Bobovac br. 255

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXII. • BROJ 255 • OŽUJAK 2016.

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UVODNIK

Pisanice Fanike Lovrenović

IZMEĐU 2 BROJA

E

uropska unija, dakle ista ona kojoj je BiH prošloga mjeseca podnijela pristupni zahtjev, a o čemu smo pisali u prošlom broju, i njezino izvršno tijelo Europska komisija, već godinama upozoravaju na neminovnost "kresanja" javnog sektora u BiH kao jednog od ključnih rješenja za izlazak države iz političke i ekonomske krize. Prema njihovoj dijagnozi, birokratski aparat je rak koji razara cijeli ekonomski sustav Bosne i Hercegovine, međutim u vrhuškama vlasti odbijaju to čuti i u svom mjehuru što lebdi iznad bosanskohercegovačke stvarnosti osjećaju se, brat bratu, nikad bolje. Preciznih podataka uglavnom nema, jer ih se nastoji skriti, ali po procjenama na svim razinama u javnom sektoru zaposlena je armija od oko 200 tisuća ljudi! Matematički, gotovo svaki četvrti uposlenik u BiH prima plaću iz proračuna, što je u normalnim zemljama nepojmljivo, i tako oni godišnje "obrste" oko 3,2 milijarde maraka. Što je još problem? Naravno, visina tih plaća. One su 40 posto iznad onih u realnom sektoru. I na tu nelogičnost ponovno ukazuje Europska komisija, ocjenjujući to neprihvatljivim i nalažući hitne rezove.

Opća je ocjena da su vlasti zapravo sustavno stvorile glomazan birokratski aparat kako bi omogućile zapošljavanje

svojim miljenicima, rodbini i stranačkoj bratiji, te time si osigurale glasačku mašineriju na izborima. Prema analizama, jedna trećina tih uposlenika je čisti višak i samim tim dođe se do zastrašujuće sume od jedne milijarde maraka koja bi se mogla korisnije preusmjeriti u vapijuće gospodarstvo ili pak infrastrukturu. Činjenica da su upravo vlasti uništile gospodarstvo, njih koji su u strukturama naravno ne uzbuđuje nego pod europskim pritiskanjem tu i tamo pribjegnu "vatrogasnim" mjerama: moratoriju na zapošljavanje u javnom sektoru i zamrzavanju plaća. Dobro je kad je plaća čudesno visoka pa ti je onda zamrznu. Zbog toga statistika i može pokazivati da je prosječna plaća u BiH 840 KM, ali ne otkriva da je to zbog enormnih plaća u javnom sektoru jer u realnom one iznose oko 500 KM. Takve mizerne, neredovite i nesigurne plaće razlog su što je kupovna moć srednjeg sloja odnosno radničke klase nikakva.

Sve u svemu, čak 64 posto bruto društvenog proizvoda ide na financiranje administracije jer se neodrživo stanje i proračunski deficiti rješavaju novim zaduživanjem da bi se isplatile plaće zaposlenih u javnom sektoru. Dakle, vlasti troše novac posuđen iz budućnosti, od djece – svakako ne vlastite jer ta će biti zbrinuta

ili već jesu. Stoga su ekonomski eksperti suglasni da će BiH na kraju bankrotirati ukoliko se njezine vlasti nastave svake godine zaduživati po 750 milijuna maraka da pokrpaju rupe u proračunima, a koji su šuplji, što bi se reklo, kao ono cjedilo za sir, jednostavno zvano đevđir.

"Nije bilo napretka u reformi javne uprave, javni sektor je i dalje politiziran, a mehanizmi za njegovu efikasnost i koordinaciju nisu uspostavljeni", zaključuje se u izvješću Europske komisije za 2015. godinu i – život teče dalje.

S druge strane često se susrećemo s prosudbom da su za sve dramatičniji odljev mladih iz zemlje uglavnom krivi mediji, što iznose stanje onakvim kakvo jest.

Političkim rječnikom to se tragikomično naziva "iznošenjem negativnih stvari".

Tako će, bez sumnje, biti klasificirano i sve naprijed navedeno u vezi s administracijom i proračunom. A tko je i ta Europska komisija da bi se prenosilo njezina izvješća i upozorenja, zašto zaboga kvari idilu u BiH. Ako već naše vlasti ne vide ili nisu u stanju same izvući zaključke o životu i perspektivi svojih građana, ovakva izvješća trebale bi shvatiti zapravo kao zvono na uzbunu, a ne kao medijsko strašenje i poticanje mladih ljudi na odlazak.

Za kraj ovog uvodnika dotaknimo se još projekata kojima se krenulo pobuđivati vareške nade od početka ove godine i kao takve smo ih afirmirali u prethodna dva broja. Projekt pruge Vareš–Banovići treba biti prezentiran još u Banovićima, neslužbeno – do konca ovog mjeseca, i ondje će biti poznato jesu li i koliko Mađari zagrijani za taj pravac, a smatra se da bi njihova potpora mogla biti presudna.

Projekti lokalnog značaja, o kojima su postignuti određeni dogovori s apostolskim nuncijem te hrvatskim veleposlanikom u BiH, trebaju biti potvrđeni na sastanku kojemu će domaćin biti vareški župnik, a vezan je uz najavu ponovnog dolaska predsjedatelja Predsjedništva BiH u Vareš, pa i oko toga, željni dobrih vijesti, ostajemo još u iščekivanju.

Uto će i blagdan naš najveći, pa svim čitateljima koji ga slave želimo – sretan Uskrs!

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ Umrli: Ilija Milošević (1949.), Sofija Pogarčić rođ. Barišić (1935.), Josip Jozo Sprečkić

Izdavanje ovog broja potpomognuto je sredstvima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

Dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €, obitelji Franjković i Gavran, Hrvatska – 30 KM, Mario Riđić, Vareš – 20 KM.

Na naslovnici: selo Tisovci (foto: M. Marijanović)

Svima hvala lijepa!

(1949.), Vjekoslav Varešković (1931.), Ilija Brđanović (1938.), Manda Dodik (1958.).

ŽUPA BOROVICA Umrli: Ilija Nikolić – Miletovice (1936.). ŽUPA VIJAKA Umrli: Blagica Jozić rođ. Smoljan (1935.).

2

DONACIJE ZA "BOBOVAC"

BROJ 255

OŽUJAK 2016.

NA FESTIVALU U BERLINU

Dodjela nagrade Marku Mijatoviću

Josip Klarić u Mijatovićevu filmu

Nagrađen dokumentarac o Varešu

U

Berlinu je od 11. do 21. veljače 2016. godine održano glasovito Berlinale, 66. po redu međunarodni filmski festival.

Mediji u Bosni i Hercegovini s toga su događaja prenosili euforična izvješća o premijeri i uspjehu igranoga filma "Smrt u Sarajevu", poznatoga bh. redatelja, oskarovca Danisa Tanovića, za koji mu je od međunarodnog žirija filmskih kritičara dodijeljeno priznanje "Srebrni medvjed". Nažalost, nije se u nas nigdje čulo da je prenesena ijedna riječ o još jednom uspjehu koji se može vezati za Bosnu i Hercegovinu i jačanje njezina ugleda u svjetskoj kinematografiji.

Naime, u okviru istog festivala dana 15. veljače od strane njemačkih filmskih kritičara dodijeljena je nagrada u kategoriji kratkih filmova, dokumentarnog žanra, a prvu je osvojio Marko Mijatović, mladi redatelj podrijetlom iz Vareša. "Grad slonova" naziv je njegova filma u dužini od 29 minuta, a, da stvar bude zanimljivija, film je i snimljen na području našega grada, pa je to ujedno filmska priča o Varešu zaglavljenom u postratnom i tran-

zicijskom vremenu. U filmu se tako pojavljuju Rafael Dužnović, Goran Mijatović, Majda Redžepagić, Branko Zloušić, Jozo Klarić, Vahidin Likić, Fikret Likić, Nesiba Likić, Jelena Kuhač-Odenwald i Matthias Odenwald.

Iz trailera dostupnog na internetskoj stranici http:// www.germanfilmsquarterly.de razvidno je da se radi o autentičnoj bosanskoj priči, koja je, kako rekosmo, u očima domaćih medija ipak posve gurnuta u sjenu Tanovićeva filma.

Marko Mijatović – za naše sugrađane podatak: sin Nebojše i Ljilje – rođen je 1987. godine i danas živi u Njemačkoj. Završio je studij na Sveučilištu za lijepu umjetnost u Hamburgu, a za njim su, osim nagrađenog filma "City of elephants", još dva uratka: "Adas hotel film" (2013.) i "The space is behind the buildings" (2014.).

Nakon festivala u Berlinu, nagrađenog Marka je rad na novom filmskom projektu odveo u Indoneziju pa tako nismo uspjeli dobiti njegovu izjavu do zaključenja ovog broja, ali to ćemo pokušati ispraviti u idućem. Marku upućujemo vareške čestitke!

M. M.

POTPORA MONOGRAFIJI Dana 27. veljače 2016. godine načelnik općine Vareš Avdija Kovačević primio je članove Uređivačkog odbora fotomonografije "Vareš kroz stoljeća": Marija Mirčića, Željka Ivankovića i Mladenka Marijanovića. U ime vareške Podružnice HKD "Napredak" kao izdavača, njezin predsjednik Mario Mirčić informirao je načelnika o ovom projektu na kom se već radi i zamolio za podršku budući da je riječ o djelu koje će, kad ugleda svjetlo dana, biti reprezentativno i za samu Općinu. Općinski se načelnik suglasio da je, gledano s kulturnog aspekta, riječ o iznimno važnom projektu za Općinu Vareš koji je, po njemu, puno prije trebao biti realiziran. No, bliži se trenutak kada će to objavom sveobuhvatne fotomonografije biti ispravljeno i stoga je sastanak završen zaključkom da HKD "Napredak" kao izdavač pripremi ugovor o sponzorstvu koji će u ime Općine Vareš potpisati načelnik Avdija Kovačević, a povrh svega načelnik je iznio obećanje da će ovom projektu dati i osobnog financijskog doprinosa.

R. R.

Uređivački odbor s općinskim načelnikom OŽUJAK 2016.

BROJ 255

3

VIJESTI

SJEDNICE OPĆINSKOG VIJEĆA Dana 29. veljače 2016. godine održana je redovita 34. sjednica Općinskog vijeća Vareš s 15 točaka dnevnoga reda. I već je kod prve zaiskrilo. Povela se, naime, rasprava o Informaciji o radu Policijske stanice Vareš za 2015. godinu, pri čemu je došlo do povišenih tonova između vijećnika BPS-a Ismeta Abdulahovića i komandira Policijske stanice Vareš Mehe Bajrića.

Uključio se i predsjedatelj Općinskog vijeća Zdravko Marošević, stajući u obranu digniteta vijećnika, ali i nekih općinskih odluka, napose o parkiranju. Predsjedatelj je imao primjedbu da vareški policajci generalno odveć revno kontroliraju sve vozače koji u Vareš dolaze sa strane, kao što su primjerice dobavljači trgovačkih tvrtki i sl., što kod njih stvara averziju i loš imidž ovog mjesta. Uz to, ustvrdio je on, gotovo da se ti ljudi ne smiju zaustaviti tamo gdje moraju radi iskrcavanja robe, već bivaju prilično ekspresno kažnjeni. Komandiru je spočitnuo i to da općinske odluke o utvrđivanju prostora za parkiranje ostaju isključiva nadležnost Općinskog vijeća – kao, recimo, na platou kod Općine koji nije nigdje službeno nazvan niti označen autobusnom stanicom nego samo polazištem autobusa – makar se to, po riječima predsjedatelja, policiji ne sviđa jer sada ima šansu manje za kažnjavanje. On se na koncu obećao i dalje zauzimati za mogućnost parkiranja duž glavne ulice tijekom radnog vremena, sve gdjegod parkirana vozila ne bi remetila normalan promet i sigurnost.

