9 771 512 81 300 6
ISSN 1512-813X
Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XX. • BROJ 231 • OŽUJAK 2014.
UVODNIK
B
udi li se Bosna i Hercegovina konačno? Ima li toga proljeća o kojemu su govori? Nakon blitzkriega početkom veljače u kom su prosvjednici iskalili bijes na zgradama nekoliko kantonalnih vlada i sjedištu Predsjedništva BiH, val nezadovoljstva izgubio je snagu. Spominje se da BiH ima armiju nezaposlenih koja broji više od pola milijuna ljudi i čini 44 posto ukupnog radno sposobnog stanovništva u zemlji, što je jedna od najvećih stopa u Europi. Međutim, svi su oni zauzeti nekim poslom, nitko ne zna kojim, dok na ulicama glavnog grada uporno prosvjeduje tek 100-200 osoba. Bunt se, doduše, tu i tamo odvija u još nekim gradovima, a povod je obično pljačkaška privatizacija. Ono što je inovativno, proziva se pomalo i korumpirane u tužiteljstvu koji skrivaju u ladicama krivične prijave i opstruiraju procesuiranje svojih političkih mentora. Što je također dobro, glas su dignuli makar pojedini mediji, poput Face TV-a, ili estradnjaci poput Dubioze kolektiva. Ulični prosvjednici u afektu traže smjene političara prije nego li njihovu odgovornost. Ali problem je ove zemlje u tome kako promijeniti mentalni sklop i samu politiku, a ne samo smutljivce i kradljivce koji je personificiraju. Kako građanima vratiti dostojanstvo, a zemlji ugled? To ne mogu podobni i nekompetentni, to ne mogu beskičmenjaci. A pogledajmo što za naše političare i državnike kaže jedan otpravnik poslova, makar u veleposlanstvu SAD-a u BiH (u intervjuu za mostarski Dnevni list): "Oni pokušavaju podgrijati strasti kojih uopće nema. Ja razumijem o čemu oni razmišljaju u svojim glavama. Oni pokušavaju promijeniti temu jer ne žele da se vodi rasprava o korupciji na visokoj razini. Umjesto o pogrešnom upravljanju u ekonomiji ili lošoj klimi za investicije, oni bi radije zaokrenuli priču da se o prosvjedima razgovara u okvirima etničkog sukoba. Čim čujem takvu retoriku, odmah pogledam u džep gdje mi je novčanik i je li još uvijek tu." Tako reče Nicholas Hill, dok se čeka da u Sarajevo stigne nova američka veleposlanica, i pogodio je u sredinu, među-
IZME\U DVA BROJA tim našim "džeparošima" to ne smeta. Nažalost, ni službenom Washingtonu, a niti Bruxellesu, ne smeta činjenica da je mnoge nakaradne postavke koje savršeno idu na ruku retrogradnim snagama u BiH zacementirao upravo daytonski ustavni okvir. Premda se u sklopu najnovijih događanja aktualizira i pitanje "Daytona 2", još uvijek se naše političke kvazielite mogu osjećati sigurno jer takve konferencije nema ni u naznakama. S druge strane, iako se BiH suočava s najdubljom ekonomskom i društvenom krizom od rata na ovamo, u prošlih godinu dana dobila je pet novih multimilijunaša, čije je pojedinačno bogatstvo procijenjeno na kapital veći od 30 milijuna dolara. Ovi su podaci banjolučkim Nezavisnim novinama potvrđeni iz međunarodne tvrtke Wealth-X, specijalizirane za prikupljanje informacija o superbogatašima u cijelom svijetu. Prema tom izvoru, u BiH živi ukupno 90 takvih bogatuna, a njihov je identitet nepoznat javnosti, kao što je nepoznat i način na koji su stekli enormno bogatstvo u vrijeme kada većina bh. stanovništva živi u uvjetima ekstremnog siromaštva i bori se s osnovnim egzistencijalnim problemima. Za Igora Gavrana, ekonomskog analitičara (inače, Varešanina podrijetlom) ti podaci su iznenađujući, premda, kako ka-
že, ne čudi da se pojedinci zbog ovakve situacije u BiH nenormalno bogate. "To je tipično za države poput BiH, s poludemokratskim i nedemokratskim sistemima. Ekstremno bogatih je sve više, kao što je sve više i ekstremno siromašnih, a srednji sloj se gubi. Vrlo je lako zaključiti da je jedan broj njih do tolikih sredstava mogao doći na nelegalan način", prokomentirao je Gavran za Nezavisne i izrazio bojazan da je među tih 90 najmanje onih koji se bave proizvodnjom i stvaranjem novih vrijednosti. Dakle, uopće ne doprinose ekonomskom razvoju zemlje. U njihovoj sjeni pritajila se silna bratija bivših i sadašnjih političara, tajkuna i lupeža koji su također uspjeli skrenuti sebi koji milijunčić ili barem na desetke i stotine tisuća maraka, bahati i bezbrižni sve dok parlamentarci prijedlog zakona o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminala te zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine drže podalje od usvajanja. Što se tiče vareških realnosti, na izmaku ove neobične zime bez snijega naše stanje je i dalje zamrznuto. Daleko smo od trendovskih prosvjeda, a još dalje od ekonomskog zamaha. Ovdje gotovo nikome nije stalo da se kvari ljepota zavjetrine, ničim pa ni prosperitetom.
IZ ŽUPNIH MATICA ŽUPA VAREŠ Vjenčani: Zdravko Klarić i Jelica Tokmačić. Umrli: Fabijan Malbašić (1950.), Mara Marković rođ. Barnjak (1939.), Blaško Mijatović (1946.), Ljubomir Grgić (1917.), Blaško Lekić (1945.), Mijo Babić (1936.). ŽUPA VIJAKA Umrli: Kata Jozić (1934.). EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA Umrli: Abdulah Selimović (81), Hasna Begić (81), Željka Jazić (69), Ibro Pajt (78), Duško Matijašević (64), Hasan Selimović (82), Mevla Vodopija (66). Fotografija na naslovnici: Incognito
2
BROJ 231
DONACIJE ZA "BOBOVAC" N. N., Vareš – 30 KM, Hermoni Arije, Izrael – 50 USD.
Hvala lijepa! OŽUJAK 2014.
VIJESTI SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je 27. veljače 2014. godine 16. sjednicu i na njoj pretreslo 13 točaka dnevnoga reda. Prva tema na kojoj su se vijećnici duže zadržali bila je dodjela jednokratne novčane pomoći za porodilje. Općinsko je Vijeće, naime, pri usvajanju ovogodišnjeg proračuna, trenutak prije nego će se potpuno zatvoriti vrata na rashodovnoj strani, kroz njih proguralo stavku u visini od 20 tisuća KM kojom će pokušati stimulirati natalitet. Ali na ovoj sjednici počelo se komplicirati oko formulacije – dodjeljuje li se novčana naknada porodilji ili novorođenčetu, a onda se otvorilo i pitanje treba li istu naknadu dati nezaposlenoj majci kao onoj koja je u radnom odnosu. Uz iznesene pohvale sebi na uvođenju ove mjere vijećnici su naposljetku shvatili da ne rade na donošenju sistemskog rješenja i "presudili" da će se naknada isplaćivati, ne baš na ruke, ali na ime novorođenčeta. Raspravljalo se zatim o provođenju Strategije razvoja općine Vareš. Navedeni dokument koji je izrađen za desetogodišnji period pokazao je svoje mane u tome što su kroz njega definirani tek pravci djelovanja, bez konkretiziranih projekata i bez preciziranih rokova za realizaciju. Stoga su vijećnici zaključili kad iduće godine dođe trenutak za izradu nove strategije da ona bude donesena za petogodišnji period i bolje razrađena. Međutim, pokazuju se brojne prepreke kad je riječ o projektima i njihovoj realizaciji. Glavni je problem sklapanje financijske konstrukcije, jer državno financiranje projekata pripada zaboravu, a Općina se mora sama dovijati u iznalaženju sredstava. No, tada se javlja problem kod apliciranja jer su joj ruke vezane zbog duga prema poreznoj upravi po osnovi neplaćenih doprinosa. Često se kao prepreka javljaju i neriješeni imovinskopravni odnosi. Kod Informacije o stanju u oblasti privrede i problemima u oblasti zapošljavanja s osvrtom na podatke o nezaposlenim osobama koja se vode kod Biroa za zapošljavanje Vareš vijećnici su nakon prilično duge diskusije konstatirali svoju nemoć da utječu na popravljanje stanja. Bilo je pritom i trendovskih osuda katastrofalno provedene privatizacije, pri kojoj se Općina, ruku na srce, i nije pitala. Više su razine vlasti svojedobno proglasile poduzeća od kantonalnog i federalnog interesa te pogodovala stranačkim tajkunima da u općinskom dvorištu naprosto rade što žele. Tako se to krčmilo dok nije odvezeno i posljednjih stotinu grama "starog" željeza, a oni dijelovi ugovora koji su se doticali radnika i pokretanja proizvodnje vrijedili su koliko i papirnati ubrus. Zato su vijećnici potencirali da se od kantonalne
Agencije za privatizaciju zatraži revizija privatizacije na vareškom području, iako skeptični da će se u Agenciji itko počešati na njihov zahtjev. A u pitanje je sada dovedena i sudbina Tvornice rezervnih dijelova koju se držalo za rijedak primjer uspješno provedene privatizacije. Par mjeseci ranije to je osobno tvrdio i kantonalni premijer, tražeći od lokalne zajednice da umiri sindikat tog poduzeća u kome se već godinama radnicima ne uplaćuju doprinosi. Dok na jednoj strani Općina u sučelju s kantonalnom birokracijom ne može ispraviti ništa retroaktivno niti istjerati na čistac bilo čiju odgovornost, ona preko svojih vijećnika uviđa da ne može oblikovati niti budućnost vlastitih naraštaja. Dijelom stoga što ni sama ne zna u koju bi ih granu gospodarstva mogla usmjeravati kroz srednjoškolsko obrazovanje, jer za koga recimo obrazovati metaloprerađivače, a dijelom stoga što i školarci ne pokazuju nimalo afiniteta za proizvodne djelatnosti. Ipak, donesen je zaključak da se s menadžmentom vareške srednje škole razgovara na tu temu. I još se pod tekućim pitanjima otvorila šira diskusija oko sanitarne sječe šume u vodozaštitnim zonama. Opet se u sve umiješala politika umotana u tobožnju zaštitu prirodnih dobara i opet se zakuhalo s viših instanci. Općina opet bez mehanizama da zaštiti svoje vitalne interese, a kamoli svoje resurse. UGOVOR S BOROVIČANIMA "Vlasnici nekretnina na lokalitetu Borovica nedavno su u zgradi Općine Vareš zaključili sporazume o ulasku u posjed radi izvođenja geoloških radova sa Sudžuka Emirom, predstavnikom investitora ovog projekta Eastern Mining d.o.o.", priopćeno je putem internetske stranice Općine Vareš, gdje se dodaje: "Zaključivanjem ovih sporazuma, investitor je dobio saglasnost vlasnikâ privatnog zemljišta da uđe u posjed zbog obavljanja potrebnih geoloških istražnih radova na ovom lokalitetu, što predstavlja izuzetno značajan korak u početku realizacije ovog investicionog projekta. Prema riječima predstavnika investitora početak istražnih radova planiran je za proljeće ove godine, nakon okončanja neophodnih upravnih procedura i pribavljanja potrebnih dozvola." "Prisutnima se obratio i načelnik općine Vareš Avdija Kovačević naglasivši još jednom značaj ovakvih projekata i potrebu davanja podrške njihovom razvoju s ciljem osiguranja prosperiteta lokalne zajednice", stoji na kraju ove informacije, uz napomenu da su i "vlasnici zemljišta iskazali svoje zadovoljstvo ponuđenom suradnjom s investitorom, te iskazali svoju spremnost i podršku za aktivno uključivanje u realizaciju projekta."
