Sunce, more, priče by Milan Zagorac

Sunce, more, priče... ... za čitanje na plaži ispod suncobrana

Sunce, more, priče... ... za čitanje na plaži ispod suncobrana Autori: Jadranka Cvetkovska, Biserka Dunić, Tihomir Duvnjak, Roma Đurić, Đurđa Mihić-Čivić, Jelena Sarajlić, Robert Vrbnjak, Milan Zagorac Studio TiM © 2013. Biblioteka Objavi knjigu, knjiga 5 Izdavač [studio TiM] V. Babić 2, Rijeka tel. (fax.) 051/677-196 www.studiotim.hr Priprema materijala: Tamara Modrić Oblikovanje i dizajn: Borna Tićak Fotografije: Hazim Begović, Biserka Dunić, Tamara Modrić, Wolf Kopičić ISBN 978-953-7780-17-3

Sunce, more, priče... ... za čitanje na plaži ispod suncobrana

[studio TiM] Rijeka, 2013.

Roma Đurić

Maštanja... knjige i snovi San. Brod koji nas nebom nosi do nekih drugih svjetova... Maštanja koja nam zaokupljaju svijest, osjetila, pojam o postojanju i prisutnosti svega. Ali snovi, snovi mogu biti, osim neprekinutih pjesama radosti i srca ispunjenih mirom, i burne, mračne oluje iz kojih želimo što prije izaći. Tada se nadamo da snovi nisu java, već da su samo san. A jesu li snovi samo snovi, ovisi o nama samima. Ovisi što za nas predstavlja stvarnost. Međutim, vjerovali mi u "nestvarno" ili ne, neki snovi do nas dopiru poput jutarnjih zraka sunca. Ako već ne mijenjaju svijet, mijenjaju naš pogled na njega. Stavljaju nam na nos naočale koje nam pomažu da neke stvari vidimo jasnije ili nam, u krajnjem slučaju, skroz pomute pamet. S druge strane, za neke snove nismo sigurni jesu li se uopće dogodili: oni su prozirni, bezukusni, sasvim lagani i neprimjetni. Isto je i s knjigama. Lađe koje nas vode kroz vrijeme, beskraj, snove... One dobre, snažne, ostavit će dio sebe nama. Promijenit će nam raspoloženje, otvoriti oči, omogućiti da zamjećujemo što prije nikada nismo. Da bi knjiga u potpunosti djelovala na nas, mora se sve poklopiti: vrijeme, točno određena knjiga, stanje u našoj glavi, a ponajviše u srcu. I naizgled, neka se knjiga može činiti dobrom, ali nije u tom trenutku, ne za nas, ona čeka da je otvori netko tko je spreman otvoriti sebe i pustiti da riječi i misli teku, klize u dubinu duše. Zato nam neke knjige ne odgovaraju, bezlične su i ubrzo ih zaboravljamo, baš kao što biva i sa snovima. Zato treba biti strpljiv i pričekati da pravi san ili knjiga u pravo vrijeme dolete do nas. Možda nam ispričaju prošlost i podare razumijevanje, možda 5

nam nagovijeste budućnost i uliju nadu, a možda nam jednostavno promijene sadašnjost: učine je vedrijom, jasnijom i nezamjenjivom. Ponekad se toliko udubim u svijet knjige da čitam što sporije mogu samo kako bih usporila dolazak kraja, kako bih što više uživala u drugom svijetu. I možda sve ovo podsjeća na bajku, izmišljotinu ili besmislicu, ali vjerujem da ipak nije jer sve ima svoj razlog i smisao. Uostalom, ni ne možemo sa sigurnošću tvrditi što je istina. Upravo zato volim sanjati, čitati, maštati i sanjariti. I jedva čekam kada ću naići na još jednu knjigu ili možda san koji će utjecati na jedan trenutak, jedan moj dan, tjedan, neko duže vrijeme pa i cjelokupan život; moja razmišljanja, stavove, osjećaje, a ako je knjiga uistinu onakva kakva bi trebala biti, i na samo djelovanje.

Jadranka Cvetkovska

Lopta Teri je krasan riđokosi mješanac kokera i pekinezera. Ima dvanaestak kila i stalno je na vodilici. Iako mu je već sedma godina života, još se ne da. Još me naglo povuče ako samo pomisli da je mačka u blizini. Nikad ne znaš koji je sljedeći njegov potez. Iznenada pojuri za nekim trkačem, biciklistom, a nekad prođe cijela grupa trkača tik pored njega a da se i ne osvrne. Prođe li netko s velikom torbom ili štapom, počne kružiti i lajati oko njega kao lud. Ugleda li loptu ili lopticu u pokretu, krene po nju brzinom munje. Kod kuće je sasvim drugačiji. Doma je najbolji pas. Zavaljen u košarici blaženo te gleda i šuti. Fleki je pekinezer i svi znaju da s njim nema šale. Pravi personality boy. Moj! On barem nikoga ne gnjavi, ali ne smiješ ni ti njega. Pravi pas. Ugrist će te dok kažeš keks. Ne diraj ga ako ti ne dozvoli, ne diži ga, pazi da mu ne nagaziš ni jednu dlaku. Dopustit će ti da ga miluješ, ali ako samo jedanput prijeđeš rukom preko njegove glave i leđa više negoli se to njemu sviđa, počet će režati, a vrlo lako će te i ugristi. Samo mene ne grize. Mene voli. Ljubav je obostrana. Parkom ide ponosno podignuta repa kao mali lav, bez vodilice. Tako ide jer me sluša. Hoda za mnom, tik uz moju nogu, ili se tek malo udaljuje. Nitko ga ne zanima otkako je kastriran. Tamara i ja smo se s našim dečkima vraćale iz gornjeg parka. Mračilo se. Naša tri psa i Leo koji nas je pratio odozgo, iako ga je vlasnik bezuspješno dozivao, lijepo su se igrali i natjeravali. Bilo je već kasno. Nisam očekivala da će netko još biti tu, u donjem parku, u kojem su ljeti, po nepisanom pravilu, roditelji s djecom. Bila sam zadovoljna što Teri 7

