Što beba treba?

Izazovi ranog roditeljstva

Gordana Galetić, magistra socijalne pedagogije i psihoterapeutkinja (ECP), autorica radionica za roditelje, bebe i djecu “JUPI!” i programa “Poticajna obitelj”

PROMJENA U OBITELJI

Svi razumijemo da dolazak djeteta, prvog, drugog, trećeg i svakog ponovo, predstavlja promjenu u životu obitelji. Dobro je i promisliti na koji način uljepšati i olakšati tu promjenu sebi i svom partneru ili partnerici, a da istovremeno odgovorimo na potrebe našeg iščekivanog člana obitelji!

Ključna je dobra priprema! Kada se dvoje ljudi odluči živjeti zajedno kao obitelj, kao partneri, najčešće su potaknuti osjećajima međusobne povezanosti, zaljubljenosti i lijepim zajedničkim trenutcima. Ovisno koliko brzo u naš život dođe dijete, kao par još nismo ili smo već prošli putovanje od zaljubljenosti i često idealiziranja partnera do boljeg međusobnog upoznavanja, različitosti i sličnosti, možebitnih razočaranja, a i brojnih sukoba te u konačnici međusobnog usklađivanja potreba, očekivanja i navika te svjesne izgradnje bliskog i podržavajućeg partnerskog odnosa. Dolazak bebe u svakom je slučaju velika promjena! Naša najveća sreća i radost, a koja u nekim trenucima može biti i najveći izazov i najslađi izvor zabrinutosti i stresa. Ukoliko kao pojedinci i kao par još nismo prošli gore spomenuto putovanje i postigli razvoj našeg partnerskog odnosa do faze stabilne veze ispunjenje razumijevanjem i podrškom, tada se povećavaju šanse da dolazak bebe predstavlja još veći izazov. Ono što može bitno olakšati je priprema na sve ono što nas čeka, a što se nadam da ćemo uspjeti doprinijeti i ovim tekstom. Prije nego sam 2003. godine kreirala program ranog razvoja i sretnog roditeljstva “Poticajna obitelj”, uočavala sam da mnogi parovi pa i neki moji poznanici upravo nakon rođenja djeteta, koje su tako rado i uzbuđeno iščekivali, dođu u krizu braka, a neki se nađu i pred rastavom u tih prvih godinu dana života bebe. Pitala sam se kako možemo osnažiti par i pripremiti roditelje i buduće roditelje, osim na ljepote i na izazove koji dolaze uz dijete. Dobra priprema znači da će biti lakše i ljepše i nama roditeljima i našoj voljenoj bebi!

Partnerski odnos i dijete Ono što prvo osjetimo i uskoro s najbližima i podijelimo je sažeto u mnogim vašim riječima koje čujem: došla je naša sreća, rodio se mamin i tatin anđeo i slično. Doista neopisiva mi je ta radost, taj osjećaj duboke sreće koji sam osjećala dok sam gledala svoju bebu i još neko vrijeme nakon što je zaspala s ljubavlju gledala u nju i supruga koji je spavao nježno stisnut uz to maleno djetešće, možda to što sam osjećala u tim trenucima mogu pokušati opisati stanjem blaženstva. Istovremeno važno je reći (budućim) roditeljima i drugu stranu medalje i pripremiti se na to da je u prvih nekoliko tjedana, a često i nekoliko mjeseci, dok se partneri još nisu navikli na promjene nastale prirodno s dolaskom djeteta, vrlo učestala pojava da su oba partnera nenaspavana i umorna, neke bebe mogu biti vrlo potrebite i često se buditi, skoro stalno imati potrebu za dojenjem, a plakati i kada majka samo na trenutak odjuri na toalet, neke mame ne uspiju dovoljno zadovoljiti niti osnovne potrebe, primjerice najesti se u miru može biti teško dostižno ako želimo odgovoriti na sve bebine potrebe. U tom slučaju mnoge mame, a često i oni kvalitetno uključeni tate, nemaju snage i motivacije za

