Izvori br 39 by Andreja Mil

Časopis za duhovni život tajnistvo@epc.hr 39 | 2020 www.epc.hr 10 kn

postol Pavao piše Poslanicu Efežanima radujući se spasenju vjernika i svakomu blagoslovu Božjem koji vjernici po Kristu primaju po milosti. A milost Božju do kraja i ne možemo shvatiti. Milost je Božja nezaslužena naklonost i sadržava bit evanđelja. Po svojoj naravi, ona ne može biti podložna prisili. Netko je kazao da je milost sažaljenje Božjega milosrđa, plan Božje mudrosti, priprema Božje sile i providnost Božje ljubavi. Bog je sam preuzeo inicijativu i okrenuo se k nama. Njegovu naklonost i ljubav ne možemo zaraditi i zaslužiti, kao što ne možemo zaslužiti ni ljubav majke. Kad dolazimo k njemu, dolazimo zato što nas je on privukao. Osobna vjera kojom se vežemo uz njega, kao što biblijski tekst kaže, jest dar Božji, a ne nagrada za naše zasluge. Svaki korak bliže njemu na tome duhovnom putovanju moguć je isključivo po njegovoj milosti. Ljudi katkad misle da mogu napraviti prolaz do neba svojim djelima, ali Riječ Božja nas podsjeća da to ne dolazi od naših djela, već po milosti Božjoj. Dozvolimo da ova riječ natopi našu dušu i prožme srce i um, ispunjavajući nas zahvalnošću. Milošću ste spašeni, to je dar Izvori Časopis za duhovni život Jesen 2020 Godina LVIII Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Božji. To se ne postiže i ne zavrjeđuje, već se jednostavno prima i prihvaća. Milost Božja traži grješnika, spašava ga i vodi do cilja. Donosi mir, radost i spokoj u srce čovjeka. Kad nas je Bog spasio, nije nas samo sačuvao od utapanja već nas također uči i plivati. Pavao tvrdi u Poslanici Filipljanima 1,6: „Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo u nama dovršiti ga do dana Krista Isusa.“ Njegova ponuda milosti i izbavljenja još uvijek vrijedi. Ako ti je srce ožednjelo, dođi do vrela života. Ako ti je duša gladna istine, dođi onomu tko je kruh života. Ako si bespomoćan i pritisnut teretom grijeha, dođi Kristu koji pruža milost i oproštenje te sve čini novo po Duhu Svetome. Milost je doista djelotvorna i čudesna, šokantna. Spasenje doista ne dolazi po djelima jer je djelo spasenja već ostvareno na Golgoti. Ništa tomu ne možemo ni dodati niti oduzeti. Hramski se zastor razdvojio ukazujući da je put k Bogu širom otvoren. Bog je to učinio. Zbog milosti i ljubavi prema svima nama.

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednica Valerija Koprivnjak Tel. 098 175-3098 koprivnjak.valerija@gmail.com

Tisak TopDan d.o.o. Samobor

Lektura Danijela Horvat Korektura Valerija Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 "Izvori" su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

Časopis za duhovni život

Tko je Isusovo nadnaravno rođenje, njegov život i služba, kao i njegova smrt ukazuju da je to najznačajniji događaj naše povijesti. Bog nam je uistinu osobno pristupio. Ovaj je događaj nemoguće izbrisati iz ljudske povijesti, mada su se sile tame podigle da to učine. 3

ijekom povijesti živjelo je mnogo ljudi po imenu Isus, a i danas žive osobe koje nose to ime. O kojemu je Isusu ovdje riječ? Isus koji nas zanima središnja je ličnost kršćanstva i vjere u Boga. Njegovo je ime Isus, a njegova titula Krist. Zato je ime Isus Krist jedinstveno ime i odnosi se na glavnu ličnost evanđelja u kojima je podrobno opisan njegov život od početka do kraja. Također, postoje različiti izvori koji prikazuju Isusa, a u posljednje vrijeme tu su i brojni filmovi. Nažalost, lako se može utvrditi kako su ti izvještaji često proturječni, katkad zbunjuju, pa čak i zavode. Razlog tomu su subjektivni pogledi pojedinaca i izvori koji sadrže neistinite podatke. Pravoga Isusa možemo upoznati jedino ako se oslonimo na apostole koji su ga doživjeli i kanonsko Sveto pismo koje, osim evanđelja, sadrži i brojna proroštva o Isusu. Časopis za duhovni život

Isus je povijesna činjenica

Unatoč tomu što je riječ o osobi iz vrlo daleke prošlosti - više od dvije tisuće godina, Isusovo je rođenje vrlo precizno i točno naznačeno u našoj povijesti. Rodio se u obitelji Josipa i Marije iz Nazareta dok su oni boravili u Betlehemu. Izvještaj o tome glasi ovako: "U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi." (Lk 2,1-6). Ovaj kratki odlomak sadrži mnogo konkretnih povijesnih pokazatelja koji točno i nedvojbeno ukazuju na jednu određenu točku ljudske povijesti. Spominje se vrijeme u kojemu je vladao car August, zatim podrobnije: kad je upravitelj Kvirinije počeo vladati Sirijom, i još podrobnije: kad je proveden prvi popis stanovništva pod vladavinom cara Augusta. Osim toga, Isusovo je rođenje odjeknulo i na Dalekom istoku, a taj je odjek također ostavio svoj trag u vremenu. Promatrajući i proučavajući zvijezde, astrolozi i mudraci Dalekog istoka uočili su jedan neuobičajeni zvjezdani događaj. Protumačili su to kao znak značajnoga rođenja i krenuli na zapad kako ih je zvijezda vodila. Tek kad su stigli do Jeruzalema, dobili su podrobnija uputstva i ponovno ugledali zvijezdu te krenuli na jug do kuće u Betlehemu u kojemu se rodio Isus. Isusovo rođenje nije ostalo neprimijećeno ni među povjesničarima onoga vre-

mena. Najpoznatiji je među njima svakako Josip Flavije. On je bio rimsko-židovski povjesničar koji se smatra jednim od najznačajnijih autora helenističnoga židovstva. U njegovim je djelima Isus povijesna činjenica. I još bih dodao da, premda ne posjedujemo rimski dokument popisa stanovništva niti Isusov izvod iz matične knjige rođenih, ipak su nam iz Isusova rodoslovlja poznata imena svakoga koljena, koja dosežu sve do prvoga čovjeka na ovome svijetu – do Adama (Lk 3,23-38). Židovi su precizno vodili rodoslovne knjige, osobito o istaknutim osobama poput kralja Davida. A kao što je poznato, Isus je bio Davidov potomak. Nije samo Isusovo rođenje, nego je i

početak njegove misije - otprilike tridesetak godina kasnije - potkrijepljen s još više povijesnih podataka: "Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajife …" Tada je Isus došao na rijeku Jordan gdje je bio kršten, a potom je odabrao dvanaest učenika i otpočeo svoju misiju po Izraelu. Svi pokušaji pronalaženja izgovora, kao što su: Ne možemo biti sigurni da je Isus postojao…; Ne zna se…; Ne može se točno utvrditi… itd. jednostavno su odraz nemara, nezainteresiranosti ili svjesnoga negiranja povijesnih činjenica. Potpuno je jasno da, kada netko ne želi nešto prihvatiti, uzalud je predočiti mu sve postojeće dokaze. Zašto je ta biblijska osoba, Isus, tako važna? Jednostavno zato što se tiče svakoga čovjeka, i to ne samo za ovaj život nego i za vječni život koji dolazi. Njegova se jedinstvenost odražava u nadnaravnom rođenju, nadnaravnom životu i nadnaravnoj smrti. Ukratko ćemo promotriti ove tri teme.

Isus se rodio kao čovjek stvaralačkim činom Božjim, ali on nije bio samo čovjek. Budući da je njegovo porijeklo kako ljudsko tako i božansko, on je bio biće Nadnaravno rođenje Ono što je još važnije od svih povijesnih kako ljudske tako i božanske činjenica jest jedinstvenost i nadnaravni prirode. Drugim riječima, Isus način Isusova rođenja. To izdvaja ovoga je posjedovao prirodne i nad- Isusa od svih ljudi koji su ikada nosili isto ime. naravne karakteristike i sposobUobičajeno je da se nakon rođenja nosti, i to je bit njegova izuzetsvakoga djeteta s nestrpljenjem očekuje nog i nadnaravnog rođenja. To nekakav prvi znak koji će otkriti kakvo će je rođenje bilo prava senzacija i to dijete biti. U Isusovu je slučaju to bilo božansko čudo, nešto svojstve- naviješteno još prije nego što se on rodio. Bilo je, naime, naviješteno da će djevica no jedino Bogu Stvoritelju. začeti i roditi sina (Iz 7,14; Mt 1,23) te da

Časopis za duhovni život

Tijekom svojega djelovanja Isus nije pokazao samo sve osobine čovjeka nego i one božanske. On je bio veseo i tužan, iskusio je glad i tjeskobu, znao se razljutiti, ali i biti milostiv, iskusio je vrijeđanje i nepravdu, njegovo je tijelo nosilo modrice od udaraca, a kada su ga proboli, potekla je krv. Ljudske je tegobe podnosio poput svih ljudi, bez ikakvih božankih povlastica, ali istodobno je u svojemu božanskom djelovanju posjedovao nadnaravne sposobnosti i apsolutni božanski autoritet. Njemu su se pokoravale sve prirodne, biološke, kemijske, metaboličke, duševne i duhovne zakonitosti na način na koji se moraju pokoriti samo onomu tko ima apsolutnu vlast nad njima. Bez obzira je li u pitanju bila gravitacija, guba, sljepoća ili slomljeno srce, Isus je imao moć preusmjeriti stvari i podrediti ih u skladu s određenom svrhom. Njegovo božanstvo nije bilo djelomično ili ograničeno na određeno područje, nego sveobuhvatno i rasprostranjeno na svakomu mjestu.