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576
www.fondacija.vares.info
95,
OŽUJAK 2014.
Hz
01 3 i 1 ,1 M
BROJ 231
3
STOTA OBLJETNICA RO\ENJA
Sjećanje na našeg velikana fra Ivan Nujić
D
ana 24. veljače 2014. navršilo se stotinu godina od rođenja fra Ignacija Gavrana, bosanskoga franjevca, pedagoga, filozofa, povjesničara i polihistora. Fra Ignacije, krsnim imenom Mijo, sin Ivana i Marije r. Stjepanović, rođen je 24. veljače 1914. u Varešu, gdje je pohađao osnovnu školu, a zatim gimnaziju u Visokom (1925 -1934). U Franjevački red stupio je nakon VI. razreda gimnazije, u Livnu, gdje je proveo i godinu novicijata (1931-1932). Za svećenika je zaređen u Banjoj Luci 1938. Studirao je teologiju u Sarajevu i Wrocławu, a filozofiju u Wrocławu i Ljubljani (1934-1941), gdje je 1941. doktorirao iz filozofije tezom Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva. Nakon studija na Likovnoj akademiji u Zagrebu (1943-1944) predavao je kao docent na Teološkom fakultetu u Sarajevu (1944-1945), a 19451950. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, i to uglavnom filozofiju i sakralnu umjetnost. Od 1958. do 1967. ponovno je predavao i na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim filozofije i povijesti umjetnosti u Visokom je predavao i hrvatski, njemački, ruski, latinski i engleski. U međuvremenu, bio je drugi prefekt sjemeništaraca (1941-1943), magistar bogoslova u Sarajevu (1945-1956), prvi prefekt u visočkom Sjemeništu (1950-1959), član uprave Provincije Bosne Srebrene (19611967) i direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1967-1976), a kao knjižničar (1942-2006) povećao je fond Profesorske knjižnice s 15.000 na gotovo 60.000 svezaka. Uspostavio je i školsku arheološku zbirku te etnografsku zbirku, a obje važnošću daleko nadmašuju okvire svoje ustanove. Prvi svoj esej objavio je u đačkom listu Cvijet 1931., a u njegov opus ulaze radovi iz područja teologije, filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti, nekrolozi, prikazi knjiga, putopisi, prijevodi i znanstveni komentari u raznim listovima, časopisi-
Fra Ignacije Gavran (Vlatko Blažanović, ulje na platnu)
ma i zbornicima: Dobri pastir, Bosna Srebrena, Blagovest, Nova et vetera, Svjetlo riječi itd. Osim suradnje u periodičnim časopisima i manjih studija objavio je vrlo zapaženu psihološku studiju Bludna psovka (1962.), udžbenik Veliki likovi povijesti umjetnosti (1969.) i crkveno-povijesnu studiju Lucerna lucens? (1978, 2012), te priredio franjevačke ljetopise iz 18. st.: Ljetopis sutješkoga samostana fra Bone Benića (1979.), Ljetopis fra Nikole Lašvanina (1981.) i Ljetopis kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića (1984.), a zajedno s fra Šimom Šimićem s latinskoga je preveo Pregled starina Bosanske provincije fra Filipa Lastrića (1977.). Ovi su ljetopisi vrlo dragocjen izvor za povijest BiH odnosno Crkve u BiH u 18. i 19. st. Također, priredio je (1991.) bosančicom pisani prijevod djela Bartolomeja di Salutija Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru, koje je 1649. s talijanskoga preveo Visočanin fra Pavao Papić. Svjetlo riječi objavilo je četiri knjige njegovih članaka pod naslovom Putovi i putokazi (1988-2003) te vrlo informativnu i popularnu monografiju Suputnici bo-
sanske povijesti. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca (1990, 2007, 2010), koju je sam fra Ignacije preveo na engleski. Napisao je i udžbenike psihologije i logike, a prevodio je na nekoliko jezika. Za svoga člana primila ga je i rimska Academia internationalis Scotistica. Za počasnoga građanina Visokog proglašen je 2007. godine. Kao priređivač povijesnih dokumenta, napose samostanskih kronika, istaknuo je veliku važnost djelatnosti franjevaca Bosne Srebrene u bosanskom i europskom kontekstu. Pišući s ljubavlju i toplo o značajnim franjevcima minulih vremena i njihovu svijetu, postao je čuvar memorije, štoviše i sam memorija zajednice. Kao franjevac proživio je 78, a kao svećenik 72 godine, kao knjižničar 64, a profesor i odgojitelj 58 godina. Marljivo studirajući teologiju, filozofiju i povijest umjetnosti postao je jedan od najznačajnijih intelektualaca Bosne Srebrene u 20. stoljeću. Kroz duga desetljeća svog rada odgojio je naraštaje franjevaca i drugih intelektualaca koji su se odlučili za život u svijetu. Mnoge od njih kod fra Ignacija je najviše fascinirao upravo njegov odnos prema knjizi: desetljećima je neumorno skupljao i čuvao dobre knjige te ih rado posuđivao svima koji su ih trebali. Zadivljujuća je i njegova upornost i točnost kojom je obavljao svoje svakodnevne poslove pružajući u svemu primjer sabrane skromnosti, marljivosti i samodiscipline. Preminuo je 24. studenog 2009. u Visokom, a pokopan je u Kraljevoj Sutjesci. Stota obljetnica fra Ignacijeva rođenja s poštovanjem i zahvalnošću obilježena je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, gdje je fra Ignacije ugradio najveći dio svoga života. Osim projekcije dokumentarnoga filma o fra Ignaciju, u holu Konvikta postavljena je izložba njegovih knjiga i članaka koje su učenici mogli na licu mjesta prelistavati i čitati, a kako se fra Ignacije bavio i slikarstvom, izložbi su pridodana i njegova likovna djela: Portret majke, autoportreti i mrtve prirode.
POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU
vl. Snježana Tomić
tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032
SVJEŽE CVIJEĆE BUKETI VJENČANI BUKETI ARANŽMANI LONČANICE VIJENCI POGREBNA OPREMA I USLUGE
4
BROJ 231
OŽUJAK 2014.
ISTRAŽIVANJA
O
zbivanjima u prošlosti BiH imamo dosta spoznaja. Nešto je zapisano, a nešto i arheološki istraženo. No, u svemu tome postoji jedna "crna rupa" koja se vremenski utapa u period od 7. do 10. stoljeća. O tom vremenu u kom su naši preci Slaveni doselili na ove prostore znamo malo, a i to malo teško se uklapa u smislenu cjelinu. Zahvaljujući nekolicini vrsnih znanstvenika – istraživača slavenskog mitskog poimanja ustroja svijeta, otkriveno je kako su to poimanje naši preci s ovih prostora zapisali i kako je stiglo do nas. Mislim prije svih na ruske znanstvenike Ivanova i Taparova, zatim slavista akademika Radoslava Katičića, Slovenca Pleterskog i Hrvata Belaja, koji su došli do spoznaje da Slaveni svoje znanje nisu zapisivali u knjige, pošto nisu imali pisma, nego u prirodu. Svoje bogove, vremenski, biljni i astrološki kalendar Slaveni su nam ostavili u naslijeđe i mi ih danas polako iščitavamo. (...) Prema staroslavenskim vjerovanjima, gore tj. na nebu je nebeski bog koji je stvorio svijet i koji održava njegov red, u podnebeskom svijetu žive ljudi, a u korijenju, zemlji, tami i vlazi živi bog podzemnog svijeta. Nebeski bog zove se Perun i on za uređenje svijeta ima veoma efikasno oružje. Za upristojenje neposlušnih koristi munju i grom. Bog podzemnog svijeta zove se Veles, uobličen je u zmiju-zmaja i on je, osim pastira pokojnikâ, bog stoke i darovatelj svog blaga. Zmaj stalno pokušava narušiti uspostavljeni red, uspeti se do Perunovog grada na gori da mu uzme prijestolje, a Perun ga uvijek iznova bije, tjera svojim munjama i vraća u njegov svijet. Veles ipak uspijeva u točno određenom periodu godine poremetiti red, krade Perunu ženu i u svom svijetu s njome ljubuje. Tada se remeti ljetni period godine, vode se povlače i dolazi zima. Veles krade Perunu i tek rođenog sina i odvodi ga u podzemni svijet. Kada ovaj odraste, vraća se OŽUJAK 2014.
Faksimil intervjua u "Oslobođenju"
Tragom toponima Toni Petković je zaljubljenik u prirodu i ljubitelj legendi iz prošlosti, ali ne samo ljubitelj nego i njihov zapisivač. Mnoge od njih objavljene su u serijalu u našem listu, prije desetak i više godina. Novi iskorak, u još dalju prošlost, napravio je istražujući toponime na vareškom području koje se može dovesti u vezu sa staroslavenskom mitologijom. To ga je spojilo sa stručnjacima za tu oblast te je njegovim volonterskim radom i zalaganjem područje Vareša uvršteno na regionalnu mapu staroslavenskih mitoloških lokaliteta. Zaintrigirano njegovim tezama, sarajevsko je Oslobođenje nedavno, u rubrici "Pogledi", objavilo intervju s Petkovićem, iz kojeg prenosimo najvažnije dijelove. Priredio M. M. u svijet živih i sobom donosi proljeće, otapa se snijeg, vode se oslobađaju, što omogućava ponovnu sjetvu i preživljavanje. Vječiti sukob bogova je ustvari kružni hod vremena kroz godinu dana koji ljudima pomaže da, prateći te mitske događaje, odrede vrijeme kada što treba raditi u poljoprivredno-stočarskoj djelatnosti i
kada kom božanstvu treba prinijeti žrtvu kako bi se uspostavljeni red održao. (...) Tako je i na području Vareša slavenski mit, umjesto u knjige, upisan u okolnu prirodu, da bi tu ostao trajno. Evo, Bog Perun je "smješten" na istoimenu planinu pored grada s dominantnim vrhom od 1472 m. Bog Veles je sjeverno od
BROJ 231
Peruna, prema izvorištu rijeke Stavnje na nešto nižem uzvišenju istoimenog toponima s blago zaobljenim vrhovima i s barovitim zemljištem, a u podnožju s vodom i pećinskim sustavom. Žensko božanstvo, Perunova žena, "smještena" je prema sjeveroistoku od Peruna i Velesa na planinu Zvijezdu. Perunov sin Bogoš je tik do Peruna i razdvaja ih samo voda. (...) Navedene spoznaje i raspored božanstava nisu na prostoru Vareša ucrtani nasumice, nego po strogo matematičkim odnosima, a to najviše i fascinira. Naši preci su imali sveti hodočasnički trokut. Veliki trokut bio je namijenjen kultnim potrebama šireg okružja, a mali trokuti za poljoprivredne potrebe seljaka. Trokuti su precizno orijentirani u prirodi i imaju točno određene veličine kutova u odnosu na bogove koje predstavljaju. Veliki vareški trokut svoje ishodišne točke ima na Perunu, Zvijezdi i Veležu, sva tri kuta su međusobno vidljiva i simboliziraju Peruna, Mokoš i Velesa. (...) Prilikom mjerenja tih kutova na prostoru Vareša ostao sam zapanjen: odstupanja od zadane veličine iznose nevjerojatnih 0,01 posto. Vareška brda su zapravo kalendar u prirodi i na te točke tokom godine se hodočastilo i prinosila se žrtva na izgrađenom svetištu. Sve navedeno prepoznaje se i u prikupljenim legendama i u folklornoj tradiciji Vareša, koje su i bile temelj mog istraživanja. (...) I neki drugi gradovi izvan BiH imaju staroslavenske hodočasničke trokute, što će biti temelj realizacije jednog međudržavnog projekta. Ovakvi trokuti pronađeni su u Sloveniji te u Hrvatskoj, u Istri i kod Splita, s gotovo identičnom mitskom pozornicom kao u Varešu. U toku su dogovori da se ti hodočasnički trokuti s okolicom predstave jedni drugima kroz publikacije, gospodarsku suradnju i turističku razmjenu.