U svom istupu komandir Bajrić je kazao da je stanje, kako god to vijećnici tumačili, u odnosu na druge općine ipak zadovoljavajuće, pogotovu uzme li se u obzir da vareška policija radi s 54 posto popunjenosti ljudstvom, što se posebno odnosi na uniformirane djelatnike. U tom smislu Vijeće mu je obećalo podršku te planira uputiti dopis kantonalnom MUP-u sa zahtjevom da se povede računa o ovoj činjenici. Komandir je podsjetio na golemu površinu naše općine koju nije nimalo lako pokrivati, ali da to nitko ne uzima ozbiljno nego se od policije očekuje da u svakom trenutku bude na svakom mjestu ili se njezin rad u suprotnom odmah ocjenjuje negativno. Upitan za epilog slučaja koji se odnosi na brutalno pretučenog mladića u Vijaci prije godinu i pol – a o čemu je, u pogledu nezadovoljstva provedenom istragom, pokretana i peticija – komandir je kazao da je istražni postupak uredno okončan i da se predmet nalazi kod nadležnog tužiteljstva. Mladić je, kako se saznaje, preživio komatozno stanje, ali su mu nanesene povrede ostavile trajne posljedice.

Rad policije komentirao je i općinski načelnik Avdija Kovačević, bilo je to u pozitivnom svjetlu, a svoj naglasak stavio je na nekolicinu vozača koji jurcaju gradom kazavši da je jednoga od njih osobno pozvao na privatni razgovor uz kavu upozoravajući ga da izaziva opasnost. Ostaje nejasno zašto se policija u tu svrhu ne posluži manualnim radarom, makar ga jednokratno posudila da stane u kraj ovim slučajevima, a zbog sigurnosti djece i pješaka pri prelaženju ulice.

Ostali diskutanti uglavnom su se o radu policije izražavali pohvalno, iako je netko uzgred dobro uočio da na rad policije, priznalo se to ili ne, traga ostavlja mentalitet male sredine.

I još je pod prvom točkom dnevnoga reda komandir policije iznio podatak, ocijenivši ga indikativnim, da se gotovo sva narušavanja javnoga reda i mira događaju tijekom produženog radnog vremena ugostiteljskih objekata, što je bio šlagvort za drugu točku pod kojom će se raspravljati o tom produživanju, a i sami smo o tome opširnije pisali u prošlom broju.

4

Prijedlog odluke o dopuni odluke o radnom vremenu u određenim djelatnostima – tako je glasila ta druga točka oko koje su se iznova lomila koplja između ugostitelja i općinske vlasti, te policije u sredini.

Prvi se odluci o odobravanju produženog rada usprotivio vijećnik Naše stranke Elvir Rožajac kazavši kako nijedan od lokalnih objekata ne ispunjava uvjete da ga se smatra noćnim klubom, ali da će na krilima ove odluke postati praksa pojedinih kafića da ishode odluku za produženi rad svakog vikenda, na što shodno svojim kapacitetima ne mogu adekvatno odgovoriti ni službenici policije, a niti služba Hitne pomoći – čiji je on djelatnik. Kazao je da se svaki produženi rad vikendom odrazi na povećan broj slučajeva pripitih ili ozlijeđenih osoba koje traže medicinsku pomoć, pa čak i prenoćište u prostorijama ove službe.

Uključio se i općinski načelnik podsjetivši kako je ipak riječ o legitimnom zahtjevu lokalnih ugostitelja, jer su svi oni potpisnici dopisa o traženju produženog rada – izuzev motela "Centar". Pojasnio je da to samo po sebi isključuje favoriziranje pojedinih kafića, kako su neki spremni tvrditi, i zauzeo se da odluka bude usvojena, ali ne način kako stoji u njoj – da Vijeće prebaci njemu presudno odlučivanje o odobravanju pojedinačnih zahtjeva uoči svakog vikenda nego se umjesto toga založio za linearan pristup, tj. odobravanje rada svima do 3 sata tijekom zimskog računanja vremena i do 4 sata u ljetnom računanju. U kasnijem istupu donekle je reterirao i predložio iznimna produženja do 3 sata, a po njegovoj prosudbi takva je odluka, prije svega, u interesu mladeži i ne bi trebala usložniti sigurnosnu situaciju.

Vijećnik HSP-a BiH Boško Andrić također se založio za produženje ukazavši na statistiku iz izvješća Policijske postaje za prošlu godinu prema kojoj se od 41 slučaja narušavanja javnog reda i mira ipak samo 16 njih dogodilo u ugostiteljskim objektima. To što je broj policajaca nedovoljan Andrić smatra pro-

BROJ 255

OŽUJAK 2016.

blemom, ali ne takvim zbog kojeg mladima treba skratiti izlazak i provod već bi o tome trebali razmišljati nadležni na višim razinama vlasti, dodavši u digresiji da mu nije jasno kako se uopće utvrđuje broj policijskih djelatnika – prema površini neke općine ili broju njenih stanovnika.

Vijećnica SBB-a BiH Mahira Brkić ukazala je na ironiju situacije da dok se raspravlja o bančenju do četiri ujutro one mladeži čiji roditelji imaju novaca, nažalost većina mladeži nema ni za pristojan izlazak, te da je zapravo to problem kojim se Vijeće treba baviti i stvarati uvjete za bolji standard.

Predsjedatelj Marošević također je uzeo udjela u raspravi podsjetivši da radno vrijeme policije i hitne pomoći nije od 8 do 15 ili 16 sati u danu nego da su oni servis građana koji treba odgovoriti potrebama u svakom trenutku, ali je istodobno podcrtao da policajcima nije lako održati sve pod kontrolom, karikirajući: ako promakne neki vozač koji se opijao do 4 sata ujutro te izazove nesreću povrijedivši sebe i druge, odgovornost ostaje jedino njima na savjesti – zašto ga nisu isključili iz prometa. Međutim, Marošević se jednakim tonom osvrnuo i na odgovornost mladih koji u cijeloj priči traže samo svoja prava, ne razmišljajući uopće o svom ponašanju i posljedicama istog.

Ugostiteljima je poručio, pak, da se ni njihovo ne svodi samo na puštanje glasne muzike i punjenje čaša alkoholom pa izbacivanje gostiju kad postanu nepoćudni, poslije čega postaju problem ulici i policiji svojim devijantnim ponašanjem. Stoga je rezimirao zaključkom da je samo pitanje trenutka kad će se, možda, pojaviti i pismo s potpisima građana koji se ne osjećaju dužnim trpjeti noćnu buku zarad nečijeg profita i zbog nečije obijesti. Njegov je konačni stav bio: dopustiti i produženi rad, ali uz maksimalno poštivanje zakona i jasno upozorenje da će svako ugrožavanje prava i mira ostalih građana biti sankcionirano.

Podcrtao je da nesporno postoje i mjesta gdje se noćni život odvija intenzivnije nego dnevni, ali da u svemu postoje granice normalnog ponašanja.

Obraćanje predsjedatelja Maroševića na svečanoj sjednici Općinskog vijeća

Diskusija se zatim vrtjela oko pitanja treba li općinskom načelniku prepustiti ovlast odlučivanja o produženju radnog vremena kao neko ekskluzivno pravo, dok su neki pak bili mišljenja da se funkcija načelnika, njegovim bavljenjem produžavanjem rada kafićima uoči svakog vikenda, zapravo derogira. U tom času je shvaćeno da se ni Vijeće, koje je jedino nadležno donijeti okvirnu odluku o produženju rada ugostiteljskih objekata odnosno postaviti pravila, ne može sastajati svaki put kad se pojave zahtjevi za produženjem, da o njima odluči. Potom je rasprava otišla još više unatrag s prijedlozima da se napravi stanka i usuglase stajališta ili čak da se cijela stvar vrati na javnu raspravu kako bi o njoj iznijeli svoje mišljenje i sami građani, pored već konfrontiranih ugostitelja i mladeži s policijom i dijelom vijećnika koji ne daju blagoslova za produženi rad. Netko je od vijećnika tada sporadično primijetio da se pitanje kafića i interesâ njihovih vlasnika, zbog neočekivano duge rasprave i mnoštva replika, bezmalo prometnulo u neku vrst suštinskog problema u gradu, a koji je ekonomski na izdisaju i svakodnevno ostaje bez mladih ljudi jer oni evidentno traže spasa daleko od ovog mjesta pa tako i njegova noćnog života, ma koliko trajao.

Vijećnik Hrvatske koalicije Mario Mirčić pokušao je ukazati da su okviri predmetne odluke postavljeni još početkom 2011., da je dorađivana početkom 2013. godine i da nije potrebno opet raditi sve iz početka nego se fokusirati na njezinu doradu, ali s manje subjektivnosti i iznošenja parcijalnih interesa.

Predsjedatelj Marošević i sam je inzistirao da se raspravu o odluci vrati na pravi kolosijek, kazavši da nije trenutak za raspravu o standardu građana i o nagađanju hoće li biti gostiju u kafićima ili neće, niti za raspravu o kulturnom i sportskom životu uz koji bi, sve i da cvjeta, mladi opet imali potrebu za kafićima, već da je potrebno izjasniti se napokon o službeno upućenom zahtjevu ugostitelja kao poduzetnika koji ispunjavaju propisane obveze prema Općini i njezinom proračunu.

Najzad je i načelnik apelirao da se odluka usvoji i to u integralnom obliku, te je ista kod dizanja ruku dobila potrebnu većinu, a njemu pripala ovlast da odobrava pojedinačna rješenja. Dakle, ostaje sve kako je bilo: produženi rad do 1 sat tijekom zimskog računanja vremena i do 2 sata u noći tijekom ljetnog, a rad se iznimno može odobriti i dulje – sukladno odluci načelnika. Dodajmo na koncu i podatak da je za jedno rješenje o produženom radnom vremenu potrebno uplatiti 50 KM, a građani će, kako je aludirao predsjedatelj, najbolje znati je li tih 50 KM vrijedno kupovine buke koju oni dobiju.

I nakon što su potrošili gotovo pola sjednice na odluku dokad će noću raditi lokalni kafići, vijećnici su po kratkom postupku prešli preko većine ostalih točaka, osvrnuvši se tek na informacije o stanju u sportu i kulturi, te o provođenju Strategije poljoprivredne proizvodnje i Strategije mladih općine Vareš.

Po završetku redovite, održana je svečana sjednica kojom su vijećnici uz predstavnike kulturnog i javnog života općine obilježili Dan nezavisnosti BiH. U programu svečane sjednice, uz prigodne referate općinskog načelnika i predsjedatelja Općinskog vijeća, nastupili su s glazbenim točkama i recitalima učenici Osnovne škole Vareš, koji su pokazali odličnu pripremljenost pa je svečarsko ozračje u dvorani podsjetilo na zlatno doba vareške komune i priredbe u povodu nekadašnjeg Dana općine – 4. travnja, do kojih se veoma ozbiljno držalo.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš OŽUJAK 2016.

BROJ 255

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

www.fondacija.vares.info

5

PARALELNI INTERVIEW hvatio, dobio sam na povjerenje župu Preobraženja Gospodinova. Pojavljivali su se kojekakvi komentari u negativnom kontekstu: kad nije htio Australiju, eto mu Borovica. Ovakvi komentari očito kazuju kako mnogi ovu župu smatraju kažnjeničkom, što realno ne stoji ni u kojem smislu.

Vidite, sve se danas svelo na materijalnu sigurnost i život bez žrtve. Tako Vam je i kod nas postalo normalno odbiti župu koja ne ispunjava kojekakva "očekivanja".

Sjećam se, Uzoriti zove govoreći: Ivane, planirao sam te za Borovicu, dok ja odgovaram: može, nema problema. To je bio sav naš razgovor. Došao sam na Požeblje bez ikakvih pitanja u glavi. Nisam se htio zamarati gdje, kako i na koji način. Kada dođem, vidjet ću sve. Ne kaže narod badava: strpljen – spašen.

