Zeleni alati pdf

Sadržaj: Uvod 01 Ekološki otisak - kako gazimo planet?

02 Hrvatska – mala zemlja za preveliki otisak 03 Permakultura – trajna revolucija Pazi, hrana pada Praktični savjeti za stvaranje permakulturnog vrta 04 Permakluturni dizajn Izumiranje naftnog dinosaura Zelena energija 07 Energija sunca 08 Energija vjetra 09 Transport 10 Energija biomase 11 Graditeljstvo Održivo graditeljstvo 12 Otpad 13 Voda Organizacija 14 Kako hodati nježnije - gradske priče Prema praktičnim stazama održivosti

Zeleni alati za održivu revoluciju UVOD Najbolje vrijeme za posaditi stablo bilo je prije deset godina.

Slijedeće najbolje vrijeme je sad.

Kineska poslovica U redu, najbolje vrijeme za objaviti ovakvu knjigu bilo je prije deset godina. Ali što da se radi. Prije deset godina smo brijali na pank, klupice u parku, gutali fanzine i šivali prišivke do zauvijek. Lagali bi kad bismo rekli da nam je žao. Uostalom, najljepša i najjača iskrica koja nas je zapalila za anarhopank – uradi sam kultura – danas je zaista prišivena na našim srcima. I što ćeš normalnije nego da mi nakon deset godina napišemo ovakvu knjigu. Zato jer je sad slijedeće najbolje vrijeme. Prije četiri godine smo krenuli u stvaranje Recikliranog imanja, našeg odsanjanog životnog prostora, ali i otvorenog edukacijskog centra. No, osim otvorenih srca i brda energije nismo imali previše znanja i vještina kako izgraditi jednu takvu priču. Stvarno smo bili nabrijani dripci i dripice koje ništa nije moglo zaustaviti da krenemo na to zajedničko putovanje. Jedna ovakva knjiga bi nam sigurno olakšala put. No kao što je i do tada

bilo sasvim ok da nemaš pojma svirati, a ipak uzmeš gitaru ili bubanj i kao sviraš, tako smo i mi, premda nismo znali izmjeriti dužinu kuće i hvatati energiju sunca, krenuli stvarati naš mali raj. Tijekom putovanja upoznali smo ljude sa sličnim vizijama i željama i kod svih se pojavljivao problem manjka znanja i vještina kako nešto praktično napraviti. Polako se počelo s nabavkom literature, međusobnim kontaktima, razmjenom iskustva i pomaganjem. Bio je to super osjećaj. Znao si da kada god padneš, uvijek su blizu ruke da te pridignu. Kada smo došli do radionica, to je bilo to. Radionica je super riječ. Označava da se nešto radi. I zabavno je. Trenutak kada nekome možeš pokloniti dio sebe je nešto najljepše na svijetu. I ova knjiga je plod svega toga.

Nekoliko je važnih stvari vezanih za knjigu. Glavni cilj nam je bio prikazati što je više moguće praktičnih rješenja za održivi život. Premda i sami pišemo o razvoju obnovljivih izvora energije, smatramo kako je u ovom trenutku važnije pokazati kako se na primjer gradi solarni kolektor za toplu vodu. Premda i sami pišemo o biodizelu, smatramo kako je važnije naučiti kako, ovdje i sada, samostalno proizvesti gorivo na bazi ulja, a ne čekati da se biodizel pojavi na benzinskim crpkama. Manje nas dakle zanimaju high-tech rješenja ili iščekivanje i lamentiranje o nekom novom i neotkrivenom resursu koji će spasiti svijet. Ne zanimaju nas komplicirane i skupe tehnologije koje bi navodno trebale biti alternativa "utrci prema dnu" koju vode političke i ekonomske elite. S obzirom na sve veće siromaštvo i uništavanje prirode, ratove za naftu i druge resurse, smatramo kako je najvažniji oblik aktivizma onaj koji će nas naučiti konkretnim tehnikama i strategijama za borbu protiv neoliberalnog kapitalizma, onaj koji će nas učiti kako stvarati drugačije svjetove.

Doduše, treba otvoreno reći kako je neoliberalni sistem dobio svog partnera u zelenom kapitalizmu gdje sve što je eko, bio, organski, prirodno, zeleno ili slično ima nevjerojatno visoku cijenu, neovisno da li govorimo o hrani, kozmetici, energiji ili gimnasticiranju. Kako li je samo ekipica nanjušila lovu. Time su od ekološke priče učinili elitistički hram za bogate novcem i odabrane duhom. Naša poruka je da vam za održivi život nisu potrebni niti opaki stručnjaci, niti puno novaca niti samoproglašene vođe. Zato smo se i trudili knjigu ispuniti s jednostavnim i praktičnim receptima kako proizvesti, napraviti i primijeniti neku od inspirativnih mogućnosti za održivi život. Uz žličicu osmijeha što to sve radite sa svojim prijateljima i ljudima koje volite. U knjizi su sakupljena znanja i vještine koje smo sami usvojili i danas ih prakticiramo. To je druga stvar koju želimo istaknuti. Većina od predstavljenih znanja i vještina stvara se ovdje u Hrvatskoj ili šire u regiji. Nismo htjeli navoditi lijepe priče iz svijeta koje za nas ovdje postoje samo na slikama, već prikazati kretanja prema održivosti u našim zajednicama i susjedstvu. Nekoliko je razloga za to. Od lijepih slika malo koristi u praksi ako ih ne možemo preslikati u stvarnost. Te lijepe slike već postoje u literaturi na stranom jeziku i dostupne su preko Male Alternativne Knjižnice (MAK) koju vodi naša udruga – Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG). Ukoliko vas zanima literatura iz nekih od područja koje ćemo spominjati, možete nas kontaktirati. Kao što smo već rekli, osjećamo nedostatak knjige na našem jeziku sa primjerima iz naše regije. Tako će vam biti i lakše povezivanje sa svim tim pričama i projektima, a ukoliko želite nešto slično probati, imat ćete modele koji su blizu. Od naše prve frustracije kako nemamo dovoljno za pročitati u dostupnoj literaturi o temama koje nas zanimaju do danas kada imamo knjigu punu primjera iz naših života, možemo samo zaključiti kako nije li to baš lijepo em prekrasno. Hodamo polako, malim, ali upornim koracima po praktičnim stazama održivosti.

Dva su temeljna pojma oko kojih se vrte teme u knjizi. Prvi je ekološki otisak koji nam opisuje koliko jako pritišćemo našu planetu, odnosno koliko nam je zemljine površine potrebno da zadovoljimo sve naše potrebe. Ekološki otisak je izvrstan alat za opisati socijalnu nepravdu i ekološku neodrživost naših društava.

Drugi pojam je permakultura kao sistem dizajniranja našeg okoliša učenjem od prirode. Mogli bismo reći kako su socijalna pravda i održivost naš cilj, a permakultura sredstvo za postizanje tog cilja. U knjizi ćemo vidjeti kako nam sve permakultura pomaže smanjiti ekološki otisak koji ostaje iza nas. U permakulturnim priručnicima i knjigama za dizajniranje, uglavnom su prikazani idealni i imaginarni modeli kakve rijetko tko od nas susreće u stvarnosti. Stoga ćemo permakulturni dizajn pokazati uz pomoć stvarnog modela, a to je Reciklirano imanje, ZMAG-ov projekt stvaranja otvorenog edukacijskog centra na Vukomeričkim Goricama u selu Vukomerić, 20-tak kilometara južno od Zagreba. Praktična rješenja podijelit ćemo u nekoliko cjelina koje predstavljaju i glavni fokus naše udruge: hrana, energija i graditeljstvo. U knjizi ćemo se zbog iznimne važnosti posebno osvrnuti na otpad i očuvanje vode. Govorit ćemo i o organizacijskim strukturama i međuljudskim odnosima, jer je to najvažnije područje na kojem danas trebamo raditi. Na kraju ćemo prikazati kako si olakšati život i u urbanim prostorima. Rješenja o kojima govorimo mogu se primjenjivati svugdje, bez obzira gdje živimo.

Ovdje treba naglasiti kako je ovakvoj podjeli razlog preglednost i lakše praćenje knjige. U stvarnosti gotovo sva održiva rješenja provlače se kroz nekoliko područja.

Primjerice, za izgradnju kompostnog wc-a potrebno je imati znanja iz graditeljstva, povezan je s našom željom da smanjujemo otpad te da recikliramo, zahtijeva i svijest o potrebi za štednjom pitke vode, a niti znanje o tome kako funkcionira proces kompostiranja organske biomase nije naodmet. Slično, pasivno solarno graditeljstvo stavili smo pod poglavlje Održivo graditeljstvo, ali ga ne možemo shvatiti izdvojeno od energije. Jedan od osnovnih principa permakulture jest da smo svjesni povezanosti različitih funkcija i elemenata.

Za kraj naglašavamo kako nam nije namjera glumiti velike i prepametne stručnjake.

Mi sami imamo još mnogo žganaca za popapati i toga smo i više nego svjesni. Ipak, mišljenja smo kako i to malo što znamo vrijedi doći do što više ljudi i rezultat je pred vama. Ovo nije konačna suma održivih rješenja, i na toj duzi postoji mjesta za još mnogo boja. Ovo nije jedino vrijedno što ljudi danas rade kako bi učinili ovaj svijet boljim mjestom za život. Napravili smo pregled onoga što smo mi naučili ili saznali u posljednjih nekoliko godina. Ukoliko sami znate ili poznajete nekoga tko ima sličan praktični savjet ili recept, slobodno nas kontaktirajte i uvrstit ćemo to u slijedećim izdanjima.

Do mnogih lijepih rješenja došli smo nakon brojnih grešaka i padova, uz ponovno dizanje, trud i ulaganje energije. Stoga je i to nekakva poruka da budete uporni i ne odustajete. Ovo je knjiga za ljude koji imaju energije. Neka vas njen sadržaj još više napuni. Ukoliko želite u vašim životima primijeniti neku od predstavljenih priča kontaktirajte nas da se zajedno punimo.

Toliko je toga ispred nas. A mi mladi i puni energije. Sigurno ćemo pobijediti. Vidimo se tamo.

Ekološki otisak - kako gazimo planet?

Do danas je bruto društveni proizvod (BDP) ostao najprihvaćeniji faktor određivanja uspjeha i razvoja neke zemlje. No, računanje nečije razvijenosti po BDP-u može dati iskrivljenu sliku ukoliko želimo saznati manje o ekonomiji, a više o kvaliteti života stanovnika neke zemlje. Zato nas mogu zbunjivati pojmovi kao što su "životni standard" i "kvaliteta života" koji se često koriste kao istovjetni pojmovi, premda su zapravo prilično različiti. Prvi pojam je tehničkog karaktera i označava "stopu trošenja kupljenih roba i usluga po glavi stanovnika" (Douhtwaite, 1999). Drugi pojam je bliži mjerenju nečijeg osjećaja o stupnju opće dobrobiti u društvu, sreći ili zadovoljstvu sa životom. Kada računamo bruto društveni proizvod mjerimo samo stvari koje se kupuju i prodaju novcem. Izvan njegova dosega ostaju pitka voda, prirodne ljepote i bioraznolikost, čisti zrak, rad u kući, međuljudski odnosi, slobodno vrijeme i brojne druge kategorije važne za naš osjećaj o kvaliteti života. Pojasnimo; ukoliko neka zemlja posiječe sva svoja stabla i preradi ih u drvnu građu, te je izveze, njen BDP po stanovniku će porasti, premda bi to ostavilo katastrofalne posljedice u prirodi, a posredno i na zdravlje ljudi. Dapače, gotovo uvijek kod izvoza drvne građe radi se o zemljama u razvoju koje zaradu od tog izvoza ne koriste za razvoj svojih društava, već za otplatu nepravednih dugova (Douthwaite, 1999). Najmoćnije globalne institucije poput Svjetske banke i MMF-a zadovoljne su i šalju pohvale takvim zemljama, jer BDP raste. Po BDP-u bismo zaključili kako je stanovništvu bolje, premda je očito da BDP ne daje potpune rezultate i vrlo često iskrivljuje sliku o stanju u nekoj zemlji. BDP ne uključuje iskorištavanje prirode u proizvodnji i pružanju usluga. Ekološke katastrofe i saniranje istih uzrokovat će porast BDP-ja, kao i liječenje opasnih bolesti poput raka. No, ljudi sigurno neće osjećati zadovoljstvo ili sreću zbog toga. Dakle, događa se da BDP raste, ali se smanjuje kvaliteta života stanovnika na koje se BDP odnosi. Nadalje, BDP na kriminal, rastave, sudske presude i druge oblike socijalnih problema gleda kao na ekonomsku korist. Kao što smo naveli, BDP ne uključuje oblike rada ili transakcije ukoliko nisu novčane.

Realniji pokazatelj kvalitete života na Zemlji i našeg odnosa prema prirodi, ali i međuljudskih odnosa jest ekološki otisak.1 Ekološki otisak je kvantitativna mjera koja nam govori koliko jako svojim načinom života pritišćemo zemlju. Ekološki otisak računa koliko nam određeni prostor može podržati našu proizvodnju, potrošnju i odlaganje otpada. Tu se misli na Zemljine resurse - tlo (šume, polja, pašnjaci), more, površina potrebna za proizvodnju energije, površina potrebna za razvoj (zgrade, ceste, parkirališta...) te bioraznoliko područje koje akumulira CO2 i osigurava dom brojnim biljnim i životinjskim vrstama. sl. 01/01 sto se racuna za ecofoot.JPG Ekološki otisak se izražava prvenstveno u hektarima (1 ha = 10 000 m2) zemljine površine potrebne da ostvari nečiji životni stil. Na taj način možemo irzačunati živimo li održivo ili neodrživo, i u kojoj mjeri. Budući da ljudi u različitim dijelovima svijeta ne žive na isti način, varira i njihov ekološki otisak. Tako je prosječnom stanovniku SAD-a da bi zadovoljio sve svoje potrebe potrebna površina od 9,57 ha, dok prosječan stanovnik Hrvatske svoje potrebe zadovoljava na 2,9 ha.

Najveća ekološka organizacija na svijetu WWF objavila je godišnji Living Planet

Report 2004.2 Unutar te analize dobiva se Living Planet Index (LPI) koji prati stanje biljnih i životinjskih vrsta, te ga možemo shvatiti i kao indikator svjetske bioraznolikosti. U razdoblju od 1970. godine do 2000. godine LPI je opao za 40%.

Opadanje bioraznolikosti je u direktnoj vezi sa našim ekološkim otiskom. U razdoblju 1991.-2001. na svjetskom nivou biokapacitet je smanjen za 12%, pa se smanjila i količina raspoloživih resursa koje možemo iskorištavati za održavanje našeg životnog stila. To znači da moramo moći zadovoljiti sve naše potrebe na sve manjoj površini.

U izvještaju Ecological Footprint of Nations 2004 koji radi Redefining Progress, ističe se kako je ekološki otisak je u razdoblju 1961-2000 porastao za 150%. Od konferencije u Riju pa do one u Johannesburgu ekološki otisak 27 najbogatijih zemalja je porastao za 8% po stanovniku, a istovremeno u ostatku svijeta se smanjio za 8%. Situacija postaje tragičnija pošto je upravo to razdoblje obilježeno brojnim konferencijama i sporazumima o održivom razvoju. Izgleda kako je sveprisutno zaklinjanje u održivi razvoj, posebno kada govorimo o vodećim političkim i ekonomskim elitama, postalo model amortiziranja kritike koja im se upućuje.

Prosječan ekološki otisak stanovnika planete Zemlje je 2,2 ha. No, trenutno raspoloživi resursi zahtijevaju da zadovoljimo sve svoje potrebe na svega 1,8 ha. To znači da sada živimo preko granica održivosti, trošimo više nego što imamo.

Možemo reći da globalni "ekološki dug" iznosi 20%. Kada oduzmemo ekološki otisak od nosivog kapaciteta nekog područja dobijemo "ekološki dug" ili ekološki minus.3 SAD imaju ekološki dug od 3,6 Velika Britanija od 3,5, Njemačka i Japan 3,4, a Italija 2,9 ha po stanovniku.4 sl. 02/03 EcoFootprint_1.gif To je posljedica dvostrukog napada na Zemlju. Priroda se sve više uništava, njene mogućnosti su u silaznoj putanji. Istovremeno se naš mahniti konzumerizam kontinuirano povećava, posebno u ekonomski bogatim zemljama. Zamislite situaciju da se sa sve manjom tortom pokušavate sve više prežderavati.

SAD i EU imaju najveće otiske na planeti, a SAD je broj jedan sa čak 9,57 ha po stanovniku. Po regijama ekološki otisak je: Afrika 1,2 Azija-Pacifik

1,3

Srednji istok i Centralna Azija Južna Amerika i Karipska otočja Centralna i Istočna Europa Zapadna Europa

2,1

Sjeverna Amerika

9,2

3,1 3,8 5,1

Izvor: LPR 2004, URL:http://www.footprintnetwork.org (08.05.2005.).

sl. 01/02 ecofoot po regijama.jpg (tablica i slika moraju ići jedna pored druge)

Time dolazimo do ključnog značenja ekološkog otiska. Prosječna osoba SAD-a troši 9,57 hektara, a EU (prije proširenja 2004. godine) 5,1 hektar. Rekli smo prije kako na raspolaganju imamo 1,8 hektara po stanovniku.5 To doslovno znači da kada bismo svi htjeli živjeti kao stanovnici SAD-a trebalo bi nam 5 planeta. Idiotski je da se takav životni stil nameće cijelom svijetu kao poželjan i ostvariv! SAD, Kanada i zemlje Zapadne Europe imaju veći otisak od ostatka svijeta zajedno. Ekološki otisak po regijama dovoljno nam govori o moći i nejednakosti u svijetu. Što se događa kada neka zemlja, regija, grad ili skupina ljudi troše više nego što imaju resursa na području gdje žive? Krenu u agresiju na Irak izmišljajući kao razlog oružje za masovno uništenje, privatiziraju izvore pitke vode u siromašnim zemljama, jer svoju troše previše, krče tropske kišne šume, jer su većinu svojih odavno iskrčili, a preostale pretvorile u zaštićene parkove i rezervate. Možemo nizati u nedogled.

Jasno je kako će netko da osigura svoj neodrživi način života, ukoliko nema dovoljno resursa u vlastitoj okolini, krenuti u pljačku drugdje. Ekološki otisak nam savršeno opisuje kako su bogati organizirali svijet tako da ih siromašni opskrbljuju resursima, uz sve veće vlastito siromaštvo. Siromašni sudjeluju u globalnoj trgovini s resursima i sirovinama koje imaju kako bi otplatili vanjski dug. Resursa je sve manje, a dugovi su sve veći. Praktički financiraju vlastito osiromašenje uz sve goru situaciju u okolišu. Životni stil kakav imaju SAD bio bi dovoljan za svega 1,2 milijarde ljudi. To računamo: 12,5 mrd. ha na planeti X 88% = 1,2 mrd. ljudi 9,6ha ekološki otisak SAD-a

12,5 milijarde ha na planeti / 9,6 ha ekološkog otiska (SAD) x 88% (12% ostavlja se za druge vrste) = 1,2 milijarde ljudi. Ista računica ukoliko na primjer, uzmemo u obzir kineski otisak bila bi 7,9 milijarde ljudi. Problem današnjeg svijeta je što Kina ide prema otisku SAD-a, a ne obrnuto.

Najveći utjecaj na ekološki otisak ima iskorištavanje i potrošnja fosilnih goriva koja utječu sa 47% na kasniji rezultat. Poljoprivreda i pašnjaci utječu sa slijedećih 29%.

Odnos prema šumama slijedećih 9%, ribarstvo 6%, zemlja prekrivena razvojem (ceste, zgrade, parkirališta...) 5% i nuklearna te hidroenergija 4%. sl. 01/03 sto utjece na ecofoot.jpg S obzirom da se energetski otisak od 1961. do 2001. godine povećao za gotovo 700%, ne trebamo previše razmišljati što znači gotovo 50%-tni utjecaj fosilnih goriva na ukupan otisak.Ukoliko bi svi prihvatili prehranu kakva je najprisutnija u SAD-u, trebao bi nam urod žitarica četiri puta veći nego što je sada ukupna svjetska godišnja proizvodnja. U SAD-u se troši trostruko više hrane i drvnih prerađevina nego što je globalni prosjek. To je oružje za masovno uništenje! Jasno je iz ovih rezultata kako konzumerizam bogatih uništava mogućnosti i budućnost siromašnih.6 London ima 125 puta veći otisak od svoje površine, a Britanija osam puta (Girardet, 2003).

Jasno je da ne možemo uspoređivati vrijednost različitih vrsta korištenja zemlje. Na primjer, plodna zemlja je 2,8 puta produktivnija od prosjeka. Pašnjaci su samo 0,4%

produktivniji od prosjeka. Svi pokazatelji upućuju da krivo upravljamo tim površinama, a najčešću uzroci degradacije su: deforesterizacija, pretjerana ispaša i loše poljoprivredne metode.7 U skladu s tim smanjuje su stopa dostupne količine poljoprivrednog zemljišta po osobi. Od 1950 do 1997. godine stopa je pala s 0,23 ha na 0,12 ha po osobi. Ukoliko se ne zaustave gore spomenuti destruktivni trendovi do 2030. godine pasti će na 0,08%. Šume uništavamo u prosjeku 11 do 15 milijuna ha svake godine, otprilike za veličinu Grčke. Deforesterizacija je odgovorna za petinu ukupne emisije CO2 u jednoj godini.

To sve uzrokuje daljnje osiromašivanje zemalja, uništavanje biljnih i životinjskih vrsta, širenje pustinja, razvoj zaraznih bolesti te smanjivanje izvora pitke vode. Najbolje je naš odnos prema prirodi opisao francuski diplomat Vicomte de Chateaubriand: "Šume dolaze prije civilizacija, pustinje dolaze poslije" (Chamber, N., Simmons, C. and Wackernagel, M., 2004: 41). Prosječna šuma godišnje po hektaru upije 1,8 tona ugljika. IPCC procjenjuje kako bi se 12-15% predviđene emisije CO2 do 2050. godine moglo anulirati usporavanjem deforesterizacije i održivim gospodarenjem šumama.

Važno je spomenuti kako oceani upijaju 35% emisije CO2 , no i morski ekosustavi su pod ogromnim stopalom zagađivanja i izlova. Pritom se 90% svog ribarstva odvija u svega 8% morskih površina.

Ekološki otisak nije lako mjeriti, jer je potrebna preciznost i transparentnost podataka.

Na primjer, ponekad su podaci UN-a ili drugih velikih institucija o istoj temi drugačiji u različitim publikacijama, a moguće su zloupotrebe i u podacima kod samih država i državnih agencija koje ih šalju. Najpotrebnija je želja za dijeljenjem podataka, a mnoge države to ne žele, kako bi prikrile svoj stvarni utjecaj na planet. Stoga ponekad za određena područja nema dovoljno točnih podataka.

I sami autori ekološkog otiska priznaju neke njegove manjkavosti (Wackernagel, et al., 2004). Možemo reći kako je izračunati ekološki otisak manji od realnog, jer se ne uzimaju svi oblici zagađenja u izračun. Na primjer, CO2 se računa, ali emisija sumpornog dioksida (SO2) nije zabilježena u ekološkom otisku, tako da utjecaj kiselih kiša nije uključen. Nadalje, ne uzimaju se u izračun neobnovljivi oblici otpada koji su dugotrajni ili trajni u svom zagađivanju (radioaktivni otpad, PCB, CFC). Autori koji promoviraju i razvijaju ekološki otisak ističu kako nema smisla uspoređivati utjecaj na planet koji imaju raspadajući elementi, spojevi ili proizvodi s onima koji ostaju u prirodi po nekoliko stotina, čak i tisuća godina, jer priroda nema dovoljno kapaciteta i sposobnosti apsorpcije. Po autorima ekološkog otiska takvi oblici otpada trebali bi biti izbačeni iz upotrebe ili ukoliko bi ih se koristilo ne bi smjele ulaziti u biološko kruženje. Uništavanje voda, deforesterizacija i širenje pustinja također nisu uključene u ekološki otisak. Isti je slučaj i s uništavanjem biljnih i životinjskih vrsta. Jasno je da "vrijednost" prirode prelazi iskorištavanje dobara i usluga samo za ljude. Što se tiče ekološkog otiska za međunarodnu trgovinu, ukoliko se na primjer auto proizvodi u Njemačkoj, a proda te koristi u Francuskoj, ekološki otisak će se računati za Francusku, a ne za Njemačku. Time se javlja opasnost da se izvoznoj zemlji dodijeli manji ekološki otisak nego što bi trebala imati s obzirom na utjecaj određene proizvodnje na prirodu. Ista stvar je i s turizmom. Utjecaj turista računa se samo za zemlju koja dobiva turiste, a ne i za zemlju od kuda turisti dolaze i vrlo često svojim neodrživim načinom života ostavlja ju otisak u zemlji gdje su došli. Dakle, ekološki otisak ne uzima u obzir apsolutno sve intervencije u prirodi te možemo zaključiti kako je zapravo još i veći, nego što nam sada brojke pokazuju.

Po nama najveća mana ekološkog otiska jest određena nedosljednost. Naime, ekološki otisak istovremeno ističe kako je manje važna kvantiteta ljudi na nekom području, a više kvaliteta života, način na koji ti ljudi žive. Ipak, kako smo vidjeli na mnogim drugim mjestima problem populacije stavlja se nezasluženo visoko mjesto.

Tako se i u izvještaju LPR 2004 i na Internet stanici www.footprintnetwork.org ističe kako se ekološki otisak može smanjiti: smanjivanjem svjetske populacije, smanjivanjem konzumerizma i implementiranjem efikasnijih tehnologija za uslužne i proizvodne djelatnosti.

Ne želimo reći kako u određenim područjima svijeta problem populacije ne postoji, ali uvijek je potrebno naglasiti kako siromaštvo prethodi velikom broju stanovnika, a ne obrnuto. Isto vrijedi i za ekološki otisak. Edukacija, održiva znanja i tehnike te pravedna raspodjela su puno bolje metode za smanjivanje ekološkog otiska od brojanja gladnih usta. Danas se na svijetu proizvede i više od dovoljno hrane da svi ljudi budu siti, a opet imamo preko 800 milijuna gladni, a skoro svaka druga osoba na svijetu živi u siromaštvu. Živimo u svijetu obilja gdje je normalnije baciti hranu nego nahraniti gladna čovjeka. Siromaštvo je proizvod društva, a ne škrte prirode.

Konzumerizam bogatih najviše uništava ovu planetu, i dapače proizvodi siromaštvo siromašnih. Ovdje treba naglasiti kako je u najnovijoj knjizi o ekološkom otisku (Chamber, N., Simmons, C. and Wackernagel, M., 2004) istaknut cilj ekološkog otiska da ne mjeri glave, već veličinu stopa koje ostavljaju.

Sam izvještaj LPR 2004 ističe kako je ekološki otisak u razdoblju 1961-2001 rastao brže od broja stanovništva te se ističe kako je dokazan pad rasta populacije u područjima gdje se ženama omogućava edukacija, vlastita ekonomska nezavisnost i zdravstvena zaštita. Svi ovi nedostaci ekološkog otiska ne umanjuju njegovu ukupnu vrijednost koju nam daje kao metoda otkrivanja stvarnog utjecaja na prirodu. Ekološki otisak je najbolji odraz našeg odnosa istovremeno prema planetu i jednih prema drugima. Živimo u svijetu u kojem je najvažnije da kapitalizam napreduje i da se novci okreću.

Ekološki otisak nas upozorava kako je najvažnije da kvaliteta života napreduje, a da se proizvodnja, potrošnja i odlaganje otpada, odnosno iskorištavanje resursa, kruže održivo. Moramo uvijek imati na umu kako se nosivi kapacitet može povećati globalnim širenjem proizvodnih površina, boljim upravljanjem resursima i jačanjem zdravlja u ekosistemima. Tako bismo na planeti ostavljali manji otisak koji nas ne bi vodio (samo)uništenju. Kao i siromaštvo i ekološki otisak je posljedica političkih odluka. To je dakle, a ne planet, područje koje trebamo jače pritiskati.

Hrvatska – mala zemlja za preveliki otisak Hrvatska se nalazi u skupini srednje pozicioniranih zemalja s ekološkim otiskom od 2,9 ha po osobi. To znači: kada bi cijeli svijet preuzeo naš životni stil bilo bi potrebno 2,9 ha po osobi, a napomenuli smo kako nam je u ovom trenutku na raspolaganju tek 1,8 ha po osobi na globalnoj razini. Nas u ovom trenutku od velikog ekološkog minusa spašava bogati biokapacite. Mala smo zemlja bogata resursima. No, to i dalje ne znači da s njima dobro i pametno upravljamo.

Dakle, u podjeli zemalja na bogate, srednje bogate i siromašne zemlje Hrvatska je stavljena u srednju skupinu. Ekološki otisak od 2,9 ha po osobi manji je od prosjeka Centralne i Istočne Europe gdje je Hrvatska svrstana, čiji je ekološki otisak 3,8ha. Od zemalja s kojima Hrvatska dijeli granice imamo otisak veći samo od Bosne i Hercegovine, dok sve ostale susjedne zemlje imaju veći otisak od Hrvatske.

Izračun od 2,9 ha po osobi dobiven je od strane WWF-a u njihovom Living Planet Report 2004. Kao što je izračunao globalni ekološki otisak, WWF daje i izračun za svaku pojedinu zemlju. Nije nam poznat podatak da se u Hrvatskoj na državnom, županijskom i lokalnom nivou koristi, a pogotovo računa ekološki otisak, tako da smo u ovom trenutku prisiljeni služiti se Living Planet Reportom. Što se tiče izračuna za Living Planet Index (LPI) koji prati ugroženost biljnih i životinjskih vrsta, možemo reći kako u Hrvatskoj više od 10% ukupnih biljnih i životinjskih vrsta, njih 514 ima status ugroženih.

Sada ćemo na primjeru Hrvatske nabrojati kategorije koje se uzimaju u obzir prilikom računanja ekološkog otiska. Kao što smo rekli obuhvaća se: iskoristiva površina zemlje i mora, energija, tlo na kojem su građevine, ceste i sl., površina za upijanje CO2 te biokapacitet određenog područja.

Naš otisak za tlo i more je 1,24 ha. U to su uključeni: poljoprivreda/hrana šume pašnjaci 0,78ha 0,37ha 0,0ha

ribe 0,06ha

Hrvatska je jedna od biološki raznolikijih zemalja na svijetu, posebno u odnosu na veličinu i broj stanovnika. Gotovo 45% kopnenog dijela Hrvatske su šume, a od toga je čak 95% prirodnog sastava što uvjetuje biološku raznolikost. Korišteni hektari za proizvodnju hrane i iskorištavanje šuma po stanovniku su nešto viši od svjetskog prosjeka (0,9ha). Od ukupnih poljoprivrednih površina proizvodnja hrane zauzima 51,5%, a travnate površine zauzimaju 48,5%, od čega su dvije trećine pašnjaci, a livade jedna trećina. Živimo u zemlji koja bi mogla proizvoditi hrane za izvoz, a opet 2004. godine smo uvezli hrane u iznosu od 1,4 milijarde dolara. Prema studiji Agronomskog fakulteta, a na osnovi kvalitete zemljišta, Hrvatska bi mogla hraniti 27 milijuna ljudi (Lay, 2005).

Proizvodimo svega sedam proizvoda dovoljno za naše potrebe. Uvozimo čak i sijeno.

Istodobno s približavanjem EU, sve je jasnije kako se seljak odavde neće moći nositi s visoko subvencioniranom robom iz EU. Ipak, i naši seljaci vole se pozicionirati unutar subvencioniranog sektora pšenice ili kukuruza, a vrlo malo kreću prema proizvodnji voća i povrća. Eh, ali za to ne postoje tako lake domaće subvencije, a zahtijeva i veći rad. Hranu uvozimo, hranu bacamo. Samo u Zagrebu se godišnje

baci između 8 i 10 tisuća tona hrane. Što se tiče razvoja ekološke poljoprivrede kao mjere održivog razvoja, a kao i načina proizvodnje s naglašeno manjim ekološkim otiskom, Hrvatska je na samom svjetskom dnu, a u Europi je samo ispred Albanije.

Time sve naše priče o čistom i nezagađenom tlu, zdravoj domaćoj hrani te očuvanom okolišu i biološkoj raznolikosti dobivaju gorak okus. Jasno je kako se u konvencionalnoj poljoprivredi koja prevladava obilno koriste razna sintetička kemijska sredstva koja osim što loše utječu na zdravlje ljudi, dodatno osiromašuju tlo i dugoročno ga čine neplodnim.

Kod ovog dijela izračuna ekološkog otiska, zanimljivo je primijetiti kako je otisak za konzumiranje ribe manji čak od prosječnog otiska siromašnih zemalja.

Nulta suma u rubrici koja izračunava korištenje pašnjaka dovoljno nam govori o problemima na koje se ponekad nailazi u računanju ekološkog otiska. Za pretpostaviti je kako nema relevantnih ili znanstveno utemeljenih podataka koliko iskorištavamo pašnjake.

Podataka za povlačenje vode i za izvore pitke vode također nema. To je šteta budući da smo zemlja koja obiluje izvorima pitke vode kojoj mnogi predviđaju budućnost kakvu danas ima nafta. No i tu možemo postaviti pitanje jesmo li svjesni važnosti pitke vode za budući svijet koji se kreira već danas. U Zagrebu se gubi gotovo 40% vode zbog loših i dotrajalih cijevi. A i mirno smo odšutjeli otkriće glavnog državnog inspektora u 2003. godini da jedna od najbeskrupuloznijih korporacija na svijetu Bechtel, krade vodu iz rijeka Like i Gacke. Uslijed njihove krađe vode, dolazilo je i do pomora ribe i rakova. Bechtel je krađu vode platio gradnjom autoceste i zaštitom dobro potkoženih domaćih lobista.

Za sada imamo sreću što je na snazi zakon koji sprječava rasprodaju vodovoda sve do 2018. godine. Time smo makar privremeno zaštićeni od sudbine mnogih gradova u svijetu koji su predali upravljanje vodom globalnim korporacijama, a zauzvrat dobili skuplju vodu i neučinkovitije upravljanje vodoopskrbom. To preuzimanje jednog od najvrednijih sektora u društvu gotovo uvijek se događa pod paskom Svjetske banke ili Europske banke za obnovu i razvoj. Budući da najmoćnije korporacije u kontroli vode dolaze iz EU, te možemo pratiti osvajanje vodoopskrbe u susjedstvu, ne bi nas trebao iznenaditi pritisak da se zakon olabavi. Živimo u zemlji gdje zakoni koji spriječavaju profit i nečije interese nisu baš sveta krava, a znamo kako se lako zakoni i mijenjaju. Možemo prilično sigurno pretpostaviti kako će vode i šume biti slijedeće u napadu privatizacije. Uostalom, imamo iskustvo s Bechtelom, a njemačka korporacija RWE je već osvojila izgradnju pročistača otpadnih voda u Zagrebu, premda im je projekt komisija Gradskog poglavarstva ocijenila neprimjerenim.

Gradsko je poglavarstvo razumljivo, nakon negativne ocjene komisije odobrilo projekt RWE-u. I početkom 2006. godine voda je u Zagrebu poskupjela za 40%. No kao što smo rekli, često se niti mi sami ne možemo previše pohvaliti da cijenimo obilje pitke vode nad kojom se krećemo. Zagreb izgubi 40 posto pitke vode zbog dotrajalih cijevi koje puštaju. U Hrvatskoj nije rijetkost da se stvaraju divlja odlagališta smeća uz vodocrpilišta. Vrlo je vjerojatno da otpad odlažu upravo ljudi koji i piju vodu iz tih vodocrpilišta, jer žive u tom području.

Energetski otisak Hrvatske je veći od svjetskog prosjeka i prelazi dobivene rezultate za srednje razvijene zemlje te iznosi 1,6ha.

Za otisak unutar ove skupine koriste se: CO2 od fosilnih drvo za ogrjev i nuklearna hidro goriva kuhanje 1,57ha 0,03ha 0,00ha 0,00ha Za energetski dio ekološkog otiska Hrvatske treba još naglasiti kako su kod izračuna LPR-a 2004 korišteni rezultati iz 2001. godine kada Hrvatska nije koristila struju iz NE Krško, premda je to danas slučaj. U Nacionalnoj strategiji zaštite okoliša koju je donio i prihvatio Hrvatski sabor 25. siječnja 2002. godine ističe se kako nuklearna energija osigurava 4,1% od ukupne energetske potrošnje u Hrvatskoj.

Također, možemo izraziti čuđenje što nisu dobiveni rezultati za iskorištavanje energije pomoću vode, jer su to poznati podaci i samoj javnosti, a ne samo počesto zatvorenim znanstvenim krugovima. Hidroelektrane osiguravaju Hrvatskoj preko 20% energije (točni godišnji podaci variraju s obzirom na količinu vode), što nikako nije zanemariv podatak posebno ako uzmemo u obzir da se radi o više od polovice proizvedene struje u Hrvatskoj. Ovdje je potrebno spomenuti kako sami proizvodimo 52,8% od ukupnih energetskih potreba, a procjene govore kako će taj broj do 2030. godine pasti na oko 20%. Znači, kao i većina zemalja u svijetu i Hrvatska će postajati sve ranjivija zbog ovisnosti o centraliziranim fosilnim gorivima.

U tom kontekstu zabrinjavajući je podatak kako solarni izvori energije u Hrvatskoj čine svega 0,01% energetske proizvodnje (Potočnik i Lay, 2002). Situacija s korištenjem energije vjetra još je poraznija. Situaciju donekle popravlja vjetroelektrana na Pagu, postavljena 2004. godine i nedavno izgrađena pored Šibenika. No višegodišnje natezanje s birokracijom dovoljno govori o odnosu prema obnovljivim izvorima energije u državnoj vlasti.

Tablica iskorištavanja obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj: Vrsta izvora Potencijal (Peta Jul) Korištenje Vjetar 12,6 0,00 Sunce 118,8 0,01 Biomasa i otpad 74 14,00 Geotermalni 10,00 0,01 Male hidrocentrale 2,5 0,36 Ukupno 217,9 14,38 Velike hidrocentrale 32,8 22,00 Sveukupno 250,7 36,38 Izvor: Lay, V. (2005) Integralna održivost i učenje, u: Društvena istraživanja 77, God.14, br.3: 369.

Nevjerojatno je da tako malo iskorištavamo resurse kao što su vjetar i sunce. Solarni kolektori za toplu vodu se počinju stidljivo pojavljivati u Dalmaciji, Istri i na otocima, premda bi ih se moglo koristiti i drugdje u Hrvatskoj s obzirom na povoljan položaj.

Tek nekoliko većih takvih sustava imamo u hotelima u Visu, Šibeniku, Puli i kraj Zadra. U nama susjednoj Sloveniji proizvodnja solarnih kolektora se subvencionira od strane države. Na nama je da se i u Hrvatskoj izborimo za poticaje na kupnju solarne opreme. U kombinaciji s edukacijom ova tehnologija bi mogla napokon zaživjeti. Drugi način da se zaobiđe problem skupoće je samogradnja solarne opreme. Naime, ljudi koji znaju koristiti osnovne stolarske alate bez većih teškoća se mogu upustiti u gradnju vlastitog solarnog sustava, što ćemo pokazati u slijedećim

poglavljima. Na taj način može se uštedjeti golema količina novca, a izrađena oprema ne mora nužno biti lošija od komercijalne.

Kada se god spomene nestašica struje u Hrvatskoj, prvo se počinju spominjati nove elektrane, uglavnom nuklearne, premda bi najviše energije mogli jednostavno sačuvati i uštediti. U zgradama se troši 40% od ukupne energije. U Energetskom institutu Hrvoje Požar ističu kako su tu i najveće mogućnosti uštede energije. U prosjeku se u Hrvatskoj u zgradama na prozore i vanjske zidove izgubi 70% toplinske energije. Također se ističe kako čak 83% zgrada ne zadovoljava toplinske propise niti iz daleke 1987. godine (Gordana Petrovčić, Vjesnik, 02.06.2005.).

Kao što je već rečeno, glavni doprinos ukupnom ekološkom otisku daje korištenje fosilnih goriva, što je u slučaju Hrvatske i više nego očito. Struktura korištenja fosilnih goriva može se vidjeti na sljedećoj slici (Duić, 1999): sl. 02/01 fosilfuels cro.gif Iz priloženog grafikona vidljivo je kako i u Hrvatskoj udio fosilnih goriva prednjači za potrebe grijanja i transporta. Unatoč tome, i dalje se grade energetski neefikasne zgrade, a Nacionalni program za proizvodnju bio-dizela koji pokriva sve proizvodne i pravne aspekte, već četiri godine čami u ladici. Iz državnog Povjerenstva nadležnog za provedbu projekta uvođenja biodizela u Hrvatsku istaknuli su kako će tek 2007. godine biti proizvedene prve veće količine biodizela u Hrvatskoj. 2007? To je sedam godina nakon što je osnovana radna skupina pri Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva. I to sve u trenutku kada nam neobrađeno stoji 368817 hektara8, a pristupanjem EU ćemo biti obavezni oko 5% goriva za transport proizvoditi od obnovljivih resursa. Nema veze, bar znamo uvoziti.

U Hrvatskoj se svugdje navode obnovljivi izvori energije kao naš interes, a poticaji za investiranje u zelenu energiju su neznatni, a nije dorađen niti zakon koji bi regulirao otkup tako dobivene struje. Čak i kuće koje u većoj ili manjoj mjeri imaju instalirane solarne module, nikako da privole ekološki svjesni HEP da im otkupljuje struju kada je imaju previše za vlastitu potrošnju. Ekološki proizvođači hrane bi trebali pokretati i svoju mehanizaciju na ekološki način da dobiju certifikat, a bio-dizel nije reguliran. Želimo štediti energiju, a primjerice, kuće od balirane slame nisu dozvoljene.

Nevjerojatno je kako Hrvatska nema jasnu strategiju, viziju pa čak niti vidljivu želju da počne iskorištavati obnovljive izvore energije kojima obiluje (sunce, vjetar, voda, biomasa…). Mogli bismo reći kako se odnos prema hrani može preslikati i na odnos prema energiji. Gubici u distribuciji energije iznose 15-30%. Ipak, struju plaćamo skuplje od ljudi koji žive u Londonu ili Monaku, Finskoj ili Australiji, a najviše od svih tranzicijskih zemalja.

Time Hrvatska neopisivo kaska za Europskom Unijom, u kojoj je iskorištavanje energije iz obnovljivih izvora shvaćeno ne samo kao deklarativna podrška održivom razvoju, već i kao konkretan i stvaran program razvoja. U pojedinim naprednim zemljama i regijama EU-a proizvodnja energije iz obnovljivih izvora doseže i do 20% od ukupne proizvodnje energije. Što se tiče zemlje koja je iskorištena za razvoj, zgrade i građevine te ceste, Hrvatska se nalazi u prosjeku srednje razvijenih zemalja s 0,09ha po stanovniku. Taj broj je sigurno danas veći pošto graditeljstvo (uglavnom ružno) i cestogradnja predstavljaju

rastući sektor u Hrvatskoj.

Totalni biokapacitet Hrvatske iznosi 2,8ha po osobi. Za računanje totalnog biokapaciteta koriste se: poljoprivreda/hran pašnjaci šume riblji fond a 0,83ha 0,33ha 1,28ha 0,27ha Zanimljivo je kako je unutar razdoblja 1991-2001 biokapacitet Hrvatske ostao stabilan, ali smo povećali ekološki otisak za 6%, premda je polovinu tog razdoblja obilježilo ratno stanje kada je pritisak na iskorištavanje resursa puno manji.

Iz dobivenih rezultata za totalni biokapacitet i ekološki otisak Hrvatske dobiva se ekološki deficit Hrvatske koji iznosi 0,1ha po osobi. Dakle, Hrvatska je u minusu za 0,1ha, dok je svjetski prosjek 0,4. Ukoliko bi počeli povećavati ekološki otisak uz smanjivanje biokapaciteta, značilo bi da smo prihvatili neodrživi koncept neoliberalnog kapitalizma, kakvog danas predvode SAD i ostale ekonomski najjače zemlje.

Mali ekološki deficit i bogat biokapacitet nudi Hrvatskoj šansu da uz određene konkretne programe i projekte krene putem održivije budućnosti. No, i dalje je premalo upravo te konkretnosti. Hvale vrijedni pokušaj u Samoboru 2002. godine da se od bacanja u smeće spasi hrana iz supermarketa i pekara dok je još uvijek dobra za konzumiranje, brzo je utihnuo bez da je ostavio dublji trag. O nekim programima ili projektima kakve ćemo upoznati u poglavljima o energiji ili graditeljstvu, još ćemo uvijek čitati u novinama pod rubrikom dogodilo su u svijetu. Možemo istkanuti i dobre primjere: organske farme su sve više okrenute školskim i inim posjetima, pa neke poput Bernarde Orehovec iz Čakovca i hrane vrtiće; grad Koprivnica sa svojim programom biciklističkih staza može poslužiti kao primjer (posebno Zagrebu) kako smanjiti ekološki otisak od transporta; obnavljaju se znanja iz tradicijskog graditeljstva koje također ostavlja manji otisak od tako popularnih betonskih zdanja, što na obali što u velikim gradovima. Ipak postavljamo pitanje: koliko dugo će nam trebati okrenuti se oko sebe ili baciti pogled preko plota i vidjeti kako nježniji otisak na planet, može značiti i kvalitetniji otisak na našim životim?

Zaključak je kako "ponašanje socijalnih aktera vitalnih za projektiranje i ostvarivanje održivog razvoja pokazuje da je održivi razvoj danas još marginalna preokupacija upravljačkih elita u Hrvatskoj (Lay, 2001: 35).

Permakultura – trajna revolucija Permakultura je način dizajniranja ljudskog okoliša s ciljem stvaranja uravnoteženih i održivih sustava. Jedan od važnih kriterija koji se uzima u obzir u ocjenjivanju uspješnosti permakulturnih projekata je upravo ekološki otisak. Dakle, permakultura je u stvari sredstvo kojim je moguće doći do cilja - održivog načina života. To podrazumjeva reorganizaciju sadašnjeg načina života, a to se posebice očituje u tome kako koristimo resurse, način na koji trošimo energiju, gradimo kuće, uzgajamo hranu itd.

Ne kaže se bez razloga kako je permakultura dobro promišljeni džumbus sakupljenih znanja iz biologije, proizvodnje hrane, energetike, arhitekture i graditeljstva, gospodarenja otpadom, očuvanja vodenih resursa, ekonomije i još svašta čega.

Naravno, nije nam namjera tvrditi kako u drugim pravcima nema svijesti ili prakse o ovome, ali u permakulturi je to njen integralni dio. Moguće je imati eko-markicu i proizvoditi organsku hranu, a imati sve druge dimenzije naših života neodrživima.

Nemoguće je stvoriti funkcionalan permakulturni projekt, a da ne pokažete u praksi kako primjenjujete znanja iz gore nabrojenih dimenzija. I to je nama super, to opraktičavanje održivosti.

Dodatni je mamac bila i činjenica da se permakultura ne veže za bilo kakvu ideologiju ili duhovnu prosvijetljenost. Kao aktivisti i aktivistkinje iz antiratnih, mirovnih, anarhističkih, altermedijskih i ekoloških organizacija, s tim stavljanjem naglaska na praksu i na praktičnu primjenu određenih principa i etike, konačno smo dobili alat kako neke od snova trajno ostvariti. Nema štrebanja iz nejasnih knjiga niti polaganja ispita kod nezainteresiranih profesora. Nama kao mladcima i mladicama iz urbane aktivističke scene to je sve fino leglo.

Permakulturu je prvi počeo osmišljavati Bill Mollison na Novom Zelandu. Jasan i zaokružen sustav razradio je početkom '70-ih zajedno s Davidom Holmgrenom. Tada je stvorena i jedna od prvih definicija permakulture kao načina stvaranja uravnoteženog ljudskog okoliša (Mollison, 1996: 9). Proširena knjiga Permakultura 1 je izašla 1978. godine, a Permakultura 2 dvije godine kasnije. Njih dvoje je i stvorilo riječ permakultura kao izvedenicu od dvije riječi: PERMAnentna agriKULTURA. Mollison je između ostalih, već tada uviđao kako je konvencionalna proizvodnja hrane destruktivna u dugoročnom pogledu i prema nama samima i prema prirodi.

Stoga je stvorio temelje za trajnu poljoprivredu, dizajniranje sustava koji će nam osiguravati hranu bez opasnosti za budućnost.

Kasnijim razvojem permakulture u '80-ima, a posebno urbanim dijelom priče, permakulturu se sve više shvaćalo kao ideju i način rada koji nadilazi granice poljoprivredu, te je izvedenica postala sinonim za stvaranje permanentne kulture.

Uostalom, jasno je da ljudska kultura ne može postojati bez uravnotežene i održive proizvodnje hrane te etičke osnove u odnosu prema resursima.

Permakultura ima mnoge definicije, a pogotovo postoje brojni stavovi o permakulturi s obzirom na nečije osobne osjećaje i povezanost s njom. Možemo reći kako bi značila "preuzimanje prirodnog ekosistema kao modela za naše, ljudske životne prostore" (Whitefield, 2004: 3). Ekosustavi u prirodi su održivi i to je ključna riječ za kojom tragamo dok se bavimo permakulturom. Ukoliko promatramo i učimo od

ekosistema kako živjeti održivo, otvara nam se čitav niz metoda i tehnika koje možemo primijeniti u našim društvenim okolišima.

Rekli smo da permakultura stvara uravnoteženi ljudski okoliš. Dvije su ključne riječi ovdje. Stvaranje je prva. Znači permakultura podrazumijeva akciju, dizajn, kultiviranje naše okoline. Druga važna riječ je ravnoteža ili balans. Permakultura nam pomaže stvarati trajne sustave kojima je cilj da ne narušavaju balans niti u prirodi niti između ljudi. Najbolja učiteljica i za stvaranje i za balans je priroda. Trebamo osluškivati, mirisati, opažati, shvaćati sve te silne procese i kruženja u prirodi te primijeniti stečeno znanje za dizajniranje našeg ljudskog okoliša kako bismo dobili još više.

Simbol permakulture je stablo. Šire rečeno simbol je šuma, jer predstavlja iznimno bogat, raznolik i stabilan ekosustav. Način na koji funkcioniraju šume ideal je u permakulturi. Nebrojene su funkcije koje jedno stablo pruža. Stablo u šumama nam daje hranu i piće, gorivo, drvnu građu, papir, iz mnogih stablašica dobivamo lijekove, štite nas od vjetrova i upijaju CO2, sprječavaju eroziju i lišćem malčiraju tlo, rezervoari su pitke vode, pružaju dom milijunima biljnih i životinjskih vrsta te potiču bioraznolikost. I zašto ne reći, pružaju nam hladovinu i divno mjesto za odmor.

Dobro, zašto ne reći još, ispod stabla se super i cmakati!

U većini logoa i simbola permakulturnih projekata, organizacija i udruženja stoji stablo oko kojeg vidimo i kruženje ciklusa i procesa u prirodi. Stoga nije čudno da se u permakulturi naglašava važnost šuma i sadnja stabala.

Svima nam se srce usplahiliro od sreće kada je Nobelovu nagradu za mir 2004. godine dobila Wangari Maathai, hrabra žena iz Kenije. Maathai je 1977. godine pokrenula Green Belt Movement kako bi potaknula siromašne žene da kao borbu protiv siromaštva, uništenja okoliša i potlačenosti žena sade što više stabala. Tako nam je na najljepši način pokazana povezanost između ekološkog aktivizma, borbe protiv siromaštva i za ženska prava. Aktivistkinje Green Belt Movementa posadile su do danas preko 30 milijuna stabala. Šume nam najbolje oslikavaju procese kruženja i održivosti u prirodi. Shvaćanju prirodnih procesa dodajemo usvajanje novih znanja i tehnologija te revitaliziranje tradicionalnih održivih vještina. Permakultura usvaja mnoga rješenja iz prošlosti. Ona su vrlo često plod dugotrajnog iskustva i promišljanja te su jednostavna za primjenu.

Time smo došli do klasične dileme: što je novo u permakulturi, a što staro?

Permakultura je skup starih metoda i tehnika, ali i novih znanja te primjenjivih tehnologija bez obzira govorimo li o vrtu, graditeljstvu ili nečemu trećem. Mnogi ljudi koriste permakulturne metode i tehnike, a da toga nisu svjesni ili ih tako ne nazivaju.

To je u redu, jer je etiketiranje manje važno. Na primjer, Chagga narod sa sjevera Tanzanije i stanovnici Kandy regije na Sri Lanci od davnina stvaraju permakulturne šumske vrtove (Whitefield, 2004). Zajedno rastu trajnice, stabla, voćke i grmolike biljke, međusobno se pomažući hranjenjem i zaštitom od nametnika. Sustavi su održivi bez velikog unosa energije, sprječavaju eroziju i donose velike prinose.

Također, mnoga znanja i vještine nije stvorila permakultura, ali ih je uvelike popularizirala i proširila. Jedna od takvih je i malčiranje (često u literaturi kod nas nazivano i nastiranjem), odnosno prekrivanje tla organskim materijalima. Malčiranje se koristilo mnogo prije početka '70-ih i nastanka permakulture, ali danas je nezamisliv permakulturni vrt bez malčiranja. Mogli bismo reći da svi koji malčiraju nisu permakulturnjaci, ali svi permakulturnjaci malčiraju. To se odnosi i na mnoge

druge tehnike i metode koje nisu nikakvo vlasništvo permakulture, ali je permakultura bez njih nemoguća.

Ovime ne želimo reći kako su sva znanja i pravila iz prošlosti korisna i prihvaćena u permakulturi. Tradicionalno kuhanje na otvorenoj vatri je prilično neefikasno trošenje energije. Općenito tradicionalni pristup kuhanju hrane ima svega 5-15% iskoristivosti energije biomase. Također možemo reći i za dio tradicionalnog graditeljstva – energetski je neefikasno jer smo u prošlosti bili okruženi obiljem šuma i druge biomase pa se ljudi nisu previše osvrtali na količinu drveta koje se koristi za zagrijavanje kuća. Na primjer, tradicionalne drvene kuće imale su zidove od svega 7 cm tvrdog drveta koje je bilo prekriveno tankim slojem trske i glinene žbuke. Toplina kroz ovakav zid prolazi čak deset puta brže nego kroz zid neke održive niskoenergetske ili pasivne kuće. U tradicionalnom načinu života možemo osim energetske efikasnosti naći i mnoge druge zamjerke. Na primjer patrijarhat. Odnos prema ženama u prošlosti je bio užasan, i premda je danas bolje, to je borba koja i dalje traje. No, na staro se sigurno ne želimo vratiti. Kao i mnogo puta, i ovdje nam je optrebna ravnoteža na korist svima.

U permakulturi imamo tri prekrasna etička principa koji bi nas trebali voditi: briga za Zemlju, briga za ljude i pravedna raspodjela. Premda su ovi etički principi u neku ruku razumljivi sami po sebi, spomenimo par riječi za svakoga od njih. Briga za Zemlju sadržava ne samo sva znanja i vještine kojima pojačavamo održivost našeg načina življenja, već i svijest o važnosti ovog planeta. Briga za ljude naglašava solidarnost i međusobno pomaganje. Ona uključuje i organizacijske i ekonomske oblike koji počivaju na suradnji i razumijevanju drugih. Treći princip možemo shvatiti kao most između brige za Zemlju i ljude. Bez svijesti o potrebi za pravednom raspodjelom resursa naša briga za Zemlju i ljude ostaje na plitkoj razini. Briga za pravednom raspodjelom resursa najbliža je težnji da zadržimo kvalitetu života, a smanjimo ekološki otisak. Netko je lijepo rekao: "Ima dovoljno za sve naše potrebe, ali ne i za svu našu pohlepu" (Burnett, 2004:17).

Pazi, hrana pada Ovo je super naziv filma u kojem nam Mollison predstavlja osnovne principe permakulture. Mi ga ovdje možemo shvatiti dvostruko. U konvencionalnom smislu mi se zaista često ponašamo kao da hrana pada s neba. Rijetko se kad pitamo o načinu uzgoja naše hrane, posljedicama koje takva proizvodnja ostavlja za sobom, ne samo ekološke, već i socijalne i ekonomske.

S druge strane, u permakulturnom smislu možemo reći kako stvaramo trajno održive sustave gdje u našim vrtovima, posebno u našim šumskim vrtovima zaista moramo paziti na glavurdu – jer hrana doslovce pada. Jasno je zašto započinjemo s hranom.

Bez unosa energije i u naše organizme malo će nam koristiti znanja o npr. biodizelu.

Osim toga, hrana ima toliko utjecaja na naše živote, a pored svog obilja kojeg proizvodimo kao ljudska rasa, i dalje kaskamo u izražavanju obilja u solidarnosti i međusobnoj pomoći, pa imamo stotine milijuna gladnih i milijarde siromašnih.

Pri kraju Drugog svjetskog rata destruktivni model konvencionalne poljoprivrede počeo se masovno primjenjivati. Korporacije koje su proizvodile sintetičke kemikalije za vojne potrebe, izgubile su veliko tržište. Umjesto da ostanu bez posla, radije su počele svoje proizvode prodavati poljoprivrednicima i tako započele, kako su je kasnije nazvale "zelenu revoluciju". Korištenjem sintetičkih kemijskih gnojiva i pesticida, zajedno sa skupom mašinerijom (proizvođači tenkova i kamiona također nisu htjeli ostati bez posla) nastala je nova poljoprivredna metoda koja je davala vrlo visoke prinose.

Današnja konvencionalna poljoprivreda uzrokuje: eroziju tla, široko zagađenje tla i podzemnih voda, gubitak plodnog tla, stvrdnjavanje tla i smanjenje biološke aktivnosti u tlu, pretjerano korištenje umjetnih gnojiva i kemijskih pesticida, herbicida i slično. U SAD-u su u posljednjih 40 godina izgubili 20 cm humusa zbog ispiranja najkvalitetnijih površinskih dijelova tla. Konvencionalna poljoprivreda ima sve više problema sa proizvodnjom uz daljnje uništavanje prirode i pojačavanje širenja klimatskih promjena. Korištenje kemijskih sredstava i GMO-a dodatno je ugrozilo podzemne pitke vode, zagadilo zemlju i vodene tokove, te smanjilo bioraznolikost.

Korištenje teške mehanizacije i ovisnost o nafti te ogromno iskorištavanje energije, činjenice su koje konvencionalnu poljoprivredu čine neodrživom. Samo svaka tona umjetnog gnojiva proizvede 5 tona CO2. WHO procjenjuje kako je barem tri milijuna ljudi godišnje otrovano pesticidima, od čega više od 200000 umre, uglavnom u siromašnim zemljama. Na primjer, studija koja je provedena na radnicima na plantažama cvijeća u Kolumbiji otkrila je kako su izloženi 127 vrsti pesticida, od kojih je 20% zabranjeno za korištenje u SAD-u. Po podacima Columbian Human Rihgts Committeea dvije trećine tih radnika ima zdravstvene probleme zbog svog posla. Iz Kolumbije dolazi dvije trećine cvijeća koje se koristi u SAD te tako pesticidi nalaze svoj put nazad (French, 2000).

Na žalost, konvencionalna poljoprivreda prouzrokovala je smanjenje bioraznolikosti, ubijanje života u zemlji, kojim inače zdrava zemlja buja, te je time uništena sposobnost zemlje da dalje proizvodi hranu bez sve većeg i većeg unosa sintetičkih kemijskih gnojiva, pesticida i ostalog. Jasno, tako se smanjila i kvaliteta hrane koju konzumiramo. Poljoprivrednicima korištenje kemijskih gnojiva nije bilo ništa novo.

Stoljećima su se koristili razni pripravci, kao što su kameni fosfati, guano (izmet šišmiša i nekih ptica), morska trava itd. Međutim ove tvari su prirodne, a prirodni

ekosustavi imaju ugrađeni mehanizam kako da se nose sa tvarima koje sami proizvedu. Nove kemikalije su tvorevine čovjeka, uglavnom ekstremno koncentrirane prirodne kemikalije ili potpuno sintetske tvari. Prirodni ekosustavi se s ovim tvarima ne mogu nositi. Velike ekološke štete su učinjene, a u većem djelu svijeta ova praksa se nastavlja.

Istovremeno s najjačim globalnim širenjem "zelene revolucije", zagovornici zdravog životnog stila počeli su tražiti bolje načine uzgoja hrane. Pogled u prošlost omogućio im je da posude i usvoje znanja i tehnike iz razdoblja prije sintetskih kemikalija. Našli su poljoprivredne tehnike pomoću kojih je moguće godinama uzgajati kvalitetnu hranu na istoj parceli s visokim prinosima bez iscrpljivanja tla. Kako ne bi ovisili o globalnom tržištu hrane koje proizvodi siromaštvo, glad i uništavanje prirode, permakultura nas uči kako osigurati na malom prostoru obilje hrane. Prije nego krenemo dalje, spomenimo neke druge vrijedne ekološke pristupe u proizvodnji hrane. Pokret koji je nastao kao tendencija da se izbjegnu negativne posljedice sintetičke poljoprivrede, razvio se u pokret prema nečemu što je ekološki prihvatljivo – nečemu što se ugrubo može definirati kao održiva poljoprivreda.

Održiva poljoprivreda Općenito, održiva poljoprivreda je metoda proizvodnje hrane uz pomoć zdrave zajednice biljaka i zemlje bez upotrebe gnojiva i pesticida sintetskog porijekla.

Održiva poljoprivreda dugoročno poboljšava kvalitetu tla i čini ga sve plodnijim iz godine u godinu. Međutim, na održivu poljoprivredu ne smijemo gledati samo kao na tehnološki postupak koji bi trebao zamijeniti postojeću praksu, već kao na dio šireg društvenog pokreta koji će poboljšati kvalitetu života čitavog društva u socijalnom, ekonomskom i ekološkom smislu.

Organska poljoprivreda Termin "organsko povrtlarstvo" prvi se put pojavio u knjizi “Look to the Land" (Pogled prema zemlji), koju je napisao Lord Northbourne 1940. godine. Dvije godine kasnije objavljeno je prvo izdanje knjige "Organic Gardening and Framnig" (Organsko povrtlarstvo i poljoprivreda). Mnogi fundamentalni principi organske poljoprivrede stari su koliko i najstariji oblici poljoprivrede.

Jednostavno rečeno, organska poljoprivreda (u Hrvatskoj se koristi termin "ekološka poljoprivreda") je uzgoj hrane bez upotrebe sintetskih i umjetnih kemikalija.

Zabranjeno je korištenje svih sintetskih gnojiva, pesticida, a nadgleda se i liječenje životinja. Podrazumijeva se izbjegavanje GMO-a. Unutar ove definicije postoji širok spektar poljoprivrednih metoda i tehnika.

Bitno je shvatiti da je termin “ekološka ili organska poljoprivreda” vrlo širok i u stvari nam malo govori o tome kako je hrana u stvari uzgojena. Da bi neka hrana bila ekološki uzgojena, mora biti zadovoljen pravilnik o ekološkoj poljoprivredi. U pravilniku ćete uglavnom naći koja kemijska sredstva i tehnološki postupci nisu dozvoljeni u ekološkoj poljoprivredi. Činjenica da neka hrana zadovoljava ovaj pravilnik manje nam govori o tome da li je hrana uzgojena u plasteniku/stakleniku, da li se zemlja ore ili prirodno održava rahlom, u kojoj mjeri se koristi mehanizacija itd.

U ekološku poljoprivredu spadaju i metode kao što je hidroponija – uzgoj biljaka u plastenicima bez zemlje, u umjetnom mediju pod umjetnim svjetlom i kontroliranim klimatskim uvjetima.

Kako se udaljavamo od ovog ekstrema, počinje upotreba zemlje, ali još uvijek se koristi mnogo umjetnih materijala. Na primjer, mnogi koriste plastične crne folije kao malč, premda je malčiranje prirodnim pokrovima puno korisnije i efikasnije. Kako se krećemo dalje prema prirodnijim metodama povećava se korištenje organskih materijala (slama, sijeno, lišće...) te je na okoliš ukupni utjecaj neke metode manji.

Na potpuno suprotnoj strani nalaze se metode uzgoja hrane koje potpuno nadilaze oranje tla, gnojenje i plijevljenje, kao što je primjerice metoda Masanobu Fukuoke iz Japana.

Biodinamika Biodinamika je poljoprivredna metoda koju je razvio austrijski znanstvenik-filozof Rudolf Steiner (1861-1925). Steiner je 1924. godine održao niz od osam lekcija poljskim poljoprivrednicima u blizini Wroclawa. Ovih osam lekcija, zajedno sa dodatnih četiri, objavljeno je pod naslovom "Duhovni temelji za obnovu poljoprivrede". Steiner je vjerovao da zemlja kao supstanca sadrži esenciju života i da je treba tretirati raznim preparatima da bi se obogatila životna snaga i pobudila mikrobiološka aktivnost te da bi se stvorili idealni uvjeti za rast biljaka.

Biodinamika promovira ideju o samoodrživosti u smislu proizvodnje vlastitog sjemena, gnojiva, pripravaka i hrane. Obuhvaća povrtnjake, oranice, voćnjake, jezera, šume i pašnjake. Specifično za biodinamiku je korištenje devet pripravaka, koji se pripremaju na poseban, ponekad čak mistificirajući način. Pripravci su mineralnog, biljnog i životinjskog porijekla, najčešće fermentirani, a primjenjuju se u malim količinama na kompost, životinjsko gnojivo, zemlju ili direktno na biljke. Osim pripravaka u biodinamici važnu ulogu zauzimaju tehnike kompostiranja, malčiranja, miješanja kultura i druge organske tehnike. U biodinamici se uzima u obzir i utjecaj planetarnih i kozmičkih sila na rast biljaka. Mjesečevi i astrološki ciklusi imaju ključnu ulogu pri vremenskom rasporedu sadnje. Biodinamika koketira s mističnim te pokušava naći ravnotežu između fizičkog i metafizičkog aspekta.

