LIST VAREŠKIH HRVATA
Riječ urednika
EKSKLUZIVNO
Sve na ovom svijetu bude i prođe, ali zapisano ostaje. Nije nam namjera pretenciozno isticati ovu mudrost, no za ilustraciju rečenog najbolje služi jedna od fotografija koju donosimo u ovom broju, u rubrici Iz starih albuma, najstarija koju smo objavili dosad. Fotografija je iz časopisa od prije 113 godina. Ispod nje je zapisano: Ulaz u Vareš. Koliko samo znače te tri riječi! Da nije locirana, tko bi danas smio tvrditi gdje je snimljena? Ili, da je ostala neobjavljena, tko zna gdje bi joj se u nekom privatnom albumu izgubio trag? I fotografija i potpis ispod nje, dakle, govore o važnosti i vrijednosti publiciranja, pogotovu kada se ono što je ovjekovječeno i zapisano sagledava s distance. A, evo, sada nas tu, s tim istim gradom. Kakvim god ga tko smatrao i dezavuirao ga, to je grad koji danas ima svoj lokalni list. I to list s kontinuitetom kakvog nema nijedan drugi grad u BiH. Pa kakvih god gradova bilo... Ne znamo koja će biti sudbina i vrijednost "Bobovca" za 113 godina, jer daleko je i 13 godina unaprijed. Naša je jedina ambicija bila i ostala svjedočiti o Varešu i vremenu, o vareškim ljudima, nerijetko i čudima (pa i ćudima). Osobno sam u tome svih dosadašnjih 200 brojeva i jedini u uredništvu s takvim stažom. 113 mjeseci potpuno volonterski – kao i svi drugi(!) – i evo 87 mjeseci s profesionalnim angažmanom. Prethodni su urednici Zvonimir Stjepanović (1-10) i Čedomir Jelić (11-113) i taj posao radili volonterski! Dakle, da se ne zaboravi, ali i da bi se znalo kako smo funkcionirali i kako funkcioniramo. Jer mnogi se sada propituju za recept – kako smo uspjeli toliko opstati? Vrlo jednostavno. Vlastita upornost i pristajanje na skromnost jedna su strana jednadžbe, a druga pripada vama koji nas želite čitati i podržavati. U tome je recept, ali, opet naglašavam, ako se u podlozi ima grad ovako bogate povijesti, tradicije i kulture. Ovaj treći faktor, faktor grada je i ključan. Upravo o tome svjedoči nam već spomenuta stara fotografija. Pogledajte malo bolje: na njoj su žene sa šeširima i pod damskim kišobranima. Nema sumnje da su ih onodobne stare Vareške ružile, recimo ovako nekako: da ste čestite ne bi se điđale i smucale po pritkući, već bi se uhvatile lukšije i sudja ili korita i pratljače. Da, ali mi bismo tada bili osiromašeni, dobivši na fotografiji samo varošicu, a falilo bi svjedočanstvo o razini koju je Vareš uvijek imao. Kada smo bili 100 brojeva mlađi, sjećate se, vodila se diskusija o tome kako dalje i hoćemo li gasiti list. (Postalo je tada nemoguće, čak i za vareški mentalitet, sve nadomještati entuzijazmom) Nismo mogli vjerovati da je moguće dosegnuti i ovaj jubilej, a sada je za ne vjerovati da se više ne postavlja to pitanje. Čitanost i traženost "Bobovca" postali su imperativ koji gdjekad zna biti teško pratiti, ali ide se dalje. Sljedeći nam je cilj dovesti "Bobovac" do punoljetnosti. Ovaj mali vremeplov koji patrolira vareškim svemirom od početka je, činjenica, privukao simpatije i podršku. A ima i opstrukcija, ako pitate, ima mina... No, naša misija zapisivanja i povezivanja ostaje. Otkrivamo i dalje neistražena područja u prošlosti, vuče nas zov budućnosti. Naša je pogonska snaga u činjenici da baš svi (osobito oni koji žive izvan Vareša) "Bobovac" možete besplatno čitati – jer je u cijelosti dostupan na internetu, a uvijek se može pristupiti i svim prethodnim izdanjima – ali se i pored toga želite pretplatiti (i)li priložiti donaciju. Isto tako, obvezuje nas i činjenica da ga se u Varešu traži kupiti danima prije utvrđenog datuma izlaska... Hrabri nas vaša privrženost Varešu i "Bobovcu"! Hvala vam, a napose budimo zahvalni svima koji priloge stvaraju drage volje i bez naknade, jer tek bez njih "Bobovac" ne bi bio moguć.
