Duhovno vrelo br 33 by Andreja Mil

Jesen 2015. U

ŠBB Š

I TO B

BUD

IO UCIN

Evanđelje u 21. stoljeću

NEMA

BOGA DO

ALAHA

Broj 33

IVAN

3,16

Časopis za praktičnog pentekostalnog pastora

Uvodna riječc

Zdrava Crkva

u pokretu

edan od ozbiljnih duhovnih izazova našeg vremena jest zdrava ekleziologija.

Od svojih početaka, kad sam se Bogu predao i krstio u sedamnaestoj godini, izuzetno volim Kristovu Crkvu. Rado sam se ugradio u taj Božji plan svjestan da je Crkva Gospodnja i skupo plaćena djelom otkupljenja na Golgoti. Svjestan sam i da je Crkva daleko od savršenstva, a Bog ipak od nje ne odustaje, već je voli i mijenja jer Crkva su ljudi, Bogu dragocjeni i važni. Uostalom, to je Njegova ideja. Kad dozvolimo da On bude Glava, zadivljujuće je vidjeti kako Tijelo – Crkva funkcionira povezano u jedinstvu i skladu. Nažalost, često vidimo i onu drugu stranu koja ne odražava i ne proslavlja Krista. Pavao veli za Crkvu da je kuća Božja, Crkva živoga Boga, stup i podloga istine (1 Tim 3,15). A sam Isus tvrdi da će On graditi svoju Crkvu... (Mt 16, 18). Poziva nas da praktično sudjelujemo i budemo dionici fascinantnog duhovnog poduhvata koji mijenja živote i povijest. Što trebamo poduzeti da bi Crkva bila zdravija? Zdrava Crkva nije slučajnost, već plod Božje milosti i naše suradnje s Duhom Svetim. Kako mjeriti zdravlje Crkve? Na internetu ćete naći preko 400 milijuna rezultata na temu zdravlje Crkve. Očito ima puno raznih mišljenja. Kad se ecclesia vraća na izvore, najbolji je put da ostvari viziju. Zato i danas vrijedi aktualna deviza ecclesia reformata semper reformanda. Crkva i danas treba ozbiljno raditi na svojoj revitalizaciji, biblijskoj i dinamičkoj ekleziologiji. Neki su 20. st. nazvali stoljećem Duha Svetoga, ali i u 21. st. ne smije prestati ni reformacija, ni transformacija, niti djelovanje Duha. Važno je imati jasniju biblijsku perspektivu Crkve koju Krist gradi.

Većina ljudi u našim gradovima nisu nikad iskusili autentičnu novozavjetnu biblijsku crkvu. Znamo da ne postoji savršena pa je stoga većini koncept crkve nešto dosadno, monotono, ustajalo i irelevantno. A Crkva nije i ne smije biti takva. Ona je živi organizam, dobra investicija vremena, nezamjenjivo iskustvo, nositeljica promjena, ali i nepromjenjivih vrijednosti, mjesto zajedništva i istinovanja u ljubavi kroz Božju Riječ, živu i djelotvornu, prostor slobode gdje donosiš svoje tuge i radosti, potrebe i zahvalnosti. Nekad čak i bolnica ili barem duhovna ambulanta. Crkva je zajedništvo milošću opravdanih grešnika, kuća Božja. Ona ne smije postati patetična, beživotna, učmala, već uvijek otvarati horizonte Božjeg gospodstva i prisutnosti. Nije ovo samo pusta želja ili tlapnja, već Božji naum. Ono što je dobro, održimo, a što valja mijenjati, hrabro i mudro mijenjajmo. I ne zaboravimo: Crkva treba biti zdrava i u pokretu. Ne neovisnom, ishitrenom, već Duhom vođenom. Zato iako smo sveti i odabrani, ne smijemo biti izolirani, već prihvatiti izazove našeg vremena radi Božjeg kraljevstva. Pozvani – poslani. Ako smo sami u duhovnom pokretu, onda će i Kristova Crkva biti vitalna i smjelo kročiti naprijed. Volim Crkvu jer je to pobjedonosni Božji projekt iako nam povremeno tako baš i ne izgleda. Ali očima vjere vidimo ostvarenje Božjeg plana jer to je baština zdrave Crkve u pokretu.

 Damir Špoljarić je pastor EPC „Radosna vijest“ u Osijeku i predsjednik EPC RH.

BROJ 33 | Jesen 2015., godina X.

Izdaje Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj, 10 000 Zagreb, Kosirnikova 76 - HR "Izvori", Kršćanski nakladni zavod, Cvjetkova 32, Osijek Za izdavača | mr. Damir Špoljarić Glavni urednik | Goran Punda Urednički kolegij | Damir Špoljarić, Danijel Berković, Goran Punda

Izabrani članci i grafička rješenja preuzeti su i prilagođeni iz Enrichment Journala - © General Council of the Assemblies of God, USA. Korišteno s dopuštenjem. Sva prava pridržana. © Life Publishers International. Sva prava pridržana.

2 Duhovno vrelo

10 Jesen 2015. / Evanđelje u 21. stoljeću / Broj 33

PAUL COPAN

RAZGOVARATI SA SKEPTICIMA: JE LI POGREŠNO VJEROVATI BEZ DOKAZA? Mnogi ateisti i skeptici inzistiraju na dokazu za vjersku istinu, ali imaju malo dokaza za svoja vlastita, specifična filozofska uvjerenja.

CRAIG KEENER

EVANĐELJE PO IVANU 3,16

MARK WOOTTON

SERIJA CJELOVITI PENTEKOSTALAC

Teme u Ivanu 3:16 naglašavaju točke koje su bitne za spasenje, a koje se opetovano pojavljuju kroz Ivanovo evanđelje.

Pentekostalne prakse: Krštenje u Svetom Duhu je potvrđeno (Šesti dio) U prvom izvještaju izlića Duha Svetog u Djelima apostolskim nalazimo nekoliko pratećih znakova. Koji od tih je zapravo dokaz primanja Svetog Duha?

ISAAC SMYTHIA

SKICA ZA PROPOVIJED: LJUDI S DVA TALENTA U SVIJETU LJUDI S PET TALENATA

Tekst: Matej 25,14-30 Izgrađivanje Kraljevstva ima više veze s Gospodarem nego talentima. Ne radi se o tome koju vrstu ili koliko talenata možemo posjedovati, već o tome što radimo s onima koji su nam dani.

MARCIA LEDNICKY

SIROČE KOJE JE POSTALO KRALJICA

JOSEPH CUMMING

JE LI ISUS KRIST SIN BOŽJI?

U svakom od nas postoji Bogom dan potencijal. Kada se predamo Gospodaru da nas upotrijebi kako god želi, imamo neograničenu naklonost, neograničene mogućnosti, neograničen potencijal.

Odgovor muslimanskom gledištu na Isusa Muslimani drže uvredljivom kršćansku doktrinu da je Isus Krist „Sin Božji“. Kršćani trebaju razumijevati zdravu doktrinu kako bi na djelotvoran način prezentirali istinu Isusa Krista.

H. MAURICE LEDNICKY SERIJA ŽIVOT U KRALJEVSTVU Napredak prema duhovnoj zrelosti (Šesti dio) Sama Kristova slika je vidljiva u ljubavi koja se očituje u nama i kroz nas. Ponašanje je srž kršćanskog svjedočenja i najsjajniji primjer se mora vidjeti među vjernicima.

30 38 Jesen 2015. 3

Razgovarati sa skepticima JE LI POGREŠNO VJEROVATI

BEZ DOKAZA? PAUL COPAN

UVOD Pokojni Cristopher Hitchens, jedan od zloglasnih "novih ateista", izrekao je sljedeću tvrdnju: "Što se može tvrditi bez dokaza, može se i odbaciti bez dokaza." Ako ste ikad s ateistom vodili diskusiju o vjerovanju u Boga, ovakav pogled - poznat kao "jaki evidencijalizam" - vjerovatno vam je znan. Zapravo, ako provedete dovoljno vremena sa skepticima i slobodnim misliocima, velike su šanse da ćete čuti za esej Williama K. Clifforda "Etika vjerovanja". U njemu on tvrdi: "Uvijek, svugdje i za svakoga je pogrešno vjerovati u bilo što na temelju nedostatnih dokaza.1 Clifford navodi primjer brodovlasnika koji razmišlja može li njegov napola uništen brod prevesti putnike preko ocana. On ne želi platiti troškove popravka ili odgoditi putovanje. Stoga vlasnik zanemari sva upozorenja i počne raditi na "ozbiljnom oglašavanju i uvjeravanju" da će brod sigurno stići na odredište. On proda putnicima karte i zaželi im sretan put. Brod tragično potone, predajući sve putnike njihovom vodenom grobu, a brodovlasnik u miru pokupi novac od osiguravajućeg društva. Budući da je brod potonuo nasred oceana, nema preživjelih svjedoka. Clifford (koji je i sam preživio brodolom) tvrdi da brodovlasnik zbog svog nemara na svojim rukama ima krv putnika. On nije dovoljno istražio dokaze o sigurnosti broda te da je odgodio put i popravio brod, mogao je izbjeći katastrofu. Pouka? Sve takve odluke utemeljene na nedostatnim dokazima su pogrešne - "uvijek, svugdje i za svakoga". Koje razloge Clifford posjeduje u prilog svojoj tezi? Dakle, za početak, ako ne prihvatimo njegov savjet, bit ćemo lako zavedeni - poput onih koji traže u rječniku nakon što im je netko rekao da se riječ naivac ne nalazi u njemu. Drugi razlog koji navodi

4 Duhovno vrelo

i u svojim svakodnevnim interakcijama pretpostavljamo da postoje drugi umovi, što je osnovno vjerovanje za koje više ne možemo pružiti niti jedan dokaz. To je poput znanja da me trenutno boli glava ili da upravo tipkam na svom prijenosnom računalu. Nijekati nešto tako osnovno, značilo bi dovesti u pitanje moje osnovne mentalne funkcije.

Mnogi ateisti i skeptici koji inzistiraju na dokazivanju religijskih istina, imaju dvostruki standard jer izgleda da za potvrdu vlastitih partikularnih filozofskih teza - ili bilo Ä?ega ĹĄto tvrde da znaju - ne nude previĹĄe dokaza.

Jesen 2015. 5

je da će se čovječanstvo vratiti natrag u divljaštvo jer umjesto razuma i dokaza slijepo slijedi praznovjerje i tradiciju. Koji je naš odgovor Cliffordu i Hitchensu? Prvo ću se pozabaviti s nekim problemima koje donosi njihov zahtjev za traženjem dokaza u svemu. Zatim ću pokušati legitimni zahtjev za dokazima staviti u ispravnu perspektivu.

PROBLEM NA INZISTIRANJU DOKAZIVANJA SVAKE TVRDNJE U svojoj ljetnoj kolumni iz 2013.2 spomenuo sam da ateisti, teisti i nezgodni agnostici tvrde da znaju nešto. Ateisti tvrde da znaju da Bog ne postoji, teisti da postoji, a nezgodni agnostici govore: "Ja ne znam postoji li Bog, a ne možeš niti ti to znati." Pa ipak su sve to tvrdnje znanja, i poput svih drugih ideja zahtijevaju potvrdu i opravdanje. Kad ateist govori "Nema Boga i kraj priče", ne bi smio misliti da je izuzet od toga. Kako on zna da Bog ne postoji? Koji su njegovi posebni razlozi? Ateist može odgovoriti: "Argumenti u prilog Božjem postojanju ne funkcioniraju. "Koji to specifično? Možda su argumenti koje je on čuo zaista slabi i trebao bi poslušati neke bolje. I na kojoj razini dokaza on inzistira? Traži li on matematičku sigurnost ili će se zadovoljiti s jakim uvjerljivim razlozima? Nadalje, čak i ako ispadne da razlozi za postojanje Boga ne "funkcioniraju" (iako postoji mnogo dobrih razloga za odbacivanje ove pretpostavke),3 to i dalje neće dokazati da Bog ne postoji. Na koncu, logički je moguće da Bog postoji, iako mi možda ne možemo pružiti dobre razloge za to. Dakle, možda bi ateist trebao preispitati mišljenje o svom odbacivanju Boga.

"Pastore, osvjedočena sam glede svog ogovaranja i prestat ću s tim čim me ljudi prestanu hraniti tako sočnim pričama!"

6 Duhovno vrelo

Tvrdimo li mi da razlozi i dokazi nisu bitni i da ih uopće ne trebamo? Naravno da ne. Ono što je Galileo vidio kroz svoj teleskop, pružilo mu je empirijsku potvrdu Kopernikove heliocentrične teorije. Znanost je pokušaj objektivnog proučavanja prirodnog svijeta i stoga znanstvenici s pravom zahtijevaju empirijske dokaze - dokaze koji njihovi kolege znanstvenici mogu provjeriti i verificirati kako bi objasnili što se događa u prirodi. Da, dokazi imaju svoje mjesto. U 15. poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao pruža dokaze za Isusovo tjelesno uskrsnuće, uključujući i popis svjedoka koje čitatelji mogu konzultirati kako bi im potvrdili da su vidjeli Isusa živog nakon njegove smrti. I Isus je redovito činio znakove kako bi ljudi mogli povjerovati (Iv 20,30-31). Postavlja se pitanje: "Treba li dokazivati svaku tvrdnju?" Vratimo se nakratko Cliffordovoj (i Hitchensovoj) tezi o nužnosti dokazivanja bilo koje tvrdnje. Problem ne leži u dokazu, već u tezi da trebamo dokaz za svako vjerovanje. Pogledajmo četiri ključna problema.

Prvi je problem pragmatizma. Cliffordova vlastita tvrdnja je pragmatična, što znači da ona nužno uopće nije istinita. On nam govori, da ako ne poslušamo njegov savjet, snosit ćemo negativne posljedice: vratit ćemo se u stanje divljaštva. Ali to nije dokaz za istinitost Cliffordovog vjerovanja. Samo nam je rečeno da će se nama i društvu dogoditi loše stvari ako svoja vjerovanja ne utemeljimo na dokazima. Platon u svojim političkim stavovima nije baš bio demokratičan kada je predlagao "plemenitu laž" pomoću koje vladar može kontrolirati ljude. Vladarevo vjerovanje je krivo, ali, hej, ljudi će biti pokorni. Je li tako? Ovo ilustrira način na koji rezultat ne određuje istinitost vjerovanja.4

Sljedeći je problem regresa. Recimo da vi vjerujete da je zemlja okrugla. Hitchens će inzistirati da osoba mora odgovoriti na pitanje: "Koji ti je dokaz za to vjerovanje?"

Vi možete pružiti razne dokaze temeljene na osobnim promatranjima - kako brod nestaje na morskom horizontu a da ne padne s ruba Zemlje ili kako ste i sami proputovali svijetom nadugo i naširoko, možete se pozvati na fotografije koje su snimili astronauti ili na oblik sjene mjesečeve pomrčine. Je li to kraj svakoj diskusiji? Ne. Čitavo vrijeme vi iznosite tvrdnje ili pretpostavke da su ti dokazi pouzdani. Ako biste htjeli slijediti Hitchensa i Clifforda do kraja, trebali biste imati dokaze ne samo da dokažete tvrdnju A ("Zemlja je okrugla.") - nazovimo to tvrdnja B ("Slike snimljene iz svemira pokazuju okruglu Zemlju."). Trebali biste dokazati i tvrdnju B sa - nazovimo ju tvrdnjom C ("Slike su točne i nisu krivotvoreni ili fotošopirane."). Ali čak i s tim dokazima koji podupiru dokaze, vi i dalje samo stvarate druge pretpostavke - da se možete pouzdati u svoja osjetila i da svijet nije iluzija. Zahtijevaju li takve pretpostavke također dokaze? Možemo nastaviti dalje pružajući dokaze za dokaze za dokaze, i nikada nećemo moći znati ništa pouzdano jer ćemo morati razmotriti još više podupirućih dokaza. Zahtjev za dokazivanjem svake tvrdnje vodi nas u opasni beskonačni regres čineći tako znanje nemogućim. Treći je problem nekoherentnosti. Koji je dokaz za vjerovanje da sva vjerovanja zahtijevaju dokaz? Zapravo, niti Clifford u svom radu nigdje ne daje dokaz za svoju tezu. On samo govori da

će nam se dogoditi loše stvari. Cliffordovo vjerovanje da svako vjerovanje zahtijeva dokaz je samoreferirajuće nekoherentno. Koji dokaz možete pružiti da svako vjerovanje zahtijeva dokaz? To je kao da kažete: "Ako nešto ne možeš znanstveno dokazati, onda o tome ništa ne možeš znati". To nas potiče da odmah postavimo pitanje: "Kako ti to znaš? Kako možeš znanstveno dokazati da svako vjerovanje mora biti znanstveno dokazivo?"