Prirodna poljoprivreda (Nature farming) Prirodno poljodjelstvo je slično biodinamici u tome što se također bazira na upotrebi pripravaka. Najvažniji pripravak je miks mikroorganizama koji aktiviraju ključne mikrobiološke procese vezane za zemlju i rast biljaka. Naglasak je na azijskoj filozofiji prema kojoj čovjek uči od prirode. Utemeljitelj ove metode je Mokichi Okida (1882-1950), japanski filozof koji se prvi na tom području zauzimao za izbjegavanje kemikalija u poljoprivredi.

Biointenzivna poljoprivreda Ova metoda također je poznata pod imenom "francuska intenzivna metoda". Razvio ju je Alan Chadwick (1909-1980), a smatra se križancem između biodinamike i intenzivne komercijalne poljoprivrede koja se koristila 1900-te u okolici Pariza. Ova metoda bazira se na gusto zasađenim dvostruko prekopanim visokim gredicama, kompostiranju i miješanim kulturama. Ova metoda daje dva do deset puta veće urode po jedinici površine u odnosu na klasičnu poljoprivredu, pritom koristeći samo jednu trećinu do jednu desetinu vode. John Jeavons, zagovornik ove metode, napisao je nekoliko knjiga o ovoj metodi, uključujući i popularnu knjigu How to Grow More Vegetables And Fruits, Nuts, Berries, Grains, & Other Crops Than You Ever Thought Possible on Less Land Than You Can Imagine.

Miroljubiva zemljoradnja Pokret prisutan najvidljivije u Njemačkoj. Karakterističan mu je miroljubiv odnos prema životinjama. Na životinje se gleda kao na prijatelje koje se ne iskorištava ili ubija. Dapače, ne koriste se kao gnojiva niti stajski gnoj. Tlo se obrađuje kroz dvije godine, a treću godinu se odmara te se život u njemu obnavlja. Šumski vrtovi Šume su ljude tisućljećima opskrbljivale hranom, odjećom, ljekovitim biljem i zaklonom. Tijekom 1960-ih, Robert Hart je u okolici Shropshirea (Engleska) počeo eksperimentirati sa kreiranjem potpuno integriranih šuma i šumskih vrtova. Trideset godina kasnije, njegov šumski vrt, veličine samo 500 m2, postao je svjetski poznat model na kojem se bazira šumska poljoprivreda. Kreiranje šumskih vrtova bazira se na uspostavi sedmeroslojne vegetacije, a biljke su odabrane tako da imaju najmanje jednu praktičnu primjenu. Tu spadaju hrana, ljekovito bilje, boje, vlakna, ulja, privlačenje poželjnih kukaca i životinja, odbijanje nepoželjnih kukaca i životinja, fiksiranje i akumuliranje hranjivih tvari u tlu, malč, stelja i drvo za ogrjev. Šumski vrt se sastoji od sedam slojeva: 1. krošnja (visoko drveće) 2. nisko drveće (npr. patuljaste voćke, orašasti plodovi) 3. grmlje (drvenaste biljke kao npr. kupine) 4. zeljaste biljke (trajnice) 5. vertikalne biljke (biljke penjačice) 6. pokrovni sloj (puzavci ne viši od 15 cm) 7. rizosfera (korijenjaste biljke) Hart je objavio detalje o svojim eksperimentima u kratkom priručniku The Forest Garden (Šumski vrt). Kasnije je od tog priručnika nastala detaljna knjiga Forest Gardening: Cultivating an Edible Landscape (Šumsko vrtlarstvo: kultiviranje jestivog krajolika). Ova metoda postala je vrlo raširena među poklonicima permakulture. Zato nas ne treba čuditi što premda se i u permakulturi koriste vrtovi s jasnim i odijeljenim gredicama, puno više se cijene šumasti vrtovi koji izgledaju pomalo divljasto, pomalo džunglasto.

Sinergijska poljoprivreda U periodu od gotovo 40 godina, Emilia Hazelip je razvila metodu uzgoja ljekovitog bilja i povrća koju je nazvala sinergijska poljoprivreda. Iako se u početku svog rada oslanjala na metode Fukuoke, Bonfilsa i Ruth Stout, njezina metoda je kroz eksperimentiranje evoluirala u sasvim novi princip koji ima potencijalnu vrijednost u komercijalnoj proizvodnji povrća i ljekovitog bilja. Metoda Emilie Hazelip bazira se na poticanju i kreiranju tzv. "divljeg tla". Njezini vrtovi svjesno su dizajnirani tako da potpomažu razvoj dinamičnog života u tlu. Kako sama kaže: "Ja istinski vjerujem da dok ne uspostavimo mir sa zemljom, nećemo moći uspostaviti niti mir iznad površine tla. Dokle god opravdavamo iskorištavanje bilo kojeg živog organizma, ostat ćemo paraziti, trošeći više nego što doprinosimo...".

Dok se Fukuokina metoda uglavnom bavi voćnjacima i uzgojem žitarica, fokus ove metode je uzgoj povrća i ljekovitog bilja. Cilj je stvoriti profitabilne povrtnjake uz minimalno ulaganje energije, a da se pritom ne razori život u tlu. Hazelip je praktičnost svoje metode dokazala u najmanje tri različite države, pritom uzdržavajući obitelj prodajom povrća koje je uzgojila. Sama metoda se temelji na visokim

gredicama koje se, nakon što se prve godine pripreme za sjetvu, više nikad ne prekopavaju (niti duboko niti plitko). Umjesto kopanja tlo se održava rahlim i redovitim obilnim malčiranjem te zelenom gnojidbom. Hazelip nikad ne dopušta da njene gredice budu prazne jer to dovodi do sabijanja tla - one su konstantno zasađene, bilo jestivim kulturama bilo pokrovom za zelenu gnojidbu. Ono što je revolucionarno kod ove metode je otkriće da je oranje u stvari glavni krivac za osiromašenje tla, suprotno uvriježenom mišljenju da su biljke te koje iscrpe tlo. U sinergijskoj poljoprivredi ne koriste se gnojiva. Kompost se koristi samo za presadnice. Obrazloženje za ovakvu praksu je to što dodavanje gnojiva remeti cikluse bakterija koje su ključne za život tla.

Umjesto da gnoji tlo, Hazelip radije potiče prirodnu plodnost tla i uistinu, njezine gredice iz godine u godinu su sve plodnije.

Fukuoka metoda Japanski znanstvenik-filozof-poljoprivrednik Masanobu Fukuoka rođen je 1914. godine u malom selu na otoku Shikoku na jugu Japana. Kao mikrobiolog, radio je kao znanstvenik na pitanjima tla, a specijalizirao se za biljnu patologiju. U doba kada je navršio 25 godina života, počeo je preispitivati sebe i imati dvojbe o "čudima moderne poljoprivrede". Dao je otkaz i vratio se na očevu farmu na otoku Shikoku.

Tu je počeo s eksperimentiranjem i razvijanjem vlastite metode. Kroz 30 godina razvio je vlastitu metodu "nečinjenja" u poljoprivredi, gdje je polako iz godine u godine ostavljao sve više samoj prirodi i prirodnim procesima da rade za njega. Bez okopavanja zemlje, bilo gnojiva i kompostiranja, plijevljenja korova i dodavanja pripravaka, Fukuoka je proizvodio hranu sa prinosima jednakima, pa i većima od prinosa u konvencionalnoj poljoprivredi.

Njegova metoda se bazira na usporednom uzgoju žitarica – riže i ječma zajedno sa bijelom djetelinom. Budući da je djetelina leguminoza ona obogaćuje tlo dušikom.

Osim toga Fukuoka sije slijedeću generaciju žitarica u polje na kojem prethodna generacija još raste. To na primjer znači, da se riža sije u polje ječma koji još nije sasvim zreo. Tek kada mladice riže izbiju iz zemlje, žanje se ječam. Na taj način polje nikada ne ostaje prazno i na taj način nema šanse da se zemlja sabije i stvrdne.

Sva slama od ječma vraća se na polje te tako dodatno štiti zemlju od isušivanja i sabijanja. Slama pogoduje formiranju stabilnog sloja humusa, koji je temelj plodnosti tla. Osim toga slama zajedno s bijelom djetelinom sačinjava pokrov koji ne dozvoljava korovu da se probije.

Osim u uzgoju žitarica, Fukuoka je velike uspjehe postigao u voćarstvu, posebice uzgoju citrusa.

Praktični savjeti za stvaranje permakulturnog vrta Za permakulturu bi se najbolje mogla primijeniti stara izreka: "Živi kao da ti je sutra zadnji dan, ali obrađuj zemlju kao da ćeš živjeti zauvijek" (Whitefield, 2004: 225). U konvencionalnoj poljoprivredi plodnost tla određuje se unosom kemijskim sastojaka.

U permakulturi ne određujemo plodnost tla tako da ga uništavamo kemikalijama. Na plodnost ili kvalitetu tla utječe mnogo faktora: • Dubina tla je važna zato što u dubljoj zemlji biljke lakše rastu. U plitkom tlu vrlo brzo će nestati hranjivi sastojci i voda.

• Struktura tla znači kako su dijelovi tla međusobno povezani. Pore u tlu stvaraju mreže linija koje osiguravaju biljci vodu, hranjive sastojke i zrak.

• Prozračnost tla je važna jer tlo treba disati. Zrak treba i životu u tlu, neovisno govorimo li o mikroorganizmima, glistama ili nečemu trećem. Propusnost tla je povezana sa prozračnošću. Plodna zemlja ima dobru strukturu na površini da voda prolazi kroz pore, i dobru strukturu ispod da voda dalje prolazi.

• Kapacitet za zadržavanje vode ne treba brkati s dobrom propusnošću vode.

Jednostavno, plodno tlo treba biti kao spužva – upiti vodu i polako je tokom dužeg vremena otpuštati za biljke. Ukoliko voda odlazi prebrzo, biljke će patiti.

Tome će doprinijeti i stalni gubitak vode koje biljke imaju kroz listove.

• Temperatura je povezana sa zadržavanjem vode. Tlo koje slabo propušta vodu trebati će više vremena da se ugrije na proljeće.

• Sadržaj hranjivih elemenata dijelimo u dvije grupe: a) Ugljik, vodik i kisik su potrebni u velikim količinama i dolaze od CO2 u zraku, od vode, od biljaka i organskih materijala b) Mineralni hranjivi sastojci, premda ih treba manje, također su važni, a radi se o dušiku, fosforu, kaliju i drugim elementima.

• Kapacitet za zadržavanje hranjivih elemenata znači činjenicu da plodno tlo kao i vodu ima dovoljno snage zadržati hranjive elemente.

• Kiselost i lužnatost tla. Ako nam je tlo pH0, znači da je ekstremno kiselo, a ako je pH14, onda je ekstremno lužnato. Neutralnu vrijednost imamo kod pH7.

• Stabilnost označava dobro plodno tlo koje odolijeva eroziji, jer voda ne ispire zemlju.

Ugrubo rečeno, najčešće spominjemo tri vrste tla: pjeskovito, ilovasto i glinasto. Ova klasifikacija bazira se na veličini čestica mineralne komponente tla. Pjeskovito, ilovasto i glinasto tlo u stvari imaju isti mineralni sastav, ali se razlikuju u veličini čestica, pa tako pjeskovito tlo ima najkrupnije čestice a glinasto najfinije. Dosta je nevjerojatna činjenica da je glina u stvari tvar koja se sastoji od vrlo finih mineralnih čestica. Ilovasto tlo je po veličini čestica negdje između pijeska i gline.

Drugu komponentu tla sačinjava organski materijal u tlu. To se najviše odnosi na humus. Što imamo više humusa, biti će i naše tlo kvalitetnije. Humus se najčešće nalazi u površinskom sloju zemlje, a sastoji se od celuloznih vlakana i drugih organskih tvari koje se konstantno raspadaju. U tablici što slijedi možemo vidjeti karakteristike faktora koji utječu na plodnost tla za svaku od tih vrsta.

Karakteristike tla Pjeskovito

Ilovasto

Glinasto

Struktura

Manje važna u pjeskovitim tlima.

Nema zbijenosti.

Treba strukturu, ali se ne stvaraju grumeni. Sklona zbijenosti.

Treba strukturu.

Glinasti dijelovi tendiraju stvaranju grumena zemlje.

Sklona zbijenosti.

Prozračnost

Vrlo dobra, zna biti pretjerana.

Vrlo loša bez dobre strukture.

Loša bez dobre strukture.

Propusnost

Vrlo propusno, drenaža obično dobra.

Vrlo loše bez dobre strukture. Posebno sklono blokiranju vode.

Loše bez dobre strukture. Drenaža spora.

Zadržavanje vode

Obično loše. Sklono suši.

Pretjerano. Problem natopljivanja.

Dobro.

Temperatura

Brzo se ugrije u proljeće.

Sporo se ugrije u proljeće.

Sporo se ugrije u proljeće.

Sadržaj hranjivih elemenata

Loš.

Loš.

Može biti visok, ovisi o vrsti gline.

Zadržavanje hranjivih Nema. Problem elemenata zadržavanja vlage.

Nema.

Dobro zadržava vlagu.

pH

Obično kiselo.

Ovisi.

Obično lužnato.

Stabilnost

Fino pjeskovito Sklono eroziji. sklono eroziji, krupno pjeskovito manje.

Otporno eroziji samo ako je dobro strukturirano.

Izvor: Whitefield, P. (2004) The Earth Care Manual, East Meon: Permanent Publications: 41.

U svakom tlu ima malo od svo troje. Važno je da svako tlo ima gline, jer ona veže hranjive elemente. No, mnogi od nas znaju kako je teško raditi sa pretjerano glinastim tlom. Glina često varira od ljepljive navlažene mase do gotovo pa tvrdih cementnoidnih blokova. No, ukoliko stvorimo dobru strukturu, glina može biti najzahvalnije tlo. Mnogi vrtlari i vrtlarke preferiraju pjeskovito tlo, jer se s njim lako radi. Stoga ga se i zove lakim tlom, nasuprot teškim tlima kako nazivamo ilovasta i glinasta tla. No, pjeskovita tla imaju problem gubitka i vode i hranjivih elemenata.

Ona mogu biti vrlo plodna, ali bez dovoljne količine gline u sebi, s njima je teško raditi i sklona su lošoj strukturi. Tlo koje je dobra kombinacije svog troje te okuplja prednosti svake varijacije tla, a umanjuje nedostatke je tlo kojem težimo (Whitefield, 2004).

Testiranje našeg tla možemo provesti jednostavnim postupkom. Iz dijela vrta koji nas zanima uzmemo šaku zemlje te ju očistimo od kamenčića, korijena ili druge neistruljene organske materije. Tu zemlju navlažimo i gnječimo dok ne stvorimo lopticu. Zatim pratimo slijed naših odgovora:

Da li je tlo tamno smeđe ili crno, jako spužvasto kada se smoči ili navlaži, te se u potpunosti sastoji od organskog materijala?

da

treset

ne Da li je tlo u najvećoj mjeri pješčano?

Može li se formirati kuglica?

da

pijesak ne

da Da li se kuglica lagano lomi?

ilovast pijesak da

ne ne Da li se čini nježnom i svilenkastom?

ne

pjeskovita ilovača pjeskovito muljevita ilovača

da

Kada je oblikujete u kuglu da li je putrasta i lako deformirajuća?

muljevita ilovača da

ne Da li tvori čvrstu kuglicu koja prlja, ali se ne da ugladiti?

da

Da li je doima pjeskovita?

pjeskovita ilovača da

ne ne

Da li se doima glatkom i sapunastom?

muljevita ilovača da zrnatija ilovača ne

Da li se oblikuje kao plastelin, polira i da li postaje ljepljiva kada se navlaži? ne

Kreni ispočetka ili je zemlja bogata tresetom

da

Da li se doima pjeskovito ili šljunkovito?

da

pjeskovita ilovača

ne Da li se doima glatkom i sapunastom?

muljevita ilovača da ne

zrnata ilovača

Upozorenje: visok sastav organskih tvari u mineralnoj zemlji može utjecati na osjete koje ona pruža, čineći ilovaču manje ljepljivom i pijesak manje muljevitim. Visoki sastav vapna može imati isti utjecaj.

Poboljšavanjem organskog sloja tla, poboljšavamo i sve ostale karakteristike. 80% mikroba živi u gornjih 5% tla. U prosjeku nam treba svega 3,5cm organskog sloja.

Za tlo su nam važni mikroorganizmi (bakterije, gljive, alge i protozoe), jer razgrađuju organski materijal u humus, osiguravaju biljkama mineralne elemente, proizvode tzv. ljepilo koje drži zemlju skupa, i sprječavaju nastanak patogena. Najaktivniji su nekih tri milimetara od korijena biljke prema dolje.

Gliste ili gujavice su naši najbolji vrtni prijatelji. Najljepše im je šljakati u tlu koje ima pH vrijednost veću od 5. Moramo im osigurati stalni dotok organskog materijala kojim se hrane i vuku dublje u tlo. Gliste su puno brojnije u organskim vrtovima, jer ih kemikalije ubijaju, ali važno je znati kako ih se još više ubija preoravanjem i prevrtanjem zemlje (Whitefield, 2004). Vrlo je korisno napraviti kompostište s kalifornijskim glistama koje će nam proizvesti visoko kvalitetan humus. U jednom leglu kada ga rasprostremo na 2 m2 imamo 100000 glista u različitim razvojnim stadijima. Razlikujemo je od uobičajene kišne gliste po izrazitom crvenom tijelu i žutom ispruganom repiću. Premda su i one manje aktivne tijekom zime, kalifornijske gliste bolje podnose hladnoću pa su dulje aktivne, brže se razmnožavaju i ne smeta im gustoća u staništu. Jedna kalifornijska glista u jednom danu proizvede humusa kolika je njena težina. Jedno leglo je u stanju godišnje preraditi 800-1000 kg organskog materijala, pri čemu dobijemo 400-600 litara čistog humusa. Podloga za kompostište sa glistama treba biti vodopropusno pa je najbolji materijal netkani tekstil (geotekstil). Geotekstil podupremo drvenim kolčićima, najbolje na 40 cm visine tako da nastane “bazen” za gliste. Na dno geotekstila stavimo karton. sl. 03/01 najbolji vrtni prijatelji.jpg Kompostište sa glistama nije dobro staviti na mjesto gdje cijeli dan piči sunce, a niti na mjesto gdje se osjeća podrhtavanje tla (npr. u blizini ceste), jer su gliste na to vrlo osjetljive. Tokom ljeta kompostište ne smije ostati presuho, jer bi gliste mogle uginuti.

Tada je dobro, posebno ako nećemo duži period nadgledati kompostište, prekriti ga navlaženim kartonom. Najvažnije za kompostište je da bude dovoljno vlažno, ali ne natopljeno vodom, da ima pH vrijednost što bliže neutralnom te da ga tokom ekstremnih temperaturalnih vremenskih uvjeta štitimo debljim slojem na vrhu. Sloj kojim počinjemo hraniti gliste mora dobro zadržavati vlagu i dozvoljavati prolazak zraka. Stoga koristimo stajnjak s većim udjelom slame, staru slamu, poluzreo kompost, suhu travu ili neki drugi materijal bogat celulozom. Općenito je za hranjenje glista najbolje koristiti zreli stajnjak, vrtni korov, otkos, lišće, mokri karton, papir i slično. Stajnjak ne bi smio biti svježi, jer bi gliste mogle uginuti. Isto vrijedi i za korov, travu i lišće. Ako ih i dodajemo svježe, treba ih balansirati sa suhim materijalima.

Možemo dodavati i sav zeleni otpad iz kuhinje, osim otpatke voćki koje se jako praše pesticidima (naranče, limuni...), dijelove otrovnih biljaka (oleander...) te ostatke od jako začinjene hrane. Uglavnom, vrijedi isto kao i za uobičajeno kompostiranje.

Humus dobijemo na dnu kompostišta i tamno smeđe ili crne je boje, vadimo ga ručno, a gliste sele u gornje dijelove gdje ima hrane. Najbolje je to raditi u rano

proljeće ili kasnu jesen. Ovisno o veličini kompostišta prvi humus vadimo nakon godinu do dvije godine (Mandek, 2003). sl. 03/02 vadjenje humusa.JPG Permakultura u uzgoju hrane daje prednost metodama kojima se postižu visoki prinosi s minimalnim ulaganjem energije i resursa (Fukuoka metoda, šumski vrtovi, sinergijska poljoprivreda, itd.). Dakle, u permakulturnom vrtu prakticiramo: I. Nekopanje ili "vrtove bez motike" Najčešći razlog koji se navodi za oranje je borba protiv korova i zbijenosti tla. I to je svakome tko je makar malo radio u vrtu dovoljno dobar razlog. Ipak, i korov i zbijenost tla se mogu spriječiti i prijateljskijim metodama, poput malčiranja i zelenom gnojidbom, a ne smijemo zaboraviti koliko oranje uništava gujavice koje su nam iznimno važne, upravo jer "oru" umjesto nas. Organski materijal koji dodajemo tlu preuzimaju gujavice i odnose u dublje slojeve tla. Ako je zemlja zaista tvrda proces će ići sporo i dobro ga ja ubrzati zelenom gnojidbom, biljkama koje imaju duboko korijenje kao što je djetelina ili raž. U permakulturi se naglašava korist i prednosti neokopavanja vrta, posebno se izbjegava duboko oranje. Za to se navode bar dva razloga: prvi koji ističe kako je potrebno puno energije za dići 7000 tona zemlje koliko u prosjeku iskopamo po jednom hektaru, te drugi koji ističe kako time narušavamo prirodnu plodnost tla. Narušavamo strukturu tla, mikroorganizme i gujavice važne za kvalitetu života u tlu, te ostavljamo tlo otvoreno čime se olakšava erozija i gubitak najkvalitetnijeg dijela tla. Naravno, tu se ne radi o svetom pravilu kojeg nikada ne smijemo kršiti. Permakultura ne smije biti dogma, već niz praktičnih metoda i tehnika za održiviji način života. Dakle, ako imamo mogućnost ne kopati, tada nam permakultura savjetuje da tako i učinimo. Zaoravamo u zelenoj gnojidbi ako se radi o biljkama koje imaju dubok korijen. Ponekad ćemo na izrazito kompaktnim i teškim tla, te u situacijama kada višegodišnje livade želimo pretvoriti u plodne vrtove biti primorani za prvu sadnju jednom prekopati zemlju. Na primjer, postoje biljke koje će sigurno teško rasti u kompaktnim tlima, kao što je primjerice mrkva. Ali nakon uspostavljanja održivog sustava, kopanje je gubitak vremena, energije i kvalitete tla.

Ukoliko i odlučimo preorati zemlju trebamo paziti kako na teškim tlima to nije dobro raditi kada je površina mokra ili za vrijeme mrazeva.

Logična posljedica nekopanja je orijentiranost na stvaranje trajnih sustava oko kojih imamo manje posla. U istraživanju Colorado State University i saveznog Agricultural Research Servicea nakon 12 godina proučavanja prinosa dobili su rezultate kako poljoprivreda bez oranja donosi veće prinose, povećava bioraznolikost i smanjuje eroziju tla. S obzirom da je u vrtu bez motike najvažnija priprema, uštedi se 11,3% od ukupne energije rada u vrtu, ali fosilnih goriva se uštedi čak 88,5% (Whitefield, 2004), a znamo koliko je to danas važno.

II. Malčiranje Malč je bilo koji materijal kojim prekrivamo tlo. Kako je već rečeno, u permakulturi ćemo preferirati malčiranje organskim materijalima, a ne tamnim plastičnim folijama koje ukoliko i jesu u nekim slučajevima razgradive, ne hrane i obogaćuju tlo. Malč se koristi jer: spriječava rast korova, čuva vlažnost tla, pospješuje biološke aktivnosti u tlu i obogaćuje tlo. Time održivom metodom činimo nepotrebnim korištenje herbicida i ostalih sintetičkih proizvoda te smanjujemo količine vode potrebne za naš vrt. Ako i

kopamo zemlju, uvijek ju je dobro imati pokrivenu, odnosno malčiranu, jer je time više štitimo. Malčiramo u nekoliko slojeva, a kao prvi pokrov često stavljamo karton ili stare novine koje su otisnute po mogućnosti u crno-bijeloj tehnici. Druge boje mogu biti otrovne, posebno crvena, ali ako je ima u manjim količinama neće se ništa loše dogoditi. Novine se trebaju preklapati 20 cm, a debljina im treba biti 15-20 listova.

Sigurno će se povećati broj gujavica dodavanjem organskog materijala tlu. Dobro je malčirati, jer to gujavicama pruža dodatnu zaštitu od iznenadnog mraza ili prehladnog vremena. Dobro je i malčirati prije zime kako bi štitili tlo od teškog smrzavanja, erozije i kako bi stvorili topli dom gujavicama. Na proljeće je dobro maknuti malč kako bi se zemlja dovoljno ugrijala. Ljetno malčiranje je dobro raditi na vlažnom ili mokrom tlu, jer blage ljetne kiše će se za vrijeme sparnih dana teško probiti kroz debeli sloj malča do naših biljaka. Kao i kod drugih rješenja i ovdje ne robujemo dogmama. Malčiranje može uzrokovati problem s odvodnjom vode ukoliko padne previše kiše. Tada se povećava i mogućnost za gljivična oboljenja. Kako god ga koristili i od kojih god materijala dobro je ostaviti prostor oko korijena biljke slobodnim da zrak može cirkulirati. Neki niti ne savjetuju direktno sijanje u tlo sjemenjem, jer je malč ponekad dobro sklonište za puževe, voluharice i druge životinjice kojima mlade biljke predstavljaju slastan zalogaj, a nisu se u mogućnosti obraniti. Voluharice su česte u vrtovima za koje se ne brinemo. Mnogi tada predlažu micanje na oko tjedan dva u proljeće kako bi se tlo brže zagrijalo i kako bi se spriječilo gomilanje puževa. U kontekstu pokrivenosti tla nije slučajno da je simbol permakulture stablo, jer nam trajnice osiguravaju najbolju pokrivenost tla. Sađenjem trajnica najviše surađujemo s prirodom. sl. 03/03 malcirani vrt obitelj Feranda pokraj Pula1.jpg i 03/04 malcirani vrt obitelj Feranda pokraj Pule2.jpg (slike idu jedna pored druge) III. Raznolikost Raznolikost se smatra samim srcem permakulture. Učeći od prirode znamo kako će naš sustav biti zdraviji, produktivniji i održiviji ukoliko je utemeljen na principima raznolikosti. Kod raznolikosti u permakulturi naglašavamo četiri aspekta: a) Raznolikost vrsta kao usmjerenje prema sadnji više kultura zajedno, a ne monokulturnoj sadnji, što je tendencija u konvencionalnoj poljoprivredi. Polikulture je teže imati na velikim, intenzivnim poljima koja zahtijevaju rad teške mehanizacije.

Alelopatija je svaki proces gdje biljke utječu jedna na drugu kemijskim procesima.

Zajedno sadimo biljke koje imaju povoljan učinak jedna na drugu ili se međusobno štite. To nam osigurava veće prinose, bolje iskorištavanje prostora, bolji rast, aromu i okus biljaka zbog međusobnog djelovanja jednih na druge, kao i manju izloženost bolestima i nametnicima, jer štite jedna drugu. Miguel Altieri je radio po cijelom svijetu eksperimente uspoređujući prinose monokulturnih i polikulturnih nasada.

Dobio je ne samo veće prinose u miješanim nasadima, već su se prinosi povećavali s većim brojem zasađenih kultura. Označio je taj odnos kao Land Equivalent Ratio što je područje potrebno monokulturi da dobije istu količinu hrane po hektaru kao i polikultura. Naravno, ovdje je potrebno naglasiti kako miješana sadnja zahtijeva dobar dizajn i poznavanja međusobnih odnosa između biljaka. sl. 03/05 odličan primjer malciranog vrta s mijesanim kulturama vlasnice Blanke Motik - Pušća pored Zagreba.JPG

b) Genetska raznolikost kao sađenje više varijacija iste vrste čime povećavamo genetsku raznolikost. Smanjivanje genetske različitosti biljaka možemo pratiti od pojave zelene revolucije. Posljednjih godina glavna opasnost dolazi od biotehnološkog sektora i tiranije GMO-a. Zato nam je danas iznimno važno čuvati različite varijacije iste kulture. Danas postoje tzv. genetske banke koje čuvaju velik broj raznih kultura i bioraznolikost. No, premda je korisno takvo očuvanje vrsta, jasno nam je kako je najbolji način čuvanja genetske raznolikosti praksa, odnosno sadnja u našim vrtovima, čime sjeme izlazi iz muzejsko-sterilnih uvjeta i postaje dio živog svijeta.

Države također otežavaju genetsku raznolikost strogim i skupim pravilima za registriranje novih sorti. Tako na primjer, u Britaniji je potrebno izdvojiti 7000 funti ako hoćete registrirati bolju i rodniju varijantu određene kulture, dok je u Francuskoj četiri puta skuplje (Whitefield, 2004). Pravila EU-a nalažu da ne smijete legalno prodavati svoje sjeme ukoliko nije službeno registrirano. Takav odnos obeshrabruje mnoge.

Zato je puno bolje i ljudskije kada sami sakupljamo sjeme i stvaramo tzv. banke sjemena na otvorenom. Razmjenjujući sjeme sa drugim ljudima širimo i svoju vlastitu zbirku. Lijep primjer iz Hrvatske možemo vidjeti kroz rad udruge Rustica koja skuplja sjeme iz svih dijelova Hrvatske te služi kao prostor razmjene vrijednih sakupljača i sakupljačica. Najljepše je što se sjeme razmjenjuje besplatno, a jedino je pravilo da se dio vlastitog sjemena kojeg smo sakupili nakon sezone, vrati u zbirku kako bi se stvorio dovoljno veliki fond za nove organske vrtlare i vrtlarke. c) Ekološka raznolikost koja se odnosi na ukupan broj različitih biljnih i životinjskih vrsta koje su dio našeg sustava. Iz poglavlja o ekološkom otisku vidjeli smo koliko se uništava bioraznolikost naše planete. Ljudi sve više uništavaju biljne i životinjske vrste, a time narušavaju i stabilnost naših ekosustava. d) Kulturna raznolikost koja se odnosi na bogatstvo naših kultura i uključuje socijalni ili društveni aspekt raznolikosti, što je također naše bogatstvo. Permakultura ne trpi rasizam, baš kao i ni priroda.

Kao pomoć pri stvaranju raznolikih vrtova nudimo vam tablicu dobrih i loših susjeda.

Koristite ovu tablicu pri dizajniranju vrtova sa mješovitim kulturama.

DOBRI SUSJEDI vrtne šparoge mlada salata blitva tikvice-cukete, tikva cikorija luk češnjak crni korijen endivija salata u glavicama

NA ISTOJ GREDICI rana salata, salata u glavicama, kopar vrtne šparoge, crni korijen, kopar, niski grah, rajčica, rabarbara, radič, cikla, anis mrkva, niski grah, radič, rotkva, kupusnjače luk, visoki grah, dragoljub, kukuruz, cikla salata u glavicama, mrkva, rajčica, visoki grah tikvice-cukete, tikve, crni korijen, salata u glavicama, kopar, mrkva, krastavci, matovilac, cikla, vrtne jagode, čubar, radič mrkva, krastavci, matovilac, rajčica, vrtne jagode, voćke, malina, ljiljani, ruže, tulipan rana salata, luk, mrkva, poriluk, koraba poriluk, visoki grah, kupusnjače, komorač šparoge, luk, crni korijen, grašak, kopar, kukuruz, krastavci, matovilac, niski grah, rajčica, metvica, poriluk, rabarbara, rotkva, anis, visoki grah, celer

LOŠI SUSJEDI luk peršin

češnjak, grašak, krumpir, niski grah, poriluk, visoki grah, kupusnjače grašak, kupusnjače, grah

peršin

grašak hren koraba

kopar cikla

peršin metvica poriluk rabarbara radič crvena rotkvica mrkva kukuruz krumpir krastavci maline niski grah paprika rajčica

pastrnjak jagode repa voćke soja vlasac špinat visoki grah

salata u glavicama, koraba, kopar, mrkva, radič, kupusnjače, komorač, tikvice, rotkvice krumpir, voćke šparoge, luk, crni korijen, grašak, kopar, kukuruz, krastavci, matovilac, niski grah, rajčica, metvica, poriluk, rabarbara, rotkva, anis, visoki grah, celer peršin šparoge, rana salata luk, salata u glavicama, grašak, mrkva, krastavci šparoge, salata, luk, grašak, mrkva, krastavci, blitva, grašak, kopar, niski grah, rajčica, špinat, visoki grah, češnjak, koraba, korijander, kim matovilac, rajčica, radič, rotkva salata u glavicama, mrkva, rajčica crni korijen, endivija, salata u glavicama, koraba, mrkva, matovilac, rajčica, vrtne jagode rana salata, salata u glavicama, niski grah, vrtne jagode, špinat, kupusnjače rana salata, blitva, salata u glavicama, grašak, mrkva, matovilac, niski grah, rajčica, špinat, visoki grah, kupusnjače, koraba rana salata, grašak, mrkva, niski grah, peršin, špinat blitva, cikorija, luk, češnjak, crni korijen, grašak, kopar, rajčica, poriluk, radič, rotkva, ružmarin, kadulja, vlasac, salata u glavicama, rajčica, lubenica, tikvice, grah, krastavac hren, koraba, niski grah, bob, metvica, špinat, dragoljub, kim, kadifica luk, češnjak, salata u glavicama, kopar, niski grah, cikla, anis, visoki grah, celer, kupusnjače, komorač, korijander, kim rana salata, salata u glavicama, niski grah rana salata, blitva, salata u glavicama, krumpir, krastavci, matovilac, rajčica, cikla, rabarbara, radič, rotkva, cikla, kupusnjače blitva, salata u glavicama, crvena rotkvica, špinat rana salata, cikorija, češnjak, salata u glavicama, koraba, mrkva, kukuruz, niski grah, špinat, cikla, peršin, metvica, poriluk, radič, rotkva, celer, kupusnjače rana salata, luk, koraba, mrkva, poriluk šparoge, luk, češnjak, salata u glavicama, niski grah, peršin, poriluk, radič, rotkva, cikla, kupusnjače rana salata, kopar, niski grah, špinat češnjak, hren, špinat šparoge, blitva, krumpir, krastavci, rajčica, rabarbara, cikla, crvena rotkvica, repa, celer kopar, mrkva, matovilac, cikla, vrtne jagode koraba, krumpir, matovilac, rajčica, cikla, rabarbara, radič, rotkva, visoki grah, celer, kupusnjače tikvice-cukete, tikve, cikorija, endivija, salata u

luk, češnjak, krumpir, rajčica, poriluk, visoki grah

mrkva, kukuruz, krumpir, poriluk, špinat, visoki grah salata u glavicama luk, grašak, niski grah, peršin, cikla, visoki grah, kupusnjače

krastavci, peršin

cikla cikla, celer grašak, krastavci, rajčica, cikla, celer, suncokret, bundeve krumpir, rajčica, radič, rotkva

luk, češnjak, grašak, poriluk visoki grah grašak, krumpir, krastavci, komorač

grašak, niski grah, poriluk, celer, kupusnjače cikla češnjak, luk, grašak, poriluk,

celer kupusnjače

kadulja jagodičasto povrće, voćke komorač lisnata/kovrčava salata suncokret

glavicama, koraba, krastavci, cikla, radič, rotkva, vrtne jagode, špinat, celer, čubar salata u glavicama, koraba, krastavci, niski grah, poriluk, visoki grah, kupusnjače, kamilica, rajčica rana salata, blitva, endivija, salata u glavicama, krumpir, krastavci, matovilac, niski grah, rajčica, rabarbara, radič, rotkva, vrtne jagode, visoki grah, celer, pelin, kopar, korijander, kim, metvica anis luk, češnjak

cikla, komorač

endivija, grašak, matovilac, krastavac, salata u glavicama, kadulja, radič kopar, komorač, kupusnjače, crvena rotkvica, rotkva, cikla krastavac

kopar, grah, kim, rajčica

kukuruz, krumpir češnjak, luk, grašak, poriluk, jagoda, gorušica

crni korijen, šparoga, rajčica krumpir

Za ovu tablicu dugujemo napomenu: tablicu smo napravili koristeći tri iskusna izvora te iz vlastitih saznanja. Pored našeg iskustva izvori koje smo koristili su: M. Omahen (1984) Moj Bio-vrt, L. Komes i dr. (1996) Slušaj kako zemlja diše, i M-L. Kreuter (2002) Bio-vrt. Problem nastaje kad ih pokušate usporediti i naiđete na različite podatke. Tih razlika je malo, ali ipak ćemo ih spomenuti kako bi bili svjesni da ćete dio znanja pronaći u vlastitom iskustvu. Ova tablica neka bude početni orijentir, a slobodni ste je nadopunjavati. Primjerice, u permakulturi jedna od najdražih kombinacija u mješovitim kulturama je ona pokupljena iz indijanske prakse, a uključuje kukuruz, grah koji se penje po njemu i bundeve sa strane. U ove tri knjige samo smo u Bio-vrtu pronašli ovu kombinaciju. Dalje, u Bio-vrtu se kao loš susjed celeru navodi salata u glavicama, dok se u Slušaj kako zemlja diše salata u glavicama navodi kao dobar susjed, a u Moj bio-vrt se kao dobar susjed ističe salata općenito, premda autorica dijeli različite vrste salata. Mi smo ostavili salatu u glavicama kao dobrog susjeda, jer se ipak na dva mjesta tako spominje. 0 Jednostavno nemamo dovoljno vlastitog iskustva s tim kombinacijama da bi odredili svoj stav jasnije, jer smo do sada sadili samo celer u listu. Nadalje, pod celer kao dobre susjede smo stavili i rajčicu i kamilicu, premda se od toga oboje spominje samo u Bio-vrtu, a rajčica bez kamilice u Moj bio-vrtu. Slično je i s jagodama i kupusnjačama koje neki stavljaju kao dobre, a neki kao loše susjede. Premda više kao iznimke, takvih primjera ima još, što je u neku ruku i normalno, jer se priče s mješovitim kulturama razvijaju novim iskustvima. sl. 03/06 mijesane kulture - luk i mrkva odlicno pasu.jpg IV. Kompostiranje Kompost nam osigurava dugotrajniji dotok hranjivih sastojaka biljkama. Osim toga regulira strukturu zemlje, pogotovo kod teških, neprozračenih tala. Komostiranje je proces gdje glumimo prirodu. Svi se organski materijali i ostaci raspadaju i stvaraju humus. Proces raspadanja organskih materijala i izdvajanja hranjivih tvari u tlo zovemo mineralizacijom, a proizvod tog procesa humusom, najvažnijim dijelom tla, jer predstavlja najplodniji dio. Mi radimo istu stvar kompostiranjem organskih otpadaka koji ostaju iza nas. To je posebno važno danas kada ogromne količine

zelenog otpada završavaju na velikim odlagalištima, čime gubimo vrijedan resurs.

Oko 50% otpada koji završi na komunalnim odlagalištima je organski/zeleni otpad i papir/karton koji se također lako kompostira. Još jedan primjer neodgovornog odnosa prema energiji. Pravljenje komposta smanjuje i emisiju metana. Primjerice, u Britaniji 20% od ukupne emisije metana dolazi od sporog anaerobnog truljenja biorazgradivog otpada na odlagalištima.

Kompostnu hrpu, neovisno da li smo je ostavili otvorenu ili ogradili, slažemo u slojevima. Prvo ide oko 10 cm sloj grubih i većih otpadaka od grančica, stabljika biljaka i slično. Onda slijedi sloj usitnjenih otpadaka kao što su karton ili papir pa sve to izmiješamo. Možemo posuti vapnom. Dodamo 10 cm nezrelog stajnjaka ili nasjeckane koprive, gaveza, kamilice, odoljena, stolisnika i drugih ljekovitih biljaka u tankom sloju. Pospemo u 2cm prosijane vrtne zemlje ili još bolje zrelog komposta.

Malo to skupimo i pritisnemo lagano, jer ne smijemo zgnječiti i spriječiti dovod zraka.

Na kraju stavimo sijeno, slamu ili druge biljne otpatke (Komes i dr., 1996).

Kompost može biti kao otvorena hrpa, možemo napraviti drvene kutije, a možemo ga proizvoditi i u stanu u kutiji sa gujavicama. Dobro je da bude u zavjetrini, djelomično u sjeni, a djelomično na suncu. U kompost ne bismo trebali stavljati: meso i ribu, cigarete i duhan, izmet pasa i mačaka, kore agruma (mirisom odbijaju korisne organizme, a često su i prepuni pesticida), bolesne dijelove biljaka, obojeno ili lakirano drvo, novine u boji, kosti, kožu, masti, staklo, metale, plastiku, sve vrste kemikalija, lakove, ostatke boja, lijekove, ulja, ambalažu (tetrapak, pelene), higijenske proizvode te otpatke iz usisavača (Bagarić, 2003).

Za dobar kompost najvažniji je balans ugljika i dušika, tzv. C:N omjer. Održavanje dobrog C:N balansa je velik komad puta prema dobrom kompostu. Kod C:N omjera važno je znati kako sve što je djelomično kompostirano, kao na primjer stara hrpa ili piljevina ima manji C:N omjer, nego to isto svježe.

C:N omjer raznih materijala (oni koji imaju veći odnos od 30:1 smatraju se visokima u ugljiku, a oni koji imaju manje smatraju se visokima u dušiku) Materijal Ostaci od povrća Otkos lucerne Morska trava Izmet,truo Jabučna komina Ljuske leguminoza (grašak, soja) Lišće, suho Otpaci šećerne trske Kukuruzovina Otkos od zobi Pljeva i ljuske od raznih žitarica Slama Sijeno mačjeg repa (vrsta trave) Vlakna šećerne trske Piljevina

C:N omjer 12:1 13:1 19:1 20:1 21:1 30:1 50:1 50:1 60:1 74:1 80:1 80:1 80:1 200:1 400:1

Izvor: Gershuny, G. (1993) Start with the Soil, Emmaus: Rodale Press: 79.

Materijali bogati ugljikom su: lišće, usitnjeno suho granje, slama i sijeno, ostaci od obrezivanja voćaka i vinove loze, hoblovina i piljevina, iglice četinjača i drugi.

Materijali bogati dušikom su: ostaci voća i povrća, talog kave i čaja, pokošena trava, korov i ostaci biljaka iz vrta, uvelo cvijeće i drugi. Možemo ih podijeliti i na tzv. smeđe i zelene materijale. Smeđi (papir, karton, jesenje lišće, piljevina, slama, drvni otpaci...) osiguravaju prozračnost hrpi i bogati su ugljikom. Bez njih kompost će vrlo brzo postati ljigavast i smrdljiv. Zeleni (životinjski izmet, kuhinjski otpaci, otkos trave, urin, gavez, perje) su bogati dušikom. Zelene još zovemo i vlažnim materijalima, a smeđe suhima.

Posebno su korisne ljuske od crvenog luka, jer privlače gujavice. Trebamo paziti na nekoliko stvari. Kompostna hrpa ne smije biti niti prevelika niti premala. Mala hrpa će prije izgubiti toplinu potrebnu da započne i da se održi proces kompostiranja.

Prevelika će trebati dugo da se zagrije, a kada to uspije velike su šanse da pregrije.

Ako je hrpa premokra, imat ćemo manjak zraka, ako je presuha mikroorganizmi neće imati dovoljno vode. Kompostna hrpa mora istovremeno biti vlažna (ako kada je stisnemo voda počne curiti onda je premokra), ali ne i natopljena, jer onda zrak teže prolazi. Bolje je ako imamo više materijala imati dvije uobičajene kompostne hrpe, nego jednu veliku. U prevelikoj će teže zrak strujati kroz hrpu. Dobro je dodavati i aktivatore u kompost koji pospješuju proces raspadanja. Dobar kompost miriše po šumskoj zemlji. Najbolje ga je dodavati u proljeće i jesen (Žmergo, 2004).

Dobro je preokretati kompostnu hrpu (Whitefield, 2004). Kompost je zreo nakon devet mjeseci do godinu dana i tada ga trebamo prosijati. Veće komade koji su eventualno ostali treba ponovno vratiti na kompostnu hrpu. Kada našu kompostnu hrpu ostavimo bez daljnjeg nadzora i rada s njom, to nazivamo "lijenim kompostom" (Gershuny, 1993). Jednostavno, proces kompostiranja će se usporiti i neće se postići potrebna temperatura.

Savjeti za kompost Problem mokar i zagušen, neugodna mirisa središte je suho i nema kompostiranja hrpa je vlažna i topla samo u sredini hrpa je vlažna, i smrduckava, ali se ne zagrijava mutan, nekompostirani nivoi lišća i otkosa veliki, nekompostirani dijelovi

Rješenje preokrenuti hrpu, dodati materijale bogate ugljikom, zaštititi od kiše preokrenuti hrpu, navlažiti svaki dio kako se preokreće, prekriti s nečim vodonepropusnim da se zadrži vlaga povećati količinu materijala na hrpi, navlažiti dodati materijale bogate dušikom, preokrenuti hrpu razmaknuti te nivoe vilama, presložiti nivoe odmaknuti nekompostirane dijelove i iskoristiti ih za novu hrpu

Izvor: Gershuny, G. (1993) Start with the Soil, Emmaus: Rodale Press: 78.

V. Zelena gnojidba Pored kompostiranja za kvalitetno tlo vrlo su nam korisne biljke koje fiksiraju dušik iz zraka i kroz svoje korijenje ga inkorporiraju u tlo. U tu svrhu se koriste leguminoze, najčešće različite vrste djeteline, te druge leguminoze kao što su soja, grašak i sl.

Pored leguminoza kao zelena gnojidba mogu se koristiti uljana repica, gorušica, pa čak i neke žitarice. Zelenu gnojidbu izvodimo tako da na nekoj površini zemlje jednu sezonu uzgojimo samo kulturu kojom želimo poboljšati svojstva tla. Na kraju sezone kultura se zaore u tlo i biljna biomasa ostaje u površinskom sloju tla i na taj način služi kao prihrana tlu te poboljšava strukturu na isti način kao i kompost. sl. 03/07 zelena gnojidba - djetelina raste izmedju vinove loze - obitelj Feranda pokraj Pule.jpg Mnogo je primjera iz cijelog svijeta o koristi zelene gnojidbe. 223000 poljoprivrednika iz južnog Brazila koriste zeleno gnojivo čime su povećali urod kukuruza i pšenice za četiri do pet tona po hektaru. Slična iskustva možemo pratiti i u Gvatemali i Hondurasu, gdje je tim putem budućnost sebi osiguralo 45000 poljoprivrednika, spriječivši time iseljavanje u gradove (Anderson, 1999).

VI. Visoke gredice U vrtovima još koristimo i visoke gredice ili lijehe posebno ukoliko nam padine i nagibi prevladavaju na mjestu gdje želimo proizvoditi hranu. Visoke gredice radimo, jer se u njima stvara toplina, pa ih možemo koristiti već od ranog proljeća. Toplinu dobivamo tako što u gredicu stavljamo ostatke iz kuhinje ili iz vrta. Radimo ih po pravcu sjever-jug, a najbolje je započeti s radom na jesen da se ostaci do proljeća slegnu. Visoke gredice su super, jer je na njima lakše raditi bez saginjanja, a i manje je korova. Rekli smo kako su terase korisne na kosom terenu, ali se mogu koristiti i inače kao mali humci. Može se pripremiti na više načina, a osnovne radnje jesu: a) iskopavanje površinskog dijela zemlje (20-30 cm) i stavljanje na stranu; b) polaganje ranije pripremljene bio mase u nekoliko slojeva (npr. granje, grančice, lišće, neosjemenjena trava, bio-otpaci i sl.); c) pokrivanje ranije iskopanom zemljom.

Jedan od najljepših primjera smo vidjeli u selu Bataji pokraj Motovuna. Prekrasni permakulturni vrt s terasama plod je vrijednog rada Miroslava i Karmele Kiš. Dragi Kiševi su nam ispričali korake u stvaranju visokih gredica. Nakon planiranja broja i rasporeda gredica, išlo se u pripremu zemljišta. Iskopani su rovovi širine 140 cm, duljine do 40 m i međusobno razmaknuti oko 80 cm. Zemlja je odložena odmah pored rovova, jer će biti potrebna za predzadnji sloj u gredicama. Reciklirane krovne grede izrezane su na potrebnu duljinu (od 1,5m do 2,2 m), prema ranije isplaniranom rasporednu gredica u skladu s reljefom. Bukovi opiljci rezani na duljine do 60 cm služili su kao okomiti potpornji za grede. Grede su spajane u kvadrate vanjske duljine do 2,4 metra i širine od 1,4 m (unutarnji, zemljani prostor gredica iznosi oko 1 m).

Gredice su postavljane u rovove samostalno ili dvije po dvije, a između gredica je ostavljan prolaz od oko 80 cm. Napravljeno je 5 redova gredica s ukupno 50 izdignutih kvadratnih površina (od kojih su dvije pokrivene staklom, izolirane i služe kao izdignute tople gredice), s pojedinačnom iskoristivom zemljanom površinom od 1,5 do 2,2 kvadratna metra, a ukupno ima oko 100 kvadratnih metara iskoristive vrtne površine. Nakon dovršetka sastavljanja "drvenih sanduka" u kutove su zabijene letve (8x4cm duljine 2,5m), a zatim su povezane drvenim letvama na vrhu. Nakon toga polagan je prvi sloj biomase u gredice, a sastojao se od grana, grančica u raznim stupnjevima raspadanja, humusne šumske zemlje i krupnijih "biootpadaka".

Oni su dugotrajno biognojivo, jer im je vrijeme raspadanja sporije. Drugi sloj sastojao se od lišća, humusa, grožđanog tropa i grožđanih ostataka nakon cijeđenja, nešto

pokošene trave, konjskog gnojiva i sitnijeg organskog materijala. Nakon toga, vraća se ranije iskopana zemlja, kao pretposljednji sloj u lijehama. Posljednji sloj je malč, odnosno pokošena trava, a stavlja se do 30 cm debljine (nakon mjesec-dva se stanji na 10 cm). S time su završeni zemljani radovi. Letve koje su zabodene u zemlju (pričavlane za okvire od greda) i letvama spojene na vrhovima sada se isprepliću paljenom žicom po horizontalama i vertikalama (po želji). Ona služi za povezivanje biljaka (paradajza, graha) ili za biljke penjačica (visoki grah, grašak itd.). Žica je preplitana tako da ne smeta u radu sa zemljom, sadnji, čupkanju korova, berbi). Dio gredica ostaje bez gornjih okvira i bez žice, jer su planirane za nisko povrće (mrkva, luk). sl. 03/08 visoke gredice - terase - obitelj Kiš pored Motovuna.jpg Malčiranje se obavlja dva do tri puta godišnje: ujesen (ako stignete), u proljeće (obavezno), tokom ljeta (dodatno uklanja korov, čuva vlagu).

Kiševi ističu iskustvo nakon tri godine: Prednosti: Najizraženija pogodnost za biljke, što smo znali i ranije, bila je i jest prozračivanje vrtne zemlje, pa korijenje uvijek ima dovoljno elemenata iz zraka. Nije potrebno za prekopavanje, čak ni zasijecanje zemlje posebnim alatima za prozračivanje. Zima je uvijek dobro razrahlila zemlju u uzdignutim gredicama, a dobro malčirana gredica privlači gliste i ostale životinjice u stvarno velikom broju (što ćete i sami primijetiti kad u proljeće na njih navale kosovi i rasture malč). Nakon tri godine malčiranja zemlja se pretvorila u humus.

Pogodnosti za ljude: a) korov je pod kontrolom. Ako i izraste, vizualno je posložen u kvadrate, ne miješa se s korovom po stazama i nemate osjećaj da je cijeli vrt obrastao. Korov sa staza između gredica sasvim je dovoljan za permakulturnu koegzistenciju biljaka, a s onim u gredicama možete odahnuti; b) možete sjesti na gredicu i odmarati se radeći. Sve je na dohvat ruke i ne treba se puno saginjati; c) planiranje vrta je veliko zadovoljstvo.

Kiševi su pronašli samo jednu manu s njihovim visokim gredicama. Naime, zemlja u visokim lijehama brže se i lakše isušivala, osobito u toplijim ili vjetrovitijim predjelima, pa je ljeti bilo potrebno više zalijevanja.

Općenito sadnja biljaka u kontejnerima zahtijeva više vode nego biljke posađene u otvorenoj zemlji. Znači potrebno je pojačati malčiranje i problem isušivanja će biti riješen. Dodatno si pomažemo što u visoke gredice zbog njihove topline možemo ranije početi sa sadnjom dok još nisu velike vrućine.

Za osiguravanje ranije sadnje jako će nam pomoći klijališta, rasadnici i staklenici u kojima ranije dobivamo sadnice. Obično koristimo stara prozorska stakla i iskorištene daske za napraviti dobro klijalište. Ukoliko želimo produžiti sezonu hrani koju proizvodimo ili za to imamo ekonomski interes, mogli bismo razmišljati i o nabavi većeg plastenika ili staklenika. Nikad ne smijemo zaboraviti skupljati naše vlastito sjeme i dijeliti ga s drugima kako bismo otežali posao biotehnološkim korporacijama koje nas žele učiniti ovisnima o patentiranom sjemenu koje traje samo jednu sezonu.

Hranu je super uzgajati jer: imamo često svježe hrane, vjerujemo u kvalitetu, osiguravamo različitost prehrane, vježbamo i uživamo na svježem zraku, osiguravamo budućnost i radimo na jačanju zajednice. Možemo u tu svrhu upotrijebiti i naše prozorske daske i balkone. Za proizvodnju hrane dobro je kada možemo iskoristiti i unutrašnje prostore. Na primjer gljive se mogu uzgajati i u podrumima, budući da žive od hranjivog materijala, organskog supstrata u koji ih stavljamo, a ne od fotosinteze. Klice također ubrajamo u vrste koje je dobro uzgajati u zatvorenim prostorima. Općenito je super saditi biljke u prostorima u kojima živimo: vlažnost u mnogim kućama i stanovima je ispod zadovoljavajućeg minimuma za ljudsko zdravlje, posebno u zimskim danima kada radi grijanje (posebno kod centralnog grijanja). Biljke vraćaju vlažnost u naše prostorije. Također mogu micati spore plijesni i ostale štetne mikrobe iz zraka. Bostonska paprat odlično miče formaldehid kao najčešći onečišćivač u unutrašnjim prostorima. No, nije ju lako uzgojiti, a ne djeluje na druge zagađivače pa to treba imati na umu. Druge biljke koje su gotovo jednako djelotvorne, ali lakše za uzgojiti su: areka palma, bambus palma, fikus, obični bršljan, patuljasta datulja, i druge (Whitefield, 2004).

Nadalje što se tiče vrta, korisno je zapisivati sve promjene u vrtu i voditi tzv. vrtni dnevnik, imati crtež vrta i numerirane gredice. Posebno nam je vođenje vrtnog dnevnika važno zbog praćenja plodoreda. Plodored je naizmjenična sadnja biljaka na istoj površini, pri čemu uspijevamo najekonomičnije iskoristiti tu površinu. Pri tome pazimo da na istu površinu sadimo drugačije biljke kako ne bi iscrpili tlo i olakšali nakupljanje nametnika i bolesti. Nije svejedno kakav nam je redoslijed sadnje biljaka, jer neke biljke su veliki potrošači i u hranjivim elementima i u vodi, dok druge hrane tlo kao što je slučaj s biljkama koje koristimo u zelenoj gnojidbi. Treba paziti i na dužinu dozrijevanja biljaka, jer neke imaju kratku vegetaciju pa ih možemo koristiti kao međukulture (npr. zelena salata, rotkvice, špinat i druge). Druge biljke sadimo kao glavne kulture, jer imaju dužu vegetaciju (rajčica, krumpir, kupus, paprika, tikve i buće, patlidžani i druge).Također, pritom moramo paziti i na sadnju biljaka koje si pomažu i koje su dobri susjedi. Dodatno nam za zaštitu služe pripravci ili tzv. biljne juhe koje dobivamo od vrsti sa zaštitnim svojstvima kao što su kopriva, preslica, gavez, paprat, vratić, pelin, kamilica, listovi rajčice, aloa i druge.

Pri sadnji koristimo i pomoć mjesečevog sjetvenog kalendara, jer taj pratitelj naše planete utječe i na različite dijelove biljaka. Stoga uz pomoć mjesečevog kalendara možemo znati kada saditi biljke iz porodice listova, plodova, korijena ili iz porodice cvijeća. Možemo saznati i za sve druge radove u vrtu, sa životinjama ili kada je dobar dan za primjerice rušenje stabala, kako bi dobili kvalitetnije drvo za gradnju ili ogrjev.

U Hrvatskoj se mjesečev sjetveni kalendar može dobiti od udruge Duga iz Međimurja.

U permakulturi prevladava misao malo je lijepo. Mnogi principi permakulture se lakše primjenjuju na manjim područjima, nego na velikim ekstenzivnim poljima i farmama.

Primjerice slave se mali, intenzivni, nabijeni vrtovi, gdje se na najmanjem mogućem prostoru dobije najveći mogući prinos. Prednost malih vrtova nalazimo u mogućnosti intenzivne sadnje, lakog ubiranja plodova, uštede vremena. Krajnji cilj je stvoriti sustav u kojem je najveći posao skupljati plodove.

Za voćke je najvažnije kvalitetno tlo, dobra drenaža i ne previsok pH. Sadnjom trajnica imamo manje posla, osiguravamo dodatni izbor hrane, štitimo i obogaćujemo

tlo, a biljke nam manje podliježu bolestima i štetočinama. U mnogim tropskim područjima šumski vrtovi nisu nepoznanica, no za naše europsko područje proučavao ih je i usavršio Robert Hart. Najvažniji je dizajn. Premda je šumski vrt za mnoge permakulturnjake ideal, i ovdje ne trebamo robovati tome i dobro je zapitati se koliko nam je potreban šumski vrt i koliko smo dorasli takvom dizajnu. Jasno je da u malim vrtovima nećemo imati prostora za pravi šumski vrt, također može nam biti prioritet sezonska godišnja hrana pa nam šumski vrt neće biti previše atraktivan.

Ipak, mogući su šumski vrtovi i u gradovima kao Naturewise u sjevernom Londonu.

Permakulturu je dakle, puno teže primijeniti na velikim nepreglednim poljima na kojima uglavnom imamo posađenu samo jednu kulturu. Raznolikost je lakše stvarati i povećavati ako radimo na manjem sustavu. Jedna od vizija permakulture i je da se možemo bolje i efikasnije prehraniti od vrtova nego od velikih farmi. Prinosi su nam u manjem sustavu mnogo veći nego na velikim monokulturnim poljima. FAO ističe kako su imanja koja imaju pola do šest hektara veličine, četiri puta produktivnija od imanja koja idu preko 15 hektara (Whitefield, 2004). To je posebno važno ako znamo da se permakulturnim principima i metodama na svega 250-370 m2 mogu potpuno nahraniti dvoje ljudi. Ipak i permakultura pokušava odgovoriti na izazove većih poljoprivrednih površina. Kako približiti farme permakulturnim principima? Mnoge farme koriste miješane kulture, slojeve, nekopanje i drugo.

Slijede neke od metoda koji se prakticiraju na većim površinama uz zadovoljavanje nekih od osnovnih principa i metoda u permakulturi.

1. Dvoredno sijanje (bicroping) S ovom metodom se proslavio Masanobu Fukuoka čija metoda počiva na poljima bez oranja. On koristi metodu istovremeng sijanja dvije kultura od kojih je jedna glavna prehrambena vrsta (riža, ječam...), a druga kultura koja obogaćuje tlo, u ovom slučaju bijela djetelina.

Fukuokua je svoju metodu razvio za klimatsko podneblje sjevernog Japana, pa se ova metoda jasno ne može na isti način primjeniti u Europi. U Francuskoj je Marc Bonfils eksperimentirao sa Fukuokinom metodom, prilagođavajući je europskoj klimi.

Po Whitefieldu bicrop metoda ima prednosti: nema micanja tla, pa plodnost raste godinama; nema erozije tla; nema nedostatka dušika; korištenje fosilnih goriva je manje za 50% od konvencionalne farme; nametnika gotovo nema; nema korištenja kemikalija, jer nema bolesti; smanjeno je i pojavljivanje plijesni; visok broj gujavica brzo reciklira ostatke prethodne kulture; korova praktički nema, a samim time nestaje i potreba za herbicidima; opći rast bioraznolikosti. Mane su: ponekad prevelike količine fosfata i kalija; pojava puževa u nekim slučajevima; ako se ipak pojave korovi nemoguće ih je maknuti ekološkim metodama; problem infekcije djetelinovog korijena (rješenje u sađenju više vrsta djeteline); potrebno je više znanja; prinosi u žitaricama, jer se bore za vodu s bijelom djetelinom. Ova metoda se koristi i u povrtlarstvu, gdje se koriste manje intenzivne vrste djeteline.

2. Domaća prerija Ova metoda se bazira na sadnji žitarica kao trajnica u miješanim kulturama. Ideal je da se postigne prekrivenost prerija nekadašnjim kulturama žitarica, kako bi se smanjila erozija tla. Poljoprivredni znanstvenik Wes Jackson iz Kansasa najdalje je otišao s testiranjem ove metode u okviru svog Land Institute of Salina. To je

dugoročan projekt i oni sami ističu kako će im trebati 50 do 100 godina da uspiju pronaći zadovoljavajuće varijacija žitarica koje će moći postati trajnice unutar ove metode.

3. Agrošumarstvo Podrazumijeva istovremeno sađenje stabala i prehrambenih biljaka na istom mjestu.

Time se također približavamo permakulturnom idealu. Prednosti su izbjegavanje kompeticije (npr. lješnjak i ozima pšenica – lješnjak počinje listati dok je ozima pšenica već u poodmaklom stadiju tako da i jedni i drugi imaju dovoljno prostora za fotosintezu). Također se efektivnije koriste voda i hranjivi minerali. Dublje korijene stablašica osigurava proces koji nazivamo "hidrauličkim liftom" gdje svojim korijenima prebacuju vodu iz dubljih dijelova tla u plitkije i time ostalim biljkama osiguravaju dovoljne količine vode. Također, stablašice buduči da duže žive, imaju bolju mogućnost stvarati mikorize koje su važne za raspodjelu fosfora. To dijeljenje hranjivih sastojaka događa se kroz tri oblika: preko lišća koje pada sa stabla na tlo, preko konstantnog preokretanja korijena (stariji korijeni umiru, a pojavljuju se manji i novi), i dijeljenjem mikorize. Mikoriza je životna zajednica između korijena biljaka i gljivica koja ima sposobnost biti istovremeno povezana s korijenjem više biljaka.

Tako kao preko mosta hranjivi elementi poput dušika mogu preći s biljke koja ih veže na onu kojoj trebaju. Povećava se bioraznolikost i analogno tome smanjuju se problemi s nametnicima. Nametnika je manje, jer zbog stabala raste broj korisnih kukaca. Zbog stabala žitarice imaju i veću zaštitu od vjetra, sprječava se erozija, a i povećavamo apsorpciju CO2 na našem imanju. Dobivamo i građevno drvo na vlastitom imanju. Velik dio poslova oko stablašica, kao što je sađenje, podrezivanje grana i slično radi se u periodu kada nas vrt s godišnjim biljkama ne treba.

Prepreke za bolji razvoj agrošumarstva su: odijeljenost poljoprivrede i šumarstva u konvencionalnom pristupu, a to znači nedostatak znanja za primjenu agrošumarstva; povećanje posla za poljoprivrednike u vidu težeg manevriranja na polju; u početku nema istu ekonomsku korist za poljoprivrednike koji su ovisni o tržištu, jer da drvo zamijeni gubitak od prodaje godišnjih biljaka treba određeno vrijeme rasta. Ipak, sve to dobici od agrošumarstva nadmašuju (Whitefield, 2004).

Pašnjaci sa stablašicama Kombinacija korištenja životinja koje vodimo na ispašu sa sadnjom stablašica.

Eksperimentira se u Britaniji i Sjevernoj Irskoj. Poboljšano zdravlje životinja, treba paziti da zaštitimo stabla kako ih životinje ne bi uništile. Polikultura u životinjama je isto tako korisna kao i polikultura u biljkama (Whitefield, 2004).

Sijanje u alejama (Alley Croping) Sađenje stabla u redovima između usjeva u polju. Whitefield ističe kako su eksperimentalni pokušaji u Britaniji dali manje rezultate nego kombinacija s pašnjacima.

Sigurno ste primijetili kako pišemo o proizvodnji hrane, vrtovima i poljima, a ne spominjemo previše uzgoj životinja. Permakultura u svojoj tradiciji ne isključuje uzgoj životinja za hranu. Rekli smo kako se ova knjiga temelji na našem iskustvu, a budući da nemamo iskustva u držanju životinja kao buduće hrane, ne možemo pisati o tome.

Mollison je stvorio ideal male održive farme gdje je svo meso kontroliranog porijekla.

Whitefield ističe kako su nam domaće životinje korisne za održavanje tla plodnim. On pravi razliku između životinja koje se hrane žitaricama i time su nam direktna konkurencija u proizvodnji hrane i životinja koje pasu travu. To je razlika između preživača i nepreživača. Prvi su goveda, ovce i koze koje mogu probavljati celulozu iz trave i lišća. Pošto ljudi ne mogu, Whitefield ih svrstava u nekonkurentne životinje.

Svinje i kokoši to ne mogu i direktna su nam konkurencija u prehrani. Ako je ovo najbolji argument malo je klimav. Mi se protivimo uzgoju životinja kao naše hrane ne samo iz etičkih razloga prema njima. Industrija mesa jedna je od najneekološkihijih stvari koje danas činimo. Proizvodnja mesa zahtijeva više prostora (2 do 4 puta) i energije od proizvodnje biljaka. Ekološki otisak osobe koje jede meso biti će puno veći od one koja ne jede meso. Ne samo da uništavamo prirodu, već je masovna industrija mesa jedan od uzročnika problema gladi. Životinje u SAD-u pojedu žitarica koje bi direktnim putem mogle nahraniti 2 milijarde ljudi. Nećemo vam sad ovdje propagirati vegetarijanstvo, ali iz ovih razloga apeliramo da makar smanjite potrošnju mesa, barem onog iz masovne industrijske proizvodnje.