može slobodno trčkarati, bez opasnosti da napravi nešto što ne smije. Shvatili ste, odvela sam ga i nisam se brinula što sam ga pustila bez vodilice. Većina roditelja je sa svojom djecom krenula kući, ali su dvije mame još uvijek sjedile na klupi dok su se njihova djeca igrala u blizini. Krenule smo prema dijelu parka, blizu ceste, gdje se djeca nikada nisu igrala. Tamara je otišla kući. I ja sam namjeravala odmah krenuti, ali sam ugledala bračni par s bijelim terijerom koji često dolazi u park. Malo smo popričali, a onda je Teri u "zabranjenom dijelu" parka, pored jednog meni nepoznatog dječaka, ugledao loptu. Potrčao je za njom. I ja sam pojurila za njim znajući da je neće tako lako pustiti. Obožava lopte. Njuškicom ju je nježno dodirnuo, zgrabio i polako odnio. Dijete nije reagiralo, nije se uplašilo, nije vrisnulo. Laknulo mi je. Sve je u redu, pomislih. Odjednom se jedna žena naglo digne s klupe, dotrči do dječaka, zgrabi ga objema rukama i podigne u zrak. Tada je počela paljba. "Kravo jedna, kako mi to možeš raditi? Šećer u krvi mu se dig'o od straha. Kako te nije sram?" Vidjevši moj začuđeni pogled, još se više razjarila. O čemu ova priča? Šećer, strah, krava? "Šta je, šta me gledaš? Sad ću te prijaviti policiji. Moje se dijete ne može normalno igrati u parku. Briši odavde! Da znaš da ću te prijaviti gradonačelniku. Moje se dijete uplašilo. On je bolestan, šta misliš kakav je šok doživio?" "O čemu vi to pričate? Pas mu nije ništa napravio." "Kako nije, prepalo mi se dijete. Sram te bilo! Odi i vodi te pse iz ovog parka." "Gospođo, ništa mu nije napravio, što vam je. Vi se bojite pasa." "Naravno da se bojim da me ne ugrize ta psina." 8

"Psina? Pa ovo je mali pas." "Mali? Vidjet ćeš ti kad te tužim, kravo jedna. Koliko si stara, toliko mozga nemaš!" "Smirite se, gospođo. Nije potrebno da me vrijeđate. Upravo odlazimo." Nije se dala smesti. Krene za mnom upirući kažiprstom slobodne ruke. U drugoj joj se njihalo dijete. Učinilo mi se kao da se i on ceri i naslađuje. "Seli iz ovog parka! Sram te može biti. Đubre jedno, plašiti malu djecu, to ti ništa ne znači, a?" Osjećala sam se kao idiot. Razbojnik. Što li sam zgriješila? Dobro, znam da nisam trebala pustiti Terija s povodca. Nadala sam se da su svi NORMALNI ljudi otišli sa svojom dječicom kući, zapravo su to već davno trebali učiniti, da, ako su pravi roditelji... Prevarila sam se. Ovi bi s njima i prespavali ovdje da imaju uvjeta za to. Tek tada ugledah još jednu ženu koja nas je zainteresirano slušala. Sjedila je na klupi. Pa da, sine mi, kad sam došla, vidjela sam dvije žene. Zavezala sam Terija koji nije ispuštao već probušenu loptu i vratila se do te žene držeći u ruci 20 kuna. "Je li ovo vaša lopta?" upitah je. "Ne, nije. Netko ju je ostavio. Mislim da ju je mali Niko zaboravio." "Znači, znate čija je?" Vidjevši njezino potvrdno kimanje glavom, nastavila sam: "Baš dobro. Htjela bih mu je platiti. Evo, ako vidite tog dječaka ili njegovu mamu, dajte mu za novu loptu. Vjerujem da je to dovoljno." Žena uzme novac i nasmiješi se. "Dobro, hoću. Ta lopta ne košta toliko, ali dat ću mu kad ga vidim." 9

Ja krenem sa svoja dva psa ponovo pored one mamice koja je i dalje nešto brundala. Počela je sve glasnije. "Gospođo, ako se nemate doma s kime svađati, nađite nekog drugog. Ja tako ne rješavam sukobe", rekoh joj u prolazu. "Ma nemoj, vidjet ćeš ti. Platit ćeš ti za svoju bezobraštinu. Znam ja gdje ti radiš. Tužit ću te direktoru!" E, sad mi je stvarno prekipjelo. Što ona misli da sam ja neka balavica koju će ona tužiti mami? "Gospođo, trebali biste poraditi na vlastitoj kulturi jer to dijete od vas neće ništa dobrog naučiti, a što se tiče tužakanja, slobodno idite u vražju mater ako vam se to sviđa!" Stegnem čvršće vodilice i sa svojim dečkima odmarširam iz parka.

