila aparatić za vađenje krvi. Abby se malodušno s njom borila, ali kada joj je Karen čvrsto primila ruku, Abby je dopustila da joj srednji prst bude imobiliziran. Karen je pritisnula vrh olovke na jagodicu prsta i pritisnula okidač. Abby je zajaukala iako je bol bila neznatna i Karen je obrisala prvu kap krvi i stisnula prst da izađe još jedna koju je ispustila na trakicu za ispitivanje i stavila je u mali aparat s mikročipom. Nakon petnaest sekundi, aparat je zapištao.

— Dvije stotine i četrdeset. Treba ti injekcija, dušo.

Karen je izvukla tri jedinice brzodjelujućeg inzulina iz jedne bočice i zatim, pomoću iste igle, dodala pet jedinica iz bočice s sporodjelujućim inzulinom.To je bilo više nego inače, ali sumnjala je da će Abby loše spavati i da će vjerojatno dobiti neku hranu. -Je li ti gospodin Huey dao što jesti, dušo?

— Samo neke krekere.

— To je sve.

Abby je pogledala u tlo. — I pepermint.

— Abby!

— Bila sam gladna.

Karen je počela dizati Abbyinu vestu da joj ubrizga inzulin u trbuh, ali, kako je Huey stajao vrlo blizu, odlučila je dati joj ga kroz materijal. Stisnula je malo sala i u njega ubrizgala inzulin. Abby je nježno jaukala i zagrlila Karen oko vrata.

Karen je bacila iskorištenu špricu u šumu i digla Abby u naručje. Klečeći u blatu ljuljala je kći naprijed natrag kao djetešce pjevajući Abbyinu najomiljeniju pjesmicu iz djetinjstva: Mali se je pauk popeo uz žlijeb Pala je kiša i spralaga s njeg Izašlo je sunce i osušilo žlijeb i mali se je pauk opet popeo na njeg.

Volim te, ljubavi — promumljala je. — Sve će biti u redu.

Osjetila je Hickeyja kako je prošao pokraj nje na putu da razgovara s

Hueyjem.

— Nastavi pjevati, mama — rekla je Abby.

Karen je počela pjesmu iz početka, ali dok je pjevala, uči je naćulila da čuje muške glasove koji su iza nje lebdjeli na noćnome zraku. -Jesi li dobro? - pitao je Hickey.

— Uh — rekao je puno dublji glas. Dublji, ali nesigurniji. - Draga je.

Hickey je izvadio cigaretu i zapalio je. Šibica je gorjela kao lomača u toj tami.

— Mislio sam da si prestao, Joey.

— Pusti me na miru.

Narančasti kraj cigarete šetao je kao mali mjesec. Karen je znala da ju Hickey gleda onako ukočenu pod svjetlima automobila s djetetom i uplašenu kao jelen na lovčevu nišanu. Stavila je usta na Abbyino uho.

— Sjećaš se što sam te naučila o zvanju policije? Koje brojeve treba birati?

— Jedan? - glasno je razmišljala Abby. Jedan-jedan-dva?

— Jedan-jedan-dva.

— Ma znam. Kad sam nervozna, onda zaboravim. Znam naš broj telefona.

— Dobro, dušo. Ne budi nervozna. Gospodin Huey ima mobitel. Ako ode u kupaonicu, možda će ga zaboraviti. Ako on to učini, iskoristi ga da nazoveš jedanjedan-dva. Pobjegni i sakrij se s njim negdje vani, reci im da si u nevolji i onda sakrij telefon. Nemoj poklopiti slušalicu. Budeš li sve to učinila, doći će ljudi koji će te brzo odvesti kući mami i tati. — Razumiješ li?

Abbyine oči su se raširile. — Hoće li policajci nauditi Hueyju?

— Neće, dušo. Ali nemoj niti pokušavati ako to ne možeš učiniti bez njegova znanja. U redu? To je kao igra.

U Abbyinim očima sjajile su suze. - Bojim se, mama. Želim ići kući s tobom.

— Slušaj me, dušo. Ako moraš kakati, sama se obriši. Nemoj tražiti gospodina Hueyja da ti pomogne. Čak ni ako je dobar. Ne poznaješ ga dovoljno dobro.

Hickey je bacio cigaretu i ugasio je nogom. - Druženje je gotovo — rekao je.

— Penjite se.

Abby je vrisnula i zagrlila Karen oko vrata.

— Idemo - rekao je Hickey hodajući prema njoj. - Reci princezi pa pa.

— Neeee! — cvilila je Abby. Neeeee!

Karen je preko ramena pogledala Hickeyja molećivih očiju. - Preklinjem te.

Pusti me da ostanem ovdje do jutra. Kakve to može imati veze?

— Upozorio sam te na ovo sranje. Pružio je ruke. — Daj je.

Karen se odmaknula držeći Abby u rukama. Znala je da nema koristi, ali nije ona donosila odluku. Dva milijuna godina evolucije nisu joj dopuštala da dobrovoljno pusti svoje dijete. Hickeyje skočio naprijed i uzeo joj Abby iz ruku, a zatim ju je odvukao kao da vuče vreću hrane za životinje. Abby je vrištala kao da joj deru kožu na živo.

— Stani! — viknula je Karen na Hickeyja. Prestani! To je boli!

— Onda je pusti, k vragu!

Karen ju je pustila uz vrisak očaja.

S Abbyinih usana začuo se srcedrapateljni jauk.

Karen je uzela hladnjak, otrčala do Hueyja i stavila mu ga oko njegovih velikih prstiju. Unutra je bilo još šprica i pet bočica inzulina, uključujući jednu bočicu Humaloga. - Molim Vas, uzmite ovo! Ako Abby ne bude dobro ili se onesvijesti, nazovite me i reći ću vam što da učinite!

Divovo lice pretvorilo se u masku zbunjenosti i straha. — Da, gospođo, ja...

— Začepi! — viknuo je Hickey. - Vrati dijete unutra, retardirani!

Karen je stavila obje ruke na Hueyjeve grudi. - Znam da ste dobar kršćanin.

Molim Vas, nemojte mi ozlijediti dijete.

Hueyjeva usta su se otvorila pokazujući žute zube. - Ozlijediti tvoje dijete?

Hickey je gurnuo Abby u Hueyjeve ruke i onda uhvatio Karen za lakat i odvukao je do Expeditiona.

— Vratit ću se ujutro, Abby! - obećala je Karen. - Mene ćeš prvu ujutro ugledati!

Abby je nastavila vrištati kao uzbuna za zračni napad. Toliko glasno da je Karen na kraju stavila ruke preko ušiju da umanji agoniju zbog straha koje je proživljavalo njezino dijete. Ali ni to nije funkcioniralo. Deset metara od Expeditiona, udarila je desnim laktom Hickeyja u glavu i otrčala natrag prema drugom paru svjetala.

Bila je na pola puta kada ju je Hickey nečim udario po glavi što je osjetila kao čekić i srušio je na tlo. Čula je kako se vrata zatvaraju i nakon toga škripanje labavog remena dok je Hueyjev kamionet polako vozio unatrag niz cestu. *** Visoko u hotelu Beau Rivage u Biloxiju, u apartmanu 28021 zazvonio je telefon. Will je podignuo slušalicu prije Cheryl.

— Joe? — rekao je. —Je li to Joe? — Will? — rekao je nesiguran glas.

— Karen!

S druge strane linije čuo se plač i činilo mu se kao da ga kastriraju.

Karen Jennings nije bilo lako rasplakati.

— Jesi li vidjela Abby? - pitao je s knedlom u grlu. — Jesi li joj dala inzulin?

— Wille, jako je uplašena! Dala sam joj osam jedinica i ostavila još bočica i šprica. Bilo je strašno...

Karen je vrisnula i zatim je njezin glas zamijenio Hickeyjev glas. - Sada se možeš smiriti, studošu. Mala je dobila lijek. Za sada zbogom.

— Čekaj!

Will je vikao u mrtav telefon. Polako je izdahnuo pokušavajući kontrolirati divlji bijes koji mu je rastao u grudima. Jednostavno nije bilo u njegovoj prirodi

trpjeti bol i frustraciju a da nešto ne učini.

— Hej! — rekla je Cheryl. - Sve će biti dobro. Hoće. Dotaknula ga je po ramenu.

Will ju je telefonom udario u glavu. Kad je pala preko kreveta, pokušao joj je uzeti pištolj, ali ona ga je čvrsto držala. Borili su se po plahtama, grebući i boreći se za oružje. Bolovi iz Willovih zglobova širili su se kao vatra po udovima i trupu no nije odustajao. Cheryl je objema rukama držala pištolj ispod grudi.

Zaboravljajući na oprez, uhvatio ga je i povukao što je jače mogao.

Nešto je puklo, Cheryl je vrisnula i pištolj je završio u njegovim rukama.

Skočio je i uperio ga u nju. Ona je gladila svoju krvavu desnu ruku.

— Koji vrag?

Cherylina haljina se rasparala i od struka na gore. Imala je proziran crni grudnjak, ali Will nije gledao u njezine grudi. Buljio je u mnoge plave i zelene modrice koje su joj pokrivale trbuh i rebra kao mrlje, a jedna se širila i ispod grudnjaka.

— Što ti se dogodilo?

Uzmaknula je prema ukrašenom uzglavlju kreveta instinktivnim pokretom, kao životinja. - Ništa?

— To nije ništa. Netko te istukao.

Uzela je jastuk i pokrila grudi. - To nije ništa. A ti si upravo jako zabrljao.

Nakon što se ispucao u tome napadu, Will nije znao što dalje.

— Želim te nešto pitati, Cheryl.

— Jebi se.

— Jesi li ti predana ovoj otmici?

Ništa nije odgovorila.

— Imam osjećaj da nisi. Imam osjećaj da ovo pali Joea, ali ne tebe. Mislim da si ga pokušala odgovoriti od toga. Zato si dobila batine, zar ne?

Lice joj je bilo kao maska. - Ne treba postojati razlog za batine — rekla je i prekinula dotadašnji razgovor. - Nikakav razlog.

Will se prisjetio dana kada je radio kao specijalizant u hitnoj službi u Jacksonu. U šest je mjeseci vidio više fizičkog zlostavljanja nego što je mislio da postoji na cijelome svijetu. A mnogi od odgovora koje je dobivao od žena zvučali su isto kao Cherylini. Nadureni, ljutiti, rezignirani. Ali nije mogao riješiti njezine bračne probleme u jednoj noći. A s njima i novi strah.

— Zašto si ovdje sa mnom?

Cheryl je tupo gledala.

— Zašto Joe nije ovdje sa mnom? On mi očito mnogo toga zamjera. Da je ovdje, mogao bi pišati po meni cijelu noć, istući me na mrtvo ime. Ne bih imao izbora nego to podnositi. Ali propustio je priliku. Will je spustio pištolj i približio se krevetu. - Nema smisla, Cheryl. Zašto ne bi bilo muškarac na muškarca, a žena na ženu. Kužiš? Muškarac ima puno više izgleda kontrolirati ljutitog oca nego žena.

Je li Joe to svaki put ovako učinio? Je li on uvijek sa ženom?

Obrisala je krvavu ruku o jastuk. - Ostavi li mene s muškarcem, izbjegne cijelu mačo epizodu. Kreten tvoje vrste ne osjeća se toliko ugrožen kada je sa ženom. Manje je vjerojatno da ćeš poludjeti i učiniti nešto glupo. Oprezno je iskušavala desni zglob. - Ali ti si upravo to učinio. Ozlijedio si me, kretenu!

— A što si očekivala? Otela si moju kćer. Ne brini se za ruku. Mogu je namjestiti.

— Drži se dalje od mene.

— Kako god hoćeš. Prošetao je do prozora i pogledao na zaljev. Sada je bilo više svjetala, brodovi su polako plovili nesvjesni drame koja se događala u blistavom neboderu na plaži.

— To su Joeove riječi - rekao je glasno razmišljajući. - Tko ostaje s kim, na to mislim. Razgovarao sam s njim manje od pet minuta i znam jednu stvar o njemu.

On voli mačo stvari. Ništa mu ne bi bilo draže od toga da mi to nabija na nos. Bit nije ni upola u tome. Prema tome, ako on nije ovdje... na neki način više mi nabija na nos tako što je tamo. Will se okrenuo prema Cheryl koja je podignula jastuk. — Kako bi to mogao raditi?

— Misliš da uništava sve tvoje dragocjene slike ili što slično? To nije Joey.

Will je dovukao stolicu do kreveta. — Želim da mi ispričaš sve kakav je Joe, Cheryl. Počni.

— Ništa ti neću reći. Saznat ćeš i više nego što želiš kada nazove i ja mu kažem što si učinio.

Preplavio ga je još jedan val bijesa. - Ako budeš mogla govoriti.

Nasmijala se. — Ne možeš mi napraviti ništa što već nisam doživjela, doktore. I pritom mislim ništa. Bacila je jastuk sa strane i pokazala grudi s tragom masnica. - Suoči se s tim. Joey te potpuno pobijedio.

U kupaonici na katu vile McDill, Margaret McDill sjedila je za toaletnim stolićem skidajući šminku kremom. U zrcalu je vidjela supruga koji je stajao na vratima iza nje kao da je optužuje.

— Ne želim o tome razgovarati — rekla je. — Koliko puta ti to moram reći?

Doktor McDill duboko je uzdahnuo. — Samo bih htio...

— Što? Opet me vratiti na bocu na dan? — Rupčić prljav od maškare bacila je na pod. — Ne mogu to podnijeti, James. To je sadistički!

— Margaret, za Boga miloga. Samo pokušavam razumjeti. Duboko je uzdahnuo i opet krenuo na zabranjeni teritorij. — Postoji li još nešto? Nešto što ne znam? Pitao je to već i prije i ostao bez odgovora. Večeras je odlučio biti uporan.

Morao je. — Je li te taj muškarac ozlijedio?

— Ozlijedio? Usne su joj se stisnule dok nisu pobijelile. — Je li me ozlijedio?

— Ja sam ti muž, Margaret. Samo ti hoću pomoći.

Okrenula se od zrcala, a iz očiju joj je isijavalo ludilo — Dobro! Dobro!

Hoćeš znati zašto to ne želim prijaviti? Jer me silovao.

McDill se stresao.

— Silovao me, James. Osjećaš li se sada bolje? Jesi li to htio čuti? Što želiš reći policiji? Sve prljave pojedinosti?

McDill je otvorenih usta gledao u ženu.

— Rekao mi je da se skinem i učinila sam to. Rekao mi je da ga poljubim i učinila sam to. Rekao mi je da ću morati raditi stvari koje nikada prije nisam radila - pokrila je lice rukama - i radila sam to. Jesam. I učinila bih to opet! Mislila sam samo na Petera. Imali su moje dijete!

Eksplodirala je s neartikuliranim vrištanjem, lupajući glavom i rukama dok McDill nije pojurio prema njoj i, nesvjestan udaraca koje je primao, toliko je snažno zagrlio da se nije mogla pomaknuti. Dok je i dalje vrištala, govorio je umirujućim glasom.

— Dobro je, Margaret... Bit će dobro. Nisi učinila ništa loše. Nisi učinila ništa loše. Suze su ga pekle u očima. — Tako mi pomogao Bog, i mislio sam da bi moglo biti nešto takvo. Dobro je...

Kada je prestala vrištati, Margaret je prešla u gotovo katatoničko stanje.

— Čuješ li me? - pitao je McDill. — Margaret?

Kimnula je glavom kao pacijent s Alzheimerovom bolešću.

— Bojim se da se isto ponovno događa. Razumiješ li? Nekoj drugoj obitelji.

Drugoj majci. Drugome djetetu. Čvrsto ju je primio za ramena i gledao je u oči. — Ne smijemo to dopustiti. Ne bi bilo kršćanski. Zar ne?

Margaret je polako odmahnula glavom, staklastih očiju.

— Nazvat ću FBI — rekao je McDill. — Ne moramo im reći ništa o onome što se tebi dogodilo. Razumiješ li? To nije važno u ovoj situaciji.

Jedina reakcija njegove supruge bile su suze koje su počele teći niz obraze.

— Volim te, draga — uvjeravao ju je. — Više nego ikada.

McDill ju je zagrlio. Kada je stisnuo njezino drhtavo tijelo, nešto u njemu se oslobodilo. Nešto se oslobodilo i izašla je zastrašujuća tama. James McDill čitao je Bibliju svaku večer, bez obzira na to koliko bio umoran. Svaki je tjedan išao u crkvu, držao vjeronauk sinovu razredu. Svaki dan, osim nedjelje, provodio je spašavajući ljude na rubu smrti svojim teško stečenim vještinama. Međutim, kada je pomislio na čovjeka bez lica koji je zlostavljao ženu koju je volio od srednje škole — majku njegova djeteta — iz njega je progovorilo nešto dublje od razuma.

Nešto dublje čak i od Boga. Kada je otvorio usta, šaptom se zakleo.

— Ubit ću tog kučkina sina.

ŠEST Karen je uništilo to što je morala ostaviti Abby. Odsutno je sjedila u Expeditionu, kao mozak bez tijela koji lebdi u eteru. Opet je na glavi imala povez, ali osjećala je da promet nije gust. Zvukovi automobila koji prolaze čuli su se u dugim razmacima.

— Jesi li se zavjetovala na šutnju ili što? — pitao je Hickey.

Karen je dopustila da joj se um vrati u noć bez zvijezda ispod poveza.

— Hej, tebi govorim.

Glas je bio kao lice prekriveno maglom.

— Ljutita si, znam. Ali tako je moralo biti. Morat ćeš to preboljeti.

— Nisam sigurna da hoću.

— Vidiš? Možeš govoriti. Čula je da pali još jednu cigaretu. Miris duhana koji gori ispunio je zrak.

— Sada možeš skinuti povez.

— Radije ću ga ostaviti.

— Ja želim da ga skineš.

Karen je odmotala šal. Svjetla na kontrolnoj ploči svijetlila su kao grad na obali promatran s mora. Pogledavši gore vidjela je da digitalni kompas pokazuje istok. To je bila korisna informacija. Bili su na dvosmjernoj cesti i znala je po brzini i zvuku putovanja prema tamo da su vozili autocestom barem pola sata nakon što su napustili Jackson. To je značilo dvoje: još su bili na cesti 1-55, u smjeru sjever-jug ili su skrenuli na 1-20 koja ide istok-zapad. To je značilo da se Abby nalazi negdje južno od Jacksona i zapadno od 1-55, ako je Hickey išao tom autocestom. Ako je išao autocestom 1-20, onda su pretpostavke dvojbene.

Međutim, ako je ostavi bez poveza, uskoro bi mogla biti sigurna. Odlučila je potruditi se da zadrži njegovo dobro raspoloženje.

— Hvala ti što si mi dopustio da dam Abby injekciju.

Hickey je malo spustio prozor i ispuhao dim cigarete van. — To volim čuti.

Zahvalnost. Toga danas nema mnogo. To je zaboravljen znak pristojnosti. Ali ti si staromodna djevojka. To se vidi. Znaš kako pokazati zahvalnost za dobro djelo.

Karen je malo pričekala i onda pogledala u lijevo. Hickeyjev profil podsjećao je na stijenu uništenu vjetrom. Istaknuto čelo, nos pomalo ravan, brada isturena. Izgledalo je kao lice koje bi moglo izdržati mnogo kažnjavanja, što vjerojatno i jest.

— Moramo nekako ubiti cijelu noć — rekao je maknuvši pogled s ceste dovoljno dugo da u tami nađe njezine oči. — Zašto bismo se mučili, kužiš? Budimo prijatelji.

Njezin unutarnji radar prebacio se na razinu uzbune.

— Ti si prekrasna žena. Imaš tu crvenu kosu, ali ne onu ružnu, znaš? Mislim

da je zovu crvenkastom. A ni ja nisam ružan, zar ne?

— Slušaj, ne znam što si u prošlosti radio, ali...

— Želim vidjeti taj tvoj grm, curo. Hickeyjeve oči sjajile su pod svjetlom kontrolne ploče. — Znam da imaš dobar.

Riječi su Karen šokirale i uplašile više nego što je mislila da je moguće. Nije željela pokazati strah, ali već se stisnula uz vrata.

— Kladim se da imaš i dobre tragove od kupaćeg kostima. S obzirom na onaj bazen iza kuće.

Ona je gledala ravno naprijed, a obrazi su joj gorjeli.

— Imam nešto i za tebe, Karen. Mnogo više nego što si naviknula, kladim se.

Osjećala je da njegovo samopouzdanje raste sa svakom primjedbom na koju nije odgovorila. — Ne bih se kladila — rekla je. — Moj muž je imao sreće s tim genima.

Hickey se samouvjereno nasmijao. — Ma nemoj? Nekako si ne mogu zamisliti da stari Will ima aparaturu. Meni se on čini kao tip tenisača. Pod tušem gospodin Prosječni. Vidiš, zato ja nikada ne odustajem. Na osnovnoj razini imam što treba.

Bacio je opušak kroz prozor i pritisnuo automobilski upaljač. - Jednom sam čuo ovu priču o LBJ-u. Tijekom rata u Vijetnamu, MacNamara mu je nešto srao o tome kako Ho Chi Minh ima ovo, Ho Chi Minh ima ono. LBJ otvori rasporak, izvadi Johnsona i kaže: — Ima li stari Ho nešto kao što je ovo?

Razvalio se od smijeha.

— Baš tamo u prokletom Ovalnom uredu? Hej, pitam, zovu li ga zato Johnson?

— LBJ je izgubio taj rat, zar ne?

Hickey se prestao smijati. — Skidaj traperice. Tjedan dana ćeš hodati kao da si jahala bojler.

U Kareninim grudima se stvorila ledena kugla.

— Misliš da se šalim? Ovo sam izveo već pet puta i svaki put smo žene i ja imali malu zabavu. Mali bonus za šefa operacije i nitko nije znao.

— Večeras neće biti zabave, Joe. — Ne? - opet se nasmijao. - Za trideset minuta ću ti udarati u krajnike, gospođo. — Skidaj traperice.

— Ovdje?

— Kao da to nikada prije nisi radila u autu?

Ona je ukočeno sjedila u sjedalu ne želeći komentirati primjedbu.

Hickey je odmahnuo glavom i prstom lupnuo po mobitelu. — Skini traperice.

Ili ću pružiti ruku i dotaknuti tvoju najdražu princezu.

Karen se držala još nekoliko sekundi. Zatim je otkopčala traperice, izvinula se u sjedalu i skinula ih.

— Jesi li sad sretan?

— Još malo. Nastavi.

Oblio ju je hladan znoj. — Ne u autu.

On je spustio pogled i utipkao broj u Expeditionov mobitel.

— Nemoj!

Prostrijelio ju je očima. —Još si odjevena?

Složila je traperice i stavila ih u krilo, a onda je skinula gaćice i stavila ih na traperice.

Hickey se nasmijao i prekinuo poziv na mobitelu. Onda je uzeo pamučne gaćice i bacio traperice na pod. — Nisu baš Victoria’s Secret. Pokušavaš obeshrabriti s ovima?

Obuzeo ju je iracionalan osjećaj krivnje. Kad se Hickey nasmijao, ona je vrpcu od košulje namjestila tako da joj je pala u krilo. Međutim, čim je to napravila, on je pružio ruku i upalio svjetlo iznad suvozačeva sjedala te osvijetlio njezinu stranu auta žutim svjetlom. Osjećala se kao kada je bila djevojčica i igrala se skrivača sa starijim, muškim rođacima. Jednom se sakrila u podrumu, u kući u Fort Leavenworthu, i kada ih je čula da se približavaju, sve se dublje uvlačila u tamna mjesta sobe prekrivene mahovinom. Međutim, bez obzira na to koliko daleko otišla, koraci su ju slijedili. I u tami podruma, daleko od odraslih, znala je što će učiniti. Prisiliti je da se igra igre »pokazivanja«, htjela ona to ili ne.

— Dobre noge - rekao je Hickey. - Koliko god daleko idu.

Drhtala je zbog uključenog hlađenja. - Zašto ovo radiš?

On je šmrknuo i uzeo upaljač pa izvadio još jednu cigaretu iz kutije te je upalio. Dim je prekrio prednje staklo kao lagana maglica.

— Mora li uvijek postojati razlog?

— Da. Osjećala je njegov pogled na svome krilu kao toplinu svjetiljke.

— Imamo vremena za to. Pomakni tu vrpcu.

Htjela je odbiti, ali kako je mogla? Disala je polako i duboko, pokušavajući mu ne dopustiti da je izbaci iz takta. — Hoćeš li ostaviti svjetlo cijelim putem natrag? Čini mi se opasnim.

— Moram priznati da sam u iskušenju. Ali ne bi baš bilo pametno, zar ne?

Pružio je ruku i noktom joj prešao preko bedra s vanjske strane. — Kao što sam rekao, imamo cijelu noć. Nema veze.

Ugasio je svjetlo i opet je bila pod zaštitom tame. Međutim, nije bila sigurna.

Nimalo. Naravno, sigurnost nije bila važna, ne u uobičajenom smislu. Bilo je važno preživjeti. Prvi put u životu bilo je tako jednostavno. Postojao je samo jedan prioritet: Abby. Druge su majke hodale kroz vatru za svoju djecu. Ona će učiniti isto. Može izdržati sve najgore što životinja kao Hickey može izmisliti samo da opet zagrli Abby kada sve bude gotovo. Ali to nije značilo da će prestati tražiti način da mu se odupre. Jer Hickey je bio arogantan. A arogantni muškarci griješe.

A ako napravi pogrešku, ni Bog ni svi njegovi anđeli neće moći pomoći muškarcu zbog kojeg je Abby Jennings patila.

U srcu joj je tinjala još jedna nada, mala ali sigurna. Gdje god Will bio, on razmišlja. I to ne onako kako Karen razmišlja. Ona je na MCAT testu bila bolja od supruga za 5 posto i dva puta brže mogla je izračunati svoje prihode i rashode.

Međutim, postojala je i druga vrsta inteligencije koju je Will imao u velikim količinama. Bila je to brzina razmišljanja i to ne samo u jednome smjeru nego u više njih istovremeno. Karen je razmišljala logički, ispitujući svaku mogućnost od početka do kraja i prihvaćajući je ili odbijajući prije nego što krene dalje. Will je mogao promatrati situaciju i uočiti krajnje točke desetaka mogućih izbora u tren oka, a onda bi instinktivno dobro odabrao. Nije uvijek mogao objasniti svoj izbor, ali gotovo je uvijek dobro odabrao. Jednom joj je rekao da njegovi izbori nisu točni u objektivnom smislu. Ponekad, rekao je, jednostavno izbor — bilo kakav izbor — i predanost tome izboru, čine upravo taj izbor pravim izborom.

Takav mi je mozak sada potreban, razmišljala je.

Will je u tome trenutku gledao u telefon u spavaćoj sobi svog apartmana.

Upravo je pozvonio i, premda je držao Cherylin pištolj u svojoj ruci, znao je da je to beskorisno. Ako kaže Hickeyju daju je napao, može se dogoditi svašta. Međutim, ako joj ne dopusti da se javi, Hickey može pretpostaviti da sve nije onako kako bi trebalo biti i osvetiti se Abby.

Telefon je opet zazvonio.

— Što ćeš sad, pametnjakoviću? - pitala je Cheryl. Naslanjala se na zaglavlje kreveta s potrganom haljinom oko struka i masnicama na tijelu izloženima kao da tiho govore »idi k vragu«.

Bacio joj je pištolj u krilo.

— Nasmijala se i uzela ga pa se javila na telefon. Nakon što je nekoliko minuta slušala, rekla je: - Sada je. Doktor je poludio... Udario me i uzeo mi pištolj.

Baš kao tip iz Tupela... Dobro. Dala je slušalicu Willu. — Želi s tobom razgovarati.

Will ju je prihvatio: — Joe? — Doktore, ako opet zezneš, najveći dio svoje kćeri koji ćeš naći moći ćeš ugurati u naprstak.

— Čuo sam te, Joe. — Udario si mi ženu?

— Čini se da joj nije prvi put.

Tišina. Zatim: — To se tebe ne tiče, zar ne?

— Ne. — Sjećaš se što sam rekao za malu.

— Razumijem. Pogriješio sam. Samo želim natrag svoju kćer.

Linija se prekinula.

— Baš si jadan — rekla je Cheryl. — Kao neki klinac kojeg je zaustavio prometni policajac? Potpuno poslušan.

— Ti dobro znaš što to znači, zar ne? Biti poslušna.

Slegnula je ramenima. - Pa što, ponekad me udari. Ti ženu nisi nikada udario?

— Ne. — Lažeš.

Will nije vidio smisla u svađi. — Te modrice nisu nastale od nekoliko

udaraca. Ja tu vidim znakove sustavnog zlostavljanja.

— Ti se ne svađaš sa ženom?

— Svađamo se. Ne tučemo se. Zbog čega ste se ti i Joe posljednji put svađali? Zbog ove otmice?

— Ma ne. Ovo smo već mnogo puta napravili.

— Možda ti je dosta. Pustio je da se to malo kuha. — I jasno mi je zašto.

Shvatila si koliku patnju nanosite ljudima. Posebno djeci.

Skrenula je pogled. — Govori koliko hoćeš. Znaš što sam radila prije nego što me Joe našao?

— Što?

— Bila sam konobarica na stajalištu kamiona. Konobarica koja je nudila potpunu uslugu.

— Misliš kao...

— Da, baš tako.

— Kako si tamo završila?

— Zvučiš kao neki dječak. — Oh, Cheryl, tako si draga, kako si tu završila?

Pa nikoga ne krivim. Možda očuha, ali on je sad mrtav. Moja mama je puno lošije prošla.

Biti kurva je puno poštenije od ovoga što radiš sada.

— Jesi li ti ikada bio kurva?

— Ne. — Onda ne znaš. Svaki put kada u filmu vidim kurvu, želim baciti nešto prema televizoru. Kada sam gledala Zgodnu ženu, povraćalo mi se. Znaš onaj dio u tome filmu kada prijatelj Richarda Gerea pokušava natjerati Juliu Roberts da ga poševi?

Tip iz serije Seinfield? To je jedini neugodan dio u cijelom filmu.

— Sjećam se.

— Tako je stalno kada živiš taj život. Samo što neće uletjeti ni jedna filmska zvijezda da te spasi od svog prijatelja. Vjerojatno te kupio za prijatelja. Očima je probadala Willa uznemirujuće intenzivno. — Zamisli da negdje sjediš cijeli dan, cijelu noć i da si dostupan svim prljavim, smrdljivim, bolesnim kučkinim sinovima koji uđu kroz vrata plativši ulaznicu. To znači biti kurva.

— Nisi mogla birati klijente?

— Klijente? Nasmijala se. — Pa nisam bila odvjetnica. To su pimpeki. I ne, nisam imala izbora. Jer, ako sam rekla ne, nisam dobila dobru stvar.

— Dobru stvar. Kokain?

— Moj makro je govorio da samo mijenjamo crack za crack.

— Joe te spasio od takvog života.

— Tako je. On me očistio. Bila je to najteža stvar koju smo učinili; Stoga, ako misliš da ćeš me nagovoriti da ga izdam ili me podmititi da to učinim, razmisli još jedanput. Ako me ponekad udari, misliš li da me briga?

— Da, mislim da je. Zato što znaš da to nije ljubav. Ne duguješ Joeu doživotno ropstvo zato što te skinuo s cracka. Zaslužuješ biti sretna kao i svi drugi.

Odmahnula je glavom kao netko tko sluša prodavača. — Moj je očuh uvijek govorio da svi dobiju ono što zaslužuju.

— Zvuči kao da je bio kreten.

Gorak smijeh. — Tu imaš pravo. Jesi li ikada bio kod kurve?

— Ne. — Koji tip to uopće prizna, zar ne? Ali vjerujem ti. Ti si jedan od onih rijetkih tipova koji su pravi materijal za supruga, zar ne?

— I za oca.

Stresla se.

— Nikada nisi imala dijete? - pitao je Will.

— Neću o tome govoriti.

— Zašto ne?

— Recimo da sam bila dovoljno puta trudna da sad ne mogu imati djecu. Što je to značilo? Više pobačaja? Jedan grozan pobačaj? Jesi li sigurna? Bio sam porodničar prije nego što sam postao anesteziolog. Postoji mnogo novih terapija za...

— Nemoj me više pitati za to - rekla je Cheryl očajnim glasom.

— Dobro.

On se okrenuo i došetao do prozora. Iznad zaljeva nije se vidio mjesec. Bilo je teško vidjeti gdje završava tamna voda i gdje počinje nebo. Daleko ispod njega, osvijetljeni plavi bazen titrao je u središtu trga, a nešto svjetliji jacuzzi pokraj njega. Na desno je bila marina sa stiliziranim svjetionikom i jahtama od milijun dolara. Na nebu je svijetlilo nekoliko zvijezda, ali bljesak koji je dolazio sa znaka kockarnice utopio je ostale zvijezde. Promijenivši fokus vidio je Cherylin odraz u staklu. Sjedila je na krevetu s pištoljem u krilu i izgledala potpuno izgubljeno.

Progovorio je ne okrenuvši se.

— Ne želim gubiti vrijeme. I ne želim zabadati nos. Ali zaista bih želio znati kako si završila u prostituciji. Ne izgledaš tako. Izgledaš previše svježe. Prekrasna si, pobogu. Koliko imaš godina?

— Dvadeset i šest.

— Koliko Joe ima godina?

— Pedeset.

Dvadeset i četiri godine razlike. — Odakle si?

Cheryl je uzdahnula. — Moraš li me ispitivati?

— A što ćemo raditi?

— Ja bih rado popila nešto.

Will je prošetao do telefona.

— Što radiš? — pitala je stavljajući ruku na pištolj.

— Naručujem ti piće. Što bi htjela?

Izgledala je sumnjičavo. - Pretpostavljam da to neće nikome štetiti. Želim rumkolu.

Nazvao je poslugu u sobu i naručio bocu Bacardija, dvije litre Coca-Cole i

sebi šalicu čaja.

— Jesi ti Englez? — pitala je Cheryl.

— Samo volim čaj. Zapravo je želio kofein, dovoljno da preživi sve što će se od njega tražiti u sljedećih dvanaest sati. Trebala mu je i tableta protiv bolova, za zglobove, ali nije planirao uzeti ništa što bi ga omamilo. Večeras je morao biti svjež.

— Dakle, odakle si? - opet je pitao.

— Niodakle. Odasvud.

— Što to znači?

— Otac mi je bio u vojsci. Često smo se selili kad sam bila djevojčica.

— Moja žena odrasla je na isti način. Seleći se od baze do baze.

Sumnjičavo ga je pogledala. - Sumnjam da je mnogo toga bilo isto. Vjerojatno je bila pukovnikova kći ili nešto slično.

— Ne, njezin otac bio je narednik.

— Da? Moj je otac bio kapetan. Barem su mi tako rekli. Nešto je zabrljao pa ga nisu pustili u Vijetnam. On se zbog toga iživljavao na mojoj mami, i predugo, i ona ga je na kraju ostavila. Vratila se u rodni grad, malo mjesto u okrugu Marion.

Zatim se spetljala s muškarcem koji mi je postao očuh. Cheryline oči su se zacaklile. — To je bilo nešto sasvim novo. Mislim da sam imala oko deset godina.

Kada mu je mama dosadila u krevetu, okrenuo se meni. Ona je bila toliko uplašena da će nas ostaviti da me uopće nije slušala. Kada sam navršila šesnaest godina, pobjegla sam glavom bez obzira.

— Kamo si otišla?

— Imala sam prijateljicu koja je išla u višu školu Hinds. Ona i još dvije djevojke imale su stan u Jacksonu. Nekoliko sam tjedana bila kod nje i našla posao konobarice. Zarađivala sam jedva toliko da platimo stanarinu i njezine su se cimerice naljutile. Jedna od njih plesala je u jednom klubu u Jacksonu. Zarađivala je tri stotine dolara po noći. Čistih, znaš? Samo plesanje u krilu i slično, ništa u stražnjim sobama. Nekoliko noći za redom otišle smo je gledati, radi zabave. Nije bilo onako kako sam zamišljala. Neki muškarci su bili jadni, ali nije bilo ponižavajuće. Cure su imale kontrolu. U većini slučajeva. Barem je tako izgledalo.

— Počela si se skidati?

— Ne odmah. Ali moja je prijateljica zatrudnjela i dečko joj je pobjegao.

Vratila se kući u Mayberry RFD i odjednom se moj dio stanarine povećao. Zato sam pokušala. I uspjelo je. Imala sam dara, govorili su. Uglavnom sam zarađivala sam po šest stotina dolara na noć. Naravno, pola toga morala sam vratiti klubu.

— To zvuči kao dovoljno novca da se prebaciš na neki drugi posao nakon nekog vremena.

— Ne ide to tako. Vidiš, striptiz je kao bilo koji noćni posao. Glazbenici, što god. Tu su duge smjene. Spavaš po danu pa ne upoznaješ normalne ljude. Umoran si. Mislim, jesi li ikada plesao punih osam sati? Pio pivo i miješao pića? Osim toga, shvatiš da to nije baš onako kako si zamišljao. Tu je plesanje u krilu, što je u

redu. Ali onda je tu i plesanje na kauču. Plesanje na kauču uključuje malo više toga.

Tipovi žele svršiti, kužiš? Dakle, moraš rukom po hlačama ili skakati po njima dok ne svrše. Pokušavaš da budu skoro gotovi kad završi pjesma. Zatim ti daju još trideset dolara da svrše na početku sljedeće pjesme. Kad to radiš po osam sati, počne ti trebati nešto da možeš izdržati. Da ne potoneš, kužiš?

— Kokain.

Na licu joj se pojavio osmijeh. Kao duh koji se smije unutar nje.

— Slatka stvar.

— I kada se navučeš na koku, imaju te.

— Da. Uskoro ti je plesanje dovoljno samo da budeš na istome, da zadovoljiš naviku. Onda novac ide njima. Plešeš osam sati na dan samo za kamate na dug. I onda te uhvate. Postoje načini da se otplati glavnica.

— Prostitucija.

— Pušenje u kupaonici. Oralni i vaginalni seks u autu. Puna usluga u motelu niz ulicu, nakon smjene.

— Isuse.

Oči su joj u odnosu prema njezinu mladom licu izgledale prastaro. — Djevojke ne izdrže dugo tako. Ljudi su, znaš? Samohrane majke koje pokušavaju odgojiti djecu. Djevojke koje rade da bi si platile faks.

— I Joe te izvukao?

Ciničan osmijeh. - Vitez me spasio. To je Joe. Jedne noći je platio za seks u motelu, stavio me u auto i odvezao do New Orleansa. Imao je kuću u Gentillyju.

Stavio je madrace na zidove, zatvorio prozore i zaključao me unutra. Stresla se na pomisao na to. — Odvikavanje. Čistio je ono što sam povratila i donosio mi juhu.

Koja noćna mora.

Will je pokušao zamisliti kako Joe u svom umu vidi tu dramu. Vjerojatno i jest vidio sebe kao nekakvog viteza koji je spasio lijepu damu iz tamnog dvorca. A Cheryl je stvarno bila lijepa. Bilo je teško povjerovati da je proživjela život koji je opisala. Dok je radio u hitnoj službi kao specijalizant, Will je vidio dvadesetšestogodišnje kurve koje su izgledale kao da imaju pedeset godina. Cheryl je izgledala kao studentica Sveučilišta u Mississippiju, između fakulteta i braka.

Možda je imala malo grubu čeljust i oči, ali inače je izgledala neiskvareno.

— Kako ste završili na otmicama djece? Je li te zato tvoj vitez spasio?

— Nije bilo tako. Barem ne u početku. Ali trebao nam je novac. Joe je pokušao raditi zakonite poslove, ali nikada nije funkcioniralo. A ja sam znala biti samo striptizeta. Smjestio me u klub u Metaririe, malo izvan New Orelansa. Fini klub. Svaku bi me noć gledao. Nije bilo droge, ni pića. Zarađivala sam toliko da nismo mogli vjerovati. Svi su govorili da sam bolja od plesačica koje su pružale i druge usluge, miljenica Penthousea, kužiš. Pa sam neko vrijeme to radila. Cheryline su oči odjednom zasvijetlile, kao Abbyine kada je nekome pričala o svojoj kolekciji lutaka. Imala sam desetak različitih kostima, pomagala, sve. Vozila sam džip Grand Cherokee i vozili bismo se po zemlji kada bi klub išao na turneju.

Texas, Colorado, Montana... čovječe, to je bilo nešto.

— Ali? Pogledala je na pištolj u krilu. — Joe je postao ljubomoran. Bila sam toliko dobra da su mi ljudi počeli govoriti o drugim stvarima. Ljudi iz filmske industrije.

Ne kao Sandra Bullock, ali ipak Hollywood. Meki pornići, kao oni na Cinemaxu. I Joe je postao nervozan. Nije... On...

— Nije te htio pustiti izvan svoje kontrole — rekao je Will. — Htio te samo za sebe, stalno.

Tužno je kimnula glavom: - Da. — Nisi se mogla osloboditi.

— Dugovala sam mu, ok? Dugovala sam mu na način koji smo samo on i ja razumjeli.

— Zato što te odviknuo od cracka?

— Ne samo to, dobro?

— Kako to misliš?

— Gdje je moje prokleto piće?

Kao odgovor na njezino pitanje, netko je pokucao na vrata. Will je prošetao kroz dnevnu sobu apartmana i preuzeo pladanj od mlade Meksikanke. Dao joj je dobru napojnicu i zatim stavio znak NE SMETAJ i odnio piće do Cheryl.

— Kako si dugovala Joeu? - pitao je točeći Bacardi i kolu po malim kockama leda.

Uzela je čašu i popila dugi gutljaj slatke mješavine. Zatim još jedna. Očito je planirala dovršiti piće prije nego što nastavi s pričom. Will si je natočio vruću šalicu čaja, dodao šećera i limuna. Miris čaja Earl Greya proširio se sobom.

Cheryl je dovršila svoju rumkolu i pružila čašu tražeći još. Will je smiješao još jednu - ovaj put jaču - i zatim ispio gutljaj čaja i sjeo na rub kreveta.

— Kako si mu dugovala, Cheryl?

— Pa ne možeš se samo tako maknuti od onakvog posla kakav sam ja radila u klubu u Jacksonu — rekla je tiho. — Dugovala sam im novac i oni su htjeli da to odradim. Kada sam počela plesati u Metairieu, čuli su za to. Poslali su neke tipove da dođu po mene. Joe je ponudio da će platiti moje dugove, ali nisu pristali. Htjeli su da se vratim u klub. Sviđala sam se vlasniku kluba.

— Što se dogodilo?

Kratak smijeh zatresao je njezin trbuh prekriven masnicama. - Joe ih je uvjerio da se predomisle.

— Kako je to učinio?

— Uvjerljivo.

— I ostavili su te na miru.

— Ti tipovi jesu.

— I? — Vlasnik je poslao još jednoga po mene. Da me vrati. Stvarno lošeg tipa.

— I što se dogodilo?

Još jedan gutljaj. —Joe mu je otkucao kartu.

— Misliš, ubio ga je?

Cheryl je pogledala Willa u oči. — Da, to mislim. I to je bilo strašno. Tako da svi drugi koje pošalje znaju što ih čeka. Znaš? I uspjelo je. Nitko više nije došao.

Bila sam slobodna.

— Nisi baš bila slobodna. Samo si jednoga gospodara zamijenila drugim.

— Hej, ja nisam ničiji rob.

— Koga pokušavaš uvjeriti?

— Začepi.

— Nosiš sa sobom mnogo boli, zar ne?

— Zar ne nosimo svi?

— Da. Ali mislim da Joe to ne razumije. On misli da ima monopol na patnju.

Da su svi protiv njega od početka.

— Kako znaš da nisu? Ti sjediš tamo u svojoj savršenoj kućici, imaš novac i dijete i slike i bazen i aute. Sve ti je pred nosom otkad si se rodio. Pa, nekim ljudima nije tako.

— Ti to misliš? Misliš da sam bogat od početka? Moj otac je osamnaest godina radio u mlinu, Cheryl. Bez diplome. Kada se mlin zatvorio, svu je ušteđevinu uložio u svoj san, trgovinu s glazbalima. Svaki dolar koji je imao otišao je u orgulje Wurlitzer, klavire Baldwin i puhače instrumente. Pet mjeseci nakon što je otvorio, trgovina je izgorjela do temelja. Osiguranje mu je isteklo dva dana prije toga. Will je uzeo bocu Baccardija i popio gutljaj. - Tjedan dana poslije odvezao se autom s mosta. Ja sam imao jedanaest godina.

Cheryl je odmahnula glavom. — Sigurno si nešto naslijedio. Pravi si bogataš.

Will se gorko nasmijao. - Ženina majka je bila konobarica. Karen je bila prva u obitelji koja je išla na faks. Zatim u školu za medicinske sestre, pa na medicinu, ali morala je odustati jer je zatrudnjela. A njezin je otac umro prije nego što je uspio vidjeti kako joj je dobro. Borila se za sve što ima. Kao i ja.

— Američki san - promrmljala je Cheryl. — Izvadite violine.

— Samo ističem kako se čini da mi Joe nešto osobno zamjera. Nešto što ima veze s društvenim staležom. A potpuno je promašio.

Pogledala je gore, otvorenih očiju. — Koliko zarađuješ na godinu?

— Oko četiri stotine tisuća dolara.

— Nije puno pogriješio.

Will je namjerno naveo manje nego što zarađuje i sumnjao je da Cheryl uopće može zamisliti koliko zarađuje na tantijemima od Restorasea. — Ja ti mogu dati mnogo više od toga, Cheryl. Ako mi pomogneš da spasim Abby. Dovoljno da pobjegneš. Stvarno slobodna. Zauvijek.

U njezinim se očima javio tračak nade koji je ubrzo nestao. — Lažeš, dušo.

Prvom prilikom bi me odao.

— Zašto bih? Time ne bih ništa dobio.

— Zbog prirode stvari. Ja bih isto učinila. Da imaš moje dijete, pokušavala

bih ti dati najbolji ples na kauču u tvome životu. Odvela bih te u krevet i dala ti uslugu kakvu nikada nisi prije mogao niti zamisliti. U glasu joj se čuo profesionalni ponos: - Mogu ti raditi stvari za koje tvoja žena nikada nije čula. Za koje tvoja najviše divlja stara djevojka nikada nije čula. Kada si posljednji put svršio četiri puta u jednoj noći?

Will je to tretirao kao retoričko pitanje.

— Tako sam i mislila. Ali mogao bi. Ja bih ti pomogla. A da imaš moje dijete, to bih i učinila. Drage volje. Ali čim bih dobila natrag svoje dijete, otkucala bih te.

Počeo se svađati, ali nije bilo smisla. Nije ju se moglo nagovoriti.

Cheryl je podigla čašu da nazdravi. — Nemoj se loše osjećati, doktore. Kao što sam rekla, tako to ide.

Will je prestao slušati. Razmišljao je što je Cheryl rekla da bi učinila da spasi dijete, da ga ima. I o tome zašto je Hickey izabrao provesti noć s Karen umjesto s njim. I što bi Karen učinila da spasi Abby.

SEDAM Hickey je uvezao Expedition u garažu i ugasio motor. U potpunoj tišini, naslonjena na ljepljivo kožno sjedalo, Karen je osjetila kako joj se strah uvukao u kosti kao cement.

— Vrijeme je za zabavu, cher— rekao je Hickey. Otvorio je svoja vrata i izašao te pričekao pod svjetlom kupole. - Nikome ne činiš dobro tu sjedeći. Ni meni ni sebi.

Složila je gaćice u traperice i izašla. Dok je hodala prema vratima praonice, osjećala je da joj dio košulje prekriva stražnjicu i za to je bila zahvalna. Na vratima je zastala i pričekala Hickeyja da ih otvori, ali on je došao i dodao joj ključ.

— Ti otvori — rekao je. — Tvoja kuća.

Stavila je traperice pod ruku te se sagnula i uhvatila kvaku lijevom rukom.

Kada joj je dlan dotaknuo željezo, obuzeo ju je blagi osjećaj šoka. Prije nego što je ova kuća postojala, ona ju je nacrtala na komadu papira. Svaku sobu. Svaki prozor.

Odabrala je kvaku koju je držala u ruci. Radila je s arhitektom na nacrtima.

Gnjavila izvođače. Spajala cigle na trijemu. Obojila unutrašnjost. Ako je postojalo neko mjesto na svijetu koje joj pripada, koje ju personificira, to je bila ta kuća. A sada je bila oskvrnuta. Zapravo je već i bila kada je oteta Abby. Međutim, sada će oskvrnuće biti još dublje. Čitala je Hickeyjeve misli kao da ih granica od kosti i mesa uopće ne skriva. Želio je njezino tijelo, da. Međutim, njegova je namjera bila složenija. Više od toga želio je oskvrnuti njezin brak.

— Ajde - rekao je. - Vrijeme teče.

Kroz glavu joj je prošla očajnička misao. Mogla bi otvoriti vrata samo toliko da uđe unutra i zaključati ih za sobom. Zaključati i pozvati policiju. Što bi time postigla? Ništa osim boli ili smrti za Abby. Hickey je u džepu imao mobitel i za nekoliko sekundi mogao je već razgovarati sa svojim divovskim rođakom. Ne. Nije imala drugog izbora nego slušati.

Okrenula je ključ i ušla unutra. Kroz praonicu i smočnicu pošla je u kuhinju.

Instinkt joj je govorio da navuče traperice, ali to bi moglo samo potaknuti Hickeyja da se osveti. Ona je samo stajala, na strani pećnice i čekala naredbu.

On je došao polako i nasmijao se. — Uz hodnik. Do tvoje spavaće sobe.

Okrenula se i hodala uz hodnik, teških nogu kao zombi. Hodala je Abbyinim stopama, posljednjim njezinim stopama u ovoj kući. Ta ju je spoznaja ispunila krivnjom, ali je ojačala i njezinu želju da se odupre. Ovdje se snažno osjetio miris Abbyine sobe, čak i uz zatvorena vrata. Umirujući miris plišanih igračaka i dječje šminke.

— Stani - rekao je Hickey.

Karen je stala. On je pružio ruku s njezine lijeve strane i otvorio Abbyina

vrata. Kroz prozor je svijetlila slaba mjesečina i osvjetljavala mnogobrojne stanovnike njezine sobe.

— Dobro pogledaj, mama. Zbog ovoga nećemo večeras imati problema biti prijatelji.

Karen je gledala. To je bilo opravdanje za sve što će morati učiniti da preživi noć. Da vrati Abby u ovo svetište.

Hickey je zavukao ruku ispod vrpce njezine košulje i udario je po stražnjici, snažno. Nasmijao se kada je skočila i onda ju je prstom između ramena gurao dok nisu stigli do spavaće sobe.

Ne želeći ući dok je bio mrak, pružila je ruku i okrenula prekidač na zidu.

Pogled na sobu ju je iznenadio. Sve je bilo na svome mjestu, ali ništa se nije činilo poznatim. Ni antikni krevet. Ni velik naslonjač ni otoman. Ni usklađeni ormari Henredon i stolić za televizor od trešnjina drveta. Čak ni akvareli Waltera Andersona na zidu. Sve joj se činilo kao pokućstvo u nekome bezimenom hotelu, a ne kao objekti koje je pomno odabrala.

— Luksuzno gnijezdo — rekao je Hickey. — Izgleda kao lijepo mjesto za noćni provod.

Prošao je pokraj nje, bacio se na velik naslonjač i stavio noge na otoman.

Njegove mokasine bile su tako nove da na potplatima nije bilo ogrebotina. Samo prljavština s izleta do kolibe.

— Rado bih nešto popio - rekao je. - Viski. Kentucky viski, ako ga imaš.

Viski su čuvali u Willovoj radnoj sobi. Karen je stavila traperice na dno kreveta i otišla uz hodnik, zahvalna na prilici da odgodi ono što se činilo neizbježnim. Je li i pet ostalih majki to proživjelo?

U radnoj je sobi vidjela da Willovo računalo svijetli. Na trenutak je pomislila poslati poruku na njegov dojavljivač putem SkyTela, ali nikada ga prije nije rabila.

Osim toga, što bi rekla? Silovat će me? Bude li to učinila, Will će vjerojatno pokušati učiniti nešto hrabro i glupo i izazvati Abbyinu smrt. Dok je točila u čašu Wild Turkey viski, shvatila je da bi piće moglo postići ono što prkos ne može. Ako popije dovoljnu količinu viskija određenom brzinom, možda mu se neće dignuti. Za to vjerojatno ima malo izgleda. Karen je pomislila kako je pretjerana stara izreka da alkohol povećava želju, a smanjuje sposobnost. Will i ona imali su najbolji seks kada su bili pijani. Naravno, od toga je prošlo mnogo vremena, kada je Will bio u srednjim tridesetima. Taje pomisao pobudila dubok osjećaj krivnje u njoj, ali s krivnjom je bilo pomiješano dovoljno zamjeranja da potisne krivnju.

Uzela je bocu Wild Turkeyja i vratila se u spavaću sobu. U glavi su joj se počele pojavljivati neočekivane slike, scene iz filma koji je davno vidjela i zaboravila do sada. U njemu je glumila Nicole Kidman. Nije se mogla sjetiti naziva filma, ali Nicole i njezin suprug su jedrili i spasili čovjeka sa splavi. Ispalo je da je taj čovjek psihotičan i odveo je Nicole od muža na jedrilici. Kako bi se vratila i spasila supruga, Nicole je morala opet preuzeti kontrolu nad brodom.

Međutim, psihopat je imao pištolj. Ubrzo ju je odlučio silovati i ono čega se Karen

sjećala iz filma — što joj je dugo nakon toga ostalo u mislima - bilo je da je Nicole to dopustila. Znala je da je pogrešan trenutak za opiranje i pretrpjela je silovanje u nadi da će preživjeti dok ne dođe pravi trenutak. I on je došao, na kraju, dokazavši da se njezina žrtva isplatila.

Dok se Karen približavala spavaćoj sobi, sjetila se riječi svoje majke.

Pristojna žena govorila je o silovanju jezikom starijih generacija žena s juga. Zvali su ga - sudbinom gorom od smrti. Ali imali su krivo. Ponos je iznjedrio mnoga kriva shvaćanja i to je bilo jedno od njih. Karen je živjela dovoljno dugo da to shvati. Silovanje može zauvijek ostaviti ožiljak, ali to nije smrt. Ako ima života, ima i nade, uvijek je govorio njezin otac. Bez obzira na cijenu, ona i Abby preživjet će ovu noć.

Hickey se smijao kada je izašao iz sobe. — Wild Turkey! — viknuo je. — Ne mogu vjerovati. Donesi to ovamo!

Prešla je sobu i dala mu bocu pa se odmaknula nekoliko koraka unatrag.

— Bojiš se da ću te ugristi? Odvrnuo je čep i dosta popio kroz široko grlo boce, pa je stavio između nogu. — Reći ću ti malu tajnu. I hoću.

Maknula je pogled.

— Navuci hlače - rekao je.

Naredba koju je jedva čekala sada je izazvala još više tjeskobe. Otišla je do kreveta i navukla gaćice pa traperice i zakopčala ih.

— Pogledaj me - rekao je Hickey.

Pogledala je.

Njegove crne oči su ključale. - Znaš li što je ples u krilu?

Prljave slike iz filmova na HBO-u prošle su joj kroz glavu. Oskudno odjevene žene plešu iznad svojih sponzora u barovima mašući silikonskim grudima u lice mladićima na momačkim večerima i slinavim starijim muškarcima.

— Ne — odgovorila je.

— Lažeš. Znaš Što je to. Ali ne znaš da je moja žena tako zarađivala za život neko vrijeme. To mi je smetalo, Karen. Što je to morala raditi.

Pa što onda ti nisi našao pošten posao? — pomislila je. Međutim, rekla je: Žao mi je da je to morala raditi.

Lice mu se smrknulo. — Svi oni kreteni su je dirali, slinili po njoj. Tvoj je muž vjerojatno bio jedan od njih. Plesala je baš ovdje u Jacksonu.

— Will ne ide na takva mjesta.

Hickeyjeve su oči zasvijetlile. — A koga ti zavaravaš? Misliš da ti muž nikada nije doživio ples u krilu?

— Ne. Barem mislim da nije.

— Živiš u svijetu bajki. Kladim se da bi jedan dobio i večeras na obali da se nije ovo dogodilo. Vikend bez žene. Čak i bez ovakve kao ti... muškarcu treba malo raznolikosti.

— S Willom je sada tvoja žena?

— Tako je.

Svaki put kada joj je otkrio još jednu pojedinost, Karenje bila sve uvjerenija da je ne namjerava pustiti da preživi ovu dramu.

— Što se događa u toj tvojoj glavici? — pitao je. — Pokušavaš smisliti kako pobjeći?

— Tvoja žena ne vidi ništa loše u otmicama?

— Ona ne vidi ništa loše u bilo čemu što ja napravim. A i ako vidi, šuti. Jel ti jasno?

— Mislim da je.

Popio je još jedan gutljaj viskija. - Treba nam neka glazba. Imaš li liniju u tom ormariću za TV? Karen je prišla ormariću i uključila CD čitač. - Što želiš slušati?

— Nešto s dobrim ritmom. Treba ti dobar ritam za ples u krilu. Ne prebrzo, ali ne ni presporo.

Dok je u njoj sve više rastao osjećaj nestvarnosti, pregledala je stalak sa CDovima. Will je skupljao sve od klasičnog rocka do new age glazbe. Bilo je tu glazbe koja ju je poticala da se osjeća seksi, ali nije ju željela okaljati tako da bude silovana uz njezinu pratnju. Ne znajući što, na kraju je izabrala kompilaciju Najbolje pjesme 80-ih godina. Prva pjesma bila je Every Breath You Take sastava Police. Bas i bubnjevi počeli su udarati iz zvučnika koje je Will pričvrstio za strop. Kada se okrenula, Hickey je kimao glavom u ritmu.

— To je to - rekao je. - Da. Dođi ovamo.

Približila se korak bliže otomanu.

— Pleši.

Nasmijala bi se da situacija nije bila tako očajna. Bilo je kao u starim vesternima koje je njezin otac toliko volio u kojima bi kauboj s crnim šeširom rekao istu stvar uplašenoj domaćici.

— Rekao sam pleši - ponovio je Hickey.

Karen se počela ljuljati u ritmu glazbe, ali osjećala se neugodno. Nikada nije bila dobra plesačica. Will je tvrdio da jest, ali ona je znala da joj nedostaje opuštena gracioznost koju su imale neke djevojke koje je poznavala dok je odrastala. Stvorenja dugih nogu koja su, uz pomoć neke alkemije, upijale zvučne valove i pretvarale tu energiju u čiste, senzualne pokrete.

— Bliže — rekao je Hickey.

Karen je plesala bliže stolici, ali odmaknula se kada je Hickey pružio ruku prema njoj.

— To je samo novac — rekao je.

Govorio je istinu. U ruci je imao savijenu novčanicu od jednog dolara.

— Dođi ovamo.

Doplesala je bliže i on joj je stavio novčanicu u prednji džep traperica.

— To znači da moraš nešto skinuti - rekao je kao da joj objašnjava pravila igre.

Oklijevala je i onda polako otkopčala košulju dok joj nije počela visjeti s

ramena.

— Protresi se da padne.

Učinila je to. Naježila se po leđima i ramenima.

— Nisu loše - rekao je Hickey gledajući u njezin grudnjak.

Karen se usredotočila na zid i nastavila ljuljati uz glazbu, ali u glavi joj se vrtjelo. Koliko brzo bi Wild Turkey mogao otupjeti njegove osjete? Koliko dugo će ga moći odvraćati od onoga što stvarno želi?

— Nagni se — naredio je.

Malo se savila u struku i on je ustao i stavio joj novčanicu od jednog dolara u grudnjak.

— Znaš što to znači, mala.

Otkopčala je traperice, ali Hickey je odmahnuo glavom. — Grudnjak. Sad slijedi grudnjak.

Gotovo je prestala plesati. Dio nje — dio koji nikome nije dao da je zlostavlja, muškarac ili žena — želio je vrištati, Ako ćeš me silovati, ajde više da to obavimo! Ali pametniji dio je znao da bi to bila pogreška. Od sada pa do trenutka kada je prisilno uzme svašta se može dogoditi. Mogu se dogoditi čuda.

Njezin se grudnjak kopčao naprijed. S malo više entuzijazma u plesu, podignula je ruku i otkopčala ga, a zatim prstima skinula naramenice i ostatak grudnjaka s naglašenom senzualnošću.

— To je već bolje - rekao je Hickey. - Bože kako dobro izgledaš. S obzirom na to da si mama, mislim. Iako bi možda trebala malo povećati grudi.

Ne želim nikakve proklete umetke - vrištala je u sebi. Ali pustila je da ju prožme glazba i više se predala.

— Samo tako - ohrabrivao ju je držeći još jednu novčanicu. Ovaj put pet dolara. Plesala je bliže, dovoljno blizu da joj stavi peticu u džep, ali on je odmahnuo glavom.

— Nagni se. Nemoj se služiti rukama.

Trebao joj je trenutak da shvati što on želi, a bilo je prilično jednostavno.

Nagnula se i upotrijebila ruke da spoji grudi kako bi Hickey između njih mogao umetnuti svoju novčanicu od pet dolara. On je to odmah iskoristio.

— Sad traperice.

Otkopčala je traperice, ali ostavila ih je na sebi. Dok se polako vrtjela, on je popio još jedan gutljaj Wild Turkeyja i očarano gledao u njezine grudi. Učinak je bio gotovo komičan. Karen to nikada nije razumjela. Muškarci gledaju u gole grudi kao što ovisnici o LSD-u gledaju u sunce, kao da mliječne žlijezde čuvaju tajnu svemira. Dok je Hickey buljio, ona je shvatila da joj njegova fascinacija daje određenu količinu kontrole. Umjesto da skine traperice, polizala je kažiprst i stavila ga na desnu bradavicu i zatim napravila oko nje maleni krug. Kada je bradavica na to reagirala, Hickeyjeve su se nosnice raširile, a oči razrogačile. Još jedanput je snažno povukao iz boce.

Podignula je ruke i počela se ljuljati uz Hold me Now Thompson Twinsa.