Za kraj sumirajmo zlatna pravila za početak vrtlarenja, kojih se dobro držati u prvim koracima. Mi to znamo, jer se nismo pridržavali niti jednoga, i to onda prilično zna zakomplicirati život. Pozitivno je što smo sada na vlastitim greškama učili, ali potrošeno je previše energije i vremena da naučimo neke stvari. Pravila su stvorena upravo kako bi nam olakšala korake stvaranja permakulturnog vrta i možemo reći kako su međupovezana. a) početi s malim vrtom Logično, zar ne? Ako nešto tek učiš, ideš polako od jednostavnijeg prema kompleksnijem, od manjeg prema većem. No, mi smo na našem imanju krenuli od vrta ko da ćemo sutra na Dolcu prodavati. Preporuča se da učenje počnemo na ne više od 9 m2, a to uglavnom možemo naći u svojoj najbližoj okolici. Ako kraj vrta još nije i kuća u kojoj živiš, kao što je slučaj s nama koji još uvijek gradimo imanje, problemi se gomilaju. Da ne spominjemo kako uopće nije fora tegliti niz i uz brijeg kanistere s vodom za zalijevanje vrta. Time dolazimo do drugog pravila: b) najbliže/najlakše mjesto Sadite tamo gdje jeste, baš kao što prakticirate permakulturu tamo gdje jeste. Koliko god možete. U našem kontekstu dok je imanje tek u izgradnji bilo bi efikasnije proizvoditi hranu na našim balkonima ili terasama. Ovo još nazivamo i pravilom kuhinjskog prozora, dakle da vlastiti vrt možemo vidjeti iz našeg kuhinjskog prozora.

Ovime ne želimo reći kako ljudi nemaju super vrtove u svojim vikendicama ili dalje od mjesta življenja. Samo da postoje prioriteti. Prilično je teško skakati s pokrivanja krovišta na pomidore, pa s izgradnje cisterne za vodu na kupus, pa s postavljanja vjetrenjače na klijalište. Mi probali, ne funkcionira, vjerujte nam! c) pronađi svoj stil Vrlo često ćemo sretati pametnjakoviće koji nisu došli da nešto podijele ili razmijene s nama, već da nam propovijedaju. Ispada da jedino njihove metode i tehnike uspijevaju i da su baš one najbolje. Pošaljite ih vrit, rekli bi stari. Pronađite svoj stil koji će razumljivo biti odraz vašeg temperamenta, stavova, estetskih vrijednosti, energije i vremena te svega što vam je važno. d) budite nježni prema sebi

Stvari se u prirodi odvijaju polako, a mi učimo od prirode. Ne treba očekivati da ćemo za godinu, dvije imati luda permakulturna imanja. Nije bitno koliko smo brzi, koliko je bitno da se krećemo jasnim i konkretnim koracima. Bitno je da šljakamo. Želimo vam bogate vrtove i puno slavlja. Što drugo reći, osim lijepe misli jedne drage tete: "Ja na primjer, kad me najjače, boli glava, onda mislim – Ne buš me bogme bolela. Idem na vrt i bum kopala! – I odem na vrt. I tak dugo kopam i glava me prestane boleti! Sve me prestane boleti. I onda se naslonim na motiku i popijem si pivicu" (Komes i dr., 1996: 76). Živjeli!

Permakulturni dizajn projekt Reciklirano imanje Već smo rekli da je permakultura u stvari skup znanja, različitih tehnika i tehnologija kojima raspolažemo. Ono što te različite elemente povezuje u jednu cjelinu je permakulturni dizajn. On je glavna okosnica permakulture – on je proizvod proučavanja, učenja, planiranja i pažljivog kombiniranja različitih elemenata.

Permakulturni dizajn se najčešće izrađuje za vlastito životno okruženje, bilo da se radi o imanju, stambenom bloku ili čak cijelom naselju. U zemljama kao što su Danska i Njemačka već danas imamo vrlo uspješne primjere cijelih naselja pri čijem planiranju su se koristila neka permakulturna načela. Tako danas na primjer postoje kvartovi u kojima se skuplja kišnica, u parkovima proizvodi hrana, sav organski materijal se kompostira na licu mjesta, a u podrumima zgrada se proizvodi vlastita električna energija i toplina korištenjem obnovljivih izvora energije poput biomase.

Krovove ovih zgrada krasi zelenilo isprepleteno sa solarnim kolektorima i malim staklenicima.

Sada ćemo predstaviti primjer permakulturnog dizajna. Radi se o dizajnu za Reciklirano imanje. Dizajn je nastao na tečaju permakulture koji se održao 2004. u Lubenicama na otoku Cresu. Mentor i učitelj permakulture te kasnije potpisnik certifikata, bio je već spominjani Tony Anderson iz Danske s European Institute of Permaculture. Vi možete ponoviti ove korake za vaše priče, neovisno o tečaju permakulture i certifikatima. Ili nas možete pozvati da vam pomognemo. Ovaj dizajn su stvorili ljudi koji će živjeti na Recikliranom imanju ili su do tada pomagali u njegovoj izgradnji.

Kao i svako planiranje, permakulturni dizajn počinje s istraživanjem potreba, želja i namjera onoga za koga se sustav stvara. U tu svrhu radio se intervju s korisnicima Recikliranog imanja. Budući da su neke stvari iz intervjua intimne, ovdje ih nećemo prikazati, već ćemo samo naznačiti kakva su sva pitanja dio intervjua: 1. GRUPA RECIKLIRANO IMANJE - VUKOMERIĆ Pod brojem jedan se identificiraju osobe koje su vezane za priču. Te osobe su važne, jer znamo da na njih možemo računati u izgradnji i životu imanja. Dijelimo ih u nekoliko grupa: osobe koje će živjeti na imanju, osobe koje namjeravaju povremeno boraviti na imanju, te osobe koje nemaju namjeru ni u kojem obliku nastaniti se na imanju, ali pomažu projekt u izgradnji i simpatizeri su cijele priče. Mi smo tada iskristalizirali šestero ljudi koji će živjeti na imanju, plus još nekoliko koji su u potrazi za novim stambenim objektima (postojećim ili za izgraditi) te se žele priključiti cijeloj priči.

Danas je puno više ljudi uključeno u priču imanja, pa je ovaj dio potrebno ponovno proći.

2. MEĐUSOBNI ODNOSI Naš najvažniji međusobni odnos je prijateljstvo. Dio ljudi je u ljubavnom ili bračnoljubavnom odnosu.

3. ŽELJE I POTREBE: TRENUTNE I DUGOROČNE Ovdje svaka osoba uključena u projekt iznosi svoja očekivanja. U našem slučaju se isprepliću potrebe za stanovanjem, radnim, zabavnim i kulurnim prostorom sa željom

da cijelo imanje bude otvoreno za edukacije, radionice, posjete te slične susrete.

4. ŽIVOTNI STILOVI Svaka osoba iznosi svoj životni stil, jer o njemu uvelike ovisi i dizajniranje cijelog prostora. Naš životni stil je često ogledalo naših stavova i preko njih se izražavamo.

Neki od nas su se izjasnili da im je životni stil sporedna tema te da se nemaju potrebu izjasniti.

5. HENDIKEPI Hendikepi su vjerojatno slični kao i kod mnogih drugih koji se upuštaju ili će se tek upustiti u nešto slično: nemanje zadovoljavajućeg životnog prostora dok je projekt u izgradnji, nedostatak novca, nedovoljno vremena da se imanju potpuno posvetimo dok tamo ne živimo – ne možemo ga dovesti u fazu da je zadovoljavajuće za živjeti dok mu se ne posvetimo više. Klasična kvaka 22 i zato su česti osjećaji da se projekt nedovoljno brzo razvija.

6. EKONOMIJA: PITANJE FINANCIRANJA I ODRŽIVOSTI Danas je ekonomija često ta koja nam određuje živote. Mali obični ljudi ne kontroliraju ekonomiju koja upravlja njihovim životima i zato je današnja ekonomija opasna. Stoga, u ovakvim projektima treba ostaviti što više novaca u zajednici, potrebno ga je staviti u kruženje. Kao vodu na primjer. Time izbjegavamo da smo ranjivi na špekuliranje neoliberalnog kapitalizma, gdje se ljudske sudbine brišu kao da su kreda na ploči. Različite su strategije da novac ostavimo onima koji ga najviše trebaju. Jedna od mogućnosti je i da sami proizvodimo. Druga je da kupujemo proizvode i usluge od ljudi koje cijenimo i koji su nam dragi. To je neka vrsta “fair tradea” ili poštene trgovine, gdje smo sigurni kakav proizvod kupujemo i da financiramo direktnog proizvođača. Još korak dalje je da dijelimo proizvode i usluge i ukinemo novac u smislu uobičajenih valuta. Takvi sistemi se zovu LETS – Local Exchange Trading System (Lokalni sistem trgovinske razmjene). Danas u svijetu postoji 2500 komplementarnih ekonomskih sistema (Lietaer, 2001). Ono što je važno naglasiti je kako nam praktične staze održivosti, pored zaštite okoliša, nude i smanjivanje financijskih troškova. Naravno, uvijek se trebamo vraćati i na ljepotu poklanjanja. Što se tiče našeg projekta, za sada se financira iz privatnih izvora te djelomično preko projekata. Težnja je da se u budućnosti što više proizvodi te da imanje što manje ovisi o vanjskom unosu novca.

7. DUHOVNOST Duhovnost je privatna stvar i nema organiziranog upražnjavana vjerskih obreda.

8. AKTIVNOSTI Izgradnja imanja, radionice (edukacija), financiranje, umrežavanje, izdavaštvo.

Nakon što smo obavili intervju, krećemo s izlaskom na teren s olovkom i papirom.

Kao što smo rekli, prije nego krenemo u obrađivanje naše zemlje, osluškujemo i upoznajemo našu okolinu. Ne smijemo zaboraviti na običaje i tradiciju određenog kraja. Kao što u permakulturi postoje opći etički principi, tako je iznimno važno prilagoditi svaki dizajn lokalnim uvjetima, posebnostima i kontekstu. Važno je upoznati se i s lokalnom florom i faunom. Dobro je za vrt uočiti koji korovi

prevladavaju na našem tlu, pošto je vrlo često korov indikator tla. Poznavanje naše mikroklime je jako važno: od kuda pušu vjetrovi i koliko su česti, kada i gdje su najjači mrazevi, temperature i vlaga, godišnja količina sunca. Nama je bilo jako korisno saznati od lokalnih ljudi kako su tuče vrlo rijetke na Vukomeriću. Manje nam je bilo drago čuti kako tlo nije kvalitetno te kako ćemo morati unositi umjetna gnojiva da mu poboljšamo kvalitetu. No dobro, to smo shvatili kao izazov više.

Fokus pri svakom ekološkom dizajniranju mora biti na utrošku svih vrsta energije, koja ne samo da se ne smije gubiti, već se mora stvarati i njeno neprekidno kruženje mora biti omogućeno. Kako bi nam sustav bio održiv potrebno je povezati različite dijelove u njemu. Tako štedimo i na utrošenoj energiji, a output nam je veći. Također u permakulturi svaki element treba imati nekoliko funkcija. Kvalitetan dizajn kojim se dovode u skladan suodnos svi elementi i resursi kojima raspolažemo, ključan je čimbenik za planiranje uspješnog permakulturnog projekta.

Usklađivanje...razmještaj...podržavanje...višestruke funkcije... samo su neki faktori koji u pemakulturnim sustavu, dizajnom moraju biti vrhunski osmišljeni. Kad dizajniramo u permakulturi, bitnija nam je međusobna povezanost elemenata u sustavu, negoli njihova količina. Permakultura inzistira na umrežavanju različitih elemenata, jer se time povećava njihova efikasnost. Svaki element ima dvije ili više funkcija. Svaka funkcija potpomognuta je s više elemenata. Primjer funkciju grijanja možemo zadovoljiti na nekoliko načina: dobrom izolacijom stambenih objekata, solarnim pasivnim dizajnom, efikasnim pećima i solarnim kolektorima. Staklenik koji je dio pasivnog solarnog dizajna pored grijanja osigurava još i druge funkcije: dodatni prostor za uzgajanje hrane, prostor u kojem možemo boraviti zimi, prostor za odmor i drugo. sl. 04/00 zeleni krov ima nekoliko funkcija.JPG (ispod slike piše: zeleni krov osigurava nekoliko funkcija - ima estetsku funkciju, mjesto je za odmor i druženje, a pruža i energetsku funkciju, jer služi kao dodatna toplinska izolacija ljeti) Nakon toga krećemo u analizu pet elemenata na imanju. Analizom prirodnih elemenata dolazi se do svih ključnih informacija za projekt. Analiza se obavlja promatranjem, mjerenjem i praćenjem prirodnih utjecaja kroz idealan period od jedne godine. Analizom se utvrđuju: smjerovi i intenziteti vjetrova, pogodnosti strana svijeta, zimske i ljetne putanje sunca, sunčane klopke, hladni džepovi, geološka struktura podloge..., a na temelju tih podataka dizajnom predjela smišljamo položaj za izgradnju domova, gospodarskih objekata, prilaza, vrtova, voćnjaka...

VJETAR Imanje je potpuno zaštićeno od vjetrova. Sa sjevera ga štiti pedesetogodišnja šuma bukve i hrasta, s istoka i juga dvadesetogodišnja šuma bagrema, a s zapada je brijeg koji onemogućuje zapadni vjetar. Negativni aspekti ove situacije su nedostatak vjetra za vjetrenjače, sporija izmjena zraka (sparina) i otežano oprašivanje biljaka vjetrom.

Pozitivni aspekti zaklona od vjetra su temperaturne konstante, sunčeva klopka, neizloženost snažnijim provalama vjetra (npr. snježnim zapusima). Proučavanjem na terenu utvrđeno je da će vjetra biti dovoljno za pogon manjih vjetrenjača koje su dizajnirane tako da iskorištavaju vjetar slabijeg intenziteta. sl. 04/01 Vjetar.jpg

TLO Na zemljištu prevladava glineno tlo, a mjestimično je primijećeno i tlo s manjim udjelom pijeska. Zemljište je smješteno na jugozapadnoj padini s koje je prisutna površinska erozija humusnog sloja. Proljetni mrazevi i magle su redovito problematične u dolini ispod imanja. Parcele su primarno klasificirane kao šuma, voćnjak i oranica. Tlo je kiselo (indikatori: kupine, šumske jagode i paprat). sl. 04/02 Tlo.jpg VODA Voda je element kojeg na samom imanju nedostaje u prirodnom obliku. U blizini (200-300 m) postoji neuređen izvor koji bi se mogao osposobiti. Samim imanjem ne prolazi nikakav potok, niti ima izvora. Jedine prirodne vode su slivne vode koje se pojavljuju u periodima većih oborina. Takve vode su nepredvidljive, same nalaze puteve u desecima kanala i kao takve ne predstavljaju značajniji resurs. Na imanju ćemo kopanjem bunara, skupljanjem kišnice sa krovova i kopanjem jezera riješiti potrebe za vodom i stvoriti sustav u kojem će te vode neprestano kružiti. sl. 04/03 Voda.jpg ENERGIJA Imperativ ovog projekta je da bude energetski neovisan. Energiju ćemo stvarati korištenjem biomase (ogrjevno drvo u masivnim zidanim pećima), sunca (pasivna solarna arhitektura, solarni kolektori za toplu vodu i fotonaponske ćelije za struju, solarna kuhala) te vjetra (mala vjetrenjača) te proizvodnjom biodiezel goriva za generatore i vozila. sl. 04/04 Energija.jpg ORGANIZACIJA Sudionici Recikliranog imanja organizirani su u nevladinu udrugu ZMAG pod čijim pokroviteljstvom se projekt izvodi. Imanje još nema stalnih stanovnika. Zemljište i kuća ugovorno su dani udruzi na korištenje na 49 godina i dio imanja je zajednički te se s njima tako i upravlja. Odluke se donose konsenzusom. sl. 04/05 Organizacija.jpg SEKTORI Kad se govori o sektorima u permakulturnom sustavu riječ je o razmatranju odnosa svih energija koje se kreću i koje će se kretati sustavom. Materijalnu manifestaciju sektora predstavljaju glavne ceste, putovi i staze, smjerovi kretanja energije, vodeni tokovi, komunikacijski protoci itd. sl. 04/06 Sektori.jpg Da bismo što manje energije gubili, naš dizajn dijelimo u zone, koje određujemo u odnosu na naše prisustvo u njima. Kako bi se olakšao dizajn, permakultura dijeli u pet zona svaki naš prostor u kojem stvaramo, neovisno nalazi li se on u ruralnim područjima ili u gradu. Svrha takvog zoniranja je da objekte/funkcije koje nam trebaju na svakodnevnom nivou smjestimo bliže kako bi trošili što manje energije. Također,

olakšava nam se povezivanje različitih cjelina našeg imanja, što je jedan od glavnih ciljeva permakulturnog dizajna. Nudima vam primjer zoniranja na Recikliranom imanju. sl. 04/07 Zone.jpg

Zona 0 Zona 0 je stambeni objekt, dom. U njima se održivim obitavanjem reducira potrošnja energije korištenjem sunčeve energije, vjetra, skupljanjem kišnice, reciklažom sivih i crnih voda. Permakulturni dizajner, Jan Martin Bang je na predavanju o ekološkom graditeljstvu u Zagrebu 2005. godine lijepo zaključio kako imamo tri kože. Jedna je ona na nama. Druga je naša odjeća. Treća koža je objekt u kojem živimo.

Zona 1 Prva zona je najbliži dio oko kuće gdje najviše obitavamo. Što se tiče vrta ovdje su kulture koje trebamo svaki dan ili one same zahtijevaju češću brigu. Ljudi tu imaju i male životinje. Na našem imanju to je šira okućnica, balkoni, terase. Tu su smješteni elementi koji zahtijevaju svakodnevnu brigu ili se svakodnevno koriste. Manji kućni vrtovi, kompostište, staklenik, rasadnik, vanjska krušna peć...

1. OBJEKT- zajednička kuća Tradicionalna drvena gradnja s elementima pasivne solarne arhitekture.

2. OBJEKT - obiteljska kuća Klasično građena kuća, tehnikama ekološke renovacije pretvaramo j u održivi objekt. sl. 04/08 Zona I.jpg Zona 2 Zona dva je zona s vrtom gdje su kulture koje zahtijevaju više prostora, a manje brige. I dalje je to zona gdje smo često prisutni. Mjesto za životinje koje trebaju svakodnevnu brigu. Tu se mogu nalaziti i voćnjaci, jezerca i bazeni, proizvodni staklenici, igrališta, kompostišta. sl. 04/09 Zona II.jpg Zona 3 Zona tri je zona gdje imamo polja za žitarice i pašnjake ukoliko držimo životinje. Na Recikliranom imanju namijenjena je za sustave koji se većim djelom sami održavaju i u koje nije potrebno ulaziti češće od jednom na tjedan, osim za vrijeme sezonskih radova. To su veći nasadi, voćnjaci, šumski vrtovi, veća jezerca....

Zona 4 U zoni četiri naše su aktivnosti osjetno smanjenje. Radi se o livadama ili šumama gdje je većina biljaka tu prirodno, a ne od nas zasađeno. To je područje koje obuhvaća šume (ogrjevno i građevinsko drvo), pašnjake za ispašu životinja, područja za skupljanje samoniklog jestivog bilja i gljiva.... Na Recikliranom imanju trenutno nemamo zonu 4 s obzirom na konfiguraciju terena i našu sadašnju aktivnost na

imanju. Znači, nije potrebno izmišljati zone isključivo da zadovoljite formu. Znamo da ćemo sigurno imati zonu četiri kada počnemo živjeti na imanju i kada se počnemo širiti, ali sada to nije slučaj.

Zona 5 Zona 5 je potpuna divljina čiji resursi ne pripadaju direktno čovjeku. Svrha ove zone je edukativne naravi, u njoj se priroda isključivo promatra. Tu se zbivaju izrazito vrijedni prirodni procesi (život divljih životinja, rijetkih ptica, razmnožavanje kukaca, rijetko bilje i slično). Sve ovo doprinosi bioraznolikosti i održavanju tako potrebne prirodne ravnoteže. U ovoj zoni smo eventualno posjetioci, koji samo promatraju i uče. Ponekad se naziva i divljom zonom, odnosno zonom bez ljudskog uplitanja. Kod nekih dizajna čak se i isključuje prisutnost ljudi. Zona pet je zona bez intervencije.

Osim u slučaju požara naravno. Onda nećemo vikati po imanju, joj joj gori mi zona pet, a reko mi Mollison da u nju ne idem. U zemljama gdje više nema netaknute prirode, ili prirodnih staništa zona pet se stvara, ali je nakon toga u njoj najvažnije ostaviti biljke i životinje na miru. U gradovima gdje je mala šansa za zonu 5, permakulturni projekti podržavaju projekte zaštite šuma u njihovoj blizini. Mi na imanju imamo jedno idealno mjesto koje nam je već godinama zona pet. sl. 04/10 Zone III-V.jpg Sad se može ići graditi....

Izumiranje naftnog dinosaura Način na koji se odnosimo prema energiji najviše će odrediti budućnost svijeta. Već smo naučili koliko naš ekološki otisak ovisi o potrošnji energije, posebno fosilnih goriva. Energija je svuda oko nas. Često smo nesvjesni te činjenice. Kada jedemo svoj obrok vrlo rijetko se pitamo koliko je bilo potrebno energije da jelo dođe na stol.

Kada upalimo običnu žarulju, rijetko kada se zapitamo je li energija za nju dobivena ogromnim destruktivnim hidroelektranama ili možda onima koje rade na ugljen i uzrokuju klimatske promjene. Naš je svijet obilježen ratovima za resurse – voda, rudače, nafta i drugi resursi postaju temelj za ratove i lošu energiju. Zato je, kao nikad prije, važno kakvu energiju koristimo za zadovoljavanje svojih potreba, na koji način koristimo energiju, koliko je i kako trošimo. Ako nastavimo sadašnjim neodrživim putem loše nam se piše. Fosilna goriva sudjeluju u globalnoj potrošnji goriva s 80%. Na naftu otpada više od trećine ukupne potrošnje energije, a u transportu čak 90%. Do 2030. godine potreba za električnom energijom povećat će se za dvostruko u svijetu, najviše u zemljama u razvoju i to u kućanstvima.

Međunarodna agencija za energiju (IEA) ističe kako će se globalna potrošnja energije do 2030. godine povećati za 50-60%. EU procjenjuje kako će unutar Unije do 2010. godine proizvodnja struje iz elektrana sudjelovati sa čak 46% u ukupnoj emisiji CO2. Transport će sudjelovati sa slijedećih 25% u ukupnoj emisiji CO2, ne računajući poljoprivredu (EC, 2002).9 Bilo koji pokušaj smanjivanja ekološkog otiska koji ne bi uključivao smanjivanje korištenja fosilnih goriva bio bi unaprijed osuđen na neuspjeh.

Pretjerana ovisnost i konzumerizam fosilnih goriva ostavljaju globalne posljedice na klimu. Našim životnim stilovima nagomilali smo prevelike količine stakleničkih plinova u atmosferi. CO2 u stakleničkim plinovima sudjeluje s 50-60%, od čega čak dvije trećine dolazi od izgaranja fosilnih goriva. Jedna trećina dolazi od deforesterizacije i gubitka organskog materijala tla. CO2 se zadržava u atmosferi do 100 godina. Metan u stakleničkim plinovima sudjeluje s 15%. Najznačajniji dio metana dolazi od goveđeg izmeta, a emitira se uvijek kada se organski materijal stavi u anaerobne uvjete. Premda se zadržava u atmosferi svega 10 godina, staklenički utjecaj molekule nekoliko je puta jača od molekule CO2. U stotinu godinu, jedna molekula metana vrijedila bi kao 11 molekula CO2. CFC i HCFC su odgovorni za 15% od ukupnih stakleničkih plinova. Danas se manje koriste zbog izbacivanja iz hladnjaka, sprejeva, klimatizacijskih uređaja i drugdje. No i tu imamo problem njihove dugotrajnosti. Ako je jedna molekula metana 11 puta jača od molekule CO2, onda je jedna molekula CFC-a jača nekoliko tisuća puta. Ostaje u atmosferi oko 50 godina.

Dušikov dioksid (NO2) sudjeluje s pet posto, uglavnom od poljoprivrednih aktivnosti.

Također je potentniji od molekule CO2, za nekih sto puta (Whitefield, 2004). Oni svi sada lebde iznad nas mijenjajući sastav zaštitnog tkiva u atmosferi, koje se bezbroj godina tkalo kako bi nas štitilo.

Trendovi sadašnjih ratova za resurse i naftu nastavit će se sve dok ti resursi upravljaju našim životima. Posebno će sukobi i imperijalni ratovi doći do izražaja s obzirom da se približavamo vrhuncu iskorištavanja nafte i plina. Što se tiče nafte, više se ne pišu himne zlatnom sjaju crnog zlata. Najveće naftne korporacije poput Chevron Texaca ili ConocoPhillipsa, počele su priznavati kako su im rezerve sve plićih razina, a Shell je čak i kažnjen zbog namjernog laganja o vlastitim rezervama koje su prikazivali većima nego što jesu. Vodeća naftna korporacija Exxon i dalje

pjeva ode u čast predsjednika Busha, no mora se priznati kao su i sami počeli više ulagati u kupovinu vlastitih dionica, čime ih održavaju visokima, nego u otkrivanje novih naftnih polja kojima toliko tepaju. Ono što znamo i što je činjenica jest da od 23 najveće zemlje proizvođačice nafte, već ih je 15 dosegnulo vrhunac iskorištavanja nafte na svom teritoriju. Između ostalih tu su: SAD, Velika Britanija, Venecuela i Norveška. Zemlje OPEC-a kukaju kako im je sve teže održavati ovu suludu glad za naftom, a neke poput Indonezije priznaju kako proizvode manje nego ikada. Jedino se Saudijska Arabija grčevito drži verbalnog optimizma. Matthew Simmons jedan je od najcjenjenijih energetskih analitičara koji je godinama proučavao stotine službenih dokumenata o produktivnosti glavnih naftnih polja u svijetu, a posebno u Saudijskoj Arabiji gdje se najviše proizvodi i gdje su najveće svjetske rezerve. Simmons je došao do zaključka kako vlast Saudijske Arabije laže o sposobnosti naftnih polja na svom teritoriju da zadovolje potrebe sve gladnijih zahtjeva našeg svijeta. Pronašao je kako čak i pri sadašnjoj nedovoljnoj proizvodnji nafte, Saudijska Arabija za vađenje 8 milijuna barela na dan, mora upumpavati između 15 i 18 milijuna barela vode na dan.

Razlog je starost najplodnijih nalazišta kojima je potrebna dodatna snaga, dodatni pritisak kako bi se nafta crpila.

Kada govorimo o smanjenju crpljenja i zaliha nafte mislimo na tzv. laku naftu, koja je lako dostupna i jeftina. Vrlo često nas naftoljupci pokušavaju umiriti nalazištima nafte u arktičkim i ledenim područjima, u dubinama mora i sličnim udaljenim područjima za koja je potrebna sofisticiranija tehnologija te bi crpljenje bilo puno skuplje.

Vremenske razlike u najavljivanju vrhunca crpljenja nafte između nezavisnih stručnjaka i zaduženih korporativno-vladinih konzultanata i agencija sve je tanja. Dok bi vas samo prije koju godinu za najavu vrhunca crpljenja nafte optužili kako ste protivnik tehnologije i ljudske civilizacije, danas se gore spomenute strane jedino razlikuju u godini za koju predviđaju taj vrhunac. Neovisno da li ćemo prihvatiti stavove prve skupine koja vrhunac smješta u nadolazeće godine trenutnog desetljeća ili druge skupine koja taj događaj vidi za 20 do 30 godina, nitko više ne negira činjenicu kako će se vrhunac dogoditi. Naše generacije će ga sigurno doživjeti.

Ovdje je važno napomenuti kako se pod vrhuncem crpljenja ne misli da će nafte nestati, već će se dosegnuti vrhunac proizvodnje nakon koje slijedi pad. Jasno nam je kako će i to radikalno promijeniti naše živote s obzirom koliko ovisimo o nafti. Nafta će postajati sve skuplja i ukoliko se ne pripremimo to će uzrokovati socijalne nemire neviđenih razmjera, siromaštvo i glad, lokalne sukobe i širenje globalnih ratova.

Dodatni problem pored pojave samog vrhunca crpljenja nafte, nalazimo i u činjenici kako u trenutku kada je nafte sve manje, mi je sve više koristimo. Bush je to lijepo objasnio kako "američki način života nije za pregovaranje", kada su ga išli gnjaviti s minornim Kyoto protokolom. Što to znači, naučili smo u poglavlju o ekološkom otisku.

EU također puno troši i ovisna je o nafti, a s nadolazećom Kinom i Indijom potrošnja nafte raste, stara polja se polako gase, a bogatih nalazišta je sve manje. Simmons ispravno ističe kako idemo prema stanju gdje sa 70% manje nafte pokušavamo zadovoljiti 150% veće potrebe.

U poglavlju o ekološkom otisku naznačili smo donekle mogućnosti koje nam mogu pružiti obnovljivi izvori energije, pogotovo kada bi se u njih više ulagalo u odnosu na fosilna goriva. Kad to kažemo mislimo na goriva koja danas najviše koristimo: nafta, ugljen i plin. Obnovljivi izvori energije su svi oni koji se mogu obnoviti. To su: vjetar, sunce, voda, biomasa (drvo i ostale biljke), geotermalna energija i ostalo. Pritom nam

mora biti jasno kako i neodgovorno korištenje obnovljivih izvora energije može dovesti do njihovog iscrpljivanja. Šume danas uglavnom koristimo na neobnovljiv način i uništavamo pluća planeta. No postoje i tehnike održivog šumarenja, gdje šuma ne nestaje već se iskorištava onom brzinom kojom se i obnavlja. U tom smislu mogu nas ohrabriti podaci o kretanju trendova u korištenju izvora energije: Trendovi u korištenju energije, 1995-2001 Izvor energije Godišnji rast u postocima Vjetar +32 Solarni moduli +21 Geotermalna energija +4 Hidroelektrane +0,7 Nafta +1,4 Prirodni plin + 2,6 Nuklearna energija +0,3 Ugljen -0,3 Izvor: URL:http://www.earth-policy.org

Ovakvi podaci nesumnjivo govore u korist obnovljivih izvora energije kada gledamo prema sutra. Obnovljivi izvori energije danas su hit, a sve im ide na ruku da budu još i hitoidniji u budućnosti.

Danas svjedočimo pravom procvatu unutar sektora obnovljivih izvora energije. Ako se zadrži sadašnji trend rasta korištenja solarnih modula i vjetrenjača, do 2020. godine ti izvori osiguravat će 45% globalnih potreba za energijom. Energija vjetra koštala je 10 puta više prije 20 godine, a solarni moduli 15 puta više prije 25 godina.

Solarne ćelije su efikasnije za 60% nego prije 20 godina. Proizvodnja vjetrenjača je donedavno bila najbrže rastuća energetska tehnologija, ali ove godine ju je prestigla solarna energija. Još početkom stoljeća električna energija dobivena energijom vjetra postala je jeftinija od električne energije dobivene iskorištavanjem ugljena, a predviđanja ističu kako će ubrzo koštati manje i od energije iz nuklearnih elektrana.

Danska dobiva 15% svoje energije od vjetra, sjeverna njemačka pokrajina Schleswig-Holstein 19%, a španjolska pokrajina Navarra 22%. U Španjolskoj je donesen zakon koji nalaže kako se sve nove zgrade moraju opremiti solarnim kolektorima. Obnovljivi izvori energije unatoč svim otporima fosilnih lobija zauzimaju sve veće mjesto u našim životima i to je trend koji će se nastaviti. To je navuklo mnoge da objave kako se bliži doba eko-efikasne industrije. Lester Brown (2001), direktor Earth Policy Institute ističe kako je današnja ekonomija neodrživa, ali vjeruje kako je moguća ekonomija koja respektira principe ekologije. Dapače, smatra kako je dugoročno neodrživa ekonomija nemoguća. Slično misle i kreatori pojma "prirodni kapitalizam" Paul Hawken, A.B. Lovins i L.H. Lovins. Ovi su autori u istoimenoj knjizi istaknuli naznake pojavljivanja kapitalizma koji prirodne resurse i okoliš uzima kao temelj održavanja ukupne ekonomije, a ne resursom koji je neograničena potrošna roba" (1999: 9). Nadalje ističu kako oni koji neće moći u budućnosti koristiti prirodni kapital, jer su ga uništili u prošlosti ili ga još uvijek podređuju financijskom, imati će velika ograničenja na budući ekonomski razvoj. Smatraju kako nam se pred nosom odvija nova velika revolucija u proizvodnji, ali prije svega ona je nemoguća bez rekonceptualizacije sustava (političkog, ekonomskog, obrazovnog…) po čijim pravilima proizvodimo i živimo, jer prirodni kapital je ekonomski neprocjenjiv. Lester Brown (2001: 91) čak ističe kako možemo početi s obrazovanjem za profesije 21. stoljeća, gdje s obzirom na razvoj, ulaganja i nadolazeće potrebe neće biti

nezaposlenih. Te profesije su inženjeri recikliranja, hidrolozi, akvakulturni veterinari, ekološki ekonomisti i arhitekti, geotermalni geolozi, inženjeri turbina za vjetrenjače i metereolozi specijalizirani za vjetrove, mehaničari bicikala, inženjeri šumarstva te stručnjaci za planiranje obitelji.10 Po Brownu (2001: 89) ukoliko se prihvate principi eko-ekonomije možemo sa zadovoljstvom početi mahati jedno veliko zbogom kopanju ugljena, nuklearnim elektranama, nekontroliranoj sječi šuma, iskorištavanju nafte, porastu u proizvodnji automobila te jednokratnim proizvodima. To je dakle temelj te nove magične riječi eko-efikasnost, pri čemu se dakle inzistira da ekonomija nije (dugoročno) efikasna ukoliko ne usvaja ekološke principe po Brownu ili ukoliko ne shvaća i prihvaća neprocjenjivu vrijednost prirodnog kapitala po Hawkenu, A.B. Lovins i L.H. Lovins.

Ipak, trebamo biti svjesni kako je procvat obnovljivih izvora energije još uvijek malog i ograničenog dosega. Kao što smo rekli, čak 80% energije se i dalje dobiva od fosilnih goriva. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA) u proizvodnji energije sudjeluju: nafta 34,8%, ugljen 23,5% i plin 21,1%. Na nuklearnu energiju otpada slijedećih 6,8%.

Obnovljivi izvori energije (bez velikih hidrocentrala) zajedno zauzimaju svega 4% od ukupne proizvodnje energije (REN21, 2005). Zanimljivo je da se od toga gotovo pola (44%), odnosi na zemlje u razvoju. Korištenje vjetra za energiju čini svega 1% ukupne potrošnje energije, a u SAD-u manje od 1%. Kao najveći potrošač SAD dobiva 22% struje iz nuklearnih elektrana, a 55% iz elektrana na ugljen. Čini se da je “business as usual” mantra još uvijek jaka, jer nema drugog razloga da se u obnovljive izvore energije ne investira puno više. Trebamo znati demistificirati česta opravdanja kako obnovljivi izvori energije nisu konkurentni onima koji nemjerljivo više zagađuju okoliš. Konkurencija je teška riječ kada vlade u svijetu godišnje subvencioniraju naftnu industriju i industriju nuklearne energije s oko 300 milijardi dolara. Troškovi vojnog osiguranja naftnih nalazišta u stranim zremljama koštaju SAD-a 57 milijardi dolara poreznog novca godišnje. Naftne korporacije dobiju porezne olakšice za još 4 milijarde dolara, a ekološki troškovi su 45 dolara po barelu nafte. I tako imamo jeftinu naftu.

Ukupna svjetska ulaganja u obnovljive izvore energije su svega 20 milijardi dolara.

To znači da SAD godišnje više plati vojsci da čuva osvojena naftna polja, nego što su godišnja ulaganja u sve obnovljive izvore energije. Prema podacima Worldwatch Institutea potrebno je svega 660 milijuna dolara da se solarna energija učini potpuno konkurentnom energiji dobivenoj od iskorištavanja fosilnih goriva, što je svega 0,5% ulaganja naftnih korporacija u istraživanja i proizvodnju krajem '90-ih. Kao gotovo i svi najveći problemi u svijetu i ovo je pitanje političke volje i odluke, a ne ekonomije ili efikasnosti.11 Po McBurneyu (1998: 5) biznis juri pravocrtnom linijom nemajući se vremena ni osvrnuti i pogledati kakve posljedice ostavlja, a u prirodi je sve ciklično, sve se vraća i kao međupovezano čini jedan sistem koji teži ravnoteži. Ovdje se ne vjeruje kako je eko-efikasnost uopće realan termin, jer nije problem u bolje, već u manje. Ističe se da ukoliko "uzimamo više nego li nam treba, uzimamo od nekoga drugoga, od budućnosti ili od okoliša i drugih vrsta".12 Time se sva nadanja o eko-efikasnosti kao magičnom štapiću koji će riješiti naše današnje ekološke probleme rasplinu u trajanju jedne fejk reklame gdje plavetni kitovi plivaju na krilima naftnih kompanija ili gdje

gladna djeca slažu nasmiješene figurice GMO hranom. Vječito lažno pitanje: “Koji će energent zamijeniti naftu?” samo nas i dalje ostavlja nagomilanih krmelja, napumpane sanjivim nadama dok tapkamo u mjestu.

Pogledajmo sada koja nam sve rješenja nude tehno-fix spasitelji: Još nafte, makar i teške nafte Premda se danas gotovo svi relevantni subjekti slažu kako će dobrano prije polovice ovog stoljeća iscrpljivanje nafte dosegnuti svoj vrhunac, uporno se pokušava stvoriti dojam kako nafte ima u nedogled. To je sve nevjerojatnije budući da i dosadašnji izvori sve više štekaju pred pretjeranim iskorištavanjem. Naime, sadašnja nafta ima i naziv laka nafta u smislu da je lako doći do nje. Naftu do koje je teže doći, jer je u dubinama, na ledom okovanim područjima i slično, nazivamo teškom naftom. Teška nafta pokušava se prikazati kao dovoljna podrška, pa i zamjena sadašnjoj potrošnji lake nafte. Osoba koja se proslavila izjavom da će energetski problem riješiti nova nalazišta nafte i iskorištavanje na Aljaski, a ne nekakvo očuvanje i štednja energije, ima ime - Dick Cheney.

Jedno od tih spasonosnih rješenja trebao bi biti i katranski pijesak. Katranski pijesak pun bitumena trebao bi nas uvjeriti kako jeftine nafte ima tamo gdje je i nema. Troše se plahte i plahte papira kako bi se ovakav oblik iskorištavanja nafte proglasio spasonosnim rješenjem. To ide do te mjere da se Kanada čija pokrajina Alberta obiluje katranskim pijeskom proglašava novom naftonosnom silom (Driessen, 2003).

No nigdje se ne kaže kako se radi o jako skupom biznisu, s ogromnim ulaganjima energije, da ne spominjemo užasne posljedice po okoliš prilikom same proizvodnje.

Bitumen čistimo od zemlje, i odvajamo od dušika i sumpora kroz zahtjevan proces ubacivanja velikih količina vode i vodika. Također se ogromne količine tla miniraju i "raščišćavanju". Dvije tone zemlje se minira kako bi se dobio svega jedan barel nafte (158,8 litara). Najbolje je iskreno opisao ovaj slučaj Neil Camarta, potpredsjednik Shellove podružnice u Kanadi, specijalizirane za proizvodnju nafte iz katranskog pijeska: "Ova nafta je sranje" (Hall, 2005). Kaže Camarta i krene nam prodavati to što je rekao.

Sličnog statusa je i nafta koja se dobiva iz škriljevca sa svim blagodatima miniranja, velikih energetskih troškova, dodavanja vode i vodika te ogromnih količina kancerogenog otpada. Sadašnje tehnike vađenja nafte iz škriljevca emitiraju četiri puta više stakleničkih plinova od vađenja lake nafte.

Plin Premda je plin kao fosilno gorivo čišći od nafte i ugljena, sve se češće spominje i njegov vrhunac proizvodnje. S tim će se posebno sresti najveći potrošač, a to su SAD. Procjene za plin ističu kako na globalnoj razini još 20 do 30 godina neće doći do pada proizvodnje. No, problem je u tome što je plin najpogodniji za regionalnu ili nacionalnu upotrebu, odnosno najjeftinije ga je distribuirati kopnenim putem kroz plinovode. Proizvodnja plina u SAD-u pada za 5% godišnje, a čak je i donedavni direktor Exxona Lee Raymond na Reuters Energy Sumitu u lipnju 2005. godine priznao kako je proizvodnja plina u SAD-u dosegnula svoj vrhunac. Ne treba nas čuditi što, premda u sjeni nafte, cijena plina također raste. Što to znači u trenutku kada se 60% kućanstva u SAD-u grije na plin, ne treba previše razglabati. Dapače, taj postotak raste pa više od 70% novih stambenih zgrada ima grijanje na plin. Da ironija bude veća, kako bi se zadovoljili ekološki standardi do 2002. godine 90% svih novoizgrađenih elektrana bilo je na plin.

Plin se puno teže i skuplje transportira bordovima preko oceana. Za to je potrebno uskladištiti plin visokom tehnologijom, a potrebno je prilagoditi i luke za prihvat i daljnju distribuciju takvog plina, što sve poskupljuje njegovu cijenu. Tako da će kao zamjena i od industrije i politike hvaljeni LNG (liquid natural gas – tekući prirodni plin) ostati još samo jedno prenapuhano tehnološko rješenje. Naime, u ovom trenutku svega je četiri luke u SAD-u koje su sposobne obaviti prihvat i distribuciju takvog plina. Tako dopremljen plin 2003. godine pokrivao je svega 2% dnevne potrošnje u SAD-u. Do kraja desetljeća očekivani rast u ukupnom udjelu LPG-a neće doseći niti 6% (Pfeiffer, D.A., 2005).

Ugljen Trenutno se ne nalazi na listi ugroženih energetskih vrsta. No time nije ništa više prihvatljiviji za korištenje. Radi se o najprljavijem obliku fosilnih goriva. Pritom je opasan ne samo za one koji ga iskapaju, žive u blizini odlagališta otpada od njegove proizvodnje, već i za cijeli svijet, jer njegovo izgaranje emitira najveću količinu zagađenja. Pored termoelektrana na ugljen, sve su češći i postupci proizvodnje nafte iz ugljena, u čemu najveće iskustvo imaju Njemačka i Južna Afrika.

Nuklearna energija Nuklearna energija je dobila svoj zamah nakon pojave naftnih šokova u '70-ima.

Pojedine zemlje poput Francuske većinu svoje struje dobivaju iz nuklearnih elektrana. U SAD-u sudjeluju u ukupnoj proizvodnji energije sa 22%. Na svjetskoj razini proizvode 6,8% električne energije. Lobi koji zagovara nuklearne elektrane često zaboravlja spomenuti nekoliko činjenica. Premda tokom rada nuklearnih elektrana, struja dobivena iz njih nije skupa, u računicu nikada nisu uključeni ogromni troškovi izgradnje takvih postrojenja, a u budućnosti i održavanja sigurnosti. Prema studiji organizacije New Economics Foundation, upravo zbog državnih i drugih subvencija nuklearnoj industriji cijena kasnije struje je manja od realne.13 Također, Paul Mobbs autor knjige Energy Beyond Oil (2005) ističe kako se donedavno smatralo kako su zalihe urana neograničene u smislu potreba nuklearne industrije, ali da zadnja istraživanja opovrgavaju ta nadanja. Ovakve elektrane ne ubrajamo u one čiji rad doprinosi klimatskim promjenana, pa se tu kriju vjerojatno sulude tvrdnje kako se radi o ekološkoj energiji. Mnogi zastupnici nuklearnog lobija kriju podatak, kako možemo govoriti o nepostojanju emisije stakleničkih plinova za vrijeme rada elektrane, to se nikako ne može tvrditi za ukupno potrošenu energiju potrebnu da se iskopa, procesuira te distribuira gorivo za nuklearnu elektranu.

Ostaje vječiti problem radioaktivnog otpada ostaje kao nerješiv problem u svijetu sa 4000 reaktora, osim ako kao rješenje ne prihvatimo pretvaranje tog otpada u bombe s osiromašenim uranom što siju smrt po svijetu od bivše Jugoslavije do Iraka. S obzirom na cinizam najmoćnijih korporacija možemo izraziti čuđenje što već neka od grupacija za širenje nuklearne energije nije prijavila takav postupak kao doprinos održivom razvoju - sektor recikliranje.

Nuklearna fuzija Nuklearna fuzija je sveti Gral tehnoloških rješenja za današnji problem energetskih resursa. Takva energija bi bila nevjerojatno efikasna i jeftina. Mali problem je što još uvijek nismo niti blizu stvaranja takve energije u stabilnom obliku. Nuklearna fuzija je još uvijek slatki sanak koji košta puno novaca uz rezultate koji su daleko od bilo kakve primjene. Problem je što jedan izotop vodika treba zagrijati na sto milijuna stupnjeva celzijusa kako bi se dobila tzv. plazma, ali koja ima izrazito neuhvatljiv

karakter. Trenutno se s eksperimentiranjem najdalje otišlo unutar projekta ITER (International Thermonuclear Experimental Reactor) koji je vrijedan šest milijardi dolara. Čak ako projekt i uspije, širi oblici korištenja najavljeni su za 50-ak godina.

Velike hidroelektrane Energija vode je obnovljiv izvor energije, ali velike hidroelektrane ne predstavljaju održiv i ekološki način proizvodnje energije. Hidroelektrane se vrlo često želi utrpati u obnovljive izvore energije, premda velike hidrocentrale uzrokuju nemali broj ekoloških i socijalnih problema. Prema međunarodnoj komisiji za svjetske brane (ICOLD), brana se smatra velikom ako ima 15 m od temelja. Ako su brane visoke između 5 i 15 metara, a imaju rezervoar veći od 3 milijuna m3, također ih klasificiramo kao velike brane (Miralem, 2004). Možemo reći i kako su velike brane one koje imaju snagu veću od 10 MW. Istraživanja su pokazala kako se prilikom izgradnje velikih brana oslobađaju velike količine CO2, zbog krčenja šuma i poplavljivanja dolina.

Također se emitira i metan, jer biljke trule pod naplavljenom vodom u anaerobnim uvjetima. Dodatno se uništava bioraznolikost i čitavi ekosustavi. Ukoliko nam je zaista stalo do održivosti, nikada ne smijemo zanemariti socijalne posljedice određenog djelovanja. Do danas je zbog izgradnje velikih brana iseljeno nekoliko desetaka milijuna ljudi. Samo zbog velikih hidrocentrala koje je financirala Svjetska banka iseljeno je više od 10 milijuna ljudi. Da se te ljude shvaća kolateralnim štetama lažnog progresa govori i podatak kako sama Svjetska banka u svom izvještaju iz 1994. godine Resettlement and Development ističe pogoršanje ekonomskog stanja za "veliku većinu muškaraca, žena i djece koji su preseljeni zbog projekata financiranih od strane Svjetske banke" bez ikakve direktne koristi od tih projekata.

Istovremeno će Svjetska banka u reklamiranju svoje politike ekološki svjesnom i zelenom, hvaliti se kako iz godine u godinu povećava svoja ulaganja u obnovljive izvore energije. Istovremeno neće reći kako se od tih projekata čak 60% odnosi na financiranje gradnje velikih brana.

S druge strane, u bogatim zemljama primjećuje se trend dekomisije ili micanja velikih brana zbog njihovih negativnih ekoloških utjecaja. U SAD-u se tijekom ’90-ih započelo s micanjem nekoliko stotina brana, što i nije veliki broj u odnosu na ukupni, ali predstavlja trend koji je u porastu (WWI, 2002). Trenutno se u svijetu dobiva 5,7% energije od hidroelektrana.

Naravno, u ekološkim krugovima se podržavaju male brane, vodenice i potočare.

Ovdje isto naglašavamo kako i one neovisno o svojoj malenkosti trebaju biti pažljivo smještene u prostor u odnosu sa prirodom i u dogovoru s lokalnom zajednicom s obzirom na njihove potrebe i način življenja. Ukoliko se ne pazi na to, i male brane mogu imati negativne socijalne i ekološke učinke kao što je uvijek slučaj s velikim branama.

Svo ovo propagandno pumpanje tehnoloških rješenja za današnji energetski problem zanemaruje prvotni uzrok tog problema. Današnja energetska kriza nije nastala jer koristimo neefikasne resurse, već zato što ih trošimo neefikasno i rastrošno. Možemo zaključiti kako sva ta preokupacija da pronađemo neki novi i spasonosni izvor energije zapravo i ima cilj da nas ostavi zatvorene u svijetu neodržive potrošnje.

Pasivnim čekanjem da netko drugi otkrije novi energetski resurs koji će riješiti sve naše probleme preko noći, ostajemo tupi potrošači, a ne aktivni građani i građanke.

Pardon, i aktivni seljaci i seljanke. To je poruka kako je zapravo sve u redu, kako

možemo i dalje bahato koristiti naftu, jer će se ionako pronaći zamjena predanim i nesebičnim radom korporacija, država i znanstvenika. Ovime naravno ne želimo reći kako smatramo nepotrebnima, a još manje nekorisnima znanstvena istraživanja i tehnološke inovacije. Dapače, no traženjem rješenja problema energetske krize izvan nas samih najobičnije je zavaravanje. No s druge strane, odlična je vijest što upravo u nama samima imamo znanje i vještine kako proizvesti i koristiti energiju pomoću obnovljivih izvora. Imamo aktivizam koji stvara energiju. Energija za raju. Od ljudi ljudima. Vrijeme je da upoznamo priču uradi sam zeleno.

Zelena energija Kada vam netko spomene obnovljive izvore energije, vrlo je vjerojatno da ćete prvo pomisliti na nizove velikih vjetroelektrana, solarne elektrane ili benzinske pumpe koje prodaju biodizel. I sve OK. Mi vas ipak želimo odvesti korak dalje i naučiti kako da sami napravite većinu tih stvari.

Kao što smo već napomenuli, ekološki otisak je u ovom trenutku najrealniji pokazatelj kako se odnosimo prema prirodi i jedni prema drugima. No, istovremeno ekološki otisak nam nudi i odgovore kamo i kako krenuti da ga smanjimo. Dovoljno nam je pogledati tablicu ekološkog otiska različitih energetskih resursa: Izvor energije

Fosilna goriva (zamjena) Etanol CO2 apsorpcija (šume) zamjena biomasom Hidro-elektrane (prosjek) niži tok visoke Solarni kolektori Solarni moduli Vjetar

Produktivnost (u gigadžulima po ha u godinu dana)

Otisak za 100 gigadžula u godinu dana u ha

80 100

1,25 1,0

80

1,25

1000

0,1

150-500 15000

0,2-0,67 0,0067

do 40000 1000 12500 Izvor: Wackernaegel & Rees, 1996: 69.

0,0025 0,1 0,008

To znači da hektar prosječne šume može godišnje upiti emisiju CO2 jednaku 100 gigadžula fosilnog goriva. Iz ovih izračuna jasno je kako upravo korištenje obnovljivih izvora energije, posebno solarnih kolektora i vjetrenjača, može biti jedno od najboljih alata za smanjivanje ekološkog otiska. No, možemo slobodno zaključiti kako gotovo svi obnovljivi izvori energije imaju manji ekološki otisak od bilo kojeg izvora fosilnih goriva. Samim time smo vam dužni dati i poziciju ZMAG-a kada općenito govorimo o obnovljivim izvorima energije. Jasno je da u trenutku kada nam je svijet obilježen sukobima i ratovima za neobnovljive resurse, trebamo podržati svaki pomak prema većem korištenju obnovljivih izvora energije. Obnovljivi izvori energije su upravo rješenje zato što predstavljaju decentralizirane sisteme i gotovo svugdje prisutne besplatne resurse. No već je i sad jasno kako smo u ZMAG-u puno skloniji jednostavnijim energetskih sustavima. Takvi sustavi zovu se primjenjivim tehnologijama, dakle uz malo novaca i ponešto znanja moguće je da ih svatko primijeni. Pored ekoloških pitanja, jako su važni i odnosi moći i kontrole. Moramo biti

svjesni kako je moguće da se ograniči i monopolizira korištenje i obnovljivih izvora energije. Ukoliko neka korporacija kontrolira solarnu elektranu kojom dobivamo struju, odnosi moći ostaju nepromijenjeni. U ovom trenutku među prvih deset najvećih korporacija solarne opreme nalazimo i takve miroljubive i zelene firme kao što su BP Solar, Shell Solar, Mitshubishi Electric, RWE Schott Solar i druge.

Energija sunca možda je slobodna, svuda i za sve, ali kroz kontrolu znanja i tehnologije koje omogućuju njeno pretvaranje u iskoristivu energiju, prirodna sveprisutnost sunca postaje umjetno ograničena. Bilo bi zaista loše zaključuju Berman i O'Connor (1996: 207) kada bi umjesto podržavanja lokalne samo-održivosti i neovisnosti, solarni fotonaponski moduli postali sredstvo centraliziranih sistema. Biti ovisan o solarnim modulima koje kontrolira BP ili Shell nije alternativa ovisnosti o nafti koju kontroliraju BP ili Shell. U biti tih korporacija je profit i kontrola na tržištu, stoga nas ne treba čuditi što postoji mogućnost da i određene sektore obnovljivih izvora energije gurnu u tom smjeru. Berman i O'Connor (1996) navode kako je na primjer Clinton podržavao više od Busha starijeg investiranje u obnovljive izvore energije, ali se radilo o subvencijama velikim energetskim korporacijama. Koliko je njima stalo do razvoja obnovljivih izvora energije dovoljno govori podatak da su najjače energetske korporacije u Kaliforniji predložile 2003. godine povećanje poreza na otkup električne energije dobivene iz obnovljivih izvora energije, čime bi se takvi sistemi manje isplatili. Mnogi strahuju kako se upravo korporacije iz naftnog, energetskog i drugih sektora koji ne doprinose zaštiti okoliša, spremno stvorile teren zelenog kapitalizma. Dapače, svjedoci smo kako korporacije koje kontroliraju tržište fosilnih goriva počinju kontrolirati i tržište obnovljivih izvora energije. Možemo izraziti strah kako će se time rast ekoloških alternativa usporiti, sve dok fosilna goriva donose profit.

U ovom trenutku nam se čini kako bi bilo zaista suludo i nemoguće da netko ograniči ili patentira energiju sunca ili vjetra, ali ne zaboravimo kako nam je isto tako bilo nemoguće do prije svega nekoliko godina da netko patentira stoljećima prisutne biljke i njihova ljekovita ili korisna djelovanja. Danas biotehnološke korporacije gdje god stignu patentiraju čitave biljke ili njihova korisna svojstva. Time im je kroz WTO otvoren put prema privatizaciji znanja koja su ljudi stoljećima prenosili iz generacije u generaciju na korist svima. Korporacija Bechtel koja se bavi energetikom i graditeljstvom je u bolivijskom gradu Cochabamba dobila pravo na pitku vodu i vodoopskrbu grada. No, Bechtel je dobio i pravo na vodu iz bunara. Objašnjenje je bilo kako bi ta voda završila u vodoopskrbnom sustavu da je ne pokupe bunari, pa je onda logično da se plati za to skupljanje. Bechtel je dobio pravo na kišu(?!). Tek nakon velikih prosvjeda, voda je vraćena u ruke onih kojima i pripada – ljudi.

Trebamo biti svjesni kako ćemo se kao i za ljudska, ženska, radnička i druga prava, trebati (iz)boriti i za pravo na obnovljive izvore energije. Neoliberalni kapitalizam je ušao u svoju najbrutalniju fazu kada nas se polako i perfidno navikava da resursi i usluge koji su prije bili dostupni svima (voda, obrazovanje, zdravstvo i drugi) postaju sve više privilegirani za bogatu elitu i tretiraju se kao najobičnija roba, a ne ljudsko pravo svake osobe na planeti. Potrebno je da zajedno s našim susjedima, kroz zadruge i gradska vijeća, inicijative odozdo i aktivističke organizacije, stvorimo uvjete za primjenu obnovljivih izvora energije na lokalnom nivou. Danska nam ovdje može biti svijetli primjer, budući da je tamo 80% kapaciteta za proizvodnju vjetra u rukama individualnih poljoprivrednika i poljoprivrednih kooperativa. Stoga nam se i ovdje ponavlja najvažnija potreba za edukacijom, razmjenom znanja i vještina te međusobnim pomaganjem. Organizirajmo festivale stvaralaštva! Dijelimo slobodno!

Energija sunca Korištenje sunčeve energije, iako je u porastu, još uvijek se smatra alternativnim načinom proizvodnje energije, a potencijal koji predstavlja iskorišten je u toliko maloj mjeri da je to sramotno! Paradoksalna je činjenica da je tehnologija za korištenje solarne energije poznata već tisućljećima. Na primjer, za Arhimeda se tvrdi da je 214. godine prije Krista, kad su Rimljani opsjedali Sirakuzu, uz pomoć zrcala i sunca zapalio neprijateljske brodove. U Plutarhovim spisima može se naći podatak da su vestalinke u vrijeme Naume Pompilija (714-671 g. p. K.) za paljenje vatre koristile konične metalne plitice kojima su reflektirale sunčeve zrake u jednu točku. Ista tehnologija se danas koristi kod solarnih kuhala. Već 1699. godine na Francuskoj akademiji znanosti eksperimentiralo se sa sabirnim staklima promjera od 80 cm koja su se koristila za taljenje keramičkih masa i raznih metala. Također su konstruirani uređaji s kojima se mogla zapaliti hrpa drveta sa udaljenosti od 60 m, a s udaljenosti od 39 m moglo se taliti olovo. U Parizu je 1882. godine konstruiran prvi parni stroj pogonjen energijom sunca. Sastojao se od velikog paraboličnog zrcala površine 3,8 m2 u čijem se fokusu nalazio parni kotao. Dobivena para je pokretala parni stroj koji je bio spojen s tiskarskim strojem. U SAD-u je 1868. godine sagrađen sličan uređaj koji je bio sposoban razviti snagu od 2,5 konjske snage. Korištenje solarnih kolektora počelo je još krajem 19. stoljeća. Solarni fotonaponski moduli su se počeli koristiti već u drugoj polovici 19. stoljeća, a u '50-ima su se počeli primjenjivati u smjeru u kojem ih danas koristimo i razvijamo.

Ovo su samo neki od mnogobrojnih primjera kako su ljudi kroz povijest pokušavali iskoristiti tu silnu količinu energije. Na žalost, pojavom jeftinih fosilnih goriva pažnja se usmjeruje prema neobnovljivim izvorima energije i solarna energija gotovo da pada u zaborav. Danas je savršen trenutak da se okrenemo prema "alternativnim" tehnologijama, unaprijedimo ih i učinimo konkurentnima.

Sunčeva energija je resurs koji je dostupan svim ljudima. Nekima u većoj mjeri, a nekima u manjoj, ovisno o klimatskom podneblju, ali čak i u najsjevernijim krajevima koje naseljavaju ljudi insolacija je dovoljna da bi se trebalo razmišljati o tome kako iskoristiti ovaj oblik energije. Za vrijeme sunčanog dana, na svaki kvadratni metar osunčane površine prosječno pristiže energija od 1000 W. Sunce šalje energiju veću od svih zaliha fosilnih goriva.

Kada govorimo o energiji u fizikalnom smislu, ograničavaju nas dva zakona termodinamike: 1. ZAKON Energija se ne stvara niti uništava. Ona se samo može pretvoriti iz jednog oblika u drugi.

2. ZAKON Kada se energija pretvara, uvijek se mijenja iz efikasnije u manje efikasnu.

(Whitefield, 2004).

Termin “emergy” dolazi od spajanja riječi "embodied energy" - "energije koja je utjelovljena". To je ukupna količina energije i materijala koji se koriste tijekom životnog ciklusa određenog proizvoda ili usluge. Pod životnim ciklusom misli se na proizvodnju, transport, skladištenje i odlaganje.

Emergy nas uči da ne zanemarujemo trošenje energije koje ne vidimo golim okom potrošača. Pritom se dakle javlja svijest o tome kako pojedinu energiju treba iscrpiti/uzeti, zatim transportirati, zatim uskladištiti i na kraju koristiti. Mi uglavnom volimo misliti kako postoji samo ovo posljednje. Sva ta četiri nivoa vezana za energiju uspoređuju se s onim kada računamo koliko nam određena vrsta energije donosi, odnosno koliko smo energije dobili za korištenje.

Solarna kuhala i pećnice Jedan od najjednostavnijih načina da se energija sunca iskoristi pruža nam ova praktična tehnologija. Ključni element solarnog kuhala je zrcalo paraboličnog oblika.

Ono ima svojstvo da kada se okrene prema suncu reflektira sunčeve zrake u jednu točku - fokus. Oko zrcala se obično izradi konstrukcija koja omogućava okretanje uređaja prema suncu, sa stalkom za lonac koji se nalazi u fokusu zrcala. Solarna kuhala se mogu koristiti za kuhanje, pa čak i prženje hrane. Korištenje je vrlo jednostavno - lonac se stavi na stalak i cijelo se kuhalo okrene prema suncu. Budući da se kut sunca mijenja, bitno je za vrijeme kuhanja svakih 10 - 15 minuta okrenuti kuhalo prema suncu. sl. 07/01 solarno kuhalo u funkciji na recikliranom imanju.JPG Kao reflektirajuća površina mogu se koristiti razni materijali - od obične kuhinjske aluminijske folije, komadića zrcala, poliranog metala, raznoraznih samoljepivih zrcalnih folija, pa do posrebrenih ili kromiranih metalnih površina. Također je moguće kao parabolu koristiti odbačene satelitske antene, čime nam solarno kuhalo zaista postaje jako jeftini i jednostavni proizvod. Totalno je super pobrati hranu iz vrta i spremiti nešto fino na solarnom kuhalu. Veličina solarnog kuhala može varirati, ovisno o snazi koju želimo postići. Već pomoću manjeg kuhala, promjera 50 do 100 cm možemo skuhati manje količine hrane. Veličina kuhala nije ničim ograničena.

Najveće solarno kuhalo na svijetu promjera 15 metara nalazi se u Indiji, u ekogradu Auroville, a koristi se za zagrijavanje vodene pare koja se koristi za kuhanje. Po sunčanom vremenu ovo kuhalo je sposobno kuhati za preko 1000 ljudi.

Drugi princip korištenja sunčeve energije za pripremanje hrane predstavljaju solarne pećnice. Princip rada solarnih pećnica bitno je drukčiji od kuhala. Pećnica se sastoji od izolirane komore čija je jedna stjenka staklena. Staklena strana se okrene prema suncu te se na taj način postiže efekt staklenika - zrake svjetlosti prolaze kroz staklo, udaraju o stjenke komore koje su crne da bi se povećala apsorpcija te se pretvaraju u toplinsku energiju koja ostaje zarobljena ispod stakla. Da bi se povećala efikasnost i brzina zagrijavanja oko staklene površine dodaju se zrcala koja služe kako bi se zahvatila veća količina sunčevog zračenja. Korištenje solarne pećnice je također vrlo jednostavno. Komora se koristi kao klasična pećnica, osim što se opet mora paziti na kut sunca. Solarne pećnice bez problema mogu razviti temperature veće od 200ºC što je dovoljno za pečenje kruha.

Solarni kolektori – sustavi za toplu vodu Ova tehnologija je u posljednjih dvadesetak godina već postala uobičajena u zemljama poput Cipra, Izraela i drugih. U Austriji država iznimno pomaže instaliranje solarnih kolektora, premda imaju manje sunčanih dana od nas. Kod nas se stidljivo počinju koristiti, pogotovo u južnijim dijelovima Hrvatske gdje je mnogo sunčanih

dana godišnje. U takvim krajevima moguće je dobiti energije za toplu vodu do 80% pa čak i više, dok u krajevima s manje sunčanih dana možemo ostvariti 50-60%.

Solarni sustav za zagrijavanje vode sastoji se od solarnog kolektora, spremnika topline i ostale opreme (pumpe, termostati, cijevi...).

Sam solarni kolektor u stvari je izolirana kutija s jednom prozirnom stranicom u kojoj se nalaze cijevi kroz koje prolazi voda. Na cijevima se nalaze limena krilca koja su obojana u crnu boju. Krilca su u jeftinijoj i manje efikasnijoj varijanti od aluminija, ili u skupljoj, ali efikasnijoj varijanti od bakra. Na taj način sunčevo svjetlo ulazi kroz prozirnu stranicu i udara o crnu limenu površinu te se pretvara u toplinsku energiju.

Pritom se lim zagrijava, a kako je fizički spojen s cijevima, zagrijavaju se i same cijevi, grijući tako vodu koja prolazi kroz njih. Zagrijana voda se zatim odvodi u spremnik gdje se energija akumulira. Važno je da nam spremnik bude dobro izoliran ili na toplom mjestu, jer tako smanjujemo gubitak energije.

Kada je uobičajeni ljetni dan temperatura u kolektoru dosegne 60-80ºC, za vrijeme hladnog, ali sunčanog zimskog dana dosegne 50-65ºC, kada je toplo, ali oblačno 20-30ºC, a kada je oblačno i hladno 10-15ºC (Zelena akcija, 2005). Sve dok nam je temperatura u kolektoru toplija nego temperatura koja dolazi u kolektor imamo uštedu energije. Topla voda zagrijana u kolektoru koristi se u kućanstvima za pranje posuđa, rublja, tuširanje itd. Za potrebe jednog kućanstva dostatan je manji solarni sustav koji se sastoji od 2 do 6 m2 površine kolektora i spremnika za vodu od oko 200 do 300 litara. Međutim isplati se instalirati i veći sustav od npr. 10 do 12 m2 površine kolektora sa spremnikom od 750 do 1000 litara. Takav sustav može i zimi akumulirati dovoljno energije da se može spojiti na centralno grijanje te na taj način smanjiti račun za grijanje. Ovakav način grijanja zovemo aktivnim solarnim grijanjem.

Najjednostavniji termosifonski sustav je jednostavno za napraviti. I iznimno važno, jeftino ga je napraviti. ZMAG je zajedno sa Zelenom akcijom krenuo raditi prvi put takav sustav 2004. godine, a Zelena akcija ga je od tada obnavljala i poboljšavala.