akov J
Glavni i odgovorni urednik, Mladenko Marijanović Rješenje naslovnice: Dubravko Tokmačić
2
BROJ 200
ROMAN U NASTAVCIMA
V
areš u Bosni u mojoj dječjoj svijesti nije predstavljao ništa drugo doli mjesto u koje je, tko zna kada, odselila moja rodica Mara, iz Doljana kod Metkovića, jedna od četiri bratane moje majke, sve rođene u maloj žutoj kući, do koje se dolazilo uskim putićem otetim od brda, ispod starih murvi pod kojima su sjedili starci, motali škiju i raspitivali se za ime svakoga tko bi, uglavnom o Maloj Gospi, dolazio u Doljane, i bilo je dovoljno reći ime matere i starci bi o vama znali sve; i koliko imate braće ili sestara, gdje živite, i gdje žive svi iz vašega širokoga roda, a majčini Mustapići bili su doista velika obitelj. Malu žutu kuću prva je napustila moja rodica Mara; udala se za Jakova Mrvalja iz Gorice kod Čapljine, i otišli su sreću tražiti u Varešu, tom dalekom i neznanom mi mjestu koje je imalo željezaru, koje je rado zapošljavalo one koji se nigdje drugdje pod nebeskom kapom nisu mogli zaposliti i otkuda bih svakog Božića primao čestitku sa snježnim motivima, posutu sitnim zlatnim prahom, što me mjesecima činilo sretnim, poglavito jer sam slične dobivao i od Dane, sestre Marine, udate u Podorašac ponad Konjica, a treća sestra Kata bila se udala za Peru Karačića u moje Čeljevo i nju sam viđao kadgod sam htio. Četvrta, Vida, živjela je i radila u obližnjem Metkoviću. Sve njih, odmah nakon nas četiri brata, majka je spominjala u svim svojim molitvama. Jedino što je stizalo iz Vareša, a bilo mi draže od božićnih čestitki, bili su povremeni dolasci Marinoga Jakova, krupne i dobroćudne ljudine, iznimno tamne puti, brkova kakve sam viđao samo po starim knjigama, uvijek u bijeloj košulji, tamnim hlačama i cipelama, što je moja majka komentirala: "Ne da moja Mara da njezin Jakov hoda svakakav!" Majci su četiri bratane koje su je zvale tetom bile svetinja. Kada bi u nas pali rijetki snjegovi, mater bi se prekrižila i molila Boga i Gospu Blaženu da joj se Mara, Dana i djeca ne smrznu u Bosni, jer ako je u nas tako hladno, onda je kod njih sigurno smak svijeta. Još kao dijete zamijetio sam da je Jakov na neki način bio crna ovca u obitelji. Nikada nitko to nije rekao, jer Mustapići su oduvijek bili tiha obitelj, komunicirala je unutar sebe bez velikih riječi, sve je u njih teklo mirno i nekako samo po sebi organizirano i nepogrešivo. Bili su čista suprotnost mojim preglasnim, preemotivnim i nestrpljivim Marijanovićima, koji su dopali moju mater Janju. Ni ja ni moja braća niti naš ćaća nikako se s tim nismo slagali – što za ćaću ne čudi, jer je taj s rakijom i lijegao i ustajao, bio pošten i radišan do besvijesti, dobar za svakoga a najgori za
JUBILARNI DODATAK
familiju i za se, kako se običavalo reći za taj profil čovjeka – ali Jakova je volio više nego Janja Maru, i dočekivali smo ga s iskrenim oduševljenjem; njegovo uvjerljivo govorenje pretvaralo mi je uši u tikvine listove, smijao sam se s ostalim ukućanima dok je govorio o svojim dogodovštinama i životu u tom Varešu u Bosni, smijao sam se do suza i kad ne bih u toj priči išta smiješnoga vidio ili shvatio. Jednom sam se silno uplašio, baš o Maloj Gospi i 'derneku' u Doljanima, kada sam s Jakovom čekao autobus na Dubini, u sjeni staroga murvaca, kada je Jakov izuo cipele, što je usmrdjelo bližu okolinu, ali to me nije uplašilo; uplašilo me Jakovljevo skidanje mokre potkošulje i košulje, kada je izvukao džepni pamučni rupčić, bijel kao snijeg, i zamolio me: – Mali, otarider mi leđa! Brisao sam zetova leđa, puna kvrga i prišteva, poneki bih i istisnuo, što je on popraćao uzdahom olakšanja i zahvalnosti, no, kada sam, u dnu tih širokih leđa, za crnim pojasom ugledao zlokobnu dršku pištolja, ukočio sam se. – Samo tari, mali, ne boj se... – kao da me prozreo, te sam mu pomogao oko obuvanja cipela dugih kao moje
Borka Bunčić
"ONO NEŠTO" ZA SJETU Imati "Bobovac" u rukama uvijek znači mogućnost ponovnog otkrivanja i očekivanja da se na njegovim stranicama pronađe "ono nešto", nešto što izaziva duboki i sjetni drhtaj u svojoj nutrini. JUBILARNI DODATAK
cjevanice. – Švijet je pun fukare i belaja, a ja ga nošim ža švoju šigurnoš. Špavam š njim! Vareš je Bošna, a po Bošni fukara hoda š čakijama, a gošpodin ko ja – š pištoljem! *
