Martina Vrbat Milas: Ljekovita moć knjige 1. Koja je vrijednost knjige u suvremenom društvu? Unatoč svim debatama u proteklim desetljećima da će kompjuteri zamijeniti knjige, da će ljudi prestati čitati mislim da uloga knjige u odgoju pojedinaca, u oblikovanju ljudskog mišljenja i kulture ima suštinski neizmijenjenu ulogu. Ipak moguće da bi neka istraživanja ili sociološke i filozofske rasprave bile pouzdanije od mog vlastitog dojma.
2. Na koji način roditelj igra ulogu u razvijanju ljubavi prema knjizi kod djece? Puno je načina kako roditelja utječe na odnos svoga djeteta prema knjizi, a sve ovisi o dobi djeteta. Prvenstveno bih naglasila da dijete nikad nije premaleno za čitanje. Ljubav prema knjizi razvija se od početka života. Svojoj sam djeci počela čitati i prije nego što su mogla sjediti. Bebe ne razumiju što im čitamo, one uživaju u boji, ritmu, tonu, u poznatosti majčina glasa. Istraživanja razvoja govora kod djece pokazuju da djeca razlikuju materinji jezik od stranog jezika i prije nego što počnu govoriti. Čak i prije nego mogu držati slikovnicu različite boje, kontrasti, jednostavne slike utjecat će na razvoj njihova mozga. Što je dijete manje to je za razvoj odnosa prema knjizi bitnija emocionalna komponenta. Bitno je da je dijete u našem krilu ili naslonjeno na nas, da se osjeti toplina. Nije bitno da se držimo točnog teksta, možemo izmišljati, možemo malo otpjevati, odglumiti, imitirati zvukove, pokazivati prstom. Što više gledamo na knjigu kao na otvoreni medij kojemu mi dajemo težinu, boju i smisao tim bolje. U određenoj dobi, otprilike 2-3 godine djeca će tražiti da im čitamo jednu te istu slikovnicu više puta. Više puta za redom, i dan za danom. Roditeljima već postane zamorno to opetovane čitanje, ali postoji razlog za to. Ovakvo čitanje ima važnu ulogu u kognitivnom razvoju djeteta. Tako dijete razvija svoje pamćenje, ali razvija i sposobnost mišljenja višeg reda. Ponavljanim čitanjem dijete uči predvidjeti ishode na temelju prethodnog iskustva.
Kod starije djece više postajemo svjesni važnosti knjige jer u nekoj dobi počinjemo očekivati da znaju prepoznati slova. Zajedničkim čitanjem potičemo fonemsku svjesnost, a to je sposobnost da dijete čuje, prepozna i radi glasove u svom jeziku. To je preduvjet za učenje čitanja i pisanja. Sjećam se jednog divnog roditeljskog postupka svoje majke kad sam imala 12-ak godina. Prolazili smo kroz teško razdoblje i ona sama nije znala kako bi pristupila razgovoru sa mnom. Mislim da je jako dobro objasnila knjižničarki o čemu se radi jer je ona za mene odabrala knjigu koja mi je jako pomogla u tom razdoblju. Radilo se o romanu čijeg se autora uopće ne sjećam, ali likova i radnje, a naročito opisa emocionalnih stanja, sjetim se i dan danas. Osim svih tih namjeravanih roditeljskih postupaka ne treba podcijeniti i sve ono što svojim ponašanjem djeci govorimo o knjigama nenamjerno. Djeca više uče gledajući naš primjer, a manje slušajući ono što im savjetujemo i tumačimo. Najmanje što možemo učiniti jest učlaniti ih u knjižnicu i poticati naviku čitanja kako najbolje znamo.