Pokušat ćemo vam prenijeti dio iskustva u gradnji solarnih kolektora.

Samogradnja solarnih kolektora Ako uzmemo u obzir trenutne cijene fosilnih goriva i električne energije, primjetit ćemo da će se SVAKO novčano ulaganje u ugradnju solarne opreme isplatiti. Rok povrata investicije će najvjerojatnije biti 8 do 12 godina. Proizvođači solarne opreme najčešće daju garanciju na svoju opremu do 20 godina. To znači da ako imamo period povrata investicije od 10 godina, da ćemo slijedećih 10 godina energiju dobivati besplatno. Ali budući da se radi o tako jednostavnoj tehnologiji, nema razloga zašto solarni sustavi ne bi trajali i puno duže od 20 godina. Ako uzmemo u obzir poskupljenje energenata koje nas čeka u bližoj budućnosti, rok povrata investicije će se još smanjivati.

Pitat ćete se, ako je ova tehnologija toliko isplativa, zašto nije više rasprostranjena?

Najveća prepreka je razmjerno veliko početno novčano ulaganje. U ovom trenutku se na tržištu nude razni tipovi kolektora i solarnih sustava. Cijenom variraju od jeftinijih i manje efikasnijih (npr. obični pločasti kolektori), pa do skupljih i vrlo efikasnih (npr. cijevni vakumski kolektori). Međutim, najmanji i najjednostavniji solarni sustav ima cijenu od nekih dvadesetak tisuća kuna, što je još uvijek prilično puno za prosječnog građanina. Što je sustav veći i bolji, naravno i cijena je puno veća. Samo ćemo spomenuti da se u Sloveniji dobivaju veliki poticaji za ugradnju solarne opreme, a u Austriji je čak moguće na ulici dobiti kupon s kojim možete ostvariti subvenciju od čak

50% za ugradnju solarne opreme! Međutim, u Hrvastkoj sluha za ovakvu praksu nema i još vjerojatno dugo neće biti.

Jedan od načina da se doskoči ovom problemu je da se sami pokušamo upustiti u samogradnju solarnih kolektora. Iako su kolektori samo jedna od komponenata u solarnom sustavu, možemo ostvariti veliku novčanu uštedu ako kolektore izradimo sami, a ostatak opreme kupimo. Izrađeni kolektori, ako se dobro izvedu, mogu biti jednako efikasni kao i neki jeftiniji modeli kupljenih kolektora. A što je najvažnije, mogu se izgraditi uz pomoć jednostavnih ručnih alata.

Izrada pločastog solarnog kolektora Postoje brojni načini kako se može u kućnoj radinosti izraditi solarni kolektor. Mi ćemo vam ovdje pokazati dizajn koji smo preuzeli od centra CAT (Centre For Alternative Technology) iz Walesa. Iako dizajn nije savršen te smo sami uvidjeli mnoge mogućnosti za unapređenje, smatramo da je postupak izrade prilično jednostavan i prikadan za početnike. Kolektor ima površinu od 2 m2. Ako izrađujete kolektore za upotrebu u kućanstvu najvjerojanije će vam ih trebati 2 ili 3, pa je najbolje odmah kupiti materijale za izradu svih planiranih kolektora. Najbolje je na početku na jedno mjesto sakupiti sve potrebne materijale i alate.

NAPOMENA: Najčešće nismo u mogućnosti kupiti materijale točno zadanih veličina.

Na primjer aluminijski limovi mogu varirati u veličini od dobavljača do dobavljača. Isto vrijedi i za polikarbonatne ploče. Također pri kupnji materijala želimo paziti da nam na kraju ostane što manje otpada. Zato u postupku izrade kolektora nismo dali fiksne mjere i veličine pojedinih komponenti. Precizne mjere je potrebno izračunati u skladu s materijalima koje smo u mogućnosti nabaviti. Dizajn je prilagodljiv i uz pomoć malo računanja, moći ćemo iz kupljenih materijala izvući maksimum.

MATERIJALI: Drvo Drvo Drvo Drvo Aluminijski lim Staklena ploča (idealno je kaljeno staklo) ili polikarbonatna ploča s dvostrukom stjenkom Aluminijska folija Bakrene cijevi, ∅22 mm Bakrene cijevi, ∅15 mm Bakreni fitinzi Bakreni fitinzi Bakreni fitinzi - redukcija Vijci za drvo Vijci za drvo Mineralna vuna Crna mat boja za metal Boja za zaštitu drveta Plastični držač za cijev, ∅22 mm Silikon

Dimenzije 2000x100x20 mm 1000x100x20 mm 2000x30x7 mm 2000x10x10 mm 2000x1000x0.5 mm

Količina 2 3 3 2 2

2000x1000x4 mm 2000x1000 mm 2000 mm 1900 mm T 22/15/22 mm Knee/L 22/22 mm 22/15 mm 80x6 mm 20x4 mm 2000x1000x50 mm 750 ml 750 ml 2 komada 1 tuba

1 1 1 5 8 2 2 20 100 1 1 1 2 1

Ljepilo za drvo Žica za lotanje (vodoinstalaterska) Pasta za lotanje (vodoinstalaterska)

750 g 1 rola 1 tuba

1 1 1

ALATI: Izvijači, križni i plosnati Ručna pila za drvo ili manja električna Bušilica Borer za metal = 4 mm Boreri za drvo = 3.5, 7, 22 mm Brusni papir Brener za lemljenje Žica za čišćenje bakrenih spojeva Škare za lim Čekić Gumeni čekić Kistovi Rezač za bakrene cijevi ili pila za metal Skalpel Alat za zakovice Rukavice Metar Alati i materijali na broju? Spremni smo za akciju! Gradnju solarnog kolektora započinjemo izradom samog srca kolektora - apsorbera. Apsorber je ključni dio kolektora i na njemu se odvija pretvorba sunčeve svjetlosne energije u toplinsku.

Drugim rječima, sunčeve zrake udaraju u tamnu površinu apsorbera i griju ga, a budući da je fizički spojen s cijevima kroz koje prolazi voda, i ona se grije. Apsorber se sastoji od bakrene rešetke i alumnijskih krilaca. Prvi korak je izraditi bakrenu rešetku kao na slici: sl. 07/02. bakrena rešetka.tif sl. 07/02a IloveZMAG.jpg Rezačem izrežite bakrene cijevi prema mjerenjima. Morate izrezati 5 komada Ø15 mm i 10 komada Ø22 mm. Izlazna i ulazna cijev (Ø22 mm) trebaju biti duže od ostalih tako da izlaze 10 cm van iz kutije kolektora. Na stolu ili podu složite bakrenu rešetku. Žicom za čišćenje bakrenih cijevi očistite sve spojeve i fitinge. Zatim možete početi s lotanjem. Ovo je početnicima vjerojatno najteži dio izrade kolektora. Ako imate mogućnosti, bilo bi dobro da naučite lotati uz nekog tko ima iskustva (npr. vodoinstalateri). Ako nemate tu mogućnost, eksperimentirajte s ostacima bakrenih cijevi i pokušavajte dok ne dobijete spoj koji ne pušta.

Lotanje: 1. Pastom za lotanje namažite očišćene spojeve. Nemojte škrtariti na pasti u početku jer premala količina paste može dovesti do spojeva koji puštaju. Sa vremenom ćete skužiti koliko paste je dovoljno, a da se ne rasipate pastom bezveze.

2. Brenerom grijte cijev koju treba zalotati. Nemojte prelaziti plamenom direktno preko budućeg spoja jer će se pasta spaliti. Umjesto toga plamen usmjerite tik do spoja. Ovisno o vanjskoj temperaturi, bit će dovoljno zagrijavati otprilike manje od

jedne minute. Ugasite brener i odložite ga.

3. Žicu za lotanje prislonite uz spoj. Ako je cijev ispravno zagrijana žica će se rastaliti i ući u pore između bakrenih cijevi. sl. 07/03. zalotani spoj.tif Kada zalotate sve spojeve, potrebno je provjeriti da li rešetka negdje pušta. Nalijte vodu u rešetku i provjerite sve spojeve.

Slijedeći korak je izrada aluminijskih krilca. Krilca su pravokutnici izrezani iz aluminijskog lima s utorom u sredini. Krilca se slažu na bakrenu rešetku tako da uturom prijanjaju uz bakrene cijevi.

Aluminijsko krilce: sl. 07/04. alu krilce.tif Slaganje aluminijskih krilca na bakrenu rešetku: sl. 07/05. slaganje.tif S obzirom na dimenzije bakrene rešetke, morate izračunati dimenzije alu krilca. Kada ste izračunali izrežite ih. Trebate 15 komada. Utore na krilcima ćemo načiniti pomoću posebnog alata koji ćete izraditi posebno za ovu funkciju. Jednom kada ste izradili alat za savijanje krilca, možete ga koristiti nebrojeno puta. Alat se sastoji od: 1. Postolja: sl. 07/06. postolje.tif Postolje se sastoji od 2 željezna U profila koji su postavljeni na udaljenost od 16 mm i fiksno spojeni u toj poziciji (mogu se zavariti ili vijcima spojiti na drvenu ili metalnu podlogu). Postolje je dugačko koliko i krilca, može biti i malo duže.

2. Komada za nabijanje (presjek): sl. 07/07. komad.tif Komad za nabijanje se sastoji od komada tvrdog drveta dužine krilca, na koji je vijcima pričvršćena bakrena cijev punjena pijeskom.

Kada je alat složen, spremni ste za izradu utora na alu krilcima. Savijanje je prilično jednostavno - izrazani komad lima položite na postolje. Na lim stavite komad za nabijanje (cijev prema dolje) i gumenim čekićem udarajte dok se u limu ne stvori otisak bakrene cijevi - utor. Pazite da utor bude točno na sredini lima! sl. 07/08. savijanje.tif sl. 07/08a. savijanje.jpg Aluminijska krilca treba pričvrstiti na bakrenu rešetku. To radimo pomoću malih aluminijskih trakica izrezanih od ostataka lima. Trakice ne moraju biti veće od 2 x 6 cm. Trebamo ih 30 komada - po dvije za svako alu krilce. Spajamo ih zakovicama kao na slici (donja strana): sl. 07/09. zakivanje.tif sl. 07/09a zakivanje.jpg Zakovice se umeću tako što se pomoću borera za metal u oba lima najprije napravi rupica. Zatim se u rupicu umetne zakovica te se pomoću alata za zakivanje pritisne tako da se zakovica raširi i čvrsto spoji s limom. Na taj način trebamo zakovati sva krilca na bakrenu rešetku kao na slici 6., naravno po cijeloj površini.

Apsorber je još malo pa gotov! Potrebno ga je samo još obojati crnom mat bojom.

Boja mora biti otporna na visoke temperature. Bojimo gornju stranu apsorbera (ona na kojoj nisu zakovice). Bit će potrebna dva nanosa boje da bi se u potpunosti prekrila refleksna površina aluminija.

Slijedeći korak je izrada drvenog okvira. Trebate izraditi drveni ovir kao na slici: sl. 07/10. drveni okvir.tif Spojeve je najbolje spojiti i ljepilom za drvo i vijcima. Uz rubove je potrebno probušiti rupe za ulaznu i izlaznu cijev. Zatim se izreže trokutasti komad drveta tako da nesmetano možemo umetnuti apsorber u kutiju: sl. 07/11 trokutasti komad.tif Kada je apsorber u kutiji trokutasti komadi drveta se nazad zalijepi i pričvrsti vijkom tako da asporber ne može ispasti iz kutije.

No, prije umetanja apsorbera, potrebno je na okviru dodati još neke stvari. Najprije ga treba obojati bojom za zaštitu drveta. U tu svrhu će poslužiti lak za čamce ili neki drugi lak koji je otporan na atmosferske utjecaje. Zatim je sa stražnje strane potrebno staviti poleđinu - aluminijski lim. On se također lijepi ljepilom za drvo i dodatno učvršćuje malim vijcima za drvo. Zatim se u okvir ubacuje toplinska izolacija mineralna vuna debljine 5 cm. Preko vune se stavlja aluminijska folija koja će služiti kao fizička barijera između apsorbera i mineralne vune, te će reflektirati dio topline nazad na apsorber. Aluminijsku foliju pričvrstite klamericom. Tek tada apsorber možete umetnuti u okvir i zapečatiti trokutastim komadima. Kako se apsorber ne bi klimao unutar okvira, potrebno ga je dodatno učvrstiti plastičnim držačima za cijevi koji se vijcima spajaju na drveni okvir. sl. 07/11a vu_3.jpg Posljednji korak izrade solarnog kolektora je stavljanje staklene ili polikarbonatne ploče. Ako ste sve dobro izračunali vanjske dimenzije prozirne ploče bi trebale odgovarati unutrašnjim dimenzijama drvenog okvira, tako da ploča lako "upada" u unutrašnjost okvira. Kako ploča ne bi stvarno upala u okvir, s unutrašnje strane je potrebno staviti letvice kojima se podupire prozirna ploča: sl. 07/12. letvice.tif Rubovi se moraju dobro zatvoriti silikonom. Zatim se preko rubova stavljaju drvene letve koje će držati da prozirna ploča ne može ispasti iz okvira. Letve se također moraju zaštititi zaštitnom bojom za drvo, a spojevi između letvi i prozirne ploče također se trebaju zabrtviti silikonom. sl. 07/13. letve.tif Čestitamo! Vaš prvi solarni kolektor je gotov! sl. 07/13a sholta2.bmp Spajanje kolektora sa spremnikom je dosta komplicirana stvar i, osim ako ste vrlo vješti sa instalacijama, najbolje je da ju prepustite profesionalcima, pogotovo ako spremnik i ostalu opremu kupite.

Druga mogućnost je napraviti i ostatak sustava po uradi-sam principu. Prilažemo

vam skicu pomoću koje možete sami izraditi jednostavan sustav za skladištenje solarne topline. Važno je napomenuti da u ovakvom sustavu nema tlaka koji normalno imate u vodenim instalacijama. To znači da će voda na tušu izlaziti prilično sporo. No ako spremnik stavite na višu poziciju od tuša, voda će poteći dovoljno velikim tlakom da se možete istuširati. sl. 07/14. sustav.tif

Solarni fotonaponski moduli Solarni moduli se sastoje od niza fotonaponskih ćelija koje su međusobno spojene u seriju. Da bi proizvele električno strujanje elektrona, ćelije koriste fotoelektrični efekt kojeg je još 1839. godine otkrio Alexandre Edmond Becquerel pri eksperimentiranju s galvanskim elementima. Praktično iskorištavanje ovog postupka je tek novijeg doba.

Dugo godina se ovaj efekt koristio samo u fotografiji pri mjerenju osvjetljenja.

Preokret je nastao 50-tih godina pojačanim razvojem svemirske industrije. Kod svemirskih brodova i satelita ovo je jedini mogući način snabdijevanja električnom energijom kroz duži period.

Princip rada je jednostavan; ako sunčeva svjetlost padne na poluvodič u njemu se oslobode elektroni. Time dolazi do stvaranja pozitivnih i negativnih naboja. Kroz unutarnje električno polje naboji se razdvoje i time nastaje područje viška elektrona (negativan naboj) i područje manjka elektrona (pozitivan naboj). Na oba kontakta, koja se nalaze na poluvodiču, nastaje napon istosmjerne struje od oko 0,6 volti po ćeliji.

Glavni materijal današnjih solarnih modula je silicij. Imamo četiri tipa solarnih fotonaponskih ćelija: a) monokristalne – najefikasniji na dovoljno osunčanim prostorima, b) polikristalne – dosta dobro efikasni na svjetlu, manji emergy od monokristalnog tipa, c) s debelom membranom – efikasni na prostorima s malo svjetla, jako mali emergy, najekološkiji tip, d) s tankom membranom - najefikasniji na prostorima s malo svjetla, vrlo čvrsti moduli.

Solarni moduli nam pružaju mogućnost da na jednostavan i prilično pouzdan način generiramo električnu energiju. Naravno, količina energije koju će moduli generirati ovisit će o insolaciji. Važna je i dobra pozicija solarnog modula. Treba biti okrenut prema jugu, te za naše podneblje pod kutom od 30 do 45 stupnjeva u odnosu na horizont. Logično, da bi radio, modul ne smije biti u sjeni. Kako su ćelije spojene u seriju dovoljno je da sjena pada na samo jednu ćeliju pa da cijeli modul prestane raditi.

Ovako generirana energija najčešće se skladišti pomoću baterija pa se koristi prema potrebi. Iako je moguće u tu svrhu koristiti automobilske akumulatore, to se ne preporučuje, jer nisu predviđeni za duboko pražnjenje. Nekoliko potpunih pražnjenja automobilskog akumulatora oštetit će ga te će izgubiti većinu kapaciteta. Kod solarnih sustava je najbolje koristiti baterije koje su predviđene upravo za ovu svrhu.

To su baterije koje se mogu isprazniti i do 50% i neće se oštetiti. Čak i potpuno pražnjenje, iako nije preporučljivo, neće uništiti bateriju, samo će joj malo smanjiti kapacitet. Osim toga baterije za solarne sustave su hermetički zatvorene i prilikom punjenja ne stvaraju zapaljivi plin, pa se mogu koristiti i u zatvorenom prostoru i u njih se ne treba nadolijevati destilirana voda, za razliku od automobilskih baterija koje se ne smiju puniti u zatvorenom prostoru!

Budući da baterije imaju ograničen rok trajanja, one će prije ili kasnije postati otpad.

Iako ih je moguće reciklirati, ako gledamo samo sa stajališta otpada, dobro ih je izbjeći. Ako je korisnik već spojen na mrežu, postoji i druga solucija, a to je spojiti

solarni sustav na mrežu i generiranu energiju prodavati kompaniji koja nas inače snabdijeva električnom energijom. U nekim zemljama je to tehnički riješeno tako da se brojilo za potrošnju struje jednostavno okreće unazad kada solarni sustav stvara višak energije i vraća je u mrežu. U Hrvatskoj zbog monopola, HEP premda u par slučajeva i prima takvu struju, ne plaća proizvođačima. Međutim korištenje baterija također ima svoje prednosti - ostajemo neovisni, a električnu energiju možemo koristiti bilo kada i bilo gdje. Osim toga, ako već ne posjedujemo električni priključak, cijena spajanja na mrežu bit će nekoliko puta veća od cijene baterija i pripadajuće opreme.

Osim solarnih modula i baterija solarni sustav uključuje još neke elektroničke sklopove. Na prvom mjestu tu je kontrolor punjenja, uređaj pomoću kojega možemo očitati kakvo je stanje u bateriji, generiraju li moduli energiju ili miruju i još mnogo drugih informacija, ovisno o tome koliko je kontrolor punjenja sofisticiran. Zatim je tu još i inverter - pretvarač izmjenične u istosmjernu struju. Naime, baterije daju istosmjernu struju, a napon na polovima iznosi 12V. Da bismo mogli ovu energiju iskoristiti moramo imati trošila koja su predviđena za ovakvu struju. Moguće je naći uređaje koji rade na 12V, primjerice rasvjeta (prodavači solarne opreme najvjerojatnije prodaju i štedne žarulje na 12V), te razni elektronički uređaji koji su predviđeni za korištenje u automobilu. Za sva druga trošila, potreban nam je inverter ili pretvarač, uređaj koji istosmjernu struju pretvara u izmjeničnu, a napon pretvara u 220V. Ovaj uređaj je vrlo praktičan, jer većina električnih trošila koja već imamo rade na ovom naponu. Međutim, ako je ikako moguće, inverter je bolje izbjeći, jer i on sam troši nešto dragocjene energije.

Solarni fotonaponski moduli se smatraju najmanje efikasnim oblikom iskorištavanja sunčeve energije.14 Opet pitanje je koliko je uopće fer uspoređivati različite tipove iskorištavanja sunčeve energije, jer ih ne koristimo za iste stvari. Mnogi su, pa i u permakulturnom svijetu, skloni odbaciti solarne module kao sredstvo iskorištavanja obnovljivog izvora energije. Ističe se kako su solarni moduli preskupi s obzirom na iskoristivost i efikasnost, kako ih je nemoguće proizvesti u vlastitom aranžmanu te kako se prilikom proizvodnje solarnih modula ispuštaju kancerogeni elementi, kao i oni koji uništavaju ozon. Mnogi ističu kako i poslije procesa proizvodnje ostaje otrovni otpad (Leeb and Leeb, 2004). Niti jedan tip solarnih modula ne ispušta dovoljno toksičnih materijala da prouzroče ikakvu značajniju štetu prilikom instaliranja i održavanja. Pojedini moduli sadrže kadmij koji je toksičan. Mogu ostaviti toksične elemente ako ih se razbije ili ako ih se nepropisno odloži. Protivnici korištenja obnovljivih izvora energije često navode kako bi se velike površine trebale prekriti solarnim modulima ili vjetrenjačama kako bi bili u stanju proizvesti istu količinu energije kao elektrane pogonjene fosilnim gorivima (Driessen, 2003).

Pritom se solarne ploče stavlja na mjesto napadača prirodnih područja, a ignorira se mogućnost instaliranja na krovove i terase zgrada. To je u ovom trenutku nemoguće ne zato što nema prostora, već zato što nema novaca i potrebne infrastrukture za proizvodnju solarnih modula. Kada bi se samo na krovove u SAD-u postavili solarni moduli, to bi bilo dovoljno za proizvodnju 710000 megavata, a sadašnji ukupni kapacitet proizvodnje struje u SAD-u je 950000 megavata (Carlstrom, 2005). Velika Britanija bi instalacijom solarnih modula na svega pola svojih krovova namirila svoju sadašnju potrošnju.

Proizvodnja solarnih modula kritizira se i sa stavom kako je za komplet modula potrebnih da se zadovolji potrošnja jedne kuće, potrebno isto toliko fosilnih goriva kao i za izgradnju jednog SUV (sport utility vehicle – kod nas poznatii kao "terenci") vozila. Na to se nadovezuje stav kako solarni moduli tijekom svog rada jedva uspiju vratiti količinu fosilnih goriva koju potrošimo za proizvodnju jednog modula. Pri tome se ipak zaboravlja da SUV itekako zagađuje Zemlju i nakon proizvodnje dok se za module to ne može reći. Dapače daju nam energiju sljedećih 30 godina uz gotovo nikakve troškove održavanja. David Holmgren, jedan od utemeljitelja permakulture, na predavanju tijekom 7. Svjetskog permakulturnog kongresa u Motovunu 2005. godine, istaknuo je dobro kako solarne module možemo smatrati proizvodom za kojeg je još uvijek potrebno potrošiti dosta energije, ali nam daje veliku korist tijekom svog rada. Naime, u isticanju kako solarni moduli tijekom svog rada jedva uspiju vratiti utrošenu energiju u njegovoj proizvodnji, zanemaruje se činjenica da solarni modul ne proizvodi samo zelenu energiju tijekom svog rada, već nam osigurava i manji ekološki otisak, jer ne koristimo fosilna goriva. Korištenjem obnovljivih izvora energije u SAD-u, u samo jednoj godini, po kućanstvu se sačuva CO2 kao da je posađeno 8 ha šume, makne auto s ceste ili ne vozi 20000 kilometara (WWI, 2004).

Već smo rekli kako je problem efikasnosti obnovljivih izvora energije problem političke odluke da su u njih investira i pomogne njihov razvoj. Stoga bismo kao najveći problem solarnih modula izdvojili što su još uvijek preskupi za ljude sa prosječnim primanjima, premda se i to sve više mijenja i cijena im iz godine u godinu pada. Također, u zemljama gdje se na obnovljive izvore energije ne gleda kao na mrtvo slovo na papiru, podupire se kupovina solarnih sustava sa subvencijama ili oslobođenjem od plaćanja poreza.

Mi smo u ZMAG-u za naš energetski program dobili veliku podršku od firme Solaris iz Novigrada koja je proizvođač solarnih modula i pripadajuće opreme. Da nije bilo te podrške nikada ne bismo imali projekte gdje poklanjamo održive energetske sustave lokalnim partnerima: ekološkim udrugama, školama, turističkim zajednicama, volonterskim kampovima i drugima.

Solaris d.o.o. je osnovan 1999. godine u Novigradu, gdje je i danas sjedište te tvornica. Imali su 50 zaposlenih 2004. godine. U Solarisu su pristali osigurati posebnu, osjetno manju cijenu od tržišne, za sve ZMAG-ove projekte koji imaju socijalni i ekološki karakter. Našim odabirom mi smo kao dio aktivističke civilne scene odlučili podržati lokalnu proizvodnju i zapošljavanje, a ne naftne korporacije koje sve više ulaze na tržište obnovljivih izvora energije kako bi umanjile kritike prema sebi i zagospodarile znanjem o resursima koji su im alternativa. Nikada nas nisu obvezali da ih reklamiramo niti su tražili potpisivanje nekakvog sporazuma ili dokumenta koji bi nas odveo u tom smjeru, što je danas gotovo pravilo poslovnog sektora. Time su pokazali veću dobru volju i širu viziju i od mnogih državnih institucija kojima stoji u opisu posla podražavanje korištenja obnovljivih izvora energije.

Dapače, upravo zbog nikakve podrške od države i ne postojanja subvencija za instaliranje solarne opreme, Solarisovi proizvodi su i dalje skupi za većinu stanovnika u Hrvatskoj. Premda u Hrvatskoj prodaja raste, 90% proizvoda Solarisa odlazi u izvoz. ZMAG je kroz 2004/5 instalirao 10 održivih energetskih sustava po cijeloj Hrvatskoj za društvene aktere koje smo gore nabrojali.

To nas vodi i do slijedećeg zaključka: solarna energija je mnogo efikasnija kada se s njome upravlja decentralizirano, za jednu kuću, imanje, zgradu, ili kvart. Solarna

energija ne može osigurati visoko koncentriranu energiju (kao što može nafta) u količinama na koje smo mi navikli. Entropija bi bila prevelika (Whitefiled, 2004). Lijep primjer kod nas je vikend naselje Selce kraj sela Veleševca blizu Velike Gorice gdje većina stanovnika dobiva struju od sunčeve energije. Od 25 kuća, 16 ih ima solarne module na krovovima pa je cijelo naselje dobilo naziv solarno selo.

Dakle, u ZMAG-u više ohrabrujemo ljude da sami preuzmu odgovornost i sami instaliraju solarne sustave na svojim kućama ili blizu mjesta življenja. Ohrabrujemo ljude da umjesto pasivnih konzumenata postanu proizvođači energije. Možemo postaviti upitnim da li se išta mijenja u odnosu prema pretjeranoj potrošnji energije kod potrošača koji su spojeni na velike solarne elektrane ili vjetroelektrane te su i dalje u mogućnosti trošiti kako i koliko ih volja tipkanjem na prekidač ili uključivanjem aparata. U trenutku kada smo i proizvođači energije puno se odgovornije odnosimo prema njoj i samim tim radimo manju štetu i za okoliš i za ljude. sl. 07/15 solarne celije na recikliranom imanju - na vrhu krova je mala vjetrenjača.JPG

Energija vjetra Iskorištavanje energije vjetra za električnu energiju bazira se na poznatoj i jeftinoj tehnologiji. Već smo istaknuli kako energija vjetra postaje sve konkurentnija u odnosu na termo i nuklearne elektrane. No, kao i za sunce, i ovdje možemo spomenuti premalo korištenje s obzirom na mogućnosti. Kina bi od vjetra mogla udvostručiti svoju sadašnju proizvodnju električne energije, Zapadna Europa mogla bi se cijela opskrbiti koristeći energiju vjetra sa svojih obala, a prema podacima Ministarstva energije SAD-a, tri vjetrom najbogatije savezne države (Sjeverna Dakota, Kanzas i Texas) mogle bi zadovoljiti potrošnju struje cijelog SAD-a.

No, i energija vjetra se suočava sa mnogim protivnicima i vrlo često bedastim kritikama. Uglavnom su se kritike kretale oko tri glavne teme: opasnost za ptice, prevelika buka i estetska vrijednost. Premda se na početku razvoja korištenja energije vjetra za proizvodnju struje, moglo govoriti o neopreznom postavljanju vjetrenjača na uobičajene koridore ptica, danas je taj problem i kod graditelja vjetrenjača osviješten i uspješno ga se izbjegava. Naravno, i prije su ovdje problem bile samo velike vjetroelektrane, a ne manji tipovi vjetrenjača. Danas su protesti kako vjetrenjače ubijaju ptice uglavnom prenaglašeni. Detaljnija i kompletna istraživanja pokazala su kako je broj poginulih ptica od vjetrenjača daleko manji od bilo koje druge velike građevine ili nebodera. Poznati koridori za ptice mogu se izbjeći suradnjom s udruženjima koja se brinu za sigurnost ptica te vjerojatno ne postoji veći napori u bilo kojem građevinskom sektoru kao u onom od vjetrenjača da se ovaj problem riješi. Buka je također sve manji problem poboljšavanjem rada vjetrenjača, a također nije tendencija da ih se gradi u naseljenim područjima. Što se tiče estetike, e pa ako su nekom ljepši stupovi za mobitele od prelijepih elisa koje se okreću, onda stvarno ne znamo. O ukusima se ne raspravlja, ali vjetrenjače su fakat lijepe.

Vjetar je u stvari indirektan oblik solarne energije jer do pojave vjetra dolazi zbog razlike u temperaturama između jače zagrijanih dijelova na Zemlji (ekvator) i slabije zagrijanih dijelova (polovi). Temperaturna razlika stvara razliku u tlakovima što uzrokuje pomicanje zračnih masa. Topli zrak zagrijan oko ekvatora diže se u visinu sve do oko 10 km, a istovremeno putuje prema polovima. Kada Zemlja ne bi rotirala topao zrak bi jednostavno samo došao do polova, ohladio se, potonuo i krenuo nazad prema ekvatoru. Budući da Zemlja rotira, na vjetar utječe i koriolisova sila.

Naravno i mikroklima ima svoj utjecaj, posebice u područjima uz more.

Ljudi su energiju vjetra najprije počeli koristiti za pokretanje čamaca s jedrima koji su se kasnije razvili u jedrenjake. Zanimljiva je činjenica da se do pojave nafte sav morski transport temeljio na vjetru kao jedinom energentu. Prekooceanska putovanja su ostvarena pomoću jedrenjaka, koristeći isključivo energiju vjetra za pokretanje.

Izgradnjom vjetrenjača prvi su ovladali stanovnici Perzije, koji su već u 7. stoljeću gradili vrlo jednostavne mehanizme s vertikalnom osi koji su se koristili za mljevenje žita. Prve vjetrenjače u Europi pojavile su se tek u 12. stoljeću, a pretpostavlja se da su ovu tehnologiju donijeli križari sa svojih pohoda po Bliskom Istoku. Osim za mljevenje žita, vjetrenjače građene u Europi koristile su se za pumpanje vode, mlaćenje žita i kao pogon za mehaničko piljenje drveta. Tijekom stoljeća vjetrenjače su evoluirale u sofisticirane i efikasne uređaje za proizvodnju električne energije.

Vjetrenjača za proizvodnju struje pretvara kinetičku energiju vjetra direktno u električnu energiju. Koliko energije će vjetrenjača proizvesti ovisi o veličini lopatica, to

jest površini rotora, gustoći zraka i brzini vjetra.15 Zato je važno vjetrenjaču instalirati na mjestu gdje su prosječne brzine vjetra dovoljno velike da se investicija isplati. Sve do sada nabrojane kritike koje su se upućivale vjetrenjačama tiču se velikih vjetroelektrana. Iz permakulturnih krugova im se pak upućuje kritika kako se previše energije potroši u samoj proizvodnji. Jasno je s obzirom na slijed knjige kako se i ovdje može pojaviti problem obnovljivog izvora energije koji je centraliziran i kontroliran. Ponovno se javlja problem sveprisutnosti obnovljivih izvora energije, naspram sveprisutnosti znanja, vještina i tehnologija kako ih koristiti. Kao i u slučaju solarnih modula, i ovdje puno više podržavamo korištenje malih vjetrenjača s izlaznom snagom od nekoliko stotina vata. One zauzimaju malo prostora i ne smetaju drugim živim bićima, nečujne su, a jednako lijepe. Njih je moguće koristiti i na mjestima gdje vjetra nema toliko puno, jer ih pokreće i slabiji vjetar. Osim toga svojom su cijenom pristupačne prosječnom kupcu.

Male vjetrenjače se danas najčešće koriste za punjenje baterija na mjestima do kojih električna mreža nije doprla. Ovakve vjetrenjače se često kombiniraju sa solarnim fotonaponskim modulima čineći tako odličnu kombinaciju tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Čest je slučaj da u periodu godine kad su vjetrovi slabiji, ima više sunčanih dana, dok u vjetrovitijem dijelu godine ima manje sunčanih dana, pa se vjetrenjača i solarni moduli odlično nadopunjavaju. Stoga je ZMAG u sezoni 2004/2005 kroz projekte "Vjetar i sunce prijatelji prirode i čovjeka" te "Mladi razvijaju alternative – Zelena energija" upravo i instalirao održive energetske sustave koji su se sastojali od male vjetrenjače i solarnog modula uz pripadajuću opremu.

Partneri u tim projektima su bili već spomenuti Solaris d.o.o. i Tehnoelektro d.o.o. za vjetrenjače. Što se tiče malih vjetrenjača, Tehnoelektro proizvodi samo manje tipove takvih od 60W, 120W i 240W. Tehnoelektro vjetrenjača od 120W se sastoji od: Sl. 08/01vjetrenjača 1. krilca/lopatice 2. zvijezda prednja 3. zvijezda stražnja 4. generator/motor 5. priključne stezaljke za spajanje sa trošilima 6. usmjerivač/rep 7. vrh/konfozor za vjetrenjaču (spojni elementi, vijci, matice i stezaljke) Osnovna konstrukcija je lijevani aluminij kako bi se povećala otpornost na sol, a lopatice su od otporne i čvrste plastike kako bi im se pojačala otpornost na jake vjetrove. U motoru vjetrenjače nema četkica ili kliznih kolutova, već radi na principu elektromagnetskih polja što je puno bolje. To su tzv. beskontaktni generatori koji traju duže, gotovo bez održavanja. Okretni zglob unutar vjetrenjače pomoću kojeg se vrši prijenos električne energije smješten je unutar tijela vjetrenjače kako ne bi došao u kontakt s kišom. Lagani rep usmjerava vjetrenjaču uvijek prema smjeru vjetra.

Vjetrenjača ima u motoru ugrađeni regulator punjenja kako bi se zaštitilo baterije od prekomjernog punjenja ili previsokog napona.

Prilikom postavljanja vjetrenjače važno je odabrati dobru lokaciju. Najbolja su

otvorena mjesta, bez zapreka koje bi mogle vjetar pretvoriti u turbulencije. Ako na terenu ima drveća, vjetrenjača mora biti postavljena na visini većoj od najviše krošnje u radijusu od najmanje 30 metara. Isto vrijedi i za zgrade i za zapreke bilo koje druge vrste. Također je važno vjetrenjaču postaviti dovoljno visoko. Za najmanju vjetrenjaču od oko stotinjak vati bit će dovoljna visina stupa od 5 - 6 metara, dok bi za jače uređaje bilo bolje podići stup od 12 - 15 metara. Naravno i jača vjetrenjača će dobro raditi na 6 metara visine ako se nalazi na otvorenom polju ili uz obalu i nema zapreka u blizini. Ali kao neko općenito pravilo može se reći da što je vjetrenjača više, to bolje. sl. 08/02 postavljanje sustava na krovu bivše vojarne Karlo Rojcu u Puli za udrugu Zelena Istra.jpg Što očekivati od malog kombiniranog sustava vjetar+solarno?

Nivo potrošnje električne energije prosječnog kućanstva daleko je izvan domašaja malih solarnih sustava. Osim ako ne instaliramo enormnu količinu solarnih modula i baterija, nikad nećemo moći električnu energiju trošiti na način na koji smo navikli. A i u tom slučaju cijena solarnog sustava bi bila toliko visoka da si to gotovo nitko ne bi mogao priuštiti. Ali to nije problem, jer se potrošnja lako može smanjiti. Ogromna količina energije se troši vrlo neučinkovito. Na primjer, korištenje električnih kuhala, pećnica, grijaćih tijela, rashladnih uređaja te peći na struju vrlo je neučinkovit način korištenja energije, a svim ovim trošilima može se naći alternativa. Kuhati je bolje kombiniranjem sunca i biomase, a imati u rezervi plinski štednjak. O tome kako se neefikasno troši energija te kako je to uvjetovano našom kulturološkom razmaženošću, najbolje govori činjenica da se u SAD-u u nekim knjigama o korištenju energije sunca navode sustavi sa 7 kW i više. Cilj im je da sustav podržava električna vrata od garaže, klima uređaje, mikrovalne, grijanje bazena i slične proizvode koji troše puno električne energije, a nisu nam potrebni. U Hrvatskoj se uobičajeno navodi kako bi po kućanstvu bilo dovoljno 4-5 kW. No u energetski efikasnoj kući koja koristi zelenu energiju moguće je zadovoljiti sve potrebe sa 2-3 kW, pa čak i manje.

Solarni sustavi su idealni za elektroničke uređaje niske potrošnje. Tu spadaju rasvjeta (štedne žarulje), audio uređaji, TV, računala (laptopi imaju prednost zbog male potrošnje), telekomunikacijski uređaji, kuhinjska pomagala, hladnjaci itd. U nekim slučajevima, gdje sunca ima u obilju, mogu se koristiti i električni alati, npr. bušilica, električna pila, pa čak i miješalica za beton itd. Samo moramo biti sigurni da snaga stroja ne premašuje sposobnosti invertera.

Ono što kao trošilo predstavlja najveći problem kod solarnih sustava je stroj za pranje rublja. Budući da stroj grije vodu koju koristi za pranje rublja troši veliku količinu energije. Drugi veliki potrošač je elektromotor, koji za centrifugiranje traži puno struje.

Potrošnja je još i veća ukoliko imamo ugrađenu sušilicu. Iako je rješenje daleko od idealnog, za sustave koji su potpuno neovisni, rješenje bi moglo biti korištenje generatora (agregata) koji troši fosilna ili biogoriva. U drugom slučaju i dalje ostajemo u domeni obnovljivih izvora energije, a ne moramo prati rublje na ruke. Kako bilo, danas postoje energetski efikasni strojevi za pranje rublja koji vrlo malo troše.

Nekoliko savjeta za korisnike malih održivih energetskih sustava Kako bismo pomogli ljudima koji razmišljaju o fotonaponskom sustavu sastavili smo

kratak naputak o tome kako pravilno dimenzionirati vlastiti solarni sustav.

Veličina i cijena fotonaponskog sustava ovisit će o dva faktora: 1. o opterećenju, to jest potrebama za električnom energijom, koju definiraju trošila i njihova snaga i 2. o količini sunca koje obasjava našu lokaciju to jest insolaciji OPTEREĆENJE ILI POTROŠNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE Opterećenje se definira kao količina električne energije koju troši instalirana snaga trošila u određenom vremenu. Da bismo znali koliko je opterećenje, najprije moramo znati koja trošila želimo koristiti. Ako fotonaponski sustav želimo koristiti za potrebe kućanstva, trošila će najvjerojatnije biti različiti električni i elektronički uređaji, rasvjeta i slično.

Slijedeći korak je utrvrditi snagu svakog zasebnog trošila. Snaga se izražava u vatima (W). Snaga nekog električnog uređaja najvjerojatnije piše na poleđini uređaja ili uputstvima za upotrebu ili ambalaži koju ste dobili pri kupnji uređaja. U nekim slučajevima snaga je umjesto u vatima izražena u volt-amperima (VA), što je jednako kao da je izražena u vatima (jer je snaga jednaka umnošku napona i jakosti struje).

Ako je na uređaju specificirana samo jakost struje (u amperima – A) onda morate tu vrijednost pomnožiti sa naponom (220 V), kako bismo utvrdili snagu u vatima. Npr. ako kupite električni mikser na kojem ne piše snaga nego samo 2,5 A, onda taj mikser ima snagu 2,5 x 220=550 W. Naposlijetku morate odlučiti koliko sati dnevno (u prosjeku) će se svako trošilo koristiti. Definiranje opterećenja bi trebalo biti što preciznije kako solarni sustav ne bi bio prevelik ili premalen. Prosječno dnevno opterećenje izražava se u vat-satima (Wh) ili kilovat-satima (kWh), a računa se na slijedeći način: opterećenje za svako pojedino trošilo = snaga trošila x vrijeme u upotrebi prosječno dnevno opterećenje = zbroj opterećenja svih trošila Npr. ako želimo koristiti: 5 štednih sijalica od 21 W, 5 sati dnevno (5 x 21 x 5 = 525 Wh) stolno računalo sa LCD monitorom od 100 W, 7 sati dnevno (100 x 7 = 700 Wh) televizor od 80 W, 1 sat dnevno (80 x 1 = 80 Wh) ručnu bušilicu od 500 W, 5 min (0,083 sati) dnevno (500 x 0,083 = 41,5 Wh) solarni štedljivi hladnjak od 58 W, 5 sati dnevno (58 x 5 = 290 Wh) Ukupno opterećenje bit će: 1166,5 Wh dnevno. Zaokružit ćemo ovu brojku na 1200 Wh dnevno.

INSOLACIJA Insolacija ili osunčanje se izražava u vršnim satima. To je dnevno očekivani broj sati dnevno za vrijeme kojih će solarni modul raditi svojim punim kapacitetom. Za Hrvatsku možemo uzeti podatke iz slijedeće tablice: klimatski pojas

vršnih sati dnevno

vršnih prosječna sati godišnja dnevno vrijednost

prosinac srpanj sjever centar jug gorje

2 2,5 3,5 3,3

5,6 6,4 7,1 5,4

3,6 4,7 5,4 4,4

Izvor: tvrtka Solaris

Paneli imaju nazivni kapacitet, izražen u vatima (W). Količina vat-sati (Wh) koje će panel dnevno proizvesti izračunat ćemo tako da nazivni kapacitet panela pomnožimo sa brojem vršnih sati za naše podneblje.

Npr. ako koristimo solarne panele od 75 W, a živimo u centralnoj Hrvatskoj, svaki će prosječno proizvesti 75 x 4,7 = 352,5 Wh dnevno.

ENERGIJA VJETRA Tablica približno prosječno dobivene električne energije vjetrenjače po danu u Wh (vat satima) – tablica je rađena na temelju iskustva dosadašnjih korisnika vjetrenjača tvrtke Tehnoelektro d.o.o. – Samobor Snaga (W) VT-30 VT-60 VT-120 nizinski krajevi ljeto 15-30 60-90 120-150 jesen, proljeće 30-45 90-105 150-200 zima 45-60 105-120 200-240 gorski krajevi ljeto 30-45 90-105 150-200 jesen, proljeće 45-60 105-120 200-240 zima 60-75 120-150 240-300 jadran ljeto 45-60 105-120 200-240 jesen, proljeće 60-75 120-150 240-300 zima 75-90 i više 150-240 i više 360 i više Izvor: Društvo inženjera i tehničara grada Samobora (2003): Primjena energije vjetra i sunca za potrebe navodnjavanja poljodjelskih površina, Samobor. sl. 08/03 vjetar vis.JPG

VELIČINA SUSTAVA Budući da baterije i ostala pripadajuća elektronika (najviše inverter) također troše nešto električne energije, mudro je sustav dimenzionirati tako da ukupni kapacitet bude najmanje 20% veći od proračunatog.

Broj panela se dakle računa ovako: prosječno dnevno opterećenje x 1,2/snaga koju svaki panel može dnevno proizvesti Npr. ako nam je prosječno dnevno opterećenje 1200 Wh, imamo panele od 75 W i živimo u centralnoj Hrvatskoj, broj potrebnih panela bit će (1200 x 1,2)/352,5 = 4,08, dakle 4.

KOLIČINA BATERIJA

Da bismo utvrdili koliko nam je potrebno baterija, moramo odlučiti koliko dana rezerve želimo imati. Baterije moraju biti sposobne davati električnu energiju i za vrijeme perioda u kojima nema ili ima vrlo malo sunca. Također moramo utvrditi kapacitet pojedine baterije. Kapacitet baterija se najčešće izražava u amper-satima (Ah), a ne u vat-satima (Wh). Da bismo utvrdili broj vat-sati, brojku izraženu u ampersatima moramo pomnožiti sa naponom baterije, a to je 12 V. Npr. ako imamo bateriju od 100 Ah, pri naponu od 12 V, ona ima kapacitet od 1200 Wh. Jednom kad znamo kapacitet baterija, broj baterija se lako izračunava na slijedeći način: broj baterija = (prosječno dnevno opterećenje x broj dana rezerve)/kapacitet pojedine baterije Npr. ako imamo prosječno dnevno opterećenje od 1200 Wh i želimo imati rezervu od 4 dana, potrebni broj baterija bit će (1200 x 4)/1200 = 4 baterije.

Dimenzioniranje solarnog sustava trebalo bi biti što preciznije kako naš sustav ne bi bio prevelik ili premalen. Kupovina prevelikog sustava je direktan gubitak novca jer jedan dio kapaciteta opreme stoji neiskorišten. Budući da je električna energija dobivena fotonaponskom tehnologijom još uvijek prilično skupa ne bismo smjeli dopustiti da dođe do rasipanja radi nesmotrenog dizajna sustava.

Naravno, također je važno da sustav ne bude premalen jer bi se moglo desiti da potrebe premašuju mogućnosti sustava. U tom slučaju mogli bismo se naći u mraku na nekoliko dana, ako ovisimo isključivo o solarnoj energiji kao jedinom energentu.

Dobra stvar kod solarnih sustava je to što ih se uvijek može vrlo lako nadograditi.

Općenito je važno da znate kako je puno teže brinuti se za vjetrenjaču, nego za solarne module. Vjetrenjača je puno osjetljivija na vremenske nepogode (ekstremno jak vjetar, mraz...). Opet, njena korist pa i estetska ljepota vrijedni su vašeg truda. sl 08/04 reciklirano imanje.JPG Tehnoelektro vjetrenjača je testirana na zaista jakim vjetrovima. No, znamo što vjetar zna učiniti krovovima, stablima, prometnim znakovima i ostalome kada dosegne veliku snagu. Ukoliko saznate da dolazi orkanska bura spustite konstrukciju vjetrenjače. Već smo imali loših iskustva (na jadranskim otocima) da se nešto loše desi vjetrenjači kada zapušu orkanske bure. Posebno je bilo neugodno na Lastovu kada je za vrijeme jedne oluje vjetrenjača pala. Bilo nam je užasno neugodno, premda ju je trebalo spustiti, jer je oluja kidala sve pred sobom. Poslije se to sve popravilo i vratilo na svoje mjesto, ali bolje je spriječiti nego liječiti. Također je dobro maknuti vjetrenjaču ukoliko odlazimo na duže od mjesta gdje smo je postavili da ne bi dobila noge.

U zimskim mjesecima ako padne snijeg ili se nakupi led na lopaticama vjetrenjače potrebno ga je skinuti kako bi se mogle ponovno slobodno i bez otpora vrtiti ukoliko

zapuše vjetar. Rotacioni dijelovi su dobro podmazani tako da oko njih uglavnom nije potrebno voditi posebnu brigu.

Bateriju je dobro imati u prostorijama gdje temperatura ne pada ispod 0 °C. Hermetički zatvorene baterije Solarisa pogodne su za držanje u kući, a ne sadrže kiselinu, već gel. Također za razliku od automobilskih akumulatora, imaju velik broj ciklusa pražnjenja. Općenito, osim modula, Solaris ima vrhunsku i pripadajuću opremu koja ima dugi vijek trajanja i garanciju. Solarisovi moduli imaju radni vijek preko 30 godina, a garanciju na 25 godina. Baterije rade osam do deset godina.

Snaga/potrošnja nekih tipičnih trošila u kućanstvima trošilo hladnjaci - stariji - noviji - štedljivi (solarni) zamrzivač perilica za posuđe - bez sušenja - sa sušenjem mikrovalna pećnica - manje zapremine - veće zapremine el. aparat za kavu sokovnik toster mlinac za kavu mikser blender pumpe za vodu - 1/3 hp 1m3/h AC - potopna 1/2 hp AC - DC pumpa - DC potopna pumpa bušilica ubodna pila cirkular kutna brusilica TV (27”) TV (19”) TV (12” C/B) video rekorder satelitski sistem

W 500 200 58 350 700 1450 700 1500 1200 400 1200 100 120 500 750 1000 60 50 600 500 1000 800 170 80 16 30 30

trošilo CD player linija AC linija DC bežični telefon mobitel el. orgulje gitarsko pojačalo štedna žarulja obična žarulja el. pokrivač pegla perilica za rublje sušilica za rublje usisivač klima uređaj kompjutor - monitor 17” - monitor 17” LCD laptop printer - ink jet - laser fax - standby - dok printa el. pisaći stroj fen za kosu

W 30 55 15 5 5 30 100 20 100 400 1200 1800 5750 900 1500 55 100 45 25 35 900 5 50 200 1500

Transport Jasno je da od ukupne energetske potrošnje velik dio odlazi na transport. U Britaniji 35%, u Španjolskoj se ističe kako više od 50% potrošenih fosilnih goriva odlazi na transport. Rekli smo kako nafta sudjeluje u osiguravanju goriva za transport sa čak 90%. I ovdje nam je prioritet smanjiti potrošnju, ali kao i prethodnom dijelu o proizvodnji struje i ovdje imamo brojna rješenja za obnovljiviji transport. Navest ćemo sada neke od mogućnosti za proizvodnju goriva, koje se nude kao alternativa nafti.

Vodik Vodik se često i u znanstvenim krugovima i u medijima predstavlja kao najbolja buduća zamjena za transportno gorivo. Međutim najveća zabluda u vezi vodika je u tome što, suprotno mišljenju laika, vodik nije izvor energije! Vodik je samo sredstvo skladištenja energije! Dakle, kako nastaje vodik? Nekoliko je načina proizvodnje vodika, ali kada govorimo o vodiku u okviru obnovljivih izvora energije, vodik bi se trebao proizvoditi elektrolizom vode. To znači da ulaganjem električne energije nastaju vodik i kisik. Budući da je vodik zapaljiv, on se skladišti i može se koristiti kao gorivo. Prilikom sagorjevanja ponovno se spaja s kisikom te se oslobađa energija, a jedini produkt izgaranja je vodena para. Tijekom rada vozila na vodik sagorijevaju efikasnije od fosilnih goriva i ne proizvode nikakvo zagađenje. Zbog čistog sagorjevanja vodik je dobio etiketu zelenog goriva.

Problem je što je vodik prilično nestabilan element i za njegovo skladištenje trebamo posebne uvjete i visoku tehnologiju. To iziskuje dodatne troškove i dodatno korištenje energije.16 Međutim, ključno pitanje jest: odakle dolazi energija koja se u prvom redu koristi za proizvodnju vodika? Ako je ta energija dobivena iz nekog održivog izvora, onda je ta energija čista. Međutim, ako za proizvodnju vodika koristimo energiju iz termoelektrana na ugljen ili plin, pitamo se u čemu je uopće prednost njegovog korištenja?

Korištenje obnovljivih izvora energije ne može zadovoljiti "neuhvatljivi" vodik, a ako govorimo o sadašnjoj proizvodnji, radi se zapravo o daljnjem korištenju fosilnih goriva iz drugog plana. Naime, program proizvodnje automobila na vodik niti smanjuje emisiju stakleničkih plinova niti smanjuje zagađenje. Danas se vodik kao gorivo dobiva upravo od fosilnih goriva ili kao nus proizvod od petrokemijskih procesa.

Gotovo 50% vodika koji se danas prodaje dolazi od prirodnog plina, a sljedećih 20% vadi se iz ugljena (Morris, 2003). Čak bi bilo ekološkije voziti automobile na plin, jer vaditi iz plina vodik, pa onda iskorištavati vodik kao gorivo samo još više povećava emisiju stakleničkih plinova.

Kao što smo rekli, bolja varijanta, izdvajanja vodika iz vode još je uvijek skupa ili iznimno energetski zahtjevna, pa bi bile potrebne nove nuklearke ili elektrane na ugljen kako bi se ta separacija mogla nesmetano odvijati. Magazin Science je istaknuo kako će dobivanje vodika pomoću sunca ili vjetra biti još uvijek skupo u narednim godina (Tanja Rudež, Jutarnji list, 10.10.2004.). Ne treba nas čuditi što je poznati ekolog George W. Bush 2003 donio plan razvoja vodika kao goriva sa 1,7 milijardi dolara (Gallon, 2003).17 Bush je istovremeno smanjio financiranje projekata energetske efikasnosti.

Hibridna vozila/vozila na struju Slijedeće velike nade polažu se u tzv. hibridna vozila, nazvana tako jer mogu raditi i na fosilno gorivo u spremniku i na električnu energiju pohranjenu u baterijama. Rade na dva različita principa. U osobnim automobilima imamo serijski hibridni sustav gdje uglavnom radi uobičajeni motor, dok električni motor radi samo u nekim slučajevima (vožnja uzbrdo, naglo ubrzanje...). Koristi se i tzv. regenerativno kočenje, gdje se prilikom kočenja energija vraća u baterije i puni ih. U regenerativnom kočenju i leži bit efikasnosti hibridnih vozila, jer nam se velik dio energije koji inače nestane, vrati i pohrani u bateriju. Uobičajeni motor se može čak i potpuno isključiti kad ne vozimo brzo kao što je često u gradu pa su ova vozila dobra za gradsku vožnju. Paralelni hibridni sustavi prisutni su uglavnom kod većih vozila kao što su kamioni, autobusi i drugi. Ovdje oba motora rade cijelo vrijeme, i električni motor pokriva energiju potrebnu za normalnu vožnju, a uobičajeni motor sve iznad toga. Reklamiraju se kao ekološka vozila pa im prodaja raste i do 2003. godine oko 150000 ljudi je kupilo hibridne automobile.

Najpoznatije hibridno vozilo Toyota Prius ima brojne uštede i prednosti u usporedbi s vozilima koja voze isključivo na fosilna goriva.

U godinu dana po kilogramima Potrošnja Godišnji Emisija Emisija Emisija Emisija benzina troškovi CO2 CO NO2 HC (godišnje prijeđenih 20000km) Toyota 850,5 $452 1980,8 94,5 2,8 2 Prius 2004 Toyota 1863,5 $952 4343 kg 139,5 3,9 3,1 Camry 2004 Izvor: URL:http://www.environmentaldefense.org (10.09.2005.).

Evidentno je da su hibridna vozila efikasnija od klasičnih vozila. Međutim postavlja se pitanje; koliko efikasnija? Naime po gornjim tablicama možemo zaključiti da Toyota Prius troši 4,25 litre benzina na prijeđenih 100 kilometara. Poznato je da već najmanje 20 godina postoje klasična vozila (obično dizelaši) koji troše isto toliko ili malo više. Pitanje je da li se uopće isplati ulaganje u dvostruki pogon motora i svu tu visoku tehnologiju za mizernu razliku u potrošnji?

Nadalje, osnovno pogonsko gorivo i dalje ostaje neki od derivata nafte, pa o hibridnim vozilima uopće ne možemo govoriti kao o ekološkim vozilima.

Energija biomase Biogoriva Sve zelene biljke imaju sposobnost da energiju sunca pomoću procesa fotosinteze pretvaraju u kemijsku energiju te je na taj način uskladište u obliku kemijskih spojeva.

Na taj način biljke u stvari djeluju kao solarni kolektori. Fotosinteza se odvija u svim zelenim dijelovima biljke, dakle najviše u lišću te u stabljici kod zeljastih biljaka. Za

proces fotosinteze potrebni su: svjetlosna energija, klorofil (spoj koji se nalazi u zelenim dijelovima biljke), voda i ugljični dioksid. Dok je biljka izložena svjetlosti ona apsorbira ugljični dioksid iz atmosfere i vodu iz tla te sintetizira šećer glukozu, a ispušta višak kisika. Napisano kemijskom formulom to izgleda ovako: 6CO2+6H2O → C6H12O6 + 6O2 Najprimitivniji i najstariji način korištenja energije biomase je upravo sagorijevanje drveta. Ovaj princip su poznavali još pećinski ljudi. U stvari do pojave ugljena i nafte sva potrošnja energije na Zemlji bila je zasnovana na obnovljivom izvoru energije biomasi drveta. Kroz stoljeća ono se koristilo za grijanje životnog prostora, pripremanje hrane, paljenje keramike, taljenje metala, proizvodnju vapna za graditeljstvo itd. Već tada, zbog pretjeranog nivoa potrošnje, proizvodnja je postala neodrživa, jer smo počeli trošiti više drveta nego što ga je uspijevalo ponovno izrasti prirodnim procesima. Kao rezultat takvog neodgovornog ponašanja prema prirodnim resursima danas imamo dvije najveće pustinje na svijetu - Saharu i australsku pustinju. Naime, ova nekad intenzivno pošumljena područja ostala su ogoljena uslijed čovjekove aktivnosti, što je uzrokovalo eroziju tla i ispiranje sve zemlje u more, a to je spriječilo uspostavu nove vegetacije. Dakle kada govorimo o biomasi kao obnovljivom izvoru energije uvijek moramo imati u vidu da se sva potrošena biomasa mora nadoknaditi novim uzgojem, u slučaju šuma pošumljavanjem, inače ovaj sustav nije održiv.

Proces fotosinteze je ono što omogućuje biljci da raste i živi. U drvetu je većina sunčeve energije pohranjena u obliku celuloze - kemijskog spoja koji sačinjava većinu ukupne mase suhog drveta. Po sastavu celuloza je zapravo dugački lanac molekula glukoze nastalih fotosintezom. Kada drvo sagorijeva dolazi do kemijske reakcije koja je upravo suprotna fotosintezi. Sagorijevanjem se troši kisik iz atmosfere, a nastaje ugljični dioksid, uz oslobađanje energije koja je bila zarobljena u ovim spojevima u obliku vatre. Energija uskladištena u drvetu najčešće se koristi za zagrijavanje životnog prostora i za zagrijavanje vode. No manje je poznata činjenica da se drvo može upotrijebiti i kao pogonsko gorivo za vozila. Dakako, ne mislimo na parnu lokomotivu.

Rasplinjanje Rasplinjanje je u stvari jedan oblik nepotpunog sagorijevanja krutog goriva. Uslijed zagrijavanja na visokoj temperaturi kruto gorivo počinje ispuštati zapaljive plinove koji ne sagorijevaju zbog nedostatka kisika. Dakle pomoću ovog postupka moguće je od drveta ili nekog drugog oblika biomase proizvesti plin koji se može koristiti kao pogonsko gorivo za motore s unutrašnjim izgaranjem, najčešće za pogon vozila ili za proizvodnju električne energije pomoću agregata. Rasplinjanjem drveta nastaje mješavina sljedećih zapaljivih plinova: vodik (20%), ugljični monoksid (20%) i metan (3%). Osim ova tri plina nastaju i dušik i ugljični dioksid koji nisu zapaljivi.

Iako je postupak rasplinjanja poznat već od 1800. godine ova tehnologija je na ovaj način prvi put upotrijebljena 1880. godine. Plin koji je nastao rasplinjanjem drveta (wood gas), prvi put se tada koristio kao pogonsko gorivo za motor s unutrašnjim izgaranjem, koji je pogonio generator električne energije. Proizvodnja električne energije od biomase na ovaj način i dan danas predstavlja vrlo zanimljivu alternativu na mjestima gdje drvene ili druge biomase ima u obilju, a električna energija nije dostupna ili korisnik želi koristiti obnovljive izvore. Pojavom plinovoda 1930. godine

ova tehnologija pada u zaborav. Međutim, za vrijeme Drugog svjetskog rata, zahvaljujući nedostupnosti drugih energenata, u Europi je sagrađeno nekih milijun generatora drvenog plina koji su koristili uglavnom civili, dok je benzin bio strogo čuvan za vojsku.

Danas se interes za proces rasplinjanja i proizvodnju drvnog plina ponovo pojavljuje.

Na primjer, u Švedskoj se na državnoj razini provode projekti poticanja poljoprivrednika da svoju mehanizaciju pogone upravo na ovaj način. Traktori sa ugrađenim generatorima plina poljoprivrednicima mogu ostvariti znatnu uštedu, jer ne moraju kupovati benzin. Osim toga neovisni su, a njihovo gorivo je obnovljivo i ne pridonosi efektu staklenika i globalnom zagrijavanju.

Tekuća biogoriva Osim u obliku celuloze, biljke mogu energiju skladištiti i u obliku drugih kemijskih spojeva, na primjer u obliku škroba koji se nalazi u zrnu žitarica i gomolju krumpira.

Zatim su tu još i razne uljane kulture koje energiju pohranjuju u obliku biljnih ulja kojima obiluju njihove sjemenke. Efikasnije je koristiti gorivo od stabla nego od jednogodišnjih biljaka.

Biogoriva su tekuća goriva proizvedena od biljne biomase koja se koriste kao zamjena za fosilna goriva u motorima s unutrašnjim izgaranjem. Neka od njih u ovom trenutku predstavljaju vrlo izglednu alternativu koja bi mogla zamijeniti barem jedan dio fosilnih goriva. U nekim slučajevima kao glavna sirovina za proizvodnju biogoriva može poslužiti neki otpadni materijal. Na taj način mogu se proizvesti vrlo jeftina i ekonomski isplativa goriva. U drugim pak slučajevima sirovinu je potrebno uzgojiti odgovarajućim poljoprivrednim postupkom.

Kako raste cijena nafte morat ćemo pribjeći svim raspoloživim alternativama, a i naše navike kako trošimo energente će se morati drastično promijeniti. Gorivo proizvedeno od poljoprivrednih kultura morat ćemo trošiti vrlo racionalno i efikasno. Neće biti dovoljno prijašnje fosilno gorivo samo zamijeniti biogorivom. Za početak će biti nužno smanjiti ukupnu količinu transporta koja se događa na planeti. I gradski promet će morati proći kroz velike promjene. Nužno je ulaganje u bolju infrastrukturu i kvalitetu javnog prijevoza i biciklističkog prometa, kako bi se smanjile gradske gužve i nesmotreno rasipanje energije u obliku gradskog automobilističkog prometa. U stvari sve je bolje od automobila, pogotovo kad se u njemu vozi samo jedna osoba. Čak i korištenje laganih mopeda predstavlja korak prema smanjenju potrošnje goriva.

U svakom slučaju biogoriva nisu nadomjestak fosilnim, već samo jedno od mogućih rješenja koje će se pokazati održivim u specifičnoj situaciji za zadovoljavanje specifičnih potreba. Kada govorimo o biogorivima potrebno je naglasiti da se radi o vrlo jednostavnoj tehnologiji, toliko jednostavnoj da se čak pojedinci širom svijeta upuštaju u proizvodnju vlastitih biogoriva u kućnoj radinosti. Sve više ljudi posvuda sakuplja otpadno jestivo ulje iz restorana i koristi ga za proizvodnju biogoriva koje koriste za vlastite potrebe.18 Etanol/alkohol Etanol je odlično zamjensko gorivo za benzinske motore. Etanol (isto što i medicinski alkohol CH3CH2OH) se najčešće proizvodi od poljoprivrednih kultura bogatih škrobom, kao što su žitarice ili krumpir. Moguće ga je proizvesti i od drugih kultura bogatih šećerom, kao što je šećerna repa i šećerna trska. Još je bolje koristiti

celulozne kulture, kao što su otpaci od stabla, trave i slično. Dapače, vrlo često su kukuruzovina, slama od pšenice i rižine vlati, otpaci koji se ne iskorištavaju, a imaju veću efikasnost od uobičajenih kultura koje se koriste za proizvodnju etanola.

Najbolja je trava panicum virgatum koja ima najveću iskoristivost, a zahtijeva manje gnojiva, zaštite i vode (Murray, 2005). No kod materijala koji su bogati celulozom, kao što su otpadni papir ili drveni otpaci, potreban nam je kompliciraniji sustav proizvodnje.

U Brazilu je kao odgovor na prvu naftnu krizu 1975. godine započeo program proizvodnje goriva na bazi alkohola ProAlcool, te je i danas ta zemlja prva u korištenju tog alternativnog izvora kao gorivo. U Brazilu se već nekih tridesetak godina uzgaja šećerna trska od koje se na industrijskoj razini proizvodi etanol.

Direktno je zaposleno 700000 ljudi, dok je broj onih koji indirektno sudjeluju u cijelom poslu tri do četiri puta veći. Danas se već može kupiti na benzinskim postajama, a cijena naftnog benzina je već gotovo dvostruko veća od cijene etanola. Iako je potrošnja etanola u benzinskom motoru nešto veća od potrošnje benzina, kupcima se još uvijek isplati kupovati etanol za potrebe transporta. U Brazilu korisnici etanola najčešće imaju vozila koja mogu voziti i na benzin i na etanol ili na njihovu mješavinu u bilo kojim proporcijama. Oko 40% goriva koje se proda u Brazilu je etanol. To je i zemlja koja ga najviše proizvodi. Brazil zauzima od ukupne proizvodnje etanola u svijetu 37%, a slijede SAD sa 31%.

Etanol kao gorivo proizvode i pojedinci širom svijeta. To su najčešće poljoprivrednici koji se ionako bave uzgojem kultura pogodnih za proizvodnju etanola. Na taj način dio ili svu svoju mehanizaciju pogone ovim obnovljivim gorivom. Uz pomoć odgovarajuće opreme etanol je moguće proizvesti u kućnoj radinosti. Postupak proizvodnje se sastoji od usitnjavanja materijala, kuhanja, fermentacije te destilacije.

Možda najveća mana ove tehnologije je u tome što je za destilaciju potrebno uložiti veliku količinu energije. No i taj problem bi se mogao riješiti korištenjem solarne energije za potrebe destilacije. Da bi vozilo moglo etanol koristiti kao gorivo potrebno je napraviti manje preinake na vozilu.

Međunarodna agencija za energiju (IEA) procjenjuje kako bi do 2050. godine etanol mogao sudjelovati kao globalno transportno gorivo sa čak 50% (WWI; 2005). Očito IEA očekuje da do tog datuma koloniziramo neki planet Etanolium na kojem bi stvorili uvjete i samo uzgajali kukuruz, jer nam nije jasno gdje oni vide zemlju za tih 50%.

Kada bi cijeli SAD htio zadovoljiti svoju potrošnju goriva, proizvodnjom alkohola od kukuruza trebalo bi zasijati 97% njihovog teritorija. U svijetu se proizvodi etanola dovoljno da zamijeni svega 3% ukupne potrošnje benzina.

