Priča u gostima - Vedran Pavlić

Priča u gostima

- Vedran Pavlić -

Zore na Kalantisu

Zorom na Kalantisu sva čula postaju iznimno osjetljiva. Svi ti mirisi i boje, zvukovi, novi dan koji se budi nakon kratkotrajne noći rasteže svih devet osjetila do krajnjih granica. Sve je puno intenzivnije i čak bolnije, bolno gotovo do granice pucanja.

Ako je to vrijedilo za obične osobe, još više je vrijedilo za sensibile a posebice za sensibile prvog imperijalnog reda kakav je bio Arelian Firpo.

Ipak, ili baš zbog toga Arelianu Firpu je to bio najdraži dio dana. Dok bi ukućani još spavali, sa šalicom prvog kavaha izasao bi na krovnu terasu te uživao u izlazu Prvog a potom i Plavog sunca.

Koliko god mu činjenica da je oženio ženu iz klana Raiserii ponekad predstavljala teret, ma što učinio u životu svojim zaslugama i sposobnostima uvijek će ga pratiti glas da se priženio, itekako je znao cijeniti prednosti i užitak koji je nosila kuća, zapravo palača na Palatinu, koju je supruga naslijedila od svoje obitelji.

Ovakvim pogledom moglo se pohvaliti malo porodica ovog planeta, stara aristokracija uglavnom, za lijepog vremena vidjelo se kilometrima daleko, gotovo do Velikog oceana na zapadu, krovovi grada i prašuma u daljini.

Ostalo je još nekoliko sati do sljedeće pomrčine i saziva Imperijalnog Senata, krnjeg ili lažnog kako su ga neki nazivali kada su bili sigurni da ih krive uši neće čuti.

Ipak misli Areliana Firpa bile su drugdje, razmiŝljao je o svojoj ženi, kako će se za petnaestak minuta početi lagano buditi te se rastezati u krevetu, poklonit će si još pet minuta prije nego pozove Glanu i izdiktira joj dnevne zapovijedi. U ovih trideset godina braka Arelian je gotovo naučio svaki udah i izdah svoje supruge, no svejedno je bio zahvalan koliko je lijepu i sposobnu ženu oženio, koliko je ovaj poluugovoreni, polupolitički brak zapravo bio dobar i koliko je sretan zbog dvoje prekrasne djece koje je iznjedrio.

Jato žutorepih fliska trgnulo ga je iz tog razmišljanja, Plavo sunce polako je sustizalo Prvo na horizontu i nije se imalo više oklijevati.

Arelian Firpo otpije zadnji gutlajj kavaha te odloži šalicu,neke karte su bačene, neki potezi odigrani, slijed događaja je pokrenut, Senat će morati donijeti odluku.

Nesvjesnim pokretom ruke popravi svoju svečanu tuniku na prsima, duboko uzdahne, izvuče svoj ceremonijalni sonični revolver iz toka, prisloni ga poviše trećeg oka te si prospe mozak sensibila prvog reda.

Dolje na jugu jato žutorepih fliska naglo je, gotovo panično promijenilo smjer, zemlja je zadrhtala, novi Ciklus kreče,čini se sve brže i sve jače.

Tigar, ponos i snaga

Nedjelja

...”kada dolazite kod doktora, očekujete da vas on ozdravi, a to je apsolutno pogrešno. Ponekad doktor

nema niti vremena za vas a niti znanja, ponekad niti ste vi spremni biti izliječeni...”

-” ali zar niste i Vi doktorica klasične medicine gospođo Andronova”

-” Ma jesam naravno ali vidite...”

-” Koji kurac...”

-”... ljudima niti se vježba niti im se jede zdravo...”

Kreši nije bilo jasno kakvi su to glasovi, gdje je i što je, trebalo mu je da se smjesti u vremenu i prostoru.

-”...ljudima treba...”

Televizor, jebeni televizor gori, doma je, jutro pretpostavlja i po svemu sudeći gadno mamuran.

Glava ili želudac, Krešo nije znao čemu bi se prije posvetio a niti jedno nije slutilo na dobro.

-” očekivati od drugog čovjeka da vas izliječi apsolutno je pogrešno i glupo...”

Krešo posegne za daljinski i ugasi televiziju, uzme mobitel- 10:22, neodgovoreni pozivi i poruke na WhatsAppu.

U borbi glave i želuca ipak pobjedi potonji te se brzo ustane i odjuri na zahod.

Nakon petnaest minuta agonije sranja, pišanja i povraćanja vrati se u krevet kao da se vratio s ratišta.

Krene zbrajati štetu- u želucu nešto bolje no glava se i dalje ne da.

„Jebote izgleda da je sinoć fakat bilo gadno”, zaključi pokušavajući izvući fragmente sinoćnjeg sjećanja.

Marko i on u gradu, žestica, dosta žestice a nešto se i povuklo, barem pola filma mu nedostaje i ne zna ni

kad ni kako je došao doma.

Uhvati ga nelagoda i sram kao i obično u tim situacijama, tko zna kakva je sranja i gluposti opet izveo.

