Izvori br 36

Časopis za duhovni život tajnistvo@epc.hr 36 | 2017

www.epc.hr

"Pravednik ce živjeti od vjere."

Rim 1, 17

10 kn

U

godini svjetskog obilježavanja 500 godina od početka Reformacije, skupina entuzijasta i njihovih prijatelja iz raznih crkava, ali i šire, okupila se oko jedne "jednostavne" ideje – napraviti prvu hrvatsku interaktivnu mobilnu aplikaciju za dnevno čitanje Biblije kako bi popularizirali čitanje ove knjige.

Ova bezvremenska knjiga, koja je prije 500 godina snažno utjecala na društvenu, ekonomsku i moralnu sliku Europe 16. stoljeća i kasnije novoga svijeta - Amerike, zaslužuje biti predstavljena hrvatskom društvu na jedan novi način. Projekt "Biblija365", oko kojega se ta skupina entuzijasta okupila, ima za cilj na moderan i zanimljiv način približiti Bibliju što širem broju ljudi. Koristeći prikladne planove čitanja, zanimljive i lako razumljive video materijale o svakoj knjizi Biblije te izazove s pitanjima o prethodno pročitanome, ovaj projekt ima za cilj omogućiti korisnicima interakciju sa živom Božjom Riječi – Biblijom.

U tu svrhu izrađena je aplikacija "Biblija365" s raznim funkcionalnostima i sjajnim sadržajem na jedan pristupačan, moderan i zanimljiv način. Projekt "Biblija365" je više od same aplikacije i uključuje razne društvene i humanitarne aktivnosti tijekom ove obljetnice, kao i nagradne književne natječaje kojima se pozivaju korisnici na literalni izričaj i doprinos kroz kratku pisanu formu u obliku biblijskog osvrta, poezije ili teološkog promišljanja o pročitanome tekstu.

Više od 3500 korisnika, uglavnom iz Hrvatske, ali i zemalja u okruženju, prepoznalo je ova nastojanja i svojim uključivanjem te doprinosom kroz razne aktivnosti u samoj aplikaciji, ali i projektu, ponovno aktualiziraju priču započetu prije 500 godina, koja traje i do današnjeg dana.

Više o projektu možete saznati na biblija365.com

— Ratko Medan, pastor u Zagrebu

"Posjeti mnoge dobre knjige, ali živi u Bibliji."

C.H. Spurgeon 1834.-1892.

Izvori Časopis za duhovni život Proljeće 2017 Godina LVII Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak TopDan d.o.o. Samobor

Lektura Nataša Sulić Korektura Karmen Milković

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 "Izvori" su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda.

Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

Fotografija (naslovnica): Santhos Kumar (www.freeimagescollection.com)

časopis za duhovni život

2

Crkva koja se stalno

OBNAVLJA Težnja reformatora bila je reformirati ili obnoviti postojeću Crkvu. Radi se o slici stare kuće koju ne želimo srušiti, već obnoviti. To je bila ideja reformatora. Ne ukinuti postojeću Crkvu, već je obnoviti vraćajući je na njezine izvore.

P

ojam reformacije obično se odnosi na razdoblje od 1517. kada je Martin Luther postavio 95 teza na vrata Crkve u Witenbergu. Teze su za cilj imale obnovu kršćanske Crkve koja je zapala u veliku duhovnu i moralnu krizu. Na samome početku valja napomenuti kako težnju za kontinuiranim obnavljanjem Crkve možemo pratiti gotovo od samih početaka kršćanstva.1 Takve su se težnje, primjerice, očitovale u pokretima Valdežana (Petar Valdes 1140.–1217.), Lolarda (John Wycliffe 1320.–1384.) i Husita (Jan Hus 1369.–1415.).

U 16. stoljeću postojali su specifični uvjeti koji su doprinijeli razvoju reformacije u snažan pokret. Doprinos su dale renesansa i humanizam, posebno svojim naglaskom na povratak na djela klasične antičke književnosti i izučavanjem klasičnih jezika, primjerice, grčkog i latinskog. Važnu ulogu u širenju reformacijskih ideja imao je i izum tiskarskog stroja. S druge strane, jačale su težnje nacionalnih država prema većoj samostalnosti,

3

Časopis za duhovni život

kritizirajući odljev novca u Vatikan. U vjerskom i duhovnom smislu bila je sve očitija poroznost duhovnog života, u čemu je prednjačila crkvena hijerarhija. Crkveni položaji stjecali su se kupovinom i rodbinskim vezama. Posebno breme za vjernike bile su "indulgencije" ili prodaje oprosta grijeha za novac. Johann Tetzel, dominikanski svećenik, bio je gorljivi propovjednik "indulgencija", čak je sastavio i katalog sa cijenama za određene grijehe. Gradnja Bazilike svetog Petra u Rimu bila je financirana novcem skupljenim od prodaje indulgencija.2 Težnja reformatora bila je reformirati ili obnoviti postojeću Crkvu. Radi se o slici stare kuće koju ne želimo srušiti, već obnoviti. To je bila ideja reformatora. Ne ukinuti postojeću Crkvu, već je obnoviti vraćajući je na njezine izvore. Kada obnavljamo kuću, posežemo za originalnim nacrtima. Reformacija je imala namjeru obnoviti Crkvu tako što će posegnuti za originalnim nacrtima, odnosno učenjima Isusa Krista, koja se najizvornije nalaze u Bibliji. Neke tradicije govore o čuvanju apostolske tradicije. Upravo je Biblija izvor apostolske tradicije jer se radi o spisima koji dolaze izravno od apostola i na taj su način izvorno svjedočanstvo Isusova učenja. Radi se o slici rijeke. Rijeka je najčišća na svojem izvoru. Kako putuje prema ušću, sve je zagađenija.

Vjerujem da bi svaka iskrena zajednica i danas mogla reći kako je u potrebi za reformacijom ili obnovom. Jedno od načela reformacije jest da se Crkva uvijek iznova treba reformirati ili obnavljati. Reformatori su držali kako je Crkva postala korumpirana, tako da je bila potrebna promjena. No, ne radi se o promjeni u cilju stvaranja nečega novog, već u interesu očuvanja i restauracije autentične vjere i života Crkve prema Riječi Božjoj. Kulturna pretpostavka reformatora je bila: što starije, to bolje. To je čudno našim modernim ušima. Mi ne dijelimo tu pretpostavku. Ako ništa, uvijek pozdravljamo ono što je novo i "inovativno".

Glavna optužba rimokatoličkih crkvenih vlasti bila je kako reformatori uvode inovacije. Jean Calvin je odgovorio na to u svojoj raspravi "Nužnost reforme Crkve". Ukazao je kako su bili optuženi jer su se usudili predložiti bilo kakve reforme Crkve.

On potom tvrdi kako se ne radi o "inovacijama", već obnovi Crkve prema njezinoj istinskoj naravi te da upravo reformatori nastoje pročistiti Crkvu od "inovacija" koje su se nakupljale u Crkvi kroz stoljeća nepažnje prema Svetom pismu i teološkoj popustljivosti.3 Reformaciji možemo pristupiti iz više kutova. Možemo se baviti povijesnim pregledom razdoblja reformacije. Možemo promatrati glavne aktere reformacije kao što su: Martin Luther, Urlich Zwingli, Jean Calvin, Thomas Muntzer, Conrad Crebel, Felix Manz i Georg Blaurock. Možemo ući u teologiju reformacije kroz glavna pitanja koja je reformacija postavila i dala odgovore na njih: Kako se čovjek može spasiti? Gdje leži religijski autoritet? Što je to Crkva? Kako izgleda kršćanski život?4 Možemo proučavati reformacijska načela: Sola scriptura (samo Pismo), Sola fide (samo vjera), Sola gratia (samo milost), Solus Christus (samo Krist) i Soli Deo gloria (samo Bogu slava).

U ovome članku, s obzirom na prostor, osvrnut ćemo se značajnije na reformacijsko načelo "Sola gratia" i to analizirajući biblijski tekst iz Poslanice Rimljanima 3,9-26 koji je posebno inspirirao Martina Luthera u njegovu pitanju "Kako čovjek može biti pravedan pred Bogom"?5 Načelo "Sola gratia" govori o svemu onome što je Bog po svojoj milosti očitovanoj u Isusu Kristu učinio kako bi mu grešni čovjek mogao pristupiti u vjeri te besplatno primiti dar opravdanja i spasenja.

Biblijski tekst iz Poslanice Rimljanima pred nas stavlja pokušaje grešnog čovjeka koji se raznoraznim načinima želi naći pravednim pred Bogom. Rim 3,9 počinje klasičnim ljudskim pitanjem: tko od nas ima prednost? Ljudi se vole uspoređivati jedni s drugima. Te usporedbe mogu biti po različitim osnovama. Primjerice, prema statusu: tko ima bolji posao ili tko ima više novca, tko ima bolju kuću, auto, odjeću, ženu, djecu, obitelj; prema ljepoti: tko je ljepši, zgodniji, tko ima bolje zdravlje, tko je pametniji, tko ima bolje obrazovanje, tko je sposobniji, tko je bolji u nogometu, košarci, rukometu, tko ima veću i ljepšu zemlju, čija je nacija bolja, sposobnija itd. Krajnji cilj takvih usporedbi je utvrditi tko je bolji, a tko gori.

Slično uspoređivanje imamo i na području duhovnosti. Ljudi pokušavaju dokazati jedan drugome tko je moralno bolji, tko je u svome životu učinio više dobrih djela, a tko je učinio manje loših. Ipak, u svojoj osnovi takvo uspoređivanje nema temelja.

