Gerard Nery Julija
1. Ljubav i brodolom 2. Umrijeti u Francuskoj 3. Ljubavnici iz Palerma
1. knjiga
Ljubav i brodolom
1. Julija Crevecoeur je čekala. Sva je bila kao na žeravici. Stajala je pred kaminom i nastojala zavarati svoj nemir zagledavši se u vatru koja je pucketala od još vlažnih cjepanica. Vrebala je na svaki šum koji je mogao doći s polja, no ništa nije remetilo ladanjsku tišinu Auteuila. Uradila je sve da ne misli na to čekanje i pomalo mrzila vrijeme koje tako prohuji kad je njen dragi pokraj nje, a čini se dugo kao vječnost dok je Alain odsutan. Ali večeras, Julija je toga bila svjesna, radi se o nečem daleko značajnijem od užitka i neopisive radosti što ih proživljava u Alainovu zagrljaju, kada se svagdašnjica pretvara u buru strasti i mahnitanja. Večeras ima da se odluči sudbina Julije Crevecoeur. Očekuje da joj dragi definitivno odgovori na pitanje koje ju već danima muči: odlazi li u Meksiko da se pridruži francuskom ekspedicionom korpusu? Ako je to istina, kada kreće na put? - Apsurdno je - pomisli ona. - Apsurdno je da se toliko volimo, da smo sretni usprkos svemu što se isprečuje našoj ljubavi, a da se moramo rastati zato što Alain izgara od ponosa i ambicije. Za tri godine bit će punoljetna, a tada će sve postati moguće... Moći će se suprotstaviti svome staratelju i sama raspolagati svojim imetkom i svojom osobom... Napolju se začuju koraci. Iz sobe se izlazilo pravo u vrt. Začas su se dvije snažne ruke ovile oko njena struka a pohlepna usta potražila su njene usne. - Alaine, ljubavi moja... Pogledaj me. Malo se odmakne od njega da jasnije vidi to obožavano lice čiju je svaku crtu ponekad sebi dočaravala u trenucima samoće. Ponajprije njegova rumena usta s izvijenim usnicama kojima je obrise znala slijediti prstima dok bi spavao. Voljela je gledati kako se smiješi. Alainov osmijeh bio je kao rađanje sunca a jamice na licu činile su ga neodoljivim. Imao je malo oveći, orlovski nos, što mu je davalo muževan izraz. Bio je obrastao gustom tamnosmeđom kosom s riđim odbljescima. Iz čitava njegova bića izbijala je snaga i smionost. Julija se zagleda u njegove poput mora nestalne oči i od toga zadršće. Večeras u njima otkri neki čudan sjaj, kao da odsutno gledaju u daljinu. - Ti odlaziš? Gotovo je to bio krik. Alain je povali na medveđe krzno prostrto pred kaminom i skloni kašmirski šal kojim je bila ogrnuta. Juliji se učini da se u njegovim suhim i vrelim rukama krije neobična moć. Nosila je pod šalom crvenu flanelsku bluzu koju su nazivali »garibaldinkom« aludirajući na crvenu košulju garibaldinaca. Uz suknju od iste tkanine bila je to omiljena odjeća Julije Crevecoeur. - Da, ljubavi - prošapće Alain. - Sutra se u Brestu ukrcavamo na brod. Već joj je raskopčao bluzu i stao da je ujeda za ogoljelo rame, kako je to uvijek radio, sa nestrpljivom žestinom mladića koji je svega gladan jer ništa ne posjeduje. Julija se uspravi zaklanjajući grudi raskopčanom bluzom. - To je dakle tvoja ljubav? - poviče ona. - Za tim ti žudiš? Zar si večeras došao samo zato da mi to saopćiš? Mladić je snažno stisne za zglavak na ruci i prisili je da se privije uz njega. - Činim to radi tebe, živote moj. Radi tebe... radi nas... Taj rat u u Meksiku iznenadna je prilika... Nemam ni imena ni imetka, čak ni nade... Ništa ne posjedujem, a sve bih želio imati... Nastoj da me shvatiš... - Da shvatim što, Alaine? Kako ničeg nemaš, a ja ti pripadam čitavim svojim bićem?
Obuzeta iznenadnim i nezadržljivim bijesom, ona stade da šakama udara svoga dragog po grudima. - Kako se usuđuješ izgovoriti nešto tako... užasno. Kako smiješ reći da bi želio sve imati, a toliko si se puta zaklinjao da te naša ljubav hrani, da ti daje život i... i... Riječi joj zastanu u grlu i ona brizne u plač. Mladić je podjednako bio potresen ljepotom svoje dragane koliko i njenim očajem. - Dragi - prošapta Julija - preklinjem te... Ostani... Kada tebe nema, kao da sam mrtva. Ništa više ne ide. Osjećam se kao sat koji se zaustavio. Vidim i čujem, ali kao da to nisam ja. Dah mi dolazi preko tvojih usta, a kada spavam, kao da si ti uza me. Bez tebe, ljubavi, život mi je pust, sama praznina. Kad si daleko, dragi, okružuje me zima. Ti si... moje sunce, moja toplina. Preklinjem te, ne... ostavljaj me, Alaine! Od uzbuđenja mladić nije mogao da odgovori, a onda se naglo baci na nju, gotovo očajnički. Usta im se spoje i oni stanu da se pomamno ljube. Julija je bila kao priklještena, s rukama sljubljenim uz tijelo, nemoćna da se odupre svome draganu koji ju je već napola razgolio svukavši joj hitro bluzu. - Moraš mi vjerovati - šapne - moraš se pouzdati u mene... Ništa se ne može bez novaca i moći koju oni donose. Ja hoću... sve: čuješ li? Hoću tebe, ali ne tako da se moramo skrivati. Uvijek sam držao, i ti to dobro znaš, da i nemoguće postaje moguće, ali jedino u Americi. Tek tamo možeš otkriti koliko vrijediš... U Parizu je potreban čitav ljudski vijek da nešto postigneš, a onamo ponekad preko noći... Julija mu se otme iz zagrljaja. - Ti si poludio, ljubavi moja. Trebalo bi ti navući luđačku košulju! Kakve su to priče? Vrati se na zemlju, dragi. Odlaziš u Meksiko. A kako? U uniformi streljačkog potporučnika! I što ćeš tamo? Da ratuješ! A otkada se to stječe imetak ratovanjem? Alain prasne u smijeh. Bio je to veseli, pomalo zastrašujući smijeh a zvučio je kao izazov. - Ovaj rat u Meksiku, mila, ne liči ni na jedan drugi. O njemu se često govorilo, prisjeti se. Osim toga, taj pohod neće dugo trajati. Maršal Bazaine raspolaže takvim sredstvima da će ga uspješno i završiti. Sve će biti gotovo za nekoliko mjeseci, a s onu stranu granice je Kalifornija. Julija prisili svoga dragog da joj pogleda u oči. - A tko ti kaže, mili, da ćeš jednoga dana stići u Kaliforniju? A ako naprosto pogineš, kako se to često dešava u ratu? Mladić se prigne i ugrize je za bradavicu dojke od čega Julija prigušeno krikne, istovremeno od užitka i boli. - Zar da dopustim da me ubiju? - reče on tiho. - Dovoljno me poznaješ, mila, i morala bi znati da ću prije ili kasnije umrijeti od naslade, ali nikako od meksikanske sablje! Ne, to nikako... »Jedino je Alain u stanju da takve bezumne riječi izgovori s tolikom ozbiljnošću«, pomisli Julija. Mladićeva lakomislenost natjera je da ušuti. Ona okrenu glavu i zatvori oči kako bi sakrila suze. Alain pogrešno protumači jedva zamjetljivo jecanje koje ona nije mogla zadržati. Negovi poljupci postanu divlji, gotovo bolni, a ruke mu poput škripca stadoše stiskati Julijine bokove. Ona se prepusti toj sebičnoj ljubavi, a suze koje su joj nezadrživo potekle mogle su se ionako pripisati onom divnom užitku što graniči sa boli. - Ljubavi moja! - reče ona kad je došla do daha. A podavala se potpuno i bez ikakva ustezanja. Bilo je u tom aktu umiranja, ali i putenosti. Predavala se svom ljubavniku tako potpuno da je on uzvraćao sa zanosom kakav nikada ranije nije osjetila. Šaputao joj je strastvene i vatrene riječi kakve još nikada nije izgovorio.
»Eto - reče u sebi Julija - ovo je moj jedini odgovor. Toliko ću ga privezati uza se da će mu biti nemoguće otputovati.« No istog trenutka postade joj jasno kako ništa na svijetu neće moći spriječiti njenog dragoga da ne ide do kraja u svome naumu. U početku, kad je prije šest mjeseci Alain Delatouche poljubio Juliju, ona se kao skamenila. Tek je bila izašla iz pansionata, a njen staratelj gospodin Gaspard, bankar, nije bio baš nesklon tome mladiću koji je u nedostatku imetka i zbog nesklonosti ždrijeba morao sedam godina provesti u vojsci. Uz to, zahvaljujući vezama njegove, po tradiciji bonapartističke obitelji Alainu je bilo omogućeno da služi u jednoj elitnoj jedinici sa sjedištem u Fontenebleauu. Da je gospodin Gaspard mogao slutiti kako će se stvari odvijati, sigurno bi bio unio malo reda u suviše česte posjete što ih je Alain činio u Auteuilu. - Tvoja sam... tvoja! - šapne Julija. Ona prinese usta svome dragom te združeni tako u dugom poljupcu imadoše osjećaj da su im se tijela spojila u jedno. Zbog svoje plahosti Julija Crevecoeur mogla je svojoj okolini izgledati hladna i ponosita. A ulivala je i izvjesno poštovanje jer je uvijek pomalo bila iznad ljudi i događaja. No prava njena priroda bila je strastvena. Njoj je strast predstavljala savršenu ugodnost, kao drugima osrednjost ili sanjarenje. Jest, u početku, kad ju je Alain prvi put stisnuo u svom naručju, Julija se bila skamenila. Kasnije bi se u pansionatu gospođice Beaujon prečesto prevrtala u krevetu jer joj nekakve čudne maštarije nisu dopuštale da zaspi, dok su joj u ušima još odzvanjali Racineovi stihovi što ih je njen profesor glasno čitao navodeći svoje učenike da se zakunu kako će uvijek voljeti tog pjesnika. Zaista ne bi imao što da predbaci strastvenosti ovo dvoje mladih ljubavnika. Julija je okretala glavu čas desno, čas lijevo kao da se opire putenosti. U stvari, nije mogla da se pomiri s rastankom, s tim ratnim pohodom u daleku zemlju, s apsurdnošću sudbine. Odbijala je da prihvati mladićevu tvrdoglavu upornost i nepokolebljivu odlučnost da sam bude kovač svoje sreće. - Kad se ljudi vole, nikada se ne bi smjeli razdvajati - pomisli ona. U stvari, sve je moglo biti lako, i suviše lako. Kad postane punoljetna, Julija Crevecoeur raspolagat će znatnim imetkom što sada spava u trezorima banke Gaspar. Kakav demon goni Alaina da se angažira u tom pohodu na Meksiko? Čime ga je to začarao američki kontinent? S Julijinim imetkom mogli bi po miloj volji putovati svijetom. To je među njima izazivalo stalan razdor. - Potrudi se da me shvatiš - govorio je Alain. - Tvoj bi mi novac samo zagorčio život. Pogledaj me... Zar ne vjeruješ da sam kadar steći imetak bez ičije pomoći? U mojoj je obitelji oduvijek bilo mnogo ponosa i sklonosti za gužvu. Kad god bi Alain rekao »kod nas Delatouchevih«, Juliju bi nešto štrecnulo u srcu. O svojoj vlastitoj obitelji, Crevecoeurima, ona ništa nije znala. Njen je staratelj uvijek izbjegavao da odgovori na pitanja koja mu je postavljala u pogledu svojih roditelja, nestalih za vrijeme revolucije od 1848. kad je njoj bila jedva jedna godina. Iza tih tajanstvenih roditelja ostala je jedino gomila zlata što ju je gospodin Gaspard uvećavao svojim izuzetnim poslovnim duhom koji ga je učinio jednim od najuspjelijih novčara Drugog Carstva. Ležeći uz Juliju Crevecoeur, Alain ju je šutke promatrao. Kao da je htio otkriti i utisnuti u svoje pamćenje svaku ma i najmanju pojedinost toga obožavanog tijela u kojemu je razbudio ljubav. Julijina je koža bila meka, izvanredno nježna, sa sitnim pahuljama kojih se dugo stidjela kao da su neka čudovišnost, ali su joj divno pristajale, kao nekoj životinji njeno krzno.
- Kad me tako gledaš - govorila je - osjećam se još više gola. A zatim će: - Tvoja sam, ljubavi. Nemoj to nikada zaboraviti! Ona se napola pridigne. Sobu je osvjetljavala jedino vatra iz kamina i poigravala po Julijinoj koži. Imala je divna ramena i male ali savršeno modelirane grudi, a postala je žena u Alainovu zagrljaju. Pripadala mu je dušom i tijelom, no i on je nju isto tako snažno doživljavao. Zato joj se rastanak, bez obzira na povode, činio nepravednim, čak i kriminalnim. Ponovo se privije uz njega i stade lagano, vrlo lagano da miluje njegovo gipko i mišićavo tijelo. Do te večeri Julija se pasivno podavala ljubavi, napola zatvorenih očiju, te se ponekad činilo da tone u bezdan. Nikada u nje ni najmanje preduzimljivosti jer je po prirodi bila veoma stidljiva. Mladića je u početku zbunjivala njena suzdržanost, no ona se malo pomalo izgubila kao hrpa pijeska podrivana plimom. Njena iznenadna podatnost, sive oči koje su postajale zelene, promijenjeni izraz lica, sve su to bila preobraženja koja su pomagala i njenom relativno neiskusnom ljubavniku. Julija se svom snagom stade boriti protiv očaja koji ju je sve više obuzimao. Vrata što vode u vrt bila su ostala otvorena pa je u sobu prodirao miris mokre zemlje i miješao se s mirisom drva koja su gorjela u kaminu. Spuštala se noć. - Da me zaista voliš, ne bi otputovao - reče djevojka i zatim plane. - Mrzim te! Mrzim te i ljubim. Reklo bi se da te zabavlja što mi zadaješ bol. Umjesto odgovora, Alain je obujmi oko pasa, položi je na leđa i stade dugo promatrati, a onda se baci na nju pohlepno kao izgladnjeli prosjak. Toga istog časa u kaminu se s bukom uruši cjepanica i zasja u tisuću varnica. Odsjaji plamenova stanu bacati po mladićevu tijelu neobične sjenke i Juliji se učini da je i on neodvojivi dio vatre, da je iz nje iskočio kao zlokobno božanstvo. Ona mu se poda s primjesom groze. Kad je vatra dogorjela, soba utonu u mrak. Julija se privila uza svoga dragana i poželjela da taj trenutak vječno potraje. Govorila je sebi kako joj je samo tu mjesto i sa strahom pomislila na dane, sedmice i mjesece što će ih provoditi čekajući da se Alain vrati. Najčudnije u njihovim odnosima - pomislila je Julija - jest činjenica što se oduvijek poznaju. Dok je još bio dječak, Alain je dolazio da se igra sa svojom malom susjedom u parku Auteuil koji je graničio s onim Delatousheovih. Bilo je to nekako po dužnosti. Dobro je znala, kad god bi se o njoj povela riječ kod Delatoucheovih, sigurno se govorilo »ona jadna sirotica«. To što je ona odrasla bez oca i majke, uz Remyja Gasparda - čovjeka koji nije imao smisla za porodični život - oboje su držali velikom nesrećom. A čim je navršila deset godina, smjestio ju je u internat iz kojega je smjela izlaziti tek nedjeljom u šesnaest sati. U to vrijeme već ju je čekao Felicien, sluga gospodina Gasparda i kolima je odvozio u Auteuil, a vraćala se na isti način u ponedjeljak ujutro, nešto prije devet sati. Nekoliko godina Julija nije viđala svoga susjeda, i to onda dok je bio na studijama u provinciji gdje su mu još uvijek živjeli roditelji. A onda, jedne nedjelje koja će Juliji zauvijek ostati u sjećanju, trenutak kad je po običaju odlazila iz Beaujona, umjesto kočijaškog cilindra od parenog kartona ugledala je kicošku frizuru potporučnika čiji se garnizon nalazio u Fontainebleauu i koji se sjetio da u Parizu živi njegova prijateljica iz djetinjstva koja mora da se mnogo izmijenila od vremena kad su se igrali skrivača u parku Auteuil... - O čemu razmišljaš, ljubavi moja? - upita Alain. - O nama, naravno... U početku oboje su nastojali da ožive one sitne tajne iz djetinjstva, no ubrzo su se uvjerili kako je to nemoguće: sada ih je neodoljivo privlačilo jedno
drugome uzajamno divljenje i neodoljiva želja za posjedovanjem.U vrtu se začuju gotovo nečujni koraci. Alain okrene glavu, no ona ga umiri šapćući: - To je Antoinette. Znaš da je na straži... Bez saučesništva svoje sobarice Julija možda ne bi bila uspjela sačuvati u tajnosti svoje predivne ljubavne doživljaje, premda se gospodin Gaspard rijetko pojavljivao u Auteuilu. Govorkalo se da mu ljubavnice žive na velikoj nozi i da u Parizu drži više raskošnih ljubavnih skrovišta. Nije mogao ni pomisliti da bi mu štićenica mogla primati svoga dragana u malom paviljonu na kraju parka. Zar Juliji nisu usadili vrlo stroge moralne principe i nametnuli joj kod gospođica Beaiujon tako oštru disciplinu da je ličila na pravila službe u vojsci? Da, baš u vojsci, u kojoj je i Alain služio bez oduševljenja i s potajnom nadom kako će prvom prilikom iz nje kliznuti... - Gospođice Julija... Gospođice Julija! Julija Crevecoeur dohvati s fotelje ganduru živih boja, poklon što ga je dobila za jednog boravka u Saint-Gratienu od svoje pokroviteljice princeze Mathilde Bonaparte, žene kojoj se na svijetu najviše divila. Ona ustade i onako bosonoga izađe u vrt, u svojoj arapskoj odjeći i s rasutom zlatnom kosom po ramenima. Čudno se doimala njena pojava u tom parku uređenom na engleski način, u kojem su stršili grmovi perunika, stručci božura i zvončića stvarajući zidiće živih boja koji su odskakali od svjetlozelene trave. Nasred aleje stajala je Antoinette, opasana uškrobljenom keceljicom i s bijelom povezačom u kosi, i sva zadihana pritiskala srce rukom. - Gospođice Julija... - Što se dogodilo, Antoinette? Preplašeni pogled njene sobarice natjera Juliju da malo dotjera svoju odjeću, no iskusno je oko moglo odmah otkriti da na sebi nema ničeg osim gandure. - Zašto me gledaš tako? - Gospođica... gospođica je plakala! I zaista, Julijino je lice bilo mokro od suza. Gotovo isto tako mlada kao i njena gospodarica, Antoinette bi i sama najradije bila zaplakala videći je u onakvu stanju. No svjesna svojih dužnosti, ona se pribere. - Došao je gospodin... - Moj staratelj? Zar se iznenada vratio? Upitala je to sasvim mirno, svjesna da će se morati suočiti s gospodinom Gaspardom i sve mu priznati. Pogledala je u pravcu kuće: prozori uopće nisu bili osvijetljeni, ni u salonu ni u biblioteci. - Gospodin je rekao Felicienu neka vas obavijesti da ćete večeras u kazalište »Varietes«. I baš večeras... Ah, kako će biti dosadno sjediti u loži, uz gospodina Gasparda, odvraćati ljudima na pozdrave, smiješiti im se, razgovarati s njima za vrijeme pauza... pljeskati. - Spremila sam gospođici haljinu - reče Antoinette. Julija se već bila okrenula. Kad se vratila svome dragome, on je upravo zakopčavao posljednju dugmad na svome dugom irnom mundiru. Bilo je krajnje vrijeme da se vrati u Fontainebleau. Julija nije bila u stanju da progovori ni riječ. U mraku se još jednom zagrle a Julija i ne pokuša zatomiti jecaje koji su je gušili. - Vratit ću se odande - reče Alain. - Hoćeš li me čekati? - Do groba i preko njega... - požuri Julija s odgovorom.
Znala je da joj je sudbina od sada povezana s njegovom i da je nitko i ništa na svijetu neće moći odvratiti od njene ljubavi, pa morala da se za nju bori i trpi do posljednjeg daha. Antoinette je gotovo silom morala oblačiti svoju gospodaricu. Nije se smjelo dopustiti da gospodin Gaspard čeka a Felicien se već vrpoljio na svom kočijaškom sjedištu. Stići iz Auteuila u kazalište »Varietes« nije bila mala stvar. Iz svoga budoara na prvom katu Julija je čula kako konji kopkaju nogama. Ona mehanički malo narumeni lice i osjenči obrve. Sve je to izvodila krajnjom brižljivošću, ali poput automata. - Ne zaboravite, gospođice, staviti malo velutina - šapne joj sobarica. Naime, u to je vrijeme velutin imao da zamijeni puder od riže. Antoinette sa zadovoljstvom ogleda omašnu punđu koja se pod njenim znalačkim prstima sada raskošno spuštala od tjemena do ramena. Juliji se učini da u zrcalu vidi neku strankinju. - Neću moći izdržati... U glasu joj se osjećala tuga. - Morate, gospođice Julija. To je neophodno. Na pomisao da bi gospođica mogla zakasniti na sastanak što joj ga je zakazao njen staratelj, Antoinettu podiđe hladan znoj. Očajnički je tražila riječi kojima bi razgalila svoju gospodaricu. - Gospođica nikad neće pogoditi ime koje sam večeras dala njenoj frizuri... A kako je Julija šutjela, ona nastavi: - Frizura a la lijepa Jelena! Pri tom se smijala, no smijeh joj je zvučao strašno izvještačeno. Na pozornici kazališta »Verietes« Hortense Schneider, najbolja interpretator ka Offenbacha, odjevena u bijelu tuniku, obraćala se sa smiješkom Parisu: »Vesela sam, veselite se i vi, To je potrebno, pa zato i želim!« Sjedeći u svojoj loži u parteru, odjevena u haljinu od bijela satena i s bijelim, do lakata dugim rukavicama, Julija Crevecoeur je u tim kupletima otkrivala otužan humor. Usprkos velikoj spretnosti Feliciena koji je sigurnom rukom vodio svoju zapregu kroz zakrčene bulevare, u kazalište je stigla s malim zakašnjenjem. Pred ulazom ju je čekao gospodin Gaspard pušeći svoju neodvojivu cigaru. - Počnete li, draga - reče joj on - ne dolaziti na sastanke, ubrzo ćete postati prava Parižanka... Julija se pitala nema li već držanje »prave Parižanke«. U gledalištu je vladalo pravo oduševljenje. Ministri, članovi Džokej-kluba, predstavnici političkog i društvenog života, svi su oni neprestano obigravali oko balerina, kurtizana i kokota. Julija se silno naprezala da otvoreno ne brizne u plač. Osjećala je kako joj je tuđ taj način zabave a i njen tutor koji se pravio kao da ne vidi u kakvu je stanju. Osjećala se strankinjom među lijepim, bogatim odličnicima koji su je promatrali kao sebi ravnu. Zar oni ne znaju da se toga istog časa vodi u Meksiku rat, da traje već četiri godine, da se francuska armija u njemu hrabro bori, ali da je lista poginulih i nestalih svakim danom sve veća i da se ne vidi
kraja takozvanom »čudesno uspjelom pothvatu«? Kad samo pomisli da će Alain već sutra krenuti brodom u Vera Cruz... Ponesena zanosnom glazbom, publika je frenetično klicala. Jelena i Paris zagrljeni su uzvikivali: »Zaista se treba zabavljati...« Julija se uzalud upinjala da zadrži suze. Krišom je promatrala svoga staratelja. Uspravan kao svijeća i prosijed, skrstio je ruke i sa znalačkim smiješkom pratio pjevanje gospođice Schneider. Osjećao se kao kod kuće za kulisama svih pariških kazališta. A svjedočila je to i činjenica što je njegova stalna ljubavnica, gospođa Blanche d'Antigny, bila i sama u neku ruku glumica. A bilo je i drugih prije Blanche, a za njom će doći nove. Takav je gospodin Gaspard. Julija ga je promatrala kao da je stranac. Pa ipak, ono neodređeno čuvstvo koje je gajila prema svom tutoru nije bilo lišeno ljubavi. Govorila je sebi kako ga zaista voli, kako zna biti vrlo zabavan a ima i ukusa. No tolike godine što ih je provela u internatu kao da su stvorile provaliju između staratelja i njegove štićenice. »Jer konačno« - razmišljala je Julija »kad god mi je ustrebao kao otac, nikada ga nije bilo...« Julija se pitala kakva to viša sila čini da su muškarci uvijek odsutni kad vam najviše trebaju. Kako je Alain smije tek tako napustiti, prosto iz ponosa i ambicije, a mogli bi biti savršeno sretni pod pretpostavkom da gospodin Gaspard pristane da se ona uda za svoga prijatelja iz djetinjstva. No Julija je znala da se takav brak bankaru ne sviđa i da nikad neće dati svoj pristanak. - Alain je - rekao je jednom za svagda Juliji - hulja, rasipnik, i poput svih oficira traži djevojku s mirazom. A i taj bi miraz, draga, on ubrzo prokartao, jer je uz to jedan od Delatoucheovih, dakle avanturista! Najsmješnije u svemu tome bila je činjenica da je gospodin Gaspard u početku i sam bio pustolov i kockar. No Julija je bila premlada da to shvati. Jedino je znala da povremeno poziva u Auteuil nekog bljedunjavog mladića, sina jednog visokog činovnika ili rođaka moćne građanske obitelji što se jako obogatila za vrijeme Restauracije. Za tih se dana bankar iznimno selio iz ulice Lafitte u Auteuil a za ručkom Julija je igrala ulogu domaćice. Bila je lijepa, suzdržljiva i toliko srasla s tom ulogom te se mladić ponajčešće toliko zbunjivao da bi se zagrcnuo uvlačeći dim cigare koju bi mu gospodin Gaspard ponudi čim bi prešli u salon da popiju čašicu likera. Kad bi se te iste večeri, ili sutradan, Julija opet sastala sa svojim starateljem, pa se zajednički prisjetili »službenog ručka«, upriličenog samo zato da joj se predstavi mogući ženik, ona se jako zabavljala. Oboje bi tada prasnuli u smijeh čim bi se povela riječ o »onoj nesretnoj cigari«. A na tome bi i ostali. Julija je uvjeravala sebe kako se više nikad neće moći smijati u trenutku kada na sceni »Varietesa« kor popraćuje dolazak Oresa stihovima: »Eto s kakvim damama Troši Orest očev novac! Tata na to samo frčka, Račun će da plati Grčka...« Kazalištem se razliježe bučan aplauz. Od prvih loža u parteru pa sve do balkona, ruke u dugim bijelim rukavicama odložile su lepeze i zaglušno plješću. Utonula u svoje misli i tugu, Julija se nije ni pomakla. »... troši očev novac«. Novac... I Julija Crevecoeur ima imetak. Da njega nema, da nema tog imetka, nikad Alainu ne bi palo na um da dobrovoljno sudjeluje u pohodu na Meksiko. Julija više nije mogla da izdrži i suze su joj potekle kad je Pariš bodrio gledaoce:
»Veseo sam, a budite i vi Tako treba, zato se i živi!« Vidjela je u parteru sve one značajne ličnosti čijim se prijateljstvom hvalio Gaspard, ili kojima je bio povjerilac. Svi su bili očarani i oduševljeni i zamišljali sebe u ulozi Parisa. Gaspard se ljutito prigne k svojoj štićenici: - Povucite se malo natrag, molim vas... Bilo je to naređenje i moralo se, kao i uvijek, izvršiti bez prigovora. Julija posluša i njena svilena haljina zašušti. No osjetila se povrijeđenom. Taj se čovjek nije ni osvrtao na njenu tugu, a već je prije predstave morao zapaziti da mu sa štićenicom nešto nije u redu. Mislio je samo na sebe, što će mu reći prijatelji ako su vidjeli kako Julija plače za vrijeme predstave. Da joj je to otac, ponio bi se sasvim drukčije. Uhvatio bi je za rame, šapnuo joj nekoliko nježnih riječi. Ali gospodin Gaspard nije bio takav. Ostajao je ravnodušan prema svemu što se ticalo Julije Crevecoeur. No ona je donijela odluku: kad već toliko pazi kakav će utisak proizvesti na druge, naumila je da ga izazove upravo u konvencionalnostima do kojih toliko drži. Zavjesa se i posljednji put spustila, a u gledalištu svjetla su se postepeno palila. Pozdravljajući naklonom ili mahanjem ruke sad ovog sad onog znanca, Gaspard se obrati Juliji koja se poslušno već bila povukla u kut lože: - Nije vam bilo dosta što ste zakasnili, već ste počeli i plakati usred najveselije predstave što ju je Pariz ikada vidio... Smijem li vas upitati, draga, što to ima da znači? Srećom, upravo u tom trenutku šaljivo im poprijeti lepezom neka mlada riđokosa žena. Stajala je na kraju jednog reda sjedala u parteru a prilazili su joj kao kraljici da je pozdrave. - Eno gospođice d’Antigny - reče Julija - izbjegavajući tako da odgovori svome skrbniku. A zatim će: »Zašto je niste pozvali u svoju ložu?« Pitanje je bilo pomalo perfidno. Julija je znala da joj njen staratelj ni pod koju cijenu neće nametnuti prisutnost svoje milosnice i situacija joj se učinila zaista komičnom. Nije imala predrasuda, a to je odavalo njenu snažnu ličnost, jer su je odgajali u atmosferi građanskog licemjerja koje je mrzila. - Gospođicu d’Antigny već su ranije pozvali drugi - odvrati bankar s prizvukom zbunjenosti. - Ako želite popuštiti u atrijumu cigaru, ja ću vas čekati ovdje - prošapće djevojka. Već je znala da će joj osveta uspjeti. - Milije bi mi bilo da me izvolite pratiti - odsiječe bankar i ustane. - Ionako rijetko izlazimo zajedno... A ljudi bi mogli pomisliti da vas zanemarujem, kao Pepeljugu. Hladnoća tona bila je u očitoj suprotnosti sa nasmiješenim izrazom njegova lica. Julija dohvati i razvije lepezu. Njen skrbnik galantno odmakne stolicu na kojoj je sjedila. No to nije mogla da zavara Juliju: gospodin Gaspard je prisiljava da se s njim pokaže, a ona želi ostati sama sa svojom tugom. Ipak ustade, ali ne iz poslušnosti. Onako uvrijeđena, mislila je samo na osvetu. Hitri pogled u parter potvrdi joj da je Blanche d'Antigny još uvijek na istom mjestu i da je upravo pozdravlja ministar prosvjete i kulture kojemu se na grudima isticala široka vrpca Legije časti. Julija zapazi i nekog mladića s profilom kao u ptice grabljivice, koji je upravo podizao lepezu što je Blanchi ispala. Nije mogla a da se ne nasmiješi videći koliko se mladić zbunio kad je na razgolićenim grudima gospođice d'Antigny ugledao blistavu dijamantsku ogrlicu.
- Ispričavam se, gospodine - reče Julija svome tutoru kad su se našli na hodniku pored lože. I okrenuvši mu odlučno leđa, ona siđe u parter. Gospodin Gaspard se zaprepasti i zastane kao prikovan na mjestu. Trudeći se da izgleda što prirodnije, Julija se zaputi k ljubavnici svoga skrbnika. Dok je prolazila, svi su okretali glavu diveći se njenoj blistavoj ljepoti. Bila je svjesna kakav je utisak izazvala, no to joj nije pružalo nikakvo zadovoljstvo. Ona pomisli kako njen staratelj mora da je bijesan, i osjeti nekakvu radost. - Dobra večer, gospođo - reče Julija ukrutivši se pred zaprepaštenom d’Antignyjevom. - Toliko sam o vama čula govoriti, a još nisam imala zadovoljstvo da vam budem predstavljena. - I ja sam o vama čula sve najbolje - reče čuvena milosnica. Julija osjeti njenu zbunjenost koju je međutim uspješno prikrivala zahvaljujući svom kretanju u visokom društvu. Juliji se učini veoma lijepom. Njena raskošna haljina bila je išarana medaljonima u koje je bilo utkano raznobojno cvijeće čije se blistavilo jako isticalo na sivom taftu. Julija u tome odmah prepozna vještu ruku gospođe Aleksandre Ghys, krojačice na glasu, i kojoj ju je staratelj više puta vodio. Blanche d’Antigny predstavi Juliju ministru a ovaj se s udivljenjem pokloni. Julija opazi svoga skrbnika kako im odlučno prilazi. Bila je sigurna da mu se njena podvala nije nimalo dopala. - A gdje ste ostavili gospodina Gasparda? - upita Blanche. - Pošao je za mnom, no uz put smo se izgubili. Julija je drsko lagala promatrajući ispod oka svoga tutora. On je upravo pozdravljao groficu d’Epreaux koja je bila u društvu viteza de Givryja, a onda su ga saletjela dva generala. Julija osjeti na sebi nečiji vatreni pogled. Bio je to onaj bledunjavi mladić s profilom grabljivice, onaj isti što je gospođici d’Antigny bio podigao lepezu. - Lijep mladić, zar ne? - prošapta bankareva ljubavnica. Julija je pogleda nekako sažalno. Bila je mlada i lijepa. Bez sumnje, nikakva istinskog osjećaja nije mogla gajiti prema svome ljubavniku, odatle i njeno zanimanje za ovog neznanca. Kako se može dijeliti krevet s nevoljenim čovjekom? Juliju je ljutila upornost s kojom ju je mladić promatrao. Sve je na njemu odavalo provincijalca koji se obreo u Parizu. Vodič mu je bio neki zadihani debeljko s obojenim zaliscima, u fraku skrojenom po posljednjoj modi, i baš je ljubio ruku vojvotkinji d’Authon Latour koja je mahala kazališnim programom kao ratnom zastavom. Julija je bila sigurna da je ono poznati joj stari lav koji svoga nećaka provincijalca upućuje u tajne pariškog života. Kako joj je večeras sve to izgledalo isprazno i izvještačeno. U duhu već vidjela kako se Alain u neudobnom kupeu vlaka vozi prema Brestu. Misli li on na nju u ovom trenutku? Gospodin Gaspard stigne najzad do grupice što se bila okupila oko Julije Crevecoeur i gospođice d’Antigny. Bio je dovoljno prepreden a da bi ičim otkrio što zapravo osjeća. On se nakloni Blanchi i poljubi joj ruku gotovo rutinskom učtivošću. Njegovo se prenemaganje učini Juliji smiješnim. Ni za koga od prisutnih odličnika nije bila tajna da Remy Gaspard izdržava Blanchu d'Antigny i da ju je okružio nečuvenim luksuzom. Tek se sada onaj usopljeni debeljko s obojenim zaliscima zaputi ka Gaspardu a s njim i njegov štićenik, sav crven od uzbuđenja i ne skidajući očiju s Julije Crevecoeur. Ona pretpostavi kako je mladića neko morao obavijestiti da se radi o najbogatijoj baštinici u Parizu. - Kako ste, dragi Gasparde? - zagrmi dobričina široko se osmjehujući.
- A vi, barune? Bankar predstavi baruna de Tourmaleca i ljubavnici i štićenici. Ovaj se damama pokloni a onda pogleda je li mladić još tu i gurne ga naprijed. - Ovo je Patrice Kergoat, student... sin moga dobrog prijatelja iz Morlaixa. Gospodin Gaspard se pravio kao da ga student zanima te Julija zaključi da je barun de Tourmalec sigurno klijent banke Gaspard, pa prema tome i jako bogat. - A kakve su vaše životne ambicije, mladiću? Na ta bankareva uobičajena pitanja drugi su većinom odgovarali bez duhovitosti. - Živjeti, gospodine Gasparde! Udisati život iz punih pluća! Juliju zateče taj neočekivani i iskreni odgovor. U oku svoga tutora ona zamijeti bljesak koji nije mogao da vara: mali neuglađeni provincijalac vatrena pogleda očito se znao dopasti bankaru, a on se u ljudima rijetko varao. No istovremeno, Julija je zapazila i neku promjenu na gospođici d’Antigny. Čak i u prisustvu svoga ljubavnika zagledala se u mladića, mjerkala ga, procjenjivala i to sa bezobzirnošću koja je graničila sa bestidnosti. U tom trenutku u Blanchi je potpuno zamrla svjetska dama. Juliji se učini kao krasni primjerak zvijeri sjajne dlake koja vreba na plijen. U svakom slučaju, Julija zaključi da usprkos nedostatku elegancije i očitoj nespretnosti taj Patrice Kergoat ima ono što glumice, prijateljice gospodina Gasparda, nazivaju »nastup«. Po drugi put te večeri, i unatoč tjeskobi koja joj se uvukla u dušu, Juliji dođe da se nasmije. »Eto mladića koji će se u Parizu sigurno probiti« - govorila je u sebi - Ajkula među ajkulama, žderat će druge da ne bude požderan...« I zaista, Patrice Kergoat imao je kao vuk čvrste bijele zube i lijepa usta s punim senzualnim usnama. On pokuša da priđe Juliji Crevecoeur koja ga samo ošine pogledom. Bio je to pogled od kojega bi se sledili i oni najdrskiji. Jedva čujno zvonce najavi da je pauza završila. Grupice se stadoše razilaziti polako i nekako preko volje. Juliji se uvijek činilo da se ovakvoj publici u kazalištu najviše sviđaju pauze. - Moj dan primanja je četvrtak, dragi barune - reče Blance d'Antigny obraćajući se gospodinu de Tourmalecu, no nije skidala očiju s mladog Patricea. Julija je bila sigurna da je taj poziv zapravo upućen barunovu štićeniku i zato prema gospođici d'Antigny osjeti gotovo udivljenje. Nekako je uživala u spoznaji da gospodin Gaspard, unatoč svome imetku i šarmu dobro uščuvanog četrdesetogodišnjaka, nije u ljubavi baš toliko sretan koliko se pravi. Kad su se ponovo našli u svojoj loži, Julija se čudila što je skrbnik ni za što ne prekorava. Ta ipak je prišla Blanchi d’Antigny a da joj prethodno nije predstavljena. Bila je sigurna da je bankara dovela u zabunu. No njega je očito, pomisli ona, impresionirao taj Patrice Kergoat i to u tolikoj mjeri da je zaboravio što se dogodilo. Iz toga zaključi da Remy Gaspard misli samo na svoje poslove, da se htio pokazati ljubazan prema bogatunu de Tourmalecu te da je u Kergoatu otkrio ličnost što odskače od bezbojnih dvadesetogodišnjaka koje su mu predstavljali s nadom da će im njegova pomoć osigurati budućnost. Julija, procijeni kako taj mali provincijalac vatrena pogleda ima izvjesnog izgleda da uz pomoć gospodina Gasparda napravi karijeru, te je spopade srdžba pri pomisli da se Alain morao otisnuti u Meksiko i tražiti u Americi ono što je mogao dobiti i u Parizu, samo da mu je moćni novčar htio pružiti svoju pomoć.
- Što mislite o tom mladiću? - upita on iznenada, aludirajući na Patricea Kergoata. Djevojka stade smišljati odgovor kojim bi mogla povrijediti svoga skrbnika. - Ništa! Baš ništa! Iznenađen osornošću tona, bankar za trenutak ušuti a onda će obraćajući se opet svojoj štićenici: - A ja, draga moja, držim da nije loš. Naprotiv! Julija osjeti napast da mu dobaci »i gospođica d'Antigny, čini se, dijeli vaše mišljenje«, no ipak se suzdrža. Uostalom, gledalištem se baš tada prolomi bučan pljesak: kompozitor »Lijepe Jelene«, neki čovječuljak, upravo se pojavio za dirigentskim pultom. Njegovi ga glazbenici dočekaše s ovacijama. Offenbach podigne svoj štapić...
2. Otkako je Alain otputovao, Juliji se život činio bezrazložnim. Osjećala se kao gromom oboreno drvo. Prividno, ostala je ista, no nitko nije ni slutio koliko se izmijenila. Sada su je salijetala pitanja kakva sebi nikada ranije nije postavljala. Nikad nije jasnije sagledavala vlastiti život, koji je dotad držala svojevrsnom avanturom protkanom jedinom srećom koja joj je uvijek nedostajala: da voli i da joj ljubav bude uzvraćena. Nakon one predstave u »Varieteu« znala je da njen skrbnik osjeća za nju samo duboku ravnodušnost. Julija se po prvi put pitala zašto je baš taj čovjek njen tutor. Tko ga je izabrao da obavlja tu dužnost? Ali nikoga nije bilo da joj pruži zadovoljavajući odgovor. U Auteuilu bila je okružena jedino poslugom. Iz Juliji nepoznatih razloga staratelj je izmijenio sve osoblje čim se njegova štićenica definitivno vratila iz internata. Tako se i stara guvernanta Natti, ona ista koja je i podigla Juliju, vratila na selo u Normandiju, kamo joj je gospodin Gaspard slao malu godišnju rentu. Julija je bolno doživjela taj raskid sa svojim djetinjstvom, ali nije imala vremena da pribjegne samotovanju. Alain je s bukom uletio u njen život i sa sobom donio strast, opijenost i neobuzdanu želju za životom. Otkako je otišao da ratuje u Meksiku, pred Julijom se odjednom stvorio ponor. Otada joj se duša neprestano ledi, i sada se osjeća strahovito usamljenom. Kao da je sjena među sjenama. Život se pred njom povlačio kao more za vrijeme oseke. Pa ni ljudi kojima su bili okruženi u Auteuilu ništa nisu znali ni o njoj ni o gospodinu Gaspardu. Uostalom, Juliji nije bilo jasno zašto on drži svu tu poslugu kada ovamo tako rijetko svraća. Djevojka najzad zaključi da su tu samo zbog nje i kuharica, i sobarica, i sluga, i kočijaš, i vrtlar. A i zato da se pred drugima iskažu. No pravi razlog tom izvanjskom sjaju Julija nikako da dokuči, kao što nije mogla ni da shvati zašto je taj čovjek okružuje luksuzom, a uskraćuje joj ono što je po Julijinom mišljenju daleko važnije: ljubav, razumijevanje, nježnost. Ona spozna da joj je Alain svojom ljubavi zapravo sve donio, ali i da je svojim odlaskom u Meksiko opet sve odnio. Otkako je on otišao, Julija Crevecoeur osjećala se kao zadnja pomoćnica u kuhinji. Protekoše četiri mjeseca.
U prvo vrijeme Julija se hrabro držala i pretvarala se kao da živi punim životom. Najveći dio vremena provodila je jureći na konju beskrajnim poljima. Vatrenog alata, sultana, tutor joj je poklonio za njen osamnaesti rođendan. Gospodin Gaspard je svakom prilikom činio svojoj štićenici skupocjene poklone. Mora da je bio uvjeren kako na taj način izvršava prema njoj sve svoje obaveze. Juliji bi bilo milije da ju je pitao zašto je one večeri u kazalištu bila tužna i plakala u loži. Bar bi bila raščistila s tim kako joj on može pružiti jedino materijalnu sigurnost. Zato je Alainovo pismo iščekivala s nestrpljenjem koje je sve više raslo što su prolazili dani, sedmice, mjeseci... No iz dalekog Meksika ništa nije stizalo. Julija se tješila: potrebno je približno šest tjedana da pismo iz Vera Cruza stigne u Francusku. Računajući i onih trideset-četrdeset dana koliko traje putovanje od Bresta, potporučnik Alain Delatouche dokazivao je svojoj dragani kako će teško primiti od njega pismo prije nego prođu tri mjeseca. Na kraju tih beskonačnih dvanaest sedmica, usprkos boravku u Biarritzu, omiljelom ljetovalištu Carice, Julija je svaki dan grozničavo iščekivala poštara. No prošle su još četiri sedmice, a vjerna je Antoinette, donoseći Juliji čokoladu, pokazivala uvijek isto zabrinuto lice: - Ništa, gospođice. Još uvijek ništa... Jednog četvrtka, još potištenija nego obično, ona krene u Pariz. Dok je prolazila Lafayetteovom ulicom, odjednom joj padne na pamet da posjeti svoga skrbnika. U posljednje vrijeme on je rijetko navraćao na svoje seosko imanje. Julija pretpostavi da ga je sigurno gospođica d'Antigny jako zaokupljala. Kako se osjećala osamljenom i nesretnom, instiktivno se hvatala za čovjeka koji je tako jadno igrao ulogu očeva zamjenika. A možda bi mu, natjerana očajanjem, sve bila priznala, makar samo zato da jednom zauvijek prestane tragati za njenim eventualnim mužem, u čemu je bankar bio neobično uporan. Fasada banke Gaspard lijepo se vidjela na raskršću ulica Pillet-Will i Lafayette. Bila je to vrlo lijepa zgrada, s kolonama pored ulaznih vrata, s terasom ograđenom stupićima i s velikim balkonom čija je širina zahvaćala sedam prozora. Posvuda ukrasi od kovana željeza. Skrenuvši za ugao Lafayetteove ulice, Julija već izdaleka spazi zelenu kočiju u koju su bila upregnuta dva anglonormandska srebrnkasta bijelca. Iskusno Julijino oko odmah prepozna zapregu koja je stajala pred ulazom u banku te ubrza korak. Imala je upravo toliko vremena da vidi kako se njen tutor naklonio nekoj uglednoj osobi, a bila je to sama princeza Mathilde, Careva rođakinja. Bankar je zatim prešao onih nekoliko stepenica pred zgradom i nestao u njenoj unutrašnjosti. Kad je Julija stigla do kočije, ova se upravo spremala da krene, a kočijaš i njegov pomoćnik već su bili na svojim mjestima. Princeza se nagne kroz prozorčić i dade kočijašu znak, a on potegne za uzde. - Julija... Julija Crevecoeur! - poviče Mathilde Bonaparte. U njenom glasu osjećala se nježnost, ali i predbacivanje. Bio je to divan glas, ponešto promukao, ali topao i zvonak. Njeno klasično lijepo lice imalo je napoleonski profil, držanje joj je bilo kraljevski dostojanstveno. Ona odškrinu vrata. - Uđi i sjedni do mene... Julija se pokori. Blagoslivljala je slučaj koji ju je na nju namjerio. Više je puta bila naumila da pođe k svojoj zaštitnici i prijateljici, no uvijek je to odgađala u potajnoj nadi da će najzad ipak stići toliko očekivano i željeno pismo. Tada bi bila pojurila u ulicu de Courcelle, jer jedino je Mathilde Bonaparte znala za ljubav koju je vodilo to dvoje mladih bića, još gotovo djece. Julija se bila povjerila princezi zato što nije znala što znači imati majku. No promatrajući izbliza život Careve rođakinje, uvjerila se da je ona ne samo dobra i
velikodušna nego i slobodoumna, premda veoma pobožna, Juliji je bilo poznato da je njena zaštitnica prolazila i da još uvijek prolazi kroz bure strasti, i da zato razumije i prašta drugima ono što je i sama proživljavala. - Upravo sam o tebi vodila razgovor... i to dugi. - S mojim tutorom? U Julijinu glasu osjećao se pomalo strah. Princeza se vragoljasto nasmiješi. - Nisam ni spomenula Alainovo ime, no Gospodin Gaspard je zbog tebe zabrinut. Izgleda da više i ne izlaziš iz Auteuila, da najveći dio vremena provodiš jureći na konju šumama, a da s mladićima koje ti predstave postupaš kao s marionetama. Gospodin Gaspard nikako da dokuči razlog takvu ponašanju. Julija se zaprepasti. Nikada joj nije palo na um da bi svom tutoru mogla zadavati brige. Ako je tako, zašto ne nađe vremena da s njom porazgovori? Prije nego će odgovoriti, Mathilde Bonaparte malo razmisli. - Čudno kako je taj čovjek slijep, a slovi kao ženskar. Ja ti na licu čitam da si zaljubljena. Ali, možda gospodin Gaspard ne zna da čita s lica djevojaka. Princeza je nosila crnu svilenu haljinu i kratki ogrtač kojemu zadigne ovratnik jer je, s obzirom na godišnje doba, bilo neuobičajeno hladno. - I ne pitam te imaš li odonud kakvih vijesti - reče. - Nikakvih... - promrsi Julija. - Prošla su četiri mjeseca otkako je otputovao... a o ratu u Meksiku pričaju se strašne stvari. - Ljutim se na tebe što sada živiš tako povučeno. Julija uhvati princezu za ruku i spontano je poljubi. Na taj je način molila za oprost i pružala dokaz o svojoj iskrenoj privrženosti. Mathilde Bonaparte bila je toga svjesna. Ona nenametljivo pogladi svoju štićenicu po kosi, a onda će blagim tonom koji je odudarao od strogosti na njenom licu. - Ti znaš da nam mnogo nedostaješ u Saint-Gratienu. Nema nedjelje a da se prijatelj Giraud ne raspituje za tebe. A tako isto Saint-Beuve i svi drugi. Slijedeće nedjelje pripremit ću iznenađenje: slavit ćemo povratak Julije Crevecoeur. Alboni će pjevati, a Capoul i Taillade recitirat će stihove... O tome sam već razgovarala sa gospodinom Gaspardom i on te povjerava meni sve do ponedjeljka. Julija se osjećala nespremnom da se ponovo sastane sa stalnim posjetiocima »gostionice prijateljstva«. Još do pred nekoliko mjeseci tome bi se pozivu bila poveselila, no danas joj je duša puna zebnje. - Jako ste dobri, gospođo, i vaše mi je prisustvo dovoljno da mi se povrati hrabrost, ali... - Ali...? - Tamo će biti i drugi. I to svi. Oni što se zabavljaju, jedu i piju, oni koji vode razgovore o Ijubavi, i o njoj pjevaju. Mora da me držite savršeno smiješnom. Mathildu kao da je to potreslo. - Nikako ne držim da si smiješna. Tko je zaljubljen, nikada nije smiješan. No treba smoći hrabrosti da se suočimo s drugima i to sa svima. Čak i s onima koji nisu u stanju da ljube, pa se upinju da prikriju prazninu svoga živovanja. Ti znaš, Julijo, da ja volim umjetnike... Julija je to znala. Čitava je Francuska znala da je princeza velika zaštitnica umjetnosti i umjetnika. Uostalom, i sama se bavila slikarstvom. - Vidiš, oni me očaravaju, jer im sam akt stvaralaštva često nadoknađuje ljubav. Oni vole bojama, stihovima ili glazbom. Na taj način udovoljavaju svojim strastima. To objašnjava zašto su ponekad kao ljubavnici zaista kukavni. Mathilde Bonaparte prasne u smijeh i Julija se razvedri. - Na sreću, to nije opće pravilo - zaključi princeza. A onda se uozbilji:
- I tako, ti odbijaš da dođeš u Saint-Gratien? - To je nemoguće, visosti. Ne mo... mogu. Careva se nećakinja pravila kao da to nije čula. Prignula se ka kočijašu i naznačila mu određeno mjesto na bulevaru Sebastopol. Zaprega krenu. Zbog buke što ju je izazivao topot konjskih kopita po pločniku i pucketanje biča, Mathilda je morala povisiti glas: - Valjda ćeš ipak doći da sa mnom razgledaš novi dućan gospodina Felix Potina. Čini se da tom dućanu modne robe nema premca u svijetu. Julija se pitala nije li možda naljutila svoju zaštitnicu time što je odbila da pođe u Saint-Gratien... - S vama zaista nemam sreće - reče princeza. - Eto, na primjer, tvoj skrbnik navodno nije nikada slobodan. Dakako, sama sam kriva. Natuknula sam mu kako je njegova Blanche d'Antigny lijepa ali priglupa, i odbila sam da je primam u svojoj kući. - Gospođica d’Antigny nije nikako glupa - reče Julija. - Zar ti posjećuješ ljubavnice svoga staratelja? - začudi se Mathilde. - Tu sam jedne večeri upoznala u »Varietesu« i zaklela bih se da je mnogo pametnija nego što gospodin Gaspard i pretpostavlja. Po mom mišljenju, ona ga prosto vuče za nos. Mathilda se zavali na kožnate jastuke. To ju je iskreno zabavljalo. - Još se nije rodila žena koja bi Remyja Gasparda vukla za nos a ja se, vjeruj mi Julijo, razumijem u muškarce... A onda će poslije kratke stanke: - ... i u žene! Kad stigoše pred novi Potinov dućan na bulevaru Sebastopol, učini im se kao da su se tamo okupile sve najljepše žene Pariza. Neprestano su dolazile i odlazile kočije, pravi karusel. Kočijaši gospodskih kuća, sa čizmama na nogama i s kokardom na šeširima, muvali su se oko konja, a ruke su im bile pune paketa. - I sve to zbog slastica! - uzvikne Julija. - Ako pristaješ da sa mnom pođeš u kupovinu, zaustavit ćemo se pred Tortonijevim lokalom i poručiti sladoled. Što o tome misliš? Julija je bila sigurna da Mathilde sve to radi kako bi je razgalila, jer se princeza nije baš povodila za mondenskim navikama prema kojima su dvorske dame obavezno morale svratiti ka čuvenom sladoledaru. U svakom slučaju, Careva se rođakinja već odavna držala daleko od Tuilerija. - Obožavam sladoled - reče Julija. - A nitko me nikad nije odveo Tortoniju. Čak ni Alain. Julija osjeti silnu radost što bez ustručavanja smije izgovoriti ime svoga ljubljenog. - I ja i on bili smo tako sretni u Saint-Gratienu. Rekla je to više kao ispriku ne bi li princeza shvatila kako se užasava na pomisao da se vrati u tako drago društvo u kojemu ne bi bilo Alaina. Mathilde Bonaparte se spremala da siđe iz kočije i sluga je pokorno čekao s rukom na vratnici. - Bila sam vam i saučesnica dok ste vodili ljubav - prizna Mathilde. - Baš maloprije, dok sam razgovarala s tvojim tutorom, prožimao me snažan osjećaj krivnje. No što je učinjeno, neda se popraviti. Mislimo na budućnost. To što si odlučila da se zatvoriš u Auteuilu i čekaš na poštara tvoja je stvar, ali ne zaboravi da u Saint-Gratein još uvijek navraća sva sila veoma zanimljivih ličnosti. Ne znaš tko mi dolazi u nedjelju? Julija se prisili da pokaže kako je to zanima. Princeza je uživala u tome da u svoju ladanjsku kuću poziva političare ili ugledne strance i da ih onda
pomiješa sa »svojim« umjetnicima. Mathilde namjerno malo zastade prije nego će nastaviti: - Jedan pukovnik Afričkih strijelaca! Julija više nije hinila zanimanje. - Iz koje pukovnije, Visosti? U glasu joj se osjećala žurba, pa se princeza nasmiješi. - Dvanaeste. - Pa to je Alainova pukovnija! - vikne Julija i uhvati svoju prijateljicu za ruku. Oči su joj blistale od uzbuđenja. Mathilde je stade umirivati. - Pukovnik Du Barail iskrcao se pred četiri dana u Brestu stigavši pravo iz Vera Cruza. Bazaine ga je navodno uputio Caru s nekom tajnom porukom. To sam doznala preko svojih veza u Tuilerijama a ostalo, draga moja, bila je djetinjarija. Du Barail, lijep kao sunce, nekad mi je udvarao za vrijeme lova u Campiegneu... i spremno je prihvatio moj poziv u Saint-Gratien. Šteta što ti odbijaš da dođeš. Najzad, pozvala sam ga radi tebe, ne radi sebe. Spontanosti Julije Crevecoeur nikad nije moglo biti prigovora. Ona je uvijek reagirala na savršeno prirodan način. - Ako to još i sada želite, doći ću u Saint-Gratien. Svaki pukovnik mora da poznaje sve svoje oficire. Zar ne mislite i vi tako, gospođo? Princeza se nasmije. - Odviše me pitaš. No Alain nije od onih što ostaju nezapaženi. Taj mladić, čini mi se, nije zadojen vojničkim duhom, to ti kaže jedna Bonaparte, Julija. Mathildin dolazak izazvao je izvjesno okupljanje znatiželjnika. Svako se s poštovanjem uklanjao »Carskoj Visosti«. Ona se obrati Ju liji: - Barem se pravi da te zanimaju drangulije gospodina Potina. Najzad, i sama ćeš jednog dana postati domaćica. Otkako je stigla u Saint-Gratien, Julija se kao ukleta vrtjela po zgradi koju je tako dobro poznavala. Šezdesetak osoba zabavljalo se što u dvorcu, što u vrtu. Uzalud je među njima tražila blistavu uniformu pukovnika Afričkih strijelaca. Najzad naiđe na princezu Mathildu koja je sjedila na divanu i ova je pozove da joj se pridruži. - Umiri se, Julija. Du Barail treba da stigne iz Saint-Clouda gdje ga je Car sigurno zadržao duže nego što je predviđeno. Dotle, malo otrpi i slušaj senatora... Senator je te večeri bio u centru pažnje. Okružen jednim skupom lijepih žena, nalazio je pomalo zlobnu zabavu u tome da ih pecka. Juliji se, onako malen i trbušast, učini jako ružan. No morala je priznati da je prepreden jer se ženama znao dopasti sablaznjavajući ih. - Kazao sam to još jučer sa senatskih klupa a danas opet ponavljam u ovoj isto toliko slavnoj i dičnoj skupštini: držim da je krinolina društveno zlo i predstoji joj neizbježni, ako i ne skori nestanak! Bučni povici nadjačavaju njegov glas. - Ušutkajte ga! - Odvratne li osobe! - Dosta! Mathilde prekine galamu: - Ali gospođe, molim vas! Molim vas! Julija pomisli kako su smiješne. No ipak manje smiješne od toga senatora koji ništa pametnije nije imao da govori u senatu nego da se okomi na krinolinu! Mathildina upadica smiri duhove, Julija se jedva svlada da ne zamoli
za riječ, iako je umirala od želje. »A rat u Meksiku?« - bila bi mu doviknula. »Ne smatrate li da je i on društveno zlo, gospodine senatore, taj apsurdni rat koji mladićima raspaljuje maštu i navodi ih da ostave svoje dragane te pod zastavom Carstva odlaze u potragu za bogatstvom?« Julija se ugrize za usne i ušuti iz poštovanja prema Mathildi Bonaparte. Kako mu se nitko nije značajnije usprotivio, ništa nije moglo da obuzda žestinu malog senatora. - Krinolina će završiti kao i ona čuvena La Fontaineova žaba i to zato što se odviše napuhuje kako se ne bi raspukla! Iz slušateljstva se začuje smijeh i prosvjedovanje. Julija je bila kao na žeravici. A što ako je pukovnika nešto spriječilo da krene u Enghien? Bolje da na to i ne misli. Jedan dvorjanin šapne Mathildi nekoliko riječi i ona izađe iz salona. Julija to iskoristi pa se i sama izgubi. Sjela je na stepenište, na samom izlazu u park i zagledala se u šljunkom posutu aleju, ovičenu četvrtasto potkresanim lipama. Zatvorila je oči i dozvala u sjećanje jednu drugu večer, potkraj ljeta, kad se Alain bio pojavio na kraju aleje pa ubrzao korak i pojurio čim ju je ugledao... U tom položaju ostade prilično dugo. Kad je ponovo otvorila oči, netko je zaista dolazio alejom, prišao joj i sjeo na najdonju stepenicu. Bio je to slikar Eugene Giraud, visok mladić i prijatelj princeze Mathilde. - Neće vam smetati ako sjednem tu pokraj vas sa blokom za skiciranje? Bilo joj je zaista svejedno... - Volim da vas promatram dok radite - reče ona. - To i nije posao. Praveći skice princezinih uzvanika, ja se zabavljam. On otvori svoj blok. - Nikada vas nisam vidio tako tužnu - napomene on i počne je crtati. Julija ne odgovori. U travnjaku su mirisali grmovi procvalih ruža a u daljini sterale se livade koje je sunce na zalazu zaodijevalo pepeljastom bojom. Sve je odisalo skladom, tišinom, profinjenošću. Juliji je Eugene Giraud inače bio drag, no večeras ga je mrzila. Zašto je tu pred njenim nogama upravo on, elegantan i duhovit, kad je na tom mjestu mogao da bude Alain i da govori o sasvim beznačajnim stvarima grickajući kakvu travku? Ne, Alain nije nikada naklapao. Uvijek se nečim zanosio, a kad je bio ravnodušan, šutio je. - Evo, gotovo je - reče Giraud pružajući joj blok. Julija ga uzme u ruke. Nacrtao ju je kako sjedi s podbratkom na dlanu, upola zatvorenih očiju. Na poleđini lista ona opazi siluetu konjičkog oficira u dolami s gajtanima, sa šljemom pod miškom, u čizmama s mamuzama. - A što je ovo? - reče ona. Giraudu se pitanje učini neumjesnim. - Ta vidite, vojnik... i to osvajačkog tipa. Prenio sam na papir njegov ponositi lik baš u trenutku kad je zahtijevao da ga najave princezi. Slikaru nikako nije bilo jasno zašto je Julija naglo ustala, uzela svoj sucobran i potrčala prema salonu ne dajući mu nikakvo objašnjenje. Golema se odaja bila ispraznila. Iz susjednog salona za muziciranje dopre do Julije pljesak. Ondje je tenor Capoul očaravao slušatelje svojim glasom. U jednom kutu stajala je Mathilde Bonaparte a do nje, pun obzirnosti i poštovanja, ukočio se otmjen gardijski oficir, napadno sličan onome što ga je skicirao Eugene Giraud. Julija zastade ne znajući da li da uđe ili se povuče. Srce joj je ludo udaralo. Bilo joj je istovremeno i vruće i hladno, kao da je nešto predosjećala. Govorkalo se kako se za neko važno vojno lice iz
meksičkog ekspedicionog korpusa već odavna ništa ne čuje te se može smatrati poginulim. Mathilde je opazi. - Dođite, Julija, da vas predstavim pukovniku Du Barailu. Princeza je svojim intimnim prijateljima govorila ti jedino kad su bili nasamo. Pogledom joj dade znak da ne navaljuje odmah na njenog gosta koji je upravo dojurio iz SaintClouda. - Bio bih stigao ranije da mi Car nije ukazao čast i zadržao se sa mnom u razgovoru i dulje no što je protokolom predviđeno. Julija ustanovi da je pukovnik do krajnosti iskoristio svoju misiju specijalnog izaslanika maršala Bazainea na dvoru cara Napoleona III, a u sebi pomisli kako je za to imao i opravdanje jer, da bi se iskazao pred Mathildom Bonaparte, koja je voljela inteligentne ljude, nije bilo dovoljno samo ratno junaštvo. - Sretna sam što mogu da vas upoznam, gospodine - reče Julija s uzbuđenjem u glasu, razmišljajući kako da ga navede na željeni razgovor. - Pukovnik je pravi svjetski putnik - objasni Mathilde. - Borio se u Alžiru, na Krimu, u Italiji, a sada evo i u Meksiku. Koliko li pustolovina! U susjednoj odaji Capoul je pjevao jedan odlomak iz »Mireille«. Mathilde odvede pukovnika u mali salon, do kojega su raskošni zvuci posljednjeg Gounodovog djela jedva dopirali, i sjedne s njim na jedan otoman u stilu ampir. Julija je igrala ulogu domaćice i posluživala goste xeresom iz vitkih čaša od češkog kristala. One su bile iste boje kao i pčele utkane u svilene tapete na zidovima. Soba je bila osvijetljena svijećnjacima. Julija pomisli kako će taj napoleonski dekor razvezati jezik pukovniku koji je još uvijek razgovarao samo o beznačajnim stvarima: kako se u Parizu štošta izmijenilo od njegova odlaska, kako se zdravlje carice Eugenije poboljšalo, kako ministar Dubois de Saligny s optimizmom gleda na razvoj događaja. Julija je posluživala biskvite u obliku orla što ih je specijalno za princezu pravio slastičar Rumpelmayer. - Pukovniče - reče princeza - čim moji uzvanici saznaju za vaše prisustvo u Saint-Gratienu, počet će vas salijetati pitanjima. Možda bi vam bilo milije da svoju čašicu xeresa ispijete na miru u malom salonu prije nego na vas navale? Na trenutak ću vas ostaviti, tek toliko da izdam naređenja za ovu večer, no društvo će vam praviti gospođica Crevecoeur... Mathilde ustane s kanapea a to isto uradi i pukovnik i pozdravi je vojnički zvecnuvši mamuzama. Na vratima princeza se okrene: - Uostalom, držim da vas gospođica Crevecoeur želi nešto upitati... Julija ostane sama s Du Barailom. - Moj... moj zaručnik, Alain Delatouche, služi u vašoj pukovniji kao dobrovoljac u činu potporučnika. Pukovnik razmisli nekoliko trenutaka. Julija ga stade promatrati vrebajući na njegovu reakciju. - Kažete... potporučnik Delatouche... On prinese čašu ustima i opet je odloži. Šutnja postade mučna. Kad Julija ponovo uze riječ, u glasu joj se osjeti plač. - Pukovniče Du Barail, Alain... mi je sve u životu. Zakleo se da će mi pisati čim se iskrca u Vera Cruzu, ali već četiri mjeseca nikakvih vijesti o njemu... Du Barail progunđa nešto u vezi s »tom prokletom poštom«. Bio je očito zbunjen i gotovo s bijesom iskapi čašu. Juliji se učini da bi radije otrpio nasrtljivost princezinih uzvanika nego ovaj mučni razgovor udvoje. - Pukovniče - reče ona - zaboravite da sam žena. Ma kakva da je istina, u stanju sam da je mirno primim. U Saint-Gratien sam i došla s nadom da ću s
vama moći razgovarati u četiri oka... i to o Alainu Delatoucheu. Ako možete da mi o njemu dadete bilo kakvo saopćenje, podvlačim saopćenje a ne nadu, vratit ćete mi volju za životom... U glasu joj se osjećalo preklinjaje. - Molim vas, pukovniče. Pomozite mi... Pukovnik izvuče iz rukava svilenu maramicu i obriše čelo. - Gospođice - reče on - ratovi su prljava stvar. Ne bih smio tako govoriti jer to mi je zanat, ali istina je. Julija se prisili da ostane mirna. Predosjećala je da će čuti lošu vijest i pitala se da li je za to dovoljno spremna. U međuvremenu pod djelovanjem xeresa, a i zato što je Julija tako reći bila srođena s njegovom dragom pukovnijom, Du Barail je govorio sam sa sobom, kao da se nalazi pod šatorom negdje u planini. - Rat je u Meksiku još prljaviji i zbog toga se tamo često borimo protiv vojnika koji nisu u uniformi a imaju uza se narod. I zato što je taj Maksimilijan car samo na papiru, a i zbog toga što zapravo ne znamo po što smo pošli onamo. I to su, gospođice, istine koje nije ugodno izreći... - Mene zanima samo jedna istina, pukovniče Du Barail. Ljubav zamjenjuje sve ostale istine jer ih uključuje u sebi! Pukovnik se ushoda salonom. Njegove lakovane čizme užasno su škripale i to je Juliju mučilo do bola. - Čini mi se da je ime vašeg vjerenika bilo pomenuto u jednom izvještaju koji sam u Vera Cruzu primio neposredno prije mog odlaska u Francusku. - Ali niste u to sigurni, pukovniče? - Jesam. Siguran sam. Julija se u sebi zakune da ga više neće prekidati. - Taj mi je izvještaj podnio jedan naš kapetan koji je držao jedno utvrđeno planinsko selo negdje između Duranga i Mazatlana, u pokrajini Cinalon. On se prekine. - To što vam povjeravam vojna je tajna... - Svjesna sam toga - promrsi Julija - no kunem vam se da znam čuvati tajne. Pronašla je prave riječi da umiri savjesnog Du Baraila. - Ne žurite s prijevremenim zaključcima - reče pukovnik sjedajući opet na divan. - U onom je izvještaju stajalo da su Delatouche i četiri vojnika koji su bili s njim pali u ruke Juarezu... Juliji se učini kao da će joj srce prestati kucati. Bilo je opće poznato da Juarez ne zna za milost. U jednom trenutku, Julija donese odluku da će ući u red karmelićanki. - No Delatouche je imao sreću... Pukovnik osjeti da će joj uliti možda i suviše veliku nadu, zato se na vrijeme suzdrža. -... kao i cijeli naš rod vojske. Imao je sreću da padne u ruke guverneru Rosalesu nakon što je bio ranjen u jednom okršaju. Uzela ga je njegovati vlastita kćerka guvernera u Culliacanu. Kako vidite, nisu baš sve Juarezove pristaše krvoloci. - Kćerka guvernera u Culliacanu? - uzviknu Julija potresena saznanjem da joj je dragan ranjen, ali i utješena što je još na životu. Jedino, postojanje te guvernerove kćerke kao da ju je ujelo za srce. Sjeti se kako je u internatu Beaujon kriomice čitala roman u kojemu se kćerka upravnika zatvora bila zaljubila u uznika svoga oca, nekoga Fabricea. No to se dogodilo u Italiji, a ne u Meksiku.
- Prema svjedočanstvu jednog preživjelog - nastavi Du Barail - Dona Carmen je dala prenijeti mladića na očevu hacijendu kako bi ga uspješnije mogla njegovati. U Juliji prevlada velikodušnost. - Možda mu je na taj način spasila život... Pukovnik obori glavu. - O tome nema sumnje. U stvari, nitko od onda nije više čuo za potporučnika Delatouchea i njegovo se ime nalazi na popisu... nestalih boraca. U Juliji se stadoše boriti najsuprotniji osjećaji i više nije znala što da misli. Jedna je stvar, međutim, bila sigurna: Alain je živ. Istina, zarobili su ga Meksikanci, ali je na životu. - Precrtajte njegovo ime u vašem popisu, pukovniče - uzvikne Julija. - Moj vjerenik pripada onom soju ljudi koji se znaju izvući iz svake neprilike. On je živ i vi ćete ga vrlo skoro opet vidjeti. Julija se dobro čuvala da pukovniku ne otkrije dokraja svoju misao. Alainu je oduvijek bilo jasno da je taj rat u Meksiku »prljava stvar«, i simpatije ovo dvoje mladih bile su više na strani Juarezovih »pobunjenika« nego francuskih »saveznika«. Paradoksalna stvar kad se promisli da se mladić onamo borio u odori francuskih strijelaca. Možda se okoristio pruženom prilikom i sklopio u svoje ime primirje. - Sunca mu, vama zaista ne nedostaje hrabrost! - reče Du Barail. - Imate razloga da budete optimista, no potrebno je da saznate sve... - Zar ima još nečeg? - upade Julija prestarašeno. - U onoj zemlji nikad ništa nije jednostavno - progunđa pukovnik. - Nakon onog izvještaja dobio sam brzojav kojim su mi javili da je guverner Rosales poginuo kao žrtva dvorske zavjere! Julija problijedi kao svilena maramica pukovnika Du Baraila. - Poginuo? Bio je to gotovo šapat. Pukovnik osjeti potrebu da je umiri. Ona mu je imponirala. - U Meksiku - reče - ljudi lako umiru. Vrata salona s bukom se otvore i začuse uzvik: - Tu je! Izgovorila je to mala grofica de Contades koja se na čelu jedne grupice visokih dama bila dala u potragu za lijepim pukovnikom koji je odmah po dolasku nekud iščezao. - Pukovniče, dragi pukovniče - zacvrkuta ona. - dođite i pomozite nam da raščistimo jednu stvar: je li istina da pobunjenici onog strašnog Juareza premazuju svoje zarobljenike medom pa ih, privezane o stupove, prepuštaju zatim proždrljivim škorpionima? Julija je bila gotovo spremna da se baci na groficu i da je izloži sudbini sličnoj onoj Juarezovih zarobljenika, kadli se uza nju stvori princeza Mathilde, uze je odlučno pod ruku i povede jednim hodnikom do svoga budoara, male sobe presvučene plavom svilom. Oko Julije sve se stalo okretati. Mathilde je polegne na počivaljku sličnu onoj gospođe Recamier i pruži joj čašu vode koja se nalazila na izrezbarenom stoliću. - Popij ovo, Julija... I, ako zato osjećaš potrebu, isplači se do mile volje... Juliji nije bilo do plača, nego je željela da nešto poduzme. Ona ispriča svojoj zaštitnici sve što je doznala od Du Baraila, a Mathilde uze da razmišlja.
- Eto, dakle, zašto nije pisao - reče najzad ona. - Ako je još na životu, nesumljivo će pokuštati pobjeći. Samo, umaći Juarezovim ljudima ne mora biti lako, pogotovo ne jednom ranjeniku. - Morat ćemo mu nekako pomoći - mirno će Julija. Mathilde je pogleda sa zaprepaštenjem. - Pomoći? Julija Crevecoeur opet je smogla svu svoju snagu i odlučnost. Vratila joj se boja u licu. - Mora da postoji način kako da mu pomognemo - poviče. - Još ne znam kako, ali smislit ću. Sva je blistala. - Izvest ću ja to, gospođo, ma stajalo me ne znam čega! Dva dana kasnije, rano poslije podne, Julija Crevecoeur upade u kabinet svoga staratelja u banci Gaspard, u ulici Laffite. Došla je tamo s jasno određenim ciljem znajući unaprijed da će u bankarevoj osobi naći teška i opasna protivnika. Dugo je razmišljala prije nego se odlučila na taj korak. Najprije je, odmah po povratku iz Saint-Gratiena, skovala svojevrstan ratni plan: Alainu će moći pomoći jedino na licu mjesta, u Meksiku. Zato joj je ne samo trebalo namaći sredstava za putne troškove već smisliti i to kako će ga obavijestiti o svome dolasku, dostaviti mu namirnice i novac. Potajno se nadala da savjest meksikanskih tamničara neće odoljeti napasti zlata. Naslućivala je mogućnost da otkupi zarobljenika ili da mu bar omogući bijeg plaćajući za to određenu cijenu. Pothvat je iziskivao znatne izdatke. Bilo je zaista teško utvrditi koliki će oni biti, no Julija se uhvati za brojku koja joj se činila prihvatljivom. Bila je načistu da ako već mora kupovati savjesti, nitko ne može unaprijed reći koliko će to stajati. Još zapravo nije znala na koji će način zatražiti od svoga staratelja dvadeset tisuća franaka u zlatu, no budući da je on bio čuvar njenog imetka, držala je da joj neće moći uskratiti tu svotu. Konačno, više nije dijete i novac joj može trebati za osobne izdatke. Pokušavala se tako hrabriti logički nepobitnim razlozima. Podvornik je zamoli da sjedne u predsoblje određeno za iznimne posjetioce, dok gospodin Gaspard ne bude u mogućnosti da je primi u svom jednostavnom a opet udobnom kabinetu, obloženom sve do visine kamina rezbarenom hrastovinom a iznad toga tapetama od kordovske kože. Julija nije običavala da posjećuje gospodina Gasparda u njegovoj banci, a u posljednje vrijeme nije ni odlazila iz Auteuila. Nakon one famozne večeri u kazalištu »Varietes« odbijala je da izlazi sa svojim tutorom, zato je on bio ugodno iznenađen kad mu je saopćila da je prihvatila poziv princeze Mathilde Bonaparte. - Onda, kako je bilo u Saint-Gratienu? I Gaspardu je odsustvo njegove štićenice dobro došlo pa je i sam otišao iz svoje kuće u Auteuilu. To je Juliji rekla Antoinette. Trudila se da izgleda što bezbrižnije kako ničim ne bi odala svoje uzbuđenje. Ta znala je da će od ishoda ovog poslovnog sastanka s tutorom ovisiti čitava njena budućnost. - Pa, nekako uvijek isto: Capoul i gospođa Alboni su pjevali, Taillade je recitirao stihove a... a neki senator, koji sebe smatra opozicionerom, okomio se na krinoline. Gaspard podigne jednu obrvu. - Čovjek može ne voljeti krinolinu a da zato ne bude opozicioner. - Senator o kome je riječ govorio je o krinolini kao »društvenom zlu« - reče Julija. Primijetila je kako bi se njen tutor najradije tome nasmijao a to joj se učini dobrim znakom. Princeza Mathilde objasnila joj je jednog dana kako žene mogu sve dobiti od muškarca ako umiju da ih nasmiju.
- Činjenica je - reče Gaspard - da se žene upropašćuju radi svojih toaleta, a neizravno i nas uvlače u propast. Kako je bila živog duha, Julija spremno odgovori: - Ne vjerujem da bi vas jedna obična krinolina mogla upropastiti, makar bila izvezena zlatom i optočena smaragdima. Odmah se pokajala zbog tih riječi od kojih se bankar smjesta uozbiljio. On baci pogled na zidni sat u stilu Luja XVI koji je ukrašavao kamin. Trebalo je pronicljivosti da se otčita vrijeme jer bio je to umjetnički predmet s pomičnim kazalom: umjesto velike kazaljke imao je zmiju. - Mora da vas vodi nešto izuzetno važno kad ste se potrudili k meni u Lafitteovu ulicu. - Tako je - reče Julija. - Pretpostavljam da bi vam smetala svaka posjeta koja ne bi imala strogo poslovan karakter. Remy Gaspard ustade od svoga pisaćeg stola i zaputi se k jednim vratima. Pošto ih je otvorio i izdao neke upute svom sekreta ru, on se opet vrati ka štićenici. Julija je imala neugodan osjećaj da je želi impresionirati. Bankar ponovo sjedne za pisaći stol. - Da možda niste sebi rekli: tutor mi je veoma usamljen, suviše radi, najbolje godine života prolaze mu u tmurnoj poslovnici u Lafitteovoj ulici... Zašto da ga s vremena na vrijeme ne posjetim i da malo ne proćaskamo? Juliji se učini da ponešto pretjeruje. - Kako bih mogla dolaziti s takvim razlozima kad vrlo dobro znam da ništa od svega toga nije istina? Bankar se ponovo nasmije. - Nema šta, prerano ste sazreli, draga moja. On skrsti ruke, zavali se u fotelju i prodorno se zagleda u djevojku. - Znači, potreban vam je novac. Julija se prenerazi. Tu smo, dakle: staratelj ju je preduhitrio i želi da prijeđe u napad. No ona ipak ne izgubi hladnokrvnost. - Zaista mi... treba izvjesna svota. - A smijem li vas pitati u koju svrhu? - Dopustit ćete da se to samo mene tiče. Juliji su te riječi prosto izmakle i zaprepastila se kad ih je izrekla. Gaspard raskrsti ruke i s pruženim dlanovima položi ih na svoj pisaći stol. Šake su mu bile široke i snažne, prsti četvrtasti i brižljivo manikirani. Te ruke, pomisli Julija, ne mogu pripadati otmjenom čovjeku. Prije ih je mogla zamisliti priljubljene uz ručice pluga ili kako grabe sjekiru. Bila je to glupa misao i djevojka se čudila kako su je odjednom zaokupile ruke gospodina Gasparda u trenutku kad joj jedina misao mora biti: Alain. - Dopustite da vas podsjetim kako sam do vaše punoljetnosti odgovoran za vas ne samo moralno nego i materijalno. Imali ste nešto imetka a sada je, pod mojom upravom, postao to znatan imetak. Učinio sam, koliko je bilo u mojoj moći, da dobijete odgoj i spremite se za... zadatke što će vam se kasnije nametati. Ono što vam sada izgleda strogost, samo je predostrožnost. Sada kad ste savladali francusku književnost, morate naučiti i rukovati novcem. Spreman sam da vam ga dadem, ali hoću da znam u što ćete ga utrošiti. Želite li nešto kupiti? Konja? Kočiju? Neki nakit? Julija, koja je tako uspješno krila svoju ljubav za Alaina, nije bila kadra lagati. Zaista se mogla uhvatiti za ovaj ili onaj svoj hir. Umjesto toga ona se usprotivi. - Morali biste znati, gospodine, da me luksuz uopće ne privlači. On je ošinu odgovorom: - Držim da je to prilično zabrinjavajuće u doba kad je luksuz postao nužda.
Julija osjeti kako razgovor poprima za nju opasan tok. - Nikada niste pomislili da se novac može upotrijebiti i za nešto plemenitije nego što je kupnja kočije ili nakita? - Moramo raščistiti s tim što vi podrazumijevate pod »nešto plemenitije«. Začas ušuti, a onda će: - Koliko vam treba? - Dvadeset tisuća franaka. Premda je bio naviknut na ženska pretjerivanja, Gaspard se neugodno iznenadi. - A zašto ne i stotinu tisuća? Milijun? Julija shvati da bi njen skrbnik pokazao daleko više razumijevanja samo da je smislila neki izgovor. Dovoljno ga je poznavala te je morala znati kako on shvaća da žene hirovito i bez računa troše novac, utoliko prije što je bio naviknut da i njegove ljubavnice razbacuju ogromne svote. No zainačio se zbog Julijina držanja. A bilo je prekasno da se vrati natrag i izmisli kakav skupi hir, nešto što bi bankar osudio kao »ludost«, ali bi na sebe preuzeo odgovornost, makar samo zato da se u društvu može pohvaliti: »Niste čuli za posljednji kapric Julije Crevecoeur?« Bila bi to izvrsna reklama, kao stvorena da privuče one što sanjaju o bogatim nasljednicama... Julija osjeti kako gubi igru. Bez novaca neće moći ništa. I da pokupi sve što ima u ladicama, jedva bi time mogla platiti voznu kartu do Saint-Nazairea odakle parobrodi kreću u Meksiko. - Vi odbijate da mi predujmite taj novac? - reče ona s podrhtavanjem u glasu. Očajnički je tražila argument kojim bi mu se suprotstavila. Gaspard učini nestrpljivu kretnju. - Naravno. I u vašem interesu. Ne zaboravite, draga, da ste maloljetni i da za vas odgovaram. On ustade da je isprati kao da je obična posjetiteljka ili klijent, a ne njegova štićenica. Juliju to uvredi: kako su mogli živjeti zajedno, a ostati jedno drugome stranci? - Otkako ste izašli iz internata Beaujon, to više niste vi. Krajnje je vijeme da se udate i trebalo bi da o tome ozbiljno porazgovaramo. - Nisam k vama došla da razgovaramo o mojoj udaji - reče Julija. Sve su joj se nade rušile! Osjećala se neizmjerno jadno. - Znam, došli ste da razgovarate o novcu. A to je jedno s drugim nespojivo. Julija se pobuni. Hladnoća toga čovjeka učini joj se čudovišnom. - Dok vas čovjek sluša, stječe dojam da ste gluhi za sve što dolazi iz srca. - Srce prepuštam liječnicima, mala moja Julija. U enciklopedijama piše da je to organ koji tijelom tjera krv! Julija se već nalazila na vratima što vode u predsoblje. Staratelj joj položi ruku na rame. - Recite mi u koju »plemenitu svrhu« namjeravate utrošiti tih dvadeset tisuća franaka pa ćemo moći porazgovoriti kao prijatelji. Julija se izmakne kao da ju je ujela ona zmija sa sata u stilu Luja XVI. - Gospodine - vikne ona - sudbina me je lišila roditelja, najdragocjenijeg od svih dobara. Za uzvrat mi je dala imetak. Vi ste moj staratelj, priznajem - ali i moj bankar. Jutros sam došla da vam se obratim kao svome bankaru. A zar smo dužni svome bankaru polagati račune? - Svome bankaru ne, ali skrbniku da. - Je li to vaša posljednja riječ? - Da, Julija... Ona shvati da je sve izgubljeno, da Gaspard u nju nema više povjerenja i da će od sada tražiti objašnjenje za svaki njezin izdatak.
- E pa, oprostite što sam vas smetala... reče ona neuvjerljivim glasom i žurno ode kako ne bi zapazio suze u njenim očima. Kad se našla napolju, Julija se s prazninom u glavi i sva očajna zaputila bulevarom, bez određenog cilja. Dok je po terasama kavana opažala čitava jata bludnica, stala je da im zavidi na njihovu udesu i lagodnom životu. Barem su bile slobodne, mogle su da rade što hoće, nitko im nije krojio sudbinu. Slobodno im je bilo da budu nakinđurene, parfimirane, vjetrenjaste i pohlepne. Neke od njih, pretjerano ambiciozne, napravile su karijeru. Julija se sjeti Blanche d’Antigny. Pitala se nije li ona u stanju uništiti gospodina Gasparda... U tom bi se slučaju i imetak Julije Crevecoeur stanjio ili prosto iščezao poput dima. Možda je Blanche igrala i na ruleti? Sve zlato iz trezora banke Gaspard mogao je povući krupje u Biarritzu... Bila je već sredina poslijepodneva i bulevar se punio šetačima. Prolaznici, uštirkani fićfirići, jedno su oko bacali na kavanske terase, a drugim gutali vitku i nježnu siluetu Julije Crevecoeur, u njenoj »mušketirki« zakopčanoj sve do grla. U kavani »Napolitanac« prostitutke su u nizu dočekivale šetače, drske s publikom, prisne s konobarima u bijelim keceljama. Neki tridesetogodišnji muškarac, utegnut u žaket mastikine boje, s ružom u zapučku, izdaleka je slijedio Juliju zaustavljajući se s vremena na vrijeme da upali cigaru koja mu se uporno gasila. Julija ljutito dozva jednu kočiju. - Jeste li slobodni? Kočijaš se prigne. - Zavisi od . .. - Zavisi od čega? - Pa od toga kako se daleko namjeravate odvesti, moja gospođice. Ako je to vožnja kraća od četvrt sata, uopće nemam računa. Ako je duža od četvrt sata, valja pripaziti da ne potraje četrdeset i pet minuta jer mi je konj umoran. Julija se smjesti na podstavljeno sjedište. - Vozite pravo naprijed i iskrcajte me kad vam se prohtije. U glasu joj se osjećao neizmjeran umor. - Ne smijete se na mene ljutiti - reče kočijaš pomirljivo - ali odmah nakon ove vožnje vraćam se kući. Uzde su mi u rukama još od šest sati ujutro. Zar vam to ništa ne kazuje, draga gospođice? Vozim dvanaest sati neprestano. Kočija krene. - Budemo li vozili pravo, stići ćemo u Saint-Philippe du Roule, reče on nakon kraće stanke. Saint Philippe... Tu u neposrednoj blizini, u ulici Courcelles, nalazila se pariška rezidencija Mathilde Bonaparte. Bude li malo sreće, zateći će princezu kod kuće. Ako itko na svijetu može da joj dade koristan savjet, onda je to svakako Mathilde. - Vozite u ulicu Courcelles - reče Julija obraćajući se kočijašu. Ovaj zamahne bičem. - Izdržat ćemo, Rosalie!... Poznavao je tajnu kako da ohrabri svoju kobilu. - I ne znate kako nam je mršava dnevna zarada, gospođice! Sve što nam garantira Kompanija jesu četiri franka dnevno. Kočija je upravo prolazila jednim zakrčenim raskršćem. - Četiri franka dnevno, to baš nije dovoljno - pomisli Julija zaprepastivši se što je maloprije zatražila od svoga tutora dvadeset tisuća franaka. - Kompanija nas iskorištava - reče kočijaš zakačivši uz rub trotoara neku gospodsku kočiju s obijesnim konjima. - Pljucnuo sam im pravo u oko! - reče s otužnim zadovoljstvom. - Živjela sloboda! Govorim o slobodi javnog saobraćaja, dakako.
Živjela sloboda... Julija dotakne kočijašu rame. Stigli smo! Ovaj se zbunjeno trgne i pritegne uzde, a Rosalie zarže. Kočija se zaustavi pred palačom koju su čuvali vojnici. - Ta nije valjda! Zar ne stoluje tu Careva rođakinja? Julija se spremala da siđe. - Počekajte me samo trenutak. - Ne znam da li to smijem - zagunđa kočijaš. - Smijete - reče Julija blago ali odlučno. Ona se zaputi prema stražarnici na ulazu u palaču. Dežurni oficir je prepozna i otprati unutra gdje je odmah primi princezin ađutant, divizijski general Bougenel koji joj se uvijek neobično divio. Grof Horace de Viel-Castel govorio je za njega: »Dobro poznaje barut, ali ga nije izmislio!« Bio je to, inače, duša od čovjeka, do krajnosti odan princezi. Stajao je pred jednim mramornim stepeništem, obloženim svilenim kineskim draperijama. Julija se uvijek divila izvanrednoj pristalosti protokolarnog osoblja koje je u svojim raskošnim uniformama, bilo u počasnoj službi Mathilde Bonaparte. Razgovor je bio vrlo kratak: - Njena carska visost nije, na žalost, tu... Bougenel osobno otprati Juliju do kočije. Kočijaš, koji je bio zadrijemao, umalo ne pade sa sjedišta od iznenađenja. Stari general pomože joj da zakorači na stepenik, zadrži jedan trenutak njenu ručicu u svojoj i privuče je malo k sebi: - Zar je bilo nešto važno? - Veoma važno - prošapta Julija. U glasu joj se čitala takva tuga da se Bougenel ganuo. On se obrati kočijašu. - Odvezite gospođicu u ulicu Saint-Honore broj osamdeset i dva. - A onda će Juliji: »Tamo ćete zateći njeno carsko visočanstvo«. Kočija krenu. - Ne volim soldate - primijeti kočijaš. - Da se ne radi o vama, odbio bih da vozim. Rozaliji je već preko glave. On se opet zaputi u pravcu bulevara. - Osamdeset i dva u ulici Saint-Honore, zar to nije kod Emailleuse? Julija potvrdi. Kočijaš nastavi s razgovorom. - Čini mi se da u vašim godinama još nije potrebno zalaziti u salone za poljepšavanje. Julija ga je jedva slušala. Pitala se kako će je Mathilde primiti. Nije to prvi put kako ide da potraži svoju zaštitnicu u ulici Saint-Honore u salonima čuvene Rachele, zvane »Emailleuse«. Ako princeza odbije da je sasluša, morat će prodati kakav skupocjeni predmet. Ali koji? U kući njenog skrbnika u Auteuilu ništa nije bilo vlasništvo Julije Crevecoeur. Zidovi su bili bijeli a isto tako i okrugli divan. Bile su bijele i fotelje, i stolice, i stočići, a bijeljeli su se i mnogobrojni toaletni stolovi. Na toj neoskvrnjenoj bjelini, jedine mrlje predstavljale su bočice alkohola i parfema, kutijice pudera i krema, čitav arsenal proizvoda što ih je izmislila Rachel. Obučene u bijele tunike poput Grkinja, mlade i vrlo blijede žene tiho su promicale čitavim nizom soba koje su bile meblirane kao budoari a mogle su se jedna od druge odvojiti teškim zavjesama od bijelog moarea. Rachel i njene namještenice bile su upadno slične: kosa im je na isti način bila skupljena u pletenice, blijeda šminka davala im je fantomski izgled, sve su bile jednakog stasa i držanja.
Zato su posjetiteljke imale dojam da se glasovita kozmetičarka okružila samim dablerkama. Juliji se, gotovo uvijek, to mjesto činilo neobičnim i jako zabavnim, no toga dana nije uopće zapažala ceremonijal što ga je u posao uvela ta Engleskinja, do genijalnosti prožeta komercijalnim duhom. Juliji priđe jedna namještenica: - Gospođica želi? - Tražim princezu Mathilde Bonaparte. Djevojka ode bez odgovora, ali se odmah zatim vrati s Rachelom koja prepozna Juliju Crevecoeur. - Da li vas njeno carsko visočanstvo očekuje, miss? - Ne - reče Julija. Rachel je zamoli da sjedne, a sama se nekud izgubi. Prođe nekoliko minuta a onda se ona vrati i dade Juliji znak da je slijedi. - Njeno carsko visočanstvo vas moli da se ne uplašite kad je ugledate: upravo sam joj lice premazala smjesom od suncokreta. Emailleuse uvede Juliju u sobicu sličnu ostalima, samo nešto veću. Tu je ona primala jedino čuvene klijentice i osobno se njima bavila. Iako je bila upozorena, Julija se malo trgne kad ugleda svoju prijateljicu kako upola leži na počivaljci, s licem premazanim nekom kričavo žutom bojom. Prepoznala ju je samo po njenom pametnom, vatrenom pogledu. Princezi su bili navukli nekakvu bijelu košulju iz koje su joj virile samo bose noge i njih je upravo njegovala jedna pedikerka. Mathilde se nimalo ne začudi kad ugleda Juliju niti je upita kako je saznala da se nalazi u ulici Saint-Honore. - Sjedni, Julija - reče joj pokušavajući da se osmjehne pod svojom maskom i nemoj da mi se izruguješ... - Nije mi ni nakraj pameti, gospođo - odvrati Julija. Princeza nije bila u stanju da govori. Ona dade znak Racheli da priđe. - Dobro pogledajte Juliju, Rachel, i priznajte kako nikakva vaša krema ne može ni izdaleka da se mjeri s onim što stvara majčica priroda... Rachel upre u Juliju pogled kojemu ništa nije moglo da izmakne. Strogo je ispitivala svaku crtu na njenom licu. - U godinama koje sada ima gospođica Crevecoeur koža se hrani mladošću. Ipak bih upozorila gospođicu neka se čuva sunca. U nekim mediteranskim zemljama viđala sam djevojke doslovce opržene suncem. Žalosno je ono gledati. Pretpostavljam da je gospođica vrlo iskusna jahačica? - Kako ste to pogodili? - začudi se Julija. - Po načinu na koji sjedite. Priljubili ste se uz tu pokretnu stolicu kao da jašete na čistokrvnom konju. Mathilde htjede da se nasmije, ali joj to ne dopusti skrućena maska na licu. - Preporučila bih vam da za vrijeme jahanja prekrijete lice tankom gazom kako biste ga zaštitili od štetnih sunčanih zraka... Rekavši to, svećenica ženske ljepote se povuče pošto se prethodno duboko nakloni carskom visočanstvu. - Žao mi je što vam upravo sada smetam, gospođo, no moram svakako s vama razgovarati - reče Julija kad je Rachel izašla i ponovo navukla zavjesu. Princeza joj dade znak da primakne stolicu, a onda se obrati pedikerki. - Izađite načas, mala moja... Djevojka ustane, nakloni se i ostavi Juliju i njenu zaštitnicu nasamo. - Slušam te, Julija... Što se više maska krutila na njenom licu, sve joj je teže bilo govoriti. - A osobito se čuvaj da me ne zasmijavaš. To izaziva bol. - Nije mi do šale, visočanstvo - reče Julija. - Upravo dolazim od svoga staratelja...
Na princezinu premazanom licu nije mogla da zapazi nikakvu reakciju, no u očima joj primijeti iskru iznenađenja. - Otišla sam u Lafitteovu ulicu - nastavi Julija - da od gospodina Gasparda tražim novac. - I nije ti ga htio dati? - Tako je, gospođo. Tražila sam dvadeset tisuća franaka. Najprije se sa mnom šalio, a zatim mi je dao do znanja kako bi možda i pristao da mi izda toliku svotu pod uvjetom da mu objasnim u što bih je utrošila. Na trenutak zavlada šutnja. Julija nije znala kako će princeza reagirati. Kao da se ona namjerno zaklanjala za svojom maskom, čak je i oči zatvorila. Djevojka pretpostavi da je Mathilde pogodila kako bi tih dvadeset tisuća franaka imalo pokriti troškove puta u Meksiko, naum što bi ga svatko razborit proglasio bezumnim. Hoće li princeza pokušati da je od njega odvrati, da joj drži moralne propovijedi. Zar nije moguće da joj je od nepopustljivosti gospodina Gasparda i samoj laknulo? Ili, naprotiv, razmišlja u ovom trenutku kako bi, da je na njenom mjestu, postupala jednako kao i Julija? U tom slučaju, zaključi Julija, Mathilde Bonaparte će možda biti u stanju da nađe rješenje gorućem i naoko nerješivom pitanju novca. Kako je i dalje vladala šutnja, Julija se zabrine: bilo je očito da se princeza nikada ne bi saglasila s time da Julije Crevecoeur sama krene na tako riskantan put s kojega se mogla i ne vratiti. Mathilde Bonaparte je s naporom pomicala usne. - Maska će mi se sasušiti za desetak minuta - prošapta. - Ako pristaješ da me počekaš, zajedno ćemo se vratiti u ulicu Courcelles. Postoji nešto... što ti moram osobno uručiti. Bila je već noć kad se kočija Mathilde Bonaparte zaustavila pred palačom Courcelles. Začuju se kratka naređenja, straža ih pozdravi oružjem, neke dangube uzeše pljeskati. Najzad se za raskošnom kočijom zatvore vrata. Pred stepeništem je stajao Bougenel. On prijateljski namigne Juliji Crevecoeur, ali ona se u sebi izjedala ne znajući kako da protumači šutnju svoje prijateljice. U toku čitave vožnje nije se usudila da je išta upita. Prolazeći salonima za primanje, Mathilde u znak pozdrava kimne glavom barunici de Serlay koja se tu zatekla s drugim damama iz njene pratnje: sa groficom de Saint-Marsault, gospođom Ratomskom i gospođom Frederic de Reiset. - Dobra večer, moje dame - reče ona uzvraćajući im pozdrav - evo me k vama do nekoliko trenutaka... Julija krene za princezom stepeništem čije su strane ukrašavali paunovi kojima su se rašireni repovi presijavali duginim bojama. Umjesto da se zaputi u svoje strogo osobne odaje, gdje je obično primala intimne prijateljice, ona uđe u jednu radnu sobu na prvome katu. Tu su se skladno stapale tri boje: crvena, zelena i tamnozlatna sa brončanih statua. Zidovi su bali obloženi svilenim tapetama. Na kaminu od crvenog mramora stajale su sučelice dvije kineske vaze. Po stolovima su bili ukrasni predmeti, vaze i fotografije. U svakom od četiri ugla odaje stajala je po jedna brončana statua gole žene sa svijećnjakom u ruci. Još uvijek šuteći, Mathilde priđe jednoj od njih i prstom joj pritisne bradavku na dojci. Unutra se pokrene jedan mehanizam i dojka se rastvori kao vrata na kasici. U drukčijim okolnostima to bi Juliju zabavljalo. Bilo je to idealno skrovište za ljubavna pisma. Iz te neobične kutije princeza izvadi malen omot i pruži ga Juliji koja smjesta prepozna Alainov rukopis. - Čitaj!...
Julija uze čitati naglas: - »Uručiti Juliji Crevecoeur ukoliko se ja više na vratim iz Meksika.« Glas joj se odjednom prekine. Tako, dakle! Princeza je dobila obavještenja koja su je dovela do uvjerenja da je Alain mrtav. Na trenutak, Juliju obuze krajnja potištenost i želja da odustane od borbe. Mathilde Bonaparte pomogne Juliji da sagleda stvarnost. - Neka te ne zavede činjenica što ti sada uručujem ovaj omot. Činim to zato jer sam uvjerena da je Alain živ. Tvoj mi ga je dragi povjerio nekoliko dana prije nego se ukrcao na lađu za Vera Cruz. Kako stvari sada stoje, moglo bi se dogoditi da... vam oboma dobro dođe. Julija umalo da ne zagrli princezu. Kako je ma i načas smjela u nju posumnjati, u nje, nu odlučnost da sruši sve prepreke na putu njene velike ljubavi. - Vjerujem da znam - nastavi Mathilde - u koju si svrhu tražila od svoga staratelja dvadeset tisuća franaka. Taj bih ti novac mogla i sama pribaviti premda to ne bih smjela. Ali kako sam ja čuvar toga omota, čini mi se da radim u interesu onoga koga ljubiš, ako ti ga već danas, tako reći prerano, uručujem. Zašto oklijevaš da ga otvoriš? Možda je u njemu rješenje kaje tražiš... Gotovo pobožno Julija uze da odvija omot. U njemu je bila vrlo trošna kutijica sa starinskom kopčom. - Potječe iz vremena moga strica - primijeti Mathilde. - Vašeg strica, visočanstvo? - Cara... Ne moga rođaka, draga. Onoga drugog. Pravog... Julija nikako da otkači osigurač na bravi. - Ovako, Julija. Poklopac se otvori i Julija klikne od iznenađenja: na jastučiću od crvena baršuna ležao je Malteški križ optočen dijamantima i smaragdima. Julija se nije bogzna kako razumijevala u drago kamenje, no bila je svjesna da su ti pred njom rijetke ljepote. - Ovo kao da je neki orden! - uzvikne ona. Mathilde osmotri bijeli emajlirani križ čija je jednostavnost čudno odskakala od raskošnosti dragulja koji su u nj bili utisnuti. - To je križ najvišeg reda Svetog Jeruzalema, a poznatiji je pod imenom Malteškog križa - tiho će princeza. Julija shvati da se radi o porodičnoj uspomeni. I zaista, general Delatouche bio je, neobično značajna ličnost, a njegov ga je unuk nazivao »umirovljeni djed«. - Kakve li bujne fantazije - doda Mathilde. - Zašto »fantazije«, visočanstvo? Nećakinja velikog Cara nekako nježno izvadi križ iz kutijice. - Nije to obični Malteški križ - reče ona. - Ima mnogo vjerojatnosti da je pripadao samome Caru koji ga je onda poklonio Alainovu djedu, kao nagradu za njegova hrabra djela. Dok je vraćala skupocjeni predmet u kutiju, Julija osjeti na sebi pogled svoje prijateljice. Bio je to pogled pun saosjećanja i bolje je od ikakvih riječi izražavao skrivenu princezinu misao. Ona je, dakako, pogodila što je Julija Crevecoeur bila naumila izvesti kad je saznala da joj je dragi pao u ruke Juarezu. Nije to smjela otvoreno odobriti kao što joj nije mogla ni posuditi veliku svotu novaca a da to prije ili kasnije ne dozna djevojčin tutor. No kako je bila čuvar nakita, jedinog Alainovog dobra, odlučila je da ga preda Juliji. Ova je shvatila značenje te geste: mora da je križ imao veliku vrijednost, a ništa nije moglo spriječiti Juliju da ga ne založi. I tako će, zahvaljujući
ostavštini »umirovljenog djeda«, Julija moći izbaviti njegova unuka iz meksikanskih uza! - Na što misliš, Julija? - Na njega, visočanstvo. Julija se trudila da suspregne suze, ali uzalud. Mathilde Bonaparte raširi ruke... Julija je bila svjesna da bi se isto tako bacila o vrat svojoj rođenoj majci. - Oprostite mi, gospođo... Oh, kako sam glupa... ljuta sam na samu sebe. Mrzim scene. Mrzim ljude koji plaču. Inače, nikada ne plačem... znate... - Ne plačeš dovoljno - reče Mathilde. I! njenom glasu bilo je mnogo nježnosti. Bilo je već jako kasno kad se Julija vratila u Auteuil. U blagovaonici stol je bio prostrt samo za jednu osobu. Antoinette izvijesti svoju gospodaricu kako joj je gospodin Gaspard poručio po Felicienu da neće doći na večeru. Juliji odmah laknu. Nakon onoga što se dogodilo u ulici Lafitte bojala se susreta sa svojim starateljem koji bi sigurno ponovo pokrenuo pitanje o kojemu je toga istoga popodneva razgovarao sa svojom štićenicom. Iz blagovaonice se izlazilo pravo u park. Kroz krošnje drveća nazirao se krov lovačke kućice u kojoj je Julija provela najzanosnije trenutke svoga života. Ovalna soba bila je ukrašena imitacijom sijenskog mramora žute i zelene boje. Bankar je sve uradio da dođe do stolica od mahagonija što ih je Jacob nekad izradio za maršala Davousta. U nišama, sa svake strane staklenih prozor-vrata, nalazila su se dva svijećnjaka u stilu Luja XVI. Da bi se dokraja sačuvao utisak jednostavnosti, popločani pod bio je pokriven Aubussontepihom na kojemu su se krajnjom prefinjenošću prelijevali sijensko žutilo i zelenilo mora. Antoinette je donosila na stol jela, no njena ih se gospodarica gotovo nije ni doticala. Položila je pokraj sebe dragocjeni zamotuljak na koji je sobarica znatiželjno pogledavala. Kad je iznijela omiljeli Julijin desert, kolač od riže, za stolom nije bilo nikoga. Uslijed propuha u blagovaonici, plačno vi na svijećama zaigraju, a po otškrinutim vratima Antoinette zaključi da joj je gospodarica pošla u mali paviljon na kraju parka. Tamo je sve bilo kako je i ostavila. U kaminu ostala je nedogorjela polovina cjepanice, a nered u sobi podsjećao je na strastvenu ljubav što su je nedavno vodili ona i Alain. Djevojka se opruži na medvjeđe krzno i ostane tako nekoliko trenutaka. Zatim otvori kutijicu, izvadi Malteški križ i stane da se njime igra kao dijete. Najzad i zaspi stišćući u šaci taj predmet koji će joj, bila je u to uvjerena, omogućiti da opet nađe jedino biće koje za nju postoji... Da bi do njega stigla, bila je spremna izložiti se svim opasnostima. Kad se sat kasnije probudila, sva je bila ukočena od hladnoće. Do nje je stajala Antoinette sa svijećnjakom u ruci. - Niste baš oprezni, gospođice... Julija dođe k sebi i otvori ruku. - Kakve li divote! - klikne sobarica spazivši Malteški križ. A onda primijeti: - To mora da vrijedi mnogo novaca... - I ja se nadam - promrmlja Julija sa zanosom.
Na Antoinettino navaljivanje opet je pospremila sobu i namjestila krevet u kojemu je, stisnutih šaka, spavala sve do deset sati ujutro. Tada ju je došla probuditi sobarica donijevši joj šalicu tople čokolade. Razmakla je zavjese, zabrinuta upitala nije li se gospođica sinoć prehladila u malom paviljonu a zatim s nekakvom žurbom rekla: - Neka mi gospođica oprosti, ali moram sit i. Upravo je stigla Colpinova sa kutijama punim sitničarije... Colpinova je bila prodavačica galanterijske robe i povremeno je navraćala u Auteuil sa kovčezima i kutijama koje bi onda otvarala pred zadivljenim očima ukućana. U vrijeme kad je Julija sretno ljubovala, s užitkom je znala čavrljati s tom neobičnom osobom koja je tvrdila da su za njom ludovali vojvode i prinčevi dok je bila mlada i lijepa. - Znam da je gospođica sada u mislima daleko - reče Antoinette - no kad biste samo htjeli pogledati jedan kašmirski šal, sigurno biste se oduševili... Navodno je pripadao gospođi de Castiglione koja jedva da ga je i nosila jer ih je imala na tuceta... Tako kaže Colpinova. Julija je polako srkala čokoladu. - Kako ti brzo sve povjeruješ što reče Colpinova, jadna moja Antoinette... Kad čovjek nju sluša, proizlazi da visoke dame i nemaju drugog posla nego da trate dane prodajući odjeću koju su samo jednom ili dvaput obukle... Antoinette donese kućnu haljinu i položi podno kreveta papuče izvezene labudovima. - Gospođica nema pravo kad se podruguje. Colpinovu poznaje čitav Pariz. Nju ne primaju u salonima, nego u ložnicama. I ne ka mi gospođica vjeruje: značajniji poslovi sklapaju se daleko više u ložnicama nego u salonima... Julija je rastreseno slušala Antoinettina naklapanja, no trgla se na ovu posljednju rečenicu. Najzad, možda ima i istine u toj budoarskoj filozofiji. Ona brzo navuče sobnu haljinu i papuče te stade da gura sobaricu prema vratima. - Što te navodi na zaključak da sam odsutna mislima? Indijski šal s kašmirskim šarama, koji je nekada pripadao gospođi de Castiglione, zaista je predmet koji zaslužuje izbliza pogledati. Zar ne misliš da je tako? Čestita Antoinette nije mogla da se načudi. Nakon što je sedmicama gledala kako joj gospodarica pokazuje ravnodušnost prema svemu što je isprazno i beznačajno, jutros se ugodno iznenadila videći da joj se vratio nekadašnji polet. Colpinova je u smočnici pijuckala kavu, okružena drangulijama što ih je povadila iz svojih kutija. Julija se često pitala koliko joj je moglo biti godina. No Colpinova kao da i nije starjela. Juliji se činilo da se njeno mršavo tijelo drži uspravno zahvaljujući isključivo lančićima, ogrlicama i narukvicama koji su je opasivali kao ovoji egipatske mumije. Prilikom svakog njenog pokreta čulo se zvonckanje i brencanje kao kad večernja zvona odgovaraju jedna drugima. Kad ugleda Juliju Crevecoeur, ona se podštapi da ustane, no ova je prisili da ostane sjediti. - Ispijte u miru kavu, gospođo Colpin. Meni se ne žuri... Stara sova upravi na gospodaricu pogled koji kao da i nije bio ljudski. Nepomičnost toga pogleda Julija je pripisala debelom sloju crne šminke oko njenih očiju. - Vi zaista loše izgledate, gospođice Crevecoeur - reče ona hrapavim glasom. Patila je od kronične promuklosti koju je navodno navukla dok je još
davno pjevala po Srednjem istoku. Julija dobaci svojoj sobarici ne baš ljubazan pogled: mora da je Antoinette za vrijeme neke ranije Colpinovine posjete izbrbljala nešto nesmotreno o melankoliji svoje gospodarice. - Pokažite gospođi šal - požuri se da kaže Antoinette kako bi odvratila sa sebe pozornost. Julija uze da ga odsutno razgleda. Bilo je apsolutno potrebno da sa prodavačicom ostane nasamo. Antoinette je bila odana, ali jako brbljava. - A lepeze? Upitala je to samo kako bi prisilila preprodavačicu da izvuče sve što joj je još ostalo u kutijama. - Ovo je rokoko lepeza koju je oslikao sam Watteau - rutinski je izgovarala ona. - Kod Duvelleroya platili biste za nju najmanje četrdeset franaka. Kod gospođe Colpin, ravno polovinu. Julija stade da je rastvara i skuplja. Zar Antoinette nema ništa pametnijeg da radi nego da razjapljenih usta bulji u sva ta čuda? Starici se učini da Julija oklijeva. - Glupo je što vam govorim o cijeni, gospođice Crevecoeur, znam s kime imam posla. Izabrat ćete što vam se dopada i onda ćete me do moje slijedeće posjete zaboraviti. Jeste li vidjeli ovaj šal ukrašen čipkama? A onaj? A što kažete o ovim cipelama od engleskog marokena... Onaj Schumacher u ulici Rameau tražio bi za tako fine cipelice trideset i pet franaka. Dajem vam ih za petnaest, anđele. Pri tom gubim, vjerujte, no sretna sam kad mogu razveseliti neku djevojku, osobito ako je tužna kao vi sada... - Još i to! Julija se usprotivi: - Ja nisam tužna, gospođo Colpin. - Dobro, ali ste duhom odsutni, zato i izgledate tako jadno! U taj čas začu se glas Clovisa, sobara gospodina Gasparda: - Antoinette... Antoinette! Sobarica se s mukom odvoji od predivnih lepeza i cipela. - Što je? Julija iskoristi priliku. - Zove te Clovis, sigurno mu trebaš. Gospođa Colpin će se još zadržati... Antoinette s uzdahom namjesti svoju uškrobljenu povezaču što joj se na glavi bila naherila dok je okušavala kapicu koja je, po Colpinovinim riječima, izrađena u salonu gospođe Virol, caričine modistice. Najzad iščezne na vrhu stepeništa što iz smočnice vode na kat. Julija ostade sama s pokućarkom. Ova stade da je promatra svojim očima kao u noćne ptice. - A blijedi ste zato što vas muče ljubavni jadi. Ne znam tko je on, ali ne zavređuje ni jednu jedinu vašu suzu, gospođice Crevecoeur. Vjerujte to Colpinovoj koja je i sama bila lijepa, kojoj su udvarali i bogato je izdržavali muškarci kakve možete susresti svakog dana dok šetkaju Bulonjskom šumom ili se nadmeću duhovitošću u Džokej-klubu. Vrijeme, koje uništava našu ljepotu, najveći nam je neprijatelj... Ne zanima li vas možda ovo napuljsko sukno za kapute? Julija i ne opipa tkaninu. - Gospođo Colpin - reče ona - čula sam da imate mnogo veza. Preprodavačica se nakrevelji. - Otkako me više ne gledaju muškarci, postala sam intimna sa ženama. Kakva li pada! A mrzile su me dok sam bila mlada kao vi... Sada mi je otvoren pristup k damama iz najvišeg društva... Šta ćete! Što god su bogatije, sve više im je potreban novac! A ja uvijek moram plaćati gotovinom.
Julija odbaci i svoju posljednju skrupulu. - I meni je potreban novac, gospođo Colpin - prošapta ona. Colpinova mućne svojom šalicom kako bi otopila šećer koji se nataložio na dnu. - Gle, gle - reče - gospođica Crevecoeur treba novaca! A što imate na prodaju, golubice? - Htjela bih posuditi izvjesnu svotu - reče polako Julija. Pokućarka srkne rastopljeni šećer, pucne jezikom i uze da promatra djevojku zatvorivši upola oči. - A kakvo biste jamstvo pružili eventualnom vjerovniku? Kako je Julija oklijevala s odgovorom, stara sovuljaga pomisli da ju je neugodno zatekla, pa se požuri da je umiri. - Pitam vas to zato što ste maloljetni pa bi priznanica koju biste potpisali imala, eh... samo sentimentalnu vrijednost. Ona se nagne k djevojci pa joj se kroz otvor na haljini gotovo znalački zagleda u grudi. Julija ustukne. - Znajte - opet će Colpinova - zaista ste jako lijepi, a ja znam toliku gospodu koji bi vam predujmili bilo koju svotu i to... zatvorenih očiju. Načas ušuti a onda nastavi: -.... ali raskriljenih ruku! Julija požuri s odgovorom. - Bojim se da me niste razumjeli, gospođo Colpin - reče ona malo ljutito. Kao jamstvo dajem nakit. Preprodavačica se namršti. - Porodični dragulji, dušice, često su obična imitacija. Julija ne odgovori već zavuče ruku u džep i izvadi Malteški križ na kojemu dijamanti i smaragdi živo zablistaju. Colpinova poput kandža pruži ruku i dohvati križ. Odnekud, na Julijino iznenađenje, izvuče malu lupu i prinese je oku koje se, onako uvećano, djevojci učini čudovišnim. Nakon pažljivog ispitivanja dragulja, Colpinova podiže glavu. - Nisu loši - reče. - Naprotiv. Koliku biste svotu htjeli posuditi? - Dvadeset tisuća franaka. Zvižduk kojim se Colpinova na to oglasila, Julija nije znala kako da protumači. Na vrhu stepeništa pojavi se Antoinette, sva crvena u licu. - Onog lakrdijaša Clovisa gospođica bi morala... malo ušutkati. Pokućarka dirne svojim štapom uškrobljenu kecelju sobarice: - Antoinette, srce moje, daj mi još jednu šalicu kave jer me očekuje naporno pješačenje krivudavim putovima Auteuila, a nagutat ću se i smrdljivog dima vlakova što kruže oko Pariza. Julija je već bila sklonila nakit, no izvježbanom Antoinetinom oku to nije umaklo. - Onda, gospođice Crevecoeur - reče Colpinova - nema smisla ni da vam pokazujem ovu pelerinu obrubljenu činčilinim krznom, za koju me je jedna klijentica, vrlo bliska Carici, zamolila da je prodam gotovo u bescjenje... Radi se o pelerini nošenoj samo jednom ili najviše dvaput po hladnom vremenu, za vrijeme lova u Compiegneu... - Ne treba mi pelerina, gospođo Colpin. Antoinette je već bila otišla u kuhinju. Gospođa Colpin izvuče iz svoje izvezene mrežaste torbice olovku i notes s koricama od mrkocrvene svile. Istrgne zatim jednu stranicu, zapiše nešto i pruži papirić Juliji. - Obratite se na ovu adresu sutra oko podne. Radi se o jednoj mojoj dobroj mušteriji. Ime joj baš nije poznato, ali raspolaže ogromnim sredstvima... Rado
se bavi... financijskim poslovima. Razgovarat ću s njom danas po podne ne spominjući dakako vaše ime... - Zar posuđuje novac uz zalog? - ote se Juliji. Starica se usprotivi. - To ne, ljepotice. Ona je djevojka iz otmjenog društva kao i vi, a zanima se za novac kao što se drugi zanimaju za muziku ili slikarstvo. Antoinette se vrati s poslužavnikom na kojemu se pušila kava. - Morat ćeš pomoći gospođi Colpin da ponovo upakuje svoju robu - reče Julija zakoračivši već na prvu stepenicu stubišta... - a onda ćeš doći da me obučeš. - Dobro, gospođice - odgovori sobarica. »Što sve nisam prisiljena da uradim ne bih li opet našla svoga dragog!« reče u sebi Julija. »Možda sam, najzad, počinila nesmotrenost. Colpinova će sigurno razglasiti po cijelom Parizu kako maloj Juliji Crevecoeur treba novaca!« No ona otjera tu misao: »A što se tu može. Neka bude što biti mora!«
3. Kad se, inače neustrašiva, Julija slijedećeg dana u ugovoreno vrijeme zaputila u ulicu Marbeuf, nije mogla da prevlada strah. Bila je i odviše razborita a da ne bi bila svjesna koliko joj je pothvat neobičan i kakvu se riziku neprestano izlaže otkako je odlučila da krene u Meksiko. Nikada se nije osjećala tako osamljenom. Kao i uvijek, u tim je trenucima postajala neobično lucidna i priznavala sebi kako baš nije uobičajeno imati ljubavnika u svojoj osamnaestoj godini. Njen je Alain, svakako, divan mladić. No Juliji se sve jasnije nametala misao kako je on, na žalost, nesposoban da voli prisno i jednostavno, a upravo je to žarko željela naći u voljenom biću. Možda se sve svodi na strast. Julija to ne htjede prihvatiti. Mislila je kako svi oni koji su imali sreću da odrastu u vlastitoj obitelji poznaju to osjećanje koje je njoj bilo uskraćeno. - Zaista sam sama na svijetu - razmišljala je - sasvim sama, i nitko me ne voli onako kako bih ja željela: sa nježnošću. Na mjestu što joj ga je označila Colpinova, Julija ugleda malu, novu novcatu palaču. Bilo je podne. Morala je malo počekati dok joj sobarica, nakinđurena poput operetne subrete, nije otvorila vrata. - Što želite? Julija se zbuni. Nije znala čak ni ime te neobično bogate dame koja je, po riječima Colpinove, bila u stanju da joj, na nakit što ga je ponijela u novčarci, posudi popriličnu svotu novaca. - Šalje me gospođa Colpine - promrmlja Julija. - Uđite - reče služavka. Idem da vidim je li gospođica ustala... Ona uvede djevojku u budoar iz kojega se širio miris tada vrlo upotrebljavanog parfema koji Julija smjesta prepozna: Ekstrakt Džokej-kluba. Julija sjedne na polukružni divan, a sobarica pokuca na jedna vrata te bez čekanja uđe u sobu. Kako su vrata ostala malo otškrinuta, Julija na jednoj fotelji spazi mušku odjeću, a na krevetu jedan zagrljeni par koji je još spavao... Julija odmah osjeti da se ne nalazi u običnoj građanskoj kući. Naime, sve je bilo odviše novo i pretjerano birano. Do nje dopre neko šaputanje a onda se na vratima opet pojavi sobarica.
- Gospođica se vratila kući tek u zoru i moli vas da se strpite nekoliko trenutaka... Julija se pitala kakva li to »žena iz visokih krugova« stanuje u tako raskošnoj palači. Colpinova očito nije bila navikla da strogo odvaja čestit svijet od polusvijeta, te Julija jasno osjeti da je počinila ludost. Nema sumnje, krivo je uradila kad se obratila Colpinovoj. U svakom slučaju, prekasno je da se sada povuče. Trebalo je pod svaku cijenu i u što kraćem roku nabaviti novac za put, a ne izazvati sumnju gospodina Gasparda. Možda on, upozoren posjetom koju mu je štićenica učinila u banci, upravo sada poduzima mjere kako bi joj ograničio slobodu. Sama ta pomisao učvrsti još više Julijinu divlju odlučnost. Sudbina ju je u pravo vrijeme povezala s Colpinovom i jutros, evo, dovela u ulicu Marbeuf... Vrata se na sobi ponovo odškrinu. Ukaza se riđa razbarušena kosa i tijelo boginje koje se u kućnoj haljini od bijela satena otkrivalo bez ikakva stida. Julija Crevecoeur poskoči. - Blanche d’Antigny - vikne ona zaprepašteno. Već se našla na vratima i htjela pobjeći, kadli službena ljubavnica gospodina Gasparda, oporavivši se od početnog iznenađenja, prasne u luđački smijeh. - Ta Colpinova vrijedi zlata!... Eto što se događa kada se odviše revno krije identitet svojih klijenata. Najavila mi je posjetu jedne djevojke iz visokog društva koja želi da sačuva najstroži inkognito... »Propala sam«, pomisli Julija. Još večeras, njen će skrbnik do u tančine biti obaviješten o tome što mu je štićenicu odvelo u palaču za koju nikad nije smjela doznati. Ali ne! Postoji i velika vjerojatnost da bankar neće otkriti financijske poslove svoje ljubavnice. Juliji se ote uzdah olakšanja: mora da je i gospođici d’Antigny mučno zbog toga nepriličnog susreta. - Strah vam je bezrazložan - reče Blanche koja kao da je pogađala tok Julijinih misli. Ja ću znati da šutim... Bila je napela uši jer se u daljini začulo zvonce, a hodnikom je već žurila oprezna sobarica. - Zar očekujete posjete? - upita Julija, a najradije bi odmah bila napustila tu kuću. - Ne očekujem nikoga. Osim toga... Blanche stade da oklijeva. - Htjela sam vam samo reći da... da ću biti vrlo sretna budem li vam mogla pomoći. Mogle... mogle bismo se praviti kao da... jedna drugu i ne poznajemo. Julija u tim riječima osjeti nekakvu simpatiju koja je sasvim razoruža. Vrata budoara naglo se otvore a da se Blanchina sobarica nije ni pomučila da prethodno pokuca. Po svemu se vidjelo da je zbunjena i obezglavljena. - Gospođice... ah, gospođice!... Bila je bez daha. - Što ti je? - upita Blanche d’Antigny. - Ta to je užasno... - A što to? Sobarica je prestrašeno kolutala očima. - Došao je gospodin! Blanche poskoči. - Gospodin Gaspard! u ovaj sat? Sad se Juliji učini da će joj srce prestati kucati. Bilo je to istovremeno tragično i komično. Zaista koban splet okolnosti. Blanche d’Antigny i sobarica se zgledaju: i jedna i druga su uprle pogled u vrata spavaonice. Julija s onu stranu začuje ravnomjerno disanje i prisjeti se onoga što je maloprije vidjela. Kao da su na njega bili zaboravili.
- Rekla sam gospodinu da gospođica još spava... - Zar mu nisi mogla reći da sam u Bulonjskoj šumi? Jadna djevojka zatečena obori glavu. - Savjetovala sam gospodinu da navrati za jedan sat, ali nije htio ni da čuje. Ne čini mi se da je baš raspoložen. Rekao mi je da pođem probuditi gospođicu... Julija pojuri prema vratima. - Kamo ćete, gospođice Crevecoeur? - Zar nema stubišta za poslugu? - upita pomislivši kako i protiv svoje volje sudjeluje u jednom od onih vodvilja što su se masovno izvodili po bulevarskim kazalištima. Blanche je uhvati za ruku. - Krenete li tim hodnikom, naći ćete se licem u lice s vašim skrbnikom. Pretpostavljam da vam to nikako ne bi bilo ugodno... Već su se čuli koraci. - Evo ga! To je gospodin! Sobarica više nije znala kojem svecu da se zavjetuje. - Reci mu da se loše osjećam... kaži mu bilo što... samo neka pričeka... Gospođica d’Antigny uleti u svoju spavaonicu, a mala sobarica jurne hodnikom. Julija Crevecoeur opet ostade sama. Gospodin Gaspard mogao je svaki čas otvoriti vrata. Što da mu onda kaže? Kako da objasni svoje prisustvo u toj kući? U hodniku se začu glas gospodina Gasparda: - Ne budite glupi djevojko! Ako je gospođica bolesna, treba pozvati liječnika. Julija nije imala izbora: ili da se već slijedećeg trenutka nađe licem u lice sa svojim skrbnikom, ili pak... da iskoristi jedinu mogućnost i da upadne u spavaonicu. Ona uhvati za kvaku. Na svu sreću, Blanche d’Antigny nije zaključala vrata. U sobi je vladao mrak, a osjećao se i nekakav životinjski miris. Julija udari u komad pokućstva, ali ne osjeti bol. U blizini se čuo nestrpljiv glas gospodina Gasparda i visoki glasić sobarice. - Ako smjesta ne probudite svoju gospodaricu, uradit ću to sam! Gospodin Gaspard upadne u budoar. Juliju obuze panika. Bilo je dovoljno da njen tutor izvrši svoj, istina nimalo galantan naum, pa da se mlada djevojka nađe u zaista glupom položaju: u spavaonici ljubavnice svoga staratelja i k tome u društvu jednog neznanca. Prisjećajući se lektire u kojoj su se prikazivale takve škakljive situacije, Julija načas pomisli kako će Blanche d’Antigny prosto šmugnuti u susjedni sobičak ostavljajući štićenicu gospodina Gasparda s neznancem, koji se tu nikako nije smio zateći. Jer najzad, govorila je sebi Julija, prilično je neukusno što Blanche vara svoga ljubavnika u kući u koju ju je tek smjestio. Dok je o tome razmišljala, neka je ruka u mraku ščepa i gurne prema sobici za toaletu. Blanche d'Antigny nije gubila prisebnost. Ona pokaže Juliji uzidani ormar: - Golem je - prošapta ona. - Sakrijte se unutra. Doći ću po vas čim on ode... Blanche se vrati u sobu zatvorivši brižljivo za sobom vrata. Julija neodlučno zastade pred ormarom. Jasno je čula kako domaćica promuklim glasom izvrsno oponaša pospanost. - Što je sad? A gospodin će Gaspard umilno: - Ja sam, draga. Izgleda da ste bolesni. Smijem li ući? Julija predosjeti dramu: kako njezin tutor otkriva suparnika u krevetu svoje ljubavnice! Trebalo je da se odluči. Gospodin će Gaspard izazvati skandal, a sobica za toaletu - izuzev uzidanog ormara - ne pruža nikakve sigurnosti. Ona
pogleda oko sebe. I ovdje je sve bilo raskošno: stolić za češljanje s ogledalom u pozlaćenom okviru; na jednom postolju prekrasna metalna kada kojoj bi se u drukčijim prilikama Julija možda divila kao vrlo rijetkom predmetu i koji se, po onome što je čula, ponajčešće može vidjeti u stanovima milosnica. No Julija se bila ukočila od straha. S one strane vrata glasovi su se čuli već sasvim blizu. - Kako sam sretna što vas vidim, prijatelju - govorila je Blanche prigušujući vješto oponašano zijevanje. - Ne biste li pozvali Louisu da razmakne zavjese? - predlagao je gospodin Gaspard glasom u kojemu se osjećala nestrpljivost. Blanche se, i to s razlogom, užasnu i vikne. - Ne, prijatelju, to nikako! Svjetlost bi me ubila... Hoćete li mi dodati moju kućnu haljinu? Julija shvati da se vrata sobice mogu svaki čas otvoriti. Ona priđe uzidanom ormaru iz kojega je zapahnu Blanchin omiljeni parfem: Dah Džokej-kluba; ona otvori jednu vratnicu, no onda na trenutak neodlučno zastane. - Za ljubav božju, zatvorite tu vratnicu! Glas koji se začuo bio je dovoljno muškarački, iako prigušen naslaganim suknjama i krinolinama pretjerano nadutim uslijed žičanih obruča. Julija se sledi od straha. Njena se pustolovina sve više pretvara u moru. Postajala je svojevrsnom zavjerom: netko se već bio sakrio u ormaru u koji se morala zavući i Julija, ako nije htjela da je iznenadi njen tutor. Ona hrabro razmakne zavjesicu i opazi nekog tamnoputog mladića kako potpuno gol čuči i gleda je očima živim poput vatre, nimalo posramljen što je zatečen u takvu položaju, sada sve prije nego smiješnom. Julija sa zaprepaštenjem prepozna u njemu štićenika baruna de Tourmaleca, onog Patricea Kergoata koji je u Kazalištu »Varietes« ostavio tako dobar dojam na gospodina Gasparda. Da je bankar mogao i slutiti one večeri što mladi Kergoat podrazumijeva pod »udisati život punim plućima«... U sobi se začu Blanchin glas i to Juliju dozva k stvarnosti... - Samo da se malo uredim i evo me odmah k vama, prijatelju... Nije se smjelo gubiti ni časa. Mladi ljubavnik gospođice d'Antigny nije oklijevao. On uhvati Juliju za rub suknje, uvuče je u ormar pa zatvori vratnicu. Julija mu doslovce pade na grudi a on je snažno stisne kao da želi spriječiti da ne otkrije svoju prisutnost. Nije ni slutio kako i ona ima razloga da ostane mirna u njihovu zajedničkom skrovištu. Julija shvati da je snalažljiva d'Antigny strpala tu i Kergoata tek prije nekoliko trenutaka. Očekujući dalje rasplet, mladić dokraja iskoristi priliku koja mu se pružila. - Gospođice Crevecoeur - šapne on. - Julija! Kad samo pomislim da od one večeri u kazalištu nisam prestao da na vas mislim! Čvrsto ju je držao u zagrljaju iz kojega se uzalud pokušala istrgnuti. - Gospodine - odvrati mu ona šapatom - vaša me prisutnost na ovom mjestu samo upola čudi. One sam vas večeri promatrala i to mi je bilo dovoljno da o vama stvorim sud... Usprkos svemu, ona osjeti nekakvo uzbuđenje protiv kojega stade da se bori iz sve snage. Najzad, već na prvi pogled Patrice Kergoat nije joj se dopao, što ona nije ni krila. Ali bio je mlad, poletan. Oči su mu sjale kao mački u tami, a prema njegovu, kao u pantere gipkom tijelu Julija nije bila neosjetljiva. - Znači, promatrali ste me - stade Patrice šaptati. - To je dokaz da sam privukao vašu pažnju. Prema tome, zahvaljujem providnosti što nas je opet sastavila... Julija se zgranu. - Ili ste ludi, ili se zabavljate - izlanu ona.
- I jedno i drugo, gospođice! On ušuti jer se u sobici za toaletu začu neko komešanje. Tamo se sasvim neusiljeno muvala Blanche d’Antigny i neprestano čavrljala s Remyjem Gaspardom. - Dosad se nikad niste tako kasno vraćali kući... Julija se divila načinu na koji je stavio tu primjedbu. Čuđenje je bilo dobro dozirano. Bankar pojača glas jer je Blanche upravo punila umivaonik vodom. - Prije nekoliko mjeseci zamolili ste me da za vas obavim neke transakcije na burzi... - Tako je. Već sam na to i zaboravila - govorila je Blanche nadjačavajući šum vode i zveckanje porculanskog toaletnog pribora. U zidnom ormaru dvoma mladima ponestajalo je zraka. Umjesto da vodi pregovore o Malteškom križu koji je došla unovčiti, Julija se našla sama s potpuno golim mladićem. - Draga moja - govorio je bankar - ne budete li vodili točnu evidenciju o svojim prihodima i rashodima, lako vam se može dogoditi da završite u uboškom domu. Nešto slično kao u onoj pjesmi koja govori o cvrčku koji je pjevao čitavo ljeto pa... Očito je - pomisli Julija - da je gospođica d'Antigny već stekla imetak. - Meni novac kako dođe, tako i prođe. Fućkam ja na njega! - primijeti čuvena milosnica savršenom pretvornošću. Pošto je završila s umivanjem, ona se vrati u sobu. - Blache je zaista talentirana - opet će Patrice. Nije ju više držao stisnutu onako čvrsto pa je Julija Crevecoeur sada slobodnije disala. Bilo je vrlo vruće a »Dah Džokej kluba«, pomiješan s nekakvim specifičnim mužjačkim mirisom, bio je nepodnošljiv. - Od srca joj se divim - nastavi Patrice. - Prosto je nevjerojatno koliko sam toga od nje naučio za ovako kratko vrijeme... Poznajemo se svega nekoliko mjeseci, a više nisam onaj isti muškarac. Današnji Kergoat, gospođice Crevecoeur, nema više ničeg zajedničkog s onim što ste ga upoznali u kazalištu »Varietes«. I u ovako nezgodnoj situaciji umio je da se isprsava. - Već je i onaj Kergoat iz kazališta bio vrlo malo simpatičan - reče Julija - ali ovaj kojega sam zatekla kako izlazi iz kreveta gospođice d’Antigny čini mi se zaista ogavan. Patrice htjede odgovoriti, no Blanche d’Antigny vrati se ponovo u sobicu. Zatočenici ormara ušute od straha znajući koliko im je položaj jadan. Julija otkri da je Blanche đavolski spretna. Čak da je bankar i posumnjao u vjernost svoje milosnice, ne bi mogao pretpostaviti da krije ljubavnika ondje kamo ga gotovo poziva da uđe kako bi se uvjerio da je sve u savršenom redu. - Sve mi se u vas sviđa, prijatelju - govorila je Blanche češljajući se pred ogledalom - osim vaše manije da me za svaku sitnicu korite. Recite mi da li padaju ili rastu... - Tko to? - u čudu će bankar. - Moji vrijednosni papiri, zaboga. - Kupio sam vam obveznice »Lyon-Mediterranee« i »Saragosse« i jutros ih unovčio s popriličnim dobitkom. Upravo sam i došao zato da vam javim tu veselu vijest, a donio sam i kreditno pismo koje sam stavio na vaš noćni ormarić... Jeste li zadovoljni? Blanche se oglasi grlenim smijehom. - Draže bi mi bilo kad biste mi to kreditno pismo donijeli ovamo, pa da vas odmah mogu nagraditi poljupcem...
