A d miller visibabe

A. D. Miller

VISIBABE Zagreb, prosinac 2015. prvo izdanje

Za Arkadija, Becky, Guya, Marka, a posebno za Emmu.

NANJUŠIO SAM GA PRIJE NEGO ŠTO SAM GA VIDIO. Na ploĉniku i na kolniku okupila se gomila ljudi, većinom policajci; neki su razgovarali mobitelima, neki su pušili, neki su samo gledali što se dogaĊa, dok su neki gledali u stranu. Iz smjera iz kojega sam dolazio zaklanjali su mi pogled pa sam isprva, budući da ih je puno bilo u odorama, pomislio kako se vjerojatno dogodila prometna nesreća ili su moţda uhitili ilegalne imigrante. Uto sam osjetio miris. Bio je poput mirisa koji te doĉeka kod kuće kada zaboraviš baciti smeće prije odlaska na godišnji – prezreo i kiselkast, dovoljno jak da nadjaĉa uobiĉajene ljetne arome piva i revolucije.

Upravo ga je miris odao.

S udaljenosti od desetak metara ugledao sam stopalo. Samo jedno, kao da njegov vlasnik polako izlazi iz limuzine. Još uvijek se dobro sjećam kako je izgledalo to stopalo. Na sebi je imalo jeftinu crnu mokasinku, iznad mokasinke se vidio djelić sive ĉarape i malo zelenkaste koţe.

Zbog hladnoće se tijelo tako dobro oĉuvalo, rekli su mi. Nisu znali koliko je dugo bilo ondje. Moţda cijelu zimu, nagaĊao je jedan od policajaca. Sredili su ga ĉekićem, moţda ciglom. Priliĉno traljavo obavljen posao, rekao je. Pitao me ţelim li vidjeti ostatak. Odgovorio sam “ne, hvala”. Tijekom te posljednje zime vidio sam i saznao puno više nego što sam trebao.

Stalno govoriš kako nikada ne priĉam o vremenu provedenom u Moskvi, niti o razlozima zbog kojih sam odande otišao. U pravu si, uvijek sam pronalazio neki izgovor, a ubrzo ćeš shvatiti zašto. Nastavila si me zapitkivati pa u posljednje vrijeme, zbog neĉega, stalno o tome razmišljam – ne mogu prestati. Moţda zato što je do “velikog dana” preostalo još samo tri mjeseca pa mi se to ĉini poput dobre prilike da podvuĉem neke crte. Osjećam kako moram nekome ispriĉati o Rusiji, ma koliko to bilo bolno. TakoĊer, ti bi vjerojatno sve to trebala znati, budući da ćemo razmijeniti sve te zavjete kojih ćemo se moţda i pridrţavati. Smatram da imaš pravo sve znati, ali sam zakljuĉio da će biti lakše ako ti to napišem. Tako se nećeš morati pretvarati da je sve to u redu, a ja neću morati gledati kako se trudiš.

Evo što sam napisao. Htjela si znati kako se sve završilo. Tog poslijepodneva

kada sam ugledao stopalo bio je gotovo kraj, ali poĉetak tog kraja bio je godinu prije, u rujnu, u metrou.

Uzgred budi reĉeno, kada sam ispriĉao Steveu Walshu o stopalu on je rekao: “Visibaba. Tvoj prijatelj je visibaba.” Tako ih Rusi zovu, rekao mi je – trupla koja budu pronaĊena nakon što se otopi snijeg. Većinom su to pijanci i beskućnici koji jednostavno dignu ruke i legnu pod bijeli pokrov, ili ţrtve ubojstava koje su njihovi ubojice skrili ispod snjeţnih nanosa.

Visibabe: zlo koje je prisutno, uvijek prisutno i vrlo blizu, ali koje ĉovjek nekako uspije ne primijetiti. Grijesi koje zima sakrije, nekad zauvijek.

JEDAN

AKO NIŠTA DRUGO, BAREM SAM SIGURAN KAKO SE ZVALA. Maria Kovalenko, za prijatelje Maša. Prvi put sam je ugledao dok je stajala na platformi stanice Trg revolucije. Zagledao sam se u nju, ali ona je nakon pet sekundi izvadila maleno zrcalo za šminkanje i prinijela ga licu. Drugom rukom je stavila sunĉane naoĉale, sjećam se da sam pomislio da ih je moţda upravo kupila na kiosku u nekom od pothodnika. Bila je naslonjena na stup na kraju platforme gdje su kipovi sportaša, inţenjera, prsatih kolhoznica i majki s mišićavom dojenĉadi na rukama. Gledao sam je duţe nego što sam trebao.

Kada se s platforme s kipovima stanice Trg revolucije prelazi na zelenu liniju, u jednom trenutku se dogaĊa svojevrstan vizualni efekt. Dok se preko malenog povišenog mosta prelazi preko traĉnica, s jedne strane se vidi flotila lustera u obliku diskova, koja se proteţe uzduţ platforme u mrak tunela odakle stiţu vlakovi, dok s druge strane putnici prelaze preko paralelnog mostića, tako blizu ali ipak odvojeni.

Kada sam toga dana pogledao udesno, primijetio sam da je djevojka sa sunĉanim naoĉalama krenula u istom smjeru kao i ja.

Ušao sam u vlak kako bih se odvezao do stanice Puškinskaja. Stajao sam u vagonu ispod ţute oplate i prastarih neonskih svjetiljki zbog kojih sam se, svaki put kada bih se vozio metroom, osjećao kao statist u nekom paranoiĉnom filmu iz sedamdesetih s Donaldom Sutherlandom. Na stanici Puškinskaja krenuo sam gore eskalatorom sa svjetiljkama u obliku falusa, na izlazu sam kao uvijek pridrţao teška staklena vrata metroa osobi iza sebe i ušao u labirint podzemnih prolaza niskih stropova ispod Puškinova trga. U tom trenutku ona je vrisnula.

Bila je nekih pet metara iza mene, a osim što je vrištala, otimala se, dok joj je mršavi muškarac s repom pokušavao ukrasti torbicu (jasno se vidjelo, laţan Burberry).

Viĉući je dozivala upomoć, a njezina prijateljica koja se odnekud pojavila – Katja, kako se poslije ispostavilo – takoĊer je vrištala. Nekoliko trenutaka samo sam

promatrao, ali muškarac je zamahnuo stisnutom šakom kao da će je udariti. Netko iza mene je viknuo, nastojeći joj nekako pomoći pa sam zakoraĉio naprijed i povukao mršavog muškarca za ovratnik.

Pustio je torbicu i zamahnuo laktovima prema meni, ali nije me uspio udariti.

Pustio sam ga, on je izgubio ravnoteţu i pao. Sve se odigralo vrlo brzo pa ga nisam stigao bolje pogledati. Bio je mlad, moţda kojih deset centimetara niţi od mene, djelovao je posramljeno. Zamahnuo je nogom i okrznuo me po cjevanici, nekako se osovio na noge i potrĉao niz pothodnik pa uza stube na njegovu kraju, koje su vodile na ulicu Tverskaja – moskovski Oxford Street, samo što se u njoj svi parkiraju kako i gdje im se prohtije – koja se spuštala od Puškinovog do Crvenog trga. U podnoţju stubišta stajala su dvojica policajaca, ali oni su bili previše zauzeti pušenjem i traţenjem imigranata koje bi mogli maltretirati kako bi uopće obratili paţnju na lopova.

“Spasiba”, rekla je Maša. (Hvala.) Skinula je sunĉane naoĉale.

Na sebi je imala vrlo uske traperice s nogavicama uguranim u smeĊe koţnate ĉizme do koljena i bijelu bluzu na kojoj je bio otkopĉan jedan gumb više nego što treba.

Preko bluze je nosila smiješan jesenji kaput, kao iz Breţnjevljevog doba, kakve znaju nositi Ruskinje koje nemaju baš puno novca. Ako ih pogledaš izbliza, izgledaju kao da su napravljeni od tepiha ili ruĉnika za plaţu, s ovratnikom od maĉjeg krzna, ali izdaleka, djevojka u takvom kaputiću izgleda kao zavodnica iz trilera o Hladnom ratu.

Imala je ravan, uzak nos, blijedu put i dugu svijetlosmeĊu kosu s crvenkastim odsjajem i da joj se malo više osmjehnula sreća, mogla je u tom trenutku sjediti pod pozlaćenim stropom nekog preskupog restorana kao što su bili Duždeva palača ili Lovačka kuća, jesti crni kavijar i krotko se smiješiti kakvom nikalskom magnatu ili trgovcu naftom s dobrim vezama. Moţda je sada na nekom takvom mjestu, iako sumnjam.

“Oj, spasiba”, rekla je njezina prijateljica i stisnula mi prste desne ruke. Ruka joj je bila topla i lagana. Po mojoj procjeni, djevojka sa sunĉanim naoĉalama bila je u ranim dvadesetima, moţda je imala dvadeset tri godine, ali njezina prijateljica djelovala je mlaĊe, imala je devetnaest, moţda manje. Nosila je bijele ĉizme, ruţiĉastu mini suknju od umjetne koţe i istu takvu jaknu. Imala je maleni prćasti nos, ravnu plavu kosu i otvoreno zavodljivi osmijeh kakav imaju ruske djevojke dok gledaju ĉovjeku ravno u oĉi. Taj osmijeh bio je nalik na osmijeh malenoga Isusa kojega smo vidjeli – sjećaš li se? – u onoj crkvi u selu na obali juţno od Riminija: mudri osmijeh starca na mladome licu, osmijeh koji govori: znam tko si, znam što ţeliš, roĊen sam znajući.

“Ničevo”, rekao sam. (Ma, nije to ništa.) A onda sam ponovno na ruskom dodao: “Je li sve u redu?”

“Vsjo normaljno”, rekla je djevojka sa sunĉanim naoĉalama. (Sve je u redu.)

“Harašo”, rekao sam. (Dobro.)

Nasmiješili smo se jedno drugome. Naoĉale su mi se zamaglile od topline koja je tijekom cijele godine prisutna u metrou. Sjećam se da se iz jednog kioska s CD-ima u pothodniku ĉula narodna glazba. Rijeĉi pjesme iskašljavao je jedan od onih pripitih ruskih šansonjera koji zvuĉi kao da je poĉeo pušiti još u majĉinoj utrobi.

U nekom paralelnom svemiru, u nekom drugom ţivotu, tu priĉa završava. Mi se pozdravljamo, ja tog poslijepodneva odlazim kući, a sljedećeg dana vraćam se svojem odvjetniĉkom poslu. Moţda sam u tom ţivotu još uvijek u Moskvi, moţda sam pronašao neki drugi posao i ondje ostao, nikad se nisam vratio kući, nikad nisam sreo tebe. Djevojke pak odlaze onamo i s onime, tko god bio, da se nisam pojavio ja. Ali mene je preplavilo uzbuĊenje, jer sam iz riziĉne situacije izašao kao pobjednik, a usput sam uĉinio nešto dobro. Plemenito djelo na nemilosrdnom mjestu. Ispao sam kakav-takav junak, pustile su me da to budem i ja sam im bio zahvalan.

MlaĊa djevojka se nastavila smiješiti, ali starija me samo gledala. Bila je viša od prijateljice, negdje metar sedamdeset pet ili šest, a budući da je bila na visokim petama, njezine su zelene oĉi bile u istoj ravnini s mojima. Prekrasne oĉi. Bio je trenutak da netko nešto kaţe pa je ona upitala na engleskom: “Odakle ste?”

Odgovorio sam: “Iz Londona.” Kao što znaš, ja zapravo nisam iz Londona, ali mjesto odakle sam nije od njega daleko. Na ruskome sam pitao: “A odakle ste vi?”

“Sada ţivimo ovdje u Moskvi”, rekla je. Tada sam se već bio naviknuo na te jeziĉne igre. Ruske djevojke su uvijek ponavljale kako ţele vjeţbati engleski, ali ponekad su takoĊer ţeljele uĉiniti da se muškarac osjeća sigurnim, kao da on vodi glavnu rijeĉ dok u njihovoj zemlji govori na svojem materinskom jeziku.

Nastupila je još jedna stanka ispunjena osmijesima.

“Tak, spasiba”, rekla je prijateljica. (I tako, hvala vam.)

Nitko se nije pomaknuo s mjesta. Tada je Maša pitala: “Kamo ste krenuli?”

“Kući”, rekao sam. “A vi?”

“U šetnju.”

“Paguljajem”, rekao sam. (Prošećimo.)

To smo i uĉinili.

Bila je sredina rujna. To doba godine koje Rusi zovu “bablje ljeto” – gorko-slatki dašak baršunaste topline koji je nastupao nakon što bi seljanke završile sa ţetvom – sada je u Moskvi oznaĉavalo posljednju priliku za popiti piće na otvorenom, na trgovima i po Bulevaru (prekrasnoj staroj cesti oko Kremlja, izmeĊu ĉijih trakova se mjestimice prostiru parkovi s travnjacima, klupama i kipovima poznatih pisaca i zaboravljenih

revolucionara). To je najljepše vrijeme za putovanje onamo, iako nisam siguran da ćemo ikada ići. Na štandovima ispred stanica metroa prodavale su se kineske rukavice od laţnog krzna za nadolazeću zimu, a turisti su u dugaĉkim redovima još uvijek ĉekali da vide muzej “nakaza”, Lenjinovu grobnicu na Crvenom trgu. Za toplih poslijepodneva polovica ţena u gradu još uvijek se odijevala vrlo lagano.

Popeli smo se ulaštenim uskim stubama iz podzemnog prolaza ispod trga do armenskog supermarketa. Prešli smo ulicu zakrĉenu automobilima i stigli do širokog poploĉanog dijela na sredini Bulevara. Na nebu je bio jedan jedini oblak, a iz neke tvornice ili gradske elektrane uzdizao se paperjasti dim jedva vidljiv na ranoveĉernjem plavetnilu. Bilo je predivno. Zrak je mirisao na jeftin benzin, meso s roštilja i poţudu.

Starija djevojka je upitala na engleskom: “Što radite u Moskvi, ako nije tajna?”

“Odvjetnik sam”, odgovorio sam na ruskom.

Djevojke su razmijenile nekoliko rijeĉi, prebrzo i pretiho kako bih mogao razumjeti.

MlaĊa je upitala: “A koliko ste godina u Moskvi?” “Ĉetiri”, odgovorio sam. “Skoro ĉetiri godine.”

“SviĊa vam se?” upitala je djevojka sa sunĉanim naoĉalama. “SviĊa vam se naša Moskva?”

Rekao sam da mi se jako sviĊa, jer sam mislio da ona to ţeli ĉuti. Kako sam otkrio, većina njih osjećala je nacionalni ponos, ĉak i ako im je jedina ţelja bila što je prije moguće pobjeći u Los Angeles ili na Azurnu obalu.

“A što vi radite?” pitao sam je na ruskom.

“Radim u trgovini. Prodajem mobitele.”

“A gdje se nalazi ta trgovina?”

“S druge strane rijeke”, rekla je. “Blizu Tretjakovske galerije.” Nakon nekoliko koraka prijeĊenih u tišini dodala je: “Izvrsno govorite ruski.”

Pretjerivala je. Govorio sam ruski bolje od većine pridošlih bankara “torbara” i konzultanata šarlatana – bolje od kvazi-otmjenih Engleza, Amerikanaca sa savršenim osmijesima i prepredenih Skandinavaca, koje je groznica za crnim zlatom privukla u Moskvu i koji su se nekako snalazili s dvadesetak rijeĉi dok su se kretali izmeĊu svojih ureda, stanova u ĉuvanim zgradama, javnih kuća ĉiji su troškovi išli na raĉun kompanije, skupih restorana i zraĉne luke. Ja sam gotovo teĉno govorio jezik, ali uvijek bi me, već negdje kod prvog sloga, odao naglasak. Maša i Katja sigurno su procijenile da sam stranac ĉak i prije nego što sam otvorio usta. Pretpostavljam da to nije bilo teško uoĉiti. Bila je nedjelja, ja sam se vraćao kući s dosadnog okupljanja kolega stranaca koje se odrţavalo u momaĉkom stanu nekog raĉunovoĊe. Sjećam se da

sam na sebi imao priliĉno nove traperice, cipele od antilopa, tamni dţemper s V-izrezom, a ispod njega košulju iz Marks & Spencera. Muškarci u Moskvi nisu se tako odijevali. Oni koji su imali novca odijevali su košulje kakve nose filmske zvijezde i talijanske cipele, dok su oni bez novca, a to su uglavnom bili svi ostali, nosili odjeću iz vojnih zaliha, jeftine bjeloruske cipele i hlaĉe sumornih boja.

Maša je pak izvrsno govorila engleski, iako je pomalo “šepala” s gramatikom.

Neke Ruskinje kao da su cijukale kada su s prenaglašenom dikcijom govorile engleski, ali njezin glas bi postao dubok, gotovo nalik na reţanje, pogotovo kada je izgovarala treperavo R. Glas joj je zvuĉao kao da je došla s cjelonoćne zabave. Ili se vratila iz rata.

Hodali smo prema šatorima s pivom koji se podiţu prvog toplog dana u svibnju, kada cijeli grad izaĊe na ulice i svašta se moţe dogoditi, a ponovno se sklapaju u listopadu, kada završi bablje ljeto.

“Kaţite, molim vas,” rekla je mlaĊa djevojka, “prijateljica mi je ispriĉala da u Engleskoj imate dvije…”

Zastala je kako bi se s prijateljicom posavjetovala na ruskom. Ĉuo sam “topla”, “hladna”, “voda”.

“Kako se kaţe,” rekla je starija, “ono odakle curi voda? U kupaonici?”

“Pipa.”

“Da, pipa”, nastavila je mlaĊa. “Moja prijateljica kaţe da u Engleskoj imate dvije pipe. Vruća voda nekad sprţi njene ruke.”

“Da, eto pravda”, rekao sam. (Da, to je istina.) Bili smo na stazi posred Bulevara blizu klackalica i rasklimanih tobogana. Debeljuškasta babuška prodavala je jabuke.

“A je li istina,” rekla je, “da u Londonu uvijek velika magla?”

“Njet”, rekao sam. “Tako je bilo prije sto godina, ali više nije.” Ona je pogledala u tlo. Maša, djevojka s naoĉalama, se nasmiješila. Kada se pokušavam sjetiti što mi se kod nje svidjelo tog prvog poslijepodneva, osim izduţenog ĉvrstog tijela kao u gazele, glasa i oĉiju, sjetim se njezinog pomalo ironiĉnog ponašanja. Kao da je već znala kako će se sve završiti i gotovo kao da je ţeljela da i ja to znam. Moţda mi se sada samo tako ĉini, ali mislim da se na neki naĉin već tada ispriĉavala. Ĉini mi se da su za nju ljudi i njihova djela bili nekako odvojeni – kao da ĉovjek moţe jednostavno zakopati nešto što je uĉinio i zaboraviti na to, kao da njegova prošlost pripada nekom drugom.

Stigli smo do raskriţja s mojom ulicom. Osjećao sam se omamljeno, kao uvijek prije nego što sam tebe sreo, kada bih bio u društvu vrlo zgodnih ţena – napola ţivĉano, napola plaho, kao da glumim, kao da ţivim tuĊi ţivot i moram to iskoristiti na najbolji mogući naĉin dokle god mogu.

Pokazao sam prema zgradi. “Ja ondje stanujem.” Zatim sam ĉuo samoga sebe

kako govorim, “Ţelite li k meni na ĉaj?”

Tebi će se uĉiniti smiješnim, znam, što sam to pokušao tako izvesti, ali samo nekoliko godina prije, kada su stranci još uvijek smatrani neĉim egzotiĉnim u Moskvi, a odvjetnik bio netko s plaćom zbog koje se isplatilo reći da, moţda bi upalilo. Obiĉno jest.

Rekla je ne.

“Ali ako nas ţelite nazvati,” dodala je, “moţete.” Pogledala je prijateljicu, ona je izvadila kemijsku olovku iz dţepa iznad lijeve dojke i napisala broj telefona na poleĊini trolejbusne karte. Pruţila mi ju je i ja sam je uzeo.

“Zovem se Maša”, rekla je. “Ovo je Katja. Ona je moja sestra.”

“Ja sam Nick”, rekao sam.

Katja se nagnula prema meni u svojoj ruţiĉastoj suknjici i poljubila me u obraz.

Nasmiješila se onim njihovim tipiĉnim, drugim osmijehom, azijatskim, koji ne oznaĉava ništa posebno. Udaljile su se Bulevarom i ja sam za njima gledao duţe nego što sam trebao.

Bulevar je bio pun pijanaca, usnulih beskućnika i parova koji su se ljubili. Skupine tinejdţera okupljale su se oko gitarista koji su ĉuĉeći svirali. Još uvijek je bilo dovoljno toplo pa su svi prozori restorana na uglu moje ulice bili otvoreni kako bi se mini-oligarsi i srednje skupe prostitutke koji su se ondje okupljali ljeti rashladili.

Morao sam nastaviti kolnikom kako bih zaobišao dugaĉki niz crnih Mercedesa i Hummera koji su zauzeli ploĉnik oko restorana. Skrenuo sam u svoju ulicu pa uz crkvu boje senfa produţio do svojega stana.

Moţda se to zapravo dogodilo neki drugi dan – moţda mi se samo ĉini da je taj prizor nekako povezan sa susretom u metrou, zato ih se sjećam u istom kontekstu – ali u mojim mislima te iste veĉeri sam prvi put primijetio stari Ţiguli. Bio je s moje strane ulice, stiješnjen izmeĊu dva BMW-a poput duha iz ruske prošlosti ili kao odgovor na jednostavnu zagonetku: Tko je ovdje suvišan? Izgledao je poput djeĉjeg crteţa automobila: kutija na kotaĉima s još jednom kutijom povrh nje u koju je dijete moglo ucrtati vozaĉa nalik na Joţicu koji drţi upravljaĉ i smiješne okrugle farove – a ako je baš imalo bujnu maštu, dijete je moglo nacrtati zjenice da farovi izgledaju kao oĉi. Bila je to vrsta automobila kakvog je nekoć većina muškaraca u Moskvi morala ĉekati pola ţivota da moţe kupiti, ili su barem tako uvijek priĉali; štedjeli su, ţudjeli za njime, upisivali se na liste ĉekanja, a zatim su otkrili – nakon što je Zid pao mogli su gledati ameriĉke programe na TV-u, a njihovi sunarodnjaci s boljim vezama u meĊuvremenu su uspjeli kupiti najnovije uvozne automobile – da su ĉak i njihovi snovi bili bijedni.

Nisam mogao procijeniti sa sigurnošću, ali taj je automobil nekoć bio hrĊavo naranĉaste boje. Poput tenka nakon bitke, imao je blata i ulja po boĉnim stranama – tamni skrutnuti sloj, a ako ste bili iskreni sami prema sebi, znali ste da tako izgleda vaša nutrina nakon nekoliko godina boravka u Moskvi, a moţda ĉak i vaša duša.

Rub ploĉnika koji je vodio prema ulazu u moju zgradu, kao mnogi ruski ploĉnici, s vremenom se izravnao s kolnikom. Prošao sam pokraj crkvenog dvorišta i Ţigulija do svoje zgrade, pritisnuo svoj broj na interfonu i ušao.

Stanovao sam u jednoj od moskovskih ĉetvrti u kojoj su imućni, osuĊeni na propast trgovci, malo prije revolucije izgradili prelijepe otmjene zgrade. Kao i sam grad, zgrada je puno puta nevješto preureĊivana pa je izgledala kao nekoliko razliĉitih graĊevina spojenih u jednu. Nakaradno dizalo pripojeno joj je s vanjske strane, nadograĊen je peti kat, ali na stubištu se saĉuvala izvorna ograda od kovanog ţeljeza.

Većina ulaznih vrata stanova bila je izraĊena od neprobojnog ĉelika i “uljepšana” nekom vrstom koţnate presvlake – moda zbog koje se ponekad ĉinilo kao da je cijeli otmjeni dio Moskve ludnica otvorenog tipa. Na trećem katu, iz stana mojeg susjeda Olega Nikolajeviĉa, dopirao je miris maĉaka i cvileţ neke psihotiĉne ruske simfonije.

Na ĉetvrtome katu sam otkljuĉao tri brave na svojim tapeciranim vratima i ušao. Pošao sam u kuhinju, sjeo za maleni samaĉki stol i izvadio iz novĉanika trolejbusnu kartu s Mašinim brojem telefona.

U Engleskoj sam prije tebe imao samo jednu vezu koja bi se mogla nazvati ozbiljnom. Mislim da znaš za nju – Natalie. Upoznali smo se na fakultetu, iako sve do neĉijeg roĊendanskog tuluma negdje u Shoreditchu, na kojem se puno pilo, nismo jedno na drugo gledali kao na mogućeg kandidata za vezu. Nakon što smo poĉeli izlaziti nijedno od nas dvoje nije imalo snage prekinuti pa se tako ona, šest ili sedam mjeseci poslije, preselila u moj stari stan. Ja nisam bio ni za ni protiv. Nisam osjetio posebno olakšanje ni kada se iselila, objasnivši kako mora razmisliti i kako bih i ja trebao uĉiniti isto, ali nisam bio ni posebno nesretan. Izgubili smo svaki kontakt ĉak i prije mog odlaska u Moskvu.

Bilo je nekoliko Ruskinja koje su bile na najboljem putu da postanu prave djevojke, ali nijedna veza nije potrajala duţe od jednog ljeta. Jednu od njih je ţivciralo što nisam imao i nisam htio nabaviti stvari koje je ţeljela i oĉekivala: automobil, vozaĉa, smiješnog malog psa kakve naokolo vuku sa sobom po dizajnerskim trgovinama u ulicama poploĉanim makadamom u blizini Kremlja. Druga, mislim da se zvala Daša, nakon što je triput prespavala kod mene, poĉela je krišom ostavljati svoje stvari u garderobnom ormaru i u ormariću iznad umivaonika: maramu, praznu boĉicu parfema, poruke na kojima je na ruskom bilo napisano “I ja tebe volim”. Pitao sam Stevea Walsha o ĉemu je rijeĉ (sjećaš se Stevea, pohotljivog inozemnog dopisnika – bila si sa mnom kada sam se našao s njime u Sohou, nije ti se svidio). Objasnio mi je da ona tako obiljeţava teritorij i svakoj drugoj koju dovedem kući daje do znanja da netko

već postoji. Tog rujna ste već morali paziti s kim se upuštate u vezu – zbog AIDS-a, ali takoĊer zato što se znalo dogoditi da se stranci koji su išli po klubovima, upoznavali djevojke, ostavljali piće na stolu kada su odlazili na zahod, probude bez novĉanika na straţnjem sjedištu taksija, ne sjećajući se kako su uopće u njega dospjeli, ili s licem u kakvoj lokvi. Jedanput ili dvaput, vjerojatno kada su dobili pogrešnu dozu, nisu se ni probudili.

Nikada nisam pronašao ono što imaju ljudi poput mojega brata, ono što je moja sestra mislila da ima sve dok to nije izgubila, ono u što se nas dvoje spremamo upustiti: ugovor, nagodbu, biti s jednom osobom od sada pa zauvijek – a u zamjenu dobiti podršku, ime od milja, milovanje po glavi usred noći kada ti se plaĉe. Ako ţeliš iskreno, uvijek sam mislio da to ne ţelim. Nikada. Da sam od onih ljudi koji su sretniji bez toga. Moţda su mi roditelji sve ogadili – vezali su se premladi, ne razmišljajući izrodili djecu, zaboravili što su voljeli jedno kod drugoga. U to vrijeme mi se ĉinilo da su moji mama i tata jednostavno digli ruke, poput dva stara psa privezana za istu kućicu, ali previše umorni da bi se uopće svaĊali. Kod kuće su cijelo vrijeme gledali televiziju kako ne bi morali razgovarati jedno s drugim. Uvjeren sam da su u rijetkim prilikama, kada su izlazili van nešto pojesti, izgledali poput onih tuţnih parova koje ponekad moţeš vidjeti kako ţvaĉu u tišini.

Ali kada sam toga dana u rujnu upoznao Mašu, pomislio sam da bi to moglo biti to, ona “prava” koju nisam ni traţio. Sama nevjerojatna mogućnost da je tako ĉinila se prekrasnom. Da, fiziĉki me privlaĉila, ali ne samo to. Moţda je bio pravi trenutak, ali odmah mi se uĉinilo da mogu zamisliti kako joj raspuštena kosa pada niz straţnji dio kućnog ogrtaĉa od frotira dok kuha kavu, ili kako je naslonila na mene glavu dok spava u zrakoplovu. Ako baš ţeliš iskreno, pretpostavljam da bih to mogao ĉak nazvati zaljubljivanjem.

Miris topola lagano se uvlaĉio kroz otvoreni prozor moje kuhinje zajedno sa zvukom sirena i lomljave stakla. Djelić mene ţelio je da ona bude moja budućnost, dok je drugi ţelio uĉiniti ono što sam trebao i kroz kuhinjski prozor baciti kartu s telefonskim brojem u ruţiĉasti suton pun obećanja.

DVA

NAZVAO SAM JE SLJEDEĆEG DANA. U RUSIJI SE NE ZAMARAJU LAŢNOM suzdrţanošću, ĉekanjem i sitnim lukavstvima, cijelom tom ratnom igrom zavoĊenja koju smo ti i ja igrali u Londonu – meĊutim, bojim se da se jednostavno nisam mogao zaustaviti. Na njezinoj govornoj pošti ostavio sam svoj broj mobitela i broj u uredu.

Oko tri tjedna nije bilo odgovora pa sam zamalo uspio prestati razmišljati o njoj.

Zamalo. Pomoglo je što sam imao jako puno posla, kao i svi ostali zapadnjaĉki odvjetnici u Moskvi u to vrijeme. U Sibiru je gotovina kuljala iz zemlje, dok je istovremeno još jedna poplava novca pristizala izvana. Novi soj ruskih konglomerata mahnito su komadali jedni druge, a inozemne banke pozajmljivale su im milijarde potrebne za takve akvizicije. Bankari i ruski biznismeni dolazili su u naš ured kako bi dogovorili uvjete: bankari u svojim košuljama s manţetama i izbijeljenim osmijesima, naftaši, bivši kadar KGB-a širokih vratova u preuskim odijelima i mi, koji smo obavljali svu papirologiju u vezi zajmova i uzimali svoju malenu proviziju. Ured je bio u beţ tornju s kruništem na Paveleckom trgu, u zgradi koja nije sasvim ostavljala dojam elegantnog bogatstva ĉemu se arhitekt nadao, ali svejedno bila je klimatizirani dnevni dom polovice stranih poslovnih ljudi u Moskvi. S druge strane trga bio je ţeljezniĉki kolodvor Paveleckaja, mjesto prepuno pijanaca, ljudskih olupina i djece koja su snifala ljepilo, jadnih beznadnih nesretnika koji su pokleknuli pod teretom ruske svakodnevice. Kolodvor i toranj gledali su se preko trga poput po snazi nesrazmjernih vojski prije bitke.

Na poslu smo imali pametnu novu tajnicu po imenu Olga, koja je nosila pripijene kostime s hlaĉama, mislim da je bila podrijetlom iz Tatarstana, i za koju sam siguran da danas rukovodi kompanijom koja uvozi cijevi ili se bavi distribucijom ruţeva za usne i ţivi novi ruski san. Imala je tamnosmeĊe oĉi, prekrasne jagodiĉne kosti i znali smo se ĉesto bezazleno šaliti kako ću ja njoj pokazati London, a što će ona pokazati meni zauzvrat?

Negdje sredinom listopada nazvala je Maša i onim svojim hrapavim glasom pitala ţelim li veĉerati s njom i s Katjom.

“Dobro jutro, Nicholas”, rekla je. “Maša ovdje.”

Oĉito je smatrala da ne mora pojasniti koja Maša i bila je u pravu. Osjetio sam kako mi se vrat zacrvenio.

“Halo, Maša, kako ste?”

“Dobro sam hvala, Nicholas. Recite molim, što radite veĉeras?”

Baš su zabavni, ne misliš li, ti prvi telefonski pozivi kada razgovaraš s novom osobom koja već ţivi u tvojim mislima, iako je još uvijek uopće ne poznaješ? Ti nezgrapni trenuci koji mogu biti prekretnica u tvojem ţivotu, koji mogu znaĉiti sve ili ne moraju znaĉiti ništa.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Pozivamo vas na veĉeru. Znate li restoran po imenu Mečta Vastoka?”

“Mašta Istoka.” Znao sam ga. Bio je to jedan od kiĉerajskih kavkaskih restorana koji su plutali na velikim usidrenim platformama na rijeci nasuprot Parka Gorkog – da te u Londonu pozovu na takvo mjesto samo bi frknula nosom, ali u Moskvi ono je podrazumijevalo ljetne šetnje uz nasip, tamnocrveno kavkasko vino, nostalgiju prema veselim sovjetskim praznicima, blesavo plesanje i slobodu. Rekla je da su rezervirale stol za osam i trideset.

Istog tog dana poslijepodne, u to sam siguran, upoznao sam Kozaka. Pojavio se u našem uredu na devetom katu tornja na Paveleckom trgu sa samozadovoljnim osmijehom na licu.

Dobili smo zadatak zastupati konzorcij zapadnih banaka. One su davale zajam koji je trebao biti isplaćen u tri rate i vraćen s masnim kamatama. Novac je ţeljelo uzajmiti dva poduzeća za zajedniĉki posao, logistiĉka tvrtka, za koju nikada nismo ĉuli, i tvrtka Narodneft. (Moţda si ĉitala o Narodneftu: to je ona velika energetska kompanija koja je progutala imovinu koju je Kremlj pomoću laţnih tuţbi i izmišljenih poreznih potraţivanja prisilom preoteo oligarsima). Namjeravali su zajedniĉki sagraditi plutajući naftni terminal negdje u Barentsovom moru – ako ćemo iskreno, nisam pretjerano obraćao paţnju na toĉnu lokaciju sve dok napokon nisam otputovao onamo. Planirali su prenamijeniti veliki sovjetski tanker i trajno ga usidriti, a cjevovodom bi do njega s obale stizala nafta.

Narodneft se spremao izaći na njujoršku burzu s velikim paketom svojih dionica pa je bilo potrebno da izgleda financijski stabilno. Kako se na bilancu ne bi odrazili

troškovi tog projekta, uprava je pronašla partnera i osnovala zasebnu tvrtku koja bi ga vodila. Ta tvrtka bila je registrirana na Britanskim Djeviĉanskim otocima. Njezin “frontmen” bio je Kozak.

Iskreno, Kozak mi se sviĊao, barem u poĉetku, a mislim da je i on mene na neki svoj naĉin simpatizirao. Bilo je neĉeg dopadljivog u njemu – moţda hedonizam kojega se nije sramio, ili nonšalantno huligansko ponašanje. Moţda bi ispravnije bilo reći da sam mu zavidio. Bio je to nevisok muškarac, moţda kojih metar šezdeset sedam, petnaestak centimetara niţi od mene, sa šiškama kakve su nosili ĉlanovi boy-bendova, odijelom vrijednim deset tisuća dolara i osmjehom ubojice. U pogledu mu je bilo jednako srdaĉnosti koliko i prijetnje. Iz dizala je izašao praktiĉki bez iĉega – nije imao ni torbu za spise, ni papire, ni odvjetnike – samo tjelohranitelja nalik na tenk s izbrijanom glavom u obliku kule.

Sastavio sam mandatno pismo, neku vrstu preliminarnog ugovora koji je Kozak trebao potpisati u ime zajedniĉkog poduzeća. Nekoliko dana prije, poslali smo faksom kopiju njegovim odvjetnicima: glavna banka preuzela je na sebe zadatak da prikupi novac, uvukavši u posao još nekoliko banaka kako bi podijelili rizik, a Kozak je obećao da neće pozajmljivati novac od nekog drugog. Poveli smo ga u sobu za sastanke sa staklenim zidovima u kutu našeg open-space ureda. S naše strane smo bili ja, moj šef Paolo i Sergej Borisoviĉ, jedan od mladih ambicioznih Rusa iz našeg korporativnog odjela. Iako se pribliţavao pedesetoj, Paolo je još uvijek bio priliĉno mršav i uglaĊen, onako kako Talijani srednjih godina znaju biti, imao je ţivopisni snjeţnobijeli pramen kose koji mu je rastao s jedne strane glave i suprugu koju je izbjegavao što je više mogao. Negdje sredinom devedesetih probudio se jednog ranog jutra u svojem udobnom milanskom stanu, nanjušio miris novca koji je dopirao s istoka, krenuo za njim i ostao predugo. Sergej Borisoviĉ bio je nizak i imao je krumpirasto, zbunjeno lice. Završio je teĉaj engleskog u okviru programa razmjene studenata u Sjevernoj Karolini, a budući da mu je prvi posao bio za MTV, najdraţa rijeĉ mu je još uvijek bila “guba”.

Pruţili smo Kozaku dokument. On je otvorio prvu stranicu, zatvorio je, gurnuo spis u stranu, naslonio se u stolcu i napuhao obraze. Pogledao je oko sebe, kao da oĉekuje još nešto – moţda da poĉne striptiz ili da netko bude napadnut noţem. Plave i zlatne lukoviĉaste kupole Novospaskog samostana s druge strane rijeke Moskve namigivale su nam kroz prozor devetog kata. Tada je on poĉeo priĉati viceve.

Kozakov smisao za humor bio je poput neke vrste ratne igre. Kada ste se smijali njegovim šalama osjećali ste krivnju, kada niste, osjećali ste se ugroţeno. Osobna pitanja koje vam je postavljao uvijek su se ĉinila predigrom za ucjenu.

Ispriĉao nam je da je kozak, iz Stavropolja ĉini mi se, ili negdje iz juţnih pustara.

Pitao nas je znamo li tko su kozaci? Objasnio je da je njihova povijesna misija da u

Rusiji, dolje, Bogu iza nogu, drţe “tamnopute” na uzdi. Pitao nas je hoćemo li ga doći posjetiti gore na sjever, gdje će biti naftni terminal i njegovo novo radno mjesto. Rado bi nam pokazao kako izgleda kozaĉka gostoljubivost.

“Moţda jednoga dana”, odgovorio je Paolo. Ja sam rekao da imam suprugu u Moskvi koja ne voli kada putujem. Zato znam da je to sigurno bilo istoga dana kada i veĉera s Mašom i Katjom, jer se sjećam da sam, dok sam izgovarao te rijeĉi, osjećao kao da su samo triĉetvrt neistinite, da je to moţda samo privremena laţ.

“Pa,” rekao je Kozak na ruskom, “mogli biste imati dvije supruge – jednu u Moskvi i jednu na Arktiku.”

Pušio je stišćući zubima cigaretu i kesio se. Zatim je potpisao mandatno pismo i ne pogledavši ga, podrignuo se i nacerio. Ispratili smo njega i njegova tjelohranitelja do dizala. Dok se pozdravljao iznenada se uozbiljio. “Deĉki,” rekao je dok se s nama rukovao, “ovo je velika stvar. Rusija vam je zahvalna.”

“Moţeš namazati svinji ruţ…” rekao je Paolo nakon što su se vrata zatvorila.

Tako smo obiĉno govorili kada smo poslovali s divljim biznismenima poput Kozaka – ali meĊu nama, u to vrijeme su nam sliĉni poslovi donosili polovicu zarade, i koliko god se mi trudili, nikakvi legalni ugovori, jamstva, informacije o poslovanju tvrtke nisu mogli promijeniti ĉinjenicu o ĉemu je zapravo bila rijeĉ. Ponekad sam imao osjećaj da se bavimo neĉim prljavim, poput neke vrste legalnog pranja novca.

Obiĉavao sam se tješiti da bi se sve to ionako dogaĊalo i bez nas, da smo mi samo posrednici, da nismo mi ti koji financiraju što god to bilo, što su Rusi radili sa zajmovima. Naš je posao samo bio osigurati da naši klijenti na kraju dobiju svoj novac natrag. Uobiĉajeni izgovor odvjetnika. “… moţeš joj namazati ruţ, ali ona će i dalje biti svinja”, sloţio sam se.

“Guba”, rekao je Borisoviĉ.

Ostatak poslijepodneva osjećao sam se nekako rasijano i ošamućeno, kao pred razgovor za posao ili prije zloslutnog pregleda kod lijeĉnika, kada ĉovjek samo kima glavom, zapravo ne sluša što mu se govori i automatski odgovara kada mu se obrate.

Minute su prolazile kao vjeĉnost, ĉinilo se da je ostalo tako puno vremena, da ga je prošlo tako malo otkako sam posljednji put gledao. Kada sam iznenada osjetio nervozu i poĉeo razmišljati o tome da sve otkaţem, vrijeme kao da je proletjelo. Oko šest poslijepodne otišao sam kući presvući odijelo i malo pospremiti kupaonicu, za svaki sluĉaj.

TRI

U TO VRIJEME, PRIJE NEGO ŠTO SAM GA POĈEO IZBJEGAVATI, VIĐAO SAM svojeg susjeda Olega Nikolajeviĉa skoro svaki dan. Kada sam se penjao ili silazio stubama on je obiĉno stajao na hodniku ispred svojega stana pretvarajući se da me ne ĉeka. Kada sam se tek doselio i nisam poznavao gotovo nikoga u Moskvi uţivao sam razgovarati s njime. On se strpljivo trudio razumjeti moj pidţin ruski i davao mi dobre savjete, recimo kojih dijelova grada da se klonim. Kasnije, kada sam se već udomaćio, nije mi bilo teško ćaskati s njime nekoliko minuta. Osjećao sam se nekako duţnim, a tu i tamo je znalo biti zabavno.

Ako ne raĉunamo maĉku, Oleg Nikolajeviĉ je ţivio sam. Nosio je bijelu kozju bradicu, a iz ušiju su mu stršale dlake. Jedanput mi je ispriĉao kako je bio urednik nekog knjiţevnog ĉasopisa, ali nisam bio siguran je li ĉasopis još uvijek postojao. Bio je poput jednog od onih opreznih ruskih rakova koji se drţe morskog dna, koji znaju kada se treba sakriti i šutjeti, koji se klone zla i nastoje ga nikome ne priĉiniti. Bio je star i usamljen. Besposleno je stajao na hodniku s unikatnom svilenom maramom zavezanom oko vrata upravo kada sam krenuo na veĉeru u Maštu Istoka.

“Dobra veĉer, Nikolaju Ivanoviĉu”, rekao mi je na ruskom. “Kako je na poslu, odvjetniĉe?”

Oleg Nikolajeviĉ me uvijek tako pozdravljao. Nakon što je saznao da se moj otac zove Ian, poĉeo me oslovljavati s Nikolaj Ivanoviĉ, kako bih se zvao da sam Rus. Obiĉaj je zvati ljude osobnim imenom i imenom oca dok ih bolje ne upoznaš, a ako su stariji ili su ti nadreĊeni tako ćeš ih uvijek oslovljavati. Budući da me nitko drugi nije tako zvao ĉak mi se i sviĊalo, jer je podrazumijevalo da me je nekako prihvatio, a odisalo je i pristojnošću nekih prošlih vremena. Odgovorio sam da je sve u redu i pitao ga kako je on.

“Normaljno”, odgovorio je. (Nije loše.)

Zamolio sam ga da me ispriĉa, jer sam se dosta ţurio. Izgleda da je bilo oĉito

zašto. Zalio sam se losionom poslije brijanja – istim onim koji još uvijek povremeno koristim, a za koji ti kaţeš da smrdi kao konjska pišalina – na sebi sam imao dreĉavu tirkiznu košulju kakvu sam obiĉno nosio na vjenĉanjima. Kosu sam ne baš uspješno zalizao.

“Nikolaju Ivanoviĉu!” rekao je podigavši dlakavi prst. Odmah sam znao da će uslijediti jedna od njegovih ljubljenih ruskih poslovica. “Jedino mjesto gdje je sir besplatan je mišolovka.”

Miris maĉje dlake, prastarih enciklopedija i ustajale kobasice iz njegova stana sustigao me dok sam ţurno silazio niza stube, preskaĉući po dvije odjednom.

Ako zatvorim oĉi mogu gledati cijelu veĉer na unutrašnjosti svojih kapaka, kao da je saĉuvana na zrnatom starom kućnom filmu iz sedamdesetih.

Kada sam izašao iz kuće poĉeo je padati mrak, u hladnome zraku osjećala se kiša.

Dok sam iz zgrade išao prema Bulevaru vidio sam dvojicu muškaraca kako sjede u naranĉastom Ţiguliju. Takve tipove dijete sigurno ne bi narisalo u svojem crteţu automobila. Na trenutak mi se pogled sreo s pogledom jednoga od njih pa sam brzo okrenuo glavu u stranu, onako kako se radi u Londonu, a pogotovo u Moskvi, gdje se ĉesto zna dogoditi da kroz nadsvoĊene prolaze, na parkiralištima ili u pothodnicima vidiš nešto što bi bolje bilo da nisi. Poţurio sam do zavoja pronaći taksi. Drugi ili treći automobil se zaustavio na moju podignutu ruku. (Nikad nisam imao vlastiti automobil u Rusiji. Kada sam tek stigao, Paolo mi je rekao da odmah poĉnem voziti, jer ako budem ĉekao da se prvo priviknem na potpuni kaos na cesti, na led i na prometnu policiju nikad neću poĉeti, i bio je u pravu. Ali sustav “divljih” taksija bio je iznenaĊujuće siguran naĉin prijevoza dokle god se pridrţavaš dvaju jednostavnih pravila: ne ulazi u vozilo ako vozaĉ pokraj sebe ima i prijatelja i nikada se nemoj voziti s njime ako je pijaniji od tebe.)

Moj vozaĉ te veĉeri je, mislim, bio Gruzijac. Na kontrolnoj ploĉi je imao prilijepljene dvije minijaturne ikone, malene Majke Boţje, zbog kojih sam se uvijek osjećao sigurnije, ali i ranjivije – bilo je manje vjerojatno da će mi prerezati grkljan, ali takoĊer, ţivot mi je moţda bio u rukama ĉovjeka koji je smatrao da su gledanje u retrovizor i koĉenje Boţja briga, a ne njegova. Ispruţio sam ruku prema sigurnosnom pojasu, ali on me ozbiljno upozorio kako ih je vrlo opasno vezati te me nastavio uvjeravati da odliĉno vozi. Bio je izbjeglica nakon jednog od prljavih malih ratova koji su izbili na Kavkazu nakon raspada “Imperija zla”, ratova za koje nisam ni ĉuo sve dok se nisam poĉeo voziti moskovskim taksijima. Poĉeo mi je o njemu priĉati dok smo ulazili u tunel ispod vjeĉito prometno zakrĉenog Novog Arbata (široke, nemilosrdne avenije prepune butika i kasina), a zatim ubrzao pokraj Gogoljeva kipa. Kada smo

stigli do stanice metroa Kropotkinskaja i obale rijeke na kojoj se nalazila kopija nekadašnje katedrale, u ţurbi izgraĊene devedesetih, on više nije drţao upravljaĉ, već je objema rukama pokazivao što je netko uĉinio s dijelovima tijela nekog drugog.

Napokon se zaustavio kod nasipa. Dao sam mu sto rubalja, za koje smo se unaprijed dogovorili, još pedeset koje je vješto iskamĉio kao napojnicu i pretrĉao preko ceste do obale rijeke. Kroz sitnu kišu koja je poĉela padati vidio sam kako se bjelasa svemirska letjelica Buran i petlje klimavih “tobogana smrti” u Parku Gorkog s druge strane tamne vode. Sjećam se da sam, dok sam se spuštao malenim mostom do plutajućeg restorana, na susjednoj platformi vidio muškarca u pripijenim kupaćim gaćama kako izlazi iz rijeke.

Iz lokala je dopirala uobiĉajena restoranska graja, svi su se trudili nadglasati jedni druge. Ĉlanovi orkestra odjeveni u šarene nacionalne kostime svirali su Sinatru u azerbejdţanskom stilu. Prišla mi je konobarica, i dok sam joj objašnjavao da imam dogovor shvatio sam da ne znam na koje ime je Maša rezervirala stol i zove li se ona uopće Maša. Na trenutak sam se zapitao što uopće radim u toj ludoj zemlji u svojoj tirkiznoj košulji. Bio sam prestar za sve to, imao sam trideset osam godina, bio sam podrijetlom iz Lutona. Uto sam ih ugledao kako mi mašu iz udaljenog dijela restorana koji je bio ureĊen poput srednjovjekovne galije. Ustale su da me pozdrave i ja sam zaobilazeći tuĊe stolove krenuo prema njima.

“Zdravo, Nicholase”, rekla je Katja na engleskom.

Taj kontrast uvijek je bio pomalo uznemirujući. Njezin glas zvuĉao je kao da pripada školarki ili liku iz crtica, ali uz to su išle duge noge u bijelim koţnatim ĉizmama, gole od koljena do ruba plisirane suknje kakvu nose navijaĉice ili konobarice u restoranu Hooters. Plava kosa prekrivala joj je ramena. Znam da bi za mnoge muškarce ona bila glavna atrakcija, ali za moj ukus bila je malo premlada, prenapadna.

Još uvijek je isprobavala što moţe postići svojim hodom i kosom i oblinama.

“Zdravo, Nikolaju”, rekla je Maša. Na sebi je imala minicu koja se bojom gotovo podudarala s mojom košuljom i relativno skroman crni dţemper, na licu ruţ i maskaru, ali nije bila previše napadno našminkana kao neke djevojke. Nokti su joj bili ţarko crvene boje.

Sjeo sam im nasuprot. Za stolom iza mene bilo je šest, sedam buĉnih poslovnih ljudi, a s njima sedam ili osam djevojaka, dovoljno mladih da im budu kćeri, ali nisu bile.

Naravno, nismo baš imali o ĉemu razgovarati.

Duţe nego što je potrebno prouĉavali smo jelovnike s beskrajnim popisima jela

od mesa i umaka (pokraj kojih su bile dvije kolone brojeva: cijene i, kao u većini moskovskih restorana, teţina sastojaka u svakom jelu, podatak koji je izgleda trebao uvjeriti goste kako će za svoj novac dobiti odgovarajuću vrijednost). Sjećam se kako mi je pogled nehotice odlutao do cijene “Carskih raţnjića” i “Morskog iznenaĊenja”.

Samaĉki ţivot nauĉi ĉovjeka da postane štedljiv ĉak i kada je pun novca.

“I, Kolja”, napokon je rekla Maša na engleskom oslovivši me ruskim imenom od milja. “Zašto ste došli u našu Rusiju?”

“Hajdemo govoriti na ruskom”, rekao sam. “Mislim da će tako biti lakše.”

“Molim vas”, rekla je Katja. “Moramo vjeţbati engleski.”

“U redu”, rekao sam. Nisam došao u Maštu Istoka kako bih se raspravljao s njima.

Od tog trenutka nadalje uglavnom smo se drţali engleskoga, osim kada smo bili u društvu drugih Rusa.

“I tako”, rekla je Katja. “Zašto Rusija?”

Pribjegao sam jednostavnom odgovoru, kao i uvijek kada su me to pitali: “Zaţelio sam se avanture.”

Iako, to zapravo nije bila istina. Razlog je bio, a to razumijem sada, što sam u dobi od trideset i kusur godina upravo ulazio u zonu razoĉaranja, kada zanos i ambicije poĉinju blijedjeti, roditelji prijatelja poĉinju umirati, vrijeme kada se pitamo: “I ovo je sve što postoji?” Prijatelji u Londonu, koji su bili u braku, poĉinjali su se razvoditi, a oni koji nisu bili, poĉinjali su nabavljati maĉke. Neki su trĉali maratone dok su se drugi preobraćali na budizam kako bi lakše prebrodili tu fazu. Ti si pak, kao što si mi jedanput spomenula, bila na nekoliko ĉudnih evangeliĉkih seminara prije nego što smo se sreli. Istina je sljedeća: u tvrtki su me pitali hoću li ići u Moskvu, na godinu, rekli su, moţda na dvije. Natuknuli su kako je to brţi naĉin da postanem partner. Pristao sam i pobjegao iz Londona i od ĉinjenice da više nisam tako mlad.

One su se nasmiješile.