Uzme mobitel i krene gledati propuštene pozive i poruke,- propušteni poziv od Marka u 2:15 i u 4:53, poruka od njega na WhatsAppu u 2:07-” buraz di si nestao, ove su dobre, ja bi plavu”, te poruka u 4:55-”

buraz ja idem doma”.

Svijetlila je još jedna poruka, Ivana, 01:23, „jebemu” pomisli. Teškom mukom i oklijevanjem stisne na

poruku: „ Krešo stvarno te molim da mi to ne radiš, i ne uzrujavaš nas više, ako ne zbog mene onda zbog

Maje, djeteta za kojeg tvrdiš da toliko voliš a kojeg sam ja sad morala ponovo uspavljivati sat vremena. Ja

ne mogu više ovako i bit ću prisiljena poduzeti neke pravne mjere. Laku noć.”

-” Kakve jebene mjere, o čemu ti pričaš kujo?”

Krešu uhvati sram i bijes istovremeno te odskrola niže da pogleda starije poruke.

23:14- ” ja sam vani a mislim na tebe.”

23:14- „i Maju”

23:47- „ Daj pa i mogla bi se javiti”

00:18- „ Krešo moliti te, stvarno te molim, pusti nas spavati.”

00:19- „ Ma samo sam lijepo pozdravio mislim na vas”

00:21- „ Još jednom te molim ne smetaj i pusti nas na miru sad”

00:44- „ Daj ne seri koje spavanje jesi opet s onim svojim ljubavnikom”

Mobitel zavibrira i skoro mu ispadne iz ruke od straha, poruka od mame, „ Kad dolaziš danas, moram nešto brzinski van pa da znam?!”

„ Ne mogu danas, nešto mi je iskočilo hitno, čujemo se”, otipka Krešo automatski, bez razmišljanja, jednostavno nije mu se dalo danas još i s njom boriti.

Sklupča se u krevetu pokušavajući još malo odspavati vrteći Ivanine riječi po glavi-” kaj ona brije a i on koji kurac mu je to trebalo. Rekao si je već sto puta da ne šalje pijane poruke i evo opet mu se zalomilo, nikad naučiti.”

„ Te kakve ona to mjere spominje”, razmišljao je dalje, „ i Maju, ionako si dijete jedva viđa svaka dva tjedna i to ako jer su uvijek ili neke predstave ili neka prehlada uvijek nešto baš kada je njegov vikend.”

„ Još mi se sa svojim odvjetnikom jebačem prijeti a u mome stanu žive”, vrtio je dalje i dalje dok konačno

nije ponovo zaspao.

Kada se sljedeći put probudio bilo je 2 i petnaest, još si nije bio najljepši a sad ga je već i glad uhvatila.

Odvuče se do kuhinje, s frižidera skine letak fast fooda te si naruči kebab i ode se istuširati u međuvremenu.

Samo tuširanje nije mu donijelo osvježenje kojemu se nadao, nije imao snage ni izdrkati se pošteno.

Dok se tako nevoljko trljao gelom za tuširanje pogled mu padne na lijevu podlakticu, na tetovažu. Učinila

mu se crvena oko rubova, boja kao da je bila jasnija, svježa. „Nova?”, prostruji mu misao.

Krešu obuzme n osjećaj panike i straha, „ koji kurac je ovo”bolje se zagleda u tetovažu te su mu se sad i

sami znakovi učinili drukčijim.

„Ma daj ne brij gluposti”, tješio se Krešo no od nervoze nije se pošteno ni isprao od sapunice i završi brzinski s tuširanjem.

Dok je gledao ruku u velikom ogledalu u hodniku drugi put ga taj dan prepadne zvono, ovaj put bila su to

ulazna vrata.

Dostavljač na vratima čudno ga pogleda i samo mu ispruži vrećicu sa kebabom. Odlazeći do kuhinje po

novac Krešo primijeti da je samo u boksericama pa na brzinu da dečku novac i brzo zatvori vrata za njim.

Jeo je kebab, sad već potpuno bez teka, istovremeno surfajući po mobitelu, sjetio se da je prije koji

mjesec slikao tetovažu da pošalje onoj spaljenoj trebi s Tindera te je sad tražio tu sliku.

Dok ju je konačno našao prisloni mobitel uz lijevu ruku istovremeno gledajući u sliku na mobitelu i

tetovažu na ruci.

„ Da ga jebeš fakat su drukčije”, razmišljao je Krešo, osim što je definitivno izgledala novije i svježe ni znakovi nisu bili isti.

Ništa mu nije bilo jasno, „ je l' moguće da sam se sinoć tetovirao a da se toga ne sjećam i gluplje stvari sam

znao raditi?”

„ Ma kak se tetoviranje ne bi sjećao, a i gdje bi se uopće tetovirao u tri u noći”, vrtio mu je mozak dalje.

Uhvati ponovo mobitel i pošalje poruku Marku na WhatsApp: „ Jesi živ, mogu te nazvati?”

„ Ja jesam, a je si ti živ, malo sam u gužvi pa kasnije?!”

„ Ma sve ok samo provjeravam kak je, čujemo se.”

Krešo je zaključio da od Marka neće ništa saznati , dalo se naslutiti da ovaj ne zna ništa o eventualnom

tetoviranju.