Zašto? Zato što se uspoređujemo s krivim osobama. Dokle god se uspoređujemo jedan s drugim, možemo ustanoviti kako je netko u nečemu bolji, a drugi u nečemu gori.

Onaj s kim se trebamo usporediti je čovjek Isus Krist. Kada pogledamo Isusov život, ovdje na zemlji, kao čovjeka, u našoj usporedbi sve se mijenja. Utvrđujemo kako su ustvari naši standardi maleni, a njegovi jako veliki. Svoju moralnost i dobra djela ni po kojoj osnovi ne možemo usporediti sa Isusovom moralnošću i njegovim dobrim djelima. Na primjer, možda će netko reći: "Ja nisam nikoga prevario, nikada nisam prevario svoju ženu ili muža". Ali Isus kaže: "Tko god je sa požudom pogledao ženu, ili obrnuto, muškarca, već je sagriješio". Ovdje vidimo kako Isus postavlja daleko veće standarde od naših. Kada sebe usporedimo s Isusom, svi mi skupa spadamo u jednu jedinu kategoriju, bez razlike, svi smo grešnici u očajnoj potrebi za Božjom milošću i oproštenjem.

Kako bismo bolje razumjeli stanje u kojem se nalazimo, ispričat ću jednu istinitu priču. Imao sam priliku slušati zanimljiv razgovor jednog bračnog para koji je u prosjeku imao sedamdesetak godina. Supruga je bila vrlo bolesna, a suprug zdrav i vitalan. Suprug je znao zadirkivati ženu ovim riječima: "Ti ćeš brzo umrijeti, a ja ću živjeti 120 godina". Supruga se nasmije i odgovori mužu: "Dobro, ti ćeš živjeti 120 godina i gdje ćeš onda? Nakon 120 godina svejedno ćeš umrijeti". Poanta je u ovome: dok gledamo jedan u drugoga i prosuđujemo naš moralni život, možemo reći: ova osoba je moralno vitalnija, a ova baš i nije. Ali uspoređujući se sa Isusom: svi smo mi grešnici koji su u očajnoj potrebi za Božjom milošću. Bez Isusa svi mi imamo isti završetak, bez obzira na to koliko naš život trajao, a to je smrt.

Pavao govori o ovom problemu dok piše crkvi u Rimu: "Pred Bogom su svi jednaki, bili oni Židovi ili ne". Naime, u antičko vrijeme Židovi bi sebe uspoređivali s drugim narodima, tvrdeći kako su moralno superiorniji jer izvršavaju sve što Božji zakon kaže. Drugim riječima, puni su dobrih djela, dok s druge strane, nežidovski narodi ne poznaju Božji zakon, ne žele ga poznavati i u centar svog života stavljaju druge stvari ili idole i čine raznorazne izopačene stvari. Pavao kaže kako im se ne vrijedi uspoređivati. Pred Bogom svi imaju isti status: svi su grešnici u potrebi za Božjom milošću.

U 3,10-18 Pavao potvrđuje svoju tezu kako su svi ljudi zaraženi tom malignom bolesti koja se zove grijeh. Razlika je u tome što se ona kod svakoga manifestira na drugačiji način. Netko će reći: "Ja u životu nisam učinio ništa posebno loše", ali ljudi ne razumiju da grijeh nije samo kada činimo loše stvari, već je grijeh i onda kada ne činimo ono što je dobro. Možda nisi učinio ništa

4

posebno loše, ali što si posebno dobro učinio u svome životu?

Postoje ljudi koji su u svome životu marljivo radili, razvili neke poslove, osnovali tvrtke i obogatili se svojim radom. Možda će reći kako u životu nisu uradili ništa posebno loše. Ipak, neki od njih nikada se nisu potrudili zauzeti se za siromašne ljude oko sebe. Nikada se nisu potrudili zauzeti se aktivno za prava onih koji su na rubu društva. Treba ovdje napomenuti kako i sam aktivizam može postati idolatrija. Primjerice, često je naš aktivizam i zauzimanje za dobro jednih na štetu drugih; neki se ljudi više zauzimaju za prava životinja nego se zauzimaju za prava ljudi. Aktivizam postaje idolatrija onda kada pokušavamo izgraditi bolji svijet u svom nestrpljenju, isključujući Boga i Njegovu inicijativu. Netko bi mogao reći: "Ja nisam vjernik, ali vjerujem da nekakva sila postoji i nastojim činiti dobro. Ipak, ne petljam se previše u religiju". No, i u tome leži problem jer smo uložili jako malo truda u svome životu da budemo s Bogom i više ga upoznamo. Drugim riječima, grijeh je i sama naša nezainteresiranost. Ni jedan od nas nije pravedan. To je kao da smo na sudskom procesu i svi dokazi ukazuju na našu krivnju.

U 3,19-20 Pavao kaže kako zakon služi kao ogledalo za nas.

Ako ćemo biti iskreni, nema ni jednog od nas koji nikada nije prekršio ni jednu od Božjih zapovijedi. Stvarnost je da smo prekršili puno više. Kada građanin jedne države prekrši njezin zakon, mora platiti kaznu, bez obzira na to o kojem se zakonu radi. Što se događa kada smo krivi pred Bogom?

Pred nama se otvara pitanje: kako se grešni čovjek može naći pravednim pred Bogom? Vidjeli smo kako nas pravednim neće učiniti to što nismo učinili nešto posebno loše, niti to kada smo učinili nešto dobro. Loše stvari bolje je i ne spominjati. Kada Bogu pokušavamo pristupiti u svojoj pravednosti, pristupamo

5

Sve ono što nismo mogli učiniti mi, sve standarde koje nismo mogli ispuniti mi, ispunio je Isus Krist. mu u ponosu i na taj način poričemo svoju potrebu za Bogom i drugim ljudima. Ponos je temeljni grijeh koji nas povlači u vrtlog zla iz kojeg sami ne možemo izići. Stalno se vrtimo u krug.

U 3,21-22 Pavao konačno daje odgovor. Čovjek u svojoj mudrosti, moralnosti, pa čak i u aktivizmu, nije uspio doći Bogu niti ispuniti Njegove standarde. Bog je sada izvan ljudskih pokušaja, izvan pravednosti koja bi došla po zakonu, otvorio put po kojemu je moguće doći Bogu. To je put: "po vjeri u Isusa Krista". Što to znači? Sve ono što nismo mogli učiniti mi, sve standarde koje nismo mogli ispuniti mi, ispunio je Isus Krist.

Na koji je način Isus ispunio Božje standarde? Glavni ljudski problem je ponos ili odbacivanje potrebe za Bogom i drugim ljudima. Isus je ispunio te standarde tako što je živio pravedan život u svome odnosu prema nebeskom Ocu i drugim ljudima oko sebe. Svoju predanost Očevoj volji i drugima Isus je pokazao do kraja i to do smrti na križu. Ključno je razumjeti: Isus je živio požrtvovni život za druge, za mene i tebe. To znači da je i njegova smrt na križu bila za druge. Isus nije umro zato što je Časopis za duhovni život

morao umrijeti, već zato što je na križu umro umjesto nas, zbog naših grijeha. Ono što se na križu dogodilo mogli bismo predočiti sljedećom slikom: mi smo bili u sudnici gdje su svi dokazi govorili u prilog našoj krivnji. U trenutku kada nam je trebalo dosuditi pravednu kaznu, u sudnicu ulazi naš brat Isus i plaća otkupninu za nas. Naravno, otkupnina koju je Isus platio nije bio novac, već njegov život. Budući da je Isus dao svoj život za nas, mi više ne moramo umrijeti zbog naših grijeha, već možemo živjeti u pravednosti pred Bogom.

Kako nam se onda pripisuje Isusova pravednost? Ne zakonom djela, već zakonom vjere o kojoj Pavao govori. Pred Bogom su opravdani svi oni koji vjeruju Isusu i svemu onome što je Isus po svome požrtvovanom životu učinio za nas. Kada svoj život vjerom stavljamo u Isusove ruke, onda Bog više ne gleda našu nepravednost, već u nama prepoznaje Isusovu pravednost. Božja pravednost se otkrila po vjernosti Isusa Krista i otvorena je svima koji će njemu pristupiti u vjeri ili povjerenju.

Pred nama ostaje odluka. Ostaju dva puta. Kako ćemo pristupiti Bogu? 1. U svome ponosu? Po našim pravednim djelima?

Po našoj mudrosti, moralnosti, aktivizmu? Hoćemo li Bogu reći da smo mi dobri ljudi i da nas On zbog toga mora prihvatiti u svoje kraljevstvo i život vječni? 2. Ili ćemo Bogu pristupiti u povjerenju kao našemu Ocu koji je po Isusu Kristu, svome Sinu, učinio sve ono što mi sami nismo mogli učiniti, i na taj način nas po svojoj milosti, po križu, učinio pravednima i dao nam mogućnost da u punoj slobodi živimo onaj isti život požrtvovanosti za druge ljude oko sebe kao što ga je i Isus živio.

Kako bismo bolje razumjeli koncept Isusa kao žrtve za naše grijehe, trebamo poznavati starozavjetni koncept žrtve. Opis ovog koncepta nalazimo u knjizi Levitskog zakonika 16. poglavlju.6 Zbog grijeha stajala je prepreka u zajedništvu između svetog Boga i grešnih ljudi. Ovdje pomaže slika sunca. Bez sunca nema života na zemlji, ali suncu ne možemo pristupiti kada i kako mi želimo. Slično je i u našem pristupu Bogu. Samo jednom u godini svećenik bi mogao ući u najsvetije mjesto hrama i to jedino noseći krv životinje. Ta životinja, jarac, simbolizirala je otkup za grijehe. Svećenik bi njegovom krvlju poškropio Kovčeg saveza koji je prebivao u tome najsvetijem mjestu, predstavljajući samu Božju prisutnost. Ona bi se u Starom zavjetu manifestirala u obliku oblaka. Tim činom otvorio bi se put u zajedništvo Boga i čovjeka. Svećenici bi to morali raditi svake godine iznova kako bi grijesi naroda bili oprošteni i kako bi imali zajedništvo sa Bogom. Vani izvan hrama, pred okupljenim narodom, svećenik bi stavio ruku na glavu jarca i molio za grijehe naroda. Taj bi se postupak morao ponavljati svake godine na Dan pomirenja.