Jednako tako filozof René Decartes (1596.-1650.) inzistira da spoznaja zahtijeva vjerovanje utemeljeno na nečemu što je samoevidentno (npr. "Boli me glava."), neispravljivo (npr. u to se ne može posumnjati), i evidentno osjetilima (npr. gledati u knjigu koju držite u rukama). Problem s njegovim kriterijima za vjerovanje je u tome da oni sami nisu samoevidentni, neispravljivi ili evidentni osjetilima. To jest, kriterij ne može doseći vlastita mjerila. To ne znači da ako nemam dokaze za

svoja vjerovanja, da su ona iracionalna. Moje vjerovanje u sjećanje da sam prošli tjedan za doručak jeo ječmenu kašu s grožđicama je poprilično racionalno. Ali sigurno nije samoevidentno, neispravljivo ili dokazano osjetima. Zašto razmišljati da trebam dokaze da bih saznao što sam prošli tjedan doručkovao?

STAVLJANJE DOKAZA U PERSPEKTIVU

Dokaz je bitan i ima vrijednost. Kad netko kaže: "Mali zeleni postoje", mi bismo voljeli znati na temelju kojih dokaza on to tvrdi. Ali mi shvaćamo da inzistiranje na dokazima posjeduje svoja ograničenja. Zato se moramo truditi razumjeti vjerovanja i dokaze na ispravan način. RazmoČetvrti je problem neslaganja u na- trimo sljedeće teze. čelima. Što se događa kada se nađu poPrvo, trebamo ispravno shvaćati tešteni, principijelni, razumni ljudi koji se meljna uvjerenja. To su vjerovanja koja ne slažu oko nekih uvjerenja? Što kad se proizlaze iz našeg iskustva i nemamo ninađu na suprotstavljenim stranama u, rekakvog razloga sumnjati u njih. I za njih cimo, debati o smrtnoj kazni? Obje strane trebamo nikakve dodatne dokaze. Ona ne mogu pružiti respektabilne racionalne su fundamentalna i bazična te tražiti da argumente za preferiranje jedne pozicije ih se dodatno dokaže bilo bi jednostavno umjesto druge. Što se može napraviti kad glupo. Na primjer, ja imam prilično dobra dođe do takvog neslaganja? Hoćemo li sjećanja na svoje djetinjstvo, sjećanja koja inzistirati na tome da je osoba na suprotsu, za šestoro moje braće i sestara, prošla noj strani iracionalna ili čak nemoralna? kroz sito vremena. Ali ako bih se potruZaključak je teško donijeti. Kod takvih dio pronaći dokaze za njih izvan svoje stvari nam Cliffordov princip jako malo memorije, ne znam bih li uspio u tome. može pomoći. Da, vi možete sumnjati u ono što govorim

Jesen 2015. 7

i logički je moguće da sam u krivu, ali mnoga od tih sjećanja su toliko jasna kao da su se dogodila prošle godine ili prošlog mjeseca. Mi takva vjerovanja tipično uzimamo zdravo za gotovo bez dokaza.

Kršćanski filozof Alvin Plantinga u svojoj knjizi God and Other Minds (Bog i drugi umovi) tvrdi da mi uzimamo zdravo za gotovo postojanje drugih umova bez ikakvog dokaza.5 To je dio našeg osnovnog svakodnevnog iskustva. Mi u svojim svakodnevnim interakcijama pretpostavljamo da postoje drugi umovi, što je osnovno vjerovanje za koje više ne možemo pružiti niti jedan dokaz. To je poput znanja da me trenutno boli glava ili da upravo tipkam na svom prijenosnom računalu. Nijekati nešto tako osnovno, značilo bi dovesti u pitanje moje osnovne mentalne funkcije. Drugo, trebamo se prisjetiti da mi obično bez dokaza pretpostavljamo kako umovi ispravno funkcioniraju. Je li netko ozbiljan skeptik ili rigidan u zahtijevanju dokaza, u svakom slučaju će ta oso-

8 Duhovno vrelo

ba uzeti zdravo za gotovo da njezin um funkcionira ispravno. Ona, bez potrebe za dokazom, vjeruje da se može pouzdati u svoj um i da nije sustavno bivala zavođena. Mi bez dokaza vjerujemo i uzdamo se da su naši umovi u globalu pouzdani.

Treće, mi u većini slučajeva vjeru temeljimo na autoritetu i kada bismo provjeravali svaku tvrdnju prepoznatih autoriteta, znali bismo općenito jako malo. Mnoga svoja uvjerenja, bilo da smo ih preuzeli od roditelja, znanstvene zajednice ili televizijskih dokumentaraca, stvaramo na temelju autoriteta, bez daljnjeg provjeravanja ili dokazivanja. Jedan stvarno praktičan razlog tomu jest da nemamo vremena za provjeru svake tvrdnje u koju vjerujemo. Mi vjerujemo autoritetu drugih koji su direktno provjerili dokaze: vjerujemo da nam povjesničari govore istinu kad tvrde da je na Abrahama Lincolna izvršen atentat, vjerujemo znanstvenicima da se svemir širi i da su neke mikroskopski malene klice uzročnici neke bolesti, ne sumnjamo u antropološke udžbenike i

knjige o religijama da su stanovnici Maldiva muslimani. Kada bismo sami morali istraživati ili tražiti dokaze za svaku stvar koju pročitamo u knjigama ili ugledamo na internetu, znali bismo jako malo. Čini se da je Cliffordov zahtjev poprilično nerazuman. Četvrto, mnogi ateisti i skeptici, koji inzistiraju na dokazivanju religijskih istina, imaju dvostruki standard, jer izgleda da za potvrdu vlastitih partikularnih filozofskih teza - ili bilo čega što tvrde da znaju - ne nude previše dokaza.6

Mnogi su brzi u zahtijevanju gotovo stopostotne sigurnosti za tuđa uvjerenja, ali za vlastita si dopuštaju puno manevarskog prostora. Na koncu, zar mi ne vjerujemo u mnoge stvari samo na temelju autoriteta drugih? Vrlo je razumno slušati autoritet s kredibilitetom u području znanosti, lingvistike ili drevne povijesti. Često takve autoritete uzimamo za ozbiljno a da im ne proturječimo, pošto mi jednostavno ne možemo postati autoritet u svakom području znanja.

Ako se nađemo u prilici da javno debatiramo s nekršćanima, trebali bismo biti spremni odgovoriti na osnovne prigovore kršćanskoj vjeri, baš kao i obraniti kršćanstvo u areni ideja. Trebamo biti spremni dati razloge nade koja je u nama i objasniti drugima zašto smo mi kršćani, a ne hinduisti, muslimani ili budisti.

Peto, vjerovanje u Boga može biti ispravno utemeljeno kao racionalno, bez potrebe za daljnjim dokazivanjem. Alvin Plantinga je postavio tezu da je vjerovanje u Boga isto kao i vjerovanje da je svemir stariji od 15 minuta ili vjerovanja da postoje i drugi umovi. To znači da mi racionalno možemo vjerovati u te stvari i bez dokaza. Ako smo stvoreni da poznajemo i ljubimo Boga, tada će vjerovanje u Boga biti utemeljeno i racionalno. Na primjer, do vjere u Boga mogu doći jer sam doživio prevladavajući osjećaj Božje prisutnosti ili Božje milosti i oproštenja. Ta uvjerenja proizlaze iz mog vlastitog iskustva, i ja nemam nikakvog razloga zanijekati ih ili smatrati neadekvatnima bez dokaza koji ih podupiru. Naravno, ako se nađemo u prilici da javno debatiramo s nekršćanima, trebali

bismo biti spremni odgovoriti na osnovne prigovore kršćanskoj vjeri, baš kao i obraniti kršćanstvo u areni ideja. Trebamo biti spremni dati razloge nade koja je u nama (1 Pt 3,15) i objasniti drugima zašto smo

mi kršćani, a ne hinduisti, muslimani ili budisti. I to, za razliku od toga što tvrde Clifford i Hitchens, ne znači da za svako svoje uvjerenje moramo imati dokaz.

BILJEŠKE 1 Clifford,W. K. The Ethics of Belief. Contemporary Review 29. (Dec. 1876.-May 1877.). http://www.uta.edu/philosophy/faculty/burgess-jackson/Clifford.pdf. (pristupljeno 5.12.2012.). 2 Copan,Paul. 2013. Atheism and the Burden of Proof. Enrichment journal 18. 3. 3 Za akademske argumente u prilog Božjem postojanju vidi: Craig, William Lane. 2009.The Blackwell Companion to the Natural Theology. Ur. Moreland, J. P. Oxford: Blackwell. Za argumente namijenjene široj publici vidi tri izdanja: Copan, Paul i Craig, William Lane. Passionate Conviction, Contending With Christianity's Critics i Come Let Us Reason. B&H Academic. 4 Neki komentari u ovom radu su preuzeti iz: Wood,Jay. 1998. Epistemology: Becoming Intellectualy Virtuous Dovners Grove. InterVarsity. 107-8; Van Inwagen, Peter. It Is Wrong, Always, Everywhere, and for Anyone, To Believe Anything Upon Insufficient Evidence. URL: http://comp.uark.edu/~senor/wrong.html. (pristupljeno 5.12.2012.). 5 Plantinga, Alvin. 1967. God and Other Mind. Coronell University Press. Ithaca. 6 Van Inwagen, Peter. 1994. Quam Dilecta. Ur. Morris, Thomas V. God and the Philosophers: The Reconciliation of Faith and Reason. Oxford University Press 46. Oxford.

 Paul Copan, Ph.D. iz West Palm Beacha na Floridi je nositelj katedre Pledger Family za filozofiju i

etiku na Palm Beach Atlantic University u West Palm Beachu na Floridi. Autor je i urednik brojnih knjiga uključujući When God Goes to Starbuck (Kad Bog ide u Starbuck), True for You, But not for Me (Istinito za tebe, ali ne i za mene), That's Just Your Interpretation (To je samo tvoje tumačenje), Creation Out of Nothing (Stvaranje iz ničega), Making Sense of the Old Testament God (Davanje smisla starozavjetnom Bogu) i Is God A Moral Monster? (Je li Bog moralno čudovište?). Također je predsjednik Evangelical Philisophical Society (Filozofskog udruženja evanđeoskih kršćana).

Jesen 2015. 9

Evandelje

po Ivanu 3,16 CRAIG KEENER

Počeo sam evangelizirati vrlo brzo nakon što sam prihvatio Krista. Brzo sam naučio da način na koji objašnjavam proces spasenja ovisi o tome što ja vjerujem o spasenju. Od svih doktrina koje trebamo savladati, spasenje je najvažnija. 10 Duhovno vrelo

van 3,16 je poznati redak o spasenju. Mi ga često citiramo bez razmišljanja o tome što on zapravo naučava. Ako u potpunosti želimo shvatiti ovaj redak, moramo ga čuti onako kako su ga čuli prvi Ivanovi slušatelji - u kontekstu ostatka Ivanovog evanđelja. Teme o kojima govori Ivan 3,16 naglašavaju stvari relevantne za spasenje koje se stalno javljaju kroz čitavo Ivanovo evanđelje. Govori o prirodi Božje ljubavi, o značenju Božje riječi, o tome kako je Bog dao svog Sina, tko je njegov Sin, što sadrži vjera koja spašava, na kome se temelji vjera koja spašava i što vječni život znači.

Jesen 2015. 11

1. BOG JE LJUBIO Ultimativni uzročnik spasenja prema Ivanu 3,16 je Božja ljubav. Bog nije moralno obvezan spasiti svijet koji se pobunio protiv svog Stvoritelja, već ga je ljubav koja ga je motivirala da nas stvori, motivirala da s nama ponovno obnovi prvobitan odnos. Što ta ljubav zapravo znači? Neki pristupi da objasne ovu ljubav su kontraproduktivni. Na primjer, mnoge knjige govore o različitim grčkim riječima za "ljubav" koje nalazimo u Ivanovom evanđelju. No, u vrijeme kad je Ivan pisao svoje evanđelje, ljudi su naizmjence upotrebljavali ove riječi. Niti jedan rječnik nam ne može adekvatno objasniti ovu ljubav, bilo na grčkom, hrvatskom ili nekom drugom jeziku. Umjesto toga, primjer Božje ljubavi ispunja ovu riječ s puno više značenja nego ih ona sama po sebi može imati. Na primjer, prepoznajući koliko Otac ljubi Sina pomaže nam shvatiti njegovu ljubav za svijet jer je po ljubavi dao svog Sina za svijet. Ivanovo evanđelje opetovano naglašava uzajamnu ljubav između Oca i Sina. Primjerice: • Otac ljubi Sina koji je zaista poslušan (10,17). • Otac duboko ljubi Sina i sve mu je povjerio (3,35). • Otac ljubi Sina zauvijek (17,24). • Sin toliko ljubi Oca pa sluša Očevu zapovijed da svoj život preda za svijet (14,31).

Isus je svoju krv prolio za sve. Ako poštujemo njegovu žrtvu, ljubit ćemo i služiti preko etničkih, kulturoloških ili religijskih granica.

Ljubav koju opisuje Ivan otkriva intiman odnos, predanost izraženu požrtvovanim sebedarjem. Roditelji i djeca koji se vole mogu se poistovjetiti s Ivanovim opisom božanske ljubavi, čak i ako naša ljubav ne može biti ništa više od puke sjene uzajamne ljubavi između Oca i Sina. Ovo prvo eksplicitno spominjanje ljubavi u Ivanovom evanđelju pojavljuje se u Ivanu 3,16 - Božja ljubav prema svijetu. Samo Božja ljubav prema svijetu može objasniti zašto bi on poslao svog ljubljenog Sina, kojeg beskrajno oduvijek voli, da umre na križu. Da netko ne bi u to posumnjao, Isus uči da je Otac ljubio svijet isto kao što je ljubio Sina (17,23). U svjetlu toga što je Bog žrtvovao, sumnjati u Božju ljubav prema nama je nevjera koja mu slama srce. Kako bi spasio svijet koji ljubi, Bog je bio voljan pretrpjeti bol zbog gubitka svog Sina. Križ čini ljubav uvjerljivom. Mnogi ateisti i agnostici teško zamišljaju Božju ljubav. Duboko proživljavaju strahote ljudske patnje, ali previđaju Boga koji je po križu izabrao trpljenje. Nekad sam i ja bio ateist, ali je Božja ljubav transformirala moje srce. Moja supruga koja je osamnaest mjeseci izdržala kao izbjeglica u Kongu, iskusila je duboku patnju i svjedoči da joj je samo Božja ljubav dala snagu da ustraje.

2. BOG JE LJUBIO SVIJET Objekt spasenja je svijet. Bog nije samo ljubio svojeg poslušnog Sina, nego i svijet koji ga nije poznavao i koji mu se suprotstavljao.1 Božja ljubav prema čitavom svijetu nas podsjeća da on želi da svi povjeruju u Isusa i prihvate spasenje.

12 Duhovno vrelo

Neki od Isusovih suvremenika naglašavali su Božju posebnu ljubav za izraelski narod ili za pravedne, ali nisu priznavali da Bog ljubi svakoga. Ali, u poglavlju nakon Ivana 3,16, neki Samarijanci su počeli to shvaćati. Priznali su da je Isus Spasitelj svijeta (4,42; usp. sa 1 Iv 4,14). "Svijet" uključuje i Samarijance, koje su većina Židova prezirali. Ako uključuje i Samarijance, onda uključuje i sve druge ljude, čak i one koje bi mi danas bili u napasti prezirati. Možda bi trebalo nešto više truda kako bi donijeli Božje svjetlo grupama ljudi koji žive u tami, ali ne postoji grupa ljudi ili pojedinac koji živi van dosega Božje ljubavi. Isus je svoju krv prolio za sve. Ako poštujemo njegovu žrtvu, ljubit ćemo i služiti preko etničkih, kulturoloških ili religijskih granica.

To što je Bog dao svog jedinog Sina za svijet ne znači da je svatko spašen, to znači da je spasenje svakom dostupno. Ivan 3,17 naglašava da Božja svrha slanja svog Sina nije u osudi svijeta, on je već osuđen. Umjesto toga, on je poslao svog Sina da spasi svijet. Isus je žrtva koja umiruje Božju srdžbu, zbog ne samo naših, nego i grijeha čitavog svijeta (1 Iv 2,2). Spasenje je za "svakog tko povjeruje." Trebali bismo biti motivirani podijeliti Dobru vijest jer Bog želi da svatko primi spasenje. Kad razmišljamo o neevangeliziranim grupama ljudi, sjećamo se da je Isus već platio cijenu za njihovo spasenje. No, da bi bili spašeni, oni moraju povjerovati. Ta potreba nas poziva da nasljedujemo požrtvovni primjer našeg Gospoda i napravimo sve što treba kako bismo nespašenima donijeli poruku da ih Bog toliko ljubi da je za njih dao svog vlastitog Sina.

