Pjesma XXXI (iz zbirke Strune i stihije, Naklada Bošković, 2020.)
Primi me za ruku i čvrsto stisni ovaj put me ne puštaj jer nije kao što prije bilo je kada smo koračali zemljom
Primi me za ruku mi koračamo sada po leđima vjetra Mi smo lišće i u uraganu stanujemo
Primi me za ruku Mi nemamo kamo Bila sam čuvarica prije skupljala krhotine prah sam čuvala po urnama na kaminu, a u kaminu prahu je mjesto Ne čuvam više ni oganj ni prah
Mi nemamo kipova jer nemamo bogova Nemamo stupova jer nemamo krovova Nemamo domova jer nemamo djece
Slamaju se grane, trgaju se stabla iz korijena čupaju Bure nose mora i izlijevaju iz korita Rijeke križaju tla kao suze klize niz jadno, crveno lice zemlje Sunca se pale i gase Tisuću je sunaca na nebu, a nijedno ne grije Grije me još samo tvoja ruka Držim je grčim ti prste uz grudi privijam
Još samo u tvom pogledu vidim mora i vrhove gora i gore je nebo ispod tvojih obrva
Ničeg nema, ljubavniče Lebdimo
Pjesma XXI (iz zbirke Strune i stihije, Naklada Bošković, 2020.)
Po prozorima zgrade niču pušači kao blesavi merkati Zimi ostinutih lica i ljubičastih ruku prstima stežu zlatnu fanfaru dobri duh hladnoće i samoće pa zaboravim i da nas dijeli ulica sve nas vidim za velikim blagdanskim stolom blagujemo zimu blagujemo dim
(iz neobjavljenog ciklusa Pjesme zime i noći)
Ljudi lučice u noći U grudima njihovim plamte lica ljubavi U gustu tamu uronjeno svjetlo
U grudima ljudi ostaklile se zvijezde Oštri im bridovi ranjavaju tkivo
U ljudi grudi bole i peku Svjetlost teško probija tamu
Nova jutra (iz neobjavljenog ciklusa Slavujev zov)
Da osvanemo u novo jutro blagi prema prošlom orošenih i ohlađenih ruku nježnih prema zaboravu
puteva u dlanovima
izglačanih
utisnut će se neki novi kao velike rijeke u zemljino tijelo
Da osvanem u novo jutro lakih nogu i mliječnih kostiju pa se vinem kao ptica
Iz pogovora zbirke “Strune i stihije” Harmoniju, koju Mihaela blisko osjeća kao nasljeđe Grada iz kojeg potječe, i stihiju, koju stihom kroti, koristi ona kao ključeve ulaza u prostore u kojim slika priziva riječ a riječ se podaje slici: "Dan diše / U daljinu gledam vidim toranj od pastela / Proljeće je / Spuštam se niz ulicu." Ljubav je uvijek u jukstapoziciji sa smrti. Ni Mihaela Rašica nije jedina koju zaokuplja ta suprožetost. Međutim ona, bez Batailleova iskustva, razlikuje velike i male smrti, u ljubavi: "Meni su male smrti teže od velikih / Ne dolaze u povorkama / nego na prstima / pa ih se ne čuje kad odu." Njena zamišljenost pred tim odnosom povod je za želju: "da od tebe načinim / jednu malu smrt. // Kostima i dlakama idem prema tebi / da se srastemo da se skostimo / pospremimo za kasnije." Onaj neologizam govori sve. "Ljubav je" kako piše Erich Fromm, "aktivnost a ne pasivni efekt, ona je ostajanje, a ne zaljubljivanje." (E. Fromm, Umijeće ljubavi). Pjesnikinja zna ostati svoja, makar i nevoljko: "Uznemiruje me što si drugo nego ja", piše ona. "Ljubav je aktivno prodiranje u drugu osobu (...). U činu spajanja spoznajem vas, spoznajem sebe, spoznajem svakoga - i ništa - ne znam", piše Fromm. Nevažno je je li i ona došla do takvih spoznaja, njezina poezija jest. Ljubav je davanje u kojem i druga osoba postaje davalac, ljubav je dvostrukost. Ona piše: "kad bi bas bilo dvoje / Smrt bi bila mršavija". Luko Paljetak
Mihaela Rašica rođena je 20.10.1997. u Dubrovniku gdje je završila osnovnu školu Lapad i Opću gimnaziju Dubrovnik. Trenutno je na prvoj godini diplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek Likovne kulture, smjer- slikarstvo. Dobitnica je pohvale ALU za uspješan rad u akademskoj godini 2017./2018. i pohvale magna cum laude iz latinske klasifikacije za prvostupnike u akademskoj godini 2019./2020. Do sada je objavila jednu autorsku zbirku poezije Strune i Stihije (2020.) te nekoliko tekstova u književno-umjetničkim časopisima, sudjelovala s autorskim filmskim uradcima na filmskim festivalima te izlagala na nekoliko skupnih izložbi u Zagrebu, Rijeci i Osijeku.