9 minute read
KOREGULACIJA - ključ razvoja samoregulacije kod djece i mladih
Marina Milković, magistra psihologije
Kao ljudi imamo sposobnost regulirati različite aspekte vlastitog funkcioniranja kako vanjskog tako i unutarnjeg. Možemo regulirati vlastito ponašanje, emocije, misli, nagone i drugo
Advertisement
Upravljanje našim emocijama omogućuje nam emocionalna regulacija o kojoj najčešće govorimo kada govorimo o samoregulaciji. Ona je zapravo sposobnost učinkovitog upravljanja
emocijama i odgovaranja na neko emocionalno iskustvo. Prema jednoj sveobuhvatnoj definiciji, emocionalna regulacija podrazumijeva vanjske i unutrašnje procese odgovorne za motrenje, procjenjivanje i mijenjanje emocionalnih
reakcija, posebno njihovog intenziteta i trajanja, a u svrhu postizanja ciljeva (Thompson i Meyer, 2007). Reguliranjem naših emocija, mi ne mijenjamo emociju, ne postajemo sretni kad smo zapravo tužni, već prilagođavamo intenzitet i trajanje emocionalne reakcije.
KOREGULACIJA
Važnu ulogu u razvoju različitih aspekata samoregulacije kod djece imaju odrasli koji o njima brinu: roditelji, odgajatelji, učitelji, treneri... Ovaj interaktivni proces oblikovanja i podrške razvoju samoregulacije od ranog djetinjstva do mlađe odrasle dobi kroz međuodnos djece i mladih te značajnih odraslih naziva se koregulacija (Rosanbalm i Murray, 2017). Postoje tri glavna načina na koje odrasli koji brinu od djeci mogu podržavati i usmjeravati
razvoj samoregulacije kod djece (Rosanbalm i Murray, 2017). Prvi način je uspostavljanje toplog, njegujućeg i podržavajućeg odnosa kroz koji se odgovara na potrebe djeteta. To podrazumijeva pokazivanje interesa za unutarnji svijet djece i mladih, prepoznavanje znakova koji ukazuju na njihove želje i potrebe, poštivanje njihovih individualnih karakteristika te bezuvjetnu posvećenost i brigu. Drugi način je osiguravanje sigurnosti i strukture u okruženju u kojem djeca i mladi odrastaju. To podrazumijeva stvaranje okruženja u kojem se djeca osjećaju fizički i emocionalno sigurno, u kojem mogu učiti i istraživati u skladu s vlastitim razvojnim mogućnostima te imaju osiguranu konzistentnost i predvidljivost, jasne ciljeve u području regulacije i logične posljedice u slučaju neprimjerenih ponašanja. Treći način je podučavanje u razvoju samoregulacije kroz modeliranje,
usmjeravanje, stvaranje prilika za vježbu te ohrabrivanje napretka u uspješnoj primjeni naučenih vještina.
Uspješnost procesa koregulacije uvelike ovisi o tome koliko odrasli uspješno reguliraju vlastito funkcioniranje. Za uspješnu samoregulaciju važno je da obraćamo pažnju na vlastite emocije i reakcije u stresnim interakcijama s djecom i mladima, na vlastite misli i vjerovanja o tuđim ponašanjima, da koristimo tehnike umirivanja u takvim situacijama te odgovaramo na dječje potrebe učinkovito i suosjećajno (Rosanbalm i Murray, 2017). Doprinos značajnih odraslih u procesu koregulacije ovisi o dobi i individualnim karakteristikama djeteta. Malenoj djeci potrebno je mnogo podrške odraslih u koregulaciji, dok će adolescentima ona biti potrebna u manjom mjeri. Najveće razvojne promjene u kapacitetu za samoregulaciju javljaju se u predškolskoj dobi i u ranoj adolescenciji te su upravo ta razdoblja često „najburnija“. Također, unutarnji i vanjski čimbenici poput temperamenta ili stresnih životnih iskustava mogu dovesti do toga da su neka djeca i mladi osjetljiviji na podražaje iz okoline i skloniji intenzivnijim reakcijama.