3. BOG JE DAO Božja ljubav je motivirala spasenje, ali je davanje njegovog Sina to omogućilo. Često čitamo "Bog je tako ljubio svijet", kao da to znači "Bog je ljubio svijet tako jako". Uistinu, to implicira veličinu Božje ljubavi. Ali grčka riječ houtos koja je prevedena sa "tako", ne znači "tako jako." Ona znači "na takav način." Ovaj redak kaže "Na ovaj način je Bog ljubio svijet". Bog nije samo apstraktno rekao: "Ljubim te". On je savršeno demonstrirao svoju ljubav žrtvovanjem svog vlastitog Sina.

Na što se u Ivanu 3,16 misli kada se kaže da je Bog "dao" svog Sina? Ivan 3,14 objašnjava da će Isus biti "uzdignut". Isus je rekao svojim neprijateljima da će ga uzdignuti (8,28). Kasnije je Isus obećao da će on, kad bude uzdignut, sve ljude privući k sebi. Ivan pojašnjava: "Isus je to izrekao da bi otkrio način na koji će umrijeti" (12,32-33, autorov prijevod). To znači, Bog je dao svog Sina dopuštajući da ga njegovi neprijatelji razapnu. Izraz "podići" se oslanja na Izaiju 52,13. Božji sluga će biti uzdignut. Izaija 53 opisuje žrtvu Sluge koji pati. Bog nas ljubi čitavo vrijeme, ali Ivan 3,16 se odnosi na poseban čin ljubavi. Glagolsko vrijeme koje se u Ivanu koristi i za "ljubio" i "dao" (grčki aorist) više nego vjerojatno ukazuje na jedinstveni čin. Bog je svijetu dao svog Sina tako što je Isus na križu dao svoj život za nas. Poput žrtvenog jaganjca za pomi-

renje grijeha, Isus je uzeo grijeh svijeta (Iv 1,29). Tako je Isus umro umjesto svijeta (usp. sa 11,51-52).

4. BOG JE DAO SVOG JEDNOG I JEDINOG SINA Izraz "jedan i jedini" je posebno prikladan za neko omiljeno dijete, jedinca. Drevni židovski izvori su naglašavali Abrahamovu poslušnost Bogu, zbog čega je bio spreman žrtvovati svog ljubimca Izaka. Ovaj opis za Isusa naglašava veličinu Božje požrtvovne ljubavi kojim nam je dao Isusa. Neki židovski izvori su već govorili o dolasku Mesije kao Božjeg "sina", ali Ivan ovdje o Božjem Sinu razmišlja na poseban način, u terminima njegovog vječnog odnosa s Ocem. Činjenica da se u Ivanu 3,16 o Isusovom sinovstvu govori na jedan poseban način, postaje jasna na ključnim mjestima u istom evanđelju. Ivan gradi svoj prolog naglašavajući da je Isus istovremeno Bog i intiman s Ocem, tj. Isus je različit od Oca, ali kao Bog Sin. U Ivanu 1,1, Riječ je Bog i Riječ je kod Boga, i u 1,18 "jedan i jedini" ( Jedinorođeni) Bog, je u krilu Očevu. Isto tako, pred kraj Evanđelja, Toma ispovijeda Isusa kao svog Gospoda i Boga (20,28). Ivan svoje evanđelje piše zato da njegovi čitatelji također vjeruju da je Isus Božji Sin (20,31).

Rekapitulirat ćemo točku "jednog jedinog Sina" ( Jedinorođenog) u Ivanu 3,16. Specificirajući da je taj koga Bog daje njegov "jedan i jedini Sin" ( Jedinorođeni), Ivan naglašava nemjerljivu Božju ljubav koju on ima za svijet tako što nam je dao Isusa.

5. TKO GOD VJERUJE Iako je Isusova smrt providjela spasenje za sve, samo neki prihvaćaju to spasenje. Bog je nauštrb sebe providio spasenje za svijet. Ali osobno spasenje se ne dobiva automatski. Ovaj odlomak govori da ljudi još uvijek moraju prihvatiti njegov dar. Moramo "vjerovati", što znači imati povjerenja u istinitost poklona ili pouzdati se u poklon. Kristova smrt objektivno proviđa spasenje. Prihvaćanje Isusa vjerom nam omogućuje da subjektivno primimo to što nam je on providio.

Neki su davali primamljivu poruku da će se svi spasiti. Potpuno je razumljivo zašto ljudi lako povjeruju u nju. Iako Bog želi da se svi spase, i ispravno je da i mi želimo isto, zanemarivanje načina na koji je Bog providio spasenje ima upravo suprotne posljedice: to potkopava istinu o spasenju. U Ivanu 3,18, saznajemo da se ljudi, sve dok ne povjeruju u Božjeg Sina, nalaze pod osudom. Bog je providio dar za svakoga, ali mi moramo prihvatiti njegov dar (i pobrinuti se za to da mu i drugi mogu pristupiti).

Drugi pridaju više pažnje Ivanovom izrazu vjeruje, ali u njega učitavaju primamljive ideje koje se tu ne nalaze. Neki, na primjer, potvrđuju da ako netko uzvjeruje u bilo kojem trenutku će se spasiti, bez obzira nastavi li vjerovati u Isusa ili ne. Ali sadašnje vrijeme upotrijebljeno u Ivanu 3,16 za "vjeruje" (pisteuon) ukazuje na kontinuiranu vjeru. Štoviše, stav da vjera ne treba biti trajna ignorira kontekst Ivana 3,16. Netom prije ovog odlomka,

Jesen 2015. 13

mnogi ljudi u Jeruzalemu su vidjeli Isusove znake i "povjerovali" u njega. No, Isus im nije recipročno uzvratio njihovo povjerenje jer je poznavao njihovu nutrinu (2,23-25).

Biti impresioniran Isusom nije samo po sebi vjera koja spašava. Kasnije u evanđelju, neki od Isusovih slušatelja su "vjerovali" u njega, ali je njihova vjera bila privremena. Do kraja tog poglavlja su ga htjeli kamenovati (8,30.59). Isus ih je upozorio da će ostati njegovi učenici samo ako nastave u njegovoj nauci (8,31), a očito da nisu. Vjera je istinska i spasonosna samo ako se sačuva do kraja. U suprotnom, potencijalni učenici postaju poput osušenih i beskorisnih mladica loze, koje nisu ni za šta osim da se počupaju i spale (15,6). Tijekom godina neki od mojih najbližih prijatelja napustili su kršćanstvo. Jedan dragi prijatelj prešao je na drugu religiju, a drugi je postao agnostik. Volio bih vjerovati da su u sadašnjem stanju oni ostali spašeni. Ali takvo vjerovanje je u suprotnosti s Ivanom 3,16 i mnogim drugim tekstovima iz Pavlovih poslanica, Poslanice Hebrejima do Otkrivenja.

6. VJERUJE U NJEGA

I kako da vjera koja spašava ne uključuje Isusa? Kada bi postojali drugi putevi spasenja, zašto bi Bog dopustio da se njegov jedini ljubljeni Sin radi nas suoči s bolnim raspećem na križu?

Vjera koja spašava nije samo vjera koja održava, ona zahtijeva specifičan objekt vjerovanja. Neki ljudi tvrde da dokle god ljudi u nešto vjeruju bit će spašeni. Jednostavno generaliziranje religijske vjere ne spašava. Ivan 3,16 opisuje vjeru koja spašava kao vjeru "u njega" - u Isusa kao Božjeg Sina. Neki se ljudi približe vjerovanju u Isusa više od drugih. Na primjer, muslimani s kršćanima dijele vjerovanje da je Isus prorok i čudotvorac rođen od djevice; takvo poštovanje za našeg Gospoda daje muslimanima i kršćanima određeno zajedničko tlo. Ipak Ivan objavljuje da vjera koja spašava mora priznavati Isusa više nego samo proroka ili čudotvorca.

Kroz čitavo evanđelje Isus otkriva svoj identitet, često sa "Ja jesam" izjavama, na primjer "Ja sam pastir dobri" ili "Ja sam pravi trs" (10,11; 15,1). Na nekim mjestima u evanđelju ljudi su prepoznali istinu o njegovom identitetu: Isus je Jaganjac Božji (1,29.36), Božji Sin i kralj Izraela (1,49) i Svetac Božji (6,69). Ali vrhunac evanđelja nastupa u Tominom ispovijedanju Isusa kao Gospoda i Boga (20,28). Isus Tomino ispovijedanje definira kao vjeru: "Jesi li povjerovao zato što si me vidio?" (20,29, autorov prijevod). Tomina vjera ima ispravan sadržaj: Isus je naš Gospod i naš Bog. No, Isus nas poziva na viši stupanj vjere: "Blagoslovljeniji su oni koji su povjerovali iako nisu vidjeli" (20,29, autorov prijevod). To znači, mi koji nismo vidjeli Isusa u tijelu, također možemo vjerovati isto što je Toma vjerovao, da je Isus Gospod i Bog. To nam je moguće, iako nismo bili s njim dok je hodao Zemljom, jer nam to svjedoče Isusovi prvi učenici i Duh Sveti.

Ova scena je vrhunac Ivanovog evanđelja i konačno objašnjenje što Ivan 3,16 podrazumijeva kad govori o vjeri. Ivan odmah zaključuje glavnu nakanu pisanja evanđelja dodajući rečenicu: "Pisao sam o znacima koje sam uključio u ovu knjigu da biste vi, moji slušateli i čitatelji, koji niste vidjeli Isusa u tijelu, svejedno

14 Duhovno vrelo

mogli povjerovati da je Isus Krist, Božji Sin" (Ivan 20,31, autorova parafraza). Nama je i bolje nego Tomi jer iako nismo vidjeli uskrslog Krista licem u lice, priznajemo ga kao Boga Sina. Vjera koja spašava ima specifičan sadržaj.

I kako da vjera koja spašava ne uključuje Isusa? Kada bi postojali drugi putevi spasenja, zašto bi Bog dopustio da se njegov jedini ljubljeni Sin radi nas suoči s bolnim raspećem na križu? Drugi novozavjetni odlomci govore o spasenju na drugačiji način - prelazak iz tame k svjetlu, smrti u život, ropstva k slobodi. Ali svi odlomci dijele isti ideju: mi k Bogu dolazimo po Isusu Kristu. On je platio cijenu i sad je na ljudima da ga prihvate. Židovstvo nas ne može spasiti, budizam nas ne može spasiti, islam nas ne može spasiti niti nas kršćanstvo ne može spasiti. Samo nas Isus Krist može spasiti. Samo zbog toga je Bog dao svog jedinog Sina.

napraviti u ovom svijetu kad ne bismo zaboravljali da pripadamo svijetu koji dolazi, i kad bismo živjeli s ciljem da ovdje preobražavamo živote i što više ljudi pripremimo za taj svijet. Za dodatno čitanje: http://craigKeener.com/for-god-so-loved-the-world-whatit-means-to-believe-in-john-316/.

BILJEŠKE 1 1 Iv 1,10; 6,51; 15,18 naglašava ove stvari. 2 Vidi Mk 4,14-20; Dj 14,22; Rim 11,22; 1 Kor 9,27; Gal 4,19; 5,4; Kol 1,23; 1 Sol 3,5; 1 Tim 4,1; Heb 2,1-3; 6,4-6; 10,29; 12,15-29; Jak 5,19-20; 2 Pt 2,20-22; Otk 3,5.

7. TKO GOD VJERUJE IMA VJEČNI ŽIVOT Nešto prije Ivana 3,16 Isus je razgovarao s Nikodemom o tome što znači biti rođen od Boga. Novo rođenje je početak novog života - vječnog života. To znači da nismo samo spašeni od osude (3,18.36), već smo spašeni da imamo novi život. Spasenje se ne odnosi samo na to od čega smo spašeni (smrti), već i na to za što smo spašeni – za novi život pod pravim i zakonitim Gospodarom čovječanstva, našim Stvoriteljem i Spasiteljem, Isusom Kristom. Mi ne radimo dobro da bismo postigli spasenje, već je dobrota dio dara. Spasenje od grijeha znači da nam, spašavajući nas, Bog daje novi način života.

Što znači izraz vječni život? Na temelju Daniela 12,2 mnogi Židovi su o "vječnom životu" govorili kao o životu u nadolazećem svijetu za koji se očekivalo da će nastupiti nakon budućeg uskrsnuća mrtvih. Stoga su se mnogi Židovi radovali budućem vječnom životu. Nasuprot tomu, u Ivanu 3,16, i često u Ivanovom evanđelju, imati vječni život stoji u sadašnjem glagolskom vremenu. To znači da mi u Sinu Božjem kojega je Bog uskrisio od mrtvih, već imamo iskustvo života budućega vijeka. Mi još uvijek čekamo uskrsnuće naših tijela, ali čak i sad živimo u odnosu s Bogom i jedni s drugima kao predokus budućnosti (usp. sa 17,3.21). To znači da bi svijet, kad pogleda na Crkvu, trebao vidjeti kako će izgledati novi obećani svijet. Mi kao kršćani ponekad ne živimo u skladu sa svojim nasljedstvom jer ne znamo tko smo. Mi smo pioniri budućeg doba, svjetiljke Božje budućnosti u sadašnjem vremenu. Zamislite kakvu bismo promjenu mogli

 Craig Keener Ph.D., profesor je Novog zavjeta na Asbury Theological Seminary i diplomirao

je na Assemblies of God Theological Seminary. Napisao je 15 knjiga, uključujući Bible Background Commentary: New Testament (prodano u pola milijuna primjeraka) u izdanju IVP i The Gospel of John: A Commentary , Miracles: The Credibility of the New Testament Accounts i Acts: An Exegetical Commentary u izdanju Baker Academic.

Jesen 2015. 15

Serija cjeloviti pentekostalac ŠESTI DIO

Pentekostalne prakse: Krštenje u Svetom Duhu je potvrdeno MARK WOOTTON

Sljedeće pitanje koje možete postaviti jest je li ovo važno, odvojeno iskustvo potvrđeno na bilo koji način. To znači, ako bismo bili kršteni u Duhu Svetom kako bismo to mogli znati? Bismo li osjetili nešto, čuli nešto, učinili nešto?

16 Duhovno vrelo

dgovor je"da". Kad ljudi prime dar Duha Svetoga, često se dogodi navala osjećaja. Mnogo puta postoji osjećaj Božje slave u mjeri koja se nikad prije nije iskusila. Pošto smo jedinstveni kao ljudi, pojedinci reagiraju na slavu na razne autentične načine. Kao i u Bibliji neki s poštovanjem sagibaju svoje glave, drugi podižu ruke kao da žele doseći tu slavu, neki su preplavljeni i padnu na svoja koljena ili na svoja lica ili leđa, a drugi pak počinju jecati od radosti. No biblijski gledano, čini se da postoji jedinstveno zajedničko iskustvo među onima koji su primili ovaj zaseban važan dar. Svi su oni počeli proslavljati Boga na jeziku koji prije nikada nisu učili.

Jesen 2015. 17

U knjizi Djela apostolskih postoji pet mjesta gdje su ljudi primili Duha Svetoga. Tih pet okolnosti daju snažan dokaz da je davanje Svetog Duha istovremeno praćeno govorenjem u jezicima; to znači da su bili osnaženi objavljivati Božju slavu na načine koji su im prije bili nemogući. Iako ovo vjerovanje može za neke biti nekonvencionalno, dajte mi, molim vas, nekoliko minuta. Istražite sami za sebe sljedećih pet situacija.

DAN PENTEKOSTA U Djelima 2 nalazimo 120 Kristovih sljedbenika sakupljenih u Gornjoj sobi. Oni su poslušali Isusovu zapovijed koju im je dao deset dana ranije. Rekao im je da ostanu u Jeruzalemu dok se ne obuku u silu odozgo. Pročitajte ovaj izvještaj o tome što se dogodilo nekoliko puta: Kad je napokon došao Dan pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto, iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga

18 Duhovno vrelo

od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti (Dj 2,1-4). Događaje u Gornjoj sobi obilježavaju mnogi znaci. Da je to bila jedina situacija, mogli bismo s pravom zaključiti da je znak primanja Svetog Duha zvuk silnog vjetra s neba. Također bismo mogli zaključiti da su razdijeljeni plameni jezici dokaz koji potvrđuje primanje dara Duha Svetog. Također, možemo pretpostaviti da je govorenje u jezicima znak da smo kršteni u Svetom Duhu. Iz samo tog jednog odlomka, također bismo mogli zaključiti da su sva tri znaka dokaz primanja Svetog Duha.