Marina susjeda Estera pravila je divne suhe kolače, to pamtim. S Jakovom sam odlazio u nekakav dom koji se zvao "Partizan", na što je on režao, ali je ondje gledao utakmice NK "Veleža" * Jakov je s i z izgo- Dragan Marijanović iz Mostara, njegove definitivne varao kao meko š i ž, a to se ne da literarno pre- identifikacije s Hercegovinom dočiti, i to je njegovoj zanim- u srcu Bosne. Umro je naljivoj leksici i dubokom glasu prasno prije rata, bila je to pridavalo beskrajnu simpa- njegova posljednja nepredvidivost, eno ga leži na dotičnost. (...) ljanskome groblju, a Mara je s djecom nakon toga napustila **** E, dragi moji Bobovčani, Vareš i vratila se u onu žutu ovdje ću prekinuti opisivanje kuću koju je davno bila mojega prvoga čuvenja Vare- napustila... No, o tom – potom. ša, a kroz moju rodicu i njezi- Kažem tako jer me poziv noga muža Jakova, jednog od uredništva "Bobovca" potaknajdražih likova mojega dje- nuo da o Jakovu i Varešu njetinjstva i rane mladosti. Želja gova vremena napišem roda vidim Vareš ostvarila mi se man. Imam dosta građe, ali prije trideset godina, kada računam i na vašu pomoć, jer sam ih posjetio u stančiću mnogi od vas, ako ste ostali u oronule zgrade u Vareš Maj- Varešu, pamte Jašu, kako ste danu. Mara mi je isplela pre- ga zvali. 1992. godine u jesen pokrasan džemper koji mi je sao ratnog reportera naveo potrajao sve do 1992. godine, kada sam ga morao ostaviti s me kroz Vareš, ostao sam tu ostalim uspomenama prigo- nekoliko dana. Nakon rata dom napuštanja Sarajeva, a opet me nešto vuklo k Varešu, taj prvi dolazak u Vareš ne- i tada sam upoznao prezimekako me trajno vezao za vaš njaka Mladenka. I ovaj prekrasni list "Bobovac". Mislim grad. Ponekad su to lijepo obrađene i s mjerom, kritički ocijenjene svjetske aktualnosti, drugi put, pak, lijepo iznesene istine i uspjesi o ljudima – slavnim ljudima vareškoga kraja, čije vizionarstvo nadilazi i sadašnje vrijeme. Ponekad je to tako nenametljivo naglašena perspektivnost mladih autora tekstova. Članci o uspješnosti i nostalgičnosti generacija rasutih po svijetu, njihovo nastojanje da uvijek drže sponu sa zavičajem, tako očito ilustruju stvarnost današnjice. Rubrika "iz starih albuma", u kojoj se fotografije objavljuju bez posebne hronologije, onako kako dospiju na raspolaganje uredništvu, po-
sebno je mjerilo "vremena i bremena". Na njima je iskazana sva statistika i sva tradicija. Upečatljivo je vidljiv visoki nivo kulture življenja i načina očuvanja tradicije, od brojnosti i urednosti sportskih ekipa, muzičkih društava, vjerskih prigoda, javnih skupova i sl. Izbor tako prikladno odabranih fotografija za naslovnicu jasno govori da u "Bobovcu" ništa nije urađeno slučajno i stihijski, nego smisleno i razložno. Svaka pahuljica snijega, kapljica rose, boja poljskog cvijeća ili precizna mustra na miljeu ili ornamentika narodnih nošnji, ovdje dobije posebno značenje i priča svoju priču... Mogućnost da se "Bobo-
BROJ 200
da sam radio Hodopis za "Slobodnu Dalmaciju". Dio njega objavio je "Bobovac", a moj dragi Željko Ivanković, vaš Varešak i moj dragocjeni prijatelj, napisao je prekrasan ogled o tom putopisu i na neki me način trajno vezao za Vareš. Što mi je jako drago. A za nekoga tko živi drugdje, list "Bobovac" idealan je da s nekim omiljenim krajem ne gubite vezu. Zato ću nastojati u narednim brojevima "Bobovca" pisati ovaj najavljeni roman. Nadam se da ćemo zajedno uživati. Bit će to moje hvala ljudima koji su uspjeli kulturom nadživjeti neopisive gluposti koje je donijelo novo, ružno vrijeme, ne samo vašemu gradu... Dok izlazi "Bobovac" u Varešu, i vi ćete biti tamo. Čestitam dvjestoto izlaženje.
Dragan Marijanović, Mostar
vac" čita i u elektronskoj formi, od korice do korice, kakvu privilegiju nemaju ni mnogo tiražnija i bogatija izdanja, poseban je uspjeh. Način kako je urađena web stranica, može biti primjerom visoke profesionalnosti, znanja i vjerovatno puno, puno ljubavi. Čestitam uredništvu i saradnicima za ustrajan rad svih ovih godina i jubilarno izdanje, 200-ti broj. Posebno divljenje i čestitke za glavnog i odgovornog urednika gosp. Marijanovića, iza čije je naizgled mirne pojave utemeljena snaga, volja, znanje i htijenje da sigurno možemo očekivati i veliki broj budućih jubileja. Borka Bunčić, Sarajevo
3
PONEKAD I U PJESNIČKOM STILU Dr. Mato Matošević List "Bobovac" kao pretplatnik dobivam i čitam od 2007. godine. Rijetko se događa da ga ne pročitam od korica do korica. Ja ga doživljavam kao djelić rodnog kraja, koji me posjećuje svakog mjeseca ovdje na Bodenskom jezeru. On nas podsjeća na rodnu grudu, žarište i središte, kojemu teže misli i osjećaji nas koji smo poodavno napustili vareški (rodni) kraj, a ipak ga unatoč velikoj razdaljini nosimo negdje u svom srcu. Teme različitog sadržaja, razgovori s poznatim i zaslužnim ličnostima, vijesti o zbivanjima u Varešu i okolnim selima, sve nam to donosi "Bobovac" u tečnom, lijepom, ponekad i pjesničkom jezičnom stilu. Užitak za čitanje. Iskrena čestitka i srdačna hvala!!! P.S. Prvog sam srpnja ove godine imao čast posjetiti glavnog urednika "Bobovca" u njegovom uredu u Varešu. Moj utisak? Mislim da list "Bobovac" sa svojim urednikom, a indirektno i svojim čitateljima, zaslužuje biti u ljepšim, većim i svjetlijim prostorijama, no što su ove sada. Dr. Mato Matošević Lauterach/Bregenz (Austrija)
ZADIVLJUJUĆI BROJ ČITATELJA
Borovica Donja – Stjepan Šimić Pepi (akvarel)
VAŽAN I TRAŽEN Ja redovno kupujem i čitam list "Bobovac". Čestitam 200-ti broj svim djelatnicima i suradnicima, i svim onim koji pomažu na bilo koji način da ovaj list dođe do naših ruku.