Don Ivan Butum župnik župe Borovica

Ova župa nije kažnjenička Razgovarao M. Marijanović n Poštovani don Ivane, koliko ste već dugo u Borovici i kako biste ocijenili župni život toga mjesta? o U Borovicu sam došao prema dekretu uzoritog Vinka kard. Puljića, preuzevši župu 10. kolovoza 2015., na primopredaji pred dekanom fra Marinkom Štrpcem i odlazećim župnikom vlč. Milanom Blahom te okupljenom župnom zajednicom.

Uvijek kada negdje dolazi čovjek si postavlja nekoliko pitanja, interno u svojoj glavi, vrteći ih i odgovarajući na njih. Meni se to redovito događalo. No, s Borovicom je bilo znatno drugačije. S obzirom na to kako sam imao ponudu postati župnikom u Melbourneu, što na koncu nisam pri-

Po pitanju župnoga života za naglasiti je da svaki dan slavimo svetu misu. Svakog prvog četvrtka u mjesecu imamo klanjanje pred Presvetim, dok je svaki prvi petak rezerviran za ispovijed onih koji žive ovu pobožnost. Naravno, u ovo je uključen pohod bolesnicima i onima koji se župniku prijave za obilazak zbog nemogućnosti dolaska u župnu crkvu ili kapelicu u Donjoj Borovici. Jasna je stvar kako se ovdje dobro moli, ne samo sad već i otprije, što je iznjedrilo mnoga svećenička i redovnička zvanja porijeklom iz Borovice. S Bogom lako, bez Boga nikako. Ne želim biti pogrešno shvaćen: i ovdje žive ljudi od krvi i mesa, koji su isto tako grešni. Na župi ima 58 ljudi i usudim se reći nakon pola godine ovdje, s obzirom na njihov mali broj, poput Karađoza iz Andrićeve Proklete avlije: "osjećam kako avlija diše". n Iz Vaše perspektive, kakav je odnos društveno-političke zajednice prema Borovici i kakav je odnos borovičkih iseljenika prema njihovu matičnom mjestu; želite li apelirati na neka poboljšanja? o Ako malo pogledamo kakva je bila Borovica netom poslije rata i kakva je danas, ružno bi bilo reći kako nas je društvenopolitička zajednica zanemarila. Toliko toga je urađeno i izgrađeno zahvaljujući

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ

6

| SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI

BROJ 255

tadašnjim župnicima i dobročiniteljima koji su se borili za ovaj raj pod plavim nebom. Naravno, neosporna žrtva je bila i na domicilnim Borovičanima koji su se vratili i toliko toga učinili za Borovicu.

Vidite kako izbjegavam imena, ne zato što se bojim da ću učiniti nešto krivo, nego zato što svi znaju tko su ti ljudi. Što se tiče iseljenih Borovičana još sam pod upitnicima jer se rijetko susrećem s njima. Do sada mogu konstatirati kako bi uvelike mogli bolje pomoći župniku u životu i radu župne zajednice.

Nekako ispada: daleko od očiju, daleko od srca, i daleko od novčanika. Koliko primjećujem, teret je uvijek na istim župljanima u inozemstvu, i po pitanju godidžbine i po pitanju crkvenih projekata. Jednostavno, to nema smisla jer gdje god živio budi svjestan odakle si i ne daj na svoje, jer vrednujući svoju djedovinu, vrednuješ sebe. Za pohvaliti je akcije Zavičajne zajednice Borovičana koja se uključila i u program asfaltiranja Borovice kako bi bila bolje dostupna s obje strane: i od Vareša i od Kraljeve Sutjeske. n Uskrs u Borovici. Ima li nekih posebnih događanja, u kojoj se mjeri održava tradicija, Vaša čestitka... o Ovo mi je prvi Uskrs ovdje. Jedino što znam da će biti katolički i onako kako propisuje majka Crkva. Naravno, imam i pastoralno vijeće koje će me uputiti u ono što već godinama živi u vjernicima Borovice. Kroz korizmu se pripravljamo pobožnošću Križnog puta petkom i nedjeljom. Ako vrijeme dopusti, na Veliki petak imat ćemo križni put kroz selo, iz Donje Borovice do same crkve na Požeblju.

Na koncu, draga braćo i sestre, čitatelji lista Bobovac, ovogodišnjom svetkovinom Uskrsa podijelite radost sa svojom braćom i sestrama lomeći svoje srce i dajući ga, da biste u darovanom srcu ugledali Uskrsloga te jedni drugima mogli reći: "Gle, kako gori srce u meni dok sam kraj tebe – dok si kraj mene". Taj žar, to je Isus i On svoju slavnu pobjedu nad paklom i smrću dijeli s nama, te možemo pjevati i klicati: Neka Vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!

| LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE | PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032 OŽUJAK 2016.

Dakako, jedno od najvažnijih središta jest župna crkva sa svim svojim sadržajima. Crkva je ovom narodu oduvijek bila bitan oslonac u životu. Kroz stoljeća mijenjale su se politike, društvena uređenja, jedni su dolazili drugi odlazili, ali Crkva je uvijek bila i ostala uz svoj narod. I u ratu i u miru, i u dobru i u zlu, vjernik i svećenik bili su skupa. I ta bliskost vjernika sa svojim pastirima je nešto posebno. To se osjeća, to se živi. Vjernici vole Crkvu i svoje svećenike. Svjesni su da ih kao pastiri čuvaju, a još više kao dušobrižnici brinu o njihovim dušama.

Moji dojmovi, kao župnika, su pozitivni u svakom slučaju. Idealnoga nema nigdje. Ali naš svijet koji živi na ovim prostorima dosta je patnje proživio.

Fra Marinko Štrbac župnik župe Vijaka

Crkva ostaje uz svoj narod Razgovarao M. Marijanović n Poštovani fra Marinko, kakva je situacija u Vijaci i kako biste ocijenili župni život toga mjesta? o Dragi čitatelji lista Bobovac, radujem se što mogu s Vama podijeliti nekoliko riječi o župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Vijaci. U župi danas živi 215 žitelja koji zajedno čine 115 obitelji. Statistički podaci župe ne djeluju baš ohrabrujuće ako uzmemo u obzir činjenicu da se ovdje događa vrlo malo vjenčanja i krštenja. Prošle godine nije bilo niti jedno krštenje. Ljeti se dogodi da oni koji sada žive izvan matične župe dođu pa krste svoje dijete ovdje ili se pak vjenčaju. Prevladava starija populacija pa se broj vjernika neprestano smanjuje.

Trgovinska radnja

N na

Živi se skromno. Unatoč težim uvjetima za život, skromnim mirovinama, narušenom zdravlju, budući da je dobar dio župljana starije dobi, nisu očajni nego su zadovoljni. Istina, pate za svojima, djecom i unučadi, i žive od blagdana do blagdana kada im dolaze u posjetu.

Posebno me raduje što u crkvu dolaze u lijepom broju i vidim da im to puno znači. Poseban naglasak stavljam na sakramentalni život vjernika, obiteljsku molitvu i molitvu svete krunice. Ono što je pozitivno obilježilo duhovni život u zadnje vrijeme je posveta cijele župe Bezgrešnom Srcu Marijinu i Srcu Isusovu koju je učinio uzoriti kardinal Vinko Puljić na 2. nedjelju došašća. n Iz Vaše perspektive, kakav je odnos društveno-političke zajednice prema Vijaci i kakav je odnos ljudi prema njihovu matičnom mjestu; želite li apelirati na neka poboljšanja? o Većina vjernika 1993. godine bila je prinuđena napustiti svoje domove i krenuti put izbjeglištva. Nažalost, najveći dio njih se nije vratio u rodni kraj.

Oni koji su razasuti po svijetu nisu prepustili Vijaku zaboravu nego ostvaruju komunikaciju sa svojim rodnim krajem na razne načine, a po mogućnosti jednom ili dva puta godišnje dođu u posjet.

Dosljednost sebi i svojoj vjeri uvijek su bili dovoljan poticaj da Vijačani ustraju i

Vareš ul. Čaršija bb

vl. Nikolina Dodik • mob. 061 988 179 OŽUJAK 2016.

hrabro idu dalje, pa čak i onda kada to zahtijeva novi početak. Života ovdje ima. Dosta je vrijednih ljudi koji se istinski trude ostati i opstati na svojoj rodnoj grudi. Iako se stječe dojam kako su svi digli ruke i ne čine ništa da se olakša život onima koji ovdje žive.

Moram naglasiti kako je prometna infrastruktura jako loša. Makadam je na većini putova, koji se loše se održava. Posebno je teško u zimskom periodu, kada su pojedina sela i zaseoci potpuno odsječeni. Ne čudim se vlastima da ništa ne poduzimaju, ali se čudim pojedinim osobama koji su rodom iz ovih krajeva da se više ne zauzimaju kako bi se nešto konkretno učinilo, posebno po pitanju prometne povezanosti. Ovaj kraj i narod očito je bio kažnjen u komunističkom režimu, ali nije se puno promijenilo ni danas. No, unatoč svemu života ima, živi se i živjet će ovaj narod. n Kako bi glasila Vaša pastirska poruka, ujedno i uskrsna čestitka... o Ne smijemo kukati, a još manje očajavati. Treba se uzdati u dobroga Boga koji vodi povijest. Uz vjeru i predanje treba također zasukati rukave i raditi. Bog nam je dao zemlju da se obrađuje, sposobnosti da ih koristimo za svoje i opće dobro. Ne očekivati da će se nešto samo po sebi promijeniti. Ukoliko budemo više vjerovali, imali optimizma i volje, onda će sve jednostavno krenuti nabolje. Ne smijemo dopustiti da mediji i društvo oblikuju naše razmišljanje i (ne)djelovanje. Nego se treba trgnuti i glasno kazati: Bože, hvala Ti što si stvorio ovaj svijet tako čudesan. Hvala Ti što si mi povjerio da ga i ja činim još čudesnijim. Daj mi snage da to zaista i činim.

U tom kontekstu svim čitateljima želim sretan Uskrs i pobjedu života. Neka Uskrsli Krist obasja zemlju i sve ljude da prestane zlo, mržnja i ratovi, da se vrati optimizam, vjera i nada u ljudska srca, kako bi svi živjeli u miru i ljubavi gradeći ljepši svijet za sve ljude dobre volje.

školski pribor • udžbenici • knjige uredski materijal • suveniri • darovni program čestitke i razglednice • usluge fotokopiranja BROJ 255

7

KARATE KLUB VAREŠ

S PROMOCIJE U SARAJEVU

Kako smo i najavili u prošlom broju, prenosimo skraćene govore s promocije knjige Avdije Kovačevića održane u Bošnjačkom institutu u Sarajevu 10. veljače 2016.

Trenerica i istaknuti članovi kluba s kantonalnim priznanjem

Perjanica naše kotline Vareški karate klub žanje uspjehe iznad svih očekivanja i po rezultatima visoko je iznad sredine u kakvoj egzistira. To je i okrunio nedavno dobivenim priznanjem za najbolji sportski klub Zeničko-dobojskog kantona, te je to bio povod za naš kratki razgovor s predsjednicom i trenericom kluba Mirsadom Operta.

Razgovarao M. Marijanović n Potkraj prošle godine imali ste dva uspješna natjecanja, pa počnimo do Federalnog prvenstva. o Da. Ono je održano u Fojnici, u novembru i učestvovalo je oko 200 takmičara iz 11 klubova. Naš klub je nastupio sa 17 takmičara i osvojili smo 13 zlatnih medalja, 9 srebrnih i 7 bronzanih. Naša Amra Fazlić je osvojila pehar kao najuspješnija takmičarka u svojoj kategoriji, a ujedno smo osvojili i pehar kao najuspješniji klub na prvenstvu. n Mjesec dana kasnije nastupili ste, uz poteškoće s prikupljanjem sredstava, i na Svjetskom prvenstvu. o U pravu ste, bili smo u Beogradu gdje je od 3. do 7. decembra 2015. održano 6.