5
OSREDAČKI POVRATNICI
Struja iznad krova prolazi
Gledaju u žice Piše M. Marijanović Ima tome 15 mjeseci da smo prvi put posjetili povratnike na Osretku i donijeli priču (u broju 216) o njihovu životu bez elementarnih uvjeta, među kojima je najveći problem bio u nedostatku električne energije. U međuvremenu je za Matićeve nađeno hibridno rješenje pa svoje ognjište u pušnici napajaju solarnom energijom, ali to im može služiti samo za osnovne potrebe. Dotle, električni vod s tri žice prolazi točno iznad njihova krova i struja kroz njih putuje nekim drugim sretnicima.
Nastamba Matićevih
6
S
nijeg je ove zime izdao, na sreću mnogih koji žive u vareškim vrletima. Ipak, prva dekada ožujka prošla je uz malo pahulja koje su zakitile gorske predjele. Jednoga od tih predvečerja, pod blagom mećavom, u jedinom prozoru jedinoga osredačkog kućerka bijaše prijatno ugledati svjetlo. Prošli put smo, naime, odlazeći baš u suton, Matićeve ostavili sa svijećama. Unutra, nova slika. Dnevni je boravak sada pristojno opremljen, skučen ali skockan, u svakom slučaju u suprotnosti s vanjštinom objekta. Izvana pušnica, iznutra kućica. Ispred ulaznih vrata svoj kutak ima pas čuvar. Naoko pitom i željan igre, ali kada ga domaćin Anto pusti s lanca više nego ozbiljno shvaća svoju ulogu i odjuri u šumu razgoniti divljač. Zgarište kuće u kojoj su Matićevi živjeli do rata prošli put je bilo u fazi raščišćavanja, sada je pak unutar zidova natkrivena i opremljena jedna prostorija u kojoj su kupatilo i toalet. Nije se ugodno raspariti u kadi pa na vjetar ili na studen dok se priđe do kućice, ali drugo rješenje nije postojalo. U podrumskom dijelu zgarišta Anto je natkrio garažu za maloga terenca kojeg mu je darovao sin iz Njemačke. Dobivši auto, odustao je od kupovanja konja te sad on i Ljuba vrckavim suzukijem stižu do prve trgovine na Pogari i do crkve u Borovici. Gostima odnosno svojima iz obitelji, kada im dođu, opremili su dva ležaja u potkrovlju. Uglavnom, zadovoljni su onim što su postigli vlastitim rukama ili stekli uz pomoć djece, ali nije teško BROJ 231
pogoditi čime nisu zadovoljni, a to je odnos društva. Zato su se, po pitanju dobivanja priključka za struju, na koncu morali obratiti uredu ombudsmana za ljudska prava u Sarajevu. Taj je ured primorao kantonalnu podružnicu Elektrodistribucije u Zenici da se očituje. U njezinu dopisu stoji da bi elektrifikacija nastambe Matićevih koštala približno 20 tisuća KM i da ovo dvoje povratnika imaju obnovljen "samo pomoćni objekt (sušnica) u kojoj gosp. Matić trenutno živi i to na parceli koja u kopiji katastarskog plana ne odgovara parceli na kojoj se nalazila njegova porodična kuća". Veoma principijelni i geodetski obaviješteni električari nadalje su ukazali da je "gosp. Matiću Općina donirala dva solarna panela za proizvodnju električne energije" i još su u svoju obranu naveli da obespravljeni osredački povratnik i gospodin "odranije posjeduje i agregat na dizel gorivo". Zvuči to gotovo kao prijava, a i preciziranje kakvo gorivo Antin generator troši nepristojno je, pa i neistinito. Jer, Anto se žali da mu je sve na benzin: i auto, i agregat, kao i motorna pila koja mu je glavno radno sredstvo. Što se tiče solarnih ploča i tu ima, na papiru isporučitelja – tvrtke "Sole" iz Posušja, zanimljiv detalj. Olovkom precrtana naznaka "jamstvo: 2 god." i rukom dopisano "6 mjes". Koja nonšalancija u prekrajanju roka, čak bez ovjere dopisanog. Onda, materijal za montiranje ploča i samu montažu valjalo je također platiti, gotovo 500 KM, ali priskočili su iz udruge "Naš dom Borovica" i snijeli taj trošak. Anto i Ljuba ističu da su kod svega naročitu pomoć imali sa strane borovičkog poduzetnika Nikole Šimića. I tako je prvo svjetlo na Osretku najzad zasjalo početkom kolovoza 2013., nakon 20 godina. Solarno je napajanje riješilo proOŽUJAK 2014.
IZLOŽBA U VIJACI blem rasvjete i malih potrošača. Međutim, za kratkih zimskih i tmurnih dana, vajka se Ljuba, teško se navečer može pogledati do kraja neku seriju i kad televizor iscrpi kumuliranu energiju onda je više nema ni za sijalice. A pokušaj spajanja frižidera smjesta je ostavio pogubne posljedice na adapter čija je zamjena koštala cijelu "bosansku" mirovinu od 300 KM. Anto, razumljivo, ne odustaje od traženja priključka. Nadležnima je sâm predlagao nekoliko opcija kako ga mogu priključiti na mrežu, ali njima nijedna nije dovoljno jeftina. Ironija je tim veća što preko Osretka vode dva dalekovoda iz Kaknja prema Tuzli, visokonaponske žice zuje na sve strane, a lokalni vod na koji bi se, da ima volje, moglo spojiti ove povratnike prolazi im na koji metar iznad krova. Naravno, za to nedostaje trafo. Međutim, zbog toga što im se provlači kroz uši kako bi to bila preskupa investicija, jer njih je "samo dvoje", ovi ljudi se razložno osjećaju manje vrijednima. S negodovanjem navode primjer nedavne krađe trafo uređaja u obližnjoj Bukovici i kako je ondje odmah postavljen zamjenski. Kad se već spomenu krađa, čak i u tako skrovitom zakutku gdje žive, ni Matićevi nisu pošteđeni. Tijekom nekoliko dana odsutnosti netko ih je pokušao lišiti i tog agregata koji imaju, ali su ga srećom prethodno sklonili u Borovicu. Obijena im je šupa u kojoj su ga držali, no pljačkaši nisu otišli praznih ruku; pokupili su klanfe i čavle koje je Anto prikupljao za daljnje poslove na gradnji. Eto kako teku povratnički dani na Osretku. Doprinosa da ne budu laki dala je i vareška Šumarija upropastivši lani prilaznu cestu do zaseoka. Kad su završili izvlačenje trupaca, naravno, otišli su i ne osvrnuvši se. Anto ih odonda, kad siđe u grad, posjećuje u njihovoj upravi u Ljepovićima i obećaše mu već četiri puta da će popraviti štetu, najavljujući svaki put da će to biti "u četvrtak". Otad Matićevi s podsmijehom pogledavaju četvrtkom u kalendar. Ali da su svi hitri kad treba što izvući s Osretka, bio to balvan ili ekser, zbilja jesu. Kad je ove zime pao prvi snijeg i nakon Antinih intervencija pročišćen put do Osretka, odmah za grtalicom stigao kamion po zaostale trupce. Pored svih teškoća koje imaju u opstanku na pustom Osretku umalo da se zaboravi ono ključno: Anto i Ljuba nemaju kuće. Žive u pušnici! To se nekako uzima zdravo za gotovo; pod krovom su, što bi još htjeli. No, oni se prijavljuju, traže, moljakaju za obnovu. Uzdaju se da će doći dan kad će cestom iza krivine zastenjati kamion nakrcan građevnim materijalom pa da vozač prikoči, zatrubi i upita ih kroz prozor: Gdje ovdje živi Anto Matić? OŽUJAK 2014.
Autorice izložbe
Složna srca, vrijedne ruke
U
separeu ugostiteljskog objekta "Krčma F&M" u Vijaci dana 9. ožujka 2014. upriličena je izložba rukotvorina. Voditeljica izložbe Marjana Franjkić kazala je za naš list da iza ovog, donekle i eksperimentalnog, kulturnog događaja stoji neformalna skupina žena "Vrijedne ruke" Vijaka, koja se planira registrirati i nastaviti s ovakvim aktivnostima. Cilj je bio osloboditi kreativnost i prikazati dio pomalo već zaboravljene baštine koju mlađe generacije žena ne nastavljaju slijediti, iako to, barem u ovoj ženskoj aktivi, nije slučaj. Izloženi su bili uglavnom vezeni, heklani i slični radovi, a vrijednim rukama ovih žena pridružio se i par muških ruku, čije se vještina pokazala kroz izradu maketa starinskih predmeta i pomagala. Za jedan eksponat
Raznovrsni radovi
kazano je da potječe iz 1924. godine i taj već ima muzejsku vrijednost. Razmatra se da ovakve izložbe barem u blagdanskim i svečanim prigodama budu komercijalnog karaktera, ali to će ipak biti sekundarni cilj. Posjetitelji izložbe uzgred su počašćeni domjenkom.
M. M.
Vijaka b.b. 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina
tel. +387 62 184 730 info@krcma-fm.com BROJ 231
7
U IME BOLJEG SUTRA
Jozo Matošević je cijenjeni elektroinženjer pred mirovinom. U godinama je kada bi sa svojim ogromnim stažem trebao ostavljati mlađima svoja stručna znanja i iskustva. U gradu je u kome mu zapinje za oko odavno zastarjela konstrukcija javne rasvjete – ali kome trebaju njegovi savjeti i vizija, čak nije zanimljiva ni volonterska podrška. Okrenut je stoga svome selu i svojoj vikendici. Svome kultiviranom imanju i odnedavno svojim pčelama. Invaliditet ga u tome usporava, ali ne zaustavlja. Ondje mu je pošlo za rukom i nešto nesvakidašnje – pripitomiti lisicu. Pobornik je načela da prosperitet ne treba čekati, nego ga treba stvarati, barem mu doprinositi. Podcrtava da svaki pojedinac može bar toliko učiniti i da je to najosnovnija stvar. U Biltenu sela Mir, objavljenom prošle godine, svojim je tekstom kod sumještana, pa i onih raseljenih, apelirao na podizanje svijesti. Naglasak je upravo na uređenju okoliša i osobnom doprinosu vlastitoj sredini. Prenosimo veći dio tog teksta, a na mjestima gdje Matošević spominje Mir može se manje ili više zamisliti i svako drugo naše selo, te njegove (pre)poruke uzeti univerzalnim
Više vlastitog doprinosa Naučio lisicu da mu jede iz ruke
Priredio M. M.