će on biti otkupitelj Izraela (Iz 9,5-6; Mih 5,1-2). Postojao je čitav niz drugih znamenitosti oko Isusova rođenja, koje su ljudi onoga vremena propustili primijetiti. Pa čak i kada je došlo vrijeme da se to dogodi, kad je djevica začela, oni svježi znakovi također su ostali nezapaženi. Prije Isusova rođenja Bog se u hramu objavio svećeniku Zahariji i svim je svećenicima to bilo jasno. Anđeo mu je rekao da će njegova žena, unatoč tomu što je bila nerotkinja i što su oboje bili već vrlo stari, roditi sina. Bio je to Ivan koji je potom jasno ukazao na još važnije rođenje, a to je bilo Isusovo rođenje. Dakle, Ivan se već rodio pod čudesnim okolnostima, a nakon toga je uslijedilo božansko rođenje Isusa. Mnogi se ljudi spotiču čitajući biblijsko izvješće o stvaranju Adama. Uistinu, kada se to dogodilo, nije bilo nikoga tko bi o tome mogao posvjedočiti. Isto tako, kada je stvarana Eva, Adam je bio uspavan jer je tada od njegova tijela uzet jedan dio od kojega je ona potom načinjena. U slučaju Isusova rođenja Bog je ponovno u svojemu elementu stvaranja, međutim, sada uz naše sudjelovanje i pri punoj svijesti. Bog kao da se odužuje Evi i ovoga puta odabire jednu djevicu kako bi stvorio novo biće. Kada je anđeo Gospodnji objavio Mariji da će roditi sina, ona se čudila kako je moguće da zatrudni bez muža. Upravo se tada otkriva božansko djelovanje Duha Svetoga i sile Svevišnjega (Lk 1,34-36). Tako je Marija zatrudnjela - ne ljudskom, nego Božjom voljom (Iv 1,13). Bog je ponovno postao inicijator i stvoritelj života, baš kao što se dogodilo i na samome početku. I uza sve eksperimentalne pokušaje, kad je riječ o stvaranju života, do današnjega dana stvar ostaje nepromijenjena jer je život svoj-

stvo jedino Boga Stvoritelja.

Isus je bio čovjek i Bog

Isus se rodio kao čovjek stvaralačkim činom Božjim, ali on nije bio samo čovjek. Budući da je njegovo porijeklo kako ljudsko tako i božansko, on je bio biće kako ljudske tako i božanske prirode. Drugim riječima, Isus je posjedovao prirodne i nadnaravne karakteristike i sposobnosti, i to je bit njegova izuzetnog i nadnaravnog rođenja. To je rođenje bilo prava senzacija i božansko čudo, nešto svojstveno jedino Bogu Stvoritelju. Dvije prirode u jednome tijelu – barem bi nama danas ovo trebalo biti razumljivije nego ljudima onoga vremena. Primjerice, kada su ljudi otkrili željezo, njegova su svojstva otpornosti i čvrstoće bila osobito cijenjena. Međutim, željezo je imalo jedan ozbiljan nedostatak – podložno je hrđi. Nakon određenoga je vremena čovjek otkrio da se na ovo svojstvo željeza može utjecati dodavanjem legiranih elemenata te se tako otkrilo nehrđajuće željezo. Riječ je o uistinu zadivljujućem otkriću. U tehničkoj se literaturi navode i druge pojedinosti koje ukazuju na činjenicu da je suvremeni život bez takvoga otkrića nezamisliv. To nije jedino otkriće bez kojega ne možemo zamisliti moderan način življenja; takva su otkrića iz

Časopis za duhovni život

Svi pokušaji pronalaženja izgovora, kao što su: Ne možemo biti sigurni da je Isus postojao…; Ne zna se…; Ne može se točno utvrditi… itd. jednostavno su odraz nemara, nezainteresiranosti ili svjesnoga negiranja povijesnih činjenica. Potpuno je jasno da, kada netko ne želi nešto prihvatiti, uzalud je predočiti mu sve postojeće dokaze.

dana u dan sve brojnija. Naš je život zaista zahtjevan i kompliciran, ali bez obzira na sva tehnička dostignuća, mi trebamo Božju pomoć. Njegova nam je pomoć daleko potrebnija od sve tehnike koju možemo zamisliti. Život je ispunjen delikatnim sutuacijama u kojima nam nikakva dostignuća ne mogu pomoći. No unatoč tomu, mnogi ljudi misle da im je sve drugo važnije od Boga. Tijekom svojega djelovanja Isus nije pokazao samo sve osobine čovjeka nego i one božanske. On je bio veseo i tužan; iskusio je glad i tjeskobu; znao se razljutiti, ali i biti milostiv; iskusio je vrijeđanje i nepravdu; njegovo je tijelo nosilo modrice od udaraca; a kada su ga proboli;potekla je krv. Ljudske je tegobe podnosio poput svih ljudi, bez ikakvih božankih povlastica, ali istodobno je u svojemu božanskom djelovanju posjedovao

nadnaravne sposobnosti i apsolutni božanski autoritet. Njemu su se pokoravale sve prirodne, biološke, kemijske, metaboličke, duševne i duhovne zakonitosti na način na koji se moraju pokoriti samo onomu tko ima apsolutnu vlast nad njima. Bez obzira je li u pitanju bila gravitacija, guba, sljepoća ili slomljeno srce, Isus je imao moć preusmjeriti stvari i podrediti ih u skladu s određenom svrhom. Njegovo božanstvo nije bilo djelomično ili ograničeno na određeno područje, nego sveobuhvatno i rasprostranjeno na svakomu mjestu. Kao što možemo vidjeti čitajući evanđelja, Isusovo je božansko porijeklo dosta osjetljiva tema. Židovi nisu mogli shvatiti da ih je Bog u osobi Isusa doista posjetio. Isus je to dobro znao i zato je nastojao izbjeći svaku žustru raspravu. Ideja da jedan čovjek može biti Sin Božji bila je kamen spoticanja njegovim suvremenicima. Zato se on nikada nije izravno tako predstavio. Isus je govorio da je Bog njegov Otac, što je tehnički ista stvar kao da kaže da je Sin Božji. No ipak, reći Bog je moj Otac nije zvučalo tako provokativno jer su i Židovi smatrali da im je Bog Otac (Iv 8,41). U više su navrata Židovi nastojali izazvati Isusa da izjavi Sin sam Božji - htjeli su ga optužiti da huli na Boga, no u tome nisu uspjeli. Vjera vjerske elite onoga vremena bila je vrlo ograničena. Jedini koji je izričito ukazivao da je Isus Sin Božji bio je sam Bog. Na samome po-

četku svoje misije Isus prvo dolazi na rijeku Jordan, k Ivanu koji je ondje krštavao, kako bi i sam bio kršten. Nakon što ga je Ivan opazio, odmah je zbunjeno priznao svoju nedostojnost da krsti Isusa. Isus ga je tada umirio govoreći da tako treba biti, a odmah nakon krštenja otvoriše se nebesa i svi prisutni vidješe Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na Isusa. Potom su čuli glas s neba: "Ovo je Sin moj, ljubljeni, koga sam odabrao!" (Mt 3,17; Mk 1,11; Lk 3,22). Isto se to kasnije ponovilo na gori preobraženja, tako da se svaka slučajnost može isključiti (Mt 17,5 Mk 9,7; Lk 9,35). Dobro nam je poznato da je najbolje kada nekoga unaprijedi ili potvrdi netko drugi, a ne on sam. U Isusovu slučaju to nije bio nitko drugi nego sam Bog čiji se glas zaorio iz oblaka. Zadivljujuće je kako su Židovi stoljećima očuvali pisanu Božju riječ odolijevajući stranim religijama - na tome im treba odati priznanje. Zahvaljujući isključivo toj činjenici, oni su se uspjeli održati tijekom tisuća i tisuća godina kao jedna nacija. Međutim, njih je doista očuvao sam Bog jer su ga se vjerno držali. Ipak, tragično je što su bili toliko tvrdoglavi da im više ni sam Bog nije mogao pristupiti i nešto poručiti. Nakon dugoga razdoblja Božje šutnje u povijesti izraelskoga naroda nadnaravnim Isusovim rođenjem Bog ponovno stupa na scenu u ljudsku svakodnevicu, no nažalost, vjerska ga elita odbacuje. Apostol Ivan je zapisao: "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše." (Iv 1,11). Časopis za duhovni život

Od velike je važnosti prepoznati da je Bog u obliku čovjeka posjetio čovječanstvo, a tomu u prilog govorili su svi znaci i čudesa. Jednom je prilikom Isus upitao svoje učenike što ljudi govore o njemu, tko je on. Učenici su nabrojali nekoliko osoba, ali da je Sin Božji - to nitko nije znao reći. Onda je Isus upitao njih što oni misle tko je on. Petar je, kao iz puške, rekao: "Ti si Krist, Sin Boga živoga!" (Mt 16,16; Mk 8,29; Lk 9,20). Ni tada Isus nije likovao jer su napokon shvatili, nego je rekao Petru: "Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!" Slično je bilo i s farizejem Nikodemom koji je bio uvažena osoba iz skupine Isusovih ljutih protivnika. Tijekom jednoga tajnog susreta s Isusom priznao je: "Znamo da si

od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim." (Iv 3,2). Slično se dogodilo i pri Isusovu raspeću kada je rimski stotnik izjavio: "Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!" (Mt 27,54). Spomenut ću još apostola Pavla. Kao što nam je poznato, apostol Pavao nije osobno bio uz Isusa kao ostali apostoli; on se tek nakon Isusova uskrsnuća susreo s njime oslijepivši obasjan svjetlošću njegove slave (Dj 9,1-9). Školu, koju su apostoli prošli putujući s Isusom, Pavao je naknadno pohađao u arapskoj pustinji (Gal 1,11-17). Evanđelje je, poput ostalih apostola, primio izravno od Isusa u pustinjskoj školi, a ne od nekoga čovjeka. Za Pavla je Isus savršeni, živi dokaz nevidljivoga Boga, odnosno "savršena slika nevidljivoga Boga". „Jer Bog je odlučio u njemu nastaniti svu puninu“ (Kol 1,15 i 19). „Jer u njemu tjelesno prebiva stvarno sva punina božanstva“ (Kol 2,9). Isus je istovremeno bio čovjek i Bog. Svatko komu je to teško shvatiti, treba preispitati kakva je njegova vjera u Boga jer - zar je svemogućemu Bogu nešto nemoguće?

