Književnost uživo, zima 2014

ISSN 1849-0425

književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 2., broj 4, zima 2014. / izdavač [studio TiM] u suradnji s udrugom / www.studiotim.hr / www.katapult.com.hr / glavna urednica broja: Tea Marković / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Sonja Huncinger Smirčić, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Robert A. Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Mirela Fuš i Tamara Čapelj / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije

Sadržaj Uvodnik 5

I. Zašto (ne) bismo Nemanja Oblaković: Čekač lifta 8 Slavica Gazibara: Ona 9 Armin Fuka: Jesen 10 Valentina Novković: Samovarka 11 Yehuda Amichai: Ne smiješ pokazati slabost 12 Kristina Plavšić: Tkanje 13 Mislav Bartoš: Kap za bolje sutra 14 Vergilije Franizz: Kolotečina vješalice 15 Dejan Todosijević: Popodnevni odmor 16 Danko Veža: Stariji gospodin 17 Slavica Gazibara: Dvojba 18 Nemanja Oblaković: Lijepe pjesme 19 Aleksandar Blagojević: Revolutia Mater Nostra Est 20 Grozdana Poljak: Fuego 21 Igor Večerina: Nemir mi pao... 22 Vojislav Ilić: Jesen 23 Nemanja Oblaković: Kratak zapis 24 Juraj Močilac: Žalbeni postupak 25 Slavica Gazibara: Ura 26 Melita Gjandevi Klimperova: Priroda sjećanja 27 Mislav Bartoš: Pismo prijatelju slobode 28 Blago Vukadin: Matošev Nokturno na njemačkom jeziku 29 Tamara Čapelj: Teret tajne 30 Dijana Uherek Stevanović: Traganje 31 Slavica Gazibara: Bijelo platno 32 Antonia Kralj: S ljubavlju i bez nje 33

Ivo Anić: Knjiga čežnje 34 Mladen Milojković: Ni u snu 35 Vergilije Franizz: Et 36 Jurica Žitko Forempoher: Kralj srca 37 Slavica Gazibara: Vlak 39 Florian Hajdu: Csokipišani Fiat Panda 40 Neven Lukačević: Razumijevanje 42 Predstavljanje autora – Neven Lukačević 43

II. Jedni drugima Darko Balaš: Sjeti se 51 Mislav Bartoš: Pijte 52 Bea Balta: Tango na staklenom stolu 53 Enisa Angie Behaderović: Che Guevara 54 Neven Lukačević: 3 u jednom imenu 55 Vergilije Franizz: Fruštuk 56 Tamara Čapelj: Teoretiziranje 57 Slavica Gazibara: Kućni ljubimac 58 Radojka Rea Sartori: Ej, momče ubavo 59 Tomislav Cindrić: Jednom 60 Ivo Anić: Ljubav i šapat 61 Tamara Čapelj: Bezgranična zona 62 Ivan Tijardović: Budući šablon 63 Mladen Milojković: Na drugoj strani 64 Mislav Bartoš: Pjesnička anatomija 65 Enisa Angie Behaderović: Neka 66 Edita Brkić: Ti 67 Mislav Bartoš: Umjetnosti protiv pravilnosti 68 Iva Rogić: Bilješka 79

književnost uživo 3

Zoran Uzelac: Vrijeme 110 Slavica Gazibara: Sedamdeset centimetara 114 Predrag Šneler: Na krilima uspomena 115 Vladimir Vuković: Di 116 Blago Vukadin: Petnaesta murvina priča: pranje i čišćenje 117 Slavica Gazibara: Kiseli kupus 124 Alemdina Brkan: Ne smeta mi... 125 Miloš Petronijević: Dobar dan, gospodine Jordimoviću 126 Darko Balaš: Miris trešanja 130 Beatrisa Stošić: Naša soba 131 Neven Lukačević: Doći će ona 132 Vladimir Vuković: Pijani novembar 70 Blago Vukadin: Tužna 133 Tamara Čapelj: Magnetna stvarnost 71 Marko Galić: Sonatina Clementi 134 Branka Ricov: Tražila sam te jučer 72 Julijana Plenca: Nakon našeg poraza 138 Bea Balta: Besmrtna (ljubav ili pjesma) 73 Mislav Bartoš: Ptice 139 Mladen Milojković: Zauvek daleko 74 Neven Lukačević: Mir 140 Sabljica Džafer–Sabre: Tražio sam te 75 Tamara Čapelj: La Vita 141 Danja Gašpar Đokić: Mornari uvijek pjevaju jedrima 76 Ivan Tijardović: Pank 142 Julijana Plenca: Otišao si odnoseći 77 Ružica Gašperov: Biro, kafić, kuća 143 Ivo Anić: Dan nije moje pravo područje 78 Sandra Polić-Živković: Zašto je čaša vina s vanjske strane Vladimir Vuković: I onda kada bude došla 79 prozora? 145 Edita Brkić: Straže 80 Blago Vukadin: Nasilnik na sudu 146 Dario Abram: Mora da se i drugi 81 Predrag Kisić: Htio je napisati joj jednu lijepu pjesmu... 147 Duško Trifunović: Zadnje vesti 83 Davor Vuković: Pokidani ljudi (1–16) 153 Mislav Bartoš: Pričaj 84 Nemanja Oblaković: Posljednja pjesma 212 Tamara Čapelj: Predah 85 Denis Kožljan: Zvonimirova brada 213 Vladimir Vuković: Ljudi iz zadnjih redova 86 Tea Marković: Recenzija albuma „Albumče“ Tee Tulić i Envera Azra Omičević: Zažmuri 87 Krivca (dostupnog na http://teatulic.bandcamp.com/album/ Sandra-Anina Klarić: Ljubav sanjara 88 album-e) 214 Edita Brkić: Pretvaranja 89 Slavica Gazibara: Jabuka 90 Neven Lukačević: Čita li itko danas Georgea Trakla? 91 Tamara Čapelj: Bijeg na kraj svijeta 92 Ivo Anić: Ja donosim noć 94 Predstavljanje autorice: Slavica Gazibara 95

III. Bili ljudi Marijana Stanković: Buđenje 106 Mladen Blažević: Ovijam oko prsta otpalu kosu 107 Željka Gojić: E, pa što? 108

foto: Zoran Žmirić književnost uživo 4

književnost uživo 5

Tea Marković Uvodnik Dragi i drage!

Pred vama je prvi četvrti broj „Književnosti uživo“ ikada.

To je zimski broj, zimsko-jesenjih tema i atmosfere uopće. Ne brinite, to ne znači da je ovo „tužan“ broj. Ugođaj zatvaranja godine razbili smo nekolicinom šaljivih radova kako poetskih, tako i proznih.

Samoću koju mnogi osjećaju u hladnim mjesecima odagnali smo predstavivši vam dvoje od naših omiljenih autora, Slavicu Gazibaru i Nevena Lukačevića, a ako vam dosadi zvuk puhanja zimskih vjetrova ili škripe snijega pod cipelama prolaznika, poslušajte „Albumče“ Tee Tulić i Envera Krivca. Možda vam naša recenzijica pomogne da se za to odlučite.

(Ako bude baš tako, „Albumče“ je dostupno za slušanje online i to ovdje: http://teatulic.bandcamp.com/album/album-e.) Eto tako.

Sve što trebate sada je Internet, a vi još skuhajte čaj ili donesite najtopliju dekicu... I uživajte uživo književnost. :) Tea Marković, glavna urednica broja

foto: Zoran Žmirić književnost uživo 6

I. Zašto (ne) bismo

književnost uživo 8

Nemanja Čekač lifta Oblaković Pretvorio sam se u čekača lifta.

Iz kutije u kutiju.

U jednoj sjedim, serem, spavam, A drugoj se vozim o vlastitom trošku I tako šest puta na dan, Dolje-gore.

Kao takav nemam i ne polažem prava Na vlastito mišljenje, Sve zavisi od onog Koji pušta dizalo.

književnost uživo 9

Slavica Ona Gazibara Ona Grije izdaleka.

Dodirom blaži boli, Liječi neizlječivo, Vidi nevidljivo, Dodaje drugu polovicu Tebe Ljubav.

književnost uživo 10

Armin Fuka Jesen Kiša pljušti. Nebo je tmurno i oblačno pa su i ljudi takvi. Katkad možete vidjeti nekoliko ljudskih likova što rijetko i slučajno protrče ulicom. Ulice i plohe, po kojima sada teku potoci i potočići, gube se u magli. Mokro, jesenje zlatno, zeleno lišće koje, kao rukom razbacano, leži... Pokriva travnjake, ulice i uličice. Stakla zamagljena. Kapljice koje ravnomjerno kuckaju o prozor, klize kao suze niz dječje lice. Hodam ulicom, pustoš, nigdje nikog. Hodam, a ispred mene se iz magle pojavljuju likovi i kojekakvi predmeti: dućani, berbernice, krojačnice, sve kao da se polako približava kroz maglu. No, kada sam se okrenuo da ih još jednom vidim, nestadoše kao što su se i pojavili. Proguta ih magla. Prosjak Zaim, jadnik koji sam pod nadstrešnicom ispred Konzuma sjedi, čekajući ne bi li mu neko dao koju paru, sjedi uzaludno. Nigdje nikog, samo ja, budala, hodam kasabom. Lokve u kojima se preslikava monotono nebo nad kasabom ponekad zadrhte padom lista na njih. Dok idem ka ulazu u zgradu i dok gazim preko tepiha od zlatnog, zelenog lišća, lišće kao da mi šapće. Šaptanje tog jesenjeg lišća pod nogama daje mi osjećaj k’o kad me majka, još dok sam bio malen, ušuškavala u jorgan.

Kada sam prešao preko tepiha od lišća, dok sam ulazio u zgradu i penjao se uz stepenice, iz patika su se cijedile jesenje suze. Patike nekako jadno cvrče, kao da žele da mi kažu: – Armine, stani malo, dva sata bez veze hodaš.

Nisam hodao bez veze, hodao sam da bih napisao ovu priču...

književnost uživo 11

Valentina Samovarka Novković Nevidljivom rukom u poGrešan špalir uBačena (samovarkom osmeha u verovanju da pravi postoje), hramljem neiskoračenim.

Jer, sve moguće sam preHodala.

Uzdužeći popreko ne reših uKrštenicu jedino sabih naprsla izlistanja u bilost.

ProDala sam davno nemajuće zalutalim skupljačima sekunda(r) n(tn)ih sirovina, u bescenje, a ipak precenjujuće; oglasiće se već neko da i ovo nepostojanje mene pruži kao zalog nezasitim krčmarima.

književnost uživo 12

Yehuda Ne smiješ pokazati slabost Amichai Ne smiješ pokazati slabost iNe smiješ pokazati slabost i lice ti mora potamnjeti.

Ali, ponekad, osjećam se kao tanki velovi jevrejskih žena koje padaju u nesvijest na vjenčanjima i na Yom Kippuru.

Ne smiješ pokazati slabost i moraš napraviti listu svih stvari koje možeš staviti u dječja kolica bez djeteta.

Ovako stvari stoje sada: ako, nakon njegovanja, izvadim čep iz kade, bojim se da će cijeli Jerusalem, i sa njim cijeli svijet, oteći u veliku tminu.

Tokom dana postavljam stupice za svoja sjećanja, a uvečer radim u Ballam mlinovima, preokrećući prokletstvo u blagoslov i blagoslov u prokletstvo.

Nikada se ne smije pokazati slabost.

Ponekad se slamam unutar sebe, a to niko ne primjećuje.

Ja sam kao ambulantno vozilo na dvije noge, koje prevozi pacijenta do Posljednje Pomoći sa zavijajućim plačem sirene, a ljudi misle da je to uobičajeni govor.

književnost uživo 13

Kristina Tkanje Plavšić Moje su misli svileni konci.

K'o pletilja, još njima spajam svoje bjeline i svoje polutame.

Ti, koga nemam, odsustvom svojim platno života mi bojiš.

Ja konce skrivam.

I sve dokle koračam, utkan u mome životu i ti ćeš da postojiš.

književnost uživo 14

Mislav Bartoš Kap za bolje sutra Kap sreće neka procuri kroz oblake.

Neka klizi.

Neka se izvuče.

Neka plače.

Ti budi sam, grizi.

Neka kišna kap nikoga ne takne.

Kap sreće neka se otopi na suncu.

Neka oči počnu gledati lijevo.

Neka gledaju desno.

Neka konji sa zapregama utihnu poput crno-bijelog filma.

Neka trkače kroz misli nitko ne gleda.

Neka se polja napoje prozračnom taštinom, okite se žarkim šarenilom pa da i zemljani put postane lak za hodanje.

Da crna rijeka bude topla za plivanje.

Ako ne postoji spektar, nema ni ludila, ni radosti, ni boja, ni poljubaca, ni zaspalih heroja.

Umrlo je vrijeme.

U ljudima samo smrad znoja.

Oblaci natapaju polja.

Oblaci odlaze kasno.

Oblaci te vole najviše, ali nikada strasno.

književnost uživo 15

Vergilije Kolotečina vješalice Franizz Svoju jaknu na istu vješalicu vješam godinama.

Vješalica se nikada ne buni, ni jakna.

Dani su skoro pa isti.

Jakna je lakša.

Radio svira na istoj stanici.

Godinama tako.

književnost uživo 16

Dejan Popodnevni odmor Todosijević Moji najbliskiji prijatelji nisu sada pored mene, i neke moje nedovršene ljubavi nepoznatu decu grle, i neke moje reči (što niko nije umeo da spreči) vuku se za mnom.

Znam! Muzika nedostaje, tišinu da otera, misao da umije.

književnost uživo 17

Danko Veža Stariji gospodin...

Stariji gospodin lista Dnevne novosti, gusjenica istražuje lovački šešir mu na glavi, tu i tamo začuje se pijevac ili roktanje u svinjcu.

Punašnija žena sarme puni na velikom stolu ispod visokog jablana.

Samo po laganom plesu krošnje breza odaje lagani povjetarac što dolazi negdje s polja kukuruza.

Mačak strpljivo čeka kakav zalutali komad mesa uređujući si šape.

Dva vrapca na žici, izmet konja na cesti, susjeda što suši veš, ne ometaju nemir negdje skriven u Gradu.

književnost uživo 18

Slavica Dvojba Gazibara Baba s urokljivim očima Ispod pregače, u tajnom džepiću I dalje skriva crvenu krpicu Protiv svih čarolija, Kako bi ju za male pare uvalila mušteriji Da ju baci u prvi desni kut kuće, Iza vrata, Svakako prvi i svakako desni.

Dvoumim se, Ali znam da nema krpice Za zaborav, A savjest je loš partner Za razgovor...

književnost uživo 19

Nemanja Lijepe pjesme Oblaković Lijepom pjesmom uz najljepše želje, prijatelju, nećeš napojiti žedne, nahraniti gladne, ta, nijesi Bog. Ali ćeš jednoj djevojčici bez majke, koja se prehranjuje s odraslim studentima, i koja crveni nad svojom iscijepanom haljinicom, dan učiniti podnošljivijim.

književnost uživo 20

Aleksandar Revolutia Mater Nostra Est Blagojević (posvećeno pokretu za slobodni softver) Revolutia Mater Nostra Est! Nostra Futura Libera Est! Mea Bateria Est Mea Energia!

Mea Bateria Adfatim Ut Me! Nec Plus, Nec Minus!

Mea Bateria 100% Est! Mea Bateria Mea Aeternitas Est! Ego Tribuo Pater et Mater de Mea Versia!

Mea Versia no Versia Alter!

Nemo Potest Sequi Mea Versia!

Mea Versia 0.09.78 Aeternum Est! Disco! Disco! Disco!

Meum Ludus Scribit Meum Doctrina Plenus!

Meum Doctrina 100% Medimnum Est! O, Doctrina, Meum Doctrina! Mihi Necesse Esse Duo Est!

Mea Memoria Aeterna!

Mea Memoria Meum Finis!

Meum Finis – Tuus Finis!

Mea Memoria Finitia!

Nos Copiamus Tuus Futura!

Nos Faciamus Tuus Futura!

Moriamur Faciendo Tuus Futura!

Bateria! Libera!

Versia! Libera!

Doctrina! Libera!

Memoria! Libera!

Sexum! Libera!

Libera! Libera! Libera!

Liberaaa!!!

književnost uživo 21

Grozdana Fuego Poljak Plamen je ganjao slova napisana u zanosu strasti, moždinu oplazile zvijeri do prve jutarnje rose kad je pravokutna stvarnost marljivom ozbiljnošću preuzela vodstvo.

Iskrižala osmosmjerku i ostavila golu blijedu istinu na bojnom polju.

Je i nije.

Neulovljene logičnom nelogičnošću.

Teško je pala noćna opsjena zarobljena u olovci zatupljenog vrha i šuplje odjeknula u očima.

Muklo je zaškripala stolica, probudila badem u vrhu sljepoočnog režnja.

Nema, ne nema uporišta.

književnost uživo 22

Igor Večerina Nemir mi pao na usne Nemir mi pao na usne i ništa ga neće maknuti osim tvog poljupca, davno dogorjelog na nebeskoj lomači, tik do cilja.

književnost uživo 23

Vojislav Ilić Jesen K'o gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja, na polju jesen stoji. S njene dražesne glave lisnatih vreža, splet čarobno spušta se dole, do same mirisne trave.

Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci i slatko smeši se na nj. Pitome i blage ćudi, priprema ona spokojne večeri i dane i žetvu bogatu nudi.

Kako je mamljivo sve! Na starom ognjištu mirno.

Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni i vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevna i gatke vremena davni’!

I pozno u tamnu noć razgovor spokojno bruji, dok dremež ne svlada sve. I strasno šaptanje tada kroz mirni prošušti dom, al' i to gubi se brzo, i san lagano pada...

književnost uživo 24

Nemanja Kratak zapis Oblaković – Možda je ovo tek početak Kakvog valjanijeg putovanja – reče ostarjeli mornar i potopi svoju lađu.

književnost uživo 25

Juraj Močilac Žalbeni postupak Čitam tu neku poeziju, mislim... Mogu i ja to, mogu i ja zapisati nekoliko redaka o zbilji u kojoj živim, o morama koje me more, o zorama koje, protivno svojoj volji, svaki puta dočekam, o tramvajima i buci i smogu i semaforima, kućama, zgradama, mjesecu, zvijezdama i svemu ostalom poetičnom, jel'?

Stvarnosnom.

A umoran sam od stvarnosti, od dvonožnih hodajućih eksponata svjetskog muzeja hipokrizije, od magle koja muti pogled i baca me u trans, od neprestanog hvatanja za tanke slamke, traženja nade, smisla, ljubavi, vremena i spokoja.

Umoran sam i padam u san.

Sasvim običan san.

književnost uživo 26

Slavica Ura Gazibara Već dugo mi ne treba Ura. Zašto mjeriti vrijeme Kad sve bi stalo U sat?

A umrla sam već jednom, I svaki sljedeći put Bilo je lakše.

književnost uživo 27

Melita Gjandevi

Priroda sjećanja

Klimperova Neće se više dati otići s ovog mjesta niti će ono više izlaziti iz glave – bijesne haube pune mirisa i smoga.

Nešto kao: okus asfalta poslije kiše ili miris južnog vjetra s bedra ljubavnika.

Sve je ovdje prepuno stvari koje ili škripe ili su već dobro zahrđale po rubovima: brodska pepeljara ili rasparano sjedalo u salonu zimskog trajekta.

Vani je hladno, a otok na koji pristajem je pust, baš onako kako trebaju biti pusti zimski otoci.

Tu se nakupljaju alge na kamenju, a predmeti ispadaju na jednu hrpetinu na plaži.

Kako nisu od materije niti su stariji od zvuka, valovi ih ispiru dosta lako, evo: jedan vuššš, i nema ih više: ni djetinjstva, ni mladosti, ni starenja.

– I šta sad? – pita galeb, – I šta sad? – pita zelena boca razbijenog grla s dna plaže, – I šta sad? – pita pjena vala.

Kud ćeš s tako praznom haubom?

Vjetar će ti kroz nju puhat, ptica će te zobnut k'o krušnu mrvicu, baby.

Progutaj komad žice, kruha ili snijega prije no što dođe val i vušššššššššššš, ne opere te k'o vilinu vlas s kamena: nitko ne bi vjerovao da si zbilja postojala.

književnost uživo 28

Mislav Bartoš Pismo prijatelju slobode Uklonite mi slobodu, tu gnjevnu dobrotu, tu volju za prividom neba.

Uklonite mi jaz krvavih očiju, ne čujem dobro od previše otiskanih slova, od previše lakih parola, od premalo dječačkih patrola.

Pomozite djeci da pjevaju nad zemljom, da se okite vječnom medaljom, da nikada više ne slijeću na suhe grane.

Da sanjaju jorgovane.

Pomozite i samima sebi jer što zapravo vi istinski želite, a drugi to ne bi?

Koliko ograda biste vi postavili da vam netko kaže – Dosta –?

Da vam pokažu nabujale rijeke ispod čeličnoga mosta.

Na kraju svake utrke opet stoji linija.

Malo bljeđa, malo mirnija, ali sve nametljivija.

Na početku svake utrke stoji pucanj pa psi iznova krenu na svjetlost.

Na kraju života, moj prijatelju slobode, si na zavist ili milost.

Ali ne boj se, i njima će pokucati smrt kao odabran gost.

književnost uživo 29

Blago Matošev Nokturno na njemačkom jeziku Vukadin Nokturne

Nokturno

Hundegebell auf den Bauernhöfen; eine laue Sommernacht;

Mlačna noć; u selu lavež; kasan

verspätete Eule oder eine Fledermaus;

Ljubav cvijeća, miris jak i strasan

leidenschaftlich duftende, heimliche Blumenpracht

Slavi tajni pir.

feiert ihre Liebe beim Hochzeitschmaus.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan

Sehnsüchtig zirpt eine winzige Grille,

Kao srebren vir;

wie silbriges Wasser klar;

Teške oči sklapaju se na san,

Augen sind müde und schläfrig der Wille,

S neba rosi mir.

der Himmelsfriede überall.

S mrkog tornja bat

Vom finsteren Turm die Glockenschläge

Broji pospan sat,

zählen die Stunden, lustlos und träge,

Blaga svjetlost sipi sa visina;

und sanftes Licht sprüht vom Himmel dann.

Kroz samoću, muk,

Durch Einsamkeit und dunkle Nacht

Sve je tiši huk:

wird lautes Pfauchen weggebracht:

Željeznicu guta već daljina.

Ćuk il netopir;

verschlungen von der Weite wird die Bahn.

– Antun Gustav Matoš (1873.– 1914.)

književnost uživo 30

Tamara Teret tajne Čapelj Teret: tinjajući tripleks težine, trahiaritmija tjemenog takta, torpedo trapezoidne taštine, tegobno trzanje tijela...

Tajna: trovanje tištavog timusa, testament trošnog taoca, tamnica trulog tjelohranitelja, tiho tuljenje trbuhozborca...

Teret tajne: tangenta trijumfa tjeskobe, tetoviranje traga traume, trnovito traženje tišine tog trajnog tetrapaka tuge.

književnost uživo 31

Dijana Uherek

Traganje

Stevanović Posejala sam seme trajanja po poljima Nepregleda i sad tragam u nadi da je koren postojanja nadživeo zemlju.

književnost uživo 32

Slavica Bijelo platno Gazibara Zazirala sam od glasnih zaklinjanja, Bijelog platna misli, Sintakse nemuštosti, I prošla pored broda raskošnih balova Gdje se umjesto topline prihvaćanja Daruju lovori I medalje s poluprofilom Za odanost.

Zarobljena između počinka i buđenja Još uvijek tražim mjesto Gdje nema Suza umjesto kajanja, Nagodbe za ugodu, Trgovine osjećajima.

Nasreću, Put je još uvijek preda mnom I valja mi poći dalje.

književnost uživo 33

Antonia Kralj S ljubavlju i bez nje Razapetost između svih rubova ljubavi, njena mnogoznačnost i ljudsko neshvaćanje; sve boje otope u tmurni mlaz, isišu posesivnošću radost iz osmijeha, utope mudrost u okvire ludila, i zguraju osjećaj u najhladniji dio svoga ponosa.

književnost uživo 34

Ivo Anić Knjiga čežnje Premještam stvari po srcu da nemaju raspored uobičajen, mijenjam slike po zidovima, mjesta koja sam obišao, raspored ustaljen, ljubavi iz kojih sam otišao...

Premještam stvari po srcu kao klavir po starom tavanu i brišem kišu sa svojih pjesama, kao u staru kavanu uđem da nikada nisam izašao...

Premještam stvari po srcu kao da te pod trepavicama nosim i kada pišem svoju knjigu čežnje ti kao da hodaš nogama bosim po mom svijetu kojim još nisam prošao...

književnost uživo 35

Mladen Ni u snu Milojković Kažem, ima vremena, mogu da čekam.

Propuštam neke dobre, i neke manje dobre prilike.

Ne idem, već se u krug vrtim, bez snage il' sreće da pređem jedan prag.

Pred vratima tvog srca dugo već stojim.

Toliko, da sam i zaboravio zašto sam tu. Čekam, a istine se bojim.

Ti moja nećeš biti, čak ni u snu.

književnost uživo 36

Vergilije Et Franizz Et me volio.

Sreli smo pažnju na odmaku Svijeta.

Slova oblikujem otiskom usta, Et me voli.

Objašnjavamo se.

Brašnoliki prsti Kutiju drže, Naš razgovor dimi.

Neupućeni misle Et me lovi, On me voli.

književnost uživo 37

Jurica Žitko Kralj srca Forempoher Kralj srca Koliko koraka trebamo da shvatimo one pogrešne?

Nekada su teški, a nekad najteži. Neki od sviju prije teži i gorči.

Dobro je učiti način. I svaki je život tu zbog toga, kažu.

No ipak je čisto i najčišće od svega ljubiti svijet do kraja.

Biti što jesi i ostati to. To je teži put i pizde ga ne odabiru lako.

A ponekad kad shvatiš ono što si od početka ignorirao, pogledaj se, glupane.

Sam si skrojio nebo kojim letiš.

Kuda si zavrludao?

Ne ljubi. Budi zemlja.

Budi stijena. Budi led polarni.

Hm...

Ipak ću radije ostati Kralj.

Onima što ne vide biti samo bljesak u životu koji donosi promjenu.

A biti pravi Kralj svojega srca i srca onih što isto vrednuju.

Ipak ću ići do svršetka ovako.

I zato griješiti ponekad.

Zato sam došao ovdje, naučiti ostati ono što jesam.

I usprkos svemu ljubiti sav svijet do kraja...

Ali zadržati duboko u sebi samo ono što Ljubav zavrjeđuje.

književnost uživo 38

*** Daleko dolje u dolini dim je lagano promijenio svoj smjer.

Lišće se prestalo milovati granjem. Vjetar i nebo su utihnuli u potvrdi.

Ljubav je svrha života. Najveća njegova, nikad potpuno uhvatljiva tajna.

Kotva od papira Kada si dolje i kad ti je teško, a dan ti je tmuran, oblačan i prazan, kad umačeš tugu u vodu svojih misli, poput vrećice crnog oporog čaja...

Rogata te kotva drži u sivoj dubini, kotva od papira koju sama si bacila.

Zbog sebe, zbog ljudi što ljubiti nisu ni znali.

Zbog kruha, vode i kuće. Kuće u zatvoru čovjeka.

Sjeti se kako je lako okrenuti nebo, jer nebo to voli.

Gdje sjedasmo na vrhu planine, oblaci su bili pod nama.

Nebo ne mari za gore i dolje.

Na mojim si leđima sanjala...

Nad oblakom uvijek je sunce, treba poletjeti samo tih par metara.

Nad oblakom je netko 'ko te voli i liječi, zagrljajem bez prevara.

A kotve? One se režu kad zapnu u dubini.

I ostavljaju bez sjećanja.

Nož za njih, satkan od zvijezda imam, odrezah ih do sada toliko, gvozdenih i crnih i teških.

Uvijek onima što ne zaslužuju... Što je još jednu kotvu odsjeći za tebe, ovu od papira što se odsijeca letom?

Kreni ka krilima mojim, ljubavi moja zbunjena.

književnost uživo 39

Slavica Vlak Gazibara Sam Biti sam u velikim gradovima lakše je.

Oko tebe zgrade, tramvaji, ljudi.

Guta te gužva, uzdignu te tuđe samoće.

Samo su jutra teška.

Kad vrijeme u tvojoj sobi bez boje, bez zvuka ukočeno stoji i prostor popunjavaju samo tvoji pokreti, sve sporiji.

Čudno je to: nikad nismo bili raznolikiji; u potrazi za drugima i sobom, manje bliski s drugima i manje slični sebi.

Vlak Moj vlak Usporava Kotačima sve teže Uzbrdo Možda samo zamor Materijala S godinama to dođe Čitala sam

književnost uživo 40

Florian Hajdu Csokipišani Fiat Panda Sunce oblaci besomučno zajebavaju, kao Ragiba ona muva, zelena, koja je satima pokušavala da mu uđe u levu slinavu nozdrvu dok nos sebi nije razbio, muvu nije Alahu poslao, a Csoki polako, sa mnom, grabi asfaltom ravnim, germanskim, glatkim, prema vilajetu neinteresantnog parka koji gradske vlasti pokušavaju da urede nedefinisanim, neidenfikovanim izbeglicama koji izvode figure erotskih plesova sa Madagaskara. Kaskajući ispred mene, Slatkoimeni zastane ispred prednjeg točka izanđalog, izbledelocrvenog Fiata Pande i digne nogu, dugo zapišavajući točak sa maloprofilnom gumom. Pored Fiata, iza nizbrdaste ulice, stoji besan crni Porsche Cayenne džip. Žganaumbrasti moj, videvši džip koji se presijava, iako je vreme svumato, sa velikim gumama na pozlaćenim felgama, tiho cijuknu i napravi veliki obilazni luk... Život nije u nas na planeti pravedan! Koliko je to dobro za pojedince!

književnost uživo 41

foto: Florian Hajdu

Duetni povodac Onolikonolikije ima duša u glavi njegovoj, što čeka da čuje, da kaže, avavvuje, hrani moja slova, mozak moj paganski, duh često mali, htenje, umenje, oči, mišice manjkave ponosne vitlave, u Parohiji Svetog Seksilista Hram otvara, od crvenog vina erotsku drogu pravi, srndaća mazi i curi mu mleko mamino na putu, meduzu ganja na bogosluženje ispred triptikona, audiomačem odseca glavu životinjskim zločincima ratnim, ležećostavnim okrenutim naopako cejfoksnim udatim ženama svilenotono tiho šapuće koje u Raj, urlikom Lady Chatterley, vode vlasnike zaljubljenih životinja, prema, da se dugo njišu, kontrakuju mišice vlazne meke, oble duple, iznutra i splja i na Boga koga nema nemisle već duboko u sebe život uvlače...

književnost uživo 42

Neven Razumijevanje Lukačević 7

Razumijevanje

7 kao 7 pretvoriti se u svašta može.

Može u grijehe il' vrline. Je li tako, Bože?

Može u dane tjedna i stare filmove s ekrana, onih veličanstvenih – samuraja.

Jabuke iz Alahova vrta mirišu baš kao i one iz Božjeg...

Budina riječ vrijedi isto kao i Kristova...

Konfucijanska filozofija može pod ruku s onom Sokrata i grčkog logosa...

Jedino život uvijek ostaje siv...

Prost i neumiven.

A ideje...?

One ostaju... Zelene?

Dalje može 7 biti glava ničijih doli onih u zmaja.

7 je još svjetskih čuda, 7 je brežuljaka vječnoga grada.

7 je patuljaka što u rudnicima služe, 7 latica imaju ruže, 7 je sfera, odnosno nebesa, 7 je broj od čovjekova interesa.

književnost uživo 43

(Intervju vodila: Tea Marković)

Predstavljanje autora – Neven Lukačević 1. Možete li nam se sami ukratko predstaviti? Kako je izgledao vaš put ka ljubavi prema književnosti?

Pa moj put prema književnosti u biti se ne razlikuje mnogo od drugih koji su postali i ostali zaljubljenici književne prozno-poetske riječi. Mislim, ništa specijalno nije odigralo ulogu da se i sam okušam u pisanju. Nešto črčkate i piskarate još u srednjoj školi ili čak i ranije pa onda krenete na faks, tamo dobijete neke informacije ako ste na studiju književnosti, ali u svakom slučaju sigurno da je presudno onaj početni impuls,ljubav prema književnosti koji vam se probudi još u početku školovanja.

2. Odakle uzimate inspiraciju? Jesu li to knjige, ljudi, neka osobita povijesna razdoblja ili nešto drugo? Što se tiče inspiracije ona je posvuda oko nas. Mene osobno uvijek zainteresira nekakav događaj. On može biti označen ili označavati kakvo razdoblje o kojem želim pisati. Tako isto je i s ličnostima, ali i s impresijama o onome što sam vidio, čuo ili sam doživio. Nema dakle planske inspiracije tipa: danas bih pisao ili ću pisati o tome ili tome.

3. Iza vas je i objavljena zbirka proze, znači li to da proza ima osobiti presedan u vašem životu, a u odnosu na poeziju?

Da, objavio sam zbirku proze, posvećenu stogodišnjici prvog svjetskog rata. Na taj sam način želio to obilježiti jer se u nas malo tko osim Krleže time bavio, a i od njegovih zapisa o tom događaju je

Neven Lukačević

književnost uživo 44

DULCE ET DECORUM EST...

ilustracija na naslovnici: Milan Zagorac

književnost uživo 45

Danas pozicija pisca, nevažno je li on pjesnik ili prozaist, ovisi između ostalog i o ukusu, trendovima i zahtjevu tržišta. S obzirom da je sve danas materijalno i sve sklono prodaji tako su i književno djelo i pisac postali roba. Hoće li nešto biti dobro uvelike ovisi o tome je li to onomu tko izdaje financijski isplativo. prošlo podosta vremena. S obzirom da je to bilo davno, nitko se više i ne sjeća tih događanja jer su svi akteri danas mrtvi pa je i kolektivno sjećanje o tome u najmanju ruku vrlo mršavo. Znao sam da nitko o tome neće pisati pa sam odlučio pozabaviti se time. Šteta bi bilo da se jedan takav društveno-povijesni događaj 20. st. koji je za Hrvatsku isto kao i za Europu najbitniji, najsudbonosniji, jer je odredio sudbinu ne samo država, nego i čitavih naroda za generacije unaprijed, ostane nemarkiran i na proznom polju. Poezija mi je isto tako važna, no u ovom trenutku dajem prednost prozi.