B
udite pošteni, čestiti, pametni i obrazovani. Naši roditelji i preci su nas tome učili. Sva filozofija poštenog načina življenja sadržana je u staroj izreci: "Ne čini drugome što ti nije drago da tebi drugi učini". Volite svoje selo kao što ga ja volim i nikada ga nećete zaboraviti. Ne zaboravite mjesto gdje ste se rodili vi i vaši preci jer je to jedino mjesto gdje ćete osjećati da ste na svome i da vam to nitko ne može oduzeti. To je mjesto gdje se možete uvijek vratiti i najbolje se odmoriti i uživati. Učinite sve što možete da pomognete da Mir bude mjesto ugodnog življenja i odmora. Uređenjem vlastitog doma, okućnice i imanja pomoći ćete da Mir bude lijepo uređeno i civilizirano selo u koje će biti drago doći vama, vašim prijateljima i gostima. Preporučujem vam da pri uređenju vaših domova i okućnica koristite dobre i pozitivne ideje koje vidite u mjestima vašeg sadašnjeg boravka i rada. Takođe vam preporučujem da iz mjesta gdje živite prenesete sadnice ili sjeme cvijeća, ukrasnog grmlja ili drveća koje ne raste na Miru. Na taj način uljepšat ćete vaše okućnice
Primjer odmorišta u mirskoj šumi
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
AMI
TR
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 8
i obogatiti Mir novim i lijepim biljnim vrstama. Neke od tih sadnica vječno će ukrašavati Mir. Uređenjem pristupnih puteva, staza i slobodnih površina učinit ćete da kompletno selo bude ugodna, lijepo uređena sredina u kojoj će se svi ugodno osjećati i uživati. Na pogodnim mjestima postavite jednostavne drvene klupe za odmor, klackalice i ljuljačke za igru djece. Posmatrajte, analizirajte i razmišljajte o gospodarskim aktivnostima kojima se bavite ili koje postoje u vašim mjestima življenja. Razmislite da li se neke od aktivnosti mogu organizirati na Miru, Varešu, Sarajevu ili u BiH. Posmatrajte, snimajte i analizirajte turističke suvenire i neke jednostavne proizvode koji bi se uz manje izmjene ili prilagođavanja našem podneblju mogli proizvoditi na Miru ili u Varešu. Posmatrajte, snimajte i razmišljajte o razvoju svih oblika turizma, a posebno ruralnog, koji su razvijeni u vašim mjestima življenja. Sva pozitivna iskustva i ideje oko organizacije i realizacije pokušajte ostvariti na Miru ili Varešu. Neka nam sljedeći najvažniji zadatak bude razvoj gospodarske aktivnosti na Miru i Varešu. Razvoj bazirati na ekonomskim principima. Razvojem gospodarstva pomogli bismo onima koji žive na Miru ili u Varešu a pomogli bismo da i oni koji su zainteresovani za povratak imaju od čega živjeti, nakon povratka. Razvojem gospodarskih aktivnosti pomogli bismo ukupni razvoj sela i Vareša.
BROJ 231
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI OŽUJAK 2014.
INTERVIEW
IVAN ŽILIĆ
Želim samo transparentnost U ekskluzivnom intervjuu za naš list, Ivan Žilić otvoreno progovara o nedorečenim, neiskrenim i nemoralnim ponudama koje su mu servirane otkako je izrazio želju da investira na području Hrvatske i BiH, i da čak refinancira dugove ovih dviju država. Pri nastojanju da institucionalno zaštiti eventualne investicije, kao i kreditna sredstva koja bi plasirao u regiju, Žilić se sudario s mentalitetom balkanskih biznismena i političara kojima transparentnost nije ni u peti. A na margini Žilićevih nezaključenih poslova stoje i skromni vareški projekti, za čiju smo ga sudbinu također pitali. Razgovarao M. Marijanović Poštovani gospodine Žiliću, tri mjeseca nakon što smo Vas predstavili u "Bobovcu" vrijeme je da načinimo jedan rezime, da saznamo što Vi imate kazati o ponudama koje Vam donose ljudi s naših prostora, pa i kad je riječ o političarima, i o poslovnim ljudima; dakle, jeste li imalo zadovoljni, ima li ičega konkretnog u tome? Da, gospon Marijanović. Kako da vam i gdje da počnem? Možda je najbolje početi na kraju. Rezime je, iskreno rečeno, katastrofalan. Političari koje sam ovdje primio su sto posto katastrofa. Načelnik Avdija Kovačević od 20. decembra blokira pet hiljada eura moje humanitarne pomoći Varešu, iako sam mu rekao da, nezavisno od religije, podijeli novac ljudima kojima je pomoć neophodna. Taj mi se novac iz banke odozdo vratio već tri puta, zato što mi on već treći put svjesno šalje pogrešan broj računa odnosno IBAN i SWIFT. Time je načelnik Avdija Kovačević svjesno oštetio 100 penzionera Hrvata i Bošnjaka kojima sam ja htio u ovim teškim danima dati po 50 eura. Zatim, pojavili su se Kanađani koji su meni nudili da zajednički kupimo rudnik Vareš, pošto su oni navodno u posjedu tog rudnika, za nekih 400 miliona eura. Ja sam rekao da ću to uzeti u razmatranje i onda sam poslao to gospodinu Avdiji Kovačeviću. On je meni stavio do znanja da ti ljude uopšte ne postoje, da je to već odavno prodano nekome u Srebrenik. Ja sam načelniku Avdiji Kovačeviću lično dao moje papire, u vrijeme mog intervjua za bosansku Face TV, od porezne uprave Luxembourga. A on je mene priOŽUJAK 2014.
javio kod policije u Luxembourgu. Po njegovom mišljenju, ovi papiri koje sam ja njemu dao su falsifikati. Luxembourška policija mu je to demantovala. Potom je on meni preko Facebooka zatražio prijateljstvo, koje sam ja odbio. Znači, sada je jasno, načelnik grada Vareša Avdija Kovačević sve je učinio da bi spriječio ulazak moje humanitarne pomoći, kao i mog i drugih kapitala u Vareš. Njegov zadatak je da Vareš kao grad unazadi i od njega stvori selendru.
teškim dugovima, onda je rekao da ima privatnih dugova u kompaniji. Ponovio sam da sam spreman državi prenijeti pet milijardi eura, da odemo kod javnog bilježnika ovdje i da država to prihvati, i onda država cijelo vrijeme kontroliše moj kapital, tako da je manipulacija neizvodljiva. Njegov privatni kredit od 70 miliona kod Hypo Alpe Adria banke, prihvatio sam da regulišem. Rekao sam: u redu, možemo se dogovoriti. Kao prvo, morate mi
Vareški projekti su realni i s moje strane ostaje spremnost da ih se pokuša što prije realizovati. Još uvijek sve zapinje na tome kako ću ja, preko državne vlade ili preko nekoga drugoga, ući s kapitalom dole. Recimo, bilo bi mi drago da u centru Vareša napravim shoping centar, da se tu podigne baš nešto lijepo, ali to se može napraviti samo ako vlasti moj kapital legalizuju. Ja nemam pravo, tj. ne želim da perem novac u Bosni. Već tri mjeseca gospodin Dubravko Tomljanović zahtijeva od mene da primim gospodina Stipu Mesića. A preporuka su mu gospoda Zulkani Asipi i Islami Bujamir. Gospodin Tomljanović traži od mene da ja napišem gospodinu Mesiću pismo namjere i da ja njega u tom pismu pozovem kod sebe. I onda žele da ja gospodina Stipu Mesića u Luxembourgu zvanično osiguram kod njegovog dolaska. Meni se čini da se gospodina Stipe Mesića Nijemci žele riješiti. Ako mu se nešto dogodi ovdje u Luxembourgu odgovaram ja, pošto je on svoj zadatak izvršio i više ga Nijemci ne trebaju. Što se tiče Jerka Ivankovića Lijanovića, on je zaista katastrofa. Kad je bio ovdje, prvi dan mi je objasnio kako je država u BROJ 231
stvoriti kontakt sa Hypo Alpe Adria bankom da se s njima dogovorimo, pošto je to vaš dug. Znači, da li će vas pustiti iz tih dugova to zavisi od njih, a ne od vas. Dogovorili smo se, sve u redu. Drugi dan je došao ponovo i kaže mi, zaboravite sve ono što smo jučer pričali, ja imam već drugu ideju: znate šta, dajte mi pet miliona i ja ću vas napraviti predsjednikom! Odgovorio sam mu da može sam da radi to predsjedništvo jer ja imam dovoljno posla ovdje. Osim toga, zašto da se ja kriminalizujem s mojim novcem!? Znači, s nekim bi se on dogovorio, on bi želio da ja potplatim nekoga kako bih ja postao kriminalac. Odmah sam mu to izbrisao iz glave. Onda je rekao da možemo kupovati hrvatske državne obveznice preko predsjednika
9
INTERVIEW hrvatske Vlade Zorana Milanovića, rekao sam mu i na to – zašto ne. Možemo probati s dvadeset miliona, kaže on, rekoh mu: gospodine, probati se ne može, da se tako izrazim, praviti dijete, nego dijete se ili pravi ili ne pravi. Hoćete li vi sa mnom raditi obveznice, da radimo, a probati – to ne postoji. I tu smo završili, on je rekao da će se meni još javiti, ali ja više nisam dizao slušalicu. Odbio sam svu njegovu poštu i suradnju zato što ja ne želim sebe kriminalizirati, prema tome on je za mene završena stvar. Zatim, u ime Vjekoslava Bevande došli su Eugen Šušak i još jedna djevojka, prikazali su mi stanje Bosne i Hercegovine, projekata je mnogo, i to dobrih, zdravih projekata. Sve smo okvirno razmotrili i najavili su mi za sljedeći dan gospodina Bevandu. Sljedeći dan došao mi je gospodin Budimir, Živko, što me malo iritiralo. Nisam znao o čemu sad pričamo. Gospodin Živko Budimir kaže mi on ima jednu dobru stvar, a to je kupovanje aluminijskog kombinata u Mostaru. On ne spominje Bevandine projekte, nego ide s nečim novim. Rekao sam mu: može, ali moramo ipak preko države. Onda je on predložio da se to preko banke odradi. Pošto ja nisam upućen u sve te stvari dole, on je rekao da idemo preko Hercegovačke banke i Hercegovina osiguranja koji su pod stečajem. Rekao sam, može ako je sve čisto. I šta se pojavilo kod njega, ja saznam naknadno da ta dva subjekta nisu pod stečajem nego su već prije otprilike deset godina likvidirani i da se tu ne može više ništa pokrenuti. On je meni pokušao, tako reći, prodati likvidirane stvari. Uglavnom, on je meni javio da je već sve pripremio preko stečajnog upravitelja banke Hamida Tipure i osiguranja Josipa Prskala. Kao prvo je otišao u Bad Homburg gdje je on, po njegovim riječima, suvlasnik firme "Budimir export-import", odakle je sa svojim advokatima otišao u Düsseldorf u centralu Ergo osiguranja koja meni duguje novac, i otamo on mene zove. Kaže, ja sam upravo u svom birou, ja sam pregledao stvari, sve je u redu i možemo početi raditi. Vidim, zove me s njemačkog broja telefona (0049) i znam da je to Düsseldorf (0211), centrala Ergo osiguranja, Nijemci. I pitam ga, onako, da li je Nadi, njegovoj sekretarici, dao kolače koje sam poslao, kaže: pa kad je vidim, dat ću joj. Znači, cijelo vrijeme je on bio u Njemačkoj, 300 kilometara od mene, od Luxembourga, nije se uopšte udaljio dole i nije razgovarao s ljudima dole nego pripremao tu s Nijemcima zajedno igru protiv mene. Tako je on spriječio ulazak moga kapitala u Bo-
10
snu i Hercegovinu. Da li je to radio uz suglasnost Bevande, to nisam ni pokušao da razjasnim. Pitao sam ga usput, kako je on s gospodinom Lijanovićem, kaže: to mi je dobar prijatelj. Znači, oni su vjerovatno direktno od Nijemaca plaćeni, da spriječe pomoć Bosni. Predstavnica Grada Zagreba u Briselu, gospođa Ines Sabalić mi je dovela, u ime gradonačelnika grada Zagreba Milana Bandića, njegovog pročelnika, gospodina Miru Lacu, na pregovore. Gospodin Laco mi je objasnio da grad Zagreb ima 370 miliona eura duga sa 9 posto kamata. 70 miliona eura je kratkoročni dug, a ostalo je srednjoročni dug. Poslije dužeg konstruktivnog razgovora dogovorili smo se o modalitetima. Ja plaćam tih 370 miliona eura odmah, a oni meni to vraćaju uz jedan posto kamate, sljedećih trideset godina. To je bio konačni dogovor. Tri dana kasnije, javlja mi se gospodin Laco. On mi BROJ 231
kaže da se on s Bandićem konsultovao i da su došli na mnogo bolju ideju. Ja ću njihove obveznice u količini od 370 miliona eura prvo na berzi otkupiti, a onda će oni to od mene otkupiti s 15 procenata više. Odgovorio sam mu, da imaju pare oni bi tih 15 procenata u svoj džep stavili, a ne meni poklanjali. Tako da je i ovo bio jedan nedoličan način precjenjivanja vlastitih mogućnosti, te je i ta prilika propala. Što se tiče biznismena koji su dolazili ovdje mogu reći isto da su devedeset posto katastrofa. Mogu da govorim recimo o Todoriću, koji je dole poznat kao najbogatiji Hrvat s 581 milion eura. Ali meni su došli njegovi predstavnici Piruška Canjuga i Zdravko Marić i oni su meni predstavili da imaju 600 miliona eura duga. Trebaju da to podmire, a onda bi željeli da preuzmu slovenski "Merkator" i imaju jedan plac od 140 miliona eura u Zagrebu. Dogovorili smo se da idemo redoslijedom OŽUJAK 2014.