Svjetsko prvenstvo u tradicionalnom karateu. Učešće su uzele 42 zemlje s preko 1500 takmičara. Naš klub je predstavljalo pet takmičara, reprezentativaca BiH: Matija Kokor, Arijana Klančević, Amra Fazlić, Marina Milanovski, Šeherzada Operta, i ja kao trenerica, ujedno i trenerica ženske reprezentacije BiH. Naše četiri takmičarke osvojile su srebro u borbama ekipno, a u katama ekipno četvrto mjesto, dok je Matija Kokor u borbama ekipno osvojio bronzu.

8

n Na koncu, stiglo je i priznanje koje vam je dodijeljeno na razini Zeničkodobojskog kantona. o Jeste, to je bilo 3. marta u Zenici, na svečanosti u sali Bosanskog narodnog pozorišta, a u okviru manifestacije "Izbor najboljeg sportiste Ze-Do kantona za 2015. godinu". Nju organizuju zeničke novine Naša riječ i Vlada Ze-Do kantona, a naš klub je primio Specijalno priznanje za razvoj sporta.

Priznanje je uručio resorni ministar i primila sam ga ja u ime kluba. Žao mi je što je informacija o Javnom pozivu za kandidovanje do nas stigla dan prije zatvaranja poziva, tako da nismo stigli podnijeti prijave i u pojedinačnoj konkurenciji nego samo klupsku prijavu.

Imali bismo sigurno velike izglede u dobivanju priznanja u pojedinačnim kategorijama, s obzirom na osvojene medalje i plasmane na Evropskom prvenstvu u Napulju i Svjetskom u Beogradu.

U svakom slučaju ponosni smo na naše mlade karatiste i ovo će priznanje biti motiv za još intenzivniji rad koji će zasigurno rezultirati novim medaljama na predstojećim takmičenjima.

BROJ 255

Prof. dr. Goran Šimić: Kad mi se javio emailom, u tom trenutku za mene stanoviti, Avdija Kovačević s pitanjem da li bih prokomentirao njegovu knjigu, prvo što sam uradio bilo je upisati njegovo ime i prezime u google tražilicu i prva stvar koja mi je izišla bila je njegova slika kako iza govornice, ispred koje je ogromni plakat SDA, srčano gestikulirajući nešto govori.

I prvo što sam tada pomislio bilo je: Bože moj, nevjerojatno da se jedan političar u BiH, znači iz reda onih koje ja bezbroj puta u javnim medijima prozovem zbog onoga što rade ovoj jadnoj zemlji i ovom jadnom narodu, odlučio da me pita šta ja mislim o nekoj njegovoj knjizi, na kraju krajeva šta je političar uopće mogao i napisati!? Kad sam pristao da je pročitam, nakon uvida u njen sadržaj moram reći da Avdija Kovačević njome otvara suštinsko pitanje koje je danas važno za BiH, a to je: trebamo li uopće "prčkati" po svojoj prošlosti i upirati prstom u ljude koji su harali ovom zemljom prije 20 i koju godinu?

Prije svega treba reći da je BiH danas jedno duboko podijeljeno društvo, u kojem je etničko čišćenje koje smo proveli u toku rata i poslije rata dalo svojih dobrih rezultata i dobro se primilo. Društvo koje je podijeljeno na teritorijalnom, političkom, vjerskom i svakom drugom osnovu.

Društvo u kom je manipulacija događajima iz rata svakodnevno prisutna u svim porama života. I pitanje je onda šta takvo društvo radi novim generacijama? Nedavno sam u jednom intervjuu rekao da mi već 20 godina stvaramo novu generaciju mrzitelja. Mi smo ti koji stvaramo vještački konfliktni potencijal u našoj djeci, njihov nacionalizam je iracionalan jer oni nemaju stvarnog iskustva s tim. Uzmite samo izvještaj UNDP-a da u BiH i danas ima sakriveno oko 800.000 pušaka i uzmite činjenicu da ne utvrđujemo istinu i ne pretačemo je u historijske udžbenike pa ćete shvatiti da mi samo produbljujemo stanje koje ne obećava ništa dobro.

Mi smo se isto ovako ponašali poslije oba svjetska rata i ako samo površno pogledate historijske događaje jasno je da se nasilje na ovim prostorima ciklično ponavlja na vrlo sličnoj osnovi.

Avdija Kovačević na sva ta pitanja svojom knjigom posredno ukazuje. Međutim, za mene je najveći iskorak u ovoj knjizi OŽUJAK 2016.

Hero, Šimić, Majdandžić i Kovačević

Kovačevićev iskorak hrabrost, da ne kažem i ludost jednog čovjeka u BiH da to uopće uradi. Njegova ludost je tim veća što je on načelnik te općine na koju se fokusira njegova knjiga, što je član jedne vrlo istaknute političke organizacije u BiH i što je građa iznesena u toj knjizi bolna čak i za pripadnike njegova naroda kojemu pripada, a što je vrlo neuobičajeno za BiH jer nitko ne piše o zločinima svoje strane, nego samo tuđim. Iz njegove knjige zapravo zrači poziv da se zapitamo: zašto se nama nasilje ciklično ponavlja, mora li to biti tako odnosno je li to naša sudbina ili za to postoji razlog? I možemo li mi išta učiniti po tom pitanju da opet za 20 godina naša djeca, i mi zajedno sa njima, ne uzimamo puške ponovo?

Knjiga koju je napisao Avdija nije savršena, u njoj ima određenih nedostataka, ali koji se mogu ubuduće ispraviti, čak štoviše u njoj ima romantičarskih ideja o vrijednosti sudovanja i suđenja za ratne zločine. Ja ne dijelim u potpunosti te ideje, ali ne dijelim ih samo zato što postoje bolja rješenja od ovih koja mi danas imamo.

Mi smo društvo koje nije investiralo u utvrđivanje istine ništa više od suđenja za ratne zločine. Zato se moramo složiti s Avdijom da je jedina istina ono što će utvrditi ta suđenja. Sve ostalo je subjektivan doživljaj objektivne stvarnosti, a mi imamo izražene tendencije da je iskrivljujemo kako nam kad odgovara. Zato je dobro da postoje ovakve knjige, makar ja još nisam čuo u BiH ni za jedan sličan primjer.

Fra Mirko Majdandžić: Slažem se gosp. Šimićem da je načelnik, s kojim ja inače kao župnik u Varešu surađujem, napravio iskorak jer oni, da kažem moji, ne žele da ja o drugima pišem s jednakim osjećajem kao što pišem o svojima. Takvi smo mi svi ovdje u BiH, to moramo priznati i to je sigurno naš veliki problem. Problem ne samo nas kao pojedinaca, nego problem ove države. A autor je u ovoj knjizi donio i sučelio argumente i jedne i druge strane, znači imao je hrabrosti da i istinu onog drugoga, u onom vremenu i neprijatelja, stavi zajedno, da čitatelju ponudi drugačije viđenje i proširenje vizure kako bi istina o tim ratnim zbivanjima bila cjelovita. Važnost ove knjige je također u tome što u njoj zajedno stoje bošnjačke žrtve na području Vareša sa žrtvama iz reda hrvatskog naroda. To su obični ljudi koji su nosili puške, kojima mi odajemo pijetet ali samo prema svojima, a drugo je ono što su činili političari koji su ih usmjeravali, često i mimo njihove volje. Na prostorima BiH vjerojatno je i nemoguće pronaći sličan primjer i sličnu knjigu koja na tako ujednačen način prilazi događajima koji su izuzetno teški.

Poruka ovakve knjige je, po mom sudu, poruka onima koji vode ovu zemlju i ona bi glasila: ovi ljudi čije su slike u vidu osmrtnica poredane u ovoj knjizi, koji su dali svoje živote za Vareš, nisu ih sigurno dali zato da bi njihovi selili u Austriju, Njemačku i preko okeana, nego da bi se tu moglo živjeti. To bi, u ime ovih žrtava, trebalo biti upozorenje vlastodršcima na

AMI

TR

OŽUJAK 2016.

BROJ 255

politiku prema pojedinim krajevima kakva se sad vodi, a politika koja se vodi prema Varešu je – tako ja vidim, načelniče, a ti vidiš sigurno sve još bolje ali možda nećeš sve kazati – politika zaboravljenog i ostavljenog grada. Ono što se privatiziralo, privatiziralo se, ali na način da se umrtvi i da se ništa ne događa, tako da se u Varešu otprilike ništa i ne događa i ne pokreće ništa. Ako se tako nastavi, ovi ljudi, i Bošnjaci i Hrvati, i svi drugi koji su izginuli za Vareš, izginuli su uzalud. Izginuli su za nešto što ne postoji. A to se ne bi smjelo dogoditi.

Prof. Mesud Hero: Pred nama je, kako smo čuli, knjiga jednog načelnika općine.

I to je već, samo po sebi, vrlo neobična vijest u našoj zemlji. Poznajem samo još jednog načelnika koji je za svoga mandata napisao knjigu, a poznajem i brojne druge koji su pak u nekom svom svijetu, svijetu projekata i interesa, sumnjam čak da čitaju knjige a kamoli da napišu neku.

Načelnik je pristupio ovoj knjizi vrlo oprezno i prvo o čemu govori je oprost. O oprostu ljudi inače imaju različita stajališta. Jer žrtve su ubijene i ko uopće ima pravo da u njihovo ime oprosti, to ostaje vječna dilema koju i ova knjiga problematizira.

Knjiga je podijeljena u dva dijela i prvi kao da je pisao historičar, autor u njemu barata dokumentima, a drugom dijelu pristupa kao pravnik kroz aspekt odgovornosti za počinjena nedjela. A tu je spisak 355 ubijenih Varešaka za koje, potpuno se slažem, ne treba prestati tražiti pravdu. Ali poslije svega nama se postavlja suštinsko pitanje: pjevaju li naša djeca, kako kaže Meša Selimović, pjesmu o osveti? Ja kažem da pjevaju! Pogledajte na internetu, kako se mržnja širi, dakle za razmišljanje je svima nama: gdje mi danas griješimo!?

Načelnik je pokušao u ovoj knjizi da pređe preko toga. Ja mislim da je ovo u poslijeratnom periodu u izdavaštvu prvi put da se na ovakav način pristupi pisanju. Mi i danas imamo kad je u pitanju Vareš političku zloupotrebu, od strane raznih politika koje ganjaju neke interese, a ja sam, poznajući situaciju, siguran da je to u korist vlastite štete. I u svemu tome imamo poziciju načelnika koji mora biti pacifista, pa kad piše ovakvu knjigu i u njoj mora biti načelnik svih građana općine Vareš, a on je to upravo i dokazao.

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 9

NOVOSTI IZ SREDIŠNJICE

OBJAVLJENO DRUGO KOLO

Foto: Ured Predsjednice RH

Izaslanstvo HKD "Napredak" s Predsjednicom RH

Prijam kod Predsjednice RH

P

redsjednica Republike Hrvatske gđa Kolinda Grabar Kitarović, primila je 25. veljače 2016. u Predsjedničkom uredu predsjednika HKD Napredak msgr. prof. dr. Franju Topića sa suradnicima: predsjednikom Glavne podružnice dr. sc. Tomislavom Dubravcem i dopredsjednicom Napretkova kulturnog centra Slavicom Mijić Lukač.

Susretu Napretkova izaslanstva s Predsjednicom RH prisustvovali su savjetnici predsjednice: gosp. Dario Mihelin, savjetnik za vanjsku i europsku politiku i Andro Krstulović Opara, savjetnik za društvene djelatnosti.

Prof. Topić je zahvalio na prijemu te upoznao Predsjednicu i njezine suradnike sa situacijom u Bosni i Hercegovini te Hrvatima u BiH. Prof. Topić je zamolio Predsjednicu da, koliko može, nastoji buditi optimizam u Hrvatskoj, a i u BiH, jer je iseljavanje postalo preveliko i u Hrvatskoj i u BiH, a kod mnogih slučajeva ljudi ostavljaju i dobre poslove i sele se. Mnogi ljudi su deprimirani i malodušni jer se često u javnosti plasiraju prvenstveno negativne informacije i tako se stvara beznađe.

