A e maxwell još jedan dan u raju

A. E. Maxwell – Još jedan dan u raju

Što je najvažnije za dobar krimić?

Možda vješto sačinjen zaplet? On je važan, ali nije najvažniji, jer ima odličnih krimića u kojima sve teče prilično pravocrtno. Onda genijalan detektiv? Ni on nije nevažan, ali ima dobrih krimića u kojima se upravo inzistira na tome da detektiv nije genijalan, nego je u stanju da se identificiraš običnim ljudima. Dobro, možda je najvažnije prikazivanje neobičnih i slikovitih ambijenata i likova? To još manje, jer ima mnogo vrsnih kriminalističkih romana koji strasno prikazuju obične ljude i svakodnevne sredine.

Ako nije ništa od toga, onda što je najvažnije za dobar krimić?

Ono što jedino ostaje: dobar ubojica.

On je važan zato što od njega sve počinje. Samo onda kad imamo dobrog ubojicu, zaplet može biti- doista zapleten i pun značenja. Dobar ubojica, osim toga, omogućuje detektivu da pokaže sve svoje kvalitete. Dobar, ubojica, napokon, izrasta iz ambijenta u kojem se kreće, pa to omogućuje piscu da taj ambijent opiše. Ukratko, dobar ubojica opravdava autorov trud oko smišljanja i razvijanja priče, istražiteljev trud oko istrage, i čitatelj ev trud da sve to razabere i poveže. Tek ako je on dobro pogođen, ima izgleda da bude dobro pogođeno i sve drugo. Što, međutim, čini dobrog ubojicu dobrim ubojicom? Naravno, ne čini ga takvim nikakva stvarna dobrota, nego književna funkcionalnost, način njegova djelovanja u priči. To djelovanje može biti uzrokovano različitim motivima, pa se zato i može reći da postoji nekoliko tipova ubojica u romanima. Dapače, bilo bi moguće zamisliti i klasifikaciju romana s obzirom na tip ubojice u njima.

Prvi tip mogao bi se nazvati racionalnim. Takvoga ubojicu motivira nekakva korist. On svoj čin planira hladno,

služi se pritom objektivnim razmišljanj-em i željeznom logikom, ne zazire od znanstvenih metoda, ima mnogo strpljenja, dobar je psiholog, u stanju je da predvidi reakcije drugih sudionika u radnji i da njima manipulira.

Korist kojoj teži najčešće je neka opipljiva, obično materijalna korist. Riječ je tu o nećacima što truju svoje bogate tetke (u engleskim romanima) ili o plaćenim ubojicama i gansterima (u američkim). Takvoga ubojicu istražitelj može pobijediti jedino tako da bude hladniji, logičniji i racionalniji od njega, dok ga čitalac mrzi zbog odsutnosti emocija, ali ne može a da se ne divi njegovu umu.

Drugi tip ubojice je emocionalni. Njegov motiv nije korist, nego udovoljenje nekoj strasti. Ta strast može biti ljubomora, zavist, osveta, pa čak i strast za pravdom. Ono što takvome ubojici daje snagu, dosjetljivost i inspiraciju, upravo su osjećaji, jer ti su ljudi neka vrsta monomana: opsjednutost jednim osjećajem čini ih gotovo genijalnima. U tu skupinu pripadaju iznevjereni muževi, ogorčeni očevi i majke, napuštene zaručnice i zaboravljeni prijatelji, ali isto tako i kockari i opsesivno zaljubljeni tipovi. Detektiv ih može uloviti ako se uživi u njihove emocije, dok su čitatelju oni tuđi zbog svoje monomanije, ali ne može a da se ne divi dubini njihovih osjećaja.

U treću skupinu pripadaju ubojice koji su kombinacija prvih dvaju tipova. Oni idu za nekom korišću, ali tu korist drugi ljudi jedva da mogu nekako pojmiti; oni imaju vrlo snažne emocije, ali one su pretvorene u svjetonazor i metodu iz koje su obične emocije posve nestale. Riječ je, ukratko rečeno, o luđacima. Njihova se neuhvatljivost često temelji na uvrnutosti njihove logike, a njihova književna privlačnost na slikovitosti njihovih opsesija.

Takve je opsesije pak najlakše opisati iznutra, pa zato u romanima s ubojicom-luđakom stvari nerijetko bivaju prikazane iz njegove perspektive; često nema istražitelja koji bi sve objasnio, a ponekad nema čak ni zločina (kao u romanima Patricije Highsmith). A i kad svega toga ima, istražitelj nije glas razuma, nego glas nekoga drugog ludila, dok je čitatelj prisiljen da neko ludilo, makar i posve maleno, otkrije i u sebi.

I, eto nas opet kod pitanja što dobrog ubojicu čini dobrim ubojicom. Kod ovoga trećeg tipa to je manje-više jasno: dobrim ga čini zanimljivo ludilo, takvo koje se čitatelju čini društveno ili općeljudski relevantnim. Dobrim ga ubojicom, drugim riječima, čini manija koju je čitalac u stanju da prepozna bilo kod sebe, bilo kod drugih ljudi, bilo opet u zajednici kao cjelini. Prema tome, koliko god to čudno zvučalo, riječ je o identifikaciji. Da je doista o tome riječ, svjedoči i fanatičnost poklonika romana Patricije Hinghsmith.

Ali, posrijedi je identifikacija i kod ona prva dva tipa ubojice, o njoj je riječ zapravo uvijek. Obično se tvrdi da se mi kao čitatelji neprestano identificiramo i istražiteljem, i to zacijelo jest točno. Ali mi se isto tako identificiramo i s ubojicom, premda to ponekad i ne znamo. I baš ta mogućnost da se čitatelj s njime identificira, čini ubojicu dobrim ubojicom.

To je lako dokazati na primjeru. Uzmite ovakvu situaciju koja se, uostalom, već i odigrala u zbilji, na žalost. U nekom se građu neki tip popne na visoku zgradu i okrene strijeljati svoje sugrađane. Zamislite sada da vam to netko pripovijeda kao krimić u kojem se, dakako, sve do kraja ne zna tko je čovo koji puca. Zamislite, nadalje, da se na kraju otkrije kako je ubojica zapravo neka mirna kućanica, ili čovjekoljubivi penzioner, na koje nitko ne bi posumnjao. Do te je točke sve u redu. No tu su sad moguća dva ishoda za pisca. Jedan je ovaj: da priču završi hvatanjem ubojice i konstatacijom kako nikad nitko nije mogao utvrditi zašto je dotična osoba pucala. Kako biste se vi, kao čitatelj, osjećali? Naravno, osjećali biste se prevarenim, jer, čemu onda čitava priča. Što imamo od toga što smo otkrili ubojicu, ako nismo otkrili i njegove razloge? Srećom, postoji i druga, jedino prihvatljiva mogućnost: da vam se ubojičini motivi objasne: da vam se kaže kako je domaćica pucala iz mržnje prema mužu koji je vara (pa je, recimo, strijeljala samo žene, i to mlađe), a da je penzioner pucao zato što mu već dva mjeseca nisu poslali penziju (pa je pucao na deblje i bolje odjevene tipove). Što ste dobili time što vam se to reklo? Ništa osobito, jer ubojičini razlozi ne moraju biti ni važni ni uvjerljivi.

No dobili ste ipak nešto: dobili ste mogućnost da se s bojicom identificirate. Da, naime, odvagnete njegove razlo-jda vidite koliko su to i vaši razlozi i da razmislite kako |e vi sami na ubojičinu mjestu postupili. Zapravo, moglo se to i ovako kazati: nama, čitateljima, potreban je u Jianu ubojica čije ćemo razloge moći razumjeti,

ali na nje-lu mjestu postupili bismo drugačije. Mi, možda, također Imo staru tetku, pa jedva čekamo da umre i nešto namostavi, i po tome smo slični ubojici u romanu; ali mi nikad ne bismo išli trovati svoju tetu, i po tome se od njega razlikujemo. Mi smo možda također ljubomorni, ali ne bismo zbog toga zadavili svoju ženu.

Jednostavno, mi nismo ni emocionalni ni racionalni ubojica, kao što nismo ni onaj treći, trknuti.

A ako nismo, zašto nam je onda potrebno da se s ubojicom identificiramo? Pa baš zato što nismo ubojice. Mi, naime, imamo s ubojicom (s dobrim ubojicom!) neke dodirne točke, nalazimo se u sličnoj situaciji, ali ne biramo isti put kao i on. On, ukratko, u priči, u fikciji, živi umjesto nas jednu od mogućnosti naše vlastite egzistencije, onu mogućnost za koju se mi nismo opredijelili, iz moralnih razloga ili zato što nismo imali hrabrosti. On nam, u nekome smislu, pokazuje što bi bilo s nama da smo postupili kao on, pa je u tome i njegovo moralno značenje.

Ubojica je čovjek nalik nama, kao što je istražitelj čovjek drugačiji od nas. Ubojica nam pokazuje kako smo mogli postupati u nekim situacijama svoga života, dok nam istražitelj pokazuje kakvi smo mogli biti, i mi i naš život, da smo se rodili drugačiji, i drugdje. I, ne treba ni reći, s obojicom se identificiramo.

A osobito nam je važno da se možemo dobro identificirati s ubojicom. On, najčešće, kao ubojica, dolazi tek na kraju, i zato njegovi razlozi moraju biti jaki, barem onoliko koliko su jaki istražiteljevi, ili barem mora biti jaka i impresivna njegova zloća, barem onoliko koliko je povremeno jaka naša vlastita. Važno je zato da bismo mi, čitatelji, na kraju osjetili kako je vrijedilo mučiti se i mozgati, pratiti detektiva na njegovu tegobnom putu. Ako su ubojičini razlozi bar donekle i naši vlastiti, stvar je uspjela, priča ima smisla. Upravo se zato uvijek ističe kako u dobrom krimiću nije toliko važno tko koliko zašto.

A zapravo, važno je i jedno i drugo, i tko i zašto, to su dva lica jednoga istog novčića. To dvoje čini dobrog ubojicu. I zato su oni koji su izmislili krimić izmislili i prikladan naziv za njega; taj naziv ne spominje ni ubojstvo, ni zagonetku, ni detektiva, nego samo ubojicu, njegov identitet i razloge. Taj naziv glasi: WHODUNIT. PAVAO PAVLICIC

Jedan od novih gradova na kalifornijskoj obali ima geslo: »Još jedan savršeni dan u raju«. Ljudi su spremni poJvjerovati u svašta, ali nitko iznad dvanaest godina ipak ne [bi smio biti tako glup i naglas izgovoriti te riječi.

Pa ipak, kad god gledam kroz veliki prozor svoje kuće Ina strmoj stjenovitoj obali, prolazi mi to geslo kroz glavu-lU doba kad se gradila kuća, takvi su golemi prozori, koji [zamjenjuju cijeli zid, bili tehnološko čudo poput silicijskih jčipova. Najviše me očaravaju oni trenuci kad zalazi sunce |i kad more svaki tren mijenja boju.

To obalno područje, koje ima najugodniju klimu u cije-""loj Sjevernoj Americi, privlači kao magnet najbolje, najpametnije, najpodlije i najagresivnije ljude iz cijelog svijeta.

Kako sam se ja našao tu? Pitam se to počesto otkad sam dobio toliko novca da mogu sjediti i besposličariti dokle god me volja. Koliko sam novca dobio! Dovoljno, čovjek ima dovoljno novca kad ne mora razmišljati o njemu.

Da, već čujem vaše pitanje. Ako se razmišlja o novcu, kako će ga steći, a pogotovu zadržati? Jednostavno. Treba da ima ujaka, starijeg tri godine od sebe, koji će umrijeti bez prebijene pare i ostaviti mu kovčeg pun novčanica od 20, 50 i 100 dolara. I treba da bude u braku s plavokosom tigricom koja je pravi stručnjak za ulaganje novca, te se sve što ona dotakne pretvara u zlato.

Baš to se meni dogodilo. Vrlo brzo sam se dokopao toliko novca da ga više nisam mogao ni prebrojiti, izgubio sam ženu i žarko želio nešto raditi. Bilo što. Teško je ako netko mrzi svoj posao, ali je još teže, utvrdio sam, ako nema nikakav posao. Kad čovjek kupi sve što želi, ispije stara i skupa vina, kuša stara i vrsna jela, dokopa se najzgodnijih cura u cijeloj okolici •.. što mu još ostaje?

Mora besposleno sjediti i dosađivati se. I bjesniti. Kinezi su dobro znali što rade kad su neprijatelje proklinjali ovako: »Neka ti se ispuni najdraža želja.« Ne mogu reći da se ljutim na Fioru. Ona samo radi ono što najbolje umije: zgrče novac. Više ne mučim sebe samoubilačkim pitanjima: tko je pogriješio, a tko postupio pra-vilno, tko je nevin, a tko je sve zanitao? Samo potpisujem ugovore što ih ona stavlja pred mene. Sad se slažemo, mnogo bolje nego dok smo bili u braku. Cak se i ne ljutim na nju kad troši moj novac. Uostalom, ona ga je zaradila, uz određenu pomoć ujaka Jakea.

Dakako, posjedovanje takvih para stvorilo mi je neke teškoće, pogotovu zato što nisam odrastao u bogatstvu. U sjevernoj Montani nisu me učili da se ponosim ljenčarenjem. Stoga sam neko vrijeme pomišljao čak na to da se opet prihvatim guslanja. Mislim na ozbiljno sviranje na :■ violinu. U orkestru. U mladosti su me smatrali pravim čudom. Govorili su da sam vrlo dobar violinist. Najbolji- No, moj prokleti sluh nije bio zadovoljan. Tražio sam savršenstvo. Zvuk što ga čujem u snovima. Stoga sam bacio staru violinu pod automobilske kotače. Kad sam se obogatio tako da sam mogao kupiti najbolji instrument, nabavio sam ga, ali kad sam povukao gudalom po žicama, opet sam spoznao da ne mogu dosegnuti savršenstvo koje me progoni u ušima. Možda ću, kad navršim šezdeset godina i kad savršeni zvuk bude još samo uspomena, ponovo zasvirati.

Naposljetku sam se prihvatio nečega što me tješi onako kako su knjižnice tješile Andrewa Carnegiea. Pomažem ljudima. Smatram da se meni osmjehnula sreća, a drugima nije, pa je nastojim iskoristiti dokle god mi je sklona.

Tako sam zaradio još jednu napuklinu na lubanji, liječnik mi je morao preinačiti nos i dobio sam nekoliko ožiljaka po tijelu. Kao što bi vlasti rekle: petljanje u tuđe poslove može biti opasno za zdravlje. No, ja i dalje guslam svoje i nastojim izmijeniti raspodjelu dobre i zle sreće.

Nastojim biti iskren prema sebi i priznajem da ,činim sve to samo radi sebe, zato da bih se ja osjećao ugodnije.

Bolje rečeno, ponajčešće to činim iz takvih razloga. Kad god zaboravim istinu, upadam u nevolje. Na primjer, sa svojom ženom. Istini na volju, bivšom ženom, E, baš u tim dvjema riječima, »bivša« i »žena«, sastoji se cijeli problem. Još sam lud za Fiorom. A i ona za mnom. Zbog toga jurimo jedno za drugim svakih nekoliko mjeseci.

Ona ima najuži struk i najljepše grudi koje sam ikad vidio, a u nekim je pogledima i najpametnija osoba koju poznam.

Svakih nekoliko mjeseci provedemo noć-dvije zajedno i predivno nam je. A onda počnu stare nevolje. Ukleti smo. Imamo jednak apetit, ali različit metabolizam. U koje god doba legla, Fiora skače iz kreveta u šest ujutro. Najviše pet minuta prije tog vremena ili poslije njega. S druge strane, mene može dići samo dizalica. Ustajem iz kreveta prije devet sati samo ako je vani takva žega da bi mi poslije bilo pre-vruće za trčanje. Kad pretrčim pet kilometara i umorim se dizanjem utega, spreman sam kolikotoliko za susret sa životom.

Fiora to ne može shvatiti. A ja ne shvaćam zašto uživa dižući se u svitanje. U ponoć je, dakako, sve drukčije; tad smc složni. Kao što rekoh, imamo jednak apetit, ali različit metabolizam. Tu činjenicu neprestano proklinjemo.

U neko drugo doba vjerojatno bismo ostali u braku i jedno drugome četrdeset ili pedeset godina zagorčavali život, sve dok ne bismo otišli na zajedničko počivalište. No, u ovo suvremeno i navodno prosvijećeno doba odustali smo od pokušaja već | poslije nekoliko godina i otišli svako na svoju stranu. Itekako me zanima jesmo li pametno postupili. To zanima i Fioru Vjerojatno ćemo odgovor doznati tek za trideset-četrdeset godina. Znam samo da me ponekad može očarati jednim jedinim pogledom. Veli da i ja na nju djelujem tako. Ponekad. Kad nam se raspoloženje podudari, predivno je. A kad se ne podudari ... hja. uvijek postoji iduća prilika Nije li tako?

Baš zbog takve prilike sjedio sam u njezinu uredu na devetnaestom katu poslovne zgrade u Centurv Cityu.

Sjedio sam tu, premda sam znao da se ona privremeno druži p jednim zgodnim Evropljaninom: Volkerom. Iako smo Fiora i ja proveli zajedno toliko vremena da su se u nama rodile posjedničke želje, ipak poštujemo jedno drugo i ne nadziremo se međusobno. Kad me Fiora jutros pozvala telefonom, najmanje pola sata prije nego što sam potpuno bistar, i zamolila me da navratim k njoj u jedanaest, spremno sam to obećao. Fiora planira svoj radni dan točno na minutu. Budući | da je jedan od najbolje plaćenih savjetnika za ulaganja na Zapadnoj obali, za nju je pravilo »vrijeme je novac« živa | istina. Takav cjepidlački organiziran život uvijek mi je išao na živce.

Pojavio sam se u njezinu uredu u jedanaest sati i trinaest i minuta. Poslije sam uvidio da je, ako sam se već namjeravao pojaviti, trebalo da dođem na vrijeme. Zbog tih trinaest miI nuta zakašnjenja ugasila su se dva života. Te je minute Fiora namijenila meni i htjela mi je pričati o Dannvu, svom bratublizancu. Budući da sam zakasnio, nisam doznao podatke koji bi mi pomogli u razgovoru s državnim službenicima što su se zalijepili za Fioru.

Kad mi Fiora nije prigovorila zbog zakašnjenja, shvatio sam koliko je zabrinuta. Na sebi je imala bluzu kroja i boje koji mi se najviše sviđaju: morskizelenu, svilenu, koja joj ističe savršene grudi i nagovešćuje bradavice ispod tkanine. Fiora odjećom zna pribaviti moć.

— Hvala ti, Fiddleru, što si došao — reče mi ona.

— Imaš li kakvih neprilika? — zapitah je.

— Ne znam — odgovori ona i spusti duge trepavice. —■ Za nekoliko će me minuta posjetiti neki državni službenici. Htjeli bi razgovarati sa mnom o Danyu.

Ona i njezin brat Danny bijahu bliski kao pravi blizanci. Nije mi se baš osobito sviđao. Vjerojatno sam bio malo ljubomoran zbog njihove prisnosti. Kad je bila riječ o Dannyu, Fiora nikad nije planirala svoje vrijeme točno na minutu. _— Zašto ne poprjčaju s Dannyem?

— Nestao je — odgovori mi ona i, nastojeći da se ponaša nehajno, provuče prste kroz tamnožutu kosu. Za tren se zamisli, a onda me pogleda ravno u oči. Gotovo joj zadršče sočna donja usna. — Uplašena sam, a kad god sam uplašena, obraćam se tebi, nije li tako? — Osmjehne se kao da se ispričava. — Zao mi je što ti stvaram takve nevolje, Fiddleru.

Vjerojatno se nisam baš prijazno nasmiješio, jer joj se odmah promijenio izražaj lica.

— Ne moraš to raditi, Fiora.

— Sto? — Ne moraš me zavoditi. Ako hoćeš nešto, samo kaži. Reci što te muči.

— Zar sam te uistinu pokušala zavesti? Ili si samo ljubomoran na Volkera?

— Oba su odgovora potvrdna.

— A ti si potpuno nevin, je li? — uzvrati mi ona. " — Kojeg to vraga znači?

— Idi dovraga, Fidderu! Zar si morao obući baš tu sivu košulju od semiša koja ti izvrsno pristaje? Dobro znaš kako je rado pipam! — Glas joj je bio podrugljiv, ali oči nisu dok me promatrala. — Visok si metar i osamdeset pet centimetara, čvrst i topao, smeđe kose koja kao da je stvorena ?a ženske prste, brkova koja škakljaju baš na pravim mjestima i sivih očiju koje bi trebalo da budu hladne, ali su tako 10 vruće da mogu rastopiti i granit. — Široko mi se osmjehne. — Ukratko, ako se ti služiš seksualnim dražima, mogu i ja. — Uozbilji se. — Znam da se ljutiš zato što se sastajem s Vol-kerom. Zao mi je, ali trenutno mi je potreban tvoj um, a ne tijelo.

— Itekako si obdarena umom — rekoh joj. — Potpuno si dorasla muškarcima. Možeš ih i nadmašiti. Zar te nije baš takvom želio stvoriti tvoj tatica? — Tako se peckamo ako nismo dobro spavali.

— Fiddleru, nemoj sada. •. — započne ona i zašuti kad joj je na stolu zazvonio kućni telefon. Slušajući nekoliko trenutaka tajnika, odrješito izusti: —Uvedi ih za tri minute! — Spustivši slušalicu, opet se okrene prema meni.

— Ti ljudi pripadaju tvom soju, Fiddleru. Znaju se šuljati i vrebati. Stvaraju neprilike. Ne znam što hoće od mene -ti državni službenici.

— Reci mi što znaš — zatražih iznenada.

— Jutros su mi telefonirali i zatražili da razgovaraju sa mnom. O Dannvu. Kazala sam im da ga nisam vidjela već dva tjedna. Misle da ipak znam još ponešto.

— Znaš li?

— Ne znam.'

—, A što je s njegovim ortakom? Zna li plemeniti Vol-ker još ponešto?

— Molim te, Fildderu!

— Dakle, zna li?

— Ne zna, dovraga! — odbrusi mi Fiora. — Prestani se ponašati kao ljubomorni bivši muž!

— Ja sam bivši muž kojeg je upravo očarala bivša žena. U tom se trenu začuje kucanje, otvore se vrata i uđe njezin tajnik Jason. On je jedan od malobrojnih homoseksualaca koji su mi simpatični— Gospođice Flynn, ovi su ljudi nemogući! — prozbori on. Nismo ga stigli upitati o kojim ljudima govori, jer su se vrata već širom otvorila i lupnula ga po petama, a u sobu su ušla oba posjetioca. Jason se vidljivo razljutio i usplahi-rio. — Ovo je gospodin Sharp, iz carinske službe — reče on i pokaže na onog čovjeka koji je prvi ušao. —- Drugi se go-; spodin nije potrudio predstaviti.

— Dobar dan, gospođice — pozdravi Sharp.

Takvih tipova poput Sharpa sjećao sam se iz vremena koje sam proveo s ujakom Jakeom na granici. Sličio je psu 11 fkoji kopa po smetištu. Ne laje, već je tih i podmukao. Nosio je plave traperice i ispod njih lijepe čizme, zacijelo napravljene po mjeri. Košulja mu je bila bijela, a koža iznad nje preplanula, pustinjska, još podatna, no jedno će dana otvrdnuti i ispucati. Kopča na opasaču bijaše od tirkiza kakav bi pristajao poglavici Navaja. Pravi carinik. I to iz graničnog područja. Tokom godina upoznao sam takve tipove, uglavnom na neugodan način. Granica između dviju zemalja uvijek obiluje uzbuđenjima, a pogotovu ako je riječ o granici između Sjedinjenih Država i Meksika. Sharp, navikao na pustinjsko sunce i vječno trvenje dviju kultura, doimao se vrlo mirno.

Njegov se drug mogao vrlo lako zanemariti. Možda je riječ »drug« pogrešna. Pravilnije bi bilo reći: čovjek koji je ušao za Sharpom. Njih dvojica će postati drugovi onda kad se budu na Jamajci održavale Zimske olimpijske igre. Taj drugi čovjek bijaše četrdesetogodišnjak srednje visine, sivo--smeđih očiju, sivo smeđe kose, u sivosmeđem odijelu... uglavnom, sve je na njemu bilo takve boje. Čim bi se odvojio pogled od njega, zaboravilo bi se da je prisutan. Zacijelo je uložio mnogo darovitosti, pameti i truda da bi postao tako neupadljiv. Podsjetio me na umjetne plavuše koje su se obogatile praveći se glupima pred zacopanim muškarcima.

Nisu se osmjehnuli Fiori. Čovjek u skupim čizmama pogledao ju je pažljivo od glave do pete, ocjenjujući joj kosu, lice, grudi, struk i ssve ostalo. U tom pogledu nije bilo nikakvih seksualnih primjesa. Sivosmeđi čovjek dobacio je Fiori samo jedan pogled, vrlo bezazlen.

Obojica odmah obratiše pažnju meni. Nastojali su odgonetnuti kakvo je moje mjesto u svemu tomu.

— Pokažite mi svoje iskaznice — odriješito zatraži Fiora, pogledavši na sat. Prošla je već jedna od petnaest minuta koje je predviđala za njih.

Sharp i onaj neupadljivi čovjek učinili su vrlo uobičajenu pogrešku. Našavši se u ženskom uredu, usredotočili su se na muškarca u prostoriji, a Fiora nije mogla podnijeti takvo potejenjivanje. Navikla je na to da izlazi nakraj s bankarima, burzovnim posrednicima, multimilijunašima i... što je s njezina gledišta bilo još gore... filmskim producentima, pa je u nekoliko riječi znala srezati najokorjelije muške šovi-nite.

Nevidljivi se pribere prije Sharpa. No, umjesto da pokaže iskaznicu, samo gotovo nezamjetno zatrese glavom; da 12

aisam nepristojno buljio u njega, ne bih bio ni opazio tu tretnju. Sharp posegne u džep kaputa, izvadi novčanik i po-saže značku. Pruži je Fiori umjesto da joj maše njome ispred a. Ne pogledavši je, ona je odmah dade meni.

— Specijalni agent Aaron Sharp, savezna carina — predstavi se on službeno- Ne predstavi nevidljivog. Cak ga i ne sogleda. Kao da i ne postoji. — On je slučajno došao sa mom — reče. — Poslije idemo na objed.

— Izvolite, specijalni agente Aarone Sharpe, č.ime vam logu pomoći? — zapita Fiora.

— Upoznajte me sa svojim prijateljem. Fiora me pogleda.

— Fiddler— predstavih se.

— Ovdje je sasvim slučajno — reče Fiora i, osmjehnuvši e, pokaže lijepe bijele zube. — Poslije idemo na objed.

Kazala je istinu, ali se Sharpu nisu svidjele njezine riječi, čvrsto je stisnuo usnice i svijetlim očima zaškiljio u mene.

— Zovete se samo Fiddler, ha? — progunđa. — Ovako bdjeveni, mogli biste biti producent, odvjetnik, svodnik ili trgovac koka-kolom.

Nasmiješio sam se i pokazao mu da i ja imam lijepe bijele zube.

Fiora ode za stol i sjedne- Nevidljivi čovjek se spusti na stolicu su strane, pa Sharpu i meni nije ostalo ništa drugo net>o da se smjestimo na modri baršunast dvosjed. Fiora pogleda svoj sat, zatim Sharpa. Shvatio je poruku.

— Gospođice Flvnn, htio bih vas pitati ponešto o vašem bratu — progovori on.

— Je li to građanska ili krivična istraga? — umiješao sam se nehajno i ispružio noge. Naslutio sam da nevidljivi zainteresirao za mene; osjetio sam hladan dašak na šiji. Nije mi se svidjelo što sam mu okrenut leđima, ali je pokućstvo bilo razmješteno tako da mi nije ostalo ništa drugo.

— Krivična — promrmlja Sharp i pogleda me prijekim okom.

— Budući da ti agent Sharp nije pročitao tvoja prava — obratih se Fiori —- očito nisi cilj istrage. No, imaš pravo poslati ga dovraga!

Sharp mi pogledom pokaže kako bi mu bilo drago da iskoristim svoje pravo na šutnju.

Sharp slegne ramenima. Bilo mu je sasvim svejedno da li to ona ne može ili neće. Rezultat bijaše isti. Nula.

13— Zašto se raspitujete o Danyu? — zapita ona.

— To vam ne smijem kazati — odvrati Sharp. :— A što smijete kazati? — smjesta mu odbrusi Fiora.

— Imate lijep ured, gospođice.

Ustao sam i prišao Fiori, Moje šesto osjetilo nije više moglo podnijeti da budem okrenut leđima onom nevidljivomu. Nagnuvši se nad Fioru. progovorio sam tako tiho da je Sharp mogao čuti riječi samo ako napne uši, a nevidljivi nikako.

— Sharp :ti želi reći da samo on smije ispitivati, a mi moramo odgovarati — promrmljao sam.

Fiora se nakrevelji 1 lethnice pogleda ručni sat.

— Brata nisam vidjela već više od mjesec dana — prozbori. — Mislim da je otputovao u San Jose, a odande u Evropu. Poslovno a ne radi užitka. Ne znam, kad-će se vratiti.

Kad je izgovorila riječ »Evropa«, nevidljivom napokon živnuše oči. Sharp zagunđa i kucne prstom po modruljici na opasaču.

— Kad spominjete posao, pritom mislite na »Omnitro-nix«, njegovu tvrtku koja izvozi elektronsku opremu?

— upita Sharp.

— Da. — Što mi možete ispričati o tom poslu? Sudjelujete li i kako u njemu?

Sharp je pripremio hrpu pitanja- Navirala su mu na jezik jedno za drugim, bez ikakve stanke. Tom se metodom služe novinari, policajci i istražitelji... pitaju i pitaju, znajući da će ljudi prije ili posije izbrbljati nešto što ne bi htjeli.

— Polako, Sharpe — rekoh tiho. — Kad biste Fioru smatrali rukovodiocem u »Omnitronixu«, onda biste je odmah obavijestili o pravima, kao što ćete obavijestiti Dannva kad ga pronađete. Prestanite s tim glupostima, inače će vam ona naplatiti ovaj razgovor onako kako ga računa klijentima!

— Država ne bi mog'a priuštiti sebi takav trošak, gospođice — reče Sharp, gotovo se smiješeći Fiori i potpuno zanemarivši mene. A onda opet slegne ramenima i pogleda me u oči. — Dakle, Fidđleru, ili kako se već zovete — promrmlja — istražujemo jedno krivično djelo. Ogriješio bih se o pravila ako bih vam išta ispričao o tom slučaju. Želimo razgo14 zarati s Danielom Flvnnom. Ako nam ne možete kazati gdje |je on, razgovor je završen.

— Onda zbogom, ageraM Sharpe — reče Fiora-Promatrao sam sivosmeđeg čovjeka onako kako ptica promatra zmiju. Da ga nisam gledao tako pažljivo, ne bih bio opazio srdžbu što mu se za trenutak odrazila na licu. Ali, nije kazao ništa, već se samo digao i pripremio za odlazak.

— Mogli bismo vam pomoći tako da ovaj vaš posjet ne bude potpun neuspjeh — obratih se obojici. — Ako želite samo razgovarati s Dannvem, potražit ćemo ga i kazati mu da vam se javi telefonom.

U očima nevidljivoga pojavi se niječan odgovor prije nego što je Sharp zaustio.

— To se ne može obaviti preko telefona — napomene Sharp. -— Moramo razgovarati s gospodinom Flvnnom osobno.

— Onda otiđite u Evropu — odrješito reče Fiora. — Ako ne znate njegovu adresu u Njemačkoj, ja vam je mogu dati.

-— Hvala, gospođice, znamo adresu — odgovori Sharp. — No, nismo ovlašteni razgovarati s njim u Njemačkoj, kao što vaš. hmm, prijatelj zna.

— Onda biste mi možda mogli odgovoriti na jedno pitanje — prozbori Fiora. — Ako se ne varam, carinike zanimaju stvari koje se unose u zemlju. Danny se bavi izvozom. Stoga mi je čudno, dabome, zbog čega ga tražite— Postoje zakoni o izvozu i o uvozu —- odgovori Sharp. — Dakle, ni izvoziti se ne može bez nadzora.

Pogotovu ako je riječ o visokorazvijenim tehničkim proizvodima.

— Poput opreme koja isporučuje »Omnitronix«? — na-tukne Fiora.

Sharp se uspravi i pogladi kaput. Samo je pažljivo oko moglo opaziti malu izbočinu na leđima. Kaput mu je bio skrojen tako da je vješto prikrivao korice s pištoljem. Čvrsto sam vjerovao da i u čizmi nosi mali pištolj.

— Doviđenja, gospođice — reče on. — Hvala vam na pomoći.

Fiora mu na ironiju uzvrati blistavim smiješkom.

— Znate da ste ovdje dobrodošli u svako doba, agente Sharpe — reče ona. Okrenuvši se ustranu, doda preko ramena: — Zar se misli da je »Omnitronix« prekršio neke propise o izvozu?

'■^B^^^^^^^MMMBtfflW9WW|PpM^^lTtWW^TO^P||M|^^^^BBHpflfl^f*"J&f''^"T *— Ne — odgovori Sharp. — Ali ne smije se zaboraviti da krijumčari žive s obiju strana granice.

Kinine Fiori, zatim meni, no nije se rukovao s nama. Pogledom potražim nevidljivoga, no on je već otišao iz sobe-Valjda kroza zid.

Gledajući za Sharpom dck je zatvarao vrata, pomislio sam kako je sad, možda pravi trenuntak za krijumčarenje droge. Upoznao sam taj posao davno, s majčinim mnogo mlađim bratom Jakeora. Kad sann ugledao ujaka Jakea kako leži potrbuške među kaktusima na rubu nekog zabačenog meksičkog sela, zaključio sam da uz drogu nema budućnosti. No, ako je carina povukla s granice iskusne stare lisce poput Sharpa i poslala ih u potragu za visokom tehnikom umjesto da traže droge, možda bi se opet trebalo latiti tog posla.

— Okani se takvih misli — reče Fiora. — Potreban si mi ovdje.

Uvijek je uspijevala pročitati što mi se zbiva u glavi. ne

Dok smo se približavali Beverly Hillsu, još sam razmišljao o prijepodnevnom razgovoru. U ustima mi je ostao neugodan okus, kao poslije nekih dijetalnih pića Vozili smo se Cobram, osmeroeilindričnim čudovištem, jer se Fiora opredijelila za taj auto. Trebalo je da mi to odmah bude sumnjivo. Inače nije baš sklona Cobri s engleskom karoserijom i golemim Fordovim motorom. Milija su joj mirna, pristojna vozila. Najviše voli Mercedes.

Vrlo malo smo razgovarali- To je jedna od Fiorinih osobina koja mi se vrlo sviđaju. Ni ona ne podnosi prazno brbljanje. A dok ne razmislim pošteno, sve što bih rekao o Dannyju i zagonetnim posjetiocima bilo bi prazno brbljanje, besciljno, možda i razorno.

Fiora i Dany bijahu neraskidivo vezani ljubavlju i povjerenjem kao i većina blizanaca. Tokom godina ona i ja često smo se prepirali zbog njezina neobuzdanog brata, koji je, na svoj način, bio lijep gotovo kao i ona. Premda pametan poput nje, nije bio discipliniran i poduzetan kao ona. Čega god se prihvatio, uvijek bi doživio neuspjeh, iako strašan. — Znam već, hoćeš mi kazati: »Lijepo sam ti uvijek govorio da će on jednom zabrljati« — progovori napokon Fiora i promeškolji se na sjedalu. — Fiora — uzdahnuo sam — ja sam, na svoj cinični način, zabrinut za Danya malone kao i ti. On je dražesno dijete. —• ali i gnjavator, dodao sam u sebi. — Nije on dijete — reče ona zamišljeno. — Vjerovala sam da će pvaj put biti drukčije. Volker me uvjeravao da Danny izvrsno obavlja »divno« svoj dio poslova u »Omnitronixu«. — Kako bi bilo da mi ispričaš ono što nisi za onih trinaest minuta jutros? Počnimo od »Omnironixa«. Fiora se zagleda u mene, ne govoreći ništa, kao da se još koleba smije li se pouzdati u mene. To me pogodi u živac. ; Žustro sam prebacio u niži prijenos, a Cobra je zarežala na i mene.

— Slušaj, ljepotice — rekoh — pozvala si me k sebi, nije li tako? Nisi našla baš pravi trenutak za dvojbe... osim i ako već znaš o Dannyu nešto što mi ne želiš otkriti. ; Fiora mi odmah vršcima prstiju dotakne podlakticu i potom mi obuhvati zglavak.

— Nisu posrijedi nikakve dvojbe, Fiddleru. Ni govora. Vjerujem ti više nego sebi. Zbog toga sam te i pozvala. — Duboko udahne zrak. — Jednostavno, nisam baš sigurna želim li uopće doznati što se događa s Dannyem i »Omnitro-nixom« prizna. — Ako Danny čini nešto protuzakonito, logično je da je i Volker upleten, jer su ortaci. Ali, zapravo ne ■želim doznati istinu, jer ne vjerujem da bih mogla s njom izaći nakraj. Stoga sam pozvala tebe, znajući da ćeš me, makar te to i boljelo, zaštititi od same sebe • . . ako dođe do toga. Nadajmo se da neće. — Što dalje sam je slušao, to više mi se činilo da je Volker svojim kracima uhvatio ne samo Dan-nya nego i nju. — Oprosti -— doda ona. •— Znam da to nije pošteno prema tebi.

Gnjevno sam prebacio mjenjač u drugu brzinu i pritisnuo gas. Cobra je zarežala i odmah jurnula. Kad sam se malo is-puhao, usporio sam.

— Počnimo od ■>Omnitronixa« — rekoh.

— Tvrtka se zapravo bavi posredničkim poslovima —: prozbori Fiora. — »Omnitronix« opskrbljuje uglavnom evropske kupce, nabavlja robu u Silicijskoj dolini ili Irvineru 2

TRAG 260

i zatim je šalje preko mora. Sudeći prema onome što mi je jednom ispričao Danny, velik dio robe izrađuje se po narudžbi. Naprimjer, poluvodiči.

— Ima li i vojne opreme? — zapitah.

— To bi ti mogao reći Volker — odgovori ona- Naglo sam je pogledao. Vjerojatno su mi se na licu odrazile misli jasnije nego inače. Ponovo mi je dotaknula ruku i pokušala se osmjehnuti, ali nije uspjela. — Da, objedovat ćemo s njim — reče mi.

Gledajući pred sobom veliku limuzinu koja je naglo usporila, pomislio sam kako bi lijepo bilo naletjeti na nju i smrskati joj nezgrapni rep. A onda sam podsjetio sebe da se ponašam kao razljućeni balavac; nasjeo sam na prijevaru i morat ću jesti sa čovjekom koji spava sa ženom s kojom sam se vjenčao, razveo se od nje i još je volim. Zaboga, svi smo odrasli ljudi, nije li tako? Vraga!

■— Ovaj put ću ti progledati kroz prste — rekoh, pritisnuvši kočnicu. — No, pokušaš li me ponovo prevariti, odužit ću ti se.

Znala je da se ne šalim.

— Oprosti, Fiddleru — promrmlja.

— Dobro, Fiora — prozborio sam nakon duge i neugodne stanke. — Možda će tvoj vrli prijatelj Volker odgonetnuti zašto vlasti njuškaju za tvojim blizancem. Objedovat ćemo zajedno, ali to ne znači da ću sve brige preuzeti na sebe. S nekim ljudima ne želim imati posla. Među njih pripada tvoj Danny— Hvala -— odvrati Fiora i blago mi dotakne brkove, kao mnogo puta u prošlosti. — Htjela bih samo mali savjet.

Koješta! Oboje smo znali da nije tako, sali smo šutjeli. Već smo spoznali da je šutnja u pravom trenutku ponekad spasonosna. Nismo prozborili više ni riječ dok nismo ušli u dvorište restorana koji je izabrala.

Volker je bio vraški zgodan. Građen kao gimnastičar... poslije sam doznao da se i bavio gimnastikom. Bio je niži što se doimao, uskih bokova, širokih ramena i upadljivo mišićav. Kad se digao od stola na suprotnoj strani vrta, vidjelo se da su mu kretnje vrlo skladne i muževne. Imao je na sebi mornarskomodri kaputić, sive hlače i bijelu svilenu košulju, raskopčanu oko vrata. Prijazno se nasmiješio, ali se nije 18 i ulagivao. Nije zahtijevao da mu se uzvrati smiješkom- Bio je spreman razumjeti sve.

— Volkere, ovo je Fiđdler — progovori Fiore kad joj je Volker poljubio ponuđeni obraz. — Fiddleru, ovo je Dan-nyev ortak.

I Fiorin ljubavnik. No šutnja je zlato... ili barem srebro. Rukovao sam se Volkerom. Očekivao sam slab evropski stisak, ali sam se prevario. Volkerova glatka, njegovana šaka bila je vrlo snažna.

— Odavno vas želim upoznati, Fidderu — reče on. — Priznajem ljubomoru. Fiora često priča o vamaItekako pridonosite njezinoj sreći. Što da se, dovraga, kaže na to, čak i ako ona spava s tim tipom? Pogotovu ako spava. Štoviše, Volkerov je smiješak bio iskren i topao.

Zadržavši još moju ruku u svojoj, Volker me povuče prema stolu. Nikako nisam mogao uzmaknuti. Njegov je šarm bio poput južnokalifornijskog sunca ... uzvišen, velikodušan, prirodan, podjednako raspoređen na sve.

Grijao je do kosti.

Najednom sam shvatio zašto se Fiora plaši. Volkerov je šarm rijetkost poput Carusova glasa, poput istinske dobrote i besprijekorne ljepote. Čudnovat je kao i moj apsolutni sluh.

— Već sam se uplašio da ću prvu bocu vina morati ispiti sam -— primijeti Volker, dok mu se kroz glas probijao smijeh- Kad smo sjeli, on nam oboma natoči vino prije nego što sam mogao kazati hoću li piti ili neću. — Onda, kako je protekao sastanak? — zapita Volker i podigne čašu, nazdravljajući nam.

Chardonnay je bio izvrstan, ne previše hladan. Kušavši ga, spustio sam čašu na stol i osmjehnuo se zgodnom sugovorniku.

— šteta što mu niste prisustvovali — rekoh. — Uživali biste razgovarajući sa Sharpom, a i on bi, uvjerenm sam, bio oduševljen da je mogao upoznati jednog od rukovodilaca •>Omnitronixa-«.

Pogledah letimice Fioru. Izbjegavala je moje oči. Nisam napomenuo da će se Sharp razljutiti kada dozna da mu je Volker bio nadohvat ruke, a Fiora to nije spomenula.

— Sharp se nije raspitivao o Volkeru — promrmlja Fiora, pročitavši mi misli i pijuckajući vino.

