Riječ žirija
KROMOmetaFORA 2020.
K
42
ad sam pristao biti u žiriju književnog natječaja Knjižnice Vladimira Nazora, znao sam da ću se morati pripremiti na bitno drugačiji način čitanja nego inače. Kao dokoni čitatelj ne čitam priče s evaluacijom na umu, ne dajem im zvjezdice ni značke, nego lutam prema različitim temama, stilovima i cvebama koje me intrigiraju. U ovom slučaju morao sam ipak uspoređivati i ocjenjivati priče, a to znači da sam se i zapitao što uopće čini priču dobrom. Dumao sam, ∫lozo∫rao i došao do nekog kompromisa između subjektivnog i objektivnog: bilo mi je važno da priča uspije u svojoj namjeri, no također i da mi ta namjera bude dovoljno bitna sama po sebi. Sva ta ∫lozo∫ja naposljetku se ipak manifestirala prvenstveno na emotivnom nivou ∞ najbolje su mi priče bile one koje su me izbacile iz takta i pogodile u živac. Čim sam ih pročitao, znao sam da su mi favoriti. Čitanje je bilo zahtjevno i zbog kakofonije. Stotinjak priča nije činilo organsku cjelinu, nego se radilo o skupu anonimnih glasova koji tumače krovnu temu na različite načine putem raznolikih stilova. Svaka priča je svijet za sebe, a iza njega stoji konkretna osoba koja je bila dovoljno velikodušna da podijeli svoj rad s nama. Stoga je čitanje moralo biti odgovorno, sporo i temeljito. Takav izazov ujedno mi je bio najdraži dio natječaja ∞ pokazalo se da je tema toliko široka, a forma priče toliko rastezljiva i