Ovo bi također bilo dobro mjesto za ukazivanje da govorenje u jezicima nije neko ekstatično blebetanje. U idućem odlomku drugog poglavlja Djela apostolskih, nalazimo Židove iz svih krajeva svijeta koji su došli u Jeruzalem na proslavu Dana pentekosta. Specifično je navedeno najmanje petnaest različitih jezičnih grupa. Kada su oni čuli sto dvadesetoricu da govore u jezicima, u toj mješavini

su prepoznali svoje jezike. Razumjeli su i jezik i poruku. Poruka onih koji su govorili u jezicima usredotočila se na temu predivnih Božjih djela. Dakle, oni nisu mrmljali verbalne besmislice, zapravo su bili nadnaravno osposobljeni da na inteligentan način opišu čudesna Božja djela, ali na jeziku koji osobno nikada nisu učili! Dakle, u prvom izvještaju Djela o izliću Svetog Duha nalazimo nekoliko pratećih znakova. Tu je zvuk silnog vjetra koji je ispunio sobu. Tu su razdijeljeni plameni jezici koji su se spustili na svakog od njih. I na koncu, tu je i sposobnost proslavljanja Boga na nepoznatom jeziku. Što je od toga zapravo dokaz primanja dara Svetog Duha? Druga četiri izvještaja iz Djela nam još više pojašnjavaju stvar.

PETAR U KORNELIJEVOM DOMU U desetom poglavlju Djela apostolskih upoznajemo čovjeka imenom Kornelije. On je bio stotnik u takozvanoj talijanskoj regimenti. Zanimljivo, on je bio bogobojazan čovjek. Nije bio tipičan stotnik. Također ga se opisuje kao predanog i

Postoje neki koji tvrde da su oni koji danas govore u jezicima opsjednuti demonima. Za sada se zadržimo u prvom stoljeću. U prvom stoljeću su jezici veličali Boga. U prvom stoljeću su ga prakticirali vođe crkve. U prvom stoljeću je govorenje u jezicima imalo svrhu izgrađivanja onih koji govore u jezicima, a u određenim situacijama i čitave Crkve. U prvom stoljeću je to bio znak vjernicima i nevjernicima. U prvom stoljeću je ono uvijek pratilo davanje Svetoga Duha. Kada se sve to promijenilo?

velikodušnog dobročinitelja. Još k tomu, prepoznat je kao čovjek stalne molitve. Tako je za vrijeme jedne od svojih molitava imao viziju anđela koji mu je rekao da pozove Petra. Anđeo mu je naložio šta mora učiniti te mu je kazao da je Petar u Jopi. Istovremeno u Jopi, Petar je također primio jedinstvenu viziju. Platno koje silazi s neba u kojem su bile razne vrste životinja. Petru je bilo rečeno neka izabere neke od njih, zakolje i pojede. To se dogdilo u pravom trenutku jer je Petar taman ogladnio. Ali, on je prepoznao životinjske vrste koje su Židovima nečiste i zabranjene jesti. Petar je odbio jesti iako se platno pojavilo tri puta. Vizija je očito Petru bila priprema da prihvati poziv da ode u kuću poganina.

Kad je stigao u Kornelijevu kuću, upoznao se s Kornelijem, te ga je upitao o tome koja je svrha njegovog poziva. Rečeno mu je da je anđeo Korneliju dao jednostavnu poruku da pozove Petra u svoju kuću, a Petar će znati što treba reći. Petar je ukratko podijelio što je naučio kroz

svoje iskustvo, a zatim je počeo govoriti o Kristu. Iako je to izgledalo prihvatljivo, Sveti Duh je imao drugačiji plan i prekinuo je Petrovo izlaganje: "Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga. Tada Petar reče: 'Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?'" (Dj 10,44-47).

Popratni znaci kod ovog izlića su bili govorenje u jezicima i veličanje Boga. Nije bilo razdijeljenih plamenih jezika ili zvuka silnog vjetra. Ali, ponovo nalazimo prisutnost govorenja u nepoznatim jezicima. Tu je također i veličanje Boga. Nejasno je je li netko od prisutnih razumio te jezike kao veličanje Boga ili se veličanje Boga odvijalo na jeziku kojeg su svi razumjeli ili je njihovo ponašanje i stav jasno izražavalo veličanje Boga. Koja god interpretacija bila ispravna, evidentno je da su oni prezentirali jasniju sliku (proslavlja-

nja) Boga. To su radili dok su govorili u jezicima.

Ono što je najzanimljivije glede ovog odlomka je reakcija i interpretacija Petra i njegovih prijatelja. Prvo su bili zaprepašteni jer se Sveti Duh izlio na pogane. Kako su mogli znati da se to dogodilo? Sljedeća rečenica nam kaže da su do tog zaključka došli, zato "jer" su ih čuli da govore u drugim jezicima i veličaju Boga. Dakle, za Petrove pratitelje, govorenje u jezicima je značilo da je netko primio Svetog Duha. Njima je to bio znak. Drugo, Petar je također dao zanimljiv komentar kada je pozvao Kornelijevu obitelj na krštenje u vodi. Ustvrdio je da su i pogani primili Svetog Duha baš kao njih sto dvadeset. Ne, pogani nisu. Gdje je zvuk silnog vjetra? Gdje su razdijeljeni plameni jezici? Jedini isti detalj da je Sveti Duh slobodno, milostivo dan ovim ljudima koji su bili gladni Boga, jest taj da su govorili u jezicima i da su veličali Boga. Petar implicira da te tri stvari čine bit potvrde da je osoba krštena u Svetom Duhu.

Jesen 2015. 19

PAVAO U EFEZU

PETAR I IVAN U SAMARIJI

Imamo još jedan izvještaj o pojedincima koji primaju krštenje u Svetom Duhu. U ovom slučaju, Pavla su njegova misijska putovanja dovela u grad Efez. Tamo je naišao na dvanaest učenika te ih upitao jesu li primili Duha Svetog kad su postali vjernici. Pročitajmo kako je tekao razgovor:

Odmah ću vam otvoreno reći, govorenje u jezicima se ne spominje u ovom izvješću. U ovoj priči na ljude su položene ruke kako bi primili Svetog Duha, ali nigdje nije spomenuto da je bilo govora u jezicima. Znači li to da ne postoji zajednički dokaz koji potvrđuje krštenje u Svetom Duhu? Ja vjerujem da će pošten temeljit pogled na ovu priču, u onome što se dogodilo, otkriti neke dokaze vrijedne razmatranja. Pogledajmo detalje.

"'Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti.' Nato će on: 'Kako ste onda kršteni?' 'Krštenjem Ivanovim', odvrate oni. Nato će Pavao: 'Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa.' Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa, pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati" (Dj 19,2b-5). Do sad bi već trebali biti prilično dobri u prepoznavanju sličnosti i razlika u ovim izvješćima kada su pojedinci bili kršteni u Svetom Duhu. Što vidite kao novi dodatak ili razliku u ovom izvješću? U pravu ste. "Prorokovanje" je novina. Polaganje ruku je novost. Pavlova uključenost u proces je novina.

A sada, koje su sličnosti između ovog izlića i prethodnih izvještaja? Ponovo imamo učenike kao primatelje dara Svetog Duha. Netko bi mogao kazati da oni nisu niti bili spašeni pošto su istovremeno bili kršteni u Isusa i primili Svetog Duha. Pogledajte ponovo što je rečeno za Ivanovo krštenje. To je bilo krštenje pokajanja; stoga, mora da su se već pokajali. Pokajali za što? Pokajali komu? Pa, kaješ se za svoje grijehe, i za grijehe se kaješ Bogu. Ivanovo krštenje također sadrži vjerovanje u Onoga koji dolazi. U njihovo iskustvo krštenja je uključeno pokajanje Bogu i vjera u Isusa Krista. Pavao je njihovu vjeru držao stvarnom jer ih je krstio u ime Gospoda Isusa. Nakon toga je na njih položio ruke kako bi primili Svetog Duha. Tada dolazimo do druge sličnosti s našim prethodnim izvještajima. Učenici u Efezu su također govorili u jezicima. Izgleda da je to naš zajednički nazivnik. Ponekad imamo plamene jezike. Ponekad zvuk silnog vjetra. Ponekad je prorokovanje. Nekad je polaganje ruku. No, uvijek je tu govorenje u nepoznatim jezicima za proslavljanje i veličanje Boga. Hoće li se ovaj trend nastaviti i u naše posljednje dvije situacije?

U osmom poglavlju Djela apostolskih, u Samariji se dogodilo probuđenje. Filip evangelizator je otišao u Samariju i tamo propovijedao Radosnu vijest o Isusu. Njegova je poruka bila tako silna, a popratna čuda su bila tako uvjerljiva da su mnogi postali vjernici. Probuđenje je bilo tako veliko da se čak i gradski vračar Šimun spasio i krstio poput ostalih.

U međuvremenu je vijest o probuđenju stigla u Jeruzalem. Apostoli u "centrali" su odlučili da Petar i Ivan odu u Samariju pomoći. Kad su dva poslanika stigla, na brzinu su snimili situaciju. Vidjeli su da su mnogi postali pravi vjernici u Krista. Zanimljivo je i to da su također otkrili da niti jedan od novih vjernika još nije primio Svetog Duha! Pošto im je takva situacija bila neprihvatljiva, Petar i Ivan su počeli moliti za nove vjernike da prime Svetog Duha. Pročitajte ponovo što se zatim dogodilo: "Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga. Kad Šimun vidje da se polaganjem ruku apostolskih daje Duh, ponudi apostolima novaca govoreći: 'Dajte i meni tu moć da svatko na koga položim ruke primi Duha Svetoga'" (Dj 8,17-19). U ovoj priči nema spomena o govorenju u jezicima, ali pričekajte. Šimun je vidio nešto! Kad su apostoli položili svoje ruke na vjernike, dogodilo se nešto što je Šimun mogao vidjeti. Što je vidio? Ono što ga je dotaklo dogodilo se u trenutku kad su ruke apostola položene na glave vjernika; dan im je dar. Koja je komponenta ovog duhovnog usađivanja zapravo bila fizički vidljiva?

Šimun nije samo vidio da je dar bio dan. Ono što je vidio, bilo je prilično impresivno. To je bilo toliko impresivno da je izvukao novčanik i apostolima ponudio novac da mu pokažu kako on poput njih može dati dar Svetog Duha. Ovo mi je sada jako zanimljivo. Vidite, Šimun je već svjedočio brojnim čudima, ali nikada nije posegnuo za novčanikom. Pod Filipovim službom, kada se Šimun vračar obratio, imao je prigodu svjedočiti o promijenjenim životima novih vjernika. Također nam je rečeno da je imao brojne prigode svjedočiti o iscjeljenjima hromih. Bilo je i iscjeljenih paralitičara. Također su se događala oslobođenja koja su plijenila pažnju. Dogodila se velika preobrazba grada u radost, ali Šimun ipak nije posegnuo za svojim novcem. K tomu, Šimun je prije bio pod utjecajem sila tame. Kao vračar, svojom je magijom začarao grad. Građani su bili poslušni njegovoj riječi jer ih je svojim vradžbinama uvjerio da posjeduje božanske moći. Tko zna koliki bi bio popis njegovih veličanstvenih trikova?

"Ovaj kandidat ima jako malo pastoralnog iskustva ... ali ako uzmemo u obzir njegov stav, vjerujem da smo dobili novog pastora!"

20 Duhovno vrelo

No, ono što je vidio kad su apostoli položili ruke na vjernike da prime Svetog Duha, bilo je drugačije od svega čemu je do tada svjedočio. To je bilo drugačije od ičega u njegovoj crnoj magiji. Ništa poput toga nije vidio za vrijeme Filipove službe. To je bilo toliko posebno da je bio spreman dati novac kako bi naučio tajnu koja se krije iza ovog trika. Što je on vidio?

Očito ne možemo definitivno ustvrditi da je Šimun vidio kako govore u jezicima. No, kad spojimo Šimunovu neobičnu reakciju s dugačkim popisom čuda i magije kojima je otprije svjedočio, ostaje nam kraći popis mogućih fenomena koji su pratili primanje Duha Svetog od strane samarijskih vjernika. Znamo da je on vidio nešto. Jedna od mogućnosti s tog kraćeg popisa bi bila govorenje u jezicima. Također treba naglasiti da tekst ne govori kako oni nisu govorili u jezicima. Hoće li govorenje u jezicima biti prisutno u našem petom primjeru?

PAVAO U DAMASKU U devetom poglavlju Djela, Pavao koji se tada još uvijek zvao Savao, bio je posvećen progonu kršćana. Upravo je primio dopuštenje za uhićenje Gospodinovih učenika u gradu Damasku. Dok je bio na putu, Savao je imao nadnaravni susret s Gospodom. Od ovog događaja je ostao zaprepašten i slijep. Savao je također primio božanske upute da nastavi za Damask gdje će dobiti odmor, pomoć i daljnje upute. U međuvremenu, u gradu, Gospod je govorio učeniku imenom Ananija: "A Gospodin će mu: 'Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao.' Ananija odgovori: 'Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje.' Gospodin mu odvrati: 'Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.' Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: 'Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.' I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se" (Dj 9,11-18). Dakle, ovo je nešto malo drugačije. Ne postoji zapis o Pavlovoj reakciji kada je primio Svetog Duha, osim da su mu ljuske pale s očiju. Također treba napomenuti da Pismo ne bilježi uvijek sve što se dogodilo u konkretnom slučaju. Također trebamo naglasiti da nije zapisano kako nije govorio u jezicima. Pismo jednostavno ne govori ništa.

Ali, vidite li vi neki problem što koristim Pavla kao primjer nekog tko je primio Svetog Duha, a nije govorio u jezicima? Pa, kasnije nam Pavao daje očit dokaz da govori u jezicima i da mu se to sviđa. U svojoj prvoj poslanici Korintskoj crkvi, izjavljuje da je molio u Duhu, i da je molio s razumijevanjem (1 Kor 14,15). U kontekstu četrnaestog poglavlja, znamo da molitva u Duhu znači molitva u jezicima. Dakle, govori nam da on prakticira molitvu na jeziku koji poznaje, kao i molitvu na nebeskom jeziku koji mu daje Duh. Nastavlja nam govoriti kako također i pjeva u Duhu, baš kao što i pjeva s razumijevanjem. I dok priznaje Korinćanima da izgovorene riječi koje se razumiju donose veću korist, on zahvaljuje Bogu da govori u jezicima više od svih njih (r. 8). Ranije u istom poglavlju otkriva kako bi volio da svi govore u jezicima (r. 5). Shodno tomu možemo zaključiti da je Pavao u nekom trenutku počeo govoriti u jezicima. Također znamo da je njegovao iskustvo. Isto tako znamo da je pronašao pregršt načina kako se izražavati darom jezika. Ne postoji tvrdnja da je znak jezika pratio Pavlovo primanje dara Svetog Duha. To ne možemo dokazati. Ne možemo dokazati niti da nije.

ZAKLJUČAK Bilo je ovo pet situacija iz Knjige Djela apostolskih kada su ljudi primili Svetog Duha. U prve tri, izliće su pratili različiti znaci. No, svima njima je zajednički događaj govorenje u jezicima. U četvrtom događaju u Samariji, iako ne znamo što se točno dogodilo, zbilo se nešto čudesno što je bilo vidljivo i jedinstveno. U zadnjem primjeru, ništa primjetno nije zabilježeno, ali je primatelj kasnije pružio obilje dokaza da može govoriti u jezicima i da u tome uživa. Tako da posjedujemo tri jasne tvrdnje i dvije koje se mogu iščitati iz okolnosti.

Oni koji tvrde da jezici nisu znak krštenja u Svetom Duhu, prema Svetom pismu imaju puno slabije argumente. Baratali bi sa dva događaja u kojima se izričito ne spominje da je u tom trenutku bilo govorenja u jezicima. Ne bi imali nikakve zapise u kojima Pismo bilježi da je osoba primila Svetog Duha, a nije govorila u jezicima. I konačno, imali bi ova tri specifična primjera kada su ljudi

bili nadnaravno osposobljeni za veličanje Boga na jeziku koji nikada nisu učili, kada ih je Isus krstio, uronio i okružio svojim Svetim Duhom.

Jedno pitanje za kraj, koji ud tijela je najteže kontrolirati? Prema Jakovu 3, odgovor je jezik. Razmislite o ovom, postoji li bolji dokaz života predanog vodstvu Svetog Duha od podlaganja najbuntovnijeg uda tijela poticajima Duha? Zamislite jezik koji je toliko vođen Duhom da može govoriti o veličanstvenim Božjim djelima na jeziku koji vjernik čak nije ni učio. U trenutku kad se to dogodi, vjernik će van svake sumnje znati da njega ili nju okružuje Sveti Duh u dimenziji koju nikada prije nisu poznavali. Za razliku od subjektivnosti raspoznavanja osjećaja ili "duhovnog ushita" kao nečeg znakovitog ili pak nepoznanica prilikom prepoznavanja raznih specifičnih znakova od posebnog značenja, govorenje u jezicima kao znak pruža jasan dokaz.