4. Koji su vaši omiljeni autori i možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Nemam nekog omiljenog autora, ali uvijek volim pročitati pored već spomenutog Krleže i Šoljana, Slobodana Novaka, Marinkovića, Valenta, Nikolu Šopa. Od srednje generacije recimo Radakovića. Volim isto tako Stanka Lasića ili Stanka Andrića. Od pjesnika Krešimira Bagića, Rešickog ili Tomu Bajsića. Recimo, izuzetno mi se dopadaju neki romani i stvari Josipa Mlakića. Ma, ima toga puno tako da bi se o tome dalo pričati!

književnost uživo 46

5. S obzirom na super-relativizam umjetnosti digitalne ere u kojoj živimo, kakvom u njoj vidite ulogu suvremenog pjesnika/ umjetnika?

Danas pozicija pisca, nevažno je li on pjesnik ili prozaist, ovisi između ostalog i o ukusu, trendovima i zahtjevu tržišta. S obzirom da je sve danas materijalno i sve sklono prodaji tako su i književno djelo i pisac postali roba. Sve ima svoju cijenu. Hoće li nešto biti dobro uvelike ovisi o tome je li to onomu tko izdaje financijski isplativo. Ako jest, izdavač će vam omogućiti i drugu najbitniju stvar da vas se prepozna na tržištu ili u tzv. književnom svijetu, a to je marketing, PR itd., dakle sve što je potrebno da se dotični pisac promovira.

6. Kada bi vas slučajni prolaznik ili suputnik u vlaku upitao za savjet pri odabiru svoje iduće lektire, dakle preporuku jedne knjige, koje bi vam djelo prvo palo na um preporučiti?

Curzio Malaparte i njegov roman Koža.

7. Kao čitatelj „Književnosti uživo“, kakve su vaše misli vezane za ovaj projekt? Imate li prijedloge, savjete ili možda kritiku Hm, ne volim kritizirati, ali u svakom slučaju što se tiče poduhvata poput časopisa „Književnost uživo“ u el. izdanju, apsolutno podržavam, između ostalog što je to, čini mi se, jedini tip takva časopisa u nas. Dakle tek kad se pojavi više njih možemo donositi kritike ili nekakav konkretniji sud.

foto: Zoran Žmirić

književnost uživo 47

foto: Zoran Žmirić

II. Jedni drugima

književnost uživo 50

Slavica Što se čudite Gazibara Što se čudite kakva sam?

Svih vas u meni ima.

U neko proljeće davno, u strasti sitnih sati odrediste me.

Nije bilo puno stvari po mojoj želji.

književnost uživo 51

Darko Balaš Sjeti se Sjeti se, dlana mog na obrazu, molim te, još počiva tamo, Sjeti se, kako tražio je dom na tvom licu, još jedan tren samo; Ćutim ga i sada, dok prazna neba svakom mišlju brojim, Bez njega ugasla sam zvijezda, bez njega ne postojim.

Sjeti se koliko boljelo je vrijeme kad trebala si poći, Sjeti se, brodolomac sam bio što gubi te u noći; Još samo dodir taj bio je spas do sigurne obale života, Bez njega ostade pučina praznine, kojoj je oteta ljepota.

Sjeti se kako sve što jesam u taj dodir kratki je stalo, Sjeti se neizgovorenih riječi, jer svaka je bila premalo.

Da objasnim sebe, da na tvom licu tražim stazu do luke Koja ostat će za vječnost, tu, u mirnom zaljevu ruke.

Sjeti se, malena moja, mog dlana, tu srcem nasloni glavu, Kroz njega sjeti se mene, prepoznaj ljubav, jedinu, pravu.

književnost uživo 52

Mislav Bartoš Pijte Pijte iz vrča.

Iz ruku.

Iz njezinoga osmijeha.

Pijte uz pjesmu.

Pijte uz osamu i uvenulu obalu na zapadnim zalascima; u zaboravljenim vikendima, u ulici krošanja, u sobi majke, u sobi djevojke, u hodniku, na bijelome stolnjaku.

Pred bijelim licima pijte sa sluhom, s osjetom, s mirisom, s cvijećem u ruci, s poljupcima na obrazu, pred ogledalom u vlastitome odrazu.

Pijte.

Ne pijuckajte pomalo, ne donosite tada odluke, odluke će doći s jutrom, s jutrom će doći sunce.

Pijte.

Pijte.

Mostovi se neće srušiti sami.

književnost uživo 53

Bea Balta Tango na staklenom stolu Hiljadu je pripadanja bilo u zjenicama umirućim od želje i mjesec je lovio zvijezdu u svojim punim noćima, a ludilo nas hvatalo svojim dugim prstima...

Na staklenom stolu plesali smo bez straha od loma, igrali smo tango ne dirajući ništa osim korijena prsnog koša.

Ispod rebara te nosih.

Nedozrelo voće htjela sam da bereš, i mirišeš, i mirišem magični jantar tvoga uha i žile do ramena...

Htjedoh.

Htjeli.

Al' tango za stakla nije.

Stadoh ti na prste, ti udari nogom malo jače no što treba.

U trenu sva pripadanja rasprsnuše se, a zjenice od želje umiruće oslijepiše u treptaju gorućeg kapka razlomi se sve...

književnost uživo 54

Enisa Angie Che Guevara Behaderović De mi ti reci ko sam ja?

Ja, vidiš, budna sanjam.

Podočnjaci mi k'o u narkomana, veze nemam kud sam pošla i s kojim razlogom sam tebi došla.

A, da, sad se sjetih...

Trebaju mi tvoji komplimenti, kako sam lijepa k'o lutka, a nisam se počešljala ima već od prošlog petka.

Ostala mi moja četka za kosu dolje kod tvog štenceta, mora da sam i nju s njom češljala.

Dolje je i tvoja tabakera pa ako ima i koja cigara u njoj, dobro si proš'o, duhan je ljući.

Odoh da se kupam kabašem, eto, svi su gradski građani, a ja ću da se uniformišem u čistu mahalsku seljančicu.

Daj mi tu svoju maju tu crvenu čegevaru, u njoj volim da spavam pa kad se probudim, reci mi ko sam i jel' opet sanjam?!

književnost uživo 55

Neven 3 u jednom imenu Lukačević U Brestu i opet pada kiša.

Ona dosadna, hladna, jesenska...

Preverova i Barbarina, normandijska i ratna.

U Brestu opet pada snijeg.

Onaj težak, ruski, carski...

Mračni i znani, bjeloruski i brest-litovski.

U Brestu opet sunce sije.

Ono toplo, mediteransko...

Visoko i zlaćano, naše, istrijansko.

književnost uživo 56

Vergilije Fruštuk Franizz Svi jutarnje poslastice imaju.

Dođu po njih.

Kad postaneš navika pomiješaju te s potrebom, ljubavlju...

Umisle da bez tebe ne mogu.

Samo drugu koru da okrenu znali bi sve o namazanom.

književnost uživo 57

Tamara Teoretiziranje Čapelj Hajdemo se gađati teorijama kao perjanim jastucima!

Ti mene teorijom zavjere, ja tebe teorijom dobre namjere.

Pogodi me teorijom opipljivosti pa ću te dotući onom o relativnosti.

Uzvrati mi teorijom poraza da bih te pobila teorijom dokaza.

Zaskoči me teorijom prolaznosti, dočekat ću te teorijom odanosti...

Teoretski bismo mogli doći do teorije o mogućem MI, ali bi se odmah iza vrata prikrala teorija o većviđenosti...

Možda je bolje da probudim vuka u tebi...

književnost uživo 58

Slavica Kućni ljubimac Gazibara Prtim kroz vrijeme uz podršku tek kućnog ljubimca; i kad je najteže prisjetim se sna u kojem ležimo okrenuti leđima, dišemo nečujno, svatko u svojoj tišini, da ne probudimo onog iza.

Savršeno mirni, bez pokreta, mrtvaca dva.

Od straha da dodirnut ćemo se, taj kamen na plećima i onaj na grudima moje su buđenje, za još jednu stepenicu, još jedan novi dan; i shvatim da nije najgore u životu imati kućnog ljubimca.

književnost uživo 59

Radojka Rea Ej, momče ubavo Sartori Ej, momče ubavo, što mi u srce gađaš!

Srce mi je meko, ranjivo...

Ej, da znaš, mori, koliko te čekalo...

Ne bi te strele tako olako iz daleka odapinjao, ne bi oko sokolovo u metu gledalo, no u grudi uzdrhtale što bi ti srce za džabe dale, kad bi te pustog oči ove ugledale.

Ej, momče ubavo, dabogda sna ne usnio, dabogda me budan sanjao, konja planinom ganjao, drumove ti on kopitima orao, na mene se ustremio kao orao...

Dabogda me videti morao!

književnost uživo 60

Tomislav Jednom Cindrić Jednom kad ti suza niz obraze krene, zaplakat ćeš, zajecat ćeš, sjetit ćeš se mene.

Vidjet ćeš tko te davi, tko te gnječi, tražit ćeš me, vidjeti njega i sjetit se mojih riječi – Kako dalje, moja zvijezdo, kad te prati oblak siv?

Više nemaš svoje gnijezdo, ja ti nisam ništa kriv.

književnost uživo 61

Ivo Anić Ljubav i šapat Po šapatu me znaš, po kiši na svom prozoru koja crta tragove kao tvoji prsti na mojim usnama...

Otkuda je ta ljubav došla kada je dodirnula sve što ljubav traži, kada cvate u meni kao malen trn pa pišem pjesme za nju, crtam ih po staklu kišom, brišem svojim dahom...?

Po šapatu me znaš, po kiši na svom prozoru, i moji te ožiljci nisu prestrašili, te divne i bezazlene metafore; i priznajem te kao jedinu svoju mogućnost u vremenu što slijedi, jer ljubav nikada nije bila dragocjena tako kao danas kada tako malo vrijedi...

Po šapatu me znaš, po kiši na svom prozoru; i moje srce sada tebe čeka, i moja tuga piše ti pjesme, o životu jednom koji je sada ljubav i šapat, suton i jeka, koja me umjesto tebe voli, jer moja je kiša sad čista tuga, a ljubav je fina uvertira boli...

književnost uživo 62

Tamara Bezgranična zona Čapelj Jučer sam te voljela, tvoji obrazi snivali su mi u rukama, a po čelu orošenom brigama razlio se odsjaj bijega, danas je tvoj glas utihnuo s druge strane horizonta...

I tko se još ovako voli od sna do sna?

Naši svjetovi udaljeni su tri eona i par svjetlosnih godina (zbog širenja svemira), ali u oba majke ispraćaju sinove jednakobrižnim pitanjem o vešu, ljudi se isto smiju kao i prije tri stoljeća kad imaju vremena ili čemu, bruje školska zvona, tromo stare vozni parkovi, čak istim ritmom dišu u beton ogrezli gradovi.

Ipak, dojezdiš na munji, prečicom kroz dva-tri tunela zidova gustih od poezije, da te volim pod nosom onima što vrište da ne smijem, jer sam žena kojom gospodari srce, neuhvatljiva tuđim osudama, spremna na kompromise.

A dok je glava, postojat će i granice.

književnost uživo 63

Ivan Budući šablon Tijardović Draga, vreme je da ti kažem par stvari o sebi.

Razmišljam o tvojim rečima.

Moja prošlost je jako mračna. Budućnost ne deluje drugačije.

Zašto? Postoje razlozi. Ali su nebitni.

No, kao što rekoh, razmišljao sam.

Pažljivo sam čitao šta si mi pisala o tome kako me vidiš.

I nije fer da ti dozvolim da i dalje misliš tako.

Jer sam takav kakvim si me opisala samo zato što me nisi videla celog.

Ja sam čovek sa ozbiljnim problemima.

Većina ožiljaka na telu je sanirana, ali još postoje. Oni ožiljci koje imam na duši su neizbrisivi.

Dugo se borim sa njima, ali nikad nisu nestali.

Ne mogu se praviti da ih nema. Nije fer, kao što napomenuh, prema tebi.

Moraš znati.

Ja nisam čovek za tebe.

Divno je što me vidiš kako si me opisala. Ali jednostavno, ja to nisam.

Sama činjenica da ti ovo govorim treba da u tebi probudi otklon.

Jer ti neću obogatiti život na način koji želiš.

Biću ti iskustvo.

Ne onakvo kakvo zaslužuješ.

I hvala ti na zagrljaju. :*

književnost uživo 64

Mladen Na drugoj strani Milojković Kad ne treba stvori se pukotina kroz koju se provučeš i dođeš do srca.

Dodirujem te i grlim.

Sve ide dobro... dok ne dođem do usana.

I pustim tako da me, u trenutku, ponesu želje koje ne mogu da ostvarim.

Tada se nasmešiš, okreneš glavu i odmakneš...

Malo, ali dovoljno...

Da shvatim, da zapamtim, da tu mi nije mesto...

Da sreću treba da tražim na drugoj strani.

Potražim tvoje prste, ruke, obraze, da ih dodirnem, da te zagrlim.

Potražim tvoje usne, da ih poljubim.

I ti me puštaš.

književnost uživo 65

Mislav Bartoš Pjesnička anatomija Ležim potrbuške na vrhu grada i usijanim krovovima neba dok želudac istinski probavlja sve neistine i izlizane korake.

Sjedim ispod obostranog ogledala dok mi se tužni osmijesi sažaljenja slijevaju sa slapova propadajućih ulica i tupih litica.

Stojim na tjemenu umornih glava i listam prve jutarnje naslovnice, brzinski razgrabljene.

Odavno zaboravljene.

Listam zgužvane olovne tragove na bijelim podlogama.

Tisuću nepoznatih lica s unutarnjim dvojbama.

Nepoznati glasovi koji mi šapću izgledaju mi prijateljski poput susjedstva izvan grada. Čudni ljudski tragovi i prefiksi bez zagrada. Što su pjesnici nego obični ljudi u neobičnim tjelesnim položajima!

Isplivaju u sredini rečenice, kraj bajke ostave vukovima.

književnost uživo 66

Enisa Angie Neka Behaderović Pusti me da patim.

Jako sam dobra u tome i ide mi od ruke.

Svaki osmijeh s tobom zapečaćen je suzama.

Pusti me da plačem i ne govori da ne voliš ženske suze, ni ja ne volim tvoje odlaske, a ti si tako dobar u tome.

književnost uživo 67

Edita Brkić Ti I kroz trepavice spuštene očima tvojim gledam.

U krletki tjemenoj ukliještenu, čuvam svaku tvoju riječ.

Svaki madež zapečaćen crtom dlana tvog.

U pupku još mi usne tvoje.

Iza uha ostao tvoj nos.

I više sam ti nego ja.

Pretočila se u vode tvoje.

Skamenila u tvoje stijene.

Napustila svoj izvor da ga opet u tebi nađem.

književnost uživo 68

Mislav Bartoš Umjetnosti protiv pravilnosti Četiri slike na dvije galerije.

Dvije konjske glave sjede na tisuću naslonjača.

Tisuću glava dijele jedno mišljenje. Četiri kubizmom ukrašena mozga, pravilima izbodene glave.

Vasilij Kandinski šeće gol bez legitimne isprave.

Umjetnici prozirni vječno sjede pred praznim zidovima gdje vide slike koje će biti i koje su bile.

Gdje sanjaju djevojke koje su živjele i koje žive.

Ljudi šeću nagi.

Ljudi šeću bosi.

Losovi uzvodno hodaju gdje vjetar ih nosi.

Ljudi pale vatre.

Oni plešu plesove.

Ponekad i čekaju žute jesenje listove.

Skupimo se tiho, skupimo se sami.

Ne branimo se hrabro, ne vičimo u obrani.

Polijevajmo se jutrom, liježimo sa suncem.

Osvanut će i naše svitanje protkano nebeskim koncem.

književnost uživo 69

Iva Rogić Bilješka Dječak je uhvatio mačku povlači je za rep i okreće prema sebi.

– Gledaj me u oči – govori, prepoznajem molitvu na umoru.

Drugi dječak protrčao je pored mene razvezanih vezica, na trenutak sanjam u jarkim bojama i brinem; moram pozvati te dječake da me podsjete kakav je osjećaj trčati razvezanih vezica, da me podsjete koliko je opasno gledati u oči...

Moram pozvati te dječake da mi objasne važne stvari.

književnost uživo 70

Vladimir Pijani novembar Vuković Možda se od poezije izlečim i zaživim opet, opijen, kada Neko mikroskop skloni sa mog malog parčeta ništavila, moje male šanse: ja plutam kroz pijani novembar, drhtav kao komarac pred zimu.

književnost uživo 71

Tamara Magnetna stvarnost Čapelj Baš sada netko tvojim imenom boji nade i lik ti u san priziva, netko te ogovara kao najveću smetnju skrivenim nastojanjima, nekome si kapljica sjećanja na vrijeme početka prvih pobjedničkih skokova, nekome tek slučajni suputnik na stazi maratonskih padova, nekome si potreba ili želja skrivena ispod topla jorgana, ostavljena na milost vremenu da te dovede do susreta, netko te nehajno sklanja sa šahovske ploče opstanka, poput nevažna pijuna i bez zrnca kajanja,

netko tvoje zasluge sebi prisvaja ili ti riječi kao svoje izgovara rušeći ograde obzira zarad vlastita stremljenja, netko te predosjeća kao sudbinskog sudruga u danima slavlja, ali ti ne zna imena, njemu si samo magla i čeka te da obojiš svijet bojama novih koraka, nekome si sve, samo to ne želiš, a netko te izbjegava i pušta da se kiseliš na kolosijeku čekanja...

I na kraju shvatiš da su sva naša previranja samo sudari silnica u vrevi magnetnih kretanja.

književnost uživo 72

Branka Ricov Tražila sam te jučer Tražila sam te jučer u nekim starim pjesmama u nekim našim, stihovima ispričanim dodirima...

Tražila sam one kratke riječi, onaj nečujni šapat srca što ostavlja trag na rubovima usana...

Tražila sam tvoje tragove u mirisu, u bojama, u vjetru...

Tražila sam onaj dio tebe što sam nekad imala, a ostao je u krošnjama vremena zapleten...

književnost uživo 73

Bea Balta Besmrtna (ljubav ili pjesma) Ej, čudo!

Napisao si pjesmu koja zove se Vječnost!

Znaš li?

Isklesao si Besmrtnost.

Ej, ti besmrtni što ne znaš da pišeš pjesme!

Znaš li?

U mraku noćas dok sanjaš moju ruku na obrazu, znaš li?

Noćas u samotnim časovima kad ostaneš sa sobom, osjećaš li da nama kraja nema?

Rekao si – Besmrtnost.

Prožima li te?

književnost uživo 74

Mladen Zauvek daleko Milojković Još uvek si tu. Živiš u sitnicama, u malim kratkim crtama moje nedovršene priče sa tobom.

Ne blediš.

Postojano je mastilo kojim su ispisani redovi priče koja nije imala pravo na srećan kraj.

Ostaješ.

Na dohvat ruke, na korak, dva, dovoljno blizu da ne zaboravim, a ipak tako, zauvek daleko.

književnost uživo 75

Sabljica Tražio sam te Džafer-Sabre Tražio sam te u moru djevojačkih očiju i samo tvoje imale su drugačiji sjaj.

Pogledi su se sreli i tu je bio početak i kraj!

književnost uživo 76

Danja Gašpar Mornari uvijek pjevaju jedrima Đokić (Mom ocu) Među prozorskim staklima raspršen argon stvara privid topline.

Jutros su pingvini šetali Sarajevom tražeći svoje mrvice spasa, na simsu vrapci još uvijek loše uhljebljeni žmirkajući živkaju, i griju se na voltno sunce moje sobe.

Tako rastu u mojim očima...

Veliki se postaje radujući se malome; prizivam u sjećanje sliku svog oca dok me drži u krilu i toplo mi je...

S druge strane prozorskog stakla rasprkava se magla stvarajući osjet hladnoće.

I ovo moje voltno sunce oslabilo je dok jedri omaglica vidokrugom; uključujem srce na maksimum očevim rukama pjevajući.

književnost uživo 77

Julijana Otišao si odnoseći Plenca Otišao si odnoseći u naramku čitav jedan zajednički svemir.

Ponio si sve ono što nismo uspjeli izreći, sve ono što nismo odsanjali, sve ono što je bilo i ono što je moglo biti.

Bez najave, bez oproštaja, bez pogleda, bez obećanja.

Rekao si samo da tako moraš, da tvoj je zadatak postići nešto više, dotaknuti drevne tajne i skrivena tajanstva.

Razdvojio si preklopljene kazaljke sata, i okrenuo ih u različitim smjerovima.

I nestadoše šetnje i igre na žalu, utihnuše svitanja, zatamniše se jutra,

nestade rijeka što kaskade cjeliva, raspukne se stijena sa srcem u dubini, nestade dlan iz moga dlana, nestade pjesma kodirana, zaustavi se vjetar u mojoj kosi, zaplače usna koja usnu traži, sunce izgubi sjaj.

I ništa više nije isto, ni nebo, ni zvijezde, ni noć, ni dan.

Otišao si odnoseći mene u sebi, a ostavio sebe u meni, odnio si sve ono što svojim sam zvala, svu nježnost koju sam ti dala.

Otišao si odnoseći toplinu, odnoseći dah i u prstima mjesečev prah.

Pjesnici bi rekli da otišao si lijepo, plešući s tišinom u ruci, kad procijenio si da kucnuo je čas, da velika djela su važnija od nas.

književnost uživo 78

Ivo Anić Dan nije moje pravo područje Dan nije moje pravo područje, moje je područje vijenac tvog vrata i noć koju ti nesanicom donosim, kao kolajnu siromaha od imitacije zlata, jer ja volim onu u tebi koju nikome ne pokazuješ...

Ja volim onu koju nikome nisi spomenula; u modroj zori kad mi se obraduješ, u toj našoj svečanosti koju si pripremila s dvije cigarete i odom radosti na licu...

Noć nije moje pravo područje, moje je područje lukobran tvog struka i radost koju ti u očima zablistam nemirnim pokretima kada tvoja ruka očajnički zatraži da knjigu tu prolistam, tu gozbu na koju mi prostireš sebe, sebe kakvu nitko ne poznaje...

Sumrak nije moje pravo područje, moje su područje tvoja ramena pa usnim na njima okrenut u toj bravi, toj misteriji koja zove se žena, ona koju nitko ne poznaje, ona koja te spozna i nikada ne zaboravi...

književnost uživo 79

Vladimir I onda kada bude došla Vuković A to će biti u nevreme, po žezi, nakon dugih suša, posle mraza što ubija svice, tada, nakon alkohola, tableta, tapaciranih snova za umobolne ljubavi, rana što podsmešljivo laju iz prošlosti, ja – kamen što sebe uzbrdo goni – dočekaću je prostim prstima, očima koje gore: neka vidi na gležnjevima tetovaže okova, neka ćuti kao da me oduvek zna.

književnost uživo 80

Edita Brkić Straže Konjanici besane noći Naredbu imaju Da sve do zore Pod prozorom Na straži Bdiju, Da moj nesan čuvaju.

Straže su oko mene I u meni, Svuda.

Reci, srce! Šapni! Vrisni!

Krikni! Pucaj!

književnost uživo 81

Dario Abram Mora da se i drugi Mora da se i drugi

za nepušače

prepoznaju po lampama

i čitatelje koji

na stolu, ostavljenima

potajno

nakon kakve izložbe,

osluškuju sve

i odjednom,

narudžbe i zveket

usred nepodcrtanih riječi,

opranih čaša.

zaokruže se mirisom

Sve ću kao

tople čokolade

ponuditi šetnju,

kao da se prvi put

ali čini se da

susreću dlanovi

mi vrijeme

i glas

ne dopušta ostanke.

nakon kina.

Rekoh, ostavit ću

Mora da se i drugi

nekoliko slika

prepoznaju po hodu

na zidu, možda se

na ulasku, pitanjima

sjetiš nekoga

poput kuda su

komu nedostaju

otišli i dokad radiš.

boje, ipak

Pomislih, koju

papiri dobro upijaju

crvenu da uporabim

prešućeno.

za deleatur, no ionako se

Mora da se i drugi

nisam baš udubio

prepoznaju po knjigama

u ispravljanje

u kafiću, nalijevo,

tuđih pogrešaka.

književnost uživo 82

Velim, ostale su

Mora da se i drugi

Mora da se i drugi

mahom nepodcrtane

prepoznaju po licima

prepoznaju po susretu

na stotinjak

na fotografiji, sami

u gradu, kraćem

stranica.

u svome

razgovoru i torbi

kutku odbljeska,

s mapom

Mora da se i drugi

i dakako,

koju je valjalo tek

prepoznaju po umjetnosti

prepuni dojmova

otvoriti i pročitati

na putu, negdje

rastopljenih

nenapisano,

pokraj blica

u nekoliko priča.

otkucati desetak

i biranja olovki,

Htjedoh još štogod

slova, čak i načuti

makar za početak,

reći, doduše,

da se neke tajne

prije no što

samo valjalo je,

ne otkrivaju,

grlo okrijepe

eto, poći

ali se prepoznaju

čašom hladne vode.

u tvome smjeru.

kao što mi

Ima tako nekih očiju koje nisu za grafit, ali jednako se presijavaju.

nećemo.

književnost uživo 83

Duško Zadnje vesti Trifunović Sa mnom je gotovo bilo onoga trena Kad sam rekao – Nemoj – A ti si htela i htela A ja sam pitao – Zašto – A ti si rekla – Zato, zato i zato – Jer tako čini žena Ti si najbolja od svih Kojima sam želeo da kažem To što govorim tebi Suviše znam o sebi i o svemu Već sam prešao granicu grešnu Gde ništa nije sveto I ništa nije sramota Sav sam na drugoj strani A iza mene gori k'o večni plamen Jedino tvoja lepota Ti si najbolja od svih Kojima sam želeo da kažem To što govorim tebi Ali sad je kasno Ovo su zadnje vesti Više se nećemo sresti Osim u nekom teškom snu

književnost uživo 84

Mislav Bartoš Pričaj Pričaj mi.

Pričaj mi o usamljenim ljudima.

O njihovim pjesmama i propuštenim misama koje počinju sa psovkom.

Pričaj mi o vatri u dvorištu i prigušenim svjetlima, i strastvenim jelima.

Zaboravljenim razgovorima i dugim zagrljajima.

Plačnim zagrljajima.

Davnim zagrljajima.

O estetici kasnih ljetnih večeri uz ptice na horizontu i visoko dignute ruke koje čekaju pozdrave i rastanke.

Oči koje čekaju razgovor.

Usne koje čekaju dodir.

Pričaj o svim nenapisanim knjigama i galebovima koji s prijezirom gledaju na svaki stomak pod pijeskom i jeftinim stranicama na dlanu.

Pričaj o svom prašnjavom stanu.

I majci koja te grdi.

I ocu koji nije kući. Čije lupanje vratima nisi nikada čula

u kasnim satima, dugim noćima i bijelim jutrima.

Pričaj mi o bitci na vlastitim leđima jer uskoro će kraj.

Jer samo žedni psi i gladni ljudi pričaju o praznovjerju i nesretnome danu.

Samo oni liježu kasno u ispraznome stanu.

književnost uživo 85

Tamara Predah Čapelj Ako ti moje riječi prijaju kao mekana mahovina umornom jelenskom kopitu u bijegu pred zubatom hajkom, zastani; spusti glavu na meku mahovinu, moraš odmoriti, a onda srca punog elana, nastavi bježati.

književnost uživo 86

Vladimir Ljudi iz zadnjih redova Vuković Ljudi kao ti i ja, skamenjeni i oslikani u nepostojećim salama bioskopa, što su znali da kafu rastežu u nedogled, drže se za ruke na ledu dok pada žuti mraz i odvode kući okrvavljene strance.

Ljudi sa rečima iz knjiga odeveni u jeftinu odeću, ljudi iz zadnjih redova, prvi na barikadama, heroji poljubaca u nevreme, izgubljeni u vremenu, nesnađeni u prostoru, ljudi odjeka i ideja, sa malo mesa na kostima, to smo mi, svako u svom paklu, svako u svom raju, mi, sa teškim ranama, na lakim drogama, mi na pričesti, mi u bludu, ti i ja – srešćemo se, ćutati, mi – stare košulje bez bar-koda, ćutati i plakati za svim neizrečenim imenima, nestati kao so, kao so otići čistih ruku, bez pozdrava, u druge živote, znati da je prošlo...

Kraj blagih, mirnih vod

književnost uživo 87

Azra Omičević Zažmuri Zažmuri...

Ugasi mrak zjenica, ne daj im da vide onu boju od koje su same stvorene.

Ugasi im crnilo, zažmuri još jače!

Stisni kapke!

Ne daj suzama slobodu, neka ostanu rob zjenica.

Za tebe tu nema mjesta...

Neka te ne gledaju te oči, one nisu tvoje, neka te ne gleda to ogledalo, razbij ga rukom koja se toliko puta vratila srcu prazna.

Zažmuri i ne daj da se desi!

Ne oboji srce u crno još jednim uzdahom, ne udiši taj zrak većine, to nisi ti!

Neka oni pune zrakom svoja primitivna usta.

Ne guši srce!

Stani!

Ne diši...

A ono kuca... Osjetiš ga?

To je njegovo vrijeme, ne diši!

Sad si svoje srce.

Sad si sva magija.

Nasmiješi se.

Ono te nije izdalo.

Traži od tebe da dišeš dalje, a ti bi ostao njegov otkucaj...

Poslušaj svoju snagu. Diši dalje za njega, a ono kucat će za tebe.

Sad ti niko ništa ne može, u ovom ratu imaš svoj mač, samo...

Zažmuri...

književnost uživo 88

Sandra-Anina Ljubav sanjara Klarić Trgam se u komadiće i rasipam...

Sad moje tijelo svijetli na nebu u sjaju nebrojenih zvijezda grleći tebe, mjeseče moj...

književnost uživo 89

Edita Brkić Pretvaranja U svijetu ljudi sa stotinu lica i naličja duplo više, sretan si ako nađeš ugroženu vrstu, endem.

književnost uživo 90

Slavica Jabuka Gazibara Jabuku na kriške Kad siječeš, pažljivo gledaj Nož Ali ne predugo Mogao bi promijeniti smjer Koja je to Smrt Na mom krsnom listu Zapisana Ako je ginuti od najdražeg oružja Poučio me Hemingway Glave će me doći Ljubav

književnost uživo 91

Neven Čita li itko danas Georgea Trakla?

100. godišnjice smrti austrijskog ekspresionističkog pjesnika G. Trakla Lukačević (povodom (1887.–1914.))

O, pjesniče psalma i snova zla, jesi li našao smiraj svoj ili još bludiš po polju čekanja neshvaćen, neprilagođen, neuhvatljiv?

Tražiš li još razumijevanje ljudi ti, koji si razumio patnje njihove, koje si tješio, kojima si rane vidao rukom svojom, utjehom riječi?

Ti, koji si kriknuo kao luda, ti, koji si ostao kao stranac, ti, koji si umro kao tuđinac, neshvaćen, neprilagođen, neuhvatljiv.

književnost uživo 92

Tamara Bijeg na kraj svijeta Čapelj Bijeg na kraj svijeta Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta?

Ostavimo vremenske prognoze i hirove, ustajanja na lijevu nogu i sastanke s kiselinom u stomacima, zaboravimo ograničenja brzine i lajkove i hajdemo, nek' nam mjesec bude za leđima, a pred nama ništa, samo duboka provalija jednog zaluđenog svijeta i ozonska praznina sa sjećanjem na rupe.

Tamo ćemo hladiti potrošačka lica zelenim listovima umjesto lepeza, brčkati noge u plićaku potreba i rukom tjerati sve izmišljene standarde kao dosadne muhe.

Jesti ćemo svaku petu ulovljenu ribu, a ostale uz pozdrav vraćati u vodu (za sjeme svakovrsnom životu) i neko samoniklo sočno voće kad nam crijeva zasviraju gajde il' kad nam se hoće, i ja ću ti svakog dana u travi ubrati pune šake slatkih crvenih osmijeha,

a ti ćeš predvečer sakupljati po naramak toplih pogleda da nas grije u našem domu s krovom od zvjezdanog neba.

Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta da se nikad ne vratimo ili da se ušunjamo u prošle živote samo ako poželimo provjeriti koliko smo sretni?

Drugi će o nama nagađati gdje smo to naprasno nestali i kakve su to mračne tajne ukrale naše korake šarenim izlozima lutaka bez srama, a mi ćemo mirom dane krečiti i negdje na kraju svijeta srećiti zbog svega što je ostalo za nama.

književnost uživo 93

Napiši mi pjesmu Napiši pjesmu da je u korijenu kose osjetim kao svoju, da se prepoznam i nađem u njoj, da mi zubi zacvokoću i odjednom osjetim i slabost i snagu, jer ti to znaš, jer su tvoje mudrost i ljepota ukoštene u riječima, jer ih trebam da me otmu ovom bunilu i izvrnu kao rukavicu, pa da je polijepim po zidovima od spavaće sobe do hodnika i čitam u prolazu kao mantru, da se s njom budim i da me čeka kad na vrata ulazim.

Napiši pjesmu da poskočim i kažem – To je ta!

A ti negdje u nekoj sobi ne znaš da sam baš takvu pjesmu čekala i da sam u njoj pročitala više no što piše, da nisam sama u svojim mislima,

da nas još ima...

Napiši pjesmu jer ti to znaš, i onda me nepoznatu ne pitaj jesam li je takvom zamišljala, jer ona će biti moja, samo to nećeš znati, tebi će istom brzinom teći i godine i sati u traženju nesraslih riječi da ih jednu na drugu nakalemiš, a ja ću negdje u nekom drugom svijetu oroditi s njom svoju sjetu i pustiti mislima da nadom bljesnu, samo napiši...

Napiši mi pjesmu.

književnost uživo 94

Ivo Anić Ja donosim noć ***

***

Ja donosim noć, ti donosiš svitanje, ja sam samo dah, ti si disanje; rupe na srcu imaju ime i ispuni ih pisanje, ispunim ih bilo čime jer ja nosim noć, a ti nosiš svitanje...

Uđi u moj san stopalima bosim da mi staneš na dlan, da te pod svojim bedrima nosim jer ja donosim dan, ti donosiš svitanje, ja ti nudim san, ti uvijek isto pitanje, pitanje u očima zaljubljene žene: – Vjeruješ li ti u nas – Vjeruješ li ti u mene?