Pavao kaže kako je ponavljanju žrtve došao kraj. Ona je samo bila slika Isusa – janjeta, čija je krv prolivena na križu kako bi u njemu grešni ljudi i sveti Bog ponovno mogli imati zajedništvo.

Sada svi ljudi mogu doći Bogu po Isusu, tako da svoje pouzdanje vjerom stave u djelo koje je on učinio na križu. O tome čitamo u Efežanima 2,8-10 "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.

Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo." Na taj način čovjek postaje pravedan pred Bogom, primajući Božji milosni dar spasenja po Isusu Kristu kao svoj dar po vjeri. Taj dar je sada kapital iz kojega čovjek može živjeti posvećen život.

Pred nama je izbor: hoćemo li Bogu dolaziti sa stavom kako smo u osnovi dobri ljudi? Hoćemo li pred Njega donositi svoja dobra djela, u nadi da ćemo postići milost? Hoćemo li mu pristupiti kao direktoru firme, podnoseći izvještaj sa popisom naših uspjeha? Zašto mu ne bismo pristupili u povjerenju, kao što dijete pristupa svojim roditeljima? Zašto mu ne bismo pristupili vjerom, i to vjerom utemeljenom u istini Božje Riječi kako je ono što je Isus učinio na križu dovoljno za nas? Zašto od danas ne bismo živjeli život oslobođen tereta krivnje i nastojanja da odobrovoljimo gnjevnoga Boga? Možemo živjeti život slobode, znajući da su naši grijesi po Isusu oprošteni. Od toga trenutka možemo živjeti život zahvalnosti, činiti dobra djela ne zato što moramo, već iz zahvalnosti zbog onoga što je Bog učinio za nas.

Isus je ispunio te standarde tako što je živio pravedan život u svome odnosu prema nebeskom Ocu i drugim ljudima oko sebe.

Crkva koja se stalno obnavlja uvijek iznova treba usklađivati svoje propovijedanje sa evanđeljem Božje milosti.

— mr. sc. David Kovačcevićc BILJEŠKE 1 Usp. E.H. Broadbent, Jedna povijest Crkve (Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989.).

2 Usp. Jasmin Milić, Povijest reformirane Crkve u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na reformiranu župu Tordinci (Osijek: Visoko evanđeosko teološko učilište, 2014.), 25 3 Usp. Jean Calvin: The Necessity of Reforming the Church (online), Dostupno na https://www.monergism.com/thethreshold/sdg/calvin_necessityreform.html, pristupljeno 28. veljače 2017.

4 Bruce L. Shelley, Church History in Plain Language (Dallas: Word Publishing, 1995.), 237.

5 Paul Athaus, The Theology of Martin Luther (Philadelphia: Fortress Press, 1966.), 227.

6 Leander E. Keck ur., The New Interpreters's Bible (Nashville: Abingdon Press, 2002.), 474.

6

Potreba za

samoga sebe

STALNIM MIJENJANJEM

K

ada se osvrnemo unatrag i promotrimo povijest, vidimo koliko je bila potrebna promjena i obnova Kristove Crkve te koliko je bilo važno da Bog koristi ljude da bi se to i dogodilo. Službena Crkva tog vremena nije prepoznala potrebu za preoblikovanjem, nije bila spremna na promjene i zbog toga u tim danima nije ni iskusila preobražaj. Da bi se mogla pokrenuti potrebna reformacija i obnova, Luther je bio prinuđen izaći iz okvira Rimokatoličke crkve. No, što je s tobom i sa mnom, dragi čitatelju, je li možda i nama potrebna promjena i obnova, je li nam ona neophodna? Da bi odgovorio na to pitanje, podijelit ću s tobom priču o sebi i priču o čovjeku koji je živio prije otprilike 2000 godina, o Isusovu suvremeniku, cariniku Zakeju.

On je živio u Jerihonu i bio je šef poreznika, što je značilo da je radio za Rimljane – okupatore, i za njih je prikupljao porez. Zbog toga je bio smatran domaćim izdajnikom i ljudi ga nisu voljeli. Povrh svega toga, bio je bogat, a da određenu plaću nije imao. Rimljani bi odredili koliko poreza treba njima skupiti, a što je više od toga, mogao je zadržati. Tako se

7

Zakej obogatio, otimajući od svojih sugrađana. Nije ni čudo što ga nisu voljeli i što su ga smatrali velikim grešnikom.

Zakeju je novac bio na prvom mjestu u njegovu životu i nije prezao ni od čega da do njega dođe. Njemu je bila potrebna, čak neophodna, osobna promjena.

Ja sam prije zadnjeg rata živio u Mostaru i bio šef u kasinu. Ljudi su se kockali i ostavljali teško zarađeni novac od kojeg smo moje kolege i ja dobivali jako velike plaće. Mnogi su ljudi poradi kocke financijski propali, mnogi brakovi doživjeli svoj krah, a neki su čak i završili u zatvoru jer su krali da bi mogli kockati. Jako velika plaća mi nije bila dovoljna pa sam potkradao vlasnika kasina, a kupio sam također i svoje aparate za kockanje koje sam držao na nekoliko mjesta u gradu.

Novac mi je bio na prvom mjestu i nisam prezao ni od čega da do njega dođem.

Doista, bila mi je neophodna promjena života.

Zakej je čuo o Isusu, čuo je o čudesima koja je on činio, čuo je o promjenama grešnika koje im je donio i čuo je da taj Isus upravo sada prolazi kroz njegov grad. Požurio je da ga vidi, no kako je

bio nizak, morao se popeti na drvo jer je bila velika gužva. On, šef poreznika, gle, poput djeteta se penje na drvo. Znao je da ga mora vidjeti. Kad je Isus naišao, pogledao je na njega, pozvao ga po imenu i najavio se kao gost u njegovu domu.

Zakej je, sav radostan, brzo sišao i primio Isusa u svoj dom. On je bio spreman za svoju osobnu promjenu.

I ja sam čuo o Isusu, ali sam smatrao da mi on ne treba u životu. Čak sam mislio da je priča o Isusu mit ili bajka. I onda je 1992. godine rat pokucao na vrata Bosne i Hercegovine. Roditelji su mi bili u miješanom braku: otac Srbin, a majka Hrvatica. Kojoj strani da se priklonim, protiv koga da se borim, protiv oca ili majke, kako ići sam protiv sebe? Bio sam očajan.

I sjetio sam se Isusa: možda on ipak postoji. Zazvao sam ga u molitvi, a on me "pogledao u oči" i najavio svoj ulazak u moj život. Nisam bio spretan i brz kao Zakej; bio sam zbunjen i izgubljen i trebalo mi je par godina da se odlučim prihvatiti Isusa, no bio sam spreman za promjenu.

Nakon što je primio Isusa u svoj dom, Zakej je odlučio da pola svoga imanja podijeli siromasima, a svima onima koje Časopis za duhovni život

Bio sam povrijeđen i u strahu od nekog novog rata u budućnosti. Isplanirao sam život vani u materijalnom blagostanju. I onda me Isus pozvao da se vratim, da ostavim obećanu mi baštinu, da napustim posao i da se vratim u Mostar. je prevario vrati četverostruko. To je bilo i više od onoga što je Stari zavjet propisivao. Zakejevi prioriteti su se promijenili, što je bio dokaz njegove unutarnje promjene koja se dogodila kada je odlučio vjerom prihvatiti Isusa i slijediti ga. Isus ga je pohvalio te izjavio pred svima da je došlo spasenje u njegov dom i da je i on sin Abrahamov. Zakej je bio Židov pa zar nije kao takav bio i sin Abrahamov i onda dok je varao ljude i dok je trčao za novcem? Isus nije govorio o krvnoj vezi s Abrahamom nego o duhovnoj: Abraham je bio čovjek koji je vjerovao Bogu, čovjek vjere. Kada je Zakej odlučio povjerovati Isusu i slijediti ga, dogodila se promjena njegova bića i života, postao je čovjek vjere, postao je duhovni Abrahamov sin.

Prošlo je par godina dok nisam potpuno povjerovao u Isusa i dok se nisam odlučio pokajati za svoje grijehe te prihvatiti Isusa za svoga osobnog Spasitelja i Gospodina i slijediti ga. Prihvatiti ga za Spasitelja značilo je priznati da sam grešan, značilo je tražiti od njega spasenje, oslobođenje, milost promjene i zahvaliti mu što je na križu umro radi mojih grijeha da bih ja mogao biti oslobođen i spašen od njih. Primiti ga za svoga Gospodara značilo je reći mu: "Isuse, neka ne bude više moja volja u mom životu nego tvoja!"

