Bobovac br. 319

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXVII. • BROJ 319 • SRPANJ 2021.

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UVODNIK

I

zvještavati o pandemiji, u Bosni i Hercegovini trenutno nije zanimljivo. Činjenica jest da se bilježe tek sporadični slučajevi novozaraženih, 10-20 osoba u BiH na dnevnoj bazi, ako se uopće bilježi istinito i točno. Jer vrijeme je godišnjih odmora i dolazaka iz dijaspore, a zemlji je prijeko potrebno da ljudi izvana donesu novac. Kad nema stvaranja novca i novih vrijednosti radom unutar zemlje, u realnom odnosno proizvodnom sektoru, onda se taj ljetni priljev tobože knjiži kao turističke prihode, a zna se dobro da nije baš tako i da se novac slijeva uglavnom po obiteljskoj liniji kroz pomaganje svojima, napose roditeljima koji su ostali zaglavljeni u ovoj opljačkanoj zemlji s približno 200 eura crkavice zvane starosna mirovina. Potroše gosti, doduše, i u trgovinama ili na ručcima, ali to ih i dalje ne čini turistima.

Da mi u Varešu imamo turiste, a ne svoje prijeratne sugrađane u posjetu rodnom kraju (točnije lokalnim birtijama, zaraslim selima i usput grobljima), onda bi se npr. u Turist info centru tražio bicikl više a ne bi ni onih 5-6 skupljalo prašinu i ne pamti se kad je koji iznajmljen. A to je, ako se otvori prije par godina izrađeni turistički prospekt Vareša i svako malo naleti na fotografije brdskih biciklista, okosnica naše turističke "industrije".

Prema zatečenom, naši "gosti" iznose naglas svoj zaključak da se Vareš nije pomakao – unatrag dvije godine koliko ih nije bilo u rodnom kraju. Bila je pandemija pa nije nam dala naprijed, najčešće im se tako objasni. A hoće li biti što od rudnika zlata? – pitaju. Od rudnika zlata, kažu to sada oni koji rudnik pripremaju, i neće baš. U svojim istupima za medije koje sponzoriraju i preko kojih ostvaruju željeni utjecaj na javno mnijenje, njihovi geolozi iznose da je, uz primarne rude, srebro sada vrlo interesantno jer ga ima u znatnijoj količini i dobro drži cijenu na svjetskom tržištu. Zlato je zacijelo poslužilo da se stvori medijski bum kada je to trebalo, a njegova zastupljenost u koktelu minerala svela se na primjese, tj. u realne

IZMEĐU DVA BROJA okvire čim se javno iznose razmišljanja hoće li biti isplativo izdvajati ga.

Mi smo u prošlom broju objavili intervju (a u pretprošlom i najavni prilog intervjuu) s jednim od direktora kompanije koja vrši pripreme za rudarenje. Za sve one koji nisu zadovoljni odgovorima dužni smo kazati da za potpitanja nije bilo vremena jer je list već kasnio u izlaženju čekajući upravo na te odgovore. Pa tako i kada je riječ o cesti koja je prvobitno bila najavljena kao asfaltna, pitanja građana kompaniji ostaje delegirati preko Odbora za suradnju s lokalnom zajednicom pred kojim je uostalom i iznesena informacija o asfaltnoj cesti.

Nakon što smo ovoga puta dali prednost lokalnim aktualnostima, napravivši malu inverziju, vraćamo se temama u zemlji. A u zemlji je zabrinjavajuće primijetiti da kritična masa onih koji ukazuju na najteže državne skandale gubi presudne bitke. Dva slučaja na to posebno ukazuju. Razotkrivanje farse (glamurozno uprizorene u sarajevskoj vijećnici prije četiri godine) u vezi s pokretanjem revizije presude Međunarodnog suda u Haagu kojom je Srbija oslobođena odgovornosti za genocid u BiH, medijskoj kući koja je to obznanila (Face TV) donijela je samo glavobolju umjesto očekivanog

POTPORA LISTU "BOBOVAC"

IZ ŽUPNIH MATICA

VAREŠ

Umrli: Dragica Čordašić rođ. Čingel (1937.), Josip Pašalić (1950.).

Izdavanje ovog broja potpomognuto je sredstvima Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Središnje uprave Hrvatskoga kulturnog društva "Napredak".

N. N., Sarajevo – 50 KM, Srpko Pantić, Slovenija – 60 €, Josipa Čelan, Kanada – 100 KM, Danijel Lučić, Nizozemska – 40 KM, dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €.

Svima hvala lijepa!

Fotografija na naslovnici: M. Marijanović

2

zgražanja onih koji govore da su još u borbi za istinu i pravdu. Kad se takav politički i državnički fijasko uspjelo "prodati", nije ni čudo da prvi u Bošnjaka najavljuje čak novu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Jednako je frapantno da su samo novinari i kolumnisti pokušali istjerati na čistac situaciju u Kliničkom centru u Sarajevu, nakon alarmantnih situacija s covid pacijentima i s upitnom specijalizacijom čelne osobe te ustanove.

Među onima koji su se "drznuli" iznositi činjenice umjesto širom zatvarati oči svakako je i naš Željko Ivanković, koji svoje opservacije iznosi u redovitim kolumnama na portalu autograf.hr. Jedan prigodan isječak, za kraj, iz njegove kolumne "Degeneriranje nacije" nadovezujemo na naše prethodne navode o stanju u zdravstvu, i u zemlji općenito: "Ako vam kažem da se najprije i najviše cijepe oni koji su najviše bučali protiv vakcinacija, povjerovat ćete ili ići provjeravati, jer je vakcinacija, pobogu, još jedna svjetska zavjera (a i to bit će najviše protiv Bošnjaka), to je zavjera čipovanja, to je zavjera sterilizacije i slično.

A i među njima najviše oni koji su 2010. (dakle, u XXI. stoljeću!) išli u kilometarskim kolonama u Zetru na poklonstvo čudotvornom marokanskom iscjelitelju Torabiju.

A zašto to ne bi bilo normalno? Pa jest, sve je u BiH, sve je u Sarajevu, ne samo moguće nego i normalno.

Kao i respiratori od kojih je više ljudi umrlo nego od korone same, od doktora koji su, samo oni znaju zašto, ostali (tako dugo) lojalni gospođi koja ne želi da je zovu gospođa, od svih onih koji i dalje otvaraju nove univerzitete, fakultete, prodaju i kupuju diplome, stječu akademske titule i dalje generiraju nekompetenciju i degeneriraju naciju...

Manje i nepismenije zemlje, a više univerziteta, fakulteta, akademija, vlada, doktora znanosti, akademika i ministara... nema pod bogom!"

BROJ 319

SRPANJ 2021.

VIJESTI

Sjednica Općinskog vijeća

D

ana 29. lipnja 2021. godine održana je 6. sjednica Općinskog vijeća Vareš tijekom koje je rad ovoga tijela, kolokvijalno kazano, iskliznuo iz kolosijeka. Prijelomni trenutak dogodio se već na drugoj točki dnevnoga reda kada je došlo do verbalnog sukoba između nezavisnog vijećnika Darija Dodika i općinskog načelnika Zdravka Maroševića.

Stvaranje negativne atmosfere u radu ovog saziva Vijeća raslo je zapravo iz sjednice u sjednicu. Vijećnici i vijećnice iz SDA, čija je kandidatkinja izgubila u izbornoj utrci za načelničku poziciju prošle jeseni, otad su zauzeli kurs koji oni smatraju "opozicionim" i iste one odluke i dokumente koje su kreirali i izglasavali dok su bili dio većine s HDZ-om sada kritiziraju i obaraju, s tim da za sve godinama nakupljane probleme i dugove optužuju aktualnog načelnika. A s druge strane, brzo je postalo upadljivo da su i diskusije nezavisnog vijećnika posebno usmjerene na općinskog načelnika te da postaju vrlo suprotstavljene, čak osobne.

Prethodno je, na trećoj sjednici i napose na četvrtoj, između njih također bilo žustre polemike kroz replike pri čemu je nezavisni vijećnik zahtijevao da se općinskom načelniku kao i vijećnicima ograniči izlaske za govornicu i vrijeme istupanja, što je prema pojašnjenju predsjedavajuće Vijeća Mahire Brkić ipak u suprotnosti s poslovnikom o radu. Tom prilikom nezavisni vijećnik je iznio ocjenu da Općina i načelnik imaju generalno loš odnos prema investitorima, uzimajući za primjer restoran "Mlin", a u direktnom odgovoru načelnik je tada prvi put javno iznio primjedbe koje se odnose upravo na spomenuti restoran u smislu izvođenja nekih radova i građevinskih zahvata na javnom dobru bez dozvola. Više od toga nije se saznalo jer je predsjedavajuća tada povišenim tonom prekinula zaoštrenu diskusiju. Ovoga puta morala je na desetak minuta prekinuti i samu sjednicu. Načelnik je na zadnjoj sjednici burno reagirao zbog prozivanja nezavisnog vijećnika za nepoštivanje i opstruiranje Vijeća, uz paušalni prijedlog da se Općinsko vijeće raspusti SRPANJ 2021.

pa neka načelnik Općinu vodi sam i za sve odgovara sam. Pod točkom se raspravljalo o tome kako i zašto Općina zemljište koje je bila prodala nekom poduzetniku otkupljuje nazad, a zaplet se, naime, desio oko toga tko zapravo treba diskutirati s vijećnicima u ime predlagača – općinska služba koja je pripremala određeni dokument ili sam načelnik. U raspletu: načelnik je uzvratio protupitanjem kako netko tko se bavi bespravnom gradnjom može govoriti o poštivanju zakonodavnog tijela kad iz Općine, kako je rekao, nije izašao nijedan papir i nijedna građevinska i urbanistička suglasnost za privatne radove na javnim površinama, poručivši da će to proslijediti inspekcijskim organima. Uslijedile su i neke direktnije osobne poruke, off the record odnosno negdje izvan govornice u trenucima prekida zasjedanja (oko toga se nezavisni vijećnik pozvao na svjedoke i zatražio da se to evidentira u zapisniku – no, ne poričući ništa od načelnikovih tvrdnji), a kada je ono nastavljeno vijećnici SDA obznanjuju svoju odluku o napuštanju zasjedanja i kao razlog navode stajanje u zaštitu vijećnika, u ovom slučaju nezavisnog. Tako poljuljane odnose pred kraj sjednice pogoršat će i odstupanje Mirnesa Ajanovića, inače vijećnika SDP-a, s pozicije zamjenika predsjedavajuće Vijeća, što bi značilo i izlazak SDP-a iz parlamentarne većine, a zbog neizglasavanja podrške njegovoj inicijativi da se vijećnički paušal smanji s 240 na 200 KM i da se ušteđena sredstva preusmjere u prioritetne svrhe. Spomenuti vijećnik nije bio zadovoljan obrazloženjem da su naknade vijećnika u Varešu ionako najmanje u Ze-Do Kantonu.

U sjeni svega toga ostale su rasprave o godišnjim izvješćima javnih ustanova: Doma zdravlja, Centra za socijalni rad, Dječjeg vrtića, Centra za kulturu i edukaciju i Opće biblioteke. Te rasprave su nadasve bile i kratke, a direktori ustanova jednako su kratko pojasnili ono što je od njih dodatno zatražio jedini uporni vijećnik Nurdin Begović iz SBB-a. Malo više prostora, a i pozornosti, imajući u vidu da se život još uvijek odvija pod epidemiološkim mjerama ili barem upozorenjima, imao je direktor Doma zdravlja Vareš Fikret Operta. On je iznio podatak da od 10. lipnja (do dana održavanja sjednice) nije bilo registriranih slučajeva zaraze Covidom-19 u Varešu, ali da to ne znači da BROJ 319

se može proglasiti kraj epidemije i posve zaboraviti na mjere. Među oboljelima bilo je i djelatnika Doma zdravlja, što je dio prirode njihova posla, ali je direktor podcrtao da su svi uspješno preboljeli dolazak u kontakt s virusom i da nije bilo gubitaka u, kako ga je nazvao, zdravstvenom ratu. Općina Vareš nema ni deset posto cijepljenog stanovništva, glasio je sljedeći podatak, kojeg je ocijenio lošim, ali čak je i to iznad prosječnog broja cijepljenih u cijeloj zemlji. Dom zdravlja je u 2020. godini financijski poslovao pozitivno, ali je direktor podcrtao da sufinanciranje iz Općine izostaje te da je to konstantni problem. I kao što Općinsko vijeće, u ime Općine kao osnivača Doma zdravlja, daje ocjenu radu ove ustanove – usvajajući ili ne usvajajući njezino izvješće, direktor je smatrao da se ocjena može dati i uzvratno te Vijeću kazao: "Slabo financirate, slabe odluke donosite, izvješća nam tražite". Sažeta i nesumnjivo negativna ocjena, ali vijećnicima je preostalo iskupiti se izglasavanjem apsolutne podrške izvješću.

