Sutra je novi dan

ana lukťić

sutra je novi dan

Ana Lukšić: Sutra je novi dan Ana Lukšić © 2013.

Studio TiM © 2013.

Biblioteka Objavi knjigu, knjiga 10 Izdavač [studio TiM] V. Babić 2, Rijeka tel. (fax) 051/677-196 www.studiotim.hr Priprema materijala Tamara Modrić, studio TiM Naslovnica fotografija: Biserka Dunić ISBN 978-953-7780-26-5

Ana Lukšić

Sutra je novi dan

[studio TiM] Rijeka, 2013.

Sutra je novi dan

Predgovor

Ovu sam knjižicu pisala iz duše. Misli su mi navirale brzo, čak prebrzo. Željela sam iz prve ruke ispričati kako izgleda život nas roditelja s ovisnicima. Teško je biti normalan u takvoj situaciji. Često nas na televiziji, radiju ili na raznim predavanjima zasipaju tim temama, ali samo mi znamo kako je stvarnost drugačija od teorije. Nisam željela uplašiti novopečene članove Kluba roditelja djece ovisnika. Htjela sam im samo ispričati neke pojedinosti kako bi znali da nisu sami, da se to i drugima događa. Želim ih upoznati s nekim pojavama koje su svojstvene svim ovisnicima, pripremiti ih na iskušenja koja ih očekuju. Možda će im moja saznanja koristiti da se lakše nose sa svojim problemom. Voljela bih pomoći nekim roditeljima svojim iskustvom, spoznajom da samo zajedno s bračnim drugom krenu u bitku s opasnim protivnikom. Teško je izbjeći prigovaranja, nepotrebna optuživanja, zataškavanja...

Mnogi su brakovi propali zbog nemoći roditelja da problem zajedno prebrode. Učinite sve da se to i vama ne dogodi. Ne trošite snagu u sažalijevanju nad sobom.

Mi nismo krivi što su naša djeca takva, ali kada već jesu, moramo s time živjeti. Ovisnost je bolest, teška bolest čije je izlječenje dugotrajno i neizvjesno. Što prije to shvatimo, lakše nam je. Nađite neku srodnu dušu, razgovarajte, razmjenjujte iskustva jer bit ćete jači. Radite na sebi jer će vam trebati mnogo snage, živaca, strpljenja... Samo ako ste vi dobro, psihički i fizički, imate snage pomoći svom djetetu. Šećite, meditirajte, nemojte se uvući u kuću jer ćete upasti u klopku depresije. Ne ulazite u nepotrebne sukobe sa svojim ovisnikom iz kojih ćete izaći poraženi. To će vam samo pojačati osjećaj nemoći. Pronađite način koji vam pomaže da se osjećate bolje. Nemojte mu podilaziti jer će vas iscijediti do iznemoglosti. Što ga prije uvjerite da je to njegov problem, ali da 5

Ana Lukšić

ste spremni pomoći mu, i to samo u situacijama kada to držite potrebnim, bit će vam lakše. Vaše će dijete prije zaključiti da niste spremni plaćati njegove dugove, trčati na policiju kako biste ga što prije izvukli, jadikovati nad njegovim stanjem. Tada se možete nadati da će možda uspjeti.

Ne činite pogreške koje se ponavljaju i kod drugih roditelja. Učite na tuđim pogreškama! Želim vam puno uspjeha!

Zahvaljujem se suprugu, svojoj sestri i prijateljici koji su me bodrili u pisanju te mi davali sugestije i podršku da dovršim ovaj rad. Hvala vam!

A. L.

6

Sutra je novi dan

Klub zabrinutih mama

Kako sam već dosta dugo majka ovisnika, osjetila sam da bih trebala pomoći nekim zabrinutim majkama koje se suočavaju sa sličnim nedaćama, a još ne znaju što ih zapravo čeka. Kako im pomoći?

Mislila sam da ću im iskrenim razgovorom o tome što smo do sada moj suprug i ja doživjeli sa svojim sinom, otvoriti oči. Moje bi im iskustvo moglo pomoći da lakše shvate često nerazumljivo ponašanje svoga djeteta i pokušaju ga navesti na pravu odluku, navesti ga da shvati o kakvom se problemu, odnosno bolesti radi.

Iako to vrijeme samog početka življenja s ovisnikom u kući želim zaboraviti, moram priznati da sam tada, prvih godina, poslovno bila najaktivnija: napredovala sam i radila kao da kod kuće nemam nikakvih briga. Bilo me je svuda. Bilo gdje bilo je ljepše nego kod kuće. Nakon prvotnog šoka, izbezumljenosti, čekanja čuda, nevjerice da se to nama moglo dogoditi, shvaćanja i prihvaćanja stvarnosti ma kakva bila, krenuli smo u akciju.

Prošle su pune tri godine otkako smo suprug i ja shvatili da je rješenje naših problema u komuni. Odlučili smo tamo odvesti našeg sina Željka. Da bismo u tome uspjeli, bilo je potrebno puno zajedničkog uvjeravanja, prisile uz prijetnje izbacivanja iz stana, podilaženja, odstupanja od nekadašnjih normi ponašanja, prilagođavanja novonastaloj situaciji... Ukratko, svega. Snalazili smo se kako smo mislili da je tog trenutka najbolje. I moguće.

Shvatili smo da je krajnji čas natjerati ga da se trgne iz kolotečine i da promijeni način života, a to smo mogli postići samo upornim pritiskom koji nije mogao izdržati, pa će, nadali smo se, na kraju morati popustiti. To se i dogodilo. Pokušali smo ga navesti da shvati kako je bolestan, da dosadašnje metode nisu bile uspješne i da treba pokušati liječenje u nekoj terapijskoj zajednici. Sva njegova uvjeravanja kako on vlada situacijom, kako će se sam izliječiti, ka7

Ana Lukšić

ko je ovo posljednji put, kako metadonski tretman privodi kraju, sve je to bilo samo hrpa laži, izmotavanja, odugovlačenja...

Tek tada, nakon tog razdoblja, željela sam upoznati neke mame koje imaju sličan problem. Do tada sam bila zatvorena, nitko izvana nije smio znati za moju “sramotu”. Željela sam o tome govoriti, ali sam poštivala želju svog supruga Andreja da se to drugima ne spominje. Bilo je samo nekoliko ljudi s kojima smo razmjenjivali svoja iskustva i strahove. I otac mi je u međuvremenu umro ne znajući za Željkovu bolest. Ni moja mama nije shvaćala o čemu se radi. Ponekad bi znala reći: “Ma nije valjda drogeraš?”

“Mama, što ti pada na pamet!” odgovorila bih joj i tako umirila njezinu sumnju.

Bila sam uvjerena kako sam usamljena, kako nitko u blizini nema sina s takvim problemom, kako nikome nije tako teško kao meni.

U našoj su ulici samo alkoholičari. I to je loše, ali ne tako strašno, mislila sam, kao ovisnost o drogama.

Mislila sam da nas je malo.

Prevarila sam se!

8

Sutra je novi dan

Majino zlato

Uspjela sam se povezati s jednom zabrinutom Majom koja više nije znala što bi. Kada je odlučila upoznati se sa mnom, znam da joj je svega bilo do grla. Sin joj je bio na liječenju Metadonom. Kod njega je često boravila djevojka iz drugoga grada. Maji je bilo čudno kako joj roditelji dozvoljavaju da bude tako dugo i često s njime, ali nije ništa poduzimala kako bi se i upoznali. Ona ih je hranila i tetošila nadajući se njegovom skorom izlječenju. Potrošila je puno novaca i živaca. Bila je iscrpljena privikavanjem na novonastalo stanje.

Kada smo se prvi put susrele, ja sam joj pričala o svom sinu Željku. Bila sam sretna što smo ga uspjeli privoljeti na liječenje u talijanskoj komuni Lautari. Bila je to prava koincidencija; tata i sin donijeli su isti propagandni letak te komune. Razlika je bila u tome što je Željko mislio da samim letkom rješava problem, dok smo mi tražili akciju. Htjeli smo istoga časa zvati Italiju. Shvatili smo, ako propustimo tu priliku, sve ćemo izgubiti. Njemu se nije žurilo, nije očekivao da ćemo mi tako žustro reagirati. Do sada je govorio sve najgore o našim hrvatskim komunama koje su najčešće bile vjerski orijentirane, a mi tako nismo živjeli. Ova mu se činila nekako svjetskom. Kako je reagirao na naše uporno navaljivanje? Morao je pristati. Još uvijek je u njegovoj zatrovanoj glavi obitelj nešto značila. Makar malo. Htio nam je dokazati da se želi izliječiti. On je, na našu sreću, bio jedan od trojice Hrvata koji su tamo dospjeli.

U toj je zajednici boravak štićenika izvrsno organiziran. Liječe se radom, prva dva mjeseca borave vani na zraku, a kasnije biraju od ponuđenih poslova onaj koji im odgovara.

Nauče talijanski, usvoje novo zanimanje, steknu radne navike... Čak im i cigarete ne oduzmu odmah po dolasku.

To je ovisnicima jako važno.

9

Ana Lukšić

U početku dobivaju po deset cigareta dnevno i onda ih polako smanjuju. Pravila komuniciranja s rodbinom su jasna. Prvih šest mjeseci s njima se ne može osobno razgovarati.

Jednom mjesečno mogli smo kontaktirati telefonom i čuti kako mu je. Nama je dodijeljena psihologinja s kojom smo se tamo upoznali. Određen nam je dan kada ga možemo zvati – jedna srijeda u mjesecu. Mogli smo razgovarati talijanskim ili engleskim jezikom. Štićenici se ne mogu odmah ni dopisivati ni sa kim; mogu tek kada to zasluže. Tako sam preko telefona saznala da se dobro snašao u novoj okolini. Nakon mjesec dana saznala sam da želi talijansko-hrvatski rječnik kako bi bolje komunicirao s ostalima; idući ga je put uhvatila nostalgija za materinjim jezikom pa je poželio neku knjigu na hrvatskom; viceve. Poslali smo sve, sretni jer napreduje.

U početku nam je bilo čudno zašto ne možemo razgovarati izravno sa svojim sinom. Sada shvaćamo da to ne bi bilo dobro. Kad bismo ga čuli skoro nakon dolaska, brzo bi se vratio kući. On bi se jadao i kukao, a mi bismo popustili i rekli mu neka se vrati kući.

Ovako on mora, odmah nakon dolaska, potpisati da je tamo došao dragovoljno.

Od jutra do večeri štićenicima je dan ispunjen tako da se ne osjećaju umorno, ali da im nipošto ne bude dosadno. Tako neće previše misliti na drogu. Prvih četrnaest dana je najteže. Zbog toga im je dodijeljen pratilac koji nešto malo zna govorni jezik novoga člana. On mu je kao sjena. Stalno je uz njega dok ne prevlada krizu.

Tada se provodi pravi prekid uzimanja bilo kakve droge i Metadona. Ako lažu da su završili s terapijom, da su čisti, još im je teže.

Tada se oslobađaju fizičke ovisnosti.

Preostali boravak u komuni usmjeren je na oslobađanje od psihičke ovisnosti. Radna je terapija najuspješnija. Ustraje se na izboru aktivnosti kojima se nisu bavili kod kuće. Zvuči čudno, ali se pokazalo djelotvornim.

Postotak uspješnosti izlječenja u ovoj komuni je 80 posto. Svaki se roditelj nada da će njegovo dijete biti u toj skupini, da će uspjeti. Mi smo, poznavajući svog sina, vjerovali da bi se on najbolje 10

Sutra je novi dan

osjećao u komuni nakon određenog obveznog razdoblja, kao radnik te zajednice. Tamo bi se osjećao važnim u svojim očima, bio bi u skupini istih, poznavao bi problem i mogao bi pomoći novim ovisnicima.

Maji sam savjetovala da svoga sina pokuša nagovoriti na komunu odmah sada, kada je najbolji trenutak za uspjeh.

To je, rekla sam joj, najbolji način da se izliječi. Slušala me s nevjericom. Bila je uvjerena da njezinom sinu ne treba komuna. Nedavno sam, međutim, čitala ispovijedi nekih ovisnika i gotovo se svi slažu da bi bilo najbolje da su ih roditelji odmah poslali u neku od terapeutskih zajednica.

“Još malo pa će biti na kraju s Metadonom”, rekla je nadajući se da je to završetak njezinih muka.

Kada sam joj pričala kako se moj sin ponašao u posljednje tri godine, ona je negirala sličnost i odbacivala pomisao da se i njezin tako ponaša. Nije on još u toj fazi. On je dobar. Da bi završio s terapijom, kupili su mu skuter. Nije važno što su digli kredit, vjerovali su da će opravdati njihovo povjerenje (kasnije je založio skuter da bi podmirio dugovanja dilerima; tome se nije nadala).

Bila sam kod nje u stanu. On je ležao na trosjedu i drijemao.

Pored njega, na stolu, stajao je mobitel, voće, skupi sokovi. Govorila je tiho da ne probudi svoje “zlato”. Kada bi nešto zatražio, tepala mu je dok mu je to dodavala.

Vidjela sam slijepu majčinu ljubav. Bio mi je dovoljan jedan pogled na njega da shvatim u kakvom je stanju. Žao mi je bilo što nije shvatila da neće sve lako i brzo završiti. Razgovarale smo telefonom gotovo svake nedjelje. Izmjenjivale smo strahove, želje, nade... Često je bila zabrinuta. Teško joj je bilo snaći se u toj novoj situaciji. Njezin je sin želio posjetiti svoju djevojku. To je i učinio.

Brinula se kako će se jedan devetnaestogodišnjak snaći u drugom gradu. Tražila je moju potporu i potvrdu kako je u redu što ga je pustila. Očekivala je da s njom dijelim nadu kako će se brzo i sretno vratiti. Što se dogodilo, nije mogla ni zamisliti. Uhićen je u vlaku sa 100 komada Ecstasyja. Šok ju je pogodio poput munje.

11

Ana Lukšić

Ispostavilo se da ni majka njegove djevojke nije znala gdje je njezina kći provodila dane. Bila je uvjerena da je kod prijateljice u nekom drugom gradu. Što li činimo kada svojoj djeci ovisnicima kupimo mobitel?

Nikad ne možemo biti sigurni gdje se oni nalaze u tom trenutku. Oni nas “vozaju” na sve moguće načine. U tome su zaista pravi stručnjaci.

I naš si je sin kupio mobitel svojim zarađenim novcem koji se brzo topio. Kako je on “najpametniji”, nije plaćao pristigle račune.

To rade samo budale, bilo je njegovo mišljenje. Koliko smo se samo nervirali zbog toga. Kazne su dolazile s kamatama. Zvali iz HT-a, slali opomene pred tužbu. Uspjeli smo mu zaplijeniti mobitel, a on je čak našao kupca, pa smo jedan dio računa mogli podmiriti. Od tada nema mobitel.

Susretali smo se s mnogim glupostima vezanim uz birokraciju.