Azra Zovko
"Bobovac" je važan za Vareš i Varešane ma gdje oni bili. Baš kako kaže pjesma Ivankovića Zavičaj: "Zavičaj ti ne daruje Bog / ne rodi ti ga majka ni / tegobni očev uzdah. (...) Zavičaj ti daruje / tvoj prvi odlazak / tvoj prvi grob i / prva suza nakon toga." Ali kao što je važan za Varešane koji su daleko od zavičaja, tako je važan i za sve nas koji živimo u Varešu jer sticajem okolnosti znam koliko ga čitatelji traže i koliko danima unaprijed pitaju za njega. Još jednom čestitke za naš list "Bobovac" i za njegov budući izlazak. Azra Zovko, Vareš
Mirjana Džoja
Teško je naći riječi pohvale, a da nisu izgovorene već bezbroj puta za list koji je toliko dobar i toliko hvaljen. Zaista je uživanje čitati ga i saznati o svim događanjima u starom kraju, i to sve na vrlo visokom profesionalnom stupnju na kojem bi vam pozavidjeli mnogo veći i poznatiji listovi, ali ne i bolji. Pokazali ste svoju sposobnost i neovisnost u mnogim teškim vremenima i održali se usprkos raznim preprekama i napadima. Zadivljujuće je koliko čitatelja i pristalica imate diljem svijeta i koliko je njih sudjelovalo u svim akcijama koje ste organizirali. Čestitam vam jubilej, jer 200 je zaista impozantna brojka. Želim da i dalje ostanete ovakvi kakvi jeste. Svoji i naši. Mirjana Džoja Brisbane (Australija)
Karikatura: Darko Zloušić 4
BROJ 200
JUBILARNI DODATAK
KARIKA S RODNIM GRADOM
Josipa Čelan
Čudni su putevi Gospodnji... Prvo sam napustila rodni grad, pa onda domovinu, zatim promijenila i kontinent. Tu je vjerojatno razlika između mene, tj. svih nas koji smo "vani" i čitatelja "Bobovca" u Varešu. Neću ulaziti u to što i koliko ljudima u Varešu znači svaki novi broj. To oni najbolje mogu reći. Što i koliko znači meni, to nije baš lako opisati. Prvo što ću reći jest da sam s elektronskim izdanjem "Bobovca" od prvog dana. To mi je bilo moje svjetlo u tami prvih poslijeratnih godina. Danas, kako moja djeca u šali kažu, malo sam staromodna te mi internetsko izdanje nije više dovoljno. Pretplaćena sam na "Bobovac" i svakom novom broju koji nađem u sandučiću, obradujem se kao dijete. "Bobovac" i ja... to su samo moji momenti i moj način da se vratim doma. Čitajući ga od korica do korica, prođem kroz moj dragi Vareš i prelijepu okolicu. Problemi s kojima se suočavaju Varešani danas zabole i mene. Lijepe vijesti i pozitivni članci su i moja radost. Dragi ljudi, uspješni i oni manje uspješni sa zdravim idejama i pothvatima su i moj ponos. Ali iznad svega, upornost ljudi koji stoje iza "Bobovca" (usprkos svim problemima koje su imali svih ovih godina) zadivljujuća je i za svaku pohvalu. Samo ljudi koji svoj posao rade srcem mogu iz problema izaći jači, uporniji i unatoč niskim udarcima koje su doživjeli i dalje vjerovati da se dobro dobrim vraća. Hvala SVIMA od srca! Vi vjerujem niste svjesni da zahvaljujući Vama, Vašem radu, Vašim probranim fotografijama i člancima, koliko održavate i jačate jednu veliku, bitnu vezu – kariku koja nas povezuje s rodnim gradom. To je "Bobovac" za mene. Bogu dragom hvala, moji roditelji su još uvijek živi i zdravi (toplo ih pozdravljam ovim putem) i oni su najjača veza koja me još uvijek spaja s Varešom. "Bobovac" je na počasnom drugom mjestu. On mi s proljeća donese miris jorgovana ispred kuće na Selišću, pa miris bagrema u školskom parku, miris lipe pored bakine kuće (o, Bože, kako to opojno miriše), miris otkosa u ljetne dane, svježinu jesenjeg dana, ljepotu snježne noći, radost ponoćke, mir u "mojoj" klupi drage mi crkve, ljepotu i sklad pjesme crkvenog zbora... to je "Bobovac" za mene. On moju vezu s Varešom čini neraskidivom. Zato ga volim, čitam i podržavam. I ovom prilikom čestitam Uredništvu na još jednom jubilarnom broju i želim da ih bude još puno, puno i da i ubuduće bude ljudi kojima će "Bobovac" biti veza s Varešom i koji će znati prepoznati dio Vaše duše protkane između redova. Ja to znam i cijenim. Lijep pozdrav Uredništvu i čitateljima "Bobovca". Josipa Čelan Toronto (Kanada) JUBILARNI DODATAK
Crkva u Vijaci – Željko Lekić (pastel)
SVJETLO NA KRAJU TUNELA Zvonimir Stjepanović Za razumijevanje okolnosti iz kojih je "Bobovac" ponikao potrebno je prisjetiti se ratne 1994. Za nama je bila prva faza rata koja nas je čvrsto vezala za Daštansko. Prestanak rata s Armijom BiH donio je potrebni mir, ali i tjeskobu. To je godina kada smo se ilegalno ili poluilegalno počeli vraćati svojim kućama, ali i vrijeme kada su mnogi od nas Daštansko zamijenili nekim drugim životnim prostorima. S druge strane, bilo je jasno da rat nije gotov i da nam predstoji druga, odlučujuća faza rata. Iz takvog, gotovo konfuznog okruženja, sinula je iskra nade. Ako je Daštansko sinonim svekolikog stradavanja, onda je "Bobovac" njegova suprotnost, izvor dobra. Možda je puno reći da je zlo iznjedrilo dobro, ali se svakako treba zapitati bi li "Bobovca" i bilo da nam se nije dogodilo Daštansko. U tom listu mnogi su tada vidjeli dugo iščekivanu pobjedu u teškom, iscrpljujućem ratu. Bez patetike, on je bio ono maleno svjetlo na kraju tunela. Svakako da smo kroz tu prvu godinu rada nailazili na različite poteškoće. Međutim, silni entuzijazam i veliki stupanj zajedništva ljudi u Uredništvu doprinijeli su da se list unatoč svemu održi. Mora se priznati da je 200-ti broj iz perspektive 1995. godine bio nemoguća misija; zbog toga velike čestitke svima koji su pomogli "Bobovac"na tom putu.