Isusova nadnaravna smrt Poput nadnaravnoga rođenja, Isusova je smrt također bila nadnaravne prirode. Kad se Isus rodio, noćno se nebo rasvijetlilo nad pastirima koji su čuvali svoja stada na betlehemskom brdu (Lk 2,8-9) a kada je Isus umirao, nastala je tama usred podneva, koja je trajala oko tri sata (Mt 27,45). Isus je umirao kao čovjek, njegovo je tijelo nosilo modrice od udaraca, krvarilo je zbog bičevanja i trnove krune, drhtao

je od bolova… Isus je svjesno išao u smrt jer je to bio cilj njegove misije - žrtvovati se za otkup cijeloga svijeta. Svojim je učenicima govorio: „Nitko mi ne može oduzeti život, nego ga ja sam od sebe polažem. Imam vlast dati ga i vlast opet ga uzeti.“ (Iv 10,18). One noći kada je Isus bio izdan i kada su došli da ga svežu, Petar je stao u Isusovu obranu braneći ga svojim mačem. No Isus je rekao Petru da vrati mač u korice jer mu nikakva obrana nije potrebna - naime, na raspolaganju mu stoji više od dvanaest legija anđela koji su spremni priteći mu u pomoć. (Mt 26,47-53). Isus je htio i trebao umrijeti kao čovjek. Međutim, on je kao Bog mogao odrediti kada će izdahnuti. I tako se i dogodilo da je, prije nego što je izdahnuo, povikao da su ga svi ljudi na Golgoti mogli čuti: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" (Lk 23,46) i tada je izdahnuo. Rimski vojnici i Pilat čudili su se što je Isus tako brzo umro (Mk 15,44). Među Židovima je vladao običaj da se uoči pashalne subote raspeti ne ostavljaju da polagano umiru na križu, nego su nastojali da ih se skine s križa. Stoga su im prebijali golijeni kako se ne bi mogli više odupirati nogama te su se tako u kratkom vremenu ugušili. Kad su došli do Isusa da mu prebiju golijeni, primijetili su da je već mrtav. Kako bi se u to uvjerili, jedan mu vojnik kopljem probode bok iz kojega je odmah potekla krv i voda, a to im je bio znak da je već umro. Kada je Isus umirao, dogodile su se posve neobične i natprirodne stvari koje dodatno potkrepljuju njegovo božanstvo. Isus je odredio trenutak u kojemu će izdahnuti - tada je nastala prava pomrčina

Poput nadnaravnoga rođenja, Isusova je smrt također bila nadnaravne prirode. Kad se Isus rodio, noćno se nebo rasvijetlilo nad pastirima koji su čuvali svoja stada na betlehemskom brdu (Lk 2,8-9) a kada je Isus umirao, nastala je tama usred podneva, koja je trajala oko tri sata (Mt 27,45). Časopis za duhovni život

i zemlja se silno potresla (Iv 19,33). To je bio jedinstven prizor popraćen Božjim djelovanjem koje je prodiralo do dna duša svih prisutnih. Strah je obuzeo čak i one najhrabrije, pa čak ni rimski vojnici na čelu sa stotnikom nisu bili pošteđeni. Silno prestrašen, rimski je stotnik izjavio: "Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!" (Mt 27,54). A sav svijet, koji je sve to promatrao, vraćao se svojim kućama udarajući se u prsa. (Lk 23,47-48). Isusovo nadnaravno rođenje, njegov život i služba, kao i njegova smrt ukazuju da je to najznačajniji događaj naše povijesti. Bog nam je uistinu osobno pristupio. Ovaj je događaj nemoguće izbrisati iz ljudske povijesti, mada su se sile tame podigle da to učine. Ako želimo razumjeti povijest zapadne civilizavije uopće, trebamo se uhvatiti ukoštac s događajima vezanima uz Isusa. No još je važnije to što, ako želiš razumjeti sebe i sve ono što se oko tebe događa, moći ćeš to postići jedino kada upoznaš njega.

nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas - sada je! - kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će." (Iv 5,24-25). Kao što vidimo, Isus posjeduje apsolutnu vlast nad vidljivim i nevidljivim svijetom. On je najeminentnija ličnost u svemiru – Njegovo Veličanstvo, Ekscelencija cijeloga svemira! Svatko od ljudi rođenih na ovome svijetu jednoga će dana morati stati pred njega. Naša je povlastica danas da ga upoznamo kako jednom, kad ga susretnemo, ne bismo bili stranci jedan drugomu.

Vrhunac svih događaja koji se odnose na Isusa njegovo je usrksnuće iz mrtvih. Dogodilo se ono za što nitko nije mislio da je ikako moguće. Trećega se dana Isus pokazao svojim učenicima, baš kao što je i bilo prorečeno i kao što im je Isus sam tri puta navijestio. Isus iznad svega ima vlast nad našim životima. Evo što je on o tome izjavio: "Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud,

Mogućnost radikalno novog života u Kristu

Uvod

iječ koju mi poznajemo kao evanđelje dolazi od grčke riječi euangelion, što znači dobra vijest, radosna vijest. To je vjerojatno jedna od najvažnijih pojedinačnih riječi u Novom zavjetu jer je njezino značenje ključno za ispravno razumijevanje središnje poruke Biblije te same biti kršćanske vjere. Ono je također ključno za misiju Božjih ljudi u današnjem svijetu. Postoje određena mjesta u Novom zavjetu

Časopis za duhovni život

Sama srž evanđelja sastoji se od smrti na križu i Kristova uskrsnuća! Kako užasna, barbarska smrt može ikomu predstavljati radosnu vijest i biti jedina poruka evanđelja? Može, zato što se u Božjoj logici - koja je potpuno drugačija od logike ovoga svijeta - u slabosti križa nalazi potpuni prikaz Božje snage spasenja. kojima se vraćamo kako bismo pronašli objašnjenje i razradu evanđelja, a to su poslanice velikoga apostola Pavla. Vraćamo im se jer je upravo Pavao bio prvi koji je duboko promišljao te opsežno pisao o smislu i presudnom značenju evanđelja za kršćansku vjeru, kršćansko življenje i svjedočenje svijetu. Ni manje ni više nego šezdeset puta (od ukupno šezdeset i sedam u Novom zavjetu) riječ evanđelje pojavljuje se upravo u Pavlovu opusu! Prema tome, svatko će se složiti s tvrdnjom da je evanđelje obilježilo Pavlov život, učenje, službu; uistinu – cijelo njegovo postojanje, jer on je svoj život vidio kao ‘izabran za evanđelje Božje’ (Rim 1,1). U ovome kratkom članku ponudit ćemo nekoliko pojašnjenja sadržaja i značenja riječi evanđelje, većinom iz Poslanice Rimljanima; pokazati zašto je to najveća radosna vijest za svijet te kako ono u sebi sadržava snagu za radikalno novi život u Kristu.

Trenutno stanje svijeta i potreba za evanđeljem

U današnje smo vrijeme svjedoci vrlo bolne realnosti - svijeta koji je pošao po zlu, svijeta koji je odbacio Boga i pobunio se protiv njega te koji, u svojoj stvarnosti, doživljava posljedice upravo toga bunta. Odbacivši Boga, dio je čovječanstva, predajući se svojim požudama i sklonostima, došao do iskustva potpune moći grijeha koja se očituje u najnižim, dekadentnim ponašanjima, u svakomu mogućem obli-

ku idolopoklonstva, seksualnog nemorala i hedonizma (Rim 1,18-32). Ne čudi što je krajnji rezultat svega toga svijet pun straha, beznađa i očaja. Mi u srednjoj i istočnoj Europi to vrlo dobro znamo, kao svjedoci razorne moći grijeha očitovane u okrutnoj ideologiji koja je zarobila i uništila milijune života. I to u ime sazrijevanja čovječanstva koje je isključilo Boga i pretvaralo se da ga ne treba. Rezultat je previše bolan da bismo mogli zadržati suze: očajan, nasilan, nemoralan, okrutan i beznadan svijet. To je krajnje odredište svijeta bez Boga, ljudi koji žive pod vlašću grijeha. Kada netko živi u stanju straha i ugnjetavanja, pod tiranijom i nepravdom, u beznađu i očaju, nagovještaj dobrih vijesti privlači potpunu, nepodijeljenu pozornost. Uistinu, sama mogućnost da postoji drugačiji način života - život u pravdi, miru, nadi i obnovi koja nikoga ne isključuje - ostavlja svakoga sa željom da čuje više! Upravo je to ponuda koju apostol Pavao najavljuje u svojoj Poslanici Rimljanima: radosna vijest o otkupljenju, evanđelje Božje, zapanjujuća vijest da je u Isusu Kristu Bog odlučno djelovao kako bi otkupio svijet; da je evanđelje snaga Božja za spasenje svakoga čovjeka - snaga Božja za novi, smislen život koji je ispunjen mirom, nadom, pravdom i dobrodošlicom! Za sve nas u srednjoj i istočnoj Europi, koji smo živjeli u totalitarnom režimu gotovo pola stoljeća te

koji smo, nakon dugoga razdoblja tranzicije prema boljemu svijetu, gotovo izgubili nadu, poruka ovoga pisma je tako snažna i jasna, a istodobno i puna nade. Razlog tomu je činjenica da je poruka evanđelja o pomirenju i miru, o pravdi i istini, o ljubavi i nadi, uistinu radosna vijest o novom životu koji je sada moguć u Kristu. Našemu je svijetu potrebno čuti tako dobre vijesti!

Evanđelje kao radosna vijest u pismu Rimljanima Apostol Pavao napisao je Poslanicu Rimljanima kao odgovor na vrlo složenu situaciju u kojoj se nalazila Crkva u Rimu te kako bi jasno obrazložio sadržaj evanđelja i njegove implikacije na svakodnev-

ni život. Činjenica da Pavao nije posjetio Crkvu u Rimu – dakle, vjernici ondje nisu evanđelje čuli od njega – može biti jasna naznaka zašto je uzeo više prostora kako bi detaljno razradio značenje evanđelja za život vjernika. Iz istoga razloga, uz temu evanđelja, on razvija još nekoliko središnjih tema nove kršćanske vjere - poput spasenja, opravdanja po vjeri, mira, pravde, Božje pravednosti, slobode od Zakona, patnje, nade, života po Duhu, pomirenja i novoga života. Pavao svoje tumačenje evanđelja u Poslanici Rimljanima započinje presudno važnom istinom ističući da je to evanđelje Božje (Rim 1,1). To je značajno iz nekoliko razloga. Prvo, jer Pavao postavlja Časopis za duhovni život

sebe i svoju misiju kao nastavak Isusove misije koju evanđelist Marko predstavlja riječima: “Otiđe Isus u Galileju“. Propovijedao je evanđelje Božje: 'Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju.'” (Mk 1,14-15). Dakle, Pavao nasljeduje istu misiju koju je započeo Isus kako bi naviještao evanđelje Božje, radosnu vijest o Božjem otkupljenju svijeta. Drugo, ovi se događaji zbivaju u grčko-rimskom društveno-političkom kontekstu u kojemu je evanđelje podrazumijevalo dobre vijesti o Cezaru! Pavlovo naviještanje evanđelja o raspetom i uskrslom Mesiji neizbježno vodi u konflikt s imperijalnom ideologijom - gdje je radosna vijest bila ona o Cezaru, rimskom caru, o pobjedi i vladavini, o rođenju njegova sina. Radilo se ponajviše o dobrim vijestima o miru i pravdi, poznatom i proslavljenom pax romana razdoblju, na koje je carstvo bilo veoma ponosno.