Kad je otišao u komunu, pokušali smo dati nalog da mu kući ne dolaze izviješća o stanju na tekućem računu, kako ne bismo još dodatno plaćali mjesečnu naknadu za vođenje računa. Išli smo nekoliko puta u banku s potvrdom na kojoj je pisalo da je u komuni. Uporno su tražili da on osobno dođe predati taj nalog. Mi smo ponavljali da ga nema, da je na liječenju, da se neće tako brzo vratiti. I stoga smo tražili od banke da nam ne šalje, tj. ne naplaćuje izviješća, no sve je bilo bezuspješno. Što bi tek bilo da smo tražili da se zatvori račun? Tako je uspio prikupiti određeni minus.

Kad se vratio, otišao je u banku, platio deset kuna da mu odgonetnu PIN, podigao dozvoljeni minus od tisuću kuna i tim novcem platio neku kaznu. Sada je minus još veći. Opomene stižu. Stiglo je i rješenje o tužbi od strane banke. Ovih dana mogu očekivati ovrhovitelje da dođu u moju kuću, po stvari koje nisu Željkove, zbog minusa koji smo mogli spriječiti. To se može dogoditi samo kod nas! Zar ne bi trebala postojati nekakva klauzula o ovisnicima i njihovoj neodgovornosti?

Ovako se može dogoditi da nama, koji s tim nemamo veze, dođu zaplijeniti stvari kućanstva. Toliko o birokraciji. Zbog takvih nepotrebnih problema treba na vrijeme reagirati. Ako sumnjate da 12

Sutra je novi dan

vam je dijete ovisnik, ne dajte mu bankovne kartice, punomoći, ne trudite se osigurati ga jer vam se može dogoditi da vam banka “sjedne” na policu koju vi uredno uplaćujete, a sve zbog neodgovornog dugovanja vašeg djeteta.

Mi smo donekle “sretni” roditelji jer smo ipak uspijevali neko vrijeme djelovati tako da nas Željko posluša. Kad se nakon pet mjeseci vratio iz komune kući, znali smo da s tim više ne možemo računati.

Od tada sam izgubila svu preostalu nadu u njegovo izlječenje.

Vratio se s objašnjenjem: Neću ja njima badava raditi. Pametniji sam ja. Radit ću za sebe, a ne za njih. Oni će se bogatiti na moj račun?!

E, neće majci!

Shvatili smo da je njegov vrijednosni sustav poremećen. Nije spoznao pravu bit zajednice. Tamo je bio i radio za svoje zdravlje, za sebe. Trebao je prihvatiti sebe i biti zadovoljan sobom. Da je to usvojio, ne bi mu trebala droga. Rad je bio u službi terapije.

Cilj života u komuni je odgojiti slobodnog čovjeka, a to se ne može preko noći.

On to nije tako shvatio. Bio je uvjeren da ga izrabljuju i da će sam bolje proći. Znali smo da se više nikada neće tamo vratiti. Ljudi misle da je ovisnike najlakše tamo odvesti. Kažu: Zbog čega ga ne pošaljete u komunu?

Moj odgovor uvijek je isti: Nije on kovčeg.

Koliko razgovora, uvjeravanja i prijetnji treba izreći ne bi li ih se navelo da sami odluče pristati ići u neku zajednicu. Kada i odu, nismo sigurni koliko će ostati jer samo o njima ovisi koliko će se zadržati. Sve vrijeme dok je tamo, strepimo kako mu je, hoće li izdržati, je li se vratio... Pet mjeseci sam se sa zebnjom vraćala kući gledajući iz automobila prozor njegove sobe. Kad je bio kod kuće, rebrenice na prozoru redovito su bile zatvorene. Ovisnici ne vole svjetlost. Smeta im.

Najčešće spavaju danju, a tada žele umjetnu noć. Kasnije, ni noću ne vole nikakvu izvanjsku svjetlost jer ne mogu spavati.

Vratimo se mojoj Maji. Više se ne čujemo. Moj se sin neslavno vratio iz Italije, a njezin iz zatvora. Što je s njim, ne znam. Primi13

Ana Lukšić

jetila sam da ljudi nerado priznaju postojeće stanje. Lažu, a to me boli i vrijeđa. Svi žele da i drugi vjeruju kako su njihova djeca sada dobro, rade, ne drogiraju se... Prikrivamo takvu bolest kao neku sramotu za koju nitko ne smije znati. O nama, roditeljima, loše će misliti, osuđivat će nas, tražiti gdje smo pogriješili. Šutimo štiteći sebe i mislimo kako je sramotno to što nam se dogodilo.

Nedavno sam ga ipak vidjela i to nakon dvije godine. Bio je u društvu neke djevojke koja je jedva stajala na nogama. On je bio življi. Razgovarao je s jednom ovisnicom (bivšom Željkovom djevojkom). Činilo se da se prepiru. Ona je mahala rukama i nešto prijetila dok ju je on smirivao. Govorio joj je: “Znaš moju mamu, ne mogu ti sada to vratiti…” Što zaključiti? Žalosno, ali istinito, Majini problemi nisu nestali. Ni u zatvoru se, vjerojatno, nije uspio riješiti ovisnosti. Tko zna kako se Maja sada nosi s time? Možda je očvrsnula pa joj je malo lakše. Više me ne zove. Nemamo više tema za razgovor (to je, vjerojatno, njezino mišljenje). Ne shvaća da se razmjenom iskustava s nekime tko ima isti problem rasterećuje, pomaže sebi da se lakše snađe u nekoj situaciji jer svi se ovisnici jednako ponašaju.

14

Sutra je novi dan

Biljanine nade

Biljanu nisam osobno upoznala. Igrom slučaja naši su se putevi povezali, a tada smo bile uvjerene kako je to na duže vrijeme.

Biljana je Damirova mama. Slučajno smo se čule telefonom, upoznale se i redovito razgovarale. Djeca su nam odlazila u istu komunu. Morale smo razmjenjivati iskustva u vezi s vizom, raznim dokumentima potrebnim za odlazak, zdravstvenim osiguranjem...

Brinule smo se kakav će dojam ostaviti na Ivana, predstavnika komune u Kopru gdje smo otišli na razgovor. O njemu je ovisilo hoće li ih primiti. Iako smo Željka jedva, u posljednjem trenu, uspjeli izvući iz kreveta, stigli smo na razgovor na vrijeme. U autu je bio mrzovoljan i otresit, kao da smo mi krivi što mora otići iz kuće.

Tamo se pokazao u dobrom svjetlu te su ga odlučili primiti.

Svidjelo mi se kako je Biljana bila energična. Svoga je sina na par mjeseci istjerala iz kuće i cijelom naselju rekla neka ga ne primaju k sebi. Bio je na heroinu. Krao je, nije radio, a trebao mu je novac. Šokirala se kada je vidjela da joj je nestala čak i plinska boca koju je prodao. Više nije mogla trpjeti njegovo ponašanje. Supruga je to jako pogodilo. Muškarci teže podnose saznanje da je njihov sin takav. Odlučili su ga poslati u komunu Cenacolo. Da bi tamo dospio, morali su ići na obiteljske sastanke u Zagreb. Kako je to kršćanski centar, sve je podređeno vjeri. Divila sam im se kako su redovito odlazili tako daleko na zajedničke susrete. Tamo su pravila stroga pa ako se neopravdano izostane, gubi se mjesto.

Kako ipak nisu uspjeli ići na sve sastanke, odlučili su se za našu komunu u kojoj vjera nije primarna. Kada sam s njom razgovarala, činila mi se tako iskrenom, upornom i odlučnom u nakani da Damir ostane u komuni barem tri godine. Zaprijetila mu je da se ne smije prije vratiti jer ga neće primiti u kuću. I bila je uvjerena da će je poslušati. Tvrdila je da sada ništa ne uzima, da je završio s Metadonom.

15

Ana Lukšić

U našem su gradu morali napraviti vizu pa su svratili k nama.

Došli su i njezin suprug i sin. Odmah sam uočila da Damir ipak nešto uzima. Ne znam koga on vara jer to je bilo itekako tako očito.

Bio je sav crven u licu, znojnih dlanova, nerazumljivo je govorio.

Primijetila sam i poznati grč na njegovom licu, crvenilo oko nosa, tamniju boju kože lica... Nadala sam se da će se u komuni izliječiti.

U Italiju je otišao mjesec dana nakon našeg sina.

Biljana je bila vrlo zadovoljna. Mislila je da su spašeni. Brinula je o mlađem sinu kod kojeg je također primijetila simptome ovisnosti. On je imao samo sedamnaest godina. Sada je bio odvojen od brata pa će, mislila je, lakše pozitivno na njega djelovati.

Kad sam je, nakon pet mjeseci, panično nazvala rekavši da se naš Željko vratio, čudila mi se kako sam slaba. Ona ga ne bi primila nazad.

To se njima ne može dogoditi.

Trebala sam ga izbaciti! Sama sam bila u nedoumici što učiniti. I baš tada su mi svi savjetovali da ga ne smijem pustiti u stan. Kako to lako zvuči kada se događa nekom drugom! Jedna me gospođa (nikad je više ne bih zvala) nazvala ubojicom svog vlastitog sina! “Što si umišljate da će ga vaš tanjur juhe spasiti! Van! Van s njime! Nema razmišljanja! Ja svog ne primam! Viđamo se jednom mjesečno.”

Njezin je bio u Cenacolu. Tražila sam da me netko savjetuje, a ne osuđuje. No, vrijeme liječi sve rane.

Točno mjesec dana nakon povratka našeg sina kući, vratio se i Damir svojoj kući. Kad smo se čule, Biljana je bila blaža. Rekla je da je ozdravio, s tatom ide na njivu, ne puši, a drogu, naravno, ne uzima. Dobro pazi na njega i čini joj se da je sve u redu. Svaki tjedan traži od njega mokraću zbog testa na droge.

I mi smo to ranije činili, ali smo brzo shvatili da nas Željko vara.

Jednom je donio tuđu mokraću u vrećici koju je stavio u traperice.

Vrata WC-a bila su otvorena. Nismo vidjeli da je samo izlio mokraću u čašu. Pružio mi je čašu i drsko odgovorio da ću sada vidjeti kako ga nevinog optužujem. Bio je toliko samouvjeren da je tražio 16

Sutra je novi dan

neka mu se ispričam što sam ga krivo optužila. Tek smo kasnije opazili mokru mrlju na hlačama...

Zar to ne zna i ona?

Osjećala sam se glupo. Gdje je ona energična nepopustljiva žena?

Nisam mogla vjerovati da mi laže. Kome? Ja sam joj govorila istinu, a ona meni… Razočarala sam se. Više se nismo čule. Čemu?

Dobro sam se osjećala dok smo bile iskrene jedna prema drugoj.

Sada to više nije isto.

Zbog čega uvijek mora biti tako?

Kao da se sramimo priznati kako smo reagirale. Pa mi smo samo mame. Što god učinile, mislile smo da je tada to bilo najbolje rješenje. Radile smo bezbroj pogrešaka, ali samo živ čovjek griješi.

Od onih koji su najkompetentniji da pruže pravi savjet, nije bilo koristi. Liječnici, nažalost, nemaju iskustva s ovisnicima, osim ako nemaju u kući nekog takvog. Misle da poznaju problematiku, da znaju dati prave savjete, a da mi, roditelji, griješimo.

Tko zna što smo sve zgriješili u njihovom djetinjstvu pa se sada ne mogu nositi sa sadašnjošću, njihovo je mišljenje.

Savjete je najlakše davati kada sami nismo u toj situaciji. Koliko smo sve mogućih savjeta dobili od ljudi koji nisu bili u našoj koži...

A ti prijedlozi, naravno, nisu bili ostvarivi.

Mnogi su nam govorili da bi ga, da su na našem mjestu, potjerali iz kuće, ne bi mu dozvolili da se tako ponaša, morao bi raditi, prijetnjom bi ga natjerali da se pokorava obiteljskom režimu... Uglavnom, ne bi to trpjeli. Nisam sigurna da bi to uspjeli postići.

Ni ja ne mogu vjerovati kako sam se promijenila. I moje su misli bile: Ne bih ja to dozvolila. Danas sam tolerantnija, izbjegavam sukobe, ne pitam ono za što znam da neću dobiti odgovor. Ako se zaboravim i pitam nešto, požalim jer je odgovor tajac ili otresitost. Što si tražila, to si i dobila, najčešće je objašnjenje moga supruga.

Ne trebaš ništa pitati pa ćeš biti zadovoljna.

17

Ana Lukšić

18

Sutra je novi dan

Ivini doživljaji

Ivine doživljaje teško mogu shvatiti. Njezin sin Vedran ovisnik je već šest godina. U početku je svima nama podjednako, a kasnije svatko ima svoju priču. Ona i suprug nekako su uspijevali izaći na kraj s Vedranovim ispadima. U napadima bijesa znao je i fotelju dignuti u zrak prijeteći im da će ih ubiti. Dvaju događaja ne voli se ni prisjetiti, ali mi ih je ipak ispričala. Užasava je vulgarnost.

Njezin joj je sin priuštio i to da je bio optužen za narušavanje javnog reda i mira. Što je radio?

Drogirani, on i njegova djevojka vodili su ljubav goli golcati u veži neke zgrade usred grada. Da stvar bude gora, vrijeđali su i policajce koji su došli na poziv građana. Iva o tome ne bi ništa saznala da mu nije pažljivo pregledavala poštu. Došlo je rješenje suda s novčanom kaznom za taj čin. Nije mogla vjerovati da droga tako utječe... da se potpuno zaboraviš i radiš stvari koje inače ne bi.

Drugi događaj silno ju je potresao. Nakon toga više je nije bilo briga kako će njezin Vedran završiti. Dok je ručao, odjednom je poludio, ustao se, pojurio prema svom ocu i počeo ga mlatiti.

Imao je neopisivu snagu, davio ga je, pritiskao prste u njegove oči, lupao njegovom glavom u zid, kidao mu jaknu, majicu… Iva mu je pokušavala pomoći, ali bezuspješno. Valjali su se po podu.

Njezinom je suprugu preostalo samo da se brani, a i to nije bilo uspješno. Pokušavao ga je smiriti, govoriti mu neka se malo odmore, porazgovaraju, ali sve to nije imalo smisla. Vedran je urlao na sav glas, tjerao oca neka mami viče da je kurva... I dok ovaj to nije rekao, stisak nije popuštao.

Kada su se napokon pridigli, Ivin muž je nekako uspio pobjeći u sobu.

19

Ana Lukšić

Vedran ga je uspio uhvatiti za rukav jakne i za prste. Vrata se nisu mogla zatvoriti. Tada je reagirala i Iva tako što je svom snagom kutlačom lupila Vedrana po ruci. Tog je trena njezin suprug izletio na ulicu. Vedran se još nije smirio. Uzeo je tavu i krenuo van vičući: “Dođi da te ubijem!”

Vani mu tava nije bila dovoljna pa je uzeo neku veliku željeznu šipku i njome jurio ulicom. Iva nije znala što bi.