Jesen 2015. 21

U Knjizi Djela apostolskih postoji pet mjesta gdje su ljudi primili Duha Svetoga. Tih pet okolnosti daju snažan dokaz da je davanje Svetog Duha istovremeno praćeno govorenjem u jezicima; to znači da su bili osnaženi objavljivati Božju slavu na načine koji su im prije bili nemogući.

22 Duhovno vrelo

 Mark Wootton, D.Min. je profesor pentekostnog vodstva na Evangel University. Služio je kao pastor, osnivač crkve, profesor i administrator na koledžu.

ISAAC SMYTHIA

Skica propovijedi

Ljudi s dva talenta u svijetu ljudi s pet talenata Matej 25,14-30

UVOD: Prispodoba o talentima govori o ljudima s pet talenata, ali također svakom dao prema njegovim sposobnostima. Ako vam je Bog govori i o ljudima s dva i jednim talentom. Ljudi s pet talenata su dao nešto, od vas očekuje da nešto s tim i napravite. oni koji dospiju u olimpijsku reprezentaciju, pobjede na natjecanju u talentima, prodaju CD u platinastoj nakladi. Duhovno, to su oni koji 5. Ono što je pravedno nikada nećemo moći odrediti iz svoje perpišu knjige, propovijedaju na konferencijama ili postanu dio vod- spektive. stva na nacionalnom nivou. Hvala Bogu za ljude s pet talenata. Ali, • Činjenica je da mi nemamo jasnu perspektivu onoga što je poštešto Riječ govori onima s dva talenta koji se nalaze u svijetu u kojem no u Kraljevstvu. su ljudi s pet talenata? • Gospodar ima vlastitu perspektivu poštenja i ona se podosta razlikuje od naše. Ona se naziva milost.

PORUKA: 1. Kraljevstvo je aktivno - oni koji šire Kraljevstvo su radnici.

• Isus o istim principima govori u Prispodobi o radnicima u vinogradu (Mt 20).

• Mudre djevice su uložile vrijeme i sredstva kako bi pri ruci imale 6. Što je stvarno šteta za ljude s pet, s dva i s jednim talentom? dodatnog ulja (Mt 25,1-13). • Prva šteta - oni koji nikada ne shvate dubinu talenta i darova koji • Pravednici hrane gladne i odijevaju one koji nemaju odjeće (Mt su u njima. 25,31-46). • Druga šteta - oni koji izabiru živjeti prema načelu "da bar". Da se • Teologija "biti" se očituje kroz prakticiranje "raditi". Na koncu, svi bar ovo nije dogodilo...da mi je bar netko pružio šansu...da me bar djeluju prema svojim temeljnim uvjerenjima (Jak 2,18-26). nisu tretirali na taj način itd. Svijet je pun takvih koji govore "da bar", ali Kraljevstvo je izgrađeno na onima koji govore "usprkos 2. Bog je sve muškarce i žene stvorio različitima tomu". Neke je stvorio kao sluge s pet talenata, neke sa dva, a neke s jednim. Pavao piše da smo svi mi dio jednog tijela, pa čak i • Treća šteta - oni koji niti ne pokušaju. Graditelji Kraljevstva su oni "neugledni" dijelovi imaju svoju vrijednost (1 Kor 12). koji riskiraju i dožive neuspjeh. Petar je zanijekao Gospoda. Juda ga je izdao. Jedina razlika među njima je u tome što Juda nije 3. Ljudi s dva talenta mogu imati trenutke kad djeluju kao da vidio izlaz i odustao je. Petar nije. imaju pet talenata Ljepota Kraljevstva je u tom da nas Bog voli izvesti na praksu. 7. Gradnja Kraljevstva ima puno više veze s Gospodarom nego s Velika istina je ta da možeš biti puno više od onoga što si trenut- talentima. no u Kraljevstvu. • Gospodar je taj koji daje talente. Gospodar je taj koji ih traži nazad. Mi imamo tendenciju da se fokusiramo na talente kao da su • Gideoni iz najmanje obitelji najmanjeg plemena mogu doći do oni naše vlastite sposobnosti. Kako opasna stvar. Ovo iskušenje velikih pobjeda. dovodi do "trna u tijelu" ili nas čak ograničava da nam se povjeri • Ribari postaju apostoli. Neki postaju ljudi s pet pa čak i deset više talenata. talenata. • Ako je istina da se sve radi o Gospodaru koji talente dijeli prema • Neki ustaju, padnu, pa ponovno ustanu (ljudi poput Petra, Pavla, vlastitom kriteriju, tada...nije bitno koje i koliko talenata smo priMarka i većine od nas). mili, već što smo napravili s onima koje smo dobili. • Neki ustanu samo kako bi pali na prijašnji nivo. To je opisano u Pavao sumira različitost darova u Poslanici Rimljanima 12,3-8. priči o kralju Šaulu. • Jednog dana ćemo stati pred Gospodara kako bi odgovarali za to 4. Bog za ljude s jednim talentom ima dvije stvari. što smo napravili s onim što nam je dao. • Barem jedan talenat: svatko nešto dobije. To je dio nas kao ljudi. • Bog je u svakog od nas stavio jedinstveni talenat i poziva nas da • Odgovornost: Netko može kazati da nije fer suditi ljude s jednim talentom prema istim standardima kao i ostale. Gospodar je

u talionici života otkrijemo, razvijemo i izoštrimo te talente te da se radujemo upotrebljavajući ih na njegovu slavu!

Jesen 2015. 23

Siroče

koje je postalo

kraljica

MARCIA LEDNICKY

apočnemo s istinitom pričom o djevojčici sirotici. Znamo da je ta priča istinita i dolazi direktno sa stranica Božje riječi. Ta je sirotica bila dio manjinske etničke zajednice koja je postala kraljica Perzijskog Carstva.

• Malo vjerojatno - da. • Protiv svih mogućnosti - da. • Nemoguće - po ljudskoj logici i razumijevanju - da. Ali s Bogom je sve moguće. U ovoj priči imamo pet ključnih likova. Estera - mlada djevojka čiji su majka i otac umrli te je ostala siroče. Mordokaj - Esterin rođak. Kad su njeni roditelji umrli, on ju je prihvatio u svoju obitelj, posvojio ju i odgojio kao vlastitu kćer. Kralj Ahasver - Vladar nad velikim područjem koje se protezalo od Indije do Etiopije poznato kao Perzijsko Carstvo. Kraljica Vašti - Žena kralja Ahasvera. Haman - premijer Carstva, drugi čovjek u vlasti.

24 Duhovno vrelo

Prvo poglavlje starozavjetne Knjige o Esteri bilježi da je u trećoj godini vladavine kralja Ahasvera održana gozba za vođe koja je trajala sedam dana. Sedmog dana su kralj i njegovi gosti već bili poprilično pijani. Zatražio je da mu se dovede kraljica s krunom na svojoj glavi. Ahasver je želio da svi muškarci vide njezinu ljepotu. Ali kraljica je odbila doći. Zbog toga se kralj silno razbjesnio. Sazvao je svoje savjetnike i od njih zatražio savjet.

Upita ih: "Što treba prema zakonu poduzeti protiv kraljice Vašti, koja se nije pokorila zapovijedi kralja Ahasvera koju su joj saopćili dvorani?" Memukan tada odgovori pred kraljem i knezovima: "Kraljica je Vašti skrivila ne samo kralju nego i svim poglavarima i svem narodu koji prebiva u svim pokrajinama kralja Ahasvera. Jer će za držanje kraljičino doznati sve žene pa će prezirati svoje muževe govoreći: ‘Kralj je Ahasver naredio da dovedu preda nj kraljicu Vašti, ali ona ne htjede doći.’ I žene će knezova perzijskih i medijskih, pošto doznaju za kraljičino ponašanje, još danas pripovijedati svim poglavarima kraljevim, pa će biti prkosa i prezira u izobilju" (Est 1,15-18).

Rijetko kad teškoće doživljavamo kao potencijal, već ih gledamo kao probleme. Ali, tamo gdje nema problema, nema niti potrebe za čudom.

Jesen 2015. 25

Dopustite mi da na trenutak zastanem da vam kažem kako vi svojim djelima utječete na druge. Najviše se podučava primjerom, ne izgovorenom riječi. Ovi su ljudi vjerovali kako će kraljica Vašti imati utjecaj na njihove žene. Mnogi ljudi promatraju kako se vi kao žene pastora ili žene u nekoj službi odnosite prema svom suprugu, svojoj djeci i kako se odnosite prema drugim ljudima. Dopustite mi reći ono što često ponavljam i što ću ponoviti još mnogo puta. To je takva divna privilegija i silna odgovornost biti na poziciji vodstva koje pruža priliku za utjecaj. Uvijek budite zahvalni za tu posebnu privilegiju koja vam je dana. Vratimo se našoj priči. Kralju Ahasveru su savjetovali da izda dekret kojim će kraljicu Vašti zauvijek isključiti iz kraljeve prisutnosti. Trebat će izabrati drugu kraljicu koja će biti dostojnija. I tako se kralj s tim složio i potpisao je dokument kojim ju je prognao.

Ubrzo nakon što je prestala njegova srdžba, kralj je počeo razmišljati o tome što je učinio. Njegovi su mu službenici predložili da pretraži čitavo kraljevstvo kako bi pronašao najljepše djevice. One će biti dovedene u dvor, proći će sve tretmane uljepšavanja i tada će kralj izabrati onu koju želi učiniti kraljicom. Ta ideja se kralju jako svidjela. Tu u priču ulazi Estera. Ona je bila jedna od mladih djevojaka koja je izabrana kao kandidatkinja za novu kraljicu. Ona je

26 Duhovno vrelo

bila Židovka, ali joj je njezin rođak Mordokaj rekao da nikome ne govori da je židovskog podrijetla. Poslušajte ovo. Prije nego je svaka žena stala pred kralja, dano joj je dvanaest mjeseci za uljepšavanje. Ne mogu ni zamisliti koji je to osjećaj uživati dvanaest mjeseci takve njege. Možete li zamisliti da imate čitavu godinu tretmana za zdravlje i ljepotu? Plus sluge koji vas dvore! Možda ste čuli za smiješnu izjavu muža koji je rekao: "Moja je žena predivna kao i uvijek, samo što joj sad treba malo više vremena." Naravno, ja sam sigurna da niti jedan od naših muževa ne bi izjavio tako nešto.

Ovaj dio priče pruža mi dobru prigodu da kažem kako bilo kakvo postignuće zahtjeva pripremu. U ovoj "instant generaciji" mnogi ljudi žele nešto postići bez ikakve disciplinirane pripreme. Služba zahtijeva veliku osobnu disciplinu. Nužno je pripremiti svoja srca i umove za posao na koji nas je Bog pozvao. Jako je bitno, prije nego krenemo govoriti drugima, bilo većoj grupi ili jedan na jedan, provesti vrijeme u molitvi i pripremanju. Prebivanje u njegovoj prisutnosti omogućuje našem srcu da postane poput njegovog. Mi možemo iskreno ljubiti jedni druge. Radujte se s onima koji se raduju i patite s onima koji pate. Biti slobodan od sebičnosti, srdžbe, zamjeranja, krivih motiva, duha kriticizma, ogovaranja zahtijeva ispunjavanje našeg srca i uma Božjom riječi. Poznavanje riječi i prebivanje u njegovoj prisutnosti je priprema za svakodnevne izazove. Molim vas, nemojte me krivo shvatiti. Ono što sam do sad

rekla može nekog dovesti do zaključka da je služba zaista teška i neugodna stvar. Ja ju nisam tako doživjela. Kako sam odrasla kao dijete propovjednika, i uz supruga služim više od pedeset godina, mogu iskreno reći: VOLIM SLUŽBU. Naravno, mogu doći situacije kad vas vaša "priprema" potiče da kažete i napravite ispravne stvari, čak i onda kada se čini da druga osoba nije provodila vrijeme u Isusovoj prisutnosti.

Malo sam skrenula s teme pa se vratimo natrag priči. Kad je došlo vrijeme da stane pred kralja, Estera je mogla izabrati što od odjeće i nakita želi staviti na sebe. Ona je prihvatila savjet Hagaja, eunuha zadužena da se brine o djevojkama i odjenula je samo ono što joj je predložio. Esteri su se divili svi koji su je vidjeli, a kralj ju je zavolio više od svih drugih mladih djevojaka i učinio ju je novom kraljicom.

Ovdje vidimo nešto od Esterinog stava. Ne zaboravite da je ona bila izabrana zbog svoje ljepote. Čitavu jednu godinu su joj ugađali, davali tretmane za ljepotu i sedam ju je slugu dvorilo. Nakon takvog posebnog tretmana mogla je postati egocentrična i kapriciozna. Svako od nas treba paziti da ne dopusti svom srcu da postane egocentrično, umjesto Kristocentrično. Nikada nemojte biti arogantne i imati stav "bolja sam od tebe." Ponizno prihvatite i zahvalite Bogu za svakodnevnu milost. Neprijatelj uvijek traži mjesto gdje može ući i privući nas na zlo. Uvijek dopustite Duhu Svetom da istraži naša srca. Sada u priču ulazi treći lik, Haman.

Kralj ga je učinio premijerom, najmoćnijim čovjekom u kraljevstvu, prvim do kralja. Svaki kraljev podanik mu se morao klanjati kad je prolazio kraj njih. Ali Mordokaj je to odbijao. Haman je pobjesnio kad mu je Mordokaj, koji je postao dvoranin, odbio iskazati čast koju su mu drugi ukazivali. I kad je otkrio da je Mordokaj Židov, odlučio je uništiti sve Židove u Perzijskom Carstvu. Za uništenje svih Židova određen je datum, 7. ožujak. Posjedi i stvari bi trebali pripasti onima koji ih ubiju.

Mnogi ljudi nikada ne krenu dalje u Kristu sve dok u potpunosti ne moraju ovisiti o Njemu da bi preživjeli. Jeste li ikada imali iskustvo kada ste znali da ne biste preživjeli bez nadnaravne Božje pomoći? Bez sumnje znate, iz prošlih iskustava, da kad zazovete Boga, on je tu da vam da nevjerojatnu snagu.

Možete zamisliti, u zemlji među židovskim narodom je zavladao veliki nemir. Mordokaj je razderao svoje haljine te na sebe obukao kostrijet i posuo se pepelom, prolazeći gradom kukao je glasno i gorko. Esteri je poslao poruku da što prije stupi pred kralja kako bi za svoj narod zatražila milost.

Kraljica Estera mu je odgovorila: "Svi službenici kraljevi i narod kraljevih pokrajina znaju kako svakoga onoga, bio on muškarac ili žena, koji nepozvan uđe kralju u unutrašnje predvorje čeka jedan jedini zakon: smrtna kazna, osim ako kralj ne pruži takvome svoje zlatno žezlo i poštedi mu život. A ja već trideset dana nisam bila pozvana kralju." Esterin rođak Mordokaj joj je odvratio: "Nemoj misliti da ćeš se zato što se nalaziš u kraljevoj palači spasiti jedina od svih Židova: jer budeš li u ovoj prilici šutjela, doći će Židovima pomoć i spas s druge strane, a ti ćeš s kućom svoga oca propasti." I još k tomu je dodao: "Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?" (Estera 4,11-14). Moje drage kolegice u službi, tko može dovesti u pitanje da "vas je Bog stavio na vaše mjesto službe radi časa kao što je ovaj?" Kraljica Estera mu je odgovorila: "Hajde, sakupi sve Židove koji se nalaze u Suzi. Postite za me: tri dana i tri noći ne

Jesen 2015. 27

jedite niti pijte. I ja ću tako postiti sa svojim djevojkama. Tako pripremljena ući ću kralju i unatoč zakonu, pa treba li da poginem, poginut ću" (Estera 4,16).

Ovo biblijsko izvješće posjeduje sigurnu intrigantnost i opasnost. Ako se Estera pojavi nepozvana pred kraljem zacijelo riskira svoj život. Ovakav slučaj može imati sličnosti sa nekim sastavnicama svakodnevnog životnog iskustva. Možda ne tako dramatične kao smrtna kazna, iako u svijetu i danas postoji takva mogućnost. Vjernici se danas u svijetu suočavaju s opasnošću pa i mogućom smrtnom kaznom radi naviještanja Isusa. Srce koje je predano je spremno reći: "Ako poginem poginem, ali neću zanijekati Boga."