Dakle, pošto je Cezar pružio mir i pravdu svijetu, njega se trebalo smatrati kyrios (gospodarom) te spasiteljem svijeta. Unutar ovoga konteksta, u potpunoj suprotnosti imperijalnom evanđelju, vidimo Pavlovu hrabru izjavu da je evanđelje koje on zastupa evanđelje Božje, koje dolazi ni od koga drugoga negoli samoga Boga. Istinska radosna vijest je evanđelje Božje ostvareno u Isusu Kristu – a ono podrazumijeva Božje djelovanje kojim će dovesti stvari u red kako bi donio mir i pravdu ovom predivnom, no u isto vrijeme palom i iskvarenom svijetu. On je to i postigao, ne nasiljem i ratovima, već Isusovim predanjem vlastita života. Kako li je zadivljujuća priča koju nalazimo u Pavlovoj Poslanici Rimljanima - značajno i predivno, ali i skupocjeno putovanje Božjega otkupljenja svijeta i donošenje mira i pravde svemu stvorenju. Isus, a ne Cezar, donosi istinski mir i pravdu! Uzevši u obzir Davidovu kraljevsku lozu te istinsko gospodstvo nad svijetom koje Isus

predstavlja (Rim 1,1-5), Pavlovo bi evanđelje, bez sumnje, predstavljalo izazov svim ostalim sličnim lažnim uvjerenjima, osobito onima vezanima uz carstvo. Treća, a vjerojatno i najvažnija istina u kontekstu Poslanice Rimljanima jest spoznaja da je stanje u kojemu se čovječanstvo nalazi krajnje očajno, a sile koje kontroliraju i zarobljavaju ljude - Grijeh i Smrt – toliko su nadmoćne da je jedino Bog taj koji može najaviti i ispuniti radosnu vijest o otkupljenju. Upravo je to ono što Pavao izjavljuje o evanđelju - da je ono sila Božja za spasenje (Rim 1,16). Radosna vijest o otkupljenju, pomirenju i novom životu jest evanđelje Božje u Isusu Kristu po životvornoj snazi Duha Svetoga. Ovo je vrlo aktualno i relevantno za okolnosti u kojima se nalazimo, a u kojima se često osjećamo kao u beskrajnoj tranziciji, kao da nema budućnosti, kao da je situacija toliko očajna da nema nade za nas. Pavao nas tješi i uvjerava da Bog ima radosnu vijest o otkupljenju, o novom životu u

Ta nova vrsta pravde odnosno pravednosti Božje predstavlja božansku intervenciju - dar milosti - te je prisvojena vjerom/pouzdanjem primatelja. Tako po Kristu dolazi potpuno novi sustav pravde, koji ide dalje od ideje ‘kaznom do obnove’ jer Boga upoznajemo kao onoga koji “opravdava bezbožnika” (Rim 4,5; 5,6-8).

Kristu - za svakoga. Prije nego što se posveti samomu sadržaju evanđelja, Pavao ističe još jednu njegovu značajku. On kaže da je ovo evanđelje Božje „...Bog unaprijed obećao po svojim prorocima u Svetim pismima“ (Rim 1,2) i upravo ovdje Pavao uspostavlja ključnu poveznicu s Božjim otkupljujućim planom u Starome zavjetu odnosno u židovskome Pismu. Prema tome, evanđelje koje Pavao zastupa nije njegov vlastiti izum niti neka nova stvar pod suncem, već dugovječni plan i Božje obećanje da će ispraviti stvari, riješiti problem grijeha, još jednom intervenirati i svijetu ponuditi potpuno otkupljenje u Kristu. Dakle, Pavao je evanđelje usidrio u Božjem planu, u Božjoj misiji da spasi i otkupi svijet - misiji koja je dosegla svoj vrhunac u Isusu Kristu, Mesiji. I upravo je to sljedeći korak koji Pavao čini u svojemu tumačenju evanđelja.

Radosna vijest o Isusu Kristu

Sadržaj toga Božjega evanđelja nije ništa drugo negoli njegov Sin (Rim 1,3), Sin Božji, Isus Krist, naš Gospodin (Rim 1,4). Pavao sažima, u svega nekoliko riječi, suštinu evanđelja - u osobi i djelu Isusa Krista. Prava radosna vijest o spasenju može doći samo od Boga, u Kristu, posredstvom Duha - sve je to najavljeno na početku poslanice te objašnjeno do pojedinosti u njezinu nastavku. Ipak, Pavao želi biti siguran da je od samoga početka jasno da je sadržaj - sama srž evanđelja - Isus, Mesija, Davidov potomak koji je umro i uskrsnuo snagom Duha i tako ispunjava Božja obećanja o otkupljenju. Tako on postaje i naš Gospodin - apsolutni, suvereni i jedini Gospodar nad čitavim stvorenjem. Prvi primatelji Pavlove poruke u Rimu nisu mogli ne primijetiti njegove aluzije na dominantnu naraciju Časopis za duhovni život

i ideologiju carstva; da je Cezarov sin taj koji će osigurati nastavak carstva te da su njegovi “blagoslovi” radosna vijest za ljude. Uporaba riječi “gospodar” s referencom na Isusa Krista izazvala bi mnogo izvijanja obrvi među rimskim vjernicima jer je titula, inače rezervirana za Cezara, pridružena nekomu drugomu, pravomu Gospodaru svemira - Isusu Kristu.

Upravo je po Kristu, istinskome Gospodaru, Pavao primio milost i apostolstvo (Rim 1,5a). To je milost jer sve je Božje djelo, Božja inicijativa, Božja ljubav prema čovječanstvu u trenutku kada su ljudska bića bila bespomoćna, slaba, grješna, pa čak i Božji neprijatelji (Rim 5,1-11). Bog je također taj koji poziva i šalje svoje apostole kako bi proširili radosnu vijest o toj divnoj milosti cijelomu svijetu, svim narodima. Postoji jasan cilj i svrha u tome - krajnji je cilj evanđelja, milosti i apostolstva „da k poslušnosti vjere budu privedeni svi narodi“ (Rim 1,5b). Ovo je bitno uočiti: Pavao ne kaže da jednostavno dovedemo ljude k vjeri, kao što smo navikli slušati s propovjedaonica u našim evanđeoskim crkvama. On kaže da ih dovedemo k poslušnosti vjere! Vjera o kojoj Pavao ovdje govori jest ona koja radikalno utječe na život, koja preobražava život, koja čini mogućom poslušnost novomu životu. Ovdje Pavao intimno združuje dva ključna aspekta evanđelja i kršćanskoga života: vjeru i poslušnost, teologiju i etiku, indikativ (što je Bog učinio) i imperativ (što vjernici čine). Te su dvije stvarnosti evanđelja međusobno isprepletene, ne mogu se odvojiti - ne možeš imati jednu bez

Čitav svijet novih mogućnosti i radikalnih inovacija otvara se “u Kristu”, noseći sa sobom ozbiljne implikacije za one koji žive unutar te nove stvarnosti. Božje obećanje novoga stvorenja i eshatološkoga doba bili su ispunjeni u njegovo vrijeme, a dio su našega iskustva i dandanas. druge. Istinska vjera vodi k poslušnosti, a poslušnost je odlika istinske vjere. Ovo je povlastica i odgovornost onih koji ispovijedaju da pripadaju Kristu. Upravo je ta prava radosna vijest o snazi koja mijenja život - ona koju ljudi u našemu svijetu očajnički žele čuti. Ne ideologije, vjerovanja, doktrine ili forme! Vijest o drugačijem životu, o pravoj mogućnosti i snazi po kojoj mogu živjeti novim životom vjere, ljubavi i nade u očajnom i beznadnom svijetu. I upravo je to evanđelje koje nam je dano kako bismo ga podijelili s drugi-

ma. Ono je ujedno i razlog zbog kojega bismo trebali biti ponizni, ali u neustrašivi u njegovu objavljivanju i življenju.