Ostatak dana proveo je guglajući o kineskim tetovažama, ukletim tetovaža, zagrebačkih tattoo salona u

centru i njihovim radnim vremenom te neuspješnim pokušajima ignoriranja istog, a sve začinjeno borbom

s još aktualnim mamurlukom.

Krešo je tetovažu nosio od svoje osamnaeste, barem onu staru, i do sada su zajedno prošli sve moguće

faze, od obožavanja do prijezira, od ponosa do ravnodušnosti i tako nekoliko puta. Trenutno su bili u fazi

mirnog suživota, Krešo je prestao razmišljati o uklanjanju tetovaže, jednako tako odustao je i od nove

tetovaže što ga je držalo neko vrijeme kada se Maja rodila.

Raspitivao se on o uklanjanju ali kad je skužio koja je to procedura i koliko traje brzo je odustao.

„ Pa jebote oni koriste laser za to, i oni bi me htjeli čipirati smradovi jedni”.

Što se samog motiva tetovaže tiče ni za njega zapravo nikad nije bio posebno vezan.

Najbliže Kini i Orijentu je bio u četvrtom osnovne kada je išao dva mjeseca na karate.

Dinamo, ustaše i sport ga nikada nisu zanimali, mrtvačke glave su mu bile ružne, jedino što ga je tada zanimalo su bili motori ali to se tada nije nudilo.

Zapravo taj put kada je pratio Filipa do Tinte uopće se nije imao namjeru tetovirati, međutim uspjeli su ga

nagovoriti. Sviđali su mu se neki kineski znakovi na zidu i Tinta mu je rekao neka odabere tri da će mu istetovirati po cijeni jednoga da to tako ide. Neka izabere svoj kineski horoskopski znak i dvije

karakteristike za koje misli da ga najbolje opisuju, čak ne mora odmah ni platiti.

Da je tigar po horoskopu rekla mu je neka mala u Aquariusu,”bolje to nego svinja ili zmija”, ponosan je

definitivno bio, i previše rekli bi neki, a snaga je jebi ga snaga i tako je postao ponosnim vlasnikom svoje

kineske tetovaže.

Ponedjeljak

Krešo se probudio pola sata prije alarma, uostalom slabo je spavao cijelu noć, stalno se budio iz jednog

košmarnog sna u drugi.

Stavio je vodu za kavu i otišao se istuširati pritom pazeći da ne gleda tetovažu što je ispala nemoguća

misija jer jasno da mu je pogled stalno bježao na nju.

Čak ju nije niti htio obrisati ručnikom, ne zbog straha fizičke boli nego neke paranoje te je jednako tako

pazio dok je oblačio košulju da imaju što manje mogućeg kontakta.

Ponedjeljak je sam po sebi bio relativno lakši dan na poslu, međutim Krešo ovaj put nije bio siguran bi li

mu bilo bolje da nije tako.

Kada se oko jedanaest našao s ekipom na Jarunu na redovnoj kavici bio je skroz odsutan i drugi su to primijetili.

Razgovore o poslu i vječita kukanja izbjegao je opravdanjem na mamurluk, što i nije bio rijedak izgovor u

ovom društvu, međutim u jednom momentu razgovor se prebacio na rukomet, inače Kreši gluplji sport

valjda i od nogometa.

-„ Jeste vidli kak smo se jučer mučili s onim jebenim Japancima”, upita Frenki u jednom momentu.

-„Ne možeš vjerovati imaju valjda dva čovjeka u državi koja su iznad metar osamdeset a uspjeli nam stvarati takve probleme”.

-” Al moraš računati na brzinu i radnu etiku”, nadovezao se Tolić.

-” Ma koja kurčeva brzina i radna etika, pa trebamo ih pojesti petnaest razlike, em smo kvalitetniji, em

viši em ti Azijati nisu za nikakav sport, nemaju taj pobjednički duh”, nastavio je Frenki.

-” E tu bi se zeznuo moj prijatelju”, uključio se i Edin u razgovor, „ nemaju duha a Kinezi će nas sve poharati za dvadeset godina, vidiš da su nezaustavljivi”.

-” Kakve sad veze imaju Kinezi s Japancima i rukometom, ti Edin uvijek nešto briješ”, replicirao mu je Frenki.

-” Kako nema veze pa ti si spominjao pobjednički duh a ja ti kažem da će sve osvojiti, koja Amerika, koja

Europa, nemaju šanse, ovi su već tu.”

-” Jel tak Krešo”, Edin se naglo okrene prema Kreši i zagleda u njega trenutak dulje nego što bi se očekivalo.

Krešu prođu trnci tijelom i uhvati ga panika te se nesvjesno počne dirati po lijevom rukavu košulje.

„Jebote jel on nešto zna, kako, čiji je igrač”, prostruji Kreši glavom.

-” Ne znam, znaš da ja ne pratim rukomet”, uspije nekako odgovoriti.

-” Ma ne pitam te ja za rukomet nego za Kineze, nastavi ovaj i dalje fokusiran na Krešu.