U SAD-u se zbog nepravednih poljoprivrednih subvencija podupire i proizvodnja etanola od kukuruza, što je neefikasniji oblik dobivanja etanola. Na primjer, šećerna repa i šećerna trska mogu na istoj površini dati duple prinose za proizvodnju etanola od kukuruza.

Prinosi različitih kultura dani su u tablici dolje: Biljka litara goriva po hektaru šećerna repa (Francuska) 6658,05 šećerna trska (Brazil) 6173,15 tapioka (Nigerija) 3823,25 slatki sijerak (Indija) 3515,6 kukuruz (SAD) 3301,05

pšenica (Francuska)

2583,03

Izvor: URL:http://www.earthpolicy.org/Books/PB"/pb2ch2_table2.htm

Također, u Brazilu iskorištavaju i stabljike od šećerne trske, čime zapravo iskorištavaju otpad. No s kukuruzom, SAD i agro-biotehnološke korporacije podupiru masovnu proizvodnju koja zahtijeva veliki unos sintetičkih gnojiva, pesticida i herbicida. Kada govorimo o industriji biogoriva jasno je kako tu važnu ulogu imaju i državne subvencije. Inzistiranje SAD-a na proizvodnji etanola od kukuruza nije čudno s obzirom da je 34% kukuruznih usjeva genetski modificirano. Najveći korisnik državnih subvencija za proizvodnju etanola je najveći proizvođač žitarica na svijetu, korporacija Archer Daniels Midland. U tom kontekstu ne treba nas čuditi što u ovom trenutku od svih biogoriva na etanol otpada 95%, a goriva na bazi ulja svega 5% (WWI, 2005). U SAD-u se općenito manje koriste dizel vozila. Manje od 1% novo prodanih vozila u SAD-u ima dizel motore. Razlog je vrlo loša kvaliteta dizelskog goriva u SAD-u koje se smatra jednim od najgorih u svijetu. Razlog više da pređu na biodizel jer je čišće gorivo.

Biogoriva na bazi biljnog ulja Iako se jestivo ulje tek u posljednjih desetak godina počelo koristiti za proizvodnju biogoriva, ovaj koncept i nije toliko nov. Naime dr. Rudolf Diesel je 1985. godine razvio svoj motor, a već 1900. godine u Parizu je predstavio svoj novi motor koji je radio na čisto ulje kikirikija. Njegov stroj je bio toliko moćan i robustan da je mogao bez problema kao gorivo koristiti čisto jestivo ulje. Kasnije je najavljivao svoju viziju razvoja lokalnih poljoprivreda kroz proizvodnju vlastitih goriva (Tickell, 2003). Ali Dieselova nadanja i želje uništila je naftna i automobilska industrija, pa ga tako danas i poznajemo više po jednom od naftnih derivata, a ne po njegovoj ukupnoj viziji i radu. Od tada je moralo proći čitavo stoljeće, i nekoliko naftnih kriza, da bi se ova tehnologija počela detaljnije istraživati. Spoznaja o smanjivanju viskoziteta jestivog ulja pomoću kemijskog procesa počela se javljati '70-ih godina da bi se negdje početkom ’90-ih počela sve više koristiti.

Proizvodnja goriva na bazi ulja ima velike mogućnosti upravo zbog širokih mogućnosti lokalne proizvodnje goriva. U slijedećoj tablici možemo vidjeti prosječne prinose nekoliko vrsta uljarica: Prosječna proizvodnja za uljarice Biljka

kg ulja po hektaru

litara ulja po hektaru

palma (palmino ulje)

5000

5950

kokos

2260

2689

jatropa

1590

1892

maslina

1019

1212

uljana repica

1000

1190

kikiriki

890

1059

suncokret

800

952

gorušica

481

572

lan

402

478

Prosječna proizvodnja za uljarice soja

375

446

konoplja

305

363

kukuruz

145

172

Iznosi su prosječni na globalnom nivou i mogu varirati od regije do regije i od varijacija iste kulture Izvor: URL:http://www.journeytoforever.org/biodiesel_yield.html

Naravno, poznavajući naše podneblje znamo koje kulture najbolje uspijevaju u krajevima gdje živimo. Primjerice, britansko Ministarstvo okoliša ističe kako bi po hektaru uljane repice dobili 1450 kg ulja. Logično je da biljke koje žive u toplijim krajevima imaju i veću produktivnost u ulju zbog više sunca.

Većina biodizela u EU dobiva se od uljane repice, a u SAD-u od soje. Najdalje je otišla Njemačka koja godišnje troši 1,7 milijardi litara biodizela godišnje, što je oko 3% njihove ukupne potrošnje (National Geographic – Hrvatska, 2005). Od ukupno proizvedenog biodizela, na Europu odlazi gotovo 90%, a od toga Njemačka sama proizvodi više od pola. U Njemačkoj postoji široka mreža 1900 benzinskih pumpi na kojima je moguće napuniti biodizel.

Ostaje nam kao tajna zašto se kultura koja nam najviše može dati u proizvodnji goriva se najmanje koristi. To su alge. Po istraživanju koje je provodilo američko Ministarstvo energetike ističe se kako bi alge mogle zadovoljiti sve potrebe SAD-a u gorivu. Bazen od 1000 m2 mogao bi godišnje proizvesti čak preko 7,6 tona ulja.

Znanstvenici na National Renewable Energy Laboratory (NREL) proveli su istraživanje i dobili rezultat kako bi svega 400000 hektara bazena s algama bilo dovoljno da zadovolje sve potrebe SAD-a. Podsjećamo da je to svega 1/60-ina od godišnje neiskorištene zemlje u SAD-u (Tickell, 2003). Algama najviše pogoduje toplo i suho vrijeme, ali Tickell zaključuju kako je to super, jer se bazene može stavljati u nenaseljena pustinjska područja. Dakle, premda bi ovakav tip proizvodnje goriva na početku zahtijevao veća ulaganja, koristi bi bile višestruko uvećane.

Michael Briggs s University of New Hampshire, Odsjek za fiziku, ističe kako je razlog sporog širenja proizvodnje goriva od algi, korištenje slane vode nakon čega bi se sol nagomilavala u spojevima. Također, potreba da se bazeni rade na sunčanim i klimatski suhim mjestima, dovela je do problema evaporacije (2004). Briggs smatra da su to sve rješivi problemi, posebno s obzirom na ogromne koristi.

Očito je ipak kako u dogledno vrijeme ostajemo ostavljeni na korištenje poljoprivrednih kultura bogatih uljem.

Iako je Rudolf Diesel u svoj dizel motor trpao čisto ulje kikirikija, današnji dizelski motori su nešto drugačiji. Čisto jestivo biljno ulje ima previsok viskozitet da bi se koristilo bez ikakvih modifikacija. Premda ljudi stavljaju i čisto jestivo ulje u svoje motore, obično se savjetuje to raditi u manjim količinama. Osim toga, za hladnijeg se vremena viskozitet još i povećava što uzrokuje probleme s paljenjem. Da bi prevladali ove zapreke možemo izabrati između tri različita načina proizvodnje goriva na bazi biljnog ulja. Njih odabiremo s obzirom na uvjete, klimu i vozilo koje koristimo.

Moguće ih je kombinirati i koristiti ovisno od prilike do prilike.

1. POMIJEŠATI ULJE S PETRODIZELOM

Ako u biljno ulje dodamo određenu količinu običnog petrodizela, viskozitet će se dovoljno smanjiti da većina dizelskih motora neće imati problema s ovim gorivom.

Biljno ulje i dizel se miješaju najčešće u omjeru 50-50%. Kod nekih robusnijih strojeva moguće je koristiti čak 70% biljnog ulja pomiješanog sa 30% petrodizela.

Bitno je naglasiti da biljno ulje ne mora biti novo, dapače, u ovom slučaju staro iskorišteno biljno ulje čak pokazuje neke bolje karakteristike od novog ulja. Kada za proizvodnju biogoriva koristimo već korišteno biljno ulje vrlo je važno dobro ga profiltrirati kako bi se sve krute čestice hrane odstranile iz goriva.

2. KEMIJSKI MODIFICIRATI ULJE (BIODIZEL) Gorivo koje se proizvodi od novog ili rabljenog biljnog ulja uz pomoć kemijske modifikacije zove se biodizel. Cilj kemijskog postupka proizvodnje biodizela je razbiti molekulu masti te na taj način smanjiti viskozitet ulju. Taj se postupak naziva transesterifikacija. Molekula masti je triglicerid, što znači da se sastoji od tri lanca masnih kiselina (estera) koje su povezane sa molekulom glicerola. Procesom transesterifikacije lanci masnih kiselina se odvajaju od molekule glicerola i vežu se s metanolom. Glicerol tone na dno, čineći nusprodukt glicerin. Na mjesto glicerola dolazi metanol. Od jedne molekule triglicerida, dobit ćemo tri molekule alkilnog estera kako općenito nazivamo biodizel. Ukoliko želimo naglasiti s kakvom vrstom alkohola (u ovom slučaju metanolom) smo radili biodizel, imenujemo ga metilnim esterom.

Moguće je u nekim slučajevima umjesto metanola koristiti etanol. Ipak, za proizvodnju biodizela uglavnom se koristi metanol, jer osigurava stabilniju reakciju potrebnu za proizvodnju biodizela.

Metanol treba biti 99,5%-tni, dakle vrlo visoke čistoće jer voda smeta procesu transesterifikacije. Potrebno je naglasiti da je metanol izuzetno opasna kemikalija koja, ako se proguta, može izazvati sljepilo, a u većim količinama je i smrtonosna.

Zato je izrazito važno paziti da ne udišemo pare metanola i da ga naravno ne progutamo, a pri radu je također obavezno nositi gumene rukavice i zaštitnu odjeću, a niti zaštitne naočale nisu naodmet.

Kako bismo uopće razbili molekulu triglicerida, dodajemo katalizator NaOH, također opasnu kemikaliju vrlo nagrizajućih svojstava. NaOH, poznat još i pod nazivom kaustična soda je izrazito toksična kemikalija koja može oštetiti kožu, oči i pluća, a može biti i smrtonosna ako je progutamo. Treba kupiti NaOH 96%-tne čistoće.

Koristite plastične polietilenske, staklene, emajlirane ili posude od nehrđajućeg čelika. Soda reagira s aluminijem, kositrom i bakrom, pa trebamo izbjegavati koristiti te materijale pri proizvodnji biodizela.

Procedura proizvodnje biodizela: 1. Filtriranje Iskorišteno ulje uvijek moramo zagrijati i filtrirati kako bi uklonili krute ostatke od prženja. U tu svrhu se najčešće koristi gaza u dva sloja, ili filteri za kakvu kakvi se koriste u restoranima, a nama se iz iskustva pokazalo da je još bolje koristiti gusto pletenu sintetičku tkaninu za zavjese. Tkanina za zavjese se lako pere, a vrlo dobro filtrira mrvice hrane jer je gusto pletena. Zagrijavanje ulja će u velikoj mjeri olakšati filtriranje, jer toplo ulje teče puno brže.

sl. 09/01 filtriranje.jpg 2. Uklanjanje vode Kao što smo već rekli, voda smeta procesu transesterifikacije jer se veže sa kaustičnom sodom i pretvara ulje u sapun. U najgorem slučaju može nam se desiti da umjesto biodizela proizvedemo bačvu gela, koji je po sastavu sapun, ali neupotrebljiv za korištenje. Ako u otpadnom ulju ima puno vode, moramo ga zagrijati na 100ºC, kako bi isparila.

3. Postupak titracije Ovo je najteži i najkritičniji dio postupka. Trebali bismo biti što točniji. Naime, proces titracije nam daje odgovor koliko kaustične sode trebamo za proces. Soda mora biti suha bez kontakta s vodom.

Titracija: Pomiješati 1 g kaustične sode s 1 l destilirane vode. Soda se mora potpuno rastopiti (označimo to kao 0.1%-tna NaOH otopina).

Pomiješati 10 ml izopropil alkohola (tj. izopropanola) s 1 ml iskorištenog ulja od kojeg radimo gorivo. Otopinu lagano zagrijati i miješati dok se svo ulje ne rastopi u izopropanolu.

Pomoću lakmus papira ili još bolje elektroničkog mjerača pH, izmjerite pH otopine ulja u izopropanolu. pH će najvjerojatnije biti oko 5.

Izmjeriti 1 ml otopine NaOH i izliti u otopinu ulja.

Ponovo izmjeriti pH otopine.

Dodavati po 1 ml otopine NaOH i nakon svakog dodavanja izmjeriti pH otopine ulja.

Cilj je postići pH oko 8 do 9 i tada je titracija završena.

Važno je zapamtiti koliko smo ukupno mililitara otopine NaOH dodali u otopinu ulja.

Dakle potrebna količina NaOH za potpunu transesterifikaciju jest: 3,5 g + onoliko grama koliko smo mililitara otopine NaOH dodali tijekom titracije Na primjer: Ako smo u procesu tiracije 2 puta morali dodati po 1 ml vodene otopine NaOH, ukupna potrebna količina NaOH će biti: 3,5 + 2 = 5,5 g 4. Priprema natrij-metoksida Izmjeriti potrebnu količinu metanola. Potrebna količina je 20% od količine ulja. To znači da ako radimo sa 100 litara ulja, potrebno nam je 20 litara metanola. Izvagati potrebnu količinu kaustične sode. Na primjer, ako bi titracijom odredili da nam je potrebno 5,5 grama po litri ulja, za količinu od 100 litara ulja trebamo izvagati 550 g kaustične sode. Kaustičnu sodu usipati u metanol. Miješanjem NaOH i metanola nastat će natrij-metoksid. Posudu u kojoj pripremamo natrij-metoksid treba dobro protresti ili još bolje miksati 15-tak minuta uz pomoć bušilice i nastavka za miješanje boje, kako bi se kaustična soda otopila u metanolu. Zatim otopinu ostavimo da odstoji najmanje 24 h da bismo bili sigurni da je sva kaustična soda otopljena u metanolu. Ako i nakon 24 h na dnu posude vidimo nerastopljene kristaliće kaustične sode, NEMOJTE nastaviti s postupkom dok se sva soda ne otopi. Praktično je koristiti bijele, poluprozirne HDPE kanistere ili bačvice kako bismo mogli vidjeti što se dešava unutar posude. Ponekad se, posebice za hladnijeg vremena, kaustična soda tvrdoglavo ne želi rasopiti u metanolu. Budite uporniji od sode!

OPREZ!!! Ako natrij-metoksid dođe u dodir s kožom spalit će je bez da i primijetimo, jer ubija živce. Trebamo hitno oprati s vodom koju imamo spremnu za svaki slučaj.

Također, korodira boje pa trebamo paziti u kakvoj posudi radimo biogorivo. Vrijedi isto i za kaustičnu sodu. sl. 09/02 za vrijeme mijesanja natrij-metoksida trebali biste imati zastitnu opremu i po mogucnosti ne piti crno.jpg 5. Grijanje i miješanje Ako je ulje prehladno, moramo ga zagrijati na najmanje 20ºC. Jedan od načina je koristiti veliko plinsko kuhalo s većim loncem u kojem dio ulja zagrijemo na oko 100ºC i zagrijano ulje pomiješamo s ostatkom.

Još jednom provjeravamo da li je sva kaustična soda otopljena u metanolu. Ako jest, natrij-metoksid izlijemo u ulje. Da bi reakcija bila uspješna, dobivenu mješavinu je potrebno dobro izmješati, ponovo koristeći ručnu bušilicu s nastavkom za miješanje boje. Miješanje obično traje oko sat vremena. Da ne bismo morali stajati iznad bačve sat vremena s bušilicom u ruci, trebamo sagraditi metalni stalak na kojem će bušilica biti čvrsto pričvršćena. Nakon što se mješavina miješala 1 h, čekamo narednih 8 h da se na dnu bačve nataloži nastali glicerin.

6. Taloženje i separacija Dakle, najmanje 8 sati pustit ćemo mješavinu da odleži. Glicerin će pasti na dno, a svjetliji, prozirni biodizel će ostati iznad. Dobro je da proizvedeni biodizel odstoji oko tjedan dana kako bi bili sigurni da se glicerin dobro nataložio. sl. 09/03 na dnu se treba odovjiti tamniji dio glicerin.jpg 7. Konačno biodizel! Čestitamo, napravili ste svoje prvo biodizel gorivo. Recite doviđenja naftnoj industriji.

I ratovima za naftu!

Sada je samo preostalo da ga izvadite biodizel iz bačve i natočite u svojeg dizelaša.

Pazite da prilikom prelijevanja ne povučete malo glicerina zajedno s biodizelom, jer glicerin može začepiti filter za gorivo u vašem vozilu.

Još neki savjeti Za početak je bolje početi s manjim količinama biogoriva. Promatrajte ponašanje vašeg vozila. Prvo krenite sa učenjem samog procesa, veće količine ostavite za kasnije kad ćete imati više iskustva i znanja.

Dobro je ugraditi mali prozirni predfilter za gorivo. Tako će nam on uvijek pokazivati koliko nam je kvalitetno naše gorivo. Predfilter je također koristan i zbog sklonosti biodizela da pokupi sa sobom prljavštine iz rezervoara koje su se nataložile od običnog dizela ili radi korozije rezervoara. Tijekom zime, ako imate problem s paljenjem, mogu se koristiti uobičajeni aditive za dizelske motore. Rjeđi slučaj, ali također moguć je da se u iznimno vrućim i suhim područjima pojavi na biodizelu zelenkasta sluz, odnosno bakterija kojoj pogoduju takvi uvjeti. Njeno odstranjivanje je također moguće sredstvima koja se mogu kupiti u dućanima koji prodaju auto opremu.

Ukoliko koristimo 100%-tni biodizel savjetuje se promijena svih gumenih dijelova u vozilu kroz koje prolazi gorivo. Potrebno ih je zamijeniti sintetičkima. Ukoliko to ne napravite, biodizel će kao kiselije gorivo od običnog dizela nagristi te dijelove. To se može napraviti kod automehaničara i nije skupo. Uglavnom se radi o vozilima starijima od polovice ’90-ih, ali se preporuča provjeriti svako vozilo zasebno. Ovdje je važno naglasiti kako to nije najbitnija stvar koju trebate napraviti odmah već više nešto što dugoročno treba imati na umu.

VAŽNO: za razliku od mnogih zemalja EU-a i svijeta, korištenje bilo koje vrste biogoriva za kretanje vozila u Hrvatskoj još uvijek nije regulirano. Nafta iz Iraka je regulirana. Trenutno je situacija negdje između neba i zemlje pa levitirate iznad rupa u zakonu. Nije niti dozvoljeno, jer nema zakona koji to regulira, ali nije niti zabranjeno. Ipak, moguće je da vas kazne ukoliko vas ulove kako se vozite na biodizel. Ne biste trebali imati problema ukoliko koristite biogoriva za pokretanje generatora za struju, jer radite na vašem privatnom vlasništvu. Teoretski biste mogli biodizelom pokretati i vašu poljoprivrednu mehanizaciju na vašem polju. Što se tiče proizvodnje, to ne smijete raditi po zakonu bez dozvole. sl. 09/04 ZMAG-ov biodizel generator za struju.jpg Još jedna važna stvar je geliranje i smrzavanje biodizela. Ovisno o vrsti ulja, biodizel se može početi gelirati na različitim temperaturama. Zato ako smo u hladnijim krajevima ili gorivo koristimo zimi trebamo paziti s uljima koja su sklonija geliranju (palmino ulje, kokosovo ulje, mast). U tom slučaju bolje je koristiti suncokretovo ulje, repičino ili sojino ulje. No, ako smo u toplijoj klimi ili koristimo biogorivo tokom ljeta, bolje je koristiti prvotno nabrojana ulja, jer imaju veći cetanski broj. Što je cetanski broj veći, zakašnjenja u paljenju su manja. Cetanski broj označava kvalitetu dizelskog goriva, odnosno sposobnost samozapaljenja goriva kada pokrenemo vozilo. Cetanski broj biodizela je veći od običnog dizela.

U tablici koja slijedi dajemo vam razine geliranja, odnosno razina kada ulje prelazi iz čvrstog stanja u tekuće. Ispod tih razina ulje se počinje gelirati do smrzavanja te ga ne možemo koristiti kao gorivo.

Tip ulja repičino suncokretovo maslinovo sojino kukuruzno kokosovo palmino

Razina geliranja u °C čisto jestivo ulje/ metil-ester SVO (biodizel s metanolom -5 -10 -18 -12 -12 -6 -12 -10 -5 -10 +20 do24 -9 +30 do 38 14

etil-ester (biodizel s etanolom) -12 -14 -8 -12 -12 -6 10

Izvor: URL:http://www.journeytoforever.org

Unatoč nekim negativnim aspektima ove metode, biodizel je pouzdano gorivo koje se lako može koristiti bez ikakvih preinaka u svim dizelskim vozilima, u svim uvjetima,

čak i pri vrlo niskim temperaturama. Biodizel možemo direktno sipati u naš rezervoar bez straha da će stvoriti ikakve probleme u našem vozilu. Isto ga možemo miješati s običnim dizelom u omjerima koje želimo. U Francuskoj se već ubacuje u običan dizel, do 5% biodizela kako bi se naftnom dizelu digla kvaliteta. Ne trebamo se brinuti niti za rad motora, potrošnju ili brzinu.

Zanimljivo je da auto proizvođači imaju prilično neprijateljski odnos prema biodizelu i po tome je jasno kako su im veze s naftnim korporacijama još uvijek jake. Većina proizvođača automobila će upozoriti kako za ubacivanje više od 5% biodizela (95% obični dizel, 5% biodizel) u spremnik auta ne daju garanciju. Reakcije su različite i kod istog proizvođača u različitim zemljama ovisno kakva je institucionalna podrška biodizelu u pojedinoj zemlji. Stoga vam se može dogoditi da naiđete na kontradiktorne podatke. U trenutku kada ljudi na svakojakim vozilima širom svijeta rade promjene kako bi ih vozili na čisto jestivo ulje (SVO) prava je sramota da nam prebogate novcem, znanjem i tehnologijom auto korporacije nude udio biodizela od 5% kao jedino sigurno rješenje.

Televizijska kuća Channel 4 u svojoj anketi koju je provodila na ljeto 2004. godine dobila je slijedeće odgovore auto korporacija. O biodizelu nemaju nikakav stav ili nisu provodili istraživanje o ponašanju biodizela u svojim vozilima te ne daju nikakvu garanciju i ne preporučaju korištenje biodizela uopće: Crysler/Jeep, Daihatsu/Isuzu, Hyundai, Land Rover, Mazda, Mercedes (osim jedan dio proizvodnje koji ide direktno za taxi službu u Njemačkoj), Mitsubishi, Renault, Saab, Suzuki, Toyota, i Vauxhall/Opel. Najbolji su iz korporacije Kia gdje kažu kako zaista ne vide zašto njihova vozila ne bi išla na biodizel, ali da oni ne daju garanciju. U Nissanu Njemačka kažu kako "oni aktivno ne obeshrabruju" korištenje biodizela, ali eto niti aktivno ohrabruju pa je sve na nama. Austrijski institut za biogoriva pak tvrdi kako Nissan Primera, proizveden nakon 2001. godine ide bez problema na biodizel. Samo do 5% biodizela u svojim automobilima preporučuju: Alfa Romeo, Citroen, Deawoo, Fiat, Ford, Honda, i MG Rover. Volvo također priznaje granicu od 5%, ali ističe da u većim tipovima proizvedenim nedavno mogu ići i veće količine biodizela. Ipak, Volvo savjetuje konzultiranje oko modela vozila. Također, Peugeot ističe kako su svi dizel modeli kompatibilni da voze na biodizel. Naglašavaju kako garantiraju biodizel koji zadovoljava sve propisane standarde koji vrijede i za obični dizel. Ako se radi o biodizelu slabije kvalitete, HDI modeli bi mogli imati problema.19 BMW u Njemačkoj osigurava kompletnu opremu za biodizel koja se može naručiti pri kupnji automobila.

Grupacija Volkswagen (VW, Audi, Škoda, Seat) je do polovine 2004. godine garantirala da njihova vozila mogu ići na biodizel, ali su poslije promijenili tu odluku zbog osjetljivosti novog sistema za ubrizgavanje goriva. Promijenili su odluku i odredili samo 5% biodizela kao dozvoljenog. Na drugom pak mjestu pronašli smo kako u Njemačkoj gdje se prodaje 100%-tni biodizel na benzinskim pumpama samo VW i Opel preporučuju korištenje biodizela.20 Ukoliko ste obični potrošač dovedeni ste u šizofrenu situaciju. Na pumpama se (dakle legalno i provjereno) prodaje biodizel, a savjetuje vam se od korporacija čije aute vozite da to ne koristite. Svako vozilo je moguće prebaciti na biogoriva ukoliko to želimo, neovisno što nam kažu iz auto korporacija. Potrebno je samo znati da lažu i imati vjeru u naše sposobnosti da sami proizvedemo biogorivo. Samo to.

2a. KEMIJSKI MODIFICIRATI GORIVO (BIOPOWER) Osim transesterifikacije postoji i jednostavniji način da se ulje kemijski izmijeni i pretvori u biogorivo. Zadruga proizvođača biogoriva u Velikoj Britaniji Biopower UK21

razvila je svoj vlastiti način proizvodnje istoimenog goriva. Oni djeluju na području čitave Velike Britanije, na način da posvuda sakupljaju iskorišteno jestivo ulje te ga prerađuju u biopower gorivo. Osim na području Velike Britanije mreža proizvođača biopower goriva je sve razgranatija i ima članove diljem svijeta. Princip je da članovi zadruge ulažu u sakupljanje, proizvodnju i rad zadruge, za što nazad dobivaju kanistere pune biogoriva. Ovo je stvarno lijep primjer organiziranja više ljudi u proizvodnji biogoriva. Već smo rekli kako u proizvodnji biogoriva na bazi biljnog ulja velik potencijal predstavlja ulje koje je već iskorišteno za prženje hrane. Takvo ulje se najčešće može dobiti besplatno ili vrlo jeftino u svakom restoranu, menzi ili pečenjari koja koristi fritezu. Biopower zadruga koristi upravo takvo ulje. Uvijek je bolje ostaviti sirovo jestivo ulje za prehranu, a koristiti iskorišteno ulje kada god možemo.

Princip proizvodnje biopower goriva jednostavniji je od proizvodnje biodizela. Prvi korak s uklanjanjem krutih čestica je isti. Nakon toga se metode razlikuju. Članovi biopower mreže razvili su posebne procesore pomoću kojih se iz iskorištenog jestivog ulja lako separiraju nezasićene masnoće od zasićenih, što je od velike važnosti, jer su zasićene masnoće preguste. Nakon što se ulje kroz određeni vremenski period (oko šest tjedana, ovisi o kvaliteti) rasloji, za proizvodnju goriva se koristi samo prozirno, nezasićeno ulje. Zatim se ono jednostavno razrijedi dodatkom otapala, te se na taj način postiže smanjenje viskoziteta. Kao otapala mogu se koristiti različita sredstva, primjerice parafinsko ulje, kerozin, običan dizel, uljni razrjeđivači, white spirit, terpentinsko ulje, ovisno o tome u kojoj mjeri želimo da naše gorivo bude prirodnog porijekla. Na primjer ako kao aditiv koristimo terpentinsko ulje, dobiveno gorivo bit će 100% proizvod prirodnog porijekla. Osim otapala za smanjenje viskoziteta, u gorivo se dodaju i aditivi koji poboljšavaju kakvoću goriva, osiguravaju bolje paljenje, smanjuju dim, održavaju dijelove čistima i drugo. No biopower gorivo nije idealno za hladnija podneblja. Zato članovi biopower-a preporučuju da se u vozilo ugradi mali izmjenjivač topline kojim se gorivo pri dovodu u motor zagrijava pomoću vruće tekućine za hlađenje motora, te se na taj način gorivu dodatno smanjuje viskozitet. Biopower gorivo može imati problema kod temperatura nižih od 8 °C. Ukoliko nemamo izmjenjivač topline preporučuje se smanjenje količine biopower goriva i dodavanje običnog dizela ili ubrizgavanje spreja koji će olakšati zapaljenje u cijev za zrak motora. Po iskustvu ljudi iz biopower mreže najboljim vozilima za njihovo biogorivo do sada su se pokazali: Mercedes, Volvo, VW i BMW. Jako su dobri i Renault, Audi, Peugeot, Nissan, Škoda, Land Rover, Toyota i drugi.

Najviše problema su imali, pa predlažu i intervencije na vozilu u Fordu, Vauxhallu, GM i Morrisu (BioPower, 2005).

Svaka od ovih metoda (biodizel i biopower) ima svoje prednosti i mane. Možemo reći kako su prednosti jednoga mane drugog i obrnuto. Biopower metoda ima prednosti jer: nema kemikalija, mogućnost potpuno ekološkog goriva, jednostavan proces proizvodnje, bez gubitaka i proizvodnje otpada. Mane su mu: poželjno je izvršiti promjene na autu ukoliko živimo u hladnijim područjima, općenito je osjetljivije na hladnija područja. Biodizel je: kompliciraniji i opasniji za proizvodnju, ali stabilniji i bolje podnosi hladnoću, te nema potrebe za promjenama u vozilu. Zbog korištenja metanola koji je fosilnog porijekla, biodizel nije potpuno obnovljivo gorivo. Biodizel biznismeni vrlo često se vole reklamirati kao proizvođači goriva u kojem se uopće nisu koristila fosilna goriva. Ukoliko nas neko ide uvjeravati u to, dvije su mogućnosti: ili je biodizel industrijalac ili nema pojima. Premda je biodizel ogroman korak u odnosu na naftu, ne treba lagati. Bilo bi najbolje kada bismo za vrijeme toplijih mjeseci kakvih je većina, vozili na biopower gorivo, a tijekom hladnijih mjeseci na

biodizel. Posebno s obzirom da je biopower metoda i jeftinija.

3. MODIFICIRATI VOZILO Način da se prevladaju negativni aspekti biodizela, kao što su korištenje toksičnih kemikalija fosilnog porijekla i nastajanje glicerina kao nusprodukta, pruža nam treća mogućnost, a to je modifikacija vozila. Uz odgovarajuće preinake na vozilu moguće je direktno u rezervoar točiti neprerađeno jestivo ulje. U literaturi ćemo najčešće naići na pojmove "straight vegetable oil" (SVO). Naravno, ako koristimo korišteno ulje, moramo ga dobro profiltrirati da bi se uklonile bilo kakve krute čestice. Osim kemijskom preinakom, biljnom ulju se viskozitet može smanjiti i zagrijavanjem na 70°C. Postoje raznorazni načini da se biljno ulje u rezervoaru zagrije. Kod nekih vozila to se provodi pomoću električnih grijača. Bolja, ali kompliciranija metoda, je u vozilo ugraditi još jedan spremnik za gorivo. Kad se vozilo pokrene prvih 5 minuta vuče gorivo iz prvog spremnika u kojem je biodizel ili petrodizel. Zatim, kad se motor zagrije, tekućina za hlađenje motora zagrijava biljno ulje koje se nalazi u drugom spremniku. Kad se nakon 5 minuta ulje u drugom spremniku zagrije, prebacimo sklopku na komadnoj ploči ili negdje blizu i motor počne vući zagrijano biljno ulje iz drugog spremnika. Pet minuta prije gašenja motora potrebno je ponovno prebaciti na prvi spremnik da bi se cijevi i motor "očistili" od običnog ulja, kako bi se motor mogao upaliti sljedećeg dana kad se motor i gorivo ohlade. Trebate znati kako su dizel motori s direktnim ubrizgavanjem goriva (TDI, CDI ili CRD, PDI ili PD) manje prijemčivi za SVO. Ovo je prilično komplicirana metoda, ali jednom kad je oprema instalirana u vozilo, vrlo je praktična pri samom korištenju. Ulje nije potrebno kemijski modificirati, a može se koristiti i novo i rabljeno jestivo ulje. Korištenje čistog jestivog ulja je najekološkija metoda korištenja biogoriva.

Koliko su zelena biogoriva?

Na kraju krajeva ovo je i najvažnije pitanje. Pod ovim općim pitanjem sažeto je nekoliko manjih. Koliku korist biogoriva čine za zaštitu prirode i klimu? Mogu li biogoriva u potpunosti zamijeniti naftu? Koliki je emergy biogoriva? Koliko bi prosječnoj obitelji bilo potrebno zemlje da zadovolji svoje potrebe biogorivima? To su pitanja na koja ćemo sada pokušati odgovoriti.

Ogromne su uštede emisije CO2 koje ostvarimo vozeći naša vozila na biodizel. Za svaku litru benzina u našem automobilu emitira se 2,6 kg CO2 (Tickell, 2003). To znači da auto koji ima rezervoar od 45 litara s jednim punjenjem emitira 117 kg CO2.

Ako mjesečno potrošite dva rezervoara to znači da godišnje samo s korištenjem vašeg automobila emitirate 2 tone i 808 kg CO2. Većina nas potroši i više od dva puta mjesečno. U SAD-u se godišnje u prosjeku napravi čak više od 20000 km godišnje.

To je znači direktna emisija iz našeg auta, a kada bi izračunali ukupnu bila bi još i veća. Naime, ovdje nije uključena potrebna energija pa onda i emisija od fosilnih goriva koja su nam potrebna da uopće izvadimo, pretvorimo i transportiramo sirovu naftu kao gorivo. ??????

Ukoliko se vozimo na 100-tni biodizel emisija CO2 je za čak 78,5% manja od emisije vozila koje vozi na dizel, zbog tzv. zatvorenog kruga ili CO2 zamke. CO2 zamka je pojava kruženja CO2 u ciklusu proizvodnje i potrošnje biogoriva. Naime sav CO2 koji se ispusti u atmosferu tokom sagorijevanja, slijedeća generacija biljaka ponovno asorbira. Na taj način ne dovodimo novi CO2 u sustav, već dolazi do kruženja, za

razliku od trošenja fosilnih goriva.

Usporedba emisije biodizela s konvencionalnim dizelom prema Ministarstvu okoliša SAD-a (EPA) Tip emisije B100 B20 (20% (100%-tni biodizela) biodizel) Regulirane ukupni nesagorjeli ugljikovodici CO onečišćujuće čestice dušični oksidi

-67% -48% -47% +10

-20% -12% -12% +2%

-100% -80% -90% -50%

-20% -13% -50% -10%

Neregulirane sulfati PAH (policiklički aromatski ugljikovodici) nPAH (dušični PAH-ovi) specifični ugljikovodici koji stvaraju smog

Izvor: URL: http://www.nbb.org/pdf_files/fuelfactsheets/emissions.pdf (11.09.2005.).

Ugljikovodici i sitne čestice su uzročnici lokalnog onečišćenja zraka te zbog njih nastaju astmatična oboljenja te kancerogene bolesti dišnih sustava. PAH-ovi i nPAHovi su potencijalni uzročnici raka. CO je izrazito otrovan, smrtonosan plin. Dušični oksidi kojih jedino ima više također stvaraju smog, ali kod biodizela pomaže nedostatak sulfata. Emisija NO2 ovisi o vrsti vozila, ali i poljoprivrednoj kulturi od koje smo dobili naše ulje. Ističe se kako je povećanoj emisiji NOx uzrok veći cetanski broj kod biodizela. Stoga, premda će to smanjiti snagu motora, dobro je usporiti zapaljenje i tako smanjiti emisiju NO2. Također, danas su na tržištu aditivi koji smanjuju emisiju NOx pri korištenju biodizela.

Kao i kod drugih izvora energije i ovdje se pitamo o ukupno utrošenoj energiji potrebnoj da neki izvor energije počnemo koristiti. I biodizel, a posebno etanol dobivali su od zaduženih krugova, kritike kako je ukupna energija potrebna da ih se proizvede veća od one koju daju. S tim se posebno "proslavio" profesor David Pimentel s Cornell Universityja koji je u dva navrata proglasio etanol crnom rupom energije. Pimmentalova upornost je zanimljiva pošto je nemali broj puta dobio ozbiljne kritike i neodgovorena pitanja zašto koristi krive i zastarjele podatke?

Pimmental je dobio 2005. godine podršku od profesora sa sveučilišta Berkeley Teda Patzeka, gdje su ponovili svoje teze o etanolu te zaključili slično kada je riječ i o biodizelu. Ponudili su kao rješenje ulaganje u nuklearnu industriju. Kao i Pimmental prije i ovaj put su dobili kritike od mnogih organizacija i institucija, od kojih izdvajamo onu od Davida Morrisa s Institute for Local Self-Reliancea.22 Morris je napisao posebnu studiju u kojoj je sumirao sve rezultate o emergyju biogoriva te je izložio zanimljive rezultate kako ne samo da su biogoriva energetski pozitivna već i donose više od naftnih goriva. Ministarstvo energije zajedno s Ministarstvom poljoprivrede izradilo je analizu iskoristivosti biodizela, gdje su dobili kako za svaku jedinicu utrošene energije fosilnog goriva, biodizel daje 3,2 dvije jedinice energije. Da se

proizvede jedinica naftnog dizela potrebno je 1,2 jedinice fosilnih goriva.23 Energetski prinos nam označava odnos između jedinice energije koju smo dobili i jedinice energije u fosilnim gorivima potrebne za dobivanje određene energije. Čisti energetski dobitak (net energy gain) nam je iznimno važna vrijednost kada govorimo o energiji. Označava razliku između energije potrebne da ulovimo/uberemo određeni resurs energije i energije koju nam taj resurs nakon toga daje. S obzirom na uloženo, etanol je 81% efikasnije gorivo od benzina. Biodizel ima veću ukupnu energetsku iskoristivost od dizela za čak 280%, što se vidi u slijedećoj tablici: Gorivo Energetski prinos Ukupni gubitak ili dobitak energije Benzin 0,805 - 19,5% Dizel 0,843 - 15,7% Etanol 1,34 34% Biodizel 3,20 220% Izvor: Minnesota Department of Agriculture, URL: http://www.mda.state.mn.us/Ethanol/balance.html24

Početkom 2006. godine u časopisu Science (No. 311) objavljena je studija skupine znanstvenika sa Sveučilišta u Berkeleyu na čelu s energetskim stručnjakom Alexom Farrellom. Oni su izračunali kako etanol daje 20% veću energiju od utrošene. Time su i oni demantirali kako se radi o energetski neefikasnom gorivu. Ipak, u svom su istraživanju istaknuli kako je ušteda CO2 korištenjem etanola svega 13% s obzirom na CO2 koji se emitira prilikom proizvodnje. Ovdje je važno napomenuti kako se radi o proizvodnji etanola od kukuruza, što je kako smo već rekli najneefikasniji resurs za proizvodnju goriva. Ali je zato vezan za masovnu industrijsku proizvodnju SAD-a i to je cijela priča s inzistiranjem na kukuruzu kao glavnom resursu za proizvodnju goriva u SAD-u.25 U Velikoj Britaniji Central Science Laboratory istaknuo je kako etanol dobiven od žitarica ima 65% manje emisije stakleničkih plinova od benzina. Po energetskom prinosu biodizel je energetski najefikasnije gorivo.

Pa super onda, no koliko zaista imamo biogoriva? Odmah na početku da kažemo kako ga nemamo dovoljno, no to manje govori o biogorivima, a više o našem suludom konzumerizmu. U ovom trenutku nemamo dovoljno obradivih površina za proizvodnju biogoriva s obzirom na pretjeranu potrošnju. Joshua Tickell je u svojoj knjizi probao izraditi računicu o mogućnostima korištenja biodizela. Svake godine SAD potroše 475 milijarde litara benzina i 228 milijardi litara dizela. U SAD-u samo fast-food restorani proizvedu 11,3 milijarde litara iskorištenog ulja.26 Iznos od 11,3 milijardi iskorištenog ulja iz restorana pokrio bi 5% ukupne potrošnje. Svake godine 24 milijuna hektara zemlje ostane neobrađeno u SAD-u. Sadnjom uljane repice dobilo bi se dodatnih 23 milijarde ulja, što je oko 10% potrošnje SAD-a. Dakle, korištenjem iskorištenog ulja i neiskorištene zemlje SAD bi mogle zadovoljiti više od 15% od svoje potrošnje (Tickell, 2003). To nam pokazuje rezultate pri maksimaliziranju proizvodnje, premda i za to postoje prepreke. No opet naglašavamo, problem je u pretjeranoj ovisnosti o automobilima u SAD-u.

Kada bi Britanija poželjela zamijeniti svu svoju potrošnju u transportu biodizelom, bilo bi joj potrebno 25,9 milijuna hektara zemlje. U Britaniji je trenutno 5,7 milijuna hektara. Velika Britanija bi od recikliranja iskorištenog ulja mogla zadovoljiti tek 1/380 svojih potreba za potrošnju samo u transportu (Monbiot, 2004). Drugdje se ističe kako bi mogli dostići 2% (CAT, 2005). Za pokretanje svih svjetskih vozila biogorivom, trebalo bi udvostručiti obradive površine (National Geographic – Hrvatska, 2005).

Konzultant za okoliš Paul Mobbs, u svojoj knjizi Energy Beyond Oil (2005) ističe kako

prosječnoj obitelji godišnje treba 0,85 do 1 hektar neke uljane kulture da zadovolje svoje godišnje potrebe za gorivom. Ukoliko kao omjer uzmemo uljanu repicu ili suncokret kao kulture koje uspijevaju u Hrvatskoj, mogli bismo od jednog hektara dobiti oko 1000 litara biodizela. Mobbsova računica vrijedi samo ukoliko uspijemo postići potrošnju manju oko 90 litara mjesečno, što je za većinu automobila dva tankanja mjesečno. Dapače, trebali bismo trošiti i manje u određenim mjesecima u godini kada uglavnom boravimo u mjestu gdje radimo, jer ćemo sigurno trošiti više tokom ljetnih mjeseci kada putujemo. Napomenuli smo kako je biodizel najbolje gorivo. No ovdje ponovno dolazimo do politike i biznisa. Ponovno dolazimo do trenutka kada je jasno da su nam potrebniji proizvođači biodizela, a ne samo pasivni potrošači koji čekaju da se biodizel pojavi na pumpama. Ne trebamo smetnuti s uma kako se masovna proizvodnja biodizela bazira na sađenju monokultura, vrlo često podebljana nepravednim poljoprivrednim subvencijama bogatih SAD-a i EU-a.

Također, većina biodizela u SAD-u je od GMO soje. Prema podacima američkog Ministarstva poljoprivrede (USDA) u toj je zemlji 75% soje genetski modificirano. Kao i u slučaju kukuruza i ovo je postao zeleni poligon za brojne korporacije koje si umivaju imidž reklamama kako proizvode biogoriva od GM usjeva.

Ponekad se stavlja na pladanj aktivističkih rasprava dilema hrana ili goriva?

George Monbiot (2004) je eventualno globalno prihvaćanje biogoriva s obzirom na sadašnju potrošnju nazvao "humanitarnom i ekološkom katastrofom". Monbiot je svojim kritičkim tekstom htio istaknuti kako ne bismo smjeli hraniti automobile, dok su nam ljudi gladni. Posebno je bila otežavajuća optužba kako se kod proizvodnje etanola javlja problem velikih površina koja pretvaramo u tvornice goriva umjesto da se proizvodi hrana za ljude. U svijetu se najviše proizvodi ulje kikirikija, soje pa palminog ulja. Suncokret je drugo po redu ulje koje se koristi u prehrani u svijetu.

Kukuruz je treća po važnosti kultura u svijetu, poslije pšenice i riže.

Doduše, kada govorimo o odnosu biogoriva i gladi treba reći da vrlo često kritičari od stabla ne vide šumu. Prilično je licemjerno optuživati biogoriva za mogući utjecaj na porast gladi u svijetu, jer već danas mi proizvodimo dovoljno hrane za sve ljude na planeti. Ljudi umiru od gladi zato što su žrtve nepravednog sustava, a ne zbog nedostatka hrane ili prenapučenosti. Ponajmanje zbog proizvodnje biogoriva. Jedan od problema je u tome što se danas visoko hranjive biljke proizvode za životinje, a ne direktno za potrebe ljudi. Danas je veliki broj ljudi gladno, jer se upravo osnovne kulture ne proizvode za prehranu, već za hranu životinjama koje onda pretvaramo u meso. Čak 76% kukuruza koja se proizvede u SAD-u ode na prehranu životinja koje postaju meso. Bilo bi puno efikasnije i ekološki prijateljskije pa i manje sklono širenju siromaštva da se taj kukuruz direktno konzumira, prvo kao hrana, a onda kao gorivo.

Svega 20% kukuruza proizvedenog u SAD-u odlazi u izvoz, a od toga dvije trećine odlazi u najbogatije zemlje, koje opet gotovo sav taj uvoz koriste za prehranu životinja. Svega tri desetine od 1% američkog izvoza završi kao direktna hrana za gladne u najsiromašnijim zemljama. Tri desetine od jedan posto? Netko je spomenuo biogorivima kao konkurenciju hrani za siromašne? Više kukuruza ode u proizvodnju alkoholnih pića u SAD-u, nego što ode kao hrana za 25 najsiromašnijih zemalja zajedno. Prema istraživanju University of Arizona u SAD-u 40 do 50% hrane spremne za žetvu, berbu i korištenje se baci.27 Iz samih kućanstava u SAD-u se baci 15% već kupljene hrane, jer se približi rok isteka trajanja ili se pokvari. Odnos hrane i goriva nam zapravo dobro daje na znanje potrebu povezivanja različitih dimenzija u našem aktivizmu i životu. Razmišljamo zaokruženo o hrani, energiji, otpadu,

transportu, otporu ratovima za naftu i fosilna goriva, klimatskim promjenama, smanjenju ovisnosti o automobilima i promoviranju te poboljšavanju javnog prijevoza i biciklističkih staza. sl. 09/05 prodaje li nam INA uljanu repicu ili naftu.jpg A što se tiče naših dragih ulja, posebno kada su već korištena, sada znate da pored mazanja tijela, ulja su dobra i za mazanje vaših vozila, i generatora.

Graditeljstvo Ljudi su oduvijek imali potrebu za izgradnjom neke vrste skloništa. Načini izgradnje kroz povijest su varirali ovisno o klimatskim uvjetima, raspoloživim prirodnim resursima i ljudskim potrebama. Tijekom vremena načini izgradnje postali su sve sofisticiraniji, a proizvodnja materijala sve kompleksnija. Skloništa su se pretvorila u nastambe i kuće. Kroz stoljeća ljudi su razvili vrlo raznolike tipove građevina. Neki od njih su se do danas dokazali kao vrlo funkcionalni za specifično podneblje i klimatske uvjete.

Pojavom industrijskih građevinskih materijala gradnja postaje uniformirana. Materijali koji se koriste u modernim građevinama svugdje su isti, bez obzira na klimatske uvjete i na raspoloživost prirodnih resursa. Kao rezultat ovakve prakse čest je slučaj da živimo u nehumanim, energetski neefikasnim kućama/zgradama, čija funkcionalnost i estetika ne zadovoljavaju naše potrebe. Nerijetko se događa čak i da je zdravlje korisnika ugroženo. Na primjer, tek nakon dugog niza godina korištenja staklene i kamene vune kao toplinske izolacije, dokazano je da mikrovlakna koja ovi materijali ispuštaju mogu biti vrlo štetna za čovjeka ako dospiju u pluća. Isparavanja od raznoraznih umjetnih materijala, boja i lakova također dugoročno mogu štetno utjecati na zdravlje ukućana. Osim toga, moramo uzeti u obzir i utjecaj na okoliš.

Nekorištenjem lokalno raspoloživih građevinskih materijala prisiljeni smo građevinski materijal dovoziti iz drugih krajeva, što povećava količinu nepotrebnog transporta.

Nepotrebno trošimo fosilna goriva i zagađujemo okoliš.

Proizvodnja industrijskih građevinskih materijala također često uzrokuje onečišćenje.

Tako se, na primjer, u proizvodnji cementa troši golema količina energije koje dolazi iz fosilnih goriva. Cementare su i ekološka katastrofa na lokalnoj razini - stanovnici koji duže vrijeme žive u blizini cementare često razviju bolesti dišnog sustava. Na globalnoj dimenziji, cement je treći uzročnik emisije CO2 poslije transporta i proizvodnje energije te je industrija cementa odgovorna za 10% ukupne emisije CO2 u svijetu. Ta industrija je sve veći problem, jer godišnje raste proizvodnja za 5%. Zato se trebamo truditi smanjiti korištenje cementa kad god je to moguće i kad imamo dobre alternative, a to je kako ćemo vidjeti jako često.

S aspekta otpada, moderno graditeljstvo je vrlo neučinkovito, jer za vrijeme same izgradnje dolazi do proizvodnje velike količine otpada. Prema nekim statistikama, prilikom izgradnje stambenog objekta od 120 m2 od konvencionalnih materijala, nastaje oko 3 tone otpada. Nadalje, kada se ovakav objekt prestane koristiti, rušenjem nastaje velika količina neupotrebljivog materijala, koji najčešće završi na odlagalištima i vrlo mali dio se može ponovno iskoristi u procesu gradnje. Čak 20% odlagališta otpada sačinjava građevinski otpad.

Graditeljstvo nam je najvažnije područje kojim štedimo energiju uz razmjerno mala financijska ulaganja. Vrlo često niti nemamo troškova, već je potreban bolji dizajn i efikasniji načini gradnje.

A što je s potrošnjom energije za vrijeme korištenja neke zgrade ili kuće? Tržište nas je naučilo da kupujemo "novije, kvalitetnije i bolje" sustave za grijanje na plin, struju, lož ulje ili biomasu. Zato što je to lako kupiti. Najefikasniji oblik grijanja je dobro izolirana kuća, a nakon toga pasivno solarno grijanje. To je danas puno teže kupiti.

Dobra izolacija i pasivni solarni dizajn osiguravaju nam ne samo uštedu energije, već i osjetno kvalitetnije prostore za život, uštedu na potrošnji resursa, a sve to rezultira dugoročnom uštedom onoga čega imamo najmanje - novca. To je broj jedan.

Zbog svih ovih razloga, posljednjih godina sve veću popularnost dobivaju razni oblici ekološkog graditeljstva. Pod ovim pojmom postoji cijela zbrka oko toga što ekološko graditeljstvo zapravo jest. U idealnim okolnostima, prilikom planiranja ekološke građevine, u obzir treba uzeti energetsku efikasnost, koja će biti usko povezana sa lokalnim klimatskim prilikama. Važan je i izbor materijala koji trebaju biti lokalno dostupni, a da pritom nemaju štetan utjecaj na zdravlje korisnika i na okoliš. Prednost se naravno daje prirodnim materijalima ili što manje izmijenjenim prirodnim sirovinama, tako da je uložena energija što manja. Uzimanje svih ovih aspekata u obzir, osim što dugoročno smanjuje čovjekov negativan utjecaj na okoliš, može vlasniku donijeti značajnu uštedu novca, kako prilikom izgradnje, tako i kasnije uštedom energije. Kao što smo rekli, dvije su najvažnije pretpostavke za energetski efikasnu kuću: visok nivo izolacije i solarni pasivni dizajn.

Kako se dobro izolirati, a ne biti primitivac?

A eto, priznajemo kako je toplinska izolacija jedina izolacija koju podržavamo, baš zato jer pomaže ljudima i prirodi. A jasno je kako su zidovi i granice između ljudi dobre samo da ih rušimo!

Kod stambenih objekata energiju trošimo na dva načina: ukupnom energijom koja nam je bila potrebna da izgradimo objekt i energijom koju koristimo za vrijeme života u određenom stambenom objektu. U permakulturi pokušavamo oboje smanjiti. U tom kontekstu jasno je i kako je bolje obnoviti staru kuću, nego srušiti staru i ponovno izgraditi novu. Danas je s obzirom na naš preveliki konzumerizam, energija koju koristimo tijekom življenja u stambenom objektu puno veća od one koju smo potrošili za izgradnju objekta. Veća je za otprilike pet do deset puta u prvih 25 godina života u određenom stambenom prostoru. sl. 11/01 mjesta gubitka topline u nasim stambenim objektima.jpg (sliku prevesti) Kada razmišljamo o građevinskim materijalima odabir vršimo s obzirom na tri važna faktora, pri čemu naglašavamo kako je redoslijed tih faktora važan: 1. Emergy – od drveta koje ima najmanji do aluminija koji ima najveći, čitava je skala različitih pozicija materijala s obzirom na ukupnu energiju potrebnu da ih se proizvede, distribuira i nakon upotrebe propisno odloži. Kao i kod korištenja energije ili odnosa prema hrani i ovdje je najbolje koristiti materijale koji su nam najbliži. U tom smislu ako drvo uvozimo, emergy se povećava čak i do sedam puta.

2. Efikasnost materijala – ovdje se stvar malo komplicira, jer se često nalazimo u situaciji da nemamo dovoljno informacija kako iskoristiti efikasne ekološke materijale. Naime, puno je češća situacija da efikasni materijali koji se nude na tržištu nisu prirodnog porijekla.

3. Trajnost – povezano s ukupnim utjecajem na okoliš, jer što materijal duže traje, ima manji negativni utjecaj na okoliš.

Ukoliko usporedimo potrebnu energiju za proizvodnju, obradu i transport određenog građevinskog materijala dobivamo ovakve rezultate:

Materijal drvo cigla cement plastika staklo čelik aluminij

kWh po toni 580 2320 2900 3480 8120 13920 73080

Izvor: Bang, J.M. (2005) Ecovillages – A Practical Guide to Sustainable Communities: 106.

Dobra izolacija ima najveći faktor u smanjivanju emisije CO2. Stoga bismo se trebali truditi graditi i izolirati naše stambene objekte sa prirodnim materijalima koje po mogućnosti možemo nabaviti lokalno. Na primjer, bez obzira što ima izvrsna izolacijska svojstva, nećemo uvoziti slamu ukoliko imamo druge prirodne materijale nadohvat ruke. Prvi izbor nam dakle trebaju biti materijali prirodnog porijekla. Tu ubrajamo ovčju vunu, celulozu u pločama ili nasjeckanu, lanene ploče i role, ploče od konoplje, ploče od pluta te ploče od slame. Svi materijali iz ove skupine su reciklirajući, sigurni za rukovanje i nisu toksični, spadaju u obnovljive resurse te imaju mali emergy ako ih nabavljamo iz lokalnih izvora. Također, daju nam dobra izolacijska svojstva.

Slijedeću skupinu izolacijskih materijala čine oni koji su prirodnog porijekla, ali ih prilikom proizvodnog procesa izlažemo brojnim industrijskim postupcima koji ih čine manje prihvatljivima u ekološkom graditeljstvu. Tu ubrajamo staklenu vunu, kamenu vunu i ploče od pjenostakla. Svi ovi materijali imaju visok emergy, nerazgradivi su i ne mogu se reciklirati, tijekom proizvodnje se emitiraju toksične tvari, a treba paziti i prilikom instaliranja da ne dođu u dodir s kožom ili dišnim putevima. Stoga bi ih trebali izbjegavati. U ovu skupinu još ubrajamo i kuglice ekspandiranog perlita, ekspandirani vermikulit i ekspandiranu glinu. Ovi materijali ne emitiraju toksične tvari i nisu opasni za rukovanje, ali također imaju relativno visok emergy prilikom proizvodnje, te su prilikom rudarenja česta degradiranja tla i okoliša.

Treću skupinu sačinjavaju izolacijski materijali koji su dobiveni isključivo iz fosilnih goriva te ih ne možemo naći u prirodi. Svakako bi ih trebali izbjegavati. Ovdje imamo polistiren (stiropor), ploče i pjenu od poliuretana i ploče od fenolne pjene. Svi imaju visok emergy i ne mogu se razgraditi.28 Neki od njih su izrazito toksičini pri rukovanju (npr. poliuretanska pjena).

Svojstvo toplinske izolacije nekog materijala mjeri se kao količina topline koju materijal propušta po jedinici površine po jedinici temperaturne razlike između vanjske i unutarnje temperature. Najčešće se označava kao vrijednost U, dok se prije koristila oznaka k, pa još uvijek možemo naići na obje oznake. Vrijednost U(k) nam daje koeficijent prolaska topline. To je količina topline koju zgrada/kuća gubi u 1 sekundi po m2 površine kod razlike temperature od 1K. Mjerna jedinica je W/m2K. Jednostavnije rečeno ovaj koeficijent nam govori koliko topline neki materijal propušta. Što je vrijednost U(k) manja, to je izolaciono svojstvo materijala veće.

Trenutačni građevinski propisi zahtijevaju da ova vrijednost ne prelazi 0,35. U

Europskoj Uniji postoji tendencija da se to smanji na 0,25.

Slijedeća tablica nam pokazuje usporedbe između različitih izolacijskih materijala ukoliko želimo dobiti stambeni objekt s visokom energetskom efikasnošću.

Materijal mineralna vuna ekspandirani polistiren (stiropor) ovčja vuna balirana slama celulozna vlakna pluto ekspandirana glina iverica drvo šuplja opeka betonski blokovi puna opeka

Debljina (cm) 30 31 32 35 32 35 55 86 97 325 355 415

Izvor: http://hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/4174.pdf (20.01.2005.).

Održivo graditeljstvo Održivo graditeljstvo se temelji na korištenju materijala koji štite ljude i okoliš. Ovakve građevine dizajniraju se u skladu s lokalnim klimatskim prilikama te se pri gradnji mudro koriste lokalni resursi.

Iako još uvijek iznimka, danas se pri gradnji, pogotovo stambenih objekata, sve češće koriste ekološki materijali. Strukturalni elementi su od drveta, a umjesto betona prednost se daje cigli i kamenu. Neki principi tradicionalnog graditeljstva, prilagođeni modernim potrebama, također su primjenjivi kao npr. različiti oblici gradnje glinom, slamnati krovovi i slično. Korištenje svih ovih materijala uvelike smanjuje ukupnu količinu otpada u samom procesu gradnje, a kada građevina prestane biti u funkciji, materijali se s lakoćom mogu ponovno iskoristiti ili su biorazgradivi, pa ne povećavaju količinu otpada na planeti.

Posebno mjesto u ovakvom obliku graditeljstva zauzima ponovno korištenje otpadnih materijala. Masivni zidovi od iskorištenih automobilskih guma punjenih zemljom predstavljaju izvrsne nosive zidove, a za izgradnju pregradnih zidova mogu se upotrijebiti stare limenke ili staklene boce. Kad se ožbukaju, ovakvi zidovi potpuno zadovoljavaju funkcionalne i estetske potrebe korisnika.

Velika pažnja se pridaje štednji energije i vode, tako da ovakav tip građevina često ima pasivna solarna svojstva (velike staklene površine sa sunčane strane kuće, deblja izolacija, termalna masa), sustave za sakupljanje kišnice i pročišćavanje otpadnih voda te energetski sustav koji koristi obnovljive izvore energije. Ukupni energetski troškovi, emergy i ekološki otisak u ovakvim kućama jako su niski, ali zahtijevaju više fizičkog rada od konvencionalnih kuća. Zato dok ih gradite uvijek

možete pozvati prijatelje i prijateljice i organizirati fešte.

Pred vama se nalazi pregled nekih graditeljskih tehnika koje se baziraju na spomenutim načelima. Iako u Hrvatskoj još nemamo mnogo primjera ovakve gradnje, neke od ovih tehnika mogle bi biti vrlo dobro primjenjive upravo za naše okolnosti.

Pasivna solarna arhitektura Ovaj termin ne odnosi se toliko na materijale koji se koriste u gradnji već na dizajn.

Pasivne solarne građevine su one koje su građene tako da same djeluju ujedno kao solarni kolektor i spremnik topline. Pasivni solarni dizajn je posebno efikasan jer u njemu nema pomičnih elemenata niti posebne skupe opreme. Stvar je samo u dobrom dizajnu! Radi se o maksimiziranju snage sunčeve energije koja ulazi u kuću.

Građevina građena prema pasivnim solarnim načelima ne mora biti skuplja od klasične, jer bit pasivne solarne arhitekture leži u dobrom planiranju, a ne u korištenju nekih hi-tech materijala i tehnologije. Rezultat ovakve gradnje može biti smanjenje potrebe za drugim gorivima u svrhu grijanja čak i do 90%.

Pasivna solarna arhitektura temelji se na nekoliko jednostavnih načela: 1. PRAVILNA ORIJENTACIJA OBJEKTA S OBZIROM NA STRANE SVIJETA Pasivne solarne građevine najčešće imaju tlocrt u obliku pravokutnika, tako da je jedna stranica duža od druge. Da bi se maksimalno iskoristio utjecaj sunca, duža stranica mora biti okrenuta uzduž osi istok-zapad, tako da je cijela duža stranica građevine izložena suncu koje dolazi s juga (ili sjevera ako se nalazimo u južnoj Zemljinoj hemisferi).

2. VELIKE STAKLENE POVRŠINE NA OSUNČANOJ STRANI Ako želimo maksimalno iskoristiti potencijal sunca moramo mu omogućiti da u maksimalnoj količini prodre u unutrašnjost građevine. To se postiže na taj način da se većina prozora i staklenih površina postavi na južnoj strani. Staklene površine ne smiju biti niti prevelike i tu moramo paziti jer se tijekom noći i oblačnih dana toplina najviše gubi upravo kroz prozore. Da bi se smanjio gubitak topline kroz staklene površine koriste se izo-stakla ili termo-stakla. Dobro je koristiti pomične zatvarače kojima se noću prekrivaju stakla da bi se smanjio gubitak topline. Sa istočne, zapadne i sjeverne strane mogu se postaviti manji prozori koji služe isključivo da osiguraju dnevnu svjetlost.

3. STREHA KOJA SPRIJEČAVA DA LJETI SVJETLOST PRODRE U UNUTRAŠNJOST KUĆE Velike staklene površine mogu u toplijem dijelu godine prouzrokovati pregrijavanje prostora. Da bismo to spriječili iskoristit ćemo činjenicu da je putanja zimskog sunca vrlo niska, a putanja ljetnog sunca visoka. Dužina strehe mora biti točno proračunata tako da u periodu kada korisnicima više nije potrebno zagrijavanje, streha blokira prodiranje sunca kroz prozore. Kako putanja sunca nije ista svugdje na Zemlji, tako ćemo i dužinu ove strehe izračunati ovisno o geografskoj širini na kojoj gradimo objekt. Često se za istu svrhu na južnoj strani kuće sade stabla. Kad sadimo stabla na južnoj strani kuće (ili na bilo kojoj uostalom), potrebno je znati o dužini i prodornosti korijena, kako bi ih posadili dovoljno daleko da ne oštete temelje kuće.

Voćke nisu problem, ali stabla kao što su jasen, vrba, jablan, eukaliptus i drugi trebaju biti dalje od kuće. Naravno, kad kažemo stabla mislimo na listopadna bjelogorična stabla koja se za razliku od crnogoričnih stabala, zimi ogole i propuštaju

svjetlost u kuću. Možemo na jugu posaditi i neke biljke penjačice koje će nam osigurati sjenu i hlad, a u slučaju vinove loze dobivamo i voćno osvježenje, sok ili vino.

4. DOVOLJNA KOLIČINA TERMALNE MASE U pasivnoj solarnoj građevini za vrijeme zimskog sunčanog dana dovoljno je toplo da ne treba paliti dodatno grijanje. Međutim, kada ne bi bilo akumulacije topline, čim sunce zađe, zrak bi se ohladio i u prostoriji bi postalo hladno. Zato je prikupljenu toplinu potrebno akumulirati. Toplina se akumulira pomoću termalne mase. U tu svrhu se grade pregradni zidovi ili podovi od materijala s visokim toplinskim kapacitetom. To su najčešće betonski, kameni ili cigleni (puna cigla) elementi, a nerijetko se koriste i vodeni zidovi, zbog visokog toplinskog kapaciteta vode. Na taj način i tijekom noći i za vrijeme oblačnih dana termalna masa isijava toplinu prikupljenu za vrijeme sunčanih dana. Drvo za ovu svrhu ne koristimo jer nema sposobnost skladištenja topline. Termalna masa je važna i po ljeti jer "upija" toplinu iz prostora, čineći ga tako hladnijim. Važno je po noći dozvoliti hladnom zraku da ohladi termalnu masu i ponese sa sobom toplinu akumuliranu danju.

5. TOPLINSKA IZOLACIJA Da bi se usporio proces hlađenja prostora u pasivnim solarnim građevinama se koriste obilne količine toplinske izolacije, ponekad čak i trostruko više nego u klasičnoj arhitekturi. Jedina mana ovakvih kuća je to što jednom već izgrađena građevina, ako nije u samom procesu gradnje građena u skladu s pasivnim solarnim načelima, nikako ili teško može postati pasivnom solarnom građevinom. Zbog toga se u permakulturnim krugovima veća prednost daje dobroj izolaciji, jer nju možemo instalirati na bilo kakvoj građevini. Starije objekte je lakše dobro izolirati nego pretvoriti u solarno pasivne objekte.

Kuće od balirane slame Prva asocijacija kada s nekim pričamo o kućama od slame je naravno priča o tri praščića u kojoj vuk otpuše cijelu slamnatu kuću, a praščić ostane bez krova nad glavom i mora pobjeći kod drugog praščića koji ima kuću od cigle. Dakako, kad bi ova asocijacija imala veze s realnošću, ova tehnika gradnje ne bi opstala toliko dugo, a to je nekoliko stotina godina. Tajna je u tome što praščić nije znao da treba koristiti baliranu slamu i nije znao da se slama može ožbukati isto kao i bilo koji drugi zid.

Razlog zašto je ova tehnika gradnje danas toliko popularna je vjerojatno u ekonomskoj računici. Naime slama, koja je nusproizvod poljoprivrede, može se u poljoprivrednim krajevima nabaviti po relativno niskim cijenama, a ono što smo dobili je vrlo vrijedna kombinacija izolacionih i statičkih svojstava.

Mogućnosti koje pruža ova tehnika gotovo su neograničene. Zid od balirane slame je moguće koristiti kao nosivi element, gdje se konstrukcija krovišta sidri direktno na zidove. Češće se slama koristi kao ispuna, gdje se strukturalni elementi objekta grade najčešće od drveta, a u nekim slučajevima i od metala ili armiranog betona. Za razliku od nekih drugih građevinskih materijala, slama pruža mogućnosti izgradnje nepravilnih, organskih oblika koji nerijetko završavaju više kao umjetničko djelo, nego samo kao kockaste kuće na koje smo navikli. Naravno, ako korisnik to više preferira, kuća od slame može biti izvedena tako da potpuno izgleda kao objekt građen konvencionalnim materijalima. Slama neprimjetno ostaje među slojevima žbuke i jedini dokaz njene prisutnosti je znatno niži račun za grijanje.

