Orlan Tus by KnjiznicaDubec

Poetski mozaik

Orlan Tus

Izabrane pjesme

Pjesme koje se nalaze pred vama počele su i završile svoj život u prvom desetljeću ovog tisućljeća. Ovo je njihovo svojevrsno uskrsnuće, želja za ponovnim pojavljivanjem pred publikom, pred znatiželjnim očima i otvorenim srcima. Pozvane su, nisu se same nametale, kao što nikad i nisu i to im savršeno odgovara. Njihov je medij Orlan Tus, glazbenik iz sjene, frontmen grupe Mika Male, oduvijek ipak više posvećen riječima koje žive uz glazbu, ljubitelj metra i povremene rime. Svoje mrvice poezije počeo je prosipati krajem devedesetih te se sada broje u više stotina malih završenih cjelina. Čudo je što niti jedna zbirka poezije, iako povremena u planu, nije s njima osvanula. Možda nisu bile dovoljno hranjive? Na vama je da date svoj sud. Autor je, naravno, pokušao iz velike vreće pune zaboravljenih pjesama izvući nekoliko koje će predstaviti njegov sramežljivi opus. Pjesme su dijelovi njegovih iskustava, svijeta neobuzdane mašte i ljubavi prema ne-toliko-epskom izričaju. Kada bi se više potrudio poštivati pravila, bez sumnje bi se prilagodio pjesničkom obliku haiku, pokušao bi sa što manje reći što više. Ipak je poezija u suradnji s čitateljem i treba mu velikodušno dopustiti da ispuni praznine neizrečenog. Pjesme koje se nalaze pred vama počele su svoj novi život jednim neočekivanim pozivom. Nadam se da će ga opravdati .

Mogli bismo

mogli bismo raspredati sjesti na kavu i satima raspredati sašiti planove u kilt i šetati travnjacima u nadi za ljuljačkama

mogli bismo pomisliti da smo sami da su revolucije tek rudimenti nerealizirane evolucije

sjedimo i raspredamo svjetovni i staloženi premudri za čežnju

Ako sam pogriješio

ako sam pogriješio pusti pse da me rastrgaju

ako sam pogriješio znat ćeš neću se braniti

i ako sutra na tom mjestu izraste jedna mala kuća jedan mali vrt i ljuljačka to će biti moj poklon moje iskupljenje moj pozdrav

i ako odlučiš tamo živjeti saditi cvijeće i ljuljati se možda se rodim ponovo sletim ti na rame i zapjevam

Da sam imalo tiši

imao bih predodžbu o tome kako je sjediti na planini okružen divljim životinjama i plemenitim biljem

znao bih da je jutro početak a noć kraj dana da su sati ljudski izum a ne samostojeća istina

da sam imalo tiši vrisnuo bih tražio bih da mi vrate djetinjstvo da me ostave na miru

ona bi znala jednom je rekla da si imalo tiši ne bi imalo smisla razgovarati

I ti tu ne možeš ništa

odlučeno je

sad poznaješ sve moje strane a voliš većinu i nije ti teško pričekati kad se zadržim pa te zadržim

smiješno je reći da si moja smiješno je reći bilo što u što oboje ne vjerujemo

možeš se sada praviti da ne voliš moju poeziju nije ni bitno možeš probati uskladiti moj nemir i tvoj mir moju žudnju i tvoju praktičnost možeš što hoćeš

jer odlučeno je

kad sam te prvi put nasmijao kad sam ti rekao svoje ime a ti nisi tražila da ga ponovim

Kroz prozor kuće u kojoj živim

skidam cipele sa svojih nogu ona me grli i produžuje volim je i spremam joj ručak na drugom katu pišem pijem kavu i šutim

s radijatora na stol doskočio je bijeli mačak dižem se, palim radio, slušam vijesti i šutim

ona ulazi, spremna za mačkom se zatvaraju vrata vodimo ljubav i produžuje za njom se zatvaraju vrata

gasim cigaretu, pišem i šutim to nisam ja to ne mogu biti ja

Lastavica zastala u letu sanjari o moru i danima kad je bila riba o soli koja joj miluje škrge i koraljnom grebenu gdje se skrivala od ribara sanjari o morskim školjkama i rakovima o dubini u koju se nije usuđivala ići i braći i sestrama koji su plivali s njom i sjeća se htjela je slušati svijet lebdjeti na vjetru i gubiti se u oblacima putovati i izbjegavati avione biti ptica

…na uho…

niotkuda užici niotkuda pjesma da nas digne podsjeti na smijeh niotkuda gola ramena na vidiku

želim sladoled i medenjake i one torte što imaju višnju na vrhu želim Sunce što grije a ne prži slobodno kupanje u sva doba dana

usred livade sjedila je sama golih ramena na vidiku šapnuo sam joj na uho da je želim

šapnuo sam joj...

...na uho...