-” Daj pusti čovjeka pa vidiš da se još oporavlja od vikenda a ti ga sa svojim teorijama maltretiraš”, pomogne mu Tolić, još kada je Frenkiju zazvonio službeni mobitel moment je prošao i Kreši se učinilo da se izvukao.

Ipak petnaest minuta koliko je kava još trajala proveo je u užasnoj nervozi i samo je čekao da sve završi i

da ostane sam da može na miru razmisliti.

Jednostavno nije znao što mu se događa niti što da poduzme, najgori je bio osjećaj bespomoćnosti jer

teoretski nije ni osjećao nikakvu bol na mjestu tetovaže ali situacija nije bila normalna.

„Zašto se takva sranja baš meni uvijek događaju.”

Utorak

Krešo se sjetio da utorkom po hodogramu ima jednog klijenta na Trešnjevci i da uvijek prođe pored

kineskog restorana kada ide tamo, te danas odluči svratiti. Nije baš bio siguran što misli postići s time, ali

bar je nešto poduzimao.

Jedva je našao parking u uličici pored, tridesetak metara od restorana, pri tome se skoro sudarivši sa

nekom frajlom u terencu koja mu se htjela ugurati. Inače bi ju propisno išamarao ali kako je bio rastresen

ovih dana uspjela se izvući samo sa psovkama i prijetećim pogledom.

Na ulazu u restoran bilo je stepenište i kameni lavovi na vrhu, odmah podsjetivši Krešu na Maksimir i odlaske u zoološki.

Našao se u malom pred prostoru sa šankom i tri barske stolice za kojima nije bilo nikoga, prostor gdje se

jede protezao se iza, dugačka pravokutna prostorija s dva reda po sedam osam stolova sa svake strane

prolaza. Možda je za tri ili četiri stola bilo nekoga ali i to je bilo više od onoga što je Krešo očekivao pogotovo u utorak u pola jedanaest u jutro.

Za šankom se pojavi konobar, naš čovjek, dečko neodređenih godina pomalo androginog i asketskog izgleda.

-”Bok je l' se može tu kava popiti”, pita Krešo.

-” Naravno”, uzvrati konobar.

-” Daj mi jednu s mlijekom”, naruči Krešo i sjedne za šank.

-” Čuj, je l' zna tu netko kineski”, pita Krešo konobara dok je ovaj petljao oko caffe aparata.

-” Misliš mandarinski?”

-” Kineski”, ponovi Krešo zbunjeno ne znajući da li ga ovaj zajebava ili se samo pravi pametan.

-” Kineski ti je zapravo mandarinski i da znaju ga gazde i kuhar naravno, a što ti treba?”

-” Ma trebalo bi mi nešto prevesti, dešifrirati neka slova, simbole.”

-” Kaj tetovaža neka, i nisu ti to slova nego ideogrami”, nastavi konobar u patronizirajućem tonu.

Krešo je sad bio u napasti ili da se pokupi ili da nokautira pametnjakovića.

- „ Nisi nam ti prvi ne brini, budem ti otišao po kuhara pa neka ti pogleda ”, doda konobar te se okrene i

nestane kroz vrata s druge strane šanka riješivši Krešinu nedoumicu.

Ubrzo se vratio s kuharom, koji si je mrmljao u bradu brišući ruke u pregaču očito ne previše sretan

što

su ga odvojili od posla.

- „ Pokaži mu kaj trebaš”, kaže mu konobar.

Krešo se na moment zbuni razmišljajući kako je ovaj isti stari iz Karate Kida, no onda izvadi mobitel iz

džepa i nakon što nađe screenshot stare tetovaže pruži ga konobaru koji prvo pogleda sliku pa proslijedi

mobitel do kuhara.

Ovaj se zagleda u ekran nekih petnaestak sekundi, okrene se konobaru i počne mu pričati na mješavini

hrvatskog i kineskog, odnosno mandarinskog kako je Krešo maloprije saznao, usput mašući rukama pri

čemu su se njih dvojica izgleda savršeno razumjeli.

-” Kaj te točno zanima”, pita ga konobar.

-” Pa kaj piše na tetovaži”, odvrati Krešo.

-” A čuj teško ti je to reći s ideogramima, uvijek imaju više značenja, ali ako sam dobro shvatio piše ti inatljivac, čovjek koji se inati, bedrena kost i čekaj da pitam još za treće”, odgovori mu konobar ne bez

poruge u glasu.

Nakon još jedne verbalno gestikulacijske razmjene s kuharom, okrene se prema Kreši i kaže: „ovo treće

ti je planinska mačka , to bi valjda bio ris”, doda više za sebe.

„ Koji mrtvi ris, planinska mačka”, zapjeni se Krešo te pomalo agresivno uzme kuharu svoj mobitel iz

ruku.

-” Dobro sad mi reci kaj je ovo ?”, ponovo vrati konobaru mobitel nakon što je pronašao sliku koju je jučer nakon tuširanja poslikao.

Konobar pogleda sliku i kaže: „ uuu ovo ti je vrhunski rad”, prije nego produži mobitel do kuhara.

Nakon što se procedura ponovi konobar ovaj put sam vrati mobitel Kreši i izdeklamira mu s još više poruge u pogledu i glasu: „ pijanac, rogonja, luđak”.