Julija nije vjerovala svojim ušima. Gospođica d’Antigny igrala se vatrom. Ali kao prava artistkinja. Julija bi rado bila upitala Patricea Kergoata što o tome misli, ali on se zabavljao mrseći joj kosu a ona nije bila u stanju da se oslobodi tih mrskih dodira. I najmanji pokret mogao je da privuče bankarovu pažnju. Ovaj se upravo odazvao na poziv svoje prijateljice i već se čulo šuštanje svilene odjeće. Julija poželi da se nađe sto milja daleko. - Dođite, prijatelju - reče Blanche umilno i odvuče svoga ljubavnika u sobu. - Uf! - izmakne se Patriceu Kergoatu. - Vi kao da niste ljubomorni, gospodine - reče Julija Crevecoeur koristeći taj predah da se odmakne od mladića. On se požuri da izjavi: - Uvijek sam sanjao o tome da držim u naručju ženu kakva je Blanche, a nisam mogao ni pretpostaviti da je tako lako osvojiti laficu s otmjenih bulevara... Bio sam sebi dao šest mjeseci vremena, a posao je bio gotov u četiri dana. Julija je bila duboko uvrijeđena. - Vi govorite o ljubavi na tako odvratan način - reče ona. Patrice se oglasi sasvim tihim smijehom. - Nisam govorio o ljubavi, gospođice Crevecoeur. Govorio sam o užitku... Julija je radije šutjela. Taj je mladić očito utjelovljeni cinizam. - Užici su - nastavi u mraku Patrice - nebrojivi, a ljubav je samo jedna. Nju uvijek tražimo, ali je rijetko nalazimo. Užitak je, gospođice Crevecoeur, maska pod kojom srca kriju svoju prazninu. Julija se upita nije li prebrzo osudila onoga koji je upravo izgovorio te riječi. Patrice htjede još nešto reći, no ona ga prekine: - Šutite, za ljubav božju! S one strane začu se neko komešanje. Blanche se vraćala u sobicu za toaletu, očito zato da uredi zgužvanu odjeću i razbarušenu kosu nakon ljubavnog okršaja. - Vi ste krivi što sam izgubila jednu naušnicu! - poviče ona. Juliji se učini da će poludjeti: ta neće valjda gospođica d'Antigny natjerati gospodina Gasparda da počne za njom tragati i tako samo produži njihove muke u uzidanom ormaru. Imala je jasan utisak da će se Patrice Kergoat nasmijati. - Evo je! vikne bankar pobjednički. Bez sumnje, našao je naušnicu. - Dođite i prikopčajte mi je sami - reče Blanche pretjerano koketno. Muke dakle nikada neće prestati. I opet se gospodin Gaspard nađe na dva koraka od ormara, sasvim blizu Blanche. Ona lagano krikne. - Ej, pripazite malo! - Izvinite - reče bankar - a zatim nastavi: »Niste čak ni otvorili kreditno pismo«. - Niste mi za to dali ni vremena - uze se Blanche prenemagati. - U svakom slučaju, ljubavna su mi pisma milija od kreditnih. Julija je zamišljala nestrpljivu kretnju svoga tutora kojemu su bili mrski takvi zaključci. - Uvijek tvrdite kako vam nije stalo do novca, draga moja Blanche. No kad bih i ja tako rezonirao, ne bih bio u stanju da vam sagradim raskošnu palaču, ne biste se mogli odijevati kod Wortha, držati kočiju, konje, engleskog kočijaša, sobaricu, kuharicu... Julija je bjesnjela: kad samo promisli kako joj tutor umalo nije rekao da je poludjela kada je zatražila dvadeset tisuća franaka, a taj novac nije njegov, on joj ga samo čuva...
Blanche upade svome ljubavniku u riječ. - Preklinjem vas, Remy! To je nabrajanje prilično neukusno. Izgledate kao dobavljač koji podnosi račune. - Kad bi mi jednoga dana palo na pamet da vam podnesem račun, ostali biste doživotno moj dužnik. Dakako, mislim u moralnom pogledu. Ne zaboravite odakle sam vas izvukao... Julija je bila užasno zbunjena. Sve bi dala da se u tom času mogla naći negdje drugdje. No osjećala je da Patrice Kergoat s velikim zanimanjem prati razgovor koji nikako nije bio za tuđe uši. Julija pomisli kako je mladić upravo ulazio u svijet koji mu se morao činiti čaroban. Ona osjeti prema njemu neko sažaljenje, a zamisli i to kako između Patricea. koji je iz provincije došao u Pariz sa čvrstom odlukom da učini karijeru, te Blanche d'Antigny, jedva nešto starije od njega i iskrsle bog te pitaj odakle, mora da postoji nekakva uzajamnost, tim prije što ga je djevojčin blistavi uspjeh morao zaslijepiti. Julija se s bezgraničnom nježnosti sjeti svoje ljubavi i čistoće strasti koju je osjećala za Alaina. - Pamćenje mi je bolje no što mislite - uzviknu Blanche - jer sam prošle godine igrala u Vaudevilleu, u jednoj komediji gospodina Sardona, i morala napamet naučiti šezdeset redaka! - Istina je da mi direktor Vaudevillea nije ništa mogao odbiti - reče bankar suho. Mora da se Blanche upravo češljala. - Pariz je pun ljudi koji ništa ne mogu da vam odbiju... - Toga biste se češće nego do sada morali sjetiti, Blanche. - A to znači...? - To znači da se hvastate fiktivnom nezavisnošću jer sasvim ovisite o meni. Julija je poznavala svoga staratelja. On nije volio da se ljuti. Sva je prilika da će sada prekinuti razgovor. - Mučno mi je kad prema ženama moram biti neljubezan. Radije ću sada otići. Budite spremni večeras oko šest sati jer vas namjeravam izvesti na večeru u Cafe Anglais. Nadam se da će vam dotle proći migrena. Julija začu kako se gospodin Gaspard udaljava. Najprije zalupiše jedna pa onda i druga vrata. Odmah zatim vratnica garderobe okrene se na svojim šarkama. - Možete oboje izići - reče čuvena milosnica, očito nimalo uzbuđena. - Pa ja sam sasvim gol, draga - primijeti Patrice Kergoat. Blanche prasne u veseli smijeh. - Zar moj Patrice nije divan? Ni Julija Crevecoeur nije bila svetica, daleko od toga, no ponašanje ovoga para učini joj se bezočnim. U tako škakljivoj situaciji oboje ih je spasavalo jedino njihovo savršeno prirodno ponašanje. Julija više nije znala što da o svemu tome misli. - Divan, to i nije pravi izraz - reče ona. - Božanstven! Ja sam božanstven - doda Patrice pokrivajući svoju golotinju onim što mu je prvo dopalo ruku, u ovoj prilici krznenim kaputom zbog kojega je izgledao kao vlastelin upravo izišao iz parne kupelji. - Nadam se - reče on obraćajući se Juliji - da ću vas još vidjeti, ali u drukčijim okolnostima i decentno obučen, ukoliko... On se prekine. - Dovrši svoju misao, dragi - reče blago Blanche. - Ukoliko me ne volite više u prirodnom stanju, bez smicalica civilizacije. Julije slegne ramenima.
- Lako vam se sada praviti duhovitim. Tko zna što bi se bilo dogodilo da vas je gospodin Gaspard otkrio!... - Istukao bi me - reče ozbiljno Patrice. - Ja bih ga izazvao na dvoboj i ubio, a vi ne biste više imali tutora. Onda bih se, da iskupim krivicu, s vama oženio! Julija osjeti neodoljivu potrebu da mu prilijepi šamar, ali se suzdrža jer je Patrice Kergoat mogao postati opasan. Toga je bila sasvim svjesna. A znala je i to da ga samom jednom riječju može učiniti sebi odanim. Ipak se zaklela da tu riječ neće izgovoriti. - Obuci se - reče Blanche svome mladom ljubavniku prilično suho. - Ne znam više gdje mi je odjeća - progunđa Patrice. - Onda me počekaj tu - odluči Blanche. - Imam da razgovaram s gospođicom Crevecoeur. Ona uvede Juliju u sobu koju je Louisa, pošto je razmaknula zavjese, malo uredila. Nakon odlaska njenog zaštitnika, Blanchi je migrena prestala kao nekim čudom. Ona sjede za toaletni stolić i upadljivo položi kreditno pismo uz jednu bočicu parfema Amazilly. - Došli ste k meni po jednom poslu - reče kurtizana, još uvijek sasvim neusiljeno. - Dakle, da čujemo... Julija nije mogla vjerovati svojim ušima. Blanche se obrati sobarici. - Što si uradila s odjećom gospodina Kergoata? Luisa pocrvenje. Pod uškrobljenom keceljom nosila je tri suknje, a pod ovima duge gaće. Oko pasa ovila je crni studentov redengot i hlače i sakrila ih pod svoju impozantnu odjeću. Blanche prasne u smijeh. - Odnesi njegove stvari u sobicu za toaletu!... - U redu, gospođice... Julija ni začas nije posumnjala da Blanche d’Antigny raspolaže svotom koja je njoj potrebna i da će joj i toliki novac posuditi. No kako da joj povjeri Malteški križ koji gospodin Gaspard može lako otkriti jednoga dana? A što ako staratelj Julije Crevecoeur stade svojoj ljubavnici postavljati neugodna pitanja o porijeklu toga jedinstvenog nakita? - Pogledajte ovo - reče Blanche upirući prstom u kreditno pismo. - U njemu su dvadeset tisuća franaka koje sam zaradila burzovnim špekulacijama po savjetu vašeg spretnog gospodina tutora. Julija se zagleda u omotnicu. Grlo joj se sušilo, a ruka grčevito stiskala pletenu torbicu u koju je pohranila nakit. Gospođica d’Antigny promatrala ju je nabravši obrve. - Colpinova mi je rekla da mi nudite zalog velike vrijednosti... Načas ušuti, a onda će: - Ne treba mi. - Što time hoćete da kažete? - povika Julija. - Bar je to jednostavno. Mogla bih imati velikih neprijatnosti ako bi gospodin Gaspard doznao da moja vjernost nije na visini njegove darežljivosti. Od jutros vi raspolažete protiv mene zaista ubojitim oružjem... - Gospođice d’Antigny! Ne vjerujete valjda da sam ja kadra... Blanche je umiri kretnjom ruke. - Ljudi ponajviše i ne znaju za što su sve sposobni, draga moja... Podjednako na zlo kao i na dobro. Bolje je osigurati se, vjerujte. Ja vama posuđujem određenu svotu novaca, a vi meni potpisujete priznanicu. Vi ne želite da vaš skrbnik sazna da ste taj novac posudili od mene, a ja ne želim da on otkrije kako mi je Patrice Kergoat ljubavnik. Šutim ja, šutite i vi. Julija nije baš sasvim razumjela.
- Priznanica koju ja potpišem bit će bez ikakove vrijednosti. Još nisam punoljetna. Tko vam kaže da ću vas ikada moći isplatiti? Mlada se žena dvosmisleno nasmiješi. - Vidite, gospođice Crevecoeur... Kada postanete punoljetni, ovaj vaš potpis vrijedit će milijune. Držim da je novac koji vam posuđujem dobro uložen. Ona skine sa zida jedan bestidni bakrorez iz XVII stoljeća te ključićem otvori jedan tajni pretinac koji se nalazio pozadi. Odanle izvadi svežan novčanica a zatim će obraćajući se Juliji: - Koliko vam treba? U tom trenutku Julija u njoj otkri neku sličnost sa gospodinom Gaspardom. Je li moguće da poslovni duh može prijeći s bankara na njegove ljubavnice. - Dakle koliko, gospođice Crevecoeur? - Dvadeset tisuća franaka - požuri se da reče Julija. - Trebalo bi mi dvadeset tisuća franaka. Kad je izašla iz kuće u ulici Marbeuf, Julija Crevecoeur više nije bila ona ista. Imala je utisak kao da je nebo plavi je i da je u pariškom zraku nešto što te poziva da ga duboko udišeš. Juliji se povratila nada. U novčarci je stiskala brižljivo složene novčanice, a još je uvijek posjedovala skupocjeni Malteški križ, jedinu baštinu Alaina Delatouchea. Kad ga pronađe u nekoj prljavoj zatvorskoj ćeliji ili kako od gladi umire u nekom zabitnom meksikanskom selu, donijet će mu ne samo svoju ogromnu ljubav nego i ovaj skupocjeni križ koji će samo njemu pripadati. Juliji više nije bilo žao što je u toku toga vodviljskog prijepodneva doživjela poniženje u kući Blanche d’Antigny. Najzad, upoznala je i pravo naličje života. Zaputivši se na Champs Elysees, bila je zahvalna strasti koja joj je s patnjom donijela i uvjerenje da život bez ljubavi i nema pravog smisla. Ona se naglo zaustavi. Uza sam rub trotoara spazila je kočiju svoga staratelja i na sjedištu pogrbljenu siluetu Feliciena. Znači, gospodin Gaspard u stvari još nije otišao. Što će tu njegova kočija na svega nekoliko desetaka metara od kuće njegove ljubavnice? Kako bi izbjegla neugodan susret, Julija skrene udesno i zaputi se uličicom koja će je odvesti k jasno određenom cilju: na Trg Vendome. Tamo su se nalazile poslovnice Poduzeća za iznajmljivanje brodova koje se hvalilo da svojim putnicima jamči najveću moguću brzinu, sigurnost i konfor. Za pregradama od egzotičnog drveta, sva sila činovnika s izgledom svjetskih putnika - oduševljeni apostoli nove religije: r e k l a m e - rasprostirati su pred zadivljenim putnicima planove, prospekte i karte. Tako je listajući »Štampu«, novine što ih je njen staratelj redovito čitao i uz put nazivao vulgarnim, Julija otkrila kompanijin oglasnik iz kojeg je saznala da je upravo ona uputila u Meksiko čitave jedinice »našeg hrabrog ekspedicionog korpusa«. Mladić kojemu se obratila Julija bio je opaljen od sunca, poput svih onih koji više vole daleke obale Pacifika nego miran život uz Marnu. Pitala se kako netko može krstariti morima, a ujedno obavljati uredsku službu na Trgu Vendome. - Trebala bi mi jedna informacija - plašljivo reče Julija koja još nikada nije prešla veću udaljenost od one između Pariza i Biarritza.
- Evo me odmah k vama, gospođice, samo da završim s ovim gospodinom... Gospodin o kojemu je riječ podsjeti Juliju na ličnosti s cigarom i sa zlatnim lancem preko trbuha a koje su prisustvovale sjednicama upravnog odbora banke Gaspard. - Ne vidim zaista što biste imali da prigovorite »FLORIDI«, gospodine. To je jedan od najljepših brodova naše kompanije... Čovjek je poravnavao svoje brkove i krajičkom oka znalački promatrao Juliju. Mora da se pitao tko je ona. Zaključila je to stoga što je namjerno otezao razgovor s kompanijinim službenikom. - Potpuno se slažem što se tiče komfora, no rekli su mi da »FLORIDA« ima propelerski pogon! - To je točno - odvrati službenik. - »FLORIDA« je izašla iz brodogradilišta u Glasgowu istovremeno kad i »CHINA«, a ova već godinu dana nema premca na pruzi za New York. Juliju je veoma zanimalo sve to što je slušala o brodovima. Putnik koji je toliko znao o »FLORIDI« sada ju je otvoreno promatrao. Na lijevo oko natakao je čak monokl pridržavan svilenom vrpcom. Juliji se učini smiješnim. - Eh, prijatelju - stade se on hvaliti - ovo mi je šesti put kako prelazim Ocean i mogu samo da pohvalim prednosti brodova na kotače. Zašto pod svaku cijenu hoćete da sada krenem »FLORIDOM« koju tjeraju propeleri? Službenik se pokaza krajnje strpljivim. - Usudio sam se da vam preporučim »FLORIDU«, gospodine, zato što je brod na vijke u prednosti pred onim na kotače ako su im strojevi iste snage. Tako putovanje, za koje ste još pred nekoliko mjeseci trebali trinaest i po dana, traje danas svega deset. Sva očarana, Julija se uplete u razgovor. - Deset dana od Bresta do Vera Cruza? Dvojica muškaraca prasnu u smijeh. - Ali ne, gospođice - požuri se da objasni službenik - deset dana od Bresta do New Yorka, naravno. - Razumije se - potvrdi klijent s monoklom. A onda će: - Prekrasna je, ona ženica onamo... Juliju takav način izražavanja podsjeti na junake u jednoj opereti Meilhaca i Halevyja. - Zapovjednik »FLORIDE« je odlučio da na slijedećem putovanju potuče rekord svog američkog konkurenta - reče mladi službenik agencije. Gospodinu koji je za sobom imao već šest putovanja ispade monokl. - Zar će se brodovi natjecati u brzini? Pod svaku cijenu hoću da u tome sudjelujem! -povika on. Julija pretpostavi kako je službeniku odmah laknulo. On razastre jedan pergament. - Odaberite onda kabinu, gospodine. Evo njihova rasporeda... On pruži klijentu plan i ovaj stade da ga proučava. No prije toga uputi Juliji nekoliko, po njegovu mišljenju duhovitih riječi. - Budu li sve putnice tako lijepe kao gospođica, bit će šteta ako se putovanje završi tako brzo. Julija se ljutito okrene. Tamnoputi se službenik nagne prema Juliji. - U svakom putniku za Ameriku drijema Kristofor Kolombo, a pomalo i Don Juan... Juliji se on učini duhovitijim od njegova klijenta. - Htjela bih otputovati u Vera Cruz - odmjereno će ona.
Na službenikovu licu moglo se pročitati pravo zaprepaštenje. - U Meksiko? Gospođica želi u Meksiko? - Očito - reče Julija - ta idem u Vera Cruz. Mladić kao da se zbuni. - Zar je ovo prikladan trenutak? - usudi se da primijeti. Julija stade nestrpljivo bubnjati prstima po tezgi. - Za mene, da. Što ima u tome neobičnog? - Događaji, gospođice. Ono što se sada tamo događa... A onda će, i protiv svoje volje, opet poslovnim tonom: - Za koliko osoba? Julija nije očekivala takvo pitanje. Činovnik objasni: - Gotovo svi naši brodovi što plove u Meksiko namijenjeni su prijevozu trupa. Dakako, primamo i putnike civile, ali u ograničenom broju. Zato sam i pitao gospođicu ima li mnogobrojnu obitelj. - Ja putujem sama, gospodine - reče Julija. - Sama? Namjeravate sama u Meksiko? - Da, gospodine. - U ovakva vremena, to je više nego smjelost. To je... to je nesmotrenost. On se opet vrati službenim pitanjima. - Naravno, gospođica je punoljetna? Julija je oklijevala možda četvrtinu sekunde. - Razumije se - reče ona. - Jer da gospođica nije punoljetna, ne bismo je, na žalost, smjeli primiti na brod. On uze u ruku nekakav papir i pero te pogleda Juliju. - Možda namjeravate da se tamo nađete s nekim članom vaše obitelji? Oh kako mu je Julija bila zahvalna za tu, gotovo istinitu sugestiju. - Da, gospodine - odvrati ona. - Tamo mi je muž. Mladić stade da se živo ispričava. - Ah, oprostite gospođo... To... nisam mogao znati, zar ne? Pogledom je tražio vjenčani prsten na ruci mlade žene. Julija je bila sretna što je imala navučene rukavice, pletene od debelog bijelog svilenog konca, a toga su se striktno pridržavale sve pitomice u internatu Beaujon. - Muž mi je oficir u Dvanaestom streljačkom puku. Službenik se izvuče primjedbom. - Gospođa izgleda i suviše mlada, a već je udata za oficira našeg junačkog ekspedicionog korpusa. Toga trenutka bane opet onaj putnik s monoklom mašući planom »FLORIDE«. - Oprostite, gospođo, što vas prekidam, samo sam htio reći ovom mladiću da sam se konačno odlučio za kabinu na gornjem krmenom mostu... Činovnik se nakloni Juliji. - Neka me gospođa izvini jedan trenutak... A onda će obraćajući se opet »prokušanom morskom vuku«: - Učinili ste izvrstan izbor, gospodine. Sada će vas uslužiti moj kolega. Čovjek s monoklom nerado se udalji pozdravivši malo upadljivo Juliju. - Kada želite otputovati, gospođo? - upita mladić. - Što god je moguće prije... Mladić pogleda u debeli registar. - Prvi brod koji polazi iz Saint-Nazairea jest »L'AGE D’OR«. Solidna je to lađa, gospođo, i vrlo luksuzna. Na žalost, onih nekoliko kabina za civile će putovati u prvom razredu.
Julija slegne ramenima. Nije se mogla pomiriti s time da na put u Meksiko gledaju kao na turističku atrakciju. Ljudi nemaju nimalo moralnog osjećaja pomisli ona. Dok se jedni bore, drugi trguju. - Sasvim mi je svejedno - reče. - Isključeno je da gospođa putuje drukčije osim u prvom razredu - prekide je službenik kompanije. - Malo mi je do toga stalo, kažem vam, Kada polazi »L’AGE D’OR«? - Petnaestog ovog mjeseca, gospođo. - A koliko traje putovanje? - Između dvadeset četiri i trideset dana računajući i pristajanje u Fort de Franceu... Julija je to znala. - Strašno dugo - izmaknu se djevojci. Činovnika to pogodi u živac. - »L’AGE D’OR« je najbrži od svih brodova što voze na toj pruzi sentenciozno će on. - Ali kako sada stvari stoje, usprkos mojoj želji da vam udovoljim, gospođo, ne znam da li ćete odmah moći krenuti na put. Hoćete li mi ostaviti vašu adresu u Parizu kako bih vas mogao obavijestiti? Moglo bi se dogoditi da netko otkaže, u tom slučaju... Julija nije očekivala takvo pitanje. - Ja ne... ne živim u Parizu. Radije ću sama ponovno navratiti u vaš ured. Mladiću kao da se to učini sasvim prirodno. On se nadnese na registar s popisom putnika. - Vozna karta glasit će na ime .. .? -... gospođe Delatouche. Činovnik stade pisati. -... Osobno ime? - Julija... - Gospođa Julija Delatouche. Dakle, s time smo gotovi. Najbolje će biti da navratite do mene... recimo... za tri dana. Ako neko mjesto bude slobodno, nećemo vam ga neograničeno dugo moći zadržati. Da li gospođa redovito dolazi u Pariz? Julija otvori svoju torbicu. - Da. Gotovo svaki dan. Hoćete li da vam odmah platim voznu kartu? U znak prosvjedovanja on podigne ruke. - Gospođa se šali. Kompanija vrlo dobro vidi s kime ima posla... Julija prosudi kako je kompanija kratkovidna kad je tako lako povjerovala da joj je dvadeset i jedna godina i da je žena oficira. U trenutku kad je izlazila iz ureda, sudari se s putnikom sa »FLORIDE« i on je pozdravi skidajući cilindar. - Hoću li imati tu radost da vas opet vidim na »FLORIDI«, dijete moje? Julija ga ošine pogledom. - Nikako, gospodine. - Zar rie putujete u New York? - Ne, gospodine. Idem u Meksiko! - U...? Julija je bila zadovoljna postignutim efektom. Kad se ponovo nađe na Trgu Vendome, ona krišom pogleda u ured kroz široki prozor i opazi kako njen obožavalac s monoklom živo raspravlja s tamnoputim činovnikom. Bila je uvjerena da razgovaraju o njoj i to ju je zabavljalo. No tada se, zaustavljajući jednu kočiju odjednom sjeti da je počinila krajnju neopreznost. Zar nije bila ludost svakome pričati o putovanju koje u stvari predstavlja bijeg? I to bijeg koji bi mogao da u Parizu, željnom olajavanja i senzacija, podigne mnogo buke... Štićenica gospodina Gasparda potajno se ukrcala na brod za Meksiko!
- Julijo, djevojko, ti si zaista sasvim poludjela - reče sama sebi. No najradije bi ipak povjerila prvom namjerniku kako odlazi u Ameriku da se tamo nađe sa svojim dragim... Kad se vratila u Auteuil, vrijeme ručka bilo je već davno prošlo. Očekivala je da će se Antoinette uzrujavati zbog kuharice. U kući je zaista vladalo neko uzbuđenje, no Julijino predugo zadržavanje nije s time imalo nikakve veze. - Gospođice Julija... gospođice Julija, ne znate za veliki događaj? Ona se odjednom zabrine. - Kakav događaj, Antoinette? - Gospodin je... Mora da se nešto značajno dogodilo jer je Antoinette bila uzbuđena kao pred plesnu večer. Julija odluči da bude na oprezu. - Gospodin je primio jedno pismo! Pismo? Od kakva li se to pisma moglo sobarici onako zarumenjeti lice? - Pismo sa crvenim pečatom i plavim žigom... Zar to gospođici ništa ne kazuje? - Savršeno ništa, Antoinette. - Izvana je pisalo: »Carski dvor, ured velikog komornika«! Ah, to je dakle! Poziv u Tuileries. Julija nikad nije mogla shvatiti zašto se kuhinjsko osoblje, čiji je život zaista težak, tako živo zanima za sve što se događa na Carevu dvoru... - Po naredbi Cara - odvergla Antoinette - veliki komornik ima čast obavijestiti gospodina Remyja Gasparda da izvoli provesti šest dana u palači Compiegne, i to od 9. do 15. ovoga mjeseca. Potpisao je vojvoda de Bassano. Zar to nije divno, gospođice? - Predivno - promrmlja Julija? Rekla je to iskreno. Taj poziv koji će gospodina Gasparda udaljiti iz Pariza čitav jedan tjedan bio je kao dar s neba i uvelike je pogodovao Julijinim planovima, jer će »L’AGE D’OR« isploviti malo prije nego se gospodin Gaspard vrati iz lova što ga upriličuje Car. To je, pomisli Julija, znak sudbine kad sve ide u prilog njenom naumu. U svakom slučaju, morat će se ukrcati neizostavno petnaestoga, pa morala putovati pod palubom ili u brodskom skladištu. Pade joj na pamet luda misao: ne bude li na »L'AGE D’OR«-u slobodnog mjesta, zavući će se u nj potajno kao slijepi putnik. - Sretna sam, Antoinette. Veoma sretna... Odmah se popne u svoju sobu da na sigurno mjesto spremi Malteški križ i dvadeset tisuća franaka. Odluči da veče provede u učenju španjolskog, s pomoću nekog starog rječnika koji je pronašla u biblioteci svoga staratelja. Međutim, to joj nije uspjelo jer je gospodin Gaspard došao u Auteuil na večeru, što je u posljednje vrijeme činio sve rjeđe. I tako se Julija Crevecoeur nađe za stolom sa svojim tutorom. Kako bi tom sastanku dao svečaniji ton, sobar je bio upalio svijećnjake u stilu Luja XVI, a Antoinette je izdavala naređenja posluzi izigravajući nadstojnicu. Julija odahnu s olakšanjem kad opazi da gospodin Gaspard namjerno izbjegava bilo kakvu aluziju na prepirku do koje je među njima došlo u bankarevu kabinetu, u ulici Lafitte. Bio je izvrsno raspoložen i ona je znala da je tome uzrok onaj poziv u Compiegne. Pa ipak, novčar nije pokazivao naročitog oduševljenja i tvrdio je kako je to obično traćenje vremena, vezano s počastima, dakako, ali i puno zasjeda.
- Ponajčešće - stade on gunđati - čovjeku dadu kukavan smještaj, stalno ga bije propuh i, među nama budi rečeno, sve to nije nimalo zabavno. Julija se trudila da pokaže zanimanje. - Ipak, vi obožavate lov... - Ta valjda znate, draga, da se moja divljač hrani draguljima i da se prska parfemima Farina. - Šta se tu može - reče Julija. - Jedanput bježi zec, drugi put pas! Gospodin Gaspard se dobročudno nasmiješi. - Večeras ste zaista u formi - reče on. - Takvu vas volim. Kad vas jednoga dana. budem predstavljao na dvoru, sve ćete oduševiti. No bojim se da se to nikako neće dopasti vašem mužu... ukoliko do tada nađete sebi prikladnog. Antoinetta se uštapila pokraj kredenca i gutala svaku njihovu riječ. Julija ju je krišom promatrala osjećajući kako joj je sobarica prisnija nego skrbnik. Clovis je servirao ostrige naslagane na algama i okružene tucanim ledom. Kretnjama dadilje i u bijelim rukavicama on položi na stol kriške limuna i dvopeka premazanog maslacem. - Pričala mi je princeza Mathilde da u Compiegne pozivaju samo najljepše žene Pariza. Držim da vam to neće biti mrsko. - Slažem se - odvrati Gaspard. - No one su sve udate, a ako su neudate ili u braku nesretne, ne primjećuju nikog osim Cara. A priznat ćete da je jedan bankar uz cara zaista sićušan... - Ja ne mislim tako - reče Julija. - Uostalom, držim da Car sudi kao i ja. Zar bi vas inače pozivao u Compiegne? Dok je to govorila, Juliji se činilo kao da je postala neka druga žena. Je li moguće da nakon onoga što je jutros čula u toaletnoj sobici Blanche d’Antigny može sada sjediti nasuprot svome staratelju ne osjećajući nikakvu neugodu? Najzad, prodrla je u intimni život čovjeka koji joj je po njenom mišljenju predstavljao očinski autoritet. Čula ga je kako se kreće po kući što ju je dao sagraditi iz ljubavi prema ženi koja se s njim sprdala, i to na kakav način... U mislima joj iskrsne vitka i mišićava silueta Patricea Kergoata, u trenut ku kad ju je čak i u tami zidnog ormara gutao svojim vatrenim pogledom. Ona zamisli Alaina u sličnom položaju. No Alain se nikada neće naći u krevetu kakve milosnice, jer Alain ljubi Juliju Crevecoeur i ta će mu ljubav biti dovoljna do kraja života. Julija se odmah upita je li kćerka guvernera Rosalesa također lijepa... A možda je bila ubijena zajedno sa svojim ocem? Po prirodi Julija nije bila okrutna, ali je to poželjela i zato bila ljuta na samu sebe. - Julija! Glas njenog staratelja dozva je u stvarnost. - Molim, gospodine! - Postavio sam vam jedno pitanje... - Oprostite mi. U mislima sam bila daleko... - Pitao sam vas da li se sjećate mladića što nam ga je barun de Tourmalec predstavio one večeri u varijeteu... Juliji zastade dah. Zar taj čovjek ima nadnaravnu moć? Ili mu je ona nesvjesno kao medij prenijela tu misao? A možda je gospodin Gaspard čekao kraj večere da joj postavi bog zna kakvo škakljivo pitanje... Na primjer: što ste jutros radili u ulici Marbeuf, jer sam vidio kako izlazite iz kuće gospođice d’Antignv? Julija sabere svu svoju snagu kako bi spremno dočekala eventualnu oluju. Njen tutor, čini se još uvijek dobro raspoložen, ustao je da prijeđe u salon gdje je Antoinette servirala kavu. Zidovi te prostrane odaje bili su oslikani plavo, s arabeskama jednake ali tamnije boje. Istoga su tona bile i zavjese, prozorski
okviri i nadvratnici. Gospodin se Gaspard zavali u svoju omiljelu englesku fotelju i uzme cigaru. - Reći ćeš Clovisu da spremi moju odjeću za lov - reče on obraćajući se Antoinetti koja mu pruži upaljeni ugarak. - Dobro, gospodine... - I pobrinut ćeš se za moje večernje nabrane košulje. - Već su spremljene, gospodine - reče sobarica i izađe. Julija je bila uvjerena da je to nerado učinila. - Da - opet će gospodin Gaspard zavaljujući se u naslonjač - govorio sam vam o onom momku, no bili ste duhom odsutni. - Molim vas da me ispričate - prošapta Julija. - Sjećate li se što sam vam za njega rekao? Julija se spremi na samoodbranu. - Ne sasvim... - Rekao sam kako držim da je zanimljiv. - Da, sada se sjećam - reče Julija. Gospodin Gaspard uvuče nekoliko dimova. - Učinio mi se toliko zanimljivim da sam ga uzeo k sebi, u banku! Bio je to kao grom iz vedra neba. Kako? Jedva pred nekoliko sati Patrice Kergoat, gol kao od majke rođen, u spavaćoj sobi gospođice d’Antigny, a večeras... Ta što se dogodilo? Julija je bila toliko zaprepaštena da joj se to moralo vidjeti na licu. U svakom slučaju, izgleda da se gospodin Gaspard dobro zabavljao silnim čuđenjem koje ona nije mogla prikriti. - Zar vam se to čini toliko neobičnim? - Da! Priznajem - promuca Julija. Bila je obuzeta panikom. Nije se usuđivala da otkrije pod kakvim je to okolnostima Patrice Kergoat uspio prevaliti put od budoara gospođice d’Antigny do kancelarija banke Gaspard. Je li moguće da je taj mladić izuzetne odlučnosti našao načina da unovči tajnu Julijine posjete u ulici Marbeuf? U prvi mah, to se činilo nevjerojatnim, tim više što se i Patrice nalazio u takvom položaju da mu je bila u interesu Julijina diskrecija. Bilo kako bilo, trebat će to raščistiti, i što je moguće prije. - Malo sam iznenađena - reče - jer nisam znala da taj mladić a priori mora imati dara za financije. Najzad, barun de Tourmalec nam je rekao da u Parizu studira farmaciju... - Dugo iskustvo me je poučilo - uze je pobijati Gaspard - da čovjek koji ima smisla za život, ima ga i za poslove. Jer tko voli da uživa život, voli i novac. A tko voli novac, želi i da do njega dođe. Dakako, pod uvjetom da je siromašan. No ja nikad ne bih za sekretara uzeo bogata čovjeka. Za sekretara? Znači, gospodin Gaspard je uzeo Kergoata za sekretara? Pa to je zapanjujuće. - Vi kao da ste pali iz oblaka - reče blago gospodin Gaspard. - Ta objasnio sam vam da se razumijem u ljude . .. Zar čovjek može biti tako slijep? Julija se upita nije li sve to kuhinja gospođice d’Antigny. Ne. To je nemoguće: gospodin Gaspard bio je jako zlovoljan kad je odlazio od svoje ljubavnice. Međutim, zar je večeras ne vodi na večeru u Cafe Anglais? Da je nije pozvao, dokazao bi da se zaista srdi. A tu je srditost mogla izazvati jedino sumnja da ona ima ljubavnika. I taj je ljubavnik upravo muškarac kojega je uzeo za sekretara! Julija je osjećala potrebu da ostane sama kako bi malo sredila svoje misli. Nadala se da će gospodin Gaspard, pošto popuši cigaru, ustati i povući se u biblioteku kamo se s vremena na vrijeme povlačio s dosjeima što ih je namjerno donosio iz banke da ih u Auteuilu na miru prouči. No večeras, njen je tutor činio sve
suprotno od onoga što se moglo očekivati. Julija je bila uvjerena da taj nedokučivi čovjek tjera s njom komediju čije značenje nije mogla dokučiti. Izvrsno mu je uspijevao napor da izgleda ljubazan i veseo. Te ga je večeri Julija zaista mrzila. - Ovlastio sam svoga sekretara da prouči neke dosjee koje čuvam u Auteuilu - reče bankar umiljato. - Dođe li ovamo u mojoj odsutnosti, računam da ćete ga primiti sa... eh... malom dozom ljubaznosti. Bilo je to i suviše lijepo! - Primit ću ga vrlo rado - požuri se da odgovori Julija. Njen staratelj iznenađeno podigne jednu obrvu. - Znači li to da i vas malo zanima? Ili se možda varam? Julija shvati da nije bila dovoljno oprezna. Ništa zato. Ona izvali drsku laž. - Nalazim da je veoma pristao mladić - reče ona s usiljenim smiješkom. - U dobar čas! - vikne bankar. - Konačno i jedna pametna. Bilo bi porazno kad se u svojoj osamnaestoj godini ne biste zanimali za lijepe mladiće. Nato ustade, uze »Moniteur« i uputi se u biblioteku. Na vratima se okrenu. - Pođite u krevet, draga. Večeras izgledate jako umorni. Današnji dan, bogat uzbuđenjima i svakojakim neprilikama, iscrpio je Juliju Crevecoeur. - Bila sam u kupovini u Parizu - promrmlja. Ona nije znala da li ju je tutor čuo, jer je upravo ušao u biblioteku. Gotovo istovremeno, na vratima salona pojavi se Antoinette. - Hoće li gospođica na spavanje? - Da, Antoinette, ali mi večeras nećeš biti potrebna. Sobarica je bila razočarana, no Julija nije bila u stanju da vodi razgovor o raskoši u Compiegnu, o ručkovima, čajevima, svečanim večerama, balovima, šetnjama i zagonetkama. - Gospođica ne želi da joj uredim kosu za počinak? - Ne večeras - reče Julija zaputivši se stepeništem. Antoinette poravna svoju suknju. - Ako je gospođica umorna, ja ću šutjeti. Julija se okrenu. - Zaista si mi draga, Antoinette, ali si od zore na nogama. Hajde i ti na počinak...
4. Tri dana kasnije, u dvorištu Gaspardove palače u Auteuilu, čekala je spremna bankareva kočija, sva blistava od čistoće. Pred ulaznim stepeništem okupila se sva posluga, a najuočljiviji je bio Felicien na svom kočijaškom sjedištu. - Možda baš i nije morao obući svečanu livreju samo zato da bi me odvezao na željezničku stanicu - reče gospodin Gaspard iznenađeno. Antoinette prosvjedova. - Felicien kaže da se pred polazak specijalnog vlak za Compiegne uvijek vide najljepše kočije Pariza, pa u takvoj zgodi i on mora biti na čast svome gospodaru. Bankar se okrene k Juliji koja je nepomično stajala na najdonjoj stepenici. - Zbogom, draga... i ostajte mi zdravo. Kad se vratim, morat ćemo nas dvoje ozbiljno porazgovoriti.
Julija se upita ne sadrže li te konvencionalne riječi neku neodređenu prijetnju. U svakom slučaju, bila je uvjerena da njen staratelj i ne sanja o tome kako mu štićenica kuje tako bezuman plan da bi ga on proglasio »djetinjarijom« da je išta mogao naslutiti. Julija pomisli kako ga sada vidi možda posljednji put, pa ipak, umjesto tronutosti, ona osjeti neku neodređenu gorčinu. A bilo je dovoljno da taj čovjek uspostavi između sebe i svoje štićenice samo malo prisnosti pa da oboje osjete i uzajamnu povezanost. Da se imalo zanimao za Juliju Crevecoeur, uvidio bi da je u stanju sve žrtvovati za istinsku ljubav. Bio bi razmislio i o njenoj udaji za onoga koji se njemu osobno nije svidio. Umjesto toga, neprestano joj je nametao svoj neprikosnoveni autoritet kako bi je naveo da sklopi »razuman« brak za koji bi se on pobrinuo. Zar nikada nije pomislio kako bi mu Julija, čak i nakon svoje punoljetnosti, rado prepustila upravu nad svojim imetkom, samo da joj je dopustio da sretno živi s muškarcem kojega je sama izabrala. Zar mu je Alain Delatouche u tolikoj mjeri bio nepoćudan da ga nikako nije htio prihvatiti za muža svoje štićenice? Sva će ta pitanja zauvijek ostati bez odgovora jer Julija je odlučila da nepovratno ode iz Auteuila... U trenutku kad specijalni vlak krenu s gospodinom Gaspardom i drugim uzvanicima cara Napoleona III u dvorac Compiegne, Julija Crevecoeur uđe po drugi put u ured Društva za iznajmljivanje brodova i zatekne za tezgom onog istog, suncem opaljenog, agilnog i uvijek uslužnog činovnika. - Dolazila sam k vama još pred tri dana...- Odmah sam prepoznao gospođicu... hoću da kažem: gospođu. Kad se samo jednom vidi gospođi lice, teško ga je zaboraviti... Juliji se ne dopade takva udvornost. Konačno, na Kompanijinom spisku ona se vodi kao supruga oficira francuskog ekspedicionog korpusa u Meksiku. Zato joj se učini neumjesnim što se mladić takvim riječima obraća zabrinutoj ženi jednog heroja. - Sve su kabine bile rezervirane - reče ona smrknuto - no dali ste mi nadu da netko može i otkazati. Glas joj je malo podrhtavao. U sebi je stala moliti Boga neka joj činovnik dade pozitivan odgovor. Prepozna čak i debeli registar koji on uze pažljivo proučavati. - Gospođa... gospođa Delatouche, zar ne? - Da! Uslijedi stanka. Juliji se čekanje učini neizdrživim. Najzad, mladić podigne glavu. - Jako mi je žao, gospođo Delatouche, ali nijedno putovanje za Vera Cruz nije do danas otkazano. Julija se prosto izobliči, a on pokuša da je utješi. - Može nekome u posljednji čas pozliti - reče ohrabrujućim tonom. Julija stade očajavati. Sudbina je sve bila uredila kako bi joj pothvat uspio. Bude li prisiljena da mjesec dana čeka na slijedeći brod, možda više neće moći krenuti u Saint-Nazaire da se tamo ukrca, jer njen staratelj može poduzeti sve da je u tome spriječi. Ona se sjeti riječi gospodina Gasparda u trenutku kad je odlazio na put: bilo je u njima i prijetnje. Činovnik se okrene od Julije da bi s puno poštovanja pozdravio novog klijenta koji je prišao k tezgi. - Moje poštovanje, gospodine pukovniče. Julija okrenu glavu. Ona prepozna stasitu pojavu pukovnika Du Baraila i na trenutak je uhvati panika. Nema šta, dan joj je ispunjen dramatskim preokretima. Dovoljna je sitnica pa da se njena prevara otkrije. Pukovnik je znao da se ona zove
Crevecoeur, a ne Delatouche i, što je još ozbiljnije, bez sumnje je od princeze Mathilde saznao i za njene godine. Jedna nesmotrena riječ, i Kompanija će svakako odbiti da Juliji izda putnu kartu. Trebalo je, pod svaku cijenu, udaljiti pukovnika od tezge. I spriječiti ga da ne govori! - Dragi pukovniče - uzviknu Julija oponašajući što je bolje mogla lijepe dame koje je Mathilde Bonaparte rado pozivala u Saint-Gratien. - Dragi pukovniče, kako sam sretna što vas opet vidim... Pukovnik, koji je slučajno bio u civilu, priđe i poljubi joj ruku, što je samo moglo da učvrsti uvjerenje kako je ona zaista »mlada supruga uglednog oficira«. Julija zahvali nebu što je pukovnik, više ratnik nego čovjek društvene etikete, čini se zaboravio da se djevojkama ne ljubi ruka... - Moje poštovanje, gospođ... Julija ga smjesta prekine. - Mora da vam je prošle nedjelje bilo kod princeze vrlo neugodno sa svim onim ljudima koji su vas neprestano mrcvarili glupim pitanjima... - Prestrogi ste, gospođ... -... no vi ste se divno izvukli. Ne znam, pukovniče smijem li vas zamoliti... Du Barail je bio kao opčaran... - Samo izvolite, drago dijete... - Imala bih vas još štošta pitati... u pogledu onoga što mi je na srcu... Jeste li se amo dovezli... ? - Na trgu me čeka ministrova kočija. - Onda biste me mogli povesti. To bi nam omogućilo da malo pročavrljamo. Julija je s pravom zaključila kako mora da je velika razlika između pukovnika u uniformi i u civilu. I zaista, Du Barailu kao da je laskalo divljenje koje mu je iskazivala šarmantna prijateljca potporučnika Delatouchea. - Počekajte samo dok otkažem svoje putovanje brodom »L’AGE D’OR« i bit ću vam potpuno na raspolaganju, gospođice Crevecoeur. Pukovnikove riječi izazovu u Juliji takvu radost da je prešla preko onog nesretnog »gospođice Crevecoeur« što ga je Du Barail upravo izgovorio. No zato je činovnik iznenađeno podigao glavu. Dosljedna u svojoj drskosti, Julija se nagne nad tezgu. - Pukovnik me je poznavao prije nego sam se udala - šapne ona u uho činovniku a ovaj znalački kimne glavom. - Zar nije trebalo... da se vratite u Meksiko, pukovniče? - reče Julija hineći ravnodušnost. - Rezervirali su mi kabinu za petnaesti ovoga mjeseca, no Armija snuje, a njegovo veličanstvo odlučuje... On se obrati činovniku. - Mislim da vam to neće izazvati poteškoće, prijatelju. - Ali ne, gospodine pukovniče - požuri se da odgovori mladić. On se najljubaznije nasmiješi Juliji Crevecoeur. - Vidite, gospođo, da ponekad samo nebo zna urediti stvar... Julija se ponada da će Du Barail prečuti te riječi. Bila je presretna: pukovnik je upravo stiskao ruku nekom poznaniku koji se zatekao pred prozorčićem blagajne. Nekoliko trenutaka zatim već je pomagao djevojci da se popne u ministarsku kočiju koja je čekala pred dućanom draguljara Lemonniera. Juliji se vrati spokojnost tek kad je kočija zašla u Rue de la Paix i udaljila se od pomorske agencije u kojoj se Julija načas pobojala onog najgoreg, ali se, zahvaljujući neočekivanom preokretu, najzad sretno izvukla. Dan prije polaska u Vera Cruz, Julija Crevecoeur prosto je gutala pojedinosti o Meksiku, o kojemu je znala jedino da je sada bačen u oganj i krv.
- Najzad, zar nitko ne zna gdje se zapravo nalazi taj Juarez o kojemu se toliko govori? Pitanje je bilo postavljeno vrlo vješto. Julija se nadala da će od Du Baraila dobiti nekoliko dragocjenih podataka o mjestu na kojemu Meksikanci eventualno drže svoje zarobljenike. - Juarez je svugdje i nigdje - objasni Du Barail, sada mnogo govorljiviji nego u Saint-Gratienu. Neki drže da se nalazi u Americi. Drugi opet tvrde da se krije u jednom nepoznatom selu na sjeveru Meksika. U stvari, otkako je počeo rat, za njega se zna jedino iz izvještaja. Julija je dočula kako onamo ima više pristaša Juareza nego monarhista. No pukovnik je bio na oprezu, zato njegova mlada sugovornica nastavi da navaljuje. - Nikada mi nije bilo jasno - reče ona - šta će Meksikancima car koji im je došao iz Austrije! Du Barail prasne u smijeh. - Vidi, vidi, kakve misli muče tako lijepu glavu: ozbiljna politička pitanja. - Zar vi, pukovniče, izjednačujete misli koje nameće zdrav razum, s političkim pitanjima? Pukovnik kao da se malo zbuni. - Ništa ja ne... izjednačujem, gospođice Julija. Odmah zatim, kočija se zaustavi pred bankom Gaspard, u ulici Laffite. - Evo ste stigli, draga... - Bili ste jako uslužni, pukovniče. I ne znate kakvu ste mi uslugu učinili. - Zar time što sam vas dovezao do banke gospodina vašeg tutora? Pa to je sitnica. Konačno, postao sam nekako i za vas gospodin pukovnik kao ranije za onog jadnog Delatouchea... Budite hrabri, dijete, i ne bojte se. Nikad nije sve izgubljeno. Tako je mislila i Julija Crevecoeur. Kad je Du Barail bio upitao svoju lijepu saputnicu gdje želi da je iskrca, Julija Crevecoeur mu je bez oklijevanja odgovorila: u ulicu Laffite. Od odlaska svoga staratelja u Compiegne, mislila je samo na to da se nađe s Patriceom Kergoatom i da iz njegovih usta sazna pod kakvim je okolnostima postao pouzdanik gospodina Gasparda. Juliji je bilo neophodno da razjasni tu prilično mračnu rabotu. Zato je, stupivši u hal banke Gaspard, odlučila da se okoristi tutorovom odsutnosti i zatraži objašnjenja od te opasne individue. Vratar, koji ju je odavna poznavao, ustade malo iznenađeno. - Znam da je moj staratelj sada u Compiegnu, u lovu što ga je upriličio Car reče ona. - Prisustvovala sam jutros i njegovu ispraćaju u Auteuilu. Čitav je kraj bio uzbuđen... Čovjek se uštapio, pun poštovanja. Grudi su mu krasila odlikovanja jer se borio u krimskom ratu, u Italiji, a sudjelovao je čak i u pohodu na Kinu. - Njegovo veličanstvo visoko cijeni gospodina predsjednika, pa kako da mu to poštovanje ne iskazuje i sve osoblje banke - primijeti on. - Treba li da gospođicu najavim nekom od gospode iz direkcije? - To nikako - živo će Julija. - Htjela bih izmijeniti nekoliko riječi sa sekretarom gospodina Gasparda. Vratar pokaza da je razumio. - Gospodin Kergoat se smjestio u maloj kancelariji koja je odmah do predsjednikova kabineta - reče on. - Otpratit ću gospođicu... No Julija se već zaputila hodnikom. - Nije potrebno, poznajem put.
Htjede da pokuca na vrata, onda se predomisli, uhvati za kvaku i naglo uđe u sobu. Kad je opazi, Patrice, koji je obje noge bio položio na stol, trgne se i ustane prilično iznenađen. - To ste vi! - povika. - Kako vidite - odvrati suho Julija. - Nećete valjda reći da ste iznenađeni što me vidite ovdje. Izgledao je prilično zbunjen, no to Juliji nije bilo žao. Htjela je da na ovaj način preduhitri posjetu koju će taj mladi Rastignac neizostavno učiniti u Auteuilu gdje ga je gospodin Gaspard već najavio. Budući da bi dotad imao dovoljno vremena, došao bi s pripremljenom obranom. A ovako zatečen, bit će prisiljen da bude iskren. Julija je zastala nasred sobe, a oko nje, sve do stropa naslagani pretinci s nekakvim zagonetnim inicijalima. - Zar... nećete sjesti, gospođice Crevecoeur? - upita mladić. Julija se pravila kao da nije čula. - Cini mi se da mi dugujete izvjesna objašnjenja, gospodine Kergoat. Patrice ponovo sjede i upre u Juliju svoje izvanredno blistave oči iz kojih je sada zračila neka zbunjujuća iskrenost. - Namjeravao sam već sutra doći u Auteuil, tobože da proučim neke dosjee, a u stvari zato da vam ispričam što mi se nekidan dogodilo u ulici Marbeuf nakon... vašeg odlaska. Govorio je s takvom iskrenošću da je bilo teško pretpostaviti kako to biće, utjelovljenje mladosti i zanosa, može biti kadro da svojim postupcima izazove prezir ili čak gađenje. A opet, pristanak da bude sekretar čovjeku kojega je izvrgao ruglu otevši mu ljubavnicu, otkrivao je u njemu izvanrednu dozu cinizma. Dok je to mislila, Julija je osjećala sažaljenje prema svome tutoru čija je ličnost u svjetlu te mučne avanture, postajala malo čudnovata. - Jako me zanima to što vam se dogodilo, dragi gospodine. Ne usuđujem se povjerovati da ste s mojim skrbnikom sklopili neki nečastan posao... Mladić se istinski iznenadi. - Zaista sam s gospodinom Gaspardom sklopio svojevrstan posao, no kad se dobro promisli, nema u tome ničeg strašnog. Dakako, pod uvjetom da se pridržavam odredaba. A to sam čvrsto i odlučio... Te sibilinske riječi još više pojačaju djevojčinu zabunu, no ona je vješto prikrije. - Mislite li da bi nas netko mogao čuti? - upita. - Ova je kancelarija kao kasa, gospođice, i tvori cjelinu s radnim kabinetom gospodina Gasparda. Nitko nema prava da ovamo ulazi. - Osim njegova osobnog sekretara. - Upravo tako - reče Patrice sasvim ozbiljno. Julija još jednom osjeti želju da ga udari. - Malo poslije nego ste vi izašli iz kuće u ulici Marbeuf, iskrao sam se i ja nastavi Kergoat. - Malo podalje stajala je kočija na koju nisam obraćao pažnju. Kad sam došao do nje, ona je upravo krenula i ja sam kroz otvoren prozorčić ugledao jedno poznato lice... - Moga staratelja... - promrsi Julija. - Kako ste to pogodili? - začudi se Patrice. Julija mu objasni kako je, odlazeći od gospođice d'Antigny, i sama primijetila kočiju gospodina Gasparda pa je, da ne bi bila viđena, krenula ulicom koja u pravom kutu siječe ulicu Marbeuf. - Gospodin Gaspard otvorio je vrata i pozvao me da se popnem u kočiju, kao da smo stari prijatelji. Situacija je bila nesnosna, ali što biste vi uradili da ste se našli na mom mjestu?
- Ne znam - reče Julija. - Takve se nezgode događaju samo mladićima. I to ne svima! Patrice se pitao da li ona uopće sluša njegovo izlaganje, a Julija je bila uvjerena da on govori istinu. Osvjedočila se da se sve to čudesno slaže s ličnošću gospodina Gasparda i očekivala vrlo zanimljiv dramski rasplet. - Zanimat će vas nastavak, gospođice Crevecoeur... Ona ga je zaista naslućivala. - Moj tutor je neobičan čovjek, gospodine, i često radi suprotno od onoga što bi se moglo očekivati... - U početku sam - reče Patrice - sam sebe uvjeravao da je to slučajan susret i da gospodin Gaspard očito ništa ne zna o mojim vezama s njegovom ljubavnicom. Čak je uporno zahtijevao da pođem s njim na ručak u Cercle des Chemins de Fer... - I vi ste pristali? - uzvikne užasnuto Julija. Patrice se stade ljuljati u svojoj pozlaćenoj stolici. - Da, gospođice Crevecoeur, prihvatio sam poziv jer sam bio donio jednu odluku. - Kakvu? - Odlučio sam da prijeđem u napad. Julija nije sasvim shvatila. - Kad smo već bili pojeli ostrige i jarebice, i kad su nam upravo servirali pastrve, pogledao sam vašem tutoru pravo u oči i zatražio da igra s otvorenim kartama. - Usudili ste se da s njim tako razgovarate? - Usudio sam se, gospođice. Rekao sam mu da sam bio prisiljen iskočiti iz još topla Blanchina kreveta u trenutku kada je on upao u njenu sobu. Juliji zastade dah. Trebala je izuzetna smjelost da čovjek sebi dopusti takvo prostaštvo u blagovaonici kluba Chemins de Fer, jednom od najotmjenijih sastajališta pariških novčara, u koje nije bio dozvoljen pristup ženama i gdje je, čini se, vladala atmosfera dostojanstvene ukočenosti. - I moj vas tutor nije istukao? Nije vas pozvao na dvoboj? - Ne, gospođice, Izvadio je vrlo pažljivo iz kutije cigaru, a zatim mi postavio nekoliko pitanja u vezi s mojim studijama na Sorboni. I sve to, savršeno mirno i krajnje uljudno. Nikako nisam očekivao takvu reakciju. Julija je držanje gospodina Gasparda mogla objasniti jedino činjenicom da je on znao za vezu koju je njegova ljubavnica održavala s mladim Kergoatom. - Vaš je staratelj sumnjao da Blanche ima ljubavnika, ali nije znao tko je to sve dok me nije vidio izaći iz kuće u ulici Marbeuf. Izgleda da je već tada donio odluku: predložiti mi jedan posao. - Najzad prelazimo na stvar - reče Julija. - Gospodin Gaspard mi je predložio da će mi omogućiti da se obogatim, pod uvjetom da se više nikada ne sastanem s gospođicom d’Antigny... - A vi ste pristali? - Pristao sam - reče Patrice oborivši pogled. - Znači, vi ne ljubite gospođicu d’Antigny? Patrice opet pogleda Juliju. - Čini mi se da sam vam već rekao, gospođice Crevecoeur, kako postoji velika razlika između naslade i ljubavi. Ja i Blanche se ne volimo, no to nam nimalo ne smeta da osjetimo vrlo snažan užitak kad se nađemo nasamo. Prihvatio sam da uđem u banku Gaspard i još iste večeri uputio pismo gospođici d’Antigny navodeći joj razloge zbog kojih je više neću moći viđati. - Sve u svemu, lijep završetak jednog ljubavnog romana - reče Julija sa zajedljivom ironijom. Činilo joj se nepravednim što je takvim bezvrijednim
ljubavnicima omogućeno da se sastaju i ljube, i onda se s tolikom lakoćom raziđu, dok njena ljubav, njena velika ljubav, nailazi na sve moguće zapreke, a sad će morati i preko oceana da traga za svojim dragim koji je negdje na umoru, a možda već i mrtav. - Mislim da više nemate nikakvih tajni pred mojim skrbnikom koji vam je postao šef - reče ona - i da ćete mu, ukoliko to već niste uradili, sigurno ispričati kako smo se nas dvoje našli u uzidanom ormaru, u budoaru gospođice d’Antigny... Patrice Kergoat skoči na noge kao da ga je odbacila neka opruga. Na čelo mu pade crni uvojak, a glas stade podrhtavati od srdžbe. Juliji se učini lijep. Bio je ogavan, ali mu vanjština ničim nije odavala niskost duše. - Za koga me to držite, gospođice Crevecoeur? - povika on. - Zar doista mislite da sam kadar odati tajnu kojoj uostalom i ne znam suštinu? Bilo mi je savršeno jasno kako vas je prestrašila i sama pomisao da ćete nabasati na svoga tutora, ali nisam znao i zašto. No preklinjem vas da vjerujete kako ću se čitava života sjećati one neobične zore. Otkako sam imao sreću da vam budem predstavljen u kazalištu Varietes s nestrpljenjem sam očekivao trenutak kada će nam sudbina omogućiti da se opet sastanemo. Mora da ste me držali savršeno smiješnim, ali ne mari. S kakvim bi se pravom tužio kad će mi položaj sekretara vašeg tutora od sada stalno pružati priliku da vas vidim? I da s vama budem potpuno iskren, iz toga sam razloga i prihvatio ponudu gospodina Gasparda... Julija je već bila na vratima. - Bojim se da ste se u pogledu mene prevarili u računu, gospodine Kergoat. Patrice je dostigne jednim skokom. - Zar biste odbili da me vidite? Julija pomisli kako je razboritije ne izazivati takvu narav. A u svakom slučaju, bilo bi krajnje neoprezno pobuditi sumnju sekretara gospodina Gasparda dajući mu makar i uvijeno na znanje da će kroz nekoliko dana morati poći vrlo daleko bude li htio ući u trag Juliji Crevecoeur. Zato se opet vrati. - Ali ne, gospodine, nisam to mislila reći. - Znam - živo će Patrice. - Gospodin Gaspard mi je rekao da osim princeze Mathilde Bonaparte imate malo prijatelja. Julija otvori vrata. - Zbogom, gospodine Kergoat. - Hoću li vas vidjeti kad dođem u Auteuil? - Moj me je staratelj obavijestio o vašoj posjeti, gospodine. Naravno, ja ću vas dočekati kako i dolikuje. Ona htjede izaći, ali je Patrice zadrža. - Zar sam vam... tako odvratan, gospođice Crevecoeur? - Niste mi odvratni, gospodine Kergoat. Samo ravnodušni! Već se bila zaputila hodnikom što vodi u hal banke. Nije se okrenula, ali je znala da on stoji na pragu vrata i gleda za njom... Ona stigne na trg Vendome malo prije zatvaranja ureda. Videći je, tamnoputi se činovnik saučesnički nasmiješi. - Zar vam nisam rekao, gospođo, da nikad ne treba očajavati? Pripremio sam vam putne isprave čim sam poništio rezervaciju gospodina pukovnika. Hoćete li ih podići od mah? Julija otvori svoju torbicu. - Da, gospodine. Koliko sam vam dužna? Činovnik pogleda u cjenik.
- Imate kabinu sedamdeset tri, odmah do velikog salona, gospođo Delatouche - izjavi on sa zadovoljstvom. - To je vrlo lijepa kabina. Želi li gospođa platiti u gotovini? - Da, gospodine... Vadeći sasvim nove novčanice, Julija je imala utisak da pravi odlučan korak koji će je odvesti Alainu. Na trenutak zatvori oči i osjeti kako je Alain hvata oko struka i povlači u zamaman vrtlog. Otvori zatim oči i vrati se u stvarnost. Julija se ne usudi upitati da li pukovnik Du Barail navraća češće u agenciju. S razlogom se bojala da bi nečijom indiskrecijom prijatelj princeze Mathilde mogao saznati kako je Julija Crevecoeur zakupila na brodu »L'AGE D’OR« kabinu koju je on otkazao. Pukovnik bi se, nema sumnje, požurio da tu zanimljivu novost saopći Carevoj rođakinji. No kad bi se to i dogodilo, Julija je znala da se može pouzdati u Mathildu koja bi u sličnoj situaciji postupila možda kao i ona. Zar Mathilde Bonaparte ne spada u kategoriju žena koje strast potiče na krajnju odvažnost? Julija je bar htjela da u to vjeruje. Ona se vrati u Auteuil stišćući u svojoj torbici dragocjenu putnu ispravu u kojoj je stajalo da je gospođa Delatouche zauzela kabinu 73 na brodu »L’AGE D’OR«, koji petnaestog tekućeg mjeseca, dakle za manje od sedmicu dana, treba da isplovi iz Saint-Nazairea. Kako je gospodin Gaspard bio na carskom dvoru u Compiegneu, posluga je u Auteuilu naumila da i sama malo proživi, dakako s prećutnim odobrenjem gospođice Crevecoeur koja je velikodušno zatvarala jedno oko kad bi šmugnula sad kuharica, sad opet sobar Clovis. Nitko se od njih nije sada plašio iznenadnog dolaska gospodara koji je inače zahtijevao da uvijek sve bude u najboljem redu i spremno za kakav neočekivani prijem. Sada je gospodin Gaspard bio daleko. Čak je i Felicien, kojemu je dužnost bila svetinja a odanost gospodaru golema, napuštao u takvoj prilici konjušnice i odlazio na kavu ili čašicu ka trgovcu vinom kojemu su zalazili svi kočijaši. Na povratku, dakle, Julija se ne iznenadi kad je u kući njena skrbnika dočeka izuzetna tišina, kao da je posluga nekud iščezla. Odmah se pope u svoju sobu i zateče Antoinettu kako veoma pažljivo slaže fino rublje u ormarić od mahagonija koji se nalazio u kutu. - Zar nisi iskoristila odsutnost gospodina Gasparda da se malo prošetaš? začudi se Julija. Sobarica se okrenu. - Nisam od onih koji zanemaruju svoj posao čim im gospodar okrene leđa reče ona. - Osim toga, ja poslužujem gospođicu, a, koliko je meni poznato, ona nije u lovu. Bile su to riječi s prizvukom izazova. Julija opazi da su djevojci oči jako crvene. - Pa ti si plakala... Antoinette se užurba oko ladica i ne odgovori ništa. - Muče te ljubavni jadi, a meni se nisi povjerila - reče Julija s blagim prijekorom u glasu. - Ne muči me ljubav - odvrati ponešto bahato Antoinette - i nemam momka. - A ipak si plakala... U tom trenutku sobarici odjednom ispade iz ruku rublje i ona brizne u plač. Julija je nježno posjedne i stade se pitati što se to za njena odsustva moglo dogoditi kad je Antoinette u takvu stanju. - Ah, gospođice - jecajući će ojađena djevojka - to je i odviše strašno. - A što to, Antoinette? - Kad pomislim da za to samo ja znam... oh Bože, a ništa ne mogu... - A šta je to što samo ti znaš? - zabrinu se Julija.
Antoinette podigne glavu. Bila je sva očajna. - Kad samo pomislim da nas gospođica napušta! Bio je to kao grom iz vedra neba. Kako li je samo mala sobarica mogla doznati tajnu koju je Julija s opravdanim razlogom držala nepovredivom? - Dobro sam znala da gospođica nije sretna - reče Antoinette jecajući - i da je, sve od odlaska jadnog gospodina Alaina u Ameriku, spopadaju crne misli... Ali, zašto ste odlučili da i vi otputujete? Što će biti sa mnom kad gospođice više ne bude tu? Što ću ja sama u tako velikoj kući? Žalosno je bilo gledati rasplakanu Antoinettu, njenu izgužvanu bijelu kapicu i kecelju mokru od suza. - Prestani da plačeš, preklinjem te - reče odlučno Julija. - Uzmi moju maramicu... a zatim mi reci tko ti je to utuvio u glavu? - Šta to, gospođice? - Ta netko ti je morao štošta nabajati o meni? Sobarica potvrdno kimne glavom: - Ormar! - reče ona. - Ormar? Julija pohita k tom masivnom i izdajničkom komadu pokućstva, a za njom i Antoinette. Julija stade da razgleda police. Pod jednom naslagom maramica držala je sakriven Malteški križ u jednoj kutijici. Kakvu je tajnu mogao sobarici otkriti taj nakit? - Ne vidim ničeg osobitog - reče Julija bezbojnim glasom. - U svakom slučaju ne želim da prekapaš po mojim stvarima. Zapamti, nemam što da skrivam, nego iz principa... Antoinette žestoko prosvjedova: nikad se ona ne bi usudila turati nos u stvari svoje gospodarice. - Neka se gospođica ne zavarava. Cijelo sam poslijepodne glačala rublje i onda pošla u sobu da gospođici složim košulje od batista, one s valencijskom čipkom... Julija pokaza nestrpljenje. - Složila si ih, naravno, u ormar. A onda ti je on stao iznositi povjerljivosti? Antoinette se useknu. - U neku ruku. Recimo da sam došla do neobičnog otkrića. - Kakva otkrića? Julija namršti obrve. - Činjenica je da sam sve ove dane pospremala... Sobaričino, suzama izbrazdano lice poprimi lukav izraz. - Ponajčešće, među stvarima vlada nered. Bila je to istina. - Nikada dosad gospođica nije sama pospremala. Najzad, zato sam ja tu. Julija otkri da je njena sobarica izvrstan psiholog. Kad je čovjek malo bolje zavirio u ormar, zaista je morao primijetiti da su pažljivo odvojene sitne nepotrebne stvari i galanterijska roba, od jednostavne i neophodne odjeće. Julija je odabrala ono što je držala najpotrebnijim za put na koji se spremala. A Antoinette je u ormaru čitala kao iz knjige. - Brižljivo ste odvojili drangulije od onoga što je u stalnoj upotrebi - reče ona. - To sam zapazila na prvi pogled. A kad sam otkrila da ste s ormara skinuli svoju putnu torbu, onu s tapiserijama, bilo mi je sve jasno. Ona ponovo brizne u plač. Julija još nije mogla da vjeruje. - Što ti je zapravo bilo jasno?
- Da se spremate napustiti kuću... Da ćete u putnu torbu potrpati ono najnužnije, a sve drugo ostaviti u ormaru. A onda: zbogom Auteuil, zbogom skrbniče, zbogom Antoinette! Julija opet zatvori ormar. - Zaista je šteta što u carsku policiju ne primaju žene - reče ona. - Ti bi bila onaj čuveni Vidocq, samo u suknjama. Iako je dotad plakala, Antoinette se nasmije. - Ako je sve to samo moja tlapnja, recite mi i ja ću vam povjerovati, gospođice. Na to vam se kunem! Julija razmisli. - Ne, nije - reče najzad. - Točno si pogodila. Zaista sam namjeravala otići. Ni sama ne bi mogla objasniti zašto je oprezno rekla »namjeravala sam«, kad je već platila putnu kartu do Vera Cruza. - Gospođica će otputovati... onamo? Ali, ima li gospođica samo i pojma što to znači Meksiko? Julija ljutito odmahne rukom. - Da ne znaš, možda, ti? - I predobro, gospođice - reče tužnim glasom Antoinette - nakon onoga plesa u Folies Robertu! Da situacija nije bila i suviše dramatična, i Julija bi bila prasnula u smijeh. - Htjela bih da znam, mala moja Antoinette, kako si to uspjela upoznati Meksiko na jednom plesu na periferiji Pariza? Julija je znala za taj poznati bal na bulevaru Rochechouart, gdje je debitirala čuvena Rigolboche, ali nikako da dokuči kakvim je sticajem okolnosti Antoinetta došla do obavještenja o Meksiku, i to u pomalo ozloglašenom lokalu koji je vodio bivši plesač, sada učitelj plivanja. - Kako - začudi se sobarica - zar gospođica nikada nije čula za Germaina? - Tko je taj Germain? - Konobar u lokalu. No ipak je slavan gospodin Germain. Kad sam mu spomenula da se vjerenik gospođice dobrovoljno javio za rat u Meksiku, rekao mi je da je sramota slati onamo mladiće da ostavljaju skalp i bogzna još što, jer je Meksiko, po svemu sudeći, zemlja divljaka u kojoj ljudski život ne vrijedi više od konja, ako ne i manje... Juliju iznenadi ta bujica riječi. - Šta on zapravo zna, taj tvoj Germain, kada govori s tolikom sigurnosti? - Ali on se odanle upravo vratio, gospođice Julija! - povika sobarica. - Vratio se iz Amerike, i to još u kakvu stanju. Ogulili su mu pola lubanje! - Meksikanci? - Ne, Crvenokošci! Ali zar to nije isto? Je li gospođica stvarno razmislila o onome što namjerava učiniti? Julija radije ne odgovori. Antoinette se malo primiri. Da je gospodin Gaspard u Parizu, možda bi ona držala svojom dužnošću da mu iznese svoje slutnje. Ali to baš nije sigurno. Znala je da joj je čestita djevojka odana do smrti. Dakako, bojala se gospodina Gasparda, priznavala ga je za gospodara, ali ga nije voljela. Julija ipak zadrhta na pomisao da je poneka indiskrecija uvijek moguća, a ona već ima u džepu kartu za Vera Cruz. - Bi li ti bila kadra da me izdaš, Antoinette? - upita je bez okolišanja. Sobarica ljutito odmahne glavom. - Nikada! - reče ona poluglasno, ali sa suzdržanom žestinom koja je najbolje svjedočila šta osjeća za Juliju Crevecoeur. Kad djevojka nema momka, vezuje se uza svoju gospodaricu kao pas. To spontano očitovanje umiri Juliju. Ona ogrli djevojku oko ramena. - Jadna i draga moja Antoinette - prošapta.
- Mene ne treba sažaljevati jer ja sam uz gospođicu sretna. Sve što se dogodi gospođici, a događa se štošta, pogađa i mene. Indirektno, dakako. Gospođica je, razumije se, u škripcu. Eto, ja znam malo i previše. Samo, gospođica mora da zna jedno: nikada ne bih odala njene tajne. Dokaz je i to što sam znala da je gospodin Alain gospođici ljubavnik, ali to nikad nikome nisam rekla. Čak ni župniku koji mi uvijek postavlja svu silu pitanja... - A gospodin Gaspard? Da te jednog dana počne ispitivati, zar ti ne bi bila dužnost da mu kažeš istinu? - Ne... ne bih mogla... iako ga poštujem. U svakom slučaju, kad sazna istinu, ako je ikada dozna, bit će prekasno: gospođica će biti daleko, na moru, a mene će on otjerati. To je sigurno. Ništa se tu ne može. Te je večeri Juiija jela vrlo malo. Posluživao ju je Clovis, pod nadzorom Antoinette koja je promijenila kapicu i kecelju. S vremena na vrijeme, služavka i gospodarica upućivale su jedna drugoj poglede koji su mnogo govorili o njihovoj uzajamnoj privrženosti. Julija je zaključila da je apsurdno što se jedni rađaju bogati, a drugi siromašni. No, istovremeno se tješila kako u toj nepravdi ima i neke pravde, kad je eto i ona nesretna i sama na svijetu, baš kao i Antoinette. Kao i njena sobarica, ni ona nije upoznala svoje roditelje. Julija se u sebi zakune kako će, ako se ikada vrati iz Meksika sa svojim dragim pod ruku, bogato nagraditi svoju sobaricu i mirazom joj omogućiti da se uda kao prava građanka. I Julija zamisli istu takvu blagovaonicu u kojoj će joj sučelice sjediti Antoinette i pričati o svojoj djeci, kao što će i Julija pričati o svojoj vlastitoj... Sutradan, u rano poslijepodne, Clovis dođe javiti Juliji da je gospodin sekretar čeka u biblioteci i moli da ga gospođica primi. Julija ga namjerno pusti da čeka, a onda pođe k njemu. Kad ona uđe, Patrice skoči iz fotelje kao iz puške. Bilo ga je gotovo nemoguće prepoznati: pariški dendi od glave do pete. - Prekrasni ste, gospodine Kergoat - reče Julija s ironijom u glasu. - Tek ste osobni sekretar, a sve na vama odaje bankara. - Sve osim imetka - odvrati Patrice. On prebaci nogu preko noge kako je, nema sumnje, vidio da to čine u klubu Chemins de Fer, gdje je bio na ručku s gospodinom Gaspardom. Iznad visokih cipela nosio je bijele gamaše. Julija bi se bila okladila da mu je odijelo šivao Human, iz ulice Neuve-des-Petits-Champs, koji je bio krojač gospodina Gasparda i predstavljao avangardu muške mode, za razliku od starog Chevreuila o kojemu je bankar govorio kao i »has been-u«1, krojaču koji je bio na vrhuncu u početku Carstva, ali mu je sad zvijezda zalazila jer nije umio da se prilagodi ukusu omladine, koja je voljela žive boje i fantaziju u kroju. - Sigurno ću vas razočarati, gospodine Kergoat, ali zaista ne znam gdje moj staratelj drži dosjee. Patrice ustane. On priđe pisaćem stolu s bakarnim gravirama, majstorskom djelu Boullea. Tamo se, na lako uočljivom mjestu, vidio fascikl na kojemu Julija prepozna tutorovom rukom ispisana krupna slova: »Za Kergoata«. - Evo - reče Patrice uzimajući dosje - brzo smo ga našli...
1
»has benn« = bivši, to jest vremenom pregažen.
Na jedan stalak za svijeće, izrađen u obliku crnca koji sjedi, bio je položio jednu ružu s peteljkom uvijenom u srebrni papir, kako ih cvjećari prodaju po bulevarima. - Riskirao sam da ispadem smiješan i donio sam vam ružu, premda ih imate pun vrt. Julija s oklijevanjem primi pruženi cvijet. - Zaista vam to ne leži. Prije vas mogu zamisliti s pištoljem u ruci nego sa ružom! Patrice se nasmiješi i otkrije svoje blistave bijele zube mlada mesoždera. - Novčarku ili život! - povika on šaljivo. - Upravo tako - odvrati Julija prilično ozbiljno. Patrice namršti obrve. - Držite da bih zaista bio kadar...? - Tko zna? - reče Julija, a onda će promijenivši ton. - Ali što vam je jutros gospodine? Više niste zajedljivi i šećete se s cvijetom u ruci. Omekšat ćete u dodiru s otmjenim svijetom, a to bi bila šteta. - Zar zaista, gospođice Crevecoeur? Julija pomisli kako je krivo shvatio njene riječi, zato se požuri da kaže: - Bila bi šteta za vas. Podsjećalo bi to na zmiju koja je izgubila otrov! Patrice se okrene, spreman da ode. - Ismijali biste me kad bih vam rekao da sam očajan... - Zar su vam poslovi slabo pošli? - upita Julija znajući da svi koji okružuju bankara igraju na burzi. - Nedostaje mi kapital da bih se mogao baviti špekulacijama - odvrati Patrice. I ovo sam odijelo kupio na kredit kod krojača vašeg staratelja. Julija se dakle nije prevarila. - Gospodin Gaspard obično jako dobro plaća svoje namještenike - primijeti ona. - Kroz nekoliko mjeseci valjat ću se u zlatu - reče Patrice. - Tada ću vas moći pozivati na večeru na Champs Elysees, a kad odemo na ples k Mabilleu, tamo će nas uvijek čekati rezerviran stol... Umalo mu Julija ne odgovori neka radije oduševi kakvu kokotu s bulevara, koja bi se rado zadovoljila time da s budućim kraljem financija dijeli takve sitne radosti. No ona se predomisli. Iznenada joj pade na pamet luda, ali jako zavodljiva misao. Patrice Kergoat je spomenuo čuveni Mabille na Champs Elysees, a zar Antoinette nije odlazila na ples u Folies Robert, gdje se onaj konobar Germain hvalio kako poznaje Ameriku iz koje se upravo vratio? I nije li to pravi trenutak da u Parizu potraži nekoga tko će biti u stanju da Juliji Crevecoeur dade nekoliko korisnih informacija o životu, klimi i običajima u svijetu o kojemu gotovo ništa i ne zna? Ako se onaj konobar u Folies Robertu zaista vratio iz Meksika, Julija mora svakako s njim razgovarati. Ali kako da djevojka iz otmjenog društva pođe sama na ples u lokal što ga posjećuje čeljad sumnjive vrijednosti? Antoinette bi sigurno odbila da prati gazdaricu do Rochechouarta gdje djevojke bez pratnje drže »lakom robom«, te lako mogu da izgube ugled. - Ima daleko jeftinijih mjesta nego što je Mobille na Champs Elysees - reče Julija čudeći se i sama svojoj smionosti. Patrice iznenađeno okrene glavu: - Što time mislite reći, gospođice Crevecoeur? - Mislim da vas je gospodin Gaspard ohrabrio da sa mnom budete malo slobodniji, da mi eventualno predložite izlazak, jer mi predbacuje da sam se zakopala ovdje u Auteuilu...
Patrice pocrvenje kao djevojčica. - Tako je - prizna on. - No ja ne gajim iluzija... Vi... vi me ne volite. To je predivno: u društvu sekretara svoga staratelja, Julija neće morati da se skriva. Moći će da pođe kamo god želi i, tako reći, uz blagoslov gospodina Gasparda. - Nemate u sebe povjerenja, gospodine Kergoat. Vaše druženje s operetnim junakinjama moralo vas je poučiti da su žene kapriciozne. - Nikakva poznanstva nisam dosad sklapao s operetnim junakinjama! povika Patrice. - Uskoro će doći i do toga - reče Julija. - U međuvremenu, ovlašćujem vas da me povedete na ples, ali pod uvjetom da ne bude sasvim običan... Izraz zaprepaštenja na mladićevu licu prisili Juliju da se nasmije, no njoj je bilo samo do toga da izvede svoj naum. - Ja... ja slabo poznajem Pariz - promrmlja Patrice. - To nije važno - odsiječe Julija. - Dali su mi vrlo zanimljive adrese. Kako se ne bismo izlagali velikim izdacima, zamolit ćemo Feliciena da nas poveze kočijom moga tutora. Kočije su noću vrlo skupe! Julijino držanje zbuni mladića. - Vi preokrećete uloge, gospođice. Odlučujete umjesto mene, organizirate sve sama i tjerate me da osjetim kako sam beskrajno ništavan time što nastojite svesti na minimum izdatke oko jedne večeri kojom bih vas želio očarati... Julija je bila svjesna da su riječi sekretara gospodina Gasparda djelomično istinite. - Oprostite, gospodine - reče ona. - Ako više volite počekati nekoliko sedmica... ili nekoliko mjeseci, pa da me onda počnete očaravati, nemam ništa protiv. No moram vas upozoriti: bogatstvo me ni u kom slučaju ne impresionira. Zanima me jedino iskrenost osjećaja. Znala je da će Patrice Kergoat učiniti upravo to što ona želi i da će je još večeras povesti u Folies Robert. Kad mladić izađe, Julija ode u konjušnicu do malo pripitog Feliciena koji je jedan dio večeri proveo u kabaretu Girafe, pa je površno timario konje i otresao se na konjušara. - U kakvu je stanju danas Sultan? - priupita djevojka. - Izvrsnom! - reče kočijaš. - Neka ga gospođica pogleda u njegovoj pregradi. Dobio je svoj obrok zobi, iščetkao sam ga da mu se dlaka sve sjaji, i sada riđan blista kao srebro. Namjerava li ga gospođica jutros pojahati? To je Julija zaista i namjeravala. - Neka mi gospođica onda dopusti da joj dadem jedan savjet: Sultan je razigran i spreman je da juri, ali su mu žvala osjetljiva. Ako mu gospođica pretjerano pritegne uzde, može se usplahiriti, a u tom slučaju lako može i da izbaci iz sedla. - Poznajem ga kao da smo skupa rasli - reče Julija. - Za Sultana je uvijek imala spreman šećer. Prije nego će poći da ga vidi u njegovu boksu, obrati se kočijašu. - Večeras izlazim, Feliciene - reče ona. - Da bih udovoljila gospodinu, prihvatila sam poziv njegova novog sekretara. Poći ćemo po toga mladića u banku oko šest sati. Najprije ćemo negdje večerati a zatim poći na ples. Felicien je bio sav veseo. - Sunca mu, gospođice! - viknu on. Eto najzad i radosne vijesti! Do vraga, bilo je krajnje vrijeme da promijenite mišljenje. Među nama poslugom uvijek se čuje: gospođica Julija previše je ozbiljna!
Julije Crevecoeur stigne u ulicu Lafitte baš kada su se uredi zatvarali. Patrice Kergoat još je radio. On nije znao što da misli o toj neobičnoj djevojci koja mu je jasno stavila na znanje da prema njemu osjeća ravnodušnost, čak i averziju, a ipak joj se, kako izgleda, žuri da se s njime sastane. - Još uvijek ne mogu da shvatim što se to sa mnom događa - reče on pošto se smjestio u kočiju svoga gospodara, uz Juliju koja je bila ljepša no ikada, usprkos jednostavnoj odjeći. Rekla je sebi kako je bolje ostati nezapažen na mjestu kakvo je Folies Robert. - Kamo idemo, gospođice? - zabrinuto će Felicien. - Tamo gdje nas gospodin Kergoat namjerava pozvati na večeru - reče Julija, a zatim doda kako uopće nije gladna i kako joj se žuri da što prije pođe malo zaplesati. - U kavanu Suede - reče Patrice tonom vrlo otmjena gospodina. Htio je, čini se, pokazati štićenici gospodina Gasparda kako je već stekao mudrost Parižana po kojoj prefinjeni duhovi radije pojedu nešto skromno u finom društvu, nego da žderu na kolektivnim veselicama. U kavani Suede, gdje su se okupljali novinari i kazališni svijet, Juliju opet obuze ono čuvstvo osamljenosti što je neprestano prati otkako joj je dragi otputovao. Nije mogla a da ne pozavidi tim ljudima koji su se svi poznavali i, čini se, bili sretni što žive i što su zajedno. Zašto i ona nema obitelji, ne spada ni u jedno društvo? I zašto ju je jedino biće, koje bi voljela dušom i tijelom, ostavilo samu i obezglavljenu usred ovih stranaca koji je promatraju, jedni s pohotom, drugi s udivljenjem? - Ta gdje ste to vi, gospođice Crevecoeur? - upita Patrice. - S vama, u kavani Suede - reče Julija. - Učinilo mi se da ste jako daleko, u Americi... Julija se trgne. Što znači ta primjedba? No onda se urazumje: Patrice je rekao »u Americi«, kao što je mogao kazati »u Indiji«. - Hajdemo odavde - reče Julija. - Pokazali ste mi kavanu Suede, a ja ću vam omogućiti da upoznate Folies Robert. Patrice nikada nije čuo za taj lokal. - Ipak je on vrlo poznat po svojim balovima - primijeti Julija. - Zar tamo stalno odlazite na ples? - u čudu će Patrice. - To su mjesta na kojima se u Parizu čovjek bolje zabavlja nego igdje odvrati Julija. U mislima, ona zamoli Alaina da joj oprosti na tim riječima. Naime, nije bilo uputno izazivati podozrivost novog sekretara gospodina Gasparda. Neka i dalje vjeruje kako je Julija Crevecoeur žedna užitka i jakih uzbuđenja. Glavno je da se večeras sretne s izvjesnm Germainom, konobarom, kojega su Indijanci skalpirali negdje u Meksiku ili na samoj granici. Važno je da večeras pokrene sve što bi moglo pomoći da uspješno privede kraju svoj ludo smioni pothvat: oteti jednog zarobljenika iz pandža Juareza, pobunjenika koji mrzi Francuze u tolikoj mjeri da ih smjesta vješa kada god mu neki od njih dopade ruku. Kočija gospodina Gasparda čekala je na bulevaru. Kočijaš je drijemao na svome sjedištu kad je Julija Crevecoeur u pratni Patricea Kergoata izašla iz kavane Suede. - Kreni, Feliciene - reče Julija dok joj je Patrice pomagao da se popne. - Neka mi gospođica oprosti, ali ja sam malo zakunjao govoreći sebi kako gospođica neće tako brzo završiti s večerom. Kamo ćemo sada?
- Na bulevard Rochechouart - naredi Julija. Feliciena kao da to iznenadi. - Valjda se ne šalite? - reče on. - A na koji broj? - Osamnaest. Kočijaš se okrene na svom sjedištu. - Valjda mi gospođica neće reći da je ovaj mladi gospodin vodi na ples u Folies Robert? - Ali tako je, Feliciene. Dobričina se bičalom počeša po glavi. - Nije takvo mjesto za gospođicu - reče on sumnjičavo. - Da sam ja na mjestu gospodina sekretara, ne bih gospođicu vodio u Folies Robert, nego ka Bullieru, ili, u najgorem slučaju, u Mille Colonnes. Patrice, koji je do tada šutio, ipak podiže glas. - Uvažit ćete da to mjesto nisam odabrao ja, već gospođica Crevecoeur. Felicien se nije usudio da više išta primijeti, sve dok kočija nije zašla u bulevar Rochechouart. On zaustavi konje pred jednom jako osvijetljenom dvoranom i stade da stražari na ulazu u zgradu. Odlučio je da se odatle ne miče sve dok se Julija Crevecoeur ne pojavi ispod ruke sa svojim kavalirom. Ogromna dvorana bila je još upola prazna. U dnu su se vidjeli klavir, truba i jedna violina, i to je bio orkestar. Publika se doimala dobroćudno. Neki su plesači zavrnuli rukave na košulji. Ponešto usopljeni orkestar upravo je završavao jednu polku. S nekakve terase koja se nalazila odmah do dvorane s plinskom rasvjetom, silazile su grupice muškaraca pušeći cigarete, lule ili cigare. Šetkali su se po prostoru određenom za ples i pozdravljali sad ovu sad onu gospođicu, od kojih su neke bile veoma lijepe. Mogle su se vidjeti i bludnice, jedne na početku karijere, druge već oronule, ali i trgovačke pomoćnice i još naivne sobarice. Na terasi su bili stolovi i tu se serviralo piće. Julija je pogledom tražila čovjeka radi kojega je i došla na ovo prilično odvratno mjesto. Neki momak u bijeloj pregači muvao se oko gostiju i Julija opazi na njegovoj glavi upadno veliki čuperak riđe kose, dok su mu zalisci sezali do polovine obraza. To nikako nije mogao da bude čuveni Germain. Patrice sjedne s Julijom postrance za jedan stol odakle su se dobro vidjeli i velika dvorana i orkestar koji je upravo započinjao jedan valcer. - Ovo baš nije tako zabavno - primijeti Patrice. - Još je prerano - živahno će Julija opazivši kako njihovu stolu prilazi riđokosi konobar da primi narudžbu. - Ja ću apsint - reče Julija. Patrice se pravio kao da time nije iznenađen. - Dva apsinta - povika on za konobarom koji je već krenuo, ali ga Julija pozva natrag. - Zar gospodin Germain nije večeras tu? - Gospodin Germain je upravo za večerom - odvrati ovaj. U tonu kojim je izgovorio »gospodin Germain« osjećalo se neko poštovanje. - Sjajno! - povika Patrice. - Da sam ja stalni posjetilac kavane Suede, može se još i razumjeti. Ali, da vi posjećujete Folies Robert, zaista jako iznenađuje! Julija i ne pokuša da razuvjeri mladića. Neka misli što hoće. Glavno je da je ona večeras tu. Patrice joj predloži da zaplešu i ona prihvati... Kad je orkestar, već na izmaku snage, prestao da svira, Julija osjeti kako je netko promatra sa terase. Ona podigne glavu i opazi nekog dugonju, opasanog bijelom pregačom koja mu je sezala do stopala. Oko vrata je kao maramu ovio ubrus a tjeme, nekakve neodređene boje, bilo mu je sasvim golo. U stvari, njegova se pojava doimala ne samo neobično nego i
zastrašujuće, jer mu je gusta crna kosa padala na oči i pokrivala uši. Čini se da je s užitkom isticao nezgrapnost svoje tonzure koja se nikako nije mogla smatrati ćelavošću. Nema sumnje, bio je to on - Germain. Patrice je slijedio pogled svoje partnerice. - Gore je neki vaš obožavalac - reče on s prizvukom ironije. - Nekakav svrzimantija koji je postao konobar. - To je glasoviti Germain - prošapta Julija. Izvanredna ličnost, sudeći po onome što se priča, a ono što se vama učinilo tonzurom obična je brazgotina. Julija je imala samo jednu misao: da upozna tu osobu i raspita se za Meksiko u kojemu je tako dugo živio da ga, prema Antoinettinu pričanju, poznaje kao vlastiti džep. Međutim, trebalo je biti na oprezu i ne pokazivati odviše veliko zanimanje u prisustvu Patricea Kergoata. Srce joj je snažno udaralo kad se u pratnji svoga kavalira vratila za stol. Tamo je već čekao pomenuti Germain. - Senorita se za mene raspitivala? Ja sam Germain... Pokretima dostojnim jednog španskog granda on uze da priprema apsinte. - Ako senorita želi da joj ispričam pod kakvim su mi okolnostima Indijanci Komanči skinuli skalp, rado ću to učiniti; znate, već sam na to navikao. Dame iz visokog društva zalaze amo poslije večere da, radi promjene, osjete malo i jezu... Julijin odgovor nadjača opća buka što su je na prostoru za ples dizali sada već pretjerano brojni plesači. - Dođite da vidite, gospođice Crevecoeur! - povika Patrice. I uhvativši Juliju za ruku, prisili je da se okrene prema mjestu na kojemu se plesalo. To navaljivanje Patricea Kergoata naljuti djevojku koja je imala jasno određeni cilj. No i bez toga, sada već paklena buka onemogućavala je svaki ozbiljniji razgovor s konobarom, svjetskim putnikom. Orkestar je u međuvremenu dobio pojačanje u osobi jednog klarinetiste. A zatim stiže i flautista, isto toliko gracilan kao i njegov instrument. Okružen brojnim plesačima, neki mladić, uvredljivo elegantan kao trgovački putnik, prilijepio se uz djevojku ponešto vulgarna izgleda. Uz bučno odobravanje gomile, par stade da izvodi pomamnu frišku, popraćenu poskakivanjem, udaranjem potpetica i prekobacivanjem. Odasvud su se čuli životinjski krikovi, duhovita dobacivanja a odnekud je znao da doleti i poneki sitni predmet. - Čudesno! - uzviknu Patrice. Julija se pitala na koji način da navede konobara na razgovor. Bunila se na pomisao da će joj, uslijed nepovoljne atmosfere toga mjesta i prisustva sekretara gospodina Gasparda, propasti svi napori i da neće postići željeni cilj. U pomoć joj priskoči sama Providnost, u osobi čovjeka s tonzurom na glavi. Videći kako se Patrice oduševljava, on mu vikne u uho: - Kako bi bilo da nam gospodin ukaže čast jednom malom ekshibicijom na podij umu... Senjor je izvrstan plesač... Promatrao sam ga cijelo vrijeme... Sva zažarena u licu, Julija se obrati Patriceu: - O, da, Patrice! Pokažite im što umijete. Mladić se zagleda u Juliju svojim blistavim očima. - Kad već imate o meni tako loše mišljenje, morali biste znati da nikad ništa ne radim besplatno... - Zar želite da vam platim da biste plesali? Umjesto odgovora, Patrice je naglo privuče k sebi i iznenadi je poljupcem. Juliji od toga zastade dah. - To je samo predujam - reče mladić. A onda će obraćajući se Germainu koji se potajno smijao. - Nađite mi neku pokornu partnericu, prijatelju. U plesu vam je kao i u ljubavi: netko mora biti rob, a netko gospodar!
Juliji dođe da pograbi bocu s vodom što joj je stajala nadohvat ruke i da je razbije o glavu Patriceu Kergoatu. U sebi je bjesnjela, ali se uspjela svladati. Tu je zato da dođe do obavještenja, a ne da se hvata sa sekretarom svoga tutora. - Gospodin ima izbor - reče Germain Patriceu. - Možemo mu preporučiti Elizu Ljeponogu... to je ona visoka crnka što se nabacuje konfetima na Bebu - iz Cherbourga koja upravo pleše frišku... A tu je i Cigareta, koju gospodin vidi kako sjedi udno stepenica... Sve su tri specijalistkinje za scottish, ali plešu fango i imperijal bolje nego itko u Parizu... Kergoat nadušak ispije svoju čašu apsinta. - Odlučio sam se za Cigaretu - reče - ako se s time slaže gospođica Crevecoeur... Najzad, plaća ona. - Pristajem da to bude Cigareta! - reče Julija ignorirajući mladićevu drskost. - Uredit ću to, senjor. Germain se spremi da ode, no Patrice ga zaustavi. - Nije potrebno... Sam ću se pobrinuti. Recite orkestru da zasvira scottish... On se zaputi k djevojci, stane pored nje na stepenište i reče joj nešto u uho. Cigareta se protegne i odmjeri Patricea od glave do pete. - Dolazi mi kao naručeno! - vikne ona jasno i glasno. Germain dade znak nekom riđokosom momčiću koji pođe da obavijesti muzikante. - Nije baš šmokljan taj vaš mladi prijatelj - reče Germain Juliji Crevecoeur. - Gospodin Kergoat nije nikakav »moj mladi prijatelj« - odvrati Julija - ali dopuštam da je malo osebujan. Julija se obazre da vidi ne prisluškuje li netko, no ljudi su oko njih bili zabavljeni isključivo onim što se odvijalo na prostoru za ples, gdje je orkestar već počeo svirati scottish. - Gospodine Germain - požuri se da reče Julija - večeras sam došla ovamo jer sam saznala da ste sve donedavno bili u Meksiku... Čovjek s tonzurom pređe rukom po jezivoj brazgotini na svojoj glavi. - Vratio sam se - reče on. Onamo sam ostavio čitav imetak u pijastrama. Toliki novac, gospođice, da sam njime mogao kupiti gotovo sve današnje plesne dvorane u Parizu. Julija baš nije dobro razumjela. - I sve ste to ostavili? - Upravo tako, senjorita. Ponio sam samo onoliko koliko su to dopustili pobunjenici, Jenkiji i razbojnici. Mrvice! Taman toliko da se uortačim sa gospodinom Robertom, praktički gotovo ništa. A ipak, vjerujte mi, nikada me nije izdala hrabrost. No Meksiko je, s dopuštenjem, zemlja pokvarenjaka. Sretan sam što sam izvukao živu glavu... Julija s užasom zamisli sebe kako se iskrcava u toj zemlji u kojoj ljudi Germainova kova a takvi baš nisu anđeli, dopuštaju da im otmu imanje, i još drže da su sretni što su tako jeftino prošli. - Sudeći po vašem izgledu, ipak ste se mogli oduprijeti - promrmlja ona. Ne samo da je čovjek s tonzurom bio visok nego je morao imati i čelične mišice sudeći po njegovim razgolićenim i tetoviranim podlakticama. - Iskreno govoreći, nikoga se ja ne bojim - prizna ta neobična osoba. - Ali što čovjek može da uradi u zemlji u kojoj se svatko bori sa svakim? U kojoj nikada ne znate tko vam je prijatelj, a tko neprijatelj? S vojnicima je još lako, oni su u uniformi, pa ih barem možete prepoznati. No s onim drugima? Tamo, senjorita, ljudi žive kao da će svaki čas poginuti! Orkestar je počeo svirati scottish.
Na prostoru za ples svi su parovi prestali igrati i stvorili krug oko Patricea Kergoata i Cigarete. Padale su neslane šale, oponašalo se glasanje svih mogućih životinja, a sve zato da bi se ohrabrilo ekshibicije para čiji je nastup izjavljen bubnjem i cimbalama. - E pa, naprijed scottish! - povika Cigareta. Julija se okrene k svome sagovorniku: - Zamislite nekoga kako se iskrcava u Meksiku, gdje nikoga ne pozna, i kako nastoji da iz Vera Cruza stigne u Culliacan, u pokrajini Cinaloa... Germain napne uši. - Culliacan? Ako sam dobro čuo, rekla ste u Culliacan? - Da, tako je. - Između Mazatlana i Guaymasa? Germain se počeša po tjemenu, sličnom mjesečevu krajoliku s kraterima i nadignućima. - Bilo bi to pravo samoubojstvo - reče on najzad. - Zar poznajete nekoga toliko ludog da bi se u ovakvim trenucima usudio poći onamo? - Da! - odvrati Julija. - Poznajem već nekoga tko već ima putnu kartu u džepu i kroz dva dana kreće iz Saint-Nazairea. - Želim mu dobru zabavu - zlosutno će Germain. Julija osjeti kako je napušta hrabrost. Iza tih lakonskih riječi naslućivala je strašne ljude i ratom opustošenu zemlju u kojoj vlada potpuna anarhija. Ona osjeti na sebi hladan pogled čovjeka s tonzurom. - Po mome skromnom mišljenju, Meksiko je bure baruta i Francuzi će se uskoro povući. Da, senjorita, otići ćemo iz Meksika i prepustiti cara Maksimilijana i njegovu Charlottu njihovoj sudbini. Eto što nam kuha mali Napoleon dok po Compiegnu lovi tetrijebe. Način na koji je govorio Germain bio je neobično uvjerljiv. Iz njega je zračila ne samo fizička snaga nego i pučki zdravi razum koji se ne da kljukati frazama u pogledu careva i carica, te njihovih prava i povlastica. Julija sa zebnjom pomisli na dan kada će se iskrcati u Vera Cruzu ne znajući kome da se obrati... - Što će se po vašem mišljenju dogoditi ako Francuzi napuste Meksiko? Zbog zaglušne svirke orkestra i paklenske buke publike morala je pojačati svoj glas. - Nastupit će Juarezov trenutak - odvrati Germain. - Velik je to čovjek, senjorita, a golema mu je prednost i to što je Meksikanac! Povici plesača okupljenih oko Patricea Kergoata i njegove partnerice Cigarete postali su tako zaglušni da su pokrili Gerraainov glas. Orkestar, već na izmaku snaga, upravo je označio kraj ekshibicijama. Julija opazi kako se ona djevojka ovjesila Patriceu oko vrata i stala ga, naočigled svima, dugo i pomamno ljubiti bez ikakva ustručavanja i ravnodušna na dosjetke koje su padale sa svih strana. A tada, neka ljudina sa šeširom na glavi i s cigarom među zubima, upadne u krug, uhvati Cigaretu oko pasa, brutalno je otrgnu od njenog zaprepaštenog plesača i raspali joj snažno nekoliko šamara po lijevom i desnom obrazu. - Droljo! - stao je da viče. - Platit ćeš mi to... Kad dođe k sebi od iznenađenja, Patrice odmakne djevojku, izbije tipu iz usta cigaru, prosto mu pomete s glave cilindar što ga je čovo nosio malo zabačeno unazad, te vikne: - Gospodine, prihvaćam da se ženu može i kažnjavati, ali ne s cigarom u gubici i sa šeširom na glavi! Ljudina bijesno zaurla i baci se na Patricea.
Julija zavikne od straha: vidjela je kako je u ruci Cigaretina zaštitnika bljesnula oštrica noža. Patrice vrlo spretno izbjegne udarac, no mogao je da se brani jedino šakama. Borba je bila i suviše neravna. Julija se morala diviti hladnokrvnosti mladića jer se stao izrugivati svome protivniku nakon što je nježno odmakao gospođicu Cigaretu koja se htjela umiješati. Bio je to Kergoat sasvim drukčiji od onoga što se bio sakrio u ormar Blanche d'Antigny kako ga gospodin Gaspard ne bi otkrio. Svjetina odjednom umuknu i stade širiti krug kako bi protivnicima ostalo više prostora. Bilo je očito da je tragedija na pomolu, a Julija se osjećala odgovornom za ono što će se dogoditi. Trebalo je djelovati brzo. Ona htjede da pojuri naprijed, kadli je zaustavi nečija ruka. - Dopustite da to ja uredim, senjorita. Germain skoči na jednu stolicu i strahovito se prodera. - Pusti ga, koljaču! Ovaj se okrenu. - Gledaj svoja posla, Germain!... Patrice iskoristi priliku i htjede da se baci na svoga protivnika kako bi ga razoružao. Riskirao je da se nabode na nož. No istovremeno bacio se i Germain, hitro kao riba, i tako snažno udario momčinu šakom da mu je lako mogao izbiti vilicu. Ovaj zaurla i stade posrtati vitljajući nožem koji u svjetlu lampe zasvjetluca. Julija se sjeti kako je Germain pobjegao iz Meksika jer se bojao za svoj život... Zar ovakav čovjek da se boji?... Konobarovo uplitanje razbijesni Patricea. - Prestanite! Pustite da ga ja kaznim... - Dječače - zadihano će Germain - gdje misliš da se nalaziš? U Boksačkom klubu na Champs Elysees? Čovjek kojega je on nazvao »koljačem« svalio se kao klada. Germain hitro pograbi nož, a orkestar intonira jednu mazurku. Parovi se stanu okretati kao da se ništa nije dogodilo. Uz pomoć personala, riđokosi momak iznese nepomičnog koljača. Germain se vrati k Juliji Crevecoeur i povede je prema izlazu. - Eto što se svake večeri događa u Rochechouartu, senjorita - reče konobar spokojno. - A to je obična šala u poređenju s onim što se deset puta dnevno dešava u Vera Cruzu, u Mazatlanu ili Chihuahu... Ovdje je sve to nekako bez okolišanja, a onamo upravo vole miris krvi! Sa svih strana stiskali su Patriceu ruku jer se u Folies Robertu cijenila hrabrost. On priđe Juliji koja mu je već oprostila maloprijašnji poljubac. Pripisala ga je apsintu od kojega se sve okreće u glavi. I nju je hvatala nekakva vrtoglavica, samo nije znala da li da je pripiše grubostima što su se maločas odvijale pred njenim očima, ili utjecaju alkohola. Zato joj je laknulo kad ju je Patrice pod ruku poveo do kočije koja je u kasnoj noći čekala na pustom bulevaru. Izišao je i Germain da ih isprati. - Ah, da - reče Patrice - zaboravio sam da vam platim račun... On htjede da posegne u džep, no ovaj zaustavi njegovu kretnju. - Ni govora, senjor. Prije dugujem ja vama jer ste nam svima priredili uzbuđenje. A plesna dvorana u kojoj se u pauzama događa nešto uzbudljivo, posluje uspješno. On ipak izvuče notes u koji inače zapisuje narudžbe gostiju, nešto načrčka, istrgne listić, presavije ga načetvoro i pomogne Juliji da se popne u kočiju. Istovremeno, krišom joj tutne u ruku papirić. - Sretan put, senjorita - reče. Zatim zalupi vratnicom i kočija krenu.
Neobično je bilo to vraćanje s plesa usnulim Parizom. Julija je s izvjesnom zebnjom mislila na ono što je očekuje u bliskoj budućnosti i pitala se hoće li imati dovoljno snage i hrabrosti da ide do kraja u svom ludom pothvatu. Osjećala je kako je Patrice Kergoat dodiruje ramenom i jedva se savladala da se na njega ne nasloni. Pomisli u sebi kako muškarčevo rame djeluje vrlo umirujuće i kako bi u drukčijim prilikama mogla nešto i osjećati prema Patriceu Kergoatu. Pod čudesnim utjecajem ljubavi moglo se oplemeniti ono što u njemu nije voljela: bolesnu ambiciju i bjesomučnu želju da pod svaku cijenu uspije. Najzad, i Alain ju je ostavio da udovolji svojim ambicijama i pretjeranom ponosu. Može li se izmijeniti ljude i pobude koje ih pokreću? - Mora da se ljutite na mene, gospođice Crevecoeur - reče Patrice. Maločas, ponio sam se kao neotesanac. Ni sam ne znam što me je uhvatilo... - Ne govorimo više o tome, gospodine Kergoat - promrmlja Julija prekinuta u svojim razmišljanjima. - Felicien će vas iskrcati pred vašom kućom. Gdje stanujete? Kočija zađe u Boulevard des Italiens. - U neposrednoj blizini - reče mladić - u Chaussee d’Antin. No možete me iskrcati i ovdje, a ono malo ću pješice. Noćni zrak dobro će mi doći. Julija Crevecoeur dade zaustaviti kočiju. Patrice okrene djevojci svoj profil gramžljivca. Ona se upita da li će ga jednoga dana opet vidjeti kada se vrati (ako se uopće vrati) iz Meksika. Tada će Patrice Kergoat u najmanju ruku biti zamjenik direktora banke Gaspard. Pod utiskom onoga što je te večeri vidjela i čula, Julija je udnu srca stekla uvjerenje da napušta Pariz i Francusku na vrlo dugo vrijeme, ako možda ne i zauvijek. Njome ovlada neko neobično uzbuđenje. Iznenada se sagne i poljubi Patricea u usta. Bio je to nevin, gotovo sestrinski poljubac. Ona se pokorila nekom neobjašnjivom nagonu. Kao da ju je zapljusnuo val nježnosti prema tom neznancu kojega je još do pred jedan sat mrzila. - Ja uvijek plaćam svoje dugove, gospodine Kergoat - reče opravdavajući tako poljubac od kojega je mladić zanijemio. Patrice se odmah pribere, no Julija ga spriječi da ne izvede svoj naum. - Zbogom, gospodine Kergoat - reče ona otvarajući vrata i gotovo ga prisili da siđe iz kočije. Pola sata kasnije, kočija se zaustavi pred Gaspardovom palačom u Auteuilu. Nad krošnjama drveća nebo je već postajalo svjetlije. Negdje se u daljini čuo pijetao narušavajući ladanjsku tišinu. Felicien zaustavi konje, stegne kočnicu, zatim siđe i otvori vrata. U dnu kočije skupila se Julija i čvrsto spavala. Kočijaš je tiho zovnu. - Gospođice! Hej, gospođice Julija... stigli smo! Ona otvori jedno ok i pridigne se. - Šta se dogodilo? Dođe k sebi tek kad je zapahnu svjež jutarnji zrak. - Laku noć, Feliciene. Kada ispregnete, bacite pod Sultana malo stelje... - Ne brinite, gospođice Julija... Kad uđe u hal, ugleda Antoinettu kako spava u jednoj fotelji a na koljenima joj knjiga »Roman o jednom siromašnom mladiću«. Julija je probudi«
- Zašto si me čekala, Antoinette? Ta rekla sam ti da ću se vratiti kasno... Antoinetti je jedno oko bilo otvoreno. Ona hitro ustade, pomalo zbunjena što je zadrijemala. - Čekala sam gospođicu jer imam nešto veoma važno da joj saopćim... - Onda brzo reci jer padam s nogu od sna. Sobarica najprije raskopća gospodarici haljinu. Julija se doslovce baci na krevet i zatvori oči. Antoinette nepomično stane pored njenog uzglavlja. - Eto - reče potišteno - odlučila sam da i ja odem s gospođicom! Julija skoči na noge. - Što? - Odlučila sam da pratim gospođicu, jer će čak i u Americi gospođici trebati sobarica. Julija odmahnu glavom. Bila je tronuta, a istovremeno joj je dolazilo da se nasmije. - Sobarica!... Jadna moja Antoinette, vidi se da ne znaš što je to Meksiko! Tek kada ostade sama, Julija se sjeti papirića što joj ga je krišom uručio Germain na izlazu iz Folies Roberta. Ona ponovo ustade, pretraži džepove svoga ogrtača i najzad ga nađe. Brzo ga razvije i pročita slijedeće: »U Culliacanu imam prijatelja a zove se Don Miguel Estaban. Svatko ga onamo poznaje. Potražite ga, ako je još na životu, i recite da vas ja šaljem.«
5. Ujutro, Julija dade posluzi izlaz obrazlažući kako im ga daje zato što je pozvana kod princeze Mathilde. Već oko trinaest sati više nikoga nije bilo u Auteuilu, osim konjušara koji se nikada nije odvajao od svojih konja. Njegova prisutnost nije ničim mogla smetati Juliji Crevecoeur jer je bio malo priglup, a inače dobričina. Ostao je još i vrtlar sa svojom obitelji, no oni su stanovali na sasvim drugom kraju imanja. Julija je obukla istu onu odjeću koju je imala na sebi kad je one večeri Alain bio došao da se s njom oprosti: podsuknju od crvena flanela, crnu suknju i famoznu crvenu garibaldinsku bluzu. U putnu torbu potrpala je samo najnužnije toaletne sitnice, jednu preobuku rublja, rezervnu odjeću i, dakako, svoju najveću dragocjenost, kutiju s Malteškim križem generala Delatouchea. U podsuknju je ušila kesicu sa osamnaest tisuća i petsto franaka. Toliko joj je ostalo nakon što je platila kartu od Saint-Nazairea do Vera Cruza. Kad se jednom iskrca u Meksiku, tim će novcem poduzeti sve kako bi pronašla Alaina. Zlatni pesos vrijedio je gotovo isto koliko i zlatni franak, no već odavna u Meksiku nije bilo zlata. Zato su se, koliko god želiš, mogle za zlato nabaviti one čuvene pijastre o kojima je u Folies Robertu govorio Germain. Svojim malim kapitalom Julija Crevecoeur mogla je da prođe za nababa i da po potre bi potkupi tamničare i vrati Alainu slobodu. Dušu joj je ispunjala hrabrost i nada, usprkos onome što joj je ispričao i dao naslutiti Germain... Prolazeći kroz trijem Gaspardove palače, ona zadigne kapuljaču na svom putnom ogrtaču, žurila je pustim puteljcima moleći nebo da ne sretne nekoga iz susjedstva. Ali spuštala se noć i ništa nije remetilo tišinu krajolika, doli cvrkut ptica. Prije toga pošla je u konjušnicu gdje ju je Sultan dočekao radosnim rzanjem i udaranjem kopita o utabanu zemlju. Dok ga je ljubila u nozdrve, konjušar je ravnodušno gledao i grickao slamčicu. Na pisaći stol svoga staratelja prislonila je uz bronzanu tintarnicu, tako da se odmah opazi, list presavijen načetvoro. Najprije je bila napisala samo jednu
rečenicu: »Gospodine, krećem na dalek put da se pridružim čovjeku kojega ljubim.« No onda je malo razmislila, poderala to pismo i napisala drugo: »Gospodine, budući da me Mathilde Bonaparte pozvala na svoje imanje u Saint Gratien, nisam smjela a da to ne prihvatim - Julija.« Bankaru će trebati vremena dok sazna istinu, a time će sa znatnim zakašnjenjem započeti s mjerama da pronađe svoju štićenicu. Julija je znala da je Gaspard moćan i da neće štedjeti sredstva kako bi je vratio, jer, ako je prema njoj i bio sasvim bezosjećajan, imao je razvijen osjećaj dužnosti. O njegovu vlastitom interesu da se i ne govori. Naime, ako se na dan svoje punoljetnosti Julija ne zatekne u Parizu, tko će moći da raspolaže njenim imetkom? Julija je znala odgovor: nitko! Sva Julijina dobra, za njene odsutnosti, bit će stavljena pod sekvestar, a to nikako neće pogodovati poslovima njenog tutora. Na peronu željezničke stanice Paris–St Nazaire bilo je mnogo svijeta, osobito vojnika. U onoj buci, dimu i svjetini Julija se potpuno izgubila. Zamišljala je Alaina kako, nekoliko mjeseci ranije, čeka na toj istoj stanici da se ukrca za Brest, okružen svojim pukovskim drugovima, šaleći se kao i oni, ili praveći se da mu je do šale. Gotovo su svi vagoni bili rekvirirani za vojsku, pa je Julija morala prijeći cijelu kompoziciju dok nije našla kola za civile. Ona odabra jedan prazan kupe, smjesti svoj oskudni prtljag i kada najzad sjede, osjeti silan umor. U mislima joj se stadu nizati događaji, sve od trenutka kada se pred kućom u Auteuilu opraštala od svoga staratelja kad je on, odazivajući se na Carev poziv, kretao u dvorac Compiegne. Julija je nestrpljivo brojala minute. Čekanje da vlak krene činilo joj se nepodnošljivo. Spopadale su je sumnje i strahovanja. Nije li ludost to što čini? Što ona zna o životu? Nije li uvijek bila pod tuđim okriljem, jednako kod svoga skrbnika, kao i za dugih godina provedenih u internatu gospođica Beaujon? Uvijek pažena i zaštićena, nije ni znala za poteškoće. Strastvena ljubav prosto je pomela sve lagodnosti i otrgla je od mrtvila kojega je postala svjesna tek onoga dana kad se prvi put našla u Alainovu zagrljaju. No što zapravo ide da traži u Meksiku? Neku sjenu, utvaru ili možda grob? Zar doista vjeruje u mogućnost da pronađe potporučnika Delatouchea iz Dvadesete streljačke pukovnije, kad je službeno objavljeno da je nestao u nekoj zabiti as tečke zemlje? Čekanje je bilo loš savjetnik. Crne su se misli rojile u duši Julije Crevecoeur, slične dimu u koji je utonula željeznička stanica. Upravo tada Julija opazi mek pusteni šešir, kome ni sam gospodin Gaspard ne bi imao što zamjeriti: netko je izvana zakoračio na papučicu i gurnuo vrata kupea u kojemu se Julija nadala provesti dugu noć posve sama. Putnik kao da je pravo stigao iz Cafe Anglaisa. Autentičan šetač s otmjenih bulevara, samo što je za put navukao sada kariranu kabanicu od britanskog sukna, zvanog Prince de Galles. Prtljaga mu se sastojala od jedne velike kožne torbe i oveće crne kutije kojom je rukovao neobično pažljivo. Julija shvati da je to najnoviji model fotografskog aparata, s vrlo osjetljivim pločama: - Moje poštovanje, gospođice... Glas mu je bio izvanredno ugodan i sav je odisao nekom veselosti koja je odudarala od tmurne atmosfere kolodvora Montparnasse, a da se i ne govori o ne baš veselim mislima Julije Crevecoeur. - Željeznička vozna karta isto je što i lutrijska srećka - primijeti mladić smještajući na mrežu svoju torbu izlizanih rubova, koja mora da se s njime dobrano naputovala jer je i ona pokazivala sve znakove umora. Došljakova primjedba malo zbuni Juliju. - Bit ću malo jasniji - nastavi mladić.
- Kad kupujete voznu kartu, nikad ne možete znati s kime ćete putovati. Večeras mi je srećka izvukla glavni zgoditak jer sam rijetko imao povlasticu da dijelim kupe s tako prekrasnom osobom. Zatim, odloživši oprezno kutiju, on sjedne na klupu sučelice Juliji i zavodljivo se nasmiješi. Juliju obuze panika. Bilo joj je nezamisljivo da cijelu bogovetnu noć provede u kupeu sama sa neznancem, koji, po svemu sudeći, očito spada u onu kategoriju mladića što uporno nastoje zavesti sve što nosi suknju ili krinolinu... Odjednom se sjeti da postoji i kupe samo za dame. Kako nikada do danas nije putovala sama, nije se ni sjetila da ga potraži. Sada je bila ljuta na sebe što na to nije mislila. - Prošao sam maločas pored kupea za dame - reče mladić - i shvaćam zašto niste htjeli ući. Sve same brbljave babe koje bi vas najprije odmjerile od glave do pete a onda vas stale salijetati pitanjima i mrcvariti dobar dio večeri... I ja u principu izbjegavam sve žene iznad tridesetih godina! - Nemate pravo, gospodine - ne suzdrža se Julija. - Poznajem i takve koje upravo očaravaju... - Onda me upoznajte s njima - reče mladić s veselim osmijehom. Bio je izrazito plav, kao što je Alain bio crn, i nije mu moglo biti više od dvadeset i pet godina. Pa ipak, usprkos »osvajačkim« sklonostima i svojoj elegantnoj odjeći Parižanina koji prati modu, na njegovu gotovo dječačkom licu stalno je lebdio izraz nekakva čuđenja koji se mnogo dopao Juliji. »Eto momka« - pomisli ona - »kakvog bi svatko želio imati za brata...« Na žalost, u mladićevu pogledu, punom iskrenog divljenja, nije bilo ničeg bratmskog i ona sa sve većom zabrinutošću stade da misli na dugu noć koja joj predstoji. Počela se ogledati po peronu s nadom da će još neki putnici ući u kupe. No stanica je bila prazna, a vlak je svakog časa morao da krene. Julija pokuša da ohrabri samu sebe: ako se već sada boji da od Pariza do Saint-Nazairea putuje u društvu samo jednog neznanca, što će biti u diližansi Vera Cruz - Meksiko, među svim mogućim desperadosima, ljudima bez zakona i vjere, koji po Germainovim riječima žive kao da će sutra umrijeti? Trenutačno, njen se suputnik spremao da što udobnije provede noć. Mora da je bio naviknut na duga putovanja jer je iz svoje torbe izvadi pled, predviđajući bez sumnje hladnu noć. Julija se zadivi tom smislu za praktičnost jer njoj nije ni palo na pamet da ponese vuneni pokrivač, koji bi joj i te kako dobro došao. Ona se samo stisne u svoj ogrtač i prebaci preko glave kapuljaču. Kad lokomotiva uz reski zvižduk i oblak pare najzad krenu, Julija zatvori oči. Njen suputnik spokojno rastvori novine što ih je izvukao iz džepa. Julija pretpostavi kako je od navike da stalno putuje postao u tolikoj mjeri blaziran te više ne osjeća nikakva uzbuđenja kada ga vlak odvaja od njegova svakodnevnog života. On uze da čita novine veoma pažljivo. Bio je to »Le Siecle« a Julijinu pažnju privuče krupan naslov: »Lee kapitulira«. Ona se spontano nagne naprijed da odgonetne još masna štampana slova: »Iz Washingtona smo primili vijest da se general Lee, glavni zapovjednik armije Sjeverne Virginije, upravo predao generalu Grantu. Tekst kapitulacije Konfederacije potpisan je 9. aprila u Appomatox Houseu, u Virginiji.« - Izvolite, gospođice - reče putnik pružajući uzvrpoljenoj Juliji novine. Rijetke su djevojke koje se zanimaju za političke događaje. - Neki nas se događaji svih tiču, pa i onda kada se odvijaju na drugoj strani svijeta - prošapta Julija nadvirujući se u »Le Siecle«. Znala je da je njen sagovornik promatra sa živom pažnjom, no to joj je bilo svejedno.
- Imate potpuno pravo - reče mladić. - Međutim, ispao sam prost jer se nisam ni predstavio: Zovem se Raoul de Saint-Cerre i radim u redakciji lista koji upravo čitate. Julija podigne glavu, a onda se opet zadubi u čitanje. Kraj secesionističkog rata, koji je četiri godine potresao Ameriku, lako je mogao utjecati na ishod vojne u Meksiku. Kapitulacija južnih država predstavljala je u stvari znak da će Sjedinjene Države, koje su podržavale Juareza protiv cara Maksimilijana i njegovih saveznika Francuza, moći sada znatno povećati pomoć što su je pružali meksikanskim pobunjenicima. Julija se sjeti kako je Germain prorekao da će francuski ekspedicioni korpus biti uskoro povučen. Konobar-globtroter bio je veliki vidovnjak. Ako Francuzi napuste Meksiko, što će biti s onima koji ostanu u Juarezovu zarobljeništvu? Julija se trudila da pred novinarom sakrije svoju zebnju. - Da vam možda nije obitelj u Sjedinjenim Državama? - upita ovaj. Julija htjede odgovoriti ne, a onda se predomisli. - Jest - promrsi. - Oprostite na indiskreciji, a da li su vaši roditelji na strani pobjednika? Julija nije očekivala tako izravno pitanje, no trebalo je svakako da odgovori. - Slučajno ne. Bože sačuvaj! Julija je bila svjesna činjenice da će njeno držanje i laž što ju je upravo izrekla pobuditi interes u čovjeku čiji je zanat upravo to da neprestano zadovoljava vlastitu znatiželju i onu svojih čitalaca. - Morao sam to pretpostaviti - reče Raoul de Saint-Cerre - jer fizički savršeno oličujete one ponosne ženske likove iz Georgije i južne Karoline. Mogu sebi savršeno da dočaram kako stojite pod trijemom velike kuće s bijelim kolonama, okružena hrtovima i gomilom crnačkih robova...Julija se ugrize za usnu: eto što se događa kad se ljudima bilo što kaže! - Ja sam Francuskinja, gospodine, uz to i Parižanka - reče ona suho - i nikad me nećete vidjeti okruženu gomilom obojenih robova, prosto zato što sam protiv ropstva i priželjkujem pobjedu Sjevera koji po mome mišljenju predstavlja oličenje napretka i slobode. Novinar se najprije zaprepasti, a zatim prasne u veseo mladenački smijeh. - Sjajno! - povika on. - Imamo potpuno iste poglede. Smijem li vas pitati dokle ću imati sreću da dijelim s vama ovaj kupe? - Do Saint-Nazairea - odgovori preko volje Julija. - Divno! Ne samo da nam se pogledi slažu nego i putujemo u isto mjesto. Julija pomisli kako će najlakše prekinuti reporterove duhovitosti pretvarajući se da spava. Zato mu vrati novine, stisne se u svoj kut i zatvori oči. Gospodin de Saint-Cerre shvati njenu želju za spavanjem. On ne samo ušuti nego se i poštara da spriječi šuštanje novina što ih je jedne za drugima listao. Zatim, on priguši plinsko svjetlo koje je i inače slabo koristilo putnicima. Julija mu je bila zahvalna na tolikoj obazrivosti. Taj Raoul de Saint-Cerre bio je, usprkos svojoj opasnoj znatiželji, ugodan saputnik. Jednolično drndanje vlaka prevari Juliju Crevecoeur pa iako je namjeravala da cijelu noć ostane budna, ona zaspi, iscrpljena od uzbuđenja što ih je proživjela posljednjih nekoliko dana. Njena mladost i zdravlje prevladali su strahovanja pred budućnosti, u kojoj je nada bila slična onom sićušnom i treperavom svjetlu što se u mraku kupea vidjelo još samo kao neznatna točkica. Dva sata kasnije Juliji se učini kao da je dodiruje nečija ruka. Imala je lak san i nastojala je da se osvijesti. Očajnički je pokušavala oteti se mlitavosti, što
ponekad liči na uzetost, no u tome tek napola uspije i pomisli kako sanja da se nad nju nadvio neki muškarac. Kao što noću često navlači na sebe skliznuli pokrivač, tako i sada učini isti pokret i osjeti pod prstima meku i toplu tkaninu. Tada se probudi i ustanovi da je to pled gospodina de Saint-Cerrea. Ovaj joj je nepomično sjedio sučelice trudeći se da ne remeti njen san. Nema sumnje, to ju je on kavalirski ogrnuo svojim putnim pokrivačem. Julija se zastidi svojih bojazni da u kupeu ostane sama s mladićem čiji je sladokusni pogled dao slutiti ono najgore. Eto, nikada ne valja prosuđivati ljude po vragolastom bljesku u njihovim očima... Julija ponovo zaspi, sada zaista čvrsto, i probudi se tek u zoru, kad začu uza samo uho najprije tihi a zatim sve uporniji muški glas: - Gospođice... gospođice... probudite se! Tek što nismo stigli... Julija je vjerovala da se nalazi u svom krevetu. Ona najprije otvori jedno, pa onda drugo oko, iznenađena što vidi simpatično lice nekoga mladića umjesto dobroćudne okruglaste glave Antoinette i poslužavnika sa doručkom. - Gospođice, molim vas, potrudite se malo i otvorite oba oka... No znajte, bit ćete ponešto razočarani jer napolju je pasje nevrijeme... Julija se protegne, uzdahne nekoliko puta, a njen saputnik uze da razvezuje svoju putnu torbu. Pred iznenađenim očima djevojke on izvadi neku čudnu metalnu bocu obloženu tkaninom, dvije srebrne čaše i crnu lakiranu kutiju ukrašenu sedefom. Nimalo se ne bojeći da će ispasti smiješan, reporter razastre pored sebe na klupu bijeli damastni ubrus, položi na nj bocu, čaše i kutiju a zatim pljesne rukama. - Doručak je serviran - najavi on ukočenim tonom dobro izvježbanog sluge. Poput mađioničara otčepi bocu iz koje stade da se puši mirisava kava. Julija Crevecoeur nikako da dođe k sebi. - Odakle... vam u vlaku topla kava? - Sada se već sasvim razbudila. - Pripremio ju je jučer po podne moj sobar - objasni Raoul de Saint-Cerre. - U ovoj je boci zadržala toplinu sve do jutros. Kao mnogi drugi genijalni pronalasci i ovaj nam je stigao iz divlje Amerike... On otvori malu kutiju u kojoj su ukusno bili poslagani roščići s bademima. - Rumpelmayer! - objasni novinar. - Izvrsni francuski kolači, usprkos germanskim konsonantima u njihovu imenu... Nikada Julija nije doručkovala u tako neobičnim okolnostima. - Gospođice - reče joj suputnik. - Već sam mnoge dame promatrao za vrijeme buđenja i gotovo uvijek bio razočaran. Jedna je naveče bila rumena kao ruža, a u zoru siva kao zemlja. Druga je do ponoći ludovala, a u devet ujutro postajala nasmrt tužna. A vi ste lijepi i dok spavate i kad ste budni. Nema nikakve razlike. Kakva li čuda! Da sam mogao namjestiti stalak, bio bih vas s užitkom fotografirao. - Prestanite s naklapanjem, gospodine - reče Julija - i radije ispijte kavu. Napolju će biti hladno... Lokomotiva zviždnu. Vlak stade usporavati brzinu. - Niste mi ni rekli što ćete raditi u Saint-Nazaireu - primijeit novinar. - Ja... ne idem u Saint-Nazaire - promuca Julija. - A kamo zapravo putujete? Njegova je znatiželja bila zaista nezasitna. Julija se sjeti kako je Theophile Gautier, u posjetama kod princeze Mathilde, spomenuo neko ribarsko selo na obali oceana, nedaleko od Saint-Nazairea. - U... u Saint-Brevin - reče Julija. - Tamo mi je obitelj. Raoul de Saint-Cerre se nasmiješi. - Vjere mi, imate posvuda rodbine. Budući da je bila bez ikoga na svijetu, ona osjeti svu gorčinu te primjedbe.
- Imam tamo jednu tetku, udovicu kapetana duge plovidbe. Bolesna je... pa idem da je posjetim. - Jako mi je žao - reče novinar začepljujući svoju neobičnu metalnu bocu. Nadam se da će ozdraviti čim vas ugleda. Vlak se najzad zaustavi i peronom odjeknu povik: »Saint-Nazaire«! Juliji se žurilo da što prije stigne do luke u kojoj je usidreni »L’AGE D’OR« spremno čekao da primi mnogobrojne putnike za Meksiko. Nadala se da će se među njima izgubiti do polaska broda koji je trebao da isplovi još u toku jutra. Reporter »Le Sieclea« uze Julijin prtljag i otvori vrata. U vagon prodre svjež povjetarac s gorkim okusom soli. - Dopustite da vam pomognem - vikne Raoul de Saint-Cerre iskačući na peron da dočeka Juliju. Ona jednom rukom uhvati svoju putnu torbu a drugu pruži novinaru. - Hvala, gospodine. Bili ste veoma ljubazni i susretljivi. Obećajem da ću odsada čitati sve vaše članke... Mladić zadrža Julijinu ruku u svojoj. - Nekako vam se odviše žuri, gospođice... U stvari, još ne znam kako se zovete. To se moralo dogoditi. Kad se čitava noć provede s nekim sučelice u kupeu vlaka, neizbježno dolazi do izvjesne intimnosti... - Ne vidim za to nikakvu potrebu, gospodine, ta ionako se više nikad nećemo sresti. - Kako to možete znati? - Sigurna sam - reče ona odlučno. - Zbogom gospodine de Saint-Cerre... Zahvaljujem vam na pledu, na kavi, na svemu... Ona se okrenu i stade koračati brzo, nadajući se iz svega srca kako neće biti toliko prost da je slijedi, pošto je do sada bio tako korektan. Na izlazu iz stanice čekala je kočija za iznajmljivanje, a kiša je lijevala kao iz kabla. Julija dade znak kočijašu. Kad je već bila unutra, ona se osmjeli i pogleda kroz prozorčić obrisavši prethodno prstom zamagljeno staklo. Laknu joj kad ustanovi da je novinar iščezao. Ona se prosto zavali na naslon sjedišta kao netko tko je upravo dovršio prvi dio svoga ambicioznog plana. - Odvezite me do parobroda »L’AGE D'OR«! - doviknu ona kočijašu. - »L’AGE D’OR«? To je onaj što održava vezu s Meksikom? Ali on je usidren na pučini... - Na pučini? - zaprepasti se Julija. - Nego šta, lijepa moja gospođice. Toliko je velik da ne može uploviti ni u jednu luku. Julija počne gubiti strpljenje. - Pa što da onda uradim? Da otplivam do njega? Kočijaš obodri svoga konja jednim »HAJ« lijenčino! - Ja ću vas povesti do obale... - A kakva mi korist od toga? - upita Julija. Kočijaš odmahnu glavom kao da izvinjava Parižankino neznanje. - Vidi se da vi u Parizu niste upućeni u pomorstvo. Kad za to dođe vrijeme, po putnike će doći tenderi. Julija nije mogla vjerovati vlastitim ušima. - Znači, treba čekati na parobrod kao što čekamo na omnibus MadeleineBastille? - zabrinuto povika ona. - Takav je običaj. Time se omogućuje opraštanje onih što odlaze, s onima koji ostaju.
U daljini začuše se zvuci muzike. Julija prepozna jednu ariju iz »Lijepe Jelene«. - Ono je vojna glazba - reče kočijaš. Mora da se konju dopao Offenbach jer on ubrza korak. - Vojna glazba? - začudi se Julija. - E, da! Radi Austrijanaca. Odlaze u Meksiko da zamijene naše trupe. To je, najzad, i normalno jer je meksikanski car i sam Austrijanac. Istina, mi smo ga doveli na prijestolje, a sada neka se njegovi zemljaci potrude da ga na njemu i održe! Julija se upita da li su i onoga dana kada se Alain ukrcavao za Vera Cruz isto tako pred parobrodom svirali operetne arije. - Čudna je to stvar - rat. Kad u nj polazite, sviraju vam mazurke, a kad se vraćate... posmrtne marševe - reče stari kočijaš. Kad Julija siđe s kočije, zateče na obali mnogo ljudi iako su još bili rani jutarnji sati. Bilo je francuskih vojnika, ali još više Austrijanaca, husara s perjanicom, koji su zveckali sabljama i ogledavali se za djevojkama što su došle da prisustvuju ispraćaju. Jedinice su stajale postrojene a pred njima njihovi oficiri. Glazba je sada svirala koračnicu. U toj vrevi jedva se primjećivalo onih nekoliko putnika civila. Nastade komešanje. Netko pored Julije reče svome susjedu: - Ha! evo i generala. General! Znači, gomila je čekala njega. - Upravo je zato i došao iz Pariza da pred odlazak pozdravi trupe - nastavi onaj isti, očito dobro obaviješteni čovjek. Gradski stražari stanu razmicati mnoštvo kako bi propustili kočiju u kojoj se nalazio general s jednom ličnosti u civilu i dvama ađutantima. Julija, koja je stajala u prvom redu, hitro se okrenu kao da je ugledala đavla. Njeno uzbuđenje bilo je toliko shvatljivo što je taj general, koji je uzvraćao pozdrave lijevo i desno, bio sam Du Barail. Pukovnik Du Barail, čiju je kabinu na »L’AGE D’OR«-u sada dobila ona, specijalni izaslanik što ga je Bazin uputio Caru. Mora da je tek ovih posljednjih dana unaprijeđen u čin generala! Ona se upita nije li je prijatelj princeze Mathilde mogao opaziti... Jer zaista, general se više puta okrenuo prema grupi civila dok se njegova kočija nije zaustavila pred austrijskim počasnim bataljonom. Ipak je čudno, reče u sebi Julija, što već po drugi put nakon upoznavanja kod princeze, susreće toga dojučerašnjeg pukovnika iz Dvanaestog streljačkog puka. Već je u mislima vidjela kako će Du Barail, čim se vrati u Pariz, saznati za nestanak Julije Crevecoeur pa će se odlučiti da potraži gospodina Gasparda i saopći mu kako je djevojku najprije sreo u putničkoj agenciji a zatim i u pristaništu, pred odlazak »L'AGE D’OR«-a. Za nepun sat bankar će znati sve pojedinosti o bijegu svoje štićenice. U tom slučaju, sva je prilika da će se za Juliju Crevecoeur, čim stupi na meksičko tlo, pobrinuti neki službeni predstavnik carske vlade koji će je, obaviješten telegrafskim putem, vratiti prvim brodom u Francusku... Masa nagrne prema rubu pristaništa gdje je general održavao smotru trupa i povuče sa sobom Juliju i protiv njene volje. Ona prebaci preko glave kapuljaču ogrtača kako bi sakrila lice i krene za putnicima koje je predvodio jedan činovnik parobrodarskog društva. - Najprije putnici prvog razreda, molim... Julija se pridruži grupi putnika koji smjesta okruže službenika agencije i stadu ga bombardirati pitanjima o točnom vremenu ukrcanja, o prijevozu prtljage i meteorološkom izvještaju. Dok se činovnik trudio da što bolje odgovori na sva ta istovremena pitanja, sa suprotne strane pristaništa stigne
iznajmljena kočija i zaustavi se nedaleko od generala. Juliji se prekide dah kad prepozna karirani putni ogrtač. Eto opet Raoula de Saint-Cerrea! Novinar hitro iskoči iz kočije, povjeri kočijašu svoju putnu torbu i fotografski aparat i uputi se grupi odličnika. Najprije se obrati jednom ađutantu a ovaj ga, nakon kraćeg oklijevanja, povede Du Barailu koji mu stisne ruku. Julija primijeti kako mladić vadi iz džepa notes i olovku. Postavljao je generalu pitanja i pažljivo bilježio odgovore. Djevojka poželi samo jedno: da se što prije ukrca u lađu, jer joj je na tlu Francuske gorjelo pod nogama. Između generala koji ju je vrlo dobro poznavao i reportera koji se upinjao da je bolje upozna, našla se u nezgodnom, i za mladu djevojku vrlo opasnom položaju: službenicima agencije zatajila je svoje godine, dala im krivo ime i pobjegla od staratelja da bi u srcu Meksika pošla u potragu za jednim pripadnikom francuskog ekspedicionog korpusa, čije se ime našlo na popisu Juarezovih zarobljenika. Raoul de Saint-Cerre zaklopi najzad svoj notes, pozdravi generala a onda se zaputi kočiji koja ga je čekala. Pokupi odanle svoje stvari i pođe grupi što su je obrazovali putnici »L’AGE D’OR«-a. Julija to uopće nije očekivala pa je načas uhvati panika. Novinar je nipošto nije smio zateći među ljudima što kreću u Novi svijet. Ona se bez kretanja zaputi u suprotnom smjeru krčeći sebi prolaz među dangubama, brdima zavežljaja, sanduka i kovčega. - Gospođice!... Gospođice! Bio je to novinarov glas. Julija ubrza korak i pokuša da se izgubi u gomili, no mladić je ipak sustigne. - Vjere mi, reklo bi se da me izbjegavate! Julija se stade pretvarati kako je iznenađena. - Nipošto, gospodine. Jednostavno, imam slabost prema uniformama pa sam htjela malo proskitati lukom. I naravno... evo sam se... malo duže zadržala... E pa, još jednom: zbogom, gospodine. Moji će u Saint-Brevinu... biti zabrinuti. Mladić kao da ovaj put nije htio da je pusti. Stao je gledati Juliju s takvom nevjericom da ona odmah osjeti kako ga se neće tako lako riješiti. - Nije trebalo da intervjuiram generala Du Baraila, već vas! Nešto mi kazuje da biste vi imali saopćiti daleko uzbudljivije stvari samo kad ne biste bili tako nepovjerljivi. .. - Nisam nepovjerljiva, gospodine, nego mi se žuri! - odvrati Julija, uzalud smišljajući kako da ga se otrese. Znala je samo to da se pod svaku cijenu mora ukrcati u brod a da je general ne opazi. - Onda mi dopustite da vas malko ispratim. Meni se nikamo ne žuri... Zadržat ću se ovdje dobar dio prijepodneva. Kako da ga se oslobodi? - Gospodine de Saint-Cerre - reče mu Julija s podrhtavanjem u glasu - za vrijeme vožnje vlakom učinili ste mi se prefinjenim i dobro odgojenim čovjekom. Ako prema meni osjećate imalo simpatije, pođite svojim putem i zaboravite da smo se ikada sreli. Učinit ćete mi... veliku uslugu. Mladića kao da se snažno dojmi prizvuk iskrenosti i očajanja koji je izbijao iz Julijinih riječi. Upravo se spremao da joj odgovori, kadli se pred njima stvori poručnik, prava ljudina. On pozdravi, pokloni se Juliji i reče vojnički odsječno: - Neka mi gospođica oprosti, ali general Du Barail bi bio sretan da može pozdraviti gospođicu Crevecoeur i predstaviti joj svoju pratnju. Bila je to katastrofa. Raoulu de Saint-Cerreu oči radoznalo bijesnu. Tek što ponovo nije izvadio svoju novinarsku bilježnicu.