BROJ 200
Zvonimir Stjepanović, Split (urednik prvih 10 brojeva "Bobovca")
5
ZAVIČAJ Zavičaj ti ne daruje Bog ne rodi ti ga majka ni tegobni očev uzdah. Zavičaj ti ne poklone sura brda ni neobuzdana proljetna igra iz dubina nabujalih voda. Nit ljetne kiše što razastiru jutarnje zavjese nit svjetlost što se povazdan hrve sa sjenama Zavičaj ti daruje tvoj prvi odlazak tvoj prvi grob i prva suza nakon toga. Željko Ivanković (Iz zbirke "Dnevnik melankolije")
Snimljeno u Kutama (Foto: Mišo Zlović)
JEDINSTVENA POJAVA NA MEDIJSKOJ SCENI
Mladen Divković
Postoje stvari koje poslije nekog vremena počnemo uzimati zdravo za gotovo, kao nešto što se, eto, samo po sebi podrazumijeva. Pri tome često zaboravljamo da iza svega stoji silan trud i entuzijazam pojedinaca i da se cijela konstrukcija može urušiti ako taj trud i taj entuzijazam samo na trenutak posustanu. List "Bobovac" je jedan od primjera. U uvjetima kad se sasvim opravdano govori o krizi tiska, kad se pod pritiskom novih medija gase i veliki listovi s dugom tradicijom, samo postojanje "Bobovca" i njegovo trajanje kroz dugih 200 brojeva je na neki način čudo koje se opire racionalnim objašnjenjima. Održati tiskani medij u gospodarski i društveno devastiranoj sredini, bez jakih oglašivača ili značajnije potpore lokalne uprave i jakih institucija pothvat je u kojem se "Bobovac" već dugi niz godina uspijeva održati i sačuvati svoju samoodrživost i neovisnost. Zapravo, na površini ga održavaju čitatelji i sadržaj, što mnogo govori o kvaliteti i jednog i drugog. Često sam proteklih godina bio u prilici pisati ili govoriti o vareškoj medijskoj sceni na stručnim skupovima i visokoškolskim institucijama komunikološkog i medijskog usmjerenja. Nisam to radio zato što je ta scena posebno jaka ili utjecajna, jer ona to i nije, nego zato što predstavlja rubni
6
slučaj funkcioniranja informacijskih i komunikacijskih kanala u ekstremnim, povremeno i kriznim uvjetima. I, reakcije ljudi iz struke uvijek su se kretale između čuđenja i nevjerice, ali bez iznimke uz veliku dozu iskrene simpatije. Kad kažem medijska scena, pri tome ne mislim samo na tiskano izdanje "Bobovca", nego i na njegovu internetsku verziju. Sudbine lista i web stranice Vareš Home Page su neraskidivo povezane od samih početaka i, premda se radi o dva potpuno odvojena medija bez ikakve formalne povezanosti, mnogi ih zapravo doživljavaju kao jedno. Ta simbioza novina starog kova, koje su potpuno oslonjene na svoje čitatelje, i najnovijih tehnologija jest još jedna specifičnost ove sredine; simbioza u kojoj svi dobivaju, a nitko ne gubi. Zvuči nevjerojatno, ali "Bobovac" je jedan od listova s najdužom tradicijom objavljivanja na internetu u jugoistočnoj Europi, kao što je i Vareš Home Page jedna od najstarijih aktivnih, bez prekida u radu od nastanka, gradskih stranica. Crtica koja će svakako morati ostati zabilježena u nekoj budućoj povijesti grada i kronologiji jednog vremena i prostora. Na kraju, bilo bi nepravedno ne reći nešto o onom osnovnom, o sadržaju. "Bobovac" izvanredno suptilno balansira između lokalnih i globalnih tema, između odmjerenosti koja svjedoči o dobrom kućnom odgoju urednika i suradnikâ i hrabrosti da se upusti u polemike koje su ponekad znale biti na samoj granici sukoba s neusporedivo jačom "drugom stranom", pa i dominantnim predrasudama sredine. Osim toga, "Bobovac" ima i neobično jaku kulturnu komponentu; vijesti iz svijeta literature, umjetnosti, povijesti zauzimaju značajan dio svakog broja, što je luksuz kojeg malo koji list danas može sebi dozvoliti. Sve ovo čini list "Bobovac" krajnje neobičnom pojavom na medijskoj sceni.
BROJ 200
Mladen Divković, Varaždin (urednik internetske stranice grada Vareša) JUBILARNI DODATAK
NEKA "BOBOVAC" BUDE INSPIRACIJA Ljubica Miočević Svaki novi broj "Bobovca" s nestrpljenjem se iščekuje i pažljivo upija, od prvog do posljednjeg slova. Vaš list uveliko pridonosi da veza između raseljenih Varešana i zavičaja ostane vitalna. Vjerujem da postoji mnoštvo nas koji nismo odrasli u Varešu, a za koje je "Bobovac" dragocjen ne samo kao izvor informacija o aktualnim događanjima u zavičaju, nego i kao vodič kroz historijsku prošlost grada. "Bobovac" ima važnu ulogu u uzgajanju vareškog identiteta kod iseljenika, naročito djece. I sadržajem i tonom on se stalno pokazuje dostojnim nasljednikom plemenite prošlosti vareškog kraja. Iz vaših članaka uvijek zrači vedrost i otvorenost, što je samo po sebi velika vrijednost u današnjem vremenu. Prenošenje vijesti o kulturnoj i znanstvenoj djelatnosti Varešana, kako u BiH tako i diljem svijeta, budi nadu u bolje sutra. Neki članci će se vremenom sigurno pretvoriti u bisere vareške riznice i njih čitam više puta. Slučaj je to, na primjer, sa životom Hajima Altarca, koji je na mene ostavio snažan dojam. To je ne samo individualni primjer sudbine jednog Židova u Drugom svjetskom ratu, nego i uzor ljudskosti i hrabrosti Varešana. Nerijetko su ljudske sudbine o kojima pišete veoma tragične, a ipak se u njima daju naslutiti lijepe odlike Varešana, kao što su skromnost, marljivost, iskrenost, integritet, tolerancija, solidarnost... pa i humor! Takvo naslijeđe pobuđuje i odgovornost mladih naraštaja. Naravno, "Bobovac" je ponekad lijek za nostalgiju, a ponekad i njezin uzrok. No, sama vezanost uz zavičaj ne bi bila dovoljna za predano praćenje vašeg časopisa da on ne odiše dostojanstvom i civiliziranim tonom, kakvima se vrlo mali broj medija na južnoslovenskim prostorima može pohvaliti. Pored svih materijalnih i društvenih poteškoća s kojima se