Ista se slika sklopila i oko funkcioniranja Centra za socijalni rad koji je međutim, izostankom sredstava iz Općine, prošlu godinu završio sa 68 posto ostvarenog proračuna, pri čemu je direktorica ustanove Nihada Gondžo naglasila da korisnici socijalne pomoći nisu bili uskraćeni nego se nerealizirani dio proračuna odnosi na neisplaćene plaće radnicima Centra. U vrtiću pak proračun realiziran u visini od 80 posto, u preostalih 20 posto su obveze neisplaćenih plaća... No, na temelju ocjene rada ustanova, sva podnesena izvješća jednoglasno su usvojena.

MODNA METRAŽA I KONFEKCIJA

71330 Vareš, ul. Zvijezda 25 (poslovna zgrada Bobovac)

tel./fax: 032 849 300 e-mail: info@profitex.ba www.profitex.ba

3

IZ VAREŠA – POMIJEŠANIH DOJMOVA

I radost i tuga Piše Željko Franjkić

Radost Prošloga mjeseca bio sam u našem Varešu dva puta. Na početku mjeseca sin i ja dođosmo da nakon dužeg vremena "napunimo baterije", da sretnemo drage ljude i prijatelje. Relaksiranje prelaska granica već se tada osjetilo. Vareš je bio življi, nekako prpošniji, veseliji. Kafići i restorani puni. Pjesma, osmijeh, pa i poneka suza. Zaželio se Varešanin rodnog kraja. Nisu problem ni granice ni potrebna testiranja. Ustvari, nema prepreka.

Našu radost upotpuniše i vareški tamburaši predvođeni profesorom Hingerom. Svojom svirkom i pjesmom napraviše dar-mar u sada već kultnom "Mlinu". Svirali su i pjevali bez prestanka do kasno u noć na radost svih gostiju – i domaćih i stranih. Bila je to noć za nezaborav.

U razgovorima s odgovornim ljudima Općine i prijateljima koji su dobro upućeni u stanje i događanja na vareškom području saznali smo i za neke lijepe stvari koje će se uskoro desiti Varešu i Varešanima. Ali ne mogu o tome govoriti jer se ne smatram ovlaštenim. Uglavnom, vratismo se kući ponosni što smo Varešani.

A onda posljednja subota u šestome mjesecu – to je dan kada se svake godine okuplja moja gimnazijska generacija. I ne samo moja. Tako su i ove godine svoje

4

druženje imale generacije koje gimnaziju završiše 1967. i 1973. godine. "Moja" ekipa i ekipa iz 1973. tradicionalno se okupljaju na ribnjaku "Sirena", a oni iz 1967. na "Mrestilištu". Osoblje "Sirene" je i ovoga puta bilo na visini zadatka – hvala im.

Družili smo se do dva sata ujutro jer smo do tada imali odobrenje policije. A mogli smo još, do zore. Po običaju... Susret nakon dvije godine svi smo s nestrpljenjem iščekivali i vrijeme koje zajedno provedosmo bilo je nedovoljno da ispričamo sve svoje priče i dogodovštine i da otpjevamo sve planirane i neplanirane pjesme. Zato druženje nastavismo sutradan u "Mlinu". Miris cvijeća oko "Mlina", kasnije miris peke, a cijelo vrijeme miris i svježina Zvijezde koji je dolazio Stavnjom širili su nam razdragana pluća i sva druga osjetila. Nažalost, obveze i put zvali su na rastanak. Ali samo do 25. lipnja 2022. godine.

Tri dana smo se družili s ekipom iz '67., vodili razgovore o svemu i svačemu.

Anegdote iz školskih klupa, razni životni putevi, događaji iz sadašnjosti. I, nažalost, spoznaja da nas je svake godine sve manje i manje. Nemamo još puno vremena za ostvarenje još nekih svojih planova. Od života treba uzeti ono što nam nudi i to maksimalno iskoristiti. Naravno, koliko nam to zdravstveno i opće stanje dozvoljava.

Pade ideja da iduće godine pokušamo organizirati zajedničku matursku večer: 25. lipnja 2022., u 20 sati, u Radničkom

BROJ 319

domu, uz orkestar, iće i piće. Pozvati sve generacije gimnazije da se uključe u realiziranje ove ideje. Imamo Radnički dom, imamo muziku, imamo ugostitelje koji će podržati ovu akciju. Imamo još uvijek veliki broj maturanata koji su željni da se zabave na način kako je to bilo na našim maturskim večerima i na našim kultnim igrankama. Vjerujemo da će ova ideja pasti na plodno tlo. Da, generacije koje to žele mogu svoja okupljanja obaviti ili dan prije ili dan kasnije.

Očekivat ćemo reakcije na ovaj tekst odnosno na ovaj prijedlog, putem fejsa ili u direktnim kontaktima i onda ćemo se, ako većina bude "za", dogovarati o detaljima za realiziranje ideje.

Nama starijima "Partizan" u Vareš Majdanu značio je iznimno mnogo. Tu smo provodili dane baveći se sportom, tu smo igrali školske predstave, gledali predstave renomiranih kazališnih kuća, slušali i gledali najpoznatije estradnjake bivše zemlje, tu smo organizirali naša sijela i druženja. Tu smo, uz Radnički dom, provodili najviše svog vremena odrastanja i sazrijevanja. U to ime pokušali smo razgovarati na temu spašavanja DTV "Partizan" od daljnjeg propadanja, o njegovoj rekonstrukciji i dovođenju u prvobitno stanje. Većina nas je s bogatim životnim iskustvom i određenim referencama i mogućnostima koje se mogu upotrijebiti u realizaciji ove ideje, ali sumorna stvarnost sprječava nas da kroz određenu asocijaciju ili udrugu pristupimo provedbi. Nažalost, puno je razloga protiv ovog našeg razmišljanja i za sada je sve ostalo na ideji.

"Partizan" će i dalje nagrizati zub vremena, kao i neodgovorni pojedinci koji i ne slute koliku štetu prave ovom gradu zbog svojih sitnih interesa.

SRPANJ 2021.

Tuga Svi koji me prate na fejsu znaju da sam nepopravljivi optimist kada je riječ o Varešu i njegovoj budućnosti. I dalje sam takav. No, kada čovjek čuje za neke loše stvari i kada se sam uvjeri u nešto što nije dobro, na trenutak se pokoleba u optimizmu i upita se – zašto? Zašto naš grad, koji je u odnosu na mnoga mjesta u našoj regiji bio pravim imenom GRAD, srozavamo sve više i više i svodimo ga na razinu mjesne zajednice!? Zvuči grubo. Volio bih da nije tako.

Rekoh na početku da znam da će se Varešu dogoditi i neke lijepe stvari, ali građani o tome ne znaju. Ili samo nagađaju. Mora se poboljšati informiranost građana o događajima i perspektivama koje su pred nama.

Sada kada je Vareš "pun k'o šibica" problemi se ne vide i ne spominju, ali proći će i ova "okupacija" grada i opet će na vidjelo izaći problemi koji se ne bi smjeli ne rješavati.

Nema više autobusne linije VarešZenica-Vareš. Nije rentabilna. Varešanin, da bi otišao u bolnicu u Zenicu, mora platiti taksi 70-80 KM. I tako više puta.

Tko to može platiti? Bilo je pokušaja od strane nadležnih u Općini da se s prijevoznikom dogovori rješenje, međutim bezuspješno. Žalosno da žalosnije ne može biti.

U Dom zdravlja ne dolaze specijalisti već duže razdoblje. Za sve se mora u Zenicu. Dom zdravlja kritizira osnivača (Općinu) da ne ispunjava svoje obveze.

Nema para. Dolazak specijalista se ne može platiti.

Minibus na relaciji Vareš-Vareš Majdan vozi kada hoće i kako hoće. Najviše ga nema. Poslije 13 sati nema ga nikako.

Javna rasvjeta posebna je priča. Od Vareša do Majdana gori tek poneka sijalica. Avantura je ići pješice od Vareša do Majdana i obratno.

Parkiranje je poseban problem. Više se ne zna gdje se smije, a gdje ne smije parkirati. Vareš pun automobila, a mjesta za dozvoljeno parkiranje nedovoljno.

Općina nema para da uredi neka od kritičnih mjesta u gradu koja ne zahti-

Foto: Zlatko Filipović

jevaju baš neka velika sredstva (plato ispred banke, most na pijaci).

Znam da se ide kod nadležnih u Kanton sa zahtjevima za rješavanje onih problema koji su u nadležnosti Kantona, ali znam i da se nailazi na zatvorena vrata ili na ono: u planu je, ali trenutno nema para...

I sve ovo na stranu, ali činjenica da Vijeće i načelnik, kako se kaže, ne udaraju u jedno – posebno me rastužila. Ovaj sastav Vijeća je ulijevao povjerenje u nužne promjene i dobro su krenuli.

Radovao sam se prijenosima sjednica Vijeća jer sam osjetio neke povoljnije vjetrove u istupima pojedinih vijećnika.

Vođenje sjednice je kvalitetno. Prijedlozi su na tragu zajedničkih interesa.

Rasprave su kvalitetne. I onda: "smetnje na vezama". Nejedinstvo. Vijeće u klin, načelnik u ploču, a oporba ni u jedno ni u drugo.

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI SRPANJ 2021.

Tako dalje ne bi trebalo. Narod kaže "složna braća kuću grade" i ta sloga je neophodna u daljnjem djelovanju.

Posebno u zajedničkim nastupima prema Kantonu, Federaciji, pa i razini države.

Situacija nije za "uvrijeđene mlade" niti je za "jačanje mišića". Svakom problemu treba pristupiti odgovorno i s ciljem da ga se riješi. Na svaki način. Ako onaj od koga tražite rješenje vidi nejedinstvo u nastupu i pristupu lako će vas odbiti s obrazloženjem: kada se dogovorite, dođite.

Narod je povjerio mandat i načelniku i vijećnicima da rade na dobrobit Vareša i Varešana. Nisu dobili povjerenje da se svađaju i da jedni drugima podmeću noge. Puno je problema koji ne mogu čekati i koji se moraju početi rješavati.

Vjerujem u prevladavanje trenutnih poteškoća i loših odnosa. Vareš u to vjeruje. Ja sam i dalje optimist.

BROJ 319

5

VAREŠANI – GLAZBENI STVARAOCI (III) Otvorili smo ovu rubriku predstavljanjem singla naše bivše sugrađanke Dubravke Jozeljić, pa zatim predstavili heavy metal projekt "Secreta" s Varešaninom Ivanom Jarmanovićem kao dijelom te priče, onda smo u prošlom broju imali prigodan osvrt na "Film o Rafi" – pok. Rafaelu Dužnoviću koji je sebe ugradio u varešku glazbenu povijest – i dolazimo do Miše Zlovića, čovjeka s američkom adresom, ali trajno nadahnutog rodnim Varešom. On je danas nesporno najsvestraniji i najangažiraniji Varešanin u glazbi, djelujući na svakom planu: svira nekoliko instrumenata, tekstopisac je, kompozitor, aranžer i producent. Ne treba zaboraviti da je Zlović u osnovi profesor povijesti, ali da je vrlo zapažen u slikarstvu (posebno s muralima) te povrh svega u pripremi za objavu ima i zbirku poezije. Jednom riječju umjetnik, ali s nekoliko afiniteta, a ovdje ćemo se fokusirati samo na njegovo glazbeno djelovanje i stvaralaštvo unutar kojeg u zadnje vrijeme potpisuje i zaokružuje više projekata protkanih zavičajnim sentimentom. Kao slobodni umjetnik, usporedno sa slikanjem murala u gradovima Sjedinjenih Država, Zlović ondje živi i od glazbe nastupajući već 12 godina s američkim prijateljem koji se zove Dylan Remes Jensen i koji svira desetak instrumenata.

Njihov duet nosi naziv 'Lungo Drom' (što bi u prijevodu s romskog jezika značilo – duga staza), a repertoar se sastoji od gipsy hitova i muzike istočnoeuropskog podneblja.

M. Marijanović "Moji muzički počeci su vezani za Toronto i Radnički dom", kazao je Zlović u uvodu našeg razgovora i pojasnio kontekst: "U to vrijeme svom silinom je prodrla western rock muzika na prostore Jugoslavije tako da su ne samo radio stanice i TV centri pratili najvažnija zbivanja na svjetskoj muzičkoj sceni već su se mogle kupovati i singl i LP ploče iz strane produkcije Mi smo odrastali uz muziku legendarnih bendova 'Deep Purple', 'Led Zeppelin', 'Uriah Heep', 'Jethro Tull', 'Pink Floyd' i mnogih drugih iz tog perioda.

Gitara je u to vrijeme bila najpopularniji instrument tako da ni ja nisam mogao odoljeti tom izazovu. Umjesto odlaska na ekskurziju na kraju osmogodišnje škole kupio sam svoju prvu gitaru. To je bio svojevrstan presedan i tako je krenulo.

6

Grupa "Vremeplov"

Muzički projekti Miše Zlovića Sumanuto sam vježbao tako da sam već nakon godinu dana učenja počeo svirati s tadašnjom grupom 'Zvijezde', koja je svirala na Torontu. Nekad, tokom 3. ili 4. razreda Gimnazije počeo sam svirati u Radničkom. U to vrijeme jako me zanimala klasična muzika tako da sam već tada svirao vrlo zahtjevne kompozicije poput Asturias, Sjećanje na Alhambru, Varijacije na Mozartovu temu, Preludij No 1 itd. To znanje mi je koristilo kasnije u toku studija u Sarajevu i nakon povratka iz JNA kada sam osnovao grupu 'Vremeplov', sigurno najbolji vareški sastav svih vremena."