- Ne razumijem - reče Julija kojoj se kao nekim čudom vrati hladnokrvnost. Neobično mi laska zanimanje što ga vaš general pokazuje za mene, ali, na žalost, ja nemam čast da ga poznajem. - Zar vi... niste gospođica Julija Crevecoeur? - promuca oficir, s razlogom uvjeren da se nije prevario. - Ne, nikako - odgovori Julija. - Možda je vašeg generala zavela neka sličnost. Izvolite mu reći da mi je tim više žao što nalazim da je jako pristao. - Neka mi gospođica oprosti - reče poručnik i zvekne mamuzama prije no što će se okrenuti. Reporteru ne izbjegne ni jedan detalj toga razgovora. Julija se osjeti ugroženom sa svih strana. Ako Du Barail shvati da se mala štićenica princeze Mathilde namjerava ukrcati na »L’AGE D’OR«, sigurno će biti kadar da je u tome spriječi. Julija već zamisli kako se vraća u Auteuil, u pratnji dvaju žandara. - Najzad sam ipak uspio saznati više ime - prošapta Raoul de Saint-Cerre. Spremnost kojom je Julija odgovorila poručniku strijelaca kao da nimalo nije uvjerila novinara. - Gospodine - žurno će ona - nipošto se ne smijem zateći u pukovnikovoj... htjedoh reći generalovoj prisutnosti. - To sam vrlo dobro shvatio - reče novinar. - Imam rezervirano mjesto na parobrodu koji je usidren izvan luke... Mladić od čuda raskolači oči. U tom trenutku bio je oličenje naivnosti. - »L’AGE D’OR« ? Onda... znači da nemate nikakvu bolesnu tetku u SaintBrevinu? Julija ga ošinu pogledom. - Vjerujte gospodine, zaista ste odabrali nezgodan trenutak da me mrcvarite svojim sarkazmima. Mislite li da je moguće ukrcati se i prije ostalih putnika? - Zar odmah sada? - upita zbunjeno reporter. Među dangubama nasta komešanje. Naime, general se, u pratnji svoga ađutanta, stao probijati prema mjestu na kojemu je poručnik bio razgovarao s Julijom. Hitar kao munja, Raoul de Saint-Cerre odvuče djevojku za jednu gomilu sanduka i prtljage. - Uporan je taj Du Barail - prošapta on. - Kad u nešto zagrize, ne ispušta lako... Da nije u vas zaljubljen? - Vi ste ludi! - reče Julija jedva čujno, no odmah se pokaja zbog tih riječi. Uputnije bi bilo navesti novinara da povjeruje u tipično parišku intrigu. U svakom slučaju, ako i progovori o njoj u svojim novinama, ona će već ploviti prema Meksiku u vrijeme kad budu izašle. Tada će joj biti sasvim svejedno ono što o njoj bude pisao taj mladić u zakutku neke kavane na Boulevardu des Italiens. Pozadi njih dizao se nekakav kućerak na kojemu je vijorila zastava. Bila je to carinarnica. - Ne zavaravajte se - prošapće novinar. - Za prijevremeno ukrcanje potrebna je specijalna kapetanova dozvola... - Onda mi nema spasa - reče Julija. Mladića se živo kosnu očajanje koje je izbijalo iz tih iskrenih riječi. Du Barail prođe pored njih, ali ih ne opazi. Čulo se kako razgovara sa svojim ordonansom. -... a ja vam kažem da je to bila ona! - Ali, mene je uvjeravala da ste je zamijenili s nekom drugom, gospodine generale. Zašto bi djevojka lagala? - To bih i sam htio znati, mladiću - uzvrati general. - Njeno carsko visočanstvo, princeza Mathilde Bonaparte, neće biti ništa manje iznenađena
kad joj budem pričao o tom neočekivanom susretu u pristaništu SaintNazairea. Čučeći pozadi jednog sanduka s utisnutim austrijskim orlom, Julija Crevecoeur osjeti na sebi reporterov pogled. - Vi lažete s iznenađujućom lakoćom - prošapta on. - Šutite, za ime božje! General i njegov ađutant pođoše naprijed. Neposredna opasnost kao da je prošla, no Julija nije gajila iluzija. Kad Du Barail uvrti sebi nešto u glavu... Raoul de Saint-Cerre pomogne joj da ustane. - Pa ipak, dok spavate - reče on - prava ste slika čistoće. Šteta što nisam razumio smisao riječi što ste ih noćas u sna... Juliji se prekine dah. - Okretali ste glavu lijevo - desno. Pomrčina mi je onemogućila da na vašim usnama pročitam riječi koje ste šaputali, ali bih se zakleo da je to bilo ljubavno tepanje. Julija slegne ramenima i okrene glavu kako bi prikrila zabunu. - Vi ste ludi - reče. - Vama to dolazi kao novinska ljubavna pikanterija! - Ne zavaravajte se - odvrati Raoul. - Ja pišem isključivo reportaže i članke o vanjskoj politici. Uostalom, »Le Siecle« je ozbiljan list; u njemu se nikad ne govori o ljubavi, osim možda o zločinu počinjenom iz strasti. Usuđujem se ponadati da nikoga niste ubili. Iako je umirala od straha, Julija oštro odgovori na tu drskost. - Nisam još, ali to ne znači i da ne bih mogla. Novinara kao da nimalo ne zbuni taj direktni napad. - Kakva li bi to bila sreća umrijeti od vaše ruke! - reče on. - A dotle, vidite da sam zdrav kao dren. Što bih mogao učiniti za vas? - Pomoći mi da se ukrcam na »L’AGE D'OR«. Bila bih vam trajno zahvalna! Raoul de Saint-Cerre se uozbilji. - Nastojmo se dokopati luke - predloži on. - Budemo li se držali zgrada carinarnice, izbjeći ćemo svaki nepoželjni susret. Najzad, general nije samo zato došao u Saint-Nazaire da juri jednu lijepu neznanku. Zahvaljujući pomičnim mostovima, oni brzo i bez zapreka stignu do mjesta na kojemu je pod parom čekao tender za održavanje veze s »L’AGE D'OR«om. Kao i uvijek nenadmašivo sigurnim nastupom, Raoul de Saint-Cerre smjesti Juliju na palubu, već punu svakojakih službenika agencije i članova posade broda koji se onako golem isticao na tri milje udaljenosti. Julija je svaki čas očekivala da će im pristupiti neki od onih oficira sa zlatnim širitima i upitati ih šta tu traže, no nitko na njih nije obraćao pažnju. Eto, rekla je u sebi Julija, smjelost se uvijek isplati! Nakon četvrt sata tender otkači privez i punom brzinom isplovi na pučinu. Nikada dotad Julija nije vidjela tako velik brod kakav je bio »L’AGE D’OR«, kojemu se njihova lađica sada brzo primicala. Brodice koje su uza nj pristale da ga snabdiju ugljenom izgledale su poput krhkih igračaka u poređenju s kolosom. Raoul de Saint-Cerre kao da time nije bio impresioniran pa se i Julija bez muke povede za njim, jer nikakav prizor, ma kako impozantan bio, nije mogao da i na trenutak skrene tok misli koje su je opsjedale. Užasavala se na pomisao kako je nešto u posljednji čas može spriječiti da ne otputuje... Tender prođe ispod pramčane statve broda kojega su zategnuti lanci cviljeli pod udarom valova. Ploveći uz njegov lijevi bok, zaustavi se najzad udno širokog stepeništa koje se penjalo sve do palube. Na njemu je stražario jedan mornar. Raoul se s njim upusti u razgovor a onda se poslije nekoliko trenutaka obrati Juliji: - Pričekajte me tu...
On stade grabiti sve po četiri stepenice od ižlijebljenog željeza i začas stigne do ograde pred kojom ga dočeka brodski oficir u vrlo elegantnoj plavoj uniformi sa zlatnim širitima. U međuvremenu, Julija je s palube tendera promatrala impozantne kotače broda kao što turist gleda neku visoku građevinu. Lopatice su im bile duge najmanje četiri metra te Julija zamisli kakvom čudesnom snagom mora da sijeku valove. Svakim će okretom tih točkova Julija biti dalje od Evrope bliže svome ljubljenom. Još nekoliko sati čekanja pa će »L’AGE D'OR« zaploviti punom parom, tjeran točkovima s kojih Julija nije mogla odvojiti svoj zadivljeni pogled. Netko je silazio stepenicama. Bio je to stjuard u bijelom kaputu s incijalima kompanije. - Izvolite gospođo za mnom - reče obraćajući se Juliji. Znači, Raolu de Saint-Cerreu je uspjelo da je prime na brod. Julija osjeti silno olakšanje i neizmjernu zahvalnost prema tom mladiću kojega kao da joj je sama prividnost dodijelila kad je odlazila iz Pariza. Bio je to pravi anđeo čuvar prerušen u reportera. Julija se pitala kako mu je uspjelo da ishodi tu uslugu jer nije znao ni pod kojim je imenom unesena u popis putnika. Stupivši na brod, Julija se začudi kad stjuard pođe naprijed ne postavljajući joj nikakva pitanja. Kako je taj čovjek mogao znati broj njene kabine? I ne pokušavajući da to odgonetne, ona se zaputi hodnikom na lijevoj strani broda. Nad sobom jedva razabra vrhunce jarbola koji su se gubili u izmaglici. Prođe zatim pokraj dubokog grotla strojarnice, s udivljenjem zastade pred svojevrsnim »malim hotelom« što joj iskrsnu s lijeve strane, a onda se malo podalje ukaza raskošna fasada prave palače nadsvođene terasom. Posvuda je vladala grozničava užurbanost: čistili su se i svjetlali mjedeni dijelovi, svaka se sitnica dovodila u red. Bile su to posljednje pripreme pred odlazak toga plovećeg grada. Stjuard se zaputi stepeništem što vodi u unutrašnjost broda. Juliji se učini kao da se nalazi u jednom od onih luksuznih hotela u kojima je odsjedao gospodin Gaspard kada je sa svojom štićenicom dolazio u Biarritz. Beskonačno dugi hodnik bio je pokriven debelim sagom koji je prigušivao buku koraka. Julija umalo ne upozori stjuarda kako se u tom nizu ne nalazi kabina s njenim brojem, no radije ušuti, presretna što se tu osjećala sigurnom od svakog iznenađenja. Nikako ne bi željela vidjeti generala Du Baraila kako temeljito pretražuje »L’AGE D’OR« tragajući za gospođicom Julijom Crevecoeur! Stjuard se najzad zaustavi pred jednim vratima. - Brižljivo ćemo se starati za vašeg muža u toku čitavog putovanja - reče on pošto prethodno pokuca na vrata. Juliji se učini da nije dobro razumjela. Upravo htjede odgovoriti, kadli se na vratima pojavi Raoul de Saint-Cerre, sav ozaren u licu što vidi Juliju. - Konačno ste sigli, draga! On stjuardu tutne u ruku novčanicu i ovaj se smjesta udalji. Prije nego se Julija mogla snaći, za njima se zatvore vrata kabine. Novinar prasne u onaj gotovo djetinji smijeh koji je Juliju već iznenadio za vrijeme putovanja od Pariza do Saint-Nazairea. Zastao je nasred sobice u koju je prodiralo svjetlo kroz dva široka prozorčića. Osim kreveta i umivaonika nalazio se u njoj i jedan divan na koji je mladić odložio svoj ogrtač i šešir. Julija pokaza čuđenje. - Ne pravite takvo lice! Da bih vas uveo na brod, ništa bolje nisam mogao smisliti nego da vas proglasim gospođom de Saint-Cerre. Rekao sam da me moja nježna supruga došla ispratiti u Saint-Nazaire te da mi se, usprkos mojim profesionalnim obavezama, činilo surovim ostaviti je da čeka na
pristaništu dok ja budem razgledao jedan od najvećih steam-shipsa2 na svijetu. I još sam natovario sebi obavezu da napišem hvalospjev »L’AGE D’OR«-u, njegovu kapetanu i Kompaniji. A sve to radi vaših vilinskih očiju... koje me u ovom trenutku gledaju tako čudno. Julija nije mogla a da se ne divi njegovoj lukavštini. - Recite mi samo, što zapravo radite u ovoj kabini, gospodine de SaintCerre... Novinar obori glavu kako se ne bi morao nasmijati. - Možda sam vam zaboravio napomenuti kako me moj direktor, gospodin Havet, šalje u Meksiko da u dvorcu Chapultepec intervjuiram i fotografiram cara Maksimilijana i caricu Šarlotu. Budući da moj pretpostavljeni nije divljak, rezervirao mi je ovu kabinu na »L’AGE D’OR«-u kako bih navečer imao gdje odmoriti svoju glavu, otežalu od svakojakih glupih misli koje se njome motaju. Julija prosto zanijemi. - Moram vam reći i to - nastavi Raoul - da nisam oženjen i da ćete, čim na parobrodu završe s ukrcavanjem putnika, opet postati Julija Crevecoeur. U tom trenutku vaš će neuslišani obožavalac, general Du Barail, već odavno biti na putu u Pariz i više ga se uopće nećete morati bojati. Tada će biti dovoljno da pokažete svoju putnu kartu i smjesta ćete se naći u svojoj kabini. On namjerno načas zastade pa nastavi. -... U svojoj kabini iz koje ćete izaći tek kada dođe vrijeme da večerate sa svojim anđelom čuvarom, Raoulom de Saint-Cerreom iz »Sieclea«! Julija ga pogleda pravo u oči. - A sada da i ja vama dadem jedno važno obavještenje, gospodine de SaintCerre: ne zovem se Crevecoeur, nego Delatouche, supruga gospodina Alaina Delatouchea. Na vratima kabine začu se diskretno kucanje. - Dolazi drugi oficir da me prati pri razgledanju broda - prošapće novinar. Hoćete li i vi sa mnom, gospođo Delatouche. Kapetan je divan čovjek. Julija odbije energično odmahujući glavom. - Šta vam pada na pamet! Što bi rekao kapetan, kojemu biste me predstavili kao gospođu de Saint-Cerre, kad bi nakon nekoliko sati saznao da se zovem drukčije? Mladić se jedva suzdrža da ne prasne u smijeh. - Na brodu »L’AGE D’OR« bit će više od tisuću putnika - objasni on. Prednost takvih grdosija je u tome što se na njima možete po volji izgubiti kao u ulicama nekoga grada. Ponovo se začu kucanje. Raoul de Saint-Cerre uputi se k vratima. - Odmah!... odmah... A onda će obraćajući se Juliji razgovjetno i glasno: - Evo me začas natrag, draga! Zatim izađe iz kabine ostavljajući Juliju samu i relativno smirenu. Julija dugo osta nepomična, zagledavši se kroz okna u daleki horizont. Koliko će sati trebati da ta golema lađa ukrca putnike, digne sidra i najzad se otisne na pučinu? Dok god je još vidjela luku i obalu zakrčenu ljudima, Julija je osjećala zabrinutost. Ona opazi kako se »L’AGE D'OR«-u približava motorni čamac, sitan kao orahova ljuska. Pokuša da raspozna putnike, ali golim okom to nije bilo moguće. A što ako je to general Du Barail? Bolje je i ne misliti... 2
Steam - ship = parobrod
Vrijeme se postepeno poboljšavalo i sada bilo gotovo lijepo. Na mahove je puhao vjetar i brzo razgonio oblake. More je bilo prilično uzburkano, ali na usidrenom brodu ljuljanje se gotovo nije ni osjećalo. Julija neodoljivo poželi da joj pučinski vjetar što prije počne šibati u lice jer bi joj se tada činilo da je upola već uspjela u svom ludom pothvatu. Nastojala je ne misliti na stalnu opasnost što ju je svojim prisustvom mogao predstavljati čovjek kakav je bio gospodin de Saint-Cerre. Naime, znao je tko je ona uistinu, ali u stvari nije mogao slutiti zašto se tako čudno ponaša. No Raoul bi bio opasan jedino kao neprijatelj, a samo o Juliji ovisi hoće li joj novinar ostati potpuno odan. Posljednja opasnost bio je dakle Du Barail. Više nije mogla da izdrži. Ona odškrine vrata pa kad se uvjeri da u blizini nema nikoga, zaputi se hodnikom, u želji da što prije izađe na palubu. Hodajući tako, stigne do nekakva trouglasta raskršća. Ne znajući kojim pravcem da krene, uđe u jedan salon, gotovo iste veličine kao Cafe de Suede gdje je s Patriceom Kergoatom večerala četrdeset i osam sati ranije. I inače, bio je dekoriran kao luksuzni hotel a svjetlo je prodiralo kroz kojih dvanaestak prozora. Bijelo i zlatno oslikani plafon bio je obložen panoima u obliku limunova stabla. Julija izađe kroz dvostruko ostaklena vrata i stigne na pramčevu statvu koja se okomito dizala nad morskom površinom. Krma, koju je s te krajnje tačke broda ugledala kad se okrenula učini joj se strašno daleka. Privučena velikim grotlom strojarnice, ona krene hodnikom na desnoj strani lađe ne odvajajući pogleda od golemih lopata na kotaču. Tada iznad sebe začuje nekakav žagor i podigne glavu: na zapovjedničkom mostu stajala je grupa brodskih časnika i među njima i Raoul de Saint-Cerre. Kako ne bi bila primijećena, Julija pojuri obližnjim stepeništem i htjede stići do apartmana gospodina de Saint-Cerrea preko čitave mreže pobočnih hodnika koji su povezivali dvostruke nizove kabina. Tamo se izgubi kao u labirintu, a nikoga da joj pomogne. Stjuardi su, nema sumnje, svi otišli na palubu da prihvaćaju putnike što su neprestano pristizali. Nemajući drugog izlaza, Julija se zaputi željeznim stepeništem s priručjem od mahagonija i stigne pred velik salon ukrašen lusterima, slikama, ogledalima i svjetiljkama osiguranim protiv valjanja broda. Danje svjetlo obilato je ulazilo kroz pobočne ostakljene panoe, poduprte nekolikim nizovima vrlo vitkih i pozlaćenih stupica. Čovjek bi pomislio da se nalazi u Tuilerijama. Odatle je, s jedne i s druge strane dugog hodnika, započinjao novi niz kabina. Julija se namršti a zatim iz torbice izvadi putnu kartu da provjeri da li je gospođi Delatouche, zahvaljujući izuzetno sretnom slučaju, zaista dodijeljena kabina 73, na najotmjenijem dijelu broda, uza sam veliki salon. Julija ubrza korak i stigne najzad pred vrata na kojima je, kao i na ostalim kabinama, bila pričvršćena ceduljica. Na ovoj je pisalo: gospođe DELATOUCHE i PARADIS. Znači, neće biti sama. Ona odlučno gurne vrata i uđe. Soba je bila mnogo veća od one gospodina de Saint-Cerrea, a i s razlogom, jer je bila određena za jednog generala. U njoj su bila dva kreveta, pisaći stol, sklopljive stolice, a na toaletnom stoliću nalazilo se i preklopno ogledalo, uneseno tamo očito u posljednji čas da se nađe pri ruci dvjema putnicama, jer bi bilo teško zamisliti kako general Du Barail dotjeruje pred njim svoje zaliske. Baš kad je htjela da malo uredi kosu, Julija osjeti kako negdje u svojoj utrobi brod počinje podrhtavati. Stade se treskati i pokućstvo i ostali predmeti u kabini, premda je sve bilo solidno složeno. Po bučnom vrtloženju morske vode djevojka zaključi da su strojevi stavljeni u pogon. Za uši Julije Crevecoeur bila je to uzbudljiva glazba. Na hodniku se začuju koraci... Što da kaže ako je netko zatekne tu prije ostalih putnika? Srećom, koraci se izgubiše u daljini. U
svakom slučaju, mora da brodićem stižu već i posljednji putnici jer sve govori kako se »L’AGE D’OR« sprema da digne sidro. Nakon zrelog razmišljanja Julija zaključi da može izaći na palubu, no upravo tada vrata se na kabini otvore. - Oh, izvinite! - reče stjuard, iznenađen što se netko već smjestio. Julija odluči da i sama postupi kao gospodin de Saint-Cerre čijoj se snalažljivosti u svim mogućim prilikama neprestano divila. - Ja sam gospođa Delatouche - reče ona veoma uvjerljivo. Došavši malo k sebi, stjuard joj poželi dobrodošlicu. - Da gospođi možda nešto ne treba? - Oh, da! Počinka! - odvrati Julija. - Moram se čestito odmoriti. - Razumijem... Uradit ću sve kako vas nitko ne bi uznemiravao, gospođo. Julija se zagleda u natpis na vratima. - Primijetila sam da neću biti sama - reče. - Kako ću moći zabraniti ulaz dami s kojom ću u kabini provesti nekoliko tjedana? Stjuard kao da se nije osvrtao na te obzire. - Neka gospođa ništa ne brine. Čim neki putnik stupi na brod, odmah pođe da u blagovaonici odabere svoje stalno mjesto za stolom. To je kao neko pravilo, pa će i gospođa Paradis sigurno tako postupiti. On izađe, a Julija sjedne za toaletni stolić i stade se kritički promatrati u ogledalu. Zatim se sjeti da od doručka s gospodinom de Saint-Cerreom, u ranim jutarnjim satima, nije ništa okusila. Podne nije moglo biti daleko, a riječ »blagovaonica« što ju je stjuard maločas izrekao samo je u njoj razbuktala glad. Sada kada su gotovo sve prepreke već savladane, priroda je tražila svoje. - Gladna sam... - reče Julija svojoj vlastitoj slici u ogledalu. U trenutku kad je izašla na palubu, tender je s putnicima upravo pristajao uza stepenište na desnoj strani broda. Otkako je svojim sigurnim držanjem spriječila stjuarda da bilo što prigovori njenom prijevremenom dolasku na brod, Julija Crevecoeur uze sada spokojno promatrati ukrcavanje putnika i prtljage. Pitala se šta li je moglo biti u onim, poput vagona ogromnim sanducima na kojima se isticao utisnuti lik carskog orla. Svi oni ubrzo iščezoše u skladištima potpalublja. Julija se na trenutak poboja da se u onoj gužvi nije nepovratno izgubio njen oskudni prtljag što ga je predala službeniku agencije, osobito ručna torba u kojoj je sav njezin imetak... Onda se sjeti kako je činovnik na svaki komad pričvršćivao ceduljicu s imenom putnika i brojem njegove kabine. Umirena i najzad oslobođena brige oko materijalnih sitnica, zaokupljena jedino budućnošću, Julija odluči da posluša savjet Raoula de Saint-Cerrea te da se i sama pomiješa s putnicima. Ovi su u većim grupama ulazili u unutrašnjost broda, predvođeni članovima posade koja je već navikla da stoički mirno promatra razlijevanje te ljudske bujice. Tek što se prvi tender otisnuo, drugi već pristane zapljuskujući bok »L’AGE D’OR«-a oblacima čađava dima. Julija u njemu raspozna blistave uniforme austrijskih husara. Daleko s obale dopirali su zvuci vojne glazbe i oslabljeni povici »hura« okupljene svjetine. Julija je bila uvjerena da se tamo još uvijek nalazi general Du Barail, na čelu službenih ličnosti, ukoliko već nije krenuo natrag u Pariz. U tom će slučaju najranije sutradan moći pričati kako mu se u Saint-Nazaireu učinilo - ako tome uopće bude pridavao važnosti - da je sreo pravog dvojnika gospođice Crevecoeur... A dotada »L’AGE D’OR« će već ploviti oceanom, te
nitko i ništa neće moći spriječiti Juliju Crevecoeur da ne ostvari plan koji je još jučer mogao izgledati fantastičan i neostvariv... Julija osjeti glad. Iz parobrodskih dimnjaka stadu kuljati gusti oblaci dima. U obliku sitne kišice para je padala na palubu, zavlačila se posvuda i od nje su se lijepile kosa i odjeća. Ukrcavanje austrijskih trupa obavilo se mnogo brže nego putnika civila. Najzad se otisnu i drugi tender. Vjetar je stalno jačao. Već su se stala zatezati sidra, a Julija začu kako na lancima zvekeću karike. S mjesta na kojemu je stajala, uspješno je pratila sve pripreme. Sidra su se polako dizala s dna za koje su čvrsto bila zakačena. Mora da je već bilo izdano naređenje za polazak jer su lopate golemog kotača počele polako i nekako dostojnstveno zahvaćati prve slojeve vode. Ogromna lađa najzad se pokrenu i polako zaplovi. Za Juliju Crevecoeur bio je to trenutak istine. Natrag se više nije moglo. Od sada će se morati suočavati s neizvjesnostima, zaboraviti prošlost i udobnosti mirnog i sređenog života. Umjesto da osjeti strah, Juliju prože istinski zanos. Po prvi put ona shvati duboki smisao riječi »sloboda«. Uskoro zatim »L’AGE D’OR« nađe se krmom okrenut luci. Na glavnom jarbolu vijorila se francuska, a na prednjem austrijska zastava. Tjerana glađu, Julija upravo htjede sići do hodnika koji desnom stranom broda vodi do blagovaonica na krmi, kadli je strašna eksplozija prosto prikuje uz željezno stepenište. Zrakom se prolomi nekoliko uzastopnih topovskih hitaca ispaljenih, čini se, u njenoj neposrednoj blizini. Julija nije imala kad da sebi postavlja pitanja. Netko ju je čvrsto uhvatio za mišicu. - Još malo, i bili biste naglavce poletjeli tim stepenicama! Bio je to glas Raoula de Saint-Cerrea. - Što se zapravo događa? - upita Julija dašćući. - Da nam Austrijanci nisu navijestili rat? - Naprotiv, gospođice Crev... oprostite! gospođo Delatouche! Naprotiv. To gospoda Austrijanci upućuju Saint-Nazaireu posljednji pozdrav. - Pucajući iz topova? - začudi se Julija. Ona stade silaziti stepenicama, s novinarom pod ruku. - Radi obrane časti svojih putnica, »L’ AGE D’OR« je naoružan s tri brončana topa i kuglama od po dva kilograma. Na brodu ima još dvanaest pušaka, jedanaest revolvera i osamnaest mačeva, a da se i ne govori o dvama, do zuba naoružanim eskadronima austrijskih husara koji su se pred vašim očima ukrcali. S onim sanducima municije i koječim drugim mogli bi sravniti sa zemljom čitav grad Meksiko! Puhao je jak jugozapadnjak pa se Juliji njena mokra odjeća lijepila uz tijelo. Osjećala je kako se udivljeni pogled Raoula de Saint-Cerrea ponešto predugo zadržava na njenim raspupalim grudima, pa se onda skladnom linijom njenih bokova spušta sve niže, prosto razgolićujući na njoj svaki detalj: sve do dugih punačkih bedara i nježnih listova. - Divni ste - prošapta mladić. - A nadasve gladna - odvrati Julija. Gonjen snagom svojih lopatica, »L'AGE D’OR« je povećavao brzinu. Vjetar je u međuvremenu rastjerao oblake. Pored njih prođe jedan stjuard uzvikujući: - Počinje serviranje užine, molim...! U pratnji Raoula, koji je pod vodstvom drugog oficira upoznao - čini se svaki kutak broda, Julija bez poteškoća stigne u blagovaonicu. Kao da su svi putnici civili ugovorili tamo jedni drugima sastanak. Vojna lica dobila su posebnu prostoriju, preuređenu u trpezariju. Šef sale upravo je prihvaćao nekog zakašnjelog gosta.
- Zovem se Mutli, moja je kabina 124, u prvom bočnom nizu. Čovjek koji se tako predstavio bio je stroga lica a nosio je crni redengot, nekako svećeničkog ili vojničkog kroja. »Sudeći po njegovu naglasku«, pomisli Julija, »mora da je Talijan.« - Izvolite izabrati stol, gospodine - reče šef sale. Ovaj zakorači u blagovaonicu. Sada dođe red na Juliju. - Sedamdeset i tri, kabine pored velikog salona. Šef sale pogleda u popis putnika. - Gospođa Delatouche? - Da, to sam ja - reče Julija. Nije se ni osvrtala na sarkastičan pogled koja joj je dobacio Raoul de Saint-Cerre. - Žele li gospodin i gospođa ručavati zajedno? - Svakako! - poviče Raoul još prije nego je Julija stigla da odgovori. Ne čekajući, on povede djevojku prema jednom nizu stolova čvrsto pričvršćenih za tlo. Odozgo su u posebne stalke bile zataknute čaše i boce kako se ne bi prevrtale za olujna mora. Raoul odabere stol koji je stajao malo po strani. On ga rezervira sve do kraja putovanja i ispiše na komadić papira imena »Delatouche i Saint-Cerre«. - Zaista ste smioni - reče Julija. - Tko vam kaže da za čitava putovanja namjeravam jesti s vama za stolom? - Kad vam budem dosadio - odvrati mladić - jednostavno ćete poderati ovu cedulju. No ja sam vam neodoljiv, i zaista bi me iznenadilo kada biste se zasitili moga društva prije no što stignemo u Vera Cruz... Julija je imala utisak da netko ne skida s nje očiju, te okrene glavu: s drugog stola promatrali su je sa živim zanimanjem. Gospodin Mutli nije oborio pogled, nego se još osmjehnuo i lagano poklonio. - Zar poznajete onoga čovjeka? - upita Raoul. - Nikada ga nisam vidjela - odvrati Julija. Imala je upravo toliko vremena da zapazi njegovo ispijeno lice obraslo crnom šiljastom bradom. Julija se pitala kakav to interes može za nju pokazivati već zreo muškarac koji, očito, nije imao naviku da se osmjehuje sretanim neznankama. - Možda još niste navikli da putujete brodom - reče novinar - no čim se nađu na moru, ljudi više nisu isti. Treba vjerovati da ljudska bića, kad postanu svjesna koliko su sićušni u poređenju s beskrajnim oceanom, osjete neodoljivu potrebu da se približe jedni drugima... - Ja mislim da će prije biti razlog moja bluza - smjelo će Julija. - Vaša bluza? - Morate znati da ovakav tip ženskog haljetka nazivaju »Garibaldi«... Ako je onaj gospodin Talijan, možda me drži svojom zemljakinjom. Raoul de Saint-Cerre se u sebi nasmije. - Da poludim od vaše logike - reče on. - Pod prividom razboritosti, krijete uvijek tračak vragolaste šale... Julija uvrijeđeno zašuti. Priđe im konobar u bijelom kaputiću da primi narudžbu. Onako prosijed, odavao je pravog morskog vuka. Prije bi ga Julija mogla zamisliti kao mornaričkog kaplara nego kao uslužitelja putnika. On im u jednom dahu otčita jelovnik kao molitvu: - Juha s kockicama dvopeka, marinirana riba, frikando s pireom od krumpira, artičoke u holandskom umaku, pečena divljač, zelena salata, kuglof, sir voće! - Zar je to sve? - upita Raoul s prizvukom ironije u glasu. - Svako jelo serviramo obilato, gospodine - reče konobar koji, izgleda, nije imao smisla za humor.
- Nećete pojesti ni polovinu toga - reče novinar promatrajući nježnu i vitku pojavu Julije Crevecoeur. - Zaprepastit ćete se, gospodine - dobaci ona. Konobar joj se nasmiješi i reče: - Ništa mladim damama ne otvara apetit kao pučina. Poznavao sam putnice koje na početku putovanja jedva da bi nešto okusile, a kasnije su jele za četvero. Gospođica mi neće vjerovati, ali kad sam tek počeo ploviti, ljudi su, uz poslugu, vukli još sa sobom svježe namirnice i lijekove... Bila su to divna vremena. Ponekad su gusari znali otimati lijepe djevojke! - A sada one dopuštaju da ih otimaju sama gospoda koja ih navode da plešu po salonima, bar tako pretpostavljam. Konobar se široko osmjehnu. - Vidim da su gospođici poznate sve smicalice. Raoul mu preda karton na kojemu je upravo ubilježio narudžbu. - »Gospođica« je »gospođa«, odatle i njeno veliko iskustvo - objasni on. Stari konobar ode pomalo zbunjen. - Ako želite da ostanemo dobri prijatelji, gospodine de Saint-Cerre, bolje će biti da me prihvatite takvu kakva jesam... - Zapravo - reče Raoul - vi pribjegavate i nemogućem samo da prikrijete svoju pravu ličnost. A bilo bi dovoljno da mi ukažete samo malo povjerenja pa da u meni nađete slijepo odanog čovjeka. Čini mi se da sam vam pružio dovoljno dokaza... kako se u mene možete pouzdati. Bilo je to sasvim točno i Julija se ljutila na samu sebe zbog neljubaznosti prema osobi koju joj je, izgleda, uputila providnost u pravi čas. Upravo htjede da mu kaže nekoliko toplih riječi, kadli donesu na stol juhu u srebrnoj zdjeli i počnu posluživati s ceremonijalom dostojnim najboljih pariških restorana. Raoul je od pivničara bio zatražio karton s popisom vina i odabrao burgundac, a onda se kucnuo s djevojkom. - U zdravlje gospodina Haveta, direktora »Le Sieclea«. Moje račune plaća on... Julija s užitkom ispi nazdravljajući u sebi slobodi. U tom je trenutku bila sasvim sigurna da će joj pothvat uspjeti, te ni načas nije posumnjala kako je na kraju puta očekuje sreća i duševni mir. Gospodin de Saint-Cerre se čudio i ujedno zabavljao gledajući kako Julija tamani jela. - Sviđa mi se vaš apetit - reče on videći kako po drugi put posiže za sirom. Sve velike dame čuvene po svojim ljubavnim zanosima bile su prave izjelice. Julija šutke prijeđe preko te primjedbe koja joj je dirnula u živac. Odbije čak, ne bez žaljenja, da se posluži kolačima, uvrijeđena takvim etiketiranjem mladića čija ju je drskost pomalo ljutila. Ipak nije mogla a da se ne sjeti izvjesnih večeri provedenih s Alainom u malom paviljonu u Auteuilu, kad je njih dvoje znalo smazati podebelu kokoš od koje jedva da su i kosti ostajale. Ta večera na »L’ AGE D’OR«-u, u društvu ovog neznanca, učini joj se svojevrsnom svečanosti i ona odjednom stade da sebi predbacuje što se osjeća gotovo sretnom, dok u tom istom trenutku njen dragi gladuje u nekoj mračnoj zatvorskoj ćeliji. Ona ustade. - Kamo ćete? - Oprostite, gospodine - reče Julija - no bit će bolje da se povučem, jer... za koji čas moglo bi se dogoditi da me vidite u doista jadnom stanju... - Što vam je? - povika mladić. - Vi plačete... Ako sam vas nečim uvrijedio, recite mi, molim vas. A onda će tiho.
- Uradio bih ne znam što samo da vam čujem smijeh i vidim kako ste sretni prošapta on. Julija se brzo udalji, uvjerena da se on nikada ne bi usudio uputiti takve riječi jednoj udatoj ženi. Malo kasnije, upravo kad se zaputila hodnikom što vodi kabinama uz veliki salon, ona začuje za sobom nečije korake. Od toga joj nekako laknu jer je već vidjela da će zalutati u utrobi broda. Najzad, gospodin de Saint-Cerre umije da se učini neophodnim. Morala ga je pitati kako da stigne do svoje kabine umjesto da krene ovako naslijepo. Koraci se sasvim približiše. - Izvinite, signorina... Julija zbunjeno zastade. Ona prepozna neobičnu, malo pognutu osobu što je pred njom stajala. Bilo je očito da je taj gospodin Mutli krenuo za njom čim je izašla iz blagovaonice. - Što želite, gospodine? Julija se spremi da dočeka kakvu neugodnost. - Molim vas da mi oprostite na smjelosti - reče čovjek onim veoma ljupkim transalpskim naglaskom - no htio bih vam postaviti jedno pitanje. Ako je ono indiskretno, ne morate uopće odgovoriti... Juliju odjednom napusti ono divno samopouzdanje što ga je osjećala sve od trenutka kad je »L’AGE D’OR« digao sidra. Je li moguće da taj čovjek...? Ali ne, potpuno joj je nepoznat. Pa sve da ju je negdje u Parizu i vidio, u kazalištu ili na balu, kakvu važnost to može imati? Prije Fort de Francea brod nigdje neće pristati! Julijinu šutnju protumači on kao ohrabrenje. - Niste li vi iz Palerma? Da Julija nije bila uplašena, sigurno bi prasnula u smijeh, toliko joj se pitanje učinilo neumjesnim. - Parižanka sam, gospodine - reče ona - i nikada se nisam micala iz toga grada... Čovjek je pogleda. - Imam prijatelja... na Siciliji, a vaše me lice neobično podsjeća na žene... jedne određene obitelji kod koje sam boravio u vrijeme dok... recimo dok sam bio mlađi. - Puka slučajnost - promrsi Julija s ogromnim olakšanjem. A onda će ne mogavši se suzdržati. - Već me je i jutros, na pristaništu u Saint-Nazaireu, jedan general zamijenio nekom svojom znanicom. Na njeno veliko iznenađenje, gospodin Mutli se natmuri kao da mu je i samo ime generala Du Baraila izazvalo mučninu. - Je li to francuski general? - upita on. - Naravno - odvrati Julija - on je jedini kojega sam jutros srela. Čovjek se pokloni. - Još vas jednom ponizno molim da mi oprostite... Već je bio krenuo, a onda se vrati. - Neobično volim... tu vašu crvenu bluzu - reče pokazujući na »garibaldinku«. - Uvela ju je u modu carica Eugenija - primijeti Julija tek da nešto kaže. Čovjek se zaista držao malo neobično: čim je čuo caričino ime, prezrivo se namrgodio. - To je zaista za žaljenje - reče. Onda se okrenu i, onako visok, malo pogrbljen, ode ostavljajući Juliju u zabuni.
Ona pođe naprijed te nakon kraćeg lutanja stigne do velikog salona i najzad u kabinu 73. Otvarajući vrata, najprije pomisli da se zabunila jer se iz gotovo polumračne sobe širio nekakav egzotični, po Julijinu mišljenju odviše sladunjav miris parfema. U sredini se ispriječio pretjerano velik i upola ispražnjen kovčeg. Preko okova od bijelog lima, na tom kovčegu s luksuznim kaišima vidjelo se bojom ispisano veliko slovo »P«. - Tko je? - začu se neki pospani glas. Na lijevom ležaju opružila se nekakva ljudska prilika, po dimenzijama sasvim slična kovčegu. - Oprostite - zbunjeno će Julija - no čini mi se da je ovo naša zajednička kabina. - Onda budite tako dobri pa razmaknite zavjese. Sada se gospođa Paradis već sasvim razbudila. Julija otvori prozorčiće koji su radi lakšeg zračenja bili proviđeni rešetkom od cinka. - Šta ćete - stade uzdistati gospođa Paradis - u Fort de Franceu uvijek se poslije ručka počiva. Glas joj je zvučao ljupko i bio u skladu s njenim pomalo egzotičnim prezimenom3. - Jako mi je žao što sam vas probudila - reče Julija. - I ja ću malo prileći jer se ne osjećam baš najbolje. - Smeta li vam valjanje broda? - upita gospođa Paradis s prizvukom straha u glasu. - Valjanje? - začudi se Julija. Svjetlost koja je naglo prodrla u kabinu omogući joj da u svojoj saputnici razabere gojaznu tridesetgodišnju ženu nježne puti i buljavih očiju, u kojima se neprestano odražavalo nekakvo čuđenje. Mora da je nekad bila veoma lijepa jer joj se koža još sjajila poput jantara. No vrat joj je bio presnažan i izgledao još nezgrapnije uslijed podvoljka s jamicama. Začudo, imala je sitna stopala i savršeno oblikovane gležnjeve. - Nećete mi valjda reći da ne osjećate kako ovaj brod užasno posrće? Julija nije osjećala ni valjanje ni posrtanja. - Nisam na to obraćala pažnju - odvrati ona. - Imate sreće - uzdahne gospođa Paradis svalivši se opet na ležaj. - Meni je užasno zlo, a ne znam da li od preobilnog obroka ili zato što sam u drugom stanju! Julija se trgne. - Ako vam ičim mogu pomoći - reče ona - samo vi kažite. U vašem stanju, opreza nikada dovoljno. Gospođica Paradis odgovori joj smijehom koji je više ličio na gugutanje. - To što sam vam rekla, draga moja, obična je pretpostavka. Naime, ja uvijek jedem previše i neprestano sam u drugom stanju... Rekavši to, gospođa Paradis stegne svoje glomazne oblike u kimono sljezove boje, okrene se prema pregradi kabine, uzdahne i uskoro se oglasi hrkanjem. Prođe tako nekoliko trenutaka za kojih je Julija širom otvorenih očiju buljila u tavanicu. Odjednom joj se učini da se krevet miče, kao da se vratilo djetinjstvo te je ona u zipci. Onda se dosjeti da je možda to ono famozno posrtanje broda kojega dotad nije bila svjesna, a koje toliko smeta gospođi Paradis. Pravilno i jedva zamjetljivo ljuljanje konačno i nju uspava.
3
Paradis = raj
Probudi je neobična buka, kao da se u kabini vodi pravi boj. To se kovčeg gospođe Paradis kotrljao sad na jednu, sad na drugu stranu i s treskom udarao o pokućstvo. Julija pokuša ustati što joj teškom mukom uspije i pošto se prethodno dobrano izudarala o strane kreveta. Na hodniku se čula neobična graja, gruba lupa vrata, a drvene su pregrade užasno cviljele. Julija shvati da se »L’AGE D’OR« sigurno nalazi na pučini i da more bjesni. Onda se dovuče do prozorčića i sa zaprepaštenjem utvrdi da je napolju noć, te se zato ništa i ne vidi. Koliko je zapravo spavala? Ona stade da osluškuje neku čudnu lupu, kao udaranje gigantskog srca: to su lopatice brodskih kotača naizmjence udarale uprazno. Hvatajući se za dijelove pokućstva, Julija se nekako dovuče do kreveta gospođe Paradis. Ova se zavukla pod pokrivače a od jastuka stvorila barikadu da se zaštiti od neke imaginarne opasnosti. Do Julije dopre muklo stenjanje, zato ona podigne jastuk bojeći se da joj se saputnica ne uguši. - Je li vam zlo, gospođo? To što je pročitala u očima gospođe Paradis nije bilo iznenađenje, već izbezumljenost. - Tako me je strah - reče ona štucajući - da me više ništa ne boli. A, još su me bili upozorili... - Na što? - Da ne putujem »L’AGE D’OR«-om. Sada se iznenadi Julija. - A što zamjeraju ovom brodu? - Njegov pogon na kotače - prošapta gospođa Paradis. - Priča se da su strojevi preslabi s obzirom na veličinu broda. Julija osluhne rad motora i nađe da nema nikakva razloga zabrinutosti. Ali, ukoliko oluja ne prestane, »L’AGE D'OR« bi mogao skrenuti s određenog puta. Sama ta pomisao izazva u Juliji bijes jer joj se žurilo da što prije stupi na tlo Meksika. Međutim, »L’AGE D’OR« joj je ulijevao povjerenje. - A meni su ga samo hvalili - reče uvjerljivo. Držala je nepotrebnim napomenuti kako, osim službeniku parobrodskog društva, nikome živom ni riječi nije rekla o svom velikom putovanju. Osim toga, zar bi austrijski car pristao da njegove omiljene husare prevozi brod koji nije siguran na moru? Prema tako uvjerljivom dokazu gospođa Paradis nije mogla ostati ravnodušna. Na kraju krajeva, pametna je glavica ta mala gospođa Delatouche i u nju se može pouzdati. - Oh, kako bih rado popila nešto toplo - stade se vajkati debeljuša. Julija zakopča svoju flanelsku suknju. - Pokušat ću da pronađem stjuarda - reče ona odlučno. Ništa nije bilo kadro načeti njeno samopouzdanje ni ugasati u njoj zanos. Razularilo se more? Velike li stvari! Bude li potrebno, Julija Crevecoeur imat će dovoljno snage da se i plivajući dokopa Vera Cruza! Gospođa se Paradis opet zavuče pod svoje pokrivače. - Ja vam se divim - reče ona jedva čujnim glasom. - Mora da ste od onih žena koje su u stanju da se u svemu mjere s muškarcima. Zatim se opet pridigne: - Osim toga, nitko vam ne bi dao ni dvadeset godina. - A ipak mi je dvadeset i jedna - požuri se da kaže Julija. Više bi voljela da je gospođa Paradis ostala ležati nego da nastavi započetim mjerkanjem. - Grudi su vam kao u djevice - navaljivala je ova. - To ništa ne dokazuje - primijeti Julija zakopčavajući svoju »garibaldinku«. - Koliko djece imate? - upita gospođa Paradis. - Ni jedno - reče Julija dokopavši se nekako vrata.
- Morat ćete mi pričati o svome mužu! - Obećajem! Julija se dosta namuči dok ne otvori vrata kabine. Na hodniku je bilo nemoguće održati se na nogama. Odupirući se o zid, stade se povlačiti kao rak. Uzalud je dozivala stjuarda jer je silna buka nadjačavala njen glas. Najzad stigne do trouglastog raskršća. Kroz dvostruka vrata salona, koja su luparala u ritmu valjanja broda, ona opazi da se jedno ogledalo polomilo i da je pod sav prekriven krhotinama vaza i svih mogućih predmeta. Julija četveronoške dopuza i zaviri u salon nadajući se da će tamo nekoga zateći. I zaista, čvrsto zavaljen u jednu fotelju u stilu Luja XVI, nogu poduprtih o bok koncertnog klavira, neki je putnik čitao novine, spretno rastvarajući ogromne stranice. Julija zaključi kako je potrebna istinska hladnokrvnost da se u takvim prilikama čita »New York Herald« jer ni sam klavir, usprkos svojoj znatnoj težini, nije izgledao siguran na nogama. Osjetivši da je netko ušao u salon, čitalac »Heralda« preklopi listove a Julija prepozna Raoula de Saint-Cerrea. Reporter je, umjesto putnog, imao na sebi večernje odijelo i Julija se pitala kako se uspio presvući a da pri tom ne polomi noge. Pa i inače, bilo ga je neobično vidjeti onako sama u praznom salonu, dok su se na stropu lusteri ljuljali i mučno cilikali. - Bojao sam se da vas više neću vidjeti prije no što stignemo u Vera Cruz, pa sam već bio spreman da tri duge sedmice provedem uz ovu bocu rakije - reče on pokazujući na trbušastu staklenku koju je stiskao uz bedro kako se ne bi razbila. - Upravo mi to treba kad već nema stjuarda da skuha neko toplo piće povika Julija, dok Raoul vješto okrenu fotelju i smjesta se naže uz djevojku. - Zar vam je zlo? - zabrinuto će novinar. - Ne meni - objasni Julija - nego suputnici u mojoj kabini. - Zar povraća od morske bolesti? -... i od blagoslovljenog stanja, iz kojega - čini se - nikada i ne izlazi. Raoul de Saint-Cerre skoči iz fotelje i zgrabi Juliju oko pasa jer više nije bila kadra da se održi na nogama. - Uzalud se upinjete da dokažete koliko ste duhovno neovisni - reče on ipak ste samo slaba žena i zato vam je potrebna muška ruka. Držeći se čvrsto jedno drugoga, stignu do praga salona. - Budući da je osoblje, čini se, prepustilo putnike njihovoj žalosnoj sudbini, pokušat ćemo se snaći sami - odlučno će novinar - i pomoći vašoj suputnici. Ako ustreba, priredit ćemo joj kakav topli napitak bez ičije pomoći. Poznavajući izvrsno raspored prostorija, Raoul krene uskim popločanim prolazom do kojega, zbog valjanja broda, i nije bilo lako stići. Baš im tada dođe u susret onaj prosijedi konobar koji ih je posluživao za vrijeme ručka, dok je »L’AGE D’OR« još izgledao kao nepomična hridina na mirnim vodama Atlantika. Natovaren poslužavnicima, kretao se vješto poput majmuna i nimalo se ne začudi što Juliju Crevecoeur i njenog poklonika zatječe na hodniku kojim prolazi isključivo posluga. - Kako vidim, gospodina i gospođu morska bolest nije otjerala u krevet dovikne im on. - A ja sam pomislio da vas jest, prijatelju - reče Raoul. - Izgleda da nas posada prepušta našoj nezavidnoj sudbini. - Nemojte tako nešto ni pomisliti, gospodine... Konobar je izgledao iskreno ožalošćen.
- Jednostavno smo preopterećeni poslom. Ne stignemo da se smjesta odazovemo jer su se uslijed morske bolesti gotovo svi zabarikadirali u svojim kabinama. Nikoga više nema u salonima. Dok je konobar žonglirao s poslužavnicima, Julija se hvatala za pregradnu stijenku. - Je li ovako na svakom putovanju? - upita ona. - Vrlo rijetko, gospođo. Ovaj put nemamo sreće. Već predvečer valovi su nas počeli tući s boka, a odmah zatim digao se olujni vjetar. - O Austrijancima i da ne govorimo - doda Raoul. Julija ne shvati smisao tih sibilinskih riječi, ali stari morski vuk obješenjački pogleda novinara. - Zaista ne znam što gospodin misli reći - odvrati on praveći se kao da o tome ima sasvim suprotno mišljenje. Kad se već zaputio prema krmi, Julija ga zamoli da gospođi Paradis odnese kakav topli napitak. Konobar zabilježi broj kabine i obeća da će učiniti sve što bude potrebno. - Preostaje mi samo da vam se zahvalim, gospodine de Saint-Cerre - reče Julija. - Vratit ću se i ja u krevet i čekati da se ovo stiša. - Ako ne želite da i vama pozli, dođite na palubu da se nadišete svježeg zraka. Uostalom, među nama budi rečeno, ako vas do sada nije srvala morska bolest, više i neće! Juliji zaista nije smetalo valjanje broda. Kao prekaljena jahačica, navikla na fizičke napore, bila je neobično izdržljiva i više se od ičega bojala žalopojki svoje cmizdrave suputnice. Pa ipak, smatrala je svojom dužnošću da u granicama mogućnosti pomogne dami koja tvrdi da je u drugom stanju, mada u to nije sasvim sigurna, što je Juliji izgledalo prilično smiješno. - Svježi zrak može nam samo koristiti - prizna ona. - U ovom se hodniku prosto gušimo. Raoul de Saint-Cerre predloži da krenu prema pramcu odakle će jednim stepeništem direktno stići na palubu. Prevališe jedva nekoliko metara, kadli lupa kotača postade zaglušna. - Tu su strojevi! - prodere se Raoul pokazujući na jednu ogromnu izbočinu pokrivenu željeznim limovima, oko kojeg je vijugao hodnik. Čim se odatle udaljiše, Julija prenese novinaru riječi gospođe Paradis koja je »L’AGE D’OR« usporedila s divom čija snaga znatno zaostaje za njegovom veličinom. Raoul de Saint Cerre slegne ramenima. - To ni najmanje ne utiče na ovo što se sada događa na brodu, jer on je već dvadeset i tri puta prešao Atlantik, i to uvijek više nego uspješno. - Ne mislite valjda ozbiljno da mu prisustvo austrijskih trupa može natovariti neku nesreću? - upita Julija sjetivši se čudne mladićeve primjedbe. Raoul ne odgovori. Jedva se nekako dovukoše do željeznog stepeništa. Prije nego će zakoračiti, reporter se okrene ka djevojci. - Austrijanci su ukrcali znatnu količinu ratne opreme - reče on - i velik broj artiljerijskog oružja. Ovaj je brod građen za prijevoz putnika, ali, dakako, i tereta. Ipak sam uvjeren da od teških austrijskih topova »L'AGE D'OR« gubi ravnotežu, postaje osjetljiviji na oluju i teže je njime upravljati. I zašto da vam krijem: drugi mi je oficir o tome iznio neka svoja zapažanja koja, na žalost, neću moći objaviti u našem listu, ukoliko ne želim tom čovjeku upropastiti karijeru. Juliju iznenadi ozbiljnost kojom je Raoul izgovorio te riječi. Kad ju je obujmio oko pasa, kako bi joj pomogao da se uspne ižlijebljenim stepenicama, nije joj ni palo na pamet da prosvjeduje. Zahvaljujući njegovoj prisutnosti, ona osjeti neku sigurnost, sada kad su iznenada iskrsle opasnosti o kojima nije ni sanjala. Ipak, neograničeno se pouzdavala u svoju sretnu zvijezdu.
Bilo je nemoguće održati se na palubi. Bez pripomoći jedara, »L'AGE D’OR« se užasno valjao. Podižući glavu, Julija opazi kako se službujući oficir grčevito drži za ogradu mosta. Bio je toliko nesiguran na nogama da je i nju hvatala vrtoglavica, pa se prisiljavala da ga više ne gleda. Noć je bila prilično vedra, ali je oluja bijesno razgonila niske oblačine. More je poprimilo boju škriljevca, a ogromni valovi izazivali su tim veću tjeskobu što se nisu razlivali, nego neprestano udarali lađu s boka i zato predstavljali stalnu opasnost. Uslijed prskavice paluba je bila tako kliska da se valjalo hvatati za ogradu od užeta. - Čvrsto se držite! - vikao je Raoul nadjačavajući vjetar. Bio je položio svoju ruku na djevojčinu, kako ona ne bi ispustila konop, i zaštićivao je vlastitim tijelom. Vidjela je samo njegovu dugu podlakticu koja ju je grozničavo pritiskala. Priljubljena tako uz mladića, osjeti i protiv svoje volje neko čudno uzbuđenje. Prvi put nakon tolikih mjeseci prožme je nekakva tjelesna lagodnost, te je bila sretna što Raoul po izrazu njena lica ne može da otkrije ono njeno unutrašnje previranje koje nikakve veze nije imalo s olujom. U jednom trenutku ona osjeti kako joj mladić usnama prelazi po kosi. Pod izlikom da je želi zaštititi, toliko ju je prikliještio da se trgla i pokušala oteti. - Hladno mi je! Julija je slagala jer je osjetila kako taj fizički dodir postaje opasan. Raoul je oprezno povede do prvog stepeništa. Upravo htjedoše zakoračiti, kadli iz utrobe broda iskrsnu neka skutrena prilika. Sad teturajući, sad opet prihvaćajući se za ogradu, pokušavala je da se nekako uspne na palubu. Po ispijenom licu i po crnoj šiljastoj bradi prepoznaše u njoj gospodina Mutlija. Kad ugleda Juliju i njenog pratioca, on hitro turi u džep svoga kaputa predmet što ga je dotad držao u ruci. Po takvu nevremenu i za mrkle noći, očito nije očekivao da će na palubi zateći putnike. Pošto prepozna Juliju, pokuša i da se nasmiješi, no bio je sav usopljen, a od znoja su mu se crni uvojci lijepili za čelo. - Jako... mi je žao, signorina - promrsi on držeći se i dalje za ogradu stepeništa kao da im želi spriječiti silaženje. Raoul de Saint-Cerre mu pruži ruku kako bi mu pomogao da se uspne na palubu, no on to odbije. - Što radite tu, signorina? - Pa... izašla sam da se nadišem svježeg zraka - reče Julija iznenađena tim pitanjem - i upravo se vraćam u svoju kabinu. Snagom koju nitko ne bi od njega očekivao, on prijeđe i posljednje stepenice, a onda se uhvati za potporanj pod zapovjedničkim mostom i rukom prijeđe preko čela. - Ne zadržavajte se tu - reče on gunđajući i pokuša da ih odvuče prema pramcu. Nemojte ostati ovdje, preklinjem vas... Njegovo ponašanje bilo je zaista neobično. - Možete biti sigurni, dragi gospodine, da se valjanje jednako osjeća posvuda na brodu - objasni Raoul pridržavajući se da ne padne. Ovaj ga značajno pogleda. - Ne radi s o valjanju, mladiću. Julija nehotice posrne, uhvati se Talijanu za kaput i napipa u njegovu džepu predmet čiji joj se oblici učine poznatim. Nije bilo vremena da razmisli o tom zabrinjavajućem otkriću jer upravo tada snažan udarac potrese utrobu broda a jedan džinovski val obori se svom snagom na njegov desni bok. Julija bude odbačena prema jednom čamcu za spasavanje, ali srećom, čvrsto se uhvati za njegove nosače. Sa zaprepaštenjem otkrije kako se na
krestama valova pojavljuju mnogobrojne olupine. Kako je obična oluja mogla imati tako užasan učinak? Imala je utisak da »L'AGE D’OR« očito izvodi manevar kako bi spriječio da se te olupine ne zavuku među lopatice na kotačima. No manevar se pokazao opasnim jer se jedan ogromni val sruči na palubu i jednostavno pomete Talijana, naočigled zaprepaštenoj Juliji. Ona mu htjede priskočiti u pomoć, ali je silom zadrža Raoul koji se nalazio u njenoj neposrednoj blizini. - Jeste li poludjeli? - Taj će se čovjek udaviti! Moramo ga spasiti... Umalo da novi val ne odnese i Juliju, ali srećom, novinarova je ruka bila kao od željeza. Ona prizna da Raoul ima pravo: zadržavati se i dalje na mostu bilo je isto što i samoubojstvo. A jadnog gospodina Mutlija val je sigurno bacio preko ograde. Parobrod produži s manevrom a Raoul iskoristi relativno zatišje te krene s Julijom prema stepeništu, s očitom namjerom da obavijesti posadu o tragičnom udesu kojega su njih dvoje bili svjedoci. Mokra od glave do pete, cvokoćući zubima od hladnoće, Julija je prosto bila opsjednuta mišlju da se gospodinu Mutliju moglo priskočiti u pomoć. Stepenište pred kojim se malo prije bio ispriječio Talijan vodilo je u brodska skladišta. Na samom ulazu ležao je poprijeko čovjek u husarskoj uniformi. - Austrijanac! pijan kao ćuskija - povika Raoul. Novinar je izgledao kao da je obučen skočio u more. Njegovo elegantno večernje odijelo lijepilo mu se uz tijelo, a fina košulja sa čipkama na prsima objesila se kao vreća. On se prigne k austrijskom vojniku, ali smjesta ustane. Na licu mu se moglo pročitati zaprepaštenje. Mehanički pređe on rukom preko plastrona na svojoj košulji i opazi širok krvav trag. - Mrtav je - prošapta. Julija pogleda Raoula pa zatim leš pred svojim nogama. Teškom je mukom sačuvala hladnokrvnost. - On je naprosto ubijen - doda Raoul de Saint-Cerre. - Ubijen? - I to metkom u grudi... Julija se iz sve snage borila da se ne sruši, da pred Raoulom ne pokaže kako se boji. - To je izvršio - prošapta ona - onaj čovjek... onaj Talijan što ga je maločas otplavio val... Novinar, bar prividno, ostade potpuno miran. - Bio je švicarski državljanin, a ne Talijan, i kako se čini, trgovac hugenot, a putovao je u Meksiko da od Miramona4 utjera neke stare dugove. Dosljedan svojim reporterskim navikama, Raoul de Saint-Cerre nije zaboravio da sakupi informacije. - Nije važno da li je Talijan ili Švicarac - reče Julija. - Činjenica je da je bio naoružan. Glas joj je podrhtavao, no trudila se da ostane mirna. Raoul zbunjeno pogleda djevojku. - Odakle to znate? - Maloprije, kad je navrh onih stepenica nabasao na nas, hitro je sakrio predmet koji je dotada držao u ruci. Toga sam se sjetila istom onda kada sam se okliznula i instinktivno se uhvatila za njegov kaput. Osjetila sam pod rukom držak revolvera u njegovu džepu.
Miramon je bio meksički političar, protivnik Juareza a pristaša Maksimilijana s kojim je kasnije strijeljan u Queretaru. 4
Raoul htjede odgovoriti, ali ga u tome spriječi zaglušno kotrljanje pod njihovim nogama. Brod se nagne na desnu stranu, a Julija zaglavinja. Da je Raoul nije prihvatio, srušila bi se na Austrijančev leš. - Shvaćate li, Raoule? On nije htio da siđemo ovim stepeništem ni da se zadržavamo na ovoj strani broda. Novinarove oči odjednom bijesnu. - Naravno! - vikne. - Tu su sanduci municije! Austrijski topovi! On hitro potrči s Julijom udarajući se nemilice o željezne limove po hodniku. Pred sve češćom i stravičnijom lomljavom koja je dopirala iz utrobe broda oni stadoše bježati prema pramcu. Sve do toga časa Julija nije bila svjesna da se nalaze u smrtnoj opasnosti. Njena vjera u budućnost bila je tolika da je na sve prepreke gledala kao na iskušenja što joj ih sudbina šalje iz šale. Otkako je krenula iz Saint-Nazairea, bila je uvjerena kako je kadra snaći se u svakoj situaciji. Ali u tom prolazu punom metalnih cijevi, gdje je valjanje i posrtanje broda izazivalo mučne posljedice, osjećala se kao u golemoj klopci. Bjesnjela je na pomisao kako će glupo zaglaviti na dnu oceana i ne proživjevši vlastiti život. Kao da su i Raoul de Saint-Cerrea mučile iste misli, no on je, čini se, odlučio da strah izvrne u šalu. - Ta bi reportaža zlata vrijedila, samo kad bih imao još toliko vremena da je dostavim svojim novinama. Zamislite samo naslov: »Sabotaža na L’AGE D’ORu!« On prestade trčati i izvadi bocu konjaka kojom je morao vješto žonglirati kad mu se sve do tada nije razbila. - Skupa ćemo je isprazniti, a onda ću u nju turiti svoj članak i baciti je u more!... Jednoga će dana ipak nekome dospjeti u ruke... a tada će mi posmrtna slava biti osigurana! Stignu najzad do kraja vrata koja su na vjetru luparala a onda jednim zavojitim stepeništem siđu do kabina. Na zaokretu jednog hodnika vidjela su se blijeda uplašena lica. Jedna skupina putnika u spavaćicama i pidžamama salijetala je pitanjima stjuarda koji se trudio da ih umiri, ali prilično bezuspješno. Julija i Raoul de Saint-Cerre dobro su pazili da ni jednom riječi ne odadu ono što su vidjeli i naslućivali. Svaka nesmotrena izjava izazvala bi na brodu paniku. Već su ionako ostavili mučan dojam kad su se pojavili promočeni do kože, a da se i ne govori o tragovima krvi na novinarovoj košulji. Srećom, Raoulova kabina bila je tu u blizini. Dvoje mladih upadnu unutra i tako prekinu bujicu pitanja o onome što su vidjeli na palubi, kamo se nitko nije usuđivao izaći. Potpuno iscrpljena, Julija se svali na ležaj. Zubi su joj cvokotali. Raoul se podupre koljenom i otčepi dragocjenu bocu. Htjede je prinijeti Julijinim ustima, no onda se predomisli i sa stolića dohvati srebrnu čašu kojoj se djevojka toliko divila dok su vlakom putovali od Pariza do Saint-Nazairea. Pokreti su mu bili neobično spretni jer brod se i dalje užasno valjao a drvenarija bolno cviljela. Uspjelo mu je napuniti čašu a da ni kapi nije prolio. Poput dadilje on natjera Juliju da pije tekućinu od čijih se prvih gutljaja sva stresla. Bio je to veoma star konjak. Tjerao je žilama vatru i bistrio duh, umjesto da ga smućuje. - Nikako mi nije jasna ličnost toga nesretnog Švicarca - reče Julija osjećajući kako joj se vraća snaga. Ona dokraja ispije čašu. - Bili ste u pravu - uzvikne Raoul!. - Taj je Švicarac sigurno neki Talijan koji se na »L’AGE D’OR« ukrcao pod krivim imenom. Zaboravljajući na otmjene manire, on prinese bocu k ustima, zabaci glavu unazad i čestito potegne a zatim iz rukava izvuče batistnu maramicu, koja je pukim slučajem ostala suha, te obriše usta. - Ali, zašto? Zašto je to učinio? - upita djevojka.
Raoul se bez ustručavanja zavali pored djevojke, što mu se u ovako izuzetnim prilikama nije moglo zamjeriti. Uostalom, teško bi se i mogao održati na nogama uz onako valjanje broda. - Julija, draga Julija - stade on šaputati. - Čini se da ste informirani o tolikim stvarima i događajima. Nedavno ste mi iz ruku istrgli tek štampane novine i prosto gutali pojedinosti o kapitulaciji potpisanoj u Appomatox Court Houseu. Pa zar je moguće da niste znali kako među Juarezovim zavjerenicima ima i Talijana? Julija nije ni primijetila kako je za posljednjih sati među njima došlo do velike intimnosti, pa ni to da se usred noći odjednom našla u uskom krevetu s mladićem kojega je tek prije dvadeset i četiri sata upoznala u vlaku. Oko nje su se očito razmahale neslućene sile, a »L’AGE D’OR« tek što je krenuo na dugi put koji je Julija Crevecoeur držala pukom formalnosti, nekakvim predahom prije suočenja s nepoznatim opasnostima koje će je dočekati čim stupi na meksičko tlo. - Okladio bih se - reče Raoul - da vam ime G’Hilardi, a da druge i ne spominjem, baš ništa ne kazuje. - Tko je taj G'Hilardi? - Garibaldijev prijatelj - odvrati Raoul. Garibaldi! heroj pokreta za ujedinjenje Italije... Jedna od onih ličnosti o kojima joj je mnogo pričao Alain... Jedan od apostola slobode kojom se zanosilo i njih dvoje mladih ljubavnika u Auteuilu. Garibaldi, čije je boje nosila i Julija, jer je ta crvena bluza bila svjedok njihove posljednje ljubavne noći. Sada je shvaćala i zanimanje što ga je za nju pokazivao gospodin Mutli, svega nekoliko sati prije nego je poginuo. Julijina sličnost s nekom njegovom znanicom možda je posljedica upravo te crvene bluze kakvu su nosili poklonici Garibaldija. - Neprijatelji garibaldinaca jesu austrijski ugnjetači - nastavi novinar. - A tko je neprijatelj Juareza, zatočnika meksikanske slobode? U prvom redu Austrijanac, jer se jedan Habsburgovac, rođeni brat Franje Josipa, proglasio carem Meksika uz saučesništvo Francuza. Shvaćate li sada zašto su oni koje mi nazivamo meksikanskim »pobunjenicima« prigrlili neke Talijane, a među njima i G’Hilardija, pustolova i vrsnog inženjera kojega su imenovali generalom? Ličnost gospodina Mutlija postade sada Juliji jasnija. - Sve razumijem - uzviknu ona. - Tobožnji švicarski trgovac bio je u stvari Garibaldijev drug koji je išao u Meksiko da stupi u Juarezovu armiju! - I više od toga - reče Raoul. - Uvjeren sam da mu je osobno Juarez povjerio važan zadatak: pod svaku cijenu spriječili da se austrijske trupe iskrcaju s ratnom opremom u Vera Cruzu. Valjda znate da Talijani slove kao pravi majstori u pravljenju vatrometa. Djevojka se zaprepasti. S obzirom na događaje kojima je i sama bila svjedok, ima mnogo vjerojatnosti da se novinar ne vara. Sada Julija shvati zašto ih je Mutli htio spriječiti da siđu stepeništem što vodi u brodska skladišta s austrijskom ratnom opremom; sigurno je ondje postavio eksploziv. Kad ga je stražar uhvatio na djelu, ubio ga je iz pištolja a zatim pojurio na palubu gdje je, ugledavši dvoje mladih, brzo sakrio oružje. - Sve je to vrlo jasno - reče Julija - ali zašto je čekao da se »L’AGE D’OR« nađe na pučini pa da tek onda izvrši zadatak koji može da urodi smrću stotina putnika civila? Zašto brod nije digao u zrak dok je s oružjem i municijom stajao usidren pred Saint-Nazaireom?
Mora da je i o tome Raoul imao svoje mišljenje, no nije uspio da ga iznese. Ponovo se začu lomljava, ali sada zaglušnija i jezivija od prethodnih. Sada si imao utisak da se »L’AGE D’OR« urušio u ponor između dva džinovska vala i da se više neće podići. Uz paklensku buku, dotad netaknuto posuđe stade da se razbija, lusteri se otkačiše, ogledala se rasprsnuše u tisuće komadića. - To je početak kraja - promuca Julija. Ipak, iz razloga koje sebi nije znala objasniti, imala je utisak da je prevladava strah, i to upravo sada kada događaji poprimaju dramatski obrat. Je li to zbog neposredne blizine Raoula de Saint-Cerrea koji se stalno nekako iščuđava i zanosi kao da je običan promatrač, a ne sudionik neminovne katastrofe? Ili je to bio učinak onog starog konjaka »Napoleon« u kojem se krila neka čudesna moć kao potvrda njegova simboličnog imena? Bilo kako bilo, krevet na kojemu je Julija Crevecoeur ležala - a imala je utisak da plovi na nekoj splavi - zloslutno je škripao. Raoul je djevojku bio uhvatio za ramena. U njegovu pogledu bio je sada sasvim novi izraz. Ironiju je zamijenilo nešto što je sličilo na sažaljenje, ali i na plamen koji je Julija dobro poznavala jer ga je izvjesnih večeri znala zapaziti u očima svoga dragana, Alaina Delatouchea, kad bi mu od pohote bljesnule kao u tigra. Za tih je večeri bilo u njegovu grljenju nekakve surove žestine koje se Julija bojala, a istovremeno je i priželjkivala. Tako se bojimo smrti i ujedno je prizivamo ne shvaćajući duboki smisao ni toga privlačenja ni odbijanja. - Ne znam tko si, a sigurno neću nikad ni doznati - prošapta Raoul u jednom dahu. On ustima pređe preko djevojčinih usana, pa cijelim ovalom njena lica i onda lukom obrva. Julija osjeti kako se Raoulova ruka spušta s njenih ramena i kako joj je poput ptice sjela na grudi. Mora da su ih prilike oboje navele da sve pokrenu kako bi ostali na životu, a zato su imali tisuće razloga. Umjesto toga, našli su se u tijesnoj kabini, usred pobjesnjelih elemenata, okruženi zaglušnom bukom: dvoje stranaca zagrljeni u krevetu. Julija je bila svjesna da je sve to apsurdno, a ipak je nisu vrijeđali smioni mladićevi pokreti. Pa i ta nepoznata usta što su se našla na njenima učiniše joj se nekako bliskim. Da, to se sama smrt prerušila u ovog mladića što je sada grli, stišće, previja i ne da joj doći do daha. U ovom trenutku, Raoul de Saint-Cerre bio je i sam oluja, razulareno more, a njegovi su poljupci poprimili okus pepela i vječnosti. - Čini mi se da te ljubim - prošapta Raoul. - Smrtno sam se zaljubio prošle noći u vlaku. Gledao sam te kako spavaš i čuo kako u snu šapćući izgovaraš ime jednog drugog muškarca. Tada mi je postalo jasno da nikad neću moći zaboraviti tu čistu, a istovremeno pohotnu neznanku. Do Julijinih ušiju riječi su dopirale kao žubor vode sa izvora. Nije im shvaćala smisao, ali je od njihova zvuka, koji je bio poziv, sva ustreptala. Zar sam muškarčev glas može tako vatreno da miluje? Sve da se i htjela oteti iz Raoulova zagrljaja, sigurno joj to ne bi uspjelo. Upravo se tada ugasi plinsko svjetlo što je tinjalo u okruglom svijećnjaku na zidu. Mora da su sve kabine utonule u mrak jer su se odjednom začuli prigušeni krici žena i dozivanje po hodnicima. U mraku noći Raoul de SaintCerre postao je sasvim nestvaran. To su nepoznate ruke sada milovale Juliju i nezadrživo razotkrivale tajne jednog tijela što ga je kao žrtvu prinosila mračnim silama koje su oko nje bjesnjele. Julija kao da se odvoji od svoga vlastitog tijela. Znala je jedino da ta noć samo preobličuje jednu drugu, do vječnosti nezaboravnu noć, i otkri sa čuđenjem ali i s užasom kako je prožima nekakva neobjašnjiva, duboka i sveobuhvatna radost, ni po čemu slična onoj koju je dotada poistovećivala s ljubavi. U tom se trenutku nije podavala Raoulu de Saint-Cerreu, nego životu. To je podavanje kao žrtvu prinosila
nekom tajanstvenom božanstvu koje je imalo pravo nad životom i smrti »L’AGE D’OR«-a i njegovih putnika. Kao da želi podvući gotovo obredni karakter toga podavanja, u daljini se oglasi zvono. Juliju to podsjeti na jedan olujni dan u Auteuilu, kad je grom bio zapalio neki majur, pa je crkveno zvono stalo pozivati na uzbunu. Gotovo da čovjek povjeruje kako je djevojka bila pod utjecajem nekog ljubavnog napitka čija je moć prestala netom se oglasilo brodsko zvono. Ona se hitro izvuče iz kreveta i u mraku uspije stići do vrata. Na hodniku su žmirkale uljanice, raspoređene u pravilnim razmacima. - Šta to radite, Julija? Nije bila u stanju da odgovori. Ona pojuri ponovo praznim hodnikom iz kojega su, zbog neizdržive mučnine prouzrokovane morskom bolešću, pobjegli i oni rijetki putnici što ih je maločas bila nazrela. Julija je imala samo jednu misao: stići što prije do kabine 73, pokraj velikog salona. U njenoj putnoj torbi nalazi se predmet od kojega se ni načas nije smjela odvojiti: Malteški križ optočen dijamantima i smaragdima. Ona se zakune da će ga odsada nositi oko vrata, kao protiv nekog uroka. Golema je bila njena želja za životom i čežnja za Alainom, no »L'AGE D'OR« je stao krivudati i posrtati pod silovitim naletima oluje. A nikako da prestanu ni oni mukli neobjašnjivi udarci u utrobi broda što u njoj izazivaju strah kojemu se svim silama nastoji oduprijeti. U tom trenutku brod se opet jako nagne i Julija udari o pregradni zid hodnika. Prijeđe zatim trouglasto raskršće i nađe se pred velikim salonom. Začudo, unutra je netko svirao na klaviru! Dok je »L’AGE D’OR« lebdio u opasnosti, neki je putnik izvodio »Na lijepom plavom Dunavu«! Bio je to jedan austrijski oficir. Veliki koncertni klavir neprimjetno je klizio u ritmu valjanja broda. Opazivši Juliju Crevecoeur, husar ustade i ukruti se na pozdrav kojemu ni na dvoru u Schonbrunu ne bi imali što zamjeriti. Oficir je bio u čarapama, zato je nečujno udario petama. - Neka mi gospođica oprosti, no pukovnik nam je naredio da izujemo čizme. Izgleda da bi nam u slučaju brodoloma samo otežale plivanje. Ako već dođe do toga da treba umrijeti, radije bih umro u čizmama. Ali, naređenje je naređenje! Bi li gospođica pristala da sa mnom otpleše ovaj valcer ako uspijem pronaći nekog dobrohotnog pijanistu koji bi me odmijenio za klavirom? Govorio je grlenim, ali besprijekornim francuskim jezikom. Julija je već trčala prema svojoj kabini. Austrijanac, koji mora da je bio dobrano pijan, jadikovao je za njom na njemačkom: - Freulein, warum sind sie so gleichgiiltig? Warum, Freulein? Warum? Kad Julija uđe u svoju kabinu, zateće gospođu Paradis kako kleči na podu, okružena svakojakim prnjama i bezvrijednim nakitom. Odjeća i razni predmeti poispadali su joj iz kovčega i putovali sobom u ritmu valjanja broda. Gospođa Paradis je kršila ruke i drhtavim usnama izgovarala nesuvisle rečenice. Najzad, Julija shvati da se jadna žena moli. U očima joj se odražavao gotovo bezuman strah. Julija i sama osjeti kako je podilazi strava kojoj je uspješno odolijevala sve dok joj je Raoul de Saint-Cerre svojim primjerom ulijevao hrabrost i hladnokrvnost. Ona htjede ohrabriti gospođu Paradis, no glas joj nadjača zaglušna buka. Svoju putnu torbu nađe u jednom kutu. Nekako je dohvati, izvuče i otvori dragocjenu kutiju pa onda objesi Malteški križ o lančić što ga je nosila oko vrata. Uzme zatim ostatak od onih dvadeset tisuća franaka koje joj je posudila
Blance d’Antigny i turi ih u izrez na svojoj bluzi. Iznenadan i jak nagib broda obori i nju na koljena, a gospođa Paradis, izgubivši ravnotežu, silovito udari glavom o okovani ugao svoga kovčega i padne u nesvijest. Julija bezuspješno pokuša da je odvuče do kreveta. Smetao joj je toaletni stolić koji je svaki čas mijenjao nagib. Pomoćna lampa teturala je u svom ležištu i sablasno osvjetljavala poprište. Na čelu gospođe Paradis pojavi se tanki mlaz krvi i stade joj curiti niz sljepoočnicu i lice... Julija se izbezumi. Pod naletom vjetra, vrata se na kabini otvore. Tilovi i čipke gospođe Paradis poletješe i stadoše se ovijati oko Julije koja ih se s mukom oslobodila. Ona istrča na hodnik: - Ima li nekoga tu?... U pomoć! No Julijin se glas gubio u zaglušnoj buci, a ljudi su ionako ležali u svojim krevetima, nasmrt izmučeni morskom bolešću od koje se više nisu mogli ni držati na nogama. Neki se muškarac ipak pojavi, užasno teturajući hodnikom. U ruci je čvrsto stiskao veliku crnu kutiju. Bio je to Raoul de Saint-Cerre. Julija je znala koliko novinar drži do svog fotografskog aparata, nezgrapnog i neprikladnog za nošenje. Mora da je bio nacistu kako će putovanje kobno završiti, kad ga je sad ponio sa sobom. Juliju to prestraši, ali malo i raznježi, jer je u tom gestu bilo nečeg djetinjastog što se dobro slagalo s reporterovom ličnosti. On priđe k djevojci pa zajedno pođu u kabinu gdje je na podu još uvijek u nesvijesti ležala gospođa Paradis, bacana amo-tamo. Raoul je uz Julijinu pomoć pridigne. Disanje joj je bilo jedva zamjetljivo. - Prilegnimo je na krevet - viknu Raoul u uho Juliji. - Zatim ću vas izvesti na palubu... ka čamcima za spasavanje. Julija ga pogleda sa zaprepaštenjem. - Nećemo je valjda ostaviti ovdje? Raoul se pokoleba. Pogleda Juliju pa onda nepomično tijelo gospođe Paradis. - Pomozite mi! Zajedničkim naporom iznesu oni korpulentnu damu na hodnik. Tu se opet začuje ono jezivo kotrljanje od kojega se čitav brod potrese. - Jeste li čuli, Raoule? - Nedovoljno pričvršćen top, pa sada prosto mete skladištem! - viknu novinar. Jedva je izgovorio te riječi, kadli se dogodi ono najgore. Julija je to i očekivala, već odonda kad je shvatila zašto se gospodin Mutli zapravo ukrcao na »L’AGE D’OR«. Ipak se nekako nadala da Talijan možda nije uspio do kraja izvršiti svoj naum. Ono čega su se toliko bojali dogodilo se naglo i imalo strahovit učinak. Užasna eksplozija potrese čitav »L'AGE D’OR« nadjačavajući svu ostalu buku. Dvoje mladih nađoše se na tlu, bačeni jedno preko drugog, bespomoćno se kotrljajući... Nakon toga nastade neko zatišje dok suludi vjetrovi i razgoropađeni ocean ne prihvatiše ponovo, kao u nekoj simfoniji, svoj stravični lajtmotiv. No kloparanje kotača, u čijem se ugodnom ritmu odvijala vožnja, naglo utihnu i Juliji se učini kao da je brodu prestalo kucati srce. Sada se »L'AGE D’OR« nije više valjao. Stao se naginjati na bok, najprije neprimjetno, a onda sve više i više. Sve što nije bilo pričvršćeno kotrljalo se uz zaglušnu buku prema desnoj strani broda. U potpalublju se sve lomilo. - Gotovo je... To je od bombe koju je podmetnuo gospodin Mutli... Više nam nema spasa! - čuo se bijesni Raoulov glas. Julija je morala osjetiti užasan strah, ali, na njeno veliko čuđenje, on je odjednom nestao. Ona pomisli kako su događaji neminovni te sačuva mir i samopouzdanje, uvjerena da ništa ne može protiv svoje sudbine; pa ako mora umrijeti noćas ili ujutro kad grane sunce, dogodit će se to zato što je tako bilo predodređeno, Brodsko se zvono
ponovo oglasi, ali sada svom snagom. Očito je pozivalo putnike ka čamcima za spasavanje. Julija osjeti toplinu Raoulova tijela jer on ju je čvrsto ogrlio, kao da drži sam život. Za tog kratkog trenutka ona se kao nekim čudom pribra i nađe u sebi snage da se suoči sa smrti. Gotovo da je bila spokojna iako je svakog časa mogao nastupiti kraj. Nije požalila što se uza nju, kao na posljednjem ispraćaju, nalazi Raoul de Saint-Cerre te i ona njega poljubi. Time se na neki način opraštala od svega što je živo i toplo. Začudo, još uvijek živo, ali kako dugo? I dok se užasna lomljava nastavljala, njih dvoje se pridigoše. Gospođa Paradis se osvijesti. Onako ošamućenu, stadu je vući prema stepeništu što vodi na gornju palubu. Opor okus dima zapeče ih u grlu. Iznad njih se pojavi glava jednog od članova posade. - Brzo u čamce, zaboga! Mornar se izgubi. Trebalo je pod svaku cijenu pomoći gospođi Paradis da se popne stepenicama. Novinaru u tome pomogne Julija. Gust oblak dima prekrio je palubu. Na sve strane ustrčale se prilike u nepromočivim kaputima i s kapuljačama na glavi, a brodsko se zvono neprestano glasalo. Tada se začu nova eksplozija, još jača od prve zato što je nastala u neposrednoj blizini, a onda sukne silan plamen. Komadi metala i drveta, bakrene i čelične cijevi, željezne šipke, sve se to kovitlalo zrakom i padalo na palubu. Gospođa Paradis, smrtno pogođena, krikne od bola. Kiša varnica zaslijepi Juliju i ona se instiktivno privi Raoulu na grudi. On je stade povlačiti. - A vaš fotografski aparat? Da bi je čuo, Julija je morala vikati. Raoul se namjerno rastao sa svojom dragom kazetom kako bi lakše štitio djevojku. - U životu... uvijek se nameće izbor... pa sam ga, eto učinio i ja. Uslijed oluje Raoulovo se objašnjenje gotovo i nije čulo. A onda, odjekne i po treći put eksplozija, popraćena novim paničnim kricima. Ogromni val prodre kroz provaljenu ogradu, otrgne golemu ploču od lijevanog željeza i uz zaglušnu buku prosto pomete masivno krovište nad spavaonicom za posadu. Vrtlozi vode sruče se na djevojku i njenog druga. Ovoga puta Juliji se učini da je svemu kraj. Željezna oplata na desnoj strani broda prosto se otkine i odleti kao da je »L’AGE D’ OR« od papira. Bio je to stravičan, a ujedno i veličanstven prizor. Julija je svega bila svjesna znajući i predobro da više nije doli igračka u vlasti čudovišta što odozgo riga vatru, a odozdo je svaki čas mogu povući u bezdan. Čamci za spasavanje budu otkačeni i spušteni u more. Po krestama valova već su poigravale svakojake olupine. Brod se njihao naginjući se sve više na provaljeni bok. A onda, vrh jednog ogromnog vala silovito se razlije po palubi noseći sve pred sobom. Juliji se učini kao da je podižu tisuće ruku. Ona bude odvojena od Raoula i ne znajući kako je najzad ostala sama, potpuno sama, suočena sa smrću koja ju je odasvud salijetala. Juliji se u prvi mah učini kao da je vihor nosi nekud jako daleko. Sve iščeznu, čak i njena sposobnost mišljenja. Tek kad osjeti da se počinje gušiti, stade nagonski da pliva. Kad bi joj leđa izronila, imala je utisak da se na njih sručuje opći potop, a plivanje je iziskivalo grčevite napore. I disati je bilo teško jer je stalno gutala slanu vodu od koje se gotovo gušila. Posvuda u daljini svjetlucala je u noći snježnoplavičasta morska pjena. Oko nje sami crni obalci, kiša i ta pokretna vođena brda, spremna da je svaki čas poklope. A bilo joj je hladno, ogavno hladno. Očajnički je plivala upinjući se da ujednačeno diše, boreći se ne sa smrću, nego protiv mlitavosti. Svaka sekunda bila je ispunjena
borbom, a minute su se činile duge kao vječnost. Snaga ju je počela napuštati. U borbi protiv pobjesnjelog mora, iznemogle su joj inače snažne ruke, noge, pluća. Kad se nađe u udubini jednog vala, primijeti kako okolnim krestama plutaju svakojaki otpaci i olupine. A onda se u daljini ukaza kao neki ukleti brod. Bila je to impozantna trupina »L’AGE D'OR«-a koji je dostojanstvenom odmjerenošću tonuo. još se vidjelo kako iz njegovih dvaju dimnjaka izbijaju posljednji izdisaji crnog dima. Ona sa zaprepaštenjem opazi kako se na krmi masa ljudi još uvijek gura i gazi dok je parobrod, povučen vrtlozima, nezadrživo silazio u bezdan povlačeći sa sobom i svoj živi teret koji je sada bespomoćno zapomagao. Kao u nekom bunilu, Julija se stade prisjećati stvari koje nikakve veze nisu imale s njenim sadašnjim položajem. Pričini joj se da je dijete: i gle, eto pred sobom vidi sliku požara, čuje krikove ljudi, osjeća kako je dim baruta peče u grlu! Ta je vizija bila u potpunoj suprotnosti s istinskim sjećanjima djevojčice koja je u Auteuilu živjela uvijek u izobilju, uz gospodina Gasparda čiji ironičan smiješak nije mogla zaboraviti. A onda, kao da osjeti prisustvo jedne nježne žene te u prvi čas pomisli da je to Mathilde Bonaparte i da je tješi. No bila je to neka neznanka. Tada začu kako jedan oštar muški glas kaže na talijanskom: Palermo!... Sicilija!... no i njegov se zvuk izgubi u noći. Najzad je neki glas stade dozivati po imenu, a činilo se da dolazi iz morskih dubina, s one strane beskraja. - Ljubavi moja!... Slana voda uguši ljubavni zov Julije Crevecoeur u trenutku kad se počela utapati. Očajnički se otimala. Izranjajući još jednom na površinu, ona u zelenkastoj prozirnosti mora opazi kako pored nje promiče neka sjena i grčevito se uhvati za nju: bilo je to uže. Malo se podigne i objesi za kobilicu jednog prevrnutog čamca. Taman da se dokopa toga iznenadnog skloništa, kadli je nešto šćepa za gležnjeve te ponovo stade vući u dubinu. Bio je to već napola onesviješteni austrijski vojnik koji se grčevito uhvatio za nju. Obuzeta očajničkim i tako reći životinjskim gnjevom, ona u njegovo polumrtvo tijelo zarije svoje oštre nokte i najzad ga odgurne. Jedan val opet primakne prevrnuti čamac i ona ga se ponovo prihvati. Koliko je vremena ostala u takvu položaju, to Julija Crevecoeur ne bi mogla reći, Bio je dovoljan samo mali napor da se uzvere na kobilicu čamca, ali ona nije bila u stanju da ga učini. Nekako je došla do daha, no sve se više kočila od užasne hladnoće. I ponovo zaredaše u njenom duhu sablasne vizije u kojima su se miješali glasovi, zvukovi i mirisi. Pričini joj se da se nalazi u kazalištu »Varietes« i da u jednoj loži Blanche d’Antigny maše novčanicama... A onda, kao da se odjednom stvori u kući preprodavačice Rachele koja joj, s okerno žutom maskom na licu, proriče: - Pronaći ćeš ga, Julija, i bit ćete vrlo sretni!... Zatim se nečija usta prilijepe uz njezina, i ona ustuknu. U plavičastoj noći zasjaju mačje oči gospodina Kergoata. Zrakom prošiša svom snagom bačen bodež i Patriceove se oči ugase. Ne izosta ni čudovišna Germainova tonzura s koje kao da se upravo otkačio austrijski orao. A onda sve te stravične vizije ponovo iščeznu i ona opet začuje kako je onaj mili glas doziva iz morskih dubina, s one strane beskraja... - Ljubavi moja!... Julija bi se rado bila opustila i odazvala se tom neodoljivom pozivu. Ukočeni bi joj se prsti sami otkačili, a valovi bi se još nekoliko trenutaka poigravali
njenim tijelom prije no što bi potonuo. No tada osjeti prilično snažan udarac i on je podsjeti na jezivu borbu što ju je maločas morala voditi s umirućim austrijskim vojnikom. Od straha se sva naježi, i taj strah postade spasonosan. On je vrati njenim užasnim bolovima, jer imala je utisak da je grizu tisuće divljih zvijeri, a ona je nemoćna da išta poduzme u svoju obranu. Taj strah potraja tako dugo dok ne primijeti da se u stvari sudarila s nekakvom crnom kutijom: bio je to fotografski aparat Raoula de Saint-Cerrea. Tada se sjeti mladog novinara što ga je sama providnost poslala da joj tih posljednjih dana bude drug i pravi anđeo čuvar. Da li je zaglavio, ili je još živ? Želja za životom odjednom prožme izudaranu i nasmrt izmučenu Juliju. Da bar izdrži do zore i da još jednom ugleda sunce! I ništa se Juliji ne učini toliko važno koliko da dohvati tu kutiju. Potpuno apsurdna, no providnošću nametnuta želja: već je odavna bila prestala plivati i sva se ukočila od hladnoće, a sada se, evo, čvrsto uhvatila za prevrnuti čamac. Bijesno je stala udarati po vodi, u bezuspješnom nastojanju da nogom zakači kutiju. No zato uspije u onome što joj je do maločas izgledalo nemoguće. Posljednjim snagama uzvere se na hrbat čamca koji je svu izbode treščicama i razdere joj odjeću. Slobodnom rukom dovuče nekako kutiju i privine je k sebi, kao da je u njoj neko bajoslovno blago. A time bljesne i nada da će sretno dočekati kraj noći. Prevrnuti čamac poskoči još nekoliko puta, kljunom zapara u prazno, i lako se moglo dogoditi da Julija odleti. No ona se ipak održa. Kao prikovana za brodolominu, nekoliko je puta s njom zaranjala i opet se pojavljivala nad vodom, više mrtva nego živa. I ponovo se čamac opasno propne a Julija zatvori oči, spremno očekujući kraj koji je sada iz dna duše i priželjkivala. No on ne dođe. Trupina čamca okrenu se oko sebe, ali ne potonu. Julija otvori oči i nad tim posvemašnjim kaosom ugleda nekoliko treperavih zvijezda koje su se čas pojavljivale, čas iščezavale u divljim vrtlozima dima. Ubrzo zatim pojavi se neko blijedo svjetlo i Juliji pade na pamet djetinjasta misao: - Gle, u vodu je pala zvijezda! Nije to bila zalutala zvijezda, već čamac koji je neumorno pretraživao stravično poprište brodoloma. Vesla su se čas dizala, čas spuštala, kormilo stalno mijenjalo pravac... Julija bi najradije vikom svratila na sebe pažnju, no glas nikako da joj izađe iz grla. - Take it easy, boy!5 - Take it easy boy... I see something... or somebody, Sir!6 I dok se jedan mornar upinjao da crnu kutiju, koja je bila privukla njegovu pažnju, zakači čakijom, Julija se očajnički uhvati za nju. - Help!7 - viknu ona dolazeći do glasa. Netko odmah skoči sa čamca, a Julija osjeti da je to više ne podiže val, nego ljudske ruke. Najzad je, eto oteta pobjesnjelom elementu. Gotovo istoga trenutka sve joj se pred očima zamagli i ona izgubi svijest.
5 6 7
Polako momče! Polako momče... Vidim nešto... ili nekoga U pomoć!
6. Kad se osvijestila, više se ničega nije sjećala. U glavi joj je bila nekakva praznina. Činilo joj se da je prespavala čitave godine. Ona primijeti da se nalazi na usku krevetu, u nekoj bijeloj ćeliji što se jedva zamjetljivo ljulja. Sunce je obilato prodiralo kroz okrugli prozorčić, more blistalo poput srebra a na nebu ni jednog oblačka. Sučelice krevetu, na bijelom zidu isticala se fotografija neke dame s ponosno uzdignutom glavom. Julija je opazi, ali se odmah ne sjeti da je to kraljica Viktorija koja je isto tako bila popularna u Francuskoj kao i u Engleskoj. Pokuša ustati, ali u tome ne uspije jer je bila doslovce upakovana u ogrtač. Glava joj ponovo pade na jastuke i ona se osjeti golom i nemoćnom kao novorođenče. Pekle su je oči i usta nagrizena morskom vodom. Noge su joj bile teške poput olova i imala je utisak da ju je netko nasmrt izudarao. Malom se kabinom širio neodređen miris lijeka od kojega osjeti mučninu. Stajalo ju je napora dok je shvatila da je živa i da se nalazi na brodu koji po sunčanom danu plovi mirnim morem. Ona se nesvjesno uhvati za vrat i njeni oguljeni, još ukočeni prsti napipaju drago kamenje na Malteškom križu koji joj je visio o zlatnom lančiću. Tada se svega sjeti. Pred očima joj iskrsne »L’AGE D'OR« u trenutku potapanja i ponovo joj u ušima odjeknu jezivi krici uskomešane gomile, svjesne da odlazi u bezdan. Opet u mislima ugleda mladenački lik Raoula de Saint-Cerrea, njegove žive pametne oči, i iskreno se ponada da je i taj drug u njenoj nevjerojatnoj odiseji našao spas možda na ovoj istoj lađi... Sjeti se i jadne gospođe Paradis koja se bila osvijestila samo zato da krikne u trenutku kad ju je smrtno pogodilo eksplozijom otrgnuto željezo. Julija čvrsto stisne Malteški križ. Ni na trenutak ne posumnja kako ju je taj talisman sačuvao od slične sudbine. A onda joj padne na pamet da ju je u trenutku sigurne smrti zazvao Alainov glas: - Ljubavi moja... Zvuk tih razgovjetno izgovorenih riječi vrate je definitivno u stvarnost. Ona se pridigne i ustanovi da u toj spartanskoj prostoriji nema ogledala i da sve odiše čak i pretjeranom vojničkom urednošću. - I bolje da ga nema - pomisli Julija. - Mora da izgledam strašno. No to je nimalo ne uznemiri. - Da postoji ogledalo duše - reče u sebi Julija - sigurno bi odrazilo jednu sasvim novu Juliju Crevecoeur, drukčiju od one što se puna bojazni ukrcala na »L’AGE D'OR«. Nakon svega ovoga što sam proživjela, nikad više neću biti ona ista. Sada znam što znači strah i patnja. Stotinu sam puta pomislila da mi je kucnuo smrtni čas, a evo sam još na životu... Julija spozna kako je dviju posljednjih godina vladao raskorak između njenog karaktera i osjećajnog života. Dok se tijelo, zahvaljujući čudesnoj moći ljubavi sasvim preobrazilo, njena volja i um nisu dosegli isti stupanj zrelosti. Međutim, nakon onoga što se dogodilo na »L'AGE D’OR-u« naglo je sazrela. Sada je bila sigurna u sebe, sposobna da prevlada sve što bi moglo da ugrozi njenu veliku ljubav. Iako izudarana i slaba, osjećala se mirnom i snažnom kao nikada ranije, a tronutost što ju je osjećala u duši nikako nije značila oplakivanje vlastite sudbine. Ona zatvori oči i duboko uzdahne. Da, bilo je to kao njeno drugo rođenje. Julija stade pjevušiti, najprije tiho a onda sve jače: -... Po gori medvjede čuvam i trgam s drveća lišće...
Nedavno je Therese požnjela uspjeh tom pjesmom, a Julija ju je znala napamet jer ju je Antoinette, stalna posjetitelj ka nedjeljnih matineja u Alacazaru, pjevušila po čitav dan. ... Obilazim dolove bajne I pričam im srca tajne. A znaju i livade i puti Sve što mi srce sluti Kad večernji sati stižu I drvene se preče nižu, Uz čašicu dobroga vina. Na hodniku se začuju koraci i vrata se naglo otvore. Na pragu je iznenađeno zastao mornarički oficir, u plavoj uniformi s dvostrukim zlatnim širitima. - My god!8 - uzviknu on - probudila se! Julija prestade pjevati... Oficir, mlad i rumen čovjek plavih i poput porculana blistavih očiju, bojažljivo se primakne krevetu. - Kako se osjećate, miss? - Dobro, s obzirom na moje stanje - reče Julija. - Smijem li vas upitati gdje se zapravo nalazim? - Na oklopnjači »Queen Victoria«, britanske ratne mornarice. Kad smo vas spasili, bili ste u zaista jadnom stanju, miss. Kapetanu će biti drago čim sazna da ste se probudili pjevajući... Spavali ste punih trideset i šest sati. Pjevanje u takvim okolnostima učini se Juliji svojevrsnim prijestupom. Ona se uspravi u krevetu, zagleda se oficiru u oči i reče: - Gospodine, htjela sam provjeriti da li sam zaista živa, ali nisam zaboravila onaj užas na »L’AGE D’OR«-u. Jeste li spasili mnogo ljudi? Nije li među njima možda i francuski novinar, gospodin Raoul de Saint-Cerre? Poručnik stade grickati svoj riđi brk. - Uspjelo nam je spasiti samo nekoliko austrijskih husara, i to nas je navelo na pomisao da se radi isključivo o vojnom konvoju. Pukim slučajem opazili smo i vaš prevrnuti čamac. U čudu smo se pitali kako ste se mogli održati s onom vražjom kutijom... Raoul, znači nije na »Queen Victoriji«. Juliji se stisne srce i oči joj se ispune suzama. Oficir pokuša da ublaži učinak svojih riječi. - Nismo samo mi dojurili na mjesto nesreće - objasni on. - Vidite, uvijek se u vodama Azorskog otočja zatekne neki brod koji putuje u New York. Julija tako dozna da fregata plovi u Nevv York, što je nimalo ne uzbudi. Ostala je nada da je i Raoul spasen, premda se u to nije usudila vjerovati. Obuze je silan umor i ona opet utone u onu neobjašnjivu mlitavost i zaborav. Oficir se tiho iskrade iz kabine i oprezno zatvori vrata. Prošlo je dosta vremena dok se Julija po drugi put probudila. Bio je sumrak, nebo vedro, more još uvijek mirno, a »Oueen Victoria« plovila je ujednačenom brzinom prema odredištu. Julija utvrdi da je u međuvremenu netko ulazio u kabinu jer je na jedan sklopivi stolić bio, na upadljiv način, položen fotografski aparat Raoula de Saint-Cerrea. Nepoznata ruka prebacila je preko naslona stolice i nešto odjeće: debelu mornarsku maju s ovratnikom i besprijekorno izglačane hlače, očito vlasništvo kakva mladog mornara što se tek ukrcao na »Queen Victoriju«. Ona ponovo pokuša da ustane i u tome uspije bez većeg napora. Majica joj je bila malo prevelika, no hlače su joj stajale kao salivene. Istina, nije ih bilo baš lako zakopčati i ona pokuša zamisliti kakvo bi lice 8
Bože moj!
pokazao gospodin Gaspard da je mogao vidjeti kako mu se štićenica preobrazila u britanskog mornara. U taj sat lijepe Parižanke odlaze u Bulonjsku šumu sputane u svoje krinoline. Nikad one neće saznati kako je ugodno u hlačama. Još nesigurnim korakom bolnih udova uputi se ona k vratima kabine i otvori ih nakon kraćeg oklijevanja. Nikoga nije bilo na uskom i besprijekorno čistom hodniku. Fregata je malo posrtala, ali to je bila šala u poređenju s onim što je posljednjih dana proživjela. Koračala je poput onih što su čitav život proveli na moru. Stigne tako i na kraj hodnika čudeći se da uopće može hodati. Istovremeno, živo poželi da joj se pod nogama stvori kopno. Najzad se nađe pred odškrinutim vratima i osjeti da je netko iza njih. Ona bojažljivo pokuca. - Što želite? Kabina je sva bila prekrivena kartama. Na zidu se nalazio aneroid neuobičajene dužine, a na policama je bilo mnogo knjiga. Pred jednom je, okrenut Juliji leđima, stajao visok muškarac zaokupljen čitanjem neke knjižurine kojoj je stranice pridržavao rukom. Rukav njegove elegantne uniforme bio je obrubljen trostrukim zlatnim širitom. - Izvinite, gospodine - reče Julija. Kapetan prekine čitanje i okrene se. Bio je tipičan Englez od svojih pedeset godina, široka lica uokvirenog sijedim zaliscima, puti opaljene od sunca. On se zbunjeno zagleda u Juliju. Ona zaključi kako na ratnim brodovima mora da su rijetke djevojke prerušene u mlade mornare. - Ovu sam... odjeću našla u svojoj kabini - reče ona kao da se izvinjava. Kapetan se razvedri. - Da!... naravno - promrmlja. - Bili ste u prnjama kad smo vas odanle izvukli... - Kako da vam zahvalim, kapetane -reče Julija. Kapetan »Oueen Victorije« sjeti se da je i džentlmen te ponudi Juliju da sjedne. Ona se umorno spusti na jedan stolac. - Da vas vidi admiral, sigurno bi vas imenovao počasnim mornarom britanske mornarice. Prije bi, dakako, morao da zna vaše ime... On umoči pero u masivnu tintarnicu koja je bila ugrađena u stol i upitno je pogleda. - Zovem se Delatouche - reče ona - gospođa Julija Delatouche, i... putovala sam u Vera Cruz. Moj muž sada ratuje u Meksiku. Komandant to brižljivo zapiše a onda podigne glavu. - Francuski konzul u New Yorku jest gospodin barun Gauldree Boileau. Vrlo se dobro poznajemo jer smo često igrali vist u Foreign Clubu. Obavijestit ću ga čim spustimo sidro. Gospodin Boileau će stupiti u vezu s vašom obitelji i omogućiti vam da nastavite put... ukoliko ne želite da se vratite u Francusku. Julija odmah postade svjesna položaja u kojemu se nalazi. Sjeti se kako je iz kabine na »L’AGE D’OR«-u bila pokupila ostatak od dvadeset tisuća franaka, koje joj je posudila Blanche d’Antigny, i taj novac utisnula u šavove svoje »garibaldinke«. Kako je bluza propala, trebalo je pretpostaviti da je ista sudbina zadesila i dragocjene novčanice. U očima Julije Crevecoeur sve se činilo izgubljenim. Njena nada da će Alaina Delatouchea izbaviti iz meksikanskih uza srušila se kao kula od karata. Istina, preživjela je brodolom koji je zadesio »L'AGE D'OR«, ali joj je ostao jedino Alainov Malteški križ i tanki lančić za koji je privezan o njenom vratu. Uradila je sve kako zapovjednik »Queen Victorije« ne bi opazio njenu zbunjenost, no mora da se sva izmijenila u licu jer joj oficir nespretno, iako s očinskom nježnošću, položi na rame ruku.
- Hrabro, draga moja. Prošli ste kroz strašna iskušenja. U New Yorku će se za vas pobrinuti gospodin Gauldree Boileau. Da sam na vašem mjestu, potpuno bih mu se predao u ruke. Julija zatvori oči. Ako francuskom konzulu otkrije svoj pravi identitet, prestat će sve nevolje. Štićenici bankara Remyja Gasparda bit će ukazana sva pažnja, kako i dolikuje položaju čovjeka kojega uvažava car Napoleon i počašćuje ga svojim prijateljstvom. Ako, naprotiv, sačuva svoju tajnu, moći će se osloniti jedino na sebe, a onda će teško ostvariti ionako gotovo neostvariv naum. Kako da nabavi novac potreban za nastavak putovanja? Teško je mogla zamisliti sebe kako pokušava prodati Malteški križ u gradu kakav je New York, gdje je nitko ne pozna. - Vjerujem da će, čim stignemo, i vlasti i predstavnici štampe htjeti saznati pojedinosti o brodolomu »L’AGE D’OR«-a - nastavi kapetan. - Postat ćete preko noći slavni, gospođo Delatouche! Julija postade svjesna, ne bez bojazni, te opasne mogućnosti. No pomisli i to kako divno mora da je uživati potpunu zaštitu službenog lica kao što je francuski konzul. Ali, gotovo istoga trena ona prekori sebe što je, makar i u mislima, izdala onoga koga voli i kojega, bez njene pomoći, sigurno čeka žalostan kraj u zemlji nasilja i smrti. - Kako bi bilo da malo razgledate fregatu i stisnete ruku kaplaru koji vas je izvukao iz vode? Pozvat ću prvog oficira, gospodina Stilhvella... Julija prihvati poziv i zahvali se komandantu. Da je Raoul tu, sigurno bi došao do materijala za senzacionalan članak koji bi prosto gutalo onih četrdeset tisuća čitalaca »Le Sieclea«... No Julija je bila sama i odlučna da se suprotstavi događajima. - Stavljam se na raspolaganje gospodinu Stillwellu, kapetane - reče ona s usiljenim smiješkom. - Posada »Queen Victorije« već vas drži svojom maskotom - reče komandant zatvarajući brodski dnevnik. Nekoliko dana Julija provede na oklopnjači po strogo utvrđenom redu kojega se oduvijek pridržavaju posade u mornarici njena veličanstva. Jela je za komandantovim stolom, u društvu oficira. Željezna disciplina na brodu zabranjivala je tim ljudima bilo kakvu familijarnost. »Mrs Delatouche« držana je nekim fetišem i svi su se brzo navikli na toga neobičnog mornara. Uostalom, najveći dio vremena provodila je u spavanju, pa joj se snaga brzo vratila. Satima je razmišljala o sebi, svojoj budućnosti i o mjerama koje će morati poduzeti kad »Queen Victoria« spusti sidro u najvećoj luci svijeta. Mislila je i na Raoula de Saint-Cerrea i često se usred noći budila s prigušenim krikom u grlu, vjerujući da se još guši u ledenoj vodi i bori sa smrću uzburkanog mora. Sa svakom zorom činilo joj se da je ponovo uskrsnula od mrtvih, a uporedo sa snagom i energijom vraćala su se i strahovanja i brige. Ljutila se na sebe što dolazi u iskušenje da sve ispriča francuskom konzulu u New Yorku, da se pokori svome staratelju te da zauvijek kaže zbogom svojoj jedinoj ljubavi i slobodi. Tada bi grozničavo stala razmišljati na koji način da izbjegne neminovan susret s barunom Gauldree Boileauom. Posljednji dan, poručnik Stillwell povede je u kotlovnicu da upozna i ložače, ljude s rukama kovača. Juliji skoro pozli od neizdržive vrućine. Poručnik opazi kako je sva problijedjela pa je povede k nekim ljestvama. Da je nije pridržavao, nikada se djevojka ne bi popela do vrha. Ljestve su završavale na mostu po kojemu se jednoličnim korakom ushodao komandant. Opazivši
Juliju, on je pozdravi i rukom pokaže jednu žutu liniju sasvim nisko na horizontu. Ošamućena Julija teško je dolazila k sebi, tolika je razlika bila između zapovjedničkog mosta izloženog vjetru i onoga pakla u kotlovnici. Žmirkala je očima pa nije odmah opazila da je na vidiku kopno: nekakav pješčani prud, osut crnim točkama... - Long-Island - reče poluglasno poručnik Stilhvell, pa misleći da ga Julija nije razumjela, doda: - Obala Amerike... Za nepuna dva sata ući ćemo u Hudson. Možda se želite vratiti u svoju kabinu, Mrs Delatouche? Obavijestit ću vas kad stigne vaš konzul... - Nikad nisam vidjela nešto čišće i urednije od vaše fregate, komandante. To je zaista vrlo poučno. Ona se vrati u svoju kabinu prisjećajući se rasporeda spremišta na »Queen Victoriji«. Malo se zastidjela onoga što se spremala da izvede. Ti su joj mornari spasli život, a ona im je ne samo zatajila svoj identitet nego je odlučila da ode bez pozdrava, još prije nego stignu »vlasti«, francuski konzul i novinari. Znala je da taj izbor predstavlja stvaran raskid sa svijetom u kojemu je dotada živjela. Kidala je i posljednje veze sa prošlošću. Sada je to neka druga Julija Crevecoeur gledala kako joj se primiče Novi svijet, taj nepoznati kontinent na kojem će se morati boriti za opstanak i prokrstariti ga uzduž i poprijeko ako želi pronaći jedino biće uz koje se osjeća vezana nevidljivim nitima. Kad smisli kako da se neprimjetno iskrade iz »Queen Victorije« i kad se, konačno slobodna, dohvati kopna, lako će se moći izgubiti na tom golemom kontinentu. - Nitko - reče ona u sebi - neće biti u stanju da mi uđe u trag, a moj će pravi život početi tek onda kad pronađem svoga dragog... Podno dimnjaka kotlovnice jedan je mornar skidao s užeta već suho rublje. Kad prođe Julija, on galantno podigne svoju naherenu vunenu kapicu a onda je, s očitom inspiracijom, pruži djevojci uz širok osmjeh koji otkri njegove čvrste bijele zube. - Uzmite je! Julija je stavi na glavu, a mornar šaljivčina prasne u smijeh. Sjetila se kako upravo ta kapa upotpunjuje njen izgled pravoga mornara. Kad stigne u svoju kabinu, ona skupi kosu u punđu i nabije kapicu sve do ušiju. Pogleda se u staklu prozorčića i gotovo se ne prepozna. Široka majica sakrila je njene bujne obline a bokovi su joj ionako bili uski kao u momčića. Ona sjedne na krevet, ogrli rukama koljena, položi na njih podbradak i upravi pogled preda se. U tom položaju osta prilično dugo a onda kroz prozorčić primijeti kako s obale pristižu jedrilice. Uskoro se ukazaše i vile utonule u zelenilo. Ona pomisli kako Long Island mora da je Njujorčanima isto što i Auteuil Parižanima. Ponada se da će posada »Queen Victorije« biti zauzeta ulaskom u Hudson te će neko vrijeme zaboraviti na »maskotu«. Tako se zaista i dogodilo. Dok je razgledala brod, Julija je bila otkrila jedno poprečno spremište ugljena u koje se s pramčanog dijela palube ulazilo kroz željezna vrata. Stilhvell joj je objasnio kako se za vrijeme manevara to spremište koristi ponekad za držanje municije. Trenutačno je bilo prazno i Julija pomisli kako nijednom mornaru neće pasti na pamet da tamo zaviri dok »Oueen Victoria« bude ulazila u njujoršku luku. Uze zatim sa stola fotografski aparat Raoula de Saint-Cerrea, oprezno kao da je relikvija. To je sve što joj je preostalo od
neobične avanture i susreta, a nejasno je osjećala da je u njoj on ostavio mnogo dublji trag nego što je sebi htjela priznati. Kako je i predviđala, nikoga nije zatekla u hodniku i lako je pronašla put do spremišta. Sada već potpuno oporavljena, ona se bez poteškoća uvuče unutra i brižljivo namakne odozgo poklopac. Tada započe dugo čekanje u mraku. Ako je se netko i sjeti, neće se iznenaditi što je nema u kabini jer će pretpostaviti da je izašla na palubu da promatra kako fregata plovi uz Hudson. U jednom trenutku strojevi usporiše, a Julija više ne izdrža te priđe vratima. Uhvati za kvaku pazeći da ne izazove buku i polako ih odškrine. Pramčani dio palube bio je pust. Brod je plovio uz neki otočić na kojemu se isticao svjetionik. Mora da je to Fire-Island o kojemu jo je govorio poručnik dok je s njim razgledala oklopnjaču. A možda je i Sandy-Hook... Julija je brkala sve te nove nazive. U daljini su se vidjeli zeleni brežuljci New-Yerseyja i orijaška utvrđenja na ulazu u zaljev. Julija je znala da se grad pruža između East Rivera i Hudsona. Ona se nerado vrati u svoje skrovište. I čekanje se nastavi. Strojevi se najzad zaustave i Julija začuje zaglušan zveket sidrenih lanaca. Odmah zatim »Queen Victoria« pristane. Već su se čuli glasovi i užurbani koraci. Sada je trebalo hitno djelovati, iskoristiti grozničavost kojom se svaki ratni brod dočekuje u stranoj luci. Julija pomisli kako po kejovima mora da vlada prilična gužva. Iskoristila je buku prilikom spuštanja sidara i otvorila vrata kroz koja se izlazi na središnju palubu. Kad je trčeći prišla ogradi i pogledala dolje, sa strahom je ustuknula. Sva je obala vrvjela od ljudi i da joj je tada palo na pamet da skoči na kopno, sigurno bi je opazio netko od službenih lica koja su se na brodskom stubištu pozdravljala s oficirima »Queen Victorije«. U zraku se osjećalo neko uzbuđenje što Juliju ponešto zbuni. Da nisu upravo saznali za brodolom »L’AGE D’OR«-a? - S pravom je sebi postavila to pitanje jer su se u gomili upravo grabili za još vlažne novine što Su ih izvikivali mali prodavači. Djevojka se osmjeli i pogleda još jednom. Potpalublje »Queen Victorije« samo je neznatno nadvisivalo gat uz koji se fregata usidrila. Svega nekoliko koraka podalje stajala je neka ljudina sa šljemom na glavi i s nekakvom metalnom pločicom na grudima. Nesumnjivo, bio je to »policeman«. Nepomičan kao hridina, skrstio je na leđa ruke, dok se oko njega muvala šarolika gomila. - Posebno izdanje!... Detalji o umorstvu Predsjednika! - derao se dječašić šmugnuvši među noge. - Friški »New York Sun«... Lincoln ubijen!... Znači, ubijen je Abraham Lincoln. To ujedno objašnjava i grozničavost koja vlada po dokovima. Eto zašto gotovo posvuda grupice živo raspravljaju s posebnim izdanjem novina u ruci. - Posebno izdanje »Sun«-a! - derao se i dalje dječak. - Potpredsjednik Johnson zamijenit će ujku Abea! On opazi Juliju nagnutu preko ograde potpalublja i odmah priđe. - Hoćeš li »New York Sun«, mornaru? Gotovo nesvjesno Julija skoči na obalu. Srećom, nitko na to nije obratio pažnju. Ona uzme novine što joj ih je pružao dječak i posegne u džep. - Nem... am novaca - promuca. - Ne smeta, mornara, platit ćeš kasnije - reče dječak crn poput ebanovine. Bio je bos i obučen u dronjke kričavih boja. Policajac je razmicao gomilu kako bi se jedna kočija mogla probiti do »Queen Victorije«. Iz nje iskoči elegantno odjeven čovjek. Imao je kratku bradicu i ufitiljene brkove kao car Napoleon. - Zahvaljujem, stražaru!
- Na službu, gospodine konzule! Julija se hitro zakloni rasklopljenim novinama. Samo da je nije vidio netko od posade... Srećom, pred brodskim stepeništem bila je velika gužva pa Julija lako šmugne u gomilu. Ona se žurno udalji od obale oponašajući geganje mornara koji su je u prolazu gurali. Bilo je vrlo vjerojatno da će se za desetak minuta na »Queen Victoriji« otkriti kako je »Mrs Delatouche« iščezla ne rekavši ni zbogom svojim spasiocima. Ne bi znala reći koliko je tako hodala pravo naprijed. Zaustavila se iznenada i tek tada postala svjesna da se nalazi u New Yorku. Na to su je podsjetile ulice i uličice koje su se presijecale gotovo pravolinijski. Nizale su se peterokratnice, no bilo je i na brzinu sklepanih drvenih kućeraka kao na selu. Vladala je paklenska buka. Pored prodavača novina, mogli su se vidjeti brojni zanatlije, pokućarci i prnjari od čijeg dovikivanja Julija nije razumjela ni riječi. Taj je metež podseti na Pont Neuf u Parizu. Promet je bio tako živ da je svaki čas valjalo skakati u stranu i pripijati se uza zid, jer uopće nije bilo pločnika, a svakovrsna vozila promicala su poput nepresušne rijeke. Čuveni pariški bulevari, uza svu svoju veličanstvenost, samo su mirne oaze u poređenju s ovim kovitlacem od pješaka i zaprega, u kojemu se svatko dovijao kako da pretekne drugoga. Omamljena vikom i mirisima, Julija zastade da se načas odmori uz jedan zid od crvenih opeka, sav išaran natpisima i prostačkim crtežima. Ruke skrsti na leđa te pod rastvorenim dlanovima osjeti ugodnu toplinu opeka što ih je zagrijalo majsko sunce. Isto tako osjeti živo zadovoljstvo što jo je najzad pod nogama kopno. U toj četvrti, ulice uopće nisu bile popločane i vladala je takva prljavština da bi je ona druga Julija, navikla na Auteuil i internat gospođica Beaujon, sigurno bila zapazila. Ali, što se sve to tiče ove nove Julije Crevecoeur koja sada lunja siromašnom četvrti New Yorka, u odjeći običnog mornara britanske kraljevske mornarice? Do nosnica joj dopre neki čudan miris, zapravo dva i to sasvim različita: jak miris ljubičica i onaj pečenog kukuruza. Jedna bijela ruka s lakiranim noktima prinese Juliji pod nos klip još toplog kukuruza. Julija ugleda neku laku, neukusno našminkanu ženu koja je bila tako dekoltirana da bi joj na tome mogla pozavidjeti i sama Blanche d’Antigny. Stajala je uza zid a pred nogama joj je ležala košara puna mirisavog kukuruza. Prodavačica se pomakne i gotovo okrzne Juliju. - Zar ti nitko nije rekao da si krasan momak, dragi? Da ti je koža kao u djevojke... Julija sva pocrveni od stida. No osjećala je i strahovitu glad te umirala od želje da zagrize kukuruz koji joj je bio ponuđen na tako dvosmislen način. - Kladim se da i ne znaš što je to ljubav - prošapta djevojka prilazeći sve bliže. - Za jedan dolar, dragi, moći ćeš pričati drugarima kako si prevalio najljepšu djevojku Brooklyna. Juliji zadršću nosnice, ali, dakako, od zamaranog mirisa vrućeg kukuruza. - Hajde, uzmi dragi... Julija pohlepno zagrize u klip i osjeti kako joj zrnje blaženo hrska pod zubima. Prava gozba - pomisli ona, no odmah se trgne te preturivši džepove pošteno prizna. - Nemam novaca! Djevojčura plane: - Prljavi gade! Ušljivko!... I to mi je neki mornar, a ne zna se ponašati s damama! Takvi su golje, klatež i ubili našeg predsjednika! Julija se dade u bijeg stišćući na grudi fotografski aparat Raoula de SaintCerrea koji bi oštrokonđa, u želji da se naplati, mogla još i da joj istrgne iz
ruku. Uostalom, činilo se da svakako želi nadoknaditi gubitak jer se dala u potjeru za »prljavim gadom«. Julija zamakne za prvi ugao, opazi neko okupljanje i pomiješa se s gomilom danguba, u nadi da će tako umaći »najljepšoj djevojci Brooklyna«. Probijajući se laktovima, dogura najzad do prvog reda znatiželjnika. Na jednom preokrenutom sanduku, neka djevojka sa svježnjem brošura u naručju obraćala se svjetini koja ju je slušala otvorenih usta. - Neka oni koji žele da se izmire s Bogom ostanu. A oni, pak, koji neće da budu pravi kršćani... neka odu. Ovdje nemaju što da traže! Nitko se i ne pomaknu. Svi počekaše nastavak. - Budući da se svi vi želite izmiriti s Bogom - produži djevojka, - zabacujući unazad svoje bujne pletenice - čujte glas prečasnog Vernona Carrickfergusa! Ona s hrpe uze jedan sveščić i prošeta ga pod nosom gledaocima u prvom redu. - Ovo je jedna od njegovih najčuvenijih propovjedi: »Pokaj se, kršćanine!« Kad ju je prvi put održao pedeset devete u Gold Hillu u Nevadi, grešnici onoga kraja, lakoumni grubijani opsjednuti zlatnom groznicom, desecima su se preobraćali, prigrlili božju riječ, i odonda svi sretno žive... Onda će naglo mijenjajući glas: »Deset centi brošura, a za dvadeset centi dobijate tri, i to: »Pokaj se, kršćanine«, »Probudite se, braćo« i »Sutra je smak svijeta«... Juliju impresionira sigurnost te djevojke - a mora da je bila njena vršnjakinja - okrugla i glatka lica te vrlo svijetlih, nekako opreznih očiju iz kojih su sjevale munje. Učini joj se neobična, pomalo egzotična, usprkos svijetlim očima. Ona primijeti kako ti muškarci ispaćena lica i žuljavih ruku kupuju propovijedi prečasnog Carrickfergusa, za čije se štampanje pobrinula American Tract Society. Prosto nije mogla vjerovati. Ti ljudi, koji kao da nisu imali ni vjere ni zakona, slušali su mladu propovjednicu s nekom ozbiljnošću u kojoj se osjećalo poštovanje, a također i nostalgija. I činilo se da ih nimalo ne vrijeđa pritisak na one koji su oklijevali da postanu kupci. - Jesi li siguran da živiš u miru. sa Svemogućim, mornaru? Te su riječi bile upućene Juliji. Među prisutnima začu se smijeh. Djevojka nije ni slutila da bi već sam tok kojim su krenule »mornareve« misli bio rječit odgovor na njeno, do komičnosti emfatično pitanje. U stvari, Julija se htjede upitati ne dovodi li je to neka viša sila u čitav niz iskušenja za koja se ničim nije pripremila kad je krenula na put. I izgubljena među tom čudnom čeljadi u siromašnoj četvrti New Yorka, ona odjednom postade svjesna svoje samoće i bijede. Ono što je proživjela nakon brodoloma »L’AGE D’OR«-a bilo je strašno, ali joj se ni sadašnje stanje ne učini nimalo zavidnim. Nije se usuđivala misliti na ono što je tek očekuje ako brzo ne pronađe neki izlaz. Ona uzme brošuru koju joj je pružila djevojka i potrudi se da svom glasu dade odlučan ton, kakvim je odgovarala lekcije gospođici Beacham na satovima engleskog. - Po čemu prečasni Carrickfergus zaključuje da će uskoro smak svijeta? upita ona. Oni koji su se maločas posprdno nasmijali Juliji dočekaju njeno pitanje s odobravanjem. - Ako to želiš saznati, bit će dovoljno da pročitaš propovijed - odgovori djevojka s pletenicama bez ikakve zabune. - Stoji samo deset centi! Julija joj vrati brošuru. - Žao mi je miss, ali nemam ni pennyja u džepu... A onda doda čudeći se vlastitoj smjelosti: No zato vam mogu pomoći da ih što prije prodate... Dakako, pod uvjetom da i ja dobijem izvjestan postotak!
Oh, da je bankar Remy Gaspard, jedan od vrhunskih novčara Carstva, mogao sada čuti svoju štićenicu, odgojenu u jednom od najbiranijih pariških internata!... Mala kolporterka American Societyja kao da se malo zbuni, no onda se pojavi bljesak u njenim, istovremeno nevinim i prepredenim očima. - Svatko zna da su mornari bezbožnici - reče ona. - Tako je! - odvrati Julija. - Kad ljudi vide kako jedan mornar širi božju riječ, to će ih navesti na razmišljanje... pa će brošure i kupovati. Razlog je bio uvjerljiv, i djevojka joj uruči jedan svežanj knjižica. - Na kraju krajeva, i nije glupo to što kažeš... Videći da Juliji smeta fotografski aparat Raoula de Saint-Cerrea, ona joj ga uzme iz ruku, zavuče ga pod sanduk a zatim se opet na nj propne. - Tamo mu se ništa ne može dogoditi - objasni. A onda zamahne nad glavom jednom brošurom i nastavi propovjedničkim tonom: - Poslušajte svi moćni glas prečasnog Vernona Carickfergusa, predstavnika prezbiterijanske crkve Sjedinjenih Država! I Julija dohvati prvi sveščić s hrpe te stade njime mahati uzvikujući: - Pokajte se, kršćani! Stoji samo deset centi! Sat kasnije bila je sva promukla, no zato je rasprodala gotovo sve brošure koje joj je povjerila njena nova prijateljica. U džepovima svojih mornarskih hlača zveckala je utrženim novčićima. Prilično ponosno vrati se k djevojci s pletenicama. - Evo vašeg novca, miss... Djevojka je odmjeri pogledom i počne prebrojavati. - Pošten si momak, mornaru - reče najzad. - Ne nedostaje ni pola cente... Zatim podigne sanduk na kojemu je sjedila, izvuče fotografski aparat i vrati ga Juliji. - Nemoj se uvrijediti, no mogao si s njim i pobjeći... Pošto izbroji sav novac, izdvoji jedan dio i pruži ga Juliji. - Ovo je tvoje... A ako hoćeš ugoditi Gospodu, nemoj sada zaredati krčmama... Konačno, njemu imaš zahvaliti što si zaradio taj novac... zato ga i poštuj, mladiću! Smiješno je bilo slušati kako sedamnaestogodišnja djevojka govori tako zaštitničkim tonom. - Stalo mi je jedino do večere i da što prije legnem u krevet - reče Julija. Onda, do viđena i hvala... Spuštala se noć a Julija, još uvijek pod utjecajem patnja što ih je proživjela na moru, osjeti kako je svladava umor. Nije prepoznavala samu sebe. Da joj je netko pričao o doživljajima djevojke iz najviših pariških krugova koja se stigavši u New York prerušila u britanskog mornara te prodajući štampane propovijedi zaradila za večeru, držala bi to običnom izmišljotinom. A sada se sve to njoj i dogodilo. I to Juliji Crevecoeur koja je jedino znala da u životu postoje određena pravila građanskog morala, što su joj ih usadile gospođice Beujon, i vođenje kućanstva u gospodskom domu pod zelenim krošnjama ogromnog parka u Auteuilu... Julija je bila prisiljena zaraditi dolar-dva na pločnicima Brooklyna, a istovremeno, u trezorima Banke Gaspard, u ulici Lafitte u Parizu, leže naslagane vrećice zlata koje će joj pripasti čim postane punoljetna. Ona se stade vraćati istom uličicom jedva vukući noge. Kad stiže do ugla, gotovo se sudari s onom prodavačicom »hot corn«-a koja joj prepriječi put položivši šake na bokove.
- Ah! - evo te opet, mali gade! Ušljivko! Lopužo! Juliju spopade neki hladan bijes. - Gubi se! - dovikne joj promuklo i baci joj u lice dobar dio svojih srebrnih novčića. Oštrokonđa se smjesta raznježi. - Zar nisi odmah mogao reći da imaš novaca? Ona uhvati Juliju pod ruku i pokuša je odvući sa sobom. - Hajde, dođi... nećeš požaliti! Iza sebe Julija začuje korake. - Pusti ga, vražji stvore! - prodere se djevojka s pletenicama. - Ako ga smjesta ne ostavite, dozvat ću nekog policajca! Sve ih poznajem! Ona bez ustručavanja uhvati Juliju za drugu ruku. Prodavačica kukuruza se zaprepasti i ispusti plijen. - Što? - reče - zar će nam sada i službenice božje početi konkurirati?... Videći da malu prodavačicu nabožnih knjižica počinje spopadati gotovo sveti gnjev, ona se radije izgubi, ne zaboravivši prethodno spretno pokupiti novac što joj ga je dobacila Julija. - New York i Sodoma gotovo su jedno te isto - reče djevojka s pletenicama. Ovdje iza svakog ugla sotona vreba na mornare. - Ja se umijem braniti, miss - reče ratoborno Julija. Nije se baš ugodno osjećala pod inkvizitorskim pogledom nabožne gospođice. - Kladim se da nikoga ne poznaš u New Yorku i da ne znaš čak ni gdje ćeš prenoćiti... - Već ću se nekako snaći - promrmlja Julija. Druga se zaustavi i dotakne je rukom. - Mornaru! - reče - ti sigurno kriješ neku tajnu... Julija da u zemlju propadne. - Tajnu? - ponovi ona kao jeka. - Sve sam shvatila. Julija je pogleda s iznenađenjem. - Ti si - reče Mary podvlačeći svaku riječ - ti si dezerter. To ti se i po nosu poznaje! Julija kao da pade s Marsa. A istina je da su na njenoj mornarskoj maji bili izvezeni inicijali »Queen Victorije«, broda britanske ratne mornarice. - Preda mnom se nemaš čega bojati. Po ocu sam Irkinja. Zovem se Mary Carrickfergus! - Carrickfergus, kao onaj pisac knjižice »Pokaj se, kršćanine«! - Ja sam svećenikova kćerka - reče sasvim skromno Mary. - A ako želiš da s nama večeraš, ništa lakše. Večernja Zvijezda postavit će jedan tanjur više i... Onda, hoćeš li? Stanujemo tu na obali, nedaleko od Five Pointsa. - Već je uhvatila »dezertera« za mišku i pokušala ga odvesti. Juliju užasno zbuni takav slijed događaja. Nikada ne bi ni pomislila da njena mornarska odora može do te mjere zavarati. Istina, pod vunenom kapom lice joj je još nosilo tragove preživjelog brodoloma, pa su joj ispucane usne i onih nekoliko brazgotina na obrazu i podbratku davale ratoboran izgled koji se dobro slagao s njenom odjećom. Videći da oklijeva, gospođica Carrickfergus se uvrijedi. - Ako nemaš povjerenja ili držiš da sam ružna, samo reci. - Sasvim se pouzdajem u vas i ne nalazim da ste ružni - usprotivi se Julija, a glas joj je bio toliko promukao da bi svatko rekao da je muškarački. - Naprotiv, vrlo ste dražesni i... Mary slegne ramenima.