Odjurila je bosonoga na cestu čekajući tko će se pojaviti. Nakon nekog vremena došao je njezin suprug, krvav, otečenog lica, pokidane košulje. Uspio mu je pobjeći. Nisu znali što će biti dalje, kako se trebaju ponašati, trebaju li zaključati vrata i ne pustiti ga u kuću... No, što bi time postigli?

I mi smo pomišljali da Željku zatvorimo vrata pred nosom, ali smo shvatili da bi ih on vrlo lako provalio i razbio. Tada bismo imali više štete, a on bi i dalje bio kod nas. Kako nastaviti živjeti, pitali su se Iva i njezin suprug. Od tada noću pored kreveta drže izvijač, a vrata spavaće sobe su zaključana.

Kada se navečer vratio, Vedran se čudio zbog čega s njim ne razgovaraju. On se ničega nije sjećao. Je li to moguće? Čovjek se pita kako reagirati.

Treba li zvati policiju, hitnu, koga? Kako se obraniti od vlastitog djeteta pod utjecajem tko zna koje droge? Čovjek stvarno ne zna kako reagirati. U glavi ti nešto govori da nije normalno zvati policiju kako bi se obranio od svog vlastitog djeteta, ali kad je opasnost tako velika da se bojiš za svoj život, misliš da je to jedino rješenje.

Hvata te panika da ćeš učiniti nešto strašno i da će te to pratiti cijeloga života. Nitko tko to sam nije proživio, ne shvaća da je roditeljima život često u opasnosti. Mi smo to shvatili i ne upuštamo se u nepotrebna prepucavanja i ispitivanja. Koliko dugo roditelji takve djece mogu biti normalni i zdravi?

Ja znam da sam zbog našeg sina izgubila imunitet, tlak mi varira, nervoznija sam, iako meditacijom to nastojim prevladati, deblja 20

Sutra je novi dan

sam. Neke mame budu po nekoliko mjeseci na bolovanju. Opadne im imunitet, pobolijevaju od svojih starih bolesti, živčani sustav im oslabi, postaju histerične. I ja se ulovim u nekakvom čudnom histeričnom smijehu koji prepoznaju oni koji me dobro poznaju.

Ostalima izgledam kao žena koju ni za što nije briga, lijepo joj je u životu, živi bezbrižno, a kod kuće nema problema. Misle da sam hladnokrvna i bezosjećajna.

21

Ana Lukšić

22

Sutra je novi dan

Nada bez nade

Nadu sam upoznala na seminaru koji smo zajedno pohađale. Obje smo krenule na meditaciju. Mene je pogodio stres kad je Željko otišao u Italiju. Loše sam se osjećala, bila sam na bolovanju, što nije uobičajeno za mene, pa su mi preporučili meditaciju kao rješenje mojih zdravstvenih i psihičkih problema. Čula sam da se stres najbolje otklanja meditacijom.

Sjedile smo u kafiću. Razgovor se slučajno poveo o našoj djeci.

Kako sam ja otvorena i iskrena, nisam tajila kakvih problema imam sa svojim sinom. Zanimalo ju je kako smo to primijetili.

Objašnjavala sam joj simptome koji su zabrinjavajući i odmah uočljivi. Promjena u ophođenju s roditeljima, nezainteresiranost za kućne događaje, promjena uobičajenog izraza lica, tamniji krugovi oko očiju i nosa, pojačana želja za slatkišima, oči svjetlucaju, zjenice su ili prevelike ili ih gotovo i nema, promjena u navici jela i spavanja... Zatim, u sobi se pojavljuju čudni papirići koji služe za motanje hašiša ili marihuane. Povremeno teturanje ili pak hiperaktivnost također su znakovi upozorenja. Nakon konzumiranja heroina glas postaje dublji i sporiji. Vrećice limunske kiseline i žličica mogu se naći u džepu neke njegove jakne. Odjednom se pojavila i potreba za raznim tabletama tako da ne možemo prepoznati one “opasne”. Meni je bilo čudno kada je počeo koristiti kapi za oči, a nije ih skrivao. Pojavila se i potreba za dugotrajnim zadržavanjem u zahodu...

Dok sam pričala, Nada je sve više blijedjela. I ona se postupno otvorila te počela toga časa uočavati slično ponašanje kod svoga sina. Radio je, imao dobru plaću, a svakodnevno je od nje tražio za autobus. Dolazio je crven u licu, umoran... Čudno joj je bilo kada se jako opekao zapaljivim benzinom i to shvatio kao ogrebotinu. Malo se očistio i obrisao. Prebrzo mu je nestajao novac. Do sada joj to nije bilo tako neobično.

23

Ana Lukšić

Idućeg dana, nakon našeg razgovora, uspjela ga je uvući u auto.

Vozili su se naseljem sat i pol sve dok joj nije priznao na čemu je.

Tek tada ga je iskrcala. Nije mogla vjerovati da se drogira. Što mi je rekla?

Kao i mnoge mame prije nje mislila je da je na početku, a priznao je čak i heroin. Bila je očajna, željela je čuti istinu. Ali istinu kakvu joj je on plasirao. Sada, rekla mi je, naravno, uzima samo marihuanu. Obećao joj je da se više neće drogirati. To svi kažu. Od uzbuđenja je skoro vikala pa su se neki u kavani stali okretati prema nama. Bila je ogorčena na suseljane u svom kraju jer je nisu upozorili na problem.

Nisam sigurna kako bi reagirala da su to učinili. Tako je teško miješati se u tuđe probleme. Ni nama nije bilo drago kada su nam govorili što Željko radi. Možda smo tako reagirali jer smo odmah znali za njegov porok. Nije ugodno čuti nešto čega nas je sram, strah... Ljutili smo se i kada su nam dolazili govoriti što im je učinio. Kasnije, mnogo kasnije, postali smo imuni na to. Znali smo reagirati ovako: “Zašto to nama govorite? On je punoljetan i sam odgovara za svoje postupke. Mi s time nemamo ništa. S njim rješavajte probleme. Kod nas samo stanuje.”

Uvidjeli su da ne reagiramo i sada nas ne zamaraju pričama o njemu.

Nada od šoka nije mogla realno sagledati stvari. To novo otkriće, očajno iskustvo koje je tek bilo pred njom, plašilo ju je kao i sve nas prije. U očaju je vjerovala kako će on odmah prestati s uzimanjem bilo kakve droge, iako je bila svjesna da to ne ide baš tako lako. I nju je čekala borba na koju nije bila spremna. Čule smo se još nekoliko puta. Nije mogla govoriti da je ukućani ne čuju. Jednom mi je ispričala kako su ga potjerali iz kuće.

Noćima je slušala njegovo zapomaganje da ga puste u kuću. Popustila je nakon mjesec dana.

“Sada, naravno, ništa ne konzumira, dobar je, radi.”

Kako bih voljela da je to istina.

24

Sutra je novi dan

Nitko nije tako naivan kao roditelj kada je njegovo dijete u pitanju.

Ni nju više ne čujem. Ne znam što bi mi sada, nakon godine dana, rekla. Osjećam se nelagodno jer znam da će mi pričati ono što želi da je istina. Tko sam ja da mi se povjerava? Sada to treba ostati samo u najužem krugu obitelji, a one trenutke slabosti dok mi se povjeravala treba zaboraviti. Što je sve do sada proživjela?

Osjećam se starom i iskusnom nakon toliko godina suživota s ovisnikom. Čini mi se kao da sam daleko ispred svih koje poznajem. I zato mi je teško gledati “početnike” u njihovoj borbi, gledati njihove očajničke pokušaje da učine nešto drugačije od nas koji nismo uspjeli. Jer svaki “novi” roditelj živi u uvjerenju da će njegovi koraci biti oni pravi, oni koji će dovesti do pobjede nad tim zlom koje se zove O V I S N O S T! Želim im puno snage, energije i uspjeha u onome što budu činili.

Nadam se da će pronaći bolje metode od nas koje će ih dovesti do smirenja, normalnog suočavanja s istinom, te da će imati više snage ustrajati u nastojanju da iskorijene to zlo. Možda će uskoro naše društvo i medicina pronaći učinkovitija sredstva i načine kako smanjiti porast narkomana. Kako bi bilo lijepo kada bi pronašli metode kako što brže izliječiti velik broj sadašnjih ovisnika koji bi mogli nastaviti živjeti punim životom. To bi bilo lijepo. Ali... je li moguće kada znamo tko sve ima koristi od trgovine drogom?

25

Ana Lukšić

26

Sutra je novi dan

Blankino sunce

Blanki se cijeli svijet vrti oko njezinog sina Igora. On je središte njezinog života. O njemu joj nitko ne smije ništa ružno reći. A toga bi bilo i previše... Ima 31 godinu. Nikada legalno nije bio zaposlen.

Na sebi ima samo “markiranu” odjeću, dok se mirisi skupocjenih parfema šire oko njega. Vozi dobar automobil, a dok ga nije imao, redovito su stizale kazne za vožnju bez dokumenata. Mamica je uspjela nagovoriti supruga da to uredno podmire. Mučili su se radeći kako bi njemu ugodili. Uvjerena je da on to cijeni i da je voli najviše na svijetu.

Igor je još u maloljetničkoj dobi imao problema s krađom. I njezin je stan često obilazila policija. I dok su sinovi njezinih poznanica bili ovisnici, njezin je bio lopov. Doimala se zadovoljnom, osjećala se njezina superiornost nad drugima jer je njezin sin, u odnosu na ostale, bio “čist”. Nije se drogirao, nije ni pio. U protivnom ne bi mogao uspješno obavljati ono čime se bavio. Teško se može shvatiti kako je mogla biti zadovoljna. Opravdavala ga je tvrdeći kako svakoga dana na televiziji i u novinama gledamo političare-lopove.

Pa što ima čudno u tome da i običan narod krade? Zbog toga što živimo u takvoj zemlji, nitko joj ne smije prigovoriti “zanimanju” njezinoga sina. Kakva je to zemlja u kojoj njezin sin ne može naći posao?! Što mu drugo preostaje negoli da se snalazi. Uza svu brigu o njegovoj budućnosti, nastoji mu dati sve što može i u sadašnjosti.

Trenutačno joj je najvažnije urediti njegov stan kako bi što bolje uživao u svom domu. I posljednju paru dat će za njega.

Mnogima nije jasno kako može živjeti u uvjerenju da je on dobar, da ne vidi čime se bavi.

Ona je vrlo inteligentna osoba, ali je oko sebe stvorila umjetnu klimu savršenstva. I to za vanjski svijet. Očito je da se više ne snalazi u stvarnom životu, već živi u svom imaginarnom.

27

Ana Lukšić

S jedne strane brine o tome kako on živi, a s druge mu omogućava da je cijenjen i priznat u njihovom domu.

Kako se osjeća kada krene spavati? Pomisli li ikada kako se njezino dijete ponaša? Odobrava li njegovo ponašanje? Shvatili ste čime se on bavi, zar ne?

Zbog čega o njemu pišem?

On se bogati na našoj djeci. Zajedno s prijateljem bavi se dilanjem svih vrsta droga. Imaju krug svojih “klijenata” i ne boje se da će ih netko od njih izdati jer ih svakodnevno trebaju. Priča se da imaju i oružje...

Kako vjerovati da Blanka o tome ništa ne zna? Kako ga može bez straha primati u svoj dom? Zna li kako je on bahat, grub, promućuran? Do sada je uspijevao izbjeći zakonu, ali ako o njemu kruže takve priče, vjerojatno ni policija nije bez njegova podebljeg dosjea. Ne zna se čekaju li neki njegov veći kiks ili im je doušnik?

Kako je samouvjeren i drzak, ništa ne bi bilo neobično.

No, vratimo priču unatrag. Naime, Iva od svoga sina ne može ništa doznati. Vedran je jednom zbog njega bio nekoliko sati na ispitivanju u policijskoj postaji i nije ništa odao. Kako može očekivati da bi majci išta rekao? Ona ne pripada “povjerljivim osobama”. Nedavno je Vedran došao sav uznemiren i uplašen tvrdeći da su ga htjeli upucati.

“Tko bi te upucao?” čudila se Iva. “Dječica tvojih prijateljica. A onoga smo hranili… a sada bi me upucao samo zato što sam ga slučajno zakačio rukom. Mater im njihovu! Zato što se ne drogiraju, misle da smo mi smeće. Sigurno je bio na kokainu, a ne, kao mi, na njihovom Ecstasyju.” Što se zapravo dogodilo? Vedran je pokazivao neki zahvat rukom i slučajno pogodio u nos ovog drugog.

Taj se razljutio, krenuo prema autu namjeravajući iz njega izvaditi oružje, psujući mu pritom mater. Vedran mu se ispričao i rekao neka ga slobodno udari, neka mu vrati pa će biti izjednačeni. Smirio se tek kada ga je Igor nagovorio da ne plane još jače.

28

Sutra je novi dan

To je Iva mogla zaključiti iz ubrzanog monologa svoga sina. Kad je počela nagađati o kome se radi, odmah je to porekao.

Odanost (ili strah) je prevelika.

Radije će trpjeti da ih se prebije negoli odati svog dilera.

29

Ana Lukšić

30

Sutra je novi dan

Irenine sumnje

Irena je moja sestrična. Iako smo kilometrima udaljene, dobre smo prijateljice. Godinama sam joj pričala o svojim problemima sa Željkom. Uvijek je bila spremna dugo sjediti pored telefona i slušati me. Tada mi je to bilo najpotrebnije. Bilo mi je lakše kada sam istresla sve događaje koji su me potresali. Nije me mogla razumjeti jer nije bila u mojoj koži. No, znala sam da se na nju mogu uvijek osloniti. Nadala sam se da ona neće nikada biti u sličnoj situaciji. Kako sam se prevarila... Njezine sumnje su se pojavile kada se njezin sin Luka počeo čudnije ponašati. Bio je bez posla, spavao dokasna, izbjegavao ručati u dogovoreno vrijeme, osornije se ophodio s njom, omalovažavao vrijednosne stavove koji su donedavno bili i njegovi. Povlačio se sve više u svoju sobu koju nije održavao urednom, stekao prijatelja kojega nije doveo kući, iako je to do tada redovito činio. Razočarao se u novom poslu koji ga nije zadovoljio. Postavio si je prevelike ciljeve koje nije mogao ostvariti.

Nije želio raditi ono u čemu je bio uspješan. Da stvar bude gora, prekinuo je s djevojkom. Spava, gleda televiziju, nezadovoljan je...

Irena ga već duže vrijeme pomno promatra. I ona je nezadovoljna onime što vidi. Dugo se bori s tom spoznajom, ali još nije uvjerena.

To je njoj još uvijek nezamislivo. Nada se da je vjerojatno u krivu, ali simptomi su joj sumnjivi.

S nama o tome dugo nije govorila vjerujući da će se njegovo ponašanje popraviti i potvrditi joj da su njezine slutnje bile neopravdane. Kako se to nije dogodilo, odlučila je s nama podijeliti svoje sumnje.

Ne znam što je od nas očekivala. Vjerojatno čuđenje kako joj je tako nešto palo na pamet. Andrej i ja smo se složili da treba biti zabrinuta.

Ako itko ima iskustva u tome, to smo mi. Naša agonija traje već više od sedam godina. Naš Željko je uvjeren kako će se izliječiti.