Krešo se skroz uznemiri, ali se uspio suzdržati od bilo kakve reakcije,- „ hvala” izgovori jedvice, „ daj da ti platim ovu kavu.”

-” Kaj nisi zadovoljan?”, nastavi konobar u istome tonu.

-” Ma nisu to moje tetovaže samo me zanimalo”, odvrati Krešo gurajući mu dvadesetku u ruke, „ evo u

redu je”.

-” Ma nisi ni tak strašno prošao, vidjeli smo ti mi i puno gore”, dobaci konobar za njim dok se Krešo okretao da što prije ode.

Sjeo se u parkirani auto, procesuirajući što je upravo čuo. Nije znao da li mu je gore što je godinama nosio takva sranja na ruci ili što da misli o novoj tetovaži, je li to poruka, kakva, od koga, sto pitanja mu se vrtjelo po glavi.

„ A i jebeni Tinta kakva mu je to sranja istetovirao, tri u jedan baš.” Tetovaža je bila čisto solidno napravljena ali da je znao da će cijelog života nositi inatljivca, bedrenu kost i risa na ruci vjerojatno bi ga

na mjestu tada zatukao.

Filip si je taj put, dao istetovirati Dinamovog buldoga, koji je Kreši bio izuzetno ružan i nemaštovit, ali kako ispada čovjek barem zna što cijeli život nosi na prsima.

Zapravo nije bio siguran kada je uopće Tintu vidio zadnji put, zna da je na mjestu salona sada neka kemijska čistionica već par godina a još prije i neki krojač.

U glavi mu se složi kombinacija, otići će u nedjelju do stare s Majom na ručak, ionako joj je dužan od prošlog vikenda, popiti će piće s Filipom i vidjeti što može saznati o Tinti,

„ Tri muhe jednim udarcem”, razmišljao si je Krešo, ako uračunamo da će i Maju malo uvaliti na čuvanje.

Sada je samo trebalo izdržati do nedjelje jer ova situacija s tetovažom je postajala sve gora i gora, i

trebalo je nešto poduzeti a Krešo nije znao što, tako da je i ovo djelovalo kao neki plan i način da preuzme

stvar u svoje ruke.

Nedjelja

Tjedan je ipak nekako prošao, jučer je pokupio Maju kod Ivane, nije inzistirao na priči o odvjetniku i prijetnjama niti je izazivao svađu, prvenstveno jer ju je zapravo htio pitati o tetovaži, onoj staroj, međutim kako ga ona i nije baš doživjela nije dalje čačkao po tome.

Večer s Majom je prošla ok, svatko je buljio u svoj mobitel, on istražujući tetovaže a ona gledajući tko zna kakve svoje crtiće.

Na svu sreću oko deset je bila već umorna pa se sama pokupila u krevet.

Ujutro su se digli oko devet jedan i drugi s time da se om preko noći stalno budio od loših snova, taman

da se spreme i polako krenu do stare.

S Filipom se ranije relativno lako dogovorio za piće, tako da čim su došli je ostavio Maju i zaletio se do Zodiaca.

-„ Tinta ti je sigurno već nekih pet, šest godina u Irskoj koliko sam uspio po njegovom fejsu skužiti, valjda je među prvima gore zapalio. Neke kamione ili kombije vozi, tak nešto čini mi se, uglavnom više

ne tetovira”, pričao mu je Filip pa nastavio, „ čuj tu se rastao od one svoje a i cijelu tu priču sa tetoviranjem nikad on nije zapravo digao na neki veći nivo od koje bi se dalo živjeti, i jebi ga čovjek otišao.”

-” A jebote koja je to mustra bio, istetovirao je valjda najviše buldoga na svijetu, mu smo mu dobra praksa bili”, nastavi Filip nesvjesno se hvatajući za lijevu stranu prsa.

-” Kaj bi se ti opet tetovirao, onda si neke kineske znakove stavio ak se dobro sjećam, ima ti tamo kod Kauflanda sad neka nova mala Tina, Tinka tak nekak, dobra navodno kako god okreneš ak me kužiš. Mene ti to više ne zanima, tetoviranje mislim”.

-” Ma nije, nešto drugo sam ga htio pitati, ali ništa važno, nevezano uz tetoviranje”, odvrati Krešo razmišljajući kako mu se odjednom niti isplati niti ostaje duže na piću.

-”Čuj Fićo drago mi je da smo se vidjeli ali ja ću polako morati krenuti”, krene si graditi odstupnicu Krešo.

-” Kaj već ideš, pa nismo ni prvu uspjeli popiti do kraja” upita ga Filip trznuvši ostatak piva iz boce.

-”Ma moram do stare na ručak, da ne kasnim ionako me stalno zajebava da me nikada nema.”

-” A je, to kužim, samo im se nemoj oko nedjeljnog ručka zamjeriti?!”

-” Točno to, stalno nešto prigovaraju, a ne da mi se stalno svađati, jebi ga godine su to.”

-” A ništa Šokre ak moraš ići moraš, meni je drago da si svratio pa ne možeš samo tako zaboraviti staru

ekipu iz kvarta, a sad bi i Zdravac trebao doći poslije mise.”