19 lipi

Upitao sam se Sto bi se dogodilo da se Sharp počeo raspitivati o Volkeru. Bi li Fiora lagala i zaštitila Volkera? Je li već lagala ne bi li zaštitila Dannva? Laže li i meni?

Srknuvši još jedan gutljaj vina, ponovo sam se usredotočio na Volkera- Promatrao me svijetloplavim očima, iskrena lica, držeći se tako kao da je očaran svakom mojom riječju. Baš tako se ponašaju najspretniji novinari.

Jadni šmokljani s kojima oni razgovaraju oduševljeni su što su napokon naišli na nekoga tko ih je voljan slušati, pa pričaju i pričaju, sretni što imaju priliku brbljati. Pa ipak, premda mi je taj trik bio poznat, teško sam mogao odoljeti Volkeru. Počeo sam govoriti o sastanku.

— Uljudno smo se pozdravili. Sharp je htio porazgovarati s Dannvem. Kazali smo mu da ne znamo gdje je on. Slegnuo sam ramenima. — Nakon toga smo se pozdravili na rastanku.

— To je vrlo sažet prikaz — izusti Volker i natoči još vina meni i sebi. — Ja sam gost u vašoj zemlji. Ne znam pojedinosti o vašem sistemu. Zar namjeravaju uhapsiti Darmya?

— Zašto bi to htjeli učiniti? — zapitah, nazdravivši mu čašom— Eh, Danny, Danny! — uzdahne Volker i strese glavom. — Zanima me koje je obrasce zaboravio ispuniti ovaj put. Baš je nepromišljen. Uvjeren sam da posrijedi nije ništa ozbiljno.

— Sharp je spomenuo propise o izvozu, ali nije natuknuo nikakve pojedinosti — rekoh.

Uto nam priđe konobar. Preletio sam pogledom po jelovniku. Sudeći prema cijeni, riba je bila svježa, premda sam sumnjao u to. Volker i ja naručismo list, a Fiora je izabrala salatu od račića.

— Drago mi je što nisi imala nikakvih razloga za zabrinutost — obrati se Volker Fiori čim je konobar otišao.

Fiora strese glavom i pogleda prema meni.

— Nije to tako jednostavno, Volkeru — reče. — Pitanja bi mogla postati neugodna, pogotovu kada doznaju da si u blizini.

— Ja nemam razumijevanja za birokraciju. Zbog toga sam se i udružio s Dannyem Flynnom. Prepustio sam njemu glupe formalnosti — promrmlja Volker. Više se nije Hoćete li vi odati Ismiješio kao prije- Zagledao se u mene. vlastima da sam ovdje?

Slegnuo sam ramenima. .; — Zasad sam na strani slobodne inicijative i međuna-todne trgovine — odvratih. — Dakako, ako dobijem neke odgovore.

•— Budući da vam Fiora vjeruje — izusti Volker, ne-remice me promatrajući — moram vam vjerovati i ja.

— Što će zapravo otkriti specijalni agent Sharp kad pronađe Dannya i zaviri u »Omnitronix«? — zapitah.

Volker je gledao svoju čašu, a onda popije nekoliko gutljaja.

— Uživam u kalif orni jskim vinima — promrmlja, a onda se vrati na temu: — Vaše će vlasti utvrditi da su u kompaniji svi spisi uredni. Danny je vrlo sposoban ortak — reče i dotakne Fiorinu nadlanicu. — »Omnitronix« ima valjane izvozne dozvole, utovarne naloge, sve su knjige u skladu sa zakonom.

— Sharp bi mogao biti vrlo opasan ako ste upleteni u nešto... — započne Fiora.

— Nismo upleteni ni u što — prekine je Volter.

— Dobro — uzdahne ona i osmjehne mu se. — Oprostite, moram otići za trenutak. , Volker i ja smo je nijemo gledali kad se digla i krenula kroz vrt- Gledali su je i drugi muškarci. Tad sam ispio posljednje kapi vina. Zagrijalo se na suncu kao mokraća.

— Dobro, Volkeru, vrijeme je za otvoren razgovor — rekoh. — U kakvoj je, nevolji Danny?

Donekle zaslijepljen ugodnim kalifornijskim suncem, Volker zaškilji u mene. Koža mu je bila svijetla, gotovo prozirna, i stvarala varljiv dojam nježnosti. I moj izgled često vara ljude. Budući da sam visok metar i osamdeset pet centimetara, dugačkih kostiju i velikih šaka, svi očekuju da sam spor i nespretan. Ja to ne nastojim poreći... mnogo puta mi je ta zabluda spasila glavu. Uvidio sam da izgled često vara. Volker je bio nježan i krhak koliko i kamena gromada. Razmišljao je hladnokrvno i vrlo točno poput vrsnog tehničara ili ubojice. Nipošto nije bio glup. Takvi se muškarci sviđaju Fiori. Ona želi da budu snažni i mišićavi, ali i pametni-

21Kad je Volker ponovo slegnuo ramenima, napela mu se košulja na mišićavim prsima. Imao je prsne mišiće poput dobro uvježbana velteraša.

— Fiora mi je ispričala da ste radili kao novinar i stmo-stalan istražitelj. Smatra vas vrlo nadarenim za logično zaključivanje.

— Bavio sam se svačim. Između ostaloga, bio sam i novinar- A i ovlašteni istražitelj.

— Ponekad ste radili i bez ovlaštenja — primijeti Volker i nasmiješivši se pokaže cinizam jednak mojem.

— Je li vam ona to ispričala?

— Nije. Upoznavši vas, imam dojam kao da u zrcalu vidim samoga sebe. Drukčijeg, dakako, ali u biti jednakog. Baš je šteta što nas štošta odvaja.

Toj se izjavi nije moglo baš ništa dodati. Njegove su se riječi mogle tumačiti na razne načine. Bo je poput dijamanta. Svakom riječju i svakom kretnjom otkrivao je drukčiju fasetu.

— Koliko znate o današnjoj visokorazvijenoj tehnologiji?

— zapita me tada.

— Imam nekoliko prijatelja koji se bave kompjuterima, pogotovu su pravi stručnjaci za kompjuterske programe. Imam i kućni kompjuter, ali nisam baš osobito vješt u rukovanju njime. Ne znam pripremiti vlastite programe niti se razumijem u elektroniku kao većina današnjih petnaestogodišnjaka.

— Koliko znate o trgovanju elektronskim priborom?

— Malo — odgovorih. Osnovno je pravilo da se u intervjuu ne može doznati ništa ako se već zna sve.

— »Omnitronix« kupuje opremu'u Sjedinjenim Državama i izvozi je širom svijeta — reče Volker. To je vrlo unosan posao, pa stoga postoji i velika konkurencija. Bitno je vrijeme. Važno je ne samo što ćemo poslati nego i kad ćemo to isporučiti. Budemo li prespori, budemo li previše cjepidlačili, tisuću kompanija jedva čeka da zauzme naše mjesto. Baš zbog toga bi nam carinski birokrati mogli stvoriti gadnih7 neprilika.

Počeo sam stjecati predodžbu. Otprilike onakvu kakvu sam i očekivao. Šverc elektronikom star je koliko i silicijski čipovi.

— Slušam vas — rekoh Volkeru.

— Da, vidim da zaista slušate.

— Kao da gledam sebe u zrcalu.

Volker se ironično osmjehne. Kad je ponovo progovorio, zagledao se u praznu vinsku čašu, vrteći je među prstima i promatrajući iskrenje na kristalu.

— Gotovo sav elektronski pribor, izrađen u Sjedinjenim Državama, podliježe izvoznoj kontroli — nastavi on.

— Ako se u opremi upotrebljavaju silicijski čipovi, potrebne su izvozne dozvole, koliko god ti čipovi bili stari.

Prava birokracij_e Glupost. Premda je Istočni blok ideološki neprijatelj, ne smijs se zaboraviti da su oni itekako dobri kupci. Velik dio Evrope ne boji se patološki sovjetskog sistema kao vaša vlada.

Volker pričeka moj odgovor. Samo sam kimnuo i pustio i a da misli što hoće. I to je jedna smicalica iz novinarskog epertoara. Sud se izriče u štampi, a ne u osobnom razgovoru.

— Ja osobno ne želim trgovati s Istočnim blokom — na-Stavi Volker. — U Francuskoj se može naći izvrsno tržište, i u nekim srednjoistočnim i južnoameričkim državama, li, i za trgovanje s njima moram dobiti dozvole. Katkad moram čekati i pola godine da bih smio izvesti šačicu jednostavnih poluvodičkih čipova. Zar će francuske tvornice obustaviti proizvodnju pola godine dok »-Omnitronix« bude išao od birokrata do birokrata i moljakao da mu se izdaju dozvole za izvoz čipova koji su već potpuno zastarjeli u Sjedinjenim Državama? Baš vaša birokracija stvara vrlo unosnu crnu burzu čipova koji bi se ionako izvezli, ali trebalo bi pričekati nekoliko mjeseci i gadno se namučiti s uškrobljenim činovnicima. Sićušni se čipovi mogu vrlo lako sakriti u odjeću i avionom prevesti u Frankfurt, Zurich ili Pariz.

— Jesu li Dannvevi džepovi bili puni dok se penjao u avion?

— Nisam to rekao. — Volker se nasmiješi. — Samo sam vam opisao kako postupaju neki ljudi u našem posluNe bih vas htio opteretiti neugodnim istinama. Zamislite u kakvu biste se škakljivu položaju našli pred Fiorom, kojoj ste Danny i vi alfa i omega u životu.

— Da se i ne spominje specijalni agent Sharp — rekoH — kojeg zanima samo popis zabranjene robe.

— Dakle, jasno vam je zašto vam ne mogu ispričati ništa drugo. Cak ni vama, premda vam Fiora vjeruje više nego samoj sebi.

To me pogodi kao da me udario šakom u želudac. Vol-ser zapazi učinak i prestane se smiješiti.— Slutio sam da je još volite — reče mi — ali nisam znao koliko. — Iznenada se nagne naprijed i zagleda mi se u iiCe. — Slušajte, Fiddleru, predložit ću vam nešto. Prije nego što odgovorite potvrdno ili niječno, treba da doznate više o meni. Nekoć sam bio gimnastičar. I to vrlo dobar. Pripremali su me za međunarodno natjecanje na najvišoj razini. Taj mi je nastup značio vrlo mnogo, jer sam se želio proslaviti i roditeljima olakšati život. U finalu sam

završio vježbu na ručama na prvomu mjestu. Potom je na redu bila vježba na konju. Moja najslabija točka. Čvrsto sam odlučio pobijediti. Izveo sam vrlo tešku vježbu. Malone savršeno. Malone. Kad sam doskočio, pukla mi je jedna koščica na lijevom stopalu. Cuo sam kako se slomila i osjetio struganje kosti o kost. Nisam nikomu spomenuo ozljedu. Omotao sam stopalo i pripremio se za nastup u posljednjoj disciplini, koja mi je bila najjača strana. Vježbi na krugovima. Zapamtio sam svaku kretnju, svaki trzaj i okret... ~ Volker zažmiri, zatim opet otvori oči. — Vrlo dobro se sjećam skoka- Morao sam doskočiti s gotov četiri metra. Napraviti dvstruki salto, pasti na noge i zadržati ravnotežu. Nisam mogao doskočiti na jednu nogu. Znao sam to i prije nego što sam počeo vježbu. Pomirio sam se s tom činjenicom, baš kao što sam se pomirio i s boli što ću je osjetiti. — Vjerojatno su mi se na licu odrazili misli, jer je Volker kimnuo i dodao: — Ne užvam u bolovima, ali ih se i ne bojim. Bitno je da pobijedim. — Još više se nagne prema meni. — Razumijete li Fiddleru?

Kimnuo sam. I ja sam, boreći se za svoje ciljeve, počesto izvukao batine. __Razumijem, Volkeru. Sto mi hoćete predložiti? __ Odvedite privremeno Fioru odavde, Fiddleru. na tjedan ili mjesec dana. Potom ću vam se i ja pridružiti, pa neka ona sama odluči- Tako će sve biti mnogo čistije.

Bilo je to vrlo primamljivo mito.

Katkad se itekako kajem što ga nisam prihvatio.

Fiora i list stigoše istodobno. Ne mogu reći da je list bio loš, ali riba je riba. Koliko god novca imao, ne želim plaćati izvanrednu cijenu za obično jelo. Štoviše, Volker i ja 24 pip

1 smo se, čim smo pojeli prvi zalogaj, pogledali i prasnuli u smijeh. Položaj bi mi' bio kudikamo lakši da sam mogao zamrziti tog kujinog sina.

Jelo smo začinili razgovorom o zbivanjima u Walll Stree-tu, dobrim španjolskim vinima (postoje samo dva), vašing-tonskim političkim mešetarima, cijeni zlata i nafte, te britanskoj politici kao suvremenom utjelovljenju francuske farse iz devetnaestog stoljeća. Volker je bio ne samo zgodan nego i duhovit. Koliko god sam ga nastojao zamrziti, to mi nije polazilo za rukom.

Napokon nam se Fiora osmjehne obojici, skladno ustane i promrmlja da se mora taksijem vratiti u ured. Prije odlaska se sagne, provuče mi prste kroz kosu i poljubi me u obraz. Prišapne mi da joj se javim telefonom, a onda se okrene, poljubi Volkera u obraz i šapne mu nešto što nisam mogao čuti. I njemu razmrsi kosu. Bila je u svom elementu.

Gledali smo za njom dok nam se nije izgubila s vidika, zatim smo se pogledali- Obojica smo znali da nećemo razgovarati o njoj. Nalagali su nam to zdrav razum i nagon samoodržanja. Nismo htjeli pipkati ispod uglađenosti.

Lako bismo mogli izgubiti prste.

Volker pogleda na sat, tanak gotovo poput čipa.

— U četiri sata imam sastanak u San Joseu -- prozbori, ođgurnuvši ostatak jela. — Budući da sam, kad sam prošli put bio ovdje, čekao taksi gotovo jedan sat, treba da ga odmah pozovem.

— Mogao bih vas ja odvesti na aerodrom.

— To je vrlo ljubazno od vas. — Volker nije skrivao zadovoljstvo. — Jeste li se možda dovezli Cobrom?

Dakle, Fiora je zbog njega izabrala tu metalnu zvijer. I spretno se povukla. U Cobri nema mjesta za troje.

— Jesam — odgovorih. — Nadam se da nemate mnogo prtljage. — Volker šutke izvuče iz džepa avionsku kartu. — Dobro, toliko mjesta ima u prtljažniku — rekoh.

Mahnuli smo konobaru kako bismo platili, no Fiora je već podmirila račun. Kao što rekoh, bila je u svom elementu.

— Moram vam priznati nešto, Fiddleru — . progovori Volker kad smo izašli. — Još nikad nisam vidio Cobru, čak ni na snimcima. Hoćete li me razumjeti ako vam priznam da me baš mogućnost da vidim vašu Cobru domamila danas ovamo?

— Razumijem vas. Taj je auto vrlo neobičan.

25— Blago rečeno — odvrati on. — U njemu su se idealno spojili savršen američki motor i britanski dizajn.

Tko god zna nešto o automobilima, očaran je Cobrom.

Imao je potpuno pravo. Cobra ima Fordov motor od 7000 kubičnih centimetara, postavljen na malo preinačenu i znatno pojačanu šasiju kakvu je prvobitno izrađivao »A. C. Bristol Motor Works« u Coventrvu. Taj dvosjed postiže brzinu od 0 do 150 kilometara, pa opet do 0, za četrnaest sekundi. Postoji samo petsto Cobri, a izradio ih je Carroll Shelbv, ludi teksaški uzgajivač kokoši, srčani bolesnik i zaljubljenik u život.

Dok smo se približavali podzemnoj garaži, iz nje izjuri veliki Mercedes, nimalo ne poštujući pješake. Volker skoči ulijevo, a ja udesno- Bio je za dlaku brži od mene i kudikamo skladniji. Opazih da ocjenjuje moje reflekse.

Kimnuo je ne prozborivši više ništa. Uostalom, tko bi govorio svom odrazu u zrcalu?

Cobra je bila parkirana blizu kabine u kojoj je sjedio čuvar, mlad Iranac crnih očiju i hitrih kretnja i bdio nad njom. Dobro je obavio posao. Nitko je nije ni pipnuo. Dao sam mu drugu polovicu novčanice od dvadeset dolara što sam je poderao nađvoje kad sam parkirao auto.

Ugledavši tamnomodru Cobru, Volker je počne zadivljeno obilaziti, dodirujući je povremeno kao da se želi uvjeriti da je sve to stvarnost. Protiv volje sam se osmjehnuo. I ja sam se ponašao tako kad sam prvi put ugledao Cobru. Za-do, ona uistinu vrijedi onoliko koliko stoji.

— Hoćete li vi upravljati? — zapitah tiho i dobacili mu ključeve. Tim potezom iznenadio sam sebe gotovo isto koliko i njega. Uhvativši ključeve, Volker me pogleda onako kako su vjerojatno spiljski ljudi gledali Prometeja.

Bez ijedne riječi otvori vrata i spusti se na sjedalo Jn se nisam mučio vratima. Budući da sam visok, jednostavnije mi je prekoračiti ih i sjesti- Kad je motor zarežao, Volker se oduševljeno nasmije. — Ujutro ponekad riga vatru Iz rnspllnjača — napomenuh.

— Kao zmaj u bajknmn — primijeti Volker Pogled mu je prelazio po instrumentima Otpilili »potku I spretno krene. Gume zacvile na glntlom mfitlfu Vidjelo $c da je vješt vozač, odlučan i obdaren reflrkilmn Dok smo se vozili kroz grad, gust promet I jrtlrnv rn/um ograničili su ga na prvu brzinu i samo povremenu nu iliugu, sit kad smo se dokopali auto-ceste za San Diego, ravne, sa četiri trake, teško se moglo odoljeti čarobnom zovu daljine.

Uvjerivši se da nigdje na vidiku nema policajaca, rekoh mu neka prestane sputavati Cobru.

Nije mu to trebalo ponoviti. Prebacio je u prvu brzinu i potom pritisnuo gas tako da smo se zalijepili za naslone sjedala. Uskoro je Cobra bila već u trećoj brzini. Prestizali smo automobile tako lako kao da stoje. Bilo mi je žao što nemam još jednu Cobru i ne mogu se utrkivati s njim. To bi bilo pravo uživanje!

Kad smo stigli pred aerodromsku zgradu, zaustavio se uz rub pločnika, ubacio mjenjač u prazni hod i još jednom pritisnuo papučicu gasa, slušajući zavodljivo brujanje motora.

— Tečno govorim pet jezika — progovori on napokon —, ali ponešto se ne može izraziti riječima- — Izađe i okrene se prema meni. Oči su mu se uzbuđeno sjale. Zaista je bio izuzetan čovjek. — Sto god se dogodilo, Fiddleru, kako god se ovo završilo ...

Pruži mi ruku, zatim ode i izgubi se u gomili na međunarodnom aerodromu, ostavivši iza sebe prazninu dok se iz žila povlačio adrenalin.

Vraćajući se obalom, znao sam kako Fiora čeka u svcftn uredu da joj se javim telefonom. Nisam još smislio što ću joj kazati.

Savjest me tjera s auto-ceste kad sam se našao na rubu predgrađa Pountain Valiev. Nekoć se tu protezala močvara, ali poslije su je isušili i sagradili kuće. I to je predgrađe sastavni dio raja. Zaustavio sam se na benzinskoj stanici i ušao u javnu govornicu.

Fiora je podigla slušalicu čim joj je zazvonio telefon.

— Hvala ti za objed — rekoh joj.

— To je bilo najmanje što sam mogla učiniti — promrmlja ona.

— Divno— A što bi htio da ti kažem?

— Da ćeš se odreći svega što me otuđuje od tebe i da do utorka nećeš pogledati nijednog muškarca.

Usprkos zabrinutosti, Fiora se kratko nasmije, a onda mi reče adresu »Omnitronixa-« u Irvineu.

27

— Volker je rekao da će ti do sutra pribaviti ključ — reče mi.

Zanimljivo. Očito je već shvatio da neću nestati s Fio-rom. Samo sam kmrknuo i čekao. Čekala je i ona.

— Što hoćeš da ti kažem? — zapitah.

Fiora to nije mogla izgovoriti. Ili nije htjela. Stoga sam joj pomogao.

— Dobro, dobro. Brinut ću se o tvojim interesima — rekoh joj. — No morat ćeš mi platiti poseban honorar.

— Misliš na onakav kakav si dobio od one Snjeguljice iz Norveške? — odvrati mi ona odmah, ponovo stekavši moć govora.

Htio ili ne htio, tiho sam se nasmijao. Nisam znao da je Fiora doznala za Ingrid- Doduše, nije ni važno. Mi jedno drugome ne brojimo nevjere. Ljupku sam Skandinavku upoznao u Fiorinoj dnevnoj sobi i spetljao se s njom.

Inače ne pecam tako blizu kuće.

— Zapravo, imam na umu onu cijenu koju si mi platila prošli put kad sam te kaucijom izvukao iz zatvora .. . onda kad su te ščepali poreznici.

— Da, to je bilo zabavno — tiho reče Fiora. Glas joj je bio neobično dubok. Donekle se zaborave njezina žestina i strast ako se neko vrijeme ne spava s njom, ili ne pleše, ili ne prepire. — Fiddleru, što je ... s ostalim?

Znao sam što je zanima, ali, tako mi svega, nisam joj htio olakšati položaj.

— Sa čime?

— Fiddleru, molim te .. • — Slušaj, ti si već odrasla djevojka, Fiora. Ako me moraš pitati možeš li se pouzdati u Volkera, onda vrlo dobro znaš kakav je odgovor.

— Kaži mi nešto što još ne znam — izusti ona napuklim glasom nakon duge šutnje.

— Dopustio sam Volkeru da upravlja Cobrom.

To ju je donekle uzdrmalo; čuo sam njezin dahtaj. Zna koliko mi je Cobra prirasla srcu. Često smo se svađali zbog nje.

— Svidio ti se — zaključi ona.

— Zaboga, o komu se ne bi svidio? Ipak, Fiora .*.

— Da? 28 ^^^J — Ako se sunčano svjetlo usredotoči kako treba njime ^He može probušiti oklop. Dakle, ništa se ne može jamčiti, ■atenska glavo. Sto se tiče njega i »Omnitronixa«. Želiš li još ■ i sada da se petljam u to?

■ — Pouzdajem se u tebe- Potreban si mi. Danny... Dan■ ny je u nevolji. Gadnoj nevolji. Sanjala sam o njemu.

■ Fiora spusti slušalicu, ne prozborivši više ni riječ. Nije ■ bilo ni potrebno. Kad je prošli put spomenula svoje snove, U riječ je bila o meni i ujaku Jakeu. Znala je da je Jake mrtav i ja živ, prije nego što sam to ja znao.

Mrmljajući psovke, vratio sam se u Cobru i odvezao odmah na jug u industrijsko područje Irvine. Nisam htio čekati da mi Volker pošalje ključ »Omnitronixa«.

U Irvineu, ne računajući Silicijsku dolinu, postoji najveća koncentracija visoke tehnologije na svijetu. Nije uvijek bilo tako. To je područje staro koliko i silicijski čipovi. Prije petnaestak godina bilo je tu samo nekoliko poduzeća, raspršenih sjeverno i istočno od aerodroma »John Wayne«. Danas je tu oko četiri tisuće tvrtki.

Sagrađeno je more montažnih jednokatnica.

Dannyev »Omnitronix« bijaše na kraju tihe slijepe ulice. Prozori su bili zamagljeni kao da ih već mjesecima nitko nije oprao. Na nenatkrivenom betonskom zaravanku pred kućom vidjela se hrpica bačenih novina. Neke su novine bile stare već pet tjedana. Tu očito već poduže nije bilo nikoga.

U Irvineu, ne računajući Silicijsku dolinu, postoji najveća koncentracija visoke tehnologije na svijetu. Nije uvijek bilo tako. To je područje staro koliko i silicijski čipovi. Prije petnaestak godina bilo je tu samo nekoliko poduzeća, raspršenih sjeverno i istočno od aerodroma »John Wayne«. Danas je tu oko četiri tisuće tvrtki.

Sagrađeno je more montažnih jednokatnica.

Dakako, staklena vrata, na kojima je crnim slovima pisao naziv tvrtke, bijahu zaključana, a ključevi su bili kod Volkera u San Joseu. S druge strane stakla razabrao sam bakrene žice sastavni dio alarmnog sistema koji su ugradili kad su već zakupili zgradu. Očito je »Omnitronix<* imao nešto što je htio zaštititi.

Gledajući kroz staklo hrpicu pošte što se nakupila na pdu ispod proreza na vratima i ružan pisaći stol, vidio sam 29 i..........m

i sa tri metra udaljenosti nataloženu prašinu. U tom trenu zazvoni telefon na stolu. Pet puta. Zatim utihne. Ubrzo se zvonjava ponovi još pet puta i prekineUstuknuvši nekoliko koraka, krenuo sam duž građevine, pažljivo je promatrajući.

Na sredini je bio prozor, također osiguran žicama alarmnog sistema. No, netko je svojom glupošću upropastio sve. Kutija s alarmnim uređajem bijaše nadohvat ruke. Umjesto da je sakrije na krovu ili visoko na zidu... tako da bi proda se sakrije na krovu ili visoko na zidu... tako da bi se provalnik morao barem poslužiti ljestvama... neki ju je glupan postavio na zid u razini ramena. Valjda zato da bi lako mogao servisirati uređaj. Na željeznoj je kutiji pisao čak i naziv tvornice koja je proizvela taj alarmni uređaji za slučaj ako provalnik nije nacistu o kakvoj

je vrsti sistema riječ- Nedostajala je još samo četverobojna shema na kojoj bi se vidjelo gdje treba presjeći žice.

Tko zna, možda je shema na unutrašnjoj strani poklopca, pomislio sam.

Nisam je našao kad sam podigao poklopac, no očito nije bila ni potrebna nekomu tko je već onesposobio sistem izvu-kavši žice ispod zavrtanja.

Nisam mogao ocijeniti kad je netko pobrkao žice. Prije mjesec dana ili prije nekoliko minuta. Budući da sam bio na objedu u otmjenom restoranu, uza se nisam imao ni nož. Nipošto mi ne bi bilo drago da, ušavši u zgradu, naiđem na nekoga tko se bolje opremio za provalu.

Produživši tiho prema suprotnom uglu, tražio sam bilo što prikladno. Najbolje što sam našao bila je metar dugačka željezna šipka s trokutastom ručkom na jednoj strani i dva šiljka na suprotnoj. Služila je za uključivanje vrtnih prskalica. Kao i većina oruđa, mogla je poslužiti i kao oružje. Uzevši je, nadao sam se da je neću morati upotrijebiti.

Stigavši do stražnje strane građevine, utvrdio sam da ondje nema prozora. Skrivajući se u grmlju mimoze, gledao sam oko sebe. Nigdje se ništa nije micalo. Pričekavši još neko vrijeme, izašao sam iz džbunjaPriđoh stražnjim vratima. Na njima se lokot činio nedirnutim dok se nisam sagnuo i pažljivije Ra pregledao. Raspao mi se u rukama. Očito još netko nije htio pričekati ključeve.

30 Otvorivši vrata, hitro sam se povukao ustranu, bojeći se I da bi unutra mogao biti netko tko ima neko oružje većeg dometa nego što je obična šipka.

Nigdje se nisu zalupila vrata, nisu odjeknuli povici, nisu uzmicali koraci. Niti su prasnuli hici. Pa ipak, pričekao sam još nekoliko sekunda i tek tad šmugnuo unutra.

U stražnjoj prostoriji »Omnitronixa-« bijahu samo četiri kartonske kutije i radni stol. Zatvorivši vrata iza sebe, priljubio sam se uza zid i pričekao da mi se oči priviknu na polutamu. Kad sam se ponovo osvrnuo oko sebe, stekao sam dojam da nešto nije kako valja. A onda mi je sinulo. Prostorija je bila prazna ne samo sada nego i cijelo vrijeme, zaključio Fsam. Na betonskom podu nije bilo nikakvih tragova, a ni na zidovima. »Omnitronix« bijaše napušteno poduzeće. Prišao sam kutijama i otvorio prvu- Unutra sam ugledao papire. Razne spise i otkinute telekse, kataloge i specifikacije. Zavirivši u ostale kutije, u njima sam naišao na isto.

Jedino što sam osim papira našao unutra bila je nekakva crno-zlačana okrugla pločica, velika poput srebrnog dolara. Nisam razaznao od kakve je legure napravljena. Bacih je uvis kao novčić. Obje su joj strane bile prazne.

Bez ikakvih brojeva i slova. Spremih je u džep.

Zatvorivši kartonske kutije, udaljio sam se od njih, pitajući se jesu li ostale zato što netko više nije imao mjesta u autu, ili jednostavno zato što ih nije smatrao vrijednima truda. Dakako, postojala je još i mogućnost da lopov nije ni otišao iz »Omnitronixa«. Zbog toga sam koračao vrlo tiho po betonu i spremno držao u ruci željeznu šipku.

Uredska su vrata bila odškrinuta. Naslonio sam se na dovratak i osluhnuo. Bilo je potpuno tiho- Upravo sam posegnuo za kvakom kadli začuh škljocaj i zatim tuckanje. Trenutak prije nego šo sam prepoznao taj zvuk, priljubio sam se uza zid i podigao šipku.

Poslije tridesetak sekundi teleprinter prestane lupkati. Pričekao sam još neko vrijeme, razmišljajući o uredu, krtijama i teleprinteru, zasad jedinim znacima da »Omni-tronix« postoji. Doduše, teleprinter ne znači gotovo ništa. Adresa teleksa je anonimna poput telefonske govornice. Znam jednog starog varalicu koji je godinama imao teleprintere u ormaru u spavaćoj sobi. Buka je bila neugodna, ali uštedio 31

litice u provaliju. Priroda je već ugradila u zakone prisilno izvršavanje. Ali, ljudski su zakoni nešto sasvim drugo. Svake se sekunde širom svijeta krše pravila što su ih stvorili ljudi. Krše se zakoni i zarađuje novac, a litice i provalije nema nigdje na vidiku.

Ne bih se previše iznenadio ako se Volker bavi protuzakonitim poslovima. No, on nije bezazlen ni plitak; ako krši zakon, onda to čini radi neke bogate zarade.

Danny je, naprotiv, priprosta duša. Naivan kao pile. Proziran. Lako bi se polakomio i ogriješio o zakon»Neka im se ostvari najdraža želja.« Premda sam bio u iskušenju da izreknem tu kletvu i okrenem svemu leđa, nisam to mogao učiniti zbog Fiore.

Kakva god bila ona inače, poštena je do dna duše, Naglo se probudivši oko ponoći, čuo sam kako mi srce snažno lupa. Ležao sam nepomično i pokušavao odgonetnuti što me probudilo.

Začuje se tiho pljuskanje vode.

- Odmah sam odahnuo i promrmljao kletvu. Vani je nezvan gost. Doduše, četveronožan, a ne dvonožan. Žurno sam se izvukao iz kreveta, sjetivši se da sam zaboravio pokriti svoj mali ribnjak. U njemu je samo desetak riba, ali mi je vrlo stalo do njega.

Za ovakve prilike držim poseban pištolj u noćnom ormariću. Zgrabivši taj zračni pištolj i ubacivši u njega dva metka, krenuo sam prema kliznim staklenim vratima kroz koja se ulazi u dvorište. Dok sam tiho otvarao vrata, očekivao sam da ću ugledati dva-tri rakuna kako šapama nastoje uhvatiti u vodi šarene ribe. Neprestano ratujem

s njima. Ribe su im posebna poslastica- Svake noći, dok se šuljaju prema mom psu ne bi li mu smazali hranu, provjeravaju jesam li jezerce pokrio žičanom mrežom. Ako to zaboravim učiniti, ribe plaćaju ceh.

— Baš zgodno — progovori Fiora kad sam koraknuo iz kuće, s pištoljem u ruoi. Sjedila je na kamenoj klupi i kraj nogu je imala zdjelicu s ribljom hranom. — Junačina sa dva pištolja.

— Dva pištolja? — promrmljao sam i pogledao šaku u kojoj sam držao oružje.

Zaboravio si obući gaće, Fiddleru — reče ona strpi jiiro.

— Ne boj se, ljepotice — osmjehnuo sam se. — Nisi ni u kakvoj opasnosti. Samo jedno oružje mi je nabijeno.

Krenuvši prema ribnjaku, zapeo sam nogom o skriveni prekidač i zapalio svjetla. Sad sam jasno vidio Fiorino lice, kose obraze i smećkastozelene oči. Na sebi je imala tanku bijelu bluzu i traperice stare gotovo toliko da bi već imale glasačko pravo, premda su joj još pristajale kao u srednjoj školi.

— Ovaj pištolj ima jednu manu — rekoh, pokazavši na oružje u ruci. — Kad se napne, mora se opaliti. Kokot se više ne može otpustiti.

— Ako se ne varam, to si prigovarao i drugom pištolju — reče ona tiho i osmjehne se- — Spremi oružje, Fiddleru! Zbunjuje me i... — Zašuti i zažmiri, jer me više nije htjela gledati.

— I? — Opet imam neke loše vijesti za tebe.

— Nahrani ribe! — promrmljao sam i zaputio se u spavaću sobu.

Vratio sam se vrlo brzo, obukavši kratke hlače i poderanu majicu, i donio bocu hladnog bijelog vina. Kad sam joj napunio čašu, ocjenjivački je srknula vino, a onda je pote-gnula velik gutljaj, što mi je jasnije nego išta dosad pokazalo u kakvu je duševnom stanju.

— Sto se dogodilo, Fiora?

— Dvoje — odgovori ona, gledajući vino. — Prvo, zvao je Dannv. Htio bi da sutra dođem u Cupertino. Kaže da mora fvakako razgovarati sa mnom.

— Valjda zna da se za takvu svrhu može upotrijebiti i ielefon?

—- Kaže da se osobno mora sastati sa mnom. Želi mi lati nešto na čuvanje. Nije mi htio kazati o čemu je riječ — lece Fiora, već naslutivši moje pitanje. Glas joj je bio viši i fiesigurniji nego jutros u uredu.

Srknuo sam hladnog bijelog vina i uživao u njegovu Ikusu. Zatim sam pogledao Fioru, koja odmah skrene oči Tistranu.

— Zaista nije potrebno da ti napominjem kako bi u ovom Ironutku bilo užasno glupo da čuvaš kod sebe nekakvu Dan-Tjvevu stvar — rekoh.

37Fiora nastavi hraniti ribe, pažljivo izbjegavajući moje oči.

— Pogriješiš li, Sharp i njegov prijatelj će te idući put obavijestiti o pravima — nastavio sam, govoreći joj ono što je već znala i što nije željela slušati. Ni od sebe, ni od mene.

— Danny je u nevolji — tiho izusti Fiora, govoreći šarenim ribama što su proždrljivo gutale hranu — On i ne sluti u kakvu je škripcu. Nikad ne sanja kao ja ... — Iznenada me pogleda u oči. — Idem k njemu.

— Kada?

— U jedanaest sati. Danny će poslati svoj avion po mene.

Vlastiti avion. Gle, gle. Danny je uspješan poslovan čovjek«., i prvorazredna budala. Ipak, nisam to izrekao naglas.

Ribe su se uznemirile Izronile, bi dvije ili tri, te se zatim okrenule i pobjegle kad im njihova hraniteljica ne bi dobacila hranu. Snažno mašući repovima, škropile su vodom Fiorinu bluzu i traperice.

Sjeo sam kraj nje, zgrabio šaku hrane i pokušao smiriti nestrpljive ribe.

— Poći ću s tobom" u Cupertino — prozborih. ne odvo-jivši pogled od riba, iako sam naslutio da me Fiora promatra. Kad mi je prstima dotaknula nadlanicu, naglo sam se okrenuo prema njoj i iznenadio je. — Kaži i drugi razlog zbog kojeg si došla ovamo, Fiora. ' .

Za tren mi se učini kao da- sam joj na licu razabrao paniku. Kad je duboko udahnula, već sam bio sasvim uvjeren u to. Nježno sam joj dlanom dodirnuo obraz, a ona mi je uhvatila prste i čvrsto ih stisnula.

—- Čini mi se . ■ . — progovori ona. ali glas joj se prekine, pa je morala početi iznova — Čini mi se da mi je večeras netko pokušao provaliti u ured. — Izgovorila je te riječi brzo, kao da ih se želi što prije osloboditi.

Nat.očih joj još malo vina. __ Nastavi, dušo — rekoh i spustih joj ruku na- rame.

Pod prstima osjetih da su joj mišici zgrčeni od napetosti Jezik tijela najbrže otkriva istinu Bila je uplašena — Radila sam dugo, do šest i pol — prozbori ona — Znaš kako je u onim uredima u Century Cityu Svi odlaze u pet Budući da sam morala još pročitati neke telekse, poslala sam Jasona kući i kazala mu da zaključa vaniska vrata — Srkne gutljaj vina kako bi ovlažila usne. — Vrata moga ureda bila 33 su otvorena. Upravo kad sam se pripremila za odlazak, začula sam kako netko drma kvaku na vanjskim vratima kao da provjerava jesu li zaključana. Pomislila sam da je to čuvar, pa sam otišla otvoriti vrata da bih ga pustila

unutra, no kad sam ih otvorila, pred sobom sam ugledala nekog niskog čovjeka, mladog istočnjaka čupavih brkova, vrlo snažnog i iznenađenog- U ruci je držao plastičnu karticu.

— Da, takvim se karticama mogu otvoriti vrata — kazao sam i dao joj priliku da predahne.

— Zalupila sam mu vrata pred nosom i povukla zasun —; nastavi ona. — Zatim sam pozvala čuvare. Nakon toga doživjela sam mali živčani slom. — Strese se prisjećajući se te zgo-; de. — Jesam li pravilno postupila?

— Postupila si baš kako valja — rekoh joj što sam nježnije mogao i stisnuh joj rame, a istodobno mi se od straha i bijesa krv uzburkala. Pri pomisli na to da se našla u opasnosti dok sam ja ležao, sa čvorugom iza uha, osamdesetak kilo-^ metara daleko od nje, u glavi mi je neskladno zasvirao orkestar, stvarajući pravu kakofoniju.

— Gdje je bila »bereta« koju sam ti dao?

— Znaš da je ne nosim sa sobom. Kod kuće mi je u kuhinjskoj ladici s koncima i telefonskim imenikom — odgovori mi ona. Pogleda me i pokuša se tako grčevito osmjehnuti da su joj usta zadrhtala. — Pucnjavu prepuštam svojoj junačini sa dva pištolja. Što se tiče oružja, poslužila bih se jedino zra-r čnim pištoljem protiv rakuna.

Baš je ona kupila zračni pištolj za obračune s rakunima kad joj je jedan od njih umalo odgrizao nogu ispod koljena. To sam sredio tako što sam ogulio opakog rakuna i otad njegovom kožom brišem Cobru. To se dogodilo davno, kad smo Fiora i ja b,ili još u braku i živjeli zajedno.

— Nosi svuda »berettu«! — rekoh joj. — Meni za volju. Fiora. Nosi je.

Osjećajući kako joj iz leđnih mišića zrači napetost, počeo sam je polako masirati. Otkopčao sam joj gornje dugme na bluzi i povukao joj tkaninu preko ramena. Zapazih da se postepeno opušta.

—• Ovo je divno — uzdahne ona.

— Da, ja sam najbolji maser na svijetu.

Nastavio sam je oslobađati napetosti, uživajući u njezi-loj toplini i podatnosti. Nas dvoje se osjećamo ugodno kadsmo sami. Ne tajimo ništa jedno drugome. Ako nam nešto, godi, to otvoreno kažemo.

Zavukavši ruke pod bluzu, nisam imao dovoljno mjesta i napinjao šam je, pa Fiora otkopča još dva gumba i svuče je do laktova. Objesi glavu naprijed kako bih joj mogao trljati vrat. Ispod bluze nije imala ništa osim lavandina mirisa, a koža joj bijaše glađa od svile, topla i živa.

Počeo sam joj trljati mišiće ispod lopatice. Fiora nastoji održati tijelo u dobroj formi ka i ja Stga svaki tjedan pliva nekliko kilometara i u jednoj prostoriji u uredu drži strunjaču. Rezultat se može vrlo jasno napipati, snaga ispod ženstvene mekoće.

— Sto je zapravo posrijedi? — zapita ona iznenada- —> Znaš li, Fiddleru?

— Zasad ne znam ništa — rekoh.

— Ništa?

— Ništa pouzdano, osim ... — Zašutio sam, jer nisam htio da je opet prožme napetost.

— Osim? __ Osim da je riječ o nečemu protuzakonitom — izmotavao sam se — ali to već znaš i ti. Razgovarat ćemo sutra s Dannvem. Tad ćemo znati na čemu smo i brinuti brige. Zasad se opusti Dan ti je bio vraški naporan. __ Istina je — složi se Fiora i uzdahne. — Imala sam posla sa specijalnim agentima i provalnicima, Cobrom i tobom ...

Budući da je napela mišiće okrenuvši glavu i pogledavši me, nisam je mogao izmasirati onako kako sam htio.

— Ne mogu valjano obaviti posao dok sjediš — rekoh. Fiora mi desnom šakom uhvati prste i stisne ih, dok je drugom rukom držala raskopčanu bluzu i njome pokrivala grudi- Razabirao sam obrise njenih bradavica, tvrdih i željnih dodira. __ Bi 11 htio da odemo nekamo drugdje? — zapita me grlenim glasom. __ Polovica kreveta još pripada tebi — odvratih. — Tako smo se dogovorili.

Očaravajući me svojom skladnost ka« i uvijek, Fiora ustane i okrene se prema meni. Odjene bluzu, ali je ne pokuša zakopčati. Sanjarski se nasmiješivSi,. uhvati mi desnu ruku, poljubi dlan i povuče je u sjenu izmaku dojki.

40 — Sjećam se dogovora — reče"mi. — Da se nismo tako nagodili, ne bismo se ni razveli.

Obuhvatio sam je oko struka, a kad sam je palcima pogladio ispod pojasa traperica, podigla se na prste, izvila leđa i zagrlila me objema rukama. Sagnuo sm se i poljubio je, zatim sam je, uspravivši se, podigao tako da smo se našli u istoj razini.

Uzajamni je užitak najjači afrodizijak na svijetu. Kad se poljubac završio, oboje smo disali isprekidano.

— Fiora ... ? ------Da Te smo noći vodili ljubav onako kako smo rijetko dok smo bili u braku. Strasno i nezasitno. No istodobno smireno otvorenih očiju, smiješeći se i gledajući, kao da nastojimo zapamtiti svaki trenutak, jer slutimo da se to možda više nikada neće ponoviti.

Kao i uvijek, čim se diglo sunce, digla se i Fiora. A kao i uvijek, ja sam ostao u krevetu. Okrivio sam za to glavu. Činilo mi se da se serijski broj s pištoljem izbrisao s kože, ali je kvržica bila još osjetljiva. Okrenuo sam se na drugu stranu i ponovo zaspao.