Ne stidim se evanđelja - ono je snaga Božja „Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje - Židovu najprije, pa Grku. Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva, kao što je pisano: 'Pravednik će živjeti od vjere.'“ (Rim 1,16-17). Ovo je temeljna izjava koja sadrži bit cijele Poslanice Rimljanima. Iako vrlo sažeta, sadrži Časopis za duhovni život

sve ključne teološke teme kojima se Pavao bavi u ovoj poslanici: evanđelje, Božja snaga, spasenje, Božja pravednost, novi život po vjeri. Zapravo, cijela je poslanica razlaganje ove teze - evanđelja kao snage Božje za novi život. Zašto bi Pavao bio ponukan reći da se ne stidi evanđelja? Što god da je još dio odgovora na ovo pitanje, Pavao nam daje nagovještaj na drugome mjestu kada govori o tome da Židovi traže znak, a Grci žude za mudrošću, no sve što im on ima za ponuditi jest „… Krist raspeti, Židovima sablazan, poganima ludost…“ (1 Kor 1,23). Iako on to ovdje ne piše, sama srž evanđelja sastoji se od smrti na križu i Kristova uskrsnuća! Kako užasna,

barbarska smrt može ikomu predstavljati radosnu vijest i biti jedina poruka evanđelja? Može, zato što se u Božjoj logici - koja je potpuno drugačija od logike ovoga svijeta - u slabosti križa nalazi potpuni prikaz Božje snage spasenja. Upravo se zato Pavao ne stidi evanđelja jer je ono snaga Božja za spasenje (Rim 1,16). U redcima koji slijede Pavao nastavlja svoje izlaganje ističući da je jedino Božja snaga sposobna otkupiti čovječanstvo od očajnoga stanja uzrokovanoga grijehom, od zarobljavajuće vlasti grijeha i smrti! Ali Božja se snaga očituje u ljubavi po kojoj je dao samoga sebe za čovječanstvo. Zbog toga je evanđelje radosna vijest za svijet - zato što prikazuje Boga koji nije protiv, već za čovjeka; Boga koji oprašta i prihvaća, koji daje samoga sebe za neprijatelja; Boga koji je odlučan u svojoj namjeri da otkupi svijet. Odvažnost iskazana u Pavlovu kriku da se ne stidi evanđelja izrazito je dobrodošla u našemu svijetu danas, osobito u rastuće sekularnoj Europi u kojoj kršćanstvo sve više i češće biva pogurano na margine, pa čak i prezreno. Trebali bismo, poput Pavla, biti hrabri u naviještanju

Jedino je Bog, po Kristu, u stanju otkupiti svijet i donijeti spasenje, pravdu i mir. No tu nije kraj: oni koji su “u Kristu” sada mogu živjeti i utjeloviti novi život ljubavi, pomirenja i pravde. To je moguće jer je novi svjetski poredak već započeo u Kristu, a funkcionira po fundamentalno novoj logici: ne kroz mnoge i moćne, već kroz nekolicinu i slabe, ne kroz nasilje i dominaciju, nego kroz požrtvovnost i ljubav. evanđelja koje uistinu jest radosna vijest za svijet i koje ima snagu promijeniti ljudske živote te bitno doprinijeti zajedničkomu dobru i procvatu čovječanstva. Evanđelje nas čini autentičnim ljudskim bićima i omogućuje nam život u savršenoj harmoniji s Bogom, s ljudima, sa samima sobom. Ne postoji ništa u vezi evanđelja Kristova čega bismo se trebali stidjeti; baš suprotno. Evanđelje čini pojedinca opremljenim da živi u skladu sa svojom obnovljenom prirodom, da živi u ljubavi koja se daje za drugoga i brizi za dobrobit drugih. Evanđelje se uistinu bavi zajedničkim dobrom i procvatom ljudi.

Radosna vijest o Božjoj pravednosti

Postoji još jedan bitan element koji evanđelje otkriva: pravednost Božja (Rim 1,17a). O prijevodu toga ključnoga pojma dikaiosunei, koji Pavao rabi u Poslanici Rimljanima, ali i na drugim mje-

stima, vodi se žustra rasprava. Koji bi bio najprikladniji prijevod pojma dikaiosunei - pravednost, pravda, poštenje, čestitost, ispravnost? Teškoća dijelom proizlazi iz činjenice da grčki izraz objedinjuje dvije dimenzije: osobnu “pravednost” i društvenu “pravdu”, dok se u engleskome, između ostaloga zbog dugogodišnje protestantske tradicije, ta dva pojma nalaze u različitim kategorijama. Tako su neki engleski prijevodi naklonjeni “pravednosti”, a drugi “pravdi”. Ovdje se ne radi o jednostavnom problemu: s jedne se strane nastojimo što više približiti značenju koje je Pavao imao na umu kada je rabio tu riječ, dok s druge strane, iako ona sadržava krucijalni aspekt pravde koji ne želimo promašiti, u isto vrijeme želimo izbjeći povezanost s modernom preokupacijom kojom se često implicira da riječ pravda podrazumijeva strogu kaznu. To je jedan od razloga zašto neki ljudi prevode dikaiosunei složenijim izrazom “pravda-pravednost”. Bez obzira razumijemo li Pavlovu uporabu riječi dikaiosunei kao izravnu ili neizravnu anti-imperijalističku ideologiju, jasno je da način na koji on spaja ovo dvoje - evanđelje i pravednost odnosno pravdu - pokazuje da tako najavljuje, putem evanđelja, drugačiju vrstu pravde, onu koja dolazi od Boga, pravdu otkrivenu u Kristu: „Evanđelje je… pravednost Božja… po Kristu (Rim 1,16-17). Ta nova vrsta pravde odnosno pravednosti Božje predstavlja božansku intervenciju - dar milosti - te je prisvojena vjerom/ pouzdanjem primatelja. Tako po Kristu dolazi potpuno novi sustav pravde, koji ide dalje od ideje ‘kaznom do obnove’ jer Boga upoznajemo kao onoga koji “opravdava bezbožnika” (Rim 4,5; 5,6-8). Uistinu, rezultat su Božjega opravdanja Časopis za duhovni život

mir i pomirenje, pa nema više prijetnji kaznom i osvetom (Rim 5,1-11). U širem razmatranju Poslanice Rimljanima Božja pravednost/pravda, dikaiosznei theou, označava Božju vlastitu vjernost zavjetu koji je sklopio s Izraelom - obećanjima koje je dao Abrahamu o otkupljenju cijeloga svijeta. Pavlu je evanđelje istodobno i nagovještaj Božje pravde i utjelovljenje te iste pravde na ovome svijetu kroz one koji su se vjernom poslušnošću odazvali evanđelju. No, kako se spasenje ne postiže ljudskim nastojanjem, ovo jedino može doći po vjeri u Krista, onoga koji je ponudio spasenje kroz svoj život, smrt i uskrsnuće. Vrijedi ovdje spomenuti još jednu stvar. Oni koji na evanđelje odgovore vjerom u Krista, osposobljeni su za novi život vjere: “Pravednik će živjeti od vjere” (Rim 1,17b). Kasnije je u poslanici podrobno objašnjeno što je točno taj novi život, kako ga dobivamo (Rim 5-8) te kako se on očituje u svakodnevnom životu vjernika (Rim 12-16). Međutim, Pavao želi da čitatelj otpočetka zna da evanđelje vodi u život, u novi način življenja te da će osoba koja se pomiri s Bogom živjeti od vjere pravednim životom. On to zna na temelju vlastita iskustva jer je u njegovu radikalnom doživljaju na putu za Damask za njega rođena nova vizija realnosti, ostvarena Kristovom smrću i uskrsnućem. Čitav svijet novih mogućnosti i radikalnih inovacija otvara se “u Kristu”, noseći sa sobom ozbiljne implikacije za one koji žive unutar te nove stvarnosti. Božje obećanje novoga stvorenja i eshatološkoga doba bili su ispunjeni u njegovo vrijeme, a dio su našega iskustva i dandanas.

Zaključak: Radosna vijest o novom životu

Jasnu i nedvosmislenu poruku evanđelja, koju Pavao predstavlja u Poslanici Rimljanima, a koja dolazi i do nas danas, nije moguće previdjeti: to je radosna vijest o radikalno novom životu za svakoga, omogućenomu po Isusu Kristu. Njegovom je smrću i uskrsnućem uspostavljen novi eshatološki svjetski poredak! Evanđelje je oboje: i ispunjenje Božjega obećanja o miru i pravdi za svijet, i izazov pretendiranju bilo kakvim ideologijama. Jedino je Bog, po Kristu, u stanju otkupiti svijet i donijeti spasenje, pravdu i mir. No tu nije kraj: oni koji su “u Kristu” sada mogu živjeti i utjeloviti novi život ljubavi, pomirenju i pravdi. To je moguće jer je novi svjetski poredak već započeo u Kristu, a funkcionira po fundamentalno novoj logici: ne kroz mnoge i moćne, već kroz nekolicinu i slabe, ne kroz nasilje i dominaciju, nego kroz požrtvovnost i ljubav. Po Pavlu, dakle, biti kršćaninom znači odgovoriti na to evanđelje i živjeti novim životom u skladu s logikom evanđelja Isusa Krista. Znači biti vjeran onomu koji je bio razapet, koji je ustao iz mrtvih i započeo novo stvorenje, ispunjavajući tako Božju priču o otkupljenju svijeta. To je evanđelje radosna vijest o Božjoj snazi da obnovi i ispravi svijet. Kristovi sljedbenici žive u priči evanđelja i igraju aktivnu ulogu u Božjem otkupljenju svijeta, u proglašavanju i utjelovljenju istinskoga mira, pravde i ljubavi. Život u skladu s evanđeljem podrazumijeva bavljenje pravdom i ljudskim procvatom u iščekivanju konačne Božje obnove. U Kristu je omogućen novi svijet, u njemu je novo stvorenje. U tom su svijetu oproštenje, ljubav, mir i pravda mogući. To je EVANĐELJE! To je RADOSNA VIJEST za svijet!

ožda ovaj naslov djeluje odbojno s obzirom na to da se nerado bavimo onim neugodnim temama koje se i nas samih tiču. Ipak, pokušajmo prevladati početnu nelagodu jer ova tema ima mogućnost završiti kao happy end. Postoji princip koji glasi: Upoznaj neprijatelja kako bi ga mogao svladati. U tom kontekstu trebamo saznati što više o grijehu kako bismo ga se mogli kloniti i boriti se protiv njega. A vjerujem da bi svatko od nas, tko teži k pravednosti, htio biti uspješan u pobjedi nad grijehom.