Već tada je počeo komponirati vlastite kompozicije. U početku instrumentale, a kasnije i tekstove i muziku. O tome kaže: "U vrijeme Toronta, još kao šesnaestogodišnjak, komponovao sam jedno kolo koje smo redovno svirali na igrankama i koje je bilo vrlo popularno u to vrijeme.

Zvali su ga Torontaško. Moram naglasiti da sam to kolo, pod nazivom Vareško, snimio prošle godine i uskoro ću ga objaviti na YouTubeu, tako da ga otrgnem od zaborava."

Pitali smo zatim kada se uključuje na muzičku scenu u širem smislu. "Moje ozbiljnije bavljenje komponovanjem počelo je kad sam upoznao Željka Subotića, izvanrednog muzičara i autora mnogih hitova kao što su: I tebe sam sit kafano, BROJ 319

Mene je učilo vrijeme, Vozovi moji prolaze, Kad me jednom za te ne bude i mnogi drugi. Mi smo sarađivali od 1985. sve do rata i napravili zajedno mnoge kompozicije. Iz tog vremena je moj hit Crno vino, plave oči koji je otpjevao Fadil Toskić. U to doba komponovao sam za Jasnu Mangafić pjesmu Molitva i grijeh. Rat je prekinuo te aktivnosti i moj sljedeći projekat je tek 1998."

O nastavku muzičkog djelovanja nakon rata Zlović govori kroz niz ostvarenih projekata: "Prvo sam u Njemačkoj izdao CD pod nazivom 'Pjesme iz Bosne i Hercegovine. Iste godine, dakle 1998., napisao sam dvije kompozicije za Željka Mirića – Da mi je i Ima Boga, ima neba. Godine 2006. napisao sam dvije kompozicije za 'American New Stars' – Za ljubav nema pravila i Laž. Ovaj CD je objavio 'Mab Production' u New Jerseyju. Za Janu Šoljak napisao sam kompoziciju Sa druge strane sutona koju je interpretirala na festivalu 'Prvi aplauz' u Banjoj Luci 2008.

Na tekst, koji je nastao u mojoj saradnji s Mladenkom Marijanovićem – Da sve bude kao prije napisao sam muziku i aranžman 2014. Promocija ove pjesme u 'Jazz klubu' u Varešu protekla je u neponovljivoj atmosferi pošto su prisustvovali i Varešani s raznih strana svijeta, jednostavno je te noći oživio onaj stari Vareš kojeg smo svi izgubili tako da je emotivni naboj graničio SRPANJ 2021.

između sreće i boli. Zatim sam na tekst Drage Čingela i muziku pokojnog Zlatana Šoljaka uradio aranžman za kompoziciju Nemoj pustit da te tuga svlada koju je otpjevao Dubrovčanin Srđan Gjivoje. Godine 2017. komponovao sam pjesmu Čovjek i svemir na tekst nastao u saradnji s Boškom Topalićem. Godine 2018. napisao sam muziku za film Naptown Vice. Godine 2019. na zamolbu prijatelja Igora Hingera napisao sam kompoziciju Među zvijezdama za potrebe Festivala izviđačkih pjesama koji je održan u Zenici. Pjesmu je interpretirala Nađa Imamagić i osvojila prvo mjesto."

Za kraj pitanje: što je najnovije iz Zlovićeve muzičke radionice i što ćemo tek čuti? "U međuvremenu sam radio kompoziciju za mog prijatelja, doajena narodne muzike Seju Pitića.

Iz Mišine "kuhinje" Pjesma pod nazivom Vrijeme je stalo može se poslušati na YouTubeu. U Sejinoj maestralnoj interpretaciji može se naslu-

titi ona dubina i strepnja kakvu je u svojim pjesmama donosio Dragan Stojnić. Video materijali za spot snimani su u Varešu i okolini. I konačno, moj projekat koji je već pet godina u pripremi 'Usnuli grad ljubavi' objedinjava osam izvođača porijeklom iz Vareša, nekadašnje perjanice vareške muzičke scene. Jedna od kompozicija, koju izvodi pokojni Rafael Dužnović, doživjela je premijeru odnosno uvrštena je u 'Film o Rafi' autora Gordana Mijatovića."

Inače, zamišljene promocije ovih muzičkih projekata u Varešu poremetila je situacija s pandemijom, odnosno prolongirane su – kako stvari stoje – za ljeto 2022. godine. Plan je da se izvođači i okupe te prirede Varešu jedan od onih glazbenih događaja koji će biti za pamćenje.

IZ DIJAKOVE RIZNICE

T

ko nam je to doš'o, tko doš'o – tepale su bake svojoj unučadi. Radovali se domaćini gostima. Onda navališe Titini nesvrstani u posjetu, u vizitu. Razni Nagibi, Lumumbe i slični malo-malo pa jedno u državnu posjetu. Tko doš'o, tko doš'o – rugali se Boško, Moća, Čile, Kula, Maćo i drugi. Činili smo gurmanska kućna sijela i sladili se do kasno u noć. Država je bila stamena i standard visok.

Pedeset godina poslije sjedim u vrtu prid kućom, odmaram oči i napinjem uši.

Ma, ljudi, je li ovo moguće? Pravi pravcati Arapi. Pokupovali zemljište, ponačinjali kuće. Podigli zidove oko njih pa komodaju li se, komodaju.

Nekada sam ovdje sjedio s pjesnikom Duškom Trifunovićem i žalio se što ne mogu putovati svijetom. Sjedi i piši – govorio mi je – doći će svijet tebi na noge. I dođoše mi, eto, Arapi. Pune kuće i dvorišta. Bruje glasovi. Đe sam ja ovo, mila majko? Je li ovo Smrekovica 20 km od Vareša, 20 km od Sarajeva...?

Tko nam je to doš'o…?

Piše Tvrtko Gavran Na um mi pade davno zaboravljena Puškinova pjesma "Usamljeno jedro".

Parafraziram stih: Što traži ono u kraju dalekom, što ga otkinu od kraja rodnog?

Tako bih pitao nove susjede da znam engleski ili njihov jezik. Oni ništa mene ne pitaju. Kuće im velike i moderne. Cestom tkaju naglancana vozila. Tko im pokaza put zavičaju mom? Tko li će im pokazati put njihova zavičaja, ako zatreba? A zemlja je ovo Bosna. Ja, dijak bosanski, hrvatski književnik. Ama ruka malo otežala. I noge izdale.

Tko će meni pokazati put zavičaja?

Pitanje sam našao u Travničkoj kronici Ive Andrića, u pjesmi nekog pjesnika koji se s nekim kanom vraćao poražen nakon neuspjelog pohoda na Rusiju. Moskvu još nisu zauzeli. Još je đe je bila. Đe sam ja?

Tko mi je to doš'o, tko doš'o...?

Boško odselio u Pulu. Nisam čuo da pita za mene. Ono sa Stinom je davno bilo pa mi žao što ne pita. Čile više ništa ne može pitati. Maćo neđe na Novom Zelandu. O Kuli se ništa nije znalo ni dok su mu sestre bile žive. A ostali? Mili moji...

Slušao bih ptice, a bruje bageri, grme teški kamioni, nadvikuju se nešto Arapi iza podignutih zidova. Ne pišem više ni za Radio Mostar, tko će meni objaviti ovi tužni zapis.

"Ljudi ti jedu u vrtu" – budi svita Hruščova. "Pustite nek jedu, što me budite!?" – veli on. "Ali oni sa štapićima jedu" – veli svita. "Davaj nagan streljaj etot" – skoči Hruščov k'o oparen. Ovo ne zapisujem glede novih susjeda već što je vic dobar pa je šteta ne zapisati ga. Nek' se nova generacija nasmije. A i sve nas je manje onih što smo Naseru uzvikivali: Tko nam je to doš'o, tko doš'o...

NAJAVLJUJEMO

Večer Napretkovih izdanja U Varešu će koncem srpnja biti održana Večer Napretkovih izdanja na kojoj će biti govora o recentnim knjigama što ih je objavila vareška podružnica. Ujedno će se u ponudi naći i ranije knjige iz Napretkove nakladničke produkcije – sa značajnim popustima u cijeni – među kojima svakako i fotomonografija "Vareš i vareški kraj kroz stoljeća". Prilika je to za sve koji prošle godine zbog pandemije nisu mogli doći i nabaviti monografiju Vareša, a izrazili su želju i uputili molbe da se sačuva primjeraka i za njih. Ovaj, možemo to i tako kazati, minisajam vareške knjige održat će se u velikoj dvorani Općine Vareš s početkom u 19 sati, vjerojatno u srijedu 28. srpnja 2021.

Alternativni datum je četvrtak 29. srpnja (ne možemo u ovom času biti posve precizni zbog toga što još nije utvrđen datum održavanja 7. sjednice Općinskog vijeća Vareš pa kako ne bi došlo do preklapanja sa sjednicom ostavljamo to otvorenim, no na gradskim oglasnim pločama bit će pravovremeno istaknuta obavijest s konačnim datumom održavanja).

R. R.

SRPANJ 2021.

BROJ 319

7

UZ BLAGDAN SV. ILIJE

CRTICE O POTOCIMA (Jedno izapodne s Melkiorom Brđanovićem – Čelebijom) "Nestalo je jedno selo, raseljene su brojne porodice, ostali su nazivi, fotografije i pisani dokumenti o životu koji je 'umro' stvarajući svjetliju budućnost." "Život koji umire, da bi se živjelo, je pobjeda života nad smrću!"

Piše Ivana M. Slugić

M

orija mori! Zima ne sustaje! Pada snijeg! Ljapo! Bljuzgavica! Kaca za vrat! Štrca sa sviju strana! A valja ti se izić'! 'Vako bi se nekako reklo u nas kad je sve s vražju stranu.

Idem niz Vareš. S druge strane ceste, negdje oko Fudine trafike, Melkior Brđanović. Kud li se on posobit'o po 'vakom belaju, roram u seb'. Prelazim na njegovu stranu, kako smo se znakovima sporazumjeli i razumjeli.

Melkior, Ivče, Bata, Korda, Šefko... čine najelitniji intelektualni krug Vareša koga znam i svi se s pravom smiju zvati Čelebije. Gospoda, otmjena, učena, radina, otpravna, odgojena, plemenita, a kasnije bome i bogata, što ova riječ iz turskoga jezika uz nabrojana viteška značenja uključuje. Studirali su u Beogradu i Sarajevu, svirali, igrali šah, znali matematiku i cerarovski gimnastiku (Korda).

Bolest, koja šale neće proć' i s kojom se nećemo lako popitat' svem ureduje. Tako i mi razgovaramo na udaljenosti. Razumijem – hoće mi dati nešto o Potocima, a i on mene – kad se uljepota. Čekat ćemo pozadugo. Zima se beli nazimila; izmrzla, izebla, skostenila i iskisla ljude da se na njima maur pofat'o. Slegla se i use uvukla tek početkom lipnja. Naglo i žestoko prohujale su visibabe, jagorčevine, prvo lišće pa behar i jorgovani.

Jedno izapodne rascvalog kukurijeka i mirisa ruža za ružicu idem kod Melkiora po "Potoke". Preko benićke ćuprije uz pekaru sokačić. "Kapija sa nadstrešnicom, vidjet ćete", objasnila mi je njegova kći. S uske terase maše mi Melkiorova Gospođa.

Otvorim kapiju. Preda mnom se razlije i razlegne vareška avlijica kakvu sam viđala i u Svetoj zemlji, ali odmah ugledam i nešto što nema nigdje na svijet. Pored toga nabas složenog i što nigdje nema na svijet prolazim ponajlage i zagledam. Iz kartonskih kutija trepću i odsjajem sunca bodu kamenice. Imaju i etiketu. One su njegovo zanimanje, znanje, narav. Bit će da su to "geološki profili – uzdužni, poprečni, dijagonalni presjeci slojeva Zemljine kore određenog kraja do određene

8

dubine". Ovo je sasvim osobna i posve slobodna interpretacija prizora. Melkior je, naime, diplomirani inženjer geologije – "znanosti o postanku, sastavu i razvitku Zemljine kore ili litosfere". Kao i sve Čelebije u svom je zanatu bio najbolji.

Iako ispred Melkiora na stolu leže Potoci, a ja imam ispitnu tremu, odvažim se susret započeti ovako: "Jelka Brđanović, rođena Grgić, 28.2.1848., mama Čelebijinica udala se 1866. za Ivu Brđanovića – Čelebiju. Ova babica bez diplome smjestila se u knjigu Znameniti i zaslužni Hrvati, te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. do 1925. godine" – dođe l' vam se šta ona? "Prababa", veli Melkior i odmah me ispravlja: "Ne mama, nego máma" (dugačko otegnuto 'a' na prvom slogu).