Biserka Dunić

Nora "Vlak na liniji Ljubljana-Rijeka stiže na II. peron..." Stao je. Sišla je. Vratila se u potpunoj tišini. Nikoga nije obavijestila... samo je došla... kada nitko više i nije vjerovao da će to učiniti. Vratila se Nama. Sa sobom nije nosila svoj "teret". Hodala je polako, teškim koracima, pognute glave, neuredne kose, blijeda, s jarko CRVENOM šminkom "razlivenom" po usnama. Izgledala je jeftino. Ona nikada nije upotrebljavala tu boju. Uvijek je bila dosljedna u izboru SVOJE boje. Što je to moglo značiti?! Ušla je u jeftini taksi... sve za 15 kn... sve za 15... Vozila se... šutjela... samo bi ponekad bacila pogled u POGLED vozača na retrovizoru... spustila bi oči... osjećala se neugodno... možda i neugledno. Stigli su pred "crni brijeg"... "Petnaest kuna!"... Puno hvala. Doviđenja... Zbogom. Ušla je u novi lift, popravili su ga, bacila je pogled na svoj odraz u ogledalu... nije joj se svidio. Okrenula se... kao da bježi od SEBE... koju je ugledala. Na brzinu je otvorila vrata br. 60... u boji koju je ostavila na odlasku. Skinula je sa sebe svu nakupljanu prašinu od puta... izvadila tu CRVENU šminku, koja joj NIJE pripadala, i na ogledalo napisala: "THINGS CAN ONLY GET BETTER! ... Nora..." Legla je u krevet i zaspala. * Dugo, dugo u noć slušala sam je kako diše, polako, smire11

no... iscjeljujuće... Nora nije imala tajne... tajne su imale nju. Bila sam sretna što se vratila. * Kada sam se ujutro probudila, našla sam Crvenu... u kanti za smeće! :) :) :)

Tihomir Duvnjak

Cirkus 1976. Cirkus, cirkus... odzvanjalo mi je u glavi. To mi je bila nepoznanica, nešto šta nisam mogao dokučiti, a privlačilo je svaki mikron u meni. Ta rič me pretvorila u plin, rastavila me. Takav lagan doletija sam ispred majke. Dobija sam deset dinara koji su bljesnuli na dlanu. Dao sam se u trk. Nisam osjeća žalo na putu, nisam nikoga vidija. Noge su mi bile brže. I dok je sumrak s istoka prelijevao tamnoplavu preko narančaste, ja sam trčao prema zadnjim zrakama sunca... prema zapadu. Trčao sam stišćući novčić u ruci i gledajući u noge, tiho šapćući: "Brže, brže... Letite, 15

letite, noge moje." Cilj je bila čistina između kuća i škole koju smo nazivali "Poljoprivredna". Stigavši, zakočija sam nogama dok su krpene patike klizile po žalu dižući prašinu. Osta sam zapanjen. Slika mi se zaledila u pamćenju. Ispred mene uzdizao se šareni šator. Ta svitla, ljudi, šušur... Malo me uvatija straj. Ali glazba koja je svirala privlačila me i dala mi hrabrost. Točno se sićam, bila je to pisma grupe Boney M. Pisma šta sam je posli danima piva, makar nisam ništa razumija, ali sam zapamtija... "Badu river so babilon... der nais, so krais... ej, ej... river so kraion." I nekad, kad bih bija tužan, kad bi me u školi na satu zabolija drob i došlo slabo, tada bih se sitija pisme i polako bi je u sebi piva. "Badu river so babilon..." Tada sam stvarno moga nestati iz kože. To je bilo ka mantra, ka Očenaš. I danas je taj osjećaj tu negdje u blizini, iza leđa, tu je, ali mu ne mogu pogoditi pravu valnu dužinu. Prije sam možda ima bolji prijem. Ne znam. Poslije je isto bilo trenutaka, iako uvijek s nekom rezervom. Jedino mislim da će se ponoviti kad anđeli budu dolazili i pivali "Badu river so babilon..." 1994.

Đurđa Mihić-Čivić

Duh u hodniku Kada sam 2005. godine počela pisati knjigu Ramzesov mudrac, duh kojeg sam mogla zvati Vedran zauvijek me napustio. Shvatila sam da se njegovim odlaskom crvotočina između mene i svijeta mrtvih zatvorila, vrata hladnog svijeta su se zaključala, a ključ katanca na tim vratima imao je netko drugi, ne ja. Pet godina spavala sam bez svjetla u sobi. Sanjala sam lijepe snove, ružne, ponekad potpunu zbrku, ali i snove koji su imali značenje, što bih tek kasnije shvatila, kada bi se san obistinio, no to su bili snovi i ništa više. Nakon prospavanih noći budila sam se odmorna i spokojna. Polako sam zaboravljala da noć ima svoju moć i prestala sam se bojati. Nakon tih pet mirnih godina moja draga nona posljednji je put udahnula i bez pozdrava, bez oproštaja, bez posljednjeg pogleda otputovala svojim najmilijima, a mene ostavila da tugujem gledajući širom nasmijano lice na slici. Odjednom se s njezinom smrću vratio i strah. Što ako ona dođe? Kada su me duhovi napustili, osjetila sam olakšanje, osjetila sam mir, osjetila sam mjesečinu, ali dio mene, bez obzira na strah, želio je da me ne zaborave zauvijek. Pretrpjet ću i strah! Duhovi su me naučili da smrt ne briše sjećanje, da um ne umire s tijelom, da postoji put kojim moramo ići kada jednom ovome tijelu zahvalimo na služenju, jer jedan naš dio mora putovati dalje i ispuniti novu svrhu. 17