Rekao sam: “Moja tvrtka je predloţila da doĊem raditi u moskovski ured. To je za mene bila dobra prilika. TakoĊer,” dodao sam, “uvijek sam ţelio posjetiti Rusiju. Moj djed je bio u Rusiji za vrijeme rata.”

Kao što znaš, to je istina. Nisam ga dobro poznavao, ali kada sam bio dijete ĉesto se spominjala njegova vojniĉka prošlost.

“U kojem rodu vojske je vaš djed sluţio?” pitala je Maša. “Je li bio špijun?”

“Nije”, rekao sam. “Bio je mornar na jednom od brodova koji su u konvojima iz Engleske dopremali svakojaku pomoć Rusiji. Konvoji su plovili na Arktik. U Arhangelsk i u Murmansk.”

Maša se nagnula prema Katji i nešto joj šapnula. Meni se uĉinilo da joj prevodi.

“Stvarno?” pitala je. “Ne šalite se? Bio je u Murmansku?”

“Da, više puta. Imao je sreću. Njegov brod nisu pogodili. Mislim da je ţelio posjetiti Rusiju poslije rata, ali u sovjetsko doba to nije bilo moguće. Otac mi je sve to ispriĉao – djed je umro dok sam bio malen.”

“Baš zanimljivo”, rekla je Katja, “jer i mi smo iz tog grada. U Murmansku je naš dom.”

U tom trenutku je stigao konobar uzeti narudţbu. Obje su naruĉile raţnjiće od jesetre. Ja sam naruĉio janjetinu i tanke azerbejdţanske pogaĉe punjene sirom i zaĉinskim travama, rolice od patlidţana punjene pestom od mljevenih oraha, bijelog luka i zaĉina, umak od nara i pola boce votke.

Tada se ĉinilo kao da je ĉinjenica što je moj djed bio u njihovom rodnom gradu neka vaţna sluĉajnost ili podatak. Pitao sam ih zašto je njihova obitelj ţivjela ondje.

Znao sam da je Murmansk bio jedan od vojnih gradova u koji je pristup bio ograniĉen, kamo su ljudi odlazili samo s razlogom, ili ako je netko drugi imao razlog da ih onamo pošalje.

Maša me pogledala u oĉi i crvenim noktima desne ruke kucnula se po ramenu.

Uĉinilo mi se da moram reći ili uĉiniti nešto zauzvrat, ali nisam znao što. Nakon nekoliko sekundi i ja sam prstima kucnuo rame. Poĉele su se smijati, Maša zabacivši glavu, Katja suzdrţavajući se i crveneći, kao školarka nasred sata, koja pokušava ne prasnuti u smijeh kako se ne bi uvalila u nevolje.

“Ne”, rekla je Maša. “Kako se zove ono što muškarci nose u vojsci?” Ponovno je kucnula rame.

“Epolete?” upitao sam.

“Kada u Rusiji pokazuju ovako,” rekla je i nastavila kuckati, “to znaĉi da je ĉovjek u vojsci, u policiji ili u nekoj sliĉnoj sluţbi.”

“Vaš otac?”

“Da”, odgovorila je. “Bio je mornar. Njegov otac takoĊer je bio mornar. Kao vaš djed.”

“Da”, rekla je Katja. “Naš djed je štitio konvoje. Moţda su se poznavali.”

“Moţda”, rekao sam.

Svi smo se nasmiješili, malo promeškoljili na svojim mjestima. Pogledao sam Mašu pa odvratio pogled kad me ulovila da je gledam. Tipiĉna igra maĉke i miša, kao na prvome spoju. Iza djevojaka, kroz zamagljeno staklo i kišu koja je poĉela padati nad rijekom, vidio sam prazan luna-park, Krimski most, a nešto dalje golemi osvijetljeni nakaradni spomenik Petru Velikom na rijeci blizu tvornice ĉokolade Crveni oktobar.

Pitao sam ih kako je izgledalo njihovo odrastanje u Murmansku. Naravno da je bilo teško, rekla je Maša. Nimalo nalik na Moskvu, ali ljeti je bilo svijetlo dvadeset ĉetiri sala na dan i moglo se šetali šumom u ponoć.

“A imali smo i onakav jedan!” rekla je Katja i pokazala prema panoramskom kotaĉu u Parku Gorkog. Ponovno se nasmiješila pa je izgledala kao bezazlena, naivna djevojĉica za koju je panoramski kotaĉ bio poput Disney Worlda.

“Samo,” rekla je Maša, “bio je preskup. Mislim voţnja. Kada sam bila mala, osamdesetih, u vrijeme Gorbaĉova mogla sam samo gledati taj kotaĉ. Ĉinio mi se prekrasnim.”

Pitao sam: “Zašto ste otišle odande? Zašto ste došle u Moskvu?” Iako, mislim da sam odgovor već znao. Većina mladih ruskih provincijalki dolazila je u grad tek s onoliko novca koliko je bilo dovoljno da izgledaju dobro nekoliko tjedana dok su spavale na neĉijem podu i pokušavale pronaći posao, ili još bolje, muškarca koji bi im omogućio ţivot u elitnim kućama iza elektriĉnih ograda na Rubljovskoj cesti. Ili moţda, ako je već bio oţenjen, smjestio bi je u stan oko Patrijaršije Prudov – Patrijarhovih ribnjaka, pandan londonskog Hampsteada, samo s više automatskog oruţja – gdje bi je smetao samo dvaput tjedno, a onda joj poklonio stan kada bi je se zasitio. U ono vrijeme su, poslije nafte, glavni ruski nacionalni proizvod bile oĉajne dugonoge djevojke. Mogli ste ih naruĉiti putem interneta iz Leedsa ili Minneapolisa.

“Zbog obitelji”, rekla je Maša.

“Roditelji su se preselili u Moskvu?”

“Ne”, rekla je. “Roditelji su ostali u Murmansku, ali ja sam morala otići.”

Pokazala je gestu koju sam shvatio.

Podigla je ruku i kaţiprstom kvrcnula svoj bijeli vrat sa strane. Alkohol.

Univerzalni ruski znak za alkoholiĉara.

“Vaš otac?”

“Da.” Zamislio sam svaĊe i suze tamo gore u Murmansku, sve plaće koje su momentalno nestajale u pijankama, malene djevojĉice koje su se skrivale u svojoj sobi i sanjale o velikom kotaĉu na kojem si nisu mogle priuštiti voţnju.

“Sada je,” rekla je Maša, “još samo majka ţiva.”

Nisam bio siguran trebam li izjaviti sućut ili ne.

“Ali,” rekla je Katja, “i u Moskvi imamo rodbinu.”

“Da”, potvrdila je Maša, “u Moskvi nismo same. Imamo tetu. Moţda je upoznate.

Ona je stara komunistica. Mislim da bi vam to moglo biti zanimljivo.”

“Vrlo rado bih upoznao vašu tetu”, rekao sam.

“U Murmansku,” rekla je Maša, “nismo znale ništa. Sve smo nauĉile u Moskvi.

Sve dobro, ali i sve loše.”

Donijeli su sve odjednom, kako to uvijek rade u kavkaskim restoranima, ne mareći za koncept predjelo/glavno jelo koji podrazumijeva uţitak od polaganog unosa hrane. Prionuli smo jelu. Iza nas, biznismeni su s hrane prešli na pipkanje djevojaka nimalo se ne ustruĉavajući. Svi su strastveno pušili. Pretpostavljam da su to ĉinili i pod tušem.

Pokušao sam saznati gdje Maša i Katja stanuju. Rekle su da iznajmljuju stan na Lenjingradskoj cesti, uvijek zakrĉenoj prometnici koja je vodila na aerodrom Šeremetjevo i na sjever. Pitao sam Mašu sviĊa li joj se posao u trgovini mobilnim telefonima.

“Posao k‟o posao”, rekla je Maša. “Nije uvijek zanimljiv.” Kratko se i ironiĉno nasmiješila.

“A što vi radite, Katja?”

“Studiram na MDS-u”, rekla je. MDS je kratica za Moskovsko drţavno sveuĉilište, rusku varijantu Oxforda, ali za koje je bilo potrebno platiti mito za upis i onda ponovno za stjecanje akademskog stupnja. “Studiram poslovno upravljanje”, rekla je.

Bio sam zadivljen kako se i oĉekivalo. Poĉeo sam im priĉati o svojim studentskim godinama u Birminghamu, ali Maša me prekinula.

“Hajdemo plesati”, rekla je.

Orkestar je dvostrukom brzinom svirao “I Will Survive”, a kada su glazbenici sloţno zapjevali refren, zvuĉalo je kao da pjevaju ţalopojku na kavkaskom ukopu.

Jedini plesaĉi bili su uzbuĊeno dijete i pripiti otac kojega je ona uspjela odvući na prostor ispred orkestra. Maša i Katja su se izvijale i izbacivale bokove lagano simulirajući lezbijski odnos, što je bila trenutna moda na moskovskim plesnim podijima, potpuno bez kompleksa kako ĉine ljudi koji nemaju što izgubiti. To je bila još jedna stvar koja mi se svidjela kod Maše: znala se prepustiti trenutku, potpuno ga odvojivši od prošlosti i budućnosti, sve kako bi bila sretna.

Ja sam se mrdao i trzao, pokušao plesati tvist, osjetio da sam moţda pretjerao (znam, nisam zaboravio, morat ću ići na teĉaj kako bismo mogli plesati naš prvi ples na dan vjenĉanja). Maša me primila za ruku pa smo nekoliko minuta zajedno teturali dok sam se ja drţao za nju i pustio je da vodi. Osjetio sam olakšanje kada je pjesma završila pa smo se mogli vratiti za stol.

“Predivno plešete”, rekla je Katja i one su se nasmijale.

“Za ţene!” izrekao sam standardnu zdravicu, a budući da u Rusiji piju i oni kojima se nazdravlja, one su se kucnule malenim ĉašicama za votku sa mnom i svi smo ispili piće.

Još uvijek nisam bio siguran na ĉemu smo, jesmo li uopće, ili se samo radilo o radoznalosti i prilici da besplatno veĉeraju. U Moskvi je glavni obiĉno bio treći spoj, kao i kod nas u Londonu – a vjerujem i na Marsu – ili moţda drugi, ako je bilo ljeto.

Nisam znao što s Katjom.

“Moţda biste htjeli vidjeti naše fotografije”, rekla je Maša.

Kimnula je Katji i ona je izvadila mobitel. Djevojke u Rusiji voljele su fotografirati jedna drugu – moţda zbog noviteta koji su te kamere predstavljale ili same ideje da su dovoljno vaţne da ih netko slika.

“Ovo je u Odesi”, rekla je Katja. Bile su ondje poĉetkom ljeta, objasnile su.

Izgleda da su ondje imale roĊaka. Manje-više svatko je imao roĊaka u Odesi (mješavini Tenerifa i Palerma).

Nagnuli smo se prema sredini stola pa nam je Katja pokazivala fotografiju za fotografijom na malenom ekranu njezina mobitela. Na prvoj fotografiji su bile u baru, njih dvije i još jedna djevojka. Katja je gledala na drugu stranu i smijala se, kao da se šali s nekim izvan kadra. Na drugoj su bile na plaţi, stajale su jedna uz drugu u bikinijima, dok je iza njih bilo nešto nalik na egipatsku piramidu. Na sljedećoj je bila samo Maša. Slikala je samu sebe u zrcalu ormara: jednu ruku je drţala na boku, u drugoj je drţala telefon tako da joj je zaklanjao ĉetvrtinu lica. U odrazu se vidjelo da na sebi ima crvene bikini gaćice i ništa više.

Naslonio sam se u stolcu i pitao ih bi li voljele doći k meni na ĉaj.

Maša me znaĉajno pogledala ravno u oĉi i rekla da.

Mahnuo sam konobaru ĉrĉkajući zrakom imaginarnom kemijskom olovkom. Bio je to meĊunarodni znak za “pustite me odavde”. Kada si tinejdţer i vidiš roditelje da to rade misliš da nikada nećeš tako.

Kada smo izašli iz restorana vani je već bilo zahladilo. Nakon tri godine u Rusiji znao sam da je doista poĉelo: velika hladnoća i ledeni zrak sve do travnja. Bijeli dim koji se uzdizao iz dimnjaka elektrane niz rijeku izgledao je smrznut na tamnom noćnom nebu.

Još uvijek je padala sitna kiša, kapljice su se slijevale niz stakla mojih naoĉala i maglile mi vid pa je sve djelovalo još ĉudesnije. Maša je na sebi imala kaput s krznenim ovratnikom, a Katja je odjenula plastiĉnu ljubiĉastu kabanicu.

Ispruţio sam ruku, a automobil koji je već prošao pokraj nas i bio udaljen dvadesetak metara, zakoĉio je, krenuo u rikverc i zaustavio se uz iviĉnjak. Vozaĉ je

zatraţio dvjesto rubalja, pa iako je to bila prava pljaĉka, pristao sam i sjeo na prednje sjedalo. Vozio nas je debeli, neĉim ozlojeĊeni Rus s brkovima, ĉije je prednje staklo po sredini imalo pukotinu nastalu od udarca neĉijim ĉelom, a moţda od metka. Imao je i minijaturni televizor spojen na upaljaĉ na kojem je gledao sinkroniziranu brazilsku sapunicu dok nas je vozio uz rijeku. Ispred nas su treperile zvijezde na vrhu kremaljskih tornjeva, vidjele su se i bajkovite kupole Svetog Vasilija Blaţenog u dnu Crvenoga trga, dok je još nezamrznuta tamna rijeka Moskva tajanstveno vrludala kroz divlji grad. Iza mene su se Maša i Katja došaptavale. Vozilo debelog Rusa bilo je raj na kotaĉima, desetominutno blaţenstvo nade i ushita.

Ako se paţljivije pogleda strop mojega stana vidi se blijeda mreţa crta koje se isprepliću i priĉaju povijest tog mjesta, poput godova na panju ili bora na licu pjesnika.

Nekoć je to bila “komunalka”, komunalni stan u kojem su zajedno, a ipak odvojeno, ţivjele tri ili ĉetiri obitelji. Znao sam zamišljati kako bi neki stanar umro, zatim bi to otkrili sustanari, ili bi umro pa to dugo nitko ne bi shvatio. Kao i milijuni drugih, sigurno su skidali vlastite zahodske daske sa zida u WC-u i stavljali ih na školjku kada su išli srati, svaĊali su se oko toga ĉije je mlijeko u zajedniĉkoj kuhinji, cinkali, ali i spašavali jedni druge. A onda je devedesetih netko srušio sve pregrade izmeĊu nekadašnjih spavaonica i pretvorio to mjesto u stan za bogataša. Sve što je ostalo od prošlosti bile su crte na stropu gdje su se nekoć spajali zidovi. Sada je stan imao samo dvije spavaće sobe, jednu za goste, kojih gotovo nikada nije bilo. Ispoĉetka sam se zbog povijesti toga stana i ĉinjenice koliko se meni posrećilo što u njemu ţivim ĉak osjećao pomalo krivim.

Njih dvije su se izule onako kako su Rusi nauĉeni pa smo pošli u kuhinju. Maša mi je sjela u krilo i poljubila me. Usne su joj bile hladne i ĉvrste. Pogledao sam Katju, ona se smiješila. Znao sam da postoji mogućnost da će me orobiti, ali u svojem stanu nisam imao niĉeg što sam ţelio više od Maše, a nisam mislio da će me ubiti. Primila me za ruku i povela u moju spavaću sobu.

Pošao sam do prozora i navukao zastore od nabranog smeĊeg muslina, koji su izgledali kao da se iza njih krije operna pozornica. Kada sam se okrenuo, Maša je već bila skinula dţemper i sjedila na rubu mojeg kreveta u kratkoj suknji i crnom grudnjaku. Katja je sjedila u fotelji i smiješila se. To se više nikada nije ponovilo, ali te je noći cijelo vrijeme ostala ondje, kao da ĉuva Mašu, ne znam. Pomalo nastrano i uznemirujuće, ali opet, sve je djelovalo nekako nestvarno, a i votka je pomogla ublaţiti napetost.

Maša se razlikovala od engleskih djevojaka. Bila je drugaĉija od tebe, drugaĉija od mene. Nije se ustruĉavala, nije izgledalo kao da glumi ili da se pretvara.

Posjedovala je neku sirovu prirodnu energiju, oĉaravajuću, ohrabrujuću i radosnu, bila

je ţeljna zadovoljiti i improvizirati. Kad god bih digao pogled, Katja je bila ondje i smješkala se, dovoljno blizu da to vidim ĉak i bez naoĉala, potpuno odjevena, kao da promatra znanstveni pokus.

Poslije, dok smo leţali zagrljeni, a Maša još uvijek ubrzano disala, u polusnu je jaĉe privukla moju ruku koju sam prebacio preko njezina ramena kao da je rasklimana igraĉka – kako bih je još jaĉe privinuo k sebi ili da se uvjeri kako smo ta ruka i ja stvarni, kao da smo bili upravo ono što joj je trebalo. Ili se barem meni tada tako ĉinilo.

U dnu kreveta, koji se ĉinio tako dalekim, sjećam se da je obavila svoju nogu oko moje pa sam osjećao kako se namazani nokti njezina bijelog stopala urezuju u moje listove.

Kada je ujutro svjetlost polako poĉela prodirati u moju sobu, primijetio sam da Katja, još uvijek odjevena, spava u naslonjaĉu s bradom naslonjenom na podignuta savijena koljena dok joj je plava kosa prekrivala lice poput vela. Maša je leţala pokraj mene s licem okrenutim u stranu, s kosom na mojem jastuku i svojim mirisom na mojoj koţi. Ponovno sam zaspao, a kada sam se probudio njih više nije bilo.

ČETIRI

“STIGLI SMO”, REKLA JE MAŠA. Stajali smo ispred tipiĉne stare moskovske zgrade s napuknutom fasadom pastelne boje i prostranim unutarnjim dvorištem u kojem je gospoda nekoć drţala konje, a posluga dolazila spletkariti. Sada su u dvorištu bila samo dva otuţna drveta s obješenim smeĊim listovima i tri, ĉetiri automobila, dovoljno fina da pokaţu kako u zgradi stanuju imućni ljudi. S ulice smo skrenuli u nadsvoĊeni prolaz pa lijevo u udaljeni dio dvorišta, do metalnih vrata s prastarim interfonom. Zrak je bio pun vlage – bremenit neĉim izmeĊu susnjeţice i snijega, ruskom vlagom s okusom ispušnih plinova koja vam se uvlaĉi u oĉi i usta. Za takvog vremena u Moskvi gledaš u nebo i ţeliš da se što prije otvori, kao što osuĊenik na smrt gleda u oštricu giljotine.

Maša je utipkala broj stana. Nakon stanke zaĉulo se isprekidano zujanje. Ţenski glas je rekao: “Da?” “Mi smo”, odgovorila je Maša na ruskom. “Maša, Katja i Nikolaj.”

“UĊite”, rekao je glas. “Treći kat.”

Ponovno se ĉulo zujanje, vrata su se otvorila i mi smo se poĉeli uspinjati mramornim stubištem.

“Prije je bila komunistica”, rekla je Maša. “Ali mislim da više nije.”

“Ponekad je zaboravljiva”, rekla je Katja. “Ali jako je dobra.”

“Mislim da nije previše sretna”, rekla je Maša. “Ali mi se trudimo da je razveselimo.” Ĉekala nas je na hodniku ispred stana. Bila je to jedna od onih malenih bakica s figurom kao u bacaĉice kugle i licem koje je unatoĉ sijedoj, sovjetski pragmatiĉno kratko podšišanoj kosi djelovalo mlaĊe. Na sebi je imala crne cipele na vezanje, ĉarape u boji koţe i urednu, ali iznošenu vunenu suknju i vestu po kojima je odmah bilo jasno

da njezin stan nije taj u kojem stanuje novac. Imala je pametan pogled i ugodan osmijeh.

“Draga naša,” rekla je Maša, “ovo je Nikolaj…” Primijetio sam da je shvatila da ne zna kako se prezivam. Mislim da je to bio naš tek ĉetvrti susret, ne raĉunajući onaj prvi put u metrou. Još uvijek smo zapravo bili stranci, a moţda smo to i ostali. Ipak, tada mi se ĉinilo nekako prirodnim što me upoznaje sa svojom tetom. Ĉinilo se kao da će naša veza moţda potrajati.

“Platt”, rekao sam, a zatim nastavio na ruskom dok smo se još uvijek rukovali: “Drago mi je.”

“UĊite”, rekla je smiješeći se.

Plašim se da sam preskoĉio neke stvari, ali ţelio sam ti ispriĉati kako sam je upoznao – kako sam upoznao staru gospoĊu, Tatjanu Vladimirovnu.

U tim danima zlatne groznice – kada je polovica zgrada u centru grada bila prekrivena reklamama za Rolex veliĉine podmornice, a stanovi u neboderima nalik na svadbene torte iz Staljinova doba se prodavali po cijenama kao u Knighstbridgeu – novac u Moskvi imao je vlastite navike. Novac je znao da ga u bilo kojem trenutku netko u Kremlju moţe uzeti natrag. Nije se odmarao uz kavu ili se šetao s kolicima na tri kotaĉa po Hyde Parku, kao što to ĉini londonski novac. Moskovski novac emigrirao je na Kajmansko otoĉje, vile u Cap Ferratu ili bilo kamo gdje bi mu pruţili topao dom i ne bi postavljali suvišna pitanja, ili se pompozno i nemilice trošio, namakao u jacuzzijima punim šampanjca i vozio naokolo privatnim helikopterima. Novac je posebno volio salone skupocjenih automobila na Kutuzovskom prospektu 1 , kojim se dolazilo do ratnog muzeja i Parka pobjede. Kitio je svoje Mercedese i dodatno jaĉao Hummere treperavim plavim svjetlima hitnih sluţbi, koja su za otprilike trideset tisuća dolara dijelili usluţni ĉinovnici ministarstva unutarnjih poslova, svjetla pred kojima su se moskovske prometne guţve rastvarale kao Crveno more. Ti automobili su se, poput nadmenih mesoţdera koji su se sunĉali pokraj pustinjskih pojila, producirali ispred mondenih restorana i noćnih klubova, dok je novac išao unutra proţdirati kavijar i šampanjac Cristal.

Jednog petka uveĉer, potkraj listopada – dva ili tri tjedna prije nego što sam pred vratima njezina stana upoznao Tatjanu Vladimirovnu, i otprilike isto toliko nakon prve noći provedene s Mašom, poveo sam djevojke u Rasputin. Tada je to bio jedan od najelitnijih noćnih klubova, na uglu izmeĊu Vrta Ermitaţ i policijske postaje na Petrovki (ondje se snimala ruska varijanta emisije “Zaustavimo zloĉin”, u kojoj je 1 Prospekt, široka, dugaĉka ulica, avenija.

leševa i vješto rekonstruiranih pucnjava bilo napretek). Zapravo, pokušao sam ih uvesti u Rasputin.

Do ulaza smo se probijali vrludajući izmeĊu ponosno parkiranih automobilskih monstruma zatamnjenih stakala. Ulaz su ĉuvali djelatnici kluba koje Moskovljani zovu face-control 2 : dva ili tri himalajska izbacivaĉa i ohola plavuša sa slušalicama s mikrofonom, ĉiji je posao bio da ne pušta unutra nedovoljno glamurozne ţene i nedovoljno imućne muškarce. Plavuša je otvoreno, od glave do pete, odmjerila djevojke kako to ruske ţene obiĉno rade. Katja je na sebi imala mini suknju s uzorkom leoparda i bijele ĉizme, a Maša je, koliko se sjećam, natapirala svoju dugu kosu, a na ruci je imala narukvicu s minijaturnim satom u obliku srca. Mislim da sam ja kriv što su nas zaustavili. Pokušavao sam se uklopiti u taj mafijaški milje svojim tamnim poslovnim odijelom i crnom košuljom, ali vjerojatno sam izgledao kao ĉlan zbora u školskom mjuziklu “Deĉki i cure”. Vidio sam da ţena na vratima pokušava procijeniti kakvu štetu mogu napraviti ako se naljutim, kakvu imam “krišu”3 – zaštitniĉki ljudski “krov”, po mogućnosti suradnika neke od sigurnosnih sluţbi, potrebnog svakom Rusu ako ţeli uslugu, platiti manji porez ili recimo ući u Rasputin u petak naveĉer. Od trgovca na trţnici, koji je imao svojeg prijateljski raspoloţenog policajca koji je gledao na drugu stranu, do oligarha s blagonaklonim kremaljskim gospodarom, svi koji su ţeljeli napredovati trebali su “krišu: nekoga tko će za njih urgirati, prišapnuti, kakvog roĊaka, ili prijatelja, ili samo nekog moćnog ĉiju kompromitirajuću tajnu srećom znaju. Ţena je nešto šapnula jednome od izbacivaĉa i on nas je poveo iza ugla do reda ograĊenog uţetom za sve one koji su odbijeni. Moţda nas puste poslije, rekao nam je, ako bude mjesta meĊu vaţnim gostima.

Snijeţilo je. Lagani, vlaţni listopadski snijeg, Rusi ga zovu “mokri snijeg”, koji se zadrţava na njeţnim površinama kao što su grane drveća i krovovi automobila, ali nestaje ĉim dotakne nemilosrdni moskovski asfalt. Pahulje zahvaćene zapusima nisu se uspijevale spustiti jako nisko. Lelujale su iznad uliĉnih lampi, a onda izvodile piruete na umjetnome svjetlu pa se ponovno dizale, kao da su se predomislile.

Bilo je hladno, još uvijek ne pretjerano, ali koketiralo je s nulom. Ostali “ĉekaĉi” u našem redu odbijenih uvukli su šake u rukave pa su izgledali kao da su im udovi amputirani. Izbacivaĉi su propuštali probrane kriminalce, pukovnike sigurnosnih sluţbi i ĉinovnike srednjeg ranga iz Ministarstva financija, od kojih je svaki dolazio s osobnim haremom na visokim petama. Bio sam ljut, posramljen, spreman odustati i otići odande. U tom trenutku stigao je Kozak.

Bio je u pratnji dvojice ili trojice muškaraca i ĉetiriju visokih djevojaka. Zazvao 2 Face control – (engl. – doslovce, kontrola lica) prakticira se na ulazu u mnogim ruskim otmjenim noćnim klubovima, sliĉno je dress-codeu u klubovima na Zapadu. Osnovna razlika je što se potencijalni gosti ocjenjuju ne samo po odjeći, već i po privlaĉnosti.

3 Kpышa, rus. – krov.

sam ga i on je zastao dok su njegovi prijatelji prolazili kroz baršunasti zastor na vratima. Bio je to jedan od onih trenutaka kada se dijelovi tvojeg ţivota koji trebaju biti razdvojeni sretnu, kao kada nabasaš na šefa u predvorju kina ili u svlaĉionici na bazenu.

“Dobra veĉer“, rekao je. Obraćao se meni, ali je gledao u djevojke. “Nije loše.”

“Dobra veĉer”, odgovorio sam.

S Kozakom sam se bio ponovno sreo nekoliko dana prije toga. Došao je na Pavelecki trg potpisati neke dokumente, dati kojekakva obećanja i podrigivati se.

Pristao je da mi imenujemo nadzornika, koji je svakih nekoliko tjedana trebao posjećivati mjesto gdje se nalazio naftni terminal kako bi potvrdio da radovi napreduju po planu. To je trebalo pomoći dokazati kako će povrat duga uslijediti u dogledno vrijeme i da će, kako je vrlo detaljno bilo opisano u ugovoru koji smo mi sastavili, banke imati što zaplijeniti ako Kozak i njegovi prijatelji ne budu izvršavali svoje obaveze. Nadzornik kojega smo angaţirali bio je mršavi muškarac nalik na krticu po imenu Vjaĉeslav Aleksandroviĉ. Već smo jedanput suraĊivali s njime prilikom financiranja razvoja luke dolje na obali Crnoga mora.

“Zar nas nećete upoznati?”

“Ispriĉavam se”, rekao sam. “Ovo su moje prijateljice, Maša i Katja.”

“Enchanté4”, rekao je Kozak. “Koja od vas je Nicholasova supruga?”

Iako je znao da to nije istina, prihvatio je moju bezazlenu laţ o tome da sam oţenjen. Zacrvenio sam se. Katja se poĉela hihotati. Maša mu je pruţila ruku. Koliko znam, to je bio njihov jedini susret, ali u neku ruku, drago mi je što su se upoznali.

Nekako mi pojednostavljuje stvari ta uspomena na Mašu i Kozaka zajedno.

“Imate problema?” upitao me.

“Ne”, odgovorio sam.

“Imamo”, ispravila me Maša. Uvijek je bila tako spokojna, odluĉna i samouvjerena. Uvijek. I to mi se kod nje sviĊalo.

“Moţda”, priznao sam.

“Samo trenutak”, rekao je Kozak.

Pošao je do plavuše sa slušalicama. Bio nam je okrenut leĊima pa nisam mogao vidjeti izraz njegova lica, ali sam primijetio kako je trgnuo ramenom prema nama i ţena nas je pogledala. Dok je govorio njezino se lice objesilo, spustila je glavu, rekla nešto u mikrofon i pokazala nam rukom da priĊemo.

“Uţivajte!” rekao nam je Kozak.

4 Enchanté, franc. – drago mi je.

Znaš ono, kada u akcijskim filmovima prikazuju kako izgledaju vojnici kada ih gledaju kroz naoĉale za noćno promatranje – kao da su okruţeni treperavom termiĉkom svjetlošću. Ĉini mi se da je Kozak uvijek tako izgledao. Iz njega je isijavala nasilnost, bila je nevidljiva, ali svi su znali da je ondje.

“Hvala”, rekao sam.

“Nema na ĉemu”, odgovorio je Kozak.

Rukovali smo se i on je zadrţao moju ruku u svojem stisku trenutak predugo, moţda samo nekoliko sekundi, kako bi mi dao do znanja da moţe. “Pozdravite mog prijatelja Paola”, rekao je.

U klubu je na podiju bilo troje plesaĉa – dvije energiĉne crnkinje u toplesu, a izmeĊu njih patuljak u tanga gaćama s tigrastim uzorkom. Katja je pokazala prema stropu. Dvije gole djevojke s krilima i obojene u zlatno kako bi izgledale poput anĊela lepršale su iznad naših glava. Krenuli smo prema baru sa staklenim podom ispod kojega je bio akvarij s jesetrama i nekoliko bezvoljnih morskih pasa. Bar je bio pun skupocjenih ţena i opasnih muškaraca.

Naruĉio sam tri koktela Mojito od barmena koji je imao tipiĉan namrgoĊeni izraz lica kao svi potplaćeni, umorni barmeni bilo gdje na svijetu kada je naveĉer guţva, i suši sumnjive kvalitete, koji je tada bio standardno jelo u svim moskovskim noćnim lokalima. Osjećao sam se kao dobitnik na lutriji dok sam sjedio u Rasputinu sa svim tim velikim “igraĉima” i njihovim kirurški uljepšanim “curama” – ja sa svojom neukrotivom gustom kosom, izduţenim, blijedim engleskim licem i podbratkom koji mi se pojavio oko trideset i pete; svakog jutra sam s nadom provjeravao u ogledalu nije li moţda sam od sebe nestao. Osjećao sam se kao da sam Netko, a ne kao recimo neki anonimni bezveznjak koji je u tom trenutku prelazio preko Londonskog mosta u gomili sliĉnih bezveznjaka. Pretpostavljam da je cilj bio uĉiniti da se tako osjećam.

Katja me nastavila ispitivati o Engleskoj. Uobiĉajena pitanja: Je li Sherlock Holmes stvaran? Je li bilo teško dobiti vizu? Zašto je Churchill ĉekao sve do 1944. s otvaranjem druge fronte? Zakljuĉio sam da se ispod te mikro mini suknje skriva dobra cura, puna poštovanja prema sestri, koja se ţeljela nekako probiti u tom ne tako jednostavnom svijetu.

Maša se raspitivala o mojem poslu.

“Kolja,” rekla je, “ti poznaješ samo engleske zakone, ili ruske takoĊer?”

Odgovorio sam joj da sam izuĉio englesko pravo, ali da i rusko dobro poznajem, posebno korporativno.

“O kakvim je poslovima rijeĉ?”

Objasnio sam da se uglavnom radilo o zajmovima, pokojem spajanju ili

preuzimanju tvrtki.

“Znaĉi, ne baviš se nekretninama?” Gotovo je nisam ĉuo od ruske dance glazbe koja je pulsirala u ritmu srca i graje bandita.

Rekao sam da se time ne bavim. Znao sam nešto malo o imovinskom pravu, ali ne pretjerano – zapravo samo onaj dio koji se ticao dugotrajnog najma poslovnih zgrada.

Znam da sam se trebao malo više zamisliti ĉemu sva ta pitanja, ali bio sam zauzet mislima o Maši, o povratku u moj stan i je li to što sam osjećao bila ona znamenita “prava stvar”.

Katja je rekla da ide na neki roĊendan. Ponudio sam da je otpratimo, ali ona je odbila, uvjerila me da je sve u redu i uţurbano nestala u vjetrovitoj noći u smjeru Boljšoj teatra dok je padao rani snijeg.

Predloţio sam da pronaĊemo lakši, ali Maša se ţeljela prošetati. Krenuli smo prema Puškinovom trgu, prošli pokraj lijepe crkve koju su komunisti poštedjeli i striptiz-kluba lijevo od nje, koji se nalazio u zgradi kina Puškin (nekoliko mjeseci poslije ondje je, u separeima na katu, izgorjela skupina maĊarskih biznismena). Preko puta je bio kasino, a ispred njega, u nagnutoj vitrini, sportski automobil. Vlaţni snijeg kao da je smekšao obrise grada, rubovi kuća jedva su se nazirali, kao na impresionistiĉkoj slici. Ispred nas je bio trg osvijetljen neonskim svjetlima s restoranima brze hrane i kipom poznatog pjesnika i blještao poput gizdavog mongolskog tabora.

Maša mi je te veĉeri ispriĉala kako je zabrinuta za Katju, kako osim tete nemaju nikoga u Moskvi, kako su oduvijek sanjale u nju doći, ali kako je tu teško. Morala je nekako prikupiti petsto dolara kako bi uopće dobila posao, rekla je, uobiĉajeni mito za poslovoĊu njezine trgovine, a onda joj je trebalo šest mjeseci da otplati novac koji je pozajmila. Rekla je da se nada kako će moţda jednoga dana ţivjeti na nekom sigurnijem, ĉišćem mjestu.

“Kao što je London”, rekao sam. “Moţda u Londonu.” Znam, brzao sam, pogotovo ako se usporedi kako je napredovalo izmeĊu nas dvoje, ali nekako mi se ta zamisao nije ĉinila neobiĉnom, barem ne u poĉetku. Pokušavam biti iskren s tobom.

Mislim da je u ovome trenutku to najbolje za oboje.

“Moţda”, rekla je. Primila me za ruku kada smo skliskim stubama poĉeli silaziti u pothodnik u kojem smo se upoznali i nastavila me drţati nakon što smo sišli.

Izašli smo s druge strane ulice Tverskaja i neko vrijeme se šetali sredinom Bulevara. Gradske sluţbe išĉupale su cvijeće iz lijeha, kao što rade svake godine potkraj sezone i odvezle ga noću, poput osuĊenika na smrt, kako njihova pogibija ne bi

bila javna. Rusi su već nosili nešto topliju odjeću, ţene vunene kapute ili ogrtaĉe s leopard-uzorkom, sve dok ne doĊe vrijeme za izvlaĉenje krznenih bundi iz naftalina.

Na klupama su leţali beskućnici lagano prekriveni snijegom, poput mesa posutog solju na mesarskome panju. U mojoj ulici poklopac motora zahrĊalog Ţigulija bio je prekriven pahuljama snijega koje su se topile.

Kada smo ušli u stan, Maša je ukljuĉila CD, skinula kaput, a zatim polako, kao da je to radila uz glazbu i prije, skinula sve ostalo.

Poslije je napunila kadu. Uspjela se zavući iza mene – njezine podšišane stidne dlaĉice bockale su me po trtici – i omotala svoje duge noge oko mojeg mlitavog trbuha.

Toĉno pred njezinim oĉima bila su maljava mjesta na mojim ramenima i na gornjem lijevom dijelu leĊa, asimetriĉna šala koju su moji geni igrali na moj raĉun, a što se ni tebi baš ne sviĊa. Napola je pjevala napola pjevušila tuţnu rusku narodnu pjesmu dok je mokrim prstima prolazila kroz moju kosu. Za mene je to bilo posve novo iskustvo golotinje, tijela su nam bila opuštena i otvorena, a ne eksponati ili oruţje. Zajedniĉko brĉkanje u vodi djelovalo je tako iskreno, a prošarana kada od laţnog mramora s mlaznicama koje nisu radile bila je naša mala utroba.

Sjećam se da mi je u kadi priĉala koliko se kao mala ponosila ocem, ali kako se sve promijenilo nakon pada starog imperija, kada su mu prestali isplaćivati dohodak.

Tada je poĉeo ozbiljno piti, rekla je. Ispriĉala mi je kako su je, kada je bila malena, u školi uĉili poštovati nekog klinca iz Staljinova doba koji je denuncirao vlastitog oca jer je skrivao ţito. Pjevali su pjesme i crtali tog malog sibirskog gada, sve dok im jednoga dana uĉiteljica nije rekla da prestanu pjevati te pjesme i da poderu crteţe pa je ona shvatila da se dogodilo nešto strašno.

“Zar se nisi osjećala slobodnom?” pitao sam je. “Zar nisi osjetila slobodu kada je komunizam pao?”

“U Murmansku,” odgovorila je, “samo smo osjetili neimaštinu. I hladnoću. Ljudi su govorili: Slobodu ne moţemo jesti.”

Kada je imala sedamnaest godina, njezina majka trebala je biti operirana. Kao i sve ostalo što je u teoriji osiguravala drţava, od primalje koja te donijela na svijet pa do parcele na groblju, i to su morali platiti – podmititi lijeĉnika, kupiti lijekove, sapun, konac kojim su je zašili. Maša je zato morala napustiti fakultet samo tjedan dana poslije upisa, rekla je, kako bi radila u kantini u pomorskoj bazi. Još uvijek je svaki mjesec majci slala novac. Priliĉno dobro sam procijenio: ona je imala dvadeset ĉetiri, a Katja dvadeset godina.

Pitao sam je kako se osjećala zbog svega toga – prekida školovanja, zaposlenja, ţrtvovanja vlastite budućnosti za majku.

“Tada je to bilo normalno”, rekla je. “Znaš, Kolja, u ono vrijeme nismo imali tako

velika oĉekivanja. Loša hrana. Loši ljudi. Loša sreća. Ništa iznenaĊujuće.”

Naravno, sve što je pruţala bilo je nekako dobro izbalansirano, ta kombinacija snage i nedaća koje su je snašle, ona vrlo odluĉna i iskusna, iako puno mlaĊa kao da je bila starija od mene (premda po moskovskim mjerilima razlika u godinama bila je sasvim u redu). Istovremeno je djelovala bespomoćno onako gotovo sama na svijetu.

Toĉno je znala pogoditi prave ţice: pobuditi u ĉovjeku potrebu da nekoga spasi, ili da misli da to moţe, što pretpostavljam osjećaju svi muškarci, ali i potrebu da sam bude spašen.

Znao sam da nemam onoliko novca koliko se ona moţda nadala, ali mislio sam da joj barem mogu ponuditi osjećaj sigurnosti.

Pitao sam je na kakvom je brodu njezin otac sluţio. Rekla je da to ne bi smjela nikome reći, pogotovo ne strancu. Zatim se glasno nasmijala i rekla kako to vjerojatno više nije vaţno.

“Bio je na brodu – kako vi to kaţete? – na brodu koji lomi led. Kako bi prokrĉio put za druge brodove.”

“Ledolomcu.”

“Da”, rekla je, “ledolomcu. Bio je na atomskom ledolomcu. I moj djed je sluţio na ledolomcu. Za vrijeme rata je pomagao lomiti led kako bi zapadnjaĉki brodovi mogli prolaziti. Moţda i za tvojeg djeda.”

“Kako se zvao brod? Mislim, onaj na kojem je sluţio tvoj otac.” Mislio sam da je to još jedno od onih pitanja koje se obiĉno postavlja u vezi moreplovaca.

Rekla je da nije sigurna, da je zaboravila, ali zamislila se na trenutak i rekla: “Petrograd. Ledolomac se zvao Petrograd, u ĉast revolucije.” Smješkala se poput nekoga tko se iznenada sjetio davno zaboravljene, ali vaţne ĉinjenice iz prošlosti.

Ujutro, dok je ona još uvijek spavala s glavom na jastuku tako da se jasno ocrtavao profil, otkrio sam kvrţicu dvije trećine od vrha njezina nosa, nevidljivu sprijeda – pretpostavljam nastalu nakon oĉeva udarca nadlanicom ili grubošću deĉka mornara. Pronašao sam i jednake tamne pjege posred zaobljenih bijelih polutki njezine straţnjice. TakoĊer sam primijetio sićušne bore koje su joj se poĉele pojavljivati oko kutova oĉiju. Sjećam se da sam je zbog tih bora poţelio još više, jer su je ĉinile stvarnom, neĉim fiziĉkim što moţe umrijeti, ali ne samo to.

Kasnije, dok smo u kuhinji pili ĉaj s kriškama limuna – iz Ikea šalica, na Ikea stolcima, jer većina stvari u mojem stanu bila je iz Ikee koja je u tom trenutku u Moskvi bila neizbjeţna poput smrti i utaje poreza (ali i ciroze jetre) – ona je ponovno spomenula tetu, onu koja ţivi u Moskvi. Rekla mi je da se ona i Katja viĊaju s njom što ĉešće mogu, ali ne onoliko koliko bi trebale. Rekla je da bi me uskoro voljela upoznati s njom.

“Moţda idući tjedan”, rekla je. “Ili tjedan poslije. Sama je u Moskvi pa se veseli kada joj doĊemo u posjet. Svidjet ćeš joj se. Mislim da ona ne poznaje puno stranaca.

Moţda nijednoga. Molim te.”

Da, rekao sam. Naravno da ću se upoznati s njezinom tetom. Maša je popila ĉaj, poljubila me u nos i otišla na posao.

Pribliţavala se sredina studenog. Sav mokri snijeg bio se istopio, ali zadrţalo se nešto leda koji se primio za vrijeme naleta hladnoće u listopadu; sada ga je uglavnom bilo po pukotinama na ploĉnicima i rupama na cestama, zarobljen poput vodova koji ĉekaju pojaĉanje. “UĊite”, rekla je Tatjana Vladimirovna.

O Sovjetima moţete govoriti što god ţelite, ali što se parketa tiĉe, u tome su bili neprikosnoveni svjetski prvaci. U njezinome se stanu parket sa šarom riblje kosti iz doba Hrušĉova prostirao već od neuglednih ulaznih vrata, a po sredini bio je prekriven izblijedjelim turkmenskim tepihom. Tu je još bio i svjetlucavi luster iz doba komunizma, koji je izgledao prekrasno sve dok mu ne biste prišli.

Izuli smo cipele, skinuli kapute i krenuli niz hodnik za Tatjanom Vladimirovnom.

Sjećam se njezina stana puno bolje nego što bih volio. Prošli smo pokraj sobe s dva odvojena kreveta – samo je na jednom bila posteljina – tamnim drvenim ormarom i bijelim toaletnim stolom s kitnjastim zrcalom. Sljedeća soba bila je napola zakrĉena kutijama za pakiranje, zatim vrata od kupaonice i kuhinja s otrcanim linoleumom i prastarim hladnjakom. Zidovi dnevne sobe u koju nas je uvela bili su prekriveni nekakvim smeĊim dlakavim tapetama koje su se u jednom kutu pri stropu poĉele lagano odljepljivati. Polica za knjige bila je krcata starim sovjetskim enciklopedijama, a veliki drveni pisaći stol prekriven zelenom ĉojom. Na stolu su bila tipiĉna ruska jela od kojih me uvijek hvatala strava, jer su bila onoliko nejestiva koliko su bila ekstravagantna. Vjerojatno je na njih, na te ljigave ribe, na hladetinu od neprepoznatljivih dijelova ţivotinja, na rusku ĉokoladu razlomljenu na velike komade, na palaĉinke koje su se hladile, na vrhnje i poseban slatki sir koji se u obliku rolica prţio na ulju potrošila mjeseĉnu mirovinu i dva tjedna priprema.

Prozori su bili zatvoreni, a centralno grijanje – još uvijek, kao i u stara vremena, pod centraliziranom kontrolom gradskih vlasti – grijalo je kao ludo. Tatjana Vladimirovna pokazala je prema olinjaloj sofi. “Ĉaj”, rekla je izjavno, a ne kao pitanje i nestala.

Djevojke su sjele i poĉele se došaptavati. Ja sam se prošetao po sobi. Stan Tatjane Vladimirovne gledao je na Bulevar i park Ĉistije prudi (“Ĉisti ribnjaci” – tipiĉna ruska pusta ţelja, barem što se vode tiĉe, ali sve otmjeniji dio u centru Moskve). S velikog prozora vidio se ribnjak i drveće oko njega. Beduinski šator, u kojem je preko ljeta bio

restoran na platformi na vodi, već je bio sloţen i pospremljen, a gondole na kojima su po paprenim cijenama pjevali serenade bile su nasukane na obali. S druge strane ribnjaka bila je neobiĉna plava zgrada ukrašena reljefima stvarnih i bajkovitih ţivotinja, jedna od ljepota na koju moţeš nabasati u tom gradu, kao cvijeće na bojnome polju. Razaznao sam sove, pelikane, dvoglave grifone, krokodile s dva jezika, pse koji su trĉali, ali nekako bez radosti. Nebo, koje se nikako nije moglo odluĉiti hoće li se razvedriti ili naoblaĉiti, podsjećalo me na crno-bijeli televizor na kojem programi nisu bili namješteni.

Na jednom zidu sobe visjeli su tanjuri s klasiĉnim plavo-zlatnim peterburškim uzorkom i svjedodţba tehniĉkog fakulteta iz Novosibirska. Stari bakelitni radio bio je u kutiji od laţnog mahagonija, velikoj kao sanduk koji se otvarao s gornje strane. Na polici za knjige bile su dvije uramljene crno-bijele fotografije. Na prvoj je bio mladi par naslonjen na vjetrovite stijene na obali mora. Ona je nasmiješena gledala u njega, on, prerano proćelav, s naoĉalama strogih okvira, gledao je u objektiv aparata. Par je izgledao sretno, onako kako sam mislio da ljudi u Sovjetskom Savezu nisu trebali biti.

U donjem desnom kutu fotografije bijelim šablonskim slovima bilo je ispisano “Jalta, 1956.” Na drugoj fotografiji neka je djevojka stajala u velikom kolutu nalik na one u kavezima za hrĉke i rukama se drţala za rub. Izgleda da je to bila toĉka sinkronizirane ritmiĉke gimnastike, jer su se u pozadini vidjela još dva kotaĉa s dvjema djevojkama unutra. Kada sam nagnuo glavu i pogledao izbliza shvatio sam da je to ista ona djevojka kao na fotografiji na plaţi, moţda nekoliko godina mlaĊa. Na sebi je imala kratke hlaĉice za tenis, priliĉno seksipilne, iako vjerojatno nisu trebale biti, i široki usiljeni osmijeh. To je bila ona, napokon je shvatila moja sagnuta glava. To je bila Tatjana Vladimirovna.

Iza komode s posuĊem na pisaćem stolu bila je još jedna fotografija. Na njoj je isti onaj muškarac s naoĉalama, samo nešto stariji, sjedio za tim stolom na kojem su bili uredno sloţeni papiri, pepeljara i starinski telefon s okruglim brojĉanikom. Samo se napola okrenuo prema osobi koja ga je fotografirala, kao da je posao koji je radio toliko vaţan da ga ne moţe sasvim zanemariti.

“To je moj muţ”, rekla je Tatjana Vladimirovna na ruskom. Zastala je iza mene s malim srebrnim samovarom u rukama. “Pjotr Arkadjeviĉ.”

Pripremila je ĉaj na ruski naĉin, tako što je u šalice nalila jaki koncentrat iz ĉajnika pa ga razrijedila vrućom vodom iz samovara. Svakome je dala malenu zdjelicu s dţemom i ţliĉicu, kako bismo mogli naizmjence pojesti malo dţema, zatim otpiti gutljaj ĉaja. Nikad nisam zapravo razumio zašto se to tako radi.

Zapoĉeo je razgovor. Na trenutke mi se ĉinilo kao da sam došao na intervju za posao, na trenutke kao da slušam izlaganje turistiĉkog vodiĉa o ruskom zemljopisu. “Ĉime se bavite, Nikolaj?”

“Odvjetnik sam.” “Ĉime se bavi vaš otac?”

“On je uĉitelj. Moja majka takoĊer, ali sada su u mirovini.”

“SviĊa li vam se Moskva?”

“Da, jako mi se sviĊa.”

“Osim u Moskvi, gdje ste još bili u našoj Rusiji?”

Odgovorio sam da sam bio u nekoliko samostana u okolici Moskve, ali sam naţalost zaboravio kako se zovu.

Jesam li bio u Sibiru posjetiti “naše veliko Bajkalsko jezero”? Znam li da je to najveće jezero na svijetu? Znam li da u rijekama Kamĉatke ţivi jedanaest vrsta lososa?

Poĉeo sam automatski odgovarati na pitanja. Pogled mi je svako malo bjeţao prema Mašinom zaobljenom bedru. A onda je u jednom trenutku, kao što stariji Rusi imaju obiĉaj, Tatjana Vladimirovna spomenula nešto zbog ĉega sam se osjetio beskrajno naivnim, kao juĉer roĊenim u usporedbi sa svime što je ona proţivjela i vidjela. Bila je to ekstremna varijanta onoga kako se osjećaš s dvanaest godina kada tvoji roditelji potpuno nerazumljivo razgovaraju o porezu ili o tome kako se netko razvodi. U Rusiji je to mogla biti priĉa o ujaku koji je završio u Gulagu iz kojega se nikada nije vratio, ili opis nekog obiĉnog svakodnevnog junaštva ili poniţenja – kako je neki muškarac stanovao u istoj sobi s roditeljima do svoje ĉetrdesete, kako su nekoj ţeni cenzurirali poštu ili kako je netko tri dana stajao u redu za krumpir.

Pitala me jesam li bio u Sankt Peterburgu. Odgovorio sam kako još uvijek nisam, ali da me majka planira posjetiti, moţda uskoro (to je bila istina, prijetila je da će doći) pa se nadam da ćemo onamo poći zajedno.

“Ja sam iz Sankt Peterburga”, rekla je. “Iz Lenjingrada. RoĊena sam u selu pokraj njega.”

Nastavila je priĉati o tome kako je na selu njezina majka muzla krave i molila se Bogu u tajnosti. Otac je radio u kolhozu. Preselili su se u grad nakon njegove smrti, rekla je Tatjana Vladimirovna, malo prije poĉetka Velikog domovinskog rata, kada je ona imala sedam ili osam godina. Izgubila je sestru i majku za vrijeme opsade grada.

Stariji brat, rekla mi je i dalje nasmijana, poginuo je u bitci kod Kurska. Poslije rata, uskoro nakon udaje, preselila se s muţem, muškarcem na fotografijama, u Novosibirsk, sveuĉilišni grad u Sibiru. Ondje je bilo baš neobiĉno, rekla je, u Sibiru su se osjećali gotovo slobodno, više nego u Lenjingradu prije rata ili poslije u Moskvi.

Njezin muţ bio je znanstvenik – tu me znanje ruskog gotovo izdalo, iako nisam siguran da bih shvatio i na engleskom – mislim da je pomogao stvoriti boju koja se mazala s unutarnje strane silosa, ili tako nešto, koja je bila dovoljno otporna, rekla je ona, da

izdrţi toplinu prilikom lansiranja raketa.

“On je bio veliki znanstvenik”, rekla je Katja na engleskom.

“Zato Tatjana Vladimirovna ima ovaj stan u centru Moskve”, rekla je Maša na ruskom. “Za zasluge pred domovinom.”