Pomislila je da izgleda kao go-go djevojka u jednom od onih visećih kaveza iz šezdesetih. Hickey je kimao glavom u ritmu držeći bocu za grlo i pijući svakih nekoliko sekundi. Oči su mu bile tamnije nego prije, ako je to bilo moguće. Više nisu bile beskrajni bazeni nego ravne ploče. Oči morskoga psa. U njima nije bilo znanja nego samo glad. Velik, beskrajan apetit.

— Ajde — zaškripao je. — Da vidimo robu.

Nije željela skinuti traperice. Bez njih se osjećala toliko ranjivo da to nije bilo ljudski. Međutim, nije si mogla priuštiti da ga stvarno naljuti. Onda bi izgubila svaki trag kontrole. Morao je nastaviti piti, morala ga je uvjeriti da radi što on želi.

Pustila je traperice da joj se spuste niz bokove i onda dignula koljena jedno po jedno i nogama ih skinula. Bilo je čudo da je to uspjela izvesti a da ne padne na stražnjicu. Nadala se da to nije jedino čudo te večeri.

Ta je misao ishlapila kada je Hickey skliznuo po stolici tako da su mu noge bile potpuno raširene, a bokovi i bedra razvučeni kao most između stolice i otomana. — Stani iznad mene — rekao je. — Onda sjedni i pleši. To se zove ples na kauču.

Ples na kauču?

— Brzo — inzistirao je. — Upravo ovdje.

Mislio je na svoje krilo. Karen je bila blizu granice svoje podnošljivosti.

Prekoračila je preko njegovih raširenih nogu, ali nije sjela. Nije više mogla stvarno plesati, samo se ljuljala od struka prema gore. Međutim, činilo se da je Hickey za sada zadovoljan.

— Okreni se — rekao je.

Pomislila je da ga čuje kako teško govori. Prekoračila mu je noge i zatim ponovno tako da je gledala u njegova stopala. Nikada nije bila više zahvalna na donjem rublju. Usredotočila se na L od svjetla iz pritvorenih vrata kupaonice.

— Prokletstvo — tiho je rekao Hickey. — To je remekdjelo. Nagni se.

Polako.

Karen je zatvorila oči i nagnula se prema njegovim stopalima znajući da on sada može sve vidjeti i u strahu da će je dotaknuti.

I jest. Ali papirom, a ne rukom. Još jedna novčanica. Ovu je ubacio između njezinih gaćica i kože. Zadrhtala je od gađenja misleći gdje je taj novac mogao biti, tko ga je sve dirao. Zatim je shvatila da to gađenje nije ni dio onoga kako će se osjećati kada je bude silovao.

— Opet se okreni.

Poslušala ga je. Na njezin užas, Hickey je stavio ruku u svoje krilo i počeo se dirati. Želudac joj se okrenuo. Bila je zahvalna na tome što neko vrijeme nije ništa jela. Ili bi možda bilo bolje da jest. Čula je da je povraćanje dobra obrana protiv silovanja, ali nikada nije razumjela kako to uspiješ učiniti u pravome trenutku.

Međutim, ako ju Hickey sada dotakne, možda joj i uspije.

— To je bilo dvadeset dolara — rekao je. — Dvadeset dolara za gaćice.

Nije mogla. Nije mogla maknuti posljednju prepreku između sebe i potpune

nagosti. — Imamo cijelu noć — rekla je. — Kamo žuriš?

— Sjedni! - naredio je Hickey, kao što bi naredio psu.

Karen je pokušala natjerati se da ga posluša, ali nije bilo koristi.

Primio je njezine bokove svojim snažnim rukama i spustio je na sebe. Kod prvog kontakta kroz nju je prošla plima osjećaja. Prvo strah jer je to sada bilo stvarno. Whiskey ga neće spriječiti. Ništa ga neće spriječiti, osim možda smrt, a ako ga nekako uspije ubiti, umrijet će i Abby. Nakon straha došla je nevjerica. Na tome mjestu petnaest godina nije osjetila ni jednog muškarca osim Willa, a i prije njega samo dvojicu. To što ju tamo dotiče netko koga nije odabrala doživjela je kao otvorenu uvredu samoj sebi. Međutim, najdublje od svega osjećala je krivnju.

Zato što si je dopustila da dođe toliko daleko. Iako joj je logika govorila da nema izbora, nesigurnost joj je govorila da ga mora biti. Izbor koji bi hrabrija ili manje moralna žena vidjela bez razmišljanja. Međutim, jedini izbor koji je ona vidjela bila je Abbyina smrt.

Dok je Hickey stenjao u ekstazi, u Kareninoj glavi se iskristalizirala hladna sigurnost. Bez obzira na to što Nicole Kidman učinila u svojim filmovima, ona nije mogla podnijeti da je ovaj muškarac siluje. Bilo koji muškarac. Iz bilo kojeg razloga. Njezin odgovor na vječno žensko pitanje — bi li se borila ili predala — bio je jednoglasno - borila.

Hickey je opet zastenjao i ovaj put joj je taj zvuk prodro do srži. Willje ponekad ispuštao iste zvukove tijekom seksa. Pozlilo joj je na pomisao da između vođenja ljubavi u braku i onoga što se sada događa postoji veza. Međutim, naravno da je postojala. Will je bio ljudsko biće kao i svaki muškarac i stalno je želio seks.

U svakom slučaju, puno češće nego ona. I to ne samo vođenje ljubavi. Želio je fizički seks, ispušni ventil za svoje nagone i frustracije i ona mu je to zamjerala.

Jednom, neposredno prije i nakon vjenčanja, i ona je osjećala snažnu potrebu da vodi Ijubav. Međutim, to je s vremenom oslabjelo. Nije to da ga je manje voljela.

Međutim, kada je morala napustiti medicinu, njezina je želja nestala. Nije Willu mogla reći razlog, ali činjenica da se predaje njegovim seksualnim željama činila joj se kao krajnji izraz strašne žrtve koju je napravila. Upravo zato što je, u biti, seks tu žrtvu učinio nužnom. I samo zato što je Will imao erekciju svako jutro i svaku večer to nije značilo da ona mora čekati raširenih nogu kao neka kućanica iz devetnaestog stoljeća...

— Ustani! — naredio je Hickey. — To je dosta predigre.

Praktički je odskočila s njega i povukla se prema ormariću s TV-om.

On je skočio na noge i odnio bocu Wild Turkeyja na stolić pokraj kreveta.

Zatim se vratio do nje skidajući majicu i otkrivajući blijedi, mršavi torzo. Pocrnio mu je bio samo vrat i podlaktice. Radnička boja. Tako ju je zvao njezin otac. Kada se uhvatio remena, Karen je pogledala u tepih.

— Gledaj — rekao je ponosnim glasom.

Duboko je udahnula i pogledala u trenutku kada su Hickeyjeve hlače pale na pod. Negdje iz dubine na površinu je počela dolaziti tupost. Sam čin će biti strašan,

znala je, ali iščekivanje je bilo još teže. Spoznaja - dok si još netaknuta - da je potpuna patnja neizbježna. Da će mjesto koje si štitila cijeli život biti oskvrnuto.

Da pomoć neće stići. Tu je bio samo Hickey. I Abby. Abby koja je lebdjela nad njezinom glavom kao mač koji ispunjava svaku njegovu naredbu.

Tupost se i dalje širila kroz nju i bila je u iskušenju da joj se prepusti, kao kada se čovjek koji se smrzava prepusti hladnoći. Pusti da mi uđe u kosti, mislila je, u moje srce i dušu, tako da ne osjetim ono što će se dogoditi, zločin nad drugom osobom, bezosjećajno tijelo. Truplo. A s druge strane, ako tupost pusti da uđe toliko duboko, hoće li je ikada uspjeti svu izvući van?

Dok ju je Hickey promatrao sa svojim glupim smiješkom školarca, nešto u njoj se pomaknulo. To nije baš bila misao, nego sjeme jedne misli. Mala iskra svijesti, skrivena i tamna feministička misao. Okrutno, podzemno znanje o muškoj ranjivosti.

Doći će pravi trenutak.

OSAM Huey je sjedio nasuprot Abby na linoleumu na podu kolibe polako rezbareći.

Dovukao je staru deku za sedlo iz spavaće sobe i stavio Abby na tu deku da ne sjedi na golom podu. Ona je barbiku čvrsto držala u svojim ručicama kao hamajliju.

— Osjećaš li se sad bolje? - pitao je Huey.

Abby je kimnula glavom. - Malo.

— Jesi li gladna? Ja sam gladan.

— Malo. Boli me trbuh.

Hueyja je od brige stegnulo u želucu. — Što voliš jesti? Imam kobasicu. Voliš li pahuljice Captain Crunch? Ja volim pahuljice Captain Crunch.

— Ja moram jesti one s mekinjama i grožđicama.

— Ne smiješ jesti pahuljice Captain Crunch?

— Ne. — Kako to?

Napućila je usnice i pomaknula ih na jednu stranu dok je o tome razmišljala. Pa, kada jedeš, hrana ti stavlja šećer u krv. A ti imaš u tijelu stvari koje ti tjeraju šećer. Ja ih nemam. Zato šećer kod mene postaje sve veći i veći dok mi ne postane mučno. Ako mi postane previše mučno, zaspim. Zaspim i možda se nikada ne probudim.

Na Hueyjevu se licu pojavio strah kao sjena koja je prekrila kamen.

Tjeskobno je trljao ruke po obrazima. - To se dogodilo mojoj sestri. Jo Ellen.

Kada bih ti barem mogao dati malo svoje krvi da potjeramo šećer.

— To je u mojim injekcijama. Ono što tjera šećer. Ne volim igle, ali ne volim niti kada sam bolesna. Boli me.

— Mrzim igle — rekao je Huey snažno. — Mrzim, mrzim, mrzim.

— I ja.

— Mrzim igle —još jedanput je istaknuo Huey.

— Postoje velike i male igle — rekla je Abby. — Moje injekcije imaju najmanje igle. Neke imaju stvarno velike. Kao kada ti vade krv. A moj otac ponekad mora bosti ljude u leđa. U kralježnicu. Ili ponekad u živce. To najviše boli. Ali on to radi zato da bi prošao veći bol od toga.

— Kako ti znaš toliko toga?

Abby je slegnula ramenima. — Ne znam. Moji mama i tata razgovaraju sa mnom. Ljudi u školi kažu da uvijek govorim o odraslim stvarima.

— Hoćeš li biti liječnica kad narasteš?

— Aha. Leteća liječnica.

Hueyjeve su se oči raširile. — Ne znaš letjeti, zar ne?

— U avionu, šašavko.

— Aha. — Još me boli trbuh.

Hueyjeva usta su se otvorila. — Samo se ti igraj s lutkom. Ja ću ti napraviti najveću zdjelu pahuljica Captain Crunch koju si ikada vidjela!

Prije nego što ga je Abby uspjela podsjetiti da ne smije jesti te pahuljice, div je ustao i otišao prema kuhinji. Nakon tri koraka, stao je i stavio ruku na glavu kao da je nešto zaboravio.

— Glupane, glupane, glupane — rekao je.

Vratio se do Abby, nagnuo se i uzeo mobitel Nokiju koji je ostavio pokraj nje.

— Joey je rekao da ga uvijek nosim sa sobom. Nemoj ga nigdje ostavljati. Dao mi je i rezervnu bateriju.

Abby je očajno pogledala u telefon. Razmišljala je o tome što joj je mama rekla o zvanju policije.

— Odmah ću se vratiti — obećao je Huey. — Ti tu čekaj.

Ušao je u kuhinju ostavivši Abby u prednjoj sobi samu s njegovim nožem za rezbarenje i komadom drveta koji još nije imao nikakav oblik. Vidjela mu je leđa dok je otvarao ormarić. Nakon toga se maknuo s praga pa ga više nije mogla vidjeti. Čula je usisavajući zvuk. Vrata hladnjaka.

Okrenula se prema prozoru kolibe. Vani je bio mrkli mrak. Mrzila je mrak, ali u glavi je čula majčin glas. Uzmi telefon i sakrij se.. Ne bi to rekla da je htjela da Abby ostane s Hueyjem. Ali ako ode van, što može učiniti? Ne zna put kući ni koliko je daleko od kuće. A bez telefona ne može nikoga niti nazvati. Čula je zvono i Hueyja kako nešto pjevuši. Sviđao joj se Huey. Ali on je bio stranac i otac joj je stalno ponavljao da stranci mogu biti zločesti čak i kada se čine dobrima. Bilo joj ga je žao, ali kada god bi pogledala i vidjela da je gleda, osjećala je nešto čudno u trbuhu. Kao veliki balončić koji joj pritišće srce. Svaki tren će ući kroz vrata sa zdjelicom pahuljica koje bi je mogle ubiti. Abby je zatvorila oči i zamislila majčino lice. Što bi rekla da sada može sa mnom razgovarati?

Bježi.

Abby je ustala držeći barbiku i polako krenula prema vratima. Pogledavši prema kuhinji vidjela je Hueyjevu sjenu kako se miče na podu. Brzo je došla do ulaznih vrata, uzela mali hladnjak koji je ostavila njezina majka i izašla van u potpunoj tišini.

Joe Hickey napravio je dva koraka prema Karen s iskrivljenim osmijehom na licu. Ona ga je gledala u oči i pokušavala sakriti strah u glasu kada je progovorila.

— Hoćeš li, molim te, staviti prezervativ?

— Oprosti, dušo. Ne večeras.

Stresla se od gađenja. Samo Bog zna koje sve bolesti Hickey ima. Bio je u zatvoru, a stopa zaraženosti HIV-om tamo je bila velika.

— Molim te - preklinjala je. - Ne želim....

— Nisam nosio gumicu od srednje škole i ne mislim sada početi.

Borila se s napadom mučnine. - Moram u kupaonicu.

— Idem s tobom.

— Zaboga, daj mi barem malo privatnosti.

— Što imaš u kupaonici? Još jedan pištolj?

— Moju dijafragmu, ok? Ne želim zatrudnjeti.

Osmijeh se vratio na Hickeyjevo lice. — Pa sad, ne znam. Izgledaš kao da imaš dobre gene. Možda bismo se ti i ja trebali pariti. Učiniti uslugu globalnoj genskoj bazi.

Zatvorila je oči moleći se da nije ozbiljan. — Mogu li, molim te, staviti dijafragmu?

— Pa dobro. Mahnuo je rukom. - Hej, možda bih ti ju ja mogao staviti.

Borila se da joj lice ostane bezizražajno.

— Dobro. Radi što hoćeš. Ali kada se vratiš, ne želim vidjeti te gaćice.

Vrijeme je za Godivu.

Dok je hodala prema kupaonici, on je primio bocu Wild Turkeyja i raširio se na krevetu lica ožarenog od iščekivanja.

Huey je izašao iz kuhinje sa zdjelicom pahuljica velikom kao cjediljka u lijevoj ruci, a s mobitelom u desnoj. Pogledao je na dekicu na kojoj je Abby sjedila i zbunjeno trepnuo. Zatim je pogledao po sobi. Nakon nekoliko sekundi lice mu se razvuklo u osmijeh.

— Igraš li se skrivača? Je li to ono što radiš?

Odnio je pahuljice i telefon u kupaonicu. Kada je vidio da je prazna, provjerio je spavaću sobu. Morao je staviti zdjelicu na madrac i leći da vidi ispod staroga željeznog kreveta stenjući dok mu se preveliko tijelo valjalo između stranice i zida. Ispod kreveta nije bilo ničega osim prašine.

Opet je ustao, uzeo zdjelicu s pahuljicama, otišao do vrata spavaće sobe i opet pogledao prema praznoj dekici. Zatim je nagnuo glavu i pozorno slušao.

— Abby?

Glas mu je zvučao osamljenije nego kada je ona bila u sobi. Tišina ga je progutala.

— Abby?

Mrežasta su vrata tiho udarala na vjetru.

Huey je pogledao na desno i vidio otvorena vrata. Lice mu se opustilo. Nakon dugog razmišljanja, nevjerice i shvaćanja, bacio je zdjelicu i mobitel i odjurio na trijem. Čim je zatvorila vrata kupaonice, Karenin instinkt za preživljavanje prebacio se u najveću brzinu. Otvorila je slavine i ormarić iza zrcala u kojem su bile bočice s vitaminima, lijekovima, tekućina za čišćenje lica, zavoji i druge stvari koje obično stoje u ormariću s lijekovima jednog liječnika. Na donjoj polici bila je zaliha tableta protiv začeća. Uzela ih je i bacila u ormarić ispod WC školjke tako da ih Hickey ne vidi ako uđe unutra.

Pogledala je prema lijekovima u ormariću. Zitromaks, antibiotik. Naproksen

za Willov artritis. Metotreksat. Iza paketa sa zavojima bila je mala smeđa bočica s lijekom na recept. Srce joj je počelo brže udarati kada ga je uzela i pročitala etiketu: Mepergan Fortis. Demerol. Ali kada ga je otvorila, na dnu je vidjela samo dvije tablete. To nije bilo dovoljno da Hickeyja brzo onesvijesti čak i ako smisli kako da ih stavi u njegovu bocu s Wild Turkeyjem. Kada je zatvorila vrata, ugledala je svoj odraz u zrcalu. Izgledala je kao duh.

Osvježivši se vodom po licu, pružila je ruku da uzme ručnik za ruke i smrznula se. U keramičkoj čaši pokraj umivaonika bile su tri četkice. Ali pokraj plavog i narančastog drška, virio je drugačiji držak. Tanji. Pružila je ruku i izvadila ga iz čaše. Bio je to jednokratni skalpel čija je tanka oštrica bila zaštićena plastikom.

Dok ga je proučavala, zatvorio se instinktivni krug koji se otvorio kada je Hickey spustio hlače.

— Bože, koliko to traje? — žalio se.

Hickey je zvučao kao da je točno ispred vrata. Bacivši krpu za pranje preko skalpela, Karen je skinula gaćice, sjela na komodu i promatrala kvaku.

Nije se pomaknula.

Ustala je i uzela skalpel ispod krpe te skinula zaštitu s oštrice. Bila je još sjajnija od drška i toliko oštra da bi mogla ljudsku kožu probiti kao kožicu breskve.

Ispravila se pred zrcalom i pogledala. Može li sakriti skalpel? Nakon malo razmišljanja, dignula ga je s vrhom prema čelu i stavila u kosu.

Nestao je.

Okrenula je glavu desno pa lijevo da vidi je li skalpel vidljiv. Dodirnula je kosu da vidi koliko je očit. Previše očit. Ako je Hickey iz bilo kojeg razloga primi za glavu, odmah će otkriti oštricu.

Izvadila je skalpel iz kose i opet ga pogledala. Petnaest centimetara plastike i kirurškog čelika, ravniji od ključa i lakši od olovke. Okrenula se od zrcala i pogledala preko ramena. Vidjela je do gornjeg ruba stražnjice. Prvi put u životu bilo joj je drago što ima koji kilogram viška. Koristeći se zrcalom kao vodičem, stavila je skalpel, prvo držak, između dviju polutki stražnjice. Bio je hladan i stran, ali na dnu leđa se vidio srebrni vrh oštrice.

Morat će biti tako.

Sada se mogla samo nadati da će joj sve ići na ruku. Otvorila je ormarić s prljavom odjećom i stala na vrhove prstiju. Na vrhu su bile dvije police na koje je stavljala odjeću koju je rijetko nosila. Nervozno je prekopala tu odjeću.

Evo. Uvukla se u tamnocrveni kombine koji je Will prošle godine kupio u trgovačkom centru, komad odjeće koji nikada nije probala. Gornji dio sigurno je dizajnirala tvrtka Wonder Bra jer joj je pritisnuo i podignuo grudi toliko da joj je dekolte podsjećao na djevojke na plaži iz serije Obalna straža. Donja polovica bila je smiješno uska s prozirnom čipkom preko međunožja tako da se sve vidjelo.

Izgledala je kao francuska kurva.

Savršeno.

Čučeći u neosvijetljenom grmlju, Abby je promatrala Hueyja kako je prošao pokraj nje na mjesečini.

— Abby? — vikao je. — Zašto si pobjegla? Plašiš me.

Pogledala je lutku koju je stavila na hladnjak da je sačuva od grmlja. Snažno se trudila da bude tiha, ali potkoljenice su joj bile oderane do krvi i boljelo ju je kao tisuću posjeklina. Nije se željela mnogo udaljiti od svjetla, ali znala je da će ju Huey naći ako ne uđe u mrak.

Stao je šest metara na lijevo gledajući u prepreku od drveća.

— Abby? Gdje si?

Pitala se koliko dugo bi trebala čekati. Šuma se nije bojala. Barem ne inače.

Njihova je kuća bila usred šume. Ali nikada nije u šumi provela noć, barem ne sama. Samo s tatom u kampu za indijanske princeze. Već je čula zvukove od kojih je drhtala. U grmlju su šuštali armadili ili, možda, oposumi. Neki je oposum stalno jeo mačkinu hranu u kući Kate Mosby. Abby je jednom vidjela mačku kako se s njim bori i oposum je svojim dugim zubima, koji su bili kao igle, šištao na mačku.

Ako se oposum sada približi, ona neće moći mirno sjediti.

Druga je stvar bio njezin šećer. Osjećala je da je u redu, ali njezina: majka nije ga mogla izmjeriti i ako počne ići »južno«, kao što je njezin tata govorio, trebat će joj injekcija. Nikada prije nije sama sebi dala injekciju.

— Izlazi! - vikao je Huey i sada je zvučao jako ljutito.

Abby ga je gledala kako uzima veliki štap i s njima udara po grmlju. Zatim se pomaknuo još više u lijevo uz drvored.

Ona je pogledala prema kolibi iz čijih je prozora prodiralo prekrasno žuto svjetlo. Željela je da može čekati unutra gdje nema životinja ni buba. Hueyjev glas nestajao je na vjetru.

— Noću u šumi ima strašnih stvari! Vukova i medvjeda i drugih stvari! Treba ti Huey da se brine za tebe!

Zagrlila je samu sebe i pokušala ga ne slušati. Možda u šumi ima medvjeda, ali mislila je da nema. A vukova sigurno nije bilo. Vukovi više nisu postojali.

— Ima i zmija — vikao je Huey. - Strašne, ljigave zmije koje u mraku traže topla tijela.

Abby je prošla jeza. U Mississippiju ima zmija. Zločestih. Učila je o njima u kampu indijanskih princeza. Vodena mokasina, čegrtuša i koraljna zmija. Koraljnu zmiju su vidjeli kada su kampirali. Sunčala se na kamenu uz potok. Očevi se nisu čak niti pokušali približiti da je ubiju. Rekli su da se od njezina ugriza umre prije nego što se dođe do bolnice. Njezin otac je princeze naučio pjesmicu koja će im pomoći da razlikuju koraljnu zmiju od crvene kraljevske zmije koja je izgledala gotovo isto kao i ona: Ako crveno dotakne žuto, može ubiti čovjeka.

— Ako te uhvate zmije, ja neću biti kriv — vikao je Huey lupajući po grmlju s njezine lijeve strane.

Abby je zatvorila oči i pokušala ne plakati.

Kada se Karen pojavila iz kupaonice samo u kombineu, vidjela je Hickeyja

kako leži ispod plahte na sredini kreveta. Jedino svjetlo dolazilo je od svjetiljke na kraju kreveta. Zazviždao je dugačko kao vuk.

— Čovječe! To je bolje nego da si gola. Vidiš kako si se brzo uhodala.

Dok je hodala prema krevetu, Karen je vidjela Willovu 38- icu na podu pokraj prekrivača. Hickey je bio toliko uvjeren u dijabolički kavez okolnosti koji je stvorio.

Lupnuo je pokraj sebe po krevetu.

Dok je išla prema njemu, pištolj je nogom gurnula pod krevet i zatim mu je okrenula leđa i ušla pod plahte pazeći da noge drži zajedno dok se kretala.

Pokušala je ne ukočiti se kada su njezin bok i rame dotaknuli Hickeyja, ali znala je da će se njezina napetost prenijeti do njega na tisuću suptilnih načina.

— Prokletstvo, kako si hladna — požalio se.

— Oprosti. Mirisao je kao ustajala pepeljara. Ona je gledala u strop kao da ne misli ni na što drugo nego na ono što će stoički morati podnijeti. — Što želiš da napravim?

— Nećeš cendrati?

— Ne, ako će te to spriječiti da ozlijediš Abby.

— Hvala Bogu na malim uslugama. Okrenuo se na stranu i naslonio na lakat, a ona ga je osjetila kako se stisnuo uz njezin bok. Zadrhtala je.

— Jesi li spremna tamo dolje? - pitao je.

Nevjerojatno. Kako uopće može pomisliti da ženu može uzbuditi silovanje?

Morala ga je odvratiti od neposrednog cilja. — Je li to ono što želiš prvo? Da se odmah bacimo na posao? Mislila sam da želiš nešto drugo.

— Što, na primjer? Pružio je ruku i primio joj lijevu dojku svojom znojnom rukom.

Svaki instinkt joj je govorio da se odmakne od tog uvredljivog dodira, ali prisilila se mirno ležati i svoje je lice okrenula prema njegovu. — Nešto o čemu maštaš kad vidiš ženu kao što sam ja u trgovini.

Stisnuo je dojku. — O čemu, na primjer?

— Legni i opusti se. Vidjet ćeš.

Na usnama mu se polako pojavio osmijeh. — O čovječe...

Ona se okrenula na trbuh, povukla plahtu preko ramena i spustila se prema Hickeyjevim preponama. Nadala se da će on poplun ostaviti tamo gdje jest, ali on ga je podignuo tako da može promatrati ono što je mislio da dolazi. Bila je glupa što je pomislila na bilo što drugo.

— Hladno mi je - rekla je gledajući gore.

— Zagrijat ćeš se. Njegove crne oči su svijetlile. — I nemoj misliti da ćeš se ovako izvući od bilo čega.

Progutala je svoje gađenje, raširila mu noge i primila ga lijevom rukom.

— Mmm - stenjao je.

Morala ga je nekako navesti da makne pogled. Zatvorivši oči malo je radila lijevom rukom, onako kako to Will voli. Hickey je stenjao, ali nije maknuo pogled.

Shvatila je da neće dok ona ne krene puno dalje. To ga je palilo: promatrati kako ga žena iz »visokog društva« zadovoljava.

— Dobro - mrmljao je. — Dobra cura.

Spustila je desnu ruku ispod svojeg trbuha.

— Da — rekao je. — Želim te vidjeti da to radiš.

— Kad ti svršiš — rekla je osjećajući kako joj na licu izbija znoj. U spavaćoj je sobi bilo vruće, ali znojila se od straha, a ne od temperature.

On ju je primio za zatiljak.

Uhvatila ju je panika. - Znam što trebam raditi. Legni i opusti se. Ne želiš da prebrzo bude gotovo.

— Da. Trenutak poslije spustio je glavu i pogledao prema stropu.

Brzo je desnu ruku spustila oko svog boka. Kažiprstom je dirnula oštricu skalpela. Vrlo oprezno došla je do plastičnog drška, ljepljivog od znoja. Uhvativši ga prvim i drugim prstom, izvukla je skalpel odande kamo ga je sakrila i čvrsto ga primila u šaku tako da joj je ravni dio oštrice bio između jagodice palca i kažiprsta.

— Ajde - Hickey ju je poticao nestrpljivim glasom.

Polako je oštricu podigla sa svoje desne strane i stavila je ispod svoje desne dojke. Kada joj je bila ispod brade, podignula je koljena ispod grudi kao da se namješta za oralni seks.

— Konačno - progunđao je.

Morala je doći između njegovih nogu. Dok je ovako namještena s nogama svakom s jedne strane, lako ju je mogao odbaciti u prvom trenutku panike. Ne prekidajući ritam, digla je jedno koljeno i stavila ga između njegovih bedara, a zatim je isto napravila i s drugom.

— Kreni — rekao je.

Karen ga je uhvatila što je jače mogla lijevom rukom a desnom rukom pritisnula oštricu uz njegovu mokraćnu cijev zarivši vrh pod nekoliko milimetara kože. Trebat će mu nekoliko sekundi da osjeti bol od uboda.

— Pogledaj dolje, Joe — rekla je hladnim glasom. — I nemoj raditi nagle pokrete.

— Što?

— Ako se pomakneš, izgubit ćeš taj organ na koji si toliko ponosan.

Osjetila je kako mu se trbuh stisnuo kada je podignuo glavu da pogleda: - Što?

Hej, što god radila, boli.

— Držim ti skalpel uz penis, Joe. Pripremila se da će se u panici refleksno pomaknuti. — Zaista se ne želiš pomaknuti, dobro?

Za manje od sekundu zbunjenost se pretvorila u šok. Barem je vidio i shvatio da ima skalpel. Cijelo mu se tijelo ukočilo, ali zdjelica mu se nije pomaknula ni milimetar.

— Koji... — rekao je šaptom.

Dignuo je ruku da je udari, ali nije imao hrabrosti. Karen ga je pogledala u

oči. U njima je pucketao strah, kao elektricitet. Moć je bila opijajuća. U nekoliko sekundi položaj bespomoćnosti zamijenio je onaj potpune prevlasti. Da mu je prislonila pištolj uz glavu, nasmijao bi joj se u lice. Ali strah od gubitka muškosti paralizirala ga je. Gotovo je osjećala kako mu se srce migolji u grudima.

— Ovo je Bard-Parker skalpel broj deset - rekla je. - Imamo ga u kući za vađenje špranja i slično. Ali isto tako lako ti može odrezati i opremu. Kladim se da ga jedva osjetiš. Samo te malo zapeče.

— Ubit ću te — rekao je usputnim glasom. — Tebe i tvoje dijete.

Gurnula je vrh skalpela dublje i pustila krv.

— Stani! — viknuo je lica iskrivljenog od straha. Koža mu je postala bijela kao koža čovjeka na samrti.

— Krvariš, Joe. Zato pozorno slušaj. Uzet ćeš taj telefon, nazvati rođaka i reći mu da moju kćer doveze ovamo.

Hickey je pogledao oštricu pa njezino lice. - Nećeš to učiniti. Ako to učiniš, mala će ti umrijeti.

— Bome ću to učiniti. - Karen se osjećala kao da joj srce preskače, kao da se brzi otkucaji izmjenjuju s opasnom tišinom. Morala se smiriti. - Učinit ću to, a ako ti preživiš, pišat ćeš kroz ugrađeni kateter cijeli svoj život. Žene više neće tjedan dana hodati kao da su jahale bojler. Nećeš više udarati krajnike.

Učinilo se da je vidjela tračak straha, ali Hickey ga je brzo prekrio.

— Ruka ti se trese — rekao je. — Osjećaš li to?

— Uzmi telefon!

— Proklete žene. Nemate muda!

Nešto u njegovu glasu izazvalo je bijes koji se bio toliko duboko potisnut da ga Karen nikada nije čak niti pokušala izraziti. Stisnula ga je svom snagom u lijevoj ruci i koža mu je postala ljubičasta.

— Šest sam godina bila medicinska sestra u operacijskoj dvorani. Kastrirat ću te i pritom ću žaliti manje nego da prerežem vrat piliću. I neće biti kao kod onog Bobbitta. Neće se više moći zašiti. Jer, dok ti budeš krvario po mojim plahtama, ja ću ga baciti u odvod za smeće i pritisnuti prekidač. Sada digni tu jebenu slušalicu!

— Smiri se! Hickey je zgrabio telefon sa stolića pokraj kreveta. - Biram broj!

Divljački je stiskao tipkovnicu. - Što hoćeš da kažem?

Karen se borila da obuzda svoj bijes. Zbog velikog užitka koji je osjetila kada ga je vidjela slomljenog, osjećala se kao nakon četiri partije tenisa. Neki primitivni dio nje želio ga je porezati.

— Reci mu da si već dobio otkupninu. Reci mu da stavi Abby u kamionet i doveze ovamo.

— On to neće učiniti. Nikada nismo tako radili. Znat će da nešto nije u redu.

— Rekao si mi da on uvijek radi sve što ti kažeš!

Na Hickeyjevu licu pojavilo se čuđenje. — Ne javlja se.

— Nisi dobro otipkao broj!

— Kunem se da jesam.

— Zašto se onda ne javlja?

— Što ja znam?

— Tipkaj opet! Dublje je gurnula oštricu. Sada je počeo teći mlaz krvi.

— Sranje! Čekaj! Poklopio je slušalicu i ponovno otipkao broj pa čekao odgovor.

Karen je brzo gubila strpljenje. Unatoč tome što je imala kontrolu nad Hickeyjem, stavila se u neodrživ položaj ako se Huey ne javi na telefon.

— Ne javlja se - rekao je Hickey dovoljno zabrinut da ga to odvrati od neposredne opasnosti. - Koji vrag?

— Još nije propustio ni jedan poziv! Zašto baš ovaj?

Hickey je slegnuo ramenima. — Kako bih ja znao? Retardiran je. Sad makni taj nož od mene, hoćeš li? Moramo shvatiti što se tamo događa.

— Šuti! — viknula je Karen. — Pusti me da razmislim.

— Što ćeš učiniti? Ne možeš ovako sjediti cijelu noć.

— Rekla sam da zašutiš.

— Dobro. Ali zašto mi ne bi popušila dok se ne odlučiš?

Karen je trepnula u čuđenju i Hickeyju je telefonom udario u glavu.

Huey je kružio oko kolibe, udarajući po grmlju i pokušavajući uplašiti Abby, ali sada mu se glas potpuno utišao dok je hodao po blatnoj cesti koja je vodila od kolibe.

Ona je čučala u mraku a glava joj je bila puna zmija koje su oko nje migoljile kao bičevi. Posljednjih nekoliko minuta bube su joj puzale po rukama i debeli komarči su se hranili po njezinim rukama i licu. Bojala se ubiti ih jer bi Huey mogao čuti zvuk i vratiti se trčeći. Dio nje želio je pronaći drvo i popeti se na njega, ali to bi stvorilo preveliku buku. Osim toga, zmije se mogu penjati. Međutim, mislila je da ne spavaju na drveću.

Kada je zgnječila krvavog komarca na podlaktici, u ušima je čula tihu zvonjavu. Pokušala je ne usredotočiti se na nju, ali prestala je. Zatim se opet javila - glasnija, pomislila je — ili joj se samo činilo da je glasnija jer ju je slušala. Srce joj je počelo udarati.

To je telefon.

Zvonjava je dolazila iz kolibe. Vjerojatno je Huey ostavio telefon unutra kada ju je otišao tražiti! Ustala je kako bi otrčala do kolibe pa je stala. Što ako se on vratio u kolibu a ona ga nije vidjela? Što ako je sad unutra? Ne. Telefon je i dalje zvonio i, ako je Huey unutra, već bi se javio. Uzela je lutku i hladnjak i pojurila iz drveća prema osvijetljenim prozorima.

U Kareninu mozgu eksplodiralo je bijelo svjetlo. Dok su joj se misli rasule u beznačajne elektrokemikalije, stražnji dio mozga dao je impuls koji joj je moždana kora posljednju minutu kontrolirala. Kao žablja noga koju je dirnula elektroda, ruka koja je držala skalpel odskočila je natrag prema njezinu trbuhu.

Hickey je zavrištao kao prase kojem su prerezali vrat.

Bijelo se svjetlo razbilo u zvijezde i onda izblijedjelo u nestabilnu sliku

muškarca koji vrišti. Karen je pogledala dolje.

Vidjela je samo krv.

Abby nije mogla naći telefon. Nije bio na stolu niti na slomljenom starom kauču. Ali još je zvonio.

Pogledala je na pod. Pokraj vrata spavaće sobe na podu je bila velika lokva razlivenog mlijeka i pahuljica. Telefon je bio napola u prevrnutoj zdjeli za salatu u koju je Huey bio stavio pahuljice. Abby je dojurila do lokve i uzela mokar mobitel, ali čim je to učinila, znala je da nešto nije u redu. Brojevi i zaslon na telefonu bili su tamni. Pritisnula je tipku i stavila telefon na uho. Čula je samo tišinu. Ne! — zajecala je uplašena da je majka poklopila.

Telefon je opet zazvonio.

— Halo? Halo! Mama?

Opet se začula zvonjava. Nije dolazila iz mobitela. Dolazila je iz spavaće sobe. Potrčala je i pogledala okolo. Na podu s druge strane kreveta bio je stari crni telefon.

Uzela je slušalicu. — Halo?... Halo! Čula je ton za pozivanje.

— Halo?

Telefon više nije zazvonio. Gledala ga je u nevjerici. Kako je njezina majka mogla prestati zvati sada kada se zamalo javila? Dršćući od straha, gledala je u okrugli brojčanik i tiho govorila dok se pokušavala sjetiti.

— Jedan-jedan-dva? Jedan... jedan-jedan-dva. Jedan-jedan...

— Abby? - Hueyjev glas dopro je do spavaće sobe. - Nemoj bježati od Hueyja? Uvalit ćeš me u nevolje. U veliku nevolju.

Ukočila se.

Glas je zvučao kao da je blizu, ali nije čula korake. Bila je previše uplašena da pogleda kroz vrata spavaće sobe. Uzela je barbiku i mobitel s kreveta i potrčala prema stražnjim vratima.

Vani je protrčala pokraj malog spremišta i čučnula uz drvo. Bilo je taman dovoljno svjetla da vidi dugme za paljenje. — Jedan-jedan-dva. — rekla je sa sigurnošću. Upalila je telefon, pažljivo utipkala jedan-jedan-dva, pritisnula ZOVI i stavila telefon na uho.

— Dobro došli u CellStar — rekao je računalni glas. — Trenutno ste u zoni u kojoj se ne može zvati hitna služba. Molimo...

— Je li to policija? — vikala je Abby. — Trebam policajca!

Oči su joj se napunile suzama jer ju glas nije čuo. Pritisnula je KRAJ i počela zvati jedini broj koji se mogla sjetiti: kućni.

— Šest — jedan. — šapnula je. — Osam-pet-šest-četiri-sedam-jedan-dva.

Opet je pritisnula ZOVI. Ovaj put javio se muški glas, ali isto računalo. — Žao nam je. — rekao je. Prvo morate pritisnuti jedan ili nula prije ovog poziva. Hvala.

— Prvo pritisnuti jedan? — ponavljala je Abby osjećajući paniku u grudima.

— Prvo pritisni jedan. Prvo pritisni jedan...

Karen i Hickey klečali su na krevetu udaljeni samo nekoliko centimetara.

Karen je držala skalpel u obrambenom položaju, a Hickey je držao jastuk na preponama. Lice mu je bila maska bijesa i agonije.

— Moraš u bolnicu! - rekla mu je. — Možeš iskrvariti.

Podigao je jastuk s kože i pogledao dolje pa se počeo manijakalno smijati. — Promašila si. Promašila si. Vidi ti to!

Dignuo je jastuk malo više i osmijeh mu je nestao s lica. Lijevo mu je bedro bilo rastvoreno od prepona do koljena. Krv je istjecala opasnom brzinom.

— O, Bože — šapnuo je. — O, Bože.

— Sam si kriv! - Karen mu je rekla. - Udario si me telefonom!

— Mala ti je mrtva, kučko. Mrtva!

Njezino se srce pretvorilo u kamen. Kockala se i izgubila. Dok je Hickey pokušavao zaustaviti krv jastukom, ona je skočila s kreveta i potražila pištolj.

Morala mu je zaustaviti krvarenje, ali nije mu željela biti na milost i nemilost u napadu bijesa.

— Odi u kupaonicu! — rekla je ustajući s pištoljem u rukama. — Zaveži ručnik odmah iznad reza. Moraš usporiti istjecanje iz arterije.

—Jel vidiš što si napravila! — vrištao je razrogačenih očiju od šoka.

Morat će mu zaviti ranu, ali mislila je da se još ne može natjerati da ga dotakne. Nije mu se čak željela niti približiti.

— Uzmi ručnik! — povikala je. — Požuri! Napravi zavoj!

Hickey je šepao do kupaonice s jastukom pritisnutim na bedro istovremeno stenjući, cvileći i psujući. Karen je uzela plahtu i obrisala njegovu krv s bedara te zatim navukla košulju preko kombinea, došla do vrata kupaonice i držala Hickeyja na nišanu dok si je vezao ručnik oko bedra. Dobro je to radio, barem dovoljno dobro da zaustavi krvarenje.

— Zašto se Huey nije javio? — pitala je. - Zašto nisu u kolibi? Je li odveo Abby nekamo?

Hickey ju je pogledao crven u licu od napora. — Ne moraš se brinuti. Nema smisla. Upravo si sebi uzrokovala veliku patnju, gospođo. Veliku patnju.

— A što si očekivao? Ukrao si mi dijete i pokušao me silovati, a ja bih trebala ležati i podnijeti to?

Mahnuo je prema njoj krvavom krpom. — Pogledaj mi nogu. Iskrvarit ću!

— Moraš u bolnicu!

— Gluposti. Ne trebam bolnicu. Samo mi treba nekoliko šavova. Ti si bila medicinska sestra. Ti to napravi!

— Za to treba pedeset šavova. Pretjerivala je. Mesar bi krajeve rane spojio s deset.

— Pa uzmi onda što ti treba! Muž ti sigurno ima liječničku torbu, zar ne? Za pomoć razmaženim susjedima?

Will je imao torbu za Abbyine nogometne utakmice, ali Karen je nije željela

donijeti. Nije više željela držati pištolj ili gledati Hickeyjevu golotinju ili bilo što drugo. Željela je samo čvrsto držati Abby u rukama.

— Zašto to radiš? — vrištala je. — Zašto moja djevojčica? Nije pošteno!

Nije u redu...

Hickey ju je pljusnuo. Zatim, stisnuvši čeljust od bola, rekao je kroz stisnute zube: — Stara, moraš se pribrati i zašiti me. Huey će slomiti kralježnicu tvojoj maloj kao grančicu. Dovoljan je jedan poziv. Jedan jebeni poziv.

— Cak ti se i ne javlja na telefon!

— Dobit ću ga.

Karen se tresla od posljedica svog napada. Krv s kombinea smočila joj je košulju, a Willov pištolj joj je drhtao u ruci. Morala se sabrati. Ili Abby neće preživjeti.

— Pokreni se! - viknuo je Hickey. — Uzmi torbu!

Kimnula je glavom i požurila van iz kupaonice.

Abby je mislila da je opet čula Hueyja vani pa se uvukla u malo spremište iza kolibe. U njemu je bio traktor, kao onaj kakvog je tata upotrebljavao za košenje trave kod kuće, samo veći. Popela se unutra na sjedalo i počela pritiskati brojeve na upaljenoj tipkovnici mobitela. Počela je s 1, zatim je otipkala pozivni za Mississippi. Zatim je otipkala i ostalih sedam brojeva i stisnula ZOVI te se pomolila da se ne javi tajnica.

Telefon je počeo zvoniti.

Karen je kopala kroz Willovu medicinsku torbu kada je zazvonio telefon na Willovoj strani kreveta. Hickey je još bio u kupaonici popuštajući zavoj od ručnika kao što mu je savjetovala. Iako je bila uvjerena da je pozivatelj Hickeyjeva žena, Karen se javila nadajući se da se njezin očajnički čin nekako isplatio.

— Halo?

— Reci joj da dolazim za minutu. Hickey je vikao iz poluzatvorenih vrata kupaonice.

— Mama?

— Karenine ruke počele su se tresti kao da je paralizirana.

— Abby?

— Mama!

Karen je morala progutati prije nego što je uspjela nastaviti.

— Dušo, jesi li dobro? Gdje si?

Abby je počela jecati prije nego što je uspjela bilo što reći. Karen ju je čula kako štuca i guta pokušavajući se kontrolirati da može nešto reći.

— Samo polako, dušo. Reci mi gdje si.

— Ne znam. U šumi sam. Mama, dođi po mene. Bojim se.

Karen je pogledala prema vratima kupaonice. - Doći ću dušo, ali...

Stala je jer nije bila sigurna što reći. Koliko stvarnosti petogodišnjakinja može upiti i još uvijek funkcionirati? - Dušo, mama ne zna kako doći tamo gdje si ti. Jesi li još tamo gdje sam ti dala injekciju?

— Aha. Otrčala sam iz kolibe. Skrivala sam se u šumi i gospodin Huey je vikao da tamo ima zmija i medvjeda. Zatim sam čula da unutra zvoni telefon.

— Slušaj, dušo. Sjećaš li se kako nazvati jedan-jedan-dva? Ako to učiniš, policija može doći...

— Već sam to učinila. Žena me nije slušala! Mama, pomozi mi.

— Koga vraga radiš? Daj mi prokleti telefon! — Hickey je dolazio kroz vrata kupaonice pokušavajući se brzo kretati, ali ne želeći previše opteretiti bolnu nogu.

— Mama? — zavrištala je Abby.

— Daj mi telefon! - režao je Hickey.

Karen je uzela 38-icu s kreveta, uperila ga u njega i opalila.

Hickey je pao na pod kao vojnik pod nadolazećom paljbom i pokrio glavu rukama.

— RECI MI GDJE MI JE DIJETE, KUČKIN SINE! — Mama? Mama!

Hickey nije govorio niti se micao. Karen je opalila u pod promašivši ga za nekoliko centimetara. — ODGOVORI MI, K VRAGU! — Prestani pucati! - vikao je. — Ako me ubiješ, mala ti je mrtva!

— ZAJEDNO S TOBOM! KUŽIŠ? Karen je pokušala mirno govoriti u slušalicu. - Ostani na liniji, dušo. Mama je dobro, ali ima posla. Jesi li sada u kolibi?

— Sad sam u malom spremištu. Na traktoru sam.

Bilo je sigurno da će se Abbyin čuvar usredotočiti na sve strukture dok je lovi, bez obzira na to koliko bio zaostao. To je kao kada tražiš ključeve od auta pod uličnom rasvjetom.

— Želim da opet izađeš van, Abby, u šumu. Pazi da g. Hueyja nema i onda se iskradi iz spremišta, čučni u neko grmlje i tako ostani.

— Ali noć je.

— Znam, ali noćas ti je tama prijatelj. Sjećaš se pidžama Sama? Nema se potrebe skrivati kada je vani mrak?

— To je na računalu. Nije stvarno.

— Znam dušo, ali šuma je sada sigurno mjesto za tebe. Razumiješ li?

— Valjda.

— Misliš li da ti je šećer u redu?

— Valjda.

— Ne brini se, dušo. Mama dolazi po tebe.

— Obećavaš?

— Obećavam. Sada želim da pogledaš van i otrčiš u šumu. Uzmi telefon sa sobom i ostani na liniji. Nemoj poklopiti, dobro? Nemoj poklopiti!

— Dobro.

Karen je pokrila telefon rukom i uperila pištolj u Hickeyjevu glavu. — Ustani, idiote.

On je pogledao gore očiju sjajnih od bijesa. Možda i zbog iznenađenja, pomislila je.

— REKLA SAM, USTANI! — Što radiš? — pitao je.

Hladno mu se nasmijala. — Mijenjam plan.

DEVET Doktor James McDill i njegova supruga sjeli su preko puta posebnog agenta Billa Chalmersa, sijedog čovjeka u ranim četrdesetima, bezizražajnog lica. Kravata agenta Chalmersa bila je uredno zavezana unatoč tome što je bilo 23:30. McDill je nazvao područni ured FBI-ja u Jacksonu nekoliko minuta nakon što je Margaret imala mali slom i taj je poziv završio ovim sastankom.

Planirao je sam doći u zgradu FBI-ja, ali Margaret je inzistirala da ide s njim.

Chalmers se sastao s njima u praznome predvorju, pratio ih pokraj praznog mjesta čuvara i do kata na kojem je smješten FBI. Većina je ureda bila prazna i mračna: državna zgrada osvijetljena upaljenim zaslonima računala. Chalmers ih je odveo do ureda glavnoga specijalnog agenta. Na pločici na stolu pisalo je FRANK ZWICK. Ured FBI-ja u Jacksonu imao je istaknutu ili zloglasnu povijest, ovisno o tome iz kojeg dijela zemlje dolazite. Osnovao ga je J. Edgar Hoover tijekom strašnog ljeta borbi za ljudska prava 1967. godine.

— Nije mi sasvim jasno sve ono što ste rekli preko telefona — rekao je Chalmers sjedeći za šefovim stolom. — Mogu li vam postaviti neka pitanja?

— Izvolite — rekao je McDill.

— Govorite o otmici za otkupninu, je li tako? Zvuči kao prijevara s prijenosom novca.

— Da, na prvo pitanje. A na drugo, pretpostavljam.

— A to se dogodilo prije točno godinu dana?

— Plus minus nekoliko dana. Dogodilo se tijekom iste godišnje medicinske konvencije koja se sada održava u Biloxiju.

Chalmers je napućio usne i pogledao kroz prozor prema starom Standard Life Buildingu koji je osvjetljavalo hladno, fluorescentno svjetlo. Malo razmišljajući, pogledao je kirurga u oči.

— Doktore, moram vas ovo pitati. Zašto ste čekali godinu dana da prijavite otmicu?

McDill je vježbao svoj odgovor na putu ovamo. — Prijetili su da će se vratiti i ubiti nam sina. Platili smo otkupninu. Iznosila je stotinu i sedamdeset i pet tisuća dolara, što, iskreno, meni nije puno novca. Posebno kada se radi o životu moga sina.

— Ali niste li mi spomenuli kako su vam otmičari rekli da su isto već prije učinili?

— Da. — Pa sigurno ste se onda bojali da će to učiniti ponovno, drugome djetetu.

Drugoj obitelji.

McDill je pogledao u pod. — To je istina. Okrutna istina je da sam sebičniji nego što bih to želio misliti. Da to moram opet učiniti...

— Ja sam silovana — rekla je Margaret tiho.

McDill je zastao otvorenih usta, ali agent Chalmers se naslonio u šefovoj stolici kao da je situacija konačno postajala jasnija.

— A tako — rekao je. — Možete li mi ispričati nešto više o tome?

McDill je rukom primio suprugu za podlakticu: — Margaret, ne moraš ovo raditi.

Maknula je njegovu ruku i primila se za naslone stolice. Bilo je jasno da želi reći istinu bez obzira na cijenu. Dok je govorila, nije gledala u Chalmersa nego u neodređen prostor iza njega.

— Nisam dala Jamesu da prijavi što se dogodilo. Bila sam sama s muškarcem koji je vodio otmicu, a moga su sina držali na drugoj lokaciji. Peter je bio na milost i nemilost tih ljudi. Kao i moj suprug. Čovjek koji je bio sa mnom — on je bio u telefonskoj vezi s partnerima. Mogao im je reći da ozlijede ili ubiju Petera ili Jamesa. Dobro se potrudio da ja to shvatim, da povjerujem da je on to sposoban učiniti. Zatim je iskoristio tu činjenicu da me prisili na seks.

McDill ju je pokušao utješiti, ali ona se pomaknula i nastavila govoriti. - Vrlo bolan, prljav seks. - rekla je. - Bojala sam se da će svi saznati. Sada znam da nisam smjela o tome šutjeti, ali...

Obrisala je jedno oko i nastavila, kao maratonac koji se prisiljava doći do cilja.

— U kombinaciji s prijetnjom da će se vratiti i ubiti Petera, jednostavno se nisam mogla nositi s tom idejom. Nisam mogla riskirati. Ali nisam mogla niti prestati o tome misliti. Otkad se to dogodilo nisam razmišljala ni o čemu drugome.

Ne mogu niti voditi ljubav sa suprugom. Imam osjećaj da se raspadam.

McDill joj je primio ruku i snažno je stisnuo. Ovaj put se nije odmaknula.

Agent Chalmers uzeo je svoju olovku i lupnuo njome po stolu. Odjednom mu se njihova priča činila uvjerljivijom.

— Istina je - rekao je McDill - da nam je bilo lakše pokušati to zaboraviti.

Praviti se da se nije nikada dogodilo. Ali jest.

— I sada mislite da se događa opet.

— Da. — Recite mi zašto.

McDill je duboko udahnuo i sredio misli. — Nemam objektivnih dokaza.

Odmah to priznajem. Ali žena koja me držala u hotelu rekla je da su isto već i prije napravili, i to nekoliko puta. Vjerovao sam joj. Isto je tako rekla i da ih nitko nikada nije prijavio. A znajući što sada znam o taktici njihova vođe, i u to vjerujem. Mislim, mi nismo prijavili. Čovjek koji je smislio ovu prokletu shemu Joe, ili kako god mu bilo pravo ime - očito je psihopat. Otima djecu da dobije novac i da počini silovanje kao nekakav bonus. A do sada mu je uspijevalo. Ono što želim reći jest koji razlog ima da prestane?

Chalmers je spustio olovku i ruke stavio na stol. McDill je imao osjećaj da agent odlučuje hoće li angažirati sve FBI-jeve resurse usred noći ili će malo

suzdržanije tome pristupiti.

— Gospođo McDill, vi ste s tim muškarcem bili dulje. Imate li osjećaj da je upotrijebio svoje pravo ime?

Margaret je počela tiho plakati. McDill i Chalmers su čekali.

— Mislim da je Joe njegovo pravo ime — rekla je. - Mislim da je to neki njegov perverzni ponos. Kao da nam može sve to učiniti bez straha da ćemo ga prijaviti. Činjenica da se koristi pravim imenom pokazivala je njegovu superiornost. Barem ja tako mislim.

— Je li spominjao odakle je? Iz koje države, na primjer?

— Ne. — Je li rekao da su se i druge otmice događale u Mississippiju?

— Ne. Ali pretpostavila sam da jesu.

— Jeste li dobili dojam iz kojeg bi dijela zemlje mogao biti?

— Juga — rekla je Margaret. — Definitivno s Juga. Ne bih se zaklela da je Mississippi, ali naglasak je bio... pretvrd. Kao da je s Juga, ali dugo je živio negdje drugdje. Ili je možda obrnuto. Čovjek koji je porijeklom iz nekoga drugog dijela zemlje, ali dugo je vremena proveo na Jugu. Ima li to smisla?

— Da - odgovorio je Chalmers. - A Vi, doktore? Je li žena s kojom ste bili rekla odakle je? Nešto o obitelji, bilo što takvoga?

— Ništa korisno. Činilo se da je cijelo iskustvo plaši. Ali očito je bila dovoljno predana tome da to izvede. Dobio sam dojam da taj Joe njome dominira.

Pomislio sam — nekoliko puta - da su njih dvoje možda u braku. Ona to nikada nije izričito rekla, ali dobio sam taj dojam zbog načina na koji je govorila o njemu.

— Koliko je imala godina?

— Rane do srednje dvadesete.

— Stvarno?

— Iskreno govoreći, bila je dosta privlačna. McDill je s neugodom pogledao suprugu. — Mislim, ne biste očekivali da bi žena koja izgleda kao ona bila umiješana u takvo što. Izgledala je kao žena iz Male lige ili čak kao model. Model za kupaće kostime.

Agent Chalmers okrenuo se prema gospođi McDill. - A Joe? Vođa. Koliko je on imao godina?

— Pedeset. Tako nekako.

— Biste li ga mogli dobro opisati?

— Da. — Prepoznati ga na fotografiji?

— Da. — Ima li nekih važnijih obilježja?

Margaret je pokrila lice. — Imao je tetovažu na ruci. Orla. Vrlo loše napravljenog.

— Sjećate li se na kojoj ruci?

— Lijevoj. Da, lijevoj.

— A žena? Chalmers je pitao McDilla.

— Prepoznao bih je da ju vidim. Pošaljete li me avionom na obalu, pretražit ću cijeli hotel da ju nađem.

— Nisam siguran da je to najučinkovitiji način. Ako je u hotelu, sada je vjerojatno već u sobi. Ne možemo pregledati sve sobe tražeći nekoga za koga nismo ni sigurni da je tamo.

— Čak ni kada se radi o otmici?

— Beau Rivage ima osam stotina soba. Ni jedan sudac nam za to ne bi dao nalog. Ne bez više dokaza.

— A prijetnja bombom? — pitao je McDill.

— Kako to mislite?

— Pa vi ste FBI. Mogli biste reći da postoji prijetnja bombom u kockarnici.

Morali bi isprazniti hotel. Ja bih mogao stajati vani gledajući dok vi izvodite ljude kroz prednja vrata. Mogli biste ih snimati.

Chalmers je pogledao McDilla s kombinacijom iznenađenja i poštovanja. — Govorite o kaznenom djelu, doktore. I kršenju ljudskih prava.

McDill je slegnuo ramenima. - Očajna vremena traže očajničke mjere.

— Ponekad poželim da to tako ide. Počet ćemo tako da pregledamo slike koje ima policija u Jacksonu. I računalnu bazu NCIC-a. Prešao je jezikom preko zuba i pogledao na stranu McDillovih. Ova je radnja na neki način najavila njegovo sljedeće pitanje.

— Ne — rekao je kirurg.

— Što ne?

— Ne, u ovom trenutku nećemo uključiti sina. Treći član ove skupine bio je poluretardirani div koji je tvrdio da je vođin rođak. Zvao se Huey. Držao je Petera u kolibi u šumi, otprilike dva sata udaljene od Jacksona. Vođu je zvao Joey. Zato mislim da je Joe bilo vođino pravo ime. Kako je moj sin to opisao, retardiranom bi bilo teško zapamtiti lažno ime. Proveo je cijelu noć rezbareći. Ali to je sve što bi vam Peter mogao reći. Ne želim ga uključivati.

— Čak niti da pogleda slike zločinaca?

— U ovom trenutku ne.

— Ali doktore...

— Pokušate li uključiti našeg sina, nazvat ću odvjetnika i prekinuti svaki kontakt s vama. Već sam s njim razgovarao i on me nagovarao da ne razgovaram s njim bez njega. Nisam poslušao taj savjet. Međutim, ako pokušate uključiti Petera, nazvat ću ga. Budan je kod kuće i čeka moj poziv.

Chalmers je kanio odgovoriti, ali zatim je očito odlučio da McDilla neće zaplašiti prijetnjama.

— Onda dobro. Sljedeći korak je da odemo do policije i pogledamo neke njihove slike zločinaca. Odjel za ubojstva još radi, a poznam neke tipove tamo. Od tamo možemo također pristupiti NCIC-u. Jeste li spremi pregledati slike?

— Spremni smo učiniti sve što treba, osim uključiti Petera. Što prije, to bolje.

Stvarno mislim da su ljudi u opasnosti upravo sada dok mi razgovaramo.

Chalmers je kimnuo glavom. — Sudeći po onome što ste mi rekli, rekao bih da imamo nekoliko sati prije nego što pokušaju prebaciti novce i pokupiti otkupninu. Probudit ću šefa i ukratko mu objasniti situaciju. Možemo obavijestiti banke na obali da označe sve prijenose bilo kojeg iznosa koji stigne sutra ujutro.

Možemo imati spremne agente u uredu u New Orleansu koji će reagirati čim se bude pojavio čudan prijenos. Mogu čak i specijalci ovdje u Jacksonu biti spremni ući u banku iz koje će se obavljati prijenos i uhititi vođu dok je žena unutra i pokušava prenijeti novac. Postoje mnogi načini na koje možemo krenuti...

— Samo trenutak — prekinuo je McDill. - Nešto ste zaboravili.

— Što? Taoca?

— Da. Budete li uhitili te ljude, prekinut ćete raspored poziva svakih trideset minuta i čovjek u šumi ubit će dijete.

— Doktore, prije minute govorili ste o tome da iskoristimo prijetnju bombom kako bismo pronašli ženu koja je u to umiješana.

— Da, ali samo kako bismo potvrdili da se to opet događa. A oni se koriste mobitelima pa tako ne bismo poremetili raspored.

— Što očekujete da učinim s informacijama koje ste mi dali? Ništa?

— Nisam siguran. Ali ne možete se samo umiješati kao konjica. Ljudi će poginuti.

— Ne radimo mi tako, doktore. Možda ćemo ih slijediti nakon što pokupe novac u banci, pomoću helikoptera. Možda ćemo staviti GPS lokator u doktorov auto dok je parkiran kod banke. Vođa i žena će se na kraju negdje sastati s novcem.

Možda čak i u istom McDonaldsovu restoranu u kojemu su vašoj ženi vratili sina.

McDilla je uhvatila tjeskoba. - Agente Chalmerse, moje je dijete preživjelo ovu otmicu upravo zato što nismo uključili policiju. Sada sam vam se obratio kako bismo spriječili da neka druga obitelj proživi isto kao i mi. A možda već prolaze kroz sve to. A ako se vaši pokušaju umiješati, mogli biste prouzročiti smrt djeteta koje bi inače vjerojatno preživjelo. I molim vas, nemojte govoriti o »prihvatljivom riziku«: Zato što sam dovoljno star da se sjećam Vijetnama.

Chalmers je od frustriranosti izdahnuo iz obraza. — Govorite da bismo trebali dopustiti otmičarima da pobjegnu ako nismo potpuno sigurni da ćemo spasiti taoca.

No ako se opet izvuku, nastavit će to raditi. Ako imate pravo u vezi s tim. Prije ili poslije će pogriješiti. Ili će se neki roditelj slomiti pod pritiskom i dijete će im biti ubijeno. To mora sada stati, doktore.

McDill je petljao rukama, što je prezirao, ali sada se nije mogao zaustaviti. — Razumijem. Ali stvar je u tome.. Znam za mogućnost ljudske pogreške. Ako uključite previše ljudi u bilo koji postupak, eksponencijalno povećavate rizik od pogrešaka. Ovakav nadzor kakav spominjete, prisluškivanje, slijeđenje automobila s helikopterima...

— Mi smo FBI, doktore — rekao je Chalmers. — Mi smo profesionalci.

McDill je duboko uzdahnuo: - Bez uvrede, ali to mi baš ne ulijeva povjerenje.

DESET Idi na drugu stranu kreveta. - naredila je Karen. - Miči se.

Još smušen od pucnjeva, Hickey se kretao uz rub kreveta ostavivši nju između kupaonice i Willove strane kreveta.

— Uzmi taj telefon — rekla je pokazujući na bežični telefon pokraj Hickeyja.

- To je privatna linija.

— Koga zovem?

— Uzmi ga!

Hickey je poslušao, ali oči su mu imale manijakalni sjaj zbog kojeg je Karen i dalje držala prst na okidaču.

— Nazovi hotelsku sobu mog supruga.

— Griješiš, Karen.

Podigla je pištolj dok nije bio uperen u njegovo lice i zatim je rekla u telefon u njezinoj lijevoj ruci. — Abby, jesi li već vani?