seksualni odnos iako ga možda žele, mogu osjećati iscrpljenost, zbunjenost, nervozu, razočaranje, ljutnju i razdražljivost. Bebe su različite i mi ne znamo unaprijed kakva će biti naša voljena beba. Možda će biti jedna od onih beba koje često spavaju, vrlo su prilagodljive i sve je lako i jednostavno s njima. Možda će malo spavati, kontinuirano tražiti našu pažnju, biti zahtjevna i veliki izazov za roditelje. Dobro je unaprijed znati da postoje ove obje i mnoge druge opcije. Tada se lakše pripremiti. Također, važno je znati da to nije razmažena beba. Do dobi od 6 mjeseci, a često i godine dana, sve što beba čini je odraz njenih stvarnih potreba. Beba ne manipulira i nećemo je razmaziti ako zadovoljavamo njene potrebe. Upravo suprotno, ako zadovoljavamo njene potrebe, pomoći ćemo bebi da izraste u zdravo, sretno i zadovoljno dijete. To ujedno znači da će, zato što smo u ključnim periodima života odgovarali na djetetove potrebe, u

budućnosti i nama kao roditeljima biti puno jednostavnije, a kao roditelji ćemo se osjećati zadovoljno i sretno! Kada smo unaprijed svjesni i prihvatimo da nam može doći beba s kojom će biti lako, a jednako tako se pripremimo da nam može doći i beba s kojom će biti vrlo izazovno, kada integriramo spoznaju da ćemo možda oboje biti iscrpljeni (a možda je tu i starije dijete koje naravno traži pažnju), tada je veća šansa da ukoliko se to dogodi, prepoznamo taj momenat: “A-ha, to je to”. Prepoznajmo to i sukladno tome lakše spriječimo svađe i otresanje jedno na drugog, a povećajmo međusobnu podršku i razumijevanje. Vrlo je važno da i mama i tata sudjeluju u brizi o djetetu, da majka ima trenutke odmora, a preporučuje se omogućiti si i dodatnu podršku – uključiti rodbinu i prijatelje, ako imamo mogućnost naći nekoga tko će pomoći u kućanskim poslovima, potražiti podršku svoje majke i slično. Potrebno je naći način da što ljepše, zajedničkim snagama prebrodimo tih prvih šest ili više mjeseci, a kod neke djece se može raditi i o nekoliko godina. Nisu oni stoga loša djeca, niti smo mi loši roditelji. Nego se dogodilo da je beba, dijete zahtjevnije i čim prije prihvatimo i s ljubavlju prigrlimo dijete kao takvo, prije ćemo olakšati djetetu i sebi. Ukoliko se ljutimo na bebu i očekujemo da spava, a naša beba skoro i ne spava, možemo očekivati da ćemo tim neprihvaćanjem bebine prirode dugoročno otežati život i bebi i sebi. Roditelji koji imaju nekoliko djece često će nam reći kako su im djeca bila različita još od dojenačkog razdoblja. Također, dobro je imati na umu da već i pola sata čuvanja bebe od strane bake, djeda ili vaše prijateljice od povjerenja, može biti vrlo dragocjenih pola sata da supružnici zajedno odmore ili pročavrljaju o nečemu neobaveznom. Volim podijeliti s parovima koji mi dolaze na bračno savjetovanje i žele imati (još) bolji

odnos, da je za odnos supruga i mene bilo vrlo blagotvorno kad smo počeli ići redovito jednom tjedno na piće – vrijeme rezervirano za nas, a dijete čuva djed!

JA SAM BEBA, ŠTO MI TREBA

Djetetu je cilj da preživi, a roditelji žele da to bude na način koji ih najmanje frustrira, napisale smo u knjizi “Naša poticajna obitelj”. Vjerujemo da se svi možemo donekle naći u tome. Da bismo bili sretan i uspješan roditelj, potrebno je razumjeti što naša beba treba i što joj se događa u kojoj razvojnoj fazi. Pamela Levin i Jean I. Clarke govore o ciklusima razvoja te kako djetetu omogućiti zdrav razvoj kroz odgovarajući pristup roditelja u razvojnim fazama. U nastavku izdvajamo smjernice za period do djetetovih 18 mjeseci života.