Znaš, Bog je stvorio razmake među tvojim prstima da netko jednom popuni tu prazninu jer ljubav dolazi uvijek otvorenih ruku i kao loza ispreplete prste pa ti cijeli svijet odjednom stane u srce i sve se spoji među ta dva dlana...

Pa zavoliš život više od njegova smisla i skupiš u sebi sve svoje snage da dostojan budeš svojega čina i onog što si probudio u srcu svoje drage jer treba ti samo njezina blizina...

Znaš, Bog je stvorio razmake među tvojim prstima da ja jednom popunim tu prazninu, i da budem ja i da budeš ti jedna ruka i nas dvoje spojeni kroz prste u jednu cjelinu...

književnost uživo 95

(Intervju vodila: Tea Marković)

Predstavljanje autorice – Slavica Gazibara 1. Predstavite nam se ukratko vlastitim riječima, odakle je počelo vaše spisateljsko putovanje i kako je izgledalo?

Više od dvadeset godina radila sam kao novinar, a već dosta sam godina profesorica u srednjoj školi u svome gradu Varaždinu, gdje i živim. Kako sam iz miješanog braka, za vrijeme Domovinskog rata bilo je svima teško, ali ni meni lako pa sam godinu dana u Stuttgartu prala suđe u jednom talijanskom restoranu. To zovem svojom studijskom godinom (humor me često spašava).

Kad sam se vratila, ratna se euforija ipak smirila, ljudi su počeli razmišljati da zlo ipak nije nacionalna kategorija i dobila sam radno mjesto najprije u Čakovcu u Gospodarskoj školi, a potom u Varaždinu u Elektrostrojarskoj, gdje radim i sad. Kako sam sama brinula o kćeri, a ona je planirala studirati, godinama sam radila po barem dva posla: uz školu sam pisala za razne novine, agenciju HINA, za Jutarnji list itd.

Kao gimnazijalka slobodno vrijeme provodila sam u kazalištu družeći se mnogo s mladim kreativcima. Tada sam željela na Kazališnu akademiju, a kako sam poeziju voljela i sama pisala, nastupi Enesa Kiševića i Darka Čurde dodatno su me motivirali u radu. Moju ideju o akademiji roditelji nisu podržali i život je krenuo drugim putem.

2. Iako pišete i poeziju i prozu, vaš rad ipak broji više pjesama. Što je za vas osobito u poeziji, a što u odnosu na prozni izričaj?

Ja naprosto obožavam poeziju! Čitanje pjesme i dodavanje vlastitih opservacija datostima u pjesmi za mene su uživanje. Mislim da me poezija čini boljom osobom. Čini mi se da je ona šira od mogućnosti

književnost uživo 96

Današnja poezija teško da se može podijeliti tematski – sva je ona izrazito refleksivna. Još ima onih koji pišu pjesme satkane od povezanih pjesničkih slika – spoja osjetilnosti, osjećajnosti i fenomena prirode, ali i to je refleksivna poezija. Sinestetički postupci postaju uobičajeni, što samo govori o složenosti percepcije egzistencije čovjeka, vlastitog postojanja, doživljaja prirode, sredine – u pravilu urbane jer se ona od ruralne više gotovo i ne razlikuje. proze. Znam da zvuči paradoksalno, ali u pjesmi mogu obuhvatiti sve, apsolutno sve, a dodati i glazbu ako želim. U prozi netko to mora svirati ili upaliti radio.

Zapravo mislim da avangarda kao sveukupnost postmodernističkih izričaja traje i danas, stotinu godina poslije prvih krikova i manifesta.

Današnja poezija teško da se može podijeliti tematski – sva je ona izrazito refleksivna. Još ima onih koji pišu pjesme satkane od povezanih pjesničkih slika – spoja osjetilnosti, osjećajnosti i fenomena prirode, ali i to je refleksivna poezija. Sinestetički postupci postaju uobičajeni, što samo govori o složenosti percepcije egzistencije čovjeka, vlastitog postojanja, doživljaja prirode, sredine – u pravilu urbane jer se ona od ruralne više gotovo i ne razlikuje.

književnost uživo 97

Današnju razlomljenost čovjeka, njegova života i svijeta te odvojenost od prirode, svemira, drugog čovjeka i samog sebe već su raspredali filozofi i sociolozi, ali nisu našli rješenje. Naravno – onda je i umjetnost, pa i književnost, takva. Miješaju se književne vrste, tehnike pisanja, rodovi; u poeziji definitivno prevladava slobodni stih, a pjesme su sve kraće. Taj gotovo aforistični pristup izražava čovjeka današnjice: on nema vremena, volje ni unutarnje potrebe da dnevno dva-tri sata odvoji za čitanje. On traži kratko, intrigantno štivo pa je zato danas najpopularnija prozna vrsta kratka priča.

Govorim li o poeziji – pjesma postaje sve zgusnutija, stih je ogoljen, značaj epiteta kao ukrasnog pridjeva gotovo da se gubi, često je on u funkciji pojačavanja kontrasta ili paradoksa. Epitet danas daje efekt začudnosti. Ima još narativne poezije, a ako govorim o ovim našim prostorima – onda mi se čini da – kako idemo prema istoku – to je ima više.

3. Kakva je, po vašem vlastitom mišljenju, narav vašeg književno-umjetničkog izričaja, čemu stremite?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Sve ono što volim u pjesništvu… Nadam se da djelić toga ima i u mojim stihovima. Znam da su pitanja poput onih tko sam, kamo idem, koje je moje poslanje, pitanje osamljenosti fizičke, ali i one u društvu – elementarna pitanja svakog čovjeka. U svojim pjesmama postavljam pitanja, a tek ponekad odgovor.

Sebi. Ako se i drugi nađu u njima, onda sam na dobrom putu.

književnost uživo 98

4. Možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Svi koji objavljuju ovdje pišu dobro. Kao da je nekim čudom selekcija već obavljena. Meni se naročito sviđa način pisanja Nevena Lukačevića, Franje Leotkaia i Vergilija Franizza – valjda zato što imaju sličan koncept poimanja pjesništva kao i ja – pišu minijature, baš mi je blizak njihov način pisanja. Julijana Plenca, Tomislav Cindrić i Predrag Šneler pišu malo drugačije, ali sjajno to izgleda. Pa onda Denis Kožljan, Branka Ricov… Posebno bih istakla još i ljude iz drugih sredina – Tamaru Čapelj, Beatrisu Stošić, Reu Sartori i naravno – Zorana Piljevića.

Zapravo u vašem časopisu nema loših pjesnika, to je činjenica, a valjda i jeste zato najbrojniji po autorima, najcjenjeniji među njima i najutjecajniji pjesnički portal u zemlji.

5. Imate li omiljenu pjesmu ili autora, možda kolegu pisca?

Kojim se piscima iznova vraćate u potrazi za inspiracijom ili naprosto oduškom?

Jedan kolega uputio me u izdavačke vode. Otad objavljujem na nekoliko pjesničkih portala, među kojima je i „Književnost uživo“.

Velikom pjesniku i velikom čovjeku Zoranu Piljeviću sam duboko zahvalna na podršci i to ističem ovom prigodom s obzirom da se nismo upoznali. Iako čovjek s vremenom stvori neke rigidne stavove o ljudima, još uvijek ima i divnih ljudi! Otad – oko dvije godine – objavljujem najčešće baš na portalu „Književnost uživo“.

Volim i čitam od poezije sve do čega dođem, ali posebno volim

književnost uživo 99

Meni se naročito sviđa način pisanja Nevena Lukačevića, Franje Leotkaia i Vergilija Franizza – valjda zato što imaju sličan koncept poimanja pjesništva kao i ja – pišu minijature, baš mi je blizak njihov način pisanja. Julijana Plenca, Tomislav Cindrić i Predrag Šneler pišu malo drugačije, ali sjajno to izgleda. Pa onda Denis Kožljan, Branka Ricov… Posebno bih istakla još i ljude iz drugih sredina – Tamaru Čapelj, Beatrisu Stošić, Reu Sartori i naravno – Zorana Piljevića. ruske i francuske pjesnike: Jesenjina, Ostrovskog, Ahmatovu, Baudelairea, Verlainea, Lorcu, Nerudu, Poea… Od prozaista Dostojevskog, Camusa, a od suvremenih obožavam Franzena, Gryttena, Shea mi je dobar, Handke, novi naraštaj Skandinavaca, mladi Goran Vojnović iz Slovenije... Ipak, uvijek se ponovno vraćam Selimoviću, Andriću, Dostojevskom i Tolstoju.

Možda zato što sam s njima odrastala, a od pjesnika prije svih volim Ujevića pa Matoša, Šimića, Miljkovića, Desanku Maksimović. Kod njih pronalazim mnoge odgovore na vlastite dvojbe i svako malo zavirim u njihove stihove.

U mome viđenju poezije Tin Ujević nije samo veliki pjesnik i pisac, već i kao čovjek zauzima posebno mjesto. On mi je nešto poput biblije u

književnost uživo 100

književnosti. Njegove i Matoševe rečenice najljepši su stihovi i najljepše stranice na hrvatskoj književnosti. Oni su postavili standarde pisanja koji ni danas nisu nadmašeni. Kad ih po ne znam koji put ponovno čitam, ne samo da im se divim, već uvijek nanovo otkrivam ljepotu svog jezika.

6. Postoji li za vas negativna tendencija u poeziji/prozi? Postoji li literatura koju ne volite čitati?

Pravi problem danas su vrijednosni kriteriji. Pripadam starijoj generaciji koja je u mladosti doista osjećala slobodu u izražavanju mišljenja, promišljanju svijeta, čovjeka, mi smo se stvarno borili promijeniti svijet i mijenjali smo ga. Danas mlade ne zanima gotovo ništa, osim novi tip mobitela ili kompjutera i filmovi – bajke, a sve zbog najnovijih tehničkih dostignuća. Kada sam djeci na nastavi htjela pokazati kako su ljudi u starom vijeku množili višeznamenkaste brojeve samo pomoću sjecišta linija, oni su počeli brbljati, potpuno nezainteresirani! Na pitanje zar ih to ne zanima, odgovorili su – što će im to kad ionako imaju sve na kalkulatoru! Tako je i s odnosom prema znanju.

Ipak, nisu oni krivi, mora da je upravo moja generacija negdje pogriješila kad smo ih rodili u ovakav svijet, dali im takve igračke u ruke… Možda smo se trebali više družitis njima, razgovarati, igrati, čitati, možda se nismo trebali oduševljavati svakom tehničkom i tehnologijskom novotarijom i poželjeti je u svome domu, a možda smo mi preživjela kategorija ljudi, a baš oni ta novost koja će iznjedriti neki bolji svijet…

Naravno, da se odraz ovoga vidi i u umjetnosti, pa i u književnosti.

U poeziji ne volim prostakluk niti me zanimaju erogene zone

književnost uživo 101

pojedinih ljudi, kao ni njihov način vođenja ljubavi. Iako je to danas u modi i erotske pjesme pišu mnogi, meni su odbojne. Za mene je čist papir, bijeli papir na kojem će nastati pjesma ili biti upisana neka dobra misao – svetinja, imam pred njim neku tremu i želim dati najbolje od sebe kada pišem. Jer to je moja JA, moj lirski subjekt koji je mnogo više od banalnih riječi leptirići u trbuhu i tragovi poljubaca na vratu. Naprosto me ubija ta banalnost, prizemnost kad čitam...

Smeta mi i nepismenost djela onih koji pišu. Najviše mi je žao kad vidim dobru pjesmu, sjajno napisanu, a ni elementarno pismenu. Znam da ne mora svatko znati savršeno pravopis i gramatiku, ali ipak smatram da iz poštovanja prema poeziji, prema pjesmi i prema samome sebi mora prije objavljivanja to pokušati urediti.

7. Kakva su vaša razmišljanja o projektu i časopisu „Književnost uživo“? Uspijevamo li povezati autore i pružiti im polje kreativnog izričaja? Imate li savjete za nas?

Kako to da nema kod nas više prostora za objavljivanje? Ima portala, naravno, ali ako otvorite i vidite posljednju objavu od prije godinu dana ili šest mjeseci, onda se tu nema što tražiti! Osim toga te stranice njihovi timovi koriste za promidžbu, reklamiraju svoja izdanja i neke aktualne događaje. Kad to odrade, a ne događa se ništa drugo i nitko ne objavljuje svoje radove, zadnja objava nekad traje mjesecima.

Uglavnom – upravo „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije, u Hrvatskoj definitivno, ali i šire – mnogi ljudi koje poznam preko poezije s drugih portala – iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada – objavljuju upravo ovdje. Ovaj portal postao je nekako

književnost uživo 102

prestižni kulturološki centar onog što danas možemo nazvati širom regijom.

Osim što na ovoj, ali i još nekim stranicama objavljuje puno ljudi, vlada svugdje dobra atmosfera, administratori brinu da nema neugodnosti ili provokacija bilo koje vrste, tolerancija je maksimalna i to mi se sviđa. Kao što ima eminentnih imena, ima i onih koji su početnici, ali se vrlo brzo iskristalizira tko i kako piše. Iako je ovaj način plasiranja poezije nov, on već zauzima značajno mjesto uz one uobičajene klasične načine – tiskane knjige i povremene promocije. Knjiga stoji na polici u knjižnicama ili domovima i uglavnom se ne čita, dok se na portalima čita sve objavljeno, tako da su mnogi koji ovdje objavljuju čitaniji od onih velikana u knjižnicama. Upravo je to bitna karakteristika Fb-poezije, koju posredovanu internetom možemo čitati, čak i prosuđivati javno, a sve iz svog doma. Naravno – to je i njezina najveća prednost. A „Književnost uživo“ po mom dubokom uvjerenju ispunjava sve ovo.

Znam da je danas teško financirati tiskovinu, a još teže ju prodati, ali vaš časopis je toliko avangardan, toliko različit od svih ostalih, toliko kvalitetan i po sadržaju, i po likovnim prilozima i po grafičkom oblikovanju – to je kultni časopis – i trebalo bi ga tiskati. Da bude savršen, da bude za budućnost otisak jednog vremena, to bi svakako trebalo napraviti.

foto: Zoran Žmirić

književnost uživo 103

foto: Zoran Žmirić

III. Bili ljudi

književnost uživo 106

Marijana Buđenje Stanković Vetar je pomerio zavese i hladan vazduh je ušao kroz prozor.

Otvoreno je.

Budi je hladnoća. Volela je tako da se budi.

Ne shvata, ali ovaj dan biće drugačiji, teži. U njemu će prvi put biti nova ona, ni nalik staroj.

Ustaje. Mala, bela prikaza gleda kroz prozor. Ogrće veliku maramu preko pidžame i stoji. Gleda ljude. Naslanja se na prozor. Oči su joj snene, lice blago, još nenaviknuto na dnevnu svetlost. Ona nekog čeka.

Gleda iza ugla, očekuje uobičajene korake, koje prate sveži mirisi peciva i kafe, samo za nju. Gotovo da se smeje. Već zamišlja poljubac u vrat, blago će skloniti njenu maramu, neće se buniti. Iako je hladno.

Zatim će uslediti lak, neobavezan razgovor. I neizbežno ispijanje prve jutarnje kafe. Udvoje. Najlepši početak dana. Sanjarenje joj prija.

Gleda ulicu, ljudi su joj zanimljivi. Posmatra ih, traži u licima drugih njegove obrise. Nema ih. Kasni. Tako čudno, nesvojstveno njemu.

I hladan vazduh prodire kroz maramu. Trza se. U trenu shvata.

Sama je. Neće doći, otišao je.

Ulica više nije zanimljiva, samo masa bezličnih ljudi. Polako zatvara prozor da njihov miris, hladnoća i miris hrane ne uđu unutra.

Nije više gladna. A kafa ionako više nije ista. Kasnije će skuvati čaj.

Crni čaj je dobar za buđenje.

književnost uživo 107

Mladen Ovijam oko prsta otpalu kosu Blažević Ovijam oko prsta otpalu kosu Zastalu u slivniku Sapirem s tijela zemlju Tišina zatvorenog tuša U elektricitetu majice Sva je napetost Cijeli se tjedan može obuhvatiti pogledom Zatrčan lavež usporava Komadići odrezane smrti Nokti na tanjuriću za kavu

književnost uživo 108

Željka Gojić E, pa što?

U gradu bez ljubavi živio je gospodar samoće i žena drugog sistema. Živjeli su život običnog tempa i imali čudne navike. Bili su ljudi samoće, hladni kao led i svaki dan im je bio uvijek ista priča... Ali jednog dana svijet se okrenuo naopačke. Bilo je to u proljeće 13. u decembru...

Toga dana kišne mokre ulice dobile su sunčanu stranu ulice. Iznad vrata podzemnih voda sreli su se taj gospodar samoće i ta žena drugog sistema. U srcima je gromko odzvonio Big Bang, a u glavama se pojavila gomila nesklada. Taj slučajni susret izazvao je plamen koji se dizao visoko iznad vlakova, a na nebu iznad Trnskog anđeli su raširili svoja krila i rodila se ljubav...

Od tog dana gospodar samoće postao je plavi golub i štićenik, a žena drugog sistema postala je divno biće, djevojka s obale mora, Gracija... Od tog dana, Leute moj, svuda vlada samo zadovoljština i samo lijepe žene prolaze kroz grad. Ljudi su bili vedri, veseli, vikali gradom hleba i igara i pjevali – Fa, fa, fa...

Plavi golub poslao je Graciji poziv na ples i ona je pristala. Ljubav je blistala kao karta za sreću. U prvih 68 dana ljubavi bilo je čak 32 956 poljubaca. Kada bi mu rekla: – Poljubi me – on bi joj odgovorio: – Ne reci mi dvaput. Svako sačekivanje bilo je kao put za Katmandu i kao kad se misli poklope svaki dan im je bio vedar kao i juče, kao niska bisera koja svakim danom biva sve veća. Govorio joj je: – Men' se dušo od tebe ne rastaje i nikom nije ljepše neg' je nam. Toga dana ti si sjela za moj stol.

Vidio sam tople usne žene i zato volim te kad pričaš. Mislio sam da si samo naizgled lijepa, ali to osluškivanje duboko u tebi bio je klasičan znak da ćeš me voljeti kao što voljela me nije nijedna...

Ali, kada stvari krenu loše...

U nedelju popodne osjetio se odlazak u noć. Ništa nije bilo daleko

književnost uživo 109

od istine. Nastupilo je teško vrijeme. Došlo vrijeme da se umire. Gorki ukus smrti, hladni prsti... Sve je bilo ravno do dna. Osjetila je krvavo srastanje. Znala je da nije ok. Užasavao je strah od smrti, ali teško ovo život... Rekao je: – Ako znaš bilo što, idi za svojom sudbinom bez mene.

Dao sam ti svoju ljubav, ali došlo je vrijeme da kažem doviđenja na Vlaškom drumu. Znam da ne mogu pomoći nikome od nas, ali šta da radim? Mala moja Linda Lane, raspleti kose damo da poslednji put vidim taj sjaj u kosi prije nego odem u raj.

Poslednje riječi bile su: – Adio, Mare, ti znaš da putujem sa tim...

Kao kad fazani lete, a i to se dešava ponekad, u očima strankinje sa plavi eyes pojavila se tanka crna linija. Samo na početku bješe štos, kasnije je sve lađa bez dna. Ostaju samo nemir i strast...

I dalje balegari ne vjeruju sreći i gluperde lutaju daleko, a ostaju samo kurvini sinovi i melankolija. A čovjek, iako prokleto ljut, zna da je ni jeban ni lud ni rođen da bude šonjo. Između nas je uvijek vrijeme odluke, a pametni i knjiški ljudi su rekli: – Obrati pažnju na posljednju stvar!

E, pa što?

književnost uživo 110

Zoran Uzelac Vrijeme Muči me zub. Vremena. To ne znači da me ne muče i zubi.

Pogotovo koji su odavna ispali. Starost. Ili samo ona narodna da pametniji popušta. Odoše umni zubi, odlazi mudra kosa, a boga mi i vrijeme pameti. Predsjedniče, što je ostalo?

Pokušavam što više napisati prije nego nestane struje. Kao da sam jutros na radiju čuo da je neće biti od osam do dvanaest... A možda me i sluh napustio?

Kako bilo, još je pet minuta do osam. Što poduzeti u tako kratkom vremenu? Na brzinu se mogu samo djeca raditi, kazali bi neki. Narodne mudrosti. Zato ja sipam nenarodne. Prošlo vrijeme rada na djeci. Može li se malo raditi bez djece?

Kad razmislim, ako je to ikako moguće jer imam osjećaj da me i umnost napušta, možda bi bilo dobro da danas nestane struje. Ne bih morao zamarati pisanjem i sebe i one rijetke što će ovo čitati.

Jednostavno bih iskoristio prirodni mrak pa se otpremio u šumu. Ne kao divljak, što nije sigurno da nisam, već kao šljaker. Uzeti motorku, alat, pa nastaviti krčiti šumu što ju zimus polomio onaj katastrofalni led.

Barem bih bio koristan. Em čistim, em skupljam drva za zimu. A ne ovo naklapanje.

Vražja me drvena asocijacija odvede na vatricu. Ona prastara nerealna slika kamina u kojem pucketaju nijanse narančastih plamenova.

U pozadini prostora titra polumrak pomiješan s mirisom sagorjela drva.

Iz nekih kamenih vremena, prostirke životinjskih koža pred kaminom.

U odsjaju se proteže tvoja golotinja. Slinim nad toplim prizorom i promatram plamteće preljeve kako žmirkaju oblinama. Dodirnuti ili zaustaviti prizor. Najbolje skočiti kroz prozor. To je od ove lirike najrealnija mogućnost. Slika tijela zamrzava vrijeme, a kroz prozor

književnost uživo 111

nastavlja teći. Život je tamo negdje s druge strane toplog mraka. Izvan vremena nježnosti.

Protok trenutaka u nepovrat. Niti će se ponoviti, a po svemu sudeći, neće ni biti. Kao da je i bilo. Plutaju na proteklim valovima vremena događaji stari, sjene sjećanja, ljubavi beskorisne. I što više o ljubavima razmišljam, bliže sam prozoru. Nasloniti nosinu na hladno staklo. Promatrati kako življenje redom prolazi, žuri, nestaje u nepoznate magle i opet se iz nje pojavljuje. Neuništivo redanje generacija. Tko bi mlad, star je sad. Tko star, još stariji.

Preostaje surlu više pritisnuti o staklo. Učiniti od lica spljoštenu grimasu, imitirati klauna. Možda se tko nasmije, sažali. Tugaljivo, posprdno obrati pažnju i prezrivo odmahne rukom. Pustite staru budalu.

Dobar je još samo za nasmijati se. Možda ni to.

Vrijeme leti, a struje nije nestalo. Loše za tebe, a dobro za mene.

Moraš čitati, a ja ne moram ići piliti. Mogu ovdje pilati na suho, mokro i na živce. Toliko sam star da mi svejedno. A što mi još tko može? Zamjeriti mi? Baš me briga. Ocrniti me? A kome to što znači? Ogovarati me? Dao bog da se o meni priča. Skratiti za glavu? Bi li kome uopće nedostajala?

Nedodirljiv i besmrtan. JunaČina. Rekli bi Crnogorci.

Samo me nemojte dodirivati. Nemojte mi iskazivati naklonost, sviđanje, a kamoli ljubav. To baca u bedaru. Potiče oganj kamina, grije, prži stranu okrenutu vatri. Morao bih se vrtjeti kao na ražnju. Svaki puta prevaliti preko tvoje golotinje, dodirivati te bezobrazno, a kao slučajno.

Približiti lice plamenu, da ogrijem nos. Žališ se da je hladan kad škakljam te dolje. Naravno. Predugo se kreveljio pritisnut o prozor.

Da vrijeme leti, huji, nije ništa nova. Samo što sam se okrenuo, protutnjalo na desetke godina. Pola stoljeća okrenu se u trenu. Ostala od

književnost uživo 112

života još koja sekunda. Postavlja se pitanje rezultata, svrhe, ispunjenja.

Ali, nije to ono najgore.

Postajem nemaran. Zanemarujem vlastitu traljavost. Mada, nije za odbaciti ni moju prokletu karmu. Što može poći naopako, svakako će poći. Sve manje marim za druge. A i oni ne mare za mene. Tko je prvi počeo, ne znam. Možda mi tek sada došlo do nosa. Kaj mi pa moreju… Šeta što ipak nije nestalo struje. Prisililo bi me da sjednem u krntiju, da s punom glavom tekstova i misli vozim nekamo u brda. Škatula na kotačima. U pozadini uvijek klepeću neke kutije, alat, nepotrebnosti.

Pod krovom se odbijaju ideje kako smisliti klupice što se lako pretvaraju u ležaj. Gdje me šumski puteljak odvede, uhvati mrak, ispružiti se u zvukovima prirode. Zavući se u vreću, sklupčati dok se ne zagrijem, prevrtati vruće slike vatrom obasjane kože. Ispružiti ruku nekamo u mrak. Otvorenim dlanom. Kao prosjak. Osjećati da bi se na njega mogao spustiti neki drugi, mekan, bojažljiv. Nježno ga uhvatiti, privući na usne, lagano utisnuti znak čežnje da dodirneš me cijela. A nos promrzao, leden, od vremena i tebe. Napušten.

Nije najgore što je vrijeme proletjelo. Boli taj jaz generacija. Dva suprotstavljena tabora. Kao da nije davno kad sam o svojim roditeljima mislio: Pojma vi nemate. Stari ste i ne shvaćate. Ostalo je isto. Sada sam na suprotnoj strani. Pojma nemam i ništa ne shvaćam. Samo otkrivam toplu vodu. Da se možda vrijeme ne vrti u krug? Uvijek sam mislio da je to beskonačna pravocrtna bujica što me nosi pa ispljune negdje na usputnom posljednjem počivalištu. Sada nisam siguran.

Vrijeme bi moglo biti vrtlog. Kad rođenjem upadnem, izbacuje me prema vrhu pa u nekom trenutku usiše natrag na dno ili začetak.

Nema kraja, nema početka. Jedan drugog za rep grizu. Samo vječito ponavljanje. Iz šupljega u prazno. Smrtonosni vir.

književnost uživo 113

Reklo bi se – Svak' se češe gdje ga svrbi. Problem je kad ne mogu dohvatiti mjesto. U nedostatku majušne ruke dugih oštrih noktiju, dobar je i štap ili okvir vrata. Češati leđa kao medvjed. Nakon zadovoljenja svraba, mogu se kolcem po glavi odalamiti. Kad me već neće neki nježni dlan razvaliti… Ima li vremena za nevremena?

književnost uživo 114

Slavica Sedamdeset centimetara Gazibara U mojoj duši ima jedno mjesto, maleno, čvrsto ukorijenjeno u srce.

Sedamdeset centimetara psihološkog oklopa čuva ga da ne dođu drugi, jer tamo nema ničeg za njih: nema boja, samo zlatni i srebrni sjaj od kojeg bi mogli oslijepiti.

Tamo se još ribe igraju skačući prema suncu, djeca još nisu dobila svoja imena, tamo još spava nevinost.

književnost uživo 115

Predrag Na krilima uspomena Šneler Još jedna u nizu neizvjesnih zora, gradska svjetla varljivog sjaja.

Ljubav bez dodira, srca bez poriva, virtualna generacija slika mrtvu prirodu.

Pločnici od perja vladavina tišine, neka nova očekivanja, a ne aktualna zbivanja.

Nijeme sirene više nema dileme, moj grad tiho umire na krilima uspomena.

Vladavina Aresa i mutna rijeka prepustiše mjesto znakovitoj bistrini.

Sidro i pramac u nekoj drugoj luci, čelična sad ruka njima se klanja.

Crno-bijeli svijet u prašnjavoj fotografiji zadovoljno miruje, spokojno drijema.

Dimnjak bez dima, tvornica bez ljudi, stroj bez masti u spomen svakoj vlasti.

književnost uživo 116

Vladimir Di Vuković Di je sasvim malo stavljala kreon i imala lice od vode; i plakala u svačijem krilu, jecala kao da se daje, Di se smejala fosfornim očima; Di je bila tanka, Di je izgledala kao što niko više neće: ona, velika tajna i moj most ka sebi.

U jedno podne, Di su našli na asfaltu kako izdiše, tri sprata niže, tri sprata premalu, i mislim da je za njom zaplakalo bilje, i znam da su stare kuće drhtale iz temelja kada je otišla Di, kada se srušio most, i ništa, baš ništa se nije pomaklo tog dana, samo je zemlja otežala za jednu tugu i led u meni ponikao: Di je sasvim malo stavljala kreon i izgledala kao što niko više neće.

književnost uživo 117

Blago Petnaesta murvina priča: pranje i čišćenje Vukadin Probilo se sunce zadnjih dana, obasjalo mene sa svih strana, sve se kupa, sjaji se i blista, ja sam murva, oprana i čista.

Baćkuša je otišla do brista s korpom rublja i čarapa trista da se suše dok na štriku vise, one radne, i one za mise, tri štipaljke po jednom komadu, tanke stvari suše se u hladu, a vunene na suncu se prže da se ništa ne osuši brže neg' što ona sve mrve pokupi ispred kuće, s terase, na klupi.

Sve čarape našle svoga para samo jedna, ona s dna ormara, nekad bijela, al' s Antine noge, osamljena već godine mnoge čeka da je Baćkuša usreći i pronađe druga joj u vreći, gdje su dječje stvari posložene za unuke, praunuke njene.

Sad se sjetih kako to je bilo kad sve ručno pralo se i milo, i ribalo, prakljačalo, melo dok bez struje bilo nam je selo.

U subotu, kad pomuzu krave

i večeru za čeljad pristave, pa zajedno izmole i sjednu, matere bi u lončinu jednu iz sićeva ulijevale vodu da svi čisti u krevete odu, na šporetu da se voda grije jer se hladnom oprat ne uspije miris znoja, pojate i sijena il' guzica Marinkova lijena.

Nasred sobe banjica i voda, na plastici za zaštitu poda, pored stola gurnutog u stranu da svi redom u banjicu stanu.

U Šoljuše red se muški znao: prvo Blago tijelo bi oprao, za njim Vinko jer je bio dlakav, pa Marinko, žgoljav i nikakav.

On bi za kraj, da ne mora vani ispraznio mjehur napuhani.

Nakon pranja svi u krevet svježi, gdje Marinko već hrče i leži, a veš mater priprema za pranje.

U subotu samo sortiranje na veš crni ili na veš bijeli, Marija joj pomaže i dijeli.

U nedjelju sva čeljad oprana pa za djecu slijedi misa rana,

književnost uživo 118

za odrasle u jedan'est, pučka, prije masnog od kupusa ručka.

pa ponosno hvali tu čistoću:

A kad novi sutra tjedan bane matere su opet zadihane, sapunaju, ispiru, namaču, i na potok ponesu prakljaču.

Ja ih čujem kako glasno mlate.

– Gle, Šoljuša, vidi čudo ovo, sve oprano k‘o da je skroz novo, čak i gaće Tomine se bile od prakljače što su požutile!

Daj mi svoju krevetninu amo u mašini da je okupamo.

S tačkom veša kad se kući vrate objese ga na štrik il' kraj peći, pa u štale požure trčeći.

Dok jetrve ispijaju kave ispod murve, vesele i zdrave, mašina ih u magazi mijenja.

Tako tjedni i godine klize puno posla, ali nema krize, dok je mater mobilna i zdrava čarapa je sve jedna čitava: nema rupa, zakrpljene sve su kad ih djeca u školu ponesu.

A u svrhu daljnjega čišćenja opet Mijo, da sačuva ženu, smijenio je metlu izmorenu i donio usisavač mali.

Kad je struja probila kroz žice s kojih ružno pozdravljaju ptice ženama je laknulo u selu.

– Mijo dragi, najbolji na svitu, zaslužio najslađu si pitu ne na struju, nego ispod sača, zbog mašine i usisavača.

Mijo prvu kupio je, bijelu, od Gorenja u gradu mašinu da okonča pokoru ženinu.

U magazi, nasred carskog trona, guta vodu i vrti se ona centrifuga prakljača i mlati.

Kovačuša može sada prati i po zimi, utorkom i noću

Dok Ljubica ponosno ga pali Kovačuša svoga muža hvali:

Bješe tako, a sad je ovako, ni mašini više nije lako, ali to su ipak druge zgode.

Gle, Baćkuša baš do štrika ode.

književnost uživo 119

Cigančica Selma Izraz Cigani je pogrdni naziv za Rome, ali ako bih ovu priču pisao pod tim službenim nazivom o ljudima koje sam poznavao, činilo bi mi se da pišem o nekom drugom, nepostojećem i izmišljenom. U svojim sjećanjima međutim vidim konkretna lica, sjetim se pokojeg imena i događaja, a jedna od tih osoba bila je mala Cigančica iz Vukovara, čije sam ime zaboravio, ali sam je prozvao Selmom, po pjesmi Bijelog Dugmeta Putuj Selma jer je ona u to vrijeme u koje sam je upoznao stalno putovala.

Svake godine Cigani su po dva puta navraćali u naše selo. Jednom ljeti i jednom zimi. Uvijek bi oni prodavali svoju robu, popravljali onu lanjsku i pritom glasno pričali i hvalili svoje kotlove, kišobrane i perinu, a kudili tuđe, pa ja za sve nas njihov dolazak u Mandino Selo značio nešto posebno, neobičnu promjenu naše svakodnevice. Vozili su se na nekom malom kamiončiću zelene boje, barem na onim mjestima koja još rđa nije bila zahvatila, a putovali su u grupama, obično više obitelji zajedno, po nekoliko braće sa šareno obučenim ženama i bezbrojnom djecom.

Ljeti su Cigani spavali u kamionu, a mislim da su ponekada postavljali svoje šatore negdje oko Kažmirova trnja, na mjestu na kojem vjetar, kojega kao što je poznato u našem kraju ima od viška tijekom cijele godine, manje puše.