i precizirali četiri tačke plana kako da se radi. Prvo će se skidati 600 miliona eura, pošto je to konkretno i može se relativno brzo odraditi. Poslije toga ćemo ići na "Merkator" pošto je to dugoročno, slovenska vlada je vlasnik što znači ne možemo preuzeti nego moramo s njima pregovarati, a onda ćemo pričati o 140 miliona eura ulaganja u Zagrebu. Šta se događa: dva dana kasnije oni meni kažu, ja kupim od "Merkatora" 140 miliona obveznica i oni odmah kreću prema "Merkatoru". Ja sam tada pozvao gospođu Canjugu i pitao sam da li smo mi negdje u raskoraku jer smo dogovorili drugačiji redoslijed poteza. Onda mi je ona rekla da je naš posrednik Nedžad Haznadar obavijestio njih da sam ja promijenio mišljenje i da ćemo raditi tako. Objasnio sam joj da ja to nisam rekao i da su me trebali direktno pitati ako su primijetili da se mijenja plan. Tako da sam i tu morao odmah zaustaviti sve. OŽUJAK 2014.
Nedžad Haznadar mi je doveo još dvojicu advokata, jednog Tomislava Orehovca iz Zagreba, on mi je ispričao da on ima 20 advokata i odmah mi donio ugovor da sa mnom potpiše, da će oni mene ubuduće u Hrvatskoj zastupati. Pitao sam ga da li poznaje evropsko pravo, kazao je da ne poznaje. Rekao sam: gospodine, vi ste došli ovdje i imate, tako reći, vozačku dozvolu za moped, a hoćete da vozite autobus. To je nemoguće, znači zaboravite tako nešto. Onda mi je dolazio Vicenzo Blagaić s projektom "Hrvatski san", to je projekat u Hrvatskoj, dole na Pelješcu, njega niko ne zna, ali on je pokušao meni nešto objasniti i to sam isto tako odbio. Dolazili su mi ljudi od "Gredelja", to je jedna velika mašinska fabrika za vlakove, u Zagrebu, došli su Ilija Tolić, Pero Hrkać i profesor Ljubo Jurčić, pokušali su da mi prodaju taj "Gredelj", ja sam to isto prihvatio, ali sam rekao ako je pod stečajem onda se zna – stečajni upravitelj ima cifru šta košta "Gredelj". I tu je bio taj Pero Hrkać, ali nije htio da kaže kolika je cifra. Ja mu kažem, pa kako ću ja s vama kupovati? On meni veli: dođite vi dole i uključite vaše advokate dole. Kakve advokate uključivati, ja ih ne trebam ako je sve neosporno, kupuje se i tek za razradu prenošenja se uključuju advokati. Vi ako imate sve čiste papire, nemate šta advokate tražiti. I oni su mi već nekoliko puta eskivirali, tako da sam ja i to blokirao. Dolazila mi je neka "Meta" grupa iz Slovenije, koji su isto tako nešto pokušavali, ali nema ništa. Imao sam još nekoliko sastanaka s našim ljudima, ali mogu iskreno da kažem: naši poduzetnici su manje-više u ogromnim dugovima. Kao recimo Mujo Selimović iz Sarajeva, i on mi je tu dolazio s nekim, oni su došli privatnim džetom da mene fasciniraju, ali ima 170 miliona duga, kažem mu ja: u redu, otplatimo to kod Hypo Alpe Adrije, on kaže: može, ali samo preko mog računa. Ja mu velim: pa jeste li vi normalni, vaš račun je blokiran, ako ja uplatim na njega znači sve je nestalo!? To mu je bio jedini uslov, ja sam mu rekao:
ako je to uslov, onda doviđenja, tako da sam se i s njim razišao na takav način. Sve u svemu, moj rezime je da sve što sam dosad pokušavao odraditi s našima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije jest nula. Osim toga, neki Jusuf Jevtić pokušava neki pritisak da vrši, on hoće na silu da ja s Aleksandrom Tičićem i Milom Đukanovićem pregovaram. Aleksandar Tičić kaže meni da je Jusuf Jevtić napisao jedno pismo namjere za mene u vezi mojih investicija u Crnu Goru. I tu sam rekao: oprostite, meni je to nepoznato, uglavnom sam i to stopirao. Ja mogu samo da se zahvalim medijima koji su do sada ipak koliko-toliko objektivno prikazivali stvari, ali, inače, ono što ja trebam i što moram opet ponoviti jest da ja želim državi dati pet milijardi i da ona kontroliše moj novac, a ne da dolaze neki političari, da njih tako reći potplaćujem, da bi oni ostvarivali svoj interes. To meni nije potrebno. Spomenuli ste da, unatoč svim tim promašenim misijama s kojima su pojedinci različitih profila i interesa dolazili k Vama, ostajete kod svoje ponude državi Bosni i Hercegovini. No, kad je dolazio predstavnik predsjedatelja Vijeća ministara gosp. Šušak jeste li se tada dotaknuli Vaše ponude koju smo mi prenijeli u prosinačkom broju "Bobovca", i koji je stav bh. vlasti po tom pitanju; pitam Vas ovo jer tu informaciju nismo mogli dobiti od njih, a tražili smo je u više navrata? Da, on se osvrnuo na to i oni su rekli kad se vrate dole da će mi o tome javiti, ali do sada ja ništa nisam dobio. Ja sam to očekivao, i očekujem, jer on je meni najavio dolazak Bevande, a došao je Budimir i tu je sve stalo. Tako da bi gospodin Šušak trebao napokon javiti meni šta oni dalje misle. Ja mogu reći samo da su Lijanović i Budimir svojim dolaskom doveli državu u jedno vrlo loše svjetlo kod mene. Dakle, Bevanda mora lično to raščistiti i dignuti naš kontakt na dostojan nivo.