Prenatalna faza (od začeća do rođenja) – faza dolazak ili engl.”becoming” Dugo godina nismo bili svjesni koliko je važan period trudnoće. Osim što u ovoj fazi dijete razvija sve tjelesne sustave, već sada dijete posredno prima prihvaćanje, njegovanje, sigurnost i ljubav od majke i okoline. Već nam je postalo razumljivo da je period trudnoće

vrlo važan za razvoj djeteta na fizičkoj razini te trudnice više paze na raznoliku i zdravu prehranu i slično. Međutim dobro je znati da se u tada događa i vrlo važan dio psiho-socijalnog razvoja djeteta: istaknuta stručnjakinja J.I. Clark govori o tome da dijete već u trudnoći donosi odluke u vezi povjerenja prema vanjskom svijetu. Beba donosi odluke kao odgovor na okolinu u majčinoj utrobi i odnose koje iskusi preko majčinih odnosa s drugim ljudima i s bebom u trudnoći. Roditelji je potrebno da u ovoj fazi miluju trbuh, nježno govore djetetu, da majka pleše (ako nema medicinskih ograničenja) ili čini druge radnje koje ju usrećuju te da na razne druge načine roditelji djetetu poručuju da su djetetove potrebe važne, da je dobrodošlo i sigurno.

Faza “biti” (od rođenja do 6 mjeseci) – engl. “being” Dijete u ovoj fazi jednostavno “jest”, postoji. To znači da naprosto doživljava svijet. Potrebno mu je da jede/pije, spava, da mu je ugodno, da mu se odmah bez odgode pruži podrška kada plače. U ovoj fazi dijete uči zadovoljavati svoje potrebe, između ostalog i zato je toliko važno ne puštati dijete da plače i čekati da prestane plakati te doživi da neće dobiti podršku i mogućnost da zadovolji svoju primarnu potrebu. Ovako malena beba uči primati dodire (sjetimo se odraslih koji ne vole dodire, ne mogu primiti zagrljaj). Iz ovog razdoblja, ovisno o reakciji nas roditelja ili skrbnika, dijete nosi doživljaje o svijetu (koliko je lijep ili opasan, bolan, težak, radostan, podržavajući), doživljaj samoga sebi (vrijedan sam ili bezvrijedan), nosi zaključke je li dobrodošlo, prihvaćeno, je li važno, je li vrijedan njegov život i je li život vrijednost sama po sebi. Roditelji trebaju u ovoj dobi djetetu pružati zadovoljavanje potreba, ugodan dodir, prisustvo, stalnost, primjetiti glad/punu pelenu prije nego dijete zaplače, uzeti dijete u naručje odmah čim zaplače, promatrati dijete i naučiti što znači koja reakcija, igrati se s djetetom sukladno njegovoj dobi (vrste igara možete potražiti na našoj web stranici), brinuti o djetetu s radošću (npr. razgovarati s bebom i veselo gugutati dok joj presvlačimo pelenu), pružati ljubav i dosljednost. Kada pozitivno odgovaramo na djetetove potrebe u ovoj dobi poručujemo djetetu “Ti si važan. Sretni smo što te imamo. Vrijediš samim time što postojiš! Tvoj život je važan.”

Faza “činiti” (6-18 mjeseci) – engl.”doing” Dijete u ovoj fazi želi sve samo, ali treba pomoć. Ono eksperimentira i istražuje svijet rukama, očima i ustima. Potrebno mu je da koristi sva osjetila. Kako postaje mobilnije, tako mu je potrebno da se kreće samostalno, da se fizički malo udalji od roditelja te da uči granice. U ovoj razvojnoj fazi ono uči da nisu svi problemi lako rješivi i da ima više mogućih rješenja; također u ovoj fazi uči prihvatiti pomoć. Roditelji trebaju znati da je djetetu sada