Duhovi su me naučili da ponos ne postoji, postoji samo davanje i primanje, naučili su me koliko je važno reći oprosti i koliko je važno znati oprostiti, naučili su me da smo svi beskrajno lijepi i jednako važni. Duhovi su me naučili koliko je vrijedno živjeti i koliko je važno i umrijeti. Put treba nastaviti putovati, smrt je tek kolodvor na kojem s jednog autobusa presjedamo u drugi i tako redom, dok ne dođemo do cilja. Duh moje none nije se javljao i onaj nemir nakon njezine smrti polako je, kao zalazak sunca u maglu, otplutao od mene. Kako su se dani gomilali, meni je postalo jasno kako blijede i uspomene, kako bivše dane novi dani sve jače guraju u stranu i kako ću vrlo brzo zaboraviti svaki osjećaj koji sam nekad proživjela. Došlo je vrijeme da zapišem što mi se u životu dogodilo. Nisam imala pravo zaboraviti jer se u mom životu pojavio stranac koji je imao poruku i ja sam je morala prenijeti. Ponekad sam noću pokušavala dozvati mog Vedrana. Budna, u gluho doba noći, osluškivala sam zvukove koje je proizvodio čovjek svojim strojevima, igračkama i bojama. Šaputala sam Vedranovo ime, a odgovarala mi je tišina. Nastavila sam pisati iako sam znala da će rijetki vjerovati mojim riječima, jer kako da povjerujemo u nešto što nismo vidjeli, nismo dotaknuli, pomirisali, u nešto što nije znanstveno dokazano, u nešto što nas plaši otkad je svijeta i vijeka. Prošlo je sedam godina, sedam godina dosade, sedam godina bez ludog udaranja mog srca, sedam godina gladi za nekom novom spoznajom, za nekim novim mirisom, za nekim novim vihorom, za nekim blijedim licem u mom srcu, sedam godina kao sedam dana, ali priča o Vedranu je napisana. 18

Već je bilo ljeto 2012. godine. Pakao, znoj, ljepljiva odjeća i vrelina koja me preklinje da se pomaknem i odem na more, dotaknem plavetnilo, udahnem osvježenje i poližem sol. No, bila sam usamljena i previše lijena da odem do plaže. Jedan vikend u goste su mi došli moja sestra s familijom i ja sam napokon progutala slane kapi ugode, uronila tijelo u hladni nektar i ljuljala se na valovima. Taj dan je bio ugodan, ugodan zbog ljudi koje volim, ugodan zbog radosti koju su mi pružili sunce, voda i umor na kraju dana koji me poveo u krevet, dok me snježni Mjesec poljubio za laku noć. Nedjelja me probudila i po otvaranju očiju izmamila osmjeh. I danas idemo na more!

Dok sam oblačila kupaći kostim, dotaknula sam lijevu dojku i osjetila kvržicu. Osmjeh je nestao. Još sam jednom temeljito opipala dojku, no kvržica je bila tu, a ja sam je prekrila kupaćim kao da ću je tako natjerati da nestane. Možda nije ništa, pomislila sam pokušavajući smiriti samu sebe, a misli su se, kao za inat, stalno vraćale nesretnom zrnu graha u mojoj dojci. Na plaži je bilo potpuno drugačije nego jučer. Stijene su bile mračne i odbojne, a more koje nas je jučer ljubilo danas je bilo divlje i buntovno. Valovi su se bezdušno borili s kupačima, a tamnoplava snaga jurišala je na stijene i, urličući, pljuštala po obali. Uopće nisam ulazila u vodu. Sestri sam spomenula kvržicu, nakon čega me ona umirila i rekla da se vjerojatno brinem bez razloga. Dodala je kako je i jedna naša rođakinja to proživjela, a na kraju se ispostavilo da se radilo o nedužnoj cisti koju su joj liječnici odstranili i to je bilo sve. Za nju! Zagrljaji i mahanje za odlazećim autom zaključili su vikend. Doktorica je u ambulanti pomno opipavala moju dojku i tvrdu grudicu. Napisala mi je uputnicu za mamografiju uz napomenu HITNO. Noć se ušuljala prije nego što je vrelina dana popustila, a ja sam odgađala vrijeme odlaska na spavanje, no umor u očima natjerao me da se oprostim s Mjesecom i krenem na spavanje. Ugasila sam svjetlo i tapkala po mračnom hodniku. Sudarila sam se s nekim ili nečim i osjetila kako me obuzima, oduzima mi dah, ledi krv u žilama i vuče me u pakao. No, onda se dogodilo nešto još strašnije, nekakav 20