“Da”, rekla je Tatjana Vladimirovna. “Drug Hrušĉov dao je mojem muţu stan 1962. U ono vrijeme to je bio veliki problem – kako lansirati rakete, a ne spaliti silose.

Pjotr Arkadjeviĉ je naporno radio i na kraju pronašao odgovor.”

Rekla je zatim kako ona još uvijek radi honorarno, kao vodiĉ u muzeju blizu Parka Gorkog, posvećenom nekim poznatim ruskim znanstvenicima za koje nikada nisam ĉuo. Bila je priliĉno taktiĉna, kao što ponekad znaju biti stariji ljudi prema mladima, pa je brzala dok je priĉala svoju ţivotnu priĉu kako ne bi oduzela previše našeg dragocjenog, mladenaĉkog vremena. Tatjana Vladimirovna mi se sviĊala.

Odmah mi se svidjela, i tako je bilo sve do kraja.

“I, Nikolaj”, rekla je. “Što kaţete o našem malom planu?”

Nisam imao pojma o ĉemu govori. Bacio sam pogled na Mašu. Ona je kimnula.

“Mislim da je plan odliĉan”, rekao sam ţeleći joj ugoditi.

“Da”, rekla je Tatjana Vladimirovna. “Odliĉan.” Svi smo se nasmiješili.

“Nikolaj!” uskliknula je Tatjana Vladimirovna i skoĉila s mjesta promijenivši temu. “Djevojke! Niste ništa jeli.”

Svi smo se okupili oko stola gdje nam je Tatjana Vladimirovna podijelila tanjure i pobrinula se da dobijem baš ribu koju nisam volio. Uzeo sam dovoljno hladnih palaĉinki kako bih je mogao sakriti ispod njih.

Sjeli smo. Tatjana Vladimirovna pitala je Katju kako je na fakultetu.

“Moram puno raditi”, rekla je Katja, “ali jako je zanimljivo.”

Uskoro je nastupila pomalo nelagodna tišina.

“Riba oboţava plivati!” uskliknula je Tatjana Vladimirovna. Ustala je, pošla u kuhinju i vratila se s punom bocom votke i ĉetiri stare ĉašice na kojima su bile ugravirane pahuljice. Natoĉila je i svi smo ustali kako bismo se kucnuli.

“Za vaš uspjeh, djeco!” rekla je Tatjana Vladimirovna i ruski vješto iskapila svoju votku.

Nas troje smo uĉinili isto. Osjećao sam kako mi votka pali grlo, zatim ţeludac, a nakon toga toplinu u grudima i trenutaĉni ushit zbog kojega je ona bila takvo prokletstvo. Osjetio sam kako mi se obrazi rumene, a ni do oštećenja jetre i nepromišljenih postupaka više nije bilo daleko. Nisam se zamarao time da nekoga od njih upitam o kakvom se planu radi.

Deset minuta poslije (“Za Rusiju!” “Za nas!” “Za englesku kraljicu!”) pitao sam Mašu na engleskom hoćemo li krenuti. Rekla je da ona još ne moţe, jer mora razgovarati s Tatjanom Vladimirovnom. Znao sam da će se moţda smatrati nepristojnim što odlazim prije nego što je boca ispijena, ali rekao sam Tatjani Vladimirovnoj da naţalost moram stići na jedan sastanak.

“Ali niste ništa pojeli”, pobunila se ona i sklopila ruke pred sobom gledajući u moj prenatrpani tanjur. “Ţao mi je”, rekao sam i dodao kako mi je bilo veliko zadovoljstvo upoznati je.

Djevojke sam poljubio u obraze. Tatjana Vladimirovna me pratila dok sam se sklizao preko parketa obući kaput i cipele.

“DoviĊenja”, rekao sam. “Veliko hvala. Do našeg sljedećeg susreta.”

“Ali, niste ništa jeli”, ponovila je ona dok je za mnom zatvarala vrata. Pojurio sam niza stube, bjeţeći iz tog stana koji je oĉajniĉki odisao nedostatkom djece.

Kasnije toga dana zatekao sam Olega Nikolajeviĉa na odmorištu izmeĊu naših katova.

Na sebi je imao crno odijelo, košulju i crni šešir. Sve besprijekorno uredno, osim nekoliko maĉjih dlaka na reveru. Uĉinilo mi se da je podšišao bradicu. Izgledao je kao da ide na vlastiti pogreb.

“Kako ste, Olegu Nikolajeviĉu?” Mislim da sam još uvijek bio pomalo pripit.

“Dobro, Nikolaju Ivanoviĉu”, rekao je. “Kako vi ono kaţete na engleskom?

Dobra je vijest kada nema vijesti. Jedino što ne mogu pronaći našeg susjeda, Konstantina Andrejeviĉa.”

“Kakva šteta”, rekao sam. “Baš mi je ţao.”

“Moj prijatelj Konstantin Andrejeviĉ,” nastavio je on, “stanuje u zgradi iza crkve.

Ne javlja se na telefon.” Zagledao se u mene kao da je oĉekivao da bih mogao reći: Ah, taj Konstantin Andrejeviĉ, što ne kaţete, on je gore u mojoj kuhinji.

Umjesto toga pokušao sam se nasmiješiti i izgledati zabrinuto u isto vrijeme.

“Uvjeren sam da je sve u redu”, rekao sam. Sjećam se da sam pomislio kako je Konstantin Andrejeviĉ, ma tko on bio, vjerojatno iskljuĉio telefon ili se toliko napio pa privremeno nije ĉuo. Ali potrudio sam se shvatiti Olega Nikolajeviĉa ozbiljno.

“Moţda je otputovao bratu u Tver.”

“Moţda”, rekao sam.

“Moţda,” rekao je, “mi vi moţete pomoći. Da ga pronaĊem.”

“Vrlo rado”, rekao sam. “Ali nisam siguran da mogu išta uĉiniti.”

“Još kako moţete”, rekao je. “Vi ste odvjetnik. Amerikanac.”

“Ja nisam Amerikanac.”

“No dobro”, bio je uporan, “imate kreditnu karticu. Imate tajnicu. Moţete se obratiti policiji ili u ured javnog tuţitelja. Ja sam stariji ĉovjek. Ovo je Rusija.”

“U redu”, rekao sam. “Naravno. Ako budem mogao, pomoći ću vam. Pokušat ću.

Obećavam, Olegu Nikolajeviĉu.”

Krenuo je prema meni i na trenutak mi se uĉinilo kao da će me zgrabiti ili udariti.

Umjesto toga, spustio je ruku na moje lijevo rame i prislonio usne vrlo blizu mojeg desnog uha pa mu je, kada je progovorio, jezik gotovo bio u njemu.

“Poštovani Nikolaju Ivanoviĉu,” rekao je, “samo se idioti cijelo vrijeme smiješe.”

PET

PRETPOSTAVLJAM DA JE BAREM U TEORIJI POSTOJALO VRIJEME, MOŢDA u rana poslijepodneva, kada je Steve Walsh uspijevao izdrţati pet minuta bez gutljaja kave ili crvenog vina – kao što u teoriji sigurno postoji kratka, prijelazna faza Ruskinja u tridesetima izmeĊu ekshibicionizma na visokim potpeticama i opuštenosti srednjih godina kada se poĉnu debljati. Uglavnom, kad god bih vidio Stevea on je ispijao jednu od svojih droga. Poput većine stranih iseljenika alkoholiĉara imao je taktiku kojom je uvjeravao samoga sebe da to nije: naruĉivao je vino na ĉaše, ĉak iako ih je znao popiti dvanaest ili dvadeset za vrijeme jednog izlaska, što je bilo loše za njegov novĉanik, ali dobro za njegovo samopoštovanje. Našli smo se na ruĉku, a kada sam mu ispriĉao o Maši i o sebi već je bio prešao s kave na vino.

“I,” rekao je Steve nakon što sam saţeo naš dosadašnji odnos, “je li te već traţila da joj nešto kupiš? Dijamante? Automobil? Plastiĉnu operaciju cica?”

“Naš odnos nije takav.”

“A kakav je?”

“Drugaĉiji je, Steve. Nemoj.”

“Misliš da je s tobom zbog tvog izgleda?”

Steve je tehniĉki gledano bio Britanac, ali pokušavao je izbjegavati Englesku i samoga sebe već veoma dugo i na mnogim dalekim mjestima – mislim da je prije Moskve bio tri ili ĉetiri godine u Meksiku, prije toga na Balkanu, a prije toga na nekom mjestu kojega se ni ja, a moţda ni on ne sjeća – a kad sam ga ja upoznao već je bio postao jedan od onih izgubljenih stranih dopisnika o kojima ĉitate u knjigama Grahama Greenea, graĊanin republike cinizma. Iskorištavao me kako bi dobio podatke koje mu zapravo nisam smio odavati – natuknice o tome koji kartel, koliko i od koga posuĊuje kako bi preuzeo odreĊenu naftnu ili aluminijsku kompaniju. Sve te jednadţbe pohlepe pomagale su mu da shvati tko je gore, a tko dolje u Kremlju, tko će biti sljedeći

predsjednik, a tko će završiti u zatvoru u Magadanu. Steve se pretvarao da provjerava moje informacije, ali zatim ih je koristio u ĉlancima koje je pisao za Independent i neke kanadske novine, što njegov londonski poslodavac nije znao. I ja sam njega iskorištavao kako bih razgovarao s nekim na engleskom o drugim temama osim o bonusima. Iskorištavali smo jedan drugoga. Drugim rijeĉima, bili smo prijatelji.

Mislim da je moţda on bio moj jedini pravi prijatelj u Moskvi.

Punašan, plave kose, nekoć sigurno zgodan, Steve je tada već bio naboran, s licem rumenim kao vino Rioja. Pomalo je podsjećao na Borisa Jeljcina.

“Steve,” rekao sam, “nemoj me zezati, ali mislim da sam se zaljubio.”

Ti nikad nisi bila od ljubomornih ţena, iako, s druge strane, nisi nikada imala zašto biti. Pretpostavljam da ćeš nekako moći ţivjeti s ovom informacijom.

“Isusa ti miloga”, rekao je Steve mašući ĉašom po zraku.

Jeli smo govedinu Stroganoff u francuskom restoranu u dnu trgovaĉkog centra Smolenski, gdje su se ljubavnice mini-oligarha sastajale kako bi izmeĊu pedikura popile preskupi ĉaj. Mislim da je gotovo bio kraj studenog. Noću je padao pravi, veliki snijeg i kao od šale u sat vremena preobrazio cijeli grad. Ruţne stvari postale su lijepe, lijepe su postale ĉarobne. Crveni trg izgledao je poput filmskog seta – s mauzolejom i Kremljem prekrivenim snijegom sjedne strane i robnom kućom izgraĊenom u doba posljednjeg ruskog cara s druge, osvijetljenom poput vašara. Na gradilištima i u crkvenim dvorištima ĉopori pasa lutalica optimistiĉno su njuškali po bljuzgavici. Divlji taksisti povisili su cijene: mogli ste procijeniti koliko je stranac dugo u Moskvi po tome koliko su dugo stajali na snijegu i pregovarali. Starice prosjakinje zauzele su svoje iznuĊivaĉke zimske poze, raširenih ruku kleĉale su na ploĉnicima prekrivenim snijegom. Ali znao sam da su pod krznenim kaputima i namrgoĊenim licima Rusi zapravo sretni. Jer, uz fatalizam i boršĉ, snijeg ih je ĉinio onime što jesu.

“Mislim da i ona mene voli. Ili bi me mogla zavoljeti. Barem joj se sviĊam.”

“Je li ti to rekla?”

“Nije.” “Ĉuj,” rekao je, “ako ti kaţe, bit će iskrena. Bit će iskrena u trenutku dok to bude izgovarala, ali dvadeset minuta poslije će ti s jednakom iskrenošću ukrasti kreditnu karticu. One sve rade iskreno.”

“Jesi li ti ikada bio zaljubljen, Steve?”

“Znaš li što bi ti trebao, Nick? Trebao bi zaboraviti neke ćudoredne principe, jer si inaĉe gotov.”

Promijenio sam temu. Odluĉio sam zamoliti Stevea da mi pomogne kako bih ja mogao pomoći svojem susjedu Olegu Nikolajeviĉu pronaći prijatelja. Prvo sam se

obratio policiji, kako što sam obećao, ali nisam ništa saznao. Maša je išla sa mnom: Oleg Nikolajeviĉ je pred sam odlazak rekao da ima hitan sastanak i da ne moţe poći, iako ja mislim da ga je sprijeĉio njegov uroĊeni strah od uniformi. Detektiv, prištavi adolescent koji nas je primio, nosio je traperice i slušao gangsterski rap. Iznad stola imao je natpis na kojem je pisalo “Bombonijere i cvijeće ne mogu piti” te crno-bijele portrete ruskog predsjednika lasiĉjeg lica i Erwina Rommela. Odmjerio nas je posebnim pogledom kakav osim ruskih ţena znaju imati i neki ruski muškarci procjenjujući našu plateţnu sposobnost uz osmijeh u smislu “prvo novac”. “Moraš platiti”, šapnula mi je Maša na engleskom. Odbio sam pa mi je detektiv rekao kako, budući da nema dokaza da se dogodio zloĉin, on ne moţe ništa uĉiniti. Dok smo odlazili rekao mi je da mi, ako ikada budem u ţurbi da stignem na sastanak ili na aerodrom, moţe osigurati pratnju na motociklima. (“Pa,” rekao je Oleg Nikolajeviĉ kada sam mu ispriĉao što se dogodilo u policiji, “dokle god smo ţivi moguće je da ćemo jednoga dana biti i sretni.”)

Mislio sam da Steve moţda poznaje kakvog prijateljski raspoloţenog policajca, ili blagonaklonog obavještajca, ili provalnika, bilo koga tko bi se mogao malo raspitati, protresti neĉije sjećanje ili savjest.

Steve je rekao da mu je ţao, ali da policajci koje on poznaje nisu od one vrste koja je meni potrebna. Rekao mi je da ne gubim vrijeme, jer je Konstantin Andrejeviĉ vjerojatno mrtav – pao je u rijeku ili pod automobil, ili je popio lošu briju pa se stropoštao negdje u šumi.

“Nemoj se previše vezati za njih”, rekao je Steve. “Oni ti ţive samo negdje do šezdesete. Ostaneš li ovdje dovoljno dugo, ljudi koje poznaješ poĉet će umirati. Ako znaš dvoje Rusa starijih od šezdeset godina, velike su šanse da će jedno od njih krepati.

Pogotovo muškarci. Ubiju se alkoholom prije nego što uopće stignu doţivjeti do mirovine. Ako ti je u metrou dosadno, moţeš igrati igricu, zove se „Pokušaj uoĉiti starca‟.”

“Imaš li još kakvu zamisao, Steve? Mislim, kako bi mi pomogao da ga pronaĊemo. Ozbiljno. Taj moj susjed je stari dobriĉina, ali nema novca, nema niĉiju zaštitu ili nešto sliĉno. Mislim da sam mu ja jedina nada.”

“Tako ti je u Rusiji”, rekao je Steve. “Moţeš se pomoliti.”

Odustao sam i upitao ga zna li išta o mojem novom poslovnom znancu, Kozaku.

Njemu je Kozak bio puno zanimljiviji.

“Nizak tip?” upitao je Steve. “S blijedim, vodenastim oĉima?” Da, rekao sam. To je bio on.

“On nije naftaš”, rekao je Steve. “On radi za FSB.” U sluĉaju ako ne prepoznaješ kraticu, FSB je nova varijanta KGB-a, samo oduzmi komunistiĉku ideologiju i bilo

kakve zakone. “Priĉa se da je poĉetkom devedesetih negdje na Uralu osuĊen zbog ubojstva. FSB ga je vrbovao još dok je bio u zatvoru, izvukao ga odande i poslao na istok zemlje da im pomogne u mutnim poslovima s krivolovom. Nisam se nikada s njim upoznao, ali kada sam bio u nekom baru na otoku Sahalinu, jedan škotski pilot helikoptera mi ga je pokazao. Na Kamĉatki je bio glavni za nelegalnu trgovinu kavijarom, mislim da je pilot rekao, sve dok ga nisu prebacili na „trgovinu‟ lososom.

Trebao je postati zamjenik guvernera otoka, ali onda su ga odande povukli. Odonda nisam ĉuo ništa o njemu. Pretpostavljam da je tako dobro vodio poslove s ribom da su ga unaprijedili u ekipu koja radi s naftom. Kriminal, biznis, politika, špijunaţa – uobiĉajeni ruski vrtuljak.”

“Moţda je napustio FSB kako bi se bavio biznisom”, rekao sam.

“Svi se oni bave biznisom”, rekao je Steve, “ali nikada ne napuštaju sluţbu. Kako predsjednik kaţe – nema bivših KGB-ovaca.”

Pitao sam ga zna li nešto o poslu s naftnim terminalom na sjeveru koji se financirao pomoću našeg zajma. Ĉinilo se da sve dobro napreduje: Kozak je uskoro trebao dobiti prvi dio novca. Banke koje su mu davale zajam već su imale sva izvješća o novĉanom toku i studije isplativosti za taj projekt, koje je za njih izradila uobiĉajena gomila konzultanata, dok smo mi sastavili stotine stranica s toĉkama o odštetama i osloboĊenju od obveza. Pokušavali smo, pro forma, dobiti garancije o suradnji od guvernera regije gdje se terminal gradio, od Narodnefta podatke o koliĉini nafte koja će prolaziti kroz terminal jednom kad bude izgraĊen, a od Kozaka iznos koji će se izdvajati na zaloţni raĉun za povrat zajma. Uvjeravali su nas da ćemo sve uskoro dobiti. Na sjeveru je sve napredovalo po planu, rekao nam je Kozak: bio je uvjeren da će već potkraj sljedećeg ljeta se iz terminala pumpati nafta u tankere koji će uz njega pristajati. Jedino je malo zapelo kada je nadzornik, Vjaĉeslav Aleksandroviĉ, htio krenuti u inspekciju. Kozakovi ljudi su mu rekli da je izbio manji poţar pa da priĉeka nekoliko tjedana.

“Zvuĉi vjerodostojno”, rekao je Steve. “Rusi su manje-više iscrpili sve svoje naftovodne kapacitete pa oĉajniĉki traţe nove puteve izvoza. Predsjednik je o tome govorio u svojem posljednjem telefonskom obraćanju naciji u jednoj televizijskoj emisiji: „To je jedan od velikih izazova za rusko gospodarstvo, zato nam je dobrodošla potpora i investicije naših inozemnih partnera.‟ Uobiĉajena bombastiĉna fraza. Izvoz nafte morem bit će novi veliki hit. Moći će je dopremiti na europsko trţište bez oslanjanja na bivše sovjetske republike s kojima Rusi svako malo imaju problema.

Negdje gore imaju zaljev koji se ne smrzava – valjda zbog golfske struje – njega će koristiti. Tko su partneri?”

Samo logistiĉka tvrtka i Narodneft, rekao sam.

“Zanimljivo. Ĉuj, uvjeren sam da tvoje banke neće imati problema. Rusi imaju

naftu i moraju je prodati. Oni znaju pravila: mogu potkradati vlastiti narod dokle god su korektni prema strancima, ali svejedno, u svakom poslu se znaju snaći tako da izvuku korist, Nick. Pretpostavljam da će koristiti logistiĉku tvrtku kako bi obrali vrhnje s dijela dobiti kada novac poĉne pristizati, kako Narodneft to ne bi morao dijeliti s narodom. Ti znaš što Narodneft znaĉi?”

“Da.” “Narodna nafta. Kakva jebena sprdaĉina.”

Stevea su jedanput pozvali na razgovor u Ministarstvo vanjskih poslova kako bi vrištali na njega jer je bio u Ĉeĉeniji bez dopuštenja, a zatim u svojim novinama objavio intervjue sa samoproklamiranim ruskim ratnim zloĉincima. Ministarstvo je priprijetilo da će mu oduzeti vizu, a on im je, kako se priĉa, odgovorio da slobodno mogu, da ga izbace iz zemlje i uĉine mu uslugu. Ako se doista tako dogodilo, on je blefirao, jer je Steve, kao i svi novinari koje sam upoznao u Moskvi, oboţavao Rusiju.

Imala je puno finih restorana i uvoznog piva kakvog su samo poţeljeti mogli, ali je zadrţala i dosta loših navika iz prošlih vremena pa su piskarala imala dovoljno materijala za svoje kolumne, što im je omogućavalo da ostanu u njoj, daleko od svega od ĉega su pobjegli. Većina njih, posebno Steve, skrivala je svoju ljubav nekom vrstom moralnog maĉizma. Kao da je imao ugovornu obavezu da vidi ono najgore u svima i u svemu, ili da se pretvara da to vidi. Koliki god degenerik bio, povremeno je znao biti pravi moralizatorski seronja.

“Ne znam, Steve”, rekao sam. “Ti dobro znaš da je to uobiĉajena praksa svih velikih naftnih kompanija: osnuju zasebnu tvrtku za nove investicije kako se dugovi ne bi vidjeli u poslovnim knjigama. To ne radi samo Narodneft, već i velike zapadnjaĉke kompanije.” To je bila istina, bio je to uobiĉajeni knjigovodstveni manevar, iako, moţda sam samo pokušavao braniti Kozaka, jer me Steve zafrkavao u vezi Maše.

“Ali nije rijeĉ o zapadnjaĉkoj tvrtki, Nick”, rekao je i otpio gutljaj vina, “daj shvati, Sovjetski Savez stvorio je potpunu suprotnost od onoga kako je trebalo biti. Svi su se trebali meĊusobno voljeti, a završilo je tako što nikome ni do koga nije stalo. Ni do naroda, ni do dioniĉara pa ĉak ni do samih sebe.”

Znao sam u kojem će se smjeru dalje razvijati njegova retorika: nije komunizam uništio Rusiju, već ona njega, a nakon još tri ĉaše, priĉe o ponovnom jaĉanju KGB-a, o nasljeĊu Ivana Groznog i komparativnim prednostima ţena iz Sankt Peterburga. Dok sam gledao u njegove mutne oĉi prošarane toĉkicama, zakljuĉio sam da je Steve ljubomoran – na mene i Mašu, na sve koji su se nadali i stremili ka sreći. Njegova lekcija iz ruske povijesti upravo je dolazila do dijela o dugoroĉnom utjecaju mongolskog jarma kada sam ga prekinuo.

“Osjećam se pomalo usrano”, slagao sam i odgurnuo tanjur. “Sinoć sam tulumario s Mašom. Mislim da bi bilo dobro da poĊem. Oprosti, Steve. Hajdemo se

uskoro ponovno naći, dobro?”

“Svi se osjećamo usrano”, rekao je Steve, podigao obrvu prema konobaru i kucnuo svoju ĉašu. “Ovo je jebena Rusija. Alkohol. ZagaĊenost. Loša hrana. Jebeni avioni. Govna koja po nama padaju zajedno s kišom, o ĉemu ne ţeliš ni razmišljati.

Rusija je kao polonij. Napada sve organe odjednom.”

“O ĉemu trenutno pišeš?” upitao sam ga dok sam stavljao šal oko vrata.

“O vaţnoj energetskoj temi”, rekao je. “Puno vaţnijoj od tvojeg malenog naftnog terminala.”

“S naglaskom na što? Biznis ili politiku?”

“U Rusiji,” rekao je Steve, “nema priĉa o biznisu. Nema priĉa o politici ili o ljubavi. Postoje samo priĉe o zloĉinu.”

ŠEST

BILO JE TRENUTAKA ZA VRIJEME SVAKE RUSKE ZIME KADA SAM MISLIO da neću izdrţati.

Trenutaka kada bih, da nisam znao kako su jezivo zakrĉene ceste, zamalo krenuo ravno na aerodrom. Hodanje ulicom postalo je poput treninga u zaobilaţenju prepreka – trebalo je savladati sve te gomile snijega i nekako se izboriti za svoje mjesto na uskim rašĉišćenim dijelovima ploĉnika dok su s druge strane nadirali pješaci. Znaš ono kad se u Londonu gotovo sudariš s nekim na ulici pa ga pokušaš zaobići, a ta osoba skrene na istu stranu kao i ti pa ste još uvijek jedno drugome na putu – ali na kraju se ipak nekako uspijete mimoići, nasmiješite se jedno drugome zbog te sluĉajne prisnosti i bezazlene nezgode pa nastavite dalje? To se u Moskvi ne dogaĊa. Najmanje jednom mjeseĉno, kada se ne bih uspio zaustaviti u mjestu, moja stopala u krznom podstavljenim gojzericama poletjela bi prema gore, guzica prema dolje i ja bih nekoliko trenutaka dugih kao vjeĉnost osjećao stravu dok sam padajući ĉekao da udarim o led.

Zatim, tu su ljudi u naranĉastom. Svake godine, nakon prvog pravog snijega, netko u uredu gradonaĉelnika pritisne tipku i vojska ljudi u naranĉastim kombinezonima – kmetovi novog doba iz Tadţikistana, Uzbekistana i Bogtepitakojegstana – pojavljuje se kao iz zemlje, ili s druge strane velikog transportnog prstena oko grada, poput poslušne vojske vanzemaljaca. Voze se naokolo u pretpotopnim kamionima, lopatama zgrću snijeg na gomile i otapaju tvrdokoran led jakim kemikalijama u rangu oruţja za masovno uništenje. U mojoj ulici su gomilali sav snijeg s jedne strane, zatrpavajući sve automobile koji su ondje nemarno ostavljeni, a jedan od njih je te zime bio i zahrĊali Ţiguli. Svake noći oko ĉetiri sata ujutro pojavljivali su se ljudi u naranĉastom i lopatama razbijali i ĉistili led s ploĉnika, proizvodeći zvukove uz koje su samo mrtvaci mogli spavati – ta buka bila je nešto izmeĊu grebanja noktiju po staklu, nabijanja u brodogradilištu i zavijanja maĉaka koje se tjeraju. Najgora od svega bila je moja prokleta nezahvalnost. Išli su mi na ţivce, ali istovremeno sam znao da sam tek igrom sudbine ja bio unutra na toplom, ponekad sa ţenom pokraj sebe, dok su oni vani rintali.

Jedne veĉeri, negdje potkraj studenog, kada sam bio posebno neraspoloţen, umjesto da pobjegnem na aerodrom poţurio sam do Maše i trgovine mobilnim telefonima u kojem je ona radila blizu stanice metroa Novokuzneckaja. Nije me oĉekivala. Skrenuo sam desno prema Tretjakovskoj galeriji, prošao pokraj oronule crkve preko puta koje je u podrumu bio kafić u koji sam jedanput zašao. U njemu su privilegirani ruski klinci slušali protestne pjesme pretvarajući se da su disidenti.

Odmah iza njega bila je Mašina trgovina. Provirio sam kroz prozor.

Sjedila je za stolom s rajfom u kosi i slušala mladi par sav u traperu dok su joj objašnjavali kakve telefone ţele. Trgovina je imala recepciju gdje se iz aparata uzimao broj, zatim je trebalo ĉekati poziv u ured gdje su sjedili Maša i ostali agenti za prodaju.

Vladala je priliĉna guţva, atmosfera kao ona kakvu zamišljam da je bila u Noinoj arki.

(Tada je u Moskvi, kako se priĉalo, bilo više mobitela nego Moskovljana, uglavnom zbog svih onih muškaraca koji su imali zasebne brojeve kako bi mogli razgovarati s ljubavnicama.) Neka ţena u udaljenom kutu zavijala je kao da raĊa. Obrisao sam zamagljena stakla naoĉala i poĉeo se probijati kroz guţvu kada su se otvorila vrata ureda i Maša mi izašla ususret.

“Kolja,” rekla je svojim nevjerojatnim, hrapavim glasom koji me dirao ravno u nutrinu, “molim te odi do Raskoljnikova u Pjatnickoj ulici i ĉekaj me ondje. Doći ću za dvadesetak minuta.”

“Dobro”, rekao sam. Gledao sam je dok se vraćala za radni stol. Donji dio njezina tijela bio je utegnut u crne uredske hlaĉe, dok je obline gornjeg dijela obavijala jarkozelena majica njezine tvrtke.

Uĉinio sam kako mi je reĉeno i ĉekao je za stolom pokraj prozora u Raskoljnikovu, toplom kafiću skrivenom u malenom dvorištu, koji se i nije previše trudio da bude otkriven. Nakon nekog vremena Maša je napokon ušla u dvorište. Imala je kaput nalik na crveni štepani poplun, samo što je na njoj izgledao seksipilno. Nosila je potpetice od nekih osam centimetara koje je obula poslije posla i na kojima je hodala po snijegu kao Isus po vodi. Savršeno je odrţavala ravnoteţu. Ušla je, skinula kaput i sjela preko puta mene.

“Kako je bilo na poslu?” upitao sam. “Što te muĉi?”

Htio sam joj reći da nemam pojma što uopće radim i to ne samo u Rusiji, da sam usamljen, da je volim, ali nisam joj to rekao. Vjerujem da te to nije iznenadilo. Umjesto toga promrmljao sam nešto tipiĉno englesko. Rekao sam kako se osjećam pomalo potišteno, pomalo umorno, da sam je ţelio vidjeti, da se nadam da mi neće zamjeriti što sam tako nenajavljeno banuo.

“Sad me slušaj”, rekla je. “U subotu idemo na daĉu.”

“Kakvu daĉu?”

S jedne strane, ruska daĉa je obiĉno mjesto kamo se ĉovjek moţe povući kako bi sadio krumpir, kiselio krastavce i lovio ribu, ali to je takoĊer mjesto o kojem svatko mašta, nešto što nije u Moskvi, gdje nema zastoja u prometu, prevaranata i policije.

“Na daĉu djeda moje prijateljice Anje. On nikada ne ide onamo. Imaju i banju 5, peći ćemo roštilj s Katjom. To će te oraspoloţiti.”

“U redu”, rekao sam. “Dobro.”

“Ali prvo, ujutro idemo u Butovo.”

“Zašto u Butovo?”

“Otpratit ćemo onamo Tatjanu Vladimirovnu”, rekla je Maša.

“Zašto Tatjana Vladimirovna mora u Butovo?”

Butovo je predgraĊe koje se naslanja na udaljeni juţni rub monstruozno velikoga grada. Pretpostavljam da je nekoć, prije nego što se Moskva poĉela širiti, bio odvojeno selo poput onih u Middlesexu, koja je London usisao pomoću podzemne ţeljeznice.

“Razmišlja o tome da se onamo preseli, a u subotu idemo s njom kako bismo joj pomogli da se odluĉi.”

Sjetio sam se da su onog poslijepodneva, kada su me Maša i Katja upoznale s tetom, spominjale neki plan. Zakljuĉio sam da su oĉito mislile na preseljenje.

Maša je gurnula ruku pod stol, spustila je na moje koljeno, zatim poĉela prelaziti noktima po unutarnjoj strani mojega bedra. “Nemoj biti tako zabrinut, Kolja”, rekla je.

“Volim te.”

U subotu smo nas troje pošli do zgrade Tatjane Vladimirovne, pozvonili na pucketavi interfon i pitali je li spremna. “Uvijek spremna”, odgovorila je i pustila nas unutra kako ne bismo ĉekali na bljuzgavici. Kako mi je objasnila Maša, “Uvijek spreman” bio je slogan pionira – sovjetskog ekvivalenta izviĊaĉa, koje su uĉili ne samo kako paliti logorske vatre, već i kako prepoznati špijune i prokazivati kulake.

Tatjana Vladimirovna sišla je u prizemlje odjevena u neku vrstu utopljene zimske tunike smeĊe boje, jarkoplavi šal, vunene rukavice i ĉizme kakve smo osamdesetih u Lutonu zvali moon boots. Nosila je veliku plastiĉnu vrećicu u kojoj je, kako se ispostavilo, bila plastiĉna Tupperware kutija s ukiseljenim haringama, nekoliko tvrdo kuhanih jaja i termosica sa slatkim ĉajem, ĉime nas je poĉela nutkati odmah nakon što smo na stanici Borovickaja prešli na drugu liniju metroa i pronašli mjesta i odakle nas 5 Бaня, rus. – parna kupelj, banja.

je ĉekala duga voţnja do Butova. Umotala je i malo soli za jaja u smeĊi papir.

“Prije puno godina,” šapnula mi je Tatjana Vladimirovna na ruskom, “Pjotr Arkadjeviĉ i ja znali smo ići u Butovo u šumu brati gljive i plivati u jezeru. Ali u ono vrijeme nije bilo metroa. Išli smo autobusom, zatim pješice.” Mi smo pak išli onamo, kako mi je Maša objasnila, jer je Tatjana Vladimirovna poznavala ĉovjeka po imenu Stjepan Mihajloviĉ ĉija je tvrtka gradila stambeni kompleks na samom rubu grada i Tatjana Vladimirovna je razmišljala o tome da se preseli onamo. Na proljeće je namjeravala prestati raditi u muzeju, rekla je Maša, pa se htjela maknuti iz centra Moskve u kojem je bilo previše automobila i kriminalaca, a premalo zelenila. Plan je bio da zamjeni svoj stan kod ribnjaka za onaj u Butovu.

Obiĉaj da se zamjenjuju stanovi bio je nasljeĊe sovjetskih vremena, objasnila je Maša. Tada ljudi nisu bili vlasnici stanova, rekla je – ništa im nije pripadalo, osim moţda vlastitog groba – ali mogli su barem zamijeniti svoje pravo da ţive u nekom stanu za tuĊe pravo da ţivi negdje drugdje. Još uvijek je bilo ljudi koji su se na to odluĉivali, rekla je Maša, dijelom zato što nisu imali povjerenja u same sebe da ne propiju novac koji bi dobili za svoje nekretnine. U sluĉaju Tatjane Vladimirovne, Stjepan Mihajloviĉ je izgleda trebao nadoplatiti nešto novca, jer je njezin stan u centru vrijedio više od novog stana u Butovu. Nisu još bili dogovorili toĉan iznos, jer su o pojedinostima trebali razgovarati poslije. Toga dana smo se samo trebali s njime naći, pogledati stan, zatim vratiti u Moskvu, uzeti namirnice pa se šinobusom odvesti na daĉu.

Kada manijakalnom tiraninu daš sav mramor, oniks i raspoloţivu radnu snagu kakvu si on samo zamisliti moţe, dobiješ podzemnu mreţu metroa kao u centru Moskve, ali što su stanice dalje od centra to je sve manje malahita, vitraţa i kitnjastih bareljefa. Pruga izlazi na površinu puno prije nego što stigne do konaĉne stanice, Butova. Kada smo izašli iz metroa svud naokolo ugledali smo nove stambene nebodere, bijele ili boje breskve i ne tako ruţne kao što su bili sovjetski, s malim strništima izmeĊu zgrada.

Zaustavili smo neki automobil, sjećam se da je vozaĉ na putu do zgrade rafalnom paljbom lamentirao o svojoj izgubljenoj mladosti i domovini. U sovjetsko vrijeme navodno je bio inţenjer. “Danas su Kinezi puno lukaviji od nas”, rekao je, “dok mi naokolo dijelimo naše prirodne resurse… a svi u Rusiji stariji od ĉetrdesete su gotovi.”

Kada smo stigli do mjesta gdje su neboderi završavali skrenuo je ulijevo.

Zgrada pred kojom smo stali oznaĉavala je svojevrstan kraj Moskve. S jedne njezine strane bio je grad i sav stres, ali s druge, iza ceste, bilo je onakvo Butovo kakvog se Tatjana Vladimirovna sjećala od prije, treperava ruska idila s kućicama nakošenih zidova oko i iza kojih su se prostirali maleni vrtovi. Dalje, iza kuća s

kitnjastim prozorskim okvirima, rasklimanim ogradama i zahrĊalim krovovima bio je šumarak sa srebrnim brezama, a iza njega zelena šuma koja je izgledala kao da se u njoj još uvijek mogu brati gljive.

Bilo je oko deset i trideset ili jedanaest sati prijepodne. Stajali smo pred ulazom u zgradu, cupkali s noge na nogu i ĉekali da se Stjepan Mihajloviĉ pojavi. Bilo je hladno i ja sam tada već nosio svoju najtopliju crnu skijašku zimsku jaknu s termonuklearnom podstavom u kojoj sam izgledao kao Michelineov lutak, ali koja je omogućavala da mi krv normalno struji tijelom ĉak i na temperaturama koje su pogubile Napoleonovu vojsku. Zrak je bio manje jedak nego u centru grada. Ĉak se osjećao miris borova.

Maša je nekoga nazvala i rekla: “Stiţe. Stjepan Mihajloviĉ tek što nije.”

Stjepan Mihajloviĉ stigao je nakon pet minuta. Bio je to mršav muškarac s repom i nervoznim osmijehom. Nije mu moglo biti više od dvadeset pet godina, ali budući da su mnogi ruski biznismeni u usponu praktiĉki bili pubertetlije nisam bio previše iznenaĊen. Rukovao se s Mašom, Katjom i sa mnom te naklonio Tatjani Vladimirovnoj. Ušli smo u zgradu, Stjepan Mihajloviĉ posljednji, traţio je prekidaĉ za svjetlo. Zgrada nije bila dovršena: zidovi su bili neobojeni, pod u predvorju neoploĉen, a ĉinilo se da ni grijanje ne radi. Bilo je jednako hladno kao na ulici. Dizalo nije bilo instalirano pa smo betonskim stubama krenuli na sedmi kat u stan koji je uskoro mogao biti u vlasništvu Tatjane Vladimirovne, razmiĉući elektriĉne kablove koji su ispali iz kutija na stropu. Tatjana Vladimirovna nije prihvatila moju ruku, ali je dvaput zastala, presavila se u pasu i primila za koljena hvatajući zrak. Zgrada je mirisala na boju i ljepilo.

Na sedmom katu Stjepan Mihajloviĉ je pomoću kljuĉa i ramena otvorio tvrdoglava vrata stana. Ni stan nije bio dovršen, sve je bilo golo, u boji ţbuke, ali unatoĉ tome nije bilo teško zamisliti kako bi mogao izgledati: maleni Ikea raj s velikim prozorima i relativno visokim stropovima, dvije velike kvadratne sobe i dnevni boravak s ugraĊenom kuhinjom. Bila su tu i dva balkona, iz onoga u spavaćoj sobi vidjela se Moskva, dok se s balkona dnevne sobe vidjela šuma.

“Pogledajte, Tatjana Vladimirovna,” rekla je Maša dok smo stajali u dnevnoj sobi, “ovdje više nećete morati nositi hranu iz kuhinje.”

Tatjana Vladimirovna nije komentirala, samo je izašla na balkon. Krenuo sam za njom drţeći se dovoljno blizu vrata kako bih stigao uskoĉiti natrag ako balkon poĉne propadati. Odozgo su se vidjele kaotiĉno isprepletene parcele s druge strane ceste, nekoliko zavezanih koza otpornih na hladnoću i odsjaj smrznutog jezera negdje iza drveća. Iznad njih sunce je škrto sjalo na mlijeĉnome nebu pretposljednjeg mjeseca u godini. Kladim se da je u travnju – izmeĊu topljenja snijega i eksplozije ljetnog zelenila – ili sredinom listopada, sve izgledalo nekako golo i depresivno, ali u trenutku dok smo stajali ondje nisu se vidjeli ni odbaĉeni dijelovi traktora i starih hladnjaka ni

mnoštvo praznih boca votke ni strvine koje su se znale zateći u ruskoj prirodi potpuno prekrivene snjeţnim zaboravom. Snijeg je omogućavao, poput privremene amnezije lošoj savjesti, da ĉovjek zaboravi oţiljke i sve ruţno.

Tatjana Vladimirovna je duboko uzdahnula. Uĉinilo mi se da zamišlja ostatak svojega ţivota, neoĉekivano sretni završetak njegova posljednjeg stavka, koji će provesti kao mnoge ruske starice, pripremajući gnjecave voćne kompote, razgovarajući s drugim babuškama s rupcima na glavama, pretvarajući se da se posljednjih sedamdeset godina nikada nije dogodilo.

“SviĊa li vam se, Tatjana Vladimirovna?” viknula je Maša iznutra. Tatjana Vladimirovna ponovno nije ništa odgovorila već se vratila unutra i obišla cijelu dnevnu sobu. Zastala je pokraj boĉnog prozora s kojega su se vidjeli i kraj grada i poĉetak sela, ali i bijeli zvonici crkve, napola skrivene u šumi, s malenim zlatnim kupolama i srebrnim pravoslavnim kriţevima na vrhu.

“A ovdje bih,” rekla je Tatjana Vladimirovna, “mogla staviti pisaći stol Pjotra Arkadjeviĉa. Što vi mislite, Nikolaju?”

“Mislim da bi to bilo jako dobro”, rekao sam. Doista sam mislio da će joj ondje biti lijepo, da je to odgovarajuće mjesto za nju, uvjeren sam da jesam, ali nisam se više time zamarao. Ţelio sam se vratiti u grad, krenuti na daću, gdje su nas ĉekali banja i noć.

“Da”, rekla je Katja i nasmiješila se svojim zagonetnim osmijehom dok joj se slatki nosić crvenio od hladnoće, “baš je ugodno ovdje, Tatjana Vladimirovna. Jako lijepo. A kako je samo zrak ĉist!”

Maša, umotana u crveni štepani kaput, prišla je Stjepanu Mihajloviĉu s drugog kraja hladne sobe, dotaknula ga za ruku i upitala: “Stjepane Mihajloviĉu, što mislite, kada će zgrada biti dovršena?”

“Mislim za nekih mjesec dana”, rekao je Stjepan Mihajloviĉ. Taj rok ĉinio se previše optimistiĉnim, iako u Rusiji nikad ne znaš kako će se stvari razvijati. Mogli su se valjati u blatu i votki ĉitavo desetljeće, ali kada bi se odluĉili ozbiljno primiti posla, a uz to imali i dobar poticaj, znali su nekim ĉudom stvoriti neboder ili strijeljati cijelu kraljevsku obitelj u jednom poslijepodnevu.

Stjepan Mihajloviĉ je zastao, a zatim rekao: “Mislim da će Tatjana Vladimirovna biti jako sretna ovdje. Ĉisto je, nema puno automobila i imigranata.”

Tatjana Vladimirovna se nasmiješila i ponovno izašla na balkone, ovaj put sama.

Vidio sam kako primiĉe ruku u rukavici oĉima. Pomislio sam da moţda plaĉe, ali stajao sam iza nje pa nisam bio siguran.

Nisam uĉinio ništa zbog ĉega bih se trebao sramiti, zar ne? Ništa što bi mi ti mogla zamjeriti? Ne za pravo. Još uvijek nisam.

Ponudili smo Tatjani Vladimirovnoj da ćemo je otpratiti kući, ali ona je samo odmahnula rukom. Pozdravili smo se s njom, izašli iz vagona i prešli na crvenu liniju, odakle smo imali još dvije stanice do stanice Puškinskaja. Spustili smo se niz ulicu Boljšaja Bronaja do supermarketa koji se nalazio blizu moje zgrade, odmah iza ugla.

Na odjelu mesa pokazao sam još jednu gestu, koju su ĉini se razumjeli svi Rusi, kao i kvrcanje prstima po vratu i tapkanja nevidljivih epoleta, koju me Maša nauĉila one veĉeri u Mašti Istoka. Ispruţio sam ruke i okretao šakama, kao da vrtim dvije nevidljive slavine. Muškarac iza pulta razumio je znak za raţnjiće i zamotao mi kilogram marinirane janjetine. S Bjeloruskog kolodvora s kitnjasto ukrašenom fasadom, koji se nalazio na potpuno suprotnom kraju grada od Butova, nastavili smo šinobusom prema obećanoj daĉi.

Sjećam se da je u sat vremena, koliko smo proveli u kloparavom vlaku, pokraj nas prošao cijeli otrcani kabare – kroz vagon su se smjenjivali ĉas prosjaci ĉas trgovci koji su prodavali pivo, kemijske olovke, cigarete, prţene sjemenke suncokreta, švercane DVD-e, višenamjenske parfeme (za mirisanje i piće). Jedni su svirali harmoniku, drugi su priĉali kako su ostali bez noge ili muţa u Ĉeĉeniji. Bilo je prostitutki i bjegunaca i svakojakih gubitnika. Dao sam sto rubalja starici iskrivljenog lica, odjevenoj u tanki kaput. Negdje oko tri sata, ĉini mi se, sišli smo s vlaka.

Doĉekala nas je ljepota. Postaja se sastojala od jedne drvene platforme na stupovima sa starinskim znakom na kojem je pisalo “Orehovo”, “Polinkovo” ili nešto sliĉno, uglavnom, neki od onih simpatiĉnih ruskih dorevolucionarnih naziva sela koji je promijenjen za vrijeme sveopće kolektivizacije, zatim vraćen nakon pada Zida.

Samo smo nas troje stajali na platformi i bacali duge sjene na snijeg, dok se topli dah iz naših usta isprepletao. Svud oko nas bila je šuma, grane drveća prekrivene snijegom izgledale su kao ocrtane šećernom glazurom. Oprezno gazeći pošli smo do stuba na kraju platforme pa prešli preko šina na drvenim pragovima. Maša i Katja ĉvrsto su me primile pod ruku. Nastavili smo prema naselju jedva zamjetnom stazom okruţenom srebrnim brezama, ĉije su grane lukavo rasle pod kutom koji nije dopuštao da se na njima taloţi puno snijega.

Neobiĉna je zemlja ta Rusija, sa svim svojim talentiranim grešnicima i pokojim svecem, istinskim svecem kakvog moţe iznjedriti samo mjesto bezgraniĉne okrutnosti, suluda mješavina prljavštine i blještavila. Ista kombinacija mogla se vidjeti i tog poslijepodneva. Bilo je to jedno od onih ruskih sela koja su izgledala kao da je neki rat upravo završio, iako zapravo nije: mjesto iz kojega su svi dovoljno snaţni umom i tijelom pobjegli, ostavljajući za sobom samo luĊake, kriminalce i policiju. Selo je imalo jednu trgovinu. Ispred nje su stajala dvojica propaliteta obrasla u brade; moţda su ĉekali trećeg kako bi s njime podijelili bocu votke. Ušli smo u trgovinu, kupili vodu za piće i ugljen.

Djevojke su nosile vrećice iz Moskve i ugljen, a ja vodu. Ruĉice velikih plastiĉnih spremnika usijecale su mi se u dlan kroz debele, zimske rukavice. Nastavili smo stazom koja je vodila uz blok sivih stambenih zgrada do malene zahrĊale ograde. Maša ju je otkljuĉala velikim starinskim kljuĉem kakve obiĉno imaju zatvorski upravitelji i mi smo ušli u Rusiju s boţićnih ĉestitki, s brezama i bujnim borovima okruţenim djeviĉanskom bjelinom. Dok smo gazili kroz snijeg tu i tamo bi puknula granĉica pa je zvuk nalik na pucketanje biĉa odzvanjao izmeĊu drveća oko nas. Sto metara dalje bio je napola smrznuti potok ĉija je voda ţuborila izmeĊu komada leda koji su se polako otapati. Prešli smo na drugu stranu preko uskog mostića kojemu je nedostajalo nekoliko daski i ugledah vrtuljak. Osjećao sam se kao statist u sibirskom Indiana Jonesu.

S te strane potoka, rasporeĊene meĊu drvećem, bile su daĉe – trošne drvene kućice koje su virile iz snijega. Vidio sam kako dim izlazi iz jednog dimnjaka, ali ostale su djelovale napušteno. S rubova krovova visjele su sige nalik na ukrašene bodeţe. Nigdje traga ljudima.

Naša daĉa bila je peta ili šesta kućica po redu, okruţena vrtom prekrivenim snijegom na kojem su se vidjeli samo geometrijski uzorci od ptiĉjih nogu. GraĊevina je bila nagnuta pod zloslutnim kutom, gotovo kao toranj u Pisi. Sliĉila je na kućicu iz komiĉnih nijemih filmova koja se mogla u svakom trenutku urušiti ostavljajući samo nas nepovrijeĊene iza jedinog preostalog prozorskog okna, okruţene ruševinama.

Iznutra je, meĊutim, izgledala puno prostranije negoli se ĉinilo mogućim. U prednjoj sobi je bio veliki starinski sat s nepomiĉnim klatnom, fotografije umrlih predaka u patiniranim okvirima, sa stropa je visjela gola ţarulja. Bila je tu i sofa, prije puno vremena oĉito neĉije blago, presvuĉena zlatnom tkaninom sa zakrpama. Na drvenim ploĉama ispod naslona za ruke bile su izrezbarene rode koje su se umiljavale jedna drugoj. U drugoj, malenoj sobi pronašli smo plinsko kuhalo s jednim plamenikom i bocom, stol i, neoĉekivano, stubište koje je vodilo u spavaću sobu na tavanu. U njoj je bio namješteni krevet za jednu osobu i prozor pokriven injem s kojega se vidjela šuma.

Maša je smjesta prionula na posao. Kleknula je i iz košare pokraj vrata vadila cjepanice i stavljala ih u peć – starinsku rusku uzidanu peć na kakvoj su nekada spavali kućni kmetovi. Katja je pošla naloţiti vatru u banji, odvojenoj kućici s vlastitom peći i dimnjakom, koja se nalazila nekih dvadesetak metara iza daće, gotovo u šumi. Maša mi je pokazala ispod stola gdje se skrivao roštilj, funkcionalno metalno korito s odvojivim nogama.

Razmotao sam meso koje smo kupili u Moskvi, nanizao komade na metalne štapiće hrapave od zapeĉene stare masnoće i iznio roštilj i ugljen u vrt. Sam, okruţen zimskom tišinom, upalio sam vatru. Ponovno je poĉelo snijeţiti pa su široke lagane pahulje pucketale u dodiru sa ţeravicom. Sjećam se da sam, dok sam tako stajao, osjećao blaţeno zadovoljstvo kakvo povremeno zna obuzeti strance koji ţive u Rusiji.

Bio sam daleko od stvari i ljudi o kojima nisam ţelio razmišljati – ukljuĉujući o samome sebi i kakav sam prije bio, obiĉan odvjetnik s uĉmalim ţivotom, kojega sam ostavio iza sebe u Londonu. Onakav ja kakvog me danas poznaješ. Nalazio sam se na mjestu na kojem se u svakome trenutku, svakoga dana, gotovo bilo što moglo dogoditi.

Otprilike sat vremena poslije sjedili smo jedno pokraj drugoga na sofi u toploj daĉi, jeli janjeće raţnjiće, tanki, plosnati armenski kruh, ljuti gruzijski umak od šipka i iz malenih, okrnjenih ĉaša pili votku ohlaĊenu u snijegu, a nakon svake ĉašice pivo.

Mašina raspuštena kosa padala joj je preko ramena. Obje su jele u tišini, potpuno koncentrirane na hranu, što je kod Rusa ĉini se nasljedno.

“Svidio mi se tvoj prijatelj”, rekla je Katja.

“Koji prijatelj?”

“Onaj iz kluba. Iz Rasputina. Prijatelj koji nam je pomogao.”

“On nije moj prijatelj”, rekao sam.

“Moţda bi trebao biti”, rekla je Maša. “On je koristan ĉovjek.”

Iako se nasmiješila, uĉinilo mi se da se ne šali. SviĊala mi se njezina otvorenost, ali ipak nisam ţelio razgovarati o Kozaku.

“Tko je Anja?” upitao sam ih.

“Tko?” upitala je Katja.

“Djevojka ĉiji je djed vlasnik ove daĉe.”

“Njezin djed dobio je daĉu jer je radio na ţeljeznici”, objasnila je Katja. “Ţeljeznica je, kao vlasnik ove zemlje, svakome od uposlenika dala dio, ali on nikada ne dolazi ovamo, a Anja ţivi u Niţnjem Novgorodu. Mislim da je djed moţda ĉak i umro. I ona je naša sestra.”

“Imate još jednu sestru?”

One su se nasmiješile i malo zastale.

“Znaš, Kolja”, rekla je Maša, “na ruskom rijeĉ sestra ne oznaĉava samo kćer tvojih roditelja. TakoĊer moţe znaĉiti kćer brata ili sestre roditelja. Mislim da u engleskom imate drugaĉiju rijeĉ za sestru takve vrste, zar ne?”

“Sestriĉna”, rekao sam. “Nisam to znao.”

“Da”, rekla je Maša. “Sestriĉna.”