Rat je ubrzo izbio, a ja sam napustio Bosnu i Hercegovinu te se zarekao da se nikad neću vratiti. Bio sam povrijeđen i u

strahu od nekog novog rata u budućnosti. Isplanirao sam život vani u materijalnom blagostanju. I onda me Isus pozvao da se vratim, da ostavim obećanu mi baštinu, da napustim posao i da se vratim u Mostar. Moja volja ili Njegova? No, dogodila se promjena - ona je već bila prisutna: i ja sam Abrahamov sin, ne po ljudskoj krvi nego po vjeri, po Isusovoj krvi koja je na križu i za mene prolivena! I evo me danas, dvadesetak godina kasnije, u Sarajevu, služim Isusu i slijedim ga. Bilo je tu i teških trenutaka: u zadnjih osam godina dva puta mi je bio dijagnosticiran rak, a prošle godine morao sam izvaditi i jedan bubreg. Osim toga, neprijatelj je donosio nedoumice i sumnje, no po milosti Božjoj ostao sam vjeran Isusu. A kamo sada da odem, kao što ono Šimun Petar reče: "Gospodine, kome da idemo?

Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 6,68).

Znam kakav je bio moj život bez Isusa i znam kakav je sada - nikada se ne bih vratio na staro!

Možda čitaš ovo i razmišljaš ovako: Zakej je bio šef poreznika, a Slavko šef u kasinu: njima je i trebala promjena, no ja, ja sam dobar, meni Bog ne treba. Ako tako misliš, grdno se varaš! U Bibliji piše da nema pravedna ni jednoga (Rim 3,10), da su svi sagriješili i svi su lišeni Božje slave (Rim 3,23) i Njegove prisutnosti u svome životu. Svima je potreban Isus i svi moraju osobno doći na mjesto odluke - prihvatiti ga za Spasitelja i Gospodina. Ako to još nisi učinio, sada je dobar trenutak: Isus te gleda i hoće ući u tvoj

život - jesi li spreman prihvatiti ga? Ako si to učinio, ako si "sin Abrahamov", je li nakon tvoje odluke da slijediš Isusa prestala potreba za daljnjim mijenjanjem i suobličavanjem Isusu? U Rimljanima 12,1-2 nalazimo divan podsjetnik da naše mijenjanje nije dovršeno. Stoga trebamo svakodnevno obnavljati svoj um kako bismo mogli spoznati što je Bogu ugodno.

To je stalni proces koji traje cijeli život. I sam Pavao, svjestan potrebe za stalnim mijenjanjem i usavršavanjem, izjavljuje: "Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu" (Fil 3,12-14). Ako li je neprestano mijenjanje, obnavljanje i usavršavanje bilo potrebno apostolu Pavlu, koliko li je to i nama potrebno?

— Slavko Hadžic, pastor u Sarajevu

8

tajna

Neka ti ne bude

J

este li ikada doživjeli da vam se dogode dobre stvari?

Možda ste imali odličan dan na poslu ili ste kupili kvalitetnu hranu u supermarketu po sniženoj cijeni, ili otkrili stvarno dobar proizvod (tehničku napravu, odjeću, knjige), učinili nešto što vam je uljepšalo dan. Svi volimo osjećaj kada nam se dogodi nešto iznimno, zar ne? U stvari, tada to jedva čekamo podijeliti s ljudima koje poznajemo, a kada pričamo o tome svojim prijateljima, ne želimo izostaviti ni jednu pojedinost. Volimo podijeliti uzbuđenje sa svima njima: učiniti da oduševljenje potraje koliko god i priča.

Vidite, čovječanstvo je stvoreno s ciljem razvijanja komunikacije i stvaranja odnosa. Svaki dan našeg života uvijek će uklju-

čivati razgovor s ljudima iz naše sredine, s onima koje dobro poznajemo, ali i s nekima koje smo sreli samo jednom u životu. Većina ljudi s kojima se upuštamo u razgovor ima vlastite probleme i nadaju se dobru ishodu. To je razlog zašto trebamo podijeliti s njima svoje najznačajnije iskustvo u životu, iskustvo obnovljenog odnosa s Isusom.

Ne možemo zadržati za sebe čudesno iskustvo spasenja kao neku svoju tajnu. Štoviše, jedna od najvažnijih zadaća koju kao vjernici imamo jest širiti evanđelje Isusa Krista. Rečeno nam je da naviještamo Radosnu vijest o Isusu Kristu, o tome kako je umro za naše grijehe, tako da tko god vjeruje u njega ima oproštenje grijeha i prima vječni život. (Iv 3,16, Rim 10,9).

Svi volimo osjećaj kada nam se dogodi nešto iznimno, zar ne? U stvari, tada to jedva čekamo podijeliti s ljudima koje poznajemo, a kada pričamo o tome svojim prijateljima, ne želimo izostaviti ni jednu pojedinost..

9

Časopis za duhovni život

Ja sam misionarka i svjedočiti drugima o Kristu je ono što me motivira živjeti darovani mi život. Služila sam u Indiji i Kini, a sada i u ovoj lijepoj zemlji.

Sjećam se jednog iskustva: jednom sam prigodom nevjernicima svjedočila o Isusu. Uporno sam pokušavala govoriti o Božjoj ljubavi. Međutim, činilo se da nitko nije mario za to. Na izmaku dugog napornog dana i truda, otišla sam kući poražena. Odjednom je uvečer neki čovjek stigao do moje kuće u pratnji svoje kćeri. Zatražio je posebnu molitvu za sebe jer je htio da ga Isus izliječi od njegove sljepoće. Molila sam za njega i Isus mu je povratio vid! Taj je čovjek svoje srce i život predao Isusu. Slava Bogu!

Od vitalne je važnosti drugima govoriti o Isusu, no to nije uvijek lako. Stoga nam je potrebna mudrost, snaga i vodstvo Duha Svetoga. Sveto pismo nas uči da trebamo biti taktični kada spašavamo duše. U Mateju 10,16 Isus pojašnjava kojom strategijom se promiče evanđelje: "Šaljem vas kao ovce među vukove.

Prema tome, budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi."

Možda neće biti lako, ali upamtite: Duh Sveti će vam dati riječi koje ćete govoriti; dat će vam i hrabrosti za to.

Stoga ću podijeliti s vama nekoliko načina kako bi svjedočenje o Isusu bilo olakšano i uspješnije:

Odjednom je uvečer neki čovjek stigao do moje kuće u pratnji svoje kćeri. Zatražio je posebnu molitvu za sebe jer je htio da ga Isus izliječi od njegove sljepoće.

Molila sam za njega i Isus mu je povratio vid.

1. Govorite o tome što je Bog učinio za vas: ako pričamo o vlastitom iskustvu Božje pomoći, kako nas je spasio od mnogih opasnosti i nevolja, ljudi ne samo da će se zainteresirati za Boga već će ih zanimati što On može učiniti za njih. Svoje svjedočanstvo uvijek završite pozivom na molitvu i zajedno molite Boga da vam pomogne i očituje se u njihovu srcu kao živi Bog. 2. Započnite svoj dan molitvom Bogu da vam da prigodu svjedočiti nekoj osobi o Isusu i njegovoj ljubavi za tu osobu. Kada molimo za ovo, Bog ne samo da pomaže i daje hrabrost za svjedočenje već će Duh Sveti početi unaprijed djelovati u njihovu srcu.

3. Pozovite prijatelje u svoj dom i zajedno pogledajte neki kršćanski film. Možete također pozvati pastora ili neke od svojih prijatelja iz crkve da vam na kraju filma pomognu podijeliti kratku biblijsku poruku i potaknuti ljude da zaištu od Isusa spasenje.

4. Šaljite biblijske citate i kratke molitve u obliku tekstualne poruke. Ako ste takva osoba kojoj se svatko povjerava sa svojim problemima, onda iskoristite tu priliku i pošaljite im biblijski citat uz napomenu da molite za njih.

5. Ne ispuštajte Boga iz svojih svakodnevnih razgovora. Nađite načina kako spomenuti Isusa tijekom razgovora. Kada vas ljudi pitaju kako ste, možete odgovoriti ovako: "Hvala Bogu dobro sam" ili "Sretan sam što mi je Bog dao još jedan dan života". Kada se pozdravljate na odlasku, zašto ne biste rekli: "Doviđenja i neka te Bog blagoslovi ili Bog neka te čuva". Naš najjači primjer svjedočenja o Isusu jest naš život koji živimo u spoznaji Boga.

Ne znamo koliko dugo smo još na ovome svijetu, ali nadam se da ćemo ga iskoristiti najbolje što znamo kako bismo pomogli drugima da se spase. Hajdemo svjedočiti za Isusa ljudima oko sebe. Nemojmo čuvati njegovu poruku kao tajnu jer On dolazi uskoro.

— Angelica Garcia , misionarka u Hrvatskoj 10

na svijet Kako utjecati OKO SEBE?

U

članku "Srbija pred pucanjem", časopis Press objavio je šokantan statistički podatak: "Svaki četvrti čovjek u Srbiji boluje od depresije. Godišnje Srbi potroše više od pet milijuna kutija lijekova za smirenje. Od alkoholizma boluje 25 posto stanovništva, što je čak 10 posto više u odnosu na "normalna" vremena, kada se taj postotak kretao oko 15 posto."

Ova statistika mi se zarila kao oštrica u srce. Dio moje službe uključuje praćenje situacije u našoj zemlji i često čitam porazne brojke. Bolno je što su te brojke ljudi oko nas.