udar, nekakav silovit vjetar uletio je u moje tijelo. Osjetila sam stranca u sebi, nešto tuđe osvojilo je moje meso i moje kosti, nešto pakleno natjeralo me da posrnem, da se stresem i ošamutim, ali misli su i dalje bile ja, a onaj ukleti, poznati strah postao je jedini živi dio mene. Strah je konačno popustio i ja sam pod svaku cijenu htjela osloboditi svoje tijelo. Željela sam jauknuti, no jauk je ostao u meni, htjela sam se pomoliti Gospi, ali nisam mogla otvoriti usta i počela sam preklinjati taj strašni svijet neka me oslobodi. Odjednom sam osjetila teške bolove u leđima i strašan umor, bol i nemoć u nogama koje sam uz silan napor vukla prema sobi. Shvatila sam tko je preuzeo moje tijelo. Moja nona. Godinama se žalila na bolove u leđima i umornim starim nogama koje je jedva vukla po kući. Tek sada sam pojmila koliko je ta sirota starica, koja me silno voljela, patila. Otkada je umrla, osjećala sam grižnju savjesti da nisam učinila dovoljno za nju, a sada mi je bilo drago što se riješila tih muka koje joj je svako novo jutro vraćalo natrag. Samo kako da oslobodim svoje tijelo od njezine najezde? I prije su mi dolazili duhovi, i prije sam osjetila smrtni strah, i prije sam upoznala jezu, ali samo u filmovima sam vidjela da mogu preuzeti nečije tijelo. U to tada nisam vjerovala. A sada? Nekako sam dogurala tijelo do kreveta, a nepodnošljiv umor tromo je uništio svaki moj napor da skinem majicu i hlače. Nisam imala snage ni za što. Napokon sam se samo srušila na krevet, bol se smanjila, a strah porastao, bezdan me okružio, mrkli mrak ujedinio se s ledenom hladnoćom. Ležala sam i čekala, prestala sam se boriti i jednostavno sam čekala. 21

Oko tri u noći osjetila sam kako mi se miče obraz, otvorila sam usta i izdahnula dubinu, izdahnula vihor, izdahnula tuđu dušu. Bol u leđima i nogama je nestala, u sobu je opet dopiralo svjetlo s ulice i jasno sam vidjela konture mog namještaja. Polako sam ustala i sjela na krevet, izmolila joj Očenaš. Poslije toliko godina svijet mrtvih vratio se u moj život. Zašto? Nakon mamografije doktorica me pozvala kako bi razgovarala sa mnom. Karcinom! Zahvalila sam joj se i izašla iz ordinacije sa snimkom dojke u rukama. Sutradan moram doći na punkciju kvržice. Nisam osjećala strah, možda nelagodu jer sam znala što me sve čeka, ali nisu mi potekle suze kao mnogima koji čuju takvu dijagnozu. Osjetila sam nešto sasvim drugo. Nadu! Shvatila sam da imam novog anđela čuvara. Moja se nona vratila da bdije nada mnom.

Jelena Sarajlić

Balerina "Oh, ne!" oteo mi se uzdah dok sam gledala kako mi se stvara još jedan krvavi žulj na lijevom stopalu. Bolio je kao sam vrag, ali trebala sam potrpjeti. Naime, moja profesorica nije ni približno bila zadovoljna mojom izvedbom. "Katarina, a gdje su ti emocije? Izvedba ti je gotovo savršena, ali je potpuno lišena svake emocije! Imaš li ti ikakve osjećaje kada plešeš? Stvori osjećaje uloge!" Svaki put isto. Moja profesorica baleta, Irina, tvrdila je da imam izvrstan talent koji dobro koristim, ali da nikada ne pokazujem osjećaje u svojim performansima. Ali što mogu? Nisam glumica, ja sam plesačica. Plesom izražavam osjećaje, da, ali svoje, a ne uloge koju glumim. Imam 17 godina, nikada se nisam zaljubila, nikada nisam bila tužna zbog ljubavi ili prijatelja, nikada nisam bila ljuta zbog prijevare, a to je sve što se u ovim ulogama traži! Kako da reflektiram nešto što nikada nisam iskusila? Irina kaže da uloge dobivam samo zbog svog bogatog iskustva i talenta, a ne zbog odličnog prijenosa poruke tijelom. To je istina. Majka mi je balerina i od malih nogu plešem u predstavama. Može se reći da nisam ni imala djetinjstvo, jer majka me odvlačila iz parkova i vrtića kako bih uvježbala cabrole ili fouette. Zbog silnog pritiska i obaveza brzo sam odrasla preskačući bezbrižne godine jedne tinejdžerke. No, ubrzo sam shvatila da sam se zamislila i vratila sam se vježbanju, očiju punih suza zbog novonastalog žulja. Ipak, već sutradan je premijera, a Irina nikako nije zadovoljna završnom točkom... Probudila sam se u znoju. Jučer sam u kazalištu ostala do sitnih sati, zatim sam požurila kući kako bih se mogla naspavati za današnji dan. Sanjala sam premijeru, publika 23

mi je zamjerala manjak emocija, a ja sam uprskala završnu točku... Nadam se da mi se barem ovaj san nikada neće ostvariti. Ustavši iz kreveta, požurila sam se spremiti za jutranju generalnu probu. Češljala sam svoju dugu plavu kosu i prisjećala se pogleda koje sam razmjenjivala sa sinom čovjeka koji je upravljao svjetlosnim efektima, ali ništa ozbiljno. Balerina se ne smije odati čarima ljubavi prije čari pozornice, majka i Irina u tome su se slagale. Uz dubok uzdah, spustila sam četku i po stoti put u svome životu požalila sam što nemam nekoga svoga tko bi me razumio i poštovao... Što je, tu je, Irina ne čeka. Požurila sam niz hodnik, a zatim i niz ulicu, sve do vrata kazališta na kojima me dočekala Sara, moja plesna partnerica. "Velik dan, zar ne? Jesi li uzbuđena? Jer ja jesam, vrlo!" obasula me pitanjima čim sam joj se približila. Sara je bila godinu mlađa od mene, s prvom većom ulogom u predstavi, imala je entuzijastičniji pogled od cijelog ansambla. Uz blag osmjeh odgovorila sam joj kako u baletu tremi ima mjesta samo ako je ona pozitivna, imitirajući Irinu, na što je ona preokrenula očima te smo se obje nasmijale. Skinuvši papučice nakon naporne probe, otkrila sam još jedno bolno mjesto na izranjavanim nogama. Dok sam s mukom masirala žuljeve, osjetila sam nečiji pogled na leđima. "U redu sam, Irina. Samo još jedan žulj, nije mi ništa..." požurila sam se opravdati kada me prekinuo dubok glas. "Šteta što nisam Irina..." U šoku sam se okrenula, da bih na dovratku ugledala onog vražjeg sina jednog od svjetlosnih tehničara. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Što on radi ovdje? Muška osoba s najljepšim očima, savršenim tijelom i stasom netremice je gledala u mene, vjerojatno zbog činjenice što sam u njega blenula kao krava u šarena vrata. "Što ti radiš ovdje?" napokon sam smogla snage da ga upitam. 24