3. Kakvu pomoć nudi knjiga u vrijeme društvene i osobne krize? Vrlo je izazovno vrijeme u kojem se trenutno nalazimo. Nepredvidivo. Zahtjeva od nas veliku prilagodbu u svim aspektima života. Živimo jedan presedan u ovom korona-vremenu. Mi, cijeli svijet. Ako tome dodamo i ove potrese kod nas lokalno... Mislim da trebamo razmišljati o svim resursima koji nam stoje na raspolaganju. Jedan od njih je knjiga. Objasnit ću... Moram primijetiti da se u ovim vremenima puno govori o mentalnom zdravlju. Ne znam jesam li u zadnje vrijeme upalila televizor ili otvorila neki internetski portal, a da nije iz njega nije izvirio neki psiholog ili psihijatar. Budući da sam i sama psiholog, moram reći: napokon. Bogu hvala. Međutim, ovdje se vrlo često sjetim priče. Nije to samo priča, to je istinita anegdota iz života jednog izraelskog psihologa. Zove se Mooli Lahad, koji je kao mlad i nadobudan stručnjak došao istraživati psihološko zdravlje ljudi u ratom zahvaćenom Izraelu. Krenuo je od pretpostavke da su, s obzirom na stradanja u ratu, ljudi većinom teže poremećeni. Ipak, suprotno njegovom polazištu pokazalo se da su ljudi
normalno radili, ljubili, veselili se, tugovali, živjeli... Zaključak je bio da u ljudima postoje resursi, životne snage koje im omogućuju prilagodbu i u teškim uvjetima. To je bilo polazište njegovog pristupa Basic Ph. Govori o tome da svaki čovjek ima svoje resurse koji mu pomažu da se uspješno suočava i nosi sa životnim stresom, pa i traumama. Jedan od tih kanala, koji je kod nekih jače, a kod nekih slabije razvijen jest i imaginacija. Knjige nam pružaju upravo to. Da nas naša imaginacija odvede iz sadašnjeg trenutka u neki drugi, prošli ili budući trenutak, trenutak koji možda nismo imali ili nećemo imati, ali možemo zamisliti. Ili sam naš mozak, vođen riječima vještog pisca, odvede iz našeg stana u neko sasvim drugom mjesto na kojem jesmo ili nikad nismo bili, mjesto gdje tjelesno ne možemo otići. Tada naš mozak doživljava promjenu. Uz ulogu knjige u boljem razumijevanju onoga što sam se događa u realitetu, knjiga može poslužiti da izađemo iz realiteta i malo se od njega odmorimo. ;-)
4. Mijenja li knjiga naš doživljaj svijeta i nas samih? Apsolutno. Parafrazirat ću velikog mislioca Halila Džubrana koji je rekao: „Svaki čovjek kojega sretnem moj je učitelj u nečemu i u tome učim od njega.“ u terminima našeg razgovora: „Svaka knjiga koju čitam moj je učitelj u nečemu....“
5. Mogu li odgovori koje nude knjige biti utješni? Ili čak uznemirujući? I jedno i drugo, s tim da mislim da ni ovo potonje nije negativno, nego, dapače, pozitivno!
6. Potresaju li knjige naša temeljna uvjerenja? Kako snaga pisane riječi utječe na nas? Moguće zaista jest da snaga pisane riječi može potresti naša uvjerenja iz temelja. Ipak, u svemu više vjerujem u postupne promjene, dio po dio, korak po korak, polako prije nego revolucionarno, iz temelja, potresno i radikalno. Stoga na knjige gledam kao na puzzle, kao na dijelove cjelovitog životnog iskustva jednog čovjeka. Kao da knjige sjedaju na pravo mjesto među našim životnim iskustvima i doživljajima,
međusobno se nadopunjujući. Primjerice, jednu ću knjigu čitati moja tri različita klijenta i svatko će percipirati ono što je njemu važno, zapamtiti ono što je njemu najdojmljivije i, ako bude dovoljno razborit, uzeti ono što je njemu najkorisnije. Isto tako, jedna te ista kniga meni danas govori druge stvari nego što mi je govorila prije 15 godina. Mislim da nas knjige zaista oblikuju, ali u međuzavisnosti s nama samima, gdje je čovjek ipak onaj aktivni faktor koji oblikuje svoju percepciju.
7. Mogu li knjige pomoći u njegovanju zdravlja pojedinca i društva? Itekako! Uzmimo samo za primjer biblioterapiju. Biblioterapija, ili u prijevodu, „liječenje knjigom“ je planirana i pripremljena upotrebu knjiga u psihoterapiji - tretmanu psihičkih poremećaja. U kognitivno- bihevioralnoj terapiji, terapijskom pravcu koji i sama prakticiram, biblioterapija se pokazala kao neizostavan dio terapije. Klijenti obično dobro reagiraju na educiranje o vlastitom poremećaju, znanstvenim spoznajama koje daju racionalnu zamjenu za mitove i pretpostavke koje imaju ili koje su se uvažile u društvu, o osnovama tehnika koje se koriste u terapiji. Ljudima pomaže kad sebe i svoje probleme bolje razumiju, a i kada vide da po tome nisu „nenormalni“ nego da se s istim problemima suočava veliki broj ljudi i da su to stanja koja se mogu tretirati i donijeti olakšanje. S druge strane, u području psihoterapije djece i savjetodavnog rada s djecom i roditeljima knjiga je snažan medij komunikacije između terapeuta, djeteta i roditelja. Birane knjige pomažu roditelju da postane terapeutova produžena ruka, poput koterapeuta. Iako psihoterapijski postupak s djecom može donijeti plodove dijete se vraća u obiteljsku okolinu te o njoj ovisi učinak psihoterapije. Stoga je suradnja s roditeljima ključna, a knjiga pomaže u educiranju samog roditelja i njegovom osobnom rastu kao roditelja u dimenzijama koje su potrebne njegovom djetetu.