31

Ana Lukšić

Ja, nažalost, ne dijelim njegovo uvjerenje. Toliko Metadona koje godinama svakodnevno konzumira ne može tako lako prestati uzimati. Vraćajući se unazad, ne znam trebamo li biti sretni roditelji koji su odmah, a ne, kao mnogi, nekoliko godina kasnije spoznali da im je sin narkoman. Kako to grozno zvuči! Ja češće rabim riječ ovisnik.

Kada ljudi čuju tu riječ, odmah je povezuju s mršavim, izgladnjelim, ispijenim, prljavim i neurednim osobama. Varaju se. Naš je sin jak i krupan. Sada je češće uredan negoli na samom početku.

Kada je dobro raspoložen, pristojan je, zabavan i šarmantan. Ako ga takvog vide, čude nam se zbog čega se žalimo na njega.

On je krasan. Vi samo umišljate da s njim nešto ne valja, kažu nam oni koji ne znaju za njegovu bolest. Voljela bih ih čuti kada bi s njime živjeli. Kakav bi tada bio njihov komentar? Koliko bi dugo izdržali prije negoli bi pukli? Bi li se osvrtali na komentare okoline ili bi im bilo svejedno? Kako bi se osjećali znajući da u kući imaju bolesnu osobu koja se nepredvidljivo ponaša i zbog koje ne pozivaju goste (naravno, u početku, dok to još nitko ne zna) izmišljajući bezbroj razloga, osjećajući se izoliranima i obilježenima, a da za to nisu osobno krivi?

Bi li mogli glumiti da je sve u redu dok je netko kod njih, a čim bi ovi otišli, brzo juriti u potragu za nestalim sinom? Što bi učinili kada bi ga pronašli polumrtvog na hitnom traktu, opijenog parama tekućeg ljepila za parkete? Što kada bi ga našli potpuno nafiksanog u svojoj sobi? Kako bi reagirali?

Bi li znali pravilno postupiti? Bi li ga pustili da umre, da se zapali neugašenim opušcima, da cijelu noć provede u kadi u kojoj je zaspao potpuno drogiran? Bi li izdržali brojeći sate: šesnaest, sedamnaest... koliko ne bi izlazio iz svoje sobe dok bi pred vratima osluškivali miče li se štogod.

Zanima me bi li imali snage satima “razgovarati” s nesuvislim sinom, gledati ga kako naočigled propada, kako se srozao i kako s “najpoznatijim” pijancima iz ulice provodi sate pred trgovinom, kako se jedva drži na nogama lelujajući, dok se nakon nekog vremena, iznemogao, bez hrane, ne bi naslonio na zid i zaspao.

32

Sutra je novi dan

Kako bi reagirali kada bi došao znojan i hiperaktivan, pod utjecajem Ecstasyja, i jurio po kući veseo i zadovoljan, a vi znate da je pod utjecajem sintetičnih droga? Zar bi bili zadovoljni kada bi vidjeli da se nedugo zatim smirio ili bi shvatili gorku činjenicu da je morao uzeti heroin kako bi smanjio utjecaj Ecstasyja? Kako bi se osjećali shvativši da konzumiranje Ecstasyja dovodi do trajnog uništavanja neurona u mozgu? Takva osoba izgleda kao da je doživjela višestruke moždane udare, a osnovne karakteristike njezina ponašanja su zaboravljivost, rastresenost, nespretnost...

Pamćenje seže u djetinjstvo, dok se događaja iz bliže prošlosti ne sjećaju. Bi li se pitali gdje je nestao njihov sin koji je volio život, zdravu hranu, treniranje u fitness centrima, odlazak na more, jezero, višesatno strpljivo pecanje?

Zanima me bi li odmah povjerovali da se izliječio kada bi desetak dana bio gotovo normalan, tražio posao, išao u sve moguće agencije zbog posla... ili bi i tada bili na oprezu ne vjerujući u bolje dok se to ne dogodi? I ja se ulovim u tome da sam možda previše pesimistična, ali kada stavljam opranu odjeću na sušilo i vidim ogromne rupe od cigareta na potkošuljama i boksericama, osvijestim se.

Kako mogu znati što radi i kako izgleda kad ga nema kod kuće?

Upravo sada sam dobila poruku da ga nazovem kod djevojke. Poruka je krasno napisana, pristojno sročena, a glasi ovako: Mama, molim te, neka me tata nazove hitno na ovaj broj... ili na kućni... Željko.

Kako Andrej nije kod kuće, nazvala sam ga ja. S druge strane javila se njegova Iva. Jedva je govorila, sporo i duboko.

Tražim njega. Ni on ne govori bolje. Želi da mu tata preslika dokumente za posao, ali se sada sjetio da se nije na njih potpisao.

Mogu li mu ja napisati molbu?

“Dogovorit ćemo se sutra!” kažem mu ja.

Znala sam da ne mogu dugo biti zadovoljna. Tko zna koliko su tableta Prazinea popili uz pivu? Više ih i ne skriva. Nekad nisam mogla ni zamisliti da postoje tablete za smirenje jače od 5 mg dok 33

Ana Lukšić

nisam vidjela kod njega u sobi Prazine od 100 mg. Kad ga takvog čujem, odmah u meni nešto klone. Nedavno me srela susjeda i rekla da je njezin sin vidio moga na fakultetu. Čudili su se što tamo radi. Rekla sam joj da je nešto polagao i da namjerava ići na brod, iako ne znam kako će izdržati bez Metadona.

“Krasno, vidiš da se popravio! I mene je neki dan lijepo pozdravio. Djeluje puno zdravije. Ti se previše brineš.”

Kako bih ja bila sretna da je tako! To je najčešće zaključak onih koji kod kuće nemaju takav problem. Ako ga vide da radi nešto dobro, korisno, odmah pomisle da je prestao s ovisnošću, da je ozdravio.

Tako je teško staviti se u našu situaciju. Mi nikada nismo sigurni koji će biti njihov sljedeći potez. I zato smo stalno na oprezu.

Iskustvo me naučilo da se ne opuštam i ne uljuljkujem u sigurnost jer me surova stvarnost brzo osvijesti. Čini mi se (a to znam iz iskustva) da se ne smijem ni razveseliti, ni radovati, ni ikome reći kako sam zadovoljna s njim jer odmah nakon toga slijedi razočaranje. Već me sama pomisao na loše koči u trenutačnoj radosti i zadovoljstvu. Iako naša agonija traje dugo, još se nismo (iako se uvjeravamo da jesmo) naviknuli na izmjenu dobrog i lošeg. Nikada ne znamo koliko loše može biti, kakav će nam novi udarac zadati i kako ćemo ga podnijeti.

Isto proživljavaju i drugi roditelji. Kada šećem s prijateljicom Verom, pričamo o svemu i na kraju je upitam: “Ništa mi ne govoriš kako ti je kći. Je li dobro?” Što mi ona na to odgovori?

“Ne usuđujem se više ni pričati o tome da se ne pokvari. Kad god kažem da je dobro, ona napravi novo sranje pa sam postala praznovjerna. Zato radije šutim. Mislim da je bolje ne izazivati vraga.”

34

Sutra je novi dan

To se događa nekom drugom...

Irena se napokon otvorila i rekla što je tišti. Nedavno je riješila vjenčanje svoje kćeri Karle, pronašla im stan, postala zadovoljna i uzbuđena u iščekivanju potomaka. I kad je pomislila da je sve u redu, uočila je problem u svojoj kući. Zabrinuta je zbog svog sina.

Promijenio se u ponašanju. Izbjegava s njom objedovati, manje komunicira, a kada to i čini, dosta je osoran. Ne radi, ne želi raditi ono u čemu je bio dobar... Razočarao se u novom poslu gdje nije uspio. Postavio si je prevelike ciljeve koje nije mogao ostvariti. Da stvar bude gora, prekinuo je s djevojkom. Spava, gleda televiziju, nezadovoljan je... To sve već znamo.

Odnedavno ima novoga prijatelja o kome Irena ne zna puno.

Tri je dana proveo s njim kod njegovih roditelja na Hvaru. Iduća tri dana bio je kod njega na Trešnjevci. Blizu kuće, a doma nije došao. To joj je stvarno bilo čudno. Primjećuje da se više ne smije kao nekada. Kako ne radi, treba mu novac. Mamu pogađa što i to traži osorno. Ne misli da bi je trebao moliti, nego barem pristojno zatražiti.

Meni i Andreju to miriše na ovisnost. Lukina sestra se ne slaže s nama. Teško joj je prihvatiti da se to njima može dogoditi jer: To se samo nekom drugom događa...

Iako mi je Lukino ponašanje sumnjivo, trebam paziti što govorim.

Nitko ne voli da se njegovo dijete ili brat uspoređuje s nekime kao što je naš sin. Moja sestrična želi da budem iskrena, ali nisam baš sigurna želi li čuti što bih joj rekla. Znam, teško joj je.

Odlučila se na ozbiljniji razgovor s Lukom. On je već predosjećao da se nešto sprema pa je za ručkom bio zamišljen. Odmah se počeo pravdati neka se ne brine, eto, traži posao, sve će on to srediti, 35

Ana Lukšić

samo neka ga pusti na miru (sve već poznato i predvidljivo). Irena se dugo pripremala za razgovor. Bila je spremna na razna izmotavanja. Rekla je kako primjećuje da se s njim nešto događa, da ima problema... Nakon razgovora, obećavši da će ga malo pustiti na miru, Irena je osjećala da je s pravom zabrinuta.

Luka je upozoren. Sada će teško iz njega nešto izvući i pronaći put kako se postaviti prema njemu. I nama je bilo tako.

Kada smo se prvi put suočili sa Željkom i od njega tražili objašnjenje zbog čega se tako neobično ponaša, bili smo osupnuti s uporno tvrdoglavim i pronicavim odgovorima. Tek kada smo mu zaprijetili izbacivanjem iz kuće ako se ne odluči na liječenje, progovorio je. Kada ovisnik progovori, misli da je stvar riješena.

Ne mora se skrivati, slobodan je u svojoj “bolesti”, mnogo toga mu je dozvoljeno. To je njegovo mišljenje. Sada mu je lakše.

A kako je roditeljima? Što oni proživljavaju, kako se nose s tim, njima nemogućim problemom?

Ne volim se ni prisjetiti tih trenutaka. To nalikuje noćnoj mori, ali ona ne traje dugo. A ovo? Stalno živiš u nadi da će to brzo prestati i nestati iz tvoga života. No, stvarnost je drugačija.

U početku se preispituješ gdje si kao roditelj pogriješio, kako nisi ranije primijetio promjene, zbog čega je to baš tebe snašlo, što će reći drugi, kako to sakriti od njih…

Tada nisi spreman slušati savjete drugih koji imaju slično iskustvo. Snalaziš se kako misliš da je najbolje. I tada shvatiš da se trebaš držati bračnog partnera više nego ikada jer jedino on s tobom dijeli istu bol. Pokušavali smo riječima i logikom utjecati na Željkovo ponašanje, ali on često nije prihvaćao ono što smo mu govorili.

Radio je suprotno i uživao u našoj nemoći.

Ako smo mu nešto predložili, to nije palo na plodno tlo. Činilo nam se da uspijevamo, a onda bi opet došlo do zastoja.

I to je to...

36

Sutra je novi dan

U početku nismo bili uvjereni da se radi o ovisnosti. Ako to i jest istina, tješili smo se, to čini samo povremeno.

Posudili smo razne knjige o ovisnostima. Osjećali smo se jadno čitajući ih. Svaki opisani simptom uočili smo kod našeg sina. Više nismo znali što zaključiti. Strah me kada se sjetim kroz što sve moraju proći roditelji “početnici”. Ako je istina da Luka nešto uzima, Ireni neće biti lako. Ovoga trena nisam sigurna hoće li željeti s nama dijeliti svoje sumnje. Poznavajući taj osjećaj, o tome više nećemo razgovarati. Svi ćemo se praviti da je sve u redu. Čak je i moja sestra bila uvjerena kako je s našim sinom sve u redu i da sam bezrazložno nervozna.

Ne mogu prihvatiti da se to i njoj događa. Želim da sam u krivu, da moja intuicija nije utemeljena. Onda se pojavio strah, misao da će me optuživati za moje sumnje, da će naše prijateljstvo nestati.

Nažalost, znam što slijedi. Sada će se kajati što nam se povjerila. Mislit će da bi bilo pametnije da nije načela tu temu, naročito što sam ja odmah izrazila sumnju i upozorila je na podudarnost s ponašanjem našega sina u početcima njegove ovisnosti.

Nedugo zatim zvala je Irena. Napokon me netko spustio na zemlju. Razgovarala je s Karlom i Majom, Lukinom bivšom djevojkom, i obje su uvjerene da Luka nije povezan s opijatima. Sada je malo mirnija. I neka se ne uvrijedim, dodala je, ona cijeni moje mišljenje, ali treba i mišljenje nekoga tko nije subjektivan. Dobro sam shvatila. Trebam se ograditi. Ako je uvjerena da je s Lukom sve u redu i da ima samo psihičkih problema, da je u teškoj depresiji, ja ću to prihvatiti. U sebi samo molim Boga da je u pravu. Osobno mislim da će se prevariti.

Sada će se Luka pritajiti, bit će dobar, uvjerit će je da je sve u redu... do novog razočaranja.

Kako mi je to poznato!

Osjećala sam se kao da me netko ošamario. Koristilo je. Laknulo mi je. Tko sam ja da se nerviram zbog problema koji nije moj?

Zvala sam prijateljicu Adelu. I ona misli isto. Važnije je naše prijateljstvo, moje i Irenino. Neću više ništa komentirati. Neću! Ne smijem!

37

Ana Lukšić

38

Sutra je novi dan

Što donosi novi dan?

Nekoliko dana kasnije nazvala sam Irenu. Veselo se javila jer je Karla s mužem bila kod njih. Pitala sam je kada ćemo se vidjeti.

Karla je vikala da će do petka padati kiša pa ne moramo ništa dogovarati. Mislim da ne želi da se nađemo. Vjerojatno misli da će njezina mama pasti pod moj utjecaj i vjerovati u ono što nije istina nego samo plod moje mašte. U petak je navratila k nama jer je bila poslom u našem gradu. Odlučila sam da je neću ispitivati o Luki ako mi sama ne želi reći. Bolje da mi ništa i ne govori kada ne vjeruje da ovisnost može biti problem. Poznajem sebe. Reći ću što mislim i to neće biti dobro za naš odnos.

Ona je ipak htjela reći kako su protekla ova dva tjedna. Bila je previše uznemirena, oprezna, zabrinuta. Našla se u situaciji da ga stalno promatra, kontrolira, uhodi...

Luka joj se čini smirenijim, više boravi u dnevnom boravku, jede s njom, bolje komunicira... Izašao je samo tri puta, ali se brzo vratio.

Samo je jednom otišao k onom prijatelju kojega ona ne poznaje.