PUT KOREGULACIJE KROZ RAZVOJNE FAZE
Kao što je navedeno, u različitim razvojnim fazama očekuje se različita količina podrške značajnih odraslih u koregulaciji, iako je ona potrebna u svim fazama. U nastavku će kroz
primjere biti opisano što je djeci potrebno kroz koju fazu. Mia (1 mjesec) je novorođenče i u potpunosti ovisi o odraslima te joj je potrebno njegovanje, prepoznavanje znakova koje daje poput plača i adekvatno odgovaranje na njih, struktura i konzistentnost u dnevnim rutinama, fizička i emocionalna utjeha u situacijama frustracije i neravnoteže te prilagodba okruženja s ciljem smanjivanja rizika izloženosti frustrirajućim situacijama (npr. reguliranje buke, topline, udobnosti i slično). Teo (2 godine) je u dobi najranijeg djetinjstva (do 3. godine) te mu je u procesu koregulacije i dalje prvenstveno potreban topao i njegujući odnos sa značajnim odraslima, a zatim i podučavanje osnovnim, jednostavnim, razvojno primjerenim pravilima i očekivanjima, imenovanje emocija odnosno podučavanje u pronalaženju riječi za izražavanje emocija, modeliranje strpljivosti i samoumirujućih strategija te preusmjeravanje pažnje kako bi se reguliralo njegovo ponašanje. Lana (4 godine) je u fazi ranog djetinjstva odnosno predškolske dobi (3 do 6 godina) koje je jedno od ključnih i najintenzivnijih razdoblja u području razvoja samoregulacije i puno promjena te joj uz odnos sa značajnim odraslima dodatno treba poduka i usmjeravanje u rješavanju jednostavnih problema, usmjeravanje u pridržavanju pravila i završavanju zadataka, modeliranje i ohrabrivanje samoumirujućih strategija poput disanja, vanjska struktura i resursi za podršku u umirivanju poput različitih materijala te jasne i konzistentne granice i posljedice za njihovo
kršenje koje se daju na čvrst i istovremeno smiren i nježan način. Roko (10 godina) je u razdoblju srednjeg djetinjstva (7 do 12 godina) koje traje većinu osnovne škole te je „najmirnije“ razvojno razdoblje. Roko je uglavnom uspostavio kontrolu nad svojim emocijama i ponašanju, može odgoditi svoje reakcije i impulse, postao je svjestan svojih kognitivnih i misaonih procesa, ali su istovremeno, s polaskom u školu, očekivanja okoline u području njegovog ponašanja i socijalnih interakcija postala sve složenija. Sve je više pravila koja treba slijediti, sa sve više odraslih i vršnjaka ulazi
u interakciju i sve se više zahtjeva postavlja pred njega. Stoga u ovom razdoblju postoji niz prilika za podučavanje vještinama i učinkovitim strategijama samoregulacije. Roku u ovoj dobi i dalje u procesu koregulacije treba topao, njegujući i podržavajući odnos, zatim podrška u rješavanju sve složenijih problema, modeliranje strategija rješavanja sukoba, podučavanje vještinama suočavanja i samoumirivanja (npr. samoumirujući govor, tehnike opuštanja), vještinama organiziranja i planiranja, prilike za samostalno donošenje odluka i samomotrenje ponašanja te jasna struktura i posljedice. Eva (15 godina) je u razdoblju adolescencije, novom „burnom“ i intenzivnom razdoblju u razvoju samoregulacije. Ema intenzivno proživljava svoja iskustva i emocije te puno toga želi i očekuje u smislu ugodnih i nagrađujućih iskustava (npr. izlasci, zabava, druženja), a istovremeno njezina kognitivna kontrola zadužena za proces donošenja odgovarajućih odluka i planiranje, još nije dovoljno razvijena. Zbog toga se događa da su njezine odluke uvelike pod utjecajem emocija i da su usmjerene na kratkoročno zadovoljstvo, a ne dugoročnu korist. Stoga, uz već spomenuti odnos, Evi u procesu koregulacije treba utjeha i empatija tijekom snažnih emocija, ohrabrivanje učinkovitih strategija suočavanja, ohrabrivanje učinkovitog planiranja i svijesti o posljedicama te usmjerenosti na dugoročne ciljeve i završavanje zadataka, usmjeravanje i dijeljenje različitih perspektiva u rješavanju složenih problema i donošenju odluka te davanje prostora za donošenje vlastitih odluka i doživljavanje posljedica tih odluka. Dakle, iako je Evi i dalje potrebna zaštita i kontrola odraslih, ona nužno postaje manja jer Evi treba prilika da sama primjerice donese odluku da će cijelo popodne prije testa iz matematike provesti ne radeći ništa i posljedično vjerojatno dobiti negativnu ocjenu, umjesto da roditelji provedu sate u nagovaranju, pregovaranju, najavljivanju posljedica, objašnjavanju važnosti obrazovanja i slično.