Zatim se govorilo o rezultatima rada Napretka u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugim zemljama gdje Napredak djeluje, te o ulozi i važnosti djelatnosti Napretka. U mnogim sredinama Napredak je organizator i nositelj gotovo većine kulturnih programa, kao npr. Kreševo, Busovača, Ljubuški, Tuzla, Zenica itd.

Napretkovci su naglasili važnost rada 16 podružnica od Zagreba i Splita do Zadra i Dubrovnika, te da one rade za svoja mjesta i svoje sugrađane a ne za BiH. Usporedivši rezultate rada Napretka u odnosu na rezultate rada ostalih udruga u kulturi i iznose potpora koje se izdvajaju iz proračuna Republike Hrvatske, nejasno je zašto je Napretku unatoč izuzetnim rezultatima prošla Vlada RH ukinula potporu od milijun kuna koju je primao tri godine. Nešto daje Ured za Hrvate izvan RH, ali to nije ni blizu radu i re-

10

zultatima Napretka. To postaje još teže kad se zna da se prošle godine dalo udrugama u RH gotovo dvije milijarde kuna.

Zbog tih činjenica prof. Topić je zamolio Predsjednicu da u okviru svojih mogućnosti utječe na pozitivan govor o Bosni i Hercegovini, Hrvatima koji u njoj žive, te također zamolio predsjednicu da sukladno svojim ovlastima i mogućnostima učini da se poboljša tretman Napretka u RH, a i u BiH. "Ne tražimo privilegije, samo pravedniju raspodjelu proračunskih sredstava prema rezultatima rada, društvenoj ulozi i važnosti Napretka. I Papa Ivan Pavao II. je smatrao da je kultura bitna za održavanje postojanja i identiteta pojedinog naroda, čak u određenom kontekstu važnijom od vjere...", istaknuo je Topić.

Savjetnika za društvene djelatnosti, gosp. Krstulovića, zanimalo je koliku potporu Napredak ima u BiH, na što je prof. Topić odgovorio da u BiH Napredak ima izuzetno dobar ugled, medijsku pozornost, ali da je nažalost i u BiH smanjena financijska potpora Napretku, što je veliki problem za realizaciju vrijednih projekata. Federalna vlada je dala sarajevskoj Središnjici u 2015. godini 50.000 KM, a bilo je prošlih godina 240.000 KM. Sarajevski kanton je prošle godine dao 80.000 KM. U dužem razgovoru istaknuto je da Predsjednica posebnu pozornost posvećuje Bosni i Hercegovini, a prijem izaslanstva HKD Napredak je izraz posebne potpore ovom kulturnom društvu. O tome govori činjenica da je Predsjednica do sada primila samo izaslanstvo Matice Hrvatske, HAZU-a i Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

Ohrabrila ih je u daljnjim nastojanjima te izrazila očekivanje kako će Vlada Republike Hrvatske i ostale hrvatske institucije adekvatno pratiti nastavak njihovog uspješnog rada. (izvor: hkdnapredak.com) BROJ 255

Bosna Srebrena – povijesno ime franjevačke prisutnosti na tlu Bosne i Hercegovine, ujedno je i ime za cijeli jedan literarno-jezični proces. On je integralno i neizdvojivo utkan i u zajedničko kulturno nasljedstvo Bosne i Hercegovine, i u kulturni identitet Hrvata na cijelom prostoru nekadašnje franjevačke provincije Bosne Srebrene od Budima do Dubrovnika i od Carigrada do Splita. Posredstvom franjevačkoga literariteta, pak, Bosna i Hercegovina nikad nije prekidala svoju vezu s europskim kulturnim kontekstom.

Gotovo puna četiri stoljeća – od prvih dviju knjiga fra Matije Divkovića napisanih u Sarajevu, a tiskanih u Mlecima 1611. Do danas – teče neprekinuta spisateljska djelatnost među bosanskim franjevcima. Zato nije pretjerano reći da je cijela civilizacijska i povijesna memorija ovoga etničkog i kulturološkog mikrokozmosa, bosanskih katolika-Hrvata, pohranjena u toj tristoljetnoj, raznovrsnoj franjevačkoj knjizi.

U ovoj biblioteci će u četiri kola biti zastupljeni svi relevantni oblici i žanrovi, i svi važni autori, ali ne ekstenzivno nego reprezentativno. Izdanja neće biti opterećena strogim znanstveno-kritičkim aparatom, ali će dosljedno njegovati neophodni minimum znanstvenoga priređivanja.

U I. kolu početkom 2004. godine objavljeno je pet ljetopisno-povijesnih naslova, već ranije objavljivanih u ediciji Kulturnog naslijeđa BiH. Krajem 2015. godine otiskano je II. kolo u kojemu su objavljene sljedeće knjige:

Stjepan Margitić: Izabrana djela (izabrao, priredio, komentare napisao dr. Pavao Knezović) Fra Stjepan Margitić, Markovac, Jajčanin, kako se još nazivao, zadnji je u kronološkom nizu dosljednih nastavljača tradicije koju je u prvoj polovici XVII. stoljeća utemeljio fra Matija Divković kao rodonačelnik bosanske franjevačke književnosti.

U jezičnom i grafijsko-ortografskom pogledu ta se tradicija odlikuje njegovanjem živoga pučkoga govora u Bosni, uz svjesno kombiniranje s dubrovačkim, dalmatinskim i slavonskim govornim elementima, te traženjem praktičnih pravopisnih rješenja u okviru pisanja i tiskanja djela bosanskom varijantom ćirilice – bosančicom.

OŽUJAK 2016.

Tekstovi bosanskohercegovačkih franjevaca od 17. do 20. stoljeća Margitić je, kao i Divković, najsnažniji u propovjedničkoj prozi.

Tiskao je dvije knjige: Izpovied karstianska (Mleci, 1701) i Fala odsveti (Mleci, 1708). Prva je bila veoma čitana i popularna u narodu, nekoliko je puta pretiskavana (i ćirilicom i latinicom), pa je stekla i pučko ime – Stipanuša. U predgovoru Margetić na vrlo zanimljiv način raspravlja o problemima jezika, pokazujući svijest o važnosti pitanja koja bismo danas nazvali standardološkim i standardizacijskim.

franjevačke zajednice te općenito otvaraju zanimljiv pogled na to kako su bosanski franjevci u povijesnoj perspektivi doživljavali sami sebe. U mnogim uspjelijim primjerima ovi tekstovi dosežu i nezanemarive književne vrijednosti.

Ivan Frano Jukić: Izabrana djela (priredio Ivan Lovrenović)

Pisma bosanskih franjevaca (priredio Željko Ivanković) Možda ništa tako živo i plastično ne oslikava svu jedinstvenost povijesne pojave i fizionomije bosanskih franjevaca, te i samu tu silno zanimljivu povijest, kao pisma koja su oni međusobno razmjenjivali, ili ih pisali na razne strane svijeta znamenitim suvremenicima, poput Josipa Juraja Strossmayera, koji je vrlo važan i čest sudionik u ovoj korespondenciji. Teško je reći u kojem su aspektu ta pisma zanimljivija i dokumentarno važnija: povijesnomu i povijesno-političkomu, socijalnokulturološkomu ili jezičnomu, a nimalo manju važnost nemaju i u čisto književnom smislu, jer ih se može tretirati i kao specifičan književni podžanr. Osobito je ta dimenzija izražena u brojnim sačuvanim pismima vrsnih književnih autora kakvi su bili Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Anto Knežević, Lovro Karaula itd.

Latinske pjesme bosanskih franjevaca (dvojezično latinski i hrvatski, preveo i priredio fra Stjepan Pavić) Povijest franjevaca u Bosni nije naklonjena "visokoj književnosti" ni općenito onim formama života – svećeničkog i laičkog jednako – koje pogoduju višim razinama obrazovanja, kulturnog stvaranja i

mirnog uživanja kulturnih i umjetničkih dobara. Zato je i latinska poezija među bosanskim franjevačkim spisateljima veoma rijetka, ali je utoliko važnije usustaviti i valorizirati ono što franjevci u Bosni ipak jesu pisali u latinskim stihovima.

Do sada takvih iscrpnih istraživanja nije bilo. U ovoj knjizi, koja je tiskana bilingvalno (s originalnim tekstovima i njihovim prijevodom), dr. fra Stjepan Pavić donosi potpun pregled tog pjesništva i njegovu povijesno- kritičku prosudbu.

Biografije bosanskih franjevaca (priredio dr. fra Marko Karamatić) Poseban dokumentarno-književni žanr unutar raznovrsnog i još uvijek nedovoljno sagledanog i istraženog korpusa franjevačke književnosti u Bosni predstavljaju životopisi što su ih sami franjevci pisali o svojoj subraći koja su se u osobnom životu i u životu zajednice istaknula nekim osobnim zaslugama, vrijednostima, doprinosima. Ti tekstovi imaju prvorazrednu vrijednost za upoznavanje duha vremena, kao i za osvjetljavanje mnogih unutarnjih okolnosti u životu

Ivan Frano Jukić – kao pisac, prosvjetitelj, kulturno-znanstveni i politički djelatnik – bio je istinski i prvi navjestitelj moderniteta u Bosni i zagovornik njezina "europskog puta" koji se upravo danas ukazuje u bolnom i dramatičnom aktualitetu.

Jukićev život (1818. – 1857.), kao i njegov kulturno-politički angažman, bio je tako intenzivan i plodan, tako sugestivan i vjerodostojan, da od suvremenika nikoga nije ostavio ravnodušnim, a u kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine zauzeo je izvanredno značajno mjesto kao pokretač ili anticipator mnogih važnih pothvata koji po duhu pripadaju novoj epohi građanske kulture.

Pokrenuo je prvu interkonfesionalnu pučku školu, narodnu učionicu (u Varcaru 1849.), osnovao i uređivao prvi književno-kulturni časopis Bosanski prijatelj, prvi je artikulirao ideju općeg državnog muzeja, zagovarao stvaranje kulturnog društva Bosansko kolo kao zametka akademije znanosti i umjetnosti, isticao važnost bilježenja i proučavanja povijesnog naslijeđa i pučkog stvaralaštva, uzduž i poprijeko obišao Bosnu i Hercegovinu i pisao sjajne putopise, te historiografske, zemljopisne, etnografske spise. Sa zadivljujućom energijom i entuzijazmom spajao je u svojem pozvanju i djelovanju starinski duh svojih franjevačkih prethodnika – propovjedničkih pisaca, kroničara, kulturnih radnika – s modernom vokacijom individualno angažiranog književnika i prosvjetitelja.

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326 OŽUJAK 2016.

BROJ 255

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI

11

RAZMATRANJE

Korizma – hod prema Uskrsu Dragi čitatelju/čitateljice, sestro i brate koji ćeš i ovog mjeseca uzeti u ruke novi broj lista "Bobovac", želja mi je progovoriti o dva najvažnija vremena u crkvenoj godini: korizmi i Uskrsu. Budući da se o ovome može pisati i na desetke stranica, a ja sam prostorom ograničen, nastojat ću na što jednostavniji i konkretniji način reći nešto o vremenu Korizme, kao i o Uskrsu.

Piše fra Tomislav Svetinović to je korizma? Koja je njena poruka? Što korizma predstavlja za svakoga od nas? Što se krije kroz tih četrdeset dana hoda s Gospodinom? Pitanja je mnogo!

Odgovora isto tako. U korizmi se prisjećamo vremena koje je Isus proveo u pustinji kad ga je Đavao kušao na razne načine, a ujedno prije početka njegovog javnog djelovanja. Dakle, riječ korizma dolazi iz latinskog jezika – quadragesima, a znači vrijeme od četrdeset dana – četrdesetnica. Za vjernike katolike to je vrijeme intenzivne priprave za najveću, najznačajniju i najvažniju svetkovinu: Uskrs. Jer, kako kaže sv. Pavao, da nije bilo Uskrsa uzalud bi bila naša vjera. No, da se vratim na korizmu.