— Da. — Dobro. Spusti se da te ne vidi. Premjestila je telefon između svojega desnog ramena i obraza. Sada je mogla u desnoj ruci držati pištolj, a lijevom uzeti privatnu liniju od Hickeyja. Telefon na kojem je Abby čekala — Willov telefon — imao je obje linije ali nije željela Abby staviti na čekanje osim ako baš ne bude morala. —Jesi li se spustila u neko grmlje?

— Aha. Svrbi me.

— Tu čekaj. Zovem tatu i riješit ćemo ovo i doći po tebe. Nemoj poklopiti, jesi li zapamtila?

— Neću.

— Jesi li dobio Willa? - pitala je Hickeyja.

Podignuo je ruke kao da želi pregovarati. — Iskrvarit ću. Zar mi ne možeš prvo zašiti nogu?

— Što prije nazoveš Willa, to ćeš prije prestati krvariti.

Hickey je nazvao broj i tražio apartman 28021.

— Baci slušalicu na krevet.

Učinio je to. Ona ju je podignula lijevom rukom i čula da telefon zvoni. Zatim je ženski glas rekao: — Hej. — Daj mi doktora Jenningsa.

— Tko je to?

— Ovdje gospođa Jennings. Ako ga mi ga ne daš na telefon, upucat ču ti muža u glavu.

Zavladala je tišina. Zatim je žena rekla: - Ne možete to učiniti. Imamo vašu djevojčicu.

— Muž vam prilično krvari, gospodična. Bolje da se požurite.

Čula je šuškanje oko telefona. Zatim je Will rekao: — Karen?

— Wille, hvala Bogu.

— Što se događa? Je li Abby dobro?

— Slobodna je. Mislim...

— Slobodna?

— Pobjegla je od čovjeka koji ju je čuvao. Skriva se u šumi s mobitelom.

Ovaj čas razgovaram s njom.

— Bože! Gdje je sada taj čovjek?

— Lovi je. Stisnula se u nekom grmlju.

— Gdje je Joe? — Uperila sam pištolj u njega. I u velikom sam iskušenju da mu pucam u glavu.

— Nemoj to učiniti, Karen.

— Znam. Ali što možemo učiniti? Ako nazovemo policiju, mogu li oni naći telefon kojim se Abby koristi? Mogu li je naći?

— Mislim da prilično brzo mogu naći mobitele. Ali ako je negdje izvan zemlje... Ne znam. Ne znam koriste li se odašiljačima ili čime god. Što misliš, koliko je daleko od Jacksona?

— Jedan sat. Možda više, možda manje.

— Neće uspjeti — rekao je Hickey.

— Šezdeset milja - razmišljao je Will.

— Neće uspjeti — opet je rekao Hickey. — Ono na što misliš neće uspjeti.

— Začepi! — izderala se Karen.

— Što je bilo? - pitao je Will.

— Hickey kaže da praćenje mobitela neće upaliti.

— K vragu i on. Gledaj, znam tipa koji vodi CellStar. Bio sam na operaciji bubrega njegove žene i zajedno smo igrali na golfskom turniru.

— Zovi ga! On će znati što policija može učiniti.

— Moramo znati kojeg operatera imaju Hickeyjevi ljudi. CellStar je najveći i možda ga je izabrao radi anonimnosti. Reci mu da ti da svoj mobitel.

Karen je s pištoljem pokazala prema Hickeyjevu džepu. - Daj mi svoj mobitel.

— Zašto?

— Da te ne upucam! Gubim strpljenje.

Hickeyje izvadio malu Nokiju iz džepa i bacio je preko kreveta.

— Imam ga - rekla je Willu.

— Upali ga i otipkaj... Čekaj. Je li već upaljen?

Karen je upotrijebila cijev 38-ice da otvori telefon. Zaslon nije svijetlio. — Ne, ugašen je.

— K vragu! Dobro. Utipkaj zvjezdicu-osam-jedan-jedan i slušaj tko će se javiti.

— Upravo to radim.

— Mama? — rekla je Abby u njezino drugo uho.

— Čekaj, dušo. Razgovaram s tatom.

Karenje upotrijebila prst koji je držala na okidaču da upali telefon i utipka brojeve. Hickey ju je zbunjeno gledao.

— Dobro došli u CellStar službu za korisnike - rekao je računalni glas.

Karen je poklopila. - CellStar je.

— Super! - viknuo je Will. - Konačno nam se posrećilo. Ostani na liniji.

Upotrijebit ću Cherylin mobitel da nazovem onog tipa.

— Ne brini se. Previše sam uplašena da bih poklopila. Čula je Willa kako govori Hickeyjevoj ženi da nazove službu informacija i traži kućni broj Harleyja Ferrisa u Ridgelandu, Mississippi. Zatim je rekao: — Karen, pitaj Hickeyja zašto misli da ne možemo naći taj mobitel?

— Zašto ne možemo naći Hueyjev mobitel? - ponovila je.

U Hickeyjevim se očima vidjelo da mu je sve zabavno na čudan način. — Na putu si da ubiješ svoje dijete — rekao je — a nisi ni svjesna. Bolje ti je da me pustiš da ti muža pokušam urazumiti.

— Želi razgovarati s tobom — rekla je Willu.

— Dobro. Samo pazi dok mu daješ telefon.

Karen je bacila telefon na krevet. Hickey ga je uzeo.

— Doktore? Jesi tu?

Karen je rekla Abby: — Stavit ću te kratko na čekanje, dušo. Neću poklopiti.

Samo ću malo slušati tatu. Dobro?

Abbyin se glas pretvorio u paničan šapat. — Nemoj poklopiti, mama!

— Odmah se vraćam. Stisnula je tipku kojom je taj telefon prebacila na privatnu liniju.

— Sve ćete pokvariti, doktore. - Hickey je rekao Willu. - Samo ste morali slijediti pravila i ujutro biste dijete dobili natrag. Ali sada pokušavate izigravati Johna Wayna. Tvoja žena misli da je super žena.

— I ja ponekad mislim da jest. Istina je da ti jednostavno ne vjerujem da ćeš održati riječ.

— Da ti nešto objasnim, doktore. Pratiti signal mobitela donekle je lako. Zato što mobitel nije ništa drugo nego radio, zar ne?

— Tako je.

— A radio možete pratiti kao i u starim špijunskim filmovima o Drugome svjetskom ratu. To ti misliš. Pogledaš relativnu jačinu signala između odašiljača i izračunaš lokaciju u metar. Problem je doktore — u tvojem slučaju — da još nema mnogo odašiljača koji su opremljeni za takva mjerenja. Upravo se o tome odlučuje.

Ljudi žele da operateri mogu pratiti mobitele tako da oni koji zovu hitnu službu budu pronađeni prije nego što umru. Odlična ideja, zar ne? Problem je u opremi. A Mississipi kasni pet godina za ostatkom zemlje. Kao i obično, zar ne? Zato se ja osjećam ugodno koristiti se mobitelima u ovoj operaciji. Lud si ako misliš da će policija naći tvoju malu prije Hueyja. A ako se pitaš zašto ti to govorim, jednostavno je. Još želim da ovo uspije. I dalje želim svoj novac. Ali ako uključiš

policiju ili FBI, više nemam kontrolu. To je kao kad odvjetnike za razvod uključiš u brak. To je neopoziv korak.

Ja tu više ništa neću moći učiniti. Morat ću se povući i pobjeći. A to znači da će Huey ubiti malu kada je pronađe.

— Ali mi znamo tko si - istaknuo je Will. - Ako ubiješ Abby, bit ćeš optužen za ubojstvo.

— Bolje razmisli, doktore. Otmica je ionako kazneno djelo koje se kažnjava smrću. Stoga nemam što izgubiti ako je ubijem. A ako je ubijem, ne postoji mogućnost da će otkriti Hueyja.

— I moja žena ga je vidjela.

— Zar je? Pa ne sjećam se toga - Hickey se nasmijao Karen. - Je li ti sad jasnije?

Zavladala je tišina dok je Will razmišljao o opcijama. Karen se htjela prebaciti natrag na Abby kada je rekao: - Jebi se, Joe. Daj mi opet moju ženu.

— Ovdje sam - rekla je Karen. — Abby je na čekanju. Čekaj da je vratim.

Prebacila je telefon natrag na glavnu liniju. - Evo me, dušo. Jesi li dobro?

— Ne! Bojala sam se. Nemoj više prekidati vezu.

— Neću. Hickeyju je pokazala da joj baci natrag svoj telefon. Kada je pao pokraj nje, bio je zaprljan tamnom krvlju. Obrisala ju je u poplun i približila telefon ustima. — Reci, Wille.

— Već sam nazvao prijatelja preko hotelskog telefona. Uključuje se govorna pošta.

— Ne. O Bože.

— Prošla je ponoć. A možda nemaju telefon u spavaćoj sobi. Zvat ću i dalje dok se ne probude. Na trenutak je zašutio. - Slušaj, vidjela si tipa koji je držao Abby, zar ne?

— Da. — Misliš li da bi je mogao ubiti ako mu Joe to kaže?

Karen su kroz glavu prolazile slike diva koji stoji u mraku. Uplašene oči kada mu je u ruke gurnula hladnjak i molila ga da ne ozlijedi njezinu djevojčicu.

Ozlijedim tvoju djevojčicu? ponovio je Huey kao da mu to nikada nije palo na pamet. Ali što je zapravo time mislio? Je li mu pomisao na to da bi mogao ozlijediti Abby bila toliko strana da ga je taj prijedlog iznenadio? Ili je Huey bio jednostavno preglup da bi napravio bilo što drugo osim onoga što mu je rečeno?

Karen je prekrila slušalicu koja ju je povezivala s Abby.

— Ne mogu odgovoriti na to. Golem je i retardiran. Hickey kaže da se naljuti kad djeca od njega bježe zbog toga kako su se prema njemu ponašali kada je bio mali. A Abby je upravo od njega pobjegla.

— Isuse. Misliš li da bi se Abby mogla od njega skrivati do zore? Ili prošetati do ceste?

— Pa to je usred ničega, Wille.

— Ostavila si joj malo inzulina, zar ne?

— Da. Čekaj. Otkrila je slušalicu na drugom telefonu. - Abby? Imaš li hladnjak sa sobom? Onaj koji sam ostavila gospodinu Hueyju?

— Ne. Uzela sam ga kada sam prvi put pobjegla. Ali zaboravila sam ga kada sam se vratila unutra po telefon.

— U redu je. Odlično ti ide. Razgovaram s tatom.

— Hoćete li doći po mene?

— Da. Upravo o tome razgovaramo. Gdje je gospodin Huey?

— Još mi se javlja govorna pošta — rekao je Will.

— Ne znam — rekla je Abby. Prestao je vikati.

Karen se stresla. — Budi tiho, dušo. Opet je pokrila telefon. — Nema inzulin.

Ne zna ni kako si dati injekciju i da ga ima.

— Mislim da bi znala da mora. Samo ne znam bi li znala na vrijeme da je u nevolji.

— Ima samo pet godina, Wille. Imamo li drugi izbor?

— Abby se pokaže i vjerujemo Joeu da će je vratiti kad dobije novac.

Karen je pogledala preko kreveta prema Hickeyjevim sjajnim očima, njegovoj zatvorskoj tetovaži, nozi koja krvari. — Ne. Moramo je sada pokušati spasiti.

— Daj mi da opet s njim razgovaram — rekao je Hickey.

Karen je bacila telefon preko kreveta.

— Doktore? Daj da ti ukratko nešto ispričam. Ja i Huey smo rođaci. Odrasli smo u različitim državama, ali mame su nam sestre. Obje su se udale za kučkine sinove, samo što je Hueyjev tata bio kučkin sin koji ih je ostavio, a moj onaj koji nas je mlatio. Kada je Hueyjeva sestrica umrla, morao se doseliti u Mississippi s nama.

Tamo je upao u neke nevolje nakon toga jer je pokušavao razgovarati s djevojčicama. Ozlijedio je neke od njihovih roditelja. U svakom slučaju, moj stari je znao biti dobar kada nije bio pijan - što nije bilo često. Bio je dobar prema Hueyju, ali kada je bio pijan, onda ga je napadao da je beskoristan. A onda bi se iskalio na meni, reda radi.

— Karen je željela čuti Willove odgovore, ali znala je da bi se Abby mogla slomiti ako je opet stavi na čekanje. Nadala se da Will i dalje zove predsjednika CellStara.

— I tako nas je tata jedan dan odveo u lov na jelene - rekao je Hickey. — Nismo dopustili Hueyju da nosi pušku, naravno, ali uvijek smo ga vodili. Nismo ga mogli tuči zato što je vukao mrtvog jelena iz šume. U svakom slučaju, penjao sam se kroz živicu i puška je opalila. Tata je bio pijan i počeo je vikati kako je osjetio da mu je metak prošao blizu obraza. Bacio je pušku i počeo me mlatiti u šumi. Imao sam oko trinaest godina. Huey je imao dvanaest godina. I bio je velik dečko. Tata me tako tukao dok nije ostao bez daha i onda se stao odmoriti. Ja sam pokušao uzeti pušku koja je bila na tlu, ali čim sam to pokušao, on je stao između mene i puške.

Zatim je popio gutljaj iz pljoske i počeo me opet tuči. Huey je imao čudan izraz lica. Onda se vrlo polako došuljao iza tate i primio ga oko ruku, kao da grli stablo.

I samo ga je tako držao. Tata je poludio. Koprcao se i vrištao da će nas obojicu ubiti kada se oslobodi. Ja sam uzeo pušku i uperio u njega. Znao sam da će me rastrgati kada se oslobodi. Međutim, nisam ga mogao lako upucati dok ga je Huey držao, osim ravno u glavu, a to ne bi izgledalo dobro.

Karen je provjerila da dlanom dobro drži slušalicu na kojoj je Abby čekala.

— Onda je Huey dobio uplašen izraz lica i rekao: — Samo sam htio da te prestane udarati, Joey. Ne želim ga više ozlijediti. Ja sam rekao: — To nikada neće prestati. Ne dok ne umre. Ti ga ubi, praznoglavi, i sve će biti gotovo. Braća smo po krvi, dečko, moraš slušati kada ti nešto kažem. Huey je razmišljao minutu. Zatim je dignuo oca da mu noge ne dodiruju tlo i odnio ga do velikog kamena, spustio i udarao mu glavom u kamen dok se nije prestao micati. Odnio je tijelo na vrh grebena, kao što sam mu rekao, i bacio ga na stijene u rijeci. Kao da je pao.

Karen je zatvorila oči moleći se za Abby cijelim svojim bićem.

— Huey to nije želio učiniti, doktore. Ali učinio je. On neće htjeti niti ozlijediti vašu djevojčicu. Ali hoće ako mu ja kažem. Jer ne može zamisliti svijet bez rođaka Joeyja. Ako misli da ću ja završiti u zatvoru ako ona preživi, ona će umrijeti kao i tata. Hickey je namignuo Karen dok je govorio u telefon. - Mogao bi slučajno slomiti Abbyin vrat. Kao kad mu ispadne keramička vaza.

Hickey je slušao sve što je Will rekao i zatim je stavio telefon blizu sredine kreveta samouvjereno se smješeći. Karen ga je uzela.

— Što ćemo učiniti? - pitala je.

— Dok je Hickey pričao svoju priču, nazvao sam CellStar i pokušao saznati je li Ferris uopće u gradu. Rekao sam im da se radi o bolesti. Njihov odjel za sigurnost rekao je da bi trebao biti kod kuće.

— Javlja li ti se i dalje govorna pošta?

— Da, ali nastavit ću zvati. Netko će se sigurno na kraju probuditi. Želim odmah razgovarati s Abby. Moram joj čuti glas. Možeš li spojiti telefone?

Karen je usmjerila pištolj prema Hickeyjevu licu. - Sjedni na pod do zida.

— Zašto?

— Sjedni!

On se odmaknuo do zida i spustio dolje držeći razrezano bedro objema rukama. Karen je stavila 38-icu na poplun te okrenula jedan od telefona i spojila ih.

— Ljubavi? - rekao je Will zvučeći kao radio. — Tata je. Jesi li dobro?

Karen je čula Abby kako jeca. Poželjela je uzeti pištolj i napraviti rupu u Hickeyjevu srcu.

— Dolazim po tebe, dušo - rekao je Will, a glas mu je pucao.

— Želim da ostaneš sakrivena. Kao u kampu indijanskih princeza. Kao da je to igra. Možda će malo potrajati, ali tata će doći. Čuješ li me?

— Da. - Glas joj je zvučao sitno i osamljeno.

— Želim te nešto pitati. Je li se ikada dogodilo da si me stvarno trebala i da ja nisam došao?

— Ne.

— Tako je. I nikada neće. Kunem se na Bibliju.

— Ne smijemo se zaklinjati na Bibliju.

— Ako je jako važno, onda smijemo. Dolazim po tebe, dušo. Ako se uplašiš, samo se sjeti toga. Tata dolazi.

— U redu.

— Moram opet razgovarati s mamom. Volim te, dušo.

— Tatice, molim te požuri.

Karen je razdvojila telefone. — Wille?

— Bilo bi dobro kada bismo mogli Abby nagovoriti da malo isključi telefon — rekao je — da sačuva bateriju. Ali mislim da ona to ne bi mogla podnijeti.

Samo je smiruj. Radim sve što mogu.

— Požuri, Wille.

Huey Cotton je stao na uskoj cesti koja je vodila prema kolibi i pogledao u nebo. Srce mu je bilo puno tuge, a oči su mu bile mutne od gledanja u tamno drveće. Huey je većinu svijeta oko sebe doživljavao u bojama. Doktor ga je jednom pitao za to. Kao šuma. Šuma miriše zeleno. Čak i po noći, kad ne vidiš da je zelena, možeš je namirisati i okusiti. Čista zelena boja bukvina lišća. Gusta tamnozelena boja korijenja koje mu je vuklo hlače od nogavica.

Joey ima dvije boje. Ponekad je bijel kao anđeo, čuvar koji je lebdio na Hueyjevu ramenu ili hodao u njegovoj sjeni, spreman otkriti se kadaje to potrebno.

Ali u Joeyu je bilo i crvene, tvrdo malo sjeme ispunjeno crnom tintom koje bi ponekad puknulo i iskrvarilo na bjelinu potpuno je prekrivajući. Kada bi Joey pocrvenio, događale su se loše stvari ili su se već dogodile ili su dolazile. Kada bi Joey pocrvenio, Huey je morao raditi stvari koje nije volio raditi. A kada bi ih učinio, crvenilo bi izblijedjelo, kao krv na majici u bačvi punoj vode.

Ponekad nije vidio nijednu boju. Jedna nijansa između smeđe i crne (zvao ju je »ne-boja«) koja je lebdjela na rubovima svega, kao magla koja čeka da prekrije svijet. Vidio ju je kadaje stajao u redu da naruči hamburger i čuo ljude iza njega da šapću jer se on nije mogao odlučiti što želi. Konobar je lebdio u malom, dalekom krugu u središtu njegove vizije i u glavi je imao samo ono što govore ljudi iza njega, a ne to želi li krastavce ili luk. Znao je da govore loše stvari jer ne vide što je u njemu, ispod te njegove veličine, ali kada god je pokušao to objasniti, ljudi bi se uplašili. A što bi se više bojali, to bi se ne-boja više ulijevala s rubova.

Najteže je bilo u školi. Pokušao je svim silama zaboraviti što su mu sve djeca govorila u školi u Missouriju. Ali nije mogao. Živjeli su mu u glavi, kao termiti u potpornim gredama kuće. Čak i kada je narastao tako velik da mu se tinejdžeri nisu usudili suprotstaviti, zadirkivali su ga. Zadirkivali ga i pobjegli prije nego što ih je uspio natjerati da plate. I djevojčice su ga zadirkivale. Retardirani, retardirani, retardirani. U snovima ih je još vidio kako trče za njim i on ih nikada ne bi uhvatio. U stvarnom životu je jednog jednom uhvatio. Tinejdžera. Njegova majka nikada to nije rekla njegovoj teti. Bojala se da ga njezina sestra neće primiti. Ali Huey je rekao Joeyju. I Joey je to razumio.

Huey je spustio glavu i duboko disao. Ponekad je mogao namirisati ljude, kao i životinje. Neki su mirisali loše, a neki nisu imali poseban miris. Abby je mirisala kao ručnik upravo izvađen iz sušilice. Čišći od ičega što je ikada namirisao. I blještala je. Nije razumio zašto ju nije mogao naći u mraku. Možda je bila srebrna i zlatna i onda bi se na njoj trebala odražavati mjesečina.

Možda je ne-boja skriva. Ulijevala mu se u oči od trenutka kada je shvatio da je pobjegla. Jako se trudio da ne bude strašan, ali vidio je strah u njezinim očima.

Možda si nije mogla pomoći. Bila je tako sitna. Joey je rekao da ima šest godina, ali njezina je glava bila manja od Hueyjeve ruke.

— Abby? — malodušno je zazvao.

Ništa.

Otišao je natrag do kolibe mirišući i slušajući, ali ništa nije čuo. Skrativši put oko kolibe, pogledao je u spremište za traktor. Oko traktora se osjetio miris čistog ručnika. Nagnuo se i pomirisao sjedalo.

Abby je tu sjedila.

Išuljao se iz spremišta i pogledao u tamni mozaik lišća naprežući oči. Neke zelene boje noću su izgledale sive. Stabla su izgledala srebrno-bijela. Mjesečina je kapala po crnom lišću i granama koje su visjele. Opustio je oči. Taj je trik naučio dok je lovio s Joeyjem. Ponekad, ako pustiš da ti se oči opuste, one vide stvari koje nikada ne bi vidjele ako pokušavaš vidjeti. Dok je gledao u sjene, u tami je ugledao nešto žućkasto i daleko bljeđe od krijesnice.

Puls mu se ubrzao. Usredotočio se na to mjesto, ali žućkasto svjetlo je nestalo.

Opet je opustio oči.

Svjetlo je zatreptalo i nestalo.

Bio je blizu. Svjetlo je bilo važno, ali nešto drugo mu je uzburkalo krv u venama. Zeleni se miris promijenio.

Dvadeset metara od spremišta za traktor, Abby je čučala u potpunoj tami držeći mobitel što je čvršće mogla. Guste grane hrasta iznad nje zaustavile su mjesečinu. Nije vidjela ništa dalje od grmlja koje ju je štitilo. Željela je da jej oš gore na sjedalu traktora. Tamo je bilo suho i sigurno i nije ju svrbjelo kao od grmlja koje ju je sada greblo. Nije znala gdje je gospodin Huey. Oko nje je bilo previše zvukova da bi bilo što mogla shvatiti. Samo ju je smirujući sjaj tipkovnice telefona sprječavao da ne poleti prema svjetlu kolibe. Bilo je to kao kada bi gledala u kuhinjski prozor svoje kuće dok bi se nakon večere igrala u dvorištu.

Uplašio ju je nježan povik iz telefona i ona ga je stavila na uho.

— Abby? - rekla je njezina majka.

— Što? - šapnula je Abby.

— Jesi li dobro?

— Valjda.

— Gdje je gospodin Huey?

— Ne znam.

— Nisi ga čula?

— Prije nekog vremena je prestao vikati. Možda je otišao.

— Možda. Ali ne znamo sigurno. Moraš ostati dolje.

— Sjedim na koljenima.

— To je dobro. Tata upravo zove čovjeka koji će nam pomoći da te nađemo.

Znaš li kako će to učiniti?

— Ne. — Telefon u tvojoj ruci je kao radio. Dok je uključen, policija te može naći.

To je isto kao da stojiš i vičeš: — Mama, mama.

— Želiš li da ustanem i vičem? Znam glasno vikati.

— Ne! Ne, dušo. Telefon viče umjesto tebe, dobro? Ljudi ga ne mogu čuti, ali računala mogu.

— Kao kad pas čuje zviždaljku?

— Točno tako. Sada — čekaj, tata mi nešto govori.

— Dobro.

Abby je telefon toliko čvrsto držala na uhu da ju je boljelo. Željela je opet čuti tatin glas.

Hickey je još sjedio uza zid spavaće sobe. Unatoč ranjenoj nozi, promatrao je Karen kao hijena koja čeka priliku za napad.

— Hoćeš li me konačno zašiti? — pitao je dignuvši krvave dlanove.

— Nisam još odlučila.

— Ovo nikamo ne vodi — rekao joj je Will u uho ljutitim glasom. — Proklete govorne poruke. Ne mogu vjerovati da predsjednik mobilnog operatora nema uslugu.

— Možda bismo trebali nazvati policiju. Ili FBI. — Nisam siguran da možemo riskirati. Ako Huey...

— Mama? — rekla je Abby u njezino drugo uho.

— Što je, dušo?

— Mislim da sam nešto čula.

Karenino srce je zatreperilo. - Šapći, dušo. Što si čula?

— Ne znam. Abbyn glas bio je kao tanko vlakno rastegnuto preko velikog ponora straha. — Koliko će vam trebati da dođete?

— Ne dugo. Je li zvuk nestao?

— Ne čujem ga sada. Bojim se da je oposum.

Karen je osjetila histerično olakšanje. - U redu je ako je oposum. Neće te ozlijediti.

— Neće me ugristi?

— Ne. Oni se više boje tebe nego ti njih.

— Jedan je ugrizao Kate prošli tjedan.

— To nije isto.

— Što ako je zmija?

— Nije zmija. — Karen ju je tješila iako se i sama uspaničila na samu pomisao. — Zmije sada spavaju.

— Aha. Zmije love po noći. Vidjela sam to na programu Animal Planet.

Isuse. — To je samo u drugim zemljama kao što je Indija. I Šri Lanka. Kobre i slično. Mi ovdje nemamo kobre.

— Oh. — Naše zmije noću spavaju.

— Mama, opet sam to čula. Šapat joj je sada bio jedva čujan. - Kao da se netko šulja.

— Karen je osjetila napadaj panike. - Moraš biti tiho. Želim da prestaneš govoriti.

— Bolje se osjećam dok pričamo.

— Znam, dušo, ali...

— Mama...

U dva gotovo nečujna sloga prava je strava prostrujala od djeteta do majke.

Karen je stisnula telefon toliko jako da je zamalo ozlijedila ruku. — Abby? Reci nešto! Čula se samo tišina. Onda je čula disanje i shvatila je što se dogodilo. Abby je sjedila nepokretno u mraku, potpuno uplašena. Huey je bio blizu. Moleći se da Abby još ima telefon uz uho, Karen je šapnula. - Tu sam, dušo. Ovdje sam. Sjedi mirno. Bit ćeš dobro. Sjeti se što je tata rekao.

Slušala je sa svakim vlaknom svog živčanog sustava.

Usred disanja čula je jecaj, toliko tih da se Abby morala junački boriti da ga toliko obuzda. Karen ju je htjela ponovno utješiti kada se čulo pucanje grana i Abby je vrisnula.

— Našao sam te, zar ne? — glasno je rekao Huey.

Karenino srce se skamenilo. - Abby?

— Vidio sam svjetlo - rekao je Huey oduševljeno. - Zašto si pobjegla, Abby?

— ABBY! — Što je? - viknuo joj je Will u uho.

— Joey? — rekao je Huey.

— Daj Abby opet telefon! — zahtijevala je Karen. — Molim te!

— Gdje je Joey?

— Vidi, vidi — rekao je Hickey. Pritisnuo je krvave dlanove na tepih i ustao.

— Sreća se okrenula.

Karen je uzela 38-icu i uperila mu u grudi. — NATJERAJ GA DA VRATI ABBY TELEFON. Hickey je bez straha hodao oko kreveta. — Ako me sad upucaš, ona je mrtva.

Daj mi telefon.

— Natrag!

Odmaknuo je pištolj i pljusnuo je pa joj uzeo telefon iz ruke.

— Huey? Ovdje Joey. Ako čuješ pucanj, udavi derište. Nemoj čak niti čekati da me nešto pitaš jer ću biti mrtav. Ova me kučka već ubola. Pokušala me ubiti.

Hickeyjevo se lice ukočilo dok je slušao rođakov odgovor. — Ti, prokleti

idiote. Ja dajem naredbe, a ti ih slušaš. I točka. Stisnuo je Karenin zglob dok joj se ruka nije sama otvorila i nije ispustila 38-icu. Sagnuo se i uzeo je. — Zaveži malu i stavi joj nešto u usta, Huey. Nazvat ću te.

Karen je iznenada poludjela. Zaletjela se na Hickeyja s namjerom da mu iskopa oči, ali prije nego što je došla do njega, udario ju je šakom u grudni koš.

Udarac joj je izbio zrak iz pluća i srušio je na pod. Dok je ležala pokušavajući doći do daha, on je uzeo telefon koji ju je povezivao s Willom i rekao divljim glasom.

— Huey ti je upravo našao malu, doktore. Nadam se da još nisi ni s kim razgovarao jer, ako jesi, Abby neće nikada krenuti u drugi razred... Smiri se. Ne želim da dobiješ srčani udar. Samo se nadam da je ova divlja mačka kojom si se oženio naučila svoju lekciju.

— Molim te - preklinjala je Karen boreći se da ustane na koljena. — Nemoj mu dopustiti da je zaveže. Nemoj mu dopustiti da je ozlijedi. Ona...

— Začepi — Hickey je poklopio. -I zašij ovu prokletu nogu.

— Pogledala ga je dašćući kao navijeni trkač. Sitne točke svjetlosti plesale su u sredini njegovih očiju.

— Moja si — rekao je tihim glasom. — Sada to znaš, zar ne?

— Samo želim da moja djevojčica bude sigurna. Što god trebalo.

— To je dobar odgovor. Ali po redu. Pokazao je na svoju razrezanu nogu. Na posao.

Karen je pokušala ne misliti na Abby. Ako ne uspije, neće moći funkcionirati.

Oslonivši se rukom na krevet, ustala je, uzela pincetu koju je prije ispustila i otvorila Willovu crnu torbu.

— Bez igala - rekao je Hickey kada je uzela bočicu lidokaina i špricu. - Ništa ti ne vjerujem.

— Dobro. Četrdeset šavova bez anestetika peći će kao sam vrag.

Hickey se nasmijao: - Uživat ćeš onda. Ali ne brini se, dušo. Osvetit ću ti se za svaki šav.

JEDANAEST Huey je teturao po mraku noseći Abby u rukama dok mu je u srcu rastao strah.

Ne-boja je bila svuda oko njega, ulijevajući se s rubova njegova vidika i ostavljajući samo bliješteće prozore kolibe da se vrte u mraku. Abby je beskrajno vrištala, toliko dugo i jako da nije znao kako uspijeva disati. Želio je da može staviti ruke preko ušiju, ali morao ju je nositi.

Vriskovi su bili kao voda kroz koju mora protrčati. A strah u njima bio je isti kao strah koji je poznavao kao dječak. Nešto mu je počelo vibrirati u grudima, kao zvono udareno maljem. Joey je rekao da je zaveže, ali Huey je nije želio zavezati.

Joey je rekao da je uguši ako čuje pucanje, ali Huey je zahvaljivao Bogu što ga nije čuo. Abby bi mogao ozlijediti jedino kada bi ispred njezina lica vidio lice neke druge djevojčice. Starija ga je djevojčica jednom odvela u šumu i pokazala mu stvari, a zatim ga tražila da skine hlače. Kada je to učinio, ona je pozvala desetak dječaka koji su dotrčali iz drveća, smijući mu se i ismijavajući ga. Želio joj je vrtjeti glavom dok ne otpadne, kao piliću.

Huey se nikada nije osjećao toliko zbunjeno, ali znao je jedno. Ne može živjeti bez Joeyja. Život prije Joeyja bio je u magli punoj straha, a o životu bez njega Huey nije mogao niti razmišljati. Bića kao Abby bila su kao svjetiljke u tami, ali nikada ih nije mogao zadržati. Na kraju krajeva, Joey je bio sve što ima.

Prošla je ponoć i viktorijanska kuća Jenningsovih stajala je na brežuljku mračna i tiha. Na borovima su se čuli cvrčci, na cesti kamion, ali kuća je bila tiha.

Kroz mrak se prolomio vrisak.

U spavaćoj sobi, Karen je klečala na krevetu nad Hickeyjevim ranjenim bedrom. Gol i samo s ručnikom preko prepona, Hickey je držao bocu Wild Turkeyja u lijevoj ruci i halogenu svjetiljku iz Willove radne sobe u drugoj.

Usmjeravao je svjetlo gdje god bi mu ona rekla i šutio većinu vremena, osim što je povremeno viknuo kada bi mu igla probila meso koje nije bilo umrtvljeno anestetikom.

Karen je radila s iglom za šivanje u obliku slova U gotovo nepažljivo, spajajući rubove rane, vežući čvorove, idući dalje. Nevjerojatno je koliko štete može napraviti jedan potez dobrim skalpelom. Hickey nije izgubio dovoljno krvi da mu bude ugrožen život, ali dovoljno je iskrvario da uplaši nekoga tko nije naviknuo na traumu. Karen je bila zahvalna kada je vidjela da zapravo i jest okrznula dno njegova penisa svojim paničnim udarcem (rana za koju je trebalo dva šava) i nadala se da će ga to obeshrabriti od toga da je pokuša prisiliti da završi ono što je prije počela.

— Koliko još? — pitao je napetim glasom.

— Tek smo na pola. Trebao si uzeti tabletu protiv bolova.

Popio je još jedan gutljaj Wild Turkeyja kad mu je zarila iglu kroz kožu. —

Ovo je sve što trebam. Samo požuri.

Napravila je još pet šavova i zatim zastala da protegne zglobove. Dok je to činila, izletjelo joj je nešto što ju je mučilo od početka.

— Zašto mi? - rekla je tiho.

— Što?

Rekla sam: — Zašto mi?

Hickey je pružio ruku s bocom i dignuo joj bradu tako da ga gleda u lice. — Zar si toliko glupa? Zar si toliko jebeno glupa?

— Kako to misliš?

— Zašto ne vi? Ha? Misliš da ste imuni na bol zato što živite ovdje u ovoj palači u predgrađu? Moja majka imala je rak grla. To je najteža vrsta. Zašto ja? — stalno je hroptala. — Dragi Bože, zastoja? Ja bih pitao isto. Zašto moja majka?

Zašto ne moj usrani stari? Pogledao bi u strop kao da je Bog tamo i sluša i pita zašto. Kada sam to konačno shvatio, šala je bila na moj račun. Hickey je protresao bocu i prolio crvenu tekućinu na Karenino koljeno. - A i šala je na tvoj račun isto, June Cleaver.

— Zašto?

— Ti si ljudsko biće, zato. Pa zašto ne ti, dobro? Zašto ne ti?

Karen se ugrizla za usnicu i pažljivo promatrala Hickeyja. U svakoj crti njegova lica bila je urezana ogorčenost i oči su mu bile kao crni bunari na kojima pliva sloj ulja. - Sigurno je strašno biti ti — rekla je.

— Ponekad - priznao je. - Ali večeras je teže biti ti.

Will je stajao na prozoru sobe gledajući prema Meksičkom zaljevu. Apartman Čempres, unatoč luksuznim sadržajima, počeo ga je gušiti kao zatvorska ćelija, a spoznaja da se tamni zaljev širi južno do Jukatana nekako ga je smirivala.

Trenutak kada je shvatila da je Huey ponovno uhvatio Abby pretvorio se u pakao. Iako je imala pištolj, Cheryl se morala zaključati u jednu od mramornih kupaonica radi zaštite. Njegov je bijes bio strašan. U tom je trenutku bio sposoban ubiti Hickeyja da se pojavi ispred njega. Ali naravno da nije. Hickey je sve tako precizno osmislio da se taj scenarij nikada ne može dogoditi.

Kako ga je popuštao bijes, Willova frustriranost još je više rasla. Toliko toga ne zna. Kako je Karen uspjela raniti Hickejya? Vjerojatno tako što je uzela 38-icu s vrha ormara. Ali zašto bi Hickey reagirao na njezinu prijetnju? Drži Abby i, dok je tako, Karen neće od pištolja imati koristi. Ali očito je imala. Ili je donekle ima.

Prije nego što je Hickey poklopio, Will ga je čuo kako viče da je bio uboden. Je li ga Karen ubola? Je li poludjela pod stresom i pokušala ga ubiti? Ne. Karen nikada nije gubila kontrolu. To je bila općeprihvaćena istina. Njezin otac, narednik, uvježbao je kći do takve samokontrole koja je nervirala druge. Što god se dogodilo, Will to nije mogao otkriti. Morat će čekati.

Jedina svjetla u zaljevu sada su pripadala teretnjaku koji je plovio na zapad vjerojatno istovariti kavu ili banane ili tko-zna-što-drugo u New Orleansu. Na tome su brodu, 6 kilometara daleko, spavali muškarci, cijela posada, koji nisu znali za

njegov problem i koji mu ne bi mogli pomoći i da znaju. U ovome je hotelu bilo nekoliko stotina liječnika od kojih je mnoge Will osobno poznavao -I nitko mu nije mogao pomoći. Bio je zarobljen u neprobojnom kavezu koji je izgradio luđak pod imenom Joe Hickey.

Ne, pomislio je. Vjerojatno je pogrešno reći luđak. Prava ludost je rijetka ako se isključe poremećaji prouzročeni fizičkim bolestima. Dok je za vrijeme studiranja bio na psihijatrijskom odjelu, Will je liječio pacijente u državnoj bolnici za psihičke bolesnike u Whitfieldu od kojih su neki bili klasificirani kao kriminalno ludi. Nakon nekog vremena zaključio je da su neki od tih muškaraca potpuno normalni. Oni su slijedili svoje ciljeve i želje na način na koji to čine muškarci koji uspijevaju u poslovnom svijetu, umjetnosti ili politici. Radilo se jednostavno o tome da društvo nije moglo priznati da su njihovi izabrani ciljevi zapravo ciljevi zdravih muškaraca. Ali Will je znao bolje. Svi ljudi imaju atavističke želje, ponekad divlje. Neki ih jednostavno znaju bolje obuzdati od drugih. A Hickey nije pripadao u tu prvu kategoriju. On je slušao svoje instinkte, bez obzira na zakon ili opasnost. Njegov je otvoreni motiv bio jednostavan: novac. Ali Willu se činilo da postoje lakši i manje rizični načini da se namaknu velike količine novca ako je čovjek voljan prekršiti zakon. Hickeyjev plan osmišljen je da zadovolji dublje potrebe od novca. I Willu je trebalo da smisli koje su to potrebe. Vrlo brzo.

Nije se mogao usredotočiti. Sjetio se vožnje prema zračnoj luci to jutro kada je u posljednji trenutak zamolio Karen da dovede Abby na konvenciju. Imao je loš osjećaj vezano za to što je odbila. Predosjećaj. Ništa melodramatično nego samo osjećaj da bi se njihovi životi mogli još više udaljiti ako Karen ne ode s njim na ovaj put. U najvećim napadima paranoje, nije mogao zamisliti takvo što. Ali jest mislio da bi se bez Karen mogao naći u jednoj od onih situacija koje je mnogo puta prije doživio. Situacija u kojima je uvijek odabrao provesti noć sam radije nego da prihvati ponudu za žensko društvo. Međutim, tijekom vožnje prema zračnoj luci, nešto mu je govorilo u podsvijesti, glas koji se pojavio za dugih mjeseci nekomunikacije i tihog odbijanja, da će se otvoriti kanal za oslobađanje tih osjećaja. A dio njega trebao je taj glas. Ta mu je spoznaja sada kao kiselina izjedala srce.

Bio je to klišej klišeja. Nikada ne znaš što imaš dok to ne izgubiš. Ideja da bi Abby mogla biti ubijena bila je toliko paralizirajuća da si Will nije dopuštao da to smatra stvarnom mogućnošću.

Vratit će je bez obzira po kojoj cijeni. Krvi. Života. Ali čak i da sve završi na najbolji mogući način, već se dogodilo nešto što se nije moglo povući. Ostavio je ženu i kćer same. Izložene opasnosti. To je nešto što milijuni očeva rade svaki tjedan, ali u njegovu slučaju dio njega želio je biti sam na tome putovanju. Mogao je više nagovarati Karen - i prije - stvarno je uvjeriti kako želi da ide s njim na taj vikend. Ali nije! Nije to bila samo njegova krivnja. Organizacija izložbe cvijeća za šezdesetu godišnjicu Male lige mogla se usporediti s testiranjem novog lijeka, a propuštanje toga događaja za predsjednicu bi značilo propast. Međutim, u dubini

duše, Will je sumnjao da je Karen željela da sve propadne. A on nije učinio dovoljno da joj pomogne.

— O čemu ti tamo razmišljaš? — pitala je Cheryl.

Izašla je iz kupaonice i popela se natrag na krevet uzimajući velike jastuke da se nasloni na zaglavlje. Potrgana večernja haljina bila joj je zavezana oko struka.

Nosila je crni grudnjak u Madoninu stilu. Will je pretpostavljao da joj nije nikakav problem biti u grudnjaku pred strancem jer je zadovoljavala muškarce u autima iza striptiz kluba.

— Ne razgovaraš sa mnom? — pitala je.

Cheryl je bila tip osobe koja nije podnosila tišinu. Will je slegnuo ramenima i okrenuo se natrag svjetlima teretnjaka.

— Slušaj, kćer ćeš dobiti natrag — rekla je. — Radi se samo o igri čekanja.

Platiš malo novca - do kojeg ti nije ni malo stalo u usporedbi s kćeri - i ujutro ti je vrate. Trebao bi pokušati zaspati. Ja moram čekati Joeyjeve pozive pa ću ostati budna. Ali ti bi trebao zaspati. Probudit ću te kad bude vrijeme.

— Misliš da mogu spavati s obzirom na sve što se događa?

— Moraš. Ujutro ćeš biti lud ako ne odspavaš.

— Ne mogu.

— Da, možeš.

— Pusti me na miru, može?

— Slušaj, samo tu sjediš i kriviš sebe i pokušavaš smisliti način kako spasiti svoju kćer. To svi rade. Ali ne možeš. Nisi Mel Gibson, zaboga. Ni Mel Gibson nije Mel Gibson, kužiš? Spasit ćeš kćer tako da Joeyju daš novac. Jednostavno je.

— Trebao bih vjerovati Joyju?

— Joey ima moto u ovome poslu, doktore. Znaš li koji?

— Koji?

— Dijete se uvijek spasi.

Will se okrenuo od prozora.

— Ozbiljna sam — rekla je. — Rekao je to stotinu puta. Tako smo se izvlačili do sada. Tako smo zaradili sav svoj novac.

— I svako dijete kojem ste ovo napravili je preživjelo? Vraćeno roditeljima?

— Kao novo. Kažem ti, moraš se smiriti. Nasmijala se na način koji je bio u suprotnosti s klasičnom ljepotom njezina lica. — Moraš se smiriti, Wille! — pjevušila je oduševljena. - Dobit ćeš srčani udar.

Okrenuo se prema prozoru. Cherylina uvjeravanja nisu išla uz glas s druge strane telefonske linije. U Hickeyjevu glasu osjetila se mržnja, toliko zamjeranja da Will nije vidio kako bi mogao stati prije nego što nanese najveću moguću bol. A u drugim je slučajevima tako bilo. Da se bar Cheryl i Hickeyju može vjerovati.

— Hoćeš li da ti pomognem da se smiriš? — pitala je Cheryl.

Pogledao je u njezin odraz u prozoru. Uzela je četku iz torbice i vukla ju je kroz svoju dugačku plavu kosu. — Kako? — pitao je. - Drogom?

— Rekla sam ti da sam sad čista. Ali mogu te smiriti. Kako god hoćeš.

Masaža?

— Ne, hvala.

— Masaža sprijeda?

Okrenuo se prema njoj jer nije bio siguran da je dobro čuo. Ona je prestala češljati kosu.

— Ništa strašno - rekla je. - Spavat ćeš kao dijete. Tako je kod svih muških.

— Sigurno se šališ?

Nasmijala se urotnički. — Ne brini se. Ženica neće saznati.

— Rekao sam ne, dobro? Isuse.

— Samo sam ti pokušavala pomoći da se opustiš. Znam da si nervozan.

— U čemu je stvar, Cheryl? Je li seks jedini način na koji se znaš odnositi prema muškarcima?

Okrenula se prema televiziji napućivši donju usnu kao ljutito dijete. — Nije točno, Oprah.

— Maloprije si mi ispričala tužnu priču kako je bilo strašno biti kurva. A sad se tako ponašaš.

— Hej, samo sam ti pokušala olakšati.

— Nudiš li isto svim žrtvama?

Riječ žrtva nije joj baš legla. - Vidjela sam da me gledaš dok si držao govor i znala sam da si zainteresiran.

— Sereš.

Prostrijelila ga je pogledom u kojem se vidjelo uznemirujuće znanje. — Pogriješila sam, valjda. Što ja znam? Ja sam samo glupa striptizeta, zar ne? Uzela je daljinski i prebacivala kanale te konačno stala na programu Home Shopping Networka.

Will se ponovno okrenuo prema prozoru. Dok je tražio sitna svjetla teretnjaka, vidio je u odrazu na prozoru da se nešto miče. Kada se usredotočio, vidio je kako Cheryl skida grudnjak. Nije se okrenuo, ali vidio je da se udobnije namjestila na jastucima i počela gladiti grudi. Pokušao je gledati teretnjak, ali nije se mogao koncentrirati. Apsurdno. Ova je žena pomogla da mu otmu kćer i sada mu se nabacivala kao da su se upravo upoznali dolje u kockarnici. Cheryl je nježno stenjala i opet mu privukla pogled na odraz. Njene je pokrete bilo nemoguće ignorirati.

— Zašto to radiš?

— Da ti pokažem da nisi drugačiji od drugih. I da je to u redu.

— Zakopčaj grudnjak.

Nije prestala micati rukama. - Govoriš tako, ali radije bi da ga ostavim skinutog.

— Stavi ga.

— Dobro izgledaju, zar ne?

Konačno se okrenuo prema krevetu. — Ako voliš umetke.

Nasmijala se. — Naravno da su umetci. Ali dobri su. Ne kao lokalno smeće

koje ovdje možeš vidjeti. Joey me poslao avionom u LA da ih napravim, kada sam bila glavna plesačica. Dobila sam doktora koji je radio Demi. Rekao je da moje izgledaju jednako dobro. Primila ih je u dlanove. -Jednako dobro.

Zaista su izgledale kao iz mašte, ali nisu izgledale prirodno. Budući da je doktor, Will je vidio i više grudi nego što bi želio i Cherylini komadi za pokazivanje u stilu časopisa Penthousa nisu imali gotovo ništa zajedničkog s prirodnim ženskim oblikom.

— Pokri se. — rekao je.

— Jesi li siguran?

— Briga me što radiš. Okrenuo se prema prozoru.

— Zašto se barem ne suočiš s istinom u jednom, Wille?

To nije bilo prvi put da je upotrijebila njegovo ime, ali svejedno mu se to nije svidjelo. — S čim?

— Kada si držao govor i vidio me da te gledam, maštao si o meni.

— Imaš krivo.

— Ne možeš lagati o tome. Odmjerio si me od glave do pete. Zatim si gledao u moje gaćice dok sam prekrižila noge.

— Bilo je previše očito da bi se moglo ignorirati.

— Ali bio si zainteresiran. Puno više nego za svoj govor. A da sada u sobi nismo iz jednog razloga, mogli bismo biti ovdje zbog nečega drugog.

— Imaš krivo. — ponovio je ljutito jer su njezine pretpostavke bile točne.

— Imam li?

— Imaš.

— Ono što sam večeras vidjela na tvome licu vidjela sam na licima mnogih muškaraca. Pritom mislim dobrih muškaraca. Poznam te. Već nekoliko godina želiš da imaš nekoga kao što sam ja s kim možeš spavati. Voliš svoju ženu, ne bi je ni s kim mijenjao, ali jednostavno ti nije dovoljna. Ona ne razumije što ti je potrebno.

Kako ti je potrebno i koliko često. Ništa, zapravo. Ona radi gnijezdo, dodaje grančice i misli o malim ptićima. Ti pomažeš u tome, ali nedostaje ti lov.

— Otkud ti to? Iz Cosma?

— Ne sjećam se. Ali to je točno, zar ne?

Okrenuo se natrag prema krevetu gdje je Cheryl radila ono o čemu sanja svaki petnaestogodišnjak. — To se neće dogoditi. Ti ne želiš seks. I ne želiš me »opustiti«: Ono što stvarno želiš jest da me nekako učiniš krivcem za ono što radiš.

— Što znači učiniti krivcem? Izgledala je iskreno zbunjena.

— Želiš me učiniti dijelom svega ovoga. Uključiti me i spustiti na svoju razinu tako da mi se to što radite ne čini tako strašnim. Ali jest strašno. I ti to znaš.

Cheryl je povukla grudnjak da si pokrije grudi i okrenula se prema televiziji.

On se okrenuo i stavio dlanove na prozorsko staklo. Debelo je staklo bilo hladno od klime, ali znao je da vani puše topao vjetar. Hladan u usporedbi sa zrakom koji je lebdio iznad drveća i borova koji su rasli od plaže prema unutrašnjosti, ali topao u usporedbi s hladnim zrakom u apartmanu kockarnice.

— Nikada nismo završili razgovor koji smo prije počeli? — rekla je Cheryl.

— O čemu govoriš?

— Kada si pitao kako to da smo ovo počeli raditi. Otimati djecu.

— Ispričala si mi svoju priču.

— Izostavila sam neke pojedinosti. Izgledala je kao Abby kada je pokušavala sakriti neko iznenađenje. — Kada me Joey natjerao da prestanem biti plesačica, vratio me u Jackson. New Orleans i Jackson. Ponekad u klub dolje u Hattiesburgu, ali to je bilo lošije tržište. Većinom studenti koji su čekali u redu da svrše u hlače.

— Trebala bi nastupiti u emisiji Howarda Sterna.

— Možda bih i trebala. Ali trebao bi me slušati, doktore. Ovo je za tebe poučna priča.

— Jedva čekam čuti.

— Joey me vratio natrag u klubove, ali zapravo ne zato da plešem. Počeo je dolaziti svaku večer kad sam nastupala, ali ne gledati mene. Dolazio je razgovarati s judima. Vlasnicima, izbacivačima, klijentima. Svima je plaćao runde. Plaćao im plesove na kauču. Ubrzo je shvatio tko sve tamo dolazi. A iznenadio bi se, doktore.

Odvjetnici, doktori, burzovni mešetari, vijećnici. Ministri, za Boga miloga.

Ministri su tamo potajno dolazili da bi dobili ples na kauču. Ludo. U svakom slučaju, Joey je kužio te tipove. I onda smo pokrenuli mali biznis sa strane.

— Koji je to bio biznis?

— Ucjene. Ti tipovi su postali ovisni o meni, kužiš? Mislim, možda to ne volim raditi, ali znam jako dobro plesati na kauču. Doživjeli su stvari o kojima nikada nisu niti sanjali. Za tri minute daju po pedeset dolara i sretni su kao svinje.

Ubrzo nude mnogo više i pitaju bi li bila voljna plesati nakon radnog vremena.

Namrštila je nos. — Plesati, možeš misliti? Tako sam onim pravima - bogatima, oženjenima - govorila, naravno, dušo. I pustila sam im da me nakon posla odvedu u motel. Motel je vodio tip koji je bio dobar s Joeyjem i u jednoj je sobi imao postavljene posebne kamere. Kada bismo ušli u tu sobu, navela sam te tipove da rade stvari zbog kojih bi prije umrli nego dopustili da ih vidi njihova žena ili šef.

Odlazili su potpuno izbezumljeni, a njihovi su životi bili u Joeyjevim rukama. I znaš što? Nikada mi ih nije bilo žao. Ni jednom. Svaki od tih kretena ostavio je ženu i djecu kod kuće da bi došao u taj klub. Odveli bi me u tu sobu i ševili kao ludi i nije im bilo važno hoću li preživjeti ili umrijeti nakon toga. Svaki od njih molio me da to radimo s prezervativom i većina od njih željela je...

O Bože, ne želim na to niti misliti. I to su bili stupovi zajednice, kužiš? Pa kad tu stojiš i ponašaš se kao da si iznad toga, ja znam da je to sranje, dobro? Možeš igrati svoju igricu, ali ja znam.

— Ja nisam iznad toga - rekao je Will. - Ni jedan muškarac nije iznad toga. A ni žena. To se zove ljudskom slabošću. Patetično je, ali takav je život. Ti nemaš nikakvo posebno znanje. Mislim da moja žena zna sve što si ti sada ispričala iako to nije doživjela. Ona je samo odlučila da neće dopustiti da je to dira.

— Znači ona je iznad toga, ha? Možda ti zato nije dovoljna u spavaćoj sobi.

— Još mi nisi rekla kako ste se prebacili s ucjene na otmice.

Cheryl je popila ono što je ostalo od njezina ruma i Coca-cole.

— Ucjena zna biti nepredvidljiva. Ne možeš predvidjeti što će tipovi napraviti kada im pokažeš slike. Kada se spuste na zemlju. Kraj života kakvog poznaju. Većina njih, naravno, jedva čeka platiti. Ali nikada ne znaš. Jedan je htio primjerke za ženu i sve u uredu. Nasmijala se kada se toga sjetila. - Ali neki od njih polude. Otrče kući i priznaju ženama ili pokušaju ubiti Joeyja ili...

Odlutala je i u trenucima tišine koja je slijedila nakon toga, Will je znao što nije rekla. — Neki od njih se ubiju — dovršio je. — Zar ne?

Pogledala je u televizor. — Jedan tip se ubio. Bilo je strašno. Ostavio je svoju kopiju snimke u videu kada se upucao. Žena ga je našla. Možeš li to zamisliti? Ulila je još ruma u čašu. Ovaj put čistoga.

— Taj put policija nas je zamalo uhvatila. Nakon toga Joey je odlučio da idemo krivim putem. Ono što nam treba, smatrao je, jest malo poslova, ali s najvećom dobiti s obzirom na rizik.

— Otmica?

Kimnula je glavom. - Dok smo ucjenjivali ljude, vidio je da su se ti tipovi najviše bojali djece, i to puno više od toga da će povrijediti žene. Nisu mogli podnijeti pomisao da bi djeca izgubila njihovo poštovanje. Živjeli su za svoju djecu. Zato je način na koji smo mogli dobiti najviše novca bio taj da ti tipovi plate za svoju djecu.

— Pa to je puno riskantnije od ucjene.

— Jest ako to radiš kao i svi drugi. To je kao da tražiš FBI da te specijalci zgaze. Joey je pametniji od toga. Ali to ti ne moram niti govoriti, zar ne?

Will se pomaknuo na lijevo i srušio se u stolicu pokraj prozora. Nakon svega što se dogodilo, nakon Cheryline posljednje priče postao je svjestan da je sve što se događa stvarno. On nije bio poseban. On je bio samo još jedna budala u cijeloj seriji budala od kojih je žrtve napravio čovjek čija je specijalnost bila iskorištavanje ljudskih slabosti. Hickey je od toga napravio zanimanje, umjetnost, i Will nije vidio načina kako sebe ili svoju obitelj spasiti iz mreže toga čovjeka.

— Reci mi jedno?

— Što?

— Jesu li drugi očevi prihvatili tvoju ponudu?

Cheryl je sklopila ruke i stavila ih iza glave tako pokazujući svoje umetke u najboljem svjetlu. Usne su joj se iskrivile u čudan osmijeh. — Dvojica od pet.

Ostali su se mučili cijelu noć. Ta su dvojica spavali kao mala djeca.

Unatoč njegovu govoru o ljudskim slabostima, Will nije mogao vjerovati da su se očevi te djece, koja su bila u smrtnoj opasnosti, seksali s jednim od otmičara.

To mu je bilo neshvatljivo. A ipak je znao da je moguće.

— Lažeš - rekao je pokušavajući se utješiti.

— Kako god hoćeš. Ali ja znam što znam.

Specijalni agent Bill Chalmers zahvalio je detektivu odjela za umorstva pod

imenom Washington i zatvorio vrata policijske sobe za ispitivanje. Dr. McDill i njegova supruga slijedili su automobil agenta nekoliko ulica od zgrade FBI-ja do policijske uprave i ono zbog čega su došli sada je bilo pred njima na metalnom stolu. Bila je to hrpa knjiga sa slikama kriminalaca i to debela petnaest centimetara.

— Znam da nije savršeno — rekao je Chalmers. — Ali imate tu više privatnosti nego u sobi gdje su specijalci.

— Ovdje ima tisuće fotografija - rekao je McDill.

— Moguće. Bit ću vani i pokušati ući u računalo Nacionalnog informativnog centra za kaznena djela. Provjerit ću sve prošle slučajeve otmica za otkupninu na jugoistoku zemlje i onda utipkati imena Joe, Cheryl i Huey da vidim ima li kakvih dosjea pod stvarnim imenom ili lažnim imenom. Joe je jako često ime, ali drugi bi mogli dati rezultate. Osim toga, putem ovamo mobitelom sam razgovarao sa šefom.

Mogao bi uskoro doći. Sada je uzbunio neke bankovne službenike da označe sve velike novčane iznose koji se budu uplaćivali prema obali sutra ujutro. Chalmers je pogledao na sat: — Odnosno, jutros.

McDill je uzdahnuo. — Mogu li dobiti malo kave ili nešto slično?

— Naravno. Kakvu?

— Crnu. Margaret?

— Mogu li možda dobiti čaj? — pitala je tiho.

Chalmers se nasmijao — Nikada se ne zna. Provjerit ću.

Kada je izašao, Margaret je sjela za stol i otvorila jednu od knjiga s fotografijama. Lica koja su ju gledala s te stranice pripadala su ljudima koje su McDillovi zahvaljujući svojem novcu i povlasticama nastojali izbjegavati. Lica su imala zajednička mnoga obilježja. Zaslijepljeni bljeskom fotoaparata, oči uništene drogom, ispijeni, loši zubi, prstenje u nosu, tetovaže. A na svima se vidjelo, kao da su bojom naslikani na koži, ogorčenje i bespomoćnost zbog kojih nisu vidjeli dalje od sljedećih dvadeset i četiri sata.

— Radimo li pravu stvar? — pitala je Margaret pogledavši supruga.

McDill ju je stisnuo za ramena. — Da. — Kako znaš?

— Prava stvar je uvijek najteža stvar.

Abby je sjedila stisnuta u uglu otrcanog kauča neutješno plačući i držeći barbiku pokraj sebe. Huey je sjeo na pod dva metra dalje i izgledao očajno.

— Nisam te htio uplašiti - rekao je. - Samo sam napravio što mi je Joey rekao.

Moram raditi što mi Joey kaže.

— On me ukrao od mame i tate! — jecala je Abby. - A i ti si!

— Nisam htio. Daje barem tvoja mama sada ovdje. Huey je stisnuo šake. — Da je barem moja mama ovdje.

— A gdje je ona? — pitala je Abby napravivši stanku između dvaju jecaja.

— Na nebu — rekao je Huey kao da to zapravo i ne vjeruje. — Kako to da si pobjegla? Zašto što sam ružan, zar ne?

Abby je nastavila plakati, ali je odmahnula glavom.

Ne moraš to govoriti. I djeca u mojoj školi su bježala. Nitko me nije volio. A ja sam mislio da smo prijatelji. Samo sam želio biti dobar. Ali ti si pobjegla? Kako to?

— Rekla sam ti. Ukrao si me od moje mame.

— To nije to. Ne sviđam ti se jer izgledam kao čudovište.

Abby ga je gledala natečenim očima. — Nije važno kako izgledaš. Zar to ne znaš?

Huey je trepnuo. — Što?

— To me Belle naučila.

— Tko? Abby je protrljala oči i pokazala svoju barbiku u zlatnoj haljini. - Ovo je Belle. Iz priče Ljepotica i zvijer. Ona je moja omiljena Disneyjeva princeza jer čita knjige. Ona želi postati netko i nešto. Belle kaže da nije važno kako izgledaš.

Važno je samo ono što u sebi osjećaš. U svome srcu. I ono što radiš.

Huey je širom otvorio usta kao da gleda čarobnu princezu koja se dignula iz trave.

— Nikada nisi gledao crtić Ljepotica i zvijer? - rekla je Abby ne vjerujući.

On je odmahnuo glavom.

— Pretvarajmo se da sam ja Belle, a ti Zvijer.

— Zvijer? Odjednom se naljutio. - Ja sam Zvijer?

— Dobra Zvijer. - Abby je obrisala nos koji joj je curio. - Zvijer nakon što je postala dobra. Ne zla kao na početku.

Sišla je s kauča i pružila mu Belle. - Reci nešto što Zvijer kaže u filmu. Oh, zaboravila sam. Nisi ga gledao. Samo reci nešto lijepo. I zovi me Belle, sjećaš se?

Huey nije znao što napraviti. Oklijevajući je rekao: — Neću dopustiti da ti se išta dogodi, Belle. Čuvat ću te do jutra dok tvoja mama ne dođe po tebe.

Abby se nasmijala: — Hvala ti, Zvijeri. I ako dođu seljaci i pokušaju te ubiti, ja, gospođa Čajnić i Krhko otjerat ćemo ih. Neće te uhvatiti!

Huey je sjajnih očiju progutao knedlu.

Sad moraš reći: — Hvala ti, Belle.

— Hvala ti, Belle.

Abby je pomilovala lutku po kosi. - Želiš li joj češljati kosu? Samo se pretvarati.

Huey je sramežljivo pružio ruku i pomilovao Belle po kosi svojom velikom rukom.

— Dobra, Zvijer - promrmljala je Abby. - Dobra Zvijer.

DVANAEST Karen je gledala u digitalni sat pokraj sebe kako se prebacio na 1 sat ujutro.

Sjedila je u prenapuhnutoj fotelji u uglu, grleći koljena. Hickey je ležao na krevetu s ozlijeđenom nogom podignutom na neke jastuke. Uz njega je bila boca Wild Turkeyja i Willova 38-ica. Oči su mu bile prikovane za televizor na kojem se vidjela uvodna špica filma Sati očaja s Humphreyjem Bogartom i Fredricom Marchom. Bilo joj je drago što još nije shvatio da je televizor u spavaćoj sobi spojen na satelitsku antenu jer nije željela da gleda Cinemax i dobije još ideja iz filmova koje su puštali cijelu noć.

— Bogey je dobar — Hickey je frfljao zvučeći više nego napola pijan. — Ali Mitchum je bio najbolji. Uopće nije glumio, kužiš? Bio je stvaran.