U sedam i pol Fiora je već otišla. Napisala mi je gdje* će biti u koje doba dana i istodobno mi priznala da je iscje-dila vrećicu naranči u moju čast. Na kraju pisamca je, kao sažetak naših noćnih sati, napisala uskličnik.

Noćas nismo nijednom riječju spomenuli Volkera. Možda evropske draži ipak nisu onako moćne kao što sam strahovao.

Pretrčao sam pet kilometara i potom vježbao. Istuširavši se, čitao sam jutarnje novine i pio mineralnu vodu.

Oko devet sati počeo sam se pakirati- Uzeo sam odijelo, ali ne i kravatu, zatim kratke hlače, trenirku i majicu, teni-sice, četkicu za zube, češalj i pištolj. Pištolj? Pogledah ga, držeći ga na dlanu. Tad se upitah zašto uopće uzimam odje-<'u. Ne namjeravam prenoćiti kod Dannva, nije li tako?

Sjeđnuvši na rub kreveta razmislio sam o onome što gi poručuje podsvijest. A'<co i budem naposljetku prenoćio u 41J,'1!'

Silicijskoj dolini, ondje ima trgovina kao i svugdje drugdje. Gotovinom, kreditnom karticom i smiješkom može se kupiti sve što je potrebno. Bolje rečeno, gotovo sve. Municija se može odmah uzeti s police, ali oružje treba pričekati, tri dana.

Pametnije je pripremiti se za svaku slučajnost. Strpao sam pištolj i dva okvira s mecima u putnu torbu i povukao patentni zatvarač na njoj. Imam dozvolu za nošenje skrivenog oružja. Dobio sam je zato što dozvole izdaje čovjek kojem sam jednom učinio uslugu. No, ponajčešće ne nosim pištolj, jednostavno zato što mi ponajčešće nije potreban. Uglavnom me nitko ne pokušava ubiti, a budem li tako glup ili nesretan da me napadnu nekakvi ulični pljačkaši, rado ću isprazniti džepove.

No moja glava je već nešto sasvim drugo. Htio bih sačuvati mozak u njoj- Ne samo što me čvorugica iza uha opominjala da budem spreman nego sam se zabrinuo i zbog onog istočnjaka koji se htio ušuljati u Fiorin ured.

Tješila me jedino činjenica da tog zagonetnog provalnika vjerojatno, ne zanima Fiora osobno, jer bi je inače dočekao u njezinu autu na parkiralištu.

Premda sam veliki pristalica karatea, džuda i drugih borilačkih vještina, protivnike ništa ne može tako pokolebati kao vatreno oružje. Znao sam da će »detonics« koji sam metnuo u torbu natjerati na suradnju svakoga tko mu pogleda cijev. Taj pištolj je vrlo prikladan, čudno mu je samo ime. Tako je malen da se može lakše sakriti nego kratkocyevni revolver kalibra 9,6 milimetara. On je poluautomatski, ima sedam metaka i puni se mnogo brže nego revolver.

Uzevši torbu, odlučio sam da još, prije nego što se po-pnem u Dannvev avion, posjetim čovjeka koji bi mi mogao kazati ponešto o crno-zlačanoj okrugloj pločici što sam je našao u kutiji u »Omnitronixu«.

Kad sam došao tamo, sajgonski Kralj Sladoleda je upravo razgovarao preko telefona, žustro se kretao invalidskim kolicima po radionici, radio istodobno ovo i ono te govorio u slušalicu svakakve tehničke podatke.

U njegovoj su se radionici mogli naći razni najnoviji elektronski izumi.

Na radnim je stolovima bilo svega i svačega, naoko razbacanog bez ikakva reda, ali on je uvijek znao gdje je što.

Iskreno govoreći, Benny Speidel, prozvan Kraljem Sladoleda, još je i sad bolji kompjuter od onih koje mogu stvoriti | on ili IBM. Benny je samostalan savjetnik, što znači da radi ono što | mu se sviđa i potom prodaje izume onima koji su voljni platiti cijenu. Specijalizirao se za policijsku i špijunsku-I opremu, radijske i satelitske komunikacijske uređaje, naprave za prisluškivanja, elektronske uši koje, kao što on veli, mogu čuti komarca kad prdne na pet kilometara uđa-|. ljenosti.

Kralj Sladoleda je, na svoj način, moralan čovjek. Sma-I tra da svoj izvanredni smisao za tehniku ne smije trošiti na budale, podlace i birokrate- Ima posla s vrlo malom skupinom klijenata, s ljudima koje pozna i u čije se rasuđivanje pouzdaje... s policajcima, pripadnicima službe sigurnosti, čak i nekima iz vlade. Ali, tko mu se jednom zamjeri, tko ga j iznevjeri, više ne može računati na njegovu pomoć.

Poznam Bennva već jedno desetljeće, samo nekoliko go~ Idina manje nego što iznosi vrijeme koje je dosad proveo u invalidskim kolicima. Zaradio je ta kolica, kao što kaže, zbog gluposti i zle sreće. Dogodilo se to 1970. u gradu koji se danas I zove Ho-Si-Min. Benny je proveo ondje pola desetljeća. Bio je poduzetan i obavljao dva posla. Danju je nadzirao kvali-[tetu proizvoda u jednoj od tvornica koje su opskrbljivale jameričke vojnike, da bi se oni osjećali što ugodnije, svim lonim na što su se navikli kod kuće. U Bennyevu primjeru bi-Haše riječ o sladoledu. Svakog je dana nadzirao proizvodnju I dvadeset tisuća litara sladoleda od čokolade, vanilije, jagoda li sezonskog voća. Da su mu dali slobodne ruke, vjerojatno bi Jsvojim izvrsnim proizvodima bio uspio smiriti cijeli Indonezijski poluotok.

No, Kralj Sladoleda je radio i noću: obavljao je posao za Ikoji je bio izvrsno plaćen i koji je trebalo da mu, kao neza-jđovoljnom Novozelanđaninu, pribavi američko državljanstvo.' IJladio je u miru i tišini, davao je tehničke

savjete o komu-jkacijskom sistemu- Suprotna strana je smatrala njegov po-vrlo važnim, pa ga je nekoliko puta pokušala ukloniti: on je sve te napade preživio. A onda je neki napola dro-ni američki stražar, stojeći pred privremenom preprekom j i cesti, pogrešno pritisnuo dugme na svom potpuno auto-Ifsml.skom, nepogrešivom, supermodernom M-16 i ispalio de42 43setak metaka. Jedno je zrno pogodilo Bennva ispod šestog kralješka i zauvijek presjeklo kičmenu moždinu.

Nakon toga Bennjr se našao u invalidskim kolicima, čime nije baš oduševljen, ali to stanje smatra boljim od nekih drugih koje je vidio.

Završivši predavanje preko telefona, koje je zvučalo tako kao da govori na nekom stranom jeziku, Benny ljutito spusti telefon na radni stol.

•— Dupeglavci — promrmlja i zabaci glavu tako da mu se zatresla crna kosa. S bujnom bradom i dugom kosom donekle liči osvetoljubivom Rasputinu. Snažno zavrtjevši kotače, odveze se do suprotne strane duge prostorije, okrene se i jurne prema meni. On bi lako mogao napraviti i nadzvučna kolica, no želi ih pokretati rukama, jer mu je to jedini način da da oduška nakupljenoj energiji. Zbog toga su mu grudi široke kao bačva i ima debele ruke kao kovač.

— Jesi li razgovarao s nekime koga poznam? — zapitah blagim glasom kad sam sjeo i počeo vrtjeti okruglu pločicu u džepu.

— Ma, oni glupani u NSA (Uprava za nacionalnu sigurnost, nap. prev.) nemaju pojma — zareži Benny. Opet odjuri na drugu stranu sobe, okrene se i vrati tako brzo da su gume zacviljele. — Podigli su one proklete velike antene u Cobra Daneu kako bi mogli slušati preko nekoliko stotina kilometara vode. To je obično razbacivanje novca. Tim antenama mogli bi čuti i žohare kako se pare na Jupiteru. Sada ti prokleti tikvani hoće postaviti takve antene i u Kalifornijskom zaljevu kako bi mogli prisluškivati radijske stanice podzemlja.

— To mi se čini jednostavnim — rekoh, iako sam znao da je takvo selektivno prisluškivanje zamršen zadatak kao izgradnja osrednje svemirske letjelice, no htio sam dati Bennvu priliku da se ispuše i da se potom može posvetiti mom problemu.

— Vraga je to jednostavno! Ti šašavi prdonje htjeli bi slušati samo one što emitira podzemlje, a ne i amatere koji brbljaju preko svojih CB-a. Kao da se može razlikovati jedno emitiranje od drugog! No, NSA tvrdi da postoji neko rješenje. Upisali su se u gaće od straha da će neki znatiželjni novinarčić otkriti kako. oni prisluškuju poštu i razapeti ih zato što uhode nevine građane. Sačuvaj nas, bože, znanstvenih neznalica i buržoaskih moralista koji traže senzacionalne naslove. Dupeglavci!

44 r H| — Što misliš, zašto Uprava za nacionalnu sigurnost želi H| tako snažne antene za prisluškivanje u Kalifornijskom zaljepP vu? — upitah.

Benny se još jednom odveze do suprotnog zida i, vrativši se, napokon se smiri preda mnom.

— Mislim da su upravo otkrili ono što već godinama znaju svi pametni ljudi — reče mi. — Postoji jedan tajni ruski odašiljač koji satelitu šalje podatke o proizvodnji polu-vodiča. To je važna vijest, no neće se pojaviti u novinama. Ne smiju se zamjeriti neprijatelju, je li? — Prezirno puhne kroz nos. — Dupeglavci! Jesi li ikad vidio onu šumu antena koje Eusi imaju na krovu svoga konzulata? U usporedbi s tim antenama, Cobra Dane sliči skromnoj omladinskoj radij-skoj stanici.^ — Ne, nisam vidio te antene, Benny — odvratih. — Ne zaboravi, ja sam civil. Ne gledam strana »diplomatska predstavništva«. To prepuštam stručnjacima poput tebe. — Bacih metalnu pločicu uvis kao novčić, ne bih li privukao Bennvevu pažnju.

— Da, ti samo gledaš i misliš svoje — promrmlja Benny, no već je počeo pogledom pratiti pločicu dok sam je svaki čas bacao uvis. — Jednog će dana netko izumiti nekakav koaksijalni konektor kojim će mi ponovo spojiti kičmenu moždinu. Tad ću se rado utrkivati s tobom, ili voditi ljubav s tvojom bivšom ženom, ili učiniti nešto drugo što predložiš.

Nastavio sam bacati pločicu uvis kao da i nisam čuo da je spomenuo Fioru. On me zna pecnuti, a ja znam zanemariti njegove riječi.

— Što je to čime se stalno igraš? — promrmlja on i uzdahne.

— To mi ti kaži — rekoh i dobacih mu pločicu. Spretno ju je uhvatio i pregledao.

— To je silicijska pločica — reče mi on — onakva kakvu mi prije upotrebljavali u proizvodnji poluvodiča.

Pripremi se nekoliko stotina integriranih krugova, urezu se u silicij, zatim se izrežu i postave u čipove. Doduše, već dugo nisam vidio ovako malu pločicu. — Zbunjeno sam ga pogledao. — Ova je pločica velika pet centimetara — objasni mi on strpljivo — a danas se u Sjedinjenim Državama proizvode pločice flja je veličina između šest i osam centimetara. Na njih se tno/e smjestiti više krugova. Tvoja je igračkica ili stara, ili |<napravljena po narudžbi. Vjerojatno je stara .,. ili možda 11 lo loše kvalitete... jer se već počinje raspadati.

I 45— Znači, nije ništa osobito?

— Prestara je da bi se mogla smatrati »posljednjim krikom tehnike«, a istodobno je suviše nova da bi mogla završiti u muzeju. Ne vrijedi ništa. Što da ti kažem?

— Samo istinu, stari moj — rekoh. — Znači li ti išta ime »Omnitronix«?

— Baš ništa — odvrati on i strese glavom.

— Poznaš li nekog carinika Sharpa? — zapitah samo zato da nijedno pitanje ne bi ostalo bez odgovora. Znao sam da se Sharp i Kralj Sladoleda kreću u različitim krugovima.

— Ne poznam ga. Carina je upravo krenula u veliku ofan-zivu i nastoji prekinuti protuzakonit izvoz visokorazvijene tehničke opreme. Ne vjerujem da će uspjeti. Većina njezinih službenika ne može prepoznati integrarani krug ni ako im se gurne pod nos. Obavio sam nekoliko poslova za njih. Donijeli su mi na pregled uglavnom priproste uređaje ... robote za igranje šaha i slično... koje je netko pokušao iznijeti iz 'države bez prikladnih dozvola. Nisam imao posla ni sa kakvim Sharpom. Mogu se raspitati ako želiš.

— Budeš li se raspitivao, učini to vrlo oprezno — napomenuh mu. — Specijalni agent Sharp bavi se nečim vrlo opasnim. Ne želi ničiju pomoć.

— Je ld te poslao dovraga i zabranio ti da mu se petljaS u posao? — izusti Benny i nakesi se. i— Pogodio si.

— Neki ljudi nemaju smisla za šalu. Slušaj, možda bi ti bilo najbolje da poslušaš njegov savjet.

— Ne mogu — rekoh. — Upleten je Fiorin brat. Ona se boji da je možda do vrata zagazio u govna.

— Je li zagazio? ' — Vjerojatno jest, Benny. Vjerojatno, Ne znam. Pojavili su se neki vrlo čudni ljudi... istočnjak koji se ponaša kao provalnik, vraški zgodan i šarmantan Evropljanin, neupadljivi čovo koji nastoji biti nevidljiv i policajac s granice koji je poznavao ujaka Jakea. — Oklijevao sam nekoliko trenutaka. — Zapravo — priznao sam naposljetku — kad usred svega toga ne bi bila Fiora, moglo bi to biti i zabavno. rAli, ona je suviše poštena za takvu igru i naposljetku bi platila glavom.

— Da, baš zbog toga Fiora ima takvu vlast nad tobom. Dna je pravo sunce. A ti si sumračni tip, negdje između pod46 Ineva i ponoći. — Benny mi dobaci pločicu. — Trebaš li kakvu posebnu opremu?

Začuđeno sam se zagledao u njega. Znao sam da inače |ne daje baš rado svoje igračke.

— Ne činim to radi tebe, tukce, nego radi nje. — Benny I pokaže rukom na svoj laboratorij. — Mogao bih ti pripremiti radio što se nosi na zaglavku, s ugrađenom haubicom. Ili smrtonosnu pilulu koja reagira na glas i koji bi mogao dati Sharpu bude li opet mljeo gluposti.

— Ne, vjerojatno mi neće biti potrebno ništa osim kalibra |devet milimetara.

— Ideš lj u lov na slonove ili mrave? — zapita on.

— Ne znam.

— Čini mi se da ne znaš gotovo ništa. Je li tako, dru-škane? Hm, imam nešto baš prikladno za tebe. Neki dan sam kopao po svojim stvarima što sam ih donio iz Sajgona. — Benny se odveze do ladice, otvori je i izvadi iz nje nekakvu željeznu kutijicu. Istrese iz nje nekoliko metaka. — Evo. Čuvam ih već desetak godina, no nije im ništa. Kutija je bila predviđena za prašumu.

— Dovraga, čemu služe? — upitah kad sam pregledao metke. Bili su kalibra devet milimetara, hemisferična oblika jjkac da im je na vrhu kupola zvjezdarnice.

— Za ubijanje — odgovori mi Benny. — Na njima ne ostaju balistički tragovi. Oružju iz kojeg se oni ispale ne može se ući u trag. Napravljeni su u nekom laboratoriju u Francuskoj. Prikladni su samo za pucanje izbliza.

Već na dva-tri metra pokazuju mane. No, kao što se veli, tko ne riskira, taj ne profitira.

— Hm, mislio sam da si u Sajgonu radio sladoled.

— Samo budala pravi sladoled u paklu — odvrati on. — Uzmi ih. Na ovom svijetu ionako ima. premalo sunca da bismo smjeli izgubiti i onaj oskudni sjaj kojeg smo se dokopali.

Kad sam stigao na aerodrom, Fiorin Jaguar XJ 121 bio 1p već na parkiralištu. Poslovni avioni, predviđeni za ruko-iiioce, poredali su se na uzletištu kao vrapci na telefonskim, žicama.

Iznenadio sarn se ugledavši Dannvev avion. Očekivao sam | raskošnu letjelicu, punu baršuna i lošeg ukusa, na koju se 47

troše pare zato da bi se ta svota otpisala pri oporezivanju. Ne, bio je to avion s visoko postavljenim krilima, neobično širokim trupom i dva turbomotora. Fiora je već bila unutra i mahala mi neka se popnem. Avion je očito bio predviđen za prave letove, a ne za kočoperenje.

Kad sam se našao u njemu, uvidio sam da me vanjski izgled nije prevario. Unutrašnjost je bila uređena skromno i sjedala su se lako mogla otkloniti kako bi se povećao tovarni prostor. Možda je' Danny počeo razmišljati

trijezno, te je kupio avion kojim se mogu podjednako prevoziti roba i ljubavnice preko vikenda. A onda mi padne na pamet da je većina njegovih kupaca u Evropi. Ovaj je aviončić zgodan i vrlo prikladan za letenje, ali ne može prijeći preko oceana. Nije predviđen za takva putovanja.

Fiora mi dotakne rame i, osmjehnuvši se, htjede mi uzeti torbu. Radije sam gurnuo torbu pod sjedalo. Otvore se vrata pilotske kabine i pojavi se tamnokos čovjek s avijati-čarskim naočalama, u bijeloj košulji s epoletama, razdražljiva izražaja na licu.

— Gospođice Flynn, možemo li sad krenuti? — zapita on hladno. — Ako želite stići na objed, treba da uzletimo.

Od pilota koji prevoze rukovodioce očekuje se ljepše ponašanje. Možda se već udvarao Fiori i dobio košaricu. Ili je jednostavno gunđalo.

— Zar sam zakasnio? — upitah Fioru. — Oprosti, dušo. Nisam znao da ovdje ima nadzornika s korbačem.

Pilot me pogleda kroz zelenkaste naočale tako kao da sam bijedni kukac u podnožju bogova.

— Dobio sam upute đa prevezem gospođicu FIynn — reče on polako. — Nitko mi nije spomenuo njezina prijatelja.

Opazih da su se Fiori zarumenjele jagodične kosti. Ako letač još nije dobio po prstima, onda će uskoro dobiti.

Na-mignuh Fiori. Pilot to nije mogao vidjeti, ali je ona mogla. Stisnula je usnice i pogledom mi pokazala da neće moći vječno šutjeti.

— Ako ne vjeruješ da možeš navrijeme stići na cilj, momče — obratih se pilotu, smiješeći se nadmoćno — rado ću ti pokazati kako se to radi.

Gledao me trenutak-dva, a onda promrmlja nešto drsko i odluči đa se vrati u kabinu.

— Sjednite — reče odrjeSito — i zakopčajte pojasove!

Piora je već jedva suzdržavala bijes, ali ponovo sam ^e očima upozorio da se suzdrži. Kad je krenuo, morao sam priznati da spretno upravlja avionom.

—- Sto umišlja sebi ta budala? — zapita Fiora, okrenuvši • se prema meni.

— Baš je vrlo simpatičan — rekoh mirno.

— Koješta! — odbrusi ona. — Počeo me salijetati kao balavac kojem se prvi put digao. Kao da mu nije ni nakraj pameti da bi ga netko mogao odbiti. Znaš već te gluposti! Na svijetu nema odvratnih muškaraca, ima samo frigidnih drolji. — U zelenim joj očima bljesne energija koja je svaki dan tjera u nove bitke u svijetu kojim vladaju muškarci.

Pokušao sam suzdržati smiješak, ali nisam mogao. Prisjećajući se prošle noći, nisam mogao spriječiti da mi se kutovi usta tržnu uvis. Ona je frigidna? Ni slučajno. Jadni je pilot učinio baš ono što je može najviše razljutiti: pomislio je da je, malenu i ljupku, može prigrabiti kad god hoće i poigrati se njome.

— Budi sretna što je tako glup — rekoh joj, ispreplevši svoje prste s njezinima. — Jer sad kad mu priđeš i popričaš s njime, povjerovat će da je najčarobniji, najzavodljiviji i najspretniji muškarac kojeg su ikad ugledale tvoje lijepe, zelene oči.

— Fiddleru, nije mi do očijukanja.

— Smatraj to osvetom. No nemoj pretjerati. Hoću da ugodiš njegovoj taštini, ali ne toliko da bi došao ovamo i pokušao čavrljati dok budem čitao pilotski priručnik.

— Pilotski priručnik? — Fiora podigne tanku obrvu. — Nije mi baš sasvim jasno.

— Bit će ti uskoro. Kad se približi pisti za polijetanje, priđi mi i zatraži od njega pilotski priručnik. Kaže mu da bi htjela kupiti sličan avion za svoje poduzeće, pa te zanimaju svojstva ove letjelice.

Fiora se malo namršti. Promatrajući me nekoliko trenutaka, htjede me upitati što namjeravam, a onda samo slegne ramenima. Oda mi smiješkom, da se prošle noći sjeća živo kao i ja.

— Neka bude kako ti kažeš, Fiddleru. Bar zasad...

Kad smo se zaustavili na rubu piste za polijetanje, čekajući svoj red, otkopča pojas i,, njišući bokovima, zaputi se prema pilotskoj kabini. Smiješila se vedro, bezazleno, djevojački.

'■nj se činila neopasnom otprilike kao mungo dok se šulja 48 THAG 260 49prema zmiji, no tamnokosi je zavodnik u pilotskoj kabini bio čvrsto uvjeren u svoje draži. Sličio je janjetu koje ide na klanje.

■ Fiora mu položi ruku na kožu tik ispred kratkog rukava košulje, nagne se naprijed tako da mu je zamirisao skupi parfem i osmjehne mu se tako da je odmah zaboravio instrumente pred sobom. Privukavši mu pažnju, prišapne mu u uho svoju molbu, približivši mu se toliko da mu je dahom mrsila kosu. Poslije tridesetak, sekunda takva obrađivanja, nasmiješio se kao trgovac rabljenim automobilima i pružio joj torbu što je bila kraj njega na podu.

Fiora se slavodobitno vrati kroz prolaz između sjedala i dade mi torbu.

— Jednog ćeš mi dana, dušo moja — promrmlja i dodirne me, obrađujući me kao maloprije letača — morati dati neki teži zadatak.

— Dobro. Sad sjedni i miruj.

Fiora zakopča pojas baš kad se avion pripremio za uzlijetanje i, metnuvši u krilo svoju torbu za spise, počne razvrstavati papire.

Ja sam u međuvremenu otvorio pilotovu torbu. Kao što sam i očekivao, bila je puna svakakvih karti, priručnika, uputa o održavanju aviona i potvrda. Takva je dokumentacija potrebna svakom pilotu za putovanja. Sad je trebalo da doznam kamo on leti i kako često. •

Pročitao sam da se avion može upotrijebiti za prijevoz putnika ili tereta, ukupno do 3000 kilograma. Dovraga, avion je zbog takve nosivosti prikladan za krijumčarenje marihuane, premda se ni po čemu ne bi moglo zaključiti da je Dantvv tako poduzetan, lukav ili lud.

Utvrdio sam da se pilot zove Charles Francisco Ortega, rodio se u Brownsvilleu, u Teksasu, i trideset šest mu je godina. Položio je sve ispite za jodnomotorne i višemotorne avione. Činilo mi se da je previše .stručan za pilota ovakvog aviončića, no možda ga je njegovo nabusilo držanje spriječilo da se zaposli u nekoj zrakoplovnoj kompaniji.

50 Potom sam mu pregledao pasoš. U njemu nije bilo evropskih žigova, nego sam vidio samo meksičke. Za proteklu godinu dana spuštao se otprilike jedanput na mjesec na međunarodni aerodrom »Benito Juarez« u Mexico Cityu.

Uvijek se događalo isto. Sletio bi u Mexico Cityu, gdje bi njega i avion pregledali carinski službenici, ostao bi ondje dvadeset četiri sata ili kraće i opet krenuo na sjever. Ponašao se vrlo savjesno prema američkoj carini.

Većina privatnih pilota, ako se uopće potrude obaviti carinske 'formalnosti, biraju neko prikladno mjesto poput aerodroma »Lindbergh« u San Diegu ili se čak opredjeljuju za losandželeski međunarodni aerodrom. No, pilot Ortega se držao zakona i spuštao u prvoj ulaznoj carinskoj zračnoj luci: Calexicu.

Neobično savjesni postupci u meni uvijek izazivaju sumnjičavost. Možda sam se uznemirio zato što je Sharp carinski službenik iz Calexica, prljavog pustinjskog gradića nasuprot Mexicaliu s druge strane granice. Calexico je kloaka doline Inperial, jedno od najneugodnijih mjesta na sjeverno-američkom kontinentu. Meni je to mjestance drago, na neki izopačen način, ali koliko god mu sklon bio, dobro znam kako je maleno. Pronalaženje dvojice ljudi koji borave u Calexicu istovjetno je pronalaženju jednakih čarapa U mraku. Postoji mala vjerojatnost.

Odlučio sam zapamtiti tu zanimljivu podudarnost.

Nastavio sam pregledavati papire, pazeći da me pilot ne opazi. Utvrdio sam, da sam leti u Meksiko. Našao sam nekoliko aerodromskih priznanica za plaćenu taksu za avion i pilota, ali ne i za putnike. Vidio sam i dva-tri hotelska računa, kao da ih čuva dok ne potroši sav novac predviđen za troškove.

Glavu mi je ispunila prava kakofonija. Pilot se nikako nije slagao s uobičajenom predodžbom o krijumčarima marihuane, U Mexico Cityu je odsjedao u »Fiesta Palaceu«, poznatoj klopci za turiste, jeo u restoranu na krovu i pio vrlo malo u baru; sve se to moglo razabrati iz računa. Ako nije utovarivao marihuanu na aerodromu »Benito Juarez«, što bi bilo isto kao da je ukrcava nasred glavnog losandželeskog aerodroma, vjerojatno se ne bavi krijumčarenjem marihuane. Sudeći prema njegovom vremnu letenja, ne bi stigao sletjeti na neku zemljanu pistu u Michoacanu i ondje utovariti drogu. Osim toga, vjerno se javlja carini kao musliman Alahu.

51Nastavio sam tražiti. Neke su priznanice za gorivo bile stare vec pola godine. Poredao sam ih prema vremenskom redoslijedu. Vrlo brzo zapazio sam ustaljen, postupak. Uzeo bi gorivo na aerodromu »John Wayne«, odletio na jug i ponovo napunio rezervoar prije nego što bi odletio iz Mexieo Citya. Dvaput se opskrbio gorivom i u Calexicu. Vjerojatno je htio samo dokraja napuniti rezervoar, jer je u Mexico Cityu uzeo 600 litara, a u Calexica je dodao samo 300 litara.

Od toga sam pokušao stvoriti nekakvu glazbu, ali to mi nije polazilo za rukom. Guslao sam i guslao, zamišljajući sve nezakonitosti koje bi pilot mogao učiniti između aerodroma »John Wayne« i »Benito Juarez«. Sve mi se činilo tako nevjerojatnim da sam naposljetku odustao.

Uzdahnuo sam i spremio sve u plastičnu torbu. Orkestar u mojoj glavi uporno je gudio, premda sam nastojao prekinuti njegovu neskladnu svirku. Pokušavao je iskoristiti Dannya, pilota i Volkera i stvoriti od njih milozvučnu melodiju, uba-civši kao lajtmotiv istočnjaka koji provaljuje pomoću plastične kartice. No sve bijaše uzalud. Tad sam zaspao i sanjao kako Volker upravlja Cobrom. A onda sam, nerazumno 'kao što se to obično događa u snovima, ugledao Dannya za Co-bnnim upravljačem. Bila je to prava mora. Njemu ne bih nikada dopustio da vozi taj moj auto. Cobra ima u sebi previše snage da bi taj nesretnik mogao ovladati njome. U snu je auto pomahnitao, jurnuo prema rubu litice i sunovratio se u dubinu dok je Danny prestrašeno vrištao . ..

•-•» Naglo se probudivši, opazio sam da se avion spušta. Približavali smo se aerodromu u San Joseu. Pilot je upravljao avionom tako spretno da je Fiora, kad smo dotaknuli pistu, mirno nastavila pisati.

Na aerodromu su nas dočekali Thunderbird, unajmljen kod agencije »Hertz«, i Dannyeva poruka s uputom kako ćemo stići do restorana u Cupertinu. Uskoro smo se već vozili na sjever, Neprestano sam prigovarao

Thunderbirdu uspoređujući ga sa Cobrom. Fiora se, kao što sam i očekivao, nije obazirala na moje riječi. A ja, kao što je unaprijed znala, nisam obraćao pažnju na' njezinu ravnodušnost. Baš je lijepo kad se ljudi poznaju!

Raširila je papire u krilu i šutjela. Nekoliko sam puta promijenio temu ne bih li je naveo na razgovor. Inače je ne bih ometao u radu, no sad nije radila. Buljila je u papire, ali ništa nije zapisivala. Od mrštenja su joj se, ondje gdje 52 joj se spajaju obrve, pojavile dvije duboke bore. Nesumnjivo nije razmišljala o financijskim pothvatima.

Naposljetku sam je prepustio mislima, Đanny je izabrao restoran »La Petite Ferne« na brežuljku nedaleko od ceste. Kad smo se zaustavili, vrata nam otvori mladi Meksikanac u crvenom kaputiću, prije nego što sam mogao zaključiti je li razbojnik ili poslužitelj.

Pogledavši mu nenasmiješeno lice, opredijelio sam se za poslužitelja. Lopovi uglavnom uživaju u svom poslu.

Dok smo se penjali po drvenim stepenicama, Fiora mi dotakne ruku.

•— Ne budi prestrog prema Dannyu — reče i pogleda me zabrinuto; — On... •— Skrene zelene oči ustranu, zatim ih opet uperi u mene. — On nikad neće biti jak poput tebe, Fiddleru. Svjestan je toga.

Danny mi još nikad nije pokazao da mislim tako. Smatrao sam da me jednostavno ne podnosi, no sad nisam htio raspravljati o tome. Već je dovoljno što je Fiora napokon priznala da Danny nije čudo od čovjeka. Nažalost, to joj je priznanje palo tako teško da se nisam osjećao ugodno. Na-mrštila se još više i stisnula usnice. Uzdahnuo sam.

— Nikad nisam bio sklon otkidanju krila leptirima.

— Znam. — Fiora se pokuša osmjehnuti. —- Suviše si sposoban da bi uživao u nečemu takvom.

Stresao sam glavom, ali nisam rekao više ništa.

U francuskom je restoranu bila hladovina. Natkonobar nas dočeka kao stare prijatelje... ili barem stare goste.

Dannyev je stol bio na najboljem mjestu u restoranu. Na maloj, povišenoj verandi s velikim, otvorenim francuskim prozorima kroz koje su se vidjela brda i tamni hrastovi. Na slolu su bile čaše od prvorazrednoga kristala, pribor od čistog srebra i posuđe od pravog kineskog porculana. Vrlo zgodno. Vjerojatno je Danny morao platiti nekoliko stotki zato samo da bi ušao. Nad njim je pažljivo bdio konobar kao čaplja dok lovi ribu u plićaku.

U tamnozelenom ljetnom odijelu, Danny je bio bijel poput porculanskog tanjura pred sobom, izuzevši rumene mr-11 icc na obrazima. No tanjur nije mogao ispiti bocu vina kao im i i dokopati se rumenih mrljica. Momak se očito zagrijao v i ncem.

Ali, čim sam ga malo bolje pogledao, opazio sam da mu blijedom kožom ne plamti vino, nego strah.

53Premda mu je s jedne strane stajao konobar, s druge poslužitelj vinom, a natkonobar je jedva čekao da mu nečim ugodi, Danny se doimao vrlo osamljen. Sam je točio ■ sebi vino i gledao brda, doimajući se tako kao da će svaki tren briznuti u plač.

Nije čudo što je Fiora postala suzdržljiva. Ako sudjeluje u bratovim žestokim osjećajima, povezana s njim čudnim psihičkim vezama, onda itekako pati. Opaziv da sam je zagrlio i zaštitnički privukao k sebi; kretnja, je bila koliko besmislena toliko i neizbježna. Za trenutak, se naslonila na mene, što čini vrlo rijetko. Osjetivši njezinu težinu na svom kuku, više nisam sumnjao da ću zasvirati prvu violinu u tom ludom orkestru. Ako Danny namjerava odsvirati nekakav tragični koncert, ovaj put će svirati solo, a ne duet za blizance.

Danny je bio tako zaokupljen svojim duševnim kovitlacem da nas nije opazio dok smo mu prilazili. Fiora ga pozove tiho, pretiho da bi je mogao čuti. Pa ipak, smjesta se okrenuo prema njoj, skočio na noge i pritom prevrnuo praznu čašu i stolicu. U lice mu se vrati prirodna boja. Za trenutak je bio opet onakav kao inače, ljepuškast, princ jaht--klubova, dugih trepavica kakve ima 'i njegova sestra le sjajnih, gotovo dječjih očiju.

■— Seko! — uzvikne on, nasmiješi se i odvuče Fioru od mene. — Gdje si bila? Zabrinuo sam se.

Fiora ga poljubi u obraz i zagrli, a onda izrekne ono pitanje koje se i meni nametnulo.

— Zašto si se zabrinuo za mene? — zapita ga. Dannvu izblijedi smiješak, a i prirodna boja na licu.

— Uplašio sam se... to jest, ovaj, pomislio sam da si, ovaj ... — Danny me pogleda gotovo očajnički, no nisam mu mogao pomoći. Usprkos svoj mojoj navodnoj sposobnosti, kad bi se radilo o Dannyu, bio sam koristan koliko i prazan autć-mobilski rezervoar. To se uvijek ponavljalo. Danny pogleda ustranu, zažmiri i pripremi upotrebljivu poluistinu. — Uplašio sam se da ćeš se predomisliti i nećeš doputovati ovamo. Znaš da nerado jedem sam.

Fiora ga još jednom zagrli, a onda ga odmakne od sebe kako bi ga mogla pažljivo pogledati. Na licu mu nije vidjela ništa što bi je utješilo.

— Znao si da ću doći — reče mu tiho.

— Ne brini, seko — izusti on i nenaravno se osmijehne. — Hoću da danas proslavimo nešto. Kad obavim još samo 54 ;' jedan telefonski razgovor, zaključit ću najveći posao u svom , životu. Napokon ću biti uspješan kao moja sestra blizanka.

Dok je to govorio, smiješio se, ali nije mogao prikriti '■ zavist. Fiora se uvijek osjećala krivom zato što je najmanje triput pametnija od njega. A Danny je ipak bio toliko lukav da je povremeno iskorištavao taj njezin osjećaj krivnje. Kad god bi to učinio, morao sam čvrsto stisnuti zube kako mu ne bih oštre prijekore sasuo u lice.

— Novac nije pravo mjerilo nečijih sposobnosti..— ža-, losno prozbori Fiora. — Ja te oduvijek smatram uspješnim.

— Dabome — rekoh, jer tu sam riječ mogao promrsiti kroz stisnute zube. Zatim sam dodao: — Objedujmo.

Danny se nije htio odmah vratiti za stol, čak i kad ga je Fiora uhvati] a za ruku.

— Ne, ne, čekajte malo — pobuni se. — Ja sam ovdje domaćin. Prepustite sve meni. — Okrene se prema konobaru, koji se smiješio donekle nesigurno, kao da je i on zapazio napetost u Dannyevu glasu i kretnjama. — Odmah donesite još šampanjca. I to pravog šampanjca, a ne ovog kalifornij-skog bućkuriša.

Iskrivio sam lice i još čvršće stisnuo zube. .

— Hajde, bivši zete — reče Danny i posebno naglasi riječ »bivši« — daj mi savjet! U braku se nisi baš proslavio, • ali čuo sam da si pravi stručnjak za vina. Što bi mi predložio? Fiora me uhvati za nadlakticu, nijemo se moleći da se suzdržim.

— Danny — reče — ja sam Fiddlera pozvala ovamo.

Nije kazala više ništa. Nije ni morala. Danny je izvlačio kraći kraj u prepirkama s Fiorom samo kad bi bila riječ o meni. Nije to zaboravio. Ni oprostio.

Pokrio sam Fiorinu šaku svojim dlanom i osjetio njezinu napetost. Palo mi je na um nekoliko boljih, i jeftinijih šampanjaca za Dannya, ali znao sam da bi ih on odbio. Stoga sam mu udovoljio želji. Spomenuo sam šampanjac koji stoji sto , dolara, vjerujući da skupljeg nema u tom restoranu..

— Je li to najbolji šampanjac koji imate? — zapita Dan-konobara.

— Da, pripada među najbolje — spretno odgovori konoDanny se razočara spoznavši da imam pravo.

— Metnite ga na led! — izusti odrješito. — Zatim ohla-ite još neki prvorazredni šampanjac. Više neću piti ovu ^inu vodurinu, čujete li? Mogu sebi priuštiti najbolje.

55

Morao sam još čvršće stisnuti zube, PopivšI već bocu vina, Danny se ponašao kao pravi bogati skorojević. Fiora mi je stiskala ruku tako da su mi se u meso urezali njezini prsti, ali je šutjela. Ako bi pokušala obuzdati-brata, on bi postao drzak i iskalio se na njoj. A tad bih se ja umiješao. Više mu ne bih gledao kroz prste.

Napokon smo sjeli i zagledali se u jelovnike kao lingvisti kad su pokušavali odgonetnuti egipatske hijeroglife.

Fiora me još držala za ruku. Ne znam da li zato što je tražila sigurnost ili zato da bi me obuzdala. Vjerojatno je posrijedi bilo oboje.

Uto nam konobar donese bocu i srebrni kabao s ledom. Pruži bocu Dannvu, koji se pravio vrlo važan dok ju je pregledavao. No budući da je naručio najskuplje vino u restoranu, morao je iskoristiti takvu priliku i istaknuti se.

— Ne zaboravite telefonski poziv — reče odrješito Danny dok je konobar Fiori točio šampanjac.

—■ Neću zaboraviti — obeća konobar. — Odmah ću vas obavijestiti.

Očito su već prije razgovarali o tom pozivu. I to nekoliko puta, sudeći prema konobarovu prigušenom uzdahu.

— čekam da mi se javi Volker — reče Danny i pogleda me kad je izrekao to prezime. Očito je zlurado, uživao zato što znam da se Fiora sastaje s Volkerom. — Čim se zaključi1 posao, on će me obavijestiti, pa ću tad i službeno biti bogat.

— Gdje je Volker? — zapita Fiora.

Iznenadio sam se što to ne zna. Pogledah je i pokušah odgonetnuti je li se uznemirila. Ako se i zabrinula zato što ne zna gdje je Volker, to nije pokazala. Doduše, zna spretno prikriti osjećaje ... osim u krevetu.

— Otišao je u skladište u Irvineu — odgovori nehajno Danny. —. Valjda provjerava pošiljke. — Slegne ramenima, pokazujući nam da ga ne zanimaju takve sitnice.

— Pričaj nam o .tom velikom poslu — predložih mu mirno.

— Riječ je o svakakvoj elektronskoj opremi — odgovori Danny. — Narudžba vrijedi milijune dolara. Što veliš na to, Fiora? — zapita i ispije pola čaše šampanjca. — Milijune dolara — ponovi, oblizujući usne.

— Sv"e je bilo dobro dok se nije nasmijao. Smijeh mu je zvučao tako kao da labavo gudalo struže po žicama jeftine violine.

56 PM! — Izvrsno — odvrati Fiora i iskreno se nasmiješi, na-■litjući se da je sve to isuna. — Tko je kupac? Možda mu je noirebna pomoć u knjigovodstvu.

— Stranac — odgovori kratko Danny i najednom se sa zanimanjem zagleda u v^no. ■— Na tržištu se uvelike traži ame-i'ička oprema. Mi smo najbolji na svijetu. — Opet se nasmije. — Slobodna inicijativa opet kreće u napad. Kad bi nam se država prestala petljati u poslove, svi bismo se obogatili. Izbacili bismo iz utrke Japance, Švabe i sve ostale koji nam smetaju. Pregazili bismo ih. Zasjeli bismo opet na čelo. Nitko ne može izumiti i napraviti tako kao Amerikanci.

Sjetih se Volkerovih riječi o rokovima isporuke i birokraciji. Danny svira rodoljubivu varijaciju na Volkerovu temu: uklonimo suvišne propise. Okitivši se rodoljubljem, Dan-ny je lakše mogao veličati glupo koristoljublje. No nisam mu to htio napomenuti. Baš me briga. Ljudi vjeruju u ono što im se sviđa, barem ljudi poput Dannya.

— Kad već govorimo o državi — prozborih, promatrajući Dannva kroz vinsku čašu — je li ti Volker spomenuo državne službenike koji su jučer posjetili.tvoju sestru?

— Što? — upita on promuklo. — Što?

Lice mu je problijedilo kao krpa kad su se moje riječi probile kroz slojeve alkohola kojima se obavio. Opsovao sam u sebi. Iako još nisam znao u čemu je problem, više nije moglo biti nikakve dvojbe da je posrijedi neko ozbiljno krivično (ijelo. Zašto sam se najednom osjećao kao dječak koji u jednoj ruci drži krila a u drugoj leptirovo tijelo?

Fiora me strogo pogleda, ali samo za tren. Dok nije spoznala da je Volker zatajio njezinu bratu carinsku istragu.

Lice joj problijedi kao i Dannyevo. Ne pitajući ništa i ne I tužeći besmislena opravdanja, suočila se s istinom. Da je l)anny imao samo pola njezine hrabrosti i odlučnosti, svi Im .smo bili mnogo sretniji. No, on je" bio lišen takvih osobina.

U tom nam trenutku stigne gusta juha od krumpira i luka. Šutjeli smo dok nas je konobar posluživao i punio nam .iše.

Dok je prinosio čašu ustima, Dannyu je drhtala ruka. 'ohlepno je pio dokle nije počeo usisavati zrak.

— Zar te ne zanima zašto su državni službenici htjeli ■u ;ovarati s Fiorom? — zapitah, uzalud se trudeći da mi se ■ t r.iasu ne odrazi gađenje. Ništa me,ne ljuti više nego varali <■ koji se pouzdaju u sreću i potom cvile kr.d ih sreća izTko ne može podnijeti posljedice, neka se okani 57

krivičnih djela, govorio je moj ujak Jake. Naposljetku je snosio itekakve posljedice.

— Vjerojatno ... — Dannyu se prekine glas.' Posegnuo je za Fiorinom čašom i potegnuo iz nje. — Vjerojatno je netko zaboravio zatražiti carinske izvozne dozvole — promrmlja. — Budući da su potrebni svakakvi obrasci, poneki se lako može zaboraviti.