Sjećam se sahrane mladića od trideset godina. Ime mu je bilo Nikola i bio je heroinski ovisnik. Proveo je 15 dana u centru za rehabilitaciju (u sklopu naše crkve). Tu smo se upoznali, ali je izašao i nastavio s drogiranjem. Poslije šest mjeseci stajao sam u pogrebnoj povorci. Bilo mi je teško radi Nikole, ali i onih 20 mladića i djevojaka koji su očigledno išli istim putem. Gledao sam dilera kako utjeruje dugove na toj sahrani i kako dobacuje ljudima oko groba: "Ti si sljedeći". Užasno me sve to potreslo. Jedina mi je utjeha bila ta da je Nikola imao šansu, iskusio je barem dio Kristove milosti i prihvaćanja tijekom tih 15 dana u centru. Na istoj sahrani posebno me ganuo lik mladića od 20 i nešto godina. Bio je mršav, upalih obraza i upaljenih očiju. Morao sam mu prići i

11

Časopis za duhovni život

Bog je tu da spasi po nama i mijenja živote drugih ljudi, tako da Srbija, Hrvatska i cijeli Balkan ne budu pod paljbom beznađa, nego da u njima odjekne pucanj naviještanja Evanđelja kao nade u novi i bolji život! ponudio sam mu pomoć – rehabilitaciju... Odbio je riječima da je na metadonskoj terapiji i da je u redu. Poslije sam čuo da je mrtav.

Statistika je značajna informacija, ali iza tih brojki ne vidimo ljude zarobljene, ponižene, depresivne... Statistika skriva stvarnost, umanjuje bol... A možda nam je bol potrebna da bi nam bilo stvarno stalo?

Naš Gospod Isus Krist govori: "Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze" (Mt 5,13). John Stott je prokomentirao ove riječi: "Kršćani okrivljuju meso što se kvari, a sol koja bi ga mogla sačuvati je izvađena iz njega; okrivljuju kuću da postaje tamnija, a svjetlo je uklonjeno iz nje. Vrijeme je da kršćani prepoznaju svoju odgovornost da budu sol i svjetlo našem društvu." Razmišljam i o riječima Martina Luthera Kinga (Kristova sljedbenika, pastora i borca za ljudska prava), čovjeka koji je učinio sve da bude sol i svjetlo svijetu i da utječe na svijet oko sebe. Riječi je izrekao dva mjeseca prije nego što je ubijen u atentatu, govoreći o kraju svoga života, o onome što ostaje iza njega: "Ako itko od vas bude tu kada se susretnem sa svojim danom, ne želim dugački sprovod. I ako netko bude držao posmrtni govor, recite mu da ne govori predugo. Razmi-

šljam i o tome što bih htio da kažu. Recite im da ne spominju moju Nobelovu nagradu za mir, to nije važno. Recite im da ne spominju da imam onih drugih četiristotinjak nagrada, to nije važno. Recite im da ne spominju gdje sam išao u školu. Htio bih da netko spomene dan kada je Martin Luther King pokušao dati svoj život kako bi služio drugima. Htio bih da netko tog dana kaže da je Martin Luther King pokušao voljeti nekoga.

Htio bih da kažete toga dana da sam pokušao biti u pravu u vezi s ratom. Htio bih da budete u mogućnosti reći toga dana da sam uistinu pokušao nahraniti gladne. I htio bih da kažete kako sam pokušao u svom životu obući one koji su goli. Htio bih da kažete tog dana da sam pokušao u svom životu posjetiti one koji su bili u zatvoru. Recite im da sam pokušao voljeti i služiti čovječanstvu [...] I sve druge isprazne stvari nisu važne.

Neću imati novca da ga ostavim u nasljedstvo. Neću imati finih i luksuznih stvari da ih ostavim iza sebe. Za sobom želim ostaviti jedino predani život." (Martin Luther King, Baptistička crkva "Ebenezer", 4.2.1968.) Širom svijeta obilježava se 500 godina Reformacije. Veličanstveni događaj reforme kao povratka biblijskim načelima, događaj koji je snažno protresao naš svijet i još uvijek ga trese.

Međutim, ne želim pisati o povijesnim aspektima ovog događaja. U sljedećih godinu dana očekuju nas mnogi dragocjeni članci, analize i govori na tu temu. U današnjem pisanju posvećujem se potencijalu promjene koji je Reformacija donijela.

Siguran sam da ovu moju tezu treba bolje ispitati i da će povjesničari mnoge od razloga pronaći u povijesnom trenutku buđenja nacionalne svijesti... No, razmišljam zašto se Reformacija toliko brzo širila i prodrmala Europu? Vjerujem ne samo zbog poruke, nego i onoga što su ljudi doživjeli prihvaćajući poruku Evanđelja; poradi iskustva obraćenja koje iz temelja mijenja tvoj život, donoseći smisao, radost, pobjedu, život, novu nadu...

Možda sam subjektivan jer je to moje iskustvo? S dvadeset godina života došao sam do ruba zbog depresije, alkoholizma i beznađa. Pokušavao sam prekinuti s tim stilom života, ali sam tonuo sve dublje i dublje. Nada je zasjala tek kada sam čuo da me Isus voli i želi me spasiti. Mene spasiti? Pa zar ne moraš biti dobar, zaslužiti da te Bog prihvati – mislio sam. Poruka koju sam čuo do tada bila je stara, nereformirana poruka da se do Boga dolazi svojim zaslugama. A ja nisam imao ni snage, ni mogućnosti promijeniti se. Nisam se mogao pokajati, ni ispraviti svoj grešni život.

No, nastavili su mi govoriti da me Bog voli i da me hoće spasiti, često su mi to govorili dok sam bio pod utjecajem alkohola i droge. Na kraju sam odlučio probati i provjeriti je li to istina.

Molio sam, tražeći od Isusa da me spasi, da mi oprosti grijehe i pruži mi nadu. Danas, dvadeset tri godine poslije te molitve, tipkam ovaj članak u svom domu (nisam ni očekivao da ću toliko živjeti), dok su tu moja supruga i djeca (što sam mislio da nikada neću doživjeti da ja budem otac) i pišući o Bogu koji je nada za ovaj svijet. Završio sam dva fakulteta te se bavim mnogim stvarima koje volim raditi. Od osobe koja je išla u propast smjer mog života je promijenjen jer sam prihvatio istinu da se Bogu dolazi vjerom, kroz žrtvu Isusa Krista, po Njegovoj milosti, kako to kaže Sveto pismo. Neka je slava Bogu za to! Vjerujem da je snaga Reformacije bila u radikalnoj poruci Evanđelja koje je mijenjalo smjer ljudskih života, baš što čini i danas. Bog je tu da spasi po nama i mijenja živote drugih ljudi, tako da Srbija, Hrvatska i cijeli Balkan ne budu pod paljbom beznađa, nego da u njima odjekne pucanj naviještanja Evanđelja kao nade u novi i bolji život!

— Dušan Beredi - Bera, pastor u Novom Sadu 12

Kušnja

- PUSTINJA I POZORNICA

P

ustinja i pozornica. To su dva područja koja su izravno povezana s kušnjom. U Mateju 4, Marku 1 i Luki 4 nam se opisuju svi ti događaji. Matej i Luka nam nekako daju najpodrobnija izvješća o tome što se dogodilo, a potonji kaže da je Isus nakon krštenja u vodi bio pun Duha Svetoga i da ga je Duh odveo u pustinju da ga tamo kuša đavao.

Ne postoje zaobilaznice u životu. Nakon što je nadvladao i pobijedio kušnje, Isus se vratio iz pustinje pun sile Duha Svetoga. Svratio je u Galileju i započeo svoje javno djelovanje. Bio mu je to prvi javni nastup. Tako je imao pozornicu i pustinju. Ta dva područja izravno su povezana s kušnjom. Pozornica je beznadna, prazna i opoganjena bez pustinje: stoga ćemo se povući s pozornice natrag u

13

pustinju da bismo se suočili s kušnjom i tamom koja je u njoj: kada pobijedimo tamu, vratit ćemo se natrag i zakoračiti na pozornicu sa silom Duha Svetoga. Mi ljudi uglavnom više volimo pozornicu na kojoj smo važni od istine koja nas oslobađa. U tome je sva tragedija današnjeg kršćanstva, na neki način možemo reći kršćanskog vodstva jer postoji pritisak: pritisak u nama, pritisak u društvu, pritisak na poslu, u crkvi, pritisak pozornice, a i pritisak da se moramo probiti i uspjeti.

To je onaj uzvišeni podij. Da bismo bili viđeni, da bismo bili priznati, da bismo bili poznati, da bismo bili voljeni i prihvaćeni u okruženju u kojem živimo, da bismo dokazali svoju vlastitu vrijednost pred Bogom i ljudima, mi se uspinjemo na pozornicu. Jer ako se nemamo gdje

dokazati, onda to barem pokušavamo u svom selu ili u mjesnoj crkvi.

Pozornica moga i tvoga života Tvoja pozornica je tvoje ja, područje tvojeg javnog djelovanja, tvoje služenje Gospodinu s darovima i pozivom koji si od Njega primio. Pozvani smo javno proslavljati Boga onim što smo od Njega primili nasamo, u skrovitosti. Kaže Isus da se zapaljena svjetiljka ne stavlja pod stol, nego na stol da svi vide njeno svjetlo. To znači da je služenje javno, a ne tajno. Ono je uvijek javno jer kad mi služimo, služimo drugim ljudima. A kad služiš drugim ljudima, postaješ vidljiv i prepoznatljiv.

Isusovo služenje, odnosno njegovo javno djelovanje, nije moglo biti tajno jer Časopis za duhovni život

Pustinja je mjesto gdje nam Bog govori.

A pozornica je mjesto gdje mi javnosti prenosimo što smo od Njega čuli. se odvijalo u javnosti. Isus je u nekoliko navrata pokušao ograničiti širenje glasa o njemu u javnosti, braneći nekim ljudima kojima je čudesno pomogao da svima trube o njemu i njegovim djelima.

Međutim, dotični su činili baš suprotno: odmah su počeli svima pričati što im je učinio. Tako njegovo služenje nije moglo ostati tajno. Ono je uvijek bilo javno. Kad se Bog proslavlja, onda se to vidi. Ne možemo proslavljati Gospodina na drugi način. Žalosno je što se kroz povijest pozornica često pretvarala u mjesto tjeskobe, nadmetanja, međusobne borbe toga tko će biti bolji, veći i uspješniji. Pozornica je veliko iskušenje.