Meni bi ipak bilo najdraže kad bismo se vratili onome što sam preko vašeg lista ponudio još u prvom razgovoru s vama, a to je da izmirim vladine odnosno državne dugove. Tako da onda vlada prema meni, tako reći, razvuče te dugove na trideset godina, uz jedan posto kamate i tri posto glavnice. I sav taj novac koji bi vlada meni vraćala, ja bih stavio dole u Bosni na banku i to ćemo onda preusmjeravati na financiranje malih projekata. BROJ 231
11
INTERVIEW Da se sada vratimo Varešu i onim projektima koji su Vam upućeni od strane načelnika Avdije Kovačevića. U kojoj je to fazi, kakvi su izgledi da se barem ti projekti ili projektne ideje ne upropaste ovim mešetarenjem koje se događalo oko Vas? Pa, ti projekti su realni i s moje strane ostaje spremnost da ih se pokuša što prije realizovati. Još uvijek sve zapinje na tome kako ću ja, preko državne vlade ili preko nekoga drugoga, ući s kapitalom dole. Recimo, bilo bi mi drago da u centru Vareša napravim shoping centar, da se tu podigne baš nešto lijepo, ali to se može napraviti samo ako vlasti odobre. Ja nemam pravo, tj. ne želim da perem novac u Bosni. To govorim jasno i glasno. Jer vi ne smijete preći iznos od 10 hiljada eura, a da ne prijavite. Dakle, ja trebam legalan ulazak dole i odobrenje vlade za bilo šta, pa i za shoping centar koji bih volio u Varešu napraviti. Ja ne mogu sad, na primjer, uložiti ni u gradnju autoputa milijardu i po, toliko košta jedan dio trase kako su mi prezentovali, jer kako ću ja ta sredstva ubaciti? Meni bi ipak bilo najdraže kad bismo se vratili onome što sam preko vašeg lista ponudio još u prvom razgovoru s vama, a to je da izmirim vladine odnosno državne dugove. Tako da onda vlada prema meni, tako reći, razvuče te dugove na trideset godina, uz jedan posto kamate i tri posto glavnice. I sav taj novac koji bi vlada meni vraćala, ja bih stavio dole u Bosni na banku i to ćemo onda preusmjeravati na financiranje malih projekata. Znači, vlada indirektno uplati to i damo to narodu za normalne projekte od milion, dva, pet, ili sto hiljada, pedeset hiljada i tako dalje. Prigoda je da Vas javno izvijestim da smo mi kroz pisanje "Bobovca" također prenijeli Vašu poruku u kabinete premijerâ na federalnoj i na kantonalnoj razini. U kantonalnoj vladi su bili ekspeditivni i dobili ste pismo s četiri projektna prijedloga, međutim sad je problem što je kantonalna vlada kolektivno u ostavci. Federalna vlada se nije službeno oglasila niti htjela odgovoriti na naše novinarske upite. Kako gledate na te dvije instance? Iskreno rečeno, jedino dobro je što se nešto kreće. Što se tiče kantonalne stvari, oni su meni zaista projekte dali, to je sve lijepo, ali ja volim kad pregovaram s nekim da ga vidim, da bi mi onda nastavili pismeno kontaktirati. A ne obratno. Da zaključite posao i projekat vi se morate prvo s čovjekom vidjeti i s njim se par sati družiti da bi onda znali kako on funk-
12
Štogod su najavljivali o mom dolasku u Bosnu i u Vareš, ja samo mogu da kažem – praznih ruku ne mogu doći. To vam iskreno kažem, i neću tako doći. Kad bude razloga, recimo potpisivanje nekog ugovora, početak nekog rada, samo s takvim povodom mogu doći i pogledati ljude u oči. Želim da to shvate i u vladi, da se stvori razlog i da sve bude transparentno pa ću ja onda vrlo rado doputovati. cioniše. Poslije toga mi možemo pričati o drugim stvarima, ali prva i najvažnija stvar je ipak da ja trebam dogovor s vladom Bosne, da se ulazak novca ne napravi ilegalno i da se ne pere novac. Ja ne želim sutra probleme i zato hoću s vladom da se dogovorim kako da se taj novac legalno prebaci dole. Drugačije neću pristati, ni za pet centi, i to ne treba uopšte diskutovati. Dosad su Vam se obraćali mnogi, i Varešani i drugi, dakle dobili ste preko e-maila veliki broj molbi za podršku projektima. Jeste li pomalo već zatrpani i koji je Vaš jedinstven odgovor za sve njih? Bilo je u svemu i nekih dobrih projekata, često i presitnih koji su meni nuđeni, ali ja nisam mogao sve ljude ovdje da prihvatim. Moji ljudi koje imam su to malo pregledali, ali opet na kraju moram ja to sam pogledati. A imao sam otprilike oko pedeset posjeta ovdje, nekad i po dvije delegacije dnevno, i ja sam tri mjeseca sve druge tekuće poslove i projekte stavio na stranu da bi njih primao, a ispostavilo se da sam izgubio vrijeme. Ali ja stojim iza onoga što sam vam i u prvom razgovoru rekao, a to je: spreman sam pomoći svakome tko ima zdrav projekat, međutim bez pokretanja vlade i legalizovanja mojih investicija preko vlade još uvijek nemam načina da pomognem. Sve dok je vlada pasivna, ona mene sprječava da pokrenem transfere i, ako mi ne odriješi ruke, ja ne mogu ništa napraviti dole. Dolazak Eugena Šuška iz Bevandinog kabineta ovdje kod mene je bio samo jedan mali početak i ja očekujem da se dalje pokrene nešto. Što je suprotan scenarij, recimo u slučaju da iz kabineta predsjedatelja Bevande, evo, i nakon što ste ponovili svoju ponudu, ostanu indolentni, da Vas više ne kontaktiraju i ne pokrenu stvar s mrtve točke, gdje ćete tada preusmjeriti sredstva nuđena Bosni i Hercegovini? Ja imam dovoljno ponuda za investiranje i nemam uopšte problema tamo gdje vlade rade sa mnom i kontrolišu mene i moj novac. To je ono što bih ja želio postići i dole u Bosni. BROJ 231
Kako gledate na najnoviji razvoj situacije u BiH, mislim pri tome na nemire i nezadovoljstvo kod naroda koje je eskaliralo čak i paljenjem nekih institucija? Je li to po Vama znakovito na određeni način, sad kad i sami imate iskustvo s bh. političarima? Dobro je da narod uvidi što se radi oko njega i da politika koja se vodi nije u redu. Po mom mišljenju to je ipak malo organizovano od strane Austrije i Nijemaca, da dokažu kako smo mi kao narod zaglupili i da je naša vlada preglupa da vodi nas. Taj dokaz su sada i dobili, jedino što je narod shvatio. Tu se sada mora nešto mijenjati. Ovo razvlačenje po Daytonskom ugovoru je, tako reći, da bi nas bolje kontrolisali, i ne samo kontrolisali, neka kontrolišu, nije problem, nego ovim se muči narod. Narod treba biti socijalno obezbijeđen i da ima bar minimum normalnih uslova za život. A to stanje dole ne vodi ničemu. Dakle, moje mišljenje je da Bosna i Hercegovina mora stati na svoje noge i treba imati jednog predsjednika. To možemo postići samo ili pritiskom na Austriju i Njemačku od strane Evrope, evropskog parlamenta, da oni tu ne izigravaju 1914. godinu i treba se, na primjer referendumom, izboriti da jedan predsjednik stoji iznad cjeline. Bilo je najava, koje su, doduše, plasirali neki drugi mediji da bi dobili na ekskluzivnosti, da ćete doći u BiH pa i u Vareš. To je dodatno podgrijalo očekivanja kod ljudi, međutim, čini se da to još nije izvjesno? Štogod su najavljivali, ja samo mogu da kažem – praznih ruku ne mogu doći. To vam iskreno kažem, i neću tako doći. Kad bude razloga, recimo potpisivanje nekog ugovora, početak nekog rada, samo s takvim povodom mogu doći i pogledati ljude u oči. Želim da to shvate i u vladi, da se stvori razlog i da sve bude transparentno pa ću ja onda vrlo rado doputovati. I neka onda vlada mene fino kontroliše, ali time onda i ja kontrolišem vladu i s mojim novcem ne može pobjeći. Ponavljam, ja želim transparentnost, samo tako možemo raditi i napredovati. I zemlju ponovo staviti na noge. OŽUJAK 2014.
VAREŠKA NASELJA (II)
Narodno je starije U prošlom broju prošli smo uzvodno vareškim ulicama do pola grada, uz pohvalu Općinskom vijeću koje im je prije koju godinu vratilo stare nazive. Nastavljamo dalje, od današnje zgrade Općine do gornjeg izlaza iz grada. Piše Miroslav Petrović
I
dući dalje uzvodno, na istoj strani Stavnje nalazi se naselje Benići. Počinje ravnim dijelom gdje su kuće gusto građene pa se stječe dojam da kroz tuđe dvorište treba doći do svoje kuće. Zbog nedostatka prostora Benići se dižu u brdo gotovo pod samu Lokvenicu. U Benićima se nalaze i kuće blizanci koje su u vrijeme gradnje bile arhitektonski ispred svoga vremena. Iznad njih je spomen park zasađenih smrča prema broju godina života predsjednika bivše države – Tita. Beniće smo prepoznavali po velikom silosu bivšeg trgovinskog poduzeća, a sada pak po modernoj pekari na istome mjestu. Tu preko Stavnje je naselje Jušići. Naselje lijepo poredanih kuća, što bi Slavonci rekli, u šor. Tu ljepotu iskvarili su urbanisti izgradnjom višekatnice koja je naselje gotovo presjekla na dva dijela. Značajniji objekt za prepoznavanje Jušića je mali dom kulture kojeg se zvalo Soca. Odmah preko mosta, za koji ne znam kojem naselju pripada, nalazi se najstarije vareško naselje Matijevići u čijim njedrima postoje i danas dvije stare kuće tipičnog bosanskog stila. One su nakon revitalizacije upisane u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine i stavljene pod zaštitu države. Jedini nedostatak tog projekta je taj što zjape prazne jer nitko u njima ne živi. Matijevići su naselje koje je od svoga postanka doživjelo najmanje promjena. OŽUJAK 2014.
Prepoznavali smo ih po vareškoj pekari koja nije više u funkciji. Naspram Matijevića su Novakovići, staro naselje s najljepšim okućnicama u gradu. Stisnuto je između regionalne ceste i rijeke Stavnje. Novakoviće prepoznajemo po starom murgunđićevom vignju, po jedinom mlinu na Stavnji poznatom kao Mutijin mlin, po malom, ali izuzetno lijepom i jedinom vodopadu, te izvorskoj vodi koju, iz kanistera, velika većina Varešana koristi za piće. Novakovići su imali i malo nogometno igralište zvano "Pilota",
na kojem su izrasli mnogi vareški nogometaši. Novakovići imaju i svog Djeda, Trvtka "dijaka". Grad završava naseljem Ljepovići koje se nekada zvalo Ljepavići. Do naselja se dolazi preko Adžine ćuprije. Na samom početku odmah iza ćuprije bila je velika konjušnica staja, koje naravno više nema. U naselju je bila livada na kojoj se skijalo, zvana "Čaplja", a tu je i stara pilana. U gradu postoji i staro naselje Nikovac, koje samo cesta dijeli od Jušića. Kroz to naselje prolazi se na Selište gdje su doseljavali ljudi sa strane i gradili kuće. Vjerojatno je po tome i dobilo ime. Zajedničko svim ovim naseljima, osim Nikovca i Selišta, je to što su dobila imena po najbrojnijim obiteljima jednog prezimena. Međutim, u Korovinjićima nema Korovinića, u Zukićima Zukića, u Tirićima Tirića, u Stojkovićima Stojkovića, u Franjićima Franjića, u Benićima Benića, u Jušićima Jušića, u Matijevićima Matijevića, u Ljepovićima Ljepavića. U Varešu postoje osobe koje nose prezime Zukić, Tirić, Franjić i Novaković, ali koje nemaju nikakve veze s naseljima koja dijele njihovo prezime. Postoji jedna anegdota iz vareških ratnih zbivanja o tome kako stari, prirodni i logični nazivi nadživljavaju one koji bi ih na silu mijenjali. Naime, neki mladići postavljali su na kuću ploču s novim nazivom ulice te je izašla vlasnica kuće i upitala ih što rade, a oni joj objasnili. Vlasnica im je na to odgovorila: možete vi tu metat' štagod 'oćete , al' ovo će uvijek bit' "kod Janjušića". Tko zna jesu li i vijećnici čuli tu anegdotu pa donijeli odluku da se naselja preimenuju u ulice i zadrže svoje staro nazivlje jer bi svakako uvijek bilo po starom – kao i "kod Janjušića".