“A u kakvu vrstu sestre spada Katja?”

“Ona je takoĊer sestriĉna”, rekla je Maša nakon stanke.

“Da”, rekla je Katja, obraza rumenih od umaka i votke. “I ja sam sestriĉna.”

Polizala je ostatke umaka s prstiju.

“I tvoja obitelj je u Murmansku, kao i Mašina majka?”

“Ovaj… da”, rekla je Katja. “Da, u Murmansku.”

Znaĉi, nisu bile sestre. Nisu bile baš sve ono što sam mislio da jesu. Prvi put u njihovom društvu osjećao sam se kao ponekad, kada bih, vozeći se na straţnjem sjedalu moskovskog taksija, shvatio da je taksist pijan ili lud pa bih poĉeo ovlaš prelaziti prstima preko ruĉice za otvaranje vrata, razmišljajući kada da iskoĉim, znajući da zapravo neću. Nikad nisam.

Mogao sam ih još ispitivati o obitelji i u kakvom su rodu, ali Maša je spustila svoj tanjur na stol i rekla: “Hajdemo, banja je spremna.”

Kućica u kojoj je bila banja imala je majušno garavo predsoblje veliĉine ormara s nekoliko kukica na zidu i vratima peći u koju je Katja ubacila još nekoliko cjepanica.

Stajali smo ondje nekoliko sekundi poput stranaca koji su se nekako zatekli u hladnome dizalu. Zatim smo poĉeli skidati odjeću, sluĉajno se sudarajući i trljajući straţnjicama i laktovima. Obje su nosile tanga-gaćice – imao sam dojam da su ih u Rusiji neudate ţene jednostavno po zakonu bile duţne nositi. Katjine su bile ĉipkasto ruţiĉaste i uz njih je nosila odgovarajući grudnjak, ne sjećam se kakve su bile Mašine.

I to su skinule. Ja sam skinuo skupe bokserice, koje sam s velikom paţnjom izabrao za tu prigodu i ubacio naoĉale u jednu od svojih ĉizama. “Spremni”, rekla je Maša, “brzo!” i mi smo uskoĉili u banju prije nego što je toplina stigla pobjeći.

U banji nije bilo nikakvih pratećih sadrţaja kao u otmjenim moskovskim banjama u koje sam povremeno odlazio s Paolom – ni ĉaja od limuna, ni grubih masera, ni tihih razgovora moćnih, maljavih muškaraca – ali tu sam banju, bez sumnje, zapamtio najbolje od svih. Imala je grubu, ruĉno izraĊenu klupu i prozor kroz koji je izvana dopirala sve slabija svjetlost. Dio zida preko puta prozora sastojao se od metalne ploĉe, straţnjeg dijela peći: kako bi se dobila para trebalo je iz malenog vjedra bacati vodu na ploĉu. Bilo je neizdrţivo vruće. Sjeli smo na klupu pokušavajući ne doticati stopalima vrući pod. Ja sam bio na “najuţarenijem” mjestu, odmah pokraj peći, Katja na poluosvjetljenom mjestu pokraj prozora. Bila je to jedna od onih situacija kada se trudiš ne gledati, ali ti ne uspijeva pa se tješiš mišlju da se vjerojatno oĉekuje da gledaš.

Imala je grudi ĉvrste kao lutka iz izloga, veće od Mašinih, i nije bila prava plavuša.

Sjedili smo dotiĉući se, znoj nam se spajao i tekao na pod.

“I, Kolja,” rekla je Katja, “što misliš o Butovu? Kao domu za Tatjanu Vladimirovnu.”

“Svidjelo mi se.”

“Ne znam baš”, rekla je Maša, ĉije su se dugaĉke noge jedva vidjele, a lice bilo u

mraku. “Daleko je. Stari stan Tatjane Vladimirovne nekako mi se više sviĊa.”

“Ali ako se ona ipak poţeli preseliti u Butovo,” rekla je Katja, “moţda bi joj ti mogao pomoći, Kolja. Mislim, s dokumentima i ostalim pravnim poslovima.

Dokumentima za njezin sadašnji stan, koje bi Stjepan Mihajloviĉ moţda mogao traţiti.

Ona je ţena starog, sovjetskog kova i ne razumije se u te stvari.”

Bilo mi je teško odgovoriti, jer ĉim sam otvorio usta u njih je prodro topli zrak i poĉeo mi paliti straţnji dio grla, zato sam samo rekao: “Dobro.”

Parili smo se moţda dvadesetak minuta. Omamljen votkom htio sam izaći već nakon pet minuta, ali nisam ţelio biti prvi koji će odustati. “Sad ćemo se oprati”, napokon je rekla Maša.

“Gdje?”

“U snijegu”, rekla je Katja.

“Skoĉit ćemo u snijeg”, rekla je Maša.

“Zar to nije opasno?” Dašćući sam pokazivao na grudi u mraku. “Za srce.” “Ţivot je opasan”, rekla je Maša i zagrlila me mokrom rukom. “Nitko ga još nije preţivio.”

Skliţući se po podu mokrome od znoja došli smo do vrata, izašli i zatvorili ih za sobom. Nismo se zadrţavali u predsoblju. Maša i Katja su se smijući bacile u duboki, netaknuti snijeg kod straţnje ograde ispod velikog bora. Ja sam se tresao oko tri sekunde, zatim skoĉio za njima.

Osjećaj je bio kao da su me išamarali po cijelome tijelu, ili da me ubolo tisuću osa, ali zato je snijeg u trenu neutralizirao vrućinu banje. Ne samo to, osjećao sam se kao da sam uĉinio nešto vrlo smiono – skoĉio u vodu s velike visine ili opljaĉkao vlak i preţivio. Bolno peckanje bilo je dokaz da sam ţiv, svaki djelić mene ţivlji no ikad.

Ima jedna ruska osobina koju sam shvatio tek kada je već bilo prekasno: Rusi će uĉiniti ono nemoguće, ono što misliš da im nikako ne bi moglo uspjeti, ono što ti ĉak ne bi palo na pamet. Zapalit će Moskvu dok Francuzi nadiru ili će trovati jedni druge po stranim gradovima. Uĉinit će to, a zatim će se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. A ako dovoljno dugo ostaneš u Rusiji i ti ćeš se poĉeti tako ponašati.

Kada smo ustali, pogledao sam dolje u snijeg. Iako sav isprevrtali, blistao je u tami, a mojim se slabim oĉima bez naoĉala uĉinilo da je Mašino tijelo u njemu ostavilo otisak u obliku anĊela. Potrĉali smo natrag u kućicu dok su nam se stopala smrzavala, a inje hvatalo po kosi. Katja je zgrabila svoje stvari i gola otrĉala u daĉu. Dignuo sam ĉizme s poda, ali Maša mi ih je uzela, pustila da ponovno padnu na pod i povela me natrag u vrelinu.

“Jeste li imali banju u Murmansku?” pitao sam. Jedva sam je vidio kroz usijani

mrak.

“Jesmo”, odgovorila je i to je bilo sve što je rekla.

U poĉetku mi se ĉinila tako neobiĉnom na dodir, sva hladna od snijega kao mrtvac, jedino su usne bile tople, ali sva mokra i naelektrizirana. Ona je bila moj osobni zaborav, osobna lavina koja se obrušila na mene u banji s razrijeĊenim zrakom.

U tih nekoliko minuta uspjela je istisnuti iz mojih misli Kozaka od kojega me hvatala jeza, moje uludo protraćene tridesete i sve moje sumnje.

Probudio sam se tijekom noći i shvatio da nemam pojma gdje se nalazim. Sjećam se da sam se pokušao umiriti mišlju kako leţim u svojem krevetu u Birminghamu, u posljednjem studentskom domu u kojem sam stanovao, u jednoj od ne tako otmjenih ulica Edgbastona. Uto sam ugledao Mašu kako spava pokraj mene ispod pohabanog pokrivaĉa na uskom tavanskom krevetu. Fine, plave dlaĉice uzduţ njezine kraljeţnice blistale su na mjeseĉini što je dopirala s prozora, poput ljubavnog pisma napisanog na njezinome tijelu nevidljivom tintom.

Morao sam na zahod. Ta noćna slabost koja me zaskoĉila u zrelim tridesetima bila je, kada ĉovjek bolje razmisli, jedan od prvih putokaza prema grobu, kao i razdraţujući mamurluci od kojih puca glava koji su se kod tebe pojavili u dvadesetima. Odjeven samo u bokserice sišao sam škripavim stubama u prizemlje, prošao pokraj Katje koja je spavala na soli, navukao ĉizme i kaput i odgegao van. Pišao sam i gledao kako moja ţivotinjska toplina topi duboki snijeg preda mnom. Na mjeseĉini se moglo vidjeti zeleno lišće na dnu rupe koju sam napravio u bjelini.

Kada se sada, dok ovo pišem, sjetim svojih “izgubljenih” moskovskih godina, unatoĉ svemu što se dogodilo i svemu što sam uĉinio, još uvijek mislim kako je ta noć bila nešto najsretnije u mojem ţivotu, vrijeme u koje bih se vratio da mogu.

SEDAM

DOK SAM ŢIVIO U MOSKVI S VREMENA NA VRIJEME SAM NA ULICI ILI kroz prozor znao ĉuti – ili mi se ĉinilo da ĉujem – prepoznatljivi zvuk koĉenja londonskog crnog taksija prije nego što će prijeći preko leţećeg policajca ili skrenuti. Tu i tamo poţelio sam da mi se ljudi ispriĉaju nakon što bih im u metrou stao na nogu, kao što to rade putnici u londonskoj podzemnoj ţeljeznici. Sudeći po tim reakcijama pretpostavljam da bi se moglo zakljuĉiti kako mi je Engleska ipak pomalo nedostajala. Bilo je trenutaka kada sam se ţelio, barem na sat, dva opustiti na mjestu gdje su se poštivali zakoni, manje uţurbanom i dobro mi poznatom. Ali taj osjećaj nikad nije bio dovoljno jak da se poţelim preseliti natrag, pa ĉak ni pred sam kraj boravka u Moskvi. London i Luton više nisu bili moj pravi dom.

Te zime na Badnjak me je kroz sivu bljuzgavicu na aerodrom Domodedovo vozio ĉovjek koji je vrlo rado podijelio sa mnom svoju znanstveno potkrijepljenu teoriju o tome kako su Ruskinje, ako se izuzmu Venecuelanke, najljepše ţene na svijetu.

Njegova je teorija, sjećam se, izmeĊu ostalog bila povezana s ĉinjenicom kako je poslije Drugog svjetskog rata u Rusiji bio manjak muškaraca pa su oni u tom izobilju djevojaka mogli izabrati najbolje, koje su im zatim raĊale prelijepe kćeri. Izgleda da se netko vaţan vozio gradom, jer su ulice bile privremeno zabarikadirane policijskim automobilima pa smo zapeli kod Lenjinova kipa, ispod njegove ispruţene ruke prekrivene snijegom na Oktobarskom trgu. Bliţe predgraĊu, led na umjetnom jezeru bio je naĉiĉkan ribolovcima koji su sjedili pokraj rupa koje su u njemu izbušili. Na aerodromu, dok su mi stavljali peĉat u putovnicu, osjetio sam olakšanje koje svi, ĉak i oni koji vole Moskvu, uvijek osjete kada iza sebe ostave neljubazne trgovce, lopovsku policiju i grozno vrijeme, olakšanje ĉovjeka koji napušta Rusiju.

Kada smo stigli u London već je bio mrak. Iz zraka se ĉinilo kao da su svjetla što su ţmirkala uz ceste i uzduţ rijeke i blještala na nogometnim igralištima izvodila svoju elektriĉnu predstavu samo za mene, u moju ĉast, u ĉast korporativnog odvjetnika, junaka i osvajaĉa.

Tri sata poslije, u kući mojih roditelja u Lutonu, već sam u sebi urlao dok sam ispijao oĉev škotski viski robne marke supermarketa. Oni se uvijek trude, ali znaš kakvi su – u njihovu društvu ĉovjek se istovremeno osjeća klaustrofobiĉno i osamljeno. Stigao sam prije ostalih pa sam spavao u sobi koju sam dijelio s bratom sve dok on nije otišao na studij. Mama je ponovila kako me ţeli posjetiti, vidjeti Sankt Peterburg, zanimalo ju je što mislim o tome da doĊe poĉetkom oţujka? Hladno je, rekao sam joj, tada je još uvijek vrlo hladno. Primijetio sam da oca bole leĊa, ali on se trudio to ne pokazivati. Pitao me kako je na poslu i je li ruski predsjednik doista tako grozan kakvim ga prikazuju u novinama. Ne znam zašto, ali uvijek mi se ĉinilo da je zapravo razoĉaran mnome. Moţda zbog nekog moralnog principa, budući da se moj posao više vrtio oko novca nego oko toga da pokušam uĉiniti svijet boljim. A moţda sasvim suprotno – ja, Moskva i novac koji sam zaraĊivao podsjećali su ga na sve što nije i što nikada neće uĉiniti.

Na Boţić je iz Readinga stigao moj brat sa ţenom i djecom, Williamom (on ti je ukrao iPod na proslavi sedamdesetog roĊendana mojega oca) i Thomasom, dok je moja sestra iz Londona došla sama. Podijelili smo jedni drugima uobiĉajene bezliĉne, ali praktiĉne darove: ĉarape, šalove i vauĉere za robne kuće Johna Lewisa. Ja sam djeci donio drvene ruske matrjoške i krznene kape, ostalo sam kupio u Duty Free trgovini.

Moglo je biti ugodno, nije bilo razloga da ne bude, ali problem je bio što smo svi krenuli nekim svojim putem i udaljili se, više nismo imali niĉeg zajedniĉkog, osim nekoliko napola zaboravljenih anegdota, kao jahanje na magarcima i predoziranja sladoledom, koje smo svi ĉuli desetke puta, ali tu su bile i stare zamjerke koje bi sijevnule poput fantomskih bolova kada smo bili zajedno. Brat i ja smo mislili da će nas djeca ponovno povezati, ali i ta se nada izjalovila. Jeli smo puricu, komentirali kako je soĉna, zapalili boţićni puding za djeĉake, zatim se s naherenim papirnatim kapama na glavama preselili na cvjetaste sofe u dnevnoj sobi i nastavili piti kako se u toj prilici oĉekivalo, što je prije moglo završiti ubojstvom negoli istinskim veseljem.

Vodili smo ţivahnu raspravu o novim ograniĉenjima parkiranja u centru grada i imali ritualno neslaganje oko toga hoćemo li gledati kraljiĉinu boţićnu poruku – otac je uvijek bio za. Kada mi je zazvonio mobitel osjećao sam se kao da u skloništu ĉujem sirenu za prestanak opasnosti.

“Kako je u Engleskoj, Kolja?”

Osjetio sam ushit, vrtoglavicu, kao da će mi pozliti. “Nije loše. Dobro je. Kako je u Moskvi?”

“U Moskvi sve po starom”, rekla je Maša. “Ulice su zakrĉene, ima puno budala.

Nedostaješ mi. Kada sam na poslu mislim na tebe. I noću mislim na tebe, Kolja.”

“Sekundočku”, rekao sam: “Samo sekundu” na ruskom. Taj makinalni pokušaj kamuflaţe još je više otkrivao nego da sam nastavio govoriti na engleskom. Izjurio sam

iz sobe kao tinejdţer kojega je nazvala djevojka. Otišao sam u kuhinju gdje je majka na hladnjaku imala brojeve telefona svoje djece priĉvršćene magnetom iz Durhamske katedrale. Na prozorskoj dasci bio je boţićni televizijski vodiĉ u kojem je patetiĉnim zvjezdicama oznaĉila programe koje je htjela gledati. Bio sam kao i uvijek usisan u obiteljski vremeplov koji me vratio u ulogu koju sam već bio prerastao.

“I ja na tebe mislim”, rekao sam. “Ispriĉao sam svojoj obitelji o tebi, Maša.” To nije bila istina – ali ĉinilo mi se da bi joj moglo biti drago – iako prvi dio jest. Sebe i nju sam već zamišljao kao nešto znaĉajno i stvarno, dok je sve ostalo bilo daleko i manje vaţno. Ţelio sam joj ispriĉati o svemu što mi se dogaĊalo, kao da nekako, ako ona to nije znala, onda nije ni bilo stvarno. Znaš li što mislim?

Pitao sam kako su Katja, njezina majka u Murmansku, Tatjana Vladimirovna. “Ĉuj, Kolja,” rekla je, “moţda bi mogao donijeti nešto Tatjani Vladimirovnoj, neki novogodišnji dar. Mislim da ih ne dobiva baš puno.”

“Svakako”, rekao sam. “Dobra ideja. Uĉinit ću to. Što da donesem?”

“Već ćeš se neĉega sjetiti, Kolja. Nešto englesko.”

Razgovarali smo još neko vrijeme, više se ne sjećam o ĉemu, ali znam da je na kraju rekla: “Vidimo se uskoro, Kolja. Mislim na tebe. Volim te.”

Kada sam se vratio u dnevnu sobu svi su brţe-bolje pogledali na drugu stranu pretvarajući se kako ih se to uopće ne tiĉe. Osjećao sam se zarobljenim, kao ono u zrakoplovu kada, nakon što pojedeš posluţeni obrok, jedva ĉekaš da stjuardesa odnese tacu kako bi mogao slobodno ustati i to ti se ĉini najvaţnijim na svijetu. Uza sve to bilo je i saznanje kako sam mogao ispasti isti kao i moji roditelji i strah da je to još uvijek moguće, da moţda neću uspjeti izgraditi vlastiti ţivot.

Sjedili smo i gledali djecu ţeleći da oni uĉine nešto slatko ili ekscentriĉno.

Izdrţao sam još dva dana, a zatim pomaknuo datum povratka za tjedan unaprijed, kako bih se vratio kući, natrag u Moskvu, do Nove godine.

Progurao sam se kroz gomilu mršavih ruskih mladaca koji su se hrvali tko će prije s pokretne trake dohvatiti roditeljsku prtljagu i izašao u dvoranu za dolaske, gdje me doĉekala jednaka takva gomila taksista nalik na kriminalce i specifiĉan svakodnevni ruski rat u kojem se svatko bori protiv svakoga. Ne usporavajući stigao sam do blagajni i kupio kartu za vlak u grad.

Bilo je ledeno, onako kriogeniĉki, što sam prvo osjetio po zubima, zatim po cijelome tijelu kada sam poslije vlaka i metroa izašao iz vlaţnog pothodnika na surovi zrak Puškinova trga. Nije bilo tako hladno kada sam otišao u Englesku, moţda minus deset. Sjećam se da mi se, dok sam Bulevarom išao prema svojem stanu, dah nekako

drugaĉije smrzavao nego prije Boţića i pretvarao u gotovo opipljivu maglicu.

Otkriveni dio obraza, izmeĊu dignutog ovratnika i spuštene kape prvo je pekao pa utrnuo. Nosnice su mi se spojile od mraza, dlake u njima zagrlile nastojeći se spasiti.

Na elektronskom termometru kod McDonaldsa pisalo je minus dvadeset sedam. Bilo je toliko hladno da gotovo nitko nije pušio na ulici. Prometni policajci nosili su starinske filcane ĉizme – prastara ruska mjera opreza, pomoću koje su sprjeĉavali da im ne otpadnu stopala dok su iznuĊivali mito od sugraĊana.

Nazvao sam Mašu i dogovorio se da provedem s njom i Katjom Silvestarsku noć, a s Tatjanom Vladimirovnom barem prvi dio te veĉeri. Ostala su još dva radna dana do poĉetka zakonski propisanog novogodišnjeg odmora u trajanju od deset dana, nacionalne terevenke koju su moji kolege zvali “skijaški praznici oligarha”. Nisam imao pametnijeg posla pa sam svratio u ured dan nakon povratka.

“Jebeni nadzornik”, rekao je Paolo nakon što sam zatvorio vrata njegova ureda.

Ispod njegova prozora ljudi u naranĉastom koji su ĉistili snijeg na Paveleckom trgu izgledali su poput vojske ljutitih mrava. “Jebeni Kozak.”

“Sretna Nova godina, Paolo.”

“Sve je gotovo privedeno kraju”, rekao je. “Klijent je gotovo sretan. Svi su gotovo sretni. Sve je u redu osim nadzornika. Gdje je on, Nicholase?”

“Ne znam.”

“Znaš, ima trenutaka kada poţelim da nikada nismo sreli Kozaka. Zašto smo baš morali financirati taj projekt? Zašto su baš morali biti Britanski Djeviĉanski otoci?

Uvijek ti Britanski Djeviĉanski otoci. A kako si ti?”

OSAM

ISTINA JE DA TADA ĈAK NI BANKARIMA NIJE BILO OSOBITO STALO HOĆE li banke za koje su radili dobiti novac natrag. Oni su zaraĊivali bonuse već za to što su ga pozajmljivali i vjerojatno su odlazili na druga radna mjesta ili su napredovali prije nego što bi Rusi, ili bilo tko drugi, uspjeli proglasiti steĉaj. Sve zapadnjaĉke banke oĉajniĉki su ţeljele poslovati u Moskvi, jer se ĉinilo da svi ondje posluju, pa se većina njih nije zamarala time za što se koriste njihovi zajmovi. U pedeset posto sluĉajeva, kada su davali zajmove nekoj od velikih energetskih ili metalurških tvrtki, nisu traţili nikakvu garanciju povrata novca: Rusi su se davili u petrodolarima, a šefovi tih tvrtki znali su da će, dugoroĉno gledano, postati još bogatiji budu li se pridrţavali pravila – zar ne?

Unatoĉ tome, budući da je Kozakova tvrtka bila nova i nije imala nikakvu kreditnu povijest, morala je zadovoljiti neke uvjete. Dobili smo pismo regionalnog guvernera, koji je potvrdio da podrţava projekt. Narodneft je potpisao ugovore u kojima je bilo navedeno koliko će nafte pumpati iz sjevernih bušotina u terminal, jednom kada on bude u funkciji te kolike će izvozne pristojbe plaćati. Dobili smo izjave o zainteresiranosti potencijalnih kupaca iz Nizozemske i Amerike. Banke su se osigurale od politiĉkog rizika (što ih je pokrivalo u sluĉaju eksproprijacije i drţavnih prevrata). Osnovni ugovor o zajmu bio je paţljivo sroĉen, detaljan i jasan.

Svejedno, to nije bilo dovoljno bankama da puste prvu tranšu gotovine. Traţili su izvješće nadzornika, Vjaĉeslava Aleksandroviĉa, koje bi potvrdilo kako je mjesto izabrano za terminal odgovarajuće te kako napreduju poĉetni radovi. To nam je izvješće trebalo smjesta, ako smo ţeljeli da banke prebace novac – mislim da se radilo o sto pedeset milijuna dolara ili tako nekako – prije kraja godine.

Kozaku je gotovina trebala još juĉer. Rekao je da mora ispuniti obveze prema graditeljima i dobavljaĉima. Bankari su mu je ţeljeli dati, jer bi u sluĉaju da ĉekaju do sljedeće godine njihov bonus za tekuću bio manji. MeĊutim, došlo je do zastoja.

Sredinom prosinca Vjaĉeslav Aleksandroviĉ napokon je stigao do Arktika. Zatim mu

se izgubio svaki trag.

Mi smo se zabrinuli da nije moţda propao kroz rupu u ledu ili se spetljao s pogrešnom “damom” u hotelskom baru. Kozak je rekao da ondje nema nikakvih rupa u ledu i da je uvjeren da je sve u redu. Pozvao nas je da na Staru godinu doĊemo na sastanak u glavni moskovski ured Narodnefta kako bismo potpisali posljednje dokumente koje smo trebali poslati u New York i London prije nego što banke puste novac. Paolo je pristao. Rekao je da misli kako je to gubitak vremena, ali da će nam ti sati ionako biti plaćeni. Poveo je mene i Sergeja Borisoviĉa sa sobom.

Narodneft je više nalik na drţavu nego na tvrtku. Osim bušotina, naftovoda i tankera ima hotele, avione i nogometne klubove, vlastite sanatorije na Kavkazu i otok na Karibima, podmornicu u Finskome zaljevu i kako se šuška, nekoliko satelita u svemiru. Tvrtka takoĊer upravlja s više specijaliziranih bordela i plaćenih ubojica. U to vrijeme se priĉalo da podmićuje pola ĉlanova ruskog parlamenta. Razmetala se i neobiĉnim glavnim uredom u juţnom dijelu Moskve izgraĊenim devedesetih, u vrijeme krajnje ekscentriĉnosti ruske arhitekture, koji je izgledao poput preokrenutog svemirskog broda. Paolo, Sergej i ja stigli smo pred tu graĊevinu priliĉno rano ujutro, negdje oko pola devet. Bio je posljednji dan u godini, moje posljednje Silvestrovo u Rusiji.

Zimi se obiĉno nadaš da će te dvadeset ili trideset sekundi grijati toplina automobila ili zgrade iz koje si izašao prije nego što išĉezne i iznenada osjetiš hladnoću – to je privremena iluzija, poput onih nekoliko trenutaka koje ima obezglavljeno pile da trĉi naokolo prije nego što shvati da je mrtvo. Na minus dvadeset sedam nema ni traga toj iluziji. Nosnice ti se momentalno smrznu, a oĉi zasuze. (Dok sam bio u Engleskoj netko iz mojega ureda je, dok je bio na Paveleckom trgu, skinuo rukavicu kako bi se javio na mobitel pa mu se ureĊaj zalijepio za dlan.) Poţurili smo prema kućici sa zaštitarima ispred kompleksa Narodnefta, predoĉili im putovnice pa nastavili preko lijepo ureĊenog dvorišta sa smrznutim fontanama do glavne zgrade. Doĉekala nas je crvenokosa djevojka u zelenoj mini suknji i povela u dizalo, a iz njega u sobu za sastanke blizu same “krme” svemirskog broda. U prostoriji je sa strane bio stolić, na njemu votka, ĉaše i haringa narezana na komadiće u koje su bile zabodene ĉaĉkalice. S velikog prozora od poda do stropa pruţao se pogled na ledeni grad. Nebo je bilo bijelo poput snijega na tlu, moţda bjelje, jer ispušni plinovi nisu dosezali tako visoko.

Djevojka je sjela na jedan od stolaca pokraj zida i nasmiješila nam se. Sergej Borisoviĉ je pojeo malo haringe. Ĉekali smo praveći se da ne gledamo djevojku.

Nakon otprilike sat vremena, oko pola deset, pojavio se Kozak. Bio je u pratnji dvojice odvjetnika i jednog od zamjenika direktora Narodnefta, koji je izgledao kao da

mu je devetnaest godina. Poslije sam saznao da je to bio zet šefa ruske vojne obavještajne sluţbe. Kozak je nešto šapnuo djevojci i pljesnuo je po straţnjici dok je izlazila.

“Moţe votka?” upitao je na ruskom.

“Guba”, rekao je Sergej Borisoviĉ na engleskom.

“Ne, hvala”, odgovorio sam.

“Ma dajte”, rekao je Kozak, “Stara godina je.”

“Prvo posao”, rekao je Paolo, “zatim ćemo piti.” Po Paolovom ponašanju moglo se shvatiti da je u Moskvi veteran. Na zabave je dolazio u ponoć, na aerodromima jurišao prema šalterima za provjeru putovnica poput ţivotinje u stampedu kako bi izbjegao ĉekanje u redu, izlazio je na ulicu pušiti na minus dvadeset i nikada se niĉemu nije ĉudio.

“U redu”, rekao je Kozak. Sjeli smo za konferencijski stol. On je nešto šapnuo jednome od odvjetnika koji je na pet minuta napustio prostoriju pa se vratio. Zapoĉeo je priliĉno leţeran razgovor o nekim pravnim pojedinostima. Dvadesetak minuta poslije Paolu je zazvonio mobitel.

“Moţda napokon dobre vijesti”, rekao je Kozak.

Paolo se javio i odšetao do prozora kako bi ondje razgovarao. Ĉuo sam ga kako govori: “Gdje ste?” zatim psovke na talijanskom.

Rukom je poklopio donji dio slušalice i pitao koji je broj telefona u sobi za sastanke. Jedan od zaposlenika Narodnefta mu je odgovorio, on ga je ponovio pa prekinuo vezu.

“To je bio Vjaĉeslav Aleksandroviĉ?”, rekao je Paolo i ponovno sjeo. “U Soĉiju je.”

Vjerojatno znaš da je Soĉi na Crnome moru, a to je nekih tri tisuće kilometara udaljeno od mjesta na kojem je Vjaĉeslav Aleksandroviĉ trebao biti. “Nazvat će nas.”

Nasred konferencijskog stola zazvonio je telefon. Kozak je ispruţio ruku prema njemu i ukljuĉio zvuĉnik.

Vjaĉeslav Aleksandroviĉ je rekao da mu je ţao, zamolio nas je da ga ispriĉamo, morao je hitno otputovati iz obiteljskih razloga, ali tako nešto više se nikada neće ponoviti. Dodao je kako se ne moramo brinuti, bio je na Arktiku sa svojim pomoćnicima, proveo je ondje gotovo tjedan dana i sve je u redu. Gradnja napreduje brţe nego što je dogovoreno, pridrţavaju se budţeta. Poĉeli su zavarivati cjevovod koji će se protezati od obale do plutajućeg terminala, stigli su prvi dijelovi crpne stanice i samo se ĉekalo da se vrijeme poboljša kako bi ih poĉeli montirati. Supertanker se nalazio na suhom doku uz obalu gdje su poĉeli radovi kako bi ga prenamijenili

(prilagodili trup broda za prijem nafte iz naftovoda sjedne strane i pumpanje u brodove kupaca s druge). Odredili su mjesta na morskome dnu na kojima će biti fiksirano dvanaest sidara. Sve to opisao je u svojem sluţbenom izvješću koje je dovršavao i ĉiju ćemo papirnatu kopiju uskoro dobiti. Govorio je dvadesetak minuta navodeći gomilu mjerenja i statistiĉkih podataka – decibara, barela na dan, metara u sekundi, tona na godinu. Ponovno se ispriĉao i prekinuo vezu.

Paolo, Sergej Borisoviĉ i ja smo se u stolcima odmaknuli od konferencijskog stola kako bismo se posavjetovali.

“Je li sve to košer?” upitao me Paolo šapatom.

“Njima svakako”, rekao sam.

“I što on uopće radi u Soĉiju?” upitao je Sergej Borisoviĉ.

“S druge strane,” rekao je Paolo, “on zna što radi. Uostalom, koja je razlika je li to telefonski poziv ili njegovo izvješće?”

“Imamo i druge garancije”, dodao sam.

“A i Stara godina je”, rekao je Sergej Borisoviĉ.

Ne mogu se sada toĉno sjetiti o ĉemu smo uopće razmišljali na tom sastanku.

Uvjeren sam da smo ţeljeli dati bankarima ono što smo znali da oĉekuju, a to je osigurati da svi njihovi problemi nestanu, a da se novi ne pojave. Bilo nam je jasno da je Kozak beskrupulozni oportunist, ali s druge strane, po kaubojskim standardima toga vremena, to nije bilo tako neuobiĉajeno. Već smo i prije suraĊivali s Vjaĉeslavom Aleksandroviĉem, svi dokumenti su bili u redu. Što je najvaţnije, Narodneft je stajao iza tog projekta, ĉak iako nije bio zakonski odgovoran, a budući da je uskoro izlazio na burzu, zakljuĉili smo da mora voditi raĉuna o svojem ugledu. Za tako monstruozno veliku tvrtku, otplata tog duga bila je sitniš: njegovo rukovodstvo vjerojatno je trošilo toliko novca godišnje na šoping-ture svojih supruga, koje su tvrtkinim privatnim avionima letjele u Pariz. Iza svega je stajao Narodneft, a negdje iza Narodnefta bio je ruski predsjednik. Izgleda da smo zakljuĉili da je Steve Walsh bio u pravu i da su Kozak, njegovi prijatelji u Kremlju, FSB-u ili gdje god, ţeljeli malo podebljati i svoje novĉanike. Pritom smo, uvjeren sam, vjerovali da će ispuniti sve obaveze prema našim bankama.

Konaĉna odluka bila je na Paolu. “U redu”, rekao je, “uĉinimo to.” (Otišao je do prozora, nazvao glavnog bankara koji je spavao u svojem krevetu negdje na Manhattanu i probudio ga kako bi mu priopćio dobru vijest. Rusi su se primili votke i haringe. Kucnuli smo se.

Svi su bili zadovoljni. Banke su bile zadovoljne, kao i Paolo. Kozak takoĊer.

Kozak je bio veoma zadovoljan. Pozvao je Paola i mene da idemo s njime na Altajsko gorje u lov. Rekao je da će nas nauĉiti kako se puca iz minobacaĉa. Pitao me koji je moj

najdraţi film o Jamesu Bondu. Je li istina što pišu o Freddieju Mercuryju? Kada se sada svega sjetim, ĉini mi se kako je on smatrao da je njegov naĉin poslovanja sasvim u redu – da je u redu da zajedno pijemo, šalimo se, priĉamo jedni drugima o svojim obiteljima, a zatim da on svejedno uĉini ono što je bilo zacrtano. Mislim da je smatrao da smo svi mi prijatelji.

“I?” rekao je Kozak. “Nicholase, kada ćete nam doći u posjet? Ondje vas ĉeka nova supruga. Iako,” rekao je, “jako su mi se svidjele i vaše moskovske ţene.”

Namignuo mi je nekako ucjenjivaĉki pa strusio još jednu ĉašicu votke.

Paolo nas je pozvao na slavljeniĉki ruĉak u Veselu pustinjsku devu, uzbeĉki restoran u ulici Neglinaja. Kako bismo stigli onamo, Sergej Borisoviĉ i ja uskoĉili smo u Volgu koju smo zaustavili ispred našeg tornja na Paveleckom trgu. Veseli, krupni vozaĉ pokušavao je nauĉiti engleski: izvadio je biljeţnicu iz pretinca za rukavice, naslonio je na upravljaĉ i svako malo u nju zapisivao rijeĉi koje bi mu se svidjele (lunch… unsecured loan… leveraged buy-out… Exxon Mobil6). Oĉito je vozio pomoću sonara.

Ispred restorana stajao je vratar crnac koji se tresao u bijelom medvjeĊem kostimu.

Unutra, u garderobi, dva pijetla kljucala su po rešetkama svojih sićušnih kaveza, spremajući se iskopati jedan drugome oĉi tijekom doĉeka Nove godine. U sali su bile dvije trbušne plesaĉice. Prva je bila sitna plavuša koja je svojim ţustrim plesom i izgledom više nalikovala striptizeti nego pravoj trbušnoj plesaĉici. Rub njezinih gaćica bio je naĉiĉkan novĉanicama od sto rubalja. Druga je bila debela prirodna brineta, koja je naizmjence tresla svakim od svojih trbuha i na koju nitko nije obraćao paţnju.

Tatarka Olga ponašala se vrlo prijateljski, skinula mi je naoĉale, dahnula na stakla i obrisala ih, ali ubrzo je odustala i prebacila svoju paţnju na Paola – ili sam emitirao “zauzet sam” feromone ili je kriv zadah iz usta. Tijekom jela Sergej Borisoviĉ ispriĉao nam je o svojim nastojanjima da izbjegne regrutaciju, budući da se u ruskoj vojsci izgleda “njegovao” masovni sadizam, a vojnici koristili kao robovska radna snaga.

Njegova obitelj imala je dvije mogućnosti, objasnio je: podmititi ĉasnika za novaĉenje da ga ne uzme, ili platiti lijeĉniku prevarantu da ga proglasi invalidom. Platili su ĉasniku deset tisuća dolara, rekao je Sergej Borisoviĉ, ali tip ih je prevario i svejedno ga stavio na popis pa su na kraju morali platiti i lijeĉniku.

“Kakvo je bilo vaše mišljenje poslije?” pitao sam. “Mislim, o vojsci i Rusiji, nakon što vas je ĉasnik prevario?” Sergej Borisoviĉ pogledao je u stranu i ozbiljno se zamislio oko dvadeset sekundi.

“Pa,” rekao je. “Vjerojatno sam trebao prvo podmititi lijeĉnika.”

6 Lunch, engl. – ruĉak • Unsecured loan, engl. – bjanko zajam • Leveraged buy-out, engl. – otkup poduzeća s vanjskim zajmom • ExxonMobil – ameriĉka multinacionalna naftna i plinska korporacija.

Ĉini mi se da sam je upravo u tom trenutku ugledao – ugledao sam Katju.

Posluţivala je goste na drugom kraju restorana. Na sebi je imala kratku crnu konobarsku suknju, jednostavnu bijelu bluzu i uredno ispletenu pletenicu. U prvi tren nisam bio siguran je li to doista ona, ali kada sam shvatio da jest ustao sam od stola i presreo je dok je nosila ostatke voćne plate u kuhinju.

“Zdravo, Katja”, rekao sam.

“Vidimo se vani za dvije minute”, rekla je na ruskom. “Izlaz u sluĉaju poţara je odmah pokraj šanka.”

Na ulici je bilo nenormalno hladno. Katja je preko konobarske odjeće prebacila neĉiji kaput i ĉvrsto se obgrlila rukama ĉim je izašla kako bi se zaštitila od hladnoće.

“Kolja,” rekla je odmah, ali sada na engleskom i nešto staloţenije, “nemoj reći Maši da si me vidio ovdje. Molim te, Kolja. Molim te. Potreban mi je dodatni novac da platim studij, ali Maša ne zna za ovaj posao. Mogla bi se ljutiti jer ne uĉim cijelo vrijeme.”

Spustila je ruku skvrĉenu u rukavu kaputa malo iznad mojeg boka i ozbiljno me pogledala. Još minutu i ostali bismo bez udova.

“U redu”, rekao sam osjećajući prema njoj saţaljenje, što je oĉito bio njezin cilj: da mi bude ţao jer povrh studiranja mora u tajnosti dodatno raditi, ţao jer je u ţivotu izvukla kraću slamku od mene. “Obećavam. Vidimo se veĉeras.”

Vratili smo se unutra.

Poslije, dok je naš taksi kroz guţvu milio natrag prema našem tornju na Paveleckom trgu, onako polupijanog ozarila me jedna misao. Oni su poput djece, pomislio sam, svi ti Rusi sa zatamnjenim prozorima na limuzinama i Uzijima, s pubertetskim nagonima da pokazuju snagu, poĉevši od tjelohranitelja preko Kozaka pa sve do predsjednika koji je zveckao oruţjem. Unatoĉ svemu kroz što su prošli, svoj njihovoj svjetovnosti i patnji, pomislio sam tada, Rusi su poput djece.

“Kakva šteta”, našalila se Tatjana Vladimirovna dok smo ponovno svi sjedili u njezinoj pretoploj dnevnoj sobi. “Ovakva zima, a nema rata.”

Bilo je oko devet uveĉer tog istog dana. Stara godina. Na Bulevaru i oko ribnjaka tinejdţeri su vikali i bacali petarde jedni na druge. Katja se presvukla iz konobarske odjeće. Ona i Maša sada su na sebi imale suknje po kojima mi je bilo jasno da poslije idemo još nekamo. Maša je imala frizuru kakvu prije nisam vidio, zategnutu u rep zavezan u ĉvor, što je naglašavalo njezine zelene oĉi i ĉvrsto stisnute usne. Dok smo se pozdravljali poljubila me u ušnu školjku. Tatjana Vladimirovna si je ponovno dala truda s hranom. Kada sam joj predao darove iz Londona – škotske kekse s maslacem,

englesku ĉokoladu i Earl Grey ĉaj u limenci koja je izgledala kao autobus na kat – na trenutak mi se uĉinilo da će zaplakati.

Stavila je limenku s ĉajem pokraj crno-bijelih fotografija nje i Pjotra Arkadjeviĉa.

Otrijeznio sam se od ruĉka u uzbeĉkom restoranu upravo na vrijeme za veĉernje zdravice. Nazdravili smo novoj godini, ljubavi, anglo-ruskom prijateljstvu. Sjećam se da se Katji, dok smo se kucali, zadignula bluza i ja sam primijetio da ima probušeni pupak.

Razgovarali smo o planu zamjene stanova.

Tatjana Vladimirovna je bila uzbuĊena, ali i zabrinuta. Pitala se gdje će kupovati namirnice. Što ako zgradu u Butovu ne dovrše na vrijeme? Da, doista se ţeljela maknuti iz centra grada, bila je već prestara i umorna, ali s druge strane u njemu je tako dugo ţivjela i za drugo nije znala.

Maša je rekla kako je Stjepan Mihajloviĉ uvjeren da će zgrada u Butovu biti dovršena do travnja, ali kako bi se dodatno osigurali trebali bi priĉekati do svibnja ili poĉetka lipnja prije potpisivanja konaĉnog ugovora. Bilo kako bilo, Tatjana Vladimirovna će se preseliti onamo do ljeta.

Zatim je objasnila kako će Tatjana Vladimirovna i Stjepan Mihajloviĉ morati pripremiti nekoliko vaţnih dokumenata prije nego što zakljuĉe ugovor. Morat će pribaviti dokaze o vlasništvu za oba stana, kao i dokument koji potvrĊuje legalnost privatizacije stana Tatjane Vladimirovne. TakoĊer potvrdu da njezina zgrada nije na popisu za rušenje u sklopu neke od arhitektonskih ĉistki moskovske gradonaĉelnice.

Naime, ona je znala po kratkom postupku proglasiti kako je neka graĊevina za rušenje, a zatim bi njezin brat dobio izdašnu proviziju za izgradnju nove na istome mjestu. Bio je potreban i dokument koji bi potvrĊivao kako nitko osim Tatjane Vladimirovne nije prijavljen na toj adresi – netko, tko je recimo bio u zatvoru ili braĉni drug s kojim već dugo ne ţivi, koji bi se iznenada mogao pojaviti i ustvrditi kako ima pravo na prebivalište. (Vidiš li, u Rusiji još uvijek ne moţeš tek tako stanovati gdje god ţeliš, ne moţeš se jednostavno nekamo useliti, kao što smo ti i ja uĉinili u Kenningtonu. Prvo se moraš prijaviti na odreĊenoj adresi, kako bi vlasti znale gdje te mogu pronaći.) Zatim je bila potrebna tehniĉka dokumentacija za oba stana s tlocrtima, vodovodnim instalacijama, strukturom zgrade itd. Na kraju, bio je potreban i ugovor. Obiĉno je, rekla je Maša, sve to pripremao agent za nekretnine za suludi honorar.

“Zato ćeš ti Kolja,” rekla je na ruskom, “pruţiti Tatjani Vladimirovnoj svu potrebnu pravnu pomoć, zar ne?”

“Da, naravno”, odgovorio sam. U banji sam obećao da hoću i nijedno od nas dvoje to nije zaboravilo.

“Vi ste pravi engleski dţentlmen”, rekla je Tatjana Vladimirovna. “Baš nam se

posrećilo što vas poznajemo.”

“Ma nije to ništa”, rekao sam.

Dogovorili smo se da prvoga dana poslije dugaĉkih novogodišnjih praznika odmah ujutro poĊemo javnom biljeţniku izraditi za mene punomoć kako bih mogao obavljati razliĉite poslove u ime Tatjane Vladimirovne.

Malo prije ponoći Tatjana Vladimirovna je otvorila bocu preslatkog krimskog šampanjca. Gledali smo vatromet koji je praskao iznad one ĉarobne graĊevine pokraj ribnjaka.

“Neka vas Bog ĉuva”, rekla je Tatjana Vladimirovna.

Otišli smo ĉim smo mogli, pazeći da ne ispadnemo nepristojni, ili trenutak prije.

Zaustavili smo automobil koji je vozio prištavi adolescent, naoko šesnaestogodišnjak.

Prvo nas je vozio Bulevarom pa preko ulice Tverskaja, zatim pokraj kockarnica na Novom Arbatu koje su blistale u zimskoj noći poput oaza u arktiĉkoj pustinji i naposljetku preko zamrznute rijeke do hotela Ukrajina.

Hotel se nalazio u jednoj od veliĉanstvenih gotiĉkih palaĉa izgraĊenih u Moskvi za vrijeme Staljinove vladavine. Zgrada je imala ĉaĊave kipove na fasadi i bila puna gruzijskih kriminalaca, drugorazrednih moldavskih prostitutki i skupina europskih školaraca, kojima ondje oĉito nije bilo mjesto. Paţljivo smo gazili oko zgrade po zaleĊenom ploĉniku, djevojke na svojim vrtoglavim potpeticama, do straţnje strane hotela gdje smo se uspeli poţarnim stubama i pozvonili. Maša je izgovorila lozinku koju je dobila od jednog od svojih kolega i nas su pustili u golem, ilegalan noćni klub.

Izašli smo odande u ĉetiri ujutro – Maša se sa mnom vratila u moj stan, Katja je otišla sama u ledenu novogodišnju noć. Pokušao sam nagovoriti Mašu da me povede u njihov stan, ali ona nije htjela. Nikad to nije uĉinila. Tada sam mislio da ga se jednostavno srami.

DEVET

UJUTRO, PRVOG DANA NAKON NOVOGODIŠNJIH PRAZNIKA – pretpostavljam da je bio 10. sijeĉnja ili tako nekako, otišao sam kod javnog biljeţnika s Tatjanom Vladimirovnom, kao što smo se dogovorili, kako bi mi ona dala punomoć. Maša je tog jutra morala na posao pa je Katja išla s nama.

Javnih biljeţnika je, poput graditelja, gruzijskih restoratera i prostitutki, u Moskvi bilo puno. To su u biti besmisleni ĉinovnici zaostali iz vremena carstva, ĉiji je posao da izdaju i stavljaju peĉate na pravne dokumente, potrebne za obavljanje gotovo svih poslova u Rusiji. Javnobiljeţniĉki ured u koji smo nas troje toga jutra otišli nalazio se u staroj zgradi cirkusa, malo sjevernije od centra grada. Pretpostavljam da su, nakon što je glazba prethodnog reţima utihnula, imperij zla prestao postojati, a Rusi na trenutak pogledali jedni drugima u oĉi prije nego što su poĉeli grabiti što su stigli, ti javni biljeţnici nekako uspjeli zauzeti prostoriju koja je nekada pripadala trupi akrobata ili krotitelja lavova.

Ploĉnik ispred cirkusa bio je sklizak, ali Tatjana Vladimirovna se po ledu kretala puno brţe nego ja. Zimi je bila u svojem elementu, snalazila se poput pingvina u vodi.

Prošli smo kroz mraĉni cirkuski hodnik i sjeli u primaćoj sobi javnog biljeţnika. Na zidu je ponosno visjela velika karta Sovjetskog Saveza. Mislim da je u opis njihova posla ulazilo da nas natjeraju da ĉekamo. Svaki Rus koji ima moć nad drugima (javni biljeţnik, medicinski tehniĉar u hitnoj pomoći, konobar) kao da je duţan tako se ponašati prije nego što pomogne, jednostavno kako bi dao do znanja da to moţe.

Dok smo tako sjedili i ĉekali, Tatjana Vladimirovna mi je ispriĉala kako je prije više od ĉetrdeset godina bila na predstavi u tom istom cirkusu. Imali su dva slona i lava, rekla je.

“Jedan od slonova propeo se na straţnje noge”, prisjećala se ona sa smiješkom i digla ruke kao hrĉak šape, kako bi mi pokazala što je slon radio, “a kada smo vidjeli toga slona, Pjotr Arkadjeviĉ i ja smo shvatili da smo stigli u Moskvu i da je ona doista

glavni grad svijeta, zamislite samo – slon!”

Pitao sam je nedostaje li joj Sibir ili selo kod Lenjingrada u kojem je odrasla.

Naravno, odgovorila je. “Šume, ali i ljudi. U Sibiru su ljudi drugaĉiji. U Moskvi sam pak svašta vidjela, a moţda bi bolje bilo da nisam. Ne samo slonove.”

Katja je digla pogled sa sms poruke epskih razmjera koju je pisala i rekla Tatjani Vladimirovnoj da mi ne dosaĊuje. Rekao sam da mi te priĉe nisu dosadne, upravo suprotno, bile su vrlo zanimljive. Tako sam sebe doţivljavao dok sam bio u Moskvi – da sam zainteresiran, angaţiran i puno plemenitiji od ostalih stranih odvjetnika koji su ondje boravili samo dvije, tri godine ne obraćajući posebnu paţnju ni na što, a zatim je napuštali kako bi pruţali usluge uglednijim lopovima u Londonu ili u New Yorku, ponekad kao partneri u kakvoj “Beskrupulozan & Neetiĉan” odvjetniĉkoj tvrtki. Iz Moskve su odlazili sa zgodnim iznosom na offshore bankovnom raĉunu i priĉama o komadima i kriminalu na Divljem istoku, koje su im pomagali opravdati svrsishodnost nomadskog naĉina ţivota.

Pitao sam je kako je uspjela to preţivjeti – Staljina, rat i sve ostalo. Znam, pitanje je bilo glupo, ali mene je jako zanimalo.

“Postojala su tri pravila”, rekla je Tatjana Vladimirova. “Ako ste ih se pridrţavali, s malo sreće bilo je moguće normalno ţivjeti.” Nabrojala ih je na kratkim, naboranim prstima jedne ruke. “Prvo, nikad ne vjeruj bilo ĉemu što oni govore. Drugo, nemoj se bojati i treće, nikad ne prihvaćaj usluge od bilo koga.”

“Osim ako nije rijeĉ o stanu”, rekao sam.

“Osim ako nije rijeĉ o stanu.” “Što u vezi stana?” upitala je Katja ponovno diţući pogled.

“Ništa”, rekla je Tatjana Vladimirovna smješkajući se.

Pitao sam je što misli o aktualnom prepredenom predsjedniku (kako mi se ĉini, masovni ubojica, kao i svi ruski vladari prije njega). Rekla mi je da je dobar ĉovjek, ali kao jedan dobar ĉovjek koji se upustio u borbu s mnogim lošim ljudima, on ne moţe sam riješiti sve probleme u zemlji. Rekla je to tiho, osvrćući se oko sebe, iako u njezinim rijeĉima nije bilo niĉeg nepristojnog. Pitao sam je zar joj ne smeta što ljudi na vlasti neprestano kradu? Da, odgovorila je, naravno da joj smeta, ali nije imalo smisla dovoditi nove ljude u Kremlj, jer bi i oni krali. Oni koji su trenutno ondje barem su se već obogatili pa su tu i tamo imali vremena razmišljati i o drugim stvarima.

Pitao sam je li sada bolje nego prije. Rekla je da je sada bolje, pogotovo nekima.

Bez dvojbe, mladima je bilo puno bolje, rekla je gledajući Katju i smješkajući se.

Neko vrijeme smo šutjeli. S Katjinog telefona zaĉuo se zvuĉni signal. Ona je proĉitala poruku, namrštila se i rekla: “Moram ići.” Nagnula se prema meni tako da

sam mogao osjetiti njezin dah na svojem uhu i šapnula na engleskom: “Molim te, Kolja, nemoj reći Maši da sam vas ostavila. Moram na sveuĉilište.” Ustala je i nastavila na engleskom kako je Tatjana Vladimirovna ne bi razumjela: “Kolja, ne zaboravi, ona je stara gospoĊa pa se ponekad zna zabuniti, pogriješiti.”

Obukla je kaput i otišla.

Osim tih petnaest minuta koje smo proveli u neobiĉnoj cirkuskoj ĉekaonici, prije nego što nas je javni biljeţnik pozvao da uĊemo, još sam samo jedanput bio nasamo s Tatjanom Vladimirovnom. Sljedeći put je, sada to shvaćam, već bilo prekasno, već sam preduboko zaglibio, već sam se previše odmaknuo od onoga kakav sam bio prema onome kakav sam postajao. Bilo kako bilo, mislim ili se barem nadam, da sam tog sijeĉanjskog jutra još uvijek bio onaj stari. Uvjeren sam da je sve moglo biti drugaĉije da sam postavio nekoliko jednostavnih pitanja, umjesto što sam sjedio u tišini, smješkao se i gledao kako se snijeg s naših ĉizama topi na parketu.

Na kraju sam je pitao o prijatelju Olega Nikolajeviĉa.