— Zašto si tako uvjeren u to da su ti ljudi carinici?

— Pa, ti si to rekao — izusti Danny i zbuni se. —- Nisam. Rekao sam da su državni službenici.

— Svodi se na isto — reče Danny i slegne ramenima.

— Ne bih rekao. Čini mi se da ste se ti i »Omnitronix<i našli na crnoj listi i kod poreznih službenika.

— Ni govora! — Uzrujano odvrati Danny. — Imamo nevolja samo s glupim carinicima! Oni su takvi tikvani da nas ne mogu nikako uhvatiti ...

Danny je ipak bio tako pametan da je naglo ušutio. Nisam pogledao Fioru. Dakle, opet me doveo u takav položaj da je moram raniti. A ona je, što je sasvim razumljivo, spremna ustrijeliti glasnika koji donosi lošu vijest.

— Slušaj, Danny — progovorih tiho — ne znam riječi, ali melodija mi je sasvim jasna. U nevolji si. Možda ti možemo pomoći, a možda ne možemo. Ako ne možemo, pronaći ću nekoga tko može. Obećavam ti.

— Ne događa se ništa opasno. Bit će sve kako valja — reče odmah Danny, ne zapazivši proturječnost u svojini riječima. __: Danny — progovori Fiora. Njezin mi je glas ranio srce, ali ne i Dannvevo. — Danny — ponovi ona — dopustiti nam da ti pomognemo. Fiddler može. _ Ne! — vikne Danny. — Sposoban sam kao i on, i dokazat ću to!

Imao sam dojam da prisustvujem nekom već vidjenom prizoru. Jadni blesan! Ima tek toliko pameti da je svjestan svoje gluposti.

— Kaži Fiddleru da ode — obrati se on sestri. — Nije nam potreban. Nije se dogodilo baš ništa. Neki je birokrat zapeo za jedan sasvim zakonit posao, a vi govorite tako kao da je smak svijeta.

Uvrštavanje Sharpa među birokrate bilo bi me nasmijalo da nisam već izgubio smisao za šalu. To se događa onima koji čupaju krilca. Fiora se okrene i pogleda me očima

punim nade. Najradije bih bio zadavio Dannva zato što je postavio nju i mene na suprotne strane.

— Imaš li dobra odvjetnika? — rekoh glasom koji je bio topao otprilike kao kabao leda kraj njega. — Stručnjaka za krivično pravo. Bit ce ti potreban, momče.

Fiora mi prstima dotakne usne, pokazujući ma da zna zašto sam se razbjesnio, ali me ujedno moleći da šutim.

Opet sam čvrsto stisnuo zube i počeo brojiti mjehuriće u šampanjcu. .— Molim te, Danny. Fiddler-pozna onakve ljude kakvi su me ispitivali. Oni nisu glupi. Nisu birokrati. Možda bi bilo dobro da porazgovaraš s odvjetnikom. Meni za ljubav, Dan-ny. Molim te!

Danny -uzdahne i počne se igrati vilicom.

— Sve je u najboljem redu — prozbori. — Volker će mi uskoro telefonirati i sve će biti kako valja. Vjeruješ Vol-keru, je li?

Fiora srkne vina iz moje čaše, jer je Danny ispraznio svoju i njezinu. Ne prestanemo li se ponašati neprijateljski, konobar još cijelu vječnost neće prići stolu!

— Uvjeren sam da Volker zna što radi — reče Fiora.

— Tako je — uzdahne Danny. — Vrlo je pametan. Cim se oslobodi posljednje pošiljke, sve će biti dobro.

Vidjet ćete.

— Kakva je ta posljednja pošiljka? — zapita Fiora vrlo tiho i kolebljivo.

Danny je bio još kolebljiviji.

— Hajde, Danny — narugah mu se — ako je sve tako sjajno, možeš nam ispričati pojedinosti o svom slavnom poslovnom pothvatu. •<— Izrekao sam to tako kao da će prije u paklu postojati klizalište na ledu nego što će on uspješno obaviti neki posao. Upalilo je. Pecnuo sam ga.

— Moramo poslati još samo jedan dio opreme — reče on prkosno — pa će se tad vidjeti rezultat.

— I tu opremu šaljete u Meksiko? — zapitah. Nagađao »nm, ali prilično pouzdano, jer sam pregledao pilotove podatke.

— Kako si doznao za Meksiko? — upita Danny i iznena-jfl< no me pogleda. — Pa ja sam to otkrio tek nekidan.

Otkidao sam krilce po krilce. Bože moj, Danny ne bi iz-<Ji ,10 ni pet sekunda pred liscem poput Sharpa.

— Mislim da je Volker natuknuo nešto o meksičkim ban-na — kazao sam i slegnuo ramenima. Nisam pogledao FIssoru. Nije ni ona mene. Trenutno su me, po svoj prilici, oboje mrzili podjednako.

— Da — promrmlja Danny. — Novac. Ortega treba da veče/as preveze robu u Mexico City i uzme posljednji dio svote. Ćim je pomislio na novac, razvedrilo mu se lice. Osmjehnuo se kao dijete, blago, oduševljeno i optimistično.

Fiora mi je često opisivala taj smiješak, ali ga još nikad nisam vidio. Shvatio sam zašto čak ni trijezna Fiora ne može mnogo tražiti od dražesnog Dannya Flynna.

— Mmm, da ne zaboravim — prozbori Danny, još se smiješeći i odmah naslutivši promjenu u raspoloženju za stolom. — Bi h mi htjela pričuvati nešto, seko? Samo na nekoliko dana.

— Dabome — odgovori Fiora i uzvrati mu osmijehom.

— Čekaj,; Fiora —■ rekoh i dotaknuh joj ruku. Okrenuli se prema Dannyu. Nije pokušao i mene očarati smiješkom. — Jučer sam kazao specijalnom agentu Sharpu da Fiora nije upletena u ono što se ispituje. Htio bih da tako i ostane.

Danny je oklijevao. Već je posegnuo u džep kaputa i izvadio omotnicu, zatvorenu spojnicom. Prije nego što se mogao odlučiti, pojavi se natkonobar noseći bežični telefon.

— Poziv za vas,, gospodine Flynne — objavi.

Danny pusti omotnicu kao da ga je ugrizla, zgrabi telefon i, digavši se, promrmlja da bi htio razgovarati negdje na osami. Natkonobar ga povede prema drugoj strani prostorije, glasno govoreći kako imaju posebne sobe za takve prilike i kaico nastoje ugoditi gostima.

— Danny je užasno uplašen i osamljen — prošapće Fiora. — Što ćemo učiniti?

— Znam što nećemo učiniti; nećemo prihvatiti ovo — rekoh i pokazah omotnicu na rubu stola. — Kad vlasti podignu optužnicu, mogli bi prihvaćanje ove omotnice svrstati u otvoreno pomagaiije. Danny je u grdnim nevoljama. Uvališ li se i ti u govna, nećeš mu pomoći.

— Potrebna mu je pomoć, Fiddleru.

— Baš za to odvjetmci dobivaju goleme pare. Za pomoć. Konobar pokupi sa stola gotovo nedirnutu juhu. Kad je donio tanjure za ribu, Danny .se još nije vratio. Izražaj Fiori-na lica jasno je pokazivao da će cijeli objed propasti. Složna smo uzeli vilice i ravnodušno, počeli gurati ribu po tanjuru. Na drugoj strani prostoriji! nastane nekakvo komešanje. Digavši pogled, spazio sam Dannyev izražaj lica kad je, pro60 guravši se mimo natkonobara, jurnuo prema pi ednjim vratima. Doimao se ta-ko kao da je poipuno pornahnitao.

Nije sa ni osvrnuo prema nama, Žustro otvorih omotnicu. Istresoh na dlan iskričave kristale. Dijamante, tvrde i savršene. Prelijevali su se u svim bojama. Vratih ih u omotnicu i krenuh za Daanvem.

Neću dopustiti da Fiora za druge vadi kestenje... čak ni dijamante. -

Istrčao sam iz restorana na jarko sunce tako naglo da me gotovo zaslijepilo. Ugledah Dannya kako upravo sjeda za upravljač Porschea 911. Htio sam mu doviknuti, ali me spriječi micanje na malom parkiralištu. Prije nego što sam i shvatio razlog, nagonski sam se povukao u sjenu.

Pogledavši prema parkiralištu, bio sam zahvalan zakržljalim životinjskim nagonima što su se pritajili ispod razumnost]. U automobilu pod hrastom sjedio je onaj čovjek koji me udario pištoljem Dok sam se još pitao kako mi je ušao u trag, shvatio sam da ne gleda mene. Njegov plijen je bio Danny. To me nije osobitn utješilo. Blago rečeno, situacija mi se nije sviđala. Bio bih budala ako bih mislio da taj opekasti čovjek nije naoružan. A mo] je pištolj ostao u putnoj torbi u prtljažniku Thunderbirda. Ne mogu ga se dokopati.

Tada zareži Porsche. Danny ubaci mjenjač u prvu brzinu, pa drugu. Istodobno se oglasi potmulije Volvo Opekastoga. Izlazeći s.parkirališta, crveno-crni Porsche se zanese tako da se umalo okrenuo u suprotnom smjeru.

Opekasti je bolje vladao autom. Spretno se uključio u promet, bez ikakve gužve, bez buke. točan kao stroj. Znao je da ne mora biti Dannyu za repom. Pomodan crveno-crni auto kojim upravlja šeprtljav vozač, lako se može pratiti.

Za trenutak sam bio u iskušenju da krenem za Dannyem. A onda sam začuvši ga kako ubrzava cestom, spoznao da će suigrači, kad se pokušam uključiti u igru, biti već izvan vidika. Morao sam se zadovoljiti registarskim brojem Opeka-■ toga. Okrenuvši se kako bih se vratio u restoran, sudarih se :. konobarom. Pošao je za mnom van. Na licu sam mu vidio 61zabrinut izražaj. Nije čudno Uplašio se da mu nitko neće platiti račun.

— Donesite mi bocu Charcionnaya, hladnu i zatvorenu — rekoh. — Ako ne možete naći jeftiniju od trideset dolara, onda mi donesite mineralnu vodu. Restoran koji nema pristojan Chardonnav po toj cijeni, vjerojatno pljačka goste.

Kad sam se vratio za stol, Fiora me pogleda. Koža joj je bila previše blijeda i napeta, suviše su joj se istaknule visoke jagodične kosti. Vidio sam da je na rubu plača, ali ne samo od tuge i straha za Dannva. Kovitlacu osjećaja ispod glatke površine pridružili su se razočaranje i srdžba. Ljutila se na sebe zato što ju je brat nasamario. No znao sam da to nije prvi put niti će biti posljednji.

Irnao sam samo napola pravo. No nikad nisam ni tvrdio da sam vidovit.

Fiora me nijemo gledala kad sam uzeo omotnicu i zadržao je na dlanu. Za tren, samo za tren, htio sam je baciti u pepeljaru i otići. A onda sam uzdahnuo. Nije to tako lako, Fiddleru. Nikad nije tako lako. Pružih ruku Fiori.

— Hajdemo! Potražit ćemo neko mjesto gdje ćemo u miru razmisliti o Dannvevim neprilikama.

Kad smo napustili parkiralište, nitko nije krenuo za nama. Nitko se nije izvukao iz bočne ulice i prilijepio se Thun-derbirdu za rep. Motel koji sam izabrao bio je poput svih velikih novih motela. Bljutav. No, ponio sam sa

sobom Chardonnav kako bih isprao okus još jednog sastanka s Dannvem Flvnnom. Otvarajući bocu vina, upotrijebio sam vadičep na džepnom nožu.

Fiora srkne gutljaj, duboko uzdahne i nasloni se na uzglavlje na širokom krevetu. Sjeo sam kraj nje, žaleći što se ne mogu opušteno diviti toj otmjenoj ženi u svijetlozelenim svilenim hlačama i bluzi.

Posegnuo sam za njezinom torbicom i iz nje izvadio omotnicu. U gornjem lijevom kutu pisalo je, kao pošiljaočeva adresa: »Kim Van Kieu«. Sjetio sam se tih riječi iz jednog dugog razgovora što sam ga vodio s Kraljem Sladoleda. To je vijetnamsko ime. Ali ne samo ime. Riječ je o naslovu stare epske pjesme što opisuje silovanje i zlostavljanje jedne žene koja naposljetku pobjeđuje duhom, hrabrošću i upornošću. "Vijetnamci shvaćaju tu pjesmu kao metaforu svoje krvave prošlosti i tiranske sadašnjosti.

Promatrajući dugo te riječi, pitao sam se jesu li one geslo ili nečije ime. Ostale riječi na omotnici nisu bile tako 62 zagonetne. »Savršeni dragulji za ljubav i ulaganje.« Vidjela se i nekakva adresa iz San Francisca.

Još jednom sam otvorio omotnicu i pregledao dijamante. Bilo ih je dvadeset i pet. Osam ih je imalo najmanje po pet karata. Sedam ih je bilo između jednog i četiri karata, a ostali od pola do jednog karata. Kad sam ih izložio danjem svjetlu, svi su doslovce bljesnuli. Činili su se besprijekornima. Bilo mi je žao što uza se nemam povećalo. Možda je ponekima u lijepoj dubini kakva sićušna nesavršenost, mislio sam, no mala je vjerojatnost. " Navukavši ponovo zastore, vratih se do kreveta. Pitao sam se što je Danny morao učiniti da bi dobio takvo bogatstvo. Fiora me gledala smaragdnozelenim očima i čekala da joj kažem ono što je već znala.

Oklijevao sam, zatim sam se ispružio kraj nje na krevetu i počeo glasno razmišljati. —■ Boje su varljive — rekoh. —• Jedna jedina sićušna ogrebotina može značiti tisuće dolara. No, nesumnjivo su vrlo vrijedni. Mislim da je tu ukupno šezdeset do sedamdeset karata. Oko pola milijuna dolara. Fiora zažmiri.

— Danny... — Izrekla je tu riječ otegnuto i žalosno, s puno ljubavi, žaljenja i razočaranja. Tad posegne za telefonom, pozove svoj ured i zatraži da otkazu sve njezine sutrašnje sastanke. Dade Jasonu broj motela za slučaj ako neki važan klijent bude osobito uporan. Kad je spustila • slušalicu, okrene se prema meni. — Što ćemo učiniti?

Bila je uplašena. Glas joj je zadrhtao toliko da sam razabrao kako teško vlada sobom. Znajući da je čudnovato vezana za brata blizanca, morao sam se pomiriti s tom činjenicom. Uhvativši joj ruku, poljubio sam joj dlan i ovio joj prste oko čaše vina. Oklijevala je, zatim je popila mali gutljaj.

— Prije svega, nećeš zadržati dijamante kod sebe, nego ću ih- ja uzeti.- — Gledajući je, tražio sam dobro mi poznate znakove pobune, no nije se namrštila. Samo je kimnula, dodirnula mi brkove vršcima prstiju i promatrala me zelenim očima koje su se plašile nadati. — Učinit ću što mogu, ljubavi — rekoh, znajući da neće ništa zatražiti od mene. - Ali ne očekuj čuda. Danny je ovaj put pretjerao. Jesi li možda sanjala zatvorske rešetke?

Pokajao sam se zbog tih riječi čim sam ih izgovorio. !''iora tiho zastenje i zatrese glavom. Zatim se strese.

Uzeo . *' ■ ' 63 Jsam joj čašu iz ruke i odložio je na stolić, potom sam je privinuo uz sebe i polako ljuljao dok nije prestala drhtati, nijemo psujući sebe zato što sam bio tako glup i spomenuo Dannva i snove.

— Što ćeš poduzeti u vezi s Đannvem? — zapita ona. Istini za volju, namjeravao sam potražiti Dannva i doznati od njega sve, makar ga morao izmlatiti. No smatrao sam kako nema smisla da joj to pričam. Niti sam joj htio spomenuti opekastog čovjeka u Volvu. Imala je već previše briga, pa joj nisam htio zagorčiti život i pričanjem o grubijanu koji joj prati brata blizanca.

— Htio bih ovdje ponešto razjasniti — rekoh. — Odvest ću te na aerodrom i...

— Fiora me zagrli i stegne ne-budeš činio, budi oprezan — prošapće, otkrivajući mi o svojim snovima više nego što sam želio doznati.

— Uvijek sam oprezan.

— Da, tako si i zaradio ožiljke, je li? nasmije.

Baš moja sklonost da se petljam u tuđe nevolje bila je jedan od kamena spoticanja koji su razdvojili Fioru i mene. Ali sad je tražila pomoć i istodobno znala- da me izvrgava opasnosti. Nije joj se to sviđalo.

— Fiddleru...? — prošapće, priljubavši tijelo uz moje i pomaknuvši se tako da mi je zastao dah.

Nisam kazao ništa. Nisam ni morao. Osjetila je moj odgovor prije nego što je dovršila pitanje.

Ne. Ostat ću ovdje. -obično snažno. — Što god Fiora se drhtavo Ostavio sam Fioru u dubokom snu koji nisu ometali nikakvi snovi. Spremivši dijamante u džep na prsima sportskoga kaputića, provjerio sam ima li u džepovima hlača sitniš i otišao u motelski restoran kako bih telefonirao.

Pozvao sam Kralja Sladoleda. On je odavno osramotio sigurnosni sistem kompjutera kalif orni jskog Odjela za motorna vozila. Dadoh mu registarski broj Volva kojim se vozi Ope-kasti. Benny mi reče da pričekam i preko svog se kompjutera probije do kompjutera Odjela za motorna vozila u Sacramentu.

Svaki građanin može dobiti takav podatak za sedamdeset pet centi. No mora pričekati tjedan dana, a Odjel 64 za motorna vozila obavještava vlasnika registarske tablice da se netko- raspitivao o njemu.

Mnogo mi je draži Bennvev postupak. Jeftiniji je. Uskoro sam doznao da Volvo pripada »Omnitronixu«, j ali na ovoj adresi u Silicijskoj dolini, a ne u Irvineu. Uspr-5 kos toj činjenici, nekako nisam vjerovao da je onaj udarac Dannvev tjelohranitelj. Moguće je, ali nije vjerojatno. Ako bi imao tjelohranitelje, Danny bi se hvalio njime kao cura skupim zaručničkim prstenom.

No ako Danny, navodni vlasnik »Omnitronixa«, nije dao Opekastomu auto i pištolj za izvršavanje nekih zadataka, tko mu ih je dao? Volker? Pomisao, nije bila baš ugodna. Volker koji ima ugrađeno sunce i reflekse mačke što je krenula u lov. Volker koji je očarao dvoje blizanaca i jednog bivšeg muža. Doduše, ne baš podjednako.

Vratih se u sobu. Fiora je još spavala, lijepa i smirena. Nadao sam se da će takvom i ostati. Otvorio sam putnu torbu i iz nje izvukao korice te ih zakopčao pod pazuho. Zatim sam izvadio pištolj, provjerio je li napunjen i Spustio ga u korice pod desnim pazuhom. Ljevaci imaju neke prednosti. Većina protivnika motri desnu ruku; riječ je o pukom računu vjerojatnosti, jer ima kudikamo više dešnjaka nego ljevaka. Iznenadio sam već podosta muškaraca, a i nekoliko žena.

Napisao sam Fiori da sam dijamante ponio sa sobom, (a ću joj telefonirati poslije i neka se ne brine, a ako Dan-ya mogu izvući iz vatre, svakako ću to učiniti i pripazit u da se ne opečem. Napisao sam sve to ukratko. »Omnitrcm'xova« zgrada u Silicijskoj dolini bijaše im-Iresivnija nego ona u Irvineu. Imala je četiri kata i mnogo |taklenih površina.

Obišao sam parkiralište dvaput, ali nisam ugledao Dan|ycv Porsche, Nije bilo ni Volva. Oklijevao sam, zatim »m odlučio zaviriti u ured. Možda ondje nađem kutije sa hna, Kutije što su stigle Volvom iz praznog ureda u Ir-Ineu. Baš me zanima zbog čega se isplatilo mlatnuti pišto-lem stranca po glavi i onesvijestiti ga. J, Pogledavši popis na vratima, saznao sam da u zgradi Ba nekoliko poduzeća i da se sva bave kompjuterskom' Hinikom. Vidjelo se 'to iz njihovih naziva. Osim »Omni-lonixa« bili su tu »Mikrokompjuterske naprave«, »Soft'1'KA.G 260 63ware«, »Megabvtes« i još pet~šest tvrtki. »Omnitronix« se smjestio na četvrtom katu. Kad sam se popeo gore, ugledao sam kroz staklena vrata lijepo namješene prostorije. Nije bilo skladišta, već: samo dva ureda i čekaonica. Nisam nikoga zatekao unutra niti sam naišao na stražnja vrata s pre-piljenim lokotom.

Spuštajući se po stepenicama, na trećem katu sani pokušao zaustaviti neku zgodnu mladu tajnicu što je žurila niz hodnik i nešto je upitati. Prije nego što sam mogao zaustiti, ona mi pokaže na otvorena vrata u hodniku i progovori.

— Čeka vas ondje — reče mi — ali na vašemu mjestu ne bih se previše približila tom prljavom čudovištu. — Nije htjela pričekati dizalo, već je odlučno krenula niza stepenište, lupkajući potpeticama.

Pokazala mi je na ured tvrtke »BvteMarks«. Kroz otvorena vrata u hodnik izleti neki dugokosi momak u majici i trapericama.

— Je li prošla ovuda? — upita on zabrinuto.

— Ako na sebi ima plave hlače, bijelu bluzu i crveni kaputić koji joj se bojom slaže s licem, onda je prošla. Sudeći prema brzini kojom se kretala, već je na parkiralištu.

— Ah, sranje! — Izrekao je to kao dječak koji se nastoji poslužiti očevim rječnikom. — Samo sam je nekoliko puta štipnuo. Nisam mislio ništa ozbiljno. Vjerojatno mi je upropastila program, samo da bi mi se osvetila. Sad neću srediti fakture do kraja radnog vremena! — Upotrijebi nekoliko sinonima1 za izmetine i potom provuče prste kroz kosu koja je, bez sumnje, čeznula za pranjem. — Čekajte malo — prozbori tada. — Kladim se da ste vi Miller. Nije li tako? Uh, dovraga! Baš mi je žao, gospodine Milleru. Ovo nije baš najprikladniji način da se impresionira mogući ulagač u »BvteMerks«. Uđite, molim vas. Uvjeravam vas da se ovdje sve obavlja vrlo stručno. Ja sam Gary Felkner. Mogu odgovoriti na sva vaša pitanja.

Takvu priliku ne propuštam.

Povede ine u ured u kojem bijahu tajničina prazna stolica i pisaći stol prekriven papirima.

— Uostalom, nije mi ni potrebna tajnica — nastavi on.

— U svako doba mogu pozvati mamu da mi sredi sve to. Potreban mi je zapravo ortak, a nadam se da ste vi radi toga došli ovamo.

66

Nisam proturječio dok me vodio u susjednu prostoriju. Tu je bilo svakakvih kutija s tajanstvenim silicijskim čipo-vima, tisuće polu vodiča, i taj me nered podsjeti na radionicu Kralja Sladoleda. x — Zgodno — rekoh, no trudio sam se da mi glas bude ravnodušan. I tu sam smicalicu naučio dok sam radio kao novinar. Treba u sugovorniku probuditi želju da sve objasni. Treba mu dati priliku da brblja.

Pogotovu kad je mlad poput Garya.

On me pogleda i uzdahne.

— Ovo je budućnost — prozbori mirno. — Čipovi, pri-slušni uređaji, bube. Zovite ih kako god hoćete.

U ovim kutijama je oprema kojom se mogu nadzirati milijarde ljudskih života. -— U glasu mu se odrazila podrugljivost, ali ne i zloba. Ocijenio sam da su mu dvadeset dvije godine.

■— Slušajte, lani mi je roditeljska garaža donijela gotovo dva milijuna dolara zarade, pa su me nagovorili da osnujem vlastito poduzeće, ali mama dolazi ovamo svaki tjedan i čisti mi prostorije.

Poznam podosta ljudi kojima garaža donosi veliku dobit, ali ne znam nikoga tko još može majku navesti na čišćenje.

— što je ključ vašeg uspjeha? — zapitah ozbiljno.

— Pametan sam — odgovori Gary. — Ako se uorta-čimo, kupit ćete dio te pameti. Nju i moj inventar. Nije mi toliko potreban novac koliko netko tko zna organizirati prodaju. Nisam baš spretan u dodiru s ljudima. — Glasom je odao da mu to nije ni bitno. No dijelovi su nešto drugo -— nastavi. — Mogu predvidjeti koji će se dijelovi uvelike tražiti i mogu ih pribaviti. — Posegne u kutiju i izvadi pregršt poluvodičkih čipova. — Poput ovih — reče. — To su čipovi 64k »Multitronics«. Mogu se upotrijebiti svugdje, od procesora riječi do avijacijske elektronike, a vrijede svaki po pedeset dva dolara, prema katalogu »Multitronicsa«. — Dobaci mi čip. Pažljivo sam pregledao taj crni plastični pravokutnik, upola manji od kutije šibica. — Ja dobivam za njih sto dolara po komadu — reče mi Gary.

■— Od nekoga tko se ne zna obratiti »Multitronicsu«? — upitah.

— Ne, od budala koje se ne znaju snaći. »Multitronics« ž.e proizvesti samo ograničen broj tih čipova. Kako bi svi >ci bili zadovoljni, šalje svima određenu količinu. Nitko mmo rinKiti %nšp nrt nptstn tih činova na tjedan. To je 67u redu, ako im je potrebno samo petsto u toku tjedna. No što je s onima koji imaju, naprimjer, ugovore s Ministarstvom obrane i potrebno im je tisuću čipova? Oni rado plaćaju čip sto dolara da bi izvršili ugovorne obaveze.

— Kako vi uspijevate nabaviti te čipove? Preko namještenika »Multitronicsa«? Kupujete li više nego što vam je potrebno? Služite li se nekim tajnim kanalima u samoj tvornici? — upitah, spominjući neke uobičajene načine opskrbljivanja crne burze.

Gary se u prvi tren ukoči, zatim opusti. -^- Dobro ste upoznali posao — promrmlja. — Ponajviše nabavljam čipove tako što ih plaćam šezdeset pet dolara šefovima nabave u poduzećima koja kupuju robu od »Multitronicsa«, te oni naručuju cijelu kvotu, iako upotrebljavaju samo dvjesta čipova na tjedan. Sve je potpuno u skladu sa zakonom dok njihovi rukovodioci ne otkriju da potajno zarađuju dvjesta dolara svaki tjedan. Katkad nabavljam čipove i drukčije'— prizna on. — Dogovorim se s momcima koji rade u laboratoriju »Multitronicsa« i ondje ispituju proizvedene čipove, te mi ih oni iznesu u posudi za jelo. Plaćam im komad po deset ili dvadeset dolara. To mi je najjeftinije, ali i najopasnije.

— Da, to se naziva primanjem ukradene imovine. Policija nepovoljno misli o takvu postupku.

— Ah, policija nema pojma kako izgleda čip! — odvrati Gary. — Opasniji su čuvari iz »Multitronicsa«. Njih se treba čuvati. Jednom su uhvatili mog prijatelja dok je kupovao ukradene čipove, oduzeli su mu novac i izlatili ga kao vola.

— A što je s prodajom u inozemstvu? — upitah. . — Dabome, roba se prodaje i u inozemstvo — odvrati on i slagne ramenima. — Polovica mojih kupaca je u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj.

— Zar izvoz nije ograničen?

— Nosimo čipove u prtljazi. Naprimjer, ako stigne velika-narudžba iz Njemačke, strpamo hrpu čipova u kovčeg i ukrcamo se u avion »Lufthanse«.

— A što je s njemačkom carinom u Frankfurtu? — upitah.

— Njemački zakoni ne sprečavaju uvoz, već samo američki zabranjuju izvoz.

—- Dobro, što je onda s američkom carinom?

68 — Oni jednostavno ne mogu zaustaviti tu rijeku. Kladim se da tako iz Silicijske doline svaki tjedan .odlazi oko pet tisuća čipova. |, Jednog dana moram upoznati Garya sa Sharpom, pomislih. Momak će se uzdrmati kada dozna da šverc nije baš , tajna za američke carinike.

— Nisam glup — reče Gary, kao da je pročitao moje sumnje." •— Uvijek pazim na to da ne trgujem s Rusima i ostalima iz njihova bloka. Ali, dovraga, ako poneki put i pogriješim, što onda? Čipovi su poput šibica.

Ova ih zemlja može davati dokle god imamo tvornicu šibica.

— Pretpostavimo da drugi prodavači dijelova nisu rodoljubivi poput vas — natuknuh.

—- Hm, nekima je sasvim svejedno tko je kupac. Svaki čas se može pročitati da je netko od njih otišao u zatvor.

A o nekima se nikad ne čita.

— Poput »Omnitronixa«.

Gary je oklijevao, pogledavao me i cupkao rijetku bradicu.

— Dobro ste upoznali posao — ponovi.

—• Uvijek se nastojim raspitati o konkurenciji.

— Da. Poduzeća poput »Omnitronixa« najviše štete crnoj burzi. Isporučuju opremu za proizvodnju. Hoću reći, prije ili poslije i najgluplji policajci će shvatiti što se zbiva, pa će tad nastati velika gužva.

— Zašto? Mnogi prodaju ono što' ne bi smjeli.

— Da, ali malo ih je koji šalju cijelu tvornicu.

— Kamo je šalju?

— U Švicarsku. Barem se tako priča ovdje.

O, da. Švicarskoj je tvornica čipova potrebna koliko i zmiji tenisice.

— Koliko vrijedi takva tvornica? — zapitah.

— Slušajte, gospodine Milleru. Ako namjeravate postati moj ortak i zatim se upustiti u sumnjive poslove, onda neće biti ništa od naše suradnje. »Omnitronix« će možda tim poslom zaraditi deset do dvadeset milijuna dolara, ali više nitko u "Ulieijskoj dolini neće htjeti trgovati s njima. Ostat će potpuno 'mi, a priča se da su im već vlasti za petama.

Jadni Danny. Neki zavidan švercer već ga je otkucao fcliciji. Čak i ovaj balavac prljave kose zna što se zbiva.

Tko iti, možda ga je baš Gary odao, u ime Boga, domovine i rude.

—• Poznate li te ljude iz »Omnitronixa«? — zapitah.

69— Povremeno viđam Flvnna. On je predsjednik. Uza* se ima nekog bogatog Evropljanina, Volkera. To je sve. Prije nekoliko mjeseci otpustili su tajnika.

— Nema nikoga drugog? Postoje samo njih dvojica?

— Dovraga, gospodine Milleru, i ja sam upravljam ovim poduzećem. Potreban je samo kompjuter.

Nisam mogao vjerovati da je ćelavi Opekasti nekakav prerušeni kompjuter. Stoga je još ostalo neriješeno pitanje kako se dočepao »Omnitronixova« auta. Dobacih Garyu njegov čip, okrenuh se i izađoh, dok je momak zabezeknuto buljio za mnom.

U hodniku sretoh čovjeka u otmjenom odijelu, zbunjena izražaja na licu.

— Vi ste Miller? — upitah. Kimnuo je. — Produžite tamo — rekoh i pokazan prstom preko ramena na ured »Byte Marksa«. — Posao mi se čini izvrsnim.

Sjednuvši u Thunderbird, zaputio sam se na sjever. Do San Francisca se stiže za jedan sat. Zatvorivši prozore i uključivši« klimatizacijski uređaj, slušao sam Mozarta s radija.

No, u glavi mi je odjekivala drukčija glazba. Disharmo-nična. Jedna neskladna melodija bijaše Danny. A druga Vol-ker, čovjek obdaren takvim šarmom da bi mogao rasvijetliti mračnu stranu Mjeseca i tako žilav da je skočio sa četiri metra visine na slomljenu nogu. Kontrapunkt je pjevala Fiora, uhvaćena između Dannya i mene, Volkera i mene, sebe i mene.

Raspršivale su se misli i ponovo povezivale. Vidio sam nasmiješenog Dannya, vlasnika poduzeća koje protuzakonito izvozi tvornicu poluvodičkih čipova. Komad po komad, uređaj po uređaj. Cijelu tvornicu. Nije nikakvo čudo što ga carina; želi ščepati.

Sudeći prema onom što je. Danny ispričao za objedom, svršetak posla je već nadohvat ruke. Treba isporučiti još samo jedan dio opreme.

Koliko još ima vremena do tog posljednjeg poteza? Mogi. li se izmijeniti note, izvući Danny iz glazbene dvorane ukloniti s vidika? Inače će godinama gledati kroz rešetka 70

saveznog zatvora, što bi bilo grozno za takvog razmaženog ljepotana. Ako bi se on našao u zatvoru, to bi dotuklo Fioru. Dakako, ako bi Volker dospio u zatvor, i to bi zaboljelo Floru ... osim ako je baš on upleo u tu zavjeru njezina dragog brata. Ona baš ne oprašta.

Dok mi je u ušima odzvanjala moderna simfonija, kop-; kalo me pitanje: tko dirigira orkestrom? Tko je smislio plan da se cijela tvornica prebaci u Meksiko? A kamo će se poslati iz Meksika? Meksiku je takva tvornica poluvodiča još manje potrebna nego Švicarskoj. Japan ima vlastite tvornice. Oni kradu naše sheme i stručnjake.

Francuska? Možda. Francuski je ukus nepredvidiv. Njemačka? Možda. Doduše, obje te zemlje mogu nabaviti tvorničku opremu sasvim legalno u Sjedinjenim. Državama.

Ostaje, dakle, samo Istočni blok. Oni kupuju svu tehnologiju koje se mogu dokopati. Ipak, nekako mi se nije činilo vjerojatnim da bi Danny mogao mjesecima izvoziti zabranjene uređaje da savezna policija ništa ne nanjuši. Sto god inače mislio o njima, moram priznati da nisu nesposobni.

Imat ću pune ruke posla budem li htio ispuniti obećanje koje sam dao Fiori, a na mojoj su violini samo dvije žice: Danny i dijamanti.

Oko tri i trideset dovezao sam se do adrese što je pisala na omotnici s dijamantima.

Parkirao sam auto pred zgradom u kojoj je bilo svakakvih lokala, kupio sam.pecivo i povukao se u sjenu dvadesetak metara od draguljarnice iz koje su potjecali Dannvevi , dijamanti. Nastojao sam se stopiti s okolinom i dok sam jeo, promatrao sam prolaznike, provjeravajući gleda li me tkogod. Za desetak minuta iznenada me upozore moji životinjski nagoni. Povukao sam se dublje u sjenu prije nego što sara i ugledao ćelavog, zdepastog čovjeka koji mi je dolazio u su-' M-pt sa suprotne strane. Okrenuh se ulijevo dok je udarac prolazio mimo mene i ulazio u draguljarnicu kao da mu je vir dobro poznata.

Dok' je ulazio, iznad njega zazvoni zvonce nad vratima ■ ti aguljarnice. On posegne iza sebe i okrene karton tako da je ■ ni pisalo »zatvoreno«. Žile mi se odmah počnu puniti adre-i'-ilinom. Raskopčao sam kaputić i približio se.

Iza jarkocrvenog zastora što je odvajao stražnji dio loli pojavi se neka izvanredno lijepa Evroazijka. Očito je šlavala opekastog čovjeka, jer joj se na licu vidjelo da ga 71

je prepoznala trenutak prije nego što je buknuo strah i zasjenio joj ljepotu. Čovjek progovori i istodobno rastvori kaput kao nekakav eksbibicionist, pokazujući joj pištolj. Ženi se opet promijeni lice, sad na njemu nije bilo nikakva izražaja, sličila je kipu. Okrenuvši se bez ijedne riječi i protivljenja, ona se vrati iza zastora. Čovjek pođe za njom.

Polako sam brojio do deset, a onda sam stao pred lokal-čić u kojem se točila espre&o-kava. Bio je tik kraj draguljarnice. Gledajući u izlogu svakakve ljekovite čajeve i uvozne vrste kave, približio sam se izlogu draguljarnice koliko god sam mogao da se unutra ne vidi moja sjena. Staklo dobro prenosi zvučne valove. Čuo sam dva glasa, muški i ženski, iza zastora. Nisam mogao razabrati riječi, ali jasno sam naslutio da se muškarac i žena ne slažu.

Polako se prišuljavši vratima, opet sam osluhnuo. Još su se prepirali. Iako nisam mogao razumjeti riječi, sad sam se približio toliko da sam razaznao da oboje govore sa stranim naglaskom.

Polako sam otvarao vrata, centimetar po centimetar, dok nisam ugledao metalnu polugu o kojoj je visjelo mjedeno zvonce. Provukao sam ruku između vrata i dovratka, oprezno uhvatio zvonce i pritisnuo batić uz metal.

Držeći ušutkano zvonce u šaci, odškrinuo sam vrata toliko da sam se mogao uvući u draguljarnicu. Potom sam ih oprezno zatvorio i pustio zvonce. Osjećao sam kako mi niz rebra teče znoj.

Tiho izvukoh pištolj iz korica i krenuh prema pultu. Nisam lingvist, ali imam dobar sluh. Muškarčev je naglasak bio istočnoevropski. A žena je bila Vijetnamka, ali joj se u izgovoru mogao zapaziti i francuski naglasak.

— Ispričat ćeš mi sve o uređaju -<— reče čovjek — ili ćeš umrijeti.

Nisam mogao vidjeti kako djeluju njegove riječi na ženu, no uvjerio me da se ne šali.

Najednom sam imao dojam da mi je led u želucu. Nije bilo više gotovo nikakvih dvojbi kamo se šalje ona tvornica, Zna li to Danny?

Samo nekoliko bi se zemalja upustilo u takvu opasnu igru. Iran, Dvije-tri afričke države. I Rusija. Treći svijet je ogranično tržište, ali Rusija nije.

Začuh pljusku. Zatim struganje nogu po podu kao da se žena počela odupirati zdepastom čovjeku.

Ovo je najpogodniji trenutak, zaključih. Tiho sam' prišao zastoru i pogledao kroz pukotinu između njega i zida.

Ugledao sam radionicu s uredno složenim draguljarskim priborom. Kraj jednog radnog stola bijahu dvije plinske boce, |' spojene s pećicom za taljenje zlata. Peć se zažarila od oru-ćine. Čovjek je bio okrenut leđima prema zastoru, oko dva metra od mene, i vukao je jednom rukom ženu prema peći, dok je u drugoj držao onaj ružni pištolj kojim me prošli put udario. Još je imao prigušivač na njemu.

Iako visoka samo metar i pedeset centimetara, žena je od straha stekla čudesnu snagu. Nije trošila vrijeme i dah na cviljenje. Pokuša mu rubom dlana slomiti Adamovu jabučicu. Zaustavio je udarac onom šakom u kojoj je držao pištolj, čak ni tad nije ni pisnula. Za trenutak je borba bila ravnopravna. Premda mnogo jači, nije ju mogao svladati jednom rukom. . Kad je počela vrištati, ne od straha, već sasvim proračunato nastojeći privući pažnju, ćelavi se pokolebao, očit* želeći prekinuti to rvanje tako što će je udariti pištoljskim drškom iza uha. Ali, znao je, ako je onesvijesti, da mu neće ispričali ništa, pa ju je radije htio dovući do peći i mučenjem * izvući odgovore od nje. Metne pištolj na stol i šakom joj pokrije usta.

Bila je to prva greška koju je dosad učinio.

Hitro koraknuh unutra. Još mi je bio okrenut leđima, zavrćući joj ruku i okrećući je prema peći. Pripazivši da je ne udari presnažno, pogodi je šakom ispod grudi i izbije joj zrak tako da više nije mogla vrištati. A onda joj uvuče prste u dugačku crnu kosu i počne joj vući glavu prema užarenoj peći.

Uhvatih ga jednom rukom oko vrata i uspravih. Refleksi su mu bili brzi, no to sam i očekivao. Spriječio sam njegov udarac laktom u rebra i naglo ga povukao natrag tako da je napola izgubio ravnotežu, čvrsto sam mu položio ruku poput prečke preko grla i počeo ga ozbiljno gušiti. On pusti ženu. ' Nagradio sam ga tako što je mogao udahnuti malo zraka. Potom sam mu mušicom pištolja zastrugao po tankoi koži I/nad obrve, te je potekla krv i-zaslijepila mu jedno oko. Ournuh mu cijev pištolja u uho i prisilih ga da se podigne na nožne prste.

73 72Stajao je kao kip. Žena otetura do radnog stola, grozničavo hvatajući zrak kad joj je paralizirani ošit ponovo proradio. Polako se uspravi, okrene i zagleda u zdepastoga i mene kao da između nas dvojice ne može mnogo birati.

Zdepasti se počne polako naginjati naprijed, lukavo i oprezno, ne bi li me povukao za sobom kad uhvati ravnotežu. Pritisnuo sam mu malo snažnije vratne žile i spriječio pritjecanje krvi u mozak. Odmah se umirio.

— Ja sam na vašoj strani, pa se opustite — obratih se ženi. — Zaključajte ulazna vrata. Tad ćemo malo popričati, s ovim đruškanom. Uvjeren sam da nam može objasniti sve ovo. Možeš, je li?'

Kad nije odgovorio, njegovu sam težinu premjestio na svoj bok kao da ga namjeravam baciti na užarenu peć.

Lice mu se izmijeni kao i njezino kad ga je prepoznala.

Vjerojatno sam ga mogao slomiti, ali mučenje ima jednu neugodnu stranu: kad nekoga napokon natjerate na razgovor, onda vam on priča sve ono što biste htjeli čuti, bilo to istina ili ne. Kao postupak dopiranja do istine, mučenje ne donosi onakve rezultate kao što se misli, pogotovu kad je riječ o profesionalcima. A čovjek preda mnom bio je, nesumnjivo, pravi profesionalac.

Zapravo i žena. Uzela je sa stola pištolj s prigušivačem i polako ga uperila u nas. No, nije se još sasvim oporavila. Otkočila ga je palcem.

Zdepasti zaključi da je već mrtav i da ne može više ništa izgubiti. Naglo okrene glavu, a cijev pištolja klizne po krvi što mu je tekla iz rane iznad oka. Istodobno me opet pokuša udariti laktom, upre se bradom u moju ruku i uspije se izvući Iz mog zahvata. Tad potrči. Mogao sam ga triput ubiti prije nego što je stigao do vrata, ali smatrao sam da mi to ne bi pomoglo.

No lijepa Evroazijka nije imala takvih obzira. Ispratila ga je mecima, koje je pištolj s prigušivačem tiho iskašljao. Jedno zrno zagrebe pod kraj mojih nogu. Drugo se zabije u dovratak. Treće pogodi strop kad sam joj jednom rukom zgrabio zglavak i drugom joj oteo pištolj.

Kad sam je razoružao, veselo zazvoni zvonce nad vratima i obavijesti nas da je treći sudionik predstave kidnuo.

Kad sam stigao do izloga, on je već nestao iza jednog od tisuću uglova.