Slamnati zidovi se obavezno moraju ožbukati kako bi se slama zaštitila od vanjskih utjecaja. U tu svrhu se najčešće koristi žbuka na bazi vapna, a gdje je to moguće, glinene žbuke predstavljaju izvrsnu jeftinu alternativu. Cementna žbuka je potpuno neprikladna za korištenje u kombinaciji sa slamom, jer tvori paronepropusni sloj i zid ne diše. To može uzrokovati kondenzaciju vlage s unutrašnje strane zida, što rezultira truljenjem slame. Ali izbjegavanjem cementa koji ionako nije poželjan materijal u ekološkom graditeljstvu potpuno rješavamo problem.

Dakle, zašto se uopće upuštati u gradnju slamom? Ovdje su navedeni glavni razlozi: 1. ODRŽIVOST Slama je obnovljivi materijal koji se može proizvoditi/uzgajati svake godine. Energija potrebna za proizvodnju ovog materijala dolazi od sunca – obnovljivog izvora energije. Osim toga, kada objekt prestane biti u funkciji slama se i nakon dugog niza godina može kompostirati ili koristiti u povrtlarstvu za malčiranje, dakle ne nastaje otpad.

2. ENERGETSKA EFIKASNOST I IZOLACIJSKA SVOJSTVA Trenutni građevinski propisi zahtijevaju da U(k) vrijednost ne prelazi 0,35. Rekli smo kako u Europskoj Uniji postoji tendencija da se to smanji na 0,25. Tipičan zid od slame (najčešće debljine oko 45 cm) ima ovaj koeficijent oko 0,13 W/m2K, dakle dva do tri puta niži od modernih građevinskih materijala i mnogo niži od trenutnih građevinskih propisa. Kad bi se u građevinu od balirane slame još inkorporirala i načela pasivne solarne gradnje, kao što su termalna masa i velike staklene površine sa sunčane strane, dobili bismo izuzetno energetski efikasan objekt. Ovakva gradnja znatno smanjuje količine goriva potrebnog za zagrijavanje tijekom zime, što naravno rezultira smanjenjem emisije CO2 u atmosferu.

3. ZVUČNA IZOLACIJA Bale slame djeluju i kao izuzetna zvučna izolacija, pa nije rijetkost da se tonski studiji grade na ovaj način. Razina buke u kućama od slame je toliko mala da boravak u ovakvoj kući djeluje smirujuće. Još jedna prednost je to što se prilikom glasnog vođenja ljubavi ne morate suzdržavati i brinuti o tome da li vas možda čuju susjedi.

4. NIZAK RIZIK OD POŽARA Ožbukani slamnati zidovi su manje skloni požaru nego tradicionalne drvene kuće.

Budući da je slama u balama vrlo gusto stisnuta, u njoj nema dovoljno kisika da bi se zapalila. Pokušaj da se zapali bala slame mogao bi se usporediti sa pokušajem da se zapali telefonski imenik. Iako zasebne stranice gore, dok je knjiga zatvorena, nemoguće ju je zapaliti. Isto je i sa balama slame. Ako pokušate zapaliti cijelu balu slame dok je još uvijek povezana konopcima, iznenadit ćete se koliko je teško. Još kad na bale slame dodamo žbuku, rizika od požara nema. To je i potvrđeno brojnim ispitivanjima na zapaljivost.

5. NISKI TROŠKOVI IZGRADNJE U ovom trenutku proizvodnja slame je veća od potražnje za njom. Uglavnom je se smatra otpadnim materijalom. Kod nas se cijena slame kreće od oko 2,5 do 10 kn po bali, a često u cijenu ulazi i dostava. Za objekt od 100 m2 ugrubo možemo reći da nam treba oko 400 bala slame. Ako uzmemo najskuplju cijenu u obzir, na zidove

ćemo potrošiti 4000 kn, što je puno jeftinije nego kad bismo gradili zidove od cigle ili blokova. Osim toga na zidove od cigle ili blokova je potrebno postaviti toplinsku izolaciju (danas se najčešće koristi ekspandirani polistiren-stiropor) što vrlo poskupljuje cijelu stvar. Zahvaljujući jednostavnosti izgradnje slamom, moguće je ostvariti dodatna smanjenja troškova tako da se u izgradnju uključe neprofesionalni radnici. Često su budući vlasnici objekta od slame ujedno i glavni graditelji.

Zidovi od slame izuzetno su pogodni za žbukanje glinom. Ako živimo u takvom podneblju da imamo pristup većoj količini gline, možemo npr. iskopati jezerce i dobivenu zemlju iskoristiti za žbukanje kuće. Na taj način se dodatno štedi na građevinskom materijalu - nije potrebno kupovati vapno, čime bismo inače žbukali.

Iskustvo sa žbukanjem naše kućice/bungalova od balirane slame nas je naučilo par stvari. Jako je važno da bale slažete ravno i da vam zid ne visi prema van ili unutra.

Uz tvrdo balirane bale, koje je još dobro površinski proći s trimerom po strani gdje ćete žbukati, to će vam zaista olakšati žbukanju. Nećete morati gubiti puno vremena zapunjavanjem rupa između bala ili između bala i drvenih dijelova, a i žbuka će se bolje primati. Također je iznimno važno da u smjesi za žbukanje ne štedite na pijesku i nasjeckanoj slami. Žbuka u kojoj je previše gline će se previše raspucati. Smjesa mora biti žitka i laka za raditi. Ako nam je potrebna prevelika snaga da pređemo žbukom po zidu, znači da ima previše gline. sl. 11/02 prvi korak - gacanje mijesavine za zbukanje -glina, pijesak, nasjeckana slama i voda.JPG i 11/03 da li biste ovog covjeka pustili u svoju kucu.JPG (slike idu jedna pored druge) 6. STRUKTURALNA STABILNOST Zidovi od balirane slame su više nego adekvatni za nošenje tipičnih tereta kao što su etaže, krovišta i teški nanosi snijega na krovu zimi. Bale slame su prošla laboratorijska i empirijska istraživanja i pokazale su se pogodnima za izgradnju najmanje dvokatnica. Ako se slama koristi samo kao ispuna, a u svrhu nosivosti se gradi konstrukcija, mogućnosti su neograničene – mogli bi graditi i nebodere.

7. ZDRAVO ŽIVOTNO OKRUŽENJE Slama predstavlja izrazito zdravu alternativu modernim građevinskim materijalima.

Slama je prirodan materijal i nema štetnih utjecaja. Ne uzrokuje alergije, jer se ne radi o sjenu, pa ne sadrži pelud (slama je od žitarica, a sijeno je pokošena livada, pa sadrži pelud poljskog cvijeća). Kvaliteta zraka u kućama od slame je bitno bolja, jer ne ispušta nikakva isparavanja kao što su primjerice formaldehidi koje često ispuštaju moderni materijali. Osim toga, za razliku od betona, slamnati zidovi dišu, što rezultira bitno svježijim zrakom u prostorijama. sl. 11/04 zbukanje.JPG i sl 11/05 zbukanje.JPG (slike idu jedna pored druge) 8. IZGRADNJA JE OSNAŽUJUĆA I ZABAVNA Zbog jednostavnosti, izgradnja ovakvog objekta često djeluje osnažujuće na obične, nestručne ljude koji imaju malo ili nikakvog iskustva sa gradnjom. Proces dizajniranja i izgradnje je puno dostupniji ljudima koji bi inače vjerojatno bili isključeni iz tog procesa. Prekrasan primjer su ženske grupe koje se bave izgradnjom kuća, a često zbog jednostavnosti izabiru baš ovu tehniku. Naime, u patrijarhalnom društvu u kojem živimo, žene redovito bivaju isključene iz procesa gradnje, uglavnom pod

izgovorom da je gradnja "muški" posao zbog količine fizičkog rada. Neprofitna mreža Women Build Houses upravo se i bavi povećanjem dostupnosti graditeljskih vještina i znanja ženama te promocijom održivog graditeljstva.29 sl. 11/06 zbukanje glinom kucice od slame.JPG i sl. 11/07 zavrsni sloj vapnom - reciklirano imanje.jpg Drvene cjepanice Kako širom svijeta, tako i u Hrvatskoj razni tipovi drvenih građevina postoje već stoljećima. U kontinentalnom dijelu Hrvatske, gdje je nekad drveta bilo u izobilju, oduvijek se gradilo drvetom. Brojni su slučajevi gdje se drvo koristilo vrlo ekonomično - samo kao konstrukcija, a kao ispuna se koristio neki dostupniji materijal (npr. glina pomiješana sa slamom ili opeka).

No vrlo su česti slučajevi gdje se drvo koristilo izrazito neefikasno - za izgradnju čitavih zidova. U tom slučaju količina drveta utrošenog za jedan objekt je golema.

Nadalje, ovakva drvena građa morala je biti piljena, kako bi se elementi (planjke) mogli slagati jedan na drugi, čineći tako kontinuiranu površinu - zid. U doba prije automatiziranih pilana to bi značilo da je u izgradnju ovakvog objekta potrebno ugraditi ogromnu količinu stručnog ljudskog, fizički zahtjevnog rada. Danas taj posao za nas obavljaju strojevi, ali koriste fosilna goriva, pri čemu zagađuju. Dodatno ograničenje ovakve gradnje je to što drvo mora biti izuzetno kvalitetno i prema tome skupo. Obično se koristi hrastovina ili neko drugo tvrdo drvo. A konačan rezultat ovakve gradnje su relativno tanki zidovi, uglavnom ne deblji od 8 cm, od materijala koji i nije najpogodniji kao toplinska izolacija. Tradicionalno se u svrhu dodatne toplinske izolacije koristio tanki sloj trske, koji se žbukao gilnom ili žbukom na bazi vapna. Ovakve prostorije su tijekom zime bile grijane pećima na drva, što u doba kada je drva za ogrjev bilo u izobilju nije predstavljalo problem. Situacija je nešto bolja kod tradicionalne gradnje gdje su zidovi umjesto od planjki građeni od nepiljenih, samo tesanih okruglih trupaca čineći tako nešto deblje zidove. No, danas ovakav zid ne bi zadovoljio niti najniže građevinske propise. Ako uzmemo u obzir da bi ekološko graditeljstvo trebalo voditi brigu o energetskoj efikasnosti objekta, onda smo još dalje od rješenja. Česti su slučajevi da ljudi koji se odluče na obnovu tradicionalnog drvenog objekta moraju kao toplinsku izolaciju koristiti umjetne materijale, kao stiropor ili staklenu/kamenu vunu. Danas se u hrvatskom selu često može naići na tradicionalne drvene kuće, na kojima su rupe između planjki zabrtvljene poliuretanskom pjenom, koja isparava kemikalije otrovne za čovjeka i okoliš.

Da li to znači da za drvene kuće nema mjesta u ekološkom graditeljstvu? Apsolutno ne. Objekti koji već postoje i građeni su na ovaj način, relativno jednostavno se mogu obnoviti i pretvoriti u prelijepe i funkcionalne ekološke građevine. Za brtvljenje se mogu koristiti razni materijali kao npr. vapnena žbuka pomiješana s mokrom piljevinom. U svrhu toplinske izolacije može se koristiti balirana slama, piljevina, ovčja vuna, celuloza od recikliranog papira, ekspandirana glina itd. Naravno za svaki od ovih materijala potrebno je imati znanje kako ga koristiti i koliko ga je potrebno da bismo postigli zadovoljavajući efekt.

Ako se, međutim, odlučimo graditi novu kuću, a želimo da drvo bude primaran

građevinski materijal, jer na primjer posjedujemo šumu ili živimo u kraju gdje se drvo može nabaviti vrlo povoljno, moramo se zapitati postoji li drugi način da se to ostvari efikasnije, uz ulaganje manje resursa, a da krajnji cilj bude energetski efikasniji objekt. To nam omogućava nešto mlađa tradicionalna graditeljska tehnika, stara tek nešto više od stotinjak godina, za čije se porijeklo dvoji - postoje indicije da su prve ovakve građevine građene u Švedskoj, dok drugi zapisi pokazuju tradiciju ovakve gradnje u Kanadi.

Gradnja zidova od drvenih cjepanica je tradicionalna tehnika gradnje gdje se zidovi zidaju od cjepanica, položenih okomito na ravninu zida slično kao kad se drvo za ogrjev nakon piljenja slaže uz zid kuće. U literaturi na engleskom ova tehnika naziva se "cordwood building". Cjepanice su međusobno učvršćene mortom, najčešće vapnenim. Na ovaj način nastaju zidovi čiju većinu volumena tvori drvo, a prednost pred gore spomenutim tehnikama gradnje drvetom su brojne: - nije potrebo koristiti skupocjeno tvrdo drvo, pogodnije je meko drvo slabije kvalitete (dapače gradnja tvrdim drvetom na ovaj način može prouzročiti komplikacije).

- nije potrebno imati pravilne, dugačke trupce - može se graditi od drveta bilo kojeg oblika ili duljine, dakle moguće je iskoristiti i drvo dobiveno prorjeđivanjem šume, pa čak i nepravilne grane.

- na ovaj način mogu se graditi zidovi bilo koje debljine. Ako su zidovi dovoljno masivni ujedno služe i kao toplinska izolacija.

- moguće je graditi zidove nepravilnih oblika - zaobljene i zakrivljene strukture nisu rijetkost u ovom tipu gradnje što može povećati estetsku vrijednost objekata.

Zbog svih navedenih razloga, ova graditeljska tehnika postaje sve popularnija, naročito s obzirom na rastući trend gradnje prirodnim materijalima.

Glina/zemlja Tradicionalno, glina je pored kamena najrašireniji građevinski materijal na našoj planeti. Vjerojatno je i najstariji - mravi ga koriste već milijunima godina za izgradnju mravinjaka. U izgradnji ljudskih skloništa, glina se koristi od pamtivijeka na najrazličitije načine, ovisno o podneblju i vrsti tla. Procjenjuje se da dan danas oko jedne trećine ukupnog stanovništva naše planete živi u nastambama građenim od zemlje. Desetine tisuća gradova i sela su doslovno podignuta iz zemlje na kojoj počivaju. Kao supstanca, glina je jedinstveni materijal, jer ima specifična svojstva, osim za gradnju, pogodna je i za rast biljaka. Što je u stvari glina? Glina se sastoji od vrlo sitnih čestica minerala koje su nastale glacijalnom erozijom. Dakle tijekom milijardi godina, ciklus smrzavanja i odmrzavanja djelovao je na kamen, čineći ga sve sitnijim i sitnijim. Od komadića kamena nastao je pijesak, a daljnjim djelovanjem glacijalne erozije nastale su najsitnije čestice - glina.

Ono što je za glinu specifično je upravo veličina čestica - čestice su toliko sitne da, kad se pomiješa s vodom, svaka čestica gline biva okružena polarnim molekulama vode, čineći tako konzistentnu materiju. Upravo ovo svojstvo glini daje plastičnost i mogućnosti oblikovanja koja se koristi u keramici. Sušenjem voda isparava, a oblikovani predmet se stvrdnjava i trajno zadržava željeni oblik. Spaljivanjem glinenih predmeta dolazi do kemijske reakcije pri kojoj nastaje keramika (u graditeljstvu je to opeka). Ali to je zasebna tema, ovdje ćemo se baviti samo nepečenom, sušenom glinom kao građevinskim materijalom.

Pokušajima da na što jednostavniji način, uz što efikasnije iskorištenje upotrebljenih resursa izgrade što funkcionalnije i trajnije kuće, ljudi su razvili niz različitih građevinskih tehnika, gdje koriste glinu kao glavni građevinski materijal. Tako se na bazi gline mogu graditi vanjski zidovi, unutrašnji - pregradni zidovi, podovi, pa čak i krovovi, u obliku kupola ili svodova. Glina se osim toga koristi i za žbukanje u kombinaciji sa drugim graditeljskim tehnikama, kao kod zidova od balirane slame.

Tehnike obrađene u ovom tekstu su uglavnom tradicionalne ili se baziraju na tradicionalnim načinima gradnje. Ali sve su primjenjive i danas u područjima gdje gline ima u obilju. Pa krenimo redom: Zidovi od sabijene zemlje Tehnologija kojom je građen kineski zid, pokazala se kao vrlo efikasno i trajno rješenje za izgradnju zidova. Primjere ovakvih građevina možemo naći širom cijelog svijeta, gdje god ima zemlje koja sadrži odgovarajući omjer gline i pijeska, a nama najbliži su u Slavoniji i Mađarskoj. Tehnika je vrlo jednostavna - u drvene kalupe, koji podsjećaju na šalung za betoniranje, ubacuje se zemlja i sabija. Alat za sabijanje može biti vrlo jeftin i jednostavan, izrađen od drveta, a mogu se koristiti i skupi strojevi za sabijanje. Kad se kalup potpuno ispuni sabijenom zemljom, on se rastavlja i diže za sloj više, te ponovo zapunjava zemljom i sabija. Na taj način možemo graditi zidove bilo koje visine, dokle god pazimo da debljina zidova bude dostatna. U tradicionalnim stambenim objektima u kontinentalnim krajevima debljina zida nerijetko prelazi 40 cm, pa sve do 60 cm. U kombinaciji sa zidanim pećima na drva, ovakvi zidovi predstavljaju odličan omjer izolacije i termalne mase. Mana ove tehnike je u tome što je zahtijeva ogromnu količinu manuelnog, fizički zahtjevnog rada.

Nepečena opeka Od odgovarajuće smjese gline i pijeska mogu se izrađivati opeke koje se ne peku, već se samo suše na suncu. Nepečene opeke se zatim zidaju na isti način kao i klasični zidovi, osim što se za povezivanje ne koristi cementni mort, nego smjesa gline i pijeska (ista ona od koje su izrađene opeke). Veličina opeka, ovisno o tradiciji, prilično varira. Tako se na bliskom istoku koriste nepečene opeke veličine 20 x 20 x 5 cm, dok na primjer u Meksiku možemo naći velike, masivne, nepečene opeke dimenzija čak 40 x 30 x 30 cm. I smjesa materijala od kojih se opeke izrađuju može prilično varirati. Na primjer, na području Balkana tradicionalno se izrađuju nepečene opeke (u ovima krajevima se nazivaju čerpići), koje sadrže određenu količinu celuloznog materijala koji služi da bi se smjesa bolje povezala te se smanjuje raspucavanje tijekom sušenja. U tu svrhu se u smjesu najčešće dodaje pljeva od žitarica ili sitno sjeckana slama. Također se može koristiti prethodno namočena piljevina. Udio slame može varirati od vrlo visokog do simboličnog.

Osim vanjskih zidova, od nepečene opeke mogu se graditi i unutrašnji, pregradni zidovi, pogodne su za izgradnju zidanih peći, a ponekad se koriste i za popločavanje podova, ali ne kao završni sloj. Na Bliskom Istoku, posebice u Iranu, imamo primjere gdje su čak i krovovi građeni od ovog materijala. Kupole i svodovi od nepečene opeke omogućavaju da cijela građevina bude izgrađena od ovog materijala, što je ekonomski vrlo isplativo ako imamo pristup velikoj količini gline.

Mješavina gline i slame Kada glinu ne koristimo kao primaran materijal, nego samo kao vezivno sredstvo sa slamom, nastaje materijal koji se vrlo lako može oblikovati. Od ovog materijala mogu

se formirati čitavi zidovi, kako vanjski tako i pregradni. Najčešće se koristi u kombinaciji s nekom vrstom konstrukcije koja nosi krovište. U našim krajevima ovaj materijal se je koristio samo za izgradnju pregradnih zidova. Između stupova konstrukcije ispleo bi se pleter od šiblja, a na njega bi se nabacivala mješavina gline i slame. U slučaju vanjskih zidova, zbog visokog udjela slame ovakva građevina ima odlična izolaciona svojstva, ali ipak slabija nego čista balirana slama. Zidovi su često debeli čak i do 60 cm. Ova graditeljska tehnika, najvjerojatnije je najstarija metoda gradnje slamom. Postoje zapisi da se već u dvanaestom stoljeću gradilo na ovaj način širom Europe. U literaturi na engleskom ovu tehniku ćemo naći pod pojmom "cob building".

Na mjestima gdje slame i gline ima u izobilju, i dan danas može biti vrlo ekonomski isplativo koristiti ovu graditeljsku tehniku. Mješavina se može pripremiti u većem koritu ili rupi iskopanoj u zemlji. U koritu je najprije potrebno napraviti žitku smjesu zasićenu glinom. Nakon toga se dodaje slama. Potrebno je dodati što više slame, ali sva slama mora biti prekrivena tankim slojem tekuće gline. Dobro je smjesu prije korištenja ostaviti 12 sati da odstoji. Zatim se smjesa koristi tako da se slaže u šalung ili se nabacuje na pleter. Negativna strana ove tehnike je to što zidovima, ako su debeli, treba dosta dugo vremena da se osuše, čak do godinu dana, pa čak i duže ako gradimo u vlažnom podneblju. Zanimljiva pojava za vrijeme sušenja je da ako u slami ostane ponešto sjemena, žitarica će proklijati u zidu. Mladice zatim probijaju kroz zid te ubrzavaju sušenje transpiracijom, a djeluju i kao dodatna armatura. Kada se zid potpuno osuši, mladice se također osuše i ne predstavljaju nikakvu opasnost od truljenja.

Vreće Već stoljećima, vreće punjene pijeskom se koriste za izgradnju privremenih struktura, kao što su brane ili zaštitni zidovi. Nakon što je struktura odslužila svoju privremenu funkciju, vreće bi se jednostavno ispraznile. U novije vrijeme, ovaj način gradnje ponovo privlači pažnju. Naime, brojna su mjesta na svijetu gdje tlo ne sadrži dovoljno gline da bi se zemlja mogla formirati i držati skupa. Ali ako takvo tlo, koje će se vjerojatno sastojati većinom od pijeska, kamenja i ponešto gline, napunimo u plastične vreće, dobit ćemo građevinske blokove izuzetnih statičkih svojstava.

Zidanjem ovih blokova nastaju masivni zidovi, a česti su primjeri gdje se na ovaj način grade čak i kupole i svodovi. Na taj način se izbjegava potreba za krovištem, što je često najskuplji dio građevine. Da bi se povećalo trenje među slojevima vreća, između svakog sloja se postavlja bodljikava žica koja sprječava klizanje slojeva.

Plastika od koje su vreće proizvedene brzo bi degradirala pod utjecajem kiše i vjetra, a ponajviše sunca. Zato se ovi zidovi žbukaju te na taj način plastika ostaje zaštićena od atmosferskih utjecaja.

Iako se koriste vreće - industrijski proizvedeni materijal, ova graditeljska tehnika omogućuje vrlo jeftinu izgradnju na mjestima gdje je nemoguće koristiti lokalne prirodne resurse, jer ih jednostavno nema ili nisu zadovoljavajuće strukture. Osim za kompletne građevine, vreće se često koriste za izgradnju temelja za neke druge zidove, npr. slamnate. U tom slučaju plastika obavlja i funkciju horizontalne hidroizolacije te spriječava penjanje vlage sa tla. Interes za gradnju vrećama pokazala je i NASA, koja i sama provodi ispitivanja na vrećama. Naime, prve svemirske stanice koje će biti izgrađene na Marsu i Mjesecu mogle bi biti izgrađene upravo na ovaj način - koristeći lokalno iskopanu zemlju i vreće proizvedene na

Zemlji.

Papir Kuće od papira!? Što je slijedeće? Kuće od čokolade? Kula od karata? Iako zvuči nevjerojatno, ali papir se može koristiti kao bazični materijal za izgradnju zidova.

Naravno u završenoj građevini, zidovi su zaštićeni krovištem, što sprječava da se papir namoči i istruli.

Ako uzmemo stari papir (ne isključivo novinski), namočimo ga u obilnoj količini vode, sameljemo i pomiješamo s nekim vezivom, dobit ćemo smjesu koja se može lijevati u kalupe. Isparavanjem vode u nastaloj strukturi ostaju milijuni mjehurića zraka te nastaje materijal izuzetnih termoizolacijskih svojstava. Kao vezivo se najčešće koristi cement, ali postoje i uspješni primjeri gdje je kao vezivo korišteno vapno ili čak glina.

Ako zid treba imati i svojstvo nosivosti, u smjesu se može dodati i određeni udio pijeska, čime zid postaje teži i čvršći. Od ove smjese mogu se lijevati cigle bilo kojih veličina i oblika, koje će se kasnije koristiti za zidanje. Kao mort za povezivanje koristi se ista ova smjesa. Smjesu je moguće lijevati i direktno u šalung, čime se smanjuje utrošeni rad.

Za mljevenje papirne kaše koristi se veliki mikser, najčešće izrađen u kućnoj radinosti, koji po dizajnu podsjeća na običan kuhinjski blender, samo nekoliko stotina puta veće zapremine. Kao nož se može iskoristiti nož za kosilicu, a motor može biti električni, na primjer od starog stroja za rublje.

Automobilske gume Automobilske gume su sveprisutan otpad. Manje više svi imamo automobile, a gume su potrošan materijal. Gume se uglavnom spaljuju i pritom onečišćuju zrak ili ih se baca po šumama. U novije vrijeme se recikliraju, ali nije ih moguće reciklirati za proizvodnju novih guma, već se prerađuju u neke druge proizvode. Budući da su potrošan materijal, gomila ih se sve više i više. Kad reciklaža zakaže, u problematiku uskaču raznorazne metode ponovnog iskorištenja otpada. Jedan od načina kako se auto-gume mogu ponovno iskoristiti je da se koriste kao građevinski materijal.

Gradnja zidova od bačenih automobilskih guma u stvari je križanac između dvije već spomenute metode, a to su zidovi od sabijene zemlje i zidovi od vreća. Dakle, autogume se pune zemljom koja se zatim sabija, kako bi u svaku gumu stalo što više materijala, čineći gumu što težom i čvršćom. Gume se, poput cigli, slažu sloj po sloj i na licu mjesta pune zemljom. Prednost ove metode pred zidovima od sabijene zemlje je u tome što gume služe kao trajna armatura i šalung te tako omogućuju izgradnju i na mjestima gdje je zemlja sipka i ne obiluje glinom. Prednost pred vrećama je očita vreće je potrebno proizvesti i kupiti, a ako odete kod lokalnog vulkanizera i tražite ga da vam pokloni par stotina starih guma, bit će više nego sretan da vam izađe u susret. Vjerojatno će vas počastiti i pićem, jer ste mu uštedjeli novac koji bi on morao dati za zbrinjavanje ovog otpada.

Ovakvim oblikom gradnje nastaju masivni, gotovo neuništivi zidovi koji se mogu koristiti za izgradnju stambenih objekata. U tom slučaju zidovi se žbukaju (najčešće glinenom žbukom) i od ružnog otpada pretvaraju u prelijepe forme koje će zadovoljiti i najzahtjevnije estetske kriterije. Guma, ako je između slojeva žbuke zaštićena od vanjskih utjecaja, se ponaša kao inertan materijal te ne ispušta nikakve nepoželjne kemijske spojeve u prostor korisnika kuće. Osim za izgradnju stambenih objekata, ovakvi zidovi su vrlo pogodni za terasiranje kosih terena, čineći tako barijere koje

sprečavaju klizanje terena i eroziju tla. sl. 11/08 slaganje terase auto gumama.JPG sl. 11/09 danci in d haus.JPG sl. 11/10 curke tuceju zemlju u gume.JPG sl. 11/11 primjer izgradnje terasa auto gumama na recikliranom imanju.JPG Najpoznatiji oblik gradnje automobilskim gumama je "earthship" koncept. Pokušajima arhitekata da izgrade kuću koja će biti u mogućnosti opskrbiti svoje stanovnike energijom, vodom, manjim dijelom hrane te koja će moći pročistiti vlastite otpadne vode, nastala je kuća koja uistinu svojim izgledom podsjeća na prizemljeni svemirski brod, a odatle i naziv "earthship". Troškovi padaju na nekih 40-70% konvencionalne kuće. U kombinaciji sa solarnim pasivnim dizajnom diže se skoro do 100%. Mnogi vlasnici eartship kuća se hvale kako u takvim objektima uopće nemaju troškove za grijanje.

Osim što su energetski efikasne jer se redovito grade u skladu sa pasivnim solarnim načelima, gotovo uvijek se kombiniraju sa sustavima za sakupljanje kišnice, pročišćavanjem otpadnih voda i neovisnim sustavima za električnu energiju (najčešće sunce i vjetar, u manjoj mjeri biomasa). Budući da se sa sunčane strane nalaze velike staklene površine unutar ovih kuća ima mnogo prostora za uzgoj jestivih biljaka, koje najčešće istovremeno koriste hranjive tvari iz otpadnih voda kućanstva. Naposljetku, izgradnjom ovakvog prizemljenog svemirskog broda smanjit ćemo količinu otpada koji pritišće planetu jer se, osim automobilskih guma, u svrhu izgradnje koriste i drugi otpadni materijali kao što su npr. limenke i staklenke.

Još jedna specifičnost earthshipova su interijeri, koji svojim organskim zakrivljenim formama i inovativnim načinima korištenja otpadnih materijala redovito podsjećaju na radove Hundertwassera u kombinaciji sa tradicionalnim graditeljstvom.

Krovovi Kada gradimo kuću vjerojatno najskuplji dio kuće predstavlja krovište. Prvenstveno zato što je za izgradnju krovišta potrebno kupiti prilično veliku količinu piljene drvene građe. Ako nam je cilj koristiti prirodne materijale, za pokrivanje krova ćemo najvjerojatnije odabrati glineni crijep koji je često skup. Na primjer, često je skuplji od nekih umjetnih materijala kao što su npr. šindra ili valovite ploče koje sadrže azbest, tzv. "Salonit" ploče.

Jedan od načina da se pojeftini izgradnja krovišta je da se izbjegne građa piljena u pilani. Velik dio krovišta se može sagraditi od oble, neobrađene drvene građe. Ako drvo nabavite lokalno, smanjit ćete troškove na transportu. Još ako ga sami osušite i uz pomoć bolje motorne pile izrežete na odgovarajuću dužinu, uštedjet ćete dosta novca. Osim toga, velike su šanse da će drvo pripremljeno na ovaj način biti mnogo kvalitetnije od onog koje bismo kupili u pilani.

Tradicionalni krovovi Jedan od načina da pokušamo smanjiti troškove izgradnje krovišta je da koristimo lokalne, prirodne resurse kao što se to tradicionalno radilo stoljećima. Slamnati krovovi i krovovi od trske predstavljaju odličan način da se iskoriste lokalni materijali koji se mogu dobiti gotovo besplatno. Drvena šindra je također način da se iskoristi

lokalno drvo. Na mjestima koja obiluju pločastim kamenom, logično bi ga bilo iskoristiti za pokrivanje krova. Međutim ove metode od osobe koja izvodi radove zahtijevaju veliku stručnost. Nekad su se ova znanja i vještine prenosile s koljena na koljeno, a danas su rijetki majstori koji još znaju tajne zanata. Zbog toga majstori skupo naplaćuju svoj rad, pa se na koncu može desiti da ovakvo krovište bude i skuplje nego klasično, čak i ako materijal nabavimo besplatno. No ako ste osoba koja je spretna s alatima i graditeljstvom, možda se možete sami upustiti u gradnju nekog jednostavnijeg, manjeg primjera slamnatog krova ili krova pokrivenog drvenom šindrom. Danas postoji i literatura koja u detalje opisuje kako graditi ovakve krovove.

Zeleni krov Zeleni krovovi su odličan način da se izbjegne korištenje skupog crijepa. Osim toga, ako je dobro izveden, zeleni krov dodatno djeluje kao toplinska izolacija s vanjske strane kuće. Ovakvi krovovi su uvijek estetski privlačni, a kuće sa zelenim krovom manje dominiraju nad okolišem - one se stapaju sa krajolikom.

Ono na što uvijek treba paziti sa zelenim krovovima je težina. postoje raznorazni tipovi zelenih krovova, od onih gdje je sloj zemlje debeo čak pola metra (intenzivni), pa sve do onih sa vrlo tankim slojem zemlje i komposta (ekstenzivni). Zeleni krovovi variraju od pravih vrtova do travnjaka i raznih vrsti žednjaka koji uopće ne trebaju previše zemlje. U tom smislu imamo ekstenzivne (nosivost 60-150 kg/m2), poluintenzivne te intenzivne (200-500 kg/m2) tipove zelenih krovova. O klimatskom podneblju ovisi i kakve ćemo biljke saditi. Logično je da tamo gdje prevladava suha klima, nećemo saditi biljke koje zahtijevaju puno kiše. Krovište mora biti dovoljno čvrsto da nosi teret zelenog krova, zajedno s maksimalnim mogućim teretom snijega koji se u određenom podneblju može očekivati.

Druga stvar na koju treba paziti je da podloga bude savršeno vodonepropusna. U protivnom bi se moglo dogoditi da krov počne prokišnjavati. Što se tiče podloge koju koristimo opet postoje raznorazne varijante, od high-tech metoda koje koriste sedmeroslojne podloge, pa do jednostavnih krovova koji imaju samo jednu membranu. U ovom drugom slučaju kao membrana može poslužiti bitumenska ljepenka, gumena membrana ili PVC folija. Koji god od ovih materijala koristili, moramo paziti da površina bude kontinuirana, bez mjesta kroz koja bi mogla proći voda, te da membrana posvuda bude zaštićena od sunčeve svjetlosti. Manje više svi umjetni materijali degradiraju pod utjecajem UV zraka. PVC je u zelenom graditeljstvu nepoželjan jer dolazi do zagađenja prilikom njegove proizvodnje, a sagorijevanjem PVC-a nastaje otrovan plin dioksin. Prikladan materijal kao membrana je bitumenska ljepenka, jer nije pretjerano skupa, a uz pomoć plinskog plamenika se lako može spajati zavarivanjem. Bitumensku ljepenku je potrebno zaštititi dodatnim slojem protiv mehaničkog oštečenja. Mi smo na Vukomeriću nakon ljepenke stavili sloj nepropusne gumene membrane (guttabeta) koja na sebi ima utore za vodu. Na gutabetu dolazi vodopropusni sloj geotekstila. Time se omogućuje biljkama da se korijenima zapetljaju kroz geotekstil te dođu do utora gumene membrane, gdje se zadržava voda. Naš zeleni krov je stvarno lijep i super je na njemu sjediti i uživati u pogledu i još koječemu. sl. 11/12 zeleni krov - reciklirano imanje.JPG sl. 11/13 sadnja na zelenom krovu.JPG (jedna pored druge)

Travnate krovove smatramo lakšima ako imaju 5 do 15 cm zemlje, tako da nam gotovo nikad neće biti potrebno dodatno pojačanje krovne konstrukcije. Također nam nije potrebno zalijevanje, jer imamo biljke i pokrov koji je naviknut rasti u malo zemlje, s plitkim korijenjem i bez previše vode.

Posebno zanimljiv tip zelenog krova je jedan sistem gradnje koji su razvili članovi neprofitne organizacije ArchiBio iz Quebeca. Oni umjesto debelog sloja zemlje na krovište stavljaju baliranu slamu. Na slamu se stavlja tek tanak sloj zemlje i komposta ili gnojiva te se u njega sade biljke. Posebno pogodne biljke za ovakav tip krova su jagode, jer imaju plitko korijenje koje učvršćuje površinski sloj. Krovište obavezno mora biti nagnuto da bi se osiguralo otjecanje vode. Kutevi nagiba najčešće su mali, svega nekoliko stupnjeva, ali mogu biti i strmiji, do 33º. Na krovovima s kosinom većom od 20 stupnjeva, potrebo je ugraditi i pregrade (drvene ili metalne) kako bi držale slojeve sa zemljom i biljkama.

U slučaju strmijeg krovišta između vodonepropusne membrane može se staviti sloj starih tepiha ili geotekstila da bi se spriječilo klizanje slame i organskog materijala niz kosinu. Zatim se jednostavno na membranu (ili tepihe) slaže balirana slama. Uz rubove krovišta potrebno je postaviti barijere koje spriječavaju da slama i organski materijal padne s krova. U tu svrhu se mogu koristiti daske slabije kvalitete ili okrajci iz pilane. Moramo paziti i na dobru drenažu da se voda ne zadržava na krovu. Nakon što dodamo tanak sloj zemlje, komposta i/ili gnojiva, možemo zasaditi bilje po izboru.

Prednost se dakako daje biljkama koje imaju plitko korijenje.

Jedina biljka koja se nikako ne smije naći na zelenom krovu bilo kojeg tipa je čičak, jer ima vrlo snažan korijen, koji poput svrdla probija sve, čak i ako naiđe na dasku.

Ovako izgrađeni krov je puno lakši od zelenog krova koji se sastoji samo od debelog sloja zemlje, ali je još uvijek dosta teži od klasičnog, oko 500 kg po m2. Zato prilikom izgradnje konstrukcije treba ovu cifru uzeti u obzir, a treba joj pribrojiti i maksimalnu težinu snijega za određeno podneblje. Premda ne kao zidovi, i zeleni krov je dodatni izolator našeg objekta. Zimi spriječava gubitak topline, a ljeti osvježava naš stambeni objekt. Također nam služi i kao zvučni izolator.

Posebno su korisni vrtovi na krovovima zgrada u gradovima zbog zagađenja zraka.

Naravno mogu poslužiti kao dodatan izvor hrane, da ne spominjemo ljepotu takvih prostora. Ipak, savjetujemo prije nego se odlučite za takav projekt, provjeriti statiku podnožja na kojem planirate stvoriti vrt. Problem znaju biti i vjetrovi, a potrebno je pojačano zalijevanje, ali ukoliko ne postoji drugi prostor oko naše zgrade, zeleni krovovi kao vrtovi su nešto najljepše. Za istu svrhu u gradovima možemo koristiti i naše terase i balkone.

Zeleni zidovi Mogu osigurati hladniju temperaturu u prostorijama tokom ljeta, i zadržati toplinu tokom zime. Također može poslužiti kao prostor za ptice. Bilo koja penjačica biti će nam zahvalna za ovaj tip očuvanja energije u našim stambenim objektima, a neke tpoput vinove loze mogu poslužiti i kao izvor hrane i pićenca. U ljetnom periodu hlađenje se odvija kroz tri moguća tipa: sjena, transpiracija i evaporacija s listova, te prirodnom izolacijom zadržavanjem ohlađenog zraka između biljke i zida. Penjačice trajnice mogu nam pomoći i tokom zime. Vrlo često se vjeruje kako penjačice mogu oštetiti zid, no ukoliko je zid u dobrom stanju prije njihovog penjanja i prianjanja to se neće dogoditi. Kako bilo, uvijek nam je dobro staviti pergole ili neku sličnu potporu za

biljke penjačice, na nekih 10-40 cm, a tako ćemo povećati i prostor za protok zraka i veću izolaciju. Bršljan, hortenzija penjačica i lozika se penju bez ikakvog potpornja.

Vinova loza i ukrasna pavitina se obavijaju oko pergola i potpornja. Sličnu pomoć trebaju i glicinija, hmelj, kozja krv, ruže i kupine penjačice. Kada dođu do krova biti će potrebno uobičajeno nadgledanje žlijeba, ali će tada početi djelovanje zelenog krova.

Trajnice su najbolje na sjevernom dijelu kuće, a ponekad i na zapadnom ako nam dolaze hladni vjetrovi ili kiše s te strane. Jestive biljke se sade na južnoj strani kuće.

Podovi Za pod je najbolje drvo iz kontroliranog gospodarenja. U obzir dolaze i linoleum, pluto ili lokalni kamen. Ukoliko ne možemo doći do ovih materijala drugi izbor je keramika, guma i reciklirana guma. Trebali bismo izbjegavati PVC ili proizvode koji ga sadrže poput laminata. Kao mogućnost ne treba odbaciti niti zemljane podove jer ih je moguće izvesti tako da budu vrlo uredni i praktični. Impregnacijom se postiže dodatna otpornost na habanje te otpornost na tekućine.

Boja Za bojanje naših zidova najbolje je koristiti boje na bazi lana s prirodnim pigmentima.

Ukoliko ne možemo doći do takvih boja koristimo one koje se baziraju na drugim biljkama ili na kazeinu. Ovdje možemo ubrojiti i korištenje vapna ili boje na bazi gline.

Boje sintetičkog porijekla sadrže formaldehid, glikol eter, poliuretan, vinil klorid i druge otrovne kemikalije. Treba ih izbjegavati, posebno za unutrašnje farbanje.

Grijanje Bilo bi dobro ne grijati se na fosilna goriva. U tu svrhu najbolje je koristiti drvo. Ali isto tako važno je izbjegavati neefikasne metalne peći kakvih je puno naše tržište, jer će nam onda grijanje na drva biti izvor frustracija i financijski teret. Nećemo imati ravnomjernu toplinu po cijeloj kući i uzimat će nam puno vremena. Grijanje na drva najefikasnije je masivnim zidanim pećima. Neovisno što su te peći efikasne same po sebi, dobro se nadopunjuju sa solarnim pasivnim dizajnom, jer djeluju kao termalna masa. Imati efikasne peći iznimno je važno danas kada čak 2,4 milijardi ljudi (gotovo 40%) još uvijek za svoje grijanje i kuhanje ovisi o drvetu, drvenom ugljenu i životinjskom izmetu. Biomasa čini 38% osnovne energije u zemljama u razvoju, a u nekima čak i 90%. Uz korištenje održivih tehnika za kuhanje, uštede koje ovdje možemo napraviti su velike, a jeftine.

Konvencionalne peći uglavnom su neefikasne, jer su od lijevanog željeza te drvo izgara na relativno niskim temperaturama. Ovakvim izgaranjem drvo sagorjeva nepotpuno te se oslobađaju zapaljivi plinovi u kojima je sadržano ukupno 50% energetske vrijednosti drveta. Budući da plinovi ne sagore, nego odlaze kroz dimnjak, možemo reći da energiju doslovce bacamo. Efikasnost ovakvih peći je 45 do 60%.

U masivnim zidanim pećima drvo sagorjeva na puno višim temperaturama, čak do 1000ºC. Ovako visoka temperatura vrlo brzo bi uništila bilo koju metalnu peć. Zbog visoke temperature u drvetu izgara apsolutno sve što može izgoriti. Kroz dimnjak uglavnom izlaze samo CO2 i vodena para, a u sagorenom drvetu nema ugljena, nego samo čisti negorivi minerali iz drveta. Budući da drvo sagorjeva izuzetno brzo, u zidanim pećima se u kratkom periodu oslobodi velika količina energije. Masa peći akumulira ovu toplinu te je tijekom dana polako otpušta u životni prostor. Efikasnost

zidanih masivnih peći uspijeva doseći 70 do 90%. Dodana efikasnost se postiže time što se dim odvodi spletom kanala pri čemu se sva toplina prenese na stjenke peći. sl. 11/14 nacin rada finske masivne zidane peci.jpg sl. 11/15 graditelj zidanih peći Mirec iz Slovačke sa svojom asistenticom Marijanom.JPG sl. 11/16 zgradnja masivne zidane finske peći - reciklirano imanje.JPG sl. 11/17primjer završene zidane masivne peći u mađarskom ekoselu Gyurufu koje se nalazi blizu Hrvatske Dim koji izlazi iz zidane peći gotovo je hladan, za razliku od dima iz metalnih peći koji je vruć, pa se toplina direktno gubi kroz dimnjak. Površine zidanih peći nisu vruće i opasne kao kod metalnih, već su ugodno tople. Klima koju stvara zidana peć je vrlo ugodna jer peć energiju prenosi putem infra crvenih zraka, pa je način na koji doživljamo toplinu sličan kao kada smo obasjani sunčevim zrakama. Važno je i to da zidane peći, budući da je sagorjevanje vrlo efikasno, ne ispuštaju nikakve kancerogene tvari koje se inače mogu naći u dimu otvorenog plamena ili metalnih peći. Kod grijanja se uvijek topli zrak diže, a hladni spušta. Pritom prašina, grinje i ostali nadraživači cirkuliraju prostorijom. Ako u prostoriji postoji metalna peć sa vrućom površinom, prašina koja padne na tu površinu će izgoriti. Izgaranjem prašine mogu nastati otrovi poput ureuma koji je loš za pluća. Zidan peći, kao što smo već rekli, nisu vruće pa ne dolazi do izgaranja pršine i formiranja otrova.

Zidane peći mogu biti zidane u svim oblicima i veličinama te ugrađene bilo gdje, mada je jasno kako ih je lakše ugraditi u nove kuće. Također, važno je i dobro pozicioniranje peći. Peć u središtu kuće će najmanje gubiti energiju (Whitefield, 2004). Često se ovakve peći ugrađuju u pregradne zidove između soba, tako da je jedan kraj peći u jednoj, a drugi kraj u drugoj sobi.

Zidane peći mogu biti obložene i glaziranim pločama (kaljevima). No, ne treba brkati masivne zidane peći i uobičajene kaljeve peći kakve se koriste kod nas, jer je drugačiji princip funkcioniranja.

Da bi se izbjegao gubitak uložene topline treba onemogućiti izlaženje zraka iz objekta. Kuća treba biti dobro zabrtvljena, a pažnju treba posebno obratiti na prozore i vrata. Kuća bi mogla biti hermetički zatvorena, ali to povećava problem unutrašnjeg onečišćenja.

Izolirana nastanjena kuća može sadržavati veliku količinu vlage u zraku nastale aktivnostima poput kuhanja, tuširanja, kupanja i disanja. Tamo gdje ova vlaga dođe u dodir s hladnijim površinama ona se kondenzira stvarajući vodu. Kondenzacija se javlja kada vlažan topli zrak dolazi do hladne površine. To se često događa na loše izoliranim prozorima. Kada dolazi do kondenzacije na zidovima tri su moguća uzroka: – previše je vlage u unutrašnjem zraku (potrebna je bolja ventilacija u kuhinji ili kupaoni), – unutrašnja temperatura je premala u sobi gdje se javlja kondenzacija (često kod nekorištenih soba) – potrebna je bolja izolacija, – unutrašnja strana vanjskog zida je hladnija od unutrašnjeg zraka. To je znak ili loše izolacije ili toplinskih mostova. Odgovor je izolacija takvih površina što donosi i dodatnu korist sprečavanja toplinskih gubitaka objekta.

Ne smijemo zaboraviti kako su i dvostruka prozorska stakla oblik izolacije. Kod nas su poznata pod nazivom izo-stakla. Izo-staklo punjeno suhim zrakom ima k = 2,94 W/ m2K, dok jednostruko staklo ima k = 6,8 w/m2K. Ukoliko umjesto zraka između dvije staklene površine imamo plin s malom provodljivošću kao što je primjerice argon, onda nam U(k) vrijednost može pasti na razine 1,1-1,23 W/m2K. Uštede su velike samo zbog naše odluke da kupimo efikasnija stakla. Ukoliko se grijemo na lož ulje/naftu, ova razlika znači 20l lože po m2 prozora.

Najbolje drvo za ogrijev s obzirom na kaloričnu vrijednost kW po kubnom metru je: oskoruša, bukva, hrast, jasen, javor, breza i drugi. Nešto manje vrijednost imaju: bor, crna joha, vrba (iva), jasika, smreka i siva joha (Bang, 2005). Naravno, naše grijanje će ovisi i o vrsti drva koje možemo najbliže nabaviti. U kontinentalnim dijelovima Hrvatske dobar je i bagrem, pogotovo što je iznimno invazivna vrsta.

Otpad U modernoj civilizaciji većina nas živi na takav način da ovisimo o neizmjernoj upotrebi prirodnih resursa, ali današnji nivo potrošnje utječe na naše zdravlje i zdravlje planeta na kojem živimo. Iako živimo u Hrvatskoj, mi koristimo materijale, goriva i hranu iz cijelog svijeta. U tom procesu mi ne samo da koristimo ove dragocjene resurse, mi ih rasipamo, pretvarajući ih u otpad. Jednom smo pročitali da je korov samo biljka na krivom mjestu. Na isti način kontejner pun otpada u stvari je kontejner krivo upotrebljenih resursa. Najveći udio otpada koji bacamo u kontejnere u stvari su dragocjeni i na neki način korisni materijali - čini se suludim da malo po malo bacamo naš svijet u smeće. Po podacima UN-a svega 2% ljudskih izmeta i industrijskog otpada se na neki način tretira, ostalo sve odlazi i truje naša mora, rijeke, jezera, potoke i podzemne vode te okoliš općenito (de Rivero, 2001). SAD sa 4% ukupne svjetske populacije proizvodi čak dvije trećine otpada (Feffer, 2002).

Sjeverna Amerika i EU koriste 80 % svih plastičnih vrećica, a sami Amerikanci svake godine bace 100 milijardu vrećica, od čega je samo 0,6 % moguće reciklirati. U mnogim zemljama žele skupim cijenama obeshrabriti korištenje plastičnih vrećica te su najjače kampanje, što od civilnog sektora što od vlada u Južnoj Africi, Irskoj, Indiji, Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Filipinima, Tajvanu i Velikoj Britaniji (Worldwatch Institute, 2004).

Otpad ne nastaje prirodnim procesima. Priroda je uređena tako da materija kruži.

Ona konstantno stvara i potom iskorištava nusproizvode različitih procesa. Ljudi uglavnom ne koriste nusproizvode. Otpad je potpuno ljudski izum, jer samo mi stvaramo stvari koje ne bivaju pojedene ili se ne raspadaju ili ne budu iskorištene u neku drugu svrhu. Ljudi imaju tendenciju da umjesto kružnih procesa stvaraju linearne, a proces završava velikom hrpom smeća.

Uzmimo, na primjer, televizor. Ova tehnologija je znatno uznapredovala u posljednjih pedeset godina. Dizajn se je promijenio, kvaliteta je porasla, a cijene su toliko pale da si ga gotovo svatko može priuštiti. Ali što sa svim TV uređajima koji su zastarjeli ili više ne rade. Neki od njih budu popravljeni, ali naposljetku apsolutno svi televizori završe na nekom od milijuna deponija širom svijeta. Postoji mogućnost da svi ovi uređaji budu rastavljeni, a materijali ponovno stavljeni u postupak proizvodnje, ali nismo stvorili sustav koji bi to ostvario.

Razmislite o količini smeća koju proizvodi vaše kućanstvo. Koliko crnih vreća ili kontejnera otpada tjedno odveze kamion? Možete li zamisliti koliko mjesta to zauzima? I što bi se dogodilo da služba za odvoz smeća zakaže, koliko bi vremena prošlo prije nego što bismo se našli potpuno zatrpani otpadom?

Sada ćemo pokušat dati pregled nekoliko koncepata koji se pokušavaju uhvatiti u koštac s ovim problemima. Neki od njih su primjenjivi u vrlo kratkom roku, na osobnoj razini, dok drugi zahtijevaju temeljitiji i dugotrajniji rad koji bi obuhvaćao znanstvena istraživanja i pritisak na donosioce odluka kako bi došlo do promjene na bolje.

Uvijek kad razmišljamo o otpadu trebamo se voditi za "četiri R", s tim da nisu slučajno rangirani s obzirom na utrošak energije: "reduce" - smanjiti "repair" - popraviti "reuse" - ponovno koristiti

"recycle" - reciklirati krušna peć napravljena od otpada (stare cigle, željezo, novine, karton i jutene vreca plus prirodni materijal glina) - reciklirano imanje sl. 12/01 obzidavanje zeljezne konstrukcije ciglama.JPG sl. 12/02 nanosenje gline i novina na zeljeznu konstrukciju.JPG sl. 12/03 oblikovanje krusne peci1.JPG sl. 12/04 oblikovanje krusne peci2.JPG sl. 12/05 zavrsena krusna pec.jpg sl. 12/06 zavrsena krusna pec.JPG sl. 12/07 dobar nam tek.JPG Organski otpad Organski otpad smo već spominjali. Od svih tipova otpada organski otpad je najmanje prikladno nazivati otpadom. Kuhinjski otpad i otpaci iz vrta sadrže vrlo vrijedne hranjive tvari koje bi trebalo vratiti natrag zemlji. Apsurdan je podatak da oko 30% volumena prosječne kante za smeće zauzima upravo organski otpad, unatoč činjenici da se ovog tipa otpada vrlo jednostavno možemo riješiti – kompostiranjem.

Procesom kompostiranja volumen otpada se smanjuje čak deseterostruko, a masa još i više. Razlog tome je što ne postoji organizirana separacija organskog otpada od ostalog, te ne postoji infrastruktura koja bi omogućila organizirano kompostiranje. Dio otpada, uglavnom zeleni otpaci s javnih površina, ipak završe i kao kompost, no i tada se to obavlja u velikim centraliziranim kompostanama, protiv kojih se građani bune jer ovakva postrojenja šire neugodne mirise, osobito za vrijeme ljetnih mjeseci.

Još jedna mana ovakvog sustava je to što je organski otpad, dok je još vlažan i pun vode, potrebno transportirati do postrojenja, čime nastaje dodatno zagađenje zbog transporta.

Jedno od mogućih rješenja bila bi manja, decentralizirana kompostišta u koja bi građani mogli odnositi svoj organski otpad. Tako bi se postupak kompostiranja izvršio na licu mjesta, gdje otpad i nastaje. Na taj način bi se uštedjela velika količina energije potrebne za transport. U Danskoj, na primjer, postoji inicijativa da svaka zgrada ili blok zgrada posjeduje svoje malo rotirajuće kompostište, te se na taj način građani sami brinu za svoj otpad. Kompostišta se sastoje od drvenog rotirajućeg bubnja, a rotacija proces kompostiranja čini vrlo brzim i efikasnim. sl. 12/08 slika kombola Proizvedeni kompost se odmah može koristiti na javnim površinama, dakle nije ga potrebno transportirati. Druga mogućnost je da svako kućanstvo ima svoje mini kompostište.

Recikliranje Često se kao odgovor na pitanje otpada navodi reciklaža. Ona već sada osigurava velik udio potreba za materijalima. Ipak, ne treba zaboraviti da i reciklaža podliježe drugom zakonu termodinamike. Svaki put kad se određena količina nekog materijala reciklira, jedan njezin dio je neizbježno i nepovratno izgubljen. Danas se efikasnost reciklaže za većinu iskorištenih metala kreće oko 30%. Osim toga reciklaža stvara dodatno zagađenje i zahtijeva ulaganje velike količine energije da bi se otpadni

materijal sakupio, transportirao i preradio. Reciklanje je svakako važne, no ipak predstavljaja samo djelomično rješenje problema otpada i energetskih problema.

Iako ima svoje mane, reciklaža je trenutačno najrealniji način da se velike količine otpadnog materijala ponovno vrate u proizvodni proces. Na taj način ne samo da se smanjuje ukupna količina otpada, već se i pojeftinjuje proizvodnja, pogotovo kod materijala koji se lako recikliraju. U Njemačkoj se 72 % sirovine u proizvodnji papira dolazi od reciklaže. Kada bi u cijelom svijetu bilo tako, sjeća drveća opala bi za trećinu.30 Međutim, provodi li se reciklaža u Hrvatskoj? Iako kod nas već duže vrijeme postoji praksa sakupljanja starog papira, u prosječnoj kanti za smeće može se naći čak 30% papira. Razloga je više. Jedan od njih je činjenica da je sustav za odvoz starog papira nepraktičan i neefikasan - nerijetko možemo vidjeti prenatrpane kontejnere koji danima čekaju da budu odvezeni. Osim toga, motivacija građana da u svoje ruke preuzmu odgovornost za otpad koji stvaraju, još uvijek je vrlo niska. Slične stvari možemo primijetiti i s kontejnerima za staklo i plastičnu ambalažu.

Korak dalje od reciklaže - ukidanje otpada Već više od desetljeća svi naši napori vezani za smanjenje krutog otpada usko su fokusirani na recikliranje. Zadovoljavamo se stopom reciklaže od nekih 35-50%. No bismo li se zadovoljili s 50%-tnom stopom nezaposlenosti ili siromaštva ili na primjer 50%-tnim smanjenjem gladi i bolesti? Svi bismo voljeli težiti tome da stopa nezaposlenosti, siromaštva, gladi i bolesti padne na nulu. Kako se onda možemo, kad pitanje otpada uzmemo u obzir, zadovoljiti polovičnim rješenjima? Ono što nam je u ovom trenutku potrebno je promjena načina na koji postupamo s otpadom.

Umjesto da se bavimo zbrinjavanjem otpada, trebali bismo svoje resurse usmjeriti eliminiranju otpada. Prirodne resurse koristimo kao da je majka priroda objavila generalnu rasprodaju. Okoliš bismo trebali tretirati kao knjižnicu - posuđujući resurse i odgovorno ih koristeći.

Koncept "Nula otpada" (Zero Waste) Zagađenje podzemnih voda uzrokovano odlaganjem otpada na deponije i toksično zagađenje zraka koje nastaje spaljivanjem krutog otpada dovode nas do potrebe pronalaženje alternativa načinu kako gospodarimo otpadom. Dodatni faktor je što su ograničenja reciklaže kao mogućeg rješenja pitanja otpada postala vidljiva. Unatoč činjenici da su milijuni ljudi širom svijeta prihvatili koncept recikliranja, godišnja količina otpada koji završi u spalionicama ili na deponijima svake godine sve je veća.

Jednostavna istina o recikliranju je da ono samo pokušava riješiti simptome pojave otpada, umjesto da ukloni njen uzrok. A uzrok leži na stolovima dizajnera. Uvijek smo podrazumijevali da je otpad neizbježan, što nije točno - otpad je rezultat lošeg dizajna i donošenja pogrešnih odluka. Ideja da se nastajanje otpada izbjegne pažljivijim dizajniranjem je dramatična promjena načina na koji rješavamo pitanje otpada, ali i načina kako gledamo na prirodne resurse. Ovaj relativno nov koncept postao je ubrzo nakon pojavljivanja poznat pod nazivom “Nula otpada” (Zero Waste).

Princip Nula otpada je nova vizija za novi milenij. On je cilj, proces, način razmišljanja koji korjenito mijenja naš pristup resursima i proizvodnji. Ovdje ne samo da se radi o reciklaži i zaobilaženju deponija i spalionica, ovdje se radi o restrukturiranju sustava proizvodnje i distribucije kako bi se spriječilo da otpad uopće bude proizveden.

Strategija Nula otpada:

- nastoji spriječiti nastajanje otpada umjesto da se bavi gospodarenjem otpadom, - pretvara odbačene materijale u radna mjesta umjesto u smeće, - podržava ekonomiju koja ne potkrada budućnost, - simulira prirodne sustave u kojima sva materija kruži, a ne biva potrošena Otpad je materijalni dokaz neefikasnosti nekog proizvodnog procesa. Što manje otpada proizvodimo, to smo efikasniji. Povećanjem efikasnosti štedimo novac, materijale i energiju i naravno, otvaramo radna mjesta. Otpad nije high-tech problem, on je low-tech problem. Sva tehnologija potrebna za ostvarenje koncepta Nula otpada već je poznata i uobičajena. Ne radi se o čarobnim strojevima, već o boljoj organizaciji, dizajnu i boljoj informiranosti na nivou javnosti i na industrijskom nivou.

Ukratko, ako nešto ne možemo reciklirati, ponovno iskoristiti ili kompostirati, proizvođači to ne bi trebali niti proizvoditi. Trebamo bolji industrijski dizajn, kompatibilan s 21. stoljećem.

Strategija Nula otpada sastoji se od pet bazičnih postavki: 1. REDIZAJN PROIZVODA I PAKIRANJA Planiranje proizvodnje nekog proizvoda tako da se unaprijed ograniči potrošnja prirodnih resursa, smanji toksičnost i otpad koji će proizvod stvoriti nakon korištenja te da se omogući što lakša reciklaža, ponovno korištenje ili kompostiranje proizvoda dakle proizvod se dizajnira za okoliš, a ne za smetlište. Dobar dizajn znači veću trajnost proizvoda, omogućava lake popravke, obuhvaća modularne komponente, tako da se može lako nadograditi. Dobar dizajn također osigurava da se proizvod lako može rastaviti, a pojedini materijali lako reciklirati ili ponovo iskoristiti u proizvodnji.

2. ODGOVORNOST PROIZVOĐAČA. Umjesto da svoju odgovornost prebacuju na potrošača, proizvođači bi trebali preuzeti odgovornost za otpad i štetu koju njihov proizvod uzrokuje. Proizvođači su ti koji bi trebali ulagati u bolji dizajn i povećanje efikasnosti proizvodnog procesa.

3. INVESTIRANJE U INFRASTRUKTURU UMJESTO U DEPONIJE I SPALIONICE Porezni novac se koristi za izgradnju novih deponija i spalionica otpada. Umjesto toga ovaj novac bi se mogao iskoristiti za izgradnju infrastrukture koja bi omogućila efikasnije provođenje reciklaže, sortiranje otpada, sakupljanje zelenog otpada iz kućanstava i sl.

4. USKRAĆIVANJE SUBVENCIJA INDUSTRIJSKIM POSTROJENJIMA KOJA PUNO ZAGAĐUJU ILI STVARAJU OTPAD Zagađenje, potrošnja energije i destrukcija okoliša započinju na samom početku procesa proizvodnje - u trenutku iskorištenja sirovih prirodnih resursa. Zahvaljujući subvencijama koje primaju, proizvođačima se često više isplati sirovine crpiti iz prirode, umjesto da potrebe namire iz reciklaže. Dodatan porezni novac troši se za odlaganje i spaljivanje otpada.

5. STVARANJE RADNIH MJESTA Rasipanje materijala kroz deponije i spalionice otpada dovodi i do rasipanja radnih mjesta. Postrojenja za sortiranje i reciklažu otpada mogu omogućiti i do deset puta više radnih mjesta nego spalionice i deponiji. Neki izvještaji upućuju na to da

proizvođači recikliranog papira i recikliranih plastičnih proizvoda zapošljavaju 60 puta više radnika nego spalionice i deponiji.

Ako vam sve oko skupa zvuči previše utopijski i neostvarivo, budite svjesni da se ova inicijativa već provodi na različitim lokacijama širom svijeta. Ovaj termin se prvi put pojavio u Australiji u Canberri. Canberra je usvojila strategiju "Nula otpada" već 1996. godine. Cilj im je do 2010. godine potpuno prestati puniti deponije otpadom. Ako pogledate dizajn njihovog deponija, već sada više nalikuje na aerodrom nego na deponij. Novi Zeland ima cilj postati prvom državom na svijetu bez otpada. Dva okruga u Kaliforniji također su usvojila ova načela. Osim u navedenim primjerima pomaci se primjećuju u Londonu, Kanadi, Irskoj.

Otpadne vode Kada bismo pokušali obaviti nuždu u jedinu kantu pitke vode koju imamo, i kasnije tom istom vodom pokušali utažiti žeđ, najvjerojatnije bi nas smatrali luđacima. A kad bismo još izumili skupu tehnologiju koja će naše izlučevine dovesti do te vode, pa zatim izumili još skuplju tehnologiju koja će odvojiti pitku vodu od fekalija, smatrali bi nas još luđima. Nije neshvatljivo da bi nas neki psihijatar upitao zašto smo uopće morali upropastiti jedinu kantu pitke vodu koju imamo. Nuždu vršimo u zahod, iz kojeg se otpad sustavom odvodnje odvodi u postrojenje koje bi navodno trebalo otpadne vode pročistiti, nakon čega se voda ispušta u najbližu rijeku. Iz te iste rijeke voda se crpi, pročišćava i vodovodom dovodi u domove. Nešto što na privatnoj razni smatramo apsurdom, ulaganjem goleme količine novca i inžinjerskog posla, postaje javno prihvaćeno kao jedini mogući način. Naša navika da se ne obaziremo na posljedice svojih djela omogućava nam da ovaj sustav i dalje podržavamo.

Jedan od najvećih izazova u tretiranju otpada je ljudski izmet. U tome nam pomažu kompostni wc-i koji se nazivaju i suhim wc-ima, jer ne koriste vodu i time je štede.

Stoga će nam priča o kompostiranju našeg izmeta dati dobar uvod u poglavlje o vodi.

Kad pritisnemo polugu ili povučemo špagu u wc-u, gledamo kako najmanje 5 litara pitke vode bućka, klokoče i nestaje zajedno s urinom ili fekalijama. Priči o putu naših ekskremenata ovdje nije kraj. Pet litara pitke vode utrošeno je da bi se neugodan miris i izgled isprali iz naše kuće ili stana i zapravo tu problem tek počinje. U urbanim sredinama gdje su kanalizacijski sistemi izgrađeni to je manje uočljivo, jer nas komunalno poduzeće rješava neugodne zadaće čišćenja septičkih jama, dok u ruralnim sredinama ljudi pribjegavaju raznim metodama: od ispuštanja fekalija i otpadnih voda u bunare do gradnje ogromnih septičkih jama koje se prazne na polja, šume, u potoke itd. Ogromne količine pitke vode pretvaraju se u rasadnike opasnih bolesti, koje nepravilnim odlaganjem mogu prouzročiti zagađenje podzemnih voda i kontaminaciju hrane ukoliko se ispušta na polja. Poplave znatno povećavaju rizik od kontaminacije podzemnih voda, a živeći u sve turbulentnijim klimatskim uvjetima vrijeme je da i o tome počnemo voditi brigu.

Uostalom, zašto trošiti novac i kupovati wc školjke i sjedalice koje se lome svake godine i bacaju na smetlište? Zašto ne bismo sjeli van na sunce i promatrali ptice, zečeve, mačke... kako to one rade. Fekalije, kad ih u prirodi ispuste životinje, nisu ugodne oku, a nisu ni zdrave. No, ako ih promatramo kroz neki period, vidjet ćemo da nakon dva tri dana umjesto fekalija ostaje samo sitna hrpica materije slične zemlji, bez mirisa. Dakle, volumen se smanjuje i do deset puta zbog dehidracije.

Usporedimo to sa našim navikama: dnevno 5 l vode + ½ l fekalija = 5,5 l smrada

dnevno kojeg se trebamo riješiti. Vode koje koristimo u kuhinji i u kupaonici za pranje, slijevaju se u iste cijevi sa tom smjesom i umjesto 5,5 l fekalija sada imamo na tisuće litara zagađene vode koje se moramo riješiti. To je 'flush and discharge' (isplahni i odstrani) ili 'drop and store' (baci i gomilaj) kultura, koja nudi trenutna i necjelovita rješenja. U permakulturi naš je zadatak zatvoriti krug.