“Tatjana Vladimirovna, znam da je vjerojatnost vrlo malena, ali svejedno bih vas pitao poznajete li starijeg gospodina po imenu Konstantin Andrejeviĉ? On stanuje u mojem kvartu.”

“Samo trenutak”, rekla je, zatvorila oĉi i pritisnula prstima sljepooĉice.

“Konstantin Andrejeviĉ… nisam sigurna. Tko je on?”

“Prijatelj mojeg susjeda, Olega Nikolajeviĉa. Ne moţemo ga pronaći.”

“Ne”, rekla je, “ţao mi je, ne poznajem ga.”

Ponovno smo zašutjeli.

“Još jedanput se zahvaljujem na pecivu i ĉaju“, rekla je Tatjana Vladimirovna da prekine tišinu. “Baš je lijepo dobiti nešto originalno iz Engleske.”

“Moţda je jednoga dana i sami posjetite”, rekao sam. “Buckinghamsku palaĉu.

Londonski Tower.”

“Moţda”, rekla je.

“Sljedeći, uĊite”, doviknula je javna biljeţnica.

U uskoj prostoriji za dvama stolovima sjedile su dvije ţene. Sjećam se da se s jedinog prozora kroz zahrĊale rešetke vidjela sivo-bijela ulica. Bio je predivan zimski dan, nebo ĉisto, blistavo i mediteranski plavo, onakvo kakvo smo nas dvoje vidjeli kada smo bili na odmoru u Italiji. MlaĊa ţena za desnim stolom bila je poput nedostajuće karike izmeĊu normalnih ljudskih bića i javnih biljeţnika. Starija, šefica – pretila ţena s naoĉalama, u dţemperu i s dlakavim madeţom – bila je krajnje neljubazna. Da smo bili u nekoj drugoj zemlji pomislio bih kako se radi o skrivenoj kameri.

Uzela je naše putovnice i poĉela ispunjavati obrazac za punomoć. Ciknula je od zadovoljstva kada je primijetila da se ime u mojoj putovnici razlikuje od imena koje sam upisao u njezinom registru. Djelovala je pokunjeno kada sam joj objasnio da u putovnici prvo piše moje prezime. Kada je završila, tridesetak je puta udarila peĉat na obje kopije dokumenata, gurnula ih je preko stola ne diţući pogled i rekla da njezinoj kolegici platimo ĉetiristo rubalja. Tatjana Vladimirovna je uzela jedan primjerak, ja drugi. Sada sam imao pravo u njezino ime potpisivati i raspolagati svim dokumentima u vezi zamjene stana. Plan zamjene stana sada je postao i moj plan.

Odsklizali smo se natrag do metroa kako bi se Tatjana Vladimirovna mogla vratiti kući, a ja otići na posao na koji sam kasnio. Zahvalila mi se i poljubila me u oba obraza dok smo se pozdravljali. Polako se odgegala prema eskalatorima.

Zbog neĉega mi se u sjećanje urezala scena koju sam vidio dolje u metrou pokraj blagajni za prodaju karata – što se obiĉno zna dogoditi kada to ne ţelimo, nekad moţda baš zato što ne ţelimo. Dvojica muškaraca su se prepirala. Jedan je bio krupni Rus, drugi ljutiti debeljuškasti Gruzijac obrijane glave. Rus je bez prestanka ponavljao: “Daj mi noţ, Nika, daj mi noţ.”

Te veĉeri zatekao sam vrlo uzrujanog Olega Nikolajeviĉa na hodniku ispred njegova stana. Odmah sam shvatio da mene ĉeka, jer na sebi nije imao ni kaput ni šešir, znaĉi nije išao nikamo i nije se niotkuda vratio. Stajao je pred vratima izgledajući poput pacijentova roĊaka koji od lijeĉnika oĉekuje lošu vijest. Pokušao se nasmiješiti, pitao je kako sam. Odgovorio sam mu da sam dobro, ali vrlo umoran. Njega to nije smelo.

“Nikolaju Ivanoviĉu,” rekao je, “moram vas još jedanput zamoliti da mi pomognete.”

Znao sam da je rijeĉ o starcu. “Olegu Nikolajeviĉu,” rekao sam, “oprostite, ali što još mogu uĉiniti?”

“Molim vas, Nikolaju Ivanoviĉu. PoĊite do zgrade mojeg prijatelja. Samo kako biste pogledali što se ondje dogaĊa. Ĉini mi se da je netko u njegovu stanu. Bio sam na stubištu i ĉuo kako netko odande silazi. Molim vas.”

Pogledao sam ga u oĉi, a Oleg Nikolajeviĉ je pogledao u stranu. Vidjelo se da ga je sram što me to moli. Sada, kada o tome razmislim, ĉini mi se da je u cijeloj priĉi njemu sve to bilo vaţno ne toliko zbog prijatelja, koliko zbog toga što se opirao promjenama, borio s vremenom. Mislim da je samo ţelio saĉuvati svoj prepoznatljivi naĉin ţivota što je moguće duţe – svoje prijatelje, svoju maĉku, svoje knjige, svoje navike. Mislim da je zato ostao u svojem stanu u centru umjesto da ga iznajmi i ţivi od najamnine poput većine Rusa koji su imali sliĉne nekretnine (njihova ostala manje opipljiva imovina uglavnom je išĉeznula za vrijeme ekonomskog masakra

devedesetih). Oleg Nikolajeviĉ ţelio je zaustaviti vrijeme.

“U redu”, naposljetku sam rekao. “Recite mi gdje on stanuje.” Izdiktirao mi je adresu. Još uvijek je se sjećam: stan trideset dva, Kalinjinskaja 9 (uliĉica izmeĊu moje zgrade i Bulevara, koja se nalazi sa strane crkve).

“Znaĉi, kada izaĊem odavde skrenem desno, zatim u prvu cestu lijevo i zgrada je ondje, pokraj crkve?”

“U Rusiji,” rekao je Oleg Nikolajeviĉ, “nema cesta, postoje samo smjerovi.”

Ponovno sam navukao kapu, rukavice i spustio se niza stube. Krenuo sam svojom ulicom prema Bulevaru i skrenuo u ulicu Kalinjinskaja. Bio je mrak i jedina ţiva bića koje sam vani vidio bile su debele, crne vrane koje su se okupile oko kontejnera za smeće, koji se nahvatao ispod oluka na zgradama izgledao je kao da je crn, dok se presijavao na uliĉnom svjetlu.

Kada sam stigao do ulaznih vrata zgrade Konstantina Andrejeviĉa uĉinio sam ono što rade moskovski beskućnici za vrijeme pogibeljnih zimskih noći u nadi da će im netko iz nepaţnje, suosjećanja ili u pijanom stanju otvoriti kako bi mogli spavati na stubištu: pritisnuo sam zvona svili stanova. Netko se javio, rekao mi da odjebem, ali me svejedno pustio unutra, moţda greškom, pa sam se popeo na treći kat stubama koje su vijugale oko ţiĉanog šahta dizala. Pronašao sam vrata stana Konstantina Andrejeviĉa. Ĉulo se neĉije disanje. Pozvonio sam, muški glas je nešto promrmljao, cipele su zaškripale na neizbjeţnom parketu. Ĉuo sam kada je zastao nekih dvadesetak centimetara od vrata, škripu koţnatog kaputa kada se nagnuo da pogleda kroz špijunku.

Po njegovom hripavom disanju se moglo zakljuĉiti da je strastveni pušaĉ. Bio je dovoljno blizu da mi pruţi ruku ili pak prereţe vrat. Ĉinilo mi se da cijelu vjeĉnost stojimo tako okrenuti jedan prema drugome dok su nas razdvajala vrata, ali trajalo je moţda tridesetak sekundi. Uto se on iskašljao i pljunuo. Tko god to bio, pretvarao se kao da nikoga nema, ali istovremeno je ţelio jasno pokazati da mu uopće nije stalo ako netko kao ja zna da je ondje. Okrenuo sam se i poĉeo silaziti niza stube, u poĉetku polako, zatim preskaĉući po dvije, tri stube odjednom, onako kako bi ĉovjek trĉao nastojeći pobjeći od medvjeda, nadajući se da ţivotinja nije shvatila koliko je prestrašen.

U prizemlju sam zatekao staricu koja je vadila svoju poštu iz jednog od vandaliziranih sanduĉića.

“Oprostite,” rekao sam na ruskom, “znate li tko stanuje u stanu trideset dva, u stanu Konstantina Andrejeviĉa?”

“Što manje ĉovjek zna,” rekla je ne gledajući me, “dulje ţivi.”

“Molim vas”, rekao sam.

Ona se okrenula prema meni. Imala je pronicljive oĉi i bijele dlaĉice na bradi.

“Tko ste vi?”

“Zovem se Nicholas Platt. Ja sam prijatelj Konstantina Andrejeviĉa.”

“Gospodine Platt,” rekla je, “ja mislim da je u stanu njegov sin. Tako su mi barem rekli.”

“Jeste li ga vidjeli?”

“Moţda i jesam.”

“Kako izgleda?”

“Ne sjećam se.”

Vani je vjetar šibao kroz kanjone koje su stvorile stare kuće u kojima su nekada ţivjeli trgovci i bacao snijeg ravno u moje lice pa mi je poĉeo curiti nos, a oĉi suziti. Na putu nazad zaboravio sam staviti kapu. Da sam se malo dulje zadrţao ostao bih bez uha. Stresao sam snijeg sa ĉizama dok sam se uspinjao stubama do ulaza u zgradu i pozvonio Olegu Nikolajeviĉu.

“Olegu Nikolajeviĉu,” pitao sam ga kada se pojavio na vratima, “ima li Konstantin Andrejeviĉ sina?” Oleg Nikolajeviĉ odmahnuo je glavom.

Budući da smo samo stajali, znao sam da moram nešto reći. Iznenada mi je sinulo da to ne znam pa sam ga pitao kako se zove njegova maĉka.

“Zove se George”, rekao je Oleg Nikolajeviĉ dok se okretao.

DESET

“ZNAŠ LI KAKO TO RADE? ZNAŠ LI KAKO TO OZBILJNI IGRAĈI RADE? Prvo pronaĊu nekog pijanca ili skitnicu, daju mu petsto dolara, fotografiju ţrtve i obećanje da će dobiti još petsto nakon što obavi posao. Skitnica si misli: Zašto ne? To mi je dovoljno za godišnju zalihu metamfetamina ili antifriza. I tako on sredi ţrtvu noţem ili ĉekićem u ţrtvinoj veţi ili u kakvoj uliĉici. Ako je posebno domišljat, moţda to uĉini zraĉnim pištoljem prepravljenim u pravo oruţje u radionicama u Litvi.”

“Zašto baš u Litvi?”

“Slušaj dalje, to nije kraj. Slijedi onaj lukavi dio, Nick. Klijent zatim plati profesionalcu deset tisuća dolara da ukoka skitnicu – pedantno, znaš ono, s prigušivaĉem, hitac u glavu radi sigurnosti, prvoklasna usluga. Tako ne postoji nikakva ţivuća veza izmeĊu klijenta i originalne ţrtve. Finito.”

Sjećam se da je u tom trenutku Steve zastao i zapiljio se u dvije crvenokose striptizete dugih nogu koje su se natjeravale oko štange iza mojeg lijevog ramena.

Jedna je bila odjevena kao zeĉica (zeĉje uši, ĉupavi bijeli rep), druga kao medvjedica (pandţe, grudnjak od medvjeĊeg krzna, maleni smeĊi medvjedi nos). Mislim da se striptiz-klub zvao Ruski safari. Steveov najdraţi lokal te vrste, negdje na Komsomolskom prospektu.

“Opa”, rekao je i iskapio piće.

Njegovo blagoglagoljivo izlaganje o ubojstvu poĉelo je nakon što sam ga pitao što se dogodilo s velikom priĉom o energetskoj kompaniji koju je jesenas pisao. U posljednji tren su je odluĉili ne objaviti, jer su se urednici prestrašili kada su im priprijetili da će ih optuţiti za klevetu. U meĊuvremenu on je bio u Sibiru, u jednom od relativno nepoznatih ruskih okruga, triput većem od Europe. Ondje je temperatura bila minus trideset sedam i malo je nedostajalo da ostane bez prstiju na nogama. Otputovao je onamo mjesec dana nakon što je guverneru te regije iznenada prekipjelo: zapoĉeo je borbu protiv korupcije, naljutio nekoga u ministarstvu unutarnjih poslova i nedugo

nakon toga pronaĊen je mrtav u banji u dnu vlastitog vrta. Oĉito samoubojstvo, objasnio je Steve, tako su barem tvrdili tuţilaštvo i lokalne novine. Guverner se upucao u glavu – dvaput.

Obojica smo se nasmijali. Nakon nekog vremena nauĉite se smijati na takve stvari.

I tako mi je on poĉeo priĉati kako funkcionira rusko trţište naruĉenih ubojstava.

Cijena je sve više rasla, rekao je Steve. Moglo se pokušati unajmiti umirovljenog ĉeĉenskog pobunjenika, ali do takvih se dolazilo preko njihovih prijatelja u ruskoj vojsci, koji su im prodavali oruţje, što je povećavalo cijenu. U suprotnom, smatrao je on, kako bi pronašao kompetentnog ubojicu za manje od deset tisuća dolara, ĉovjek je morao otputovati u Ekaterinburg ili na jug, u Kalugu. Inflacija, rekao je. Grozno, komentirao sam.

Medvjedica je ulovila zeĉicu, ili obrnuto pa su poĉele jedna drugoj pruţati oralni seks. Kada su svršile, plavuša koja je na sebi imala samo avijatiĉarske naoĉale i visoke pete popela se na vrh štange odakle je visjela naglavaĉke pridrţavajući se stopalima.

Steve je zadovoljno otpio gutljaj crvenog vina.

Ja sam, pretpostavljam da bih to trebao priznati, prve godine boravka u Moskvi u sliĉnim striptiz-barovima bio puno, ako ne i previše puta – u Snježnoj kraljici, Pigalleu, Kama Sutra baru. Kao da mi je to bio dio posla. Dok sam ţivio u Londonu bio sam jedanput ili dvaput u striptiz-lokalu u Clerkenwellu na momaĉkoj veĉeri, inaĉe nisam zalazio onamo, ali u Moskvi su izgleda svi oni koji su imali kitu i kreditnu karticu – uglavnom svi strani odvjetnici, bankari i pola ruskih muškaraca koji su si to mogli priuštiti – provodili najmanje jednu veĉer tjedno zatiĉući rubaljske novĉanice u gaćice ukrašene šljokicama. Ipak, negdje te zime, to mi se poĉelo ĉiniti poniţavajućim – mislim u odnosu na mene, ne na djevojke. Vjerujem da o njima baš i nisam razmišljao.

Uz to, dogodio se nemili incident kada je barmen nakrcao moj raĉun preskupim koktelima koje nisam pio, a kada sam se poĉeo raspravljati, izbacivaĉi su me odveli u maleno dvorište iza kuhinje, gdje su me vukli naokolo za kosu sve dok mi nisu odletjele naoĉale, a ja pristao platiti. Tada se već pojavila Maša i ona mi je bila dovoljna. Već dugo nisam bio tako zagrijan za neku djevojku. Obiĉno, ĉak i kada su mi se sviĊale, poĉeo bih gledati naokolo nakon mjesec, dva. Ali Maša je s vremenom postajala sve bolja, sve strastvenija, sve sebiĉnija, ali nekako pozitivno. Imao sam osjećaj da smo bili iskreni, dva sisavca u mraku.

Već mjesecima nisam proveo nijednu veĉer u toj pomalo gay polupijano-narajcanoj atmosferi striptiz-klubova, ali Steve je ţelio ići pa sam pristao.

“Kako je ljubav tvog ţivota?” upitao me. “Ona koju si upoznao u metrou?”

“Dobro je.”

“Je li se već preselila kod tebe?”

“Nije. Pa, gotovo. Mislim, nije. Ne još.” “Što je s babuškom iz Murmanska? Kada će se ona pojaviti?”

“Odjebi, Steve.”

Bio je, mislim, poĉetak veljaĉe. Snijeg u crkvenom dvorištu izmeĊu moje zgrade i Bulevara bio mi je do pojasa, ĉak i viši na neoĉišćenoj strani moje ulice. S Mašom mi je bilo dobro, s nama je sve bilo u redu. Tada je već znala prespavati kod mene dvije ili tri noći tjedno. Poĉeo sam kupovati hranu koju ona voli, marinirane gljive, sok od bobiĉastog voća i neki ruski napitak sliĉan jogurtu koji mi se nikada nije sviĊao.

Zaposlio sam ĉistaĉicu podrijetlom iz Bjelorusije da odrţava stan ĉistim. Ušli smo u onu fazu odnosa u kojoj bi se Maša potpuno preselila k meni da smo ţivjeli u Londonu, u gradu gdje, kao što vrlo dobro znaš, praktiĉni razlozi i trţište nekretnina pretvaraju poţudu u stalan odnos, pomiješaju sadašnjost i budućnost, a romansa ima konaĉni cilj.

Maša bi mogla triput brţe stići od stanice metroa Puškinskaja do trgovine mobitelima blizu Tretjakovske galerije nego što joj je trebalo od Lenjingradskog prospekta do posla, ali ona to nije spominjala, a ja nisam radio pritisak na nju.

“Ona ima sestru”, rekao sam Steveu. “Katju. Plavuša, draga djevojka. Ima dvadeset godina. Nekako naivna i odrasla istovremeno. Studentica Moskovskog drţavnog sveuĉilišta. Svidjela bi ti se.”

“Vjerujem da bi.”

“Samo, ona nije njezina prava sestra, već sestriĉna.”

“Aha”, rekao je Steve. Iza mene su se na pozornici poĉele okupljati konobarice u mini suknjama s uzorkom leoparda i uskim zmijskim ĉizmama do bedara kako bi otplesale “Ples dţungle” koji se izvodio svakih sat vremena pa je on pomalo prestao pratiti što mu govorim.

“Dogodilo mi se nešto neobiĉno”, rekao sam. “Bio sam sa svojim suradnicima u onom uzbeĉkom restoranu u ulici Neglinaja. Išli smo onamo na Staru godinu, nakon što smo potpisali neke dokumente s Kozakom. Katja je ondje konobarila. Zamolila me da ne kaţem Maši da sam je vidio.”

Nisam ispriĉao Steveu o prvoj noći koju smo proveli zajedno, noći kada je Katja sve promatrala. Nisam nikome to ispriĉao, iako sam, kao svi muškarci, to poţelio. Bilo mi je vaţnije saĉuvati tu ideju o Maši, o nama dvoma kao o neĉem posebnom, moţda ĉak i ĉistom.

“Kada ih doneseš kući i raspakiraš,” rekao je Steve rasijano, “obiĉno se ispostavi da im nešto nedostaje.”

Ispriĉao sam mu kako sam upoznao njezinu tetu, o Butovu – kako se Tatjana

Vladimirovna ţeljela preseliti iz centra grada, kako sam joj ja u tome pomagao. Bilo je birokratskih redova u kojima se moralo stajati, agencija u koje je trebalo otići, a koje su radile samo dva sata svakog drugog ĉetvrtka. Morao sam se osobno pojaviti na nekoliko mjesta potpisati neke papire, a ostalo sam, koliko god sam mogao, prepustio Olgi Tatarki iz svojeg ureda da ona rješava – ona je nedavno kupila svoju malenu nekretninu pa je, ĉini se, znala kako se to radi. Dao sam joj adresu stana Tatjane Vladimirovne kod ribnjaka, ali i adresu novog stana u Butovu, jer smo trebali provjeriti njegove dokumente: stan dvadeset tri, zgrada broj ĉetrdeset šest, ulica Kazanskaja.

Obećao sam Olgi da ću je, ako uspije sve prikupiti, odvesti na piće u preskupi bar na vrhu hotela blizu Boljšoj teatra.

“Nema tu puno posla”, rekao sam Steveu. “Neće me ništa koštati, uostalom, ona je doista fina stara gospoĊa. Za vrijeme rata ţivjela je u opkoljenom Lenjingradu.”

“Aha”, rekao je Steve. Tatjana Vladimirovna imala je barem pedeset godina previše pa nije mogla odvući njegovu paţnju od “Plesa dţungle”.

Zato smo gledali. Sjedili smo u neurednom, malenom separeu lijevo od pozornice. Nakon nekoliko minuta zvuci bubnjeva su utihnuli, a konobarice ponovno odjenule svoje haljine. Steve je zapljeskao.

Pitao me za Kozaka.

“Znaš li tko stoji iza njega? Mislim, iza tvojeg prijatelja, Kozaka?

“A što ti misliš?”

“Najvjerojatnije zamjenik šefa administracije predsjednika ili predsjednik Vijeća sigurnosti. Deĉki iz Sankt Peterburga preuzimaju vlast pa se stara ekipa iz ministarstva obrane „unervozila‟. Pokušavaju izvući još malo novca dok mogu. Pretpostavljam da će zadrţati udio tvrtke koju su osnovali kako bi i poslije imali nešto dţeparca.”

“Moţe biti”, rekao sam, “ali, nismo ni mi sasvim naivni, Steve. Vjerojatno si u pravu, ali projekt napreduje po planu i to je sve što nas zanima. U sljedećih nekoliko tjedana oni će dobiti drugi dio novca, a posljednji za nekoliko mjeseci. Procjenjuju da će potkraj ljeta poĉeti pumpati naftu kroz terminal. Poĉnu li vraćati kredit tek nakon sljedećeg proljeća, stupit će na snagu kaznena klauzula.”

“Siguran sam da znate što radite, Nick, ali svejedno sam se raspitao. Ona logistiĉka tvrtka za koju si rekao da sudjeluje u poslu zajedno s Narodneftom – to ti je fantomska tvrtka. Nitko nije ĉuo za nju. Kladim se da je jedina logistika kojom se ona bavi pumpanje novca u Lihtenštajn. Ako saznaš tko stoji iza svega javi mi.”

“Nije iskljuĉeno, Steve.”

Tri djevojke s krznenim kapama Crvene armije na glavama marširale su oko stolova noseći laţne automatske puške (barem se nadam da su bile laţne) i opasaĉe za

metke omotane oko svojih oblina tako da ništa ne skrivaju. Bilo je tu puno silikona i vrlo malo dlaĉica po tijelu.

“Hoćeš li putovati na Kavkaz?” pitao sam ga. Ondje dolje, u jednoj od nemirnih, malenih muslimanskih regija u kojima je vjeĉito netko dizao bune i umirao ponovno se zahuktavalo, govorili su na vijestima.

“Vjerojatno hoću”, rekao je Steve. “Iako, tu priĉu neće biti lako prodati.

Londonski odjel vijesti zainteresirat će se tek kad broj ţrtava bude imao tri nule, a Rusi se trude onamo nikoga ne puštati. Morat ću proći kroz Ĉeĉeniju i platiti da me prebace dalje preko granice. Moţda poĊem idući tjedan. Bila bi šteta to propustiti.”

Dvojica turista povukli su se u separee blizu zahoda i sa sobom poveli zeĉicu i medvjedicu. Budući da ti pokušavam sve ispriĉati, pretpostavljam da moram priznati da sam radio takve i sliĉne stvari. Mislim da sam u Moskvi ukupno triput za njih platio.

Prvi put bilo je sluĉajno, a kada sam shvatio što se od mene oĉekuje bilo je prekasno da se zaustavim, druga dva puta, nakon što sam ionako već prekršio tabu pomislio sam: “Ma zašto ne?” Jedanput, na samome poĉetku, uspio sam nagovoriti ukrajinsku manekenku da besplatno poĊe sa mnom kući, iako je radila. Nemoj me mrziti zbog toga. U Londonu nikada ne bih uĉinio tako nešto. Nemoj me mrziti, ne još.

“Steve,” rekao sam, “razmišljaš li ikada o svemu ovome? Mislim, brine li te naĉin na koji ovdje ţivimo? Mislim, što bi rekla tvoja majka da te vidi?”

“Moja majka je mrtva.”

“Ma znaš na što mislim.”

“Rusija je,” rekao je Steve iznenada se uozbiljivši, gledajući me svojim zakrvavljenim oĉima, “poput Lariama. To ti je lijek protiv malarije koji kod nekih ljudi moţe izazvati divlje snove zbog kojih ĉak znaju skoĉiti kroz prozor. Ako si od onih koji su podloţni strahovima ili te muĉi griţnja savjesti, ne bi smio to raditi, Nick. Ne bi smio biti u Rusiji, jer ćeš puknuti.”

“Uvjeren sam da si govorio kako je Rusija poput polonija.”

“Stvarno?”

Ponovno me prestao slušati. Oĉi su mu bile fokusirane na štangu oko koje je bila omotana plavuša. Na sebi je imala samo šešir Stetson i koţnate navlake za hlaĉe i lasom je lovila omanje stado brineta u bikinijima od kravlje koţe. Steve je mahnuo konobarici i kucnuo po praznoj ĉaši da mu donese još jednu ĉašu moldavskog Merlota.

JEDANAEST

TATJANA VLADIMIROVNA JE NEGDJE SREDINOM VELJAĈE JOŠ JEDANPUT posjetila Butovo, mislim s Katjom. Vidio sam ih sve uskoro nakon toga, kada smo išli trĉati na skijama u park Kolomenskoe, koji se prostire iznad smrznute rijeke Moskve. Mislila si da ne znam skijati? E pa, bila si u pravu.

Ostavili smo Tatjanu Vladimirovnu u malenom kafiću blatnjava poda kod ulaza u park. Mahala nam je dok smo odlazili pa si naruĉila ĉaj i palaĉinke. Maša i Katja su donijele vlastite skije, duţe i uţe od onih kakve sam imao kada sam tijekom studija išao tjedan dana u planine (ondje smo se izmeĊu ostalog natjecali tko će više popiti, koristili umivaonik planinske kolibe umjesto pisoara, išĉašio sam gleţanj). Unajmio sam skije u kiosku iza glavnog ulaza, kao i filcane ĉizme koje su izgledale kao da su nošene još tijekom ruske invazije na Finsku.

U to je vrijeme snijeg nabacan uz ogradu crkvenog dvorišta u mojoj ulici poĉeo sliĉiti na onu višeslojnu talijansku slasticu koju ti voliš: bijel odozgo, kremast ispod, zatim ţućkasti sloj prošaran tekućinom kao iz akumulatora, sloj naĉiĉkan smećem (razbijene boce, vrećice od grickalica, pokoja odbaĉena cipela zarobljena u prljavobijeloj lavi), a ispod svega, na dnu, temelj od zlokobnog crnog mulja. Ali u parku Kolomenskoe snijeg je još uvijek bio upravo smiješno bijel. Ispod površine od nekoliko centimetara bio je tvrd i kompaktan pa je bilo bolno pasti na njega, što se meni dogaĊalo svaki put kada sam se uspinjao ili spuštao niz padinu. Jedanput ili dvaput su mi pritom pale naoĉale pa sam u debelim rukavicama tapkao po snijegu kako bih ih pronašao.

Maša i Katja skijale su s istom priroĊenom lakoćom kojom su hodale na vrtoglavo visokim potpeticama ili plesale. Smijale su mi se kad bih pao, ali bi usporile sve dok ih ne bih sustigao. U parku, u hrastovom gaju, bila je brvnara koju je navodno sagradio Petar Veliki i stara crkva posvećenja – kao što je ovdje obiĉaj – nekoj mitskoj pobjedi nad Poljacima. Crkva je bila zatvorena i obloţena skelama zbog renoviranja, a s

horizontalnih daski skele visjele su dugaĉke ĉiste sige poput ogrlica od kljova. Bio je ondje i muškarac koji je nudio voţnju kroz šumu saonicama s praporcima koje su vukla tri bijela konja. Djevojke su na sebi imale odgovarajuću odjeću za trĉanje na skijama, tanke vodootporne hlaĉe i aerodinamiĉne jakne. Ja nisam pa mi je bilo vruće i uznojio sam se. Ali kada smo usred šume golog drveća izašli na greben ponad smrznutog jezera to više nije bilo vaţno. Prizor je bio predivan.

Kada smo se vratili u kafić, one su, jedna po jedna, pošle u zahod presvući se u traperice i popraviti frizure dok sam se ja odmrzavao u društvu Tatjane Vladimirovne.

“Bravo, Kolja”, rekla je kada smo svi sjedili za stolom. “Uskoro ćete biti kao jedan od nas. Pravi Rus.” “Moţda”, rekla je Maša. “Ne umije skijati, ali voli banju.” Pogledala me smiješeći se samo jednim kutom usana osmjehom putene pobjede. Zacrvenio sam se.

Tatjana Vladimirovna nam je ispriĉala o svojem posjetu Butovu. Ĉini se da radovi baš nisu napredovali, rekla je, ali Stjepan Mihajloviĉ joj je objasnio kako su bili zauzeti popravljanjem elektriĉnih instalacija. Ipak, najvaţnije je to, rekla je Tatjana Vladimirovna, što je ondje jako lijepo kada je sve prekriveno snijegom, s puteljcima koje je izmeĊu stabala i oko jezera preko puta njezine nove zgrade utrla zimska obuća.

Kada je ona bila mala, nastavila je priĉati Tatjana Vladimirovna, prije selidbe u Lenjingrad, sami su izraĊivali skije od kore drveta. U velikim staklenkama kiselili su kupus, ciklu i rajĉice za zimu, a u studenome bi zaklali svinju, što je bilo dovoljno da ih prehrani gotovo do proljeća. Njezina obitelj bila je siromašna, rekla je, ali nisu toga bili svjesni. Primijetio sam maleni svijetli brk iznad njezine gornje usne koji prije nisam vidio. Izgleda da ga je izbjeljivala.

“Znate,” rekla je, “s prozora stana u Butovu vidi se crkva. Znate li kakva je to crkva, Kolja?”

Vidio sam crkvu na koju je mislila, s bijelim zidovima i zlatnim kupolama, ali nisam znao u spomen kojeg sveca ili cara je izgraĊena.

“To je vrlo posebna crkva”, rekla je Tatjana Vladimirovna. “IzgraĊena je u spomen Staljinovim ţrtvama. Priĉa se da je dvadeset tisuća ljudi strijeljano blizu nje.

Moţda više. Nitko ne zna toĉno… Ja nisam religiozna osoba kao što je bila moja majka, toliko toga smo izgubili u Lenjingradu, ali mislim da je dobro što ću moći vidjeti tu crkvu sa svojeg prozora.”

Nisam znao što da na to kaţem. Maša i Katja takoĊer su šutjele. Prozori kafića bili su zamagljeni i prošarani tragovima potoĉića koji su se niz njih slijevali.

“I, Kolja, hoćete li imati djece?” naposljetku je pitala Tatjana Vladimirovna.

Nisam siguran zašto – moţda je bilo povezano s ĉinjenicom što ţivot teĉe dalje, ili

potrebom da u to vjerujemo – ali nakon razgovora o crkvi u ĉast Staljinovih ţrtava i masovnim grobnicama, pitanje se ĉinilo vrlo prirodnim. Pokušavao sam ne gledati u Mašu, ali osjetio sam kako se usredotoĉila na ĉaj i okrenula na drugu stranu.

“Ne znam, Tatjana Vladimirovna”, rekao sam. “Volio bih.” To zapravo nije bila istina. Uvijek sam gledao na svoje prijatelje koji su postali oĉevi s mješavinom prezira i ţivotinjskog straha. Promatrao sam malu djecu kako puţu i grabe stvari, njihove odluĉne, ali nekako nasumiĉne pokrete ne osjećajući ništa. Ne brini, sada je drugaĉije.

Znam da ti ţeliš djecu, dogovorili smo se.

Tog poslijepodneva sam jednostavno rekao ono što sam mislio da Maša ţeli ĉuti, što većina ţena ţeli ĉuti. Da mi je u tom trenutku rekla da je trudna, moţda bih poţelio zadrţati to dijete, moţda bih ĉak bio sretan zbog toga – ne zbog djeteta, već zato što bi to znaĉilo da pokušavam ostvariti trajnu vezu. Ipak, u isto vrijeme se pitam jesam li negdje, duboko u sebi znao da naša veza ne moţe imati sretan kraj, je li mi se upravo kod nje sviĊalo to što umije ţivjeti u sadašnjem trenutku. Mislim da sam primjećivao, ĉak iako se nisam trudio, kako nešto nedostaje, ili je neĉeg bilo previše.

“Ja ţelim djecu”, rekla je Katja. “Šestero, moţda sedmero, ali tek nakon što završim fakultet.” Kakva naivna duša, otvorena knjiga, pomislio sam, prava bajka.

“I tebe, Maša,” rekla je Tatjana Vladimirovna, “mogu zamisliti kao majku.”

“Da, ţelim djecu”, rekla je Maša tihim, napetim glasom ne diţući pogled. “Ali ne u Moskvi.”

“Mašenjka,” rekla je Tatjana Vladimirovna, primila me za ruku, drugom je primila Mašu, “kada bih mogla nešto promijeniti u svojem ţivotu, onda bih promijenila to. Pjotr Arkadjeviĉ i ja nismo imali sreće, ali on je imao svoj posao, naš zajedniĉki ţivot bio je dobar, ali na kraju…”

“Dosta o tome”, rekla je Maša ozbiljno i povukla ruku.

Pogled Tatjane Vladimirovne ispod polukruţnih sijedih šišaka prelazio je s nje na mene. Pod našim nogama pod je bio sklizak od snijega koji se topio.

Naruĉili smo votku i “haringu u bundi” (mariniranu ribu zakopanu pod slojem naribane cikle i majoneze). Razgovarali smo o zamjeni stanova.

Rekao sam da ću se ja pobrinuti za sve dokumente koji se tiĉu prava vlasništva i da mislim da ćemo imati sve potrebne potvrde u roku od nekoliko tjedana.

“Hvala vam, Nicholase”, rekla je Tatjana Vladimirovna. “Puno vam hvala.”

Zatim smo razgovarali o novcu.

Mislim da je to bio prvi put da su detaljno govorile o novcu. Maša je rekla da, budući da novi stan u Butovu ima manju vrijednost od starog stana Tatjane Vladimirovne, Stjepan Mihajloviĉ treba isplatiti još pedeset tisuća dolara. (Tada se u

Moskvi sve, ukljuĉujući i mito, izraţavalo u dolarima, barem kada je rijeĉ bila o ozbiljnim iznosima, iako su se za sve legitimne poslove koristile rublje.)

Istini za volju, pedeset tisuća bilo je malo. Za stanovima u centru, poput onog Tatjane Vladimirovne, vladala je velika potraţnja meĊu bogatim strancima koji su trgovali naftom i imućnijim Rusima, koji su ţeljeli preseliti ljubavnice što bliţe svojem uredu. U Moskvi je bilo boca vina koje su koštale gotovo onoliko koliko je Stjepan Mihajloviĉ nudio i ljudskih bića ĉiji su ţivoti vrijedili puno manje. Ali Tatjani Vladimirovnoj je pedeset tisuća dolara ĉini se zvuĉalo jednako nevjerojatnim kao i dvadeset tisuća ljudi sahranjenih pod snijegom u Butovu.

Prvo je rekla da uopće ne ţeli ništa, jer ne zna što bi radila s tolikim novcem, ali je na kraju priznala kako njezina mirovina nije dovoljna za ţivot, kako niĉija mirovina nije – s druge strane, imala je nešto novca koji je uštedjela tijekom godina rada, doplatak koji je od drţave dobivala kao ţrtva opsade Lenjingrada i nešto malo što je muţ zaradio radeći za boljitak sada propale sovjetske drţave. Ipak, rekla je, baš bi bilo lijepo kada bi jednoga dana mogla ponovno posjetiti Sankt Peterburg…

“Uzmite taj novac”, rekla je Maša.

“Uzmite ga”, rekla je Katja.

“Tatjana Vladimirovna,” rekao sam, “mislim da biste trebali uzeti taj novac.”

Ona nas je ponovno sve paţljivo promotrila. “Uzet ću ga”, rekla je i zapljeskala.

“Moţda otputujem u New York! Ili u London”, dodala je i namignula mi.

Svi smo se nasmijali i digli ĉaše.

“Za nas!” rekla je Tatjana Vladimirovna i ispila votku u jednom gutljaju. Dok se smiješila, njezina tanka koţa, još uvijek zategnuta preko visokih ruskih jagodica, na trenutak je izgledala poput koţe one sretne djevojke na fotografiji u Krimu 1956.

Te veljaĉe – otprilike dva tjedna prije posjeta moje majke – dobio sam ubojitu moskovsku prehladu. Simptomi su se smjenjivali poput glazbenika koji sviraju solo prije nego što će se ujediniti u završnici: prvo mi je curio nos, zatim boljelo grlo pa glava pa cijelo tijelo. Maša je prepisala med, konjak i apstinenciju od oralnog seksa.

Proveo sam dva, tri dana u krevetu bez pretjeranog entuzijazma gledajući ameriĉke drame na DVD-u, slušajući kako na ulici struţu led i prolaze pretpotopni kamioni za odvoz smeća, a iz stana odozdo povremeno se ĉulo tuţno Georgeovo mijaukanje.

Kada sam se vratio na posao u ured na Paveleckom trgu, Tatarka Olga mi je, naslonjena na rub mojeg pisaćeg stola, pokazala koje smo sve dokumente prikupili za stan Tatjane Vladimirovne. Privatizacija je bila legalna, svjedoĉila je jedna potvrda.

Druga je potvrĊivala kako gradonaĉelnik trenutno nema namjeru rušiti tu zgradu.

Treća kako nitko osim Tatjane Vladimirovne nema pravo stanovati u tom stanu. Na jednom od dokumenata bio je naveden suprug Tatjane Vladimirovne, ali netko je precrtao njegovo ime i iznad njega napisao “preminuo”. Imali smo tehniĉku specifikaciju u kojoj su se navodile dimenzije prostorija i tlocrt s ucrtanim vodovodnim i elektriĉnim instalacijama. Svi dokumenti bili su prekriveni peĉatima, kao djela moderne umjetnosti mrljama boje. Svi ti papiri, pomislio sam, a ĉovjek još uvijek nije bio istinski vlasnik neĉega. U Rusiji nikada nije. Car, predsjednik ili tko god drugi bio na vlasti, mogao je oduzeti bilo to bilo slobodu, kad god poţeli. “Što je još potrebno?” upitao sam Olgu.

“Dokumenti o prijenosu prava vlasništva iz Odjela za registraciju imovine.

TakoĊer, staru gospodu treba pregledati lijeĉnik kako bi se dokazalo da nije alkoholiĉarka ili slaboumna.”

To je bilo neophodno, objasnila je Olga, jer se znalo dogoditi da Rusi prodaju svoje stanove pa nekoliko mjeseci poslije tvrde kako su u vrijeme kada se obavljala transakcija bili pijani, drogirani ili psihiĉki poremećeni. Na osnovu toga prodaja se poništavala i oni bi dobili svoj stan natrag ili bi se pojavio kakav daleki roĊak i tvrdio to u njihovo ime. Na ruskim sudovima za odgovarajuću cijenu moţeš dokazati što te volja, ali lijeĉniĉka potvrda ipak oteţava posao onima koji se u tako nešto upuštaju.

Rekao sam Olgi da je pravi anĊeo.

“Pa baš i nisam”, rekla je, ali zvuĉala je više tuţno nego koketno. “Što je sa stanom u Butovu?” “Što se njega tiĉe”, rekla je, “I tu napredujemo. Zgrada je legalno izgraĊena na teritoriju koje pripada moskovskim gradskim vlastima. U stanu koji bi trebao pripasti staroj gospoĊi, na kućnom broju dvadeset tri, nitko nije prijavljen. Spojen je na gradski vodovod i elektriĉnu mreţu. Vlasnik je tvrtka MosStrojInvest.”

Rekao sam da mislim kako je vlasnik stana Stjepan Mihajloviĉ.

“Moţda je MosStrojInvest njegova kompanija”, rekla je Olga.

Drţala je dokumente iznad moje glave poput mamca. “I, kada idemo na piće?”

Sjetio sam se neĉega što mi je Paolo rekao nedugo nakon što sam stigao u Moskvu. Rekao je da ima loših vijesti u vezi bavljenja odvjetniĉkim poslom u Rusiji, ali i nešto dobrih. Loše su bile te da je postojao beskonaĉan broj besmislenih, nerazumljivih i kontradiktornih zakona. Dobra je vijest bila da nitko ne oĉekuje od tebe da ih se pridrţavaš. Bio sam uvjeren da postoji naĉin da nekako zaobiĊemo MosStrojInvest.

“Uskoro”, rekao sam i pruţio ruku da uzmem papire.

Sjećam se da se Sergej Borisoviĉ, ĉovjek s krumpirastim licem, upravo bio vratio

s odmora na Tajlandu pa smo svi morali gledati PowerPoint prezentaciju s njegovim fotografijama. Inaĉe, u uredu je, barem što se posla tiĉe, vladao polet: Kozaku je odobrena isplata drugog dijela zajma, a prema procjeni nadzornika Vjaĉeslava Aleksandroviĉa, sudeći po tempu kojim su radovi napredovali, uskoro je trebao dobiti ostatak. Kozak nam je poslao kašetu ţivih rakova (iz mora oko novog terminala, rekao je). Kada bih pogledao kroz svoj prozor u tornju, vidio sam jato zgrtaĉa snijega u naranĉastim kombinezonima kako na drugoj strani trga ĉiste krovove puţuĉi opasno blizu rubu kako bi dohvatili oluke.

Zbog centralnog grijanja u mojoj spavaćoj sobi bilo je pakleno vruće. Otvorio sam prozor da pustim unutra malo hladnog zraka i razgrnuo one neobiĉne nabrane zastore.

Maša je bila odozgo, stisnutim šakama se oslanjala o moja prsa, gledala nekamo iza moje glave u zid, usredotoĉeno dišući, poput trkaĉa na srednje staze.

Nisam je vidio više od tjedan dana. Dok sam bio bolestan uĉinilo mi se da je otputovala na nekoliko dana – njezin telefon se odmah prebacivao na govornu poštu – iako, kada sam je pitao, ona je to porekla. Iznenada sam se sjetio što mi je Olga rekla, to me brinulo pa sam ţelio znati o ĉemu je rijeĉ. “Što je MosStrojInvest, Maša?”

“Molim?” “Što je MosStrojInvest?”

“Molim?” Prestala se njihati i izvijati, ali još uvijek je ubrzano disala. “Ne znam”, rekla je.

“To je tvrtka kojoj pripada stan u Butovu, Maša”, rekao sam. “Onaj za Tatjanu Vladimirovnu.”

Ona se otkotrljala u stranu. Leţala je na leĊima pokraj mene pa smo zajedno gledali u hijeroglifske crte na mojem stropu. Više se nismo dodirivali.

“MosStrojInvest… mislim da je to tvrtka Stjepana Mihajloviĉa, ili – kako vi to kaţete? Muţa jedne od sestara Stjepana Mihajloviĉa.” “Šurjaka.”

“Da, tvrtka njegova šurjaka. Aha, mislim da se tako zove – MosStrojInvest.”

“Bilo bi dobro da toĉno znamo”, rekao sam. “Inaĉe bi Tatjana Vladimirovna mogla imati problema.” Tih je dana općenito bilo puno problema s ruskim graditeljima. Znalo se dogoditi da prodaju sve stanove u nekoj zgradi i nestanu prije nego što sve bude dovršeno. Kupci bi se zatim iz protesta ulogorili ili zapalili ispred središnjice vlade koja se nalazila u Bijelome domu, nedaleko od hotela Ukrajina.

Maša se zamislila. Glava joj je bila okrenuta na drugu stranu i zagnjurena u jastuk.

Vrat joj se zajapurio. Moji prsti su ostavili crvene otiske na njezinom prsnom košu.

“Ma neće biti nikakvih problema“, rekla je. Okrenula se na bok prema meni, stisnula moj dlan objema rukama i pogledala me u oĉi. Oĉi su joj bile prašumski zelene. Koţa joj je izgledala mlado, a tijelo bilo jako, zategnuto i mišićavo, kao u plesaĉice ili nekoga tko se bavi borilaĉkim vještinama. “Uostalom, Kolja,” rekla je nekako više hladno nego njeţno, “zamolili smo te da pripremiš samo dokumente potrebne za prodaju stana Tatjane Vladimirovne. Dokumente od Butova će pripremiti Stjepan Mihajloviĉ. Ti se ne trebaš oko toga brinuti. Imamo već sve što je potrebno.

Tvoj zadatak je samo da kaţeš Tatjani Vladimirovnoj da su svi dokumenti u redu.

Moraš joj to reći, Kolja.” Šutio sam. Ona me dotaknula.

“Vrati se”, rekao sam. To je bio kraj razgovora, ali oboje smo znali što to znaĉi.

Odluĉio sam da ću joj vjerovati. Stao sam na njezinu stranu.

“Dobro”, rekla je i vratila se.

Moram ti priznati da je Maša posebna osoba. Uvjeren sam da je s takvom usredotoĉenošću i samokontrolom mogla biti odliĉan kirurg, ili moţda, u nekom drugom stoljeću, sjajna ĉasna sestra ili glumica – mogla je postati izvrsna glumica. Ma, ona je već bila izvrsna glumica.

Sljedeći put kada sam išao u posjet Tatjani Vladimirovnoj i s Bulevara skrenuo u park Ĉistije prudi vidio sam da se ljudi skliţu na zamrznutom ribnjaku. Iz njezina stana upravo je izlazio neki meni nepoznat muškarac. Imao je ĉetrdesetak godina, ugodnu vanjštinu i skupocjeni kaput od antilopa. Bankar, odmah sam pomislio. Na malom prstu nosio je peĉatnjak i izgledao kao da se nedavno ošišao u nekom skupocjenom salonu. Vidjelo se da ima novca. Katja je koketirala s njime dok je odlazio, smiješila mu se, izvijala i isticala grudi. Muškarac mi je na ruskom rekao “dobra veĉer”, podigao ovratnik kaputa i otišao. Nije mi izgledao kao netko tko je mogao imati razlog posjetiti Tatjanu Vladimirovnu.

“Tko je to?” pitao sam dok sam skidao ĉizme.

“Ne znam”, rekla je Katja i poĉela se smijati.

Uto je Maša u ĉarapama dosklizala preko parketa, zgrabila nas oboje za ruke i rekla: “Ljudi, hajdemo jesti palaĉinke!”

Rusi su slavili Maslenicu, polupoganski praznik u veljaĉi, nekako povezan s Velikim postom, ali i s krajem zime, kada posvuda odzvanjaju crkvena zvona i obiĉaj je jesti palaĉinke. Nas troje smo se nagurali u kuhinju Tatjane Vladimirovne i jeli

palaĉinke s vrhnjem i crvenim kavijarom. Okviri kuhinjskih prozora bili su oblijepljeni krep-trakom kako ledeni zrak ne bi prodirao u prostoriju – pretpostavio sam da je to stara sibirska navika koje se nije mogla riješiti. Naravno, nazdravili smo nekoliko puta.

“Prikupio sam gotovo sve dokumente za ovaj stan”, rekao sam Tatjani Vladimirovnoj.

“Veliko hvala”, rekla je i poljubila me u oba obraza.

“Kolja će pripremiti i sve dokumente za vaš novi stan u Butovu”, dodala je Maša obraćajući se njoj, ali gledajući u mene.

“Odliĉno”, rekla je Tatjana Vladimirovna. Ja sam se samo nasmiješio i odluĉio odšutjeti.

DVANAEST

“VOLIO BIH DA UPOZNAŠ MOJU MAJKU, MAŠA.” “Molim?”

“Moja majka će sljedeći tjedan doputovati u Rusiju. U ĉetvrtak ću je doĉekati u Sankt Peterburgu, a u subotu stiţemo u Moskvu. Ostat će do drugog utorka. Volio bih da je upoznaš, Maša.”

“Zašto?”

Ni sam nisam znao zašto. Tebe sam takoĊer ţelio upoznati s njome, kako bi vidjela u kakvu obitelj ulaziš (znam da nikada nisi razumjela zašto me toliko ţivcira majĉina sitniĉavost, ali pretpostavljam da na tuĊe roditelje uvijek tako gledamo). U Mašinom sluĉaju rijeĉ je bila o neĉem drugom. Ona se nikada nije osobito raspitivala o mojoj obitelji, a ne sjećam se da sam zamišljao da će provoditi puno vremena s njima.

Razlog je djelomice bio taj što sam se ţelio njome pohvaliti, pokazati majci kako je potpun moj ţivot u Rusiji bez nje i svih ostalih. Moţda sam je djelomice ţelio umiriti, a Maša je trebala biti dokaz koliko sam zadovoljan ţivotom, samim time dokaz da je moja majka donekle bila uspješan roditelj. Moţda sam pak ţelio ili oĉekivao da Maša odjene ili kaţe nešto krivo, naruĉi pogrešno piće, da naljuti ili uvrijedi, da uĉini ono za što ja nisam imao petlju. Moţda sam ĉak nekako pokušavao uvući majku u sve to, podijeliti s njome tamnu mrlju za koju sam podsvjesno znao da će uskoro ukaljati moju savjest. Mislim da sam pokušavao Maši poruĉiti: “Gle, nemam nikakvih tajni, evo odakle i od koga potjeĉem, ali nemaš se zašto brinuti, ja više nisam takav, promijenio sam se, vidi kako sam daleko dogurao.”

“Samo sat vremena, Maša“, rekao sam. “Molim te. Neće te ništa koštati.”

“Dobro, Kolja,” rekla je, “upoznat ću se s tvojom majkom.”

“Hvala. Tvoj sam duţnik, Maša.”

“Dobro.”

Sumnjam da je baš imala veliku ţelju doći u posjet. Mislim da je osjetila neki zakašnjeli spazam majĉinske zabrinutosti, ili barem podraţaj da treba biti zabrinuta.

Moţda je to bilo izazvano gomilom loših vijesti koje su poĉele stizati iz Rusije – bombe u metrou, zagonetne eksplozije naftovoda i dogaĊaj s helikopterom bivšeg ministra financija. Volio bih da su u nekom paralelnom svijetu odrasli Nick i Rosemary mogli o svemu otvoreno razgovarati, reći jedan drugome da se vole na neki svoj naĉin i sloţiti se da je pet dana ili sto dvadeset sati previše, kada si ljudi nemaju puno toga za reći, i puno previše kada bi se usudili ili kada bi im bilo stalo reći što doista misle. Ali oni to nisu uĉinili pa je tako poĉetkom oţujka ona došla: moja majka je došla u posjet. Ĉekao sam je na aerodromu u Sankt Peterburgu. Trenutak kada ugledaš gomilu sretnih neznanaca kako se pojavljuju na izlazu, nakon što su letjeli zrakom i preţivjeli, uvijek se ĉini nekako uzvišenim, zar ne? Istovremeno osjetiš zavist i ţalost dok ih gledaš kako grle svoje roĊake, ponekad plaĉu, zatim se uhvate za ruke i vrate ţivotima o kojima ti ništa ne znaš. Majka je napokon izašla s ostalim britanskim turistima.

Nezgrapno smo se izljubili, poput politiĉara na kakvom sastanku na vrhu. Pronašao sam taksistu da nas odveze u grad. Putem smo razgovarali i on mi je ispriĉao da je umirovljeni pukovnik. Rekao mi je da, ako me zanima, ima dobar izbor falsificirane vojne odjeće.

Rezervirao sam nam sobe u hotelu na krivoj strani Nevskog prospekta – u jednom od onih sovjetskih kompleksa veliĉine grada, s tisuću soba, kuglanom, casinom, praznim kafićem na svakom katu i kuplerajem u podrumu. Hotelske prostitutke sjedile su za stolićima u predvorju i ćaskale kada smo stigli. Na recepciji su me natjerali da unaprijed platim obje noći, razumljiva mjera opreza s njihove strane kada se uzme u obzir stanje soba (elektriĉni kablovi visjeli su preko stropa poput telegrafskih ţica, u kupaonicama sa sumnjivo vlaţnim smeĊim otiraĉima nije bilo umivaonika). Mama je rekla da je umorna pa smo jeli u hotelu. Natjerala me da pitam je li losos koji se nudio na jelovniku svjeţ. Konobarica je odgovorila kako je “samo jedanput smrzavan“.

Nasred restorana sjedila je omanja skupina trećerazrednih kriminalaca i nekoliko na nogama nesigurnih djevojaka koje su muškarci neprekidno gurali s njihovih mjesta kako bi plesale jedna s drugom izmeĊu stolova i maltretirali konobare da pojaĉaju glazbu.