Karen nije rekla ništa. Nikada joj vrijeme nije toliko sporo prolazilo. Čak ni kada je rađala i vrištala želeći da se Abby rodi. Kao da se Zemlja počela sporije okretati oko svoje osi i jedina joj je svrha bila mučiti njezinu obitelj. Ušla je u bezvremensku zonu koja postoji na određenim mjestima od kojih je neka i sama posjetila. Takvi su bili zatvori. I samostani. Ali ona mjesta koja je ona dobro znala bile su čekaonice u bolnicama. Baloni u vremenu u kojima su cijele obitelji ulazile u stanje kada je vrijeme stalo, čekajući da čuju hoće li srce njihova patrijarha početi ponovno kucati nakon trostruke premosnice, hoće li dijete preživjeti ili umrijeti nakon što mu je presađena koštana srž. Njezina je spavaća soba sada postala takav balon. Samo njezino dijete nije bilo u liječničkim rukama.

— Jesi li živa tamo? — pitao je Hickey.

— Jedva — šapnula je gledajući Fredrica Marcha. Podsjećao ju je na njezina oca. Bio je uzor muške suzdržanosti i dostojanstva, a ipak bi učinio sve što je bilo potrebno kada je postalo teško. Još bi plakala kada bi gledala film Najbolje godine naših života s Marchom i onim jadnim dječakom koji je u ratu izgubio obje ruke i pokušava naučiti svirati klavir...

— Pitao sam jesi li živa?

— Da — odgovorila je.

— Onda se trebaš osjećati sretnom.

Osjetila je da Hickey traži svađu. Nije mu namjeravala pružiti to zadovoljstvo.

— Zato što mnogi ljudi koji bi trebali biti živi, nisu živi - rekao je. Znaš?

Pogledala ga je pitajući se na koga misli. - Znam.

— Ma znaš ti govno.

— Rekla sam ti da sam bila medicinska sestra.

Pogledao ju je. -Jesi li ponosna? Ljudi u agoniji čekaju lijek pro7 tiv bolova dok medicinske sestre sjede i lakiraju nokte, gledaju na sat čekajući da im završi smjena.

Nije mogla prijeći preko toga. — Ponosna sam što sam bila medicinska sestra. Znam da se to događa. Ali doktori naređuju medicinskim sestrama. Ako ne poslušaju naredbe, dobiju otkaz.

Hickey se namrštio i popio iz boce Wild Turkeyja. - Nemoj da počnem o doktorima.

Karen je pomislila kako se sjeća da je rekao da se i u svim prijašnjim otmicama radilo o djeci liječnika. Rekao je nešto da oni skupljaju skupe igračke.

Ali to ne može biti jedini razlog zašto su mu oni mete. Mnogi ljudi skupljaju skupe stvari. Doktori su na neki način bili dio žive patnje koja je prolazila kroz Hickeyjevu dušu.

— Kada ti je majka umrla? - pitala je.

Okrenuo je glavu dovoljno jako daju strogo pogleda. - Što to tebe briga?

— Ja sam ljudsko biće kao što si prije tako rječito istaknuo. Pokušavam shvatiti zašto si toliko ljutit. Dovoljno ljutit da radiš ovakve stvari potpunim strancima.

Mahnuo je prstom prema njoj. — Ništa ti ne pokušavaš shvatiti. Pokušavaš me navesti da mislim da ti je stalo tako da počnem nešto osjećati i ne ozlijedim ti dijete.

— To nije istina.

— Vraga nije. — opet je popio i prostrijelio ju pogledom. — Reći ću ti malu tajnu, sunašce. Vi niste stranci.

— Što?

Nasmijao se i na licu mu se pojavilo izopačeno zadovoljstvo. — Jel ti sada sinulo?

Preko Kareninih očiju prošla je sjena, trag nekog predznanja zbog kojeg je zadrhtala u stolici. — Kako to misliš?

— Muž ti radi u sveučilišnoj bolnici, zar ne?

— Radi u nekoliko bolnica. To je bilo istina, ali sveučilište je omogućavalo sredstva za Willova istraživanja lijekova. Bio je i profesor na fakultetu te tamo obavljao velik dio anesteziološkog rada.

Hickey je odmahnuo rukom. — Radi na Sveučilištu, zar ne?

— Tako je. Tamo smo se upoznali.

— Kako romantično. Ali ja imam prema tome mjestu malo drugačije osjećaje.

Tamo mi je mama umrla.

— Išla je tamo zbog raka grla — rekao je kao da govori sam sebi. — Mnogo puta prije su je rezali. Ništa strašno. Trebali su samo staviti nekakve posebne stvari na nju tijekom operacije. STD ili nešto.

— SCD - ispravila ga je Karen. - Uređaje za sekvencijsku kompresiju.

Zajedno s T.E.D. cijevi omogućuju cirkulaciju krvi u nogama dok je pacijent pod anestezijom.

— Uglavnom, trebali su - rekao je Hickey. Ali nisu ih stavili i zgrušala joj se krv. Zvuči nešto kao Efrem Zimbalist.

— Embolija.

— To je to.

— Will je bio anesteziolog?

— Nego što. I moja je mama umrla na stolu. Rekli su mi da se ništa nije moglo. Ali poslije sam se vratio i razgovarao s kirurgom koji je vodio operaciju. I na kraju mi je rekao da je posao anesteziologa da osigura da je taj SCD priključen na pacijenta.

— Ali to nije istina! - viknula je Karen. - Anesteziolog nema s time nikakve veze.

— Da, naravno. A što bi ti drugo i rekla?

— To je posao medicinske sestre — ako je kirurg dao dobre naredbe. Kirurg mora provjeriti je li sve u redu.

— Rezač mi je rekao da je ispod stola neka kutija i da je anesteziolog mora provjeriti.

— Vjerojatno te se na smrt preplašio! Prebacivao je krivnju na koga je mogao.

Hickey se zlobno nasmijao. — Naravno da se bojao. Nagnuo se na lakat. — Ne brini se. I taj je kreten platio. Sve. — Tužio si ga jer posao nije napravio kako treba?

— Tužio ga? - nasmijao se Hickey. Rekao sam da je platio sve.

— Kako to misliš?

— Što misliš kako mislim?

— Ubio si ga?

Hickey je puknuo prstima. - Samo tako. Tko zna koliko sam ljudi spasio kada sam njega ubio.

Boreći se da sakrije tjeskobu, Karen se pokušala sjetiti je li Will spomenuo neki slučaj poput ovog koji je Hickey upravo opisao. Ali nije se mogla sjetiti. I to je nije niti iznenadilo. Budući da mu je zamjerala što je morala napustiti medicinu, nije ga baš pozorno slušala kada je govorio o poslu. — Kada se to točno dogodilo?

Mislim, kada ti je majka umrla? Will...

— Nije umrla, dobro? — Hickey je sjeo na krevetu. — Ubijena je. Ubili su je doktori koje nije bilo briga. Tvoj muž nije bio ni u sobi kada je počela umirati. Bio je tamo na početku i na kraju. Ostatak vremena je tamo bio neki asistent.

— Medicinska sestra anesteziolog. Pomislila je Karen. Rutinske operacije sve više rade sestre anesteziolozi. Time su se pacijentu smanjivali troškovi, a doktori su se mogli usredotočiti na teške slučajeve. Taj ju je običaj uvijek zabrinjavao. U praksi rutinske operacije nisu postojale.

— Vjerojatno je većinu operacije razgovarao sa svojim burzovnim mešetarom — rekao je Hickey naslonivši se natrag na jastuke.

— Razgovarao na mobitel dok je moja mama umirala. Sve u svemu, tvoj je muž ubio moju majku. Zato smo večeras ovdje, draga. Instant karma.

Karen se pokušala sjetiti načina kako bi ga uvjerila da je Will nevin, ali nije

bilo smisla. On je već odlučio. Odmahnula je glavom pokušavajući se oduprijeti promjeni koja se u njoj već dogodila, odnosno, ponovna procjena koliki su izgledi da Abby preživi. Do sada se Abbyina otmica činila sudbinom, strašnom, ali nasumičnom, kao kada te udari autobus. Ali ovo je definitivno bilo gore. Jer svaki trenutak ovog zločina, otkako je smišljen u Hickeyjevu umu do zaključka koji čeka tamo u tami, bio je prožet zlobom, pokrenut mržnjom i usmjeren na osvetu.

— Koliko si dugo ovo planirao? — pitala je tiho. - Mislim, rekao si da si ovo napravio i drugim doktorima. Jesu li svi bili uključeni u majčinu smrt.

Ne. Birao sam doktore zbog onoga što sam ti rekao. Skupljaju skupe igračke i stalno idu na sastanke. Savršene su mete. Čudan je način na koji se to dogodilo.

Muž ti je već bio na mom popisu kada je ubio moju majku. Samo se onda pomaknuo na vrh popisa.

Karen je jače obuhvatila svoja koljena. Hickeyjeva pozornost vratila se na film. Činilo se da ga očaravaju paranoja i mržnja koji su ključali u Humphreyju Bogartu, kaotična mržnja koja je slučajno našla svoju metu u obitelji Fredrica Marcha, čovjeka čiju obitelj Bogiejev lik nikada nije poznavao niti će poznavati.

Sjetila se Hickeyjeve priče o smrti oca. Hickey je rođaku naredio da ubije čovjeka koji ga je donio na svijet i Huey ga je slušao. Patricid. Čovjek koji je spreman to učiniti spremanje učiniti bilo što.

— Ti samo želiš novac, zar ne? - rekla je gledajući mu lice u svjetlu televizora.

Hickey je maknuo pogled s televizora: - Što?

— Rekla sam da samo želiš novac, zar ne?

— Naravno - rekao je, ali oči su mu bile mrtve. — Što bi drugo htio?

Karen je lice držala nepomičnim, ali iznutra su je emocije razdirale. Abby neće preživjeti otmicu. Živjet će dok Hickeyjeva žena ne dobije novac od otkupnine. Zatim će završiti negdje u jarku čekajući lovca na jelena da nađe njezino mrtvo tijelo. Hickeyjeve su druge žrtve možda preživjele, ali ovaj je put bilo drugačije. Ovaj put nije se radilo o novcu.

On želi kazniti Willa, mislila je. Zato me želio silovati. I kako bi bio siguran da će Will znati da je to učinilo? Tako da me ubije. Jer kada naprave na meni obdukciju, naći će Hickeyjevu spermu...

Bilo je teško vjerovati da jednostavan lanac misli može onesposobiti osobu, ali Karen se osjećala kao da joj se um i tijelo gase kao da joj je Hickey čekićem razbio glavu. Morala je nastaviti funkcionirati. Morala se riješiti straha za samu sebe. Hickey je planirao ubiti Abby: to je bila glavna stvar. Samo to od sada pa nadalje mora odrediti njezine radnje. Prvo mora upozoriti Willa. Sigurno zna da čekanje i plaćanje otkupnine neće vratiti Abby. Nije bila sigurna kako će ga upozoriti, ali jedno je znala: ako dođe jutro i oni ne budu ništa bliže tome da spase Abby, morat će ubiti Hickeyja. Ako nije živ da naredi smaknuće, div u šumi možda će se pokolebati suočen s brutalnošću zadanog zadatka. Ali prvo mora izaći iz spavaće sobe.

Sama.

Will je ležao na kauču u dnevnoj sobi apartmana s vrućim ručnikom preko lica. Bilo mu je dosta gledanja Cheryl u grudnjaku. Dosta slušanja njezine ulične analize njegova braka i sadašnje situacije. Prohodao je metre i metre na tepihu dnevne sobe, kružio oko namještaja pokušavajući potrošiti očajničku energiju koja je nastala zbog nemogućnosti da pomogne Abby. Ta vježba zajedno s hrvanjem s Cheryl pogoršala je stanje u njegovim zglobovima toliko da je morao popiti jaku tabletu protiv bolova koju je imao za hitne situacije. Lijek i topli ručnik umanjili su bolove, ali mozak mu je radio kao da je preopterećen. U spavaćoj sobi se čulo beskonačno brbljanje s promidžbenog kanala QVC, a Cheryl je ležala i pila kolu s rumom.

Mozak mu je čudno radio kao kratki spotovi koje je viđao na MTV-u dok je prebacivao da dođe do VH1 ili CNBC-ja. Vidio se kako ulazi u spavaću sobu, zabija Cheryl njezin pištolj pod bradu i tjera je da mu kaže gdje je Abby kao što bi to učinio Clint Eastwood. Ali Cheryl je dobro rekla. Ovo nije film. Dok je Abby pod Hickeyjevim nadzorom, Will može Cheryl čupati nokte i to ga neće nikamo odvesti. U trenutku kada zazvoni telefon po tridesetominutnom rasporedu, Abby će strašno patiti ili umrijeti.

Neko vrijeme je pokušao promatrati situaciju kao vježbu za rješavanje problema. Kao igru šaha sa šest pijuna. Ali ulozi su bili toliko veliki da se nije mogao pomaknuti. Nije čak mogao gledati film. Cheryl je tvrdila da ne zna gdje drže Abby. Will nije bio siguran da joj vjeruje, ali čak i da zna — i da ju nekako prisili da mu kaže — tvrdila je kako je nemoguće da policija za trideset minuta stigne do toga mjesta. To joj je vjerovao. To je imalo smisla — s Hickeyjeva stajališta - a i poklapalo se s onim što je Karen rekla o tome gdje drže Abby. Stoga, da Will može spasiti Abby, Cheryl bi morala znati gdje je Abby - i reći mu i trebala bi se pretvarati pred Hickeyjem da je sve u redu dok državna policija ili FBI ne krenu spasiti dijete.

Kako bi je mogao uvjeriti da to učini? Sumnjao je u to. Svaka vrsta mučenja kojem bi je mogao podvrgnuti vjerojatno ne bi bila ni približno slična onome što je Cheryl vjerovala da bi joj Hickey učinio da ga izda. Mito? To je bila opcija, ali morao bi s tim biti oprezan. Sigurno su to i drugi očevi pokušali. I nisu uspjeli.

Zašto? Zašto bi Cheryl ostala odana Hickeyju? Čovjeku koji je, a i sama je to priznala, i dalje tuče? Što bi trebalo učiniti da se pokoleba ta odanost? Milijun dolara? Will bi mogao nabaviti milijun dolara u gotovini. Međutim, trebalo bi mu nekoliko dana. Što znači da ta zamisao propada. Kako bi mito bilo učinkovito, trebalo bi ga dobiti prije preuzimanja otkupnine sutradan ujutro. Ili istovremeno.

Karen je trebala poslati novac u banku na obali. Ogranaka banke Magnolia Federala — glavne državne banke — bilo je posvud u Biloxiju i Gulfportu, i postojala je mogućnost da će Hickey izabrati jednu od njih za prijenos novca.

Većina Willova novca je na burzi, ali ima 150.000 dolara u banci Magnolia Feda.

Ali hoće li obećanih 150.000 dolara plus 200.000 otkupnine biti dovoljno da

okrene Cheryl protiv muža? Nije bilo baš vjerojatno. I ostali očevi vjerojatno nisu bili dovoljno likvidni.

Ručnik na Willovu licu se ohladio. Ustao je i otišao do kupaonice pa otvorio vruću vodu i stavio krpu ispod nje. Odraz koji ga je gledao u zrcalu nije bio jednak onome koji je gledao svako jutro: bilo je to lice laboratorijskog miša zarobljenog u labirintu koji je prisiljen skakati kroz obruče što ih je postavio nedostižan protivnik.

Iscijedio je krpu i vratio se na kauč pa krpu stavio preko očiju. Pojavile su mu se misli na Abby kako pati, ali prisilio ih je da nestanu. Zašto je birao njega i njegovu obitelj? Je li njegova zbirka umjetnina stvarno bila odlučujući čimbenik?

Sve su Hickeyjeve žrtve navodno bile liječnici koji su skupljali skupe stvari i sve su ih uhvatili u trenucima kada su ostavili obitelji na više od četrdeset i osam sati.

Cheryl nije htjela reći kako su znali da ti liječnici putuju, ali Will je pretpostavio da je Hickey imao krticu u jednoj od bolnica, medicinsku sestru ili tajnicu, vjerojatno. Nekoga tko je mogao čuti govorkanja po operacijskim dvoranama i salonima. Nije ni bilo važno. Sada su bili usred oluje i sve je bilo u zraku. Will je vidio dovoljno obitelji koja su izgubila djecu da zna što to obiteljima čini. Smrt djeteta je emocionalna Hirošima koja je sve uništila. Svijet postane sjena. Brakovi su propadali i samoubojstvo se činilo kao slatko oslobođenje, put natrag do onoga tko je izgubljen.

Kao doktor, Will je često razmišljao o najtežoj bolesti. Je li to ALS? Rak? Vojnici su na isti način razmišljali o ranama. Je li to mina u međunožje? Rana na licu koja te izobliči? Ali istina je bila da ne postoji najteža rana, ili najteža bolest.

Najteža rana je ona koja se dogodila tebi. Najteža je bolest ona koja te dokrajči.

Ali među svim zlima na svijetu, postojalo je ono najveće i on je oduvijek znao koje je to zlo. Stvoreno je iz jedne slike: dijete skupljeno u mraku, samo i u bolovima, jeca i traži pomoć koja ne dolazi. To je dijete imalo tisuću lica polijepljenih po oglasnim pločama na ulazima u trgovačke centre, na omotima mlijeka, na očajničkim letcima u trgovačkim centrima. Jeste li vidjeli ovo dijete?

Napušteno. Oteto. Pobjeglo. Ali gore nego biti dijete koje plače u mraku jest biti roditelj toga djeteta koji razmišlja zauvijek o trenutku kada je dopustio da mu pozornost popusti u trgovačkom centru ili je pristao na taj put izvan grada, koji razmišlja o strašnim okrutnim scenama i živi ih i proživljava u beskrajnoj patnji izazvanoj prokletstvom koje je sam prouzročio.

Ležeći na kauču u svom luksuznom apartmanu, Will je znao da je samo korak dalje od te vječnosti ispunjene krivnjom. Nije mogao znati, naravno, da netko kao Hickey čeka da mu uzme sve što ima tijekom vikenda kada se održavala konvencija. Ali na nekoj je razini znao. Uvijek je znao. Yeats je to davno rekao: stvari se raspadaju. Bila je to ljudska verzija entropije koja je pokretala svemir dok se polako kreće prema hladnoj smrti. Kao što postoje ljudi koji stalno nešto grade, organiziraju, stvaraju gnijezdo i planiraju, postoje i oni koji služe funkciji kaosa: kradu, ruše, ubijaju. Bio je to paranoičan pogled na svijet, ali negdje u

dubini Will ga je oduvijek prihvaćao. Tek je nedavno postao mekši. Mirniji.

Uljuljao ga je materijalni uspjeh. Postao je neoprezan i sada je kaos uletio u njegov život kao tornado.

Morao je odgovoriti i to snažno. Nikada nije vjerovao da će se sve riješiti na najbolji način ako jednostavno pusti da stvari idu svojim tijekom. To su stajalište imali ljudi koji su prihvaćali sve što im je sudbina dala i zvali to »najboljim« u patetičnom pokušaju da se s tim nose. Will Jennings je najbolje sam postizao.

Očevi neuspjesi naučili su ga da je takav stav nužan.

Morao se odmaknuti od situacije. Karen je uvijek govorila da mu je instinkt najvrjednija prednost. Ali on je vjerovao da je instinkt vezan za osjećaje. A osjećaji nisu imali mjesta u rješavanju problema kao što je ovaj. Trebala mu je logika. Čisti razum.

Naravno, postojale su i situacije u kojima je najpametnije bilo ne činiti ništa.

To vam može reći svaki liječnik. Međutim, kada se liječnici odluče za »nedjelovanje«, to znači da su odlučili maknuti se s puta imunosnom sustavu koji se usavršavao milijunima godina. Za Willa je ove noći raditi ništa značilo osloniti se na sustav koji je stvorio Joe Hickey, čovjek kojeg nije znao niti ga se sjećao, ali koji je mrzio njega i sve što on predstavlja. On to nije mogao učiniti. Unatoč Cherylinim uvjeravanjima da je čekanje najbolji način da dobije Abby natrag, bio je siguran da ona ima krivo. Toliko je vjerovao svojem instinktu.

Oblog na njegovim očima opet se ohladio. Iz spavaće sobe dopirao je glas voditelja na programu QVC na kojem je Cheryl gledala prezentaciju o »lažnim safirima«, što god oni bili. Bacio je krpu na pod i sjeo na kauč. Trebalo mu je više informacija. Cheryl je tvrdila da je ova otmica kao i sve druge, ali nije bila. Što ju je činilo drugačijom? Je li to bilo nešto što Cheryl ni sama nije znala? Ili nešto što nije znala da zna? Stenjući od bola, Will je ustao i ušetao u spavaću sobu.

U središtu Jacksona, dr. James McDill listao je policijske knjige sa slikama zločinaca kližući rukom do kraja svake stranice da izolira linije fotografija. Umorni od klaustrofobične sobe za ispitivanje, on i Margaret preselili su se u sobu specijalaca zajedno s noćnom smjenom odjela za ubojstva. Agent Chalmers radio je na računalu NCIC, ali još nije naišao ni na što. Broj ljudi pod imenom »Joe«, koji su počinili zločine na Jugu, bio je zapanjujući i većina je imala složena imena.

Chalmers je Margaret pokazao slike Joe-Bobsa, Joe-Edsa, Joea Deesa, JoeaJimmysa, Joea Franksa, Joea Williesa, pa čak i Joea DiMaggio Smitha.

Margaret nije ni jednoga prepoznala. McDill je zamolio suprugu da legne na kauč od umjetne kože pokraj zida, ali ona je odbila. Sjedila je za jednim praznim stolom tražeći kao psić po knjigama. Oči su joj imale čudan sjaj i McDillu je bio drago što ga vidi. Možda je to svjetlo, nakon dugih godinu dana u čistilištu, označavalo povratak u svijet živih.

Popio je gutljaj hladne kave i pogledao u knjigu ispred sebe. Kriminalke.

Podmukli osmijesi kradljivica. Mršava, rupičasta lica nadrogiranih prostitutki. Ni jedna nije bila ni približno privlačna kao »Cheryl«. U njegovu je sjećanju žena

koja ga je prisilila da cijelu noć sjedi u hotelu Beau Rivage izgledala kao kraljica maturalne večeri. Znao je da vjerojatno prenaglašava njezinu ljepotu, ali mentalna slika mu je bila jasna kao soba u kojoj sada sjede. Bio je siguran u jedno. Ako je »Cheryl« u jednoj od ovih knjiga, isticat će se kao ruža na polju smeća.

Protrljao je oči i okrenuo još jednu stranicu. Dok je gledao fotografije, koncentraciju mu je razbio glas agenta Chalmersa. Agent FBI-ja govorio je detektivu pod imenom Washington o onome što su McDillovi doživjeli. Chalmers je bio dovoljno taktičan da ne spomene silovanje dok je Margaret bila u sobi, ali činilo se da ga je zadivio otmičarev plan.

— Nema predaje otkupnine — govorio je. — Ne u klasičnom smislu. Vidiš?

Otkupnina je dovoljno mala da bude likvidna. Meta je može dobiti bez problema.

Kao drugo, muž je izvan grada kada se to događa. Dijete nestane, dokaz, i majka je cijelu noć sama s jednim od otmičara. Ženska članica tima uhvati muža na obali, a dijete je s trećim na nepoznatoj lokaciji. Od tada na dalje, pozivi svakih trideset minuta funkcioniraju kao mreža koja se ne smije prekinuti. To je puno bolje od klasičnog modela. Mislim, neutralizira se rizik. Ujutro žena ode u banku i pošalje otkupninu vlastitom suprugu. I eto ga, gotovo je. Jackpot.

Detektiv Washington je zamišljeno kimnuo glavom. — Radi se o pametnom kučkinu sinu. Što ćeš učiniti ako saznaš tko je on? Taj razmak od trideset minuta stjerao te u kut. Što god učinio, talac je mrtav prije nego što shvatiš gdje je.

— Morat ćemo se potpuno osloniti na tehnologiju. Ako uspijemo potvrditi da se to događa, Frank Zwick će nabaviti helikopter, GPS uređaje, sve, do jutra.

— Misliš li da se to događa sada? — pitao je Washington.

Chalmers je kimnuo glavom. — Nikada nisam upoznao zločinca koji je prestao raditi nešto što mu je funkcioniralo. Uvijek forsiraju dok ne budu uhvaćeni.

To im je u krvi.

— Tu imaš pravo.

— Samo moramo dobiti priliku. Ako još ne budemo znali tko su oni kada otkupnina bude prebačena ujutro na obalu, nećemo moći ništa.

McDill je zatvorio oči i pokušavao se isključiti iz njihova razgovora. U Chalmersovu glasu prepoznao je čovjeka koji vjeruje da svijetu može nametnuti svoju volju. McDill je znao koliko je iluzorno to vjerovanje. On je svaki dan rezao grudni koš ljudskih bića i bilo mu je teško nametnuti svoju volju na jednostavno tkivo. Kada se u opasnu situaciju uključi velik broj ljudi - od kojih svatko djeluje neovisno — najbolje što možeš učiniti jest nadati se da nitko neće umrijeti. McDill se nije samo sjećao Vijetnama, kao što je prije rekao. On je tamo služio kao liječnik. Vidio je više situacija koje su krenule po zlu zbog dobrih namjera ljudi kao što je agent Chalmers nego što je volio priznati. Njegova vjera u tehnologiju isto ga je podsjećala na Vijetnam. McDill se nadao da je glavni specijalni agent imao više iskustva.

Otvorio je oči i pogledao redove nepoznatih žena i zatim umorno okrenuo stranicu. Dah mu je zastao u grlu. Iz knjige sa slikama zločinaca gledalo ga je

Cherylino nevino lice kao s mature.

— Agente Chalmers! Ovo je ona!

Agent FBI-ja stao je u pola rečenice i pogledao prema njemu: -Jeste li sigurni?

— Sto posto.

Chalmers mu je prišao i pogledao fotografiju ispod McDillova kažiprsta.

— Tko je ona? - pitao je McDill.

Chalmers je izvadio fotografiju iz plastičnog omota i pročitao s pozadine. Cheryl Lynn Tilly. Neka sam proklet. Zaista se koristila pravim imenom. Možda su i drugi. Pitam se zašto ju NCIC nije izbacio.

Došao je do računala kojim se služio i počeo utipkavati informacije s fotografije. Detektiv policije u Jacksonu stajao je iza njega sklopljenih ruku. Nakon nekoliko sekundi, na zaslonu su se pojavile informacije iz Washingtona.

— Neki sitni zločini - rekao je Chalmers. - Čekovi bez pokrića.

Krivotvorenje. Jedno uhićenje radi prostitucije. Služila je trideset dana u okružnom zatvoru. Ništa nasilno. Sigurni ste da je ona?

— Potpuno.

— Napravit ću presliku fotografije i faksirati u hotel Beau Rivage. Možda ju je tamo netko vidio. Možda ju je netko od osoblja vidio.

— Što ćete učiniti ako jest?

Chalmers je podignuo obrve i duboko udahnuo. — Pokrenuti vojsku. Ako je ona tamo ovaj vikend, morat ću pretpostaviti da imate pravo. Da je u tijeku otmica.

I to je velika situacija. Sada moramo vidjeti mogu li nas poznati suradnici dovesti do čovjeka koji je iza svega toga.

Chalmers se okrenuo prema Margaret McDill, koja ih je gledala sa strahom — Jeste li dovoljno budni da nam nastavite pomagati, gospođo McDill?

— Što god vam je potrebno — rekla je tiho.

McDill je prišao i stavio ruke na suprugina ramena.

Chalmers je uzeo telefon i zastao. — Ovi ljudi stvarno imaju hrabrosti.

Ponoviti isti zločin na istome mjestu, godinu dana nakon samog čina.

— Niste s njima razgovarali - rekao je McDill. - Oni misle da su nepobjedivi.

Agent FBI-ja se nasmijao. — Nisu.

Karen se polako, ali neprekidno ljuljala u stolici s rukama oko potkoljenica i bradom između koljena. Hickey je još ležao na krevetu i netremice gledao Bogarta i Fredrica Marcha dok su glumi li u posljednjim minutama Sati očaja. Karen je osjetila da se bliži živčanom slomu. Čupala sije kosu s glave, jednu po jednu dlaku.

Na van je uspjela zadržati mirnoću, ali u sebi se raspadala. Spoznaja da Hickey planira ubiti Abby kako bi kaznio Willa bila je nepodnošljiva.

Morala ga je upozoriti.

Hrana joj je bila najbolji izgovor da izađe iz spavaće sobe, ali nije bilo jamstva da je Hickey neće slijediti u kuhinju. Neko se vrijeme nadala da će ga viski uspavati, ali činilo se da je imun na njegov utjecaj. U kupaonicu je otišao dva

puta za vrijeme reklama, jedanput obaviti nuždu, a drugi put da provjeri šavove, ali nije se osjećala dovoljno sigurnom da riskira s telefonom, a još manje da pokuša doći do računala u Willovoj radnoj sobi.

Prestala se ljuljati. Imala je osjećaj da joj je Hickey nešto rekao i da se toliko koncentrirala da je to propustila.

— Jesi li nešto rekao? — pitala je.

— Rekao sam da umirem od gladi. Idi nešto napraviti. Željela je skočiti iz stolice, ali prisilila se da zvuči iznervirano.

— A što bi ti htio?

— Što imaš?

— Sendvič.

Iz televizora su se čuli pucnjevi. Bogey je pao na tlo. - Prokletstvo — rekao je Hickey. — Ne znam. Nešto toplo.

— Mogu podgrijati riblji umak.

— Da. Pogledao ju je zamagljenih očiju. — Možeš li to staviti u omlet?

— Naravno.

— Kako mi to nije palo na pamet? Ovdje imam Betty Crocker koja je odrasla uz pravu dječju pećnicu, zar ne?

Karen se pokušala nasmijati, ali zvuk joj je umro u grlu. Ustala je sa stolice i otišla prema vratima. — Još nešto?

— Samo požuri.

Kimnula je glavom i izašla. Čim je izašla kroz vrata, tiho je potrčala. U kuhinji je stavila tavu na velik štednjak i upalila plin na najjače pa otvorila hladnjak i uzela tri jaja, bocu ulja, i plastičnu posudu napola punu začinjenih repova jastoga u umaku. Jaja je stavila u džep svoje kućne haljine, umak u mikrovalnu pećnicu, a komad margarina u tavu.

Zatim je uzela bežični telefon sa zida i utipkala broj Willova ureda.

— Anesteziologija — rekao je operater.

— Ovdje je Karen Jennings, trebam...

— Možete li malo glasnije, molim Vas? — Malo je glasnije šaptala. - Ovdje Karen Jennings. Moram ostaviti poruku suprugu na njegov SkyTel dojavljivač.

— Izvolite, gospođo.

— Moramo nešto učiniti. Oni će — Je li to poruka?

— Da... ne, čekajte. Trebala je bolje promisliti. Nije mogla strankinji samo tako reći o čemu se radi. Možda će ona nazvati policiju. Drhtavim rukama je razbila tri jaja i žutanjke stavila u tavu. — Poruka je: - Moraš nešto učiniti prije jutra. Abby će umrijeti bez obzira na sve. Karen. Jeste li čuli?

— Da, gospođo. To zvuči jako hitno.

— I jest. Čekajte želim nešto dodati. Dodajte — potvrdi primitak elektroničkom poštom.

— Nisam dobivala baš mnogo ovakvih poruka, gospođo Jennings. Ne biste li možda trebali zvati jedan-jedan-dva?

— Ne! Mislim, u ovom slučaju nije prikladno. To je djevojčica koja ima rak jetre. Will radi s timom za transplantaciju i sad je situacija prilično loša.

— Bože, Bože — rekla je službenica. — Znam sve o jetrama. Imam brata koji ima hepatitis C. Odmah ću to unijeti.

— Mora ići na njegov SkyTel. To je novi dojavljivač.

— Sve mi je zabilježeno na zaslonu. Ne brinite se. Ako ima dojavljivač kod sebe, dobit će poruku. Mislim da se s tim SkyTelovima može pristupiti i propuštenim porukama.

— Hvala. Karen se sjetila još nečega. - Ako vas ne nazove da potvrdi da je dobio poruku, možete li nazvati njegovu sobu u hotelu Beau Rivageu u Biloxiju i prenijeti mu je?

— Da, gospođo. Beau Rivage. Pola doktora se sada tamo nalazi.

— Hvala. Mnogo Vam hvala. Karen je poklopila slušalicu, a ruke su joj drhtale. Briga koju je čula u glasu službenice bila je kao sol na ranu. Željela joj je ispričati cijelu strašnu priču, reći joj da nazove policiju i...

— To uopće ne miriše loše.

Karen se ukočila.

Hickey je stajao na kuhinjskim vratima u krvavom ručniku. Na trenutak ju je pogledao u oči, a zatim pokraj nje. Oči su mu postale hladne: — Što radiš blizu toga telefona?

Osjetila je kao da ju je šakom udario u srce. Kako bi izbjegla Hickeyev pogled, okrenula se i pogledala prema telefonu. Oko njega su bile zalijepljene čestitke, fotografije i podsjetnici. Pružila je ruku u sredinu i skinula sa zida malu fotografiju.

— Gledala sam Abbyinu školsku fotografiju. Još ne mogu vjerovati da se ovo događa.

Mikrovalna je glasno zasvirala. Otišla je do nje i izvadila umak te ga žlicom stavila u omlet koji se brzo stisnuo. Osjetila je da joj se Hickey približava, ali nije pogledala gore. Drhtavim rukama prebacila je jaja preko jastoga.

Rukama ju je uhvatio za podlakticu i pokrenuo val šoka sve do kralježnice. — Pogledaj me — rekao je oštro.

Tako i učinila. Oči su mu bile neprirodno budne kao oči grabežljivca koji promatra svoj plijen.

— Što? — rekla je.

Hickey ju je samo promatrao bilježeći svaki pokret mišića na njezinu licu, svaki otkucaj žile na njezinu vratu.

— Izgorjet će — rekla je maknuvši ruku i uzevši lopaticu. Dok ju je podvlačila ispod omleta, on ju je primio rukama oko struka kao suprug koji pun ljubavi promatra svoju suprugu dok radi doručak. Zamalo joj se zavrtjelo od njegova dodira, ali prisilila se da nastavi to što je radila. Digla je omlet s tave i

okrenula ga da ga spusti na tanjur. Hickey je ostao uz nju dok se micala.

Kada je omlet spustila na tanjur, rekao je: — Divlja si ti, zar ne?

Nije odgovorila.

— Još te posjedujem. Nemoj to zaboraviti.

Konačno ga je pogledala u lice: — Kako bih mogla?

Uozbiljio se i odjednom je predosjećala da će je baciti na koljena. Nije znala što će učiniti ako on to napravi.

— Donesi hranu u krevet - konačno je rekao. Zatim je spustio ruke. — I donesi i bočicu tabasco umaka.

Okrenuo se i odšepao uz hodnik.

Nije znala koliko je zadržavala dah, ali vjerojatno je trajalo neko vrijeme jer nije dobila dovoljno kisika kadaje izdahnula. Primila se za pult da se pridrži, ali to nije bilo dovoljno. Morala je leći preko radne ploče i uhvatiti se za zaštitnu dasku da ne padne.

TRINAEST Will je sjeo na stolicu pokraj kreveta okrenut prema Cheryl. Ona je još bila naslonjena na zaglavlje - pištolj do nje, QVC brblja u pozadini — ali konačno se zaogrnula jednom od Willovih bijelih košulja. Jedan sat ju je ispitivao o Hickeyju, ali nije bilo koristi. Dala mu je sve biografske podatke za koje je smatrala da ih je sigurno dati, a više od toga bila je spremna razgovarati samo o svojim interesima, kao što su aromaterapija i reiki.

Cheryl si je nekako utuvila u glavu da je skok s plesa na kauču i prostitucije na korištenje ruku za energetsku terapiju reikijem prirodan. Will ju je pokušao malo navesti da bude neoprezna govoreći joj o uspjehu određenih alternativnih terapija na njegov artritis, ali kada se uhvatio te teme, nije ju više mogao vratiti na ono što je bitno.

Promijenio je taktiku upitavši o Hueyju umjesto o Joeu, ali odjednom mu je nešto zazujalo na boku. Skočio je iz stolice misleći da je žohar, ali kada je pogledao dolje vidio je da je to novi SkyTel. Dojavljivač je bio namješten na vibraciju od večere.

— Što ti je? — pitala je Cheryl.

— Nešto je puzalo po meni. Pretvarao se da gleda ispod jastuka naslonjača. Prokleti žohar ili nešto slično.

Nasmijala se: — Ne bih se čudila. Hej, u ovoj brošuri piše da zatvaraju bazen u osam. To je malo škrto, zar ne?

— Ne žele da plivaš nego da se kockaš u kockarnici.

— Da. Oči su joj zasvijetlile. — Voliš li se kockati? Will je jedva čekao da pogleda na dojavljivač. Nije bio dežuran pa je bio gotovo siguran da je poruka od Karen. Jedini koji bi uspjeli nagovoriti službu da mu u ovo doba šalje poruke bili su njegovi partneri, a gotovo svi bili su na konvenciji.

— Baš i ne — rekao je pokušavajući se sjetiti gdje su stali. - Život je dovoljno nesiguran i bez toga.

— Dosadnjaković.

— Mogu li u kupaonicu?

Cheryl je slegnula ramenima i pozornost usmjerila prema Peterboro košarama koje su prikazivali na QVC-jevu programu. - Hej, ako moraš ići....

Will je ušao u kupaonicu s jacuzzijem i zatvorio vrata. Zatim je skinuo dojavljivač s remena i stisnuo tipku za slušanje poruka. Na zeleno osvijetljenom zaslonu pisalo je: MORAMO NEŠTO UČINITI PRIJE JUTRA. ABBY ĆE UMRIJETI BEZ OBZIRA NA SVE. KAREN. POTVRDI ELEKTRONIČKOM POŠTOM. Još jedanput je pročitao poruku u šoku gledajući riječi ispred očiju. Abby će

umrijeti bez obzira na sve. Što to znači? Je li Abby pala u neku dijabetičku krizu?

Karen joj je navečer dala osam jedinica inzulina i to bi je trebalo držati do jutra. Je li Karen saznala nešto novo o Hickeyjevu planu?

Moramo nešto učiniti prije jutra. Što bi pobogu mogao učiniti, a da ne ugrozi Abbyin život? Ali odgovor na to pitanje nalazio se u poruci. Abby će umrijeti bez obzira na sve. Karen je saznala nešto. I jasno je bilo što misli: Morat će riskirati Abbyin život da joj spasi život.

Pogledao je po kupaonici kao da bi mu nešto moglo pomoći. Jedino potencijalno oružje koje je vidio bilo je glačalo na paru. Dok je gledao u njega, zazvonio je telefon pokraj kupaonice. Pogledao je na sat. 3:00. Redovit Hickeyjev poziv za provjeru. Kroz vrata kupaonice čuo je Cherylin glas. Nekoliko riječi i onda opet tišina. Ili bolje rečeno tiho mrmljanje televizije. Upalio je slavinu s vrućom vodom i čekao da se iz umivaonika digne para.

Namočivši još jednu krpu, ocijedio ju je i stavio na lice. Dok mu je krv dolazila u obraze, dogodilo se nešto čudno i nevjerojatno. Mentalna mu se perspektiva istovremeno skupila i raširila te raspršila maglu koja ga je zasljepljivala posljednjih sati. Odjednom je potpuno jasno vidio tri odvojene scene: Abby taokinja u šumi, Karen zatočena u njihovoj kući u Annandaleu i on stoji u kupaonici s mramornim podom. Vidio je te scene kao čovjek koji sjedi u kazalištu u prvome redu, ali je u isto vrijeme vidio u odnos između tih scena kao sa satelita: vidljive i nevidljive niti koje povezuju šestero ljudi u vremenu i prostoru, lagani stroj sa šest pokretnih dijelova. U središtu njegova mozga gorjela je svijest o jednoj činjenici: ima točno trideset minuta da spasi Abby. To je jedino što će uvijek imati. Trideset minuta između poziva za provjeru. Bez obzira na to radilo se o ovih ili sljedećih pola sata, Hickey mu je ostavio samo taj prozor.

Bacio je krpu u umivaonik. Morao je saznati što Cheryl zna. Sve što zna.

Postoji vjerojatnost da je prije lagala i da točno zna gdje se Abby nalazi. Ali vjerojatno ne zna. Ni jedan od očeva prije njega nije to uspio iz nje izvući, a bio je siguran da su neki pokušali. Kako su pokušali? Pištolj je bio očito sredstvo. Ali Abbyje Cheryl dala imunitet na pištolj i na sve drugo. Zato što djelotvornost svake prijetnje - recimo mučenja s glačalom na paru - leži u uvjerenosti žrtve da će mučitelj ići do kraja. A dok oni drže djecu, nitko to nije mogao. Čak i da nekako slomi Cheryl, to ne bi bilo dovoljno da kaže što zna. Morala bi surađivati dok ne nađu Abby. Igrati svoju ulogu za Hickeyja kada on nazove — barem sljedeća tri puta, a vjerojatno i više. Što bi je moglo na to natjerati? Masnice na njezinu tijelu pokazivale su da može podnositi kažnjavanje, a samo Bog zna kakve strahote joj je Hickey u prošlosti činio. Ipak je ostala s njim. Osjećala je odanost koju Will nikada neće razumjeti. A opet...

Oči su joj zasjale kada mu je rekla o kontaktu s producentima iz Hollywooda koji je Hickey tako odlučno prekinuo. I ona to nije niti pokušala uljepšati. Priznala je da su potencijalne uloge bile u laganim pornićima, filmovima koji se kasno prikazuju na kabelskoj televiziji. Ali njoj je to odgovaralo. Bio je to napredak i

Cheryl je to znala. Bilo je to i korak dalje od Joea Hickeyja i na nekoj je razini ona vjerojatno znala i to. Znala i vjerovala da je rođena za nešto više nego samo za prostituciju i zločin.

Međutim, da bi izdala Hickejya, morala bi vjerovati da mu može pobjeći. A za to joj je potreban novac. Ne samo za bijeg već dovoljno da nestane. Da postane netko drugi. Možda će joj se svidjeti ta ideja. Ostaviti Cheryl plesačicu na kauču u pepelu prošlosti. Ali dok Will nabavi toliko novca, odigravat če se konačni čin i to prema Hickeyjevim pravilima. Prije, dok je Cheryl bila u kupaonici, nazvao je recepciju i pitao ih za unovčenje čekova. U kockarnici su se koristili TelCheckom, a ta je tvrtka imala ograničenje od 2.500 dolara za deset dana. S obzirom na svoje financijsko stanje, vjerojatno bi uspio nagovoriti voditelja kockarnice da mu da mjenicu na veči iznos, ali samo ako ga planira potrošiti u kockarnici.

— Jesi li dobro? — pitala je Cheryl.

— Odlično. Možda bi mogao uzeti 2.500 dolara, dići najviše što može na kartice na bankomatu i onda u kockarnici uložiti taj iznos da dobije novac koji mu je potreban...

— Glupo - promrmljao je na vlastitu ideju. Jedine igre koje je znao bile su ajnc i poker, a nije ih igrao od faksa.

Desno mu se oko odjednom zamutilo i u njemu se javila oštra bol.

Prodormalna faza migrene. Euforično prosvjetljenje koje je doživio prije nekoliko trenutaka počelo je nestajati kao oštroumnost kod pijanstva kada nastupi mamurnost. Isticao mu je prozor od trideset minuta. Abby će umrijeti bez obzira na sve...

Nikada nije osjetio takav očaj. Paralizirajuća mješavina straha i bespomoćnosti koju vjerojatno osjećaju životinje kada ih se stjera u kut. Abby je bila njegovo tijelo, njegova krv, njegov duh. Njezino preživljavanje bilo je njegovo preživljavanje. Will nikada nije vidio lice Joea Hickeyja, ali lebdjelo je iza njegova zamagljenog pogleda plešući kao glava kobre. Bol iza oka se pojačala.

Posegnuo je u torbu s lijekovima i popio četiri tablete protiv bolova. Zatim je pustio vodu i otvorio vrata kupaonice.

Cheryl se nije potrudila niti maknuti pogled s televizora.

— Je li to bio Joe? — pitao je.

— Da. Sve je u redu, kao što sam rekla da će biti.

Will ju je pogledao u njegovoj bijeloj košulji i ostacima večernje haljine.

Pištolj je bio pokraj nje.

Osjetivši njegov pogled, pogledala ga je: — Što gledaš? Jesi li se predomislio za ono opuštanje?

— Možda. Čudno ga je pogledala. Povrijeđeno. — Možda sam se i ja predomislila. Prije si rekao neke zlobne stvari.

Zlobne stvari. Ova je žena pomogla u otmici njegove kćeri. Sada govori da je on zloban.

Will je ušao u spavaću sobu s pogledom na pištolj. Ali dok se približavao krevetu, nešto ga je natjeralo da prođe oko njega. Pokraj stolice, do prozora s kojeg je gledao zaljev, u prostranu dnevnu sobu. Tamo je bio kauč, bar, radni stol i stol za blagovanje. Pogledao je na računalo na stolu. Prije osam sati puštao je filmove s toga stroja, ponosan i samozadovoljan, sanjajući o dionicama i tantijemima koje će dobivati od lijeka na čijem je razvijanju toliko radio. Kakva patetična šala. Što će mu taj novac ako Abby bude ležala u kovčegu u zemlji? Koliko vremena je proveo izvan kuće, daleko od nje, radeći na pokusima za Restorase? Koliko sati je izgubio smišljajući to glupo ime? Svađajući se s ljudima iz marketinga Klein-Adamsa zbog toga? Restorase, Neurovert, Synapticin...

Vlak njegovih misli naglo se zaustavio kao lokomotiva koja je udarila u zid.

Prebacio je pogled s torbe za računalo na torbu s uzorcima. Restorase. U torbi je imao četiri staklenke prototipnog lijeka. Ali što je još važnije, imao je dvije staklenke Anektina. Sve je to bio dio izložbe za Klein-Adamsov štand. Liječnici bi prepoznali Anektin, što je bio komercijalni naziv za sukcinilkolin, anksiolitik, kojem je kao protuotrov Will razvio Restorase. Bio je tu i paket šprica: dvije tradicionalne i dvije posebne kontaktne šprice koje su prema Willovim specifikacijama napravili Klein-Adamsovi inženjeri. Šprice sa stlačenim plinom mogu ubrizgati terapijsku dozu Anektina na pola sekunde kontakta s kožom.

— Suk cinilkolin — promrmljao je Will i naježio se. Pred očima su mu se pojavile slike s kliničkih pokusa u posljednjoj godini, slike koje bi laika prestrašile na smrt.

— Što radiš tamo? — viknula je Cheryl iz spavaće sobe.

— Razmišljam.

— Nemoj se prenapregnuti.

Otvorio je torbu s uzorcima i provjerio je li tamo sve što bi trebalo biti. Zatim je zatvorio oči i pozvao Abby u sjećanje, dovodeći je u središte svojih misli.

Njezino nasmijano lice i čvrsto malo tijelo, njezinu preveliku odlučnost stvorenu stalnom borbom s dječjim dijabetesom. Živjela je na rubu katastrofe i opet se smatrala sretnijom nego većina djece. Will je bio bezgranično ponosan na nju.

Abby je bila plamen koji je gorio u središtu njegove duše i hranio ga. A žena u susjednoj prostoriji ugrozila joj je život. Spustila ju je u crnu rupu strave. Bez obzira na sve nevolje koje joj je sudbina donijela, Cheryl je svojevoljno izabrala pomoći Hickeyju, ne jedanput nego šest puta, prema vlastitom priznanju. Šestero djece prošlo je kroz pakao. Dvanaestero roditelja. Sama je tražila sve što će sada morati proživjeti.

Vratio se u spavaću sobu kao da je sve u redu. Ali umjesto da stane kod naslonjača, došao je do ruba kreveta i pogledao Cheryl kao što bi pogledao Karen kada bi želio s njom voditi ljubav.

Ona ga je pogledala znatiželjnih očiju: — Što?

— Želim te poljubiti.

Obrazi su joj se zarumenjeli: — Što želiš?

— Želim te poljubiti.

— Nemoj to učiniti — rekla je nervoznim glasom. — To je previše osobno.

— Ali želim.

Ugrizla se za usnicu. — Ništa od poljupca. Ali onda je raskopčala gornja četiri gumba košulje i spustila košaricu grudnjaka — ovdje me možeš poljubiti.

Nasmijao se i spustio prema njezinim grudima.

— Kako to da si se predomislio? — pitala je nježnijim glasom.

Kada je njegov obraz dotaknuo njezinu kožu, stavio je ruku preko nje kao da će se osloniti na krevet i onda je rukom primio držak njezina pištolja. Tad je ustao i uperio joj pištolj u lice. Trepnula je sumnjičavo.

— Što to radiš?

— Digni grudnjak.

Učinila je to.

Will je uzeo dojavljivač s remena i dao joj ga. - Pročitaj posljednju poruku.

— Što?

— Bivša kurva trebala bi znati sve o dojavljivačima. Stisni tipku za slušanje poruka.

Tražila je i našla tu tipku. Vidjela je što piše na zaslonu i oči su joj se suzile.

— Upravo sam dobio tu poruku od svoje žene. Razumiješ li što to znači?

Odmahnula je glavom.

— Joe će ubiti moju djevojčicu. Bez obzira na to što ja učinio. Dobije li otkupninu ili ne.

— Ne, neće!

— Ako Karen kaže da hoće, onda hoće.

— Joey joj nikada ne bi dopustio da pošalje tu poruku. To je sigurno neka pogreška.

— Nije pogreška, Cheryl. Karen je pametnija od Joea i našla je način.

Jednostavno je. Sada ćeš mi reći gdje je Abby.

Trepnula je. - Ne mogu. Ne znam gdje...

— Nadam se da znaš zbog sebe.

Odjednom joj se na lice vratila samouvjerenost. - Hoćeš li me upucati? Ajde, doktore. Već smo o tome razgovarali.

— Neću te upucati. Barem ne s metkom.

Nešto u njegovim očima vjerojatno je dopiralo do nje jer joj se na licu pojavila sjena straha.

— Kako to misliš? - povisila je glas. - Već sam ti rekla. Čak i da znam i da me natjeraš da ti kažem, policija ne može stići do nje na vrijeme. Joey će nazvati za dvadeset i pet minuta. Ako se ne javim, Abby je mrtva. Jednostavno je. A ako se javim i kažem jednu riječ, ista stvar. A ti ne znaš koja je to riječ. Zato mi daj pištolj i zaboravimo da se ovo dogodilo.

Willa je obuzela nadnaravna bezosjećajnost. - Sjećaš li se kada si rekla da ti ne mogu učiniti ništa što ti već prije netko nije učinio?

Tupo ga je pogledala: — Da? — Imala si krivo. Sjećaš li se moje sinoćnje prezentacije?

Ugrizla se za usnu dok se prisjećala.

— Ustani — rekao je.

— Jebi se.

Prebacio je pištolj u lijevu ruku i desnom je primio za ruku. Iznenadio se da ne osjeća bol. Vjerojatno mu je mozak izbacivao endorfine pet puta brže nego inače.

— Otkopčaj mi remen - rekao je.

— Što?

— Učini to!

Ona je pružila ruke i otkopčala mu remen.

— Izvuci ga.

— Što?

— Remen. Izvuci ga van.

Učinila je i to.

— Donesi onu stolicu. Nije pokazao na naslonjač na kojem je on sjedio nego na stolicu ravnog naslona, prislonjenu na zid. — Stavi je pokraj kreveta i sjedni.

— Zašto?

Pljusnuo ju je.

U očima joj se pojavila ogorčenost kakvu još nikada nije vidio. Ali uz ogorčenost je došlo i nešto drugo. Prepoznatljivost. Taj je jezik ona razumjela.

Sišla je s kreveta, uzela stolicu i donijela je natrag.

— Sjedni na stolicu.

Sjela je.

Spustio je pištolj i zamotao joj remen oko trupa i stolice te ga zakopčao. Iz kupaonskog je ormara uzeo remen od ogrtača i zavezao joj noge uz noge stolice.

— Vrištat ću — rekla je.

— Samo daj. Vrišti koliko hoćeš. Onda objasni Joeu zašto ujutro neće dobiti novac.

— Ubijaš svoje dijete — rekla je kao da govori čovjeku koji je poludio. - Zar ne shvaćaš?

Will se odmaknuo i promotrio svojih ruku djelo. Vrištanje bi moglo biti problem čak i ako Cheryl ne napravi to namjerno. Strah je nepredvidljiv. Otišao je u drugu sobu i donio par čarapa i torbu s uzorcima. Čarapama je Cheryl začepio usta. Razrogačila je oči.

Odvukao je stolicu do kreveta i naslonio se te nagnuo Cheryl i stolicu na madrac. Od tamo je bilo jednostavno ljuljati noge stolice i pomaknuti je na sredinu kreveta. Ležala je na stolici sa stopalima u zraku kao žena u mamuzama.

— Ako si slušala moj govor — rekao je - naučila si nešto o paralizirajućim relaksansima za mišiće.

Cheryl je izgledala zbunjeno. Vjerojatno nije slušala njegov program.

Pokušavala ga je zavesti očima istovremeno razmišljajući o trenutku kada će morati izvaditi pištolj. Osim ako ga prevari da je odvede u svoju sobu nadajući se seksu, što je vjerojatno i bio njezin prvotni plan.

Will je izvadio bočicu Anektina i tradicionalnu špricu iz torbe s uzorcima.

Cheryl je promatrala špricu dok je skidao poklopac, gurnuo je iglu kroz gumeni poklopac bočice i izvukao šezdeset miligrama Anektina. Mnogi su ljudi patili od iracionalnog straha od igala. S tim se stalno suočavao u anesteziologiji.

— Ovo je Sukcinilkolin. — rekao je mirnim glasom. — Ubrzo nakon što ga ubrizgam, tvoji će kosturni mišići prestati funkcionirati. To su mišići koji ti pokreću kosti. Ali dijafragma se također sastoji od kosturnog mišića. Znači, iako ćeš moći vidjeti, čuti i normalno razmišljati, nećeš moći disati. Ili se micati.

U očima joj se sad vidjelo više bijelog nego boje.

— Ne moraš ovo prolaziti — rekao je. — Moraš mi samo reći gdje je Abby i ja ću špricu vratiti u torbu.

Luđački je kimnula glavom.

Nagnuo se i izvadio joj čarape iz usta. Dahtala je i rekla: - Kunem se, ne znam! Molim te, nemoj me ubosti!

Will je uzeo daljinski i pojačao ton na televizoru. Prodavač na QVC-ju nudio je ograničenu prodaju porculanskih tanjura (samo 150 dana) na kojima su bile slike Ronalda i Nancy Reagan. Popeo se na krevet i sjeo joj na rebra. Naslonio se na njezina podignuta bedra kao na naslon stolice.

— Možeš vrištati - rekao je. — Ali tvoj glas se neće Čuti ni pet sekundi nakon što te ubodem. Slušaj me, Cheryl. Prvi put sam vidio kako rabe ovaj lijek dok sam bio pripravnik. Liječnik u hitnoj službi upotrijebio ga je da obuzda ovisnika o cracku koji je u hitnoj nožem ubo policajca. Bilo je strašno. Vidio sam ubojice koje je ovo pretvorilo u plačljivu djecu. Ležali su paralizirani, uneredili bi se i poplavili. Zatim ih spojiš na vrećicu koja diše umjesto njih, ali oni cijelo vrijeme znaju da će im se mozak ugasiti kao jeftina žarulja ako prestaneš pumpati zrak u vrećicu. Tako se sigurno osjećaju ljudi koji su živi zakopani.

Cheryl se pokušavala odvezati i bacala kao luđakinja, ljuljajući Willa i stolicu kako bi se oslobodila. Ubo ju je vrhom igle u vanjsku vratnu venu i ona je odmah prestala.

— Možeš birati. Možeš mi pomoći da spasim svoju kćer. Ili možeš saznati kako je to biti mrtav.

Zatvorila je oči i onda ih opet otvorila. Suze su joj klizile prema ušima: — Ne nam! — davila se kroz čarape — Kune se!

— Nešto znaš.

Divljački je odmahnula glavom.

Will je stisnuo špricu.

— Uporno — vrištala je Cheryl — Netkooooo...

Vrisak joj je zamro u grlu. Kapci su joj počeli treptati i mišići lica su se tako brzo grčili da je bilo nemoguće da to svjesno kontrolira. Ruke su joj odletjele gore

i preko prsa i zatim joj se tijelo ukočilo dok su se signali koji su stizali do mišićnog tkiva pretvarali u oluju ispaljenih ćoraka elektrokemikalija. Do njega je došao miris ljudskog izmeta, što je bila uobičajena nuspojava Anektina. Sve je to Willu bilo poznato iako je kontekst bio stran. Vidio je da se to događa miševima, svinjama, majmunima, homo sapiensima, ali uvijek u kontroliranoj okolini.

Cheryline oči su se ukočile u otvorenom položaju ispunjene bezgraničnim strahom.

Izvukao joj je čarape iz usta i sišao s njezinih grudi te sjeo pokraj nje. — Znam da je strašno. Možda se osjećaš uplašeno kao što se sada osjeća i moja djevojčica.

Cheryl je ležala mirno kao kameni anđeo na grobu. Anđeo s očima koje vrište.

— Ovo ćemo ponavljati sve dok mi ne kažeš gdje je Abby tako da ti je bolje da mi što prije kažeš sve što znaš.

Lice joj je posivjelo. Provjerio joj je nokte zbog cijanoze. Hipoksija je djelovala i ubrzo će izgubiti svijest. Dok je iz torbe s uzorcima uzeo bočicu Restorasea, Cherylina koža postala je plavkasta. Trebalo bi mu više vremena nego što je imao na raspolaganju da napuni kontaktne šprice pa je uvukao pedeset miligrama u tradicionalnu iglu i ubrizgao lijek u antekubitalnu venu s unutrašnje strane lakta. Nakon dvadeset sekundi vjeđe su joj zatreperile. Trepnula je i suzne žlijezde su joj opet počele izlučivati suze.

— Nije mi bilo drago to raditi - rekao je. — Ali prisilila si me. Joe me prisilio. Potapšao ju je po nadlaktici i svojim joj rukavom obrisao suze. - Znam da ne želiš ovo opet prolaziti. Zato, govori.

— Ti idi... idiote šapnula je Cheryl. - Natjerao si me da se uneredim. Gori si od Joeyja. Gori od svih! — Gdje je Abby, Cheryl?

— Rekla sam ti da ne znam!

— Znaš više nego što mi govoriš. Nisi ovo mogla izvesti pet puta, a da ništa ne znaš. Gdje je preuzimanje novca? Gdje ćeš se naći s Joeyjem da mu daš novac?

— U motelu - rekla je. - Blizu Brookhavena.

Brookhaven je bio udaaljen petnaest minuta vožnje južno od Jacksona.

— Vidiš? — rekao je. — To prije nisam znao. Dobar početak. Nastavi.

— To je sve što znam.

— Znaš mnogo više od toga. Kako se zove motel?

— Trucker’s Rest. Odmahnula je glavom. — Molim te, nemoj to opet napraviti. Preklinjem te.

Will se prisilio da ne osjeća sažaljenje. I sama je zvučala kao dijete, mala djevojčica koja preklinje čudovište da je ne ozlijedi. Zar je on čudovište? Možda i Abby sada tako moli, preklinje da je ne ozlijede. A to je dijelom bila krivnja žene ispred njega. Odjednom mu se pred očima pojavila slika čovjeka koji čeka u zračnoj luci da optuženika otprati policija. Stajao je pokraj telefonske govornice, pretvarajući se da razgovara i onda je izvukao pištolj koji je stajao u ormaru u njegovoj kući dvadeset godina čekajući dan kada će biti upotrijebljen da ubije muškarca koji je zlostavljao njegova sina. Will nije znao može li počiniti ubojstvo

iz osvete. Ali mogao bi ubiti da spriječi ubojstvo. Mogao bi mučiti da svoju kćer liši boli.

Hladno kao nacistički doktor, opet je stavio čarape Cheryl u usta i ubrizgao joj sedamdeset miligrama Anektina. Pogledao joj je ravno u oči kada joj se lice počelo grčiti i mišići pretvarati u kamen. Strava u njima postojala je u ljudskoj svijesti još prije milijun godina. Kao da nekoliko centimetara udaljeni promatrate nekoga kako se utapa. Napunio je još jednu dozu Restorasea i promatrao kako Cherylin strah raste do nemjerljivih razmjera i zatim usporava i nestaje kako su joj moždane stanice ostajale bez kisika. Bila je plava kada joj je ubrizgao Restorase u ruku i kadaje ukočenost popustila, cijelo joj se tijelo treslo.

— Gdje je Abby? - pitao je. - Upravo sada? Činilo se da Cheryl pokušava govoriti. Izvadio joj je čarape iz usta.

— Uh... vode — rekla je hrapavim glasom.

Willje otišao do umivaonika i smočio čistu krpu pa se vratio i iscijedio joj nekoliko kapi u usta. — Pažljivo.

— Još — preklinjala je jako kašljući.

Iscijedio je još kapi iz krpe.

Iz grudi su joj dopirali snažni jecaji. Cherylje vidjela dio pakla koji će malo ljudi ikada vidjeti i to ju je iskustvo slomilo.

— Ako ti bilo što kažem — rekla je — Joey će me ubiti.

— Joey je četiristo kilometara dalje. A ja sam ovdje. Ako mi kažeš gdje je Abby, igla ide natrag u torbu, a ti možeš sav novac dobiti da kreneš iz početka negdje drugdje. Gdje god želiš.

— Nešto si zaboravio, doktore. Kada Joey nazove, ja ti mogu ubiti malu jednom riječju. A mislim da hoću zbog onoga što si napravio.

Will je ostao miran. — Ne želiš da Abby umre. Osjetio sam to i prije kada smo govorili o djeci. O trudnoći.

Maknula je pogled.

— A ne želiš ni sama umrijeti. Ubiješ li Abby, umrijet ćeš. Kako god. Jedno je govoriti o smrti ili očijukati s njom kada si u depresiji. Ali sada sije iskusila. I strašno je. Zar ne?