TUŽNO SJEĆANJE Dana 10. ožujka navršilo se sedam tužnih godina otkako nisu s nama naši najmiliji sin i snaha
GAVRAN
MARIJAN ARIJANA (24.IV.1979. – 10.III.2007.) (18.VIII.1979. – 10.III.2007.) Draga naša djeco, vašim preranim odlaskom u našim srcima i dušama nestali su radost i veselje. Umjesto toga, klanjamo se vašoj sjeni i ljubimo hladni mramor vašeg posljednjeg počivališta. Vašeg milog lica više nema, ali je vaša iskrena i topla ljubav živa i grije naša promrzla i tužna srca. Neizmjerno vas volimo, djeco naša. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji: otac Ivica i majka Jovanka BROJ 231
13
IZ SYDNEYJA
B
lagdani su uvijek lijepa prilika za okupljanje obitelji i familije. Božić je blagdan koji u tome zauzima prvo mjesto, pa ta božićna okupljanja uvijek su posebna i svečana te ostaju u lijepoj uspomeni. I ove godine okupili smo se za stolom u radost Božiću zahvalni Bogu što smo u prilici da se možemo okupiti kao velika obitelj, sestra i dva brata sa svojim obiteljima, i što među nama sjedi naša mama ili, kako je svi zovemo, baka Lucija. I dok smo na tom obiteljskom skupu mijenjali teme i priče, te zalazili u uspomene, na red je došao i bakin 90. rođendan koji se primicao. Nije nam trebalo puno da se usuglasimo kako nam je to jedinstvena prilika da ga lijepo obilježimo i s dragim prijateljima proslavimo. Imali smo točno mjesec dana vremena na raspolaganju, jedino što je bilo vrijeme godišnjih odmora pa je do pojedinaca bilo malo teže doći, ali što je najvažnije imali smo dobru volju. Došao je i taj 26. 1. 2014. Potrefilo se da je taj dan i državni praznik, Dan Australije, tako da je proslava bakinog rođendana imala i dodatnu slavljeničku dimenziju. Hrvatsko kulturno društvo "Braća Radići" ustupilo nam je hladovinu svojih prostorija. Pošto su u siječnju australske temperature uvijek visoke, mi smo, eto, bili primorani tražiti malo hlada. Taj dan slavljenica se našla među svojim mnogobrojnim gostima, atmosfera vesela, više familijarna. Svi su joj gosti dragi i poznati, svi su tu sa zaslugom. Svi oni itekako su zaslužni što joj je starost lijepa, pa su i svojim dolaskom uveličali njenu proslavu. Lijepo je bilo vidjeti sve te generacije, od male djece pa sve do, kako ovdje kažu, zrele dobi, kako svi se vesele na svoj način. Bilo je tu plesa i kola, a pjesme najviše. Lijepo je to za vidjeti, a vrlo rijetko za doživjeti. Rijetkost je vidjeti da slavljenica sa svojih 90 sjedi ponosno u sredini, a oko nje veliko društvo zagrljeno i pjeva. Mnogima se otme i suza s razlogom, jer u baki gledaju i vide nekog svog vrlo dragog. Tu večer napravljene su stotine foto snimaka, nije bilo gosta da se nije poželio sa slavljenicom uslikati. Jednog momenta pomislio sam da joj je to možda prenaporno pa je tiho upitao da li će moći sve izdržati, a ona mi je sa smiješkom odgovorila. "Ni s kraljicom ti se, sinko, promijenila ne bi." Moglo je te večeri nečega i zafaliti, samo pjesme i kolača ne. Usputno sam nabrojao preko 15 vrsta kolača, upravo zahvaljujući dragim i vrijednim gošćama. U ovakvim prilikama uvijek se želi nešto reći i o samoj slavljenici. Što? Bogatstvo od 90 ljeta uokviriti u neku kratku
14
Sa slavljenicom
Lucijinih devedeset Još jedno lijepo vareško slavlje u Sydneyju ostaje nam za uspomenu. Baka Lucija Josipović uz nazočnost preko stotinu gostiju proslavila je svoj devedeseti rođendan. Ovim slavljem upisala se u malobrojne Varešane 90+ i zacijelo je najstarija Vareška u Australiji. Josip Josipović priču je nemoguće. I dok mi se po glavi motaju mnoge uspomene ostaje samo da izvučem osnovne crtice iz života slavljenice. Lucija Josipović rođena je davne 1924. godine na Vr'ovini u Pržićima, u obitelji Pogarčić, od oca Ive i majke Marije. Od jedanaestero djece, koliko ih je mati rodila, sedmero je doživjelo, tako reći, nekakve godine. Odrasla je uz pet sestara i jednog brata i uvijek su bili jako vezani jedni za druge. Četiri razreda osnovne škole završila je u rodnom selu i to je tada bila granica što se tiče školovanja, posebno ženske djece. Poslije toga nekoliko je godina čuvala stado, kao i druga djeca iz sela, pa kad je malo stasala našla se u službi kod gospode Tihomirovih. Oni su BROJ 231
došli u Vareš odnosno na Pržiće državnim dekretom pošto je on bio cijenjeni rudarski stručnjak u to vrijeme. S obitelji Ti'omir provela je cijeli Drugi svjetski rat, živjela s njima i u Tuzli i u Zenici, gdje je on dobivao premještaje. O tim ljudima Lucija uvijek priča s velikim poštovanjem jer zahvaljujući njima nije osjetila bijedu i neimaštinu rata. Ti'omirovi nisu imali svoje djece nego usvojenu kćerku njegova brata i tako su svoju ljubav poklanjali njima dvjema, a nju nikad nisu tretirali kao služavku. I danas će vam lijepo pričati o dobroj gospođi Ti'omir od koje je dosta toga naučila. Ipak, poslije rata vratila se kući, vjerojatno zbog ljubavi Ivana Josipovića Crnog, za kojeg se i udala na Daštansko. U to vriOŽUJAK 2014.
OGNJENO PERO jeme neimaštine je bilo kod sviju pa su se i oni borili sa životom kako su znali i umjeli, pokušavajući stvoriti nešto svoje. Izrodili su troje djece pokušavajući ih izvesti na pravi put i, kao svi roditelji, ponekad bili strogi, ponekad popustljivi, ali uvijek spremni za djecu dati sve. Prolazile su im godine, radeći i gradeći, rođendane baš i nije slavila, ali je uvijek slavila sv. Luciju pa me uspomene vežu za dolaske bake Pogarčićke u pratnji tetki te ujaka i ujne. Lucija se može pohvaliti da je jedna od rijetkih Vareški koja je i prije rata prelazila ocean kao turist, dolazeći u goste kćerki u Australiji. Kada je došlo do nesretnog egzodusa Varešana nimalo ne dvojeći krenula je za svojom djecom ponovo u daleku Australiju, gdje evo nepunih 20 godina živi svoju lijepu zrelu dob. Voli vam ona Australiju, zahvalna je što je dobila svoju penzijicu, što je socijalno osigurana, što su joj tu djeca, unučad i dragi prijatelji. Naravno, nije zaboravila ni tko je ni odakle je, ljubav prema rodnom kraju je neizbrisiva. Zato su joj drage naše vareške zabave, te je i sama uvijek nastojala da svojim radom nešto doprinese, darivajući svoje heklane radove za aukciju ili tombolu. Veliki vam je ona zaljubljenik pisane riječi, dan joj je nezamisliv a da se nema što pročitati. Stare novine ili bilo kakva knjiga u njenim rukama je dobrodošla, vjerski tisak, sav mogući tisak iz domovine, bilo što, samo neka se čita. Posebno se raduje "Bobovcu" i on joj je kao poslastica. Čitanje je održava svježom i bistrom, disciplinirana je u svemu i beskrajno strpljiva. Pridržava se strogo svojih dnevnih obaveza. Nema ih puno, ali dovoljno da se brine sama o sebi od jutarnjeg namještanja svoje sobe pa dalje. Na kraju, i kada je vani mraz prozor njene spavaće sobe nikad se ne zatvara do kraja. O slavljenici bi se moglo još mnogo toga pripovijedati, posebno s moje strane. Ipak, ovo je samo priča koja ide uz rođendansko slavlje, te bih se s razlogom još malo vratio tome. Koristim priliku da se i kroz ovu priču u ime slavljenice te u ime njene velike obitelji zahvalim svim dragim gostima koji su svojim dolaskom i svojim lijepim gestama uveličali i uljepšali njeno slavlje. Hvala vrijednim damama na puno lijepih kolača. Hvala za lijepe darove, za lijepo cvijeće i cvjetne aranžmane. Posebno se slavljenica zahvaljuje za novčane darove, te poručuje da će svoj poklon od 2600 australskih dolara darovati u humanitarne svrhe. OŽUJAK 2014.
Da mi je znati... Odgledah nedavno zatvaranje ZOI u Sochiju. Mladost, radost, ljepota i zajedništvo. Godine kad sam rođen tako je bilo i u Sarajevu. Rodno mi Sarajevo bilo centar sportskog svijeta. I svi govorili o vedrini duha i veličini srca bosanskog čovjeka. Prije nego bi i progovorili, naučili smo raspoznavati lik maskote OI Vučka. I tako u cijeloj zemlji. Bili ponosni, preponosni. A o Sarajevu se pričalo samo u superlativima. Djetinjstvo malih "bosančerosa" bî lijepo, ali ne potraja dugo. Piše Ognjen Krivošić
I
dogodi se što se dogodilo. O Sarajevu se opet priča. Tada osmogodišnjaku ništa mi nije jasno. Pitam roditelje. Vidim, nije jasno ni njima. Daju odgovore za koje misle da su meni djetetu najprihvatljiviji. I pregura se nekako to vrijeme. Rane na mladim dušama zacjeljuju brzo, nisi svjestan da i ožiljci mogu biti bolni. Gledaš svoje roditelje i njihove vršnjake prerano ostarjele, vidiš da nisu oni od prije, ali nije ti to ni važno previše. Misliš, godine su učinile svoje, misliš život će postati normalan. Družiš se, nastavljaš školovanje, još uvijek ti nije jasno zašto se zbilo sve što se zbilo, zašto se dijelimo na nas i njih, zašto se o istim događajima govori i piše različito kao da sudionici nisu bili isti. Ali, mladost k'o mladost, nije te previše briga. Roditelji su radili pa se živjelo gotovo normalno. Vjerovalo se u bolje sutra. I tako godinama. A ono nikako da dođe. Počinješ sumnjati, a onda si gotovo i uvjeren da neće ni doći. A vidiš opet, ni ovako ne može. I o Sarajevu se opet priča. Ljudi na ulicama kao i neke, ne tako davne godine. Znao sam da će do ovoga doći. Znali su to svi koji su htjeli znati. I opet mi ništa nije jasno. Imam previše godina da bih od drugih tražio odgovor. Sada bih trebao znati. A ja ne znam! Znam samo da su ljudi na ulicama zato što im nije dobro. Znam da bih bio s njima da sam tamo. Znam da na ulicama nije samo jedan narod. Znam i da svi mladi nisu huligani, kako ih se naziva. Znam i da je samo jedan ljudski život vrjedniji od bilo čega materijalnog. Toliko tih znam, a ja opet ništa ne znam. Vidim, ne znaju ni oni mnogo pametniji od mene. Koliko li samo moraju biti pametni oni koji nas preko medija bombardiraju svojim odgovorima i objašnjenjima o svemu što se događa. I opet se ponavlja ono već doživljeno, o istom događaju potpuno različiti odgovori. BROJ 231
Pripadam ogromnoj većini koja se "nije snašla". Što s takvima? Je li moguće da smo svi lijeni, neobrazovani, glupi. Sudeći prema broju onih koji se nisu snašli, ispadosmo najgluplji narod na svijetu. Postoje u masi sigurno i oni koji su nečije marionete, a netko iz pozadine mudro povlači konce. Bilo je i onog što nije trebalo biti, ali nije vrijedno spomena u odnosu na važnost onoga zbog čega su ljudi na ulicama. Govori se i o brutalnosti policije, a meni nešto žao i njih. Većina sigurno suosjeća s prosvjednicima, ali tko se danas usuđuje riskirati posao, ma koliko bio plaćen. Je li moguće da su svi koji se bave politikom loši ljudi?! Ima sigurno i onih koji ovom narodu žele dobro, ali kako ih prepoznati. Tisuću pitanja na koja nemam odgovore. Čudi me nešto, kako to da studenata nema na ulicama Je li moguće da im je dobro? Ili je beznađe toliko pa misle da se ništa ne može promijeniti. Potonem nekada tako i očajan sam što ne znam što učiniti. A onda me neuništiv duh bosanskog čovjeka povuče pa se počnem ponovo nadati. Pročitah neki dan na jednom od transparenata: "Vrijeme je za plakat. Fakat".