- Dražesna... Kad se samo sjetim da sam morala prekinuti s prodajom kako bih te istrgla iz ruku one djevojčure... - Zar se to ne zove kršćanskim milosrđem? - upita Julija. - Sada, eto, govoriš baš kao i velečasni! - uzviknu djevojka. Julija se začudi što ona naziva svoga oca »velečasnim«, - Svi ga tako zovu - objasni Mary. - Inače, vidjet ćeš, to je zaista impozantan čovjek. Visok je više od šest stopa, a kad drži propovijed na nekom crkvenom skupu, čuju ga čak i oni vjernici koji su se u nedostatku mjesta morali uzverati na okolno drveće. Miss Carrickfergus prođe kroz nekoliko uličica i stigne na obalu Hudsona, nedaleko od mjesta gdje se usidrila »Queen Victoria«. To donekle zabrine Juliju Crevecoeur, no pastorova je kćerka umiri. - Ništa se ne boj. U Five Pointsu pučanstvo je toliko pomiješano da »cops«-i nikada ne dolaze amo njuškati, kako ne bi imali neprilika. U svakom slučaju, policajci su svi Irci, zato, vjeruj mi, dok god si s jednom Carrickfergus, ništa ti se ne može dogoditi. Mary se zaustavi pred jednom niskom kućom, bolje reći neuglednom daščarom, na čijim su se uskim prozorima međutim bijeljele muslinske zavjese. - Evo naše ladanjske kuće - reče miss Carrickfergus. Izrekla je to nekako s ponosom i Julija osjeti za nju toplu simpatiju. Zaista je neobična djevojka ta propovjednikova kćerka. Julija tek sada primijeti da su joj pletenice upletene kožnim trakama i da oko vrata nosi ogrlicu živih boja, što je samo pojačavalo egzotičnost koja je izbijala iz čitave njene dražesne pojave. - Slušaj, Mary, imam... nešto da ti saopćim. - Di nisi počinio kakav prijestup? - U nekom smislu, da - reče Julija. - Bolje će biti da mi to sam ispričaš. Onisko čelo miss Carrickfergos malo se namršti. - Velečasni baš nije obazriv prema grešnicima. - nastavi ona. - Jednom sam, a nije mi još bilo ni deset godina, ukrala iz kuhinje komad kolača. Tako me je izbio da deset dana nisam mogla sjediti. Izuzmu li se ižrazi što ih je pokupila iz očevih propovijedi, Mary je bila jednostavna djevojka i Julija se pitala kako će reagirati na iznenađenje što joj ga sprema »dezerter«. - Ja nisam mornar... a nisam ni Englez - izlanu ona i htjede da nastavi, no djevojka uzvikne s očitim zadovoljstvom. - I htjela sam ja reći da ti je govor nekako čudan. »S tim Englezima nikada nisi načistu. Svaki društveni sloj ima poseban izgovor« - kaže uvijek velečasni, a on ih i te kako poznaje. Julija skine svoju vunenu kapu, a duga plava kosa prospe joj se niz ramena. - Zovem se Julija... i Francuskinja sam! Na glatkom Marynom licu najprije se pojavi zaprepaštenje, no gotovo istoga trena ona prasne u neobuzdan smijeh. - Djevojka! - reče hihoćući - djevojka prerušena u mornara! Juliji ne preostane drugo nego da i sama prasne u smijeh. - Sva sreća da mi se nisi počela udvarati - nastavi Mary. - Uostalom, prije ili poslije svakako bih to bila primijetila, zar ne? Vrata se s bukom otvore a jedna glasina, koja Juliju podsjeti na glumce u Porte Saint Martinu, naprosto zagrmi.
- Hoće li najzad prestati taj glupi smijeh, sada kad je Amerika u žalosti? Kad ćeš već jednom naučiti, Mary Carrickfergus, da je dostojanstvo najljepši ukras duše i da onima koje su bez njega ništa ne koristi elegantno odijevanje i kićenje? Čovjek koji je zastao na pragu imao je neobično široka pleća. Na gotovo sasvim ćelavoj glavi lepršalo mu je nekoliko riđih vlasi, a i njegovo otvoreno i pretežno veselo lice bilo je, isto kao i tjeme, osuto riđim pjegama. Očito se bezuspješno trudio da dade strog izraz svojim plavim očima koje su u svemu ličile na kćerkine. Julija shvati da je pred njom prečasni Vernon Carrickfergus. - Dobar dan, velečasni - reče ona sa zavodničkim osmijehom. Pastor je ošine hinjeno oštrim pogledom. - Dovoljno ste odrasle i jedna i druga da shvatite kako smrću Abrahama Lincolna ova zemlja gubi plemenitog, nesebičnog i vrlo poštenog čovjeka. Kad bih vodio računa samo o sebi, Mary Carrickfergus, naredio bih vam da smjesta kleknete i ispovijedite Bogu grijehe što ste ih danas počinili. No čaj je na stolu, a dopustiti da se on ohladi bila bi uvreda za Večernju Zvijezdu... On priđe korak bliže te odmjeri kćerku od glave do pete i ne osvrćući se na Juliju. - A gdje su knjižice? - upita on sumnjičavo. - Nećeš mi valjda reći da si ih sve prodala. Mary se ponosno isprsi. - Sve, velečasni! Prodale smo ih nas dvije! Carrickfergus se okrene i pažljivije se zagleda u Juliju. - Tko ste vi, dijete? Julija htjede odgovoriti, no djevojka je pretekne. - Ona je Francuskinja, velečasni. Zove se Julija... Autor djelca »Sutra je smak svijeta« već se spremao na novu moralnu pouku, ali se predomisli. - Za večeru imamo puding od kukuruza - reče i zakorači u svoj trošni kućerak. Pritom se morao sagnuti kako glavom ne bi udario o dovratak. Julija shvati da je to poziv na večeru. - Dopali ste mu se - prošapta Mary. - Tako u hlačama, mora da ste ga podsjetili na vrijeme kada je u Koloradu obraćao kopače zlata... Stol je bio prostrt u oniskoj sobi, utonuloj u polumrak sutona. Oko njega su bili stoci. U kutu je stajala stolica za ljuljanje, a nad jednom grubo izrađenom škrinjom visio je almanah American Tract Society. Naslovna strana prikazivala je pust stjenovit pejzaž kojim je jahao čovjek u crnom redengotu i sa šeširom široka oboda na glavi. Bio je bez oružja, a u ruci mu se vidjela biblija. Na planinskim grebenima isticale su se siluete nekih jahača sumnjivih namjera. Julija nikako da odvoji pogled s te slike i zida na kojemu se isticala. Velečasni je sjeo za čelo stola, njegova kćerka s lijeve a gošća s desne strane. U sredini se pušio trbušast čajnik s ispupčenim šarama. Najzad, na kuhinjskim vratima pojavi se žena s velikim poslužavnikom na kojemu je sigurno bio kukuruzni puding, kako im je najavio pastor. Julija se okrene, fascinirana tom neočekivanom pojavom za koju bi čovjek pomislio da je sišla sa stranice neke od onih uzbudljivih knjiga što joj ih je pokazivao Alain. U njima se s bezbroj ilustracija opisivala borba indijanskih plemena s traperima, pionirima ili s kopačima zlata. Bila je to žena neodređenih godina, lica gotovo isto toliko glatkog kao i Mary, povisoka i
neobično lijepa, a i njoj su se u pletenicama vidjele kožnate trake. Mary je napadno ličila na nju, samo što su u majke oči bile tamno crne i umiljatije nego u kćeri. I put joj je bila tamnija, gotovo bakarna. U ušima je nosila bakarne prstenove, a oko vrata ogrlicu od šarenih perla. No Juliju Crevecoeur najviše je iznenadila njena haljina. Bila je od jelenje kože i u struku ukrašena sa dva ukrštena niza plavih, zelenih i crnih perla. Ona se oštro zagleda u Juliju. - Pozdravljam te, djevojko - izgovori škrto i bez ikakva iznenađenja, a zatim položi poslužavnik na stol. - Sjedni, Večernja Zvijezdo - reče velečasni s neobičnom blagosti u glasu. - Prodale smo sve propovjedi, majko - reče Mary Carrickfergus. Velečasni je uprava položio ruku na bibliju, zato je ošine pogledom. Ona odmah obori glavu, i, povodeći se za roditeljima, stade šaptati molitvu. I Julija se prigne nad svoj tanjur. Salete je stotine misli. Prvi put u životu otkrila je obitelj, i to je silno uzbudi. Obitelj svakako neobičnu jer su se za istim stolom okupili jedan pastor irskog porijekla, njegova supruga Indijanka i njihova kćerka mješanac. Zajedno su živjela tri bića, nesumnjivo tri sasvim različite ličnosti, ali sudbinski povezane. »Koliko li uzvišene plemenitosti u tim trima pognutim glavama«, pomisli Julija. Molitva je postajala sve glasnija a pastorov duboki glas nadjačavao je ostale. Skromnom niskom sobom stade se širiti ugodan miris kukuruza, a Julija se sjeti izvjesnih večera u tišini Auteuila, gdje je sam dekor zanosio oči i dušu te pripremao nepce za rafinirana jela. Clovis je u bijelim rukavicama posluživao dvoje stranaca, staratelja i njegovu štićenicu, koje je za isti stol posjela ćudljiva i apsurdna sudbina, ali među njima nije bilo ni topline ni ljubavi. Molitva najzad završi i glave se opet podignu. Juliji ponovo pade pogled na sliku čovjeka koji prolazi crvenom pustoši Stjenovitih planina, ali u svojoj mašti ona zamijeni propovjednikov redengot sa dolamom francuskog strijelca. A onda zamisli kako je i sama jedna od onih silueta gore na planinskom grebenu i kako jašući promatra samotnog konjanika koji upravo ulazi u uski klanac. - Amen! - reče velečasni. Maryna soba nalazila se pozadi kuhinje. Prije bi se moglo reći da je to šupa u kojoj su naslagane nabožne knjižice. Ipak je u njoj bio krevet i komoda s iskrivljenim nogama. Jedini vidljiv ukras predstavljala je uljanica. Prozorčić je bio tavanski a kroz oniska vrata izlazilo se na zapušteno dvorište s barakicom koju je pastorova kći nazvala »back-house«, što Julija na francuski prevede sa »nužnik«. Pomislila je kako joj djevojka želi pokazati njihovo imanje i nije odmah shvatila da joj je svećenikova obitelj tamo odredila prenoćište. - Ne mogu vas valjda istjerati iz vaše sobe - usprotivi se Julija. - Već sam na to navikla - uporno će Mary. - Velečasni ugošćuje ponekad kakva misionara na proputovanju kroz New York. Tada ja spavam na madracu, u sobi svojih roditelja... - Prenesimo taj madrac ovamo. Na njemu ću spavati ja - predloži Julija. Nekoliko trenutaka zatim propovjednikova se kćerka vrati sa slamaricom na leđima. Da bi je u šupi imala gdje prostrijeti, morala je knjižice svoga oca poslagati u dva visoka kupa koja su se svaki čas mogla srušiti. - Na podu ću spavati ja - odluči Mary i na tome ostade.
Juliju duboko potrese ne samo bijeda u kojoj je ta obitelj živjela nego i susretljivost svakog njenog člana. Pred ležajem na kojemu je obično spavala Mary Carrickfergus Julija se načas sjeti svojeg u Auteuilu, kreveta u obliku školjke, dvostrukog, svilom presvučenog kanapea s naslonom u sredini, visokog prozora sa zavjesama od grimizna brokata i sjenovitog parka koji se odande vidi... - Umivamo se na česmi - objasni Marv pokazujući rukom na zapušteno dvorište. Julija se u mislima prenese u svoju kupaonicu popločanu oniksom i ukrašenu venecijanskim keramikama, i s nekakvim ponosom reče sebi kako sve to što sada proživljava čini radi Alaina. Plahte su bile pokrpane, ali besprijekorno čiste. Večernja Zvijezda je tiho ulazila i izlazila. Kretala se bosa i u kući i napolju. Juliju je jako zanimalo po kakvim se okolnostima velečasni Carrickfergus upoznao sa svojom suprugom Indijankom, no dobro se čuvala da o tome ništa ne upita Mary. Držala je da bi svako nesmotreno pitanje predstavljalo u tom pogledu krajnju neobzirnost i odmah se zastidjela svoje znatiželje. Da je svijet drukčiji, pomisli Julija Crevecoeur, da se među ljudima ne pravi razlika zato što su jedni tamnije puti od drugih, sada se ni ona ne bi čudila braku sklopljenom između jednog prezbiterijanskog pastora i predstavnice nekog »divljeg« plemena. Dvije djevojke uzeše se svlačiti a Mary prasne u smijeh videći koliko neprilike zadaju Francuskinji mornarske hlače i debela vunena maja. - Ne mogu u beskonačnost nositi ovakvu odjeću - reče Julija mršteći obrve. - A ja, na žalost, nemam druge haljine doli ove što je na meni - s tugom će svećenikova kćerka. - Ne razbijaj time glavu, Mary. Već ću se nekako snaći... Julija nikako da se načudi što ni jedno od ukućana ne upita zašto se mlada Francuskinja prerušila u engleskog mornara. - Dovoljno si snažna da se sama braniš - reče Mary. - Oh, umirem od sna. Zar ti nisi pospana? Julija se već zavukla pod svježe plahte. Ona se pridigne na lakat, sagne se k djevojci i prošapće: - Slušaj, Mary, mora da sebi postavljaš svu silu pitanja u odnosu na mene... Mary pruži ruku da ugasi fitilj na uljanici koji je neprijatno zaudarao. - Reći ću ti nešto, Julija... Govorila je u mraku. - Ljudi koji dolaze u ovu zemlju kriju svi odreda neku tajnu i uspješno započinju nov život. Držim da ni ti nisi iznimka. Zato ti savjetujem da učiniš što i drugi: da zaboraviš prošlost. A sada, laku noć, Julija! - Laku noć, Mary! Nakon toga izuzetno uzbudljivog dana, Julija dugo ostade budna u svom krevetu. Učini joj se da je upoznala Ameriku i njene probleme tek što je stupila na tlo Sjedinjenih Država. Tada se sjeti malog crnca koji joj je na kredit prodao New-York Sun. - Već rano ujutro - reče ona u sebi - poći ću na obalu i platiti taj dug. Kroz tavanski prozorčić jedna mjesečeva zraka padne na fotografski aparat Raoula de Saint-Cerrea koji je Julija bila položila na komodu. Učini joj se kao da joj on namiguje... - A trebat će smisliti i način kako da se kazeta vrati svome zakonitom vlasniku - nastavi Julija svoj solilokvij. Nije mogla a da ne misli na Raoula, a još manje da ne analizira kontradiktorna osjećanja što ih je prema njemu gajila. Neizvjesnost u pogledu sudbine koja je zadesila mladog novinara nije joj dala da zaspi. Svoju je zabrinutost pripisivala činjenici da će trenuci što ih je proživjela na »L’AGE D’OR«-u odsada predstavljati godine u njenom
budućem životu. A kako je Raoul bio usko povezan s dramom koju je proživjela, Julija neće moći istisnuti iz sjećanja uspomenu na toga mladića, njegov lik, osmijeh i cjelokupno ponašanje u kojemu je bilo istinske prefinjenosti. Malo prije nego će zaspati, Julija shvati zašto povezuje Raoula s novčićem što ga duguje malom prodavaču novina: ako želi saznati da li se i Raoul nalazi na popisu onih koji su preživjeli brodolom, zar nije najjednostavnije obratiti se redakciji nekih njujorških novina? Takav korak učini joj se pravim nadahnućem, no još nije bila načistu kako da to izvede. Sva su je ta razmišljanja navodila i na pitanja koja su je i protiv njene volje mučila poput more. Morat će sve poduzeti da nastavi put do Meksika. No to je bez novaca nemoguće. Hoće li biti prisiljena prodati Malteški križ? A kome da ga proda? Postoji samo jedan draguljar koji bi bio voljan da plati realnu vrijednost skupocjenog nakita. A što da kaže ako je upitaju za porijeklo toga predmeta? I ne izlaže li se opasnosti da na sebe privuče pažnju policije? A ako već tragaju za njom? Zar ne bi bilo bolje sačuvati križ i na drugi način doći do novaca? Ali na koji? Ona osluhne pravilno Maryno disanje i pozavidi joj malo na njenoj sudbini. Iako mučena svim tim pitanjima na koja nije bilo odgovora, Julija najzad ipak zaspi. Probudivši se ujutro prilično kasno, ona primijeti da Mary Carrickfergus nije više na slamarici. Julija se na brzinu umije u dvorištu, zatim se vrati u kućicu i zaviri u kuhinju koja je bila prazna. Uđe zatim u zajedničku odaju i zatekne velečasnog za stolom prekrivenim papirima i brošurama. Bio je sav zaokupljen pisanjem. S vremena na vrijeme poluglasno bi pročitao ono što je napisao i držalicom upirao u zamišljeno slušateljstvo. On najzad opazi Juliju koja nije znala da li da ostane ili izađe. - Ah, to ste vi, dijete! - reče velečasni trudeći se da malo ublaži prijeteći izraz svoga lica, što je očito bila posljedica propovijedi koju je upravo pisao. Videći kako se Julija sprema da ode, on je pozva da sjedne pokraj njega. - Moja kćerka odlazi svako jutro da zagovara riječ gospodnju - reče on. - Svi smo dužni da na ovom svijetu obavljamo određeni posao i ja sam izmalena navikao Mary da strogo poštuje to spasonosno pravilo. Otkako smo odlučili da se nastanimo u New Yorku, podijelili smo rad tako da se glas spasitelja našega Isusa Krista podjednako čuje u bogatim i siromašnim četvrtima. - Vjerujem da Mary jako voli tu djelatnost - reče Julija. - Ona je sva na mene - odvrati velečasni ne bez ponosa. - Kao i ja, voli da se kreće, mijenja mjesta, upoznaje nova lica. Kao i ja, ona voli da se mjeri s ljudima i da odvaja zdravo žito od kukolja. Julija se ne usudi pitati velečasnog zašto radije daje štampati svoje propovijedi umjesto da ih drži na otvorenom. - Moja kćerka Mary radi u gradu ono što sam ja godinama činio u preriji nastavi Carrickfergus kao da odgovara Juliji na pitanje koje se nije usudila postaviti. - Prokrstario sam Middle West, ljeti na konju a zimi na krpljama. Širio sam riječ gospodnju po logorima, među goničima stoke dok su kretali sa svojim stadima, po poštanskim postajama. Držao sam propovijedi po gostionicama i brodovima na Misisipiju, a silazio sam i u rudnike Central Cityja, u Koloradu, da ljudima govorim o Bogu. A onda... došao je rat... Ustao je Jug protiv Sjevera... On ušuti, a Julija počeka da nastavi. - Zloduh koji je u svakome od nas - reče on - samo čeka da nas zaskoči. Dobro rukujem puškom, gospođice, no priznajem moć samo jednog oružja, a to je: riječ. Odbijam da u jednoj ruci nosim bibliju, a u drugoj karabin. Kad su progovorili topovi, došao sam sa svojom malom obitelji ovamo, jer sam bio
uvjeren da je u tom općem metežu najbolje širiti glas Svemogućega na ovakvu mjestu koje su za obitavalište odabrali ljudi najrazličitijeg porijekla. A budući da mi je Bog dao Mary, zadužio sam je da me zastupa javno, i to mojim štampanim propovijedima koje izdaje American Tract Society. Julija pomisli kako bi bila ponosna da u takvu poslu može pomagati ocu, samo da ga je ikada imala. Ona - koja će, čim postane punoljetna, biti bogata - pozavidi iz sve duše maloj Mary Carrickfergus. - Htjela sam, prije no što odem, da se oprostim s Mary, velečasni. Propovjednik je ljutito pogleda. - Želite otići? Zar vam nije dobro u mojoj kući? - Ne dobro, nego izvrsno! - uzviknu Julija sasvim iskreno. - Vidite, gospodine, ovo je prvi put što se nalazim u pravoj obitelji... i nisam mogla ni zamisliti da je od toga tako... tako toplo u srcu. Možda sam se loše izrazila, ali... Carrickfergus joj oduševljeno stade stiskati ruku. - Izražavate se divno, draga. A budući da vas moj skromni dom nadahnjuje tako uzvišenim osjećanjima, morali biste u njemu ostati neko vrijeme. Tako dugo dok vam se bude sviđalo. Kruh je ukusan samo dok ga s nekim dijelimo. Juliji se tolika dobrota učini nestvarnom. Velečasni će joj odmah dokazati da je i vrlo praktičan čovjek, no to neće umanjiti njegovu iskrenost, u koju djevojka ni načas nije posumnjala. - Osim toga - reče on - zar se nije pokazalo kako djevojka prerušena u mornara može čudesno djelovati na loše kršćane, kakvih je u ovome gradu sva sila? Na taj biste način dobili krevet i krov nad glavom, a u dodiru sa Svemogućim i u toplini kršćanskog doma, prosto biste procvali. On ušuti i zagleda se u Juliju. - Šta o tome mislite, dijete? Julija reče sebi kako svakako mora obrazložiti zašto odbija tu ponudu. Ona osjeti neodoljivu potrebu da se povjeri velečasnome, da mu otkrije svoje srce i kaže cijelu istinu. - Ta vi, velečasni, i ne znate tko sam... Ništa o meni ne znate. Nije vam poznato zašto nosim ovakvu odjeću i kakve su me okolnosti dovele u ovoliku bijedu... Dok je to govorila, imala je čudan osjećaj da je propovjednik poznaje i da svojim prodornim pogledom čita u njenoj duši kao iz otvorene knjige. - Malo me se to tiče - reče Carrickfergus. - Pred Bogom smo svi jednaki, od iste građe stvoreni. To što nas u životu snalazi, ništa ne znači. Važno je ono što nam uznosi dušu. Da li me razumijete, dijete moje? Iskreno tronuta, Julija se velečasnom baci pred noge. - Osjećam potrebu da se povjerim nekome tko će me razumjeti, velečasni. Molim vas da me saslušate... Rekla je to tako ponizno, gotovo preklinjući, da je Carrickfergus pokretom glave ohrabri neka govori. Kad je najzad završila, učini joj se da je ispričala čitav svoj život. Pastor je bio ustao. Stajao je kod prozora i gledao napolje, prema moru, kao da negdje na oceanu traži olupinu parobroda »L'AGE D’OR«, o čijoj mu je propasti pričala pošto je prethodno objasnila okolnosti koje su je navele da pobjegne od svoga startelja. - I tako, dijete moje, niste upoznali ni oca ni majku? - Nestali su za vrijeme događaja 1851. godine...
Carrickfergus se namršti. »Mora da slabo poznaje povijest Francuske«, pomisli Julija. - Dogodilo se to za vrijeme državnog udara 1851, velečasni - reče ona. Tada su mi bile tri godine, pa vam ne bih znala ispričati pojedinosti. On se vrati za svoj stol. - Pretpostavljam da su vam roditelji bili republikanci... Julija slegne ramenima. - Ne znam. Staratelj mi nije nikada o njima govorio. - Ipak je to čudno - pomisli Julija. - Trebalo je da stignem u New York pa da se netko počne raspitivati za Crevecoeurove... - Pretpostavljam da je taj gospodin Gaspard, vaš tutor, katolik? - Moj tutor - reče Julija - ni u što ne vjeruje... Oh, da! U sama sebe! I u moć zlata... Velečasni se zlurado zacereka. - Jasno! - reče - to je bezbožnik. A zar se nikada niste upitali neće li se Svemogući jednoga dana malo naljutiti zato što slabo marite za njegovu božansku osobu? - Nikada - prošapta Julija. - No zato smo se Alain i ja voljeli tako silno, i s tolikim samoodricanjem da je u toj našoj ljubavi bilo nečeg... nečeg božanskog. Kad bismo se približili jedno drugome, kao da bi odjednom planula neka iskra, velečasni. To je čudo mogla da izvede samo ljubav! Te riječi zaplaše Carrickfergusa. - Jadno moje dijete! - reče on. - Spasit ću vašu dušu i vratiti vas pod okrilje gospodnje, no ostaje vam da još mnogo toga naučite... a prije svega da štošta zaboravite! - Dovoljno je da zatvorim oči - prošapta Julija - i on se odmah stvori uza me... sasvim blizu! - To možda sotona uzima njegov lik! - uzdahne propovjednik. - Tako mi se približi da mi srce plane kao baklja, te na sam spomen njegova imena, njegova milog lica, osjetim želju da se istovremeno nasmijem i zaplačem... Jer, ma kako da smo daleko, ja i on nalazimo se na istom kontinentu. A još do jučer razdvajao nas je ocean... Bila je toliko uzbuđena da nije mogla nastaviti. Umjesto nje učini to Vernon Carrickfergus. - Točno je - reče on. - Između vas i toga mladića bilo je do jučer beskrajno more. Danas vas, međutim, razdvaja beskrajna prerija, a također i planine, rijeke, pustinje, Čejeni, Komanči i Sijuksi. A da se i ne govori o kradljivcima stoke, pljačkašima poštanskih kočija i profesionalnim kockarima! Pastor se umorno spusti na stolicu. - Sve da vam Bog u svojoj neizmjernoj dobroti i dopusti da jednog dana prijeđete granicu Meksika, tko vam kaže da ćete, potucajući se neprijateljskim selima i gradovima kojima vlada soldateska, pronaći mladića koji je omrznut zato što je Francuz, osramoćen zato je je u tuđinskoj uniformi, a uz to i nesposoban da se brani, jer je ranjen? - Samo sam božjom pomoći već i dovde stigla, velečasni. Možda će se on i dalje za me zauzimati, štititi me i voditi kao i do sada. Svećenik na trenutak zatvori oči. Htjede odgovoriti, ali se predomisli i ponovo uze u ruke pero. Vidjelo se da je nekako odsutan. Julija je imala utisak da je u njemu razbudila neku zapretanu čežnju, jer on dohvati tek ispisane listove i ljutito ih podere. - Što ja tražim u New Yorku? - uzviknu. - Je li mi zaista mjesto među stanovnicima ovoga Babilona? Zar oni nemaju svoje pastore, ljude koje
govore njihovim jezikom, bljedolike kržljavce kakvi su i sami? Što zapravo radim tu ja, ljudina od šest stopa i pet palaca, s grudima kao u gutača sabalja? Rat je završio, ali nečastivi ne miruje. Ubili su Lincolna, toga pravednog i poštenog čovjeka, dobrog kršćanina. Tko je turio u ruke oružje tome gnjusnom ubojici? Probudi se, bijedni grešniče! U prvom redu valja braniti čovjekovo dostojanstvo, pa tek onda vršiti velika djela. Na ruševinama građanskoga rata treba izgraditi jedan novi svijet. A Vernon Carrickfergus ne smije da izostane iz te mirnodopske borbe, on koji je uvijek bio u prvim redovima među traperima i pionirima! Zaprepaštena tom iznenadnom naglosti, Julija prosto da ne vjeruje svojim ušima. Ne usudi se pomisliti kako je sama izazvala tu bujicu. Carrickfergus prosto pomete rukom sve papire i oni se poput golubica razlete posvuda po niskoj sobici. - Ubijam se pišući propovijedi, jer štampana riječ dublje prodire u srce vjernika, nego ona izgovorena pod vedrim nebom, no stvoren sam da pod cijenu osobne sigurnosti propovijedam ondje kamo se drugi ne usuđuju zaći: na indijanskom teritoriju i u gradićima što su ih, tako reći preko noći, podigli kopači zlata i izopačene duše. Činilo se da se obraća više sebi nego Juliji. - One sam noći govorio o Gospodu jednom skupu žena, bile su to pjevačice ili tako nešto, a odjevene da bi moja kćerka Mary pozelenjela od zavisti. Lica su im bila kao kutijica akvarela. Zbilo se to u Santa-Feu, a kuća puna kao kavez papiga. Govorio sam im o sudnjem danu. Jedna je u ruci držala čašu šampanjca, a neka druga, od onih sa najdonje ljestvice, pušila je cigaretu. A njihova majka, ili neka rođakinja, izvjesna Dolly, žvakala je duhan i pijuckala. Na kraju, sve su se rasplakale. Bilo je dirljivo, kao kada u nedjelju pjevaju »Tebe Boga hvalimo«... On ušuti, ponovo prihvati pero i s vidljivim naporom nastavi da piše propovijed. Julija se tiho iskrade iz sobe. Kad opet uđe u šupu, zateče tamo Večernju Zvijezdu kako razgleda fotografski aparat Raoula de Saint-Cerrea. Bila je obučena u tuniku od jelenje kože, pobijeljene postupkom za koji znaju samo Indijanci, a ukrašavale su je geometrijski složeni likovi od perla i duge rese oko šavova. Ona se polako okrene k Juliji i nasmiješi se. - Ti dolaziš s one Druge Obale gdje je voda slatka, rekao mi je velečasni. Nas dvoje često razgovaramo o onoj Drugoj Obali. - Ja dolazim iz Francuske - reče Julija, malo zaplašena ceremonioznim načinom na koji se izražavala gospođa Carrickfergus. Ova gotovo bojažljivo dotakne veliku crnu kutiju i reče šapćući: - Vaša su plemena moćna. S ovu stranu vode živimo mi, ali nismo uspjeli sačuvati svoja lovišta i stada bivola. Na onoj Drugoj Obali ima previše ljudi, ali nema dovoljno zemlje ni dovoljno stada. Zato odanle uvijek dolaze novi, i u velikom broju. Stvari stoje tako jer je to božja volja. Pastorova supruga ušuti i izađe iz šupe, pošto se nasmiješi Juliji. Bilo je očito da ne želi djevojku uznemirivati. Julija natakne na glavu mornarsku kapu koja joj opet vrati izgled novaka kraljevske mornarice i uzme u ruku teški i nespretni fotografski aparat. Kad izađe iz kućice, bilo je dovoljno da se drži obale pa da stigne do gata pred kojim se usidrila »Quen Victoria«. Ona pogledom potraži snast fregate kako bi kroz labirint uličica Five Pointsa neprimjetno prišla tom opasnom mjestu. No približavajući se gatu, ona opazi da britanskog ratnog broda više nema. Ondje gdje se jučer tiskao otmjen svijet, prolazilo je sada šaroliko pučanstvo siromašnih gradskih četvrti. Piljari i prnjari miješali su se s lučkim
utovarivačima, nezaposlenim mornarima i prostitutkama. Sve je navodilo na zaključak da je »Queen Victoria« otplovila, a Julija se dobro čuvala da o tome bilo što upita kako ne bi pobudila sumnju eventualnog sugovornika. Ta nije li na njenoj maji izvezen amblem engleske fregate? Prolazeći gatom, Julija u daljini opazi impozantnu trupinu jednog parobroda na kojemu se vijorila Cunardova zastava. Upravo je obavljao složen manevar pristajanja. Djevojka pomisli kako se mali prodavač novina sigurno sada nalazi među svijetom što dočekuje lađu, zato se uputi onamo. I nije se prevarila. - Kupite New York Sun! Potpredsjednik Johnson preuzeo dužnost predsjednika Sjedinjenih Država! Pojedinosti o brodolomu »L’AGE D’OR«-a!... Julija laktovima prokrči sebi put. - Sun, mornaru? Djevojka uzme novine i plati, a dječak stade tražiti sitniš po džepu svojih zakrpanih hlača. - Zadrži sve! - reče Julija. - Ali dao si mi više nego treba! - Samo ti vraćam dug... Momčić bolje pogleda Juliju i prepozna »mornara« sa »Queen Victorije«. - Divota! - uzviknu. - Ne događa mi se to svaki dan. Julija iskoristi njegovu raspoloženost i upita ga da li poznaje kćerku velečasnog Carrickfergusa. - Mary - moralistkinju? Između Hobokena i Brooklyna svatko je pozna... Na povratku s Printing House Squairea, kamo sam jutros pošao po novine, čini mi se da sam je vidio na Broadwayu, na uglu Prince Streeta. Prodavati riječ gospodnju po Broadwayu zaista je hrabrost! Ako se djevojka, pomisli Julija, usuđuje prodavati nabožne knjižice po zloglasnim uličicama Five Pointsa, ostali dijelovi grada mora da su još pristupačniji utjecaju velečasnog Carrickfergusa. Ali, kad zađe u tu arteriju što je nazivaju Broadway, ona odmah shvati kako govoriti o Bogu tim užurbanim ljudima punim briga i koji - čini se - troše sve svoje snage isključivo za postizanje materijalnih ciljeva, iziskuje zaista izuzetnu hrabrost. Hodajući tako, Julija utvrdi da New York nije toliko kompliciran koliko Pariz, u kojemu svaka četvrt kao da je posebna pokrajina, sa specifičnim stanovništvom i običajima. Kad najzad iziđe iz zamršenih uličica Five Pointsa i pomiješa se s bujicom nairazličitijih tipova ljudi, opazi da New York ustvari liči na golemu šahovsku ploču. Sve se ulice sijeku pod pravim kutom: uzdužne se nazivaju »avenues«, a one poprečne, koje ih međusobno povezuju, »streets«. Broadway, kao neka kraljica putova, presijeca iskosa čitavu mrežu. Juliji se učini da se čitav život grada odvija u toj gigantskoj arteriji. U početku jedva se probijala kroz gustu gomilu. Čak su se i svinje slobodno kretale i ljudi su ih gledali s gađenjem. Dućani su bili pretrpani robom, a trgovci su međusobno vodili pravi rat s pomoću raznih tabli i reklamnih napisa kojima su hvalili sumnjivu vrijednost svoje robe. Reklama, u Parizu tako nenametljiva, ovdje je vojevala na svim frontovima. Julija odmah primijeti kako Broadway na izlazu iz donjeg dijela grada mijenja izgled i kako se gomile prolaznika prorjeđuju. Maloj Parižanki osobito upade u oči susjedstvo luksuznih mramornih palača i kućerina jedva nešto uglednijih od siromašnog doma Carrickfergusovih. Istovremeno zapazi kako siromašno i bijedno obučeni i gotovo zaplašeni doseljenici prolaze pored kicoša u lakiranim cipelama, s naherenim cilindrom na glavi i s ružom u zapučku. Julija uoči i to da ljude muči neka skrivena briga, jer su se okupljali oko rastvorenih novina i raspravljali. Ubojstvo Abrahama Lincolna očito je
uzbuđivalo duhove i navodilo na svakojake zaključke. Nad gradom je visila neizvjesnost. «New York je u koroti«, reče u sebi djevojka i osjeti neko poštovanje pred općim bolom koji se mogao pročitati na svim licima. - Najzad - pomisli Julija - različitost svih tih ljudi samo je prividna. Oni zaista tvore jedan narod, a to je nešto o čemu se u Parizu ne vodi dovoljno računa. U tom trenutku Pariz joj se učini gotovo nestvaran, dok je prolazila Broadwayem, tom najdužom ulicom na svijetu. Videći da nema kraja putu koji s obale Hudsona vodi u gornji dio grada, Julija uskoči u jedan od mnogobrojnih šarenih omnibusa koji prosto projuri pored sporih landoa, faetona i svih mogućih vozila što Broadwayem mile poput rijeke u oba pravca. U omnibusu putnici su sjedili sučelice na dvjema paralelnim klupama. Julija je rado žrtvovala dva centa jer joj se žurilo da što prije stigne do ugla Prince Streeta, gdje se nadala zateći Mary Carrickfergus. Za vrijeme vožnje ona se zadube u čitanje New York Suna, i ono što otkri na četvrtoj strani toga dnevnika prosto je zaprepasti. A evo što su Njujorčani mogli toga jutra saznati iz pera izvjesnog Roberta Whitefielda: »Iz pouzdanih izvora saznajemo da je na pučini kod Azora britanska fregata »Oueen Victoria« spasila iz morskih valova jednu mladu i lijepu Francuskinju koja je putovala pod imenom gospođe Delatouche. Još dok se spomenuti brod radi kraćeg zadržavanja privezivao uz obalu, i neposredno prije dolaska francuskog konzula, gospodina Gauldreea Boileaua, mlada je žena na zagonetan način nestala. Jedan zanimljiv detalj: gospođa Delatouche bila je u hlačama i mornarskoj bluzi. Sa sobom je nosila samo fotografski aparat. Prema riječima francuskog konzula radi se o supruzi jednog francuskog oficira, dobrovoljca u meksikanskom ratu u koji se, po našem mišljenju, car Napoleon III nepromišljeno upustio. No mi se pitamo ne radi li se možda o onoj glumici iz Theatre Francaisa koju je prošlog ljeta u Biarritzu očarao američki milioner, kralj željeznica. U tom slučaju... Julija prestane čitati jer je neki čovječuljak u crnini dotakne rukom. - Evo Prince Streeta, mladiću! Julija se stade kretati uza same zidove. Zamišljala je da su svi prolaznici pročitali New York Sun i da je radoznalo promatraju. Svakog je časa očekivala da je netko oslovi, a sama pojava nekog policajca ulijevala joj je strah. Trudila se da samu sebe urazumi i odlučila da se prvom prilikom otarasi mornarske odore. Samo, trebalo je za to novaca. Stiskala je uza se glomazni fotografski aparat i borila se s iskušenjem da uđe u kakav veliki dučan na Brodwayu, gdje bi to čudo francuske tehnike sigurno pobudilo živo zanimanje. Na uglu Broadwaya i Prince Streeta iskrsne golema novogradnja, ukrašena svom silom stupova i s pročeljem punim skulptura. Julija u prvi čas pomisli da je to velika robna kuća, tim prije što je na njoj ugledala natpis »Niblo’s«. U svijesti mlade Parižanke to se ime nekako izjednači s onim Felixa Potina, najbogatijeg trgovca u francuskoj prijestolnici. No pažljivijim promatranjem ona otkrije da se u zgradi nalazi operno kazalište, koncertna dvorana i sva sila salona i soba za primanje koje su se po potrebi iznajmljivale za priređivanje banketa i balova. U podnožju toga zdanja, namijenjenog isključivo razonodi, Mary je razastrla sav svoj inventar. S jednog okomito položenog praznog sanduka za sapun držala je govor skupu ljudi. Te građane zabavljala je žestina kojom se djevojka s pletenicama okomila na sve ono što u njihovim očima oličava »Niblo’s«: zadovoljenje isključivo materijalnih potreba i ostvarenje osobnih ambicija. Prstom uprtim u sljeme palače, Mary se trudila da djeluje strogo, usprkos
svojoj krhkoj pojavi. Okrenula se demonstrativno prema raskošnom pročelju i grmjela: - Ustanite kršćani i odlazite s ovog mjesta jer se Svevišnji sprema da razori ovaj grad! Neki od slušalaca odmahivali su glavom, drugi su se smijali, no to nimalo nije zbunilo Mary niti je obeshrabrilo. - Tako se i Lot obraćao stanovnicima Sodome - nastavi ona - a ti zlobni pokvarenjaci sigurno su se kao i vi smijali jer su zaboravljali da kazna božja može biti strašna. Neka starica naborana lica, sa šarenom maramom omotanom oko glave, kako to rade seljakinje u Poljskoj, bučno se usekne. - Pravo ima ta mala - reče ona obraćajući se nekom mladiću u kaputu pripijenom uz struk i s potpecima na hlačama, koji je pucao od smijeha. - Nije daleko dan kad će se zatresti nebesa i zemlja! Mary dohvati jednu brošuru i zamahne njome nad glavom svojih slušalaca. Upravo htjede da ponovo pređe u napad, kadli ugleda Juliju. Ova se drsko progura naprijed poput oguglalog mornara, spremnog da sarkazmima obaspe Mary-moralistkinju koja je tako odlučno bacala anatemu na najoholiji grad na svijetu. Umjesto toga, Julija uzme sveščić i posegne u džep svojih hlača kako to običavaju mladići. Pri tom je zaboravila na članak New York Suna. - Koliko stoji, gospođice? - upita trudeći se da izgleda podrugljivo, ali i potreseno. Pastorova se kćerka odmah snađe i s razumijevanjem prihvati igru svoje prijateljice. - Deset centi, mornaru. No kupiš li sve tri propovijedi, platit ćeš samo dvadeset centi. - Uzet ću sve tri! - vikne Julija na veliko iznenađenje zbunjenih danguba te izda i posljednji novčić od jučerašnje zarade. Starica se povede za njom pa se djela Vernona Carrickfergusa začas rasprodaju. Julija nikako da se načudi povodljivosti tih ljudi. To je podsjeti na ciničnu primjedbu njenog staratelja kako se »mali svijet« brzo oduševljava za špekulacije na burzi. Međutim u ovom se slučaju radilo o štovanju dostojnom pokušaju da se propagira vjera. Mary Carrickfergus siđe sa svog sanduka za sapun i znatiželjnici se raziđoše. Julija počeka nekoliko trenutaka pod uličnom svjetiljkom, a onda pristupi svojoj prijateljici. - Sa smicalicom o mornaru kojega je iznenada nadahnula milost božja uzviknu ona - udvostručit ću prodaju! A onda će promijenjenim tonom: - Kako ti je uspjelo da me pronađeš? Julija joj ispriča, a onda se zajedno stanu vraćati Broadwayem: Mary sa praznim sandukom, Julija sa fotografskim aparatom pod pazuhom. - Nikad se ne odvajaš od te svoje crne kutije? Julija se zaustavi. - Htjela bih te nešto... zamoliti, Mary. - Samo izvoli - reče svećenikova kći. Julija nije znala odakle da počne. - Znaš... ovo nije moj aparat! - Naravno! Negdje si ga gepnula. Svagdašnji dodir s broklynskim skitnicama mora da je u gospođici Carrickfergus ubio osjetljivost za moralne vrednote, reče u sebi Julija. - Nisam ga ukrala - objasni ona - naprotiv, željela bih da se vrati pravom vlasniku. Dakako, ako je još na životu. Mary je iznenađeno pogleda. - Poznaješ li u New Yorku nekoga tko bi ti o tome mogao dati obavještenje?
Julija rasklopi New York Sun. - Neki Robert Whitefield govori o meni u ovim novinama - reče odlučno. Miss Carrickfergus prosto istrgne Juliji novine iz ruku i ne dopusti joj da nastavi. - Daj da vidim... Ona očima stade prosto gutati članak. - Umjetnica! To sam nekako i naslućivala... Julija uze uvjeravati djevojku kako nije članica Theatre Frangaisa pa ako i jest boravila sa svojim tutorom u Biarritzu, nikakva kralja željeznica nije tamo upoznala. - U redu - reče Mary - vjerujem ti. Ali zašto se skrivaš? Nikakvo zlo nisi počinila, pretpostavljam! Julija neodlučno zastade. - Bilo kako bilo, ništa neću da znam - spremno će kći prečasnog Carrickfergusa. - Amerika je puna ljudi koji imaju svoje tajne i svatko se slaže da nikakva pitanja u tom smislu nisu poželjna. Julija se oduševi stavom svoje prijateljice i one stanu da se probijaju kroz pravu rijeku teretnih kola, šarenih omnibusa te brzih i otmjenih kabrioleta. Julija progovori tek kada prijeđoše preko Broadwayskog mosta. - Za vrijeme putovanja upoznala sam se s jednim francuskim novinarom koji je krenuo u Meksiko da tamo fotografira Maksimilijana i caricu Šarlotu. Gospodin Whitefield će morati znati da li se na popisu spasenih brodolomaca s »»L’AGE D’OR«-a nalazi i ime Raoula de Saint-Cerrea. Zar ne misliš da je tako? - Sigurno! - odvrati Mary - i pretpostavljam da ćeš ga poći pitati. - Ne ja - tiho će Julija - nego ti... ako mi hoćeš učiniti tu uslugu. Mary Carrickfergus bila je i odviše lukava a da ne bi odmah shvatila kako njena prijateljica Francuskinja ima sasvim opravdanih razloga kad ne želi da se licem u lice nađe s urednikom Suna. - To je već gotova stvar - reče ona. - Kada želiš da pođem u redakciju? - Odmah sada. Vratiše se u donji dio grada, u četvrt gdje vlada grozničava užurbanost. Veliki dnevnici kao što su New York Herald i New York Tribune imaju svoje redakcije u visokim zdanjima od jarko crvenih opeka, a sve su podignute oko kipa Benjamina Franklina, na Printing House Squareu. Tamo se nalazi i uska, nimalo privlačna zgrada New York Suna. No kćerka prečasnoga Carrickfergusa prošla je kroz izvrsnu školu i nije znala što znači bojažljivost. Julija pomisli da i nije mogla naći boljeg posrednika u tako delikatnom poslu koji se sastoji u tome da uredniku Suna uruči Raoulov fotografski aparat. U stvari, Maryna je dužnost bila da direktno od pomenutog Whitefielda sazna je li i Raoul de Saint-Cerre preživio brodolom, a nezgrapni fotografski aparat francuskog novinara trebao je da posluži samo kao izlika. - Kako da opravdam svoje zanimanje za mladića kojega nikad nisam vidjela? - upita Mary. - Ništa lakše - odvrati Julija. - U izgledu je zarada! Pastorova kći kao da posumnja. - Razmisli dobro - nastavi Julija. - Onaj tko reporteru »Le Sieclea« donese njegov dragocjeni aparat, ne može se vratiti bez bogate nagrade... Mary zašišta kroz zube. - Vrlo dobro, Julija. Na to nisam ni mislila, ali si sasvim u pravu.
Julija je gledala kako Mary Carrickfergus prelazi preko squairea, sa nezgrapnom crnom kutijom pod pazuhom. Ona gotovo požali što se odvojila od toga predmeta koji nekako simbolizira neobičnu odiseju što ju je proživjela s tim mladićem prema kojemu gaji još neodrediva osjećanja. Ono što se među njima zbilo učini joj se sada posve nestvarnim. Reče sebi kako u izuzetnim situacijama, kad su ljudi suočeni sa smrću, mora da u njihovim bićima dolazi do dubokih promjena. Jedino tako mogu se objasniti trenuci što ih je u svojoj kabini provela u Raoulovu naručju i oni očajnički zagrljaji koji kao da su predstavljali opraštanje sa životom. Ona se zakune da će o tome razgovarati s Alainom. On koji sve razumije, sigurno će je shvatiti. - Ljubavi moja - započe ona da razgovara sa samom sobom - nikada me nisi smio napuštati. S tobom bih rado počela upoznavati život, kao što sam u tvom zagrljaju upoznala i svemoćni vihor strasti. To je sjećanje ozari unutarnjim osmijehom. Kad bi prolaznici mogli da proniknu misli toga mornara što se pred kipom Benjamina Franklina spustio na klupu, prosto bi se snebili od čuda... Ona dugo ostade tako, upola zatvorenih očiju, prepuštajući se milovanju proljetnog njujorškog sunca, svjesna da se radi tek o kratkom predahu, da se nikako ne treba zadržavati u tom gradu ni u mornarskoj odjeći, i da možda svaki dan koji prođe dovodi u opasnost život potporučnika Alaina Delatouchea koji čami negdje u Meksiku kao Juarezov zarobljenik. Mary se najzad vrati i to bez crne kutije, ali na licu joj se vidjela zabrinutost. Julija odmah pomisli da donosi loše vijesti o francuskom novinaru i prosto ne htjede vjerovati. Obuzme je tuga i potisne svaki glas razuma. Istina, ona ljubi Alaina, ali mogući nestanak Raoula de Saint-Cerrea duboko je potrese. Naljuti se na samu sebe što je predala aparat, umjesto da ga zadrži kao uspomenu na toga mladića. - Progovori već jednom, Mary, preklinjem te... Djevojka se prosto sruši na klupu pored svoje prijateljice. - Tvrd je orah taj tvoj Robert Whitefield - reče gotovo šapćući. Drugoga umije natjerati da govori, no njemu moraš kliještima vaditi svaku riječ, a i onda ti priča Markove konake. Julija najzad shvati kako je novinar obasuo Mary pitanjima na koja nikako nije htjela da odgovori. - Rekla sam mu kako mi je na Five Pointsu iznenada prišao neki engleski mornar, tutnuo mi u ruke kutiju, zamolio me u ime kršćanskog milosrđa da je predam vlastima a zatim se izgubio u gomili... Julija se uzvrpolji. - Jesi li konačno nešto doznala o Raoulu ili nisi? Jesi li ga otvoreno pitala? - Naravno - odvrati Mary. - Na to se tvoj Whitefield zagledao u mene grickajući svoj brk kao u foke. A onda je izvalio: »Želiš znati da li je Francuz živ? Ako je tako, kupi sutra ujutro Sun!« Ništa drugo nije htio da kaže. Ipak, nisam pošla uzalud... Ona izvadi blistav srebrnjak od pet dolara, baci ga u zrak i uhvati u letu, a zatim ga na otvorenom dlanu pruži Juliji. - Trebat će ti! Julija se okrene i gorko požali učinjenu pogrešku, tim prije što Mary nije uspjela ništa saznati o Raoulu. Vraćajući se u skromni dom svojih roditelja na obali Hudsona, pastorova kći odabere kompliciran no mnogo kraći put od onoga kojim je Julija bila krenula da bi stigla u Prince Street. U jednom trenutku Juliji se učini da ih netko slijedi. Taj apsurdni osjećaj protumači ona činjenicom da se više ne može smatrati sigurnom otkako je o
sebi pročitala onaj članak u Sunu. Nekoliko se puta okrene, no gomila je bila tako gusta da je u njoj teško bilo razlikovati pojedina lica. - Što ti je? - upita Mary. - Ništa! Razmišljam! Imala sam utisak da nas neki tip slijedi. Krajnje je vrijeme da se oslobodim ovih prnja. Začudi se sama sebi što se već počela izražavati kao njena prijateljica Amerikanka. - Ti bolje poznaješ New York nego ja Pariz - doda ona. - Da se nisam bacila na prodavanje pastorovih propovijedi, ne znaš što sam mogla postati? - iznenada će Mary. -... ? - Žaca! Kad uđoše u daščaru, Vernon Carrickfergus već je bio dovršio propovijed koje se opet prihvatio kad je Julija otišla u grad. Od njegova snažnog glasa koji se razlijegao odajicom, poskakivao je na stolu čajnik što ga je sa šalicom i šećernicom donijela na poslužavniku Večernja Zvijezda. Živo miješajući u šalici šećer, pastor je glasno čitao rukopis. A bilo je smiješne suprotnosti između njegovih riječi i pokreta kojima ih je popraćao. Julija pomisli kako taj čovjek zbunjuje i zato što se ponekad čini da se sam sebi podruguje. -... i šta vidimo oko sebe? - upita propovjednik s uzdržanim bijesom, ne osvrćući se na dolazak dviju djevojaka. Naprotiv, dočeka ih kao pastvu i energično im rukom dade znak da sjednu, kao da se nalazi na propovjedaonici. Juliji laknu kad opazi da pastor opet izgara na poslu, nakon one duhovne krize kojoj je sama bila svjedok. Nimalo se ne zbunivši, ta poznavala je oca bolje nego itko, Mary ode do drvenog kredenca, izvadi iz njega dvije šalice a onda se s njima vrati i sjedne za stol. - Da! Što vidimo oko sebe? - zagrmi velečasni. - Bolesnu težnju za vlašću, žeđ za novcem, ukratko, pohlepu! Radi efekta, on načas ušuti. Nalijevajući ne baš raspoloženoj Juliji čaja, Mary se tiho nasmije. - Ah, braćo moja - razveza Carrickfergus - zar ne bi bilo bolje da se napajamo na izvoru duhovnosti, umjesto da po onim predvorjima pakla, što ih nazivaju »saloons«, ispijamo pivo, taj otrov za kreposne duše? Julija se ne usudi prinijeti ustima šalicu topla čaja iako je od lunjanja gradom bila ožednjela. - Vratimo se nesebičnosti svojih otaca i djedova koji su, umjesto trgovačkih peterokatnica, gradili crkve u slavu Svemogućega! Velečasni nadušak ispije topli napitak i pucne jezikom. Lice mu se, kao nekim čudom, odjednom razvedri i on s obješenjačkim smiješkom pogleda najprije Juliju Crevecoeur a zatim svoju kćerku. - Nadajmo se da je konačno završio - reče Mary stavljajući u šalicu tri kocke šećera. Onda podigne žličicu, ali je naglo odloži na tanjurić. Pogled joj se smrači od onoga što je kroz bijele zavjese na prozoru ugledala napolju. - Pokvarenjak! - promrsi ona kroz zube. Velečasni je prijekorno pogleda. - Što te to spopada, Mary Carrickfergus? Julija se spontano povede za svojom prijateljicom i opazi, na nekoliko koraka od kuće, jednog upadljivo elegantnog čovjeka, oslonjenog o štap i s ugašenom cigarom u ustima. Jasno se vidjelo da oklijeva... - Mister Robert Whitefield...
Mary to ime izgovori gotovo šapćući, no Juliji sve postade jasno. Spopadne je smrtno blijedilo. - Bože! - reče ona - to je onaj tip koji nas je maločas slijedio... Propala sam! Istoga čas novinar baci cigaru, a odmah zatim začuje se kako štapom kuca na vrata. Julija osjeti nekakvu prazninu u glavi znajući da su na pomolu svakojake neprilike, sada kada joj je taj Whitefield ušao u trag. Odjednom se sjeti kako je dovoljno da prođe kroz kuhinju pa da se odmah nađe u šupi iz koje se izlazi na malo dvorište. Odanle će lako pobjeći i izgubiti se u uličicama Five Pointsa. Velečasni kao da pogodi Julijine misli. - Ovo je moja kuća - promrsi. - Onaj tko želi zlo mojim gostima, želi ga i meni... Povedi gospođicu Juliju u kuhinju, Mary! Ponovo se na vratima začu kucanje, sada još upornije. Julija pođe za svojom prijateljicom. U kuhinji Večernja Zvijezda je pripremala jelo. Iz kotlića na vatri širio se ugodan miris ribe. Mary dohvati pušku koja je visila iza vrata. Bila je malo natučena, ali dobro držana. Julija se u to dobro razumjela ne samo zato što je gospodin Gaspard bio strastven lovac nego je i Alain volio oružje, gotovo isto toliko koliko i konje. - Pastorova artiljerija - ratoborno će Mary pokazujući na pušku. - Nećeš valjda na njega pucati? Julija se uplaši. Neće li indijanska krv što kola u žilama miss Carrickfergus navesti tu djevojku da počini nešto što bi na Juliju Crevecoeur moglo navući pažnju policije? To svakako treba spriječiti. Mary je samo pritvorila kuhinjska vrata kako bi mogla pratiti što se zbiva u susjednoj sobi. Večernja Zvijezda nimalo nije brinula i spokojno se kretala po svome malom carstvu. Julija obazrivo odmakne cijev puške koju je njena prijateljica uperila u neželjena gosta. - Urazumimo se, Mary, ovo se samo mene tiče... Kroz uski otvor na vratima ona ugleda dio širokih pastorovih leđa. Sučelice njemu stajao je Robert Whitefield i premetao se s noge na nogu. Tako po zanimanju reporter, ničim nije podsjećao na Raoula de Saint-Cerrea. Bio je visok i snažan, sa bokserskim nosom i sitnim utonulim očima, a dugi obješeni brk davao mu je pomalo azijatski izgled. -... Nećete mi valjda reći kako uopće ne poznajete tu djevojku, velečasni? Pred desetak minuta vidio sam rođenim očima kako je ušla u vašu kuću... Carrickfergus se ispriječio pred svojim posjetiocem kao stijena. - A ja vam kažem, gospodine, da ne poznajem nikakvu damu s tim imenom. Najljepše vas molim da stavite šešir na glavu i pođete odakle ste i došli... No Whitefieldu nije bilo ni na kraj pameti da ode. - Moralv biste shvatiti, velečasni, kako je i vaša dužnost da pomognete vlastima pronaći sve one koji su preživjeli brodolom na »L,AGE D’OR«-u. Možda je ta mlada žena doživjela šok... izgubila pamćenje, tko će to znati... Priznat ćete da je njeno ponašanje neobično čudno, sve od trenutka kad ju je posada »Queen Victorije« opazila u moru i uzela na svoj brod. Usljedi mučna tišina. Zaklonjena kuhinjskim vratima, Julija se upita nisu li novinarove riječi pokolebale prečasnog Carrickfergusa. Kad ovaj progovori, u njegovu inače odmjerenu glasu osjeti se kao neka tutnjava. - Neće me takvi vjetropiri kao što ste vi, mladiću, učiti mojoj kršćanskoj dužnosti. Uostalom tko ste vi? I s kojim pravom ulazite ljudima u kuću da im dajete moralne lekcije? Ako ste šerif Sjedinjenih Država, onda se legitimirajte, inače se gubite!...
- Zovem se Whitefield, a radim u New York Sunu... Juliji se učini kao da se snažna Carrickfergusova figura sva tresla. - Zbilja? - reče on. Lakonski ton kojim je izgovorio to »zbilja« najavljivao je oluju. Ova izbije, i to naglo. - Tako dakle! Vi radite za onaj bezbožni list što kvari ionako kolebljivi i od alkohola otupjeli duh pučanstva koje udiše kužni zrak jednog pravog Babilona, u kojem glavnu riječ imaju trgovci i prostitutke. Hvalite se kako radite za New York Sun, a to je isto kao da kažete: radini za Sotonu! Izlazite, mladiću, prije nego vas izbacim! Whitefield, koji se dotada uspješno obuzdavao, počne da se nervira. - Ne čini li vam se da idete malo predaleko, velečasni? Nazvati slugom Sotone časnog urednika jednog dnevnika koji tisuće čitatelja kupuju već trideset godina, malo je neozbiljno, priznajte... Tim prije što mi se čini da se baš ne valjate u zlatu, pa, kao i drugi, sigurno imate potreba. Julija je bila sretna što ne vidi pastorovo lice u trenutku kad je reporter sračunatom sporošću otvarao lisnicu i izvadio jednu novčanicu. - Gle! - prošapta Mary s udivljenjem - novčanica od dvadeset dolara. Valja pretpostaviti da neobično zanimaš toga Whitefielda... - Omogućite mi jedan kraći razgovor sa svojom štićenicom, velečasni... a ja ću vam... Nije uspio dovršiti svoju misao. Carrickfergus ga uhvati za revere kaputa čije su široke pruge vrijeđale Julijin pariški ukus. Ona opazi kako se, usprkos svojoj popriličnoj težini, odjednom našao u zraku koprcajući se kao marioneta u čeličnim šakama velečasnog. - Što vam je? Potpuno ste poludjeli! Zar ne znate s kim imate posla? Obuzet gotovo svetim gnjevom, pastor uze tresti s Robertom Whitefieldom kao učitelj kojega je razbijesnilo nepokorno đače. - Sitni crve! - Zagrmi on. - Ti ćeš meni nuditi novac!... - Prezrivo odgurnut, novinar se skljoka uza zid. Dok se s mukom pridizao, njegov smrknuti pogled nagovještavao je buru. Sprema li se da skoči na Carrickfergusa? - Neće se dobro provesti! - zaključi Mary. - Ako se velečasni stvarno naljuti, od njega neće ostati ništa. Julija shvati da se mora umiješati, i to smjesta. Ona odlučno otvori kuhinjska vrata. Carrickfergus se okrene. - Zahvaljujem vam, velečasni, ali ono što je očito, ne da se poricati. Taj je čovjek vidio kad sam ušla u vašu kuću. Whitefield se malo pribrao i stao da dovodi u red svoju odjeću. Bila mu je kliznula u stranu i kravata na tačkice boje graška. - Ne znam čime vi to zadužujete muškarce, ljupka gospođo, no valja priznati da vas brane s neuobičajenim žarom... Carrickfergus opasno zagunđa, no Julija ga blago uhvati za mišicu. - Ako dopuštate, velečasni, rado bih načas ostala nasamo sa gospodinom Whitefieldom. Ništa mi se ne može dogoditi. Whitefield pogleda u pravcu Julije i opazi kako je u njega uperena puščana cijev. - Gdje sam ovo upao? - promrmlja reporter. - Makni tu pušku, Mary, ako nećeš da osjetiš moju nogu na osjetljivom mjestu! - vikne bijesno velečasni spremajući se da izađe. - Počini li ovaj crvuljak i najmanju nesmotrenost, letjet će kroz prozor umjesto kroz vrata!
On izađe i zatvori za sobom kuhinjska vrata. Odmah zatim začu se kako grdi kćerku. Ova mu ne osta dužna, no Večernja Zvijezda svojim blagim glasom oboje ušutka. - Kad sutra otvore novine, moji će čitatelji reći: »Taj Whitefield stalno nešto napuhuje. I najneznatniji događaj na Brooklynu izvitoperi u epopeju«... - A ipak, kazujem samo istinu... Ništa doli golu istinu! Juliji tek što ne iskoči srce. Ako taj američki novinar pokazuje za nju toliko zanimanje, sigurno je već naslutio priču koja će zagolicati njegovu publiku. A bila je dovoljno pametna a da ne bi shvatila kako će se u Parizu začas saznati za pustolovinu neke »mlade gospođe Delatouche«, koja nije nitko drugi do li Julija Crevecoeur. Nije nipošto smjela slati Mary u redakciju New York Suna, no zlo je učinjeno i sada valja ići do kraja. Nije joj bilo prijatno što se Whitefield u nju zagledao bez ustručavanja i s nekim udivljenjem. - Izrazili ste želju da sa mnom razgovarate, gospodine. E pa, evo me... Što vas zapravo zanima? Reporter izvadi iz džepa bilježnicu i olovku pa će nekako poslovno: - Htio bih znati tko ste i zašto ste odmaglili čim ste stigli u New York - reče on. - Uzalud sam nastojao da nešto ispipkam od vašeg konzula. Tvrd je orah taj čovjek i kazuje samo ono što želi, drukčije rečeno: ništa. A što se tiče moga kolege... On naglo ušuti kao da je i time previše rekao, no Julija odmah shvati smisao nedovršene rečenice. - Vaš kolega... Mislite na gospodina Raoula de Saint-Cerrea, zar ne? Ostao je živ! I njega su spasili! U Julijinu glasu odražavalo se toliko uzbuđenje da se Amerikanac značajno nasmiješio. Ona se ugrize za usnu. - Moje osjećaje prema vašem francuskom kolegi nemojte krivo tumačiti. Kad ljudi zajedno prožive ono što smo nas dvoje proživjeli na »L'AGE D'OR«-u, osjećaju se nekako... kao ratni drugovi. Whitefield prasne u smijeh. - Što sve ne bih dao da i ja mogu s vama ratovati, gospođo Delatouche! veselo povika novinar. Julija stade grozničavo razmišljati. Sasvim je jasno da čovjek kakav je Whitefield može ozbiljno ugroziti njene planove. S druge strane, možda i neće biti osobito teško da zametne sebi trag na tako velikom kontinentu, pod uvjetom da što prije ode iz New Yorka. - U ovom trenutku - reče Whitefield - mora da gospodin de Saint-Cerre svečano proslavlja ponovni sastanak sa svojim predragim fotoparatom. Međutim, što vas više gledam, sve sam sigurniji kako bi njemu bilo daleko milije da ste mu ga vi osobno uručili, bez mnogo posredništva. No možda je onom tipu daleko više do njegova aparata... Julija ga je samo upola slušala. Bilo joj je važno jedino to da se Raoul gotovo sigurno nalazi u New Yorku, kao i ona. - Da bih gospodinu de Saint-Cerreu sama mogla vratiti njegovo vlasništvo, morala sam znati gdje da ga potražim... - Tako je - prizna reporter. - Da li biste mi bili pružili to obavještenje, gospodine Whitefield? - To bi ovisilo samo o vama, gospođo Delatouche. Dam da daš. Na tome se temelje poslovi. - Sprema sam da vam ispričam sve što vas zanima ako mi točno kažete gdje se sada nalazi gospodin Saint-Cerre. Whitefield se stade predomišljati, a onda će:
- Poznajete li Astor House? - Ne. - Pa to je najbolji hotel u New Yorku. Tamo je odsjeo vaš prijatelj. A toliko je sretan što je preživio brodolom da se od dolaska u grad praktički još nije ni otrijeznio. Julija ne odgovori već stade razmišljati. - Gospođo Delatouche! Ona podigne glavu. - Izvolite! - Zar nismo sklopili nekakav džentlemenski sporazum?... - Ah, da... - reče Julija. Ona se zagleda u svoga sagovornika kojemu su oči gorjele od znatiželje, i to ne samo profesionalne. - Taj vam kostim vraški pristaje - reče on. - Nema u tome ničeg čudnog - umiljato će Julija. - Nama, stalnim članicama Comedie Frangaise izvrsno pristaju svi kostimi, ma kako bili ekscentrični... Njen se sagovornik prosto izobliči. - Nisam mislio na to - molećivo će mladić. - Zašto ne? - začudi se Julija. - Zar ja nisam ona glumica kojoj je prošlog ljeta u Biarritzu jedan američki milijunaš zavrtio glavom? Reporter je bio kao na iglama. - Da se razumijemo: to je obična izmišljotina. Članak mi je bio za nekoliko redaka prekratak, pa sam... Julija ga prekine. - Sve što ću vam ispričati, dragi gospodine, čista je istina. Odakle želite da počnem? S mojim susretom sa kraljem željeznica? Whitefield shvati kako ništa neće izvući iz »Mrs Delatouche«. Do toga zaključka dođe i Julija kad opazi kako on uzima šešir i štap. Pomisli da je zaista hladnokrvan igrač kada priznaje da je igru izgubio. - Izigrali ste me, a to sam i zaslužio - prizna on. - Morat ću se snaći na neki drugi način. Doviđenja, Mrs Delatouche... Bio je dovoljno fin da ne insistira, no Julija u njegovim riječima osjeti neku prikrivenu prijetnju. Whitefield je bio kadar da pokrene nebo i zemlju kako bi svojim čitaocima servirao uzbudljivu ali istinitu priču o mladoj Francuskinji koja, prerušena u engleskog mornara, hoće da pod svaku cijenu sačuva anonimnost. A što je još zagonetnije, kao da nikako ne želi stupiti u vezu sa svojom obitelji s onu stranu oceana, nakon brodoloma što ga je na »L’AGE D'OR«u nekim čudom preživjela. Kad Julija uđe u kuhinju, zatekne pred štednjakom velečasnog Carrickfergusa s drvenom žlicom u ruci. Iz lonca se dizala mirisava para. - Otišao je - reče Julija - i više se neće vratiti. Pastor kao da je već zaboravio incident. Sav se predao svom kuharskom poslu. - Jeste li čuli za clam-chowder9- upita on Juliju dižući s lonca poklopac otprilike onako kao što škrtac otvara škrinjicu punu zlatnika. Julijine nosnice nadraži miris školjki koje su se kuhale s povrćem. - Večernja Zvijezda je izvrsna kuharica, ali nikad nećete pogoditi koje joj jelo najbolje uspijeva. Julija je duhom bila odsutna. - Kuhani pas! - reče velečasni. - Nakon našeg vjenčanja bila je priređena velika svečanost u logoru Kuahada Komanča i Topsona, a moja punica, majka Večernje Zvijezde, pripremila je u našu čast bijelog psa. 9
Clam-chowder = paprikaš od školjki.
On ispod oka pogleda Juliju. Djevojka se trudila da ničim ne oda jezu koju su u njoj izazvale misionarove riječi. - Svaki narod ima svoje običaje - reče ona - i dužnost je kršćanina da ih poštuje. Kao i prethodne večeri, Carrickfergusovi sjedoše za stol da se pomole. Julijina prisutnost i metež što ga je unijela u taj dom izgledali su sasvim prirodni. Nitko i ne spomenu sukob s Whitefieldom. Večernja Zvijezda govorila je malo, a i to kao preko volje. »Ime joj izvrsno pristaje«, pomisli Julija. »Zrači čitavim svojim bićem, a njena neobična blagost predstavlja protutežu svećenikovoj neobuzdanosti«. Na njemu se, međutim, mogla zapaziti neka zabrinutost i Julija se upita nije li ona indirektno izazvala brige od kojih mu se čelo izbrazdalo poprečnim borama, kao rijeka na geografskoj karti svojim pritocima. Poslije večere Julija htjede pomoći pastorovoj kćeri u raspremanju stola. Bilo joj je mučno gledati kako Večernja Zvijezda neprestano trčkara od bunara u dvorištu do nezgrapnog slivnika u kuhinji na kojemu se moralo oprati posuđe. Julija nikako da shvati kako obrazovani ljudi mogu da žive u tolikoj bijedi. Upravo da će ustati, kadli joj pastor dade znak da ostane sjediti. - Moram da razgovaram s vama, dijete moje - reče on. Ipak ne izgovori ni riječi dok Mary i Večernja Zvijezda ne iziđoše iz kuhinje zatvorivši za sobom vrata. - Razmišljao sam čitavo jutro - počne najzad velečasni - i smatram svojom dužnosti da vas obavijestim o rezultatima toga razmišljanja. Julija zaustavi dah. Taj uvod nije nagoviještao ništa dobro. - Pokušajte da me shvatite, gospođice Crevecoeur. Ja se pokoravam zakonu božjem, ali ne uvijek i zakonima što su ih stvorili ljudi. Jer, čovjek već po svojoj nesavršenoj prirodi nosi u sebi nepravdu. A opet, zakon je zakon, i očito je da maloljetne štićenice duguju poslušnost svojim starateljima. »Do ovoga je moralo doći«, pomisli Julija, »no, taj je čovjek i odviše dobra srca a da bi me izručio američkim vlastima...« - Inače sam siguran - nastavi Carrickfergus - da je vaš tutor, koji je bio pozvan da vam nadomjesti oca, na što se obavezao čim je preuzeo takvu odgovornost, vršio svoju dužnost površno i odnosio se prema vama odviše hladno. Osuđujem ga već i zato jer vas nije odgojio u poštovanju Svemogućega. Da je to učinio, do svega ovoga ne bi ni došlo. Kamo zapravo velečasni smjera? Očito je u neprilici i s mukom nalazi pravu riječ. Ako već treba da vam dadem neki savjet, onda postupite ovako: još sutra ujutro javite se francuskom konzulu. On će uraditi sve što je potrebno da... Julija skoči na noge. - Nikada! - poviče ona. I pokoravajući se svom temperamentu koji je - kako bi velečasni rekao takav kakav jest, ona pojuri k vratima kroz koja se izlazilo na obalu Hudsona. - Gospođice!... Gospođice Crevecoeur! U glasu prečasnog Carrickfergusa osjećalo se neko očajanje, što djevojku duboko potrese. No ona je već trčala sumornim kejom, a pastor za njom. Surovo se suočila s nepoznatim, mračnim i prijetećim gradom, no zakoračila je u nj smjelo, usprkos velikom strahu. - Gospođice... Julija! Bar me saslušajte do kraja! Juliji je bilo dovoljno i ono što je čula. Trenutačno, mislila je samo na jedno: kako da velečasnom umakne. Ljutila se što mora bježati, a Carrickfergusovi su je tako velikodušno primili. No
otkako je smrti pogledala u lice, kao da se sasvim izmijenila. Nitko je i ništa neće moći spriječiti da počne živjeti vlastitim životom, da do kraja sagleda svoju sudbinu. A nju će, u to je bila uvjerena, upoznati tek u Meksiku. Zato će pod svaku cijenu onamo i otići. Sada, kad je mislila da trči u susret slobodi, stade sebi predbacivati jednu slabost. Da se nagonski slijepo nije povjerila pastoru, nikad ne bi izgubila njegovu dragocjenu zaštitu. A Julija je bila sigurna da Vernon Carrickfergus bolje od ikoga poznaje tu beskrajnu zemlju. On joj je mogao postati saveznik. Umjesto toga... Julija osjeti kako joj suze naviru na oči. Suze bijesa. Naslijepo je trčala uskim uličicama što vijugaju obalom Hudsona, no slutila je da pastor trči za njom još brže. Tada opazi jedan trijem i sakrije se. Odmah zatim začuju se nečiji koraci. Bio je to velečasni. Sav zadihan projuri on pored nje a da je i ne primijeti. Zgurena u mraku, počeka nekoliko trenutaka, a onda osjeti da nije sama. Srećom, u džepu hlača napipa vunenu kapu, natakne je na glavu i brzo u nju ugura svoju bujnu plavu kosu. Mora da je na tom mjestu bila šupa za vozila jer su se nazirali obrisi nekoliko poredanih kočija. Do Julije jasno dopre najprije slabo, a zatim sve jače hroptanje koje se na mahove prekidalo. Dobro je znala da je Five Points na zlu glasu i da svake noći mnogi tamo padaju kao žrtve krvavih razračunavanja. Ona se zaputi prema mjestu odakle je dopiralo stenjanje i uzdisanje i zaustavi se pred jednim od onih velikih vozila što stalno kruže ulicama New Yorka. Mary joj je rekla da se zovu »Rockawayi«. Ona se popne na papuču te kroz spušteno staklo zaviri unutra, očekujući da će zateći nekoga na umoru i pružiti mu pomoć. Od onoga što je nazrela u mraku naglo ustukne, ali ne i dovoljno brzo. Kroz prozorčić proviri nasmijano bradato lice jednog muškarca koji odškrine vrata i čvrsto je uhvati za rub njene mornarske maje. Lice joj zapuhne smradni zadah džina. - Dede gucni, mali! Pred Alphijem se ne moraš ustručavati... Uzalud se Julija pokušavala osloboditi, gotovo se gušeći od stiska te željezne šake. Ničeg na sebi nije imala doli vunenu majicu, jer joj je sve donje rublje svršilo na dnu Atlantika. Bradonja klikne od veselja kad napipa blago kojemu se nije nadao pod izrazito muškom odjećom. Iz rockawaya se začu mlitav ženski glas, kao da dopire iz groba, a opet, sasvim stvaran i neobično vulgaran. - Što radiš, dragi? - Ne tiče te se - reče mornar. Odgovarajući onoj ženi, okrenuo je glavu i neznatno olabavio stisak. Juliji je to bilo dovoljno da se istrgne. Gotovo izbezumljena od straha, ona stade bježati, osjećajući još uvijek na grudima dodir one dlakave i poput žabe ljigave ručetine. Zaustavi se tek onda kad zađe u jednu od avenija s plinskom rasvjetom i s mnogobrojnim šetačima. I tu su, kao na bulevarima po Parizu, bile živo osvjetljene kavane i vidjele se pretjerano naličene žene u upadnim krinolinama. Iz razloga koja ni sama ne bi znala objasniti, ona prosudi da je najbolje obratiti se jednoj od njih. - Astor House? A što ćeš pobogu ti u Astor Houseu, darling? - Moram da odnesem jednu poruku - reče Julija. Na ulazu u Astor House stajao je livrirani poslužitelj. Stotine plinskih plamenova u kristalnim kuglama, raspoređenim po zidovima i stropu, bogato su osvjetljavali hol. Muškarci u fraku i dame u dugim večernjim haljinama,
kakve se vide na premijerama u kazalištu »Varietes« u Parizu, stalno su prolazili gazeći po crvenim sagovima protkanim cvjetnim šarama. Vratar, jedva nešto viši od Julije, pogleda je s izvjesnim prezirom, procjenivši da ne spada u tu sredinu. - Gubi se odavde, mornaru - zagunđa on. Julija se sjeti poštovanja kojim su je susretali kad bi se pojavila u halu luksuznog hotela u kojemu je ljeti odsjela u Biarritzu. S prsima punim odlikovanja, gospodin Gaspard odlazio je s njom na večeru k carici Eugeniji koja je osjećala izvjesnu slabost za tog privlačnog bankara. Ona odlučnom kretnjom prisili vratara da se odmakne. Da je imala u ruci lepezu, bila bi ga udarila po prstima. Momak se još nije pravo ni snašao, a ona je već bila u recepciji. Službenik koji se tamo zatekao doslovce je ošine pogledom, spreman da izda naređenje neka je izbace. Julija položi svoju finu, ali ne baš njegovanu ruku na tezgu od crnog mramora prošaranog svijetlim žilicama. Držanje joj je bilo kao u onih što su navikli da borave u skupim hotelima. - Smjesta me najavite gospodinu Raoulu de Saint-Cerreu, specijalnom izvjestitelju »Le Sieclea« u Sjedinjenim Državama. - Ne znam da li... - promuca službenik zatečeno. - Savjetujem vam da požurite jer me gospodin de Saint-Cerre očekuje. Ton kojim je Julija izgovorila te riječi imao je učinka. Službenik joj pruži notes s ugraviranim inicijalima Astor Housea. - Izvolite upisati svoje ime... Julija zastade samo djelić sekunde a onda odlučno napiše: »KABINA 73, NA PALUBI POKRAJ GLAVNOG SALONA« Bez žurbe, jedan se poslužnik uputi s tom neobičnom porukom prema rešetkastom liftu koji ga dostojanstveno sporo odveze u gornje spratove. Ne čekajući da joj to ponude, Julija ode do jedne ižljebljene kolone i sjedne na kožom presvučenu klupu, između dviju palmi. Odande je lako mogla vidjeti lift, ali on nikako da se spusti. No zato, odmah nakon nekoliko trenutaka, netko koga Julija smjesta prepozna, dojuri stepenicama takvom brzinom da je lako mogao slomiti vrat. Nema sumnje, Raoul de Saint-Cerre je točno procjenio da će prije stići pješke nego liftom. Kad ga ugleda, Julija pomisli kako i on, protiv svakog očekivanja, slabo pristaje u luksuzni i ukočeni ambijent Astor Housea. Posljednji ga je put vidjela u trenutku kad je u spremištima »L’AGE D’OR«-a eksplodirala bomba što ju je podmetnuo gospodin Mutli. Tada je bio u elegantnom večernjem odijelu, iako uprljanom, zgužvanom i poderanom, i u čipkastoj košulji s mrljama od krvi i mokroj od prskavice. I sada je mladić koji je navrat-nanos sišao niz mramorno stepenište još uvijek imao na sebi batistnu košulju, ali su mu orukvice na zglavcima visile u prnjama, a i čipkasti nabor na razdrljenim grudima bio je još samo komad poderane krpe. Pa i takav se Juliji učinio neobično romantičnim, pomalo sličan revolucionaru koji se upravo vratio sa barikada. - Julija! - vikne on još izdaleka. Sve se glave okrenu prema njemu, a među pretjerano otmjenim svijetom što se zatekao u halu Astor Housea kao da na trenutak zavlada zaprepaštenje. - Julija, ljubavi moja! Ravnodušan na sve što ga okružuje, Raoul je podigne uvis i stade je s tolikim oduševljenjem okretati da joj najzad odleti kapa, a duga joj se kosa prosu po ramenima. Vratar se preneraženo zagleda u mornara sa »Queen Victorije« kojemu je maločas htio zabraniti ulaz u hotel.
- Živi smo... ostali smo živi! Na trenutak i Juliju ponese neobuzdana radost pa, kao i mladić, zaboravi i ona gdje se nalazi. No odmah se pribere. - Sklonimo se odavde, Raoule... Svi nas promatraju! Upravo tada spusti se lift i iz njega izađe onaj nosilac zagonetne poruke što je u Raoulu, kako smo vidjeli, izazvala pravu buru oduševljenja. Dvoje mladih hitro uđu i tako umaknu pogledima znatiželjnika. Apartman pariškog novinara nalazio se na drugom katu. Gazeći po tepihu neobično dugog hodnika i prolazeći pored tolikih numeriranih vrata, Julija se i nehotice sjeti rasporeda kabina na »L’AGE D’OR«-u. Sličnost je bila upadljiva. Mora da je ista misao prošla i Raoulovom glavom. - Evo moje kabine - reče on zaista, otvarajući tamna hrastova vrata. A kad se ona zatvoriše, Juliju odjednom obuze panika. I predobro se sjećala onoga što se dogodilo kad je s Raoulom ostala sama, premda su onda okolnosti bile izuzetne. Osim fotografskog aparata, u sobi nije bilo nikakva osobnog prtljaga, no zato je iz jednog vedarceta s ledom virio grlić otvorene šampanjske boce. Juliji tada postade razumljivo neobično stanje u kojemu se nalazio Raoul de Saint-Cerre, pogotovo njegova pretjerana govorljivost i ono akrobatsko jurenje stepenicama. Sjeti se i toga kako joj je Robert Whitefield naglasio da, od dolaska u New York, njegov pariški kolega nikad nije trijezan. - Znam sve o vama - reče Raoul promatrajući Juliju koja se odjednom trgne. - Saznao sam da vas je spasila jedna britanska fregata i da ste kidnuli Englezima prije dolaska našeg konzula, baruna Gauldree Boileaua, koji se još uvijek snebiva od čuda. Inače, Njujorčani su zaista uživali čitajući u Sunu izvještaj o vašem spasavanju i naknadnom nestanku... Julija uzdahne. - Raoule - reče ona - dragi Raoule! Vi o meni znate sve, a ja o vama ništa. Kad sam jutros poslala vaš aparat gospodinu Whitefieldu, činilo mi se da obavljam svetu dužnost, jer sam se bojala da vas više nikada neću vidjeti. Mladić izvadi bocu iz njene ledene kupke, napuni jednu čašu i pruži je Juliji. - Marka Dom Perignon, iz 1854! U Parizu ga je bilo gotovo nemoguće naći čitavu godinu dana, čak ni u Džokej klubu. Ovdje ga imaju pun podrum... Čovjek mora da prevali toliki put, kao nas dvoje, da bi znao cijeniti njegov neuporedivo okus. Julija se sjeti kako je i na »L’AGE D’OR«-u Raoul gotovo iskapio bocu stare rakije, koja je međutim i njoj dobro došla u onim dramatičnim trenucima brodoloma. Ovaj put ona s podozrenjem srkne zlatnu pjenušavu tekućinu. Bilo je izvan svake sumnje da će Raoul de Saint-Ceere učiniti sve što može kako bi Juliji pomogao da nastavi put. No bojala se trenutka kad će mu, prije ili kasnije, morati dati određena objašnjenja. Činjenica da je odmah po dolasku pobjegla poput lopova, mora da je definitivno uvjerila novinara kako je na »L’AGE D’OR«-u zatajila svoj pravi identitet. Zar bi se on ovako odnosio prema njoj da je i na trenutak povjerovao da je stvarno supruga oficira koji se bori u Meksiku? Da je tako, sigurno bi bila s olakšanjem dočekala francuskog konzula koji bi joj omogućio da proslijedi do Meksika ili se vrati u Europu. Julija otjera te misli, presretna što je Raoul živ i pun energije. - Stigli ste - reče on položivši joj obje svoje ruke na ramena -... potrudili ste se da me pronađete... Još ne mogu da vjerujem... Pa to je naprosto... Eto, više i ne znam što govorim... No bitno je da ste sada tu... Govorio je nesuvislo i videći da Julija nije gotovo ni dodirnula šampanjac, on iskapi njenu čašu, zatim je opet napuni i prisili je da popije. »Loš početak«, reče u sebi Julija, a već joj se polako počelo magliti.
- Posljednji smo put ovako otvorili bocu šampanjca - prošapta ona - s onom jadnom gospođom Paradis, a već nakon nekoliko trenutaka... Nije bila u stanju da nastavi. Raoul zatvori oči. - Glava joj je prosto bila odrubljena - reče on muklim glasom. - Pred mojim očima raznio ju je komad željeza koji je poput meteora proletio zrakom. A onda... On ponovo napuni čašu, ali je i ne takne. - Zatim - nastavi on - vidio sam kako je i vas, obožavani stvore, zahvatio plamen i kriknuo sam od užasa. Pomislio sam... oh, kakve li groze, Julija!... pomislio sam da ćete izgorjeti poput baklje. Ali, već sekundu kasnije, na mjestu gdje ste dotada stajali zjapila je praznina. Jednostavno vas je pomeo val. On pruži Juliji čašu i ona srkne, jer joj je grlo bilo suho. - U stvari - reče on - nisam imao ni toliko vremena da utvrdim kako vas je progutao vodeni bezdan. I ja sam bio zahvaćen i otplavljen u more. Gušio sam se i bilo mi je užasno hladno... Borio sam se protiv nesvjestice. U posljednji čas uspjelo mi je da se za nešto uhvatim, i tako... nisam potonuo. Bilo nas je više: jedan austrijski oficir i nekoliko putnika civila... Draga, bilo je to duže od vječnosti. Htio sam da viknem tvoje ime... ali ni glasa nisam mogao izgovoriti. Stotinu sam puta pomislio kako je sa mnom gotovo. U duhu sam prošao čitavo svoje djetinjstvo i mladenaštvo: stali su da se nižu prizori, značajni trenuci. Pojavljivala su se pojedina lica... dijelovi razgovora... kretnje. Ali nisam mislio na sebe, već na ono što si ti unijela u moj Život... Posvuda sam vidio samo tebe... Juliju potrese Raoulova kratka priča jer je sve to i sama proživljavala dok se nasred oceana borila sa smrću i u duhu čula kako joj Alain dovikuje: Ljubavi moja!... Sasvim spontano Raoul je privine k sebi kao da je želi zaštititi od neke imagirane opasnosti, a njoj i ne padne na um da se otima. - A zatim? Izgovorila je to pitanje poluglasno, kao onda kad bi joj guvernanta raspredala priče o duhovima a ona sa zebnjom očekivala što će biti dalje. - A zatim? - ponovi Raoul kao jeka. - Mislim da sam zaista očekivao smrt. - Baš kao i ja - prošapta Julija. - Mislio sam da sam mrtav, a još sam se uvijek nečega grčevito držao... Kasnije se ispostavilo da je to bio odlomljeni komad jarbola... Na kraju, ostala smo samo dvojica, Austrijanac i ja... ostali su jedan za drugim otpadali. A spasilo nas je jutro. Tada smo u blizini ugledali lađu, a onda i čamac u kojemu su neki momci veslali tako skladno kao da su na paradi... Bili su to Nijemci, a brod im se zvao »Hummel«. Četiri ili pet dana, ne sjećam se više, dvorili su me i mazili kao da sam rođak pruskog kralja... A kad su me jučer ujutro iskrcali u New Yorku, barun Gauldree Boileau nije mogao da se načudi: zbog svoje brade učinio sam mu se uskrslim Vikingom. I zaista, Raoula je sada krasila gotovo zlatna brada, što je još više isticalo njegov izgled revolucionara, a to je Juliji palo u oči čim je maloprije sjurio niza stepenice. - A sada je na vama red, draga - reče on i poljubi je u čelo. Julija je bila svjesna da se i nehotice našla u mladićevu zagrljaju, upola zavaljena na divanu, Ona se oslobodi s izvjesnom naglosti koju Raoul obrazloži preživjelim uzbuđenjima, zato pokuša da je umiri uhvativši je nježno za ramena. - Ima još toliko toga što mi morate objasniti...
Zaputivši se u Astor House, Julija je samo slijedila jedan prirodni nagon. Osim Carrickfergusovih, još je samo njega poznavala u toj ogromnoj zemlji. - »Ja i on govorimo istim jezikom - pomisli. - I on pripada društvu koje sam hotimice napustila, ali sam uza nj vezana nevidljivim nitima . ..« No njihove je odnose zamrsilo to što se mladić u nju zaljubio. A tu je ljubav otvoreno i pokazivao ne pitajući se uopće da li i ona voli njega. Sjećanje na ono što se u Raoulovoj kabini među njima zbilo prije brodoloma na »L’AGE D’OR«-u očito je ostavilo dubok trag. »Možda on vjeruje da ga ljubim?« - pomisli Julija, a sama nije bila načistu u pogledu svojih vlastitih osjećaja. U svakom slučaju, bila je sigurna da to nije ona potpuna i nedjeljiva ljubav kakvu je osjećala samo za svog dragog Alaina. - Vi ste znali tko sam već od onog trenutka kada me u Saint-Nazaireu general Du Barail prepoznao u gomili putnika, zar ne Raoule? - Tako je, gospođice Julija Crevecoeur! I da budem potpuno iskren, raspitao sam se o vama kod baruna Gauldreea Boileaua... Odjednom nastade mučna tišina. - I što je bilo? - reče najzad Julija. - Francuski konzul izvrsno poznaje vašeg gospodina tutora... Raoul se zagleda djevojci pravo u oči. - Ne znam kakva bih vam objašnjenja još morao dati. Julija se teškom mukom svladavala. - Znate zaista sve o meni. Ili gotovo sve... - Kako! - uzvikne Raoul. - Znam da ste štićenica gospodina Remyja Gasparda, ali mi uopće nije jasno zašto ste se na »L’AGE D’OR« ukrcali pod krivim imenom, a još manje mogu da objasnim razloge zbog kojih želite otići u Meksiko. Ponovo nastade tajac. - Pretpostavljam da ih barem naslućujete... - O, da! - reče Raoul. - Nagađam kako ćete se tamo s nekim sastati... - Sa svojim dragim - izlane Julija i, požalivši odmah tu hotimičnu grubost, doda: - Oprostite, Raoule! Novinar ustane. - Zašto ste večeras došli ovamo? Nadao sam se da... On ne dovrši svoju misao. Julija se jedva svlada da mu ne priđe, da prijateljski ne dodirne njegovu ruku. Bojala se da ne protumači krivo takav gest. - Pročitali ste New York Sun. Trebat će da što prije odem iz ovog grada... Čim moj tutor sazna da sam u New Yorku, pokrenut će nebo i zemlju da me, milom ili silom, Vrati u Francusku. Za to raspolaže svim potrebnim sredstvima. - Znam - reče Raoul. - A čitav mi je imetak jedino ovo. Julija isprazni svoje džepove. Na skupocjeni sag otkotrljaju se tri niklena novčića. Na njeno veliko čuđenje, gospodin de Saint-Cerre baci se nauznak na krevet i prasne u bučan smijeh. - Divno, zaista! Julija ga pogleda s nerazumijevanjem. - Šta ima u tome divnog, Raoule? Mladić se upola pridigne pa i on isprazni džepove. Na tepih ne padne ništa, ni jedan jedini novčić. - Bogatiji ste od mene! - poviče on veselo. Julija zbunjeno pogleda oko sebe. Luksuzni apartman u ampir stilu bio je sav obložen smaragdnozelenim
tapetama. Nasloni fotelje u kojoj je upravo sjedila bili su izrađeni u obliku usnule sfinge a počivaljka na kojoj ju je Raoul maločas stao grliti (odsada će morati izbjegavati taj dio pokućstva) bio je presvučen zelenom svilom, kao i jastuci na njemu. U jednom kutu nalazila se ogromna stajaća lampa i sve je odisalo skladnošću. - Soba u kojoj sam provela proteklu noć nije ni izdaleka bila ovako raskošna - primijeti ona. Raoul nehajno odmahne rukom i posegne za vedricom sa šampanjcem. - A povjerenje? Zar s njime ne računate? Ta brodolomac sam, do đavola! Kad sam odlazio iz Saint-Nazairea, lisnica mi je bila puna. Ipak, bio sam specijalni dopisnik »Le Sieclea«, upućen njegovom veličanstvu caru Maksimilijanu Meksičkom... Na žalost, moj večernji kaput u kojemu je bila i lisnica pliva sada, okačen o komad jarbola, atlantskom pučinom... Julija zaključi kako je potrebna prilična hrabrost da čovjek bez pare u džepu odsjedne u ovakvom hotelu i još naručuje šampanjac Dom Perignon 1854. - A kako ćete sve to platiti? - upita ona upirući prstom u sobu i vedrice sa šampanjcem. - Sve je već poduzeto kako bih se izvukao iz neprilike - reče Raoul ponosno. - Zamolio sam konzula da telegrafira mome direktoru. Riječ »konzul« podjeti ga na nešto važno, jer on se udari po čelu kao da se želi kazniti zbog nekog propusta. - Ah, da! Boileau me očekuje na večeri! - vikne razgledajući svoju podrapanu košulju pod kojom su mu se vidjele ponešto mršave, ali mišićave grudi. - Jesam li dovoljno reprezentativan, gospođice Crevecoeur? - Veličanstveni ste. Pravi gusar. - Barunu će biti užitak da mi posudi šaku dolara... U trenutku kad je to najmanje očekivala, Raoul ispruži ruku, uhvati je za pretjerano veliku maju i privuče je k sebi s takvom neusiljenošću da se ona mogla objasniti jedino intimnošću uspostavljenom među njima za nedavnih tragičnih događaja. - A kad se dokopam toga zlata, kupit ću vas, gospođice Crevecoeur.... Ona se nađe u njegovu zagrljaju isto kao i onda u kabini na parobrodu »L’AGE D’OR«, samo što sada nije bilo valjanja ni posrtanja. .. »Premda se i sada malo osjeća djelovanje šampanjca«, pomisli Julija... Ona pokuša da se istrgne, stade prosvjedovati, jer mladić je nečasno koristio priliku i prijateljstvo koje se među njima razvilo u sasvim izuzetnim okolnostima. Osim toga, bio je jači nego što se činilo, njegova je mršavost varala. »Bože moj« - pomisli Julija - »uopće mu nisam smjela govoriti o Alainu. Sada kada sam mu priznala da imam dragana, lako može zaključiti da sam prošla sito i rešeto.« - Večeras osjećam u sebi gusarski duh - stade joj Raoul šaptati u uho. - Vi ste mi zarobljenica, moj najslađi plijen. Julija osjeti kako je po nježnoj koži golica njegova oštra brada. Milovanja mu postadoše sve određenija, i njoj se stade magliti kao da će svaki čas utonuti u mračni bezdan. I sada joj se ponovo učini kao da joj se tijelo odvaja od duha. I protiv svoje volje morade priznati kako je Raoul uzbuđuje, ali poput nekog izuzetno ukusnog jela. Ona zaključi da se nečije tijelo može voljeti isto onako kao što volimo jedan lijepi pejzaž. Sve je to podsjeti na plažu u Biarritzu, kad je po sunčanu vremenu znala bosonoga gaziti ugrijani pijesak s nekim neizrecivim užitkom. - Ali ja vas ne ljubim, Raoule...
Ponovo pokuša da mu se otme, da ga odgurne i nekako urazumi. No sada to više nije bio onaj dobro odgojeni mladić ni uslužni saputnik, već prirodna sila, običan snažan muškarac, zaslijepljen pohotom i ludo zaljubljen. Njena izjava, čini se, ni najmanje ga nije povrijedila. On se okoristi činjenicom što pod priprostom odjećom ničeg na sebi nije imala, pa je znalački stade svlačiti, kao da guli sočnu jabuku. Stiskao ju je sve pomamnije svojim vještim i vraški spretnim rukama. - Mene ne volite, ali uživate u lj ubavi - prošapta on. Jednim očajničkim pokretom Julija se istrgne iz njegova zagrljaja. - Nitko me osim Alaina nije ni dotakao! - poviče ona. Raoul je surovo pograbi i ponovo stisne, da je gotovo izgubila dah. - Obožavam vas do ludila i postarat ću se da me zavolite. On joj se pokloni kao savršeni džentlemen dami u nekom salonu. - Postarat ću se da me zavolite, Julija Crevecoeur - ponovi. Julija prekasno shvati kako je to njegovo poštovanje samo pretvornost, mali predah pred završni dio borbe. Gotovo istoga trena ona osjeti kako je podiže i nosi u krevet. Htjede vikati, zvati u pomoć, uzbuniti cijeli hotel, ali je zadrža strah od skandala. U duhu je već vidjela krupni naslov u New York Sunu: »Pomamne ljubavi jedne Francuskinje u New Yorku!« Ta joj misao bijesnu u svijesti onog istog časa kada je Raoul de Saint-Cerre neodoljivo potčini svojoj volji... Preplavi je prava bujica potpuno protuslovnih osjećaja. Ona zarije u mladićevo tijelo svoje nokte, ali, umjesto da olabavi stisak, on ga još i pojača. Najzad, Julija prestade s otporom. Dugo se čulo kako stenje nekako u polusvijesti, a onda joj, najprije polako, a zatim nezadrživo poteku suze niz lice i ona zavuče glavu u jastuke. Zastidjela se bjesomučnog užitka koji joj je i protiv njene volje prožeo čitavo tijelo. Suze Julije Crevecoeur duboko potresu mladića i vrate ga u stvarnost. - Julija - prošapta on - ljubavi moja, ponio sam se kao prava životinja... Ona ne odgovori. - To što za vas osjećam - nastavi Raoul - tako je snažno da... Jest, obična je i gola požuda. A istovremeno, ja vas obožavam. No jedno bez drugoga ne ide. Julija je to i predobro znala. Strast muškarca već je ostavila dubok trag u njenom biću. - Svemu sam ja kriva - prošapta. - Da večeras nisam došla ovamo... No bila sam očajna, Raoule... i sasvim izgubljena... Osjećala sam potrebu za... Kad sam doznala da ste živi i da se kao i ja nalazite u New Yorku, pomislila sam... Oh, Raoule, ono što smo zajedno propatili, zbližilo nas je i zauvijek obilježilo. Ona opet okrene glavu kako bi sakrila suze. - Ali... nikada vas neću voljeti kao... Oprostite, Raoule, ali to je nemoguće. Mladić je nježno uhvati za ramena. - Ovo što ću vam sada reći može vam se učiniti apsurdnim, ali je istinito, Julija. Prema vama osjećam poštovanje, duboko poštovanje. Nema sumnje, to što smo zajedno preživjeli, nadilazi donekle naše snage. Bilo je odviše snažno i surovo. A i moja je ljubav na sliku i priliku onih događaja: snažna i surova. No kunem vam se da ću učiniti sve kako bih... Ali, ne. Nikad neću moći prestati da vas volim. On usnama pređe preko Julijinih usta. - Onog istog trenutka kad sam vas ugledao u kupeu, izmijenio se sav moj život. Odonda ste u čitavom mome biću i nitko vas neće moći istisnuti iz moga srca i mojih misli... Postali ste mi životni smisao, draga. Julija ne ostade ravnodušna na te riječi, izgovorene glasom u kojemu se odražavalo potresno očajanje. Ona ga gotovo majčinski pogladi po kosi, ali tako hitrom kretnjom kao da se boji pretjerane nježnosti. Raoul shvati smisao
te suzdržane osjećajnosti i odmakne se. Julija je nepomično stajala poluzatvorenih očiju kao da prikuplja snagu i nastoji se pribrati. Malo zatim, ona začu kako se Raoul ushodao po sobi. Kad ponovo otvori oči, primijeti da mladić stoji pokraj nje, nagnut nad uzglavlje. - Povest ću vas sa sobom, ljubavi moja - reče on - i to smjesta... Julija se uspravi tako naglo da skladna linija njenih golih bokova bljesne uzbudljivom ljepotom. - Ja da pođem na večeru kod konzula? Ni govora! Uostalom, već sam večerala. - Bilo kako bilo, kad ja stignem na Rowling-Green, u francuski konzulat, tamo će se već servirati kava. Poznato je kako je to najprikladniji trenutak da se zamoli novčana pozajmica... Njegov pogled pun udivljenja zaustavi se na očaravajućoj razgolićenosti. Spontanom kretnjom urođenoga stida Julija navuče plahtu sve do brade. - Spavajte i čekajte dok se ne vratim - reče Raoul. On se spremi da izađe s poderanom košuljom tako bezbrižno kao da na sebi ima frak i bijelu kameliju u zapučku. »Izazvat će pravu senzaciju kad stigne konzulu«, pomisli Julija. - Raoule! Bio je na vratima i već uhvatio za kvaku. - Ne zaboravite - žurno će ona - da će mi skrbnik nastojati ući u trag baš preko francuskog konzulata u New Yorku. - Već sam se u to uvjerio - odvrati novinar. - Nadam se da će mi Boileu posuditi dovoljno novaca da već u zoru oboje odemo iz grada, dakako, pod uvjetom da nađemo neki brod koji plovi u Vera Cruz... Adios, senora! Za Raoulom de Saint-Cerreom zatvore se vrata. Julija se uhvati za glavu objema rukama... »da već u zoru oboje odemo iz grada...« Mogućnost da s Raoulom nastavi put uopće joj nije pala na pamet. Bez ikakva predomišljanja ona smjesta zaključi da je takvo rješenje nemoguće, usprkos mnogostrukoj koristi koju bi moglo donijeti. Osjećala je da se ni u kom slučaju više ne smiju sastati. Znala je da će se ono što se maločas dogodilo, neizbježno među njima ponavljati. Mišljenje što ga je o sebi stvorila nije bilo nimalo laskavo: sa sigurnošću je znala da se Raoulu neće moći oduprijeti ni ubuduće, kao što mu se ni maloprije nije oduprla. A nikako nije htjela da još jednom podlegne napasti, čak ni pod prisilom. Trebalo je, dakle, što prije otići. Odsada će se morati oslanjati na samu sebe jer je isključeno da od Raoula de Saint-Cerrea prihvati novčanu pomoć. »Pogotovo ne smije da me na povratku zatekne ovdje«, samoprijegorno će u sebi Julija, jer je umirala od želje da usne u tom udobnom krevetu, među mekim, lako uškrobljenim plahtama, s izgledom da joj se ujutro servira doručak na srebrnom poslužavniku, u šalicama od skupocjenog porculana, sa... - Dosta, Julija! - reče ona glasno i zastidi se sama sebe, a onda skoči na noge. Vrata kupaonice bila su otvorena. Pored jedne komode, Julija opazi na podnožju, kao kod Blanche d’Antigny u Parizu, predivnu emajliranu kadu a na mramornoj ploči toaletnog stolića mirisavi lavanda sapun. S obje strane komode stajalo je mnogo većih i manjih, savršeno čistih ručnika s inicijalima Astor Housea. Iskušenje u koje je upala, nadvlada u Juliji svaki strah. Bilo je isključeno da se Raoul vrati prije najmanje dva sata. Ima dakle i previše vremena da uroni u toplu mirisavu vodu, jer drugi se put neće kupati tako skoro. Ona se vrati u sobu i povuče za svilenu uzicu koja je visila pokraj kreveta. Ubrzo zatim začu se na vratima kucanje.
Prije no što će viknuti »naprijed«, Julija se ovije dugim ručnikom. Sobarica raskolaći oči od zaprepaštenja kada umjesto bradatog džentlemena ugleda u sobi gospođicu duge plave kose. - Pripremite mi toplu vodu, miss, i to obilato! - Odmah, gospođo! Sobarica s licem crnim poput ebanovine iziđe. Juliji je bilo savršeno svejedno što će tko misliti. Ta Raoul se ionako snalazi u svakoj situaciji i već će nekako objasniti prisutnost strane djevojke koja se u njegovoj sobi stara za osobnu higijenu. Pola sata zatim Julija se već praćakala u gotovo vreloj vodi, a onda opet navukla odjeću britanskog mornara i prošla halom Astor Housea, pustim u tako kasno doba noći. Prije nego će izići na Petu aveniju, ona značajno kimne glavom šefu recepcije. Istom tada postade svjesna svoga položaja. Našla se sama, potpuno sama na pločnicima New Yorka, sa tri niklena novčića u džepu. Pritišnjena stvarnošću, ona u jednom trenu sagleda čitavu istinu i shvati kako nema nikakva izgleda da nastavi put u Meksiko: ili s Raoulom de Saint-Cerreom, ili nikako. »Previše si ponosna, djevojko«, reče sebi Julija, »ali si u svom biću otkrila nešto što ni sama nisi poznavala. Kao da postoje dvije Julije Crevecoeur: jedna danja i druga noćna. Da si samo uspjela stvoriti od Raoula prijatelja, ali samo prijatelja, nešto poput starijeg brata, sada bi sve bilo lako i ti bi mogla prihvatiti njegovu pomoć, putovati u njegovu društvu.« Raoul je govorio o brodovima što plove u Vera Cruz... Julija odluči da se vrati u sirotinjsku četvrt grada, nedaleko od pristaništa. Ali koji bi kapetan pristao da na brod uzme mornara koji se nimalo ne razumije u plovidbu? »Pa bar je to jednostavno«, pomisli Julija, »pokušat ću se najmiti kao kuhar.« U mislima ugleda sva ona komplicirana jela što ih je vidjela pripremati u kuhinji palače u Auteuilu, gdje je odrasla... »Gubim glavu«, reče sama sebi. »Ta prvo šta će uraditi Raoul, bit će da me potraži u blizini brodova koji plove u Meksiko.« - Hej! Julija se ukoči. - Hej, mornaru! Nad ulaznim stepeništem zgrade pred kojom se zaustavila Julija, dvije poput mlijeka bijele rasvjetne kugle osvjetljavale su broj avenije. Malo podalje stajala je neka prilika sakrivena u mraku. Juliji se glas učini nekako poznat. Ona oklijevajući priđe. - Mary! Šta ćeš ti tu? - Čekala sam na tebe... Noć je bila svježa pa je preko odavno izblijedjele i pokrpane haljine, jedine koju je imala, prebacila nekakav pokrivač s otvorom u sredini, jedva tolikim da kroza nj provuče glavu. Od Večernje Zvijezde Julija je doznala da je to meksikanska odjeća i da se zove »poncho«. Imao si dojam da je Mary Carrickfergus u njemu iskrsla otpozadi nekog džinovskog kaktusa usred pustinje u Nevadi. - Čekala si mene? - u čudu će Julija. - Kako vidiš! Kad mi je velečasni rekao da si zaista otišla, sjetila sam se onoga što sam čula dok si u sobi razgovarala s Whitefildom. Moram priznati da sam prisluškivala na vratima... Rekla sam pastoru da znam gdje se nalaziš... pa sam pošla, i eto... sada sam tu.
U daljini se začulo kasanje konja. Potaknuta nekim predosjećajem, Julija povuče pastorovu kćerku do mračnog kutka stubišta gdje se ova dotada krila. Nekoliko trenutaka zatim projuri jedna kočija i zaustavi se nešto podalje, pred Astor Houseom. Djevojke jasno začuju dva vesela muška glasa. Jedan je, nema sumnje, bio Raoula de Saint-Cerrea. - Ti se kriješ? Zašto? - prošapta Mary. - Objasnit ću ti kasnije. Julija je razumjela svaku riječ koju je Raoul govorio na francuskom obraćajući se onome koji ga je kočijom dovezao u hotel.- Ukrcat ću se sutra ujutro, dragi moj barune, dakako, pod uvjetom da se taj kapetan pokaže malo susretljivim. - Čudilo bi me kad vas s pismenom preporukom francuskog konzula ne bi htjeli primiti na brod... Laku noć, dragi prijatelju, i sretan put! »Ona dvojica muškaraca mora da se upravo rukuju« - zaključi Julija. U duhu je već vidjela kako Raoul grabi sve po četiri mramorne stepenice Astor Housea. te poput uragana upada u svoj apartman, sa džepovima punim dolara. Pokuša zamisliti kakva će mu biti reakcija kad ustanovi da nje nema u sobi. Nije mu ostavila nikakvu pismenu poruku smatrajući da sam odlazak kazuje sve. Pošto se uvjeri da je Raoul već ušao u hotel, Julija krene s Mery prema siromašnoj četvrti grada. Naša junakinja zaključi kako je najbolje da se između nje i francuskog novinara što prije nađe čitav grad New York sa svojim ogromnim četvrtima i nepreglednim mnoštvom ljudi. Razgovor što ga je upravo čula prisilio ju je da definitivno odustane od potrage za nekim brodom koji bi je odvezao u Meksiko. Ako želi da sama ostvari svoj naum, morat će od istoka do zapada prijeći čitav američki kontinent. »Moraš se s time pomiriti, Julija«, reče u sebi. »Ako se s djevojkom vratiš u njen dom, imat ćeš gdje spavati, pod pretpostavkom da se Carrickfergus neće opet zaintačiti da se pod svaku cijenu prijaviš francuskom konzulu... U svakom slučaju, kaži zbogom svim svojim planovima, premda si već stupila na američko tlo. Sada je bitno da preživiš, da ne umreš od gladi. Za kakav su posao te tvoje ruke? U najboljem slučaju umiju odsvirati na klaviru pokoji Chopinov valcer. Zar možeš i zamisliti da će djevojka radom zasluživati kruh, kao što to čine muškarci? Obuzeta takvim mislima, Julija je šutke koračala uz Mary Carrickfergus. »Bit će potrebno da prodam Malteški križ generala Delatouchea, ili svoje vlastito tijelo - pomisli ona. - I to smjesta, jer me od ovog trenutka gone dva muškarca: staratelj, koji će sve pokrenuti da me vrati u Francusku i uda me za čovjeka što će ga sam odabrati... i Raoula de Saint-Cerea koji je u mene zaljubljen.« - Šta ti je, Julija? - upita Mary, zabrinuta zbog šutnje svoje prijateljice i očajanja koje joj se čitalo na licu. - Bilo bi dovoljno da se vratim u Astor House pa da nestanu sve moje brige prošapta Julija. - Već u zoru krenula bih brodom u Vera Cruz... ili Tampico. Onako zadihana, Mary zastade. - A tko ti brani, sveti Bože? - Onaj isti koji bi mi omogućio to putovanje... onaj koji bi me oslobodio svih briga za neposrednu budućnost. - Raoul de Saint-Cerre - reče Mary tonom onoga koji savršeno poznaje složeno ustrojstvo ljudskog srca. Zaljubljen je u tebe, ali ne voliš ti njega! - Upravo je tako - uzdahne Julija pazeći da ničim ne oda ono što je maločas doživjela. A Mary je upravo gorjela od znatiželje.
Dvije se djevojke stanu prešutno udaljavati iz gradskog središta. Usput izmijene poneku riječ izbjegavajući brižljivo jedno delikatno pitanje: zašto je Julija Crevecoeur napustila gostoljubiv dom pastora Carrickfergusa. Dakako, Mary je razlog bio poznat, ali je o tome izbjegavala razgovor. Umjesto raskošnih palača i velikih trgovina stadu se pojavljivati trošni drveni ili slamnati kućerci, znak da su već zašle u sirotinjske četvrti s njihovim neizbježnim povorkama pijanih mornara i svakojake klateži što upravo izlazi u noćni lov. Juliju umiri činjenica da se nalazi u društvu svoje prijateljice Amerikanke čija neobična pojava mora da je bila poznata tim noćnim pticama sa periferije Brooklyna, jer nikome nije ni palo na um da ih uznemiruje. Kad se približiše obali Hudsona, Mary prekine šutnju: - Velečasnom je jako zao... to jest, mislio je kako mu je dužnost nagovoriti te da se vratiš u Francusku. Ni načas nije pomislio da ćeš pobjeći glavom bez obzira kao da ti je sam Belzebub za petama. - Ponijela sam se kao pravi idiot - prizna Julija, ljuta na samu sebe. - Ti i tvoji roditelji primili ste me kao da sam vam rod, a pobjegla sam ne rekavši vam ni hvala... Mary iskosa pogleda svoju prijateljicu. - Ne misli više na to - reče ona. - Velečasni je uvjeren da te sama providnost poslala k nama. Kaže i to da se bez tebe nikad ne bi bio trgnuo iz duhovnog mrtvila, pa te usporedio s jednim od onih anđela što ili Svemoguči šalje onim svojim slugama koje drži dostojnim da šire njegovu riječ. Julija se prilično iznenadi. - Tome se jako čudim. Tvoj otac dobro zna da u meni nema ničeg anđeoskog. Naprotiv, ja... sam ti, Mary, prije jedna od onih grešnica. - Ništa ti ne razumiješ - odlučno odvrati Mary. - Pastor kaže da svatko od nas može pod svojim prnjama kriti dušu apostola. Uostalom, anđeo ili ne, sada je to sasvim svejedno. Već su se bili približili domu Carrickfergusovih, pa Julija nije imala vremena da upita prijateljicu što je mislila reći onom, pomalo zagonetnom rečenicom. U stvari, već izdaleka ugledala je pred kućom stasitog propovjednika koji je na kolica slagao dragocjene knjižice: čitavu zalihu štampanih propovijedi što su stajale nagomilane u šupi gdje je Julija prošle noći spavala. Upaljena uljanica, položena na pod sobe uza sam prozor, nejasno je osvjetljavala taj prizor, istinu govoreći neočekivan u tako kasno doba noći. - Zar velečasni još nije legao? - zbunjeno prošapće Julija. Ona uspori korak ne znajući više što da uradi. Mary je stade vući silom. - Nećeš mi valjda reći da ga se bojiš? - reče ona tek radi ohrabrenja. Kad najzad priđoše, Julija opazi da pastor u ruci drži repetirku, a tada se na vratima pojavi i Večernja Zvijezda sa dimljenom šunkom u naručju. Božji čovjek uze meso i zamota ga u komad platna, pa i taj zavežljaj položi na gomilu knjižica. Julija. koja je pogledom pratila sve te pripreme, istom tada primijeti da je prečasni Carrickfergus obučen potpuno jednako kao ono lice na almanahu American Tract Societyja: isti crni, do grla zakopčani redengot, isti crni šešir sa širokim obodom, bijela kravata i rukavice od pseće kože. Nedostajao je samo konj pa da sličnost bude potpuna. Kad pastor opazi kćerku u društvu Julije Crevecoeur, koja se lomila između straha i želje da se ispriča, sasvim mu se ozari široko lice. - Hvala budi Gospodu! Dakle si je ipak pronašla, Mary Carrickfergus! Juliji se učini da pred sobom vidi čovjeka posve drukčijeg od onoga kojega je pred nekoliko sati bila napustila. Možda je takav dojam izazvalo promijenjena odjeća i puška u njegovoj ruci, kao da su mu kuću opkolili nevidljivi neprijatelji. Međutim, jasno se vidjelo da se velečasni ne ponaša kao da je u
opasnosti. Naprotiv, bio je ponesen nekakvim oduševljenjem. Iz svakog njegovog pokreta izbijala je živost, iz njega je prosto zračilo veselje. - Božja volja. - vikne on još izdaleka. - Tako je bilo odlučeno! On privine Juliju na grudi i zvučno je cmokne u oba obraza. Uzalud se Julija trudila da dokuči smisao njegovih riječi. - Šta se čudiš - reče Mary. - Počinje sve iznova. Čak i mene vodi sa sobom. Što kažeš na to, Julija, a? Neka se sada pripaze okorjeli bezbožnici! Eto stižu Carrickfergusovi, otac i kćerka, da šire riječ Kristovu! Julija shvati da se velečasni sprema napustiti New York ne mogavši u sebi prigušiti svoj pravi poziv. Tek sada osjeti ona duboku tjeskobu. Propali su dakle svi njeni planovi, sudbina joj ne dopušta ni da predahne. Satjerana je u pravi škripac. Zar se toliko nadala, pokazala toliku odvažnost i odlučnost, izložila se tolikim opasnostima da bi se najzad pokajnički pojavila pred francuskim konzulom i rekla: »Zovem se Julija Crevecoeur. Pobjegla sam od svoga staratelja, pariškog bankara Remyja Gasparda i želim da se prvim brodom vratim u Francusku...« Na pragu kućerka stajala je Večernja Zvijezda, nepomična i gotovo nestvarna, a njena silueta isticala se na osvijetljenoj pozadini sobe. - Za našeg odsustva, kuću će čuvati Večernja Zvijezda - reče pastor. - Kad se vratim s osjećajem da sam dokraja ispunio svoju dužnost, vjerujem da ću na ovom mjestu moći vedra duha dočekati kraj života. A lako je moguće da dotada moja kćerka Mary nađe sebi i muža. Djevojka slegne ramenima. - Ne želim se udavati - izjavi ona - Previše volim da radim ono što mi se sviđa. Velečasni pređe preko te upadice. - Kad samo pomislim da sam je htio udati ovdje, naći joj kakva dobrog kršćanina. Kako sam mogao znati da se u ovom gradu ušančio nečastivi, da upravo on nadahnjuje Njujorčanima svako djelo, truje im dušu, labavi njihovu odlučnost? Radije bih svoju kći dao za ženu najobičnijem lovcu na bivole nego je vidio u braku s jednim od onih fićfirića što se po pločnicima ovoga, duhovno pustog grada šepire u brokatnim prslucima i sa svilenim šeširima na glavi... Govoreći to, on iz ruku Večernje Zvijezde preuzme nekoliko kutija s mecima po koje je u međuvremenu ona bila otišla u kuću. Julija se pitala ne namjeravaju li Carrickfergusovi, otac i kći, vući za sobom ta kolica i koliko će im u tom slučaju trebati vremena dok stignu u krajeve gdje pastor ponovo namjerava širiti riječ božju. No tada Mery poviče: - Požurimo, velečasni, ako nećemo da propustimo vlak za Pensilvaniju! Svjesna da na bilo koji način mora hitno napustiti New York, Julija je vidjela jedini izlaz u tome da je prečasni Carrickfergus povede sa sobom. Zato stade razmišljati kako da na to nagovori propovjednika. Ovaj joj položi svoju ruku na rame. - Zaboravite sve što sam vam rekao danas poslije večere... Nikada ne valja ići protiv onoga koji upravlja svim našim činima. On vam je dopustio da stupite na tlo ove zemlje u kojoj se lije znoj i prolijeva krv. U mojoj odsutnosti smatrajte ovu kuću svojim domom. Večernja Zvijezda brinut će se za vas kao da ste joj rođeno dijete. Imat ćete dovoljno vremena da zavirite sebi u dušu, a onda ćete donijeti odluku koja će biti presudna za vaš život i sudbinu. Julija nije očekivala takve riječi i zato je one istinski potresu. - Vi ste, prečasni, neobično dobar čovjek i vaša me plemenitost duboko dira. No predobro znate da... ako je već Svemogući htio da se u ovom trenutku zateknem ovdje, učinio je to zato što drži da ljubav koja me pokreće nikako ne
može biti grešna. Kakvo bi on mišljenje imao o meni ako bih pristala da lješkarim u vašoj kući, dok moj dragi Alain prelazi možda svoj križni put? I ja moram da proslijedim, velečasni, i to bez odlaganja. Drukčije ne mogu. Da li me shvaćate? Carrickfergus se uskomeša oko kolica, tobože da bolje složi utovarene stvari. Julija shvati da je uzbuđen, ali da to ne želi pokazati. - Opasna ste vi osoba - reče on šaljivo. - Pokušavate me uvjeriti kako se profano i sveto dade svesti pod isti nazivnik. No znajte dobro, gospođice Crevecoeur, ima razlike između ljubavi i ljubavi. Znajte i to da mi Njegov snažni Glas naređuje da krenem na jug, prema bojištima gdje je rika topova tek prestala. Upravo tamo čeka se na Kristovu riječ, baš tamo moram sijati utjehu i izmirenje. - Na jug? - uzvikne Julija razočarana. - U Richmond... glavni grad Konfederacije. To je u Virginiji - objasni Mary. Tamo ćemo se zadržati tek toliko da na peronu održimo propovijed, a onda će nas vlak odvesti u Charleston. A odanle... još nismo odlučili, vidjet će se... Julija se grozničavo upinjala da dozove u sjećanje kartu američkog kontinenta. U tome joj pomogne solidno znanje jer je bila najbolja učenica gospodina Steurera koji je u internatu gospođica Beaujon predavao zemljopis i povijest... »Charleston je u Južnoj Karolini, na obali Atlantika. To je veliki lučki grad iz kojega svaki dan kreću bezbrojne lađe. Ima dakle i drugih brodova pored onoga kojim će Raoul de Saint-Cerre otputovati u Vera Cruz ili u Tampico.« - Povedite me sa sobom, velečasni! - otme su Juliji iz dna duše. - Mary i ja rasprodat ćemo kao od šale sve vaše propovijedi zahvaljujući »triku s mornarom koji se iznenada nadahnuo vjerom«! - »Trik s mornarom koji se iznenada nadahnuo vjerom«? To je opet neka neslana šala gospođice Mary - reče Carrickfergus mršteći se. - Zapravo... Julija ušuti jer joj Mary značajno namigne, u znak da je bolje ne govoriti. Ona se opet obrati pastoru s molbom. - Uzmite me sa sobom! Da, treba pošto-poto nagovoriti velečasnoga jer Raoul će poduzeti i nemoguće, samo da je pronađe prije svog odlaska u Meskiko. Julija se sjeti novinara New York Suna, Roberta Whitefielda... Raoul ga, svakako, poznaje. Na temelju obavještenja svog američkog kolege, on će doći amo, u Five Points, i bit će krajnje uporan u nagovaranju. Juliji iskrsne pred oči sve što se za posljednjih sati odigralo u Astor Houseu... S očitom žestinom ona strgne s vrata skupocjeni Malteški križ. - Sama ću platiti put, velečasni, čim uspijem založiti ovaj nakit. U Richmondu, ili tamo gdje se budemo zaustavili... Vernon Carrickfergus živo se zagleda u Juliju. Djevojka htjede da ga pod svaku cijenu nagovori. - Ovaj križ ima veliku vrijednost, velečasni. Pripadao je Alainovu djedu, generalu Delatoucheu, koji ga je primio pravo iz ruku cara Napoleona Prvog. Julijin glas postade molećiv. - Povedite me, molim vas... Pastor skine svoj veliki šešir, obori glavu i zatvori oči. - Oprosti, Gospode, ovom djetetu - prošapće on. - Ona nema vjere, no mi ćemo je njome nadahnuti. Jer to je tvoja želja, a meni će biti dužnost... On ponovo stavi šešir na glavu. - Dokle god budete pod zaštitom Vernona Carrickfergusa, taj križ nećete prodati i imat ćete što da jedete.
Onda će obraćajući se svojoj supruzi: - Večernja Zvijezdo, Svemogućemu ne bi bilo po volji da ova djevojka krene na put u ovakvoj odjeći. Pastorova žena potvrdno kimne glavom i pozove Juliju da uđe s njom u kuću. Nekoliko trenutaka djevojka ostade sama u oniskoj sobi gdje je već dva dana dijelila obroke sa članovima propovjednikove obitelji. Osjećala se tu kao u vlastitom domu i stala da razmišlja o svemu što je proživjela otkako je pobjegla iz palače svoga staratelja u Auteuilu. Najzad, Večernja Zvijezda se vrati noseći preko ruke kožnatu haljinu s neobičnim izblijedjelim šarama. Julija se malo zbuni kad je Indijanka pozove da navuče tu odjeću čija je tkanina i oblik podsjeti na neku iščezlu civilizaciju. Oblačeći se, imala je utisak da se zauvijek oprašta sa svijetom krinolina i uškrobljenih podsukanja. Ali, i to je konačno haljina. - Ovo je šilkatski ogrtač - tiho će Večernja Zvijezda - poklon čejenskog poglavice, Sunca-u-Zenitu. Tko ga bude nosio, postat će mudar. Pažljivijim promatranjem Julija primijeti da od kiše i vjetra izblijedjele šare predstavljaju dva ogromna raskolačena oka. - Uzmi i ovu ogrlicu od medvjeđih čaporaka - reče Večernja Zvijezda. Poslužit će ti kao pojas. Dok ga budeš nosila, dijete moje, bježat će pred tobom brige kao ptičice pred bivolom. Julija se opaše tim neobičnim ukrasom. Rado bi se bila ogledala, ali u svećenikovoj kući nigdje nije bilo zrcala. Riješivši se najzad grubih mornarskih hlača, koje su je sve izgreble, osjeti se lakom kao pero. Do izgleda nije mnogo držala, glavno je da konačno kreće na put. I to prema jugu. Iako ljudi što će ih odsada sretati pripadaju drukčijem svijetu od onoga u kojemu se do sada kretala. U toj je odjeći nitko od prijatelja Mathilde Bonaparte ne bi prepoznao. - Cenralni je kolodvor na sasvim suprotnoj strani grada... Moramo se požuriti! - javi se Mary. Večernja Zvijezda isprati Juliju do kolica. Ni pastor ni njegova kći ne pokazaše ni najmanje iznenađenje kad ugledaše gošću preobučenu u čejensku svećenicu. No Julija pomisli kako zaista šarolik prizor mora da pružaju dostojanstveni muškarac sav u crnini, i pored njega dvije djevojke: jedna crnka, u meksikanskom »ponchou«, druga plava, u indijanskoj haljini od jelenje kože. Za Carrickfergusa, dakako, nimalo čudno, ta nagledao ih se dotada svakojakih. On priđe sa kćerkom svojoj supruzi. Julija se diskretno povuče kako bi se ti ljudi, povezani izuzetno dubokim osjećajima, mogli nasamu oprostiti. Osloni se o kolica i okrene prema rijeci. Noć je bila vedra pa su se jasno razabirali bokovi i obrisi lađa uz obalu. Možda će već jedan od onih brodova ploviti s Raulom de Saint-Cerreom prema obalama Meksika. Meksiko... Julija osjeti kako joj je niz obraz kliznula jedna krupna topla suza. - Alaine - šapne ona - Alaine, ljubavi moja, molim te da mi na svemu oprostiš... No mi ćemo se opet naći zajedno, a onda osim nas ništa neće postojati na svijetu. Sve ćemo morati zaboraviti, ljubljeni moj, i misliti jedino na sebe i na svoju sreću.
2. knjiga
Umrijeti u Francuskoj
1. Nakon sulude jurnjave pustim gradom, stigoše najzad na njujoršku glavnu stanicu, s kolicima koja je vukao pastor sav mokar od znoja. Dvije djevojke su kaskale svaka s druge strane vozila i podupirale gomilu nabožnih knjižica koje su se svaki čas mogle srušiti. Julija se divila s kakvom je zapanjujućom lakoćom propovjednik svladavao uzbrdice, izvlačeći vješto kolica iz dubokih kolotečina kojima su bile izbrazdane nepopločene ulice sirotinjskog dijela grada. Nisu imali ni toliko vremena da se Julija nadivi potpuno novom kolodvoru, jer je »Pensilvanac« čekao spreman na polazak a njegova lokomotiva snažno zviždala, kao da poziva na red malobrojne kasnioce. Uz pomoć nadglednika prtljažnog vagona, velečasni istovari kolica prije nego uskočiše u vagon koji je sličio na pretjerano dugi omnibus. Juliji se učini da se našla u nekom mračnom skrovištu, jer je slabo plinsko svjetlo dopiralo sa stropa u podosta velikim razmacima. Onako dugačak i uzak, malo je naličio na željezničke vagone kakve je dotada poznavala. Kad se privikla na polumrak koji je u njemu vladao, ona s iznenađenjem ustanovi da se nalazi u uskom prostoru između dva paralelna niza kreveta od dasaka, naslaganih u tri kata. Na svaku dasku bio je položen po jedan madrac. Debele zavjese omogućavale su svakom putniku da se izolira. Mnogi od tih kreveta već su bili zauzeti i čitava su kola brujala od prigušenih glasova. Ubrzo zatim buka točkova nadjača hrkanja i uzdisanja jer je vlak napustio Central Station svega nekoliko trenutaka nakon što je prečasni Carrickfergus zaposjeo tri kreveta, položena jedan iznad drugoga, i postarao se da kako-tako smjesti obje djevojke. Bilo je jako kasno, a Julija nikako da zaspi, premda je morala biti mrtvo umorna od onoga što joj se dogodilo te večeri. Morala je doslovce ratovati s velečasnim da joj dopusti zauzeti najgornji ležaj, najneudobniji i zato što se do njega moglo doći samo akrobatskom spretnošću. No Julija je držala da je Carrickfergusovima zadala već dovoljno neprilika a da im ne bi pružila dokaz kako može izdržati i teške uvjete života na putu. Nije željela da svojim prijateljima bude na teret, već da im pomogne. Zato je odlučno smjestila Mary na ležaj ispod sebe, dok je velečasni zauzeo najdonji. - Ipak bi morala znati da se ponekad gornji kat zna i srušiti - objašnjavala je Mary ne bi li prestrašila svoju prijateljicu. - Upravo zato i jest bolje da sam na njemu ja, a ne velečasni - odvratila je Julija vodeći računa o krupnoj pastorovoj pojavi. Ovaj je prasnuo u smijeh i navukao prijekor neke srdite putnice koja se javila sa svog brižljivo zaklonjenog ležaja prodorno kreštavim glasom: - Zar vas je potrebno upozoravati kako u kolima ima i onih koji spavaju. - Neka Svemogući bdi nad njihovim snom! - odvratio je pastor i time joj začepio usta, jer je odmah ušutjela. Prođoše čitavi sati. Na horizontu nebo je postajalo sve svjetlije. U visini madraca na kojemu je ležala Julija nalazilo se jedno okno, no ona je malo ili ništa vidjela od pejzaža koji je vani promicao, budući da su se polja spajala s nebom. Po pastorovim riječima, put do Charlestona trajao je najmanje četrdeset osam sati, zato su vagoni i bili s ležajevima, čime se kompanija s pravom ponosila. Uzalud se Julija trudila da zaspi. Madrac je bio od gruba platna a pokrivač sumnjive čistoće, pa nije ni dolazilo u obzir da se svuče. Uz to, Julija nije imala druge odjeće do one na sebi. Pa da je barem ona bila potpuna, zadržala bi samo podsuknju. No već odavna u njenoj garderobi nije više bilo donjeg
rublja, čak ni jednog jedinog para čarapa... »Ne mari« - reče ona u sebi »spremna sam na svaku žrtvu, ljubljeni moj, važno je samo to da te konačno pronađem...« Charleston, Južna Karolina... Ali, prije nego stignu tamo, »Pensilvanac« će se zaustaviti u Philadelfiji, Baltimoru, Washingtonu i u Richemondu, bivšoj prijestolnici Konfederacije. A kako da u roku od četrdeset i osam sati Julija namakne sredstva kojima treba platiti prijevoz brodom od atlantske obale do Meksičkog zaljeva? Sigurno ne tako da dva dana i dvije noći proleži! A što drugo može da učini? Bila je uvjerena da je pastor teškom mukom skuckao novac za ovo putovanje vlakom i nadala se iz sveg srca da će prodajom štampanih propovijedi i ona dati svoj doprinos. No pitala se kako da s knjižicama dopre do putnika kad je, tako reći, nemoguće do njih doprijeti, jer su im ležajevi većinom visoko. Neće baš biti oduševljeni da radi svetih riječi pastorovih silaze sa svojih postelja u »Pensilvancu«. U zoru, djevojku najzad ipak savlada san. Probudi je otegnuti pisak lokomotive, buka glasova i komešanje ljudi. Lupa točkova je prestala. »Pensilvanac« je stajao na mjestu, ali pod parom. Kroz prozor vagona Julija ugleda neobično čist peron, sav okupan jutarnjim suncem. Već se sasvim razbudila i načas s užitkom zagledala u gomilu koja je napolju vrvjela. Osobito su padale u oči one famozne plave uniforme federalne armije, što ih je često viđala na stranicama novina »La vie Parisienne« i »Revue Contemporaine«. Ona razmakne zavjese kojima je prije spavanja bila zakrila svoj ležaj i nagne se nad onaj ispod sebe... - Mary... Jesi li već budna? Kako ne dobi odgovora, zaključi da miss Carrickfergus još uvijek čvrsto spava. Mora da je tako bilo i s velečasnim jer je s najdonjeg kreveta dopiralo prigušeno hrkanje. Budući da je svaki putnik bio odvojen debelim zastorom, trebalo je viknuti da bi vas on čuo, a upravo to Julija nije htjela. Baš se spremala da ponovo legne, kadli se na kraju vagona pojavi neki čovjek. Svileni cilindar na glavi davao mu je dostojanstveni izgled. - Baltimor, ladies and gentleman! Vozne karte, molim! Zavjese se stadu razmicati i Julija ugleda veoma šaroliko ljudstvo: razbarušene neobrijane muškarce i dame s noćnim kapicama. Tu bi se pojavila neka glava ili razgolićeno rame, ondje se ispružila nečija ruka. Čitav taj slikoviti, ponešto naturalistički prizor podsjeti Juliju na Daumierove crteže kojih je gospodin Gaspard posjedovao čitavu kolekciju i ljutio se što su ljudi na njima prikazani sa grubom točnosti, kao kukci iglama pobodeni na podlogu. Dotjerani kontrolor poslovno zareda od putnika do putnika, očito s izvjesnim gađenjem zbog prizora koji su oni pružali. Julija se čudila što nema, kao u Francuskoj, posebnih kola za dame. - Vozne karte na pregled, molim! Pred jednom zavjesom koja nikako da se razmakne, kontrolor stade gubiti strpljenje te je sam povuče malo u stranu. - Putnu kartu, molim... U otvoru se tada ukaza vrana kosa i kao u klauna bijelo lice na kojemu su se isticala dva krupna zelena oka s blagim crnim podočnjacima. - Zar u tom prokletom vlaku čovjek ne može u miru ni spavati? Bio je to onaj isti piskutavi glas koji je prečasnog Carrickfergusa pozvao na red kada se smještao na dodijeljene mu ležajeve. Kontrolor u znak pozdrava prinese ruku svom šeširu. - Oprostite, gospođo, ali propis... Putnica ga prekine. - S propisima vam je, kontroloru, kao i sa lijepim djevojkama: njih se
povaljuje na leđa. Među okolnim muškarcima začu se smijeh. - Samo vi pokažite kartu, gospođo... Dovoljno je da pod zavjesu pružite ruku i odmah smo gotovi. Teatralnom kretnjom ljutita putnica razmakne zavjesu i otkrije bujne grudi koje su joj gotovo ispale iz upola raskopčanog steznika. - Evo vam vaše karte! - Hvala, gospođo... Kontrolor je probuši, pozdravi i krene dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Priđe zatim ležaju velečasnog koji i nije skidao sa sebe odjeću. Bio je u čizmama i s rukavicama na rukama, a kravata mu je malo pobjegla u stranu. - Putujem sa kćerkama - reče pokazujući kažiprstom na ležajeve iznad sebe. Kao u dokaz te tvrdnje, razmakne se na gornjem ležaju zavjesa i ukaže još pospano, ali dražesno rumeno lice Mary Carrickfergus. Kontrolor podigne glavu i lagano se pokloni djevojkama. - Imate lijepu djecu, prečasni! Upravo se spremao da krene dalje, kadli ga pastor zadrži. - Koliko se zaustavljamo u Baltimoru, kontrolore? Ovaj malo nabra čelo i zamisli se. - Teško je to reći, velečasni. Može se dogoditi da budemo prisiljeni čekati čitav sat... a možda i dva, prije nego produžimo u Vašington. Pastor klikne od veselja. - Divno, čestiti čovječe! Vjerujem da nemate ništa protiv toga da ja i moje kćeri obavijestimo cijenjene putnike ovoga vlaka da će im prečasni Vernon Carrickfergus održati propovijed dok se budemo zadržavali u Richmondu. Na Julijino veliko čuđenje, svećenikovo pitanje naiđe na blagonaklono razumijevanje. - Da sam na vašem mjestu, velečasni, obavio bih to u kolima 109, gdje će vjernici svi moći sjediti na klupama. O čemu im namjeravate govoriti? - O paklu, naravno - s ponosom će propovjednik. - Nastojat ću i ja svratiti - obeća službenik pensilvanijske željezničke kompanije. Čim on okrenu leđa, velečasni pozove svoje »kćeri« da siđu sa svog čardaka, što Juliji baš i nije bilo lako. No još od vremena kad se u Auteuilu verala na stabla čim bi se guvernanta malo udaljila, ostala joj je spretnost da se hitro spusti s određene visine. Zato ona odbije pomoć jednog putnika koji se upravo tada zatekao na hodniku, u jutarnjem negližeu koji bi u drukčijim prilikama i na drugom mjestu izazvao Julijino negodovanje. U međuvremenu, pastor je svoj krevet bio pretvorio u radni stol i grozničavo ispisivao obavijesti na nekoliko listova čista papira koje sada preda Mary zajedno s trakama za lijepljenje. Učinivši to, on ustade i nježno je zagrli, što Juliju prilično iznenadi jer nije bila navikla na takva očitovanja. Sjeti se da ju je staratelj samo jednom ili dvaput poljubio u čelo, i to u sasvim izuzetnim prilikama. A i onda joj je taj izliv nježnosti bio sasvim nepriličan, upravo kao i njemu koji se u ulozi oca ponašao kao stranac. - Kćeri moja - klikne velečasni - veliko je to ohrabrenje za onoga koji je nekad sam samcat prokrstario Ameriku, pa se danas sa svojim vlastitim porodom nalazi na istom poslu u slavu gospodnju! Predajući zatim Juliji nekoliko isto takvih listova, on zadrža njenu ruku u svojoj i reče: - Radeći ovako zajedno s nama, i vi ćete se, prije ili kasnije, prožeti vjerom, dijete moje. Kad se to dogodi, smatrat ću vas članom svoje obitelji...
