Netema

PIŠE: VINKO JEDVAJ

Pola života izražavam se deficitarno. Nedostaje mi više od pola riječi koje u elokventnih ljudi budu u optjecaju. Spoznah to nakon što je prije više godina jedan inače uvaženi hadezeovac izjavio da on nikada ne laže, ali ponekad izgovara neistine. Dugo mi je trebalo da prihvatim razliku između neistine i laži. Stvar je to riječi, činjenica, smisla i koječega drugoga. Unatoč razlici, koja potječe od sama postojanja riječi neistina, još uvijek pomišljam da je možda ipak jedno te isto laž i neistina, samo što ovo drugo malo ljepše zvuči, a i lišava odgovornosti. Kao što je poučno u distinktivnom pogledu kad političari nešto odgovorno tvrde, jer tada kao da se zaklinju, osim što su spremni prihvatiti posljedice takvih tvrdnji, a bez obzira na to što za sve ostalo, što ne tvrde odgovorno, nisu. Kako god bilo, neistina kao eufemizam za laž još i može proći, ali netema za nešto što nije tema teže prolazi. Sad, kako je svašta moguće nazvati netemom ­ nakon što je premijer to jednom učinio u vezi s aferom SMS­ova ­ valjalo bi poraditi na jezičnoj strani pitanja, makar pod općom natuknicom kreacije i kreatora tema kao nečemu što je tome suprotno, jer trenutno ne nalazimo objašnjenje u on­line rječnicima. Možda bi trebalo pročitati pokoju knjigu, ali tko će to sad. A stvar se čini zanimljivom pa bi je valjalo žurno promisliti, tražeći kakve god uzorke i primjerke. Recimo, ovogodišnja Dora i pobjednička pjesma »Mama ŠČ!«. Evidentno je to postala tema, a opet kao da je netema. Razumije se, kako za koga. U javnosti to je jedna od par najaktualnijih tema, ali za nas kršćane to i nije neka tema, jer ako nam se sviđa pjesma, ne možemo umanjiti osjećaj da su izvođači ipak nekakvi rastakači naših pogleda na pristojno ponašanje ljudi pa i život općenito. Pa se onda eventualno možemo pridružiti inicijativama za diskvalifikaciju pjesme, jer ne želimo da našu zemlju tamo u svijetu zastupaju neki muškarci odjeveni u žene. Mislim, malo je to previše revnosti. Pjesma kao pjesma zvuči skroz dobro, pjevaju je iz petnih žila i što se toga tiče, sve je na mjestu. Odjeća je takva kakva je, ali baš i nije onakva kakvom se opisuje. Ja si ne mogu zamisliti žensku osobu u takvoj odjeći, ali ako netko može, razumijem. Pjesma, kostimografija i scenografija više izgledaju kao spoj kazališne predstave, mjuzikla i performansa, dakle nešto što je i inače karakteristično za ovu riječku grupu, a već duži niz godina također i za Eurosong. Ako ta glazbena grupa propagira neke nama kršćanima neprihvatljive norme ponašanja, onda se u nekoj primjerenoj prigodi i na primjeren način možemo od toga i javno ograditi. Ili pak prihvatiti činjenicu da živimo u sekularnom društvu. Pošteno su pobijedili – osim ako se kasnije ispostavi da nisu – odradili su odličan marketing i imaju priliku ostvariti onaj cilj kojemu se svi također možemo, iako ne moramo, nadati, a to je da će ostvariti dobar plasman na europskom natjecanju. Ne znam koliko se kršćani mogu sa svim tim poistovjetiti, ne znam može li se istovremeno voljeti nečiju glazbu, a ne onoga tko je stvara i sve što je s tim povezano. Kršćani ipak u svemu prepoznaju neko dobro. U ovom slučaju može se priznati rad, kreativnost, kontinuitet, profesionalnost, itd. Vidi se i neki razvoj u javnom nastupu ovih glazbenika. Na početku su bili neozbiljni ljudi u ozbiljnome društvu, a sada kao da su ozbiljni ljudi u neozbiljnom društvu. Pobjeda je, formalno gledano, legitimna i stoga zaslužena. Statistički gledano, da za njih nisu glasovali i kršćani, ne bi pobijedili. Kako se onda iz toga izvući? Najbolje je cijelu stvar do daljnjega tretirati netemom. U međuvremenu, mogli bi se oni i popraviti, već su i u nekim godinama. A tema svih tema mogla bi biti ona koja je nazvana netemom. SMS afera, ili što je već, čini se da je ona majka svih tema u našem nedozrelom demokratskom društvu, koje očituje korupciju kao redoviti način odvijanja i ponašanja svega i svakoga. Na grijeh struktura upozorio je odmah na početku svoje nadbiskupske službe u Zagrebu kardinal Josip Bozanić. Tada su se strukture grijeha kod nas ubrzano razvijale, a koliko je vremena od tada prošlo! Njega kao da su ušutkali i u Crkvi i u društvu – iako, ili baš zato što je imalo efekta – a redovito se to činilo i sa svima ostalima koji bi se usudili nešto reći o toj temi. Malo tko ozbiljno doživljava