Grijeh stvara odvojenost od Boga, pa stoga svaki čovjek duboko u sebi osjeća usamljenost, a da pritom ne zna objasniti zbog čega. Okružen je voljenim osobama, a ipak, negdje duboko u njegovoj nutrini javlja se pomisao da je sam; potpuno neshvaćen. To je ta odvojenost od Boga uzrokovana grijehom. Časopis za duhovni život

kriv

slobodan

Izraz narav grijeha podrazumijeva odgovore na pitanja: Kakav je grijeh? Koja su njegova obilježja? Međutim, prije nego što opišemo narav grijeha, trebamo jasno utvrditi što je grijeh. Ljudi su skloni razne stvari nazivati grijehom, a naš jezik uzrokuje dodatne zabune. Primjerice, kada kažemo: Pogriješio sam što sam na raskrižju skrenuo ulijevo, a ne udesno. Jesam li tada počinio grijeh budući da sam izraz „pogriješio“ sadrži taj pojam? Trebam li se tada posvetiti dubokom pokajanju i traženju oprosta? Kada jasno utvrdimo što je grijeh, vidjet ćemo da pogrešno skretanje na raskrižju ne pripada toj kategoriji. Biblija kaže u Prvoj Ivanovoj poslanici 3,4: „Tko počini grijeh, krši zakon; grijeh je kršenje zakona.“ Ova tvrdnja sadrži definiciju grijeha. Tko prekrši zakon, taj je počinio grijeh. Čiji zakon? Imamo mnogo zakona na ovome svijetu, a ova se izjava prije svega odnosi na Božji Zakon. U svojim sam razgovorima s ljudima često imao prilike čuti ovu izjavu: „Nisam nikomu ništa loše učinio, čist sam kao suza“. Moje pitanje na to glasi: „A čime si mjerio jesi li sagriješio ili nisi?“ U Poslanici Rimljanima 3,20 piše: „Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha.“ Bog je dao ljudskomu rodu do znanja što je njemu prihvatljivo, a što nije. Saopćio je svoju volju za nas ljude. To je učinio davši

U svojim sam razgovorima s ljudima često imao prilike čuti ovu izjavu: „Nisam nikomu ništa loše učinio, čist sam kao suza“. Moje pitanje na to glasi: „A čime si mjerio jesi li sagriješio ili nisi?“

nam svoj Zakon. Ako išta činimo protivno onomu što stoji zapisano u Zakonu, tada time počinjamo grijeh. Kada postupamo suprotno onomu što Bog želi od nas, mi smo tada u grijehu, u prekršaju Božjega Zakona. Biblija kaže da je sav svijet u grijehu – tako smo i ti i ja rođeni i odrasli kao grješni ljudi. Sada, nakon što smo utvrdili što je grijeh, možemo razmatrati narav grijeha. Prvo bih istaknuo da je grijeh protivljenje Bogu. To je suprotstavljenost Bogu, pa bismo mogli reći da smo mi Božji neprijatelji zbog grijeha u nama. U naravi grijeha je protivljenje. Kada se ljudima izloži što je Božja volja za čovjeka, a netko se tomu žestoko usprotivi, tada jasno vidimo to protivljenje koje se katkad izražava i snažnim emocijama poput bijesa, mržnje ili netrpeljivosti. To stanje može čovjeka potpuno obuzeti do te mjere da se pretoči u djela, pa on tada počini nešto loše. Drugo obilježje grijeha je odvajanje od Boga; izolacija. Sveti, savršeni Bog nema ničega zajedničkoga s grješnim stvarima. Zato između njega i grješnih ljudi stoji veliki jaz, duboka provalija. Grijeh stvara odvojenost od Boga, pa stoga svaki čovjek duboko u sebi osjeća usamljenost, a da pritom ne zna objasniti zbog čega. Okružen je voljenim osobama, a ipak,

negdje duboko u njegovoj nutrini javlja se pomisao da je sam; potpuno neshvaćen. To je ta odvojenost od Boga uzrokovana grijehom. Sljedeće je obilježje zavodljivost grijeha. Nema čovjeka koji nije sklon tomu da počini grijeh. To je u ljudskoj naravi. Čak i da ne poznajemo Božji Zakon, naša savjest jasno razabire koja su djela nedopuštena - grješna. Čovjeka kojega salijeću misli vezane uz neke nedopuštene radnje, grijeh zavodi i mami sve dok on naposljetku ne padne pod tom silom i počini grijeh. Zavodljivost je tim više učinkovita jer je u početku sve slatko, ali nakon što se počine grješna djela, dolazi gorak okus. Zavođenje je, drugim riječima, prijevara. Grijeh nas prevari nudeći nam „slatku ponudu“ koja nas na kraju skupo košta.

nas. On je primio kaznu za naše grijehe na križu gdje je umro u velikim mukama. Trebao je doći netko bez grijeha kako bi preuzeo na sebe našu krivicu. To je učinio Isus, Sin Božji, i tim nam je činom omogućio slobodu. Na nama je sada da priznamo svoje grijehe, pokajemo se i vjerujemo u Isusa - Spasitelja svijeta. To je jedini put do slobode od grijeha. Nakon što nam Bog oprosti grijehe, možemo li bezbrižno baciti grijeh u zaborav? To bi bilo vrlo neoprezno jer grijeh i dalje ostaje zavodljiv - još uvijek ima snagu privlačnosti. Zato ne treba zanemariti narav grijeha jer neopreznim koracima lako možemo ponovno počiniti grijeh. Cijenimo slobodu koju smo dobili i oduprimo se svim snagama kako se ne bismo iznova upleli u mrežu grijeha.

Narav grijeha bi se mogla još detaljnije opisati, no dotaći ćemo se onoga najvažnijega - čovjek se ne može sam osloboditi ropstva grijeha. Koliko god se trudio raznim odricanjima, metodama i duhovnim vježbama, ne može doći do slobode. Zato se Bog pobrinuo da nam pruži priliku za oslobođenje. U vrijeme koje je on odabrao, poslao je svojega Sina Isusa Krista da izvrši djelo otkupljenja nas grješnika. Svi mi nosimo odgovornost za svoje grijehe i to je naš osobni dug prema Bogu, koji ne možemo platiti. Isus je došao kako bi platio dug umjesto

Časopis za duhovni život

Naši su grijesi predstavljali naša dugovanja Bogu, koja nismo bili u stanju podmiriti. Jedini koji ih je mogao podmiriti bio je Isus Krist i to svojom žrtvom na križu.

toga, braćo sveta, sudionici nebeskog poziva, promotrite Apostola i Velikoga svećenika naše vjere – Isusa!" (Heb 2,1). U kojemu ga kontekstu trebamo promatrati? U kontekstu njegove žrtve na križu i našega spasenja ostvarenoga po njoj. To je bio Pavlov isključiv fokus na koji je i nas pozvao. Prije svega i iznad svega on je usredotočen na Krista raspetoga na križu, kako svojim životom tako i naviještanjem evanđelja. On je rekao

Kako nastaje križ? Jednostavno tako što preko vodoravne crte povučemo okomitu: tako smo iz minusa dobili plus. Svi dugovi naših grijeha bili su naši minusi koje je Isus svojom žrtvom prekrižio i poništio – njegov je križ poništenje svih naših grijeha odnosno naših dugovanja Bogu zbog kojih bismo zauvijek propali. Sve naše minuse Isus je precrtao i pretvorio u velike pluseve odnosno nebrojene milosti i blagoslove našega spasenja. Korinćanima: „Nisam htio među vama znati ništa drugo osim Krista, i to Krista raspetoga." A Galaćane, koji su izgubili taj isključivi fokus, prekorivši, pita: "Tko li vas je samo začarao - vas, pred čije sam oči stavio Krista raspetoga?" Posljedica gubitka te isključive usredotočenosti i utemeljenja bila je da su izgubili silu Duha Svetoga i njegovo nadnaravno djelovanje te upali u legalističko, grešno i tjelesno kršćanstvo bez očitovanja sile, plodova i darova Duha Svetoga – drugim riječima, u mrtvu, tradicionalnu religioznost i mrtva, religiozna djela. Ovo je, nažalost, gorka stvarnost većine današnjega kršćanstva. Zašto? Zato što smo izgubili Pavlov isključiv fokus na Krista raspetoga i njegovu isključivu utemeljenost na Kristu kao takvom, kao i Pavlovo življenje njega kao Krista raspetoga. "A koji su Kristovi, razapeše svoje tijelo s grešnim požudama…"; "Ja sam s Kristom razapet svijetu i svijet meni. S Kristom sam raspet i umro: više ne živim ja, već Krist živi u meni. Ako živim u tijelu, živim vjerom u Sina Božjega; vjerom u Krista raspetog i uskrslog radi mojega spasenja." Nažalost, većina nas nije zaživjela takvim životom (životom raspeća i smrti svojega ja, a i smrti svemu onomu što nije volja Božja). Zbog toga smo u velikoj krizi bez pravih plodova i rezultata. A sada ćemo se pozabaviti Kristovim

djelom spasenja ostvarenim na njegovu križu. Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi ovako govori svojemu Ocu: "Oče, ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi povjerio." (Iv 17,4). Na koje je on to svoje djelo mislio budući da ih je za života mnogo učinio? Odgovor nam dolazi s njegova križa: njegove posljednje riječi prije samoga izdahnuća bile su: "Svršeno je!" Ova se Isusova izjava odnosila na Isusovo dovršeno djelo našega spasenja na križu. U našem daljnjem razmišljanju nastojat ćemo doći do što veće spoznaje stvarnosti našega spasenja; do što veće i dublje spoznaje njegova velikog bogatstva za nas. Prije svega, Krist nas je spasio od naših grijeha. Čitamo: "On će spasiti svoj narod od grijeha njegovih". Zašto je to bilo jako važno za nas? Zato što bismo zbog tih grijeha završili u vječnom paklu. A kako nas je Isus spasio od njih? Tako što ih je otkupio svojom krvi prolivenom na križu. Naši su grijesi predstavljali naša dugovanja Bogu, koja nismo bili u stanju podmiriti. Jedini koji ih je mogao podmiriti bio je Isus Krist i to svojom žrtvom na križu. Zar ne? Dug je istodobno manjak ili deficit nečega. Mi smo u mnogočemu, u pogledu davanja Bogu onoga što je Božje, zakazali i uzmanjkali te tako doživjeli Časopis za duhovni život

Mi smo u mnogočemu, u pogledu davanja Bogu onoga što je Božje, zakazali i uzmanjkali te tako doživjeli duhovno-moralni bankrot iz kojega se više nismo mogli izvući. No slava Bogu, izvukao nas je Krist prolijevanjem vlastite krvi na križu, kojom je podmirio sva naša dugovanja Bogu. duhovno-moralni bankrot iz kojega se više nismo mogli izvući. No slava Bogu, izvukao nas je Krist prolijevanjem vlastite krvi na križu, kojom je podmirio sva naša dugovanja Bogu. Kako nastaje križ? Jednostavno tako