74 Hitro se okrenuh prema ženi, očekujući da je već šmu-gnula kroz stražnja vrata draguljarnice. No takvih vrata nije bilo, pa je još stajala pred zastorom. Na njezin bliski susret s užarenom peći podsjećali su samo vrlo blijedo lice i raščupana crna kosa. Bila je u otmjenoj svilenoj tunici zlaćanih, modrih i crnih šara i u crnim svilenim hlačama.

Liče joj je bilo izuzetno. Ne samo lijepo nego i vječno mlado. Moglo joj je biti trideset, ali i sedamdeset godina.

— Tko ste vi? — zapita me ona. Glas joj je bio poput očiju... strpljiv, smiren, ispitivački.

— Ja sam čovjek koji vas je upravo spasio od teških opekotina — odgovorih joj razborito.

— Budući da me ne poznate, spasili ste me zbog nekih svojih razloga.

Logika joj je bila na čvrstim nogama.

— Zovem se Fiddler — predstavih se. Trepnula je očima, odajući da joj je to ime poznato. Ali, i dalje je šutjela, provjeravajući jesam li išta opazio. — Gdje ste naučili pucati iz ovoga? — upitah je, držeći čudan, ružni pištolj.

Ona se vrlo blijedo osmjehne. Najednom mi je bilo drago što je jedino oružje nadohvat ruke baš u mojoj šaci.

—■ Pištolj sliči »tokarevu TT-33« — reče ona. — Taj je pištolj vrlo dobar, premda nespretan zbog prigušivača.

Nekoć smo to oružje krali od Vijetkonga .'..

— Nastavite.

— Rado bih bila ustrijelila tog Rusa njegovim vlastitim oružjem.

— Znate li kako se on zove?

— Valerijan Korčnoj — odgovori ona. — On je sovjetski agent. Radi u sovjetskom konzulatu u San Franciscu.

Itekako sam želio posumnjati u njezine riječi, no svaka je njezina riječ ispunjavala po jednu prazninu u glazbenoj temi, dodavala po jednog svirača orkestru, približavala se sve više i više dirigentu. Sovjetska mikroprocesna tehnologija podudara se s američkom tako da se za obje mogu upotrebljavati isti dijelovi. Jedino se električna struja mora izmijenti. Mi upotrebljavamo 60 cikla, a Rusi 50. Osim toga, kao što Kralj Sladoleda neprestano ističe, Sovjeti imaju u San Franciscu više konzularnog osoblja nego u New Yorku, navodnom trgovačkom i diplomatskom središtu u Sjedinjenim Državama.

Ipak, velika je razlika između pristojnog ispitivanja zanimljivih tehničkih podataka što ga obavljaju diplomatski 75atašei, s jedne strane, te udaranja običnih građana iza uha i ' pokušaja da se ljepotice strpaju u užarene peći, s druge strane. Ili je hladni rat topliji nego što sam dosad mislio, ili je Sovjetima vraški stalo do toga da se što prije završi posao s »Omnitronixom«.

■— Imate li i vi neko ime? — zapitah grublje nego što sam htio. Očito sam se i ja ljutio na donosioca loše vijesti.

— Kim Van Kieu — odgovori ona. Promatrala me i čekala moju reakciju^ — Zar vam je moje ime smiješno?

Riječ je o jednom vrlo starom vijetnamskom imenu.

— Rijetko se dobije ime prema epskoj pjesmi — pro-mrmljah.

— Skolovaniji ste nego većina vaših zemljaka — izusti ona.

— Dobro, Kim Van Kieu, kako ste se spetljali s jednom običnom američkom budalom koja se zove Danny FIynn?

Nekoliko me trenutaka nijemo promatrala.

— Znate li išta o dijamantima? — upita me.

— Ponešto.

— Jeste li pažljivo pogledali Dannveve dijamante? t— Izvrsne su boje, nema nikakvih vidljivih nedostataka, težina iznosi do pet karata.

— Jeste li prebrojili fasete na malim kamenima?

— Nisam.

— Sovjetski rezači bruse malo kamenje tako da postoji jedna faseta više nego drugdje. Baš zbog toga sam i spoznala da Danny posluje s Rusijom prije nego što je to on doznao.

— Kako ste se upleli u to?

— Đanny je donio u moju draguljarnicu dva dijamanta na procjenu. Zapazila sam dodatne fasete. Nije mi vjerovao. Prepirali smo se.

— Vaš odnos s Dannvem nije bio samo poslovan — pri-mijetih. Ne kao pitanje.

Kieu me promatrala tamnim jantarnim očima. Bile su vrlo duboke i prodorne kad bi im to dopustila.

— Morali su pretvoriti te ruske dijamante u američki novac kako bi platili robu — nastavi. — Ja sam bila Dannyev procjenitelj.

— Sto je Korčnoj htio od vas?

— Dannya.

— Što je s uređajem?

— Kakvim uređajem?

— Ne gnjavite! — rekoh zlovoljno. — Govorim o uređaju zbog kojeg vam je Korčnoj htio spržiti lice.

— Zašto mi ne vjerujete? — odvrati ona tiho i čedno spusti pogled. — Zar ne vjerujete da Rusi špijuniraju ovdje?

— A, vjerujem u to. No mislim da postoje i neki zanimljivi uređaji. : — Mnogi Amerikanci ne vjeruju da postoji ikakva opasnost — nastavi Kieu. — Vjerojatno je to sasvim prirodno. Prošlo je već više od sto godina otkad se završio vaš građanski rat. Otad niste vidjeli kako zbog politike ulicama teče krv. U ovoj se zemlji živi ugodno i smireno.

— Ako uistinu mislite-da je takvo stanje, onda ste vi i Danny najveće šaljivčine koje. je svijet ikad vidio.

— Zar se vi svemu rugate?

— Ne rugam, ali pažljivo biram ciljeve.

— Kakvi su vaši ciljevi? — zapita ona.

— Vjerujem u pojedince, a ne u nekakve opće ciljeve, pogotovu ne u velike društvene skupine kakve su narodi i države. Tako velikim grupama nisam potreban.

— A obitelj? — upita ona odmah. — Vjerujete li u obitelj?

Oprezno sam je gledao i šutio. Uostalom, što bih joj mogao reći o tome?

■— Vijetnamci vjeruju samo u jedno... u krv — reče ona. — Zbog toga se i snalaze dobro u sitnim urotama i obiteljskim odnosima, ali ne i u ratovima, državama i savezima.

— I ja sam nesklon savezima — rekoh — ali, s druge strane, još nisam vidio rođaka koji bi mi se svidio.

— To je znak da niste Vijetnamac — reče ona.

— Zar je to sad važno?

— Samo nekomu tko je vijetnamskog podrijetla. Netremice sam je gledao. Kao i Korčnoj, želio sam doznati što više o uređaju. No suprotno Korčnoju, od nje nisam •■mogao mučenjem doznati istinu. Nisam se mogao spustiti na jjtakvu razinu. A ona je to znala.

— Je li Danny dao dijamante Fiori kao što je zaprijetio? upita Kieu. Nisam odgovorio. Nisam ni morao. Kieu se »mršti. — Nije baš pametno od njega što je upleo sestru — om r. ml ja. — Doduše, on često pokazuje da nije baš osobito udar, je li? .

Pomislih na Fioru, koja spava sama u motelu. Telefona je svom uredu i obavijestila ih gdje je. Koga god to 77

zanima, lako će doznati njezin inotelski broj. Potom će je se bez ikakvih teškoća dočepati. Ja znam da dijamanti nisu kod nje, ali to nitko drugi ne zna.

— Stanite kraj zida i mirujte — rekoh.

Kieu me bez oklijevanja posluša. Iz glasa mi je razabrala da mi je palo na um nešto zbog čega bih je ipak mogao ispržiti. Okrećući jednom rukom telefonski broj motela, u drugoj sam držao pištolj, uperen u nju i još otkočen.

Telefon zazvoni triput, petput, osam puta, jedanaest puta. Napokon sam prekinuo vezu i pozvao recepciju.

— U sobi dvadeset tri ne javlja mi se nitko na telefon — rekoh. — Ima li kakvih poruka za mene?

— Ima. Gospođica Flynn je ostavila omotnicu za vas.

— Otvorite je. Čuo sam deranje papira, zatim recepcionar pročisti grlo.

— Zvao je Danny — pročita.

— To je sve? Nema nikakva broja? Nikakve adrese?

— Nema.

Spustio sam slušalicu i prišao Kim Van Kieu. —-Odvest ćete me k Dannvu! — rekoh joj.

Kieu mi reče adresu stambenih zgrada u Mountain Vie-wu. Htio sam da pođe sa mnom. Pričekao sam da isključi peć ^spremi nakit u sef, a onda sam izašao s njom i, kad je zaključala vrata, uhvatio je za lijevu nadlakticu.

Kad smo stigli do Thunđerbirda, već sam naslutio da nas netko prati. Nije to bio Korčnoj; njegovo mi se zdepasto tijelo za sva vremena urezalo u mali mozak. Ovaj put me pratio neki vitak čovjek, visok samo metar i šezdeset centimetara, brz i tih. Moglo mu je biti šesnaest, ali i šezdeset godina. Na udaljenosti od dvadesetak metara, kad nema bora ni sijede kost?, teško se-može ocijeniti dob.

I Kieu je zapazila tog čovjeka. Bila je vješta. Prešla je pogledom preko njega, bez ikakva zapinjanja, kao da je on jedno od ukrasnih stabala na ulici. Prošao je mimo nas, zatim se zaustavio pred izlogom i zagledao u njega.

Zacijelo nije slučajno izabrao baš onaj izlog u kojem nas je mogao vidjeti. Kieu mu dade znak sasvim običnom kretnjom. Po78 digne desnu ruku i pogladi kosu. Pričekao je da naš odraz nestane iz izloga, a onda se okrenuo i pošao za nama kroz rijeku prolaznika.

Tad opazih još nekoliko Vijetnamaca. Laćali su se onog posla koji su obavljali prije nego što se na vratima draguljarnice pojavila oznaka »zatvoreno«. Pitao sam se što bi se dogodilo da je kosu pogladila lijevo rukom.

Ipak; nisu se baš svi prihvatili uobičajenog posla. Dok sam izlazio s parkirališta, pogledao sam u retrovizor i opazio 'jednog Vijetnamca kako ulazi u blještavi Camaro što se zaustavio \.-.z rub pločnika. Ili nisu bili osobito vični praćenju, ili se nisu bojali. Možda mi je Kieu htjela samo pokazati da se moramo ponašati pristojno. Nisam znao odgovor niti me zanimao. Kudikamo sam se više zabrinuo zato što je telefon uzalud zvonio u praznoj motelskoj sobi.

Uvjerivši se da me Camaro prati, ušao sam u jednosmjernu ulicu i ubrzao. Potom sam se okrenuo za 180 stupnjeva i krenuo u suprotnom smjeru.

Vozači su mi trubili i vikali, prijetili mi šakama i pozdravljali me srednjakom. Uzvratio sam im istom mjerom.

Jedino se u Camaru nitko nije uzbudio. Vozač i suputnik ponašali su se tako kao da i ne postojim dok sam prolazio mimo njih. Ako mi je još bila potrebna nekakva potvrda da me slijede, . sad sam je dobio. Pozdravio sam Camaro kao i ostale automobile.

Na prvom sam raskršću hitro skrenuo ulijevo, zatim na istok. Nekoliko sam puta projurio kroz žuto svjetlo.

Camaro mi se potpuno izgubio s vidika.

Ako se i zabrinula zato što sam se otarasio njezinih prijatelja, Kieu to ničim nije pokazala. Spustila je štitnik protiv sunca na svojoj strani i, gledajući se u malom zrcalu na njemu, uređivala je kosu. Koliko god napreziala oči, u zrcalu se nije pojavio Camaro.

— Opustite se — rekoh. — Ako je Đannvev stan na onoj adresi koju ste mi dali, bit ću prema vama dobar kao stariji brat. — Pažljivo me pogledala i, ne prozborivši ni riječ, zavalila se na sjedalu. — Već dugo živite u Sjedinjenim Državama? — zapitah je kad smo se približili Burlingameu.

— Predugo — odgovori Kieu i pogleda me kao da sam joj pročitao misli. — Vi nas nazivate »izbjeglicama«, a mi sobe zovemo »prognanicima«. U Kaliforniji ima pola milijuna 79Vijetnamaca, a samo u San Franeiscu nas je možda stotinjak tisuća. Pa ipak, teško je živjeti u izgnanstvu.

— A kući se ne možete vratiti — rekoh.

— Ne mogu. Previše sam se zamjerila ondje.

— Zar vam je politika uvijek bila tako važna? — zapitah.

— Moja se obitelj nije bavila politikom, ali je stradala u krvoproliću tisuću devetsto pedeset četvrte. Tada mi je bila tek jedna godina. Od cijele obitelji preživjeli smo seobu na jug, u Sajgon, samo tri brata i ja. Poslije su dva brata poginula u borbi s Vijetkongom. Bili su hrabri, vojnici, premda američki novinari pišu drukčije.

— Ako su vam braća bila samo upola hrabra kao vi, onda su bili prave junačine — rekoh, sjećajući se njezina rvanja s mnogo snažnijim Korčnojem. — Kieu me pogleda kao da me vidi prvi put. — A vaš treći brat je onaj čovjek koji nas je pratio? — natuknuh. Kieu strese glavom i pogleda ustranu. Ne prozbori ništa. Pitao sam se tko su onda njezini anđeli čuvari. — Je li vam brat još u Vijetnamu?

—- Odveden je u zarobljenički logor. Radije me ne pitajte kakve su prilike ondje.

— Zacijelo ste vrlo osamljeni bez obitelji — primijetiti.

— Imam svoj posao.

— Nakit koji izrađujete vrlo je lijep — rekoh iskreno, sjetivši se svega onoga što sam vidio u draguljarnici.

— No . kako god lijepo bilo, drago kamenje je hladno.

—- Poput mene? To hoćete reći?

Ne, nisam to htio kazati, no prije nego što sam joj mogao objasniti, ona se nasmije'... prilično oporo, bez ikakva humora.

— Pitajte Dannva o tome!' On bi vam mogao kazati kakva sam.

Nakon toga šutjeli smo sve do Palo Alta. Na njezin znak ' skrenuo sam na jug u Mountain View. Večernji je promet bio rijedak. Uskoro mi pokaže na jednu od stambenih dvokatnica. Na natkritom parkiralištu iza nje bio je Dannvev Porsche. Parkiravši auto kraj njega, uhvatio sam Kieu za ruku i pustio je da me vodi. Činilo mi se da se uznemirila. Lice joj je bilo napeto. . Pokaže mi na vrata stana u prizemlju. Unutra nije gorjelo s\rjetlo. Pokucah na vrata. Ne javi se nitko. Pokušah ih otvoriti. Bila su zaključana. Tad Kieu izvadi iz torbice ključ.

Njen dahtaj, dok sam otvarao vrata, oda mi da je odmah I prepoznala smrad kao i ja. Najprije mi se uvukao u nosnice * smrad bozdimnog baruta, zatim i jedan vrlo neugodan vonj. Hitro izvukoh iz korica pod pazuhom pištolj i rukom potražili prekidač. Kad sam upalio svjetlo, žurno sam se maknuo ustra-H nu i povukao za sobom Kieu. Naslonivši se na vanjski zid, "čekao sam hitac.

No istodobno sam mislio samo na Fioru. Hitac nije odjeknuo niti se išta. čulo. Tad sam šmugnuo stan. Danny se naslanjao leđima na policu što je kao pregrada odvajala kuhinju i dnevnu sobu. Napola sjedeći i ispru-Fživši noge ispred sebe, netremice je buljio. Moglo se pomisliti da je pijan ili drogirat) da mu prednja strana košulje nije bila krvava i zatiljak smrskan. Rupa na čelu unakazila mu je besprijekorno, Ijepuškasto lice.

Grozničavo sam pretražio stan, ali u njemu nije bilo Fiore. A ni ubojice. Nitko nije čekao u ormaru, nije se pritajio pod tušem niti se zavukao pod krevet. Vratih še k Dannvevim ostacima.

Najprije mi se smučilo, a onda me spopeo gnjev. Vrag odnio traljavog Dannva! Nije smio umrijeti i ostaviti me na cjedilu, što ću, zaboga, kazati Fiori? Kakvim zgodnim lažima mogu prikriti ružnu istinu da je njezinom kukavnom bratu netko raznio pileći mozak?

A onda spoznah najmučniju činjenicu. Neću joj morati kazati ništa. Ona već vjerojatno zna da joj je brat blizanac umro, povezana s njim čudesnim nitima, zna to kao što je, dok je bio živ, uvijek znala njegove boli. Fiora negdje u noći plače za izgubljenom polovicom svoje ličnosti... a ja nisam uz nju i ne mogu je tješiti.

U tom se trenu Kieu pomakne i podsjeti me da nisam sam. Lice joj je bilo blijedo kao i onda kad ju je Korčnoj htio spržiti. Prišao sam ulaznim vratima i zatvorio ih, zatim sam, ponašajući se tako kao da još nikad nisam vidio

Dannva, pristupio tijelu i čučnuo kako bih se našao u istoj razini s njim. Pogodila su ga dva metka. Bio bi sasvim dovoljan jedan. Prvi ga je pogodio u prsa i presjekao arteriju. Orugi mu je hitac bio ispaljen u čelo. Teško zrno male brzine napravilo je okruglu rupu bez krvi i razmrskalo poli I jak. Sudeći prema svemu, bila je riječ o kalibru od devet milimetara.

TRAG 200 S1Okrenuh se prema Kieu, koja je stajala kao kip. Netremice je gledala Dannva i šakom pokrila usta. Ustadoh, bijesan i nestrpljiv.

— Okanite se toga — zagunđao sam. — Tko je ratovao s vijetkongovcima u sajgonskoj kanalizaciji, ne povraća ako vidi mrtvaca. Osim toga, ne pokušavajte me uvjeriti da ste voljeli Dannva. Bio je suviše mekan, a vi ste suviše tvrdi.

Kieu zažmiri i gotovo nezamjetno zadršće. A onda spusti ruku, otvori oči i klekne kraj tijela koje je nekoć bilo Danny Flynn. Dotakne prstima izobličeno lice i zaklopi mu zelene oči. Bila je to neobično nježna kretnja.

— Nisam voljela Dannya — reče ona i pogleda me — ali nisam ga ni mrzila. Bio je samo budala. Premda nije bio svjestan toga, svojom je glupošću mogao upropastiti mnogo mojih sunarodnjaka.

Glas joj je bio tih, kao da razgovara više sa sobom nego sa mnom. Kad se okrenula opet prema Dannyu, doimala se tisuću godina starom.

Pitao sam se kako se doima Fiora.

— Maknite se — promrmljao sam i ponovo kleknuo kraj Dannva. Pretražili mu unutrašnje džepove kaputića. . Novčanik je još bio na svomu mjestu. Pregledavši ga brzo, nisam našao ništa neočekivano, nipošto nešto zbog čega bi se isplatilo ubiti. Kad' sam vratio novčanik na njegovo mjesto, pretražio sam ostale džepove i našao sitniš i automobilske ključeve, gumu za žvakanje i bombone za osvježavanje daha.

Uspravivši se, polako sam pogledom prešao po sobi. Na polici je, kraj telefona, bio prazan fascikl. Sto li je ubojica uzeo iz njega? Je li se zbog toga isplatilo ubiti?

Zaobišao sam policu i na kuhinjskom podu ugledao raspršene papire, kao da ih je Danny bacio preko ramena kad ga je pogodio prvi metak. Pokupivši te papire, utvrdio sam da je uglavnom riječ o tovarnim listovima i nalozima za isporuku opreme kupljene za proteklih nekoliko mjeseci. Našao sam i telekse čije su poruke bile istovjetne onoj koja je jučer stigla u »Omnitronix«, nekoliko minuta prije nego što me Korčnoj pištoljem počešao iza uha.

Dok sam pregledavao te papire, nastojao sam zanemariti glas što mi je vrištao u glavi: »Gdje je Fiora?« Tekst je na teleksima bio svugdje jednako skraćen.

Ipak, na onom jučerašnjem teleksu bila je adresa drukčija. Znao sam je napamet, jer sam je mnogo puta ponovio 82 ■ ' .

Ju mislima: »39345 US 101, 12-1, Brlngme.« Nije pisalo »Irvn«, |Sto bi značilo Irvine, nego »Brlngme«.

Burlingame. Grad koji je oko dvadeset pet kilometara | udaljen odavde.

Nestali uređaj ipak nije nestao. Samo nije poslan u Ir-Jvine. Zar je Danny u posljednji tren spoznao koliko je zajglibio? Poslao je posljednji uređaj na drugu adresu, pre-|vario Korčnoja i zbog toga zaslužio smrtnu kaznu?

Gotovo sam odmah odbacio tu pomisao. Danny se za I objedom nastojao osloboditi nevolja, a ne natovariti sebi snove. Jednostavno se nije usudio suprotstaviti Korčnoju.

Tko se onda suprotstavio? I što je na toj adresi u Bur-lingameu? Neka kuća? Prazno zemljište? Tvornica?

Pogledah Kieu. Promatrala je zgužvane papire u mojoj šaci, a onda se zagleda u prazno i usredotoči na neke svoje osobne raskrsnice u vremenu i prostoru. Tako je pogledala Korčnoja, koji je čvrsto vjerovao da ona zna gdje je uređaj i htio je grubo natjerati da progovori.

Danny nije bio tako jak da bi se suprotstavio Korčnoju, ali Kieu jest.

Zagledao sam se u telefon, poprskan krvlju iako je polica bila čista. Očito je Danny razgovarao preko telefona kad ga je pogodio metak. Ispustio je slušalicu dok se srušio, te je ona visjela kraj njega i njihala se kad je ispaljen drugi hitac. Potom ju je ubojica mirno metnuo na vilicu i otišao.

Pomisao da je Danny možda razgovarao sa Fiorom kad je poginuo, u meni izazove slijepi bijes. Morao sam upotrijebiti veliku snagu volje da bih se smirio, jer sam znao da ću samo pogoršati stanje počnem li dijeliti pravdu prije nego što se prikupe svi dokazi.

— Van! — rekoh Kieu i pokazah glavom na ulazna vrata. Strpao sam papire u džep na prsima, te izvadio rupčić, i obrisao prekidač na ziđu i kvaku.

— Kamo idemo? — zapita Kieu kad sam je grubo smjestio u Thunderbird.

Ne odgovorivši joj, upalio sam motor i s parkirališta se [izvukao ugašenih svjetala. Htio sam se što više udaljiti od Dannyjeve zgrade prije nego što upalim farove. Osoba s kojom je Danny razgovarao preko telefona začudila se možda zašto se razgovor tako naglo prekinuo. Možda je I pozvala policiju i požalila se. Vijest o hicima privlači policiju kao govno muhe.

83Oko dvjesta metara iza mene pojavi se neki auto. Za trenutak ga obasja ulična svjetiljka. Nije imao signalna svjetla na krovu ni sirenu, ali u njemu su sjedila dva čovjeka, Skrenuo sam udesno i ubrzao, još ne upalivši svjetla.

Upravo kad sam ponovo skretao, u zrcalu mi bljesnuše farovi. Onaj auto me slijedio. Ubrzao sam, ponovo skrenuo i našao se u jednoj od onakvih prokletih slijepih ulica kakve su prirasle srcu projektantima stambenih četvrti. Bio sam u klopci. Okrenuvši se za sto i osamdeset stupnjeva, parkirao sam auto uz rub pločnika. Jednom rukom izvukoh pištolj, a drugom povukoh Kieu u krilo. Zavukao sam joj prste u dugu kosu i priljubio lice uz svoj vrat.

— Idućih nekoliko minuta ponašat ćemo se kao vrlo bliski' prijatelji — šapnuh joj u uho.

Možda su je zbunile moje riječi, ali nije i pištolj. Mirovala je priljubljena uz mene, doimajući se kao bezbroj djevojaka koje su upoznale poroke baš na automobilskom sjedalu. Uto se na ulazu u slijepu ulicu pojavi onaj auto. U prvi sam tren pomislio da je opet riječ o onim njezinim suradnicima, no ovo je bio Plvmouth, a ne Camaro. Nisam baš odahnuo. Mnogi se policajci voze neobilježenim Ply-mouthima.

Opazivši da je ulica slijepa, vozač se proveze mimo, polako kao da traži neku ulicu ili adresu.

Pričekao sam pet minuta, držeći Kieu i pištolj. Auto se nije vratio.

Naslutio sam da neću morati obavijestiti policiju o ubojstvu. Ona dvojica u Plvmouthu mirisala su mi vrlo službeno. Moram se otarasiti Thunderbirda što prije. Čak i ako ga oni nisu opazili, možda je upao u oči nekomu drugom u stambenom naselju.

Podigao sam Kieu iz krila i spremio pištolj. Ubrzo sam se stopio sa stotinama drugih automobila.

— Kamo me vodite? — upita Kieu malone ravnodušno. Nisam joj odgovorio. Orkestar u mojoj glavi zasvirao je nemelodioznu tužaljku, glazbu za mrtvog blizanca, uvod u simfoniju užasa.

Za desetak minuta zaustavio sam se na motelskom parkiralištu. Recepcionar me prijekorno pogledao. Najprije sam došao s plavušom, a sad vodim nekakvu Evroazijku.

Tad sam vratio Thunđerbird agenciji »Hertz« u motelu i unajmio crven Mustang. Nisu imali nikakav drugi auto 84 koji bi za pi'istojno vrijeme mogao postići stotku. Kieu je cijelo vrijeme stajala kraj mene. Možda i zato što joj nisam puštao ruku. Pustio sam je tek kad sam je utjerao u sobu i povukao zasun na vratima.

- — Jesu li tvoji ljudi odveli Fioru? — upitah. Lice joj te ne promijeni, ostane hladno i bezizražajno, kao i moj g! as. — Mogu biti pristojan, a mogu biti i grub, no kazat ćeš mi ono što me zanima, mala. Jesu li oni odveli Fioru?

— Nisu imali nikakvih razloga za to — prozbori napokon Kieu. — Uređaj nije kod Fiore.

Fiora nije u motelu, no nisam je našao ni u Dannvevu stanu. Nadao sam se da sjedi negdje na žalu, sama, i pokušava zamisliti budućnost bez Dannya. Možda bih joj mogao, pomoći. Možda će se ona, kada dozna razlog zbog kojeg je Danny stradao, lakše pomiriti sa činjenicom da se više ništa ne može promijeniti.

— Tko je ubio Dannya i zašto? — zapitah. — Je li on imao uređaj?

— Nije.

— Zbog čega je taj uređaj tako važan da se zbog njega isplati ubijati?

Kieu me dugo promatrala.

— On je ključ — prozbori tiho. — Bez njega su svi ostali dijelovi koje su kupili Rusi potpuno nevrijedni.

— Zar je Danny htio izmamiti od njih još više novca?

— Nije — odgovori Kieu, razmislivši malo.

— Je li Danny znao da ćete ukrasti uređaj? — upitah. Kieu izbjegne odgovor i na takav mi način odgovori sasvim jasno. — Sto ćete učiniti s tim uređajem? — izustio sam koraknuvši prema njoj.

— Rusi ga se nikad neće dočepati — odgovori ona. Glas joj je podrhtavao od mržnje.

— Drugim riječima, Fiorin brat je umro zato što ti hoćeš osvetiti brata koji je na robiji.

— Ne činimo to samo zbog mog brata — napomene ona l'brzo. — Želimo spriječiti buduća krvoprolića. Čipovi koje I izradi ta ■tvornica iskoristit će se za oružje i ratovanje.

Vidio sam da se ovaj put iskreno uzbudila. Pitao sam I Se zna li samo mrziti. Kad bi znala i voljeti, to bi bilo i divno. Obdarena je čudesno snažnim osjećajima. Ne nisam vjerovao da je ikad neki muškarac doživio njezinu strast niti će je doživjeti.

89!

— Možeš ostati kod mene dok ne otkrijem gdje je Fiora — rekoh joj — a možeš i otići. Postupi kako hoćeš.

— Smijem li se poslužiti telefonom? — upita ona uljudno. Pružio sam joj ga. Zavrtjela je brojčamk i uskoro progovorila na vijetnamskom jeziku. Razgovor je trajao kratko.

— Pričekat ću u predvorju — reče mi. Polako krene prema vratima, kao da očekuje da ću je zaustaviti. Povtiče zasun, otvori vrata i tad me pogleda. — Zao mi je što je stradao Fiorin brat — reče mi. — Ono šttf je radio bilo je sasvim pogrešno ... ali mi ga nismo ubili. Niti smo mu namijenili smrt.

Tiho zatvori vrata iza sebe.

Zagledavši se u zatvorena vrata, pitao sam se zašto sam bio tako glup i ostavio Fioru samu onda kad sam joj bio najpotrebniji. Gdje li je sada dovraga?

No bilo je prekasno za sve, pa i za kajanje. Učinjene greške više se ne mogu ispraviti. Razmisli. Fidđleru.

Vrag te odnio, razmisli.

Ako je uređaj onako važan kako govori Kieu, vjerojatno bi trebalo da telefoniram Sharpu i njegovu šutljivom partneru. No najprije moram razmisliti, ocijeniti što dobivam takvim postupkom i što gubim.

Zazvoni telefon. Samo jedna osoba, osim Kieu, zna za ovu sobu. Podigoh slušalicu.

— Fiora? — upitah. Čuo sam isprekidano disanje.

— Fiddleru... — prozbori glas. U njemu sam čuo suze, suze i još nešto. Bojala se. — Fiddleru, žao- mi je što sam te uvalila u ovo!

Prije nego što sam mogao odgovoriti, začuh kratko rvanje dok se slušalica selila iz ruke u ruku.

— Fiddleru — progovori nov glas. Volkerov. Hladan kao siječanj.

Za trenutak, prije nego što mi je adrenalin zahućao u žilama, uplašili se. Nitko ne može biti tako hladan. Nitko. A onda sam se umalo naglas nasmijao svojoj naivnosti. Ako 66 je u igri velik ulog, i ja mogu učiniti svašta da bih izvršio zadatak. A ovaj put je ulog i te kako visok.

— Volkeru — izustih, a moj glas bijaše jeka njegova.

— Slušam.

— Već znaš, je li?

Ne rekoh ništa, čekajući da mi on kaže ono što već znam. O Fibri.

— Ti si poput mene — nastavi Volker. — Još ne želiš povjerovati u to, ha? Znaš što se dogodilo s Dannvem — prozbori on i pričeka za djelić sekunde, osluškujući moju reakciju... hoću li naglo udahnuti zrak ili zastenjati. — Znaš za uređaj OxyCon. Znaš za Vijetnamce. Možda čak znaš što bi oni htjeli učiniti s uređajem.

— Zastane. — Nemaš nikakvih pitanja, Fiddleru? — Čekao sam i šutio. Nisam, mogao reći ništa što bi on želio čuti. Dok je Fiora u njegovim rukama, on ima glavnu riječ, — Znaš li što hoću, Fiddleru? — Čekao sam. — Ponašajmo se obojica kao civilizirani ljudi. Uostalom, štošta je na kocki. Za nas obojicu. I za Fioru — tiho doda Volker. . Potom pričeka da ja napokon progovorim.

— Tek sad sam doznao da uređaj ima ime — rekoh.

— Ti znaš gdje je uređaj.

— Varaš se — odvratih. Govorio sam istinu. Zaista nisam znao. Samo sam nagađao.

— Fiora sluša razgovor, Fiddleru. Imaj to na umu. Valjda me nećeš prisiliti na to da te natjeram na suradnju.

— Zna Di Fiora što si učinio s Dannvem? — upitah.

— Ja nisam ništa učinio. Ponešto je izvan moje moći. Naprimjer, Fiorin brat. Vidiš, ona mi se više ne smiješi, Fiddleru. Ne mogu više ništa izgubiti. — To mi je bilo razumljivo i istodobno me plašilo. — Ostani u motelu — nastavi Volker. — Javit ću ti se telefonom do devet sati sutra ujutro. Dogovorit ćemo se o predaji uređaja.

— Ja nemam OxyCon — rekoh.

— Onda će Fiora umrijeti.

Prije nego što sam mogao išta kazati, slušalica mi utihne u ruci. Držao sam je još nekoliko trenutaka, a onda sam pozvao recepciju. Doznao sam da je Kieu upravo otišla. Došla su po nju dvojica automobilom. Očito ima prijatelje i negdje bliže nego što je San Francisco, udaljen gotovo jedan sat. Možda u Burlingameu?

Razmišljao sam o onome što sam doznao i onome što još ne znam, o nadama, bojaznima i činjenicama.

Danny 87

ije mrtav. Kieu je manje-više nepoznanica. Volker.., eh, Volkeru, nisi mi smio ukrasti Fi'oru! Možda je trebalo da prihvatim tvoj prijedlog i odem s Fiorom na mjesec-đva odavde te pustim Dannya neka se koprca kako zna i umije dok se Vijetnamci i Rusi budu natezali oko OxyCona.

No propustio sam tu priliku. Sad se moram suočiti sa stvarnošću: Fiorin se život može spasiti ako se zauzvrat ponudi OxyCon. U čemu je Volkerova slabost? Koliko god naprezao mozak, nisam mogao otkriti nikakvu drugu ranjivu točku osim uređaja koji nemam i ne mogu nikako pribaviti. Mogao bih, dakako, pozvati policajce. No tad bi Volker ubio Fioru.

Znao sam to. A znao je i on. Stoga mi to nije ni spomenuo. Možda ću naposljetku biti prisiljen pozvati policiju, no nadao sam se da se to neće dogoditi. Policajci daju prednost ciljevima koji se rijetko podudaraju s potrebama žrtava. Mnogi su nevini ljudi stradali zato što mjesna policija nije htjela predati otkupninu dok ne pokuša ščepati kriminalce. Mnoge kontraobavještajne službe^ uključivši i FBI, ne misle na sigurnost dok ne iscijede i posljednji podatak.

Opipao sam pištolj i krenuo prema vratima, a onda se predomislili. Vratio sam se do telefona, zavrtio brojča-nik i pričekao da mi se s druge strane javi Kralj Sladoleda. Kad je zlovoljno progunđao, naslutio sam da je spavao. Da sam bio bolje volje, zadirkivao bih ga zato što sam ga uhvatio na spavanju, ali ovako loše raspoložen, progovorio sam odrješito, bez ikakva uvoda.

— Gdje bih mogao kupiti dva inča OxyCoh dvjesto, pedeset c? Još večeras.

Benny me dobro poznavao, pa me nije ništa pitao. Samo je potvrdio moje najgore bojazni.

— Nigdje — reče mi.

— Zašto?

— Pedeset c znači pedeset ciklona. Takvu frekvenciju ima. Istočni blok. Kod nas je frekvencija struje šezdeset cikla. Nećeš naći OxyCon pedeset c ni na kojoj polici. Treba ga posebno napraviti.

— Dovraga!

— Sto je? Htio bi žurno ispeći hrpu čipova?

— Ako bih to htio, zar bi mi bio potreban OxyCon? ;— Ovisi. Tko želi kvalitetan materijal, pouzdane čipove, treba da ih pripremi strogo prema pravilima.

Krugovi se asa mogu izraditi i bez OxyCona, ali nisu dobri niti ih može biti mnogo.

— Može li se podvaliti nekakav drugi uređaj umjesto OxyCona? — zapitah.

— Ne može.

— Zar je odgovor tako kratak? »Ne može.« Ne bi li mi mogao reći: »Čekaj malo, razmislit ću o tome.« — Koliko ti je potreban?

— Onoliko koliko i tebi nova kičmena moždina — kazao sam i shvatio okrutnost tih riječi tek kad sam ih izgovorio. —- Benny, opro ...

— Nema veze. Riječ je o Fiori, je li? Neshvatljivo je pronicav.

— Kako znaš? — upitah.

— Ona tako djeluje na tebe. I na mene. Što mogu učiniti osim da ti napravim OxyCon? Naime, taj uređaj ne mogu napraviti tako brzo, Fiddleru.

Da, takav je Benny. Ne ispituje što se zbiva, ne brblja o vječnom prijateljstvu, nego kaže samo: »Sto mogu učiniti?« ■— Budi neprestano blizu telefona.

Spustio sam slušalicu prije nego što mi je mogao dati neki dobar savjet. Jedan mi je već dao: posebno izrađene metke iz francuskog laboratorija. No zasad ih neću upotrijebiti. Najprije se moram dokopati uređaja..

Sjednuvši u crveni Mustang, zaputio sam se na sjever prema Buiiingameu.

Pitao sam se je li Volker zaveo Fioru, odlučnu, pametnu i strasnu ženu, samo zato da bi čvršće ščepao Dannya, ili se Fiora sasvim neočekivano pojavila u njegovu životu, poput lijepe pjesme što mu se uvukla u hladni mozak i probudila u njemu zakržljalu ljudskost tako da je pomislio: »Moram osvojiti ovu ženu.« Meni se dogodilo ovo drugo.

Ali Volker nije poput mene- Slični smo, vrlo slični, ali r.e i istovjetni. On bi mogao, ubiti Fioru, a ja ne bih. To je sitna razlika, ali i te kako bitna.

Pronašao sam samoposluživanje u San Mateu koje je' bilo otvoreno cijelu noć i za dvadesetak sam minuta potrošio unutra sto dolara na crne traperice, crnu majicu, sredstvo za čišćenje pećnice, sklopivi nož, škare za rezanje žice i malu I 89džepnu svjetiljku. Potom sam se presvukao u nužniku, ■ popio dvije šalice kave da bi me osvježio kofein i većinu stvari spremio u prtljažnik Pištolj sam metnuo u pretinac za rukavice. U Kaliforniji se za oružanu pljačku dobiva deset godina zatvora, bez priznavanja ikakvih olakotnih okolnosti.

Upalivši motor, uskoro sam krenuo cestom 101. U Bur-lingameu južno od aerodroma, vodila me kroz industrijsko područje koje kao da je potjecalo još iz drugog svjetskog rata.

Na onoj adresi s teleksa bila su skladišta. Prizemne betonske zgrade čija se površina međusobno znatno razlikovala U Kaliforniji se u skladište sprema svašta, od starinskog automobila do tovara raznih mirodija. Takva su skladišta neka vrsta sefa; nitko se ne raspituje što je u njima ako se redovito plaća najamnina. „ ., Odmah sam zapazio da je ovo skladište vrlo zaštićeno. Protežući se na deset jutara zemlje, uglavnom dobro osvijetljeno bilo je okruženo željeznom ogradom, visokom oke dva i pol metra, iznad koje se protezala još i bodljivaka žica. Obični lopovi su, vidjevši takve mjere sigurnosti, zacijelo odmah gubili volju za posao. _ Provezao sam se normalnom brzinom mimo i produžio cestom pet minuta. Potom sam se vratio, ovaj put vozeći sporije kao da sam upravo zatvorio negdje gostionicu i od-iharam se za upravljačem Zaustavivši se kraj skladišta, osvrnuo safn se oko sebe pretjerano plašljivo, šeprtljavo sam otvorio raspor na hlačama i počeo mokriti po ogradi. Za to sam vrijeme pažljivo gledao-dvije bodljikave žice. Nisam vidio nikakve sumnjive žice koje bi mogle izazvati uzbunu ili me spržiti. Istodobno sam tražio pogledom brojeve na pojedinim vratima skladišta.

Nisam nigdje zapazio broj 12. b obzirom na to kakve sam sreće večeras, broj 12 je vjerojatno baš negdje gdje je najjače svjetlo.

Tumarao sam uokolo, tresući glavom i povremeno po-srćući, ponašajući se kao da sam pijan pa se nastojim pobrati da me ne bi na cesti šćepala kalifornijska policijska patrola Uskoro sam otkrio ono što sam već slutio.

Vijetnam« se nisu pouzdavali dovoljno u bodljikavu žicu, svjetlo i lokote. Na inače pustom parkiralištu stotinjak metara od mene bio je parkiran Chevrolet, i to tako da se iz njegove unutrašnjosti mogao vidjeti jedini ulaz za vozila. Automobilski se Prozori nisu zamaglili, premda se na limu sjala kondenzirana vlaga Očito je netko sjedio unutra, pa je tjelesna toI plina zagrijala prozore laKo a& se nisu zamutili. Čvrsto sam vjerovao da je u autu neki Vijetnamac, ali se nisam htio približiti i provjeriti. Bilo mi je sasvim svejedno tko grije prozore.

Obradovao sam se vidjevši da nigdje nema nikakva psa-Nisam vidio ni upozorenje da je unutra oštar pas. Nitko ne smije noću pustiti psa ako unaprijed nije upozorio njegove moguće žrtve. Uvijek mi se činilo da se tim propisom previše štite provalnici, ali zakon je zakon. Ugrize li pas nekoga, makar i provalnika, njegov vlasnik mora platiti debelu odštetu ako nije postavio upozorenje. Tko opomene uljeza, ne odgovara na sudu. Dakle, ako nema upozorenja, nema ni psa.

Zadovoljno sam spremio u džep sredstvo za čišćenje pećnice. Nisam ga još nikad morao upotrijebiti, a nisam ni želio; No jedino ono pouzdano djeluje na pse čuvare. Raspršivač sa suzavcem i nervnim plinom samo ih razdraži. Što se tiče pištolja, čak i s prigušivačem .,. jeste li ikad pokušali ustrijeliti velikog crnog psa koji u mraku skače na vas? Pazite, možete ispaliti samo jedan hitac i sve se mora završiti tiho. Ako promašite, zacviljet ćete. A ako pogodite, ali nedovoljno točno, pas će zacviljeti! Strcne li sredstvo za čišćenje pećnica »EZ-Off« u oči, sve se može obaviti tiho, nema promašaja, i pas će se samo skljokati na zemlju.

Da, bila mi je drago što ne moram upotrijebiti to sredstvo, no poslužio bih se njime bez oklijevanja ako bi se pas ispriječio između mene i Fiore- Poput policajca i Volkera, i ja znam što mi je na prvomu mjestu.

Sjednuvši u Mustang, odvezao sam se, krivudajući malo kako bih potvrdio predodžbu o pijanstvu. U Chevroletu se nitko ne pomakne. Vjerojatno je zaspao. Noć je bila vrlo tiha. Odvezao sam se cestom 101 gotovo kilometar i pol, a onda sam skrenuo u bočnu ulicu i počeo se vraćati prema skladištu. Zaustavivši se pola kilometra od njega, uzeo sam odvijač i džepnu svjetiljku i odv'rnuo sve žaruljice na repu Mustanga i u kabini. Potom sam oprezno produžio kroz mrak i ostavio auto u sjeni na natkritom parkiralištu iza benzinske crpke.

Kao što sam se i nadao, stražnji dio parkirališta nije bio osvijetljen onako kao prednji. Noć bijaše sve vlažnija, pa se oko uličnih svjetiljki počela skupljati maglica. Premda udaljeni tri kilometra, mlažnjaci su na aerodromskim pistama snažno grmjeli, jer je vlaga pojačavala buku njihovih motora.

91Prerezao sam škarama prvu bodljikavu žicu, zatim drugu. No bio sam previše nestrpljiv, te sam se porezao, premda sam na rukama imao rukavice.