...da je želim...

ona želi sladoled i medenjake da je prestanu gnjaviti muškarci želi slobodu da odlučuje sama da prestanu je prolaziti žmarci

samo je sjela da osjeti sebe onu što već nije osjetila davno samo je sjela da puste je na miru samo je sjela da ne ustaje

Ne razumiju

ruke na tipkovnici ne razumiju modernu poeziju one žele nešto beskrajno klasično i lijepo one bi najradije olovku i papir bijednu zamjenu za ekran i fontove

kad napišem ti mislim na bilo koju ti izmišljenu ti

kad napišem ti pretvaram se da mislim na bilo koju ti izmišljenu ti

kad napišem ti pretvaram se da me voliš da si početak i kraj mog pisanja

prsti na novoj, crnoj tipkovnici ne razumiju modernu poeziju

pretvaraju se, služeći me da su cinični a među sobom dogovaraju čekaju da izađem iz sobe da napišu nešto ljupko ljubavno, pitko i iskreno ne srameći se tipaka po kojima kucaju

Neizbježni pristanak

čulo se samo zveckanje narukvica i pitanje: zašto čekaš? ruka je doticala svilu tražila je, mamila je

nisam ni prvi ni zadnji ovdje noć je i sve mi govori da odem kući

ona ništa ne govori povlači se u mrak i čeka zna da nas dijele samo izmišljene granice i lažna susprezanja

Nota 3

istresam novine

ispadaju slova i tonovi

i sve mi se čini

da je netko opet ubijen večeras

ususret godišnjici braka nekog važnog plemstva

besmislenog kao pite od blata na Haitiju

čuo sam

svira preko puta trubu jedan mladić

spremno se zatvaraju prozori

on ne mari

i marljivo vježba

Otok

mir se proteže od šetališta do pristaništa iz daljine se primiče trajekt ni žive duše u gradu ni ribara, ni psa

naglo sam viknuo tvoje ime ispunilo je prazne ulice i krošnje borova uzburkalo dječji san i izdahnulo u zvonima kapelice

ostao sam ovdje tražeći nam smisao neki postojani razlog a postao sam mračni oblak i oluja tuča što uništava usjeve

jesen je još u navratima ljeto naša jedina sezona kad smo bili a nestali u predvečernjim plivanjima

jesen je još u navratima topla podsjeća me na sjećanja koja nasilno gasim okrećem se od obale koja izgara prema šumi u koju nismo zalazili

s trajekta silaze turisti i domoroci bolje da pođem uvijek se predomislim ako ne krenem a brod ne čeka, on hita

more je duboko i prostrano ostavlja trag soli na palubi i mojim dlanovima tu smo se negdje i rastopili dok mi je tvoja kosa spavala u krilu

Padam kroz protupožarne stepenice

udovi vise na sve strane glava naslonjena na uho uho na hladni metal oči prate prizor u nečijem stanu

konačno otkrivam zašto su ljudi toliko usamljeni moj dragi susjed prolio je mlijeko po tepihu i mirno ga briše

kao da nigdje ne ide kao da nikad nigdje ne ide

skupljam se i trčim se naći s tobom

Prepjev boli

mala ptica umrla je sinoć na mojim rukama dijete je razbilo koljena na betonu truplo mačke već mjesecima leži pored ceste jabuka je prestala rađati snijeg je smeđ snijeg je crn

planiraju novo parkiralište na livadi pored moje kuće vrabac je sinoć umro na mojim rukama

crna voda teče s mojih dlanova crna voda teče iz mojih očiju

Preuzela si grad

šuljam se kao da sam skrivio nadajući se da te neću sresti ili da ću te sresti

preuzela si grad u svoj njegovoj živosti i ljetu koje dolazi ušla si u hrastove i parkove

one imaju tvoj uvijek-dva-koraka-ispred-mene-jer-nisi-sigurna-što-bi-sa-mnom hod i kratku modernu stiliziranu frizuru

otkad je tvoj sav sam nekako unakažen uzjapuren kao kastrirani puran

auti primjećuju suosjećaju više me ne gaze po zebrama a majka šuti

što će, nije joj lako

Čekam

nekad me ulove sekunde u svoju mrežu

i čekam

nekad sam tvoj u svoj svojoj oholosti nekad sam sirov kao željezničar u zoru

nekad sjedim u sobi i pišem

razrađujem emocije

odrađujem ih kao posao kao inat tada sol izlazi kroz znoj

ne kroz suze

Samo hrabro

krenuli su koraci prema tebi noge u galopu bosi tabani od bola užareni staklom po kojem hodaju hrabro ne obaziru se meki idu naprijed kao da ih samo čeka jedno veliko hvala poljupci pod nakošenim šeširom i skriveni pogledi

predrasuda je da muškarac ne izgovara sve riječi izgovara ih misleći da šuti treba slušati između redaka zaboraviti da je muškarac

treba paziti možda se ne vrati možda je jedan od onih koji odlaze iako vole iako tvrde da vole

možda si se uvalila

i dok ga držiš za ruku znaš da šuti i između redaka

Sve su zakuhale kiše

između nas prostor je ispunjen lavom nitko ne prilazi bliže da se ne opeče prerano i zato iz aviona izgledamo kao Budim i Pešta razdvojeni tražimo most zajednički prečac a možda samo treba da nas netko gurne s leđa

kao dvije pande u zatočeništvu još ćemo izumrijeti ovako u pjesništvu moje nespretne olovke

kada bih se kladio tko će prije Afrika do Amerike ili ti do mene digla bi se nova gorja na obalama novonastalog kontinenta bio bih mrtav i bogat

Upala si mi u juhu

sastavila su se preda mnom na dnu tanjura slova koja tvore tvoje ime dugo neizgovoreno i samotno

osušio sam ih i postavio na stol da me podsjete da te ne nazovem čak i u najvećoj kušnji čak i u najtežim izbivanjima

i nije to što si mi upala u juhu nego što te nisam ranije pojeo to što si se usudila biti neslana i duhovita

na mom stolu u mom tanjuru u spokojno i mirno nedodirljivo nedjeljno popodne