potrebno da razvija sigurnu privrženost, spremnost na bliskost s drugima, a to čini kroz blizak odnos ispunjen povjerenjem s roditeljima/skrbnicima. Dijete će to naučiti primjerice tako da zna da smije iskazati potrebe i da će te potrebe biti uvažene od strane roditelja. Dijete na taj način uči vjerovati sebi i drugima važnim/bliskim osobama. Sada ima priliku naučiti da je u redu biti inicijativan i da je u redu biti svoj, osjetiti i slijediti sebe. U ovoj fazi je najvažnije da roditelji primjećuju dijete, da poput odraza u ogledalu riječima i tijelom zrcale njegove radnje (npr. svojom rukom dodirnemo ručicu djeteta koju pruža prema nama, kažemo “o našao si nešto zanimljivo”, ” jako se želiš popeti, a izgleda da bi ti dobro došla pomoć – ti nastavi, a ja ću pripaziti na ovaj rub da se ne udariš) i da verbalno i neverbalno reagiramo/pratimo djetetove reakcije. Također važno je da primjećujemo i uvažavamo sve osjećaje djeteta. Potrebno je pružiti sigurnost djetetu, a ne kontrolu i ograničenja za njegove aktivnosti. Djetetu valja pružiti ohrabrenje i roditeljskim ponašanjem dati mu obje dozvole: “u redu je biti aktivan/u redu je biti miran”. U ovoj dobi je važno, kad god je to moguće, ne prekidati dijete u aktivnostima i ne ubrzavati ga. Time poručujemo djetetu “Podržavam tvoju inicijativu. Uživam kada nešto i sporo obaviš”. “Smiješ imati svoj način. Smiješ znati to što znaš.”

ŠTO JE NAJBITNIJE Najkraći i najvažniji savjet Budite prisutni. Danas znamo da već i bebe imaju različite potrebe i načine da ih izraze. Znamo i da različita vrsta plača izražava drukčiju potrebu. Nakon mojih radionica za bebe i mame/tate “JUPI BEBA!” roditelji ponekad ostanu i pitaju rade li nešto dobro, kako postupiti u nekoj situaciji i kolegice i ja trudimo se dati što precizniji odgovor, a univerzalni odgovor bio bi: „Promatrajte svoje dijete, osluškujte njegove potrebe i osjetit ćete što je potrebno baš vašem djetetu te u tom trenutku i reagirajte, odgovorite podržavajuće na tu potrebu. Djeca mogu komunicirati i prije nego progovore.“ Preporučujem pogledati video na youtube: Still Face Experiment: Dr. Edward Tronick.

Sretan roditelj je dobar roditelj Uz današnji tempo života mnogim roditeljima nije lako naći vrijeme za sebe. Zahvaljujući medijima sve više postaje jasno koliko je to važno za naše zdravlje, a također i za kvalitetno roditeljstvo, dobre odnose u obitelju i sreću svakog od nas. Uvijek iznova mi dođe ona usporedba s avionom i kada nastane opasnost od nesreće: ukoliko majka ne stavi prvo masku s kisikom na svoje lice, može se dogoditi i da dijete ostane bez kisika i da se desi najgore; zašto: jer majka djetetu neće moći dohvatiti i staviti masku na lice ako je ostala bez kisika i onesvijestila se. Stoga je vrlo važno da mi roditelji nađemo način da brinemo o sebi i budemo sretni. Imajmo na umu da ako mi nismo sretni, to uvelike utječe i na naše dijete/djecu. Naravno ovdje ne govorimo o tome da ima roditelja koji su sebi isključivo najvažniji i koji zaborave da i dijete ima pravo na svoje potrebe. Ovdje govorimo o nastojanju da nađemo ravnotežu, o uvažavanju svojih potreba i uvažavanju djetetovih. Što je dijete mlađe, to može biti teže i prirodno je dok je beba malena da smo prvenstveno mi, roditelji, stalno uz nju. Promislimo kako osigurati vrijeme za sebe, ne čekajmo da nam netko ponudi pomoć nego se dogovarajmo sa suprugom oko obveza, potražimo nekoga tko će pričuvati dijete, a ako zatreba na vrijeme potražimo stručnu pomoć i podršku. Kreirajmo vrijeme za sebe i također vrijeme za naš bračni ili partnerski odnos i imajmo na umu: sretan roditelj je dobar roditelj.

Napomena: dio teksta preuzet je iz knjige “Naša poticajna obitelj”, Gordana Galetić i suradnice, 2009.g.

Centar za osobni i profesionalni razvoj „Sreća“ Bartolovo 10, Rijeka www.centarsreca.hr www.facebook.com/CentarSreca www.facebook.com/bracnosavjetovanje www.instagram.com/centar.sreca_hr