U imeniku nije mogla naći broj njegova telefona jer ne zna njegovo prezime. Izludjela je čekajući da dođe kući ili da je nazove. Luki je dala novac za Vip-me bon, ali se nije javljao. Kad ga je nazvala, mobitel je bio isključen. Ostalo joj je samo da ga čeka. Došao je idućeg dana sa sestrinim mužem kada je ovaj završio s poslom.

Bila je zadovoljna što je došao danju jer je još neupućena i ne zna da se ne dolazi samo noću. Njezin je zaključak bio kako je to dokaz da se nije drogirao jer bi inače došao noću i ušuljao se u sobu da ga ne vidi. Svi želimo pronaći neki izgovor za ponašanje svoje djece. Što da joj kažem?

39

Ana Lukšić

To nije nikakav dokaz, dapače, to je vrlo simptomatično. Ona ne zna koliko traje stanje omamljenosti od pojedinih droga pa se zavarava da on ništa ne uzima.

Imam predosjećaj da će naš odnos zahladiti ako budem iskrena.

I ono što sam rekla, već je previše. Doživljavat će nas kao svjedoke nečega što ne želi priznati, premda i sama vidi problem.

Ne mogu se pomiriti s time da gubim prijateljicu. Ostat ćemo rođakinje... ali prijateljice? Još uvijek pamtim koliko je ona mene slušala dok sam joj se jadala. To joj nikada ne mogu zaboraviti.

Zbog čega će se ona od mene ograditi? Ta ja joj želim pomoći, slušati je da joj bude lakše! Ne želim joj dijeliti savjete. To nitko ne voli. Radije biramo učenje na vlastitim pogreškama.

Mislim da je ona svjesna kako ja nisam kriva za stanje njezinog sina, ali to je svejedno tako bolno. Istina uvijek boli. Što mi je činiti da sve ostane po starom?

Prijateljica Vesna, kojoj je sin dvanaest godina ovisnik, rekla mi je neka ne odustajem. Moram biti uporna, ne smijem je sada napustiti iako će me možda izbjegavati. Ni ona nije mogla vjerovati svojoj sestri kada joj je ona rekla da joj se sin drogira. Negirala je tu mogućnost; on previše cijeni svoje tijelo da bi ga uništavao. Upravo je to i Irena rekla. Vesna se “vratila” sestri tek kada se uvjerila u istinitost njezinih riječi.

Kako da joj kažem da je u zabludi kada misli da je dobro što je došao danju? Imao je dosta vremena da uzme što želi, droga je djelovala par sati, naspavao se i bio spreman za susret s mamom.

Imam iskustva s time, mogu prepoznati djelovanje pojedine droge na organizam, prepoznati uobičajeno ponašanje...

Primjećivala je da dolazi zadihan i crven u licu, ali to je opravdavala manjkom kondicije.

Nije naglasila je li primijetila da je bio znojan. Koliko je puta naš sin došao takav kući?! Sve su to simptomi koje roditelji u početku ne povezuju s ovisnošću. Mnogi pogrešno misle da nemaju dokaza, a oni su im pred nosom. Jedna je mama dugo zatvarala oči pred činjenicom da joj se kći drogira, a kad ju je ugledala sa špricom u ruci, nije mogla okrenuti glavu.

40

Sutra je novi dan

Ako je Luka na samom početku, ima izgleda da se ne upusti u učestalo konzumiranje opijata. Njegovi najbliži će učiniti sve da ga “vrate” u obiteljski krug, nastojat će pronaći nešto što ga jako zanima i to će ga možda dovoljno osvojiti da se ne pokuša vratiti i nastaviti tamo gdje je stao.

Ima nade za njegovu budućnost.

Nadam se da će na to u budućnosti gledati kao na jednu mrljicu, skretanje s pravog puta u ludoj životnoj dobi i biti sretan što se brzo vratio pravom životu.

41

Ana Lukšić

42

Sutra je novi dan

U paru su još teži

Prijateljica Amanda poznavala je konobara koji je zadihan i znojan dolazio na posao. Ona se čudila gdje mu je mladost, kondicija, a on se opravdavao kako je trčao da ne zakasni... Nakon moga upozorenja, počela ga je promatrati i tek na kraju otkrila da je ovisnik.

Meni je odmah bio sumnjiv kada joj je preporučio djevojku, za koju znam da je ovisnica, da radi kod nje u kafiću.

Oni su svi povezani. U početku ih je teško prepoznati, ali ako znaš jednog koji to jest, u društvu je istog takvog. Ljudi mi često govore: “Šteta što tvoj sin ima onu djevojku. Da nađe neku normalnu, popravio bi se.”

Kako su u zabludi! Pa zar ne shvaćaju da krpa uvijek nađe zakrpu? Oni ne vole biti u društvu normalnih ljudi. Oni njima nisu normalni. Koje li ljepote kada se sa svojom dragom nafiksaš, izvališ negdje i baš te briga za sve oko sebe. Kako me to u početku boljelo.

A kako je neugodan osjećaj srama kada je, nama za inat, molio kune na benzinskoj crpki.

Ako mu mi ne bismo dali koliko mu treba, odmah bi rekao da će za jedan sat nažicati tridesetak kuna. Znao je da nas to boli i sramoti, ali je, unatoč tome, nastavljao po svome. Iako mu i dan danas dajemo dnevni džeparac, svjesni smo da mu to nije dovoljno. Kako je žalosno što smo zadovoljni znajući da preprodaje raznu odjeću.

To nam se čini manje opasnim od dilanja.

Sretni smo što nam ne krade stvari iz kuće. Zato ima dragu, “stručnjakinju” za sitnu krađu. Mnogi ne mogu ni zamisliti kako se živi s ovisnicima u kući. Ni ja to nisam znala.

Naime, Željko je doveo svoju Ivu k nama. Uselila se tako spretno praveći se da dolazi samo povremeno. “Slučajno” bi joj se dogodilo da zaspe kod nas, i to po nekoliko dana u tjednu.

43

Ana Lukšić

Jedva bismo je na grub način uspjeli poslati nakratko kući. Ta je uloga uvijek bila moja. Ja sam ta koja nastojim održati dano obećanje i “red”. Andrej je uvijek blaži. Ne može. Ne želi im ništa narediti ako ga posebno jako ne naljute. Zbog toga oni koriste priliku kad mene nema. Jako sam se naljutila kada sam primijetila da me potkradaju. Malo po malo počela sam primjećivati da mi nestaje novac. Novac mi je uvijek “raspoređen” po jaknama. U početku sam mislila da sam ga potrošila, a onda... Bilo je kasno. Nestalo mi je oko tisuću kuna. Bila sam tako bijesna, ljutita na sebe, a kad sam to rekla Andreju, okrivio me što ne pazim kamo stavljam novac.

Od tada smo počeli hodati s torbom u sobu, WC, kuhinju... Kad nekamo odemo, zaključavamo svoju sobu, skrivamo ključ na sva moguća tajna mjesta pa nam treba da se prisjetimo gdje smo ga ostavili kada smo izašli iz kuće.

Koliko puta smo se ustajali usred noći jer smo se sjetili da smo ostavili ključeve automobila u kuhinji, torbu ili mobitel negdje na pristupačnom mjestu... Jednom su se našim autom odvezli do Buja i natrag. Do tada to nisam mogla ni zamisliti. Gdje je naučio voziti?

Auto je bio parkiran na istom mjestu. Tek kad je stigla kazna za vožnju bez vozačke, shvatili smo da zna voziti. Nije se opravdavao, već ljutio na nekog prijatelja koji mu je rekao da ih policija noću ne smije zaustavljati. Dokle seže njihova glupost i nezrelost? Kako je grozno živjeti u vlastitom stanu stalno se preispitujući jesmo li sakrili ključ, uzeli torbu, maknuli novčanik... Željko nam nije ništa sam uzimao, ali je znao tko to radi. To je isto. Isto boli. Treba proći mnogo vremena da oguglaš.

Znao je reći: Ako imate novac, maknite ga!

Ivu sam otjerala. Mogla je doći samo do ulaznih vrata.

Tamo sam joj stavila kamp stolicu, a moj dragi muž joj je nosio kolače. Došla je zima. Malo sam popustila. Sada može ući do dnevnog boravka, ali često boravi u WC-u. Prigovaram jer se ondje previše zadržava.

Obećala mi je da mi više ništa neće uzimati, samo neka je pustim u sobu k Željku. Bila sam nepokolebljiva. Za to treba dosta 44

Sutra je novi dan

snage jer je u stanju po nekoliko sati gnjaviti i tražiti što su oboje naumili. Ovako je bolje. On je više kod nje pa ga nema po nekoliko dana. Dojuri, zgrabi svoj džeparac i ode. Po novcu i znamo koliko ga dana nema. Često dođu izgladnjeli. Pojedu nešto, to ih omami, smiri, uspava. Dogodi se i da zaspu za stolom, svaki na svojoj strani, s glavom pored tanjura. Koliko puta dođu “ukomirani”, jedva stojeći na nogama...

Najčešće se događa da se izmjenjuju; jedan dan je on “koma”, drugi dan ona. Iva to nekako lošije podnosi jer je češće gladna zbog održavanja vitke linije, neprestano se njiše i pada pa je često moramo zazivati. On joj tada donosi kolače. Oblači je. Paze jedan drugoga. Ona češće pada pa je sva u modricama. I na hitnom traktu ih već poznaju. Kada, uz svoju dnevnu dozu Heptanona, uzmu poneko pivo, dosadni su. Žele razgovarati s nama, pokazati što je ona novo kupila (da mi je znati kojim novcem?), kamo je pribola novu naušnicu... a mi za to više nemamo ni snage ni volje. Moramo stalno biti u pripravnosti jer ne znamo kakvi će se pojaviti. Ako su se najeli, nakon nekog vremena se primire, zašute, otupe. Ima razdoblja kada češće dolaze nešto pojesti, pogledati neki film, popiti pivo koje su sa sobom donijeli...

Osam godina...

Moraš očvrsnuti ili propadaš. Mnogi brakovi propadaju jer supružnici optužuju jedan drugoga za postojeće stanje. Traže razloge zašto su tako postupili, zbog čega su nešto rekli, prebacuju krivicu... Ni mi nismo bili toga pošteđeni.

Bilo je to teško razdoblje u našem životu. I sada je, ali sada smo iskusniji, mislimo da znamo kako reagirati, sada ne gajimo nikakve neostvarive nade, čekamo što donosi novi dan i nadamo se da će i tome jednom doći kraj. Nastojimo se prilagoditi trenutačnoj situaciji. Nije baš uvijek lako i uspješno, ali se trudimo. Kako to grozno zvuči, zar ne?

Mislite da smo loši roditelji? Niste jedini. Oni koji imaju “nor45

Ana Lukšić

malnu”, zdravu djecu osuđuju isključivo roditelje za ovisnost vlastite djece. Nedavno sam u parku razgovarala s dvoje pedagoških radnika koji su zadovoljni svojom kćeri. Njihovo tumačenje ovoga problema jest nedostatak ljubavi u djetinjstvu i krivi potezi roditelja.

Oni su ponosni na svoju kćer. Majka joj je još u osmom razredu dala cigarete kako bi ih u njezinoj kući probala i uvidjela da joj ne odgovaraju. U sobi joj je nenametljivo ostavljala razne časopise kako bi bila upoznata s mnogo čime... Uvjereni su da zbog njihova ponašanja ona nije krenula krivim putem. Ne priznaju okruženje.

Samo i jedino su roditelji ti koji imaju glavnu ulogu u kreiranju karaktera i ponašanja te usvajanju pozitivnih stavova kojih će se pridržavati i na dalje. Ni studij joj nisu nametnuli. Neka najprije vidi svijeta. Sada radi kao bebisiterica u Engleskoj. Kako su oni sretni! Oni tako čvrsto vjeruju u to što govore da ne mogu ni zamisliti da bi i njih mogla snaći sudbina nas ostalih. U razgovoru s njima osjećala sam se jadno. Ne uvažavaju ni jedan argument osim svojih. Jesu li svjesni da je njihovo dijete daleko od njih, da je može nešto pokolebati, da se može jako razočarati u poslu te da neće znati kako dalje, a tada se pokraj nje može vrlo lako naći “dobra dušica” koja će joj ponuditi izlaz iz te situacije...

I mi smo dugo mislili da smo negdje pogriješili, a onda smo shvatili da je okruženje tu odigralo veliku ulogu, prijatelji koji uzimaju neko od sredstava ovisnosti; vršnjačke su skupine te koje navedu tvoje povodljivo dijete da krene stranputicom. Tada se počinju udaljavati od roditelja, obitelji, obveza... Toliko se promijene da postanu neprepoznatljivi vlastitim roditeljima o kojima govore sve najgore. Tako bezočno lažu da ne znate treba li vas biti sram ili trebate biti bijesni na sebe što ste mu roditelj. Užive se u te svoje izmišljene priče da na kraju ne znaju pravu istinu. Koliko sam vremena provela pričajući mu kako smo ga voljeli, vodili po svijetu, kako je s nama bio u mnogim zemljama, hotelima, kampovima, kako smo ga rijetko ostavljali kod bake... Iščuđavao se kao da pričam o nekom drugom.

Pamćenje ga više ne služi najbolje. Kada čujem što o nama govori, zlo mi je. Jedino me tješi da nije pri sebi, da je to zbog silnih 46

Sutra je novi dan

eksperimenata koje je izvodio s drogom. Njegova mi je djevojka pričala kako je i Ecstasyje grijao i uzimao ih intravenozno ne bi li djelovanje bilo što jače. Što još reći o našim ovisnicima?

Postaju osorni, agresivni, nepredvidljivi. Malo je reći nepredvidljivi. Jedne nam je godine skoro četiri puta umro.

To treba preživjeti!

Tada još nismo znali kako reagirati. Kada se srušio na autobusnoj postaji i bio odveden na hitnu, tražili smo ga satima da bismo na kraju saznali da se “nasnifao” parama ljepila za parkete. Jedva su ga spasili. Kada ga je netko kamenom udarao po glavi, sam je otišao na hitnu. Dva dana nije izlazio iz sobe kako ne bismo vidjeli o čemu se radi te kako ga ne bismo ništa ne ispitivali. Kada smo kucali, govorio je neka ga pustimo na miru jer mu se spava. Kako smo se osjećali vidjevši skorenu krvavu majicu i cijelu glavu omotanu zavojem? Mogao je dehidrirati u vlastitoj kući, a da mi to ne znamo.

Tada smo mu oduzeli ključ sobe. To ga je jako pogodilo. Rekao je da mu oduzimamo pravo na privatnost. Kada smo jednom pak došli kući s nekog koncerta, našli smo ga polumrtvog na trosjedu, sa špricom u veni koju nije stigao ni izvaditi. Jedva smo ga osvijestili...

47

Ana Lukšić

48

Sutra je novi dan

Bliski susret s policijom

Kolike smo noći proveli tražeći ga.

Više se nismo libili ići na policiju i na hitnu pitati je li tamo završio. Koliko puta je došao isprebijan, opečen čikovima (s vijencem oko vrata), slomljene ruke, probijenog stopala. Koliko puta nas je posjetila policija i loše se ponašala prema nama. Toliko bahatosti i osornosti.