Ostala sam pozadugo, odlazim opet istim putem. Dok mi gospođa Smiljka kazuje ime cvijeta 'luk', u cvijetnjaku ugledam vrata s dva krila. Pod ključem su. Ako pokucamo, možda nam se i otvori.

Prvi dokument o Potocima, a nosim ga kući – objavljen u nekom broju lista "Naš Kolektiv" – potpisuje Tici. Ilija Zloušić.

Na samom početku njegova teksta koji započinje ovako – "Prema francuskim putopiscima Fernandžinu i Wanddingu, koji

su obilazili Bosnu na izmaku njene srednjovjekovne samostalnosti spominju da je bosanski kraljevski dvor imao više lena – posjeda na kojima su radile obitelji baveći se raznim djelatnostima u korist dvora, pa se među ostalim spominje Duboštica, Brgule, Potoci i Oćevija" – treba ispraviti dvije pogreške.

Ne radi se o francuskim putopiscima već o ocima franjevcima Reda Male Braće.

Fermendžin Euzebije (Vignja, Banat 1845. – Našice 1897.), historičar, franjevac, 1882. imenovan generalnim definitorom Reda u Rimu gdje mu je povjeren rad na novom izdanju Annales Fratrum Minorum (20. i 25. svezak). Pored toga skupljao je podatke i za bugarsku i bosansku crkvenu povijest. Acta potissimum eclesiastica za razdoblje od 925. do 1752.

(1892.).

Otac Luka Wadding rodio se u Waterfordu u Irskoj 16.10.1588., a umro u Rimu 18.11.1657. On je čuveni franjevački historik. Najglavnije mu je djelo Annales Minorum što ga je u više svezaka objelodanio u Lyonu 1625. (Izvor za ove popravke: Fra Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci). E pa sad vi vidite tko se Potocima bavio.

Sada se, nakon uvodnog citata, nastavljamo na Ticijev tekst s naslovom 'Potoci žive u sjećanju' i prenosimo ga u cijelosti: "To upućuje na zaključak da je selo Potoci jedna od najstarijih naseobina u doba procvata srednjovjekovnih bosanskih gradova: Sutjeske, Visokog, Vrhbosne (Sarajeva), Jajca... i da je sve do dana njegovog potpunog nestanka bilo bez konkretnog imena, nego se jednostavno naziva Potoci, što ustvari znači sliv više

Detalj iz nekadašnjih Potoka (ustupila Željka Petrović) BROJ 319

SRPANJ 2021.

manjih strmih vododerina koje su obrazovale nešto veći potok čije se ušće u Stavnju nalazi samo par metara nizvodno od Separacije. Smještenom u kanjonu potokâ, pritisnuto strmim planinama, u selu Potoci bilo je uvijek i rudarenja uz škrtu poljoprivredu pri čemu je kopanje rude ipak bilo primarno. Kao stalna naseobina egzistira i poslije propasti srednjovjekovne Bosne pa je prema tome daleko starija naseobina od Vareša, odnosno dade se pretpostaviti da su prvi stanovnici uske doline Stavnje bili upravo mještani sela Potoci. Dugo su živjeli u svome kanjonu, sagradili su i crkvu sv.

Ilije na približnom lokalitetu današnjeg strelišta SD 'Metalac'. Upravo tu su i pronađeni ostaci podnog mozaika pomenute crkve koji nažalost nisu sačuvani kao ni sam lokalitet, pa se tako gubi svaki trag ovog svjedočanstva o starosti sela Potoci.

Prva djelatnost – kopanje rude Bosanska država angažirala je preko Dubrovačke Republike veoma iskusne rudare iz njemačke pokrajine Saksonije, a kako se zna Dubrovnik je imao čitav niz svojih trgovišta i privilegija na tlu Bosne gdje je Srebrenica bila jedna od najvećih, radi bogatih nalazišta srebra. Ovi Sasi su smješteni na samom ulazu u selo Potoke, a naseobinu su imali uz jedan od mnogih potočića koji se sve do danas nazivao Saški potok (Šaški, op. ur.). Nije isključeno da su mještani sela Potoci unaprijedili kopanje rude, vjerovatno ispočetka na najprimitivniji način u samim Potocima dok s vremenom nije uočeno da upravo rijeka Stavnja pruža daleko bolji energetski potencijal za razvoj metalurgije.

No, i pored toga Oćevija je bila prva koja dobiva duvaonice, pa željezna ruda odlazi sada u Oćeviju gdje se dobivaju prvi polufabrikati ondašnjeg oružja da bi u Kopijarima bili finalizirani, jer i samo ime Kopijari – kao stara riječ – znači kopljari, što i upućuje da se tu nisu samo dovršavala koplja i ostalo oružje nego da je tu bio i arsenal oružja. Blizina utvrde Bobovac i Kraljeva Sutjeska to očito potvrđuju.

Putna mreža kroz Potoke Ruda je kopana rukama Potočana i to isključivo jamskim načinom rudarenja.

Te jame su bile veoma niske i široke, a ruda se izvlačila u vrećama od kostrijeti u ležećem položaju kopača. Ovakav način rada dovodio je do zarušavanja jama, a često i do smrti prvih neiskusnih rudara.

Tek Sasi započinju rudarenje na površini SRPANJ 2021.

Lucija Vagner rođ. Petrović iz Potoka (snimljeno oko 1965.) pa se stari, opasni i mukotrpni rad na kopanju napušta. Da se načas vratimo Potocima kao lenu bosanskoga dvora.

Franjevački ljetopisci Fermendžin i Wadding spominju veoma kvalitetno grožđe koje je uspijevalo na obroncima oko Potokâ, a spominje se i želja zadnje bosanske kraljice Katarine da joj se donese grožđa iz lena Potoci. Da li je grožđe ovdje uspijevalo nije nikada istraživano pa prema tome nije ni dokazano.

Bosanski dvor se ponosio tkalačkim umijećem Potočanki koje je činilo osnov dekorativnog izražaja odjeće i crkvenog ruha. Wadding spominje posebno žensku narodnu nošnju nađenu u lenu Potoci. S obzirom da je željezna ruda prenošena do Duboštice, a prije toga u Dubrovnik mora se pretpostaviti da je selo Potoci imalo razvijenu putnu mrežu. Kako je poznato, na lokalitetu Kote pronađen je rimski miljokaz na ogranku glavnog puta od Srebrenice prema moru, očito da je ovaj put korišćen u transportu rude prema Duboštici jer su u planini Zvijezdi otkrivene podzide ovoga puta koji je ustvari bio odvojak čuvene Via Argentaria u smjeru novih mineralnih nalazišta rimskog Varevaliuma.

Bez danka zahvaljujući rudarstvu Dakle, Potoci postoje u doba bosanske srednjovjekovne samostalnosti kao leno dvora sa svim obilježjima administrativnog ustrojstva na čelu sa starostom ili ekonomom. Uz crkvišće crkve svetog Ilije bilo je i groblje, a ima indicija da su se BROJ 319

djeca pokapala u posebna dječja groblja.

Ovo bi bilo u doba samostalnosti. Čuveni turski ljetopisac Dursun-beg (umro oko 1499.) koji je suvremenik pada Bosne i vjerni pratilac Mehmeda II. Osvajača piše, između ostalog, o kraju Bosne 1463. da je pao tvrdi grad Bobovac, da je poražen bosanski kralj te da su prvi pred sultanov prijesto došli i poklonili se izaslanici grada Visokog i Padišahu predali ključeve grada, što uskoro učiniše i drugi gradovi. Započinje tursko doba.

Uviđajući važnost rudnoga bogatstva i iskustvo domorodačkog stanovništva u rudarenju, taljenju i preradi rude, oslobađaju domaće stanovništvo danka u krvi i podržavaju daljnji razvoj rudarske djelatnosti. Sad tek dolazi do izražaja bliža rijeka Stavnja niz čiji se tok sporo, ali uporno grade duvaonice i majdani. Dio Potočana topioničara slazi s one strane Kote i započinje naseljavanje doline Stavnje. Turci proširuju suradnju sa Sasima i oni sve brojnije dolaze ne samo u naše krajeve nego i ostala područja koje su Turci osvojili, a zadržavaju i dobre odnose sa Dubrovčanima. Naravno, nije dokazano, ali se da pretpostaviti da su Potočani prvi došli u dolinu Stavnje, da su tu kadili drveni ugalj, donosili rudu sa Smreke, topili i dalje prerađivali, ali nije isključeno ni naseljavanje ovog područja i od strane čitavog niza obitelji iz područja Olova koji bježe ispred kuge.

Nestalo selo, ostali nazivi Bez obzira na gornju pretpostavku činjenica je da se selo Potoci nije raselilo, ostalo je i trajalo dokle je moglo. Ne samo da je od davnina bilo poznato nego je prvo prihvatilo tokove civilizacije i industrijalizacije, prvo među selima dobilo školu i prvo bilo tehnički opismenjeno jer se kontinuitet razvoja ne prekida, a škrta zemlja nije mogla promijeniti način života. U crkvu svetog Ilije, kaže Kreševljaković, puče grom, a nova bi sagrađena i posvećena istom svecu, s druge strane Kote, a tu je otvoreno i novo groblje koje je nedavno ekshumirano. Danas, usljed direktnih potreba odlaganja jalovine sa otkrivke nestade selo Potoci pod debelim naslagama zemlje, a stare potočke obitelji: Dužnovići, Petrovići, Šokići, Terzići, Brđanovići, Kolakovići, Dodici, Markanovići, Tuke, Matičevići, Stojčići, Klarići, Franjkovići, Nikolići, Obučine, Bartolovići, Gavrići, Mijići, Vodopije, Andrići, Josipovići, Božići i dr. obeštećeni po drugi puta dođoše u Vareš, ali bez povratka na staro leno Potoci."

9

NAŠA SUGOVORNICA

Samila Beganović Hrustemović, arheologinja

Vrijeme je za nova istraživanja Razgovarao M. Marijanović Lokalnu intelektualnu zajednicu, zapravo one koji su dosad saznali, a s obzirom na brojne neistražene potencijale, obradovala je spoznaja da imamo i arheologinju – vjerojatno prvu znanstvenicu te struke iz Vareša.

Stoga se kao prvo nameće pitanje: što Vas je opredijelilo za taj poziv?

– Kao prvo, drago mi je to čuti. Generalno, na studij Arheologije odziv nije tako brojan, međutim to ne umanjuje kvalitetu nauke nego se radi o tome da budući studenti uopće ne znaju da studij postoji, ili ukoliko znaju smatraju da je to nauka koja se bavi iskopavanjima ''piramida'' u Visokom, što nije tačno. Arheologija je mnogo više. Ljubav prema njoj javila se još u osnovnoj školi onda kada smo se prvi put susreli sa predmetom Historija.

Učeći o počecima naše kulturne baštine, jednostavno sam osjetila da u tom planu i programu postoji jedan hijatus te da bosanskohercegovačka povijest ne polazi od Kulina bana nego seže duboko u prošlost. Ta nedovoljna posvećenost izučavanju starijim periodima bila je preteča u mom samostalnom zanimanju. Tako sam otkrila značaj poznate neolitske Butmirske kulture, spoznala sam da je najstariji pisani spomenik naše države jedna posuda nazvana ''Bugojanska vaza'' itd. Upravo se i moje prvo iskustvo sa iskopavanjem odvilo na Butmiru, kada je znatno proširen areal rasprostranjenosti lokaliteta koji je naseljen od prije 5.000 g. pr. n.e.

Sad krenimo od generalnog pitanja, budući da ste vjerojatno Vi u to ponajbolje upućeni: kakvo je inače stanje kulturno-povijesnog blaga na vareškom području, napose onoga za koje ste arheološkom strukom kvalificirani? U Vašem dosadašnjem fokusu, čini se, najviše su stećci i nadgrobnospomeničko blago, pa kad je o tome riječ – što je karakteristično za vareško područje i nameće li se potreba da se uradi stručna revizija odnosno ažuriranje ranijih podataka o broju i lokalitetima stećaka budući da je u međuvremenu od strane istraživača-entuzijasta ukazano na to da je vrijeme za nove uvide...?

10

– Vareš kao mali grad obiluje mnoštvom različitih arheoloških lokaliteta.

Hronološki, prvo ćemo spomenuti paleolitsku pećinu Ponikve, potom nalazište iz metalnog perioda u Dabravinama na kojem je potekla i antička bazilika, Kraljevski grad Bobovac, zatim i brojne nekropole stećaka i ostalo.

Međutim, stanje spomenutih lokaliteta nije zadovoljavajuće. Period moga zanimanja jest srednji vijek, konkretno nadgrobni spomenici – stećci. Stećci vareškog kraja po brojnosti u korak prate stećke općine Olovo, a njihova specifičnost koja se ogleda u učestalosti pojedinih oblika i motiva ukazuje na jedinstven pravac razvoja. Broj nekropola prelazi 30, dok je broj stećaka veći od 500. Nažalost njihovo stanje je ugroženo svakim novim danom.

Nedovoljna ili nikava upućenost u njihovu vrijednost polako dovodi do toga da ćemo uskoro imati ne uništene pojedine stećke nego čitave nekropole.