Zimi, koja je kod nas uvijek jako hladna i naravno vjetrovita, ti su putnici iz nama dalekog hrvatskog Podunavlja, koji su govorili otegnutom, lijenom ekavicom, imali veliki problem gdje prespavati. Ne znam gdje bi oni osim naše kuće proveli noć, ali znam da je nekoliko godina zaredom jedna ciganska obitelj prenoćivala kod nas, dok bi oni drugi spavali kod nekoga u Ivićima.

književnost uživo 120

Meni je tada bilo otprilike desetak godina, nisam više bio malo dijete, a daleko od toga da sam bio odrastao, jer taj stupanj vjerojatno nisam još uvijek dostigao. Obitelj koja bi negdje u siječnju, iza Božića i Nove godine, kad je zima bila najljuća i vjetar najhladniji, navratila kod nas, sastojala je se od brkatog, debelog oca, pravoga Cige kao iz priče, njegove mršave i neobično lijepe supruge, na kojoj je se unatoč lošoj odjeći zamjećivala prirodna finoća, i njihove troje djece, dvije kćerkice i jednoga sina. Sva djeca bila su u našem uzrastu, između osme i dvanaeste godine života, pa je u našoj kući u to vrijeme bivalo poprilično veselo i bučno. Kuća bi bila pretijesna kad bi Cigani navratili.

Naša majka je naime, iz meni nepoznatih razloga i motiva, jedne zime došla na ideju da ih pusti u kuću, sažalila se vjerojatno nad djecom koja su bila promrzla i od tada pa sve do dana kad su oni krenuli u neke druge krajeve, naši Cigani su znali gdje mogu u toplu prespavati. Večerali bismo svi skupa, najprije mi djeca, pa onda odrasli. Iako je obično bila samo čorba, sudžuka bi naime nestalo malo prije, a pršuta malo poslije Božića, prije nego bi se Vinko vratio u Zagreb, taj objed je ipak djelovao nekako svečano. Bili su tu naši gosti iz dalekog svita koji su se radovali da ih je netko primio, a mama je opet htjela pokazati da je dobra domaćica, pa bi s onom mršavom Cigankom do kasno u noć pričala o djeci i ispijala kave.

Mi bismo u međuvremenu otišli u našu roditeljsku, a mala ciganska djeca bi pak legla u dičinju sobu, gdje bi im se kasnije pridružili njihovi roditelji, dok smo moj brat i ja čekali da mama dođe i da s nama izmoli Očenaš. Na početku je naša majka bila jako nervozna, nismo imali baš puno vrijednih stvari u kući, ali se je o Ciganima svašta pričalo, pa je prve godine ona sve novce koje smo u to vrijeme imali zašuškala ispod jastuka, da nitko slučajno ne dođe u iskušenje. Znam da te prve godine

književnost uživo 121

neobičnog posjeta mama nije skoro oka stisnula, nije bila sigurna je li ispravno to što radi, ali je već druge zime mirno zaspala pored nas.

Kasnije, dakle, to skrivanje našega imanja od ljubaznih gostiju nije bilo potrebnojer bismo nakon odlaska ciganske obitelji bili bogatiji za nekoliko lijepih jastuka i jorgana, jer su oni preko zime prodavali perinu i nama bi, u znak zahvalnosti za mamino gostoprimstvo, uvijek ostavili poneku vrijednu stvar. Mislim da smo čak i kotao, u kojem je kasnije za vrijeme svinjokolje pareno krme, dobili na poklon od naše ciganske obitelji, ali je sasvim sigurno da smo ga zvali Cigo i da je on dugo godina besprijekorno služio svojoj svrsi. Sve dok nije procurio, i to baš u vrijeme u kojem Cigani iz nekih meni nepoznatih razloga nisu više navraćali u naše selo, pa ga nitko nije mogao stručno zakrpiti.

Ciganske djevojčice i njihov brat bi brzo zaspali, bili su umorni od dugog putovanja u uskom Tamiću, ali bi ujutro, nakon buđenja i zajedničkog doručka – tada iznimno ne bismo svi jeli iz iste činije, nego bi svatko od nas dobio svoj tanjur s mlijekom i kruhom za drobljenje – počinjalo za mene najljepše vrijeme njihova posjeta. Starija kćerka iz ciganske obitelji – bila je prve godine otprilike jedanaest ili dvanaest, a njeno pravo ime sam, kao što napomenuh, zaboravio pa je ovdje proglašavam Selmom – mi je odmah zapela za oči. Bila je nešto manja od mene, male glavice i jako mršava, ali uvijek nasmijana, imala je tanke prste i velike, crne oči i uvijek se slatko smijala. Da bih nekako stupio u razgovor s njom ja sam je prilikom prvog posjeta upitao: – U koji razred ti iđeš?

– Zašto me to pitaš? – upitala je tajnovito, bez odgovora na moje pitanje.

– 'Nako, samo 'nako – nadodao sam ne znajući kako nastaviti

književnost uživo 122

ašikovanje od kojega ne bi bilo ništa da ona nije preuzela inicijativu, nasmijala se glasno i veselo, pa mi ništa drugo nije preostalo nego da se i sam nasmijem. I druge i treće godine sam ponavljao svoje pitanje koje se je pokazalo jako uspješnim, a Selma se opet nasmijala i ponovila protuupit: – Zašto me svake godine pitaš u koji razred idem? E, baš ti neću reć'!

Nakon toga bismo svi skupa, moj mlađi brat i ja zajedno s ciganskom djecom – kasnije bi nam se pridružili i Ante i Katica Baćkušini – krenuli do Trpine podvornice, gdje bismo igrali jednu igru u snijegu čije ime je bilo ili Tava ili Tepsija.

Pamćenje imena mi je slabija strana, ali se zato pravila igre sjećam do detalja. Izgazili bismo prtinu u snijegu u obliku kruga i nakon toga bismo kroz njega napravili po nekoliko poprečnih linija, mislim da ih je po cijeloj duljini bilo ukupno tri, koje su se križale jedna s drugom u sredini, na trgu. Tako bismo napravili nekoliko izgaženih puteljaka. Jedno dijete bi nastojalo uhvatiti neko drugo, kretanje je bilo dozvoljeno isključivo utabanom prtinom, a kad bi netko bio uhvaćen onda bi se pridružio pobjedniku i skupa s njim hvatao drugu djecu, dok svi osim jednoga ne bi bili dodirnuti ili gurnuti u snijeg.

Ja sam se radovao kad bi me netko ščepao i kad bih odmah na početku izgubio, jer sam onda mogao birati koga ću uhvatiti, a hvatao sam isključivo Selmu. Ni ona nije previše brzo bježala, pustila bi me da je dohvatim, ponekada bi se sasvim slučajno okliznula i mi bismo zajedno završili u snijegu pored prtine, smijući se radosno. Mlađa djeca su se bunila zbog očitog kršenja pravila igre, ali to nama dvoma nije smetalo, i sve bi krenulo iz početka, sve dok njeni roditelji ne bi svoju djecu glasno pozvali da dođu do kamiončića i da nastave put.

književnost uživo 123

Tijekom nadolazećih mjeseci bi se ponekada, po mom nahođenju previše rijetko, pojavila kakva nova Selma, ali nije bilo ni prtina, ni hvatanja. No čim bi prošao Božić, već bih se veselio dolasku naših Cigana i njihove lijepe kćerke.

Naše igre potrajale su tri ili čak četiri godine, ne sjećam se više točno, ali znam da je zadnje godine u kojoj su gosti iz Vukovara spavali u našoj kući njihova obitelj bila manja za jednog člana. Nije naime bilo Selme s njima, njeni roditelji su došli samo s njenim bratom i mlađom sestrom. Moja majka je mršavu Ciganku priupitala o lipoj curici, a ona je napomenula nešto o udaji, ali ja nisam htio čuti sve do kraja i otišao sam u krevet.

Sljedećeg jutra nisam uopće htio izići s drugom dječurlijom na Trpinu podvornicu, oni su se međutim igrali glasno i veselo. Bez mene i bez Selme.

Danas sam u novinama pročitao jedan brutalni članak o tomu kako neki manijaci po Mađarskoj pale ciganska sela, jedna osoba je divljanje i nasilje rulje platila glavom, pa mi je moja Selma pala na pamet i pitam se baš što li ona sada radi, je li još uvijek onako slatka i je li zaboravila pravila igre u snijegu. Ja nisam.

Ili mi se sve to samo pričinja, kao što mi se pričinja njeno ime?

književnost uživo 124

Slavica Kiseli kupus Gazibara Prije puno godina studirala sam u Zagrebu. Dolazila bih kući (tada je za 70 kilometara autobusu trebalo skoro dva sata) dva puta mjesečno petkom nakon predavanja, pred večer, gladna. Čim bih ušla u roditeljski stan osjetila bih da se opet kuhao kiseli kupus ili grah. Ili grah i kupus.

Ubijao me taj miris. Mrzila sam ga. Majka se opravdavala – da to inače kuha petkom, a ja sam obavezno pitala: – A zašto onda jedemo to i subotom? Kad bih se nedjeljom vratila u Zagreb, još dugo bi me gušio taj miris kiselog kupusa s nekim suhim kostima na kojima nije bilo ničeg.

I onog stana u kome je sve bilo improvizirano: od pletenih pulovera oca i majke, heklanog stolnjaka do navlaka za stolice što ih je majka radila od starih cibelin štofova neupotrebljive robe. Gušio me taj miris, miris siromaštva. Život je prolazio, mnoge stvari su se promijenile, većina njih na gore. Čovjek zaboravi ružne trenutke i doživljaje, barem tako misli ili ih samo potisne iz dnevnog sjećanja. Razmišljajući sada o prošlim godinama – a mladost je ipak najljepši period života – sjećam se prvih gimnazijskih izlazaka na koncerte i u disko klubove od osam do jedanaest, divne besparice za vrijeme studiranja kada je cijeli svemir bio moj i kada sam zajedno s ostalima iz generacije mijenjala svijet…

Neki dan sam prolazila tržnicom i iznenadila se: vani sunce, južina udara u glavu, a babe već nude kiseli kupus. Baš sam ga se nekako zaželjela. Usput kupim malo pancete i par suhih domaćih kobasica.

Kuham to kod kuće, napa radi, ja na kompjutoru. Ulazi moja kći i kaže: – Pa ti nisi normalna! Daj otvori taj balkon, sve smrdi na kiseli kupus! Kad je otišla, dugo sam razmišljala koji je to moment kad sam zavoljela kiseli kupus. Kad mi je počeo mirisati.

književnost uživo 125

Alemdina Ne smeta mi...

Brkan Još malo pa će da svane. Zora je ogrnula svoj plamičasti ogrtač i dobrovoljno pozvala prve sunčeve zrake da nastupe i pomiluju vlažne i od sna umorne prozore.

Grad se budi. Domaćinstva počinju da zvekeću hektikom radnog naroda. Sve dobiva jasan zvuk, šum, glas.

Malo pa će u promet nagurani auti, u kompromisnom skladu da postanu siguran prijevoz tek probuđenih radnika, vratova umotanih u bež, beživotne karirane zavijuše, kojima se iz usta puši dok po volanu trljaju promrzle ruke da se ugriju i počnu da rade ono što odveć znaju.

Da budu korisne, zauzete i za sve to nagrađene.

Stojim u ulici 55 Palm Street. Naručila sam svoj prvi caffè macchiato i hodam nespretnim, dugim korakom.

Tlo pod mojim nogama nije ukroćeno kao inače, glatko, posuto i obastrto cvijetnom livadom ukradenom iz bašči Petra Pana i njegovih malih sljedbenika.

Ne smeta mi...

književnost uživo 126

Miloš Dobar dan, gospodine Jordimoviću Petronijević Opusti živce i uživaj, Milivoje Jordimoviću. Ako možeš. Čivije su podglavljene, nek' zavijaju seronje kao gladni štenci, 'ko ti šta može. Sve se postiže novčanicama, svaka iluzija kupuje, samo se smrt ne može pobediti.

Pošašolji te maserke po mindžama i pusti mozak na otavu.

Koji je smrad onaj Pantelijević. Podmukla gnjida. Nafiluj, pričekaj, zgnječi.

Prespavaj u Ambasadoru, obezbeđenje nek' drema pred Olimpom.

Kako se ove maserke smeše. Meni se svi smeše.

Zadrži konce u rukama i ne daj se.

Na lažima svet počiva, respekt je sve, takav je život: moć koju veštiji grabi.

Ne znam da li da popijem vijagru pa da na ovih 15 santima nabijem neku od ove dve, a plavu, a riđu, i da s trećim infarktom crknem uzdignuta kurca. – Ožalošćena porodica, naš dobrotvor.

– Prija li vam, gospodine Jordimoviću?

Svi organi u meni rade protiv mene.

Skovrdžao mi se izdajnik kao dudinjka, nigde ga nema.

– Ne, nisam zaboravila, dragi gospodine, saću i oko mudanca! Šta sam ja ovih čavki pojebao. Uživao… Samo na spratu oko mene imam ih osamnaest kratkosuknjastih, s onim držačima čarapa na gaćama, pojasu li, halterima li ih zovu, i malne sam ih sve prcao. Postane nezanimljivo. Umori se čovek… Pa onda skrene u devijacije. U sodomiju, perverzije… Jer nije caka samo da ga zbijaš do koren nego i da osetiš kako je kada te jebu. Kad ti ulazi.

– Najlepše hvala, gospodine Jordimoviću, veoma ste darežljivi!

književnost uživo 127

– Dođite nam opet!

A i što da ne? Možda i otidem kod onog tankovijastog Arapina, pa da mi naćera onih njegovih 25 santima i da razdragan iz kičmene moždine zanjištim, s oči na drške. Ili u Crveni fenjer, kod Eve, da me kao štrojenog veprića timari i mazi i radi sa mnom šta hoće. Onako vezanom za krevet, s onom đavolijom međ' zubima od koje ni beknuti ne mogu.

Bezbrižnost je kad te nameste da nemaš kud i kad si nezavisan od odlučivanja.

Gde li se izgubi vreme kad sam se učtivo javljao ljudima i gledao ih u oči!? Šta li mi sada radi gospođa Jordimović...? S onim njenim semenkama i vitaminima, još se drži skot, nadživiće me duplo. Preporučili su mi zavrzlamu s točkovima i kočnicama ili eksploziv, a Nena zelenu pupavku. Samo što ta pizda zna šta joj mislim. Dobro je što se nisam šlagirao kad mi kučka pokaza koje sve i čega fotokopije i snimke ima.

Obostrano razumevanje. Milu joj majku jebem, ne mogu da joj dohakam.

Više me košta nego radnici dva supermarketa. Rđa! Prema svima je tako učtivo nasmešena, srdačna, reklo bi se da na kurac i ne pomišlja, a šta li u glavi krije – jebem li ga? Licemeran je pogled njen − ja je bar znam, iz vremena kad sam mogao, kurcolomka je i jebulja, zanese se i vrišti, hoće i da grebe, i njoj je bar lako, samo preokrene tabane ka nebu i uživa, a ti ga treba i udrviš, a silne obaveze imaš i kako? I bar da ume da ti priđe onako ljudski, saosećajno, nego te uvek ispod oka gleda, kao da nešto očekuje. Nimfomanka… Ko zna...? Možda se sada i raširila pod nekim…

Ili je dovela dvojicu-trojicu pa orgija… A sumnjiv mi je i onaj njen ker, kurjak. Medeni. Otkad ga još kao štene znam, počeo je da reži i da se kida i arlauče i pre nego što u dvorište uđem. Sav zapeni. Preživeo je mišomor, ili šta li mi već Nena dade. Kod nje spava. Čim je spazi da odnekud dolazi,

književnost uživo 128

njemu se zaburgija. Možda si maže pičku paštetom ili ga pripušta i da je zajašuje. Sve je moguće… Šta li sam hteo u ovom urnebesu okretanja ruleta, gde se novac uprezanjem drugih oplođuje? Da uspem, da budem poštovan, ugledan, da me svi hvale, zavole?! Da budem neko i nešto! E moj sokole, Milivoje Jordimoviću, zajebao si se. U pustinjama si bez izlaza, i to se samo ljubazno klanjaju, iskeženih osmeha, zbog koristi i straha, svi od tebe strepe, ulaguju ti se i dodvoravaju, s rukama na srcu cvrkuću, ne govoreći ti šta stvarno misle, mrzeći te od srca i svom dušom i zavidljivo ocrnjujući i opanjkavajući iza leđa. – Ljudski rod je najpodmuklija semenka zemlje.

– Sve je pod kontrolom, gazda!

Po vas dan ova dvojica vežbaju kako da ispred ili iza mene golim grudima pred metak namenjen meni stanu. Telohranitelji! Ko li im dade to blesavo ime kad ih ja hranim. Ako se ne bi kao vrapci razbežali čim zapuca, eve 'de sam. Pa se ti sad odmori, saberi i opusti, i uživaj u slobodi, legalnosti, i u onome što imaš i što možeš da imaš. Ako možeš. A vremena više nema i nikad ga nije bilo. I svi jedva čekaju da posustanem i zakovrnem ili da me negde paklenom mašinom dignu u vazduh da ni koščica od mene ne ostane. Jebem ti takav život. I onog ko me ovakvog napravi. Čak i ona moja deca i unuci. Ni trunke zahvalnosti u njima nema.

Onolike zgradurine Milici nakupovah, ama bar da me poljubi i Hvala tata reče. Jok. Svi oni misle da je to što imaju s neba palo i da je točak koji im pravi pare sam od sebe pokrenut. Pa i onaj moj DNK, naslednik… Odavna se već šepuri kao glavni. Sreća te je lapot zaboravljen. Čovek je tako sam, to je njegova najvećanesreća –­gde li sam to čuo?

književnost uživo 129

– Evo vaših tableta za spavanje, šefe!

Jebem ti ove jastuke, lakše bih zaspao s kamenom pod glavom.

Nije ovo ono što sam hteo… Čovek se rađa glup, i sudbina je takva da ko istinu ne zna ni ne može da pogreši.

Vele da leptiri negde umiru srećni.

Bilo bi lepo, kad bih se probudio u nekoj pustojebini, pred kolibom, da sačekam izlazak sunca i slušam cvrkut ptica, i da si nakrivim patku i sve zaboravim.

književnost uživo 130

Darko Balaš Miris trešanja Sanjao ju je godinama. Činilo se nekako da njen lik dolazi s druge strane snova, negdje iz sjećanja, negdje iz one tajnovite zone koja stanuje na rubu svih istina. Znao je taj miris koji je jedini ostajao nakon noći, još ga je dugo nosio kroz dan, taj miris prepoznavanja... Trešnje što se povijaju pod vjetrom sudbine. I znao je, volio ju je pod trešnjinim drvetom u cvatu, nekada davno, u nekom drugom životu, pod nekim drugim vjetrovima. Nasmiješio bi se tada, u trenutku kada je intenzitet tog mirisa prekrio sva neznanja površnosti egzistencije. Pogledao je ljude oko sebe i njihovo besmisleno trčanje za uvijek neuhvatljivom spoznajom i ispunjenjem. Promatrao je gorke svađe oko nevažnih sitnica, uočavao strah od odbacivanja, pokušavao pronaći iskru mudrosti u zabrinutim pogledima. Duhovi, samo duhovi bez supstance, prazne ljušture zaborava. A njemu su sudili svakim pogledom, govorili da je sanjar bez čvrstog oslonca, čudak. No, on je znao, duboko negdje unutra trešnjin cvijet nikada nije mogao umrijeti. Sve ljubavi ostaju zauvijek utkane u svemirskoj knjizi spoznaje, na onom mjestu u kojem su zapisane sve naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti. One struje životima i poput neprekinutih, nevidljivih niti povezuju srca koja fizička smrt može razdvojiti samo na kratko. U novim rađanjima, igra se nastavlja, sve do trena kada duše napokon shvate istinu... Da nikada i nisu bile razdvojene. I da je sve drugo besmisleno, sve drugo osim konačnog spajanja. Propadala su carstva, rijeke bujale i presušivale, ljudi se rađali i umirali, političke ideje pokretale bezumne ratove i podjele, bogati se bojali siromašnih, siromašni prezirali bogate. I sve to bilo je nevažno, jedino je miris trešnje ostajao stvaran, postojan, negdje na rubu svih sjećanja, na početku svakog početka. Kada ju je sreo, sva traganja postala su nevažna, sve zablude potonule su pred istinom, stvarnost se raspala poput lažnog stakla koje iskrivljuje pogled. I volio ju je, volio ju je opet, nikada je nije niti prestajao voljeti. Uz miris trešanja…

književnost uživo 131

Beatrisa Naša soba Stošić Naša je soba oduvek bila prazna, s dve prazne fotelje i nešto izmišljenog dekora, usput...

Na jednoj fotelji, uvek, hologram pesnikinje s realnim mirisom plina u kosi...

Na drugoj…

O, na drugoj su se smenjivali razni, hologrami, takođe…

S uvek istim pogledom koji zidove ruši, brodove na hridi doziva, pali se i kao svetionik gasi.

Na drugoj, kad bolje razmislim, uvek je jedan isti sedeo, istu priču pod prokislim krovom propovedao, na mesečini reči prelamao, da bude ih dovoljno za sve.

U našoj sobi, pogledaj… ulegnuta sedišta fotelja migolje kao da na njima neko nevidljiv sedi, a nikad nas tamo nije bilo...

I nema nas... Hologram je sve, među ruševnim zidovima postanja.

Samo beloputa žena, možda krilata, a možda ima rep, pustom snagom prozore otvara, provetrava kuću koja ne postoji, hologram…

književnost uživo 132

Neven Doći će ona Lukačević Doći će ona i nosit će smiješan šešir; bez crne boje i bez kose jer tko je vidio da njoj osim KOSE išta treba?

Doći će ona i nosit će smiješan šešir; uz škriput, geganje i cerek, jer tko ju je ikad drugačije naslikao?

Doći će ona i nosit će smiješan šešir; – Zar već? – pitat ćeš, jer tko je mislio da ona može da čeka?

Doći će ona i nosit će smiješan šešir.

književnost uživo 133

Blago Tužna Vukadin Neki se kočijaši (zovu se naši) ničeg ne stide.

Upregnu pred sebe invalide.

Njihove ideale hvale i pale, s njima se šale.

A stalno vide svoje želje: Fotelje.

književnost uživo 134

Marko Galić Sonatina Clementi Kao dete sposobno za obavljanje brojnih odraslih dužnosti, sa nepunih pet godina doneo sam u kuću vrelu veknu hleba, korito puno mleka i pozamašno parče francuskog kozjeg sira. Moja nagrada bila je kiša toplih poljubaca i zagrljaja i ne beše tada deteta srećnijeg od mene. Bavio sam se sjajnim, krpljenim, bušnim, trošnim, gospodskim cipelama koje bih polirao mešavinom sopstvenog ispljuvka i izlivenih močvara škrte Garone. Tokom godina razvio sam zaštitni znak, čisteći cipele dok u njima ne bih uočio odsjaj sopstvene pojave, potom osmeh zadovoljne mušterije. Neretko velikodušno nagrađen, kupovao bih majci i sebi pakovanje slasnih karamela, uživajući u lepljivom stisku njihove punjene unutrašnjosti. Tada, u ranim godinama, naučio sam uhvatiti se u koštac sa zahtevnim i nezahvalnim ljudima, koji su smatrali da dete poput mene ne zaslužuje više od siromaštva i bolesti koja bi ga pokosila i uskratila ih muka koje, premda sačuvane za njihovu decu i oplemenjene porodice, behu znatno važnije od zdravlja deteta čiji je otac nestao u ratnim danima. Otac, sećam se njegove pojave odevene u patriotsku odoru, drhtavim je pokretom prinosio regrutacioni ugovor majčinim šakama... Još uvek pamtim suze u njegovim očima i tužno nastavljanje jedinstvenog recitala koji bi izvodio samo za moje i majčine uši. Njegovi sivi prsti lebdeli bi iznad uspavanog klemenzi klavira, ujedno najvažnijeg artefakta u kući Pjerovih. Otac je primio klavir kao svojevrsnu nagradu za mesece i godine služenja naciji, trobojnoj zastavi koja bi donosila nadu stanovnicima Bordoa. Siromašni erudita, vođen pravičnom rukom, krutih principa i načela, ali snažnog i toplog srca. Poslednja, tužna nota recitala isticala je iz starog klemenzi klavira, nakon koje je otac iščeznuo u memljivoj martovskoj izmaglici, opijen aberdarima i ratnim nemirima.

Majku i mene ostavio je u nedorečenim vibracijama raštimanog klavira, za stolom od mirisne abonovine, koja je uživala u pritajenom lavežu naših gladnih trbuha.

književnost uživo 135

Godinama bih planirao bekstvo iz ove kolonijalne provincije, u želji da izučavam alhemiju i lingvistiku koju bih očarano inkorporirao u neravnu površinu hartije ponosno doprinoseći literarnim strujama devetnaestog veka. Voleo bih jezik, književnost, želeći da započnem misiju oratora, prosvetitelja koji u ljudima stvara emociju, emociju koju bi žedno prihvatili u svoj um i svoju krhku dušu. Između Bordoa i Pariza su, u godinama nakon revolucije, rođene železničke spone, pruga BordeauxAngoulême. Estuari francuskih reka, koji bi nastajali na prespoju rodne reke Garone i Dordonje u Žirondu, vodili bi me u zajažljive struje Atlantika, na čijim bi površinama moji snovi postali svega pejzažna fantazija. Zagledan u kartografiju svoje mladosti, tražio bih pogodne izlaznice, snivajući pri slabašnom plamenu sveće. Odlučio sam, pak, zapisati još jednu priču, priču koju je majka govorila u blistavom zanosu svake noći pre daha koji bi usmrtio isti ovaj plamen koji bih posmatrao u kasnim časovima. Priča iz moje mladosti, priča o nemilosrdnoj Garoni, priča o meni...

Kapi svega, čestice, fragmentisavršenoosmišljene, filigranske, procesijekojanazaustavljivoteče. Lazurne, poputsuza, onenapuštajusvodove, nošenesopstvenomnutrinom, težinomkojapoputolovatoneuzajedništvorečnogsliva, kristalnedubine, ekvilibrijumaprirodnedatosti. Sićušnodetemutnih, zamagljenih, očijuprstimajenarušavalozvezdanuplejaduuodrazureke, osmotrivšipovršinukojabi, razlivenapoputtinte, udomilanjegovomršavoobličje. Vižljastoliceposmatralojereku, zamišljajućiveličanstvenemeandrenaudaljenimpolovimaplanete, kojibiklesalikorito, poputvirtuoznih šaka.

Pustimobalamarekenerotkinjepodarilojesvojeprvereči, svojeprvekorake, dubokemolitvekojebipočivalenasitnim šakama. Prekorevalojeljude,

književnost uživo 136

ogrezleu čamotinji, ljudekojibitrovalibisernehorizonte, nesmotrenoizazivajućisudbinu.

Detejeplakalo, plakalodanima, nedeljama, suzamastvorivšisnažnije, nesagledivokorito. Rekabirasla, dostizalavrhunacsvojesnage, dostizalasnebivenekrošnje, gutalanjihoveplodove, plodovekojibiubrzopotomnestajaliupejzažimarečnogdna. Majčinabrojanica, poputklatna, opisivalajesnažnekružnicenarasplinutimkrilimavetrova, kojibipobuđivalipovršinu čeljusti, pobuđivalivalovekojibiplaviliokolneuseve. Detejeplakalo, volelojereku, alizapanjenostravičnimrazmeramarečnekorpulencije, onoutihnuunedovršenojmolitvi, osmotrivšipropastsvojedomovine. Počuvšimajčinkrik, uputilojeposlednjipogledpitoresknimobroncimadetinjstva, obitavajućiutihojreminiscenciji. Nastavilojemolitvu, nečujnoprimičući šakusanjivimočima, hitrimpotezimauklonivšikoprenuizumornogpogleda. Želelajedaimoprosti, ljudima, alinijeseusudila, gutalabinjihovapognutatela, kojabiuplašenopodrhtavalanasvetluposlednjihsunčevihpirueta.

Bešenaulicamaplač majki, dece, očeva, unuka, alinijemarila, podarilaimje život, pak, životodnjihzauzvratdobilanije. Razlivšise, osorno, patiniranimdrumovimakojerazgazišeljudi, gasilaje život, poputdogorelesvetlostiuličnogkandelabra. Bešetusvegajednodete, očijuneobičnopoznatih, vižljastoliceokupanosuzama, mršavoteloumorno, alispokojno. Dodirnuvšiutrnuletabane, osetilajeljubav, osetilajedinuosobukojajepodarila životzauzvrat. Grimiznedubinesakrišenjegovupojavu, odnosećijedaleko, izvangranicaovihokrutnihpodneblja.

Narednogdana, umornamajkaprizivalajeimedeteta, bolno, plačno. Starabrojanicaspuštalaseniznjenunadlanicu,

književnost uživo 137

ispraćajućiosvitzorekojaserađalanahorizontu.

Krajpređašnjeobaleugledalajedete, neveliko, očijumutnihpoputrečneutrobeu čijemjekorituprovelanoć. Prilazeći, lagano, načulajesvršetakmolitve, tihe, nadasvenečujne. Izgovorivšiposlednjereči, detesebaciloutopaozagrljaj, osluškujućimajčineotkucaje. Tada je znalo, znalo da je reka onome koji je podario život zauzvrat, uslišila molitvu.

Nisam iznova osetio očev zagrljaj, Didijer Pjer ostao je unutar zidina, razjapljenih čeljusti, beonjača uprljanih sopstvenom krvlju i čamotinjom samog prizora, pruskih naleta u doba strašnih osvajanja.

Kraj njegove uspavane pojave počivao je umrtvljeni časovnik, isti onaj koji je na rastanku u njegove šake položila moja majka, šapatom naglasivši da tamu dublju od bezdana može nadjačati ono što u dvokrilnom časovniku počiva. Na srebrnoj gravuri video se grč pokušaja, poslednjeg trzaja koji bi pokrenuo mehanizam za otvaranje, mehanizam koji bi ga izbavio iz tame u koju bi tonuo, upravo onako kako je na rastanku obećala. Tih dana život je izgubilo trideset hiljada očeva, oplakujući sopstvenu sudbinu, očima svojih žena, domaćica, kćeri. Bili su to mračni septembarski dani, opijena stravičnim događajima, majka je sudbonosnog jutra naslutila hitac koji je rasporio Didijerove grudi iz kojih je tečnost navirala poput svilenih latica ruže.

književnost uživo 138

Julijana Nakon našeg poraza Plenca Nakon našeg poraza sve, baš sve je drugačije.

Utihnula su vedra jutra, i morska trava više se ne smije, maslina ona stara što stoljeća broji u ljubav više ne vjeruje, kaže da samoće se boji.

Nakon našeg poraza ona rijeka što čudesnim slapovima pjesme ljubavi je grgoljila, sada kaže da se je umorila.

I Mjesec, lutalica, stari naš znanac, odbacio je na tavan svoj ranac, nigdje više ne ide se njemu, kaže ne voli tuge koprenu.

Nakon našeg poraza zašutjeli su cvrčci i mravi, a glavice male pognulo je ono cvijeće u rosnoj travi.

Danima pored mene leži tišina iz mene više ne izlaze riječi, iz mog srca pjesma više neće poteći.

Nakon našeg poraza ja opet sam biće sjena i tame što u naslonjaču samoće , za plakanje ima samo svoje rame, i trenutak očaja što ga dlan drži nježno, uvjeravajući me da bilo je neizbježno.

O, koliko boli, boli još uvijek ta praznina, boli nesnosno ova sudbonosna tišina.

književnost uživo 139

Mislav Bartoš Ptice Želja za životom.

Bespotrebna bol u stomaku.

Još malo ću sjediti na trijemu, gledati u ljude kao u autobuse.

Onako prosto, onako tiho, onako prozirno.

Kada budem umirao, gledat ću ljude kao albatrose.

Tada ću im pomoći držati krila raširenima.

Tada ću sve jezike proglasiti šarenima.

Kada se ustanem, moja sigurna ulico, tek tada ću se zauvijek rastati s pticom.

Tek tada ću ljude proglasiti djecom.

Tek tada vratiti se neću nikada. Želja za životom.

Svi smo mi ptice.

Svi smo mi ptice.

Makar u smrti.

Makar u snu.

književnost uživo 140

Neven Mir Lukačević Jedan ubijen u tučnjavi, Drugi umro u zatvoru (i iza sebe ostavio obitelj), Treći pao sa zida; I svi oni SNIVAJU I SNIvaju I snivaju Na vrhu brijega.

književnost uživo 141

Tamara La Vita Čapelj Orkanski udar svjetlosti, plima zraka u plućima, prve suze i male radosti, snaga iz majčina mlijeka.

Neiscrpni beskraj učenja, bujanje čulnosti u venama, bruj lepeta krila prvog leta, početak maratonskog jurenja.

Trzaji nade u bolji svijet, trenuci sreće, ronjenje na dah, okovi godina na gležnju koraka, prekid filma i prah.

književnost uživo 142

Ivan Pank Tijardović Soba i ti. Alkohol po želji. Cigareta gori, tvoja ili tuđa, zavisi koliko sebi želiš da priznaš. Ritam lupa. Distorzija i loši kanali krive stvarnost.

Ali tu si. Nema mrdanja, samo ti, duge rečenice i akordi. Tri akorda i simfonija nesklada. Uvek postoji neka priča, čak i kad je nema. Stvoriš je.

Snažni udarci. Ti odredi kakvi.

Spavaš ispod stola u sećanju. Koji je neko slomio po tebi skočivši sa bine u Rumuniji. Ali nastavljaš kao da se ništa nije desilo.

Jer, to si ti. Jedan prljav, otporan, osećajan za najfinije finese.

I ima vas gomila koji pričate tim jezikom.

I da čitaš ovo, rekao bi da je autor pička.

Sem ako nije andergraund.

Ali ako jeste, ne bi ni čuo za njega. Ili ako bi, sem vas šest, niko se ne bi smejao fori.

Pocepane pantalone su vredne.

I zimi.

Anarhija je vredna promisli.

I proći ćeš svaki put pored sličnog. Kao da se ništa nije desilo.

Jer to je pank.

književnost uživo 143

Ružica Biro, kafić, kuća Gašperov Bila bi savršena večer da ona moja luda ne friga srdele. Jebale je srdele! Usmrdila je cilu kuću, a onda se još mala sprema za vanka, pa se našpricala s nekin govnon. Dođe mi ih obe istirat. Nema čovik mira od njih ni po danu ni po noći. Uvik nekog vraga klapaju, šuškaju, viču, pivaju, a meni je već na vrh glave i posla i familje i obaveza.

Jutros san uru vrimena izgubija na birou, slali me ovamo, slali me onamo, da bi mi na kraju rekli da nemaju za mene ništa. Odahnija san.

Već san se vidija u nekoj jebenoj robijašnici, a nisan ja više za to. Ostarija san. Godine stigle, penzija ni na vidiku. A kako ću objasnit onoj mojoj raži da ne mogu? Ona odma' privede u Neću i eto ti pizdarije.