ZAKLJUČAK
Dakle, podrška u koregulaciji djeci i mladima je potrebna kroz sve razvojne faze u različitom obliku, ali često se događa da se ona pruža samo manjoj djeci, dok se s odrastanjem očekuje da, usprkos sve većim zahtjevima iz okoline, djeca sama trebaju regulirati vlastite emocije i ponašanje. Dok u vrtiću djeca još i uče o emocijama kroz različite slikovnice, igre i materijale, kada krenu u školu to često više nije
slučaj te nemaju puno prilika učiti o primjerice učinkovitim vještinama suočavanja sa stresnim situacijama, o tehnikama opuštanja, o povezanosti misli, osjećaja i ponašanja te načinima kako si možemo pomoći kada smo uznemireni. Istovremeno, upravo je „školsko doba“ razdoblje kada postoji najviše prilika za ovakvo podučavanje. Razvoj samoregulacije je jedan od ključnih razvojnih zadataka djece i mladih te ima dugoročan utjecaj na njihovo mentalno zdravlje i dobrobit te je stoga vrlo važno omogućiti im kontinuiranu podršku značajnih odraslih. Možemo zaključiti da je osnovna formula u tome što djeci treba
u razvoju samoregulacije sljedeća: topao i njegujući odnos sa značajnim odraslima, jasna struktura u okruženju u kojem odrastaju te poduka i usmjeravanje u razvijanju vještina samoregulacije. Ona se kod djece i mladih ne razvija „sama od sebe“, već kroz međuodnos s odraslima koji o njima brinu.
Literatura: Rosanbalm, K.D., i Murray, D.W. (2017). Caregiver Co-regulation Across Development: A Practice Brief. Washington, DC: Office of Planning, Research, and Evaluation, Administration for Children and Families, US. Department of Health and Human Services. Thompson, R.A. i Meyer, S. (2007). Socialization of Emotion Regulation in the Familiy. In J. J. Gross (ed.). Handbook of emotion regulation. New York: The Guilford Press.
Centar Proventus Kružna 81, Zagreb info@centarproventus.hr 01 5813 604 www.centarproventus.hr
I tate su superheroji
Što god da se pokvari, tata će popraviti. Tata će raspetljati čvor s bilo koje vezice, vratiti sve perle na potrganu narukvicu, zalijepiti slomljenu igračku koju je mama već zamalo krenula nositi prema smeću... Tate grubim rukama toliko pedantno odmotaju Ivona Vranaričić
i raspetljaju milijun stvari pa čak i plastelin koji je nekako završio u nečijoj kosi. Tata će pomaknuti teški krevet jer je iza njega pala djetetova omiljena igračka. Za svoje malene pomakli bi i planinu pa što je krevet za njih. Ispod kreveta naći će još nekoliko igračaka, koje nisu toliko omiljene pa se nije ni primjetilo
da nedostaju, ali djeca će biti jednako oduševljenja. Ok, naći će se tu i poneki razmrvljeni keksić, da se ne lažemo. Jer tko bi, bez veze, pomicao krevete. U zajedničkom shoppingu, tate su ti koji guraju kolica, na kraju kupnje otvaraju prtljažnik i ubacuju u njega vrećice, prije čega su otvorili vrata da mama i beba uđu i smjeste se u auto. U restoranu, ako ispadne da je njegovo jelo finije, tata je uvijek voljan zamjeniti tanjure. Pretvorit će tricikl u biciklić kad za to dođe vrijeme, čak i ako se ne sjećaju gdje su spremili baš onaj vijak. Nema veze, pronaći će najsličniji mogući i napravit će to. Podesit će visinu na romobilu. Nekoliko puta. Otvorit će najčvršće zategnutu teglicu ili bočicu (iako bi i mi uspjele da je nisu toliko zategnuli). Dodat će stvar s najviše police. Tate imaju strpljenja u trenucima kad ga nama ponestaje i um za rješavanje problema i uvijek pronađu način. Tijekom godina tate će popraviti nebrojene stvari. I kad bebe postanu djeca, a djeca tinejdžeri, tate će raspetljati slušalice mobitela i nekako doći do ključeva koji su pali iza radijatora. To je jedna od najljepših stvari u vezi roditeljstva. Ne natjecati se, već nadopunjavati. Vidjeti svog supružnika kako je u nečemu bolji od vas i na tome biti zahvalan. I ne, dragi tate, niste cijenjeni samo kao popravljači igračaka! Vi dajete najveće zagrljaje, najsnažnije plješćete svakom uspjehu, najtoplije (nekad čak i pretoplo) ušuškate dijete i mamu na spavanju, najviše nosite i najglasnije se smijete. I u periodu života kad brak nije samo romantika, to je ono zbog čega vas volimo. I iako se na maminom noćnom ormariću nalaze: bočica, dude, fiziološka, sprej za nosić i rezervna pelena, a na tatinom obično punjač za mobitel i iako najčešće čujemo da su mame superheroji (i jesmo, da se ne lažemo), jer mame nose, rađaju, hrane, mijenjaju se, prolaze kroz bezbroj hormonalnih faza... znajte da ste i vi tate jednako bitna karika! Najkraće rečeno - u nekim stvarima vi se oslanjate na nas, a u drugima mi na vas. I to je sasvim u redu. Važno je da se nadopunjavamo. I da se, upravo zato, naše dijete može osloniti na nas oboje.