Konkretno mislim na stanje fantastične nekropole Japije kod Brgula. Nekropola je nekada brojala više od 100 stećaka.

Revizijom terena broj vidljivih stećaka smanjen je na 40 od kojih je gotovo polovina razbijena, prevrnuta na bok, BROJ 319

trajno uništena zbog šumskih radova koji se ni više ni manje odvijaju na samoj nekropoli.

Kada se govori o nadgrobnim spomenicima općenito za sve tri religije može se reći da je prijeko potreban izlazak na teren kako bi se spomenici evidentirali, revidirali i pod svaku cijenu zaštitili. Za vareške stećke već je bilo pokušaja evidentiranja, međutim tome se mora pristupiti mnogo ozbiljnije. Prije nego se pristupi evidenciji i reviziji potrebno je na terenu stvoriti uslove za to, očistiti nekropolu od rastinja, utonulim stećcima vratiti ulogu i ostalo. Međutim, i za taj poduhvat potrebna je dozvola Komisije za zaštitu spomenika i mnogo strpljenja, što u konačnici nije nemoguće.

Vaš prvi stručni rad, nedavno objavljen, bio je upravo na temu nadgrobnih spomenika, a u radu ste spomenuli, kao arheološki potencijalno zanimljiv lokalitet selo Krčevine; što upućuje na to – pretpostavke ili nešto više?

– Tako je! Posmatrajući konfiguraciju terena samog sela nameće se mogućnost da je selo potencijalni lokalitet koji je možda naseljen u dalekoj prošlosti.

SRPANJ 2021.

U POVODU ANKETE (I) Idemo korak dublje u povijest, prema antici: grad Bobovac nije samo srednjovjekovni nego je, prema tragovima ranije gradnje, imao i svoju rimsku prošlost, a sve upućuje da bi i u Zvijezdi trebali postojati tragovi rimske ceste ili druge infrastrukture. Postoje kao što znamo i nalazi s Droškovca koji pripadaju rimskom razdoblju. No, ono što se čini najintrigantnijim, najmanje poznato i posve neistraženo zapravo su Divić-grad i Zvjezdangrad. Dosad je na ta mitska mjesta u Zvijezdi kročila samo skupina lokalnih entuzijasta, pa se pitamo može li to nekoga privući da se napokon i arheološki otkopa neki kvadrant tla?

– Dakle kada se spomenu naši Divić-grad i Zvjezdangrad o njima se zna toliko priča prenesenih s koljena na koljeno, međutim iste nikada nisu potvrđene. Mislim da bi bilo vrijeme iskopavanje usmjeriti na njih jer zaista u tome ima nešto. Kada se uzme u obzir podatak da su se posljednja arheološka istraživanja na području vareške općine odvila u periodu od 1959. do 1967. godine sasvim je jasno da je vrijeme za nova istraživanja koja mogu donijeti mnogo toga.

Iako su raniji arheološki nalazi i artefakti s vareškog područja pohranjeni u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Zavičajnom muzeju u Visokom ili pak u samostanskim zbirkama u Visokom, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici itd. možemo li na koncu ipak razmišljati u pravcu osnivanja lapidarija u Varešu, budući da evo u novije vrijeme otkrivamo arheološkog materijala koji bi tu našao mjesta? Ili, ako je to previše uskostručno, moguće neke opće zavičajne muzejske zbirke gdje bi se onda našlo mjesta i za zbirku kamenih spomenika?

– Drago mi je da smo se dotakli ove problematike. Nažalost naši mnogobrojni artefakti krase muzeje i muzejske zbirke drugih općina. Nadam se da će naša administracija imati više sluha za realizaciju ideje otvaranja muzejske zbirke u kojoj bi se mogli pohraniti svi manji artefakti, a za sve nadgrobne spomenike stvoriti uslove da postanu arheološki parkovi, što će na kraju rezultirati njihovom dugotrajnijom zaštitom, ali i potencijalnim mjestom kojem će se turisti rado odazvati.

SRPANJ 2021.

Naš "BOBOVAC" Kao i uvijek, oko 20-og u mjesecu, stigao je u poštanski pretinac list "Bobovac".

Slijedi prvi pregled, onako ovlaš, naslovi, fotografije, "In memoriam" stranice... Na prvome mjestu, jezgrovit i redovito izvrstan osvrt "Između dva broja". Čestitke uredniku.

Međutim, u prethodnom broju pozornost zaokuplja naslov: Trenutni status i pitanje budućnosti lista "Bobovac". Inače sam u stalnom kontaktu s urednikom i ponešto sam znao o situaciji opisanoj ispod spomenutog naslova. Sad kad je to i napismeno stavljeno na znanje, sadržaj obvezuje na promišljanje, sugestiju, prijedloge o aktivnostima i poduzimanje neke akcije glede osiguranja opstojnosti našeg "Bobovca".

Pažljivo sam iščitao i iz osvrta izdvojio dio u kome se konstatira kako se list koncepcijski do sada gotovo isključivo bavio Varešom i vareškim pitanjima. Osobno sam mišljenja da upravo navedena koncepcija mora ostati temelj i zalog za budućnost lista, kao garancija za opstojnost. Vareš treba (i mora) ostati u središtu. Time, preko našeg "Bobovca", on mora biti interes, briga i obveza svih nas razasutih "po bijelom svijetu". U curriculumu našeg "Bobovca", u njegovih 27 godina izlaska, više smo saznali i spoznali o našem gradu, njegovoj povijesti, kulturi, znamenitostima, ljepotama, ljudima... nego smo to mogli zamisliti. Svatko od nas, čitajući ga, u svojim reminiscencijama pronađe nešto svoje, BROJ 319

nešto što nas sa sentimentom odmah "prebaci" u taj omiljeni gradić. Vjerujem da mnogi od nas (barem u mislima) nešto "svojataju" kao ekskluzivu svog porijekla.

Kojeg se nitko ne stidi!

Dalje se u osvrtu ističe: "...spasila nas je dosad nošenost zavičajnom motivacijom."

Točno. Neka tako i ostane, da ne narušite našu čitateljsku i pretplatničku odanost, koju bi međutim trebalo oplemeniti "donatorskim duhom". U osvrtu je prepoznat i naglašen zanos čitatelja, pretplatnika i lobista. Taj Vaš "kompliment" svima nama obvezuje nas kao drugu stranu da sačuvamo opstojnost našeg "Bobovca".

Upornost i marljivost vodstva HKD "Napredak", uredništva i glavnog urednika, trebala bi biti nagrađena našom podrškom i inicijativom bez zadrške. To je najmanje što zaslužujete. Jer: Vareš s "Bobovcem" i (ne daj, Bože) bez "Bobovca", nije i neće biti isti.

Osobno obećavam nastaviti inicijative i lobiranja u potpori Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, čija je pomoć izdavanju lista i do sada bila neupitna.

No, moramo i mi sami, koji "Bobovac" čitamo i cijenimo, biti još konkretniji. Stoga predlažem vareškoj Podružnici Napretka organiziranje, da je tako nazovem, donatorske konferencije za potporu i opstojnost lista "Bobovac". Tehničku izvedbu konferencije treba dogovoriti (zbog svih aktualnosti i još uvijek važećih ograničenja za fluktuaciju ljudi – mislim na pandemiju), a ona uostalom može biti i virtualna odnosno održana online. Mada bi bilo dobro da se barem jedna jezgra, koja bi koordinirala konferenciju, prethodno susretne i uživo u Varešu. "Donatorska konferencija" (nas izvana ili iznutra) treba imati neka osnovna načela povezana s objavljivanjem ili neobjavljivanjem pojedinačnih doznačenih iznosa. Dobro bi došli i svi drugi izvori donacija, iz gospodarskog miljea npr. To je moj prilog promišljanju o ovoj anketi i budućnosti lista, pa kad se anketa zatvori pokretači će, vjerujem, sublimirati naše prijedloge i zauzeti najbolji kurs da se rješenja za budućnost odnosno financijsku stabilnost lista provedu i operativno.

Lijepo je imati, svaki mjesec, u rukama i pred očima, neovisno o našim udaljenostima i lokacijama – tako prisnu vezu s našim "Varevalliumom", dolinom željeza, našim Varešom. Pa, da to i sačuvamo!

Prof. dr. Anto Markotić, Zagreb

11

(O)ČUVANJE STARINE

ETNO ZBIRKA ZARUDJE, I (Inventarni katalog, rujan 2019.) Željko Ivanković

Z

ahvaljujući vlasniku zarudjanske etno zbirke, Mladenu Franjiću, u prilici smo progovoriti koju riječ o katalogu te zbirke i otvoriti neka pitanja vezana za mogući vareški zavičajni muzej.

U tehničkom predgovoru Inventarnom katalogu privatne etnografske zbirke "Grga" na Zarudju iz 2019., koji je napisala Ines Horvat, čitamo kako je uopće došlo do inventurnog popisa Franjićeve etno zbirke.

Ideja o inventarizacijama etnografskih zbirki (množina, znači ima ih još!?)

Vareša nastala je tijekom terenskog istraživanja studenata Sveučilišta u Zadru pod vodstvom profesora Marija Katića i profesorice Danijele Birt Katić.

Prvi dio su obavile studentice Josipa Kerum, Ines Opolcer, Adriana Pojatina i Kristina Vulin 2018. godine.

Drugi dio inventarizacije uradile su studentice Danijela Paska, Eni Grbić, Nikolina Sokol, Martina Tkalčević, Melisanda Parić i Tanja Kalinić pod vodstvom kustosa Etnografskog muzeja u Zagrebu Matije Dronjića i studentice Ines Horvat 2019. godine.

Tako je nastao katalog s 340 uglavnom metalnih (ima i drvenih i tkanine) predmeta: proizvodi vareške livnice ili predmeti korišteni u domaćinstvima vareškog stanovništva (alati, kućanske potrepštine, posuđe, suveniri), čak i radio-aparati ili numizmatika... Katalog je, dakako, interne naravi i tako ga tretiramo, sretni da je vareški kraj sa svim onim što (još uvijek) ima i dalje zanimljiv istraživačima različitih profila.

Time mi se potvrđuje ono što sam napisao o monografiji Vareša kako je Vareš "grad muzej bez muzeja u gradu", te da Vareš još uvijek i nakon svega ima elemente za otvaranje neke vrste zavičajnog muzeja. Nakon što sam u Bobovcu (br.

313) pisao o nadgrobnospomeničkom blagu vareškog kraja smatrajući taj tekst pledoajeom za lapidarij, nakon što je "Bobovac" pisao o etnografskim zbirkama na Pržićima, a takve postoje, u malome, i u Borovici, u Vijaci, na Pogari (hoće li uskoro i Oćevija?), otvara se širom prostor za razmišljanje o potrebi stroge selekcije i centraliziranja one zavičajne ostavštine koja može utemeljiti zavičajni muzej.

Etno zbirka Zarudje, I – da baš je tako naslovljena, pa je pretpostaviti da ima ili

12

Vlasnik etno zbirke Zarudje Mladen Franjić će tih rimskih brojki iza naslova biti još – dobar je povod ovakvom razmišljanju. Pa da vidimo što nam ona donosi.

Ona sadrži popis i opis, s kolor-fotografijama, predmeta. A opis sadrži književni naziv predmeta, lokalni naziv, vrijeme i mjesto nastanka predmeta, moguće autorstvo, mjesto uporabe i način uporabe predmeta, vlasništvo i način nabavke predmeta u zbirku, detaljan opis predmeta (vrta materijala, svrha, opći izgled, stanje predmeta, dimenzije) u mjeri u kojoj je to, napose mladim istraživačima iz Hrvatske, bilo u domeni zanimanja i kompetencija.

Naravno, rekli smo da je publikacija interne naravi i ne tretiramo je kao javni dokument, ali imamo potrebu ukazati, uz silnu radost da se netko pozabavio i onim što postupno počinje oblikovati vareške etno zbirke, i na njezin sadržaj kao i na moguće propuste u (ne)sistematizaciji u prikazu, u oblikovanju publikacije, a da bi se takvi propusti ubuduće izbjegli.

Iznenađuje da u katalogiziranju mladi autori i njihovo stručno vodstvo nisu predmete grupirali po bilo kojoj od mogućih podjela. Primjerice, metalni, drveni, platneni ili, ovdje gdje dominiraju metalni na, primjerice, peći, posuđe, mlinovi, pepeljare, alat po tipovima: kućanski alat, kuharska pomagala, pribor za jelo, poljoprivredne alatke, pile (žage), potkovice, brave, ključevi, lampe, alat ili pomagala za ženske kućanske poslove (preslice, mosuri, dijelovi tkalačkog stana, grebeni). Jer se tada ne bi događalo da, na primjer, pržanj za kavu nalazimo i pod rednim brojem 81 i 300, a šiš koji služi za to isto pod brojem 56. Ne mislim sitničariti, ali ostat ću samo kod ova dva primjera jer su isti i slični primjeri razbacani po katalogu. Mogli su predmeti biti razbacani po kući bilo kako ili bilo gdje, ali je popisivač morao pokazati malo BROJ 319

više volje i želje za sistematizacijom – peći s pećima, pepeljare s pepeljarama, mlinovi s mlinovima (bilo za kavu ili začine), moduli ili kalupi za kolače zajedno (v. br. 13 i 25), pa se ne bi dogodilo da uz modul za paprenik piše paprenik... jer paprenik je kolač, a modul za njega je modul, kalup. Isto tako ni, primjerice, demir (br. 293) nije prozor...