U to doba najviše sam mrzila policiju. Do tada sam mislila da oni štiti ljude, da su pravedni, da ne muče... Iako sami kažemo: Treba te ubiti! Takvi kao ti ne zaslužuju da žive!, kada ih netko drugi dirne, to nas zaboli. Jednom su me dobrano preplašili. Kako smo u ono vrijeme mislili da se ovisnici bodu samo u ruke, često smo tražili od Željka da nam ih pokaže. Tako je bilo i toga dana kada je odjurio na razgovor o poslu.

Oko tri sata poslijepodne zazvonio je telefon. Javio se čovjek koji je tvrdio da je iz policijske postaje, vičući na mene jesam li vidjela sinu ruke.

“Kakve ruke?” čudila sam se.

“Ruke, ruke, sav je izboden. Već je bio u oblacima!” vikao je policajac. “Kada je danas otišao od kuće?” pitao je.

Nije bio zadovoljan odgovorom.

Tražio je broj suprugova ureda kako bi ga pitao to isto. Provjeravali su Željkov alibi. Premrla sam od straha. Jedva sam dočekala večer kada se pojavio Željko, bijesan jer je proveo u postaji sedam sati zbog nekog idiota koji im je skoro umro. To sam zanemarila i počela vikati da mi pokaže ruke. Još uvijek mi je u glavi odjekivao onaj glas koji je spominjao ruke. One su mu bile čiste.

Kasnije smo doznali da se radilo o dečku koji je imao slično prezime našem; razlikovalo se samo u dva slova. Jedva sam se smirila.

49

Ana Lukšić

Nas, naravno, nitko nije nazvao niti nam se ispričao što nas je nepotrebno uznemirio.

Teško mi je kada se sjetim večeri kada su prvi put premlatili moga sina usred grada pendrecima; i to samo zato što je neke poznate djevojke pozvao na piće. Kako one to nisu htjele, narugao im se: “Sada kada ste drotove cure, više vam nismo dobri, a?”

Otišli su svaki svojim putem. On je došao uzeti sendvič i opet izašao. Nisu prošle ni dvije minute kad je dojurio u kuću vičući: “Ubit će me!”

“Tko?” u čudu smo pitali.

“Policija!”

Nismo mogli vjerovati. Zar oni ne štite građane? Andrej je izletio van i sreo nekog čovjeka s kantom koji je išao na benzinsku. On mu je rekao registracijski broj tablice auta u kojemu su bili. Događaj se zbio kao u filmu.

Na semaforu su se okrenuli za sto osamdeset stupnjeva, velikom brzinom izletjeli van s pendrecima i bez upozorenja počeli mlatiti Željka i njegovog prijatelja.

Uspjeli smo doznati da su to jako dobri inspektori za drogu koji su bili u ophodnji kolima u kojima su bile i njihove djevojke. Danas imam samo fotografiju Željkovih leđa s crvenom prugom, iako je na sebi imao Gore-Tex jaknu, debelu Energie majicu i potkošulju.

Srećom da je brzo reagirao i pobjegao. Njegov je prijatelj bio pijan pa nije mogao bježati. Polomili su mu nekoliko rebara. Tada smo napravili prvu pogrešku. Nismo ih prijavili. Zato su ga oni često privodili i tukli. Čovjek ne zna kako reagirati. U glavi ti se mota misao da se s njima nije što igrati, a znaš da to što rade nije u redu.

Javlja se i strah od posljedica interveniranja jer znaš da ti se mogu osvetiti ako im se zamjeriš. I tako... ne činiš ništa. Stoički čekaš s koje će te strane netko “ošamarati”, policija ili tvoj sin.

Prvih godina ježila sam se na zvuk zvona. Stalno je dolazila policija. Ili su ga privodili ili donosili poziv da se pojavi na nekom razgovoru. Kada bih ugledala policijski automobil u našoj ulici, hvatala me jeza. Kad god se nešto događalo u gradu, oni su privo50

Sutra je novi dan

dili svoje “bisere”. Naš je bio poznat po tome da nikoga ne cinka pa je duže tamo bio na “specijalnom tretmanu”. Nisam mogla vjerovati da ih izgladnjuju! Kada bi shvatili da neće dobiti ništa za jelo dok ne progovore, mnogi bi popustili.

Mi smo to shvatili. Pa kako je spadao u mlađe punoljetnike, Andrej mu je nosio sendviče. Kada vide da se netko brine o njima, malo su blaži.

Već su ga poznavali i zvali ludim ćelavim. Jednom im je skoro izletio kroz prozor. Stvarno je bio lud.

Njegovu tadašnju djevojku držali su šest sati prijeteći joj da će ostati bez bubrega i da će je baciti niz stube ako im ne oda ime našega sina. A zbog čega? Prodali su dvije kile kave! Tada se on nonšalantno pojavio i rekao im gdje je ta kava.

Nitko tko to nije doživio, ne može shvatiti kako se čovjek osjeća jadno i ogoljeno kada mu u kuću nahrupi horda nadobudnih inspektora s nalogom za pretres.

Da bude gore, trebate naći dva susjeda-svjedoka koji šeću po vašem stanu, kao jamstvo da vam ovi neće ništa uzeti ili podmetnuti.

Kao da me već nisu ogolili.

Zavirili bi u svaki kutak. Nakon njihovog odlaska polovica nepotrebnih stvari završila je u kontejneru.

Koliko su stručni i pametni, dokazuju stvari koje su jednom uzeli iz stana: “periku”, tj. snop odrezane Željkove kose, nekoliko mojih Dimidril tableta protiv alergije, “bokser”...

Da ne bih bila tako stroga u procjeni, moram reći da je među svim tim “ljudima” bilo i nekih pravih ljudi.

To su uglavnom bili uniformirani policajci kojima kao da je bilo neugodno što su kod nas. Bili su suosjećajni prema nama jer su se sjetili da i oni imaju djecu i ne znaju što ih očekuje. Bilo je i onih koji bi bez pitanja ulijetali u stan, u njegovu sobu, i grubo mu naređivali da se spremi i ode s njima. Nije im nimalo smetalo što mi to gledamo. Kao da je njima sve dozvoljeno. Zanima me kada će oni početi odgovarati za svoje postupke?

51

Ana Lukšić

Jednom se zbio smiješan slučaj. Danas mi je smiješno... a onda?!

U njegovoj je sobi bila i Iva. Nismo znali koliko ima godina jer je izgledala dosta odraslo, a nije nam palo na pamet pomisliti da je maloljetna jer je “lovila” našeg sina dvije godine (koliko je tek onda imala godina?). Kasnije smo doznali da je neko vrijeme bila u domu u Bedekovčini gdje se usavršila u mnogim “zanimanjima”.

Zazvonilo je zvono, nismo se ni snašli, a u kuhinju su ušli policajci. Kako je kod nas bila jedna djevojka, skoro su je priveli.

“Ajde, diži se! Mama te traži”, rekli su.

Dok je ova u čudu gledala u njih, pojavila se Iva iz Željkove sobe s kasetama u rukama i ležerno prošla pokraj njih rekavši kako je došla po svoje kasete. I sada pocrvenim kada se toga sjetim.

52

Sutra je novi dan

Liječenje Metadonom Željkovo ponašanje

Danas suosjećam s mnogima kod kojih primjećujem da bi mogli imati sličnih problema kao i mi. Žalosti me, želim im pomoći, ali ne znam kako.

Najgore od svega jest to što ja ne vjerujem u izlječenje ovisnika uobičajenim postupkom, odnosno liječenjem Metadonom.

Uvjerila sam se da to nije dobra metoda. To je samo zamjena za heroin koji se polako smanjuje. Kada se dođe nadomak nuli, ovisnici podivljaju i onda moliš Boga da su i dalje na Metadonu.

Kako smo naivni bili kad je Željko prvi put došao do nule. Mislili smo da je stvar riješena, problem je nestao. Koliko dugo, to nitko ne zna. Brzo, u dvadeset dana, uspjeli smo ga poslati u vojsku. Neko nam se vrijeme činilo da se izliječio, ali to nam se samo činilo. Vjerojatno je i tamo nešto uzimao, makar tablete i pivo. Koliko smo tableta našli ispod tepiha, između vaza za cvijeće, u raznim malim kutijicama, ispod trosjeda...

Kad god ovisnik dođe u neku, za njega nerješivu situaciju, bježi iz stvarnosti. Kamo?

U svom omiljenom svijetu osjeća se sigurnim i neranjivim. Ako nema neku jaču drogu, nakljuka se raznim tabletama i alkoholom.

Primjećujete da nerazumljivo i sporo govori, glas mu je dublji i promukao te sve češće “kljuca”.

To je, naime, uobičajeni naziv kada im glava klone naprijed, a ako jedu, često završi u tanjuru.

Ne sjećam se više koliko sam ga puta, prije negoli je zaspao nad hranom, zvala. On bi naglo podigao glavu i čudio se što hoću kad on jede. Pojeo bi žlicu hrane, nešto promrmljao i onda opet ista poza. Ako je bio malo manje drogiran, morala sam odslušati ti53

Ana Lukšić

rade. Ako sam otišla u sobu, krenuo bi za mnom ili bi stajao ispred WC-a i pričao mi. Koliko sam suza prolila u očaju slušajući ga. To su najčešće bile ispovijedi (tada bih stvarno nešto i doznala o tome kako živi) ili teoretiziranje. Nije bio zadovoljan ako sam šutjela, morala sam pričati i povlađivati mu. Sjećam se kad je takav išao popravljati kućno zvono, uvjeren kako on to zna. Golim je rukama vadio žice i spajao ih, dok sam ja u strahu gledala što će biti.

Pokušavala sam ga natjerati da to ne radi, ali nisam uspjela.

Događalo se i da naglo zaspe za stolom. Jedva bismo ga nekako uspjeli dovući do kreveta gdje bi iste sekunde zaspao. No, san je kratko trajao. Cigareta mu je neprestano bila u ustima, iako do osamnaeste nije pušio. Kako nije bio vješt u pušenju, pepela je bilo posvuda. Da je samo to bio problem! Noću smo ulazili u njegovu sobu kako bismo mu izvadili cigaretu iz ruke. Koža mu je bila puna opekotina, a odjeća progorena na bezbroj mjesta.

Radili smo sve kako bismo mu ugodili da na vrijeme stigne na posao. Budili smo ga i često vozili jer se do zadnjeg časa nije mogao probuditi. Uspio je godinu dana raditi kao varilac uz redovitu dnevnu terapiju Metadona. Uz to smo ga dva puta tjedno vodili bioenergetičaru u Ljubljanu, koji ga je uspješno smirivao i na daljinu. Kada ni tamo više nije želio ići, plaćali smo mu terapiju akupunkturom uz aromaterapiju. I toga se brzo zasitio. Čim bi završio s poslom, znali smo da mora doći kući jer ga je čekala njegova najdraža “terapija”. Zgrabio bi svoju bočicu iz hladnjaka, napravio si pola litre Cedevite i s time otišao u svoju sobu.

Ako bi prošlo pet sati poslijepodne, znali smo da je negdje zaglavio. Nakon nekog vremena javio bi da je na hitnoj...

Kad je bio na bolovanju, krenuo bi opet u skitnju ili bi se zatvarao u svoju sobu. Dim cigareta mogao se “rezati”. Sve u sobi smrdjelo je na nikotin.

Postala sam stručnjak za krpanje. Prekrivače, jastuke, tepihe, trosjede i fotelje nisam mogla srediti. Zaspao bi i u WC-u pa su nam čak i stroj za rublje i kada bili “opečeni”. Daljinski od TV-a i videa “zgužvani” su od topline.

54

Sutra je novi dan

I sada, nakon toliko godina, kada se pojavi s djevojkom, pred njih stavimo veliki kromirani pladanj na kojemu je pepeljara. Sigurno je sigurno! Najsretnija sam kad ujutro otvorim vrata njegove sobe, a ona – prazna. Više ne razmišljam gdje je... kao prije. Ne osjećam se nelagodno kad netko priča o ovisnicima. Ponekad poželim dodati nešto na tu temu kad netko iznosi neku tvrdnju o kojoj nema pojma.

Vratimo se Željku. Iako mnogi misle da bi mogao bolje živjeti, da ga treba žaliti, varaju se jer... njemu je lijepo.

To je njegov izbor. Kod nas ima sobu, hranu i džeparac. Mnogi se čude zbog čega mu dajemo džeparac. To je naša odluka. Dokle god je kod nas, dobivat će taj sitni dnevni novac. Lakše nam je kad znamo da ima bar nešto, iako ne živimo u zabludi misleći kako se ne bavi ničim drugim. Metadon i pivo su mu dostupni, a ako mu ni to nije dovoljno, nađe se pokoja tableta Prozaca... Ako želi završiti pokraj neke baje, to je njegova volja. Njegov izbor.

Ovisnik u svojoj glavi, u svom mozgu, na mjestu kvalitete ima sličicu droge. To mu je najljepša i najdraža sličica. Dobro se osjeća samo kad je zadovoljen. Što god mi činili i predlagali, on to ne prihvaća. On se jedino želi dobro osjećati, a dobro se osjeća kad je drogiran. Što učiniti? Moja se prijateljica Vera ljuti što nitko nema odgovor na to pitanje. Ljuti je što mora ići na razgovore k psihijatrici koja traži da joj priča o svom djetinjstvu ne bi li pronašla uzroke ponašanja njezine kćeri. Na kraju Vera zaključuje da njoj treba liječenje, a njezinoj kćeri ionako nitko ne pomaže. Kako je njezina Nela tabletomanka, ne žele je ni u komuni. Smatra se da je bolje biti narkoman nego tabletoman. Oni se ne mogu liječiti tabletama, a na terapije ne žele ići. To im je gubljenje vremena... kad im je lijepo s tabletama.

Sada ona redovito ide na terapiju k psihijatru jer boluje od srednje teške depresije. Čudno? Zar bi se trebalo pitati kako je dospjela do toga stanja? Cijeli život brine o svojoj Neli, pa i sada kada ima 26 godina. S njom proživljava i uspone i padove kojih je sve više.

Svjesna je da je ne čeka blistava budućnost uz nezrelu kćer koja je ovisna o tabletama. Od supruga traži podršku i pomoć, ali on je, 55

Ana Lukšić

prema njezinom mišljenju, previše inertan. I tako se stalno osjeća samom i napuštenom, a briga je sve više. Teret koji nosi pretežak je. Hoće li smognuti dovoljno snage da prevlada tu fazu kada je situacija u kući ista? Nadam se da hoće.

Napravila je važan korak za sebe, krenula je liječniku, odlazi na terapiju. Jedva čekam trenutak kad će mi se vratiti stara energična Vera. Sada sa mnom razgovara njezina klonirana dvojnica bez emocija, bez interesa za svijet oko sebe.

Bojim se i pomisliti da i mene možda čeka ista sudbina. Za razliku od nje, ja imam podršku u Andreju pa makar se ponekad naša mišljenja razilazila. Naša djeca su sama odabrala svoj način života. Ne moraju i nas povući na dno. Zaslužili smo dočekati pristojnu starost bez većih trzavica. Možemo li se tome barem nadati?