"Pa, ime mi je Patrik, i došao sam te pozvati na popodnevnu šetnju." "Popodnevnu? Ali sada je jutro." "Krenimo sada i popodne će ubrzo doći..." rekao je nasmijavši se, uz ležeran namig. Dvoumila sam se. Moram ići kući, pojesti nešto sitno prije premijere, zatim proći kroz niz tretmana za uljepšavanje i smirenje, istegnuti se... Ali neka se žica u meni aktivirala i ona mi je govorila: Što može biti ljepše od šetnje sa zgodnim dečkom? Eto što je problem s preskakanjem tinejdžerstva. Ono se može pojaviti bilo kada kasnije u životu. I eto, izašla sam s njim. Hodali smo ulicama prljavoga grada i smijali se svemu. Iskreno smo razgovarali šaleći se istovremeno. Bio je pametan, pametan i dobar. Gotovo savršen. Kao da je razumio sve što sam mislila i htjela reći. Onih nekoliko sati što smo ih zajedno proveli prošlo je kao pet zabavnih minuta, ali vrijedilo je kao pet godina upoznavanja. U meni je izazivao poseban osjećaj, za koji sam vjerovala da je zaljubljenost ili barem sviđanje. Brza sam osoba, kako na pokretima, tako na riječima, dakle i osjećajima. Neki od vas neće mi vjerovati, ali ja ne lažem. Cijeli sam život mrzila priče o ljubavi na prvi pogled, a pogledajte... meni se dogodila ljubav na prvi razgovor. Sve je bilo savršeno i u mojoj glavi kockice su se savršeno poslagale. Točno sam znala kako prikazati sve osjećaje koji su se od mene u ulozi tražili. Bila sam presretna i začuđena igrom sudbine, kako mi je podarila razumijevanje uloge nekoliko sati prije premijere. Patrik me otpratio do kazališta. Preskočila sam ručak, tretmane, istezanja i početni dio zadnjih vježbi. Znala sam da će majka biti bijesna poput risa, ali prvi put u životu nije me bilo briga za to. Samo sam željela na pozornici izliti svoje nove mogućnosti, kao potpuna i savršena balerina koja svojim tijelom ne pokazuje samo ljubav prema pozornici, publici i plesu već i unutar25

nje emocije svoga lika. Pred rastanak Patrik me iznenadio oproštajnom pusom, koja me nikako nije od njega oprostila, već je samo tražila još ovih najljepših trenutaka. Uletjela sam u dvoranu presretna, samo da bih uhvatila Irinin pogled, i odmah se posramila. Kakva sam ja to balerina koja zbog ljubavi propušta generalne vježbe? Majka će biti tako razočarana! Začudo, Irina nije pokazivala niti jedan znak

ljutnje, samo je šutke prstom pokazala prema svlačionici. Za sat vremena bila sam potpuno spremna za nastup, pa barem za prvi čin koji je prikazivao ljubav i sreću, a drugi čin, u kojem se radilo o ljutnji i tuzi, odradit ću kao i dosad, strogo, formalno, točno i bez emocija. Mogla sam čuti publiku kako sjeda, a leptirići iz trbuha penjali su se prema mom grlu, glavi, rukama i nogama izazivajući ovisnost o pozornici. Jedva sam čekala nastup, a sada moram izaći na 26

pozornicu... Bit ću odlična, pogotovo sada kada mogu reflektirati i osjetiti ljubav u kostima, i to ne onu prema plesu već prema živućoj osobi! S takvim sam mislima zakoračila na pozornicu i zaplesala... Vrativši se u svlačionicu, bila sam presretna! Otplesala sam ovo bolje nego ikad u životu! Mogla sam vidjeti Irinin zadivljen pogled, svi su me nahvalili... Ali sad me bilo strah drugoga čina. Nisam mogla dodati emocije ljutnje i tuge jer... nikada ih nisam iskusila, eto, zato. Ali nema veze, možda se moj hladan nastup publici učini upravo kao to. Ulazeći u svlačionicu, i srce mi je zaplesalo jer tamo je stajao Patrik, pored mojeg stolića sa šminkom. Potrčala sam prema njemu, ali on me samo tužno zagrlio. "Što je?" zabrinuto sam upitala. Pogledao me tužno, tako tužno svojim najljepšim očima i krenuo pričati. Nisam mogla vjerovati svojim ušima... Srce mi je stalo plesati, i ono je dobilo žuljeve, raspuknulo se, na milijun komada i komadića, a noge su mi same prišle stolici i posjele me. Suze su same krenule brišući i odnoseći tako pomno nanesenu šminku, odnoseći svaku sreću koju mi je Patrik jutros dao... Nikada nisam mogla vjerovati da je cijelo ono slatko vrijeme preda mnom stajao jedan savršeni glumac koji je savršeno izveo osjećaje koje nikada nije osobno doživio... i tome sam se divila do kraja života. Zavrtio mi se svijet, zaljuljala se svlačionica, a i niz Patrikovo su lice, iz meni neznanog razloga, tekle gorke suze dok me ostavljao samu da umirem od tsunamija razočaranja, tuge i ljutnje na klimavom stolcu kazališta. Nisam mogla vjerovati da se za novac mogu i suze odglumiti i onaj njegov tužan pogled dok mi je sve priznavao... Taj mi je njegov pogled zauvijek usadio sumnju u srce, u pokrete, u moju vlastitu sjenu usadila se sumnja prema svemu. I sada, dok vam pričam ovu priču, žalim... jer tek sada shvaćam, usprkos svemu, da je Patrik bio dvostruki glumac... I zaista me volio, no prekasno je to sam shvatio... Tada je već bilo gotovo. Zahvalna sam mu 27