8. Može li „bijeg“ u knjige biti kontraproduktivan? Moram priznati da se nisam susretala s negativnim učincima „bijega“ u knjige. Moguće da to postoji. Lako moguće. Ipak ja sam više svjedočila tome da je kontraproduktivno bježati u vlastite misli, bježati od ljudi oko sebe u sebe ili bježati u mobitel.
9. Povezuju li nas knjige s nepoznatim? Kako da ne. Različiti žanrovi na različit način.
10. Razvijaju li knjige empatiju? Da. Ovdje mi najviše padaju na pamet knjige i slikovnice koje razvijaju emocionalnu inteligenciju kod djece.
11. Koje biste „ljekovite“ knjige preporučili za djecu, a koje za odrasle? Kod djece nikako ne smijemo zaobići bajke. Mislim da bajke imaju terapijski učinak za djecu. Bajke imaju određena, nama zapravo intuitivna, pravila koja slijede. Uvijek postoji borba dobra i zla. Uvijek dobro pobjeđuje zlo. Uvijek postoji nešto strašno s čime se glavni lik (najčešće dijete) suočava, a postoji, obavezno, i čarolija! Smrt nije konačan kraj: Crvenkapica i baka mogu izaći iz vukove utrobe, Snjeguljica oživi pomoću poljupca. Djeci, koja se suočavaju sa svojim razvojno specifičnim strahovima i konfliktima bajka pruža mogućnost da taj strah poprimi određen oblik i da se dijete s njime kroz priču suoči i pobijedi ga, identificirajući se s protagonistom. Tako se gotovo sva djeca u nekoj fazi svoga života suočavaju sa separacijskim strahom, strahom da će biti napušteni, izgubljeni, kao što su to Ivica i Marica u šumi. Suočavaju se s nečim nepoznatim i potencijalno opasnim poput Crvenkapice koju u šumi zaskoči vuk. Suočavaju se s rivalitetom u borbi za pažnju s vlastitim bratom ili sestrom poput Pepeljuge koju sabotiraju zločeste polusestre. Smrt negativca, vuka ili zle vještice šalje ne samo poruku da će dobro na kraju pobijediti, nego i optimizam da će dijete moći pobijediti izazov ili strah s kojim se suočava.
Stoga bih svakako preporučila da djeca dobro upoznaju bajke. Ipak, danas postoje mnoge slikovnice među kojima se može izabrati prava ovisno o djetetovoj dobi i razvojnim zadatkom s kojim se on trenutno suočava. Za manju djecu sviđaju mi se slikovnice gdje su glavni likovi Pip i Popi jer imaju vrlo jednostavno, situacijsko podučavanje o emocijama i suočavanju s emocijama. Rečenice su jednostavne, razumljive i vrlo prikladno prate ilustracije te problematiziraju zaista teške situacije u životu svakog dvogodišnjaka: puknuće balona, ostanak bez sladoleda, svađu s prijateljem, gubitak prijelaznog objekta za spavanje... Korisne mogu biti i slikovnice koje problematiziraju stresove i probleme za svako dijete: odvikavanje od pelena, mokrenje u gaćice, odlazak u bolnicu, dolazak prinove u obitelj. Među takvima bih izdvojila slikovnice o djevojčici Petri, od kojih svaka opisuje specifičnu situaciju s kojom se dijete može povezati. Sviđaju mi se slikovnice Kada sam sretan, Kada sam tužan, Kad se ljutim, Kad se bojim u izdanju Golden Marketinga jer pokazuju tipične situacije koje mogu biti okidač za svaku od navedenih osnovnih emocija, ali i efikasne načine za suočavanje. Roditelji mi daju pozitivne povratne informacije na ove slikovnice. Jako je puno slikovnica koje su kvalitetne i vidim da su roditelji prilično u toku. Stalno izlaze nove i kvalitetne slikovnice. Od adolescenata s kojima radim čujem također o vrhunskim knjigama. Teško je izdvajati. Ipak, navela sam neke s kojima ja imam iskustva. Od knjiga o roditeljstvu bih svakako preporučila Jespera Juula, nedavno preminulog danskog psihologa, za čiju je jednu knjigu jedna moja klijentica rekla: „To bi trebalo dijeliti u rodilištu.“ U aspektu mentalnog zdravlja mislim da knjiga „12 pravila za život“ nije uzaludno razvikana. Isto tako nedavno je na hrvatski prevedena knjiga „Razum iznad osjećaja“ koju bih preporučila. Vrlo je popularna knjiga i „Kako manje misliti“. Nju tek planiram pročitati. Ovo su neke koje su trenutno aktualne. Svakako bi trebalo malo dublje razmisliti o vlastitoj top listi „evergreena“.