susreće, "Bobovac" nastavlja biti odan najboljim novinarskim tradicijama. Vi se nećete morati stidjeti vaših stajališta i riječi kroz pedesetak godina, što sigurno nije slučaj s nekima od vaših kritičara. Premda polazeći od gledišta i interesa Hrvata Vareša, "Bobovac" ostaje objektivan i otvoren prema svima. Vaš list je lijep primjer kako svijest o vlastitom ne mora implicirati omalovažavanje tuđeg, a i kako se "svoje" i "tuđe" stalno prepliću u bosanskoj stvarnosti. Takva predanost profesionalizmu u novinarskoj djelatnosti je vrijedna svake hvale i podrške. Podrška je upravo ono što i "Bobovac" i Vareš trebaju, i u većoj mjeri nego do sada. Sada za vrijeme godišnjih odmora, kada se mnogi od nas iz iseljeništva vraćamo zavičaju, sučeljavamo se i sa surovošću bosanskohercegovačke svakodnevnice i s mnoštvom emocija koje povratak uvijek budi. Vjerujem da većina nas osjeća gorčinu u grlu kad vidimo kako se Vareš još uvijek pati, dok prirodna bogatstva i ljepote našeg kraja ostaju neiskorištena ili se bezobzirno uništavaju u egoistične svrhe pojedinaca. Znam vrlo dobro da dijaspora pomaže koliko može. Ma kako neophodna, individualna pomoć je samo kap u moru i služi tek kao trenutno olakšanje. Varešu je prije svega potreban suštinski preokret u ekonomskom smislu. Za pojedinca je on skoro neizvodljiv, ali na sreću – nismo sami. Ima nas dosta koji volimo vareški kraj i cijenimo njegove ljude. Ovom prilikom htjela bih pozvati sadašnje i bivše stanovnike Vareša, te sve njegove prijatelje, da se potrudimo bolje povezati i razviti konkretne ideje koje bi mogle donijeti dobro cijelom kraju. I male inicijative mogu uroditi velikim plodom. Neka nam "Bobovac" posluži kao inspiracija: tko se prije sedamnaest godina usuđivao vjerovati da će ovaj list uspjeti preživjeti vihor rata i njegove tragične posljedice, a sve to uz kronični nedostatak materijalnih sredstava? Kap po kap... Iskrena hvala sadašnjim i ranijim suradnicima "Bobovca" za njihov predani rad! Od srca vam čestitam na dosadašnjih 200 brojeva. Plodovi vašeg truda su moralni oslonac mnogima. Nadam da će "Bobovac", ostajući vjeran vareškom duhu, nastaviti svoj uspješni rad i u desetljećima koja su pred nama! Ljubica Miočević, magistra književnosti, Stockholm
SELO I OBIČAJ Onoga tko izmisli izreku bolje da propadne selo nego običaj molit ću lijepo neka se javi i dođe vidjeti kako je to
ni prošnje ni seksene ni nošnje ni vriske kosaca ni hihota žena u opasnim godinama iz pojate u koju se mami mušku nogu da zagazi...
propalo je nestalo je u mene i selo i običaj
nad korovom mojih njiva sunce usamljeno zalazi
Mladenko Marijanović (Iz zbirke "Hajduci stupaju u štrajk") JUBILARNI DODATAK
BROJ 200
Snimljeno na Diknjićima (Foto: M. Marijanović) 7
SJETI SE SVOGA KRAJA Emocije i ratio, njihov je dijalektički odnos vječito aktualan i nemoguć dosezanju do konca! Uvijek će ostajati prof.dr. Željko Šain nesvršen, znanstveno i pragmatično. Iz ovog dijalektičkog odnosa, razumijem i smisao i misiju lista "Bobovac". Povijesne činjenice srednjovjekovne Bosne i grada Bobovca, Austro-Ugarske, avnojevske i daytonske Bosne i Hercegovine, aktualno vrijeme u kom se pojavljuje i jubilarno izdanje, 200-ti broj lista "Bobovac", imaju svoju uzročno-posljedičnu vezu. Gotovo beskonačne emocije i raznolika nekonačna razmišljanja prave ogroman naboj kod svakog čovjeka kada se prave prigodne retrospektive. Retrospektiva, ne samo zbog prošlosti, u povodu sadašnjosti, već poglavito zbog budućnosti ("Historia est magistra vitae"). Smisao i misiju lista "Bobovac" vidim prvenstveno zbog budućnosti sviju nas koji jesmo i potječemo s ovih "bobovačkih prostora". Svima onima koji su svoj trud, znanje, ljubav, život dali za ovaj kraj, mi sudionici ovog vremena dugujemo mnogo toga. Dugujemo zato što imamo svoju časnu povijest, svoj dokaz da nismo "repa bez repa". Na taj dug, na našu obvezu da ga priznajemo i primjereno vraćamo – podsjeća nas naš list "Bobovac". Podsjeća nas, poput blagdana Pepelnice: "...čovječe, sjeti se da si prah i ... da si potekao iz ovoga kraja". Dužan si mu, bar mišlju, ali i konkretnim djelom uzvratiti. Čestitam svima koji su zaslužni za izdavanje lista "Bobovac". Želim da vječno traje. prof. dr. Željko Šain, Kraljeva Sutjeska/Sarajevo
I PO NEKOLIKO PUTA
DOBRI DOBRO MISLE I GOVORE Ljiljana Parić
List "Bobovac" svakog mjeseca s nestrpljenjem čekam i zaista ni jedan broj nije ostao nepročitan. On me vrati na staze djetinjstva i saznam mnogo toga o Varešu prije i sada. Mnogo znači što je dostupan na internetu, pa ga često "prelistam" i po nekoliko puta u mjesecu. Zahvalila bih Uredništvu lista što nam s velikim naporom i uz malo financijske potpore uspiju dočarati mnogo toga iz Vareša, ne samo nama koji nismo u Varešu, nego i ljudima koji žive u njemu. Budući da je ovo 200-ti broj, samo po sebi je sve kazano koliko je list uspješan i kako uz malo podrške te uz mnogo napora uspijevate napraviti zaista značajne stvari. Želim vam da tako nastavite i da ne posustanete unatoč svim poteškoćama. Ljiljana Parić, Mostar