Posebno je trebalo odvojiti ono što nije vareško, vareški proizvod, a moglo se kao suvenir naći po našim kućama, ali u katalogu vareški suvenir ide zajedno s onim iz inozemstva, s onim što je tko kupio ili dobio s puta u Lourdes ili u Lenjingrad.

Za ovaj i ovakav, prvi popis, bitno je što popisivačima ima reći ili kaže vlasnik zbirke, ali su i oni morali pokazati više inventivnosti, stručnog znanja i sustavnosti. Inače se ne bi dogodilo da se predmet pod br. 81 imenuje kao "posuda za prženje kave – pržen za kavu", a predmet br. 300 "pržanj za kavu – posuda za mljevenje kave" (nastranu što nije za mljevenje!). Jednako tako predmet pod brojem 324 nije lončić nego je kotlić. Čudno je i da uz predmet br. 39 piše da je suvenir iz 1950-ih i da je nastao kad je formirana dječja ambasada Međaši, da je autor ambasade (misli se osnivač!?) Duško Tomić.

Godina iz koje je suvenir i godina osnutka Ambasade u najmanju ruku su toliko vremenski udaljeni da sve treba pisati "pik ponovo"! Što se pak tiče prvog kazivača, ovdje vlasnika zbirke, on je i njegovo kazivanje od iznimne važnosti, posebno u etnografiji, jer se time ne samo čuva autentičnost nego i lokalni govorni štih, bez kojega do nas ne bi uopće došli (bili sačuvani) nazivi, riječi koje imenuju određene predmete i njihovu upotrebnu vrijednost, npr. šćemlija, klanfa, pršulja, pržanj, legenj, nadžak ili manje poznati nazivi krampiži za dereze (br. 220), ćuflinjak za mali klin (br. 267).

Možemo biti i jesmo silno zahvalni vlasniku zbirke za entuzijazam i sav mar uložen u to, kao što smo zahvalni i onima koji su svojim dolascima u vareški kraj uradili ovaj pionirski posao. Time je svraćena pozornost na nešto što svu pažnju zaslužuje, kao što i naše ukazivanje na pojedine propuste ubuduće može cijeloj stvari dati još više ozbiljnosti, smisla i stručnosti, a naši je autori, uz sve neiskustvo, svakako imaju.

SRPANJ 2021.

IZ STARIH RUKOPISA (IV) Kad me Marko Kristić upozorio na pjesmu Pohara Olova u Napretkovoj uskršnjoj knjizi iz 1937., odmah sam se i sâm zainteresirao i dao u potragu za njom. Razlog je više nego jasan: pjesma je vezana za dva vareška sela. Objavio ju je Marko Miočević Perin seljak (kako se potpisuje) iz sela Mira kraj Vareša, a on ju je, kako kaže, čuo od Marka Majstorovića iz Strice kraj Vareša. I ne pretpostavljajući što bi tekst mogao ponuditi, najmanje sam očekivao narodnu deseteračku pjesmu iz doba Turaka, iz nekakvog, uvjetno, hajdučkog ciklusa hrvatsko-katoličke hajdučko-uskočke tradicije u kojoj su najpoznatije one o Mijatu Tomiću ili Andrijici Šimiću.

Pjesma me baš iznenadila premda je Olovo poznato po hajducima. Na primjer, povijest pamti da su 1681. na Veliku Gospojinu hajduci pod vodstvom nekoga Sunovića navalili na "olovske Turke i kod kapele u Bakićima ubili jednoga turskog činovnika". Ipak, više nego motivsko-tematski, iznenadio me i ambijent o kojem narodni pjevač pjeva i ambijent u kojemu je pjesma sačuvana, čak i ako tu nije nastala. No, to je donekle i razumljivo ako se zna da je nakon iseljenja Olova vareški kraj ostao čuvarom olovskih tradicija. (Ž.I.)

Pohara Olova Braćo moja, družinice redom, Da pjevamo, da se veselimo, Sve u strahu Boga velikoga.

Vino pije Janko Mitroviću Viš Olova u Glogu planini, S njim ga pije sedamnaest druga, Vino služi dijete Ivane.

Svoj družini punu čađu toči Svome babi ni po pola ne će: Govori mu ostario babo: "Dijete moje, mlađani Ivane, Kakvu sam ti ilnu učinio Pa mi točiš pola čaše vina?"

Govori mu dijete Ivane: "Meni ima dvadeset godina, Ti mi ne daš otić divojkama, Još ne vidjeh lica divojačkog.

Vrsnici se moji poženiše, A vrsnice moje poudaše."

Govori mu ostario babo: "Ne budali, dijete Ivane, Spremit će te babo divojkama, Eto idu dva goda velika; Gospojina velika i Mala, Tad je, sine, dernek u Olovu.

U Olovu i na Bakićima, Kolo igra mladih divojaka.

Ti otiđi kolu i divojkam, Nagledaj se mladih divojaka.

Sami, sine, poslušat ćeš babu, Nemoj nosit svijetlog oružja, Jer te mogu poznavati Turci, Pa bi mogo izgubiti glavu.

Volio bi oči izgubiti, Nego tebe moj Ivane, sine."

Malo vrime, zadugo ne bilo, Doka dođe Velka Gospojina, Ode Ivan u donje pećine, Pa on svlači ajdučko odilo, SRPANJ 2021.

Opasa se svilenijem pasom, I oblači svilenu ječermu, A oblači čoali čakšire, Pa pripasa svijetlo oružje, Zagrnu se bugar-kabanicom, Ode Ivan pravo na Bakiće.

Doka dođe Ivan na Bakiće, Al su cure kolo ufatile, Ufati se u kolo do cura, S njima Ivan igra i popijeva.

Malo vrime, zadugo ne bilo, Dok evo ti Turak Olovljana, Odma Turci igru zametnuše, Bacaju se kamena s ramena, Odbacuje Odžić Useine.

A kad vidi mlađani Ivane, Odma pusti kolo i divojke, A ufati studena kamena: Jednoč baci, malo ne dobaci, Drugoč baci, daleko odbaci, Mogo bi se Turčin ukopati.

Turci drugu igru zametnuše, Zaskaču se skoka junačkoga.

I tu im je Ivan odskočio, Dva Turčina mogo b' ukopati.

Ivan se je vrlo ugrijao Bacajući kamena s ramena I skačući skoka junačkoga, Pa on skida bugar-kabanicu, Na njemu se ugleda oružje.

Tad zavika Odžić Useine: "Vidite li, Olovljani Turci, Vidite li, očim ne vidili, Da je ono iz gore ajduče, Po imenu nejaki Ivane, Koji nam je puno dodijao."

Poletiše Olovljani Turci, Da ufate mladoga Ivana.

Kad se Ivan vidi u nevolji, On zavika iza svega glasa: "Kraju, kraju, prinevoljna rajo, Da vas koga ne očepi Ivko, Jerbo su me Turci potirali."

BROJ 319

Biži Ivan, mati te rodila, Sve priskače što na putu nađe.

A brzi su Turci Olovljani, Oni gone mladoga Ivana, Goniše ga do vode Krivaje.

I Krivaju Ivan priplivao, Taman Ivan pripliva Krivaju, A i Turci do vode dođoše.

Kad vidiše Turci Olovljani, Da će Ivan njima sad pobići, Uze topuz Odžić Useine, Za Ivanom topuzom se baci. Đe je sriće, tu je i nesriće: Pogodio mladoga Ivana, Te mu pribi nogu u koljenu, Odma pade nejaki Ivane, Ivan pade, Turci dopadoše, Da Ivanu osijeku glavu.

Ranjen Ivan junački se brani I Turcima osijeca glave, Deset glava Ivan osjekao, Jedanaesti njem osječe glavu.

Malo vrime zadugo ne bilo, To začuo Janko u planini, Cvili Janko kao guja ljuta: "Jesam li ti govorio, sine, Da ne nosiš svijetlog oružja.

Ko ne sluša svoga starijega, Taj ne sluša Boga istinoga."

Pa družini Janko govorio: "Pijte vino, moja braćo draga, Pritežite na kajiš opanke, Valja nama do Olova saći, Mog Ivana lipo osvetiti."

U ajduka pogovora nema, Okrenuše niz Glog, niz planinu, Dolaziše u šeer Olovo, U dobra su doba dolazili: Po akšamu do dva do tri sata, Zapališe to šeer Olovo.

Kako su ga onda zapalili Ni danas se nije obnovilo.

13

SJETNI ODUŠCI

Selo Osoje, pogled s Javornika

P

očesto sam u ono vrijeme dolazio u Vareš, točnije u Osoje, kod tetke (mamine sestre) Angele Pejčinović.

Mi mlađi zvali smo je teta Angela, što je njoj bilo drago.

Eh, ta moja teta Angela, vrijedna i odvažna žena... Rano je ostala bez muža Stjepana, sama s četvero djece – kćeri Mirom i trojicom sinova: Boškom, Zdravkom i Mijom (Milićem). Svi zajedno, održavali su obiteljsko ognjište...

Mira, curica, kasnije djevojka ljepotica za kojom su uzdisali momci, udala se u "Ćoriće" i prešla živjeti u Visokom; rodila Gordanu (Gogu), nasljednicu ljepotom, te sinove Branka i Ivicu (Vančija).

Zdravko, pak, izučio učiteljsku školu, pri čemu je upoznao Vlatku – Hercegovku, oženio ju i s njome dobio sina Željka.

Jedno vrijeme predavali su skupa, u osnovnoj školi na Budoželju, a onda, prevagnula ženska strana, i prešli u hercegovački Klobuk – postojbinu Vlatkinih Jurčića. Tu su im se, štono kažu, našle još Marija (Manja) i Angela (Gela), a za jedine godišnje koševine – one krajem srpnja, rado su svi dolazili u Osoje. Zdravko bi tada započinjao otkose i raskose i nitko ga nije mogao sustići, a, tako kažu, bio je

14

UZ "NIZAZABREZJE" Piše Vladimir Bundić jedan od onih dobrih kosaca koji su cijelu Ponikvu znali pokositi kao od šale.

Milić je ostao vječiti momak, rano obolio i do smrti muku mučio sa svojom bolešću – koja ne napada tijelo...

Boško se pokasno oženio, pridruživši si, nikoga drugog, doli Vlatkinu rođenu sestru – Zdravku. Njihovi: Ksenija i Nataša (Sekica), skupa sa Željkom, Manjom i Gelom, objedinili su, tako, svoje tetkove i strike, tetke i strine – sve u jedno... **** Put iz Breze do Vareš Majdana vodio me šinobusom ili dizelkom, preko Dabravina i Pajtov Hana. Tih šezdesetih godina autobusnih linija gotovo da i nije bilo, a vlak je oduvijek bio znatno jeftiniji. Onda gradskim busom "Autotransa" tik do zgrade Općine i vatrogasnog doma. Kroz varešku gradsku zonu, "prav za prav", samo bih se provezao. I najčešće je to bila subota – autobus prepun ljudi i cekera, pomiBROJ 319

ješanih mirisa dima gorućih cigareta i aroma pijačne ponude. Od Općine, mogao sam birati kako se uzverati do one velike bijele zgrade na vrhu brda Zabrezja, iza kojeg se više ništa nije vidjelo. No, kud god bih pošao, morao sam prijeći Stavnju koja je, u tome dijelu svojeg vodotoka – iznad grada, bila čista i prozirno bistra.

Najbrže, ali i najviše uspuhan, stigao bih najkraćom stazom, prolazeći pokraj pilane – gdje su radili Milić i teta Angela, pa kroz "međukuće" Ljepovića... Tu sam, gotovo uvijek, primjećivao jednog neobičnog – dugokosog plavookog momka, svega u "teksasu". Kasnije sam doznao da se zove Rafo i da je bio i ostao pionirom promocije tada moderne glazbe i pratećih sadržaja u ovom dijelu Bosne. A dalje, još više uzbrdo, preskačući i zaobilazeći uvijek prisutne, kamenim nanosima ispunjene vododerine, uz "poklek" ispod raspela, "dotaknuo" bih i Zabrezje.

Kad je bilo lijepo vrijeme i kada bih išao s mamom – Ernom, najugodnije je bilo ići šumskom cestom, koja je, počesto, jakim zavojima birala put s najmanje SRPANJ 2021.

uspona ne samo do Zabrezja nego i dalje – u sama njedra Zvijezde planine, otkud su teško natovareni kamioni dovlačili trupce u pilanu. Cesta, koja je odisala starinom iz austrougarskih vremena, jaka, dobro utvrđena i podzidana, pa da ju je bilo asfaltirati, bila bi prava šumska magistrala.