15
IN MEMORIAM
POSLJEDNJI POZDRAV
IN MEMORIAM
Dana 27. veljače 2014. navršilo se 40 dana otkako nije s nama naš dragi suprug, otac, djed i brat
DAVOR VIDOVIĆ Zašto je moralo ovako biti, to sam Bog zna. Nadamo se da ti je lijepo na nebu s anđelima i da te dragi Bog čuva! Dragi naš kume, zauvijek ćeš živjeti u našem sjećanju. Mia, Darija i Denis
ALOJZIJA MALBAŠIĆ (18.II.1953. – 17.I.2014.) Hvala rukovodstvu Osnovne škole "Vareš", Domu zdravlja Vareš, "Maloj školi" Vareš i Župnom uredu Vareš, svim susjedima i prijateljima te rodbini pok. Alojzija, na nesebičnoj podršci u teškim trenucima kroz koje smo prošli. Počivao u miru Božjem! Supruga Ivanka, sin Marko, kćerke Mirela i Matea, unuke Martina, Magdalena i Elizabeta, sestre Kata i Cecilija
MIROSLAVA GAVRANA (8.IV.1934. – 5.II.2014.) Zahvaljujemo svim susjedima i prijateljima koji su nam pritekli u pomoć u teškim trenucima i svima koji ga ispratiše na vječni počinak. Supruga i djeca
POSLJEDNJI POZDRAV BLAŠKO LEKIĆ
POSLJEDNJI POZDRAV
MARA MARKOVIĆ (10.V.1939. – 22.II.2014.) Volimo te, ženo, majko, volimo te naša draga bako, otišla si i nije nam lako. Volimo te, volimo te jako. Bila si nam i uzor i nada, otišla si iznenada, srce nam se slama. Teško nam je što više nisi s nama, ali sjećanje na tvoju plemenitost i dobrotu živjet će u nama. Zahvaljujemo komšijama, prijateljima i rodbini koji su nam pomogli u ovim teškim trenucima i bili na posljednjem ispraćaju. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji
(19.I.1945. – 23.II.2014.) Smrt ne bira, smrt ne pita, ona samo uzima, ali jednu stvar ne može nikada uzeti, a to je sjećanje na tebe. Zauvijek ćeš živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji: supruga Franciska, sin Ivica i kći Violeta, s obiteljima
ZAHVALNICA U povodu smrti našeg dragog
BLAŠKE LEKIĆA (1945. – 2014.) Za liječničku pomoć i njegu koju su mu pružali, upućujemo posebnu zahvalu djelatnicima vareškog Doma zdravlja, kao i djelatnicima kliničkog centra za plućne bolesti (Podhrastovi) na čelu s profesorom Hasanom Žutićem. Obitelj
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
ANICA GRABOVAC
FILOMENA ŠURKIĆ rođ. Dodik
(3.III.2012. – 3.III.2014.)
(4.III.2010. – 4.III.2014.)
Još uvijek si i ostat ćeš dio našeg života u kojemu mnogo nedostaješ. Vrijeme neumitno teče, ali sjećanje na tebe i tvoju plemenitu osobu vječno će živjeti.
Nedostaje nam tvoja dobrota i plemenitost s kojom si bdjela nad nama. S tugom u srcu i ljubavlju sjećanje na tebe živjet će s ponosom u nama u zahvali što smo te imali. Dragi Bog podario mir tvojoj dobroj duši.
Goran s obitelji
S ljubavlju, suprug Marcel i djeca Jeronim, Edita, Margita i Anita s obiteljima
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(6.III.2005. – 6.III.2014.) Dana 6. ožujka navršilo se devet godina otkako s nama nije naša draga
(6.III.2010. – 6.III.2014.)
ŽELJKA RADOŠ rođ. Miočević
Bila si dobra supruga i moj veliki ponos. Sjećanje na zajednički život ostaje u dubini srca.
Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav, ponos i poštovanje što smo te imali. Puno te vole tvoji najmiliji: suprug Ilija, kćerka Adriana, sin Zoran, nevjesta Ruža, zet Matko i unučice Lana, Željka i Željana, te sestre Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima
16
POSLJEDNJI POZDRAV Dana 5. veljače prestalo je kucati srce našeg voljenog supruga, oca, dide i brata
BROJ 231
KATA DODIK
Počivaj u miru! Suprug Pero
OŽUJAK 2014.
IN MEMORIAM
IN MEMORIAM
Dragom prijatelju
ANTO KORDIĆ
ANTI KORDIĆU
(8.III.2008. – 8.III.2014.)
(8.III.2008. – 8.III.2014.)
Vrijeme prolazi, ali sjećanja ostaju. Počivao u miru!
Vrijeme prolazi, a sjećanje na tebe ne blijedi. Počivao u miru! Jasenko
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
Na dragog supruga i brata
ANA MIOČEVIĆ
ZDRAVKA MIJATOVIĆA Godina i po je prošla, ostaješ u našem srcima i trajnom sjećanju. S ljubavlju i ponosom čuvamo te od zaborava. Počivao u miru Božjem!
(9.III.2008. – 9.III.2014.) "Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će" (Iv. 11,26) Draga naša, vječno živiš u našim srcima i mislima. Mir s tobom!
Tvoji: supruga Mira i brat Melkior
Tvoji: suprug Franjo s djecom i njihovim obiteljima
(8.IX.2012. – 8.III.2014.)
U SPOMEN
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 9. ožujka navršile su se tri godine otkako je preminula naša draga
(10.III.2008. – 10.III.2014.) Dana 10. ožujka navršilo se šest godina otkako s nama nije naša draga
OLGA TOKMAČIĆ rođ. Žuk
BOŽANA MIOČEVIĆ rođ. Buntić
(9.III.2011. – 9.III.2014.)
Draga naša! U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Počivala u miru! Tvoje kćerke: Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima, te obitelj pok. kćerke Željke
Sjećanja na tebe zauvijek će živjeti u nama. Počivala u miru! Tvoji najmiliji
SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(11.III.2010. – 11.III.2014.) Dana 11. ožujka navršile su se četiri godine od smrti našeg dragog supruga, oca, djeda, pradjeda i punca
(24.XI.1959. – 16.VIII.1980.)
FRANJE (FRANCE) MATIČEVIĆA
(31.V.1965. – 12.III.1994.)
Uvijek ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših najljepših uspomena. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji
MLADEN LUČIĆ ŠTEFKO LUČIĆ Godine prolaze, a uspomene ne blijede. Vaši najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
(12.III.2013. – 12.III.2014.)
(17.III.2011. – 17.III.2014.) Dana 17. ožujka navršavaju se tri godine otkako nije s nama naša draga
ŽELJKO ĐURĐIĆ Vrijeme prolazi, a tuga i praznina u srcima ne prestaju. Neka ti je vječna hvala i slava za sve što si učinio za nas. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: supruga, djeca, punica, svastika Marina i badžo Ljubko s porodicom
JANJA VIŠNJIĆ S vječnom ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomenu na tebe. Počivala u miru Božjem! Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
JOZO ĆORLUKA
Na naše drage roditelje
VINKO PETROVIĆ
(25.VI.1959. – 7.III.2011.)
(16.III.1987. – 16.III.2014.)
LJEPOSAVA ĆORLUKA
RUŽA PETROVIĆ
(10.III.1930. – 16.III.2011.)
(7.VI.2012. – 7.III.2014.)
Tuga i bol koja je ostala iza vas nikada neće prestati. Uvijek ćete biti u našem sjećanju. Vaši najmiliji OŽUJAK 2014.
Pipe i Vesna
Počivali u miru Božjem! Vaša djeca: Franjo, Ivica, Željka, Anto i Jelena BROJ 231
17
IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
Navršava se godina dana od smrti našeg dragog supruga, oca i djeda
DRAGAN MILETOVIĆ
TOMISLAVA KREŠIĆA
(9.IV.1955. – 23.III.2010.)
Zauvijek ostaješ u našim srcima, mislima i molitvama. Počivao u miru!
Godine prolaze, ali nježna sjećanja i ljubav prema tebi uvijek su tu.
Supruga Katarina, djeca Vesna i Marin s obiteljima
Tvoje Ivana i Helena
IN MEMORIAM
SJEĆANJE
(26.III.2012. – 26.III.2014.)
Dana 28. ožujka navršit će se 12 godina od smrti naše drage majke, svekrve i bake
Dana 26. ožujka navršit će se dvije godine otkako s nama nije naš
IVO JELIĆ S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tvoj dragi lik. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najbliži
JELE TODOROVIĆ rođ. Petrović (28.III.2002. – 28.III.2014.) Uvijek ćeš biti u našim mislima i sjećanjima. Počivaj u miru! Tvoj sin Robert s obitelji
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
(31.III.1984. – 31.III.2014.) Ovog mjeseca navršava se 30 godina otkako nas je napustio naš voljeni
(31.III.2004. – 31.III.2014.) Dana 31. ožujka navršit će se deset godina otkako je zauvijek sklopio svoje oči naš dragi suprug, otac, brat i djed
VELIMIR LEKA
LJUPKO PETROVIĆ
"Ti ostavi nas same, uvijek će srce da pati, al' naš će se život, tata, tvojim imenom zvati".
Uspomena na tebe vječno živi u našim srcima. Hvala ti za svu pruženu ljubav i dobrotu. Počivaj u miru!
Oni koji te vole
Zahvalni: supruga Terezija i djeca s obiteljima
IN MEMORIAM Prije 40 godina preminuo je naš dragi suprug i otac
ČEDO DRMEŠIĆ Ante (17.VIII.1931. – 1.IV.1974.) Pamtimo te s ljubavlju i poštovanjem. Tvoja porodica 18
BROJ 231
OŽUJAK 2014.
IZ STARIH ALBUMA
Na vareškim ulicama Uz ovih par kadrova nekadašnjeg Vareša donosimo i imena žena na gornjoj fotografiji (slijeva nadesno): Marija Adašević, Nada Jozeljić i Tonka Pentić.
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
OŽUJAK 2014.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 231
19
TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA
Sličice sa Zvijezde Brdo Papratno. Visina nad morem 1171m, ljeto Gospodnje 2014. Mjesec drugi, uvod u jedan uobičajeni vikend na planini Zvijezdi. Snijega ni za opanak, za sve one koji vole zimu zbog njenih snježnih čarolija proglašava se "elementarna nepogoda". Plamen i pucketanje bukovine daju štimung, peka obećava slastan zalogaj, lagano se pune baterije koje neki nazivaju dušom, okolica odmara oko, nigdje betona ni stambenog kaveza. Očekuju se prijatelji, vjetar se vrtloži oko vatre, s jedne strane nosi toplinu Krivaje, a s druge udara mrzlim dahom zvjezdanskih visova. Kukurijek se osokolio, digao glavu, visibaba skromno proviruje, a lukovčina, prvo proljetno zelje, osvaja šumu. I sve to na koji kilometar od Vareša i na koji metar od puta za Vijaku. Kažu da smo siromašni. Ali ovakav dan ne možeš kupiti, on se može samo doživjeti. To znaju tek pojedini zaljubljenici u ovu našu mirnu i zelenu planinu Zvijezdu. Za mnoge neshvatljivu, daleku i nedostižnu.
Priredio J. Klarić