Kada smo se povukli u sobe netko me svako malo zvao da me pita je li mi dosadno i ţelim li se upoznati s vrlo lijepom ţenom. Negdje oko tri ujutro skinuo sam slušalicu s aparata i spavao sve do kasne, mlijeĉne peterburške zore. Zbog sjeverne svjetlosti imaš osjećaj da nakon ustajanja hodaš u snu ili da si budan, dok zapravo još uvijek sanjaš.

Dan i pol smo proveli razgledavajući Rembrandte i pozlatu u Ermitaţu, brzo

hodajući uz smrznute kanale (“nisam znala da će biti ovako hladno”, kretenski je zakljuĉila moja majka), zavirujući u ţuta, negostoljubiva peterburška dvorišta s drhturavim maĉkama i gomilama smrznutog smeća. Naravno, obišli smo i crkve, sve opkoljene prosjacima – pijancima, osakaćenim vojnicima, pijancima koji su glumili vojnike, pravim, još uvijek neosakaćenim mladim novacima koji su pretpostavljam prosili kako bi mogli kupiti alkohol za ĉasnike. Crkve su bile pune ikona, tamjana, oţalošćenih ţena u maramama, u njima je lelujala izmaglica starinskih predrasuda, odisalo je ovisniĉkim opijumom za dušu koji je propagirala Ruska crkva: ideju kako ţivot na nemilosrdnom mjestu moţe biti lijep.

Priĉao sam joj o svojem poslu, o Paolu, ponešto i o Kozaku, ali prestala je pratiti kada sam prešao na Narodneft i financiranje projekta. Ona je meni ispriĉala da se brine za mojeg oca – i to ne samo za njegovo zdravlje. Priĉala mi je i o njihovim djetinjstvima. Njegov otac se vratio iz mornarice poslije rata, rekla je, ali u mislima je uvijek bio negdje drugdje. Zakljuĉila je kako to moţda objašnjava nedostatak bliskosti izmeĊu oca i nas djece. Nije produbila tu temu, a ja nisam navaljivao. Tako je izgledao naš zajedniĉki vikend: zapoĉinjali smo razgovore koji su nas mogli dovesti do povjeravanja ili bliskosti, ali smo ih na vrijeme prekidali. Ona je udugaĉko priĉala o vrlo hladnom godišnjem odmoru u Walesu na koji je s roditeljima išla pedesetih.

Njezin otac, koji je radio na ţeljeznici i kojega nisam upoznao, natjerao ih je da naprave piknik za vrijeme oluje s gradom. Snijeţilo je dok je priĉala. Njezine okrugle naoĉale svako malo bi se zamaglile. Na nogama je imala vrlo neugledne ĉizme.

Dolje kraj rijeke Zimska palaĉa je u rani sumrak blistala poput ruţiĉaste halucinacije. Kip “Bronĉani konjanik” kao da je bio posut prhuti. Zastao sam na kiosku i kupio Tatjani Vladimirovnoj sentimentalni dar, snjeţnu kuglu s minijaturnom katedralom Svetog Isaka. Baš neobiĉno, ali nekako mi je nedostajala.

“To je dar”, objasnio sam. “Za jednu ţenu koju poznajem.”

“Ah, tako”, rekla je moja majka. Gledala me je dok smo polako hodali ledenim ploĉnikom uz zamrznuti kanal. Bilo mi je jasno kako je lim svojim pogledom ţeljela nešto reći, zapoĉeti ozbiljnu, odraslu temu, ali nije joj uspjelo pa je usplahireno pogledala u stranu.

“Nije to što misliš”, rekao sam. “To je za jednu gospoĊu koju poznajem, Tatjanu Vladimirovnu. Ona je prije ţivjela u Sankt Peterburgu.”

“Aha.” “Ona je Mašina teta.”

“Maša… je li te ona zvala na Boţić?”

“Da.” “Aha. Dobro.”

Uputili smo se natrag prema Nevskom prospektu. Bilo je oko minus deset stupnjeva. Uvijek mi se ĉinilo da zima u oţujku postaje ţešća, jer joj vidiš kraj i oĉajniĉki ga oĉekuješ, kao što se vojnici poĉnu više plašiti kada shvate da njihov rat tek što se nije završio.

“Baš lijepo što si upoznao njezinu obitelj, Nicholase.” Mislim da je to bio njezin naĉin da pita je li veza ozbiljna.

“Zasad samo sestru”, rekao sam. “Mislim, njezinu sestriĉnu. I tetu. Teta stanuje blizu mene u Moskvi. Neki dan nam je pekla palaĉinke.”

“Baš lijepo”, rekla je. “Krasno. Palaĉinke.”

Mislim da je bila pomalo ljubomorna na nju – Rosemary je bila ljubomorna na Tatjanu Vladimirovnu. Pretpostavljam da je ĉak imala razlog. U posljednjih nekoliko mjeseci sam s tom starom gospoĊom proveo više vremena nego s majkom u posljednje ĉetiri godine, što je znaĉilo da je samo jedna od njih vidjela u što sam se pretvorio.

Hvala Bogu, nisam ih meĊusobno upoznao.

U Moskvu smo putovali poslijepodnevnim vlakom. Voţnja je trajala pet sati. Ispred kolodvora u Sankt Peterburgu stajala je starica u kabanici i u naruĉju drţala malenog smrznutog psa. Na krovu zgrade prekoputa velikim slovima je pisalo: “Lenjingrad, grad heroj”. U vlaku smo u tišini gledali kroz prozor zamrznuta tresetišta i stabla, od kojih su mnoga nedavno sasjeĉena leţala na ledenim pješĉanim ĉistinama. U vagonu se osjećao miris dagestanskog konjaka, naizmjeniĉno se ĉula zvonjava razliĉitih mobitela. Naišla je konobarica s kolicima.

Kada sam pokušao naruĉiti pivo i ĉašu gazirane mineralne vode rekla mi je: “Vi se šalite” i gledala me u oĉi sve dok nisam zatraţio konjak. Na kolodvoru u Moskvi, u glavnoj dvorani oko Lenjinova kipa, kao da su se okupile sve ljudske olupine propalog imperija.

Pronašli smo taksi da nas odveze u moj stan. “Baš je ugodno”, rekla je mama ogledavajući se na ulazu, kao da se plašila krenuti dalje u sluĉaju da imam prostoriju za pušenje opijuma ili sprave za sado-mazo igrice u dnevnom boravku. Znaš kakva je kada doĊe u posjet: silno se trudi djelovati opušteno, ali sve kritiĉki procjenjuje i razmješta dok ne gledaš. Potiho nastoji od mojega stana napraviti nešto sliĉno našem obiteljskom domu, ĉineći da se osjećam kao da iz njega nikada neću pobjeći. Sat poslije krenuli smo se naći s Mašom u Cafe Lermontov – preskupi restoran ureĊen kao boljarska palaĉa, na Bulevaru, malo dalje od mojega stana, na putu do Puškinova trga.

Sada, kada o tome razmišljam, ĉini mi se da je Mašu te veĉeri bilo sram. Mislim da je ipak bila u stanju osjećati tako nešto. Moja majka se nikako nije uklapala u cijelu

tu shemu. Maša nije bila nepristojna prema njoj, samo nekako srameţljiva i šutljiva kao nikad dotad. Na sebi je imala crne traperice uvuĉene u ĉizme, crni dţemper i vrlo malo šminke. Izgledala je kao da poslije našeg susreta ide u pljaĉku banke ili mijenjati kulise na kazališnim daskama. Njezina odjeća kao da je govorila “nisam doista ovdje”.

“Nicholas mi je ispriĉao da radite u trgovini”, rekla je moja majka dok je jela boršĉ – tipiĉno jelo za turiste.

“Da”, rekla je Maša. “Radim u trgovini. Prodajem mobitele i tarifne planove.”

“To zvuĉi zanimljivo.”

Stanka. Srk. Glasno gakanje otmjenih ljubavnica ugledne gospode za stolom u kutu.

“Kolja mi je rekao da ste uĉiteljica”, napokon je uspjela izustiti Maša.

“Da, bila sam uĉiteljica u osnovnoj školi”, rekla je moja majka, “ali sada sam u mirovini. Moj muţ je takoĊer bio uĉitelj.”

Stol je bio krcat peljmenima, piroškima (malenim ruskim pogaĉama punjenima mesom i gljivama), ali votke je bilo premalo.

“Sutra idemo u Kremlj“, rekao sam.

“Da”, rekla je Maša. “Kremlj i Crveni trg su jako lijepi.”

“Da”, rekla je moja majka, “baš sam uzbuĊena.” Ne, hvala, desert nam nije bio potreban.

“Nicholas mi je rekao da niste iz Moskve.”

“Ne”, rekla je Maša. “Ja sam iz grada koji se zove Murmansk. Jako je daleko od Moskve.”

“Dobro je što ovdje imate rodbinu.”

“Rodbinu?”

“Tatjanu Vladimirovnu”, rekao sam.

“Da”, rekla je Maša. “Da. Imamo tetu. To je prava sreća.”

Maša je pogledala u stranu kroz prozor, zatim u replike lustera iz osamnaestog stoljeća.

“Nadam se da ćemo se jednoga dana vidjeti u Engleskoj”, rekla je moja majka, smatrajući izgleda da se to od nje oĉekuje, iako je moţda to bilo upućeno meni.

Maša se nasmiješila. Cijeli taj susret bio je prava agonija, ali napokon se završio.

Sutradan sam odveo mamu u Kremlj da vidi obnovljene crkve, golemo napuknuto zvono koje nikada nije zvonilo i moćni top koji je bio prevelik da bi se iz njega pucalo.

Dvojica vojnika na ulazu pokušali su iskamĉiti “posebnu” doplatu za ulaz. Poslije smo svratili do trţnice u Izmailovu kako bi ona izabrala suvenire u tom kaosu ikona, kljova ulješura, astronautskih kaciga, pritiskivaĉa za papir iz Staljinova doba, gas-maski, samovara, uzbeĉkog pamuka, nacistiĉkih ruĉnih granata, matrjoški s likovima Britney Spears i Osame bin Ladena, tepiha, izmuĉenih, ispijenih medvjeda koji su plesali i tuţnih, debelih gospoĊa koje su turistima pjevale “Kaljinku Maljinku”. Ocu je kupila krznenu kapu, a sebi malenu kutiju za nakit na kojoj je bila naslikana ruska šuma. U ponedjeljak sam uzeo slobodan dan pa smo otišli do Novodjeviĉjeg groblja, gdje su u kitnjastim grobnicama sahranjeni Hrušĉov i druge “velike zvjerke”. Neustrašiva ruska djeca spuštala su se niz padinu na improviziranim sanjkama, sve od zidina obliţnjeg samostana do smrznutog ribnjaka, dok se sunĉeva svjetlost kasnog poslijepodneva presijavala na srebrnim kupolama. Na putu kući otišli smo obići stanicu metroa Majakovskaja. Na stropu je imala jarke mozaike koji su prikazivali cepeline, padobrance, borbene zrakoplove oko kojih su diskretno bili razbacani srpovi i ĉekići koje se nitko još uvijek nije sjetio maknuti.

Naveĉer smo išli na koncert klasiĉne glazbe u Konzervatorij u ulici Boljšaja Nikitskaja. Odrţavao se u glavnoj dvorani s portretima kompozitora na zidovima.

Poĉelo je s manjom scenom, jer su dvije starije ţene sjedile na našim mjestima. Uspio sam ih pomaknuti odande samo uz pomoć nemilosrdnog razvodnika. Ne sjećam se što smo slušali, ali se sjećam da sam pogledao majku nakon stanke. Sklopila je ruke u krilu i vrtjela palĉevima i najednom mi se uĉinilo da je to ona djevojĉica na hladnim praznicima u Walesu. Kao da sam vidio osobu kakva je bila prije nego što je postala moja majka i shvatio koliko je zapravo malo poznajem.

Kući smo se vraćali po ulici Boljšaja Nikitskaja, prošli pokraj zgrade koja pripada jednoj od laţljivih ruskih novinskih agencija, s velikim prozorima nalik na akvarije pa skrenuli u Bulevar. Pola ploĉnika u mojoj ulici bilo je ograĊeno plastiĉnom vrpcom razapetom izmeĊu metalnih štapova, poput mjesta na kojem se dogodio zloĉin, kako bi se zaštitili pješaci od po ţivot opasnih siga koje su zlokobno visjele s oluka. Gomila snijega ispod koje je bio naranĉasti Ţiguli imala je oblik urušenog iglua ili pogrebnog humka, površina joj je bila posuta smećem i iz nje su virile boce i granĉice.

Oleg Nikolajeviĉ je bio na svojem odmorištu. U ruci je drţao vrećicu koja je smrdjela po maĉjem izmetu i bespomoćno se smješkao kao aristokrat kojega u dvokolici voze na giljotinu. Istini za volju, u to vrijeme sam se trudio izbjegavati susrete s njime kako ne bismo morali razgovarati o njegovom nestalom prijatelju, ili kako ne bih morao gledati razoĉaranje u njegovim oĉima. Obiĉno sam koristio dizalo kako bih zaobišao mjesto na kojem je on vrebao i uvjeren sam da je on to primijetio.

“Olegu Nikolajeviĉu,” rekao sam, “ovo je moja majka, Rosemary.”

“Drago mi je”, rekao je Oleg Nikolajeviĉ na ruskom. Primio ju je za ruku, uĉinilo mi se da će je poljubiti, ali se predomislio. Zatim je na svojem rudimentarnom engleskom upitao: “Kako vam se sviĊa naša Rusija?”

“Jako mi se sviĊa”, odgovorila je ona glasno, što znaju raditi Englezi kada razgovaraju sa strancima, kao da su svi oni pomalo gluhi. “Prelijepa zemlja.”

Stajali smo tako dok nas je gušila toplina centralnog grijanja, pristojnost i tišina.

Sjećam se da sam primijetio kako su oĉi Olega Nikolajeviĉa jako crvene, kao da je plakao.

“Nema vijesti o Konstantinu Andrejeviĉu?”

“Nikakvih”, odgovorio je Oleg Nikolajeviĉ.

“Kako je George?”

“George je u oţujku uvijek nesretan.”

“A kako ste vi, Olegu Nikolajeviĉu?” upitao sam.

“U carstvu nade,” rekao je Oleg Nikolajeviĉ, “nikada nije zima.”

Poţelio sam mu laku noć, mama je uĉinila isto, i upravo smo se okrenuli prema stubama da nastavimo gore kada je Oleg Nikolajeviĉ ispustio vrećicu s pijeskom za maĉke i uhvatio mamu za rukav kaputa.

“GospoĊo Platt,” rekao je na engleskom smiješnim teatralnim šapatom, “pazite sina. Pazite ga.”

Kada smo se vratili u moj stan mama je nestala u kupaonici. Dok sam sjedio u kuhinji ĉuo sam kako iz pipa, zatim iz kotlića curi voda, pranje zuba, automatsko jednostavno umivanje ţene od šezdeset i kusur godina pomirene sa sudbinom.

Prepustio sam joj svoj krevet, a sebi sam razvukao futon u gostinjskoj sobi. Ĉuo sam kako ulazi u moju sobu, izlazi iz nje i tapkajući papuĉama ide prema kuhinji. Na sebi je imala spavaćicu do gleţnjeva koja je nekoć moţda bila ljubiĉaste ili lila boje, ali je pranjem svedena na sivkastosmeĊu. Uzela je vodu iz hladnjaka, krenula natrag u krevet pa zastala i okrenula se prema meni. “Što je onime htio reći, Nicholas? Mislim, tvoj susjed.”

“Ne znam, mama. Uzrujan je jer mu je nestao prijatelj. Mislim da pije.” Rekao sam to iako nisam mislio da je tako. Koliko znam, kad god bih ga vidio, Oleg Nikolajeviĉ je uvijek bio trijezan.

Stajala je i pokušavala dalje ne komentirati, vidio sam da se doista trudi.

“Jesi li siguran u vezi one djevojke, Nicholase? U vezi Maše?”

“Zašto?” “Ĉini mi se nekako… hladnom. Moţda previše hladnom za tebe, Nicky.”

“Da”, rekao sam. “Siguran sam.”

“Jesi li sretan, Nicholase?”

To je bilo najozbiljnije pitanje koje mi je postavila u posljednjih dvadesetak godina. Malo sam razmislio i iskreno odgovorio.

“Da”, rekao sam. “Sretan sam.”

Dugovao sam Maši uslugu i ona me na to podsjetila.

Mislim da se pribliţavala sredina oţujka. Na rubu desnog rukava moje napuhane zimske jakne imao sam mrlju nalik na debeli skrutnuti sloj sperme, jer sam mjesecima njime brisao nos dok sam se gegao ulicama. Mašu nisam vidio nekih tjedan dana, još od veĉere s mojom majkom. Izgleda da je ponovno otputovala izvan Moskve, ali ni ovaj put nije ništa rekla. Katju nisam vidio još duţe. Nas troje smo se našli u restoranu blizu ulice Tverskaja, preko puta ulaza u gradonaĉelnikov ured ispred kojega se protezao grijani ploĉnik. Temperatura je još uvijek bila ispod nule, ali Maša je ponovno nosila svoj jesenski kaput s ovratnikom od maĉje dlake. Katja je kasnila.

“Kako ti se svidjela moja majka?” upitao sam Mašu.

“Meni je susret bio zanimljiv. Ona je – kako vi to kaţete na engleskom? – scared.

Prestrašena. Nešto kao i ti.”

Kosa joj je bila ĉvrsto zalizana prema natrag dok joj se u oĉima presijavala svjetlost reflektorskih lampi sa stropa. Pogledala me, a ja sam pogledao u stranu. Stigla je konobarica i mi smo naruĉili votku i kotlete.

“A kako je tvoja majka, Maša?” pitao sam.

“Nije loše”, rekla je, “ali jako je umorna. Stari.”

“Volio bih je upoznati”, rekao sam.

“Moţda jednoga dana.”

“Kako ti je na poslu?”

“Pravim se da radim, a oni se prave da me plaćaju.”

Stigla je i Katja. Bila je samo šest mjeseci starija nego kada sam je upoznao, ali to je bilo dugih šest mjeseci za djevojku njezinih godina. Bokovi i usne su joj se popunili, pred njom su se otvorile nove mogućnosti. Bilo je to dugih šest mjeseci za sve nas – ili dugih i kratkih istovremeno, kao sve ruske zime. Uvijek se ĉini da nikada neće proći,

da će trajati vjeĉno, sve do odreĊenog toplog trenutka kada se ĉini da ih nikada nije bilo.

Katja je skinula kaput i sjela. Ispod ruba košulje primijetio sam da na boku ima novu jebozovnu tetovaţu.

“Kako je na faksu?” pitao sam je.

“Dobro”, rekla je. “Odliĉno. Druga sam po uspjehu u svojoj grupi. Uskoro će poĉeli ispiti.”

Zatim nam je ljutito i udugaĉko priĉala kako su te veĉeri dvojica muškaraca ušli u njezin tramvaj i iznudili po deset rubalja od svakog putnika praveći se da su kontrolori.

Budući da gotovo nitko od putnika nije imao kartu svi su platili, iako su znali da su muškarci prevaranti.

“Grozno”, rekla je Maša.

“Grozno”, rekao sam i ja, kao da je to najstrašniji dogaĊaj koji je netko od nas mogao ili ţelio zamisliti.

Te veĉeri su ţeljele sa mnom razgovarati o dvije stvari. Sada shvaćam da je jedna od njih, i to prva, imala za cilj da me oraspoloţi. Naime, potkraj svibnja ili poĉetkom lipnja one su planirale putovati u Odesu na duţi vikend pa su ţeljele znati bih li i ja pošao s njima?

“Sjećaš se fotografija?” pitala je Katja.

Fotografija koje su mi pokazale one prve veĉeri poĉetkom zime, u azerbejdţanskom restoranu na rijeci. Jesam li se sjećao?

“Da”, odgovorio sam. “Sjećam se.”

Rekle su da njihov daljnji roĊak ima stan blizu plaţe u kojem bismo mogli odsjesti. Plivat ćemo, obilaziti noćne klubove. Baš bi bilo “klasno”7, rekla je Katja.

“Ma savršeno”, dodala je Maša. Rekao sam da ću rado putovati s njima u Odesu.

Druga stvar o kojoj su ţeljele razgovarati bio je novac.

“Stjepan Mihajloviĉ ima problema s novcem koje bi trebao isplatiti Tatjani Vladimirovnoj”, objasnila je Maša. “To je nekako povezano s njegovim poslom. Kaţe da gradnja napreduje polako. Mora platiti radnicima iz Tadţikistana. Mogao bi platiti policiji da uhiti sve te Tadţike – što bi bilo jeftinije – ali onda bi morao pronaći nove radnike. Za Tatjanu Vladimirovnu ima spremnih dvadeset pet tisuća, ali problem je onih drugih dvadeset pet. Budući da Tatjana Vladimirovna ionako ne traţi toliko novca, moglo bi se dogoditi da joj Stjepan Mihajloviĉ jednostavno kaţe da će dobiti pola iznosa – samo dvadeset pet tisuća. Tako mu je jednostavnije, ali mi mislimo da bi 7 Klas ili klasno (клacc, клaccнo, rus.) – štosno, izvrsno.

bilo poštenije prema njoj da on uzajmi novac kako bi joj isplatio cijeli iznos.”

“Zašto joj Stjepan Mihajloviĉ ne isplati drugi dio poslije, kada bude imao novca?”

“I to je moguće”, rekla je Maša, “ali, iskreno govoreći, nakon što zamjene stanove, Stjepan Mihajloviĉ mogao hi zakljuĉiti kako je bolje da zadrţi taj novac i ne daje ga nekoj tamo starici. Ali, bude li duţan nekome vaţnom, vjerojatno će ga vratiti.

Recimo strancu, odvjetniku.” Trebalo mi je malo vremena da shvatim. “Kada? Kada će mu biti potreban novac?” napokon sam pitao.

“Prvo se moraju dogovoriti oko datuma prodaje. Mislim da će to biti negdje za dva ili tri mjeseca. Moţda ubrzo nakon Odese.”

Ja nikad nisam kupio nekretninu u Londonu. Neko vrijeme sam iznajmljivao stan u kojem sam ţivio sa svojom nekadašnjom djevojkom (mislim da sam ti to ispriĉao ono kada smo išli na veĉeru ţeni s kojom si radila u svojoj bivšoj agenciji, ne sjećam se kako se zvala). Oklijevao sam dok su cijene nekretnina rasle i odluĉio priĉekati dok ne poĉnu padati. Imao sam dosta novca koji je besposleno sjedio na mojem bankovnom raĉunu i ĉekao da se ja odluĉim što ću s njime, što ću uĉiniti s njime kada odrastem.

Dobro sam zaraĊivao, više nego što su moji roditelji ikada zaraĊivali zajedno: to moţda nije bilo puno po novim ruskim standardima, ali dovoljno da mogu izdvojiti dvadeset pet tisuća dolara na nekoliko mjeseci. I prije sam znao posuĊivati Rusima novac – tajnici u uredu, zatim djevojci iz Sibira, koju sam upoznao na jednoj zabavi, koja je htjela kupiti motor – i uvijek bih ga dobio natrag. Smatrao sam da znam dobro procijeniti. U sluĉaju Maše i Katje vjerovao sam da smo mi, što god se dogaĊalo, bili na istoj strani. Istovremeno, nekako sam bio sretan što mogu dati taj novac, ĉak sam osjetio olakšanje – to me uĉinilo korisnim, ali što je vaţnije, mislim da sam uvijek znao da sve to ima cijenu. Ispostavilo se da je cijena, barem u mojem sluĉaju, bio samo novac. Što se tiĉe njih dvije, mislim da su me zamolile da ga im posudim jednostavno zato što su mogle, kao da im je to bila neka vrsta moralne obaveze.

Maša je rekla da je tih dvadeset pet tisuća dolara za Tatjanu Vladimirovnu, ali oni su takoĊer bili za veĉeru s mojom majkom, a posebno za predstojeći vikend na plaţi u Odesi, moţda ĉak u istoj onoj sobi gdje se Maša gotovo sasvim gola slikala u ogledalu.

Tu sliku još uvijek mogu vidjeti kada zatvorim oĉi, kao što prognani vjernik moţe vidjeti najdraţu ikonu.

“U redu”, rekao sam. “Reci Stjepanu Mihajloviĉu da sam mu spreman posuditi novac. Reci da inzistiram na tome.”

“Dobro”, rekla je Maša.

“Dobro“, rekla je Katja i natoĉila svakome po ĉašicu.

“Za nas!” rekla je Maša i mi smo se kucnuli. Usne su joj bile vlaţne od votke, meni je gorjelo grlo, a koţa postala nekako ljepljivo vlaţna, moţda zbog uzbuĊenja

izazvanog nekom nejasnom slutnjom.

“Ja nisam prestrašen”, rekao sam.

Kada sam se te veĉeri vratio kući, ugledao sam krvavu mrlju na zidu stubišta u hodniku svoje zgrade u visini pasa. Na drugome katu, ispred jednih vrata, mrlja se spuštala prema podu, kao da se osoba koja se oslanjala o zid i krvarila ondje srušila. Na podu je bila malena lokva krvi, a pokraj nje par starih crnih cipela koje su stajale paralelno jedna pokraj druge uredno zavezane.

Kada sam ujutro silazio u prizemlje vidio sam da je netko oprao krv sa zidova, ali cipele su još uvijek bile ondje. Poslije mi je netko ispriĉao da je alkoholiĉar s gornjeg kata pao. Ništa zbog ĉega bi se trebali brinuti, rekli su.

TRINAEST

POTKRAJ OŢUJKA SMEĐI MOSKOVSKI SNIJEG POĈEO SE TOPITI, ZATIM SE pokušao ponovno zamrznuti, kada se na dan-dva spustila temperatura. Imao je oblik gadnoga mulja koji Rusi zovu “sljakot”, iz kojega gotovo oĉekuješ da će se pojaviti prethistorijska ruka, zgrabiti te i povući unutra. S one strane moje ulice koja je bila zatrpana snijegom polako su se poĉeli pomaljati ploĉnik i iviĉnjak trotoara. Ledeni brjegovi su se povlaĉili centimetar po centimetar. Ispod onog gdje je bio zakopan Ţiguli prvo se pojavio jedan umrljani far, namigujući poput blatnjavog zakrvavljenog oka.

Bio je kraj oţujka, ili moţda poĉetak travnja. Dogovorili smo se da ćemo se naći u stanu Tatjane Vladimirovne kako bi ona potpisala preliminarni ugovor koji sam pripremio koristeći se njezinom punomoći: mijenjala je svoj stan kod ribnjaka za onaj u Butovu, uz nadoplatu od pedeset tisuća dolara koja joj je trebala biti isplaćena poĉetkom lipnja.

Do njezina stana sam stigao Bulevarom gacajući po poslijepodnevnoj bljuzgavici.

Sjećam se da je u pothodniku ispod Puškinova trga starac svirao harmoniku, dok mu je u krilu kao omamljena spavala maĉkica, ali bio sam u ţurbi pa mu nisam ništa dao.

Uranio sam, moţda namjerno. Ţelio sam stići onamo prije Katje i Maše, premda nisam toĉno znao zašto. Osim onih nekoliko minuta u ĉekaonici kod javnog biljeţnika, kada nas je Katja zbog neĉega napustila, to je bio tek drugi put da sam bio nasamo s Tatjanom Vladimirovnom. Tog poslijepodneva, prije nego što su se djevojke pojavile, saznao sam da ona nije njihova teta – ni u kojem smislu, ni na engleskom, ni na ruskom, ni na kojem drugom jeziku. Bila je to moja posljednja prilika.

Izuo sam cipele. Ona se već bila poĉela pakirati. Uzduţ hodnika, na parketu, bile su naslagane otvorene kartonske kutije pune papira i kojekakvih triĉarija (iz jedne je virio krak lustera poput ruke mrtvaca iz lijesa) te jedna ili dvije goleme torbe s uzorkom kakve obiĉno imigranti navlaĉe po aerodromima. Ali u dnevnoj sobi je još

uvijek sve bilo na svojem mjestu. Fotografije graciozne djevojke iz Staljinova doba i njezina mrtvog muţa, pljesnive enciklopedije i starinski telefon još uvijek su bili ondje poput eksponata u muzeju “Kako su nekoć ţivjeli”, zajedno s mojom kutijom engleskog ĉaja u obliku autobusa. S druge strane ribnjaka, kroz poslijepodnevnu izmaglicu, gledale su me fantazmagorijske ţivotinje. Tatjana Vladimirovna posluţila me ĉajem i dţemom.

Dao sam joj snjeţnu kuglu s katedralom koju sam kupio u Sankt Peterburgu.

Nasmijala se poput djeteta, zatim me poljubila i stavila je na radni stol izmeĊu telefona i fotografije muţa.

Pitala me je li mi se svidio Sankt Peterburg. Istini za volju, ondje je bilo pomalo naporno i nekako sablasno, ali rekao sam bezazlenu laţ – da je ondje jako lijepo, da je to najljepši grad na svijetu. Ne sjećam se jesam li je ja potaknuo da o tome priĉa ili je ona sama zapoĉela, ali razgovor je nekako prirodno skrenuo u smjeru opsade grada.

Rekla mi je da je, kada razmišlja o Lenjingradu, u njemu je uvijek hladno i uvijek snijeţi – pogledala je moj poklon i nasmiješila se – iako zna da je dio vremena koje je ondje provela moralo biti ljeto, toplo vrijeme i puno svjetla. Naravno, rekla je, sveti Izak tada nije bio katedrala. Komunisti su je pretvorili u muzej ateizma ili u bazen, ne sjeća se više toĉno u što, izgleda da je postajala senilna.

“Sve se okrenulo naglavaĉke”, rekla je. “U poĉetku su nam s radija poruĉivali kako smo svi heroji, kako je Lenjingrad grad heroj pa smo se svi tako i osjećali, ali uskoro su se ljudi pretvorili u ţivotinje, razumijete li? A sve druge ţivotinje su postale hrana. Imali smo psa, bio je malen, ali smo ga morali skrivati od drugih ljudi. Svejedno je uginuo pa smo ga na kraju mi pojeli. Bilo bi bolje da smo to uĉinili dok je još bio uhranjen!”

Nasmijala se kratkim, nemilosrdnim ruskim osmijehom.

“Najbogatiji su bili ljudi s puno knjiga”, rekla je. “Oni su imali što spaljivati, shvaćate?”

“Da”, rekao sam, iako naravno nisam.

“Knjige su koristile kao ogrjev, psi kao hrana. Konji takoĊer, ponekad dok su još uvijek bili ţivi. Znali su se srušiti na cesti, a ljudi bi navalili s noţevima. Juha se kuhala od ĉizama i cipela.”

Zastala je i teško uzdahnula trudeći se da joj osmijeh ostane na licu. “Ţivjela sam u podrumu… a poslije rata, u djeĉjem kampu, sjećam se da su mi dali sladoled, rekli mi da sam imala sreće.”

“Zar doista ţelite posjetiti Sankt Peterburg?” pitao sam.

“Moţda.” Zatvorila je oĉi na pet sekundi, ponovno ih otvorila. “Ne.”

Pitao sam je li Mašina i Katjina obitelj bila s njom u Lenjingradu za vrijeme opsade.

“Ne znam”, rekla je. “Bilo je puno ljudi u Lenjingradu. Pogotovo u poĉetku, naravno.”

“Zar niste ţivjeli zajedno?”

“Molim?”

“Mislio sam da ste moţda ţivjeli zajedno.”

“A zašto bismo ţivjeli zajedno?”

“Jer ste roĊaci.”

“RoĊaci? Ne, one nisu moje roĊakinje.”

Da, bio sam iznenaĊen, iako, moţda ne sasvim, ali odluĉio sam to ne pokazati.

Odluĉio sam odbiti posljednju šansu koja mi se pruţala.

“Oprostite, Tatjana Vladimirovna”, rekao sam. “Pogriješio sam. Mislio sam da ste vi njihova teta.”

“Teta? Ne, nisam”, rekla je Tatjana Vladimirovna. Odmahivala je glavom, ali se smiješila. “Ja više nemam roĊaka. Nemam nikoga.” Pogledala je u stranu lagano se njišući u naslonjaĉu.

“A odakle ih poznajete?” upitao sam najmirnije što sam mogao. Nisam je htio strašiti, samo sam ţelio znati ĉinjenice. “Odakle znate Katju i Mašu?”

“Bilo je to baš neobiĉno”, rekla je namještajući se u naslonjaĉu kao da se priprema ispriĉati dugaĉku, fascinantnu priĉu. “Upoznale smo se u metrou.”

Vratit ću se na taj dio s Tatjanom Vladimirovnom, obećavam, ali prvo bih ti htio ispriĉati što se dogodilo samo nekoliko sati poslije. Ţelim ti ispriĉati što se dogodilo kasnije toga dana. Mislim da će ti to pomoći da shvatiš moje tadašnje ponašanje. Pod pretpostavkom da to ţeliš. To meni pomaţe da shvatim: iz ove perspektive ta dva sastanka mi se ĉine dijelom jednog dogaĊaja. Bilo je to jedno maleno otkriće koje se protezalo preko tog poslijepodneva i veĉeri.

Nakon što smo otišli od Tatjane Vladimirovne, ja sam s Paolom pošao na sastanak s nadzornikom, Vjaĉeslavom Aleksandroviĉem i Kozakom. Mislim da je bila nedjelja, ali morali smo se hitno s njima naći. Banke su sljedećeg dana trebale isplatiti posljednji, najveći dio zajma: dvjesto pedeset milijuna dolara, plus-minus koji milijun.

Kozak nas je pozvao u uredsku zgradu na obali rijeke, u blizini nekadašnje britanske ambasade, preko puta zidina Kremlja boje mesa. Poslije smo saznali da to nije bio

njegov ured. Sumnjam da je tada Kozak uopće imao ured. Imao je samo Hummer, svoju drskost i onoga koji je štitio njegov posao.

Dizalom obloţenim zrcalima smo se odvezli na treći ili ĉetvrti kat u prostoriju s impozantnim konferencijskim stolom i prozorima s kojih se pruţao pogled na rijeku.

Bilo je kasno, oblaĉno poslijepodne, ali moglo se vidjeti kako se dolje na rijeci led izvija i puca. Velike ledene ploĉe su se trljale i gurale jedna drugu dok ih se rijeka nastojala riješiti, poput velike zmije koja odbacuje staru koţu. Dalje, niz obalu rijeke, vrhovi ţutih i sivih zgrada nestajali su u prljavim oblacima pa su osvijetljeni prozori na gornjim katovima ţmirkali iz tame poput svjetala niskoletećih NLO-a.

Posluţili su votku (i nešto crnog kruha i kiselih krastavaca, reda radi). “Ţelite li nešto popiti?” upitao je Kozak dok je išao prema stolu s pićem.

“Samo jednu”, rekao je Paolo.

“Moţe”, rekao sam ja.

“Ne, hvala”, rekao je Vjaĉeslav Aleksandroviĉ.

Paolo ga je poznavao još od prethodnog puta kada je radio za nas, ali ja sam ga upoznao tek poĉetkom zime, kada smo ga angaţirali za posao s naftnim terminalom.

Bio je to nizak, blijed muškarac guste kose s naoĉalama debelih stakala kao iz sovjetskog doba i zabrinutim pogledom. Pretpostavljam da bi ti mogla zakljuĉiti da u neku ruku izgleda kao komprimirana ili ţgoljava verzija mene. Odijelo mu je mirisalo po cigaretama i Breţnjevu. Sjećam se da je u ušima imao komadiće vate, koje su neki prehlaĊeni Rusi znali iz predostroţnosti nositi kada su izlazili na ulicu.

Boca votke imala je oblik kalašnjikova. Kozak ju je primio za kundak i natoĉio ĉetiri malo veće ĉašice. Dok mi je pruţao piće primijetio sam da njegove minijaturne manţete imaju oblik dolarskih novĉanica.

“Izvolite piće”, rekao je Vjaĉeslavu Aleksandroviĉu, i to nije bila ponuda, već zapovijed, dok mu je pruţao ĉašu koju ovaj nije ţelio.

“Za nas!” rekao je Kozak, iskapio piće u jednom gutljaju i obrisao usta reverom odijela crnog kao za sprovode. Paolo i ja smo se kucnuli i otpili. Bila je to votka vrhunske kvalitete, pitka, nije pekla, gotovo bez okusa.

Vjaĉeslav Aleksandroviĉ je malo otpio i slabašno se nasmiješio.

“Pijte”, rekao je Kozak bez osmijeha na licu.

Vjaĉeslav Aleksandroviĉ je duboko udahnuo, poput ronioca koji se sprema zaroniti, iskapio piće i zagrcnuo se, dok su mu krtiĉje oĉi ţmirkale i suzile iza stakala naoĉala.

Kozak se nasmijao i udario ga po leĊima. Bili su otprilike iste visine, ali Kozak je

bio graĊen poput zatvorskih bildera, dok je Vjaĉeslav Aleksandroviĉ, onako pogrbljen i s trbušĉićem, imao jednu od onih neuglednih figura koje su istovremeno djelovale i punašno i mršavo. Zanio se prema naprijed, zatim povratio ravnoteţu i ponovno se pokušao nasmiješiti.

“Bravo”, rekao je Kozak. “Sjednimo.”

Sastali smo se kako bismo ovjerili dokumente potrebne bankama da ispišu posljednji ĉek ili pritisnu tipku za odobravanje prijenosa novca. Obje strane, i mi i oni, imale su laminirane kopije garantnih pisama regionalnog guvernera s Arktika. Imali smo i obećanje Narodnefta o isporukama velikih koliĉina nafte. Banke su se osigurale od politiĉkog rizika, imale su i naš paţljivo sroĉen ugovor debljine knjige, ali bilo nam je potrebno i najnovije izvješće Vjaĉeslava Aleksandroviĉa o tome kako napreduju radovi.

Ja sam vodio zapisnik. Svi ostali su pušili, Vjaĉeslav Aleksandrovih vrlo uţurbano. Sa svakim dimom izgledao je sve manje opušteno. Rekao nam je da je supertanker u potpunosti preureĊen te da će ga tegljaĉi uskoro odvući do mjesta gdje će biti stalno usidren. Ondje je već bilo potopljeno dvanaest kotvi koje će ga drţati, morsko dno bilo je pripremljeno. On je ustao i odrţao prezentaciju, prikazujući slajdove na ekranu na zidu. Na njima su bili nacrti i fotografije dijelova šiljaste opreme koja je neumorno svrdlala blato. Na jednoj od njih bio je dio cjevovoda napola zakopan u led, poput nemarno odbaĉenog trupla i mutna slika navodno dna Arktiĉkog oceana.

Prezentacija je u jednom trenutku zapela i ja sam mogao vidjeti graške znoja na vratu i nosu Vjaĉeslava Aleksandroviĉa dok je nabijao po kompjuteru kako bi ga ponovno pokrenuo.

U zakljuĉku je rekao kako je uvjeren da je oprema spremna te da izvoz nafte uskoro moţe poĉeti. Na kraju je spustio pogled u stol i pušio, kao da mu o tome ţivot ovisi.

“Odliĉne vijesti!” uskliknuo je Kozak.

Paolo i ja smo se posavjetovali. Te sam veĉeri, priznajem, bio pomalo odsutan duhom, ali sve je ionako bila samo formalnost. Ĉak i da smo ţeljeli, bilo je prekasno da savjetujemo bankama da se povuku. A nismo ţeljeli: Vjaĉeslav Aleksandroviĉ je izgleda temeljito obavio posao, a i Narodneft je još uvijek podrţavao projekt. Nismo se dugo savjetovali. Paolo je rekao da misli kako bi banke trebale osloboditi sredstva. Ja sam se s njim sloţio. Rekli smo to Kozaku.

“U redu”, rekao je on ĉupkajući šiške.

Ali glavni razlog zbog kojega se sjećam te veĉeri i zbog kojega je povezujem s mojim ranijim razgovorom s Tatjanom Vladimirovnom, razlog zbog kojega sam ti htio ispriĉati o tome – nije sam sastanak ili struĉan i nonšalantan naĉin na koji je Kozak

muĉio Vjaĉeslava Aleksandroviĉa, već ono što je uslijedilo. To je jedini put kada sam vidio Paola doista ljutitog, ukljuĉujući i ono što se dogodilo poslije, te jedini put da smo se uopće svaĊali, budući da je on bio ĉovjek ĉiji je ţivotni cilj bio pretvarati rasprave u dogovore i pronalaziti prihvatljive rijeĉi kojima bi se uljepšala neugodna zbilja.

Završili smo sastanak. Osvijetljene kremaljske palaĉe blistale su s druge strane rijeke u tami koja se iznenada spustila. Kozak nas je pozvao na veĉeru da proslavimo.

“A poslije veĉere,” rekao je, “tko zna?” Pogled nam je blistao dok su mu mislima izgleda prolazile kojekakve sheme kako pokrasti, poharati, oprati novac.

Vjaĉeslav Aleksandroviĉ se ispriĉao i otišao. Paolo, Kozak i ja smo odšetali niz ulicu do Kozakova Hummera sa zatamnjenim staklima. Paolo je podignuo ovratnik svojeg talijanskog kaputa. Sjećam se da je Kozak na glavi imao jednu od onih kapa napravljenih od krzna neke ugroţene ţivotinjske vrste, koje ruski muškarci nose navrh tjemena, ostavljajući uši nepokrivene, samo kako bi pokazali kolike su face. U vozilu je imao plazma-televizor, hladnjak i vozaĉa s ljubiĉastim oţiljkom preko obraza.

Vozaĉ je spustio prozor pa je u kabinu ušao ledeni zrak kasne zime. Drugom rukom je posegnuo ispod suvozaĉeva sjedala, izvadio plavo policijsko svjetlo i priĉvrstio ga na vanjsku stranu krova. Pritisnuo je gumb i mi smo krenuli kroz sumrak uz rijeku, dok je plavo svjetlo bljeskalo. Prošli smo pokraj hotela u kojem je nedjeljni brunch koštao dvjesto dolara, Kuću na obali rijeke, zgradu s lošom karmom, u kojoj su tridesetih godina, dokle god su bili u milosti, stanovali Staljinovi poboĉnici i na ĉijem je vrhu sada bio golem rotirajući znak Mercedesa. Na Kropotkinovom trgu, uzduţ vanjskog zida katedrale, bio je dugaĉak red u kojem su starice pod ţutom svjetlošću uliĉnih lampi tiho pjevale crkvene pjesme dok su ĉekale da vide repatriranu relikviju – pramen svetaĉke kose ili komadić svetaĉkog koljena – koja je ondje bila izloţena. Djelovale su nekako nestvarno, poput statista na filmskome setu, u tome gradu punom neonske poţude i pomahnitalog grijeha. Zapeli smo na semaforu pa je Kozak opsovao i udario nogom straţnji dio vozaĉeva sjedala.

Zaustavili smo se ispred elitnog restorana/kluba u ulici Ostoţenka. Mislim da se zvao Apsint. Plavo svjetlo se ugasilo. U redu je ĉekalo nekoliko pretendentica na ulogu supruge oligarha, koje su drhtale na bljuzgavici, nadajući se da će im se blagonaklono nasmiješiti autoritet za face-control. Gomila se rastvorila pred Kozakom, isto kao što se prometna guţva rastvorila pred njegovim ţmirkavim plavim svjetlom. On je nosio mušku koţnatu torbicu, dovoljno veliku da u nju stane manje polu-automatsko oruţje – one su tada bile vrlo moderne meĊu moskovskim razbijaĉima i bogatašima. Krajnje ekstravagantan, kiĉast i ţenskast asesoar koji kao da je izazivao da bude ukraden. On je izvadio nešto iz torbice, mahnuo time prema izbacivaĉima i ušao u obećanu zemlju. Mi smo se ušetali za njim i predali svoje kapute lijepoj garderobijerki.

“Što je ono bilo?” pitao sam nakon što smo sjeli. “Što to?” upitao je Kozak zazivajući konobara lijenim, ali vrlo odluĉnim pokretom prsta. Zrak je bio gust od dima, ruske tehno glazbe i mirisa luksuznih ţena. “Što ste pokazali izbacivaĉima?”

On je otvorio torbicu i izvadio iskaznicu s dvoglavim orlom s jedne strane i njegovom fotografijom i podacima s druge. Na njoj je pisalo da on radi u tajništvu za ekonomske poslove u Kremlju. Okretao je laţnu karticu u ruci.

“Zabranjeno,” rekao je, “samo znaĉi skupo.”

Naruĉili smo koktele, a kada su ih donijeli, Kozak je ustao, odrţao zdravicu, zatim još jednu pa još jednu: “Za naše prijateljstvo… za našu suradnju… za uspjeh vaših obitelji… za to da naše zemlje uvijek ţive u miru… da nam doĊete u posjet na sjever.”

Ruske zdravice su zapravo alkoholom natopljeni snovi o drugaĉijem ţivotu.

“Nešto bih vas pitao”, rekao sam.

“Samo dajte”, rekao je Kozak, raširio ruke i nevino me pogledao.

“Jeste li ĉuli za tvrtku MosStrojInvest?” zanimalo me.

“MosStrojInvest? MosStrojInvest… ne, mislim da nisam, iako, da, moţda jesam.

Zašto?”

“Imam prijateljicu koja ţeli nešto od njih kupiti. Stan. Ţelim znati jesu li pouzdani.”

“Razumijem”, rekao je Kozak. “Raspitat ću se, dobro? Pitat ću svoje prijatelje koji se bave gradnjom pa ću vam javiti. Najvjerojatnije idući tjedan. Dobro?”

“Hvala vam.”

“A sada bih ja vas nešto pitao, prijatelju”, rekao je Kozak. “U vezi onih djevojaka.” Mahao je prstom prema meni.

“Kojih djevojaka?” pitao je Paolo.

“Jeste li bili samo s jednom”, pitao je Kozak, “ili moţda s objema? Moţda s objema u isto vrijeme?”

“One su sestre”, rekao sam.

“Pa, onda je još zanimljivije”, rekao je Kozak. Mislim da su ruske špijune upravo uĉili da tako rade: da saznaju nešto o ĉovjeku, ulove trunĉicu niĉega, a onda to upotrijebe protiv njega kako bi se pitao odakle to znaju, što su sve otkrili i kome bi mogli reći pa se zabrine.

“Jesu li one dobre djevojke, Nicholase?”

“Mislim da jesu.”

“Pazite se”, rekao je Kozak. “Ponekad, u našoj Rusiji, ljudi znaju biti manje dobri nego što se ĉine. Razumijete?”

Kozaku je zazvonio telefon (njegov ringtone bio je “The Final Countdown”).

Javio se, nešto promrmljao, zatim odrţao posljednju zdravicu, omiljenu meĊu moskovskim razbijaĉima: Za ĉvrstu kitu i puno novca! Konobaru je pruţio kreditnu karticu, izljubio nas obojicu u obraze, Paolu rekao “ciao” i otišao.

Više ga nikada nisam vidio niti sam razgovarao s njime, ne raĉunajući onih nekoliko puta, mjesecima poslije, na vijestima – za vrijeme najnovijeg rata na Kavkazu, kada je postao zamjenik ministra obrane. Uĉinilo mi se da sam ga vidio kako se u pozadini zlobno smješka, dok se predsjednik obraćao srditome ruskome narodu.

“Barbarin”, promrmljao sam sebi u bradu, ili sam moţda rekao nešto manje pristojno.

Moţda zato što je smatrao da nisam u pravu, ili je u sebi osjećao da jesam, moţda zato što ga je ţena gnjavila da joj kupi novi BMW ili joj plati facelifting, ili zbog nekog drugog razloga koji nisam mogao pojmiti, Paolo je prasnuo.

“Misliš da si puno drugaĉiji od njega, Nicholase?” Iskesio se pa je iznenada, na svijetloljubiĉastom restoranskom svjetlu, djelovao staro. Poĉeo je zapinjati i s gramatikom. “Gospodin engleski dţentlmen, misliš da u Londonu posluju puno drugaĉije? Suptilniji su, ecco, zato su finiji, ĉišći”, trljao je košĉate šake kao da ih pere.

“Svugdje je isto, i u Italiji i bilo gdje drugdje. Jaki i slabi, moćni i oni bez moći, novac, novac, novac. Nije stvar u Rusiji. Takav je ţivot. Moj ţivot, Nicholase, tvoj takoĊer.”

Moţda sam razmišljao o onome što ranije toga dana nisam rekao Tatjani Vladimirovnoj. Dio mene je moţda osjećao potrebu da se pretvara – te veĉeri više nego ikad – da sam bolji nego što sam bio. Da sam bolji nego što jesam. Rekao sam mu da mislim da griješi. Rekao sam da nismo isti. Mi smo imali pravila, imali smo granice.

Rekao sam da nisam kao oni.

“Nisi?” upitao je Paolo. “Reći ću ti onda još jednu stvar, gospodine engleski dţentlmenu. Uz Kozakovu pomoć smo zaradili bonus, razumiješ? Nema Kozaka, nema bonusa. Jesi li siguran da si drugaĉiji? Jesi li siguran? Ti i ja smo tek buhe na Kozakovoj guzici.”

Svašta je još izgovorio. Paolove ţućkaste bjelooĉnice bile su prošarane tamnocrvenim toĉkicama. Nakon nekog vremena više se nisam imao snage raspravljati. Pogledao sam u stranu prema nevjerojatno velikoj kupoli katedrale.

Tinejdţeri su pušili i ljubili se na bljuzgavici oko spomenika nekom zaboravljenom revolucionaru.

To je bila lekcija, ista lekcija zapravo koju sam nauĉio kod Tatjane Vladimirovne: da nismo drugaĉiji. Da ja nisam drugaĉiji. Moţda sam ĉak bio gori.

Podigao sam gotovo praznu koktelsku ĉašu i rekao: “Za mazanje ruţa svinji!”

“Moţe”, rekao je Paolo. “Za svinjin ruţ!” Kucnuli smo se.

Upoznale su se u metrou, ispriĉala mi je Tatjana Vladimirovna, baš kao Maša i ja.

Rekla je da je pošla na Dorogomilovsku trţnicu kupiti šarana – sjećam se da je spomenula kako ga je donijela kući ţivoga i ĉuvala u kadi – a djevojke su joj pomogle s vrećicama od stanice metroa Kijevskaja. Zamišljao sam kako su joj prišle izmeĊu platformi, u dvorani s mozaicima koji su prikazivali toboţnje veliko prijateljstvo izmeĊu Rusije i Ukrajine. To se dogodilo u lipnju, rekla je Tatjana Vladimirovna.

Mogao sam zamisliti djevojke u ljetnim haljinama sa srdaĉnim osmijesima, šarmantne i odluĉne, dok se Tatjana Vladimirovna znojila u ljetnoj bluzi kratkih rukava i pretoploj suknji.

Rekla je da ih je za to kratko vrijeme doista poĉela doţivljavati kao prave roĊakinje, ali ne, ona im nije bila roĊena teta. Sjedio sam i šutio ĉvrsto stišćući dlanove.

Moje šake su mi izgledale kao tuĊe. Pretpostavljam da su djevojke zakljuĉile kako će, budu li je predstavile kako tetu, to zvuĉati uvjerljivije, ne tako sumnjivo, a budu li oprezne, istina se uopće neće saznati.

“Ne brinite”, rekla je Tatjana Vladimirovna smiješeći se, “to nije vaţno.” Sada, kada se toga sjetim, pitam se je li zapravo htjela reći: “Neka vas ništa od toga ne brine.”

Polako sam plutao prema ĉetrdesetoj. Isto kao što sam doplutao do Moskve, do Maše i do cijele te priĉe. Trebalo je samo još malo plutati, preći preko te laţi i nastaviti ţivjeti s time. Ako ţeliš iskreno, nije mi palo tako teško. A istina – mislim, istina o meni, i koliko sam daleko bio spreman ići – vjerojatno je uvijek bila tu negdje, jako blizu, i ĉekala da je otkrijem.

