Život je priča... Intervju s književnicom Julijanom Matanović
Književnica Julijana Matanović posjetila je našu školu 29. travnja 2019. Njen dolazak bio nam je poticaj da pročitamao njene knjige "Rečeno – učinjeno" i "Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom". Književni susret bio je vrlo zanimljiv kao i naš intervju. Književnica je odgovarala na sva pitanja vrlo opširno i trudila se da nam dočara dane svog djetinjstva i stvaralaštva.
Jeste li već u osnovnoj školi pisali dobre sastavke? Da, pisala sam već dosta dobre sastavke u osnovnoj školi. Tada nismo objavljivali uratke u časopisima jer su postojale zidne novine. Najbolji sastavci pisali su se rukom i lijepili na zidne novine. Sjećam se kako bih stajala sa strane i gledala tko će pročitati moj sastavak i kakav mu je izraz lica dok čita. Sjećam se da sam prvu ozbiljniju pjesmu napisala u prvom razredu gimnazije. Trebali smo napisati sastavak na temu Dan Jugoslavenske narodne armije. Ja sam zaboravila napisati zadaću
i pod velikim odmorom napisala sam pjesmicu jer sam bila prije gotova nego sa sastavkom. Ta je pjesmica osvojila prvu nagradu. Tada sam si umislila da sam jako talentirana. Inače, za svaki sam rođendan od tate dobivala veliku kutiju punu knjiga. S tatom nisam odrastala, viđali smo se ljeti i tada bi on provjeravao jesam li pročitala sve knjige koje mi je poslao. Zbog toga sam jako puno čitala i postala dobar čitatelj što je jako bitno za nekoga tko se želi baviti pisanjem. Tko Vam je književni uzor i zašto? Uglavnom nemam neke velike književne uzore jer je meni književnost, do rođenja moje kćeri, bila važnija od bilo čega drugog. Bilo kakav književni tekst meni je bio idealan partner. Imam pisca kojeg jako volim. To je Julian Burres, engleski pisac, koji je napisao knjigu "Flaubertova papiga". Ta knjiga me promijenila i ohrabrila jer pisac poručuje čitateljima da je život vrijedna stvar, a da književnost daje smisao našim životima. Pisali ste za odrasle. Kako to da ste počeli pisati za djecu? Jedna liječnica odabrala je baš mene da zajedno napišemo knjigu i populariziramo temu raka maternice. O toj temi odrasli pred djecom govore s nelagodom. Književnost ne može riješiti probleme, ali može ukazati na njih. Kada izgubim kontakt s mladima, prestat ću pisati knjige za njih. Tko je zahtjevnija publika; odrasli ili djeca? Zahtjevniji su mladi. Oni su iskreni. Vode se rasprave o lektiri za učenike, smatram da bi učiteljima trebalo dati slobodu da odabiru što će djeca čitati jer ih najbolje poznaju. Je li teško uskladiti privatni život i posao spisateljice?
Meni je dosta teško jer pripadam piscima koji u svemu vide priču. Kao mlada pisala sam da bih si uljepšala život. Uvijek sam gledala na život kao na priču, čak i u najgorim situacijama. Život nam uvijek nudi priče, zato se ne smije ići kroza nj s mobitelom pred očima jer nećete puno vidjeti. Bili ste i profesorica na fakultetu. Što ste predavali? Prvo sam radila kao profesorica u Osijeku. Tamo sam predavala staru književnost, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, noviju književnost. Mislim da nisam bila stroga profesorica... Zapravo, mislim da sam bila premekana... Koliko Vam vremena treba za pisanje romana? Imam problem s vremenom. Stalno mi nedostaje. Žene uvijek misle da su poslovi, koje moraju obaviti, važniji od onih u kojima uživaju. Nisam od onih pisaca koji imaju točno zacrtan broj sati za pisanje u danu. Ja pišem kad obavim sve druge poslove. Roman „One misle da smo male“ pisala sam dvadeset dana. Koliko dugo nešto pišem, ovisi još o mnogočemu. Što Vam se sviđa na druženjima s učenicima, na književnim susretima? Jako volim pričati o književnosti i volim govoriti o problemima svijeta u kojem živimo. Sviđa mi se dječja iskrenost, a i lijepo mi je gostovati po manjim mjestima. Jedan književnik mi je rekao da sam ja kraljica književnih večeri u provincijama. To mi je bio veliki kompliment. U manjim mjestima na književne susrete dolaze većinom žene koje stvarno vole čitati. Njima je to velik događaj pa me još više veseli. Imate li savjet kako potaknuti djecu da više čitaju? Tako da im se daju tekstovi koji su im bliski, koji su vezani uz njihov zavičaj, tekstovi koje će oni jedni drugima preporučati. Znam da postoje tekstovi koji se moraju pročitati... Mislim da
se premalo čita hrvatska književnost, posebno novija. Premalo se pažnje pridaje i čitanju zavičajnih pisaca, a oni su djeci najbliži. Pišete li sada neku priču, roman? Otkada sam otišla s fakulteta i vratila se u Slavoniju, studenti su mi pisali i tražili da se prijavim na Facebook. Iako sam u početku bila jako protiv toga, ipak su me nagovorili. Tako sam počela objavljivati tekstove na Facebooku. Kada sam uvidjela da jako puno ljudi čita što pišem i da im se to sviđa, pokrenula sam svoj blog. Tamo pišem svaki dan po jednu rubriku i kontaktiram s jako puno ljudi s raznih strana.
Zahvalila sam književnici na vremenu koje mi je posvetila i porukama koje ću ponijeti u život. Književnica Julijana Matanović puna je pozitivne energije pa svojim radom i optimizmom utječe na sve mlade, ali i odrasle, koji ju čitaju ili slušaju. Dora Jelić, 6. b