Mi se uspinjemo na pogrešno mjesto.

Pozornica u Bibliji uopće nije stvarnost na koju se ljudi trebaju uspinjati. U našoj službi, u našem služenju Gospodinu, mi se ne trebamo uzdizati, nadmetati, međusobno boriti, probijati ili natjecati.

Pustinja je suho, prazno, nenastanjeno i mračno mjesto, odvojeno od civilizacije, ljudi, buke, trendova i natjecanja. Ta dva mjesta, pustinja i pozornica, međusobno se naizgled potpuno isključuju. Mi logički ne možemo pronaći jednu jedinstvenu dodirnu točku koja bi ih povezivala.

Na pozornici su reflektori, buka, ljudi, aplauzi; na njoj se nešto događa. S druge strane, pustinja je u potpunoj tišini, u potpunom mraku, u izoliranosti, bez igdje ičega oko tebe. Ta dva mjesta naizgled nemaju nikakve veze. Međutim, u

Svetom pismu, ispod radara našeg uma, naše logike i naše inteligencije, ona su međusobno duboko povezana, i to puno dublje nego što mi to možemo zamisliti.

Pustinja je mjesto gdje nam Bog govori.

A pozornica je mjesto gdje mi javnosti prenosimo što smo od Njega čuli. Pozornica nije mjesto gdje nam Bog govori.

Pustinja je mjesto gdje nam On govori. U hebrejskom jeziku postoji izravna povezanost između riječi "dabar" i "midbar": "dabar" znači "riječ", a "midbar" znači "pustinja". "Midbar" dolazi od korijena riječi "dabar". To nam govori da Božji glas postaje materijaliziran, čujan i jasan u pustinji. Božji glas postaje čujan, glasan i jasan na mjestu gdje nitko ne odlazi i ne želi ići. U Hošei 2,16 Bog govori Izraelu, svojoj zaručnici: ''Stoga ću je evo primamiti da je odvedem u pustinju. I tamo ću progovorit njezinom srcu. I tamo ću joj vratit njezine vinograde.'' Kušnja, kušati ili prokušati znači testirati, isprobati, staviti na probu, dokazati, ispitati ili provjeriti vrijednost nečega. Bog nas podvrgava kušnji jer želi ustvrditi od čega smo sazdani i od čega je sazdana naša vjera.

Pustinja je preša: u njoj bivamo od Boga prešani. U pustinji sve izlazi na vidjelo: sve one stvari koje smo sakrili, a svjesni smo ih, i sve one stvari kojih uopće nismo svjesni o sebi, a koje su duboko potisnute u nama. Pustinja je takvo prešanje da iz nas izlazi sve što je u nama loše, negativno i mračno. Tada ćemo imati samo dva izbora: ili ćemo reći: "Ne mogu vjerovati da je ovo bilo potisnuto negdje u mom srcu. Ja uopće nisam takav, to je sve zbog nje ili njega". Mi možemo uprijeti prstom u osobe, okolnosti i događaje te reći da smo zato takvi ili možemo razumjeti i priznati da iz naših srca može izaći samo ono što je u njima. Kršćanin koji pobjeđuje kušnje ili koji nadvladava kušnje raste. Kršćanin koji ne pobjeđuje kušnje, ne nadvladava tamu koja je u njemu, nego je još dublje potiskuje u sebi. On je lažni kršćanin. Jer vjera koja nije testirana u vatri, nije prava vjera, uči nas Biblija. Ako u našoj skrivenosti pustinje ne priznamo Bogu iz nas proizašle negativnosti i mračne strane, i ne dopuštamo mu da nas očisti i oslobodi od njih, već bježimo od Njega i Njegova prešanja, sve ono loše, mračno i negativno skriveno u nama kad tad će izbiti u javnosti: Bog će namjerno dopustiti da budemo raskrinkani.

Tko se nalazi u pustinji? Bog. Tko odlazi Bogu u pustinji? Božji ljudi. Za razliku od njih, većina nas bježi od pustinje. Koji su se pak odazvali Bogu i otišli u pustinju,

njima On vraća vinograde - ne drugima.

Znate li što to znači? Božji ljudi postaju voćnjak ili voćnjaci u pustinji nakon kušnje i prešanja. Dalje čitamo: ''Pustinja će procvjetati.'' Jeste li znali da Božji ljudi dolaze na pozornicu već procvjetali? Oni su u pustinji procvjetali. Božji ljudi će procvjetati u pustinji i procvjetali će doći na pozornicu. Čitamo također: ''Duh Božji natjerao je Isusa u pustinju.'' To znači sljedeće: Isus nije htio ići u pustinju, nego ga je Duh Sveti odvukao u nju. U ovom slučaju zapažamo Isusovu potpunu podložnost Duhu Svetome i onda kada mu je to bilo jako teško prihvatiti. A što je to potpuna poslušnost Duhu Svetome?

Potpuna podložnost Duhu Svetome je kad mu dopuštamo da nas vodi tamo gdje ne bismo htjeli nipošto ići. To se pak događa samo onda kada smo puni Duha Svetoga: tada ne živimo po svojoj već Božjoj volji. Želite li vi vidjeti probuđenje? Probuđenje našeg naroda? Tada prethodno očistite svoju pozornicu i ponovno je učinite Božjim svetim tlom na kojem će Bog vladati i na kojem će prokušani ljudi proslavljati Njegovo ime. To su ljudi koji su prošli kroz pustinju i ostavili iza sebe svoju tjelesnost. To su oni koji su procvjetali u pustinji. Pustinjski ljudi traže nadahnuće u samoći, u pustinji, također i u gradskoj pustinji. Jesmo li voljni imati svoju pustinju u gradu u kojem živimo?

U tom slučaju, uđimo u svoju tajnu sobicu, zaključajmo vrata za sobom, uđimo u skrivenost: tamo se pomolimo svome Ocu u tajnosti: On će nas čuti i uslišati. Ja osobno nisam čak ni vidio da On negdje drugdje čuje: u toj sobici je Njegovo uho otvoreno jer je to pustinja. To je "midbar".

To je pustinja gdje se događa "dabar": riječ koju nam Bog govori.

Stojan Gajicki je nedavno stavio jedno svoje razmišljanje na Facebook, koje me dotaklo.

Kaže ovako: "Tražiti da tišina progovori, a stalno je izbjegavati. Ni u samoći nema uvijek potrebne tišine. Učiti se kopanju po bogatstvima samoće. Dokle god nam samoća ne postane prijatelj, gurat ćemo se u gomili dezorijentiranih ljudi.''

Koje li istine! Oči vide oblake, a srce sunce. S pouzdanjem srca tjerati oblake i gledati sunce. O tišino, govori mi, ne mogu te više slušati. Haleluja!

— Nebojša Duric, pastor u Puli 14

Bez da se uvrijedimo,

kritiziranja!

UČIMO IZ

S obzirom na to da imamo različita mišljenja i da je za većinu kritika isključivo negativna stvar, često sam tu riječ doživljavala kao prijetnju. Čim je čujemo, unutar nas se spontano javljaju nelagodni osjećaji.

J

edva da postoji čovjek koji će rado prihvatiti kritiku. Primjerice, nekad sam i ja sama vrlo često kritiku doživljavala kao osobni napad. To se ipak promijenilo kad sam se prije nekoliko godina upoznala s jednim starim mudrim čovjekom koji je kritiku nazvao "besplatnim poslovnim savjetom".

Gledajući iz tog kuta na kritiku, uspjela sam stvari unutar sebe drugačije vrednovati. Tako sam postupno naučila doživljavati kritiku ne kao napad na moju osobnost, nego kao dobru podlogu za razvijanje svoje osobnosti.

15

S obzirom na to da imamo različita mišljenja i da je za većinu kritika isključivo negativna stvar, često sam tu riječ doživljavala kao prijetnju. Čim je čujemo, unutar nas se spontano javljaju nelagodni osjećaji. To se događa zato što nitko ne voli da ga se ukori radi ponašanja. Svatko se sjeća kritiziranja iz svoje prošlosti: "Ne radi se to tako! Crtaj kistom, a ne prstom!" Ili: "Kako to držiš? Pazi jer ćeš proliti to mlijeko!" Takve i slične opomene i upozorenja naših roditelja duboko su nam se urezali u pamćenje. Časopis za duhovni život

Naučimo mudro vrednovati Francuska riječ "critique", od koje potječe naša riječ "kritika", prvenstveno znači: razlikovati, promatrati, razgledavati, razlučivati, prosuđivati. Odatle i izvedenica za "kriterij": obilježje, proba, mjerilo. Dakle, radi se o brižnom procjenjivanju, razlučivanju stvari i osoba. Po njoj možemo nešto uvidjeti i prepoznati. Možemo donijeti zaključke. Možemo odlučiti je li događaj bio dobar ili bi se moglo nešto po tom pitanju promijeniti.

U Starom zavjetu mudrosna književnost – naročito knjiga Mudrih izreka – na mnogo nas načina opominje da prihvatimo kritiku i pozitivno je razmotrimo da bismo postali pametniji i mudriji.

"Luđaku se čini pravim njegov put, a mudar čovjek sluša savjete" (Izr 12,15). Ova mudrost će utjecati na naš život jer onaj koji posluša savjet i prihvati pouku, taj će u konačnici postati mudar (Izr 19,20). Tko ne sluša tuđe savjete ili kritiku, njega Sveto pismo naziva luđakom jer time šteti samome sebi.

Naše će se mudro ponašanje odraziti na svaki dio našeg života. "Tko se naputka drži, na putu je života, a zastranjuje tko se na ukor ne osvrće" (Izr 10, 17).