Kako postići da prestanu biti ovisnici?

Treba pronaći zamjensku sličicu koja će biti isto tako dobra kao i ova. Ali koja je to? Po mojem mišljenju, jedino su komune mjesta gdje se ovisnici mogu izliječiti. Tamo trebaju boraviti onoliko dugo koliko su bili ovisnici. Loše je to što oni mogu samostalno odlučiti kada će krenuti kući. Vesnin je sin Goran dvanaestogodišnji ovisnik. Prošli su “pakao” s njim pa su ga se i odrekli. Završio je u zatvoru. Tada je ona bila najmirnija jer je znala gdje je. Nedavno me nazvala i rekla da ima divnu vijest. Vratio se iz nekog vjerskog rehabilitacijskog centra u kojemu je kratko boravio, potpuno drugačiji. Javio se roditeljima i uspio ih uvjeriti da se promijenio.

Bio je uredan, pristojan, zaposlen.

Nije mogla vjerovati da je to on. No, jedna stvar bila joj je čudna.

Previše je bio opijen vjerom. Bojala se da i to nije neka ovisnost.

Bojala se da ne preraste u fanatizam. I naš ga je Željko vidio i čudio se kako je drugačiji. Nepuna dva mjeseca nakon toga Andrej ga je vidio kako hoda u neurednoj odjeći. Odmah je uočio razliku i posumnjao da je opet krenuo putem droge. Ni Vesna više nije radosna. Ne usuđujem se pitati je li to istina. Zaslužila je barem malo više zadovoljstva.

56

Sutra je novi dan

Što se čudim, kao da je nama bolje?!

Nakon pet mjeseci boravka u odličnoj talijanskoj komuni, a tamo je otišao nakon tri i pol godine liječenja Metadonom, Željko je konstatirao da je ozdravio, potpisao papire i došao kući. Izgledao je krasno, svježe, pun ideja o normalnom životu. Nisam bila zadovoljna. Bila sam ljutita, ogorčena, bespomoćna...

Svi su govorili da ga ne smijemo primiti u kuću. I ja sam htjela, iako teška srca, tako učiniti. Andrej se nije složio sa mnom. On ga je htio natrag. Kako je moje mišljenje da sam muža odabrala, a sina dobila, složila sam se s tom odlukom.

Nije prošlo ni šest dana, a već je bio uhapšen s četrnaest Ectasyja. Nedavno je imao suđenje. Dobio je tri mjeseca uvjetno uz dvije godine kušnje. Što li to njemu znači? On se veselio jer je mislio da će prvi put zbog nečega u zatvor. I u komuni mu je bilo kao u zatvoru, iako se družio sa sebi sličnima, naučio talijanski i građevinske radove.

I dok je bio tamo, nismo bili mirni. Nismo se mogli priviknuti na normalan život, stalno smo bili napeti, zabrinuti, nismo si mogli predočiti kako podnosi život u zajednici. Mislili smo da će brzo pobjeći. Tješila nas je pomisao da je ipak u drugoj zemlji i da to nije tako lako izvesti.

Kada sam otključavala vrata, mislila sam da je već u stanu. Brzo bih prešla cijeli stan ne bih li se uvjerila da ga nema. Pet mjeseci strepnje, nevjerice da ga nema... I kada sam se tek priviknula da ga uistinu nema, onda je sve krenulo po starom.

Budući da su ga uhapsili s Ecstasyjima, uslijedila je premetačina stana. Kako sam ga mrzila toga časa! Željela sam da ga više nema među živima. Grozno, ali istinito. Zbog čega moramo, i kada odrastu, snositi teret njihove odgovornosti? Mi bismo već trebali imati svoj život i uživati u njemu. A ovako? Koliko smo srama zbog njega morali pretrpjeti? Tada nam je to bilo nezamislivo. Danas se više ne osjećamo odgovornima za njegovo ponašanje. A nema ni srama.

Uskoro se k nama doselila i njegova djevojka Iva. Život nam se opet vratio među ovisnike. Oboje na Metadonu, a kada se ona 57

Ana Lukšić

predozirala u našoj kući njegovim Metadonom i skoro umrla, čudili su se kakva sam ja to majka koja joj ne dozvoljava boravak u našoj kući. Ni ne sanjaju da sam je morala oživljavati, zvati hitnu, imati još jedan pretres stana, da sam inspektoru trebala reći čak i djevojačko prezime svoje mame kao da sam ja zločinac!

Ljeti su često spavali na stubištu pred njezinom kućom, nekom trgovinom ili školom. Jedva su stajali na nogama. Jednom su takvi došli po deke, jastuke prekrivače... bježeći od izmišljenih progonitelja. Nakon dva dana vratili su se gladni, pokunjeni, ostavili stvari i opet otišli. Viđali su ih kako zagrljeni idu kolnikom. Pravo je čudo što su još živi.

58

Sutra je novi dan

“Suradnja” s Centrom za prevenciju ovisnosti

Jednom je Željko nestao na šest dana. Tada ga je promrzlog, pijanog i punog Metadona s poda pokupila hitna. Svi su mislili kako sam loša majka koja nije išla po njega u bolnicu. Ne znaju da sam idućeg dana s Andrejem odjurila u Centar za prevenciju ovisnosti i tražila objašnjenje od glavnog liječnika zbog čega mu je propisana velika doza Metadona bez našega znanja. Ne prihvaćam objašnjenje da je on punoljetan kada sve ostalo pada na naš teret.

Liječnik nas je htio drsko otpraviti. Još se čudio otkud nama Željkova metadonska knjižica. Mislio je da smo mi neki obični, neupućeni roditelji koje može izbaciti iz ordinacije. Iskoristila sam svoje znanje s raznih seminara, usput spomenula i njegove materijale s predavanja, i tada se malo iznenadio, promijenio ton i ubacio pokoju ispriku.

Obavijestili smo ga da je Željko, pod utjecajem velike količine Metadona i puno piva, skoro umro.

“Kakvo pivo? On zna da ne smije uz Metadon piti pivo!”

“Stvarno? A tko ga kontrolira kada ode odavde? Tu mu se samo propiše doza po njegovoj želji, vjeruje mu se, iako je najpoznatija stvar da narkomani lažu čim zinu. On je od ovako velike doze skoro poludio. Danas je napao svoju liječnicu i njezinu sestru pa su od straha morale zvati policiju. A kome oni dolaze? Vama ne! Zbog čega dolaze nama ako mi ne smijemo znati ni što ni koliko uzima?

Od petnaest tableta on je lud!”

Sada se naš nadobudni liječnik malo ispuhao i uplašio. Zvao je sestru da mu donese Željkov karton. Čitao nam je kako je on njemu rekao da živi sam, da je zaručen i tako su mu povjerovali i... došlo je do ovoga.

Bio je Badnjak. Trebali su ranije otići kući, ali naš se zabrinuti liječnik uplašio i rekao da će ga čekati do pet sati kako bi mu sma59

Ana Lukšić

njio dozu; ako Željko ne dođe kući, neka ga nazovemo. Tako nas je u pet sati, kako Željka nije bilo, obavijestio da sami smanjimo dozu, i to upola, a kako ne bi bilo sumnjivo, neka dodamo vode.

Uspjeli smo sve srediti, sin nam se primirio jer je mislio da ima istu količinu svog omiljenog lijeka, a mi smo se uvjerili da mu je ona doza bila prejaka. Kako je onim roditeljima koji o ovisnostima malo znaju?

Nama je teško iako smo čitali, slušali, išli na razna predavanja.

Pokazalo se opet da je teorija jedno, a praksa sasvim nešto stoto.

Kad danas slušam što pričaju ti silni poznati stručnjaci kojima mnogi vjeruju, ja ne mogu vjerovati.

Oni ne znaju što je ovisnost, kako je živjeti s ovisnikom. Oni ga vide jednom u dva tjedna, odslušaju laži, povjeruju, zapišu u karton i najčešće prezentiraju kako je glavni problem u obitelji. Najgore od svega jest to što su oni posvuda cijenjeni kao najbolji stručnjaci. Često slušam njihova predavanja. Ističu primjere koje su im rekli ovisnici, a tako je poznata stvar da oni lažu čim zinu.

Jednom, na samom početku, prilikom prvog bezuspješnog liječenja, zvala me pedagoginja koja radi u Centru na obiteljski razgovor.

Kako je to izgledalo? Oboje smo sjeli njoj nasuprot, s druge strane stola. Započela je sa svojom teorijom o ovisnosti...

Nakon toga je pitala Željka kako živi, što radi, kako dolazi do droge. On se odmah počeo pravdati kako on nije želio doći jer ja sam ta koja ima problem, a ne on. Njemu ne treba liječenje, može prestati kad hoće. Počeo se drogirati iz radoznalosti, zbog monotonije života koja ga na to tjera. I pušiti je počeo u prvom razredu, a alkohol konzumirati već u petom. Nisam mogla vjerovati o čemu on priča! Odmalena nije dozvoljavao svom ocu da puši u kući kako ga ne bi zatrovao jer bi tako dobio rak. Prvi put je počeo pušiti na brodu. A alkohol nije pio do mature. Bavio se body buildingom i jeo samo zdravu hranu. Koliko smo samo prepeličjih jaja kupili da bismo mu udovoljili... U svemu je bio neumjeren. I dalje sam slušala, bez riječi, o čemu on to govori.

60

Sutra je novi dan

A on je govorio o čemu god je htio, lagao o tome što sve radi ne bi li došao do heroina; da krade, a danima nije izlazio; pričao je kako ga kod kuće maltretiraju, nesretan je, a na spomen oca, koji ga voli više od ikoga, srušio se teatralno na pod. Odmalena smo ga zlostavljali; ne voli se toga ni prisjećati.

“Eto vidite u čemu je problem!” dodala je pedagoginja.

Ja sam zinula od čuđenja. Nisam smjela reći kako sam ga dovela jer danima ne izlazi, živi u zamračenoj sobi, ne javlja se na telefon od straha da će ga ubiti, kljuka se desetcima Apaurina kako bi zaboravio brige. Nisam smjela reći da duguje preprodavačima odjeće jer nije uspio sve prodati i donijeti im novac.

Nije shvatio da je bio njihovo vlasništvo. Kada su ipak došli na naša vrata da dobiju novac, htio im je dati svoju teško zarađenu glazbenu liniju (plovio je na strancu). Ja sam je otkupila za iznos koji im je dugovao.

“Slušajte ga!” naredila mi je.

On se osokolio, vidio je da je važan i da ga se sluša te je nastavio lagati dok sam ja zapanjeno slušala i mislila kako ima bujnu maštu.

Sve su to radili njegovi prijatelji, a on je sada prisvojio i bio “faca”.

Ona je stekla svoje stručno mišljenje. To me skupo stajalo. Nije htjela potpisati pristanak da može ići u vojsku.

Jednom sam je nazvala i pitala kada je naručen, jer on je to zaboravio, no drsko mi je odgovorila da to nije moja briga.

Zbog uplitanja oko služenja vojnoga roka posjetila sam Centar, rekla toj pedagoginji kako od njezinog obiteljskog programa nema ni slova P, kako ne zna svoj posao, a ako ne želi potpisati pristanak, neka ga uzme k sebi na čuvanje jer mi ga nećemo.

Malo se uplašila i opravdavala: “Ma znate, mi nismo ni počeli s tim programom kada smo čuli da ga želite poslati u vojsku. Što će se dogoditi ako on tamo pukne?

Vratit će ga!”

“Naravno, ali kome? Vama? To nije vaš problem. Ja sam došla s njim da mi pomognete, a ne da mi određujete zabrane. Ima još mjesta na koja mogu otići.”

61

Ana Lukšić

Bila sam bijesna, ljutita na sebe što sam ga ikada ovamo dovela, ne sluteći da ću o njima ovisiti. Kad je Željko kasnije došao k njoj, zaželjela mu je sreću u vojsci uz obećanje da se može uvijek vratiti zatreba li mu pomoć.

Uspjela sam. On je uredno odslužio svoj vojni rok, a to što je čudo od rođenja, što se u vojsci inatio, bojio kosu i zbog toga bio kažnjen, pravio se glupljim nego što jest... to je on.

Kada su mu jednom naredili da trči deset krugova za kaznu, s ruksakom punim municije i kamenja, mislili su naivno da mu je to dosta. On je kleknuo na pod, spojio šake i rekao: “Molim vas, još jedan krug!”

Svi su ga poznavali.

Nadređene je dovodio do ludila. Nisu ga željeli blizu sebe ni na taborovanju. Sve vrijeme dok je bio u vojsci, davali smo mu džeparac.

Mnogi su se čudili i govorili nam da nismo normalni, ali samo smo mi znali da će tako odslužiti rok do kraja i... biti zadovoljan.

62

Sutra je novi dan

Vojni rok je gotov

Kada se vratio iz vojske, mjesec-dva bio je gotovo normalan, a onda – drugo liječenje. Šok nas je pogodio gore negoli prvi put.

Prvi put se djevojka doselila k njemu u sobu. Dopustili smo mu to, naivno misleći da će biti bolji, da nećemo imati problema. Štitila ga je dok je odlazio na tajna mjesta s društvom. Zajedno su dolazili i to je izgledalo gotovo normalno. Normalno do onog vriska kada je ušpricao njezin Lumidol u šaku. Prestao je disati. Andrej ga je brzo počeo lupati i masirati dok nije došla hitna.

Iza hitne, zna se, dolazi policija. Srećom da su u bolnici ustanovili da se radi o Lumidolu. Doživjeli smo novo iznenađenje. I ona se drogira.

Bila je tabletomanka.

Pričala je kako su i nju priveli, skinuli do gola, čak su joj i higijenski uložak pregledali ne krije li tamo drogu. Počele su drame.

Do tada su nekako funkcionirali. Željko je postajao sve agresivniji.

Kad bismo se odnekud pojavili, otkrili bismo razbijeno staklo ili pepeljaru, modricu na njezinoj nozi, ruci... Sve je više halucinirao.

Dvadesetak minuta znao je biti normalan, smiren, a sljedećih desetak minuta potpuno lud i neuravnotežen. Valjao bi se po podu, urlao na neka lica koja ga gledaju, napadaju... Nakon toga bi se smirio i ispričao čudeći se što mu se događa. Tvrdio je da on želi biti dobar, ali da ne zna što ga navodi na takvo ponašanje.

Prema djevojci je bio sve grublji, ali ona ga je, unatoč tome, stalno branila. Često smo morali zbog nečega intervenirati jer bi ona počela vriskati. Noćima nismo spavali osluškujući kakav je. Sve sam se više bojala za nju.

63

Ana Lukšić

Kad bi nekamo otišli, ona bi nam telefonirala kako ga ne može natjerati da se vrati kući. Ona bi, naime, došla, a mi bismo krenuli u potragu za njim, iz jednog kafića u drugi. Andrej je upoznao sve parkove. Jedne je večeri Željko bio osobito “ komiran”.