Vrijeme korizme ili pokore počinje na Čistu srijedu (Pepelnicu) i traje do početka Velikog tjedna. U svim župama svijeta, pa tako i u našoj, tog dana posipali smo se pepelom kako bi se prisjetili da nismo sami sebi dovoljni i da smo prah i pepeo pred našim Stvoriteljem. Evanđelje na dan Pepelnice pozvalo nas je na post, mo-

Š

litvu i djela milosrđa. Svi smo pozvani činiti ova dobra djela bez računice. Smisao korizme je u tome da iskusimo Božju blizinu. Ako mu se prepustimo, osjetit ćemo da smo u Njegovoj ruci. Križ od pepela koji nam je utisnut na čelo, ili smo posuti po glavi, znak je naše prolaznosti.

Tijekom ovog razdoblja vjernici katolici se pripremaju kroz post, pokoru, intenzivniju molitvu, djela ljubavi prema bližnjima, kroz vlastita odricanja od svih neurednosti koje mogu narušiti sklad pojedinog čovjeka s Bogom, s njegovim bližnjim ili pak njega sa samim sobom.

Isto tako, korizma bi najprije bila vrijeme kad stavljamo Boga ispred svega drugog u našem životu. To znači da konačno trebamo početi razmišljati o tome da se vratimo s krivog puta i krenemo putem kojim je Krist išao. Istina, bit će teško i često ćemo pomisliti na odustajanje, ali sjetimo se da nas na kraju ovozemaljskog puta čeka Uskrsnuće s Isusom. Zato posložimo malo svoj život i stavimo Boga na prvo mjesto, a dalje će sve samo od sebe

95,

12

Hz

3 i 101,1 M

BROJ 255

dolaziti na pravo mjesto. Da bismo to postigli, ne smijemo sumnjati. Vjera u Dobro je dovoljna. Korizma nije kada kažemo da se odričemo nečega već kada je naš život danas drugačiji od onoga jučer. Razmislimo što u našem životu nije skladno i odudara od Božje volje pa se potrudimo i toga se odrecimo. Zašto? Zato što ćemo biti sretni i ispunjeni jer nećemo imati nepotrebnih prepreka na putu prema miru i blagostanju.

Korizma znači dobiti novu priliku da promijenimo svoj život i u potpunosti je trebamo iskoristiti. Evo, i ove godine prilika nam je darovana. Tim više što je papa Franjo ovu godinu proglasio Godinom milosrđa – godinom u kojoj trebamo nastojati promijeniti svoje živote nabolje kako bi i bližnjemu pored nas tada bilo bolje.

Iskoristimo je. Nemojmo prokockati još jednu priliku da postanemo bolji nego što smo sada.

Korizma ne znači jednim okom gledati naprijed, a drugim natrag, već cijelim pogledom biti zagledan u Boga. Nadam se da nam je svima jasna ova rečenica. Stoga, ne skidajmo svoga pogleda s Milosrdnog Oca, nego budimo uvijek zagledani u Nj. Korizma je dopustiti Bogu da slomi sve naše utvrde koje smo podigli kako bismo se ogradili od drugih ljudi. Nemojmo graditi zidove nego mostove. Spajajmo se s drugim ljudima. Širimo ljubav međusobno. Radujmo se s drugima. Ako je potrebno, i plačimo s uplakanima i ucviljenima.

Korizma nije imati rezervni plan, već imati samo jedan plan – onaj s Bogom. Ne zaboravimo taj plan prevesti u djelo. Ali, ne zaboravimo i ovo: činimo to s Gospodinom, a ne bez Njega!

I tako kroz korizmeni hod dolazimo do vrhunca naše vjere – Uskrsnuća Gospodinova. Zapamtimo da bez križa nema ni Uskrsa. Križ prethodi Uskrsu. Mogli bismo to izraziti i starom latinskom poslovicom Per aspera ad astra – Preko trnja do zvijezda. A naša zvijezda i jest Isus Krist u događaju svog Uskrsnuća. Vrijeme Uskrsa traje do blagdana Duhova, događaja kad je "rođena Crkva", i ono se naziva pedesetnica.

Uskrs je vrijeme radosti i nadoknade onog vremena koje smo proveli u čišćenju kroz korizmu. Neka nam je na ovom putu prema Uskrsnuću svima sretno i blagoslovljeno!

HRVATSKI RADIO BOBOVAC OŽUJAK 2016.

PRIČA S JURIČINA BRDA

J

ozu Juricu, poznatog u narodu po koječemu, zvali su samo prezimenom i tako je ostao upamćen. Cijeli svoj život proveo je u malom selu na brdu, udaljenom šest kilometara od maloga grada, da bi ga život na kraju odveo do posljednje stanice, zvane starački dom.

Na rečenom brdu, Juričina je kuća bila posebna. Nalazila se gotovo na vrhu, iznad svih ostalih. Bila je nekako najumiljatija, najviše se bijelila. I iz kotline bila upadljiva, uočljivija čak i od obližnje crkve.

Ispod kuće, malo ulijevo, nalazile su se Juričine vjetrenjače. Da selo nekim slučajem postane znamenito, simbol bi mu bile upravo one. Još ih vidim kako se vrte u ljetna popodneva, nakon koševine. Jurica ih je izradio sam. Bio je vrstan stolar. Nije bilo te zamisli koju njegove ruke ne bi uspjele pretvoriti u djelo od drveta. To je bio talent koji mu je sam Bog spustio u dlanove, vjerojatno već u času rođenja. Cijela je bliža i daljnja okolica bila opskrbljena njegovim rukotvorinama. Daske i čekići za meso, pepelnice, vješalice, ljuljačke, dijelovi namještaja...

Jednom mu pade na pamet napraviti zubarska kliješta, što je i uspio. A onda je htio provjeriti jesu li zaista funkcionalna, pa je u tu svrhu svom najstarijem sinu izvadio zub. Tim svojim vrijednim rukama Jurica je prehranjivao obitelj: majku, ženu Mariju i petero djece. Jedna od njegovih kćeri moja je ujna. Od ranog djetinjstva smatrala sam je posebnom. Nakon roditelja, bila mi je među najmilijim osobama.

Pričala mi je jednom kako je, njima djeci, nosio lubenicu iz grada. Oni su ispred kuće gledali kako se penje uzbrdo cestom i čekali. A kad je stigao nadomak kući, dok su oni dotrčavali pred njega, lubenicu je ispustio na beton ispred kuće i pitao ih zašto nisu došli preda nj pomoći mu kad su vidjeli da ide. Ispričala mi je to s vedrinom, vjerojatno naslijeđenom od njega, kad sam boravila kod nje u Kanadi.

A potom ga je nazvala telefonom. Pozdravio me i pitao što više ne dolazim. Nekada sam tako znala otići u posjet njenim roditeljima.Sad je i Kanada bliža od Bosne – u slušalicu je izgovorio istinu, kroz šalu.

Ima tome, naime, koja godina kad sam nekoliko puta bila kod Jurice i Marije. On se uvijek smijao i zbijao šale, a Marija me pitala za školu, za roditelje. Moja ujna jako sliči svojoj majci Mariji. I ja sam tek kasnije shvatila da sam u te posjete odlazila možda i više zbog sebe nego zbog njih, jer sam gledajući lice njene majke imala osjećaj kao da vidim nju, koja je bila toliko daleko.

Jurica je, pored svega, bio i vrstan lovac. U lovu je provodio mnogo vremena.

Otišao bi tako i nitko nije znao kad će se vratiti. Sumještanima, koji su bolovali od reume, donosio je jazavčevo salo, koje je prema narodnoj medicini bilo ljekovito za dotičnu bolest. Šuma, što je počinjala u OŽUJAK 2016.

Ostaci posljednje Juričine vjetrenjače

Samo su vjetrenjače ostale Piše Iva Mirčić blizini Juričine kuće, osim spasonosna hlada za vrijeme ljetnih žega, skrivala je borovnice i divlje jagode. Imala sam pet godina kada me ujna tamo vodila.

Sukladno (ne)vremenu, Jurica nije dopuštao svojoj ženi da ide na polnoćku. A on bi se uvečer našao s mojim djedom, koji je umro prije nego ću se ja roditi, i njih bi dvojica uz pokoju čašicu pjevali božićne pjesme, koje god su se mogli sjetiti, i sve tako do pred zoru.

Jozo Jurica BROJ 255

Jedne godine u selu je zapadao snijeg.

Znalo ga je inače biti i po dva metra. Imajući to na umu, svi bi se u selu na vrijeme opskrbili vrećama brašna, krumpira, riže, šećera... Sve su namirnice u kući tijekom zime imali pripremljene u većim količinama. Jer do grada je zimi bilo teško, ponekad i nemoguće, uzme li se u obzir da su stanovnici uglavnom bili u poodmakloj dobi. Nije rijetkost da se i po nekoliko dana nije moglo izaći vani, odnosno otići bilo kuda od kuće. I rekoh, te neke godine, snijeg je potpuno zatrpao Juričinu kuću.

Kada je otvorio vrata, vidio je samo bjelinu. A onda je pilom za drva prorezao malu kocku u snijegu i veselo rekao ženi: Evo, stara, sad i mi vidimo svijet.

Jurica je svoju prvu vjetrenjaču izradio prije više od pola stoljeća. Bila je tolika da se mogla vidjeti iz svih okolnih sela i naročito s okolnih uzvisina. Pomoću njezina pogona, mljeo je kukuruz. Djeca su se jednom igrala na cijevi koja je vodila do mlina što se nalazio u spremištu vjetrenjače. U tim njihovim nestašlucima svi su se kukuruzi prosuli, pa su djevojčice Tonča i Lela morale pokupiti sve do posljednjeg zrna, plačući pritom. Vjetrenjače je skinuo kada su djeca malo porasla, jer su postale opasne za male znatiželjnike.

Sinovi Ivo i Ferdo su se verali po njima, a bile su poprilično visoke. A posljednje tri vjetrenjače, koje sam i sama promatrala, postavio je više kao simbol, za svoju dušu i za unuke. Koji su dolazili sve rjeđe i rjeđe...

Kada mu je prvi put u posjet stigla unuka iz Kanade, trudio se svim silama da popravi i ponovno pokrene vjetrenjače.

Dok se penjao na njih, šalio se s onima što su ga fotografirali da snime i njega ako padne odozgo.

A onda... Jozo Jurica jednoga dana morade napustiti svoj dom, zajedno sa suprugom. Ona se razboljela i stoga više nisu mogli ostati osamljeni na brdu. U prvo vrijeme pokušavao se tome oprijeti, sam se brinući za kućanstvo, čak je i kuhao.

Međutim, na kraju se morao pripremiti za neizbježno. Prodao je stoku. Prodao je sijeno. Prodao je i svoju lovačku pušku.

Naslućujem da je to bilo jednako teško kao opraštati se s odanim prijateljem zauvijek... Sin je došao po njih, zaključali su vrata ognjišta i krenuli. Sobom je Jurica poveo svog vjernog prijatelja, lovačkog psa. Negdje na pola puta prema gradu, Jurica je zamolio sina da zaustavi auto.

Otišao je sa psom u šumu i kasnije se iz nje vratio sam, crvenih očiju od plakanja. Život mu je došao kraju u staračkom domu, a supruga se u međuvremenu oporavila. Pitam se i danas: tko zna kako mu je bilo teško u noćima punog mjeseca, kad neće san na oči. Kako mu se srce stiskalo od fijuka vjetra u prozorima staračkog doma, koji su loše dihtali... Zacijelo mu se tada činilo da to za njim cvile njegove vjetrenjače.

13

ISPOD PRAŠINE

Godine 1906., 14. siječnja, u Varešu je rođen Novak Simić. Pisao je pripovjedačku prozu, članke i kritike iz područja književnosti i filma. Godine 1956. nagrađen je prvom nagradom Saveza književnika Jugoslavije za roman "Braća i kumiri", a dobitnik je i nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1973. Umro je u Zagrebu 1981.

O stotoj obljetnici njegova rođenja, iz pera književnika i kritičara Željka Ivankovića, objavili smo u našem listu (broj 133, siječanj 2006.) osvrt na Simićevu biografiju i bibliografiju.