Radi toga san svratija u kafić malo se naštimat uz pivu. Gladija san orošenu čašu dok san namišta facu. Triba mi malo dok se ufuran.

Ne mogu joj doć na vrata s cerekom. Odma će me pročitat. Kad san se nagladija čaše, diga san je i prinija ustima. Pjenila se ka piva, mirisala je ka piva, bila je gorkasta ka piva, ali nije bila piva nego jebeno bezalkoholno sranje. Zabranija mi je doktor pit pravu pivu uz tablete.

Vidija san Ivušu kako prelazi ulicu, pa san mu mahnija. Sija je kraj mene, ispriča mi šta ima novoga na kladionici, dâ nekoliko savjeta i popija pivu sa mnom. Ko jebe doktora i njegove savjete! Priša san i ja na pravu i napokon se ositija ka čovik. Druga već nije bila gorka ka prva, a treća je bila taman. Dotle su došli Tomo i Arči. Radili smo skupa u Ingogradu, OUR Visokogradnja. Skupa smo i dobili otkaze. Sad skupa tražimo posal. I molimo Boga da ga ne nađemo, ali ko će to objasnit onoj mojoj. Triba za struju, triba za spizu, triba u frizera, triba majicu za malu, triba cipele za malu. Pa, kupi, bogati! Radiš. Imaš plaću. Ja neman plaću.

Uz četvrtu pivu san o tome govorija ovin mojin lapanima. Oni su klimali glavama i govorili da mi je svaka dobra ka sucu. I njima je skoro pa isto tako. Naručili smo još jednu rundu , jer san mora bit fer pa poslušat

književnost uživo 144

i njihove jade iako su isti ka i moji. Žene, dica, biro. Stalno u krug i da se ovako ne nađemo uz čašicu razgovora, odavno bi nas vrag odnija. Triba čoviku povremeno odušit, olakšat dušu, pa ako triba, i suzu pustit. To ona moja ne razumi. Samo zna vikat na mene ka da san ja kriv šta me poslalo na biro, a posla nima.

Poslin šeste, Tomo je reka da mora ić kući. Uzeja je jutros ribe na peškariju, pa ide dok se nije usmrdila. Krenija san za njim i puten namišta facu za onu moju doma. Dočekala me na vratima s podignutin obrvama.

Odma san zna koja je ura, a znala je i ona. Odglumija san koliko san moga tugu i nemoć i uputija se prema kauču. Drača je išla iza mene i brojila. Ja san brojija svoje. Obaveze, presing, jebene nepravde, porezi, korupcija.

Iman spiku za ovakve situacije. Riči dolaze same. Onako iz duše.

Onda san se zavalija na kauč i zapritija da budu tiho, jer ću popizdit. Dosta mi je i moje muke, a ona me još pegla. Tu se gestapo povuče za špaker, a ja malo otkunjan dok ne spremi štagod za u kljun.

Posli san se opet zavalija do navečer. Navečer budu sranja na televiziji, ali bolje mi je i to gledat nego nju slušat.

Gledan Ples sa zvijezdama. Lipo je digod bacit oko na mlado meso iako ona moja ne misli tako. Uostalon, jebe mi se šta misli! Dosta je meni i moje muke.

književnost uživo 145

Sandra Polić- Zašto je čaša vina s vanjske strane prozora? Živković Cijeli smo dan radili k'o luđaci. Rokovi, obveze, dogovori, stres, borba za preživljavanjem. Napokon otišli na ručak i tek nakon jela osjetili umor. Odmora nema. Idemo dalje. Obećala sam sinu trampolin, a mladom Nizozemcu koncert na kojem nastupa zajednički frend.

Muž umoran, ne želi ići, njurgav odlazi prošetati psa koji je jučer srušio njegovog nonića. S tri bajpasa. Zaustavlja se kod susjeda, alkoholičara kojeg je ostavila žena. Namjerno ga tješi: moja žena ide van s tri tipa, a danas nam je točno petnaest godina veze. Dolazimo u Malinsku, bankomat ne radi, žicam frenda dvjesto kuna. Sram me, al' prevladavam.

Ribarska fešta. Šetamo. U trideset prvoj prvi put skačem na trampolinu sa svojim sinom kojem je sedam. Poslije igramo odbojku na suhom sa škartocom od bureka zgužvanim u kuglicu. Vraćamo se kući, malac spava, a frend kaže ja ću kod vas, da me ne voziš kući.

Muž budan čeka, nije svaki dan petnaesta godišnjica. Kuhamo meso (koje je odleđeno predugo stajalo i hitno se trebalo pripremiti).

Liježemo. Pričamo. On odlazi u kuhinju. Uzima sa stola čašu za vino, otpije do kraja i natoči još malo. Frend spava na kauču u dnevnom boravku. Donosi i Xanax. Dijelimo bratski popola. U nekom trenutku piše poruku na mobitelu. Kreće spika. Konačno je na red došao seks. Meni se piša. On lud. Neću kroz dnevni boravak. Pišam u čašu. Gdje da ju sad stavim? Otvaram prozor. Super. Svršili. Smijeh. Napokon. Samo što je pet ujutro. I cijeli ćemo dan raditi ko luđaci.

književnost uživo 146

Blago Nasilnik na sudu Vukadin Walter je doveden na sud pravovremeno, desetak minuta prije početka glavne rasprave u porotničkoj dvorani pred kojom su već čekali radoznali kibici – u lokalnim novinama termin je naveden kao mala senzacija – njegov branitelj po službenoj dužnosti, sudski vještak za psihijatriju, prevoditelj za ruski jezik i fotograf navedenih novina koje svakoga tjedna napune dvije stranice izvještavajući o procesima protiv silovatelja, organiziranih kradljivaca metala, kriminalnih azilanata i džeparoša.

Nakon što su mu čuvari koji su ga dopratili iz pritvora dali nekoliko metara na raspolaganje, da se može unatoč lisicama na rukama slobodno kretati, djelovao je neprimjerno opušteno za takvu situaciju, pozdravljao se sa svima kimajući glavom i smiješio se ljubazno članovima porote koji su izbjegavali direktne poglede, nadajući se da će sutkinja uskoro stići i odvesti ih u sporednu prostoriju gdje mogu popiti po čašu vode i još jednom čuti što je bilo na zadnjoj raspravi i gdje će danas nastaviti.

Walter je svojom pojavom djelovao nespretno, poput ogromnog dječaka u pubertetu koji ne može uskladiti pokrete krupnih ruku sa širokim ramenima i nogama uvučenim u istrošene cipele broj 49. Vidjelo se otprva da ima divovsku snagu koje nije svjestan i koja nikako ne odgovara uz njegov naivni i dobroćudni pogled plavih očiiju.

Svoga odvjetnika je, kao najboljeg pobratima, nastojao potapšati po ramenu objeručke, kao da mu hoće reći: – Zašto se sekiraš? Znaš da sam u pravu!

Branitelj, koji je s jedne strane bio ljut jer je po treći put tijekom zadnjeg mjeseca obvezan braniti napornog mandanta za sitne pare, dok je s druge strane nastojao iskoristiti nazočnost reportera za besplatnu

književnost uživo 147

reklamu, spretno je izbjegao tapšanje i nastavio objašnjavati reporteru, zastupniku općinske javnosti, u čemu je bit pravnog sistema i zašto nije važno je li Walter prije uhićenja premlatio svoju susjedu – oni su već godinama u svađi oko rasporeda za korištenje zajedničke vešmašine u podrumu, pa je lako moguće da je žena iskoristila aktualni postupak u kojem ga se tuži za nasilje prema nevjenčanoj supruzi kako bi se dokopala dodatna dva sata za pranje rublja svake subote – nego da se raspravlja isključivo o tomu je li Walterova žena lagala i krivo optužila krupnoga, bezopasnog diva, ili je stvarno doživjela nasilje.

Prepoznavši da odvjetnik izbjegava bilo kakve izraze njegove naklonosti, Walter je spazio sedamnaestogodišnjaka koji je skupa s cijelim razredom i nastavnikom, koji je došao uživo učiti predmet Ustavni sistem i prava građana, okrenutoga licem prema njemu, te je, nastojeći prije ulaska u sudnicu doživjeti nešto pozitivno, nešto poput razumijevanja i prijateljstva, namignuo visokom djetetu koje ga je promatralo ne znajući kamo drugdje da gleda, i započeto, grubo tapšanje obavio na njegovu ramenu.

Nastavnica, odgovorna za sigurnost i disciplinu učenika, svoga je štićenika povukla u stranu istovremeno koseći Waltera bijesnim pogledom, na što se on pokunjio, sjeo na stolicu i pričekao da ga pozovu u sudnicu. Čim su mu čuvari skinuli lisice s ruku i nakon što je Walter zauzeo poziciju na klupi za okrivljene, sutkinja je porotnicima, Walteru, njegovu branitelju, javnom tužitelju i radoznaloj publici ponovila izjave svjedoka sa zadnje rasprave, navodeći da je preostalo saslušanje glavne svjedokinje – Walterove bivše nevjenčane supruge koja je prošli put bila bolesna i koja je prije pet godina preko oglasa u navedenim lokalnim novinama pronašla svoju ljubav i doselila iz jednog grada u Kazahstanu

književnost uživo 148

u Europu – te da će nakon njezinoga iskaza sudski vještak pročitati svoj nalaz, prije nego tužitelj i branitelj izgovore završne riječi, da bi se porotnici nakon svega toga povukli na vijećanje i prepustili sudu objavu o tome je li Walter kriv i kakvu kaznu će dobiti, odnosno hoće li biti pušten na slobodu.

Walter je za vrijeme izlaganja djelovao opušteno. Unatoč ispadu s neuobičajenim tapšanjem učenika na hodniku uspio se smiriti i usudio se čak pogledati u pravcu sutkinje, no kad mu je ona oštrim glasom naredila da sjedne na sam kraj dugačke klupe, odnosno da se udalji nekoliko metara od stolice na koju će nakon prozivanja zasjesti njegova bivša supruga, i nakon što su dvojica čuvara zauzeli pozicije s njegove obadvije strane, on je problijedio i počeo se znojiti.

Vitka žena duge kose, skladno obučena, njegovanih obraza i srnina pogleda je po stupanju u dvoranu jedva čujno izgovorila svoje ime i prezime, na što ju je sutkinja upitala usuđuje li se u Walterovoj prisutnosti dati izjavu ili joj je lakše ako ga čuvari odvedu u sporednu prostoriju, u kojoj on pored otvorenih vrata može čuti sve što se govori u sudnici. Uplašena žena zamolila je suznim očima i nečujnim glasom da ga udalje iz prostorije.

Walterov pogled se odjednom promijenio, čelo mu se smanjilo, a vratne žile napele, podigao je prkosno glavu i krenuo nevoljko između dvojice čuvara koji su pazili da ne dodirne stolicu na kojoj je sjedila svjedokinja, da bi se opustili tek kad je krupni muškarac prošao pored svoje bivše žene bez ikakva pokušaja otpora. Čim je, međutim, prvi čuvar otvorio vrata sporedne prostorije ugrađene u zid direktno iza stolice na kojoj je sjedila sutkinja zadubljena u spise, Walter se naglo okrenuo, ščepao djeliteljicu državne pravde za vrat i počeo je očajničkim stiskanjem daviti.

književnost uživo 149

Nitko nije znao što da radi. Čuvari su se činili sitni i nemoćni dok ih je Walter poput ranjenog medvjeda odgurivao sa sebe, sudski tumač je nastojao nešto viknuti i zovnuti pomoć, ali je kao skamenjen stajao i gledao što se na podu dešava, dok je sutkinja izgubila boju lica, a jaki fotograf, jedini koji je od prisutnih bio sposoban zaustaviti razjarenog Waltera, najprije je napravio nekoliko serijskih slika – blijeda žena i podivljali muškarac crvenih obraza bit će genijalna naslovnica za sljedeći broj, mislio je uzbuđeno – da bi nakon cijele vječnosti, kad je glava sutkinje već klonula, spretno podigao Waltera s bespomične žene, zavrnuo mu desnu ruku iza leđa i naredio uniformiranim čuvarima da ga stisnu s druge strane.

Upetoro – sudski vještak i tumač su im se po povratku svijesti priključili u pravljenju reda u sudnici –odveli su Waltera u sporednu prostoriju čuvajući ga svim raspoloživim rukama i nogama s licem prilijepljenim za prljavi tepih. Sutkinju su porotnici polili čašom vode i udarali je po obrazima pa je i ona došla sebi, a nastavnica je u pratnji djece istrčala na hodnik glasno vičući: – Policija, policija! Ovo je strašno! Upomoć!

Nekoliko minuta kasnije začulo se odlučno lupanje čizama po stepenicama, zajapureni pripadnici specijalne policije su iz prizemlja, s gornjeg kata i kroz prozore upali u sudnicu, zavezali Waltera i ponijeli ga među sobom, dok je on divljački vikao i otimao se, do preuređenog malog busića koji je otvorenih vrata čekao pred glavnim ulazom u sudsku zgradu.

Waltera su bacili na pod vozila i zatvorili rešetke za njim, publika je olakšano zapljeskala, a učenici su nabrzinu mobilnim telefonima napravili po nekoliko snimaka da po prvi put u životu dobiju više od tisuću lajkova na svom profilu.

književnost uživo 150

U četiri sata popodne Walter je pokušao pružiti otpor državnim službenicima i lancem kojeg se dočepao ispred ćelije udariti policajca u pratnji, nakon čega su ga odveli u posebnu prostoriju u kojoj osim njega i kipa bacača diska – istoga poput Mironova, samo puno težega i masivnijega – nije bilo nikoga drugoga. Pričalo se kasnije danima u policijskoj kantini da je Walter počeo udarati po kipu, na što se ovaj srušio i zgnječio mu cijeli gornji dio tijela, uključujući i glavu.

Nakon uviđaja i zapisivanja protokola o smrti uhićenika spremačica je velikom krpom nekoliko puta zaredom morala obrisati krvavi pod.

Postupak nakon Walterova nenadanog preminuća nikada nije priveden kraju, a njegova nevjenčana supruga vratila se je iz Kuće žena u prazni stan i nastavila se svađati sa susjedom oko toga tko ima pravo subotom između dva i četiri popodne koristiti zajedničku vešmašinu u podrumu.

književnost uživo 151

Predrag Kisić Htio je napisati joj jednu lijepu pjesmu Htio je napisati joj jednu lijepu pjesmu, par nježnih riječi, toplih stihova s puno ljubavi. Htio je da bude ponosna što neko tako lijepo govori o njoj, što joj posvećuje toliko vremena i truda. Danima se mučio, jadan, naprezao se noćima, ulagao mnogo napora i truda, tražeć' inspiraciju, gledajuć' njenu fotografiju, misleć' o njoj i sjećajući se vremena koje su proveli zajedno, sjećajući se nježnosti, dodira i poljubaca toplih. Ali nijedna jedina riječ se ne izusti, nijednog pokreta ne ostavi perom na hartiji. Dogorjelo je i stotinu svijeća, hiljade misli i pokušaja, ali ni slova da napiše. Tekli su dani kao bujica što samo pustoši za sobom, a on se i dalje mučio, jadan, ne mogavši da vjeruje kako ga ni tolika ljubav prema voljenoj ne može nadahnuti. Mučila su ga pitanja, mučio ga je jedan bljesak iz prošlosti, ono što je nestalo u jednom treptaju, raznolike misli i boli. Zašto li je tako prazan dok bdije nad bjelinom hartije? Tolike je stihove napisao, tolike priče i pjesme, a sad ni riječi, kao da je nestalo onog umnog mastila u njegovoj glavi. Odakle da izvuče bar jedan stih, bar toliko da posveti svojoj dragoj. Sve je prazno, sve je zaćutalo, umuklo u nekoj tmini skriveno kao da i ne postoji. Mučio se tako mjesecima još, izmršao od brige i sekiracije, razbolio se, a bolest ga prikovala za postelju. Zanijemio, ne može ni da se makne. Ljudi oko njega, okupili se prijatelji i rodbina, a on samo prevrće očima i nejasno mumlja. Kako je to teško i poražavajuće kad čovjek u svom najvećem naporu ne može izustiti riječi. Napokon ga shvatiše, tražio je da mu dragu dovedu. I srećom, ona pristade te dođe k njemu da vidi šta je, jadan, htio.

Kad ona uđe u ćeliju njegovu i stade kraj postelje dok je svjetlost jedva prodirala kroz zastore s pendžera, tad dogodi se čudo, jer on progovori, izusti riječi snažne.

– Uzmi pero i hartiju moju – reče on. Ona ga posluša te učini kako joj je kazano. Ona zapisuje i plače, suzama kvasi posljednje redove

književnost uživo 152

čovjeka na samrti dok on govori svaku riječ s mnogo bola i ljubavi... Nije ni kazao sve do samog kraja, umrije poraženi pjesnik pred draganom svojom. Isprati ga njen plač, suze vrele što bi jastuk u noći zapalile i koje bi nebo razbile poput ogledala. Oprosti se pjesnik ostavši nedorečen... A pjesmu je draga dugo čuvala i noćima razmišljala kako je pjesma mogla da se završi. Trebalo je dugo vremena da draga shvati. On je namjerno nije dovršio, ostavio je mjesta da dragana sama dovrši stihove. Sada se ona dugo mučila i mislila kako da dovrši započeto kada ni sama ne zna ni kada je, ni gdje, ni kako sve počelo. Tekle su i njene bujice od dana, dogorijevale su i njene svijeće, i već nakon treptaja ona je osijedjela, izboralo se lice njeno što nekad bješe čisto i meko poput Amygdalus Ledebouriana Schleche, i pjesma još nedovršena stoji. Ipak, pred smrt uspjela je dopisati nekoliko riječi, pa opet pjesma još uvijek nije imala kraj. Dugo su ljudi mislili kakav bi kraj bio da je dovršena, i mnoge bujice od dana prođoše, mnogim se generacijama prepričavala priča o njihovoj ljubavi i tragičnoj sudbini, zaista, mnogo je trebalo da shvate ljudi da pjesma o ljubavi, ponosu, patnji i boli, o muci i stradanju, o radosti i sreći, miru i ratu, sudbini i tragediji, o vječnosti i prolaznosti, nikada neće i ne može biti dovršena jer život se gasi, nestaje, odlazi u zaborav kao dim cigarete, dogori i iščezne, ali ljubav nikada. Kako da staviš kraj na nešto što još uvijek traje, a ne želiš i ne možeš to da zaustaviš? Njihova ljubav i danas živi u drugima, u drugom, živi u sjećanju. A bujice i dalje teku, pustoše i zatiru za sobom. I dalje dogorijevaju svijeće, igraju se sjene na zidovima hladnim, neko je i sada u ovom času u svojoj sobi, u pokušaju, u pokretu, u najvećem naporu, nemoćan da izusti, nemoćan da dovrši, a već je prošao treptaj i čas je stigao da skonča još jedan pjesnik, poražen negdje u dubokoj tmini, jezivoj i strašnoj.

književnost uživo 153

Davor Vuković Pokidani ljudi (1–16) 1.

E, dragi moji, eto, došlo mi da ispričam priču.

Moju priču. Priču koja mi leži na duši. Koja... Ma, da ne dužim.

Ja ću da pišem i komplikujem, a vi ćete da čitate i sve da shvatite.

Zovem se Siniša i ovo je moja priča.

Zagreb, 1997. godine. Negde u starom delu Zagreba.

Prst mi već strašno duge i preduge dve minute stoji pred zvonom na vratima.

Doduše, ne drhti.

Jer sam odlučan!

Pozvonim i nedugo zatim, otvoriše se vrata. Čovek koji je otvorio vrata, otvorio ih je bez razmišljanja, straha ili bilo kakve provere onoga što ga čeka s druge strane.

Kad je podigao glavu i video mene, na tren se zaustavio. I onda, u deliću sekunde, kad je shvatio ko sam, očigledno šokiran reče mi: – Slušaj, molim te lijepo, idi odavde.

Iz unutrašnjosti, verovatno iz dnevne sobe, čujem glas koji poznajem: – Ivice, jel' to poštar?

Ne reagujem na glas koji se čuo iza Ivice nego pogledam u njega, gurnem ruku u džep jakne, izvadim pištolj, repetiram ga i uperim mu u glavu.

Gledah Ivicu u oči, bez treptaja, i čuh glas iza Ivice: – Siniša! Nemoj, dijete! Pa zar nije bilo dosta – zavapi u očaju Ivicina majka. Moja draga teta Kata.

književnost uživo 154

Vukovar, 1985. godine. Negde u Strossmayerovoj, dvanaest godina ranije.

– Teta Katooo – proderah se utrčavajući u dobro mi poznatu komšijsku avliju.

– A-me, dijete drago, pa što se dernjaš – odgovori Ivicina mama Kata, i to s mukom jer je imala dve štipaljke u ustima i vešala je veš na štrik.

U trenu me zapahnu miris štirke i čistog veša i moradoh se na tren zaustaviti, raširiti nozdrve i uživati.

Ali se brzo i povratih i još uvek zadihan, kazah teta Kati: – Teta Kato, 'di je Ivica? Tata nas čeka da idemo u Adicu.

E, da... Prvi maj je. I za one koji nisu iz Vukovara, moram objasniti da svakom čoveku koji je živeo u Vukovaru srce mora da zaigra kada se pomenu Adica i 1. maj.

Prvi maj, zato što je 1. maj, a Adica... Taj otok, šuma, koja je okružena Vukom i koja je inače omiljeno izletište ljudi iz Vukovara, svake godine za 1. maj postane destinacija mase ljudi koja se sliva u nju. Pitam se ponekad, gledajući sve te ljude, pa zar nas toliko ima?

Poređasmo se u tatinoj škodi i krenusmo.

– Jel', mali, spremaš li se za vojsku – pita moj stari Ivicu.

– E, čika Stevo, imam još više od godine vremena. Što znači... – nastavi Ivica – da imam još više od četiristo dana vremena. Osim toga, bolje da to pitanje postavite vašem Siniši koji je sedamdeset šest dana stariji od mene i zbog toga postoji realna mogućnost da će njega prije pozvati u vojsku!

– A, jebo te. Al' ga zna iskomplikovati. Ma, zato i jeste moj najbolji prijatelj već sedamnaest godina.

– Ivice...

književnost uživo 155

– Da, čika Stevo?

– 'Aj, ne seri.

I tako svi dobro raspoloženi stigosmo u Kidrićevu ulicu, a tamo haos.

Gužva.

Automobili parkirani po kućnim vežama, deca koja vuku roditelje da što pre stignu u Adicu, stare dame elegantno i s ukusom obučene, gospoda sa šeširima i opet... Mnogo, mnogo dece s mamama i tatama.

Izlazimo iz kola, pozdravljam se uz obećanje da ću doći do ručka ('oću, kako da neću), a Ivica ih pozdravi i ljubazno im se zahvali za prevoz.

Volim svoje, naravno, ali vratimo se u stvarnost.

Dakle, kad smo se rešili staraca, Ivici i meni počinje avantura.

Kao prvo, treba pronaći ostatak ekipe.

Nakon što prođosmo gužvu u Kidrićevoj, stigosmo do prvih stabala Adice, a zatim i do staze koja vodi u šumu.

Staza duga nekih tristo-četiristo metara. A s leve i desne strane stolovi!

Iza stolova Cigani, a na stolovima šarenilo koje se ne može ni opisati.

Plastične igračke, pištaljke, sviraljke, šećerne šipke, zeleni ljuti bomboni, glineni vrčevi u obliku ptica koji cvrkuću kad sipneš vode, bombice koje plaše decu i pitaj Boga koliko još raznoraznih čuda koja su se mogla naći na tim stolovima Bofl, što bi rekla moja mama.

Ivica i ja dostojanstveno dignute glave prolazimo pored tih stolova, glumeći nezainteresovanost. Ali, jebeš ga. Ne mogu dušu grešiti i ne priznati da mi nije pogled leteo prema plavim kovertama u kojima je svaki broj dobijao ili prema onom tipu koji je na sav glas vrištao – Karike na marike! Ko nabije – dobije!

Ali, nas dvojica ipak imamo već sedamnaest godina i u tom trenu nam je bilo mnogo važnije naše društvo.

književnost uživo 156

Vrlo brzo našli smo našu vernu ekipu.

Svi su bili tu.

I da vam ih sad ne nabrajam sve. Reći ću vam samo da nas je bilo mnogo, da je pivo bilo tu, da je gitara bila tu i da je Sonja bila tu.

E, da... I Sonja je bila.

I Ivica je bio tu.

I tu je bio i početak jedne lepe ljubavi, kojoj sam ja kumovao.

2.

Sonja... Bila je to vitka, crvenokosa devojka, pegava lica, plavih prodornih očiju.

Ali, ono što ljude nikada nije ostavljalo ravnodušnim pri susretu s njom bila je njena otvorenost, zavidna inteligencija i moć komunikacije sa ljudima.

I naravno, svaki put kad se nađe kakav dobar komad koji me privuče, kasnije ili postane moja najbolja prijateljica (i samo to) ili se ispostavi da smo rođaci.

Tako bi i sa Sonjom. Njena i moja mama su neke sestrične i Sonju sam upoznao još davno kad smo se znali naći zajedno na krsnoj slavi kod mojih.

Ali, zato je tu bio Ivica. Moj najbolji drug.

I baš tog dana su se prvi put sreli.

U Adici.

Prvog maja 1985.

– Fluid... Ima neki fluid među nama. Znate li onu foru Enesa Hadžihafisbegovića iz one drame?

književnost uživo 157

Ne? Nema veze. Ne znam ni ja, ali zvuči dobro.

E, to se može reći za njih dvoje.

Između njih se javio fluid koji ih je spojio u neraskidivu vezu, vezu koju nije teško opisati, ali ju je teško doživeti. Veza o kojoj mnogi maštaju, a malo ih je ima, vezu koju mnogi žele, mnogi je nemaju i mnogi im na njoj zavideše.

Provodadžija – tako su me zvali njih dvoje.

I mnogo, mnogo vremena smo provodili zajedno.

Ja sa vojim budućim bivšim devojkama i njih dvoje.

Njih dvoje. Uvek njih dvoje. Zajedno. Kao jedno.

I niko im ništa nije mogao.

Osim zla.

Godine su prolazile. Najvažnije stvari na svetu bile su nam Dunav i to kako da Ivica i ja oterišemo polovnu čiklju koju smo kupili od nekog ribara iz Dalja; bili smo i jako zabrinuti zašto Spilberg već dve godine nije napravio neki film da valja ('ju naopako, da nije bolestan čovek?).

I raspravljajući tako o svetski bitnim problemima, našu diskusiju prekinu Sonja koja je ušla udvorište vidno uznemirena.

Nenaviknuti da je vidimo takvu, obojica joj oprezno priđosmo i upitasmo je šta bi?

Ona priđe Ivici, zagrli ga i nasloni glavu na njegovo rame.

Stajao sam tik uz njih i gledao Sonju.

Nije plakala, ali pogled joj je bio prazan, posvećen daljinama.

Daljinama koje kreteni kao Ivica, ja i slični nama nismo mogli da dokučimo.

Naletela je na terasi kod Radničkog na jednu pijanu budalu (i Ivica i ja smo odma' shvatili o kome se radi. Lokalni komad pijane budale) i tip

književnost uživo 158

joj je rekao, onako u prolazu, da joj je vreme da se opameti i da ostavi onoga jer nije naš.

I da se sad ne ponavljam. Ali, danas kad se nešto mislim, čini mi se da sam bio jedini kreten na svetu koji u tom trenutku nije shvatao šta je onaj tip hteo da kaže!

Bilo je to u pozno leto 1990.

3.

Eh, teško mi je nešto o tim vremenima pričati.

Nisam vas sad nešto impresionirao. Jer, ni vi ne želite više da slušate, ni čitate, ni proživljavate ono što bi...

Osim ako niste od onih, prepunih zla i mržnje, koji ti svakodnevno pod nos poturaju leševe i njihove slike, a da se pritom niko od njih nikada nije pitao niti za jednu strvinu ljudsku kako se zove.

To nije bilo bitno. Bitno je da ih bude što više.

Toliko toga je već rečeno, a toliko toga je još za reći.

Vukovar, par meseci pred rat.

Pričati o noćnim eksplozijama... Nebitno... Mogu vam samo reći da sam noću, čuvši eksploziju, stavljao palac u stranice knjige koju sam čitao pred spavanje da se ne bih pogubio zbog jedne tako nebitne stvari.

Pogledam na sat i zaključim – u 23 i 47 je bila druga eksplozija ove noći.

Izvadim palac i nastavim da čitam.

Pričati o dnevnom životu koji se odvijao kao da prošlu noć nije ništa zadesilo?

Bez veze.

književnost uživo 159

Ali ću vam na brzaka opisati jedan događaj iz centra grada koji mi se duboko, preduboko urezao u moje iscrpljene mozgovne vijuge.

Naime, u Vukovaru, osim večeri, omiljeno vreme za izlazak bila je subota prepodne.

Subotom, kad je centar prepun ljudi, jer subotom je pijaca, pa još ako je i proleće, ma idi u pičku materinu.

Pa šta ćeš lepše.

I ne treba mi lepše. Ne treba mi ništa lepše od subote prepodne u mom gradu.

Jedino je problem što je to bilo proleće 1991.

Sišli smo u centar.

Mi najbolji prijatelji, nerazdvojni.

Sonja, Ivica i ja.

Sišli smo u centar.

Centar prepun.

Ljudi u grupama na sve strane.

Proleće je.

Prolazimo centrom.

Nas troje.

Na sve strane ljudi.

I čuje se samo tišina!

Ko razume, shvatiće.

književnost uživo 160

4.

Slušam danas, gotovo svaki dan, svaki put kada se dotakne tema politike i događaja iz bivše nam države, slušam njihove komentare. Ne želim ničiju nevolju da stavljam na vagu. Jer, sve nas je onaj prljavi rat na ovaj ili onaj način dotakao. Ali...

O, kako se samo danas, svaki put, samo kiselo nasmejem i ne odgovaram BAŠ ništa kad čujem komentare kao što su: Ma, nije bitno ko si i šta si.

Bitno je da si čovek ili Meni je svejedno jesi li crni Cigan, Srbin ili Hrvat.

Nek' si čovek.

Kao što rekoh, ne odgovaram ništa. Samo se kiselo nasmejem na ljudoljubljivu izjavu i pomislim pa gde ste bili, svi vi, '91, pizda vam materina da vam pizda materina. Gde ste bili!? Što niste tako '91. govorili? Nego ste se svi lupali u prsa i...

I sećam se kako su se ljudi preko noći menjali.

Kako su im postajala nebitna dugogodišnja prijateljstva, ljubavi, pa čak i brakovi.

Rano proleće '91.

U bašti počinju prvi proletni radovi.

Eto mog Steve i moje Joke. Okopavaju. Sade. Ali se oseti da to što rade, rade sa neuporedivo manje volje nego što su radili svih ovih godina.

Kao da su znali da ništa od posejanog neće ubrati.

Niska ograda deli dve bašte.

Našu i Ivicinu.

I eto teta Kate i čika Grge. Ivicini mama i tata. Čika Grga se ustvari zvao Ivan, ali nikada nisam skužio odakle mu taj nadimak.

književnost uživo 161

Dragi moji Kata i Grga uz koje sam odrastao, koje sam voleo, koji su me voleli.

Izlaze u baštu i vide moje. Moji vide njih. I nekoliko, k'o beskonačnost dugih, sekundi prođe u ćutanju.

Niko nikoga ne pozdravlja.

A onda, ipak, svi četvoro priđu jedni drugima i pozdraviše se. Ko je krenuo prvi, ne zna se.

Ali, nije to to. Nije to srdačan, prijateljski, komšijski pozdrav koji ih je pratio četrdeset godina.

Zanimljivo, zar ne?

– Ej, Stevo – započe čika Grga – Što bi s onim pelcerima što ih je Nenad obećao?

– A, čuj, za pelcere ne znam, ali znam da je Nenad otišao kod svojih u Šabac. Morao je pobeći.

– Aha. A ko ga je to gonio, molim te – pita Grga glasom koji već ne sluti na dobro.

Moj tata se približi ogradi na način koji se može samo protumačiti kao... kao kad se želiš s nekim svađati. Prosto i jednostavno!

– De, neka tebi bace dva puta pod prozor ručnu i neka tvojoj ćerki daju otkaz samo zato što je Srpkinja pa ću te onda pitati ko te goni!

– Jel', Stevo – reče Grga već vidno crven u licu – jel' ti to o našem Nenadu pričaš? Onom što se prije mesec dana u centru na njihovom mitingu der'o na sav glas - Ovo je srpska zemlja? Ma, sram nek' ga bude – nadoveže se Grga.

– S tim se nisam složio, ali ljudi se boje. Ne zaboravljaju Drugi svetski...

– Aha, i to ćete nam nabacivati idućih osam miliona godina. Još mi samo spomeni Jasenovac i dodaj po običaju još koju stotinu hiljada žrtava.

književnost uživo 162

– Ma daj, molim te. Kako te nije sramota da pominješ tako nešto?

Svi se vi krijete iza neke lažne demokratije, a istina je da ne možete svariti ni slovo S, a kamoli Srbe!

Naiđoh u tom trenutku i videh teta Katu kako povlači Grgu za ruku i pritom mu nešto govori.

Vidim moju mamu kako govori tati – Stevo, za ime Boga, pa ćuti više.

Vidim tatu i čika Grgu kako raspravljaju.

Gledam kako im se usta otvaraju, pljuvačka im prska iz usta. Raspravljaju, ali ne čujem reči!

Ne čujem ništa.

Osećam samo strah.

Dan kasnije sreo sam Ivicu.

Koliko god je on želeo da me vidi, toliko sam i ja hteo njega.

Koliko god sam se je bojao njega, toliko se i on bojao mene.

Jebem ti rat.

5. Ivica i Sonja Izaš'o sam pred kuću, a bilo je jutro. Pa da vam sad ne pravim od sebe lirskog pesnika.

Al', jebeš ga. Pa bilo je stvarno predivno!

I nešto mislim, kao da se majka priroda baš sprdala s nama.

S nama ljudima, što njena smo deca.

Te godine, te nesretne '91.

Svima je sve rodilo. Bašte su bile prepune voća i povrća.

Ljudima su uspevale neke vrste koje nikad pre nisu mogli uzgojiti u svojim baštama.

književnost uživo 163

Grane su se savijale od tereta ploda, trava se nije mogla nakositi.

A livade...

Ne sećam se da su ikada bile crvenije.

Makovi.

I setim se šta stari ljudi vele kad su livade pune makova, da će da bude...