Joe Palachier, koji je zajedno sa svojom ženom Trish napravio raj na Rainbow Farm na Novom Zelandu, tijekom predavanja u Motovunu 2005. godine rekao je kako se razmaženi ljudi najteže odriču svoja dva komoditeta: automobila i wc-školjke s ispiranjem.

Sve veću popularnost u svijetu eko tehnologija zauzimaju kompostni wc-i. Ovaj sustav je dizajniran tako da biomasu koju proizvode ljudi vraća tamo gdje joj je i mjesto - na zemlju. Međutim, ljudski otpad sadrži velike količine patogenih mikroorganizama koji, kad bi se otpad bacio direktno na zemlju, mogu prouzročiti zarazne bolesti. Proces koji ubija ove mikroorganizme je već dobro nam poznato aerobno kompostiranje. U ovom procesu temperatura kompostne biomase se diže dovoljno visoko da patogeni mikroorganizmi ne mogu preživjeti. Osim toga, uslijed kompostiranja biomasa gubi na volumenu čak deseterostruko i pretvara se u suhu tvar zvanu humus.

Kompostni wc je vrlo jednostavan sustav, koji se sastoji od školjke, kompostne komore i sustava za ventilaciju. Zapravo je to dobro izventilirana kenjar-kompostara.

U kompostnoj komori biomasa se prozračuje uslijed čega se dovodi kisik nužan za proces kompostiranja, a odvodi se neugodan miris. Dakle jedan mit koji odmah treba razbiti je da kompostni wc, ako je dobro dizajniran i proizveden, NE širi neugodne mirise. Nakon obavljanja velike nužde, fekalije se posipaju sa četiri do pet šaka piljevine, koju ćemo nabavljati od najbliže pilane. Piljevina će upiti ostatak vlage i ostavljati mjesta za prozračivanje i pomoći komposnoj hrpi da se izbalanskira C-N omjer. Dehidrirane fekalije nemaju miris i ne pružaju raj za ličinke raznih muha.

Umjesto problema, na taj način od urina dobivamo visokovrijedno dušično gnojivo, a od fekalija kompost. Efektivna količina kompostiranih fekalija tročlane obitelji je oko 15 litara kvalitetnog komposta, naspram 90.000 litara opasnog otpada koji bi nastao plavljenjem wc školjke i miješanjem sa sivim vodama.

Svakih godinu-dvije kompostna komora se prazni. Ono što nastaje kao proizvod kompostnog wc-a vrijedan je humus. Humus je posebno pogodan za voćarstvo. Kao i kod energije i ovdje naše kulturne vrednote dolaze do izražaja. Tako, primjerice američka Agencija za zaštitu okoliša (EPA) savjetuje da ne koristite ponovno humus, već kako se humus dobiven kompostnim WC-om mora zapaliti ili propisno uskladištiti.

U nekim zemljama postoje proizvođači kompostnih wc-a, pa je već moguće kupiti gotov sustav i ugraditi ga u kuću. Za hrvatski standard ovi su sustavi još uvijek skupi, pa će se entuzijasti upustiti u gradnju vlastitog kompostnog wc-a. Mogućnost samogradnje kompostnog wc-a samo dokazuje jednostavnost ovog sustava. Na Internetu se mogu naći jednostavni nacrti i primjeri samogradnje kompostnog wc-a.

Voda Voda je život. U svijetu na žalost sve više postaje problem i uzrok sukoba i ratova.

Zahvaljujući lošem gospodarenju vodom, već danas u većini europskih zemalja voda iz slavine više nije pitka. Još je gore što u mnogim zemljama gdje je vode iz slavine apsolutno zdrava i pitka, postao je trend piti flaširanu vodu, jer nas reklama krivo uvjeravaju kako je ta voda zdravija. Velike korporacije kupuju prirodne izvore vode širom svijeta, pripremajući se tako na nestašicu pitke vode koja nam uskoro slijedi.

Bez obzira što je na planeti manje od 1% vode pogodno za piće i to bi bilo dovoljno za potrebe svih stanovnika kad bi imali pravedniju raspodjelu. Dakle, isto kao i kod hrane. Primjerice, u SAD-u se u prosjeku po osobi potroši 500 litara dnevno, u Velikoj Britaniji 200 litara, a stanovnici siromašnih zemalja imaju svega nekoliko litara dnevno za sve svoje potrebe.31 70% vode na planeti ode na navodnjavanje. Kao što smo naučili, u permakulturnim vrtovima štedimo vodu. U vrtu štedimo vodu malčiranjem, dodavanjem humusa, sadnjom trajnica, miješanim kulturama i efikasnijim oblicima navodnjavanja kao što je kap po kap ili direktno dodavanje vode u korijen biljke. Humus poboljšava sposobnost tla da zadrži vodu, hrani i liječi tlo te općenito podiže kvalitetu tla. Malč sprječava evaporaciju tla i isušivanje, tako biljke imaju više vode za sebe. Malčiranje nam tijekom vrućih ljetnih dana može smanjiti potrebe za zalijevanjem čak za polovinu (Whitefield, 2004). Trajnice osiguravaju bolju prohodnost vode svojim dubokim korijenjem. Zaštita od vjetra također smanjuje evaporaciju tla i transpiraciju s lišća biljaka. Obavezno trebamo sakupljati kišnicu, jer je ona najbolja za zalijevanje biljaka. Dapače, kišnicu možemo koristiti za kuhanje, tuširanje, ispiranje wc-školjke, a u nekim krajevima se može i piti.

Vodu treba štedjeti. Ali pritom ne mislimo samo na zatvaranje slavine dok peremo zube, iako je i to kvalitetna navika. Iz tehnološke perspektive, rješenje je vrlo jednostavno. Zašto uopće dozvoliti da nastane tvar koju nazivamo otpadnom vodom.

U trenutku kada, zbog zagađenja podzemnih voda, pitka voda postaje sve dragocjeniji resurs, stvarno je obijesno ispirati zahodsku školjku pitkom vodom.

Idealno bi bilo pitku vodu zadržati pitkom, a fekalije kompostirati, kao i bilo koju drugu biomasu.

Još jedna važna praksa koja u permakulturi omogućuje da se ogromna količina vode vrati u upotrebu je odvajanje crnih voda od sivih. Crnim vodama nazivamo vodu koja je zagađana fekalijama. Korištenjem već ranije spomenutog kompostnog wc-a, problem rješavamo na taj način da ne dozvolimo da crne vode uopće nastanu. Sive vode su sve ostale otpadne, dakle voda iz umivaonika, sudopera, kade itd. Dobra stvar kod sivih voda je što se može vrlo lako pročistiti. Sadržaj sivih voda uglavnom se svodi na nešto organske materije pomiješane sa sapunom ili deterdžentom. Za rješavanje sivih voda koristimo biljne pročistače.

Biljni pročistač je uređaj koji koristi prirodno svojstvo nekih biljaka močvarica da iz vode apsorbiraju otpadne tvari i ugrađuju ih u svoju biomasu. Prema veličini i kapacitetu, biopročistači mogu varirati od vrlo malenih (nekoliko m2) za manja kućanstva, pa i do nekoliko tisuća m2 za tretiranje velikih količina otpadnih voda. Biljni pročistač nije ništa drugo nego bazenčić dubine do 60 cm napunjen šljunkom iz kojeg rastu biljke močvarice, a to su u našim krajevima trska, šaš, rogoz i druge. Kako

biljke rastu, korjenčići biljaka se isprepliću oko šljunka. Ponekad su pročistači izvedeni u kaskadama. Princip rada je vrlo jednostavan; s jedne strane ulazi siva voda, prolazi kroz zonu korijenja i s druge strane izlazi kao čista voda. Cilj je vodu što duže zadržati u zoni korijenja. Tu se apsorbiraju organske tvari i ostaci sredstava za pranje te se koriste za vegetativni rast. Ovim procesom uspijevamo iz vode ukloniti organske tvari, amonijak, nitrate i fosfate. Pročišćena voda je dovoljno čista da se ponovno može koristiti za pranje, a može biti i toliko čista da se bez problema može piti.

Ako smo u situaciji da miješanje sivih voda sa crnima ne možemo izbjeći, onda se ispred biljnog pročistača stavlja septička jama s komorama i preljevom. Kako se septička jama puni, s druge strane, na preljevu, izlazi već djelomično pročišćena voda. Preljev zatim završava u biljnom pročistaču i rješava ostatak zagađenja.

Upravo na taj način bi biljni pročistači mogli steći veću popularnost u Hrvatskoj, jer je u ruralnim krajevima, gdje kućanstva nisu spojena na kanalizaciju, čest slučaj da se preljev septičke jame ispušta direktno u prirodu. Dakle, biljni pročistači mogu se koristiti i za tretiranje crnih voda, samo onda sustav treba prilagoditi sustav.

Koliko su nam kompostni wc-i i/li biljni pročistači važni dovoljno govori podatak o potrošnji vode u našim kućanstvima: wc 33%, tuširanje i kupanje 25%, piće i hrana 18%, pranje odjeće 12,5%, pranje suđa 8,5%, pranje auta i vrta 3%. sl. 13/01 potrošnja vode u stambenim objektima.jpg Zaista je tragično da nam u kućanstvima najviše vode ode na wc kojeg ispiremo pitkom vodom. Naravno, nisu svi u mogućnosti naglavačke prevrnuti infrastrukturu koju koriste za otpadne vode. Međutim, neke korake možemo poduzeti odmah.

Korisno je imati kotliće za ispiranje koji imaju mogućnost reguliranja količine vode koju ćemo ispustiti. Na taj način problem rješavamo barem djelomice.

Toksičnost deterdženata može se izbjeći korištenjem biorazgradivih sapuna i deterdženata, ali čak i ako koristimo ovakva sredstva za pranje, sive vode ne smijemo pustiti direktno u prirodu jer bi to moglo dovesti do neravnoteže u ekosustavu.

Biljni pročistači počeli su se prvo koristiti 60-ih godina u Njemačkoj. Biljnim pročistačima oponašamo prirodne procese. Kao što se i sve vode, neovisno govorimo li o močvarama ili morima, brane polaganim čišćenjem od zagađenja, isto rade i naši biljni pročistači.

U većim razmjerima u Hrvatskoj trenutno postoje biljni pročistači na otocima Cresu (Osor) i Krku (kamp Glavotok), na Jakuševcu u Zagrebu i za gradić Žminj koji ima kapacitet za 700 ljudi.

Lijepi primjer biljnog pročistača za jedno kućanstvo imamo kod obitelji Lesar iz pitoresknog međimurskog seoceta Zasedbreg. Igor i Marijana su radili svoj biljni pročistač uz pomoć dizajnera Jordija Puiga Roce iz Katalonije (Španjolska). Rekli su nam kako su učinili slijedeće.

Pročistač se sastoji u prvom stupnju pročišćavanja od dviju plastičnih bačvi od 150

litara. Bačve su korištene ranije u tekstilnoj industriji i nabavljene po vrlo povoljnoj cijeni. Prva bačva, u koju direktno kroz cijev u gornji dio ulazi siva voda, do polovine je punjena kamenjem veličine do 50 mm koje je dobro prekriveno tkaninom (stari ručnici ili slično). Zatim je preostalih pola volumena napunjeno kompaktnom zemljom.

Komadi zemlje se pritisnu tako da cijela površina bačve bude zatvorena, jer voda koja ulazi u bačvu mora proći kroz zemlju koja ima ulogu filtera. Na zemlju se mogu posaditi razne ukrasne vodene biljke. Iz bačve pri dnu izlazi cijev i ulazi u gornji dio druge bačve koja je do vrha ukopana u zemlju i njezin gornji dio je malo viši od dna prve bačve. Zadatak druge bačve je usporiti tok vode, tako da može sedimentirati prije prelaska u sljedeću fazu pročišćavanja. Druga bačva se može puniti krupnim šljunkom. S druge strane druge bačve pri vrhu izlazi cijev, koja se spaja na vrh prvog od tri bazena promjera 2 metra i duboka ½ metara. Bazeni su izolirani PVC folijom i punjeni šljunkom te su zasađene vrbe, trska, šaš, metvica, perunike i drugim močvarnim biljem. Kao alternativa PVC foliji, nepropusna membrana se može izraditi od ferocementa. Ljuska od ferocementa se izrađuje tako da se na tlo postavi rabic mreža (gusto pletena metalna mrežica) te se na nju nabacuje beton u sloju od 3 do 5 cm. Beton ne smije biti napravljen sa šljunkom nego s pijeskom.

Bilje koje koristite možete nabaviti na proljeće na močvarnim područjima, pazeći da ne oštetite prilikom iskapanja ostale biljke. Šaš i trska imaju ogroman podzemni sustav korijenja i potreban je dobar alat za njegovo iskapanje.

U kasnim jesenskim mjesecima biljni pokrov se reže i stavlja na kompostiranje (vrbe se skraćuju), kako bi se izbjeglo truljenje biljne materije unutar bazena. Na njihovo se mjesto može zasijati raž ili druge žitarice otporne na zimu. U proljeće se biljni pokrov sam obnavlja i proces kreće ispočetka. Biljke se mogu saditi tako da se grube i veće biljke sade u prvom bazenu, a nježne i osjetljivije u zadnji bazen, gdje je voda već visoko pročišćena. Bitno je da se vrbe drže pod kontrolom rezanjem. Iz trećeg bazena pročišćena voda kroz cijev u obliku lepeze izlazi u stepeničasti pročistač koji se sastoji od osam stepenica iskopanih unutar zemlje, izoliran duplom pvc folijom i punjen raznim granulatima kamenja, najvećeg kalibra 30 mm. Tu se događa zadnje pročišćavanje aerobnim i anaerobnim procesima mikroorganizama i korijenjem šaša i trske. Tako pročišćena voda predat će se na analizu, te utvrditi efekt pročišćavanja.

Pročišćena voda sakupljat će se u jezercu promjera oko 6 metara, dubine oko 1 metra, koje će služiti za zalijevanje i kupanje.

Jezerce je oblika cvijeta i izolirano PVC folijom, obrubljeno korisnim i ukrasnim močvarnim biljkama, te biljkama kojima je potrebno mnogo vode za rast. Opisani pročistač ima površinu 14,5 m2 za 3 člana kućanstva, što je dovoljno za efektno pročišćavanje sivih voda i nadmašuje kriterij od najmanje 2,5 – 3 m2 površine pročistača po osobi. Teren na kojem je pročistač izgrađen je blago nagnut i u blizini jezera se nalazi odvodni kanal za slučaj da jezerce dobije previše vode. Takav pročistač je isplativ i neštetan za okoliš. Ako želimo do kraja ostati vjerni ekološkim načelima, zahtijeva naporniji fizički rad. Ali kao i kod gradnje baliranom slamom, i ovdje imamo prijatelje da pomognu. Čišćenje pročistača vrši se otprilike svakih pet do sedam godina, vađenjem šljunka i njegovim ispiranjem te vraćanjem u bazene. sl. 13/02 iskapanje terasastih rupa.jpg sl. 13/03 stavljanje nepropusne membrane i zasipavanje kamenjem, šljunkom i kamenčićima.jpg

sl. 13/04 gotov biopročistač.jpg sl. 13/05 razlika u vodi iz stroja za pranje rublja lijeva nije prosla kroz procistac, a desna je.jpg Vodu, osim za piće, u velikim količinama koristimo u kućanstvu za kuhanje, pranje posuđa, pranje rublja i tuširanje. Pritom često koristimo raznorazna kemijska sredstva, rijetko se obazirući na štetu koju će prouzročiti nakon što vodovodom izađu iz područja našeg doma. Većina sredstava za pranje koja možemo kupiti u običnim dućanima proizvode se na bazi deterdženata. Deterdžent je kemikalija koja se dobiva od petroleja. Nije razgradiv, dakle onečišćuje vodu u koju dospije. Za razliku od deterdženta, sapun je potpuno razgradiva supstanca, a može se proizvesti uglavnom od prirodnih sirovina.

Danas na tržištu postoje različiti proizvodi koji se deklariraju kao "eko" proizvodi. Neki od njih se proizvode na bazi sapuna. U većoj ili manjoj mjeri su biološki razgradivi.

Međutim, etiketa "eko proizvod" često se zlorabi kao marketinški trik za postizanje više cijene. Osim toga, zašto plaćati sve ove proizvode, kad ih se većina može vrlo jednostavno napraviti kod kuće uz minimalan trošak. Izradom vlastitih sapuna i sredstava za pranje, nudimo direktnu alternativu jednom segmentu potrošačkog društva i dovodimo u pitanje potrebu za postojanjem cijele jedne grane industrije oko koje se vrti ogromna količina novca.

Sapun Osnovni sastojci za izradu bilo kojeg sapuna su: masnoća, lužina i voda.

1. Masnoća Sapun je teoretski moguće napraviti od gotovo bilo koje masnoće. Nekad se u tu svrhu koristio životinjski loj. Preferiramo korištenje masnoća biljnog porijekla, to jest ulja. Tvrdoća konačnog sapuna ovisit će o kombinaciji ulja koje smo izabrali. O kombinaciji ulja ovisit će i količina lužine koja je potrebna za potpunu saponifikaciju (kemijski proces nastajanja sapuna).

Samo neka ulja imaju zadovoljavajuće karakteristike da bi se od njih napravio tvrdi sapun. U tu skupinu spadaju: maslinovo ulje, palmino ulje, kokosovo ulje i kakao maslac. Ostala ulja se mogu dodati u manjim količinama (maksimalno 25% ukupne količine ulja). U tu skupinu spadaju: bademovo, ricinusovo, laneno, sezamovo, kukuruzno, suncokretovo, sojino, repičino i ulje pšeničnih klica.

Svako od ovih ulja ima svoj specifičan faktor saponifikacije o kojem ovisi količina potrebne lužine.

NAPOMENA: za izradu sapuna nemojte kupovati skupa djevičanska, hladno prešana ulja. Dapače, za sam proces saponifikacije čak su pogodnija jeftinija, rafinirana, toplo prešana ulja. Takvo ulje se proizvodi od komine maslina koje su već jednom hladno prešane. Da bi se iz tog tropa dobilo ulje, smjesa se zagrijava na visoke temperature, pri čemu se gubi hranjiva vrijednost ulja. Zato smatramo da takvo jeftino ulje nije baš kvalitetno za prehranu, ali je savršeno za izradu sapuna. sl. 13/06 izrada eko-sapuna.JPG

2. Lužina Većina ljudi koji se odluče na izradu vlastitog sapuna kao lužinu koristit će već spominjanu kaustičnu sodu (natrij-hidrokisd, NaOH). To je izrazito lužnata kemikalija vrlo nagrizajućih svojstava. Prodaje se u obliku kristalića. U kućanstvu se koristi najčešće za odštopavanje začepljenih odvoda. Kaustična soda reagira s mastima i pretvara se u sapun. U ispravno napravljenom sapunu, koji je dovoljno odstajao, nema više kaustične sode.

Nekad se umjesto kaustične sode za izradu sapuna koristio lug. Lug je tekućina koja se dobije kad voda (obično kišnica) kaplje kroz pepeo koji je nastao gorenjem tvrdog drveta (hrast, bukva...). Dobivena tekućina je otopina kalij-hidroksida (KOH) u vodi.

Savjetujemo da za početak savladate tehniku izrade sapuna s kaustičnom sodom, pa zatim ako želite napraviti sapun 100% prirodnog porijekla, eksperimentirajte s lugom dobivenim od pepela.32 3. Voda Voda mora biti mekana, što znači da količina otopljenih minerala mora biti minimalna.

Najjednostavnije je koristiti destiliranu vodu. Druga opcija je kišnica. Voda iz vodovoda je potpuno neprikladna za izradu sapuna jer je vrlo tvrda.

OPREZ!!!

Kaustična soda je izuzetno opasna kemikalija, pa treba biti vrlo oprezan dok radimo s njom! Vrijedi sve kao i kod proizvodnje biodizela. Ako dođe u dodir s kožom, spaja se sa vlagom iz kože i izaziva jake opekline. Pri dodiru s vodom vrlo burno reagira i zagrijava se na oko 90ºC. Zbog toga se moraju poduzeti sve mjere zaštite. Upotreba gumenih rukavica, zaštitnih naočala i zaštitne odjeće je obavezna. Ako se unatoč svim mjerama ipak desi da kaustična soda dospije na kožu, nemojte je pokušavati s kože isprati vodom. Najprije na kožu nanesite obilnu količinu octa. Ocat, kao kiselina, neutralizirat će kaustičnu sodu. Zatim isperite s vodom.

Kaustična soda reagira s aluminijem, pa zato nemojte koristiti aluminijske posude ili žlice. Isto vrijedi i za limene posude. Za držanje kaustične sode preporučujemo plastične posude, a sapun je najbolje kuhati u emajliranim posudama ili posudama od nehrđajućeg čelika (rostfrei, inox...). Za miješanje je najbolje koristiti drvene ili plastične žlice.

Pribor - vaga koja se može kalibrirati - plastična posuda u kojoj ćete pomiješati kaustičnu sodu s destiliranom vodom - drvena ili plastična žlica ili kuhača za miješanje - lonac (emajl ili nehrđajući čelik) - termometar za tekućine - ručni mikser - plastični kalupi - deka ili poplun Postupak: 1. Stavite plastičnu posudu na vagu. Kalibrirajte je tako da pokazuje nulu. U posudu sipajte kaustičnu sodu, izvažite točnu količinu koja piše u receptu. U posudu s kaustičnom sodom ulijte destiliranu vodu. Kaustična soda će se otopiti u vodi pri

čemu će se smjesa zagrijati na 90ºC. Pripazite da ne udahnete paru koja će se dizati iz posude. Zamiješajte tako da se svi kristalići rastope. Poklopite i stavite negdje sa strane da se ohladi. sl. 13/07 miješanje kausticne sode i destilirane vode.JPG 2. Kad dobivena vodena otopina kaustične sode prestane biti vruća, nego samo topla (idealno bi bilo 38ºC) u lonac ulijte potrebu količinu ulja. Zagrijte ulje na temperaturu od 38ºC. Ako koristite ulje u krutom obliku (npr. palmino ulje ili kakao maslac) najprije ga otopite na višoj temperaturi tako da postane tekuće. Zatim ostavite smjesu da se ohladi na 38ºC. 3. Oprezno ulijte vodu s kaustičnom sodom u toplo ulje, cijelo vrijeme miješajući.

Miješajte još nekoliko minuta tako da se sve dobro pomiješa. Zatim počnite miješati mikserom. Nemojte miksati duže od 10 sekundi odjednom. Naizmjence miješajte ručno i mikserom sve dok smjesa ne postane neprozirna i gusta. Ukupno vrijeme miješanja trebalo bi biti između 15 i 20 min.

4. Ulijte sapun u kalupe. Poklopite poklopcima i sve skupa zamotajte u deku ili poplun. Vrlo je važno da se sapun ne ohladi prenaglo. Tijekom prvih 12 sati sapun će se još zagrijati zbog kemijske reakcije koja se odvija. Zbog toga nemojte otvarati poplun prvih 12 sati. Kad se sapun nakon nekoliko dana stvrdne dovoljno da se može izvaditi iz kalupa, izvadite ga (rukavice!) i stavite na prozračno mjesto da se osuši. Prije upotrebe pričekajte još najmanje 3 tjedna.

Napomena Sapun koji nije dovoljno odstajao sadrži male količine kaustične sode. Zbog toga je vrlo važno da odstoji dovoljno dugo. Nakon što odstoji, istestirajte ga tako da operete ruke. Ako osjetite lagano peckanje to znači da treba još stajati. Ako nema peckanja prislonite jezik na sapun. Ako se niti tada ne pojavi peckanje to znači da je sapun spreman za upotrebu. Obično je dovoljno oko tri tjedna stajanja nakon čega je sapun spreman za sigurnu upotrebu.

Ako se desi da se sapun nakon dugo vremena ne stvrdne to znači da se prebrzo ohladio. Smjesu ponovo zagrijte na 38ºC, ulijte u kalupe i zamotajte. Isti postupak primijenite ako sapun nakon dugo vremena još uvijek sadrži kaustičnu sodu.

RECEPTI33 Napomena: Vrlo je važno da se precizno držite zadanih količina! Ako želite raditi sapune s nekim drugim uljima, nemojte ih samo zamijeniti u receptima. Promjena vrste ulja u receptu zahtjeva i promjenu količine kaustične sode.

I. Sapun od maslinovog ulja 1 l maslinovog ulja 127 g kaustične sode 2,5 dl destilirane vode Ovo je vrlo jednostavan sapun koji može ispasti dosta jeftin ako nađemo jeftino maslinovo ulje (npr. od komine maslina). Korištenje nekih egzotičnijih ulja (npr. kokosovo ulje) dosta poskupljuje konačan proizvod.

II. Sapun od biljnih ulja 227 g maslinovog ulja 136 g kokosovog ulja 91 g palminog ulja 170 g destilirane vode 62 g kaustične sode DODAVANJE MIRISA Mirisi se u sapun dodaju u obliku esencijalnih i eteričnih ulja. U smjesu se dodaju tik prije lijevanja u kalupe. Intenzitet eteričnih ulja varira od proizvođača do proizvođača, pa količine u receptima treba uzeti provizorno i prilagoditi osobnom ukusu.

Druga metoda je dodavanje eteričnog ulja u gotovi sapun u kojem nema više kaustične sode. Izvodi se na slijedeći način: Napraviti osnovni sapun bez dodanih mirisa. Nakon 3-4 dana, kada se dovoljno stvrdne, naribati ga i staviti u lonac za kuhanje sapuna. Na svakih 500 g sapuna dodati 3,5 dl destilirane vode. Smjesu polagano zagrijati na najmanjoj vatri povremeno miješajući (ne prečesto, da se ne napravi previše sapunice). Pazite da vam se sapun ne uhvati za posudu i zagori. Ako je smjesa presuha, dodajte malo vode. Sapun će se potpuno rastopiti kroz sat vremena. Nemojte se previše opterećivati ako u smjesi ostane nekoliko nerastopljenih grudica. Skinite s vatre i nastavite miješati. Kad se sapun malo ohladi (oko 66 do 71ºC) dodajte eterična ulja, mirise, boje ili bilo kakve druge aditive. Izlijte u kalupe i pustite da se sapun potpuno ohladi i stvrdne. Osim eteričnih i esencijalnih ulja, u sapun se mogu dodati razni aditivi kao npr. gel aloe vere (ljekovita svojstva) ili zobene pahuljice (abrazivna svojstva). sl. 13/08 sapuni.gif sl. 13/09 sapuni.gif (jedna pored druge) Sredstva za pranje SREDSTVO ZA PRANJE RUBLJA 200 g sapuna od maslinovog ulja ili nekog drugog sapuna koji se ne pjeni ¾ šalice kristalne sode (natrij-karbonat, Na2CO3 - to je sredstvo koje se koristi za obradu drvenih bačava u vinarstvu) Naribajte sapun i stavite u posudu za kuhanje sapuna. Dodajte kristalnu sodu i 3 šalice vode. Promiješajte i kuhajte dok se sapun i kristalna soda ne rastope. Smjesu izlijte u veliku posudu i dodajte 5 l tople vode. Dobro promiješajte. Dok se smjesa hladi trebala bi se zgusnuti u rijetku želatinu. Koristite ½ do 1 šalicu ove tekućine za jedno pranje.

Omekšivač za rublje: 1 šalica octa + ¼ šalice sode-bikarbone (natrij-hidrogenkarbonat, NaHCO3) SREDSTVO ZA PRANJE SUĐA (RUČNO PRANJE) ¼ šalice naribanog sapuna od maslinovog ulja 2 šalice tople vode ¼ šalice glicerina nekoliko kapi eteričnog ulja limuna

Rastopite sapun u vodi. Dodajte glicerin i eterično ulje i ostavite da se ohladi.

SREDSTVO ZA PRANJE SUĐA (PRANJE U STROJU) ½ šalice naribanog sapuna od maslinovog ulja 1 šalica vode 1 žličica limunovog soka 3 kapi eteričnog ulja čajevca ¼ šalice prozirnog octa Rastopite sapun i dodajte preostale sastojke. Ostavite da se ohladi.

PRANJE WC ŠKOLJKE Koristite mješavinu sode-bikarbone, vode i octa.

SIKADNJE KAMENCA Ocat ili vodena otopina limunske kiseline (može se nabaviti na veliko u poljoprivrednim dućanima). ČIŠĆENJE PEĆNICE Na zakorena mjesta sipajte sol. Isperite. Za detaljno ribanje koristite sodu-bikarbonu.

PRANJE PROZORA 1 l vode ½ šalice alkoholnog octa 1 žlica limunovog soka 2 žlice etilnog alkohola UNIVERZALNA SREDSTVA ZA ČIŠĆENJE 1. četiri žlice sode-bikarbone rastopite u 1 l vode 2. u litri tople vode rastopite ¼ šalice naribanog sapuna od maslinovog ulja i dodajte sok od jednog limuna 3. u 7 litara tople vode rastopite 1/8 šalice kristalne sode, ¼ šalice octa i ½ šalice naribanog sapuna

Organizacija U permakulturi učenje počinje s analizom pet područja u kojima smo kao čovječanstvo stvorili probleme i time ugrozili budućnost. To su tlo, voda, energija/resursi, zrak/klimatske promjene i organizacija. Istovremeno, permakultura nas educira i osnažuje da radimo održiva poboljšanja u svakom od tih pet područja.

Ipak, problemi i loši odnosi unutar jednog područja uzrokuju i probleme i loše odnose i u svim drugima. To je područje organizacije, odnosno ljudski faktor. Način na koji vodimo krute organizacije podređenih i onih koji naređuju, način na koji su organizirana naša društva koja uzdižu do neba nasilje, način na koji uspostavljamo naše međusobne odnose temeljene na sebičnosti i opsesivnom natjecanju uzrokuje bolesno stanje i u ostalim elementima. Organizacija je najvažniji element u našoj analizi, jer se problemi u njoj prelijevaju na druge elemente. Ukoliko nemamo dobre odnose u samoj organizaciji, vrlo je teško za povjerovati kako ćemo zajedno biti u stanju stvoriti dobre vrtove ili dobre energetske sustave. To može i trajati jedno vrijeme, ali neodrživost loših međuljudskih odnosa koji su dio iste skupine, organizacije, planete kad tad će doći na naplatu. Zato je iznimno važno da se ne zanosimo samo održivim energetskim sistemima, prekrasnim vrtovima, kompostnim wc-ima i sličnim, već da izgrađujemo i njegujemo i ljudske odnose koji se baziraju na međusobnom povjerenju, pomaganju i suradnji. U jednom ekoselu su lijepo rekli kako se ljudi uglavnom fasciniraju tehničkim dostignućima koja su postigli, ali da rijetko kada pomisle koliko su ona plod njihove međusobne sinergije i suradnje. Tehnološka dostignuća su posljedica na ovakvim pričama, a ljudi su ono što prethodi.

Vrlo je mali broj ekosela ili sličnih priča koja zaista zažive s obzirom na veliki broj onih koja krenu u taj proces. Gotovo 75% takvih inicijativa propadne u prve četiri godine. Od toga 90% kao razlog ima ljudski faktor, konflikte između članova i članica određenih inicijativa, a ne zbog neimanja vjetrenjača za struju ili kuća od balirane slame. Lijepe priče ne propadaju, jer su ljudi imali šugav vrt, već su njihovi međusobni odnosi postali prilično šugavi. Čak ni nedostatak novca nije glavni uzrok.

Time nam se i pokazuje koliko je važna ona primarna energija, energija između ljudi. Često mislimo da se stvari podrazumijevaju, ali život je u svakodnevnim promjenama i ukoliko ne idemo u korak s njim dolazi do rascjepa.

Rekli smo u poglavlju o permakulturi kako naš dizajn počinje od zone gdje stanujemo koju označavamo kao nultu zonu ili zonu 0. Zone o kojima ćemo govoriti u poglavlju o dizajniranju se nižu s obzirom na naše prisustvo u njima. No, upravo kako bi se naglasila važnost ljudi i njihovih odnosa, sve se češće spominje zona 00 . Ljudi koji žive na permakulturnim imanjima ili su dio permakulturnih projekata označavamo Zonom 00, jer su njihove pozicije i njihovi međusobni odnosi i najvažniji. Sve to posebno dolazi do izražaja jer se vrlo često radi o životnim pričama, gdje dajemo cijeloga i cijelu sebe, gdje pokušavamo ostvariti svoje najdraže snove. Zato je i količina energije koja frca među ljudima uključenima u takve priče vrlo jaka.

Kada krećemo u stvaranje ovakvih životnih projekata dobro je imati viziju zajednice kakvu želimo ostvariti. Takva vizija nam olakšava pripremu i provođenje malih koraka do ostvarenja cilja te nam je jasniji redoslijed prioriteta. Da naša grupa može ostvariti svoje ciljeve i vizije potrebne su nam četiri vrste kvalitete. Permakulturni dizajner Jan Martin Bang (2005) ih smatra podjednako važnima, te ističe da u nedostatku samo jedne ne možemo ići dalje, uspoređujući to sa četiri kotača vozila. Dakle, potrebne su nam:

1. Kvaliteta balansa – harmoniziramo naše odnose kroz zajedničke akcije, susrete, život.

2. Kvaliteta slušanja – da bismo mogli kvalitetno komunicirati sa ljudima oko nas moramo znati slušati.

3. Kvaliteta fleksibilnosti – sposobnost stvaranja aktivnog odnosa prema društvu u kojem djelujemo, umjesto izolacije naglašavamo promjene i spremnost na improvizaciju.

4. Kvaliteta organizacije – fokusiranje grupe, transparentni odnosi odgovornosti. Daje odgovor na pitanje postoje li dovoljno jaki kapaciteti u našoj grupi da ostvarimo ciljeve i vizije.

Ukoliko naša priča ima ove četiri kvalitete, vrlo je vjerojatno kako ćemo unatoč svim nedaćama i problemima koji se događaju, uspjeti ostvariti održivost organizacije.

Pored koraka koje ćemo poduzimati da ostvarimo našu zajedničku viziju, dobro je stvoriti listu zajednički prihvaćenih dogovora koji su jasni i jednostavni. Takvi dogovori ili sporazumi trebaju biti doneseni od strane svih pripadnika i pripadnica zajednice (direktna demokracija) na transparentan način. Dobro je zapisati dogovore na papir kako bi ih svi vidjeli i s vremena na vrijeme se podsjetili na njihovo značenje i svrhu. Ovakvi dogovori nam se čine nebitnima ili nepotrebnima u trenucima kada sve štima, ali se vrlo često u trenucima konflikta i mogućeg sukoba pojavljuju kao dobar vodič za izlaz iz te situacije. Sporazumi mogu biti od općeg značenja, ali mogu se baviti i specifičnim potrebama i dimenzijama naše zajednice: kako zarađivati i dijeliti novac, kako raspodijeliti zaduženja i poslove, kućni red, vlasništvo nad zemljom ili drugo.

Prvo ćemo odmah naglasiti kako ne smijemo pristati na nasilje kvazi mira, pospremanje problema i neslaganja pod tepih ili u ime svete istine stvaranje lažne slike o jedinstvu. Dapače, sve do sada rečeno i ono što slijedi pomaže nam da uočimo na vrijeme moguće pukotine u našoj grupi kako se ona ne bi raspala. Isto tako, ukoliko su te pukotine prevelike, bolje je da se ljudi u miru raziđu i maknu jedni od drugih te nastave stvarati svoje priče negdje drugdje sa drugim ljudima koji ima više odgovaraju. To je puno bolje nego da takvo stanje teče unedogled.

No isto tako, znamo kako se grupe i međuljudski vrlo često raspadaju zbog nesporazuma ili sitnica koji se ne rješavaju odmah, već se gomilaju i postaju "nepremostivi" problemi. Vrlo često se sukobljavamo zbog glupih razloga, odnosno manje zbog samog sadržaja, a više zbog forme, neovisno da li se radi o našem egotripu, trenutnoj razdraženosti ili jednostavno nesimpatiziranju nekoga. Sukobljavamo se, jer nas od malena uče da se moramo natjecati, a ne surađivati. Lucilla Borio, kao članica odbora International Institute for Facilitation and Consensus, na tečaju o ekoselima u Zagrebu 2004. godine istaknula je kako ne trebamo očekivati da se konflikti ne pojavljuju.34 Ljudi smo i skloni smo konfliktima, trebamo naučiti kako ih prepoznati na vrijeme i upravljati njima da se ne pretvore u ozbiljne sukobe. Možemo dati i definiciju konflikta kako ga vidi Laird Shaub: "Konflikt okuplja najmanje dvoje ljudi koji imaju različito mišljenje o nečemu, i gdje je najmanje jedna osoba od njih duboko potresena tom situacijom" (Borio and Candela, 2004). Konflikt ne treba brkati s različitostima, jer nas one čine bogatijima. Konflikt nastaje kada razlike vidimo kao kontraste i pridodamo im emocije. Tada se osjećamo loše zbog tog kontrasta, nešto nas zbilja plaši ili ljuti oko stavova druge osobe. Javlja se strah da ćemo izgubiti svoj identitet, a ljudski je ne željeti osjećati strah. Ukoliko smognemo snage suočiti se s

tim, ulazimo u emocionalno zahtjevan i težak rad na sebi, ali ulazimo u kvalitetni dio odrastanja i razvoja samih sebe kao osoba.

Konflikte je teško izbjeći, jer se plodno tlo za njihovo nastajanje nalazi u našem odgoju, institucionalnoj edukaciji i cjelokupnom sustavu i uređenju. Ponekad na osobnoj razini proizlazi iz naših vlastitih nesigurnosti, trauma, teških iskustava, neiživljenih osjećaja i ostalog što nas gura prema konfliktu sa drugima.

Kada nastane konflikt uvijek obraćamo pažnju na dva aspekta: problem (sadržaj) i proces (tko i kako je ušao u konflikt).

Najčešći razlozi konflikta su: 1. Teški ljudi – najrjeđi oblik, neodgovorni ljudi koje nije briga za posljedice njihovog ponašanja, potrebno im je pristupiti s posebnom pažnjom i brigom, vrlo često na kraju odu iz priče pod pritiskom ostalih.

2. Nedostatak resursa: premda nam je jasniji kao sukob na globalnoj razini, često smo nesvjesni kako smo i u našim životima osjetljivi na to pitanje. Pored ekološke održivosti, postoji i socijalna. Svatko treba imati svoj prostor.

3. Borba za moć – uče nas odmalena da se trebamo boriti za prevlast jedni na drugima i pozicionirati se.

4. Iskrivljene informacije - u komuniciranju sa drugima uvijek trebamo biti sigurni da je osoba kojoj se obraćamo primila informaciju onako kako smo htjeli. Nije dobro samo pretpostavljati da se to desilo.

5. Neprihvaćanje - jedan od najgorih osjećaja koje možemo osjećati je da smo neprihvaćeni, nevidljivi i nevažni za drugu osobu. Premda nas neko često tako kvalificira nesvjesno, utjecaji i posljedice mogu stvoriti velike sukobe i ljutnju.

6. Drugačiji sistem računanja: često smo skloni naša činjenja za druge kvalificirati kao vrijedna i važna, a umanjivati trud i rad drugih.

Kako bi se izbjegli ozbiljniji sukobi svaka osoba u zajednici mora preuzeti odgovornost za vlastito zadovoljstvo i sreću, kao i pravo drugih na to. Težnja za zajedničkom edukacijom pomaže nam izvući se iz vlastite čahure i suočiti se s potrebama i stavovima drugih. Trebamo naučiti prihvaćati ljude s njihovom iskustvom i prošlošću te odvajati njihovo ponašanje od njih samih. Ljude prihvaćamo, njihova određena ponašanja ili stavove ne i o tome raspravljamo. Ovo ne znači da ćemo tolerirati preobražaj kretenskog ponašanja u kretena, ali to su iznimne i radikalizirane situacije. Takve osobe uglavnom napuštaju zajednice pod neformalnim pritiskom ostalih. Uglavnom su češći slučajevi da povezujemo osobu s njenim stavovima i ponašanjem te uvlačimo osobnost u međuodnos.

Inače kada uđemo s nekim u konflikt, prestanemo komunicirati s tom osobom, počnu opanjkavanja i ogovaranja i tako se "normalno" funkcionira. Konflikt je posebno opasan u zajednicama, jer je iluzorno očekivati da će ostati samo na dvije osobe.

Kada se neslaganje u stavovima počne povezivati s dotičnom osobom, ljudi počinju zauzimati strane u sukobu, javljaju se podjele i grupe ili se sve gura pod tepih kako bi se nasilno održala idila zajednice. Premda smo mladi i kao ljudi i kao grupa, u ZMAG-u smo već imali iskustva s ovim stvarima. U zimu 2003. godine bili smo blizu raspada, baš zbog toga jer smo zbog neiskustva, osobnih taština i slabosti, neznanja kako riješiti neke probleme, pretvorili vlastita neslaganja u nemogućnost bivanja na istom mjestu. Zapravo, problemi su počeli u grupi Vukomerić, koja radi na projektu Reciklirano imanje, ali se logično prelila na cijeli ZMAG. Preživjeli smo tu zimu samo

zahvaljujući nebrojenim razgovorima, preispitivanjem vlastitih stavova pa na kraju preispitivanjem i što značimo jedni drugima i što je nama Reciklirano imanje. Ne biste vjerovali, ali uzrok nije bila neka epohalna razlika u našim svjetonazorima ili ogromni sukob u mišljenjima. Sve je počelo s diskusijom kakav staklenik treba nadograditi na drvenu kuću. Te treba biti veliki da u njemu ima puno prostora te ne smije biti veliki da ne gubi previše energije po noći, te treba biti uz kuću te ne tako nego treba ići više prema van u prostor, te ovo stablo će smetati zimskom suncu da uđe u kuću te neće smetati i tako unedogled. Na kraju ispadne da se manje priča o samom sadržaju, a diskusija prelazi na osobni nivo i često se počinje s ubacivanjem stavova i mišljenja koje uopće nemaju veze s početnom temom razgovora. I nama se desilo da drugi članovi i članice grupe počinju gubiti interes za samu temu i sudjelovanje u raspravi kako ona postaje bojno polje za osobne nesporazume, animozitete i sukobe.

Ukoliko smo svjesni do sada rečenog, imamo veće šanse da izbjegnemo ovakve situacije. Mi tada nismo znali kako to izbjeći, bili smo dosta mladi i naši egići su pupali ko sijaset narcisa u proljeće. Kao što smo rekli to je sve gotovo rezultiralo našim raspadom. Eto, skoro ste ostali bez ove knjige.

Ono na što još trebamo paziti je omjer privatnog i kolektivnog. Jasno je kako nas današnji neoliberalni sustav sve više pretvara u individualne usamljene egoiste. Opet mnoge komune i slične priče u prošlosti su otišle u drugu krajnost i ukinule ikakav osjećaj privatnosti. Potreban nam je balans između tog dvoje. U talijanskom gradiću Torri Superioreu, u kojem živi spomenuta Lucilla, naišli smo na odlično rješenje međuljudskih odnosa, što je kao što smo rekli često znalo i doći glave ovakvim projektima. U Torriju postoji veliki dio za goste, veliki dio za društvene aktivnosti, gdje je na primjer knjižica ili gdje se jede, ali i jako veliki dio u kojem borave isključivo ljudi iz kolektiva Torri Superiorea. Tako je 50% vlasništva u rukama kolektiva, a 50% gdje ljudi imaju svoje vlastite stanove i pripadajuću intimu. To funkcionira izvrsno i svatko uživa i u društvenosti i u vlastitom miru kako kome u kojem trenutku odgovara.

U zajednicama kod načina donošenja dogovora i općenito donošenja odluka dobro je krenuti putem facilitacije i konsenzusa. "Konsenzus je proces odlučivanja u kojem težimo nenasilnom donošenju odluka ili rješenju sukoba te kooperativnom razvoju odlučivanja kojeg svi mogu podržati" (Borio and Candela, 2004: 21). Time izbjegavamo podjele u zajednici u odnosu na većina/manjina odnos, koji se često pretvara u odnos vladajući/oni kojima se vlada. Također se štitimo i od nezainteresiranosti za zajednicu, jer oni koji su većina će uvijek imati sigurnost da će njihove želje i stavovi biti prihvaćeni. Takav način odlučivanja je i inkluzivan, odnosno otvoreno daje do znanja svim članovima i članicama neke zajednice kako je svačije mišljenje važno te kako se svakog cijeni. Grupa Vukomerić donosi svoje odluke konsenzusom i premda smo kod rasprave o stakleniku pomislili kako se nikad nećemo iskobeljati iz tog čvora, jer se nikako nismo mogli dogovoriti kakav staklenik nam treba, danas smo svjesni kako nas je to spasilo. Inače bi netko tko ima veću moć, osigurao si dovoljan broj glasova i ta opcija bi pobijedila. Poraženi bi otišli iz grupe s obzirom na uskovitlale emocije. Ovako smo malo pričekali, udahnuli zraka i ipak dogovorili rješenje koje nas sve zadovoljava.

Jasno je kako se za korištenje facilitacije, a posebno konsenzusa kao metode odlučivanja, svi ljudi u zajednici trebaju proći edukaciju i trening. Biti dobar facilitator ili facilitatorica nije lako. Možemo reći da je to umjetnost pomaganja zajednici ili grupi da dođu do zadovoljavajućeg rješenje i nastave sa radom. Osoba koja je facilitator treba biti nepristrana u procesu konflikta. Također treba imati sposobnost gledanja na

potrebe grupe kao cjeline. Stvarati atmosferu povjerenja i sigurnosti. Paziti na ravnotežu u participaciji. Održavati fokus i energiju grupe. Vaditi sukobe na površinu i predlagati moguća rješenja. Sakupljati dogovore i pozivati na konsenzus. Predlagati zaključke. Pripremiti i izdvojiti moguće aktivnosti koje slijede. Dobro je da je netko izvan grupe, netko tko je zainteresiran za proces odlučivanja, a ne rezultat.

Ako će se tog posla prihvatiti netko iz same zajednice, to mora biti osoba koja je u stanju odmaknuti se od teme i osoba kojoj svi vjeruju. Facilitator je čuvar konsenzusa. On je vodič i ne sudjeluje u raspravi. On ne daje odgovore, već postavlja pitanja kako bi održao ravnotežu participacije: Da li još itko ima nešto za dodati? Da li smo sada svi spremni krenuti dalje? Ima li itko neku drugu ideju? Za dobrog facilitatora ili facilitatoricu mora se imati strpljenja, snage i sposobnosti ostati mirnim ili mirnom u trenucima mogućeg konflikta, dobru memoriju, osjećaj za humor i ljubav prema grupi kao cjelini. Dobar facilitator može grupi uštedjeti i vrijeme i energiju. Facilitatori se mogu mijenjati ovisno o temi i odlukama grupe, ali i ne moraju. To ovisi o samim članovima i članicama zajednice. Jako važne uloge pored facilitatora su: osoba koja zapisuje sve važno i osoba koja pazi na vrijeme. Ostale funkcije koje je dobro imati pokrivene, ali nisu toliko presudne su: osoba koja pazi na vrata da se stalno ne ulazi izlazi, pripremni tim, planer dnevnog reda, pazitelj na atmosferu - promatrač procesa, održavatelji mira, prevoditelj.

Konsenzus je i metoda i rezultat. Glasamo konsenzusom da bismo dobili konsenzus kao rezultat. Da bi konsenzus uspio mora biti zadovoljeno pet esencijalnih elemenata: 1. želja da se dijeli moć 2. pristanak da se odlučuje konsenzusom 3. zajednička svrha i cilj 4. jasna agenda ili program rada 5. efikasna facilitacija Ključno uvjerenje je da svaka osoba ima jednak dio istine. U njemačkom ekoselu Zegg prakticira se tehnika Forum, gdje se svi stanovnici i stanovnice Zegga okupe i međusobno slušaju kako bi se bolje razumjeli i surađivali jedni s drugima. Bit je da osoba koja ima nešto za reći odlazi u centar kruga/foruma čime postaje središte pažnje te je sigurna da će je svi čuti. Čak i u egalitarnim zajednicama kakva većina ekosela jest, postoje rangovi, što za mnoge predstavlja tabu temu. No Lucila nas je učila kako se rangova ne treba sramiti niti ih ignorirati, jer su normalni i sveprisutni. Rangovi ili privilegije se javljaju jer je netko iskusniji ili duže u zajednici, glasniji i ekstrovertiraniji, samopouzdana osoba i sklona liderstvu. Osobe koje imaju niski rang uglavnom imaju suprotne osobine. Ovo su dva polariteta, i postoji čitav niz kretanja i pozicija na skali. Rangova trebamo biti svjesni i umjesto sukoba onih "gore" i onih "dole", svi zajedno u zajednici trebaju raditi na tome da osobe s višim rangovima pozitivno usmjeravaju svoju poziciju, ohrabruju druge da preuzmu odgovornost. Također je potrebno vidjeti zašto je netko u niskom rangu te pomoći tim osobama da se jasnije i bolje izraze.

Naravno, i konsenzus i forum su nemogući bez velike predanosti i odgovornosti za zajednicu svih njenih članova. Vrijednosti koje trebamo za konsenzus su: poštivanje, povjerenje, suradnja, nenasilje, dobra volja, iskrenost, različitost, uključivanje, dijeljenje odgovornosti za djelovanje grupe. Vještine su: strpljivost, disciplinirano

slušanje i govorenje, aktivna participacija, kreativnost, želja za eksperimentiranjem i rješavanje problema.

U konsenzusu nema kvoruma, ali svi moraju biti obaviješteni za sastanak. Zbog jedne osobe se ne odgađa sastanak. Tako učimo da grupa može bez nas i da nismo sveti. Ukoliko se ne pojavimo nemamo pravo na žalbu. Uvijek smijemo nekoga delegirati da zastupa naš stav i donese odluku u naše ime, ali samo onakvu kako smo donijeli sami. Delegat nema pravo mijenjati našu odluku zbog tijeka rasprave.

Tri su nivoa u procesu odlučivanja: predstavljanje problema, diskusija i donošenje odluke. Ako ne donesemo konsenzus, odluka se odgađa i nema djelovanja. Cilj je da se nenasilno riješe sve brige i oprezi, sukobi i konflikti oko donošenja određene odluke kako bi je svi mogli podržati.

Kod donošenja odluke imamo tri mogućnosti. Možemo se složiti s prijedlogom/dati pristanak – to je situacija u kojoj nema problema. Možemo se suzdržati i to je vrlo često odluka – znači ne želimo osobno sudjelovati u nečemu, ali nemamo ništa protiv da to netko drugi uradi/ili jednostavno nismo zainteresirani za konkretan slučaj ili odluku. Ove druge mogućnosti u konsenzusu ne smije biti previše, jer to onda znači da zapravo nemamo dovoljnu veliku podršku od većine ljudi u grupi. Treća mogućnost je blokiranje ili veto, koji donosimo kada se zaista ne slažemo s nekom odlukom i ne možemo podnijeti da je itko drugi obavi, radi ili ostvari. Veto izražavamo kad smatramo da neki čin ili akcija, direktno proturječi glavnim motivima i ciljevima naše inicijative, grupe ili zajednice. Ako netko stalno i uporno blokira odluke, trebaju se svi zapitati je li ta osoba u pravoj grupi.

U njemačkom ekoselu Sieben Linden donijeli su četiri pravila kako bi proces donošenja odluka konsenzusom bio efikasniji: 1. Članovi i članice kojih nije briga za rezultat neke odluke ili nisu spremni suočiti se s tim rezultatima, nemaju pravo na veto.

2. Članovi i članice koje ne sudjeluju na plenarnim/općim sastancima gdje se priprema rješavanje nekog problema, odnosno donošenje odluka, također nemaju pravo na veto.

3. Ako netko donese veto, dotična osoba mora biti spremna uključiti vlastiti doprinos i vrijeme da se pronađe novi kompromis i rješenje. Veto se ne može donijeti kao kraj diskusije, već samo kao početak traženja eventualnog novog rješenja.

4. Metoda "konsenzus minus jedan" preuzeta od permakulturnog ekosela Crystal Watersa u Australiji. Ova metoda ističe da ukoliko netko izglasa veto, te nakon tjedan dana nema nikakvog pomaka i niti ijedna druga osoba u zajednici podupre ovakvu ekstremnu poziciju, zajednica ima pravo ignorirati veto. U Sieben Lindenu naglašavaju kako se ova metoda primjenjuje samo kod odluka koje su presudne za cijelu zajednicu te odlučuju o njenoj budućnosti (Jackson and Svensson, 2002).

Ukoliko pratimo ova jednostavna pravila, uglavnom nema problema sa zajedničkim donošenjem odluka. Uvijek ako želimo dugoročno zadovoljstvo u našoj grupi ili zajednici, trebamo težiti konsenzusu. Presingom za brzim donošenjem odluka stvaramo prostor za manipulaciju.

Najvažnije je da imamo tzv. "ljepilo zajednice", ono nešto što nas drži skupa, zajedno, zbog čega divna energija frca između nas i što nam pomaže da prebrodimo teške trenutke. Incijative, zajednice i priče koje nemaju to ljepilo vrlo teško opstaju.

Kako hodati nježnije - gradske priče Kao što smo rekli, ekološki otisak ne govori nam ništa o budućnosti, već nam objašnjava kako živimo. I trenutni rezultati nisu razlog za slavlje, dapače trebaju nas ozbiljno zabrinuti. No, upravo zbog svoje jasnoće i sve veće preciznosti podataka kojim se računa, ekološki otisak nam ostavlja čitavu lepezu konkretnih i održivijih načina proizvodnje, potrošnje i odnosa prema otpadu. Upravo se najveća proizvodnja, potrošnja i gomilanje otpada događa u i oko najvećih gradova na svijetu pa su tu promjene vrlo često i potrebnije nego u ruralnim područjima. Time nam je važno naglasiti kako praktične staze održivosti ne vidimo samo u izoliranim oazama daleko od gradova. Dapače, ne vidimo ih u ničemu izoliranom, jer održivost ljudi ne postoji bez socijalne dimenzije. Gotovo sva održiva rješenja koja ljudi uobičajeno vežu sa ruralne predjele ili samostalne kuće moguće je primijeniti i u urbanim područjima, zgradama, kvartovima. Radi se samo o različitim dimenzijama.

Neoliberalni poredak to dvoje vidi u sukobu što rezultira da se ljudi iseljavaju iz ruralnih područja, jer im se iz ekonomskih i socijalnih razloga čine manje privlačnima, a gradovi sve više postaju prenaseljena brda zagađenja i siromaštva. U permakulturi i drugim ekološkim i socijalno osjetljivim idejama, selo i grad postoje jedno kraj drugoga u suradnji i međusobnom nadopunjavanju. Sada ćemo se upoznati s nekim lijepim urbanim primjerima kako hodati nježnije.

Najveći gradski problem uglavnom je transport. Ovdje je ključni problem u kontekstu našeg rada što svijet ne samo da je ovisan o nafti, već nije niti pripremljen niti se priprema živjeti bez nje. Tu se europski i drugi gradovi daleko u prednosti ispred SAD-a gdje život ljudi uvelike ovisi o automobilima i gdje se manje ulaže u javni prijevoz ili biciklističke staze. Automobili uzrokuju 60-90% gradskog zagađenja u industrijski razvijenim zemljama.35 WHO procjenjuje kako 3 milijuna ljudi umre svake godine od zagađenog zraka. Organizacija Clean Air Task Force objavila je krajem 2004. godine izvještaj gdje se ističe kako otrov iz dizela godišnje ubije 21000 ljudi u SAD-u. Dizel je u Kaliforniji odgovoran za 70% oboljenja od raka kojima je uzrok zagađen zrak. Znanstvenici s UCLA-e su istražili i otkrili kako smog utječe i na nerođene bebe, još dok su u maternici. SAD je dom četvrtine svih proizvedenih automobila na svijetu. Većina kućanstava ima dva ili više automobila, pa tako sada ima više privatnih automobila nego ljudi koji uopće imaju dozvolu. Prosječan auto u SAD-u odvozi 10% više nego auto u Velikoj Britaniji, 50% više nego auto u Njemačkoj i 200% više nego auto u Japanu. Daljina koju prelaze automobili u SAD-u veća je od svih industrijaliziranih zemalja zajedno (Worldwatch Institute, 2004). Bez reforme korištenja prostora u gradovima i poboljšavanja javnog prijevoza te razvoja drugih alternativa automobilima neće nas spasiti nikakva tehnologija. Na svu sreću postoji obilje gradova koji nam mogu biti inspiracija. U Kopenhagenu se 32% prijevoza odvija na biciklima. sl. 14/01 ulice namijenje pjesacima i biciklistima u Kopenhagenu prije promjena.jpg sl. 14/02 ulice namijenje pjesacima i biciklistima u Kopenhagenu nakon promjena.jpg (idu jedna pored druge) U Danskoj 30% obitelji uopće nema osobni auto. U nizozemskom Groningenu 48% stanovnika ide na posao s biciklom, a 60% svih putovanja odvija se na biciklima. U Stockholmu je čak uveden porez na gradsku gužvu. Svim vozilima koja se voze

centrom grada u vrijeme najvećih gužvi, kamere snime broj registarskih pločica i automatski šalju podatak u registar Državne službe za ceste koja naplaćuje porez (Alert, 2005). Prvi dan provođenja tog zakona promet je smanjen za četvrtinu.

Stanovnici Stockholma će u rujnu ove godine izaći na referendum kako bi trajno prihvatili ili odbacili ovaj zakon. U cijeloj Njemačkoj biciklom se obavi 12% svog prometa, a u Nizozemskoj 27%. U Münchenu se biciklom odvija 36% svih putovanja, a u Amsterdamu 35%. U Amsterdamu ako niste naviknuti doslovno se izgubite na posebnim kružnim tokovima za bicikle. U Nizozemskoj na bicikliranje otpada 29% svih putovanja. Nizozemski grad Delft izgradio je pravu mrežu biciklističkih puteva s mostovima, tunelima i dvosmjernim trakama. U SAD-u, gdje je infrastruktura manje razgranata i sigurna, manje od 1% prometa odnosi se na bicikle. Ipak, u SAD ima četiri puta više smrtnih slučajeva na biciklima po kilometru nego u Njemačkoj ili Nizozemskoj. U zadnjih 20 godina Njemačka je utrostručila svoje biciklističke staze, a na početku '90-ih u više od 30 nizozemskih gradova stanovnici su odlučili izbaciti automobile iz središta grada (Worldwatch Institute, 2004). Sve je razvijenije i dijeljenje auta. Negdje je to organizirano od samih ljudi, a negdje su takve grupe organizirane od samih gradskih vlasti kao u Edinburghu. Istovremeno, u Zagrebu se smanjenje gradskih gužvi riješava najviše gradnjom novih garaža.

Bremen je početkom '90-ih postao prvi grad u Njemačkoj s car-free zonom, što se ubrzo proširilo na sljedećih 25 gradova. U Bologni 40% svih putovanja odvija se na biciklima, a sljedećih 30% odlazi na javni promet (Whitelegg, 1997). Bogota je postala širom svijeta poznata po svojem razvijanju javnog prijevoza. Kineski otok Gulangyu na kojem živi 20000 ljudi je mjesto na kojem uopće nema automobila, osim nekoliko na električni pogon za dežurne službe. Otok je premrežen tunelima i žičarom. Gotovo 92% stanovnika Tokija vozi se javnim prevozom, a svega 55% prometa u zemlji odvija se automobilima. Ljudi u zapadnoj Europi koriste javni transport u 10% svojih prevoza, U Kanadi 7%, a u SAD-u samo 2%. Ne samo to, ove godine je u mnogim velegradovima SAD-a poskupio javni prijevoz te su ukinute autobusne linije.The 2005. Urban Mobility Reportu koji je izdao Texas Transportation Institute, donosi zaključak kako bi se bez javnog prijevoza, troškovi zastoja u prometu povećali za dodatnih 30%, i vrijedili 1,1 milijardu sati (Paulson, 2005). S druge strane studija iz 2004. godine provedena u 75 grada u SAD-u pokazala je kako sveprisutni zastoji u prometu koštaju vozače i vozačice oko 8 milijardi dolara godišnje u izgubljenom benzinu uz izgubljenih 3,5 milijarde sati na čekanje u nepreglednim redovima (WWI, 2005).

Jedan od najljepših primjera je grad od preko dva milijuna stanovnika, Curitiba u Brazilu. Smanjenje vožnje automobilom za četvrtinu, postiglo se inovativnim razvojem autobusnih linija. U Curitibi se 75% građana vozi gradskim autobusima, a sistem njihovih brzih cesta naziva se "površinskim metroom" (Girardet, 2003). Čak svaka četvrta osoba koja svakodnevno koristi gradski prijevoz ima vlastiti auto.

Danas preko 20 gradova u Brazilu pokušava ponoviti ovaj model gradskog prijevoza.

Konvencionalno gradsko planiranje kaže kako je gradu preko milijun stanovnika potrebna podzemna željeznica za normalno funkcioniranje prometa. Curitiba je 1997. godine imala 2,3 milijuna stanovnika, a svoj sistem autobusnih linija učinila je za svega 5% od potrebne svote novaca za izgradnju podzemne željeznice. Praktični primjeri iz održivosti razvijaju se i u drugim sektorima. Čak 70% kućanstava sudjeluje u programu sakupljanja i recikliranja otpada. Zauzvrat dobivaju autobusne karte, a škole dobivaju prijenosna računala za učenike. Samo od papira svaki dan se sačuva

1200 stabala. Nekadašnji kamenolom je danas Free University of Environment koji daje besplatne savjete i edukaciju za građevinare, potrošače i kućevlasnike kako bi dobili znanje o održivim i praktičnim rješenjima. Sa svojih šesnaest parkova i 52 kvadratna metra zelenila po stanovniku, Curitiba je mjesto bez premca na svijetu.

Ideal po UN bi bio 48 metara kvadratnih, što rijetko kada gradovi i u bogatim zapadnim društvima dostignu.

Curitiba ima manje zagađenje i nižu stopu kriminala od bilo kojeg grada u Brazilu, a veći stupanj obrazovanja. Sve je to Curitiba postigla uz sve manju saveznu financijsku pomoć. Jednostavno, ne treba im. Velike zasluge za to idu gradonačelniku Jaimeu Lerneru i njegovoj ekipi koja je od početka '70-ih započela s ovim revolucionarnim koracima. UN je 1992. godine proglasio Curitibu najekološkijim gradom u svijetu.

I u samom SAD-u sve više gradova ide u suprotnom smjeru od političke i ekonomske elite te zemlje. Američki grad Portland jedan je najpredanijih u smanjivanju CO2 i podršci Kyoto protokolu.36 Još 1993. godine postali su prvi grad u SAD-u koji je istaknuo predanost borbi protiv klimatskih promjena. Na stranicama samog grada stanovnike se potiče na štednju energije, smanjenje otpada i recikliranje, bicikliranje i sadnju stabala. Ulaganjem u javni prijevoz od 1990. godine broj stanovnika koji se voze javnim prijevozom porastao je za 75%. Izgradili su 1200 kilometara biciklističkih staza. Stopa recikliranja je na 53%, najviša u SAD-u. Od 1996. godine u gradu je posađeno 750000 stabala. Također je grad sufinancirao vožnju autobusom ili dijeljenje automobila. Grad je stvorio fondaciju za financiranje projekata energetske efikasnosti i korištenja zelene energije. Sva gradska vozila koriste B20 mješavinu (80% dizela, 20% biodizela), 12% gradske energije dolazi od obnovljivih izvora, uključujući četiri izgrađene mikroturbine na bioplin, grad je zamijenio sve žarulje u svojim zgradama 2001. godine te su smanjili ukupnu potrošnju struje u gradu za 3%, uštedjevši račun za struju za 265000 dolara godišnje. 2002. godine kupili su za gradske potrebe 30 hibridnih automobila Toyota Priusa. Dodatno je osigurana financijska i tehnička pomoć za sve koji kreću sa gradnjom kuća kako bi zadovoljili standarde ekološkog graditeljstva i energetske efikasnosti, a sam grad je sudjelovao u izgradnji 40 zgrada po principima ekološkog graditeljstva. Portland kao grad od pola milijuna stanovnika ima emisiju CO2 za 0,7% veću od one koju je imao 1990. godine (LeCompte, 2005) i s time izražavaju veliko nezadovoljstvo te daljni rad da ga smanje. Pripremili su program za prihvaćanje Kyoto protokola u razdoblju 2008-2012 te smanjenje emisije za 10%.