I dok se Julija saginjala da uzme trake za lijepljenje, on je nekako ozbiljno pogladi po licu. Taj izraz nježnosti duboko je potrese. - Prilijepite te listiće na svaki vagon, po mogućnosti na vratima. Zaista bi bilo čudno kad u Richmondu ne bismo imali brojno i probrano slušateljstvo. Julija na brzinu pročita tekst obavijesti: »Prečasni Vernon Carrickfergus, svećenik prezbiterijanske crkve Sjedinjenih Država, koristeći svoju prisutnost u vlaku poziva sve kršćane, ali i nekršćane, da dođu slušati njegovu propovijed u kolima broj 109, za vrijeme zadržavanja na stanici Richmond!« Djevojka se divila pastorovoj snalažljivosti, no pitala se hoće li ljudi pristati na takvu smetnju. Bila je uvjerena da će taj pothvat, inače dostojan poštovanja, propasti među putnicima Francuzima, koji će duže zadržavanje vlaka iskoristiti radije za dobar obrok, nego za propovijed. Svejedno, već nekoliko trenutaka kasnije ona je zaredala vagonima i zajedno s Mary Carrickfergus počela po vratima lijepiti svećenikove oglase. - Ja ću vam pomoći, miss - začu neki glas pored sebe. Bio je to jedan poručnik Jenki kojemu se plava uniforma bijeljela od prašine. O pojasu visio mu je u futroli težak pištolj. U pratnji dvojice vojnika s puškama o ramenu vršio je nadzor nad vlakom. I ne čekajući na Julijin odgovor, on joj nekako službeno oduzme preostale oglase i stade ih osobno lijepiti. Stigavši s vojnicima do posljednjeg vagona, reče podigavši se na platformu za osmatranje. - Možda ću imati sreće da vas opet vidim u kolima 109. - Svakako, gospodine. Jako ste ljubazni - promuca Julija. - Isuse blagi - krikne Mary - zapela si mu za oko! Julija sazna da galantni oficir zapovijeda jednim odredom naoružanih vojnika koji su bdjeli nad sigurnošću putnika, jer ih je bilo na tenderu i nekim vagonima što su prevozili poštu i pakete. - Čega se treba bojati, velečasni? Nisam znala da u ovom kraju Amerike ima još Indijanaca. To je pitanje postavila čim se s Mary vratila u spavaća kola. Svi putnici prasnuše u smijeh. - Drago moje dijete - reče propovjednik - nakon Vašingtona brzo ćemo napustiti Uniju i zaći na teritorij secesionističkih država. Zar ozbiljno mislite da će milijuni ljudi koji su četiri godine prolijevali svoju krv za stvar koja je po njihovu mišljenju bila pravedna, iako neprihvatljiva, moći preko noći zaboraviti pretrpljene patnje i žrtve što su ih podnijeli? Mnogo ih je, na žalost, koji još uvijek pokušavaju da usprkos svemu ostvare apsurdni san o Konfederaciji Južnih Država. - Oni nas mrze! - reče čovjek koji se bio ponudio da će pomoći Juliji. - Da nas ne čuva armija, ne bih za naše živote dao ni prebijenu paru. Ti su ljudi kadri da vlak s Jenkijima kao od šale izbace iz tračnica... kako bi se osvetili za poraz. U to sam uvjeren... - Ne može se sijati mržnja, a žeti ljubav - glasno će velečasni. - Upravo ću se u tom duhu obratiti onima koji se odluče da čuju moju riječ na stanici u Richmondu! Ponovo se javi onaj piskutavi glas. Juliji se učini da osim nje, Mary i te oštrokondže, drugih žena i nema u vlaku. - Ja neću moći prisustvovati, pastore, jer u Richmondu silazim, a dočekat će me momak koji baš ne mari za Boga! - Onda mu ga treba približiti - odvrati velečasni. - Ne pokušavam da se izvlačim - reče onaj što je maločas pjevao hvalospjeve armiji Sjedinjenih Država - ali i ja silazim u Richmondu. Onda, jedan drugi put, velečasni...
Još podosta putnika iz spavaćih kola izrazi žaljenje što neće moći prisustvovati propovijedi Vernona Carrickfergusa. I oni silaze iz vlaka na stanici Richmond. Mora da je to pastora ražalostilo, ali nije pokazivao. Ponovo se začu zvižduk i »Pensilvanac« krene opisujući na izlasku iz stanice Baltimor široki luk, što Juliji omogući da kroz prozor promatra lokomotivu i ogromni fenjer s jarko žutim svjetlom. U tom je trenutku vlak ličio na golemu zmijurinu spremnu da zagrize u vlastiti rep. S jedne i s druge strane pružao se grad koji se u Julijinim očima ukaza kao sušta suprotnost New Yorku. Sve je odisalo blagostanjem i otmjenošću. »Pensilvanac« je upravo prešao preko jedne neobične čiste ulice, oivičene kućama od crvene opeke i s jarko osvijetljenim prozorima. Pored Julije stadu promicati bijele mramorne palače i prekrasni trgovi s vodoskocima u sredini. Preko jednoga od njih šetkale su se dvije mlade žene u krinolinama zaštićujući lice malim suncobranima. Zaustavile su se da promatraju vlak u prolazu a Julija i nehotice pogleda svoju haljinu od jelenje kože i pojas s medvjeđim čaporcima. Zamisli načas kako u lepršavoj opravi polako korača alejama Bulonjske šume s Alainom pod ruku... Pred spuštenom rampom na jednom prijelazu preko pruge stajala je kočija u koju su bila upregnuta dva divna čistokrvna konja. Djevojci zaigra srce na pomisao da se Sultan sigurno dosađuje otkako mu je gospodarica otišla i ona se upita hoće li joj staratelj zadržati konja. Ta misao povuče za sobom i druge: je li gospodin Gaspard u međuvremenu dokučio razloge zbog kojih je pobjegla iz Auteuila? Da li je general Du Barail pričao princezi Mathildi o susretu u luci Saint-Nazaire i je li to došlo do ušiju Julijina tutora? A hoće li Raoul de Saint-Cerre zaista šutjeti? Ako je stvarno ljubi, nije li u njegovu interesu da poduzme sve kako bi joj onemogućio da stigne u Meksiko? Neće li se u tom slučaju i on pridružiti onima koje gospodin Gaspard uputi u Sjedinjene Države sa zadatkom da je pronađu i vrate u Francusku? Opružena na tvrdom ležaju koji se u vagonu gotovo doticao stropa, Julija se nije mogla oteti dojmu da je neopozivo zakoračila u neizvjesnost. Reče samoj sebi kako nitko neće biti u stanju pronaći je na tako ogromnom kontinentu, u odnosu na koji čitav put što ga prevaljuje »Pensilvanac«, ima značenje nekog zaturenog lokalnog vlaka. Promatrana tako izdaleka, i Francuska joj se učini sićušna... Prođoše čitavi sati, no Julija ni načas ne osjeti dosadu. Drndajući se na tvrdom krevetu, postepeno je otkrivala Ameriku. Boljela su je leđa jer nije bilo nimalo udobno ležati opružen na daskama, ali se na to nije osvrtala. Kad su najavili da je Washington, prijestolnica Unije, na vidiku, očekivala je da će ugledati neki impozantan grad. Umjesto toga, vlak projuri pitomim ladanjem iz kojega kroz zelenilo krošnja provire Capitol i State Departement, ovaj posljednji okružen drvećem i, tako reći, usred polja. Svi su putnici bili na prozorima i nastojali vidjeti Bijelu kuću u kojoj je predsjednik Johnson tek preuzeo dužnost, i svatko je u sebi odao poštovanje sjeni Abrahama Lincolna. - Gospodo - reče čovjek koji htjede pomoći Juliji da siđe s kreveta - sam Bog zna što bi od nas sada bilo da ga nismo imali. Zato, skinimo šešire u spomen onoga koji je spasio Uniju! Svi se bez riječi otkriju. Oni sa gornjih ležajeva razmakoše zavjese kako bi i sami sudjelovali u razgovoru što su ga putnici zapodjeli. Julija s izvjesnom zebnjom pomisli kako će u vlaku morati provesti još dva dana i jednu noć prije no što stignu u Charleston, zato se gotovo poveseli nešto dužem zadržavanju u Richmondu. Prilično se začudi videći da u vlaku ima daleko više muškaraca nego žena, ali iz njihova razgovora razabra kako čovjek mora imati zaista neodgodiva posla da se usudi putovati ovamo na Jug, gdje su borbe prestale tek pred nekoliko sedmica.
Odmah nakon Vašingtona, »Pensilvanac« napusti Maryland i zađe na teritorij Konfederacije, okupiran od oružanih snaga Unije. Pred zadivljenim očima Julijinim prostre se golema dolina Virginije sa nježno zelenim poljima mladog žita, ispresijecanim šumarcima. S vremena na vrijeme vlak bi prošao pored jednog od onih drevnih mlinova u kojima se sigurno melje žito od prošlogodišnje žetve. Usred brežuljaka i gajeva pred Julijom su kao u priči promicali bogati posjedi. Bio bi taj pejzaž oličenje mira da njime nisu češće krstarili konjički odredi koji su, ne mareći za utrte putove, preskakali jarke i zatim se gubili u gustišu. A upravo ti konjanici u plavim uniformama izazivali su u svakome još uvijek sliku rata. Spuštao se sumrak. Na usputnim stanicama putnici su se snabdijevali namirnicama, ukoliko nisu, kao i velečasni, ranije računali s eventualnim poteškoćama. Julija je dremuckala na svom ležaju kad pod sobom začu glas Mary Carrickfergus. - Jesi li gladna, Julija? Dakako da je bila gladna. Šćućurena na krevetu, trudila se da zatomi taj osjećaj; ali kako da otjera neke misli koje su joj neprestano opsjedale duh? Kad se u Saint-Nazaireu ukrcala na »L'AGE D’OR«, imala je udobnu kabinu a u ručnoj torbici svotu koja joj se sada činila čitavim imetkom. Ali ono je još bila prava Julija Crevecoeur, izvanredno bogata štićenica gospodina Gasparda, a bijeg tek na početku... Nije baš lako došla do novaca za put, no Blanche d’Antigny najzad ih je ipak dala bez ikakva zaloga... Međutim, imala je osjećaj da pomalo gubi dostojanstvo. Najpri je je morala navući tu čudnu i smiješnu odjeću, a sada se ne usuđuje reći ni da je mući glad... Tada se sjeti onoga koji je sve to prouzrokovao i duša joj se ispuni ponosom. »Alaine, ljubavi moja, ne znam čemu si ti u ovom trenutku sve izložen, ali znaj da i ja trpim. Ovako se osjećam bliže tebi.« Pomisli i to kako se sadašnjim nevoljama donekle iskupljuje za ničim opravdanu nevjeru u Astor Houseu. - Hej, Julija! U Marynu glasu osjećao se prizvuk opomene. - Jesi li gladna ili nisi? - Dijete moje - reče velečasni ustajući - u vašim godinama potrebno je hraniti i tijelo, a ne samo dušu. Zato ćete sada kušati but koji se sušio u dimnjaku naše kuće u New Yorku. Kukuruzne pogačice ispekla je osobno moja ljubljena supruga. Odmah zatim Mary pruži Juliji podebelu krišku šunke, položenu na kukuruznu pogaču. Djevojci se učini da nikada nije tako slasno jela kao sada u poluležećem stavu. Primijeti da svi u vagonu nešto žvaću i pomisli kako je to neobično i smiješno. Kad pade noć, Julija opazi neko komešanje među putnicima. Tako se i onaj muškarac koji je ostale bio pozvao da iz pijeteta prema Abrahamu Lincolnu skinu šešir konačno decentno obukao, umjesto da po kolima šeće razdrljen i u naramenicama s izvezenim egzotičnim cvjetićima. Iznad satenskog prsluka s istim ukrasima kao i naramenice, navukao je redengot boje šljive. Njegova elegantna putna torba podsjeti Juliju na vlastiti prtljag koji joj je propao skupa sa »L’AGE D’OR«-om za vrijeme brodoloma. Izgledalo je da, tako dotjerana, ta neobična ličnost putuje u neko mondeno kupalište, a ne u kraj gdje su još bili vidljivi tragovi krvavog razračunavanja. Inače, pravio se jako važan i svakome tko je htio da ga sluša davao na znanje kako ga u bivšu prijestolnicu Konfederacije vode hitni poslovi i kako u vojnoj upravi ima brojne prijatelje »na položaju«. Nije on bio jedini koji se spremao da siđe u Richmondu čija su se predgrađa već vidjela kroz čađom uprljane prozore »Pensilvanca«. Iste pripreme vršila je i riđokosa mlada žena klaunovskog lica koja se bila istakla
nekolikim nadasve vulgarnim primjedbama na račun prljavih muškaraca i podvlačila kako je teško biti žena u svijetu u kojemu oni imaju sva prava... - Ako dopuštate, rado ću vam pomoći da iznesete prtljag - predloži joj gentlemen u redengotu boje šljive. - Nije potrebno - reče mlada žena. - Na stanici me čeka prijatelj, a ne zna se što je u njemu opasnije: ljubomora ili ogromna snaga. Vlak uspori brzinu. Dim zamagli stakla na prozorima, a i inače je već bila noć. - Vidjet ćemo koliko je među putnicima istinskih kršćana - reče velečasni Carrickfergus stavljajući na glavu svoj veliki crni šešir. - Ponesite odmah brošure, djeco... I tako se Julija nađe na stanici u Richmondu, s naručjem punim štampanih propovijedi. Odmah je iznenadi činjenica da tamo ima više vojnika nego civila, a i sva sila zastava Unije, ostentativno izvješenih bez obzira na posljedice. Julija nije nikad doživjela rat, ali tu na stanici u Richmondu obuze je neka neobjašnjiva mučnina. Naime, vojnici koji su se motali po peronu imali su bahato držanje pobjednika u pokorenoj zemlji. Govorili su svisoka, sijevali očima, na licu im se čitalo likovanje. Pa i oni od putnika što su s prtljagom sišli s »Pensilvanca« pokazivali su jednaku agresivnost. Drugi su, naprotiv, brzo koračali uz kolosijeke praveći se kao da ne vide plave uniforme. Izgubljena pogleda i očito ispaćeni, žurili su da se što prije nekamo sklone. Julija pretpostavi da su to stanovnici Richmonda koje mora da je prekomjerno boljelo poniženje što su im prijestolnicu preplavili oni koje su, bez sumnje, i dalje držali svojim neprijateljima. Prisjećajući se nekih razgovora što ih je slušala još kao dijete, Julija pomisli kako ništa ne može biti strašnije od građanskog rata, u kojemu ljudi istoga jezika i iste zemlje ustaju jedni protiv drugih. »Očito« - reče ona u sebi - »kad takva zemlja ima površinu čitavog jednog kontinenta, suprotnosti postaju odviše velike, pa izazivaju krvave ratove u kojima ginu stotine tisuća...« Velečasni se, ispred djevojaka, zaputi prema čelu vlaka gdje su se nalazila kola 109. Julija opazi kako se penje u svaki vagon, a njegova pojava mora da je među putnicima izazivala izvjesno čuđenje jer im se, skidajući šešir, obraćao gromoglasnim pitanjem: - Ima li kršćana u ovim kolima? A zatim je, ne čekajući odgovor, nastavljao: - Neka onda ustanu i pođu za mnom jer se radi o spasu njihove duše. I neka se vesele što im se iznenada pruža prilika da porazgovore s Bogom, i to u toku putovanja na koje su krenuli radi materijalnih probitaka. Julija nije mogla vjerovati vlastitim ušima: zar se na takav način može okupiti vjernike? Izgledalo je moguće jer nitko nije prigovorio tome postupku. Djevojka čak primijeti kako se putnici zadubljeni u čitanje novina dogovaraju sa svojim suprugama prije no što će ustati i odazvati se božjem pozivu. Pastor je zatim silazio na peron i žurio u slijedeći vagon da bi ponovo upitao: - Ima li u ovim kolima kršćana? Bili su tako obišli gotovo čitav dugi vlak, kadli među gomilom nastade komešanje. Jedna grupa vojnika s puškama u ruci trkom je prelazila preko tračnica a za njima su pristizali i drugi izvršavajući zapovijedi oficira koji je s izvučenim pištoljem pošao naprijed. Pod plavim kapama sa štitnikom od kože lica su im bila napeta. Oni od putnika koji su bili sišli na peron da malo protegnu noge hitro se opet popeše u kola. U nekih je znatiželja bila jača od straha pa su vojnike salijetali pitanjima, no ovi su samo slijegali ramenima. Očito ni oni nisu znali ništa više od civila.
Po pastorovu nalogu Julija se priljubi uz vagon i propusti vojnike. Odjekne zatim pucanj popraćen povicima, te nastade panika. Duž tračnica preko puta vojnici su se razvili u strijelce i uperili otkočene puške u »Pensilvanca«. Julija je imala utisak da će svaki čas doći do puškaranja a njih se troje izlažu opasnosti da posluže kao meta na strelištu. Ona sa zebnjom pogleda u velečasnog i njegovu kćerku, no oni su kao i obično izgledali mirni, jedva iznenađeni onim što se oko njih događalo. - Vjerujete li da će se usprkos ovome vjernici usuditi poći do vagona na čelu vlaka? - upita Mary. Njen otac se namršti. - Loše smo počeli - promrmlja. Julija nije mogla ni zamisliti da se u tako tragičnom trenutku može održati propovijed. - Bude li potrebno, ići ću po njih - izjavi pastorova kći. Dok se Julija divila svojoj prijateljici, odjekne drugi pucanj, a za njim još jedan, te sc dobar dio putnika baci potrbuške na peron. - Zaista loš početak - hladnokrvno će velečasni. U tom trenutku, pored djevojaka prođe onaj oficir koji je na stanici u Baltimoru pomogao Juliji lijepiti oglase. I on je s pištoljem u ruci pažljivo osmatrao krovove vagona. Za njim je, prilično zabrinut, išao jedan željeznički službenik noseći fenjer. - Što se dogodilo, gospodine? - upita Julija drhtavim glasom. Poručnik je prepozna i lice mu se razvedri. - Na peronu broj 3 pobjegao je iz vlaka koji je upravo stigao iz Atlante jedan zarobljenik konfederalac. Čini se da je opasan tip. Zatim će obraćajući se Carrickfergusu: - Najbolje će biti da ove gospođice otpratite do njihova vagona, velečasni. U svakom slučaju, ovo nije baš pogodan trenutak za vašu propovijed... - Za razgovor o Bogu svaki je trenutak povoljan, sinko - odvrati pastor. No ipak se okrene i naloži djevojkama da se popnu u vagon pred kojim su stajale. - Doći ću po vas čim prođe opasnost - reče odlučno. - A što ćete vi, velečasni? - upita Julija više mrtva nego živa. - Otići ću do kola 109 - odvrati on. - Potrudi li se dotamo i jedan jedini vjernik, dužnost mi je da ga dočekam jer sam ga pozvao na sastanak s Gospodom. - A ako ne bude nikoga da sasluša vašu propovijed? - upita Mary. - Počekat ću neko vrijeme - odgovori njen otac tonom koji ne trpi pogovora. Zatim krene naprijed ne mareći za stvarnu opasnost od nekog zalutalog zrna. - Radije se vratimo u spavaća kola, umjesto da se popnemo u ovaj vagon predloži Mary - tim prije što još nismo ni takli pitu od jabuka... Ona požuri prema sredini vlaka gdje se nalazio njihov vagon, priljubljujući se oprezno uz kola kad god bi se začuli hici, sada sve rjeđi. Zbunjena hladnokrvnošću svoje prijateljice, Julija krene za njom s uzbudljivim osjećajem da se kao očevidac zatekla u središtu zbivanja koja iz temelja potresaju američki kontinent. I usprkos mnogobrojnim brigama, ona osjeti izvjesno zadovoljstvo što toga proljeću 1865. navršava osamnaestu godinu života. Idući tako duž »Pensilvanca«, podizala je s vremena na vrijeme glavu te osmatrala krovove vagona, kao i onaj oficir Jenki koji je s revolverom u ruci već bio završio patroliranje i stigao do lokomotive. No ona ne opazi ničeg naročitog. Međutim, iznenada se zaustavi. Učini joj se da pred njenim nogama promiče na mahove neka neobična sjena. Pogled joj padne na sigurnosne lance što
povezuju dva susjedna vagona i dah joj se presiječe od onoga što tamo ugleda: za lance se okačio neki čovjek i šutke je promatrao. Lice mu je bilo uprljano čađom, jedan obraz obilježen još svježom brazgotinom, a pogled grozničav kao u progonjene zvijeri. Julija odmah shvati da je to onaj čovjek za kojim tragaju, Južnjak i »opasan tip«, kako reče poručnik. Onako nepomičan, doimao se jezivo. Netremice je promatrao Juliju Crevecoeur očekujući da će ona kriknuti, ali djevojka, iz razloga koje ni sama ne bi znala objasniti, ne dade od sebe ni glasa. Načas su se odmjeravali pogledom, dok se u očima muškarca odražavala golema tuga. Duboko potresena, Julija zamisli Alaina kako, pobjegavši iz Juarezovih uza, bježi kroz Meksiko. Ona osjeti neodoljivu potrebu da nešto učini za toga čovjeka, da mu na neki način pomogne... No istog trenutka shvati da ma što učinila u bjegunčevu korist, on će propasti jer je sa svih strana opkoljen progoniteljima. Prosudivši da mu Julija svojom šutnjom nudi posljednju priliku da umakne svojim tamničarima, čovjek neobično spretno šmugne pod susjedni vagon hvatajući se za polugu kočnice i osovinu kola. Djevojka ga izgubi iz vida i krene dalje. - Požuri! - dovikivala joj je Mary izdaleka. Julija pomisli kako se u očima odbjeglog zarobljenika nije odražavao samo životinjski strah. Pročitala je u njima i nekakav skriveni neukrotivi ponos, izvjesnu ironiju pa čak i sažaljenje. Kao da je neznanac saosjećao s onom koja ga je otkrila i možda odlučivala o njegovu životu... »ili bar o njegovoj slobodi« - doda u mislima Julija. Već je morala upozoriti na svoje otkriće nekog od Jenkija koji su trčali po peronu, spremni da na najmanji znak otvore vatru. Nije bilo teško prisiliti čovjeka da napusti svoje skrovište ispod vagona kamo se mačjom spretnošću bio zavukao. Prolazeći duž vagona, ona živo osjeti da je netko promatra. Bila bi se okladila da je to bjegunac, jer je i on, uporedo s njom, odmicao ispod kola. A opet, činilo joj se to nemogućim i apsurdnim. Ona ubrza korake i stigne Mary Carrickfergus pred samim ulazom u spavaća kola. Obadvije se popnu s očitim olakšanjem, ali ne iz istih razloga. Bila je već mrkla noć, a vagon osvijetljen oskudnim plinskim svjetlom koje je neprestano podrhtavalo. Kola su se u međuvremenu ispraznila i gotovo više i nije bilo putnika u pravcu Karoline. Oni što su nastavljali put otišli su u kolodvorski restoran da pojedu nešto topla ili da prošetaju uokolo i vlastitim očima utvrde kakvu je pustoš ostavio rat u secesionističkoj prijestolnici. Dvije djevojke sjednu na pastorov krevet i Mary odmota poveliku pitu od jabuka što ju je ispekla Večernja Zvijezda. Julija se upita smije li prijateljici povjeriti ono što je upravo vidjela. Baš se spremala da to učini, kadli Mary otrese mrvice sa svoga »ponchoa« i ustade mršteći se od zabrinutosti. - Mislim da neće biti zgorega ako pogledam što se događa u kolima 109. Velečasni je kadar ostati ondje sve do polaska vlaka, u nadi da će se odazvati bar oni vjernici koje ni strah od mitraljeske vatre ne može odvratiti od njihova nauma. Možeš zamisliti kako bi mu bilo sasvim samom u kolima, cijelu noć na drvenoj klupi, zato što ne želi da se vrati ovamo? Nato će Julija ustajući: - Imaš pravo. Ako nitko nije došao da ga čuje, morat ćemo ga obazrivo nagovoriti neka se vrati i ovdje sačeka polazak vlaka... Idem i ja s tobom. No Mary se odlučno usprotivi. - Koliko ja znam, nije ti on otac. Ta vidjela si da se na sve strane puca. Da ti se nešto dogodi, pastor mi ne bi oprostio dok sam god živa. Uostalom, ne znaš ti one prave riječi kojima ga se može urazumiti i natjerati da provede noć ovdje na slamarici, umjesto da izigrava samotara apostola u onim
prokletim kolima 109. Razlozi Mary Carrickfergus bili su nepobitni, zato Julija, iako teška srca, ostade sama. Nejasno je osjećala kako se ne radi jedino o tome da se Mary ne izloži sama eventualnoj opasnosti, nego je htjela saznati jesu li odbjeglog Južnjaka uhvatili njegovi čuvari ili je još uvijek u bijegu. Navikla već na penjanje i spuštanje, ona se poput akrobata uzvere na ležaj, spremna da još jednu noć provede u »Pensilvancu«. Ostade tako opružena u polumraku, otvorenih očiju, slušajući žagor koji je dopirao kroz spušteno staklo na prozoru. U vlaku je vladala zagušljiva vrućina. »Virginija«, pomisli Julija, »nije nimalo poetična zemlja kakvom je prikazuju u knjigama...« Tada začuje u kolima nečije korake i malo se pridigne vjerujući da se Mary predomislila i vratila. - Jesi li to ti, Mary? Kako ne dobi odgovora, ona namakne zavjesu da se još više izolira. Pretpostavljala je da je to jedan od putnika koji će svakako zapodjeti razgovor, a njoj nije bilo do brbljanja. Prođe tako nekoliko trenutaka, a onda se dogodi nešto nevjerojatno: zavjesa se nad krevetom malo pomakne, a zatim je nečija ruka naglo povuče. Prije nego je uspjela da krikne ili ma šta poduzme u svoju obranu, netko se hitro uzvera na njen ležaj. Jedna joj ruka začepi usta, a druga prinese grlu hladni šiljak bodeža. Tako jeziv osjećaj Julija nikad dotad nije imala. - Da se niste maknuli niti pisnuli, ako vam je drag život! Neznanac opet navuče zavjesu. Čitavom težinom svoga tijela poklopio je Juliju koja se sledila od užasa. Drveni krevet opasno zaškripi pod njima. Djevojka poželi da se sruši i tako je oslobodi odurnog napadača pod kojim se napola gušila. Gotovo isti takav osjećaj imala je dok se u valovima oceana borila sa smrću. Odupirući se nesvjestici, ona otvori oči i primijeti na napadačevu licu još svježi ožiljak. - Vi... to ste dakle vi - uspije najzad prošaptati jer se ruka koja joj je dotad zatvarala usta bila malo pomakla. Učini joj se da je i muškarac kojemu je toliko bilo do slobode ostao malo zatečen. Julija požali što više nije u odori britanskog mornara, jer je indijansku haljinu navlačila na golo tijelo, a to je opazio i neznanac. Uslijedi trenutak zbunjenosti koji kao da potisnu i samu opasnost po bjegunca. Djevojka osjeti kako se hladna oštrica bodeža pomiče te zaista povjerava da joj je za vratom smrt, i to u najužasnijem obliku. Bila je svjesna koliko je njen napadač uzrujan. Hrapava siva tkanina njegove uniforme strašno ju je grebla, osobito kaput sa strgnutim pucetima koji mu je stajao kao saliven. Julija ugleda na ovratniku tri zlatna širita i zaključi da je mladić oficir u armiji Konfederacije, točnije, bivši oficir jer ta vojska više nije postojala. Julija je i dalje osjećala na sebi snažno neznančevo tijelo iz kojega je izbijao oštar zadah znoja, pomiješan s blagim mirisom lavande. Njen osjetljivi nos otkrio je taj parfem u svilenoj marami što ju je nosio oko vrata. - Ne mičite se, gospođice, i sve će biti u redu... Te riječi prošapta on djevojci u uho, a nju iznenadi izvjesna otmjenost u izrazu, neobična u tako mučnoj situaciji. - Jako mi je žao, no za vašeg je slugu to pitanje života ili smrti... Da li me čujete, ili ste se možda onesvijestili? - Ne, gospodine - zadahtano će Julija - sasvim sam pri svijesti, no skrećen vam pažnju da sam.... da sam vas maločas mogla odati... a to ipak nisam učinila. - Smijem li znati zašto? - Zato što...
Prikupljala je dah, nemilice pritisnuta svojim sagovornikom. -... zato što mi se učinilo da spašavajući vas, spašavam nekog drugog... Opet se sjeti Alaina i poželi iz sve duše da se na neznančevu mjestu nađe poručnik Delatouche, iz Druge streljačke pukovnije. Mladića malo zbuni neobično djevojčino objašnjenje. - Sunca mu - reče on - zaista vrlo čudan odgovor... Zovem se Stanley Desfontaines i zaista bih želio znati na koga to napadno ličim... da upravo toj sličnosti dugujem svoj život! - Desfontaines? Pa to je francusko prezime - prošapta ona. - Desfontainesovi su iz Bayou Lafourchea, u Luizijani... no imamo posjede i u Georgiji i... Ali što to ja vama pričam? - Svoj život... Kada čovjek osjeti strah pred smrću, on uvijek u mislima obnavlja svoj životni put. - Ja se ne bojim smrti - šapne Desfontaines. - Naprotiv, vraški volim život... A odakle ste vi? - Iz Pariza... Južnjak ušuti a onda će: - Ponovite, molim. Izrekao je te riječi besprijekornim francuskim. - Dolazim iz Pariza. Desfontaines htjede nešto reći, no tada se napolju začuše neki glasovi tako blizu njihova vagona da se Juliji učini kako je dovoljno da kroz prozor pruži ruku pa da dotakne one koji su ondje razgovarali. - A je li ovaj vagon pretražen, poručniče? - Koliko ja znam, nije, gospodine kapetane! - Pa što onda čekate? - Razumijem, gospodine kapetane! Julija prepozna glas poručnika zaduženog za sigurnost »Pensilvanca«. Za nekoliko trenutaka bjegunac će biti otkriven. Ona sa strahom pomisli kako će teško moći opravdati njegovu prisutnost u svome krevetu. Najzad, ona je Francuskinja, a svima je poznato da su simpatije cara Napoleona III na strani Južnjaka... Julija se već vidjela pred streljačkim odredom Jenkija, dok se napolju čulo komešanje izazvano neočekivanim dolaskom jedne grupe vojnika koji se spremaju da temeljito pretraže vagon. Usprkos svom ogromnom stasu i skučenom ležaju, Stanley Desfontaines se sa začuđujućom spretnosti priljubi uz stijenku vagona, a Juliji prepusti vanjski dio kreveta, uza sam rub od dasaka. Zatim sebe i nju pokrije debelim pokrivačem što ga je svakom putniku spavaćih kola stavljala na raspolaganje Pensilvanska željeznička kompanija. Julija osjeti kako je tijelo odbjeglog zarobljenika priljubljeno uz njezino. Shvaćala je što od nje očekuje i divila se njegovu povjerenju. No ipak je, za svaki slučaj, držao u pripremi teški lovački nož. Ona je znala da će hrabro braniti svoj život te nije ni htjela da misli na ono što bi se u vagonu dogodilo kad bi ga Jenkiji otkrili... - Čini se da u ovom vagonu nema nikoga, gospodine poručniče. - Ima... onamo gore... Nešto je trebalo poduzeti, i to odmah. Izvodeći svoj naum, Julija pomoli glavu kroz razmaknutu zavjesu na ležaju. - Šta je sad? - reče ona mrzovoljno kao da su je upravo probudili iza sna. Pred krevetom velečasnog stajao je oficir Jenki a pozadi njega ukočilo se nekoliko vojnika bezizražajnog pogleda. Poručnik podigne glavu prema Juliji. - Ah, to ste vi, miss - reče on pozdravljajući je. - Žao mi je što vas budim, no dobili smo naređenje da pretražimo sve vagone... On pažljivo zagleda pod pastorov pokrivač.
Juliju uhvati panika. Prekopa li tako svaki ležaj, Južnjak neće imati nikakva izgleda da pobjegne svojim goniocima. Poručnik se već popeo na pastorov krevet da pretraži i onaj nad njim, koji je zauzimala Mary Carricfergus. Još nekoliko sekunda, pa će zamoliti da mu dopusti pregledati i njen ležaj... - Zaista je besmisleno tražiti bjegunca pod slamaricama, ali naređenje je naređenje - promrmlja on. Tada mu se odjednom otme uzvik iznenađenja, a Juliji prosto zamre srce. - Pita od jabuka! Otkrio je hranu što su je Carrickfergusovi uzeli za put. - Kušajte je, poručniče... zaista je izvrsna! I samoj joj se te riječi učine glupim, no izgovorila ih je da odvrati njegovu pažnju. - Drugom zgodom - odvrati oficir. U tom času ništa Juliji nije izgledalo važnije od života neznanca koji je, stisnut uza nju, zaustavio dah, spreman da skoči kao tigar ako buder otkriven. »Svi su ratovi apsurdni«, pomisli ona, »a najmanje mogu da razumijem takav u kojemu ustaju jedni protiv drugih ljudi iste zemlje i istoga jezika. Sigurna sam da ovoga čovjeka pored sebe neću moći izručiti njegovim protivnicima, jer oči mu zrače nečim što me zbunjuje i uzbuđuje...« Poručnik je upravo završio pregled Maryna kreveta i zastao u nedoumici. Tada se dogodi nešto od čega se Julija sledi. Bez sumnje zato što se bila pomakla da bolje sakrije bjegunca, drveni ležaj stade opasno cviljeti. U Julijinim očima odzvanjalo je to kao stravična buka, a mora da je i Jenki malo posumnjao jer se zagleda u djevojku. - Da mi nešto ne skrivate, gospođice? Zaista bi se reklo kad ste se tako omotali tom zavjesom... Julija nije znala da li se on šali, no bilo je kasno da to istražuje. - Kri... krijem se, poručniče, jer nije pristojno da se djevojka pokazuje u spavaćici pred... pred mladićem, pa bio on i general! Jenki se od srca nasmije, a onda će obraćajući se vojnicima koji su ga pratili: - Čini mi se da smo s pregledom ovdje završili. A onda opet podigne glavu prema Juliji. - Laku noć, gospođice... - Do viđenja, poručniče - reče Julija pretvarajući se da je pospana. Nekoliko trenutaka zatim začuje kako Jenkiji odlaze sa perona, pa se s olakšanjem zavali na leđa. - Otišli su - reče tiho. Stanley Desfontaines proviri ispod pokrivača. - Šteta... zaista šteta... - Zašto kažete da je šteta, gospodine? - upita Julija. - Rijetko sam kada osjetila toliki strah... - Kažem šteta, gospođice, jer mi je izvrsno bilo pod ovim pokrivačem... Osjećao sam... toplinu vašeg tijela i... Zbilja, da je onim prostacima palo na pamet da malo pažljivije izvrše pregled, s nama bi bilo gotovo, lijepa neznanko, čak vam ni ime ne znam... Sutra bi vas strijeljali zbog sakrivanja odmetnika koji se usudio pobuniti protiv tiranije Jenkija. Julija se uvrijedi. - Ne smatrajte me glupljom no što jesam, gospodine Desfontaines. Shvatite da u vama ne mogu vidjeti opasnu individuu kao što se ni najmanje ne mogu ljutiti na poručnika Jenkija čija je dužnost da bdi nad sigurnošću putnika u »Pensilvancu«... Nego, iskreno govoreći, nisam znala da su Jug i Sjever neprestano u ratu! U svakom slučaju, ja osobno ne ratujem ni protiv koga. Sada se i Desfontaines namrgodi. Julija odjednom shvati da njihov
nezgodan, čak i uzbudljiv položaj, pa ni sam trenutak nikako nisu podesni za političke prepirke. - Istina da smo pretrpjeli poraz, gospođice, ali naše dostojanstvo... i nacionalni ponos ostali su netaknuti. Jug će uvijek ostati Jug. Neka živi Konfederacija. - Pst!... Govorite tiše ako ne želite da Konfederacija izgubi jednog od svojih najvatrenijih pobornika. A onda će kao u nadahnuću: -A što je sa Sjedinjenim Državama Amerike, o kojima se toliko govori? - Utopija! Uvijek će biti Sjevera i njegova ološa, uvijek će ostati Jug sa svojim tradicijama. To su dva sasvim različita svijeta. U tome se vaš Car ne vara i nikad nije krio svoje simpatije za našu stvar... Julija se sjeti uzbudljivih razgovora što ih je vodila s Alainom i shvati da je Stanley Desfontaines jedan od onih zazornih pristalica ropstva koje je Alain sa gnušanjem osuđivao. - Car je jedno, a Francuska drugo - reče ona. - Ne mislite valjda ozbiljno da ćemo mi povlađivati ljudima koji rad prepuštaju robovima te njima trguju kao sa stokom? Vi se navodno zovete Desfontaines, ali se vidi da Francuske niste ni pomirisali. Dobar dio Francuza... premlatio bi vas zbog vaših ideja. Lica su im se gotovo dodirivala i Julija se upita nije li malo pretjerala. Konačno, Stanley Desfontaines držao ju je još uvijek u svojoj vlasti. - Zašto me onda niste izručili Jenkijima, gospođice? Bio je sav promukao od srdžbe. Na peronu se začuje glas konduktera koji je sa zvončićem u ruci pozivao putnike. - Petersbourg... Fayetteville... Florence... Charleston... Savannah... ulazite, molim! Oficir Konfederacije brzo se odluči. - Pogledajte kroz prozor - opet će na francuskom - i recite mi da li su vojnici još uvijek na peronu. Julija se nagne i iznenadi se kad opazi da je kolodvor pust, što je bilo neobično s obzirom na maloprijašnju uskomešanost. Pogledavši bolje, otkrije i uzrok: na jednom i drugom kraju perona stajali su vojnici s puškom k nozi i pažljivo nadzirali svakoga tko se pokušao približiti vlaku. - Klopka - promrsi bjegunac kada mu Julija saopći što je vidjela. - Što ćete sada? - upita ona. - Okušati sreću. Svejedno je da li ću pasti pod mecima Jenkija ili se njihati na konopcu u dvorištu neke kasarne. Pokušat ću bijeg, pa ili živ, ili mrtav. Izgledi su mi: jedan naprama dva... A i to je mnogo. Julija se odmakne od prozora jer su velečasni i Mary Carrickfergus žurili prema vagonu živo raspravljajući. -... dakako, nije ih bilo baš mnogo - govorio je pastor pokazujući rukom na čitav vlak - no zato su bili gorljiviji. Julija po tome zaključi da je velečasni ipak održao propovijed. - A upravo vatrenost nekolicine može u masi ravnodušnika razbuditi vjeru u Svemogućeg! - završi čestiti propovjednik glasom koji bi probudio i mrtvaca. - U međuvremenu - odvrati Mary - uspjela sam prodati samo četiri knjižice... Julija se usplahiri. - Evo pastora i njegove kćerke - prošapta. Stanley Desfontaines je zadjenuo nož za svoju meku čizmu i baš se spremao da skoči s ležaja. - Zbogom, gospođice. Hoćete li mi ispuniti posljednju želju? Julija ga pogleda s nerazumijevanjem. - Htio bih vam poljubiti ruku. Smije li se to odbiti jednom osuđeniku na smrt?
Ona ne odgovori, ali mladić ju je već uhvatio za ruku i vatreno poljubio. »Kao u doba Luja XIV...«, reče u sebi Julija, zbunjena mješavinom brutalnosti i prefinjenosti koja je odlikovala gospodina Desfontainesa, džentlmena iz Luizijane. - Nemate... baš nikakva izgleda da se živi izvučete odavde, iz Richmonda... Mladić je pogleda. Još je bilo vremena da siđe iz vlaka prije nego se vrate Carrickfergusovi. - Možete... pokušati izaći... na slijedećoj stanici - prošapta ona. Južnjak se nasmiješi. »Bio mu osmijeh krut kao u robovlasnika ili ne, svakako je to hrabar čovjek«, pomisli Julija upravo u trenutku kada su velečasni i Mary ušli u kola. Ona prstom na ustima dade oficiru znak da šuti dok vlak ne krene, što se gotovo istoga časa i dogodi. - Julija... Julija! To se Mary Carrickfergus ponovo smjestila na krevet i sada dozivala svoju prijateljicu. Julija se i ne pomakne. - Pusti je da spava - reče pastor. - A uradi to i ti... Vlak poveća brzinu i svojom bukom nadjača svećenikov glas. Julija prosudi da je nitko neće čuti bude li govorila tiho. Stanična svjetla u Richmondu još su se vidjela iz vlaka, no u vagonu je vladao polumrak, što je po njenom mišljenju predstavljalo sretnu okolnost. Spriječivši zarobljenika da pođe pravo u smrt, ona nije ni mislila na to kako će se naći u zaista škakljivom položaju. Ipak će do slijedeće stanice morati s njime dijeliti krevet, a to može postati i opasno jer on ima uza se teški lovački nož. Slamarica je pravljena samo za jednu osobu, i sada su, silom prilika, intimno priljubljeni jedno uz drugo. Dah im se miješa i stvara se toplina koje se Julija stade pobojavati. - Između Fayettevilla i Richmonda nema telegrafskog kabela - reče Stanley Desfontaines. Julija odmah shvati kamo smjeraju te riječi koje joj mladić prošapta u uho. - Sići ćete dakle u Fayettevilleu - tiho će Julija pitajući se hoće li donle krevet izdržati. Naime, daske su već opasno škripale uslijed pretjeranog opterećenja što ga je izazvala prisutnost slijepog putnika. - Julija... - šapne on - zovete se Julija... Ona ne odgovori. - Spavate li, gospođice? Ona polako okrene glavu. - Zar vjerujete da se pod ovakvim okolnostima može spavati? Mora da je vlak obilazio jedan zavoj jer je vagon malo poskočio pa je djevojka udarila o svoga saputnika. - Dopustite - reče ovaj pokazujući se uvijek galantnim kad je to najmanje očekivala i provuče mišicu pod njenu glavu. - Moje će vam rame poslužiti kao jastuk - doda gotovo očinski. - Reklo bi se da ste vi »opasna individua« - prošapće Julija. Standley Desfontaines je bio okrenuo glavu, no znala je da se on smiješi. - Ubio sam jednog čovjeka - reče najzad. Juliji se prekine dah. - To mi je bila dužnost. Taj je nitkov izdao našu stvar... za šaku dolara potkazivao ljude! U želji da se opravda, Desfontaines je malo povisio glas. - Govorite tiše, za ljubav božju! Srećom, »Pensilvanac« je jurio tračnicama svom brzinom kako bi nadoknadio zakašnjenje uslijed produženog zadržavanja na stanici u Richmondu. Buka je bila takva da bi sigurno nadjačala i viku gomile. - Bio je to »scallawag« najniže vrste - reče Južnjak.
- Kako rekoste? Julija je shvatila da Stanley Desfontaines govori o čovjeku kojega je ubio. - Scallawagi su renegati koji paktiraju s Jenkijima - objasni oficir poluglasno. - Obogaćuju se preko leševa svojih sunarodnjaka. Dobio sam zaduženje da upravo ovoga likvidiram. No... no kunem vam se da je to prvi i zadnji put što sam hladnokrvno ubio čovjeka. Gotovo mi je laknulo kad su me Jenkiji uhapsili. Došao sam k sebi tek kad sam shvatio da će me osuditi na smrt. Uspio sam im pobjeći u Richmondu kamo su me vodili na suđenje. Iz nepoznatih razloga vlak stade usporavati brzinu, pa mladić ušuti. Napolju je nod bila dosta vedra i to omogući Juliji da uoči svaku crtu na njegovu licu. Pod bradom neobrijanom već nekoliko dana, pod naslagom prašine i čađe ocrtavao se profil istovremeno muževan i fin, s crtama duboko obilježenim ratom i svakovrsnim patnjama. Julija se nije mogla oteti dojmu da je Alain u poređenju sa Stanleyem Desfontainesom još uvijek nedoraslo momče. A ipak, ne bi bila kadra odrediti starost ovoga mladića iz Bayou-Lafourchea. - Neću im dati prilike da održe to »suđenje radi zastrašivanja« - reče on divlje. Julija ga pogleda s nerazumijevanjem. - Kazna koju bi izrekli meni trebala bi da drugima posluži kao opomena... Na taj bi način htjeli suzbiti val zločina koji zapljuskuje države Juga. A tko je, pitam vas, izazvao te zločine ako ne Jenkiji i njihova svita »scallawagsa« i »carpetbaggersa«... - Ne razumijem tko su ti carpetbaggersi - prošapta Julija. - Pokvareni političari koji su se doklatarili sa Sjevera. Jedini imetak bio im je ono nekoliko krpa u putnoj torbi. Julija se sjeti čovjeka u ružičastoj košulji koji je od New Yorka do Richmonda držao političke govore te pomisli kako je on jedan od tih »carpetbaggersa« o kojima govori Stanley Desfontaines. - Nakon kapitulacije generala Leeja preplavili su Konfederaciju kao jata skakavaca. Sve su nam popasli: plantaže, imanja, ustanove. Oni koji nisu imali prilike da kradu nastojali su nas upropastiti porezima... Osnovali su Ured za oslobođenje robova... a bave se najprljavijim poslovima, gadovi. Iako je govorio poluglasno, iz Stanleyja Desfontainesa izbijalo je silno ogorčenje. Julija ne odoli iskušenju da o tome ne iznese svoje mišljenje, premda je postojala opasnost da njihova prepirka dopre do ležajeva pod njima. No velečasni i njegova kći mora da su već spavali. - Po vašim riječima - uze šaputati Julija - svi su Sjevernjaci bagra, dok su stanovnici Konfederacije oličenje čestitosti. Držim da je vaše mišljenje proizvoljno. Mladić se podrugljivo nasmiješi. - Pretpostavljam da ste već požalili. - Požalila, što? - To što ste učinili za mene... -Nikada se ne kajem za ono što uradim - reče Julija sasvim iskreno. Uostalom, već sam vam rekla kako mi se učinilo da spašavajući vas, spasavam jednu drugu osobu! Nastade tajac. Vlak je svom brzinom jurio prema Karolini. Lokomotiva je frkala kao razigrani konj a vagoni se užasno drndali. - A što je vas dovelo u ovu zemlju? - upita gospodin Desfontaines. Julija ostade zatečena. Krenula je u Meksiko, a evo je u... - Želja da širim svetu riječ - snalažljivo reče ona. - Ne razumijem. Još ga je jednom uspjela zbuniti.
- Prodajem nabožne knjižice... štampane propovjedi. - Propovijedi? - Pa, da - prošapće Julija pomalo nestrpljivo. - Rasprave o dobru i zlu... o pitanjima koja se direktno i vas tiču. Iza navučene zavjese začuje se tiho komešanje, kao da se na ležaju Mary Carrickfergus netko uspravio pa... Julija se sledi od užasa. - Hej... Julija... Bio je to Maryn glas. Julija pomoli glavu. - Što ti je Mary? Zašto ne spavaš? - Učinilo mi se... pomislit ćeš da sam glupa... učinilo mi se kao da s nekim razgovaraš! - Smiješno! - uvjerljivo će Julija. - Mora da si sanjala. - Bit će da je tako. Ukoliko nemaš naviku da govoriš u snu... - Lako je moguće - požuri se da kaže Julija. - Zao mi je, draga... - Draže mi je i to nego pastorovo hrkanje... Imaš sreću što do tebe ne dopire. - Uopće ga ne čujem... - Hoćete li prestati s tim dogovaranjem? - oglasi se velečasni. Mary se povuče iza zavjese a to isto učini i Julija, te šapne u uho Stanleyju Desfontainesu: - Putujem s pastorom i njegovom kćerkom. - Kamo? - U Charleston. - Napola spaljen od Jenkija kao i ostali gradovi Juga - promrmlja mladić. - U ovoj zemlji posvuda ćete naići samo na tugu i ruševine. - Upravo vam to može objasniti zašto velečasni hoće ovdje da širi riječ gospodnju. Desfontaines uhvati Juliju za ramena. Ona se na trenutak poboja da će bogzna kako planuti od bijesa, no on je samo malo jače strese, od čega drveni ležaj užasno zaškripi. - Nama ne trebaju riječi utjehe, već pravda. - Ako se i dalje budete tako komešali, daske će se pod nama slomiti i prosto se ne usuđujem misliti na ono što bi se tada dogodilo. Mladić poslušno legne pored nje. - Ali šta je ovo sa mnom? Govorio je tako tiho da je Julija teško razumjela njegove riječi. - Evo ležim pod istim pokrivačem s prekrasnom djevojkom... a zbunjen sam kao da mi je petnaest godina... Da bih pokazao u nastupu sigurnost, vodim razgovor o politici. Kao da se nalazim u majčinom salonu, u BayouLafourcheu, sa šalicom čaja u ruci... Kad nekome budem pričao što sam doživiou vlaku između Richmonda i Fayettevilla, držat će me najobičnijim šmokljanom. -... a možda i pravim džentlmenom s Juga! - reče Julija. Ona osjeti na svom ramenu blagi stisak ruke. Bio je to prvi smjeliji pokret što ga je bjegunac sebi dopustio. - Ako se živ i zdrav dokopam Meksika i ako se odande ikada vratim, bilo bi mi drago da vas ponovo sretnem. Vjerujem... da bih poduzeo sve što je u mojoj moći da pronađem Francuskinju Juliju, djevojku koja mi je na stanici, u Richmondu spasila život. Juliji se učini kao da nije dobro čula. - Ponovite, molim vas, to što ste rekli. Glas joj je drhtao od uzbuđenja.
- Zar je čudno da bih vas želio vidjeti, ali na drugom mjestu i u drukčijim okolnostima. - Jesam li dobro čula? Rekli ste da idete u Meksiko, zar ne? - Najprije u Teksas - reče Stanley Desfontaines. - Domognem li se konja i prebacim u Teksas, nema toga šerifa u Sjedinjenim Državama kojemu bi uspjelo da me uhapsi. Odande bih kao od šale prešao meksičku granicu... Otišao bih u Laredo... ili u Hidalgo. Negdje u blizini Montereyja ljudi iz štaba maršala Bazainea unovačuju dobrovoljce. Vidite, gospođice, da ste spasli život čovjeku koji je odlučio da služi Francuskoj. U vagonu se ponovo začu neko komešanje i buka nejasnih glasova, pa se bjegunac opet zavuče pod pokrivač. Julija ga pokrije preko glave i pogleda dolje. Uskim hodnikom upravo je odmjerenim korakom prolazio kontrolor s cilindrom na glavi. - Neka se spreme putnici koji silaze u Fayettevilleu jer upravo stižemo u taj grad! Velečasni skoči sa svog ležaja - »kao đavo iz torbe«, pomisli Julija i odmah se pokaja zbog te nedolične usporedbe. - Kondukteru, molim vas! - Izvolite, pastore! - Može li se u Fayettevilleu dobiti kave? - Zašto ne, velečasni. Zaustavljamo se tamo čitav sat. Svećenik uzdahne s olakšanjem i opet iščezne iza zavjese. Napolju je već svitalo. Julija stade grozničavo razmišljati. Otkako je izbjegla smrti držeći se u moru za prevrnuti čamac, bila je uvjerena da je više ništa neće moći odvratiti od njenog životnog puta. Znala je da se mladiću s kojim sada dijeli ležaj učinila lijepom i poželjnom. No njegovo pristojno ponašanje, neka urođena otmjenost i obazrivost navedu je na zaključak da se s njime u društvu izlaže daleko manjim iskušenjima nego s Raoulom de Saint-Cerreom. Stanley Desfontaines bio se malo pridigao i promatrao krajolik Karoline koji je pored njega promicao. - S malo sreće, u Fayettevilleu ću se pomiješati s putnicima. Čim izađem iz stanice, bit ću spašen. Julija mu se primakne licem. - Zbilja ste odlučili da pođete u Meksiko? - Zar vjerujete da mogu zbijati šale s onim što mi predstavlja jedini smisao života? U Montereyju se već nekoliko sedmica nalazi pukovnik Littlejohn s ostacima moga bivšeg puka. Julija priljubi svoje lice uz njegovo. - Povedite me sa sobom! - reče s podrhtavanjem u glasu. Mladić zgranuto okrene glavu. - Da vas povedem u Meksiko? A valjda ne znate ni jahati? - Znam, i to izvrsno - reče Julija. - Nakon onoga što sam za vas učinila... ne smijete me odbiti. Stanley je grubo uhvati za rame. - Od jutros sigurno je na moju glavu raspisana ucjena - reče on tiho, podvlačeći svaku riječ. - Od sada će mi za petama biti čitava policija Sjedinjenih Država. Valja prijeći, draga moja, Georgiju, Alabamu, Misisipi, Luizijanu i Teksas. Danju će trebati spavati, skrivajući se pred plavima, a noću galopirati... A uhvate li vas zajedno sa mnom, stavit će vas pred zid i strijeljati kao južnjačkog špijuna. - Osim u nekim pojedinostima, moj je položaj neobično sličan vašemu, gospodine Desfontaines. I za mnom također tragaju...
- Tragaju? Mladić zastade u nevjerici. - Što ste to počinili da za vama tragaju? - To se vas ne tiče - osorno će Julija. - Kad sam vam spasavala život, ni ja nisam pitala zašto vas gone. »Pensilvanac« stade usporavati a lokomotiva pištati do iznemoglosti. Fayetteville više nije mogao biti daleko. - Evo što vam predlažem - prošapta Julija. - Kad se vlak zaustavi, ostanite i dalje ispod moga pokrivača... Stanley Desfontaines se nasmiješi, a danje svjetlo otkrije svu silu sitnih bora oko njegovih očiju. - Kao vaš uzvanik? Julija pređe preko te upadice. - Ja ću sići s velečasnim i s Mary Carrickfergus i otpratiti ih do kolodvorskog restorana... Ne bude li tamo vojnika u plavim uniformama ni ičega sumnjivog, dat ću vam... Ona zavuče ruku u njedra i izvadi Malteški križ generala Delatouchea. - Vidite li ovaj križ? Ako sve bude u redu, domahnut ću vam njime... - A što ako me lišite toga divnog prizora? - upita oficir. - Produžit ćemo do slijedeće stanice, gospodine. A onda odmah doda: - No ja imam pouzdanja. Ne smijete propustiti priliku. Sići ćete s moga kreveta kao i ostali putnici koji su u vlaku proveli noć. Sve ako i nabasate na konduktera, on nije mogao upamtiti lice svakoga putnika. Tada ćete napustiti vagon i izgubiti se u gomili... - Izvrsno! - reče Stanley Desfontaines. - U našoj armiji mogli ste biti odličan oficir... Vlak je ulazio u stanicu Fayetteville. Pozadi jednog jedinog kolosijeka nejasno se na otvorenom polju nazirala stanična zgrada. No peron je bio zakrčen gomilom putnika koji su pojurili prema »Pensilvancu« prije nego se još i zaustavio. Juliji laknu kad primijeti da mnogi muškarci nose istu uniformu kao i Stanley Desfontaines, neznatno prepravljenu u civilno odijelo. Nema sumnje, ništa drugo nisu imali da obuku. Iz tih je ljudi izbijala tuga i doimali su se jadno, ali među njima nije bilo ni jednog vojnika u plavoj uniformi. - Hej, Julija! Julija odmah promoli glavu kroz odškrinutu zavjesu nad svojim ležaj em. - Nećeš valjda spavati sve do Charles tona? - Ni govora, Mary. Sasvim sam budna... - Kad je tako, dođi... velečasni nas poziva na doručak. Zar nisi gladna? - Samo da se malo uredim i evo me odmah za tobom na peronu - reče Julija. - Da se malo urediš? - ponovi kao jeka pastorova kći. - Nisi uzalud Francuskinja... Rekavši to, skoči s kreveta i potrči na vrata gdje ju je čekao otac. - Jeste li čuli? - prošapće Julija. - Trebat će da velečasnom objasnim kako nam se ovdje u Fayettevilleu putovi razilaze... Znate li neko mjesto na kojemu bismo se mogli opet sastati? Desfontaines razmisli. - Potrebni su nam konji... a ljudi ovdje više ničega nemaju, premda su prije rata plivali u obilju. Nakon ponovnog razmišljanja reče: - Raspitajte se u Fayettevilleu za plantažu Freemont... Tamo ću doći po vas. Freemontovi su mi stari i prokušani prijatelji. Bit će dovoljno da spomenete moje ime i primit će vas raskriljenih ruku.
- Plantaža Freemont - ponovi Julija. - Naći ćete me tamo... Mladić je pogleda. - Zar toliko povjerenje imate u mene? - Neograničeno. - E pa... valjda za to imate i razloga - promrmlja Južnjak. - Znajte da će mi vaša blizina samo otežati život. No vidite, Julija, poteškoće sam uvijek i tražio! On s krajnjom nježnošću poljubi Juliju u kosu. »To je drugi poljubac u toku jedne noći«, reče djevojka u sebi. Nekoliko trenutaka zatim već je bila na peronu. Sasvim polako, kao da nakon duga puta proteže ukočene udove, stade se pažljivo ogledavati pazeći na svaku sitnicu. U Fayettevilleu uopće nije bilo redarstvene službe. Pred ulazom u stanicu opazi nekoliko vojnika u plavim uniformama, no oni su spokojno šetkali s rukama u džepu. Ali, opasnost je vrebala drugdje. Vraćajući se k »Pensilvancu«, Julija primijeti kako joj dolazi u susret onaj poručnik Jenki, zadužen za sigurnost vlaka. Trebalo ga je pošto-poto udaljiti od vagona. Najjednostavnije je bilo zaputiti se prema njemu, no Julija odmah shvati da, sve kad bi joj i uspjelo odvratiti njegovu pažnju, ne bi bila u stanju dati Stanleyju Desfontainesu ugovoreni znak. Zato, skupivši hrabrost, ona dočeka poručnika pred spavaćim kolima znajući da je Desfontaines prati pogledom. Na danjem svjetlu Jenki je izgledao simpatičnije. Imao je sitne obješenjačke i znatiželjne oči i nije skrivao radost što vidi Juliju samu, bez njene »obitelji«. On je pozdravi već izdaleka. - Kako ste spavali, miss? - Izvrsno! - reče Julija - kao u vlastitom krevetu... Tada se sjeti da već dvadeset i četiri sata nije ni oka stisla i da se jedva drži na nogama. Osim toga, zamaralo ju je i danje svjetlo. Pomisli kako užasno mora da izgleda onako neumivena i nepočešljana. Međutim, oficir joj se divio kao da je upravo izašla iz kupaonice gdje se čitav sat dotjerivala. - Jutros ste zaista prekrasni - reče on. - Možete li mi reći gdje je restoran, poručniče? Tamo me čeka velečasni radi doručka. A onda će s očitim nadahnućem: - Mogli biste me zapravo otpratiti i popiti s nama kavu... Ukoliko vas ne sprečava dužnost. - Ništa me ne sprečava, miss - veselo će mladić, - Ovim vlakom zapovijedam ja... Julija mu se ljupko nasmiješi. A onda, izigravajući zbunjenost zbog svoje nasrtljivosti, izvuče iz njedara Malteški križ koji joj je visio o zlatnom lančiću i stane se njime poigravati. - Izvolite ovuda, miss - reče Jenki. Ona pođe za njim trudeći se da se nijednom ne okrene. Dok su se probijali kroz gomilu putnika, ipak podlegne iskušenju i obazre se, tobože da se divi krajoliku. Imala je dovoljno vremena da vidi kako je Stanley Desfontaines skočio na peron i gotovo se nehajno zaputio prema izlazu. A onda je, i ne pogledavši Juliju, skrenuo i zamakao za ugao stanične zgrade. Nitko se nije ni osvrnuo na toga čovjeka koji jedva da je izgledao bjedniji i otrcaniji od onih što je Julija sretala u prolazu. - Mora da ste gladni, miss - reče poručnik. - Ne osobito -odvrati Julija. U želucu je osjećala takvu mučninu da bi teško išta mogla progutati.
Carrickfergusovi su upravo bili za doručkom, u stvari blijedom sjenom onoga što bi Julija, s navikama Parižanke, svaki put ugledala kada bi se u Auteuilu ujutro probudila a vjerna Antoinette ušla u sobu sa srebrnim poslužavnikom. U šalici se nije pušila mirisava čokolada (kuća Rumpelmayer dostavljala je bankaru Gaspardu specijalnu čokoladu u prahu), a nije bilo ni onog toplog, poput zlata rumenog peciva. Umjesto toga Juliji donesoše u porculanskoj zdjelici kukuruznu kašu koje se i ne dotakne. Ispi nekoliko gutljaja vruće kave. - Niste znali, velečasni, da Julija u snu govori? - reče Mary jedući meko kuhano jaje. - Bila bi prava blagodat kad bi i ti to mogla, pa zauzvrat manje govorila preko dana - odvrati joj otac. Pred njim je stajao pun tanjur kobasica i krumpira koji je začas ispraznio popivši pri tom više šalica kave. Julija se teškom mukom savlada da ne počne povraćati. - Ali ne bih bila u stanju govoriti višeglasno - reče Mary. Svi prasnuše u smijeh, a Julija se zagrcne. Pastor je stade tapšati po leđima. - Višeglasno? - začudi se poručnik koji je sirupom upravo prelijevao palačinke od heljde, što ih ondje nazivaju »buckwheat cakes«. - Vjerujte mi - uporno će svećenikova kćerka - kad Julija u snu govori, glas joj je sad muški, sad ženski! Juliju je stajalo napora da joj smijeh zvuči što prirodnije. Oficira kao da je sve to zaista zabavljalo, no Julija se, usprkos toplini jutra ledila od straha. Srećom, bio je tu pastor i on spretno skrene razgovor. - Nečastivi je u svakome od nas - objasni on prisutnima - i ponekad progovara iz našeg bića tuđim glasom. Ali, u slučaju gospođice Julije, pitam se nije li se ona poistovetila s fiktivnom osobom mornara u čije se muške prnje neko vrijeme oblačila. Te sibilinske riječi izazovu priličnu radoznalost u poručnika koji nije znao za avanture Julije Crevecoeur. - Velečasni se šali na svoj poseban način - reče ona. - Ne osvrćite se uopće na to, poručnice. Sve je više stade hvatati strah. Ne samo da se doručak otegnuo nego joj je prisutnost oficira armije Sjedinjenih Država onemogućavala da s pastorom zapodjene bilo kakav razgovor. »Sada me«, pomisli Julija, »Stanley već čeka u Fayettevilleu«... Nikako nije htjela napustiti Carrickfergusove bez prethodnog objašnjenja, no s druge strane, nije smjela iznevjeriti ni Južnjaka koji je Jenkijima pobjegao iz zatvora... Morala je nekako opravdati svoje držanje ne spominjući mladića kojemu se kao i njoj žurilo da stigne u Meksiko. Mary joj je upravo dokazala kako je dovoljna i jedna sitnica pa da federalne vlasti uđu u trag Desfontainesu slijedeći pažljivo Juliju Crevecoeur. Zvižduk lokomotive donese sretan obrat. - Naš strojovođa - reče poručnik ustajući - već gubi strpljenje... Mislim da nam je svima najbolje vratiti se što prije u vlak... On pozdravi vojnički i zaputi se ka lokomotivi što se laštila poput čajnika. Vlakovođa je iz šale malo zatulio sirenom pri čemu se iz dimnjaka, nešto širem prema vrhu, izvio tračak dima. Svatko je ustajao sa stola ispijajući što je još ostalo u šalici, a netko i sa zalogajem u ustima. Uto se pojavi i kondukter sa svojim famoznim cilindrom. - Molim putnike da zauzmu svoja mjesta! Slijedeća je stanica Florence, u Južnoj Karolini. Julija povuče pastora za rukav njegova crnog redengota. - Velečasni, imam nešto da vam kažem.
- Reći ćeš mi u vagonu, dijete. - To nije moguće. - A zašto? Drugi su putnici već bili pred svojim kolima, dok su Julija, pastor i njegova kćerka znatno zaostali. - Jer... Julija je očajnički tražila neki izgovor, a kako ga nije našla, reče istinu. - Jer... jer namjeravam nastaviti put na konju! Dušobrižnik je pogleda razrogačenim očima i namršti se. - Na konju? Zar je to udobnije od vlaka. I gdje ćete naći konja? A ako ga i nađete, čime ćete ga platiti? - Ovime - reče Julija pokazujući svoj Malteški križ. - Oprostite mi velečasni, tisuću puta oprostite što sam vas razočarala, no moram najkraćim putem u Meksiko. I nipošto nemojte misliti da sam nezahvalna. Da... da nisam srela vas, sada bi me možda silom ukrcali na neki francuski brod i pod stražom vratili mome staratelju. Svećenik ju je gledao gotovo sa sažaljenjem. - Od Karoline do Teksasa na konju? Djevojka, i k tome sama? On se okrene prema Mary. - Reci i ti nešto... sunca mu! Nije vam se upravo sada odrezao jezik, Mary Carrickfergus? Djevojka je grickala svoje pletenice a njene neobično plave oči, na licu tamnom poput bakra, sijevale su kao munje. - Da sam na njezinu mjestu, velečasni, postupila bih kao i ona; potpuno isto kao i ona. Zajahala bih konja, prebacila preko ramena pušku, za pojas bih zadjenula pištolj a za čizmu nož i, kunem vam se, nikoga se ne bih bojala!... Pastor se objema rukama uhvati za lice i ljutito zagunđa, a Juliji se učini kao da je zajecao. Lokomotiva zvižne još jače a pred ulazom u vlak, kondukter stade domahivati šeširom velečasnom i njegovim »kćerima«. - Što je, pastore, što čekate? - poviče. Carrickfergus se posluži rukama kao dozivalom, udahne duboko pa zagrmi svojim snažnim glasom: - U opasnosti sam da mi se iz stada Kristova izgubi jedna ovčica, čestiti čovječe! Dopustit ćete da u ovakvim okolnostima i vi možete zakasniti nekoliko minuta! Kondukter se stade dogovarati s vlakovođom i ložačem, a Julija pokuša utješiti velečasnog. - Ne prijeti vam opasnost da izgubite ovčicu - vatreno će ona. - Naprotiv, zahvaljujući vama, nadahnula sam se vjerom i... i budite uvjereni da ću odsada, ma što da me zadesi u životu, uvijek postupiti u skladu s odredbama gospodnjim! Carrickfergus obriše jednu suzu. - Kad samo pomislim kako sam se već bio navikao da imam dvije kćeri, a ne jednu... On se šmrčući zaputi prema spavaćim kolima u kojima je Julija provela trideset i šest izuzetno mučnih sati. Začudilo ju je kako se velečasni, izgleda, pomirio s njenom odlukom koja mu se, da pravo kažemo, morala učiniti nastranom, jer mu nisu bile poznate sve okolnosti. Julija se na rastanku htjela izljubiti sa svojim prijateljima, no pastoru se nekako žurilo da uđe u vlak koji upravo zbog njih nije još krenuo... Stupivši na papučicu vagona, on iznenada pograbi Juliju koja se opraštala s Mary i, usprkos njenom protivljenju i očajničkom otimanju, pokuša da je kao paket silom ugura u kola. - Ovo činim u vašem interesu, dijete... Shvatite da mi ovakav postupak
nameće dužnost... Julija se otimala, branila noktima, ujedala, ali nikako da se istrgne iz njegovih željeznih šaka. Kroz prozore i vrata stali su provirivati znatiželjni, čak i nasmijani putnici pretpostavljajući da prisustvuju običnoj obiteljskoj svađi. A lokomotiva je prosto parala uši otegnutim zviždanjem. Juliji, kojoj je očaj udesetostručio snagu, uspije najzad da se zakači za papučicu. - Pustite je, velečasni - vikala je Mary - pustite je! Kojim je pravom zadržavate? Otac joj uputi dobro odmjeren udarac nogom u stražnjicu, od čega ona zaurla, a zatim opet stade vući Juliju u vagon. - Neka mi Gospod... oprosti, no ovo činim u njegovu interesu... U svakom slučaju znajte, dijete, da vam... dugujem zahvalnost jer ste me upravo vi otrgnuli od moje učmalosti... Dok se tako otimala, Juliji se na boku podere haljina od jelenje kože, poklon Večernje Zvijezde, i otkrije joj dugo i snažno bedro. - Nikada vas - govorio je velečasni dašćući - neću ostaviti samu i bez zaštite u nepoznatoj i... nimalo gostoljubivoj zemlji po kojoj se klataraju lopovi, ubojice i odmetnici,... gdje se po vazdan huli, krade, ubija. Nemam prava da vas izložim strahotama jednog iskvarenog svijeta! Julija osjeti da je izdaje snaga i da će morati prestati s otporom. S užasom pomisli kako će je pastor, raspolažući gotovo očinskom vlašću, odsada neprestano nadzirati i zauvijek joj onemogućiti da prijeđe u Meksiko i pronađe Alaina. - Uradi nešto, Mary! Pomozi mi! Jedva je smogla snage da izgovori te riječi u kojima se osjećala tjeskoba. Tada se dogodi nešto zaista čudno: Mary, koja je inače poštivala oca više od ičega na svijetu, uhvati ga za skute njegova crnog redengota. - Pustite je, velečasni, inače... Inače ću otići ja! Kao da ga je guja ujela, Vernon Carrickfergus se uspravi a Julija uzalud pokuša da se u tom trenutku izmigolji. - Pustite je da ode, velečasni, ili pak birajte između nas dvije! - poviče Mary. - Ne prestanete li da je mučite, tobože za njeno dobro, ja ću put pod noge i više me nećete vidjeti... Dobro znate da meni ne treba ničija zaštita... A Večernjoj Zvijezdi recite da ste svemu sami krivi! Carrickfergus ispusti žrtvu i nemoćno digne ruke prema nebu. - Vi ste mi svjedok, Gospode, da sam učinio sve kako bih zadržao zalutalu ovcu koju ste povjerili mojim nejakim rukama... Julija je skočila na peron i gotovo bez daha trčala prema obližnjem polju. Usprkos onome što se odigralo, nije se ljutila na svećenika; činio je ono što mu je, po njegovu mišljenju, bila dužnost... Čula je kako Mary Carrickfergus za njom viče: - Zbogom, Julija... i neka ti je sretno! Nato zazvoni šamar koji joj majstorski prilijepi velečasni. Točkovi lokomotive kliznu tračnicama i vlak krene uz prodoran zvižduk. »Nema sumnje, više ih nikada neću vidjeti«, pomisli Julija zalazeći duboko u polje zelenog žita gdje se začas izgubi. Sunce je na nebu već odskočilo i dah proljeća osjećao se u zraku. Julija osjeti neodoljivu potrebu da se baci na toplu majčicu zemlju i da se do mile volje ispava. No imala je u Fayettevilleu sastanak, na plantaži Freemont.
2. Polja žita, kukuruza i šećerne trske pružala su se unedogled. Julija je bila otkrila potok koji je vijugao šumarcima dok nije izbio pred jedan zapušteni mlin, sav obrastao bršljanom i bujnim raslinjem. Uvjerivši se da nikoga nema u blizini, ona skine pojas kojim je kako-tako držala uz tijelo šilkasti ogrtač što ga je pastor Vernon Carrickfergus u svom preodgojiteljskom žaru bio dobrano poderao. Uz Malteški križ, Julija je posjedovala još jedino čejensku haljinu od jelenje kože i taj pojas od medvjeđih čaporaka. Kako li je sada daleko Auteuil, gdje po ormarima neiskorišteno vise tolike njene oprave što ih je staratelj za nju naručivao kod »Lasallea et Cie«, po nacrtu gospođe Aleksandre Ghyus. A Večernja Zvijezda navukla joj je na noge smiješne mokasine od kože, ukrašene perlama, dok u Auteuilu deseci pari raznobojnih i skupih cipelica uzalud čekaju na svoju vlasnicu... Zaklonjena visokom travom što je rasla uz potok, Julija se svuče i skoči u vodu. Emajlirana kada u apartmanu Astor Housea, gdje je bio odsjeo Raoul de Saint-Cerre, ostala je za njom kao daleka uspomena. Uživajući tako u blagodatima što ih pruža kupanje u prirodi, ona osjeti kako joj se opet vraća načas izgubljena hrabrost. Voda je u potoku bila gotovo mrzla, no u njoj se kao preporodila. Međutim, nije se smjela dugo zadržavati. Pomalo se sa strahom pitala kako li će krenuti u grad da se raspita za plantažu Freemont. Nije imala češlja ni ogledala, a u džepu samo nekoliko novčića, čemu se od srca smijao i Raoul de Saint-Cerre. Sjeti se kako u trezorima banke Gaspard, u ulici Laffite, leže stotine tisuća franaka u zlatu, imetak kojim će na dan punoljetnosti Julija Crevecoeur moći slobodno raspolagti. Razmislivši, ona odluči da ipak ostane još malo tu, dok se ne osuši na suncu. Opruži se dakle podno zidića, gola kao od majke rođena, spokojno zatvori oči te prepusti svoje čvrsto i skladno tijelo milovanju sunčanih zraka. Prođe tako nekoliko trenutaka u kojima se borila sa snom, a onda osjeti da je neka sjena zakrila sunce. Pomisli da se vrijeme kvari, otvori jedno oko i ugleda nad sobom neku visoku djevojku kako je zgranuto i mršteći se promatra. - Smijem li vas upitati što radite tu? Glas je zvučao suho i odlučno. Julija se pridigne na jedan lakat pitajući se kako ju je ta osoba uspjela pronaći na tako zabačenom i pustom mjestu. A možda je, najzad, kao i ona sama, tražila mir i samoću... Tada se zgrozi na pomisao da ju je u takvupoložaju mogao zateći neki lovac ili slučajni prolaznik. - Sušim se na suncu - reče Julija. - Vidim!... Mlada žena imala je na rukama rukavice od veprove kože. Drškom svoga biča ona iz trave malo podigne šilkatski ogrtač, poderan na jednom boku. - Vi ste prva Indijanka plavuša koju sam ikada srela - reče promatrajući bez ikakva stida golo djevojčino tijelo. Ponešto ljuta zbog podrugljivog tona ratoborne neznanke, Julija joj iz ruku istrgne odjeću, brzo se obuče, natakne na noge mokasine i ustane. Njena sagovornica znatno ju je nadvisivala. Mada nije bila lijepa, imala je odlučno držanje i Juliji se dopala otvorenost koja je izbijala iz čitava njenog bića. Moglo joj je biti dvadeset i pet godina, ili nešto više, a bila je odjevena elegantno, iako donekle staromodno. Julijinu pažnju posebno privuče vojnički opasač koji
je nosila preko suknje za jahanje. Na grudima je imala broš u obliku zlatnog palminog lista, a nadasve neobično doimala se velurna vrpca sa sedam zlatnih zvjezdica kojom je obuzdavala svoju živu kosu. Julija je uvijek bila pažljiva na satovima povijesti u internatu, gospođica Beaujon pa se odmah sjetila da te zvjezdice predstavljaju sedam država Konfederacije. »Evo najzad nekoga«, reče u sebi Julija, »Tko ne krije svoje simpatije!« Utješi je činjenica što pred sobom vidi osobu koja će joj moći dati potrebno obavještenje. - Da nemate slučajno uza se češalj? -upita Julija. Neznanka lakonski odgovori: - Ne! - Onda budite tako ljubazni pa mi kažite gdje je plantaža Freemont. Izrekla je to nekako superiornim tonom koji je smiješno odudarao od njene priproste odjeće. Pitanje, čini se, iznenadi mladu ženu jer ona prestade da se poigrava sa srebrnim drškom svoga biča. - A zašto to želite znati, djevojko? - Jer ondje imam sastanak - reče Julija, već prilično ljuta zbog neznankine drzovitosti. Hodajući tako, stignu najzad do puta zasađenog magnolijama. Oko jedne kočije užurbalo se nekoliko konjanika. Julija u posljednji čas primijeti plave uniforme vojnika Unije i njihove karakteristične kape sa štitnikom od kože, ali neznanka ju je već bila gurnula i zajedno se s njom bacila u zeleno žito gdje ostadoše nepomično ležeći. - Što opet traže kod nas te kukavice u plavom? - promrsi ona kroz zube. U njoj više nije bilo aristokratske nadutosti, no oči su joj sijevale mržnjom. - Ubit ću ih iz puške ako mi odvedu Jacksona i Blue Stara! Julija shvati da ona govori o dvama konjima - jedan je bio prekrasan uškopljen riđan - koji su na putu nemirno kopkali nogama. Kao da su i oni predosjećali da im se nešto sprema. Ni sama ne znajući zašto, Julija nasluti da je prisutnost vojnika Unije na prilazu u Fayetteville u vezi s njenim vlastitim prisustvom u tom kraju, pa je odjednom obuze tjeskoba. Kao da taj mirni i ljupki pejzaž postade samo varavi dekor za kojim se kriju stotine opasnosti. Jenkije kao da nisu zanimali konji. Dizali su se u sedlu i osvrtali na sve strane. - Nije njima do vaših čistokrvnih konja. - reče Julija. - Reklo bi se da nekoga traže... - U glasu joj se osjećao strah. - Ležite potrbuške i uopće se ne mičite! - naredi joj mlada žena poluglasno. S kime imate sastanak na plantaži Freemont? - S nekim Stanlyjem Desfontainesom - šapne Julija. To ime izazva u lijepoj amazonki čudesan utisak. Ona prigušeno krikne od iznenađenja i umalo da ne otkri njihovu prisutnost. - Stanley? Znači uspjelo mu je pobjeći? - Na stanici u Richmondu - reče Julija jedva se savladavši da ne kaže: zahvaljujući meni! Ležeći u žitu, neznanka skine rukavicu i pruži Juliji ruku koju ova s iznenađenjem stisne. - Zovem se Belle Freemont i vi se nalazite usred naše plantaže... Onaj put vodi ka kući... Samo, bojim se da posjeta Jenkija ima veze s vašim sastankom. Tisuću bih puta voljela da su mi došli oteti i ona dva posljednja konja, nego da gone našeg vrlo dragog prijatelja. Julijina strahovanja bila su dakle sasvim opravdana. Mora da se Stanleyju nešto dogodilo kad su neprijateljski vojnici tu. Načas joj se učini kako dvojica od konjanika, pošto su se odvojili od ostalih i zašli u polje žita, idu pravo na nju. Ona se sasvim priljubi uza zemlju, ali vojnici prođu nekih dvadeset metara podalje i zamaknu uz potok. Njihovi drugovi krenu u suprotnom
pravcu i put ponovo ostane slobodan. - Budući da ih Jackson i Blue Star ne zanimaju, znači da nam ih poklanjaju zaključi Belle Freemont. - I kao da se ništa nije dogodilo, ona ustane, otrese suknju i pozove Juliju da učini isto. - A... Jenkiji? Što ako se vrate? - Dakako da će se vratiti - lakonski odvrati mlada žena. - Ali sada, kad sam se uvjerila da tragaju za Stanleyjem, znat ću im se suprotstaviti. Valja im se uklanjati onda kad se ne zna što hoće. Ja im čitam misli, draga moja: već četiri godine imam s njima posla. Zbog špijunaže našla sam se čak u zatvoru i da u posljednji čas nije intervenirao general Mc Clellan, sigurno bi me bili strijeljali... A onda doda: - Jer je u mene bio zaljubljen... Zatim stade trčati i dade Juliji znak da je slijedi. Ova nije znala što da misli. Ponašanje Belle Freemont zbunjivalo ju je a pomalo se na nju i ljutila što se uopće ne brine da li će je netko vidjeti u njenom društvu. - Možemo nabasati na novu skupinu Jenkija. Što ćete im onda reći? - Prepustite to meni - odvrati Belle penjući se s njom u kočiju. Pod energičnom rukom svoje gospodarice, konji krenu brzim kasom. Julija morade priznati da miss Freemont majstorski upravlja zapregom. - Moja prisutnost u vašoj kući može vas izložiti pogibelji - navaljivala je Julija. Kočija je za sobom ostavljala oblak prašine. - Življe, Jacksone! - poviče Belle Freemont. Vjetar začas osuši mokru Julijinu kosu. Aleja magnolija stade da opisuje krivulju a onda se odjednom ukaza kuća, visoka bijela zgrada ponešto izblijedjela od vremena. Ipak se doimala veoma lijepo s prostranim trijemom i nizom ostakljenih Vrata u prizemlju. Za kolone su bili privezani konji, a na ulaznom stepeništu sjedilo je više vojnika Jenkija s puškom na koljenima. Kad ugledaše kočiju, oni skočiše na noge. - Oborite glavu i poprimite pokajnički izgled! - zapovijedi Belle. - Zatekla sam vas na našem posjedu u trenutku kad ste se spremali da ukradete nekoliko kokosi... Da li shvaćate? - Ne baš sasvim - prizna Julija, no ipak pokunjeno obori glavu kako su prilike zahtijevale. Miss Freemont zaustavi kočiju pred trijemom i preda vodice jednom starom, potpuno izmoždenom crncu u otrcanoj odori nadzornika posluge. Sam bog zna odakle se tu stvorio, a vjerojatno je bio oslobođeni rob. Gospodarica odmah pograbi saputnicu za vrat ne osvrćući se uopće na vojnike. - Kreći! I savjetujem ti da se ne opireš jer gospodin Freemont nije baš blage ćudi! Julija osjeti kako ju je Belle Freemont ošinula bičem po golim listovima i jedva se suzdrža da ne uzvrati istom mjerom. Bude jednostavno ugurana u kuću, kao neposlušna domaća životinja, a vojnici u plavim uniformama podrugljivo je pogledaše. Bilo ih je desetak, ne samo pred kućom nego i u halu u prizemlju odakle se impozantnim stepeništem išlo na gornji sprat. Bila je to raskošna, ali gotovo prazna palača: veliki bijeli pravokutnici po zidovima svjedočili su da su na tim mjestima ranije visile slike koje su na vrijeme sklonjene, ukoliko i njih - pomisli Julija - nije zadesila neumoljiva sudbina rata i okupacije. Julija prizna kako bi teško tko mogao posumnjati u bilo kakvo suučesništvo između ponosite jahačice, kućevlasnice, i te raščupane divljakinje koja osim neobične haljine od jelenje kože očito ničeg nije imala na sebi... Miss
Freemont prođe halom gurajući pred sobom jadnu Juliju. Stigavši pred jedna dvokrilna vrata na lijevoj strani, ona uhvati djevojku za rukav. - Ovuda! Ona pritisne kvaku i ugura Juliju u vrlo prostranu sobu s visokim stropom. Po stijenkama su na policama bile naslagane knjige. U fotelji u stilu Luja XIV, podno ogromnog zidnog sata s njihalom, sjedio je jedan Jenki oficir prebacivši jednu nogu preko druge. Prestao je da gleda u vrh svoje čizme tek kad uđoše dvije žene. Juliju uhvati panika jer je taj oficir bio poručnik zadužen za sigurnost »Pensilvanca«, onaj isti koji joj se već od Baltimora neprestano udvarao. Obraćajući joj se sa značajnim smiješkom, on upita: - Nije vam pozlilo nakon onakva doručka? Julijinim duhom zaredaju najprotuslovnije misli kad u biblioteci plantaže Freemont ugleda čovjeka koji se u tom trenutku morao nalaziti na tenderu lokomotive, na putu u Charleston. »Jedno je jasno«, pomisli ona, »sigurno je promatrao dramatičnu scenu pred spavaćim kolima, pa je iskočio iz vlaka koji je upravo kretao, i to u trenutku kad sam i ja potrčala da najzad nađem željenu slobodu...« Instinktivno je shvatila da će se jedino hladnokrvnošću moći izvući iz zasad nejasne situacije, ako ni zbog čega drugog, a ono sigurno zato što nije znala kakvi zapravo razlozi navode mladog oficira da se tako ponaša. - Poručniče - reče Julija bez daha i praveći se uvrijeđenom - hoćete li objasniti ovoj... ovoj dami da ja nisam kradljivka? - Možda bi za početak bilo bolje da vi objasnite meni što radite ovdje odvrati oficir iznenada vrlo strogim glasom. Čovjek koji je dotada sjedio za jednim velikim stolom ustade. Belle Freemont ličila je na njega. Kao i ona, ponosno je držao glavu, nije trpio pogovora, ista mu se bora vidjela među obrvama. Moglo mu je biti šezdesetak godina, imao je gustu sijedu bradu i bio je obučen u dugi vojnički kaput od sivog sukna, kakav je nosio i Stanley Desfontaines. Sve oznake čina koje je imao u armiji bile su brižljivo skinute. - Ne čini li vam se, mladiću, da bih joj zapravo ja morao postaviti to pitanje? Poručnik ostade sasvim miran. - Pukovniče, Freemont - reče - ako itko ima prava da ovdje stavlja pitanja, onda sam to jedino ja. - Zatim će pokazujući na Belle Freemont: - Pretpostavljam da vam je to kći. - Jest, gospodine - zagunđa pukovnik Konfederacije ponovo sjedajući. Zatim se okrene svojoj kćerki, slegne ramenima i reče pokazujući nehajno na mladog oficira: - Poručnik Wills traga za nekim zatvorenikom koji je na stanici u Richmondu pobjegao iz vlaka čija je polazna stanica bila Atlanta. - Pa ste došli da ga tražite u našoj kući? To je apsurdno, poručniče - reče mlada žena oslonivši se o očev pisaći stol. Juliju su ostavili da stoji kao optuženica među sucima i ona shvati da će kroz slijedećih nekoliko trenutaka morati smisliti valjan izgovor ako želi opravdati svoje prisustvo na imanju Freemontovih. Očajnički se upinjala da ga pronađe, ali bez uspjeha. - Baš i nije apsurdno - reče Wills. - U Richmondu su bili uvjereni da se bjegunac sakrio u »Pensilvancu«. Pažljivo smo pretražili čitav vlak, ali ga nismo pronašli. Za vrijeme doručka s nekim lutajućim propovjednikom i njegovim dvjema kćerima, ovdje na stanici u Fayettevilleu slučajno sam saznao da je jedna od njih u snu govorila muškim glasom. On ušuti kako bi provjerio kakvu su reakciju te riječi izazvale u njegovim sugovornicima, ali na njima ne opazi nikakve promjene.
- Saznao sam i to - nastavi oficir - da ta djevojka nije uopće pastorova kći. Uostalom, u trenutku kad je »Pensilvanac« krenuo, ta je gospođica odbila da nastavi put. Pastor ju je silom htio ugurati u vlak, no djevojka se oduprla i zatim pobjegla. Vidio sam kako je trčala i izgubila se u žitnim poljima. Odmah sam alarmirao okupacione snage stacionirane u Fayettevilleu i doznao da imanje pripada nekom pukovniku Freemontu, zakletom neprijatelju Unije, okorjelom pristaši ropstva, suborcu pokojnog generala Konfederacije Jacksona, nazvanog »Neprobojna Stijena«. Što je poručnik Will detaljnije objašnjavao događaje, pukovnik je postajao sve nestrpljiviji. Počeo je po svom radnom stolu od ebanovine bubnjati neki vojnički marš. - Zbog čega sumnjičite tu djevojku? Poručnik se zagleda u Juliju. Činilo se da je o njoj već stvorio konačan sud, koji baš i nije morao biti daleko od istine. - Sumnjam - reče on - da je bila bjegunčeva suučesnica. Mora da ga je u vlaku skrivala u svom krevetu, što ujedno objašnjava zašto je te noći propovjednikova kći čula glas nekog muškarca. Kasnije mu je pomogla da neprimjetno izađe iz stanice u Fayettevilleu... Putovanje je prekinula zato da bi se s njime sastala... i to ovdje. On ušuti. Nitko mu ne odgovori. - Zar ovo nije istina? - upita on Juliju. Ona se užasne na pomisao da je Stanley Desfontaines možda već pao u ruke vlastima Unije... i to njenom krivnjom. Zato odluči da se bori do kraja. - Od svega toga što ste ispričali, gospodine, nisam razumjela ni riječi - reče ona na francuskom. Wills se zbuni i upitno pogleda prisutne. - Njezin materinski jezik je francuski - susretljivo će Belle Freemont. Poručnik se udari dlanom po bedru i vikne: - Francuskinja! Ah, tu smo, dakle.. Ona zagovara vašu stvar... Poznato je da car Napoleon III kivnim okom gleda na Uniju! Julija se sjeti jednog razgovora što ga je neke večeri u Auteuilu vodila u malom paviljonu s Alainom. Kako je uvijek pratio zbivanja u svijetu, pričao joj je tom zgodom kako je, čim su izbila neprijateljstva, bio u New Yorku obrazovan francuski dobrovoljački puk. - Loše ste informirani, poručnice - reče ona hladno. - Morali biste znati da su pred Četiri godine francuski prinčevi, unuci pokojnog kralja Luja-Filipa, stali na vašu stranu i da su se, zajedno sa svojim ujakom princom od Joinvillea, hrabro borili za Uniju... Pukovnik Freemont se namrgodi. - Na žalost, to je istina! Julija se htjede okoristiti tom sretnom okolnosti. - Uostalom, nije mi poznato da je itko u Francuskoj pristalica ropstva. Belle Freemont joj dobaci pogled u kojemu se čitao bijes, ali i divljenje. Situacija se stade mijenjati. Toliko opravdana sigurnost lukavog Willsa kao da se odjednom poljuljala. On pomisli kako se mora pokazati odlučnim, zato ustade iz fotelje i stupi pred Juliju. - Vi ste Francuskinja, u redu, i meni osobno bilo bi neobično drago da niste upleteni u ovu stvar... Ali zašto ste u Fayettevileu napustili prečasnog Cafrrickfergusa? Priznat ćete da ste se tim gestom jako kompromitirali. Govorio je polako, iz straha da ga možda neće razumjeti. Trebalo je poštopoto izmisliti neko objašnjenje. Julija je znala da je dovedena u vrlo nezgodan položaj. Bila je sigurna da Jenki nema nikakva dokaza za ono čime je optužuje, ali postavio joj je izravno pitanje i čekao odgovor. A on je morao biti
uvjerljiv. Julija primijeti kako se poručnik zagledao u njene prilično obnažene grudi, zato malo popravi haljinu i sjeti se riječi što ih je Večernja Zvijezda uputila navlačeći na nju šilkatski ogrtač: - Tko ga bude nosio, bit će obdaren velikom razboritosti... I zaista, dogodi se nešto neobično. Julija sebe uvjeri kako ta odjeća ima stvarno čudesnu moć i da će, zahvaljujući njoj, lako smisliti riječi kojima će se u očima Jenki oficira opravdati. Sve to potraja jedva jednu sekundu, a onda Julija u mislima zamoli prečasnog Carrickfergusa da joj oprosti za ono što se spremala izreći, a lako se moglo prihvatiti kao istina. - Napustila sam prečasnog Carrickfergusa - reče ona glasno - zato što... Ona se prekine, kao da iz obazrivosti traga za prikladnim riječima. Poručnik Wills ju je uporno promatrao i ništa ga, čini se, nije moglo pokolebati. - Poručniče - reče Julija patetično - kad je jutros za doručkom Mary Carrickfergus pričala kako se iz moga kreveta... čuo glas nekog muškarca, pomislila sam da ću umrijeti od stida! Nikada se, razumijete li, ne bih usudila priznati toj djevojci... A zar ne slutite zašto? Jenki slegne ramenima. - Ne, gospođice. Posjećujući pariška kazališta, u društvu gospodina Gasparda, Julija Crevecoeur je malo-pomalo stekla naviku da u svoj govor, kada ustreba, unosi izvjesne dramatske efekte. - Muški glas koji je miss Carrickfergus čula kroz navučenu zavjesu na mome krevetu bio je, gospodine, glas... njenog vlastitog oca! Julija je imala razloga da bude zadovoljna učinkom svojih riječi. - Hoćete reći da je velečasni... u toku... - upita oficir vidljivo impresioniran. Julija uzdahne iz sve duše i padne na prvu stolicu. - Taj me je čovjek uporno salijetao - reče ona jedva čujno. - Već u njegovoj kući u New Yorku, u koju me primio iz dobrote, počela sam razumijevati... da se on ne zanima samo za moju dušu... Kad smo krenuli na put vlakom... odmah mi je postalo jasno zašto je svoju ženu ostavio kod kuće! Uostalom, dovoljno je pogledati u kakvu me je odjeću obukao pa da se shvati kako sam ga ja privlačila iz nimalo religioznog razloga! Uvažite i to da me prisilio da putujem gotovo gola, jer ova haljina na meni... Eto, prosudite i sami, poručniče! Pretvarala se tako vješto da joj je najzad uspjelo čak i zajecati. - Najmučnije mi je - reče - što se bojim da je Mary sve shvatila. Zar bi mi inače pomogla da pobjegnem iz toga pakla? Kao da želi pojačati dramatski učinak tih otkrića, starinski sat stade astmatično hripati a zatim bez kraja otkucavati. - Sat vam je raskliman, pukovniče - reče poručnik pogledavši na svoju džepnu uru. - Još od Gettysburga - odvrati bez straha Freemont. - Uoči bitke, kad je za nas sve već bilo izgubljeno, počeo je bez ikakva reda otkucavati sate i odonda nikako da prestane. To iznenadno zvonjenje došlo je kao spasonosni predah te Julija obrisa suze. - Razumijem vaše uzbuđenje, gospođice - reče poručnik Wills s priličnom dosadom. - Prošli ste i vi svoju golgotu... - Prošli ste i vi svoju Golgotu... - Srećom - odvrati Julija - ono najgore se nije dogodilo. Naravno, velečasni mi se nametljivo udvarao... ali dalje od toga nije išao nikada! Čak ni protekle noći... Bio je to čovjek... koji je uživao da govori, shvaćate li? »Dragi pastore«, reče ona u sebi, »ako bih morala da vas jednom opet
sretnem, ne bi mi bio dovoljan čitav život da izmolim vaš oprost!« Onda odluči da će pomagati Marry Carrickfergus čim bude mogla raspolagati svojim imetkom... Stari crnac koji se bio postarao za konje tiho uđe u biblioteku. - Doručak je na stolu, gospodarice. Belle Freemont pogleda oca i on ustade sa stola. - Pretpostavljam, poručniče, da želite temeljito pretražiti moju kuću... kako biste provjerili ne krije li se u njoj vaš bjegunac... Obavite to bez ustručavanja, mladiću. A zatim će obraćajući se Juliji: - Dođite da doručkujete s nama, dijete. A trebat će da vam Belle nađe i nešto odjeće... malo prikladnije od te vaše, eh. U ovoj se kući, budite uvjereni, nemate čega bojati! A onda će okrećući se prema oficiru Jenkiju: - Ukoliko ne namjeravate uhapsiti tu djevojku. No iskreno govoreći, počinili biste pogrešku. - Za eventualne pogreške odgovoran sam jedino sebi, pukovniče Freemont reče on strogo. - I nisam čekao na vaše ovlaštenje da pretražim imanje i ovu kuću. Skrećem vam pažnju da je ona opkoljena i da su moji momci dobili naređenje da pucaju bez upozorenja na sve što im je sumnjivo. - Divno!... divno, poručniče - reče pukovnik očito miran. - Pređimo u blagovaonicu. A onda će zastavši na vratima: - Ničim vas neću nuditi, poručniče, jer ionako imate ovlaštenje da uzmete što god vam se prohtije! Bez ikakva ustručavanja on izvede Juliju iz biblioteke. Djevojka pomisli da će je protivnički oficir zadržati, ali se to ne dogodi. Mora da su ga smjelost i dostojanstvo pukovnika impresionirali. Biblioteka je komunicirala s ogromnim salonom iz kojega se kroz dvokrilna vrata ulazilo u blagovaonicu a sve tri odaje tvorile su svojom ostakljenom stranom pročelje zgrade. Pred kućom su se neprestano kretali vojnici u plavim uniformama. Julija je jasno osjećala da pažljivo motre na nju, pukovnika i Bellu Freemont. Njih troje ostave za sobom širom otvorena vrata kako bi ih oficir Jenki, koji je sam ostao u biblioteci, mogao stalno držati na oku. »Ako je Stanley negdje u blizini«, pomisli sa strahom Julija, »neizbježno će im pasti u ruke.« Pitala se nije li se to već i dogodilo... Mora da je Desfontaines važna ličnost kad su se zbog njega pokrenule tolike snage. Julija se sjeti kako se u Richmondu spremao »proces radi zastrašivanja«. Stanley je upravo zato i pobjegao jer je znao da je unaprijed usuđen na smrt. Po drugi put toga jutra Julija pred sobom ugleda obilati »breakfast«, do kojega Južnjaci, izgleda, toliko drže. Usprkos silnoj tjeskobi, ona osjeti glad. Belle Freemont savršeno se uživjela u ulogu domaćice koja ugošćuje jednu siroticu, a svojom neobičnom čejenskom odjećom Julija Crevecoeur se upravo tako i doimala. A pukovnik se držao rezervirano i nekako zaštitnički, kako dolikuje džentlmenu s Juga, zemljoposjedniku i dobrom kršćaninu. S mjesta na kojemu je za velikim okruglim stolom sjedila, Julija je jasno vidjela kako poručnik Jenki stoji pred ogromnim satom u biblioteci i prima raport jednog podoficira. Ona zaključi da se u blagovaonici može razgovarati bez straha od indiskretnih ušiju. Naime, pukovnik i njegova kći šutjeli su kao zaliveni. - Pukovniče - reče najzad Julija ne mogavši više odoljeti - recite, preklinjem vas, da li nešto znate o... Šapatom je izgovorila te riječi, no Freemont joj dade znak da šuti prije nego je spomenula Stanleyjevo ime. - Tu je - prošapće - na nekoliko koraka od nas... Mora da je čuo svaku riječ
koju smo izgovorili u biblioteci... Stanley Desfontaines je tu? Julija se ne usudi misliti na fatalni ishod nevjerojatne nesmotrenosti koju je počinila u nadi da će se tako dokopati Meksika, a može se dogoditi da se nađe u američkom zatvoru i da je jednog sumornog jutra Jenkiji strijeljaju. - Propali smo! Taj poručnik zna sve... Gorko se pokaja što je napustila Carrickfergusove. Mogla je vidjeti kako na drugom kraju niza odaja narednik pozdravlja svog pretpostavljenog i izlazi iz biblioteke. Poručnik prođe kroz salon i zaustavi se na pragu blagovaonice. - Hoćete li još malo kave, oče? - upita Belle ravnodušno, praveći se da nije čula njegov dolazak. - Hvala! - reče pukovnik. A zatim će okrenuvši glavu prema Jenkiju. - Onda, na čemu smo, mladiću? - upita gotovo ljubazno. U tom trenutku sat opet stade škripati a zatim bijesno otkucavati. - Neka taj prokleti sat prestane konačno uznemiravati, i to odmah! - poviče poručnik. - Jako mi je žao - reče Freemont. Eto, vidite, pokrali su odavde pokućstvo, srebrninu i sve slike, a nitko da nas oslobodi i toga sata! Valja vjerovati da vi na Sjeveru ne oskudijevate u satovima... Mladi se oficir nije osjećao baš ugodno. - Nismo otkrili ničeg sumnjivog, pukovniče - reče on. - Začudilo bi me da jeste - primijeti domaćin premazujući maslacem komad dvopeka. Poručnik se obrati Juliji. - A kakvi su vaši planovi, gospođice? Mlada djevojka kao što ste vi ne bi u ovakvim trenucima smjela sama putovati ovim krajevima. Umjesto nje odgovori mu Belle Freemont. - Koliko nam to prilike dopuštaju, pomoći ćemo joj mi, gospodine. Morali biste znati da se kod nas na Jugu gostoprimstvo smatra svetom dužnosti. - I kod nas u Illinoisu također, miss Freemont - reče mladić. - U znak pozdrava on prinese ruku svojoj vojničkoj kapi a zatim izađe pod trijem gdje su se pred ulaznim stepeništem već okupili gotovo svi momci. Pukovnik je mirno premazivao dvopek džemom od naranača. Julija se divila hladnokrvnositi tih ljudi. Ni riječi nisu progovorili dok se pred kućom čulo topkanje jenkijevskih konja. Kada nakon nekoliko trenutaka oni odjahaše, na pragu se pojavi stari poslužitelj crnac i pobjednički izjavi. - Otišli su, mas’sa George! - Hvala, Dick - reče pukovnik ustajući sa stola. Njegova kćerka i Julija urade to isto. Prolazeći kroz salon, on brižljivo zatvori za sobom sva vrata pošto se uvjeri da u halu nema nikoga. Stigavši najzad u biblioteku, zaputi se pravo ka starinskom zidnom satu i dlanovima pritisne njegovu bočnu plohu. Sat se na tom mjestu otvori kao prozor. - Izađite, kapetane! - reče on. Gipko kao mačka, Stanley Desfontaines izađe iz kutije u kojoj se samo čudom mogao držati. Julija se trgne i htjede nešto reći, ali nazubljeni kotači sata stanu škripati a potom se začuje zaglušno otkucavanje. Djevojci se to učini kao svojevrsna ironija. - Evo jedne od rijetkih djevojaka koje dolaze na zakazani sastanak! - reče kapetan Desfontaines poklonivši se pred Julijom.
Odlučivši da dijeli sudbinu s kapetanom Konfederacije, Stanleyjem Desfontainesom, Julija je svakako postupila nagonski, ali ne i lakomisleno. Sada je već znala da se nametne događajima, dok su je oni, sve otkako je naumila da Alaina izvuče iz meksikanskih zatvora, često zaticali nespremnom i prijetili da onemoguće ostvarenje toga plana. Kad se još donedavna nalazila bespomoćna na pločnicima New Yorka, sumnjala je da će Alaina zateći na životu. A i kasnije, za beskrajno duge vožnje vlakom prema Jugu, često se pitala ne udaljuje li se sve više od Meksika, umjesto da mu se približava. U predvečerje toga dana bogatog događajima Julija je sasvim pouzdano mogla tvrditi da su joj strahovanja bezrazložna, da se, zahvaljujući okolnostima, nalazi na najboljem putu, i to u društvu tako reći profesionalnog jahača koji i sam ima opravdanog razloga da što prije umakne vlastima Unije. Zato se iznenadi kad vidje da pukovnik odvodi Stanleyja, čim je ovaj izašao iz skrovišta, na neko nepoznato mjesto, a nju ostavlja sa svojom kćerkom. Belle Freemont je povede na prvi kat, u prostranu i kneževski namještenu sobu s krevetom na stupice i s vrlo lijepim toaletnim stolićem u stilu ampir. - To je naša najljepša gostinska soba - objasni joj ona. Bilo bi normalno da se Julija poveseli tim ostacima raskoši koji su je neizmjerno morali podsjetiti na Auteuil, no ona jedva pogleda fine plahte i srebrne toaletne potrepštine s obiteljskim inicijalima. - Ipak nam Jenkiji nisu baš sve pokrali! - primijeti Belle. Naravno, Julija je i te kako imala smisla za te lijepe stvarčice, ali joj se žurilo da što prije nastavi put. - Gospodin Desfontaines mi je napomenuo da ćemo noću jahati, a odmarati se danju - reče ona. Miss Freemont se značajno nasmiješi. - Ne mislite valjda krenuti još večeras? - Nego što! - Očekuju me s onu stranu granice. Belle Freemont spusti zavjese jer je od sunca bilo u sobi jako vruće. - Jenkiji su otišli, to je točno, ali neće na tome ostati... Julija se zaprepasti. - Kako? - uzvikne. - Činilo se da je poručnik bio zadovoljan mojim objašnjenjem. - Slabo vi poznajete tu čeljad... Budite uvjereni da diskretno, ali vrlo uspješno motre na našu kuću... I ne samo na nju nego i na okolicu. Kad biste sa Stanleyem krenuli još noćas, uhvatili bi vas i prije no što bi za vama ostale posljednje kuće Fayetevillea... A ako biste pokušali umaknuti preko polja, nabasali biste na njihove patrole. Julija klonulo zastade nasred sobe. - Pa... kada ćemo onda krenuti? Belle Freemont joj priđe. Igrom svjetla i sjene stvarale su se na ulaštenom parketu tamne pruge i Julija primijeti kako je one podsjećaju na zatvorske rešetke. Domaćica joj, s prstom na ustima, dade znak da šuti. - Ne govorite tako glasno, zaboga... Krenut ćete kada Jenkijima dosadi da oko cijele plantaže drže konjicu. Čim se to zbude, moj će otac smjesta biti upozoren i istoga će časa obavijestiti Stanleya koji će dotada biti na sigurnom mjestu. Julija već zamisli sebe kako, čim se spusti noć, galopira žitnim poljima Karoline prema zapadu, u pravcu Misisipija, prateći u stopu kapetana Desfontainesa da mu time dokaže kako i Parižanka može biti vrsna jahačica. Sav umor nagomilan posljednjih dana sada je nestao. Osjećala se kao preporođena, a vratila joj se i vjera u budućnost kad je vidjela da se stvari
odvijaju njoj u prilog. Ona na trenutak zastane nasred sobe razmišljajući o onome što je Belle Freemont izložila. - Ali... to se čekanje može beskrajno otegnuti. Belle slegne ramenima. - Nekoliko dana, možda jednu sedmicu - odvrati. Julija se ne usudi upitati gdje će se dotada kriti Stanley. Zamišljala je kako se i dalje pati u kutiji starinskog sata. - U ovom kraju kapetan ima mnogo prijatelja - doda Belle kao da pogađa tok Julijinih misli - ali, kad se dobro razmisli, nigdje ne može biti sigurniji nego u ovoj kući koju su Jenkiji pretražili od podruma do tavana. Belle ne htjede precizno odrediti privremeno bjegunčevo skrovište, a Julija to uvaži. Kad su se navečer okupili u velikoj blagovaonici Freemontovih, kapetana već nije bilo među njima. Dick im je iznio skromnu, ali ukusnu večeru. Duboka tišina neobično podsjeti Juliju Crevecoeur na zajedničke večere s njenim tutorom u Auteuilu. Ovdje su se kroz prozor vidjele mangolije, a onamo su u vrtu ostala stabla kestenova... Pukovnik i njegova kćerka malo su govorili i Julija shvati da se svega boje, čak i svoga starog sluge koji im je ipak izgledao odan. Atmosfera je bila mučna. Nevidljiva prisutnost vojnika u plavim uniformama koji su opkolili čitavu plantažu pritiskala im je dušu poput more. Nikada Julija nije ni slutila da ladanjski mir može skrivati tolike opasnosti i da se prijeteće sjenke znadu nadviti i nad prividno spokojnim domom. Ležeći u mekom krevetu pod baldahinom, Julija nikako da zaspi. Učini joj se da se netko krade hodnikom. Kad god bi zalajao pas, ona bi se trgla. Bila je sigurna da su Freemontovi još na nogama iako je odmah nakon večere Belle uzela svijećnjak i ispratila gošću u njenu sobu. - Mora da ste nasmrt umorni, draga - bio je rekao pukovnik. - A ja sam se spremala da još večeras krenem - odvratila mu je jedva čujno Julija. Pukovnik je samo slegnuo ramenima. Ni on ni njegova kći nisu nijednom spomenuli Stanleyja Desfontainesa. Julija se upita nije li joj Belle Freemont sve ono ispričala po nalogu svoga oca, koji je mogao doći do zaključka kako prisutnost Julije Crevecoeur ugrožava i kapetana i nju samu. Učini joj se da se pukovnik kruto drži određenih principa, usprkos dobroti koja je izbijala iz čitava njegovog bića. »Zar je moguće«, zapita se Julija još uvijek budna u svom krevetu, »da su Stanleyja otpremili na put bez moga znanja, prosudivši kako je očito lud moj naum da u Meksiko stignem u pratnji čovjeka na čiju je glavu raspisana ucjena? Ne mogavši više izdržati, ona odluči da to raščisti, te skoči iz kreveta. U noćnoj košulji koju joj je posudila Belle, dovuče se onako bosa do vrata i nečujno ih otvori. Hodnik je bio u mraku, ali je iz hala dopiralo slabo svjetlo, znak da se netko još zadržavao u biblioteci. Baš se spremala da siđe i potraži domaćine, kadli iz blagovaonice izađe Belle Freemont s poslužavnikom punim jela. Julija se povuče jer se djevojka upravo zaputila stepenicama koje vode na kat. »Nema nikakva razloga da se skrivam«, reče u sebi Julija. »Mislim da se slobodno mogu kretati...« No umjesto da otkrije svoju prisutnost, hitro se vrati u sobu, ostavi vrata odškrinuta i počeka. Nekoliko trenutaka zatim prođe Belle Fremont. Sasvim na kraju hodnika gurne jedna uzidana vrata i pažljivo ih za sobom zatvori. Julija se iskrade iz sobe, priđe tim vratima i osluhne. Kako se ništa nije čulo, ona ih otvori i opazi još jedan hodnik koji je završavao uskim drvenim stepeništem sa željeznom ogradom. »Stepenište za poslugu«, pomisli Julija, znajući da u normalnim prilikama takve kuće imaju brojnu služinčad. Stigla je upravo da vidi kako Belle Freemont u svom jahaćem
kostimu prelazi najgornju stepenicu. Julija se vrati u svoju sobu i počeka. Nakon nekoliko minuta opazi kroz pritvorena vrata kako se miss Freemont sprema da siđe u hal, ali sada bez ičega u rukama. Odmah joj laknu: djevojka je, nema sumnje, odnijela onaj poslužavnik nekome tko boravi na kućnom tavanu, a to je mogao biti samo Stanley. Pa ipak, to je samo pretpostavka, a da bi te večeri mogla uopće zaspati, Juliji je potrebna izvjesnost. Zato pusti da prođe još dobrih deset minuta prije nego će opet izaći iz sobe. U jednom se trenutku pobojala da je Belle zaključala vrata što vode na stepenište za poslugu. Srećom to se nije dogodilo, a stepenicama se stvarno išlo na tavan. Julija se upita što će reći ako na nekoga naiđe, ali nitko se ne pojavi. Izgleda da osim starog crnca više i nije bilo druge posluge u kući. U hodniku kojim se zaputila plafon je bio tako nizak da je morala saginjati glavu sve dok nije stigla do tavanskih vrata. Pomisli kako je i Belle Fremont malo prije upravo tuda prolazila. Malo se uznemiri jer polumrak u hodniku nije baš djelovao ohrabrujuće. Srećom, noć je bila vedra pa je nešto malo svjetla prodiralo kroz prozore, uske poput puškarnica. Pred vratima od dasaka Julija zastade, nasloni na njih uho, ali nikakav zvuk ne dopre do nje. Usprkos zagušljivoj vrućini koja je tu pod krovom vladala, sva se naježi. Već se htjede vratiti, no onda se zastidi svoje plašljivosti i tiho pokuca na vrata. Kako se nitko ne odazva, pokuca još jednom. - Jeste li to vi, Belle? Bio je to zaista Stanleyjev glas. - Ne - prošapta djevojka - to sam ja, Julija. U bravi se okrene ključ. Stanley Desfontaines očito nije mogao stajati uspravno u niskom drvenom potkrovlju. Bio je do pasa gol i sav oznojen, a na snažnim rukama mišići su mu pod kožom podrhtavali. Pušio je cigaru iz koje se izvijao prijatan miris virđinskog duhana. Na sebi je još uvijek imao vojničke sive hlaće sa uzdužnim zlatnim širitom, a čizme nije ni skidao s nogu. Stajao je pognuto na dovratku, kao zvijer spremna na skok, ali je bio izbrijan i brazgotina mu je na licu bila brižljivo očišćena. Julija zastade ne znajući što da mu kaže. Zar bi bilo pristojno da iznosi sumnje u pogledu svojih domaćina? - Bila sam uvjerena da... se krijete na tavanu, pa sam... Ona od zbunjenosti ne dovrši rečenicu, toliko ju je kapetan gutao očima. Tek se tada sjeti da je u prozirnoj spavaćici i požali taj glupi izlazak. Stanley Desfontaines nikako da s nje skine očiju. Nikada ne bi mogla pomisliti da muškarac može toliko toga reći a da ne progovori ni jednu jedinu riječ, ne učini ni najmanju kretnju. Ispunivši čitav okvir vrata, prihvativši se za nj rukama kao džinovski šišmiš, mogao je jednostavno ispružiti ruku i dohvatiti djevojku koja se nije usuđivala prići ni uzmaknuti. - Nadam se da imate sve što vam je potrebno - reče Stanley tonom čovjeka iz visokog društva. Da su druga vremena, sada bismo večerali sa svijećnjacima na stolu a zatim na terasi plesali valcer uz pratnju orkestra što bi ga pukovnik naručio iz Charlota. Prije rata... On ušuti. - Razmišljam - reče Julija - kako je prije rata ova kuća morala, određenih večeri, biti puna uzvanika i sigurno su vam na ta vremena ostale divne uspomene... Bila mu je zahvalna što je tako prekinuo mučnu situaciju u koju su oboje sve više upadali. »Zaista mogu u njega imati povjerenja«, reče ona u sebi, »taj je čovjek sigurno sposoban da me živu i zdravu dovede u Meksiko...«
Ali ni kasnije, kad se opet našla u svojoj sobi, dugo nije mogla zaspati. Oči kapetana Desfontainesa milovale su njeno golo tijelo kroz prozirnu tkaninu spavaćice... Gotovo bi više voljela da je izgovorio koju smjeliju riječ, ili je čak i dodirnuo, umjesto da onako savršeno obuzdava svoja izuzetno snažna osjećanja. Ona nemirno provede noć sanjajući kako ju je čovjek-šišmiš zgrabio kandžama i poletio s njom na vrh nekog neobičnog zdanja, sličnog orijentalnim pagodama. Kad opet otvori oči, ona ugleda u podnožju kreveta Bellu Freemont kako je promatra svojim, poput badema izduženim očima. Bila je u jahaćem kostimu i s rukavicama od svinjske kože na rukama, a poigravala se srebrnim drškom svoga biča. - Kad se obučete, samo siđite u blagovaonicu gdje ćete naći toplog čaja i još tople svježe »buckwheate«. Julija je znala da su »buckwheat« palačinke od heljde koje se jedu sa sirupom, no teško joj je uspijevalo da sredi svoje misli. Sjeti se kako joj se, dok je tonula u san, učinilo da čuje zaglušnu buku »Pensilvanca«, a noću je nekoliko puta sjela u krevetu, uvjerena da čuje i pisak lokomotive. Sjeti se da je u snu i kriknula jer je imala osjećaj kao da joj vršak bodeža dodiruje grudi. Pitala se je li kapetan ispričao Belli kako je došla k njemu na tavan. No djevojka to nije ni riječju spomenula, pa Julija povjerava da Stanley nije rekao ništa. Kao ni sinoć, nitko nijednom ne spomenu bjegunca. Julija s oduševljenjem prihvati poziv da pođe na jahanje, a kada joj Belle ponudi da bira između Blue Stara i Jacksona, ona izabere ovog posljednjeg jer joj se učinio bržim. Bio je to uškopljeni konj, crn poput ebanovine, a počeo je treptati čim ga je pogladila rukom. Dugo su galopirale poljima jedna uz drugu. Djevojka je šutjela, no Julija je bila uvjerena da se ona čudi videći kako se mala Francuskinja tako dobro drži u sedlu; tim prije što je Jackson znao i uzjoguniti, a Juliji to nije bilo mrsko. - Jašete kao muškarac! - dovikne joj Belle nakon što su istovremeno preskočile jedan jarak. Na drugoj strani nađu se licem u lice s jednom grupicom Jenkija na konju kojima su žute marame lepršale na vjetru kao zastave. Oficir koji ih je predvodio uspravi se u stremenima i pozdravi ih. Miss Freemont uzvrati pozdrav hladno, jedva vidljivim naklonom glave. Kako nije imala nekog posebnog razloga da na Sjevernjake bude kivna, Julija se prema njima pokaza ljubaznija od svoje gošće. Ova počeka da vojnici dobrano odmaknu a onda će osvrćući se za njima: - Sada ste se uvjerili da vam sinoć nisam pričala budalaštine. Kamo god mi krenule, danju ili noću, uvijek ćemo nailaziti na njih po čitavoj plantaži... Čekaju kao lešinari... - A što zapravo čekaju, miss Freemont? - Da počinimo kakvu nesmotrenost... Zovite me Belle, molim vas. Julija morade priznati da Belle nije govorila uprazno. Na trenutak dođe u iskušenje da ostavi mladu ženu i pojuri naprijed. Učini joj se da bi se na takvu konju mogla dohvatiti meksičke granice kao na letećem ćilimu. No odmah se prekori zbog takve misli, pogotovo zato što su je ti ljudi prihvatili kao svoju. Osim toga, Jackson i Blue Star bili su jedina dva konja što su im još preostala. Prije rata mora da su ih imali pune štale. »Imam samo jednu ispriku«, pomisli Julija »a to je moja žarka ljubav prema Alainu. Jer, spremna sam postati i konjokradica, samo ako ću na taj način prije stići do njega.« - Mrzim ih - promrsi ona kroz zube. - Koga to mrzite, Julija? - Jenkije! - uvjerljivo će djevojka. A zatim doda:
- Mrzim ih zato što nas sprečavaju da krenemo odavde. - Zar vam je kod nas tako loše? - upita Belle. - Žao mi je, Belle, što ste tako shvatili moje riječi... Te večeri, nakon jela, pukovnik pozove Juliju da pođe s njim u biblioteku, a Belle se ispriča hitnim poslom. Julija je znala da to ona ide odnijeti hranu Stanleyju Desfontainesu koji mora da po tavanu hoda amo-tamo kao medvjed u kavezu. Bila je zahvalna svojim domaćinima što joj dosad nisu postavljali odviše osobna pitanja. Kao i Carrickfergusovi u New Yorku, tako su i Freemontovi, jedna od najstarijih obitelji u Karolini, pazili da Juliju ne povrijede nekim indiskretnim pitanjem o razlozima koji je sile da neodložno ode u Meksiko. Bila je uvjerena da prije rata nikada ti ljudi ne bi nekoga primili u kuću a da točno ne znaju tko je i odakle dolazi. Bili su ponosni i isticali svoju superiornost nad »Jenkijima«. No patnje u toku četverogodišnjeg rata malo su ih umekšale a možda im i otvorile oči. - Razgovarao sam s kapetanom Desfontainesom - reče pukovnik miješajući žličicom šalicu cikorije (U Fayettevilleu već odavna nije u dućanima bilo prave kave). »Gotovo je«, pomisli Julija, »sigurno je kapelan pričao o mojoj sinoćnjoj posjeti na tavanu...« Ali gospodin Freemont, izgleda, ništa nije dočuo i Juliji odmah laknu. - Da budem iskren, gospođice - reče pukovnik - pokušao sam Stanleyju objasniti zašto nikako ne odobravam njegovu namjeru da vas povede sa sobom... Naime, sasvim je neprilično da mlada djevojka krene na takav put... s jednim muškarcem. Julija tako nespretno odloži šalicu na poslužavnik da joj žlica odleti na parket. - A ne smijemo zaboraviti ni to - nastavi pukovnik - da je na kapetanovu glavu raspisana ucjena. - I što vam je odgovorio kapetan? - upita Julija. - Da vama duguje svoj život i da je dužan pod svaku cijenu ispuniti dato obećanje. - Moja prisutnost nimalo neće usporiti njegovo kretanje - prošapta Julija. - I meni se, kao i njemu, žuri da što prije stignem do meksičke granice. - Čuo sam da izvrsno jašete - reče pukovnik - i to mi je drago. No valja vidjeti kako dugo ćete fizički izdržati. Julija se ponosno uspravi. - Borila sam se čitavu jednu noć s pobjesnjelim morem! - uzvikne. - Stotinu sam puta pomislila da mi nema spasa, a... ipak sam se izvukla. Otpornija sam od mnogih muškaraca, pukovniče. Freemont se krišom nasmiješi. - Oprostite što sam u to posumnjao - reče on. - Kad vas čovjek gleda, nekako vas lakše može zamisliti kako kičicom slikate akvarele nego da se izlažete teškim fizičkim naporima! - Slikam ja i akvarele, pukovniče - odvrati Julija sjetivši se kako je jedne nedjelje u Saint-Gratienu, kod Mathilde Bonaparte. pokušala portretirati princezu Primoli po uputama prijestolonasljednikova slikara Heberta. Slijedećih dana ponovo je s Bellom Freemont odlazila na jahanje i Jackson joj je postao privržen jednako kao i njen Sultan u Auteuilu. Za to se vrijeme uvjerila kako Belle nije pretjeravala: plantaža je bila opkoljena, i ni milju se nisi mogao udaljiti a da ne nabasaš na vojnike Jenkije. Tako je Julija upoznala
Fayetteville, njegovu jedinu dugu ulicu, po kojoj su, s rukama u džepu, neprestano bazali deseci iznurenih i očito besposlenih crnaca. - Oslobođeni robovi - objasni joj bez mnogo riječi Belle Freemont. Iz tona kojim je to rekla izbijao je bijes, mržnja, čak i prezir. U tom trenutku Julija izgubi svaku simpatiju za mladu ženu koja joj se učini krajnje naduta i drska. Zaključi to po načinu na koji je gledala te jadnike koji nisu znali što da rade sa tek stečenom slobodom... No Julija zapazi i prikriveno neprijateljstvo crnaca prema njihovim dojučerašnjim gospodarima. U Fayettevilleu stanje je bilo nepodnošljivo. Nije bilo preporučljivo izlaziti noću... Iz mnogobrojnih kavana čula se vika i svirka, a viđale su se, dakako vrlo često, i plave uniforme... Belle Freemont požuri da završi s kupovinom radi koje je s Julijom i pošla u grad. Ova je upravo metala pakete u kočiju, kadli konjima priđe neki čovjek i pogladi po vratu Blue Stara koji zadovoljno zarže. - Ipak su im ostavili riđana - promrmlja - a zatim skine šešir ugledavši miss Freemont koja je upravo izlazila iz prodavaonice pomodne robe. Bio je obučen u upadljivo nov redengot a čizme su mu se sjajile iako je toga dana neprestano padala kiša. Belle kao da nije bila oduševljena tim susretom. - A, to ste vi, Wilkinsone - nehajno će ona uzimajući u ruke uzde. Čovjek se i ne pomakne. - Slušajte, miss Belle - reče on. - Bi li vam bilo teško da pukovniku prenesete jednu poruku? - Mislim da mom ocu ne bi bilo drago kad bi doznao da sam s vama razgovarala... Na njegovu grubom licu ne zaigra ni jedan mišić. - Recite pukovniku samo to da sam postao pomoćnik šefa Ureda za oslobođene crnce i da ću do koji dan navratiti na plantažu. - Nema za to potrebe, Wilkinsone. Više nikoga nemamo osim starog Dicka koji neće da nas napusti. - Znam, miss Belle - uporno će on - svejedno bih htio porazgovoriti s pukovnikom... o tome i o nečem drugom. Umjesto odgovora, Belle Freemont potegne uzde i kočija krene tako naglo da spomenuti Wilkinson umalo ne padne nauznak u blato. Za vrijeme toga kratkog razgovora čovjek je neprestano buljio u Juliju te ona osjeti neki neobjašnjivi nemir. - To je obični scallawag - reče miss Freemont prezrivo. - Godinama je kod nas radio kao nadzornik. Kad su došli Jenkiji, prešao je na njihovu stranu... i to smjesta. Pokvarenjak jedan!... Otac neće htjeti da ga primi. Ali, kad mu ona saopći poruku njegova bivšeg nadzornika, pukovnik se nimalo ne iznenadi. - Čuo sam - promrsi - da taj momak i nije tako rđav kako ga bije zao glas. - Ali, oče! - s negodovanjem će Belle - ta postao je pomoćnik onom strašnom tipu koji sada vodi mjesni ured... i to s blagoslovom Jenkija. - Točno! - odvrati mister Freemont. - Ako Wilkinson zaista nije izdao našu stvar, eto mu prilike da to i dokaže. U Uredu za oslobođene robove obično znaju sve što vojne vlasti poduzimaju u okrugu. Shvaćaš li me, Belle? Ona se namršti. - Vjerovat ću kad vidim - promrmlja. Pukovnik se obrati Juliji koja je njihov razgovor pratila utoliko pažljivije što nije mogla dokučiti oko čega se zapravo vodi. - Suvišno je da vam govorim, draga, kako ćemo se mi odlučno suprotstaviti ponižavajućim uvjetima mira na koji nikako ne pristajemo... Konfederacija nije umrla, ma što mislili Jenkiji, i nikad neće umrijeti! Julija ne prijeđe šutke preko tih riječi.
- Jeste li zaista uvjereni, pukovniče, da ne možete s Unijom živjeti u miru? Konačno, bilo bi divno kad bi Amerika postala jedinstvena kao Francuska i kad bi ljudi na Sjeveru i na Jugu pronašli zajednički jezik... Pukovnik Freemont ustade ne mogavši prikriti nestrpljenje, zato Julija i ne dovrši svoju misao. - U ovoj se zemlji djevojke bave vezenjem, a ne politikom! - odsiječe on tonom koji ne trpi pogovora. - U Francuskoj - reče Julija - jedno nije nespojivo s drugim. Pukovnik je već izlazio iz salona. - Otac ne trpi da mu se proturječi - reče djevojka. - Žao mi je, Belle... U stvari, Juliji je bilo drago da je ipak rekla ono što misli. Belle Freemont je bila izrazila sumnju u pogledu njihova bivšeg nadzornika. Nije trebalo dugo čekati da se stvar provjeri jer već sutradan uvečer, kad su se svi spremali na spavanje, stari Dick uđe u biblioteku s ravnodušnim izrazom na licu. - Ono smeće od Wilkinsona traži da ga primite. Što da mu kažem? - Neka uđe - zapovjedi pukovnik. Na vratima biblioteke pojavi se Wilkinson sa šeširom u ruci. Nakon kraćeg oklijevanja uđe u sobu poklonivši se miss Freemont i Juliji Crevecoeur. Kako mu nitko ne ponudi da sjedne, on ostade na nogama. - Pa dobro, Wilkinsone - reče pukovnik - što vas zapravo vodi u ovu kuću? - U stvari, došao sam vas obavijestiti, pukovniče, da su vojne vlasti odlučile povući vojnike koji se već osam dana nalaze na vašem imanju... To sam doznao od novoga šerifa, nekog Calverta. Bio mi je ovdje potčinjen dok sam još upravljao vašom plantažom. Inače je običan glupan. Jenkiji su ga postavili za šerifa u Fayettevilleu jer se nitko nije htio primiti te dužnosti. Juliji se prekide dah. Ona pogleda Bellu koja ničim ne oda da je uzbuđena. Njen otac zamišljeno pogladi bradu. - Zašto ne sjednete, Wilkinsone - reče on najzad. - Hvala, pukovniče - odvrati došljak okrećući u rukama svoj šešir široka oboda. - Imat ćete ih na vratu još četrdeset i osam sati. Dobili su naređenje da se u roku od dva dana vrate u svoj garnizon... Ne vjerujem da će se tako skoro vratiti. Nastade tajac. Julija se jedva svlada da ne poskoči od radosti i ne odjuri na tavan da saopći tu veselu vijest onome koji mora da je već umirao od dosade u svom zagušljivom skrovištu. - Ali to nije sve - nastavi Wilkinson. - Calvert mi je pokazao čitav svežanj potjernica... Nosi ih sa sobom kao trofeje pa ih svakome pokazuje čim malo zaviri u čašu, što mu se dosta često događa. Za izlaganje svoga bivšeg upravitelja Belle i njen otac pokažu tek toliko zanimanje koliko je to zahtijevala pristojnost, inače ničim ne odadu što o svemu tome misle. Kao i Stanley Desfontaines, ti su ljudi umjeli da se u svim prilikama izvrsno savladaju. »Kad je netko okružen opasnostima, kao što su sada oni, zbilja ima računa da krije svoje prave osjećaje«, pomisli po prirodi nagla Julija i obeća sebi da će se u njih ugledati... -Vidite, pukovniče, te sam naloge za hapšenje pogledao tek onako, iz znatiželje... ali, zamislite,... On ušuti i krišom pogleda Juliju. Pukovnik mu dade znak da se ne ustručava. - Pred ovom djevojkom možete slobodno govoriti, Wilkinsone. Ona je prijateljica miss Belle i smatramo je članom naše obitelji.
On je i dalje izbjegavao Jiilijin pogled, a ona nikako da shvati zašto se tako ponaša. Pomisli kako u nju nema povjerenja. - Na nekim od tih naloga otisnuta je i fotografija... - Fotografija? Prvi put otkako je došljak uzeo riječ, Belle Freemont zine od čuda. - Da, gospođice Belle, na fotografiji sam odmah prepoznao gospodina Desfontainesa. - Zbilja? - reče pukovnik tobože ravnodušno. - Ta sjetite se, zalazio je k vama prije rata - uporno će Wilkinson. - Za njim je raspisana potjernica zbog umorstva i ucijenjen je sa tisuću dolara. - Tisuću dolara? - reče pukovnik. - U ovom kraju poznajem svu silu ljudi koji bi za tu svotu prodali i rođenog oca. - Uvijek je bilo hulja i bit će ih - mirno odvrati službenik Ureda za oslobođene robove. On prestade da okreće u rukama šešir i malo se pridigne sa stolice kao da želi otići. - Prema kapetanu Desfontainesu uvijek sam gajio duboko poštovanje. Taj je čovjek pobuđivao divljenje. Ako je nekoga ubio, imao je za to opravdanog razloga. To je sve što sam vam imao reći, pukovniče. On iskosa opet pogleda Juliju koja je pored Belle sjedila na raskošnom divanu, jedinom vrednijem komadu pokućstva što je još preostalo u biblioteci. - Ah, da! - reče. - Među papirima šerifa Calverta nalazi se i oglas kojim se traži neka osamnaestogodišnja Francuskinja. On se ravnodušno zagleda u vrhove svojih besprijekorno ulaštenih čizama. Belle Freemont se lecnu, a ni njen otac ne uspije prikriti iznenađenje. Odjednom zavlada mučna tišina. Julija osjeti kako se nad kućom nadvila opasnost. Nije bila u stanju da prosudi dolazi li taj čovjek kao prijatelj ili neprijatelj. Sjeti se što je o njemu ispričao pukovnik. - Ne mogu se točno sjetiti njenog francuskog imena, pukovniče, ali je ono vrlo često ovdje kod nas, pa i u Luizijani. Međutim, točno znam da se preziva Crevecoeur... Radi se o nekoj gospođici koja mora da vrijedi milijune, jer, pazite dobro, dobit će dvije tisuće dolara onaj tko je uhvati. Priznat ćete da živimo u zaista neobičnom vremenu. On se polako uputi k vratima izbjegavajući i dalje da pogleda onamo gdje se nalazio divan. - Dvije tisuće dolara! - poviče Julija kao da je sam đavo na to goni. - Mora da je ta gospođica pobila svu silu ljudi kad joj je na glavu raspisana tako visoka ucjena! Wilkinson se zaustavi i okrene se k Juliji. - Uopće nisam rekao da je na nju raspisana ucjena, miss. U oglasu piše da je traži njena obitelj u Francuskoj i da se svaki onaj tko bilo što o njoj zna obrati nekom... On zastade u nedoumici. »Zna on sigurno napamet tekst toga oglasa« - pomisli Julija - »ali se pravi kao da se ne može sjetiti imena čovjeka kojega je moj staratelj zadužio da me vrati u Pariz.« Bila je do krajnosti napeta ali se držala sasvim mirna. Ako ju je taj Wilkinson prekjučer prepoznao u glavnoj ulici Fayettevillea, mogao ju je vrlo lako izručiti šerifu i podići nagradu. - Evo! - reče on vadeći iz unutrašnjeg džepa svog redengota načetvero presavijen dokument. - Taj novi šerif u Fayetteviileu toliko je ograničen da nije primijetio kako sam mu ukrao ovaj papir. On se vrati natrag i baci dokument na stol pred pukovnika.