Zatvorila je oči.

— Misliš da se Abby neće ništa dogoditi zato što se drugoj djeci ništa nije dogodilo. Imaš krivo. Ovaj put je nešto drugo. I Karen je to saznala. Zato mi je poslala onu poruku. O čemu se radi, Cheryl? Što je ovaj put drugačije?

— Ništa.

Pružio je ruku i gurao joj bradu dok nije bila okrenuta prema njemu. - Otvori oči i reci mi zašto je ovaj put drugačije. Nemoj da ti opet moram davati injekciju.

Iskreno govoreći, sada već postaje opasno.

Otvorila je oči. Prvi put je uočio boju njezinih očiju. Bile su sivo-plave, a ne plave kakve bi čovjek očekivao jer joj idu uz kosu.

— Reci mi - rekao je.

— Ubio si Joeyjevu majku.

Willje trepnuo. - O čemu govoriš?

— Joeyjeva majka umrla je prošle godine tijekom operacije. Doktor koji ju je operirao rekao je Joeyju da si ti za to kriv. Rekao je da nisi pazio. Nisi bio ni u prostoriji.

— Što? U mislima se vratio na prošlogodišnje slučajeve. Nekih se jasno sjećao, a neki su bili u magli. Radio je gotovo osam stotina i pedeset operacija na godinu, ali smrtnih se slučajeva uvijek sjećao. - Je li se preživala Hickey?

— Ne. Preudala se. Zvala se Simpkins.

— Simpkins.. .Simpkins?

— Joey je rekao da se nećeš sjećati. Toliko ti je to malo značilo. Ali njemu znači.

— Sjećam se. Slučaj sa SCD-ima.

— Što?

— SCD. Sekvencijalni kompresivni uređaji. Kirurg je operirao bez njih i gospođa Simpkins dobila je plućnu emboliju.

— Embolija — rekla je Cheryl. — To je to. Zgrušana krv.

— Viola Simpkins — rekao je Will.

— To je ona.

Sada se svega sjetio. Kirurg je bio gost profesor i nesreća je izazvala velik razdor između UMC-a i njegove institucije. - Ja nisam imao nikakve veze s tom smrću. Bila je to strašna pogreška, ali ne moja odgovornost.

— Kirurg je Joeyju rekao da jest.

— Pa, reci mu da nije. Ja ću natjerati kirurga da mu kaže.

— To bi moglo biti problem. Mrtav je. Joey ga je ubio.

Will se ohladio. Hickey je ubio kirurga je mu je majka umrla na operacijskom stolu? Karen je sigurno to saznala — mislio je naglas. — Zato je poslala poruku. I zato će Joey ubiti Abby. Ona ima samo pet godina.

Hladno ga je pogledala. — Rekla sam ti. Ne znam gdje je ona.

Will je izvukao sedamdeset miligrama Anektina u špricu i popeo se natrag na njezine grudi. Ona se počela opirati ispod njega.

— Molim te, molim te. - Preklinjala je. — Nemoj!

Iz ubodnih rana na njezinu vratu i ruci počela je teći krv. Will joj je iglu stavio na vrat i pritisnuo uz kožu.

— Ona se nalazi negdje zapadno od Hazelhursta! — viknula je Cheryl. — Znaš li gdje je to?

Držao joj je iglu blizu vene. — Tamo gdje se autocesta 28 križa s 1-55?

Snažno je kimnula glavom. — To je to! Petnaest do dvadeset kilometara uz cestu nalazi se koliba.

— Petnaest? Ili dvadeset?

— Ne znam! Nikad nisam tamo bila. Nije na glavnoj cesti. Moraš voziti niz dvije ili tri sporedne ceste dok ne stigneš do tamo.

— To je beskorisno. U tim šumama ima stotine sporednih cesta.

— Lovački kampovi, svašta.

— To je sve što znam. Pobogu, pokušavam ti pomoći!

— Kako Joe zove Hueyja?

— Što?

— Služi li se Huey fiksnim telefonom ili mobitelom?

— Mobitel. Tamo nema običnog telefona.

— Što još?

Odmahnula je glavom. - To je sve što znam! Kunem se.

Bilo je jasno da je Cheryl iscrpljena, ali u očima joj se vidjelo da još nešto zna. Nešto je skrivala. Razmišljao je o tome daju opet ubrizga ali nije želio riskirati. Nikada nije ljudskom biću dao tri ciklusa za redom. Bila mu je potrebna živa i kooperativna kada Joe Hickey sjedeći put nazove. Najvažnije je bilo da se oko Hazlehursta pokrene potraga za signalom mobitela, ako je to moguće. Uzeo je komad papira iz džepa i opet otipkao broj Harleyja Ferrisa.

— Zar ćeš me ovako ostaviti? — pitala je Cheryl.

— Odvezat ću te za sekundu. Ferrisov telefon zazvonio je četiri puta. Zatim se javila govorna pošta. Will je to očekivao, ali unatoč tome osjećao se kao da mu je netko zalupio vrata u lice u trenutku kada je vidio izlaz. Poklopio je i ponovno nazvao pazeći da točno otipka broj.

— Joey će zvati za nekoliko minuta — rekla je Cheryl.

Willov sat pokazivao je 3:26. Dok je Ferrisov telefon počeo zvoniti, praktički je jedva dolazio do daha. Tri zvona. Četiri. Opet govorna pošta. Willov je već stavio prst na dugme da prekine poziv i u tom je trenutku čuo klik i neko lupanje.

— Halo? — rekao je muški glas. — Halo! Ovdje sam.

— Je li to Harley Ferris?

— Da. Tko je to?

— Hvala Bogu, gospodine Ferrise. Ovdje doktor Will Jennings. Hitno je.

Pozorno me poslušajte.

— O, Bože. O, ne. Je li riječ o mojoj djeci?

— Ne, gospodine. Nije vaša obitelj, nego moja.

— Što?

— Sjećate li me se, gospodine Ferrise? Bio sam anesteziolog kada je vaša supruga imala operaciju mjehura. Tražila je mene.

— Poznajem vas — rekao je Ferris. Igrali smo prije nekoliko mjeseci u Annandaleu. Ali sada je tri i trideset ujutro, doktore. Što se, dovraga, događa?

— Kći mi je u nevolji. Velikoj nevolji. Vi joj možete pomoći. Ali prije nego što vam bilo što kažem, morate obećati da nećete zvati policiju.

— Policiju? Ne razumijem.

Will je odlučio ići na sve ili ništa. — Gospodine Ferrise, kći mi je sinoć oteta. Ne mogu ići na policiju jer će je inače otmičari ubiti. Razumijete li?

Vladala je tišina dok je Ferris obrađivao informaciju. — Čuo sam

— rekao je na kraju. - Nisam siguran da sam razumio.

— Nalazim se u hotelu kockarnici u Biloxiju. Beau Rivage. Moja supruga je kod kuće u Annandaleu. Jedan od otmičara je s njom. Moja kći je na trećoj lokaciji.

Negdje u šumi oko Hazlehursta, u Mississippiju. Svakih trideset minuta, vođa otmičara zove lokaciju gdje se nalazi moja kći. Znam da upotrebljavaju telefon CellStar, Vi ste predsjednik CellStara. Možete li naći taj telefon?

— Ne bez sudskog naloga.

— Moja će kći biti mrtva prije nego što dobijemo sudski nalog.

— Isuse. Je li ovo neka smicalica. Jeste li Vi stvarno Will Jennings?

— Da je barem šala. Ali nije. Kunem se na dušu svoje kćeri, da nije.

— Koriste li se obje strane mobitelima?

— Primatelj poziva se koristi. Tamo nema fiksne linije. Nalazi se petnaest ili dvadeset kilometara zapadno od Hazlehursta, uz neku sporednu cestu. To je sve što sada znam.

— Tamo u ovo doba noći baš i nema pretjeranih aktivnosti. — rekao je Ferris. — Imamo samo jedan odašiljač tamo, stariji. Pokrivenost je prilično slaba, iskreno govoreći. Morao bih poslati vozilo tamo da bih mogao pratiti mobitel, a ne znam gdje su nam sada vozila.

— A gdje bi mogla biti?

— Bilo gdje u državi.

— Koliko ih imate?

— Dva. — Harley, ako ne nađemo taj telefon, moja će petogodišnja kći do jutra biti mrtva. Čak i ako platim otkupninu.

— Koliko traže?

— Dvije stotine tisuća.

— To mi se ne čini mnogo.

— To je dio plana. Zapravo ne žele novac. Žele mene ozlijediti. Možete li pomoći?

— Doktore, zvuči mi kao da bismo trebali zvati FBI. — Ne! Na to su mislili. Planirali su to.

— Ali za ovakav posao...

— To nije posao, Harley! To je moje dijete. Sjećate li se kako ste se osjećali kada ste mislili da zovem jer se nešto dogodilo vašem djetetu? Vratite se unatrag dvije minute.

Opet tišina. — Prokletstvo. Dobro. Vidjet ću što mogu učiniti.

— Treba mi vaša riječ da nećete zvati FBI. Vaša časna riječ.

— Neću ništa reći do jutra. Ali ako uspijemo naći taj telefon, zovemo FBI. Dogovoreno?

— Ako nađete telefon, zvat ćemo specijalce.

— Gdje ste sada?

— Imate li olovku?

— Samo sekundu. Dobro. Recite.

— Nalazim se u kockarnici Beau Rivagea, apartman 28021. Nazovite me čim nešto saznate, ali ne na puni sat ili na pola sata. Tada otmičari zovu radi provjere.

Sljedeći poziv je za manje od dvije minute.

— Tu ne mogu ništa, osim možda potvrditi koriste li se odašiljačem u blizini Hazlehursta. Nazvat ću vas čim nešto saznam. Držite se, doktore. Nešto ćemo smisliti.

— Hvala vam. Hej... zašto ste se odjednom javili na telefon?

— Moja prostata — odgovorio je Ferris. — U spavaćoj sobi nemamo telefon.

Ustao sam na WC i odlučio da sam gladan. Čuo sam poruku u kuhinji.

— Hvala Bogu da jeste. Čujemo se uskoro.

Will je poklopio, a srce mu je lupalo kao ludo. —Joe će nazvati za sekundu.

Okrenuo se prema Cheryl. - Što ćeš mu reći?

— Čekaj pa ćeš vidjeti, kuČkin sine. Bolje ti je da me odvežeš.

Dopustiti Cheryl da se javi na sljedeći Hickeyjev poziv bit će najveća pogreška koju je ikada napravio. Ali nije imao izbora. Prešao je Rubikon. Sada više nema povlačenja. Mogao je držati iglu uz Cherylin vrat dok se javlja na telefon, ali instinkt mu je govorio da ima malo vjere. Otkopčao je remen koji joj je bio vezan oko grudnog koša.

— Mislim da ne želiš da moja djevojčica umre. Nisi toliko stara.

I ti si jednom bila djevojčica. To nije bilo ni tako davno.

Odbila je pogledati ga.

Dok je odvezivao remen ogrtača koji joj je držao noge, telefon je počeo zvoniti. Od zvuka su mu se stisnulo srce: — Život moje kćeri u tvojim je rukama.

Pomozi joj i tvoje je sve što imam. Sav novac koji će ti ikada trebati.

— Bolje da digneš slušalicu, doktore.

Duboko je udahnuo, uzeo telefon, dao ga Cheryl i sagnuo se da posluša.

— Da? - rekla je.

— Sve u redu? - pitao je Hickey.

Pogledala je u Willa, a oči su joj bile udaljene od njega samo nekoliko centimetara. Dok ih je pokušao pročitati, sjetio se očiju tajnice službenika u banci koji odobrava kredite. Ostavila ga je da čeka jedan sat iako je znala da će mu kredit biti odbijen uživajući u moći kakvu će ikada imati nad nekim kao što je on.

Cheryl je imala tisuću puta veću moć sada. Hoće li je upotrijebiti da mu se osveti za strah koji je morala pretrpjeti?

— Da - napokon je rekla. - Sve je u redu.

Zavrtjelo mu se u glavi. Zahvalno ju je stisnuo za ruku kadaje Hickey rekao: — Što je bilo? Ne zvučiš dobro.

Kučkin sin je bio vidovit.

Cheryl je pogledala Willa. — Umorna sam — rekla je.

— Još samo malo. Uzmi jednu od tableta koje sam ti dao. Trebaš mi budna.

— Znam. Čujemo se za pola sata.

Will je čuo kako je Hickey poklopio. Drhtavim rukama uzeo je Cheryl telefon i stavio ga u bazu - Hvala ti - rekao je. - Upravo si počela zarađivati svoj prvi milijun dolara.

Namrštila se i spustila s kreveta: — Puno se jebi. Što sad?

— Sad čekamo da nađu telefon. I molimo se.

ČETRNAEST Huey Cotton sjedio je na podu u predvorju kolibe polako rezbareći. Iza njega je Abby čvrsto spavala na kauču pokrivena otrcanom dekicom za konje.

Razgovarala je s Hueyjem kada ju je konačno savladala iscrpljenost. Jednostavno je zatvorila oči u pola rečenice i spustila se na jastuke držeći svoju barbiku Belle u lijevoj ruci.

Huey otada rezbari.

Nije uvijek znao što će izrezbariti. Ponekad je pustio da ruke razmišljaju umjesto njega. Vani je na hrpi drveća pronašao dobar komad cedrovine. Prošle je godine narezao drva za potpalu, većinom hrasta, i dok je podmazivao lanac vidio je mladi cedar koji je tornado odsjekao blizu tla. Cedrovina je bila dobra za rezbarenje i ništa na svijetu nije tako dobro mirisalo. Komad u njegovim rukama počeo je nalikovati na medvjeda. Bez obzira na to što sada radi, bilo je ostalo dovoljno drveta da se pretvori u nešto drugo. Ruke mu se nikada nisu tako dobro osjećale. Činilo se da njegova nervoza teče kroz oštricu noža i u drvo, a iz drveta u zrak kao struja koja istječe iz akumulatora ostavljenog na betonu.

Ubrzo će svanuti i to mu je bilo drago. Što prije Joey dobije novac, to su manji izgledi da će reći Hueyju da nešto učini Abby. Hueyju je bilo drago što je ona na kraju ipak pojela malo pahuljica. Bila je jako gladna, a on je odavno pojeo ono što je ostalo od kobasice i krekera. Prije prvog zalogaja pitala ga je zna li kada će njezina mama doći po nju. Huey je pretpostavljao da će biti u McDonaldsu do deset ujutro pa joj je rekao u deset sati. Na licu joj se pojavio osmijeh olakšanja i počela je jesti pahuljice kao da su rođendanska torta. Rekla je da će je injekcija držati do deset, što god to značilo. Pojela je dvije pune zdjelice prije nego što se najela i čak popila ostatak mlijeka. Nakon deset minuta počeo je djelovati pun želudac. Okrenula je očima i čvrsto je zaspala. Huey se nasmijao kada se toga sjetio i nastavio rezati komade cedrovine.

Will je stavio svoje računalo na okrugli stol u predvorju apartmana.

Pripremao se napisati elektroničku poruku za Karen. Htio joj je reći za Ferrisa i traženje telefona, ali nije mogao. Što ako ju Hickey ulovi dok čita poruku? Zbog toga joj nije smio ništa reći ni o Cherylinoj suradnji. Kad bi Hickey znao da ga je žena izdala, mogao bi odlučiti priznati poraz i pobjeći, a to bi sigurno značilo Abbyinu smrt.

Morao joj je reći da je shvatio poruku i poduzeo mjere, ali na način koji samo ona može razumjeti. Trebala mu je šifra. Pokušao se prisjetiti nekog događaja iz prošlosti koji bi se mogao primijeniti na sadašnju situaciju, ali ničega se nije dosjetio. Ovo je bilo previše nestvarno. Ali onda se sjetio. Ako paralele nema u njihovim životima, ima je u drugim životima. Životima na zaslonu. On i Karen zajedno su pogledali tisuće filmova, a neke i više puta. Trebalo mu je manje od

minute da smisli rečenicu koju je bio siguran da će shvatiti. Napisao je sljedeću poruku: ABBY ĆE PREŽIVJETI. VJERUJ Ml. VJERUJEŠ LI DA JE KONDOR UGROŽENA VRSTA? Nije si mogao pomoći da se ne nasmije. Koliko god se ova fraza Hickeyju činila šifriranom, bio je siguran da će je Karen razumjeti. Godinama je bila zaljubljena u Roberta Redforta.

— Što to pišeš? - pitala je Cheryl.

Na Willov zahtjev, legla je na kauč nekoliko metara dalje i pila iz limenke Coca-cole. Požalila se kada ju je zamolio da ne pije više ruma, ali činilo se kako je shvatila da treba biti prisebna zbog onoga što će se dogoditi u sljedećih nekoliko sati. Čini se da je Will dosta razmišljao o tome zašto se čini da ona surađuje? Je li se bojala još injekcija sukcinilkolina? Želja za novcem koji joj je obećao ili sloboda koju je ponudio? Ilije povjerovala da Hickey kani ubiti Abby i nije željela biti dio toga? Odgovor je vjerojatno bio kombinacija svih triju mogućnosti u omjerima koje ni sama nije razumjela.

Will je uključio svoj Dell u utičnicu hotelske telefonske linije i prijavio se na AOL putem njihova broja 800. Poštanski sandučić bio mu je prazan. Poslao je poruku Kareninu korisničkom imenu — kjen39 — i onda se odjavio. Nekoliko sekundi nakon što se program isključio, zazvonio je telefon.

Bilo je samo 4 i 15 — točno na pola između poziva provjere prema rasporedu. Will joj je pokazao da se javi.

Digla je slušalicu i rekla: — Da? — pa predala slušalicu Willu. On je očekivao glas Harleyja Ferrisa, ali to je bila njegova automatska sekretarica koja ga je podsjećala da je dobio poruku na dojavljivač. Operater je rekao nešto o »onoj djevojčici kojoj treba presaditi jetru. Pretpostavljajući da je to dio priče koju je Karen izmislila, Will je ispustio odgovarajuće zvukove i poklopio.

Gotovo odmah nakon toga telefon je opet zazvonio.

— To je sigurno Ferris - rekao je uzevši slušalicu. - Will Jennings.

— Harley Ferris, doktore. Naša računala pokazuju da je jedan poziv obrađen neposredno nakon četiri sata ujutro preko odašiljača koji pokriva područje Hazlehursta. Potekao je iz jedne od fiksnih linija u vašoj kući.

Willovo srce počelo je jako kucati. — Jeste li dobili kakvu ideju o tome gdje je primatelj?

— Ne. Čak i da tamo imamo kombi za praćenje, bilo bi teško. Poziv je trajao kraće od petnaest sekundi i telefon je nakon toga isključen.

— A broj? Imate li ime osobe koja ga je unajmila?

— Da. Ali bez policije ne mogu ništa s njim učiniti. Ne smijem ni Vama reći.

Pretpostavljam da je lažno ime, ali to nam može reći samo policija.

— Ne tražim da mi kažete ime, u redu. Ali recite mi ovo. Je li to bio Joe Hickey?

— Ne. Slušajte, vrijeme je da u ovo uključimo FBI. Naši sigurnjaci dobro su

povezani s lokalnim uredom...

— Dali ste mi riječ, Harley. Ne prije jutra. A vaši kombiji za praćenje? Gdje su oni?

— Oni su u okrugu Tunica i rade s državnom policijom na operaciji prijevare koja uključuje zaposlenike kockarnice.

Will je zaškripao zubima. Okrug Tunicaje bio blizu Memphisa. To je značilo da im treba najmanje tri sata da dođu u Jackson, a kamoli u Hazlehurst. - Bit će 8 ujutro prije nego što uopće počnu tražiti telefon.

— Točno. Rekao sam jednoj ekipi da krenu na put, ali imate pravo ste što se tiče vremena. Zato…

— Bez policije. Može li se ta oprema dostaviti zrakoplovom?

— Sada je četiri i trideset ujutro!

— Ja imam prijatelje pilote koji mogu sada ustati iz kreveta i otići po to.

— Neka oprema je priključena na kombije, Jenningse. Slušajte... postoji jedan tip koji je radio za nas, inženjer. U mirovini je, ali se i dalje bavi tim poslom.

Nazvat ću ga. Vjerojatno u garaži ima dovoljno opreme da može pratiti poziv iz svog kamioneta.

Willu je srce poskočilo. - Mislite li da bi on to učinio?

— Dobar je čovjek. Vjerojatno će mu trebati sat ili više da doveze opremu, ali to je puno bolje od ekipe koja je u Tunici.

— Ima li FBI opremu koja vam je potrebna?

— Da vam barem mogu reći da imaju jer želim da ih nazovete. Ali činjenica je da zovu nas kada trebaju pronaći neke telefone u Mississippiju.

— Prokletstvo. Will je pokušao logički razmišljati, ali umor je počeo uzimati svoj danak. — Bit će najbolje da nazovete tog inženjera.

— Doktore — rekao je Ferris sa suosjećanjem u glasu. — Shvaćate da možda nećemo uspjeti na vrijeme pronaći taj telefon, čak ni s vozilom? Ako pozivi ne budu dulji od petnaest sekundi, izgledi su slabi.

— Moramo pokušati. To je jedina mogućnost. Morate mi vjerovati. Život moje kćeri o tome ovisi.

Dao je Ferrisu brojeve svoje tajnice, izravne SkyTel linije i Cherylina mobitela. — Trebao bih biti ovdje — rekao je — ali ne možemo znati što će se dogoditi prije jutra. Nazovite me čim nešto saznate — Hoću — obećao je Ferris. — Nadam se da Bog večeras promatra što se događa.

Kada je Will poklopio, osjetio je Cherylinu ruku na svojoj ruci. Unatoč tome što joj je prije učinio, promatrala ga je sa suosjećanjem.

— Misliš li da bi Huey stvarno ubio Abby? — pitao je.

Ugrizla se za usnu. — Teško mi je to zamisliti. Ali kada bi Joey dovoljno inzistirao... mogao bi. Ne može podnijeti pritisak, znaš? Jednostavno poludi, kao Dustin Hoffman u kadi u Kišnom čovjeku.

Will je osjetio kako mu se golem teret spustio na ramena. Ako Ferrisovi ljudi

nađu Hueyjev telefon, morat će biti jako pažljivi u daljnjim postupcima. Ako budu neprikladno reagirali, Abby bi mogla umrijeti jednostavno zato što mentalno zaostali čovjek izgubi kontrolu nad sobom na nekoliko sekundi.

— Kako ćemo je vratiti? — pitao je. - Što ti je Joey rekao? Kada pokupite otkupninu, što bi ti trebala napraviti?

Cheryl je oklijevala i dalje se boreći u sebi. — Nazvati Joeyja — rekla je. — Onda bismo se našli u motelu u Brookhavenu.

— Trebala si me dovesti sa sobom.

— Da. — Jesi li uvijek dovodila supruga?

Opet je oklijevala.

— Cheryl...

— Ne. Ovo je prvi put.

Will je odmahnuo glavom — rekao sam ti da je ovaj put drugačije. Joey misli da sam ubio njegovu majku i želi ubiti Karen i Abby preda mnom.

— To nije to.

— Je. Samo ne mogu vjerovati da bi stavio sebe, Abby i novac na isto mjesto.

Ako to učini, onda je ranjiv. Mora pretpostaviti da bih mogao iz tebe mučenjem izvući ime hotela što znači da bi se FBI mogao tamo stvoriti.

— To je istina — tvrdila je. — Trucker’s Rest Motel u Brookhavenu.

— Možda je to tebi rekao. Ali to se neće tako događati. Moram znati gdje je Abby. Sigurno znaš nešto više, Cheryl. Razmisli.

Iscrpljeno je odmahnula glavom. — Mislim da bi samo trebao Joeyju platiti.

Tako ćeš dobiti natrag malu. Tako su drugi učinili.

— Ja nisam drugi. Uzeo je njezinu limenku Cole i popio što je ostalo radi kofeina. — Ja ću dobiti poseban tretman.

— Mislila sam da se ne voliš kladiti. Klađenje protiv Joeyja je kao klađenje protiv kuće.

Ne ako tebe imam u rukavu. — pomislio je. Ali rekao je: — Upravo zato što tako razmišljaš, u tom si položaju u kojem jesi, Cheryl. Okrenuo se i bacio limenku u koš za smeće s četiri metra udaljenosti. — Kada je sve u opasnosti, onda moraš riskirati.

Karen je pročitala Willovu poruku u 4:25 ujutro. Nije joj bilo teško otići u radnu sobu i provjeriti jer se Hickey konačno onesvijestio na krevetu. Kombinacija Wild Turkeyja i omleta bila mu je previše.

Gledala je u poruku pokušavajući čitati između redaka. Prvi je dio bio dovoljno jasan. Will je dobio njezinu poruku i shvatio što ona znači. Obećao je da će Abby preživjeti i rekao Karen da mu vjeruje. Ali sljedeća ju je rečenica zbunila.

Vjeruješ li da je kondor ugrožena vrsta? To mora biti neka šifra. Will se bojao da će Hickey vidjeti poruku pa je upotrijebio nešto što je znao da će samo ona razumjeti. Ili što je mislio da će ona razumjeti. Odnosi li se »ugrožena vrsta« na Abby? A kakve »kondor« ima veze s bilo čime? Kondor je vrsta ptice. Velika

ptica. Misli li Will na svoj avion?

— Kondor — rekla je tiho. — Kondor... kondor.

I onda je shvatila.

— O Bože — rekla je i nasmiješila se. — Kondor je bilo tajno ime Roberta Redforda u filmu Tri kondorova dana. A rečenicu »Vjeruješ li da je kondor ugrožena vrsta?« Redford je preko telefona izgovorio Maxu von Sydowu, koji je u tom filmu glumio ubojicu. Međutim, Karen je bilo važno to što je ta rečenica označavala prekretnicu u filmu, kada je Redford okrenuo situaciju u svoju korist protiv muškaraca koji su ga pokušavali naći i ubiti. To je bila Willova poruka.

Nekako je Hickeyev plan okrenuo u svoju korist.

Ali kako? Što je mogao poduzeti? Je li nazvao policiju? Ne. Osim ako je imao načina da Hickeyja drži da vjeruje da sve ide po planu. Činilo joj se kako je najveća vjerojatnost da je otkrio kako pronaći Hueyjev telefon jer je to spomenuo i prije. Međutim, kako ga mogu pronaći ako Abby ne drži liniju otvorenom? Možda je dobio neke informacije od Hickeyjeve žene. Ali zašto bi mu ona bilo što rekla?

Je li joj prijetio? Podmitio je? Nije mogla znati. Morat će učiniti točno ono što joj je Will rekao. Vjerovati mu.

Obrisala je poruku i promatrala kako nestaje pa pogledala na sat na zidu radne sobe. Morat će probuditi Hickeyja da nazove. Nije željela to učiniti. Pustiti ga da spava očito je bila najbolja strategija za njezinu sigurnost. Ali ako on ne nazove, Abby bi mogla umrijeti. A ako Will ima nekoga da prati Hueyjev mobitel, on bi ga morao upaliti i upotrijebiti da ga pronađu.

Karen je ustala i krenula u dugu šetnju natrag do spavaće sobe.

Dvadesetak kilometara južno od kuće Jenningsovih, dr. James McDill i njegova žena sjedili su na kožnom kauču u uredu glavnog specijalnog agenta u područnom uredu FBI-ja u Jacksonu. On se zvao Frank Zick i McDillu se činilo da je bivši vojnik, vjerojatno obavještajna služba ili protuobavještajna. Nizak čovjek u ranim četrdesetima, u odličnoj formi, Zwick je govorio niskom intonacijom kao neki zapovjednici iz Vijetnama kojih se McDill sjećao. Bio je na telefonu posljednjih pola sata, razgovarao s predsjednicima banaka, pilotima helikoptera, šefovima drugih ureda i raznim drugim dužnosnicima i, dok je razgovarao, stalno je zaglađivao svoju tamnu kosu.

McDillovo prepoznavanje Cheryl Lynn Tilly u policijskoj postaji u Jacksonu pokrenulo je lavinu aktivnosti u FBI-ju. Nakon što je agent Chalmers nazvao Zwicka, on je pozvao McDillove natrag u zgradu FBI-ja zajedno sa sedam agenata.

Sada su svi stajali ili sjedili u njegovu prostranom uredu slušajući Zwicka kako dogovara logistiku preko telefona. McDill je čuo samo jednu stranu razgovora, ali nije mu se sviđalo kako se stvara plan. Odjednom je telefon završio na postolju i Zwick se obratio njima.

— Situacija je ovakva. Prvo: otkupnina. Svaka banka na 50 kilometara od Biloxija prijavit će svaki prijenos novca veći od dvadeset i pet tisuća dolara.

Drugo: taktička sposobnost. Nemamo vremena dovesti tim za spašavanje taoca iz

Quantica pa ćemo upotrijebiti vlastiti tim za posebna oružja. Neki od vas su u tome timu i znam da ste više nego sposobni sudjelovati u ovoj operaciji. Koordinirat ćemo i tim za oružja iz ureda u New Orleansu za sve što bude potrebno na obali.

Imamo više nego dovoljno opreme za praćenje ovdje i u ovom će uredu do sedam ujutro biti dvadeset agenata koji će biti spremni za akciju. Imat ćemo ih još dvadeset u New Orleansu za nadzor u Biloxiju. Treće: potpora iz zraka. Imat ćemo helikoptere ovdje i u Biloxiju koji će biti spremni za praćenje iz zraka i/ili lov i napad. Zwick je spojio ruke i pogledao svakog agenta u oči. — Pitanja?

Nitko ih nije imao. Nitko nije htio pokazati ono što bi šef smatrao neposlušnošću. McDill je imao nekoliko pitanja, ali kada je htio nešto reći, agent Chalmers je rekao: — Gospodine? Pitam se nismo li se možda prenaglili.

— Kako to misliš? — pitao je Zwick ne izgledajući baš zadovoljan pitanjem.

— Dr. McDill prepoznao je Cheryl Lynn Tilly iz knjiga sa slikama policije u Jacksonu. Ali to ne znači nužno da se zločin u kojem je sudjelovala prošle godine ponavlja i ove godine. Zar ne?

Zwick mu je uputio samozadovoljni osmijeh. Očito je znao nešto što oni ne znaju i jedva je susprezao uzbuđenje. - Gospodo, prije deset minuta, naš agent u Gulfportu pokazao je faksiranu sliku Cheryl Lynn Tilly nosaču prtljage u hotelu Beau Rivage. On je siguran da je vidio Tilly u hotelu jučer poslijepodne.

Svi u sobi širom su otvorili usta.

— Citirat ću Sir Arthur Conana Doyla - kroz besmrtan glas Sherlocka Holmsa — igra je počela!

U tome trenutku McDill je predosjetio katastrofu. Nije bila stvar u citatu nego u načinu na koji ga je Zwick izrekao. I kontekstu. U središtu sve te aktivnosti bilo je oteto dijete. Dijete koje bi svaki tren moglo umrijeti. A zbog toga je situacija bila daleko od igre.

— Naš agent i taj nosač u ovome trenutku pregledavaju snimke iz kockarnice — nastavio je Zwick. — Ako je vide, snimit će i poslati dr. McDillu da pogleda.

Do tada moramo pretpostaviti da McDill ima pravo. U tijeku je otmica za otkupninu. Isti zločin je ta ista skupina obavila pet puta prije i vjerojatno na ovome području nadležnosti. Zwick je stavio ruke na stol. — Gospodo, do sutra u podne, ti će kučkini sinovi biti iza rešetaka.

McDill je dignuo ruku.

— Da, doktore?

Pokušao je pažljivo birati riječi. — Gospodine, nakon što sam čuo sve ove pripreme, počinjem se pitati daje li se glavnoj činjenici svega ovoga odgovarajuća prednost.

— Kako to mislite?

— Otetom djetetu. Taocu, kako ga zovete. Ili njoj. Negdje nedaleko odavde — ako se sve događa kao prošle godine — zaostali čovjek drži zatočeno dijete. Taj čovjek ima upute da to dijete ubije ako od vođe grupe svakih 30 minuta ne primi poziv za provjeru. S obzirom na to, teško je shvatiti što možete postići svom ovom

tehnologijom. Sve što vođu upozori na vašu nazočnost može odmah izazvati djetetovu smrt.

Zwick se s visoka nasmijao McDillu - Znači, doktore, vi predlažete da ne učinimo ništa?

— Ne. Samo govorim uime onih koji ne mogu govoriti. U ovom trenutku jedan otac, kao što sam ja, vjerojatno sjedi u sobi hotela Beau Rivage i znoji se zbog sudbine svog djeteta. Želi dignuti slušalicu i nazvati vas, ali zna da ne smije. I neće.

Ima dobar razlog. Nadam se da se dovoljno dugo možete staviti u položaj toga čovjeka da se uvjerite da morate pažljivo postupati.

Zwickleov osmijeh je nestao: — Doktore, potpuno razumijem koliko je situacija složena. Ali pitam se razumijete li vi. Da ste Vi i supruga prošle godine prijavili otmicu svog sina, taj otac o kojem govorite sada se ne bi znojio u tome hotelu. A čovjek koji stoji iza ove otmice trunuo bi u saveznom zatvoru.

Zwick je izgledao kao da je očekivao vatromet kao reakciju na ovu izjavu, ali McDill je samo uzdahnuo: — Možda imate pravo — priznao je. — Ali moj sin je danas živ i ja sa svojom odlukom mogu živjeti. Nadam se da ćete sutra u ovo doba i vi moći reći isto za vašu odluku.

Lice šefa agenata se zacrvenjelo, ali prije nego što je uspio ispucati bijes, ustao je agent Chalmers i rekao: - Doktore, zašto ne dođete sa mnom po kavu?

McDill je uzeo ženinu ruku i ustao s kauča, ali nije maknuo pogled sa Zwicka dok je hodao prema vratima. Maknuo je pogled s previše zapovjednika u Vijetnamu, otišao s previše sastanaka a da nije rekao svoje mišljenje. Barem večeras ne mora osjećati mučno žaljenje koje je tada osjećao.

Dok je prolazio kroz vrata, zbor glasova pretvorio se u živu raspravu o taktici i opremi. Stisnuo je Margaret za ruku, ali misli mu nije ispunjavala njegova žena nego taj otac zarobljen u hotelu Beau Rivage. McDill ga nikada nije vidio, ali poznavao je toga čovjeka bolje nego vlastitog brata.

Do 5:56 ujutro, Willje bio blizu sloma. Od stalne doze vrućeg čaja i CocaCole ruke su mu se počele tresti kao ruke ovisnika, a prenapregnut um trčao mu je u krugovima, kao pas koji lovi lažnog zeca. Napori da pronađe Abby uz pomoć Hueyjeva mobitela nisu donijeli rezultate. Hickeyev poziv u 5:00 ujutro Harleyju Ferrisu nije donio ništa novog jer Ferrisov inženjer nije bio dovoljno blizu Hazlehursta da bilo što može učiniti. Međutim, kadaje došlo 5:30 ujutro, Will se opet ponadao. Samo što poziva u 5:30 nije bilo. Čekao je deset minuta i nakon toga više to nije mogao podnijeti. Možda je Karen uspjela isprovocirati Hickeyja da je ubije. Dok je zvao kući, u grlu je osjetio knedlu. Međutim, kada je netko podignuo slušalicu nije čuo Hickeyjev nego Karenin glas s druge strane. Čim je čula Willov glas, počela je jecati. On je bio siguran da se nešto dogodilo Abby, ali Karen je objasnila da su suze samo reakcija na stres. Hickey je propustio posljednji poziv jer je bio pijan u nesvijesti, na njihovu krevetu.

— Probudila sam ga za poziv u pet — rekla je. — Rekao je Hueyju da neće

zvati barem sljedeći sat. Rekao je da mora spavati.

Hickey se nije niti potrudio Cheryl obavijestiti o svojoj promjeni plana. — Što činiš da pomogneš Abby? — pitala je Karen.

— Dobio sam Ferrisa. Pokušavamo pronaći signal Hueyjeva mobitela. Ali ako ga Hickey ne zove, ne možemo ga naći.

— Možda bih ga trebala probuditi i reći mu da moram razgovarati s Abby?

— Misliš da bi ti dopustio?

— Vjerojatno ne. Ali imam li izbora?

— Cheryl nam pomaže sada. Barem u određenoj mjeri. Poslije ću objasniti zašto. Ali reci mi zašto misliš da Hickey namjerava ubiti Abby?

— Misli da si mu ubio majku.

— To sam shvatio od Cheryl. Dobro... mislim da je bolje da probudiš Hickeyja.

Zavladala je čudna tišina. Zatim je Karen rekla: — Wille, pokušao me silovati.

Willovo lice se zacrvenjelo i opet se javila migrena koja je popustila nakon mučenja.

— Što se dogodilo?

— Sada nije važno — rekla je. — Porezala sam ga skalpelom i tako zaustavila. Barem za sada. Ali... Ne znam što bi se moglo dogoditi prije nego što odemo iz kuće. Wille, budem li morala birati, hoću li to dopustiti ili pustiti da Abby umre, ja se mogu prisiliti da s tim živim. Ali možeš li ti?

Sjedio je u potpunoj tišini osjećajući više mržnje prema jednom ljudskom biću nego što je ikada mislio da je moguće. Da se nađe licem u lice s Hickeyjem, ubio bi ga bez oklijevanja. Ali to sada neće pomoći Karen.

— Karen... Znam da naš odnos nije kakav je bio prije. Nisam siguran zašto.

Znam da to ima veze s time što si morala napustiti medicinu.

— O, Bože — rekla je histeričnim glasom. — Sada to zvuči tako nevažno i smiješno. Ali imaš pravo. I sada mi je jedino važno da dobijem natrag svoje dijete.

— Dobit ćemo je natrag. Kunem ti se. I što god morala izabrati da ti ostaneš živa ili da Abby ostane živa, ja s tim mogu živjeti. Ništa nikada neće promijeniti činjenicu da te volim. Ništa. Samo se nadam da mi možeš oprostiti što sam dopustio da se ovo dogodi.

Odgovor joj je bio jedva čujan zbog knedle u grlu, ali mislio je da je čuo... nisi ti kriv.

— Pusti Hickeyja da spava do šest — rekao je jer ju sada nije želio u blizini tog čovjeka. - Ali ako do tada ne nazove, morat ćeš ga probuditi da nazove Hueyja.

Isceniraj napad. Reci mu da nećeš prebaciti novac ako nemaš dokaz da je Abby dobro.

— Hoću.

Još su nekoliko minuta sjedili u tišini i onda je Karen šapnula pozdrav i poklopila.

Kada je došlo pet i trideset, telefon nije zazvonio.

Sada je šest sati i telefon je još bio tih. Je li Karen pokušala probuditi Hickeyja? Čini li to sada? Ili je možda uspjela i onda mu se morala predati da održi Abby na životu?

Crno nebo iznad zaljeva pretvorilo se u boju indiga. Ubrzo će se probiti sunce iznad ribarskih brodova koji love rakove i ribara koji su plovili iza otoka na obzoru. Will je gotovo vidio zapadnu polutku kako se vrti na istok prema suncu, kao na nekoj reklami s CNN-a koju je snimio Stanley Kubrick. On je sada mrtav. A ako Hickey uskoro ne počne ponovno zvati, Abby bi također mogla uskoro biti mrtva.

Kada je telefon zazvonio, zastao mu je dah. Zaletio se od kauča i probudio Cheryl koja je tiho hrkala. Protrljala je oči, javila se na telefon i kimnula glavom potvrđujući da je Hickey. Rekla je standardnu rečenicu: - Sve je u redu - i poklopila. U očima joj se vidjelo da je neispavana. Will ju je pogledao bez riječi i ubrzo su joj se oči zatvorile.

Nakon dvije minute, telefon je opet zazvonio.

Cheryl se automatski probudila i pružila ruku da se javi, ali Will je prvi dohvatio slušalicu: - Halo?

— Harley Ferris, Wille.

— Što imate?

— Meta u Hazlehurstu uključila je telefon nešto prije šest. Subjekt u vašoj kući zvao je s fiksne linije preko odašiljača u Hazlehurstu odmah nakon šest. Poziv je trajao šesnaest sekundi i meta je odmah nakon poziva isključila telefon.

— Na čemu smo sad?

— Moj čovjek je suzio područje na oko osamnaest četvornih kilometara.

Will je zarežao i protrljao čelo: - Žao mi je. Ludim. Niste nikog službeno obavijestili, zar ne?

— Ne. Ali već smo trebali.

— Još ne. Molim Vas, još ne.

— Pozivi su vrlo kratki, doktore. Trebat će nam još najmanje jedan sat da nađemo taj mobitel. I to ako subjekt nastavi zvati svakih pola sata. Što ako preskoči jedan poziv? Što ako preskoči dva poziva?

— Ne daj, Bože. — Zvanje FBI-ja mora biti moja odluka, Harley. Još imamo malo vremena. FBI ne može učiniti sada ništa što mi već ne radimo. Imate moje brojeve.

— Nadam se znate što radite.

— I ja se nadam.

Poklopio je i sjeo pokraj Cheryl na kauč. Spavala je otvorenih usta, a hrkala ravnomjerno kao metronom.

— Probudi se - rekao je.

Otvorila je oči, ali nije okrenula glavu.

— Mislim da Joe neće ubiti Abby ili Karen dok ne bude znao da ima novac.

Slažeš li se?

Progutala je kao netko koga jako boli grlo i onda kimnula glavom i opet zatvorila oči. Toliko o utjesi. Will je ustao i odšetao do prozora.

Svitalo je i u daljini s lijeve strane indigo boja pretvarala se u svjetliju plavu.

Ono što je on mislio da su svijetli oblaci, zapravo su bile sunčane zrake koje su se probijale između tamnijih oblaka, a uzak komad plaže koji je on cijelu noć promatrao pretvarao se u uzak, kamenit mol. Tu uopće nije bilo plaže. Valovi iz zaljeva zapravo su se razbijali u marinu ispod kockarnice.

— Misli glavom, Joey — rekao je tiho. - Ne srcem. Misli na nO- vac, a ne na majku. Novac je ono što želiš. Novac...

PETNAEST Karen je osjetila ruke na tijelu i zavrištala.

— Šuti! - viknuo je muški glas. — Vrijeme je da ustaneš.

Trepnula je i vidjela Hickeyja kako se nagnuo nad njom. Tresao ju je za ramena. - Što se dogodilo? — pitala je pokušavajući se pribrati: — Zaspala si.

Opazila je dvije zastrašujuće stvari. Kao prvo, Hickey je bio odjeven. Kao drugo, kroz zavjese u spavaćoj sobi probijalo se dnevno svjetlo. - Bože, ne — disala je ne mogavši prihvatiti ideju da je zaspala dok je Abbyn život u opasnosti.

Ali to se dogodilo. — Koliko je sati?

— Vrijeme da se otuširaš i urediš za Muškarca. Sredi lice.

Pogledala je digitalni sat na stoliću pokraj kreveta. 8:02. Prošla su dva sata otkad je zadnji put probudila Hickeyja da nazove. Što se u međuvremenu dogodilo?

Daje Will uspio naći Abby, Hickey ne bi stajao tu i govorio joj da se otušira i odjene.

— Je li vrijeme da idemo po Abby?

— Misliš, novac. Odigraj svoju ulogu kako treba, onda ćeš dobiti Abby natrag.

— Je li ona dobro?

— Još spava. Upravo sam razgovarao s Hueyjem. Hickey se okrenuo i ušao u kupaonicu.

Karen je čula da se otvorio tuš. Ako je Hickey upravo razgovarao s rođakom, onda je Wilov prijatelj mogao ući u trag tome pozivu.

— Pokreni se — rekao je Hickey pojavivši se iz kupaonice. Nosio je iste hlače i Ralph Lauren majcu koju je nosio dan prije. Ni danas nije izgledao ništa prirodnije u toj odjeći. - Skuhat ću kavu.

— Mogu li razgovarati s Abby na telefon? Hoćeš li je nazvati?

Odmahnuo je glavom. - Samo bi je više uznemirila. Uskoro ćeš je vidjeti.

Prije nego što je došao do vrata, Karen je rekla: — Mogu li na trenutak s tobom razgovarati?

Stao je i okrenuo se prema njoj.

— Znam što bi se danas trebalo dogoditi — rekla je. - Znam... što želiš učiniti.

Zainteresirao se. — A što to?

— Želiš nauditi Willu. Zbog svoje majke.

Oči su mu postale hladne.

— Razumijem tu ljutnju — rekla je brzo. — Ne pokušavam te uvjeriti da nemaš pravo u vezi s Willom, iako vjerujem da nemaš. Ti misliš da imaš pravo i to je jedino važno.

— To je točno.

Nastojala je da joj glas bude što osjećajniji. — Samo te tražim da — ne, preklinjem te da — se sažališ nad petogodišnjom djevojčicom. Iskoristi mene umjesto nje.

Oči su mu se suzile: — Da tebe iskoristim?

— Da kazniš Willa. Ubi mene umjesto Abby.

Opet je vidjela nemir u njegovim tamnim očima kao da se unutra meškolje jegulje.

— Baš si odlučna — rekao je. — Zar ne, mamice? Stvarno to misliš.

— Da. Bila je to najistinitija stvar koju je ikada rekla. Ako svojom smrću može jamčiti da će Abby odrasti u ženu, udati se i imati vlastitu djecu - ili barem za to imati priliku — onda će umrijeti. Rado. — Mislim da bi tvoja majka isto učinila za tebe.

Hickeyjev se obraz trznuo, ali činilo se da Karenina iskrenost prevladava bijes koji je u njemu izazvala. Ušli su u zonu istine i uvreda tu nije imala smisla.

— Istina je — rekao je. — Ali ti ne moraš. Danas nitko neće umrijeti. Reći ću ti malu tajnu. Ovo je moj zadnji posao. Za nekoliko dana ću biti u Kostariki. Bogat iseljenik, kao Hemingway ili Ronnie Biggs.

— Ronnie Biggs? — Tko je Ronnie Biggs?

— Jedan od velikih pljačkaša vlakova. Znaš, iz Engleske. Hickey je pogledao prema prozoru. — Možda je to bilo prije nego što si se ti rodila. Biggs je isplanirao savršen zločin, baš kao ja. I izvukao se, baš kao i ja. Izvukao sam se pet puta. I danas je moj velik izlaz.

Karen je osjetila iznenadni tračak nade, kao svjetlo u njezinoj duši. Možda je krivo procijenila Hickeyja. Možda je mislio da je dvadeset i četiri sata pakla dovoljna kazna. Ili je možda, duboko u sebi, znao da Will nije kriv za smrt njegove majke.

— Otuširaj se i lijepo obuci. — rekao je. — Moramo izvesti dobru predstavu za tvoga mešetara jutros. Davidson dolazi u ured u osam i trideset. Nazvat ćeš ga u petnaest do devet. Onda ćemo otići tamo i ti ćeš potpisati prijenos.

— A što ću mu točno reći?

— Sve sam smislio. Samo uđi pod tuš. Nasmijao se. — Ili ti je potrebna moja pomoć.

— Snaći ću se.

— I mislio sam.

Dok je hodala prema kupaonici, vidjela je malu, ali svježu mrlju od krvi na Hickeyevim hlačama, odmah iznad koljena. — Bolje ti je da ponovno zamotaš nogu — rekla mu je: — U ormariću ispod sudopera u kuhinji ima još gaze.

Pogledao je na krv i nasmiješio se: — Očito sada imam novi pogled na siguran seks, zar ne?

Njegova ga je iznenadna opuštenost izbacila iz takta. Nije bilo za to razloga, barem ga ona nije vidjela. Možda se oraspoložio jer će uskoro dobiti otkupninu.

Budućnost u Kostariki o kojoj je maštao.

Zastala je na vratima kupaonice: — Zašto Kostarika?

— Ne izručuju u SAD. — Aha. Naravno.

— Tamo imam malo zemlje. Ranč.

Hickey je izgledao kao poljoprivrednik poput Redforda i Newmana u filmu Butch Cassidy i Sundance Kid. Njihov je san bila Bolivija. Karen je opet pogledala na sat pitajući se što je bilo s Willovim nastojanjima da uđe u trag Hueyjevu mobitelu. Je li bilo neuspješno? Ili se agenti FBI-ja upravo pripremaju ući u kolibu u kojoj je Abby zatočena?

— Ubaci u brzinu - rekao je Hickey. - Imamo manje od sata.

Ušla je u kupaonicu, a ruke i noge su joj bile teške od prekinutog sna. Nije imala kontrole nad događajima u posljednjim satima. Možda nitko nije. Bilo je to kao kad ti pukne vodenjak na kraju trudnoće. Dijete će se roditi i nitko to više ne može spriječiti, osim ako te ubije.

Will je stajao na prozoru dnevne sobe želeći da ima balkon. Na kolicima za posluživanje smrdjela su ustajala jaja koja je Cheryl naručila. Will je uspio pojesti samo keks i popiti malo čaja, ali ona je pojela obilan doručak koji su u marketinškom odjelu hotela Beau Rivagea nazvali »Natchez Plate«. Nakratko se zapitao jesu li joj ciklusi Anektina i Restorasea poboljšali tek.

Sunce je sada obasjavalo vodu i pretvaralo smeđe valove u srebrne. Hickey je posljednji put zvao prije tri minute - točno u osam sati — nakon čega je Cheryl obavijestila Willa da će za jedan sat krenuti prema podružnici banke Magnolia Federal u Biloxiju. Harley Ferris se još nije javio, ali Will se i dalje nadao.

CellStarov prvi tim za praćenje stigao je u Hazlehurst u 7:15, ali Hickey nije zvao u pola osam pa je njihova divlja vožnja iz okruga Tunika bila beskorisna. Ali barem su bili na pozicijama za poziv u 8 sati — ako je Hickey nazvao Hueyja, a ne samo Cheryl.

Telefon će zazvoniti svaku sekundu i Ferris će mu reći ili da su otkrili gdje se skriva Huey ili da nisu. Ako nisu, Will mora donijeti odluku. Hoće li nazvati FBI i pokušati ih nagovoriti da počnu potragu u šumi oko Hazlehursta? Ili bi se trebao pretvarati da igra igru prema Hickeyjevim pravilima, povući sav novac koji može dobiti iz banke Magnolia Federala i dati ga Cheryl da nastavi surađivati te imati pištolj kada se suoči s Hickeyjem? Nakon noćnih mora u Wacou i Ruby Ridgeu, lako je mogao zamisliti da će poziv FBI-ju završiti katastrofom. Oružani specijalci mogli bi uplašiti Hueyja zbog čega će on ubiti Abby, čak i nenamjerno. Ali ni alternativa nije bila privlačnija. Nije bilo zajamčeno da će se Will i Hickey ikada suočiti. Kada Hickey bude znao da Cheryl ima otkupninu, može samo narediti rođaku da ubije Abby i pobjeći.

Zvonjava telefona prolomila se kroz prostranu dnevnu sobu. Will se tiho pomolio i zatim otišao do stola pokraj kauča i digao slušalicu.

— Halo?

— Will, ovdje Harley Ferris. Nismo uspjeli.

Will je nepomično stajao, nije govorio niti razmišljao. Bila je to reakcija tipična za ljude koji su čuli da se na rendgenskoj slici iz hitne vidi rak pluća. Kao da će, ako se ne pomakne, spriječiti da ga strašna stvarnost slomi usput kao plimni val.

— Zašto ne? — pitao je. — Što se dogodilo?

Pozivi su jednostavno prekratki. Vrlo smo blizu, ali to je nerazvijeni dio zemlje. Gusta šuma u Mississippiju. Grmlje do pasa. A što se tiče sporedne ceste, tamo ih ima na desetke i sve se spajaju jedna u drugu. U toj šumi ima stotinu koliba.

Will je to mogao i zamisliti: tipično zaleđe Mississppija.

— Doktore, ono što nam treba jest bataljun nacionalne garde koji će pretražiti tu šumu. Kao i FBI-jev tim za spašavanje taoca da izvede vašu djevojčicu kada pripadnici garde nađu lokaciju.

Will je prekrio oči rukom. Trebaju sati da se takva potraga organizira. Karen će za manje od sata slati otkupninu. Abbyin čuvar će sigurno prije otići iz kolibe da se nađe s Hickeyjem na unaprijed dogovorenu mjestu. Nadajmo se da će Abby voditi sa sobom. Možda su već otišli, shvatio je Will, odmah nakon Hickeyjeva posljednjeg poziva.

— Doktore? - pozvao ga je Ferris.

— Razmišljam. Jedina pretpostavka koja je Willu bila ugodna jest da će Hickey držati Abby živom dok ne bude siguran da je dobio otkupninu. Želio je osvetu, ali nije bilo razloga da riskira gubitak dvije stotine tisuća dolara kada mu je trebao još samo sat da ih dobije. A ako prerano ubije Abby, izgubit će prednost koja mu je potrebna ako Karen ili Will odustanu u posljednji trenutak.

Možda je to jedina karta koja mi je ostala, mislio je Will. Oklijevati pri svakom koraku dok ne dobijem potvrdu da je Abby živa. Kao igra. Hickey bi mogao narediti Hueyju da ozlijedi Abby kako bi prisilio Willa da nastavi, ali ne može mu reći da je ubije. Ne ako želi novac.

— Doktore? - poludio je Ferris. — Moram ovo reći. Mislim da ne razmišljate racionalno.

— Neka vaši i dalje traže, Harley. Dat ću im još jednu priliku.

— Kako?

— Samo im recite da drže oči i uši na zaslonu.

— A FBI? Will je stisnuo zube i pogledao prema zaljevu. Hladan zrak koji se spustio na zemlju tijekom noći dobio je žutu gustoću ljetnog jutra u Mississippiju dok ga je sunce peklo i poslalo opet prema nebu. Prema nebu...

— Bože — počeo je brzo disati. — Cheryl!

— Što je? — pitao je Ferris.

Cheryl je došla do širokih vrata koja su dijelila dnevnu sobu apartmana od spavaće sobe. Na glavi je imala ručnik.

— Što je? - pitala je.

— Kakav auto vozi Huey?

— Stari kamionet.

— Koju marku? Koje boje?

— Posljednji put kada sam ga vidjela bio je boje dječjeg izmeta.

Pretpostavljam da je to zelena. S mnogo boje na sebi. Jedan od onih starih Chevyja.

Znaš onaj koji ima zaobljenu kabinu.

— Slušaj me, Harley. Ako mi obećaš nešto, možeš nazvati FBI. — Već mi je dosta tvojih uvjeta. Žao mi je...

— Ona je moja kći! — viknuo je Will dok mu je krv navrla u sljepoočnice. Žao mi je, već si učinio više nego što sam imao pravo očekivati. Ali upravo sam saznao kakav auto vozi tip u Hazlehurstu. A sada je izašlo sunce pa bi ga FBI mogao brzo naći helikopterom.

— Imaš pravo! — viknuo je Ferris. A ako oni ne mogu, može državna policija. Oni mogu izdati tjeralicu za autom. Ako taj tip krene s tvoj om djevojčicom, napast će ga kao znaš što...

— Bez državne policije. Ophodnja nije uvježbana za takvo što. Otmica petogodišnjakinje? Mora biti FBI. Helikopter iz Jacksona mogao bi doći do te lokacije za petnaest minuta. Will je bio uzbuđen jer je znao kakva je stvarnost.

Radeći u hitnoj službi u malim gradovima naučio je da su helikopteri brži od vozila na tlu, ali toliko im je vremena potrebno da se pripreme za let da je tradicionalno vozilo hitne pomoći bilo puno brže, čak i na udaljenostima od sto pedeset kilometara. Ali Ferrisov entuzijazam nije imao granica.

— Ja ću sve riješiti — rekao je. — Laknulo mi je. Prepusti sve meni.

— FBI će ti postaviti stotinu pitanja o meni. Ne smiješ im odgovoriti. To je moj uvjet. Ne smiješ im reći ni moje ime. Ako to učiniš, netko će biti u mojoj kući za deset minuta i moja kći bi mogla biti mrtva.

— Prokletstvo...

— Otmičar je sada u mojoj kući, Harley. Može ubiti Abby jednim telefonskim pozivom. FBI-jev posao je pronaći to vozilo i tu kolibu. To je to. Za devedeset minuta možeš im reći sve, ali za sada, ništa. Samo vozilo.

— Jennings...

— Nemoj im dati moje brojeve telefona. Ako nazovu u krivi trenutak, Abby bi mogla umrijeti. Ako se sjetim nečega što bi im moglo pomoći, nazvat ću te i ti im prenesi. Jesi li shvatio?

— Ne sviđa mi se. Ali razumijem.

— Upotrijebi mozak, Harley. Prije svakog koraka koji poduzmeš, sjeti se da je vani petogodišnjakinja koja je strašno uplašena.

— Imam i ja dvoje djece. Sada su na faksu, ali sjećam se kako je to bilo.

— Dobro. Reci FBI-ju da u helikopter povedu i liječnika. S inzulinom. Moja je kći dijabetičar.

— Isuse. Inzulin. Zapamtio sam. Dobro... bolje da nazovem. Sretno, stari.

— Harley?

— Što?

— Zar ne želiš znati kakvo vozilo bi trebali tražiti?

— Sranje. Zaboravio sam. Kakvo?

— Zeleni Chevy kamionet s mnogo slojeva boje. Stari, sa zaobljenom kabinom.

— Zapamtio sam. Čujemo se uskoro.

Will je čuo kako je Ferris poklopio slušalicu.

Cheryl je stajala na vratima, ali barem se omotala ručnikom. Will je vidio modrice na njezinu vratu i rukama gdje joj je tijekom noći davao injekcije.

— Kako se osjećaš?

— Kao da sam se probudila s gripom - rekla je. Bole me kosti i mišići mi se grče.

— To će proći.

Stisnula je ručnik malo čvršće oko grudi. — Hm... nešto ti nisam rekla.

Stresao se. —Što?

— Ovo je zadnji posao. Joeyjeva zadnja otmica.

— To je on rekao?

— Da. Govori o tome cijelu godinu. Već dugo ima novac na burzi i kupio je zemlju na Kostariki. Nikada tamo nije bio, ali kaže da je to ranč. Španjolski ranč.

Kao milijuni jutara s kaubojima i slično. Neko vrijeme mislila sam da je to, znaš, sranje. Ali mislim da je možda stvarno.

Prešutjela je više nego što je mislio. Ali ova nova informacija samo je potvrdila ono što je Will cijelo vrijeme mislio. Ova otmica nije ista kao ostale.

Hickey je planirao ubiti Abby — a možda i Karen i njega — i onda zauvijek nestati.

— Zoveš policiju? - pitala je Cheryl.

— Baš i ne.

— Idemo li onda po novac?

— Naravno. I sav će novac biti tvoj.

Sumnjičavo ga je pogledala. — Kada ga dobijemo... hoćeš li me pustiti da odem?

Prošao je rukama kroz kosu. — Trebaš mi još malo da prevarimo Joeyja.

Preko telefona, kužiš. Kao što smo do sada radili. Samo dok ne dobijemo Abby.

— Mrtva sam — rekla je bezizražajnim glasom.

— Ne, nisi. Ostani uz mene, Cheryl.

Pokrila je oči drhtavim rukama. Strah i iscrpljenost doveli su ju do ruba očaja. Will joj je gotovo mogao čitati misli. U nekom dijelu mozga mislila je da bi trebala uzeti telefon i upozoriti Hickeyja. Mislila je da bi joj mogao oprostiti ako mu kaže što Will planira i onda sve otkazati prije nego što propadne.

— Cheryl, moraš se sabrati. Učinit ću sve što je u mojoj moći da ti pomognem. Ako te uspiju uhititi, svjedočit ću u tvoju korist. Kunem se. Ali Joeyja ne možeš spasiti. Već smo prošli tu granicu. Znam da još osjećaš odanost prema

njemu. Ali pokušaš li ga upozoriti, neću imati izbora nego mu reći sve što si mi rekla. Znat će da sam to mogao saznati samo od tebe.

Lice joj se pretvorilo u ogorčenu masku, kao lice žene iz neke siromašne zajednice s Apalačkih planina. — Reći ću mu da si to iz mene izvukao mučeći me onim prokletim lijekovima.

— Ako Joea nešto sada uplaši, reći će Hueyju da ubije Abby i onda će pobjeći. Ali ti nećeš izaći iz ove sobe. Jedino ćeš u zatvor gdje ćeš čekati smrtnu kaznu. Dok prođu svi rokovi za žalbe, trunut ćeš u zatvoru deset godina. Odvratna hrana, nema lijekova, nema života. I onda...

— Začepi, dobro? Samo začepi! Crvene oči napunile su joj se suzama. — Vidim da nemam izlaza. Nikada nisam niti imala.

— Ali imaš. Ako ostaneš pribrana još jedan sat, dobit ćeš dovoljno novca da postaneš tko god želiš biti. Da prvi put budeš slobodna.

Cheryl se okrenula i vratila u spavaću sobu. Dok je odlazila, Will ju je čuo kako govori: — Nitko nije slobodan, doktore. Nitko.

Dr. McDill uzeo je povećalo koje mu je ponudio glavni specijalni agent Zwich i nagnuo se nad fotografiju na stolu. Bila je crno-bijela, visoke rezolucije, s videosnimke sigurnosne kamere u kockarnici Beau Rivagea dan prije. U kutu je pisao sat i dan: 16- 22:21, 4:22 poslije podne. Taje kamera pokrivala stolove za ajnc u tome trenutku. Snimala je prema dolje iza dilera i tako savršeno snimila plavušu u uskoj crnoj haljini koja je stajala iznad kralja pika i šestice herca.

— Je li to ona? — pitao je Zwick.

— Potpuno sam siguran.

McDill je spustio povećalo i pogledao ženu koja je sjedila na Zwickovu kauču spojenih nogu. Njegovi su osjećali bili toliko jaki da su ga pekle oči. — Imao sam pravo — rekao je. — Sve se opet ponavlja. U ovom trenutku još jedna obitelj prolazi kroz isti pakao kroz koji smo i mi prošli. Došao je do Margaret, sjeo do nje i primio je za ruku. - Učinili smo dobru stvar. Hvala ti što si došla sa mnom.

Znam koliko ti je bilo teško.

Izgledala je kao izbjeglica u šoku od granatiranja. Morao ju je odvesti kući.