U ovakvoj situaciji ne smije se žuriti. Ponovio sam to sebi najmanje sto puta za idućih desetak minuta dok sam gledao iz sjene i provjeravao nisam li uključio kakav alarm. No ništa se nije dogodilo. Nije se pojavio nikakav čuvar ni policajac. Ni iz »Chevroleta«, koji sam mogao vidjeti ako bih se pomakao desetak metara, nije se čulo ništa.

Tad se popeh preko ograde. Trebalo mi je petnaest sekunda, i' kupao sam se u znoju kad sam skočio s druge strane. Šmugnuvši u najbližu sjenu, izvukao sam iz džepa »EZ--Off« i pričekao. Ne približi mi se nikakvo njuškanje, nikakvo rezanje, nikakvo tapkanje. Nije bilo psa.

Držeći se sjene, polako krenuh. Bilo je dvanaest građevina. Broj 12-1 pripadao je prvom spremištu u zgradi koja je bila najbliža stražnjoj ogradi. Svjetlo je bilo s druge strane građevine. Sreća ponekad vraća dug.

Većina tih građevina bila je sagrađena za proteklih pet godina i za njih su postojale samo privremene građevinske dozvole. Doznao sam to od Fiore kad mi je jednom pričala o tom području. Za godinu-dvije sve će se srušiti i tu će nastati nešto drugo. Stoga se i nije isplatilo uložiti previše novca u izgradnju tih skladišta. Željezna su se vrata činila vrlo čvrstima i lokoti bijahu novi, no vidio sam da su grede od kojih su napravljeni okviri vrata razmjerno tanke i da bi se lokoti mogli lako skinuti., Štoviše, vrata spremišta 12-1 pristajala su tako loše da sam vidio čelične ploče alarmnog sistema. Tko god bi otvorio ta vrata ne isključivši najprije alarm, izazvao bi zaglušujuću buku.

Opsovao sam, ali se nisam obeshrabrio. Nisam ni očekivao lak zadatak. Znao sam da su na mojoj strani propisi... propisi koji od graditelja zahtijevaju da se zrače sve prostorije u koje kroče ljudi. Tim propisima može se udovoljiti na tri načina: ako se naprave prozori, ako se pomoću skupih tehničkih naprava izazove cirkulacija zraka ili ako se negdje predvidi otvor i prekrije žičanom mrežom kako ne bi mogli ući miševi.

Otvor bijaše ispod krova, pod strehom. Najprije sam pogledao kroz njega bez svjetla, ali nisam mogao vidjeti ništa. Potom sam dlanom pokrio džepnu svjetiljku i razdvojio kažiprst i srednjak tek toliko da je između njih prodro uzak snop svjetla, uperio sam ga kroz mrežu i bio spreman 92 'smjesta pobjeći. Nitko ne vikne. Niti se pomakne. Ako je unutra netko i čuvao uređaj, ili je spavao ili bio mrtav.

Prelazeći svjetlom po unutrašnjosti spremišta, zahvaljivao sam škrtosti graditelja koji su napravili tako nizak strop' da bih se ja unutra morao sagnuti. Prostorija bijaše duga pet metara i široka dva. Bila je prazna, izuzevši jedan jedini sanduk na suprotnoj strani, dug oko dva metra i širok metar i pol.

Nedaleko od sanduka spazio sam još nešto, nekakav predmet što je sličio filteru. Što god bilo, nije se tu našlo slučajno. Vijetname! su vrlo uredni. Na betonskom podu nema čak ni tragova nogu.

Ugasivši svjetiljku, povukao sam se u sjenu, razočaran i ljutit. OxyCon je mnogo veći nego što sam očekivao. Ne mogu ga odnijeti na leđima. Mogao bi se otpremiti jedino teretnjakom.

Dok su -mi se oči ponovo privikavale na tamu, razmišljao sam o raznim mogućnostima da se do jutra dočepam tog uređaja. Mogao bih se obratiti Kieu i ponuditi joj da ću ga kupiti. No vjerojatno mi ga ne bi htjela prodati ni za što na svi-. jetu. Dannveva je smrt nije ganula do suza. Ne bi je ni Fiorina. Mogao sam samo nagađati što Kieu namjerava učiniti s OxyConom. Nijedna varijanta nije budila u meni nadu da ću ponovo zagrliti Fioru živu.

U pogledu policajaca, tu se ništa nije promijenilo. Njima je i sad. na prvomu mjestu nešto drugo nego meni.

Zainteresirano sam obišao građevine. U svakoj je bilo po dvanaest spremišta, šest sa- svake strane. Neka bijahu prazna i na vratima je pisalo da se iznajmljuju.

Vratio sam se duž suprotne strane zgrada. Na broju 12 bila su zauzeta sva spremišta osim jedanaestog i dvanaestog. Dvanaestom je spremištu stražnji zid bio zajednički s prostorijom 12-1 u kojoj se čuvao OxyCon. Odmah sam počeo kovati planove i popisivati u glavi pribor što bi mi bio potreban da se probijem do OxyCona.

No, kakve god mi kombinacije padale na pamet, jedna je činjenica ostajala nepromijenjenom: nemam dovoljno vremena.

Napokon sam se spretno popeo na ogradu i gipko skočio na zemlju s druge strane. Sve sam učinio besprijekorno... osim što mi se jedan pištolj ugurao u lijevo uho, a drugi me boenuo u desnu stranu rebara.

Sad mi se mogućnost da se dočepam OxyCona do devet a jutro činila još nestvarnijom.

93

— Ruke uvis, seronjo! — prozbori glas.

— Pomakneš li se, mrtav si! — reče drugi.

Onaj prvi pripadao je Sharpu. Njegovo ini je tiho smi-juljenje bilo dobro poznato. No meni nije bilo do smijeha.

Krajičkom oka spazio sam drugog čovjeka... sivog, nevidljivog čovjeka iz Piorina ureda. Dakle, orkestru se pridružio još jedan svirač. Nastala je već prava gužva. Moje pritajene nade da se priprema tiha komorna glazba brzo su se raspršile.

— Odlučite se što hoćete — rekoh. — Da dignem ruke ili da se ne mičem. Tko je šef?

— To je barem jasno — promrmlja nevidljivi i tiho zakikoće.

Nisam se pomaknuo. Sharp nije opalio u mene zato što nisam podigao ruke. Znači, nevidljivi ima glavnu riječ. Umalo sam odahnuo. Umalo. Već sam doživio hapšenje nekoliko puta, ali ovo je bilo vrlo čudno. Osjećao sam se kao janje između dvaju gladnih vukova.

Sharp me brzo pretraži, ali mi ne zaboravi zaviriti i u sari čizama. Izvuče iz njih sklopivi nož i alat.

— Ako se ne varam, kazao sam ti da ostaneš kod kuće — promrmlja on dok je moj nož spremao u džep.

— Trebalo je da ga poslušaš, kauboju — reče nevidljivi. Budući da mi je njegov pištolj još bio priljubljen uz uho, nisam se htio prepirati.

Tad obojica spremile oružje i pokazaše mi na ulicu. Za-putivši se prema njoj, držali smo se sjene. I oni su, čini se, znali za vijetnamsku prismotru. Kraj pločnika bijaše Ply-mouth, ugašenih svjetala, ali upaljena motora.

Kraj prednjih vrata stajao je treći čovjek i čekao. Bio je kratko podšišan, bez brkova i brade, u vjetrovci i trapericama neodređene boje. Kretao se kao sportaš, ali je inače bio neupadljiv kao i nevidljivi koji mi je maloprije gurnuo pištolj u uho.

— Gdje ti je auto, Fiddleru? — upita Sharp.

— Iza benzinske stanice.

— Ključeve. — Sharp ispruži ruke.

Izvadio sam kolut s ključevima i predao mu ga. Dobacio ga je čovjeku kraj Plvmoutha.

94

— Zašto ne odeš ti po auto, Sharpe? — reče nevidljivi. — Don i ja ćemo pripaziti na ovog lakrdijaša.

Sharp ga presiječe pogledom.

— Zajednički slučaj je zajednička briga. Sjećaš li se, Innese? Baš tako je rekao javni tužilac — prozbori on ledenim glasom. — Osim toga, Fiddlera nećemo predati FBI-u.

— Nego što namjeravaš? — zapita tiho Innes, ali mu je glas bio nestrpljiv i srdit.

Jedan prema nula za Sharpa. Innes je prvi put pokazao da ima nekakve osjećaje. Zanimao me njihov verbalni dvoboj. Pokušao sam trenutno zaboraviti da je janjetu svejedno ■■ koji će vuk pobijediti.

— Fiddler je civil — reče Sharp. — Obojica to znamo. Ili je čist, ili je suviše lukav, no ne možemo ga ni zbog čega optužiti. Dosad, koliko znam, nije prekršio nijedan savezni zakon. Kako bi bilo da popijemo šalicu kave?

— Pet]ja se u vrlo važan savezni slučaj — napomene Innes. — To se može nazvati ometanjem savezne službene ~ osobe.

— Koješta! Ti još ne bi stigao ni ispuniti sve obrasce, a on bi se već našao na slobodi. Poznam tog čovu, Innese.

Budeš K se pravio važan pred njim i brbljao gluposti o federalnoj policiji, samo ćeš sebi natovariti nevolje na vrat. — Sharp se okrene ustranu. — Sjedni u auto, Fiddleru — reče i otvori prednja vrata Plymoutha.

• Poslušno sam se zavukao na prednje sjedalo. Sharp sjedne za upravljač. Innesu nije ostalo ništa drugo nego da se smjesti na stražnje sjedate. Onaj treći čovjek je malo oklijevao, zatim ode po mog Mustanga iza benzinske stanice. Sharp se odvoji od pločnika i, tek kad srno se udaljili trista metara, zapali svjetla.

Ubrzo se zaustavi na parkiralištu pred nekim restoran-čićem koji je bio otvoren cijelu noć. Ušli smo i sjeli u odjeljak otraga. Konobarica nam donese tri kave i nestane.

Zapalivši cigaretu, Sharp ispuhne dim i, zažmirivši, pogladi kosu. Doimao se mnogo starijim nego jučer ujutro.

Očito nije više mogao bdjeti kao nekoć dok je duž granice progonio ujaka Jakea. Pod očima su mu se izbočile kesice i produbile bore na preplanulom licu. Jednog će dana postati starac. Uskoro.

Innes mu je bio vršnjak, četrdesetpetogodišnjak ili pedesetogodišnjak, ali se držao bolje; vjerojatno zato što nije pušio. Smeđe-siva kosa bila mu je uredno ošišana, a lice 95gotovo patricijsko. Ponašao se uglađeno i odmjereno.-Vidjelo se da pripada FBI-u, ali nije bio ograničen kao većina policajaca. Vjerojatno kontrašpijunaža proširuje vidike. Bio je pronicav i samouvjeren, ali očito navikao na grad, dok se Sharp u prirodi osjećao kao riba u vodi. Možda je i to bilo jedan od razloga njihova trvenja.

— Onda, jesi li ga našao? — progovori Sharp i povuče dim iz cigarete.

— Pitaj me nešto što bi mi odvjetnik dopustio da odgovorim — rekoh. — Narušavanje tuđeg posjeda nije na tom popisu pitanja.

Innes nestrpljivo puhne, a Sharp se osmjehne.

— Ovaj momak — reče Sharp i pokaže palcem na Innesa — bavi se satno veleizdajom. Ometanje tuđeg posjeda i provala za njega su svagdašnje pojave.

— Kao da mu zavidiš, ha? — promrmljah.

— To mu katkad olakšava posao — odvrati Sharp — a katkad otežava. Poučen lošim iskustvom, radije se držim slova zakona.

Innes srkne gutljaj kave i nakrevelji se. Tad me pogleda trio pametnim i tvrdim očima.

— Sto znaš o smrti Dannva Flvnna? — zapita me.

— Zar je Danny mrtav? — ođvratih, pijuckajući kavu.

— Znaš to vrlo dobro — reče Innes. — Ustrijeljen je oko šest sati. Vidjeli su te kad si jedan sat nakon toga izlazio iz njegova stana.

Sjetih se one dvojice iz slijepe ulice. Dakle, prepoznali su me u autu.

— Kako znate kad je ubijen? — zapitah. — Nije još bilo dovoljno vremena za autopsiju.

— Ja sam razgovarao s njim preko telefona — umiješa se Sharp,'~ne obazirući se na Innesov strogi pogled. — Flynn se htio zbližiti s nama kako bismo ga izvukli iz škripca upravo kad je netko ušao i ustrijelio ga. Ubojica je upotrijebio prigušivač, ali sam ipak čuo hice. To znači da je stajao bl'jsa Flvnna.

Sklopivši oči, osjećao sam se starijim nego što je izgledao Sharp. Dakle, Danny je napokon shvatio da se iz ovog škripca neće lako izvući, no shvatio je to prekasno. Vjerojatno ga je uhvatila panika kad je nestao uređaj, pa je odlučio spasiti svoju osjetljivu kožu tako što će prijaviti Korčnoja i Volkera. No Korčaoj ga je ubio... a Volker je uhvatio Fioru kao tao96 ca, jer dobro zna da se želim osvetiti zbog smrti njezina brata blizanca. . .

— Kako se doznali gdje je uređaj? — zapitah.

— Od Dannya — reče Innes.

— Koješta — promrmljao sam tiho. — Danny to nije znao.

Uto se Sharp nasmije, ali ne baš prijazno.

— Svidjet će ti se ovo, Fiddleru — reče. — Hajde, In-nese, ispričaj mu zašto je umro Danny Flynn. Tad će Fiddler moći otići kući i prepričati sve Dannyevoj sestri, a mi ćemo opet gledati maglu i sjene.

— Slušaj, Sharpe-.. — započne Innes.

— Ispričaj mu! — odlučno zatraži Sharp.

Promatrao sam ih obojicu. Innes se vrpoljio kao da sjedi na iglama. Očito je Sharp ponekad slušao Innesa, a ponekad je Innes morao popustiti Sharpu. U međuvremenu su se neprestano otimali za prevlast, gurali i režali jedan na drugoga.

— Sharpe, opasno pretjeruješ — odbrusi Innes. — Petljaš se u ono što je strogo povjerljivo.

— Ah, koješta! — Sharp zgnječi cigaretu i okrene se prema muni, zlovoljno iskrivivši usta. — FBI zna za OxyCon već pola godine. Obavijestio ih je proizvođač čim je dobio narudžbu, za uređaj od pedeset cikla.

Kontrašpijunska služba odlučila je doprijeti do izvora. Stoga je morala'dopustiti da se uređaj isporuči. Čekao sam, pitajući se zašto je Sharp tako zlovoljan. To je sasvim uobičajen postupak za hvatanje pravih krivaca. Dovraga, Sharp postupa tako cijelog života, prati trag droge od Meksika do losandželeskih laboratorija gdje se ona priprema za prodaju. Zašto prigovara Innesu ako je on postupio isto tako?

— Započevši istragu, FBI je sputao mene — nastavi Sharp- — Upravo sam se bavio krijumčarenjem iz Calexica i namjeravao Dannva Flynna strpati u zatvor, ali se oni nisu htjeli zadovoljiti samo njime. Stoga sad moram surađivati 3 Innesom, sklopljen je prisilan brak između FBI-a i carine. No, što dulje smo u tom braku, to mi je nepodnošljiviji.

Innes se smješkao. Nije bio glup. Shvatio je da je Sharp, pustivši me da pitam ponešto, doznao što znam. Da, ispitivanje ima tu nezgodnu stranu: mora se štošta odati da bi se dobio odgovor.

7 TRAG 260 97

I— Dobro, Fiddleru — prozbori Innes — mora se priznati da, kao civil, nisi loš. Dopro si mnogo dalje nego što smo očekivali. Otkrio si da je OxyCon na kraju jedne vrlo duge i zamršene niti koju nastojimo iznijeti na vidjelo. Ako obećaš da se više nećeš petljati u to, platit ću ti kavu, vratiti auto i mahnuti na rastanku. U suprotnom — doda on i slegne ramenima — strpat ću te u zatvor. Zaštite radi.

Neposljetku, jedan je svjedok već stradao. , — Ispričajte mi zašto je Danny umro, pa ću otići — rekoh, gledajući ih obojicu.

— Sharpe... — prozbori Innes.

— Ako se ne slažeš, možemo raskinuti brak — odlučno reče Sharp. — Jer ja ću mu odati istinu. Tad će nam stva-rati mnogo manje neprilika. A dobro znaš da neprilika imamo preko glave.

Innes promrmlja nekoliko kletvi, ali se više nije miješao. Očito je u tom prisilnom braku spoznao već oko čega se isplati prepirati, a oko čega ne isplati. To je vrlo važna spoznaja. Fiora i ja smo to uvidjeli tek kad je već bilo prekasno.

— Dakle, FBI je htio zaskočiti protivnike onda kad pokušaju kriomice otpremiti uređaj iz ove zemlje — počne pričati Sharp. —- To bi bilo vrlo zabavno i šaljivo. Ali momci iz FBI-a pretjerali su u toj igri. Kad su događaji krenuli neočekivanim tokom, umjesto da smanje gubitke i uhvate ono što mogu, oni su odlučili još više zamrsiti stanje. Uređaj uopće nije isporučen protivnicima. Završio je u skladištu. Vrh piramide, kojeg se Innes i te kako htio dočepati, sad je izvan dohvata. Umjesto da se dokopamo uglednih Rusa, pred sobom imamo samo skupinu Vijetnamaca za koje nitko ne haje. Pa ipak, jesmo li završili akciju? Jesmo li zgrabili taj prokleti uređaj? Ni govora. Mi sjedimo i vrtimo palce, čekajući da naiđe netko i drpi nam taj uređaj kao i Rusima.

— To se ne može dogoditi — odrješito reče Innes. — Nadziremo uređaj sa svih strana.

— Zar misliš da ga Rusi nisu nadzirali? — zajedljivo upita Sharp.

— Slušaj — progunđa Innes, već gubeći strpljenje — . razgovarali smo o tom već sto puta. Pothvat može još i sad završiti uspješno. Sovjeti će naposljetku nastrugati.

Varate se, mislio sam; Nastrugat će Fiora. Ta međunarodna politička nadmudrivanja skupo će stajati samo nevine žrtve. Za trenutak sam bio u iskušenju da im ispričam što se dogodilo s Fiorom, ali shvatio sam da se ne bi ništa promijenilo.

— Vrlo pažljivo nadziremo pregovore Vijetnamaca s Rusima — reče Innes. — Kad se ovo završi, moći ćemo pokazati kakvi su razmjeri sovjetske špijunaže u Silicijskoj dolini. Ovaj se slučaj neće

zataškati. Zatražit ćemo da se zatvori konzulat u San Franciscu. Sjećaš li se kad su Francuzi protjerali četrdeset šest sovjetskih diplomata?

— Sjećam — odgovorih. Sto dulje sam slušao, to manje mi se sviđalo ono što je pričao. Fiora se našla na brisanom prostoru između dviju nemilosrdnih sila. Već su mnogi ljudi stradali samo zato što su se u pogrešnom trenutku zatekli na pogrešnome mjestu. Ali ovaj put je riječ o Fiori.

— Ono što su Francuzi učinili devetsto osamdeset treće — nastavi mirno Innes — činit će se vrlo bezazlenim kad mi počnemo tjerati Ruse iz San Francisca, New Yorka i Washingtona.

Nisam kazao ništa. Buljio sam u kaveni talog na dnu šalice. A onda opazih da su mi pobijeljeli zglobovi prstiju zato što sam grčevito obuhvatio šalicu. Vrlo pažljivo je spustih na stol. Treba da učinim još štošta do devet ujutro. Neću moći učiniti ništa budem li sjedio negdje s lisičinama na rukama.

-— Navijam za vas — rekoh i digoh se. — Kazat ću Fiori da joj je brat umro za domovinu.

Innes me pažljivo promatrao.

— Znači li to da ćeš sve prepustiti nama? — zapita tada.

Kroz prozor sam vidio crveni Mustang, parkiran uz rub pločnika, gdje ga je ostavio Don, agent FBI-a. On je sad sjedio za šankom, pio kavu i čekao da mu šef povjeri neki novi zadatak. Pridružila su mu se još dvojica. Slutio sam da ih u blizini ima još pet-šest, skrivenih negdje. Svi su imali na sebi sportske kaputiče, ili vjetrovke, ili duge košulje koje su im skrivale korice s pištoljem na leđima ili pod lijevim pazuhom. No Fiora nema nikakve koristi od njih, mislio sam.

— Kaži mi nešto, Innese — prozborih. Znao sam da bi bilo pametnije da šutim, no u meni se rasplamsao gnjev i 99 It ružio odušak. — Je li jedan od sovjetskih agenata koje je U;inny htio raskrinkati zdepast i ćelav i ima »tokarev« " h prigušivačem?

Innesu su se malo raširile zjenice dok me promatrao «sa /.animanjem, zacijelo se pitajući odakle znam za »tokarev*,-prigušivač i sve ostalo.

— To bi mogao biti Korčnoj — reče Sharp. — On je glavni kulturni ataše u ovdašnjem konzulatu.

— Zar je ori najvažniji čovjek?

— Ima najviši položaj na papiru.

Innes i ja smo se gledali. Obojica smo znala da se kod Rusa titule i moć često ne podudaraju. I šoferi su oficiri KGB-a, — To bi bio zgodan prilog za Fiorin spomenar -— rekab.

Bacih na stol pedeset centi za šalicu loše kave. — Dajte mi ključeve, pa idem! Bude li sreće, više se nećemo vidjeti.

Innes je oklijevao. Sharp pogleda mene, a Innes njega. Uto se približi jedan od agenata što su stajali za šankom.

Nosio je naočale. Ništa neobično, dok se ne bi pogledalo pažljivije i opazilo nešto iza uha poput slušnog uređaja.

Očito je riječ bila o radiju. Doduše, još bi bolje bilo, u duhu vremena, da je taj radio prikrio u obliku vokmena.

Agent pozove k sebi Innesa. Dogovarali su se nekoliko trenutaka, okrenuti nam leđima. Sharp zijevne i protegne se kao da je već na rubu strpljivosti. Protrlja kosu i promrmlja nekoliko prostačkih riječi. No pogled mu je bio bistar i budan, kao u pravog lovca.

Innes se vrati k stolu, ali ne sjedne. Očito se negdje vani zbivalo nešto što mu je privuklo pažnju i ispunilo ga nestrpljivošću.

— Zbogom, Fiddleru — reče mi. -— Bolje za tebe da se više nikad ne sretnemo.

— A zašto bismo- se sreli? — odvratih. — Nisu ti potrebni amateri. Imaš dovoljno ljudi, i svi oni nose pištolje, značke i radije. Sto bi još htio?

— Ne bih htio da te ponovo zateknem kako se šuljaš po skladištu usred noći — odmah mi odbrusi Innes.

— Ne, neću to učiniti — rekoh i zatresoh glavom. — Nipošto.

Innes se vidljivo kolebao između mene i one vijesti koju mu je priopćio agent. Naglo se okrene prema Sharpu.

100 —■ Ako ovo njuškalo u nečemu zabrlja, ti ćeš nastrugati •— reče mu. Sharp samo slegne ramenima i zijevnePopije velik gutljaj kave. — Vrijeme je da krenemo, Sharpe — nestrpljivo izusti Innes.

Sharp se zagleda u dno šalice, prekriveno tankim slojem kave.

— Znaš li što? — izusti napokon i opet zijevne. — Daj mi auto. Moram obaviti nekoliko telefonskih poziva.

Tele-f onirat ću iz - carinskog ureda na aerodromu. Pridružit ču ti se poslije.

— Kako znaš gdje ćemo biti? — zapita Innes. — Možda 6emo morati hitno krenuti nekamo.

— Pa* zato nam je država i pribavila radio — odvrati Sharp. — Ostaviš li mi auto, imat ću i radio, je li tako?

Poslužit ću se tim radiom i stupiti s tobom u dodir, pa će sve biti vrlo jednostavno. — Innes se htjede usprotiviti, ali Sharp se iznenada digne. — Daj mi već jednom te proklete ključeve. Sit sam tog prepucavanja s tobom.

Innes ga je načas mrko gledao, a onda mu preda ključeve Plymoutha.

— Hvala — reče Sharp, spremajući ih u džep — Nema na čemu — promrmlja Innes, Sharp se žustrim koracima zaputi iz restorana. Kad sam dobio ključeve svog Mustanga, 'Plvmouth je već nestao.

Gledao sam agente FBI-a kako ulaze u automobile i odlaze. Tad sam polako prišao Mustangu. Zastadoh za tren kraj njega, pokušavajući smisliti neki način kako da nagovorim Volkera da ne ubije Fioru.

Ništa mi nije padalo na pamet.

Ušavši u Mustang, sjedio sam u njemu dvije-tri minute i tad spazio auto iz kojeg je netko gledao što se zbiva.

Bio je parkiran uz pločnik u bočnoj ulici, odakle je vozač mogao promatrati parkiralište restorana. Čak sam ga razabrao pri uličnom svjetlu.

Upalio sam motor, skrenuo u tu bočnu ulicu i parkirao Mustang baš nasuprot Plymouthu. Tad sam ugasio svjetla, izvadio pištolj iz pretinca, zaključao vrata i krenuo preko uličice. U krvi mi je bubnjao adrenalin. Naglo otvorih desna vrata.

— Idemo li k tebi ili k meni? — rekoh spustivši se na sjedalo, .

Sharp sjedne uspravno, uzdahne i izvadi cigaretu.

101— K tebi, Fiddleru — odgovori. — Ja nemam dom u ovom dijelu svijeta. No vozit ćemo se mojim autom, slažeš li se? Kudikamo je neupadljivije, a država nam plaća .benzin.

— Imam neke stvari u prtljažniku — rekoh i ponovo se izvukoh van. Dok sam izlazio, nije se upalilo svjetlo u kabini. Dakle, i Sharp je izvadio žaruljice.

Ispraznivši prtljažnik Mustanga, vratih se k Sharpu. Obojica smo šutjela. Znao je put do mog motela, a meni nije bilo do uljudnog čavrljanja.

■ Sharp je vozio tako kao da za njega ne vrijede ograničenja brzine. Vjerojatno nisu ni vrijedila. Plvmouth bijaše dobar auto, kao i sve ostalo čime se služi FBI. Imao je velik, osmerocilindrični motor, a netko je s njega skinuo uređaj za smanjivanje zagađivanja i tako mu još povećao snagu. Osim toga, imao je izvrstan ovjes i bio kao stvoren za potjeru. Sharp ga je natjerao na sto i dvadeset kilometara na sat i više nije smanjio tu brzinu.

Kad smo se zaustavili na parkiralištu, izvadio sam svoje stvari i krenuo u sobu ne čekajući Sharpa. Otključavši vrata, , ušao sam i čuo ga kako ih bučno zatvara za sobom. Okre- „' nuh se.

— Dakle, Fiddleru, dosta je šale! Ispričaj mi ono što limes ne zna.

Nisam morao razmišljati o odgovoru. Znao sam što se sprema čim sam ugledao Sharpa u Plvmouthu. Innes je možda i' povjerovao da ću dići ruke od svega, ali Sharp nije. U nekim pogledima sličim pokojnom ujaku Jakeu, a Sharp je upoznao Jakea kao lovac plijen. Ne računajući ljubav, nema boljeg poznavanja, nema veće prisnosti.

Sharp bijaše moj plijen, a i ja njegov.

— Bi li se obradovao ako bi mogao razvrgnuti prisilni brak? — zapitah. — I ako bi još pritom postigao" najveći uspjeh u karijeri i dobio pohvalu osobno od Predsjednika?

— Draže bi mi bilo da dobijem dobra prepeličara — progunđa Sharp.

— Možda ćeš morati nekoga ustrijeliti — dodao sam, ne obazirući se na njegovu primjedbu o psu. 102 — Innesa? — upita Sharp, ponadavši se.

— Nekog Rusa.

— Hja, u današnje se doba ne može birati — promrmlja Sharp i slegne ramenima. Zagleda se u mene. Vidio sam da iz njega postepeno nestaje ratobornost. Bio je pripreman za primirje. Izvadi cigaretu, zapali je i duboko povuče dim. Stajao sam kao kip. — Kakvu si korist predvidio za sebe,« Fiddleru? — zapita me tada, ispuhnuvši gust oblak dima.

— Ne pričaj mi o rodoljublju. Kad bi posrijedi bila odanost prema domovini, ti bi se pokorno povukao čim si doznao u kakvoj službi radi Innes.

— Recimo da je posrijedi osveta.

— Zbog čega? — Ocjenjivački me gledao svijetlim, pronicavim očima. — Onaj ljigavi Danny nije ti bio drag kao ni meni.

— Bio je Fiorin brat.

Sharp je oklijevao, pušeći i razmišljajući, zatim polako strese glavom.

— Razlog nije dovoljno uvjerljiv, Fiddleru.

Nisam, zapravo, ni očekivao da će povjerovati, ali isplatilo se pokušati.

— Poznaš li nekog Volkera? — zapitah. Sharp kimne.

— Plavokos je, bistar i snalažljiv — reče. — Pripada mu »Omnitronix«.

— On je Rus, a ne Nijemac —- napomenuh. Sharp kimne.

— Pripada KGB-u. — Sharpu se suziše oči, no čekao je strpljivo kao svaki pravi lovac. — Volker ima Fioru u svojim rukama — rekoh. — Zamijenit će je za OxyCon. — Sranje! — progunđa i uzdahne. Potom strese glavom.

— Koliko god lijepa bila ta dama, ne mogu uređaj predati Rusima. Zao mi je, Fiddleru.

— Ja namjeravam dobiti i Fioru i OxyCon. — To namjeravaju i Rusi, uvjeren sam.

— Onda će izgubiti. Ako ne oslobode Fioru, nitko neće preživjeti.

— Pročitao sam podatke o tebi. Razveo si se od Fiore. I što ti onda ona još znači, Fiddleru?

— To se i ja pitani najmanje jedanput na dan već deset godina.

— Jesi li pronašao odgovor?

103— Spreman sam ubiti zbog nje, Sharpe, premda i nije moja. Je li to.odgovor?

— Sasvim je dovoljan. — On promrsi kletvu, provuče prste kroz kosu i ponovo me pogleda- — Zašto nisi ništa rekao Innesu?

— Innes ima na umu samo svoj zadatak — odvratih. — Bilo bi mu žao ako bi Fiora poginula, ali zbog nje ne bi' mijenio svoje planove. Nevažna mu je kao i Danny.

— Da, Innes je hladan kao led — reče Sharp, smijuljeći se Povuče posljednji dim iz cigarete — Vjerojatno si nešto smislio.

— Jesam, ali plan nije zamršen kao Innesov.

— Dobro. Za hvatanje krave u oboru nije potrebno okupiti cijelu družinu — progunđa Sharp Prvi piit otkad sam preskočio ogradu i našao se pred policijskim pištoljima, donekle sam odahnuo. Kao što sam se i nadao, Sharp nije bio nipošto oduševljen FB!-om — Dobro, Fiddleru, da čujem.

— Treba zakupiti spremište 12—12 Probiti se kroz zid do spremišta 12—1. Ukrasti uređaj i pobjeći Ti si strijelac, a ja mamac- Dočepat ćeš se uređaja i slave Rusi će izvući kraci kraj. Innes će se dokopati skandala koji toliko priželjkuje. A ja ću dobiti Fioru i nestati.

— Sviđaš mi se, Fiddleru — zaključi Sharp i resko se nasmije. — Šteta što se nisi ugledao na ujaka Jakea.

Lijepo bismo se zabavili, loveći jedan drugog u pustinji istočno od Calexica. Slušaj, imaš dvadeset četiri sata!

Fiddleru. Nakon toga će se Innes vraški uznemiriti i zapitati zašto smo. dovra-ga, ti i ja nestali zajedno Taj momak je glup poput lisice — Kimnuh. Jedan cijeli dan je više vremena negc što mi ga je dao Volker Ali, Fiddleru, nemoj me pogrešno shvatiti Nisam ja protiv Innesa. Samo, mislim da će se njegov zamršeni plan izjaloviti. Štoviše, mislim da će se Rusi naposljetku dokopati uređaja. — Sharp zijevne i okrene mi leđa Više se nije bojao da ću mu pobjeći- Znao je da neću dok Volker drži Fioru kao taoca Znao je da mi je potreban Treba mi strijelac kojeg neće uhvatiti groznica kad mu se na nišanu nađe protivnik.

— Moram telefonirati — rekoh Podigao sam slušalicu i pričekao da mi se javi recepcionar — Hoćete li mi pripremiti račun, molim vas? — rekoh. — Osm toga, večeras sam obavio 104 jedan telefonski razgovor, međugradski, ali sam poslije izgubio broj. * Dok sam čekao, Sharp izuje čizme i olabavi opasač. Otkopča korice i metne ih na stolić, zatim izvuče iz njih pištolj nekoliko centimetara i vrali ga, provjeravajući da oružje neće zapeti bude li hitro posegnuo za njim.

Uto se ponovo javi recepcionar i reče mi broj koji je prije zvala Kieu. Činilo mi se kao da su otad već prošli dani, a ne sati. Adrenalin tako djeluje na čovjeka. Zapisao sam broj koji je zvala Kieu, zatim sam pozvao Bennya.

Javio mi se čim mu je zazvonio telefon.

— Što trebaš? — upita me odmah.

— To ti reci meni — odvratih. — Postoji jedan kontaktni uređaj za uzbunu, ali zbog njega ne razbijam glavu jer neću ući tuda- Muči me nešto drugo, nešto što nalikuje na nekakav čudni filter. Sanduk je u kutu, a ta naprava je ispred njega. Nije povezana ni sa čime. Nema nikakvih žica, nikakvih svjetlosnih zraka, nikakvih čudnih zvukova.

— Mogla bi biti riječ o infracrvenim zrakama ili mikrovalnom sistemu. Vjerojatno su posrijedi infracrvene zrake. Taj je sistem jeftin. Ono što si vidio je reflektor. Ako se žele postići vrhunski rezultati, treba platiti...

— Sačuvaj to za neki stručni članak. Meni reci samo Sto bi trebalo kupiti.

Benny je oklijevao. Inače nisam tako odrješit.

— Dobro — reče. — Najprije moraš utvrditi gdje je odašiljač- Nabavi dobar, tamnocrven fotografski filter.

Najbolje bi ti, po svoj prilici, odgovarao broj dvadeset četiri. Valjda ga imaju u trgovini fotografskog pribora.

Ako ga nemaju, potraži ga ondje gdje se prodaje znanstvena oprema. Ujedno nabavi šest metara folije »Mylar«, kakvu fotografi upotrebljavaju za refleksno osvjetljivanje. — Brzo sam zapisivao sve što mi je govorio. — Potrebna ti je i motorna pila— doda Benny. — Zagunđao sam i nastavio pisati. Nakon nekog vremena mu napokon nije više ništa padalo na pamet. Spomenuo mi je i velika transportna kolica na kojima ću izvući uređaj — Ništa ti ne jamčim — prozbori on naposljetku. — Možda ćeš imati velikih neprilika s reflektorom. Vjerujem da će ti folija pomoći, osim ako projektor emitira infracrvene zrake vrlo velike dužine.

Ne budeš li kroz filter dvadeset četiri mogao zapaziti ništa, tad je riječ o mikrovalnom sistemu. NeI 105ma problema. Kupi mikrovalnu pećnicu, skini vrata i upotrijebi je kao reflektor. Treba li ti još nešto? .— Nadam se da ne treba. Hvala ti, Benny. Zamišljeno sam gledao slušalicu dok sam je spuštao. Nije me baš ohrabrila činjenica da je upotreba folije »Mylar« više eksperiment nego nešto pouzdano. Kad sam digao pogled, opazio sam da me Sharp promatra.

— Hoćeš li još nekomu telefonirati? — zapita me.

— Neću.

— Sto ćemo sada?

— Pričekat ćemo da se otvore trgovine ili da se javi Volker — Onda je vrijeme za spavanje — reče Sharp i, zijevajući, posegne u kožnatu torbicu što ju je donio u sobu. Iz nje izvadi srebrnastu pljosku, odvrne čep, potegne gutljaj i tad je ponudi meni.

Omirisao sam grlo pljoske. Pravi škotski viski. Kušao sam ga i zadovoljno uzdahnuo.

— Star je pola stoljeća — reče Sharp, vidljivo se obradovavši zato što povoljno mislim o viskiju.

— Jesi li ga naslijedio od oca? — zapitah, vraćajući mu pljosku — Moglo bi se tako reći — odvrati Sharp. — Otac je davno dobio pun kamion tog viskija- Bio je carinik u doba prohibicije. U pustinji. Vrlo davno. — Ispruživši se na krevetu i zažmirivši, Sharp mi ponovo pruži pljosku. — Jahao je duž granice i patrolirao za pedeset dolara na mjesec, dobivajući još dva dolara na dan za municiju i zob. — Povukao sam još jedan gutljaj, ugađajući svim stanicama u tijelu. — Uoči ukidanja prohibicije naišao je na kamion štp je zaglibio u pijesku istočno od Jacumbe — nastavi Sharp. — Kraj teretnjaka našao je dvojicu ljudi. Jedan je bio krijumčar, a drugi pljačkaš. Očito je borba bila ravnopravna, jer su obojica poginula. Kamion je bio pun bačava s viskijem. Otac je obožavao to piće. Spremio je cijeli tovar u obližnju spilju. Otad je ondje. Svake ga je godine sve manje, ali ga je još toliko da će ga piti i moj unuk. — Vrativši mu pljosku, sjeo sam na drugi krevet- — Fiddleru? — progovori tad Sharp.

— Slušam.

— Da budemo nacistu. Onaj uređaj ne smije nestati iz ove zemlje. Ostat će ovdje makar morao osobno ustrijeliti tebe i onu ljepoticu.

106 — Znam.

— Da, mislio sam da znaš. No morao sam provjeriti. Toliko dugujem Jakeu.

Prije nego sam ga mogao upitati zašto mu to duguje, Sharpu se promijeni disanje, te sam znao da je zaspao. Ako bih ga sad pozvao, skočio bi kao da ga je netko ubo i potpuno se razbudio. Policajci se, kao i liječnici, mogu za nekoliko sekundi prenuti iz sna i biti budni kao da nisu ni spavali, a i iz budnog stanja utonuti u san. I ja sam ponajčešće takav, iako nisam policajac ni liječnik.

Zažmirio sam i prisilio se da zaspim, nadajući se da ću u tom stanju pronaći Fioru. Posegnuo sam za snom kao da je on čuturica puna utjehe. Zaista sam naišao na Fioru, ali bila je obavijena turobnom glazbom. Drugi bi ljudi sanjali riječi, ali ne i ja- Iz usta su joj navirali glasovi straha i tuge. Uzeo sam violinu i zasvirao joj, ne bih li je okružio ljepotom, no prsti su mi bili napunjeni pijeskom i gudalo se neprestano topilo.

Probudio sam se obliven hladnim znojem. Bilo je pet sati i četrdeset pet minuta. Znao sam da više neću zaspati.

Dok sam se dizao, imao sam dojam kao da sam još pun pijeska kao u snu. Znao sam da će mi pomoći trčanje.

Zamijenio sam traperice i čizme kratkim hlačama i tenisicama. Sharp se nije ni pomakao dok sam izlazio iz sobe.

Vjerojatno je moj nemir već uklopio u svoj podsvjesni alarmni sistem i nije se obazirao na nj.

Krenuo sam cestom iza motela, najprije hodajući kako bi " mi se opustili mišići, zatim polako trčkarajući. Poslije nekoliko minuta osjećao sam se već malo bolje, prirodnije.

Zaputio sam se prema šljiviku. U njemu opazih nekog radnika, Meksikanca, u visokim gumenim čizmama i sa slamnatim šeširom na glavi, koji je okopavao voćke. Kimnuo mi je dok sam trčao mimo njega, gledajući me začuđeno, zatim je slegnuo ramenima i opet se prihvatio posla. Radnici koji obavljaju fizički posao ne mogu shvatiti trošenje snage uludo.

Premda su mi se već donekle opustili mišići na listovima i iznad koljena, ipak sam se još osjećao nekako zgrčenim-Budući da sam disao samo gornjom polovicom pluća, započelo je probadanje u rebrima. Tad sam se

usredotočio na I disanje i nastojao uvlačiti zrak duboko i jednolično. Napokon sam osjetio kako mi se kisik širi tjelom hrani ga. m-7Poslije šljivika naišao sam na voćnjak marelica. Nekoć su te voćke bile glavni prihod ovoga kraja, a sad ih uzgajaju još samo ljudi u dokolici i poneki tvrdoglavi farmer. Uskoro će stabla srušiti buldožer, te će se od njih stvoriti goleme lomače, pretvorit će se u pepeo i zauvijek nestati, a njihovo će mjesto zauzeti tvornice poluvodića. Sicilijanski će čipovi zamijeniti voćnjake. No, nasreću, zasad se to još nije dogodilo. Voćnjaci još ukrašavaju zemlju.

Prešao sam oko dva i pol kilometra i upravo se počeo obilno znojiti kad sam iza sebe začuo korake. Netko mi se brzo približavao, ritmično gazeći gumenim potplatima po hrapavom asfaltu. Nije mi smetalo što će me netko preteći. Skrenuo sam prema rubu puta i produžio istim tempom, ne osvrnuvši se. Ja trčim zato da bih se razgibao, a ne da se utrkujem. Sasvim sam zadovoljan prevalim li kilometar za četiri do šest minuta. Uto se koraci iza mene malo usporile i uhvatiše moj ritam. Kad sam pogledao preko ramena, spazio sam Volkera.

Doimao se kao pravi gimnastičar; imao je široka ramena, uske bokove i možda pct-šest grama sala na cijelom tijelu. U svijetloj kosi i ledenoplavim očima iskrilo mu se sunce. Trčao je lagano, poput vuka, snažan i skladan.

Na koži mu se ljeskao znoj. Disao je lako i pravilno, onako kako i treba disati pri trčanju.

Pogledavši iza njega, spazih tamnu limuzinu, udaljenu od nas nekoliko stotina metara. Za upravljačem sam razabrao zdepastog Korčnoja. .

— Dobro jutro — progovori Volker.

— Da, jutro je, ali ne znam je li dobro — odvratih. . Volkerov smiješak bijaše poput sunčana sjaja, topao i nenametljiv. Itekako me uplašio, jer sam jedva odolio da mu ne uzvratim osmijehom.

— Ne drži se tako mrko, Fiddleru — reče blagim glasom Volker. — Sve će završiti dobro. Imam veliko povjerenje u tebe.

— Fiora — promrmljah kratko* — Živa je i zdrava — odgovori on. — I blizu. Gdje je uređaj?

— Na sigurnom. Također blizu.

— Znači, u tvojim je rukama?

Volker je svoje pitanje popratio oštrim prizvukom glasa. Naslutio sam da su Vijetnamci već povukli svoj potez.

108 — Znam gdje je — rekoh i pogledah ga. — Zašto.