8
Ostaci dvora grada Bobovca (Foto: M. Marijanović)
s. Dražana Radman
Dobri stari dum Marin progovori jednom davno (zar davno?!) u Prologu svoga Dunda Maroja (noćnoj mori mnogih srednjoškolaca): Ma vi dobri nećete moć neg dobro i misliti i rijet; a u zle se mi ne impačamo – tizajem ne hajemo da smo drazi. E baš tako! "Bobovac" i one koji ga drže živim, koji ne daju da se ugasi stijenj kulturnoga dobra, koji svjedoče o komadiću vremena i prostora neznatnog za većinu svijeta i svemira, ali prevažnog za bivše, sadašnje i buduće stanovnike Vareša i okolice, ne mogu drukčije opisati nego kao ljude nazbilj, dobre i angažirane pojedince koji se, vođeni dobrim i pozitivnim mislima i idejama, bore za dobro zajednice, za dobro čovjeka. Prenapučena nam je domovina, kontinent, svijet egoistima svih vrsta, tako da su ovakve pojave, osobito u manjim sredinama i zajednicama, prava oaza za svakoga tko misli pozitivno i tko vidi i malo dalje od svoga nosa. Stoga sam radosna što sam imala priliku barem s nekoliko redaka pojaviti se na stranicama lista zvonka i lijepa imena koji, evo, iziđe i dvjestoti put i koji molim da i dalje dobro misli i govori ne hajući da bude drag ljudima nahvao. s. Dražana Radman, Sarajevo BROJ 200
JUBILARNI DODATAK
ODGOVORNO I PISMENO Pokretan u hudim vremenima, objavljivan uvijek s tjeskobom dr. fra Ivan Šarčević održanja, list "Bobovac" se pojavljuje u svom 200. izdanju. Jubilej dostojan čestitki i slavlja. Njegov sedamnaestgodišnji put poznaju bolje osnivači i urednici, pa ovdje tek skromni izraz moralne podrške urednicima za nastavak rada i čitateljima da ga čitaju i šire. Namjerno velim "moralna" podrška, jer bih želio da urednici, suradnici i čitatelji ovoga bez dvojbe jedinstvenoga lista ne samo vareških Hrvata, nego specifičnih novina u cijeloj BiH, nastave međusobno uvažavanje, suradnju i pomaganje, da nastave kulturom pisane riječi vraćati moralnost u društvene odnose. I kao što je pokrenut i objavljivan u vremenima smrti i straha, demografske katastrofe vareških i uopće bosanskih Hrvata, kao što je nastojao ostati ljudski i kršćanski istinit i otvoren prema drugima, bez nacionalne uskoće i bez sijanja mržnje, želio bih da i u ovim vremenima moralne frustracije ne izda ni sebe ni susjede, jer, čini mi se, da je danas teže objavljivati ovakav list. Teže i zbog nečitanja i zbog financija i zbog onog ljudskog nagona da se sve što vrijedi obesmisli i pretvori u cinizam i ništavilo. Kao što je uz radio "Bobovac", druge institucije, udruge i pojedince list "Bobovac" čuvao samopoštovanje ljudi širega zavičaja (Olova, Jelašaka, Oćevije, Borovice, Vijake…), želio bih da nastavi pazeći da samopoštovanje urednika, suradnika i čitatelja ne prijeđe u borbu za zasluge, samoreklamiranje i samoljublje, da u sveopćoj demoraliziranosti i jagmi za održanjem ne izgubi odgovornost za pisanu riječ, da u traumatiziranom narodu i društvu ni moralno ni duhovno ne otupi. Želio bih da urednici "Bobovca" ne izdaju vlastitu savjest – slobodu mišljenja i govora, da bez povrijeđenosti i osvetničke gorčine znadnu podnositi denuncijacije i difamacije te da – usidreni u
transcendenciju – vlastito poslanje i dalje obavljaju entuzijastički i odgovorno. Važnost lista "Bobovac", iako to nije zanemarivo, ne mjeri se brojem stranica, tehničkom opremom i tiražom. Njegova je važnost mnogo više u prepoznavanju veličine u malenom, u skromnom, u oživljavanju zaboravljenoga i potisnutoga, u iznimnom doprinosu informiranosti i kulturnom oplemenjivanju života kako onih koji su ostali u zavičaju tako onih koji su rasijani po svijetu. "Bobovac", poput povijesnoga kraljevskoga mjesta po kojem nosi ime, bit će i nezaobilazan u razumijevanju jednoga vremena u kojem se visjelo nad ponorom neljudstva i opće moralne katastrofe a ipak se ostalo s ponosom, odgovorno i pismeno. dr. fra Ivan Šarčević, Sarajevo (urednik časopisa "Svjetlo riječi")
Rudarska – Hilda Dugonjić-Mijatović (akril na platnu)
INFORMACIJE I S RUBNIH PODRUČJA
Nikovac - Zlatko Filipović (ulje na platnu) JUBILARNI DODATAK
Osman Ibrišimović
Redovni sam čitalac "Bobovca". Posebno mi se dopada što se u listu mogu naći informacije s raznih područja općine i sa udaljenijih mjesnih zajednica. Čestitka za 200-ti broj i puno uspjeha u daljem radu. Osman Ibrišimović Mijakovići (kod Bobovca) BROJ 200
9
PRVO POGLEDAM KLARIN FOTOZAPIS
Nada Vulić
Ratni vihor iz 90-ih godina odveo je veliki broj Varešana širom svijeta pa tako su mnogi od njih, odnosno od nas, našli svoj dom i u dalekom SAD-u. Prve godine po dolasku u Ameriku bile su izuzetno teške, kako zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika tako i zbog snalaženja u novoj sredini i prilagođavanja novoj kulturi. Moram naglasiti da su nam u prvim mjesecima po dolasku u Phoenix, država Arizona, najviše pomogli naši Varešani, kao i poznanici s prostora bivše Jugoslavije koji su tamo došli ranije.