iz dubine srca jer on mi je omogućio sve ove nagrade koje sam primila, on mi je omogućio da i taj drugi čin otplešem savršeno, da uđem u legendu kazališta kao balerina koja je rasplakala gledalište... A Irina... S jedne sam strane i njoj zahvalna, a s druge sam bijesna i ljuta, najviše razočarana i iznenađena njezinim očajnim postupkom... Jer on me obilježio do kraja života. U tom trenutku, dok mi se sve raspadalo i nisam mogla vjerovati da se ponovo moj cijeli cjelcati život i svi njegovi događaji vrte oko baleta, nisam ništa od ovoga shvaćala. Samo ću vam reći da je sve puno dublje i šire nego što se čini, uvijek i zauvijek...

Robert Vrbnjak

Vrijeme do polijetanja Na razgovoru za posao, na pitanje u vezi s radnim iskustvom odgovorio je kako je na svojoj koži iskusio sav apsurd hrvatskog radnog zakonodavstva. I premda mu je skoro pedeset godina, nikad se nije imao prilike zaposliti u struci, no ta ga činjenica nije omela u obavljanju raznih drugih poslova, jer što se ono veli, život ne bira. Pa je tako dosad radio kao: perač, brusač, berač, pekar, gostioničar, grobar, novinar, mornar, bravar, a onda malo ratovao i otišao sa živcima te pobjegao u Amsterdam gdje je prodavao drogu, bavio se svodništvom i pružao seksualne usluge starijim damama. Da bi jednog jutra, nakon što je uvidio kako su mu tijekom noći 31

opet ukrali bicikl, dobio slikarsku inspiraciju i zaključivši da je njegova budućnost u umjetnosti, počeo crtati portrete te završio u Španjolskoj iz koje se neslavno, nakon pola godine i bez centa u džepu, autostopom vratio kući obećavši sebi: Nikad više. Pa je, u potpunosti odlučan posvetiti se cjeloživotnom obrazovanju, napravio prekvalifikaciju za varioca, ali je uskoro, suočen s katastrofalnom situacijom u hrvatskoj brodogradnji koju još samo Bog može izvući iz problema, uvidio kako je doista i jedino izlaz u Bogu i duhovnosti, premetnuvši se preko noći u velikog vjernika, najprije katolika, a onda i sve ostalo, plus još, poslije, kad je otišao na istok, hinduista i budista. Ali se usred te svoje duhovne potrage, još ni približno prosvijetljen i neotporan spram materijalnih iskušenja, počeo baviti švercanjem rubina iz Burme i uvozom tenisica iz Kambodže, na što ga je snašla loša karma. I jednog se jutra tako probudio u bolnici u Bangkoku deset kila lakši i samo s jednom željom – najesti se maminih punjenih paprika. Pa se, nakon što su ga pustili iz bolnice, zaputio prema svojim krajevima, ali su ga usred sirijske pustoši razbojnici opljačkali udarivši ga po glavi te je, suočen s amnezijom kao posljedicom udarca, još neko vrijeme bezglavo tumarao prelazeći problematične granične topose ujedinjeno-razjedinjene Europe, šurujući s bosanskom automafijom i bugarskim stručnjacima za kartične prijevare. Ali se na sreću, s prvim pupoljcima proljeća, ipak nekako sjetio sebe i svojih korijena, konačno se najevši maminih punjenih paprika, te se potom zdušno počeo baviti poljoprivredom dijeleći nezadovoljstvo seljačkih udruga otkupnim cijenama kukuruza, uslijed čega mu opet nije bilo druge doli da jednog blatnjavog jutra po stoti put napusti svoje selo i ode u grad, ovaj se put okušavši kao dizajner, moderator, operator, stručnjak za niske cijene, energetski terapeut i prodavač proizvoda namijenjenih zaštiti od patogenih zračenja, da bi mu se na koncu sve skupa zgadilo. I sada ne radi ništa, prodaje zjake, u evidenciji je Zavoda za 32

zapošljavanje i po cijeli dan kuje planove kako da postane politički grabežljivac ili se dočepa pozicije saborskog zastupnika. Samo pitanje je bi li mu i to odgovaralo, jer s ovakvom vladajućom garniturom i u ovakvoj društvenoj klimi, sveopćem nezadovoljstvu i prevrtljivom duhu vremena koje vlada... ne, ne bi se on snašao u politici, pojeli bi ga moćnici. Ali izlaz uvijek postoji. Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore, kažu, i tako je u novinama zimus pročitao da neprofitna organizacija Mars One iz Nizozemske 2023. godine želi napraviti ljudsko naselje na Crvenom planetu te je u potrazi za astronautima dobrovoljcima. Eto, prst sudbine opet se umiješao pokazujući put kojim mora krenuti! Očigledno mu na kugli zemaljskoj ne preostaje drugo nego da se prijavi kao dobrovoljac za naseljavanje Crvenog planeta i od tek još jednog nezaposlenog slučaja s biroa postane ono čemu je uvijek težio: izvanzemaljac, prvi Hrvat-Marsovac! Javili su da je primljen! Polijeće u rujnu 2022.