No, kako dosad iz književnog opusa Novaka Simića nismo objavili ništa (osim "Poemu o ocu i željezari"), u povodu 110. obljetnice njegova rođenja odlučili smo u nekoliko nastavaka prenijeti jednu pripovijetku iz njegova posljednjeg djela izabrane proze "Ljubav Stjepana Obrdalja", objavljenog u Zagrebu 1958. godine.

Pripovijetka Novaka Simića Stanje pred sječu Begina gaja (II) Među ostalim, odluči Pavković da posiječe i Begin gaj, i to da ga posiječe pod svaku cijenu. Razloga zašto se on u nepuna dva mjeseca kako upravlja pilanom upravo oborio na Begin gaj bilo je više, ali glavni je bio svakako da je tvrtka Kosović i drug, velika tvrtka za izvoz drva u Italiju i Francusku, naručila hrastove dužice s dostavom u najkraćem roku, a hrastovi iz Gaja bili su kao stvoreni za dužice. Istina, bilo je i drugih hrastovih šuma, no te su bile nešto podalje i ne tako na domaku pilane kao Gaj, a zatim sam Pavković htio je jednom da svrši s tim praznovjericama i glupacima, kako je sam govorio.

– Nisam ja Malkonti – izjavljivao je – nema kod mene lale-mile. Šta se mene tiču nekakvi stećci, Bego i trave od uroka.

Narodna vjerovanja i vampiri. Gaj ima da se posiječe i basta!

A osim ovoga bila je tu i jedna lična, intimna stvarčica inženjera Pavkovića: htio je da iznenadi hitrinom, točnošću otpreme i dobrotom kvalitete tvrtku Kosović i drug, jer je tvrtka, tj. Kosović senior i glava te vanredno bogate i utjecajne tvrtke, imao kćer za udaju pa se, osim mladoj djevojci, inženjer Pavković htio dodvoriti i njenu ocu, računajući da će za njega reći: valjan mladić, sposoban mladić. Ta, Pavković je, kad je poslovno dolazio u urede tvrtke, bio pozivan i na ručkove, i sama mu je mlada dama i udavača – iako nešto

kraće desne ili lijeve noge, a i bucmastog kuharičkog lica – svirala na klavir i pjevala sevdalinke. A što zato ako je ona takva, ljepote mu ne treba poslije onog iskustva s Anđelinom, tada su ga jedini put u životu zaveli osjećaji, više bogme neće.

Kosović senior tom prilikom mu je izjavio da on silno voli sposobne mlade ljude i to je Pavković, uz poglede (nježno kradomične, dakako) mlade dame, vrlo dobro upamtio. Pa je tako u historiji sječe Gaja imala – ili bolje reći, za odluku da se on posiječe – vrlo velikog udjela i ta kraća nožica gospođice Kosović, i njeno bucmasto lice, i kradomično nježni pogledi, kako se to već pristoji djevojkama iz boljih provincijskih kuća, ispod oka.

Ta, šteta bi bila – razmišljao je inženjer Pavković to popodne kad je stigla narudžba, a bio je upravo petak, i jesen je već pozlaćivala šume – da se netko drugi uvali u to bogatstvo, neko bezvredniji i nesposobniji od mene, kakav jalovi profesor i sumnjiva, intelektualna skitalica, ili najobičniji trgovčić, kad sam tu ja, čovjek koji zna šta hoće i može. Šta onda ako je djevojka šepava, šta onda ako izgleda kao buldog, novčine su tu, a to je glavno.

Oslobodit ću se onda ovih bradatih razbojnika što me okružuju, ovih dlakavih seljačkih tokmaka i tvrdoglavaca, s kojima se natežem od rana jutra do kasnog mraka. Djevojci se sviđam, a i sam me Kosović prijateljski gleda, pa sad kad im pokažem kako nisam ni u poslu šeprtlja – stvar je gotova i ja sam na konju. Zbogom Krnjinu, zbogom Malkonti, zbogom šume,

tel. +387 62 235 808 info@krcma-fm.com

Vijaka b.b., 71330 Vareš Bosna i Hercegovina 14

zbogom prljave seljačine. Ako i budem radio, radit ću za sebe, izgledati kao čovjek okružen kulturnim, uglađenim ljudima, okružen svim raskošima koje nam se nude. Šta tu i kakva samo mogu imati posla kojekakve narodne tradicije, kojekakve predaje. Ta, ako čovjek jednom ne očisti tog zaostalog, seljačkog ušljivca od njegovih budalaština, živjet će on hiljade godina u njima i neće se micati koliko ni za dlaku. A on, Pavković, bar je napredan elemenat, i kao naprednom elementu njemu je upravo dužnost da iskorjenjuje kojekakve zle navike u narodu, da ga podiže i osvješćuje, a kako ćeš ga bolje osvijestiti nego kad ga riješiš kojekakvih zabluda i obmana u koje je zapao, kad ga uvjeriš kako su sva ta njegova vjerovanja samo zapreka da se izvuče iz svoje zaostalosti. I pokažeš da živi u varkama, kad mu na licu mjesta dokažeš da imaš ti a ne on pravo, da si mu mislio dobro ako ta sva zla što su u njemu i na njemu temeljito ukloniš. Jedno od tih zala, od tih varki u kojima živi, svakako je ta baljezgarija da je Begin gaj svetinja, da su oni grobovi čudotvorni, da su...

Ovako i slično razmišljajući, doveo je inženjer Pavković u sklad poslove i svoje lične interese, svoje lične interese i svoja načela, ne htijući čak ni samome sebi potpuno priznati (osim valjda negdje u nekom posebnom i tajnom džepiću, gdje čuvamo sve ono što ne želimo i nećemo da znamo) da je njemu u biti posve svejedno šta narod radi i u šta vjeruje, pa ga dakle ne rukovodi nikakva želja da mu izbije iz

BROJ 255

OŽUJAK 2016.

glave sanjarije i praznovjerice, već čežnja da se u doglednoj budućnosti domogne tvrtke Kosović i drug – ništa više. Ni za miloga Boga. Nikada. Nije on takav. Zar nije kao student bio član jedne prilično napredne partije, koja je doduše znala bivati i na vlasti. Zar se nije zavukao i u ove šume nakraj svijeta, među divljake i u pretpotopno doba, samo zato što je čovjek nesebičan i ne grsti se od dodira s narodom. To, da on kao sin malog činovnika nije imao nikakvih veza da bi se domogao dobrog mjesta, a Malkonti je upravo masno plaćao, on ne spominje i zaboravlja.

Uvjeravao se on na taj način čitavo popodne, dok nije došao do zaključka: da je vrlo plemenit i upravo divan mladić, dostojan svake pohvale, i da su ljudi kao on zaista rijetki.

U takvom raspoloženju osvanuo on i sutradan i našao se u devetom rajonu sječe, u koji je spadao i Begin gaj. Razmotrio gaj pomno, podsmješljivo promotrio Begino tube i bogumilske stećke, i podrugljivo pomislio: odzvoni i vaše. Dozvao najposlije vođu sječe u tom rajonu, Neđu, s nadimkom Gušavac, zbog diplavog vrata i male voljice, poput krumpirića.

– Dakle, Neđo, u ponedjeljak valja početi Beginim gajem – rekao je Pavković.

– Šta rekoste, gospodine inđiliru?

– Gaj da se posiječe, počev od ponedjeljka, najdalje za tri dana.

– Ma, da vam nešto rečem.

– Znam šta ćeš da rekneš: ne bojim se ja nikoga.

– Osvetit će se Bego, znate šta se priča, a neće, vala, ni narod dati.

Pavković planu: – Nema tu razgovora, u ponedjeljak ima da se siječe, jesi li razumio?

– Jesam – protrljao Gušavac nos – ja et' svoje rekoh, a vi, kad hoćete, ima da vas se sluša.

Ali, već taj dan popodne desile se neprilike. Prvo se Gušavac zapio, i to zapio temeljito. Našlo se bratu poprilično novaca u džepu – subotnja plaća i dodatak za prekovremenu sječu – pa kao i obično, kad su ga spopadali nastupi pijanstva, što mu se događalo tri do četiri puta godišnje, pošao on od birtije do birtije. Počeo sa šumskom kantinom, predveče ga opazili kod Bogdana na Rudanci, a u noći mu se zameo u Doboju svaki trag. Kad je to čuo inženjer Pavković, poslao odmah u nedjelju ujutro kubikatora Jeftu, da ga pronađe i pokuša dovesti natrag u pilanu, ne bi li se kako do sutradan rastrijeznio. Ali, uzaludan posao!

Pronašao je, doduše, Jefto Gušavca kod nekakvih sestara, udovica, poznatih u cijelom Doboju po svojoj raskalašenosti, no Gušavac je već bio pijan do besvijesti.

Ništa tu nisu pomogla nagovaranja i prijetnje, pa ni hladna voda i oblozi, sve badava, Gušavac je i dalje pio, ne dajući se ni osoliti, nutkajući Jeftu da i on nastavi s njime.

Vratio se Jefto iz Doboja nekako predveče i sam malo nakresan, i kad ga je Pavković ugledao znao je odmah koliko je sati: nema Gušavca najmanje sedam dana, jer mu je toliko obično znao trajati nastup. (nastavit će se)

ZAHVALA

OGLAS

Poštovani čitatelji, toliko puno ima dobrih ljudi oko nas, a da ih i ne prepoznajemo.

Zato želimo da se zahvalimo radnicima Doma zdravlja Vareš na svesrdnoj pomoći, razumijevanju, suosjećaju.

Nije to bio samo kolegijalni odnos, bila je to empatija, i više od toga...

Branka Krajinović i obitelj Bašić

Tražim ženu koja bi pomogla 2-3 tjedno u kućnim poslovima.

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

Javiti se na tel. br. 063/962-056.

Ivan Grabovac, Bijelo Borje

ORGANIZIRAMO:

IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

OŽUJAK 2016.

BROJ 255

15

IN MEMORIAM IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE (16.II.2006. – 16.II.2016.)

Našoj dragoj prijateljici

JANJA-ŠTEFANIJA IDŽAKOVIĆ

NEZIRI BAŠIĆ (21.II.1946. – 6.II.2016.)

Draga mama, vrijeme neumitno teče, ali sjećanja na Tebe ostaju.

Hvala ti na prijateljstvu kojim si oplemenila naše živote. Ostat ćeš trajno u našim sjećanjima.

Počivaj u miru Božjem!

Branka i Sabaheta

Tvoji: Dragica i Dragan

IN MEMORIAM

IN MEMORIAM IVAN FRANJKOVIĆ Blaža

Našoj dragoj

(1924. – 2016.)

Drage osobe ne odlaze, nego nas čekaju na drugoj strani puta. Zahvaljujemo rodbini i dragim prijateljima koji su nam izjavili sućut i pomogli u teškim trenucima.

Počivao u miru Božjem!

KATARINI JARČEVIĆ rođ. Brković (1.IX.1932. – 25.II.2015.)

Ostaješ zauvijek u našim srcima i sjećanjima.

Počivala u miru Božjem!

Sin Stjepan, kćerka Ana, unuci Krunoslav, Hrvoje, Jelena, Morana i Vedrana

Marijana, Franjo, Marijan, Blaženko, s obiteljima

U SPOMEN I SJEĆANJE

IN MEMORIAM

na naše drage majku i djedu

BOŽO JUROŠ

MARU MARIJU MIRČIĆ rođ. Drmešić

(1914. – 2002.)

(15.I.1983. – 15.I.2016.)

JELENA JUROŠ

PERU MIRČIĆA

(1927. – 1984.)

(9.III.1985. – 9.III.2016.)

Zauvijek čuvamo drage uspomene na vas. Počivajte u miru Božjem!

Vaši unuci i unuke: Robert, Sandra, Svjetlana, Goran, Natalija, Vedrana, Marina, Antonela, Zoran i Mateja

S ljubavlju, u sjećanju zahvalni, vaši: Katarina, Josip, Zdenka i Anto

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

ANICA GRABOVAC

(6.III.2005. – 6.III.2016.)