Divio sam se svemu, idući tom cestom, a moju pozornost i znatiželju uvijek je iznova budila malena kućica, odmah uz rub jedne krivine, na čijim su prozorima uvijek bile čiste, friško uštirkane store, a šteke, na smeđe ofarbanim vratima, uvijek sijale kao da su zlatne. Nikada nisam doznao čiji je to dom bio, ali je u mojem sjećanju ostao urezan kao spomenik neznanoj ljepoti. **** S vrha Zabrezja, kad se uspne do njega i okrene za sobom, pruži se prelijep pogled. Kao na dlanu leži cijela vareška varoš, s dominantnim tornjevima crkve svetog Mihovila. A na drugu stranu, kad se krene dalje, krivudavi puteljak koji gotovo dodiruje ograde Jarčevića i šara između oblih "bjelutaka", prošaranih lišajima i mahovinom, što kao uresi vire iz popasle trave brojnih upina...

Onda, duboka hladovina sjene jelovih gorostasa, sve do kuća Pejčinovića i njihovih prvih susjeda Babića.

rođaka, ispod koje na sve strane frca piljevina i taloži se na zemljanome tlu, dajući mu ugodnu mekoću i prepoznatljivi miris smolastih isparenja četinara...

U "pravom" – gornjem prizemlju, živjelo se. Uz ulazna vrata nevelika izbetonirana ploha, jedna stepenica ispred drvenoga praga, a s obje strane cvijeće. Vrata su, sjećam se, pomalo škripala i puštala dnevno svjetlo u prostrani hodnik, s neizbježnim trapom. On se na prvu, pokriven čvrstim kapkom i zastrt linoleumskom stazom, takozvanom kožom, nije ni vidio. Lijevo i desno prostorije za obitavanje, a sve ožbukano, i to ne pod crtu uravnano nego kao da je netko zidove i stropove rukom milujući oblijepio i obojao bjelinom razmućena "gašenog" kreča iz obližnje krečane.

Tavan, na koji se iz hodnika penjalo uz drvene, ponjavom zastrte stepenice, nikad nije bio dovršen, no bio je prepun praznih staklenih boca, tegli, starog posuđa i koliko-toliko složenih primjeraka iščitanih tiskovina.

Dugo nisu imali struje pa su, kad padne mrak, svijetlile karabituše i petrolejke,

**** U domu Pejčinovića, uz Čekićinu šumu, proveo sam mnogo svojih ljetnih i zimskih školskih raspusta, a bilo je puno posjeta i prije negoli sam pošao u školu. Bila je to vrlo lijepa građevina, prostrana – "prava kuća"! Temelji čvrsto ozidani, a ispod krova pokrivenog crijepom stilski posloženi redovi brvna, tako da je sva djelovala kao neki lijepi planinarski dom. U prizemlju je bila prostrana magaza, u kojoj su slagana drva za loženje i svakovrsne alatke: kose, čekići i nakovnji za otkivanje kosa, obični čekići za zakivanja, ćutuci, macole, vodijeri, ćuskije, motike, vile, pile...

Još mi u ušima odzvanja onaj zvuk dobro razmetnute žage, vođene usklađenim pokretima mojih

kako se kada što našlo. Ni pitke vode nije bilo, pa se ona donosila bremama, kantama i kanticama iz Pribaka – izvora u samome podnožju Osoja, a kišnicu se hvatalo za sve ostale potrebe. Ni kupatila, naravno, nije bilo... Bili su tu lavori i banjice, pa ipak svi su bili uvijek uredno odjeveni i čisti. Toalet, takozvani klozet, bio je poudaljen, uz štalu i pojatu, ali ni to nije bilo problematično... samo je trebalo na vrijeme poći. **** Tako je tada bilo... teško, a ipak lijepo, dojmljivo i nezaboravno. Kasnije "dođoše" i struja i voda, ali, barem se meni čini, da je onda, bilo nekako ljepše. I sjesti pod rascvjetani jorgovan pa popiti kavu uz divan pogled na cvijećem prošaranu otavu...

Sve se radilo "na noge", sve se stizalo, a opet bilo vremena i za šalu. Sjećam se, kad god bi trebalo nešto na brzinu uraditi – "trknuti" do Vareša, u prodavaonicu, na pijacu, u crkvu ili na posao, znali su reći: Ma, šta je to, "sletit' začas" niza Zabrezje?!

Meni se to negdje duboko urezalo i jednom tako, kad sam se već odvažio sâm doći iz Breze, pokucao ja na vrata, "nazvao" Hvaljen Isus, a teta Angela, Milić i Boško s iskrenom radošću me dočekali, radoznalo zapitkujući kako sam znao sâm doći.

Neizbježno je bilo i pitanje kojim sam putom došao. Iz mene, a još nisam bio dobro došao do daha, onako, pomalo začuđeno i odvažno, izletje: – "Kudam...? Pa uz nizazabrezje"!

To rekavši, očekivao sam njihovo uvažavanje i divljenje, a oni... e, jesu se – dobro pamtim – jesu se i ismijali... U prvi mah sam mislio kako mi se rugaju, no onda shvatim što sam izvalio. Eh, puno puta smo tu anegdotu veselo prepričavali...

P.S. Samo bih napomenuo: ovdje nakratko spomenuta Manja – kći Zdravkova, danas je istaknuta hrvatska političarka i aktualna glavna tajnica Vijeća Europe.

OGLAS Prodaje se građevinsko zemljište u ulici Stojkovići, površine 167 m², vlasništvo 1/1.

Informacije na broj: +387 (0)62 552 374.

SRPANJ 2021.

BROJ 319

15

IN MEMORIAM

F

ra Leopold Rochmes, svećenik i fratar, rođen je 25. kolovoza 1939. od oca Leopolda i majke Katarine r.

Idžaković. Na krštenju je dobio ime Vlatko-Marko. Osnovnu školu je završio u Varešu 1946.-1954., a zatim klasičnu gimnaziju u Franjevačkom sjemeništu u Visokom. Godinu novicijata je proveo u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci od 14. srpnja 1958. do 15. srpnja 1959.

Položivši privremene zavjete nastavlja teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu koji završava 1963. Svečane zavjete je položio 8. prosinca 1962. Uzeo je redovničko ime Leopold u spomen svom pokojnom ocu koji je poginuo 1945. godine na Pogari. Red đakonata je primio 31. ožujka 1963., a za svećenika je zaređen 14. srpnja 1963., u samostanskoj crkvi na Plehanu. Sve redove mu je podijelio mons. dr. Marko Alaupović, nadbiskup vrhbosanski.

Poslije ređenja fra Leopold započinje svoje svećeničko i pastoralno djelovanje.

Njegova savjesnost, urednost i odgovornost preporučila ga je za tajnika najprije mons. dr. Smiljanu Čekadi, tada prizrensko-skopskom biskupu. Njemu je kao tajnik služio od 1964. do 1967., a zatim od 1967. do 1973. kada postaje tajnik provincijalu Bosne Srebrene fra Vladi Karloviću. Poslije smrti fra Luje Zloušića 1969. godine, dugogodišnjeg upravitelja i obnovitelja Gospina svetišta u Olovu, tu službu nastavlja fra Leopold te redovito iz Sarajeva odlazi u drevno Gospino svetište služiti vjernicima i hodočasnicima. Fra Leopold je nastavio fra Lujine radove na olovskoj crkvi i podigao je 1973. kuću za stalni boravak upravitelja svetišta i za svećenike koji su bili na raspolaganju za ispovijed hodočasnicima na svetkovina Velike i Male Gope. Postoji i danas u sjećanju ljudi jedna zgoda na fra Leopoldovu gradnju kuće u Olovu. Naime, navratio je neki Rom i pitao ga: "Pope, što ti ovdje gradiš kuću? Što je nisi gradio u Ilijašu?

Tamo je potrebnija." Istovremeno je izgradio desnu kulu olovske crkve u koju je prenio fra Lujine posmrtne ostatke. Od 1973. do 1976., stalno boravi u Olovu kao upravitelj Gospina svetišta. Od srpnja 1976. do srpnja 1982. fra Leopold vrši službu župnika u rodnoj župi Vareš.

Za vrijeme upravljanja župom Vareš fra Leopold je pokrenuo obnovu župne crkve. Godine 1977. zatražio je dozvolu od tadašnjeg tajništva za unutrašnje poslove općine Vareš da može prikupljati dragovoljne priloge za popravak vareške

16

Foto: "Katolički tjednik"

Fra Leopold Rochmes (1939. – 2021.) crkve. Tijekom 1977. uspijeva urediti plafon crkve, krovnu konstrukciju i krov.

Sve je to učinjeno od dragovoljnih priloga vjernika. Međutim, ponovno moli za dopuštenje prikupljanja pomoći za obnovu unutrašnjosti crkve. Iste godine uspijeva ograditi i filijalnu crkvu u Vareš Majdanu.

U jesen 1979. fra Leopold je započeo uređivanje dijela župne kuće. Adaptacija se odnosila na zamjenu jednostrukih željeznih prozora u stubištu kuće kao i prozore na kupatilima.

Na dokumentima se često potpisuje: Marko fra Leopold Rochmes. U izvještaju sačinjenom svibnja 1981. fra Leopold piše slijedeće: "Na župnoj crkvi postavljeni su umjetnički prozori gosp. Josipa Bifela, izmijenjena čitava električna instalacija, uređeno svetište i postavljen novi oltar, popločano je svetište mramorom i ispod svetišta postavljene cijevi za eventualno centralno grijanje, crkva sva okrečena i uređena. Utrošeno je mnogo novca, 170 miliona st. dinara." U nastavku piše da je župa u velikom dugu i da je bila obećana pomoć iz bečke biskupije. Dobiveni su i potpis (pristanak) "od nadbiskupa i sve bilo na putu da se dobije novac i dug isplati. No, kad su se sastali bečki prelat Reizer, nadbiskup [dr. Marko Jozinović], i tadašnji provincijal [fra Alojzije Ištuk], onda je nadbiskup, iako je potpisao, rakao da nije potrebno pomoći Varešu, rekavši BROJ 319

da je u Varešu sve izgrađeno. Što je svakako i o. provincijal prihvatio. Nisam mogao razumjeti takav odnos prema župi Vareš. Stoga, ne mogu više ni pisati o nekim drugim projektima i djelatnostima. Župna kuća vapije za popravkom. O crkvenoj fasadi da i ne govorim. A trenutno smo u velikim dugovima." Tako završava svoj izvještaj. Fra Leopold je svakako želio da u svojoj rodnoj župi učini veliki obnoviteljski zahvat. Međutim, iako je 1981. župa brojala 6.100 vjernika ekonomsko stanje nije bilo za pohvalu, a potrebe su bile velike.

Po završetku župničke službe u Varešu, župa sv. Ante i Franjevački samostan u Beogradu postaju mjesto fra Leopoldova svećeničkog djelovanja sve do časa njegove smri. Gotovo nepunih četrdeset godina fra Leopold u Beogradu obavlja službe koje mu povjerava Franjevački provincijalat Bosne Srebrene ili nadbiskupski ordinarijat Beogradske nadbiskupije. Tako vrši službu župnika u župi sv.

Ante (1982.-2006.), generalnog vikara Beogradske nadbiskupije (1987.-2015.), gvardijana samostana sv. Ante (1988.2000.), definitora Franjevačke provincije Bosne Srebrene (2000.-2003.), ponovno službu gvardijana (2003.-2009.), službu samostanskog i župnog vikara (2009.2012.), službu župnika u katedralnoj župi Uznesenja bl. Djevice Marije vrši (2010.2016.). Fra Leopold je 1991.-1992. obavljao i uglednu službu generalnog vizitatora dalmatinske provincije Presvetog otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Od 2003. bio je urednik mjesečnog glasila Beogradske nadbiskupije Blagovijest, kao i beogradski dopisnik službenog informativnog glasila franjevačkog provincijalata u Sarajevu Bosne srebrene.

Zlatnu misu proslavio je u Varešu 2013., o čemu je zabilješku ostavio i list Bobovac. Posljednje dane od 2016. godine proveo je kao umirovljeni svećenik u samostanu u Beogradu.

Službe i zadaće koje su fra Leopoldu povjeravane svjedoče o njegovoj vjernosti i predanosti preuzetim obvezama.

Jedna od istaknutih njegovih osobina jest osjećaj za svete obrede. To je pokazivao tijekom cijelog svog života pazeći na dostojanstvo obreda, ljepotu crkvenog ruha, posuđa i sakralnog prostora. Sreća ga je pratila te je svoje svećeničko služenje obavljao u crkvama Franjevačke provincije Bosne Srebrene koje su projektirali vrsni arhitekti: Karlo Paržik u Olovu, Josip Vancaš u Varešu i Jože Plečnik u SRPANJ 2021.

Beogradu. Kao župnik u Varešu skladno je obogatio unutarnji prostor vareške crkve s novim umjetničkim djelima koja nisu narušila njezinu izvornost.

Fra Leopold je posjedovao i tihu upornost koja je donosila rezultate. Godinama se trudio da se bespravno useljenim trima obiteljima u Franjevački samostan u Beogradu nađe drugi smještaj i da se samostan oslobodi. To je urodilo plodom poslije dugog traženja prava kod nadležnih institucija i trajalo je od 1983. do 2000. godine.