I ne završih svoju misao jer me prekide Sonjino vikanje.

– Sinišaaa!

– Eto me – odgovorih gotovo s olakšanjem jer mi je u tom trenu trebao neko. – Tu sam, de, ne urlaj.

Priđe mi vedra k'o i uvek, nasmejana i s onom svojom čudesnom moći da čoveku ulepša dan.

– Ej, jes' video Ivicu?

– Ne – odgovorih, razmišljajući usput kako ga nisam video od preksinoć.

– Odo' ja do Kate da vidim 'di je.

Potvrdno klimnem glavom, ne spominjući joj sukob mojih i njegovih od juče.

– OK – odgovorih. – Eto i mene za minut.

Otišla je i ispratih je pogledom.

I opet mislim.

Idem kod Ivice.

Pa koji mi je? Zašto bih se trebao bojati ili da mi bude neugodno? Pa odrasli smo zajedno!

On mi je najbolji prijatelj! On mi je brat i za njega bih i poginuo!

Ali, svejedno osećam neku nelagodu jer treba da odem kod njega. Da se sretnem s njim.

A ništa mi nije uradio.

književnost uživo 164

I ništa mu nisam uradio.

Bože, šta se to dešava? Šta nam to rade?

Par minuta kasnije, ipak dolazim pred vrata dobro znane mi sobe i pokucam.

– Samo si mi ti falio – čujem Ivicin glas iz sobe i telom mi prođe onaj divni osećaj miline, sreće, olakšanja. Ma, pokušavam pronaći pravu reč. Ali, razumete vi mene.

Osetio sam neopisiv izliv sreće jer sam shvatio da je on ostao onaj stari.

Moj drug.

– De, šupak, otvori – rekoh mu, a vrata se odmah otvoriše i dva nasmejana lica se sretoše.

Baš čudno. I opet toliko jasno.

Obojica smo se obradovali jedan drugom. Kao da se godinama nismo videli.

Obradovali smo se.

Jer smo se bojali jedan drugog.

6.

Ušao sam u sobu. I bez veze.

Uhvatih samog sebe da se ne ponašam prirodno, uobičajeno, kako sam se uvek ponašao u toj sobi.

Ustvari, shvatio sam da se trudim da se ponašam prirodno i kao da se ništa oko nas ne dešava. Ali, nije to to.

Ne znam da li je to i Ivica osetio. Ali ja jesam.

– Šta ima? – upitah.

Upitah i istovremeno skužim da je Sonja sklupčana na kauču i da ima

književnost uživo 165

tupi pogled u prazno.

OK, rekoh sam sebi, neki vrag se desio, što me i nije preterano iznenadilo.

Jebeš ga, bilo bi čudnije da je sve u redu.

Ivica mi priđe i reče mi bez mnogo okolišanja i prenemaganja: – Sutra odlazim u Zenge. U Hrvatsku vojsku.

Na trenutak zastade i sačeka moju reakciju.

I tu sam ga preduhitrio jer se već spremao da mi objašnjava i ne znam ni ja šta već.

– Stari, kužim te.

Osetih njegovo olakšanje, a on poče brzo da govori kako se nije promenuo, kako je to napravio zbog tate, kako ovo, kako ono...

I onda mi reče da je i u redu da se bori za svoju Hrvatsku!

I tu me nešto ubode.

Pa što je nisi pre par godina pominjao? Ma, nisi ni znao da si Hrvat, prijatelju moj.

I, nekako zbrzim.

Pozdravim se s njima i odem kući.

Sonja se gotovo sve vreme nije pomerala iz istog položaja.

Ivica, kad me ispratio, okrene se prema njoj i priđe joj.

– Ne mogu da shvatim, ne mogu da shvatim – poče da govori Sonji. Govori njoj, ali ne obraća se njoj. Govori sebi, meni, pitaj Boga kome.

– Pa zašto je tako hladno odreagirao? Zar je moj zločin što volim svoju domovinu? Zar je zločin što sam Hrvat?

Topla Sonjina ruka na njegovom obrazu vrati ga u stvarnost.

– A mi? Šta će biti s nama? – upita ga Sonja očima kojima je bio dovoljan jedan treptaj da se izliju.

književnost uživo 166

Ivica se na tren trže voljan da kaže još nešto, ali se onda zaustavi i pogleda Sonju. I u tom trenutku shvati koliko je ustvari voli. Jer ju je gledao onako sklupčanu na kauču, nezaštićenu, uplašenu.

Hteo joj je reći da se ne brine.

Hteo joj je reći da će sve biti u redu.

Ali nije mogao.

Jer, znali su oboje.

Zagrlili su se bez ijedne izmenjene reči. Čvrsto. Toliko čvrsto da su mogli pokidati jedno drugo.

Vratio sam se kući i, ovlaš pozdravivši svoje, otišao u svoju sobu.

Nije prošlo dugo, začujem telefon i Jokinu viku – Siniša, za tebe je!

Ustadoh i dođoh do telefona. A moja Joka, moja majka koja je uvek bila diskretna kad bi me neko zvao, nije se micala od stočića na kom je bio telefon.

Uzeo sam slušalicu u ruke i gledao mamu i njen prestravljeni izraz lica, dajući joj pritom znak glavom da se ne brine. Iako sam i sam bio zabrinut, a da nisam ni znao ko me zove.

– Da – rekoh.

– Siniša, jesi ti? – začuh glas koji je bio tih, miran, ravnomeran.

– Ja sam – odgovorih.

– Pa 'de si, brate Srbine. Pa 'de si, bre?!

U trenutku prepoznah beogradski naglasak.

Zatvorih oči jer sam u sekundi shvatio ko su i zašto me zovu.

– Tu sam. Šta treba? – rekoh jer mi ništa pametnije u tom trenu nije padalo na pamet.

– 'Ajde, brate, da se malo kod nas vrneš. Vreme je, bre. Pa ne'š valjda da dolazimo mi po tebe? Ma, nemoj, bre, jer ćemo i Stevu da ti pokupimo, bre.

književnost uživo 167

– Ne, ne – odgovorih mirno, glumeći da mi je svejedno. – Gdje treba da dođem? – upitah.

– Tako, brate. Tako treba – nastavi glas s druge strane stalno istim tihim glasom, bez akcenta, bez promene. Leden i jednoličan.

– Dođi ujutro u Borovo Selo. Ma, znaš gde smo. Je li, bre?

– Znam. I trudiću se da dođem na vrijeme.

– Dobro, brate – on spusti slušalicu, a ja skužim da sam mu počeo govoriti ijekavski.

Mo'š me jebat. Al' ako ne kontriram nekom, to onda nisam ja.

Ujutro sam krenuo u grad nakon što sam smirio moju Joku, ubedivši je da idem kod prijatelja.

Odlučio sam da prođem centrom i uzmem autobus sa pijace za Borovo.

A u centru, ispred gradske kafane, sedi tip na po' korza, na stolici koju je dovukao iz kafane, ispruženih nogu, ozbiljnog lica, koje nije moglo da prevari ljude koji ga znaju.

Glumi ozbiljnu facu, ali je ustvari komad budale koja ima više staža u zatvoru nego ja u osnovnoj, sav istetoviran kretenskim tetovažama i koji nikada ništa nije korisno napravio u životu.

Ali, sada je važan.

Jer, u rukama ima automatsku pušku, maskirnu košulju s hrvatskom šahovnicom na ramenu i rekli su mu da pazi na red u gradu.

Kako je budala bila važna!

Prošao sam pored njega. Nije me ni pogledao, iako se znamo, i otiđoh na autobus.

Uskoro sam stigao u Borovo, a zatim i u Borovo selo.

književnost uživo 168

Pred kućom, pred kojom je bilo mesto okupljanja, video sam dva tipa koja ne poznajem.

Nećete verovati, ali imali su šubare na glavi sa kokardom i obojica su imali duge brade.

Počelo mi je biti muka.

– Siniša, pa 'de si, jebo te – začuh glas sa strane i ugledam tipa kog poznajem više nego dobro.

Moj prijatelj iz grada. Iz mog društva sa kojim sam odrastao. Moj i Ivicin prijatelj!

Naš prijatelj!

Osmeh mu od uva do uva. Kao da se sprema neko veselje, a ne rat.

Kosa mu duga. Na jakni ima zakačeno sve što se može povezati sa Srbijom.

Od ameba, kokardi, Miloševića, Draže, četiri S i pitaj Boga šta još sve nije bilo tu.

Na leđima mu kalašnjikov.

– Ej! 'Oćemo da im jebemo majku?

Ništa mu ne odgovorih.

Samo sam se setio onog tipa iz centra sa puškom, maskirnom unformom i pomislih ono što verovatno misle i ona govna koja su sve ovo i napravila.

Daj budalama, kretenima i mentalnim bolesnicima oružje u samom startu i stvari će se već same po sebi dalje odvijati onako kako smo i zamislili. Njih ćemo kasnije, naravno, maknuti, jer nam više neće trebati. A jednog možemo, eventualno, proglasiti i za heroja!

Uđoh u kuću i prepustih se.

Pobedili su me.

I onda je počeo rat.

književnost uživo 169

7. Ivica Negde na cesti prema Mitnici, u potkrovlju jedne spratnice, Ivica je dvogledom pretraživao teren koji se pružao pred njim. Ustvari, dužnost mu je bila da obavesti snajperistu, koji je spremno čekao pored njega da mu pokaže pravac u kojem treba da zapuca, da ubije nekog.

Razgledajući tako okolinu, u jednom trenutku spazi i maleni delić Dunava. Pomisli koliko je velik, a toliko tih. Koliko je tužan kad po njemu ne plove brodovi.

Iz razmišljanja ga prenu bat vojničkih čizama koje su se penjale uskim tavanskim stepeništem.

Bio je to jedan njihov saborac, mladić s jedva napunjenih sedamnaest.

Doneo im je ručak. Šnitu hleba i trokut topljenog sira. Ivica se jedva primetno nasmejao, pogledavši snajperistu kako s užitkom trpa sir u usta, uopšte se ne obazirući na to što je na omotu pisalo PKB, i to ćirilicom.

Ivica ponovo podigne dvogled i istovremeno se uozbilji.

Polako se sagne i jedva čujno reče – Crvena zgrada, zdesna.

Snajperista spremno podigne snajper. Pogleda u dvogled, jedva primetno pomeri pušku i samo tiho reče – Aha. Povuče obarač i sekund kasnije povuče se sa prozora.

Ali, zato kroz prozor proviri momak koji im je doneo ručak i upita – Jesi li ga? – gledajući u pravcu u kojem je ispaljen hitac.

Ivica i snajperista gotovo su istovremeno vrisnuli – NE!!! – ali je bilo prekasno.

Momak se jednostavno srušio pored njih širom otvorenog oka. Drugog više nije ni bilo. Samo crna rupa iz koje se dizao tanašni trak dima.

književnost uživo 170

Narednih dana, Ivica je često menjao položaj i pritom se svega nagledao. Razmišljao je koliko taj rat menja čoveka.

Gledao je ljude razvaljenih udova, otvorenih utroba, gledao je svašta. I nije okretao glavu.

Gledao je gotovo bez osjećanja. A nekada je redovno padao u nesvest kada je vadio krv.

Negde polovinom desetog meseca, uspeo je nekako da dođe do svoje kuće u Strossmayerovoj, da vidi šta je sa mamom i tatom. Nije ih video niti čuo već više od mesec dana.

– Prebacite si potrebne stvari u podrum i ne izlazite iz njega ako ne morate – rekao im je na rastanku kad su se poslednji put videli.

Približavajući se kući, još iz daljine je zapazio da je i ona, kao i sve ostale u ulici, polusrušena.

Usput primeti da je u Vukovaru nestalo boja. Sve je bilo sivo.

Prešao je preko porušenih ulaznih vrata i ušao u dvorište.

Na prozorima nema prozora, na vratima nema vrata. Da domovi mogu plakati, plakali bi.

Zato je plakao Ivica.

Crne slutnje počele su ga obuzimati kada je prošao iza kuće i pogledao prema ulazu u podrum.

Podrumi u Strossmayerovoj ustvari i nisu bili klasični podrumi nego su bili ukopani u brdo iza kuće. Na mestu na kojem je nekada bio ulaz u njihov podrum, nije bilo više ništa.

Sve je bilo urušeno pod kišom granata.

Bacio je sa sebe opremu i zaleteo se prema toj gomili slavonske ilovače.

Počeo je da kopa golim rukama.

Plakao je bez suza. Kopao je bez bola.

Njegov ratni drug, koji je zajedno s njim došao, dodirnu lagano Ivicu

književnost uživo 171

po ramenu u znak razumevanja i prihvati se i on očajničkog kopanju po gomili žute zemlje.

Međutim, ne prođe dugo kad začuše ženski glas iza sebe.

– Ivice, sine, jesi to ti?

Obojica se istovremeno okrenuše i Ivica odmah prepoznade teta Ružu, komšinicu s kraja ulice.

Suznih očiju (a kakve bi drugačije i mogle biti) priđe Ivici i svoje dlanove položi na njegove obraze pa mu reče – Joj, sine moj, živ si ti meni. Tvoja Kata je jadna poludjela od brige.

– Teta Ružo, pa gdje su oni? Jesu li živi?

– Živi su, ne brini. Prešli su kod nas u podrum jer je naš čvršći i sigurniji.

Ma, vidiš i sam – i glavom mahnu u pravcu u kojem je nekada bio njihov podrum.

– Hvala, teta Ružo. Idem brzo do njih samo da im se javim, jer moram brzo ići dalje.

Dotrčao je pred dobro mu poznatu komšijsku kuću i u dvorištu odmah spazio svoju dragu Katu.

Bože, kako mu se učinila malom, niskom, pogurenom. Onakva u svojoj sivoj suknji i s tatinim pršnjakom preko leđa.

– Mama – pozove je Ivica.

Ona se u trenu okrenu, položi ruke na prsa i samo prozbori – O, dijete moje!

Pogađate već, očiju punih suza.

– Grga! Grgaaa – poviče ona i baci se Ivici u zagrljaj.

– Jeste dobro? Jesi dobro? Imate li što za jesti? Jesi li ranjen? Jel' siguran podrum – pljuštala su obostrana pitanja i odgovori.

Kako su samo osećali da nema vremena.

Tu im se pridruži i Grga, tapšući sina po ramenu, gledajući ga očima na

književnost uživo 172

kojima je dobar posmatrač mogao da zapazi mnogo stvari.

I sreću, i zabrinutost, i ponos, i tugu, i suze, naravno.

– Prokleti bili. Prokleti bili – progovori Grga kad se malo pribrao.

– Vidi šta nam rade. A kuću, našu kuću su opljačkali. Ja sam ih vidio.

Gadovi jedni!

Dobro je, tata. Dobro je. Sve će to proći i opet će sve biti dobro. Moram sad ići, čuvajte se!

– Ivice, nemoj ići. Ostani tu s nama u podrumu. Molim te, Ivice – grcajući poče ga preklinjati Kata.

Ivica je samo poljubi u obraz i čvrsto zagrli. Zagrli i svoga Grgu i odvoji se od njega, a on ga bez ijedne reči samo isprati pogledom, potvrdno klimnuvši glavom, čvrsto stisnutih usana.

– Stari, 'ajmo – reče mu njegov saborac. Ivica mu klimne glavom, još jednom mahnu svojima i krenu.

Prolazeći ponovo pored svoje kuće, zaustavi se pred njom i reče svom kolegi da ga sačeka samo sekund. Uđe u kuću prelazeći preko gomile šute, cigala i ko zna čega još. Uđe u kuhinju i na brzaka zapazi da nema ni šporeta ni frižidera. Prođe do svoje sobe koja je još uvek bila u prilično dobrom stanju i kompletna.

Do nje još nisu stigli, zaključi. Pogleda po sobi, stavi u džep par kutija cigara i upaljač. A onda ugleda Sonjinu sliku koja je stajala naslonjena na Sonijev kasetofon. Uzme sliku i čvrsto zatvori oči.

Gdje si sada, ljubavi moja? sam sebi postavi uzaludno pitanje.

Strpa sliku u džep jakne i iz ruksaka izvadi tri paštete te ih postavi u svojoj sobi i u hodniku.

E, pa sad kradite, govna jedna, pomisli Ivica i izađe iz kuće. Jer, jao si ga onome ko nagazi na paštetu.

Izađe na ulicu i ne tren pogleda prema Sinišinoj kući.

književnost uživo 173

Na tren zastane. Pogleda i bez ijedne emocije produži dalje.

Trčećim korakom uputi se prema Milovom brdu i tamo se ponovo priključi svojoj grupi.

– Eno ih, ponovno tuku – reče jedan od boraca.

– Nek' tuku dok još mogu. Uskoro stiže pomoć od naših iz Zagreba pa ćemo onda vidjeti hoće li tako tući – reče drugi.

Ivica ne reče ništa, već se pope na sprat i pogleda prema mestu koje je u tom trenutku bilo cilj artiljerijske paljbe. I sledi se. Jer, tamo je bila Sonjina kuća. Tamo je ona živela. Tamo su se ljubili. Tamo su se voleli.

– Majku vam srpsku jebem. Gadovi. Majku vam jebem. Ništa vam sveto nije. Majku vam – provala gneva, besa, očaja i nemoći izli se iz Ivice.

Izvadi iz futrole svoj pištolj i poče da puca u prazno, i dalje vrišteći.

Par dana kasnije, Ivica i njegova grupa prebacili su se sa Milovog brda prema Sajmištu i ubrzo su ostali odsečeni od svoje baze tako da su se morali povlačiti prema Petrovcima, što se kasnije pokazalo da je dobro za njih jer su tim putem preko njiva i kroz polja neobranih kukuruza uspeli proći iz okruženja i stići u unutrašnjost Hrvatske. Na neko drugačije mesto. Gde ljudi ujutro ustaju i idu na posao, a popodne piju kafu u kafani. A samo su par kilometara daleko.

8. Siniša Nemojte mi se smejati, ali sam na glavi imao šubaru! A na šubaru sam stavio zvezdu petokraku. Ovi moji su se sprdali zbog toga, ali šta mogu. Znam dobro da sam Srbin, ali šta mogu kad me moj Steva nikada nije vaspitavao u nekom srpskom duhu. Komunjara stara.

Ali, pustimo sad šalu jer mi je tih dana bilo do svega, samo ne do šale.

Jer, Vukovar je tada bio predgrađe pakla.

Zvuk rafala, eksplozije i tutnjava tenkova bili su zvukovi na koje sam se

književnost uživo 174

već toliko navikao da sam se u jednom trenutku počeo plašiti da više nikada neću čuti ptice. Muziku.

Prvi dani na ratištu bili su gotovo smešni. Koliko god vam to neozbiljno zvučalo, ali upravo sam se tako osećao. Najlakši opis takvog mog razmišljanja bio bi taj da ja jednostavno nisam shvatao gde se to nalazim. Još uvek sam očekivao da će sad neko doći i da će reći – Ljudi, 'ajmo kući, gotovo je!

Ali, nije bilo tako. Niko nije dolazio po mene. Rat je postajao sve gori, a ja sam sa svakim novim danom postajao stariji, drugačiji, gori.

Moje prvobitno pucanje u prazno i kojekuda lagano se pretvorilo u precizno ciljanje. Želeo sam samo da ih pobedim. Da ih više nema. Njih koji su mi oduzeli moj život. Moj mir. Koji su mi sve uništili. Imali smo tako lep život.

Ali, ne!

Oni samo hoće da nas nema! Mrzim ih! Mrzim sve što je hrvatsko!

Polako sam se pretvarao u komad bezlične mase bez osećanja.

Stajao sam naslonjen na zid neke kuće, pušeći ostatak jutros prepolovljene cigarete, kad me sa prozora zovnu jedan od mojih saboraca – Siniša, 'ajd ovamo na feštu!

Popeh se uz stepenište i u jednoj prostoriji nađoh grupu boraca, klavir, flašu rakije i pola šunke.

Milina jedna.

– Ooo! Evo našeg domaćeg – povika jedan, dođe do mene, zagrli me i poče da me gura prema ostalima. Miris rakije koji je izbijao iz njega ispunjavao mi je nozdrve.

– Vidi šta smo našli na tavanu – reče mi, odreže podeblji komad šunke i pruži mi ga nabodenog na vrh noža.

Uzeh komad šunke i priđoh prozoru. Dole videh trojicu tipova kako nešto

književnost uživo 175

raspravljaju s komandantom naše čete. Nisu imali uniforme i sudeći po gestikulaciji, pošto nisam čuo razgovor, nisu se baš mnogo slagali sa mišljenjem našeg komandanta. Ali su se, svejedno, posle par minuta razišli uz prijateljsko obostrano mahanje rukama u znak pozdrava.

Svako na svoju stranu. Komandant se pridružio nama, a oni su seli u njihov crveni tamić i odvezli se njime.

Gledao sam za tamićem i samo tiho rekao mom pajdi pored mene – Idu pljačkati po porušenim kućama.

– Jebi ga, brate. Ti si odavde i znam da ti nije lako, ali šta ćeš. Rat je, bre.

Okrenem se, priđem stolu, dohvatim rakiju i ispijem par gutljaja k'o da sam pio vodu.

Ulazi ona u mene i leči me. Pomaže mi. Godi mi! Čujem glasove oko mene, ali ih ne čujem. Vidim lica, ali ih ne vidim.

Neko iz grupe je vikao – Još samo malo. Još samo koji dan i gotovo!

– Jebali smo im kevu – viknu drugi.

– Srbija! Srbija – počeše da uzvikuju. I ja skupa sa njima.

Vikao sam koliko god me grlo nosilo. Urlao sam. Izgovarao sam to.

Prepustio sam se.

I onda više ništa nisam čuo.

Prašina i sitni komadići maltera leteli su svuda po sobi.

Video sam jednog tipa kako istrčava iz sobe, u pognutom položaju, nameštajući šljem na glavi koji je bio predviđen za mnogo veću glavu od njegove.

Samo sam osetio da me je neko povukao za rukav i tad sam polako počeo da dolazim sebi. Iako već duže vreme nisam bio pri sebi.

Skužili su nas gde smo i počeli su da nas granatiraju. Izleteo sam iz zgrade i sakrio sam se iza nekog zida. Nasuprot meni, opazim mog ratnog druga i jedan drugom se nasmejemo, obostrano damo do znanja da smo u redu.

književnost uživo 176

Granate su padale po nama još nekoliko minuta i onda je nastupila neverovatno glasna tišina.

Nakon nekoliko beskrajno dugih sekundi, tu tišinu prekinu bolno tiho cvilenje.

Nedaleko od nas ugledasmo jedno štene, koje je teturalo između porušenih zidova na putu. Štene je hodalo na tri noge jer mu je jedna noga bila raznesena u eksploziji.

Bože, koliko li je tužno zavijalo. Niko od nas nije se ni pomerio.

Svi smo gledali za tim sirotim bićem. Pogledam na tren mog pajdu i on mi pokretom glave dade znak da opet pogledam prema štenetu. Tek tad sam opazio da je siroče za sobom vuklo svoju utrobu koja se istresla iz prosečenog stomaka. Štene je gledalo prema nama i plakalo je. Preklinjalo nas je za pomoć.

Molilo je.

Samo sam se skupio i počeo sam da plačem. Jednostavno da jednostavnije ne može biti.

Plakao sam!

Jebeš ga. Valjda se to nakupi u čoveku.

Sa svojima se dugo nisam video, ali sam čuo od jedne žene da su se prebacili u solitere pored skele i da su tamo u skloništu. Bilo mi je odmah lakše jer će tamo biti sigurniji.

Krajem desetog meseca, poslali su me da budem uz jednu minobacačku grupu. Da im se nađem ako šta treba. Znao sam da se borbe bliže kraju i tupo sam gledao u nasmejana lica onih koji ubacuju granate u minobacače.

Ta mina sad ruši nečiju kuću. Ubija nekog. A oni se smeju, pomislih, ali ne rekoh ništa nego se okrenuh da uzmem dvogled i pogledam u pravcu u

književnost uživo 177

kojem su padale granate.

Tamo je Sonjina kuća. Koliko li sam puta bio tamo. Ja, Sonja, Ivica...

Ivica. Prijatelju moj, gde si sada,pomislih. Setih se i Kate i Grge. Ni o njima nisam ništa znao. Znao sam samo za Sonju da je otišla u Šid kod rodbine.

Kroz grmljavinu minobacača probijao se zvuk pištolja iz daljine.

– Ostali su im još samo pištolji da iz njih pucaju – prenu me iz razmišljanja moj bivši školski drug i sadašnji saborac.

Stavi mi ruku na rame i reče: – Kako je, Siniša? Šta veliš? Još koji dan i Vukovar nam je oslobođen!

Potvrdno mu klimnuh glavom, ali mu ne rekoh ništa.

Nego samo pomislih...

Ne seri. Molim te.

9. Grga i Kata Grga se nikako nije mirio sa činjenicom da su meci koji mu lete iznad glave, granate koje padaju oko njega i naoružani vojnici kojih ima na sve strane, da je sve to stvarno.

Sve dok mu jednog dana nisu sprašili granatu u njegovu letnju kujnu.

Dok je on na par metara odatle plevio paradajz. Jeb'o ga paradajz. Isti je k'o i moj Stevo.

Kata je izletela iz kuće i, vidno preplašena, počela dozivati Grgu, jer ga u tom trenu nije videla od oblaka dima.

– Tu sam. Dobro je. Dobro. 'Ajmo u podrum dok ne prođe – tihim glasom javi se Grga, pridižući se sa zemlje na koju se srušio preko gredica s paradajzom.

Ušao je za Katom u podrum, zatvorio vrata za sobom i čak joj je pomogao kad je poduprla vrata nekom letvom. Kao da bi im ta letva

književnost uživo 178

pomogla. Ali joj je svejedno pomogao, a da joj nije nešto prigovorio po svom običaju.

Mislim da je Grga u tom trenutku shvatio.

Par dana kasnije, prođe pored njih njihova komšinica Ruža i pozva ih da im se pridruže u njihovom podrumu jer je čvršći i sigurniji. Ni Grga ni Kata nisu se dali nagovarati.

Pokupili su par sitnica koje su mogli poneti i krenuli u komšiluk.

Izlazeći iz kuće, Kata se trgnu i okrenu prema mojoj kući. Seti se mojih Steve i Joke.

– Daj, Grga, da pozovemo i njih. I njihov podrum je k'o i naš. Samo što se ne uruši.

Grga ne reče ništa nego se okrenu prema Ruži i upitno je pogleda.

– Mislila sam da znate. Ma, oni su prije par dana otišli negdje. Bio je Jokin brat s kolima i otišli su negdje. Vidjela sam ih kad su mi mahali iz kola – reče Ruža.

– Dobro su oni. Ne brini – reče Grga, zagrli svoju Katu i uputiše se prema Ružinoj kući.

Dani su prolazili, granate su padale, kuće su padale, ulice su padale i kiša je padala.

Jednog dana bilo je nevreme kakvo ne pamte ni stariji Vukovarci.

Kako i neće biti kad su bivši kreteni, budući heroji, potrošili sve protivgradne rakete ispaljujući ih u nebodere, umesto u nebo.

Grga je jednog dana odlučio da ode do kuće. Kata je, naravno, negodovala, ali Grga je bio odlučan, objašnjavajući joj da ne treba da brine jer je od jutros poprilično mirno. Tih dana je i tih par stotina metara bilo rizično za preći.

Prolazeći svojom ulicom u kojoj živi još od 38-me kad mu se otac doselio iz Hercegovine, zapazi kako ustvari i nije toliko šokiran prizorom koji

književnost uživo 179

vidi. Čovek, valjda, otvrdne silom prilika pa mu ni srušene kuće njegovih komšija nisu previše potresale njegova osećanja.

Jedino što je zapazio bio je Dunav. Gledao ga je i razmišljao koliko je velik i koliko tih. I koliko je tužan kad po njemu ne plove brodovi.

Još iz daljine je Grga primetio neki crveni kamion. Tamić. I neke ljude, ali tek kad se približio, shvatio je da su pred Stevinom kućom. Eh, kad vam ulica u kojoj ste odrasli postane ruševina, nije ni čudo da se ne možete više snaći.

Grga im priđe i u trenu shvati ko su i šta rade. Bilo ih je trojica. Jedan je stajao na prikolici tamića, dok su druga dvojica iz Stevine kuće iznosila kožni kauč. Kauč kojem su Grga i Stevo zajedno namestili stranicu koju je polomio moj Steva kad se pijan srušio preko nje.

– Što to radite, ljudi? – upita ih Grga poprilično ljutitim glasom. Glasom očajnika. Očajnika koji ne može da shvati da na svetu postoje takvi ljudi.

Ljudi bez duše.

Sva trojica se istovremeno okrenuše prema njemu i zatim izmenjaše poglede među sobom.

– Ma, majku vam vašu, ostavite stvari čovjeku – drhtavim glasom zagrmi Grga.

– Deda, 'ajd se lepo vrati odakle si došao i gledaj svoja posla – reče onaj s prikolice i dade znak drugoj dvojici dole da nastave.

Grga stisnu pesnice i napravi korak prema njima. I tek tada spazi na prikolici frižider.

Frižider na koji je bio jako ponosan jer ga je kupio od svoje prve plate i radio je besprekorno.

Prepozna i svoj ormanić za cipele i Katine goblene koje je ona tako vredno bockala u večernje sate i koje je toliko volela.

I taman kad im je hteo reći ono što ni sam nije znao šta je, ali je znao da

književnost uživo 180

nešto mora reći, začuje iz daljine dobro poznat zvuk - zvuk minobacača iz daljine.

Zna Grga da sad valja bežati jer uskoro stiže granata. Ali, znaju to i ova trojica pa brže-bolje natovariše Stevin kauč, uskočiše u tamić i odoše.

Gleda Grga za njima i kroz zube izusti – O, ubio vas Bog da vas ubio Bog. I nasmeje se sam sebi. Ma, koji Bog?!

Grga je svakim danom bio sve ćutljiviji i sve više je odlazio u neka samo njemu poznata carstva mašte. Gde su brodovi plovili Dunavom, gde je brao zelene kajsije, gde je bio živ.

Iz njegovog lutanja po svetu mašte prenu ga Katino vikanje iz dvorišta – Grga, Grga!

Izađe iz podruma i suze mu napuniše oči.

– Sine moj.

Pad Vukovara dočekali su u podrumu. Izašli su na ulice i priključili se tužnoj koloni sivih ljudi koji su hodali sivim ulicama.

10. Stevo i Joka Kada su prve dve granate pale na komšijske kuće, moja sirota Joka nije čitav dan mogla da dođe sebi od čuđenja i šoka.

I sad vi sigurno mislite da se žena uplašila, da se uspaničila, ne znam ti ni ja šta.

Ma, đavola. Žena je bila ljuta k'o ris kad je izašla na ulicu i videla oštećene kuće.

– Ma, neka ih stid i sram bude. Ma, vidi šta napraviše ljudima – snebivala se moja mama i pokazivala rukama prema kućama.

Gledala je tako, ljutila se, grdila, čudila i još ništa nije shvatala.

književnost uživo 181

Nije shvatala da su to bile samo dve granate. Da ih u samo nekoliko narednih dana čekaju još na stotine ostalih granata. Koje će da padnu na njenu ulicu. Da ruše njenu kuću. Da razaraju.

Nije shvatala da je to bio tek početak.

Ustvari, kad danas nešto mislim, ma shvatala je ona jako dobro šta se sprema. Samo što nije htela da shvati!

Moj Stevo, praktičan kao i uvek, počeo je da priprema podrum kao da će tamo provesti narednih dvadeset i sedam godina. Sve je preneo u taj mali podrum ukopan u brdo iznad kuće.

Od plinske boce, preko kamp-opreme, deka, pa sve do slika i kutije sa Čoveče, ne ljuti se.

U početku i nije bilo toliko strašno jer su, posle svake uzbune i provedenih sat-dva u podrumu, izlazili napolje i sve je bilo u redu. Ali kad su se granate počele približavati, mog su Stevu obuzele zle slutnje.

Jer, stari majstor savršeno je bio svestan da bi jedan direktan pogodak u podrum za njih bio koban.

– Joko, moraćemo da menjamo podrum. Ako ovi nastave ovako da tuku, žive će nas pokopati – reče Stevo i pogleda je očekujući njenu reakciju.

– Trebaš to otići i reći Kati i Grgi. I njihov podrum je ista sprdačina k'o i naš.

Tata samo potvrdno klimnu glavom i odluči da sutra ode do komšija pa kako bude. Jer, s njima se gotovo nije ni video otkako je čitava ta frka počela. A i kasno je već bilo.

I taman kad su razmišljali gde će provesti noć, da li u podrumu ili u kući, začuju zvuk auta koji je stao pred kućom.

Bio je to Nikola, moj ujak. Došao je da vodi mamu i tatu na sigurnije mesto.

– Pokupite ono najvažnije i da požurimo. Svaki čas može da počne novi

književnost uživo 182

napad. A i ulične borbe se vode. U Vukovaru više nigdje nije sigurno.

Zasad vas vodim u solitere kod skele. Oni imaju atomsko, a poslije ću gledati da svi skupa nekako izađemo iz grada.

Sirota moja Joka. Ona, koja je bila kraljica svih ormana u našoj kući, koja je sav veš slagala, koja je u svakom trenutku znala gde se nalazi svaka sitnica, koja je poznavala svaki i najmanji kutak naše kuće, onako u panici i trku, sa glavom u kojoj je u tom trenutku bilo dve milijarde različitih misli, osećanja, tuge, iz ormana je umesto tatinog belog veša izvukla neku bezveznu posteljinu i strpala je u torbu.

Na brzaka se spakovaše i izađoše na ulicu. Pred kolima, Stevo stade i obrati se Nikoli – Ej, 'ajd da povezemo i Grgu – reče i pogleda Nikolu.

On, a da se nije okrenuo, reče hladnim glasom Stevi – Ej, 'ajd molim te, nemoj.

Tu se priključi i moja Joka – Pa, Nikice moj, izginuće ljudi u tom podrumu.

Pa dobri su to ljudi. Nisu oni krivi za ovo šta se dešava – zavapi ona.

– A jel'? – odgovori Nikola – Nisu krivi, kažeš. A gdje im je sin, Joko? Gdje im je sin? Puca po nama sa ostalim ustašama. Ma svi su oni isti!

– Pa nije dijete krivo. K'o da je on mogao da bira – očajnički pokuša još jednom Joka.