- Morali biste reći svojim prijateljima, pukovniče Freemont, da im čovjek moga kova može biti veoma koristan. Ispravan sam u svakom pogledu, to znate. Calvert se neće dugo održati. Jedne će ga večeri ucecati vaši ljudi i bit će nađen u lokvi krvi, a na grudi će mu pribadačom zakačiti papirić sa znakom Ku-Klux-Klana. Wilkinson se dlanovima oslonio o pisaći stol i nagnuo se prema pukovniku koji je u fotelji sjedio nedokučiv poput sfinge. - Kad bi mi se pružile neke garancije, pukovniče, prihvatio bih se ja dužnosti šerifa u Fayettevilleu. Držim da nitko ne bi imao ništa protiv. - Razgovarat ću o tome sa svojim prijateljima, Wilkinsone... obećavam vam.
- Zaista bih želio umrijeti u svome krevetu - reče. Tada se uspravi, okrene i izađe iz sobe. Nekoliko trenutaka zatim već se čulo kako žurno odmiče na konju. Tek tada pukovnik dohvati dokument što ga je Wilkinson ukrao šerifu Calvertu, natakne naočari i stade glasno čitati. »Dvije tisuće dolara nagrade dat će se osobi koja donese provjerena obavještenja o Francuskinji Juliji Crevecoeur, staroj osamnaest godina. Imenovana je visoka jedan metar i šezdeset i pet centimetara, ima svijetlosmeđu kosu, kestenjaste oči i teška je otprilike pedeset kilograma. Posljednji je put viđena u društvu jednog putujućeg propovjednika i njegove kćeri, polutanke. Postoji sumnja da je krenula u Meksiko. Punu pomoć pružiti gospodinu Patriceu Kergoatu koji je službeno ovlašten da bjegunicu vrati njenoj obitelji. Sve obavijesti treba hitno dostaviti gospodinu barunu Gauldree Boileauu, francuskom konzulu u New Yorku, ili šerifu najbližega mjesta.« Pukovnik skine naočale i položi ih na stol. - Nalazim se u zaista mučnom položaju - reče on zlovoljno. - Učinili ste nam neprocjenjivu uslugu time što ste spasili kapetana Desfontainesa. Jugu su jako potrebni ljudi njegova kova kako bi se... mogao suprotstavit svim mogućim Wilkinsonima, koji misle jedino na to kako da se obogate i umru u vlastitom krevetu. A opet, dužnost mi je, kao oficiru i ocu, da vas što prije vratim vašoj obitelji! Julija ustane. - Ja nemam obitelji, gospodine. Ni sama ne prepozna svoj glas, toliko je bio suh, oštar i nekako bezličan. Sada je znala da je spremna na sve samo da umakne ljepotanu Patriceu koji, sigurno iz koristoljublja, nije oklijevao krenuti za njom u potjeru, i to sa znatnim novčanim sredstvima i podrškom federalnih vlasti. »Bit će mi potrebno oružje« - pomisli ne skidajući oka sa čovjeka koji ju je tako velikodušno i srdačno primio u svoj dom, a sad bi se mogao premetnuti u najljućeg joj neprijatelja ako zbilja odluči da je preda. »Morat ću još večeras nabaviti kakvo oružje...« - Nemate obitelji? - u čudu će pukovnik. - U oglasu koji sam vam pročitao stoji sasvim suprotno. Čovjek koji je naredio da se za mnom traga - reče Julija - samo mi je staratelj, bankar Remy Gaspard. On upravlja mojim imetkom i odgovoran je za mene do moje punoljetnosti. Ako se do toga dana ne vratim u Francusku, moglo bi se lako dogoditi da moj imetak padne pod sekvestar, što bi gospodina Gasparda dovelo u opasan položaj. Navodim vam to zato, pukovniče, da shvatite kako moj staratelj nije pokrenuo ovo traganje iz ljubavi prema meni. Freemont i njegova kćerka značajno se pogledaju.
Julija im pozavidi što su iste krvi te se i bez riječi mogu sporazumijevati. Voljela je njihovu malorječivost. Iz njenih, naoko hladno izgovorenih riječi izbijala je duboka tuga. Ona umorno obori glavu. - Ono što daje smisao mome životu nalazi se u Meksiku - prošapta. - Vi nemate pravo da... Zatim će ponovo digavši glavu: - Ako držite da bi moja prisutnost mogla samo povećati opasnost u kojoj se kapetan Desfontaines nalazi, jednostavno me pustite da odem. Krenut ću sama, i to smjesta. No trebat će mi konj i mogu da ga platim. Evo ovim - reče pokazujući Malteški križ. Belle Fremont ustane i uhvati je za ruku. - Ni govora, Julija. Krenut ćete sa Stanleyjem kako je i dogovoreno. Zar ne, oče? Pukovnik podere na sitne komadiće oglas kojim se traži Julija Crevecoeur, zatim priđe djevojkama te jednu i drugu poljubi u čelo, a onda izađe iz biblioteke. One začuju kako prelazi hal i penje se velikim stepeništem. - Sretni ste što imate razloga da živite - reče Belle Freemont. - Na Julijino veliko iznenađenje, ona znalački upali cigaru i duboko udahne dim. Julija sada opazi kako se djevojka znatno odrekla svoje ženstvenosti. Nekako je sve na njoj odisalo vojničkim duhom: i elegantna odjeća i zlatni broš u obliku palminog lista, u stvari amblem njihove armije. Kad je pukovnik Freemont sada obilazio svoje zemlje, na glavi je još uvijek nosio šešir široka oboda, sive boje kao i njegov vojnički redengot s visokim ovratnikom. Na šeširu mu se i dalje isticao »palmero«, jedina uspomena na tek minule ratne dane. - Belle - reče Julija - nećete me valjda uvjeravati kako niste duboko vezani za ovu zemlju, za ovaj dom... i sjećanja koja su s njima povezana? - Životu jedne žene pravi smisao uvijek daje muškarac. Moj dom može biti samo onaj u kojemu živi voljeni čovjek... Svojom mogu smatrati jedino onu zemlju po kojoj zajedno s njim koračam. A sve drugo, Julija, nema nikakve vrijednosti i predstavlja samo dužnost. Julija je pogleda s nerazumijevanjem. - Zašto se niste udali. Belle? Djevojka povuče jedan dim i pri tom upola zatvori oči. Njeno, dotad mirno lice zadršće. Istaknute jagodice na obrazima i bore oko podbratka činile su je mnogo starijom. Još je neobičnije bilo što se tako istinski otmjena i puna šarma još nije udala, i to u zemlji u kojoj djevojku već nakon dvadesete godine života smatraju usidjelicom. Zaručila sam se 1861 - prošapta. - Ludo smo se voljeli. O našim svađama i pomirenjima pričalo se po cijelom okrugu. A onda je on otišao u rat, kao ađutant generala Cobba, velikog prijatelja moga oca. Moram vam reći da naši generali imaju naviku da se uvijek drže na čelu svojih trupa. Cobb je poginuo kod Federicksburga, a Roya... tako se zvao moj zaručnik, pokosio je isti rafal, i to zato što je svojim tijelom htio zaštititi generala. Juliji se od sažaljenja oči napune suzama. - Ratovi su besmisleni, Belle. Tada se sjeti Alaina. Da li je još na životu? U nemoćnom bijesu pomisli kako se on ne može ispričavati niti time da je u meksički rat otišao iz ideala za koji bi rado dao život. »Ostat ću ti vjerna dokle god budem živa, ljubavi moja« reče u sebi Julija. Ali odmah se sjeti onoga što se dogodilo u Astor Houseu i obuzme je stid. Samu sebe prezre zbog užitka što ga je osjećala dok ju je Raoul milovao.
- Nisu svi ratovi besmisleni - odvrati Belle očito povrijeđena Julijinom izjavom. - Savjetujem vam da pred mojim ocem... a ni pred kapetanom Desfontainesom, nikad ne iznosite takva mišljenja! To je, čini se, bio prvi put da spominje ime onoga koji je živio sakriven na tavanu, kamo mu je ona najmanje dvaput na dan nosila jelo. Začudo, Belle je brižljivo izbjegavala, čak i onda kad je ostajala nasamo sa Julijom, da povede razgovor o toj značajnoj ličnosti koja će maloj Francuskinji omogućiti da stigne na kraj svoga dugog puta. - Kako je kapetan? - upita Julija. Belle Freemont ponovo upali cigaru koja joj se bila ugasila, a zatim pogleda Juliju. - Smjestili smo ga u potkrovlje - požuri ona s odgovorom. - U slučaju opasnosti, lako može odande pobjeći. - Ako se ne varam, vi se odavna poznajete - prošapta Julija. U djevojčinu osmijehu mogla se pročitati beskrajna tuga. - Još od prvih balova... Mislim da sam u svojoj petnaestoj godini bila u njega i zaljubljena... Odonda... Na trenutak ušuti pa će: - Kad na to pomislim, učini mi se da je nestao čitav jedan svijet. Sve se tako izmijenilo, a i mi također... Ponekad se čudno ponašamo... Toliki su izginuli, a sada još i ova bijeda. Više nismo isti. Toliko sam bila sretna kad sam opet ugledala Stanleyja. Kao da se s njim vratio i jedan dio moje mladosti. I on sam bio je tim susretom potresen. Belle zgnječi opušak u očevu pepeljaru. Među obrvama pojavi joj se duboka bora. Nikada nije bila tako govorljiva. - Pred nekoliko dana, kad sam mu odnijela večeru, učinilo mi se da u njegovim očima vidim... Na svu sreću Belle i ne osjeti koliko su te riječi zbunile Juliju. - Toliko sam toga vidjela u toku ovoga rata - reče Belle muklo. - Podavala sam se... iz razloga koji se samo mene tiču... muškarcima koje sam inače mrzila. A Stanley Desfontaines oličuje moju mladost, prijateljstvo, nježnost... on je utjelovljenje svega onoga što jesmo, svega što volimo. Pa ipak... Ona okrene glavu, vjerojatno zato da prikrije koliko je uzbuđena. - Pa ipak, nisam mogla... shvaćate li, Julija? Nisam imala snage da se pomaknem, da mu priđem... da se privijem uz njega. Julija osjeti duboku tronulost. - Stidjela sam se, razumijete li? - gotovo poviče Belle. - Obuzeo me stid zbog svih onih muškaraca. Užasnula me pomisao da ću se i pred njim svlačiti... da će uslijediti one kretnje... Kao da nam grijesi ostavljaju na tijelu ožiljke srama, pa... U glasu joj se osjeti klonulost. - Samo sam ga nježno primila za glavu i poljubila kao... kao brata. Onda sam briznula u plač, a on me je stao tješiti... kao da mi je rođeni brat. Odjednom se sjeti da je u povjerljivostima otišla malo predaleko pa će mirnim glasom: - Ne znam zašto vam sve to pričam, Julija. Možda zato što se u biti slažem s vašim mišljenjem. Rat je zaista besmislena stvar. Uzalud se Julija te noći trudila da se sjeti izgleda Alainova lica i tijela. Užasnu je ispovijed Belle Freemont, a još više mogućnost da je čitav život lik voljenog mladića prati kao sve bljeđa i nejasnija sjenka. Pa ipak, dok je tonula u san, Alain iskrsne pred njom tako živo da joj se učini kako im se tijela dodiruju. Od straha da ta slatka obmana čula ne prestane, sva se ukoči, ali zahvaljujući snazi njene žive mašte, to se ipak ne dogodi.
3. Tri dana kasnije, za jedne prilično mrkle noći, Belle Freemont uđe u Julijinu sobu malo prije nego je zaspala. - Obucite se i pođite sa mnom - reče joj gotovo hladno. Julija je dobro znala da pukovnikova kći nikad ne pokazuje svoje osjećaje, no, sada joj se učini uzbuđenom. Odmah se dosjeti da je čas odlaska najzad stigao. Belle je preko ruke donijela nešto odjeće koju je pukovnik proglasio »pristojnom« i Julija je navuče bez mrgođenja. Zatim pođe za mis Freemont u štalu gdje su od nekadašnjeg mnoštva predivnih grla ostala dva jedina konja. Tamo ih dočekaju pukovnik i Stanley Desfontaines koji se Juliji nasmiješi. - U Fayettevilleu je nemoguće kupiti konje, a još manje u Goldsborou ili u Raleighu - objasni pukovnik. - Sve su ih oteli Jenkiji. Pri treperavom svjetlu uljanice on i Belle, prividno mirno, odvežu konje i svakome od njih privežu za sedlo smotan pokrivač. - U njima je hrana - kratko će djevojka pokazujući na pokrivače. - Belle - šapćući će Julija - ne smijete tako. To su vam posljednja dva konja. - Nabavit ćemo druge... opet ćemo ih imati mnogo - odvrati Belle Freemont. - Vrijeme će donijeti svoje. Mora da je kapetan Desfontaines bio upozoren kako Julija više voli vranca, zato joj ga bez riječi prepusti. U konjušnici je bilo tako mračno da su se jedva razabirala lica, pa je i njihov rastanak djelovao gotovo sablasno. Pukovnik svejedno povede Juliju malo u stranu. - U drukčijim prilikama, vjerujte mi gospođice, ja bih se strogo usprotivio tome da na put krrenete u društvu jednog muškarca, pa bio on i oficir. Osim toga, izručio bih vas vašem konzulu i ne pitajući što vi o tome mislite. No živimo u izuzetnim vremenima, pa sam prešao preko svojih principa. Međutim, dužnost mi je da vas upozorim kako morate biti na oprezu jer se izlažete mnogobrojnim opasnostima! Julija zahvali pukovniku na gostoprimstvu i velikodušnosti te doda: - U kapetana Desfontainesa imam apsolutno pojerenje. Imala sam prilike da se u to uvjerim. On je pravi džentlmen! Freemont je zgrli i reče: - Uzmite ovo. Nije bogzna što, ali vam može ustrebati. Silom joj turi u ruku nekoliko srebrnih dolara koje ona ne htjede primiti. Pukovnik se tobože naljuti. - Smatrajte to malom pozajmicom, dijete. Vratit ćete mi taj novac, s time računam. - A što... ako u ovom pothvatu zaglavim? Usprkos pomrčini, Julija primijeti da se starac smiješi. - Utjerat ću dug od vašeg staratelja - reče. Sada se i Belle izgrli s Julijom koja vidje kako pukovnik predaje Stanleyju dva mala pištolja. On ih spremno zatakne za pojas. Desetak minuta kasnije već su jahali korakom, jedno pozadi drugoga, puteljkom koji je vijugao kroz šumarke. Desfontaines se držao jako samouvjereno. Ni riječi nije progovorio dok nisu stigli do potočića u kojemu se Julija okupala onoga jutra kad je napustila velečasnog Carrickfergusa i njegovu kćer Mary. Pod niskim crnim oblacima mlin baš nije djelovao umirujuće. Stanley se zaustavi podno zidine, u visokoj travi, gdje je Belle
Freemont zatekla Juliju kako se suši na suncu. Jackson iskoristi taj zastoj pa njuškom okrzne Blue Stara. - Put će biti naporan, gospođice - reče kapetan. - Neću kriti kako me je Freemont uporno nagovarao da vas ne povedem sa sobom. - Znam - reče Julija. - Pukovnik vam je sigurno rekao kako je za mnom izdana potjernica i da mi je jedan Francuz, neki Patrice Kergoat, već za petama... Sa mnom o vratu, natovarili ste na sebe jednu opasnost više. On se samo nasmiješi. Njegova prisutnost sasvim umiri Juliju. Doimao se tako bezbrižno kao da je izjahao u malu šetnju. Produženi boravak na tavanu Freemontovih kao da je u njemu razbudio glad za prostorom i zrakom, jer Julija je sasvim jasno osjećala kako s užitkom udiše miris tek raskopane zemlje. A zrak je bio upravo zasićen mirisima što ih je topli lahor donosio iz procvalih voćnjaka. - Izložili ste se velikoj opasnosti time što ste mi u Richmondu spasili život, gospođice Crevecoeur - prošapta Stanley grickajući ubranu travčicu. - Evo kako ćemo postupiti. Prilazit ćemo prometnim putevima samo onda kad ih budemo morali sjeći. Izbjegavat ćemo gradove i sva naselja koja imaju telegrafske linije. Sigurno pogađate zašto... Julija se upita da li se kapetan zaustavio isključivo radi toga saopćenja. On prihvati Jacksona za vođice tako da su se oba konja našla uporedo, tik jedan do drugoga. - Morat ćete se iskazati kao muškarac. Učini joj se da u njegovim očima vidi pomalo zabrinjavajući bljesak, no odmah sebe prekori kako joj mašta otkriva opasnost i ondje gdje je u stvari nema. To je - pomisli ona - sjećanje na onu noć kada se u noćnoj košulji popela na tavan i pokucala na Stanleyjeva rata.- Postupajte sa mnom kao... kao da sam jedan od vaših vojnika - odvrati ona. - To mi baš neće biti lako - reče kapetan. Tokom slijedećih dana Julija je brzo shvatila što Stanley Desfontaines podrazumijeva pod »iskazati se kao muškarac«. To je značilo držati se u sedlu gotovo dvadeset sati na dvadeset i četiri. Držala je da je vična jahanju, a sada je uvidjela da je sve ono što je naučila u Auteuilu, pa i sa svojim tutorom za vrijeme lova po kompjenjskim šumama, bila tek ugodna zabava. A kapetan kao da je srastao sa svojim konjem. Riđan kojega je Julija smatrala manje živahnim od vranca, pokazao se pod rukama bivšeg oficira Konfederacije neobično poletan i izdržljiv. Djevojku osobito iznenadi tempo koji su usvojili i konji i jahači. Kapetan je primorao Juliju da jaše najprije u korak, zatim kasom i najzad u galopu. U početku se čudila tom mijenjanju brzine, no kasnije se navikla i vidjela da se i Jackson izvrsno drži. - Ako ga ne budete štedjeli, neće izdržati do kraja - objasnio joj je Stanley. To nikako ne zaboravite, gospođice Crevecoeur: korakom, kasom, galopom!. Nakon jednog sata galopiranja, ponovo u korak... Julija postepeno otkri i to da kapetan vodi brigu jedino o konjima, a da li su njih dvoje gladni, žedni i umorni, malo ga se ticalo. Stanleyjev život i Julijina sloboda ovisili su o tim dragocjenim životinjama. Iznemogne li ma i jedna od njih, mala je nada da će je moći zamijeniti, jer su okupacione snage po cijeloj zemlji rekvirirale ili otkupile sve raspoložive konje. Zato su, kada god se ukazala prilika, zastajali da ih napoje. - Pazite dobro, gospođice Crevecoeur, nikad ne prenapajajte Jacksona! Inače je kapetan odbijao da se zaustave radi kuhanja malo izdašnijeg jela. U smotanom pokrivaču Julija je, osim kave, brašna i soli, našla i jednu tavicu i lako je mogla nešto na brzinu zgotoviti. No Stanley se tome protivio. Onako
jašući jeo je slaninu i kukuruzne pogačice, slične onima što ih je pekla Večernja Zvijezda. Stanleyju se dakle prekomjerno žurilo na zapad, i to usiljenim maršom koji je prekidao jedino na čistinama gdje je prijetila opasnost da natrapaju na jenkijevske patrole. Juliji nikako nisu izlazile iz glave potjernice izdane za njima oboma, a mora da su već stigle u ruke vojnim i civilnim vlastima svih krajeva kroz koje su prolazili. Nakon nekoliko dana vratolomnog jahanja Julija je bila toliko umorna da je gotovo spavala u sedlu. Konj joj je podešavao korak prema Blue Staru za kojim je kaskao na udaljenosti od desetak metara. S vremena na vrijeme Stanley se okretao da vidi što je s djevojkom, a njoj se klimala glava kada god bi konj naišao na neravno zemljište ili naglo promijenio korak. Sada su jahali vlažnom, tek izoranom crvenicom, pomiješanom s ilovačom po kojoj su konji znali ponekad opasno kliznuti. Daleko na horizontu unedogled su se pružala polja. Kapetan promijeni pravac kako bi zaobišao jednu plantažu pamuka usred koje su se dizala bijelo okrečena zdanja, a onda se zapute prema jednoj pjeskovitoj uzvišici koju konji bez muke prijeđu. Sunce je žeglo kao usred ljeta i Julija se klatila u sedlu. Stanley blago podbode Blue Stara i jednim skokom nađe se uz djevojku koja bi bila poletjela iz sedla da je u posljednji čas nije zadržao. Od čvrstog stiska njegovih ruku Julija se probudi. - Već ste na izmaku snage - reče kapetan. Julija odmahne glavom. - Da proslijedimo? Grlo joj je gorjelo, i najmanji pokret zadavao intenzivnu bol. - Ne! reče Stanley. - Dosta smo puta prevalili. Vidite li onu šumu? - Tamo ćemo biti sigurni od bilo kakva iznenađenja... Stanu se spuštati niz brežuljak ostavljajući za sobom oblak prašine. Julija se sasvim razbudila, a i konji, kao da su shvatili kapetanovu namjeru, jurnu poljem. Nakon pola sata ludog jahanja, pred njima iskrsne nepoznata šuma. Borovi su tiho šumorili a raslinje je bilo gusto, gotovo neprohodno. Stanley se stade probijati nepogrešivim instinktom čovjeka koji je dobar dio života proveo u takvom kraju. Otkrivao je stazu i ondje gdje je neiskusno Julijino oko vidjelo samo gustu šikaru. Da bi joj olakšao kretanje, kapetan se služio lovačkim nožem sijekući tu i tamo poneku granu koja je djevojku mogla ozlijediti. Ona se nasmiješi na pomisao da je to onaj isti teški nož kojim je on umalo nije zaklao na kolodvoru u Richmondu. Stanley kao da je tražio prikladno mjesto na kojemu se usred bijela dana moglo logorovati, bez straha od neugodnih iznenađenja. Najzad stignu do neke rječice što je vijugala jednim proplankom. Obala je bila obrasla mladom srebrnastozelenom travom. Kapetan sjaše i napoji konja držeći ga za uzdu, a zatim, onako obučen i u čizmama zagazi u vodu i zagnjuri frkčući baš kao i njegov konj. Julija na trenutak neodlučno zastane, a onda i ona učini isto. Držeći Jacksona za podvodac, spusti se niz kosinu i zađe u ne baš duboku rijeku. Belle Fremont poklonila joj je jahaću suknju s prorezom u sredini, par čizama i bluzu koja joj je stajala kao salivena. Julija je ponijela i šilkatski ogrtač koji je čuvala kao svetinju a navlačila ga je tek pred noć kad bi zasvježilo. Voda je bila topla, te bi se rado skinula dogola, samo da je bila sama. Ali, i ovako osjeti silnu ugodu. Penjući se uz padinu, ona se nasmije i strese svoju dugu kosu. Odjednom osjeti kako je Stanley guta očima i shvati da joj se mokra i prozirna bluza sasvim prilijepila uz gole grudi. No sada je bilo prekasno da na to misli. Ona prebaci preko ramena ogrtač od jelenje kože praveći se da joj je hladno. Kapetan je već rasedlao konja i privezao ga za
topolu tako da slobodno može pasti. Sve je ukazivalo na to da se Desfontaines odlučio za duži odmor, Vjerojatno zato što se Julija maloprije gotovo srušila s konja. Sada i ona skine Jacksonu sedlo i priveže ga uz Blue Stara. Za sve to vrijeme ne izmijeniše ni riječi. Uostalom, otkako su krenuli iz Fayettevillea, neprestano su šutjeli, kao da bi razgovor predstavljao samo nepotrebno zamaranje. Zato joj Stanley i nije postavljao nikakvih pitanja u pogledu Patricea Kergoata kojega je bankar Gaspard službeno uputio u Novi svijet da pronađe njegovu štićenicu i vrati je u Francusku. Julija se vrati na obalu rječice gdje je kapetan upravo palio vatru. Pažljivo je birao treščice jer se za vrijeme kuhanja nije smio dizati dim koji bi odao njihovu prisutnost. Stanley postavi jedan do drugoga dva kamena jednake visine a zatim odozgo položi tavu koju je raspakovala Julija. - Pozivam vas na ručak, draga - reče on čučeći pored vatre. Pri tom stade u tavu bacati kriške slanine okrećući ih s vremena na vrijeme svojim lovačkim nožem. Julija se opruži u travi oslonivši se glavom o sedlo. - Sudeći po mirisu, kapetane, bit će to izvrsno. Odmah stanu nabadati komadiće pržene slanine šiljcima svojih noževa i jesti ih zajedno s kukuruznim pogačicama koje je Stanley prethodno podgrijao. Kad pojedoše sve, kapetan ustade. - A sada, jednu dobru kavu! On ispere tavu u rijeci i napuni je vodom. Kad je počela ključati, ubaci u nju šačicu kave, ali se djevojci smuči od te masne tekućine. - Morali ste pustiti mene da operem posudu i da sama skuham. U njenom se glasu osjeti prijekor. - Draga moja - reče kapetan - dugo će trajati naš put i mislim da ćete češće moći pokazati svoje kuharsko umijeće. Ipak, nisam baš siguran da umijete pripremiti kavu kako treba... - To ćemo još vidjeti - odvrati djevojka dirnuta u živac. U Stanleyjev pokrivač bile su umotane dvije ulupljene šalice od bijelog lima i one podsjete Juliju na njeno putovanje od Pariza do Saint-Nazairea u društvu Raoula de Saint-Cerrea. »Već od samog početka morala sam pred njim biti na oprezu.« - reče u sebi Julija. Pred oči joj iskrsne doručak u vlaku i onaj neobični Raoulov pribor: neobična metalna boca s vrućom kavom i srebrne šaličice, ali i kifle s bademima kupljene kod Rumpeimayera... »To što Stanleyja čini privlačnim - pomisli Julija - jest činjenica da su mu i glas i način izražavanja prefinjeni, ali mu u ponašanju i neprestanom isticanju fizičke snage ima nečeg grubog i primitivnog...« A opet, ne bi znala reći zašto je kapetan uzbuđuje usprkos svojoj prikrivenoj divljini. Kad se prignuo da na žeravici upali cigaru, Julija primijeti da mu je gusta crna kosa sva prošarana tankim sjedinama. - Okusite ovo - reče pružajući joj šalicu iz koje se pušilo. Ona se prisili da ne gleda masnu naslagu koja se sakupila nad tekućinom. Zatvorenih očiju ispije jedan gutljaj i nađe da je kava jaka i zašećerena. - Naučit ću da je pripremam kako se vama sviđa, kapetane... On je pogleda. Ogrtač joj je bio kliznuo s ramena. - Neobično ste lijepi, Julija - promrmlja. Ukusno jelo i topla kava izazovu u djevojci neka lagodnost od koje joj omlitave udovi. Više nije ni osjećala umor, ili tačnije, kao da joj se tijelo stalo rasplinjavati. Malo se zavali na bok, zatim potrbuške legne na zemlju i položi glavu na ruke. Namjeravala je ostati u tom položaju sve dok je kapetan ne pozove da nastave put. Da nije u međuvremenu zaspala?
U izvjesnom trenutku osjeti potrebu da promijeni položaj tijela. Primijeti tada kako, nekoliko koračaja podalje, stoji Stanley Desfontaines oslonjen o jedno deblo i uporno je promatra. - Valja krenuti - reče Julija upola se pridigavši. - Još ne... Rekavši to, kapetan se uputi k Juliji koja nije shvaćala zašto on produžuje odmor, kad je, po njegovim vlastitim riječima, trebalo što prije izbiti na Red River onkraj koje će se naći u relativnoj sigurnosti. Desfontaines se svali pored Julije u travu a nju odmah obuzme neko nespokojstvo. Bude joj jasno i zašto čim Stanley pruži ruku i raširenih je prstiju položi na njene grudi. Bila je to savršeno prirodna kretnja, no djevojci se prosto presiječe dah. Ona htjede ustati, maknuti tu prijateljsku i zaštitničku ruku kakvom ju je upoznala za onih uzbudljivih događaja od Richmonda pa sve do Fayettevillea. Ali kapetan iskoristi Julijin pokret i spretno joj zavuče ruku pod krsta. Kako su mu ruke bile duge a ona vitka u struku, obujmi je čvrsto i gotovo galantno. U normalnim prilikama čovjek bi rekao da je to dvoje nježnih ljubavnika koji se na proljetnom danu grle, a da im se priroda prijateljski osmjehuje. - Vi ste poludjeli, Stanley! - Morate me shvatiti, draga moja - reče on blago. - A tko me može shvatiti ako ne vi? Jednakom spretnošću prstiju koju je ispoljio dok je palio vatru, on jedno po jedno stade da na Julijinoj bluzi raskopčava dugmad, a onda joj u njedra zavuče ruku. Opet mu u očima ugleda onaj poznati bljesak kakav imaju grabežljive zvijeri. - Tri sam mjeseca proveo u zatvorima Jenkija - promrmlja kapetan - i gotovo deset dana na tavanu kod pukovnika Freemonta... Jedne ste se večeri, draga, potrudili do mene, da tako kažem, u Evinu kostimu... Za dugih besanih noći pokušao sam se hraniti tom vizijom... ali uzalud. Govorio je nježno, no ruka mu i pogled bili su u suprotnosti s njegovim hinjenim mirom i nekakvom ravnodušnošću koju Julija nije mogla da shvati. Ona pomisli na onoga kojega je voljela svakom česticom svoga tijela i duše, i koji je znao da u svako milovanje unese duboku ljubav što ju je za nju osjećao. Bio je to Alain Delatouch, potporučnik Dvanaeste streljačke pukovnije, Juarezov zarobljenik tanak i vitak kao jela, i on nikad neće saznati što je sve Julija morala prepatiti prije nego će stići do njega. - To je sramno!... Vi ste podlac!... Zašto ste čitavo ovo vrijeme izigravali plemenitost... Da... da sam samo slutila, bila bih vas u Richmondu izručila Jenkijima... pa biste se u ovom trenutku njihali na konopcu u prljavom dvorištu nekog zatvora! Kapetan je uhvati oko pasa. Bila je potpuno bez obrane. On i ne pokuša da je poljubi, jednostavno poklopi njeno mlado i toplo tijelo. U svemu tome ni trunka nježnosti. Pohota mu se ispoljila prirodno i otvoreno, kao malo ranije glad i žeđ. Bilo je očito da ne osjeća ljubav, a izvjesna umiljatost u njegovu držanju zabrine Juliju više i od same surovosti. »Vuk u janjećem krznu«, pomisli ona. - Razmislite malo, draga - reče. - Moj život vrijedi tisuću dolara, a vaša sloboda dvostruko više. U ovom trenutku za svu silu ljudi nas dvoje predstavljamo vrijednost od tri tisuće dolara. Eto što se dogodilo od ove zemlje u četiri godine rata. A u što sam se ja osobno preobrazio? U progonjenu zvijer. Govoreći tako, kapetan Desfontaines stade s Julije skidati sve što mu se u takvoj prilici činilo suvišnim. »I mene rasedlava« - pomisli ona otimajući se -
»Postupa sa mnom kao s kobilom, ni bolje ni gore.« Učini joj se nevjerojatnim da muškarac može u tolikoj mjeri poniziti ženu da je izjednači s rasnim konjima, koje dakako voli i cijeni, ali u njegovu odnosu prema njima nema ni srca ni duše. Julija prema njemu osjeti takvu mržnju da se i sama zaprepasti. »Ubit ću ga«! reče u sebi grebući i ujedajući Stanleyja, no on se držao kao stijena. - Da smo se sreli u normalnim vremenima - uze on šaptati - bio bih se smrtno u vas zaljubio... i dugo vam i obazrivo udvarao. Prije nego bismo legli u krevet, nježno bih vas obasipao poljupcima... Smatrali biste me čak romantičnim... Možda biste se u mene zaljubili usprkos mojim manama. - Nikada! - vikne bijesno Julija. »Je li moguće« - pomisli - »da se taj mladić, koji se u »Pensilvancu«, dok smo zajedno ležali na uskom krevetu, odnosio prema meni s poštovanjem i nježno mi pričao o svojoj majci, odjednom premetnuo u cinika i gotovo sasvim drugu osobu?« Ona poželi da umre, toliko se zastidjela. Proklinjala je ponižavajući položaj žene, njenu nemoć, a istovremeno prezirala svoje tijelo koje se potčinjalo Stanleyju Desfontainesu i mimo njene volje. Neprestano je okretala glavu sad na jednu, sad na drugu stranu kako je to radila i onda kada je Alain uzimao njeno tijelo s pohlepom koju je obožavala, jer joj je prethodila čitava ceremonija, svečani obred što ga nazivamo ljubavlju. Ona pomisli kako nikakvo poniženje ne može biti tome ravno. Obljubio bi je i da je ružna. Njemu je trebala žena, a ona mu se našla nadohvat ruke. Mladić stade dahtati, a Julija osjeti oštru bol i krikne. Taj krik ranjene ptice sramotno raspali kapetana umjesto da u njemu pobudi samilost prema svojoj žrtvi. Želio je da je potčini, ako već ne može da mu se dobrovoljno poda. Dotada je Julija imala odnos samo s dvama muškarcima: s Alainom, u kojega je bila zaljubljena, i s Raoulom, koji je u njoj budio pohotu. Obojica su bili mladi, ni po čemu slični, osim što je svaki od njih bio na svoj način strastven. Međutim, Stanley Desffontaines odavna je prevalio tridesetu, a godine rata učinile su ga još starijim. Bio je to čovjek iz kojega se iselila duša... Usprkos stidu i nemogućnosti da se brani, usprkos dubokom očajanju, Juliji se i protiv njene volje stadoše u svijesti sukobljavati nedolične primisli, negodovanje što kapetan ni nježnim riječima ni poljupcima ne nastoji u njoj raspaliti požudu. Bila je to tužna, sebična ljubav. Pa ipak, iako je u početku bila neosjetljiva i silovana, Julija osjeti kako se pod navaljivanjima Stanleyja budi čitavo njeno tijelo. Bio joj je nedokučiv, mrzila ga je, a svejedno... Imao je neku čudnu moć koja je potjecala iz njegove izvanredne fizičke snage i nekakva unutrašnjeg mira, možda ravnodušnosti prema životu, smrti i ljubavi... Htjela - ne htjela, Julija se potčinila njegovoj vlasti. Pustio ju je tek onda kada se njemu prohtjelo. Tada se ona sjeti trenutka nakon ljubavi, kad bi je Alain privio uza se pa bi tako opušteni i izdovoljeni dugo ostajali u polubudnom stanju, kao zanesena djeca. Kapetan se odmakne i htjede ustati, no ona ga uhvati za ruku. - Prezirem vas - reče - ne prepoznajući svoj vlastiti glas. Duša joj je jecala od bijesa i očajanja, ali suza nije bilo u njenim očima. - Bože, kako ste lijepi kad prezirete! - reče mladić zagledavši se u nju kao da je sada prvi put vidi. Na to mu ona prilijepi šamar, neočekivano i tako snažno da se i sama začudila. Kapetan uopće ne reagira, samo obori oči. Njegova ravnodušnost još više raspali Juliju. Naime, udarac je bio toliko silovit da mu je brazgotina na licu opet prokrvarila.
- Morala bih vas ubiti! - vikne ona tražeći pogledom lovački nož koji im je maloprije nadomještao viljušku dok su bratski dijelili ručak. Kapetan pruži ruku i dohvati nabojnjaču što ju je bio otpasao. Julija požali što se nije sjetila da je pograbi čim je shvatila Stanleyjeve namjere, a još više što od pukovnika Freemonta nije zatražila oružje, kako je u prvi čas bila odlučila. Stanley iz futrole izvuče pištolj i pruži ga Juliji. - Upotrebite ga - reče samo. U glasu mu nije bilo ni trunka uzbuđenja. Julija se sasvim zbuni. Bio je to teški vojnički kolt. - Kalibar 44 - reče kapetan. - Napunjen je... Alain je svoju draganu davno bio uputio kako se rukuje pištoljem. Ako se Stanley Desfontaines htio Juliji narugati, napravio je loš račun i to bi ga moglo stajati života. Djevojka škljocne orozom, no kapetan se i ne pomakne. Ni jedan živac da mu zaigra na licu. Julija bez žurbe nanišani. Ruka joj ne zadrhta. Uperila je oružje pravo preda se, pomalo nespretno, gotovo sažaljivo, no mladiću to nije bilo smiješno. On počeka. Julija je i prst položila na okidač, ali tada shvati da neće moći pucati iako je osjećala mržnju i gađenje. Najzad spusti pištolj. Kapetan se i ne pomakne. Gledao je kako izbacuje metke i meće ih na stranu, nakon što je nekoliko puta škljocnula orozom kao da provjerava je li oružje ispravno. Slobodnom rukom ona dohvati jednu nabojnjaču, a zatim ustade i poravna zgužvanu odjeću. Uzme pod ruku sedlo pa se, i ne pogledavši kapetana, zaputi prema topoli za koju su bili privezani konji. Tamo zakopča pojas, zatakne u futrolu kolt 44, osedla konja i krene a da se nijedanput nije osvrnula. Stanley i ne pokuša da je pozove natrag. Ona prijeđe padinu i izgubi se u šumi. Nasumce se probijala mračnim gustišem. Kad je odlazila od kapetana, uradila je to nagonski. Znala je da sada ima konja, oružje i municiju... i neodoljivu želju da stigne u Meksiko. No bila je bez ikakve karte te nije znala ni kako da izađe iz šume u kojoj su guste krošnje drveća brujale nad njom i sklapale se kao zatvor. Nakon jednog sata sasvim se izgubila. Vjerovala je da ide prema zapadu i da će izbiti na ravnicu, međutim, što je dalje odmicala, mrak je postajao sve gušći. Tada je uhvati strah, istina bezrazložan, ali je nešto stisne u grlu i sva se sledi. U tom bi je trenutku umirila samo prisutnost ljudskog bića, pa bio to i Stanley Desfontaines. Odjednom joj se učini da čuje neke prigušene, zastrašujuće glasove, da na nju vrebaju nevidljive oči. Znala je da je sve to tlapnja, a opet, nikako da prevlada strah. Na kraju, ona pusti Jacksonu uzde i on se odmah zaustavi, iznenađen nesputanošću na koju nije bio naviknut. I konj i jahačica zastanu kao ukopani, kao da su se i sami pretvorili u stablo. A onda vranac zarže, učini korak u stranu, pa, stresavši svoju crnu grivu, zađe u gustiš. Grane su nesmiljeno šibale Juliju, ali ona toga i nije bila svjesna. U dušu joj se uvuklo mračno beznađe. Minuli sati - pomisli - sahranili su sve moje nade. Našla se na svijetu sama: s vrancem i koltom 44. Izgubila je čak i osjećaj za vrijeme, a kad se sjeti da će je onako samu zateći u mračnoj šumi i noć, stisne joj se srce od nekog neobjašnjivog straha. Ipak, kroz guste krošnje dr veća nad sobom ona ugleda sunce visoko na nebu i to je donekle umiri. Jackson je i dalje kaskao kao da mu je odredište sasvim poznato. - Mora da se kao u cirkusu neprestano vrtimo u krugu - pomisli Julija.
Međutim, nije više imala odvažnosti da uhvati u ruke uzde ni da poduzme bilo što kako bi izišla iz cestara. Bila je fizički i psihički slomljena i mrzila je Stanleya Desfontainesa. Mržnja je bila u tom trenutku njeno jedino osjećanje. Odjednom joj se učini da se šuma prorjeđuje iako je konj, nema sumnje, išao naprijed nasumce. Upita se nije li to plod njene mašte, a opet, nikako da se otme dojmu kako će se sad razmaknuti stoljetni borovi i ona će se, oslobođena ove more, naći najzad na čistini i slobodi. Iznenada odjekne negdje pucanj, a za njim drugi pa i treći. Jackson se zaustavi i stade strići ušima. Julija instinktivno skoči s konja i uhvati ga za uzde. Hici su odjekivali zloslutno, ali kao da su djevojku prodrmali. Ona priveže vranca za jedan grm i stade se oprezno probijati kroz gustiš. Nije morala dugo hodati jer ubrzo se ukaza proplanak po kojemu je vijugala rječica... Julija smjesta prepozna krajolik, tim prije što je na udaljenosti od svega nekoliko metara jedan riđasti konj, a to je mogao biti jedino Blue Star, potezao povodac i ljutito rzao. I tako je Jackson opet doveo Juliju u odmorište kapetana Desfontainesa odakle je pred dva-tri sata bila pobjegla sa čvrstom odlukom da se više ne vrati. Nije imala ni toliko vremena da se načudi nagonu koji je njenog konja doveo opet na isto mjesto jer u neposrednoj blizini primijeti kako neki čovjek, skrivajući se pod trbuh ogromnog kulaša, čučeći korača prema rijeci, oprezno i bez žurbe. Julija u njemu odmah prepozna bivšeg upravitelja Freemontove plantaže, onoga Vilkinsona iz Ureda za oslobođene crnce u Fayettevilleu. Sada mu se na grudima svjetlucala šerifska srebrna zvijezda, što u djevojci izazva prilično nespokojstvo. Malo podalje vidjela su se još dva manja ali čvrsta konja sa sivim i bijelim pjegama. I njihovi jahači, povodeći se za Wilkinsonom, primicali su se na isti način. Jedan je bio vrlo mršav, sa svijetlosmeđom bradom i dugom kosom kao u umjetnika. Julija opazi kako mu pozadi sedla visi kožnim remenjem pričvršćena crna kutija čiji je oblik odmah upozori da se u blizini nalazi Raoul de Saint-Cerre, specijalni izvjestitelj »Le Sieclea«. Nije sada bio trenutak da sebi postavlja pitanja na koji se način stvorio na tom mjestu mladić od kojega je prije nekoliko tjedana pobjegla u zoru, nakon noći čije bi pojedinosti rado zauvijek zaboravila. Naime, treći muškarac, vrlo mlad i izrazito crn, koji je znao tako drsko promatrati žene da su imale utisak kako ih pogledom svlači, bio je glavom Patrice Kergoat, osobni tajnik bankara Remyja Gasparda koji ga je zadužio da Juliju Crevecoeur vrati u Auteuil. Šćućurena u svom skrovištu, i pošto se malo oporavila od neugodnog iznenađenja, djevojka postade svjesna svoga položaja. Trudila se da sačuva hladnokrvnost i da hitno donese odluku. A trebalo je djelovati brzo jer će slijedeći trenuci, bila je u to uvjerena, odlučiti o tome da li će joj pothvat uspjeti ili propasti. Mora da se Stanley Desfontaines pritajio negdje na obronku koji se blago spuštao prema rijeci. Međutim, visoka je trava pružala kukavan zaklon. »Protiv trojice protivnika nemam nikakva izgleda«, pomisli Julija predbacujući sebi što je vlastitu sudbinu povezala s tim oficirom Konfederacije, odbjeglim iz zatvora Jenkija. U mislima stade obnavljati ono što se moralo odviti nakon posjete koju je službenik Ureda za oslobođene crnce učinio pukovniku Freemontu. Kad je već zadobio povjerenje onih koji su potajno nastavljali nepomirljivu borbu protiv Unije, sigurno je telegrafirao u New York neka dođu po gospođicu Crevecoeur za koju je znao da se krije kod Freemontovih. Francuski je konzul u New Yorku tada smjesta obavijestio Patricea Kergoata, a svakako i Raoula koji je s barunom Gauldree Boileauom bio u vrlo prisnim odnosima. Zato se novinar, ludo zaljubljen u Juliju, pridružio opunomoćeniku gospodina Gasparda, što djevojku nimalo ne iznenadi.
Ona shvati kako se lukavom Wilkinsonu učinilo pametnije da krene za svojim budućim žrtvama na zapad, daleko od Karoline, jer se pouzdavao u sebe i u iskustvo što ga je stekao tragajući za odbjeglim robovima a, kao i kapetan Desfontaines, dobro je poznavao puteve kojima se najradije kreću bjegunci. Ako je odabrao tu idiličnu i pustu šumu udaljenu od bilo kakva naselja, uradio je to zato da u njoj sasvim neometano može ubiti kapetana koji je, živ ili mrtav, svejedno, vrijedio tisuću dolara. Istovremeno je ovlaštenim osobama htio izručiti Juliju Crevecoeur i domoći se nagrade od još dvije tisuće dolara. Nakon toga je, nema sumnje, namjeravao zauvijek otići iz Karoline i tako izbjeći osvetu Ku-Klux-Klana. - U vašem je interesu da se predate, kapetane! - čuo se Wilkinsonov glas. Odgovori mu pucanj od kojega se Julija prestrašeno baci potrbuške u gustiš. Wilkinson nanišani i stade bijesno uzvraćati paljbu. Iako joj je Stanley bio oduran, Julija se bojala da ga zrno ne pogodi. Međutim, on se iznenada uspravi u travi. »Poludio je - pomisli Julija. - To je isto što i samoubojstvo, ukoliko nije odlučio da se preda brojnijem neprijatelju, što njemu dakako ne priliči.« Uslijedi ono čemu se Julija najmanje mogla nadati: Stanleyjev kolt zagrmi prije nego se Wilkinson pravo i snašao. On krikne od bola a revolver mu ispadne iz ruke. Prestrašen pucnjavom, konj mu se stane tako propinjati da je zemlja muklo odzvanjala od njegovih kopita. Julija s užasom opazi kako se Wilkinson srušio razmrskane glave. Stanley Desfontaines je riskirao život i pažljivo nišanio kako ne bi pogodio kulaša, ali nije mogao predvidjeti da će se ovaj usplahiriti i potkovama zahvatiti gospodara. I tako se u ciglih nekoliko trenutaka djevojka nađe u vrtlogu nasilja i smrti. Prene se kad začu glas Raoula de Saint-Cerrea. - Bože! Pa šerif je ubijen! Tako dakle - pomisli Julija - Wilkinsonu je ipak uspjelo da ga, uz pristanak prijatelja pukovnika Fremonta, postave za šerifa u Fayettevilleu... Gotovo s nesmotrenom smjelosti Raoul se bio potpuno otkrio i Stanley ga je zatvorenih očiju mogao oboriti. Ali novinar je bez oružja potrčao prema nepomičnom tijelu koje je ležalo na zemlji, svega nekoliko koraka dalje od šikare u kojoj se krila Julija. Gledajući Raoula kako se naginje nad šerif ovim lešom, ona se sjeti prizora koji se pred njom odigrao u skladištima »L’AGE D’OR«-a. Ondje je, ogrezao u krvi, ležao jedan austrijski husar kojega je samo nekoliko trenutaka prije toga bio ubio neki Mutli, da bi odmah zatim i sam našao smrt u morskim valovima. Raoul klekne pored Wilkinsona upravo onako kao onomadne uz Austrijanca. Onaj joj se događaj učini tako dalek i gotovo nestvaran. I dok je sada zurila u ono što se odvijalo pred njenim očima, gotovo je zaboravila na ostale sudionike u toj drami. No Patrice Kergoat iskoristio je treuntak kada je Raoul potrčao prema Wilkinsonovu lešu te se puzeći nastojao primaknuti ka rijeci i zaći Stanleyju za leđa. Mora da je u tome i uspio jer Julija začu kako dovikuje na ne baš korektnom engleskom jeziku: - Bacite oružje, gospodine! Ako se samo maknete, pucat ću! Kapetan se uspravi u travi i, kao da ništa nije čuo, mirno se zaputi prema konju. - Što vas je spopalo, Kergoate? - u čudu će Raoul de Saint-Cerre videći kako Patrice upire cijev svoje puške u Stanleyja Desfontainesa. - Taj vam čovjek nije ništa skrivio. Ta niste valjda u toku putovanja otkrili da imate smisla za poziv... Kako li je ono jadni Wilkinson nazvao takve tipove?... Ah, da! Lovci na nagrade! - Prestanite s ironijom! - reče Patrice.
- Zaboravljate da je cilj moje misije pronaći štićenicu gospodina Gasparda, a vidite kao i ja da ovdje nema ni traga gospođici Juliji Crevecoeur... Međutim, dok smo bili u Charlotti, Wilkinson nas je stalno uvjeravao kako je djevojka krenula u Meksiko sa... ovim gospodinom. Bio je siguran u ono što tvrdi, a ne zaboravite da je njemu taj posao imao donijeti tri tisuće dolara! Ne propuštajući ni riječi od onoga što se govorilo oko leša bivšeg upravitelja Freemontovih, čije se šerifovanje u Fayettevilleu tako brzo završilo, Julija, još uvijek skrivena u šipražju, samo je stiskala držak svoga revolvera i gotovo ga nesvjesno izvadila iz futrole. U međuvremenu, Stanley uhvati za uzdu konja koji je još uvijek sav podrhtavao i stade ga tako nježno gladiti po vratu da se Julija prosto iznenadi. Kulaš se najzad umiri i kapetan ga priveže za jednu topolu. Tek tada vrati se Wilkinsonovu lešu ne obraćajući ni najmanje pažnju na Patricea i Raoula. - Čini mi se da mi dugujete izvjesno objašnjenje, gospodine - reče Patrice Kergoat ponešto ljutito. Kapetan se pravio kao da to nije čuo i stao je pažljivo prekapati po mrtvačevim džepovima. Dva Francuza, slabo upućena u običaje te zemlje u kojoj je vladao gotovo zakon džungle, nisu ni pokušali da ga u tome spriječe. Jedino je Patrice na vrijeme pograbio Wilkinsonovu pušku ne skidajući očiju sa Stanleyja Desfontainesa. - Same potjernice i nalozi za hapšenje - mrmljao je ovaj vadeći papire koje je Julija i predobro poznavala. - I ukaz o imenovanju ove hulje za pomoćnika šerifa - doda a zatim strpa u džep sve njegove dokumente ne zaboravivši da mu s grudi skine srebrnu zvijezdu koju je Julija maločas bila primijetila. - Jeste li čuli što sam vas pitao, gospodine? - Javi se Patrice. - Ne! - lakonski će Stanley. - Mislim da vam se žuri da što prije nestanete iz ovoga kraja u kojem će vas prije ili kasnije objesiti. U ovom trenutku samo gubimo vrijeme. Ako mi pomognete da uhvatim gospođicu Juliju Crevecoeur, nećete se imati čega bojati. Gospodin de Saint-Cerre i ja nismo potkazivači... Revolverskom cijevi Julija razmakne granje džbuna kako bi pažljivo pratila prizor. Zbunjeno je promatrala tri muškarca i postala svjesna situacije. Samo jednoga od njih smatrala je prijateljem, i to kapetana Stanleyja Desfontainesa. Podsvjesno je osjećala da Patrice Kergoat nije opasan. Sjeti se one noći kada se usnulim Parizom vraćala u kočiji gospodina Gasparda, naslonjena na rame njegova sekretara koji se u Folies Robertu usudio mjeriti s onim opasnim makroom što je onako hitro bio trgnuo bodež... U onom je trenutku pomislila kako više nikada neće vidjeti toga bolesno ambicioznog mladića kojega je pomalo i prezirala zbog njegove žeđi za uspjehom, premda je ona morila i njenog dragana, Alaina... A onda joj se pogled zaustavi na Raoulu de Saint-Cerreu i ona ni načas ne posumnja da joj je on pouzdan i odan prijatelj. Pomisli i to kako je svaki od te trojice muškaraca u stanju da je otprati do granice Meksika... A i sva tri zajedno... Razmisli i o tome kako da se prema njima odnosi slijedećih sati. Sto se tiče kapetana, odlučila je da, sve dok bude potrebno, hrabro trpi toga čovjeka koji ju je u ponižavanju izjednačavao sa životinjom... Što se tiče Patricea Kergoata, reći će mu da se što brže vrati u Pariz, a možda će ga zadužiti i da ponese njenu poruku onome koji ga je za njom uputio u Ameriku. Desfontaines je naizmjence gledao sad u jednog sad u drugog sugovornika. - Ne bih vam znao reći gdje se nalazi gospođica Crevecoeur - izjavi on najzad. I na Raoulovu i na Patriceovu licu vidjelo se duboko razočaranje.
- Ona... ona me napustila - doda kapetan. - A zašto, preblagi Bože? - zaprepašteno će Raoul. - Možda je zaključila da i bez mene može stići do Rio Grande - reče Stanley neodređeno. - No ja ću je bez muke opet naći i, kako smo se dogovorili, odvesti u Meksiko. Moram vam reći, gospodo, da... Kapetan ne dovrši misao jer zrakom odjeknu hitac. Gotovo nesvjesno Julija je palcem podigla na revolveru kokot i kažiprstom pritisla okidač, pošto je prethodno nišanila malo postrance od Stanleyja čija ju je drzovitost do krajnosti razljutila. Odmah zatim izašla je iz šikare i s oružjem u ruci zaputila se prema njima. - Julija! - poviče Raoul. - Gospođice Crevecoeur! - otme se Patriceu Kergoatu. Dva se mladića zagledaju u nju kao u neku utvaru. Upirući u njih teški vojnički revolver, Julija reče sebi kako, osobito u očima sekretara svoga staratelja, mora da neobično izgleda u onako poderanoj bluzi, zadignutoj jahaćoj suknji i čizmama što su joj ih poklonili Freemontovi. S nabojnjačom oko pasa i s ogrlicom od medvjeđih čaporaka oko opaljenog vrata, Julija više nimalo nije ličila na otmjenu djevojku koja je prije nekoliko mjeseci bila očarala gospodina Kergoata u kazalištu »Varietes«. - Tražili ste me, gospodo? E pa, evo me! Ona se zagleda u Patricea Kergoata. - Na vašu žalost, dragi gospodine Kergoat, uloge su se izmijenile. Dobro me pogledajte... Opajajte se izgledom Julije Crevecoeur u prnjama, koja je uz to sva preplanula od sunca a i zaudara od prljavštine... Priđe zatim još bliže tajniku svoga staratelja i reče: - A sada kad ste me dobro promotrili, odlazite! Svoju misiju u Americi smatrajte završenom, a kad se vratite u Pariz, morat ćete naći drugo zaposlenje i novoga zaštitnika, a da prethodno i ne morate proći kroz spavaonicu neke utjecajne mlade žene... Bit će vam dovoljna preporuka vaše odlične sposobnosti... Zbogom, gospodine Patrice Kergoat! Na Patriceovu licu ne zadrhta ni jedan mišić. Stajao je nepomično na mjestu i netremice gledao u Juliju Crevecoeur. - E pa, šta još čekate? Mladić se okrene. Prolazeći pored Raoula, malo zastade, ali novinar neprimjetno slegne ramenima kao da želi reći: »E, dragi moj, to me se nimalo ne tiče!« Juliji to nije izbjeglo. - Gospodin de Saint-Cerre mi je prijatelj - reče ona - i sretna sam što ga opet vidim. Ako želi da sa mnom nastavi put, neću se tome protiviti. - Hvala, draga Julija - prošapta Raoul. - Ipak ne shvaćam da ste se mogli pridružiti gospodinu Kergoatu, a tvrdite da me ljubite! - primijeti djevojka.U međuvremenu, Patrice se zaputi k svome konju i s naporom se popne u sedlo, a onda, ne okrenuvši se nijednom, zađe u šumu. Juliji ne izmaknu ironičan kapetanov osmijeh a još manje prijekorni Raoulov pogled. Sjeti se straha što ga je i sama proživjela u gustoj šumi. Bila je sigurna da Patrice neće iz nje umjeti izaći. Beskonačno će lutati divljim i nenastanjenim krajem i mali su izgledi da će se živ izvući. Julija shvati da ga je poslala u sigurnu smrt. Mladić je već bio nestao među stoljetnim drvećem, kadli ona povika. - Patrice! Tajnik gospodina Gasparda se okrene, ali se ne zaustavi. - Patrice! - poviče ona i potrči za njim. - Stanite, Patrice! On zaustavi konja.
- Što želite, gospođice Crevecoeur? Držao se isto onako službeno kao nekad u poslovnici banke. - Kamo ste se zaputili? - K svome poslodavcu. Lafitteova ulica broj devetnaest... u Parizu. - Izabrali ste nezgodan trenutak za duhovitosti - odvrati Julija sva zadihana od trčanja. - Nikada sami nećete pronaći put... Patrice kao da se iznenadi. - Zaista ste čudni. Najprije me tjerate, a onda me zovete natrag. A zašto, molim vas? Zašto se sam ne bih mogao snaći? Ova šuma nije zamršenija od novčarskih špekulacija u pariškom poslovnom svijetu. No kako vam je, izgleda, stalo do moga društva... neka bude... pridružit ću vam se!. Kad se Julija s Patriceom, koji je i dalje jahao na svom zelenku, vrati k onoj dvojici, uvrijedi se zbog kapetanova veselog smijeha. On se otvoreno izrugivao djevojci, zato ona izjavi: - Gospodin de Saint-Cerre i gospodin Kergoat poći će s nama. - Oprostite - odvrati Stanley i dalje potpuno mirno - vi zaboravljate naš dogovor. Istina, malo sam brzopleto pristao da vas uzmem sa sobom, no ne mislite valjda da ću u Meksiko povesti sve Francuze koji lunjaju ovim krajem. Julija prosto pobijesni. Najradije bi ga jednostavno ustrijelila. Ona ga ošine pogledom i reče: - Jedino što mogu da vam savjetujem, gospodine, jest da ušutite. Ova će nas dva mladića pratiti jer tako ja hoću! Oni stanu da se odmjeravaju očima. Patrice i Raoul zbunjeno su pratili taj neobičan prizor. Bilo im je kao da prisustvuju obiteljskoj svađi. Stanley se najzad nasmiješi. - I opet ste neodoljivi - reče s uzdahom, a onda nastavi spuštajući glas: - A sada mi dopustite, draga prijateljice, da i ja vama dadem savjet. Ništa nemam protiv gospodina Kergoata, čak nalazim da je inteligentan i odlučan. Ipak mislim kako bi bilo pametno da ga se prvom prilikom otarasimo, to jest, čim se približimo nekom naselju... Rekavši to, on priđe dvojici Francuza. - Gospodo, kao oficir u armiji Konfederacije imam da izvršim jedan zadatak. Tko god me u tome pokuša spriječiti, bit će bez ikakve opomene ubijen. Držim da sam vas na to morao upozoriti. Raoul ga sasluša i ne trepnuvši okom a onda odgovori savršeno mirno: - Vaša nas se emisija, dragi gospodine, nimalo ne tiče, ali smo obojica zaokupljeni sigurnošću gospođice Crevecoeur, premda iz sasvim suprotnih razloga. Julija se obrati Stanleyju Desfontainesu. - Mogli bismo krenuti, gospodine. - Još ne - reče kapetan podižući nepokretno Wilkinsonovo tijelo. Julija opazi kako se pomoćniku fajetvilskog šerifa zaklatila glava kao u marionete, a onda kapetan hladnokrvno skine s mrtvaca redengot i bez ikakve žurbe navuče mu svoj vojnički kaput s visokim ovratnikom na kojemu su se još uvijek isticale pozlaćene oznake njegova čina u armiji Konfederacije. Djevojka shvati smisao svega toga kada kapetan izuje Wilkinsonu i njegove ulaštene čizme. Iako je prizor bio jeziv, ona ne skrenu pogled čak ni onda kad vidje kako se Stanley muči da mrtvacu navuče svoje poderane i deformirane čizme, sigurno i jedine u toku čitava secesionističkog rata, a koje nije skidao ni onda dok je silovao kakvu ženu... Kapetan učini nekoliko koraka da vidi ne tište li ga možda previše. Prethodno je već bio obukao »šerifov« redengot koji mu se sasvim priljubio uz tijelo dajući mu izvanredno otmjen izgled. Julija ga je promatrala zaneseno, ali i s užasom.
Stanley mirno prikači sebi na grudi šerifsku značku pa reče obraćajući se Raoulu i Patriceu: - Gospodo! Skrećem vam pažnju da vas kao špijune cara Napoleona III mogu izručiti prvoj patroli Jenkija na koju naiđemo, a, vjerujte mi, oni baš sada pošteno mažu Francuze, oprostite na izrazu... Julija je zbunjeno pratila kapetanove riječi i gledala kako sedla riđana. Prije nego će pozadi objesiti uvijeni pokrivač, on veoma pažljivo pritegne sve remenje. - A što je s vašim konjem, gospođice? - upita. - Privezala sam ga onamo - reče Julija pokazujući na rub šume. - Ostanite nekoliko trenutaka s vašim prijateljima, eto mene začas natrag s vrancem. Stanley krene pravcem koji mu je pokazala djevojka, a Raoul i Patrice zagledaju se u nju ne mogavši se načuditi koliko se izmijenila. - Mora da strašno izgledam - reče ona u sebi. Kosa joj je usukano padala niz ramena i prošla je čitava vječnost, pomisli, otkako se posljednji put vidjela u zrcalu. Kako je satima bila izložena suncu, sigurno u licu liči na »Indijanku plavušu«, kako se ono izrazila miss Freemont. Julija se odjednom sjeti Rachelinih bijelih salona u pariškom predgrađu Saint-Honore i načas joj se u duhu ukaže lik princeze Mathilde Bonaparte s maskom od zgnječena suncokreta na licu. Kao da i sada čuje glas miss Rachele: »U nekim mediteranskim zemljama viđala sam djevojke koje su doslovce bile opržene od sunca. Jeziv prizor!« Julija je bila uvjerena da u ovom trenutku i ona sama pruža takav prizor Raoulu i Patriceu. Pa ipak, u njihovim je očima pročitala da joj se dive. Ona ponovo turi kolt u futrolu. - Što vam je, gospodine Patrice? U Parizu ste bili tako razgovorljivi, zar ste ovdje u Americi zanijemili? Da pravo kažem, mislila sam da me u ovoj beskrajnoj zemlji nikakva potjera neće sustići. Umjesto Patricea odgovori joj Raoul. - Varate se, Julija - reče on. - Vojnika i policajaca ima svuda. Onaj je Wilkinson bio upoznat s policijskim izvještajima u kojima se mlada Francuskinja Julija Crevecoeur otvoreno sumnjiči da je na stanici u Richmondu pomogla kapetanu Desfontainesu u bijegu. Osim toga, i Kergoat je na sve strane razaslao oglase s vašom fotografijom i osobnim opisom. - Policijske je izvještaje - doda Patrice - šerif Wilkinson nosio u džepu. Julija odmah shvati da Stanley maloprije nije prijetio bezrazložno. S osobnim ispravama ubijenog Wilkinsona, koji je bio gotovo istoga rasta kao i on, a uz to i u njegovoj odjeći, lako je mogao proći za šerifa i držao je troje Francuza u šahu. Kapetan je upravo prilazio vodeći Jacksona za uzdu. Patrice se okrene i zaputi se svome konju, a Julija nagonski pođe za njim. - Patrice! - Izvolite, gospođice! Trudio se da mu glas zvuči što hladnije. - Što se dogodilo u Auteuilu nakon moga odlaska? Da li se moj staratelj zabrinuo? - Preblag je to izraz - odvrati bankarov sekretar namršteno. - Vaš je bijeg izazvao u gospodinu Gaspardu potpunu pometnju, pravu paniku. Valja pretpostaviti da... On ušuti kao da je rekao i previše. - Zašto ne dovršite svoju misao?
-... Valja pretpostaviti - nastavi Patrice - da se ne radi samo o pobudama koje svakog savjesnog staratelja po dužnosti navode da što prije pronađe djevojku za koju je fizički i moralno odgovoran... Obaviještene su oružane snage kako nije isključeno da se već nalazi na teritoriju Meksika. Stvar je preuzeo osobno ministar obrane, po nalogu osoba bliskih Caru. Napominjem i to da mi je za ovaj zadatak gospodin Gaspard stavio na raspolaganje znatna materijalna sredstva... - Nadam se da će vas kraljevski nagraditi! - ote se Juliji. - Znači da slabo poznajete svoga tutora - promrsi mladić. - Bit ću plaćen za svoj trud jedino ako mi pothvat uspije. - Onda vas žalim - reče Julija i zaputi se kapetanu kojemu se očito žurilo. Ovaj se zaista smjesta obrati dvojici Francuza. - Uzjašite, gospodo! - Zar nećemo sahraniti mrtvaca? - užasnu se Julija. Desfontaines slegne ramenima. - Toliki su moji drugovi ostali nesahranjeni - reče on. - Osim toga, draga, neću da vam krijem, u interesu mi je da prije ili kasnije pronađu taj leš. Uostalom, čime da iskopamo grob? Julija se prigne i stade kupiti kamenje. Stajalo ju je odvažnosti i truda dok je oko leša podigla gomilu u obliku nadgrobnog spomenika. Zatim priđe Jacksonu koji veselo zarže. Tada će Stanley obraćajući se svojim suputnicima: - Dugo smo se ovdje zadržali i, po mome mišljenju, izgubili mnogo vremena. Lako je moguće da smo pucnjavom privukli pozornost Jenkija. A ni po muke da su oni sami. Ovim se krajem vucara svakojaki ološ: dezerteri Sjevera i Juga, profesionalne ubojice, pljačkaši poštanskih kočija... a da se i ne govori o Indijancima koji prosto kipte nakon događaja u Appotomaxu... Zato zahtijevam da se krećemo u koloni po jedan i zabranjujem bilo kakav razgovor. Ja ću biti na čelu. Ako podignem ruku, svi se morate zaustaviti. Gospođica Crevecoeur jahat će na začelju i nadzirati gospodina... On prstom upre u Patricea. - Zovem se Kergoat - reče. - U igri dobivam, jer sam nesretan u ljubavi! Toga dana Stanley im nametne paklenski tempo, bez sumnje zato da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Išao je naprijed, siguran u puteve kojih se trebalo držati. Kao i prethodnih dana, uvijek se starao da tragove njihovih konja pomiješa s onima na koje su uz put nailazili. Vodio ih je pustim krajevima, a više puta i preko rijeke, pazeći da na drugu obalu uvijek izbiju što dalje uzvodno ili nizvodno. Da je Julija odbila da Patrice pođe s njima, zauvijek bi nestao u toj beskrajnoj zemlji. Kad se stala spuštati noć, Julija ne bi znala reći koliko su puta prevalili, no zapazila je da se krajolik izmijenio. Postajao je sve stjenovitiji, a kapetanu je to bilo drago jer za sobom nisu ostavljali tragove. Julija je bila umorna, no radije bi umrla nego da to pokaže. Držala se uspravno u sedlu i pažljivo gledala preda se. Najzad stigoše do nekih brežuljaka sablasnog izgleda, a kako je noć bila vedra, ugledaše na udaljenosti od oko jedne milje nekakvo zdanje koje kao da je bilo okačeno o jednu samotnu i nimalo privlačnu padinu. - Ona je koliba napuštena još u toku rata - objasni kapetan podbadajući Blue Stara - no tamo ćemo moći napojiti konje. Bila je to rasklimana daščara, vidljivo izrešetana mecima. Oko nje se još uvijek držala naherena ograda obora. Stanley priveže Blue Stara i Wilkinsonova kulaša o nadstrešnicu bunara koji je, čini se, ostao čitav i odmah spusti u nj vedro. Jasno se čulo kako je ono pljusnulo u vodu.
- Gospodo - reče kapetan - možemo slobodno priuštiti sebi nekoliko sati odmora... Put ćemo nastaviti u zoru. Oni bez riječi uzeše napajati konje. U kolibi je bilo sasvim mračno jer su preko jedinog prozora bile zakucane daske. U jednom kutu nalazilo se ognjište, a praznom odajom širio se nekakav slatkast i mučan zadah. »To je miris krvi«, pomisli Julija. Kapetan prostre na pod svoj pokrivač, što na njegov poziv urade i ostali. - Mislim - reče obazrivo Raoul - da bismo kolibu morali prepustiti gospođici Crevecoeur, a sami se smjestiti u dvorištu. Stanley ga ironično pogleda i odvrati: - Pravi je užitak putovati s Francuzima. U vašem društvu mi divljaci osjećamo kako se postepeno uljuđujemo! Patrice šutke prijeđe preko te upadice, podigne sedlo koje mu je trebalo poslužiti kao uzglavlje i spremi se da izađe. Julija ga zaustavi. - Ostanite, Patrice! Više volim spavati napolju. Sjetila se, naime, kako ne bi mogla podnositi ogavan zadah koji se širio iz kolibe. - Da se vrata mogu zaključati, ključ bismo predali vama - javi se Stanley. Tako do zore uopće ne bismo mogli izlaziti. Juliju obuze nespokojstvo kad vidje kako su se tri mladića u nju zagledala. Desfontaines je vraški spretno podvlačio izuzetan odnos što ga je svaki od njih dotad bio s njom uspostavio. Postade svjesna činjenice da će morati spavati svega nekoliko koraka podalje od dvojice koji su je već posjedovali, i trećega kojemu oči opasno plamte, a to je nepogrešiv znak pritajene požude. - Laku noć! - reče ona želeći da što prije ostane sama. No kapetan je bio od onih što ne puštaju tek tako svoju žrtvu. - Kod nas na Jugu, draga, nikad žena ne bi dopustila da joj prijatelji pođu na spavanje prazna želuca. Belle Freemont, na primjer, priredila bi nam gozbu! - Bit će to mršava gozba, kad nam je ostao samo komad slanine i nekoliko kukuruznih pogačica - promrsi Julija. Raoul stade preturati po svom prtljagu u kojemu je najviše mjesta zauzimao njemu najdraži fotografski aparat. Na opće iznenađenje, on slavodobitno izvadi i jednu bocu šampanjca. - Dom Perignon iz godine 1854! - izjavi. - Dobio sam ga na poklon od uprave hotela Astor House kad sam pošao da se s njima oprostim. Računao sam da ću ga ispiti sa carem Maksimilijanom u Meksiku, no čini se da ga i bez mene imaju tamo dovoljno za večerom. Stanley prasne u smijeh. - Bravo, gospodine! Znači, pogostit ćemo se prženom slaninom i podgrijanim kukuruznim pogačicama, a onda sve to zaliti šampanjcem. On odmota svoj pokrivač i izvadi tavu koja Juliju odmah podsjeti na ono kobno jutro kada je s kapetanom ručala u šumi. Teškom mukom ona savlada odvratnost i hrabro se užurba oko ognjišta na kojemu je Stanley već prokušanom spretnošću upalio vatru. Plamen osvijetli zidove kolibe koja se sada učini još prljavijom nego je u stvari bila. - Trebat će šampanjac rashladiti - reče Patrice spremajući se da izađe s bocom pod pazuhom. Julija odloži kapetanov lovački nož kojim je upravo odsijecala kriške slanine, zatim ustane pa se i ona zaputi k vratima. Još je oko pasa imala nabojnjaču na kojoj je u futroli visio pištolj. Bilo je malo neobično gledati oko njena skladnog i prekrasnog struka tu ratničku opremu. - Idem i ja s vama - reče Patriceu.
Mladić ode do bunara, stavi bocu u vedro i spusti ga u vodu koja veselo zagrgolji. - Zar ste pomislili da ću pobjeći? - upita on. Julija ne odgovori. - Da mi niste predložili da krenem s vama, zaista bih se bio izgubio u ovom nepoznatom kraju - nadoda - i tako biste me se otarasili. Zašto ste se predomislili? - Tako - reče Julija. - Ja volim ljude... čak i onda kad mi čine zlo. - Daleko od toga da bih vam želio zlo! - poviče mladić. - Naprotiv! - Ma nemojte - odvrati Julija. - Podsjećate me na lovce koji tvrde da vole životinje, a istovremeno ih tamane. - Julija! Spremao se na dugo očitovanje, no dvaput je neodlučno zastajao. - Nikad nisam zaboravio večer što sam ga s vama proveo u Folies Robertu... ni onaj iznenadni poljubac što ste mi ga na povratku dali u kočiji. Bio sam kao začaran kad sam se iskrcao na pustom pločniku Boulevarda des Italiens. Shvatio sam smisao toga poljupca tek sutradan kad je vaša sobarica gotovo izbezumljena dojurila u poslovnicu banke i zahtijevala da smjesta obavijestimo gospodina Gasparda o vašem nestanku. - Antoinetta! Juliji navru suze na oči. - Mora da je mojom krivnjom proživjela teške trenutke... - Užasne - reče Patrice. - Čim je do vašeg staratelja u Compiegnu stigla ta vijest, vratio se istoga dana u Pariz, proveo strogu istragu i već ju je slijedećeg tjedna najurio iz Auteuila. - Otjerao je Antoinettu? - ogorčeno vikne Julija. - Kako se samo usudio? - Vaša mu je sobarica priznala da je još od prvoga dana znala za vašu vezu s Alainom Delatoucheom... prijateljem iz djetinjstva... kojega je, čini se, gospodin Gaspard omalovažavao. Nikako se nije htio pomiriti sa činjenicom da je služavka koju on plaća bila suučesnik u tom zločinačkom bijegu. - A da li i vi, Patrice, držite moj bijeg zločinom? - Ja... ja nisam dovoljno upućen u sve okolnosti da bih mogao odgovoriti na to pitanje. U svakom slučaju, zanosna ljubav... isto je što i život. U onome što nas ozaruje svjetlošću, drugi vide zlo. Nakon tih zaista neočekivanih riječi Patrice Kergoat ponovo se zaputi ka kolibi a Julija zbunjeno pođe za njim ne znajući što da o njemu misli. Kad uđoše, soba je sva mirisala na prženu slaninu. Juliji se učini da u Raoulovu pogledu opaža nešto vrlo blisko ljubomori, a kapetan je upravo postavljao tavu na pokrivač koji je prostrt uz ognjište imao poslužiti umjesto stolnjaka. - Izvolite, gospođo, jelo je spremno! - reče on. Večerali su šutke, a onda Raoul otčepi bocu, neobičnu za tu nimalo svečanu priliku. Imali su samo dvije plehane čašice. Novinar napuni jednu i pruži je Juliji. - Ako se slažete, gospodo, nas ćemo trojica piti iz jedine koja nam preostaje. Iako su bocu držali neko vrijeme na dnu bunara, šampanjac je bio mlačan. Da udovolji Raoulu, Julija ispije nekoliko gutljaja i vrati mu čašu. - A sada ćete mi dopustiti da se povučem - reče. Tri muškarca poskoče. Bilo je gotovo komično vidjeti kako istovremeno ustaju onako prašnjavi, neobrijani i kako naklonom pozdravljaju Juliju, kao da se nalaze na večeri kod Veyfoura. Ona ih načas zamisli u večernjem odijelu i sa gardenijom u zapučku...
- Smijem li vas zamoliti da ostanete još samo časak, gospođice Crevecoeur upita Stanley vraćajući novinaru čašu koju je ispio nadušak. - Malo sam umorna - reče Julija. - Neće potrajati dugo... On uzme s ognjišta ugarak i pripali virđinku. U prtljagu ubijenog Wilkinsona našao ih je čitavu kutiju. »Scallawagsi zaista ničim ne oskudijevaju«, doda ironično. - Evo što sam odlučio - nastavi Stanley. - Kad prijeđemo Red River, na koju ćemo izbiti za tri dana usiljenog marša, naći ćemo se u Teksasu. Meksikanci sada budno i neprekidno nadziru sve granične položaje. Mjesto kod kojega ćemo prijeći njihovu granicu zove se Larredo, a nalazi se na Rio Grande de Norte. Tamo imam prijatelja koji se pod mojim zapovjedništvom borio u Buli Runu i u bitki kod Antiema, a zove se Abe Master. Njegova žena Dolores je Meksikanka i tamo još ima rodbine... Oni će nam biti od velike pomoći... Nije potrebno isticati da rizik ipak postoji jer se sada duž rijeke Rio Grande vucara previše čeljadi: desperadosi, pijanice, dezerteri, pokeraši, a i mnogi meni slični. Julija mehanički zavuče ruku u njedra i opipa Malteški križ generala Delatouchea koji će, kad se nađe u Meksiku, nesumljivo morati unovčiti kod kakva bogatog hacijendera. - A vas, mladiću - reče kapetan obraćajući se Patriceu Kergoatu namjeravam ostaviti u blizini policijske stanice na Red Riveru... Odanle ćete začas stići u New Orleans. - Zahvaljujem vam, kapetane - odvrati Patrice. - Radije zahvalite gospođici Crevecoeur - primijeti Stanley. - Još je nešto važno: morat ćemo se smjenjivati na straži, gospodo. Preuzimam na sebe četiri sata, a svakome od vas ostaju po dva. Ovo jest zabitno mjesto, ali nikad se ne zna. Da bismo nezapaženo mogli promatrati okolicu, stražarit ćemo na krovu. A onda se obrati Patriceu: - Imamo dovoljno razloga da dobro otvorimo oči. Desperadosi su uvijek u blizini. - A što je sa mnom? - upita Julija. - Zar ja neću na stražu? - To je isključeno - odgovori kapetan. - Vi ćete spavati, draga. Ostala dvojica se složiše. Julija se rukuje sa svojim suputnicima i odmah izađe iz kolibe. S užitkom udahne svježi noćni zrak, nakon onog dima koji ju je pored ognjišta ujedao za oči i pekao u grlu. Ona prostre pokrivač na popločano tlo uza sam bunar i legne, pošto prethodno opet navuče svoj šilkatski ogrtač od jelenje kože. Iako je bila umorna, san joj nikako ne htjede na oči, zato pokuša dozvati u sjećanje lik svoga dragog Alaina, onakvog kakav je bio pri njihovu posljednjem susretu pred odlazak u Brest... Onda je na sebi imao uniformu streljačkog potporučnika, a sada je sigurno u dronjcima, kakav je bio i Stanley Desfontaines kad ga je ugledala kako se sa grčevitim naporom drži za osovinu vagona na »Pensilvancu«. Kako da zaboravi njegovo nježno, ali od patnje izobličeno lice, privlačno a ujedno i odbojno, dok ju je životinjski silovao gazeći sve obzire? Ni jedne jedine nježne riječi nije pri tom izgovorio, nijedanput je nije pogladio. Oči joj se ispune suzama na pomisao da se bliži dan kad će u Alainovu zagrljaju morati potiskivati uspomenu na te jezive trenutke... Učini joj se da čuje svoga dragana kako joj nježno i zanosno šapuće dok joj tijelo gori od milovanja njegovih ruku, kao upaljena suha trava u preriji... »Možda je ljubav - pomisli Julija - istovremeno nadilaženje samog sebe i najgore od svih poniženja.« Otkako ju je kapetan silovao, Julija više nije
bila ona ista, no nikako da otkrije što se to u njoj izmijenilo. »Možda se bojim da u Alainovu zagrljaju više nikad neću osjetiti onu neizrecivu sreću koja nas je do te mjere opijala da smo imali utisak kako tvorimo jedno jedino biće?« U tom trenutku, pod zvjezdanim nebom i posvemašnjim mirom koji se razastro nad prerijom, Julija nije drukčije mogla shvatiti ljubav nego kao potpuno stapanje dviju duša i dvaju tijela. Ona se s užasom prisjeti nazovi ljubavi u što se izrodila divlja obljuba Stanleyja Desfontainesa, tužna i unaprijed izgubljena bitka, a istovremeno osjeti sažaljenje prema mladiću koji se iz rata vratio kao živi mrtvac. - Julija! Toliko se bila zadubila u svoje misli da se naglo trgla. Pred njom je stajao Raoul de Saint-Cerre i pružao joj šalicu iz koje se pušila mirisava kava. Juliju obuze neki nejasni osjećaj krivnje. - Bože! - reče ona. - Bio je red da je pripremim ja vama... - Šalite se. Uostalom, naša junačina konfederacionist tvrdi kako nitko ne umije skuhati kavu kakvu on voli, izuzev kaplara Harryja Rockbridgea iz bataljona »Tigrovi«, koji je poginuo u Kernstownu baš kad se spremao da zakuha vodu. Julija srkne i osjeti da je okus mnogo bolji nego prošli put. Poveseli se kad primijeti da se Raoulu povratilo negdašnje dobro raspoloženje. - Konačno ste opet onaj stari, Raoule... Sve do večeras činili ste mi se smrknuti i zabrinuti. - A ja vas gotovo ne prepoznajem, Julija - prošapta mladić a onda čučne pokraj nje na pokrivač i počeka dok ne ispije kavu. - Zar se toliko ljutite na mene zbog onoga što se dogodilo u Astor Houseu? Kad sam se one noći vraćao od francuskog konzula sa džepom punim dolara, bio sam gotovo lud od sreće. Nisam ni slutio da vas tako silno mogu ljubiti. U glavi sam kovao stotinu planova... a uvijek ste u njima vi bili na prvome mjestu. Već sam se vidio glavnim urednikom »Le Sieclea« i vjerovao da je mome obijanju svijetom i lovu na senzacije definitivno došao kraj. Mislio sam da ću se najzad skrasiti na jednom mjestu i sasvim se posvetiti vama i ljubavi koja me je preobrazila... Bio sam odlučio da nakon fotografiranja Maksimilijana i carice Charlotte u njihovom dvorcu u Chapultectetu nikome osim vas ne dopustim da stane pred moj aparat. Dok ga je slušala, Juliji se učini da i on, kao maločas Patrice, evocira nestali svijet krinolina, bulevare pune šetača i kočije po raskvašenim pločnicima; Pariz skrovitih alkova u kojemu se ljubav vodi uz zvuke Offenbachova valcera, Pariz čije su brujanje zajedno slušali u daljini kad bi u određeni sat stizao u Auteuil Alain, pa oprezno poput tata otvarao vrata malog paviljona udno parka... Zar je Raoul mogao slutiti da je Julija upoznala trenutke kada ljubav sve preobražava i daje životu okus vječnosti, a njih će ona moći obnoviti tek onda kad se ponovo bude mogla priviti dragome na grudi, pred vatrom koja zamire u kaminu. Ona vrati mladiću šalicu od bijela lima. - Zar vas ona ni na što ne podsjeća, Julija? - upita Raoul. - Ali, da! - prozbori Julija. - Podsjeća me na jedno putovanje vlakom od Pariza do Saint-Nazairea, u društvu nekog mladića koji je bio više uslužan nego častan... Na pragu kolibe pojavi se Stanley Desfontaines. - Nema neprilika? - Nikakvih. Ćaskamo malo... Stanley se morao sagnuti da bi ponovo ušao kroz vrata kolibe koja ostavi otvorena.
- Taj dragi kapetan brine se za vas kao otac - reče novinar.
Julija ostade ravnodušna. - Obožavam vas - uze šaptati Raoul - i lud sam od ljubomore... Julija, predivna Julija, zašto ste u New Yorku pobjegli iz hotela? Zašto niste imali u mene povjerenja? Nastade tajac. - Jer... jer niste htjeli da mi budete prijatelj - prizna Julija. - A prijateljstvo mi je bilo tako potrebno... No, ne govorimo više o tome. Zaista nema smisla. Uostalom, nazad se više ne može... Raoul ustane. - A... gospodinu Desfontainesu je uspjelo da zadobije vaše prijateljstvo? Osjećalo se kako Julija oklijeva, no zatim podigne glavu pa će gledajući Raoulu pravo u oči: - Ne! - To sam i mislio - odgovori mladić. Julija nije mogla dokučiti što se krije iza tih lakonskih riječi. Umor, na koji je trenutačno bila zaboravila, ponovo je svlada i ona zatvori oči. - Sasvim ste iscrpljeni - prošapće Raoul. Julija je gorjela od želje da objasni jednu pojedinost. - Gdje ste i na koji način upoznali Patricea Kergoata? - U New Yorku... već sutradan po vašem nestanku. Sekretar vašeg staratelja požurio je k francuskom konzulu, barunu Gauldree Boileauu, čim se iskrcao iz parobroda »George Washington«. Raoul se prigne i ogrne djevojku šilkatskim ogrtačem koji joj je bio skliznuo s ramena. Uradio je to neobično nježno a Julija, tonući polako u san, pomisli kako muškarac ipak može biti istovremeno ljubavnik i prijatelj. I to izvrstan u objema ulogama. Probudi je osjećaj da se netko kreće oko nje, a i zato što je kroz san nejasno čula spuštanje vedra u bunar. Činilo joj se da je spavala veoma kratko, no mora da su prošli dugi sati jer su se u plavičastom svjetlu zore vidjeli okolni, šipražjem obrasli brežuljci. Ona otvori oči i ugleda par čizama, a nad njima plave pantalone sa žutom uzdužnom trakom sa strane. Još mamurna od sna, primijeti da neznanac ima široki platneni opasač sa dva pištolja i s lovačkim nožem u lijepo izrađenim koricama. Shvati o kome se radi tek kad opazi plavu košulju i preko nje široke naramenice kakve se nose jedino u konjici Sjedinjenih Država. Oficiru je oko vrata nemarno bila zavezana uobičajena žuta marama kričavo žute boje. - Dobro jutro, lijepa djevojko! - začu se dubok promukao glas. Julija primijeti da on nije sam i da se oko bunara vrzaju vojnici u plavim uniformama, većinom na konju. Bili su razvrstani po troje, a među njima je lepršala zvjezdasta zastava Unije. Sada se već sasvim razbudila i ustanovila da Patrice, koji je stražario na krovu, uopće nije dao znak za uzbunu. Očajnički se upinjala da shvati što se dogodilo, no ubrzo joj postade jasno da su vojnici upravo stigli a da je onaj koji ju je oslovio njihov zapovjednik. - Moje poštovanje, gospodo! Imat ćemo lijep dan, zar ne? Taj je pozdrav umjesto Julije uzvratio Stanley Desfontaines koji se našao na vratima kolibe. Iznenadni dolazak cijele kolone Jenkija u ovaj pusti kraj mora da ga je zatekao potpuno nespremnog. Julija shvati da je svaki pokušaj bijega postao nemoguć. No bez obzira na to što je u tom trenutku osjećao u klopku uhvaćeni kapetan Konfederacije, on ne pokaza nikakva uzbuđenja. Naprotiv, blaženo se smiješio i, odmjerenim korakom kako i dolikuje njegovu položaju
»šerifa«, odjeven u Wilkinsonov redengot, polako se zaputio zapovjedniku odreda. Julija nije mogla znati kako će se stvari odvijati, no bila je sigurna da udesu neće izbjeći. Sada kad je gotovo već pred ciljem, sve se odjednom ruši. Svakog se trena gospodin Patrice Kergoat može legitimirati, pokazati službene dokumente iz kojih se vidi po kakvu je poslu ovamo upućen i zatražiti pomoć oružanih snaga Unije. Već se vidjela s rukama svezanim na leđima i kako je dva vojnika sprovode do najbližeg grada. No sjeti se i onoga što čeka kapetana Desfontainesa koji je Jenkijima pobjegao iz zatvora. Zgrozi se na pomisao da će njegovo tijelo bespomoćno visiti na konopcu. -...' brojutro, šerife - odvrati oficir. U prvim zracima sunca zablista na grudima Južnjaka srebrna zvijezda koju je skinuo s ubijenog šerifa iz Fayettevillea. Juliji je bilo jasno da se iz časa u čas komedija može izroditi u tragediju. Naime, na pragu kolibe pojave se Raoul de Saint-Cerre i Patrice Kergoat. Ovaj posljednji primijeti kako se zapovjednik konjičkog odreda ponešto snishodljivo i kroz zube pozdravlja sa Stanleyjem ne skidajući rukavicu. - Major Bailey iz Šestog konjičkog - promrsi. Patrice Kergoat potrči prema vojnicima. Julija ni načas ne posumnja kako će on iskoristiti povoljnu priliku, svjestan da Stanley Desfontaines ništa ne može protiv premoćnih neprijatelja koji ga sa svih strana okružuju. Usprkos svojoj ogorčenosti na Stanleya, a i zato što joj je sudbina zavisila od njegove, ona poželi da ga još jednom spasi od kukavnog svršetka koji njemu ne priliči. Trenutačno, još se dobro držao u ulozi »šerifa« čijim se vanjskim sjajem zaodjeo i vidjelo se da u toj igri sigurno želi ići do kraja. - Šalje vas sama providnost, majore Bailey! - klikne veselo Patrice. - Kako to, mladiću? Julija je u međuvremenu ustala te ogrnuta pokrivačem stajala po strani. Odjednom osjeti da joj je netko položio na rame ruku. - Ničega se ne bojte - šapne joj Raoul de Saint-Cerre. - Ma šta se dogodilo, ja vas neću napustit. A dogodilo se ono što Julija nije mogla očekivati, a još manje razumjeti. - Šerife Wilkinsone! - stao je da viče Patrice obraćajući se Stanleyju Desfontainesu - konačno ćete me se otarasiti. A znajte i to da će vam gospodin Gaspard, kojega ovdje u Americi zastupam, biti trajno zahvalan... Dopustite mi da vam u njegovo ime uručim dvije tisuće dolara nagrade koja vam po zakonu pripada, jer nema sumnje, nikad mi bez vaše pomoći ne bi uspjelo uhvatiti ovdje prisutnu gospođicu Crevecoeur. Rekavši to, on zavuče ruku u džep pa iz kožnate lisnice s vlastitim monogramom izvadi podebeli svežanj novčanica i stade ih brojiti preneraženom Desfontainesu. Vidjelo se da je i major impresioniran. Zatim će obraćajući se ovom posljednjem: - Majore, dopustite mi, molim vas, da vam se pridružim s ovom djevojkom koju sam dužan najkraćim putem vratiti u Francusku. Njegov siguran nastup, pa rječitost i osobito svežanj dolara bili su siguran dokaz da mladi Patrice Kergoat ima moćno zaleđe. No Juliju nadasve zbuni zaista genijalan način na koji se htio riješiti kapetana a da ga ne oda majoru, koji bi tako važnog bjegunca odmah poveo pod jakom stražom. Umjesto toga, on mu čak daje dvije tisuće dolara. Gospodin Kergoat rezonirao je hladno, kao poslovni čovjek, a opet, pokazao je da ima smjelosti i mašte. Takvo je držanje govorilo da mladić predstavlja veoma složenu ličnost... »Moj se staratelj nije prevario u pogledu Patriceovih sposobnosti«, pomisli Julija videći kako su joj pokopane sve nade i kako ne može spriječiti da definitivno propadne pothvat u koji je unijela toliko energije i besprimjernu hrabrost.
Major Bailey je odmjeri pogledom: - Moje poštovanje, gospođice - reče trudeći se da mu glas zvući što uljudnije, a sigurno se sjetio neke garnizonske zabave na kojoj je plesao s pukovnikovom kćerkom. - Izvolite pregledati dokumente koji mi daju pravo na pomoć civilnih i vojnih vlasti u ovoj zemlji a ujedno jasno govore o mojoj misiji - reče Patrice. Major tek reda radi zaviri u hrpu papira što mu ih pruži sekretar moćnoga bankara koji je, Julija, je to najbolje znala, imao zastupnike po cijelom svijetu. - U redu, u redu mladiću - zagunđa Bailey. - Sve je potpuno ispravno i ja osobno nemam ništa protiv lijepih djevojaka, naprotiv. Njegovi ljudi prasnu u smijeh. - Samo, vidite, - nastavi major - bojim se da nećete tako skoro vidjeti Europu ako se pridružite mome odredu. Julija opazi kako se Patrice sav promijenio u licu. - Ne razumijem baš sasvim - promuca. - Pa, stvar je vrlo prosta, mladiću. Dobio sam naređenje da bez zadržavanja krenem na sjever, prema Powder Riveru, a to je, znajte, čisto indijanski kraj, i tamo se moramo pridružiti snagama generala Connora... Jesu li vam poznati Sijuksi, gospodine? - N... ne - reče Patrice. - Time ništa ne gubite - odvrati oficir. - To su ljudi koji ne znaju za milost. Izlažete se opasnosti da tamo ostavite svoj skalp. A vaša... vaša lijepa štićenica, ona riskira da izgubi i štošta drugo. Ponovo se začu smijeh. Major ga ušutka gunđajući kao medvjed kojega su poškakljali uz dlaku. - Uostalom, momče, bila bi ludost krenuti na sjever kad obala nije daleko, te biste se u New Orleansu mogli ukrcati na neki brod koji vozi u Evropu. Začudilo bi me kad bi šerif odbio da vas onamo otprati... Za dvije tisuće dolara odveo bi vas i na Aljasku... Nije li tako, šerife? Stanley Desfontaines stade zabrinuto gladiti svoje bradom obraslo lice. - Ta vi znate bolje od ikoga, majore, da u ovom trenutku imamo pune ruke posla... Značilo bi da zanemarujem svoje dužnosti, ako... »Kapetan nimalo ne zaostaje u spretnosti za Patriceom kad je riječ o samoobrani«, pomisli i protiv volje Julija. Stanley dobro razmisli prije nego će odgovoriti. - Mogao bi ih eventualno i otpratiti, majore, pod uvjetom da mi izdate pismeni zahtjev. - Ništa lakše! - odvrati oficir, sretan što se tako lako izvukao iz neugodne situacije jer su ga Patriceovi dokumenti ipak malo impresionirali. - Na koje ime, šerife, treba da glasi zahtjev? - Na ime Wilkinson, majore. Šerif Wilkinson. Bailey pozove jednoga od svojih potčinjenih i ovaj na brzinu načrčka nekoliko redaka na papiru koji major pažljivo potpiše. Uzalud je Julija čekala da Patrice Kergoat otkrije istinu o tobožnjem »šerifu Wilkinsonu«. On je šutio i činilo se da je potpuno ravnodušan, a još uvijek je mogao izmijeniti situaciju, izručiti kapetana Jenkijima te s pomoću nekog plaćenog vodića stići s Julijom do obale. Za to je vrijeme Stanley Desfontaines osedlao konje i pri vezao smotane pokrivače. Na odlasku on pozdravi oficira Unije podižući malo svoj šešir tipa »Jeff Devis« koji je ranije pripadao Wilkinsonu. - Zbilja, majore - reče on - kako to da znate za ovu kolibu? Ta nalazi se u sasvim pustom kraju.
- Uvažite, šerife, da sam se ovdje borio protiv jednog konjičkog odreda kojim je zapovijedao čuveni Jackson Neprobojna Stijena. Bilo je to prije bitke za Vicksburg, ravno pred tri godine. - Zanimljivo! - reče Stanley. - I ja sam tamo bio. Julija shvati kako je slučaj htio da se obojica sjete ovoga zabačenog kutka, napuštene kolibe i bunara zato što se jedan i drugi tu borio, ali svaki na protivničkoj strani. Već više od jednog sata šutke su jahali sve četvero padinama brežuljaka. Otkako su za sobom ostavili odred Šeste konjičke pukovnije, kapetan nije izustio ni riječi. No Julija ga je dovoljno poznavala a da ne bi vidjela kako ga muče crne misli. I zaista, kad se put stao sužavati, on zaustavi svoga riđana i počeka da ga sustignu njegovi saputnici koji su ga slijedili na izvjesnom odstojanju. On osmotri sada već znatno pusti krajolik i upre pogled u vrh jedne uzvišice koja se dizala pred njima. - Gospodine Kergoat - reče iznenada - htio bih vam reći nekoliko riječi. Promatrao je sekretara gospodina Gasparda napola zatvorenih očiju. Julija opazi kako više no ikada liči na zvijer, spremnu da se baci na svoju žrtvu. No ova kao da je bila naročito žilava. Julija osjeti kako mu Patrice neće ostati dužan. Znala je da je odvažan i da se nikoga ne boji. - Gospodine Kergoat - reče Stanley jedva čujno - bio sam u životu prisiljen da ubijem mnoge ljude, ali to mi je uvijek bilo mrsko. Samo, vidite, kad stupite u službu neke velike ideje ili neke zemlje, kao vi vaše, odnos prema pitanju života ili smrti sasvim se mijenja. Ako zajedno nastavimo put, prije ili kasnije, bit ću prisiljen da vas ustrijelim, jer, prema mome mišljenju, predstavljate opasnost. Kad su naišli Jenkiji, bili ste na straži vi, ali niste dali znak na uzbunu. Jedanput ste me prevarali, drugi put nećete. Prozreo sam vašu lukavu igru. Vidite li pred nama onaj greben? S druge je strane ravnica... Pokazat ću vam put kojim ćete stići u grad Baton Rouge na Misisipiju. Patrice ne odgovori, samo čudno odmjeri kapetana. - Patrice - reče Julija glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja, ne pokušavajte da pred kapetanom igrate heroja. On je profesionalac i uvijek će stići da opali prije vas! - Nisam u službi nikakve velike ideje, nego moćnog bankara - prošapta mladić. - Prema tome, poštujem ne samo novac već i ljudski život. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ubijem toga gospodina. Stanley podbode svoga konja pa glasom koji ne trpi pogovora vikne: »Za mnom!« Juliji laknu na pomisao da će se uskoro otarasiti tajnika svoga staratelja, no ipak prizna da se on dobro ponio. Za manje od pola sata stignu najzad na vrh brda. Pod njima se u oblaku crvenkaste prašine čulo mukanje, povremeno nadjačavano promuklim ljudskim glasovima. Kad se prašina malo slegla, Julija, nijema od uzbuđenja, ugleda stado od nekoliko tisuća grla što se proteglo na više od jednu milju. S obje njegove strane neprestano su goredolje jurili goniči na konju. Poput generala koji vodi svoje trupe, na čelu je jahao jedan čovjek a za njim su išla kola pokrivena ceradom. Četvero se putnika zaustave i stanu promatrati prizor pod sobom. - Sprovodnik onoga stada izvrsno poznaje svaku stazu - reče najzad kapetan obraćajući se Patriceu. - Ovdje nam se putevi razilaze, gospodine. Zbogom! Pružajući tajniku svoga skrbnika ruku, Julija primijeti: - Zašto ste postupili drukčije, kad ste kapetana jednostavno mogli izručiti Jenkijima?
- Nisam došao ovamo da igram ulogu potkazivača, gospođice Crevecoeur... On prihvati djevojčinu ruku i nekoliko je puta poljubi, ne misleći ni najmanje da je to smiješno. Do toga trenutka Julija i nije znala kakav je zapravo Patrice Kergoat. Otkrila je to tek nakon onoga što se odigralo pred kolibom. Iznenadi je činjenica da se nije poslužio ni jednim nečasnim sredstvom kako bi je vratio natrag. Nije čak iskoristio priliku kad mu se ona ukazala. Pri tom se pokazao neobično inteligentan i dosjetljiv, čemu se zaista morala diviti. Prosto nije mogla vjerovati da je to onaj isti Patrice koji ništa nije propuštao kad se radilo o tome da ostvari svoje ambicije. - Napomenuli ste mi kako nagradu možete dobiti jedino ako me vratite u Pariz. Da ste odali Stanleyja i stavili se pod zaštitu Jenkija, bili biste uspješno obavili svoju misiju. Pod njima se i dalje talasalo nepregledno krdo goveda. - Požurimo, prijatelji - reče kapetan nekako obazrivo. - U stvari, krivo sam vas procijenila - prizna Julija Patriceu. - Držala sam kako ste za veliku svotu novaca kadri svašta uraditi. No... možda sam se prevarila. - U slučaju da mi je misija uspjela, vaš mi tutor ne bi dao za nagradu novac prošapta mladić pritežući konju uzde, jer je nizbrdica postajala jako strma. - A što bi vam onda dao? - u čudu će Julija. - Vas! - Mene? - Da, gospođice Crevecoeur. Po mome mišljenju bila bi to kraljevska nagrada i nikakvo se bogatstvo ne može s njom mjeriti. Gospodin Gaspard, koji dobro poznaje ljude, odmah je to shvatio... Zbogom, Julija, i znajte da ću vas prije ili kasnije opet naći... ali tada ne više za gospodina Remyja Gasparda, nego za sebe osobno. On podbode zelenka i spusti se kosinom. Uskoro se izgubi u oblaku prašine. Dolje su već zamicala i posljednja goveda, a za njima na začelju tri jahača. Izgledalo je kao da su maskirani jer su preko nosa povezali marame, očito da se zaštite od prašine koju su stoički podnosili. Patrice Kergoat im priđe, izmijeni s njima nekoliko riječi pa pojaha prema čelu kolone kako bi od vodiča saznao za put kojim će stići u Baton Rouge na Misissippiju. Nebom su se stali gomilati gusti oblaci a na kraju ravnice već se u daljini čula grmljavina. Stade padati i sitna kišica, no zrak je i dalje ostao zagušljiv. - Ne zadržavajmo se ovdje - kratko će kapetan. - Mogu nas opaziti, a odsada bih svakako htio izbijegavati nepoželjne susrete. On okrene svoga riđana. Julija se upita čega li se to on boji. - Ispostavilo se da ste u svojstvu šerifa Sjedinjenih Država odsada sigurni od bilo kakva gonjenja - reče ona. - Tim više što u džepu imate nalog koji je osobno potpisao major Bailey iz Šestog konjičkog puka - sentenciozno će Raoul de Saint-Cerre. - Sve je to točno, dragi prijatelju, no uvažite i činjenicu da u Teksasu ne drže baš svecima predstavnike javnoga reda! Počne padati i kiša, najprije polako a onda sve jače. Novinar se okrene u sedlu i skine navlaku s tronošca svoga fotografskog aparata. Kako je bila od nepromočiva platna, on je pruži Juliji kao spasonosnu kabanicu. - Kupio sam je u New Yorku, po savjetu baruna Boileaua. No djevojka je na sebi imala šilkatski ogrtač s uslikanim golemim očima koji su joj davali izgled neke poganske boginje. Jelenja koža podjednako ju je štitila od vlage i hladnoće. Zato Raoul prebaci preko sebe platnenu navlaku koja mu segne sve do gležnjeva. Kapetan samo zadigne ovratnik redengota i natuče na oči svoj »Jeff Davis« šešir. Činilo se da je otporan isto toliko na vremenske nepogode koliko i na osjećajnost. »Taj je čovjek postao bešćutan
kao kamen« - reče sebi Julija podbadajući Jacksona, jer su se već bili spustili niz kosinu pa je Stanley, po ustaljenoj navici, potjerao konja najprije kasom a onda u galopu. Kiša im je šibala lice, no Juliju ispuni divan osjećaj slobode. Ona duboko udahne, trudeći se da ne misli na ono što će se dogoditi kada prijeđu Rio Grande i nađu se u Meksiku. Raoul je stalno jahao uza nju. Put koji je odabrao kapetan stao je krivudati. Trebalo je usporiti kretanje. - Što ćete uraditi kad stignete onamo? - upita novinar. - Nemam nikakvih planova - odvrati djevojka. On se okrene prema njoj. Mladenački smiješak ozari njegovo mršavo opaljeno lice, obilježeno dugim i zamornim putovanjem. - Julija - reče on. - Toliko vas volim da sam spreman pomoći vam u bilo čemu... samo da vas vidim sretnom! - Da me vidite sretnom s nekim drugim, Raoule? - Možete me koliko hoćete smatrati romantičnim, no ne vidim boljeg načina da vam dokažem koliko vas ljubim. U glasu mu se osjećala i ozbiljnost i peckanje, no Juliji se učini da se za tim izgovorenim riječima krije izvjesna stidljivost. - U današnje se vrijeme, draga Julija. rijetko može sresti muškarca koji je u tolikoj mjeri zaljubljen da se odrekne samog sebe. A sam Bog zna da ja nisam nikakav svetac... ukoliko mi ljubav nije dala aureolu mučeništva. Sve je moguće u zemlji kao što je ova. Prevale više od jedan kilometar a da Julija ne progovori ni riječi. A onda će: - Morat ću prodati Malteški križ. Možda biste mi mogli pomoći da nađem kupca... - Dotle slobodno možete raspolagati s ovo malo novaca koje imam uza se. - Bojim se da Meksikanci skupo prodaju svoju savjest - odvrati djevojka. - Općenito, savjestima nema cijene - primijeti Raoul. Početkom popodneva nebo se opet razvedri. Pred njima pukne široka ravnica i kapetan se zaustavi. - Red River - reče on samo. Julija nije očekivala tako malu rijeku što lijeno mili prašnjavim koritom. Zamišljala je Red River kao veličanstven i divlji kraj. Ona zaključi da ta pusta prostranstva izazivaju priličnu nelagodnost, mada ne bi znala reći i zašto. Stanley joj to objasni samim dvjema riječima: - Živi pijesak! On prihvati Jacksona za uzdu i oprezno ga povede korakom. - Držite se našeg traga - nemarno dobaci Raoulu. Gotovo se dodirujući sapima, dva konja prijeđu to opasno mjesto. - Pretpostavljam da me mrzite - iznenada će kapetan ne okrećući glavu. Julija nije znala što da odgovori. - Uskoro ćemo se rastati - reče on - i lako je moguće da se više nikad nećemo vidjeti. - Vjerojatno! - odvrati Julija. - Zato je potrebno da znate kako sam svjestan... da sam se ponio poput najgoreg nitkova. - Zbilja? Stanley je još uvijek izbjegavao njen pogled. - Umalo da nisam izgubio glavu - reče on jedva čujno. - Gotovo sam postao sličan onom momku, Raoulu de Saint-Cerreu, koji vas ljubi na način
Standhalovih junaka. Srećom, prenuo sam se. Izvalio sam glupost. Nisam ja sposoban za takvu ljubav. - Zaista niste - promrsi Julija. - Ničeg nema u vama. Ničeg. Prazni ste. Čak vas i ne mrzim. Može li se mrziti životinju? - Varate se, Julija. I ja sam čovjek, i mogao sam vas ljubiti kao i svaki drugi muškarac. To jest, mogao sam se izliječiti od osjećaja časti i dužnosti prema domovini, čime sam prosto bio opsjednut. Mogao sam ih shvatiti kao tlapnje i s vama pohitati u Bayou Lafourche... gdje bih vas dugo ljubio i iskazivao vam svoje poštovanje. Mogao sam urediti plantažu, izgraditi vama i sebi čitav jedan mali svijet... dati vam djecu i poslugu... Vi ste mogli biti gospodarica a ja gospodar. Juliju zapanji ta iznenadna bujica riječi. - Svaki muškarac - reče Stanley - prije ili kasnije dođe u iskušenje da potražisreću. A ja sam, nećete mi vjerovati, htio u zametku ubiti svoj osjećaj ljubavi prema vama. To je bilo neophodno ako sam htio da nastavim borbu. Uradio sam to sa predumišljajem. Uvijek treba biti spreman na uništavanje ako se neko djelo želi uspješno privesti kraju. Julija zaustavi Jacksona i tako prisili Blue Star da i on stane. - Gdje je gospodin de Saint-Cerre? - upita ona, odjednom obuzeta strahom. Novinar je bio malo zaostao otkako su prešli rijeku. S lijeve strane ostala im je šuma patuljastih hrastova a oni su jahali prema brežuljcima koji su se blago talasali pred njima. Po prvi put Stanleyjeva je pažnja bila nešto popustila. Iz sasvim neobjašnjivog razloga, i baš kao za inat, novinar se izgubio. Kapetan se zaustavi na uskom puteljku, ali ne pokaza da je naročito zabrinut. - Vaš je prijatelj džentlmen od glave do pete - promrmlja. - Više je volio da nismo prisutni dok obavlja prirodnu potrebu. Sigurno se zavukao onamo u šipražje i... Do Julijinih ušiju dopre oštar pucanj. Ne čekajući, ona ostrugama podbode Jacksona koji se naglo propne i okrene pa, vođen sigurnom Julijinom rukom, jurne prema hrastićima odakle je, čini se, dolazio pucanj. Stanley ju je slijedio. - Budite oprezni! - poviče on. Julija je mislila jedino na to kako da prijatelju što prije stigne u pomoć. Ona zađe u šumu i nađe se licem u lice s nekom do pasa golom ljudinom, koji je oko vrata imao đerdan od šarenih perla i privjeske od kosti. Njegova crna, gotovo modra kosa padala mu je u dugim pletenicama ukrašenim vrpcama. Iz nje je stršilo jedno jedino pero. Julija se uplaši toga muškarca bakarne puti i bojom išaranog lica koji je koljenom stao Raoulu na trbuh, dok je ogrezao u krvi nepomično ležao na zemlji. - Da niste pucali! - dovikne joj Stanley videći kako vadi pištolj. - Indijanac nikada nije sam! Očiju raskolačenih od groze, djevojka je vidjela kako je Indijanac duboko zarezao nožem kožu iznad Raolova uha, mada nije znala zašto to čini. Spremao se da vješto poput kirurga proširi rez sve do potiljka, ali je prekinuo taj jezivi posao kad je opazio Juliju. I što je najčudinje, skočio je unazad kao da je pred sobom ugledao priviđenje. Istoga časa skoči iz šikare pet-šest isto takvih ljudina kakav je bio i ovaj što se spremao da skalpira francuskog novinara te šutke opkole Juliju i kapetana. Jedva mičući usnama i pazeći da ne učini ni najmanji pokret, Stanley joj reče: - To su Čejeni koji su se spustili sa sjevera... napustivši svoj rezervat... Nema načina da se izvučemo... U stanju sam da vas zaštitim od bilo koga, ali... tu se ništa ne može.
Julija se toliko ukoči od straha da joj revolver ispade iz ruke. Začudo, nijedan od Indijanaca ne skoči da ga podigne. Onaj koji je očito bio njihov poglavica imao je na sebi pohaban vojnički kaput kakav nose Jenkiji, no, kao i ostalima, samo mu je jedno orlovsko pero krasilo kosu. Jedino je on bio naoružan puškom koju je nosio koso prebačenu preko grudi. Juliju zadivi dostojanstveno držanje toga čovjeka kojega je, čini se, kao i njegove drugove potpuno fascinirala iznenadna pojava mlade djevojke. Na kapetana jedva da su obratili pažnju. Julija skoči s konja. - Raoule! On s mukom pomakne glavu. - Živ je! Krug se oko njih razmaknuo kako bi Julija mogla prići ranjeniku. Ona se ni načas ne upita kakav je čudan razlog mogao spriječiti Indijanca da ne dovrši svoj jezivi posao. I on se, kao i njegovi drugovi, zagledao u djevojku. Kad je okrenula glavu, u očima im je vidjela duboko čuđenje, gotovo strah. »Zašto me tako gledaju?« - upita se ona. No zar je to sada važno? Glavno je da je Raoul živ. Ona znakovima pokuša objasniti da nešto valja poduzeti, inače će mladić iskrvariti. No njih Raoul uopće nije zanimao, a to je, pomisli Julija, možda i bolje. Ipak, počne se nelagodno osjećati pod njihovim vatrenim pogledima. Poglavica pruži svoju zagasitosmeđu čvorastu ruku i obazrivo, gotovo sa strahom dodirne djevojčinu odjeću, kao da se radi o relikviji. Julija se ukoči na dodir te ruke koja ju je sada opipavala, oprezno i vraški sporo sve do trbuha. Ona okrene glavu i molećivo pogleda kapetana, no osjeti da se i on prepao, prvi put otkako ga je upoznala. Stajao je nijemo i kao ukopan. Sada i nju podiđe strah. Odjednom se sjeti da na sebi ima indijansku odjeću: šilkatski ogrtač. Kapetan progovori jedva mičući usnama: - To vaše prerušivanje skupo nas može stajati, draga. Julija opet pogleda Raoula koji je i dalje krvario. A onda, povodeći se za svojim poglavicom, i ostali priđu Juliji pa je, najprije bojažljivo a zatim sve slobodnije, stanu i oni opipavati. Bilo je to nepodnošljivo i dolazilo joj je da vikne, da ih odgurne, no glas joj zastade u grlu a ruke se nemoćno spuste uz tijelo, teške poput olova. - Draga moja - prošapta Stanley - imate čitav čopor obožavatelja i bojim se da vas čekaju najteži trenuci u životu. Okružen dvojicom snažnih čuvara, naoružanim sjekiricama te lukom i strelicama o ramenu, kapetan nije mogao ni da se makne. On primijeti kako se Julija najzad obraća napadačima pokazujući na svoj ogrtač. - Ovo je poklon - stade govoriti polako, naglašavajući svaku riječ. - Dobila sam ga od Večernje Zvijezde, a njoj ga je dao... Grozničavo se upinjala da se sjeti imena indijanskog poglavice. -... poglavica Sunce-u-Zenitu! - reče najzad pomalo sa zebnjom. Možda je, spomenuvši to ime, samo otežala svoj položaj. Ona zareda pogledom po Indijancima, ali joj se učini da je nitko nije razumio. Jedino je poglavica prignuo glavu i rekao nekoliko riječi ostalima, koji su onda počeli klicati i razmaknuli krug. Tada poglavica priđe Juliji. Pod njegovim vojničkim kaputom vidjela su mu se gola prsa. O vratu je nosio lanac s medaljom koja je jako ličila na orden. - Tko ste vi? - upita je. - I tko su ti bijelci koji vas prate? Govorio je besprijekorno engleski i Julija se neobično iznenadila. - Ja dolazim... iz Francuske - odvrati ona - i molim vas da nešto učinite za... za moga prijatelja koji je ranjen i... Glas joj se prekide od uzbuđenja.
- Preklinjem vas - izgovori gotovo šapćući - taj je mladić također Francuz... - A ovaj? - upita hladno Čejen pokazujući na Stanleya. Pri tom je neprestano gledao u srebrnu zvijezdu šerifa Wilkinsona. - Ja vodim ove strance zemljom koju oni ne poznaju - kratko će kapetan. - Ti si šerif Sjedinjenih Država? Stanley ne odgovori odmah. - Kako vidiš, jesam - reče najzad. - I ja sam se borio na strani bijelaca. Pogledaj! Indijanac pokaže medalju koju je nosio na grudima. - Borio sam se s tvojom braćom protiv Juga - nastavi Čejen - a usprkos tome, našao sam u rezervatu. Dok se vodio rat, bili smo svi jednaki. Za tebe je, bijelče, nastupio mir, a za moje, rat treba tek da počne. On se opet vrati Juliji. - Sunce-u-Zenitu bio je vrlo moćan poglavica. Mi ga poštujemo i obožavamo i sada kada se nalazi na vječnim lovištima, nakon smrti dostojne ratnika. Svaki se Cicit sjeća ogrtača koji ti sada nosiš. On će zaštititi tebe i tvoje prijatelje kada god naiđeš na ljude moga plemena. Ja se zovem Plamena Strijela. On stisne Juliji ruku a isto tako i začuđenom Stanleyju Desfontainesu. No djevojka je već klečala uz iskrvarenog ranjenika koji je jedva micao usnama: - Ja... jako me boli. Kapetan podigne Raoula de Saint-Cerrea, potrbuške ga prebaci preko zelenka pa će obraćajući se Juliji: - U našem je interesu da se što prije odavde izgubimo. No Plamena Strijela nije bio toga mišljenja. - Ako pođeš s nama u naš logor, djevojko, mogli bismo mi izliječiti bijelog čovjeka. - To nikako - promrmlja kapetan kroz zube. Raoul zastenje. Već je izgubio mnogo krvi. - Ne brinite - reče Plamena Strijela pregledavši napola skalpiranu novinarovu glavu. Izliječit će ga naš vrač. Stanley htjede ponovo odbiti ponuđenu pomoć, no umiješa se Julija. Sjetila se kako će se kapetan sigurno usprotiviti da odu do liječnika u najbliže naselje, a Raulova je strašna rana iziskivala hitnu intervenciju. - Krenimo! - reče ona Čejenu. Kapetan se namršti. - Znam da vam se žuri da što prije zamaknete za granicu - reče ona - ali ne mogu Raoula ostaviti u ovakvu stanju. Ako želite, možemo se ovdje rastati, kapetane. Videći koliko Raoul trpi, ona brizne u plač. - Ne mislite valjda ozbiljno da ću vas ostaviti samu. A onda se glasno obrati Plamenoj Strijeli: - Vodi nas, poglavico! Indijanac se dostojanstveno pokloni. Jedan od njegovih ljudi već je bio doveo ponije, a poglavica dade znak rukom da i ostali smjesta krenu. Ubrzo zatim već su zašli u brda. Jedan je ratnik išao naprijed, dvojica sa strane, a četvrti je jahao na začelju. Odmicali su sporo, kao da vrijeme za njih i ne postoji. Kapetan je za svoje sedlo privezao i Raoulova konja a Julija se držala blizu novinara koji je bio užasno blijed. Djevojka mu je na brzinu bila napravila povez odrezavši donji dio svoje bluze, što su Indijanci znatiželjno promatrali. Stanley dade Juliji znak da mu priđe i ona ga posluša. Jašući uporedo s njom, on joj na brzinu prošapće:
- Dužnost mi je da vas upozorim na opasnost. Vaš nas je ogrtač privremeno izvukao, ali se nalazimo u nezavidnom položaju. Jenkiji su krivi što se njihovi odnosi s Indijancima stalno pogoršavaju. Budite uvjereni da smo sve troje još uvijek u neizvjesnosti. Ovo može i loše završiti. - Ćuli ste kao i ja što je rekao poglavica. Oni će liječiti Raoula. - Može se dogoditi da poglavici bude otkazana poslušnost - promrsi kapetan. - To znam iz iskustva. Julija se vrati Raoulu koji se uslijed neravna puta stalno na konju drmao. Izbiše tako na jednu uzvišicu pod kojom ugledaju potok, a uza nj i nekoliko šatora od kože. Muškarci su sjedili u krugu, dok su žene neprestano bile u pokretu. Jedne su odlazile po vodu, druge poslovale oko ognjišta, ni jedna nije stajala skrštenih ruku. U potoku su se praćakala potpuno gola djeca i prskala jedno drugo uz veselu ciku. Na obližnjoj livadi paslo je desetak ponija. Plamena Strijela i njegovi ratnici zaustave se da predahnu, upotpunjujući tako mirnu sliku njihova malog naselja. Kapetan se obrati Juliji: - Plamena Strijela i njegovi ratnici namjerno su se zaustavili kako bi svojima dali vremena da nas dobro vide - objasni on. - Jako su nepovjerljivi jer je okolica puna konjokradica... Pitam se što li ih je nagnalo da napuste rezervat i siđu tako duboko na jug... Nikako mi se to ne sviđa. - Zašto? - upita Julija. - Čim ovuda nesmetano švrljaju Indijanci, mora da cijelim ovim područjem krstari i konjica. Julija se, sada bez straha, sjeti njihova iznenadnog susreta s odredom majora Baileyja. - Ne mogu da napustim Raoula - prošapta. - Razumije se - reče kapetan. Plamena Strijela stade se spuštati prema potoku. Nitko na njih ne obrati pažnju, jedino im pođe u susret nekoliko oštrih pasa, mješanaca najgore vrsti, koji uz zaglušan lavež uzeše skakati oko konja. Dva ratnika ponesu Raoula do jednog šatora, nešto većeg od ostalih. Julija opazi da je star i sav iskrpan, a ukrašen žutim i plavim crtežima sličnim onima na njenom ogrtaču. - Prihvatite moj »tepee« ti i tvoji prijatelji, djevojko - reče Plamena Strijela podižući spušteno krilo na ulazu u šator. Ratnici su stajali oko svoga poglavice čekajući da djevojka i Stanley s ranjenikom u naručju uđe u »tepee«. Juliji padnu na pamet kapetanove riječi. A što ako je šator samo klopka? Bit će uhvaćeni kao miševi i predani Čejenima na milost i nemilost. U »tepee«-u je bilo sasvim mračno i osjećao se neki jetki miris koji je u početku Juliji smetao, ali se ubrzo na nj navikla. Nešto danjeg svjetla prodiralo je kroz otvor na čunjastom vrhu šatora. Kad Plamena Strijela zatvori za njima ulaz, i Julija i Stanley osjete neku nelagodnost. - Ništa ne znači što vas smatraju nekom vrsti talismana, ipak smo u njihovim rukama - šapne on. - Imamo oružje, a Plamena Strijela htio se pokazati toliko susretljiv da je jadnom Raoulu vratio čak i pušku - odvrati Julija. - Upravo se za našim oružjem može polakomiti koji mladi ratnik... manje od svoga poglavice vjeran uspomeni na velikog vođu Sunce-u-Zenitu, čiji obredni ogrtač nosite, moram to priznati, s pariškom elegancijom. Raoul tiho zastenje, pa Julija sjedne uz njega. - Ima jaku groznicu... To me zabrinjava, kapetane. Ona položi ruku na vrelo mladićevo čelo. Toliko su toga zajedno preživjeli da mu je bila privržena kao rođenom bratu. Ono što se dogodilo u Astor Houseu gubilo je u ovom trenutku svako značenje.
- Nema razloga da budete zabrinuti. Njihova je medicina ponekad bolja od naše. Julija shvati te riječi kao dosjetku, no činilo se da kapetan vjeruje u to što kaže. Ona upravo htjede da mu odgovori, kadli netko otvori šator. Djevojka krikne od užasa. Naime, u polumraku »tepee«-a ukaza se neka spodoba, ni čovjek ni životinja, jer je na ljudsko tijelo bila nasađena životinjska glava s crnom kudravom dlakom i rogovima. U ispruženoj i jako mišićavoj ruci čudovište je držalo posudu punu blata, iz koje se širio užasan smrad, i promuklim glasom mrmljalo nešto kao žalopojku. - To je njihov vrač - reče kapetan - a prerušen je u bivola. Vrač zamumla kao zvijer, grubo odgurne djevojku od Raoulova uzglavlja i nastavi da izgovara neke nerazumljive riječi. Juliju obuze nesavladiv strah. Ona pomisli kako će novinar bez liječničke pomoći sigurno umrijeti u groznim mukama, pogotovo kad vidje da mu je vrač iskrenuo na glavu svu onu smrdljivu masu iz lonca. Učini joj se da po Raoulovu čelu šara neke kabalističke znakove, no on je samo razvlačio blato sve dok nije poprimilo oblik kacige koja se gotovo odmah skrutila. Pri tom je i dalje nešto mrmljao mašući Raoulu pred nosom nekim predmetom koji se Juliji učini kao vjeveričin rep. Najzad izađe iz šatora ostavljajući da mu pacijent nepomično leži s kacigom od suha blata, što mu je donekle davalo izgled svećenika. Julija se instiktivno bila približila kapetanu. - Moramo poduzeti nešto... Blato na otvorenu ranu! Jeste li svjesni, kapetane da... prijeti opasnost od infekcije? Mučit će se kao Krist. Trebalo bi najprije očistiti ranu! - Upravo je to uradio čovjek s bivolovom glavom - reče Stanley sasvim mirno. - Možda bi i u našoj armiji ljudi bili manje umirali da ih je kojom srećom liječilo nekoliko čejenskih vračeva. U šatoru je bivalo sve mračnije a i zrak je postao neizdrživo zagušljiv, no Julija ipak ostade uz ranjenikovo uzglavlje. Nakon izvjesnog vremena disanje mu postade gotovo normalno, a kad mu djevojka opipa čelo, kao da više i nije imao groznice. Ona začu iza sebe neko komešanje. To je Stanley ustao i tražio otvor na šatoru. - Ipak bih htio malo pogledati što su učinili s našim konjima - reče on - a iskreno govoreći, malo sam i zabrinut. Julija ga upitno pogleda. - Sada sigurno drže jedni drugima govorancije, to im se neobično dopada. Da li su povjerovali u priču o... o porijeklu vašeg ogrtača? U njihovim je očima, tako reći, on gotovo sveta stvar. Oni stariji, ako ih među njima ima, sigurno drže neprihvatljivim da takvu odjeću nosi jedna žena, k tome još i bijelkinja. Po njihovu mišljenju žene su stvorene za rad i tričarije, i naprosto predstavljaju predmete. - Da ne teče možda i u vašim žilama čejenska krv, gospodine Desfontaines? - upita Julija. Kapetan ne odgovori. Julija se bojala ostati sama u šatoru s Raoulom koji je, čini se, spavao. Tlo je bilo pokriveno crnkastim životinjskim kožama, a kad se najzad na njih opružila, sasvim blizu Raoula, stade je daviti njihov prejaki miris. No bila je i suviše umorna jer joj je prethodne noći prekinuo san iznenadni dolazak Jenkija... Pravilno disanje novinarovo donekle je umiri. Ona mu dodirne ruku i osjeti njegovu toplinu. - Julija!
Jasno je čula kako izgovara njeno ime. - Raoule... dragi Raoule! Kako se osjećate? - Nešto .. me... peče... Kao da mi je... neki teret na glavi. - Nije to ništa, Raoule... vidjet ćete. Zadobili ste tešku ranu, ali će... brzo zacijeliti. Nadu u mladićevo ozdravljenje prihvati kao spasonosni izlaz. Koliko će vremena morati još ostati u tom šatoru? Bilo joj je teško na pomisao da je meksička granica sasvim blizu, da će Patrice Kergoat otputovati u Evropu, da u tom trenutku možda i sam Alain trpi, kao i Raoul, a sigurno nikoga nema pored njega da ga njeguje i hrabri... Po tamnomodroj, gotovo ljubičastoj boji neba koje se vidjelo kroz otvor na vrhu šatora Julija zaključi da će uskoro noć. Opet se pojavi kapetan. Mora da je rastovario konje jer je pod pazuhom donio oskudni prtljag i novinarov fotografski aparat. Sve to smjesti u jedan kut, zatim ponovo izađe i začas se vrati s nekakvim osušenim grudama koje naslaže usred šatora, tačno ispod otvora za zračenje. Julija se začudi da je time uspio upaliti vatru. Za sve to vrijeme nije progovorio ni riječi, a ona je bila kao na žeravicama. - Dok ste obilazili logorom, jeste li opazili nešto neobično? - upita. Kapetan podigne glavu. - Spremaju se na odlazak - odvrati on. - Možda neće krenuti već sutra, ali je očito da ovdje logoruju privremeno. Uostalom, ovo je samo neznatni dio plemena a tko zna gdje će se pridružiti njegovoj glavnini. Mislim da su rezervat napustili u malim grupama kako ne bi upali u oči Jenkijima. Okupit će se negdje na sjeveru, tamo gdje se nalazi konjica i nadzire Sijukse i druga plemena... Sve to, draga moja, nije nimalo utješno. - A što će uraditi s nama? - Bio bih mnogo mirniji kad bih to mogao znati - smrknuto će Stanley. A onda doda trudeći se da izgleda veseo: - Držim da bi nam jako prijala jedna dobra kava. Zar ne mislite i vi tako? Julija provede duge sate bdeći nad Raoulom. Prosto se prisili da pojede nešto oskudne hrane koju je kapetan zgotovio na zadimljenom ognjištu u šatoru. Upita se ne bi li i Raoulu trebalo dati nešto za jelo, no on je čvrsto spavao i bolje je bilo ne buditi ga. Nakon mršava obroka, Stanley se umotao u krzna prostrta na tlu. Ležaj je namjestio uza sam ulaz u šator. - Ako noću dobijemo posjete, prvi ću o tome biti obaviješten - izjavi on. - Rado... rado bih se oprala - reče Julija gotovo bojažljivo. Kapetan se malo pridigne. Čula je da se komeša, ali ga nije mogla vidjeti jer je vatra bila ugašena i u šatoru je vladao mrak. - Siđite na potok, ali na vlastiti rizik - reče Stanley. - Koliko je meni poznato, Indijanci znaju samo na jedan način izraziti poštovanje bijeloj ženi koja im dopadne ruku... I budite uvjereni, te ljudine nemaju smisla za ljubavna gugutanja. Bogami, ne! Julija se ne usudi reći kapetanu kako se ni njegov odnos prema njoj nije pokazao ništa boljim od čejenskog, koji on, tobože džentlmen, osuđuje. Radije to prešuti. - Donijet ću vam ja vode - iznenada će Stanley. - Ovdje je tako mračno da ćete se moći okupati bez straha od indiskretnih očiju. On pođe i vrati se nakon izvjesnog vremena s jednim kotlom punim vode, a sigurno se s Indijankama dugo morao objašnjavati dok je do njega došao.
Pipajući u mraku, Julija dohvati nabojnaču i izvadi iz futrole pištolj. Stavi ga preda se i počne se svlačiti. Trudila se da ne diže buku, no izvježbano kapetanovo uho mora da je pratilo svaki djevojčin pokret. - Draga moja - reče on tiho - zar je potrebno ponavljati kako se mene više ne morate bojati? Opet vam kažem, ljubav koju sam za vas mogao osjećati mrtva je i pokopana skupa sa »šerifom« Wilkinsonom, u onoj šumi nedaleko od Misisipija. - A ja se pitam zašto vas onoga dana nisam ustrijelila - šapatom će Julija. - Iz prostog razloga što sam vam još bio potreban. Laku noć. - Laku noć, kapetane. Julija napne uši ne bi li napolju čula kakvo komešanje. Na mahove joj se činilo da netko švrlja oko šatora. Čula je i neki tihi razgovor u neposrednoj blizini, a onda je i on zamro. Ponovo se zabrine za Raoula. Kad osjeti da normalno diše, ona najzad zaspi. Još prije zore probudi je Raoulovo stenjanje. Ona uhvati mladićevu ruku i čvrsto je stisne. - Hrabro, Raoule... ne bojte se! - Tako mi je glava... prazna!... Kao da je više i nemam. »Ako se šali - pomisli Julija - to je sigurno znak da će ozdraviti«. - A užasno me... boli. - Nastojte zaspati. On opet usne poput djeteta, a Julija osjeti prema njemu istinsku sućut. Nije čak upitao gdje se nalazi i što mu se dogodilo. Ona po tome zaključi da se još uvijek nalazi u komatoznom, polusvjesnom stanju. A ipak, bila je sigurna da više nema groznicu i to je utješi. Međutim, stade je zabrinjavati neizvjesnost u pogledu namjera Plamene Strijele i njegovih ratnika, prema kojima je Stanley bio nepovjerljiv. Zabranio je Juliji da izlazi iz šatora i nije nikud išao bez pištolja. Vrač sa bivolovom glavom nekoliko je puta navraćao i vjeveričinim repom mahao bolesniku pod nosom. Pri tome je stalno nešto pjevuckao ali nije propuštao da sasvim stručno ispita kapicu od skrućena blata na mladićevoj glavi. Najzad se pojavi i Plamena Strijela u društvu dvojice ratnika. On pogleda u vatru koju je Stanley održavao u šatoru pa sjedne na jedno krzno. - Tebi su dobro poznati naši običaji, šerife - reče tiho. Kapetan zavuče u vatru jedan prutić i počeka dok mu se kraj dobro zažari, a onda ga pruži poglavici. Ovaj je zubima držao kamenu lulu s neobično dugim kamišem koji je sav blistao od perla i bakrenih žica kojima je bio opleten. Iz jedne kožnate kesice, također ukrašene perlama, on izvadi duhan i napuni lulu. Sve je to činio neobično ceremoniozno. Zatim duboko udahne i otpuhne dim pa onda dostojanstveno pruži lulu kapetanu koji uradi to isto. Pošto se lula vrati svome vlasniku, on pažljivo istrese iz nje pepeo prije nego će je opet napuniti. - Možeš li mi reći da li će moj prijatelj brzo ozdraviti? - upita ga Julija pokazujući na Raoula. - Kad budemo stigli gore k našoj braći, više se neće ni sjećati da je bio bolestan. Julija se zadivi tome jezgrovitom odgovoru koji ju je umirio u pogledu Raoulova zdravlja, a ujedno je upoznao s namjerama Plamene Strijele i njegovih ratnika. - Zašto ste iskopali ratnu sjekiru? - upita Stanley. - Bijeli sa sjevera i bijeli s juga sklopili su među sobom mir. Što misliš da će sada uraditi? Stanley ne odgovori.