što preko vodoravne crte povučemo okomitu: tako smo iz minusa dobili plus. Svi dugovi naših grijeha bili su naši minusi koje je Isus svojom žrtvom prekrižio i poništio – njegov je križ poništenje svih naših grijeha odnosno naših dugovanja Bogu zbog kojih bismo zauvijek propali. Sve naše minuse Isus je precrtao i pretvorio u velike pluseve odnosno nebrojene milosti i blagoslove našega spasenja. Poradi naših grijeha postali smo robovi đavlu, ovomu svijetu i vječnoj propasti. U Starome je zavjetu, prema Zakonu, čovjek koji nije mogao podmiriti svoje dugove morao biti prodan kao rob sa svom svojom obitelji i posjedom svojemu vjerovniku kako bi na taj način podmirio sva svoja dugovanja. No iz povijesti znamo da su se robovi mogli otkupljivati i postajati vlasništvom onih koji su ih otkupili. Mi smo, kao Sotonino roblje, otkupljeni

cijenom Isusove krvi. Tako smo oslobođeni đavla i robovanja njemu. Nakon što smo vjerom prihvatili Krista kao svojega Spasitelja i Gospodara, mi smo od robova postali djecom Božjom, a samim time i baštinicima svega Božjega i subaštinicima svega Kristova. Sada nam Bog Otac govori: "Sinko, sve je moje i tvoje." Međutim, on zauzvrat također očekuje da i sve naše postane njegovo. Ova se velika razmjena može dogoditi samo našim potpunim predanjem sebe i svega što imamo i jesmo našemu Gospodinu. U tom slučaju sve Božje i Kristovo postaje i naše. Da, tada je sve naše, mi Kristovi, a Krist Božji. Kao što smo mogli vidjeti, Bog nam je po Isusovoj žrtvi na križu oprostio sve dugove naših grijeha, ali s time da mi sada opraštamo dugove našim bližnjima prema nama. Isus u vezi toga uči: "Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Opraštajte i oprostit će vam se. Budite milosrdni i zadobit ćete milosrđe. Ako pak vi ne budete velikodušno opraštali jedni drugima, i ako ne budete milosrdni prema ljudima, ni moj Otac neće vama na dan suda biti milosrdan – neće vam oprostiti vaše grijehe." Isus je svojom krvi prolivenom na križu izbrisao sve naše grijehe kao spužvom: tako se dogodilo naše očišćenje od grijeha. Tamo je na križ pribio našu optužnicu i zadužnicu (Zakon sa zapovijedima) i isplatom svih naših dugova grijeha poništio ih te nas proglasio nedužnima. Sada smo njegovom krvlju opravdani.

No iz povijesti znamo da su se robovi mogli otkupljivati i postajati vlasništvom onih koji su ih otkupili. Mi smo, kao Sotonino roblje, otkupljeni cijenom Isusove krvi. Tako smo oslobođeni đavla i robovanja njemu. Nakon što smo vjerom prihvatili Krista kao svojega Spasitelja i Gospodara, mi smo od robova postali djecom Božjom, a samim time i baštinicima svega Božjega i subaštinicima svega Kristova. po Isusovoj žrtvi na križu Bog je postao naš prijatelj, a mi njegovi. Sada uživamo njegovu blagonaklonost i mir; uvijek smo kod njega dobrodošli i uvijek možemo računati na njegovo prijateljstvo i pomoć. Što se još dogodilo po Kristovoj žrtvi na križu? Otvaranje našega slobodnoga pristupa Bogu - kako ovdje na zemlji tako i nakon naše smrti u nebu. Taj nam pristup, prije uklanjanja svih naših grijeha po Isusovoj žrtvi, nije bio moguć: vrata su nam bila zatvorena. Sada su nam pak, nakon što su njegovom žrtvom svi naši grijesi uklonjeni, ta vrata ponovno

Nadalje, po Isusovoj se žrtvi dogodilo i naše pomirenje s Bogom. Krist nas je njome izmirio s Ocem: nas, neprijatelje Božje, učinio je prijateljima. Naime, svojim smo grijesima uzrokovali naše neprijateljstvo s Bogom. No uklanjanjem naših grijeha

Časopis za duhovni život

otvorena - sada možemo slobodno i odvažno, po vjeri u Krista i njegovu žrtvu te svojim molitvama, pristupati Bogu i primiti svaku potrebnu pomoć. Sav je dosadašnji govor o našemu spasenju uglavnom usmjeren na negativnu stvarnost; stvarnost naših grijeha. Međutim, postoji i ona čisto pozitivna strana spasenja, a to je sve ono pozitivno što nam je Krist svojom žrtvom pribavio; to je ono izobilje njegova života već ovdje na zemlji; to je i vječni život na nebu; to je punina Duha Svetoga, milost čudesnoga ozdravljenja, buduća baština Božjega kraljevstva, kao i svaka moguća potrebna milost i blagoslov na nebesima. Dakle, Kristovo spasenje nije samo spasenje naše duše za nebo, već ono obuhvaća i pokriva sav naš sadašnji i budući život, pokriva i obuhvaća sve naše duhovne, tjelesne i zemaljske potrebe. Zahvaljujući Isusovoj žrtvi, Bog je sada voljan bogato ispuniti svaku našu potrebu. Ta Isus je obećao: "Štogod zamolite Oca mojega s vjerom i u ime moje, dobit ćete!" Što se tiče našega spasenja, prema učenju apostola Pavla, mi smo po Kristovoj muci, smrti, uskrsnuću, uzdignuću i proslavljenju već potpuno spašeni tj. otkupljeni, odnosno oslobođeni, opravdani, izmireni, očišćeni, posvećeni, usavr-

šeni, uskrsli, uzdignuti u nebo i proslavljeni. To se sve u Kristu već dogodilo. Što se pak tiče nas u sadašnjemu vremenu, to se spasenje postupno u nama očituje - ono je sada u vremenskom procesu događanja: da bismo potpuno ušli u njegovu puninu, na nama je da do kraja života ustrajemo u životu vjere, pouzdanja, nade, ljubavi i poslušnosti Kristu. A kako se uopće ulazi u tu stvarnost spasenja? Vjerom, obraćenjem i krštenjem te ulaskom u poslušnost Kristu. Spasenje je Božja milost, nezasluženi dar Božji, koji se ne može ničim zaraditi ili zaslužiti. Mi se ne možemo sami spasiti; nas ne mogu spasiti naša ljudska dobrota, dobra djela ili vršenje zapovijedi – sve je to nedovoljno da bismo se spasili. Nas spašava vjera u Krista i njegovu žrtvu za otkupljenje naših grijeha: spasenje je dar Božji koji primamo zabadava i to samo svojom vjerom u Krista, našim obraćenjem tj. priznanjem, pokajanjem i ostavljanjem grijeha, uz našu potvrdu krštenjem te ulaskom u poslušnost Kristu. Tko dakle učini te korake u svojemu životu, bit će spašen; tko ih ne učini, zauvijek će propasti. Amen!

Što se još dogodilo po Kristovoj žrtvi na križu? Otvaranje našega slobodnoga pristupa Bogu - kako ovdje na zemlji tako i nakon naše smrti u nebu. Taj nam pristup, prije uklanjanja svih naših grijeha po Isusovoj žrtvi, nije bio moguć: vrata su nam bila zatvorena. Sada su nam pak, nakon što su njegovom žrtvom svi naši grijesi uklonjeni, ta vrata ponovno otvorena - sada možemo slobodno i odvažno, po vjeri u Krista i njegovu žrtvu te svojim molitvama, pristupati Bogu i primiti svaku potrebnu pomoć.

Časopis za duhovni život

Obraćenik je onaj čiji je konačni cilj spasenje. S druge strane, učenik želi upoznati Gospodina i slijediti njegov primjer.

a fakultetu mi je postavljeno pitanje o kojemu nikada prije nisam razmišljao: U čemu je razlika između "obraćenika" i "učenika"? Ja sam odlučio predati svoj život Kristu i kršten sam prije nego što sam navršio deset godina. Većinu svojega života smatrao sam se kršćaninom. Ali ovo me pitanje, kao i sva dobra pitanja, potaknulo da dublje istražim tu temu. Odgovori koje sam dobio, kao i svaki dobar odgovor, pogurali su me bliže Gospodinu. Jedna od stvari koju sam primijetio, a to su primijetili i mnogi drugi, jest činjenica da Crkvi nedostaje dubine. U mnogim dijelovima svijeta Crkva raste brojčano, ali ne nužno i u zrelosti. Jedan je moj prijatelj to ovako rekao: "Izgleda kao da smo široki cijeli kilometar, ali duboki samo jedan centimetar." Ta pojava, naravno, postoji u Crkvi od samoga početka. Apostol Pavao poprilično je strog kada u svojoj prvoj poslanici piše: „O bezumni Galaćani, tko vas opčara?" (Gal 3,1). Kritičan je prema vjernicima u Korintu kada ih naziva "nejačadi u Kristu" (I Kor 3,1). Tko bi mogao biti oštriji od samoga Gospodina kada je ukorio Petra? Nerazumijevanje učenika često je znalo razočarati Isusa. Ipak, ovaj je rani stupanj u učeništvu sasvim prirodan. Isus nije napustio svoju Dvanaestoricu; radije ih je poučavao. Pa-

vao nije pisao Crkvama kako bi ih kritizirao, već ispravljao. To nas dovodi do važne razlike između obraćenika i učenika. Obraćenik je onaj čiji je konačni cilj spasenje. S druge strane, učenik želi upoznati Gospodina i slijediti njegov primjer. To se može očitovati na najmanje tri načina koja ćemo razmotriti u nastavku.

Učenici slušaju i nastoje se pokoravati Isusovu učenju

Na kraju svoje Propovijedi na gori Isus je usporedio poslušnost svojemu učenju s čovjekom koji je svoju kuću sagradio na stijeni. Oni koji čuju, ali ne poslušaju, nalik su čovjeku koji svoju kuću gradi na pijesku. Mudri učenik sluša i posluša. U Velikom poslanju Isus govori svojim učenicima da u svojim nastojanjima pri stvaranju učenika trebaju učiti buduće naraštaje da čuvaju sve što je zapovjedio (Mt 28,20). Sve!

Bojim se da smo, nazivajući jedni druge "bratom" i "sestrom", izgubili važnost "prijatelja". Kršćansko zajedništvo uključuje prijateljstvo. Dublji razgovori često se događaju za vrijeme obroka ili „na kavi“. Bliski se odnosi izgrađuju izvan zidova crkvene zgrade. Zbog toga je vrlo važno da Crkva raste u učeništvu. U Tijelu Kristovom učenici slušaju Riječ Božju. Dok sudjeluju u zajedništvu, hrabri ih se i potiče da žive u poslušnosti Isusu. Možemo se zapitati je li poslušnost u sukobu s Božjom milošću. Ako smo spašeni milošću, zašto je poslušnost tako Časopis za duhovni život

važna? Isus u Ivanovu evanđelju jasno kaže da oni koji ostaju u njemu dokazuju da su učenici tako što donose plod (Iv 15,8). Poslušnost ne može vjernike učiniti dostojnima Božje naklonosti, ali potvrđuje Kristovo djelo u njima. Isusovi učenici,

Svrha je duhovnih disciplina uvježbavanje učenika - poput sportaša koji se pripremaju za utrku ili natjecanje. Discipline nisu same sebi cilj. Prije svega, duhovne discipline potiču učenike da rastu u Kristu i jačaju svoje "mišiće poslušnosti".

potaknuti Božjom milošću, žele se pokoravati svemu što je Isus naredio.