Jedan od najprogresivnijih gradova u prihvaćanju ekološkog otiska je Santa Monica u Kaliforniji. Na njihovom primjeru može se vidjeti nekoliko koraka koje bilo koje mjesto ili grad mogu odmah učiniti na putu prema manjem ekološkom otisku: a) "carpooling" - zajedničko korištenje ili dijeljenje automobila. U Santa Monici 10% ekološkog otiska dolazi od korištenja nafte u transportu te grad poduzima afirmativne mjere da se smanji broj vozača koji se voze sami na posao. Tako državnim zakonom AB 2109 subvencioniraju se poslodavci koji pronađu zaposlenike voljne umjesto parkirališnog mjesta dobiti novac u gotovini. Santa Monica je jedan od prvih gradova koji je prihvatio provođenje tog zakona. Premda prvo dočekan sa skepsom, 26 firmi u Santa Monici sudjeluje u programu, a 20% njihovih zaposlenika je odustalo od vlastitih parkirališnih mjesta i uzelo novac. Na posao dolaze dijeljenjem auta, javnim

prijevozom, biciklom ili pješice. b) porez na udaljenost - kuće koje se grade na slabije naseljenim mjestima i udaljene od grada zahtijevaju veće i skuplje investicije u infrastrukturi i logistici, a povećavaju se i troškovi transporta, pri čemu se najčešće odabire prijevoz automobilom. Stoga se takvi stanovnici dodatno oporezuju za što također postoji državni zakon u Kaliforniji. c) program zelenog dobivanja - gradovi sami podržavaju recikliranje kupovinom dobivenih proizvoda ili materijala za vlastite potrebe. Neki gradovi u Kaliforniji imaju obavezu kupovati proizvode dobivene recikliranjem ukoliko su oni dostupni na tržištu. d) programi zelenog graditeljstva - gradovi ohrabruju građevinske firme ili bilo koga tko kreće u izgradnju objekta da koriste reciklirane materijale ili prirodne materijale dobivene održivim upravljanjem. Također se zahtijeva da novo izgrađene zgrade vode računa o smanjivanju energije potrebne za njihovo zagrijavanje, hlađenje, osvjetljavanje i slično. San Diego je prihvatio taj model za sve nove ili obnavljane gradske zgrade te je primjerice 35% nove knjižnice izgrađeno s recikliranim materijalima, a 50% konstrukcije došlo je s odlagališta otpada. Godišnje uštedi energije u vrijednosti od 80000 dolara. e) Program farme za škole - zbog naravi neoliberalnog kapitalizma hrana do našeg stola prelazi sulude i nepotrebne kilometre podržavajući time daljnje osiromašivanje siromašnih i klimatske promjene. U SAD-u u prosjeku hrana putuje preko oko 2000 kilometara dok ju potrošači počnu konzumirati. Lokalni izvori hrane, vrlo često zdraviji se zanemaruju ili uslijed ne fer konkurencije propadaju. Neke škole u Kaliforniji tako promoviraju program osiguravanja hrane od lokalnih farmi koje proizvode pomoću metoda organske poljoprivrede. Time se ekološki otisak dvostruko smanjuje: prvo zbog manje prijeđenih kilometara i manje emisije CO2, a drugo, ukoliko je riječ o organskim farmama, zbog manjeg utjecaja na okoliš (Gallivan, F., Mintier, S. and Chazan, D., 2005).37 Od 1999. godine Santa Monica u Kaliforniji je prvi grad u SAD-u koji svu svoju gradsku struju nabavlja od obnovljivih izvora energije (Worldwatch Institute, 2004). Santa Monica ima poseban program prihvaćanja ekološkog otiska kao mjere razvoja. Sa svim programima i odlukama u tom smjeru smanjila je svoj otisak u razdoblju 1990-2000.

Sličnim putem kreće i gradić Almada blizu Lisabona. Haag je uzeo ekološki otisak kao osnovnu mjeru računanja svoje održivosti. Neke europske zemlje (Danska, Nizozemska, Austrija...), premda ne previše, uspjele su smanjiti vlastiti ekološki otisak na prijelazu u novo tisućljeće. Također je sve veća primjena ekološkog otiska.

UN je u studiji State of the World Population 2001 ukalkulirao ekološki otisak.

Europski parlament je tiskao studiju za vlade koja im treba posluži kao alat za izračunavanja ekološkog otiska. Letak nazvan Ecovoyageurs je distribuiran na 5000 osnovnih i srednjih škola u Kanadi. Od 2002. godine može se na Internetu izračunati vlastiti ekološki otisak.38 Svi ovi primjeri nam pokazuju kako se u gradovima uspješno razvijaju znanja iz energetske učinkovitosti, korištenja obnovljivih izvora energije, smanjivanja otpada i drugih važnih područja. Smanjivanjem ekološkog otiska ovi gradovi su sigurno povećali kvalitetu života ljudi koji u njima žive. Jedna od najboljih mogućnosti za

povećanje kvalitete života nekog grada jesu i gradski vrtovi, upravo zbog svoje socijalne dimenzije. Takvi gradovi postaju proizvođači hrane na mjestima kao što su predgrađa, javne površine, dvorišta, terase, krovovi i balkoni. U nekim pokrajinama u Njemačkoj obavezno je na novosagrađene industrijske komplekse staviti zelene krovove. U SAD-u je izračunato kako pokretanje vrtova zajednice dođe svega desetinu financijskih sredstava potrebnih da se pokrene novi park iste veličine. Dobri poligoni mogu biti i škole: imaju prostora, a vrlo često profesore i profesorice koji žele pokretati školske vrtove. Montreal ima jedan od najrazvijenijih sistema urbanih vrtova u svijetu. Oko 100 vrtova je rašireno u 26 gradskih kvartova, od čega ih 72 dobiva podršku od gradske uprave. U projekt je uključeno preko 10000 ljudi. U Havani postoji 60000 urbanih vrtova, osiguravajući prosječno 60% ukupnih prehrambenih potreba stanovnika (Moskow, 1999, Seabrook, 2003). Šangaj proizvodi 80% svojih potreba za hranom u prigradskoj okolici.39 Polovicom '90-ih godina gradski vrtovi doprinosili su ukupnoj svjetskoj proizvodnji hrane s 15%. Vrlo često se to povezuje s kompostiranjem zelenog otpada. Tako primjerice u Rosariu, trećem po veličini gradu u Argentini, kalifornijske gliste kompostiraju sav organski otpad. Unutar tog programa zaposleno je nekoliko tisuća ljudi. Od zagađenja koje postoji u gradovima, što se tiče urbanih vrtova ne treba pretjerano strahovati. Naravno, sve ovisi o pojedinoj situaciji i potrebno je imati konkretne podatke. Općenito, može nas zadovoljiti istraživanje koje je provođeno u SAD-u i Rusiji, gdje su rezultati pokazali kako je zagađenje na zelenim krovovima manje za devet desetina od hrane dobivene konvencionalnim metodama koja se prodaje na tržnicama. Whitefield (2004.) predlaže zelenu ogradu od visine 1,8 metara i iz vlastitog iskustva uvjerenje u kvalitetu hrane.

U nama susjednoj BiH također postoji divljenja vrijedan projekt, jedan od najboljih u ovoj regiji. Community Gardening Association je organizacija koja kroz stvaranje urbanih vrtova ili kako sami kažu biobašti, resocijalizira ljude te omogućava ljudima da i žive od proizvedenog. Tako siromašni ljudi sami proizvode hranu za sebe. Od 2000. godine kada su počeli u Sarajevu posadili su po čitavoj BiH 13 vrtova u gradovima i prigradskim naseljima na površini od 7,5 ha, a vrijednost proizvedenog povrća je bila oko 100000 dolara. Posebno je važno istaknuti da se kroz gradnju vrtova pazi i na širenje mira i tolerancije te su u projekt uključeni ljudi svih nacionalnosti u BiH, a svi znamo kako cijeli Balkan vapi za projektima slične poruke.

CGA radi terapiju kroz vrtlarstvo. Osobe s kojima se radi idu nevjerojatno široko od izbjeglica i raseljenih osoba, povratnika (Gradiška) pa preko osoba s fizičkim (Tuzla) i mentalnim oboljenjima (Doboj), oboljelima od PTSP-a do organizacija žena (Tuzla), nezaposlenih, djece, penzionera pa čak i zatvorenika (zatvor Kula blizu Sarajeva).

CGA je jedna od najljepših aktivističkih priča na Balkanu.

Slika kula zatvor.

Važno je da znamo kako se ovakve lijepe priče ne nalaze samo u gradovima, već i na širim područjima. Ohrabrujuće su neke zaista fantastične priče. 2002. godine predsjednik Kostarike proglasio je zabranu iskorištavanja nafte i ruda u njegovoj zemlji, te predanost očuvanju energije budućnosti – voda i šuma. Ekvador je donio zabranu širenja iskorištavanja nafte na nova područja u toj zemlji. Tvornica za proizvodnju kondoma u Brazilu istovremeno će spriječiti širenje AIDS-a u toj zemlji.

AIDS je jedan od najvećih problema u Brazilu, a vlada kroz nacionalni program zdravlja dijeli besplatno kondome i proizvodi jeftine generičke lijekove. No, ovim programom se štite pluća svijeta od daljnje deforesterizacije pošto će se latex

dobivati od lokalnih stabala čime će se šume zaštiti od daljnje nekontrolirane sječe.

Premda imamo još dosta primjera navest ćemo jedan koji je izniman. Jim Merkel je istraživao uspjeh indijske pokrajine Kerale koja unatoč višestruko manjem BDP-u od SAD-a ima gotovo iste uspjehe u kvaliteti života, uz daleko manji ekološki otisak.40 SAD

Kerala

Indija

Broj stanovnika (u milijunima) Broj rođenih na 1000

292

31,8

1,069

16

17

29

Stopa smrtnosti

7

12

65

Životna dob - muški

74

68

63

Životna dob - žene

80

74

63

Stopa pismenosti

96%

91%

44%

BDP po stanovniku

34,260$

566$

460$

Izvor: Jim Merkel (2003) Radical Simplicity - small footprint on a finite Earth, Gabriola Island: New Society Publishers: 27.

Razlozi uspjeha Kerale: visok status žena - "fatalni sindrom kćeri" tako karakterističan za Indiju pri čemu se ženske bebe ubijaju, jer imaju manje mogućnosti i šanse za uspjeh u životu sindrom je siromaštva, patrijarhalnih vrijednosti i nemogućnosti žena da se educiraju, te imaju zadovoljavajući pristup zdravstvenim uslugama i hrani. U Kerali su na cijeni drugačije vrijednosti.

Demokracija odozdo - za Keralu su karakteristični slobodni i pravedni izbori još od kraja 50-ih godina. Jedni od najvažnijih poteza bili su reforma zemlje i eliminacija kasti. Od 1969. godine 2,5 milijuna seljaka bez zemlje dobili su zemlju na korištenje. Kasnije 1987. godine, 3/4 moći odlučivanja prebačeno je na lokalne nivoe, čime je Kerala postala najjača demokracija s aktivnom participacijom građana na planeti. Više od 90% ljudi izlazi na izbore.

Jasna socijalna agenda - najvažnije prehrambene sirovine imaju fiksirane cijene kako bi ih mogli kupiti i najsiromašniji. Na edukaciju i zdravstvo odlazi 65% troškova regije. Kerala ima više knjižnica nego cijela Indija zajedno. Posebne pogodnosti postoje za male poduzetnike. Sindikati postoje, sa zajamčenom pravednom plaćom (Merkel, 2003).

Intelektualci iz Kerale priznaju probleme s kojima se suočava ova regija nezaposlenost od 25%, spori ekonomski rast, malo mogućnosti za educiranu populaciju, jer se radi o pretežno seoskom području (Merkel, 2003). U zadnje vrijeme je sve jači pritisak i izvana da se "Keralin model razvoja" uništi. Ipak, taj model nam pokazuje kako je moguće živjeti kvalitetno i održivo.

Važno je napomenuti kako je postotak ljudi koji vjeruje političarima osjetno veći u Kerali, nego u drugim dijelovima Indije pa i svijeta. Čak jedna trećina stanovništva aktivna je u nekoj od društvenih organizacija. Svako selo u Kerali ima knjižnicu, a stupanj korupcije je najmanji (Franke and Chasin, 1998; Franke, 2001).

Mnoge priče iz ovog poglavlja dio su iznimnog truda i ljubavi gradskih aktivista i stanovnika. No kao što smo vidjeli negdje se radili o inicijativama s vrha čime su još i zanimljivije za istraživanje. Ono što je važno da istaknemo kao zaključak da se pomaci događaju gotovo uvijek nakon zahtjeva i pritiska samih ljudi. Promjene se ne događaju same od sebe. Isto tako veseli i da smo mogli pisati o pričama koje možemo svesti pod misao pritisak odozdo, promjene odozgo.

Prema praktičnim stazama održivosti Sada smo spremni za par koraka po praktičnim stazama održivosti. Stazama koje će smanjiti naš ekološki otisak i širiti područja mira i slobode. Neke od njih nije lako zakoračiti, ali ih radimo sa dragim ljudima i međusobno se ohrabrujemo i pomažemo.

Ne opterećujte se da spasite svijet preko noći. Pletite mrežu malih, ali upornih koraka.

KORAK 1. - Smanjiti potrošnju energije Najčešće pitanje koje se postavlja u našim medijima je koji energent će zamijeniti naftu? To pitanje je potpuno krivo. Energent budućnosti je štednja. Energent budućnosti je efikasnije dizajniranje i organiziranje naših životnih prostora. Pitanje s početka puno više govori o nama ljudima, jer se više fasciniramo s plantažom velikih vjetrenjača, a manje s dobrom izolacijom stambenih objekata. Ovo prvo daje bolji spektakl. Da, prioritet je promjena energije, ali je još veći prioritet promjena nas samih. Naš prvi prioritet danas ne da ne smije, nego neće moći biti iskorištavanje obnovljivih izvora energije tako da zadovolje našu sadašnju potrošnju. Jednostavno, ne postoji takav izvor energije. Prva stvar je da smanjimo potrošnju energije.

Dakle, loša vijest za nas je da nema izvora koji bi mogao zamijeniti naftu na način kako je mi danas trošimo. No dobra, dapače odlična vijest je da danas postoje prijedlozi i istraživanja koja realnim pokazateljima ističu kako bi primjerice Velika Britanija, mogla smanjiti svoju potrošnju energije za trećinu bez ikakvih dodatnih troškova, a slijedeća trećina bi se mogla smanjiti uz neznatna financijska ulaganja.

Gašenje struje kad je ne koristimo čini nam se malim činom, gotovo simboličkog karaktera. Kada bi se sve video-rekordere, hi-fi uređaje i televizore u Britaniji gasili kad ih ne koriste sačuvale bi se dvije elektrane (Whitefield, 2004).

Trebamo smanjiti našu ovisnost o fosilnim gorivima. Ovdje nije potrebno da se snebivamo nad svojom sudbinom, jer smo mali i sami i ništa ne možemo učiniti.

Smanjenje potrošnje naše energije najčešće ne ovisi o novim skupim ulaganjima i trošenju novaca, već puno više o boljoj organizaciji i pridržavanju principa održivosti u našem životu. Već i najlakša odluka da koristimo efikasne štedljive žarulje, dobar je korak naprijed. Uobičajene žarulje su totalni gubitak, jer im 90% energije odlazi na toplinu, a svega 10% na svjetlo. Žarulje koje čuvaju energiju daju istu količinu svjetla, troše trećinu energije i traju gotovo deset puta duže od običnih žarulja.41 Na osvjetljenje u SAD-u odlazi 34% sve proizvedene električne energije. Ako je električna energija koja se koristi u kućanstvu dobivena od iskorištavanja ugljena, što je ondje slučaj u više od 50%, svaki kWh emitira kilogram CO2. Ako zamijenimo običnu žarulju sa štednom, uštedit ćemo tokom njenog rada 225 kilograma ugljena (National Geographic – Hrvatska, 2005). Kada bi se u kućanstvima zamijenile neefikasne žarulje s efikasnima, potrošnja energije za svjetlo u SAD-u smanjila bi se za pola. Zamijeniti neefikasne žarulje štedljivima nije težak izbor. Pritom naglašavamo kako je odabir da težimo imati što održiviji životni stil važan, ali samo prvi korak. Nemojte se zaustaviti samo na osobnom zadovoljstvu što kupujete etičke proizvode. Udružite se s drugim ljudima, jer zajedno možete napraviti puno više.

Etički konzumerizam nije dovoljan da se stvari promijene.

Kada govorimo o smanjenju potrošnje fosilnih goriva mislimo na cio tercet: ugljen, nafta i plin. Ugljen i plin nas uglavnom griju pa nam tu stoji široka lepeza alternativa

koje smo navodili u poglavlju o graditeljstvu. Ugljen bi svakako trebali izbjeći, a vrlo brzo će se umni ljudi koji vode energetsku politiku sjetiti da je i plin fosilno gorivo i kao takav potrošiv. Nafta je problem, jer pored grijanja služi kao glavni resurs za transport. Posebno s obzirom da je nafta i dalje sirovina koja najviše sudjeluje u globalnoj energetskoj proizvodnji s 37%, a za emisiju CO2, najvećeg uzroka efekta staklenika, odgovorna je za 42%. Stoga bismo kao prvi korak trebali razmisliti i o načinu našeg transporta.

Trebali bismo kad god možemo izbjegavati vožnju avionom. Vožnja avionom je jedna od najneekološkijih stvari koju možemo učiniti. Avion po putniku pusti dva puta više CO2 od automobila i četiri puta više od vlaka (Whitefield, 2004). Dušik i sumpor dioksid koji avion emitira s obzirom na visinu leta ima tri puta jači efekt staklenika nego da je emitiran sa Zemlje. Po nekim istraživanjima, avio-promet je odgovoran za pola emisije CO2 na sjevernom dijelu zemaljske kugle. Porast prijevoza avionom još je više zabrinjavajuć ako znamo da se često događa na udaljenostima koje su blizu.

A to puno više govori o nama i našoj razmaženosti, a manje o našoj potrebi za posjetom baki u Australiji ili neutaživoj žeđi da se kulturno uzdižemo posjećivanjem Portugala. Čak se 45% svih letova u EU odvija na udaljenostima manjim od 500 kilometara (WWI, 2005).

U gradu se puno bolje voziti biciklom ili javnim prijevozom. Ako i imamo auto dobro je da smo dio već spominjanih grupa gdje se auto dijeli ili više ljudi ide zajedno na posao jednim autom. Čak i autori koji su razradili pojam "prirodni kapitalizam" priznaju da eko-efikasnost, kada na primjer govorimo o proizvodnji štedljivih automobila nema nikakve svrhe, ukoliko se istovremeno ne radi na društvu u kojem se smanjuje potreba za automobilima, a to je danas prerijedak slučaj. Troje proslavljenih vizionara naglašavaju (Hawken, A.B. Lovins i L.H. Lovins, 1999: 41) "kako mnogi socijalni troškovi vožnje automobilima imaju manje veze s gorivom, a više s prometnim gužvama i zakrčenim ulicama, prometnim nesrećama, nepokretljivošću ljudi, sve manje prostora za druge aktivnosti, a sve više za ceste, parkirališta i garaže. Ti socijalni troškovi u SAD-u godišnje dosegnu osminu BDP-a".

Energija potrebna za proizvodnju jednog automobila je 4100-7500 litara nafte, ovisno o tipu automobila. Potrebno je 400000 litara vode za proizvesti jedan automobil. 27 tona otpada ostane nakon proizvodnje jednog prosječnog auta. Svake godine na odlagalištima u SAD-u završi 11 milijuna automobila. Prosječno, svaki automobil godišnje emitira 5443,08 tona CO2. SUV vozila koja su najneefikasnija emitiraju 2,5 puta više CO2. Danas je 700 milijuna automobila u svijetu s tendencijom rasta.

Ukoliko tome pribrojimo sva vozila: brodove, čamce, avione, motore, kosilice i ostalo, na svijetu je preko milijardu vozila koje koriste naftu. Nijedan alternativni resurs to ne može zamijeniti, jer trošimo previše. Naše sadašnje šume su u stanju apsorbirati svega 1% od ukupne količine CO2 koju emitiramo (Whitefield, 2004).

Jedna od najprisutnijih dilema u svjetskim medijima, stručnim krugovima pa i najširoj javnosti jest koliko još ima nafte, i mi smo se te teme već dotakli. Komentari, stavovi i predviđanja se nižu u velikim krajnostima. Imamo apokaliptičnih predviđanja "svih protiv svih" svijeta kod Jamesa Howarda Kunstlera, koji u svojoj posljednjoj knjizi najavljuje "dugotrajno izvanredno stanje". S druge strane stoje svi oni slijepi pohlepnici, krpelji naših života koji nam sisaju energiju filajući nas svojim proizvodima koji štete okolišu i ljudima. S obzirom da se i druge cijene baziraju na cijeni nafte, ovdje nas se umiruje kako se i dalje možemo baviti jedinim zanimanjem koje nam je

neoliberalni kapitalizam ostavio – da budemo potrošači. Kao što smo naveli u poglavlju o energiji, imamo i čitavu plejadu zanesenjaka, ponekad i simpatičnih, koji nagovješćuju novi resurs, tehnološko čudo, otkriće svih otkrića koje će nas spasiti.

Ovdje bismo radi fer igre dodali možda? Možda nam zaista iz budućnosti dođe kapetanica Janeway s Voyagerom i izruči nam fino upakirane paketiće dilitija? Možda zaista? Doduše, oni među nama koji su kritičniji na ljudsku rasu zbog svega što činimo jedni drugima i planeti, rekli bi kako nismo zaslužili da nas nešto neočekivano spasi. Rekli bi kako zaista trebamo iz temelja preispitati svoje ponašanje i način života. Tomu se i pridružujemo, no još uvijek tinja nada kako za to ne moramo proći kroz sudnji dan. Svjesni smo kako će mnogi ljudi gadno nadrapati ukoliko se ne pripremimo za život kada nafta neće biti gospodar svih burzi. A u takvom svijetu ne želimo živjeti.

Negdje kao dobru alternativu pesimizmu Kunstlera stoji već spominjani Paul Mobbs koji ističe kako imamo šanse, ako se primimo posla sada. Hirschov izvještaj rađen za potrebe američkog Ministarstva energetike ističe kako "dosezanje vrhunca iskorištavanja nafte suočava SAD i svijet s nečuvenim rizikom…bilo koja rješenja za značajan utjecaj moraju biti inicirana deset godina unaprijed" (PM No. 46, 2005: 57).

U knjizi imamo priče o onima koji su se već počeli pripremiti ili dobre recepte kako da mi to učinimo. Mobbs smatra kako nam je za održiviji način života potrebno smanjenje/efikasnije korištenje energije oko 60% i korištenje obnovljivih izvora energije oko 40%. A to onda više i nije tako loše i apokaliptično. Znanja i vještine u ovoj knjizi nam mogu pomoći da to ostvarimo. Uz ogromnu napomenu kako su ona samo djelić bogatstva kreativnosti i sposobnosti koje milijuni ljudi na planeti imaju, dijele i stvaraju.

Neće biti lako s obzirom na silu i brutalnost ubilačkog stroja koji nam stoji nasuprot, ali znamo kako i svaki stroj ima svoj vijek trajanja. A sada znamo i kako mu odvidati šarafe i slomiti koji dio, ma cijelog njega. I tu ćemo biti neumorni i neumorne. Jedan od razloga za tu neumornost jest i činjenica kako naše odluke i postupci utječu na druge ljude, ljude koje nikad nećemo upoznati, osim kao statistiku u vijestima. Svijet je povezano mjesto kao nikada do sad. Mi imamo izbor i on treba ići prema korištenju znanja i tehnologija koje svijet vuku prema više pravde i mira. Zamislimo si samo što znači činjenica kako će 50% svih rudnika zlata u sljedećih 20 godina iz kojih će se vaditi zlato biti na zemlji koju nastanjuju urođenički narodi. Kako se 90% prirodnih rezervi nafte i 60% plina nalazi na teritoriju zemalja u razvoju, uglavnom na područjima gdje se već vode ratovi ili postoje sukobi zbog resursa. WHO procjenjuje kako 160000 ljudi svake godine umre od posljedica uzrokovanih klimatskim promjenama (WWI, 2005), da ne spominjemo sve veći broj ljudi koji umiru zbog ratova za naftu. Samo u Iraku ubijeno je preko 100000 ljudi. Samo u Iraku američka vojska troši gotovo 6,5 milijuna litara nafte dnevno da pokrene svu svoju ratnu mašineriju.

Zanimljivo je kako nas se polako, iz godine u godinu, navika na sve veće cijene nafte. I to je kao normalno. Danas nam je sasvim normalno da je barel nafte preko 60 dolara. Od 2002. godine cijena nafte porasla za 148%. Dok se sve ovo događa, neko masno broji pare. ExxonMobile, najveća naftna korporacija na svijetu, objavila je krajem listopada 2005. godine kako je u trećem kvartalu te godine ostvarila rekordnu zaradu od 9,9 milijardi dolara, što je nevjerojatnih 74% više nego u istom razdoblju prošle godine. Shell se za isto razdoblje pohvalio s 9 milijardi dolara

zarade. To njima predstavlja porast od 68% u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, a Conoco Phillips se zadovoljio s tričavih 3,8 milijardi dolara, no za njih to predstavlja rast zarade od 90% u odnos na isto razdoblje lani. ChevronTexaco je objavio zaradu od 3,9 milijardi dolara što znači rast od 53% u odnosu na isto razdoblje lani. BP je istaknuo zaradu od 6,53 milijarde dolara, što je 25% više u odnosu na isto razdoblje lani. Neovisno o opće plodonosnoj godini koju su im donijeli globalni ratovi i sukobi za naftu, špekulacije na burzama, panike na tržištima zbog važnih problema kao što je prehlada ovog ili onog iz kraljevske svite Saudijske Arabije, sve veća potrošnja sve manje nafte i posljedice razornih uragana uslijed sve češćih klimatskih promjena. Ovo potonje je zaista savršeni cinizam. Naftne korporacije proizvode gorivo na kojem gomilaju svoje bogatstvo, a koje je najveći uzročnik globalnih klimatskih promjena. Onda uslijed klimatskih promjena imamo sve veće nestabilnosti u vremenskim uvjetima, između koje spada i sve veći broj uragana. I onda uslijed razaranja uragana diže se cijena goriva kojeg dotične korporacije kontroliraju i proizvode. I onda one još više zarađuju. A mi pjevušimo na Dan planete Zemlje i baš smo ono sretni kad BP primjerice objavi da će povećati ulaganja u obnovljive izvore energije. Zalije BP slavlje zbog zarade i objavi kako će slijedećih 10 godina uložiti u obnovljive izvore energije do 8 milijardi dolara. To je svega 12,3% od zarade BP-ja samo u trećem kvartalu 2005. godine. BP godišnje investira u naftu i plin 150 milijardi dolara, što znači da će od ukupnih investicija BP za obnovljive izvore energije (gdje su lukavo utrpali i sunce i vjetar, i vodik i plin) odvajati 5,3%.

Mnogi pripadnici i pripadnice alterglobalističkog i mirovnog pokreta osjećaju se često pomalo bespomoćno kad uvide da ih sistem protiv kojeg prosvjeduju drži u zamci, jer kontrolira sve resurse koje koristimo. Ono što je zaista uzbuđujuće što danas pored prosvjednog urlika Ne ratu za naftu, mi imamo dovoljno znanja i vještina urliknuti Ne nafti za rat. Možemo urliknuti gadovima Ne trebamo vas, jer imamo sve. Tako dolazimo do drugog koraka.

KORAK 2. - Prestati jesti naftu Neki, poput Kunstlera upozoravaju kako će, za razliku od uobičajenih futurističkih vizija, osnovna grana budućnosti biti ponovno poljoprivreda. Današnja konvencionalna poljoprivreda koja ovisi o velikom naftnom unosu (umjetna goriva, pesticidi, herbicidi, teška mehanizacija i nepotrebno ogromni troškovi za transport), bez tako velikog unosa nesposobna je da nas sve nahrani. Prema tome, naš sistem proizvodnje hrane ne samo da je nepravedan, jer ostavlja gladnima stotine milijuna ljudi uz obilje hrane, već je i energetski neefikasan. Mi smo jedaći i jedačice nafte.

Prehrambeni sistem u SAD-u troši kao i cijela Francuska za svoju ukupnu energetsku potrošnju. Čak četiri petine od toga odlazi na procesiranje, pakiranje, skladištenje, transport i prodaju prehrambenih proizvoda. Čak 34% odlazi na gorivo za mehanizaciju koja sije ili obavlja žetvu na polju, a 28% odlazi na proizvodnju umjetnih gnojiva (Murray, 2005).42 U SAD-u se za proizvodnju umjetnih gnojiva od lipnja 2001. godine do lipnja 2002. godine potrošilo više od 16 milijardi litara dizela (Pfeiffer, 2004). Polja u američkoj saveznoj državi Iowi troše energiju jednaku 4000 bombi bačenih na Nagasaki (Manning, 2004). Često se lažno tvrdi kako organska hrana ne bi mogla nahraniti svijet. Dugogodišnja

istraživanja na Cornell Universityju i Rodal Instituteu daju prednost organskoj poljoprivredi, čak i u urodu. Biljke i tlo koje se ne uništavaju konvencionalnom poljoprivredom dodatno su uspješnije tokom sušnih godina.43 Dobra vijest je da prodaja organski uzgojene hrane raste 20-25% godišnje. No, površine na kojima se organski uzgaja hrana čine svega 3% od ukupnih poljoprivrednih površina. Stoga ti ljudi trebaju našu podršku. Organska hrana nije skupa. Konvencionalna je prejeftina zbog subvencija i neuključivanja eksternih troškova.

Rekli smo kako vam nećemo propagirati vegetarijanstvo, ali trebate biti svjesni kako pored etičkog problema, u prehrani mesom postoji i veliki ekološki problem. Prehrana bazirana na mesu doprinosi emisiji stakleničkih plinova za devet puta više nego prehrana bazirana na biljkama i biljnim prerađevinama koje se lokalno proizvode. Na organskim farmama troši se 65% manje energije, uglavnom zbog nekorištenja umjetnih gnojiva (Whitefield, 2004).

Bio bi veliki korak da makar smanjite konzumiranje mesa. Još je veći korak ako počnete i sami proizvoditi hranu za sebe, ali je vrlo vjerojatno kako si neće veliki broj ljudi to moći organizirati s obzirom na poslove i tempo života. Zato je važno da podržimo u našoj blizini one koji proizvode hranu, posebno one koji je proizvode na ekološki način. Ne treba nam biti žao čak niti ako potrošimo par kuna više na njih, jer se to sve vraća zajednici. Već smo u uvodu istaknuli perfidnu igru zelenog kapitalizma u stvaranja elitnog i skupog životnog stila. No, to ne treba brkati s potrebom da podržimo ljude koji pored nas proizvode i stvaraju.

Nekoliko je načina na koje podupiremo lokalne proizvođače hrane. U gotovo svim knjigama koje dolaze iz anglosaksonskog svijeta zagovara se otvaranje dućana samih poljoprivrednika i specijaliziranih sajmova. Vrlo često nismo svjesni koliko su vrijedni svi ti placevi, pijace i tržnice koje imamo, gdje također još uvijek ima dosta ljudi koji prodaju svoju hranu. Često ljudi ispred svoje kuće izvjese natpis sa proizvodima koje nude. Dobro je objavljivati listu domaćih proizvođača i proizvoda koje nude kako bi javnost bila informirana.

Možemo organizirati prehrambene kooperative organizirane od strane potrošača.

Postoje i tzv. "box scheme", sistem u kojem svaki potrošač dobiva svoju kutiju sezonskih proizvoda koja mu se tjedno dostavlja. Kako bi se rasteretilo proizvođača, jer ovime on pristupa potrošačima, a ne obrnuto, hrana se dostavlja na nekoliko dogovorenih lokacija koje su najbliže svima, gdje onda pojedinačni potrošači dolaze po svoje namirnice. Koriste se i posjeti farmama koje su otvorene za organizirane potrošače koji ih podržavaju.

Sistem pretplate je korak dalje. Potrošači unaprijed plate sve svoje buduće namirnice koje će dobivati. Time se stvara pojačana ili dodatna podrška poljoprivrednicima, jer odmah prije sezone barataju određenom svotom novaca koja im je potrebna za ulaganja u proizvodnju. Posebno je ovakav pristup koristan za manje bogate poljoprivrednike, jer ih čuva od bankarskih kredita i otplaćivanja. Sistem se razvio u SAD-u i trenutno postoji 1000 farmi koje rade po ovom principu.

Slijedeća mogućnost je Community Supported Agriculture – poljoprivreda koju podržava zajednica. Tanke su nijanse u razlikama između metode pretplate i CSA. CSA je pojačana metoda pretplate. Nakon godina suradnje između potrošača i proizvođača, tamo gdje se stvaraju jače i svjesnije veze, vrlo brzo se dođe do osjećaja kako potrošači isto kao i proizvođači skrbe za dobrobit i opstanak farme. To

je u neku ruku isto njihova farma. Tako dobivamo poljoprivredu koju podržava zajednica, a ne samo puka nakupina potrošača koji žele zdravo jesti. Tako se oni koji imaju dionice u hrani koju su platili na početku sezone brinu i za druge aktivnosti na farmi kako bi ona što bolje stvarala i živjela. Velika većina CSA farmi u SAD-u su biodinamičke farme. To nije čudno jer ljudi koji prakticiraju biodinamiku vide farme kao živi organizam, pa uključivanje u život farme ljudi koji jedu hranu proizvedenu na njoj nije ništa čudno. Pošto vlade podržavaju velike monokulturne farme, sami ljudi, sama zajednica preuzima stvar u svoje ruke i podržava male poljoprivrednike koji osiguravaju dobru hranu, brigu za bioraznolikost i etički pristup prema zemlji. Na sastancima pred početak sezone, na početku trećeg mjeseca poljoprivrednici istaknu što se očekuje i kolika ulaganja su potrebna. Tada svaka obitelj ili pojedinac odlučuje koliko su spremni uložiti s obzirom na svoje potrebe i mogućnosti. Ukoliko se nakon toga ne dobije suma koju su poljoprivrednici predložili kao potrebnu da se zadovolji proizvodnja, kreće se u slijedeći krug dok se taj iznos ne postigne. Do sada, u CSA priči nikada nije trebalo više od dva kruga da se predloženi iznos ne dobije.

U Njemačkoj se u posljednje vrijeme razvija Integrated Renewable Energy Farm (IREF) sistem koji u proizvodnju hrane uključuje i energetsku dimenziju, odnosno podupire farme u kojima je proizvodnja hrane zaista održiva i nema korištenja fosilnih goriva.

KORAK 3. - Korištenje obnovljivih izvora energije Samo kad su sve opcije za smanjenje energije istražene, možemo krenuti u potragu za izvorima koji će nam omogućiti trošenje energije. Ukoliko povećamo energetsku efikasnost, a ne smanjimo potrošnju, vrlo je vjerojatno da će nam uštedu pojesti povećan konzumerizam. Pri korištenju obnovljivih izvora energije potrebno je paziti koje vrste obnovljivih izvora možemo najbolje iskoristiti u našoj lokalnoj zajednici i uvijek ih je dobro kombinirati. Kroz knjigu smo se trudili pokazati kako nam obnovljivi izvori energije mogu zadovoljiti sve potrebe. Uz napomenu koju nikad nije naodmet nekoliko puta ponoviti - korištenje takvih izvora zahtijeva od nas i da promijenimo način na koji gledamo na energiju i da postanemo odgovorniji u odnosu na odnos proizvodnja/potrošnja energije. A kako mi uobičajeno rješavamo probleme? Čovjek je koristio previše fosilnih goriva i stvorio klimatske promjene. Uslijed klimatskih promjena sve su češći slučajevi nestabilnog vremena i ekstremnih uvjeta. Tako su i ljeta sve toplija, a ljudi su zaključili kako su vrućine nesnosne. Umjesto da smanjimo potrošnju fosilnih goriva, zazelenimo gradove i počnemo graditi energetski efikasnije stambene objekte, mi smo počeli ugrađivati klima uređaje. Rješavamo posljedicu, a ne uzrok. Samo je ovdje problem što time uzrok činimo još većim i nerješivijim. U Hrvatskoj je ugrađeno klima uređaja koji troše kao jedna nova elektrana. Elektrana pogonjena fosilnim gorivima. Koja stvaraju klimatske promjene. I onda ćemo zaključiti kako su ljeta još nesnosnija. Pa će se netko pametan sjetiti da nam treba još klima uređaja, jer je ovako zbilja neizdrživo. I tako u začarani krug kratkotrajnih površinskih rješenja, rješenja koja to nisu.

Obnovljivi izvori energije imaju sigurnu budućnost. Čak svaka četvrta osoba (oko 1,6 milijardi ljudi) na svijetu nema električnu energiju u svojem domaćinstvu. Premda smo ih stavili u poglavlje o graditeljstvu, ne treba smetnuti s uma kako su i pasivni solarni dizajn ili dobra ekološka izolacija obnovljivi izvori energije.

Što se tiče biogoriva, posebno onih na bazi ulja, podražavamo njihovo korištenje od recikliranog ulja ili ulja dobivenog organskim uzgojem. Naravno, uz stalno podsjećanje na korak 1. o potrebi smanjenja potrošnje. Nasuprot tome, danas se u EU uvozi biodizel iz Malezije koji se dobiva od palminog ulja, a za plantaže palmi se sijeku šume koje su najvrijedniji resurs na planeti. Onda si europski kvazi-eko fićfirići umišljaju kako se voze na održivo gorivo. U ZMAG-u podržavamo biogoriva koja ne uništavaju bioraznolikost. Ona koja uništavaju zapravo su prljavi biznis zaogrnut u zelene pakete.

No isto tako, nemojte da vas obeshrabre pametnjakovići kojima je jedini komentar na biogoriva kako ih nemamo dovoljno da zadovoljimo sadašnju potrošnju nafte. Kažu genijalci, naruče sendvič s buđolom i odu do kioska po cigare sa svojim limenim ljubimcem na naftu. Nafta nije alternativa, a opet je svi uzimamo zdravo za gotovo.

Premda kao što smo naveli nafta kao benzin i kao dizel ima manji energetski prinos i od etanola, a pogotovo od biodizela. Korištenje otpadnog ulja, poštivanjem rotacije usjeva i plodoreda te znanjem iz organske poljoprivrede, biogoriva mogu biti snaga lokalnih zajednica za većom nezavisnošću od industrije nafte. Biogoriva mogu ostaviti lokalne resurse na korištenje ljudima i osigurati im radna mjesta.

KORAK 4 - Kad se male ruke slože Permakultura nas uči kako se plete mreža povezanih funkcija i elemenata. U tom smislu je manje važno koliko imamo elemenata od toga kako su oni povezani. Netko i s manje elemenata može imati efikasniji i održiviji sustav. Cjelina je veća od zbroja.

Pogledajmo potrošnju energije u kućanstvima prema podacima Energetskog instituta Hrvoje Požar: 57% grijanje, 25% potrošnja tople vode, 11% rasvjeta i uređaji, te 7% kuhanje.

Grafikon od požara Sjetimo se sada svih održivih rješenja, svih zelenih alata koje smo spominjali u knjizi.

Ovdje se najbolje vidi kako se plete mreža održivih niti. A napominjemo opet kako to čak niti nisu sve niti koje ljudi na ovom planetu pletu kako bi nam bilo bolje, već samo one koje smo mi sami upoznali.

Grijanje sređujemo pasivnim solarnim dizajnom, dobrom izolacijom i efikasnim aktivnim grijanjem. Ako se tu i tamo malo počapamo, sigurno će nam isto biti toplije.

Već smo prešli 50 posto potrošnje energije. Toplu vodu, čak ako i ne živimo na moru, dobro je dogrijavati solarnim kolektorima koji su zaista jednostavni za upotrebu.

Ukoliko spojimo sustav masivnih zidanih peći plus solarni kolektori dobili smo efikasno grijanje i našeg prostora i tople vode. Kompostne wc-e ćemo teško ugrađivati u gradu, premda u zemljama kao što je Švedska i to postaje normalno za stambene zgrade, ali u svakom slučaju je dobro štediti vodu kod ispiranja wc školjke i pranja naših tjelesa te suđa.

Kakve god uređaje koristimo dobro je da budu A ili čak A+ klase, znači energetski efikasni. Tko koristi obične žarulje, a ne štedne, taj je stvarno pravi tudum. I egobaraba. Već ta mala najjednostavnija odluka znači nešto za zaštitu okoliša i zdravlje ljudi. A dugoročno se i ekonomski isplati. Kuhanje? Kao i kod kompostnog wc-a i ovdje ćemo teško naći da netko na vrhu stambene zgrade friga jajca na solarnom kuhalu. Ali i to je moguće. Mi probali i pržekali tempeh. Kuhati je najneefikasnije za jednu osobu, pogotovo na struju. Pozovite si ponekad prijatelje i prijateljice, drage

ljude na večeru. Jasno je da s obzirom na vašu specifičnu situaciju nećete moći odmah ili nećete moći koristiti sva ova održiva rješenja, ali nedajte da vas to obeshrabri, jer je pozitivno da radite u skladu sa svojim mogućnostima i pozicijom.

Svatko može učiniti nešto. A nismo ni spomenuli hranu, otpad i druge važne stvari.

Nakon što smo uspostavili našu mrežu, slijedi povezivanje sa drugim aktivistima i aktivistkinjama koji šire prostore slobode u drugim važnim područjima: ljudska prava, radnička prava, novi mediji i virtualni svijet, ženska prava, prava manjinskih skupina, mirovni i antiratni pokret, selo i grad, lokalno i globalno. Od njih možemo puno naučiti. Sve je povezano. Primjerice, biodizel vam nema nikakvog smisla ako ne smanjite svoju vožnju automobilom. Biodizel ne može zamijeniti uobičajenu naftnu potrošnju prosječne obitelji. Zato vam se potrebno udružiti i podržati ekološke udruge koje zagovaraju i bore se za biciklističke staze i kvalitetniji gradski prijevoz. Bez toga, vrlo teško ćete imati održivu vožnju biodizelom. Slično, nije samo važno doći do dućana s organskom hranom, već je važno i kako se odnose prema radnicima i radnicama u tim dućanima. Tako se eko-etička korporacija za kozmetiku i njegu tijela Body Shop smatra "snagom za socijalnu promjenu". Inzistiraju da su im svi proizvodi dobiveni bez korištenja umjetnih sastojaka, uz poštivanje prirode i urođeničkog znanja, pa čak imaju i kolonjsku vodu za muškarce koja se zove Aktivist.

Istovremeno kao snaga za socijalnu promjenu smatraju kako su "preradikalni za sindikate" (Thomas Frank, 2002: 213-216). Ti bokca, čudno da se takvog radikalizma nisu sjetili u Microsoftu ili Coca Coli.

Rješenja za održiviji način života treba ispreplesti sa socijalnom pravdom i širenjem mira. Bez toga nema održivosti.

Poruka knjige je da su ta rješenja tu, svuda oko nas. Ne sva, ali njihovo širenje je zamamno. Problem koji se često javlja je nedostatak znanja, informacija i komunikacije te širenja i dijeljenja zelenih alata za održiviji način života. Sve se svodi na suradnju, na energiju između ljudi. Kada se ljudi udruže, sposobni su za čudesne priče. To je zapravo najvažnija poruka u knjizi. Energija između ljudi. U ZMAG-u smo, unatoč našoj mladosti, i kao ljudi i kao grupe, nekoliko puta shvatili kako ukoliko ne postoji ona iskra, onaj zanos, zašto ne reći ukoliko ne postoji eros u životu, fina energija između ljudi, nema smisla previše razglabati o solarnim modulima ili sličnome. Mi smo sami imali puno problema u vlastitoj edukaciji – ili jednostavno nemaš koga pitati kako nešto napraviti i koristiti ili osobe koje to znaju traže ogromne svote novaca. Zato smo se u svim našim radionicama o solarnim kuhalima, solarnim kolektorima, bio-gorivima, prilikom instaliranja malih vjetrenjača i solarnih modula po Hrvatskoj kretali u mislima s te dvije potrebe: znanja i vještine moraju biti dostupne i primjenjive te radionice ne smiju koštati skupo kako novac ne bi određivao ljude s kojima surađujemo. Od toga do danas nismo odustajali, unatoč svim pogreškama i teškoćama, nemanju love i svim onim lošim energijama oko nas. Zato i cijenimo neizmjerno ljude koji su nas naučili ili su nam pomogli da se sami educiramo o proizvodnji i/ili korištenju zelene energije. Ponavljamo opet, ukoliko sami imate neku sličnu priču, kontaktirajte nas i uvrstit ćemo ta znanja u slijedećem izdanju ili će odmah završiti na našoj Internet stranici.

Važno je da se ne osjećamo krivima zbog želje za udobnim i ugodnim životom. postoji nešto ljepše između dviju krajnosti – egomanijaka koji bez osvrtanja gaze sve pred sobom dok i njih ne opali po tintari i novovjekovnih izabranih koji bježeći od

svijeta nude sebe kao njegovo spasenje. Nije nam potreban asketizam, već aktivizam. Želimo uživati u životu, upijati njegove sokove, sladiti se sočnim detaljima i sitnicama, smijati se do bola i od bola ići prema smijehu, biti vrckavi gdje treba i pecnuti gdje paše... Lijepa je stvar znati kako možemo imati lijep život bez da ikoga zajebavamo. I to je tako dobar osjećaj. Jedan od najvećih ekonomskih stručnjaka danas, Bernard Lietaer nazvao je to "održivim obiljem" (2001). Kretanje prema takvom svijetu je puno uzbuđujuće i veselo, nego što je cmizdriti za starim navikama.

I što vam još reći za kraj?

Nije li lijepo probuditi se u prvoj zoni, a sunce već grije dnevni boravak kroz naš staklenik? Nije li onda baš lijepo složiti fini sendvič s dimljenom sejtančinom, domaćim sirom i srknuti fair trade kavu ili domaći čaj? Pa se zaputit u vrt naberati hrane za ručak, jer na ručak stiže brdo ekipe, jer imamo radionicu izrade solarnih kolektora. Ma nije li samo lijepo otići po ekipu kombijem koji ide na ulje i pri tom stati u šumarku? Ma ne to, nego se ide skupit smeće što ga ljudi ostavljaju, ono auto gume za zidove i to. Pa nakon toga skupit ekipu i dovesti ih, a ono već se krčka vegan bućkuriš na solarnom kuhalu. O, nije li lijepo sa svima ovima učiti, raditi i graditi? Pa se onda otić okupati na sedre divne Kupe, usidriti se i čekati mlaz, ekojacuzzi, prirodna masaža, pokoji prdac od sejtančine, ma nek se mjehurići roje. Opet uuuuu.... I nije li lijepo poslije nazdraviti rakijicom, pa zapjevati koju staru i mladu, spremiti noć u džep i spremiti sebe u ples, čekati zoru da se pozdravi sunce? Nije li?

Vidimo se tamo.

BILJEŠKE

1

Drugi bolji pokazatelji kvalitete života od BDP-ja su: UN-Human Development Index – HDI, Index of Sustainable Economic Welfare, Genuine Progress Indicator (GPI) i brojni drugi.

2 Vidjeti Living Planet Report 2004 na URL:http://www.panda.org (08.08.2005.).

3 Neke zemlje imaju veliki otisak, ali ne i ekološki minus, jer su bogate resursima (npr. Brazil). To naravno, opet ne znači kako njihov ekološki otisak nije prevelik.

4 Vidjeti cijelu tablicu na URL: http://www.ecouncil.ac.cr/rio/focus/report/english/footprint/ranking.htm (20.09.2005.).

5 Potrebno se prisjetiti kako u tih 1,8ha dozvoljenih za svakoga od nas ulaze i ne-ljudske vrste.

6 Dobar izvor o ratovima za resurse predstavlja knjiga Michaela Rennera (2002) The Anatomy of Resource Wars, Worldwatch Institute, URL:http:www.worldwatch.org (02.04.2005.).

7

Ovdje ne smijemo ne spomenuti i ogromnu nejednakost u vlasništvu nad zemljom u pojedinim dijelovima svijeta, što dodatno jača siromaštvo. Na primjer, u Brazilu trećina seoskog stanovništva posjeduje manje od 1% ukupnih poljoprivrednih zemljišta.

8 Hrvatska ima više od 1,8 milijuna hektara obradivog zemljišta (Lay, 2005).

9 Podaci se odnose na EU s 15 članica prije proširenja 2004. godine.

10 U WWF-US su izradili studiju u kojoj su pokazali kako bi prihvaćanje Kyoto protokola i prebacivanje proizvodnje energije s ugljena i nafte na obnovljive izvore energije moglo rezultirati sa 750000 novih radnih mjesta do 2010., a 1,3 milijuna do 2020. godine. Do sličnih rezultata došli su i u Redifining Progressu s 1,4 milijuna novih radnih mjesta uz 50% smanjenja zagađenja koje dovodi do klimatskih promjena (NRDC, 2005).

11 Kritika često ističe kako bi nam bilo potrebno postaviti solarne module na 200000 četvornih kilometara ako bismo htjeli dobiti istu energiju kakvu danas dobivamo od fosilnih goriva, ali da danas imamo solarnih modula da pokriju svega 10 četvornih kilometara. Pri tom se dakle rjeđe postavlja pitanje zašto ih imamo tako malo?

Za podatak vidjeti David Goodstein (2004) Out of Gas – The End of the Age of Oil, New York: W.W.Norton & Company Inc. 12 Vidjeti Christopher Plant & Judith Plant (1991) Green Bussiness – Hope or Hoax, Devon: Green Books: 8.

13 Vidjeti URL:http://www.neweconomics.org /gen/news_mirageandoasis.aspx (13.12.2005.).

14 U posljednje vrijeme sve se češće spominje nanotehnologija kao rješenje za efikasnost solarnih modula, jer bi se na značajno manjoj površini dobila veća iskoristivost sunčeve energije.

15 Premda rjeđe, postoje i Aerogenerator vjetrenjače, vjetrenjače s tzv. horizontalnim okretanjem.

Također, gorive ćelije koje se koriste za direktnu pretvorbu vodika u električnu enenergiju, da bi se proizvele zahtijevaju materijale poput platine, kojih nemamo u izobilju (Lebb and Lebb, 2004). Posljednjih godina to se pokušava riješiti zamjenom katalizatora od nikla.

17 Zbog Gallonovog teksta protestirale su neke ekološke udruge, među njima najpoznatiji Worldwatch Institute, ali bez jakih kontraargumenata u najbitnijim zamjerkama automobila na hidrogen koje je iznio Gallon.

18 Mnogo više detalja o biogorivima, od ekonomske isplativosti, do recepata kako ih sami proizvesti može se naći na Internetu. Jedna stranica koju svakako treba izdvojiti je: www.journeytoforever.org/biofuel.html 19 Vidjeti rezultate na URL: http://www.channel4.com/4car/buying-guide/faq/biofuels/biofuels-10.html (12.11.2005.).

20 Vidjeti URL:http://www.europa.eu.int/energu_transport/atlas/htmlu/lbeucomp.html (11.12.2005.).

21 Vidjeti na URL: http://www.bio-power.co.uk (14.12.2005.).

22 Vidjeti URL:http://www.ilsr.org (13.12.2005.).

23 Vidjeti URL:http://www.biodiesel.org/ (19.09.2005.).

24 Vidjeti i studiju USDA and US DoE (1998) Life Cycle Inventory of Biodiesel and Petroleum Diesel for Use in an Urban Bus, na URL:http://www.nrel.gov/docs/legosti/fy98/24089.pdf (13.12.2005.).

25 U tom kontekstu možemo istaknti kako bi prosječnom stanovniku SAD-a bilo potrebno čak 11,6 nogometnih igrališta da zadovolji svoje godišnje potrebe za benzinom ukoliko bi ga dobivao od kukuruza. Od repice bi trebala 3,9 nogometnih igrališta, što je isto previše i neodrživo.

Vidjeti:http://www.gristmill.grist.org/story/2006/1/25/173315/103?source=daily (01.05.2006.).

26 Životinjske masti se također mogu koristiti u proizvodnji te se godišnje proizvede 3,8 milijardi životinjske masti (Tickell, 2003).

27 Vidjeti URL:http://foodproductiondaily.com/news/printNewsBis.asp?id=56340 (12.11.2005.).

28 Detaljnije pogledati na:URL:http//www.greenspec.co.uk (12.01.2006.).

29 Više o ovoj grupi možete naći na URL:http://www.imagegypsy.com/wbhwbh.htm (15.12.2005.).

30 Vidjeti na URL://www.earth-policy.org i Daniel M. Berman & John T. O'Connor (1996) Who Owns the Sun? People, Politics and the Struggle for Solar Economy, Vermont: Chelsea Green.

31 Kolera koja godišnje ubije oko 3 milijuna ljudi ima u 90% slučajeva uzrok u nečistoj pitkoj vodi. Malarija koja godišnje ubije oko 2 milijuna ljudi u 90% slučajeva ima uzrok u krčenju šuma čime se stvara plodno tlo 16

za množenje komaraca maraličara.

32 Ova metoda je detaljno objašnjena na slijedećim web stranicama: http://ourworld.compuserve.com/homepages/paul_norman_3/soapmake.htm http://journeytoforever.org/biodiesel_ashlye.html (12.12.2005.).

33 Na internetu se može naći mnogo web stranica sa receptima za razne sapune. Ovo su neke od njih: http://www.libertynatural.com/info/soaprecipes.htm http://www.angelfire.com/ny2/SoapersCorner/SoapingRecipes.html http://www.tlcsoaps.com/recipgs.htm http://www.colebrothers.com/soapcalc/free.html Ako planirate smišljati vlastite recepte preporučujemo da detaljno proučite slijedeće web stranice: http://members.aol.com/oelaineo/sapchart.html http://www.tlcsoaps.com/oilsapval.htm 34 Po Robertu Gilmanu "ekosela su ljudska staništa, sveobuhvatne zajednice, i urbane i ruralne, koje su prijateljski integrirane u prirodni okoliš i imaju sposobnost uspješno se održavati i u budućnosti" (Borio and Candela, 2004). Premda je na prvi pogled čudno što i urbani održivi prostori u ovom kontekstu spadaju pod naziv ekosela, razlog tomu je utjecaj mirovnog pokreta na prve pokretače i pokretačice ekosela, koji su koncept sela vadili iz Gandhijeve ideje miroljubivih i održivih seoskih republika, gdje su veze između ljudi i osjećaj odgovornosti prema zajednici puno izraženiji i jači. Hildur i Svensson (2002: 10) ističu kako su "ekosela zajednice ljudi koji teže voditi održivi životni stil u harmonji jedni s drugima, sa drugim živim bićima i sa Zemljom".

35 Odličnu studiju o utjecaju prevladavajućeg koncepta u transportu vidjeti John Whitelegg (1997) Critical Mass – Transport, Environment and society in the Twenty-first Century, London: Pluto Press.

36 Vidjeti na URL:http://www.sustainableportland.org (15.12.2005.).

37 Premda organska poljoprivreda uglavnom treba veće površine od konvencionalne za isti prinos, ima daleko manji ekološki otisak zbog ukupnog pozitivnog utjecaja na prirodu i okoliš, jer isključuje korištenje kemijskih proizvoda.

38 Vidjeti URL:http:www.ecofootnetwork.org (09.05.2005.).

39 Dobri podaci o održivim urbanim prjektima mogu se naći u Herbert Girardet (2003) Creating Sustainable Cities, Devon: Green Books.

40 Mekel je fasciniran sličnim primjerima kao što je Keralin, odlučio pokušati sličnu stvar u SAD-u gdje živi.

Već 14 godina živi sa samo 5000 dolara godišnje. Inspirirao ga je Charles Gray koji je stvorio World Equity Wage (WEW) i u Eugenu (Oregon) je od 1979. do 1993. godine živio s nešto više od 1000 dolara godišnje uz smanjeni ekološki otisak i zadovoljavajuću kvalitetu života.

41 Štedljive žarulje, premda manje, također sadrže živu te ih treba odložiti na posebna odlagališta.

42 Detaljniji prikaz daje Pfeiffer (2004): potrošnja u konvencionalnoj poljoprivredi u SAD-u je ovako raspoređena: 31% proizvodnja umjetnih gnojiva, 19% rad mehanizacije, 16% transport, 13% navodnjavanje, 8% uzgoj stoke, 5% sušenje usjeva, 5% proizvodnja pesticida i 3% razno.

43 Vdijeti cjelokupno istraživanje na URL:http://i-sis.org.uk (19.09.2005.).

LITERATURA Anderson L. (1999) Genetic Engineering, Food, and our Environment – A Brief Guide, Devon: Green Books.

Bagarić, M. (2003) Kompostiranje, Zagreb: Zelena akcija.

Bell, G. (2002) Put permakulture – praktični koraci za stvaranje samoodrživog svijeta, Cres: Poduzetništvo Jakić.

Bell, S. and Morse, S. (2003) Measuring Sustainability - Learning from Doing, London: Earthscan.

Berman, D. M. & O'Connor, J. T. (1996) Who Owns the Sun? People, Politics and the Struggle for Solar Economy, Vermont: Chelsea Green.

Borio, L. and Candela, M. (2004) Ecovillage Creation and Management, Ventimiglia: Torri Superiore.

Briggs, M. (2004) Widescale Biodiesel Production from Algae, URL: http://www.unh.edu/p2/biodiesel/article_alge.html (11.12.2005.).

Brown, L. R. (2001) Eco-Economy: Building an Economy for the Earth, New York: W. W. Norton & Co. Brown, L., Larsen, J and Fischlowitz-Roberts, B. (2002) The Earth Policy Reader, London: Earthscan Publications.

Burnett, G. (2004) Permakultura – vodič za početnike, Što čitaš i ZMAG. Butler, C.T.& McHenry, K. (2000) Food not Bombs, Tuscon: Sea Sharp Press.

Carlstrom, P. (2005) As Solar Gets Smaller, Its Future Gets Brighter, URL: http://www.sfgate.com (25.07.2005.).

Centar za kompost Osijek (2003) Priroda ne poznaje otpad – Kompostiranje Što?Zašto?

Kako?, Centar za kompost Osijek: Osijek.

Chambers, N., Simmons, C. and Wackernagel, M. (2004) Sharing Nature's Interest Ecological Footprints as an Indicator of Sustainability, London: Earthscan.

CAT (2005) Clean State No58, Machynlleth: CAT. Do it ourselves – A guide to petroleum and war free vegetable fuel making, Montreal: Potato's People.

Driessen, P. (2003) Eco-Imperialism – Green Power, Black Death, Bellevue: Free Enterprise Press.

Dresner, S. (2003) The Principles of Sustainability, London: Earthscan.

Duić, N. (1999) Energetika nakon Kyota, URL: http://powerlab.fsb.hr/OsnoveEnergetike/1999/oe1p.html (08.05.2005).

Elliott, J.A. (2003) An Introduction to Sustainable Development, London: Routledge.

EC (2002) Choices for a greener future – The European Union and the environment, EC: Belgium.

Franke, R. W. (1997) Democracy at Work in an Indian Industrial Cooperative – The Story of Kerala Dinesh Beedi, URL:http://csf.colorado.edu/bcas/otherart/franke1.htm (11.05.2004.).

Franke, R.W. and Chasin, B.H. (1998) Power to the (Malayalee) People, URL: http://www.zmag.org/ZMag/articles/feb98kerala.htm (11.05.2004.).

Franke, R.W. (2001) Fueling Economic Growth Through Democratic Participation: Three Lessons from Kerala, India, URL: http://www.chss.montclair.edu/anthro/fuelinggrowth.htm (11.05.2004.).

Fukooka, M. (1995) Revolucija jedne slamke – uvod u prirodno poljodjelstvo, Zagreb: Prirodoslovno društvo Ljekovita biljka.

Gallivan, F., Mintier, S. and Chazan, D. (2005) Steps to Sustainability: Five Things Your City Can Do to Reduce its Ecological Footprint, URL:http//www.redefiningprogress.org (05.05.2005.).

Gallon, G. (2003) Hydrogen-Fueled Car Wrong Decision, URL:

http://www.evworld.com/databases/storybuilder.cfm?storyid=494 (01.03.05.).

Gershuny, G. (1993) Start with the Soil, Emmaus: Rodale Press.

Gellatley, J. (2001) Kako postati, biti i ostati vegeterijanac ili vegan?, Zagreb: Udruga "Prijatelji životinja".

Girardet, H. (2003) Creating Sustainable Cities, Devon: Green Books.

Glavač, V. (1999) Uvod u globalnu ekologiju, Zagreb: DUZZPO i Hrvatske šume.

Goldemberg, J. (2003) Energy and Sustainable Development, u Speth, J.G. Worlds Apart – Globalization and Enviroment, Washington DC: Island Press: 52-65.

Goodstein, D. (2004) Out of Gas – The End of the Age of Oil, New York: W.W.Norton & Company Inc. Graham-Rowe, D. (2005) Hydroelectric power's dirty secret revealed, URL:http://www.energybulletin.net (11.03.2005.).

Hall, K.G. (2005) U.S. has plans for Canada oil sands, URL: http://azcentral.com (05.12.2005.).Haltead, T. A Better Way to Measure the Economy, u: Kevin Danaher (1996) Corporations Are Gonna Get Your Mama, Monroe: Common Courage Press: 181-185.

Hawken, P., Lovins, A. B. and Lovins, L. H. (1999) Natural Capitailsm – The Next Industrial Revolution, London: Earthscan.

Hayden, A. (1999) Sharing the Work, Sharing the Planet – Work Time, Consumption, & Ecology, London: Zed Books.

Hynes, H.P. (1996) A Patch of Eden – America's Inner-City Gardeness, Vermont: Chelsea Green Publishing.

Jackson, H. and Svensson, K. (2002) Ecovillage Living – Restoring the Earth and Her People, Devon: Green Books.

Klare, M.T. (2005) The Energy Crunch to Come, URL: http:www.tomdispatch.com/indeks.mhtml?pid=2277 (24.03.2005.).

Kreuter, M. (2002) Bio Vrt, Rijeka: Andromeda.

Kunster, J.H. (2005) The Long Emergency, URL:http://www.rollingstone.com (02.04.2005.).

Lay, V. (2005) Integralna održivost i učenje, u: Društvena istraživanja 77, God.14, br.3: str.

353-377.

Lebb, S and Lebb, D. (2004) the Oil Factor – Protect Yourself and Profit from the Coming Energy Crisis, New York: Warner Business Book.

LeCompte, C. (2005) Portland critized on CO2 claim, URL:http://www.sustainable industries journal northwest (10.11.2005.).

Lietaer, B. (2001) The Future of Money, London: Century.

Mandek, S. (2002) Uzgoj Kalifornijskih glista – proizvodnja i primjena humusa, Velika Gorica: ZMAG. Mander, J. Intrinsic Negative Effects of Economic Globalization on the Environment, u: Speth, J.G. Worlds Apart – Globalization and Enviroment, Washington DC: Island Press: 108-129.

Manning, R. (2004) The Oil We Eat, URL:http//www.eroei.com (12.09.2005.).

McBurney, S. (1998) Ecology Into Economics Won't Go, Devon: Green Books.

Merkel, J. (2003) Radical Simplicity - small footprint on a finite Earth, Gabriola Island: New Society Publishers.

Miralem, V. (2004) Rijeka bez povratka – ekologija i politike velikih brana, Konjic, Udruženje za zaštitu okoline "Zeleni – Neretva".

Mobbs, P. (2005) Uranium Supply and the Nuclear Option, URL:www.fraw.org.uk/mobbsey/papers/oies_article.html (13.12.2005.).

Monbiot, G. (2004) feeding Cars, not People, URL: www.guardian.co.uk, (11.09.2005.).

Mollison, B. (1996) Uvod u permakulturu, Split: GFS i Zagreb: SHUP i ZGO. Morris, D. (2003) A Hydrogen Economy Is a Bad Idea, URL:http://www.alternet.org

(01.03.2005.).

Moskow, A. (1999) The Contribution of Urban Agriculture to Gardenenrs, Their Households, and Surrounding Communities: The Case of Havana, Cuba, u: Koc. M. et al. (eds.) For Hunger-Proof Cities – Sustainable Urban Food Systems, Ottawa: IDRC: 77-84.

Murray, D. (2005) Ethanol's Potential: Looking Beyond Corn, URL:http://earth-policy.org (25.07.2005.).

Murray, D. (2005) Oil and Food: A New Security Challenge, URL: http://list/riseup.net/www/info/globalnews-summary (25.07.2005.).

NRDC – Natural Resources Defense Council (2005) Jobs and the Climate OECD (1995) Background Paper to OECD Workshop: Sustainable Consumption and Production: Clarifying the Concepts, Rosendal, Norway. July 2-4. Paris: OECD. Panos (2004) Food for All – Can Hunger be Halved?, URL:http://www.panos.org.uk.

(07.08.2005.).

Paulson, A. 2005) City Transit Systems struggle to stay on track, URL:http//www.csmonitor.com (25. 07. 2005.).

Perkins, E. (1999) Public Policy and the Transition to Locally Based Food Networks, u: Koc. M. et al. (eds.) For Hunger-Proof Cities – Sustainable Urban Food Systems, Ottawa: IDRC: 60-67.

Pfeiffer, D.A. (2004) Eating Fossil Fuels, URL:http://www.fromthewilderness.com (13.09.2005.).

Pfeiffer, D.A. (2005) The Natural Gas Cliff, URL:http://lulu.com/allendale (24.11.2005.).

Plant, C. & Plant, J. (1991) Green Bussiness – Hope or Hoax, Devon: Green Books.

Potočnik, V. i Lay. V. (2002) Obnovljivi izvori energije i zaštita okoliša u Hrvatskoj, Zagreb: MZOPU. Pye-Smith, C. (2002) The Subsidy Scandal – How your Government Wastes Your Money To Wreck Your Environment, London: Earthscan.

REN21 Renewable energy Policy Network (2005) Renewables 2005 Global Status Report, Washington, DC: Worldwatch Institute.

Renner, M. (2002) The Anatomy of Resource Wars, Worldwatch Institute, URL:http:www.worldwatch.org (02.04.2005.).

Shiva, V. (2003) The Myth of Globalization Exposed, u: Speth, J.G. Worlds Apart – Globalization and Enviroment, Washington DC: Island Press: 140-154.

Speth, J.G. Worlds Apart – Globalization and Enviroment, Washington DC: Island Press Stewardship Act – How Curbing Global Warming Can Increase Employment, URL:http:www.nrdc.org (05.05.2005.).

Stout, R. (1995) Vrt bez motike – tajne organskog uzgoja povrća i cvijeća metodom malčiranja, Zagreb: Prirodoslovno društvo Ljekovita biljka.

Tickell, J. (2003) From the Fryer to the Fuel Tank – The Complete Guide to Using Vegetable Oil as an Alternative Fuel, New Orleans: Joshua Tickel Media Productions.

Wackernagel, M. & Rees, W. (1996) Our Ecological Footprint - Reducing Human Impact on Earth, Gabriola Island, New Society Publishers.

Wackernagel, M. et al. (2004) National Footprint and Biocapacity Accounts 2004: The underlying calculation method, URL:http://www.footprintnetwork.org (08.05.2005.).

Weisman, A. (1999) Gaviotas – A Village that Reinvented the World, Devon: Green Books.

Whitelegg, J. (1997) Critical Mass – Transport, Environment and society in the Twentyfirst Century, London: Pluto Press.

Worldwatch Institute (2002) State of the World 2002, London: Earthscan Publications Ltd. Worldwatch Institute (2004) State of the World 2004, New York: W.W. Norton & Company.

Worldwatch Institute (2005) State of the World 2005 Trends and Facts – Changing the

Oil Economy, URL:http://www.worldwatch.org (04.04.2005.).

Worldwatch Institute (2005) State of the World 2005, New York: W.W. Norton / Company. Žmergo (2004) Kompostiranje, Opatija: Žmergo.