„Baš ekipa, možeš si misliti, kvartovski cugeri i luzeri”, razmišljao je Krešo ustajući od stola s namjerom

da plati račun i nestane od tuda.

Doma su stara i Maja bile u kuhinji, Maja je sjedila za pultom i glupirala se s kuhačom i svime što bi joj se našlo pod rukom.

„O evo ti tate, ovaj put nas je ugodno iznenadio, još stavim krumpir u pećnicu i ručak je za pola sata gotov.”

Krešo se ovaj put ne upeca na udicu, više iz zamišljenosti i apatije nego iz pomirljivosti, samo šutke sjedne za stol u blagovaonici.

Krene pogledom švrljati po kuhinji i boravku, baš da se odmah ne uhvati mobitela, razmišljajući kako zapravo nikad nije doživio ovaj stan niti mamu u njemu premda je ovdje bila zapravo već sedam godina.

Sve mu je bilo čudna kombinacija novoga i starog, nova kuhinja i aparati a stare figurice, ali kao da ih je

netko nasumično posložio, reda radi, čak i tatinu sliku, jer mama za razliku od starog nikad nije bila sentimentalna osoba.

Što ona zaista misli o stanu i selidbi nije imao pojma, nikad ju nije pitao, kao uostalom ništa što je imalo veze uz osjećaje.

Kada su prodavali kuću i obrt malo nakon što je tata umro nije ništa prigovarala, samo je iz njemu nepoznatih razloga inzistirala da ostane na kvartu, sad da li se ni njoj nije ostajalo u ogromnoj praznoj

kući ili se žrtvovala zbog djece nije znao.

On sam je tu ideju vrtio puno prije nego što je tata uopće obolio od raka, niti je nešto bio vezan za kuću,

niti za kvart a pogotovo mu se nije cijeli obrt preuzimalo na sebe.

Još uvijek je uostalom mislio kako su dobro prošli, dobili su četiri stana, on je zadržao radno mjesto, staru

su doduše požurili u penziju, a čak se ni Marijana „ ja tako volim tatu” nije bunila kada je dobila stan za

rentu, novog Yarisa još plus ovaj stan jednoga dana.

-”Maja postavi nam tanjure na stol, ručak će skoro”, trgnula ga je stara iz razmišljanja.

Dok je jeo teletinu i krumpire, s tekom mora se priznati, oglasi se WhatsApp poruka od Marka

-”Imam nešto za povući i dvije na slijepo al bi trebale biti dobre”, te odmah zatim”jesi u igri?”.

- „Maja hajde požuri s ručkom da ne smetamo baki više”, izleti mu automatski kombinirajući već u glavi

kako da se posloži s vremenom.

-”Sad ti se odjednom žuri, mislila sam štrudlu od jabuka ispeći, imam neke iz Kauflanda od prošli tjedan

ali za štrudlu bi trebale biti dobre.”

-”Ma moram se spremati sutra za posao i a Maju moram do Ivane odvesti, ali nisam ni rekao da odmah

idemo, samo se nećemo baš dugo zadržavati.”

-”Ali tata obećao si da idemo kupiti romobil”, oglasila se Maja napadajući s druge strane.

-”Ma idemo kupiti romobil”, jebalo te romobil, pomisli Krešo.

-”To nema veze s ovim, prije nego te odbacim zaletjeti ćemo se po njega u City kao što smo se i dogovorili.”

-”Ne mogu prije 7, pola 7”, odgovori Marku.

-”Ok ni ne treba ranije ali nemoj zajebati, dužan si mi od prošlu subotu.”, brzo mu ovaj odgovori.

Skroz je zaboravio na taj romobil, a sad se uvaljao i morat će to odraditi, što je najbolje od svega to je bila

njegova ideja.

Doduše on je htio da kupe električni romobil na što je Ivana poludjela, kao uostalom i na sve što on predloži u vezi Maje kao da nije ona ta koja od djeteta radi nesposobnog invalida.

„Jebi ga nakon ovakvog tjedna zaslužio sam ovo”, „ako obavimo City do pet, pola šest, vratim ju Ivani mogao bi taman stići doma se istuširati”, kombinirao je.

-„Gle mama kavu ćemo još popiti al kolač fakat ne trebaš peći, da se ne mučiš a i ne stignemo”.

U City centru je bila užasna gužva , hrpetina ljudi i dječurlije u pokušaju ubijanja nedjeljnog popodneva,

Kreši se to gadilo, još je i parking tražio dobrih deset minuta.

Dok ga je Maja vukla prema Mulleru kod štanda s mobitelima učinilo mu se da vidi konobara iz kineskog

restorana i kako ga ovaj promatra. Hladan znoj ga odmah probije, „jebote je l' ovaj mene prati”, počela ga

je hvatati paranoja. Još kad je vidio zaštitara na ulazu u Muller kako priča na motorolu i gleda u njegovom

smjeru poznati simptomi su bili tu.

Primio je Maju čvršće za ruku i povukao je u suprotnom smjeru, „idemo ti negdje drugdje nešto kupiti.”