- Vidite - obazrivo će Čejen - zaključak se nameće sam od sebe: udružit će se protiv Indijanaca. Sijuksima, Arapahima, Kajovama i našoj braći Čejenima uspijevalo je da se održe na svojim lovištima sve dok ste vi međusobno ratovali. A onda ste ih strpali u rezervate. Tome se nisu mogli usprotiviti jer su za svoju obranu imali jedino lukove i strijelice. Puška će istrijebiti naše ratnike kao što je već gotovo iskorijenila stada bivola koji su nas hranili, odijevali i davali nam oružje. Govorio je sporo i ne skidajući očiju s Julije koja se osjećala jako nelagodno. Bilo joj je kao da se u nju zagledala neka ptica grabljivica. - Ako se ikad vratiš svojima, pričaj im što si ovdje vidjela, djevojko. Možda ljudi s onu stranu Velike vode izvuku pouku koju će razbor nametnuti njihovoj snazi i omekšati im srce. Julija je bila duboko potresena tim riječima koje su joj otkrile dotad nepoznati svijet, teškoće mlade Amerike, te prostrane i lijepe zemlje za koju se upravo vezivala čitavim svojim bićem. Načas, ona zaboravi ljubav koja ju je amo i dovela, tu veliku ali sebičnu i gotovo beznačajnu ljubav u poređenju s ogromnim ustalasanim ljudstvom koje svojim previranjima potresa čitav jedan kontinent. U tom trenutku Juliji se učini da prisustvuje rađanju jednoga novog svijeta, rađanju koje ne može proći bez patnja i nepravdi. - Mudri su i s onu stranu Velike vode rijetki baš kao i ovdje - prošapće ona. Iskustvima jednih neće da se koriste drugi. Moćni podjarmljuju slabe. Dotad natmureno lice Plamene Strijele odjednom ozari smiješak. - Ovaj tvoj prijatelj šerif mogao bi zaraditi mnogo zlata kad bi svojim prijateljima Čejenima uspio nabaviti puške i baruta... Sili se valja suprotstaviti silom. Spremni smo da platimo visoku cijenu. Julija primijeti da se Stanley jako zbunio. - Neka mi dade svoj odgovor kada drugi bijelac bude sasvim ozdravio - reče poglavica skrećući pogled prema Raoulu. - Ne znam hoće li šerif... pristati da izda ljude svoje rase - obazrivo će Julija. Plamena Strijela ustane. - Ako je tako, zaboravi što sam rekao... A i ti, šerife, također. On otvori šator, ali prije no što će izaći, opet se obrati Juliji: - Dokle god budeš nosila taj šilkatski ogrtač, moji će ratnici štititi tebe i tvoje prijatelje. Tako sam im ja naredio. Pošto poglavica izađe, Stanley kao da zanijemi. - Što vam je? - upita Julija. - Mislim da je to bila oproštajna posjeta, no sve mi se čini kako se njegova namjera da nas ostavi za sobom, sada kad postoji mogućnost da ih prijavimo Jenkijima, neće baš svima dopasti. Još nam mogu prirediti neugodno iznenađenje. On strgne s grudi srebrnu šerifsku zvijezdu. - Svemu je kriva ova prokleta značka! - poviče. - Dok sam se kretao po njihovu logoru, gledali su me tako neprijateljski da to upravo pobija umirujuće riječi Plamene Strijele. U šatoru poglavice provedoše još tri dana. Kroz to je vrijeme Raoul na mahove dolazio k sebi. Stanley iskoristi jedan takav trenutak i čučne pokraj njega, dok je Julija pripremala bolesniku juhu. Kapetanu je, naime uspjelo da nabavi komad antilopinog mesa. - Čujete li me, mladiću? - upita Stanley novinara. - Sasvim dobro, kapetane - odvrati ovaj jedva čujnim glasom. - Onda utuvite 0v0 u glavu, koju su vam nekim čudom uspjeli zakrpati: život vam je spasila gospođica Crevecoeur. Baš kad se jedan gorostasni Čejen
spremao da vas skalpira, ona vam je pritrčala u pomoć. Za to je potrebna hrabrost, dragi moj. Iskreno govoreći, ja to ne bih bio učinio. Na trenutak ušuti pa nastavi: - Ona nas je i izbavila iz nevolje, bar zasada. Da nije bilo gospođice Crevecoeur, sad bi se nama gostili šakali. - Zašto kažete »bar zasada«? - šapatom će Raoul. Kapetan se pridigne. - Tek tako. Radije popijte juhu... Morate se potpuno oporaviti, i to brzo. Julija priđe sa zdjelicom i uze vrlo strpljivo i uporno pitati Raoula de SaintCerrea, kao novorođenče. Ranjenik smogne snage te uhvati Julijinu ruku i strastveno je poljubi. Kapetan se ironično nasmiješi, kako je to samo on umio. - Čak ako se i izvuče - reče on - bit će potrebno izvjesno vrijeme dok se ne oporavi... Pitam se kako li će sve ovo završiti. Julija je pomislila to isto i već se vidjela kako sedmicama stoji na istom mjestu čekajući da mladić potpuno ozdravi. No razvoj događaja pokazat će im da su se prevarili. Naime, četvrtog dana uvečer opet se pojavi vrač s bivolom glavom, sa još dva ratnika koji su obično pratili Plamenu Strijelu. Oni podignu Raoula s namjerom da ga iznesu iz šatora. Julija to htjede spriječiti, no vrač ljutito podigne na nju prut koji je držao u ruci. Bio bi je ošinuo da Stanley nije grubo povukao djevojku za ruku. - Što vas je spopalo, Julija? - A vas, kapetane? Mislila sam da ste hrabri. Oči su joj sijevale od bijesa. Stanley slegne ramenima. - Ako baš želite da vas ti divljaci izmrcvare... samo izvolite! Julija je imala tek toliko vremena da navuče svoj fetiš-ogrtač i pođe za »bolničarima«. Stanley se povede za njom, pošto pripaše nabojnjaču, što se djevojci učini sasvim izlišnim. Da su Čejeni imali imalo neprijateljske namjere, mogli su svojim gostima bez muke oduzeti i konje i oružje. »Mogli su nas dosad stotinu puta ubiti«, pomisli Julija slijedeći tu čudnu povorku. Na obali rječice svi su već bili okupljeni: ratnici, žene i djeca. Raoula polože na nekakvu nosiljku od pruća i granja. Mladić je bio pri svijesti, a pokazivao je i čuđenje i zabrinutost. Osim toga, izgleda da je još uvijek osjećao boli jer se u nekoliko navrata hvatao za glavu. Vrač bi tada svaki put zamumljao kao zvijer ne bi li spriječio te njegove kretnje. A onda je stao da igra oko novinara pjevajući neku čudnu pjesmu kojoj Julija nikako da dokuči smisao. Zatim je napunio usta tek ubranim cvijećem i dugo ga žvakao pa ga onda ispljunuo na sve četiri strane svijeta. Najzad se umirio i prišao Raoulu koji se bojažljivo trgnuo. Julija rukom začepi usta kako ne bi kriknula. Sve joj se oko nje odjednom učini neprijateljskim: i ti ukrućeni Indijanci, nepomični kao drveće u začaranoj šumi, i pretjerano šarenilo boja... Osjećala je kako se smrt šulja tim djevičanskim krajem. Upita se neće li ta nerazumljiva ceremonija završiti spektakularnom smrću troje uljeza. Pruža li šilkatski ogrtač zaista sigurnu zaštitu protiv smrknutih Čejena? Julija pogledom potraži Plamenu Strijelu, no on se držao podalje od svojih ratnika, nepomičan kao stijena. Djevojka u tome vidje loš predznak. Možda su ga njegovi osuđivali držeći da se pokazao slabićem u odnosu na bijelu djevojku i njene pratioce? A i kapetanovo mrštenje otkri joj da je i sam zabrinut. - Nek završi već jednom, sveti Bože! - promrmlja on. I zaista, vrač prijeteći podigne prut nad Raoulom, a zatim, prekinuvši svoj smiješni ritual, zamahne i lagano ga lupne po glavi. Kapica od skrućena blata prsne kao kokosov orah i padne na zemlju. Julija tada vidje nešto nevjerojatno. Raoul počne okretati glavom i napola se pridigne. Vrač se postavi ispred njega služeći se kao štapom za držanje ravnoteže onim što se
Juliji činilo kao vjeveričin rep, a onda se natraške zaputi ka riječici. Začudo, Raoul kao hipnotiziran krene za njim. Za čitave te ceremonije Čejeni su pobožno šutjeli. Raoul se uhvati za čelo a Julija pritrči k njemu. Na mjestu gdje je onaj Indijanac bio nožem zasjekao kožu, s namjerom da skalpira svoju žrtvu, zablista crna kap krvi. Vrač uzme šaku cvijeća i čvrsto ga prilijepi na ranu. Iz nje sada poteče nekoliko kapi crvene krvi koju on pažljivo obriše. Od duboke rane koja se mladiću protezala od sljepoočnice pa sve do potiljka ostao je samo plavičast ožiljak, i to tako fin da bi čovjek pomislio da je šivanje obavio kakav kirurg vilinskih ruku. - Raoule! - Julija! U svojoj iskrenoj radosti Julija se mladom novinaru baci oko vrata a on je čvrsto zagrli, što je bilo prosto neshvatljivo s obzirom da čitavu sedmicu gotovo ništa nije jeo. Priđe i kapetan te upita Raoula: - Kada mislite da ćete biti sasvim oporavljeni? - Već se sada izvrsno osjećam, gospodine. - Ako je tako, krenut ćemo na put sutra ujutro, i to čim svane. Nastupi najzad i posljednja noć u logoru koja je Juliji Crevecoeur i njenim drugovima imala pružiti čestit odmor, pred veoma dug put koji ih je imao odvesti u Larredo, na Rio Grande. Noći što ih je provodila uz Raoula više bdeći nego spavajući iscrpile su djevojku, i ona je željno iščekivala san, pogotovo zato što je napokon bila mirna u pogledu novinareva zdravlja. Kapetan se zavukao sasvim u kut šatora. Nakon onog očitovanja kojim je pred Julijom htio opravdati svoj postupak, kao da se bio zakleo da će se prema njoj odnositi isključivo zaštitnički. »Eto muškarca - pomisli Julija - koji se prema meni ponio na način nedostojan džentlmena s Juga, a sada bi rado igrao ulogu oca.« Ipak je jasno osjećala da je on iskreno voli, mada je to skrivao ne baš sasvim uspješno. Iako su već bili kasni sati, u logoru se osjećalo živo komešanje. Stalno je netko prolazio, nešto vukao, s nekim tiho razgovarao. Julija je čula kako poniji ržu i nervozno kopkaju nogama. Čak su i mladi psi, koji su se već u sumrak obično prestajali natjerivati, sada cviljeli, režali ili bijesno lajali. Odjednom, Julija osjeti nečiju prisutnost. Bio je to Stanley. - Idem do konja - reče on. - Indijanci se spremaju da napuste logor a ako nam ih sada oduzmu, zaista smo propali. Teško bismo mogli nabaviti druge. Juliji nije bilo jasno na koji bi način Stanley mogao spriječiti Čejene da ne povedu sa sobom Jacksona, Blue Stara i riđana, no kapetan je već podigao otvor šatora i kliznuo napolje. Svjetlo vatre koja je gorjela u neposrednoj blizini osvijetli načas unutrašnjost šatora. Raoul je spavao kao dijete, pa i ona ubrzo zaspi pored njega. Sanjala je da leži s Alainom, u malom paviljonu na kraju parka u Auteuilu. U jednom trenutku ona se okrene k svome draganu i primijeti na njegovoj sljepoočnici crvenu mrlju u obliku zvijezde. Zazove ga, ali on ne odgovori. Tada se nagne k njemu i ustanovi da je mrtav. Ne znajući pravo da li je to san ili java, ona se stvarno prigne ka mladiću koji je, umotan kao i ona u bivolovo krzno, spavao pokraj nje i lagano dodirne onaj jezivi ožiljak. Sada već sasvim budna, vidje da to nije Alain, već Raoul de Staint-Cerre kojega je danima najpredanije njegovala. Prožme je osjećaj nježnosti i duboke odanosti mladiću koga je otrgla od sigurne smrti. Sjeti se sati što ih je provela uza nj, pazeći na svaki njegov pokret. Bio je tada tako slab i bespomoćan, okružen tolikim opasnostima u izuzetnoj atmosferi čejenskog logora. - Julija, ljubav moja...
Nije to bio Alainov, nego Raoulov glas, a njegova je bila i vrela ruka kojom je, sada već sasvim razbuđen, uhvatio djevojku za grudi, pomamno i smjelo usprkos onome što je prepatio. - Strah me je, Raoule - prošapta Julija odgurnuvši mladićevu ruku. - Bojim se. Ležeći onako na tlu, Julija je sasvim lijepo čula sve što se događalo u logoru. - Priljubite uho uz zemlju - šapne mu. Raoul posluša. - Čujete li? Brujilo je kao u košnici, a čule su se i prepirke i naređenja izdavana muklo i odsječno. Sva ta uskomešanost upozori Juliju da su ratne sjekire iskopane. Samo, koji je neposredni cilj tih noćnih priprema Čejena? - Što o tome misli kapetan? - upita Raoul. - U ovom trenutku on je pored konja... Imam utisak kako bi više volio da ga na mjestu ubiju nego da ih prepusti njima. Strah još više zbliži dvoje mladih. Sasvim prirodno, Raoul pokuša zaštitnički privući Juliju na svoje grudi, što je u takvim okolnostima bilo smiješno. Svako je od njih bilo umotano u bivolsko krzno, upravo kao indijansko dojenče. U šatoru je vladao potpuni mrak. Već čitavih nekoliko dana, zahvaljući vrlo korektnom držanju kapetana, a također i dubokoj nesvjestici Rauolovoj, Julija je običavala spavati sasvim gola pod toplim krznima. Nije bila ni svjesna onoga što se sada dogodilo: njeno je krzno odjednom spuzlo u stranu, istovremeno kad i Rauolovo, i on se već stvorio uza nju obasipajući je poljupcima i povaljući je poda se snagom koju je pohota udesetostručavala. Mada sa zebnjom, Julija po drugi put osjeti potrebu da u toplini zagrljaja potisne strah pred opasnosti. Snažan miris bivola koji se osjećao po čitavom logoru imao je magičnu moć, jer zaista, njen strah kao nekim čudom nestane. Julija Crevecoeur pretvori se načas u mlado i snažno tijelo koje se Raoulu podaje bez ikakve primisli. Kasnije se sa zadovoljstvom sjeti kako joj je uspjelo da i njemu izmami poneki prigušeni krik, uslijed užitka koji je najprije budila, zatim raspaljivala pa ga opet obuzdavala, i to nedostižnim umijećem rođene ljubavnice. A također i sa izvjesnom hladnokrvnošću, što se dade objasniti odsustvom istinske strasti. Kad je svanulo, oboje su još spavali kao djeca. Probudi ih zapravo tišina, potpuna, neuobičajena tišina i mir kakav danima nisu upoznali. Kroz otvor na vrhu šatora prodre sunce i okupa njihova mlada lica obilježena slatkim umorom. Na ulazu se pojavi kapetan. Oči su mu bile crvene i upale, brada neobrijana, a elegantni redengot zgužvan i uprljan. Bio je iznuren, ali i neobično zadovoljan. - Otišli su - reče promuklo - ali nam je Plamena Strijela ostavio konje. Raoul je već bio ustao. - Zašto su se iskrali noću, kao lopovi? Kapetan stade da sakuplja njihove stvari. - Na to su ih navele federalne trupe - odvrati on. - Kreću se u velikom broju prema sjeveru, i to k onom mjestu na kojemu se Indijanci nastoje okupiti. To smo i sami već predosjetili, sjećate li se? A onda se sagne k Juliji. - Ustanite, gospođice Crevecoeur. Moramo odavde otići, i to žurno. Najprije smo imali posla s konjicom Sjedinjenih Država, zatim sa Čejenima. Slijedeći put nabasat ćemo na desperadose, a ako do toga dođe... sve troje riskiramo život!
Sat kasnije Stanley ih je već vodio prema obroncima obraslim šipražjem, kojima bi ponekad prošli dugodlaki bizoni divljeg izgleda, ali su se sklanjali pred jahačima. Kapetan je bio krajnje oprezan. Sve mu se činilo sumnjivim i svojim je putnicima zabranio svaki razgovor. To je Juliji bilo drago. Jasno je osjećala kako Raoul, koji je jahao uporedo s njom, gori od želje da započne razgovor. Da je mogao, sigurno bi pred Jacksonom prostro svileni crveni sag, tako je pogledom gutao djevojku koju je strastveno ljubio i koja mu je te nezaboravne noći pokazala da joj on znači i više no što bi sama htjela. Bar joj se činilo da to čita u njegovu pogledu. Jurila je tim divljim i pustim krajem pozadi kapetana koji je nametao paklenski tempo, kao da želi nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Odmoreni i dobro nahranjeni konji samo su i čekali da ih jahači malo potjeraju, pa su toga dana prevalili znatan put ne sretnuvši ni žive duše. Za vrijeme toga dugog jahanja Julija je neprestano ispitivala sebe i svoje ponašanje, i od toga se zgrozila. Nije se više usuđivala ni pogledati Raoula koji je jahao pored nje. Bila joj je mučna i sama pomisao da će Rio Grande prijeći u društvu čovjeka s kojim je, kako se to kaže, provela ljubavnu noć. Odjednom joj se njen položaj ukaza u pravom svjetlu. Zar nije neshvatljivo da će se uskoro sastati s Alainom Delatouchem, da je zato prešla ocean, izložila se svim mogućim opasnostima kako bi pronašla onoga koji predstavlja smisao njenog života, a svojim postupcima upravo to pobija. »Mora da sam potpuno poludjela«, pomisli. »Podajem se Raoulu de Saint-Cerreu i pri tom uopće ne osjećam grižnju savjesti, a uvjeravam sebe kako ljubim jedino Alaina. Ima u tome nečeg odurnog, gotovo abnormalnog. Kakva li je to velika ljubav kad ne mogu da joj ostanem vjerna? I kakvi su stvarni razlozi koji su me naveli da pobjegnem iz Auteuila i Francuske? Nisam li zapravo podsvjesno željela da pobjegnem iz omražene sredine u kojoj sam bila nesretna, osamljena i suvišna? Julija se zaprepasti onim što otkri u dnu svoje duše. Cilj kojemu je težila bio je sve do toga dana plemenit i dostojan poštovanja. Što je od njega ostalo kad se jutros izvila iz naručja Raoula kojega u stvari ne ljubi? Dakako, u njenim je očima on ljubazan, šarmantan i vrlo inteligentan. »Je li moguće da više ne volim Alaina?« upita se s velikim bolom. Ne, stvar nije u tome, radi se o nečem drugom. Činjenica da se dala u potragu za sasvim drukčijim životom, možda je potpuno izmijenila njeno biće? Možda je nakon svih tih neobičnih doživljaja stvorila o životu sasvim drukčiju predodžbu? Između građanskog morala koji je vladao u Auteuilu i onoga što ga je postepeno u sebi izgrađivala djevojka našavši se potpuno sama na američkom kontinentu, u dodiru s najgrubljim ljudima svoga vremena, zaista je pukao pravi ponor. Takva je rasuđivanja malo ohrabre, no grižnja savjesti opet je stade izjedati. Nije mogla da sebi oprosti i smatrala se čudovištem. Stade se pitati tko je ona i odakle dolazi. Nije li moguće da i vlastiti roditelji, o kojima ama baš ništa ne zna, opterećuju teško njenu ličnost? Što da kaže Alainu ako ga najzad nađe? Kako da mu objasni ono što se dogodilo? Što da navede u svoju obranu? Padne joj na pamet kako će njen dragi, ako je još na životu, na ovaj ili onaj način ionako sve doznati. - Pazite, Julija, - gotovo poviče Raoul. Kapetan se okrene. - Zaboga! - klikne on pritežući uzde Blue Staru tako da se propeo. Sad su već jahali sporije jer je staza postala gotovo nevidljiva na pjeskovitom zemljištu. Stanley je oprezno išao naprijed, očiju uprtih u tlo, kao da mu taj pusti kraj govori nekim tajnim jezikom. Julija nije bila ni primijetila kako je Jackson malo skrenuo u stranu. Odjednom je zastao tresući se od
straha. Kopita su mu sve dublje tonula. Raoul i kapetan dotrče gotovo istovremeno u pomoć. - Ostanite u sedlu! - naredi joj Raoul krajnje zabrinut. - Hajde, dragi - stade Stanley nježno šaptati u uho Jacksonu, nježnije nego se ikada obratio jednoj ženi. Prije no što je Julija postala svjesna opasnosti, dva su muškarca već izvela na čvrsto tlo i konja i jahačicu. Kapetan je vodio Jacksona za uzdu a novinar ga je gurao odostraga, bez straha da će se temperamentna životinja ritnuti. Julija nije ni shvatila što se dogodilo. Objašnjenje joj dade kapetan, lakonski kao i uvijek. - Ovo je živi pijesak... opasan kraj Morate pripaziti. Već sam vas bio upozorio. Tada se u Juliji Crevecoeur odigra nešto neobično. Ona osjeti kako nešto puca, kao prenapeto uže ili kristalna čaša. Više nije mogla da izdrži, odjednom joj je svega bilo dosta: i strašnog umora, i gladi i žeđi. Što zapravo radi u tuđoj zemlji kojom pustoši vojska, Indijanci, odmetnici? Zašto jaše na tom konju, usplahirena i nemoćna kao slomljena lutka? Kakvo li je neobjašnjivo ludilo tjera da prkosi neprijateljskom svijetu u kojemu se neprestano sve meće na kocku: sreća, moralna čistoća, i život? Sve to potraj a tek jedan trenutak, no Juliji dođe da se baci na zemlju i počne vikati. Kad se najzad umiri, ona pokuša zapodjeti razgovor, ali joj Stanley dade znak da šuti. Spuštala se noć. - Imamo valjanog razloga da odmaknemo što dalje - šapatom će Stanley. Noći su sada vedre, a mi moramo izbjegavati nepoželjne susrete. Upamtite dobro: što se više približavamo rijeci Rio Grande, sve se više izlažemo opasnosti. Kako se osjećate, gospodine? Rekao je to obraćajući se Raoulu. - Izvrsno - odvrati ovaj. - Ali od gospođice Crevecoeur ne smijemo zahtijevati pretjerane napore. - Varate se, Raoule - reče Julija. - Meni se žuri da što prije izbijemo na Rio Grande... Želim što prije stići u Meksiko. - Zar zbilja, Julija? - Da, Raoule! - Kad je tako - reče kapetan - prekinimo sa suvišnim razgovorima. Ulogorili su se tek u zoru, blizu jedne upola presahle rijeke, u šumarku koji je potpuno zaklanjao njih i konje. Julija je bila na izmaku snage. Kad je već prostrla svoj pokrivač, Raoul priđe i smjesti se pokraj nje, premda se ranije za vrijeme logorovanja uvijek držao nešto podalje. Ta Raoulova preduzimljivost malo uvrijedi Juliju, a kapetan se pravio kao da ništa ne primjećuje. Tada je mladić nježno, ali i s poštovanjem, uhvati za ruku. Julija je hitro povuče. - Što ti je, ljubljena moja? - poluglasno će Raoul. - Jesam li učinio nešto nedolično? Zar vam je krivo što sam legao blizu vas? Nakon onoga što je među nama bilo, to mi se čini sasvim normalnim. Julija se malo pridigne i pogleda ga pravo u oči. - Ničega među nama nije bilo, Raoule - reče i okrene se na drugu stranu. Prije no što će zaspati, ona opazi kako se onaj vrag od Stanleyja oslonio o jedno drvo te s puškom na koljenima počeo stražariti. - I vi biste se morali malo odmoriti - tiho će Julija. - Odmarat ću se na onom svijetu - odvrati kapetan. - Ja ću vas zamijeniti - reče Raoul. Stanley slegne ramenima. - Vidjet ćemo...
Kad se Julija probudila, mora da je već bilo prošlo podne. Raoul je još spavao, a Stanley je pio kavu. - Mladić s ožiljkom govori u snu - dobaci on Juliji - Cijelo vas je vrijeme zvao »ljubavi moja«. - A vi, kapetane? Zar nikada ne sanjate? - Sanjam, gospođice Crevecoeur, i to često o smrti. Možda joj šapćem nježne riječi i... nazivam je »ljubavi moja«. - Kada ćemo krenuti? - Kad vaš prijatelj bude u stanju da opet uzjaše - odgovori Stanley. - Idem da ga probudim - reče Julija. - Ne još. Htio sam vam nešto predati prije... prije nego stignemo na Rio grande. Julija ga začuđeno pogleda. Iz unutrašnjeg džepa svoga prašnjavog i od nevremena deformiranog redengota on izvadi nešto umotano u finu, iako prilično uprljanu lanenu maramicu na kojoj se vidjelo cifrasto izvezeno slovo »F«. »To je sigurno kakav poklon pukovnika Freemonta«, pomisli Julija. Kapetan razveže maramicu i ukaza se svežanj novčanica. - Sa dvije tisuće dolara mnogo se toga može postići u Meksiku - reče on. Može se postati guverner... pa čak i car. A moguće je, kome je do toga, iskupiti i nekog zarobljenika koji sada trune u Juarezovim zatvorima. Julija se trgne. - Umirite se - reče odmjereno Stanley. - Znam da volite govoriti o svojim poslovima. Za ovog dugog putovanja dobro sam vas upoznao. Znadem sve o vama, Julijo, ili gotovo sve. Dopuštate li da iznesem svoje mišljenje. - Izvolite - muklo će djevoka. - Kad stignete u Larredo, draga, morat ćete stupiti u vezu s nekim tko posredno ili direktno dolazi u dodir s najbližim suradnicima »predsjednika« Juareza. - Zar je to moguće, gospodine? - U Larredu je sve moguće - potvrdi kapetan. - Ponekad je dovoljan jedan jedini čovjek, samo ako je na visokom položaju. Neću da vas obmanjujem, Julija. Juarez ne običava držati zarobljenike. Dakle, postoje dvije mogućnosti: ili je vaš momak mrtav, ili je još na životu. Ovo posljednje čini mi se vjerojatnije. - Ali je istinito ono drugo! - vikne Julija s uvjerenjem. - Ako je tako, svaka je nada opravdana. No trebat će strpljenja i novaca. A... ja ću nastojati da vam pomognem tako da vas upoznam s onima koji će biti u stanju da vas pouzdano upute. A kad se i ja nađem prijeko, ništa me neće spriječavati da... da radim vama u prilog. I tako, napokon, nećemo jedno drugom dugovati više ništa. On pruži Juliji novac koji je njen staratelj namijenio onome tko pomogne u njenom uhićenju. Djevojka se načas pokoleba, no ipak uzme novčanice i turi ih u izrez na svojoj bluzi. - Hvala - reče joj Stanley. - Na čemu mi zahvaljujete, kapetane? - Na tome što ste mi oprostili... Bojim se, draga moja, da je čitav moj osjećajni život ostao pokopan onamo negdje kod Gettysburga. Malo zatim probudi se i Raoul pa uskoro svi krenu. Bila je to još jedna duga i mučna etapa, a Stanley je zahtijevao maksimum i od konja i od jahača. Dobar dio noći neprestano su bili u pokretu, držeći se staza što su krivudale uz padine, a pred zoru kapetan iznenada podigne ruku i reče. - Stigli smo. Pod nama je Larredo!
Julija se dugo spremala za taj trenutak, a ipak, dosta joj je trebalo dok je shvatila da se bliži kraj njene epopeje. Odjednom je obuze paničan strah, ali i nekakva luda nada. San je postao zbilja. Pitanja koja je sebi tako dugo postavljala iščeznu zajedno sa sumnjama i bojaznima. Ostade samo divna istina: od ove noći postaje sve moguće. Ako je Alain živ, ona će ga naći i oteti njegovim tamničarima... i to pod svaku cijenu. Raoulov pogled dozva je u stvarnost. U njemu su se lomili najrazličitiji osjećaji. - Moram svakako s vama razgovarati, Julija - reče on glasno i razgovjetno. Kapetan slegne ramenima. - Nezgodan ste čas izabrali, gospodine. Julija je pošto-poto htjela izbjeći neizbježna razjašnjavanja. - Kapetan je u pravu - promrmlja. - Evo nas na cilju, Raoule. - Upravo zato - reče novinar. Ovo je trenutak da nas dvoje porazgovorimo. Sada ili nikad! Stanley se nasmiješi. - Izgleda da mu je neobično stalo do toga, gospođice. Kapetan se diskretno odmakne, tobože da Blue Staru pregleda ormu. - Pogledajmo istini u oči - počne Raoul s uzbuđenjem u glasu. - Izbavljajući zarobljenika iz Juarezovih uza, počinit ćete djelo hrabrosti, i ja vam se divim što u svome naumu idete do kraja. A upravo vas takvu ljubim: zanesenu do krajnosti. No što ćete poslije? - Poslije? - ponovi gotovo nečujno Julija. Da, svakako... Počeo se nervirati, ali nije htio da to pokaže. - Gdje da vas nađem, ljubljena moja? Pa valjda u Meksiku. Jest, čekat ću vas. Ako se slažete, zajedno ćemo krenuti u Vera Cruz, a odanle brodom u Francusku. Julija ne odgovori. Htjela je svakako ostati mirna, sasvim mirna. - Raoule - reče najzad. - Među nama je užasan nesporazum. Ja... ja vas ne volim. Novinar zatvori oči. - Ne... ne razumijem. - Morate me razumjeti - stade navaljivati djevojka. To je neophodno. Prema vama osjećam prijateljstvo, čak i nježnost... Ali to nije ljubav... Dok ste bili bolesni, njegovala sam vas predano, čitavom svojom dušom strepila zbog vas. To je svakako bilo iskreno i duboko osjećanje. Kad ste ozdravili, zatekli smo se oboje osamljeni, u strahu za vlastiti život. Užasno sam se bojala, Raoule. Trebala mi je prisutnost muškarca, njegova zaštita. U njegovom čvrstom i toplom zagrljaju htjela sam da zaboravim sve što me poput more proganjalo danju i noću. Vi ste se upravo tada ponovo vratili u život i ja sam se našla u vašem zagrljaju. Bila sam tako sretna i privijala vas k sebi kao onoga koji je uskrsnuo od mrtvih... Jest, Raoule, osjećala sam se sretnom, ali to nije bila ljubav. Ja vas ne ljubim... Nastade tajac. - Oprostite - šapatom će Julija. - Krenimo! - reče Stanley. Kapetan podbode konja, što uradi i Julija. Raoul se uputi za njima. Kad prijeđoše jednu uzvišicu, pod njima iskrsne bijelo i naoko čisto naselje usnulo na mjesečini, a kad mu se primakoše, Julija vidje da je Larredo tek gomila niskih kućica, nad kojom dominira jedna zaravan ograđena alejama. Kapetan se zaputi pustom ulicom po kojoj su se vidjele hrpe smeća. Smrad je bio nepodnošljiv. Stanley zaustavi konja i reče:
- Za koji sat razići ćemo se svatko na svoju stranu. Već sutradan ja ću se pridružiti zapovjedniku svoje bivše pukovnije. U blizini Montereyja on okuplja jednu borbenu jedinicu konfederalaca s namjerom da cara Maksimilijana podrži na prijestolu. Zatim će obraćajući se Raoulu de Saint-Cerreu: - Budući da ste vi novinar, gospodine, i da odlazite u Meksiko, znajte da se tobožnji meksikanski prijatelji Maksimilijanovi spremaju da ga prodaju onome tko im ponudi veću svotu. Na očigled juarista, pod izlikom da se bore za slobodu, mnogi sebi pune džepove. Otkrit ćete čitav jedan svijet špekulanata, pustolova, poslovnih Jenkija, a isto tako francuskih i austrijskih vojnika, obeshrabrenih njima nerazumljivim ratom, koji misle jedino o tome kako da se otarase uniforme i pobjegnu preko granice, ovdje ili nešto sjevernije... Načas ušuti pa nastavi pokazujući na pustu i tihu ulicu: - Mir je samo prividan, dakako. Na kraju ulice izbiše na jedan trg oivičen trijemovima. Do njih dopru zvuci glazbe, povici žena i dernjava pijanaca... Pločnik je bio osvijetljen. Kapetan sjaše i priveže riđana za ogradu, pa tako urade Julija i Raoul. - Moj prijatelj Abe drži kantinu - objasni on kratko. Julija uopće nije znala što je to kantina. - U Parizu bi to nazvali amerikanskim barom - doda Raoul. U stvari, Abe Masteris Cottage bio je prljav i slabo osvijetljen ćumez, u kojemu su se vrlo šaroliki gosti tiskali oko šanka i onih nekoliko grubo istesanih stolova. Od dima se gotovo nije ni vidjelo, a buka je bila nepodnošljiva. Taj brutalni dodir sa »civilizacijom«, nakon dugih sedmica provedenih daleko od bilo kakva naselja, gotovo zaprepasti i Juliju i kapetana i Raoula. Priđe im neki muškarac, ili točnije brdo mesa, i ukoči se u stavu mirno. - Gospodine kapetane - stade mucati sa suzama u očima. - Gospodine kapetane... - Trenutačno, nema više kapetana, Abe - šapatom će Stanley. - Sada sam šerif Sjedinjenih Država i zovem se Wilkinson. - Razumijem - odvrati Abe. - Oprostite, gospod... to jest, šerife. Morao sam se toga sjetiti... ali šta ćete, još uvijek sam malo prespor. Stanley ga pogleda ispod oka. - Nećeš valjda reći da si me očekivao? - Jesam, gospodine kap... oprostite, šerife. Već se danima nadam da ću vas ugledati ovdje u Larredu... Sve sam već potajno uredio sa Dolores, za vas i za vaše prijatelje. Stanley ga uhvati za skut košulje koja mu je preko trbušine visila kao zastava na po stijega. - Nećeš valjda reći, Abe, da si primio telegram? Najzad, moraš znati... On spusti glas. - Jenkiji su na moju glavu raspisali ucjenu! - To sam saznao od vašeg prijatelja... Sve mi je poznato... sve. On pogleda Juliju i osmjehne joj se. Vrata kantine iznenada se otvore i na njima se pojavi jedan mladić. Julija osjeti na sebi magnetsku snagu nečijeg pogleda i naglo se okrene. - Dobra večer, gospođice Crevecoeur. Bio je to Patrice Kergoat. - Evo ga! - klikne Abe Master. - Konačno je stigao vaš prijatelj. Mora da se jako raduje što vas vidi jer vas dugo iščekuje.
- Pozdravljam vas, gospodo - reče Patrice. - Već sam se ozbiljno počeo brinuti. Drumovima se sada klatari svakojaki ološ. U Stanleyjevim se očima pojavi opasan bljesak. - Što želite da učinim, draga? - upita on Juliju. - Naručite nam neko piće, šerife Wilkinson - odvrati Patrice umjesto djevojke. Na žalost, ovdje vam se pruža mršav izbor: pivo, crno vino iz Nuovo Leona i tekila. To je sve što imaju. Svake se večeri s tugom sjetim Dom Perignona 54, svoga prijatelja Raoula de Saint-Cerea. - Zar ste poludjeli, Kergoat? - reče Raoul. - Koga vraga radite u Larredu? Tajnik bankara Remija Gasparda pođe iza šanka i uzme nekoliko boca, a onda će pipničarki izrazito španjolskog tipa, s visoko zadignutom punđom i velikim zlatnim kolutima kao naušnicama: - Stavite ovo na moj račun, senora Dolores. Kapetan će platiti drugu turu. Činilo se da je tu stalan gost, jer mu se gospođa Dolores nasmiješi. Nije propustio da pozdravi i namjernike zlikovačkog izgleda koji su, bijeli od prašine, stajali nalakćeni o šank. - Imam svoj stol - reče Patrice. - Rezerviran je samo za mene. Bilo je to u mirnijem kutku kantine, očito namijenjenom kartašima i ljubavnicima. Izgleda da su dolari mladog Francuza izazvali čudo u ovom zabačenom kraju, a do njih se isto tako mnogo drži u Teksasu kao i u Meksiku. Neki suncem opaljen čovo, koji se tu stiskao s jednom meleskinjom, ustade s poštovanjem i udalji se s bocom tekvile i svojom ljepoticom, a Patrice ga jedva primjetno pozdravi. Stanley uhvati Kergoata za rever njegova elegantnog putnog kostima koji je, Julija bi se bila okladila, šivao osobno krojač gospodina Gasparda. - Vi ste, mladiću, neobično vidovit čovjek. Ako ste o meni govorili bilo kome osim mome prijatelju Abeu, ja ću to saznati, a onda vam ne gine metak ili davljenje u vodama Rio Grande. Već sam vas ranije bio opomenuo. Patrice se energično oslobodi toga stiska pa će, smiješeći se sasvim neusiljeno: - Kad se samo sjetim da sam vas mogao izručiti konjici Sjedinjenih Država, a to nisam učinio! Ni sam ne znam što me je onoga dana spopalo. Zar još niste shvatili, gospodine, da me ne zanimate ni vi ni vaši poslovi, i da za mene ima važnost jedino gospođica Crevecoeur? Stanley se šapćući obrati Juliji: - Gospođice, idem do svojih prijatelja da ugovorim pojedinosti u vezi s... onom stvari. Postane li Kergoat odviše nezgodan, pobrinut ću se da ga učinim neškodljivim. - Ništa za sada ne poduzimajte! - požuri se da odgovori Julija. - Uostalom, on je i suviše pametan, a da ne bi znao kako bi mu unaprijed propao svaki pokušaj da me u bilo čemu spriječi. Stanley zažmiri na jedno oko: - Ima tipova koji nikada ne priznaju poraz. Takva je kova i vaš mladi prijatelj... kao, uostalom, i ja! Rekavši to, on ustane i udalji se. - Sjednite - reče Patrice. - A sada, Raoule, kušajte ovu rakiju. Izgleda kao voda, ali vraški žeže. Ljuća je od čistog džina. Meksikanci je dobivaju destilacijom kaktusove srži. Nedostaju joj samo bodlje. Julija se upita nije li on već gucnuo malo više toga egzotičnog napitka, jer joj se učinio pretjerano veselim. Kao da i nije bio svjestan svoga opasnog položaja. - Patrice - šapatom će ona - kapetan se nije šalio. On u vama vidi stvarnu opasnost. Zašto ste došli ovamo? Čemu se zapravo nadate?
Mladić se nagne preko stola. Bio je sam na klupi jer je Raoul sjeo pored Julije. - Da ću vas urazumiti, gospođice Crevecoeur. - Na taj način što ćete me vratiti mome staratelju, pretpostavljam. I to tako da mi oko nogu stavite lance a oko očiju povez! Patrice joj je bio napunio čašu blagim, gotovo prozirnim vinom. Kako joj je od silne prašine na putu grlo bilo sasvim suho, ona je pohlepno iskapi. - Okanite se, Kergoat - reče Raoul. - Budite hladnokrvan igrač... - I jesam - odvrati sekretar gospodina Gasparda. - Da u ovoj igri nisam hladnokrvan, ne bih sve ovo vrijeme proveo u jednom mučnom, ali zato neobično korisnom raspitivanju. Julija napne uši. - Raspitivanju, Patrice? Mladić nadušak ispije čašu. - Tako je - tiho će on. - Vaša je sudbina, postala i moja. Istina, zaposlio sam se kod gospodina Gasparda samo zato da naučim kako ću se što prije obogatiti, no tokom vremena... Raoul ga strogo pogleda. - Što se dogodilo tokom vremena, Kergoat? - Nije važno - reče Patrice. - Recimo da... da sam po prirodi vrlo znatiželjan. Saznao sam mnoge stvari koje se tiču gospođice Crevecoeur. A kad sam se već našao u neposrednoj blizini Meksika, nisam mogao odoljeti napasti da i sam ne doznam... - Da doznate, što? - gotovo zaviče Julija. - Da doznam što se dogodilo s Alainom Delatoucheom, potporučnikom francuske Dvanaeste streljačke pukovnije i Juarezovim zarobljenikom u kojega ste se tako silno zaljubili da ste krenuli za njim izlažući stotinu puta vlastiti život... što ćete, ljubav me svega zaokuplja, čak i kad je tuđa... Julija se prisili da ostane mirna. - I što ste doznali, gospodine Kergoat? - Mnogo toga, gospođice. On ponovo napuni sebi čašu. - Da sam na vašem mjestu - nadoda - prvim bih se brodom vratio u Europu... Mogli biste zajedno sa mnom, ali i bez mene. To i nije važno. Julija je htjela da zna istinu. - Morate mi sve reći. Ako je Alain mrtav, dovoljno sam snažna da podnesem tu vijest. Učini joj se da se Patrice nasmiješio, no on se odmah uozbilji i opet iskapi čašu kao da mu treba hrabrosti za ono što će dalje reći. - Potporučnik Delatouche nije mrtav - reče - znam čak gdje ga možete naći! Julija tako naglo ustane da su se boce na stolu zatresle. - Poznato mi je gdje se nalazi - ponovi Patrice - samo se pitam da li... On ušuti, do krajnosti zbunjen. - Sigurno je ranjen! - poviče Julija. - Možda je unakažen ili bogalj... pa nećete da mi kažete. Morali biste znati, gospodine, da sam u stanju sve čuti, sve otrpljeti, samo ne šutnju. Iz Patriceova pogleda vidjelo se da je u velikoj neprilici. - Ali ne - reče on. - Nije stvar u tome, gospođice. Divno se osjeća. Ni traga nekoj tjelesnoj mani, vjerujte! Julija je gutala svaku njegovu riječ a oči su joj gorjele. - Možete mi vjerovati - doda Patrice - jer sam ga vidio vlastitim očima.
- I to mi tek sada kažete! - plane Julija. - Kakav ste to vi čovjek kad me tako mučite. Ali, najzad, drugo i neću da znam. Znajte dobro, gospodine Kergoat, za mene je važno jedino to da je Alain živ! U tom trenutku potpuno se preobrazila. Sva je treptala od neke unutrašnje sreće. Mada umorna, prašna i zamazana, bila je ljepša i poželjnija nego ikada. Dva mladića gledala su je sa zanosom. - Živ je - ponovi ona opijajući se tim jednostavnim riječima. Činilo joj se da je njen život tek sada dobio smisao. - Dolazi mi da zapjevam, plešem, klikćem od radosti pred svim tim nepoznatim ljudima koji me okružuju... Alain je živ! Nikada, čujete li, nisam posumnjala da ćemo se jednoga dana opet naći, a sada, kad se to stvarno i dogodilo, sva sam nekako... Ah, gospodine Kergoat, vidim da ste bijesni, znam da vam je mrsko kada gubite... ali što se tu može. Nastojte shvatiti, priznajte svoj poraz. Jer, konačno, ljubav koja me veže uz Alaina jača je od svih zakulisnih računa, jača je od svega zlata na svijetu... Ona odolijeva svemu, gospodine: i vremenu koje protiče i silama koje su se protiv nas urotile! Patrice ju je uporno promatrao. Da Julija nije bila toliko zanesena, bila bi mu. u očima pročitala ne bijes ni razočaranje, nego sažaljenje. - Šta čekate, gospodine Kergoat? Zašto mi ne kažete gdje da potražim potporučnika Alaina Delatouchea? Patrice se zagleda u svoju čašu. - Zar to zbilja želite? - upita on ne dižući glavu. - Čudnog li pitanja, jadni moj prijatelju! Ne odgovaram više za vas ako me smjesta ne povedete k njemu. Zatim se okrene k Raoulu, spontano ga uhvati za ramena i lagano ga poljubi u obraz. - Zbogom, Raoule. Možda se jednoga dana opet vidimo. Htjela bih da me tada sretnete kao prijateljicu. Gospodin de Saint-Cerre je uhvati za mišicu. - Ne ide to tek tako, Julija. Ja... ja ću vas pratiti. Ona se htjede usprotiviti, ali on odmah doda: - I ja ću s vama, a možete me spriječiti jedino tako da me ustrijelite! - Umirite se, mladiću! Bio je to kapetanov glas. On se upravo vratio i slučajno čuo riječi što ih je Raoul onako vatreno izgovorio. U niskoj i zadimljenoj kantini Stanley se doimao kao gorostas. On se obrati Juliji. - Sve je uređeno. Bit ćemo s onu stranu granice još prije zore. Julija ga je gledala kao da dolazi s drugog svijeta, a onda mu odgovori glasom koji je podrhtavao od sreće i uzbuđenja: - Dogodilo se nešto čudesno, Stanley... Sve se izmijenilo! - To jest, došlo je do male nezgode - oprezno će Patrice. - To me čudi - prigovori kapetan nekako prijeteći. - Već sam vam jasno stavio na znanje kako namjeravam odstraniti »nezgode« ma odakle one dolazile. Patrice ga nagradi ponešto ironičnim osmijehom. - Bit će dobro da znate, kapetane, da sam pronašao onog Francuza, Juarezova zarobljenika, radi kojega se gospođica Crevecoeur zaputila u Meksiko... Budući da se on nalazi s ove strane Rio Grande, složit ćete se sa mnom da nema nikakva smisla tražiti u Meksiku ono što se može naći ovdje u Teksasu!
- Gle, gle - promrsi Stanley - to ujedno objašnjava i vašu prisutnost u Larredu: dok smo mi prisilno bili gosti Plamene Strijele, vi ste se ovdje igrali detektiva. Kao i svako u Evropi i Americi, Julija je bila čula za glasovitu privatnu policijsku agenciju Pinkerton koja je za vrijeme rata organizirala tajnu obavještajnu službu u korist Sjevera. Ona zastade časak u nedoumici, a onda pruži kapetanu ruku. - Više nema razloga da pođem s vama. Želim vam mnogo sreće... Nadam se da ćete jednog dana opet zavoljeti život i biti u stanju da se zaljubite. Stanley zadrži djevojčinu ruku u svojoj. - Tko vam kaže gospođice Crevecoeur, da se i jedno i drugo nije već dogodilo? Raoul i Patrice zastanu pred tim prizorom kao ukopani, osjećajući da između Julije i kapetana postoji neka veza za koju oni nisu znali. Julija gotovo ljutito povuče ruku. Kapetan ju je netremice gledao. - Kad se samo sjetim - stade on šaptati - da se, tako reći, nismo više rastajali otkako ste mi na stanici u Richmondu spasili život. Već sam bio prestao vjerovati da uopće postoji taj mladić za kojim ste krenuli u potragu. Pomalo sam ga već držao nestvarnim bićem, nekakvom tlapnjom. No budući da on postoji, a gospodin Kergoat ga je čak i pronašao, htio bih ga i ja vidjeti izbliza... Jest, draga, želio bih vidjeti kako izgleda taj sretnik u kojega se jedna gospođica toliko zaljubila da je prešla pola globusa ne bi li ga izbavila iz meksikanskih uza. Do ovoga dana stalno sam vjerovao da je osvajanje svijeta i služenje velikoj ljubavi isključivo zadatak muškaraca. On natoči sebi punu čašu tekvile i nadušak je ispije. Patrice filozofski mirno primi kapetanovu odluku da krene s njima. - Kako god želite, gospodine. Tamo kamo idemo, ni trojica nas neće biti previše! Onako vesela i uzbuđena, Julija bez mrgođenja pristane da u društvu trojice muškaraca pođe na sastanak sa četvrtim. U tom trenutku, sve što ju je posljednjih dana mučilo, i crne misli i pitanja bez odgovora, sve to naprosto otplavi bujica sreće. Ni traga ne ostade od njenih sumnji i strahovanja, a život joj tek sada dobi istinski smisao. Ljubav koju je Julija Crevecoeur u sebi nosila oplemenila je čitavo njeno biće. - Hajdemo odavde, prijatelji! Ona stade krčiti sebi put među brojnim gostima kantine, a za njom krenu kapetan, Raoul i Patrice. Da je bila malo sabranija, držanje sekretara gospodina Gasparda sigurno bi je zabrinulo. Upitala bi se što li je moglo navesti mladića da novcem Remyja Gasparda ostvari naum suprotan bankarevim interesima, pa i njegovim vlastitim. Najzad izađu iz zagušljive kantine i zastanu pod trijemom, na drvenom trotoaru. Mora da je bio jedan sat poslije ponoći, a vladao je potpuni mrak. Prije nego će krenuti, Stanley šapne nešto u uho Abeu a ovaj potvrdno kimne glavom. - U redu, gospod... to jest šerife. Čekat ću vas na ugovorenom mjestu, pa došli vi sami ili zajedno sa svojim prijateljima. Julija odveže svoga konja. Nitko ne izusti ni riječ. Iznad niskih krovova krilila se noć, a u daljini beskrajna prerija. - Hoćete li nas vi voditi, Patrice? Tajnik gospodina Gasparda već je bio u sedlu. - Naravno - reče on gotovo mrzovoljno. - Moramo izaći iz grada i jahati duž obale Rio Grande.
- U kojem pravcu? - upita kapetan prilično nepovjerljivo. - Prema sjeveru - promrmlja Kergoat. - Možda najviše pola sata. Julija opazi kako se kapetan iznenađeno trgnuo. - Tamo je Kid’s Cottage - reče kao za sebe. Otkako su krenuli iz usnulog gradića, Julija se stalno držala uz Patricea. - Što je to Kid's Cottage? On okrenu glavu prema djevojci trudeći se da ostane hladan. Držao se pomalo i rezervirano, kao da se boji pokazati što zapravo osjeća. Najzad odgovori ravnodušno: - To je jedno mjesto za koje dobro znaju svi koji prelaze granicu, gospođice. - I sigurni ste da ćemo u ovaj sat zateći tamo Alaina? - Sasvim sam siguran. To je... to je nekakvo svratište usred pustoši. Ništa određenijeg ne htjede reći, a i Julija se suzdrža od daljnjih pitanja. Već od Larreda stalno je podbadala konja. Toliko je bila nestrpljiva da bi ga najradije potjerala u galop, ali u onakvoj pomrčini i po zaista kozjoj stazi kojom su morali jahati, lako su mogli slomiti vrat i konji i jahači. Videći to, kapetan odlučno krene na čelo kolone i preko ramena dobaci Juliji: - Nema smisla da se ubijete sada kad za vas počinje novi život! - Zatim je prisili da uspori. Ispriječi im se tako još nekoliko niskih brežuljaka, a onda Patrice reče: - Kid’s Cottage je upravo pozadi njih. Julija jurne naprijed. Bila je to osamljena drvena zgrada, na samoj obali rijeke. Velike petrolejke obješene u jednakim razmacima prilično su osvjetljavale pročelje, tako da se zaista doimala kao hotel. Julija se obrati Patriceu: - U ovako kasno doba Alain sigurno spava. Govorila je tiho kao da razgovara sa samom sobom. Kapetan se značajno osmjehnu, a djevojci bi neugodno. - Budite uvjereni da on ne spava, gospođice - reče Patrice. Julija osluhne. Iznutra su na mahove dopirali poletni zvuci neke borbene glazbe, jedna poznata arija koju su muški glasovi prihvaćali u koru. - »Dixie«... prošapta kapetan pa i sam stade zviždukati melodiju. - Reklo bi se da je neka proslava - primijeti Julija. - U Kid’s Cottageu neprestano se nešto slavi - odvrati Stanely. Što su se više približavali velikoj zgradi pred sobom, svirka i pjevanje postajali su sve bučniji, gotovo zaglušni. Raoul je, čini se, bio isto toliko iznenađen koliko i Julija: - S onu se stranu rijeke gine, a ovdje se zabavljaju. Julija i njeni pratioci spuste se niz obronak. Približivši se Kid’s Cottageu, ona u prizemlju opazi brijački salon i kupatilo, a malo podalje načičkani izlog trgovine gotovom odjećom i željeznarijom pred kojom su se tiskali brojni kupci. I sve to usred pustoši, u kasno doba noći kad i kojoti sigurno spavaju... Petrolejske lampe bacale su pomalo sablasno svjetlo na tu neobičnu sliku. Julija sjaše a za njom i njeni pratioci. Pogled joj privuče prvi kat hotela. Možda se za jednim od onih zatvorenih kapaka kroz koje prodiru tračci svjetla nalazi onaj radi kojega je i pala ovako nisko. Odjeća joj više nije imala ni oblika ni boje, sva je od prašine posivjela. Ona krišom pogleda Raoula i kapetana. U svjetlu petrolejki još su se jače
isticale naslage prljavštine i znoj na njihovim licima. Doimala su se kao mrtvačka. S jedne i s druge strane ulaza bile su o zid zakačene dvije ogromne baklje. Kroz dvokrilna vrata neprestano su ulazili i izlazili gosti. Do Julijinih nosnica dopre smrad duhanskog dima, alkohola i jako začinjenih jela i izazove u njoj mučninu koja ju je posljednjih mjeseci stalno pratila... Odjednom je obuze strah na pomisao da mora ući unutra u društvu trojice muškaraca od kojih dvojica liče gotovo na razbojnike. A kako i da se pred njihovim očima susretne s Alainom i baci mu se oko vrata? Ne, to pod svaku cijenu treba izbjeći. - Gospodo - reče ona obraćajući se svojim pratiocima - držim da će trebati pripaziti na konje ako ne želimo da nam ih ukradu. Pričekajte me tu! Upravo htjede da uđe u zgradu hotela, kadli joj Raoul položi na rame ruku. - Isključeno je da na takvo mjesto uđete sasvim sami! - Sasvim isključeno - doda Patrice. - Mnoge su djevojke vidjeli ući u tu kuću - reče kapetan - ali nijedna iz nje nije nikada izašla. On priveže svoga konja za ogradu koja je u tu svrhu bila podignuta pred hotelom, pa to isto urade Raoul i Patrice. Julija je bila kao na iglama, ali se trudila da njeni pratioci ne vide koliko je uzbuđena. - U takve ste stvari upućeni bolje od mene - reče ona nastojeći da izgleda mirna. Tada se s bukom otvori jedan prozor a za njim i drugi. Julija podigne glavu spremna da vikne: »Alaine, ljubljeni moj, to sam ja, tvoja Julija!« no umjesto dragana ona opazi kako se kroz prozor naginje jedna žena i procjenjuje došljake. Dugi crni uvojci uokvirivali su njeno, kao u madone lijepo lice čija je draž još jače dolazila do izražaja u živo osvijetljenom prozorskom okviru. Djevojka je zviždukala, i to je bilo sve. Na taj je način pozivala Raoula, Patricea i kapetana, pa čak i Juliju, jer joj se i ona učinila muškarcem, da prosude što sve mogu očekivati od njenih obnaženih ramena i razgolićenih grudi. Zvižduk je značio poziv. Istoga trena, u okviru jednoga drugog prozora, pojavi se još jedna ljepotica, s očitom namjerom da se nadmeće sa svojom susjedom, fiorentinskom madonom, jer bez ikakva stida ona rastvori svoju sobnu haljinu kričavih boja i sasvim otkrije pretjerano velike grudi. - Hej, macane! Sve četvoro podignu glavu prema prozoru na prvom katu. - Časne mi riječi - promuca zgranuto Raoul - ovo je mjesto... On pogleda Juliju i ušuti. -.... obična jazbina - suho će Patrice. - Prava vulgarna jazbina! Neki riđokosi debeljko u haljetku lososove boje, runjav u tolikoj mjeri da su mu čuperci riđe dlake izbijali čak kroz ovratnik košulje, naglo ustade iz fotelje te onako nasapunanih obraza izjuri iz brijačnice. Bio je izuo čizme i sada se gegao u crvenim poderanim čarapama. Iz džepa napola raskopčanih hlača virio mu je grlić boce. - Dolazim, golubice moje! Evo me odmah, mačkice! - derao se s trotoara odakle se raskrečenih nogu zabuljio u gornji kat. Mora da je bio pijan kao ćuskija jer se jedva držao na nogama. Kapci se na prozoru s bukom zatvore, a naš se čovo grohotom nasmije te se teturajući vrati u brijačnicu gdje ga je s britvom u ruci čekao ravnodušni majstor. - Ja ću ući - reče odlučno Julija i zaputi se prema ulaznim vratima Kid's Cottagea. - Čuvajte se, Julija! Čuvši Raoulov glas, ona u posljednji čas skoči u stranu. Jedna otmjena kočija sa čistokrvnim kentuckyjskim vrancima, okružena konjaničkom pratnjom,
iskrsne iz noćnog mraka i zaustavi se pred ulazom u hotel digavši cijeli oblak prašine. Takva ekipaža zaista se doimala neobično na tom mjestu. Unutra je sjedila vrlo lijepa i elegantna žena, dostojanstveno kao kraljica, i naklonom glave uzvraćala pozdrave koje su joj sa svih strana upućivali. Njeni pratioci poskaču s konja i postroje se pred kočijom. Svi su bili u uskim crnim hlačama i visokim lakiranim čizmama na kojima su srebrne ostruge zveckale pri najmanjem pokretu. - Propustite Donu Carmen! - poviče jedan od njih i potrči da joj oslobodi prolaz. Svjetina što se tiskala na vratima odmah se skloni pozdravljajući mladu damu skidanjem šešira. Julija zanijemi pred pojavom te djevojke koja kao da je sišla sa stranica mondene revije »La Vie parisienne«. Haljina joj je bila od bijelog tila, a njen gornji dio od srebrnog lamea, s naramenicama ukrašenim dragim kamenjem. Pred tom crnkom izrazito bijelog tena, orlovskog nosa i malo ispupčenih poluotvorenih usana, Julija je bila svjesna svoga jadnog položaja, poderane i zgužvane odjeće koja joj se onako uprljana i znojem natopljena prilijepila uz tijelo. Dona Carmen upravo htjede zakoračiti u hotel, kadli onaj pijani brijačev klijent sa čizmama u rukama jurne prema vratima gurajući u stranu njene pratioce Meksikance. - Evo me, mačkice! Dolazim! - derao se iz svega glasa. Naravno, on bude odgurnut, a kako se jedva držao na nogama, začas se svali u prašinu. Julija primijeti kako je potegao pištolj pod pazuhom, ali nije imao vremena da opali. Metak jednog od Meksikanaca pogodi ga pravo u svježe obrijani podbradak, a mlaz krvi koji mu navre na usta priguši krik boli. Julija se sledi od groze. I dok je čovjek izdisao u lokvi krvi, nitko od prisutnih ni da ga pogleda. Stanley, Raoul i Patrice priskoče da zaštite Juliju kao što su i Meksikanci zaštitili Donu Carmen. - Pa to je užasno! - poviče Julija. - Treba hitno dovesti liječnika... i obavijestiti policiju. - Policiju? - ljutito ponovi Stanley. - Učinit ćete nam svima uslugu ako budete šutjeli. On hitro strgne s revera svoga redengota šerifsku zvijezdu. - Na ovakvu mjestu - promrsi - ovako omražena značka može nas stajati glave. - Morate znati, gospođice - doda Patrice - da se na granici ubice ne izlažu bogzna kakvoj opasnosti. A ni lopovi, uostalom... Svatko sebi kroji pravdu. Raoul je pogledom slijedio meksikansku damu koja se izgubila u unutrašnjosti Kid’s Cottagea, brižljivo čuvana od svojih službenika. - Zaista divno mjesto kad se na njemu mogu istovremeno sresti bludnice i vojvotkinje! - primijeti on. Julija otvori ulazna vrata i nađe se usred gomile u kojoj se vikalo, dozivalo ili pjevalo u koru. Netko je i gurne, ali se ona na to i ne osvrne. Trebalo joj je poprilično dok se snašla u prostranoj sali ovijenoj duhanskim dimom. Dva ogromna šanka stajala su sučelice jedan drugome a nad svakim od njih do stropa visoko ogledalo u kojemu su se odražavale šarene boce, poslagane iza barmena. Ovi su bili upadno elegantni, s visokim ovratnicima, svilenim kravatama i u prslucima kričave boje. U dnu se vidjelo stepenište što vodi na kat, gdje su sigurno bile sobe za goste. Bilo je pokriveno tamnocrvenim sagom a sa strane stepenica izmjenično su se redale po jedna palma u loncu i mjedena pljuvačnica. Na vrhu je nepomično stajao neki muškarac i odsutno gledao bučnu gomilu pijanica i kockarske stolove oko kojih su se okupljali fanatici rulete i pokera.
Julija se odjednom nađe sama u toj gomili, odvojena čak i od trojice suputnika koji su je inače pratili kao sjene. Treštanje glazbe, pijani glasovi muškaraca, hihot djevojaka kao da su u njenoj svijesti dopirali izdaleka, poput šuma mora. Za Juliju Crevecoeur ništa drugo nije postojalo osim toga nepomičnog muškarca koji kao da je nekoga čekao. A ona je poželjela da to nju čeka, nju koja je prevalila tako dalek put da bi doživjela taj izuzetni trenutak, izvan vremena i prostora. Radi Alaina prešla je ocean, prokrstarila čitav jedan kontinent, no zato ga je konačno i našla. A i on kao da je nju čekao. Divno i gotovo nevjerojatno! Doimalo se kao pravo čudo u tom surovom dekoru, usred prostačke svjetine. Ona htjede viknuti njegovo ime, pojuriti k svome draganu kad vidje kako sa smiješkom širi ruke. Taj osmijeh Julija nikada nije mogla istisnuti iz osjećanja a ni nestašni uvojak koji mu je i sada pa na čelo. On stade silaziti kao da je na dnu stepeništa otkrio ono što je pogledom tražio i nestrpljivo očekivao. - Alaine! Riječ joj zastade u grlu jer je jedna druga žena izgovorila to ime. - Alaine... mili moj! Julija zastade kao ukopana zbog onoga što uslijedi. Naime, jedna bijela, gotovo nestvarna prilika doslovce poleti prema muškarcu koji je sve do toga časa Juliji predstavljao jedini smisao života. - Carmen, draga! - vikne Alain i sjuri niz stepenice, a onda podigne Meksikanku u naručje kao da je lakša od pera. Oko Julije muškarci načas prestanu piti i kartati kako bi mogli promatrati taj očaravajući prizor. - Zar je nosi na obrađivanje? - drsko će jedan glas. - Pa to radi svaku večer u isti sat - odgovori mu jedan drugi i doda: - Taj Kid ima prokletu sreću! - Sreća ti je, dragi moj, kratka vijeka - reče prvi glas razočarano. - Prije ili kasnije okrene nam leđa. Najbolje to znaju kartaši. Juliji je bilo dosta i to što je čula pa da shvati na čemu je. Strašna bol prože čitavo njeno biće i ona zatetura kao da će se onesvijestiti. Ipak joj urođena hrabrost pomože da savlada trenutačnu slabost. Istovremeno, silna i nezadrživa mržnja prosto pomete i razočaranje i tugu, a želja za osvetom tako joj uzburka dušu da se sva stala tresti. Bila je to kao spasonosna groznica. - Alaine! Alaine Delatoucheu! Njen glas nadjača i žagor i svirku. Alain je već bio stigao na vrh stepenica noseći u naručju ljepoticu koja ga je ogrlila. On zastade kao da mu je netko zario nož u leđa. - Ja sam! - vikne Julija. - To sam ja, ljubavi moja! Zar me ne čuješ? On se okrene. U dvorani zavlada grobna tišina. Svi zanijeme a i glazba prestade svirati. Svatko upre pogled u djevojku koja je viknula svima poznato ime. Alain spusti na tlo damu u bjelini. Julija se bez žurbe zaputi stepeništem, a ljudi joj se u prolazu stanu uklanjati. - Možda me više ne prepoznaješ? Da me nisi zaboravio? Ne ljutim se, znaš... Prilično sam se izmijenila. Mislim da sam čak i poružnjela... A sve iz ljubavi prema tebi... Zar ne da je to smiješno? A još je smješnije kad pomislim da si radi mene dospio ovako daleko. Nisam li ja bila razlog tvoga ratovanja u Meksiku? Već je stigla i na vrh stepeništa, a Alainu se svejedno činilo kao da mu se primiče utvara. Jednostavno nije mogao da shvati. - Julija...
Upravo htjede zakoračiti kako bi se možda uvjerio da nije žrtva obmane, kadli se umiješa mlada Meksikanka. - Zar me nećeš predstaviti, dragi? Ona pogledom stade odmjeravati Juliju koja je i predobro znala kako jadno mora da izgleda u poređenju s tom lijepom i samosvjesnom ženom. Činilo se kao da Alain nije čuo pitanje jer je i dalje piljio u Juliju i šapćući ponavljao: - Julija... Julija... Meksikanka se nimalo ne zbuni. U njenom osmijehu mogao se pročitati prezir. - Budući da ne držiš potrebnim, dragi, da me predstaviš ovoj... ovoj gospođici koja je, pretpostavljam, tvoja znanica iz Pariza, učinit ću to sama. Izgovorila je to na francuskom, korektno ali ponešto afektirano, i pri tom jedva vidljivo kimnula Juliji glavom. - Zovem se Carmen Rosales - reče. - Drago mi je što sam vas upoznala. Rosales! Juliji se učini kao da joj u ušima i sada odzvanja glas pukovnika Du Baraila dok je u malom salonu princeze Mathilde Bonaparte pričao o francuskoj patroli koja je upala u zasjedu kod... - Culliacan! - reče ona. - Vi ste kćerka guvernera Culliacana. Alain se prenarazi. Bilo je očito da se pita odakle Julija to zna. - Guverner je bio ubijen - prošapta Alain. - Mene je pred samo strijeljanje spasila Dona Carmen. Julija se naglo okrene pa sad i ona ironično pogleda Meksikanku. - Zato je, dragi - reče ne gledajući u Alaina - bilo svakako potrebno da ovoj dami dokažeš svoju duboku zahvalnost! Izgovorila je to s takvom ironijom da se Doni Carmen smiješak sledio na usnama. - Ne biste li nešto s nama popili, senorita - reče ova. - A možda se ipak želite prije malo urediti? Izgledate... kako da kažem... jako iscrpljeni od puta. - Varate se, gospođo! - glasno će Julija, a oči su joj prosto sijevale. - Nije zamorno putovanje, nego neukusna komedija kojoj večeras prisustvujem u Kid’s Cottageu. Ne želim da vas vrijeđam, ali u Parizu smo navikli da gledamo samo predstave u kojima ima duha i ukusa. I nju samu iznenadi ta žestina i nezadrživ polet koji Alaina, Donu Carmen, pa i cijelu salu punu muškaraca i žena, manje-više razdraženih alkoholom, glazbom i željom za užicima, natjeraju da kao omagijani ušute pred neobičnom ličnosti Julije Crevecoeur. Nesvjesno je sa sebe strgla šilkatski ogrtač koji joj je smetao. Pa i tako jadna i poderana, bila je svjesna svoje ljepote i znala da se nijedna ne može s njom mjeriti. Očajavala je, a istovremeno i likovala. Trebalo se savladati, istisnuti iz sebe preveliku i odviše nestvarnu ljubav prema muškarcu koji je kao stranac stajao pred njom. On htjede pojuriti k Juliji. Možda se namjeravao baciti pred njom na koljena ili je zagrliti postavši odjednom svjestan sebe, svoje sudbine i jedine istinske ljubavi. No Julijin glas prosto ga prikova za mjesto. - Prekasno je, Alaine! Ma što ti rekao, neće izmijeniti stvar. Sve što bi mogao da mi ispričaš, a što bih ja bez sumnje razumjela, ne može odstraniti golu istinu: vjerovala sam u nešto što ne postoji, u ljubav koja je bila samo tlapnja. Ne znam što se dogodilo ni kako je došlo do toga da si postao sasvim drugi čovjek. Za mene si stranac, i ne znam da li se uopće još zoveš Alain. Vidim jedino to da meni više ne pripadaš. Nekako... kao da si u Culliacanu zaista umro. Za Juliju Crevecoeur ti si zauvijek mrtav. Ona se rukom uhvati oko vrata. Pod ogrlicom od medvjeđih čaporaka napipa Malteški križ i bijesno ga strgne. Najprije ga odmjeri u ruci kao da sebi
dokazuje kako ni njena ljubav za Alaina Delatouchea nije imala veću težinu, a onda mu ga svom snagom baci u lice. Obrazom njenog dragana poteče krv. - Došla sam čak iz Pariza da ti predam taj nakit. Možda će se on gospođici dopasti... Zatim se okrene pa sabrano i bez žurbe siđe niz stepenice. Nešto se u njoj slomilo. Gosti koji su sa zaprepaštenjem promatrali taj prizor, nastave opet da piju, kartaju ili osvajaju noćne ljepotice. Julija više nije trpjela, a minula ju je i želja za osvetom. Ništa je više nije moglo pogoditi. Ona se stade probijati kroz gomilu. Ti ogrubjeli ljudi kojima ništa nije bilo sveto, s poštovanjem su joj se sklanjali s puta. Jasno je čula njihove glasove, ali nije razumjela o čemu govore. »Za njih - pomisli Julija život teče dalje. Ali ne i za mene, jer niti više što osjećam niti želim«. U taj čas muzika opet stade treštati, no Juliji se učini kao da se između nje i ljudi ispriječio nevidljiv zid. Ona priđe svojim pratiocima koji su stajali nijemo i nepomično poput kipova, a njoj se učini da ih vidi nakon dugog odsustva. Nijedan od njih ne progovori ni riječi. Raoul htjede da je uhvati pod ruku i izvede napolje, ali ona to odbije. Duboko ju je vrijeđala činjenica da su bili svjedoci onoga što se odigralo u Kid's Cottageu. »Neslavno Ii je završilo moje čudesno putovanje« - pomisli. - »Toliko sam pretrpjela, neprestano se izlagala opasnostima, savladala tolike prepreke, a ni za što...« Od silna stida nije mogla da ih pogleda. Raoul gurne pred njom vrata, a Julija izjuri u noć, kao da joj se žuri da se što prije nađe u tišini i samoći. Daleko nad brežuljcima nebo je postajalo svjetlije. - Skoro će zora - progovori najzad kapetan - a na nas čekaju... Zatim će obraćajući se Raoulu: - Da se niste možda predomislili, gospodine de Saint-Cerre? Novinar je šutio. I dalje je gledao u Juliju kao da od nje zavisi što će mu odgovoriti. - Ne želim se odvajati od vas. Julija - reče najzad. Patrice Kergoat se mrštio. Trudio se da izgleda ravnodušan, no glas mu je odavao uzbuđenje. - Poduzevši sve da pronađem... onog mladića, mislio sam da radim u vašem interesu - reče on tiho. - Što namjeravate sada, gospođice Crevecoeur? Julija krene malo naprijed, do jednog mjesta koje je bilo potpuno u mraku, a onda će ne okrećući se: - Vraćam se u Pariz. Njih trojica prosto zanijeme. - I to sama! - nadoda zaputivši se ka konjima. Odsada će je pratiti samoća... »Moram biti spremna - reče ona u sebi - da rađanje novoga dana dočekam bez ičije prisutnosti!« I začudo, umjesto da zbog toga očajava, ta je misao oduševi. Zora će ugledati novu Juliju Crevecoeur, daleko spremniju za život, sposobnu da se sa svime uhvati u koštac, pa i sa sudbinom. Ništa o sebi nije znala, osim onoga što joj se staratelj udostojio reći. A tko je ona zapravo? Odakle je? Ubrzo se izgubi u mraku. Tek tada se tri mladića prenu i zgledaju. Svaki je pred drugim htio prikriti svoje uzbuđenje, no teško su u tome uspijevali. A onda, kao po dogovoru, krenu i oni. Krivo je Julija pretpostavila da je konačno sama. Nikada to neće ni biti. Ona nije znala da joj je u sudbini zapisano: »Ljubit ćeš i ljubav će ti biti uzvraćena.«
4. Stanovnici lučice Corpus Christi u Meksičkom zaljevu pohrlili su kao jedan na pristanište gdje se bio usidrio »Tennessee«, veličanstven parobrod koji je za račun kineskog cara bio sagrađen pet godina ranije, i to zimi 1861, u engleskom brodogradilištu Birkenhead. Međutim, taj vladar uopće nije preuzeo svoj brod, već ga je još prije porinuća prodao nekom Jamesu Morganu. Ovaj mu je na brzinu dao oklopiti trupinu i naoružao ga sa desetak vješto prikrivenih topova. Na upozorenja američkog otpravnika poslova u Londonu, kraljica je Viktorija naredila da se povede istraga, jer lako je bilo moguće da taj brod posluži za razbijanje blokade što ju je federalna mornarica provodila na obalama Konfederacije otkako je u Americi bio izbio secesionistički rat. Znatna brzina koju je razvijao »Tennessee« pomogla mu je da umakne dvjema federalnim krstaricama koje su u zasjedi čekale u La Mancheu i da odmah započne s ratnim operacijama. Četiri pune godine brod je plovio pod zastavom Konfederacije i stjecao slavu. Zarobio je pedesetak lađa, od kojih 14 ratnih. Sretniji od čuvenog »Alabame«, koji je godinu dana ranije bio potopljen u vodama Cherbourga, i to u junu 1864, »Tennessee« je dočekao kraj rata bez i jednog znatnijeg oštećenja. I tako, poslije kapitulacije u Appomatox Houseu, što je predstavljalo pobjedu Sjevera, razoružani je »Tennessee« prevozio putnike i teret između San Franciska i New Yorka pristajući uz put i u Galvestonu i u Novom Orleanu, a sasvim iznimno i u Corpus Christiju. Prisutnost bivšeg gusarskog broda u njihovoj luci još je više raspalila ionako vatrenu krv stanovnika grada i pretvorila se donekle u manifestaciju rodoljublja. U gomili se spontano obrazovao kor i zapjevao čuvenu ariju »Dixie«. »Svilene barjake razvijte sve, Kad se za Jug bori i mre!« - Jadni ljudi... I ne vide kako je sve to sasvim neumjesno! Muškarac koji je s izrazito jenkijevskim naglaskom izgovorio te riječi očito je mnogo držao do svoje vanjštine i bio je svježe obrijan. Djevojka kojoj su one bile upućene stajala je malo dalje a po njenoj neobičnoj odjeći lako se moglo zaključiti da je tuđinka. Naime, teško bi se žena rođena u Teksasu usudila prošetati obalom Corpus Christija tako odjevena. Oboje su se držali dalje od gomile. Muškarac je očito nastojao sklopiti poznanstvo. - Najzad - nastavi on - svi smo mi Amerikanci i morala bi nas voditi jedna jedina misao: kako da što uspješnije obnovimo zemlju i zaradimo što više dolara... i to bratski okupljeni pod zvjezdastom zastavom i pod vodstvom predsjednika Johnsona... Eto što ja mislim. Djevojka je na sebi imala tanku bluzu i čudan indijanski ogrtač od jelenje kože koji joj je sezao gotovo do gležanj a a bio je sav išaran izblijedjelim, jedva vidljivim motivima. Jenki ipak primijeti kako ti primitivni crteži predstavljaju parove golemih očiju koje ga drsko gledaju. Nekad bijeli ogrtač postao je sada sivkast, a mjestimice sasvim taman. Pod odjećom su joj virile jahaće otrcane čizme prekrivene prašinom. Gospođica je za uzdu držala vrlo lijepog uštrojenog konja, crnog poput ebanovine.
Bio je to zaista nesvakidašnji prizor i da se ljudi nisu sjatili oko »Tennesseeja«, njihovu bi pažnju sigurno bila privukla ta djevojka kojoj ni umor ni žega nisu mogle zasjeniti izvanredno lijepe crte lica. Oko vitka i gipka struka nosila je pojas od medvjeđih čaporaka. Duga kosa boje starinskoga zlata bila joj je puna svijetlih, gotovo bijelih, kao od sunca ispranih uvojaka. Ona se okrene prema neznancu koji ju je oslovio. Mladića iznenadi izraz beskrajne tuge, gotovo očaja što joj se mogao pročitati u očima. - Znate li možda kamo putuje taj brod, gospodine? - Činilo se da je sasvim ravnodušna prema zanosu ljudi koji su ih okruživali a isto tako i na borbenu pjesmu Juga što ju je gomila spontano zapjevala... - U Novi Orlean... Charleston... New York - reče J^nki. - Beskrajno dosadna vožnja duž obala.... - Vjerujete li da bi kapetan pristao da uzme na brod putnike za Novi Orlean? Mladića iznenadi djevojčin naglasak kojemu nikako da odredi porijeklo. - A zašto ne bi ako mu ponudite dobru nagradu? Vi ste strankinja? - Francuskinja... odgovori ona lakonski nakon kraćeg oklijevanja. Jenki se još nije pravo ni snašao od iznenađenja, a ona mu je već okrenula leđa vodeći sigurnom rukom svoga čistokrvnog, savršeno poslušnog konja. Mora da je postojao neki prešutni sporazum između konja i te francuske djevojke koja je svojom odjećom istovremeno podsjećala na Indijanku i na jahača s Divljeg zapada. »U Chicagu bi - reče u sebi muškarac - ona izazvala senzaciju. I to sasvim sigurno...« Pred mostićem kojim se ulazilo u »Tennessee« stajao je mornar priječeći znatiželjnima prolaz. - Htjela bih da razgovaram sa zapovjednikom - reče mu djevojka. - Zar ćete ući s konjem, miss? - upita mornar sa savršenim mirom. Gospođica podigne glavu i ugleda bradonju u majici i s otrcanom kapom optočenom zlatnim širitom. Bio je naslonjen na ogradu i promatrao prizor. »To je bez sumnje neki podoficir«, pomisli djevojka. - Treba da otputujem u Francusku - reče ona glasno i odlučno - ali brodovi kreću onamo iz Novog Orleana. Rekli su mi da »Tennessee« pristaje u toj luci. Imate li koju slobodnu kabinu? Bradati debeljko promatrao ju je kao da je sišla sa stranica kakve slikovnice. - Jeste li čuli moje pitanje gospodine? - ponovi gospođica pomalo ljutito. Platit ću gotovim novcem i koliko god zapovjednik zatraži. - Jeste li vi prava Indijanka ili članica cirkusa Barnum, miss? - odvrati ljudina smiješeći se poluzatvorenih očiju. Činilo se da se izvrsno zabavlja. Posada je bila na pramcu, pomiješana s putnicima. Nalazili su se na Jugu, među Južnjacima i premda je rat bio završen, njegova se prisutnost još osjećala u svim duhovima. A ipak. u luci je bilo živo i svakoga je prožimala neka djetinja radost. Nije ju mogla pomutiti činjenica što se na »Tennessiju« sada vijorila zastava njujorške kompanije koja ga je iznajmila, pa ni spoznaja da je brod izgubio ratnički izgled poslije nego je kapetan Morgan, nekoliko dana nakon kapitulacije, sve topove pobacao u more... - U ovoj sam zemlji tuđinka - reče djevojka kipteći od bijesa. - Dolazim s granice Meksika i želim se vratiti kući, u Francusku, Hoćete li me najzad odvesti svome zapovjedniku? Velikodušno ću propustiti da mu napomenem kako mu je vođa palube prostak kojemu su nepoznata i najosnovnija pravila pristojnosti te na postavljeno pitanje odgovara protupitanjem, glupim i nimalo duhovitim! Zatečeni bradonja najprije zastade bez riječi, a onda prasne u smijeh.
- Sveca mu! - usklikne. - štošta sam u posljednje vrijeme doživio, nagledao se svakojakih ljudi, ološa i prefinjene čeljadi... A naslušao sam se i prostaštva u tolikoj mjeri da sam jednostavno oguglao... No vi, miss, pripadate očito sasvim posebnom soju... Zovem se James Morgan i kapetan sam ovoga broda! - U dobar čas! - odvrati djevojka. - Ja sam Julija Crevecoeur. - Uđite da malo porazgovorimo - reče bradati gorostas. - Svoje kljuse možete povjeriti mornaru Smithu kojemu će u međuvremenu biti pravi užitak da ga drži za uzdu. Smithu se to nekako ne dopade. - Jackson je sasvim miran, momče - sa smiješkom će djevojka tapšući svoga vranca po vratu. - Ni mravu ne bi učinio nažao, a kamoli mornaru. Zatim se Julija stade penjati stepenicama gdje ju je na mostu čekao kapetan James Morgan. Toga popodneva »Tennessee« digne sidro, a sutradan u zoru uplovi u luku Novog Orleana gdje se poslovanje već živo odvijalo. Brodovi razne tonaže i svih zastava stajali su privezani uz brojne gatove. Tovarili su i istovarivali robu, ponajviše pamuk, kao da grad i nije pretrpio tri godine dugu sjevernjačku okupaciju. I dok su drugi putnici još spavali u svojim kabinama, Julija Crevecoeur već je bila na palubi. Ukrcavanje Julije i njenog vranca bilo je pobudilo živo zanimanje i obavilo se bez znatnijih teškoća, jedino se činilo da se Jackson nkako ne želi odvojiti od svoje gospodarice koja je nadzirala njegovo smještanje u brodska skladišta. Nakon toga Julija je pošla u donekle udobnu kabinu razočaravši uvelike onih nekoliko saputnika svojim odbijanjem da večera u kapetanovoj blagovaonici. U to je vrijeme već spavala dubokim snom. Jednog joj se trenutka pričinilo kako netko uporno kuca, no ona nije imala snage ni da se javi, a kamoli da pođe otvoriti vrata. Bila je tada u nekakvu polubudnom stanju i u mislima obnavljala one užasne trenutke što ih je doživjela u Laredu nekoliko dana ranije. Došla je do spoznaje kako je od istoka do zapada prokrstarila cijelu Ameriku da bi se na kraju našla potpuno sama, očajna i ruglu izvrgnuta. Najzad se upitala ne bi li više voljela da je umrla nego da nastavi ovakav život, bez ljubavi i nade. Bilo je šest sati ujutro i Julija je nepomično udisala neobične mirise, toliko svojstvene luci Novog Orleana, a nadasve onaj pržene kave. Promatrala je lučke radnike sjajne crne kože dok su na leđa tovarili vreće i ogromne sanduke. »U stvari«, pomisli ona, »ništa se u životu tih ljudi nije izmijenilo od svršetka rata, jedino što su donedavna bili robovi, a sada su slobodni... Ali u čemu je razlika? Zar sada žive bolje?« Sjeti se i svoje prividne slobode i samoće u tom apsurdnom svijetu. Ubuduće, naći će se u njemu bez rodbinskih veza, bez ljubavi i cilja. »Za mene je život zaista završio - pomisli a tek mi je osamnaest godina«. - Baš ste poranili, gospođice Crevecoeur - začuje pored sebe glas koji poremeti tok njenih misli. - Čudno, jer po mome skromnom iskustvu, što god je djevojka ljepša, sve kasnije ustaje. Julija letimice pogleda kapetana Morgana koji se iznenada stvorio pred njom. - To dokazuje da vam iskustvo doista nije baš veliko - odvrati ona. Dopuštate li da se iskrcam, gospodine? Morgan malo zabaci svoju staru kapu i počeša se po glavi.
- Pomislit ćete kako se miješam u ono što me se ne tiče, ali imam nejasan utisak da vas ovdje netko očekuje... Djevojka se nekako zbuni. - Što vas navodi na takav zaključak, kapetane? - Jučer, tek što ste se smjestili u svojoj kabini, stigao je još jedan putnik. I on se pošto-poto htio ukrcati na brod i nije pitao za cijenu. Vaš je zemljak, miss, a čini se i da vas poznaje... Julija pomisli da će se zemlja pod njom srušiti. Pogled joj se ukoči, ona problijedi,te joj kapetan Morgan gotovo s nježnošću položi na rame ruku. Julija to i ne primijeti već uzo razmišljati što da uradi ako se opet bude morala suočiti s onim koji je predstavljao smisao njenog života... Kapetanov glas dopirao je do nje izdaleka i kao kroz nekakvu maglu. -... Nastojao je da vas vidi. Kucao vam je i na vrata kabine, ali kad je vidio da se ne odzivate, povukao se. Alain! Da to nije Alain krenuo za njom kada je onog jutra otišla s Rio Granda, bježeći od Kid's Cottagea, njegovih gotovo, životinjskih gostiju, treštave muzike, duhanskog dima i zadaha alkohola? Zar ju je slijedio sve do Corpus Christija? Do toga časa Julija nijednom nije razmišljala o onome što se može dogoditi nakon njenog odlaska. U sjećanje joj se urezao jedino nepomičan Alainov lik navrh onog stepeništa, neukusno načičkanog zelenim palmama i mjedenim pljuvačnicama. Niz lice mu je curio tanki mlaz krvi koji nije ni pokušavao obrisati. Stajao je ondje kao skamenjen, okružen tišinom koja je bila zavladala u ogromnoj dvorani. Julija je tada pomislila kako ga nikad više neće vidjeti. Vjerovala je da između njega i one žene... No da li je zahvalnost ikad nadomjestila ljubav? »Alaina nikada ne bi mogla vezati zahvalnost, ili - a to bi bilo gnusno - neki interes« - reče sebi Julija. A onda joj kao oštrica bodeža propara svijest jedna misao. »Pa i ona je Meksikanka čudesno lijepa, zašto sada ne bi u nju bio zaljubljen kao nekada u mene?« Juliji nikako nije uspijevalo da iz sjećanja istisne uspomenu na trenutke provedene u zagrljaju svoga dragog... Nikako da u dnu duše zakopa čudesan zanos ljubavi koju je držala jedinstvenom i snažnom, jačom od združenih snaga svemira. »Ako je to on, ako je to Alain došao da me moli za oproštenje, ako utvrdim da je ostao vjeran samom sebi, bit ču možda dovoljno luda da pokušam nastaviti život ondje gdje se bio prekinuo... prije nego sam upala u onu prljavu jazbinu na granici Teksasa i Meksika, gdje je u meni ubijen svaki zanos, kao vojnik na bojnom polju.« Julija nejasno osjeti da ta umrla ljubav može opet oživjeti, iako u drugom obliku. »Jer i ja sam se - pomisli - izmijenila za tih užasnih mjeseci. Više nisam niti ću ikada biti ona Julija Crevecoeur kakvu me poznavao Auteuil: čista, naivna, pokorna...« Kapetan Morgan uhvati je za ruku i nježno ali odlučno povede je malo dalje. Naginjući se preko ograde, reče. - Eno ga, pogledajte. Zaista je neobično vidjeti putnika koji rano u zoru silazi s parobroda pa onda nepomično sjedi na bali pamuka kao da u luci Novog Orleana očekuje Mesiju. On pokaže Juliji muškarca o kojem joj je malopre govorio. Kad ovaj nad sobom opazi zapovjednika »Tennesseeja« i pored njega Juliju Crevecoeur, pozdravi ih skinuvši svoj teksaški, sasvim zgužvani pusteni šešir. Na sebi je imao dobro skrojeno putno odijelo na kojemu su se jasno vidjeli tragovi nevremena. Bio je srednjega rasta, mršav ali mišićav i opaljen od sunca. Tamne su mu oči nekako čudno plamtjele. - Patrice Kergoat! - uzvikne Julija razočarano, ali i s velikim olakšanjem. Ljutila se na samu sebe što je i na trenutak povjerovala da se Alain najzad osvijestio i krenuo za njom, svojom velikom ljubavi. Čini se da su muškarci
svojevrsni putnici koji neprestanim trčkaranjem između prošlosti i sadašnjosti mogu da se po miloj volji pomlađuju. »Što je bilo, nikad se više neće vratiti«, pomisli Julija. »I opet jedna istina do koje dolazimo jedino iskustvom, kao uostalom u svemu.« Patrice se zagleda u Juliju i reče. - Slijedio sam vas, gospođice Crevecoeur. sve do Rio Granda. Dobrotom kapetana Morgana ukrcao sam se u Corpus Christiju na njegov brod. Julija ne odgovori. I sama stade promatrati toga mladića čiju je ličnost za posljednih burnih sedmica bolje upoznala. Konačno, njegova je prisutnost sasvim shvatljiva. Znala je da je gospodin Kergoat neobično dosljedan u svojim naumima. - Okladio bih se da vam onaj mladić nije poznat, miss... promrsi Morgan kroz zube. Julija prijeđe preko te primjedbe. Činjenica da ju je Patrice u stopu slijedio sve od Lareda bila joj je sasvim ravnodušna, kao da se i ne radi o njoj već o nekoj drugoj koja slučajno nosi isto ime. Na veliko kapetanovo čuđenje, ona ništa ne odgovori. - Idem da pogledam konja - promrmlja. - Nadam se da mu putovanje morem neće mnogo smetati. - Ako ga vodite sa sobom u Evropu, loše će se provesti - reče bivši gusar. Bit će mu potrebna izuzetna spretnost prilikom valjanja broda. Julija uopće nije mislila na tu okolnost. - On zapravo nije moj, gospodine... Vratit ću ga njegovim pravim vlasnicima. Istog se časa upita na koji način da otpremi vranca u Južnu Karolinu, točnije u Fayetteville, gdje su se jedne noći pukovnik Fremont i njegova kći Belle rastali sa svojim najmilijim konjem kako bi ona mogla stići u Meksiko. - Julija! Julija Crevecoeur! - začu se opet Patriceov glas. Djevojka se vrati, nagne se preko ograde i upita. - Što želite, gospodine? - Ako namjeravate da u Francusku krenete baš odavde, iz Novog Orleana, moram prethodno s vama porazgovarati... Zaista je neophodno! Julija slegne ramenima. Izgledala je umorna, ravnodušna, rezignirana, kao da je se više ništa ne tiče niti je može dirnuti. Gledala je nekako odsutno u mladića koji je istovremeno bio svjedok i sredstvo udarca što je u njoj izazvao lom i doveo do raskida. Nije se ljutila zbog načina na koji ju je prisilio da sagleda istinu o Alainu Delatoucheu, obožavanom mladiću za kojim je očajnički tragala širom cijelog jednog beskrajnog kontinenta... Dakako, nije mu zbog toga mogla biti ni zahvalna, njegovo ponašanje više joj nije moglo izazvati neprilike. Nema sumnje, Patrice Kergoat je dokraja branio interese svoga gospodara, svemoćnog bankara Gasparda ne zaboravljajući naravno ni svoje vlastite. Kako je sve to izgledalo sada Juliji Crevecoeur odvratno i jadno... Ona siđe u potpalublje i odatle se strmim stepeništem spusti u brodsko skladište gdje se nalazio Jackson. Kad ju je ugledao, stao je rzati i zatezati povodac. Ona mu uze nježno šaptati u uho pružajući mu pri tom šećer što ga je za vrijeme doručka brižljivo pokupila s poslužavnika i spremila u džep. Prilikom napuštanja broda rado bi bila izbjegla znatiželjne putnike, no ovi su se, kao nekim čudom obaviješteni, već gurali na gornjoj palubi želeći prisustvovati iskrcavanju mlade Francuskinje koja toliko liči na neku
plavokosu princezu iz plemena Inka. Izgleda da im je tako nešto natuknuo sam kapetan Morgan... Pošto ga je prethodno osedlala, ona povede ponešto uznemirenog konja mostićem odbijajući pomoć mornara s »Tennesseeja«. Na obali su se već okupljale dangube. Patrice Kergoat priđe i pomogne joj da stupi na kopno, no Julija se gotovo surovo otme. - Vaša mi pomoć nije potrebna - reče tiho. - Nitko mi nije potreban. Još onamo... u Laredu, povjerovala sam da ste me shvatili. Meni treba samoća. Čega se vi bojite? Ta rekla sam vam da se već prvim brodom vraćam u Francusku... Zar vam to nije dovoljno? Želite li mi bezuvjetno nametnuti svoje prisustvo... i sažaljenje? Ili se možda bojite da ne ozlovoljite svoga poslodavca koji vam je, pretpostavljam, naredio da me u stopu slijedite kad me najzad pronađete? Umjesto da odgovori na te, suzdržanim bijesom izgovorene riječi, mladić prihvati konja za uzdu, a kako ga je životinja prepoznala, ona mirno krene za njim. - Dođite, Julija - reče on samo. Julija ne bi znala objasniti zašto se nije usprotivila. Ona poslušno krene za mladićem koji je, tijekom posljednjih sedmica, u presudnim trenucima pokazivao neobičnu prisebnost te hvale vrijednu taktičnost i diskreciju. Zašto u tim vrlinama nije ustrajao do kraja? Zašto se nije povukao kao i dva druga njezina pratioca? Patrice Kergoat bi morao shvatiti da je za Juliju počeo nov život i da sve ono što je podsjeća na prošlost može u njoj izazvati jedino užas, gađenje i, što je još gore, ravnodušnost. - Pogledajte malo oko sebe, Julija - reče Patrice. - Zar ste stvarno neosjetljivi na ljepotu Novog Orleana? Pred njom se veselo budio grad okupan suncem, pun mirisa i boja. Još maločas činio se mlitav od sna, a onda je kao čarobnim štapićem odjednom stao da diše iz punih pluća. Sve je u njemu brujalo. Oko Julije gurali su se u gomili bijelci, kreoli i crnci, svi u živopisnoj odjeći kričavih boja. Muškarci i žene izmjenjivali su u prolazu vesele dosjetke, i to na francuskom. Ili... gotovo na francuskom. To je nekakav pjevuckavi, ugodni govor koji se izvrsno slaže s mirisom bugenvila što ovdje sve više potiskuje miris pržene kave kako se postepeno udaljujete od dokova. Juliji se činilo da će se u svom ogrtaču od jelenje kože naprosto ugušiti. Ona htjede raskopčati pojas, no onda se sjeti da joj je bluza gotovo u dronjcima. U staklu jednih velikih vrata ugleda svoju sliku pa zastade, istovremeno užasnuta i zaslijepljena. - Oh, Bože! - promrmlja. - Sada shvaćam zašto me kapetan Morgan pitao jesam li članica nekog cirkusa... No imala je utisak da je u tom gradu dopušteno takvo prerušavanje, pa čak i vođenje čistokrvnog konja za uzdu, a da se pri tom ne izazove pažnja prolaznika ni njihova dobacivanja. »U drukčijim okolnostima - pomisli - sigurno bih Novi Orleans zavoljela i odmah se u njemu osjećala kao kod kuće... Još do pred nekoliko tjedana s užitkom bih bila udisala ovaj mirisni zrak, pomiješala se s gomilom i čitav dan pješačila sa željom da otkrijem dotada meni nepoznat svijet. Jest, zaista sam se izmijenila... U staklu se odražava moj lik, ali ja u njemu vidim tuđinku... Zar će me takav osjećaj pratiti do kraja života?« - Što vam je, Julija?
Sudeći po mladićevu zabrinutom licu, bilo joj je jasno da je on želi povratiti u stvarnost. Očito, tražio je pogodne riječi koje bi je potresle i pomogle joj da se oslobodi mjesečarske obamrlosti. - Prekršio sam obećanje dato u Larredu... Slijedio sam vas jer sam držao da mi je to dužnost. On je gotovo bijesno uhvati za ramena. - Bilo je svakako potrebno da vas upozorim... - A na što, gospodine Kergoat? - Vi ste u opasnosti - šapatom će Patrice. - U smrtnoj opasnosti. Julijina reakcija bila je posve neočekivana. Ona ga pogleda gotovo sažalno; dakle nije razumio da je ona već mrtva? Oboje su zastali nasred ulice, okruženi šarenom gomilom, pred staklima visokih vrata na kojima je bijelim slovima bilo ispisano: HOTEL NATIONAL. Jedan kočijaš, kojemu se koža crnjela poput ebanovine, u uniformi kakve se može vidjeti jedino u komičnim operama, dočekivao je i razmještao kočije pred ulazom u hotel. Julija i njen pratilac stigli su u središte grada a da to nisu ni primijetili. - Što ćemo tu? - promrsi Julija ponešto zbunjeno. - Pošto se pobrinem za njega, želim se što je moguće prije ukrcati na brod. Ona priljubi svoje lice uz vrančevu grivu. Istoga trenutka zgrozi se na pomisao da će se morati rastati sa Jacksonom s kojim je tolike mjesece živjela u onoj tajanstvenoj intimnosti, poznatoj jedino onima koji mogu da vole životinje bez pretjerane i lažne osjećajnosti. Patrice Kergoat imao je izuzetan dar da sve shvati brzo i upola riječi, zato se s jednim dolarom u ruci zaputi ka kočijašu »Nationala«. - Smjestite ovog konja u hotelsku štalu, momče, dok ja i gospođa ne rezerviramo apartmane. Patrice mu se obratio na francuskom te kočijaš stade zahvaljivati, a Julija se teška srca odvojila od Jacksona. - Ne namjeravam vjekovati ovdje u Novom Orleansu - reče ona Patriceu. A zatim će kočijašu: - Zdušno se pobrinite za njega... Patrice pokuša da je urazumi. - Vrlo dobro znate da odavde ne možete krenuti brodom u Evropu kada vam se prohtije. Morat ćete se raspitati kod parobrodarskih društava, naći brod spreman da isplovi, osigurati na njemu mjesto... Ako ovdje želite riješiti pitanje svoga konja, i za to će vam trebati vremena... Nadalje, lako je moguće da poželite... promijeniti kožu, to jest odjeću, pa ćete morati odlaziti u kupovinu. Osim toga, vjerujte, imam da vam priopćim nešto izuzetno važno te bi vas i to moralo navesti da dobro razmislite prije nego se odlučite na povratak... Rekavši to, on je nježno ali odlučno uhvati za ruku i povede prema ulazu u hotel. Juliji se činilo da već čitav vijek nije koračala po tako debelim sagovima. Prisjeti se kako je posljednji put u New Yorku ušla u Astor House, odjevena u uniformu britanskog mornara. I premda je sada osjećala krajnju ravnodušnost za izvanjski, lažni sjaj života, na trenutak zamisli sebe odjevenu poput onih, gotovo pretjerano elegantnih žena što su se kretale holom »Nationala«, svjesne da privlače poglede svih muškaraca. Po jedva primjetnom trzaju koji je zapazila na glatkim licima onih dama ona shvati da njena živopisna odjeća, umjesto da izgleda smiješna, pobuđuje divljenje blaziranih muškaraca, zavaljenih u duboke naslonjače. Zaista je u njenoj pojavi bilo nečeg kraljevskog.
Stojeći pred tezgom recepcije, Patrice je nestrpljivo lupkao prstima po bijeloj mramornoj ploči, izbrazdanoj tamnim prugama. - Zovem se Kergoat - reče on službeniku koji je odmah dotrčao. Patrice Kergoat iz banke Gaspard, ulica Laffite u Parizu... Činovnik se zagleda u Juliju Crevecoeur, zadivljen i ujedno zbunjen njenim izgledom. On se prigne k Patriceu te pokazujući na Juliju i njenu raskošnu čejensku odjeću upita. - Ta... dama je s vama, gospodine Kergoat? - Gospođica Crevecoeur je štićenica moga poslodavca, gospodina Gasparda, i jedna je od najbogatijih baštinica Pariza. - Julija nije ni pratila razgovor. Dobro je poznavala siguran Patriceov nastup što ga je usvojio saobraćajući sa svojim svemoćnim gospodarom i koje je bio sasvim u skladu s ugledom pariške banke čiji su se poslovni ogranci nalazili i u dalekim prekomorskim zemljama. Naime, Julijin je skrbnik među prvima shvatio pouku koju je mlada Amerika dala Europejcima svojom vjerom u magičnu moć reklame. Kao što se moglo i predvidjeti, službenik postade izuzetno susretljiv te pošto obeća sve moguće usluge, zamoli Patricea da se upiše u knjigu gostiju. - Odmah ćemo se pobrinuti za gospodinov prtljag - reče pritiščući na zvonce. - Nemamo ga - oholo će gospodin Kergoat. - Stigli smo. jedino s rasnim konjem kojega sam upravo povjerio vašem kočijašu. Zabezeknutom službeniku tutne on u ruku dovoljno visoku napojnicu kako bi držao sasvim umjesnim da jedna pariška nasljednica putuje po svijetu s konjem, umjesto s prtljagom. Pošto je zahtijevao da mu hitno pribave obavještenja o brodovima što će uskoro isploviti u pravcu Francuske, Patrice se vrati Juliji - bila se povukla u jedan kut hala kako bi izbjegla nasrtljivim pogledima onih koji su znatiželjno u nju piljili - i sjedne joj sučelice. Bili su gotovo posve sami. - A sada čujte što vam imam reći - započne Patrice prigušujući malo glas. Nikada ga Julija nije vidjela takvog. Vjerojatno je njegov cinizam otupio uslijed svakojakih iskušenja kroz koja je prošao za vrijeme beskonačnog jahanja do Rio Granda. - Odluku sam donijela još... još tamo u Larredu. U Francusku ću se vratiti bez pratnje. Zapamtite to jednom zauvijek... Crne mladićeve oči bijesnu Juliji dobro poznatim sjajem. Što čeka? Zašto je ne pograbi i veže joj ruke a zatim je do polaska broda negdje ne zatvori? Kasnije će je moći izručiti gospodinu Gaspardu, vukući je za kose, kao ratni plijen poglavice nekog divljeg plemena. - Uostalom - primijeti ona - ne znam zašto se sada nalazim tu pred vama i zašto vas uopće slušam... Izgovori to s dubokim umorom u glasu. Patrice je uhvati za ramena, potaknut nekim iznenadnim i neodoljivim nagonom. - Tu ste preda mnom zato što ste već onamo... u Larredu, pa čak i prije, shvatili da za vas osjećam nešto... što muškarac i samom sebi nerado priznaje. To je osjećanje tako silno da je dovoljna i jedna sitnica pa da mu on počne robovati. U što se onda pretvara takav muškarac? U biće opsjednuto fiksnom idejom, gospođice Crevecoeur. Uostalom, govorim vam o osjećanju koje je i vama dobro poznato, jer vam je od njega gorjela utroba i u tolikoj vam je mjeri zarobilo dušu i tijelo da ste sada živi mrtvac... I upravo zato što vas bezumno ljubim, što sam vama prosto opsjednut, upotrijebit ću sve svoje snage da vas spasim od glupog udesa. Spriječit ću putovanje na kraju kojega vas očekuje smrt... Siguran sam u ono što tvrdim. Razumijete li? Siguran!
- Ta nemojte, gospodine - promrmlja Julija pokušavajući da se otme - sve su to tlapnje... Ona se s izvjesnim zaprepaštenjem zagleda u Patricea prosto ne vjerujući da je i on, samo u suprotnom smislu, prevalio put koji je učinio da ona osjeća potpunu ravnodušnost, čak i gađenje prema ljubavi, a bila je spremna da za nju žrtvuje i život. - Ne vjerujem ni u vašu ljubav ni u hipotetične opasnosti koje me očekuju u Parizu... - doda ona nakon kraće stanke. - Koliko ja znam, nikome više nisam zanimljiva, ni živa ni mrtva. Nikome ja nisam potrebna, čak ni vama, gospodine Kergoat! Patrice htjede prosvjedovati, no ona ga u tome spriječi. - Vaša tobožnja ljubav obična je pohota. I nju sam ja upoznala, gospodine Kergoat. Dvoje se ljube do ludila, tijela se spajaju, razdvajaju... upravo kao i u životinja. To je svojevrsno umiranje. A što na kraju ostaje? Ništa, gospodine Kergoat. Ništa. Čak ni pepeo. Jedino ponekad usred noći osjetite oštru bol, ali joj ne možete odrediti mjesto. Okrećete se s boka na bok, a onda odjednom zatečete sami sebe kako želite jedno tijelo, bilo čije, samo da je mlado... i toplo. I ruke, da vas grle. Ništa više. Eto, to je ljubav... A kad se strast stiša? Mrvičak razboritosti nakon silnog ludovanja! Patrice je pusti, malo se udalji i s bijesom se zagleda u nju. - Dakle, bilo je dovoljno da muškarca koji je u vašim očima bio iznad svih ostalih zateknete u jednoj krčmetini na Rio Grandu, pa da vam se život sruši kao kula od karata! Zaboravljate da vam je tek osamnaset godina, gospođice Crevecoeur, i da još ništa niste doživjeli. Baš ništa. Ah, da: osjetili ste kako pod vama škripi krevet i otkrili kako... On naglo zastade. - Oprostite mi - reče gotovo sumorno i sjede. - Samo gubimo vrijeme. Vama se žuri da što prije odavde odete, a meni je dužnost da vas u tome spriječim, ako ikako uzmognem. Njegova prostačka upadica gotovo je godila Juliji i nije se zbog tog naljutila. Na trenutke joj je taj mladić postajao vrlo blizak. U početku ga je mrzila, no kasnije su joj događaji koji su je tako duboko obilježili pomogli da ga bolje upozna. -Veoma ćete se iznenaditi - nastavi tajnik Remyja Gasparda - ali zaista bih više volio da je do vašeg ponovnog sastanka s potporučnikom Alainom Delatoucheom došlo u drukčijim okolnostima. Bili biste pohrlili jedno drugom u zagrljaj naočigled vašim raznježenim prijateljima koji bi se morali truditi da zaborave kako su i oni u vas zaljubljeni... Gospodin Raoul de Saint-Cerre bi morao priznati da nema nikakva izgleda u poređenju s vašim ljepotanom oficirom. Isto bi bilo i s našim prijateljem Stanleyjem Desfontainesom koji se pravio da u vama vidi tek dražesnu lutkicu, a zapravo je bio zaljubljen preko ušiju... Ostajem još ja... Patrice ušuti, a onda nastavi. - Da ste se, gospođice, udali za svoga dragana ovdje na tlu Amerike, gdje se pojedinci obogaćuju snagom pesnica i odsustvom skrupula, zbog čega ih ja uopće ne osuđujem, bili biste sada u sigurnosti. Riječ »sigurnost« probudi u Juliji živo zanimanje. Do toga je časa bila uvjerena kako Kergoat, spreman na sve radi postizanja vlastitog cilja, namjerno napuhuje dodijeljenu mu ulogu. Trebalo je da s blagoslovom svoga gazde (Julija je to znala) osvoji izvanredno bogatu baštinicu. No čuvši kako izražava žaljenje što do njene udaje za Alaina Delatouchea nije došlo - a nikada neće ni doći - Julija se odjednom prene.
- U sigurnosti? - reče. Ljutila se na pomoćnika svoga skrbnika zato što opet otvara tek zacijeljenu ranu, nemilosrdno joj dočarava sliku sreće za kojom je žudjela, a nikad je neće upoznati. - U sigurnosti dok ne postanete punoljetni, a to će biti do šest mjeseci. Julija se namršti. - Vrlo dobro znate da mi još nije ni devetnaest - reče - a punoljetnost se stječe tek u dvadeset i prvoj godini... U svakom slučaju, ne vidim kakve bi mi opasnosti mogle dotada prijetiti. - One su bezbrojne - odvrati Patrice ozbiljno. - Zar ste zaboravili da ćete na dan punoljetnosti moći po volji raspolagati svojim imetkom? - Pa što? Znajte, gospodine, da taj imetak izaziva u meni užas! Patrice je pogleda nekako sažaljivo. - To veli svaki bogataš - promrsi on. - Zavirio sam malo, a na to nisam imao pravo, u jedan dosije koji čuva gospodin Gaspard. U njemu sasvim jasno piše da čete na svoj devetnaesti rođendan slobodno moći raspolagati i svojim životom i svojim imetkom. Julija se trgne. Učini joj se da nije dobro čula. - Kako to? - Slutio sam da vam skrbnik nijednom nije spomenuo tu sitnu pojedinost koja je mogla, pretpostavljam, da izmijeni čitav vaš život - reče Kergoat smrknuto... Upravo je to pobudilo moje prve sumnje. Istoga trenutka Julija Crevecoeur shvati kako se iza Patriceovih riječi kriju određene istine, presudne za njenu neposrednu budućnost. Ona je do sada uopće nije zanimala jer nikakve važnosti nije pridavala životu ni svojoj sudbini. Zato uze, iako ponešto smrknuto, pažljivo slušati Patricea. Jedino joj se po izrazu očiju vidjelo koliko je njegova objašnjenja zanimaju. - Činjenica da vam je staratelj krio istinu o vašoj punoljetnosti otkrila mi je njegovo pravo lice. On je istovremeno moj poslodavac, čak dobročinitelj, jer je bio spreman da mi namakne imetak pod uvjetom da poslužim kao sredstvo za očuvanje njegova vlastitog imetka. On ustade, učini nekoliko koraka i uvjeri se da nitko u blizini ne može čuti njihov razgovor. Uostalom, u taj jutarnji sat hotelski su gosti izlazili i ulazili i ne osvrćući se na svoje bližnje. Sve su to bili poslovni ljudi ili dokoni bogataši sa sjevera, užurbani i veseli kao svi stanovnici New Yorka ili Chicaga. - Budući da se niste udali za Alaina Delatouchea koji bi, mislim, bio ljubomorno čuvao vašu osobu i imetak, postoji samo jedan način da osigurate sebi budućnost, spasite taj imetak pa čak... i vlastiti život. - A koji je to način? - upita Julija. - Treba da se udate za mene. Prvi put nakon dugog vremena Julija osjeti potrebu da prasne u smijeh. Neprestano je čekala da Patrice otkrije svoje prave namjere i, eto, sada je to učinio. - Udajte se za mene - reče gotovo bezbojnim glasom, kao da govori o nekom poslu sklopljenom na Pariškoj burzi. Ne tražim od vas ljubav. Bit će to brak u kojemu ćete uživati potpunu slobodu i ja ću vas poštivati. Sretno ćete dočekati svoj devetnaesti rođendan jer u slijedećih šest mjeseci bit ću dovoljno sposoban da vas zaštitim od čovjeka čija je dužnost bila da bdi nad vama i vašim imetkom. Uradit ću sve što je u mojoj moći da vas zaštitim i spriječim da bankrot gospodina Gasparda ne proguta i vaš imetak. Julija se zaprepašteno trgne. - Bankrot? Ta moj je skrbnik, gospodine, jedan od najbogatijih ljudi Pariza, štiti ga sam car Napoleon, njegovo je ime poznato u bankarskim krugovima cijelog svijeta...
- Gospodin je Gaspard kockar i pustolov. To u početku nisam znao, ali sada sam siguran. Mučno mi je što sam svoje prve ljubavi doživio u pariškoj sredini, no zato sam sebi stvorio točnu sliku o jednom društvu koje srlja u propast. Kad mi je vaš staratelj predložio da se s vama vjenčam, učinilo mi se to potpuno ludim. Već i sama misao da vam netko može nametnuti brak, prisiliti vas da se udate za mene, izgledala mi je sasvam nastrana. - Ako je tako zašto ste onda prihvatili takvu misao? - sa čuđenjem će Julija. Jer, čini mi se da ste je zaista prihvatili. - Na sve sam pristao jer sam toliko bio u vas zaljubljen da sam izgubio čak i smisao za realnost. On se opet ushoda, vidljivo uzrujan. Julija ga stade promatrati sa čuđenjem. Strast toga mladića učini joj se nestvarnom, kao da je ona sama nije ni izazvala. Nikako da shvati ljubav o kojoj se gospodin Kergoat raspričao. U dnu svoje duše ona osjeti za njega neko nejasno sažaljenje. Najzad, on prestade šetkati. - Nužno je da upoznate odredbe tajnog ugovora što sam ga sklopio s vašim starateljem prije nego sam krenuo u New York - reče on naprežući se da otvori svoje srce i olakša savjest. Julija nije sumnjala u njegovu iskrenost. Žalila je što je postepeno sve više postajao oruđe u rukama gospodina Gasparda. Znala je da bankar u najvećoj mjeri duguje svoj uspjeh poznavanju ljudi. Uvijek se znao okoristiti tuđim slabostima i ponekad se hvalio kako svuda, čak i u carevoj okolini ima pouzdanike kojima raspolaže kako mu se svidi. - Prema toj moralnoj, recimo radije nemoralnoj obavezi, ja sam na najzakonitiji način stavljao na raspolaganje gospodinu Gaspardu znatan imetak gospođice Crevecoeur, kojega je on i inače bio odgovorni čuvar. Naime, vaš skrbnik nipošto nije htio da se na nezakonit način dočepa vaše imovine. S pravom je držao da ćete prije ili kasnije zatražiti račune, da je zakon na vašoj strani i da tako samo odgađa neizbježno plaćanje koje bi ga zapravo obeščastilo jer bi Car prvi uskratio povjerenje takvu čovjeku. Isto bi tako postupila i princeza Mathilda, drugi svemoćni bankarov prijatelj. Bonaparte, kako znate, strogo paze na obiteljsku čast. Poslali bi na robiju skrbnika koji je svojoj štićenici oteo imovinu. Julija nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Doduše, znala je da je Gaspard svome tajniku bio obećao ruku svoje štićenice kako bi ga nagradio za trud što će ga uložiti tragajući za onom koja je po mišljenju cijelog Pariza nestala onamo negdje u Meksiku. No zar je i načas mogla posumnjati da se radi o poslu što su ga dva individuuma hladno sklopila sa željom da se dokopaju dobra koje im ne pripada? - Jadni moj prijatelju - reče ona Patriceu - ne vidim kakvu ste zapravo ulogu imali u svemu tome odigrati vi. Oženivši se bogatom baštinicom, ne biste bili tako ludi da se za volju gospodina Gasparda odreknete koristi od jednog takvog braka... Kad je netko nitkov, mora to ostati dokraja. Bili biste se sa mnom vjenčali, zatim me opljačkali, u to ne sumnjam, ali moj biste imetak zadržali za sebe, a ne biste njime spasavali moga skrbnika od bankrotstva. - U zabludi ste - odgovori Patrice sasvim mirno, kao da ono »nitkov« i nije bilo upućeno njemu. - To dokazuje kako slabo poznajete grabežljivce. Već sutradan nakon vjenčanja ja bih bio dobio dokaz da se vaši milijuni još uvijek nalaze u bančinim trezorima, a zatim bi ih, po svim propisima, morao staviti na raspolaganje gospodinu Gaspardu koji bi se na taj način spasio od bankrota. Za uzvrat, on bi me odmah uzeo za poslovnog druga i preko noći stvorio od mene jednog od najmlađih i najviđenijih novčara u Parizu. Predstavio bi me i na dvoru i s njim bih sjedio u svim mogućim savjetima kojih
je on član... Za nepunu godinu, zahvaljujući neobičnom sticaju okolnosti, tek što me, tako reći, izvukao iz kreveta svoje ljubavnice, namjeravao me poslati vama u krevet i tako od izgladnjelog finisterskog studenta stvoriti carskog naboba. Julija pomisli kako mladić njegove inteligencije zaista nije mogao poželjeti boljeg načina da ostvari svoje ambicije. Bio bi se zavukao u direkciju banke kao pauk usred svoje mreže, a kako poznaje sve tajne, prljave poslove i izdajstva svoga poslodavca, samo bi čekao na njegov neizbježni i neslavni pad. - Sve je to tako neobično - reče ona - kao ružan san. Znam da moj skrbnik nikad nije bio svetac. Ciničan je i vrlo sebičan, ali ne bi mogao smisliti tako podlu spletku, Ta rasla sam pred njegovim očima, pa ako me i ne voli, nešto ipak mora da osjeća. A kako bi me bio naveo da se za vas udam? - Društvo u kojemu se gospodin Gaspard kreće ne zna za ljubav, već samo za užitak. Vaš je staratelj vjerovao u moju snalažljivost. Pretpostavljao je da ću vas na neki način uvjeriti kako je u vašem interesu da pođete za mene... Konačno, radilo se o mojoj budućnosti i imetku. Znate, čovjek moga kova mora biti na sve spreman ako želi uspjeti. Juliju zaprepasti žestina njegovih riječi. Bila je svjesna da je mladićev naglašeni cinizam svojevrsna samozaštita u borbi s njemu nesklonim društvom, u kojemu valja potiskivati osjećaje ako se želi uspjeti. »Kurjak među kurjacima«... prisjeti se Julija kako je upravo to o njemu pomislila kad ga je one večeri upoznala u pariškom Theatre des Varietes. - I vi hoćete da povjerujem kako ste u mene smrtno zaljubljeni - reče ona upola šaljivo - i kako vas ljubav navodi da mi otkrijete zavjeru koja se protiv mene kuje... Ona ustade. - E pa, sada sam upozorena... Ne znam da li vam na tome moram zahvaliti. Čim stignem u Pariz, poduzet ću sve da saznam što je s mojim zlatom, kad sam zbog njega zapela za oko tolikim ljudima. A budite uvjereni, kad za to dođe vrijeme, neću ni vas zaboraviti. Kao i vi, držim da svaku uslugu treba platiti. Časno ću iskupiti svoj dug, gospodine Kergoat, budite uvjereni, ali vam neću pasti oko vrata. Patrice je zbunjeno pogleda. - Vi ne vidite kako zapravo stoji stvar, gospođice Crevecoeur. S gospodinom Remyjem Gaspardom je gotovo. Jedino ga može spasiti novac koji mu je dat na čuvanje, a mora vam ga izručiti na vaš devetnaesti rođendan. Koliko ga ja poznajem, ni od čega neće prezati da taj novac prisvoji. Postoje dva rješenja. Jedno je da se vratite u Francusku i udate za mene, a ja vam se kunem onim što mi je najsvetije da ću i vaš život i imetak spasiti od vašeg skrbnika. Nakon šest mjeseci vratit ću vam slobodu. - A koje je drugo rješenje? - upita Julija, impresionirana sigurnošću i gotovo zapanjujućim mirom kojim je mladić raspravljao o njenoj sudbini. - Drugo je rješenje, a mislim da ćete ga prihvatiti, u tome da mi date mjesec dana vremena kako bih utvdio stvarno stanje u poslovima gospodina Gasparda, i nije li u mojoj odsutnosti iz očaja prigrabio vaš novac, uzalud nastojeći začepiti rupe na brodu koji mu već tone... U tom slučaju, vašem bi skrbniku odgovaralo da vas proglase zauvijek nestalom, ili radije mrtvom. A mrtvi obično ne traže da im se vrati imetak. Julija ne stiže da iznese svoje mišljenje jer se pozadi jedne egzotične biljke iznenada pojavi onaj službenik iz recepcije, sa zagonetnim izrazom na licu.
- Sutra u zoru, gospodine Kergoat, polazi u Le Havre parobrod »China«. Rezervirao sam na vaše ime jedinu slobodnu kabinu prvoga razreda. Nalazi se na gornjoj krmenoj palubi, a to je divno budući da brod pokreću propeleri. - Izvrsno, izvrsno - promrmlja Patrice. - Poslao sam i vaš brzojav, gospodine, ali ne bih mogao točno reći kada će stići u Pariz. Sve da ga sutra ujutro i otpreme iz njujorškog ureda Western Uniona, a odatle preko Nove Zemlje u Irsku, proći će svakako nekoliko dana dok stigne naslovniku. Službenik opet zamakne za onu golemu egzotičnu biljku što je Juliju i njenog sugovornika zaklanjala od okolnog svijeta. - Zar samo jednu kabinu, gospodine Kergoat? - začudi se djevojka. Patrice je stajao i za cijelu glavu bio viši od Julije. Pokušavao je iskoristiti i svoju fizičku nadmoć kako bi uvjerljivije djelovao na nju. - Bolje je da uopće ne putujete. Ne govorim bez temelja kada tvrdim da vam je život u opasnosti ako se opet pojavite pred vašim starateljem. Dokle god ste slobodna i sama, za njega predstavljate stalnu opasnost. Gaspard kojega ćete sada zateći u Auteuilu sasvim je drugi čovjek. Njemu gori pod petama. Da bi spasio sebe, žrtvovat će vas. Nitko u Parizu ne zna u kakvoj je stisci, a kako mu je moć još uvijek neokrnjena, moći će se nekažnjeno poslužiti i zločinom. Patrice sasvim približi svoje lice Julijinom. - Vratit ću se u Francusku ja sam. Strpljivo čekajte tu i budite uvjereni da vrijeme radi za vas. Zar je šest mjeseci mnogo? Nakon toga roka pobjednički stupite pred svoga skrbnika. A tada, možete za mene osjećati što god hoćete, ravnodušnost, prezir... ili pak zahvalnost. Julija ustane, malo ga odmakne u stranu i šutke se zaputi u recepciju. Patrice na trenutak zastane ne znajući kako da protumači djevojčino ponašanje. - Želim uputiti u Pariz brzojav - reče recepcioneru koji joj je odmah prišao. - Na koju adresu, gospođice Crevecoeur? - Gospodin Remy Gaspard, banka Gaspard, ulica... -... Laffitte - dovrši službenik. - Ukratko, naslovnik je isti kao i u prethodnom brzojavu. - Tako je - potvrdi Julija - ali će tekst, čini mi se, biti drukčiji. Imate li možda olovku? - Odmah, gospođice! Julija na brzinu načrčka nekoliko riječi, preda papirić službeniku a ovaj glasno pročita sadržaj. »Krećem sutra parobrodom »China« stop - Sa mnom polazi i gospodin Kergoat stop - Spremam se da svečano proslavim svoj devetnaesti rođendan stop - Moje poštovanje stop - Julija.« Patrice priđe Juliji sav utučen. - Poludjeli ste - reče tiho - sasvim ste bezumni. Time svome skrbniku navješćujete rat. Kamo god krenete, odsada ćete biti u opasnosti... Više vas ni na trenutke ne smijem ostavljati samu. A onda obraćajući se recepcioneru. - Pokažite, molim vas, gospođici Crevecoeur tekst onog prvog brzojava što ste ga uputili Western Unionu. - Odmah, odmah... odvrati on. Julija stade čitati. »Spremam se za povratak stop - Juliju Crevecoeur sam pronašao, ali odbija da pođe sa mnom stop - Vraćam se praznih ruku stop - Žao mi je stop Kergoat.«
Istoga dana poslije podne Julija sjedne da napiše pismo u salonu apartmana što ga je za nju rezervirao u hotelu »National« tajnik gospodina Gasparda. U tom raskošnom dekoru osjetila se u prvi čas potpuno tuđom, a kako i ne bi kad je posljednjih nekoliko mjeseci živjela u zaista teškim prilikama, spavala na zemlji, ponajčešće danju jer je noću jahala divljim krajevima, izložena ne samo vremenskim nepogodama nego i tisućama opasnosti koje nije uvijek mogla izbjeći. Po čitavu je tijelu bila izudarana, sva opaljena nemilosrdnim suncem i prosto se čudila da je još živa. Obraćajući se u pismu miss Belli Freemont, osjećala se nekako rastresenom i uzbuđenom, što se moglo objasniti jedino jutrošnjim poraznim otkrićima Patricea Kergoata. Prirodno bi bilo da zbog njih stane očajavati, no umjesto straha ona, kao nekim čudom, opet osjeti onu silnu volju za životom i borbom za koju je mislila da ju je zauvijek izgubila. Licemjerstvo i lopovluk onoga koji je predstavljao svu njenu obitelj i bio jedina veza s njenim zagonetnim porijeklom umjesto da je natjeraju u očajanje, pomogli su joj da se održi na površini. Julija osjeti polet i spremnost da dočeka budućnost ma kako crna ona bila. Najprije je htjela da riješi pitanje Jacksona tako da ga vrati Freemontovima. Trebalo ga je iz Luizijane otpremiti u Sjevernu Karolinu ali tako da mu se na putu ništa ne dogodi, te da na odredište stigne živ i zdrav. Sinoć je o tome razgovarala s kapetanom Morganom. Po njegovu mišljenju, svi oni što se na bilo koji način bave konjima, obični su razbojnici, a čestite ljude moguće je u Americi sresti jedino na moru i pokatkad, na rijekama... Zato ona prihvati prijedlog milookog direktora hotela koji je savjetova da Jacksona povjeri jednom njegovu prijatelju pod čijim zapovjedništvom parobrod »City of New Orleans« krstari Misisipijem. Kad stignu u Memphis, kapetan će konja povesti u »Holladay Overland Mail and Express Compagnie«, a ta će ga kompanija prevesti onda u Karolinu. »Holladay« da ima priličnog iskustva u takvim poslovima i uvijek ih je najsavjesnije obavljala. Prilično visoke izdatke, potrebne da se valjani Jackson vrati kući, podmirit će Patrice Kergoat jednim od svojih brojnih kreditnih pisama. Naime, Julija je pošto-poto htjela svojoj prijateljici Belli vratiti toga prekrasnog čistokrvnog konja kojih je uzgoj građanski rat potpuno upropastio. Ogromnim naporom volje Julija najzad završi pismo Belli Freemontovoj izražavajući na kraju nadu da će je jednom opet posjetiti u njihovoj velikoj bijeloj kući u Fayettevilleu, u kojoj je proživjela nezaboravne trenutke, podjednako teške i ugodne. Nastojala je da što manje govori o sebi i onome što je očekuje u Francuskoj. Uostalom, zar je to i sama znala? Kako da se odsada drži kada zna da je neprestano ugrožena? »Život će mi - reče ona u sebi - biti upravo takav kakvim ga snagom svoje volje budem izgradila.« Jače nego ikada dosad ona osjeti želju da sazna istinu o svom porijeklu i neznanim roditeljima koji su joj, prije nego su nestali, materijalno osigurali budućnost i ne sluteći da će baš to bogatstvo ugroziti djevojci život... Julija zatvori pismo i povuče za svilenu uzicu što je visila s lijeve strane kreveta koji je bio u obliku lađe i nadsvođen baldahinom. Takvi se mogu vidjeti u raskošnim apartmanima u predgrađu Saint-Germain, u Parizu. Odmah zatim uđe sobarica s naškrobljenom bijelom pregačom i kapicom na glavi. - Što mogu da učinim za vas, miss? Na njenom posve crnom licu zrcalio se nevin osmijeh. - Osjećam potrebu da sve na sebi izmijenim, od glave do pete. - Od glave do pete? - ponovi djevojka kolutajući očima.
- Ne držite li da bi mi bio potreban frizer? Sobarica se s ushićenjem zagleda u dugu djevojčinu kosu, žutu poput zlata. - Oduvijek mi je bio san da imam takvu kosu kao vi, miss - prošapta ona. Inače, dolje u hotelskom halu radi gospodin Felix. On uređuje kosu svim istinski otmjenim damama Novog Orleana. - Pa neka onda to bude Feelix - reče Julija sjetivši se da se i najdraži vlasuljar carice Eugenije isto tako zvao. - Trebat će mi gotova haljina i ogrtač - nastavi djevojka - ali da ne budu odviše prosti... - Sve ćete to naći u Saint Louis Streetu, kod gospođe Paulette. K njoj odlaze... PrimjetivŠi u Julijinu pogledu tračak ironije, ona zastade usred rečenice a zatim prasne u iskren, veseo i zvonak smijeh. Ta provala radosti znatno oraspoloži Juliju. Lijepa sobarica, kojoj je koža bila crna kao ebanovina, gušila se od smijeha. - Kladim se - reče Julija - da se kod gospođe Paulette odijevaju sve istinski otmjene dame Novog Orleansa! Prije nego ponovo stupi u dodir sa svijetom ženske koketerije, kojemu je hotimice mjesecima okretala leđa, Julija izuje čizme što joj ih je, kao i sada već poderanu bluzu i jahaću suknju, bila poklonila Belle Freemont. Svuče i šilkatski ogrtač kojim je posljednjih dana izazivala udivljenje kuda god je prolazila jašući na konju. U čizme je bila zavukla i onih dvije tisuće dolara Stanleyja Desfontainesa, a kako joj je stopalo bilo malo, uopće je nisu žuljale. U svakoj se čizmi nalazilo po tisuću dolara. Bila je to nagrada što ju je gospodin Remy Gaspard obećao onome tko mu prvi otkrije boravište njegove štićenice, Julije Crevecoeur. Sjetivši se toga, djevojka se ironično nasmiješi. Dvije tisuće dolara predstavljale su čitav imetak. »Morat ću biti vrlo štedljiva reče u sebi - jer mi taj novac može ustrebati za važne usluge.« Nije pravo znala u kakvim prilikama, no odavna je shvatila da se i sloboda može kupiti, baš kao kruh ili haljina kod gospođe Paulette... Potkraj dana, jedna vrlo mlada žena uđe u salon gospodina Felixa koji je usprkos ufitiljenim brcima i napoleonskoj bradici, imao faunske draži. Njegov piskutavi glas spuštao se jedino onda kad bi u njemu divljenje nadjačalo očaranost, a on je vječno pravio jasnu razliku između ta dva osjećanja. - Divan je! Naprosto prekrasan! - klikne on videći kako Julija pažljivo zatvara svoj suncobran od žućkastog organdija a kojega opseg nije bio veći od običnog tanjura za juhu. Vlasuljareva radnjica naslanjala se direktno na pročelje hotela i pred njom je bilo pretjerano toplo pod zasljepljujućim suncem koje je vrlo sporo zalazilo. U radnji je bilo svježe zahvaljujući jednom vrlo dovitljivom načinu zračenja. Inače, sve je u tom carstvu emajla, porculana i neizbježnih zelenih biljaka odisalo rafiniranošću. Bio je to salon koji ni po čemu ne zaostaje za onim u predgrađu Saint Honore. Julija je izgledala vrlo otmjeno u tankoj svilenoj zlatnosmeđoj haljini, gotovo iste boje kao i njene oči, krojenoj po posljednjoj modi koju je u Parizu lansirao čuveni Worth. Savršeno joj je isticala obline i jedino na leđima imala je mnogo sitnih nabora. - Zaista ne znam kakva je frizura sada u modi - promrmlja Julija sjedajući u pretjerano udobnu fotelju. Posljednji sam put bila počešljana »a la Belle Helene«. Gospodin Felix iskrivi usta.
- Zastarjelo, draga gospođo, potpuno zastarjelo! On stručnjački zagleda bujnu kosu što je slobodno padala niz leđa njegove prekrasne klijentice. - Još početkom ljeta svi su ludovali za crvenom bojom - važno će on. - Kako? Zar crvenu kosu? - začudi se Julija. »A la Cora Pearl« - odvrati Feelix. - Postižemo nenadmašivo crvenu boju mješavinom tucane opeke i amonijaka. - Ne želim da mi obojite kosu - s užasom će Julija. - Nisam to ni namjeravao predložiti, gospođo, tim prije što je vaša kosa sasvim »up to. date«... Mogu vas počešljati »a la Patti« ili »a la Marie-Rose«... Za tim prosto luduju u Parizu i New Yorku... Nisam baš siguran da bi vam se dopala »Afrikanka«... no možemo pokušati. Sve se može, samo ako gospođa ima malo vremena. - Dajem vam jedan sat, ni minut više - odsječe Julija tonom koji ne trpi pogovora. Sat kasnije ona izađe iz. salona, počešljana »a la Ofelija«, što joj je izvrsno pristajalo. Polako se opet počela navikavati na stvari, Parižanima toliko važne, a koje su se njoj, nakon svega što je proživjela, činile pomalo i smiješne. Pitala se da li će ikada više moći pridavati važnosti beznačajnom pitanju haljina i frizure, na što je donekle i pazila ranije... dok ljubav i strast nisu postali jedini sadržaj njenog života. Duboko se rastuži na pomisao kako joj sada, kad više ne vjeruje u čarolije ljubavi, koketnost izgleda smiješnom. U takvu raspoloženju vrati se u svoju sobu. Na stolu nađe čitav snop ruža i pisamce kojim je Patrice Kergoat, zabrinut što je ne zateče kod kuće, poziva na večeru u hotelskom restoranu, ako se osjeća dovoljno odmorenom. Julija slegne ramenima. »Počne li mi opet govoriti kako me ljubi, ustat ću i ostaviti ga sama za stolom.« - odluči ona. Zatim se dugo stane promatrati u trokrilnom ogledalu. Bila je svjesna da je mlada, lijepa i neizmjerno poželjna. I nehotice je stala razmišljati o osjećajima što ih je u drugima kadra pobuditi. S bijesom se sjeti životinjske pohote Stanleyja Desfontainesa, džentlmena od glave do pete, a istovremeno opasne zvijeri, koji je vrlo vješto ispreplitao najsuptilniju osjećajnost sa najnižom čulnosti. A radije bi i ne mislila na svoju vlastitu slabost prema neodoljivom Raoulu de Saint-Cerreu koji je uvijek iznova uspijevao u njoj razbuditi mračne nagone, nekakvu pomamu, nespojivu s idealnom ljubavi što ju je osjećala za Alaina... Pa eto, i to se božanstvo, Alain, srozalo one noći sa svoga pijedestala, u onoj jazbini na Rio Grandu. »Platit će mi oni to, svi« - pomisli sa srdžbom. - »Sada ih čitam skroznaskroz. Znam kako radi njihov stroj i kakvu opasnost predstavljaju, dovoljno sam lucidna i za njih i za sebe. Budući da raspolažem takozvanim ženskim oružjem, a to su šarm, elegancija i izvjesna tajanstvenost, znat ću se njime koristiti i više neću nasjedati u igri. Jer ljubav i nije drugo doli igra, ponekad okrutna, no može da postane i tragična ako se shvati ozbiljno.« Prepuštajući se tako ponešto crnim mislima, ona pričvrsti na kosu, koju je majstor Felix učinio znalački prpošnom, šeširić obrubljen cvijećem, za koji je gospođa Pauletta jamčila da je stigao pravo iz Pariza, i to iz čuvene radionice Dufourmentelle. U trenutku kad se spremala da izađe iz sobe, pogled joj pade na čejenski ogrtač, navodno čudesne moći, što joj ga je bila poklonila Večernja Zvijezda. Stajao je prebačen preko jednog okruglog stolčića, zajedno s drugim prnjama, posljednjim ostacima njene lude američke avanture. Ona se vrati, podigne haljinu od jelenje kože i pažljivo je položi na već spremljeni krevet. Vjerojatno se time Julija htjela obraniti od uroka... a možda i samoće.