— Je li agent Chalmers vidio tu sliku? - pitao je. McDill nije vidio Chalmersa posljednjih nekoliko sati. Toliko je ljudi sada ulazilo u ured i izlazilo iz njega da ih je bilo teško pratiti.

— Chalmers je na terenu — odgovorio je Zwick. Već je bio za stolom i nekoga zvao.

— O, Bože - viknuo je McDill lupivši se po čelu.

— Što je? - Zwick je prislonio telefon na prsa.

— Za pola sata moram napraviti trostruku premosnicu. Moj kirurški tim vjerojatno sada zove policiju.

— Želite li da vas agent odveze u bolnicu? Možemo zamoliti neku agenticu da gospođu McDill odveze kući.

— Ne mogu operirati. Nisam spavao više od dvadeset i četiri sata. Mogu li

upotrijebiti vaš telefon?

— Naravno. Vani ima još jedna linija.

Dok se McDill približavao vratima, u sobu je uletjela mlada žena.

Zwick ju je pogledao: - Pretpostavljam da imate dobar razlog što ste nas ovako prekinuli, agentice Perry?

Agentica je kimnula glavom dok su joj oči svijetlile od uzbuđenja. — Na glavnoj liniji je muškarac koji traži glavnog agenta?

— Tko je to?

— Harley Ferris.

Zwick je okrenuo dlanove: — Tko je, pobogu, Harley Ferris?

— Predsjednik CellStara. Kaže da mora s agentom razgovarati o otmici koja je upravo u tijeku.

Zwick je poblijedio.

Huey Cotton je sjedio na stubama ispred kolibe i vrhom noža dovršavao ono što je izrezbario. Kada mu je zazvonio mobitel, cedrovinu je stavio sa strane i javio se.

— Joey?

— Kako si, stari?

— Dobro. Huey je pogledao pokraj starog Ramblera na drvored. U šumi je dulje bio mrak. Sviđalo mu se kako se sunce probijala kroz grane u ravnim crtama, kao u crkvi. - Valjda.

— Što je?

— Nešto sam čuo prije minutu.

— Što?

— Motor.

— Gdje? U šumi?

— Na nebu. Mislim da je bio helikopter.

Hickey nekoliko trenutaka nije rekao ništa. A onda: — Vjerojatno su šumari.

Samo jednom si ga čuo?

— Ne. Naprijed i natrag, kao bumbar koji kruži.

— Nemoj mi reći. Dobro... sjećaš li se rezervnog plana o kojem smo govorili?

Huey je pružio ruku i s tla ispod donje stube pokupio bubu oduševljen kako se njezino sivo tijelo savija na dlanu njegove ruke. - Sjećam se.

— Vrijeme je da počnemo razmišljati o tome.

Osjetio je strah. - Baš ovaj tren?

— Ne još. Ali budi spreman. Nazvat ću te.

— Dobro.

— Kako je mala?

— Draga je. Stvarno draga.

— Nisam na to mislio. Jel još spava?

— Aha.

— Možda je bolje da ju probudiš.

— Dobro. Huey je čuo zvuk iz kuće. — Već se probudila.

— Dobro. Čujemo se uskoro. Budi spreman. I slušaj helikopter.

— Hoću. Jesu li na nebu zločesti ljudi?

— Nitko zbog koga se trebaš brinuti. Samo se pripremi.

— Dobro. Huey je prekinuo i stavio bubu natrag na tlo te ustao uz škripanje stube i njegovih koljena. Kada se okrenuo, vidio je da Abby stoji na vratima kolibe. Bila je blijeda, a oči su joj bile krmeljave.

— Ne osjećam se dobro — rekla je.

Huey je osjetio toplinu u licu. — Što je?

— Boli me glava. I imam čudan osjećaj u piki.

Zamutilo mu se pred očima od zbunjenosti i straha. — Gdje?

— Tamo gdje piškim. Čudno se osjećam. Nešto nije u redu.

— Što bismo trebali napraviti.

— Treba mi moja mama. Mislim da mi treba injekcija.

Huey se stresao kada se sjetio scene kada je večer prije dobivala injekciju.

— Još malo — obećao je. — Ubrzo.

ŠESNAEST Karen je stajala u kuhinji s bežičnim telefonom u ruci slušajući glazbu na »čekanju« koja je zvučala kao pjesma Georgea Winstona na tabletama za spavanje.

Odjenula je plavo odijelo sa suknjom Liz Clairborne i bež košulju, a lice je našminkala da prekrije modrice koje je dobila tijekom noći. Na Hickeyjevo inzsistiranje čak je nakovrčala kosu. Imala je osjećaj kako želi da izgleda onako kako on zamišlja neku bogatu ženicu iz predgrađa. Međutim, pogled progonjene osobe u njezinim očima šminka nije mogla sakriti.

— Još si na čekanju? - pitao je Hickey. Sjedio je za kuhinjskim stolom oslonivši zašivenu nogu na popločanu površinu stola.

— Grey je otišao po nešto u auto.

Grey Davidson bio je jedan od osnivača Kleina Davidsona, neovisne brokerske tvrtke čiji su klijenti bili većina bogataša u predgrađima sjeverno od Jacksona. Karen i Will išli su na zabave u kuću Davidsonovih dva do tri puta na godinu.

— Nećeš slušati razgovor? - pitala je.

Hickey je odmahnuo glavom. — Samo se drži scenarija.

— Karen? - rekao je muški glas. - Gray ovdje. Oprosti na čekanju.

— U redu je. Znam da je rano. Je li te nazvao Will prije nekoliko minuta?

— Nego što. Dvije stotine tisuća za skulpturu. Malo previše, čak i za Willa.

— To je vrlo važan komad. Ali trebala sam otići s njim na konvenciju. Sa mnom bi morao biti u trgovačkom centru, a ne u potrazi za umjetninama.

Kada je Davidson opet progovorio, glas mu je malo promijenio: - Slažeš li se s tim, Karen?

— Kako to misliš?

— Pa izgleda čudno, to je sve. Ne sviđa mi se to što tip koji prodaje skulpturu želi tako brzo dobiti novac. Will kaže da se natječe s nekim. Preprodavač iz New Yorka otkrio je komad prije tri dana u radionici na prodaji nekog imanja. Misli da Walter Anderson nije nešto posebno pa je prihvatio Willovu ponudu, ali tvrdi da danas ide natrag u New York i da želi novac.

— To zvuči baš kao prodavač umjetnina.

— Ali zašto ne možemo jednostavno prebaciti novac na njegov račun? Zašto želi gotovinu?

— Trgovci umjetninama su ludi, Gray. Oni stalno sa sobom nose vreće s novcem. Nisi to znao?

— Znam samo da su većina homoseksualci i da su svi ludi. Ima još nešto.

Prije tri tjedna, Will je postao malo nervozan zbog burze. Prodao je neke dionice i prebacio novac u razne banke. Stavio je sto i pedeset tisuća u banku Magnolia Federala. Može otići u bilo koju poslovnicu u državi i dići većinu od dvjesto tisuća

koje su mu potrebne. Uključujući u Biloxiju.

Karen se na trenutak zbunila. Will joj to nije spomenuo. — Jesi li mu to rekao?

— Rekao je da je novac oročio tako da će morati platiti penale ako ga digne prerano. Ovdje ima dvije stotine tisuća slobodnih u instrumentima na računu zaklade, koji su oslobođeni poreza. Za to nema penala.

— Sigurno zbog toga.

— Valjda. — Davidson je čekao da ona još nešto kaže. Kada nije ništa rekla, dodao je: — Mrzim vidjeti kako toliko novca tako rano ujutro napušta moje računalo.

Na silu se nasmijala. — To vjerujem. Doći ću potpisati za jedan sat.

— Veselim se što ću te vidjeti. Hoćeš li dovesti Abby?

Zatvorila je oči. Davidson je bio prvorazredna ulizica. Znao je ime djeteta svakog klijenta i to se vidjelo po godišnjoj dobiti njegove tvrtke.

— Abby je danas s Willovom majkom. U Delti.

— Znam da to voli. Baš mi je žao što je neću vidjeti. Samo ti dođi.

— Bok - Karen je poklopila.

Hickeyjeva stolica je zaškripala kada je skinuo nogu sa stola. — Što je to bilo usred razgovora?

— Što?

— Kad si rekla: — Kako to misliš?

— Pitao je slažem li se s tim da Will potroši toliko novca.

— Ali onda si rekla: — Jesi li njemu to rekao?

Iz nekog razloga, Karen nije željela spomenuti novac u banci Magnolia Federala: — Rekao je da je čudno što prodavatelj želi gotovinu.

Onda si rekla: - Sigurna sam da je to. - O čemu se tu radilo?

Kada je oklijevala, Hickey joj se približio i primio je za ruku: - O čemu se radilo?

— Rekao je da će tip vjerojatno prijaviti Poreznoj samo pola prodajne cijene.

Zato želi gotovinu.

Hickey ju je hladno gledao dok je analizirao njezin odgovor. Vedrina koju je prije pokazivao nestala je. Odjednom je željela da ima Willov pištolj, ali Hickey ga je imao za leđima.

— Uzmi torbu — rekao je.

Uzela je torbu sa šanka i otvorila hladnjak.

— Nemaš vremena za doručak.

Uzela je dvije bočice inzulina i neke šprice s gornje police i stavila ih u torbu.

- Želim ih imati sa sobom ako je Abby u nevolji. Smeta li ti to?

Hickeyjeve oči su se čudno zaiskrile. - Nema problema. Rekao sam ti da danas nitko neće umrijeti.

— Drago mi je to čuti.

— Idemo. Uzet ćemo Expedition.

Karen je uzela ključeve i krenula prva kroz smočnicu i praonicu do garaže.

Hickey je šepao za njom. Noga mu je vjerojatno gorjela kao vatra. Nadala se da se inficirala.

Pritisnula je dugme za otključavanje na privjesku, a zatim i prekidač za vrata garaže na zidu. Expendition je bio upaljen i u brzini dok je Hickey sjeo na suvozačevo sjedalo. Čulo se brujanje dok se auto prilagodio njihovoj težini i čim su se vrata garaže dovoljno otvorila, krenula je unatrag.

— Polako - rekao je Hickey stavivši svoju ruku na njezinu - razbit ćeš auto i prije nego što dođemo do autoceste.

Kada je Karen maknula ruku, bijeli Lexus Stephanie Morgan pojavio se na vrhu brijega i zapriječio joj pristup prilazu. Kočnice su zaškripale.

Sranje.

— Tko je to? — Hickey je već posegnuo za pištoljem.

Karen ga je primila za ruku. - To je Stephanie Morgan, ista žena od jučer.

— Što sad hoće?

— Sigurna sam da ima veze s izložbom cvijeća. Riješit čuje se.

— Bolje ti je. Spustio je prozor da čuje o čemu razgovaraju.

Karen je izašla i krenula prema Lexusu. Stephanie je već hodala prema njoj odjevena više kao da ide na večernju zabavu nego na vikend dobrovoljnog rada.

— Upravo sam stigla iz Koloseuma — rekla je oštrim glasom. — Nisam zvala jer sam znala da ćeš me pokušati »otkantati«.

— Što je bilo, Stephanie?

— Isto što i jučer! Samo još lošije. Ljudi s izložbe stoke zakleli su se da će otići do jutros i da će sve do podneva biti čisto.

— I? Karen je pogledala pokraj nje pokušavajući vidjeti je li jedno od djece u autu. Lexus se činio praznim.

— I neka seljačina još ima telad nasred Koloseuma. Posvuda ima sijena i kravlje balege!

— Smiri se, Steph. Sigurno nije tako strašno.

— Posvuda ima kravlje balege, Karen. Mislim da to neće baš lijepo izgledati na izložbi cvijeća. Moraš doći i potpaliti vatru pod noge tih ljudi. Mene ne shvaćaju ozbiljno.

Karen nije bilo teško u to povjerovati. —Još ne mogu doći, Stephanie. Moj rođak je u autu i mora na avion. Doći ću čim stignem. Ti ćeš to morati rješavati do tada.

— Ne mogu to riješiti. Popila sam tabletu za smirenje i čak mi ni to ne pomaže. Tvrtka za selidbu koju smo angažirali da donese stolove za izložbu ovaj je vikend prebukirana. Nemamo stolova, Karen. Nema stolova.

Karen je pokušala izgledati zabrinuto, ali nije mogla vjerovati da bi je još jučer bilo briga za izložbene stolove, cvijeće pa čak i kravlju balegu. Morala je maknuti Stephanie Morgan sa svog imanja i izvan opasnosti.

— Slušaj me, Steph. Uhvati se telefona i nazovi nogometnog trenera na

Akademiji u Jacksonu. On se zove Jim Rizzi. Reci mu da imaš ljetni projekt za njegov nogometni tim i da ćeš platiti u gotovini. Reci mu da dovede što više igrača do konferencijskog centra i nekoliko kamioneta. Ti srednjoškolci mogu preseliti stolove za upola manje vremena od tvrtke za preseljenje. Dobro? Čini se da je Stephanie bila zapanjena koliko je jednostavno to rješenje. Karen, pa to je fantastično. Ali ja ne poznam Rizzija. Ne znam ljude moliti takve stvari. A što s kravama?

Karen je poželjela vrisnuti: — Tko te vodi na wc i briše ti stražnjicu, Stephanie? Ali smrznula se kada je čula da su se zatvorila vrata Expeditiona.

Okrenula se i vidjela Hickeyja kako hoda prema njima zabrinuta izraza lica.

— Je li sve u redu? — pitao je.

— Oh, zdravo još jedanput, gospodine Hickey. - rekla je Stephanie usiljenim osmijehom. — Ispričavam se što Vas zadržavam.

— Zovite me Joey, molim Vas. Karen je stala između njih. — Rekla sam joj da se žurim u zračnu luku.

Hickey je izgledao zbunjeno, a onda se nasmijao. — Kasnimo na moj let.

Sada te tjeraju da se jako rano prijaviš za let.

Stephanieine oči su se raširile. — Imam ideju! Ja Vas mogu odvesti u zračnu luku. Tako Karen može otići odmah u Koloseum. Tamo je sve u rasulu. Nećete vjerovati.

— Ne — rekla je Karen brzo. — Joe i ja moramo razgovarati. O imanju.

Rekla sam ti sinoć. To ne može čekati.

Hickeyja je zabavljala Karenina izmišljotina, ali Stephanie se namrštila i glas joj je izgubio vedrinu studentice.

— Ti si predsjedateljica izložbe, Karen. Dobrovoljno si se javila. To znači da ti je posao... osigurati...

Karen je pogledala u smjeru Stephanieina pogleda. Ona je gledala u desnu nogu Hickeyjevih hlača. Tamno crvena mrlja od krvi protezala se od koljena do zgloba. Na tenisicama mu je isto bilo krvi. Neki su šavovi sigurno pukli.

— Što se tebi dogodilo? — pitala je Stephanie.

Hickey je pogledao u nogu.

— Joe se ozlijedio - rekla je brzo Karen - Dok je nešto za mene radio.

— To izgleda ozbiljno.

— Baš i nije - rekla je Karen.

Hickey je gledao Stephanie sa sjajem u svojim tamnim očima. Karen ju je uzela za ruku i počela voditi natrag prema Lexusu.

— Doći ću čim budem mogla, Steph. Ti se sad vrati i sredi te ljude. I nazovi trenera Rizzija za stolove. Dobro?

Stephanie se okrenula. — Je li ti rođak dobro? Izgleda... Usporila je i pogledala Karen u oči. Nešto se probudilo u njezinu mozgu punom tableta za smirenje. - Jesi li ti dobro?

— Dobro sam. - Karen ju je gurnula prema autu, ali ona se nije dala.

— Ne izgledaš dobro. Zapravo, izgledaš strašno.

— Puno hvala.

Stephanie je pogledala preko Kareninih ramena. Štogod je tamo vidjela, uvjerilo ju je da nešto nije u redu. Primila je Karen za zglob i na gotovo komičan način promijenila smjer i počela je vuči prema Lexusu.

— Samo hodaj — šapnula je. — Kad upalim auto, skoči na stražnje sjedalo.

— Ne mogu. Briši odavde, Steph. Odmah.

Karen je bacila pogled prema Hickeyju. Nogavica mu je sada bila potpuno natopljena krvlju, a desna mu je ruka bila iza leđa. Okrenula se natrag prema Stephanie i rekla veselim glasom: - Vidimo se uskoro, dobro?

Na Stephanieinu licu pojavio se izraz čuđenja. Zašto ne ode? Pokušavala je shvatiti je li Hickey ipak Karenin ljubavnik? O čemu god je razmišljala, konačno je prevladao instinkt za preživljavanje. Karen je vidjela kako ju je Stephanie otpisala.

Odjurila je i otvorila vrata Lexusa te se potpuno prestala pretvarati da je sve normalno.

Hickey ju je upucao kroz prozor. Na prsima joj se pojavio crveni cvijet i usta su joj napravila gotovo komičan oblik slova O. Karen je vrisnula i skočila naprijed, ali nije uspjela uhvatiti Stephanie koja je skliznula niz stražnja vrata automobila ostavljajući jarki trag arterijske krvi na bijeloj boji. Oči su joj bile zatvorene, a krv je ravnomjerno istjecala iz šupljine u prsnom košu. Karen je osjetila kako joj se mozak prebacio na način rada u slučaju krize i vještine koje je naučila kao medicinska sestra preplavile su joj mozak i ruke. Ali prije nego što je uspjela provjeriti Stephaniene dišne puteve, Hickeyjeve grube ruke digle su je na noge.

— Briši u auto!

— Upucao si je — rekla je Karen i dalje ne vjerujući.

Hickey je uperio 38-icu u Stephanieinu glavu. — Ako ne uđeš u taj Expedition, opet ću je upucati.

U njegovim bijesnim očima nije bilo sumnje da će upucati Stephanie Morgan u glavu. Karen je uzmaknula prema Expeditionu, a Hickey ju je slijedio s pištoljem.

— Rekao si da nitko neće umrijeti!

— Sama si je kriva. Trebala si se sama riješiti te proklete krave!

— Ima dvoje djece!

— Bolje ti je da počneš misliti na svoje dijete, mamice!

Karen su se osušila usta. Abbyina smrt odjednom je postala stvarnom mogućnošću na način na koji je dječji dijabetes nije pripremio. Sjela je na suvozačevo sjedalo pokušavajući se pribrati. Will se često šalio da ona može ostati mirna i usred potresa, ali Hickey je dokazao da ima krivo. U potrazi za unutarnjom snagom sjetila se oca. Borio se u Koreji, a zatim i u Vijetnamu na početku toga rata.

Bože, željela je da je tu. On bi znao kako se riješiti propalice kao što je Hickey. A on ne bi znao što ga je pogodilo. Ali oca joj više nije bilo, umro je od raka prije pet godina...

— Primi mjenjač i prebaci ga u prvu — rekao joj je Hickey kao da govori djetetu.

— Lagao si mi — rekla je Karen. — Sve što si mi rekao bila je laž. Cijelo vrijeme si nas planirao ubiti. Dobit ćeš novac i ubiti nas.

— Slušaj me. Budući da ti gen gluposti izbija na površinu. Sjećaš se Kostarike. Već sutra navečer ispijat ću koktele u raju. Nije me briga je li me tko vidio da sam ubio neku glupaču u Lexusu. Mene zabrinjava samo to kako ću dobiti novac. I ti se na to moraš usredotočiti. Razumijemo li se?

Karen je duboko udahnula pa spustila ruku i otipkala 112 na mobitelu u Expeditionu.

Hickey joj je gurnuo pištolj u rebra izbacivši joj zrak iz pluća. - Prijateljica ti je mrtva. Zato poklopi i kreni. Ili će jedina majka koju će Abby ikada poznavati biti dvadesetdvogodišnjakinja kojom će se Will oženiti kada ti umreš.

112 zvonio je još jedanput a onda je Karen poklopila. Mrzila se što je kukavica, ali nije tu mogla umrijeti. Ne u tom autu zbog znanice koja je gotovo sigurno već mrtva. Imala je dijete koje je trebalo odgojiti. Ništa drugo nije bilo važno. Ona i Abby morale su preživjeti taj dan.

Ubacila je Expedition u brzinu, krenula unatrag na travu i zaobišla Lexus i tijelo Stephanie Morgan.

Kada je u apartmanu u hotelu Beau Rivageu zazvonio telefon, Will se bacio na njega. Kada je dopustio Ferrisu da nazove FBI, htio je čuti kako mu javlja da eskadrila helikoptera «češlja” šumu oko Hazelhursta leteći iznad drveća, iznad svake ceste i staze i da im ne može promaknuti ni jedan pas ni krava. Naglo je dignuo slušalicu svjestan da njegov neispavani mozak polako klizi izvan tračnica.

— Will Jennings.

— Zašto se ti javljaš na telefon? - pitao je Hickey. - Očekuješ poziv?

— Ne — zamucao je. — Samo sam spreman za pokret. Spreman ti dati novac i dobiti natrag Abby.

— To je dobro, doktore. Jer je vrijeme da krenete u banku.

— Spreman sam.

— Zvučiš pospano. Cheryl ima tablete koje će te dignuti ako ti trebaju. Ne želim da zabrljaš jer ti mozak ne funkcionira.

— Neću zabrljati. Ali moram razgovarati s kćeri, Joey. Neću ići u banku dok to ne učinim.

— Ma nemoj? Aha. Možda bi trebao na trenutak razgovarati sa ženom. Upravo smo imali mali posjet u tvojoj kući.

Na Willovu čelu pojavile su se kapljice znoja: - Karen?

— Ovdje sam - rekla je.

— Jesi dobro?

— Wille, on je upravo upucao Stephanie Morgan.

Will je trepnuo siguran da je krivo čuo. — Jesi li rekla...

— Dobro si je čuo — ubacio se Hickey. - Ne može sada razgovarati jer vozi.

Ali ako čujem još neka sranja o tome što ti hoćeš ili nećeš učiniti, kraljica Lexusa neće biti jedina koja će jutros umrijeti. Pratiš me?

— Da. — Sada, kakav je to helikopter?

Willje osjetio kiselinu u želucu. - Helikopter?

— Jesi li kontaktirao s FBI-jem?

Harley Ferris nije mogao tako brzo dovesti FBI-jev helikopter i iznad Hazlehursta. Sigurno je to neka slučajnost. — Joey, radim točno što si mi rekao.

Ništa drugo.

— Daj mi da razgovaram sa Cheryl.

Cherylje sjedila na kauču s torbom pod nogama. Bila je u Impulsu, trgovini odjećom u predvorju kockarnice koja je radila dvadeset i četiri sata na dan i kupilaje bijelu haljinu od likre u zamjenu za potrganu večernju haljinu. Uzela je telefon od Willa i počela odgovarati jednom riječju.

— Da... Ne...Dobro...Ne, dobar je...Bit ćemo tamo. Nema problema. Vratila je telefon Willu. — Zabava počinje.

— Hvala ti, Cheryl. Poklopio je telefon. — Dugujem ti više nego što ću ti se ikada moći odužiti.

Ona je stajala i bacila torbu preko ramena — Samo zapamti da si to rekao.

Zgrada Kleina Davidsona bila je otmjena kamena kuća u bogatoj poslovnoj četvrti sjevernog Jacksona. Izgledala je više kao kuća nego kao ured, ali Karen je znala da je unutrašnjost puna računala na kojima se proizvode tržišne kotacije iz cijelog svijeta. Na ravnom krovu u pozadini bile su postavljene četiri satelitske antene, ali Gray Davidson je unajmio arhitekta da izgradi nagnuti krov da ih sakrije. Karen je ušla Expeditionom na parkiralište i stala dva mjesta dalje od Davidsonova Mecedesa 560.

— Ovdje želiš misliti samo na jedno - rekao je Hickey. - Tvoje dijete.

Kada je Karen uhvatila kvaku, starija žena parkirala je do njih, izašla, mahnula joj i ušla u ured.

— Greyeva recepcionarka — rekla je.

— Ajde — rekao joj je Hickey pokazavši joj pištolj na krilu.

— Neću napraviti ni korak dok mi ne dopustiš da nazovem jedan-jedan-dva i prijavim da je na mojoj adresi ubijena jedna žena.

Hickey joj je opet uperio pištolj u rebra.

— Ako me upucaš, nećeš dobiti svoj novac. Tražim samo priliku da pokušam spasiti život jedne žene. To te ništa neće stajati.

— Mrtva je — rekao je Hickey. — Upucao sam je u srce.

— Ne znaš je li mrtva. Ona ima dvoje male djece i ja ne mogu živjeti s tim ako ne učinim sve što je u mojoj moći da joj pomognem.

— Nećeš moći živjeti s tim ako ubiješ svoje dijete. A to je upravo ono što ćeš učiniti ako ne odeš prebaciti taj novac.

Okrenula se prema njemu jer nije mogla šutjeti. — Mrziš Willa jer je navodno

ubio tvoju majku, a upravo si upucao nečiju majku. Od dvoje si djece napravio siročad. Možeš li mi to objasniti?

Hickey je iznervirano otpuhnuo. - Poslije ćeš za ovo platiti.

Ona je zatvorila oči i naslonila se na sjedalo. Očekivala je da će osjetiti cijev pištolja uz svoju sljepoočnicu, ali umjesto toga čula je tipkanje četiriju brojeva, jedno zvono i klik.

—Jedan-jedan-dva, hitna. - rekla je telefonistica.

Hickey je rekao: — Upravo je jedna žena upucana u prsa na adresi Iskrivljena cesta broj 100. Umire.

Karen ga je iznenađeno pogledala.

— Broj sto, Iskrivljena cesta - rekla je telefonistica. - Jeste li vi na toj adresi, gospodine? Ne vidim lokaciju.

— Ja sam na mobitelu. Žena leži na prilazu. Hickey je pogledao Karen kao da pita je li dovoljno učinio.

— Gospodine, pokazuje mi se da sam već primila poziv za ovaj hitan slučaj.

Hickey je stisnuo čeljust. - Kada?

— Prije dvije minute.

— Tko je prijavio?

— Nemam tu informaciju, ali već smo poslali vozilo hitne pomoći na...

Hickey je poklopio. - Mislim da ti je muž napravio veliku pogrešku. Prvo imamo helikopter nad kolibom. Sada je netko u tvojoj kući prijavio pucnjeve.

— Bio si vani kada si je ubio. Možda je čuo netko od susjeda i dotrčao.

— Susjedi ti nisu tako blizu. - Hickey se počešao po tamnoj jednodnevnoj bradi. - Pokreni se i prebaci novac. I zapamti... jedna pogreška i završit ćeš u crnini koju nikada zapravo nećeš skinuti.

Karen je izašla i krenula prema ulazu misleći na njegovu posljednju rečenicu koja joj je okupirala misli.

Poslovnica banke Magnolia Federala u Biloxiju bila je zgrada od cigle na dva kata ne baš privlačno projektirana. Na parkiralištu je bilo nekoliko automobila, ali gužva je bila na prozoru gdje se poslovanje obavljalo iz automobila. Will je ušao sa svojim unajmljenim Tempom na parkiralište i stao.

— Što sada?

Cheryl se premjestila na sjedalu ispred njega i počela lupkati prstima po kontrolnoj ploči. Popila je dva amfetamina prije nego što su izašli iz hotela i bila je napeta. Will je progutao jedan jer se bojao da bi zbog iscrpljenosti mogao propustiti da napravi pravi korak ako se pojavi prilika da spasi Abby.

— Sad čekamo — odgovorila je Cheryl. — Joey će zvati kad novac bude na putu.

Will joj je uzeo mobitel s krila i nazvao broj Harleyja Ferrisa.

— Ferris - kratko se javio.

— Will ovdje. Ima li kakvih Vijesti?

— FBI je već imao helikopter u zraku kada sam ih nazvao. Već je neko

vrijeme iznad šume u Hazlehurstu, ali lišće je toliko gusto da vjerojatno ne vide ni zgrade, a kamoli kamionet.

— A praćenje mobitela?

— Još malo, Wille. Upravo je bio uspostavljen jedan kratak poziv na subjektov broj. Naša ekipa sada radi po zarasloj sporednoj cesti.

— Što će učiniti ako nađu kamionet?

— FBI-jevi specijalci krenuli su iz Jacksona. Šef područnog ureda kaže da mogu opkoliti kolibu a da subjekt uopće ne bude toga svjestan.

Will je imao loš predosjećaj. — Neće pokušati napasti?

— Mislim da će ići na sigurno - odgovorio je Ferris. - Ali pretpostavljam da će ubiti tipa ako život tvoje kćeri bude ugrožen.

— Isuse.

— Oni su profesionalci, Wille. Kao i ti. Znaju svoj posao.

— Moram osloboditi liniju. Will se nije mogao prisiliti da poklopi.

— Harley... pobogu, reci im da budu oprezni.

— Imaj vjere, brate.

Poklopio je. Imaj vjere? Trebalo je uložiti mnogo truda za jednostavno sjedenje na parkiralištu dok je Abbyna budućnost bila ugrožena dvije stotine kilometara sjeverno. Morao je igrati s kartama koje mu je Hickey podijelio. Hickey je morao vjerovati do zadnje sekunde da mu plan funkcionira kao švicarski sat.

— Što se dogodilo? — pitala je Cheryl. — Što se događa?

— Ništa — lagao je. - Baš ništa.

Prebacivanje novca bilo je kao sve ostalo što je Karen radila u Kleinu Davidsonu: pitanje papirologije, potpisivanja na različitim linijama dok ju je Grey Davidson vodio kroz stranice i čavrljao o djeci i školi. S muškarcima je vjerojatno razgovarao o djeci i sportu. Ili ženama. Karen nije znala i nije ju bilo briga.

Funkcionirala je na autopilotu mučena slikama crvenih grudi Stephanie Morgan.

Jedino što je zapravo registrirala jest da joj je recepcionarka dala račun i rekla: — Novac je na putu.

— To je to? To je sve što moramo učiniti?

Gray Davidson potapšao ju je po ramenu: - Zastrašuje koliko brzo možeš potrošiti dvije stotine tisuća, zar ne?

Nosio je englesko odijelo s dvostrukim kopčanjem koje je bilo njegov zaštitni znak kao i košulja s raširenim ovratnikom i rugby kravata. Pet godina stariji od Karen, Davidson je bio podrijetlom iz Hot Coffea, Mississipi, ali njegova pretencioznost mogla se nositi s onom najvećih anglofila na istočnoj obali. Neki su klijenti ismijavali njegovu ekscentričnost, ali nitko se nije šalio s njegovom tržišnom oštroumnošću.

— To vrlo zastrašuje - odgovorila je Karen pitajući se nalazi li se Will već u banci u Biloxiju i čeka podići ono što je poslala. - Sada sam vlasnica komada drva vrijednog dvije stotine tisuća dolara.

— Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti - rekao je Davidson iskreno zabrinut.

— Zašto ne uđeš u moj ured i malo sjedneš?

— Ne, moram juriti.

— Hoćeš li kavu?

— Ne, hvala, Grey. Stvarno.

— Zeleni čaj. Espresso?

Karen se nekako na silu nasmijala što je bila čarolija s obzirom na okolnosti.

— Samo ljetna prehlada. Bit ću dobro.

Mešetar nije bio uvjeren. Dotaknula mu je ruku iznad lakta i snažno stisnula: Dobro sam, Gray. Hvala na brizi.

Davidsonove kritičke sposobnosti su nestale. S muškarcima je bilo tako lako manipulirati. Mahnula je recepcionarki i požurila se prema vratima.

— Pođi odmah kući i malo se odmori — viknuo je Davidson za njom.

Ona je dignula ruku da potvrdi da ga je čula ali nije se okrenula i jedva je usporila kada je prošla kroz lakirana vrata i niz stube do parkirališta.

Parkiralište podružnice banke Magnolia Federala u Biloxiju brzo se popunjavalo. Ljudi su unovčavali čekove, dizali novce s bankomata i unosili torbe s novcem za plaće. Willu je bilo jasno zašto je Hickey odabrao ovu podružnicu.

Cheryl je sjedila pokraj njega u napetoj tišini čekajući Hickeyjev poziv da krenu. U parkiranom automobilu temperatura je brzo rasla pa je Will upalio motor i uključio klimu.

Kadaje zazvonio mobitel, uzeo ga je, ali Cheryl je stavila svoju ruku na njegov zglob i uzela mu telefon iz ruke.

— Ja sam — rekla je. — Dobro... U redu. Poklopila je i pogledala Willa. Novac je tu. Rekao je da uđeš i uzmeš ga.

Willje ugasio motor i pogledao prema staklenim vratima banke. - Daj mi telefon.

— Zašto?

— Nosim ga unutra sa sobom.

— Ne vjeruješ mi?

— Nisam to rekao. Samo sam rekao da uzimam telefon.

Cheryl je naglo okrenula glavu od njega, ali nije se opirala kada joj je iz ruke uzeo telefon. Stavio ga je u džep zajedno s ključevima Tempa i krenuo prema banci.

SEDAMNAEST Hickey je vozio devedeset kilometara na sat prema jugu autocestom lica mokrog od znoja. Desno mu je bedro bilo potpuno krvavo.

— Mislim da su još neki šavovi puknuli - rekao je. - Nisi baš neka doktorica.

Mislim da ćeš morati to malo popraviti.

Karen se baš i nije trudila kada je šivala. — Nemam Willovu torbu.

Vjerojatno bih to mogla zalijepiti, ako staneš u ljekarni.

— Ne želim stati. Hickey je pogledao u retrovizor i promijenio vrpcu. - Ali možda ću morati.

— Idemo li po Abby?

— Na putu smo prema ljekarni.

— Ovisi o tvom mužu. Vidjet ćemo zna li slijediti jednostavne upute. Počni tražiti ljekarnu.

Karen je pogledala na lijevo tražeći trgovačke centre uz autocestu. Bila je sigurna da negdje usput ima drogerija Eckerd.

— Eno policajca - rekao je Hickey ispravivši se u sjedalu.

Počela se okretati, ali on ju je uhvatio za koljeno i rekao: — Nemoj gledati.

— Policajci uvijek patroliraju po autocesti - rekla mu je.

— Ovaj je čudan. Udaljen je deset dužina, ali drži me se kao prikolica.

Provjerava tablicu.

— Jesi li prebrzo vozio?

— Misliš li da bih danas prebrzo vozio? Tvoj je muž kriv, prokletstvo.

Kučkin je sin nekoga nazvao. Jedino bi tako znali što traže.

— A što je s pucnjavom kod naše kuće?

— Ne bi izdali tjeralicu za ovim vozilom zbog toga, barem ne još. Opet je pogledao u retrovizor. - Kučkin sin je još tamo.

— Paranoičan si. I sumnjivo voziš. Karen je uočila drogeriju Eckerd’s na lijevoj strani. — Izađi na sljedećem izlazu. Northside Drive. Tamo je drogerija.

Hickey se naslonio prema njoj i onda dignuo vrat i pogledao kroz prozor na krovu.

— Što radiš? Gledsy cestu!

— Paranoičan, ha? Pogledaj!

Prozor na krovu imao je zaštitu od sunca ali, unatoč tome, Karen je vidjela veliku točku na nebu. Bio je to helikopter.

— To je vjerojatno helikopter koji prati stanje u prometu — rekla je. Ali prvi put se i ona pitala što je.

— Možeš misliti što je to prometni helikopter. Hickey je pružio ruku i utipkao broj u mobitel. Nakon malo tišine, počeo je zvoniti.

— Joey? - rekao je Huey.

— Tako je, dečko. Jesi li spreman?

— Spreman.

— Jesi li rođen spreman?

— Hm... da.

Karen se nešto stisnulo u prsima. — Već si to jednom rekao. Koji je rezervni plan?

— Ne brini se.

— Mogu li, molim te, razgovarati s Abby? Molim te.

Hickey je frustrirano uzdahnuo. — Huey, je li mala tamo?

— U kupaonici je.

Karenin majčinski nagon prebacio se u stanje pripravnosti. — Je li jutros mnogo puta bila u kupaonici?

— Bogme jest.

— O, Bože. Raste joj šećer. Treba joj injekcija.

— A ja krvarim na smrt — rekao je Hickey. — Smiri se. Imaš sve sa sobom i stići ćemo na vrijeme.

— Kada?

— Evo je! — pjevušio je Huey.

— Abby? - vrisnula je Karen.

Nakon kratke tišine, Abby je rekla: — Mama?

— Prokletstvo — promrmljao je Hickey.

Karenino srce je poskočilo: — Ovdje sam, dušo. Jesi li dobro?

— Mislim da nisam. Mislim da idem prema jugu, kako tata kaže.

Karen se borila da kontrolira glas. — Dobro je, dušo. Mama dolazi po tebe.

— Stvarno?

— Stižem za čas.

— Daj mi Hueyja na telefon - rekao je Hickey.

— Stižem prije nego što kažeš keks - ponovila je Karen. - Sada vrati telefon gospodinu Hueyju, dušo.

— Dobro. Požuri, mama.

— Stižem.

— Joey? — rekao je Huey.

— Ovdje sam. Znaš što trebaš učiniti? Sve kako sam ti rekao.

— Sjećam se.

— Razgovarat ćemo kad se vidimo.

— Dobro. Ali Joey?

— Što?

— Hoće li sve biti u redu?

— Naravno. Sad kreni.

— Dobro. Bok. Prije nego što je Hickey poklopio, Karen je čula Abby kako viče: - Bok, mama! - i preplavio ju je ponos. Abby se dobro držala.

— Kreteni — rekao je Hickey opet gledajući kroz prozor na krovu. — Da je tvoj muž napravio sve što je trebao, sada bi išla ravno svojoj djevojčici.

Karenino srce je stalo: - Rekao si da idemo!

— Ne idemo nikamo dok ne izgubim pratnju.

— Ne znaš da je to pratnja.

Samo je prezirno progunđao: — Bolje ti je da tvoj muž podiže moj novac.

— Podiže. Znam to.

— Ja samo znam da me pokušava prevariti. A reći ću ti jedno. Ako pokušaju zaustaviti ovaj kamionet...

— Reći ću što god mi kažeš da moram reći — obećala je. — Želim samo doći kod Abby.

Hickey je opet pogledao u retrovizor. — Policijski auto je nestao iz vidokruga. Pokušavaju nas prevariti. Žele nas slijediti do male.

O, Isuse — pomislila je Karen — Wille, što si to napravio?

Bez upozorenja, Hickey je prešao dva prometna traka do izlaza. Na dnu je skrenuo ispod autoceste na široku aveniju.

— Lakeland Drive? - rekla je Karen. - Jesmo li sinoć išli ovim putem?

— Samo čekaj, mamice.

— Ovo je cesta prema zračnoj luci.

— To je istina — tiho se nasmijao Hickey.

— Ovuda, doktore Jennings.

Will je skrenuo niz hodnik koji je vodio iz glavnog predvorja banke i slijedio tajnicu po stubama. Nakon što je ušao u banku vidio je da ne treba ići na šalter.

Pred šalterima su bili dugački redovi, a čak i osobni bankari u ograđenim prostorima imali su klijente. Došao je do tajnice, predstavio se i zatražio da vidi nekoga višeg službenika banke. Kada ga je pitala o čemu se radi, odgovorio je da mu dolazi uplata dvije stotine tisuća dolara i da ne želi razgovarati o tome ni s kim nego s čovjekom na najvišoj razini. Mlada žena je nekoga nazvala i zamolila ga da je slijedi uz stube.

Završile su pred još jednim hodnikom, ali u ovome su se redala vrata. Dovela ga je do jednih vrata na kraju, pokucala pa otvorila i uvela ga u tipičan ured u podružnici banke namješten kataloškim namještajem. Iza stola od mahagonija sjedio je proćelav čovjek u ranim pedesetima sjajne kože i znojan iznad gornje usne. Ustao je.

— Dobar dan, doktore Jennings. Toje sve, Cindy.

Vrata iza Willa su se zatvorila i čovjek je pružio svoju debelu ruku: — Ja sam Jack Moore, potpredsjednik.

Will se rukovao s njim i opet pogledao po uredu. Na zidu s desne strane bila su mala vrata, sada pritvorena.

— Što je to?

— Moja kupaonica — rekao je Moore.

— Oh.

— Kako Vam mogu pomoći, doktore? Uplata je stigla prije nekoliko minuta. Što biste željeli da učinimo s novcem?

— Želim ga podići u gotovini. Osim toga, želio bih podići i neka osobna sredstva. Imam stotinu i pedeset tisuća u potvrdama o ulogu položene u ovoj banci u Jacksonu.

Moore je obrisao gornju usnu. — Želite izaći odavde s tri stotine i pedeset tisuća dolara u kovčegu?

— Tako je. Cheryl je iz svog apartmana uzela jeftinu aktovku kada su odlazili iz hotela Beau Rivagea.

— Tako znači. Pa... — Moore je pogledao prema vratima kupaonice. - Ako je to ono što želite, pretpostavljam...

Vrata kupaonice su se otvorila i izašao je visok čovjek žućkaste kose i plavih očiju.

Will je krenuo prema vratima. — Što je, dovraga, ovo?

— Doktore Jenningse - rekao je stranac. — Ja sam specijalni agent Bill Chalmers. Svjestan sam vaše situacije i ovdje sam da Vam pomognem.

Will je bio toliko iznenađen da je ostao stajati kao ukopan. — Ali, kako ste došli ovamo? Kako ste znali kamo ići? Harley Ferris nije znao kamo idem.

Chalmers je kimnuo glavom. — Iza vas se nalazi kauč, doktore. Molim Vas, sjednite. Nemamo mnogo vremena, a imamo puno posla.

— Ja moram učiniti samo jedno. Uzeti novac i nestati odavde.

— Molim Vas, sjednite, doktore. Mislim da će vam se svidjeti što vam imam reći.

Will je hodao unatrag dok mu potkoljenice nisu dotaknule nešto mekano. Sjeo je.

— Poznate li kardiovaskularnog kirurga pod imenom James McDill?

— McDilla? Naravno. On je član u Annandaleu. Ne igra baš golf, ali mislim da skuplja automobile. Čim je izgovorio riječ skuplja, nešto mu je kliknulo u glavi.

— Prije točno godinu dana — rekao je Chalmers — McDillov sin, Peter, otet je na isti način kao jučer vaša kći.

Will je trepnuo ne vjerujući.

— Do sinoć nije prijavio zločin i vi najbolje znate zašto. Ali ovaj tjedan obuzela ga je tjeskoba da bi se to moglo ponoviti. Nazvao je naš područni ured u Jacksonu sinoć oko jedanaest sati. Ja sam bio dežuran i od tada smo radili na tome da shvatimo što se događa.

— Jeste li razgovarali s Harleyjem Ferrisom? Znate li gdje je moja djevojčica?

— Ferris radi s nama. Pojačali smo CellStarov tim za praćenje s našim specijalcima i upravo nam se posrećilo. Smirite se, doktore. Čovjek koji drži Abby upravo je primio poziv na mobitel i zaboravio ga ugasiti. Specijalci procjenjuju da su dvije minute udaljeni od mjesta gdje se nalazi vaša kći.

Willa su preplavili osjećali šoka i nevjerice. Čak i nakon što ga je Ferris

uvjeravao, Chalmersove riječi činile su se nerazumljivima. — I što planiraju učiniti kad tamo dođu?

Chalmers je došao do kauča i čučnuo tako da su mu oči bile u ravnini s Willovima. - Mislim da bismo trebali ući i spasiti je.

— Mislite uz pucnjavu?

— Ne baš tako. Imamo posebne aparate. Senzore za toplinu i video da možemo točno vidjeti gdje se ljudska tijela nalaze u nekom objektu. Oni će upotrijebiti posebne granate da onesposobe tango i onda...

— Tango? — prekinuo ga je Will.

— Oprostite, to je poseban radijski sleng za teroriste. Ti su dečki osposobljeni da spašavaju taoce od terorista.

— Zar ga ne možete pokušati nagovoriti da je pusti?

Chalmers se strpljivo nasmijao. — Mogli bismo to učiniti. Ali koliko smo shvatili čovjek koji drži Abby mentalno je zaostao. Vođa je još slobodan. U svakom bi trenu mogao nazvati toga Hueyja i narediti mu da ubije Vašu kćer.

Will se osjećao kao da on i Abby stoje na putu nekom kamionu i ne mogu se pomaknuti. - Zar Ferris ne može ugasiti Hueyjev telefon?

— Da, ali tako bi se mogao uspaničiti. Ili je možda dobio naredbu da Vam ubije kćer ako im se prekine komunikacija. Sada - dok su Huey i Abby izolirani od vođe — imamo savršenu priliku da uletimo. Prije nego što se situacija pogorša.

Nakon noći provedene u neznanju, Will nije mogao procesuirati iznenadan dotok informacija.

— Još ne razumijem kako ste ovdje završili. Kako ste znali da će biti ova banka.

— Nismo. U svaku veću banku u Gulfportu i Biloxiju poslali smo agenta. Ja sam tražio ovu jer je najveća. Doletio sam rano jutros. Čim Vam je prebačen novac, nazvao sam svog šefa u Jacksonu. On se zove Frank Zwick. I želi s Vama razgovarati.

— Je li on u kontaktu sa specijalcima?

— Da. — Molim Vas, nazovite ga. U mom iznajmljenom automobilu je jedna žena.

Pripada otmičarima.

Chalmers je kimnuo glavom. — Cheryl Lynn Tilly. Ostavit ćemo je na miru dok tim ne uđe u kolibu. Ako postane sumnjičava i uđe unutra, možete joj reći da čekate papirologiju. Još su neki agenti na putu ovamo, ali bit će diskretni.

— Ne vjerujem da se sve ovo događa.

Agent FBI-ja se nasmijao. — Za nekoliko minuta vaša će kći biti u rukama FBI-ja, doktore.

Will se bojao u to povjerovati.

— Dobro ste učinili kada ste dopustili Harleyju Ferrisu da se umiješa. Samo bih više volio da ste nas pozvali prije. Vjerovali nam.

— Nisam mogao.

— Razumijem. Chalmers je ustao i otišao do Mooreova stola. Potpredsjenik banke izgledao je kao da ne vjeruje što se događa pred njegovim očima. — Ispričajte nas, gospodine Moore?

— Naravno. Bankar je brzo izašao.

Chalmers je otipkao broj na Mooreovu telefonu.

— Vođa se zove Hickey — rekao je Will. - Joe Hickey. S njim je moja žena i jako je pametan. Znate li gdje su sada?

— Voze prema Međunarodnoj zračnoj luci u Jacksonu.

— Što?

— Ne brinite se. Neće nikamo otići. Pratimo ih helikopterom, a imamo ljude i u zračnoj luci. Samo malo. - Ovdje Chalmers. Sa mnom je doktor Jennings... On se slaže... Da, gospodine. Ima li kakvih Vijesti o djevojčici? Chalmers je Willu pokazao prst gore.

— Želim s njim razgovarati — rekao je Will ustavši.

— Reći ću mu. - Chalmers je rekao i poklopio. - Šef sada ima puno stvari na pameti.

— Što se događa?

— Specijalci su našli kolibu.

— Zeleni kamionet?

— Parkiran je ispod drveća.

Will je zatvorio oči i počeo se moliti.

Osam agenata FBI-ja u maskirnoj odjeći i s crnim maskama na licu polako se probijalo kroz drveće prema kolibi držeći čvrsto puške Heckler i Koch. Deveti agent je već bio pred objektom pregledavajući mali tlocrt posebno osjetljivim mikrofonom i slušalicama. Njihov je vođa bio specijalni agent Martin Cody, a on je bio u radiovezi s agentom ispod kuće.

— Imaš li što? - rekao je u mikrofon prikopčan ispod njegove maske na licu sa staklom otpornim na metke.

— Još ne. - Specijalni agent Sims Jackson promatrao je kolibu kroz toplinsku kameru. - Ništa osim grijača vode.

Codyju se to nije svidjelo. Kamionet je bio tu, ali ljudi nisu? Ima li tu nekakav podrum? Je li osumnjičenik opazio da dolaze i pobjegao u šumu? To bi bilo teško noseći petogodišnjakinju, ali Codyju su rekli da je velik. Možda je i ubio djevojčicu i pobjegao sam, ali i da je mrtva već nekoliko sati tijelo bi bilo dovoljno toplo da ga registrira toplinska kamera.

— Cody kombiju za praćenje - rekao je u mikrofon. CellStarov kombi bio je šezdeset metara dalje na sporednoj cesti. — Je li se mobitel pomaknuo?

— Ne. Još je na istom položaju.

— Ulazimo - rekao je Cody u mikrofon. - Pripremite se za eksplozivan ulaz.

Bacite granate kroz prozore i uletite kroz vrata. Mali su izgledi, ali nikad se ne zna.

Odgovorili su mu klikom mikrofona.

— Ciljajte visoko - podsjetio ih je Cody iako su to već znali. - Mala

vjerojatno nije viša od metar i dvadeset, što je dobro. Dobro. .. kreni.

Nakon toga su slijedili nečujni pokreti koje je tim izveo već stotinu puta.

Kretali su se naprijed noseći oružje koje mogu rastaviti i sastaviti u potpunom mraku. Za trideset sekundi bili su oko kolibe i imali spremne granate i puške.

Agent Cody imao je loš osjećaj prije ovog napada, ali tako se često osjećao prije kontakta. Provjerio je jesu li svi na položajima da udare na vrata. Jesu.

— Kad izbrojim do pet — rekao je. — Pet-četiri-tri-dva-KRENI! Prozori kolibe razbijeni su sekundu prije ulaznih vrata. Čak i pri danjem svjetlu plavo je svjetlo granata osvijetlilo prozore nakon čega su slijedili pucnjevi koji su probijali uši. Cody je vidio svoje ljude kako nestaju u kolibi. Krenuo je naprijed i prošao kroz ulazna vrata pet sekundi nakon njih.

Nadignuti pod kolibe zatresao se pod čizmama. Unutrašnjost je bila ispunjena dimom, ali on se brzo razišao kroz razbijene prozore. Nisu vikali - SAVEZNI AGENTI - jer ih nitko ne bi mogao čuti od granata.

— Soba! Ništa! - čulo se iz zvučnika u Codyjevoj kacigi.

— Kuhinja, ništa!

— Ormar u spavaćoj sobi je prazan!

Cody je provjerio kutove predsoblja da djevojčica možda tamo ne leži mrtva.

Ništa nije našao.

— Mobitel! — netko je viknuo. — Mobitel u kuhinji! — Imam i drugi telefon!

— netko drugi je viknuo. — Fiksna linija u spavaćoj sobi.

Fiksna linija? Codyju je rečeno da u kolibi nema fiksnog telefona i vani nije vidio žice. Možda neki podzemni kabel ide do kuće. Otišao je u kuhinju i vidio jednog od ljudi da drži mobitel. Taman je krenuo da ga uzme kada je telefon zazvonio. Cody je skinuo kacigu, kratko gledao u telefon i onda ga uzeo i javio se.

— Da? — rekao je nadajući se da će ga pozivatelj zamijeniti za onoga koga je pokušavao dobiti.

— Imaš li princa Alberta u limenci? — pitao je muški glas.

Cody je stajao zbunjeno: — Tko je to? Čuo se divlji smijeh i onda je pozivatelj poklopio.

Cody je kacigu stavio natrag na glavu i uključio mikrofon. - Kombi za praćenje, jeste li čuli ovaj poziv?

— Jesmo.

— Odakle je došao?

— Nepoznato. Provjeravamo.

Cody je opet skinuo kacigu, izvadio digitalni telefon iz džepa i nazvao privatni broj glavnog agenta Zwicka u Jacksonu.

Will je hodao naprijed-natrag po malom bankarevu uredu. Agent Chalmers sjedio je za Moorovim radnim stolom i tiho razgovarao sa Zwickom. Odjednom je Chalmers zajaukao i pokrio oči slobodnom rukom.

— Što se dogodilo? - pitao je Will. - Što se, pobogu, dogodilo?

Chalmers ga je pogledao blijed u licu. — Koliba je bila prazna kada su

specijalci ušli. Huey i vaša kći nisu bili tamo.

— Što? Will je pokušao razmisliti koje bi bilo objašnjenje. - Sigurno se radilo o krivoj kolibi.

— Nije. U kući su našli mobitel. I netko - vjerojatno Hickey — nazvao ih je dok su bili tamo. Našalio se na njihov račun.

Will je u očaju odmahnuo glavom.

— Našli su i fiksnu liniju u kolibi, što znači da je Hickey mogao Hueyju dati upute a da nitko to ne zna. Operator ne zna za tu liniju. Vjerojatno su se nezakonito priključili.

Fiksna linija. Trebao je znati da Hickey neće dati Hueyju da radi bez nekakvoga pričuvnog plana. — Ali kamionet je još bio tamo?

— Kamionet je bio tamo, ali izvađen mu je akumulator. Čini se kao da je tamo bilo još neko vozilo. Možda su njime otišli.

— Možda je bilo? Šalite se? Nema ih!

— Doktore...

— Dajte mi prokleti telefon!

Will je uzeo telefon iz Chalmersove ruke i viknuo u njega: — Jeste li vi glavni u ovoj kineskoj požarnoj vježbi?

— Ovdje Frank Zwick, doktore. Glavni specijalni agent. Ako izgubite živce, nećete pomoći kćeri.

— Samo mi recite kakav vam je sad plan?

— Još nisam odlučio. Možete li mi pomoći? Je li Cheryl Lynn Tilly spomenula neko odredište koje bi uključivalo put zrakoplovom?

— Kostariku. Rekla je da Hickey tamo ima ranč. Ili barem nekakvu zemlju.

— Kostarika? Ne postoji izravan let iz Jacksona za Kostariku. A nema ni nikakve rezervacije za Joeyja ili Josepha Hickeyja na bilo kojem letu koji danas kreće iz Jacksona. Sigurno leti pod lažnim imenom i presjeda negdje za Južnu Ameriku.

— Slušajte, ako je Hickey nazvao vaše ljude u kolibi, zna da ste uključeni.

Možda je upravo ubio moju djevojčicu, Zwick.

— Sumnjam, doktore. Hickey želi dvije stvari: svoj novac i svoju slobodu.

Ako ubije vašu kćer, neće dobiti ni jedno. Ona mu osigurava pola od toga.

— Nemate pojma što se događa! Ne radi se o novcu. Hickey misli da sam mu ja ubio majku na operacijskom stolu. Radi se o osveti. On želi ubiti Abby. Da me kazni.

Slijedila je kratka tišina. Zatim je Zwick rekao: - To je uznemirujuća nova perspektiva, doktore.

— Nego što.

— Poznajete li toga Hickeyja? Sjećate li ga se?

Willje čuo zvonjavu još jednog telefona. Bio je to mobitel u njegovu džepu.

Cherylin telefon. — Čekajte, Hickey me zove. Izvadio je telefon iz džepa i javio se.

— Halo?

— Što ima, doktore?

Will je kimnuo Chalmersu. - U banci sam, dižem tvoj novac.

— Lažeš. Zvao si FBI. — Joe...

— Gdje je Cheryl?

— Na parkiralištu. Ponio sam telefon.

— Zašto?

— Da ti mogu reći što se događa ako nazoveš.

— Pa... plan se promijenio. Tvoja žena i ja ćemo otići na malu vožnju avionom. Ako vidim policajca ili agenta FBI-ja na kilometar od sebe, upucat ću je u uho. Pratiš me?

— Joe, dižem tvoj novac! Samo mi reci kamo da ti ga donesem!

— To ćemo poslije smisliti. Ti ga samo uzmi i spremi se za put. I reci novim prijateljima da se drže dalje od zračne luke.

— Ne znam o čemu govoriš Joey? Gdje je moja kći?

— To je pitanje za šezdeset i četiri tisuće dolara, zar ne? Hickey se nasmijao: — Hasta luego, amigo. Samo zapamti, što god se dogodilo, ti si to izabrao.

Linija se prekinula. Will se osjećao kao da mu je srce iščupano iz grudi. Uzeo je drugi telefon i rekao Zwicku što se dogodilo.

Glavni agent je rekao: — Povući ću svoje agente i reći im da krenu u zračnu luku.

— Zašto? Zar neće biti teže zaustaviti Hickeyja ako okolo ima mnogo ljudi?

— Da, ali moguće je da su taj Huey i vaša kći već u zračnoj luci i čekaju ga.

Ako ga uhvatimo vani, možda će nestati.

— Isuse. Dobro. Ali ako su unutra, što možete učiniti? Kako onda možete zaustaviti Hickeyja? Što će ga spriječiti da Abby ne prosvira glavu?

— Činjenica da je mrtav.

— Mislite, ubit ćete ga čim ga vidite? Možete li to?

— Otmica je neobičan zločin, doktore. Pravila igre dopuštaju dosta diskrecije. A zračna luka je zona visoke sigurnosti. Mogu vam obećati jedno. Ako je vaša kći tamo i Hickey krene prema njoj s oružjem, mozak će mu biti uklonjen iz lubanje bez anestetika.

— Imate li snajperiste tamo?

— Oni će biti na položajima prije nego što Hickey uđe u zgradu. Sada imam dosta organizacije, doktore. Dajte mi agenta Chalmersa.

Kada je predao telefon, Willu je nekoliko stvari istovremeno palo na pamet.

Sva logistika koju je Zwick morao organizirati bila je u Jacksonu, ne Biloxiju.

Sada vjerojatno govori Chalmersu da pazi da Will ostane tu gdje jest, pod nadzorom FBI-ja. Ali Willa je najviše zabrinjavao Hickey. Čak i sada je nadzirao poteze svih koji su bili uključeni u situaciju. Pet puta je već izveo te otmice i FBI nikad to nije saznao. U kolibi je pokazao da može biti dva koraka ispred specijalaca i smijati im se. Njegovoj dokazanoj briljantnosti suprotstavljao se

Frank Zwick, čovjek o kojem Will ništa nije znao. Morao je pretpostaviti da Zwick zna svoj posao, ali instinkt mu je govorio da sljedeće događaje neće biti lako kontrolirati kao što je glavni agent mislio. FBI nije znao gdje su Huey i Abby.

Možda su u zračnoj luci u Jacksonu, ali možda su i osamdeset kilometara dalje.

Dok je Chalmers slušao šefa na telefonu, Will je polako izašao iz ureda.

— Kamo ćete? — viknuo je Chalmers. — Doktore?

Will je zastao u hodniku. — Po novac za otkupninu.

— Sada vam on više ne koristi.

— To vi ne znate. Hickey je rekao da ga uzmem pa ću ga i uzeti. Vraćam se za minutu.

Preskakivao je dvije po dvije stube na putu dolje.

Sedam kilometara istočno od središta Jacksona, Hickey je skrenuo Kareninim Expeditionom na glavnu cestu prema zračnoj luci.

— Kamo idemo? - pitala je Karen. Bila je u panici da će se Hickey ukrcati na let za Kostariku, a da joj ne kaže gdje je Abby.

— Samo gledaj.

— Moramo po Abby, Joey. Šećer joj raste.

— Začepi na pet minuta. Sve je pod kontrolom.

Karen se naslonila i pogledala kroz prozor na krovu. Helikopter je još bio tamo. Bio je točno iznad njih cijelim putem od autoceste. Hickey je imao pravo. To je morala biti policija. Ili FBI. Nadala se da Will zna što radi.

Prošli su pokraj osvijetljenog znaka KRATKOTRAJNO PARKIRANJE. Zatim DOLASCI/ODLASCI. — Letimo li nekamo? — pitala je. — Imaš li ovdje avion?

— O, da. Imam cijelu flotu. — Hickey ju je ljutito pogledao. - Ti jednostavno ne možeš šutjeti, zar ne? Kladim se da tvoj muž misli da si veliko zanovijetalo.

Naslonila se i pokušala biti smirena. Unatoč tome što je iznad njih bio helikopter, Hickey nije naredio da ozlijede Abby. Osim ako »rezervni plan« nije bio ubiti nju. Karen se primila za držak kada je Hickey skrenuo u trak za DUGOTRAJNO PARKIRANJE. Stao je ispred rampe, uzeo karticu iz aparata i ubrzao u garažu s betonskim krovom.

Prvi je zavoj prošao sa šezdeset kilometara na sat. Kočnice su škripale dok su se približavali dizalu sa strane zgrade u kojoj je terminal. Činilo se da Hickey promatra ima li kakvih znakova da je tu policija. Kad nije ništa vidio, ubrzao je oko sljedećeg zavoja i gotovo pregazio djevojku u tamnoplavom odijelu koja je vadila kovčeg iz prtljažnika srebrnog Camryja. Zakočio je, odvezao se unatrag nekoliko metara i parkirao pokraj Camryja.

— Što radiš? — pitala je Karen.

Iskočio je i, dok se Karen okrenula i pogledala, već je bio blizu te žene. Ona je širom otvorila usta u čuđenju, a on ju je opalio po glavi s Willovom 38-icom.

Pala je kao klada.

— Izlazi! — vikao je Hickey na Karen. — Pomozi mi!

Pozlilo joj je, ali prisilila se izaći i doći iza Expeditiona. Hickey se nagnuo nad ženu koja je ležala i kopao joj po torbi.

— Što to radiš?

Izvadio je ruku iz torbe i u njoj svežanj ključeva te pritisnuo dugme za otključavanje na privjesku. — Sjedni na stražnje sjedalo Camryja! Brže!

Hickey je primio ženu ispod ruku i dignuo joj gornji dio tijela u prtljažnik Camryja. Kosa joj je bila krvava. Udarac pištoljem odvalio joj je dio uha. Stenjala je od boli i zbunjenosti, ali Hickey nije obraćao pozornost. Gurnuo joj je noge u prtljažnik i zatvorio ga. Kada se okrenuo prema Karen, imao je hladne oči kakve ona nikada nije vidjela.

— Dovući guzicu u taj auto ili nikada više nećeš vidjeti Abby živu.

Nije ju čekao da posluša. Skočio je u vozačevo sjedalo, upalio Camry i izašao s parkirnog mjesta.

Karen se sabrala iz transa i kada je shvatila da će možda stvarno otići bez nje, skočila je i počela lupati po stražnjim vratima koja su se automatski zaključala kada je upalio auto. Hickey ju je pogledao, ali nije otvorio vrata.

— Molim te! — vrištala je a srce joj je zastalo u grlu. — Otvori vrata! Otvori ih! Čekao je nekoliko sekundi pa otvorio vrata. Karen je uskočila i zatvorila ih za sobom.

— Legni na pod — naredio joj je Hickey.