Maja je poludjela i počela plakati i otimati se međutim Krešo se nije obazirao i nastavio je po svom.

Nakon nekih 45 minuta kaosa, našli su se kako sjede u autu na parkingu, Maja još uvijek uplakana, sa najvećom kutija legao kocaka u rukama, ali na putu da se smiri.

-”Ma daj Maja kupit ćemo ti romobil drugi puta, pa legići su ti isto super, prije si ih obožavala”, govorio

joj je Krešo više tješeći sebe nego nju.

Sad mu je bilo samo do toga da ju nekako vrati Ivani, da sve prođe, da se zaleti doma istuširati i konačno

malo opustiti.

Kad je konačno dovezao Maju do Ivane ova ga pogleda i pita; „ niste li trebali romobil kupiti”, međutim

Krešin odsutan pogled ju zaustavi od daljnje provokacije, a njemu je bilo samo da što prije ode doma.

Ponedjeljak

Zvukovi „Insomnije”prene Krešu iz sna, ponedjeljak, posao, prvo mu prođe glavom. Večer kod Marka, incident u Cityju, opet napadaj panike, dalje su misli bježale.

Bio si je relativno ok, ali nekako nabrijan, očito su ga cuga i bijelo još držale, premda nije ni došao nešto

kasno doma, oko jedan pola dva najkasnije ako se dobro sjećao.

„Dan je ispao potpuni fijasko”, razmišljao je hodajući do kupaonice, „od plana nije bilo ništa, samo sam

se u još veća sranja uvalio.

Dok se krenuo skidati za tuširanje pogleda nevoljko lijevu podlakticu.

-” O u kurac”, izleti mu, „ovo više nije normalno, ne opet”.

Dok se vozio po Vukovarskoj padne mu na pamet da restoran vjerojatno još ne radi, ali sad nije bilo povratka, najnovija tetovaža ga je ubijala i morao je saznati što znači.

Uz brzinski rekord i dva crvena svijetla, sedam minuta kasnije bio je na Trešnjevci ispred restorana,

naravno zatvorenog, ponedjeljkom od devet kaže.

Da li čekati ili zakasniti na posao Krešo se dvoumio ravno dvije sekunde, sad je samo trebalo negdje ubiti

sat i pol skoro.

Sjeo je u prvi kafić koji je našao da radi i naruči si kavu. Prostor je zapravo bio skroz pristojno uređen i djelovao je čisto, međutim dva lokalca već su plazila po šanku i konobarici, muzika je bila preglasna ali mu se više nije dalo izlaziti.

Jedva je nekako uspio izdržati do deset do devet u kafiću, surfajući na mobitelu pitaj boga što i uspješno

ignorirajući dva poslovna poziva i nekoliko mailova.

U dvije minute do devet već je stajao ispred restorana dok je konobar iznutra otključavao vrata, Krešo ih

povuče prije nego što ih je sam konobar uspio otvoriti.

-ˇDaj mi pozovi onog svog kuhara”, kaže mu Krešo rezolutno pa ako je ovaj i htio nešto prigovarati

Krešin pogled ga razuvjeri te šutke odmah ode do kuhinje.

Kukavica, paničar i očuh bio je rezultat ovoga puta, Krešo niti se zahvalio niti je pričekao neki komentar

konobara, samo je uzeo svoj mobitel i okrenuo se da izađe van.

Međutim nakon par koraka se naglo okrenuo i pitao konobara: „ je li majstore jesam tebe vidio jučer u Cityju?”

„Ne”, kratko i zbunjeno odgovori konobar te brzo nestane u unutrašnjost restorana.

Dok je hodao prema autu uhvati ga nagla i jasna spoznaja da ovo mora riješiti, ovako ili onako, jednostavno više ne može živjeti s tetovažom.

Sjedne u auto i krene vrtjeti ideju koja mu je još prošli tjedan pala na pamet ali tada se možda još činila

radikalnom, međutim sada je bilo vrijeme za akciju.

No za bilo kakvu akciju trebao mu je Marko i nešto robe, sjeti se da je vidio bankomat pored kafića te ode dignuti novce. Toliko je bio nabrijan da mu se nije ni dalo zvati Marka, otići će direktno do njega, upali auto i krene.

Na križanju Nove ceste i Vukovarske palilo se crveno, Krešo vidi praznu cestu te doda još gasa kad se začuo snažan prasak. Zaustavi auto nekoliko metara dalje i u retrovizoru ugleda biciklista kako nepomično leži nasred zebre.

„O idiota pa doletio mi je iz mrtvog kuta, ti biciklisti su fakat kamikaze, sigurno neki jebeni dostavljač, Pakistanac ili Indijac”, psujući u sebi lamentirao je Krešo.

Nekim čudom nikakvog prometa u tom trenutku nije bilo, niti auta niti pješaka, „a jebi ga”,nakon deset

sekundi blackouta pomisli Krešo te ubaci u brzinu i krene dalje.

Parkirao se ispod Mosta slobode kod Bundeka nesvjestan kako se uopće do tamo dovezao.