Kraljica Estera je očito jako bila zabrinuta za svoj narod. I Bog ju je nadnaravno stavio na poziciju s koje je mogla učiniti veliku razliku. Ista je stvar sa svakim vjernikom koji se spreman podložiti njegovim planovima i ciljevima. Bog je svaku od vas stavio na mjesto gdje možete napraviti razliku. Dame, mi ne služimo iz osjećaja obveze ili zato "što se to od mene očekuje". Mi služimo iz dubokog osjećaja brige za druge. Također, u našem služenju je ozbiljna odgovornost. Isus je naučavao: "Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati" (Luka 12,48). Čini se da sloboda otvorenog svjedočenja za Krista pomalo iščezava. Moramo raditi dok su vrata mogućnosti još otvorena. Radimo sve što možemo za njega, njegovom milošću budimo sve što možemo biti, i hrabro u svakoj prilici govorimo za Isusa.

U svakoj od vas je bogomdani potencijal. Priča o ovakvoj predanosti za nas nosi mnoge vrijedne pouke. Estera koja nije imala roditelje - koju je posvojio stric, ne bi nikada razmatrala mogućnost da će jednog dana spasiti čitav židovski narod. Čak i kod Estere koja je bila među izabranim djevojkama koje će ući u kraljevsku palaču, mora da je sve to izazvalo strah od nepoznatog. Ona nije znala kakav će biti ishod ove situacije. Vjerojatno su joj se po glavi vrtjeli razni scenariji. Na kraju krajeva, ovo će biti kraj života kakav je do tad poznavala. Napustit će svoj dom, svoju jedinu obitelj, i živjeti u nepoznatim okolnostima. Bit će okružena ljudima koje nije poznavala, prisiljena na način života na koji nije navikla. Zvuči pomalo poput ulaska u službu, zar ne? Vi ne znate kuda vas Gospod može odvesti. Božja riječ nas potiče: "Ohrabrite se i budite odlučni! Ne bojte se i nemojte se prédati pred njima. Ta ja sâm Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti" (Ponovljeni zakon 31,6). Bogu kome služimo možemo povjeriti svoje živote! Neograničene mogućnosti ispunjavaju našu budućnost od trenutka kad kažemo: "Bože, evo me, upotrijebi me, ja sam posuda koja je spremna. Nije me briga tko će pobrati zasluge, za Krista sam spremna i pretrpjeti." Svaki dan donosimo odluke koje utječu na čitav naš život. Da, ponekad su tu izazovi i teškoće. Rijetko kad teškoće doživljavamo kao potencijal, već ih gledamo kao probleme. Ali, tamo gdje nema problema, nema niti potrebe za čudom. Bog i dalje intervenira kad se ljudi nađu u nemogućim okolnostima!

28 Duhovno vrelo

Ova priča također govori o očaju. "Postite za me: tri dana i tri noći ne jedite niti pijte. I ja ću tako postiti sa svojim djevojkama. Tako pripremljena ući ću kralju i unatoč zakonu, pa treba li da poginem, poginut ću" (Estera 4,16). Mnogi ljudi nikada ne krenu dalje u Kristu sve dok u potpunosti ne moraju ovisiti o njemu da bi preživjeli. Jeste li ikada imali iskustvo kada ste znali da ne biste preživjeli bez nadnaravne Božje pomoći? Bez sumnje znate, iz prošlih iskustava, da kad zazovete Boga, on je tu da vam da nevjerojatnu snagu.

U slučaju da ima onih koji nisu čitali moje prijašnje članke, ove riječi pouzdanja dolaze od nekoga tko je od Gospoda doživio neopisivu pomoć u jednom od najtežih životnih iskustava. Kroz bolest i smrt našeg jedinog djeteta, Bog je hodao s nama, tješio nas i omogućio nam da se suočavamo sa svakim pojedinim danom. Po njegovoj milosti možemo druge uvjeriti u njegovu vjernost. Također, otkriće da imam rak bubrega je još jedan traumatičan trenutak. Ne mogu vam objasniti koju mi je emocionalnu snagu Bog dao. Zapravo, na putu u bolnicu sam uhvatila supruga za ruku i rekla: "Vjerujem da će sve biti OK, ali ako se i nešto dogodi, znaj da je to OK." Samo Bog može pružiti takav mir i utjehu. Primila sam vjeru iz Riječi. On me uzdigao iznad okolnosti. Još jednom sam očajnički trebala njegovu nadnaravnu snagu, njegov trajni mir i sigurnost da me ljubi i brine za mene. On me nije razočarao. Prošlo je već trinaest godina od kad su mi izvadili bubreg i ja sam zdrava i puna života. Bog je toliko vjeran. On je dostojan punog povjerenja. Svaki put kad naiđemo na ekstremne okolnosti, dolazi milost koja je dostatna. Vjera se povećava i snaga da ga ljubimo i pouzdamo se u njega raste. Ima jedna gospel pjesma koja ide ovako nekako: "Da nikada nisam imala problem, tada ne bih znala da ga on može riješiti, tada ne bih znala što sve može vjera u Boga. Kroz sve to naučila sam vjerovati Isusu, naučila sam vjerovati njegovoj Riječi." U ovom trenutku se još jednom podsjećam koliko je veliki dar dan čovjeku kad je Bog predao svog jedinog Sina Isusa da otkupi svoje palo stvorenje. Svaki puta kad nekom svjedočite o Isusu, svaki puta kad drugima dajete svoje vrijeme i energiju, vi objavljujete taj predivni dar. Ako imate nešto za što znate da drugim ljudima može dati život, ne bi li bili voljni i spremni s njima podijeliti tu informaciju? Pa, mi uistinu imamo rješenje za vječni život. Bog vas je postavio u jedinstvenu poziciju da podijelite poruku nade i pokažete beneficije prihvaćanja Božjeg dara. Sjećam se još jedne pjesme koja kaže: "Dajem ti Isusa, on je mir koji nadilazi svaki razum. Dajem ti Isusa, on je savršena ljubav koja izgoni svaki strah. Dajem ti Isusa, on je voda koju piješ i od koje nikad više ne žeđaš. Dajem ti Isusa, prijatelju moj, dajem ti Isusa." Na koncu, vratimo se Esteri. Čudo je bilo veće od ičeg što je Estera mogla ikada postići. Događaji što su se dogodili u Esterinom životu trebaju mnogo godina da bi se odvili. Bilo je raznih "nevjerojatnih" okolnosti. Kada se predamo Gospodaru da nas upotrijebi kako želi, dobivamo neograničenu naklonost, neograničene mogućnosti i neograničen potencijal. Zbog Esterine

vjernosti i hrabrosti Židovi su bili pošteđeni. Jednoga dana kada će se vaša životna priča zapisati, neka drugi o vama imaju isto svjedočanstvo. Ona je uvijek iskazivala brigu za druge. Ona je imala hrabrost da ostane vjerna i u istini kroz sve životne izazo-

ve. Njezina posvećenost Kristovoj stvari je bila nadahnuće svima koji su ju poznavali. Njezin je život donio čast i slavu Ocu. "Sve mogu u Onome koji me jača!" (Fil 4,13)

 Marcia Lednicky je čest govornik na odmorima, konferencijama i seminarima za žene.

Posjeduje jedinstvenu sposobnost povezivanja biblijskih istina sa svakodnevnim izazovima. Njezina služba govorništva uvećana je njenim iznimnim vokalnim talentima kojima komunicira Kristovu ljubav.

Jednoga dana kada će se vaša životna priča zapisati, neka drugi o vama imaju isto svjedočanstvo. Ona je uvijek iskazivala brigu za druge. Ona je imala hrabrost da ostane vjerna i u istini kroz sve životne izazove. Njezina posvećenost Kristovoj stvari je bila nadahnuće svima koji su ju poznavali. Njezin je život donio čast i slavu Ocu.

Jesen 2015. 29

JE LI ISUS KRIST SIN BOŽJI? Odgovor muslimanskom gledištu na Isusa JOSEPH CUMMING

Kada razgovaramo o temama vjere s bližnjima koji nisu vjernici, kojem se kršćanskom vjerovanju najviše protive? Je li to biblijski koncept pakla? Stajalište glede homoseksualnih brakova? Nepogrešivost Pisma? Za mnoge vaše bližnje koji su muslimani ova vjerovanja nisu uvredljiva. Uistinu, vaši bližnji muslimanske pozadine će se većinom složiti oko tih točaka. Ali većina muslimana će smatrati duboko uvredljivim jedno vjerovanje koje je u središtu kršćanske vjere – tvrdnju da je Isus Krist Božji Sin.

30 Duhovno vrelo

15 godina boravka u Islamskoj Republici u arapskom dijelu svijeta i dodatnih 12 godina u radu na dnevnoj bazi s muslimanima u Sjedinjenim Američkim Državama i diljem svijeta, pronašao sam da mnogi muslimani smatraju ovo kršćansko vjerovanje uvredljivijim od bilo kojeg drugog. Ako ste pastor koji ohrabruje svoju zajednicu da se ispruža u ljubavi prema bližnjima muslimanske pozadine, morate im pomoći da promisle i odgovore muslimanu vezano za ovaj sveti naziv našeg Spasitelja.

Jesen 2015. 31

ZAJEDNIČKO TLO?

Prije nego idemo dublje u ovu britku razliku između muslimana i kršćana zapamtimo da kršćani imaju neko važno zajedničko tlo s muslimanima vezano za osobu Isusa. Kuran poučava da je Isus rođen od djevice (Sura 19,20); da je on Prorok (Sura 2,136), da je on među najbližima Bogu (3,45); da je poučavao poruku dobrote i milosrđa (57,27); da je liječio bolesne i dizao mrtve snagom Božjom (3,49); da je čudesno nahranio gladne (5,112s.); da je sada živ u nebu (3,55); i da će se vratiti na kraju vremena (43,61). Neobično, ali Kuran potvrđuje da je Isus Mesija i Riječ Božja (3,45 i 4,171), iako mnogi muslimani ne razumiju ove nazive na način na koje ih razumiju kršćani. Muslimani poštuju Isusa. Mnogi neće izgovoriti njegovo ime a da odmah ne dodaju "mir s njim" – što na arapskom ne implicira da je on u potrebi za mirom, već da ga se pozdravlja s poštovanjem. Istovremeno, međutim, mnogi muslimani smatraju da Isus nije umro na križu. Oni vjeruju da on nije ustao iz mrtvih da otkupi grijehe ljudi i da ga se ne smije štovati kao Boga. Muslimani općenito vjeruju da Jedan Abrahamov Bog nije trojedini i da se nije utjelovio među nama. Iako vjeruju da su Novi zavjet, Tora i Psalmi Božja nepogrešiva riječ u originalnim rukopisima, mnogi ipak vjeruju da su ljudi tako duboko izmijenili originalni tekst da je Biblija koju danas imamo nepouzdana. Često jako snažno vjeruju da je duboko uvredljivo oslovljavati Isusa kao Sina Božjega.

Ovo nisu sporedne teme. Ako ukloniš Trojstvo, utjelovljenje, Križ i Bibliju iz kršćanske vjere, uklonili ste praktično sve što kršćani smatraju potrebnim za spasenje. U drugim1 člancima predložio sam način kako ići dalje s nekim od ovih tema. U ovom članku fokusirat ću se na to kako osposobiti vaše zajednice da konstruktivno odgovaraju na prigovore muslimana na naziv "Božji Sin".

VAŽNOST KONTEKSTA

Većina razgovora između muslimana i kršćana na ovu temu odvija se u kontekstu neke rasprave. Ako pretražite "blogos-

32 Duhovno vrelo

feru", pronaći ćete da muslimani i kršćani govore ružne stvari jedni drugima na temu doktrine Kristovog božanskog sinovstva. Problem je u tome što je vrlo moguće dobiti raspravu, ali izgubiti prijatelja – i udaljiti ga od Isusa. U Mateju 18,15 Isus nas podsjeća da kada se ne slažemo s prijateljem, cilj našeg razgovora treba biti da pridobiješ "svog brata ili sestru", a ne samo dobiti raspravu. Ako svojoj zajednici ponudite snažnu apologetiku kojom dokazujete da Isus jest božanski Sin Božji, ali ako zajednica ne zna kako prenijeti tu poruku u ljubavi, niste uspjeli u opremanju zajednice.

Moramo se najprije ispružiti u jednostavnom, toplom prijateljstvu prema našim muslimanskim bližnjima. Ne želim implicirati da verbaliziranje osobne vjere nije od presudne važnosti već da ovaj izražaj mora zauzeti svoje mjesto u kontekstu prijateljstva, ljubavi i uzajamnog povjerenja i poštovanja. Kršćani se ne bi smjeli bojati kada se pojave prilike za razgovor o vjeri. Za razliku od većine nevjernika, mnogi muslimani su sretni kada mogu razgovarati i o religioznim pitanjima sa svojim kršćanskim prijateljima. Naravno, da bi prijateljstvo bilo istinsko, moramo ga takvim vidjeti samo po sebi, a ne samo kao sredstvo za cilj.

Najvažniji ključ za odnose s muslimanima je pružanje i primanje gostoprimstva. Ako te posjeti prijatelj musliman, uvijek se sjeti ponuditi mu nešto za jelo i piće. Pozovite ih kao obitelj na obrok i prihvatite njihove pozive na obrok. Pazite da pozivate muslimane istog spola ili uključite njihove supružnike ili rođake koji su istog spola. Kada ih pozovete, pobrinite se da ne ponudite svinjetinu, šunku, slaninu i uzdržavajte se od alkohola. Može pomoći da naglasite u vašem pozivu da takvu hranu i piće nećete posluživati. Moje iskustvo pokazuje da kada razgovaram o Kristovom božanskom sinovstvu s muslimanom u atmosferi rasprave i nepovjerenja, niti jedan od nas ne napraduje u razumijevanju onoga što drugi vjeruje i zašto nam je to važno. Ali kada izgradimo

prijateljstvo kroz zajedničko lomljenje kruha i onda razgovaramo u poštovanju o onome što vjerujemo, odjednom možemo komunicirati na jedan značajan način.

NE ŠTO GOVORIMO, NEGO ŠTO ONI ČUJU

U razgovoru s muslimanima o Isusu moramo naučiti nešto što se zove "komunikacija orijentirana na primatelja". Moramo razmišljati ne samo o onome što namjeravamo reći, nego isto tako što slušatelj čuje. Kada kršćani koriste izraz "Sin Božji", mnogi muslimani čuju nešto puno drugačije od onoga što kršćani misle da su rekli i od onoga što Biblija potvrđuje. Da bismo razumjeli ovo dublje, pogledajmo najprije u Kuran, a zatim u Bibliju da vidimo što tamo kaže o nazivu "Sin Božji".

Muslimanske dnevne molitve uključuju recitiranje kratkih dijelova Kurana. Mnogi muslimani svaki dan izgovaraju Surat al Ikhlas (112), jedno kraće poglavlje Kurana: "Reci: On je Jedan Bog. Bog apsolutan i vječan. On ne rađa i nije rođen i nema ništa njemu slično." Ovaj redak podsjeća predane mulimane svaki dan da Bog ne rađa i da Bog nije rođen. Što arapski glagol "walada" (začeti, roditi) znači? Iako je srodna s hebrejskim glagolom "yalad" (Psalam 2,7), arapska riječ ima uži smisao – uglavnom se odnosi na doslovno, tjelesno začeće kroz seksualno sjedinjenje muškarca i žene. Ovo, naravno, nije ono što Biblija naučava o Isusu niti ono što kršćani vjeruju.

Značenje glagola "walada" (i srodna imenica "walad" – sin ili dijete) je jasno u drugim dijelovima u kojima Kuran adresira ima li Bog djecu. Sura 6,101 je jedan od mnogih stihova koji govore "Kako bi Bog mogao imati sina (walad) kada nema žensku družicu?" Zanimljivo je da kada arapski kršćani govore o Isusu Kristu kao Sinu Božjem, uglavnom koriste drugačiju arapsku riječ za sina (ibn) – riječ srodna s hebrejskom riječi "ben" (sin) – koja ima širi raspon značenja od riječi "walad". Ovdje ne kažem da arapski kršćani nikada ne koriste glagol "walada" u prenese-

nom ili ne tjelesnom smislu. Nicejsko vjerovanje na arapskom koristi ovu riječ. Ali kada muslimani koriste ovu riječ gotovo uvijek je koriste u doslovnom, tjelesnom smislu. U kontrastu s time Kuran često koristi riječ "ibn" u prenesenom smislu u izražaju "sin puta" – putnik u potrebi za gostoprimstvom. Dakle, kada kršćanin kaže: "Ja vjerujem da je Isus Sin Božji", često musliman slušatelj čuje:" Ja vjerujem da je Bog imao spolne odnose s Marijom i tjelesno su proizveli nezakonitog božansko-ljudskog potomka." To je odbojno jednako i muslimanima i kršćanima. Nije ni čudo što su muslimani uvrijeđeni tim izrazom.

PROMIJENITE PRIJEVOD?