Ona je legla na trbuh na pod iza prednjeg sjedala. Hickey je vozio prilagođenom brzinom kroz redove parkiranih automobila.

— Odlazimo iz zračne luke? — pitala je.

— Da, odlazimo! — viknuo je glasom sličnim Winku Martindaleu. — Ta je draga gospođa ostavila parkirnu karticu ovdje na stalku za čaše!

Karen nije mogla vjerovati. Hickey će je odvesti pod nosom helikoptera koji im je kružio iznad glava. Čudno je bilo to što je ona željela da on uspije. Upoznala ga je dovoljno da zna kako će, budu li ga uhitili, zašutjeti i smijati se policiji dok Abby bude negdje umirala u dijabetičkoj komi.

Hickey je stao na izlaznim kućicama.

— Kako ćete platiti, gospodine? — pitala je gospođa s hispanoameričkim naglaskom.

— U gotovini, chiquita.

— Jedan dolar, molim.

Hickey je imao spreman novac.

— Gospodine, parkiralište za kratkotrajno parkiranje mnogo je prikladnije za kratke...

— Rado bih čavrljao — rekao je Hickey, ali iza mene je red. Hasta la vista.

Odvezao se od kućice i uključio u promet koji je odlazio iz zračne luke. Vozio je samouvjereno, ni previše brzo ni previše polako. Karen se podignula dovoljno

da ga može promatrati između sjedala.

Odjednom se kroz auto čuo neki zvuk kao prigušeni bubanj. Mislila je da je Hickey upalio radio, ali nije. Žena u prtljažniku udarala je u stražnje sjedalo.

— Drago mi je da nije s tim počela dok smo bili kod kućica — rekao je Hickey.

— Upomoć! — vrištao je prigušeni glas. — Ne mogu disati! Molim vas, pustite me van!

Karen je zatvorila oči i molila da žena utihne. Ako nastavi vrištati, Hickey bi mogao stati sa strane i ubiti je. Karen je bilo mučno od brzine i intenziteta njegovih poteza na prilazu i u garaži. Kao medicinska sestra, vidjela je posljedice nasilja, ali nikada sama djela koja su izazvala tu štetu. Pravo nasilje bilo je toliko drugačije od onoga što je vidjela u filmovima da joj je bilo teško shvatiti.

Međutim, on je postupao toliko nemilosrdno i hladnokrvno da se osjećala loše zbog cijele ljudske rase. Odjednom joj je postalo kristalno jasno što je izbjegla kada je probola Hickeyja. On je silovao one druge majke. One su proživjele strahotu da su postale seksualni instrument za iživljavanje svega njegova potisnutog bijesa i zamjeranja. I tu su strahotu trpjele dvadeset i četiri sata. To je bilo nezamislivo.

Kucanje iza Karen se nastavilo, ali vikanje je bilo sve slabije dok se nije pretvorilo u jecanje, kao kod malog djeteta.

— Vijesti o prometu! — viknuo je Hickey.

— Što?

— Mislio sam da bi možda željela znati da onaj helikopter još leti iznad zračne luke, pet kilometara iza nas. Amateri, dušo. Amateri.

— Idemo li sada po Abby?

Nasmijao se. - Idemo nekamo, June Cleaver. Na to možeš računati! Imamo sastanak sa sudbinom!

OSAMNAEST Unatoč vjerovanju da bi ga agent Chalmers mogao pokušati zadržati kao virtualnog zatočenika u banci, Will se vratio do ureda potpredsjednika na drugome katu. Imao je otkupninu (More ju je osobno spakirao u aktovku pod njegovim nogama), ali nije se mogao odlučiti što dalje dok ne čuje ishod FBI-jeva pokušaja da Hickeyja uhite u zračnoj luci. Ako Hickey nekako uspije pobjeći, Will mu nije mogao vjerovati da će preko mobitela reći istinu o Abby ili o bilo čemu drugome.

Kada je glavni agent Zwick konačno nazvao, agent Chalmers se javio, kratko slušao i problijedio još više nego onda kada je čuo da specijalci nisu ništa našli u kolibi. Will je zamislio scenarij iz noćne more: Agenti FBI-ja pucaju na Hickeyja tijekom susreta u zračnoj luci, Hickey stavlja pištolj Abby na glavu, snajperist FBIja puca, Hickey pušta okidač. Chalmers je nastavio slušati Zwicka, ali Will nije mogao čekati.

— Recite mi! — zahtijevao je.

Chalmers je dignuo ruku.

— Što se dogodilo?

— Stavit ću te na razglas, Frank. Chalmers je pritisnuo dugme na telefonu. — Možeš.

— Što se dogodilo? - pitao je Will. - Je li moja supruga dobro? Je li moja kći bila tamo?

Zwickov glas stizao je iz dubine elektroničkog bunara. - Mislimo da vam je žena dobro, doktore.

— Mislite? A moja kći?

— Ne znamo.

— Kako to mislite? Što se dogodilo?

— Hickey i vaša supruga ušli su u podzemnu garažu, ali nisu izašli. Našli smo vaš Expedition s jednim otvorenim vratima. Trenutno ne znamo gdje su.

Pretražujemo zračnu luku, ali moguće je da su izašli iz garaže u drugome autu.

Imamo Hickeyjevu sliku iz zatvora Parchman i sada ćemo je faksirati zaposlenicima u garaži. Imamo sliku vaše supruge iz Clarion ledgera i ona je na putu. Isto tako ćemo dobiti i snimke sigurnosnih kamera.

— A helikopter?

— Ništa korisno. U to vrijeme mnogo je automobila izašlo iz garaže.

— Isuse, nemate pojma!

— Doktore, nema šanse da Hickey može...

— Može što? Čini mi se da može učiniti što god hoće! Will je ustao i podignuo aktovku s otkupninom.

— Što radite? — pitao je Chalmers.

— Idem natrag u auto i čekat ću Hickeyjev sljedeći poziv. I želim da vi

ostanete ovdje.

— Ne može, doktore — rekao je Zwick s razglasa.

— Hoćete li se kladiti?

— Jedini način na koji možete sudjelovati u rješenju ove situacije jest naš način. U protivnom ću vas morati uhititi.

— Za što? Ništa nisam učinio.

— Policija u Gulfportu će vas privesti zbog nepažljive vožnje. Imate kurvu u autu. A prostitucija?

— Što hoćete od mene?

— Agent Chalmers ima kod sebe posebnu opremu. Uređaj za praćenje koji možete nositi u džepu i koji će nam omogućiti da vas pratimo sa sigurne udaljenosti. Možemo čekati da Hickey dogovori razmjenu i biti spremni da ga uhitimo u najsigurnijem trenutku. Imamo i prisluškivač koji je nemoguće otkriti. S prisluškivačem ćemo znati točno kada je pravi trenutak i imat ćemo snimljeno sve što Hickey kaže.

— Vraga ga je nemoguće otkriti. Prisluškivač vam pomaže na suđenju, ali neće ništa pomoći mojoj ženi ni kćeri. A one su mi najvažnije.

— Nema pregovora, doktore.

— Mislite? Will je stavio ruku u džep i izvadio Cherylin pištolj. — Pitajte agenta Chalmersa ima li pregovora.

— Bili? — rekao je Zwick.

— Uperio je pištolj u mene, Frank. Izgleda kao Walther automatik.

— Upravo ste počinili kazneno djelo, doktore — obavijestio ga je Zwick. Nemojte si još pogoršati situaciju.

Will se nasmijao. — Pogoršati? Jeste li poludjeli? Uzmaknuo je prema vratima. — Imali ste priliku. Dvije prilike. I obje ste profućkali. Sad je moj red.

Agent Chalmers podignuo je obje ruke da pokaže kako nema namjeru posegnuti za Willovim ili svojim pištoljem. — Barem uzmite uređaj za praćenje.

Zaboravite prisluškivač. Ni ja ga ne bih nosio.

— Začepi! — viknuo je Zwick.

— Gdje je? - pitao je Will.

— Nazvat ću nekoga dolje i čekat će vas.

Zwick je rekao. — Agente Chalmerse, čim on napusti tu prostoriju, nazvat ćete dolje i narediti agentima da ga uhite.

Chalmers je pogledao Willa u oči. — Morat će ga ubiti da ga zaustave, Frank.

Predlažem da ga pustimo.

— Prokletstvo. Iz zvučnika se na trenutak čulo krčanje. - Dobro, samo mu daj uređaj za praćenje. Jenningse, radite najveću pogrešku svog života. Ali ako ste definitivno odlučili...

— Odlazim — rekao je Will. — I nemojte pokušavati s kaubojskim sranjima.

Nazvat ću vas ako mi budete mogli pomoći.

Držao je pištolj uperen u Chalmersa cijelim putem niz stube. Zatim je

pozdravio agenta FBI-ja, okrenuo se i krenuo dolje.

U predvorju je pošao ravno prema vratima. Tajnica koja ga je odvela do Mooreova ureda vidjela je pištolj i zavrištala, ali čovjek u odijelu pokraj ulaznih vrata podignuo je svoj novčanik i rekao: — FBI! Samo mirno! Sve je u redu!

Dok se Will približavao vratima, agent FBI-ja izvadio je malu crnu kutiju na kojoj je treperilo crveno svjetlo. — GPS — rekao je.

— Vojni. Možemo Vas pronaći u centimetar. Nemojte ga izgubiti.

Will ga je stavio u džep, izašao kroz automatska vrata i krenuo prema Tempu.

Kada je sjeo za upravljač, Cheryl je rekla: — Gdje si, dovraga, bio? Već sam poludjela.

— Baš si rječita, znaš? Upalio je Ford, krenuo unatrag i izašao s parkirališta te se uputio na autocestu 90. Promet je bio gust, ali nije opazio da ga itko prati.

— Kamo ćemo? — pitala je Cheryl nervoznim glasom od tableta koje je prije popila.

— To ovisi o Joeu. Sada idemo prema autocesti 10. Gdje god bio sastanak, vjerojatno će biti na sjeveru.

Will se prebacio u desni trak i počeo zaobilaziti kamionet. Kadaje bio pokraj njega, spustio je prozor i bacio GPS u prtljažnik kamioneta te ga brzo prešao.

— Što je to bilo? — pitala je Cheryl.

— Lažni trag za FBI. — FBI? Zar je FBI bio u banci?

— Da. — O, sranje. O, Bože...

— FBI je ušao u kolibu, ali Huey i Abby nisu bili tamo. Našli su samo zeleni kamionet i Hueyjev mobitel.

— Sranje. Ali imala sam pravo što se tiče kamioneta, rekla sam ti.

Okrenuo se i oštro je pogledao. — Našli su i obični telefon. Fiksnu liniju.

Rekla si mi da u kolibi nema običnog telefona.

— Nisam znala da ga ima! Rekla sam ti da nikada nisam tamo bila.

Podignuo je aktovku s poda i stavio je u krilo. - Otvori je!

— Je li novac unutra?

— Da. Procijenila je težinu. - Nešto nije u redu. Preteška je. Je li unutra paket s bojom ili nešto slično?

— Nema paketa s bojom. Otvori je!

Kada se poklopac dovoljno visoko podignuo da se vide uredno složene novčanice od sto dolara, Cherylino lice zasjajilo je kao Abbyino kada je vidjela jelena da je ušao u dvorište u hladno jesensko jutro. — Ovdje ima previše - rekla je zbunjenim glasom. — Zar ne?

— Ima tri stotine i pedeset tisuća dolara.

Uzela je svežanj stotica i prošla prstima preko njega pa onda mahnula njime ispred svojeg lica kao dijete koje se igra sa špilom karata. Iz grla joj se čuo visoki

zvuk sa seksualnim prizvukom.

Will je znao kakav učinak gotovina ima na siromašne ljude. Naučio je to na težak način.

— Potpuno je druga stvar kad govoriš o novcu i kada ga držiš u rukama, zar ne? — pitao je. — Rekao sam ti da ću ti dati dovoljno da kreneš iz početka. Sada ga imaš. To je više plesova u krilu nego što bi mogla otplesati cijeli život. To je sloboda, Cheryl. Meksiko, Bermuda, gdje god želiš.

Okrenula mu se s opreznim pogledom. — Mogu li ići sada? Ovaj tren.

— Ne. Joe će nazvati svaku sekundu da ugovori sastanak. Moraš mu reći da je sve još u redu.

— Nema šanse - odmahnula je glavom kao dvogodišnjakinja. - Već sam napravila previše. Joey će...

— Neće učiniti ništa! Nikad više ga nećeš vidjeti.

— Lažeš. Da bi mogao blefirati, trebat ćeš me do zadnje sekunde. Onda ću biti s njim. I on će znati.

— Neće znati ništa.

— Ne poznaš ga. U očima joj se vidio istinski strah. — Joeyju jako smeta izdaja. Kao kod mafije. Potpuno je paranoičan zbog toga.

— Ubit će moju djevojčicu, Cheryl. Ti to ne želiš vjerovati, ali u dubini duše to znaš. Ako je sposoban ubiti tebe, mogao bi ubiti Abby da ne trepne okom.

— Bi li me pustio da znaš gdje je?

Will je zamalo pritisnuo kočnicu. — Znaš li kamo Huey ide?

— Hoćeš li me pustiti ako znam?

— Ovisi o tome vjerujem li ti?

Napućila je usne i pogledala novac u krilu. - Ja sam tebe trebala odvesti u motel, kao što sam i rekla. Onda nas je Joey trebao pokupiti. Mislim da nas je trebao odvesti u kolibu gdje je Huey držao Abby. Ali u slučaju da FBI dođe u kolibu i Joey to sazna...

— Zna. — Onda će se prebaciti na rezervni plan.

— Koji je to plan?

— Za Hueyja. Ne znam. Ja još trebam doći u motel u Brookhavenu. Samo bez tebe. I ne trebam se javljati na mobitel. Joey će me nazvati u motel — na fiksnu liniju — i reći mi što da radim.

Možda ću čekati s novcem dok mi ne kaže da nekamo odem ili će me pokupiti.

— A kamo bi morala ići?

Opet je pogledala novac i progutala: — Nisam sigurna. Ali razmišljala sam o tome. Jednom smo se vozili iz Jacksona u New Orleans i Joey se zapalio i htio je seks. Rekla sam mu da ne želim u autu i rekao je da ne moramo. Oko deset minuta poslije, sišao je s autoceste i spustio se niz tamnu cestu s dva traka te stao kod jedne stare kuće. Popeo se kroz prozor i otključao mi vrata. Mislim da su vlasnici bili ljudi njegova tate. Kuća je uglavnom prazna, ali ima krevet i štednjak. Mislim

da bi tamo otišao da sve krene po zlu u Jacksonu.

To je prešutjela dok ju je mučio. — Bi li mogla opet pronaći tu kuću?

Odmahnula je glavom. — Ne sama. Bilo je previše mračno i previše davno.

Negdje je blizu McComba, ali to je sve što znam.

— Moramo probati! Huey i Abby su možda tamo.

— Ja sam već probala! Slušaj, imaš naziv motela i približnu lokaciju kuće.

Samo to daj FBI-ju i pusti me. Oni će ti naći djevojčicu.

— Neće na vrijeme.

— Dobro, slušaj. Joey će nazvati za minutu i reći mi da prelazimo na rezervni plan. Ja ću reći: - Dobro, vidimo se uskoro. Motel je dvije stotine kilometara sjeverno odavde. Kuća je oko stotinu i pedeset kilometara sjeverno. Imate dovoljno vremena da nešto isplanirate. Ionako ne znam što radiš. Ako želiš spasiti malu, zašto bježiš od FBI-ja?

Will je uzdahnuo: - FBI želi uhvatiti Joeyja, dobro? I tebe. I Hueyja. Mene to nije briga. Samo želim Abby živu. I svoju ženu. FBI je već dva puta razgovarao s Joeom. Ako ih vidi u blizini, mogao bi reći Hueyju da ubije Abby. Ako to već nije učinio.

Cheryl je petljala po kosi. — Ali ne možeš ništa sam učiniti. Joey je bliži objema lokacijama. Mnogo bliži.

— Ne nužno.

— Kako to misliš?

Will je pokazao kroz vjetrobran. Let Continental Aerlinesa 727 spuštao se preko autoceste 10 na putu prema obližnjoj zračnoj luci.

Cherylina usta su se otvorila: — Isuse... tvoj avion. Ali tamo nemamo gdje sletjeti. Barem ne blizu kuće.

— Pusti mene da o tome odlučim. Willu se jednom pokvario motor iznad delte Mississippija i spustio se na napušten dio autoceste 61. Kako bi spasio Abby, sletio bi s Baronom na prilaz ako bude potrebno. — Jedan sat glume, Cheryl. Sat i zauvijek si slobodna.

Pokrila je lice rukama. — Sve si previše zakomplicirao! Rekla sam ti, ne znam gdje je ta kuća!

— Znaš više nego što misliš. Mogla bi...

Utišao ga je zvuk mobitela. Više nije bilo vremena za nagovaranje. Stao je sa strane i gurnuo joj Nokiju u ruku.

Odbila je uzeti ju.

— Javi se! — rekao je.

Zatvorila je oči i odmahnula glavom.

— Javi se!

Abby je hodala kroz visoko drveće prema šljunčanoj cesti kad je vidjela Hueyja kako baca probušenu gumu u prtljažnik bijelog auta. Zalupio je poklopac i pogledao je pa se nasmijao i mahnuo kao dječak koji maše vlaku. Abby je digla ruku da mu mahne. Osjećala se kao da je diže kroz vodu.

Posljednjih nekoliko minuta vidjela je nevjerojatne stvari. Kada je bilo vrijeme da napuste kolibu, Huey je uzeo Belle i njezin hladnjak i odveo je do zelenog kamioneta. Ali umjesto da uđu unutra, otvorio je poklopac iznad motora i izvadio veliku crnu stvar za koju je rekao da je baterija. To nije izgledalo kao bilo kakva baterija koju je Abby ikada vidjela, ali odnio ju je do bijelog auta koji je stajao na kamenim blokovima i stavio je na pod. Zatim je otvorio poklopac iznad motora bijeloga auta i stavio bateriju unutra. Dok je to radio, Abby je morala otrčati do drveća i popiškiti se. Otkad se probudila morala je često piškiti, a to je značilo da joj raste šećer.

Kada je Huey stavio bateriju u bijeli automobil, otišao je do vozačevih vrata i pokušao upaliti motor. Nije odmah upalio, ali je nešto napravio ispod poklopca i auto je upalio, lupao i ispuštao dim. On je pogledao Abby i nasmijao se, uzeo svoj mobitel iz džepa, upalio ga i stavio na kontrolnu ploču. Zatim je podignuo Abby kao da je još dijete i odnio ju do stuba trijema.

Bijeli auto je još radio, ali nije mogao nikamo jer nije bio na tlu. Huey je otišao iza vozila, stavio velike ruke ispod branika i počeo ga vući. Lice mu se zacrvenjelo pa zarumenjelo. Stube trijema stresle su se ispod Abbyne stražnjice kada se stražnji dio auta spustio s blokova i gume su dodirnule tlo. Huey se smijao kao lud. Pomogao je Abby da sjedne na prednje sjedalo i stavio ruke na upravljač te spustio i prednji dio.

Auto je poletio naprijed i stao. Huey je vozio naprijed-natrag razrađujući motor i okrećući upravljač lijevo desno dok se auto nije oslobodio i krenuo preko trave. Ubrzo su se vozili ispod velikog drveća čija su stabla bila jedva dovoljno udaljena da auto može između njih proći. Huey je stalno govorio kako će ih bakin auto spasiti, kako je Joey pametan i kako će ubrzo doći do ceste.

Ubrzo i jesu. Prošli su dvije neravne staze prekrivene mahovinom. Kada su staze završile na šljunčanoj cesti, Huey se opet počeo smijati dok nisu došli do ravne ceste. Nije ništa eksplodiralo kao na televiziji kada pukne guma. Nešto je samo počelo lupati i grebati s desne strane auta i Huey je stao sa strane. Rekao je Abby da će je brzo promijeniti, ali bilo je dovoljno vremena da ona otrči do drveća i opet se popiški.

Tada je shvatila da je u nevolji. Boljela ju je glava i osjećala se jako umorno. Željela se obrisati listom, ali bojala se bršljana pa je digla gaćice i krenula natrag prema autu gledajući Hueyja kako baca praznu gumu u prtljažnik. Smijao se i mahao. Pokušala mu je mahnuti, ali joj ruka nije radila.

— Što je bilo? - pitao je Huey.

Pala je licem na zemlju.

Sljedeće što je vidjela bilo je Hueyjevo lice blizu njezina i njegove velike oči iza teških, crnih, plastičnih naočala. Izgledao je kao da je više uplašen od nje.

— Šećer mi je previsok - rekla je gledajući okolo. Huey ju je vjerojatno odnio do bijelog auta jer je sjedila na prednjem sjedalu. — Treba mi injekcija.

— Lijek u hladnjaku?

Kimnula je glavom.

Huey je uzeo mali kovčeg sa stražnjeg sjedala i sjeo pokraj nje. — Znaš li kako to učiniti?

— Vidjela sam mamu i tatu mnogo puta kako to rade. Ali ja to nikada nisam napravila. Uvučeš neki lijek u injekciju i onda iglu ubodeš u moj trbuh i pritisneš.

Huey se namrštio kao da mu je ta ideja nezamisliva. — Boli li to?

— Malo. Ali bez toga bih mogla umrijeti.

Zatvorio je oči i snažno odmahnuo glavom. — Bolje da pričekamo dok dođe tvoja mama.

— Koliko još?

— Ne znam.

Abby se počešala po licu gdje ju je svrbjelo. - Hoćeš li mi ti dati injekciju?

Huey je usnama dodirivao prednje zube. - Ne mogu. Ne mogu to učiniti. Mrzim igle.

— Ali moram je dobiti.

— Ne mogu, Belle.

Abby se ugrizla za usnicu i pokušala biti hrabra. - Možeš li mi otvoriti hladnjak?

Huey je pritisnuo dugme sa strane kovčega i otvorio ga. Abby je stavila ruku unutra i izvadila dvije bočice inzulina.

— Jedan od ovih djeluje brzo — rekla je Hueyju. — Jedan djeluje dulje. Zato ih pomiješaj.

Uzela je špricu i skinula poklopac. Radila je to brzo kako ne bi dugo morala o tome razmišljati. Hueyjevo lice se iskrivilo kada je vidio iglu. Ona je iz svake bočice u špricu izvukla malo prozirne tekućine pazeći da lijek ne prijeđe broj »4«.

Bilo je vrijeme da digne džemper, ali nije to željela napraviti. Barem dva puta na dan sjedila je dok ju je majka ubola u trbuh, ali pozlilo joj je na samu pomisao da to mora učiniti sama.

— Što je bilo? — pitao je Huey. - Što sada?

— Možeš li mi učiniti jednu stvar?

— Što?

Abby je digla džemper preko desnog bedra i uhvatila nešto kože i sala. — Uhvati mi malo kože na nozi, ovako.

Nakon malo oklijevanja, Huey je pružio ruku i uhvatio kožu.

— Bojiš li se? — pitao j e.

Bojala se. Ali tata joj je rekao da je u redu bojati se, ali da je bolje to ne pokazati drugima. - Imam gotovo šest godina - rekla je najjačim glasom kojim je mogla. - Ja to mogu.

Hueyjeve oči bile su pune suza. — Baš si hrabra.

Abby se pitala kako div koji može podići auto može misliti da je hrabra, ali on je to mislio. To joj je dalo snage da ubode iglu. Stisnula je i dok je osjetila bol, igla je već bila vani.

— Uspjela si! — viknuo je Huey.

— Jesam! Nasmijala se i naslonila na sjedalu, a onda je podigla ruke i zagrlila Hueyja. - Sad idemo vidjeti moju mamu.

On se odmaknuo i pogledao je, a divljenje je na njegovu licu zamijenila tuga.

— Što je? — pitala je Abby.

— Nikada te više neću vidjeti. Tresla mu se donja usna. - Mama će te uzeti i nikada te neću vidjeti.

— Naravno da hoćeš. Potapšala ga je po ruci.

— Ne. Odmahnuo je glavom. — To se uvijek dogodi. Svakog mog prijatelja odvedu. Kao moju sestru.

Abby je osjetila kako njegova tuga obuzima nju. Uzela je Belle i gurnula mu je u ruku, ali on je nije htio uzeti.

— Bolje da krenemo — rekla je. - Mama me čeka.

— Za minutu — rekao je Huey. - Za minutu.

— Uzmi ga! - vikao je Will gurajući Nokiju prema Cheryl. - Javi se na prokleti telefon!

Ona se prekrižila pa uzela telefon i javila se.

— Halo?.... Da, imam ga... On je tu... Ne, ja nisam vidjela ništa. Nema policijskih automobila... Mi smo na 1-10. Skrenemo na 1-55 prema sjeveru, da?...

Oh, dobro. Willa je prostrijelila pogledom. — Kako to?... O Bože... Dobro. Samo sekundu. Predala je telefon Willu.

— Joey? — rekao je Will.

— Morao si se igrati junaka, zar ne?

— Joey, radim ono što si mi rekao. Samo želim...

— Nemoj mi pišati niz čizmu i govoriti da pada kiša. Nazvao si FBI. — Čekali su me u prokletoj banci! Ali ja ih nisam nazvao. Sam si kriv!

— O čemu govoriš?

— Kardiovaskularni kirurg po imenu James McDill ih je nazvao. Zvuči li ti to poznato?

Ovaj put Hickey nije odgovorio.

— McDill se bio zabrinuo da ćeš nekoj drugoj obitelji učiniti ono što si učinio njegovoj obitelji prošle godine. Sinoć je nazvao FBI. To je pokrenulo sve ovo. Helikoptere, upozorenja na prijenos novca, cijelu situaciju.

— Sranje, McDill. I njegova žena je bila naporna.

— Joey, imam novac. Spreman sam za razmjenu. Agent FBI-ja u banci pokušao me natjerati da stavim prisluškivač, ali rekao sam mu da si ga zabije.

Uperio sam u njega Cherylin pištolj i rekao mu da se gubi. Dao mi je GPS uređaj za praćenje, ali bacio sam ga. Pitaj Cheryl. Ja želim da ti odeš u Kostariku, dobro? Želim samo svoju kćer. To je jedino što sam od početka želio.

Zavladala je dugačka tišina dok je Hickey razmatrao mogućnosti. - Dobro, slušaj. Neka te Cheryl vrati natrag u Beau Rivage. Daj joj novac i mobitel i vrati se u apartman. Sjedni tamo dok ne zazvoni telefon. To ću biti ja. Taj će telefon mnogo

zvoniti u sljedećih nekoliko sati i ti nećeš znati kada. Samo budi u toj sobi i javljaj se. Gledaj film. Jer ako te nazovem i nisi tamo, mala ti je mrtva. Ako bude zauzeto?

Mrtva je. Kužiš?

Will je sjedio bez riječi gledajući aute kako prolaze. Hickey je opet učinio neočekivano. Umjesto da dogovori razmjenu ili jednostavno kaže Cheryl da ga negdje izbaci iz auta i prebaci se na rezervni plan, smislio je način kako Willa negdje zatvoriti dok on pobjegne.

— Ne mogu to prihvatiti. Kada ću dobiti natrag Abby? Kako ću znati da ćeš ispuniti svoj dio nagodbe?

— Moraš vjerovati, doktore. Kad dobijem novac, pustit ću tvoju ženu i kći na javnome mjestu. Obje na istome mjestu.

— Ne može tako, Joey. Slušaj... znam da ne želiš samo novac, dobro? Želiš povrijediti mene i to želiš učiniti preko moje obitelji. Ja ovdje imam tri stotine i pedeset tisuća dolara. Sve je tvoje. Ali moram biti tamo kada napravimo razmjenu.

Kada vidim Karen i Abby da odlaze u autu, dat ću ti novac. Tada možeš učiniti što god želiš. Možeš me ubiti. Samo pusti njih da žive. Samo to tražim.

— Još se pokušavaš igrati junaka, zar ne? Veliki mučenik. Pa, zaboravi. Bit će po mome ili nikako. Daj Cheryl novac i reci joj da te ostavi u Beau Rivageu.

— Neću dati novac dok ne vidim Abby.

— Nemaš izbora, dragi.

Telefon u Willovoj ruci se ugasio. Sjedio je u šoku dok mu je u želucu ključala sva frustracija koja se nakupila u posljednjih dvadeset i četiri sata.

— Što se dogodilo? - pitala je Cheryl. - Što je rekao?

Will je šakom udario u upravljač. Cheryl ga je pokušala uhvatiti za ruke, ali on je udarao dok poklopac trube nije izletio i udario u prozor.

— Stani! — vrištala je Cheryl. - Što je? Što nije u redu?

Objasnio je Hickeyjev posljednji zahtjev.

— Rekla sam ti - dodala je naslonivši se. - Joey je tri koraka naprijed. On ne griješi.

— Vjeruje da ćeš mu ti donijeti novac. To je pogreška.

— Ne — rekla je ona rezignirano. — Zna da ću možda pomisliti da pobjegnem. Ali kada se to dogodi, nemam hrabrosti.

Will ju je primio za ruku i stisnuo toliko daju je zaboljelo. —Je li to najbolje što možeš učiniti? Zar si toliko pobijeđena?

Maknula je ruku. - A ti, frajeru? Potpuno te porazio.

Will se naslonio osjećajući bubnjanje u rukama i glavi. - Mogao bih nekoga nagovoriti da sjedi u apartmanu i javlja se na moj telefon - rekao je glasno razmišljajući. — Pretvarajući se da sam ja. Jedan od mojih prijatelja s konvencije.

— Joey to ne bi nikada progutao. On zna o tebi neke stvari koje ni ti ne znaš.

Jedno trik pitanje i sve će biti gotovo.

— Onda hotelski telefoni. Mogao bih se vratiti i autom razbiti ormariće s priključcima. Obično su vani na zemlji. Automobilska nesreća... to je izvan moje

kontrole.

— Kao da je to slučajnost? Uozbilji se. Sjeban si.

Iznad njih proletio je još jedan zrakoplov — F-18 Hornet. Kada je zvuk njegova motora zatresao auto, Willu je sinula ideja kao munja u ponoć. Nešto tako jednostavno...

— Što je? - pitala je Cheryl. - Sto? Izvadio je novčanik i iz njega karticu te sa Cherylina telefona nazvao broj.

— Hotel kockarnica Beau Rivage — rekao je djelatnik na centrali.

— Molim gospodina Geautreaua. Hitno je.

— Možete li mi reći kakva hitna situacija?

— Pitanje života i smrti, prokletstvo. Dajte ga na telefon!

— Koga zoveš? — pitala je Cheryl.

— Ovdje gospodin Geautreau. Kako vam mogu pomoći?

— Ovdje dr. Will Jennings, glavni govornik na liječničkoj konvenciji.

Razgovarali smo jučer kada sam se prijavljivao u hotel.

— Naravno, doktore. Kako Vam mogu pomoći?

— Ujutro Vas je posjetio FBI, je li tako?

Geautreau je oklijevao. — Tako je.

— I bili su u mojoj sobi.

— Da, gospodine.

— Ima li u hotelu još agenata FBI-ja?

— Posljednji je nedavno otišao.

— Slušajte, Geautreau. Ne znam što Vam je FBI rekao, ali bili su tamo jer je moja kći sinoć oteta. I još je nismo pronašli. Ja sad nisam u hotelu, ali trebam nekoga uvjeriti da jesam. Jednog od otmičara. Za petnaest minuta on će zvati u moj apartman nekoliko puta sljedećih nekoliko sati. Trebalo bi mi sve te pozive prosljeđivati na ovaj mobitel kojim se sad koristim. Možete li to učiniti?

— Doktore, to zvuči kao nešto zbog čega se trebate obratiti FBI-ju?

Will je razmišljao o tome da nazove Zwicka. Glavni agent mogao bi imati agenta u hotelu Beau Rivageu za deset minuta kada bi Will htio svoj plan podijeliti s njima. Međutim, tako bi se vratio pod kontrolu FBI-ja, a to je zadnje što želi.

— Možete li to tehnički izvesti? - pitao je. — Samo mi to recite. Možete li presresti pozive i prespojiti ih?

— Tehnički? Da, imamo tu mogućnost. Ali hotelsko je pravilo. ..

— Zaboravite hotelska pravila. Razgovarajmo malo o osobnim pravilima.

Ako se potrudite da se sljedeća tri sata ti pozivi preusmjeravaju na moj mobitel — osobno potrudite — platit ću vam deset tisuća dolara.

— Deset tisuća...?

Privukao mu je pozornost. Geautreau se našao između zakonskog rizika i čiste pohlepe.

— Doktore...

— Neka bude petnaest tisuća. Petnaest tisuća za tri sata posla.

Zavladala je kratka tišina. Zatim je menadžer rekao: — Lako je obećavati.

Willje uzdahnuo od olakšanja. Samo je trebalo baciti mamac.

— Trebam neku sigurnost — rekao je Geautreau. — Polog.

— Hoće li tisuću dolara biti dovoljno?

— Mislim da će to biti dovoljno.

— Spojite me sa sobom doktora Jacksona Everetta. I ostanite na liniji kad on poklopi.

— Kako Vi kažete, doktore.

Telefon je zazvonio pet puta. Will se cijelo vrijeme znojio. Zatim je čuo klik i nakon toga zvuk nečega što je palo.

— Prokletstvo — rekao je promukli glas. — Imajte malo milosti.

— Jack? Probudi se.

— Tko je to? Crystal?

Crystal? Everettova žena zove se Mary. — Ovdje Will Jennings, Jack.

Probudi se!

— Will? Što je dovraga toliko važno da ne može čekati normalno vrijeme?

Nevjerojatno sam mamuran.

— Reći ću ti poslije. Sada moraš otići na recepciju i šefu recepcije napisati ček na tisuću dolara.

— Tisuću dolara? O čemu govoriš?

— Nemam vremena objašnjavati. Samo te molim da to učiniš. Radi se o životu i smrti, Jack.

— Sereš mi, zar ne? Što je ovo?

— Jack, pobogu, treba mi tisuću dolara na recepciji za pet minuta. Život mi o tome ovisi.

— Tvoj život...? Sigurno si sinoć ipak otišao kockati. Jesi li se uvalio u jednu od onih neslužbenih partija pokera s ovim tipom?

— Prokletstvo, Jack!

— Dobro, dobro. Stavit ću na svoju Visu.

— To neće ići. Mora biti gotovina ili ček. To ide osobno šefu recepcije. On se zove Geautreau.

— Ovo je kockarnica, Wille. Jedva čekaju ljudima dati gotovinu za kockanje.

Riješit ću to. Idem u akciju, čekaj da operem zube...

— Sada, Jack! Tip čeka. Zove se Geautreau. G-E-A-U-T-R-E- A-U. — Jesi li ti sada na recepciji?

— Ja sam daleko od te recepcije, stari. Radi se o životu ili smrti, ne izmišljam. Hoćeš li to učiniti?

— Idem. Ali duguješ mi.

— Što god želiš. Sad poklopi. Geautreau me čeka.

— Hej, ne brini se. Pomoći ću ti s novcem.

Poklopio je.

— Čuo sam — rekao je Geautreau.

— Kod mene čeka još četrnaest tisuća. Zapišite moj broj mobitela. Broj je šest-nula-jedan, tri-tri-dva, četiri-dva-jedan-sedam. Pročitajte mi ga.

Geautreau je to učinio, broj je bio točan.

— Ne smijete ovo zeznuti.

— Ne brinite se, doktore. Bilo mi je zadovoljstvo.

Will je poklopio, ubacio je u prvu brzinu i krenuo prema zračnoj luci.

— Stvarno misliš da će to funkcionirati? — pitala je Cheryl.

— Odavno sam prestao razmišljati.

DEVETNAEST Na znaku pokraj vrata zatvorenih lancem pisalo je: DOBRO DOŠLI U REGIONALNU ZRAČNU LUKU GULFPORT-BILOXI PRITISNITE DUGME NA INTERKOMU ZA ODOBRENJE KADA SE VRATA OTVORE, NASTAVITE DO ZAUSTAVNE LINIJE ČEKAJTE DA SE VRATA ZA VAMA ZATVORE Na vratima je pisalo: AKO NE STANETE I NE PRIČEKATE DA SE VRATA ZATVORE, BIT ČETE KAŽNJENI S 10.000 DOLARA. Will je pritisnuo dugme na stupu pokraj svog prozora i čekao.

— Dobro jutro - rekao je muški glas. - Dobro došli u U.S. Aviation Corp.

Kako vam mogu pomoći?

— Ovdje dr. Will Jennings. Jučer sam doletio u Baronu November-TwoWhisky-Juliet. Imam hitan slučaj. Kći mi je ozlijeđena u prometnoj nesreći u Jacksonu i moram poletjeti što je prije moguće.

Kratka tišina. — Shvatio sam, doktore. Povezat ćemo se s tornjem. Slušajte...

Glas je pokrila buka avionskih motora.

— Oprostite. Air National Guard provodi neke operacije i zbog toga ćemo malo kasniti. Molim pričekajte na ulazu i odmah ću vam se javiti.

Operacije Air National Guarda. Willu se to nije svidjelo, ali objašnjavalo je sve aktivnosti u zraku dok su se približavali zračnoj luci.

— Koliko dugo ćemo morati čekati? — pitala je Cheryl.

— Ne bi trebalo biti dugo. Oni uvijek učine sve što mogu da pomognu u hitnom slučaju.

Zvučnik na stupu zaškripao je tako da je Will pomislio da ga je netko stavio u blizinu radija.

— Dr. Jenningse. Ovdje toranj u Gulfportu. Razumjeli smo o čemu se radi i učinit ćemo sve što možemo da ubrzamo vaše polijetanje. Molimo imajte na umu da je u tijeku vježba Centra za osposobljavanje. S piste trideset i dva polijeće F-18 Hornets i Army C-130s slijeće na pistu trideset i šest. To je vježba u kojoj je sve isprogramirano i ne smijemo je zaustavljati. Međutim, trebali bimo imati kratak vremenski razmak u kojem biste mogli krenuti. Očekujemo da će taj razmak biti za jedanaest minuta.

Jedanaest minuta. Za jedanaest minuta trebali bi biti na pola puta prema Hazlehurstu. Ali morao je biti oprezan. Ako bude zvučao previše uznemireno, neće mu otvoriti klizna vrata.

— Shvaćam, tornju. Putem ovamo kontaktirao sam s ATIS-om i rekli su da su vremenski uvjeti u redu. Imam i dovoljno goriva do Jacksona. Što predlažete?

— Kada se vrata otvore, nastavite do bijele linije i stanite. Zaposlenik US.

Aviation Corp. otpratit će vas do vašeg zrakoplova i pomoći vam da ga pregledate prije polijetanja. Žao nam je zbog vaše situacije i učinit ćemo sve što je u našoj moći da ubrzamo. Kada dođete do svog zrakoplova, kontaktirajte s nama na 123.7.

— Hvala, tornju. Cijenim svu pomoć.

Vrata su se otvorila.

Will je došao do bijele linije i stavio nogu na kočnicu. Vidio je svog Barona oko sto metara dalje parkiranog između Bonanze i KingAira.

— Sad ćemo samo čekati? — pitala je Cheryl.

Jedanaest minuta. Dokazi o vojnim operacijama bili su svuda oko njih. Zvuk F-18 zatresao je obližnje zgrade kao uragan i još dvije tanke figure vozile su samo sto metara dalje na putu prema glavnoj pisti. Zrakoplovi tipa Hornet dizali su se u zrak jedan za drugim, svakih trideset sekundi. Bilo je teško vjerovati da u zračnoj luci Gulfport ima dovoljno bojnih zrakoplova da ovako potroše jedanaest minuta, ali možda ih je toranj planirao jednako brzo vratiti.

Will je vidio i dva C-130 transportera u zraku s njegove desne strane kako se spremaju sletjeti na kraću pistu za javnost.

Deset minuta. Nije znao točno kamo planira ići, ali morao je tamo brzo stići.

Nema šanse da se Hickey skriva na zračnoj luci Jackson, kao što je Zwick pretpostavio. Hickey se želi kretati prema novcu. I nije bilo važno ide li prema kolibi blizu Hazlehursta, motelu u Brookhavenu ili kući u blizini McComba. Sva su tri grada ležala na ravnoj liniji južno od Jacksona. Hickey je gotovo sigurno vozio na jug na autocesti 55. Ako vozi prema propisima, mogao bi stići do Hazlehursta za trideset i pet minuta, a zračnu luku u Jacksonu vjerojatno je napustio prije dvadesetak minuta. Ako bude letio sjeverozapadno pri najvećoj brzini uračunavši kašnjenje zbog automobilskog prometa u Jacksonu - Will bi vjerojatno mogao stići do Hazlehursta prije njega, ali razlika će biti u minutama, vjerojatno sekundama.

Putem će morati smisliti kako će naći Hickeyja i Karen - ili Hueyja i Abby - kada dođe tamo.

Pogledao je prema zgradi U.S. Aviation Corp. na desnoj strani i nije vidio nikoga da dolazi. — Slušaj — rekao je Cheryl. — Na moj znak, želim da izađeš iz auta i slijediš me pješice.

— Kamo idemo?

— Do mog aviona. Pokazao je prema Baronu. - Tamo je. Ako krenem autom preko ove bijele linije bez dozvole, nastat će pakao. Ali ako samo prošetamo, možda neće ništa opaziti.

— Ti idi — rekla je Cheryl odlučno. — Ja ostajem ovdje.

— Što?

— Ne trebaš me!

Will je krenuo izvaditi Walthera, ali na pamet mu je pala jednostavnija ideja.

Cheryl se sada neće odvojiti od novca. Uzeo joj je aktovku, izašao i brzo krenuo prema zrakoplovu. Prije nego što je bio na pola puta, čuo je lupanje vrata Tempa i zvuk nogu koje trče iza njega.

— Predomislila si se — rekao je ne okrenuvši se.

— Kučkin sine.

Otvorio je dvostruka vrata Barona, bacio aktovku među sjedala u kabini pa se okrenuo i pomogao Cheryl da uđe u zrakoplov. Provukla se između sjedala okrenutih prema otraga i sjela na sjedalo s desne strane u prednjem dijelu zrakoplova. Will je sjeo na sjedalo s lijeve strane, pogledao kontrolnu ploču, upalio opremu i pokrenuo motore. Dvostruki motori oživjeli su utješnim žarom.

— Što je to? - pitala je Cheryl.

Zvuk visoke frekvencije nadjačavao je zvuk motora. Sirena. Will je pogledao i ugledao kako prema njima dolazi vozilo sigurnosti zračne luke s upaljenim rotirajućim svjetlom.

— Sranje. Krenuo je i pomaknuo se naprijed prije nego što je čuvar uspio blokirati Baron. Skrenuvši desno, počeo je voziti uz glavnu pistu. Auto ga je slijedio, ali nije mogao pratiti zrakoplov koji je ubrzavao.

— Beechcraft November-Two-Whiskey-Juliet - čulo se s radija. — Ovdje toranj u Gulfportu. Kršite pravila. Odmah se vratite na rampu.

Will je ubrzao. Pomislio je da bi mogao uzletjeti sa staze, ali vidio je da je to nemoguće. Ispred njega stajao je golem transporter C-130 Hercules kao svemirski brod, a četiri su mu se propelera polako okretala. Morat će voziti ispod krila Herculesa i skrenuti na sljedeću stazu za taksiranje koja se s glavnom pistom križala pod 90 stupnjeva.

— Baron-Whiskey-Juliet - rekao je toranj - ugrožavate živote vojnoga zrakoplovnog osoblja i posade na tlu. Odmah ugasite motore.

Cheryl se ukočila dok su vozili prema Herculesu. Otrijeznio ju je pogled na goleme propelere koji se okreću, ali Will je nastavio u istom smjeru.

— Udarit ćeš ga. - viknula je. - Stani! Skrenuo je lijevo, prošao ispod vrha lijevog krila C-130 i usporio radi okreta koji će ga dovesti na sljedeću stazu za taksiranje.

— Tornju, ovdje je Delta-Sedam-Jedan — rekao je radio. — Tko je ovaj luđak?

To je sigurno bio pilot zrakoplova C-130. Will je bio na pola skretanja kada se spustio još jedan C-130 s njegove desne strane i sletio na glavnu pistu.

— Poginut ćemo! - vikala je Cheryl.

Will je dovršio skretanje, dovezao Barona na stazu za taksiranje, stao na kočnicu i upalio oba motora na najjaču snagu. Pritisak je bio dobar a, s obzirom na okolnosti, samo mu je to bilo važno.

Dvije stotine i pedeset metara ispred njega, zrakoplovi tipa F-18 polijetali su bez stanke bljeskajući s lijeve na desnu stranu u cijelom vidokrugu. Izgledali su kao ptice grabežljivice dok su se uzdizali prema nebu. Uvijek je mislio kako je tužna ironija to što su najljepši strojevi koje je čovjek izgradio namijenjeni ubijanju. Ali to je pravilo vrijedilo i u prirodi pa je zato »ironija« možda bila samo osjećaj na putu stvarnosti.

— Ne možeš proletjeti kroz to! — vikala je Cheryl da nadglasa motore.

Morat će tempirati polijetanje tako da Baron prođe između dvaju Horneta koji odlaze, ali bio je uvjeren da to može učiniti. Ovo mu je bilo zadnje polijetanje koje će mu ikada dopustiti iz ove zračne luke, vjerojatno i iz bilo koje druge zračne luke.

Onda neka bude i najbolje.

— Je li ovo uopće pista?

— Za nas je.

— Baron-Whiskey-Juliet! — oštro je dopiralo iz s radija. — Nemate, ponavljam, nemate dozvolu za polijetanje.

Will je maknuo nogu s kočnica i Baron je krenuo naprijed mučno sporo u usporedbi s bojnim zrakoplovima. Dok su se približavali raskrižju s glavnom pistom, F-18 proletio je prema istoj točki uz zvuk koji je sličio dugotrajnoj eksploziji. Cheryl je vrisnula i pokrila oči, ali Will je znao da će Hornet biti u zraku prije nego što oni stignu do piste. Dao je svojim motorima sve što je mogao.

Nekoliko sekundi prije nego što su stigli do raskrižja, F-18 odjurio je u plavetnilo. Cheryl je i dalje vrištala, ali Will se prepustio adrenalinu. Nestao je sav umor nakupljen posljednja dvadeset i četiri sata. Nakon što je satima bio nemoćan, sada je konačno nešto poduzimao..

— November-Whiskey-Juliet! Ugasite motore! Nemate dozvolu za polijetanje!

Prošli su raskrižje brzinom od osamdeset i pet čvorova.

— November-Whiskey-Juliet, prokletstvo!

Baron je kao raketa odletio u nebo. Ubrzo je bio samo uska točka na nebu.

Will je skretao na sjever na tri stotine metara kada je vidio helikopter. Bio je kilometar i pol iza njega, ali kretao se tako da mu prepriječi put. Povećao je brzinu i nastavio se penjati gledajući kumuluse na sjeverozapadu.

Stišao je radio da ublaži zvuk s tornja, ali dok su letjeli prema oblacima, čuo je novi glas koji se natječe s glasom bijesnog kontrolora.

— Baron-Two-Whiskey-Juliet, ovdje helikopter s vaše desne strane. Ja sam specijalni agent John Simms. Obavještavam vas da ste počinili nekoliko kaznenih djela. Odmah se vratite u zračnu luku. Molim potvrdite prijam.

— Može li nas uhvatiti? - pitala je Cheryl.

— Nema šanse. Mi možemo letjeti dvije stotine čvorova i ispred su oblaci.

Zaboravi ga.

— Baron Whiskey-Juliet. - krčalo je iz radija. - Znam da me čujete.

Prespajam svog šefa na ovaj kanal. Čekajte.

Will se nastavio penjati prema nakupini oblaka najbrže što je mogao. — Vidiš li helikopter?

— Sve je manji i manji - izvijestila je Cheryl.

— Doktore Jenningse — krčalo je iz radija. — Ovdje Frank Zwick.

Ugrožavate živote svoje žene i kćeri ako nas isključite. Trebat će vam potpora. Bez nje će vaša obitelj biti mrtva.

Will je uključio mikrofon. - Spreman sam na taj rizik.

— Barem nam recite kamo ćete.

— Najbolje što sad možete učiniti jest da pošaljete neke agente u Brookhaven, Mississipi. Pošaljite neke i u McComb. Nazvat ću vas.

Will je ugasio radio i transponder koji obično prenosi njegovu visinu i položaj kontroli leta.

— Imaš veći problem od toga helikoptera? — rekla je Cheryl.

— Koji?

— Rekao si onom tipu u hotelu da preusmjerava Joeyjeve pozive na moj mobitel? To znači da će Joey dobiti ovaj telefon bez obzira na to zvao tebe u Beau Rivage ili mene na mobitel. Kako ćemo odlučiti tko će se javiti?

Will je odjednom osjetio hladnoću u licu. Kako mu je to promaknuta? Ako Hickey nazove Cheryl i umjesto toga dobije »hotel«, cijeli plan će mu propasti. — Sigurni smo deset ili petnaest minuta — rekao je glasno razmišljajući. — Ja ću se javiti i reći da smo zapeli u prometu na putu natrag prema Beau Rivageu.

— A nakon toga?

— Do tada ćemo biti na pola puta do Hazlehursta.

— Tamo idemo?

— Sada idemo na sjever. To je sve što znamo dok te Joe ne nazove i kaže ti nešto drugo. Gdje se točno nalazi taj motel u koji si trebala ići u Brookhavenu.

— Točno pokraj glavnog izlaza.

Brookhaven je tridesetak kilometara bliže od Hazlehursta i Will je jednom tamo sletio da natoči gorivo, ali nije se sjećao kakve su mogućnosti najma automobila. Morat će improvizirati.

Baron je uletio u oblake kao kamen kroz vodopad i srce mu se odmah razvedrilo. Sada ih helikopter FBI-ja nije mogao vidjeti osim ako imaju radar. A ako se spusti do razine drveća, trebat će im vojni radar da ga nađu. Malo se naježio kada se sjetio da se vojna zrakoplova baza Keesler nalazi samo nekoliko kilometara iza njih. Možda su zrakoplovi s radarima već u zraku, na vježbi, pa će ga, nakon onoga što je izveo u bazi Gulfport, rado pratiti za FBI. Morao je sletjeti što je prije moguće.

— A što s onom kućom u koju te Joey onu večer odveo? - pitao je. Kod McComba. Jesi li se još nečega sjetila?

— Ne. — Kada je FBI pretražio kolibu, našli su Hueyjev kamionet. To znači da su Huey i Abby vjerojatno otišli u nekom drugom vozilu. Je li kod kolibe bilo nekih drugih vozila?

— Rekla sam ti. Nikada nisam tamo bila.

— Ali sigurno si ih čula kako razgovaraju.

— Tamo je traktor. To znam. Hueyjev dodatni posao je košenje polja.

Will je pokušao zamisliti Hueyja i Abby kako bježe od specijalaca na hrđavom traktoru. Nije mu se činilo vjerojatnim.

—

Što još?

— Kako to misliš?

— Razmisli o Joeyjevoj obitelji. Aute koje su imali. Ajde...

Cheryl je iznervirano odmahnula glavom.

Na centrali u hotelu Beau Rivageu, sjedio je mladić koji je čitao knjigu The Stand (Stav). Kada je pozvonila glavna linija u hotelu, on se javio kao i obično: Hotel kockarnica Beau Rivage. Ali kadaje pozivatelj zatražio Apartman 28021, utipkao je Alt-Z na računalu ispunjavajući naredbu Remyja Geautreaua, šefa recepcije. Uspostavljena je digitalna veza i pozvan broj na koji se prosljeđuje poziv. Djelatnik centrale provjerio je da je naredba obavljena i vratio se čitanju svog romana Stephena Kinga.

Will je skočio kada je telefon zazvonio, ali brzo ga je iskopao iz džepa i pogledao na sat.

— Javit ću se - rekao je. - Ako je Joey, pokušat ću shvatiti što očekuje i tako odigrati. Drži mi telefon na uhu i pritisni kad ti kažem.

Cheryl je držala telefon, ali Will ništa nije rekao. Upravo je nešto shvatio. Na najvećoj brzini, Baronovi motori zvuče kao uragani čak i uza zvučnu izolaciju. Ako kaže Hickeyju da su zapeli u prometu blizu Beau Rivagea, neće objasniti tu buku.

Hickey će možda čak i prepoznati poseban zvuk motora zrakoplova.

Telefon je nastavio zvoniti.

Will je imao dva izbora. Ubaciti u neutralnu brzinu i nadati se da će motori biti dovoljno tihi da se ne čuju preko mobitela ili ih potpuno ugasiti. Gašenje motora je puno opasnije, ali to je bilo jedino jamstvo da ih Hickey neće čuti.

— Hoćeš li se javiti? — pitala je Cheryl.

Zahvalan što se još nije počeo spuštati, Will je prigušio propelere i ugasio oba motora. U neugodnoj tišini, zrakoplov je počeo padati.

— Sranje! — vrisnula je Cheryl. — Što se dogodilo?

— Pritisni tipku.

Lice joj je bilo potpuno blijedo. — Hoćemo li se srušiti?

— Sve je u redu! Pritisni. Čuo je pištanje i onda zvuk otvorene veze. -Joey?

— Kako je, doktore? Jel spavaš tamo gore?

Tamo gore. Willovo srce počelo je jako lupati. Onda je shvatio da Hickey misli na apartman u hotelu. Pretpostavljao je da će Hickey nazvati Cheryl prije nego što nazove Beau Rivage kako bi provjerio da je dobila novac. Ali Hickey je očito očekivao da će se Will javiti na ovaj poziv. To je značilo da je Geutreau uspješno spojio poziv. To je značilo i da je beskoristan izgovor da su »zapeli u

prometu«: — Gdje je Abby? — pitao je Will pokušavajući se zamisliti da je u apartmanu u Beau Rivageu a ne da pada prema tlu tri stotine metara u minuti. — Želim s njom razgovarati?

— Sve u svoje vrijeme, doktore. Čujemo se uskoro.

Zavladala je tišina na liniji. Will ga je bacio u Cherylino krilo i počeo paliti motore u zraku.

— Upali motore! — vrištala je. — Srušit ćemo se!

Osjetio je oduševljenje kada su se motori upalili. Prilagodio je propelere i osjetio kako je zrakoplov skočio naprijed kada su oštrice zagrizle zrak.

— Isuse Bože — šapnula je Cheryl kada se Baron konačno izravnao. — Zamalo sam povratila.

Will se počeo penjati da vrati izgubljenu visinu. — Cheryl, moramo saznati kakav auto vozi Huey.

— Ako motori nastave raditi, možda ću moći razmišljati.

— Misli kao što nikad u životu nisi mislila, prokletstvo! Nalazimo se na dvije tisuće metara. Možemo lebdjeti sedam minuta bez motora prije nego što se razbijemo. Ako Joey ne bude previše pričljiv, uspjet ćemo.

— Zašto si tako zao? — cvilila je, a glas joj je bio kao dječji. — Pokušavam ti pomoći!

— Bolje se potrudi.

Mobitel u krilu joj je pozvonio.

— Tko će se sad javiti? — pitala je.

— Ti. Mene je upravo zvao. Zove tebe da provjeri da sam ti dao novac.

— Što ako imaš krivo?

— Ako bude zvučao iznenađeno, reci mu da si se vratila u hotel.

— Zašto bih to učinila?

— Dao sam ti manje novca.

Kimnula je glavom.

— I pokušaj saznati što Huey vozi?

— Dobro.

— Čekaj dok ugasim motore.

— Sveta Marijo...

Will je još jedanput utišao propelere i potpuno ugasio motore.

Cheryl se javila dok je zrakoplov klizio prema tlu. — Joey?... Da, imam ga.

Pokazala je Willu palac gore. — Tri stotine i pedeset tisuća - rekla je. - Pokušao me podmititi... Da. Nema problema. Mislim da ga je sve uništilo. Sada sam na 110 i idem prema autocesti. Idem li još u motel?

Will je čuo škripu iz telefona, ali nije čuo riječi.

— Da, sjećam se... Aha... A što je s Hueyjem i malom?... Joey, nećeš valjda ozlijediti malu? Maknula je telefon od uha. — Oprosti. .. Znam. Hoću. Idem.

Poklopila je.

Will je ponovno upalio motore i Baron se opet počeo penjati.

— Što je rekao za Abby?

— Rekao mi je da ne govorim o tome preko telefona.

— Što je još rekao.

— Da idem kod Pacoa.

— Što je to?

— Klub. Na granici je između okruga blizu Hattiesburga. Tamo sam neko vrijeme plesala. Imaju sobe za djevojke u stražnjem dijelu kluba.

— Rekao ti je ime kluba preko telefona?

— Ne. Ima kluba je Paradise Alley. Paco samo tamo radi. Dobar je s Joeyjem.

Will je izvadio kartu. Poznao je Mississppi kao svoj džep, ali htio je vizualizirati vektore što je točnije mogao. Autocesta 1-55 glavna je arterija koja vodi u smjeru sjever-jug i dijeli državu na dva dijela. Jackson je u sredini, a Hazlehurst, Brookhaven i McComb južno od njega. Hattiesburg je bio na dijagonali, jugoistočno od Jacksona, niz autocestu 49. Bio je puno bliži njihovu trenutnom položaju, ali nije mogao pokriti i autocestu 1-55 i autocestu 49. A činjenica da je Cheryl rečeno da ide kod Pacoa nije morala značiti da Hickey ide ravno tamo niti da je Huey dobio iste upute.

— Kučkin sin - rekla je Cheryl.

— Što?

— Rambler!

— Što?

Smijala se nečemu. - Joeyjeva majka imala je AMC Rambler. Stari bijeli auto u kojem se brzine mijenjaju pritiskom dugmeta. Sjetila sam ga se zbog kluba.

Joeyjeva mama došla je u fazu kada nije mogla voziti ijedne se večeri Joey pojavio u klubu Paradise Alley u njezinu autu. Kada smo pokušali otići, pokvario se.

Morali smo stopirati. Navodno je stajao nekoliko godina, ali nikada ga nisam vidjela. Jednom je s Hueyjem išao u trgovinu autodijelovima kupiti dijelove za njega. Možda je Rambler bio u kolibi. — Odmahnula je glavom. — Godinama nisam pomislila na taj auto!

Will više nije mogao suspregnuti uzbuđenje. Konačno je nešto imao. Bijeli Rambler. I Abby bi mogla biti u njemu. Ali gdje je? - FBI je našao mobitel i fiksnu liniju u kolibi - glasno je razmišljao. — Fiksna linija bila je Joeyjev sporedni plan za Hueyja. Zato, ako Huey nema dva mobitela, Joey ne može kontaktirati s njim dok je na putu.

— Prilično sam sigurna da Huey ima samo jedan mobitel - rekla je Cheryl. — Ali Rambler bi mogao imati telefon, zar ne?

— Mogao bi. Zna li Huey za Paradise Alley? Je li ikada bio tamo?

Nasmijala se. — Sigurno se šališ? Hueyja se ne smije voditi u striptiz bar.

Ako ugleda golu ženu, pobjesni. Joey ga je jednom doveo da me vidi kako plešem i on je skočio na pozornicu i pokušao me ogrnuti svojim ogrtačem. Četiri izbacivača

jedva su ga skinula s pozornice.

— Ali to nije bilo u Paradise Alleyju.

— Ne. — Je li Huey ikada upoznao toga Pacoa?

— Vjerojatno nije. Joey ga drži podalje od takvih stvari.

— Je li proveo ikada vrijeme u Hattiesburgu ili oko njega?

— Koliko ja znam, ne.

— Onda Huey ne ide prema Pacou. Vjerojatno ide onamo kamo je i trebao ići prema prvotnome rezervnom planu. Joey je tvoje upute promijenio u hodu, ali mislim da to Hueyju ne bi učinio. Pa koje je bilo Hueyjevo izvorno odredište?

Kamo bi mu Joey rekao da ide kada bi se pojavili neki problemi?

Cheryl je grizla donju usnu dok je razmišljala o tome pitanju. - Joey ne bi htio da on predaleko vozi. Ne s tvojom malom u autu. Previše je rizika da će ga zaustaviti policija.

— Je li Joey išta rekao o Hueyju kad je posljednji put nazvao?

— Samo da će biti dobro.

— Mislim da Huey ide u motel u Brookhavenu. On je udaljen samo dvadeset minuta od Hazlehursta, znači manje od sata od kolibe. Joey bi tamo mogao doći iz Jacksona za pedeset minuta, pokupiti Hueyja i Abby i onda krenuti prema Hattiesburgu da se nađe s tobom.

— Ima smisla.

— Ako imam pravo, Joey sada vozi autocestom 1-55 prema jugu, kao i Huey.

Vjerojatno su dvadeset minuta međusobno udaljeni. K vragu i autocesta 49.

Will e primio upravljač objema rukama i Baron se počeo naglo spuštati.

Krenut će na zapad kada se spusti ispod razine radara. Želio je biti iznad autoceste 1-55 što je prije moguće, ali nije želio da ga znatiželjni kontrolori leta vide kako ide u tome smjeru.

Karen je pogledala u prtljažnik Camryja i stavila ruku na usta. Žena čiji auto je Hickey oteo raskrvarila je ruke pokušavajući izaći. Nekoliko prstiju joj je bilo slomljeno. Lijeva strana glave bila joj je natečena od udarca pištoljem, a u očima joj se vidio šok. Pogledala je Karen kao da očekuje da će biti silovana i ostavljena da umre.

— Izlazi!— rekla je Karen. — Požuri! Dok se nije predomislio.

Hickey je sjedio u Camryju razgovarajući na mobitel, provjeravajući Willa.

Na Karenin nagovor, sišao je s autoceste na napušten izlaz da pusti ženu iz prtljažnika. Međutim, vlasnica Camryja očito nije razumjela koja joj se prilika nudi jer se nije micala.

— Ajde! — prosiktala je Karen. Pružila je ruke i podigla ženu za ruke.

Polako, kao mjesečar, žena je počela micati ruke, ali Karen nije znala je li joj se pokušavala oduprijeti ili pomoći. Nekako je uspjela ženu izvaditi iz prtljažnika i staviti na noge.

Bila je to prekrasna brineta, prema očima azijskog podrijetla, u plavom

odijelu sa suknjom sličnom Kareninoj. Tupo je gledala.

