A. E. Maxwell – Još jedan dan u raju
Što je najvažnije za dobar krimić? Možda vješto sačinjen zaplet? On je važan, ali nije najvažniji, jer ima odličnih krimića u kojima sve teče prilično pravocrtno. Onda genijalan detektiv? Ni on nije nevažan, ali ima dobrih krimića u kojima se upravo inzistira na tome da detektiv nije genijalan, nego je u stanju da se identificiraš običnim ljudima. Dobro, možda je najvažnije prikazivanje neobičnih i slikovitih ambijenata i likova? To još manje, jer ima mnogo vrsnih kriminalističkih romana koji strasno prikazuju obične ljude i svakodnevne sredine. Ako nije ništa od toga, onda što je najvažnije za dobar krimić? Ono što jedino ostaje: dobar ubojica. On je važan zato što od njega sve počinje. Samo onda kad imamo dobrog ubojicu, zaplet može biti- doista zapleten i pun značenja. Dobar ubojica, osim toga, omogućuje detektivu da pokaže sve svoje kvalitete. Dobar, ubojica, napokon, izrasta iz ambijenta u kojem se kreće, pa to omogućuje piscu da taj ambijent opiše. Ukratko, dobar ubojica opravdava autorov trud oko smišljanja i razvijanja priče, istražiteljev trud oko istrage, i čitatelj ev trud da sve to razabere i poveže. Tek ako je on dobro pogođen, ima izgleda da bude dobro pogođeno i sve drugo. Što, međutim, čini dobrog ubojicu dobrim ubojicom? Naravno, ne čini ga takvim nikakva stvarna dobrota, nego književna funkcionalnost, način njegova djelovanja u priči. To djelovanje može biti uzrokovano različitim motivima, pa se zato i može reći da postoji nekoliko tipova ubojica u romanima. Dapače, bilo bi moguće zamisliti i klasifikaciju romana s obzirom na tip ubojice u njima. Prvi tip mogao bi se nazvati racionalnim. Takvoga ubojicu motivira nekakva korist. On svoj čin planira hladno,