— Prije jednog sata zvala je i treća sirana i ponudLa nam uređaj za sto tisuća dolara -— odgovori on. — Cijena je vno niska.

— Zvali su konzulat? — zapitah.

Volker ne odgovori, samo me promatrao dok smo trčali jedan uz drugoga, a moj duži korak je nadoknađivao izvrsnom kondicijom. Opet sam osjećao bockanje u rebrima i nastojao disati dublje.

-- Hoćete li prihvatiti ponudu? — zapitah ga.

— Misliš li kako bi trebalo da je prihvatimo? — odgovori on mirno. — Moje obećanje da ću pustiti Fioru ako se dočepamo OxyCona, ostaje na snazi. Dabome, ako se pri razmjeni dogodi nešto nepredviđeno Nije rekao više ništa, no nije bilo ni potrebno. Nanjušio je klopku, jamu što mu se iznenada otvara pod nogama.

Vrlo dobro je znao*koliko vijetnamske izbjeglice vole Ruse. Radije bi bio trgovao sa mnom, svjestan da je meni itekako stalo do Flot'in:! života.

— To je klopka — potvrdio sam ono što je već znao.

— Čija?

— Ne mogu ti to tako lako objasniti.

— Vjerojatno se upleo FBI — zaključi Volker.

— Jesi li se zabrinuo, Volkeru? Zbog FBI-a? — Bio sam •znatiželjan i poprilično okrutan. Htio sam da se napokon . u/.noji i od nečega drugog, a ne samo od trčanja u rano jutro.

— Ja poštujem FBI — reče on jednoličnim glasom. — Vrlo su stručni i sposobni.

— Ali ti ne namjeravaju prosvirati glavu čim izviriš •— napomenuh. — Ako bi upao u klopku FBI-a, preživio bi.

— No u ovoj klopki ne bi ostao živ, Volkeru. Trebalo je da Korčnoj ubije Kim Van Kieu kad je za to imao priliku.

Volker se hladno osmjehne i kimne.

— Kieu ne voli Ruse — nastavih. — Ne može zaboraviti što je doživjela u mladosti. Budući da si Rus, ubit će te. A ako te uhvati FBI, samo ćeš se pojaviti na naslovnim stranicama svih novina i biti prognan odavde.

Dabome, ako si nekakav diplomat i imaš imunitet, bilo kao Volker, bilo kao nekakav Igor Smithovič.

— Smithovič! — Volker se veselo nasmije. — Baš si duhovit. Nije čudo, Fiddleru, što Fiora neće da te napusti.

— Nije rekao ima li diplomatski imunitet, a ja ga nisam htio 109 ■.;:.;:: ISsalijetati, jer mi je bilo svejedno. Neka se 6 tome brine FBI. — Onda — nastavi on blagim glasom — kako nas namjeravaš izvući iz te klopke? Tvoj je zadatak da nas oslobodiš. Na tvom smo terenu i igramo tvoju igru.

— Kaži Korčnoju da telefonom pozove Kieu — rekoh.

— Odsad ću ja službeno pregovarati u vaše ime u vezi s Oxy-Conom. Večeras ću vam predati taj uređaj.

Telefoniraj mi u motel u sedam sati- Kazat ću ti kad, i gdje ćemo se sastati.

Volker je neko vrijeme trčao šutke.

— A što će biti s Vijetnamcima? — zapita tiho.

— Oni će te izrešetati čim budu imali priliku. Jedino se u mene možeš pouzdati, Volkeru. Ja želim Fioru, i ništa drugo me ne zanima. __ Ne vjerujem — promrmlja Volker. — Ne' želiš samo Fioru. Želiš i osvetu. Ja sam ti... stvorio neugodnosti. Najprije zbog Fiore, zatim zbog uređaja. Ti si ponosan čovjek, a ja znam kako djeluje ponos.

Zaustavio sam se nasred puta, a Volker je otrčao još nekoliko koraka. Tad se, iznenađen mojim potezom, i on zaustavi- čuo sam da je stala i limuzina iza nas. __ Volkeru, slušaj me dobro — izustih polako, kao da će me on, budem li izgovarao svaku riječ pažljivo i razgovijetno, potpuno razumjeti. — Kad bih, ubivši te na mjestu, mogao osloboditi Fioru, ja bih te ubio. No, jasno mi je da time ne bih postigao cilj. Ne bih pomogao Fiori. Stoga namjeravam uzeti Vijetnamcima uređaj i predati ga tebi. A ti ga namjeravaš uzeti meni i poslati ga iz zemlje. Naši su planovi prilično jednostavni, svaki na svoj način. Dvije jednostavne melodije koje stvaraju jednostavnu harmoniju. Nemojmo zamrsiti situaciju osvetom, ponosom ili čim drugim. Ja bih puzao na koljenima do Moskve kad bih vjerovao da mi to može pomoći. Znaš, ja sam pragmatičar, Volkeru.

Stajao je i promatrao me kao da je u zrcalu upravo vidio drugo lice. Okrenuh se i potrčah opet, jer sam se, usprkos izgovorenim riječima, bojao da ću napasti Volkera i potom se pokušati obračunati s Korčnojom- Ovakvu priliku da šče-pam Volkera više neću imati. Ali, svladao sam se i potrčao. Iz petnih žila.

Volker me sustigne. Prvi put se ponašao donekle zbunjeno. Nekako sam uspio doprijeti do njega i pecnuti ga.

Disao je isprekidano i napokon podigao ruku dajući mi znak da 110 usporim korak. Budući da sam već dao ©duška najžešćem . bijesu, ublažio sam tempo.

— Žao mi je što smo se radili na suprotnim stranama — progovori Volker. — Vrlo smo slični, kao zrcala okrenuta jedno drugom, u kojima se vječito vidi odraz. Pa ipak, zrcala nisu pravi odraz stvarnosti. Ona pokazuju obratnu sliku. Možeš vidjeti sebe, ali ne onakvog kakav si zapravo. No možeš se ni dotaknuti. — Okrene se i pogleda me plavim očima što su sličile kristalima. — U sedam sati, Fiddleru.

Osmjehne mi se i potrči brže, dok mu se kosa zlaćano ljeskala na suncu- Pratio sam ga još nekoliko metara, produ-živši korak, no nisam mu bio dorastao. Trčao je savršeno, pokazujući besprijekoran sklad, sličeći grčkom bogu.

Vraćajući se prema motelu, napeto sam razmišljao. Vi-jetnamci bi mogli sve vrlo opasno zamrsiti. Imaju veću slobodu akcije nego Innes i FBI i nisu razboriti kao Volker i Korčnoj. Zaboga, kako nepromišljeni mogu biti fanatici! Lakše bih spojio polomljene smaragde nego predvidio postupke političkih zanesenjaka iz tako strane kulture da se u njoj smatra pristojnim podrigivanje na javnom mjestu, a vrlo uvredljivom upotreba čačkalice.

No, upravo sam sebe proglasio posrednikom u nemogućem poslu. Vijetnamci žele pobiti Ruse, a ja želim Fiori spasiti život. Dok Vijetnamci imaju uređaj, ne može biti nagodbe. Dokle god je uređaj u njihovim rukama, Fiorin

je život mjeri vrlo kratkim satima. Moram nekako uvjeriti Kieu da će se Rusima najbolje osvetiti preko mene. Ne pođe li mi to za rukom, morat ću ukrasti uređaj, premda ga čuvaju Vijetnamci i FBI. Spretan sam i sposoban, ali ipak ne toliko.

Kad sam se vratio u sobu, Sharp se već probudio.

— Sav si znojan — reče mi on, škiljeći kroz dim. Nasmije se, zatim zakašlje. Taj problem muči ujutro većinu pušača— Utrkivao sam se s protivnikom — rekoh i krenuh pod tuš.

— S Korčnojern?

111— Ne — doviknuh kad sam pustio vođu. — S Volkerom. Korčnoj je mirno sjedio u autu.

— Slutio sam da je taj zdepasti momak pametniji nego što izgleda — reče Sharp i uđe za mnom u kupaonicu.

Kad sam izašao ispod tuša, naslanjao se na zid i pijuckao viski kako bi isprao okus dugih noćnih bdenja, ranih jutara i cigareta s filterom. Pruži mi pljosku, pa sam potegnuo skroman gutljaj. — Bolji je nego ikakva vodica za ispiranje usta, je li? — izusti on, smiješeći se. — Jesi li išta doznao od Volkera?

— Želi uređaj.

— Ma nemoj! — zajedljivo promrmlja Sharp. , — Vijetnamci su započeli pregovore.

Sharp ponovi prijašnje riječi, ali ovaj put s upitnikom na kraju.

— Premda nije ništa priznao — nastavih — Volker vjerojatno ima diplomatski imunitet.

— Ovdje ga nema — reče Sharp. — Razmislio sam o tome. Po svoj prilici je nešto poput trećeg ekonomskog atašea u sovjetskoj ambasadi u Mexico Cityu. Rusi imaju ondje šesto akreditiranih ljudi. Zacijelo je i on među njima.

— Nije čudno što je unajmio meksičkog pilota — rekoh.

— Većina krijumčarene robe prenosila se iz »Omni^ro-nixova« aviona ravno u skladišta zrakoplovnih kompanija KLM i »Alitalia« na aerodromu u Mexico Cityu. Meksikanci se ne osvrću na nešto takvo — reče Sharp. Začepi pljosku i spremi je u stražnji džep. — Potom se roba slala lažnim poduzećima u Zuri ehu ili Helsinkiju. Ondje bi netko samo prilijepio drugu naljepnicu i poslao sve u Zelenograd. nedaleko od Moskve, koji je nešto poput američke Silicijske doline. Sve je bilo jednostavno. Rusi ne kompliciraju. Šutio sam i počeo se brijati.

— Služi li se Volker tim imenom u Meksiku? — zapitah dok sam ispirao sapunicu s lica.

— Služi.

— Zanima me kako ga zovu u konzulatu u San Fran-ciscu — promrmljao sam. — Suviše je pametan da bi se izvrgnuo opasnosti da ga u Sjedinjenim Državama optuže zbog špijunaže. Vjerojatno je vrtlar.

— Prisjelo mi je hvatanje diplomata — progunđa Sharp i baci opušak u zahodsku školjku. — Tu nema nikakvih draži. To ti je kao da ljubiš vlastitu sestru.

112 ■— Meci ne znaju za diplomatski imunitet — primijetili. Sharp me iznenađeno pogleda, zatim se osmjehne. — U desnom džepu traperica imam jedan telefonski broj — napomenuh dok sam brisao kosu. — Možeš li ispitati komu pripada? Treba mi adresa.

— Već sam ispitao. Pripada nekom Tran Van Nguvenu u Palo Altu — odgovori Sharp i protegne se. — Zapisao sam adresu ispod telefonskog broja.

— Vjerojatno si mi pregledao i novčanik — rekoh i mrko ga pogledah prije nego što sam krenuo u spavaću sobu.

— Ove godine ti istječe vozačka dozvola! — dovikne mi Sharp iz kupaonice. — A i dozvola za nošenje skrivenog oružja. — Pustivši vodu iz zahodskog kotlića, dođe u sobu, gurajući košulju u hlače. — Shvatio sam većinu s onog popisa, ali što je crveni filter dvadeset četiri? — zapita.

— Objasnit ću ti poslije doručka.

Restoran je bio poluprazan. Saslušavši našu narudžbu, , konobarica nam natoči kavu i uskoro donese jaja. Kad smo pojeli sve, Sharp odgurne tanjur, zapali cigaretu i pričeka da progovorim. ♦— Vijetnamci nude OxyCon Rusima za sto tisuća — rekoh.

— Cijena se čini povoljnom.

— Dodat će metke koliko god ih budu mogli donijeti.

— Stupica?

— Uvjeren sam u to. Kad popričam s Kieu, znat ću pouzdano, — Zašto bi ona razgovarala s tobom?

— Volker me ovlastio za pregovore. Ne bude li htjela imati posla sa mnom, mora se odreći igre.

— Volker zna za FBI? — Ja mu nisam ništa rekao. Ne zna ni za tebe — dodah. — Ali lukav je. Nanjušio je klopku.

— Može birati. FBI, Vijetnamci ili ti.

— Da. Dok se svi mi guramo oko mamca, tigar bi mogao pobjeći. Stoga nastojim ukloniti FBI i Vijetnamce.

— Kako?

— Pustit ću ih da progone jedni druge, dok ti i ja budemo krali uređaj.

— To bi bila zgodna podvala ako bi nam se posrećila.

— Isplati se pokušati — rekoh i slegnuh ramenima.

8 TRAG 260 113 __ Što je prvo na redu: Kieu ili crveni filter dvadeset četiri? ,.

— Kieu. Dok budem razgovarao s njom — rekoh i izvukoh iz džepa popis — ti otiđi u trgovinu i kupi one stvari uz koje sam napisao tvoje inicijale.

— Ako Kieu ima ključeve, ne bi li bilo jednostavnije da otključaš vrata? Osim ako uživaš probijajući se kroza zidove. , — Možda Kieu neće biti raspoložena za suradnju. Sharp uzme popis i pogleda uz koje sam stvari napisao njegove inicijale.

— Neću kupiti filter dvadeset četiri? — promrmlja.

— Nabavit ću ga osobno.

— Ne vjeruješ mi, ha?

— Mislim da ne znaš mnogo o današnjoj tehnici.

— Iskreno govoreći, od tehnike imam uza se samo pištolj.

■— Što bi ti bilo potrebno?

— Za kakvu udaljenost?

— Između petnaest i pedeset metara. Za pucanje nizbrdo. Bit ćeš na nasipu blizu mosta. __ Noću? — zapita on. Kimnuh. — Hoće li moj cilj držati taoca? __ Vjerojatno — odgovorih. — Imat ćeš priliku samo za jedan hitac. Ne pogodiš li u sredinu mete, Fiora je mrtva. Zbog toga sam i htio nekoga tko se neće uplašiti.

Pravog strijelca. .

Sharp me nijemo promatrao, zatim kimne.

— Našao si takva čovjeka — reče mi. — Treba mi puška M-16 s laserskim nišanom.

Otkopčao sam opasač, otvorio odjeljak u njemu, nevidljiv između šavova, izvadio iz njega deset novčanica po tisuću dolara i dao mu ih šest. Nije mi se dogodilo prvi put da su banke zatvorene kad mi je potrebna gotovina.

— Nemoj kupiti pušku velikim novčanicama — napomenuh mu. — Ne bih htio da ti itko zapamti lice.

— Poljubi me u dupe! — odvrati Sharp s gađenjem. Nasmijan se. To sam i zaslužio. On nije početnik. — Što će biti s Volkerom? — zapita me dok je spremao novčanice u izlizani novčanik.

114 — Kad pogodiš Korčnoja, Volker će već biti pokretna meta. Ili će poginuti.

— Misliš li da će ti dopustiti da mu se približiš s pištoljem? .

— Ljudi su se međusobno ubijali i mnogo prije nego što su izumljeni pištolji — rekoh.

— Provjerit će imaš li uza se ikakvo oružje, Fiđdleru, možeš biti siguran u to. Ne vjerujem da ćeš moći zadržati nož u čizmi.

Pogledah svoje šake. Velike, dugih prstiju, žuljevite, sposobne da podjednako lako otvore bocu vina ili nečiju glavu.

-— Snaći ću se, Sharpe. Ako se ne snađem, slobodno ispali još metak-đva. A ako Volker naudi Fiori, ispali sve metke.

Sharpu su se suzile oči, no nije kazao ništa o tome.

— Još nešto? :— upita.

— Služe li se Vijetname! radiom?

— Ne'služe. Straža se smjenjuje svakih osam sati, redovito kao u tvornici.

— Znaš li frekvenciju FBI-a?

— E, u tome je problem. Ja znam brojeve, ali radio »bearcat«, koji je na popisu, neće ti pomoći.

— Zašto? — upitah. — On može hvatati sve frekvencije.

— Innes se koristi napravom za šifriranje. Na svom ćeš radiju čuti samo besmislice. Bismo li mogli strpati OxyCon u PIvmouth? Na njegovu radiju postoji takva naprava.

Pomisao na OxyCon koji napola visi iz prtljažnika državnog automobila, natjera me da se nasmijem i istodobno opsujem. Vjerojatno je moj izražaj lica otkrio dovoljno, jer Sharp više nije spomenuo PIvmouth.

— Morat ćemo' izvaditi uređaj za šifriranje i spojiti ga | sa svojim radiom — rekoh.

— To prepuštam tebi. No, bude li trebalo ukrasti neki auto, samo mi reci.

— Namjeravam unajmiti kombi, a ne ukrasti ga.

— Čije ćeš ime upotrijebiti? — zapita Sharp.

To mi oda da je otkrio skriveni odjeljak u mom nov-I Čaniku gdje nosim rezervne vozačke dozvole i razne druge isprave. Dakako, na tuđa imena. Imena za sve zgode i nezgode.

115__Smislit ću nešto — odvratih. — Vjeruj mi. — Kad je puhnuo kroz nos i odgurnuo se od stola, dodađoh:'— Vrati se do dva sata. Još nešto, Sharpe ...

— Da? — prozbori on, digavši se i pogledavši me preko ramena.

— Cak i ako se sve završi dobro, Innes će biti ljutit kao ris.

Sharp se jetko nasmije. __ U Rusiji nepoćudne šalju u Sibir — reče mi — a u Americi na posao na meksičkoj granici. Dakle, što mi može Innes učiniti? Poslati me da radim devedeset devet godina u Calexicu? Ćuvai svoju kožu, Fiđdleru, a ja ću svoju!

Vrlo lako sam pronašao adresu u Palo Altu. Riječ je bila o maloj pekarnici usred niza azijskih trgovina. Vidio sam istočnjačku trgovinu živežnim namirnicama, ljekarnu, prodavaonicu novina, putničku agenciju s oglasima »Air Francea«.

Opazio sam nekoliko pari radoznalih očiju, ali nisam smatrao da su zainteresirane baš za mene. Zasad.

Vijetnamci su preživjeli tisućljeća i tisućljeća tako što su motrili jedni druge, a i strance.

Ovdje su radoznalci bili dječaci koji su čučali na pločniku pred pekarnicom koju je telefonom zvala Kieu. Jeli su pecivo i promatrali automobile i ljude. Zaustavih se na parkiralištu. Prije nego što sam ugasio motor, jedan se dječak digne i nehajno zaputi prema neobilježenim vratima kraj putničke agencije.

Pustio sam ga. Trenutno me zanimala pekarnica u kojoj je registriran Nuvenov telefon. Kad sam ušao, veselo zvecne zvonce nad vratima. Unutra me dočeka sredovječan Vijet-namac, smiješeći se uljudno. Vidio sam na policama svježu robu. Napola vijetnamsku, a napola takvu da bi se mogla prodavati i na Elizejskim poljanama.

Zatražih šest roščića.

— Jeste li zanat izučili u Francuskoj? — zapitah ga.

— Pecivo peče moja žena. Ja sam bio diplomat u pariškoj ambasadi Republike Vijetnam. A sada....— Blijedo se osmjehne.

— Takva je ratna sreća — promrmljah. Uljudno se složio. — Kažite Kim Van Kieu da bih htio razgovarati s njom — dodao , sam. , 116 U prvi se trenutak ponašao kao da nije čuo što sam mu rekao. A onda hitro pogleda, samo za tren, prema neobilježenim vratima kroz koja je ušao onaj dječak. Učinio je to sasvim refleksno. Očito je već predugo radio kao trgovac.

— Oprostite — promrmlja tada — slabo razumjeti engleski.

Za trenutak sam bio u iskušenju da se poslužim francuskim, a onda sam slegnuo ramenima. Njegov pogled kroz prozor odao mi je sasvim dovoljno. Nisam više htio zbunjivati tog bivšeg diplomata.

Ubacivši u auto vrećicu s pecivom, krenuo sam preko ^parkirališta. Cilj su mi bila ona neobilježena vrata, no gle-' ; dao sam putničku agenciju. Jedan dječak pred pekarnicom I pažljivo me pratio pogledom. Kad je opazio koliko sam se već približio neobilježenim vratima, pokušao je ostati miran i istodobno me preteći. Zahvaljujući svojim dugim koracima, »prestigao sam ga za dlaku. Uhvativši ga rukom za ovratnik, gurnuo sam ga unutra kroz vrata. Kazao je nešto na vijetnamskom.

Riječ je bila o nekakvu uredu punom svakakvih pro-pagantnih knjižica. Na zidovima sam vidio velike slike. Među njima i fotografiju jednog bivšeg vijetnamskog ministra koji je početkom 1975. pobjegao iz zemlje i odnio tovar zlata, a sad živi, navodno, u Parizu i odande rukovodi otporom novim vlastima u gradu Ho-Ši-Minu.

Dječakov povik dozove nekog čovjeka iz stražnje prostorije. Bio je tridesetogodišnjak, vraški čvrst. Odmah sam se prisjetio Fiorina opisa iznenađenog provalnika: istočnjak, vrlo jak, tih, brkat. Visok samo oko metar i šezdeset centimetara, kretao se tako kao da u stopalima ima čelične opruge.

— Sto hoćete? — zapita on kad sam krenuo prema vratima i zakrči mi put.

— Zdravo! Ja sam .. .

Ništa drugo nisam stigao izgovoriti. Zamahnuo mi je šakom, u stilu azijskih borilačkih vještina, prema prsnoj kosti, ;<li sam se obranio, ščepao mu zglavak i zavrnuo ga. Bio je ■ nažan i uvježban, ali već je grdno pogriješio: potcijenio je nasmiješenog, naoko nespretnog dugonju. U tren oka sam mu ■.-avrnuo ruku tako da mu se šaka našla između lopatica. Nipošto nisam želio provjeriti kakve još trikove zna. Pritisnuo • .im ga uza zid, ne dajući mu prostora da išta poduzme.

1-17— Zovem se Fiddler. Kim Van Kieu me pozna. ■— Osjetih da mu se držanje promijenilo kad sam spomenuo njezino ime. Iskoristivši taj trenutak iznenađenja, izvukao sam pištolj i prislonio mu hladnu cijev iza uha. — Uvjeren sam da imaš crnih pojasova za bacanje — nastavili — no kako god spretan bio, metak je brži. Pošalji dječaka po nju. Govori samo engleski, molim te. Čovjek izgovori samo dvije riječi.

— Dovedi Kieu.

Dječak "se kolebao, a onda istrči kroz stražnja vrata. Vrlo brzo se vrati s Kieu. Pogledavši nas, ona dade dječaku očima mig da ode, zatim prozbori nekoliko vijetnamskih riječi čovjeku kojeg sam držao. Odmah su mu se opustili mišići i promijenilo disanje. Kimnuo ■ je i izgovorio jednu jedinu riječ.

■— Možeš ga pustiti, Fiddleru — reče ona mirno. Kad sam spremio pištolj, pozove me u susjednu, mnogo veću prostoriju. — Sto hoćeš? — zapita kad je sjela za pisaći stol.

— Je li zvao Korčnoj? —■ Zvao je.

— Onda znaš što hoću.

— Ne. Nisam pristala.

— Ne ostaje ti ništa drugo.

— Ne vjerujem ti.

— Onda napokon imamo nešto zajedničko. Ni ja tebi ne vjerujem. No nije ni potrebno međusobno povjerenje.

Treba samo da surađujemo. To neće biti previše teško. Navikla si se uvlačiti u krevet sa svakakvim saveznicima.

— Nisi nam potreban.

— Vraga nisam! FBI nadzire vašu organizaciju. Ako odeš u nužnik, znaju koliko si puta pustila vodu.

Nije se potrudila to poreći niti postavljati besmislena pitanja.

— Zašto mi to govoriš?

— Zato što ti hoću pokazati da se preko mene možeš najbolje osvetiti svojim neprijateljima — rekoh. Bilo je besmisleno izmišljati kićene laži kad je mogla poslužiti i istina.

— Vi Amerikanci nemate smisla za politiku — prozbori . ona tiho, promatrajući me dugo. — Zbog toga ste i izgubili naš rat. Niste učinili ono što je bilo prijeko potrebno za pobjedu.

— Izgubili smo zato što nismo znali što bi značila pobjeda, — odvratih. — Mene ne muči takav problem. Ja znam vrloj 118 dobro što je za mene pobjeda, te ču osobno uništiti svakog iVijetnamea koji mi se nađe na putu. Učinit ću to i s Rusima i FBI-om.

— Vjerujem da hoćeš — izusti ona i prvi put me pogleda kao žena muškarca koji je zanima. — Što želiš od mene?

— Htio bih da povedeš FBI na potanko razgledavanje okolice. Dok vas; ne bude, ja ću srediti račune s Volkerom i Korčnojem.

— Ja ću ostati, jer želim vidjeti njihovu pogibiju.

— Ni. govora. Ako ne odeš, FBI neće povjerovati da se uistinu dagađa nešto važno.

-— Želim vidjeti njihovu pogibiju — ustraje ona. Nema smisla prepirati se sa zanesenjacima. Stoga sam joj ponudio drukčije rješenje.

— Volker hoće vidjeti uređaj prije nego Sto plati za nj. — agenti bi mogli postati nestrpljivi i uplesti se prerano.

— Kieu rekoh. — No dođe li ovamo dok se još FBI vrzma uokolo, je čekala. — Ti ja ćemo se dogovoriti o mjestu gdje ćemo predati OxyCon — nastavih. — Volker će pogledati uređaj u skladištu. Kad se uvjeri da ga zaista imate, krenut ćemo na mjesto sastanka. Ti ćeš se već osloboditi FBI-a i čekati u zasjedi. Dakle, moći ćeš vidjeti pogibiju svojih protivnika.

Kieu napokon kimne..

—• Ja ću izabrati mjesto gdje ćemo se sastati — reče. Slegnuh ramenima. Bilo mi je svejedno. Ionako se neću pojaviti ondje.

— Dobro — promrmljao sam i pružio ruku. — Daj mi | ključeve.

— A, ne!

—- Dobro, kako Volker može vidjeti uređaj da ne uključi alarm? — zapitah razborito.

-— Postoji prozorčić. Za zračenje. Može pogledati kroz njega.

Da, kao što sam i ja pogledao; ali on će morati da se podigne na prste.

— Neće biti zadovoljan time — prigovorih.

— Mora biti. . — Kieu ...

— Ne — prekine me ona odlučno. Postupit ćemo ovako kako predlažem. Jedino tako mogu biti sigurna da ću pobijediti. — Zapiše adresu na papirić i pruži mi ga. — Sastat ćemo se na tome mjestu. Možeš odrediti vrijeme.

119

Baš je velikodušna, htio sam joj reći sarkastično, ali sam ouusiao. Zapravo, ništa drugo nisam ni očekivao.

— Volker će se javiti telefonom između tri i pet — pro-zborih, lažući ovaj put jer istina ne bi dobro poslužila. — To znači da ćeš morali odvesti federalne agente na dalek izuvt kako se ne bi vratili i zatekli Volkera dok viri kroz ventilacijsku rupu. Ako ti dosadi vozikanje, zaustavi se negdje i ponašaj se kao da čekaš Ruse. FBI će ostati uz tebe koliko god to trajalo. Oni ih se žele dočepati kao i ti. :—Na odlasku se zaustavih na vratima i dodah: —

Samo, otarasi se FBl-a na vrijeme kako bismo se u sedam i trideset mogli sastati na pravoj adresi. Inače nećeš prisustvovati obračunu. Otišao sam prije nego što je mogla odgovoriti.

ali sam se smjesta Kad se vratio Sharp, spavao sam, probudio.

— Jesi li nabavio sve? — zapitah ga, ustaj ući iz kreveta i obuvajući tenisice.

— Jesam. A ti?

— Sve, uključivši i spremište 12-12. Koliko je sati.

— Već gotovo dva.

Ostao je još jedan sat do početka Kieuine predstave.

— Pomozi mi da iz Pljrmoutha izvadim uređaj za šifriranje — rekoh, krenuvši prema vratima.

— Zar nećeš uzeti ostatak novca? — upita Sharp, zavu-kavši ruku u džep hlača.

Zatresao sam glavom. Iznenadio se, zatim slegnuo ramenima. Htjede nešto reći, ali, pogledavši me pažljivije, predomisli se. Kad sam se ugledao u zrcalu, nisam se čudio što sa mnom postupa u rukavicama. Bio sam tmuran kao nebo uoči oluje. Neki ljudi, kad se probude, zrače vedrinom i optimizmom, ali ja nisam takav ni u najboljim okolnostima. A sadašnje se okolnosti nisu mogle smatrati baš dobrima. Neprestano sam čuo Fiorin glas poput nekakve prekinute melodije. Znao sam da moram biti miran. Ne smijem razmišljati o onome što će se dogoditi, pomišljati na ono što bi moglo krenuti naopako.

12O Izađoh na jarko popodnevno sunce. Kao što sam se i nadao, uređaj za šifriranje bio je dodatak, a ne ugrađen već u tvornici. Velik poput kutije za cigare, nalazio se između antene i primopređajnika. Zašto ne bi pristajao u »bearcat«? Ogulivši dva članka prstiju i progunđavši nekoliko kletvi, odnio sam ga u unajmljeni kombi, gdje je na prednjem sjedalu bio »bearcat«, i ponovo spojio.

Dok sam to radio, Sharp je trpao stvari u smeđi kombi. Potom sam platio sobu, predao Mustang i natuknuo recepcionaru da će po mene doći limuzina s aerodroma. Bude li me itko tražio, otputovao sam.

— Jesi li spreman? — upitah Sharpa kad je zalupio bočna vrata na kombiju. Kratko je kimnuo. — Ti vozi — rekoh mu — a ja ću se pozabaviti radiom.

Sharp se spretno povuče natraške s parkirališta, što mi oda da se navikao upravljati kombijem. Usredotočio sam se na radio i frekvencije koje mi je prije dao. Kad sam završio taj posao, Sharpe me pogleda.

— Ujutro si još lošije volje nego ja — primijeti.

Fiora se uvijek žalila na moje jutarnje raspoloženje. Pokušah otjerati tu misao. Obećao sam sebi da privremeno neću razmišljati o njoj, jer me takve pomisli samo ometaju.

— Bijela torba otraga — promrmlja Sharp. Pogledavši preko ramena, preselio sam se u stražnji dio kombija i uzeo torbu. Kad sam se vratio na sjedalo, pogledao sam što je u njoj. Ugledao sam dvije bejzbolske kape i dvoje sunčane naočale, tenisice, kockastu košulju i guste sive brkove. Bilo mi je drago što su meni namijenjene samo kapa i sunčane naočale; brkove već imam. Sharp baci otraga slamnati kaubojski šešir što ga je uvijek nosio. Zatim skine svoje poluvojne sunčane naočale. Metne na glavu narančastb-crnu bej-zbolsku kapu, zatim uzme tamne naočale s plastičnim okvirom. Prilijepi brkove.

— Preuzmi upravljač! — reče mi dok je otkopčavao košulju i izvlačio je iz hlača.

Tek sad opazih da je svoje plave hlače zamijenio ispranim trapericama. Nestao je i njegov opasač s modruljicom.

Inače zapažam takve pojedinosti, ali ne i u situaciji kad me muče druge brige. Dok sam držao upravljač, on ođjene kockastu košulju, iziije čizme i baci ih otraga te obuje tenisice.

121

— Gdje god bude trebalo, pokazivat ću se ja, a ne ti — reče Sharp, ponovo preuzevši upravljač. — Moj se izgled može lakše promijeniti nego tvoj.

Nisam protuslovio. Kad je netko visok, može promijeniti svoj izgled samo tako da obuje cipele s visokim petama i debelim potplatima te postane div. Nikako se ne može smanjiti. S druge strane, Sharp je bio prosječne visine, vitak i lako promjenljiv. Odjene li trodijelno odijelo, postaje bankar. Metne li bradu i navuče na sebe traperice, već je narkoman. A u kockastoj košulji i trapericama je čovjek koji je unajmio spremište za sve one stvari što mu ih žena kupuje na rasprodajama.

Pogotovu na udaljenosti od trideset do sto metara, na kojoj su ponajčešće oni koji imaju zadatak da nadziru. Ja ću nastojati da se Sto manje pokazujem. A kad se baš budem morao pokazati, valjda će mi pomoći bejzbolska kapa, sunčane naočale, sportska košulja i teniske.

Sharp zaustavi kombi na parkiralištu restorana u dva sata i četrdeset četiri minute. Uključio sam radio. Ćuo sam neke razgovore FBI-a u zaljevu, ali ništa iz blizine. Ili Innes ne govori, ili ga nismo uspjeli privući. Pogledah Sharpa. Slegnuo je ramenima. Mogli smo se samo nadati da smo na istoj frekvenciji na kojoj i Innes. Šutke smo čekali i slušali radio. Trenutno smo čuli dvojicu ouklendskih agenata koji su dobili zadatak da ispitaju pljačku devetsto dolara u podružnici banke u brdima Pied-mont. Pogledah na sat. Tri sata i tri minute. Pitao sam se je li Kieu naslutila izdaju i odustala.

Iznenada se iz radija začuje tako jasan glas da smo ga Sharp i ja istodobno pokušali utišati. Tipičan smireni glas policajca koji nekoga nadzire. »Kreću. Čekajte daljnje obavijesti.« — Taj se agent nastojao danas što više približiti kamp--kućicom — reče mi Sharp. — Promatra skladište, a istodobno i Vijetnamce. Nadajmo se da će otići s ostalima, jer ćemo se inače naći u govnima do grla. »Što se događa, Dvadesetdva?« začuje se preko radija drugi glas. Sličio je Innesovu.

Dvadeset dva je trenutak šutio. Tad prozbori: »Ne mogu još tvrditi ništa pouzdano. Maloprije se zaustavio auto kraj Chevroleta koji čuva uređaj. U njemu su trojica muškaraca. Sad su izašli i razgovaraju s momkom iz Chevroleta.« 122 Sjećao sam se Chevroleta. Ako je vijetnamski stražar još na istomu mjestu, onda se iz kamp-kućice FBI-a vjerojatno može snimiti razgovor.

Javio se treći glas, opisujući prizor iz drugoga kuta. Očito ih je bilo kao mrava. Pogledah Sharpa. Kimnuo mi je.

— Postoje još dva promatrača, koji se dosad nisu ni javili — reče on i zapali cigaretu. — Možda ih je i više. FBI ima ljudi i novca napretek.

U glasu sam mu razabrao trun zavisti. Kad se dijele budžetske pare, carina uvijek izvlači kraći kraj. »Upozorenje svima: u drugom autu ima oružja,« reče Dvadeset dva. »Vidim dva AR-15 ili M-16 i pištolj. Ovo se čini opasno.« Glas mu je malo živnuo, ali je još bio tih. »Ovaj novi auto je crrii Camaro iz 1979. ili 1980. Tri muškarca. Svi su istočnjaci, dvadesetpetogodišnjaci.« Nastavi ih opisivati. Jedan među njima bijaše, sudeći prema opisu, onaj čovjek koji je pratio Kieu i mene. »Evo, dolazi još jedan auto. Crni Z-28«, izvijesti Dvadeset dva. »To je Osvetnica osobno.« Odahnuo sam. Kieu se drži dogovora. Njezina će prisutnost, više nego oružje, uvjeriti FBI da se nešto događa. »Stiglo je još oružja,« javi se Dvadeset dva. »Nose sanduk sa sačmaricama iz Osvetničina auta u Chevrolet.

Upravo je u dvorište skladišta ušao kamion. Približava se natraške broju 12-1.« Sharp me pogleda. Zatresao sam glavom. Zar će Kieu odvesti uređaj i prepustiti me Korčnojevoj njezi kad se Volker podigne na prste i, zavirivši u spremište, utvrdi da je prazno? Opsovavši vrlo tiho, počeo sam smišljati što ću učiniti s Kieu kad je uhvatim. »Otvaraju vrata spremišta. Ne mogu vidjeti ništa. Teret-njak je potpuno zakrčio ulaz.« »Neka se sve patrole pripreme za praćenje«, umiješa se Innes. »Imamo ih pet oko Vijetnamaca. Koliko ih je još u rezervi?« »Tri su na cesti,« progovori izdaleka pucketav i bezličan glas.

■ - , Prijeđoh pogledom po parkiralištu. U obližnjim autima nije bilo nikoga.

—• Ograda —- promrmlja Sharp, gledajući u retrovizor.

Pogledavši kroz prozorčiće na stražnjim vratima, spazio sam tri vozila parkirana duž ograde: kombi, limuzinu i servi123sni kamiončić telefonske kompanije »Pacific«. U svakom su vozilu sjedili šofer i suputnik, prikladno odjeveni. Kamion-čićem je upravljala žena u uniformi telefonske kompanije. »Zar utovaruju uređaj?« zapita Innes.

Dvadeset dva ne odgovori. Začuje se trostruko pucketanje, kao da je netko triput kucnuo po mikrofonu.

— Jadnik — promrmlja Sharp i tiho se nasmije. — Tako su mu blizu da ne može govoriti.

Kad je prošla gotovo cijela minuta, opet se tiho javi Dvadeset dva: »Stoje baš kraj mene. Kamion još zaklanja spremište. Ne mogu vidjeti što se utovaruje.« »Poziv svim patrolama. Može li itko vidjeti u spremište?« Nitko se ne javi. Innes promrmlja riječ koja se ne bi smjela upotrijebiti na radiju, ali obični građani nemaju uređaj za šifriranje i ne mogu slušati prostote saveznih službenika. »Pripremaju se za odlazak«, izvijesti Dvadeset dva. »Svi, uključivši i stražara. Zatvaraju se vrata spremišta.

Pričekajte.« Prođoše tri sekunde. Sedam. Deset. »Kreću. Sva tri vozila zaputila su se prema cesti 101, čak i stražar. Voze brzo, u koloni. Odluči o daljnjim potezima, Innese!« Nastane kratka stanka. Lako sam mogao zamisliti kako se Innesu vrte kotačići u glavi dok pokušava ocijeniti situaciju.

— Nekako su brzo utovarili tako težak uređaj — promrmlja Sharp, namrštivši se.

— Koliko je težak? —- upitah odmah.

— Računajući i sanduk više od dvjesta kilograma. »Dobro, pretpostav.it ćemo da su uzeli uređaj,« reče Innes. A ja ću pretpostaviti da nisu.

Dok je Innes davao upute kako će pratiti Vijetnamce, mi smo promatrali cestu i vidjeli kako se dvije limuzine i kamion uključuju u razmjerno rijedak promet. Potom smo ugledali nekoliko drugih automobila, vjerojatno patrole FBI-a. U jednom sam autu spazio Innesa. Vozila nisu ničim upadala u oči. Cak ni kamp-kućica na začelju.

• I ona tri vozila iza nas pripremala su se za pokret kao rezerva kadli se iznenada sve promijenilo. Kao da je sijevnula munja iz vedra neba. »Jedinica zove Sedmicu,« oglasi se preko radija Innes.

Vidio sam kako vozačica kamiončića posiže za mikrofonom. »Ovdje Sedmica, slušam,« progovori na radiju ženski glas. »Vrati se i postavi tako da možeš nadzirati spremište,« reč Innes. »Ne bih htio pratiti tovar magle.« Ja sam se, s druge strane, nadao da prati baš tovar magle, no bilo bi mi milije da nije još pomislio na tu mogućnost.

— Innes je ostavio svog najboljeg strijelca — reče Sharp i osmjehne se.

— Ženu?

— Da. Zaljubio sam se u Sally čim sam je ugledao na streljani. U ubrzanoj paljbi ispalila je sve metke u sredinu mete s dvadeset metara.

— Voli li ona tebe?

— Ne bih rekao. Nikada nije vidjela kako pucam. — Sharp se nasmiješi i baci cigaretu kroz prozor, zatim upali motor. Ušavši u dvorište skladišta, zaustavili smo se pred uredom. On ode unutra kako bi još sredio neke formalnosti i uzeo ključeve. »Jedinica, ovdje Sedmica. Postavili smo se na pravo mjesto. Popet ću se kako bih mogla promatrati krov.« Pogledavši u retrovizor, opazih da se kamiončić telefonske kompanije zaustavio na ulici pred skladištem. Otvore mu se vrata i izađe žena. Hitro se popela na najbliži telefonski stup kao da se vere od rođenja. Iz kamiončića iziđe bradat čovjek, širokih prsiju, s bijelim šljemom na glavi, protegne se i nasloni na blatobran.

— Njihov strijelac je na vrhu telefonskog stupa — rekoh Sharpu kad se vratio u kombi, — Vražja ženska — izusti on.

Nismo bili jedini u skladišnom dvorištu. Vidio sam nekog starca i njegovu ženu koji su oprezno istovarivali kućanske predmete, čovjeka koji je izrađivao glineno posuđe slušajući glazbu što mu je treštala s prenosivog radija i stolara koji je stolnom pilom pred svojim spremištem rezao jelove daske i radio police. Zvuk te pile godio mi je ušima više nego ikakva glazba. Nadao sam se da će ispiliti još tisuće dasaka.

Provezli smo se mimo spremišta 12-1. Koliko sam mogao vidjeti, lokot je bio zaključan. Možda je Kieu ostavila unutra neku napravu koja štiti od provale. Nisam htio previše razmišljati o tome. Neka ide sve po redu. Najprije treba da uđemo u spremište 12-12. probušimo zid i provjerimo ima li u susjednom spremištu čega osim betona i sjena.

125Skrenusmo udesno i nestadosmo iza građevine. Tu je bilo spremište 12-12. Sharp iskoči i otvori njegova vrata. Kombijem sam se dovezao natraške unutra, ugasio motor i počeo mu dodavati pribor. Nitko, pa čak ni ona žena na vrhu stupa, nije mogao vidjeti što radimo. Kad smo završili, obojica smo se kupali u znoju.

Sharp izveze kombi van, vrati se u spremište i zatvori vrata za sobom.

— Hvala nebesima što su graditelji škrtarili — rekoh kad sam pogledao pregradni zid između spremišta 12-12 i 12-1.

— Bojao sam se da ću naići na čvrst beton, no ovdje su samo tanka žbuka i daske.

Sharp podigne motornu pilu i zagunđa.

— Ne znam zašto je zovu prenosivom — reče. — Teška je dvadesetak kilograma.

— Rekao bih, dvadeset i pet — promrmljao sam rastreseno, promatrajući zid. Tad navukoh radne rukavice, metnuh na lice masku kako me ne bi ugušila prašina i stavih zaštitne naočale. Uskoro će se ovdje teško disati.

— Ova je pila izvrsna — zaključi Sharp, oprezno joj prstom dotaknuvši zupce. — Njome bi se mogao izrezati i bojni brod. — Tad mi je pruži, i povukavši se ustanu, metne masku na lice.

Kad sam upalio motor, u zatvorenoj mi se prostorij činilo da mi njegova buka probija glavu kao nož. Počeo sam rezati prepreku pred sobom. To je bila prava igrarija.

— Mislim da je sanduk širok gotovo metar i pol — rekoh glasno ne bih li nadjačao rezanje pile.

— Neka otvor bude širok dva metra! — dovikne Sharp.