Milan Zagorac

Bajka o oholoj princezi Bila jednom jedna ohola princeza. Bila je mlada, lijepa i što je najbolje od svega, pametna. Čitala je Heideggera, voljela smartphone, svoj Ipad i putovala je avionima po svijetu. Puno mladih prinčeva voljelo je oholu princezu, ali ona nije željela dati svoju ljubav nikome jer nitko nije bio sve što je ona tražila: da bude lijep, mlad, pametan i da je nasmijava čak i kad je tužna. Prinčevi su bili ili jedno ili drugo ili treće ili četvrto, ali nijedan nije bio sve odjednom. Osim toga, oni za koje je vjerovala da su baš po njezinoj mjeri bili su oženjeni, mahom glupljim princezama od nje same, a poneki čak i značajno ružnijima, da ne kažemo babetinama. Svakome od njih, po odbijanju, princeza je dala nevidljivu iskru stalne ljubavi prema njoj tako da su prinčevi odlazili dvostruko nesretni: odbijeni i zaljubljeni. Pa iako je ohola princeza imala štošta, imala je lijep kabrio, kupovala je odjeću u Max Mari, mirisala je na najdivnije francuske parfeme, uvijek je bila centar događaja i svi su se jatili oko nje, ona je ipak osjećala da nije našla svoga princa i da joj nijedan ne pristaje. Nije tražila seks nego ljubav, ali nije znala kako kada su svi bili bez veze. Zaigralo bi njoj srce na puno njih, čak i na trojicu u jednome danu, ali razum bi joj uvijek našao ama baš svakome neku manu. I tako je ohola princeza bila mlada, lijepa, pametna i nesretna. Jednom je pošla na neki svoj fensi izlet i lutajući važnim europskim gradom, u muzeju je naletjela na vilu suđenicu. Bila je to neka stara, opaka baba, ali jako mudra i, začudo, otvorena srca prema našoj oholoj princezi. Kako su obje govorile po četiri-pet jezika i bile obrazovane na najboljim 35

koledžima, brzo su našle zajedničke teme pa su stale ispred Apolona i Dafne... Tada joj se princeza požalila da nikada neće naići na svoga princa. Na to joj je vila rekla kako će joj ona pomoći da zauvijek ostane mlada i lijepa te da će jednoga dana naletjeti njezin princ... jednostavno mora. Ohola princeza nije znala da je to istovremeno i kazna. Kad je došla kući, princeza je zaspala i probudila se kao kameni kip: lijepa, zauvijek mlada, sa svojim mislima, za stotine i stotine godina. Oh, koliko se pokajala princeza kada su oko njezina kipa trčkarale druge mlade princeze, vesele, neobuzdane, sretne, pune leptirića u trbuhu. I koliko je generacija tih mladih, lijepih princeza samo otišlo sa svojim prinčevima koji su bili i ovakvi i onakvi, a naša je kamena princeza plakala i plakala, ali to nitko, ama baš nitko nije ni znao ni vidio. Ostao joj je Sartre i ponešto Camus s kojima je plakala nad svojom strašnom sudbom kletom... Tada je, jednog dana, pod njezin kip došao princ-pjesnik. Nije, doduše, bio pjesnik po zanimanju, bio je neki kirurg ili pilot transatlatika, ali je volio pjesnike i mudrost pjesništva. Jednostavno je zaplakao pored njezina kipa želeći je tek poljubiti. Ali kipove se uglavnom ne ljubi, zar ne? Ona je tada odjednom osjetila silnu čaroliju, osjetila je kako bi dala stotinu ovih mramornih života, i stotinu Heideggera i Jaspersa, i tri diplome s uglednog koledža, i svu svoju popularnost, postala bi stara, ružna i krezuba, čak i glupa, ma neka i svi znaju da ima problema s probavom, ma sve bi dala samo da bude s ovim čovjekom... Kako je čarolija počela, tako je i završila. Ona je odjednom ustala sa svoga postamenta. Od tada do dana današnjeg ona i princ žive sretno, imaju puno djece, unuka i praunuka. I da, i dalje je zanimaju i Heidegger i Jaspers, govori četiri-pet jezika, ali sada je sretna.

Sadržaj

Roma Đurić: Maštanja... knjige i snovi Jadranka Cvetkovska: Lopta Biserka Dunić: Nora Tihomir Duvnjak: Cirkus 1976. Đurđa Mihić-Čivić: Duh u hodniku Robert Vrbnjak: Vrijeme do polijetanja Jelena Sarajlić: Balerina Milan Zagorac: Bajka o oholoj princezi

5 7 11 15 17 23 31 35

Fotografije Hazim Begović: br. str. 31 Biserka Dunić: br. str. 6, 12, 13, 14, 19, 26, 30, 34, 37, 40, 41 Tamara Modrić: br. str. 15, 29, 30, 34 Wolf Kopičić: br. str. 10

Priče nikada ne mogu biti do kraja ispričane. One žive u nama, oko nas, za nas. Zato nećemo reći zbogom nego do ponovnog susreta...