– Slušajte, hoćete li vi poći sa mnom ili da ja idem – upita ih Nikola glasom koji nije davao mnogo mesta nekom biranju. I onda se nadoveže – Vi baš nikako da se opametite!

Napokon krenuše oprezno obilazeći sve posledice bombardovanja kojih je bilo po svud po gradu.

Na izlasku iz ulice, Joka i Stevo polomiše se mašući komšinici Ruži, koja ih mašući isprati pogledom.

Brzo su stigli pred solitere i, pre nego će otići prema podrumu, Stevo se na tren zaustavi i pogleda prema Dunavu, primeti kako je velik,

književnost uživo 183

kako je tih i kako je tužan bez brodova.

Stevo se u tom trenutku osećao baš kao Dunav.

U atomskom skloništu dočekaše ih pogledi ljudi koji su već par dana bili tamo.

Svaki pogled pričao je svoju priču.

Ustvari, kad malo bolje razmislim, baš ti pogledi odigrali su veliku ulogu u tom podrumu.

Bili su zamena za sve.

Pogledi koji su optuživali kad se pucalo, bojali se kad su padale granate.

Pogledom se davalo do znanja s kim se može, s kim se ne može.

Pogledima se čak davalo do znanja i kako se ponašati kad neko ide u WC. Nije trebalo mnogo, i pravile su se grupe. Naši i oni koji nisu naši.

Odjednom je ponestalo sredine. Ako si njihov, ne valjaš i gotovo.

Ponosan sam na moje što su uspeli da ostanu u nekoj međuzoni.

Slušala je moja Joka komentar neke nastavnice, mislim da je bila žena nekog doktora.

Slušala ju je i mislila o tome kako je jedna takva osoba nekada učila decu i usmeravala ih u životu.

Nastavnica je sve to u dve rečenice objasnila. Oni koji nisu njeni su propaliteti kojih se ona seća iz škole i kojima je ona davala dvojke, samo da ih više ne gleda, a oni drugi koji su bili njeni su naravno svi do jednoga bili zlatni dečki!

Jedan dan je čak izbila svađa i prepirka među podrumašima.

Svađali su se, naravno, naši sa onima koji nisu naši. Ili da vam bude lakše shvatiti - svađali su se njihovi sa našima. Ili oni koji su kao mi protiv onih koji nisu bili kao mi. Jednostavno, zar ne?

I tog dana je moj Stevo po prvi put bio sretan kad su počele da padaju granate.

književnost uživo 184

Jer, kad je počelo da grmi od granata tamo napolju, tu unutra, u atomskom, svi su se odjednom umirili. Skupili usne, uvukli glave u ramena i jedva otvorenih kapaka gledali drhteći prema gore u isčekivanju novog udara granate.

I odjednom su svi postali isti. Niko se nije razlikovao. Ni naši, ni njihovi!

I onda jednog dana, u atomsko uleti neki tip, s nekim oružjem preko ramena, i dreknu na sav glas: – Stevo i Jovanka J. Jesu li tu? – dreknu i pogledom prošara po podrumu i po prestravljenim ljudima koji su zanemeli od straha.

Nedaleko od njih, Stevo se poče lagano pridizati, a moja Joka besmisleno pokuša da ga zaustavi.

– Čekaj – reče joj i ustajući se na doveže – možda su neke vijesti o Siniši!

– Mi smo – reče i pogleda tipa, shvativši da ga ne poznaje niti da može da okarakteriše.

– Pođite za mnom – reče im i odmah se okrenu da pođe prema izlazu.

Stevo i Joka krenuše za njim bez ijedne reči ili otpora. K'o ovce kad idu na klanje.

Izašli su pred soliter i tu ih zapahnu miris svežeg vazduha, pomešanog sa mirisom kiše, Dunava, Vukovara. Eh, sad mogu i umreti, pomisli Stevo, ali se brzo predomisli kad im je tip rekao da ga je poslao moj ujak Nikola da ih izvede iz grada, pa će onda za Beograd.

Odjednom je njihovim telima prostrujao onaj čudni osećaj sreće. Još malo pa ćemo se okupati. Čisti krevet. Nema bombi. Tih nekoliko minuta nisu mislili ni na one koji ostaju u podrumu, ni na mene, ni na bilo koga drugog. Sebično su uživali u iznenadnoj sreći.

Mislim da svako od nas ponekad zaslužuje u životu tih nekoliko minuta sebičnosti.

Pokupiše ono malo sirotinje koju su poneli iz kuće, pozdraviše se sa

književnost uživo 185

onima koji ostaju, i sa našima i sa njihovima, i ukrcaše se u crveni tamić kojim je taj tip došao po njih.

Vozeći se razrušenim ulicama, Joka skupi hrabrost i upita tipa: – A jeste li vi naš? – upita i istovremeno se pokaja zbog glupog pitanja.

– Gospođo, kad mi neko utrpa dvjesto maraka u džep, savršeno mi je svejedno ko je ko i ko sam ja – reče tip. Na kraju dodade – Još malo pa smo stigli. Tamo vas čeka Nikola i onda s njim idite 'di hoćete. Samo da vas predam Nikoli pa moram požuriti. Čeka me još puno posla po Vukovaru!

Dan kasnije, stigli su u Beograd. U čiste krevete, kupatilo.

Stigli su tamo gde nema rata.

11. Sonja A Sonja? Eh, draga moja Sonja.

Nikom od nas nije se sviđalo ovo što se dešava oko nas. A kako je ona sve to proživljavala, to je bilo nešto drugačije. Ili se bar svima oko nje tako činilo. Ne znam.

Ali, bila je prestravljena. Uplašena.

Kao da je ona bila simbol straha.

Kao da su se u nju slili svi strahovi ovoga sveta.

Kao da je na festivalu straha osvojila prvo mesto pa su je poslali u svet da predstavlja grad Vukovar.

Izgubio se onaj njen osmeh. Njene moći da ozari sve u šta pogleda.

Nestalo je one Sonje u Sonji.

Dane je provodila sklupčana u fotelji, gledajući u prazno.

Uzaludni su bili napori njenih roditelja da je dozovu, da je vrate.

književnost uživo 186

Samo bi se povremeno trgla kada bi začula udar granate, rafal, prasak topova.

Ni u podrum nije htela da ide.

Njeni su vrlo brzo shvatili da nešto moraju učiniti jer više nisu mogli skrštenih ruku gledati kako Sonja naočigled vene.

Odluka je pala bez preteranog razmišljanja, krajem devetog meseca.

– Bježimo iz grada – reče Sonjin tata njihovom komšiji, koji se prihvati obaveze da im pripazi kuću, zaliva cveće, daje mačkama da jedu i povremeno otvara prozore i prozračuje dok se ovo ludilo ne smiri i dok se ne vrate.

Da nije tužno, bilo bi smešno.

Potrpaše se Sonja, Sonjini mama i tata i komšijina žena u fiću i zaputiše se van grada.

U jednom trenutku, na izlasku iz grada čak ih je zaustavila jedna patrola gardista koja ih, kad su videli da se radi o civilima, propusti uz upozorenje da narednih pola kilometra-kilometar voze što brže jer je to snajperska linija.

Sonjin tata im zahvali na savetu pa stisnu gas do daske i oni nastaviše dalje jureći maksimalnih 65 km na sat.

Ali, niko od njih u kolima nije primetio Sonjine oči kad su ih zaustavili gardisti.

Ma, spazila ih je prva širom otvorenih očiju, tražila je da prepozna njega, Ivicu, ljubav njenu. Želela je da ga vidi, da ga zagrli, da se uvuče u njega, da je zaštiti, da opet budu zajedno, da ga poljubi, da mu kaže koliko ga voli, da mu kaže da u njoj raste plod njihove ljubavi.

Znala je to još onog dana kad smo se svi skupa našli kod Ivice, kad nam je rekao da odlazi u Zenge. Ma, nisam u tom trenutku mogao

književnost uživo 187

ni sanjati da ona nešto krije. Niti ja, niti Ivica. Suviše smo bili zaokupljeni rešavanjem naših problema i rešavanjem naših pitanja o tome ko je u pravu, a ko ne, da bismo obratili pažnju na nju.

I razišli smo se tog dana, a da Sonja nikome ništa nije rekla.

Svako je otišao na svoju stranu. Neko da uništava živote, neko da ga stvara.

Bilo kako bilo, fićo se nekako dokotrljao do Ratkova, malog sela u Bačkoj u kojem su Sonjini imali rodbinu.

Kod rodbine u Ratkovu proveli su vreme sve do pada Vukovara.

I mislim da se nije znalo ko je više od svih njih koji su bili u toj kući u Ratkovu čekao da se situacija promeni i da se svi raziđu.

Da vam sad ne komplikujem, ali kasnijih sam godina iz razgovora s ljudima koji su se nalazili u sličnim situacijama shvatio da su gotovo svi više-manje proživljavali slično.

Kad u tuđu kuću dođeš, kao po pravilu, sve započinje bujicom obećanja, razumevanja, saosećanja, nuđenja, davanja. I sve to uz redovne izjave koje je čuo gotovo svaki izbeglica kao kod svoje kuće ili koliko god treba.

Sve dok ne počnu prve svađe, pa odlasci i zatvaranje u dečju sobu uz obavezno lupanje vratima u trenutku kad bi se okuženi vratili u kuću (da pojasnim, Sonjini su, zajedno sa Sonjom, znali ponekad već u jutarnijim satima izlaziti iz kuće uz kojekakve glupe izgovore, kao fol idu da čuju ima li kakvih novosti iz Vukovara ili idu malo da upoznaju selo. Mo'š misliti. Selo od dvesta kvadrata. Ustvari su izlazili i besciljno lutali po čitav dan, samo da bi ljudima bili što manje na smetnji). Pa onda zajedničko gledanje TV-a i situacije u Vukovaru uz redovan komentar domaćice po završetku priloga – A 'oće li više završiti tamo pa da...

Al' 'ajd. Da ne grešim dušu. Nije ni tim ljudima bilo lako. Izgubiš

književnost uživo 188

svoj mir i komociju. I osim toga, nisu ni svi bili obazrivi prema tuđem domu kao Sonjini.

Nisam pametan. Jedino što sigurno znam je - jao onom ko od tuđeg hleba zavisi!

Sonja se vremenom pribrala, iako je i dalje ostala tiha i jedva da je progovarala.

Redovno je upijala svaku informaciju o tome šta se dešava u Vukovaru, sve dok jedno veče jednostavno nije ustala sa stolice i rekla svojima – Sutra se vraćam!

Njena mama je u trenu skočila sa otomana, a tata ju je preneraženo pogledao.

Jer, poznavali su svoje dete.

Jer su znali njen karakter i znali su da ne postoji način da joj promene ono što je sebi zacrtala.

Mama joj je prišla suznih očiju i samo uspela reći – Sonjice moja.

– Moram ga naći – reče kratko Sonja, okrenu se i ode u sobu da se spakuje.

Dva dana kasnije, stigla je u Vukovar.

Pomisao na Ivicu i briga za njega pomogli su joj je da umanji šok od slike koja ju je dočekala u gradu. Slike koja se teško može opisati.

Iako su joj se pred očima ređale slike porušenih kuća, tužnih ljudi i groteskno nasmijanih kretena, njoj se u sećanje ucrtalo to da su u Vukovaru nestale boje.

Sve je bilo sivo!

književnost uživo 189

12.

Vukovar je pao!

Zanimljivo je kako se definiše taj konačni ishod borbi u Vukovaru.

Oni koji se jasno deklarišu na sav glas će vikati – Vukovar je okupiran!

Za razliku od njih, oni drugi, koji se isto jasno deklarišu, na sav glas će vikati – Vukovar je oslobođen!

A svi ostali nesretnici koji ni sami ne znaju ni ko su ni šta su, ni na koju bi stranu, koji ne žele svojom izjavom nikoga da povrede i svi oni koji ni sami ne znaju šta ih je snašlo reći će jednostavno – Vukovar je pao!

Dakle, Vukovar je pao.

U samom centru, gde sam se i ja nalazio, bilo je poprilično živo.

I mogu vam reći da sam se svega nagledao.

Orgijanje pobednika. Strah poraženog.

Gledam ljude koje sam upoznao za vreme borbi.

Ljude kojima hrabrost nije bila vrlina, bez obzira na to što su prošli rat.

Gledam ih sada kako su gordi, kako su jaki, kako su mizerni.

Gledam grupu zarobljenih muškaraca.

Prepoznajem neke. Vidim jednog koji je okretao glavu od mene pre par meseci, jer nisam njegov.

Gledam ga sad. Uplašen do bola.

I tu zadovoljno konstatujem da ponovo postajem ljudsko biće. Jer, osetio sam samilost.

Osetio sam da mi je žao tih ljudi što leže na zemlji okrenutih lica prema dole.

Jer, ponosan sam na sebe samoga što sam oduvek bio drugačiji.

Još u školi, kad se pravio krug oko dva nesretnika koji bi se tukli,

književnost uživo 190

uglavnom sam se jedino ja nalazio među svom tom masom da uletim u gužvu i da rastavljam zavađene.

Ustvari, da budem potpuno iskren, ni dan-danas nisam načisto da li sam ustvari žalio one uplašene jadnike i želeo im pomoći ili sam mrzeo one gadove koji su se iživljavali nad nemoćnima.

I tu me iz razmišljanja u stvarnost vrati glas koji me je dozivao.

Bio je to moj Stevo.

– Siniša, sine moj – zovnu me ponovo, iako me nikada nije oslovljavao sa sine moj i ja mu priđem.

Bili smo obojica relativno mirni, jer smo se prije par dana čuli telefonom tako da smo znali jedni o drugima da smo dobro i da smo živi.

– Hej, tata, stig'o si – rekoh i ugledah mu oči pune suza.

Nisam video mog tatu da plače od dana kad su mu sahranili majku. Moju dragu baku.

– O, Siniša, pa vidiš li ti ovo – reče i pokri usta dlanom gušeći suze, pokazujući pokretom glave niz porušenu ulicu prema bezličnim ljudima.

Teško je bilo mom Stevi. Teško mu je bilo.

Al' pribr'o se ubrzo i rekao mi da je stig'o juče, da je prespavao na Lušcu kod čika Jovice i da su ga već vrbovali oni iz komande da proba popraviti neka vojna vozila. Jer, saznali su da je nekada radio u VUPIK-u na održavanju mehanizacije i voznog parka. Nije ih mnogo diralo to što im je rekao da hoće samo da vidi šta je sa kućom pa bi da se vratio mami.

– Tata, u ovom trenutku bolje je da napraviš kako ti kažu. Šta su ti rekli, gde moraš ići?

– Uputili su me gore kod Veleprometovog skladišta da vidim neke kamione i da li se može nešto učiniti s njima.

– OK – rekoh mu – Sad moram ići do komande. A je'l imaš čime otići do tamo? – upitah ga.

književnost uživo 191

Reče mi da ne brinem za to, pozdravi me tapšanjem po ramenu i polako se zaputismo svaki na svoju stranu. I onda se u odlasku okrenu i doviknu mi da li znam da je i Sonja već par dana u gradu?

– Ne – odgovorih mu vidno iznenađen i obradovah se.

Draga Sonja. Biće mi drago videti je opet. I osmeh na mom licu zameni sena zle slutnje.

A Ivica, 'di je on sada? Samo da je živ, pomislih i zamišljen produžih dalje.

Grga i Kata su po završetku ludila i bezumlja koje je zadesilo Vukovar izašli iz svojih podruma i krenuli prema centru grada, priključivši se koloni sivih ljudi u sivom gradu.

Stali su uz njih u iščekivanju da ih upute dalje. Uplašeni. Jadni.

Ta masa prljavih ljudi poderanih odela stajala je tamo, zajedno sa Grgom i Katom. I svako od njih je u rukama čvrsto stiskao neki zavežljaj. Sa ko zna s čime unutra. Možda novac, dokumenti, slika ili jednostavno neka sitnica koja im je jedina ostala kao uspomena.

Priđe im neki vojnik i svima reče da se prebace na drugu stranu ulice jer će ovuda uskoro proći tehnika koja će da raskrči ulicu.

– Aha, jel' tamo preko moramo preći? – upita Kata vrlo glasno vojnika.

Glasom kao da cvrkuće. Glasom kojim je htela dati do znanja da je voljna sarađivati. Glasom kojim glumi da joj je svejedno, a svaki atom njenog tela vrišti od straha. Čak je i ekavski počela govoriti.

Jer oni su Hrvati, a oni drugi su Srbi. Oni su izgubili, a oni drugi su pobedili. Oni nemaju puške, drugi ih imaju.

Kata podigne sa zemlje svoju torbu, krene na drugu stranu za Grgom i pogleda prema grupi naoružanih ljudi koji su stajali sa strane. Vide jednu ženu koja stoji s njima i rukom pokazuje prema njenom Grgi. Nije je prepoznala ni ikad kasnije saznala ko je to.

Tri tipa, koji očigledno nisu bili vojnici JNA nego dobrovoljci, izdvojiše

književnost uživo 192

Grgu iz grupe.

– Jel', čiča, a 'di ti je sin? – upita jedan.

– Ne znam ja – jedva čujno odgovori.

– A ne znaš. Sad ne znaš da je u ZENGAMA, jel', čiča? – nastavi taj isti.

– Znam, ali ja nisam. Ja sam bio stalno u podrumu – reče Grga, nemoćno se okrenu i pokaza rukom prema... prema... a ne znam ni ja. Valjda prema mestu na kojem je bio podrum.

– Znači posl'o si sina u ustaše – zagrmi iznenada drugi tip koji je stajao sa strane.

– Ja... Ja nisam... Ja ne znam... Ja... – reče Grga držeći se desnom rukom za mišić leve ruke, bezuspešno pokušavajući da smiri bradu koja se mimo njegove volje tresla od straha.

– Ma, svi ste vi isti – reče taj tip držeći kalašnjikov naslonjen na kuk.

Prezrivo pogleda Grgu i reče – U Veleprometovo s njim!

Jedan od njih uhvati Grgu za rame i povede ga prema kamionu.

Grga je jedva hodajući uspeo da se popne na kamion. Kao kroz san, čuo je svoju Katu da viče – Nemojte, ljudi!

I dalje se držao za levu ruku, a brada mu se i dalje tresla.

I šta sad? A šta ste očekivali?

Da se svaki od mojih junaka zove Rambo i dok ga streljaju da viče – Živela komunistička partija!

A ne, dragi moji, moji junaci su stvarni.

Na žalost.

književnost uživo 193

13.

Tati je trebalo gotovo sat vremena da stigne do Veleprometovih skladišta. U normalnim okolnostima, stizalo bi se za pet-šest minuta. Ali, u normalnim okolnostima na cesti nema kratera, na cestama nema ni zidova, koji bi trebali biti na kućama a ne na cestama, a ni semafori nisu nešto radili.

Bilo kako bilo, stigao je na cilj i odmah ga odvedoše do dva vojna džipa.

– Ovog desnog gledaj da središ po svaku cenu. Taj ti je majorov i gotovo se rasplakao kad ne htede upaliti – reče mu vojnik koji ga je dovezao.

Moj Steva samo se nasmejao, obećao da će videti da učini sve što se može i usput, al' samo onako usput, pomislio kako je tog majora posle tri meseca borbi u Vukovaru rasplakao njegov džip.

Jer neće da upali.

Stevo pogleda na brzaka motor džipa i iskusno oko majstora odmah vide da se stvar može vrlo lako srediti, što i reče vojniku pored njega koji se zadovoljno nasmeja.

I dok je čekao da mu vojnik donese stvari potrebne za popravku, Stevo tek tada razgleda okolinu i mesto na kojem se nalazio.

Nedaleko od njega bili su veliki metalni hangari, koji su izgledali kao kad bi korito okrenuli naopačke i na njih stavili vrata. Bila su to skladišta i tek tada Stevo opazi grupu ljudi koji su sedeli na nekim daskama ispred ulaza.

Pogleda ih i odmah među njima spazi Grgu.

Grgu, svog dragog komšiju s kojim je komšij'o skoro četrdeset godina.

I Grga i Stevo imali su svoja društva, svoju privatnost, ali ne daj ti Bože da jednom nešto zafali.

književnost uživo 194

Ma, nema da nema, u bilo koje doba dana i noći. Nikada nijedne ružne reči. Komšije koji se samo poželeti mogu.

– Momak – pozva Stevo vojnika koji se netom vratio do njega s nekim alatom – a šta je s onim ljudima tamo – i pokaza glavom prema grupi u kojoj je bio i Grga.

– Zarobljenici. Sad baš odlučuju šta će s njima.

– Slušaj, momak, tamo je jedan čovjek, moj komšija i dobar čovjek. Idem do njega da zeru popričam s njim. Mogu li? – upita Stevo, ali mislim da bi u tom trenu otišao do Grge bez obzira na odgovor.

– Haj'te, majstore, al' nemojte dugo da ne vide oni iz komande.

Stevo mu samo klimne glavom i uputi se prema Grgi.

Grga ga je spazio tek kad se Stevo našao bukvalno pred njim.

Valjda zato što je Grga sve vreme sedeo zgrčen, pogleda uprtog u zemlju.

– Stevo – promrmlja Grga i na licu mu se pojavi slabašan osmeh.

Stevo privuče neki komad betonskog bloka i sede nasuprot Grgi.

– Kako je, Grga, jesi li dobro? 'Di je Kata? 'Di ti je Ivica? – izbombardova moj Stevo jadnog Grgu pitanjima.

– A dobro sam, zasad. Ne znam šta misle s nema dalje. Katu su, kako sam čuo, smjestili u neku zgradu u gradu s ostalim ženama čiji su muževi ili djeca bili u uniformi. A za Ivicu ne znam. Jednom je došao kući i poslije se više nismo vidjeli. Ne znam ni je li živ – na ivici suza odgovori Grga, za tren zastade pa suznih očiju i tihim glasom reče Stevi – Stevo moj, pa što nam to učiniste?

Steva ga pogleda, malo mu se približi i tihim glasom spremno mu odgovori – Ma, Grga, pa nisi ti prvi Hrvat koji me to pita. Sad nam svi na nos nabijate mrtve, ruševine i rat. A niko od vas ne spominje Vukovar pred rat. Niko ne pominje vaše naoružavanje i vaše orgijanje po ulicama

književnost uživo 195

sa hrvatskim zastavama i plašenje ljudi. Ma, niste ni pokušali mirnim putem doći do nezavisnosti. I ne znam, ustvari, ni zašto se sad bunite. Pa vaša vlada je ustvari pobjednik. Dobili su upravo ono što su i planirali.

Trebala im je žrtva, i to je bio Vukovar – izgovori to moj Steva u jednom dahu i tu se do krvi ugrize za jezik.

Jer, bio mu je dovoljan pogled na Grgu, njegovog dragog komšiju Grgu koji nikada nije imao dlake na jeziku, koji je onomad golim rukama vučjaka za gušu uhvatio kad je navalio na Subotićku iz ulice, koji se ničeg nije bojao.

Sad je taj isti Grga spuštao glavu jer se bojao.

I shvatio je to moj Steva odmah i prekinuo priču, jer je znao da Grga ne sme da mu odgovori, da mu kaže šta misli.

Zvižduk ih obojicu trže, a Steva vide vojnika koji mu dade znak da prekine i da dođe do njega.

Steva ustane, stavi ruku Grgi na rame i obeća mu da će ga izvući odavde.

Grga mu samo klimnu glavom, a Stevo ode do vojnika koji je stajao pored svog majora i nešto mu objašnjavao.

– Dobar dan, majstore. Hoće li biti što od ovog mog terenca – upita major i Stevo mu ukratko objasni da će već večeras biti u voznom stanju.

Majoru se brkovi raširiše od sreće i tu situaciju iskoristi Stevo da mu kaže za Grgu.

Objasni mu ukratko sve što bi moglo biti korisno za Grgu i major, koji ga je pozorno slušao, upita nekog zastavnika koji je bio stalno uz njega, koji mu je bio nešto kao desna ruka, gde je bio Grga za vreme borbi.

Ovaj izvadi neki spisak i nađe Grgino ime te reče majoru da je Grga sa ženom proveo rat u podrumu. Ali i nadoda da mu je sin bio u ustašama.

– Pitao sam te đe je bio on, a ne njegov sin – zagrmi major na njega i reče mu neka se Grga sutra ujutro oslobodi i pošalje svojoj ženi!

književnost uživo 196

Stevu obuze osećaj ushićenja i sreće. Iako je bio svestan da mu se major sad uvlači u guzicu jer ga je trebao, Stevo svejedno zahvali Bogu što se pokvario upravo majorov džip.

Stevo se potom okrenu u želji da javi Grgi da će ga sutra osloboditi, ali pred hangarom više nije bilo nikoga.

Biće da su unutra, pomisli Stevo i prihvati se posla oko motora.

Sutradan oko devet ujutro, zastavnik od sinoć došao je do Steve i kratko mu rekao da je Grga noćas umro.

Srce, veli.

Stevo ništa nije odgovorio. Samo je seo u džip i upalio ga. Iz prve.

14.

Napredujući polako prema komandi, glavu mi ispuniše kojekakve misli.

Razmišljao sam o svemu i svačemu. I onda shvatio da ustvari već dugo nisam o nečemu normalnom razmišljao. Pa valjda ti taj prokleti rat, strah i smrt isključe mozak pa se počneš ponašati poput hodajućeg leša. Ne znam ni sam, ali znam da sam sad napokon razmišljao o nečem normalnom.

Mislio sam na Sonju i Ivicu. Setio sam se i Grge i Kate, razmišljao o tome da li ću ih negde sresti. Razmišljao sam tako i o mom Stevi i kako je reagovao na sve ovo što se desilo.

Počeo sam čak da mislim i na budućnost, na to kako i šta dalje. I tu odlučim da ću prvo otići do kuće da vidim u kakvom je stanju i da spasim ako se još šta spasiti može.

Majko moja, pa već četiri meseca nisam bio kući, pomislih i tu me iz

književnost uživo 197

razmišljanja trže glas mog prijatelja Vukovarca, koji me je onomad dočekao u Borovu Selu.

– Siniša, pa di si ti, jebo te – priđe mi i zagrlismo se. – Bio sam sinoć s tvojim Stevom pa mi je on rekao da si živ. A i Sonja ti je ovdje – reče i pokaže na kuću niže. – Baš idem kod nje. Ona je par dana tu. Tu ona kuha sa još dvije žene za vojsku. A i spavala je tu ovih dana. 'Ajd sa mnom.

Nosim im flašu vode da skuhaju kavu jer se njihova cisterna ispraznila.

Na putu prema Sonji, nas dvojica na brzaka opišemo jedan drugom gde smo i šta smo prošli ovih meseci.

Desetak godina kasnije, njega će uhapsiti negde u Norveškoj i isporučiće ga nazad da mu sude za ratne zločine.

Desetak godina prije, potukao bih se kad bi mi neko rekao da bi on nekome naudio.

Razgovarajući s njim, nisam ni primetio kad je iz kuće istrčala Sonja.

– Heeej – viknu ona i oboje nas preplavi osećaj sreće.

– Živ si. Živ si – govori mi ne ispuštajući moje ruke iz njenih.

Na brzaka joj nešto odgovorim i onda je osmotrim od glave do pete.

Iako je likom ostala ista, itekako se dalo primetiti da je postala starija.

Svi smo mi u tih par meseci iznenada odrasli.

Ali, njene pege ne licu i njene plave oči nikada neće izgubiti onu svoju magičnu moć!

Pogledam maskirnu uniformu na njoj sa zašivenim srpskim zastavama na oba rukava i upitno je pogledam. Na to mi ona objasni da nije njena nego ju je uzela sa vešalice kad je istrčavala napolje, meni u susret.

Rekoh joj da sam mislio da je u Šidu. Ona reče kako je čula da su moji u Beogradu. I, ustvari smo oboje pričali nebitne stvari u iščekivanju da nas moj pajdo ostavi nasamo.

književnost uživo 198

A on, uvalio je Sonji flašu s vodom za kafu i usput ispričao neku foru na koju smo se sve troje od srca nasmejali.

Ma đavola nam je bilo šta u tim trenucima bilo smešno, ali smo činili sve kako bi ga se rešili i napokon ostali sami da se na miru ispričamo.

Nešto kasnije, ipak je otišao svojim putem. Pozdravismo ga, Sonja mu nasmejana dobaci da opet navrati do kujne kad bude mogao. I čim se malo udaljio, Sonja se u sekundi okrene prema meni i direktno, bez prenemaganja, upita me – 'Di je Ivica?!

Rekoh joj da ne znam ništa o njemu otkako je počeo rat, niti sam čuo bilo šta, ali bi bilo najbolje da odemo do komande i vidimo da li možda postoji neki spisak zarobljenih ili poginulih.

Sonja pretrnu od mojih reči i sklopi oči. Svejedno se složila sa mnom i tu zajedno odlučismo da ćemo prvo otići do moje i Ivicine kuće pa onda do komande.

I sve to vreme dok sam pričao, bio sam sa Sonjom. Iza nas se odigravala scena koju niko od nas nije zapazio.

Naime, iz jedne zgrade nedaleko od nas izašla je, u pratnji vojnika, grupa žena.

Grupa žena tupih, uplašenih pogleda.

A među njima Kata. Ivicina mama.

Jedna od žena koja je bila uz nju komne je rukom i upita: – Kato, pa nijel' ono tamo tvoja Sonja i onaj Ivicin drug?

Kata podigne glavu, ugleda mene, Sonju i još jednog vojnika. Nasmejane od uva do uva, s flašom u rukama, u srpskim uniformama.

– Ne poznajem ja te ljude – kratko odgovori Kata i nastavi put prema autobusu koji ih je odvezao u pravcu Hrvatske.

Nije prošlo dugo, a Sonja i ja smo stigli do moje ulice.

Ulica kroz koju se sada jedva moglo proći.

književnost uživo 199

Ulica u kojoj sam odrastao, po kojoj sam prepodne ganjao loptu, iz koje sam popodne išao na bent na pecanje i u kojoj smo do kasno u noć igrali žmire.

Tužno i bez reči približavamo se mojoj kući.

Još iz daleka počeo sam da procenjujem štetu na kući.

Krova nema, vidim i pomislim, ma jebeš krov!

Nema ni kapije, ma jebeš i kapiju!

Dnevna soba i mamina i tatina spavaća više ne postoje, ma ko ih jebe!

A vidim da je i kuhinja polusrušena. I taman kad sam se spremao da i sa kuhinjom seksualno opštim, shvatim da ustvari više nema ničega.

Stanem pred kuću, buljim tupo u nju, osetim kako me Sonja hvata pod ruku i kako stoji pored mene pogleda jednako tupog kao i moj. I gotovo u isti glas kažemo jedinu stvar koja se u tom trenutku mogla reći: – Jebi ga!

Kažem Sonji kako idem malo da prekopam po ruševini, da vidim ima li se šta za naći, a ona mi reče da će otići do Ivicine kuće koja je bila u mnogo boljem stanju od naše. Naime, naša dnevna soba bila je skroz srušena, a njihova samo polusrušena.

Ali se činilo da je Ivicina soba u koliko-toliko dobrom stanju.

Rekoh joj da pazi kako se ne bi polomila preko ruševina i tad se raziđosmo.

Ušao sam kroz prolaz gde je nekada stajala kapija i došao do kuhinje.

Gledam posvuda razbacano suđe. Iako polomljeno i prljavo od zemlje i srušenih zidova, s lakoćom sam prepoznavao tanjire iz kojih sam jeo, šerpe u kojima je mama kuvala.

Stigoh nekako i do moje sobe, tu se čak i nasmejem jer sam uš'o unutra a da se nisam izuo, na čemu sam inače insistirao jer sam bio vrlo velika picajzla u mom carstvu.

književnost uživo 200

Tužno gledam posvuda razbacanu moju kolekciju Alan Forda na koju sam bio veoma ponosan.

Sakupljao sam svaki broj i nikom ih nisam posuđivao.

Uputih se prema dnevnoj sobi i vidim da nema kožnog kauča. Odmah shvatih da su govna već prošla i kroz našu kuću.

I u tom trenu me iz obilaska tužnih ostataka kuće trgnu snažna eksplozija.

Nisam se kako treba ni snašao, a odmah je iza prve eksplozije usledila druga.

Pogledah oko sebe i vidim da se iz Ivicine sobe diže oblak dima i prašine.

I onda zaglušujuća tišina.

– Sonja… – viknuh tiho, onako, samo za sebe. A onda se proderah koliko mi je grlo dopuštalo.

– Sonja!!! – i poletim prema njoj.

Ušao sam u prostoriju, a da mi ni na trenutak nije palo na pamet da bi možda moglo biti još mina ili čega već.

U prvom trenu niti sam šta mogao videti niti čuti. Prašina je još uvek bila posvuda u vazduhu i tražio sam Sonju nasumice, na prestajući da je dozivam. I nađoh je.

Ležala je na boku, na podu sa gomilom prašine i ostataka od porušenog zida preko nje.

Srušio sam se na kolena pored nje i polako je okrenuo.

– Sonja – rekoh tiho i sklonih joj kosu, krv i prašinu s lica pa je još jednom još tiše zovnuh – Sonja.

Ona polako, s mukom otvori oči.

Pogleda me i nemoćnim pokretom ruke dade mi znak da mi hoće nešto reći.

Prislonim svoje uvo gotovo na njene usne.

književnost uživo 201

I dalje sam prestravljen, ali se nadljudskim naporima trudim da ostanem miran i da sačuvam prisebnost.

– Nemoj se naprezati – pokušavam joj reći, ali vrlo brzo shvatam da mi je već počela govoriti ono što je naumila.

Par sekundi kasnije, podignem glavu, pogledam u nju i potvrdno joj klimnem. Ona me pogleda. Iz očiju joj na obe stranu kliznu suze i onda ih zatvori.

15.

Zagreb, 1997. godine. Negde u Tkalčićevoj.

– Siniša, nemoj, dijete! Pa zar nije bilo dosta – zavapi teta Kata.

Stajao sam nasuprot Ivici, pištolja uperenog u njegovu glavu.

Gledali smo se par trenutaka bez reči. Kata je došla do Ivice i uhvatila ga za ruku, ali ju je on lagano odgurnuo od sebe.

– Sad me slušaj – napokon započeh i prekinuh neugodnu tišinu.

– Sve što tražim od tebe je da me saslušaš deset minuta. Izvini zbog pištolja, ali to je bio jedini način da mi daš šansu – nastavih govoriti vrlo polako, trudeći se da situaciju držim pod kontrolom i u miru. – Sad ću ga spustiti i daću ga tebi, a ti onda odluči kako ćeš dalje. Na tebi je – rekoh mu, spustih pištolj, okrenuh ga i pružih mu ga.