— Treba nam prostora za manevriranje.

Uskoro smo napravili otvor po mjeri. Zrak bijaše pun prašine, a pila je, dok smo radili, stvarala veliku buku, no vani su, nasreću bili onaj bučni tranzistorski radio i marljivi stolar. Ako je zvuk i prodro van, nije privukao osobitu pažnju.

Sharp se povremeno naginjao nad »bearcat«, slušao izvještaje o potjeri i obavještavao me. Kieuina su vozila zasad bila na okupu i kretala se prema San Franciscu. Ali, kad uđu u grad, igra će se promijeniti.

Isključio sam pilu i protegnuo ruke. Umorio sam se. »Ovdje Šestica. Naša je meta skrenula u Ulicu Green,* oglasi se tad radio. »Petica, pomozi mu,« naredi Innes.

126 — Dakle, upravo im se odvojio drugi auto — nakesi se Sharp. — Innes i njegovi ljudi imat će sad pune ruke posla. Za njih počinje pakao. Morat će pratiti Vijenamce na autocesti i gradskim ulicama. Poludjet će. Pogotovu će im muke zadati auto koji je skrenuo u ulicu Green.

— U njoj je sovjetski konzulat — rekoh. Sharp se još šire nakesi. — Zgodan potez — dodao sam. — Svidjela bi ti se Kieu. Ona je vrstan strijelac na vijetnamski način.

Obrisavši čelo, ponovo sam uključio pilu i počeo uklanjati posljednje komadiće zida. Sharp je slušao radio i smijuljio se.

— Nadziru li još Kieuin auto? — upitah kad sam ponovo isključio . piiu.

— Da, ali se već peku na vatri. Innes zove rezerve u pomoć. Koliko čujem, Kieuin vozač se rado okreće za sto i osamdeset stupnjeva i vozi u suprotnom smjeru kroz jednosmjerne ulice. Gadna gužva! * — Ne bih htio da se ona pojavi ovdje prije nego što mi nestanemo bez traga.

— Zašto bi se pojavila? Zar ti ne vjeruje?

—- Vjeruje mi otprilike onoliko koliko i ja njoj.

— Ipak, ostavila ti je uređaj — reče Sharp, gledajući sanduk u susjednom spremištu.

— Da, to je lijepo od nje. — promrmljao sam.

— Hm, upravo je pobjegla Innesu — prozbori iznenada Sharp.

— Sranje!

— Baš to je rekao i Innes.

Sad je vrijeme bilo još dragocjenije nego prije. Vidio sam kontaktni alarmni sistem na vratima. Vrlo jednostavan.

Onakav kakav se za sto dolara može kupiti u svakoj željezariji. ft.ko im drugi alarmni sistem nije bolji, onda ćemo se lako f dočepati sanduka.

— Zasad se ne smijemo približiti vratima — rekoh. — jj Htio bih najprije nešto provjeriti.

Potražih u kutiji fotografski filter broj 24, tamnocrveno [okruglo stakalce, i pogledah kroz njega. Odmah sam opazio I Izvor infracrvenih zraka. Gledan kroz filter, sličio je velikom tpvenom oku. Prilično glasno sam opsovao.

— Jesu li agenti ponovo pronašli Kieu? — zapitah, vraća-llći filter u kutiju.

I 127— Nisu."— Sharp mi je pažljivo gledao lice. — Jesu li se pojavile nevolje?

■— Imaju infracrveni alarmni sistem.

— Kako znaš? — zapita me on, — Mogu vidjeti izvor svjetla kroz filter dvadeset četiri.

— Što ćemo sad?

— Pokušat ćemo ga uvjeriti da nema nikakvih uljeza. Iako sam znao gdje je izvor infracrvenih zraka, morao sam nekoliko puta prijeći po njemu svjetlosnim snopom džepne svjetiljke prije nego što sam ga spazio. Riječ je bila o crnoj kutiji postavljenoj dijagonalno od velikog sanduka. Nikako se nije moglo prići OxyConu, a kamoli ga pomaknuti, da se ne aktivira infracrveni alarmni uređaj.

— Kako funkcionira? — zapita Sharp, gledajući mi preko ramena.

— Poput fotoćelije — odgovorih. — Izvor neprestano šalje infracrvene zrake prema reflektoru koji ih odbija prema izvoru. Dokle god te zrake ništa ne prekida, mirno je. No prekine li se snop, nastaje gužva.

Svjestan škripca u kojem smo se našli, Sharp je šutio i pratio me pogledom kad sam ponovo prišao našoj hrpi opreme Ovaj put sam uzeo reflektor, koji je sličio bijelom letećem tanjuru kakvim se igraju djeca Kad sam ga rašklo-pio, nastao je krug promjera metar i pol. dovoljno velik da nam pomogne i prikladniji nego folija ?

Mylar<- koju mi je predložio Benny — Što je ovo, dovraga? — začuđeno upita Sharp— Ovakvim se reflektorom služe profesionalni fotografi. Izvrsno odbija svjetlo.

Znoj na mom licu oda mu da nisam baš siguran u uspjeh. Otključa vrata spremišta, pripreman da ih naglo otvori i pobjegne ako nam sreća okrene leđa Nisam mu kazao da mi brige ne zadaje reflektor, nego nešto drugo: nisam znao je li infracrveni alarmni sistem tako usavršen da mjeri vrijeme koje je potrebno zrakama da prijeđu od izvora do reflektora i natrag Ako je uređaj tako savršen, onda ga nikako ne mažemo onesposobiti. No, budući da su Vijetnamci postaviti na vrata jeftin alarmni sistem, nadao sam se da je i infracrveni uređaj jeftin.

To sam mogao utvrditi samo na jedan način. Uzeo sam reflektor i ušao u spremište 12-1. pazeći da se ne udaljim od 128

zida. Šuljajući se duž zida, približio sam se izvoru infracrvenih zraka u suprotnom kutu. Gledajući ga, nisam ni po čemu mogao razabrati mjeri li vrijeme. Vraćajući se opet duž zida, pribiižih se velikom sanduku s OxyConom.

Polako sam spustio reflektor i presjekao infracrvene zrake.

Kad se divna tišina nastavila, odahnuo sam. Stojeći iza okruglog reflektora, poćeh se približavati, centimetar po centimetar, izvoru infracrvenih zraka. Tišina se nije prekinula. Osjećao sam kako mi niz rebra teče znoj- Bio sam sve bliže. Kad sam se približio izvoru na metar i pol i zaklonio ga, po-zvah Sharpa.

— Priđi mi s leda! — rekoh mu. -«- Pazi da se ne nadeš između mene i izvora!

Pričekao sam dok nisam začuo iza sebe njegovo disanje. . ' — Uzmi reflektor! — uputih ga. — Drži ga čvrsto!

Ja ću smjestiti sanduk na kolica i- odvesti ga u susjednu prostoriju. Tad se povuci natraske, postavi reflektor u kut gdje je bio OxyCon i vrati se duž zida. Razumiješ li?

— Nećeš moći sam natovariti uređaj. Težak je. .

— Uzmi reflektor!

Kad ga je preuzeo, otišao sam po velika transportna kolica, dovezao ih u spremište 12-1 i suočio se s teškoćom kako da natovarim na njih dvjesta kilograma tereta. Naposljetku sam ugurao čelični kljun kolica pod rub sanduka i nekako, povuci-potegni, smjestio teret na kolica. Otprve sam uspio proći kroz otvor u zidu. Potom sam čekao u spremištu 12-12 dok se Sharp, držeći pred sobom reflektor, povlačio. Kad mi se napokon pridružio, glasno je odahnuo. Žurno je otvorio vrata, sjeo u kombi i dovezao ga na-Iraške u spremište. Potom je otvorio stražnja vrata kom-Ipija i spustio rampu. Napevši mišiće, dok je on vukao a ja Fgurao, napokon smo uspjeli ukrcati OxyCon u kombi. Zgra-I bivši radio i zatvorivši vrata spremišta, uskočio sam otraga •: u auto.

Prošlo je četrdeset šest minuta. Ako se Kieu, oslobodivši se potjere, zaputila ravno ova-i mo, susrest ćemo je.

Dok smo se vozili duž prednje strane skladišta, opazio sam da je ona žena još na telefonskom stupu. Upravo je dovikivala nešto svom partneru. Poslije nekoliko sekunda začuje se glas iz radija.

I I TKAG 260 129 »Sedmica zove Jedinicu. Moja partnerica je upravo opazila Kieuin 'Z-28\ Približava se skladištu stražnjom cestom.« — Bježimo odavde! — viknuh.

Sharpu- je takav savjet bio suvišan. Pritisnuo je gas do daske prije nego što se završila poruka preko radija.

Izjurili smo kroz dvorišna vrata i krenuli udesno, na suprotnu stranu od one odakle se približavala Kieu. Čuli smo Innesa kako naređuje sovjim ljudima da zaustave vijetnamski kamion.

Sharp skrene na jedno od ugibališta kraj ceste što su ih vlasti predvidjele za one putnike ikojima mjehur ne može izdržati velike daljine. Ugasi motor, te smo neko vrijeme sjedili šutke i nepomično.

Bilo je tek šest i pol. Kao da se vrijeme zaustavilo.

Sharp zapali cagaretu i preseli se u stražnji dio kombija. Gledao sam pred sebe i razmišljao. Ubrzo se osvrnuh preko naslona sjedala, jer mi je smetalo zveckanje koje sam neprestano čuo iza sebe.

Sharp je na sanduku s OxyConom poredao razno oružje. Premda je u kabini bilo prilično mračno, njemu to nije smetalo. Služio se opipom i bogatim iskustvom. Vidio sam napola rastavljen poluautomatski pištolj i kraj njega derindžer. Sharp je provlačio masnu krpu kroz cijev poluautomatskog pištolja onako uvježbano kao što bi knjigovođa oštrio olovku. Na kraju sanduka bila je puška s osobitim nišanom.

— Pa ti si se naoružao kao da ideš u rat — primijetih. :— Valja se dobro pripremiti — odvrati on. —- Svako je oružje prikladno za određene prilike. Ovakva je vrsta — napomene i pokaže na veliki pištolj — nastala za vrijeme filipinske pobune tisuću devetsto jedanaeste. Mornarička je pješadija tražila pištolj koji bi mogao srušiti protivnika jednim jedinim hicem. U tom pogledu nema boljeg ručnog vatrenog oružja od kalibra 11,4 mm.

— Čemu.služi derindžer?

— Za borbu izbliza. Kao rezervno oružje. Nosio sam takav derindžer u Koreji. Nije me iznevjerio.

Mislim da takvi mali pištolji ponekad mogu nauditi protivniku više nego nuklearne bombe od kojih svi strahuju.

Potom sam se zagledao u crnu pušku M-16, koja je imala nešto poput pištolja na cijevi baš iznad okidača. Ali to nije bio pištolj. Bila je to nišanska naprava što upotrebljava snop svjetja krvave boje. I laserski nišan, i puška M16 bijahu crni. 2aruljica- koja se pali kad je uključen laser bila je prekrivena crnom trakom. Nije bilo baš nikakvih sjajnih ploha od kojih bi se moglo odraziti svjetlo i odati strijelčev položaj. Bilo je to korisno oružje, pogodno za zasjede, baš kao stvoreno za čovjeka koji se skriva iza žene. Nema više viteštva.

Sharp sastavi veliki pištolj i obrati pažnju M-16.

— Jesi li se ikad služio ovakvom puškom? — zapita me.

— Nisam s laserom.

— Zgodna je — izusti Sharp i prijeđe rukom po pušci i laserskom uređaju. — Vrlo zgodna. Doduše, malo se ljudi zna služiti njome. Ili uključe laser prerano i protivnik ih opazi, ili ne mogu dokučiti pravu svrhu takvog nišana i promašuju jedan metar ili još i više.

— Baš ti hvala što mi to sad kažeš — rekoh mu odrješito. — Zašto nisi, dovraga, nabavio običan teleskopski nišan?

— Večeras ću pucati na maloj udaljenosti i puška će biti učvršćena na dvonošcu — odgovori Sharp. — Znam se služiti laserom. Prije povratka u motel dva sam sata proveo na streljani i provjeravao laser i pušku.

Stoga ne brini, Fid-dleru. Moj laser će ti dati prednost. Bit će ti potrebna. — Pogleda me u lice. — Kad ugledaš crven krug na čelu čovjeka koji će držati Fioru, kreni u napad, i to smjesta, jer će u istom trenu dva metka poletjeti niz tu crvenu zraku. Eto, bit ćeš upozoren. A kad bih imao teleskopski nišan, ne bih te mogao nikako upozoriti.

— Hm, da, ti ćeš sjediti na balkonu, a ja ću biti u orke-. stru.

Sharp se osmjehne. Tvrdo i ironično tako da mu se naborala koža oko očiju kao da škilji niz puščanu cijev.

— Ti želiš biti junak, pa treba da budeš na poprištu — reče mi. — Ja sam samo unajmljeni strijelac.

Spustivši crnu pušku i njezin neobični laserski nišan na sanduk, pogledah na sat. Bilo je šest i pedeset. Izađoh .iz kombija. Dok sam se približavao telefonskoj govornici, I sa ceste skrene neki auto. Držao sam u ruci telefonsku slu130 131šalicu i tobože govorio u nju, dok je čovjek izlazio iz auta i išao u javni nužnik. Kad se vratio i odvezao, počeo sara ubacivati novčiće u telefonski aparat. čovjek koji mi se javio u sovjetskom konzulatu iznenadio se kad me čuo. Zapravo, vraški se trudio da se ponaša tako kao da nema pojma o čemu mu priča šašavi Amerikanac. Poslije tridesetak sekunda izgubio sam strpljenje. __ Slušajte me dobro — rekoh mu. — Dat ću vam jedan telefonski broj. Prenesite ga stanovitom Volkeru, za kojeg niste nikad čuli. Pričekat ću ovdje deset minuta i potom otići, a cijeli će posao propasti. Štoviše, propast će i vaša diplomatska karijera.

— Ali...

— Imate li olovku?

— Imam, ali — Kazao sam mu broj i objesio slušalicu. Točno za pet minuta pozvao me Volker.

— Nadam se da imaš uređaj — reče mi.

— Imam ga.'

— Je li nedirnut i ispravan?

— A Fiora?

— Dakako.

Volkerov mi glas oda da mu se nije svidjelo pitanje. A još manje mu se svidjelo ono što sam zatim kazao.

— Daj mi je malo na telefon — zatražili.

— Neću.

— Zbogom, Volkeru!

Objesio sam slušalicu i znojio se. Pozvat će me ponovo ako je Fiora živa. Mora me pozvati. Ponavljao sam to kao litaniju dvije minute i dvadeset šest sekunda dok nije opet zazvonio telefon.

— Fiora — prozborih. Nisam se to usudio izreći kao pitanje, nisam se usudio sumnjati.

— Fiddleru ...

Nisam se obazirao na olakšanje što me snažno zapljusnulo niti sam obratio pažnju osjećajima što su se odrazili U Fiorinu glasu. Sad nismo imali vremena za osjećaje. Trebalo je samo preživjeti.

— Jesmo li sami na liniji? — upitah je.

— Da, dobro sam — reče ona.

Premda prestrašena, razmišljala je munjevito. Nema žene poput nje.

132 — Kad večeras izgovorim prvi put tvoje ime, baci se na zemlju i otkotrljaj. Razumiješ li?

— Uvijek mi se sviđalo kako izgovaraš moje ime — reče Fiora baršunastim glasom.

9 — Ne osvrći se, što god se dogodilo. Bježi i ne zaustavljaj se dok ne budeš na sigurnome. Fiora, ja te yo ...

Netko joj istrgne slušalicu iz ruke prije nego što sam mogao dovršiti rečenicu. Cuo sam je kako prigovara Korčnoju oštrim riječima, dajući sebi oduška i istodobno me obavještavajući da je prisutan i drugi Rus. — Dobro, Fiddleru — progovori Volker. — Razgovarao si s Fiorom. Uvjerio si se da je živa i zdrava. Htio bih da i ti meni pokažeš da je uređaj u dobrom stanju. Dovezi mi OxyCon za jedan sat na sljedeću adresu.

— U zabludi si, Volkeru. Neću više plesati kako ti sviraš. Sad ću ja zasvirati. Ne pokušavaj se prepirati. Spustit ću slušalicu i ostaviti ti ženu koju si možda volio i koju će§ morati ubiti samo zato što si se bojao vjerovati svom vlastitom odrazu u zrcalu.

Nastane duga, vrlo duga šutnja. Čekao sam, nadajući se da sam pravilno protumačio Volkerovu slabost. Nas dvojica smo slični, ali i različiti. Ja mogu voljeti, a on ne može. Njegova je slabost baš u tome što nije svjestan te činjenice. Predviđa moje reakcije na osnovi svojih. Vjerovao sam kako će želja da se dokopa OxyCona prevladati njegov ponos.

— Vidim da smo obojica kockari — progovori on naposljetku.

— Večeras — rekoh brzo, prije nego što se mogao predomisliti. — U devet sati. Na cesti za Page Mili, u planinama Santa Cruz. Oko kilometar i pol zapadno od Skvline Drivea postoji rječica i mali betonski most sa željeznom ogradom. Ti dođi s istočne strane, ja ću sa zapadne. Baš kao u Berlinu, Volkeru. — Cuo sam njegov smijeh. Iskreno se zabavljao. — Da, slutio sam da će ti se to sviđati. Zamijenit ćemo vozila, no prije toga želim vidjeti Fioru.

— A ja želim vidjeti OxyCon. — Onda donesi polugu kojom ćeš otvoriti sanduk. Još nešto ti hoću reći. Dođi sam. Bit ćemo samo ti, ja i Fiora.

— Dabome — odgovori on spremno. — I ti ćeš biti sam. Nenaoružan kao i ja.

133 I l

Ne rekoh ništa. Nekako sam slutio da govori istinu u pogledu oružja. Neće donijeti nikakvo oružje, ali će Korčnoj biti naoružan do zuba.

—"Nadajmo se d£ nikakav helikopter neće preletjeti iznad mosta — nastavi Volker. — Ne bih htio da Fiora strada zbog pukog spleta nesretnih okolnosti.

Nastojao sam obuzdati gnjev od kojeg mi se stegnulo grlo. Namjerno sam izabrao pusto mjesto, no planovi su letenja izvan moje moći.

— Slušaj, Volkeru, ako Fiora ne preživi, neće ni itko drugi.

Veza se prekine. Objesivši slušalicu i okrenuvši se, opazio sam da je sunce zašlo dok sam razgovarao. Žurno se zaputih prema kombiju.

— Jesi li se dogovorio? — upita Sharp.

— Jesam.

U međuvremenu je svukao košulju i zamijenio je crnom dolčevitom dugih rukava. Nije imao opasač ni kopču koja bi mogla zasjati ili zapeti o grmlje. Na glavu je metnuo tamnu kapu i njome pokrio prosijedu kosu.

Nesumnjivo će se stopiti s okolicom.

Svukao sam košulju, obukao neprobojan prsluk i navukao opet košulju preko njega.

— Jeli li spreman? — zapitah.

— Zar nećeš uzeti pištolj? — promrmlja Sharp, gledajući me.

— Volker me zamolio tako ljubazno da dođem bez oružja pa mu ne mogu odbiti molbu.

Sharp zagunđa, nagne se ustranu i iz svoje torbe izvadi Opasač. Gledao sam izlizanu mjedenu kopču i kožu koja se sjala u polumraku. Rekoh mu da mi opasač nije potreban.

Tad je provukao dva prsta kroz mjedenu kopču i povukao je. Najednom je držao nož s trokutastom čeličnom oštricom, dugom pet centimetara. Sličila je velikom zubu. Pruži mi to' oružje.

Kad sam stisnuo šaku, oštrica je virila između kažiprsta i srednjaka kao njezin smrtonosni produžetak. Obje strane oštrice opasno su se sjale. Očito ju je nedavno nabrusio netko vrlo stručan. Oprezno prijeđoh njome po nadlaniei. Bez ikakve je teSkoće odrezala crne dlake. Tiho sam zazviždao. Bila je oštrija nego britva kojom sam. se jutros obrijao.

134 I — Nešto takvo bi ti moglo dobro doći — natukne p i zapali cigaretu. Gledao me dok sam zakopčavao opauuČ. Potom sjeđoh za-upravljač i zapalih motor. Sharp je glediuj kartu područja u koje idemo. — Mjesec će biti iznad brda — prozbori on pa pogleda svoj sat i zatim opet kartu dok sam ubrzavao cestom. — Smjestit ću se na istočnoj strani mosta tako da svjetlo bude iza mene. Htio bih biti najviše dvadeset pet metara udaljen od mete.

Možda ću ispaliti četiri metka, u svakoga po dva, prije nego što se završi obračun.

— Vidio sam već kako je Volker brz — rekoh. — Ako ti on bude druga meta, bit ćeš sretan budeš li ga vidio, a kamoli pogodio.

— Onda se nadamo da će on držati Fioru — promrmlja Sharp. — Inače mu se moraš približiti toliko da ćeš mu pre-rezati vrat prije nego što bude mogao reagirati na prve hice. — Načas zašuti. — Ako je brz kao što kažeš, onda ćeš ga teško zaskočiti.

— Možeš li smisliti neki bolji način?

Sharp ponovo povuče dim iz cigarete i strese glavom.

— Mogao bi poginuti, Fiddleru — reče mirno. — Je li ti to jasno?

— Takva mi misao pada na pamet svakih pet minuta.

— Bitno je da si nacistu s tim — promrmlja Sharp i slegne ramenima.

— Izbor nije velik — napomenuh. — Volker i Korčnoj ne mogu dopustiti da Fiora i ja ostanemo živi. Znaju da bi tada teško izvezli uređaj iz zemlje.

— Da, i ja mislim tako — složi se Sharp i kimne. — Dakle, ili oni, ili mi. Sve je vrlo jednostavno. Nema drugog izlaza.

Nad obzorjem se pojavio mjesec. Upravo smo se počeli penjati u brda.

Kroz otvorene prozore dopirali su razni mirisi. Najjači je bio miris toplog asfalta koji se postupno hladio. U usjeke se već uvlačila hladnoća, strujeći iz planina Santa Cruz, navješćujući duboku noć i maglu.

Cesta je krivudala i spuštala se u skrivenu dolinu, čarobnu na mjesečini. Na valovitom su se terenu protezali uredni vinogradi. Kraj hrastova šumarka sjala su svjetla u kući koja se već pripremala za počinak. Kuća se činila nestvarnom u svojoj ljepoti, više san nego zbilja, simfonija svjetla i sjene. Ceznuo sam za njom. Jednog ću dana imati 135takav dom. Možda će Fiora živjeti sa mnom u njemu. Jednog dana.

Kad se oboje oslobodimo svojih ludosti. Ako pozivima toliko dugo.

Jednog dana.

Pogledah Sharpa. On nije gledao kuću, ni vinograde, ni dolinu. Zanimali su ga samo crni grebeni. Promatrao je okolicu kao što jastreb promatra polja ispod sebe dok lebdi na zračnim strujama.

Susreli smo samo jedno vozilo, neki stari kamiončić što se kretao u suprotnom smjeru. Kad smo se približili posljednjem raskršću, Sharp se preseli u stražnji dio kombija. Smatrao sam da Volker, kako god brzo vozio, osim ako se poslužio helikopterom, ne može prije nas stići do mosta. Pa ipak, nije imalo smisla izvrgnuti se opasnosti da opaze Sharpa. U stražnjem dijelu kombija neće mu biti udobno, ali će biti nevidljiv.

Put je krivudao i postepeno se penjao. Duž njega ras'o je visoko grmlje. Popevši se uza strm obronak, ugledao sam mostić. Nigdje nisam vidio nikakvo vozilo. Usporivši tako da smo se vozili samo deset kilometara na sat, približavao sam se mostu s istočne strane. Začuh kako se otvaraju stražnja vrata.

— Uspješan lov — rekoh tiho.

Odgovori mi samo smijuljenje.

Sharp je izabrao pravi trenutak za odlazak i stopio se sa sjenama tako spretno da ga nisam gotovo ni vidio kad je iskočio. Samo se vrlo blago zanjihalo grmlje ispred mosta. Kao od vjetrića.

Prešavši preko kratkog mosta, produžio sam nekoliko kilometara, na zapad i pregledao okolicu. Kraj je bio pust.

Najbliže je naselje bilo udaljeno najmanje dva kilometra. Jedini auto koji sam ugledao bijaše na dnu jedne sutjeske, olupina koja je rđala na vlažnom zraku. Okrenuh se na uskoj cesti i. vratih prema mostui Skrenuvši s puta, sakrih se u čipkastu sjenu pod velikim hrastom. Zatim sam ugasio motor i čekao.

U početku sam čuo samo pucketanje metala dok se motor hladio. Potom sam začuo šuškanje povjetarca u krošnji. I tih žubor rječice.

Postupno mi se oči naviknuše na noć. Spoznao sam đa mogu razabrati čudnovate pojedinosti, ne sam na mjesečini 136 ?

nego i u sjeni. Davput sam opazio micanje. Prvi put sam m> ukočio, očekujući da ću ugledati nekog čovjeka, no vidio sum samo mutnu sivu sjenu sove koja je krenula u lov. S grebena na greben dozivali su se kojoti. Osjećao sam se tako kao da sam prvi čovjek na Zemlji. Ili posljednji.

Izašao sam iz kombija, skinuo kapu razvodnika i bacio je u mrak pod mostom. Ako i izvučem kraći kraj, Volker neće moći odvesti OxyCon. ■ Kad sam spustio poklopac motora, začuh vozilo što se upravo popelo na greben tri kilometra istočno. U početku se zvuk čuo povremeno. A onda se postepeno pretvori u neprestano brujanje šesterocilindričnog motora.

Korčnojev Volvo. Pažljivo sam osluškivao čuje li se još jedan motor, no nisam ga čuo. Zbog toga se nipošto nisam iznenadio niti obradovao. Klopka koju priprema Volker nije jednostavna ni očita; neće dovesti kamion pun strijelaca.

Brujanje motora se stišalo dok se auto spuštao u dolinu ' na istoku, zatim se pojačalo kad se popeo na najbliže brdo, samo kilometar daleko od mene. Mostić se jasno vidio na srebrnastoj mjesečini. Volvc se zaustavi, kao da se ne želi spustiti nizbrdo. Zažmirio sam da ne bih zaslijepio sam sebe i upalio sam svjetla, dajući znak Volvu.

Kad sam otvorio oči, načas sam pomislio da se Volvo povukao. Nisam mu vidio svjetla. A onda shvatih da ih je ugasio. Koristeći se samo mjesečinom, polako se spuštao uskom cestom prema mostu. Zaustavi se nedaleko od njega. Zaćuh kako se otvaraju vrata. Pojave se dva lika. Vidio sam zdepastog Korčnoja i Fioru; zasjala joj je kosa na mjesečini. Kretala se nespretno, jer su joj ruke bile na leđima. Korčnoj se okrene ustranu. tako da sam mogao vidjeti skraćenu sačmaricu koju joj je pritisnuo uz potiljak.

Nisam vidio Volkera. Vjerojatno je sjedio za upravljačem. Iznenada bljesne svjetio kad je on uključio farove Volva. Opsovao sam i zažmirio, znajući da je prekasno. Uzalud sam priviknuo oči na mrak; sad sam zaslijepljen.

Volker je baš to htio postići.

— Vidiš li je. Fiddleru? — dovikne on.

Uto rm se javi Fiora, dozivajući me, glasom odajući strah i nadu. Mora se pretvarala u stvarnost. Izađoh iz sjene jer mi ništa drugo nije ostalo.

— Ovdje sam.

137Korčnoj odmah zgrabi Fioru slobodnom rukom i povuče je natrag u Volvo, koristeći se njome kao štitom.

Opsovao sam u sebi, znajući da će ga auto zaštititi od Sharpove puške. Svjetla se ugase i u sjeni kraj auta pojavi se Volker. — Dolazim k tebi! — dovikne od mirno. Bio je u bijeloj košulji, trapericama i tenisicama. Zaputivši se preko mosta, koračao je samouvjereno poput prvorazrednog sportaša, kao da nimalo ne strahuje za vlastitu sigurnost. Zašto bi i strahovao? Znao je da neću poduzeti ništa dokle god je u Fioru uperena sačmarica.

Tek kad je već stigao do sredine mosta, opazio sam da nosi tanku šipku. Možda je imao i pištolj, ali se nije vidio.

— Izađi na mjesečinu, Fiddlerui — naredi mi jasnim i hladnim glasom. Poslušao sam ga. — Stani između mene i Volva. — Čim sam se našao na predviđenomu mjestu, on ' upali malu džepnu svjetiljku. — Ako se ovo svjetlo brzo pomakne, Fiora će umrijeti. Stoga miruj. zrcalo moje!

Gotovo sam zaustavio dah dok je provjeravao imam li kod sebe kakvo oružje. Nije obratio pažnju na opasač.

Ustuk-nuvši korak-dva, nasmiješi se. Slobodnom rukom uhvati ovratnik i snažno ga povuče. Ispod bijele košulje nosio je neprobojan prsluk. Kao i ja.

-— Zrcalo moje — promrmlja i žalosno strese glavom. — Trebalo je da prihvatiš moju ponudu, Fiddleru. Mogao si otputovati s Fiorom i provesti s njom nekoliko mjeseci. Tad ne bismo bili ovdje. Kao neprijatelji. Mrzeći jedan drugoga, mrzeći samoga sebe.

Ne rekoh ništa. Mržnja ponekad djeluje tako. Gušio sam se od nje i stajao kao oduzet. Bio bih dao sve na svijetu, osim Fiorina života, da ga mogu ščepati za vrat. Odrazilo mi se to na licu, jer je kimnuo.

— Znam — izusti on tiho. I doista je znao.

Triput upali i ugasi svjetiljku, obavještavajući Korčnoja da je sve u redu, da je riba u mreži i može se izvući na suho.

— Kreni ispred mene prema kombiju! — naredi mi. Oklijevao sam, napola očekujući da ću začuti grmljavinu sačmarice koja će ubiti jedinu ženu koju sam ikad volio. Kad se to nije dogodilo, okrenuh se i pođoh prema kombiju. Dobio sam još jednu kockarsku igru. Volker neće ubiti mene ni Fioru dok temeljito ne pregleda uređaj.

Uostalom, možda želi odgoditi Fiorinu smrt. .

133 ,ap„vlieapIvis.^irOj»^S sumnjivu. k^«»____ __„ mogao nitko sakriti.

Pažljivo provjeri je li netko otvarao sanduk otkad je uređaj izašao iz tvornice.

Pritom je cijelo vrijeme motrio mene. Iz puke navike, a ne iz bojazni da ću učiniti nekakvu glupost. Ako bih ga sad napao, to bi za Fioru značilo smrt. Da je imao uza se pištolj, vjerojatno bih bio navalio na njega. Ako bih se naoružao, mogao bih se osobno obračunati s Korčnojem. Baš zbog toga Volker i nije nosio pištolj. Znao je što bi me dovelo u iskušenje, znao je da može vladati mnome dokle god je Fiora živa.

Zrcalo.

Počne polugom otvarati sanduk. Škripale su daske i cvi-ljeli čavli. Napokon jednom rukom podigne poklopac i, držeći u drugoj džepnu svjetiljku, osvijetli OxyCon. Uređaj je nalikovao na omanja čelična pluća. Činilo mi se da ne vrijedi dvadeset milijuna, a kamoli život jedne divne žene.

— Jesi li zadovoljan? — zapitah.

— Uređajem? Jesam. A ostalim? — Iznenada me pogleda.

— Ne, nisam zadovoljan.

Osjetih kako mi se zateže koža i tijelom mi struji adrenalin. Ni ja vjerojatno neću biti zadovoljan onim što se priprema.

— Predložili su mi da ti ponudim posao — progovori on. Nasmijan se. Nisam se mogao suzdržati. — Da, i ja sam im rekao da to nema smisla. — Volker se ironično osmjehne. •— Ti si nepopustljiv, kao i ja. Makar te čekala smrt.

Zašutio je i promatrao me, čekajući trenutak kad će me spoznaja o smrti izmijeniti. Načekat će se, mislio sam.

■— Čak i ako bi pristao na suradnju — nastavi on tiho — nikada ti ne bih smio okrenuti leđa. Suviše smo slični.

Metni ruke na rub sanduka, Fiddleru!

Nisam se ni pomaknuo. Vrlo dobro sam znao da će se poklopac, čim dotaknem šakama rub sanduka, naglo spustiti i uništiti mi prste.

— To će te zaboljeti, otprilike kao skok na slomljenu nogu — reče Volker.

— Nisam znao da si sadist — prozborili iskreno.

Volker se žalosno osmjehne.

139

— Sadist sam koliko i ti — odgovori mi mirno. — Ali sam i praktična duha. Kao i ti. Suviše si snažan. Suviše brz. Odvest ću te k Fiori tako da možeš umrijeti s njom i utješiti je koliko je moguće. No najprije stavi ruke na rub sanduka. Inače će Korčnoj — doda tiho — Fiori otežati smrt. Umirat "će dozivajući te grozničavo, a ti ćeš biti živ, gledati je i slušati.

U tom sam trenu spoznao pravu mržnju. Crnu i hladna. Ubit ću Volkera. Ali ne još. Zbog Fiore.

Polako metnuh ruke na rub sanduka.

Volker kimne. Oklijevao je trenutak, a onda nevjerojatno brzo spusti poklopac. Jedva sam stigao napeti desnu šaku i, preuzevši svu težinu na nju, poštedjeti lijevu. Umalo sam se onesvijestio od boli kad su mi se čavli zarinuli u meso i rub poklopca mi prignječio kosti, lomeći ih. Zanjihao sam se, boreći se protiv nesvijesti. Niz lice mi je potekao znoj i kapao na sanduk, miješajući se s krvlju.

Muklo sam zastenjao i zabacio glavu. Volker podigne poklopac i oslobodi me.

— Fiora neće ni znati da će umrijeti. Obećavam ti — reče Volker i brzo ustukne, izvan mog dohvata.

Stisnuo sam zube, zahvaćen slijepim bijesom. Bio bih smjesta navalio na Volkera da me bolovi nisu zadržali pri zdravoj pameti. Desna mi je šaka bila slomljena. Opazio ' sam da su se zabjelasale kosti prije nego što je navrla krv. Ni lijeva mi šaka nije ostala neozlijeđena. Probušila su je dva čavla, ali nijedna kost, koliko sam mogao prosuditi, nije bila slomljena. Pokušah razgibati prste. To je bila greška. Odmah mi se smučilo i obavila me tama.

Osjetih Volkerovu šaku na svojoj ruci. Vukao me iz kombija. Čudno mi je zašištao zrak kroza zube kad sam desnom šakom lupnuo o stražnja vrata. I dalje sam nastojao razgibati prste na lijevoj ruci, bez obzira na mučninu i tamu što su me napadale poslije svakog pokušaja. Bol je sijevala poput munje i obasjavala sve. Patim, dakle postojim.

Noćni me zrak donekle okrijepi. Hodao sam malo poguren i nemoćnim prstima pipkao kopču opasača. Hodajući iza mene, Volker nije mogao ništa vidjeti. Nadao sam se da ne vidi ni Korčnoj.

Osjećao sam pod palcem hladnu mjed. Posrnuh i naslonih se na ogradu mosta. Ruke su mi bile ljepljive. Od znoja i krvi Stresoh glavom ne bih li se oslobodio ošamućenosti.

140 Ispod mene bijahu samo mrak i voda, a iznad mene jedino noć i mjesec.

— Ne mogu dalje, Volkeru — prostenjah. — Dovedi mi Fioru dok se nisam onesvijestio.

Volker me gledao i ocjenjivao u kakvu sam stanju. Napokon dovikne.

Vrata Volva su se otvorila, ali Korčnoj nije izašao. Najprije je izašla Fiora i tek tad on. Ruke su joj još bile svezane na leđima i sačmarica priljubljena uz potiljak. Sharp će imati težak posao. Korčnoj se naginjao nad Fioru kao da sluti da je na nišanu.

Gdje si, dovraga, Sharpe?

— Vrag te odnio, Volkeru, odveži je! — rekoh grubo. — Nije zaslužila umrijeti tako. Čuo sam da je naglo udahnuo zrak i naslutio sam iznenadni bijes u njemu. U tom sam trenu spozna.o da voli Fioru koliko uopće može voljeti. Ali to nije dovoljno.

Polako sam otkopčavao pojas.

Volker se žustro okrene i dovikne Korčnoju koji ga, buneći se u početku, napokon posluša. Odveže Fiori ruke, ali lijevom šakom ju je čvrsto držao za dugu žutu kosu. Kad su se približili, Fiora opazi kakve su mi šake.

— O, Fiđdleru... — progovori, ali joj se glas prekine. Htjede mi pritrčati, no Korčnoj je povuče natrag. Pritom se okrenuo malo ustranu i pokazao mi rame. A profil Sharp u, nadao sam se.

— Sve je dobro, ljubavi — rekoh. — Samo sam se malo |, raskrvario. Nije ništa strašno.

Ona se ugrize za usnu i strese glavom. Na mjesečini [su joj se iskrile suze. Želio sam je dodirnuti, no desna mi I je šaka bila nemoćna, a lijevom sam uhvatio smrtonosnu f'kratku oštricu.

Hajde, Sharpe, mislio sam. Zaboga, što još čekaš? Polako se počeh uspravljati, držeći ruke na tijelu. Uhvatio sam nož čvrsto koliko sam mogao, s obzirom na dvije rupe na šaci i obilnu krv. Bolovi su mi nesumnjivo naudili refleksima, ali uvjeravao sam sebe da to nije važno. Uto Volker počne govoriti.

Sharpe, sad je pravi trenutak, pomislih grozničavo. Volker će...

Iznenada na Korčnojevu obrazu opazili rumeni krug.

— Fiora!

141Pokrenuh se prije nego što sam joj i izgovorio ime, no ona se već počela rušiti, pređvidjevši moj potez, poznajući me bolje nego Volker, čak bolje nego što poznam sam sebe. Izmaknula je noge ispod sebe i srušila se kao da ju je netko udario toljagom. Prije nego tšo se Korčnoj mogao prilagoditi, pogodiše ga dva metka u glavu.

Kad je pokleknuo, već je bio mrtav.

Naglo se okrenuh i pokušah zabiti Volkeru nož u grlo. Bio je nevjerojatno brz. Sagnuo se i istodobno mi htio uhvatiti šaku. No prsti mu se poskliznuše po krvavoj koži. Smjesta je odlučio odustati od toga i skočio prema Fiori. U tom sam mu trenu razrezao podlakticu, gdje ga nije štitio neprobojni prsluk. Zastenjao je kad mu je oštrica ušla u meso i zastrugalo po kosti, a u idućem je trenu bio već uslijed zaleta izvan mog dohvata.

Uhvativši odmah ravnotežu, gipko je skočio u zaklon među grmljem i kamenjem duž puta.

I nestao je. Čekao sam zaustavivši dah. Čuo sam ga kako se povlači kroz džbunje. Koraci su mu bili čvrsti i ujednačeni.

Ranio sam ga, ali ne i dovoljno teško.

— Sharpe! — doviknuh.

— Da. — Odgovor dopre s usjeka istočno od mosta. , — Volker ide na zapad. Možeš li ga vidjeti?

Dugo je šutio. Kroz grmlje se probijao snop crvenih zraka.

— Ne vidim ga. —• Štiti nas.

— Dobro.

• — Fiora? — doviknuh tiho.

Javila mi se jecajem iz najgušće sjene na mostu. Otkotrljala se što je dalje mogla. Oteturavši do Korčnoja, izbio sam mu nogom sačmaricu iz beživotnih ruku i potom prišao Fiori.

— Jesi li ozlijeđena, Fiora? — zapitah hrapavim glasom.

— N-nisam.

Kleknuvši kraj nje, zastenjao sam. Želio sam je dotaknuti, ali ruke me nisu slušale. Ona polako sjedne, zatim klekne i zagrli me. Dugo smo ostali u tom položaju.

Začuh Sharpa kako dolazi polako na most.

— Volker je nestao — reče on. — Nećemo ga pronaći 'do jutra. Možda ni tada. — Zastane. Znao sam da mi gleda 142

krvave šake. — Jeste li spremni za povratak kući? — zapita tiho.

Fiora i ja se pogledasmo. Nismo imali dom. Pravi. I to smo znali.

Niz obraze su joj tekle suze. Obuhvati mi lice šakama i vrlo nježno mi poljubi usne.

— Volim te, Fiddleru — prošapće. — Koliko god je moguće.

Osmjehnuo sam se, no moj je smiješak natjera da se još više rasplače.

— I ja volim tebe — rekoh. Koliko god je moguće.

Sharp nije pronašao Volkera. Poslije nekoliko dana Innes je obustavio potragu. Kazao je da će neki izletnik vjerojatno naići na Volkerove kosti, ali on nikad nije vidio Volkera na djelu. Smatram Volkera najnadarenijim čovjekom kojeg sam ikad upoznao. Pametnim, duhovitim, snažnim, šarmantni m. Šteta što premalo cijeni tuđe živote. Čvrsto sam uvjeren u to da je ostao živ.

Sharp se složio sa mnom. Zadržao je pušku i laserski nišan, ali tek pošto sam mu obećao da ću ga pozvati kad se i ponovo pojavi Volker. Ili kad mi opet bude potreban vrstan strijelac. Treba samo da pošaljem obavijest u Calexico, gdje Sharp, osuđen da ondje ostane #o kraja života, patrolira pustinjom za koju nitko ne' mari.

Morali su proći tjedni da bi mi zacijeljele šake. Dugi tjedni. Neću kazati da su sad kao nove, no mogao bih opet zasvirati na violini ako bih bio tako glup i pokušao. Fiora je ostala uz mene, kuhala mi, prišivala gumbe ha košulje, kupala, mi šake, dodirivala me onako kako samo ona zna. Nastojao sam joj pomoći koliko god je moguće, grlio je, omogućio joj da razmišlja u tišini. Oporavljala se dulje nego moje ruke. Ona teško plače, no provela je mnogo turobnih sati tugujući za bratom blizancem kojeg nisam uspio spasiti. Ne mogu kazati da mi je prigovorila ijednom riječju. Nije.

Ali ja prigovaram sebi.

143

Trebalo je da nekako odgonetnem što se zbiva. Zacijelo sam t mogao nekako spriječiti Dannvevu smrt i izbjeći grižnju savjesti što sam je osjećao dok bi mi Fiora plakala u zagrljaju, a ja ne bih mogao pronaći nikakve spasonosne riječi i samo bih je nemoćno grlio.

A onda sam jednog dana, kad sam se probudio, spoznao da je Fiora otišla. Očekivao sam to već dva tjedna, pitajući se hoće li pričekati dok se ne posvadimo ili će, kao što sam ja učinio nekoć davno, šutke otići. Nije se razljutila, već je samo shvatila da ni ovaj put ne možemo ostati zajedno. Ne možemo živjeti onako kako bismo htjeli. Zasad.

Možda idući put...