Više od 95 posto problema vezano za naslov "Sin Božji" problem je krive komunikacije više nego prigovor kršćanskoj doktrini. Drugim riječima, muslimani odbijaju nešto drugo, a ne ono što kršćani tvrde. Zbog toga što doslovno značenje "Sina Božjeg" prenosi muslimanima nešto tako radikalno drugačije od onoga što Biblija tvrdi, neki ljudi predlažu da se promijeni način na koji se u Novom zavjetu prevodi izraz "Sin Božji" (huiostoutheou). Oni predlažu da se nađe "dinamičan i istovjetan" izraz koji će točnije prenositi ono što Biblija namjerava reći. Iako ovaj prijedlog odražava klasičan princip prevođenja, ja se s njime ne slažem iz dva razloga. Prvo, još nisam vidio zamjensku usporedbu koja prenosi puni opseg raznolikosti i složenosti i sile značenja koja je umotana u riječima "Otac" i "Sin" iz Biblije (vidi niže analizu tih značenja). Drugo, termin "Sin Božji" je toliko centralan u Bibliji i kršćanskoj teološkoj tradiciji da je većina muslimana svjesna da taj izraz treba biti u Bibliji. Ako zamijenimo taj izraz dinamičnim istovjetnikom, time naizgled samo potvrđujemo bojazan muslimana o tome da kršćani mijenjaju biblijske tekstove kako im odgovara. Time narušavamo vjerodostojnost Biblije.

No, prije nego odbacimo prijedlog prebrzo, važno je razumjeti kakav snažan

Jesen 2015. 33

emocionalan utisak ima izraz "Sin Božji" na mnoge muslimane. Jezičari nam govore da su emotivne konotacije određenih izraza tako duboko ugrađene u naše neurološke staze da čak i kada pokušamo primijeniti novo značenje nekom izrazu ne možemo ga odvojiti od njegove stare emocionalne asocijacije. Čak vjernici u Krista muslimanske pozadine koji razumiju što izraz "Sin Božji" znači i prihvaćaju to značenje, ponekad se bore s korištenjem tog izraza. Osjećaji koje povezuju s korištenjem izraza "Sin Božji", a koje su razvili u ranom djetinjstvu, znače da ih neminovno navode da pomisle na ideju nezakonitog potomka seksualnog sjedinjenja Boga i Marije.

Vrijeđa li vas nagovještaj da je Isus nezakonito dijete? Ili zamisao da je Bog imao seksualne odnose s Marijom? Naravno da vas takvi koncepti vrijeđaju. I trebaju vas vrijeđati. Ali to je upravo kako se mnogi muslimani osjećaju čak i nakon što im njihovi kršćanski prijatelji pokušaju objasniti na što kršćani misle a što ne misle pod izrazom "Sin Božji".

Ovo i dalje nije dovoljan razlog da se mijenja način na koji se prevodi Pismo. Ali je dovoljan razlog da budemo izrazito pažljivi kako koristimo ovaj izraz u razgovoru s našim prijateljima muslimanskog porijekla. Bolje je najprije uspostaviti toplo prijateljstvo temeljeno na uzajamnom povjerenju i poštovanju nego koristiti taj izraz olako ili nesmotreno. I ono najvažnije: Nikada ne koristite taj izraz, a da odmah ne objasnite što znači.

ŠTO IZRAZ "SIN BOŽJI" ZNAČI U BIBLIJI?

Izraz "Sin Božji" ima različita značenja u različitim kontekstima u Bibliji. Prvo značenje, oko kojeg se većina biblijskih stručnjaka slaže, da je najčešće značenje u evanđeljima, mesijanski naslov – više ili manje istovjetan s "Mesija", "Sin Davidov" ili "Kralj Izraela".

Matej 26,63; Ivan 1,49; 11,27 i 20,31 pokazuju primjere ovoga. Izvor ovog termina mesijanskog naslova dolazi iz 2. Samuelove u sedmom poglavlju i para-

34 Duhovno vrelo

lelnih tekstova u 1. Ljetopisa u poglavlju 17 i 22. David je htio sagraditi hram za Gospodina, ali je Gospodin obećao da će podići Davidovog potomka koji će sagraditi vječni hram i čije prijestolje će Bog utvrditi zauvijek. Bog kaže za ovog budućeg mesijanskog vladara: "Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: svoje naklonosti neću odvratiti od njega" (1 Ljet 17,13). Za sad, većina muslimana se neće protiviti ovome. U ovim redcima naslov "Sin Božji" ne mora nužno implicirati božanski status (ali pogledaj Psalam 45,6). Ovo jednostavno znači obećani mesijanski vladar koji ima posebnu naklonost kod Boga. Ni u kojem smislu ne ukazuje na doslovno, tjelesno začeće. Ali u drugim biblijskim tekstovima "Sin Božji" (ili množina "djeca Božja) ima drugačija značenja.

Drugi smisao u kojem se koristi ovaj izraz je u Ivanu 1,12-13 – jedan od mnogih redaka u Bibliji koji oslovljavaju vjernike u Isusa "djecom Božjom". Jasno je da se ovdje ne ukazuje na doslovno, tjelesno začeće, čak stih 13 izričito odbacuje bilo kakvu ideju o seksualnom začeću. Radije, ovo se odnosi na metaforički, duhovan odnos ljubavi.

Treći smisao nalazi se u Djelima 17,28-29 koje govori da je sav ljudski rod u nekom smislu "Božje potomstvo" (očito drugačiji smisao do onog u Ivanu 1,12). Isto u Luki 3,38 Adam se naziva "sinom Božjim". Ponovno, ovo se očito ne odnosi na nikakvo doslovno, tjelesno začeće.

Iako većina muslimana ne koriste izraz "djeca Božja" kako bi oslovili vjernike ili ljudsku rasu općenito, prema mojem iskustvu, u nepolemičnom kontaktu s prijateljima, većina muslimana se slaže da ovaj izraz ne smatraju uvredljivim. Zaista, u nekoliko prilika čuo sam muslimanske vođe i učitelje da koriste izraz "djeca Božja" misleći na vjernike u Boga Abrahama ili na ljudsku vrstu općenito. Slično tomu, većina muslimana neće, kada govore o Bogu, koristiti izraz "naš Otac", ali nije nužno da smatraju takvo oslovljavanje uvredljivim. U nekoliko prigoda, čuo sam muslimanske vođe i učitelje kako

potvrđuju da je Bog naš Otac u smislu onoga koji u ljubavi proviđa i brine za nas, odgaja nas, uči i uživa u nama.

BOG SIN?

Postoji i četvrti smisao korištenja izraza "Sin Božji" u Bibliji koji je od ključne važnosti, a ponajprije ga nalazimo u Ivanovom evanđelju. Ovdje je izraz više ili manje istovjetan izrazu "Riječ Božja", a to je Božji izražaj i vidljiva manifestacija nevidljivog Boga.

U prvom poglavlju Ivana kaže da je Riječ Božja vječno bila s Bogom i da jeste Bog i da je kroz Božju Riječ sve stvoreno te da je ta Riječ očitovana u Isusu Kristu i da smo vidjeli njegovu slavu. U 18. stihu dodaje (iako je grčki izvornik ovdje otvoren i za druge interpretacije): "Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio." Ivan nadalje koristi izraz "Sin" u ovom smislu u nekoliko redaka. U Ivanu 5,18-26 Isus govori: ".... da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla." Ovi dijelovi isto tako potvrđuju da u govoru o svom odnosu s Bogom na ovaj način Isus izjednačava sebe s Bogom. U Ivanu 10,30 Isus kaže: "Ja i Otac jedno smo". I opet u Ivanu 14,9 Isus kaže: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca". Biblijski tekstovi poput ovih pokrenuli su stoljetne procese teoloških promišljanja o odnosu "Riječi" i "Sina" s Bogom Ocem u svjetlu biblijske snažne tvrdnje da je Bog jedan. Ovo je dovelo do artikulacije onoga što danas nazivamo doktrinom Trojstva. Danas, mnogi kršćani kod korištenja izraza "Sin Božji" zapravo misle na "Boga Sina, drugu božansku osobu Trojstva". Važno je zapamtiti da Biblija ne koristi taj izraz točno na taj način. Korištenje takvog izražaja odražava zrelu teološku formulaciju kasnijih stoljeća. Ali jednako je važno zapamtiti da Biblija ne koristi taj izraz na način koji neupitno vodi do razumijevanja Boga kao trojedinog. Iako Kuran govori o Isusu kao Božjoj riječi, većina muslimana ne razumije taj

izraz na način na koji ga to čini Biblija. No čak i u ovoj stvari jasno je da biblijski izraz "Sin" ne podrazumijeva doslovno, tjelesno začeće. Ono opisuje jedinstven, vječan i duhovan odnos između Isusa i Boga. Prigovor muslimana u ovom slučaju nije naspram samog izraza "Sin" nego naspram ideje da se Bog manifestirao u ljudskom tijelu i da je Isus Krist ta manifestacija. Na to pitanje možemo imati kostruktivniji razgovor ako razmišljamo o odnosu Božje Riječi i same Božje biti. Islamska teološka tradicija ima bogato nasljeđe žustrih debata na temu odnosa Božje Riječi prema Božjoj biti. Kuran, kao i Biblija, naučava da su sve stvari stvorene Božjom Riječju – Bog je govorio i rekao "Budi!"(npr. Sura 16,40). Većina sunitske zajednice zaključilo je prema tome da je sama Božja Riječ vječna i nestvorena. Isto tako zaključili su da Božja Riječ nije istovjetna s Božjom suštinom niti je nešto drugo osim Boga, nego radije Božja Riječ vječno i nestvoreno postoji u Božjoj suštini. Neki sunitski teolozi zaključili su nadalje da zbog toga što je Božja Riječ očitovana u svetom Kuranu i Kuran je isto tako vječna, nestvorena osobina Govora u Bogu i isto tako stvoren, vremenski izražaj te iste vječne Riječi.

Spasenje ljudske vrste ovisi o činjenici da je Isus Krist ujedno u cijelosti Bog i u cijelosti čovjek, i da su te dvije prirode ujedinjene, ali različite u jednoj osobi – Sinu Božjem.

Neke važne razlike postoje između ove doktrine i većinskog kršćanskog razumijevanja dviju Kristovih priroda – božanske (nestvorene) i ljudske (stvorene) – i o odnosu božanske Riječi (logos) prema Ocu. Ne predlažem umanjivati ili ignorirati te razlike. Ali postoje dovoljno sličnosti koje mogu poslužiti kao most u razumijevanju tako da kada kršćani objašnjavaju što vjeruju, muslimani mogu ispravno razumjeti što njihovi kršćanski prijatelji žele reći, neovisno o tome slažu li se oni s time ili ne.

NENAMJERNE HEREZE

Nažalost, mnogi kršćani su loše informirani o svojoj vlastitoj vjeri. Kada pokušaju objasniti svoju vjeru muslimanu, oni nenamjerno izražavaju gledišta koje je u povijesti Crkva smatrala heretičkim.

Jesen 2015. 35

Primjerice, Kuran tvrdi da je Isus stvoren poput Adama iz praha (npr. 3,59). Kao odgovor na to neki kršćani hrabro tvrde da Isus nije ni u kojem smislu stvoreno ljudsko biće. Ipak, tradicionalna kršćanska doktrina drži da Isus ima dvije prirode – božansku i ljudsku – ujedinjenu u jednoj osobi. Njegova božanska priroda (Riječ, logos) je nestvoreno (Iv 1,1). No njegova ljudska priroda je poput naše u svakom smislu osim u pogledu grijeha (Heb 2,17; 4,15). Stvorena iz praha i prolazna kao i mi. Poricati Isusovu potpunu ljudskost konvencionalno se smatra tzv. "Doketističkom herezom". Drugi kršćani u razgovoru sa svojim muslimanskim prijateljima upadnu u ono što se naziva "Apolinarska hereza" – vjerovanje da je Isusova duša bila božanska i obučena u ljudsko tijelo. Problem u tom vjerovanju je ako Isus nije imao u potpunosti ljudsku dušu, nije mogao biti poput nas na svaki način – kušan kao i mi – ali ipak bez grijeha. Drugi pak kršćani u nastojanju da budu obzirni prema svojim muslimanskim prijateljima, naglašavaju tako snažno razdvajanje između ljudskog i božanskog u Kristu da opisuju Isusa kao ništa više od ljudskom bića kojeg je nastanio Bog. Ovo se često naziva "Nestorijanska hereza" (iako je povijesni Nestor držao više nijansirano gledište). Razgovor s muslimanom će vrlo vjerojatno staviti na ispit razumijevanje vaše zajednice u pogledu vlastite vjere vezano za osobu Isusa Krista. Četiri najčešće greške u koje se kršćani laici (i neki pastori) nenamjerno poskliznu su sljedeće:

1. zaborave da je Krist u svojoj božanskoj prirodi kao Logos u potpunosti Bog, 2. zaboravljaju da je u svojoj potpunoj ljudskoj prirodi Krist od istog bitka kao i mi, 3. zaboravljaju da su te dvije prirode neraskidivo ujedinjene u jednoj osobi i 4. zaboravljaju da to ujedinjenje ne umanjuje činjenicu da su te dvije prirode, božanska i ljudska, različite.

ZAKLJUČAK

Što više kao pastor opremam svoju zajednicu da bi razumjeli ispravnu nauku o osobi Krista, to ih više opremam da vjerno mogu odgovoriti na pitanja koja postavljaju njihovi prijatelji muslimani. U tom procesu opremit ćete ih za dublju razinu života vjere – jer naše spasenje ovisi o osobi Krista. Kao što su mnogi kršćanski mislioci kroz stoljeća istaknuli: "Ako Krist nije Bog, nije nas mogao spasiti, jer nas samo Bog može spasiti. Ali ako Krist nije čovjek, nije nas mogao spasiti jer nas jedino netko tko je potpuno poput nas na svaki način osim u grijehu može zastupati kao veliki svećenik, tako što je prinio samog sebe kao otkup za naše grijehe." Spasenje ljudske vrste ovisi o činjenici da je Isus Krist ujedno u cijelosti Bog i u cijelosti čovjek Prevela Andrea Gelemanović

BILJEŠKE 1 Yale centar za vjeru i kulturu http://yale.edu/faith/rc/rc-rc.htm (pristupljeno 25.10.2011.)

 Joseph Cumming je službenik Assemblies of God

koji je 15 godina živio u sjevernoj Africi. Služi kao direktor Programa pomirenja na sveučilištu Yale u centru za vjeru i kulturu. www.josephcumming.com

36 Duhovno vrelo

CR K VA

PRIJAVITE SE ZA PASTOROVO GODISNJE PUTOVANJE SVETOM ZEMLJOM

"Ništa posebno! Ja sam bio prošle godine to vam je pastorovo dvorište!"

Serija Život u Kraljevstvu, ŠESTI DIO

Napredak prema

duhovnoj zrelosti H. MAURICE LEDNICKY

Prirodni poredak za naše tijelo kreće se od rođenja prema smrti. Svatko se kreće tim smjerom. Suprotan smjer nije moguć. No, za dijete Božje smjer je suprotan. Mi se krećemo iz smrti u život. Zbog grešne naravi koja je, od kad su Adam i Eva sagriješili u Edenskom vrtu, zarazila čitavo čovječanstvo, duhovno stanje je takvo da smo svi "mrtvi u svojim prekršajima i grijesima". Čak i uz najveći ljudski trud, to se ne može preokrenuti niti poništiti. Dobra vijest je ta da je u Isusu Kristu "sve staro prošlo i sve je postalo novo". To mi nazivamo "novim rođenjem". 38 Duhovno vrelo

ao što je Isus rekao Nikodemu: "Moraš se nanovo roditi". I dok taj inicijalni događaj začinje duhovni život, on je zapravo rođenje. Od tog trenutka počinje proces rasta. Dan za danom, kako Sveti Duh primjenjuje Božju riječ u svakodnevnim potrebama, mi krećemo na putovanje prema duhovnoj zrelosti. Današnja planina bi sutra trebala biti samo brdašce. Ako se nalazite u početnoj fazi svog putovanja, samo nastavite dalje. Ako ste iskusan svetac, nemojte sada odustati. Pred svima nama stoji vječnost. Vodič nam kaže da putujemo iz smrti prema vječnom životu.

Jesen 2015. 39

Nažalost, mnogi vjernici u svom hodu doživljavaju stalne uspone i padove iz jednostavnog razloga jer ne poznaju Božju Riječ. Božja Riječ je Božja volja! Brižno pazite na instrukcije koje nam je Bog ostavio i tako ćete mu ugoditi.