Razmotrimo pouku Često se kaže: "U svakoj kritici ima nešto istine." Neka nas to potakne na ponizno slušanje kritike, sagledavanje njene opravdanosti i prihvaćanje istine! To uistinu vrijedi činiti jer u svakoj kritici postoji doza istine i onda kada se ona i ne odnosi uvijek na onoga kome je upućena. U svakoj kritici čovjek treba otkriti neku istinu o samome sebi. Dakle, u svakoj opravdanoj kritici skriva se neki istiniti iskaz o nama samima. Primjerice, pogledajmo sljedeću rečenicu: "Nemoj obući ovu suknju, ne stoji ti dobro!" Ali tko će odlučiti o tome kome što dobro stoji ili ne?

Onaj kome je poruka upućena vjerojatno će o njoj razmisliti. Ali hoće li takvo stajalište odgovarati istini, to ostaje otvoreno pitanje. Onaj na čiju je adresu kritika upućena mora sam o tome odlučiti. Međutim, činjenica je da se iz ove izjave kritičara jasno

vidi kako mi ova suknja ne stoji dobro. Možda ta osoba i sama nikada ne bi nosila takvu suknju. Možda je primjedba upućena radi seksualne etike ili nečega drugog.

Tri vrste kritike A kako se uspješno nositi s upućenom kritikom? U tome će nam pomoći razlikovanje tri vrste kriticizma:

Prvo, postoji izgrađujuća kritika: lijepo oblikovana s uporabljivim sadržajem. Ova vrsta kritike se može primjenjivati i onda kada je kao takvu ne volimo. Uglavnom, ona dolazi od dobronamjernih ljudi; recimo, od roditelja, prijatelja ili nadređenih, kojima smo važni: oni nose našu stvar na srcu. Mogu izreći svoje mišljenje jer imaju puno iskustva sa svim oblicima kriticizma. Svojim primjedbama će štititi vrijednosti. Stoga, prihvatimo takvu kritiku i promijenimo što je potrebno.

Drugo, postoji neizgrađujuća kritika: ona je loše oblikovana i s teško uporabljivim sadržajem. Ne trudi se svatko oko načina na koji će nešto reći. Činjenica je to i za primjenu kritike. Prečesto kritiziramo nešto ili nekoga bez da promislimo o utjecaju naših riječi. Svojom kritikom bismo, naime, željeli postići neko dobro i unaprijediti neku stvar, ali loše formulirana kritika može djelovati otuđujuće i ranjavajuće poput nezgrapne primjedbe: "Ovo uistinu ništa ne vrijedi." Ili: "Mislim da nisi bio dovoljno jasan!" Slično zvuči kritika s manipulativnom porukom poput ove: "S ovim tu su već mnogi loše prošli!" Ili: "Vjeruj mi, to ti govorim jer ti želim dobro!" U tu kritiku spada takozvana tiha šapćuća sugestija, koja nas posebno može povrijediti, kao ova: "Samo te želim ohrabriti! Pripazi malo, kakve su ti se grozne greške potkrale u tekstu!" Čak da je kritika i istinita, način na koji počinjemo iznositi svoje mišljenje povrijedit će drugu osobu. Ako hoćemo nekoga ohrabriti, onda to i učinimo. Ako hoćemo kritizirati, onda učinimo to dobronamjerno, blago, u istini i ljubavi.

S obzirom na to da je svaka kritika "besplatno poslovno savjetovanje", trebamo joj se radovati. Prihvatimo je, zahvalimo

16

na njoj i promišljajmo o njezinoj istinitosti, jesmo li je dobili iz dobrih namjera? Razmotrimo potrebne mjere za promjenom.

Vidimo li mogućnost pozitivne izgradnje? Pri tome je veoma važno da ne padnemo pod utjecaj negativnih emocija. Ipak, nakon izvjesnog vremena tražimo mogućnost razgovora s osobom koja nas je kritizirala.

Treće, postoji i neurotična, odnosno bolesno emotivna kritika: Ona uglavnom proizlazi iz negativnih reakcija naših osjećaja, recimo ljutnje, zavisti, ljubomore, ponosa, povrijeđenog ega ili osjećaja osobne inferiornosti. Neurotične osobe imaju osjećaj manje vrijednosti: to žele dovesti u ravnotežu. Ako nas neke osobe doživljavaju superiornima u odnosu na njih, pokušat će svoj emotivni balans izjednačiti s kritikom. Prije nekoliko godina saznala sam da je jedan muškarac razgovarao s drugima o meni iza mojih leđa. U jednoj teološkoj raspravi moje mišljenje se nije podudaralo s njegovim pa se stoga ljutio na mene.

Jedno vrijeme sam to šutke trpjela, a zatim i reagirala: "Čujem da me iza leđa ogovaraš. Zašto ne pitaš izravno?" Ignorirao je moje pitanje, pokušavajući započeti teološku raspravu. Uvjeravala sam ga da ću rado pričati o tim pitanjima, ali prethodno bih voljela dobiti odgovor na postavljeno pitanje. Nakon kratke stanke rekao je: "Ti se tako lako izražavaš. Ja nemam šanse u razgovoru s tobom."

Ovaj čovjek je pokušao naći izlaz iz svoje inferiornosti (osjećaja manje vrijednosti). Svoj je emotivni balans pokušao postići tako da me iza leđa ogovarao. Ako primijetimo da se radi neurotične kritike ljutimo ili se u nama javlja sukob, postupajmo mudro.

- Mudar čovjek će ignorirati neurotičnu kritiku. Ponekad svjesno odluči kao da nisi ništa čuo (vidi Izr 7, 21-22).

- Mudar čovjek svoje pouzdanje stavlja u Božju snagu i sposoban je u određenoj situaciji biti samo promatrač. Ne mora reagirati (vidi Ps 92).

- Mudar čovjek je kadar odlučiti da ga nije briga ako ga netko ne cijeni i krivo sudi.

- Mudar čovjek se u svojim potrebama okreće Bogu, ne da se odvojiti od svojih ciljeva.

• Ako nam naši dušobrižnici nude pomoć, prihvatimo je!

• Po mogućnosti, situaciju koristimo za bolje upoznavanje sebe, a i drugih.

• Opraštajmo ako nas uvrijede!

— dr. Martina Kessler, teolog i psiholog

Kao kršćani, možemo se pouzdati u Kristovo oproštenje, ali ustrajmo djelovati u skladu s našom odlukom! Ako nam uspije dobro se postaviti prema kritikama koje će nas snaći, bit će to nezamjenjiva pomoć nama samima, a i drugima.

- Možemo ostati smireni i staloženi – Bog pazi na nas.

Vježbajmo se u naučenom Sve znanje koje smo primili ne može nadomjestiti praksu.

Možemo imati golemo znanje o kritici, ali u praksi se ne znati ispravno odnositi prema njoj. Činjenica je da nam u našoj svakidašnjici teško pada tuđa kritika, da se teško nosimo s njom i uglavnom se ne uspijevamo ispravno odnositi prema njoj. Stoga, kao i u drugim stvarima, glede kritike, moramo biti odlučni, dosljedni i vježbati se u ispravnom odnosu prema njoj.

Odlučimo se za mudro i ispravno reagiranje na upućene nam kritike. Uspijemo li u tome, proslavimo to na svoj osobni način!

Ne uspijemo li u tome, nemojmo se obeshrabriti!

Kao kršćani, možemo se pouzdati u Kristovo oproštenje, ali ustrajmo djelovati u skladu s našom odlukom! Ako nam uspije dobro se postaviti prema kritikama koje će nas snaći, bit će to nezamjenjiva pomoć nama samima, a i drugima.

Koje konkretne korake možemo poduzeti kada nas kritiziraju?

• Donesimo iskreno svoje osjećaje Bogu. Pažljivo osluhnimo hoće li nas Bog mijenjati, ako da, na koji način?

• Budimo "kritični" kada nas netko kritizira: razlučimo što je u kritici korisno, a što ne. Kritika može doprinijeti našem napretku (pozitivno djelovati).

17

Časopis za duhovni život

Pjesma koja

NEMA kraja

Naš je život postao jedna divna pjesma. Njen sadržaj je naš Bog koji nam se objavio u osobi Isusa Krista kojeg smo upoznali i kojeg ljubimo svim svojim srcem.

M

alo seoce pokraj rijeke Bosne odzvanjalo bi od crkvenog zvona koje je pozivalo na nedjeljnu pučku misu. Majka bi me odjenula u svečano odijelo i onda bih se sa starijim bratom zaputio do naše crkve. Kako nisam mogao uskladiti svoj korak s bratovim, pokupio bih na cipele svu prašinu stare seoske ceste. Progurali bismo se do sakristije, tamo se obukli i pripremili za službu ministriranja. Veliku radost u mom dječačkom srcu donosila je misao da bih i ja jednoga dana mogao postati svećenik i služiti kod oltara.

Godina 1991. donijela je nemir i strah u naše selo. Detonacije koje su svakodnevno dolazile iz Vukovara naviještale su rat te pogibelj i u našem kraju. Moje bezbrižno djetinjstvo bilo je prekinuto. Obitelj je izbjegla u Njemačku i nakon završenog osmog razreda, uz mnogo razmišljanja i previranja u sebi, ipak sam odlučio otići u zadarsko sjemenište kako bih jednoga dana postao svećenik i ponos svojoj obitelji.

U sjemeništu sam se susreo sa evanđeljem i puno toga na temelju propovijedi čuo o Isusu. U jednu ruku, On je za mene postao moj heroj iz bajke.