Dana 6. ožujka navršilo se 11 godina otkako s nama nije naša draga

(3.III.2012. – 3.III.2016.)

ŽELJKA RADOŠ rođ. Miočević

Sjećanje na tebe je dio našeg života u kojem ćeš nam uvijek nedostajati.

Goran s obitelji

Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav, ponos i poštovanje što smo te imali.

Puno te vole tvoji najmiliji: suprug Ilija, kćerka Adriana, sin Zoran, nevjesta Ruža, zet Matko i unučice Lana, Željka i Željana, unuk Marko, te sestre Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(6.III.2010. – 6.III.2016.)

(7.III.2009. – 7.III.2016.)

Navršilo se sedam tužnih godina našoj dragoj pokojnoj Seki, mami, baki i svekrvi

KATA DODIK

KRASANKI DODIK

Bila si dobra supruga i moj veliki ponos. Sjećanje na zajednički život ostaje u dubini srca.

Počivaj u miru!

Suprug Pero

Po volji Božjoj otišla u raj i slavu nebesku. Bit ćeš uvijek s nama i u našim srcima. Neka ti je vječna slava, draga Seko, bako i mama!

Suprug Ivo, sinovi Goran, Dalibor i Albert, nevjeste Alison, Alisa i Silvija, unuci Dino, Sandi, Filip, Endi i Noa

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

JOZO ĆORLUKA

(8.III.2015. – 8.III.2016.)

Navršila se godina dana otkako nas je napustila naša draga mama, sestra, baka i prabaka

(25.VI.1959. – 7.III.2011.)

DRAGICA DEANOVIĆ

Tuga i bol koja je ostala iza tebe nikada neće prestati.

Ostaješ živjeti u našem sjećanju.

Tvoji najmiliji

16

Draga mama, hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam kroz život pružala, uvijek ćemo te se sjećati i s ponosom čuvati u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

Zahvalna djeca: Vikica, Bernarda i Franjo s obiteljima, te brat Gabrijel s obitelji i ostala rodbina i prijatelji

BROJ 255

OŽUJAK 2016.

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

na našeg brata, ujaka i rođaka

Dragom prijatelju

ANTU KORDIĆA Jure

ANTI KORDIĆU

(12.I.1944. – 8.III.2008.)

(8.III.2008. – 8.III.2016.)

S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe.

Vrijeme prolazi, a sjećanje na tebe ne blijedi.

Počivao u miru!

Tvoji najmiliji

Jasenko

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

ANTO KORDIĆ

ANA MIOČEVIĆ rođ. Radoš (9.III.2008. – 9.III.2016.)

(8.III.2008. – 8.III.2016.)

U našim srcima i mislima stoji neizbrisiva ljubav i lijepe uspomene na dragu i plemenitu suprugu i majku.

Mir s tobom!

Vrijeme prolazi, ali sjećanja ostaju.

Počivao u miru!

Pipe i Vesna

Tvoj suprug Franjo s djecom

U SPOMEN

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 9. ožujka navršilo se pet godina otkako je preminula naša draga

(10.III.2008. – 10.III.2016.)

Dana 10. ožujka navršilo se osam godina otkako s nama nije naša draga

OLGA TOKMAČIĆ rođ. Žuk

BOŽANA MIOČEVIĆ rođ. Buntić

(9.III.2011. – 9.III.2016.)

Draga naša!

U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Počivala u miru!

Tvoje kćerke: Ljerka, Smiljka i Svjetlana s obiteljima, te obitelj pok. kćerke Željke

Sjećanja na tebe zauvijek će živjeti u nama.

Počivala u miru!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 10. ožujka navršilo se devet godina otkako nisu s nama naši najmiliji sin i snaha

Dana 12. III. 2016. navršile su se tri godine od prerane smrti našeg dragog sina i brata

GAVRAN

MARIJAN

ARIJANA

(24.IV.1979.

– 10.III.2007.)

ŽELJKA ĐURĐIĆA BUCE

(18.VIII.1979.

– 10.III.2007.)

Draga djeco, nismo vas mogli sačuvati od smrti, ali ćemo vas sačuvati od zaborava... Jer smrt je jača od života, ali ne i od ljubavi prema vama. Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji: otac Ivica i majka Jovanka

(1963. – 2013.)

Prolazi vrijeme, a kako prođoše godine ni sami ne znamo.

Praznina je prisutna, vječna, nezamislivo bolna… A ostavio si svoj trag na svim mjestima gdje cvjeta i miriše cvijeće.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

na našeg voljenog supruga i brata

(12.III.2015. – 12.III.2016.)

ZDRAVKA MIJATOVIĆA

Navršila se godina dana od smrti našeg dragog

(2012. – 2016.)

Prošle su tri i pol godine otkako si nas napustio.

Najtužnije je kada tvoja jedina ljubav, sve tvoje, s kojom imaš najljepše uspomene postane uspomena.

Ostaješ vječno u našim mislima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja supruga Mira i brat Melkior OŽUJAK 2016.

Tvoji roditelji, sestre s porodicom, mnogobrojna rodbina i prijatelji

BROJ 255

ANTE BARKIĆA Sjećanje na tebe ostaje živjeti u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

17

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM LJUBICA LOVRENOVIĆ rođ. Jakić

(6.II.1997. – 6.II.2016.)

Dana 6. veljače navršilo se 19 godina od smrti našeg dragog oca

ANTE LOVRENOVIĆA Punih je 19 godina prošlo, ali ti nikad neće postati dio zaborava, čuvamo te u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja djeca

(19.XI.1926. – 16.III.2015.)

Prođoše dani, mjeseci, a evo i godina dana od kada ti više nisi s nama. U nama je neizmjerna bol i tuga i lijepo sjećanje na tvoj lik, hrabrost, plemenitost i neizmjernu ljubav kojom si nas nesebično darivala.

Fališ nam... jako nam fališ!

Počivaj u miru, draga mama, i znamo da i dalje bdiješ nad nama.

Volimo te!!

Tvoja djeca

SJEĆANJE

IN MEMORIAM DOLORES BARBIR rođ. Bago

Na našeg dragog oca

VINKA PETROVIĆA (16.III.1987. – 16.III.2016.)

Počivao u miru Božjem!

Ivica, Željka, Anto i Jelena

(20.IV.1970. – 17.III.2014.)

Dvije su godine prošle kako smo Te izgubili. Vrijeme prolazi, ali tuga i bol ostaju u našim srcima. Dragog Boga molim da Te primi u raj, u svoj zagrljaj. U našim srcima ostala je praznina. Volimo Te, anđele naš, i spavaj mirno.

Tvoji: mama Jelena i sin Marko

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 22. ožujka navršit će se godina dana otkako nije s nama dragi suprug, otac i djed

(22.III.2013. – 22.III.2016.)

Dana 22. ožujka navršit će se tri godine od smrti našeg dragog supruga, oca i djeda

STOJKO CVIJETIĆ (1931. – 2015.)

S ljubavlju, poštovanjem i zahvalnošću čuvamo uspomenu na tebe.

Počivaj u miru Božjem!

TOMISLAVA KREŠIĆA Zauvijek ostaješ u našim srcima, mislima i molitvama.

Počivao u miru!

Tvoja supruga Koviljka, sinovi Mile i Milorad sa suprugama, unučad i praunučad

Supruga Katarina, djeca Vesna i Marin s obiteljima

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (25.III.2009. – 25.III.2016.)

DRAGAN MILETOVIĆ

RATKO GRABOVAC

(9.IV.1955. – 23.III.2010.)

S ljubavlju čuvamo uspomenu na tebe.

Počivaj u miru Božjem!

U našim srcima i mislima – zauvijek.

Helena i Ivana

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

(26.III.2012. – 26.III.2016.)

Dana 26. ožujka navršit će se četiri godine otkako s nama nije naš

Na naše drage roditelje (23.VII.1931. – 28.V.2005.)

IVO JELIĆ

ANU PAVIĆ rođ. Filipović

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tvoj dragi lik.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najbliži

IN MEMORIAM

FRANU PAVIĆA (15.X.1933. – 18.III.2013.)

Vrijeme prolazi, a uspomena na vas ostaje vječna.

Počivali u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem, vaša djeca

U SPOMEN

URFETA HRUSTANOVIĆ

JOZO JURICA

(1926. – 2003.)

(1.I.1933. – 31.III.2014.)

AMIRA HRUSTANOVIĆ

Dok mi živimo, živjet ćeš i ti u našim mislima.

Počivao u miru!

(1947. – 2012.)

Tvoja supruga Marija, djeca Jelena, Antonija, Ivan, Ferdo i Nevenka, tvoji zetovi i nevjeste, jedanaest unuka i devet praunuka

U našim srcima živi sjećanje na vas.

Porodica

18

Tvoja supruga i djeca s obiteljima

BROJ 255

OŽUJAK 2016.

IZ STARIH ALBUMA

Prije pola stoljeća Na ovim fotografijama iz 1964/65. godine, koje nam je posudila Manda Munđer, ostaje Vam, poštovani čitatelji, tražiti poznata lica. Naime, nemamo o fotografijama drugih podataka osim datacije, a zacijelo je riječ o procesiji vezanoj za jednu od Gospinih svetkovina.

UPLATE ZA FOTOMONOGRAFIJU Zbog čestih upita, do daljnjega iznova ćemo objavljivati brojeve računa koji su namjenski otvoreni za sponzorske i donatorske uplate iz zemlje i inozemstva, a u svrhu potpore izradi fotomonografije radnoga naziva "Vareš kroz stoljeća". O tome kako će biti kategorizirane uplate (sukladno iznosima) upućujemo na članak objavljen u listu "Bobovac" broj 250, str. 13. A brojevi računa su: (za uplate u KM) 3385802224035182, svrha doznake: donacija (ili sponzorstvo) za izradu fotomonografije "Vareš kroz stoljeća". Primatelj je: HKD "Napredak" – Podružnica Vareš. Iste naznake važe i kod uplata iz inozemstva uz: IBAN BA39 3385 8048 2428 8089 i SWIFT UNCRBA 22. Računi su otvoreni kod UniCredit Bank Vareš.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

OŽUJAK 2016.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 255

19

Tekst Dunja Šego | Foto Josip Klarić

IZME\U POKORE I UGODE

PUT KRIŽA, ZVJEZDANSKI I opet ja, zakačila se za Zvijezdu k'o čičak. U Šiminu Potoku snijeg otiš'o, nestalo zimske čarolije, ono jučer je nepovratno, ono sutra daleko i nepoznato, ostaje samo danas, samo sada. Ajde, rekoh, da malo prošećem kad je već nadmorska visina dušu dala za krvnu sliku, okruglih tisuću metara, razmirisala se gusta crnogorica, idealna za pluća i dubok u(z)disaj.

Krenuh put Križa, kad bi bio prtina rekla bih za onaj asfalt da je jednostopica. I takav je nama dobar, no kad malo zađoh, sječa – ili nazovimo to pravim imenom – masakr šume sve u šesnaest.

Teče rijeka od kaljuže i blata. Drugim okom hvatam gorsko jezerce, dokad li će bistro ostat'...

Na tom zvjezdanskom (Bože mi 'prosti) "križnom putu" otkrivam zanimljive postaje i smetnem skroz post i pokoru: kod Vite zastani i okusi suha mesa, kod Marinke popij dobru kavu, u Marija probaj domaći sir, kod Mladena osladi se medom i kod Zdravka sve to zalij krûškom. A tko ima viška cajta, volja mu iz Boguna sić' niz Kalvariju (samo da neće otkle parok jer korizma je pa bi trebalo ići uz). U Vijaci pinut' jednu kod Cerije, pa prečacem uz Dugonoge do Pere i Janje; taman se dotle opet ogladni, a oni imaju uvijek nešto za nadjeljat'.

Uto, eto ti sumraka, nije mi jasno gdje izgubi dan, utisaka pun.