Zvala sam ih na večeru. Ona je došla, ali njega nije bilo. Nismo ga mogli naći, a visok je gotovo dva metra. Zagubiti se nije mogao.

Nismo mogli ni pretpostaviti gdje bi bio.

Odjednom se pojavio s tavana rekavši da je bio na krovu vidjeti gdje će napraviti sunčalište. Bilo je 22.30. Navečer! Uz uobičajenu dozu Metadona progutao je i desetak Apaurina od 10 mg.

Kada bi uzeo dnevnu dozu Metadona, morali smo ga “čuvati”.

Andrej i ja smo se izmjenjivali u toj ulozi. Otprilike dva sata nakon Metadona bio bi potpuno neuravnotežen. Nikako ga nije podnosio, ali ga je trebao. Najbolje je bilo kada je bio kod kuće. Tada je bio osobito pričljiv. Vozili bismo ga i do liječnice po dozu jer je morao biti u pratnji roditelja. Koliko sam stida morala podnijeti jer je u to vrijeme zanemario urednost i kulturu izražavanja. Prije negoli bi dobio Metadon, bio bi jako razdražljiv i još neko vrijeme kasnije, dok nije osjetio djelovanje narkotika. Vrijeđao je i medicinsku sestru i liječnicu, a ja sam se kasnije išla ispričavati.

Danas mi to ne pada na pamet. Promijenio je i liječnicu jer sam s onom bila dobra. Nije dozvoljavao da znam više nego što on misli da trebam znati. Novu nisam nikada posjetila. To je sad njegov problem. Sad se sam brine o sebi. Ne pitamo ga ni na kojoj je količini ako nam sam ne kaže. Kada je dobre volje, želi čuti naše mišljenje, a kada je loše, ne razgovara. A tako je rijetko dobre volje... Komunikacija s nama je minimalna. Shvatila sam da je bolje da ga ne ispitujemo jer tada postaje agresivan, ne prema nama nego sa stvarima. Ni prijetnje mu nisu strane. Ispituje teren. Kada bi uočio da se bojimo, bilo bi svega. Stari ljudi kažu: Ne izazivaj vraga!

Poznati kristaloterapeut rekao mi je jednom da će se on tako ponašati dokle god mi budemo jurili za njim po bolnicama i policiji, dokle god bude siguran da ćemo doći po njega. To je istina.

Danas zna da je odgovoran za svoje postupke i da od nas ne treba 64

Sutra je novi dan

očekivati samilost niti pomoć za gluposti koje čini. Kada pokaže volju za poslom, ja ne skačem od radosti. Znam da to nije dugog vijeka. Naši dugogodišnji prijatelji Sanja i Miro, koji imaju dva odrasla, zdrava i zaposlena sina, zamjeraju mi što tako razmišljam.

Vjeruju da previše bezrazložno strepim i da se trebam nadati kako će se on promijeniti. Njihovi sinovi su, kao većina današnjih mladića, zaposleni, zabavljaju se s djevojkama, provode vrijeme za računalom, imaju krug “normalnih” prijatelja... Oni ne mogu shvatiti moje reakcije kada su njihova djeca drugačija od našeg sina. A što je s njim?

Nedavno je radio čak dan i pol! Drugoga se dana uspio potući sa šefom. Nekoliko mjeseci kasnije (čak tjedan dana) išao je na neka predavanja u vezi s poslom. Koliko me to koštalo? Pristala sam samo na 2400 kuna koje sam bila spremna baciti. Za ostalo se morao sam pobrinuti. To sam dala i gotovo. Ne želim se jednog dana preispitivati jesam li dobro postupila. Uspio se ukrcati na brod koji dolazi svakih sedam dana u našu luku...

Kada je nakon tjedan dana došao s broda, nije nam se ni javio.

Njegova nas je Iva obavijestila da mu treba budilica koju mu je ona kupila. Čak mu je podigla i tjednu dozu Metadona. Bez nje ne bi mogao izdržati. Od drugih smo saznali da je viđen kako zajedno s njom šeće gradom.

Idućeg dana Iva nam je javila da će se Željko sutradan iskrcati jer ima nekih problema. Znala sam da ne može dugo izdržati.

Drugi pokušaj – sedam dana.

Došao je radostan, nije očekivao da će s lakoćom raditi nakon toliko vremena, bio je zadovoljan sobom, ali... Prošlost ga je slijedila.

Pronašli su mu Metadone i priveli ga u policijsku postaju.

Rekao je da su ga na brodu hvalili kako dobro radi, ali se zbog ovisnosti morao iskrcati. Razgovarao je s nama nakon dugo vremena, želio je s nama podijeliti svoje doživljaje, sjedio je u dnevnom boravku, pomogao je tati iznijeti komad pokućstva u podrum. Čak sam sat vremena bila sretna, iako me, gledajući ga, rastužio. Bio je nenormalno otečen. Prsti na ruci bili su mu debeli tako da ih nije mogao ni savijati. Što reći? Radujemo se malim stvarima.

65

Ana Lukšić

Očekivala sam da neće dugo izdržati i mislila kako će napraviti neku glupost. No, veseli me što je bio zadovoljan radeći. Željko misli kako može sam prestati s Metadonom i normalno raditi. Kada bi to bilo tako lako...

Nedavno sam pročitala mišljenje njegovog specijalista-psihijatra nakon kliničkog pregleda što ga je obavio. Dijagnosticiran mu je poremećaj osobnosti koji se može definirati tek nakon 24. godine života. Na to ukazuju i anamnestički podaci. Osobe s poremećajem osobnosti ne usvajaju društvene norme, ne poštuju zakone i druga pravila, ne usvajaju autoritete (roditeljske i druge), ne poštuju tuđe osjećaje i tuđu imovinu, sklone su rizičnom ponašanju, nerijetko i agresivnom, kao i štetnoj zloporabi sredstava ovisnosti (alkohol, opojne droge).

Posljednje dvije godine Željko je na dozi održavanja Heptanonom. Osim toga uzima i alkohol (pivo), a ponekad i lijekove (Praxiten i Helex) koje pije u kombinaciji s alkoholom. Ovi lijekovi djeluju i na motoriku mišića, što znači da izazivaju usporenost u kretanju i reakcijama. Sva su navedena sredstva depresori mozga na koji imaju sedativno djelovanje.

Sada opet ozbiljno namjerava pronaći posao. Ne znamo da li da se radujemo ili... Obavio je mnoge preglede, rekao da mu je jetra otečena pa su mu preporučili da ne pije previše Coca-Cole; sa srcem nešto nije u redu, a pluća... vidi se nekakav mjehur. Ni s mokraćom nešto nije valjalo pa je trebao ponoviti nalaz. I dva zuba je morao izvaditi... Bili smo zadovoljni jer ga je barem nešto natjeralo na taj čin. Otišao je u Split i javio nam da je s liječničkim pretragama sve u redu. To mi nikako nije bilo jasno. Zar je tamo našao nekoga tko će umjesto njega obaviti sve te pretrage? Nemoguće je da je s njim sve u redu. A test na droge? Zar Metadon nije zamjena za heroin?

Ni to nije otkriveno. Kako mu je to uspjelo? Zar u Splitu, centru narkomanije, nisu uočili njegov problem?

Toliko je bio sretan što ide ploviti da mi se nakratko učinilo da nam se vratio naš nekadašnji sin.

Hoće li se ukrcati na brod i koliko će dugo ovaj put izdržati? pitala sam se. Nakon pročitanog mišljenja psihijatra ne mogu biti mirna.

66

Sutra je novi dan

Ako je na “održavanju”, kako će izdržati bez Heptanona? Nemirna sam. Uznemirena sam s razlogom. Brinem se kako proživljava dane bez Metadona. Ne znam kako na brodu nabavljaju takve stvari i je li to moguće. Kako reagira njegova okolina? Mogu li to trpjeti? Što će učiniti ako postane agresivan? Gdje će ga iskrcati? Hoće li uopće doći živ kući? Može li obavljati posao glavnog konobara?

Sumnjam!

Znam da je bolestan i da će njegove divne ideje biti kratkotrajne.

Mozak mu je oštećen silnim Ecstasyjima i ostalim opijatima koji uništavaju moždane stanice.

Ima dana kada primjećujemo da mu je pamćenje slabo, da zaboravlja važne pojedinosti. Što reći o njegovom želucu koji više ne prima svu hranu, pa čak ni neke lijekove?

Silne boce Prozaca koje je popio sada više ne može podnijeti. A jetra, bubrezi... Često je otečen, a moj Andrej i dalje vjeruje da je debeo.

IMA RAZDOBLJA OPORAVLJANJA KADA SE KLJUKA RAZNIM VITAMINIMA. Uvjeren je kako mu oni obnavljaju organizam koji je trovan sedam godina. Bubrege liječi pojasom za križa. Čuo je da je pivo zdravo i da će mu pročistiti bubrege. Pa zato gotovo svakodnevno pije pivo. I kako da vjerujem da će moći dobro raditi?

Mislim da ne može uspjeti raditi duže vrijeme, a naročito ne na nekoj platformi ili brodu.

Brzo plane i lako se potuče. Opet me muči isto pitanje. Kako će izdržati bez Metadona i onog silnog piva?

Naivci bi povjerovali da će raditi, zarađivati, početi misliti o budućnosti i živjeti pošteno. Misle da je tako lako prekinuti, iz čista mira, dugotrajne navike koje su uz Metadon prerasle u ovisnost.

On ne bi bio sretan običnim, smirenim životom. Navikao je na uzbuđenja koja mu podižu adrenalin. Takav je. Njemu se neprestano mora nešto događati; inače pada u depresiju. Vjerujem da može raditi samo ono što voli (što bi to moglo biti?), ali nisam sigurna koliko bi dugo izdržao.

67

Ana Lukšić

Čim bi naišao na problem, pobjegao bi... vratio bi se drogi. On tako rješava probleme. Već tri godine nije radio. Iako je prije bio vrijedan i radišan (plovio je dva puta po šest mjeseci i godinu dana radio težak posao varioca), ne vjerujem da bi tako brzo stekao radne navike. Previše se udomaćio u neradu. Ako se odluči za posao, postoji itekakav razlog za to. Ili bježi od suđenja ili opasnog društva. Sada kaže da se želi promijeniti, oženiti... Nakon tolikih laži ne mogu vjerovati u iskrenost njegovih riječi. Ne nadam se njegovom ozdravljenju ni potomcima. Već dugo sam svjesna da ne mogu utjecati na tijek događanja jer sve ide svojim ritmom. Bit će kako bude!

SUTRA JE IPAK NOVI DAN!!!

68

Sutra je novi dan

Što su rekli o knjizi...

Nismo ovdje da bi nam bilo lako, rekla mi je jednom prigodom naša poznata pjesnikinja Vesna Krmpotić kada sam je upitala zašto se moramo suočavati s tolikim nedaćama. Ovu je jednostavnu poruku Ana shvatila u svoj njezinoj složenosti. Morala je shvatiti da bi preživjela dugotrajni i iscrpljujući rat s ovisnikom.

Iskustvo koje ova hrabra, ali silno ranjena žena želi podijeliti s drugima gorko je i poučno štivo namijenjeno svima: onima koji imaju slično iskustvo da bi se u njemu prepoznali i iz njega crpili neke spoznaje koje im mogu pomoći u suočavanju s nevoljama; onima koji ništa slično nisu doživjeli kako bi vidjeli što se skriva s onu stranu patnje; onima koji su na prvom opasnom životnom raskršću kako bi otkrili sav užas skretanja; onima koji prenose drugima spoznaje o opasnostima ovisnosti kako bi obogatili svoja znanja i što bolje dotaknuli istinu.

Ana je vedra i komunikativna osoba, vrlo uspješna u svom poslu i izuzetno odana prijateljica. K tome je otvorena i iskrena, ponekad malo previše iskrena, na svoju štetu. Nije bila sentimentalna i popustljiva mama koja je razmazila svoje dijete, ali je stvorila siguran i topao dom u kojemu često svira glazba i mirišu kolači.

Kada je Željko, koji je uvijek bio pomalo neukrotivo dijete koje se teže uklapalo u zadane okvire, postao ovisnikom, svi smo se pomalo pitali upravo ono što je i ona navela: U čemu su tu pogriješili roditelji? Nakon mnogih premišljanja i razgovora s Anom, slušajući što joj se sve događalo i što joj se događa, shvatila sam da mi ponekad možemo učiniti vrlo malo. Ana je učinila zaista mnogo da bi svog sina izbavila iz ralja ovisnosti. Nažalost, nije uspjela.

Ipak, ako ova njezina priča, nekako tečna i gipka pa se čita lako i brzo, pomogne barem jednom djetetu da se izbavi i spasi, Ana je obavila svoje poslanje. Između redaka do napetosti zanimljive 69

Ana Lukšić

priče, samoironije i gorkog humora, krije se duboka bol i očajna, ali postojana mati kojoj je njezino dijete izmaklo iz ruku i pada, a ona više ne može učiniti ništa.

Vesna Šredl Oćutjeti snagu ljubavi ranjene majke znači dosegnuti Boga. Krik očaja iz ljubavi ne poznaje strah ni sram. Hrabro je Ana kriknula sebi u lice: Ljubav mu tvoja nije bila dovoljna!

Budite hrabri i suočite se s istinom jer ovdje tek u prolazu jesmo, a vrijeme teče... Pogledajmo strahu u oči i budimo hrabri pročitati ispovijest. Vrijeme je. Hvala Ti, Ana. Brankica Pečaver

70

Sutra je novi dan

Zašto je sutra novi dan?

Što reći o sebi?

Stupila sam na prag druge polovice svoga životnog vijeka.

Zaposlena sam. Bavim se dinamičnim poslom koji traži potpunu predanost i troši dosta energije. Volim svoj posao i uživam u njemu. Neprestano učim i puno dajem sebe. Svaki novi dan donosi nove izazove kojima se radujem.

Vesele sam naravi i ne volim monotoniju. Rado čitam kriminalističke priče i trilere. Osobno, nikada nisam pomišljala na pisanje, a još manje na objavljivanje radova.

Nakon devet mučnih godina u krugu s problemima ovisnosti, u očajnoj bezizlaznosti u kojoj stalno nešto činiš, a nikamo ne stižeš, shvatila sam svoju bespomoćnost. Kada je problem dosegnuo kulminaciju, osvijestila sam dvije stvari: ili ću poludjeti ili ću se početi baviti nečim drugim. Vratila sam se sebi.

Svu količinu nakupljene muke počela sam zapisivati. Poriv je bio jači od svega drugoga. Javila se želja i da rukopis ugleda svjetlost dana. U meni se rodila nada kako moje iskustvo možda može nekome pomoći.

Moj dnevnički zapis, ispiranje bola moje duše, nikoga ne proziva, nikoga ne osuđuje. U mom se slučaju angažirala vojska ljudi koji su htjeli pomoći. To samo dokazuje da je droga zlo nesagledivih razmjera.

Na ovaj im se način svima zahvaljujem.

Ana Lukšić

71

Ana Lukšić

72

Sutra je novi dan

Sutra je novi dan...

73