Učenici prakticiraju duhovne discipline Naravno, živjeti u poslušnosti nije lako. Zbog toga su ovdje ključne duhovne discipline. Svrha je duhovnih disciplina uvježbavanje učenika - poput sportaša koji se pripremaju za utrku ili natjecanje. Discipline nisu same sebi cilj. Prije svega, duhovne discipline potiču učenike da rastu u Kristu i jačaju svoje "mišiće poslušnosti". Isus nam je u tome najbolji primjer. Još kao dijete dobro se upoznao sa Svetim pismom (Lk 2, 46-52). Prije nego što je bio kušan, postio je četrdeset dana.

Tijekom svoje službe neprestano se u molitvi obraćao Ocu. Ako je Gospodin bio toliko ovisan o duhovnim resursima u življenju svojega zemaljskoga života, koliko više to trebamo mi, njegovi sljedbenici. Istina, duhovne su discipline izazovne. Djelomično ih i nazivaju disciplinama jer nisu lagane. Ali to su duhovne discipline jer vršeći ih, učenici dopuštaju Duhu Svetomu da ih ojača i uvježba u poslušnosti Gospodinu. Kada se dosljedno prakticiraju, duhovne su discipline blagodati u kojima možemo uživati. Post, iako tjelesno težak i neugodan, pomaže učenicima pouzdati se u Oca. Dosljedno čitanje i proučavanje Biblije, osobito u svjetlu svega onoga što nas danas ometa, osposobljava učenika da se usredotoči na Gospodina. Ostale discipline koje učenike privlače Isusu uključuju pamćenje biblijskih odlomaka, meditiranje o Svetom pismu, pisanje i sa-

Isto je tako važno imati pouzdanoga prijatelja ili mentora kojemu se možemo obratiti kada želimo da nas sasluša, podari nam mudar savjet ili nas ispravi. moća. Ovo su samo neke stavke koje nam pomažu da uživamo u našemu Spasitelju.

Učenici su u zajedništvu jedni s drugima

savez prijateljstva koji je pomogao Davidu tijekom nekih njegovih najmračnijih dana. Daniel je bio okružen prijateljima kad su odlučili odbiti propisana jela i bili progonjeni zbog svoje vjere u jedinoga, pravog Boga. Petrovi su prijatelji molili kada je bio u zatvoru. Isus je plakao za svojim prijateljem Lazarom kada je umro. Duboko prijateljstvo važan je dio učeništva. Isto je tako važno imati pouzdanoga prijatelja ili mentora kojemu se možemo obratiti kada želimo da nas sasluša, podari nam mudar savjet ili nas ispravi. Kao što glazbenici tijekom školovanja trebaju poučavanje kako bi usavršili svoj talent, tako bi i učenici trebali imati nekoga tko ih neprestano potiče i poučava. U prilog tomu govore i brojni biblijski primjeri: Jošua je imao Mojsija, Petar je imao Isusa, Timotej je imao Pavla. Često su granice između prijateljstva i mentorstva nejasne. Veza između C. S. Lewisa i J. R. R. Tolkiena bila je obostrano korisna, kao i veza između Davida Wilkersona i Nickyja Cruza. Primjera ima napretek zbog činjenice da „željezo oštri željezo“. Jednostavno rečeno, učenik ne može napredovati bez zajedništva s drugim učenicima. To nas vraća na Veliko poslanje: „učiniti ljude učenicima“ Isusa Krista.

najvažniji u nečijemu životu!) u procesu stvaranja učenika. Stoga, ako je naš cilj zadobiti obraćenike, vjerojatno ćemo uspjeti. Međutim, ako je naš cilj „učiniti učenike“, vjerojatno ćemo postići i jedno i drugo, a rezultat će biti bolji i dugotrajniji. Konačno, nisu učenici ti koji donose rod. Pravi plod proizvod je Duha Svetoga koji djeluje po onima koji su uključeni u proces stvaranja učenika. Dok razmatramo prizor u kojemu Isus šalje jedanaest učenika, poučno je sjetiti se koliko su oni bili nesavršeni. Jedan od Dvanaestorice već je otpao. Neki su od njih sumnjali. Ne tako davno većina je učenika napustila Gospodina dok je visio na križu. Skupina koja se okupila pred Isusom bila je manjkava, neiskusna i nemoćna da sama izvrši zadatak. Ipak, od tih jedanaest nastala je globalna Crkva, i to zbog poslušnosti mnogobrojnih učenika prije nas. Njihovi su postupci bili utemeljeni na Božjoj vladavini i osnaženi Kristovom prisutnošću. Naši se napori u stvaranju učenika temelje na istom autoritetu i ispunjeni su istom prisutnošću. Neka naši napori da „učinimo učenike“ Isusa Krista u Hrvatskoj donesu mnogo ploda!

„Učiniti učenicima“

Izrazi 'evangelizacija' i 'učeništvo' toliko se često rabe da unatoč svojemu dubokom značenju ipak malo kažu. Mislim da bimo veću preciznost postigli kada bismo upotrijebili jezik koji je Isus primijenio u Velikom poslanju. "Učiniti učenike" postupak je koji se odvijao tijekom cijele povijesti Crkve i trajat će dok Krist ponovno ne dođe. To nije događaj. Zapravo, obraćenje je jedan mali događaj (iako

Iskustvo Božje blizine tijekom korona krize U to sam vrijeme bila u posljednjemu mjesecu trudnoće, već podosta usamljena, daleko od obitelji i prijatelja. Slušala sam sve te nove uvjete po kojima i s kojima moramo živjeti; upute kako se ponašati.

osljednje bih mjesece svojega života opisala kao razdoblje usamljenosti, pa čak i osjećaja ostavljenosti... Početak epidemije korona virusa te ograničenoga kretanja ljudi, zatvaranje crkve, zabrana prelaska granica, zabrana posjeta... zabrana slobode koju smo imali i uzimali zdravo za gotovo, kao i blizinu dragih nam osoba. Svi smo mislili da će to potrajati možda mjesec dana, a onda će sve ponovno biti kao prije, no to se nije dogodilo. Sve se odužilo – zapravo, još uvijek traje i čini se da više neće biti isto. U to sam vrijeme bila u posljednjemu mjesecu trudnoće, već podosta usamljena, daleko od obitelji i prijatelja. Slušala

Časopis za duhovni život

Tri dana u bolnici bez posjeta s novim, divnim stvorenjem zbog kojega sam se neprestano pitala u kakvomu to svijetu živimo. Što li njega čeka? sam sve te nove uvjete po kojima i s kojima moramo živjeti; upute kako se ponašati. Došao je dan, odnosno noć mojega poroda i eto, našla sam se sama - ostavljana pred ulaznim vratima bolnice, nakon što moj muž nije mogao poći sa mnom kao što smo planirali. Tri dana u bolnici bez posjeta s novim, divnim stvorenjem zbog kojega sam se neprestano pitala u kakvomu to svijetu živimo. Što li njega čeka? Veselila sam se predstojećim danima kada je moja majka iz Hrvatske trebala doći k meni u Sloveniju, no epidemija nije prestala kao što smo očekivali, pa ni njezin dolazak nije bio moguć. Zapravo,

ničiji dolazak nije bio moguć, pa čak ni obitelji mojega muža, koja nam je bila blizu. Budući da moj muž i njegov brat rade u medicini, to je bio uzrok dodatnoga straha i povod izbjegavanja druženja. U tom je razdoblju i moja majka završila u bolnici na hitnoj operaciji. Bila sam svjesna vlastite nemogućnosti odlaska iz države kako bih je posjetila, nemogućnosti dolaska do nje. Iz dana u dan sam u vlastitom životu sve više shvaćala što je sve korona donijela i što je sve uzela. Uz osjećaj usamljenosti i uznemirenosti, preplavio me i osjećaj nemoći, nemogućnosti da išta poduzmem. Tako malo vremena,

a toliko se toga dogodilo… Iako sam kršćanka i znam da nas Otac nikada ne napušta, došlo je to vrijeme tijekom kojega sam imala osjećaj da je čak i on daleko. Premda duboko svjesna da ionako ništa ne mogu učiniti, ništa promijeniti, osjećala sam teret svih tih neočekivanih situacija. Sada, kad se na sve osvrnem, vidim kako je Bog izveo sve na dobro. Ono što mi je davalo snage u mojoj usamljenosti i ostavljenosti jesu molitve braće i sestara te poruke i pozivi koje sam primala - brinuli su se za mene, a isto tako i za moju majku. Naposljetku, kada pogledam prošle mjesece, sada ih smatram mjesecima izgradnje, spoznaje i blagoslova - jer da ih nije bilo, možda ne bih niti spoznala koliko sam bogata i blagoslovljena divnim ljudima. I, naravno, primila sam još jednu potvrdu da imam divnoga Boga koji sve vidi, uvijek je tu i brine se, iako se nama katkad ne čini tako.

Premda duboko svjesna da ionako ništa ne mogu učiniti, ništa promijeniti, osjećala sam teret svih tih neočekivanih situacija. Sada, kad se na sve osvrnem, vidim kako je Bog izveo sve na dobro.

Časopis za duhovni život

Izvori

Kršćanski nakladni zavod Cvjetkova 31, 31 000 Osijek .............................................................................. Narudžbe/ E-mail: epcrh@zg.t-com.hr Tel/fax: 00 385 (0)1 3700 966

* BIBLIJA, BRAK I OBITELJ (Stanko i Ljubinka Jambrek) * KORONAVIRUS I KRIST (John Piper) * VIŠE OD OBIČNOG BRAKA (Tim Savage) * KRŠĆANSKI ŽIVOT: DOKTRINSKI UVOD (Sinclair B. Ferguson)