Promijenio sam temu. Popio sam ĉaj. Rekao sam da mi je drago što se bliţi kraj zime. Rekao sam da razmišljamo o putu u Odesu. Kada su djevojke stigle, nismo spomenuli ni rijeĉi o onome što mi je Tatjana Vladimirovna ispriĉala. Oĉito je i ona odluĉila sve to zaboraviti. Posluţila nas je tortom i ĉokoladom. Potpisala je sve potrebne dokumente.

Nešto kasnije skinuo sam dvadeset pet tisuća dolara s raĉuna u banci. Maša i ja smo se našli sa Stjepanom Mihajloviĉem u praznome jazz-klubu blizu Konzervatorija, u mraĉnome separeu, kako bih mu predao novac (on ga je teatralno odbio izbrojati).

Rekao sam Olgi Tatarki kako se ne mora zamarati prikupljanjem dokumenata za stan u Butovu. Već smo ih imali, rekao sam joj. Kao što sam obećao, odveo sam je na piće u pomodni bar hotela blizu Boljšoj teatra.

ČETRNAEST

IZ VLASTITOG SAM ISKUSTVA STEKAO DOJAM DA SE RAZINA IZOPAĈENOSTI slavenskoga grada moţe procijeniti po vremenu koje je potrebno da ti nakon dolaska ponude ţene.

U Odesi nisam stigao ni izaći s aerodroma. Dok smo s terminala iz sovjetskih vremena išli prema automobilu, taksist me upitao ţelim li da me upozna s nekim djevojkama. To što su u mojem društvu već bile dvije djevojke nije ga omelo u tome.

Mislim da je bio prvi vikend u lipnju. Malo prije odlaska iz Moskve ponovno je snijeţilo – kasnosvibanjski “jebite se” snijeg, kojim je Bog Rusima davao do znanja da još nije gotov s njima. Zato je u pretpotopnom avionu bilo vruće kao u banji. Negdje blizu mojega uha piskutavi cvileţ motora postajao je sve glasniji pa mi se ĉinilo da je pad aviona neizbjeţan. S druge strane prolaza sjedio je neki ludi, debeli maĊarski biznismen koji je prvih pola sata leta piljio u mene i psovao na ĉetiri ili pet jezika, kao da ţeli zapodjenuti tuĉnjavu. Zatim se smirio, obrisao ĉelo i poĉeo se ţalili na promjene koje su se dogodile u Ukrajini otkako je novi predsjednik preuzeo vlast (moţda si ga vidjela na vijestima – to je onaj tip kojemu je unakaţeno lice kada su ga Rusi pokušali otrovati). Ukrajina, po rijeĉima MaĊara, jednostavno nije više dovoljno korumpirana.

“Prije šest mjeseci,” rekao je tuţno, “znao sam kome, kada i koliko moram platiti. Sada je nemoguće bilo što obaviti.”

U avionu je smrdjelo po znoju i konjaku. Stjuardesa je stala pokraj zahoda u dnu aviona i za manju naknadu bila spremna iskljuĉiti dimni alarm. Dvojica pijanih Rusa mahnito su plesala u prolazu za vrijeme slijetanja, dok su putnici oko njih pljeskali.

Crnomorska toplina ranog ljeta milovala mi je koţu dok smo silazili stubama i prelazili preko napukle piste. Još uvijek nije bilo vruće, ali ĉinilo mi se kao da sam u raju. Obuzeo me pravi djeĉji osjećaj kakvog se sjećam s dva ili tri obiteljska putovanja na Costa Bravu – neka toplina, jer sam nekaţnjeno stigao na mjesto kamo nisam smio, ili sam se lako izvukao nakon neke psine.

I jesam. Bio sam u Odesi: tehniĉki u Ukrajini, ali za Ruse je to bila nirvana iz

bajke, mjesto nesputane zabave i bijega od svakodnevice. Maša i Katja su polako hodale ispred mene u mini suknjama i sandalama s remenĉićima i visokim petama koje su obule dok smo bili u avionu. Za sobom su vukle malene laţne Louis Vuitton kofere, nosile su naoĉale kao filmske zvijezde, uvijek spremne osmijehe i, gotovo sam siguran, bile su bez gaćica. Maša je otvorila jarkocrveni suncobran koji se njihao u istom ritmu kao i njezina straţnjica.

Izgledale su kako da nešto slave. Još malo i uspjele su. Ili smo svi gotovo uspjeli.

Prije našeg puta u Odesu preostalo je još samo nekoliko odlazaka u banku i sve je bilo riješeno.

Ukrajinski graniĉar se muĉio s dešifriranjem moje egzotiĉne putovnice. Starija ţena koja je stajala u redu iza mene kucnula me po ramenu i paćeniĉki upitala: “Hoćete li im morati platiti, mladiću?” Graniĉar je napokon udario peĉate, ja sam prošao kroz carinu i krenuo traţiti djevojke. Pronašao sam ih u dvorani za dolaske gdje su pregovarale s taksistom (imao je zlatne sjekutiće, koţnatu jaknu za sva godišnja doba, sjajne cipele dovoljno špiĉaste da njima moţe obiti bravu).

Bili smo na putu prema parkiralištu kada me upitao: “Ţelite li da vas upoznam s nekim djevojkama?”

Nasmijao sam se poput nervoznog stranca. Katja se takoĊer nasmijala. “Ţeliš li?” pitala je Maša glasom koji nisam prepoznao, ironiĉnim, ali nekako ljutitim i podrugljivim, kao da svodi raĉune. “Ţeliš li upoznati djevojke, Kolja?”

U Moskvi su iskljuĉili centralno grijanje nekih pet tjedana prije nego što smo otputovali u Odesu, otprilike potkraj travnja. Bio sam kod kuće s Mašom – ona je na sebi imala moj kućni ogrtaĉ i gledala reality TV, dok sam ja uţivao u laganoj predigri sa svojim novim BlackBerryjem – kada smo ĉuli znakovito kloparanje u cijevima za grijanje, kratko, ali karakteristiĉno: startni pištolj dao je znak za poĉetak ljeta, za uţurbano tiskanje ţivota i poţude u to malo toplih mjeseci. Naveliko su se topili snijeg i led, voda je tekla s krovova kao kiša iz niskih oblaka. Stranci su se s olakšanjem smješkali jedni drugima u restoranima, poput nijemih svjedoka katastrofe koju su preţivjeli. Nije više bilo uţurbanog hodanja po ledenim ulicama od jedne do druge pregrijane zgrade, beskonaĉnog odijevanja i skidanja slojeva odjeće, maratonske ruske zime u kojoj nijedan razuman ĉovjek ne bi dobrovoljno pristao ţivjeti. Ĉinilo se kao da se dogodilo ĉudo.

I naš odnos, Mašin i moj, bio je nekako topao i blaţen. Sada shvaćam da sve to nije bilo stvarno. Moţda sam i tada shvaćao, ali u neku ruku, ĉinio se stvarnim i iskrenim. Još uvijek sam bio zaljubljen, iako bi se, u tom trenutku, to moglo nazvati ovisnošću. Mislim da ti moram to priznati. Oprosti ako boli.

Puno smo razgovarali. Ona mi je priĉala o zimama svojeg djetinjstva, o gangsterskim ratovima koji su zahvatili njezin grad ranih devedesetih izmeĊu gradonaĉelnikovih huligana s jedne strane i guvernerovih razbijaĉa s druge. Prisjetila se kako su, kada je jedan od tih kriminalaca ubijen, njegovi prijatelji dali napraviti nadgrobni spomenik, njegov kip u prirodnoj veliĉini, kako drţi kljuĉeve od automobila. Ljudi su ih nazivali “spomenici ţrtvama ranog kapitalizma”. Priĉala mi je kako je kao tinejdţerica ĉeznula otići u Moskvu, ako ne u Moskvu onda u Sankt Peterburg. Ako joj ni to ne bi pošlo za rukom, moţda u Volgograd, Samaru ili Niţnji Novgorod. U neko civilizirano mjesto, rekla je, bilo koje, gdje je bilo radnih mjesta i normalnih noćnih klubova. I ja sam njoj svašta priĉao o stvarima o kojima nikada nisam razgovarao ni sa kim, osim moţda s tobom. Nisu to bile neke tajne, tada ih i nisam imao puno, već se radilo o osjećajima i strahovima – o mojem poslu, budućnosti, o tome kako ću na kraju ostati sam. Ĉak smo ponovno razgovarali o tome kako će ona jednoga dana doći ţivjeti sa mnom u Englesku, ali to je nekako više bilo nalik na kakav scenarij ili na igru. Premda, poĉelo mi se ĉiniti upitnim hoću li i ja više ikada ondje ţivjeti: pomalo sam se osjećao poput onih vjeĉitih kolonista o kojima smo ĉuli priĉe, koji ostanu predugo u Africi pa se nikako ne mogu priviknuti na ţivot u domovini kada se napokon u nju vrate. Više nisam mogao zamisliti kako bi trebao izgledati ţivot u Londonu bez snijega, daća i pijanih armenskih taksista. Nestalo je moje slike o samome sebi. Patio sam od sindroma dugogodišnjeg iseljenika, što je mislim moţda samo ekstremnija varijanta zbunjujućeg osjećaja koji obuzme neke ljude na prijelazu iz mladosti u srednje godine, kada im se ĉini da su izgubili korijene. I Maša je u neku ruku traţila sebe, ali ona kao da je znala kamo ide.

Dva ili tri puta sam je ĉekao nakon kraja njezine smjene u trgovini pa smo se šetali uzduţ nasipa rijeke ili išli na piće u Irski pub u ulici Pjatnickaja. Jedanput smo išli pogledati ikone u Tretjakovsku galeriju, kliţući se naokolo u smiješnim najlonskim navlakama za cipele koje te uvijek natjeraju obuti u ruskim muzejima. Osjećao sam se nelagodno sve dok nisam primijetio da ih svi nose. Iako je Maša znala imena svih svetaca i nesretnih gradova na slikama, koje je Ivan Grozni ili netko drugi pljaĉkao, to je nije istinski zanimalo, a ja sam se samo pretvarao da mi je stalo. Ponekad mi se ĉinila tako ranjivom, pogotovo dok je leţala u mojem naruĉju nakon seksa i jedanput ili dvaput kada je ujutro obukla jednu od mojih loše izglaĉanih košulja da mi donese kavu.

Zahvaljujući Olgi imali smo gotovo sve potrebne dokumente za stari stan Tatjane Vladimirovne. Uoĉi Dana pobjede, Maša, Tatjana Vladimirovna i ja otišli smo u psihijatrijsku kliniku pribaviti posljednji – sluţbenu potvrdu da je ona pri zdravoj pameti pristala na razmjenu (Katja je uĉila za ispite, rekla je Maša, pa nije išla s nama).

Babuška, prelijepa odluĉna gazela i stranac s naoĉalama: sumnjiva kombinacija, pretpostavljam, bilo kome tko nas je moţda primijetio.

Svaki podzemni sustav ima svoja sluţbena i nesluţbena pravila. U Londonskom metrou morate stajati s desne strane na eskalatoru, prvo propustiti putnike koji izlaze iz vlaka, nikad ne razgovarati sa strancima niti se ljubiti u vagonima prije doruĉka. U Moskvi, nakon što vlak krene s vaše pretposljednje stanice morate ustati i nepomiĉno stati okrenuti prema vratima zajedno s ostalim putnicima koji namjeravaju izaći, poput vojnika koji se spremaju u boj, ili kršćana koji će izaći u rimsku arenu. Zatim se nekako progurate iz vlaka kroz gomilu bakica koje nemilosrdno pokušavaju prodrijeti u vagon pomaţući se laktovima.

Onoga dana kada smo išli po potvrdu, ušli smo na stanici Krasnoseljskaja i izašli u rajonu Sokoljniki. Vani je uz iviĉnjake još uvijek bilo nešto leda koji se zadrţao u pukotinama ploĉnika, dok je nekoliko malenih crno-sivih humaka još uvijek obavijalo podnoţja uliĉnih svjetiljki. Ploĉnik je izgledao kao da ga je netko zalio ohlaĊenim umakom, ali djevojke su već nosile kratke suknje. Ulice su ponovno zamirisale na pivo i revoluciju.

Klinika koju smo izabrali bila je stiješnjena u labirintu otrcanih sedmerokatnica iz sovjetskog doba. Goleme debele cijevi centralnog grijanja vijugale su izmeĊu zgrada podsjećajući na dvorište onog Centra za umjetnost u Parizu, ali manje ţivopisne i obloţene azbestom. Ušli smo, prošli pokraj medicinskih sestara koje su pušile u predvorju i popeli se na drugi kat na odjel psihijatrije. Osjećao se blagi miris plina i ĉulo glasno kapanje. Vidjeli smo dvojicu pacijenata u bolniĉkoj odjeći, jedan je na glavi imao slamnati šešir širokog oboda. Psiholog je na zidu imao uramljenu svjedodţbu, naoĉale u stilu Johna Lennona i bradu od tri dana. Na stolu je imao hrpu razbacanih papira, stari crveni telefon i dvije plastiĉne ĉaše od kojih je jedna leţala na boku. Na njegovoj bijeloj kuti bilo je krvi.

“Ona pije?”

“Ne”, rekao sam.

“Ne”, potvrdila je Maša.

“Doktore,” rekla je Tatjana Vladimirovna, “ja još uvijek nisam mrtva. Mogu vam i sama odgovoriti na pitanja.”

“Ako pije,” rekao je lijeĉnik, “moguće je dobiti potvrdu. Samo, tada će biti nešto skuplja.” Sklopio je ruke na stolu i nasmiješio se.

“Ja ne pijem”, rekla je Tatjana Vladimirovna.

Psiholog je naborao nos. Nešto je zapisao. Izgledao je razoĉarano.

“Moţda uzima drogu?” pitao je s nadom u glasu. Tatjana Vladimirovna se poĉela smijati.

“A tko ste vi?” upitao me razdraţljivo iznenada se sjetivši odgovarajuće procedure.

“Ja sam njezin odvjetnik”, rekao sam.

“Odvjetnik? Ah, razumijem.”

Psiholog je poĉeo traţiti nešto meĊu svojim papirima. Prešao je na test za utvrĊivanje mentalnog zdravlja.

“Kako se zovete?” upitao je Tatjanu Vladimirovnu i nagnuo se preko stola.

“Josif Visarionoviĉ Staljin”, odgovorila je Tatjana Vladimirovna. Bila je sloţila pravo pokeraško lice – ili je to moţda bilo lice uvjeţbano još davno, u sluĉaju saslušavanja. Nije ni trepnula pa je psiholog malo ţivnuo u nadi da je pronašao izgovor kako bi povećao svoj honorar. Zatim je rekla: “To je bila šala.”

Navela je svoje pravo ime, datum roĊenja, ime lukavog predsjednika i odgovorila na još jedno ili dva pitanja na koja bi i većina certificiranih luĊaka znala odgovoriti.

Platili smo ĉetiristo rubalja te još tristo što je po rijeĉima psihologa navodno bilo za tajniĉki posao pisanja potvrde. Uzeli smo potvrdu da je Tatjana Vladimirovna mentalno zdrava i otišli odande.

Nakon toga vidio sam je još samo jedanput prije puta u Odesu. Ovoga puta sam siguran u datum. Bio je 9. svibnja: Dan pobjede.

Pozvao sam ih k sebi u goste – Mašu, Katju i Tatjanu Vladimirovnu. Planirali smo na televiziji gledati paradu tenkova i raketa na Crvenome trgu, a zatim se odšetati Bulevarom do Puškinova trga i odande gledati vatromet koji će praskati iznad Kremlja u ĉast praznika.

Poslijepodne je bilo predivno. Maša i ja smo posluţili palaĉinke, dimljeni losos i još koješta. Toga dana mi je priuštila da se osjećam da smo poput drugih parova, parova koji pozivaju goste na veĉeru, pokazuju im koliko su sretni, kako se bez rijeĉi razumiju, koliko su zaljubljeni ĉak i kada se raspravljaju. Poslije parade na radiju su svirale patriotske pjesme pa nam je Tatjana Vladimirovna pokazala nekoliko plesova koje su plesali za vrijeme rata, mislim da je jedan bio valcer, drugog se ne sjećam. Prvo je plesala sa mnom dok je Maša pljeskala, a Katja se smijala. Zatim je djevojkama pokazala kako se pleše, prvo jednoj pa drugoj. Pomaknuli smo u stranu stolić iz Ikee u dnevnoj sobi i svi zaplesali, ja uglavnom s Mašom odjevenom u laganu zelenu ljetnu haljinu, a Tatjana Vladimirovna s Katjom. Tatjana Vladimirovna se znojila dok se smijala i kao tinejdţerica prebacivala Katju ĉas na jednu ĉas na drugu stranu. Jedanput ili dvaput je cijuknula, glasno i visoko, a taj neobiĉni seljaĉki usklik kao da je dolazio odnekud duboko iz grla ili njezina sjećanja i gena.

Na kraju se presavila u pasu sva zadihana, dok smo se nas troje srušili na kauĉ.

“Bravo, djeco”, rekla je. “Bravo i hvala vam.”

Uvijek sam drţao da je ruska opsjednutost ratom pomalo muĉna, ali tog poslijepodneva sam jasno shvatio da razigranost Tatjane Vladimirovne nema nikakve veze sa Staljinom, Istoĉnim frontom niti bilo ĉime sliĉnim. Bila je povezana s izgubljenim ljubavima, mladošću, prkosom i izletom na Jaltu 1956.

Poslije plesa Maša je donijela dokumente.

“Tatjana Vladimirovna,” rekla je, “htjela sam vam samo reći da je Kolja prikupio sve dokumente za vaš novi slan u Butovu. Ovo je potvrda o pravu vlasništva, a ovo tehniĉka specifikacija – sve što je potrebno kako bi se osiguralo da prodaja bude legalna i bez problema. Izvolite.”

Podigla je i raširila papire kao kakva kneginja iz Sankt Peterburga lepezu.

“TakoĊer imamo sve dokumente za vaš stan koje trebamo pokazati Stjepanu Mihajloviĉu.” Podigla je fascikl koji je pripremila Tatarka Olga koji sam joj dao ranije.

“Pokaţi joj, Kolja”, rekla je Katja smiješeći se.

“Da, molim vas, Nikolaj”, rekla je Tatjana Vladimirovna. “Uvjerena sam da su u redu, ali ipak bih voljela da mi sve objasnite. Tek tada ću bili sasvim mirna.”

“Izvoli, Kolja”, rekla je Maša i pruţila mi svoju lepezu dokumenata i fascikl.

Još nije izumljen dokument koji u Rusiji ne moţeš kupiti. Na Paveleckom trgu, u pothodniku koji vodi iz metroa u smiješni toranj u kojem sam radio, moţeš kupiti sveuĉilišne diplome, dozvole boravka i potvrde koje svjedoĉe da si kvalificirani neurokirurg. Zna se dogoditi da “laţnjaci” budu pravi, u smislu da su ih izradili korumpirani ĉinovnici pravih sveuĉilišta, gradske vijećnice ili kremaljske administracije (postoji razgranato trţište praznih papira s originalnim vodenim peĉatima, zaostalih iz devedesetih, na kojima se mogu ispisati ugovori s bilo kojim datumom). Po nekima se odmah vidi da su krivotvoreni. Ne znam gdje je Maša nabavila dokumente za Butovo koje sam vidio prvi put tog poslijepodneva. Izgledali su dovoljno uvjerljivo, s odgovarajućim oznakama i gomilom vjerodostojnih biljega.

Moţda su samo potpisi bili malo neobiĉni, vidjele su se i sjene koje zna ostaviti fotokopirka na jednom ili dva bijela kuta listova, ali ništa previše oĉito ili alarmantno.

Rasprostro sam dokumente po svojem kuhinjskom stolu i sjeo pokraj Tatjane Vladimirovne. Prvo smo pregledali sve dokumente za njezin stari stan, zatim sam joj pokazao dokument u kojem su se navodile sve pogodnosti zgrade u Butovu, potvrdu kako nitko drugi nije prijavljen u stanu koji je trebao biti njezin te dokument u kojem je kao zakonski vlasnik bio upisan Stjepan Mihajloviĉ.

Bilo je prekrasno poslijepodne, bilo ga je šteta kvariti. Trebali smo putovati u Odesu pa je i to bilo šteta kvariti. Nalazili smo se na toĉki s koje je gotovo bilo

nemoguće ići natrag. Ali istina je bila puno gora i jednostavnija od svih tih isprika.

Moram ti priznati da nisam osjećao ništa posebno dok sam na Dan pobjede tumaĉio dokumente Tatjani Vladimirovnoj, ĉinilo se to neizbjeţnim, gotovo prirodnim.

Svjestan sam kako to zvuĉi, ali nemam više što dodati.

“Odliĉno”, rekla je ona nakon što ih je letimice pregledala. “Nikolaju, vi ste poput anĊela.”

“Da”, rekla je Maša. “Kolja je naš anĊeo.” Prošla je prstima kroz moju kosu, vrlo lagano, samo jedanput.

“Ma nije to ništa”, rekao sam.

“PoĊimo”, rekla je Katja, ustala i protegnula se. “Uskoro će poĉeti vatromet.”

Te veĉeri smo, dok smo izlazili, naletjeli na Olega Nikolajeviĉa. Dizalom smo samo prošli pokraj njegova kata, ali on je upravo ulazio kada sam otvorio vrata zgrade. Na sebi je imao crno odijelo i bijelu košulju, kao da je jazz glazbenik ili pogrebnik. Nosio je torbu za spise koja je, gotovo sam siguran, bila prazna. Maša i Katja su bile iza mene, Tatjana Vladimirovna iza njih. Ĉestitao sam mu na velikoj pobjedi njegove zemlje, onako kako Rusi rade na Dan pobjede. I on je meni ĉestitao na pobjedi Velike Britanije. “Neka je slava tvojem djedu!” rekao je. Prije, kada smo znali ĉešće razgovarati, ispriĉao sam mu o konvojima i povezanosti moje obitelji s Rusijom.

“Olegu Nikolajeviĉu,” rekao sam, “dopustite mi da vas upoznam sa svojim prijateljicama, Mašom i Katjom.”

“Da, da”, rekao je kao da ih je prepoznao. “Vaše prijateljice.”

“Sretan vam Dan pobjede!” rekla je Katja i poĉela se kikotati. Djelovali su poput opreznih pripadnika razliĉitih civilizacija koji tek sluĉajno govore istim jezikom.

“Da”, rekao je Oleg Nikolajeviĉ. “I vama, djevojke.”

“Vrijeme je da poĊemo“, rekla je Maša. “Ispriĉajte nas, molim vas.” Oleg Nikolajeviĉ se prislonio uza zid kako bi propustio djevojke. One su skliznule pokraj njega na ulicu. “Ah, sve što je lijepo, kratko traje”, rekao je on tiho.

Tatjana Vladimirovna još je uvijek bila unutra, stajala je pokraj mene. Nisam znao kako objasniti tko je ona pa sam samo rekao njezino ime.

“Drago mi je”, rekao je Oleg Nikolajeviĉ.

“I meni”, rekla je Tatjana Vladimirovna.

U oĉima njih oboje primijetio sam oprez, osjetio kako procjenjuju jedno drugoga

– podrijetlo, obrazovanje, koliĉinu krvi koju su oni ili njihove obitelji morali oprati s ruku – onako kako stariji Rusi rade, pomalo nalik onome kako Englezi jedni drugima procjenjuju cipele, naglaske i frizure. Uskoro su im se pogledi smekšali, ramena opustila, oprez popustio.

“I vama ĉestitam praznik, Tatjana Vladimirovna”, rekao je Oleg Nikolajeviĉ. “Šezdeset godina”, rekla je Tatjana Vladimirovna. “Zar je već šezdeset?”

“Tako nekako”, rekao je on.

Mislim da je ona bila šest ili sedam godina starija od njega, ali oboje su sve to preţivjeli – rat, Staljina, cijelu tu rusku noćnu moru. Oboje su bili dovoljno stari da su nekoć vjerovali u nešto, ĉak iako se to u što su vjerovali pokazalo kao varka. Oni mladi, većina njih, nisu imali u što vjerovati ĉak i da su htjeli. Nije više bilo komunizma, nije bilo Boga. Ĉak je i sjećanje na Boga bilo zaboravljeno.

“Mi smo tada otputovali u Kazan”, iznenada je rekao Oleg Nikolajeviĉ. “Na Volgu. Moj otac je radio kao tehniĉar u laboratoriju za fiziku. Izbivali smo iz Moskve dvije godine.”

“Lenjingrad”, rekla je Tatjana Vladimirovna. Samo ime grada, ništa više.

Oleg Nikolajeviĉ je kimnuo.

Krenuli smo i upravo bili na izlazu kada je on rekao: “Samo trenutak, Nikolaju Ivanoviĉu. Minutu nasamo, molim vas.” Tatjana Vladimirovna je izašla u gotovo topli sumrak i pridruţila se djevojkama, dok smo on i ja stajali na vratima. Ţene su bile udaljene nekoliko metara od nas. Pretpostavljam da su mogle ĉuti o ĉemu govorimo da su napregnule uši ili da su ţeljele slušati.

“Montiraju jacuzzi”, rekao je Oleg Nikolajeviĉ.

“Gdje?”

“U stanu Konstantina Andrejeviĉa. Netko se onamo uselio.”

Već neko vrijeme nisam razmišljao o prijatelju Olega Nikolajeviĉa. Iskreno, nije mi bilo odviše stalo.

“Tko?” “Ne znam. Nemam pojma. Rekla mi je poznanica koja ţivi u toj zgradi. Vidjela je.” “Što je vidjela?”

“Jacuzzi.” Ĉekao je neki komentar, ali ja nisam imao što reći, niti o jacuzziju niti o njegovom prijatelju. Pretpostavljam da je jednostavno imao potrebu nekome to ispriĉati. Uvjeren

sam da je shvaćao kako je prekasno da od mene oĉekuje neku veliku pomoć, kao što je bilo prekasno da njegovo mišljenje bude vaţno bilo meni bilo djevojkama.

Kako bih prekinuo tišinu, rekao sam mu da poĉetkom lipnja putujem u Odesu na nekoliko dana.

Oleg Nikolajeviĉ me pogledao u oĉi, zatim na trenutak Mašu i Katju u njihovim haljinama na bretele. Kada je progovorio, kao da se obraćao nekoj toĉki na mojoj kljuĉnoj kosti.

“Pozovete li svinju na veĉeru,” rekao je, “ona će i noge dići na stol.”

Gledali smo vatromet s Puškinova trga. Tatjana Vladimirovna je stajala izmeĊu mene i Maše, ruke su nam bile isprepletene s njezinima. Ĉini mi se da je voljela biti u društvu zaljubljenih parova, ĉak iako ta ljubav nije bila namijenjena njoj. Katja je imala paketić prskalica koje nam je podijelila pa smo njima mahali jedno prema drugome. Kada je poĉelo praskati pogledali smo u nebo iznad Kremlja, uzvikivali “ooo!” i “hura!”

“Uţivajte, djeco”, rekla je Tatjana Vladimirovna kada nam je poţeljela laku noć, poslala nam svima zraĉne poljupce, a meni namignula.

Uzeo sam još jedan slobodan dan pa smo odletjeli u Odesu u petak ujutro. Ispostavilo se da nismo mogli odsjesti u stanu na plaţi, ako je uopće ikada i postojao, pa smo odsjeli u hotelu. Naravno, ja sam platio, a zauzvrat sam mogao izigravati veliku facu kada sam se prijavio u hotelu i pojavljivao na doruĉku s njima dvjema. Hotel je bio u prekrasnoj, tihoj aveniji prepunoj drveća u cvatu i kipova mrtvih Odešana, ponad veliĉanstvenih starih stuba koje su vodile prema obali mora. Imao je lijepo drveno stubište, restoran koji je nekoć sigurno izgledao kao Ritz i prekrasan pogled na more, tamno poput nafte, na kojem se brĉkalo rano ljetno sunce. Dok ti ovako priĉam, sva mi se sjećanja vraćaju.

Iznajmili smo sobu i pol – veliku spavaću sobu s jednokrevetnim aneksom za djecu i zajedniĉkom kupaonicom. Katja je odmah izašla prošetati i koketirati.

Priznajem, zamolio sam Mašu da skine haljinu, otvori vrata ormara i stane ispred zrcala, isto kao na fotografiji koju su mi pokazale na samome poĉetku našeg poznanstva. Samo sada sam ja sjedio iza nje, gledao u njezina leĊa pred sobom, grudi u zrcalu i sebe u njemu zajedno s njom. Pogledi su nam se sreli, naši odrazi su bili tako bliski, ali mi smo se zapravo već poĉeli odvajati, već smo bili daleko jedno od drugoga.

Ja sam sjedio, ona je stajala, samo su naši pogledi govorili, sve dok mi se Maša nije obratila u zrcalu, istom onom ţestinom kao i na aerodromu: “Je li sada dosta,

Kolja?” U Odesi je vrlo paţljivo, na vrijeme i usluţno ispunjavala sve moje potrebe koje je dobro poznavala, ali kao da nije bila doista prisutna, ili moţda kao da ja više nisam bio ondje, u njezinoj glavi. Moţda zato što više nisam bio ondje mogla si je priuštiti da bude velikodušna prema meni.

Odjenuli smo se. Pri vrhu stuba koje su vodile od naše sjenovite avenije prema obali, ugledali smo patuljastog krokodila, sovu rijetkog perja i nervoznog majmuna koji su ĉekali da naiĊe kakav sugestibilan turist i slika se s njima. Na suncu je bilo toplo, ali u sjeni gotovo hladno. Bio je poĉetak sezone i kafići u Odesi su poĉinjali s radom, otvarajući suncobrane i tende poput ţivotinja koje su se protezale nakon zimskoga sna. Srameţljivi Amerikanci nezgrapno su se dogovarali što će naruĉiti s jelovnika s nevjestama koje su pronašli putem interneta i zbog kojih su doletjeli ovamo kako bi se upoznali. Dvije djevojke u plastiĉnim ĉizmama do koljena i halterima šetale su naokolo i dijelile letke za striptiz-klub. Moţda sam bio u krivu jer sam mislio da religija tih razmetljivo grešnih Slavena umire. Moţda ĉovjek, kako bi bio tako nemoralan, mora imati neku religiju, da mu daleko u podsvijesti ĉuĉe oronuli bogovi, bogovi kojima će odluĉno prkositi.

Sredinom poslijepodneva smo se taksijem odvezli na plaţu.

“Kako su prošli ispiti?” pitao sam Katju.

“Kakvi ispiti?”

“Tvoji ispiti na Moskovskom drţavnom sveuĉilištu.”

“Ah, da”, rekla je. “Ispiti. Odliĉno.”

Sjeli smo u maleni kafić od bambusa na plaţi. Mršavi djeĉaci, tinejdţeri, spuštali su se u hladnu morsku vodu s klimavih tobogana na kraju ruševnog gata. Izdaleka, pijesak je sliĉio onome kakvog sam nekoć vidio na vulkanskoj plaţi na Tenerifima (davno, prije tebe, prije Rusije). Izbliza se ispostavilo da je to uglavnom pepeo od cigareta. Katja je na sebi imala prozirnu haljinu, a ispod nje crveni bikini. Maša je vrtjela suncobran. Nisam joj mogao vidjeti oĉi iza sunĉanih naoĉala.

“Koje si predmete polagala, Katja?”

“Biznis… ekonomiju… i puno drugih.” Nasmiješila se. “Ja sam jako dobra studentica.”

“Najbolja u svojoj klasi”, rekla je Maša pa su se obje nasmijale. I ja sam se nasmijao. Betonska staza koja se protezala iza plaţe smrdjela je po pišalini, ali ne pretjerano. Neki starac je stajao pokraj automata s boksaĉkom kruškom, a starica tuţnog lica je ponudila da će nas izvagati na starinskoj vagi. Gomila pasa je drijemala. Ĉinilo se da više nema puno toga za skrivati. One nisu bile sestre. Tatjana Vladimirovna im nije bila teta. Katja je radila kao konobarica u uzbeĉkom restoranu.

Sve je izlazilo na vidjelo.

Sjeli smo na plaţu (Maša i Katja su rasprostrle plastiĉne vrećice ispod sebe da zaštite odjeću). Dogovorili smo se da ćemo se naveĉer vratiti u jedan od noćnih klubova na plaţi pokraj kojih smo prošli. Kupili smo tri sladoleda od ţene koja me podsjetila na Tatjanu Vladimirovnu i lizali ih u tišini.

O Serjoţi sam saznao u hotelu, dok smo se spremali ponovno izaći.

Maša se povukla u kupaonicu i zakljuĉala vrata. Ĉulo se kako iz slavine teĉe voda.

Katja je zaspala. Kroz vrata njezine sobe vidio sam kako leţi na trbuhu s rukama pokraj tijela, kao leš. Nakon otprilike ĉetvrt sata pokucao sam i pitao Mašu je li sve u redu.

Nakon duţe stanke rekla je “da” glasom koji je zvuĉao kao nešto izmeĊu orgazma i smrtnog hropota. Ukljuĉio sam televizor. Na programima se prikazivao natjeĉaj u dizanju utega, polupornografske reklame za talijanske chat-linije, gomila muškaraca u tijesnim odijelima koji su pokušavali zadaviti jedni druge u, ĉini mi se, ukrajinskom parlamentu i neobiĉna vojna ceremonija u kojoj su sudjelovali limeni orkestar i deve, koja se izravno prenosila iz Turkmenistana. Ugasio sam televizor. Negdje iza hotela zaĉuo sam nešto što je mojem amaterskom uhu zvuĉalo kao dva hica iz pištolja. Uto sam na noćnom ormariću ugledao Mašinu ruţiĉasto obrubljenu torbicu, uzeo je i pogledao unutra.

U njoj su bile dvije putovnice – meĊunarodna i domaća, koju Rusi obiĉno moraju nositi sa sobom. Zato sam siguran u to kako se prezivala. Poslije sam shvatio da sam mogao potraţiti i njezinu adresu i zapisati je. Moţda sam trebao, ali bio sam u ţurbi i rasijan pa nisam. Imala je i ĉlansku iskaznicu za fitness klub kao i za noćni klub u rajonu Tanganjika za koji nikada nisam ĉuo. Imala je diskontnu karticu za trgovinu s modnim dodacima na Novome Arbatu, tri naljepnice na kartici “kupi šest jedna besplatno” kafića na Puškinovom trgu, pokaz za metro, oko dvije tisuće rubalja i pedeset dolara. Pronašao sam papirić s njezinim brojem telefona, što svi praktiĉni Moskovljani nose, kako bi osoba koja je ukrala torbicu mogla nekoliko dana poslije poslati svoju baku da joj proda natrag dokumente. Imala je i fotografiju.

Maleni djeĉak na fotografiji izgledao je tako nevino. Iako je fotografija bila crno-bijela i veliĉine kao za putovnicu, ispod zimske kape zavezane ispod brade mogao se vidjeti plavi ĉuperak, kao u Tintina. Nisam mogao toĉno odrediti – sve te promjene koje su se dogaĊale iz mjeseca u mjesec, sva ta ljupka dostignuća zbog kojih su roditelji bili izvan sebe od sreće, bila su mi nekako strana – ali sam procijenio da mu je bilo negdje oko godinu dana. Vidio mu se samo gornji dio tijela, ali kao da je na sebi imao minijaturno mornarsko odijelo. Bio je napola okrenut prema fotoaparatu dok je gledao gore u ţenu na ĉijem je krilu sjedio. To je bila Maša.

Okrenuo sam fotografiju. Netko je na poleĊini napisao: “Sa Serjoţom” i datum.

Bilo je to pet ili šest mjeseci prije nego što sam je upoznao. Izraĉunao sam da je u vrijeme kada smo bili u Odesi taj maleni djeĉak imao oko dvije godine. Vratio sam fotografiju u torbicu, a torbicu onamo gdje sam je pronašao.

Obje su te veĉeri nosile pripijene kombinezone – Maša tamnoplavi, a Katja, ĉini mi se, ljubiĉasti – i previše šminke. Veĉerali smo u restoranu sa švedskim stolom punim ukrajinskih delicija. Natrpao sam pun tanjur valjušaka, ali nisam ih gotovo uopće pipnuo, samo sam sjedio i pitao se: Tko je Serjoţa? Tko je Serjoţa? Tko je Serjoţa?

Njih dvije su razgovarale o tome kamo bi išle na godišnji da si to mogu priuštiti (na Maldive, na Sejšele, u Harrods). Poslije smo u baru popili Pina colade pa krenuli taksijem u noćni klub na plaţi. Mislim da se zvao Ramzes ili Faraon.

Bio je to prvi vikend sezone, rana veĉer, moţda deset i trideset i prohladno. Klub je bio poluprazan. Pozornica se kupala u pari od suhog leda, a oko plesnog podija na kojem nije bilo ni duše, bili su stolovi i tri plastiĉne egipatske piramide. Sjeli smo i ĉekali da se nešto dogodi. Nismo se ni trudili nadglasavati preko tehno glazbe. Prvo polako, a zatim odjednom, kao što zna biti na zabavama i u noćnim klubovima, mjesto se napunilo. Maša i Katja su pošle plesati. Ja sam otišao do bara gdje sam stajao sam, pio i gledao oko sebe.

Osim desetak stereotipnih gangstera u opakim crnim koţnatim jaknama, s vratovima širokima kao debla i frizurama osuĊenika na smrt, ja sam bio petnaestak godina stariji od ostalih posjetitelja. Dugonoge Odešanke gledale su me kao da sam egzibicionist ili prosjak, onako odjeven u traperice i majicu. Poĉeo je striptiz – neobiĉan goli balet u kojem su glavni protagonist bili nepomiĉni gorostas i dvije razoĉaravajuće stare ţene s obješenim grudima. Posjetitelji, kojima ironija nije bila strana, pljeskali su i navijali.

Nakon što su striptizete pokupile svoju odjeću i uţurbano se povukle, popeo sam se na jednu od piramida kako bih potraţio djevojke na plesnome podiju. Sada mi više nije baš najjasnije što se dogaĊalo te noći, ali maglovito se sjećam da sam se probijao do mjesta na kojem su stajale u kutu pokraj pozornice, neĉujno se ispriĉavajući vlasnicima prstiju na koje sam stao, dok su mi se naoĉale maglile, a u ušima bubnjalo.

Sjećam se da su bile u društvu s još jednom djevojkom i mladićem, ali ti stranci su nestali u dţungli udova kada su primijetili kako se pribliţavam.

Stao sam ispred Maše, zgrabio je objema rukama za glavu kako je ne bi micala i viknuo što sam glasnije mogao: “Tko je Serjoţa?”

“Molim?” Lice joj se ukoĉilo, ali tijelo je pokušavalo nastaviti plesati.

“Tko je Serjoţa, Maša?”

“Nemoj sada, Kolja.”

“Je li Serjoţa tvoj sin, Maša?”

“Nemoj veĉeras, Kolja.”

“Je li on kod tvoje majke? Je li ona doista bila bolesna kada si bila mala? Imaš li uopće majku, Maša?”

“Nemoj veĉeras. Veĉeras je tvoja noć, Kolja. Hajdemo plesati, Kolja.” Tijelo joj se ponovno poĉelo micati. Još uvijek sam drţao njezinu glavu, ali ona je ispruţila ruku iza mene, prema Katji. Osjetio sam Katjine ruke preko svojih ramena, njezine prste kako se isprepliću s mojima na Mašinom zatiljku, Katjin dah na svojem vratu i njezine ĉvrste grudi posred svojih leĊa.

Bio sam napola pijan od Pina colada, napola od svega što sam shvatio. Dopustio sam Katji da makne moje ruke s Maše, prestao sam na nju vikati i poĉeo se njihati u svojem uobiĉajenom “školski disco” stilu. Vjerujem da smo izgledali kao prizor iz jeftinih muških snova.

Ali u Odesi, ĉak više nego u Moskvi, uz odgovarajuću rasvjetu i odgovarajuću koliĉinu alkohola, moţeš nekako postići da sve izgleda bolje nego što doista jest, moţeš uĉiniti da stvari budu onakve kakvima ţeliš da budu. Ljudi to rade, moći ćeš i ti.

I ja sam, te duge posljednje noći. Para od suhoga leda se raspršila i ja sam vidio kako iza pozornice noćnog kluba blista Crno more i pjenu valova koji su nas pošli traţiti na mjeseĉini. Ĉinilo mi se da umijem plesati poput svih tih tijela koja su se izvijala na stolovima i penjala na podije kako bi pokazala cijelome svijetu koliko su mlada i lijepa dok se raĊalo ljeto. Ĉinilo se kao da gangsteri nikome ne ţele zlo i da me Maša iskreno ljubi. Piramida je izgledala kao piramida, sav taj privid mirisao je na sreću, a noć je imala okus slobode.

Bili smo u postelji samo oko sat vremena kada se svjetlost poĉela razlijegati preko vode, kroz drveće i izmeĊu naših hotelskih zastora. Na bedrima i trbuhu usnule Maše traţio sam znakove, tragove, strije, ali nisam ih mogao pronaći.

PETNAEST

KADA SMO SE VRATILI IZ ODESE VEĆ JE NASTUPILO LJETO. U MOSKVI proljeće jednostavno proleti, kao da je gotovo preko noći ili dok gledaš film: probudiš se, ili ţmirkajući izaĊeš iz kina na sve topliji zrak i shvatiš da je bilo pa prošlo. Gotovo se osjećao okus hormona i energije. Nešto se moralo dogoditi sa svom tom energijom, netko je morao uĉiniti nešto s njom.

Nekoliko dana nakon povratka kući – dan, dva prije nego što smo dogovorili potpisivanje ugovora za stanove – Maša i ja smo ponovno svratili do Tatjane Vladimirovne. Doĉekala nas je na vratima, predloţila da izaĊemo pa smo zajedno pošli u šetnju oko ribnjaka na kojem se led otopio. Dali smo joj još jedan maleni dar koji smo za nju kupili, magnet za hladnjak na kojem je bila opera u Odesi, a pokraj nje portret ponosne carice. Prinijela ga je bliţe oĉima pa ga spremila u dţep tankog tamnoplavog proljetnog kaputa. Rekla je da bi jednoga dana voljela ponovno posjetiti Crno more.

“I hoćete”, rekao sam.

“Moţda”, rekla je ona.

Nakon toga Maša joj je priopćila da je iskrsnuo problem sa stanovima. Zapravo dva. Prvi, koji sam po Mašinim rijeĉima navodno ja otkrio, bio je da će, ako Tatjana Vladimirovna zamijeni svoj stan za novi onako kako su se dogovorili, moţda morati platiti stotine tisuća rubalja poreza na nekretnine. Vlasti će, rekla je Maša, procijeniti koliko po njihovom vrijedi novi stan i dodati to iznosu od pedeset tisuća dolara kako bi izraĉunali nominalnu vrijednost njezina starog stana. Ukupan iznos bit će viši od onoga nakon kojega se plaća porez. Tako bi Tatjana Vladimirovna mogla ostati bez pedeset tisuća dolara i moţda morala platiti još.

“Je li to istina, Nikolaj?” pitala me Tatjana Vladimirovna. Ne znam zašto mi je toliko vjerovala. Maša me gledala u oĉi, nije mi namigivala nego mi je ohrabrujuće ali lukavo kimala glavom, jednostavno je već znala što sam u tom trenutku bio spreman reći i uĉiniti.

“Da, istina je”, rekao sam svojim najboljim odvjetniĉkim tonom, iako je to bio prvi put da sam za tako nešto ĉuo. Poslije sam provjerio: nije bila istina, ali je zvuĉalo kao da jest.

Postojalo je rješenje, objasnila je Maša. Mogli bi sastaviti dva odvojena ugovora: jedan o prodaji stana pokraj ribnjaka Tatjane Vladimirovne za pedeset tisuća dolara, drugi za kupovinu novog stana u Butovu. U drugom ugovoru bi naveli neki realniji iznos za taj stan, dovoljno visok da vlasti ne posumnjaju kako je prodaja laţna. Sam iznos nije bio vaţan, jer ga Tatjana Vladimirovna ne bi morala doista platiti.

“Dva ugovora”, rekla je Tatjana Vladimirovna. “Razumijem. A kada trebam potpisati drugi ugovor, onaj za moj novi stan?”

“Uskoro”, rekla je Maša.

Tatjana Vladimirovna je zastala i nekoliko trenutaka gledala u svoje cipele.

Slegnula je ramenima i rekla: “U redu.” Drugi problem, rekla je Maša, bio je što je Stjepan Mihajloviĉ nazvao da joj kaţe kako je stan u Butovu gotovo dovršen, ali ne sasvim. Bit će za tjedan ili dva, obećao je, tri tjedna najviše. Maša je predloţila da Tatjana Vladimirovna svejedno proda svoj stan – da potpiše dokumente i uzme novac.

Rekla je da smo već dogovorili termin u banci gdje će prebrojiti novac, što ćemo morati platiti ĉak i ako se sve odgodi. (Tih dana, trgovanje nekretninama, kao i sve veće ruske transakcije – kupovina sudaca, podmićivanje poreznih inspektora – obavljala se uvijek i samo u gotovini.)

“Zar i to moramo platiti banci?”

“Da, Tatjana Vladimirovna”, rekao sam.

Tatjana Vladimirovna će, nastavila je Maša, svejedno moći ostati ţivjeti u stanu pokraj ribnjaka sve dok stan u Butovu ne bude dovršen. Trebalo je srediti samo kuhinju, rekla je, i ĉim Stjepan Mihajloviĉ ugradi radne površine i perilicu suĊa gotovo je. Jedino što je još Tatjana Vladimirovna morala uĉiniti bilo je da se odjavi sa stare adrese – to jest, da obavijesti nadleţne vlasti da više ondje ne stanuje. Neće biti nigdje prijavljena. Maša je sve to izgovorila polako, ne zamuckujući, ne pokazujući nervozu ili emocije. Bila je nevjerojatna.

“Perilica suĊa!” rekla je Tatjana Vladimirovna i poĉela se smijati. Zatim je zastala – stanka je duţe trajala pa sam se zabrinuo da bi mogla pristati – ali priznajem – više sam se brinuo da neće. Sjećam se da sam gledao u pod i razmišljao kako je nevjerojatno suha staza oko ribnjaka. Drveće je ponovno izgledalo ţivo, prepuno zelenila, a iz restorana pod šatorom s druge strane ribnjaka ĉulo se nabijanje. Ĉudesne ţivotinje koje su puzale i spremale se na skok na zidu zgrade preko puta zgrade Tatjane Vladimirovne blistale su kao da ih je netko uljepšao za ljeto.

Napokon je Tatjana Vladimirovna rekla: “U redu. Naći ćemo se u banci”, pa smo

nas troje nastavili šetnju.

Zakopani Ţiguli u mojoj ulici izvirio je iz svoje snjeţne ĉahure. Imao je pukotinu na vjetrobranskom staklu, ali je djelovao ĉišće nego prije nestanka, kao da je zima oprala sve njegove mrlje. Dok sam prolazio pokraj zgrade u kojoj stanuje, ili je stanovao prijatelj Olega Nikolajeviĉa, vidio sam kako skupina radnika Tadţika gura kolica puna pijeska i nosi daske od iverice i kante s bojom uza stube. Ljetni kafić na uglu Bulevara otvorio je prozore kako bi pustio unutra topli zrak. Topole koje je neki genijalni sovjetski urbanist dao posaditi po cijelome gradu bile su u punome cvatu pa su posvuda razbacivale paperjasto bijelo sjemenje – benigna lipanjska napast koju su Moskovljani zvali “ljetni snijeg” znala se lijepiti u kosu, ponekad u grlu i taloţiti uz iviĉnjake u grumenima koje su pijani adolescenti palili.

Banka u kojoj smo trebali potpisati ugovor i prebrojati novac nalazila se blizu stana Tatjane Vladimirovne u dijelu Moskve koji se zove Kitaj gorod8. Tik do banke bila je kockarnica, a prekoputa, sjećam se, bio je diskont s DVD-ima. Kasnio sam. Bio je radni dan, mislim ponedjeljak, i u uredu smo imali jako puno posla oko nekog novog zajma. Gotovina je i dalje u slapovima pritjecala u Moskvu, ĉak i nakon svega što je Kremlj uĉinio arogantnome naftnome tajkunu, njegovom nesretnom odvjetniku i manjem dijelu ljutitih dioniĉara. Kada sam stigao već su stajali ispred banke, Maša i Katja u kostimima s hlaĉama u kojima ih prije nisam vidio (vrlo uskim na bokovima), Stjepan Mihajloviĉ sa svojim štakorskim repićem i u sakou od nekakvog materijala nalik na tvid, Tatjana Vladimirovna u dugaĉkoj plisiranoj suknji i smeĊoj bluzi. Ušli smo i prošli pokraj niza sumornih blagajnika iza neprobojnih stakala pa kroz vrata sa sigurnosnim kodom u neku vrstu sobe za sastanke s prozorima gotovo blizu stropa, kao u zatvoru i vrĉem mlake vode na stolu. Ĉekala su nas dva bankovna ĉinovnika: jedan je trebao supotpisati dokumente koji su se slali u drţavni ured za registraciju nekretnina, drugi izbrojiti novac koji je Stjepan Mihajloviĉ donio sa sobom u pohabanoj koţnatoj torbi za spise. (Nikada nisam saznao podrijetlo preostalih dvadeset pet tisuća dolara.) Na drugom kraju prostorije bila su vrata sa sigurnosnom rešetkom, poput onih kakve se noću mogu vidjeti na izlozima trgovina kada su zatvorene. Otvorili su rešetku pa smo svi mi bankovni ĉinovnici, Stjepan Mihajloviĉ, Tatjana Vladimirovna i ja kao njezin pravni zastupnik prošli kroz vrata jedan po jedan i spustili se niz spiralne metalne stube u tišini. Ĉulo se samo odzvanjanje naših koraka i nekoliko teških uzdaha stare gospoĊe. Ona je bila ispred mene pa kada se zaĉuo zvuk zatvaranja i zakljuĉavanja rešetke, vidio sam kako joj se glava trgnula i ona je pogledala iza sebe grĉevitim, automatskim pokretom 8 Kitaj gorod – povijesni dio u centru Moskve. Iako se u ruskom jeziku Kina naziva Kitaj, naziv tog dijela grada ne oznaĉava kinesku ĉetvrt. Vjerojatno nazvan prema zastarjelom izrazu “kita” – sveţanj.

svojstvenim sovjetskim ljudima.

Prostorija u dnu stubišta bila je zagušljivi nemilosrdni trezor bez prozora s malenim drvenim stolom na sredini, onakav za kakvim smo ti i ja nekoć pisali ispite, iznad kojega je visjela jedna svjetiljka. Na zidovima su bili sefovi. Bankovna ĉinovnica ĉiji je zadatak bio da prebroji novac – mislim da je bila Armenka, debeljuškasta ţena srednjih godina, ljubazna, ali nekako umorna – sjela je na jedini stolac. Stjepan Mihajloviĉ je izvadio novac iz torbe, pedeset tisuća dolara u novĉanicama od po tisuću rubalja, i predao joj da ga pregleda. Mi ostali smo stajali oko nje dišući, dok je ona provjeravala novĉanice raširivši ih poput lepeze pod fluorescentnom svjetiljkom.

Pregledala ih je povećalom kakvo koriste trgovci dijamantima, zatim je ubacila sveţnjeve novĉanica u buĉni brojaĉ. Podijelila ih je u tri hrpe, zavezala elastiĉnim vrpcama i spremila u tamnosivu depozitnu kutiju. Ispisala je potvrdu i napokon ugurala kutiju u otvor na zidu.

Teško dišući popeli smo se uza stube. Tatjana Vladimirovna je sjela za stol sa Stjepanom Mihajloviĉem. Ja sam stao uza zid s Mašom i Katjom. Tatjana Vladimirovna je potpisala novi kupoprodajni ugovor koji je na moju molbu na brzinu sastavila Tatarka Olga: njezin stan za pedeset tisuća dolara. Ona ga je brzo potpisala ne proĉitavši dokument i okrenula se prema nama s osmijehom. Kopija ugovora bit će proslijeĊena u Ured za registraciju nekretnina, objasnili su bankovni ĉinovnici. Kada za tjedan, dva, po njihovoj procjeni, iz Ureda pošalju potvrdu da je Stjepan Mihajloviĉ postao novi vlasnik, on će dobiti duplikat kljuĉeva nekretnine koji će se ĉuvati u banci, a Tatjana Vladimirovna moţe doći po svoj novac. “Ĉestitamo!” rekla je Maša.