Karen ju je gurnula prema drveću sa strane ceste. - Trči! Ajde! Trči! Žena je pogledala oko sebe. Jedini znak civilizacije bila je zatvorena benzinska postaja. - Ostavit ćete me ovdje? — pitala je.

— Sigurnija si ovdje nego s nama. Idi! Kao životinja odrasla u zoološkom vrtu čiji je kavez ostao otvoren, žena je oklijevala napustiti poznato okruženje svog automobila.

— Ako ne potrčiš - rekla joj je Karen - umrijet ćeš. Žena je počela plakati.

Na centrali hotela Beau Rivagea, djelatnik se udubio u čitanje romana. Mladić se automatski javio na glavnu liniju i kada je pozivatelj tražio apartman 28021, rekao je: - Samo trenutak — kao i obično - i spojio ga.

Dvadeset i osam katova iznad njega, telefoni u Willovu apartmanu su zvonili, prestali pa opet zvonili. Djelatnik centrale pročitao je još jedan odlomak, trepnuo i podignuo glavu sa stranice. Bio je siguran da nešto nije u redu, ali nije mogao shvatiti što. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati gdje je pogriješio, ali mislio je da još stigne to popraviti. Krenuo je prema tipkovnici da proslijedi poziv kada su telefoni u 28021 prestali zvoniti.

— Sranje — šapnuo je. - Sranje.

Remy Geautreau mu je obećao sto dolara ako bude sljedeća tri sada prosljeđivao pozive za taj apartman. Utipkao je kod koji ga je povezivao s uredom šefa recepcije.

Remy Geautreau nije bio u svome uredu. Stajao je na recepciji slušajući pobiješnjeloga gosta koji je ostavio bateriju svoje kamere u sobi nakon što se već odjavio iz hotela. Spremačice su već dva puta provjerile je li ostala u sobi, ali gost nije vjerovao da je nisu našli. Kod prve kratke stanke, službenik je prišao i rekao: Gospodine Geautreau? Telefonski poziv za vas.

— Želim osobno razgovarati sa spremačicom! - urlao je gost.

Geautreau mu se posprdno nasmijao: — Naravno, gospodine Collins.

Govorite li španjolski? Čovjek je pocrvenio od bijesa. - Prokletstvo! Primio je suprugu za ruku i ljutito zakoračio prema izlazu.

— Izgubio je osam tisuća sinoć — rekao je Geautreau smušenim osmijehom.

— Lako je prepoznati gubitnike.

Ušao je u ured i javio se na telefon. - Halo?

— Zeznuo sam — rekao je djelatnik centrale. — S onim preusmjeravanjem poziva.

Geautreau se namrštio.

— Stigao je poziv za taj apartman i bez razmišljanja sam prespojio. Pokušao sam ga uhvatiti, ali bilo je prekasno. Poklopili su. Šef recepcije zatvorio je oči i poklopio. — Upravo sam ostao bez petnaest tisuća dolara, ti nesposobna budalo.

Kada je zatvorio vrata svog ureda, pitao se hoće li mu doktor dopustiti da si ostavi tisuću dolara pologa. Naravno da neće.

Baron se spuštao sjeverno iznad autoceste 55 brzinom od dvije stotine čvorova. Will je mislio da nisu još dovoljno prešli da bi mogli ugledati Hueyjev Rambler - ako uopće vozi taj auto - ali za svaki slučaj je letio usporedno s cestom prema jugu. Cheryl je bila zalijepljena za prozor suvozačeva sjedala. Promet ispod njih bio je srednje gustoće, ali stabilan, auti i kamioni jurili su sto dvadeset kilometara na sat, a Will je pokraj njih projurio tri puta brže.

Htio je smanjiti brzinu kada je telefon opet počeo zvoniti. Iz navike je počeo zaustavljati motore, ali onda je zastao. Ako ugasi motore na sto metara, državna policija ubrzo će ih cijevima ispirati s autoceste.

— Tko će se javiti? — pitala je Cheryl.

— Ti. — Joey mi je već rekao kamo da ide. Ne bi opet zvao.

Will je razmišljao da se uopće ne javi, ali nije mogao riskirati.

Zatvorio je zaklopce koliko se usudio i onda uzeo Nokiju i javio se.

— Halo? Čuo je samo otvorenu vezu. Onda je netko rekao - Jenningse?

— Joe? Opet tišina.

— Joey? Jesi li tamo?

— Hoćeš li mi reći kako sam uspio nazvati Cheryl i dobiti tebe, ti pametni kučkin sine?

Will je čvršće stisnuo telefon, ali zadržao je miran glas. - Sigurno si otipkao pogrešan broj. Mislio si da zoveš nju, ali umjesto toga nazvao si hotel.

Hickey nije odgovorio.

— Joe? — Daj mi Cheryl.

Willu je dah zastao u grlu. - Kako ću to učiniti?

— Dodaj joj jebeni telefon, eto kako.

Hladnoća Hickeyjeva glasa bila je gora od ispada bijesa. — Joey, govorim ti...

— Ne, ja govorim tebi, doktore. Odat ću ti malu tajnu. Nikada više nećeš razgovarati sa svojom kćeri.

Willovo lice je otupjelo.

— To je bio plan od početka - rekao je Hickey. - Moralo je tako biti. To je sudbina. Od dana kada si ubio moju majku. Uzeo si ono što je meni bilo drago pa ću ja uzeti ono što je tebi drago. Shvaćaš, zar ne?

— Gdje je ona, Joey? Gdje je Abby?

— Ne brini se za to. Zapravo, da sam ja na tvome mjestu, odmah bih si prerezao žile da se spasim nadolazećeg pakla. Odlazak u mrtvačnicu po taj mali lijes? Suočiti se sa ženom nakon što si otišao i tako je ostavio? Kakav to otac može

učiniti, ha?

Hickeyjeve su ga riječi probole do kosti, ali nešto još gore udarilo je Willa kao čekić. Nema šanse da bi Will mogao tako govoriti da je Karen s njim u autu. U najboljem slučaju bi vrištala, a vjerojatno ga i pokušavala ubiti.

— Gdje je Karen, Joey? Znam da nije s tobom. Što si joj učinio?

— Ne moraš se za to brinuti. Nema smisla.

Tupost se počela širiti po njegovim rukama. Kao da lebdi u prostoru, izgubljen u vakuumu bez zraka ili zvuka.

— Gdje god da jesi — rekao je Hickey — možeš tu i ostati. Pitaj Cheryl hoće li ti popušiti dok se budeš ubijao. Dobra je u tome. I da, reci joj da se vidimo uskoro. Jako brzo.

— Joey, krivo si shvatio. Ne znam gdje je Cheryl. Zadržao sam telefon jer...

U telefonu je zavladala tišina.

Will je u ustima imao okus krvi. Ugrizao se za donju usnu.

— Što je? — pitala je Cheryl uplašenim glasom. — Što se upravo dogodilo?

Nije mogao ništa reći.

— Mislim da je ubio Karen. I ubit će Abby.

— Što? Ti si lud.

Willu su ruke počele drhtati.

Karen je zatvorila prtljažnik Camryja i pogledala preko svog ramena. Žena se sad nezgrapno šepajući kretala prema napuštenoj benzinskoj postaji. Karen se nadala da će skrenuti prema drveću jer bi Hickey lako mogao proći onuda i ubiti je ako se predomisli da će je pustiti. Nadala se da ima previše toga na pameti da bi se o tome brinuo.

Karen je došla da suvozačevih vrata i sjela do njega. Hickey je završio razgovor. Samo je tamo sjedio i gledao kroz vjetrobransko staklo.

— Jesi li razgovarao s Willom?

Izvadio je cigaretu iz džepa i upalio je upaljačem. — Razgovarao sam s njim.

— Što je rekao?

— Nije bit u tome što je rekao nego gdje je što rekao. Nije bio u apartmanu.

Osjetila je kao da ju je nešto ubolo. — Što?

— Javio se na Cherylin telefon. Rekao sam ti da nešto izvodi.

Hickey se okrenuo i pustio da kroz nju prođe mržnja u njegovim očima. — Samo zapamti, on je tražio sve ovo.

Hickey je ubacio Camry u brzinu, okrenuo ju za 180 stupnjeva i vratio se na autocestu. Obrazi su mu se crvenjeli dok je vozio, a usne su mu postajale sve bljeđe.

— Nazovi Beau Rivage opet — preklinjala je Karen. — To je sigurno neka pogreška!

— O, pogreška je, bez sumnje. Ali to nije važno. Više nitko tu ne može ništa učiniti.

Rekao je to oštro, ali nije izgledao kao da to zaista misli.

Karen ga je nježno dotaknula po ruci. — Molim te, reci mi što se događa.

Hickey ju je pljusnuo.

— Da me više nikad nisi dotaknula! — zarežao je.

Willje smanjio brzinu na sto čvorova. Bili su dovoljno sjeverno da je postojala mogućnost da će vidjeti Hueyja i Abby kako voze prema jugu. Bilo je to više od mogućnosti, zapravo. Bila je to njegova jedina nada. Veći dio njega vjerovao je da je Karen mrtva. Nema šanse da je mogla u tišini sjediti dok joj je Hickey objašnjavao zašto mora ubiti Abby. Bilo je moguće i da je zavezana i da su joj začepljena usta, ali sumnjao je. Dok je imao Abby pod kontrolom, Hickeyju nisu trebale takve mjere da prisili Karen na suradnju.

Sada se molio da Hickey nema mogućnosti kontaktirati s Hueyjem dok je ovaj na putu. Da će Abby ostati živa još petnaest ili dvadeset minuta dok ih Will pokušava locirati iz zraka.

— Mrtva sam — promrmljala je Cheryl dvadeseti put. Grlila je samu sebe i ljuljala se kao ovisnica o heroinu koja je u krizi.

— Sjedni gore! — vikao je Will. — Traži Rambler!

Nagnula se naprijed i pogledala u svoja koljena.

On je upravljač gurnuo naprijed. Približili su se prepunoj autocesti. Eletrični stupovi i hrastovi bili iznad Barona.

— Digni ga! — vrištala je ukočivši se u sjedalu. — Digni ga!

Will je u posljednjoj sekundi povukao upravljač i počeo letjeti uz kolone koje su vozile prema jugu. Auti su usporavali dok su njihovi vozači začuđeno promatrali zrakoplov koji tako nisko leti. S dvadeset i pet metara mogla su se vidjeti lica, usta koja brbljaju, prsti koji pokazuju. Većina putnika u automobilima vjerojatno je mislila da je to malo luđi oprašivač polja.

— Traži taj Rambler ili ću okretati ovaj avion na leđa dok ne počneš povraćati.

Pritisnula je lice uz pleksiglas. - Gledam!

Will je upalio radio. Upravo se sjetio načina na koji bi mu FBI ipak mogao pomoći.

— Baron November-Two-Whiskey-Juliet — krčalo je u zvučniku. — Baron Whiskey-Juliet, ovo je hitan poziv. Molimo, javite se.

Bilo je malo prerano da bi mu se javljala kontrola leta zbog toga što je preletio iznad drveća preko autoceste 55. Upalio je mikrofon.

— Ovdje Baron Whiskey-Juliet, prijam.

Zavladala je kratka tišina. Zatim je glas rekao: — Doktore Jenningse, ovdje Frank Zwick.

Will je odmahnuo glavom. Taj tip iz FBI-ja nije lako odustajao, to mu je morao priznati. Nije mogao znati koliko dugo su ga zvali. Vjerojatno otkad je ugasio radio.

Doktore, presreli smo dio toga posljednjeg telefonskog prijenosa. Čuli smo što je Hickey rekao za vašu kćer.

Will nije odgovorio.

— Gdje ste, Jenningse? Dopustite da Vam pomognemo.

— Nije važno gdje sam. Držao je pogled na autocesti s desne strane. - Recite mi jednu stvar. Jeste li ikada shvatili kako je Hickey uspio pobjeći iz zračne luke?

— Prilično smo sigurni da je oteo Toyotu Camry od žene koja je ušla u garažu u isto vrijeme kada i on i vaša supruga.

— Koje boje?

— Srebrne. Model iz devedeset i druge. To smo zaključili sa snimki sigurnosnih kamera. Upravo smo čuli da je policija izdala tjeralicu za njom.

— Možete li mi odgovoriti na jedno pitanje?

— Koje?

Will je skupio hrabrosti. - Je li se tijelo moje žene negdje pojavilo?

— Ne. Nemamo razloga vjerovati da je vaša žena ozlijeđena. Doktore, moramo znati gdje ste. Ne možemo...

Will je ugasio radio.

— Jesi li išta vidjela? — pitao je Cheryl.

— Gledam - uvjeravala ga je. - Vidjela sam sve druge marke auta, osim Ramblera.

— Samo preleti pogledom. Nemoj se fokusirati na njih. Ako vidiš išta što mu sliči, reci. Ja ću pratiti promet.

— Je li ono Brookhaven?

— Gdje?

Pokazala je prema istoku. — Onamo. Da. — Hej! - viknula je. — Eno motela! To je Trucker’s Rest. Točno pokraj izlaza.

— Vidiš li parkiralište?

— Predaleko smo.

Will nije mislio da je Huey već stigao do motela, ali nije si mogao priuštiti da prođe a da ne pogleda. Pojačao je motore i okrenuo se da provjeri parkiralište.

Preletjevši Baronom iznad odašiljača za mobilnu telefonsku mrežu, lebdio je preko izlazne rampe i spustio se preko parkirališta motela Trucker’s Resta kao galeb koji traži ostatke hrane.

— Nema Ramblera — rekla je Cheryl.

Will je odjurio natrag preko autoceste i nastavio letjeti usporedno s automobilima koji voze na jug iz smjera Jacksona. Vidio je desetke Taurusa, Lexusa, SUV-ova, polukamiona, Winnebagosa i motora. Ali ni jednog Ramblera.

— Imaj pravo - rekao je tiho imajući u glavi sliku Ramblera. - Imaj pravo.

— O, Bože — rekla je Cheryl što se ponekad činilo vrhuncem njezina rječnika.

— Što je?

Buljila je u autocestu otvorenih usta.

— Što?

— Vidjela sam ga.

— Ramblera?

Okrenula se prema njemu i kimnula glavom širom otvorenih očiju.

— Jesi li sigurna?

— To su bili oni. Vidjela sam Hueyjevo lice. Vidjela sam tvoju djevojčicu kroz suvozačev prozor.

Willu je odjednom bilo teško disati. Iskrenuo je vrat da pogleda unatrag ali to je mjesto sada bilo predaleko iza njih. Penjući se prema nebu, okrenuo je Barona tako naglo da mu je nos mogao dirnuti rep.

— Što ćeš učiniti? - pitala je Cheryl.

— Prođi još jedanput. Provjeri da su oni. I dobro se zakopčaj.

— O, Bože.

DVADESET — Da ti kažem nešto o osveti — rekao je Hickey.

On i Karen bili su četrdeset kilometara južno od Jacksona i činilo se da mu se raspoloženje popravlja sa svakom prijeđenom miljom. Vidjela je iščekivanje u načinu kako se naslanjao na upravljač dok je vozio. Pogledala je kroz prozor.

Dugačko polje pamuka zamijenilo je polje naselja prikolica. UNAPRIJED IZGRAĐEN SMJEŠTAJ! Bliještio je znak ispred ulaza na parkiralište. UZMITE DVOSTRUKI DELUXE VEĆ DANAS! — Sjećaš li se što si me jutros pitala? - pitao je Hickey.

— Što?

— Hoću li ubiti tebe umjesto tvog djeteta?

Karen je oprezno kimnula glavom. Hickey je volio igrice. Kao okrutno dijete koje zadirkuje ranjenu životinju, volio ju je ubosti oštrim štapom i promatrati ju kako se migolji.

— Još to želiš? Pa netko mora umrijeti.

— Da. Zamišljeno je kimnuo glavom kao da razmišlja o filozofskoj temi. — I misliš da bi to bilo dovoljno? Tvoja smrt dovoljno bi povrijedila tvog muža da posluži kao osveta zato što je ubio moju majku?

— Will nije ubio tvoju majku. Ali netko je trebao — mislila je. Prije nego što je rodila tebe, ti kučkin sine.

— E vidiš, ja mislim da ne bi — rekao je Hickey. — To ga ne bi toliko povrijedilo. A razlog je zanimljiv. Vidiš, ti nisi njegova krv.

Odbila je gledati ga.

— Da umreš, malo bi mu nedostajala. Ali činjenica je da si ti samo njegova žena. Može si nabaviti drugu. Vrlo lako s novcem koji ima. I to puno noviji model.

Možda si mu ti već i dosadila.

Karen nije ništa rekla.

— Ali tvoja kći, to je druga priča. To je krv njegove krvi. To je on, na isti način kao što smo mama i ja bili spojeni. I gotovo ima šest godina, a to je dovoljno da ju je dobro upoznao. On voli to dijete. Svjetlo njegova života.

Konačno se okrenula prema njemu. — Što mi hoćeš reći? Govoriš mi da ćeš ubiti Abby?

Nasmijao se. — Samo ti objašnjavam cijelu koncepciju. Hipotetski.

Pokazujem ti što nije u redu s tvojom jutrošnjom idejom.

— Jutros si mi rekao da se ne moram brinuti za to. Rekao si da nitko neće umrijeti. A netko već jest — podsjetila se misleći na Stephanie.

Hickey je lupkao po upravljaču kao zadovoljan čovjek. — Kao što sam rekao.

Hipotetski.

Čim je Will okrenuo i spustio Barona uz nadolazeći promet, ugledao je mali bijeli auto koji je Cheryl vidjela. Kockastog oblika i prošaran bojom, išao je polako u usporedbi s drugim automobilima i stalno su ga pretjecali s lijeve strane.

Cheryl je imala pravo. To je bio Rambler. Will je usporio avion dok praktički nije lebdio uz autocestu prema tom automobilu.

Zatim ga je vidio.

Mala glava na suvozačevu sjedalu Ramblera sjedila je uz golem lik iza upravljača. Ta je osoba bila toliko velika da je i sam auto izgledao kao patuljak.

Dijete se micalo na prednjem sjedalu i kada se Baron približio Rambleru, Will je prepoznao oblik i lice koje bi prepoznao i pod najslabijim svjetlom. Preplavilo ga je neopisivo olakšanje. Abby je bila živa. Bilaje živa i sada ga ništa više nije moglo spriječiti da dođe do nje.

— Halo, Alpha-Juliet - rekao je tiho. Jedanput je mahnuo krilima pa opet.

— što radiš? — cviljela je Cheryl dok se zrakoplov ljuljao lijevo i desno kao vlak smrti. -Povratit ću.

— Mašem krilima — rekao je s osmijehom.

Huey i Abby pjevali su pjesmu o malome pauku kada se zrakoplov prvi put pojavio. Letio je ravno prema njima na razini drveća, odmah desno uz autocestu.

— Vidi! — viknuo je Huey. — Oprašivač.

— Ne bi trebao letjeti tako nisko. — rekla je Abby zabrinuto. — Znam to jer moj tata vozi zrakoplov.

Zrakoplov je projurio pokraj njih. Abby je okrenula glavu i gledala ga kako se penje i nestaje iz vidokruga.

— Jednom sam se vozio u avionu — rekao je Huey. — Kada me Joey vodio u Disneyland.

— Misliš, Disney World.

— Ne, postoje dva. Stari je u Kaliforniji. U taj smo išli. Joey kaže da su isti, ali mislim da je onaj na Floridi veći.

— I ja to mislim. — Abby je potapšala Belle u svome krilu. — Tamo sam upoznala pravu Belle. I pravu Snjeguljicu.

— Prave?

— Aha. I imam iste haljine kao i one.

Hueyjev osmijeh je nestao. Stavio je ruku u džep tregerica, nešto tražio i izvadio praznu ruku.

— Nešto sam ti napravio - rekao je tiho. — Želiš li to?

— Naravno.

— Vjerojatno nije tako lijepo kao ono što imaš kod kuće.

— Naravno da jest. Darove koje napraviš uvijek su bolji od onih koje kupiš. Činilo se da pokušava procijeniti koliko je ona iskrena. Zatim je opet stavio ruku u džep i izvadio ono što je prošlu noć izrezbario.

Abby je u čudu otvorila usta. - Gdje si to našao?

— Napravio sam ti.

— Ti si to napravio?

Ono što je dan prije bilo komad cedrovine, Hueyjev nož pretvorio je u figuru medvjeda koji na krilu drži djevojčicu. Figura je imala toliko detalja da je Abbyna barbika izgledala kao bezlična lutka u trgovini. Djevojčica na medvjedovu krilu imala je kosu do ramena kao Abby i isti džemper kao ona i držala je u rukama malu lutku. Ali Abbynu pozornost privukao je sam medvjed. Bio je gol, ali na licu je imao debele naočale, kao Hueyjeve. Medvjed je očito čuvao djevojčicu.

— Stvarno si ovo napravio? — opet ga je pitala.

Huey je sramežljivo kimnuo glavom. - Ljepotica i zvijer. Rekla si da ti je to omiljena. Pokušao sam napraviti što ljepše. Znam da voliš lijepe stvari.

Uzela mu je rad iz ruke. Drvo je još bilo toplo od Hueyjeva džepa. Ali što je još važnije, izgledalo je nekako živo. Tvrdo i mekano u isto vrijeme. Kao da bi se medvjed i djevojčica mogli pomaknuti u njezinoj ruci.

— Jako mi se sviđa - rekla je. Jako.

Hueyjeve oči su zablistale. - Stvarno?

Abby je kimnula glavom i dalje gledajući figure.

— Možda ćeš me se onda nekada sjetiti.

Pogledala ga je znatiželjno. - Naravno da hoću.

Huey je iznenada vrisnuo i stisnuo kočnicu. Abby se uhvatila za kontrolnu ploču bojeći se da će u nešto udariti.

— Srušit će se! — viknuo je Huey.

Zrakoplov se vratio, ali ovaj je put bio točno iznad ceste i letio ravno prema njima. Auti ispred njih su usporili, neki čak stali na sa strane. Zrakoplov je skrenuo s Abbyne lijeve strane, prema drveću, ali bio je svake sekunde sve veći. Dok ga je gledala, krila su mu se zaljuljala gore dolje, prvo desno krilo, pa lijevo, pa oba.

Osjetila je čudno uzbuđenje. — Mahao je krilima!

Motori zrakoplova postali su glasniji od auta. Pilot je opet mahao krilima kao da maše točno Abby i onda preletio preko auta. Ona je od uzbuđenja pljeskala.

— Moj tata to radi! Isto tako. Moj tata...

Lice joj se odjednom zažarilo i morala je stisnuti noge da se ne popiški. Tata joj je bio u tom zrakoplovu. Znala je to. I nikada se u životu nije toliko dobro osjećala kao kada je to shvatila. Primila je Hueyja za ruku.

— Mislim da će sada sve biti u redu.

Kad je Baron proletio pokraj Ramblera, Will je vidio Abbyno lice pritisnuto uz suvozačevo staklo. Suze su ga privremeno zaslijepile.

— Rekla sam ti! — viknula je Cheryl. — Vidio si ih?

— Da — rekao je rukavom brišući oči.

— Sletjet ću.

— Na cestu!

— Naravno.

Cheryl je toliko poblijedjela da je Will pomislio da će se onesvijestiti.

— Zaveži se.

Dok je ona vezivala pojas, Will se popeo na sto pedeset metara i ubrzao Barona na sto i osamdeset čvorova.

— Kamo ćeš? Rekao si da ćeš sletjeti. Ostavljaš ih iza nas.

— Prvo moram nešto učiniti. Želim da paziš na srebrni Camry.

Cherylina ruka doletjela je do njezinih usta. Čula je Zwicka na radiju i znala je tko vozi srebrni Camry.

— Smiri se — rekao je Will. — Sve je u redu.

Nije mu se sviđalo što će i na minutu ispustiti Rambler iz vida, ali za devedeset sekundi mogao je pokriti osam kilometara autoceste i morao je znati je li Hickey dovoljno blizu da mu napravi probleme na tlu.

— Kada sletiš - rekla je Cheryl — što s autima i to? Mislim, tamo ima kamiona.

— Pokušat ću ih ne udariti.

— Isuse Bože. Kako sam se u ovo uvukla?

— Zbog Joea Hickeyja. Jednostavno je.

— Vidim Camry! Srebrni je. Stari model, onaj zaobljeni koji izgleda kao Lexus.

Zwick je rekao da je auto koji je Hickey ukrao model iz 1992. Will je bio siguran da je model iz ‘92 »zaobljen«. Brzo se popeo na tristo metara. Najradije bi se spustio da vidi je li Karen u autu, ali ako bi se približio dovoljno da je vidi, Hickey bi ga mogao uočiti. Srebrni Camry ispod njih možda nije onaj koji je Hickey ukrao - ima mnogo srebrnih Camryja na svijetu - ali i mogao bi biti. Morao je brzo sletjeti.

Okrenuo se, usmjerio Barona prema jugu na dvije stotine čvorova i počeo razmišljati o zadatku koji je sam sebi zadao.

Postoji jedan jedini način da se zaustavi auto nenaoružanim zrakoplovom.

Tako da se sleti ispred njega. To znači da je mogao birati između dviju mogućnosti.

Mogao je proletjeti pokraj Ramblera pa se okrenuti i sletjeti nasuprot nadolazećim vozilima što bi povećalo mogućnost da ubije sebe i mnogo drugih ljudi. Ili bi mogao letjeti uz automobile — što je i sada činio - uskladiti brzinu s njima i spustiti se kada se pojavi prva praznina ispred Ramblera.

— Evo ga! - rekla je Cheryl pokazujući kroz vjetrobran.

Dobro je vidjela. Oko tri kilometra ispred njih, iza sporog vozila nakupio se dugi red automobila u desnom traku, a brža vozila prolazila su mimo njih s lijeve strane.

Will je smanjio brzinu i spustio se na sto metara. Vozila ispod njega kretala su se između sto dvadeset i sto trideset kilometara na sat. Vozeći devedeset čvorova brzo ih je nadlijetao, ali se isto tako pripremao sletjeti ispred Ramblera. Dok se približavao redu automobila, spustio je opremu za slijetanje i potpuno otvorio zakrilca. Tako je još više usporio i uskladio se s brzinom vozila ispod njega, iako ih je još sve pretjecao.

Kada se spustio na trideset metara, u želucu je osjetio strah. Ovo nije bio

napušteni dio autoceste Delta. Ovo je bila autocesta 1-55 na kojoj su se automobili i kamioni svaki dan sudarali i bez pomoći odbjeglih zrakoplova. Mogao je osjetiti ispušne plinove velikih kamiona ispod njega koji su vozili na dizelsko gorivo. S te visine izgledali su kao nosači aviona na betonskome moru.

Vozio je brzinom od osamdeset i pet čvorova, što je još uvijek bilo prebrzo. Što bi dao za hladan zimski dan kada bi gusti zrak omogućavao propelerima da bolje u njega zagrizu i uspore ga. Ovo su bili najgori vremenski uvjeti za ono što je planirao učiniti. Cheryl se nagnula naprijed gledajući kako im se beton približava i beskrajno ponavljajući Zdravo Mariju. Očito je željela biti spremna ako će već umrijeti. Možda je to bio perverzan instinkt, ali bio je ljudski.

— Hoćeš li uspjeti? - tiho je pitala.

Kratak vjetar pokušao mu je gurnuti rep, ali Will ga je ispravio. — Sada ćemo saznati.

Ona je pokazala prstom kroz vjetrobran. — Eno ih!

Potpuno je isključio sve osim slike ispred sebe. U desnom traku bio je bijeli Rambler, koji se polako kretao, i činilo se da za sobom vuče beskrajni lanac automobila, automobila koji su pokušavali prijeći u lijevi trak da preteknu one koji su ih zadržavali. U lijevom traku bili su oni koji su se brzo kretali, automobili i kamioni koji su jurili i prolazili pokraj onih u desnom traku, stotinu i trideset kilometara na sat. Ispred Ramblera, tamo gdje je trebao sletjeti, u lijevom traku bili su automobili koji su brzo vozili i u desnom traku nekoliko sporih vozača. Oko pedeset metara ispred Ramblera nalazio se Mercury Sable, a karavan malo iza njega. Složeni balet mehaničkih plesača koji će ostati u sadašnjem odnosu vrlo kratko vrijeme.

Sad ili nikad.

Smjestio je Barona na isprekidanu bijelu liniju i spustio se prema krovu Ramblera brzinom od osamdeset i dva čvora. Nije vidio što se događa iza njega, ali bio je siguran da su mnogi stavili nogu na kočnicu kada su vidjeli dvomotorac koji se spušta prema cesti sa spuštenim kotačima i zakrlicima dok mu je opseg krila širok kao autocesta.

Baron je pretekao Ramblera brzinom koja je odgovarala brzini od pedeset kilometara na sat. Will je prešao pola udaljenosti do Mercury Sablea pa gurnuo upravljač naprijed i još malo usporio. Činilo se da se Baron zatresao u zraku kao kada se pritisne kočnica u automobilu.

Zatim je pao kao kamen.

Pet kilometara iza Barona, Hickey je zinuo i pokazao kroz vjetrobran ukradenog Camryja.

— Vidi onog luđaka! Ako će se srušiti, barem bi se trebao maknuti s autoceste.

Karen nije rekla ništa. Čim se Baron spustio s neba i počeo letjeti pokraj autoceste, njezino je srce skočilo u grlo. To je sigurno Will. Mora biti.

— Što on tamo radi? - pitao se Hickey. - On je kamikaza, taj tip. Sigurno je

izgubio motor.

Pogledao je prema Karen da čuje odgovor, a ona je sjedila mirna i tiha gledajući u kontrolnu ploču. Ako Will riskira život da sleti na autocestu, to znači samo jedno. Abby je negdje ispred njih. I živa je.

— Što je tebi? — rekao je Hickey. — Moraš ovo vidjeti. Ovo će biti večeras na CNN-u. Gurnuo ju je u rame. — Jel ti zlo ili nešto? Zašto si...

Opet je pogledao naprijed i gledao zrakoplov kako se spustio na razinu automobila ispred njega pa nestao.

— Kučkin sin — rekao je. — Kučkin sin! Stisnuo je gas do kraja i krenuo preteći Cadillac ispred njih.

Karen je primila upravljač i okrenula ga prema sebi bacajući Camry u desni trak i gurnuvši Cadillac s ceste u dimu prašine. Nije ju bilo briga hoće li se okrenuti i udariti u drveće, samo da Hickey ne stigne do Abby. To je davno odlučila.

— Pusti, ti luđakinjo!

Lupio ju je laktom u uho i vratio auto na cestu. Karen je na trenutak izgubila svijest. Znala je da jest, jer kada je došla k sebi, ruke su joj se spustile s upravljača i Camryjev motor je cvilio dok je Hickey jurio pokraj automobila ispred njih.

Vidjela je da vozi samo lijevom rukom, a u desnoj drži Willovu 38-icu koja je uperena u njezin trbuh.

— Učini to još jednom i ubit ću te — rekao je usputnim glasom.

Maknula se prema suvozačevim vratima.

Dok se brzinomjer pomicao na sto i pedeset pa na sto i šezdeset, Karen je proučavala pištolj u Hickeyjevoj ruci. Nekako je više zastrašivao nego pomisao na nesreću. Nesreća pri ovoj brzini bi ih ubila oboje, ali pištolj bi ubio samo nju. A Abby je tako blizu...

Hickey je opsovao i stisnuo kočnicu. Ispred njih se pojavio dugi lanac crvenih svjetala od kočenja. Nešto se događalo. I imalo je veze s Willovim zrakoplovom.

Hickey je skrenuo preko lijevog traka na među i projurio pokraj automobila koji su kočili. Mržnja u njegovim očima bila je golema.

Karen si je predočila sliku Abby i počela se moliti. Slika koju je vidjela nije bila njezina slika kakva je sada nego slika Abby kao djeteta, čudo od kosti i kože i nasmijane oči zbog kojih se Karen odrekla svoje karijere, za koje bi sve dala. Iz srca joj je izvirala duboka tuga, ali s njom i mir koji je nadilazio njezin strah. U tišini uma došle su joj riječi iz Propovjednika koje je davno čula, ali nikada nije zaboravila. Postoji vrijeme za ubojstvo i vrijeme za umiranje. Zatvorila je oči.

— Volim te, Abby — rekla je tiho. — Žao mi je, Wille.

— Što? — rekao je Hickey boreći se da zadrži Camry dok je jurio između automobila koji su bili nagurani jedan do drugog uz branik.

Karen je stisnula šake i bacila se preko kontrolne ploče.

Hickey je opalio.

Baron je snažno udario u beton i Willov se plan odmah počeo raspadati.

Vozač Sablea vjerojatno je usporio jer je Baron prema njemu jurio prebrzo da bi stao. Will je stisnuo kočnicu i preletio automobile kao pilot koji vježba sletanje s dodirom. Kada su kotači ponovno dirnuli tlo, vidio je kako je zakočio i karavan koji je bio daleko ispred Sablea vjerojatno jer su i vozila ispred njega usporila ili stala da vide što se događa iza njih.

Podignuo je zakrilca, maknuo nogu s gasa i pritisnuo kočnicu, ali shvatio je da se neće moći na vrijeme zaustaviti. Više nije imao ni snage ni dovoljnu udaljenost da preleti karavan, kao što je preletio Rambler, a propeleri su mu se dovoljno jako vrtjeli da mogu smrviti karavan. A vozač se nije htio maknuti s proklete ceste da izbjegne sudar. Kao i Will, bio je blokiran između brežuljka s drvećem između dvaju smjerova autoceste s lijeve strane i strme padine prema šumi s desne. Ali i jedno i drugo bilo bi bolje od toga da ga udari zrakoplov. Zatim je Will ugledao skupinu glava u stražnjem dijelu karavana.

Djeca.

Skrenuo je lijevo i ugasio dotok goriva i glavni električni prekidač. Osjetio je trenutak euforije kada su prošli karavan, ali ta se euforija pretvorila u stravu kada mu je vrh desnog krila dotaknuo vozilo i ono se počelo okretati.

Vrijeme se mučno usporilo. Cheryl je vrištala i u jednom trenutku dok je vrtnja trajala, Will je ugledao kamion s drvima kako im se približava. Ispred toga kamiona bijeli je Rambler izgledao kao kutija od šibica. Baronovi su prednji kotači grebli dok se zrakoplov vrtio i jedan od propelera udario je u beton i izazvao opasno iskrenje, a oštrica je odletjela. Kada su se okrenuli prema Rambleru, Will je vidio da se mali automobil iznenada maknuo s puta kamionu, ali olakšanje mu je zamrlo kada je prešao usko odmorište i sletio niz padinu prema drveću.

— Moramo izaći! — vikao je primivši Cheryl za ruku.

Zrakoplov se zaustavio okrenut prema sjeveru, a trideset tona željeza i drva jurilo je prema njemu uz zvuk škripanja kočnica. Will je odvezao oba pojasa, nagnuo se preko Cheryl i otvorio vrata.

— Izlazi! — viknuo je.

Ali ona nije izašla. Pokušala se okrenuti natrag u kabinu. Will je prešao preko nje na krilo i izvukao je iz pilotske kabine. Ona mu je nešto vikala, ali on ju je gurnuo na tlo i iskočio nakon nje.

— Novac! — vrištala je — Ostavili smo novac!

— Zaboravi na njega! Uhvatio ju je za ruku i pokušao odvući, ali ona se oslobodila i skočila natrag na krilo.

Will je potrčao prema rubu ceste.

Dok je Rambler jurio niz travnatu padinu prema drveću, Huey je stiskao kočnicu, ali činilo se da to nema učinka. Abby mu je vrištala u uho, ali on je vriskove vidio kao crvenu boju u zraku. Na trenutak mu se um zamračio, ali onda mu je bljesnula pomisao. Uhvatio je Abby objema rukama i bacio je na stražnje sjedalo kao vreću brašna.

Rambler je probio staru ogradu i zabio se u zid od malih stabala bacajući

Hueyjevo tijelo od sto i trideset kila naprijed i zabijajući mu glavu u vjetrobran.

Abby je lupila u stražnji dio prednjeg sjedala i odskočila natrag.

Nije mogla doći do daha, ali, osim toga, osjećala se dobro. Kleknula je i pogledala preko prednjeg sjedala.

Vjetrobran je bio razbijen. Huey je krvario iz čela i nije se micao.

— Huey? — rekla je. - Zvijeri?

On je odjednom zastenjao i primio se za rebra. Abby se popela preko sjedala i uzela ga za desnu ruku. — Probudi se, zvijeri. Opet mu je protresla ruku i onda ju uštipnula. — Možeš li govoriti? Tata te nije htio ozlijediti!

Iza nje čuo se snažan udarac nakon kojeg je zvuk oko auta kratko bljusnuo.

Preplavio ju je strah za oca.

— Zvijeri! Probudi se!

Desno mu je oko trepnulo i zastenjao je od boli. — Bježi — šapnuo je.

— Ozlijeđen si.

— Bježi, Joe Ellen - rekao je promuklim glasom. - Namirisao sam plin. A dolazi i zločesti čovjek. Trči tati.

Joe Ellen... I onda se sjetila. Hueyjeva sestrica se zvala Joe Ellen. Abby je pogledala u pod. Belle i izrezbareni medvjed ležali su u mozaiku razbijenog stakla.

Uzela je Belle i stavila ju u Hueyjevo krilo pa uhvatila medvjeda i izašla kroz suvozačeva vrata. Željela je da može izvući Hueyja, ali pokušati ga izvući bilo bi kao pokušati izvući planinu. Okrenula se od auta i pogledala prema strmom brežuljku.

Protrnula je od straha.

Visok čovjek promatrao ju je iz sunca. Nije mu vidjela lice već samo obris.

Zatim je njegov oblik nešto u njoj probudio.

— Tata? — rekla je oklijevajući.

Sjena je počela trčati nizbrdo.

Cheryl je s odmorišta otpuzala na travu koja je razdvajala dva suprotna kolnička traka. Koljena su joj bila razrezana. Kosa joj je smrdjela na benzin, nije više imala trepavica i na lijevoj podlaktici imala je veliki plik.

Ali imala je novac.

Iza nje ležalo je ono što je ostalo od zrakoplova, goruća olupina ispred kamiona s drvima koji je uspio zaustaviti na vrijeme. Iza slupanog aviona stvorila se dva kilometra duga kolona automobila i deseci ljudi dolazili su prema avionu na čelu sa znatiželjnicima i bezobzirnicima.

Cheryl je kašljala zbog smeđeg dima i pluća su je tako boljela kao da ju netko po rebrima češlja žičanom četkom. Pomislila je da je možda udahnula dim tijekom eksplozije. Kakve ima veze. Bila je to mala cijena.

Izravnala je ruke na travi i ustala pa uzela pocrnjelu aktovku te krenula prema drveću.

Karen je ležala naslonjena na suvozačeva vrata Camryja gledajući u malu rupu u gornjem dijelu trbuha. Hickey je nestao. Upucao ju je i ostavio da umre. Nije

znala koliko je teško ranjena. Trbušne rane su bile komplicirane. Mogu te ubiti za pet minuta ili ti priuštiti tjedne pakla. U svakom slučaju, pucanj je bio dovoljan da je baci na vrata i da ne smeta Hickeyju dok on juri za Willovim zrakoplovom.

Kroz vjetrobran vidjela je aute ispred i iza nje. Ali nije vidjela zrakoplov.

Prije nekoliko minuta čula je eksploziju i nadala se da su se to razbili neki auti, a ne Willov zrakoplov. Ali to je mogao biti i Will. Sletanje na autocestu s gustim prometom bilo je hazarderski. Ako se nešto dogodilo Willu, Abby je možda tamo sama s Hickeyjem i ostalima.

Karen je otvorila pretinac u Camryju, našla paketić rupčića i ugurala ih u rupu od metka. Zatim, nastojeći ne obazirati se na bol, prisilila se okrenuti i otvoriti vrata Camryja.

Kada je napola pala na cestu, odlučila je pustiti noge da je slijede. Nakon što su to učinile, okrenula se na trbuh i tako ležala nemoćna zbog tuposti trupa.

Ustajanje se činilo teoretski nemogućim, kao prelaženje brzine svjetla. Zatim je do nje došao miris zapaljenog goriva za zrakoplove i predomislila se.

Will je skrenuo nizbrdo prema Abby kontrolirajući noge kao skijaš na vrlo strmoj stazi. Abby se popela sa sjajem u očima.

— Znala sam da ćeš doći, tatice!

On ju je uzeo u naručje i zagrlio onoliko čvrsto koliko se usudio.

— Gdje je mama? — pitala je. — Je li mama s tobom?

On nije znao što odgovoriti. — Dođi, dušo. Idemo je naći.

— Čekaj. Huey je ozlijeđen.

— Što?

— Zapeo je u autu. Krvari!

Will baš i nije htio pomoći Abbynu otmičaru, ali dovoljno se približio Rambleru da vidi da je čovjek teško ozlijeđen. U zraku se osjećao smrad benzina.

Ako se auto zapali, živ će izgorjeti.

— Pomozi mu, tatice!

Will je spustio Abby i dotrčao do vozačevih vrata. Nisu se zaglavila tijekom nesreće, ali Huey je bio zaglavljen iza upravljača. Imao je više od sto i trideset kila i Will ga je jedva mogao pomaknuti.

— Huey!— vikao je. — Pomozi mi! Pomakni se!

Njegova lijeva podlaktica bila je kao but. Will ju je uhvatio objema rukama i povukao iz sve snage. Gunđajući kao razjareni bik, Huey se okrenuo u sjedalu i spustio se na tlo. Bilo je još dovoljno kosine da ga Will pusti da se otkotrlja daleko od auta. To je bilo sve što je mogao napraviti.

— Idemo naći mamu! — pozvala ga je Abby.

Rekao je Abby da će to učiniti, ali nije zapravo znao što da radi. Najpametnije bi bilo sakriti se u šumu i čekati policiju. Što ako je Hickey bio u tom srebrnom Camryju? I što ako je Karen ipak bila još s njim? Možda je zavezana na stražnjem sjedalu i usta su joj začepljena, ili možda leži ranjena u prtljažniku. Želio je da ima Cherylin pištolj, ali nije bilo smisla željeti. Pištolj je eksplodirao zajedno sa

zrakoplovom.

Uzeo je Abby u naručje i pogledao uz padinu. Uz rub ceste stajalo je desetak ljudi koji su ga gledali. U koloni su vjerojatno već stajale stotine automobila.

Vrhunski prometni čep. Ako je Hickey među njima, neka bude. Netko od njih imat će pištolj. Ipak su u Mississippiju. Možda svi imaju pištolje. Naslonio je Abby uz svoj bok i počeo se penjati uzbrdo.

Cheryl je sjela među drveće uza zid koji je odvajao sjeverni kolnik od južnoga i pokušavala uhvatiti dah. Scena ispod nje bila je kao iz Spielbergova filma. Kao da gleda paradu s vrha zgrade. Cheryl je to kao dijete jednom i učinila. Sa svojim pravim ocem. Ali ta je parada loše završila.

Doktorov zrakoplov još je gorio ispuštajući trag crnog dima kao vatra u rafineriji. Vozač kamiona teturao je natrag prema vatri da vidi štetu koju je napravilo njegovo vozilo, to je ona pretpostavljala. Auti su se naredali iza zrakoplova unedogled i stotine ljudi počele su iz njih izlaziti. Blizu zrakoplova bilo je samo nekoliko gledatelja koji su osjećali da predstava još nije gotova. Barem je djevojčica dobro. Cheryl je vidjela da je doktor nosi uz cestu.

Morala je krenuti ako je željela izbjeći zatvor. Najpametnije bi joj bilo da se spusti do ceste koja vodi na sjever i zaustavi nekog napaljenog prodavača.

Vjerojatno je loše izgledala nakon nesreće, ali istina je da to muškarce nije problem. Posebno kada imaš dvadeset i šest godina i tijelo za stranice kataloga Victoria’s Secret.

Cheryl je stajala kada je vidjela Joeyja kako se stvorio iza parkiranog automobila i kako hoda prema skupini ljudi koji su se okupili oko dr. Jenningsa i njegove kćeri.

Willa je iznenadila reakcija ljudi na odmorištu. Svi su govorili u isto vrijeme i čuo je samo dijelove razgovora. Neki tipovi su ga potapšali po leđima, ali netko je vikao: - Gdje je taj glupi kučkin sin koji je upravljao zrakoplovom? Netko ga treba uhititi!

Will je čvrsto držao Abby i zamolio da netko — bilo tko — nazove državnu policiju i FBI. Trojica su se odvojila od gomile i krenula natrag prema automobilima, vjerojatno da upotrijebe svoje mobilne telefone.

— Tata, tvoj avion — rekla je Abby pokazujući prema olupini.

Will je čuo sam sebe kako se smije. — Ta je cura napravila Što sam želio da napravi. Jedino je to važno.

— Pogledaj mog medvjeda, tata. Huey ga je napravio.

Will nije bio stručnjak za umjetnine, ali bio je iskusan sakupljač i u toj je maloj figuri bilo nešto što ga je duboko dirnulo.

— SVI NATRAG! — vrištao je muški glas.

Will je mislio da je policajac dok se muškarci oko njega nisu počeli razilaziti.

Polovica se povlačila iza njega, druga polovica potrčala natrag prema automobilima. Među osobama koje su trčale, opazio je čovjeka kako stoji mirno kao stup, dvadeset metara dalje. Imao je tamnu kosu i crne oči i jedna od njegovih

nogavica bila je natopljena krvlju od prepona do gležnja. Dok je Will gledao, on je podignuo ruku. Plavo-crni revolver bljesnuo je na suncu.

Hickey.

Nije imao kamo pobjeći. On i Abby bili su uhvaćeni između gorećeg zrakoplova i strmog nagiba. Ako pojuri nizbrdo s Abby u rukama, Hickey bi mogao jednostavno napraviti nekoliko koraka i ubiti ih dok se oni pokušavaju domoći drveća.

— Tko je taj čovjek, tatice?

— Tiho, dušo. Will je pomislio da bi se mogao sjetiti Hickeyja s operacije njegove majke, ali njegovo je lice bilo zagonetka. Bilo je to teško shvatiti, suočen sa strancem koji te dovoljno mrzi da ubije tebe i tvoju djecu.

— Gdje je moj novac, doktore? - pitao je Hickey dok su mu oči tinjale kao ugljen.

Will je pokazao prema gorućem zrakoplovu. - Tamo unutra.

— Bolje ti je da lažeš.

— Preumoran sam da bi lagao.

— Gdje je Cheryl?

— Ne znam. Nije bio toliko umoran da ne bi mogao malo lagati. Nije planirao reći Hickeyju da mu je žena izgorjela u zrakoplovu s novcem od otkupnine.

Držeći pištolj uperen prema Willu i Abby, Hickey se odmaknuo do ruba odmorišta i pogledao dolje.

— Tako treba, Huey! — vikao je. - Hajde, dečko! Ti to možeš!

Will je gledao oko sebe tražeći znakove da dolazi pomoć, ali ništa nije vidio.

— Znaš što će sada biti? — pitao je Hickey opet se usredotočivši na Willa i Abby.

— Što?

— Ovo. Opalio je i Will je osjetio da mu je desna noga klecnula. Zamalo se srušio, ali uspio se zadržati na nogama dovoljno dugo da spusti Abby i pomakne se ispred nje.

Ona je vrištala od strave. Pomislio je da joj kaže da potrči, ali sumnjao je da bi to učinila, a i takav bi potez potaknuo Hickeyja da opet zapuca. Osjetio je da mu se drži straga za hlače.

— Upucao ga je vlastiti pištolj - rekao je Hickey. - Kakav je to osjećaj?

Will je pogledao prema dolje. Metak ga je pogodio u mesni dio bedra, ali sa strane, daleko od arterije.

Hickey je viknuo preko ramena: — Hajde, praznoglavi! Vlak odlazi. Pokaži mi da nisi mimoza!

— Odlazi odavde dok još možeš, Joe — rekao je Will.

Hickey se zlobno nasmijao. — Otići ću ja uskoro. Ali ti i ja moramo izravnati račune. A ta mala iza tebe je sredstvo plaćanja.

Napravio je korak naprijed, onda još jedan. Will je taman htio uhvatiti Abby i pokušati pobjeći kada je ženski glas zaustavio Hickeyja u njegovoj namjeri.

— Novac je kod mene, Joey!

Cheryl je stajala s druge strane ceste, uz granicu između dvaju smjerova.

Usiljeno se smijala kao žene na Avonovim reklamama u siromašnoj ulici, ali trudila se. — Idemo odavde, Joey. Hajde!

— Opa, opa! - rekao je Hickey. - Rastrošna kurva. Odmahnuo je glavom. Mora se završiti započeto, dušo.

Osmijeh joj je izblijedio pa nestao. — Nema razloga da ozlijediš tu djevojčicu, Joey. Više nema.

— Znaš da ima.

— Ako ubiješ nju, nećeš vratiti mamu.

Njegove su oči zabljesnule. — On će se osjećati onako kako sam se ja osjećao! Hickey je nanišanio prema Willovim nogama koje su jedva štitile Abby.

— Joey, nemoj! Cheryl je otvorila aktovku s otkupninom, uzela svoj Walther i uperila ga Hickeyju u prsa. — On čak nije niti bio kriv! Idemo u Kostariku. Tvoj ranč čeka!

Hickey je pogledao Willa i ogorčeno se nasmijao: — Okrenuo si je protiv mene, zar ne? Pa... uvijek je i bila glupa krava.

Opušteno se okrenuo prema Cheryl i opalio, a ona je odletjela na među između dvaju kolnika autoceste dok su se novčanice od stotinu dolara raspršile po travi. Zatim je opet usmjerio pištolj prema Willu te nišanio malo prema glavi, pa prema grudima, pa prema nogama. Dok je igrao svoju malu igru, preko kamenog bloka na autocesti čuo se čudan zvuk udaranja. Will ga je prvi prepoznao: to je bilo okretanje propelera. Hickey je ubrzo razumio njegovo značenje, ali umjesto da uzmakne, napravio je dva koraka bliže prema Willu.

— Što će mi ranč u Kostariki? Ne mogu više podnijeti Meksikance. Zato sam došao. Sve se vraća, sve se plaća, doktore.

Will je osjetio da ga netko vuče za nogavice. - Tata, gledaj.

Dok je Hickey pokušavao točno nanišaniti, Will se bacio na Abby. Zatim, kao što je i Cheryl napravila prije nesreće, okrenuo se i pogledao smrti u oči.

Očekivao je bljesak iz cijevi, ali ono što je vidio jest podlaktica veličine buta koja je uhvatila Hickeyja oko vrata i dignula ga u zrak.

— Ne smiješ ozlijediti Abby, Joey — rekao je Huey. — Možeš ozlijediti Hueyja, ali ne smiješ ozlijediti Abby. Ona je moja Belle.

Hickey je razrogačio oči od iznenađenja. Pokušao je dovoljno pomaknuti pištolj da upuca svog rođaka, ali prvi pucanj nije bio ni blizu. Krvava podlaktica samo ga je dignula još više zatvarajući mu dušnik kao stezaljka. Hickey se koprcao nogama kao obješen čovjek, a pištolj mu je bespomoćno visio. Nekako je uspio izreći četiri riječi, ali bile su loše odabrane.

— Ti prokleti debilu..

Will je zaprepašteno promatrao Hueyja kako guši svog rođaka lica mirnog kao planinski gorila dok se odmara. Hickeyjev posljednji metak odvalio je dio Hueyjeva uha, ali nakon toga je ostao bez metaka. Do trenutka kada je mu je vratna

kralježnica puknula, Hickeyjevo lice bilo je plavo-crno.

Udovi su mu postali mlitavi kao krpe i pištolj mu je pao na beton. Huey ga je pažljivo položio uz rub ceste, sjeo pokraj njega i počeo ga milovati po glavi. Onda ga je nježno prodrmao kao da bi se mogao naglo probuditi.

— Joey? Joey?

Zvuk helikoptera postao je mnogo glasniji. Will se otkotrljao s Abby i otkopčao svoj remen, zamotao ga oko svojeg ranjenog bedra i zavezao ga.

— Gledaj - rekla je Abby tiho. - Huey plače.

Huey je kleknuo nad Hickeyja i stavio svoju ruku na njegova usta da vidi je li diše. Kada to nije osjetio, počeo je jecati kao — Zašto si htio ozlijediti Belle? — jecao je. — Ne smiju se ozlijediti male djevojčice. To nam je mama rekla.

— Moramo mu pomoći, tata. Abby je krenula preko ceste, ali Will je odšepao za njom i vratio je.

— Trebaš mi, dušo. Moramo naći mamu.

— Ovdje sam. - rekao je netko iza njih.

Will se okrenuo. Karen je stajala sa strane uz cestu s automatskim pištoljem u ruci. Bio je to Cherylin Walther. Ona ga je držala uperenog u njegovu vlasnicu dok je Cheryl puzala po travi gurajući pakete novčanica od sto dolara natrag u aktovku.

Obje su žene izgledale kao su preživjele bombardiranje iz zraka, potpuno ošamućene, ali su i dalje pokušavale funkcionirati vođene čistom logikom.

Abby je počela trčati prema Karen, ali Will ju je primio za ruku i povukao natrag. Karen nije bila svoja. Da jest, potrčala bi prema Abby čim ju je vidjela.

— Donesi mi pištolj, Karen — rekao je. Činilo se da ga nije čula. Walther je i dalje držala uperen u Cherylinu glavu koja je bila samo pola metra od cijevi. Činilo se da Cheryl uopće ne primjećuje.

Nastavila je gurati novčanice u aktovku. Will je vidio krv na njezinu ramenu, ali očito metak nije napravio veću štetu.

Odšepao je dok nije bio sto metara udaljen od svoje supruge. — Karen? Mogu li, molim te, dobiti pištolj? Treba mi.

— Ona je jedna od njih! — Karen je viknula odjednom. - Zar nije?

— Gotovo je - rekao je pružajući ruku. - Hickey je mrtav. A ona ne ide nikamo.

Karen je odmaknula Walthera dalje od njega. Kada je to učinila, Will je vidio veliku mrlju od krvi na gornjem dijelu njezina trbuha.

— Što se dogodilo?

— Upucao me — rekla je još prateći Cheryl s pištoljem.

— BACITE ORUŽJE! - viknuo je muški glas. - DRŽAVNA POLICIJA! BACITE ORUŽJE I LEZITE NA TLO! Will se okrenuo i vidio dva policajca u odorama kako drže uperene revolvere dugih cijevi u Karen.

— Ne pucajte! - vikao je. — Ona je u šoku!

— SPUSTITE ORUŽJE! — opet je viknuo jedan policajac.

Karen se okrenula prema njima, ali nije ispustila pištolj. Will je znao da bi u svakom trenutku mogli zapucati. Zakoračio je i stao između njihovih pištolja i Karen, ali čim je to učinio, zapuhao je snažni vjetar i zavitlao šljunak i pepeo po cesti.

Bellov helikopter, s natpisom FBI na spremniku, zablještao je iznad ceste i sletio u blizinu tinjajuće vatre koja je progutala Willov zrakoplov. Iz kabine su iskočila dva čovjeka u odijelima i potrčala prema policajcima držeći novčanike u zraku. Brzi razgovor završio je tako da je jedan od policajaca spustio pištolj, ali drugoga nisu dojmile značke FBI-ja. Jedan od agenata stao je između tvrdoglavog policajca i Karen i obratio se Willu.

— Jeste li vi doktor Jennings?

— Da. — Ja sam Frank Zwick, doktore. Drago mi je što Vas vidim živog.

— Menije prokleto drago da vidim vas. Možete li nam pomoći? Moja žena je ranjena i dezorijentirana je.

— Možete li je nagovoriti da spusti pištolj?

Will se okrenuo prema Karen i podignuo ruke. — Dušo, moraš mi dati pištolj.

Ovi ljudi su tu da nam pomognu. Ne možeš...

Karen su noge zaklecale i pala je na tlo.

Will je potrčao prema njoj i kleknuo pokraj nje. Puls joj je bio slab. Što je pažljivije mogao, okrenuo ju je i otkopčao krvlju natopljenu bluzu. Metak ju je pogodio u gornji dio trbuha s lijeve strane, vjerojatno u slezenu. Naslonio se i stavio joj uho na usta slušajući i pokušavši osjetiti diše li, promatrajući dižu li joj se prsa. Dišni su joj putevi bili otvoreni i pluća su joj vjerojatno bila u redu, ali trbuh joj je već bio natečen od unutarnjeg krvarenja.

— Što je mami? — cvilila je Abby. — Tata, što je bilo?

— Dobro je — uvjeravao ju je iako bi rana mogla biti smrtonosna ako je brzo ne operiraju.

— Hitna je udaljena oko osam kilometara — rekao je Zwick. — Dolaze zaustavnim trakom. Po mojoj procjeni, ovdje će biti za petnaest do dvadeset minuta.

— Želim da je stavite u svoj helikopter — rekao mu je Will. - Za deset minuta mogla bi biti na helidromu u sveučilišnoj bolnici.

— Ovo nije helikopter hitne službe, doktore. Ima samo red sjedala.

— Bolje nego čekati. Pokrenite to, Frank.

Glavni specijalni agent je kimnuo glavom i dotrčao razgovarati sa svojim pilotom.

— Abby? — rekla je Karen trepćući očima.

— Svi smo tu - rekao je Will.

— Gdje je Abby? - Karen je pokušavala ustati. - Gdje je moje dijete?

— Ovdje sam, mama — Abby je kleknula pokraj majke.

Karen ju je primila za ruku pa podignula glavu gledajući lijevo i desno kao lavica koja čuva svoje mladunče. — Gdje je Hickey?

— Mrtav je — ponovio joj je Will. — Svi smo sigurni, dušo.

Trebalo joj je nekoliko trenutaka da to registrira pa je konačno uzdahnula i opet zatvorila oči. Will joj je procijenio tlak opipavanjem pulsa na raznim mjestima, vratu, bedru i podlaktici. Zatim joj je provjerio nokte. Padala je u šok.

Morali su krenuti.

— Tata će te izliječiti, mama.

Karen se jedva nasmijala: - Znam, dušo.

— Boli li te jako?

— Ništa me ne boli dok me ti držiš za ruku.

Abby se nasmijala kroz suze.

— Sve je spremno — rekao je Zwick dolazeći iz smjera helikoptera. —Jeste li je spremni pomaknuti?

— Ne osjećam se baš najbolje - rekao mu je Will.

— Tata je ranjen u nogu — ponosno je rekla Abby. - Pokušavao me spasiti.

— Čiji je ovo novac? — pitao je policajac s međe. Držao je aktovku s otkupninom. Pokraj njega je njegov partner lisičinama vezivao Cheryl.

— Moj - rekao je Will. Ta je žena ranjena u rame i bila je u požaru. Stavite je u vozilo hitne pomoći čim stigne.

— To je moj novac! — vikala je Cheryl. Pokazala je prema Willu. — Pitajte njega!

— Uzmite ga sa sobom - rekao je Will policajcu. - Poslije ćemo to riješiti.

— Koliko tu ima?

— Tri stotine i pedeset tisuća.

Policajac je dugo i nisko zazviždao.

— Lažljivče! — vikala je Cheryl na Willa. — Znala sam!

— Neću zaboraviti što sam rekao - rekao joj je. — Doći ću na sud i reći im da si nam pomogla.

— Sereš! Zaboravit ćeš na mene za pet minuta!

Slegnuo je ramenima i okrenuo se prema Zwicku. — Idemo odnijeti Karen u helikopter.

Zwick je pozvao policajce i pilota da im pomognu.

— A Huey? - pitala je Abby. - Može li i on ići?

Will je pokazao prema divu s naočalama koji je još uvijek pokušavao probuditi Joeyja iz vječnog sna. — On nije za državni zatvor. Treba mu psihološka procjena. Ako ga odvedete na Sveučilište, ja ću ga smjestiti na odjel.

Policajac koji je držao aktovku kimnuo je glavom.

Will je pokušao pomoći Zwicku i ostalima da dignu Karen, ali noga ga je opet zaboljela. — Koja je radijska frekvencija hitne službe na Sveučilištu? - pitao je policajca.

— Sto pedeset i pet točka tri-četrdeset.

— Hvala.

Netko je napravio nosila od plavih vjetrovki FBI-ja na podu helikoptera i Karen su stavili na njih. Zwick se vozio naprijed. Will je bio zahvalan na toj gesti.

Znao je da bi ga glavni specijalni agent najradije ispitivao sljedećih osam sati, ali čovjek je pokazao da ima malo ljudskosti.

Kada se helikopter nagnuo prema naprijed i krenuo prema nebu, Will se pomaknuo naprijed i nazvao dežurnog doktora u hitnoj službi sveučilišne bolnice.

Ukratko je opisao što se Karen dogodilo i zamolio da dođe kirurg traume za kojeg je znao da nije otišao na konvenciju u Biloxi. Bio je to stari veteran Vijetnamskog rata koji je znao izrezati, zatvoriti i otići.

Kada se vratio u kabinu, Karenine oči bile su otvorene. Rekla je nešto što nije čuo zbog buke propelera pa se nagnuo do njezinih usta.

— Obitelj - šapnula je. - Opet.

— Opet smo obitelj! — viknula je Abby gledajući Willa širom otvorenih očiju. — To je rekla.

— Točno to je rekla — složio se. Odjednom je nešto u njemu puknulo i srce su mu preplavili valovi tuge i sreće.

— Treseš se, tata — rekla je Abby.

— Dobro sam. Imali smo dug dan.

Nesigurno se nasmijala tražeći u njegovim očima onog nepobjedivog oca kojeg je oduvijek poznavala i znakove da će se ubrzo sve biti kao prije. Will je primio njezinu slobodnu ruku, kao što je držao i Kareninu. Zajedno su činili krug za koji se zakleo da nikada neće biti prekinut. I prije se tako zaklinjao, obično nakon što je svjedočio nekoj tragičnoj smrti u bolnici, ali svakodnevica bi na kraju umrtvila njegovu svijest o najvažnijoj istini života. Kaos je bio u pozadini svega i smrt je uvijek spremno čekala, budna kao vrana. Ovaj put neće zaboraviti koliko je dragocjeno bilo vrijeme koje je podijelio sa ženom koja ga je voljela. Ovaj put će svijest o tome čuvati zatvorenu u svome srcu.

Ovaj put...

KRAJ KIKA