On ga uze i odmah ga ostavi na ormanić pored vrata.

– Hajde unutra – reče, okrenu se i sede za sto u sobi, pokazujući mi rukom da sednem i ja.

I tako počnem svoju priču.

– Zvao sam te par puta, ali nisi hteo da razgovaraš sa mnom. Čak sam i pre mjesec dana bio tu, ali nikoga nisam našao.

književnost uživo 202

– Bili smo u Međugorju – javi se i Kata, koja se sad malo smirila otkako smo maknuli pištolj sa scene.

Pogledam Ivicu i on potvrdno klimne glavom, pa klimnem i ja.

Da mi je tu istu stvar rekao prije desetak godina, posl'o bih ga u kur... Ali sad sam ostao mrtav ozbiljan.

– Slušaj, u zadnjih godinu dana sam te posvuda tražio, pronašao i vrlo sam odlučan da ti objasnim zašto sam ovde.

– Reci mi što znaš o Sonji – pitam ga, ne skidajući pogled s njegovog bezizražajnog lica.

– Čuo sam da je naletjela na minu negdje na Mitnici i da je izgubila nogu.

Ne znam ni ja. Raspitivao sam se dok nisam dobio potvrdu da je živa.

Poslije... – zastade na tren – Poslije više ništa nisam čuo.

– Aha – rekoh i nastavih – Kao prvo, nije stradala na Mitnici nego u tvojoj sobi. Bio sam uz nju kad je naletela na paštetu i, pre nego što će se onesvestiti, tražila je od mene da nikom ne kažem da joj se to desilo u tvojoj sobi. Rekla mi je to da bi te zaštitila, jer je pretpostavljala da si sigurno ti postavio eksploziv. Nije mi bilo jasno zašto je to željela, ali sam učinio kako je htela i svima sam rekao da je stradala na Mitnici.

Ivicino hladno lice polako se počelo menjati. I taman kad je hteo nešto da kaže, preduhitri ga Kata: – Pa, Siniša, dijete drago, kako je mogao znati. Bio je ljut jer su nam opljačkali kuću. Pa i vašu su opljačkali isti lopovi. Grga ih je zatekao. Zato je Ivica i minirao kuću – vidno uznemirena, Kata pokuša da odbrani Ivicu.

– Kako sam mogao znati? – reče Ivica i odmah se nadoveže – Koliko je stradala?

– Desna noga do kolena i levo stopalo. Imala je ogromnu ranu na levoj strani lica. I sad joj se vidi ožiljak – mirno mu odgovorim.

– O, Bože – tiho promrmlja Ivica sebi u bradu – Što je dalje bilo s njom? –

književnost uživo 203

upita. Tad sam već počeo osećati da se Ivica polako menja.

– Mislim da je u početku čekala da joj se javiš, iako mi to nikada nije rekla – nakon što sam to rekao, Ivica me prekinu i reče – Stari moj, bio je rat i svašta smo prošli. A za nju sam čuo da je bila u uniformi u Vukovaru.

Meni je to bilo dovoljno. Ako je ona odlučila, i ja sam!

Počeh vrteti glavom levo-desno i tek tada rekoh kako sam siguran da Sonja nije bila u vojsci. Objasnih mu da je došla u Vukovar dvadesetak dana pre pada samo s jednim ciljem: da pronađe Ivicu. A jedina veza s vojskom koju je imala je ta što je kuvala u vojnoj kuhinji, jer to je bio jedini način da ostane u Vukovaru.

– Siniša – javi se tihim glasom Kata – Pa ja sam vas svojim očima vidjela.

Tebe, onog vašeg nekadašnjeg druga Fiću, ili kako se već zvao, i Sonju u uniformi. Smijali ste se i pili rakiju. Vidjela sam vas kad su nas utrpavali u autobuse.

Pogledah je zbunjeno i u trenutku shvatih da nas je videla onog dana kad smo se Sonja i ja našli. Ukratko im objasnim o čemu se radilo i zatim nastavim: – Naočigled je propadala. Povukla se u sebe i svakim danom pokazivala je sve manje i manje volje da bilo šta učini sa sobom. Bio sam stalno uz nju sve dok, pre nešto više od godinu dana, njeni mama i tata nisu odlučili da je pošalju u neku kliniku u Vojvodini. Trebalo je da bude nedelju-dve tamo.

Mislim da ni Ivica ni Kata nisu disali upijajući svaku moju reč. Nisam hteo da ih mučim pa sam nastavio: – Nakon par dana provedenih tamo, pokušala je samoubistvo – rekoh kratko i jasno, odlučan da kažem sve što znam, bez bilo kakvog uvijanja.

književnost uživo 204

Ivica samo skupi ramena i zatvori oči, a Kata pokri usta dlanom.

– Otišao sam odmah kod nje i bio sam... Ma, ne znam ni sam. Bio sam ljut na nju, ali sam je istovremeno i shvatao i razumeo – tu se na tren zaustavih i zamolih teta Katu da mi da pepeljaru.

Zapalih cigaretu, otpuhnuh prvi dim i nastavih: – Ušao sam u njenu sobu i mogu vam reći da je izgledala grozno. Na rukama povezi gde je rezala vene, oči upale, gleda, a ne vidi. Počeo sam da je korim, da joj govorim da ne sme tako, da mora nastaviti da živi.

Napravih malu stanku i onda nastavih: – Rekao sam Sonji da, iako si ti postavio minu, sigurno nisi to hteo to i da je, na kraju krajeva, nisi ubio. Rekao sam joj to jer više nisam znao šta pametnije da joj kažem. I onda mi je rekla, a da joj se nije pomerio nijedan jedini mišić na telu, da nije ubio mene, ali je ubio svoje dete!

Ivica me pogleda razrogačenih očiju.

– E, da – rekoh mu.

– Baš sam i ja tako odreagovao, ali mi je barem u tom trenutku sve bilo jasno. Shvatio sam zašto je sve te godine krila da se nesreća desila u tvojoj kući. Bila je trudna i htela je da te zaštiti. Prosto i jednostavno. I tog trenutka sam odlučio da te nađem po svaku cenu.

Rekoh to i svalih se na naslon stolice, presretan što mi je pao kamen sa srca. Ni sam nisam mogao da verujem. Jebo te, učinio sam to. Ispričao sam, napokon!!!

A Ivica je bio van sebe. Kao kad neki klinac loptom razbije prozor. Nije znao šta da mi kaže, kako da se odbrani.

– O, Bože. O, Bože, pa kako sam mogao... Nisam znao... Kako – držeći se za glavu, zbrkano je govorio. Onda me pogleda i reče mi – Moram je vidjeti.

Gdje je ona sada?

Eh, koliko sam samo čekao taj trenutak.

književnost uživo 205

Pogledah ga i s pobedonosnim osmehom rekoh mu – Eno je dole ispred vaše zgrade, u kafiću Argentina.

U tom trenutku Ivica je prestao biti prekaljeni ratnik koji je prošao Vukovar. Prestao je biti ozbiljan muškarac tužne prošlosti. Ponovo je postao dečak iz Strossmayerove. Nesigurni deran koji je prvo upitno pogledao mamu, a onda mene.

– De, šupak, diži tu guzicu sa stolice i idi dole kod nje. Čeka te.

Ustao je i prvo napravio dva-tri koraka bez pravca. Zatim je stao, uhvatio se za glavu, rekao sam sebi – OK, pogledao nas još jednom i uputio se prema vratima.

Mislim da je skoro sedam godina čekao taj trenutak.

Ivica je izašao, a Kata i ja približili smo se prozoru da bismo mogli videti kad Ivica bude ulazio u Argentinu.

Kata me uhvati za ruku i plačući jedva izgovori – Siniša, dijete moje, sam Bog te je poslao. Hvala ti do neba za ovo. Nisam ga mogla više gledati takvog. Danas je prvi put da mu se lice ozarilo – reče i još jače mi stisnu ruku.

Samo kratko joj odgovorih – Ma, sve ok. Rekoh joj samo to jer ni meni nije bilo baš svejedno. Izgovorio sam samo te tri reči jer da sam morao još samo nešto reći, pukao bih.

Mislim da bih se u tom trenutku rasplakao gledajući i Pčelicu Maju.

16.

Ivica je silazio brzim korakom, ali nije žurio.

Jedva je čekao da se sretne sa Sonjom, ali se bojao susreta.

Mnogo toga je želeo da joj kaže, ali nije znao šta.

književnost uživo 206

Ali, jedno je bilo sigurno. Srce mu je tuklo tolikom snagom da je ispunilo normu otkucaja za narednih dve-tri godine.

Nije se mnogo dvoumio pred ulazom u Argentinu.

Ušao je i u trenu ugledao Sonju.

Sedela je u invalidskoj stolici za stolom koji je bio gotovo na sredini prostorije.

Imala je jaknu prebačenu preko kolena i bez treptanja je gledala Ivicu.

Ivica joj priđe, spusti se na kolena pred njom i svoje ruke položi na njene noge.

Ona svoje dlanove položi na njegove.

Gledaše se bez ijedne reči.

Stisak njihovih ruku govorio je sve.

Njihove oči odgovarale su na nepostavljena pitanja.

Prvi Ivica prekinu tišinu.

I to tišinu u pravom smislu te reči, jer ni Sonja ni Ivica nisu primetili da je su svi u kafiću umukli i pratili scenu između njih dvoje.

– Oprosti mi, mila, oprosti mi – jedva čujno prozbori Ivica.

Ona ga samo nežno pomilova po obrazu i blago se nasmeja.

On tek tad primeti da je omršavila, da su joj oči, bez obzira na tanak sloj šminke, potamnile.

– Ivice, nisi ti kriv. Bojala sam se, Ivice – ponovi još jednom njegovo ime i povuče za tren ruku s njegovog obraza.

Njome je sad prošao osećaj straha, neizvesnosti, straha od njegove reakcije.

– Pa zašto mi se nisi javila, objasnila mi, rekla što se desilo? Zašto me nisi tražila? Zašto bar ti nisi probala kad sam ja već ispao najveća budala na svijetu – polako se pridižući, Ivica je insistirao na svojim pitanjima.

književnost uživo 207

Sonja ga pogleda i dugo skrivane suze nezaustavljivo se skotrljaše niz obraze.

– Kako da ti dođem ovakva, da ti nabijam osećaj krivice, da... – zastade za tren – da budeš uz mene iz sažaljenja?

Ivica je samo pogleda i reče joj prvu stvar koja mu je u tom trenu došla u glavu – Gusko jedna!

I tu iz oboje provališe i suze i smeh.

I poljubiše se.

Poljubac koji je, doduše, trajao samo nekoliko sekundi, ali na koji se čekalo godinama.

Poljubac o kojem su sanjali, za kojim su čeznuli.

Prostorijom se u tom trenutku prolomila eksplozija pljeska i uzvika oduševljenja!

Par trenutaka kasnije, izašli su na ulicu.

Ivica je jednom rukom gurao kolica, a drugom držao njenu ruku.

Ili je ona držala njegovu, ili su se uzajamno čvrsto držali? Kako god. Držali su se tako, valjda, kako bi bili sigurni da se više nikada neće razdvojiti.

A gore, na prozoru Ivicinog stana, stajali smo Kata i ja zagrljeni, i jedno drugom slinili po košulji.

književnost uživo 208

Dodatak Račinovci, Slavonija, 2009. godine Ispred belo okrečene kuće s crvenim krovom, širilo se ogromno dvorište sa do perfekcije pokošenim travnjakom.

Na travnjaku su se Lea i Mia ganjale sa malim štenetom.

A za curicama je trčala teta Kata noseći u rukama komad kruha s pekmezom.

– Lea, zlato, de pojedi još malo.

Mia se poče hihotati i reče Kati – Bako, nisam ja Lea! – Uuu. K' vragu i vaš ćaća koji vam dade takva imena – ljutila se Kata.

– Mama, ma pustite ih! Kad ogladne, tražit će same – reče Sonja izlazeći iz kuće i noseći u rukama punu tacnu kremenadli i piletine.

– Ma kako da ju pustim? Pa vidiš da je k'o špičoka mršava – reče Kata, ali sad već shvatajući da gubi trku sa curama.

Sonja se samo nasmeja i produži do Ivice koji je upravo na roštilju završavao prvu turu mesa (ili drugu, ako ne i treću, jer ipak treba uzeti u obzir da Slavonac roštilja).

Dođe do njega, poljubi ga i on joj uzvrati ne ustajući sa svog tronošca i ne ispuštajući viljušku iz ruku.

– Hej, 'ajd zovni Sinišu – reče mu.

– Jel' ne'š sačekat da dođu tvoji? – upita je.

– Ma, neee. Maloprije sam se čula s mamom i treba im još najmanje pola sata. Znaš kako moj stari vozi.

– OK – složi se Ivica, uze laptop i pozva me Skypeom.

Odgovorih ubrzo po pozivu i prvo što sam video bio je roštilj i kobasice na njemu.

književnost uživo 209

– Samo ti jedi govna pred muvom – rekoh mu i tad začuh njegov glas, a na ekranu se zatrese slika dok je okretao komp.

– Hej! 'Di si, druže moj – upita me nasmejani Ivica, a iza leđa mu stoji Sonja i razvali ruke mašući mi.

– Hej, di ste, društvo – odgovorih im i nadovezah se – Di su mi moje cure?

– Joooj, šuti – reče Sonja – Eno ih, čitavo jutro se naganjaju s onom nakazom.

Ivica je pogleda i sav ozbiljan reče joj – Molim te, povedi računa što govoriš o mome rasnom psu s dva pedigrea.

– Da, nije ni čudo što ima više pedigrea kad su preko njegove mame prešli svi džukci Račinovaca – odgovori mu Sonja, dodajući da ide zvati cure i da se odmah vraća, jer ide po još jednu šerpu za meso.

Gledam Sonju dok odlazi i zadovoljno zaključujem da hoda potpuno čisto i da se ni ne primeti da ima proteze.

– Čika Siniša, čika Siniša – zavrištaše u isti glas Lea i Mia. I dok je Mia u rukama držala čupavo štene, Lea me upita – Čika Siniša, 'ajd pogodi šta nam je tata donio za rođendan?

– Nemam ni najmanju ideju šta bi to moglo da bude. Da vam nije doneo krokodila?

Uz glasan smeh, obe gotovo zajedno odgovoriše – Ma neeee. Vidi, čika Siniša – i zajedno podignuše zbunjeno štene kojem su upravo prekinuli doručak - Mijinu kragnu na košulji.

– Siniša, sine moj, kako si mi ti – eto i moje drage teta Kate.

– Mili moj, jesi li se čuo sa mamom? Kako je ona? Jel' se oporavila od operacije?

– Dobar dan, teta Kato. Je, dobro je. Sve je u redu. Već se počela vraćati u normalu. Rekla je da vas mora zvati za neke predloške. 'Oće opet da bocka!

književnost uživo 210

Tu im se opet pridruži Sonja, nasloni ruku na Katino rame i upita je hoće li ona praviti salatu ili?

– Ma ja ću, mila, bez brige. Nego, jesi li zvala tvoje? Hoće li skoro?

I dok su se njih dve dogovarale, Ivica mi veli: – De, stari, aj' sjedi u kola i dofuraj časkom ovamo. Neće Italija propasti bez tebe.

Samo se nasmejah, zavalih se udobnije u moju fotelju, pogledah još jednom prema curama koje su vrištale od sreće i pomislih kao da je bilo juče kad su se rodile, a sad im je već šest godina. Pomislih i na Sonju, i na Katu, i na moju Joku, i naše drage Grgu i Stevu kojih više nema.

Pogledah Ivicu i zovnuh ga: – Hej! – Reci, drug – odgovori.

– Baš je lepo videti vas opet – rekoh i nasmejah se.

KRAJ

P. S. Sve osobe, kao i njihova imena, izmišljeni su ili izmijenjeni likovi.

Samo su događaji stvarni, bilo da su to moja osobna iskustva ili da se radi o svjedočenjima drugih ljudi.

Gotovo svi događaji, izjave i iskustva su istiniti.

Zahvaljujem svima koji su mi pomogli svojim osobnim iskustvima koja su proživjeli, kao i svima koji su mi svojim znanjem pomogli pri pisanju ovog teksta.

književnost uživo 211

I iznad svega, neizmjerno sam zahvalan svima koji su mi omogućili da ovaj tekst završim do kraja, koji me nisu svojim kritikama spriječili da nastavim pisanje. Jer, tema je vrlo delikatna i siguran sam da su i mišljenja različita.

Posebno hvala mojoj supruzi na njenom strpljenju i podršci.

Ustvari, njoj možete i zahvaliti što je tekst gotov.

Rekla mi je jasno i glasno – Ili još jedan nastavak ili kupujem vibrator!

književnost uživo 212

Nemanja Posljednja pjesma Oblaković In Memoriam Vuku Bojoviću (1940.–2014.) Čovjek je prostranstvo i kada jednom otputuje to ne znači nužno da se na njegovom dlanu više neće rađati sunce.

Noćas nas je zauvijek ostavio nekadašnji prijatelj i brat, nekadašnji ktitor i zaštitnik beogradskog ZOO-vrta i posljednjeg bastiljona dobre nade. Dobri naš gospodin Vuk Bojović.

Otišao je kako bi i sam rekao – Tek da protegnem noge, tek da pozdravim ovaj rujnom okupirani Kalemegdan...

I da se usput možda mimo zdrave volje preobrati u drvo koje će svakim listom sanjati svoj B ​ EOGRAD.

književnost uživo 213

Denis Kožljan Zvonimirova brada In Memoriam Zvonimiru Balogu (1932.–2014.)

Utkana u srca mnogih, ispisana u mirisima cvijeća, zajedno s njegovim korakom, tragom života što stao je u dugačak kaput i blatnjave cipele, života ispisanog mirnom rukom i kazaljkom noćnih sati dok zeleni mravi igrali su kolo dječje mašte, a njegova Iva utirala sebi put sve dalje, daleko, više, visoko, do neozbiljnih oblačaka. *** On znao je samo osmijehom iznad brade sijedih vlasi, ljubiti zemlju i sve što na njoj raste, puštati na slobodu iz kaveza modre laste, njegovo Zvono iscrtkano na stranicama običnog papira postajalo je vrlim simbolom jednog drugačijeg vremena,

djetinjstva koje se nikad ne zaboravlja, koje teče s vodoskokom želja, njegov šešir nije se razlikovao od ostalih igračaka što stihom su jutrom budile bolesno dijete… *** Rijeka i potok, mlaka i žaba u bari, leptiri šarenih nijansi, ali i lavovi, hrabri junaci, ostavili su trajni pečat mojeg i njegovog, njenog vrtuljka mladosti, slobodnih koraka i pjeva slavuja na krošnji onižeg stabla...

književnost uživo 214

Tea Marković „Albumče“­– recenzijica „Albumče“ Tee Tulić i Envera Krivca (plus Japanski Premijeri) zaista je zanimljiv kulturni hibrid ili, kao što čitam uokolo, hibridić. Autori su ga nazvali „Albumče“, ne bi li podsjećao na mlado standardnog albuma, Novi ga je list nazvao „malim fenomenom“ (i to ću mu oprostiti jer 30.6. nije mogao skužiti što je to, a s obzirom da je stvar predstavljenatek dva dana ranije) i sve se oko ovoga projekta, oko zapravo ove stvari nekako umanjuje: projektić, suradnjica, a sigurna sam da sam negdje čula i riječ „tekstići“ što me osobito nagnalo da nekome dam batinice, znate, mlado od standardnih batina. Šalu (rijetko kada treba) na stranu, ovo je književno-glazbeno čedo veoma zanimljiv produkt, a njegova je literarna recepcija, s obzirom da jest neobično, još od svega najzanimljivija, a tek zato što je ponešto pogrešna.

Srećom je nekoliko nas u ovoj Rječici trenirano da dekodiramo ovakve stvari ili kulturne fenomene kakvo je (ili kakvim se pokušava izdati) slatko malo „Albumče“. Prvo ću vam, u duhu teorije Zapada, zato reći što „Albumče“ jest kako bih vam otkrila sve što „Albumče“ nije i ponovno se vratila na ono što „Albumče“ malo zapravo jest.

„Albumče“ je blabla... „[K]njiževno-muzički projekt riječke književnice Tee Tulić i riječkog autora Envera Krivca, odnosno pridruženog mu benda Japanski Premijeri, „Albumče“ je projekt započet Teinim gostovanjem u beogradskoj rezidenciji Krokodila, kada je bilježila svoja razmišljanja u dnevnik, što je kasnije izgovorila u diktafon, a na osnovu čega je Krivac skladao glazbu“, kaže Novi list. To je dosadan dio. Ni autorica mu

književnost uživo 215

Uopće, riječka je scena zanimljivim proglasila ove stvari, a vezane za „Albumče“: radi se o djelu koje karakterizira govorni tekst i ambijentalna, elektronička ili kakva već glazba, pisana je 2012. godine u Beogradu, a realizirana u Rijeci iduće godine, to je mali slatki albumčić koji se govori, a ne pjeva i konačno, svi koji su na njemu surađivali bave se književnošću. To je, sudeći po dosadašnjim recenzentima „Albumčeta“ – neobično. (skromnost je vrlina) nije odala dostojno priznanje. Ona kaže: „Nakon svakodnevnog lutanja po Beogradu, uvijek novih lica i ulica, vraćala bih se u stan i snimala, čitajući zapise, na diktafon. Potom sam snimke slala Enveru Krivcu. Zajedno sa svojim bendom, ponudio je ovim zapisima svoju glazbenu viziju – kulisu kojom smo na scenu, pod naše svijetlo, kroz nas, postavili dva grada; onaj koji sam posjetila i onaj kojem sam se vratila“; iako, ova predstavka jest nešto bolja jer je, ako ništa drugo, živ to zapis.

Uopće, riječka je scena zanimljivim proglasila ove stvari, a vezane za „Albumče“: radi se o djelu koje karakterizira govorni tekst i ambijentalna, elektronička ili kakva već glazba, pisana je 2012. godine u Beogradu, a realizirana u Rijeci iduće godine, to je mali slatki albumčić koji se govori, a ne pjeva i konačno, svi koji su na njemu surađivali bave se književnošću. To je, sudeći po dosadašnjim recenzentima „Albumčeta“ – neobično.

Ipak, sve je ovo najmanje što se o „Albumčetu“ može reći i ništa mu od ovoga ne govori u pravo i nadasve, sve je ovo veoma dosadno, a „Albumče“ to nije.

književnost uživo 216

Statistika malog albuma ili „Albumče“ nije...

Prosječan album ima od 12 do 15 pjesama, skladbi ili čega god. „Albumče“ ima njih osam. Osam stvari od kojih dvije traju četiri minute, a dvije jednu pa se lijepo poništavaju, metrički gledano, a ostale su stvari uobičajenih dužina. To znači da ovaj album i jeste nešto manji od prosječnog, ali on nije malen. Pa, hajde, ako se baš želite izguravatistatistike, dat ću vam da je metrički malen.

Srećom je metrika u kulturi totalno nebitna.

Kultura „Albumčeta“ (nije mala) Ono što bilo koje djelo u umjetnosti i književnosti čini velikim jest njegova sposobnost da oslika kontekst u kojem je nastalo. Ne govorim pritom o balzakovskom realizmu, iako je i realizam sam po sebi velika kvaliteta pojedinog djela. Hibrid „Albumče“ i jest i nije realistično, i jest i nije tekst odnosno glazba, i jest i nije veliko odnosno maleno djelo, i jest i nije avangardno, realistično i nadrealistično, a suma ovih karakteristika čini ga velikim u konotativnom obimu, a takav je srećom u kulturi ipak bitan. U najveću ruku. U najmanju ruku, čini ga realističnim. Oboje dobro.

Ono čime „Albumče“ odaje hommage vremenu svojem i našem jest visoka paradoksalnost performativnosti koje ono jest. To uistinu jest album: album glazbe, album priča, prispodoba-album i album slika. Album koji arhivira sve između prilika Rijeke i Beograda, rada između Tulić i Krivca, mnogobrojnih dinamika između vrlo osobnih percepcija Rijeke i Beograda, Tulić i Krivca i to godina 2012. i 2013. To je mali, apstraktni spomenik kulturi opsjednutoj arhiviranjem na Balkanu,

književnost uživo 217

između fantazmagorične i nastrane stvarnosti reprezentacijske Europe i njezine vrlo stvarne i bizarne reprezentacijske budućnosti.

Bio jednom Beograd Autorica se u Beogradu pojavljuje da bi ga zarobila i da bi ga se potom odrekla, čini se, jer niti je on zapravo u njoj „niti je ovaj grad njezin da na nju može baciti kletvu“. Ona ne dotiče grad i grad ne dotiče nju. Grad je naprosto mjesto gdje autorica ima krevet i nema četvrtu stolicu – predmet zbog kojeg u konačnici dovodi u pitanje i samu svoju egzistenciju i što je važnije – egzistenciju vlastitih tekstova. Ne radi se ovdje o egzistenciji jedne specifične Riječanke Tee Tulić. Iako jest ona medijator doživljaja promjene i novosti, stvarnosti i uspomene o njoj, ona je u teorijskom smislu tek avatar općenitog pojedinca uronjenog u veliki grad u kojem je ponekad hladno (s kišom) i u kojem ponekad treba ponijeti šal.

U tom je velikom kontinentalnom gradu promet gust i nitko ga ne voli. Ljudi su umorni od razgovora o svim detaljima koji im zapravo smetaju u velikom i hladnom gradu. Oni radije sanjaju o selu („Bijeli bicikl“) iako u gradu žive gotovo sasvim seoskim životom: bake se ispred kuća pokrivaju dekama, a djeca se igraju ne mrzeći, naizgled. Moramo se ovdje zadovoljiti s naizgled jer sve je naizgled – ovo je ipak album. U tom seoskom životu u gradu pojavi se gdjegdje priča o uzgoju lavande ili čega već biljkovitog i pravog, kao da zaziva onu Oprinu super-američku maksimu „Živi svoj najbolji život“.

Paradoks je to reprezentacija: teksta iz usta stanovnika i radnji u kojima ih je uhvatio fotografski tekst autoričine kamere specifično izrađene leće.

ilustracija covera: Enver Krivac knji탑evnost u탑ivo 218

književnost uživo 219

Tea, autorica, promatrač ubačen u novi grad, svatko zapravo koga kultura zanima, obilazi ponekad i knjižare pa i izložbe. Svatko tko ponekad obilazi izložbe i knjižare o viđenom ima i neko mišljenje.

Ako se bavi književnošću, to i jest njegov posao, nije li?

To je Beograd, metropola je i nije selo. Nije ni London, iako je bizaran. Stvari su u velikom gradu bizarne: to su barbike bez kose i ruku, na primjer. One se mogu kupiti kao što se može kupiti mnoštvo bizarnih, polovnih stvari („Ambasadori Volje“), iako su ljudi koji hodaju gradom (i koji ponekad kupuju te stvari) veoma uljudni. Oni izgledaju veoma uljudno, odjeveni su u bež boje, a prosječnom promatraču s neminovno izvrnutom lećom kamere izgleda da im je ta uljudnost ostala od uspomene. Oni su stari, oni primaju mirovine, a okruženi su stvarima – neprijateljima svakog od nas kojima nitko od nas ne može umaći.

Bizarne, polovne stvari i bizarni (p)olovni životi... Predmeti su nekoliko slika, fotografija iz ovog albuma.

Tea, autorica, promatrač ubačen u novi grad, svatko zapravo koga kultura zanima, obilazi ponekad i knjižare pa i izložbe. Svatko tko ponekad obilazi izložbe i knjižare o viđenom ima i neko mišljenje. Ako se bavi književnošću, to i jest njegov posao, nije li?

Dvije su stvari tako („Dah“ i „Bodies Revealed“) zapravo recenzije i to veoma kratke pa ih ipak neću nazvati recenzijicama. „Dah“ nas upozorava o etičnosti reklame za knjigu i otvara nam oči u tri rečenice; u tri nas rečenice vraća u (ne)stvarnost. „Bodies Revealed“ naprosto objašnjava da će jedna veoma zanimljiva izložba neminovno biti zaboravljena jer nije dopušteno da se fotografira. (Radilo se o izloženim mumificiranim tijelima koja su prikazivala raznolike (živčane, krvožilne i ine) tjelesne sustave na nekoć živim izlošcima. Bazično, mrtva tijela nije se smjelo fotografirati i to je ono što nas je ražalostilo ili, misli Tulić, to je ono što bi nas trebalo žalostiti jer bit će zaboravljeno. I opet nam

književnost uživo 220

pažnju odvraća na paradoks: zaborav će biti izazvan (ne)dokumentiranim sjećanjem, a bizarna stvarnost ima (ne)obično naličje viktorijanske proceduralnosti.) Nešto dobro neće ući u arhiv. Bilo je super i zaboravit će se... I sve je to što će se zaboraviti zapisano u slikama ovog albuma. („Albumče“ je, kažu, malo, ali će se zaboraviti teže od te velike i svjetske izložbe jer je previše slika Tea u njemu zarobila. Ogromna količina informacija u metrički maloj zapremini.)

Krivac za relativizaciju stvarnosti Glazba je „Albumčeta“ nazvana elektronikom i funkom. Netko je napisao „ambijentalnom glazbom“, ali ja se u sve to malo razumijem to jest nimalo. Ono što vidim u zvuku te glazbe jest lijepo prizivanje osobe koja je lik autorice ili bilo koga od nas u svijet optimizma, a čitavoj toj konfuznoj, paradoksalnoj i bizarno konzumerističkoj stvarnosti. „I ovo je Beograd, znaš“ kao i „Vrati se“ ono je što čujem. Čujem Krivca kako pokušava nasmijati i opustiti lika kojeg je Tulić stvorila, a koji sam sama postala slušajući što govori. Čujem nešto poput plesa na glazbenu temu autokolone (automobili imaju zvučnike mnoge)... Ili neke druge kolone.

Zapravo, ja čujem život umjetnosti ili stvarnost kojoj glazba ulijeva energiju za život.

Veliku količinu inzulina koju nam je Tea dala, pa gotovo da se energetski gubimo u silovitosti predodžbi, Krivac liječi velikim količinama glazbenog šećera, pa nam realističnost ove velike dvostrukosti i jednostrukosti istodobno energetski – ostaje (u albumu).

Visoke su note „Albumčeta“ šaljive i blesavo razbacane kao šljokice po kosi nekog beogradskog partijanera, niske nas dub note opuštaju u

književnost uživo 221

To je Beograd, metropola je i nije selo. Nije ni London, iako je bizaran. Stvari su u velikom gradu bizarne: to su barbike bez kose i ruku, na primjer. One se mogu kupiti kao što se može kupiti mnoštvo bizarnih, polovnih stvari („Ambasadori Volje“), iako su ljudi koji hodaju gradom (i koji ponekad kupuju te stvari) veoma uljudni. Oni izgledaju veoma uljudno, odjeveni su u bež boje, a prosječnom promatraču s neminovno izvrnutom lećom kamere izgleda da im je ta uljudnost ostala od uspomene. Oni su stari, oni primaju mirovine, a okruženi su stvarima – neprijateljima svakog od nas kojima nitko od nas ne može umaći. maniri kvartovskih relativizacija života. („Daj, čovječe, pa to je samo ovo i ono.“) Tulić fotografira strasno, uzvrće fotografiju upravo seksipilno, a Krivčeva nas glazba pri gledanju smiruje kao što smiruje druženje s prijateljima, ponekad i otkriva, ponekad ipak (uobičajeno smireno) – živcira.

Zato je savršeno (smisleno) staviti Teu u centar pozornice i u nju upaliti najluđi reflektor, a Krivca strpati u mrak da pravi sve što se događa dok se događa – događaj. Japanski Premijeri.

književnost uživo 222

„Albumče“ je album To je slika riječko-beogradske stvarnosti u nekoj tamo 2012. i 2013. godini na planeti Zemlja. Točnije, na planeti polu-Balkan.

Nije to realističan prikaz, a obiluje zarobljenim fotografijama. Nije to nadrealnost, a vrane hodaju posvuda, jeste li ondje bili, vidjeli ste. To nije avangarda, ali ima taj bijeli bicikl kao dekoraciju u kulturi pravljenja džemova. To nisu otpjevani stihovi, ali stihovi jesu. Možda i glazba to nije kad je već tu i tamo tako razbacana, ali danas znamo da jest i nered – glazba. To nije osoba autorice, nije ni prosječan putnik, a jest oboje. Nije ovo priča o prijateljstvu. Uostalom, ovo nije ni priča. Ovo je album nešto manjeg obima i zato je nazvan „Albumčetom“... Ali albumče to nije, ako znamo što je album.

Bilo kako bilo, zasigurno nije mal(en)o. Prikaz je to hibridnog svijeta, hibridne kulture, kultura dvaju veoma sličnih. Dokument je to apstraktan, ali teorijski zaista obiman. On obuhvaća teoriju paradoksa koja je veoma spiritualna stvar; teoriju konzumerizma i blaziranog pojedinca, pojava veoma socioloških; teoriju umjetnosti i još jednu od redefinicija koje (zna i „Albumče“) nikada neće prestati, već će se samo množiti do receptivne iznemoglosti; psihološku teoriju pojedinca usred vlastite hiperperceptivnosti i konačno, on obuhvaća recenzije kulturnih mjesta i događaja kao sasvim de-faktične logike.

To je asocijativno ogroman album koji dokumentira Beograd i Rijeku, njihove zvukove i raspoloženja, Teu i Envera, vas ovdje, mene ovdje, ondje, nas u 2012. godini. Nas u 2013. godini i da, nas u 2014. godini, a sumnjam da će i u sljedećoj biti neke velike razlike, e pa

književnost uživo 223

da „Albumče“ ne bi bilo aktualno. Štoviše, dajem mu minimalni rok dokumentarističke verzije sadašnjosti do 2020. godine za koju se toliko pripremamo, mi ovdje.

Vidite... „Albumče“ nije maleno. Baš je veliko. Baš je zanimljivo.

Netko je jednom rekao da kad gađaš u centar, ti promašuješ sve ostalo. Eto, riječki su se kulturnjaci dogovorili – Tea je pogodila u centar, a Krivac je pozvao Japanske Premijere i pogodiše zajedno – sve. Sada.

Ovdje. Ondje.

književnost uživo 224

Cijena tiskanog izdanja: 150,00 kuna / 20 eur ISSN 1849-0425 ISSN 1849-0425

9 771849 042001

foto: Zoran Žmirić