“Oj, Tatjana Vladimirovna!” rekla je Katja, priskoĉila i zagrlila je s leĊa dok je ona sjedila za stolom. “Ĉestitam!” rekao sam.

“Hvala”, rekao je Stjepan Mihajloviĉ.

“Perilica suĊa!” uskliknula je Tatjana Vladimirovna i poĉela se smijati.

Nekako u to vrijeme ponovno je nestao naš nadzornik Vjaĉeslav Aleksandroviĉ. Zajam je isplaćen u cijelosti, ali on je trebao potvrditi da se poštuju svi uvjeti i rokovi – pogotovo uvjet da će terminal isporuĉiti prvu pošiljku nafte toga ljeta te da je tvrtka koja je pozajmila novac na dobrom putu da poĉne vraĉati dug prema dogovorenom rasporedu. Ali njegov telefon je bio iskljuĉen, a s njegove e-mail adrese stizao je zagonetan automatski odgovor u kojem je pisalo da mu je veoma ţao, da moli za ispriku, jer neko vrijeme neće biti u mogućnosti odgovarati na poruke. Do Kozaka se

takoĊer iznenada nije moglo doći. Sergej Borisoviĉ je svratio u zgradu preko puta Kremlja gdje smo imali posljednji sastanak s njime. Ispostavilo se da pripada tvrtki za trgovinu naftom u vlasništvu pretilog uzbeĉkog ubojice. Sergeju Borisoviĉu su rekli da nikada nisu ĉuli za Kozaka te ga otpratili iz zgrade. Kada smo kontaktirali Narodneft oni su nas, u pisanom obliku, podsjetili da nemaju nikakvu pravnu odgovornost za poslove koje sklapa joint-venture tvrtka. Paolo je rekao kako još uvijek nije potrebno zamarati banke time, ali vidjelo se da je uzrujan: imao je tamne krugove oko oĉiju i poĉeo je psovati na talijanskom. Kada je spominjao Kozaka uglavnom je govorio o njemu kao o “Nicholasovom prijatelju”. Ljudi su ga izbjegavali u uredu, a kada bi se našli s njime u dizalu nervozno su motrili kako se crvene brojke iznad vrata smjenjuju jedva ĉekajući da se voţnja završi.

Nisam mogao izaći s posla onoga dana kada je stigla potvrda pa nisam bio ondje da vidim Tatjanu Vladimirovnu dok se gegala, kako sam zamišljao, s pedeset tisuća dolara u rubljima u plastiĉnoj vrećici natrag u stan u kojem je ţivjela ĉetrdeset godina i u kojem je raĉunala da će stanovati još nekoliko tjedana. Mislim da se to dogodilo nekih deset dana nakon prvog odlaska u banku, sredinom lipnja, kada su dani dugi, a zima se ĉini poput sna. Taj dio nisu mogli namjestiti. Banka je bila u posjedu novca i njezini zaposlenici su ga smjeli dati samo njoj, tako da ga je vjerojatno imala, barem neko vrijeme.

Ali prije nego što smo se rastali, onoga dana kada su brojali novac u trezoru, Tatjana Vladimirovna nas je posljednji put pozvala k sebi. Stan je bio vrlo blizu banke.

Njezine kutije su bile uredno poslagane u hodniku. Namještaj je izgledao nekako nelagodno golo. Na zidovima više nije bilo tanjura i svjedodţbi. U kuhinjskom sudoperu bila je gomila cvijeća koju je potkraj proteklog tjedna, kada je bio njezin posljednji radni dan, dobila od kolega iz muzeja, objasnila je Tatjana Vladimirovna, kao i novi radioprijemnik.

I ja sam od nje dobio dar. Rekla je da ima previše stvari, nije znala hoće li u Butovu za sve njih biti mjesta, uostalom što će joj? Ţeljela je da imam podsjetnik na naše prijateljstvo. Bila je to fotografija na kojoj je bila u gimnastiĉkom kolutu, snimljena u vrijeme kada su pred njom bila još ĉetiri desetljeća komunistiĉkih laţi i nestašica, zatim desetljeće nade pa nove laţi i nestašice i na kraju Maša, Katja i ja.

Nisam je ţelio uzeti, ali ona je ustrajala. Mislim da si je vidjela jedanput u ladici i pitala me tko je to, a ja sam promrmljao nešto o suvenirima, nisam ti baš odgovorio. Od svih stvari koje posjedujem – a nemam ih baš puno, priznajem, ako se uzmu u obzir moje godine i stanje na bankovnom raĉunu – tu fotografiju Tatjane Vladimirovne iz njezine crno-bijele mladosti najradije bih izgubio, najradije bih od nje pobjegao, ali nekako ne mogu.

ŠESNAEST

KAO ŠTO SAM VEĆ REKAO, ODAO GA JE SMRAD. Cvijeće je ponovno bilo u lijehama posred Bulevara, red za redom gizdavih maćuhica i tulipana. U skladu s tajnim ĉlankom ruskog ustava, polovica ţena ispod ĉetrdesete poĉela se odijevati poput prostitutki. Kada bi preko casina na Novom Arbatu pogledala prema rijeci i hotelu Ukrajina, toplina i benzinska isparavanja stvarala su neobiĉnu izmaglicu poput fatamorgane. Bila je sredina lipnja i Konstantin Andrejeviĉ je poĉeo vonjati.

U ranu veĉer izašao sam iz svojega stana kako bih se, koliko se sjećam, našao sa Steveom Walshom u Američkoj zalogajnici blizu Trga Majakovskog. Kada sam se spustio stubama do odmorišta ispred stana Olega Nikolajeviĉa, ugledao sam Georgea kako sjedi na otiraĉu ispred njihovih ulaznih vrata. Bio je to stari, artritiĉni bijeli maĉak s ruţiĉastim ušima i uznemirujuće ruţiĉastim oĉima, debeo kao breĊa maĉka, ali s vrlo tankim repom. Piljio je u zid kao da pati od posttraumatskog poremećaja. Nagnuo sam se preko njega i više puta pritisnuo zvono Olega Nikolajeviĉa, ali nije bilo odgovora.

Georgeov prazan ruţiĉasti pogled sreo se s mojim. Ostavio sam ga ondje i nastavio se spuštati stubama prema ulaznim vratima i svjeţem veĉernjem zraku.

Prvo sam ugledao Olega Nikolajeviĉa. Bio mi je okrenut leĊima, ali ja sam ga prepoznao dok je stajao ondje u izguţvanom odijelu pognute glave, kao da se moli ili plaĉe. Oko njega su se kretali i razgovarali ljudi, ali on je ukoĉeno stajao potpuno sam, s njime nije nitko razgovarao.

Iz smjera iz kojega sam dolazio gomila ljudi mi je zaklanjala pogled, ali odmah sam ulovio miris – slatkasto-gnjili smrad koji je odao Konstantina Andrejeviĉa. S nekih deset metara udaljenosti ugledao sam stopalo.

Samo jedno, virilo je iz prtljaţnika naranĉastog Ţigulija, visjelo preko umrljanih registarskih tablica. Na stopalu je još uvijek bila cipela, sjećam se. Iznad cipele se vidio djelić ĉarape, a iznad ĉarape zelenkasta koţa.

Od koljena prema gore još uvijek je bio u prtljaţniku, hvala Kristu, ali nekako sam odmah znao da je to Konstantin Andrejeviĉ, nestali prijatelj Olega Nikolajeviĉa.

Prišao sam Olegu Nikolajeviĉu i stao pokraj njega, zagledao se u rijetke bijele pramenove na vrhu njegove pognute glave, a zatim zajedno s njime gledao u tlo tri minute ili cijelo jedno stoljeće, on i ja, odvojeni, a zajedno. Oleg Nikolajeviĉ nije pogledao gore ili u stranu, ali ja sam shvatio da on zna da sam ondje.

Napokon sam rekao: “Strašno. Jednostavno strašno.”

On je pogledao gore pa u mene, otvorio usta, ali samo je progutao i ponovno spustio pogled.

Oko automobila je stajalo pet, šest policajaca. Dvojica ili trojica razgovarali su mobitelima. Na sebi su imali smiješne svijetloplave košulje kakve nose moskovski policajci ljeti – napete preko trbuha s elastiĉnim rubom oko pojasa, ispod kojega su im preko bedara visjeli pištolji. Izgledali su poput uzvanika na jednom od onih ruskih roštilja koji traju cijelu vjeĉnost. S druge strane automobila, na haubi je sjedio i pušio onaj mlaĊahni detektiv kojemu sam se obratio prije nekoliko mjeseci i kojega sam odbio podmititi, kada sam pokušavao, iako ne baš usrdno, pomoći Olegu Nikolajeviĉu da pronaĊe svojeg nesretnog prijatelja.

“Pozdrav”, rekao sam.

“Pozdrav, Englezu”, odgovorio je. Ĉinilo se da mu je drago što me vidi. Na sebi je imao crne traperice, laneni sako i tamnu majicu sa slikom pinte Guinnessa na grudima.

“Znate li tko je to uĉinio?” pitao sam ga.

On se nasmijao. Imao je više prišteva nego prije. “Još ne. Moţda ćemo znati sutra.”

“Zašto su ostavili tijelo ovdje?”

“Ne znam”, rekao je detektiv. “Moţda je netko naišao kada su ga micali.

Vjerojatno su zakljuĉili kako je preopasno da se voze naokolo sa starcem u prtljaţniku.

Moţda su se namjeravali poslije vratiti, ali zbog neĉega nisu. Ĉini se da je bio dugo unutra. Moţda još od prošle godine.”

Sjetio sam se što mi je Steve Walsh ispriĉao o metodi kada prvo koriste ubojice amatere, zatim ubojice profesionalce. Pitao sam detektiva je li moţda tako bilo i u sluĉaju Konstantina Andrejeviĉa.

On se na trenutak zamislio. “Moţe biti”, rekao je. “Traljavo obavljen posao.

Koristili su ĉekić, ili moţda ciglu. Ţelite pogledati?”

“Ne, hvala.”

Odmaknuo sam se malo u stranu, do ograde crkve. Ţuta trava pokušala je oţivjeti u blatu. Nazvao sam Stevea.

“Mrtav je”, rekao sam.

“Hoćeš li kasniti? Mislio sam da poslije svratimo do Alfieja.” To je bio lokal blizu zoološkog vrta kamo su zalazile ruske djevojke koje su se pretvarale da su prostitutke i prostitutke koje su se pretvarale da to nisu kako bi plesale na stolovima dok su u njih piljili sredovjeĉni stranci. Uvijek mi se sviĊalo kod Alfieja.

“Konstantin Andrejeviĉ,” rekao sam, “prijatelj mojeg susjeda. Mrtav je.”

Ispriĉao sam Steveu o stopalu i o ĉekiću (ili cigli).

“Rekao sam ti da je mrtav”, primijetio je Steve pa dodao: “Vjerojatno zbog stana.”

“Molim?”

“Zbog stana. Ima li stan?”

“Da”, rekao sam. “Ima. Imao je.”

“Eto”, rekao je Steve, “to je to. U tome je stvar, kaţem ti. To se uvijek dogaĊa zbog stana, osim kada nije rijeĉ o alkoholu ili preljubu. Netko ga je koknuo zbog stana.”

Kriminal povezan s nekretninama bio je još ţešći devedesetih, objasnio je Steve nostalgiĉnim tonom kakvim govore svi moskovski veterani kada spominju to tako im drago desetljeće kraĊa i razvrata. Nakon pada komunizma moskovske vlasti su dale većinu gradskih stanova ljudima koji su u njima ţivjeli za smiješne iznose. Odmah se poĉelo s prijevarama, rekao je Steve. Ponekad bi se prevarantice vjenĉale s vlasnicima, zatim dovodile roĊake ili braću iz Rostova ili odakle god, kako bi ih se riješili i mogli naslijediti stan. Ili bi jednostavno toliko izmuĉili jadne idiote koji bi im prepustili pravo vlasništva, a zatim bi ih rastvorili u kiselini ili bacili u rijeku Moskvu.

“Ali sada kada je Rusija postala civilizirana,” rekao je Steve, “razradili su lakši naĉin. PronaĊu nekog osamljenog starca, koknu ga, a podmitljivi sudac izda potvrdu kako su oni zakoniti nasljednici. To je to, stan je njihov.”

“Zar ne trebaju tijelo?” upitao sam. “Mislim, da dokaţu da je mrtav. Zar ne trebaju da bude pronaĊen?”

“Isuse, Nick, mislio sam da si odvjetnik. Ne, tijelo nije potrebno. U Rusiji, ako te nema pet godina, mrtav si. Finito. Ali – i to je najbolji dio – blagonakloni sudac moţe proglasiti nekoga mrtvim šest mjeseci nakon nestanka. Potraţivaĉ samo mora dokazati da je nestala osoba posljednji put viĊena u opasnoj situaciji. Što nije teško. To moţe biti ribolov na ledu. Moţe biti plivanje u rijeci u pijanom stanju. Mogu biti i otrovne gljive koje je netko greškom ubrao u šumi. Šest mjeseci, osoba je mrtva, a stan njihov.

Kada je Konstantin kako-se-već-preziva nestao?”

“Ne znam”, rekao sam. “Ne sjećam se. Moţda u listopadu, tako nekako.”

“Dovoljno davno. Dovoljno da su stan već prodali.”

Sve do tog trenutka mislim da sam uspijevao uvjeravati samoga sebe, koliko sam uopće o tome razmišljao, da nije sve tako strašno, to s Mašom i Katjom i Tatjanom Vladimirovnom – da nije baš lijepo, moţda je ĉak i loše, ali ne toliko loše. Ne kao ovo.

Trebao sam paţljivije slušati što govore. Trebao sam shvatiti što se dogaĊa. Moţda i jesam, ali sam se nastavio ponašati kao da nisam. Ali kada se iz prtljaţnika Ţigulija pojavila noga Konstantina Andrejeviĉa, a Steve mi ukratko ispriĉao povijest makinacija sa stanovima, nisam se više mogao pretvarati da ne shvaćam.

“Ali kako bi se dogovorili sa sucem,” rekao sam, “prevarantima treba novac, zar ne? Trebaju im veze. Što ako ih nemaju? Mislim, ti prevaranti. Što ako su nekakvi sitni kriminalci, ako su iz provincije, mlaĊarija?”

“Postoje druge metode”, rekao je Steve. “Potrebno je pronaći nekog lakovjernog, po mogućnosti bez roĊaka. Uz malo strpljenja i domišljatosti vjerujem da je sve moguće. DogaĊa se to na razliĉite naĉine. Savršeni moskovski zloĉin. Privatizacija, cijene nekretnina koje su probile strop i nedostatak skrupula i eto ti ubojstva. A zašto misliš da je rijeĉ o sitnim kriminalcima?”

“Ne mislim”, rekao sam i malo zastao. “Ma ne znam.” Nakon nekoliko sekundi dodao sam: “On je bio u automobilu, Steve. U mojoj ulici. Ispod snijega. Mislim, automobil je bio pod snijegom. Ĉini se da je bio ondje cijelu zimu. Bio je zakopan u snijegu.”

“Visibaba”, rekao je Steve. “Tvoj prijatelj je visibaba.”

Tako ih nazivaju, rekao mi je – tako nazivaju tijela koja budu pronaĊena nakon što se snijeg otopi. Uglavnom su to pijanci, beskućnici koji jednostavno dignu ruke od svega pa legnu u snijeg, ali i pokoja nestala ţrtva ubojstva. Visibabe.

“Kao što sam ti rekao, Nicky,” dodao je Steve, “kada poĉne kraj svijeta, krenut će iz Rusije. Ĉuj, hoćeš li doći do Alfieja?”

Prekinuo sam vezu i vratio se do Olega Nikolajeviĉa. On se uspravio, ali se nije pomaknuo.

“Olegu Nikolajeviĉu,” rekao sam, “ţao mi je. Jako mi je ţao.”

“Do Boga je visoko,” rekao je Oleg Nikolajeviĉ gledajući u ono stopalo, “do cara daleko.”

Mogao bih reći da me savjest natjerala da to uĉinim. Volio bih ti to reći. Moţda je ĉak bila savjest, kao i radoznalost, ali i nešto drugo, nešto gadnije, neka vrsta divljenja onome u ĉemu sam sudjelovao, koja je bila daljnji roĊak ponosa. TakoĊer bih volio da

ti mogu reći da sam to odmah uĉinio, još te iste veĉeri kada sam ugledao stopalo. Ali istina je da to nisam uĉinio te veĉeri, moţda ĉak ni sljedećeg dana, iako nije prošlo puno vremena, uvjeren sam da je tako. Moţda negdje unutar tjedan dana, moţda samo tjedan dana, krenuo sam traţiti Tatjanu Vladimirovnu premda nisam bio uvjeren da ću je pronaći.

Nisam se ĉuo s Mašom ili Katjom od dana kada smo svi išli u banku kako bi prebrojali novac i potpisali ugovor. To je nešto što nisam oĉekivao – tako iznenadan kraj.

Nazivao sam Mašu više puta, ali samo bih dobio ruski signal da je linija u kvaru – tri visoke note od kojih je prva bila dovoljna da razbije staklo ili izludi pse, ostale još više – a zatim obeshrabrujuću poruku da je njezin telefon iskljuĉen ili izvan podruĉja pokrivanja. Pokušao bih ponovno kada bih se sjetio stare gospoĊe. Na kraju sam otišao do stana Tatjane Vladimirovne i pozvonio.

Zvonio sam minutu, moţda dvije, dok sam jedne prekrasne tople subote stajao u hladovini njezina dvorišta. Napokon je vrata otvorila neka Japanka koja je izlazila.

Nasmiješio sam joj se, ušao i krenuo uza stube. Kucao sam po vratima Tatjane Vladimirovne, prvo tiho, kao da unutra spava dojenĉe, ili kao da nisam ţelio da netko doista otvori. Zatim sam kucao sve glasnije i glasnije, brţe i brţe, kao da sam agent KGB-a u noći punoj posla. Ali nitko nije otvarao, samo se s kata iznad i stubišta dokotrljala debela plavuša u kućnoj haljini i uvijaĉima u kosi, primila se za ogradu i piljila u mene sve dok nisam otišao.

Otišao sam do ribnjaka i zastao na stazi oko njega. Tada je već bila suha i prašnjava, s nje se u oblaĉićima dizala bijelo-siva prašina s okusom krede koja se nahvatala po mojim hlaĉama. Prošetao sam do metroa i ušao kroz staklena vrata, teška vrata koja su se s osvetom zalijetala na putnike, kao njihova prošlost. Odustao sam od toga da ih kao nekoć pridrţavam za sljedeću osobu koja će naići, samo sam ih pustio ne osvrćući se, odbijajući besplatnu priliku da pokaţem malo milosti u tom gradu gladijatora.

Metroom sam se odvezao do Butova: teoretski, Tatjana Vladimirovna se moţda već stigla preseliti. Ovaj put taksist kojega sam zaustavio ispred stanice metroa bio je nonšalantno ogorĉeni Uzbekistanac, koji mi je objasnio kako će uskoro, tek što nisu, Muslimani ustati protiv Rusa i svih ostalih u konaĉnom ratu. Kada smo skrenuli u ulicu na kraju grada primijetio sam da se druga strana ceste pretvorila u pravu dţunglu.

Drveće i grmlje razlistalo se tipiĉnom ruskom ljetnom uţurbanošću. Vidio sam ljude kako prolaze izmeĊu starih drvenih kućica i odlaze u šumu, neki s malom djecom, drugi s bocama. Zaustavili smo se ispred zgrade u ulici Kazanskaja – zgrade Tatjane Vladimirovne, ili Stjepana Mihajloviĉa, ili MosStrojInvesta ili niĉije.

Pritisnuo sam na interfonu brojeve za stan u kojem smo bili tijekom zime. Nitko

se nije javio. Pritisnuo sam sve brojeve odjednom, zatim u razliĉitim kombinacijama.

Ovoga puta taj trik nije upalio. Nakon nekog vremena shvatio sam da ţice koje su virile iz interfona, jedna zelena, jedna crvena i jedna plava, jednostavno vise ispod njega i nisu spojene. Šakom sam lupao u metalna vrata. Prešao sam na drugu stranu ulice i pogledao zgradu.

Iza nje je sjalo sunce pa sam skupio kapke. Koliko sam mogao procijeniti, unutra nigdje nije gorjelo svjetlo. Dugo sam piljio u kutni prozor balkona na sedmome katu gdje je trebao biti stan Tatjane Vladimirovne. Iza prozora kao da nije bilo ţive duše.

Uĉinilo se da vidim kuhinjske ormariće na zidu, ali ništa više. Balkon je bio prazan.

Zatim sam pogledao gore i primijetio da na posljednjem katu još uvijek nisu ugraĊeni prozori. Jedna od onih debelih moskovskih vrana sjedila je na goloj prozorskoj dasci posred penthousea.

Krenuo sam pješice prema metrou. Odluĉio sam upitati nekoga u vezi te zgrade – što me to moglo koštati? Znao sam da više nikada neću svraćati u Butovo. Odluĉno sam prošao kroz vrt obrastao travom najbliţe daĉe i uspeo se stubama do ulaznih vrata.

Tek sam poslije primijetio da pokraj gomile cjepanica spava golemi smeĊi pas.

Pokucao sam. Otvorio mi je stariji muškarac od kojih sedamdeset pet, a moţda pedeset godina, uvijek mi je to bilo teško odrediti. Na sebi je imao zimski kaput, ali na nogama nije imao ni cipele ni ĉarape.

Ispriĉao sam se što mu smetam i pitao ga moţe li mi išta reći o novoj zgradi preko puta ceste.

“Ne”, odgovorio je.

“Ništa?”

Prouĉavao me nekoliko sekundi. Pretpostavljam da je pokušavao dokuĉiti u koju vrstu prevaranata ja spadam. Imao je zakrvavljene oĉi, trodnevnu blijedu bradu, nedostajao mu je svaki drugi zub.

“Mislim,” rekao je, “da im je ponestalo novca.”

“Kome je ponestalo novca?”

“Ne znam.” Slegnuo je ramenima. “Šefovima. Priĉa se da će je srušiti.”

“Tko to priĉa?”

“Ljudi.”

“Znaĉi li to da ondje nitko ne stanuje?”

“Nitko”, rekao je. “Mislim, ne znam. Što manje znaš, bolje spavaš.” Sućutno mi se nasmijao svojim krezubim ustima dok je zatvarao vrata.

Imao sam samo maglovitu predodţbu gdje Maša i Katja stanuju, ali sam svratio na sva ostala mjesta kojih sam se mogao sjetiti, ili na gotovo sva. Da si me tada pitala što radim, vjerojatno bih ti odgovorio da još uvijek traţim Tatjanu Vladimirovnu, ali istini za volju, to je bilo samo djelomiĉan razlog i to ne najvaţniji. Bilo je tu još i pitanje mojeg novca, onih dvadeset pet tisuća dolara, ali zapravo nije se ni o tome radilo.

Prvo sam otišao do trgovine mobitelima u blizini Tretjakovske galerije. Dan je bio topao, a trgovina puna pregrijanih kupaca koji su se hladili letcima sa specijalnim ponudama. Prva djevojka kojoj sam se obratio rekla mi je da je Maša dala otkaz, a da je ona zauzeta. PoslovoĊa mi je rekao da nemaju Mašine kontaktne podatke i zamolio me da napustim trgovinu. Svratio sam do restorana u ulici Neglinaja gdje sam na Staru godinu zatekao Katju kako konobari. Bilo je ondje puno Katji, rekli su mi šaleći se, mogu izabrati, ali one koju sam ja traţio više nije bilo.

Nakon Odese bio sam priliĉno siguran da Katja nikada nije nogom kroĉila u Moskovsko drţavno sveuĉilište, ali svejedno sam pošao onamo, do manijakalnog Staljinovog tornja na Vrapĉevim brdima. Sjećam se da se mladi, tek vjenĉani par, slikao na šetnici ispred sveuĉilišta, odakle se preko rijeke i Kremlja, crkvi i cijelog tog kaosa vidi ĉitav grad. Mlada je bila u haljini na bretele, napuhanoj kao kolaĉ od bjelanjaka, napadnijom od one kakvu zamišljam da će tvoja biti, ako nakon svega ovoga uopće bude vjenĉanja. Njezine prijateljice bile su odjevene u šarene oprave, poput pauna, a kum i ostali muškarci u stroga gangsterska odijela. Djelovali su mi nekako dirljivo osuĊeni na propast. Ĉuo sam kako svatovi viĉu: “Gorko, gorko”, ritualni znak da se par zagrli, poljupcima odagna svu gorĉinu i uĉini novi ţivot slatkim.

Kipovi na fasadi sveuĉilišta – slavni intelektualci koji su drţali knjigu u ruci, dodirivali globus ili idiotski bili zagledani u budućnost, podsjetili su me na kipove na platformi stanice Trg revolucije, gdje sam prvi put ugledao Mašu. Zaštitar na glavnom ulazu nije me htio pustiti u zeleno predvorje, a ja nisam ni znao što bih ondje radio ĉak da sam uspio ući. Stajao sam vani i zapitkivao zgodne djevojke u kratkim suknjama i mladiće u jeftinim trapericama poznaju li Katju sve dok se nisam poĉeo osjećati smiješno i poniţavajuće staro. Kada sam odlazio umalo me srušio mladić na koturaljkama.

Zvijezda povrh glavnog tornja ţmirkala je na nemilosrdnom suncu.

Zvao sam u MosStrojInvest. To je potrajalo – ĉini se da je tvrtka propadala – ali na kraju sam ipak uspio. Rekli su mi da nikada nisu ĉuli za Stjepana Mihajloviĉa ili Tatjanu Vladimirovnu. Zakljuĉio sam da je Stjepan Mihajloviĉ oĉito imao prijatelja u toj tvrtki ili je znao nekog od graditelja tko mu je posudio kljuĉeve stana u Butovu.

Moţda je od toga sve poĉelo, od mamca. Sigurno su imali još kojeg prijatelja da sredi laţne dokumente. S jedne strane, to im je bilo gotovo dovoljno, ali bio sam potreban i ja da pribavim prave dokumente za stan Tatjane Vladimirovne i da joj ulijevam osjećaj sigurnosti. Vjerojatno su ocijenili da će onih pedeset tisuća koje su joj dali pomoći da sve izgleda kao legalan posao.

Jedino mjesto kamo sam pretpostavljam trebao otići, a nisam, bila je daĉa, ona za koju su mi rekli da pripada starcu koji je nekoć radio na ţeljeznici – ona s banjom veliĉine ormara i ĉarobnom spavaćom sobom na tavanu, mjesto na kojem sam otkrio kako Maša i Katja nisu sestre. Nekako mi se to ĉinilo previše svetim, tu uspomenu sam ţelio saĉuvati smrznutu u zimskome ledu, ne prljati je znojem i razoĉaranjem koje je donijelo ljeto. To bi već bilo previše. Moţda ćeš pomisliti da sam se mogao obratiti policiji, da sam se morao obratiti policiji. Već te zamišljam kako to misliš, ali što sam im mogao reći? Što se uopće dogodilo? Neka ţena je prodala stan. Neke djevojke su otputovale. Ništa se nije dogodilo. Uostalom, što god da je uĉinjeno, i ja sam u tome sudjelovao.

Jedanput, u onih nekoliko dana dok sam je još traţio, uĉinilo mi se da sam na trenutak ugledao Tatjanu Vladimirovnu, ili sam samo ţelio misliti da jesam. Bilo je to na poĉetku ulice Tverskaja, blizu Crvenoga trga. Išao sam se naći s Paolom kako bismo na brzinu ruĉali u ljetnom kafiću na terasi ispred Konzervatorija. Uĉinilo mi se da sam na ploĉniku nekih pedeset metara ispred sebe prepoznao njezinu ĉetvrtastu figuru i odluĉan hod – polagan, ali uporan, poput nadiruće vojske – i njezinu kratku, “briga me što mislite” frizuru. Ukopao sam se u mjestu, samo na sekundu, zatim potrĉao. Ali na ploĉniku je bilo puno ljudi, a oko štanda na kojem su prodavali majice s Lenjinovim i matrjoške sa Staljinovim likom okupila se velika gomila turista. Osjećao sam se kao u snu u kojem trĉiš i trĉiš, ali kao da se ne miĉeš. Kada sam stigao do ugla gdje se nalazi zgrada Centralnog telegrafa više je nije bilo. Pogledao sam preko ruba niskog zida na vrhu stuba koje su vodile u pothodnik. Nastavio sam hodati ulicom Tverskaja sve do trgovine Levis. Starici ni traga.

Moguće je da je to bila ona – ne kaţem da nije. Mogla je biti ona. Moţda još i danas luta po Moskvi ili Sankt Peterburgu s pedeset tisuća dolara u plastiĉnoj vrećici i onim djetinjim osmijehom na licu. Moţda nju nisu dirali. Na kraju krajeva, imali su njezin stan koji ona nikad ne bi uspjela dobiti natrag. Zahvaljujući Olgi, svi dokumenti su bili ispravni. Starica Tatjana Vladimirovna nije mogla ništa poduzeti i nije se imala kome poţaliti. Osim moţda meni. Da je ţeljela, znala je gdje me moţe pronaći.

Ipak, ona nikada nije svratila. Ne vjerujem da su joj ţeljeli dopustiti da na ulici poĉne raditi probleme, ili da jednostavno potroši sav onaj dodatni novac koji je mogao biti njihov. “Nema ĉovjeka, nema problema”, kaţe stara ruska poslovica pa pretpostavljam da su poduzeli sve što je potrebno da ih ne bude. To nije predstavljalo neki problem, ĉak i bez snijega. Nikad neću toĉno znati, ali mislim da je tako bilo.

Nisam ĉak uvjeren da je i sama Tatjana Vladimirovna ikada oĉekivala da će se doista preseliti u Butovo. Moţda nije vjerovala da će doista ići brati gljive u šumu, plivati u jezeru, koristiti se perilicom suĊa i gledati kupole crkve sa svojeg novog balkona. Ne znam što je oĉekivala, ali poĉeo sam sumnjati da su cijelo vrijeme svi znali više od mene, i Tatjana Vladimirovna i Maša i Katja, i da su to od mene skrivale, kao

što se od djeteta skriva neka prljava tajna dokle god je moguće. Ponekad pomislim da je na neki bizaran naĉin od poĉetka sve to moţda bila urota protiv mene.

A moţda i nije. Moţda je – a budući da sam iskren, reći ću vjerojatno je zapravo to bila moja urota protiv sebe samog, kako bih od sebe sakrio istinu. A ta je istina bila da sam u nekom trenutku prestupio granicu, bilo to u restoranu, na straţnjem sjedalu taksija, leţeći na Maši ili ispod nje ili u dizalu na Paveleckom trgu. Nekako sam postao osoba koja je bila suglasna prihvatiti igru, ma kakva ona bila, osjećajući, ali ne mareći da to što radim nije u redu. Sa smiješkom sam sreĊivao dokumente dokle god sam dobivao ono što je meni bilo potrebno. Postao sam osoba za kakvu sam mislio da nikada ne mogu biti sve dok nisam došao u Rusiju. Ali mogao sam i bio sam.

To sam nauĉio kada se moja posljednja ruska zima otopila. Lekcija nije imala veze s Rusijom. Kada se neka veza završi ne saznaš nešto novo o svojem ljubavniku.

Saznaš nešto novo o sebi.

Ja sam bio muškarac s druge strane vrata. Ja sam bio svoja visibaba.

SEDAMNAEST

NA KRAJU SMO, POD PRITISKOM BANKARA I NAŠIH LONDONSKIH ŠEFOVA, Paolo i ja otputovali na sjever provjeriti Kozakov posao s naftom. Poletjeli smo s aerodroma Šeremetjevo, terminala za domaće letove nalik na klaonicu, u zrakoplovu koji je izgledao kao da ga ĉitavim odrţavaju samo selotejp i nada. Podruĉje Arktika je iz zraka izgledalo prekrasno: borove šume još su uvijek bile posute snijegom koji se nije ţelio istopiti, maleni potoci su krivudali i pjenili se meĊu drvećem, a more je bilo tamno i mirno.

Aerodrom najbliţi naftnom terminalu bio je u Murmansku, gradu u kojem su Maša i Katja rekle da su odrasle. To sam povezao tek kada smo krenuli na put. Sada, kada se toga sjetim, ĉini mi se istovremeno ispravnim, ali i bolnim što sam se našao u tom gradu. Tada sam bio uzbuĊen, iako je već bilo prekasno i sve je pošlo po zlu. Bio sam uzbuĊen što ću vidjeti parkove u kojima su one moţda sjedile, ploĉnike po kojima su hodale, prizore koji su okruţivali njihove ţivote. Moj djed je takoĊer bio ondje, u vrijeme pravoga pakla, ali ne vjerujem da sam baš puno o njemu razmišljao. Na kraju grada nalazio se ratni memorijal, ali nisam ga posjetio. Nisam imao vremena.

Kozakova tvrtka bila je na adresi za koju nam je hotelska recepcionistica objasnila da se nalazi u naselju izgraĊenom još u sovjetsko doba. Rekla je da je to gore, blizu panoramskog kotaĉa koji se okretao vrlo sporo na brdu iznad dokova. Nazvali smo broj koji smo imali, ali se u uredu nitko nije javljao.

Sljedećeg dana, Paolo i ja otišli smo do mjesta na obali s kojega je kroz cjevovod, sukladno Vjaĉeslavu Aleksandroviĉu, uskoro trebala poĉeli stizati nafta u supertanker.

Cesta se završavala nekoliko stotina metara od obale. Izašli smo iz taksija i neureĊenom stazom krenuli onamo. Bilo je vruće i bilo je puno komaraca. Prebacili smo sakoe preko ramena i psovali. Na ravnom dijelu uz samu obalu nalazila se pravokutna jama, veliĉine otprilike deset na šest metara, blato u njoj se sasušilo, nalik na mjesto na kojem bi kakav kriminalac u trileru drţao otetu ţenu. Ali nije bilo

naftovoda, nije bilo supertankera, nije bilo nafte. Nije bilo niĉega.

Paolo je zapalio cigaretu i popušio je jednim udahom. Stajali smo ondje kojih deset minuta pokušavajući shvatiti dimenzije našeg zajeba, ili sam se barem ja tako osjećao. Zatim smo se vratili u hotel piti.

Sjedili smo u baru na posljednjem katu, kojim su upravljali barmen iz Dagestana i madame iz Koreje. Pili smo dugo i puno. Ljeti je ondje bilo svijetlo dvadeset ĉetiri sata pa smo kroz prozor u tri u noći mogli vidjeti dizalice na dokovima, ĉiji su obrisi na sentimentalnim ruţiĉastim oblacima bili nalik na ukoĉene kukce dok su oko njih kruţili galebovi. Krivnja zapravo nije bila naša, govorili smo jedan drugome. Sva dokumentacija koju smo pripremili bila je ispravna. Moţda smo bili popustljiviji prema Kozaku više nego što je zasluţio. Moţda moje misli nisu uvijek bile skoncentrirane na posao, ali mi nismo bili inţenjeri ili privatni istraţitelji, mi smo samo bili odvjetnici. Sve u svemu, sloţili smo se da smo imali tu nesreću da nas iskoriste u trenutku kada je Kremlj promijenio pravila – kada je netko odluĉio da je voĊenje poslova i dobivanje zarade od njih iz mjeseca u mjesec bilo previše naporno te da je umjesto toga lakše novac na prijevaru izmusti iz banaka.

Svejedno, shvaćali smo da se od te ljage nikada nećemo moći oprati. Meni neće predloţiti da postanem partner, Paolo će vjerojatno dobiti otkaz, bilo je gotovo s bonusima za obojicu, najvjerojatnije s Moskvom i sa ţivotom bez ograniĉenja.

“Jebeni Britanski Djeviĉanski otoci”, rekao je Paolo dok sam ja gledao u Lenjinov kip ispred hotela, prekriven ptiĉjim izmetom. “Jebeni Kozak. Jebena Rusija.”

Zjenice su mu se smanjile pa su izgledale poput opakih crnih toĉkica. Poslije sam se zamislio u vezi Paola – zapitao sam se je li moţda i on bio u sve to umiješan.

Razmišljao sam o njegovom ponašanju prema Kozaku, kako je znao izgledati kao da se na njega ljuti, o sastanku na Staru godinu u Narodneftu, kada smo odobrili zajam.

Pokušavao sam se sjetiti nekog trenutka ili geste koja mi je moţda promakla, ali nije bilo niĉeg znaĉajnog da potvrdi moje sumnje.

Pili smo za nas, zatim za Moskvu i za prepredenog predsjednika. Paolo je za utjehu poveo jednu od punašnih suradnica korejske madame u svoju sobu. Ja sam leţao na krevetu i piljio u mlijeĉnobijelo arktiĉko nebo. Osjećao sam se kao da ću zaplakati, ali nisam.

Nekoliko sati poslije – nisam siguran koliko je bilo sati, još uvijek sam bio pijan i potišten, ali istovremeno nekako uzbuĊen, kao ĉovjek koji više nema što izgubiti – ustao sam, izašao iz hotela i odšetao se u smjeru dizalica i dokova. Prešao sam ţeljezniĉku prugu preko pješaĉkog mosta išaranog grafitima i stigao do sidrišta za teretne brodove. Ĉuo sam glazbu i primijetio da malo dalje uz obalu radi kafić.

U kafiću su na podu bile ploĉice, imao je šank, a iza njega jedno ljudsko biće,

debeljko s pregaĉom i rukama punim tetovaţa.

“Dobro jutro”, rekao sam.

“Slušam”, rekao je on.

“Kavu molim.”

On je nasuo ţliĉicu Nescafea u šalicu i pokazao mi prema aparatu s toplom vodom na kraju šanka. Ulio sam vodu, promiješao kavu i sjeo. U kafiću je mirisalo po nafti.

Prastari hladnjak zloguko je brujao.

Sjetio sam se što mi je Maša ispriĉala o svojem ocu. “Je li ovdje baza nuklearnih ledolomaca?” pitao sam vlasnika kafića.

“Nije.”

“A gdje je?”

“S druge strane zaljeva. Ondje je zasebno vojno postrojenje. Tajno.” Ondje su bile i podmornice, rekao mi je. Onamo su dovukli i onu koja je prije nekoliko godina potonula kako bi izvukli tijela jadnih nadutih mladića. Vidjelo se da ţeli razgovarati, ali morao se pretvarati da nije tako.

“Je li ondje pristaje i Petrograd?”

“A što je to?”

“Petrograd. Ledolomac.”

“Nema tamo nikakvog Petrograda.”

“Kako nema? Siguran sam da ima. Zapravo, mislim da postoji… Ili je moţda postojao, ali ga više ne koriste?”

“Ne”, rekao je debeljko. “Ne postoji Petrograd. Radio sam u toj bazi dvadeset ĉetiri godine. Bio sam mehaniĉar. Ne postoji Petrograd.” Ĉvrsto sam stisnuo šalicu. Ruke su mi se tresle. Sjetio sam se još jednog podatka koji mi je Maša ispriĉala o svojem djetinjstvu u Murmansku.

“Recite mi, a kotaĉ – onaj veliki panoramski kotaĉ”, pokazao sam iza svojeg ramena u smjeru brda na kojem se nalazio. “Osamdesetih, je li bio skup? Mislim, jesu li si sva djeca mogla priuštiti voţnju na njemu?”

“Osamdesetih ga još uvijek nije bilo”, odgovorio je debeljko. “Podigli su ga 1990.

To je bila posljednja stvar što je Sovjetski Savez uĉinio za nas. Sjećam se, jer sam se te godine oţenio. Nakon matiĉara, pošli smo se provozati na novi kotaĉ.” Na trenutak je spustio pogled, moţda se neĉega sjetio s njeţnošću ili ţaljenjem, nisam mogao procijeniti.

“Voţnja je koštala dvadeset kopejki”, rekao je. “Ali osamdesetih ga ondje nije

bilo.”

Narodneft je odbio preuzeti bilo kakvu odgovornost za Kozakovu prijevaru. Oni su samo obećali da će dostavljati naftu i plaćati sve naknade nakon što, kako su naglasili, terminal bude napravljen. Njihov izlazak na burzu bio je odgoĊen. U nekoliko drţavnih ministarstava kojima smo se obratili rekli su nam da odjebemo, samo ne tako pristojno.

Nikada se više nismo ĉuli s nadzornikom, Vjaĉeslavom Aleksandroviĉem. Oĉito su ga pridobili na svoju stranu, vjerojatno još prvi put kada je nestao, a zatim se pojavio s laţnim izvješćem. Moţda su mu prijetili, moţda su ga podmitili novcem ili ţenama, vjerojatno sve troje. Ne mogu njega kriviti. Naša se tvrtka jedino tješila time što je naš arktiĉki debakl zasjenila poplava još gorih ruskih novosti: velikih eksproprijacija u Moskvi, tenkova na Kavkazu, strahova i neprijateljstava koji su izbili u Kremlju pa se ĉini se poĉeli širiti od Crvenog trga po cijeloj opustošenoj, ali zapanjujućoj Rusiji. Nas su u nekoliko reĉenica spomenuli u Wall Street Journalu i Financial Timesu, a Steve Walsh nam je pokušao spasiti obraz u ĉlanku o naivnim bankarima na Divljem istoku.

Uskoro nakon toga Rusi i Amerikanci su ponovno poĉeli izravnavati stare raĉune, Kremlj je odgodio izbore, a većina stranaca je već ionako bila na pola puta prema aerodromima. Mislim da bi Paolo ostao da ga nisu otpustili kako bi smirili bankare. Ĉuo sam da se preselio u Rio. Kao što znaš, umjesto da me otpuste pozvali su me natrag u glavni ured u Londonu, u korporativni odjel da radim na poslovima analiziranja poslovnih entiteta: da sjedim u podrumima tvrtki koje se kupuju ili prodaju, pregledavam njihove spise i nikada ni pod kakvim uvjetima ne razgovaram s klijentima. To je pomalo kao da te vrate da patroliraš ulicama nakon što si bio detektiv. Vratio sam se dosadnom ţivotu kakvog sada vodim. Starim sveuĉilišnim prijateljima s kojima je druţenje nekako nelagodno i iz obaveze. Poslu koji me ubija. A tu si i ti.

Da sam još uvijek imao Mašu, mislim da bih dao otkaz i ostao u Moskvi. Moţda bih se pokušao zaposliti kod kakvog ĉeliĉnog magnata ili aluminijskog baruna u usponu. Znam da me nije doista voljela – ne bi ni morala. Mislim da bih se nastavio s njome viĊati dvaput tjedno, vodio bih je svojoj kući, znajući da ne postoji drugo ja ili bolje ja na nekom drugom mjestu, bio bih usidren u Moskvi teškom inercijom srednjih godina koje su se pribliţavale. Mislim da me ne bi pretjerano brinulo je li sve što mi je rekla ili ĉak uĉinila istina. Mogao sam ţivjeti bez Tatjane Vladimirovne. Moţda bih je ĉak uspio zaboraviti. Zato mislim da je na kraju krajeva Maša ispala bolja od mene.

Ona je imala Serjoţu – bolji izgovor i barem se ponašala kao netko tko zna da ĉini nešto loše. Ne znam tko je od njih bio glavni, ali se nadam da su je pristojno nagradili.

Nekoliko dana prije odlaska iz Rusije ponovno sam svratio do staroga stana

Tatjane Vladimirovne. Bio je to posljednji put, i ako hoćeš iskreno, mislim da me najviše vukla nostalgija, a ne neki moralni ili plemeniti poriv. U dvorištu sam nasumce pritiskivao brojeve na interfonu sve dok mi netko nije otvorio. Stubama sam se popeo do njezina stana. Otkako sam ih posljednji put vidio, vrata su presvuĉena u smeĊe-crvenu koţu, a u gornjem lijevom kutu iznad njih bila je montirana sigurnosna kamera koja je slijedila svaki moj pokret dok sam se pribliţavao pragu i spremala se da me pokosi laserom. Pozvonio sam, slušao kako se pribliţavaju koraci, osjetio kako me netko gleda kroz okance i ĉuo kako se otkljuĉavaju tri, ĉetiri brave i povlaĉi zasun.

Muškarac je na sebi imao svileni kimono, na licu razmazanu zelenu masku pa ga nisam odmah prepoznao.

Rekao sam: “Ispriĉavam se…” i zastao dok sam se pokušavao sjetiti tko je on.

Znao sam da se poznajemo, ali nisam se mogao sjetiti odakle. Moţda smo se vidjeli poslovno, pomislio sam, ili smo se upoznali na nekoj zabavi, ili ono jedanput kada sam bio na prijemu u Britanskoj ambasadi u ĉast Kraljiĉina roĊendana.

“Da?” “Oprostite…”

Na njegovom ĉelu sam vidio kako se bore osjećaji dosade i blage uzrujanosti, dok smo obojica ĉekali da ja završim reĉenicu. Tada sam se sjetio. Bio je to Rus u skupocjenom kaputu koji je prije nekoliko mjeseci izlazio iz stana Tatjane Vladimirovne upravo kada sam ja stigao. Kosa mu je i dalje bila savršeno podšišana.

Bacio sam pogled iza njegovih svilom pokrivenih ramena i primijetio da više nema sibirskog lustera i da je hodnik obojen jarkozeleno. Jedino je vjeĉni parket još bio ondje. Ĉuo sam kako iz slavine curi voda, zvuk radija i pomislio: preprodali su stan čak prije nego što su ga od nje dobili.

“Htio sam vas pitati, znate li moţda gdje je stara gospoĊa koja je ovdje stanovala?

Gdje je Tatjana Vladimirovna.”

“Ne”, rekao je. “Ne znam. Ţao mi je.”

On se nasmiješio i polako zatvorio vrata.

Izašao sam iz zgrade i otišao do ribnjaka. Odluĉio sam još jedanput, posljednji put, nazvati Mašu. Ovoga puta telefon je zvonio i zvonio, nije se ukljuĉila automatska poruka da telefon ne radi. Zvonio je i zvonio i ona se napokon javila.

“Halo?” ĉulo se nestrpljivim tonom u stilu vrijeme je novac, kakvog znaju imati Rusi.

Nije zvuĉala kao Maša pa mi je trebalo nekoliko sekundi da shvatim. Bila je to Katja.

“Halo?”

“Katja?”

Ona je šutjela. Negdje s druge strane ribnjaka, blizu ţivotinja iz mašte okupanih suncem, ĉuo se zvuk lomljenja boce. Izgleda da je na SIM-kartici ostalo nešto novca pa nisu htjele pustiti da propadne. Pretpostavljam da su zakljuĉile kako sam ja ili bilo tko drugi koga su se pokušavale riješiti i s kime nisu ţeljele razgovarati odustao od zvanja tog broja pa su ga mogle ponovno ukljuĉiti.

“Katja, to sam ja. Kolja.”

Nastavila je šutjeti, zatim rekla: “Da, Kolja.”

“Kako si?”

“Dobro.”

“Mogu li razgovarati s Mašom?”

“Ne, Kolja. To nije moguće. Maša je otputovala.”

“Posjetiti Serjoţu?” upitao sam glasom koji je zvuĉao tuĊe. “Je li se otišla vidjeti sa Serjoţom?”

“Da, Kolja. Sa Serjoţom.”

Nisam unaprijed razmislio što ţelim reći, što ţelim dobiti od tog razgovora. Znao sam da bi svakoga trenutka mogla prekinuti vezu.

Vratio sam se na poĉetak: “Zašto ja, Katja? Zašto ste izabrale mene?”

Ona je zastala, izgleda kako bi razmislila hoće li je išta koštati ako mi kaţe istinu.

Vjerojatno je zakljuĉila da im ne mogu ništa.

“Predugo si gledao u nas, Kolja. U metrou. Vidjele smo da si laka meta. Imale smo i druge opcije, ali zatim smo saznale da si odvjetnik. To nam je bilo jako zanimljivo, jako korisno. Kao i to što si stranac. Mogle smo izabrati nekog drugog. Bio nam je potreban netko kome će ona vjerovati.”

“I to je sve? Mislim na Mašu. To je sve što sam bio. Samo koristan.”

“Moţda nije sve, Kolja. Moţda nije. Ne znam. Molim te, Kolja.” Još uvijek je zvuĉala kao prije, napola dijete, ali jako umorno.

“Bio je to posao”, rekla je. “Samo posao.”

“A novac?” pitao sam. “Zašto ste uzeli moj novac?”

“Zašto ne?”

Sjećam se da nisam bio onoliko ljutit koliko sam ţelio biti.

“Znaš ono kada sam te zimus vidio u uzbeĉkom restoranu – zašto nisi ţeljela da to spominjem pred Mašom?”

“Brinula sam se da će se naljutiti i pomisliti da si moţda shvatio što se dogaĊa. Po mene nije dobro kada se ona ljuti.”

“Jeste li uopće roĊakinje, Katja? Reci mi. Jeste li doista iz Murmanska? Tko je Stjepan Mihajloviĉ?”

“To nije vaţno.”

Preostalo je još samo jedno pitanje.

“Gdje je ona?” pitao sam. “Gdje je Tatjana Vladimirovna?” Prekinula je vezu.

Tog poslijepodneva, prije nego što sam napustio Rusiju, posljednjeg dana ĉetiri i pol godine za koje mi se ĉinilo da su trajale kao cijeli ţivot, pošao sam na Crveni trg.

Krenuo sam Bulevarom, prošao pokraj ljetnog kafića i šatora s pivom do Puškinova trga. Zatim sam se spustio ulicom Tverskaja do pothodnika i prošao ispod sulude ceste sa šest trakova. Malena skupina zagriţenih komunista rašĉupanih obrva, s dronjavim zastavama sa srpom i ĉekićem koja je odrţavala demonstraciju, polako je pristizala iz smjera Ferrarijeva salona i Marxova spomenika. Bilo je tristotinjak interventnih policajaca, većina je sjedila u smiješnim, rasklimanim autobusima kojima su ih uvijek dovozili, nekoliko ih je stajalo vani, pušili su i lupkali palicama o štitove. Imitator Lenjina se slikao sa skupinom kineskih biznismena.

Prošao sam kroz nadsvoĊeni prolaz. Preda mnom su se iznad trga obloţenog kaldrmom izdizale neobiĉne kupole crkve Svetog Vasilija. Visoko iznad asteškog mauzoleja goleme kremaljske zvijezde blistale su na suncu krvavocrvenim sjajem. Bila je sredina ljeta, ali već se tada moglo osjetiti kako se negdje preko rijeke Moskve oporavlja zima pripremajući se za svoj povratak. Osjećalo se kako hladnoća klija na toj toplini. Stajao sam posred trga udišući zrak i miris grada sve dok nije naišao policajac i zamolio me da se maknem.

Htjela si znati zašto ti nisam priĉao o Rusiji. Djelomice zato što mi se ĉini da je sve bilo tako davno i tako daleko, taj moj stari ţivot pun uzbuĊenja o kojem mi je bilo previše teško bilo kome priĉati, previše osobno. Pretpostavljam da je tako sa svaĉijim ţivotom. Nitko ga ne moţe ţivjeti umjesto tebe, bilo u Chiswicku ili Gomori, i nema ga puno smisla pokušavati oţivjeti rijeĉima. Djelomice zbog naĉina na koji se sve završilo smatrao sam da je najbolje to više ne spominjati. Sve dosad nisam vjerovao da ću ti biti u stanju ispriĉati cijelu priĉu, zato sam šutio.

Ali nije samo to. Budući da sam iskren, ili pokušavam biti, budući da ti otkrivam gotovo sve, trebao bih ti reći još jedan razlog, moţda najvaţniji. Na tebi je da odluĉiš što ćeš nakon toga.

Naravno, kada se svega sjetim, osjećam krivnju, barem malo, ali najviše osjećam

gubitak. To me najjaĉe boli. Nedostaju mi zdravice i snijeg. Nedostaje mi jarka neonska svjetlost na Bulevaru posred noći. Nedostaje mi Maťa. Nedostaje mi Moskva.