Hod po vjeri je doživotno putovanje. Iako je spasenje instantno, posvećenje je progresivno. Svakog trenutka trebamo biti osjetljivi na Svetog Duha koji će nas voditi u ostvarenju Božjeg plana, ali će nas također osvjedočiti o zlim mislima, motivima i djelima. Da, mi smo u ratu na život i smrt protiv zla. Sotona želi da mu prepustimo kontrolu. Iako ste prihvatili Isusa Krista kao Gospoda i Spasitelja, đavao će poslati svoje trupe kako bi vam na svakom mogućem dijelu vašeg puta postavili prepreke. "Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete" (Gal 5,17). Mi napredujemo, kako je apostol Pavao shvaćao ovo načelo glede svog života i duhovnog rasta. On je rekao što mu je cilj: "Da upoznam Krista i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu" (Fil 3,10-14, moj naglasak). Ponovo, Pavao povlači ovo pitanje duhovnog rasta među mladim vjernicima u Korintu: "A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu" (2 Kor 3,18).

NOVO ROĐENJE JE INICIJALNO ISKUSTVO S POSLANJEM

Svi razumijemo ovu analogiju. Rođenje znači život. Iako ljudski život zapravo započinje začećem (usprkos zagovornicima pobačaja koji su spremni oduzeti život dok se još nalazi u maternici), općenito je prihvaćeno da osoba započinje svoj život po rođenju kad samostalno počne disati. Čudo rođenja djeteta se slavi širom svijeta. Jednostavno rečeno, ako nema rođenja, nema niti života. Prenesimo ovu misao u duhovnu sferu. Isus je rekao Nikodemu, jednom od vodećih farizeja koji mu je prišao pod okriljem noći: "Uvjeravam te i najozbiljnije ti govorim, da ako se osoba ponovo ne rodi (iznova, odozgor), nikada ne može vidjeti (znati, biti upoznat sa, iskusiti) Kraljevstvo Božje" (Iv 3,3, Amp., moj naglasak). Isus nadalje pojašnjava: "Što je rođeno od tijela je tijelo [od materijalnog nastaje materijalno]: a što je rođeno od Duha je duh. Nemoj se čuditi [biti iznenađen, zapanjen] tomu što ti govorim, moraš se roditi iznova (odozgor)" (Iv 3,6-7, Amp., moj naglasak).

Petar objašnjava: "Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva, nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje" (1 Pt 1,18-19.23, moj naglasak). Pavao piše da smo svi bili "mrtvi zbog prijestupa i grijeha" (Ef 2,1). Poruka je jasna: "novo rođenje" je inicijalni korak otkupljenja od grijeha po Kristu. Dakle, netko bi mogao postaviti pitanje, kako se to događa? "Što mi je činiti da se spasim?" (Dj 16,31). 1. Prihvati Božju riječ kao nadahnutu, istinitu i relevantnu za svoj život (Rim 10,17).

40 Duhovno vrelo

2. Vjeruj da je Isus Krist Sin Božji (Mt 16,16). 3. Vjeruj da je Isus platio cijenu za tvoje grijehe (1 Pt 3,18). 4. Priznaj da si grešnik (Lk 18,13). 5. Pokaj se - zatraži oprost (Rim 10,9-10). 6. Primi radost, sigurnost osobnog spasenja (1 Pt 1,8).

PRIMJENA BOŽJE RIJEČI U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

Prva stvar koju trebamo razmotriti je autoritet Božje riječi u našem životu. Možemo li odabrati i uzeti ono što želimo vjerovati? Ili odlučiti koji dio Pisma smo spremni poslušati? Činjenica da ne možemo baš sve u Svetom pismu "shvatiti", dopušta li nam da to proglasimo zastarjelim ili primjenjivim za neko drugo doba? Apsolutno ne! Nadahnuta Božja riječ je čovjekov najviši autoritet i temelj njegove vjere i svakodnevnog života. Nju je napisalo više od četrdeset (40) različitih autora u periodu od 1600 godina. Pa ipak u njoj nema kontradikcije. Ona nije samo povijesni zapis prvih stoljeća ljudskog postojanja, već i proročka objava budućih događaja. Ona je božanska, osobna komunikacija Boga s ljudima. I iznad svega, ona je jedinstvena poruka otkupljenja koje je Otac koji ljubi ostvario po Kristu Isusu od prve životinjske žrtve za Adamov i Evin grešni neposluh u Edenskom vrtu do posljednjeg uskrsnuća svih vjernika i konačnog poraza i zbacivanja zloga. Ona je izvor mudrosti za svaku životnu okolnost i ne zastarijeva zbog kulturoloških promjena, političkih sustava ili odbacivanja od strane intelektualaca. • "Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan (cjelovit, zreo), za svako dobro djelo podoban (potpuno opremljen)" (2 Tim 3,16-17, moj naglasak i dodaci). • "Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka" (Iz 40,8).

• "Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi (Ps 119,105). • "Objava riječi tvojih prosvjetljuje..." (Ps 119,130). Novi zavjet nam pruža uvid u moć Riječi da vodi naše živote. • "Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina" (Iv 17,17). • "Jer je Riječ koju Bog izgovara živa i puna moći [koja ju čini aktivnom, operativnom, punom energije i djelotvornom]; ona je oštrija od bilo kojeg dvosjeklog mača, prodire do odvajanja linije životnog daha (duše) i [besmrtnog] duha, i zglobova i moždine [najdubljih dijelova naše naravi], otkrivajući i prosijavajući i analizirajući i prosuđujući same misli i nakane srca" (Heb 4,12, Amp.). • "Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste doista okusili kako je dobar Gospodin" (1 Pt 2,2-3). Iz toga nužno slijedi da ako želimo da nas Riječ vodi, trebamo ju čitati i promišljati. Nažalost, mnogi vjernici u svom hodu doživljavaju stalne uspone i padove iz jednostavnog razloga jer ne poznaju Božju Riječ. Božja Riječ je Božja volja! Brižno pazite na instrukcije koje nam je Bog ostavio i tako ćete mu ugoditi.

UNUTARNJE DJELO SVETOG DUHA

Sveti Duh nam otkriva Krista i osvjedočuje nas o našim grijesima; Krist nas, zauzvrat, uvodi u Očevu prisutnost. Bog Otac, Sin i Sveti Duh - Sveto Trojstvo - troje u jedinstvu su potpuno jednaki i jednako se slave u duhu, biti i naravi. Posljedično tomu, od trenutka obraćenja Duh nastanjuje vjernika. No, "ispunjenje Svetim Duhom, krštenje u Svetom Duhu" je odvojeno iskustvo koje dolazi nakon spasenja. Ovo posebno davanje sile uvijek prati inicijalni dokaz "govorenja u jezicima" (za bolje razumijevanje krštenja u Svetom Duhu pogledajte Dj 2, 8, 9, 10. i 19. poglavlje).

Niti jedna osoba nikada neće postati snažan i zreo uče- • "Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci (mog raspeća i uskrsnuća) u Jeruzalemu, po svoj Judeji nik Kristov ako u svoj svakodnevni život ne ugrade i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1,8, moj dodatak). Božju riječ. Ovo su posljednje zabilježene Isusove riječi njegovim učenicima

Božja riječ objavljuje načela koja je Bog uspostavio za nakon njegova uskrsnuća i netom prije njegova uzašašća s desne čovjeka, Sveti Duh primjenjuje ta načela u individual- Ocu. Duh je izliven da vjernici budu osposobljeni biti svjedoci za Krista Isusa. Obećanje je dano svim ljudima, ne samo onima nim okolnostima. Psalam 119 je najdulje poglavlje u Bibliji, sadrži 176 stihova. Ono što je još zanimljivije da je podijeljen u 22 odlomka, od kojih svaki započinje jednim slovom hebrejske abecede i svaki sadrži osam redaka. Djeca židovi su učila abecedu učeći Psalam 119. Ipak, puno je važniji sadržaj ovog psalma - svaki redak se odnosi na Božje "riječi, svjedočanstva, koncepte, zakone, uredbe, zapovijedi, odredbe, sudove." • "U srce pohranih riječ tvoju da protiv tebe ne sagriješim" (Ps 119,11).

židovske pozadine (Dj 2,17-18).

• "Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti" (Dj 2,1-4, moj naglasak). Potpuno je jasno da svaki vjernik može (i treba) primiti dar Svetog Duha kako je opisano u Djelima apostolskim, i to mora postati praksa novozavjetne Crkve dvadeset prvog stoljeća. No,

Jesen 2015. 41

zabluda je pretpostaviti da je "govorenje u jezicima" cilj sam po sebi. To nije vrhunac - to je samo ulaz u Duhom ispunjen život. Iako se još dosta toga može naglasiti glede važnosti osobnog "pentekostalnog" iskustva, mi ćemo produžiti dalje na to što bi se trebalo događati nakon tog inicijalnog ispunjenja Duhom. Vjerojatno najkoncizniji opis unutarnjeg djelovanja Svetog Duha nalazimo u poslanici Galaćanima 5,22-23.

Odnos s Bogom Ljubav Radost Mir

Odnos s drugima

Strpljivost (tolerantnost, čak i kod temperamentnih) Blagost Dobrota (benevolentnost)

Odnos sa sobom

Vjernost (postojanost) Blagost (nježnost, poniznost) Samokontrola (upravljanje sobom, uzdržljvost) Uspoređujući "djela" tijela koja su destruktivna (Gal 5,19-21) s djelom Svetog Duha u svakom pojedinom vjerniku, Pavao opisuje proces duhovnog rasta s "plodovima Duha" (Gal 5,22). U kulturi apostolovog doba koja je u značajnoj mjeri bila poljodjelska, njegovo je čitateljstvo lako shvatilo implikacije ove analogije. 1. Da bi plod dozrio, potrebno je vrijeme.

• "...posvećenjem Duha..." (1 Pt 1,2) • "Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje" (1 Sol 4,3). • "A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista" (1 Sol 5,23). • "...rastući u svakom pogledu sve više i više poput Krista" (Ef 4,15, NLT). • "...suobličeni slici Sina njegova..." (Rim 8,29). • "A rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista" (2 Pt 3,18). Postoji i drugi aspekt u procesu našeg duhovnog rasta - naša disciplinirana uključenost. Mi ne možemo samo besposleno čekati da nas Sveti Duh posveti. Beba ne može narasti bez odgovarajuće prehrane i vježbe. Mlade vjernike u Efezu i Kolosima je Pavao instruirao da "svuku starog čovjeka" i "obuku novog čovjeka" (Ef 4,17-32; Kol 3,1-14). Govorio im je: "Vi to napravite." Bez obzira na moju prošlost - ne zaboravite da su mnogi od ovih pogana koji su se obratili Bogu bili štovatelji idola - ja osobno sam odgovaram Bogu za svoje ponašanje. Moja duhovna nezrelost ne može se opravdati kao osobina karaktera. U konačnici, dok Sveti Duh djeluje u nama kako bi nam pomogao doseći zrelost, potrebna je naša volja da bi proces potpuno uspio.

2. Sjeme rađa samo svojom vrstom.

Cilj je odražavati Kristovu sliku

To znači da stablo banane ne može roditi ananasima ili mangom.

"Nek se u meni ogleda ljepota Kristova,

Žetva ne dolazi dan nakon što je sjeme posijano.

3. Da bi stablo bilo produktivno, mora mu se pružati kontinuirana pažnja. Kultiviranje, zalijevanje, obrezivanje, zaštita od štetočina, sve je to važno ako se iz sezone u sezonu želi nastaviti žetva.

Sve ovo ukazuje da bi Duhom ispunjen vjernik konstantno trebao rasti, razvijati se i donositi rod. Pavao kaže da se trebamo "ojačati po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka" (Ef 3,16). Prije smo govorili o opravdanju, a sada ćemo spomenuti cjeloživotni proces posvećenja. Posvećenje je progresivno djelo Svetog Duha u našim životima, koji nas dovodi do svetosti, odvojenja od stavova i djela neobnovljenog svijeta, duhovne zrelosti i odražavanja Kristove slike.

42 Duhovno vrelo

Sva njegova divna strast i čistoća; O, ti Duše Božanski, Svu moju narav očisti, Dok se ljepota Isusova ne vidi u meni." Autor stihova Albert Orsborn

Nadam se da je naš duhovni napredak očigledan, i nama osobno i drugima. Ali moramo ustrajati. Dopustite Božjoj Riječi da bude vaš jedini standard. Sveti Duh će biti reflektor koji svijetli u najdublje tajne zakutke našeg srca.

Izraz "kršćanin" prvi su puta upotrijebili za vjernike u sirijskoj Antiohiji (Dj 11,26). Neki stručnjaci vjeruju da su građani Antiohije, poznati po izrugivanju drugih, upotrijebili ovaj nadimak na uvredljiv način. Zapravo, nešto što je trebalo biti uvreda, ovim je sljedbenicima Krista bio kompliment, jer su Antiohljani u njima vidjeli karakteristike njihovog Spasitelja. To novo ponašanje je imalo toliko dramatičan odmak od životnog stila koji su ovi obraćenici ranije prakticirali da je zadobilo pažnju čitavog stanovništva. Prije nekoliko godina jedna je popularna pjesma postavljala pitanje: "Kad bi te uhitili zbog toga što si kršćanin, bi li imali dovoljno dokaza da te osude?" Stalna prepirka među Dvanaestoricom bila je vezana s "pozicijom" u (pretpostavljenoj) nadolazećoj obnovi Izraelskog Kraljevstva (oslobođenje od rimske vlasti). Čak i nakon što su s Isusom proveli tri godine, među njima je bilo želje za natjecanjem zbog ugleda i pozicije. I u samoj noći kad će Isus biti zarobljen, u samoj sobi u kojoj su imali posljednju večeru, ova užarena debata je nastavljena (Lk 22,24). Ivan u svom evanđelju bilježi slikovitu lekciju koju je te noći Krist dao svojim učenicima. O njoj često govorimo kao o "pranju nogu" (Iv 13,1-17). Nakon poduke o tome što znači biti sluga i pružanja primjera koji treba nasljedovati, Isus je dao zapanjujuću izjavu. Zatim je objasnio kakav učinak na svijet treba imati ova zapovijed. "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13,34-35, moj naglasak).

Sama Kristova slika se vidi u načinu na koji se njegova ljubav očituje u nama i kroz nas. Mi spremno prihvaćamo tu istinu. Ali ono što se čini posebno intrigantnim, napose u vezi ove objave, jest to da on to govori svojim najbližim sljedbenicima. Ovo nije njihova prva noć koju provode s njim. On je bio njihov "Rabi". Oni su konstantno bili s Isusom od prvih dana njegove zemaljske službe. Ljubav kao tema im nije bila nikakvo iznenađenje ali ovaj puta se on posebno fokusirao na ljubav koju imaju jedni za druge.

Zanimljivo je da nakon Dana pentekosta i izlića Svetog Duha ne postoji izvješće o tome da su se apostoli ikad između sebe borili za neku vodeću poziciju. Pod križem su svi jednaki. Hvala Bogu, Duh Sveti djeluje u svakom pojedinom od nas kako bi proslavio jedino Krista, a ne nas ili bilo koju drugu osobu. Ono što u svemu ovomu valja zapamtiti jest to da njegova Crkva mora biti vođena ljubavlju. Ljubiti grešnike, također. To je ono što je Krist učio. Sila Svetog Duha nam je dana kako bi bili još djelotvorniji svjedoci. U srži kršćanskog svjedočanstva je uzor i najsjajniji uzor mora biti među vjernicima. Toliko "tjelesnosti" koju nalazimo u raznim lokalnim crkvama novozavjetnog doba je rezultat nedoličnih odnosa među vjernicima, očitog nedostatka demonstriranja agape ljubavi prema drugim kršćanima. Priča se da je apostol Ivan - jedini od Dvanaestorice koji je umro prirodnom smrću - kada bi u svojim poznim godinama bio upitan da se moli, jednostavno rekao: "Dječice, ljubite jedni druge". Veći dio njegove prve poslanice govori o utjecaju pobožnih

Jesen 2015. 43

odnosa u crkvi. To je jako osobna poslanica, s naglaskom na zajedništvu u ljubavi. • "Jer ovo je navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge. Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću. Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom" (1 Iv 3,11.14.18). • "U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga" (1 Iv 4,10-11.19.21, moj naglasak). Nadam se da je naš duhovni napredak očigledan, i nama osobno i drugima. Ali moramo ustrajati. Dopustite Božjoj Riječi da bude vaš jedini standard. Sveti Duh će biti reflektor koji svijetli u najdublje tajne zakutke našeg srca. Nitko od nas nikada neće postići "apsolutno" savršenstvo u ovom životu, ali ovaj zemaljski

probni period nas treba pripremiti za vječnost. Naša svakodnevna molitva trebala bi biti: "Gospode, neka bi moj život donio čast i slavu tvome Svetom Imenu. Neka drugi vide to što činiš u mom životu i požele biti sličniji tebi." Do našeg sljedećeg susreta...upravite pogled u nebo - Isus uskoro dolazi!

 Dr. H. Maurice Lednicky je

50 godina bio zaređeni službenik Assemblies of God. On je pisac, evangelizator, pastor, misionar i bivši predsjednik Central Bible College, Springfield, Missouri.