Svoju upornost je fra Leopold pokazao i u poznatom "slučaju Aljinići" kad je vrhbosanski nadbiskup mons. dr. Marko Jozinović uz teške kazne izrečene nekolicini franjevaca kaznio i cijelu župu Kraljeve Sutjeske uskrativši joj podjelu

sakramenta sv. Krizme. Kazna je trajala od 1973. do 1989. Tu bolnu ranu je osjećao i fra Leopold kao pripadnik sutješkog samostana te se svojim ugledom, koji je imao kod beogradskog nadbiskupa mons. dr. Franca Perka i drugih crkvenih velikodostojnika, založio da se zauzmu kod vrhbosanskog nadbiskupa mons. dr.

Marka Jozinovića da promijeni svoju odluku. To je, Bogu hvala, urodilo plodom te je 28. kolovoza 1989. obavljena (u narodu zapamćena) "velika krizma", koju su podijelila četiri biskupa, a krizmanika je bilo 2.188.

O fra Leopoldovu ugledu u Crkvi svjedoče i odlikovanja koja je primio. Križevački vladika mons. Slavomir Miklovš odlikovao je fra Leopolda zlatnim križem (kerstonosni monah) za zasluge u vrijeme

SJEĆANJE

U SPOMEN

Na naše drage roditelje

Na naše drage

VINKO JOSIPOVIĆ

IRENU RUŽIĆ

(6.IV.1928. – 23.IX.2007.)

(29.X.1939. – 15.V.2017.)

ANA JOSIPOVIĆ rođ. Rajić

TIHOMIRA RUŽIĆA

(2.II.1931. – 13.VI.2010.)

Sa zahvalnošću čuvamo uspomene na vas.

Počivali u miru Božjem!

Vaša djeca s obiteljima

(16.II.1938. – 22.VII.2019.)

S ljubavlju i sjetom čuvamo vas u srcima i sjećanjima.

Počivali u miru Božjem!

Djeca

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(8.VII.2006. – 8.VII.2021.)

Dana 8. srpnja navršilo se 15 godina od preranog odlaska našeg jedinog sina i brata

Dana 8. srpnja navršilo se pet godina od smrti našeg dragog supruga i oca

NENADA BOŽIĆA Vrijeme koje prolazi ne može izbrisati sjećanje na tebe, ostaješ zauvijek u našim srcima, voljen i nikad zaboravljen. Počivaj u miru Božjem!

Tvoje mama Ana i sestre Lidija, Vesna i Alenka s obiteljima

TOMISLAVA RAJIĆA (14.II.1957. – 8.VII.2016.)

Zauvijek ćeš biti naša ljubav i naš najveći ponos.

Počivaj u miru!

Barbara i Ana

U SPOMEN

IN MEMORIAM

Dana 9. srpnja navršilo se sedam godine od smrti naše drage mame, bake i punice

našem prijatelju

JASENKU OMEROVIĆU

BARBARE DUŽNOVIĆ rođ. Kokorović (1947. – 2014.)

Draga naša, s ljubavlju te se sjećamo i čuvamo te u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju, tvoji najmiliji

Navršile su se tri godine od tvog odlaska.

Neka ti je laka zemlja.

Tanja, Tin i Boris Kordić

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 19. srpnja navršava se godina dana otkako nije s nama naš dragi

(28.VII.2014. – 28.VII.2021.)

Dana 28. srpnja navršit će se sedam godina otkako nije s nama naš voljeni suprug, otac, svekar i djed

BOŽO MIRČIĆ (1943. – 2020.)

Vrijeme koje prolazi ne donosi utjehu ni zaborav nego samo beskrajnu prazninu i tugu.

Počivao u miru!

Ožalošćeni: supruga, djeca i unučad

SRPANJ 2021.

rata u apostolskom egzarhatu za Srbiju i Crnu Goru. Godine 2009. dobio je odlikovanje Pro Ecclesia et Pontifice, najveće odlikovanje koje može dobiti jedan redovnik, a daje se za ustrajnost u službi i vjernost Crkvi.

Uz spomenute vidljive zasluge, fra Leopold je nesumnjivo ostavio traga u srcima mnogih ljudi svojim propovijedanjem, pastoralnim djelovanjem i brojnim susretima. Blago u Gospodinu preminu u Beogradu 12. lipnja 2021.

Ispraćen je na vječni počinak 16. lipnja 2021. u Kraljevoj Sutjesci. Neka ga za sve Gospodin nagradi svojim mirom u vječnosti. Počivao u miru Božjem! Rodbini pokojnog fra Leopolda upćujemo izraze naše zajedničke sućuti i blizine.

Fra Leon Pendić, župnik

BROJ 319

PERO ILIČIĆ Mirka Počivao u miru!

Tvoji najdraži: Katarina, Franjo, Josip, Violeta i Patricija

17

IZ OSNOVNE ŠKOLE "VAREŠ"

Uz zahvalu, jedan literarni rad

"Pčelice" su na raspustu

Završena je školska godina. Napokon! – reći će mnogi. Učenici su već na zasluženom raspustu. U proteklom razdoblju nastava je pred nas donijela ocean izazova, strepnji, nadanja... Itekako nespremne, bar kada je o nižim razredima riječ, uvela nas je u novi svijet komunikacijskih tehnologija, u "novo normalno".

Ali, ne pišemo ovo da bismo kukali. Pišemo da bismo odali počast cijeloj jednoj vojsci vrijednih glavica, pa i onih manje vrijednih. Većina njih se borila poput malih lavića s izazovima online nastave, ali i one "normalne", strpane u tridesetak minuta sata pod maskama. Da se i u ovakvim uvjetima može ostvariti uspjeh dokaz je i priča koju vam donosimo. Autor je mala vrijednica po imenu Lorena. I, vjerujte, nije sama.

Možda bude prilike da vam predstavimo i druge uratke s narednom školskom godinom, a ovaj Lorenin neka bude samo uvodni.

Iskoristit ćemo priliku pa se ovim putem zahvaliti roditeljima svih naših učenika na svakom trudu, strpljenju, pomoći i svemu ostalom što su pružili i svojoj djeci i nama učiteljima u ovoj školskoj godini. Doista, bez njih bi bilo nemoguće raditi u pandemijskim uvjetima izvođenja nastave, bilo online ili offline.

P.S.: LORENINU PRIČU poslali smo na jedan nagradni natječaj. Još nisu objavljeni rezultati natječaja, iako su već davno trebali biti. Vjerujemo da će ona dotle u srcima vjernih čitatelja lista "Bobovac" osvojiti zasluženo mjesto.

Ivona Marijančević

– Mmmmmm AAAAAAA. Mama Andrea željice ispunjava. Jučer pite, danas kolači. I tako svaki dan kao da nam je rođendan. Pa još briga o čistoći, urednosti i zadaći. Zbog svega toga ponekad izostane sat-dva igrancije i uživancije.

LORENINA PRIČA (motivirana Orhanovom) Jednog dana sam napisala priču o svojoj obitelji i ta priča je na papiru izgledala ovako:

– Sssssss MMMMMM. Sekica Martinica, beba mala, kao igračka živa nikom ne da mira. Traži pažnju, traži znanje, a uz to uči i hodanje.

Tttttttttt ZZZZZZZ. Mmmmmm AAAAAAA. Bbbbbbb DDDDDD. Ssssssss MMMMMM. Bbbbbb AAAAAA. Dddddd JJJJJJJ. Sva sretna i ponosna požurila sam mami u kuhinju da joj pokažem. Mama uze moju bilježnicu pa me u čudu pogleda te me upita: – Što ti znači ovo, drago dijete?

Pojasnih joj to ovako: – Ttttttttt ZZZZZZZZ. Tata Zoran mnogo vremena provodi na poslu da bi nam mogao priuštiti sve što trebamo i želimo. Mada nam puno nedostaje druženje s njim, svakako ga razumijemo i jako volimo.

18

– Bbbbbb DDDDDD. Braco David traži svoje – da uči pjesmice nove, da pozdravi društvo moje što na onlajnu kroz kameru zove. Bez njega dan bi dosadan bio jer je smiješan, zabavan i mio.

– Bbbbbbb AAAAAA i dddddd JJJJJJJ. Baka Anuša i djed Jeronim su uvijek tu uz nas kad nam treba pomoć bilo kakva. Da li pričuvati, u šetnju povesti ili zabaviti, uvijek se na njih možemo osloniti.

To je bila moja priča o mojoj obitelji dragih bića.

Pade poljubac i zagrljaj i mamin veliki osmijeh svima znan. A tek tata kad sve ovo pročita, ljubav će još više da zablista.

Uz sve njih tu sam i ja, kao LLLLLL DDDDDD – Lorena Dodik znana.

BROJ 319

Učenica IV.1 razreda OŠ "Vareš" SRPANJ 2021.

IZ STARIH ALBUMA

Na dan puštanja separacije u rad U srpnju 1970. pušteno je u rad postrojenje kojeg smo poznavali kao separacija, zatvoreno u jednu golemu poluostakljenu zgradu pokraj same ceste na prilazu gradu. Završilo je tako što je izrezano u staro željezo početkom 2007. Prilikom održavanja okruglog stola o 120. obljetnici industrijske proizvodnje u Varešu metalurg Anto Markotić osvrnuo se na tu teškotekućinsku separaciju kao diskutabilan projekt i objekt, ali sve je to sada dijelom prošlosti, a trenutno bi za razmatranje bilo: kako onoga tko je postao poslijeratnim vlasnikom te površine (kao i drugih površina na kojima se raskupusalo bivša postrojenja) pravno primorati na privođenje tih prostora nekoj namjeni, ako ih već ne stavlja u prodaju niti kultivira. Čini se nikako – ili se to ustvari i ne pokušava. Trenutna slika lokaliteta gdje se nekoć nalazila separacija malo nas je udaljila od ovih fotografija nastalih 27. srpnja 1970. kada je entuzijastično pušteno u rad to postrojenje i sve potom obilježeno svečanim ručkom u hotelu "Ponikve". Hvala Marku Bagariću, sudioniku događaja tog dana, koji nam je ustupio fotografije.

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

SRPANJ 2021.

POSEBNO U PONUDI: RECENTNA IZDANJA VAREŠKIH AUTORA!

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, zemlje regije i Europske unije – 74,40 KM (38 €), zemlje Beneluksa i Skandinavije – 86,40 KM (44 €), Sjeverna Amerika – 95,40 KM, Australija – 98,40 KM • naklada: 550 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 319

19

POD PLAŠTOM SRPNJA

Tekst J. Klarić • Fotografije M. Marijanović

Miris trava, i sjećanjâ Jedan od načina kako ugoditi gostima, posjetiteljima, pa da ih nazovemo i turistima, kako im priuštiti potpunu slobodu u prirodi, mogao bi biti i branje "zdravlja" (ljekovitog bilja) kakvim obiluju naši krajevi. Sama šetnja, boravak u prirodi uz potoke i na čistom planinskom zraku, na našim malobrojnim, makar i neuređenim i neosmišljenim izletištima, pa onda čaj od vlastitom rukom ubranih biljaka, dobri su za odmor psihe, ali i kao preventiva za stvaranje zaštite organizma od raznih boleština današnjice.

Srpanj je. Od izletišta gdje je nekad "vrilo" prvi na pamet padaju Vranjkovci. Ta izuzetno pogodna visoravan u vareškoj okolici, za kolektivne i masovnije izlete, bila je mjesto jednogodišnjeg okupljanja iseljenih i po svijetu razasutih Potočana. Iščekivao se dan svetog Ilije i tradicionalni susret Potočana na toj zračnoj banji. Iako sve više zarastaju Vranjkovaca još ima, ali Potočana je sve manje. Nekako u zadnje vrijeme mnogi su odselili na onaj svijet gdje obitava sv. Ilija, zaštitnik sela Potokâ. Tog iseljenog i jalovinom zatrpanog sela u jeku socijalističkog industrijskog buma danas se još poneki sjećaju i spominju npr. Matića, Klarića, Mare Alijinice, Klicinice, Fanike... lokaliteta Pajtovine, Čeme, Kicelja, zadruge ispod logora KPD-a ili Duvanišća gdje bi se potuci lokalni đilkoši.

Srpanj je jedini mjesec u godini u kome u vareškom kraju nisu zabilježene snježne padavine, a također i mjesec dviju izrazito ljekovitih biljaka – kunice (Achillea millefolium), poznate i kao hajdučka trava, stolisnik, sporiš, te kantariona (Hypericum perforatum), tj. Gospine trave, a dobila je ime vjerojatno po tome kada tijelu dođe neka muka a nema niotkud pomoći onda bi se u sebi zavapilo: Gospo, pomozi, odužit ću Ti se zavjetom nekim... Za kraj priče uzmite šaku žutih cvjetova kantariona, potopite u maslinovo ulje, pustite da odstoji koji dan dok se ne pojavi crvena boja, dobro će doći i za masažu u slučaju sunčevih opeklina. Osim toga, mješavina kunice i kantariona kao čaj posebno je korisna za djecu i starije osobe kojima se otme pa u toku noći "ovlaže" posteljinu.