Velika udaljenost od rodnog kraja i nemogućnost češćeg odlaska za Vareš zbližili su i nas Varešane u dalekom Phoenixu. Za zavičaj nas vezuju rodbina, prijatelji i društvo iz škole, pa su i naša druženja u Phoenixu uvijek prožeta priča-ma o prošlosti i sadašnjosti Vareša, te o ljudima i događanji-ma na tim prostorima. Raduje nas svaki napredak u Varešu nakon ratnih stradanja i podjela iz 90-ih godina, a najviše in-formacija o tome dobivamo preko web-stranica "Bobovca". Redovno čitam "Bobovac" preko interneta i prvo otvorim Klarin fotozapis jer slike često govore više od riječi. Vareš sam posjetila dva puta nakon odlaska u Ameriku 2002. godine. Uvijek se s radošću vraćam u moj rodni kraj jer, pored ostalog, poželim i prirodne ljepote zavičaja koje mi nedostaju u Arizoni. Srdačnost i gostoprimstvo Varešana nadaleko su poznati i to prija svakome ko posjeti Vareš. Kuća susreta, izgrađena na Bijelom Borju, daje nadu da naš Vareš neće imati sudbinu pojedinih rudarskih gradova Arizone, koje posjećuju turisti na proputovanju, a u kojima više niko ne živi. Nada Vulić, Phoenix (SAD)
Mladenka & Ana
S RESPEKTOM, SKROMNO I UPORNO Vareš Majdan – Dubravko Tokmačić (ulje na platnu)
PONOS NA VAREŠKO PORIJEKLO
Stanislav Likić
Neizmjerno sam ponosan što je vareški list "Bobovac" dostigao 200-ti broj. Čestitam Vam izlazak ovog jubilarnog broja sa žarkom željom da doživljava beskonačan izlazak. Veliki je značaj ovog lista zbog kojeg osjećam ponos na svoje vareško porijeklo, i ne samo ja, nego svi Varešani koji su stanari ovog Doma. Sadržaji članaka lista "Bobovac", vijesti, fotografije, čitulje, pa čak i oglasi daju nam osjećaj da smo svakodnevno prisutni u Varešu. Ovaj list je spona svih Varešana ma gdje bili u svijetu. Hvala Vam u ime svih. Stanislav Likić, Gerontološki centar Nedžarići – Sarajevo
10
BROJ 200
Mi smo redovne čitateljice vaših lokalnih novina u kojima su na pažljiv način izabrane teme tamošnjeg životnog prostora. Puno toga nam je blizu, drago, kao što to biva s mjestima rođenja i odrastanja. Oprostite, ne čitamo ih baš od 'a' do 'ž'... pa može se nešto i preskočiti, niste novine samo za nas pisali, zar ne... Cijenimo vaš respektni način ophođenja prema svim ljudima, vašu neumornu skromnu upornost, vaš doprinos za pozitivan razvoj tamošnjih situacija. Ponosni kao što ste vi ne traže svoj tribut, znamo, nećemo pretjerivati. Primite naše najbolje želje za vaš daljnji radni uspjeh, a u koji ne sumnjamo. Budite nam srdačno pozdravljeni i računajte na nas. Mladenka-Nina Golder (Zürich) i Ana Tomas (Kaštel Stari), rođene Čolić JUBILARNI DODATAK
JUBILARNA KRIŽALJKA S PREČKAMA
ŽETELAČKO ORUĐE (množ.) ♦ OČAJNIČKI POZIV
BLIŽI I DALJI ROĐACI ♦ TEMELJ, OSNOVA
FORTIFIKACIJSKI OBJEKT, UTVRĐENJE
♦ NOVINAR HTV-a, GORAN (anagram: TIMOR)
PRERIJSKI PRAOTAC ... BOŽJIH VUK RIMLJANA ZAPOVIJEDI ♦ ♦ ♦ SMRTOHRVAT IZ NAJMANJA NOSNA SLAVONIJE, KOLIČINA TROPSKA BARANJE, ENERGIJE GROZNICA SRIJEMA ILI PO (anagram: ZAPADNE KVANTNOJ OBALE) BAČKE TEORIJI
STJEPAN U MAĐARSKOJ ZENONOVA DISCIPLINA ♦ FILOZOFSKA ALPSKOG ACIJA ŠKOLA SKIJANJA ODMILA ♦ (OBIČNO ♦ ALJAŠKI SPUST + POKAZNA POLARNI SLALOM) ZAMJENICA PAS (OVA)
Autor: ČEJEN
PRILOG U ZNAČENJU: PRIRUČNO, USPUT ♦ ATLETSKA BACAČKA SPRAVA ROTO-TISAK (KRAĆE) ♦ NEODREĐENA ZAMJENICA (BIT ĆE ... OD NJEGA) POREZ NA DODANU VRIJEDNOST ♦ UZVIK KOJIM SE POTVRĐUJU RIJEČI SUGOVORNIKA (TAKO JE) ♦ JEDINICA EL. OTPORA DUGAČKA SIBIRSKA RIJEKA ♦ POK. SPLITSKA BALERINA, ANA ♦ ZVUK LOVAČKOG VAPKA OČNI OSJET ♦ JUDAŠKA PODLOGA HRVATSKA NAFTNA TVRTKA ♦ NANCY KRAĆE
200
GLAVNI GRAD SVEMIRA ♦ USKA DALMATINSKA ULICA "AMPER" ♦ PJEVAČ DYLAN ♦ ŽENKA OVNA ♦ RIMSKA STOTICA NAJSLABIJA RAKIJA ♦ STARIJI TIP CITROЁNA OSOBA U AZILU ♦ UDO JÜRGENS ŽIRANT, GARANT ♦ OTAC ODMILA RJEŠENJE KRIŽALJKE: vodoravno: sruke, disk, roto, nešto, pdv, jest, om, ob, roje, vab, vid, tatami, ina, nan, vareš, kala, a, bob, ovca, c, patoka, ami, azilant, uj, jamac, tata (u osjenčenim poljima – DVJESTO BROJEVA BOBOVCA!).
Aforizmi by Nino
Što je povijest duža, velikani postaju sve manji. Dobar je i striptiz kad već odavno nisam vidio golu istinu. Izgubio sam obraz, molim poštenog nalazača da mi ga i ne vraća.
Kud nisam zamolio majku na vrijeme da me rodi u Americi. Ne znam da li više gladujem ili štrajkam glađu. Vjerujemo vam, dragi političari, da će biti bolje – jer goreg od ovog i nema.