Nakon završene srednje škole upisao sam se na teologiju u Sarajevu, gdje sam proveo tri godine na bogosloviji.

Kroz godine obrazovanja i pripreme za svećeničkog kandidata naučio sam puno o evanđelju i o Isusu, međutim, vrlo brzo sam se pomirio s idejom da je evanđelje jedno, a život nešto sasvim drugo. Isusovi standardi bili su previsoki i idealni. Mi smo živjeli nešto drugo. Što sam više išao prema cilju, sve sam više sličio mališanu koji se jednoga jutra probudi i sazna da

ne postoji Sveti Nikola. Počeo sam sumnjati u Božji poziv i u svoju odluku. Nisam mogao odgovoriti na pitanje je li odluka da postanem svećenik bila moja ili samo želja mojih roditelja. Strah s depresijom počeo se uvlačiti u moj život. Sa 22 godine života osjećao sam se kao starac koji nema više snage nastaviti dalje. Izašao sam iz bogoslovije i nastavio studirati u Zagrebu, gdje se i moja obitelj doselila.

Konačno sam bio slobodan čovjek.

Osjećaj slobode me potpuno ispunio i poželio sam sve raditi i sve nadoknaditi što nisam prije smio. Sad mogu biti konačno onakav kakav jesam; ne moram više glumiti svetost i nositi lažnu aureolu na glavi. Potrudio sam se nadoknaditi sve one užitke koje ovaj svijet nudi.

Po završetku fakulteta sam se oženio, dobio posao kao vjeroučitelj i prvo dijete. Ipak, jedna nutarnja praznina zjapila je u meni i tjerala me da tražim dalje. Krenuo sam kod pokojnog profesora Tomislava Ivančića na seminare hagioterapije i evangelizacije, tragajući za duhovnim mirom i samoostvarenjem.

Jednoga dana, dok sam se vraćao kući, u prolazu sam sreo svog prijatelja iz bogoslovskih dana u Sarajevu. On je bio franjevački bogoslov koji se zaredio za svećenika i postao župnik u Beogradu.

Radosni što se ponovno vidimo, pokušali smo sve ove godine koje su prošle izvan bogoslovije sažeti u jedan razgovor uz kavu. U jednom trenutku on mi je rekao da se obratio i upoznao Boga. Govorio mi je o novom rođenju i svom hodanju s Bogom, navodio mi niz primjera kako mu je Bog govorio i vodio ga. Bio sam zatečen i blago šokiran. Čovjek koji se uistinu trudio živjeti revnim svećeničkim životom po pravilima Svetoga Franje, koji je

primao sve sakramente i diplomirao teologiju, govori sada da se tek prije dvije godine obratio. Otišao sam pomalo žalostan i ljut, s mišlju da je moj dragi prijatelj zalutao i bio prevaren.

Seminari kod profesora Ivančića sve su me više privlačili i nastojao sam sve više tragati za principima antropološke medicine. Na jednom njegovom seminaru počeo je govoriti o novom rođenju, o početku života s Bogom, o Božjoj riječi koja postane živa. Učinilo mi se kao da slušam ponovno svog starog prijatelja iz Sarajeva. Otišao sam zbunjen sa seminara. Opet pitanja: što je sa sakramentima?

Ako je novo rođenje početak života s Bogom, zašto ja učim djecu na školskom vjeronauku da krštenjem postaju djeca Božja i članovi Božjeg naroda, žive Crkve. Što sam više razmišljao, muka unutar mene sve je više rasla i imao sam osjećaj da se moji temelji raspadaju. Na kraju sam odustao od svoga mozganja, zavapio Bogu i očajnički ga zamolio: ''Bože, pokaži mi pravu istinu!'' Prošlo je nekoliko mjeseci i na parkingu dućana ponovno srećem svoga prijatelja (kršćanina na drugi način). Obuzet neopisivom radošću, rekao sam mu bez velikog uvoda: "Idemo ponovno na kavu da mi pričaš o Bogu...“ Ponovno je počeo pričati s takvim žarom o Njemu da sam znao duboko u svom srcu kako je sve to istina. Srce mi je gorjelo dok sam upijao svaku njegovu riječ. Nisam više postavljao pitanja, već sam samo htio ući u taj svijet o kojem je pričao. Znao sam da više nije katolik, no to me više nije bilo briga.

Uslijedio je prvi sastanak na koji sam poveo i suprugu s dvoje djece: bio je to početak novoga života. Bili smo oboje

18

zahvaćeni istim Duhom. Riječ Božja je odjednom postala živa. Više nismo imali vremena za gledanje TV-a i odlazak u shopping centre. Novi svijet je bio otkriven, svijet u kojeg bi i anđeli htjeli zaviriti.

Jedva smo čekali dan sastanka s braćom i sestrama.

Bog mi je pokazao da je evanđelje istina i da uz pomoć Duha Svetoga možemo živjeti standard koji je Isus postavio. Bog me oslobodio od mnogih okova grijeha s kojima sam se godinama mučio i uvijek ih iznova ispovijedao. Jednoga jutra, dok sam se molio, Bog mi je pokazao moje srce: znao sam da takav nikada ne bih mogao ući u Njegovo kraljevstvo.

Istovremeno, dok mi je pokazivao moje grijehe i uklanjao krivicu, ridao sam u suzama i mislio da ću umrijeti u Njegovoj prisutnosti. Njegova me ljubav potpuno ispunila i kada sam se digao s koljena, znao sam da mi je sve oprošteno i da je On radi mojih grijeha umro za mene na križu. Ta spoznaja postala je za mene radosna vijest: čudio sam se kako je do sada nisam otkrio.

Ubrzo smo supruga i ja nastojali ovu radost podijeliti s drugima, svojima najbližima, i onima koje smo najviše voljeli.

Tako su započeli i naši problemi, slatki problemi jer smo gledali kako se evanđelje ostvaruje u našem životu.

Mami, koja je živjela kat niže u našoj kući, ispričali smo svoju priču. U trenutku kad je shvatila da sada idemo u neku drugu zajednicu koja nije katolička, otišla je župniku i ispričala mu svoje jade. Ubrzo me on pozvao na razgovor i već drugi tjedan bio sam na Kaptolu. Na pitanje što se događa sa mnom, rekao sam da je Isus živ, da je došao da slomi naše okove, da ljudi umiru nespašeni, da nema smisla ovo što mi radimo. Osoba koja me saslušala rekla mi je da zna što mi se dogodilo, ali me jednostavno ne može zaštititi od institucije i da bi bilo dobro da još s nekim porazgovaram. Uslijedio je niz razgovora nakon kojih sam se na kraju školske godine pozdravio sa svojim školskim kolegama.

U međuvremenu, život u obiteljskoj kući postajao je sve teži. Obiteljska kuća koju sam dobio od mame u vlasništvo prije našeg obraćenja bila je uzrok razdora između mene i moje braće. Zbog toga smo svi nosili jednu ranu na srcu.

Zato smo se odlučili odreći vlasništva u maminu korist.

Naše treće dijete, David, rodio se i pitanje njegova krštenja bilo je jedan od testova naše vjere. Odlučili smo ga ne krstiti: tako smo navukli bijes na sebe od strane naših prijatelja i rodbine.

Međutim, kako su kušnje postajale

veće, tako je i Gospodin sve više izlijevao svoju milost na nas. U istom danu bili smo kršteni Duhom Svetim, ja i moja supruga Marina. Progovorili smo u jezicima i dobili nadnaravnu silu za svjedočenje vjere. Rezultat tog našeg svjedočenja bilo je obraćenje drugih života.

Uslijedilo je naše krštenje u vodi i to je prelilo čašu. Morali smo se iseliti iz kuće.

Marina je bila trudna s četvrtim djetetom i znao sam da svaki dan mogu ostati bez posla. Gospodin nas je danomice tješio svojom riječi i svaki put smo imali dojam kao da su biblijski redci pisani baš za nas.

Tako nas je Bog naučio da je On vjeran Otac koji ne ostavlja svoju djecu. U nevoljama nas je naučio da svoje pouzdanje stavljamo u Njegove ruke. Kad nam je bilo teško, rekao bih poput Petra: ''A gdje da idemo od tebe Gospodine, kad ti imaš riječi života vječnoga.''

Jedan brat, upućen u našu situaciju, nazvao nas je i rekao da je crkveni stan trenutno slobodan i da se možemo preseliti u nj, ako želimo odmah isti dan.

To smo i učinili. Nakon toga, ubrzo smo shvatili da je ispod nas ured tajništva koji uskoro treba novoga radnika. Tako nam je Bog providio stan i posao u paketu.

Naš je život postao jedna divna pjesma. Njen sadržaj je naš Bog koji nam se objavio u osobi Isusa Krista kojeg smo upoznali i kojeg ljubimo svim svojim srcem. Tu pjesmu pjevamo gdje god idemo i koga god susrećemo, znajući da ćemo je uskoro svi zajedno pjevati u novom nebu i novom Jeruzalemu!

— Vladimir Rokićc

OBITELJ ROKIĆ

19

Časopis za duhovni život

Reklame

Nova izdanja

PSALAM U MOM SRCU Elisabeth Mittelstaedt Pred Bogom možemo izliti svoje srce i pronaći mir. Kako? Odgovor na to pitanje otkrivaju nam pisci psalama. Psalmi su protkani iskrenim i otvorenim mislima i osjećajima. Pridružite se ovim molitvama i crpite s izvora snage i ohrabrenja.

Iskusite kako je dobro dan završiti psalmom i molitvom.

Ovo jedinstveno molitveno razmišljanje za cijelu godinu sadrži sve psalme u prijevodu Kršćanske sadašnjosti i nadahnjujućih misli osamdesetak autora.

Časopis za duhovni život