Izađe iz auta i krene pogledati desni prednji kraj, far je bio napuknut i vidjeli su se tragovi plave boje po

haubi i braniku ali ništa što se ne bi dalo srediti razmišljao je Krešo, a sad uostalom ima i važnijih stvari

za riješiti.

Unatoč pet, šest parkiranih automobila okolo njega Krešo primijeti da na sreću nema puno ljudi, koji šetač

pasa i jogger na nasipu, svi gledajući svoja posla. Valjda je ipak bilo prehladno.

Izvadi mobitel iz džepa i nazove Marka.

„ Čuj treba mi nešto za povući i treba mi odmah, je l' ostalo što od sinoć?”, izdeklamira Krešo nakon

što mu se ovaj konačno javio.

„ Stari pa ti imaš surlu ko slon”, uzvrati mu Marko polu prijekorno i polu zabrinuto, „ jučer smo te dizalicom trebali odvajati da ostaviš nešto i nama, a male nisi ni pogledao cijelo večer, još si doma pobjegao, buraz čudan si mi u zadnje vrijeme.”

-” Sorry, al fakat imam situaciju i treba mi odmah, imam novce kod sebe...”

-” Ma nije u novcima stvar, znaš to, nego nemam sad, kažem ti da si jučer posaugao sve...”

-”Za koliko bi mogao imati, situacija mi je na život ili smrt nemoj da te moram moliti fakat mi je hitno.”

-” A jebi ga gle, još sam doma , dok nazovem, dok se obučem, dok pokupim, ako uopće uspijem dobiti čovjeka ovako rano, gle dva, tri sata sigurno.”

-” Ajde probaj to prije riješiti, bit ću ti vječno zahvalan, dobiš i bonus za trud.”

-” Sad me jebeš buraz a dobri smo si, idem probati srediti pa ti javim, ali ništa ne obećanjem.”

Kreši nije preostalo ništa drugo nego da čeka, međutim otkad mu se plan u glavi iskristalizirao kao da ga

je uhvatio neki spokoj, ako treba čekati, čekat će.

Dok je sjedio u autu počne osjećati lagano peckanje i zatezanje na lijevoj podlaktici ispod veste. Tetovaža,

opet se mijenja.

Međutim ovaj put nije ga bilo briga niti što piše niti ju je imao potrebu pogledati, ionako će uskoro to biti riješeno, jedino što mu je dalo naslutiti sudbinu biciklista.

Sjetivši ga se krene okretati stanice na radiju, istovremeno krene surfati po portalima ne bi li čuo neke

vijesti i potvrdio svoje sumnje.

Taman što je nakon nekih sat vremena naletio na Indexu na „prijelomnu vijest” o nesreći na Vukovarskoj,

zazvoni mu telefon -Marko.

-” Buraz da znaš da si mi jebeno dužan za ovo, i ne mislim na novce. Sredio sam ti, budi za petnaest minuta na starom mjestu.”

-” Hvala ti dolazim.”

Nije se više zamarao viješću s Indexa, ionako misli da zna kako je to završilo, sad je bilo vrijeme za pozabaviti se tetovažom i nema smisla da ga išta u tome sprječava.

Upalio je auto i krenuo pokupiti robu od Marka.

Nekoliko sati kasnije probudila ga je užasna bol, prvenstveno u ruci ali i u glavi. Krešo jedva otvori oči i

odmah baci pogled na lijevu ruku. Od onoga što je vidio skoro se ispovraća, podlaktica mu je bila mjehurasta, crvena, nabubrena kaša pulsirajuće boli.

Ležao je na trosjedu u boravku, na stolu je bila gotovo prazna boca Jack Danielsa, blister tableta protiv

bolova i smotana novčanica od sto kuna.

Pogled mu skrene prema kuhinji i štednjaku, unatoč užasnim bolovima, u očima mu se pojavi iskra ponosa te gotovo da uspije izvući osmijeh na lice.

-„Kukavica, ko je sad kukavica mater vam jebem kinesku.”

-” Kakav ris i očuh, sjebao sam vas pederi.”

Na valu adrenalina Krešo se pridigne i sjedne na trosjed i dalje gledajući prema štednjaku pa prema svojoj

ruci, izgledala je užasno ali nije ga bilo briga, nekako će već zarasti, glavno da se riješio tetovaže.

Na pamet mu padne biciklist, „ jebeni debil se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme”, sad jednostavno

nemam snage se s time baviti, a i nema smisla kvariti slavlje”, razmišljao je Krešo. Sad kad nema više

tetovaže sve će biti lakše, sve će se riješiti i posložiti a vjerojatno ga uostalom nitko nije ni vidio.

Dok je tako balansirao između mislio o svijetloj budućnosti i bola u lijevoj ruci Krešo osjeti sad već

poznato lagano peckanje u desnoj ruci, na podlaktici.

Podigne rukav veste te mu se otme „o jebote” na glas, više iznervirano nego ikako drukčije dok su ga sa

ruke „ gledala” tri nova ideograma.

Krešo je bio siguran da mu ovaj put ne treba niti google, kineski kuhar niti itko drugi, znao je točno što

piše i što mu se poručuje, istovremeno razmišljajući da li još uvijek ima onu sjekiru u šupi.

„ Mene ste našli zajebavat...”