prokazivače i zviždače i malo koji od njih na kraju dobro prođe, jer sustav je hobotnica kojoj se vide samo sveprisutni pipci, glava joj je dobro skrivena, a u njoj se roje uvijek nove misli kako stati na kraj neprilagođenima. Dakako da to nije specifično za sustav samo onda kad je na vlasti HDZ. Hrvatski građani dobro znaju da je sustav takav tko god njime formalno upravljao pa se onda utječu slaboj nadi da je moguće nešto promijeniti zadnjim slamkama spasa kakvima se odnedavno pričinjavaju oni koji za sebe kažu da mogu, iako ne mogu. Zbilja to teško ide. I ne pomaže puno sjetiti se da sve počinje od čovjeka pojedinca. Kad si ne znam kakav kreposni pojedinac, ako ti je sustav sav takav iznakažen, možeš se još jedino uzdati u to da slijediš Gospodinov put. Zato ne razumijem, je li naš premijer pod prevelikim stresom pa ne vidi da svojim ponašanjem u vezi s ovom aferom podržava upravo takav nakaradni sustav – za koji čak i sam kaže da ne valja – ili je sve to skupa jedna velika obmana i mi zapravo imamo savršen sustav, otporan na korupciju? A nemamo. Ako je zbilja uvjeren da su sve to o čemu se počelo sve više pričati zapravo neteme, onda se postavlja pitanje, a što uopće znači da je nešto netema? Primjerice, nerad je svakako nešto što nije rad. Ali nije ništa. Nezgoda je ipak neka zgoda, baš kao što je i nesreća nekakva loša sreća. Kako sad tu stoji izraz netema, nemam pojma. Ako je neistina eufemizam za laž, onda je netema eufemizam za nešto, samo još ne znamo za što. Zacijelo nije za ništa. Kako je neistina nešto suprotno istini, tako je netema valjda nešto suprotno temi. A ako tema znači da o nečemu pričamo, onda netema znači da o nečemu ne pričamo. A pričamo. Pitanje je dakle, zašto se pravimo da ne pričamo, zato što nemamo o čemu pričati ili zato što ne smijemo o nečemu pričati? Kako je premijer najavio i s tim povezane izmjene zakona, očito je da je ova afera nešto o čemu bi se imalo što pričati, ali neće se pričati. Zar zbilja? Sve će se popraviti preko noći? Neće. Tako da je afera SMS svakako tema ne samo unatoč tome, nego baš zato što je nazvana netemom. Posebnim nazivom, pjesničkim ili filozofskim ­ kako su se nekoć stvarale nove riječi ­ svejedno, dana joj je skroz specifična težina. OIeg Butković bolje bi se kod toga snašao. A nedavno se nešto kao malo raspravljalo i o nekom pismu neke anonimne redovnice, ali autentične i poznate redakciji, objavljenom na vjerskome portalu čiji novinari i urednici pravdaju takvo što željom da se potakne unutarcrkveni dijalog. Sve smo nešto čekali, kad ništa. Biskup Križić, pronicljiv čovjek, dobro je primijetio da nije jasan smisao takvoga pisma. I jest tako, jer za razliku od prije spomenutog sustava državnih i društvenih struktura, u redovničkim zajednicama sustav je nešto posve drugo s obzirom na neka neugodna iskustva koja unatoč tome opisuje redovnica. Tu je valjda ipak riječ o pojedinačnim i osobnim dogodovštinama iz kojih se naziru osobni grijesi pojedinaca i zato je smisao takvoga pisma manjkav što oni, kojima je ono u ovakvoj otvorenoj formi napisano, ne trebaju računati sa sustavom, nego s osobnim grijesima i vlastitim kušnjama od kojih ni sam Gospodin nije bio izuzet. Neće se njima događati sustav, nego osobno iskustvo, dobro i loše, koje se dogodi ili ne dogodi. Pa onda, ne sumnjajući u općenito dobre namjere vjerskih portala i medija uopće, valja razmisliti, nije li ovdje možda ipak važnija tema nekakvoga žutila u vjerskim medijima, specifičnoga jamačno, dočim je tretirana tema, kao takva, zapravo netema, što bi rekao Plenković. Jer, kako je krenulo, bit će toga i više. Mi kršćani zavirujemo posvuda, od pobjedničke pjesme na ovogodišnjoj Dori, preko molitava na trgovima, do realityja. A i što nam ne bi naši pružili istu razinu zanimljivosti na malo otmjeniji način, a bez provokativnih vizualija, a k tome još kroz blisku nam tematiku? Sve u svemu, naš premijer jenajmanje metodološki ­ kao i inače, prilično u pravu. Nema na svijetu puno tema. Znači, manje ih je nego više. Kad se stvari sažmu, i od ovdje dotaknutih tema kao netema, temom ostaje tek jedna. To jedva proizlazi iz same činjenice da se takvu temu može samo proglasiti netemom. Pa bi tako i sve druge teme, kad bismo ih znali proglasiti netemama, prestale biti teme. Ponekad i ponegdje to je samo po sebi razumljivo i bez previše novih riječi, a kamoli dijaloga.