5. Parobrod »China«, vlasništvo jedne hamburške kompanije, stigne nakon dvadeset i pet dana u Francusku. Putovanje je prošlo bez nezgoda jer je taj brod, tjeran propelerima a ne kotačima, u svakom pogledu bio udobniji i sigurniji. Pa iako ih nijednom nije zahvatilo nevrijeme - rijetko se brod valjao ili posrtao - lijepa je putnica iz jedne od najboljih palubnih kabina predstavljala pravu zagonetku za ostale putnike prvog razreda, i to za svih tih tjedana. Naime, čim je Julija Crevecoeur stupila na taj luksuzni brod i razgledala salone sa čijih su gipsanih tavanica visili bezbrojni lusteri, odmah joj je u svijesti iskrsla slika blistavog »LAGE D'ORA« koji je zauvijek nestao na pučini kod Azorskih otoka. Od toga časa ona opet stade da u mislima proživljava užasnu katastrofu iz koje se nekim čudom spasila, ali je pretrpjela psihički šok kojega tragovi još uvijek nisu bili sasvim iščezli. Kad se onomad u Corpus Christiju ukrcala na »Tennessee«, utisak je bio sasvim drukčiji. Prije svega, bivši gusarski brod nije se ni u čemu mogao mjeriti s plovećom palačom kakva je »China«. Osim toga, bila je toliko razborita da je odmah pošla na spavanje u svoju kabinu, a probudila se tek onda kada je parobrod već spuštao sidro u luci Novog Orleana. Zato je na »Chini« Julija najveći dio vremena provodila u svojoj kabini kamo su joj na njen zahtijev gotovo uvijek nosili i jelo. Na navaljivanje Patricea Kergoata pojavila bi se, s vremena na vrijeme, zajedno s njim u brodskoj blagovaonici. Za takvih večeri svatko se divio prekrasnoj djevojčinoj pojavi, osobito njenoj svilenoj haljini koja kao da je upravo toga trenutka stigla iz Worthovog salona u Parizu. Nije ostalo nezapaženo ni to kako mladi par, za koji se moglo pretpostaviti da su ili rođaci ili vjerenici, ne izmjenjuju za stolom gotovo ni riječi. Zapravo, govorio je samo mladić (prepričavalo se da je bliski saradnik jednog vrlo poznatog bankara), a djevojka mu je odgovarala gotovo jednosložnim riječima... kao da je duhom odsutna. U pušioni i baru iznosile su se najnevjerojatnije pretpostavke o odnosima između gospodina Kergoata i gospođice Crevecoeur. U stvari, Patrice je razvijao čitavo umijeće iskusnog zavodnika. Brižljivo se čuvao da svoje duboke osjećaje ne oda ni pretjeranom radošću ni pretjeranom tugom. Raspoloženje mu je bilo uvijek jednako, izbjegavao je razgovore koji su djevojku mogli naljutiti ili je oneraspoložiti. Naprotiv, udvarao joj se vrlo obazrivo i s puno poštovanja, ukazivao joj sitne pažnje, uspijevao čak i da je nasmije izrugujući se diskretno sad nekom odviše brbljivom suputniku, sad opet drugom što se zaljubljivao u svaku putnicu i pozivao je da s njim pleše polku u velikom salonu prvoga razreda. No Julija se nije dala zavarati. Patrire je kao i svi drugi, samo uvlači pandže pod svoje baršunaste šape. »Povlači se - reče ona u sebi - kako bi bolje skočio. Stalno se na dlaku ponavlja beskrajna komedija koju igraju muškarci. Nijedan me više neće natjerati u to ljubavno kolo... Nesposobni su da budu samo prijatelji, da vole bez računa, nedostaje im čak i nježnosti. Tašti su, sebični i u dnu svoga bića koketniji od najkoketnije ženke, jedino što se igraju osjećajima, umjesto da se kao i mi igraju haljinama i vrpcama.« U izvjesnim trenucima Julija je imala utisak da Patrice s njom postupa kao s rekonvalescentom. Činjenica da izbjegava i najmanju aluziju na ono što se dogodilo na obali Rio Grande del Norte, ukazivala je sama po sebi na njegovo duhovno stanje. Bar je tako Julija tumačila njegovu diskreciju. Najzad je, malo-
pomalo, tijekom toga dugog putovanja uspjela srediti svoje misli i utiske. Primijetila je kako se Patrice, kad god bi se poveo razgovor o gospodinu Gaspardu, mršti i gleda je nekako sažaljivo, i to je postalo nesnosno. Moglo se pretpostaviti da će Julija, što se više »China« bude približavala francuskoj obali, postajati sve zabrinutija, no Patriceovo ozbiljno držanje proizvelo je na Juliju nesumljivo drukčiji učinak od onoga kojemu se on nadao. »Za koga me on drži? - pomisli Julija. - Pretpostavljam da sam u njegovim očima nerazborita i neuravnotežena. On misli da me uvjerio. Zamišlja kako sam sada sigurna da mi skrbnik radi o glavi želeći se dokopati moga imetka. Mora da je sretan što je u meni otkrio lakovjerno biće koje njegove riječi prima kao evanđelje. Po njegovom sam mišljenju ludica koja je prokrstarila cijelu Ameriku tragajući za običnom skitnicom, pustolovom, vlasnikom bordela na meksičkoj granici. A djevojci koja se toliko prevarila u voljenom muškarcu možeš svašta nabajati.« Dvadeset i petog dana, u rano poslijepodne, ukaza se najzad francuska obala, utonula u maglu. Kišica je sipila po Le Havreu, njegovim gatovima, dokovima i zgradama, ali se kroz njenu sivkastu koprenu već probijalo zlaćano sunce. Teško bi Julija bila mogla opisati svoje osjećaje u trenutku kada je pobjegla iz Auteuila. Sjeća se da je, vozeći se vlakom u Saint-Nazaire, pravila bilancu svoga dotadašnjeg života. Danas, međutim, ona pokušava sve zaboraviti, uključivši i svoju američku pustolovinu. Odlučila je da se bori, da sazna istinu o sebi i svome porijeklu, o bogatstvu kojim upravlja gospodin Gaspard a koje, po njenom mišljenju, kao danosi prokletstvo. Nije li baš radi bogaćenja i njen dragi Alain dobrovoljno otišao da ratuje u Meksiko potajno se nadajući kako će se odande vratiti visoko uzdignute glave i sa džepovima punim novaca, dok je kod kuće predstavljao kukavca što čeka da se oženi bogatom nasljednicom? Julija se opet sjeti kako je bijedno završila njena ljubav za koju je vjerovala da će savladati sve zapreke, odoljeti vremenu i zaboravu. »Kako sam i na trenutak mogla povjerovati da ljubavni zanos može iz ljudi potisnuti sve druge osjećaje? Ljubav samo kostimira dušu onih kojima je poklonjena i nije drugo doli zabavnu večer. U zoru, kad se pogase svjetla, zar išta ostane?« Na vratima njene kabine začu se kucanje. - Ja sam! Patrice!... Jeste li spremni? - Trenutak, molim! Njen oskudni prtljag bio je na krevetu. Gotovo nesvjesno dohvati ona šilkatski ogrtač i osjeti neodoljivu želju da se njime, kao oklopom, zaštiti od opasnosti što je po Patriceovom mišljenju očekuju u Parizu... A onda pomisli na prezirne poglede i dosjetke ljudi po bulevarima i zastidi se toga besmislenog i djetinjeg fetiša. Zato pažljivo složi taj dragi komad odjeće, a navuče kišnu kabanicu, kupljenu još u Novom Orleanu. Bila je to neka vrst nepromočive pelerine, uvezene iz Engleske, i sve su kicoškinje po Parizu paradirale u njima za kišnih dana. Julija otvori vrata. Patrice je stajao na hodniku. - Ne silazi nas baš mnogo u Le Havreu. Gotovo svi naši saputnici nastavljaju put u Bremen. Tender koji ih je imao prevesti na obalu zaustavio se podno željeznog stepeništa na boku lađe. Stjuardi su s jedne i druge strane napravili kordon. Patrice Kergoat podijeli napojnice, a brodski komesar poljubi Juliji ruku. Ona kao u snu stade silaziti ižlijebljenim metalnim stepenicama. Kad je stigla dolje, jedan joj mornar pomogne da prijeđe na brodicu koja je saobraćala između sidrišta i obale. Patrice je imao pravo: u Francuskoj se iskrcavao neznatan broj putnika.
Omotani u svoje kišne kabanice, gurali su se na palubi nastojeći ugledati obalu na kojoj je Julija već nazirala neke ljude i kočije što su očito očekivali putnike. Julija se pitala nije li se njen staratelj potrudio da je osobno dočeka, no to je malo priličilo čovjeku kojega je uostalom - premda uz njega odrasla samo površno poznavala, jer je uvijek bio zaokupljen poslovima, putovanjima ili svojim ljubavnicama. Pa i onda kad je izašla iz pansiona Beaujon i definitivno se nastanila u Auteuilu, sretala je gospodina Gasparda vrlo rijetko, i to krajem tjedna, ili kada bi upriličio ručak da joj predstavi nekog potencijalnog ženika. Julija je bila i odviše ponosna da bi Patricea upitala nije li s njom u vezi dobio određena uputstva. Pretpostavljala je da je bankarov tajnik dobio zadatak da je prvim vlakom dopremi u Pariz. Bilo je mnogo izgleda da će je na kolodvoru Montparnasse dočekati s plavom kočijom stari Felicien i biti vrlo uzbuđen kad je ponovo vidi. Nije htjela da misli na ono što će se kasnije dogoditi. Krišom pogleda Patricea koji je zadigao ovratnik svoje putne kabanice. Mladić se činio zabrinut i nimalo raspoložen. »Oh, Bože!« - pomisli Julija - »zašto ne dopuštam da je Patrice mogao biti iskren kad me pokušavao uvjeriti da mi skrbnik radi o glavi? Kako mu dokazati da dovoljno poznajem gospodina Gasparda a da bih ga mogla držati sposobnim za tako gnusno nedjelo?« Krišom promatrajući Kergoata ona pomisli kako u njemu ima nečeg potresno djetinjastog, jer joj je u Novom Orleanu bez uvijanja priznao da je u nju zaljubljen. Upravo zato, lako je moguće da se on želi iskazati, učiniti se njenim zaštitnikom i spasiocem... »Gluposti!« - zaključi Julija s gorčinom. »Nikada više neću od muškarca zahtijevati ono što nije u stanju da pruži. I kada se sve zbroji, gotovo mi je milija hladna i cinična proračunatost moga staratelja nego čitav arsenal tobože uzvišenih osjećaja kojima se do jučer razmetao Alain Delatouche a isto bi sada učinio i Patrice Kergoat, samo da prema njemu pokažem i najmanju slabost.« Obala je bila već blizu. Jasno su se ocrtavali obrisi carinarnice i zastava koja je lepršala na vjetru. Julija je već mogla da pročita i natpis na skladištima. Opće prekooceansko društvo za unajmljivanje brodova... Tender prođe pored nekoliko plutača i uplovi najzad u luku. Vjetar s pučine naglo utihne a do Julijinih nosnica dopre onaj tako specifičan i dobro poznat miris mora i pržene ribe. Svu je prožme neki dotad nepoznati osjećaj. Uzbuđivale su je siluete nepoznatih ljudi što su čekali na obali, kočijaši na svojim sjedištima, carinici sa zabačenim kapama i rukama u džepu... Nad Le Havreom kao da je kružila neka neizreciva pjesma, jedna od onih arija što ih je u Auteuilu znala ponedjeljkom ujutro pjevušiti draga Antoinetta ako je prethodnu večer provela na plesu ili u kavani s glazbom... Mora da je nešto slično doživljavao i Kergoat jer, na veliko Julijino iznenađenje, i kao protiv volje, on stade tiho pjevušiti. »... nevjerna vestalinko vatrenog punča, pravila si se košutom u drevnom Antinu, oh, kako ti je skromna marama bolje pristajala od šala dok si još živjela u Quartier Latinu!« Taj, pomalo podrugljivi mladićev glas, pa natpisi na zgradama i reklama za kekse jedne nantske tvornice, sve su to bili tako raznorodni elementi, ali su se u Julijinoj duši stopili u ono što se naziva »Francuskom«, i na što je, poslije lutanja Amerikom, bila izuzetno osjetljiva. Kao da su i ljudi i stvari i jezik i boja neba govorili Juliji: »Ovo je Francuska, tu si kod kuće, iako ne znaš da li si se rodila u Parizu ili u provinciji. Ova neuporediva ljupkost, mirisi što ti draškaju
nosnice, zvuci koji ti dopiru do ušiju, pa i sama bezbrižnost uniformiranih ljudi što prisustvuju iskrcavanju putnika sa »Chine« - sve je to Francuska!« Nakon američkog gigantizma, onih silnih udaljenosti, unjkava govora tamošnjih ljudi, njihove pretjerane religioznosti i pretjeranog bezboštva, Juliji se činilo da otkriva zemlju sklada i uravnoteženosti. Čak onako po kiši, Le Havre joj se u svakom pogledu učini primjerenim. Brodić najzad pristade uz obalu. Oni što su tamo čekali počeše prilaziti iskrcanim putnicima i voditi ih do kočija. Bilo je očito da gospodin Gaspard nikoga nije poslao u Le Havre da dočeka njegovu štićenicu. Zaprege stadoše kretati jedna za drugom. Patrice ode da potraži neku kočiju. - Treba da stignu svaki čas - reče mu jedan carinik. - Ipak ih po ovako pasjem vremenu ima daleko manje. - To je zbog štrajka - primijeti jedan od njegovih kolega; - Kakvoga štrajka? - upita Julija. - Nakon klobučara i bojadisara, sad eto počinju i kočijaši - opet će onaj čovjek. Julija se sjeti kako je malo prije svog odlaska iz Pariza čula govoriti o nezadovoljstvu u korporaciji kočijaša. Onoga istoga dana kad je odlazila princezi Mathildi Bonaparte da od nje posudi novaca, dogodilo se na putu da je... - Što ćete! - prekine je u njenom razmišljanju carinik. - Čim nešto zakuhaju u Parizu, odmah se i mi u provinciji moramo povesti za njima! Među prisutnima se začu smijeh. Kako je Hamburška plovidba imala obavezu da do željezničkog kolodvora preveze putnicima prtljag, ovi su se u grupicama uputili prema glavnom gatu, na drugom kraju obale. - Ionako vlak polazi u Pariz tek predvečer - primijeti netko. U luci je bilo otužno. Neprestano je sipila kišica, pa se ljudima žurilo da što prije stignu na stanicu, odnosno u kavane i dućane u najprometnijem dijelu grada. Od trenutka kad je Julija stupila na tlo Francuske, i pošto ju je prošla radost što se opet nalazi kod kuće, nije mogla da se otrgne dojmu kako ima nečeg zloslutnog u zraku. Posvuda uokolo vidjeli su se obrisi golemih brodova i čovjek bi očekivao da će, kao i u svim lukama svijeta, naići na živ promet, vidjeti dizalice u pokretu, čuti kišom prigušenu buku vozila. Međutim, nakon trenutačne živosti u dolasku, gotovo je sve bilo mrtvo. Julija i njen pratilac stanu hodati uza sive zgrade koje su im zaklanjale pogled na luku. Koraci su im odzvanjali po neravnom pločniku. Idući tako pravo naprijed, izbit će na središnji dio obale gdje će lako unajmiti neku kočiju, a ako su kočijaši u generalnom štrajku, morat će pješice do kolodvora. S njihove lijeve strane dizala su se javna skladišta, a nadesno se zrcalilo more po kojemu je igrala kiša. Nakon nekoliko trenutaka ostadoše na gatu potpuno sami jer su ostali putnici bili krenuli drugim putom Odjednom se Juliji učini da iza sebe čuje nečije korake. Ona okrene glavu i opazi kako neka žena zamiče za ugao jedne zgrade. Oni šutke ubrzaju korak, svatko zabavljen vlastitim mislima. Patrice je lagano držao djevojku za mišicu kao da joj želi pomoći u hodu po neravnom pločniku od kamenih kocaka među kojima je rasla rijetka trava. Juliji se sada učini kao da netko za njima trči. Upravo htjede da se okrene, kadli oštar prasak propara sivilo koje ih je sa svih strana okruživalo. Netko je opalio iz vatrenog oružja i kugla joj je fijuknula pokraj samog uha. Nevjerojatno! Tek se našla na tlu Francuske i osjetila gotovo fizičku radost zbog povratka u rodni kraj, a već se zatekla u smrtnoj opasnosti. Kao munja projuri joj sviješću saznanje: netko je pucao na nju s ugla neke zgrade ili kroz
jedan od onih rijetkih i neprijateljskih prozora što poput puškarnica zjape na okolnim skladištima. Julija pomisli. »Pravo je imao Patrice! Nije se varao kada me uvjeravao da mi je život u opasnosti«. Prasnu i drugi hitac. I opet zrno promaši odabranu žrtvu, koju sada obuze užasan, neizreciv strah. Prosto se iznenadi koliko joj je odjednom stalo do života, i čitavo se njeno biće stane buniti protiv nepravde i apsurdne sudbine čiji smisao nikako da dokuči. A htjela je da ga shvati i morat će u tome uspjeti. Zašto da umre kad još nije navršila ni devetnaest godina. Julija osjeti kako je jedna čvrsta ruka žurno i zapovjednički vuče prema najbližem zaklonu, k vratima jednog drvenog skladišta desetak metara podalje. Patrice je vlastitim tijelom štitio Juliju od upornog ali nevještog strijelca. Privio ju je k sebi držeći je rukom oko pasa. - Brže... brže!... - ponavljao je zadihano. Julija shvati da se on izlaže mecima kako bi nju zaštitio, i to je duboko dirne. Ljutila se na sebe što ga je prestrogo prosuđivala, naročito onda kada je vjerovala da je iz ličnih razloga želi uvjeriti kako joj staratelj ni od čega neće prezati, samo da je se riješi. Već su bili na jedva nekoliko koraka od zaklona, kad odjeknu i treći pucanj. Ovaj put ubojica je bolje nišanio. Patrice Kergoat krikne i sruši se pokraj izbezumljene Julije. Mladić je pokazao izuzetnu hrabrost. U jednom jedinom trenutku došla je do izražaja sva njegova muževnost i plemenitost, osjećaji koje je vješto krio, a onda ih iznenada sve pokazao, kao opsjenar kada izvodi trikove sa kartama. Uhvati se za rame stišćući zube. Julija klekne kraj njega i pokuša ga pridići. Trudila se da savlada smrtni strah od kojega se prosto ledila. Oko njih je, naime, vladala mrtva tišina, puna prijetnji. Kiša je u međuvremenu prestala, a i tišina ne potraja dugo. Opet se začu buka koraka koji su se u trku približavali i Juliji se učini kao da to žuri smrt bojeći se da ne zakasni na sastanak. »Eto!« - pomisli - »sve je gotovo. Još samo časak-dva i ubica će iskrsnuti preda mnom, ali tada više neće biti moguć uzmak. Vidjet će da sam još živa, a kako dolazi da me ubije, podići će posljednji put oružje. Svemu je sada kraj, jer dok stigne kakva pomoć, on će imati vremena da mi i deset puta puca u srce, a zatim će iščeznuti u neprozirnoj magli od koje je sve uokolo sablasno i nestvarno.« Ona ustade da se suoči s napadačem, ali to nije bio muškarac. Iz magle je bez daha dotrčala razbarušena žena, odjevena po posljednjoj modi. Na glavi je imala ovelik šešir s ukrasnim perom što se uslijed kiše žalosno objesilo. Julija i protiv svoje volje opazi da su nakon njenog odlaska iz Pariza suknje znatno okraćale. Naime, došljakinja je nosila visoke madžarske čizme, a suknja ih je pokrivala tek po polovine nožnog lista. Međutim, Julija se zgrozi kad u ruci napadačice ugleda mali niklovani revorver kojega se cijev još pušila. - Blanche! - uzvikne Patrice prigušenim glasom koji je odavao silno iznenađenje. Tek tada Julija otkri da je žena s revorverom glavom Blanche d’Antigny, stalna ljubavnica gospodina Remyja Gasparda. Blanche se baci na mladića koji je ranjen ležao na zemlji i stade ga ljubiti uz nesuvisle riječi. Julija odmah shvati kako metak nije bio namijenjen njoj, nego Patriceu Kergoatu. Tako je drama što ju je upravo proživjela postala u stvari običan skandal, kakvim se u novinama puni rubrika: društvene vijesti! Ona je bolje od ikoga znala da je Patrice bio Blanchin ljubavnik i da ju je napustio onog istog dana kad je stupio u službu gospodina Gasparda.
»Bila sam luda, sasvim luda, kad sam povjerovala da mi netko hode oduzeti život«, pomisli Julija. »Ponovila se još jednom otrcana sentimentalna priča: ljubomorna žena osvećuje se muškarcu... Jadna Blanche! Izgledalo je da je proračunata i bezosjećajna, a i ona je postala žrtvom glupe strasti koju je poistovetila s ljubavi. Nema sumnje, zaljubljena je u toga mladića, a sam Bog zna zašto je izabrala baš Le Havre za izvršenje svoga bezumnog čina.« Odmah joj laknu na pomisao da se radi o običnoj, svakidašnjoj stvari, no istovremeno je obuze neki hladni i neobjašnjiv bijes. Kad se potpuno pribrala, ona brutalno odgurne gospođicu d’Amtigny koja je i dalje uporno ponavljala. »Ubila sam ga... ljubim ga, a ubila sam ga!« - Umuknite, glupačo! - reče Julija. - Samo je ranjen, ali ćete ga sigurno dotući ako tako nastavite! Sigurnim pokretima, i trudeći se da ne povrijedi ranjenika, Julija mu razgrne putnu kabanicu, raskopča kaput a zatim i košulju s naškrobljenim plastronom, što baš nije bilo lako jer se tkanina već zalijepila uz tijelo. U visini ramena ukaza se krvava mrlja koja je stalno rasla. Blanche krikne od užasa. - Možete se sobom ponositi! - bijesno će Julija. Patriceovo je lice bilo bijelo kao ovratnik njegove košulje. Ipak je smogao hrabrosti da se nasmiješi. - Sve... sve što sam predviđao, ostvaruje se - prošapta. - Nisam... nisam mogao znati da će se baš ovako dogoditi, ali... Juliji se učini da je već u bunilu. - Umirite se, Patrice... umirite se... Ja ću se pobrinuti za vas i vidjet ćete da ćemo vas izvući... Rana nije duboka. Rekla je to, a mislila je sasvim suprotno. Naporom vrijednim hvale mladić se malo pridigne, ali mu se lice zgrči od bola. U daljini se začuše glasovi. Netko je sigurno čuo pucnjavu, i policija može stići svakoga časa. - Oduzmite joj revolver - šapne Patrice Juliji u uho. - Sakrijte ga... Ako vam budu postavljali pitanja, recite obadvije da ne znate što se dogodilo... Jeste li razumjeli, Julija? Ni vi kao ni gospođica d’Antigny ništa ne znate. Govorio je tako uvjerljivo da Julija nije ni pokušala razmišljati. Nejasno je osjećala da je mladić sasvim priseban i zna što radi. - Dajte mi revolver! - naredi ona odsječno. I ne čekajući Blanchin odgovor, ona joj ga istrgne iz ruke i turi u džep svoje kišne kabanice. Već slijedećeg trenutka priđe im, gotovo bez daha, jedan carinik. Iz futrole za pojasom već je bio izvadio teški službeni pištolj. - Do vraga! - poviče. - Koliko ih je ranjeno? Patrice se bio upola pridigao i oslanjao o dvije djevojke koje su ga podržavale. - Nap... napao me neki razbojnik... Pobjegao je pošto je na mene pucao. Eno ga... onamo... još se vidi kako trči. Patrice kažiprstom pokaza u pravcu glavnog gata. Carinik pojuri onamo vičući. - Ovuda momci! Ovuda! - Za nekoliko trenutaka svi će biti tu - promrsi Patrice kroz zube a zatim se onesvijesti. Blanche d’Antigny s mržnjom pogleda Juliju. - Svemu ste vi krivi, gospođice Crevecoeur... Julija se zaprepasti. - Ranili ste revolverom jadnog mladića, a sada tvrdite da sam ja kriva.
- Nemojte, molim vas - jedva čujno reče Patrice. - Zaista nije sada vrijeme da se objašnjavate. Onaj carinik se u međuvremenu vratio. - Nema ga nigdje... Uspjelo mu je pobjeći, nitkovu. Dotrčaše i dvojica u tamnim civilnim odijelima. Jedan se kratko predstavi kao policijski inspektor. - Pronađite neku kočiju, Chautemps - reče on svome potčinjenome. - Ne osvrćite se na štrajk... Bude li potrebno, rekvirirajte neko privatno vozilo. Ovaj čovjek je ranjen i treba ga hitno prevesti u bolnicu. - U redu, šefe - odvrati drugi i odjuri. Policajac se zatim prigne k Patriceu i stade uzimati njegove lične podatke. Mladić je odgovarao s naporom, još uvijek podržavan dvjema djevojkama. Julija se naprosto divila načinu na koji je prikazao nezgodu. »Laže zaista majstorski - pomisli. - A ja sam gotovo povjerovala kada me uvjeravao da me se staratelj namjerava otarasiti.« -... Osjećao sam kako me netko slijedi... odmah nakon moga silaska s parobroda - uze objašnjavati Patrice. - Ali, što sam mogao poduzeti po ovom pasjem vremenu, a nigdje kočije zbog štrajka kočijaša... Kad sam prolazio pokraj onoga skladišta... On pokaza na jednu od onih okolnih zgradurina. Inspektor je sve bilježio. -... bacio se na mene - nastavi Patrice. - Očito, htio se dokopati moje ručne prtljage... ili lisnice... Ja zaista imam uza se veliku svotu novaca... Pograbili smo se, ali se on istrgao... i opalio. Policajac podigne glavu. - Pretpostavljam da ste imali dovoljno vremena da vidite svoga napadača, gospodine Kergoat. Julija se pitala što li će Patrice odgovoriti. - Bio je... srednjeg rasta - prošapta Kergoat - nešto krupniji... a kapu je natukao sve do očiju. - Znači, niste mu zapamtili lice? - Jesam - reče Patrice. - Imao je vrlo tamnu kosu, velike brkove i guste čupave obrve. - Sve u svemu, neobičan tip, zar ne? - Tako je, inspektore. Osim toga, oko vrata je imao crvenu maramu... - Kažete, crvenu maramu? - Da! - Neki anarhist - promrsi policajac. - Ima ih posvuda. On olovkom upre u Juliju koja je sve to slušala prikrivajući smiješak. - A jesu li i ove dame bile svjedoci napada? Očito je čekao da i one dadu neko objašnjenje. Julija se trgne. - Zapravo... - stade ona mucati... Bila je svjesna da neće umijeti lagati tako dobro kao Patrice. Ovaj se, usprkos teškom stanju u kojemu se nalazio, odmah snađe i umjesto nje odgovori. - Ovu sam djevojku zapazio na »Chini« za vrijeme plovidbe - reče. - Iskrcala se kad i ostali putnici i... -... i kad sam čula pucnjavu - spremno prihvati Julija - odmah sam dotrčala. Nalazila sam se ondje... Ona neodređeno pokaza na gat. Patrice ne sačeka da inspektor počne ispitivati Blanchu. - Ova je dama došla po mene u Le Havre - uze on objašnjavati uhvativši gospođicu d'Antigny za ruku. - Trebalo je da se zajedno vratimo u Pariz... Kako
vidite, gospodine, sva je potresena događajima koji su se odigrali pred njenim očima... Mladić zatim sklopi oči, potpuno iznemogao. - Valja nešto poduzeti - šapatom će Julija. - Sasvim će iskrvariti... - Chautemps će se svaki čas vratiti s kočijom... Ti prokleti štrajkovi nikome ne koriste... Car je i predobar s tom anarhističkom bagrom. - Car je oduvijek bio slobodouman - smiono će Julija - no sudeći po policajčevu pogledu, bolje bi bilo da je šutjela. Toga trenutka začu se štropot kočije koja je svom brzinom stizala s glavne obale. Julija i Blanche unesu ranjenika u četverosjednu kočiju kojom je na mjesto nesreće dojurio Chautemps, stojeći na papučici. Patrice je zaista izgledao jadno. Drugi je policajac neprestano grdio kočijaša tjerajući ga da vozi brže. Najzad se zaustaviše pred nekom zgradom što je više ličila na zatvor nego na bolnicu. Srećom, nitko se nije ni osvrtao na dvije mlade žene koje su ostale same u sivom turobnom hodniku. S vremena na vrijeme, prošla bi njime šuteći poneka redovnica ili bradati liječnik u bijeloj bluzi i sa cvikerom na nosu... Patricea su odmah polegli na nosila i prenijeli u operacijsku dvoranu. Gospođica d’Antigny osjeti veliko olakšanje kad vidje da su policajci otišli. Stajala je pokraj Julije više mrtva nego živa, strepeći čim bi joj se netko obratio. Julija je umirala od želje da Blanchu počne ispitivati o onome što se dogodilo. Htjela je znati što je djevojku natjeralo na zločinački čin, no ipak se suzdržala jer se morala pretvarati da je ne poznaje. Osim toga, svakog su časa opet mogli naići policajci. U hodniku se nalazilo nekoliko klupa s visokim naslonom od hrapavog tamnog drva. Sva su vrata bila hermetički zatvorena i kroz njih nije prodirala nikakva buka. Za jednima od njih upravo su operirali Patricea Kergoata. - Umrijet će - prošapta Blanche. Bila je skinula šešir, pa joj se, po prirodi vatreno riđa kosa u prpošnim uvojcima prosula niz lice s kojega je kiša prilično isprala inače ukusno obavljenu šminku. Tamni se obrub ispod vjeđa otopio, i to je njenim zelenim očima podalo sablastan izgled, a raskvašeni puder istakao je još više bljedilo na njenim obrazima. »Kako malo liči sada na onu d’Antigny koju sam ja poznavala«, pomisli Julija. Tada je Blanche bezočno varala gospodina Gasparda, a tek ju je bio uveo u palaču što ju je za nju dao sagraditi u Marboeufovoj ulici. Varala ga je s Patriceom Kergoatom s kojim se nekoliko dana ranije upoznala u kazalištu i dala mu na znanje da joj se neobično sviđa. Ipak, nikada Julija ne bi mogla vjerovati da je čuvena milosnica kadra ubiti iz ljubomore. Potiskujući u sebi svojevrsnu simpatiju što ju je i protiv svoje volje osjećala za skrbnikovu ljubavnicu, Julija se upita ne bi li i sama bila u stanju da hladnokrvno puca na Alaina. - Umrijet će... - ponovi dosadno Blanche. - Neće!... - ljutito odvrati Julija! - Zar niste čuli što je kazao kirurg? Ako kugla nije povrijedila kost, čak će se brzo oporaviti .,. - Ako se tako desi - šapatom će milosnica - pretpostavljam da će do vaše udaje brzo doći. Julija je mrgodno pogleda pomislivši da je krivo čula. - Udaje? O kakvoj to udaji govorite, gospođice d’Antigny? Blanche je zlobno pogleda. - Sve mi je poznato - reče beskrajno umornim glasom. - Znam da ste se vratili u Francusku zato da se s njim vjenčate... Nisam se s time mogla pomiriti.
Ona obori glavu pa nastavi s očajanjem. - Ne... nikako se s time nisam mogla pomiriti. Julija shvati da je Blanche nešto dočula o pogodbi između gospodina Gasparda i Patricea Kergoata. Izbjegavala je da joj postavlja suvišna pitanja, ali je, zaboravljajući na potreban oprez, uhvati čvrsto za ramena i počne tresti kao da je želi urazumiti. - Upamtite jednom zauvijek, gospođice d’Antigny. Nisam se vratila u Francusku zato da se udam za gospodina Kergoata. Nikada se za njega neću ni udati! Uostalom, zašto bih to i činila? Zašto? I ne znajući, bila je povisila glas. Sasvim na kraju hodnika nalazila se jedna otvorena soba u kojoj se stalno zadržavalo nekoliko redovnica. Jedna se od njih pojavi na vratima i, očito ljutita, s prstom na ustima dade im znak da ušute. - Znači da ga ne ljubite? - šapatom će Blanche, zatečena odlučnim i uvjerljivim tonom Julije Crevecoeur. - Ne - odvrati ona - ne ljubim ga... Pitam se, dapače, kako vam je to uopće moglo pasti na pamet. Blanche je pogleda s nevjericom. - Ne shvaćam... - promrsi najzad. A onda će nakon kraće stanke. - Možda još ništa nije izgubljeno?... Može biti da je Patrice još uvijek u mene zaljubljen? Julija ne odgovori. »Kako sam se u toj ženi toliko mogla prevariti?« - pomisli. - »Vjerovala sam da jedino brine kako će se što prije obogatiti.« Sjeti se i dana, malo prije nego je krenula u nepoznato, kada je milosnica s izvanrednom hladnokrvnosti primila gospodina Gasparda u svojoj kupaonici, a samo dva koraka dalje krio se Patrice Kergoat, sasvim gol, u garderobi... Sjeti se i toga kako joj je upravo Blanche posudila onih dvadeset tisuća franaka za put u Meksiko i kako je odbila da primi ponuđeni zalog... Kao da i sada čuje smireni i odmjereni glas gospođice d’Antigny: »Držim da je novac koji vam posuđujem, zaista dobro uložen!« A sada joj je glas promukao, uzrujan i kao opustošen strašću za koju je Julija mislila da je obično pretvaranje. - Da! - reče Blanche - možda još nije sve izgubljeno... Najzad se jedna vrata otvore i na njima se, sav u bijelom, pojavi dosta mlad čovjek njegovane uske brade, sa preranom ćelom na glavi. On se zaputi k dvjema djevojkama koje odmah ustanu. - Sve je sretno završilo - moje dame - reče on nekako poslovno i užurbano. Kuglu sam izvadio bez poteškoća. Nijedan važan organ nije povrijeđen. Ranjenik želi da razgovara sa... »sa onom plavušom«. Kirurg se obrati Juliji, a gospođica se d’Antigny ugrize za usne. - Oh, Bože! - reče. - Što će biti sa mnom? Julija se poboja da ona ne izgovori nešto što bi moglo izazvati liječnikovu podozrivost i zbog čega bi se kasnije sigurno pokajala. - Ostanite tu - požuri se da kaže. - Mislim da će vas gospodin Kergoat htjeti vidjeti malo kasnije... Kako se kirurg već bio udaljio, ona poluglasno doda. - Pokušat ću mu objasniti kako... kako ste ono počinili u trenutku neuravnoteženosti... Obećajem da ću poduzeti sve što budem mogla ne bih li ga uvjerila da... da se radi o jednom nesporazumu... U Blanchinim očima pročita Julija veliko iznenađenje. - Učinit ćete to? - prošapta milosnica. - Zar ćete zbilja postupiti tako? Zaista ćete me pred njim uzeti u obranu?
- Naravno - odgovori Julija. - Nisam zaboravila da je i meni nekoć bila ustrebala vaša... vaša pomoć i da ste mi je ukazali ne postavivši mi ni najmanje pitanje. U stvari, bila je sigurna da Patrice Kergoat nikada nije bio zaljubljen u Blanchu d’Antigny i sjeti se kako ju je mirne duše napustio, spremno prihvativši neočekivanu ponudu Remyja Gasparda koji mu je obećao bogatstvo... Jedna redovnica povede Juliju u sobu gospodina Kergoata, ili tačnije, u bijelo okrečenu ćeliju s jednim željeznim krevetom nad kojim je visilo raspelo, te s noćnim ormarićem, komodom i dvjema stolicama... Posvuda prisutan miris lijekova osjećao se ovdje nešto slabije jer je prozor bio pritvoren, a kroza nj su u sobu prodirale čak i grane jednoga drevnog hrasta dajući joj i nehotice svečan izgled. Spuštala se noć, kiša je bila sasvim prestala i nebo se počelo vedriti. Kroz granje se već vidjelo tamno plavetnilo, prošarano rumenilom na rubovima teških oblaka. Gola Patriceova prsa virila su iz plahte, povijena preko ramena neobično složenim povezom. Njegova opaljena koža činila se na bijeloj posteljini još tamnijom. Julija se pitala kako mladić koji je dobar dio života proveo u školskim klupama, a zatim se kao bankovni činovnik odmah zatrpao u ured, može biti tako mišićav. Sjeti se kako se na jednom plesu Kergoat hrabro tukao s nekim opasnim i herkulski građenim momkom, koji ga je, dosljedan svom nadimku »koljač«, bio napao nožem... Osjećala je radost što ga vidi živa i to joj se lako moglo pročitati na licu. Videći je kako ulazi u njegovu sobicu, mladić se uspravi pa, počekavši dok redovnica nije sasvim zatvorila vrata, stade užurbano i s vatrom u očima govoriti. - Zar vas nisam upozoravao, gospođice Crevecoeur?... Preklinjao sam vas da ostanete u Americi, da čekate dok vam se ne javim... Niste htjeli ni da čujete, a tvrdoglavost ste gotovo platili glavom, i to čim ste se iskrcali! Julija je stajala iza jedne stolice oslanjajući se o njen naslon. Nije mogla a da se ne divi vitalnosti mladića kojemu su tek izvukli iz ramena kuglu, a već je, čini se, spreman da siječe nevidljive neprijatelje što po njegovom mišljenju vrve oko Julije Crevecoeur. - Ta nemojte, gospodine Kergoat - odvrati ona pomalo nestrpljivim glasom. Ne mogu vjerovati da ste toliko slijepi, te obični ispad ljubomore držite strašnom zavjerom protiv moje osobe. - Ako je netko u svemu ovome slijep, onda ste to samo vi, Julija! - povika mladić. - Mora da je učinio nezgodan pokret jer on klone na jastuk bolno gunđajući. - Mislim da su vam preporučili da se što manje mičete - reče Julija. Ona se primakne krevetu i s gotovo majčinskom brižljivošću uze mladiću namještati jastuke. Ovaj to iskoristi te prisloni lice na Julijinu ruku koju ona naglo povuče. Gotovo istoga časa požali što je to učinila. Konačno, Patriceova je zasluga što je još živa. Jedan od metaka Blanche d'Antigny lako je i nju mogao pogoditi. - Oprostite mi, Patrice - prošapće. - Ne ljutite se što... što sam takva. Vrlo mi je žao zbog ovoga što se dogodilo. Treba vjerovati da smo krivo prosudili pravu prirodu gospođice d’Antigny. Nikada se nije mogla pomiriti s mišlju da vas je izgubila. Moje vlastito iskustvo omogućuje mi da shvatim njen čin, premda... premda mi danas izgleda nevjerojatno, čak i apsurdno, da netko pokušava ubiti čovjeka zbog ljubavi. No bilo kako bilo, složit ćete se sa mnom da je sve ovo savršeno jasno: pred nekoliko ste mjeseci napustili ljubavnicu i ona se danas javno osvećuje... Isto bi se bilo dogodilo, da mene i nije bilo tu. - Ljuto se varate - promrmlja Kergoat - a to mogu odmah i dokazati...
Julija ga pogleda s nevjericom i pomalo ljuta. - Moja je tvrdoglavost sitnica u poređenju s vašom - reče. Patrice izdrža djevojčin pogled i ne trepnuvši okom. - Budite tako dobri pa mi pošaljite gospođicu d’Antigny. - Vrlo rado - odvrati Julija. - Jadna se djevojka sva uscrvljala čekajući na hodniku. Ma kakvi da su vaši osjećaji, gospodine, ne budite prema njoj grubi... Iskreno govoreći, držim da žali svoj čin i da sama ne zna kako je do njega moglo doći. - U to sam i ja uvjeren - ozbiljno će Patrice Kergoat. - Po dužnosti ću, ali i s užitkom razotkriti paklensku silu koje umalo niste postali žrtva, gospođice Crevecoeur, a draga je Blanche bila samo njeno poslušno oruđe. Julija ravnodušno slegne ramenima. - Ničeg bretonskog nemate u sebi - dobaci ona izlazeći iz sobe. Blanche je još uvijek pognuto sjedila na klupi u hodniku buljeći odsutno u jednu točku. Julija je dodirne za rame. - Dođite - reče - on želi da vas vidi. - Vjerujete li da će mi jednoga dana oprostiti? - Imam utisak da vam je već oprostio. Kada uđoše u sobu, uz prijekoran pogled redovnice koja je šutke žurila blistavo čistim hodnikom, Patrice je ležao zavaljen na jastucima, ruku pruženih preko pokrivača. Blanche d'Antigny pojuri k mladiću i stade mu ljubiti ruku. - Bila sam luda, dragi, sasvim luda... Ni sama ne znam kako me to odjednom spopalo... Eto, mislila sam... ne, bila sam uvjerena, jer su mi nekako natuknuli, da ti i Julija Crevecoeur... Onom zdravom rukom Patrice gotovo surovo okrene djevojku k Juliji koja je povučeno stajala kraj vrata, očito u neprilici zbog prizora što se odigravao pred njenim očima. - Jeste li čuli, gospođice Crevecoeur? Zar niste čuli što je rekla? »Natuknuli su joj« da između vas i mene... On je prisili da mu opet priđe. - Želio bih znati, slatka mala Blancho, tko vam je dao tako pouzdano obavještenje. Djevojka zastenja. - Slomit ćeš mi ruku... Julija shvati kako joj je dužnost da posreduje. - Nemojte, molim vas - reče obraćajući se Patriceu -... Ako ne možete da se obuzdate, ja odlazim. - I otišli biste ne saznavši istinu? - povika mladić. - Mislim... da je već znam - promrmlja Julija. - Ta već sam vam rekla: čitava ta stvar čini mi se sasvim jasna... Patrice nije skidao pogleda sa svoje bivše dragane. - Još uvijek nisi odgovorila na moje pitanje, Blancho... Djevojka podigne glavu. - Bio je to, naravno, Remy - reče ona potišteno. - Vaš skrbnik, gospođice Crevecoeur - doda Patrice. - Pretpostavljam da si od gospodina Gasparda saznala i to kako smo se u Novom Onleansu ukrcali na parobrod »China«... - Dakako - uzdahne Blanche. - Od koga bih inače doznala? S mjesta na kojemu je sjedila, Julija je izvrsno vidjela Blanchin prekrasan profil, njen nježni i dugi vrat i prpošne uvojke oko savršeno skladnog uha.
»Jedva je navršila dvadeset godina, lijepa je kao dan - pomisli Julija - ima za ljubavnika poznatog čovjeka koji je obožava i koji se, manje-više, zbog nje upropastio... Izjavljivala je kako je užitak smisao i cilj života... Kakav se preokret u njoj dogodio onoga dana kada je bacila oko na gladnog studenta, što je u to vrijeme bio Patrice Kergoat? A bila je tako sigurna u sebe, možda i odviše sigurna. Nadmašivala je Patricea i iskustvom i strpljivo nagomilavanim bogatstvom... Mislila sam da prema njemu gaji osjećaj blizak drugarstvu...« Julija se sjeti prizora kako Blanche otvara vrata svoga ormara da bi iz njega izašao njen mladi ljubavnik, ogrnut jedino njezinim krznom od samurovine. Mnogo se toga otada izmijenilo. Patrice je, za kratko vrijeme, postao važan i samouvjeren. A Blanche, koja je ljubav prihvaćala proračunato, koristeći svoju ljepotu i moć nad muškarcima da bi od njih izvukla novac i skupocjeni nakit, morala je s užasom otkriti da ni razumom ni inteligencijom ne može potisnuti ljubav što je osjeća za Patricea. - Tvoje je pitanje besmisleno, dragi - prošapta milosnica. I sam slutiš da mi je Remy javio ne samo datum vašeg polaska iz Novog Orleana nego i dolaska u Le Havre... U gradu sam još od sinoć... - Toliko si se bojala da se ne mimoiđemo? Julija je imala utisak da Patriceovo unakrsno ispitivanje Blanche prihvaća gotovo s olakšanjem. U početku joj je glas bio jednoličan i jedva čujan, no ubrzo je stala odgovarati živo, tim življe što je u mladićevim pitanjima bilo i optužbe. - Potrudi se da shvatiš, mili... Gaspard me već mjesecima neprestano muči... - Reci točno od kada? - upita mladić. - To nije lako kazati... Ona uze napregnuto razmišljati. - U stvari - zaključi ona - bilo je nečega čudnog u našim odnosima. Julija, koja je sve to ravnodušno pratila, odjednom se stane zanimati. U riječima skrbnikove ljubavnice nešto ju je iznenadilo. - Zašto čudnog? - upita Patrice pripremajući joj time klopku. - Jer od dana kada mi je saopćio da te uzima k sebi u banku, nikada mi više nije govorio o tebi. Stalno se pravio da uopće ne zna za našu vezu... Nikada ni najmanje aluzije. A onda se obrati Juliji. - Čudan je čovjek taj vaš staratelj, gospođice Crevecoeur. Znao je da sam mu nevjerna. Sigurna sam da u Parizu ima desetak ljepotica koje su vrlo izbirljive kad se radi o ljubavnicima. Svaka bi od njih bez oklijevanja bila napustila dotadašnjeg zaštitnika i zamijenila ga zavodljivim Remyjem Gaspardom, ali on je prema meni i dalje pokazivao - upotrijebimo točan izraz gotovo supružničku privrženost! - Možda vas ljubi... tiho će Julija. U očima kokote pročita ona silno čuđenje. - Najzad, i to je moguće - odvrati ova - no to mu tako malo priliči... Da je Julija bila prema sebi malo iskrenija, složila bi se s tom posljednjom primjedbom. Dobro je znala da njen staratelj nije kadar osjetiti ljubav, no radije je šutjela i pustila Blanchu da govori. - Ako sam dobro razumio - reče Patrice - ljubavnik ti je opet počeo govoriti o meni tek nakon nestanka gospođice Crevecoeur. - Zapravo, jedne večeri zatekla sam ga zabrinutog i nekako smrknutog. Rekao mi je, bez mnogo riječi, kako te namjerava poslati u Sjedinjene Države da tragaš za njegovom štićenicom. A onda mi je, onako usput i tobože slučajno, spomenuo svoju namjeru.
- Kakvu namjeru? - Da te oženi gospođicom Crevecoeur. Blanche ušuti pa onda nastavi. - Trudila sam se da ničim ne odam koliko me ta začuđujuća vijest pogodila, ali treba vjerovati da je Remy, obdaren u tim stvarima gotovo ženskom intuicijom, čitao moje misli kao iz otvorene knjige. Kako ga dobro poznajem, mora da ga je prilično zabavljala moja zabrinutost i nesumnjivo nespretni pokušaji da je prikrijem. Sve je to otkrivalo Juliji pravo lice njenog staratelja. Svojevremeno se i sama u više navrata pitala ne zna li gospodin Gaspard i za njenu vezu s mladim Alainom Delatoucheom, jer je tu i tamo stavljao čudne primjedbe koje su je navodile na oprez i izazivale u njoj crna strahovanja. - Veliš da te prestao mučiti onoga časa kad je primijetio da... da prema meni nisi baš ravnodušna. Nije li tako, Blanche! - Istina je - prizna djevojka. - Otada nije prošao dan a da mi ne spomene zadatak koji ti je povjerio. Vjerovao je u potpuni uspjeh tvoga puta jer je navodno znao da si ludo zaljubljen u gospođicu Crevecoeur. »Ako je itko kadar da je pronađe i dovede«, govorio je on, »to može biti jedino mladi Kergoat koji je u nju zacopan.« Julija se usprotivi. - Ipak, mora da vam je naveo i to kako sam iz Auteuila pobjegla u Meksiko s namjerom da se ondje opet nađem s ljubljenim mladićem! - Svakako! - prizna Blanche. - No Remy mi je objasnio i to da je vaš dragi, sudeći po izvještaju ministarstva rata, ondje poginuo. - Poginuo? - vikne Julija sa čuđenjem. To nije točno! Mogli su mu saopćiti jedino da su ga zarobili Juarezovi borci, ali nikako da je poginuo! Sada se umiješa i Patrice. - Možda je - reče on ravnodušno - gospodin Gaspard pošto-poto htio da bar gospođica d'Antigny povjeruje kako je sigurno mrtav? Blanche potvrdno kimne glavom. - Lako je moguće - promrsi - jer mi je dugo objašnjavao kako su tvoji izgledi da osvojiš gospođicu Crevecoeur daleko veći ako se ona zatekne potpuno sama i napuštena u tuđoj zemlji, gdje je građanski rat tek završio... Uostalom, otada nije propuštao da me u tančine obavijesti o svakom uspjehu koji si postigao u vezi sa svojim zadatkom. Julija problijedi. Nikako da dokuči kakve se sve niskosti "kriju iza Blanchinih riječi. - Jedne večeri - nastavi ova - mislila sam da ću poludjeti. Neprestano mi je dočaravao sreću što ćete je vas dvoje doživjeti u Auteuilu, jer on je namjeravao prepustiti kuću vama i preseliti se k meni u Marboeufovu ulicu. Govorio mi je kako ćete vi biti postojan bračni par. - Bračni par... - ponovi Julija preneraženo. - Da! - opet će Blanche. - Gotovo je bio sretan što je vaša velika mladenačka ljubav završila tragično. »Sada je Julija zrela«, govorio je, »i nesumnjivo opamećena. Kad nam se pod ruku vrati s gospodinom Kergoatom, jasno će razlikovati razboritost od bezumnosti, istinu od laži, san od stvarnosti. Uvidjet će... što kažem... Već je uvidjela divna svojstva kojima je obdaren moj tajnik. Uostalom, siguran sam da ju je taj mladić već od prvog dana osvojio svojom muževnošću...« Julija je osupnuto slušala i gledala kako gospođica d’Antigny, sjećajući se svoje opskurne glumačke prošlosti, manje-više svjesno i prilično talentirano oponaša način izražavanja gospodina Gasparda. Julija bi se bila zaklela da je u
tom trenutku zaboravljala njenu i Patriceovu prisutnost. Kao da je samoj sebi izvodila neku neobičnu komediju. - Prosto nisam mogla prepoznati toga čovjeka koji je dotada uvijek izbjegavao da mi govori o svojim poslovima... i svojoj obitelji - nastavi Blanche uputivši Juliji letimičan pogled. - Nikada neću zaboraviti večer kad je, do krajnosti uzbuđen, provalio u moj budoar mašući pobjednički brzojavom Western Uniona. »Nećete mi vjerovati draga, ali mojoj štićenici zaista nema ravne. Zamislite, doslovno je upecala moga tajnika, onog čestitog Patricea koji je - među nama budi rečeno - naivčina u vučjoj koži... Ščepala ga je i više ga ne pušta... A on je, anđelčić, sav u devetom nebu, prosto ne dolazi k sebi od neočekivanog uspjeha koji sam mu mogao sa sigurnošću predskazati, jer dobro poznajem djevojke još od vremena kad sam, kao i on, bio običan mladi gladnik.« Julija stade odmahivati glavom kao da ne želi vjerovati u ono što je Blanche iznosila, i to rječitošću koja je gotovo isključivala mogućnost laži. - Vješto je to zakuhano - zagunđa Patrice - a Julija ne bi znala reći misli li on pri tom na svoju bivšu ljubavnicu ili na Gasparda, predsjednika banke. - Mrzila sam vas, gospođice Crevecoeur - reče poluglasno Blanche pogotovu što vaš staratelj nikako nije htio da se pomiri s vašom velikom ljubavi za mladića koji je, doduše, ostao živ, ali se zaglibio na meksičkoj granici. Možete zamisliti koliko se Remy Gaspard radovao onoga dana kada je iz brzojav saznao da ste se najzad uvjerili u ništavnost onoga muškarca. Misao da... da vas uklonim rodila se u meni onda kad mi je Remy predočio kako biste vlastitom rukom ubili Alaina Delatouchea da ste ga imalo voljeli. Ona ušuti. Julija je zapanjeno slušala Blanchinu ispovijest pitajući se da li muškarac zaista može postepeno navoditi jednu ženu na zločin, koji joj nikada ne bi pao na pamet da na nj nije podstrekavana. Ta joj se pretpostavka učini nevjerojatnom i ona je gotovo odmah odbaci. Zar Patrice Kergoat nije vješto navodio Blanchu d'Antigny da iznese izvjesne činjenice koje će, ako i ne baš dokazati njenu nevinost, barem umanjiti težinu njenog zločina? Blanche je i dalje govorila, kao da se želi osloboditi svega što se nagomilalo u njenoj duši mučeći je već mjesecima. - Malo - pomalo, kako su tjedni prolazili i dan se vašega zajedničkog povratka približavao, uvrtjela sam sebi u glavu da se na bilo koji način moram osloboditi stalno prisutne more. Bilo je dovoljno da vas zamislim jedno pored drugoga pa da me spopadne neko ludilo. Više to nisam bila ja i prosto nisam shvaćala kako Remy, koji je k meni dolazio svake noći, ništa ne primjećuje. - Ne vjeruj u to, Blanche - reče Patrice. - Uočavao je on na tebi svaku promjenu. - Imaš pravo, dragi. Osjećala sam s vremena na vrijeme kako me promatra, kao da mi na licu želi pročitati neku tajnu. Od trenutka kada mi je saopćio da u Novom Orleansu stanujete u istoj hotelskoj sobi, čekajući na brod kojim ćete se vratiti u Francusku, stale su mi se u glavi vrzmati najluđe misli... Naravno, pomišljala sam i na samoubojstvo... no zamišljala sam kako bi ti, Patrice, bio sretan s gospođicom Crevecoeur, a moj bi vam nestanak toliko toga olakšao. Nikada nisam bila dobra ni plemenita, ali sam barem toga svjesna. Kad mi je Remy sav razdragan povjerio kako se u tebi nije prevario i kako je upravo saznao da u Novom Orleansu sretno vodiš ljubav s... Nije uspjela da dovrši rečenicu jer Julija skoči. - Ali to je podlo! - poviče. - Podlo i besramno! - Spletka! - promrsi Patrice. - Najobičnija podvala... Dopustila si da te povuče za nos.
Julija ustane. Zašto Blanche dopušta da je Patrice Kergoat ponizuje? Gotovo se ljutila na njega što je svoju bivšu ljubavnicu natjerao na glupu i neuvjerljivu ispovijest. Začudo, kao da se milosnica na taj način oslobodila svake krivnje, i to s vidljivim olakšanjem. Kao da je s leđa zbacila neki preteški teret. Pustila je da joj suze slobodno poteku i tumačeći na svoj način Julijin prosvjed, uhvati joj se za skute. - Oprostite - zajeca - oprostite mi! Hladnokrvno sam vas htjela ubiti... Oboje sam vas htjela ubiti, i to je bilo jače od mene, jače od svega. Naprosto sam morala to učiniti, shvaćate li? Kao da je u me ušla neka nepoznata sila i stvorila od mene životinju... Kad sada na to pomislim, jednostavno ne mogu vjerovati da sam to bila ja ,.. Glas joj se slomi i ona ušuti. Juliju potrese istinska tuga te žene koja je, kad se s njom upoznala, zračila ljepotom i mladošću, te već bila stekla i priličan imetak. Zalila ju je tim više što Blanchu ništa ne bi moglo utući da je zaista bila hladna i proračunata kakvom je ponekad izgledala. »A ona je zapravo vrlo osjetljiva - pomisli Julija - duša je boli, zaslužuje razumijevanje i samilost...« Hitrom kretnjom pridigne ona Blanchu koja je pred njom klečala i, na veliko Patriceovo iznenađenje, uze je neobično nježno tješiti. - Hajde, umirite se i... sve to zaboravite, kao što ćemo zaboraviti ja i gospodin Kergoat... Možda bih uradila isto da sam se zatekla na vašem mjestu... Ponekad se u svakome od nas probudi životinja. Zna se dogoditi da prosto ne možemo prepoznati sami sebe, toliko nas ljubav... ili mržnja izmijene, nabolje ili nagore. Shvaćam vas, Blanche, i dakako opraštam vam kao što vam je i gospodin Kergoat oprostio. Blanchino se lice gotovo razvedri. Ona usnama dotakne Julijin obraz i jedva čujno promrmlja »hvala«. Jedna redovnica obazrivo otvori vrata i reče: - Ne smijete se previše umarati, gospodine. - Ne umaram se, sestro. Naprotiv, neobično sam zahvalan ovim dvjema damama na zaista dirljivoj pažnji koju su mi ukazale u izuzetno teškim okolnostima. - Pomažući bližnjem, samo vršimo svoju dužnost, sine moj - reče redovnica. Ipak, vrijeme posjeta je prošlo... pa molim gospođe da se spreme na odlazak. Kroz granje se vidjelo nebo, sada već tamnije, i soba je utonula u ugodan polumraku kojemu su se gubili obrisi stvari, ljudi, pa i tragovi suza na izmučenom licu gospođice d’Antigny. Redovničine riječi slediše Juliju. Što da uradi kad iziđe iz te sobe? Što je očekuje? Smućena je od svih tih otkrića. Ipak u njoj prevlada urođeni optimizam te ona odbije pretpostavku da je skrbnik skovao đavolski plan i uputio u Le Havre Blanchu sa skrivenim revolverom u torbici. - Dopustite da moje »posjetiteljice« ostanu još nekoliko časaka, sestro... obrati se Patrice službujućoj bolničarki sa smiješkom koji otkri njegove čvrste bijele zube. »Ljudožderski zubi...« - pomisli i nehotice Julija. I opet uze ona razmišljati o tom privlačnom, ali i zagonetnom mladiću. »Jedno je sigurno« - reče sama sebi. - »Da me maločas nije zaštitio vlastitim tijelom, nesumnjivo bi me bio pogodio koji hitac što ih je ispalila gospođica d’Antigny.« - Dobro, dobro - zagunđa redovnica. - Kad se o nekoga očeše smrt, sretan je što je spasio glavu... Onda će obraćajući se »posjetiteljkama«:
- Zažmirit ću na jedno oko još petnaestak minuta - reče i zatvori za sobom vrata. Naša trojka ostade na trenutak bez riječi. Patrice je kroz poluzatvorene vjeđe promatrao Juliju. Mora da su ga skorašnji događaji preko mjere zamorili jer se stalno u krevetu namještao tražeći prikladniji položaj za rame koje ga je boljelo. Julija pogledom ohrabri Blanchu d’Antigny da priđe ranjeniku i ova, nakon kraćeg oklijevanja, pomogne Patriceu da se pridigne. Tih nekoliko trenutaka pomogoše Juliji da se pribere. Možda još večeras putuje neki vlak u Pariz. - Držim da ćete za nekoliko dana opet biti na nogama - reče obraćajući se Patriceu - a uvjerena sam i da je moj skrbnik već obaviješten kako u Le Havru njegov odani tajnik umalo nije zaglavio od nekoga razbojnika... Naprosto vam je genijalna bila misao da policiji nabrajate kako je vaš napadač nosio oko vrata crvenu maramu i govorio stranim naglaskom, ona ionako posvuda vidi Mazzinijeve i Garibaldijeve pristaše... U Francuskoj se zaista ništa nije izmijenilo od moga odlaska. Trudila se da govori bezbrižno, ali Patricea nije mogla zavarati. Jasno je vidio da se sabrala i iznenadio se kad je stala oblačiti kišnu kabanicu koja se u međuvremenu na naslonu stolice bila sasvim osušila. - Kamo ćete, gospođice Crevecoeur? - Vraćam se u Pariz, da budem točnija u Auteuil. Držim da ću tamo zateći svoga dragog skrbnika, a ja i on imat ćemo dug razgovor. Naime, nikada dosad nismo čestito porazgovarali. Možda nismo ni imali što reći jedno drugome, no osjećam da ćemo se sada morati objasniti. Morat ću bezobzirno izvesti načistac i ovaj užas koji sam ovdje vidjela i ono što ste mi ispričali u Novom Orleanu. Ako je gospodin Gaspard ništarija, reći ću mu to u lice. Nisam više mala internatkinja, sirotica koju muče vlastite nedoumice. Pravo je imao moj skrbnik, Blanche, kad vam je objašnjavao da me Amerika preobrazila. Samo, eto, bojim se da se taj moj preobražaj neće svidjeti čovjeku koji je navikao da se i ljudi i stvari podvrgavaju njegovoj volji, kao da je to sasvim prirodno. - Poludjeli ste! - vikne Patrice odgurnuvši Blanchu nestrpljivom kretnjom. Otvoreni sukob sa gospodinom Gaspardom u ovom trenutku značio bi da namjerno hoćete sve izgubiti. Kao da ste došli do zaključka kako je život besmislen. Posljednji vas put upozoravam, gospođice Crevecoeur, ne samo da će vam se u lice nasmijati ako mu uporno počnete dokazivati kako vas je htio ukloniti i onda prisvojiti vaš imetak nego će vam, što je daleko opasnije, slijedećih dana ili sedmica namještati klopku. A iz nje ovaj put nećete izaći živa jer nikoga neće biti da vas zaštiti, upozori na opasnost... i da se, ako ustreba, žrtvuje za vas! Ako su mladićeve riječi i mogle zvučati emfatično, u njihovu se iskrenost nije moglo posumnjati. Težinu im je davao i hladni bolnički ugođaj, i njegovo previjeno rame, i oči koje su mu gorjele od groznice. Blanche htjede govoriti, ali se predomisli kad pogleda Patricea pa onda Juliju. Kergoat je bio vidljivo uzrujan i zanesen, a to se moglo objasniti jedino tako da je zaljubljen u štićenicu bankara Gasparda. - Gospodin je Kergoat vrlo uslužan - reče Julija gospođici d’Antigny - i to mi je dokazao, no navikla sam da se sama borim i izlažem opasnostima. Takva mi je valjda narav... - Čovjek se može boriti samo ako je živ! - uzviknu Kergoat. - Zašto, dovraga, da svi izgledi ne budu na vašoj strani... Molio sam vas da se nekamo sklonite tih šest mjeseci do vaše punoljetnosti. Tada ćete moći postupati kako god želite. Trenutačno, staratelj nad vama ima
gotovo neograničenu vlast. Ma što poduzeli, on uvijek može omesti svaki vaš naum. Pa i mjeseci što ste ih proveli u Americi tragajući za beskrupuloznim draganom koji vas je tako podlo iznevjerio, moglo bi gospodinu Gaspardu, ako ustreba, poslužiti kao izlika da vas, na primjer, dade zatvoriti u neki samostan, a možda i nešto gore! »Zar sam se vratila u Francusku - pomisli Julija - zato da se šest mjeseci skrivam i živa sahranim? A što ako gospodin Kergoat ima pravo? Nisam li ja slijepa ako odbijam da vidim istinu? Da je ta sirotica Blanche ubila Patricea, ne bi li time učinila uslugu gospodinu Gaspardu? Najzad, Kergoat i previše toga zna o mome skrbniku i njegovim poslovima, a koliko ja ovoga posljednjeg poznajem, sigurno se pokajao što je bio toliko povjerljiv prema svome tajniku... A da je ubila mene? I to bi, nesumnjivo, došlo kao naručeno čovjeku koji je zadužen da bdi nada mnom i mojom imovinom... ukoliko toga časa ne bi bio pozvan da podnese izvještaj o dobrima kojima još od moga djetinjstva upravlja. Ali tko bi mogao zatražiti račune? Moja obitelj, naravno... No da li ona uopće postoji, nitko o njoj nije nikada govorio... A ipak, mora da postoji neka muška ili ženska osoba koja je osobno povjerila gospodinu Gaspardu sudbinu djevojčice što očito predstavlja neku smetnju, zapreku, a možda i sramotnu ljagu koju je valjalo sakriti ili izbrisati.« -... onda, što o tome mislite, Julija? Blanche joj je već dugo nešto govorila, no ona je čula samo te posljednje riječi. Zagledala se u nju kao da je prvi put sada vidi. Gledala je i u Patricea, ali drukčijim okom. Izgledali su joj daleki. A ipak, događaji od posljednjih nekoliko tjedana morali su je približiti Patriceu, a i Blanche joj, ako ni zbog čega a ono iz samilosti, nije smjela izgledati tako tuđom... »Ako samilost pomisli ona - uopće može imalo zbližiti tako različita bića.« - Oprostite mi, Blanche, duhom sam bila odsutna... - Htjela bih vam pomoći, Julija. Držim da mi je dužnost priteći vam u pomoć. Ako odlučite da se ne vratite u Auteuil, mislim da vam u Parizu mogu naći sigurno skrovište. - Morate prihvatiti Blanchinu ponudu - živo će Patrice. - Možete se u nju pouzdati tim više što sada imate oružje kojim nas je htjela smaknuti. Odsada, htjeli mi ili ne htjeli, spokojstvo gospođice d’Antigny ovisit će o vama... i o meni, dakako! Kao da te okrutne riječi nisu nimalo djelovale na Blanchu. Umjesto nje odgovori Julija. - Takva su mi obrazloženja mrska, gospodine Kergoat. Ne vjerujem da se čvrste veze među ljudima mogu uspostavljati strahom. Evo, Blanche, uzmite ga! Ona izvuče iz džepa svoje kišne kabanice mali revolver s drškom od sedefa i pruži ga gospođici d’Antigny, no ova ga pogleda s grozom i odbije da ga uzme. - Zadržite ga, Julija, molim vas - reče šapatom. - Morali biste ga zadržati, gospođice Crevecoeur - obazrivo će Patrice. Vama će biti potrebniji nego njoj... A onda će obraćajući se svojoj bivšoj ljubavnici. - Još mi uvijek nisi rekla odakle ti ta ljupka spravica. Nastade tajac. - To... to je poklon - prizna ona na kraju. - A čiji? - Re... Remyja Gasparda! Patrice se, bez ikakva komentara, zagleda u Juliju Crevecoeur. Opet zavlada tišina, mučnija od prethodne. Julija se zamisli, a zatim mirno reče:
- Pretpostavimo da se ja odlučim na povratak u Pariz, ali ne i u Auteuil. Kako biste mome staratelju mogli objasniti moj nestanak, a zajedno smo se iskrcali iz parobroda »China«? - Vrlo jednostavno - odvrati mladić koji je, čini se, na sve mislio. - Kad je napadač stao na mene pucati, prestrašili ste se i pobjegli. - A što će učiniti policajac koji nas je ispitivao? - Jeste li mu rekli svoje ime? - Nisam. - Izvrsno! - klikne Patrice. - Vi ste dakle iščezli, a ja, prije nego sam pao u nesvijest, pomislio. »Nju, hvala Bogu, nije pogodilo razboj nitkovo tane, i sada se sigurno vozi vlakom u Pariz.« - Tako se ja nikada ne bih ponijela - reče Julija. - Ali bi takav korak bio shvatljiv - odvrati mladić - i siguran sam da bi vaš skrbnik prihvatio moje objašnjenje. - Bojim se da bi to i učinio - s uzdahom će djevojka - pogotovu što je sklon da više vjeruje u kukavičluk ljudi nego u njihovu hrabrost.
6. Nekim Blanchinim osobinama Julija je bila sasvim iznenađena. Po događajima koji su se odigrali u Le Havreu zaključila je da čuvena kokota ničim ne nalikuje na kraljice polusvjeta, lakomislene i potkupljive žene što majstorski ljube, ali bez duše. Možda su mladost i prerani uspjeh u poslu kojim se tolike bave, a rijetko obogaćuju, i to uvijek prekasno, omogućili Blanchi da sačuva izvjesnu tankoćutnost i potrebu za nježnošću kojoj kao izdržavana žena nikad ne bi mogla udovoljiti. Julija ne bi znala reći može li Blanchu držati pouzdanom saveznicom, ali je bila sigurna da je Remy Gaspard svojoj mladoj ljubavnici zatjerao u kosti strah i pretvorio je u poslušno oruđe otkako je saznao za njenu beznadnu ljubav prema Patriceu. Zato je igra ljubavi i smrti što se tako iznenada odvijala na pustoj obali Le Havrea bila samo kraj jedne krize. Julija je promatrala mladu ženu koja je čvrsto spavala dok ih je vlak iz Le Havrea vozio u Pariz. U kupeu su bile same. Ona sama nikako da usne, usprkos jednoličnom drndanju vagona. Pokušavala je sebi dočarati život što će ga voditi slijedećih mjeseci i nekako se plašila da će manje-više biti ovisna o osobi koja, je, još pred nekoliko sati, gorjela od želje da je ubije. A onda se sjeti da posjeduje dvije tisuće dolara i da je za svoga dugog puta po Sjedinjenim Državama naučila svladavati zapreke oslanjajući se jedino na sebe, svoju hrabrost i odlučnost. Gotovo da je bila zahvalna skrbniku što je u njoj razvio borbenost za koju je mislila da ju je zauvijek izgubila one kobne noći kod Larreda, između Teksasa i Meksika. U ranim jutarnjim satima vlak najzad uđe u stanicu Montparnasse. Videći gužvu koja je tamo vladala, Julija pomisli kako je Patrice imao pravo kad joj je savjetovao da se sakrije u Parizu. Na kolodvoru je bilo mnoštvo ljudi i dobro će biti izgubiti se među njima. Idući zadimljenim peronom zakrčenim putnicima i prtljagom, bit će dovoljno da zadigne ovratnik svoje kišne kabanice, prebaci preko lica veo i već će imati onaj utješni osjećaj da je nitko ne pozna. Srećom, Blanche je bila skinula onaj svoj golemi šešir kojim teško da bi prošla nezapažena. Glavu je povezala šalom, što joj je davalo izgled operetne seljanke.
I tako njih dvije požuriše prema staničnom izlazu. Čak bi i pažljivi promatrač vrlo teško bio u njima prepoznao jednu od najelegantnijih pariških milosnica i jednu bogatu nasljednicu koja je svojim romantičnim avanturama već nekoliko mjeseci bila predmet razgovora u cijelom Parizu. Neki bezrazložni strah natjera Juliju na pomisao kako će svaki čas odnekle iskrsnuti moćna pojava njenog staratelja i preprečiti joj put. A možda je podsvjesno i željela da što prije dođe kobni trenutak koji će sve raščistiti. Julija s iznenađenjem opazi da pariški zrak nekako povoljno djeluje na gospođicu d’Antigny. Razvedrila se čim su joj noge u mađarskim čizmama stale gaziti poznatim pločnikom, koji je bio svjedok njene bijedne prošlosti, ali i nečuveno brzog uspona u krugovima milosnica. Julija je bila uvjerena da Blanche tek sada shvaća ništavnost svoga uspjeha i da će, zahvaljujući upravo tom osvješćenju, biti kadra pružiti nesebično prijateljstvo. U međuvremenu, ljubavnica gospodina Gasparda čudesno je opet našla svoj vlastiti lik koji kao da se bio izgubio u onim dramatičnim trenutcima u Le Havreu. U Parizu štrajk je bio prestao. Pred kolodvorom Montparnasse čekale su u beskrajnom nizu kočije s kočijašima u kratkim redengotima i tamnosmeđim hlačama, a takve su boje bila i njegova vozila. Julija se stade pitati nisu li u tom sporu prisili Kompaniju da udovolji njihovim zahtjevima, no Blanche je pozove da se popnu u jednu kočiju koja se još nije bila sasvim ni zaustavila. Kad Blanche izda kočijašu naređenje da vozi u Marboeufovu ulicu Juliju na trenutak uhvati panika. - To je nemoguće, Blanche! Znate kao i ja da bi to bilo pravo ludilo... U svako doba dana i noći može banuti moj skrbnik. Sjećate li se kako sam jedno jutro bila došla da vas molim za neku uslugu, pa se nesretnim sticajem okolnosti... Ona ne dovrši rečenicu. - Izvrsno se sjećam - reče Blanche sa samopouzdanjem i mirom kojima se u ono vrijeme Julija naprosto divila. -... Sjećam se pogotovo zato što se to dogodilo nakon moje posljednje ljubavne noći s Patriceom. A zatim doda: - Obično sam ja prva prekidala sa svojim ljubavnicima. Trebalo je da tako postupim i s Patriceom, ali eto... svi mi imamo u životu trenutak slabosti. Videći da je Julija još uvijek zbunjena, reče: - Ničega se nemate bojati, draga. U ovaj sat vaš se staratelj nalazi u svom uredu, u Laffiteovoj ulici. Otkako su ga pritisle poslovne brige, viđamo se tek kasno uvečer. Ipak ćemo, za svaki slučaj, narediti kočijašu da zaustavi pred ulazom za poslugu. Spustit ćete zastor i počekati me ne silazeći iz kočije. Ja moram svratiti u kuću prije nego vas odvedem izvjesnoj osobi, i to stoga što se vaš skrbnik sigurno vrlo iznenadio kad mu je jučer moja sobarica Louise saopćila da sam iznenada otputovala iz Pariza. - Možda gospodin Gaspard i nije bio osobito iznenađen - šapatom će Julija. Uradio je sve što je mogao kako bi vam sugerirao da odete u Le Havre i dočekate tobožnje zaručnike iz Novog Orleana... - Da je tako - odgovori Blanche - barem bi se pravio da ga moj bijeg zabrinjava ili ljuti, pa bi se za sve iskalio na jadnoj Louisi koja ni za što nije kriva. U svakom slučaju, sigurno je ostavio neku poruku, a u vašem je interesu da sve prije dobro izvidim kako bih vam omogućila da se izgubite u Parizu bez straha da će vas Remy pronaći. Julija ne odgovori. Nakon one žalosne provale pravog ljubavnog ludila začudi je iznenadna Blanchina smotrenost, pa se odjednom upita ne igra li ta
djevojka dvostruku ulogu i ne sprema li se da je izruči njenom skrbniku. Ona stade grozničavo razmišljati. »To je posve vjerojatno. Ako Blanche pomogne gospodinu Gaspardu da mi uđe u trag, može biti gotovo sigurna da me se otarasila. Lako je moguće da se već pokajala što me pokušala ubiti, kad moj staratelj sigurno neće oklijevati da me negdje zatvori. U tom bi slučaju Blanchina ljubomora postala bezrazložna jer me ni Patrice nikada više ne bi vidio...« No odmah se prekori zbog takve pomisli. Blanche je morala naslućivati da bi Julija mogla staratelju otkriti njen pokušaj ubojstva a zatim se udati za Patricea Kergoata, dakako, ne iz ljubavi nego zato što se prethodno razočarala. - Ne zabrinjavajte se, gospođice Crevecoeur, molim vas - reče Blanche. Jamčim vam da se u osobu koja će se o vama starati možete pouzdati kao i u mene, jedino neće biti lako do nje doći. O tome ću malo porazgovarati s Louisom... U izvjesnim slučajevima posluga zna biti dragocjena. Julija okrene glavu kako bi bolje udahnula miris Pariza, osluhnula njegovu ugodnu buku. Prožme je isti osjećaj kao i sinoć kad je ponovo stupila na rodno tlo. No danas je taj osjećaj snažniji, gotovo potresan. Pred njom je opet Pariz! Nakon New Yorka - pravog novog Babilona, nakon Fayettevillea - zagubljenog gradića u Karolini, nakon onog beskonačnog jahanja po divljim krajevima i jezivog boravka među Čejenima, nakon Novog Orleana i njegova egzotičnog pariškog duha, otkriva eto poznatu okolinu, čarobni kraj svoga djetinjstva, mjesto gdje je doživjela svoju prvu veliku ljubav. Pariško jutro bilo je za Julijine oči prava svečanost. Istinu govoreći, rijetko je imala priliku da ga promatra, a za nju je predstavljao pravu predstavu, uzbudljiviju od krabuljnih plesova u Operi, Uspomena na te plesove, u toku kojih se njen staratelj trudio da je predstavi svim mogućim ženicima, podsjeti je i na povratak u Auteuil. Tada se, u osvit dana, moglo po pločnicima vidjeti jedino prnjare kako sa žmirkavim svjetiljkama u ruci strpljivo prebiru po hrpama otpadaka, nagomilanim u jednakim razmacima... Jedinu su buku dizale onda mehaničke čistilice koje su postepeno zamjenjivale općinske smetlare, muškarce i žene u tako bezlično sivim odorama da su se i sami gubili u sivilu ulica. Svi su oni nestali s pariških pločnika. Otjerao ih je tehnički napredak kojim se Car toliko ponosio, a koji je i gospodina Gasparda znao navoditi na duge monologe dok bi ujutru pušio svoju prvu cigaru, diskretno prikrivajući zijevanje. Juliji se učini kao da i sada čuje glas svoga staratelja koji se upinjao da nadjača otegnuto dozivan je što se razlijegalo probuđenim gradom. - Nadam se, Julija, da ste se dobro zabavili... - O, da, gospodine... - Bili ste neobično lijepi, draga... i vrlo zapaženi, premda malo odsutni. Pitam se, kakve se to ozbiljne misli roje u vašoj tvrdoj glavici... U takvim je trenucima Julija često htjela da se baci oko vrata onome koj joj je imao nadoknaditi oca i da mu sve prizna: svoju ljubav za Alaina i želju da se za njega uda. No hladnoća gospodina Gasparda, nepremostiva daljina koja ih je razdvajala, uvijek je sprečavala takvo očitovanje do kojega bi sigurno bilo došlo, samo da je on pokazao ma i tračak ljubavi ili nježnosti. Ali, nikada se to nije dogodilo. Samo ponekad znao bi svoju hladnu ljubaznost protkati kakvom duhovitošću, što je Juliji neobično godilo, i to bi je na trenutak približilo tuđincu, gospodaru njenog života i imetka. A i to je zbližavanje bilo bez topline, svojevrsna simpatija zasnovana na poštovanju što su ga jedno drugom ukazivala dva razborita bića.
Promet još nije bio odviše živ, pogotovo ne onda kad je kočija bučno prelazila preko mosta Concorde, da bi zatim prešla na desnu obalu Seine i Champs Elysees, vrlo otmjenu četvrt u kojoj je godinu dana ranije Remy Gaspard dao sagraditi palaču svojoj ljubavnici. U ono se vrijeme mnogo o tome pisalo i razgovaralo po salonima. Julija i nehotice pomisli kako mora da se Blanche d'Antigny obogatila, ako je istina da je njen staratelj upropašten. Nametne joj se pitanje kako bi se ponijela Blanche kad bi jednoga dana Gaspardova banka pala pod stečaj, što se po Patriceovu mišljenju moglo lako dogoditi. - Što zapravo namjeravate? - upita Julija u trenutku kad je kočija prolazila drvoredom Marigny. Dok je još bila dijete, često je sa svojom dadiljom dolazila ovamo u šetnju i s udivljenjem se zaustavljala pred jednim skupom neobično mladih i izgladnjelih svirača. Julija zatvori oči ne bi li u duši opet čula one nježne sinkopirane tonove, glazbu koja kao da je dolazila s drugog svijeta i bila posvećena nekom bezimenom božanstvu. Orkestar su sačinjavali dva violinista, dvije harfistice i jedna visoka, kukavno elegantna djevojka koja je svirala na gitari. A mala bi Julija Crevecoeur noću sanjala o toj obitelji muzičara kojom je ravnao veoma visok i snažan muškarac, sa crnim cilindrom na glavi i sa starom lutnjom o vratu. Bila je uvjerena da im je on otac i zavidjela im na obiteljskom skladu. Oh, kako bi rado bila živjela s njima i pratila ih na njihovim putovanjima... Kočija krene avenijom Champs Elysees gdje promet još nije bio gust. Ponajviše su sretali otmjenu gospodu koja je već u rano jutro odlazila u Bulonjsku šumu, i poneku kočiju s grbovima i blistavom konjskom opremom. Unutra se, iza spuštenih zavjesa, sigurno vozila neka visoka ličnost koja se vračala iz Tuileriesa ili možda žurila u Saint-Cloud. Uspomena na te raskošne zaprege podsjeti Juliju na njene šetnje s carevom rođakinjom Mathildom Bonaparte koja umalo nije postala francuskom caricom umjesto Eugenije. Julija stade nagađati na kakav bi prijem naišla kada bi se iznenada pojavila u princezinoj palači i molila da je zaštiti od njezina staratelja. Mathilda bi vjerojatno pomislila da je jadna Julija Crevecoeur šenula pameću, pogotovo zato što je nakon njenog nastranog bijega u Meksiko gospodin Gaspard, koji je mnogo držao do princezine naklonosti i zaštite, sigurno na svoj način prikazao događaje. A njemu je ona vrlo lako mogla povjerovati s obzirom na žalostan kraj neobičnog ljubavnog romana koji je Juliju otrgnuo od njenog ladanjskog mira u Auteuilu i odvukao je čak do granica Meksika... Mora da se Mathilde stotinu puta gorko pokajala što je postala saučesnicom u tako mučnoj aferi koja bi joj, kao carevoj rođakinji, mogla navući svakojake neprilike. »A ne smije se zaboraviti ni to« - sjeti se Julija - »da je Mathilde dobar dio svojih financijskih poslova povjerila upravo mome skrbniku, i da nipošto neće htjeti povjerovati kako je on pred stečajem...« Ne! Zasad bi bilo i previše opasno otići princezi. Trebat će sve to zaboraviti, naprosto izbrisati prošlost i čekati bar šest mjeseci. »Na moj devetnaesti rođendan« - pomisli Julija - »sve će se izmijeniti. Svakome ću vratiti milo za drago!« Ta je misao utješi. - Koliko ja znam, samo vas jedna osoba može u ovom gradu sakriti tako da budete posve sigurni - reče Blanche odgovarajući na Julijino pitanje. - Tu osobu - nastavi - poznajete kao i mene jer ste njenim posredstvom došli onog proljetnog dana k meni, u Marboeufovu ulicu. - Pa to je Colpinova! Julija nije mogla suspregnuti uzvik iznenađenja, ali i straha. Ona se naglo skloni s napola otvorenog prozorčića.
- Ne namjeravate valjda uvlačiti tu užasnu staricu u posao od kojega zavisi čitava moja budućnost! - poviče sa zaprepaštenjem. - U Parizu je pozna svaka sobarica, jer je od nje kupila poneku sitnicu... Bila bi dovoljna i mala indiskrecija pa da moj skrbnik odmah sazna gdje se skrivam... Ozbiljno, Blanche, kako vam je i na trenutak moglo pasti na pamet da se obratite Colpinovoj? - Zar to isto nije palo na um i vama kad vam je onoga dana ustrebalo dvadeset tisuća franaka za put u Ameriku? Kada bi Colpinova htjela unovčiti sve tajne koje čuva već dvadeset godina, postala bi jednom od najbogatijih žena u Parizu. - Možda to već i jest - promrsi Julija. Gospođica je d’Antigny pogleda s iznenađenjem a onda će vragolasto. - Tko zna? No u tom slučaju majstorski krije i svoje poslove... i novac! U tom trenutku kočija izbije na ugao Marbeufove ulice. Blanche naredi kočijašu da skrene u uličicu nalijevo i da onda zaustavi uz jedan oniski, bršljanom obrasli zid, pred vratima s natpisom: Ulaz za poslugu. Julija se trgne. - Kad ja siđem, vi produžite još kojih desetak metara - zapovijedi. Kočijaš nešto opsuje odmahujući glavom. - Neka me đavo nosi ako znam što vi zapravo hoćete, mlada moja gospođice... Blanche otvori vrata a zatim se obrati Juliji, koja nije mogla da prikrije strah i nedoumicu. - Evo mene natrag za svega nekoliko trenutaka, Julija. A onda doda: - Znam kako vam je... i ne bih vam zamjerila kad biste kočijašu rekli da vas odveze bilo kamo, samo što dalje od ove kuće. Sada je za to prilika, i više se neće ukazati, No u tom slučaju, draga, nitko neće znati gdje se krijete. Doduše, bit ćete donekle spokojni, ali osamljeni, i nikoga neće biti da vas savjetuje i u potrebi pruži pomoć. Kad već imate prijatelje, bila bi šteta da ne provjerite njihovu postojanost... Do viđenja, Julija... ili možda zbogom i... neka vas prati sreća! Ona spretno skoči iz kočije, izvadi iz torbice ključ, otvori mala vrata i iščezne ne okrenuvši se. Kočija ponovo krene i prevali desetak metara. Julija zaista osjeti neodoljivu želju da nastavi put, da između sebe i gospođice d’Antigny stvori nesavladivu udaljenost, no djevojčine je riječi navedu da od toga odustane. - Zaustavite ovdje, kočijašu. Moja će se prijateljica začas vratiti... Ah, ta Colpinova... Julija pokuša da malo sredi misli. Kako je Blanchi moglo pasti na pamet da s pomoću preprodavačice traži neko sigurno skrovište u Parizu? Zar to ne znači igrati se vatrom, upravo zato jer je i starica odigrala izvjesnu ulogu u Julijinu bijegu? Jest, i sama se obratila njoj, ali u trenutku kad više nije bilo izbora, i već se sutradan pokajala čim se sastala s ljubavnicom svoga staratelja, doduše u smiješnim okolnostima, no koje su lako mogle postati kobne. Julija se spremala da odlučno odbije posredništvo te starice i unaprijed se zgražala od povjerljivosti do kojih bi među njima neizbježno moralo doći. Iz razmišljanja je trgne lak i hitar korak. Bila je to gospođica d’Antigny koja se kod kuće zadržala zaista vrlo kratko, ali dovoljno dugo da navuče suru nezgrapnu pelerinu koja će joj omogućiti da nezapaženo stigne kamo je naumila. Blanche ne upita Juliju zašto nije otišla. Ogrćući svoju široku kabanicu, popne se u kočiju i vikne kočijašu.
- Vozite u Chaussee du Maine, momče, i to kasom! Zaprega krene. - Ipak bih htjela da mi date neka objašnjenja - odlučno će Julija, spremna da prekine vožnju ako gospođica d’Antigny ne bude dovoljno jasna. - Izgleda da se Colpinovu svako jutro može zateći u »Grande Californie«. To nije daleko od mitnice Montparnasse. Julija nikada nije čula za tu »Californiju«. - Luise veli da je to restoran u koji zalazi svakojaka čeljad, osim gospode dakako... Colpinova tu redovito uzima topli obrok prije nego se sa svojim kovčezima i zavežljajima zaputi u otmjene četvrti... Ne treba se, dakle, bojati da ćete tamo nabasati na nekoga od svojih poznanika, Julija. Kočija opet krene putom koji vodi na Concorde. Julija malo razmisli pa reče: - Niste mi kazali da li vam je moj skrbnik ostavio kakvu poruku. Umjesto odgovora Blanche pruži djevojci pismo koje ova smjesta otvori. Papir je bio vrlo fin i malo nabran, a nabavljao ga je za bankara, pravo iz Njemačke, graver Choisel. U gornjem lijevom uglu bili su utisnuti Gaspardovi inicijali. Bilo je to sasvim aristokratski. A, evo, što je Julija uspjela pročitati. »Blanche, moram hitno otputovati u Le Havre gdje je jučer poslije podne moj tajnik postao žrtvom neke skitnice. Izgleda da je Julija ostala neozlijeđena, ali je po pričanju gospodina Kergoata nestala odmah nakon nesreće. Pretpostavlja se da je vlakom krenula u Pariz. Sve mi je to dojavila mjesna policija. Nametao se zaključak da se moja štićenica morala iskrcati na kolodvoru Montparnasse, kad i drugi putnici s parobroda »China«... Ali to se nije dogodilo. Možete zamisliti koliko sam zabrinut. Odlučio sam da već rano ujutro izvijestim o tome okružnog načelnika, svoga prijatelja. Lako je moguće da Julija, ionako već poremećena svojom žalosnom američkom pustolovinom, luta sada ulicama Pariza, jer često se uslijed emocionalnog šoka može privremeno izgubiti pamćenje. Imam dovoljno razloga da vjerujem kako to jadno dijete nije više ni sjena onoga što je bilo prije bijega, koji već sam po sebi ukazuje na njenu umnu poremećenost. Nadajmo se da ćemo je s božjom pomoći i nastojanjima policije uspjeti pronaći živu i zdravu. U tom ću slučaju poduzeti sve kako bi joj najbolji specijalisti vratili duhovno i tjelesno zdravlje. Za koji trenutak krenut ću vlakom u Le Havre. Znajući koliko vas zanima sve što je sa mnom u vezi, obavještavat ću vas o svemu što je sada poremetilo moj život, a isto tako i o zdravlju moga suradnika, gospodina Kergoata. Ljubim vam ruku - Remy.«
Julija uze razmišljati trudeći se da ostane mirna. Patricea su, nakon odlaska dviju žena, sigurno opet posjetili policijski službenici, a on se strogo pridržavao stvorenog plana. Juliji nije bilo teško shvatiti kako je policija iz Le Havrea brzojavom izvijestila gospodina Gasparda, pa je tako već sinoć saznao za oružani napad na njegova tajnika. Mora da je brzojavno tražio i precizne obavijesti o svojoj ljubljenoj štićenici. - U ovom trenutku - šapne Blanche - sigurno za vama tragaju svi pariški policajci. Vaš je staratelj utjecajan čovjek i ništa ne voli raditi polovično. - Znam - reče Julija. A pomisli i to kako neće zastati na pola puta ako je odlučio da je ukloni. - Zaista bi bio kadar da me proglasi ludom i dade zatvoriti - doda. - Bar tako mogu zaključiti iz ovoga pisma. Blanche d’Antigny okrene glavu. Julija prosudi kako i ona u to vjeruje, ali ne želi otvoreno reći, da je ne bi uplašila. Juliji je bilo potreban ogroman napor volje da ne oda duboki nemir koji joj se uvukao u dušu. A i bojala se. Ostadoše dugo tako ne progovorivši ni riječi. Kočija se probijala sve teže jer je saobraćaj postao neobično živ. Na Place de la Concorde morali su se, na kočijaševu veliku žalost, i zaustaviti da propuste jedan tramvaj s konjskom spregom koji je odatle vozio u Sevres i Saint Cloud i koji je mnogo zabavljao Juliju dok je još bila dijete. A bilo je tu još i prekrcanih omnibusa, s nesmotrenim putnicima koji su se penjali na krov ili stajali na papučicama.
Iako su se dugo vozili, put je Juliji izgledao kratak. Kad su izašli iz otmjenih četvrti, ona osjeti neko olakšanje, kao da Pariz i nije jedan, nego stotina posve različitih gradova od kojih svaki ima posebno pučanstvo i drukčiji način života. »I tako, eto - pomisli ona - možeš čitav život proživjeti u nekoj ladanjskoj četvrti kao što je Auteuil, dvaput-triput na godinu skoknuti do sasvim novih bulevara baruna Haussmanna, koji ti već izgledaju kao tuđina, a da do smrti ne upoznaš prenapučene sirotinjske četvrti u kojima se krije isto toliko bijede koliko i bogatstva u onim otmjenima!« To je saznanje utješi jer je namjeravala da se zavuče u taj grad paradoksalnih kontrasta kao školjka na morsko dno. Kad stigoše na Chaussee du Maine, kočijaš uspori. - Na kojem broju silazite, gospođo? - Zaustavite pred lokalom »Grande Californie«... Mora da ste za nj čuli - reče Blanche. - I te kako! - odvrati dobričina. - Ta tko ne zna za čiču Cadeta? Milosrdan je prema siromasima, a ipak je pun para. Što ćete, gospođo... i prodaja hrane donosi dobit, isto kao i gradski saobraćaj, dakako pod uvjetom da ste među vrhovima. Eto, direktori Kompanije sitnih prijevoznika, koje sam ja samo skromni službenik, ne moraju sebi razbijati glavu kolike će im biti dividende. Pitajte gospodina Mornyja što on o tome misli... On prasne u smijeh i skrene u Poinsotovu ulicu. Julija po tome zaključi da je tu negdje i ulaz u restoran, ali dobričina još nije završio svoje mudrovanje. - Između čiče Cadeta i gospodina vojvode de Mornyja razlika je jedino u tome što se jedan zauzima za sirotinju, a drugome se za nju fućka. Hooo, pipice - poviče on pritežući uzde. Blanche glavom pokaže prema kočijaševu sjedištu. - Ta čeljad štošta sebi dopušta jer ste zaista u njihovoj vlasti dok vas voze Parizom - šapne ona Juliji. - Rado bih se bila poslužila vlastitom kočijom, ali sumnjam da je moj kočijaš James plaćeni špijun vašega staratelja. Julija u to ni na čas ne posumnja. Sasvim je priličilo gospodinu Gaspardu da u kući svoje ljubavnice drži doušnike. Blanche isplati kočijaša. Obadvije zastanu nekoliko trenutaka na trotoaru, zbunjene malo restoranom koji je više ličio na neku tvornicu. Na njegovom pročelju nije bilo uobičajenih pozlata, gipsanih ukrasa ni plinskih svjetiljki što otmjenim lokalima po bulevarima daju izgled palača iz »Tisuću i jedne noći.« Riječ »Californija« - pomisli Julija ipak ima neku magičnu moć... Ona se sjeti planova svoga dragana, Alaina Delatouchea, koji je Californiju zamišljao kao nekakav Eldorado u kojemu se preko noći iz siromaha prometneš u bogataša. Pomisli i to kako je Alain toliko žeđao sa zlatom da je konačno sigurno udario temelje svome budućem bogatstvu, i to na obalama Rio Granda gdje ničega nema doli poroka i zločina. - Sličan sam lokal upoznala - prošapta Blanche - pred... pred nekoliko godina, na mitnici Rochechouart, a zvao se Petit Ramponneau... Tamo se moglo ručati za deset novčića, ali ih je trebalo imati... Tek sada Julija upozna pravo lice gospođice d’Antigny. Riječi što ih je čuvena milosnica izgovorila otegnutim, gotovo vulgarnim tonom - a držanje joj je inače bilo možda i preotmjeno - duboko je dirnu i povrate joj povjerenje. Iz razloga koje ni sama ne bi znala objasniti, ona odluči da Blanchu slijedi do kraja.
- Sve u svemu, možda se i ne varate u toj Colpinovoj - reče i prva uđe u restoran. Nije mogla ni zamisliti da u Parizu ima i tako neobičnih lokala. Utisak da se nalaziš u nekoj radionici ili fabrici - a za njih je Julija znala jedino po pričanju drugih - postajao je još točniji kad si ušao dublje u »Grande Californie«. Ugledao si čitav niz prostranih hangara pod kojima su na tlu pravilno raspoređeni stolovi i klupe. Slobodnih mjesta i nije bilo, a vrlo šaroliko ljudstvo tiskalo se za stolovima, glave pognute nad bijelim porculanskim zdjelama, Uz zaglušno zveckanje plehanih žlica i viljušaka. Pomislio bi da se nalaziš u nekoj džinovskoj blagovaonici. Zrak si mogao nožem rezati. Julija i Blanche prolazile su kao kroz neku mirisavu maglu. Oko mnogobrojnih i kacama sličnih lonaca, iz kojih se dizala para kuhanog povrća i mesa, vrzmali su se snažni trbušasti momci, goloruki i kosmati, s kuhinjskom krpom oko vrata i opasani mesarskom pregačom koja im je sezala do gležnjeva. - Kako je sve ovo jadno u poređenju sa »Zlatnim dvorom« - šapatom će Blanche - A i ovi kuhari nisu ni peta Casimiru... Julija je znala da je njen skrbnik stalni gost »Zlatnog dvora« koji se dičio Casimirom Moissonom, prvim kuharom Pariza... Na jednoj pločici od škriljevca, ispisanoj kredom, pročita ona. »Ručak za pedeset i šezdeset centi«, a ispod toga. »Tanjur graha ili graškove kaše - dvadeset centi.« Neposredno za Julijom uđe u »Grande Californie« jedna skupina prnjara. Oni odlože na ulazu svoje košare pa se pogrbljeni upute k šanku od grubo tesanog drva, dugom koliko i sama kuhinja. To je nekako podsjećalo na »salone« s američkog Divljeg zapada. Možda je upravo zato čiča Cadet nazvao svoj lokal »Grande Californie«. Prije nego će potražiti pod hangarima neko slobodno mjesto, skupljači prnja morali su nešto gucnuti... - Kako ćete u toj gomili pronaći Colpinovu? - upita Julija potajno se nadajući da će Blanche odustati od svoga nauma. - Uvjerena sam da je u ovom lokalu svi poznaju. Dovoljno je da nekoga upitamo... Blanche priđe šanku i nagne se k jednom kuharu koji je ogromnom kutljačom nešto miješao u loncu. Zapahne je oštar, ali ugodan miris ovčjeg paprikaša. Govorila je glasno kako bi je mladić čuo, ali on se na nju i ne osvrne. - Colpinova? - reče jedan od prnjara noseći tanjur, do vrha napunjen grahom i govedinom. Tražite Colpinovu? Samo pođite za mnom. Nas se dvoje svako jutro, dok čestiti građani još spavaju umorni od sinoćnje glazbe, sastajemo u separeu da zajedno posrčemo zdjelicu juhe. Ona tada priča o svojim bivšim ljubavima, a ja o svojoj negdašnjoj veličini... Tako vam je to u životu. Bivše ljepotice postaju preprodavačice, a burzovni špekulanti prnjari! Glas mu je bio zvonak, mada ponešto prigušen. Julija nije imala vremena da razmišlja o toj neobičnoj osobi. Njegove su riječi izazvale snažan dojam i zato što se predstavio kao propali novčar. Može li se zamisliti da se i gospodin Gaspard, pošto izgubi imetak, nađe jednoga dana na ovakvu mjestu? Međutim, neznanac se već probijao kroz gomilu držeći spretno nad glavom prepun tanjur. Za njim krene prvo Blanche pa onda i Julija. Išli su tako sve do zadnjeg hangara gdje im put prepriječe neki tipovi zločinačkog izgleda. Sjedili su za poprijeko položenim stolom i okrenuli se da bolje vide prnjara i dvije djevojke, a onda oduševljeno stadoše zviždati i kričati poput ptica. - Gdje si pokupio te dvije, Roger? - vikne jedan od njih pokazujući pruženim nožem na prnjarove pratilice. - Dragi moj Riton - odvrati oslovljeni Roger - morao bi već znati da u zanimanju kakvo je moje uvijek postoji draž neočekivanog. Tako se po
pariškim zabitima može naići i na ološ i na otmjen svijet! Hoćeš li biti tako dobar da nam oslobodiš prolaz? - Jesi li mislio na nas, Roger? - upita neki gorostas, slijep na jedno oko. Prnjar otmjena govora zavuče onu slobodnu ruku duboko pod zakrpljenu kabanicu, koja mu je noću sigurno služila kao pokrivač, izvuče jedan novinski zamotuljak i baci ga na stol. Papir se rastvori a Julija ugleda svu silu opušaka, očito dugo sakupljanih. - Nadam se da ni vi mene nećete zaboraviti, gospodo čikaroši, jer znate da pušim samo havana-cigare! - ponosno će Roger. Čikaroši ustanu i odmaknu stol omogućujući došljacima da uđu u prostor koji je, izgleda, bio namijenjen samo eliti. - Tvornica duhana! - objasni prnjar. Prolazeći pored stola, Julija opazi da je sav prekriven hiljadama svakovrsnih opušaka koje su ti ljudi brižljivo probirali, zatim na ciglama podrezivali i najzad ih stavljali u nimalo privlačne paketiće, namijenjene prodaji... U tom dijelu »Grande Californie«, što su ga nazivali »tvornicom duhana«, bilo je više slobodnih mjesta, pa je Julija odmah shvatila zašto se njihov otmjeni pratilac i tumač maloprije poslužio izrazom »separe«. Već iz daljine Julija odmah prepozna osebujnu pojavu Colpinove. Glavu i ramena pokrivao joj je otrcan kašmirski šal na kojemu su se još nazirali tragovi oslikana cvijeća, nekad vrlo živih boja. Sjedila je na čelu jednog stola i šepirila se kao sova na grani. Na njenom, poput krede bijelom licu, uslijed pretjerane naslage pudera, isticale su se uvredljivo našminkane oči. Kad ugleda Rogera, ona ispruži svoju dugu skeletičnu ruku, otkrivajući tako svu silu prstenja i kričavim crvenilom brižljivo lakirane duge nokte. Sve to Julija zapazi u jednom jedinom trenutku. Staričin pogled prijeđe ovlaš preko Blanche d’Antigny a onda se dugo zadrži na Juliji, izražavajući očitu zbunjenost. Najzad, mahne ona jedanput - dvaput rukom kao da se obraća glavnom konobaru u otmjenoj »Cafe Anglais«. Izgledala je u tome času kao vojvotkinja od Fitz-Jamesa kad je ugledala kneza Galitzina... Prnjar poleti, opkorači klupu, položi tanjur na stol pa onda stravičnoj starici ceremoniozno poljubi ruku. - Traže tvoju malenkost! - reče joj. - Nije trebalo da se mučite - promrmlja starica izigravajući pred Blanchom zbunjenost. - Mogla sam doći ja k vama, golubice... Onda naglo okrene glavu, upre rukom u čelo i zagleda se u Juliju Crevecoeur pogledom grabljive ptice. - Gle, koga to ja vidim! Povratnicu! Malu Amerikanku iz Auteuila! - reče smijući se. Njen neobičan smijeh podsjeti Juliju na rzanje Sultana, njenog omiljenog konja što joj ga je bio poklonio staratelj. U međuvremenu, mora da ga je opet prodao... Julija odluči da ide ravno k cilju, više voleći da sama iznese svoj položaj nego da to prepusti gospođici d’Antigny. - Proći će dosta vremena dok se opet vratim u Auteuil, gospođo Colpin reče ona gledajući starici pravo u oči. Moj skrbnik, gospodin Gaspard, i ne zna da sam se vratila u Pariz, ali da i zna, ja želim živjeti sakriveno bar... bar šest mjeseci. Bila se spustila na klupu, ulijevo od Colpinove koja je prethodno uklonila mnoštvo svojih zavežljaja što su je poput bedema štitili od nepoželjnika. Sada je prodavačica kositrenom žlicom zamišljeno premetala po juhi ne skidajući oka s mlade djevojke. - Pa ste se sjetili mene - reče poluglasno. - Kad smo mladi i lijepi, a pritisne nas kakva grdna briga, uvijek se obraćamo Colpinovoj... zar ne, gospođice d’Antigny?
Iznenada se okrenula k Blanchi, pa se ova trgla. Usprkos općem metežu koji je vladao u »Grande Californie«, tri su žene bile gotovo sasvim same. Nagnut nad svojim tanjurom, prnjar Roger marljivo je žvakao umačući u sočni paprikaš velike komade kruha. Međutim, bilo je u njegovim pokretima nekakve ironije, pa se Julija upita ne jede li baš namjerno tako upadno seljački. Da je želio prisluškivati njihov razgovor, morao bi dobrano naćuliti uši, no on se, naprotiv, okrenuo. - Znam da si mi više puta pomogla, mamice Colpin - reče Blanche - ali se sjećam i toga da sam prema tebi uvijek bila više nego darežljiva... - Treba živjeti - s uzdahom će starica - a skupoća je svakim danom veća... Poskupio je čak i paprikaš čiče Cadeta i sada velika porcija stoji dvanaest novčića! Sigurna sam, gospođice Blanche, da vaš uzdržavatelj i vama s vremena na vrijeme predbaci što prečesto odlazite Worthu... A zar mlada žena vašega položaja ne podiže svome ljubavniku ugled time što se u kazalištu, ili na večeri kod Vefoura, nikad ne pojavljuje dvaput u istoj haljini?... - U ovom trenutku gospodin Gaspard ima i drugih briga - promrsi Blanche. - To je i shvatljivo - odvrati starica pogledavši iskosa Juliju. - A kako i ne bi kad ima lakomislenu štićenicu koja mu svaki čas nešto zakuha... Ali, ja to volim! Bila sam kao i vi, slatka moja mala. Vatra u suknji! Ako mi se dopao neki muškarac, nisam pitala je li bogat ili siromašan, nego sam jednostavno s njim pobjegla kamo god je želio... Zato sam i pala ovako nisko, golubice moje... Ona uzdahne kao junakinja u melodrami. - Najveća je mudrost u tome da znaš računati kada ti je dvadeset godina... To je, gospođice Blanche, vama donijelo bogatstvo, a od mene - jer to nisam umjela - stvorilo je bijednicu. Ona prinese odvratnu žlicu ustima tako prefinjeno kao da su i pribor i zdjele oko nje od suhoga zlata. - Ako mi pomognete - reče Julija - i ja ću se čestito odužiti. Potrebno mi je sigurno skrovište i... prijatelji koji će znati šutjeti. Colpinova stade mijesiti sitne kuglice od sredine kruha i pažljivo ih slagati u kup, kao što uoči bitke topnik slaže municiju. Nakon kraće stanke reče ona dižući glavu. - Pa vi i imate prijatelja, gospođice Crevecoeur. Ako ste u životu bili dobri, lako je moguće da vam se ta dobrota sada i uzvrati. - Ne znam da li sam bila dobra, gospođo Colpin - šapatom će Julija, no ako i jesam, ništa nisam radila iz koristoljublja. Starica se pravila kao da to nije čula, a zatim se okrenula prema Blanchi i rekla, mijenjajući predmet razgovora bez ikakva povoda. - I uzdržavane žene u mnogo čemu liče na kazališne umjetnike. Blanche upitno podigne jednu obrvu. - Hoću reći da se i među jednima i drugima svake godine rađaju nove zvijezde ugrožavajući one koje se drže nedostižnima... Tako se ovog trenutka i u Parizu pojavila vrlo mlada žena. Sada je istom na početku, ali može daleko dotjerati... - Misliš na malu Witkovsku, pretpostavljam - promrmlja Blanche. - Tako je - odvrati Colpinova s očitim zadovoljstvom i s nekakvim teško objašnjivim ponosom, bar što se tiče Julije koju su ta naklapanja prilično gnjavila. - Grofica Witkovska ukazala mi je veliku čast time što mi je poklonila svoje povjerenje - zanosno reče stara sovuljaga. - Laska mi što podjednako prihvaća moj savjet kad odabire i haljine i ljubavnike!
- Ta je mala isto toliko grofica koliko i ja markiza - zlovoljno će Blanche - i ne vidim kako bi ona mogla pomoći gospođici Crevecoeur kojoj je potrebno da izvjesno vrijeme živi daleko od svakog iznenađenja i tuđe radoznalosti. Jesi li to shvatila? - Savršeno, košutice moja! - odvrati Colpinova. Julija ponovo osjeti kako je svojim pogledom ptice grabilice promatra preprodavačica koja se očito razmetala tvrdeći kako buduća Paiva, čiji je blistavi uspon upravo prikazala, bez nje ne može. Uostalom, nije joj bilo jasno zašto je uopće Colpinova povela razgovor o toj mladoj ženi. - Ma kako vam to izgledalo neobično, košutice moje, mogu sa sigurnošću reći da će grofica Antonija nesumnjivo biti ushićena što može uzeti k sebi gospođicu Crevecoeur. A što se tiče njene diskrecije, za to mogu jamčiti tim više što je sve donedavna... Ona ušuti kao da je iz neopreza rekla i previše, a zatim će: - Uostalom, zašto da nagađamo kad bi bilo jednostavnije iznenaditi dragu groficu u njenoj kući. Ona ustaje vrlo rano i ima dragocjenu naviku da svoje ljubavnike otpušta još prije svanuća... - A može li se znati zašto? - sa čuđenjem će Blanche. Julija pretpostavi da se osjetila lično pogođenom jer je iz iskustva znala da Blanche zadržava svoje ljubavnike do u kasno jutro. - Zato što mala Witkovska svakog jutra prisustvuje ranoj misi u crkvi SaintGermain des Pres - dostojanstveno odvrati Colpinova, a zatim neočekivano podigne zdjelicu i naglo ispije ostatak juhe obrisavši zatim usta čipkastom maramicom. Među stalnim gostima »Grande Californie« bio je i izvjestan broj kočijaša. Jedan od njih rado pristane da prekine svoju užinu i da tri žene preveze s Montparnassea na Saint-Germain. Colpinova na brzinu pokupi svoje zavežljaje i nemarno zatvorene kovčege iz kojih su virile čipke, svilene marame i pojasi, sve same drangulije, no bilo je u njima i gotovo novih Azema cipela i raskošnih haljina s imenom najčuvenijih krojačica, kao što su Palmyra ili Eliza. - Uf, uf! - uzdahne ona. - Kad se samo sjetim tegobnog posla koji me još čeka... Neprestano se moraš penjati stepenicama, raspakivati robu, uvjeravati, nagovarati, a do novaca nikako da dođeš... Kad bih naplatila sve ono što mi duguju, već bih se sada mogla povući na selo. - Sigurna sam da si bogatija od mene - reče Blanche. Julija je imala osjećaj da se dala nepovratno uvuću u opasnu pustolovinu. Do jutros, samo je gospođica d’Antigny znala za njen teški položaj, sada je u tajnu upućena i preprodavačica, a za koji čas naći će se licem u lice s nepoznatom damom, zapravo milosnicom, usprkos činjenici što stanuje u otmjenoj četvrti Saint-Germain i odlazi na jutarnje mise, pošto prethodno otprati iz kuće nekog ljubavnika. - Gospođo Colpin - reče Julija -mislim da među nama nema nesporazuma. Ja tražim boravište u kojemu me nitko neće uznemiravati. Držite li da stan te... te Poljakinje pruža sigurno jamstvo za potrebnu diskreciju? Konačno, kad jedna mlada žena mnogo izlazi i ima mnogo... prijatelja, kuća joj neizbježno sliči na... svojevrstan izlog u koji svatko može da zaviri. Colpinova se oglasi pomalo zastrašujućim rzanjem, što je kod nje značilo da se smije.
- Divni ste, gospođice Crevecoeur... Moja draga Antonija da bude kao u izlogu? Ta vidjet ćete da od nje nema diskretnije osobe... Ona vam je prava plašljiva ptičica... i to kako plašljiva. Ona pucne jezikom kao da se radi o kakvom slasnom jelu. - Govori o toj ženi kao kuhar o svojini strnadicama - pomisli Julija u trenutku kada je kočija zašla u jednu usku uličicu, obrubljenu visokim zidinama. Tuda je moglo proći samo jedno vozilo, a rijetki su se prolaznici morali onda priljubiti uza zid ili se skloniti u neku vežu. Julija je u prolazu uspjela pročitati natpis: Ulica Visconti. Bila je to zaista četvrt Saint-Germain, istovremeno aristokratska, umjetnička, povučena, tajnovita i diskretna... Tu obično nisu stanovale lake žene koje znaju nazivati grizetama, loretama, košuticama, laficama - već prema ljestvici na kojoj se nalaze u polusvijetu... Julija krišom pogleda Blanchu d’Antigny i učini joj se da je i ona malo zbunjena. - Zaista je sila ta tvoja Poljakinja, mamice Colpin - promrsi Blanche. Nastanila se u ovako otmjenoj četvrti, a svaka šuša zna da živi od naplaćenih usluga što ih pravi imućnoj gospodi koja se zanimaju za... za njenu egzotičnost! - Taj sam joj stan našla ja - odgovori starica sa lukavim smiješkom od kojega joj se oko usta stvori mnoštvo sitnih bora. Kočija se zaustavi pred jednim kolnim, malo rasklimanim ali ipak lijepim ulazom, bar što se tiče njegove veličine. Blanche d’Antigny ne htjede sići. - Ne vjerujem da je potrebno da i ja ostanem s vama, Julija - reče ona. Uvjerena sam da vas nitko neće uspješnije izvući iz neprilike nego gospođa Colpin. U svakom slučaju, znate gdje me možete naći ako ustreba... A zatim se, jedva prikrivajući zijevanje, obrati preprodavačaci. - Ovom istom kočijom vratit ću se kući jer padam od umora. Ja sam Parižanka, a ne Poljakinja, to znači da liježem kasno i ustajem kasno... Julija opazi da je Colpinova s olakšanjem prihvatila Blanchinu odluku jer se požurila da joj srdačno stisne ruku. - Jednog od slijedećih dana skoknut ću do vas. Pruža se jedinstvena prilika, predivan smaragd koji je nekada pripadao... Blanche joj upade u riječ. - Nije sada za to vrijeme. Gospodin Gaspard je u stisci... - Šteta! U Parizu nema darežljivijeg od njega - promrmlja starica stupajući na papučicu. Kočijaš joj pomogne da siđe. Julija prihvati Blanchinu pruženu ruku i reče. - Nadam se da ćete izvjesne stvari vrlo brzo zaboraviti... - Dobro znate da je to nemoguće - prošapće djevojka. - Čovjeku je sve moguće, samo ako nešto čvrsto odluči - odvrati Julija. Odmah zatim siđe i ona, a kočija smjesta krene. Colpinova je već nestrpljivo udarala alkom o ulazna vrata nagrizena crvima. - Ova se ulica nekada zvala Marais-Saint-Germain - reče Colpinova. - Ime Visconti dobila je tek prošle godine. Ovdje je dugo stanovao gospodin Merimee, pisac i veliki caričin prijatelj. Na broju sedamnaest imao je atelje i slikar Delacroix, a u stanu u kojem sada živi moja draga Antonija umro je Jean Racine... Te pojedinosti učine na Juliju snažan utisak. - Ta je opatica gluha kao dužnik - promrmlja starica. Nekoliko trenutaka zatim ugleda Julija stasitu redovnicu koja je pred njima odškrinula vrata. Njeno se sumnjičavo, konjsko lice razvedri kad ugleda Colpinovu. - Oprosti mi, draga - reče »opatica« - znaš da ne običavam zakračunavati, no ipak moram znati tko ulazi i izlazi...
Julija se malo zbuni. »Drolja kod časnih sestara, zar se to ikad čulo!« pomisli Julija. Ona sama bila je odgajana vrlo strogo u djevojačkom pansionatu u Beaujonu, ali pod odbojnim ulazom u tu zgradu učini joj se da se zaista nalazi pred nekim samostanom. - Nećeš se na mene ljutiti, Zou-Zou, što ti neću predstaviti ovu gospođicu koja želi sačuvati anonimnost - reče Colpinova neobičnoj redovnici koja s odobravanjem kimnu glavom prije nego se zaputila malim popločanim dvorištem i nestala u paviljonu, vjerojatno nastambi čuvara kuće. Glavni dio zgrade usprkos izvjesnoj zapuštenosti, ostavljao je još uvijek povoljan utisak. Julija zastade pred ulaznim stepeništem ne shvaćajući gdje se zapravo nalazi. Ugođaj je bio nekako srednjovjekovni. - Ona redovnica, gospođo Colpin...? - Ah, to je Henrietta Zou-Zou, moja stara prijateljica. Zajedno smo plesale kadrilu u Pradu... Doživjela je veliko razočarenje u ljubavi, pa je od toga malo šenula pameću. Odonda je stalno odjevena kao časna sestra. Julija se užasnu. - Zar tako, iz ličnog zadovoljstva? I nitko je na to nije ovlastio? - Malo je ćaknuta, ali to nikome ne smeta. Ovdje svatko poznaje veliku ZouZou, više se i ne osvrću na... na njene mušice. Kuća je njeno vlasništvo, posljednji ostatak nekadašnjeg bogatstva. Da bi živjela, mora iznajmljivati... U cijelom Parizu nema od nje diskretnije osobe, golubice moja. Već uđoše i u kuću. Colpinova se stade uspinjati pseudorenesansnim stepenicama pušući i stenjući kao da će se svakog časa srušiti. - Morate shvatiti, gospođice Crevecoeur, kako velika Zou-Zou može svojom neobičnom odjećom prosto zapanjiti one koji ne znaju da ona nema jedne daske u glavi. Zamislite kako joj u posjete dolazi neki znatiželjnik. Zou-Zou se pojavljuje na vratima, odjevena onako kao što ste je maločas i vi vidjeli, a posjetilac se ispričava. »Oprostite, sestro, mora da sam se prevario u kućnom broju!« i zatim odlazi. Ponekad je, čini se, nastranost zaista korisna... - Pa i jest - promrmlja Julija. Kuća je imala dva kata. Colpinova se zaustavi na odmorištu prvoga i povuče za izlaznu svilenu uzicu, uz sami okvir vrata. Negdje se u daljini oglasi zvonce, a Julija ga i nehotice usporedi s onim što ga u crkvi čujemo kada se najavljuje podizanje... »Teško je i zamisliti prikladnije skrovište« - pomisli. S onu stranu vrata začuje se lagan korak, a zatim jedan glas. - Žao mi je što ne mogu da otvorim. Strašno me boli glava i nikoga ne mogu da primim! Usprkos izrazito tuđinskom naglasku, glas grofice Witkovske učini joj se nekako poznat. Mora da je Colpinova opazila njezinu reakciju jer je pogleda nježno i ujedno podrugljivo. - To sam ja - reče prislanjajući na vrata uho. Colpinova!... Otvori, ptičice, imam za tebe iznenađenje... izvanredno iznenađenje. Julija nije imala vremena da nagađa što zapravo znače te staričine riječi jer se vrata otvore gotovo istoga časa. Djevojci koja se na njima pojavila ote se povik iznenađenja. - Gospođice! Gospođice Crevecoeur! Njen poljski naglasak izgubi se kao nekim čudom. Julija zastade kao prikovana na mjestu. Toliko je bila iznenađena da je prosto zanijemila gledajući u ljupku pojavu žene koja je pred njom stajala u raskošnoj spavaćici. Promatrala je groficu Antoniju Witkovsku kao da se radi o čulnoj obmani ili neukusnoj šali i najzad šapatom izlane. - To si ti, Antoinetta...
A onda se dogodi nešto sasvim neočekivano: dvije djevojke polete jedna drugoj u zagrijaj plačući i smijući se istovremeno. Dugo su se tako grlile i gledale držeći se za ruke i izgovarajući nesuvisle riječi. A kako i ne bi kad je još do pred nepunu godinu »grofica Antonija« bila u Auteuilu sobarica Julije Crevecoeur. Tada se zvala Antoinetta Boutrel, a u službu kod bankara Remyja Gasparda stupila je kao kuhinjska pomoćnica u svojoj dvanaestoj godini... - Nije stepenište mjesto za izljeve nježnosti - promrmlja Colpinova pogledajući sa zabrinutošću u prizemlje pa onda u gornji kat. No u kući, čini se, nije bilo nikoga. Ona obazrivo ugura Juliju i »groficu« u stan, zatvori vrata i nasloni se s njihove vanjske strane kao da želi spriječiti ulaz kakvu nezvanom gostu, kojega bi sigurno iznenadio neobičan govor i ljepota djevojke što ju je, poput tolikih, i on držao poljskom plemkinjom zaključujući, bog zna zašto, kako njena prekrasna vanjština i poseban naglasak odaju njeno slavensko porijeklo. A ljupka Antonija rodila se, međutim, u Clichyju... - To ste zaista vi, gospođice... prošapta ona pipkajući Julijinu haljinu kao da ne vjeruje u njenu stvarnu prisutnost. Ah, kad bi gospođica mogla samo znati... Oči su joj bile pune suza, ali joj se na licu čitala tako iskrena radost da se Julija sva uzbudila. Zar je moguće da priprosta sobarica osjeća za svoju gospodaricu tako duboku ljubav? Julija je vjerovala da je ona moguća samo među članovima jedne obitelji. A kako sama nije imala obitelj, nego je o njoj uvijek sanjala, kao što siromašno dijete sanja Božić-batu, ona nježno privije na grudi svoju dragu Antoinettu, kao sestru koju je napokon pronašla. Po prvi put u životu ona postade svjesna jedne istine, koja će se kasnije više puta potvrditi: ljudsko biće često osjeti ljubav i duboko prijateljstvo za onoga tko mu je sasvim tuđ i po rođenju i po imovinskom stanju. »Društvene razlike o kojima se toliko govori - pomisli ona - obična su smicalica kad se, evo, grlim sa svojom bivšom sobaricom kao da mi je rođena sestra... Uostalom, zaista tako i osjećam jer Antoinetta je, dok sam živjela u Auteuilu, bila jedino ljudsko biće koje mi je prilazilo s iskrenom ljubavi.« - Mila moja Antoinetta - uze šaptati Julija - tako sam sretna što te ponovo vidim. Čini mi se da su prošle čitave godine od one večeri kada si čekala da se vratim s plesa u Folies Robertu... pa me onda molila da te povedem sa sobom u Meksiko. - Trebalo je da to uradite, gospođice Julija... Da ste tako postupili, možda... Ona ne uspije dokraja izreći svoju misao jer je Colpinova, koja je šutjela, odlučno prekine. - Kakvo je to sad naklapanje, golubice? A onda će obraćajući se Juliji. - Mladost je zaista nezahvalna. Uvažite, gospođice Crevecoeur, da sam sve uradila za tu malu. Sve! Kad ju je vaš skrbnik otjerao iz Auteuila bez i jednog novčića, a na sebi je imala jedino cicanu haljinu, zar je mogla i slutiti lutkica da joj je u zvijezdama zapisana sjajna budućnost i da će se Colpinova pobrinuti za nju kao da joj je rođena kći? Ona se okrene i kažiprstom upre u Antoinettine grudi. - Zar vjeruješ, mila, da bi to bila postigla u Meksiku? Jesi li svjesna činjenice da je i sama gospođica Creveeoeur spala evo na to da po Parizu traži utočište, mjesto gdje će se sakriti? I znaš li što je odande donijela? Golemi strah u srcu!
Antonija pogleda Juliju ne shvatajući pravo o čemu to govori Colpinova, no Julija je morala priznati da ova iznosi istinu. - Ljubav! - grakne starica - ljubav! Sve čemu sam te, mačkice, posljednjih mjeseci učila, nesmiljeno se obistinjuje i pokazuje kamo nas može odvesti ljubav... Pogledaj samo gospođicu Juliju. Osamljena je i prepuštena sama sebi, a do ludila je čini se, ljubila onog ljepotana o kojemu si mi pričala. Ljubila ga je... kako si se ono bila izrazila? Ah, da, nesebičnom ljubavi. Ona se stade grohotom smijati. - Pusti me da se ismijem! Kad jednoga dana, kao ja, dokraja upoznaš muškarce, znat ćeš da ljubav njima predstavlja čvrste ženine grudi i zamamne obline bokova, a za sve drugo mare koliko i za lanjski snijeg. Jedino im je do uzbuđivanja, opijanja i... što ti ga ja znam. Dobro im je sve što žene zasljepljuje. Ta oni misle samo na užitak, i to svoj vlastiti užitak... A on se, ljepotice moja, naplaćuje kao i sve drugo! A tada se dogodilo nešto neobično. Colpinov žučijivi napad na ljubav samo je ogorčio Juliju. Vjerovala je da se zauvijek od nje izliječila, a ako se sada i pobunila, uradila je to ne zato što ju je staričin cinizam vrijeđao, nego zbog zaprepaštenog pogleda Antoinette koja je bila svjedok i suučesnik u divnom ljubavnom romanu svoje gospodarice. Sjeti se kako joj je jednoga dana bila rekla. »Sve što se dogodi gospođici, kao da i mene pogađa. Kad ste vi sretni, i ja se osjećam sretnom, a kada ste zaljubljeni, onda mi i stvari i ljudi oko mene izgledaju nekako ružičasti...« Možda se Antoinetta i nije baš tako izrazila, ali Julija je znala da su njene riječi iskrene. Bila je uvjerena da je njena bivša sobarica, usprkos onome što je proživjela otkako je upala u društvo izdržavanih žena, ipak u dnu duše sačuvala izvjesnu čistoću osjećaja koja joj je pomogla da sasvim ne potone. Zato i nije htjela da »grofici Antoniji«, koja je u stvari bila oličenje čestitosti, uništi i ono malo iluzija. Ta je djevojka i te kako bila kadra da voli samo jednog muškarca i da s njim ostane sretna do kraja života. Ljubav postoji i ti to dobro znaš, Antoinetta reče Julija uhvativši tobožnju groficu za ruku. - Ono što sam ja doživjela s Alainom bilo je tako neobično, tako divno i nekako izvan vremena i prostora da se moralo zlo svršiti. Pogriješila sam jedino u tome što nisam htjela priznati svoj poraz. Kad se dobrovoljno javio u meksičku vojnu, morala sam shvatiti da me time nije prestao ljubiti, nego da mu moja ljubav nije dovoljna, jer je prirodno da muškarac ima i svojih ambicija. Upravo sam ga i voljela zato što je ponekad bio tako neshvatljiv i stalno vrebao priliku, kao zvijer svoj plijen. No on me ludo volio i bez ikakve proračunatosti. Otputovao je upravo zato što je bio pošten. Naime, mene je čekalo bogatstvo, a on je bio sasvim siromašan... Slušajući svoje vlastite riječi, Julija se upita je li moguće tako pohvalno govoriti o muškarcu kojega je zauvijek izbrisala iz svoga života, kao mrlju s haljine. »Dakako da je moguće - prizna - kad eto još uvijek na njega mislim!« U tom trenutku osjeti kako je Colpinova promatra. - Pitam se - reče ova - je li zaista bilo pametno što sam vas dovela ovamo, gospođice Crevecoeur... - Zašto govoriš tako? - povika Antoinetta. - Zar bi imala hrabrosti da mi zatajiš gospođicin povratak? Prešutjela bi mi da joj je potrebna prijateljska pomoć? Zar bi to zaista bila učinila, mamice Colpin? Starica položi prst na usta i iskosa pogleda u susjednu odaju, kao iz straha da bi netko mogao čuti njihov razgovor. - Govori tiše, zaboga - reče šapćući, a namazane oči prosto joj se ukoče. Znaš da nikako nemam povjerenja u poslugu, a ona tvoja guska od sobarice uvijek prisluškuje ono što nije za njene uši. Kako to da se još nije pojavila?
Nećeš valjda reći kako jutros još uopće nisi silazila iz svoga potkrovlja. Upozoravam te, golubice, da ćeš brzo nagrabusiti ako prema posluzi budeš pokazala sažaljenje. Kad ih čovjek sluša, već su od silnog umora s jednom nogom u grobu, lijenčine jedne! Antonija se držala sasvim pokunjeno, a Julija pripisa taj njen pokajnički izraz zaista mučnom razgovoru Colpinove koja se pravila kao da je posve zaboravila još uvijek živu prošlost svoje »grofice«. - Ceciliju sam otpustila - reče grickajući donju usnu... Nisam je mogla smisliti... Ti znaš, mamice Colpin, da ne volim da me drugi poslužuju... Otpustila sam je, ali bogato nagradila i obukla od glave do pete... Savjetovala sam joj da se zaposli kao trgovačka pomoćnica. - Otpustila si je? A bila je biser - djevojka kakvu više nećeš naći. Colpinova, koja je pomenutu Ceciliju dosad uvijek nazivala glupačom, primila je vijest o njenom otpuštanju kao pravu katastrofu. Ona se sruši na jednu stolicu pa će gunđajući. - A što da ti kažem, jadna moja Antonijo? Uzalud te učim kako moraš hodati, sjediti, kako se služiti viljuškom za ostrige... Ma što ja poduzimala, ti ćeš uvijek ostati žrtva... Da, žrtva, jer u životu nema izbora: moraš biti ili krvnik ili žrtva... Oni koji pokušaju naći neki treći put, prije ili kasnije... Ona hrptom ruke prijeđe sebi preko vrata, oponašajući vulgaran način onih koji tako dočaravaju sječivo giljotine. Julija više ne izdrža. - Hajte, gospođo - reče ona glasom iz kojega je izbijalo nestrpljenje - ne pretjerujte. Dok je Antoinetta služila u Auteuilu kod moga skrbnika, više sam je držala svojom prijateljicom nego služavkom. Zbog toga sigurno nisam sada žrtva... - Zaista?... zašišta stara svodilja. - Podali ste se muškarcu u svojoj šesnaestoj godini, pošli za njim u Ameriku, otkrili kako ne vrijedi pola lule duhana, i još se usuđujete reći da niste žrtva? Ah, gospođice Crevecoeur, da me ne sprečava urođeno poštovanje koje osjećam za bogataše, već bih vam rekla što mislim! - Sva sreća da ga još niste izgubili - ote se Juliji. A onda se sjeti kako bez pomoći Colpinove nikad ne bi bila pronašla svoju bivšu sobaricu. Konačno, pomisli, ništa staricu nije moglo obavezati da mi otkrije pravi identitet te gospođice Witkovske koju je ona oblikovala u svim pojedinostima. - Oprostite mi, gospođo Colpin - reče spremno. - Znam da ste postupili zaista plemenito kad ste me doveli ovamo. Ako to želite i ako se Antoinetta slaže, razmotrimo zajedno položaj. Ona pogleda oko sebe i opazi da »grofica« živi u prilično zagušljivoj sredini, okružena suvišnim pokućstvom i stvarima, većinom novim, ali odabranim bez ikakva ukusa. - Ja bih rado popila jednu kavicu - s uzdahom će starica. - Namjeravala sam, čim sam amo stigla, prodrmati malo tvoju Ceciliju da mi skuha vruću moku. - Zgotovit ću ti je ja, začas - reče Antoinetta. - Počekaj malo, Antoinetta. Gospođa Colpin može da žrtvuje još koji trenutak. - Svakako, svakako - promrmlja starica, očito iznenađena Julijinom hladnom odlučnošću. - Iskreno mi odgovori, Antoinetta, pristaješ li da me neko vrijeme sakriješ u svojoj kući? Bivšoj se sobarici ozari lice kao jutro na uranku. - I još me pitate...? Ah, gospođice Julija, najsretnija bih bila kad bih vas, kao i nekad, opet mogla služiti i živjeti u vašoj blizini! - Blagi Bože! - uzvikne Colpinova. - Što to čuju moje uši?
Antoinetta prijeđe preko njene upadice. - Dat ću vam svoju sobu, gospođice Julija. Osjećat ćete se kao da ste u Auteuilu, vidjet ćete... - Svoju sobu? - u čudu će preprodavačica. - Ali to bi bilo, golubice, isto kao da general napusti bojno polje! Svoju sobu ne možeš ustupiti gospođici Crevecoeur iz jednostavnog razloga što isključivo u njoj obavljaš svoje zanimanje... osim ako ne želiš voditi ljubav u salonu! U tom bi slučaju morala svojim obožavateljima objasniti kako je to ljubav na poljski način... na perzijskom sagu! Usprkos svom teškom položaju, Julija se u sebi nasmije. »Colpinova govori o ljubavi kao o trgovini pomodnom robom - pomisli - a čini se da Antoinetta, koja je inače romantična i prostodušna, nalazi to sasvim prirodnim. Kako može voditi ljubav po službenoj dužnosti i istovremeno biti sentimentalna?« - Ni govora o tome da mi Antoinetta ustupi svoju sobu. Za to uopće ne brinite, gospođo Colpin. Cecilijino potkrovlje bit će mi sasvim dovoljno... - Služinska soba? - užasnu se kućedomaćica. - Zar da gospođica tamo spava? - Imam i bolji prijedlog - reče Julija kojoj iznenada pade na um izvrsna misao. - Budući da je tvoja Cecilija otišla, bit ću sretna da zauzmem njeno mjesto! - Što? Ćak je i Colpinova, koja se u životu sigurno svačega nagledala i naslušala, ostala zapanjena. Ona se upola pridigne sa stolice. - Čini mi se da nisam baš dobro čula! - Čuli ste vi i predobro, gospođo Colpin... - Nećete mi valjda reći da se želite igrati sobarice kod svoje bivše sobarice, gospođice Crevecoeur? - Ako grofica Witkovska bude tako dobra da me uzme na kušnju, bit ću sretna da uđem u njenu službu - reče Julija sasvim ozbiljno. A onda će uhvativši Antoinettu pod ruku. - Ja naprosto moram iščeznuti, shvaćaš li? Gospodin Gaspard zna da sam u Parizu, i sada pokreće nebo i zemlju da mi uđe u trag. A tebi je poznato, Antoinetta, kakav je čovjek moj staratelj. Bivša služavka smrkne se u licu. - Strašan je to čovjek, gospođice. Kad me otjerao iz Auteuila, postupao je sa mnom kao da sam zločinka. Rekao je da mi je razvrat u krvi, da sam nezahvalnica i da ću kao i sve djevojčure završiti u bolnici Saint-Lazare. Kazao je da me nijedna poštena obitelj neće primiti u službu, čak ni kao kuhinjsku pomoćnicu... i da ću se sa svojom sramotom vucarati po jarcima. Julija zgražajući se stade odmahivati glavom. - Ali zašto? Zašto? - Jer sam znala da imate ljubavnika, a ništa mu o tome nisam rekla. Ona se prigne i poljubi Juliji ruku prije nego je ova uspjela da je povuče. - Učinit ću sve kako bih vam pomogla, gospođice. - Ako je tako - reče Julija trudeći se da izgleda ravnodušna - neka mi grofica dopusti da gospođi Colpin skuham kavu.
7. Kuća u Viscontijevoj ulici pokazala se izvanredno mirnim skloništem. Julija se brzo navikla da vidi »opaticu« kako se bez čarapa i u sandalama mota po svom malom dvorištu, zadižući suknenu halju i otkrivajući svoje snažne nožne listove, snažne kao u bicikliste, dok se penjala stepeništem maloga paviljona. Negdašnja Henrietta Zou-Zou a sada »sestra Henrietta« provodila je najveći dio vremena zalijevajući u loncima cvijeće i hraneći svoje mačke koje su sve odreda nosile svetačka imena. Nastranosti te bivše ljepotice nikome nisu mogle smetati. Nije voljela razgovore, susjedi su joj bili nepoznati, a i svojim se stanarima obraćala jedino onda kad bi zaboravili zatvoriti dvorišna vrata. Naime, živjela je u uvjerenju da u njenoj kući borave gojenice časnih sestara i da nad njima mora voditi strogi nadzor. Julija je s pravom vjerovala kako ta okolnost mora da uvelike raduje čeznutljive ljubavnike grofice Witkovske, sigurno vrlo pobožne osobe. Prihvaćajući i u najmanjim sitnicama savjet Colpinove, uzvraćala je na njihova uzdisanja tek nakon zrelog razmišljanja i prilično dugog oklijevanja, što ih je samo raspaljivalo i navodilo na zaključak da su naišli na iskrenu, a ne kupljenu ljubav. Sve će to Julija postepeno saznavati. Trenutačno, ona je u sigurnoj luci, ima odanog prijatelja i mogućnost da svjesno utječe na svoju budućnost. Predstavljalo je to za nju predah uoči bitke. Doduše, još ni pojma nije imala o tome kako će povesti bitku, jedino je bila svjesna da svoj devetnaesti rođendan mora dočekati živa i na slobodi. A znala je i to da će, ako ustreba, morati spašavati svoj imetak, pohranjen u trezorima Gaspardove banke. Najzad, odlučila je da pošto-poto sazna tko je i odakle je, i zašto u svojih osamnaest godina života nikad nije uspjela dobiti ni najmanjeg obavještenja o svojoj pravoj obitelji, o zagonetnom ocu i tajanstvenoj majci koji su je radije povjerili tuđoj osobi nego da se sami za nju brinu, što inače usrećuje milijune roditelja u svijetu. Zar i nadasve skromni ljudi, prečasni Vernon Carrickfergus i njegova supruga Čejenka, Večernja Zvijezda, nisu sami podigli svoju kćerku Mary, sretnu kombinaciju Indijanke i Irkinje? U međuvremenu, život što ga je počela provoditi u Viscontijevoj ulici pokazao se posve novim, pomalo i luckastim. Već prvi dan, usprkos Antoinettinom protivljenju, Julija posluži zbunjenu Colpinovu kavom koju je sama skuhala.- Izvrsno ste je pripremili, gospođice! - oduševljeno će starica pošto srkne topli napitak. - Naučila sam je kuhati od jednog oficira Konfederacije - odvrati Julija - i to pod vedrim nebom, na vatri od suharaka koji nisu smjeli dimiti da ne bismo odali svoju prisutnost. Naime, Jenkiji su na glavu toga čovjeka bili raspisali ucjenu. Antoinetta je otvorenih usta slušala svoju bivšu gospodaricu. - Mora da je gospođica proživjela ondje divne trenutke - reče ona glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja. Julija prešuti kako ju je taj oficir, ljepotan Stanley, silovao pošto je ispio posljednji gutljaj kave. - Bolje će biti da me zoveš imenom, Antoinetta, sada kad si me uzela k sebi u službu - predloži Julija. Obadvije prasnu u smijeh. Načas im se učini da su se vratile u Auteuil, u jesen kad se drveće u parku ospe riđim mrljama, a Julija iz dosade navraća u prostoriju gdje njena sobarica krpa rublje.
Morala je moljakati, poslužiti se čak i autoritetom dok Antoinetta nije pristala da je smjesti u potkrovnu sobicu koju je dotad zauzimala služavka »gospođe grofice«. Mirno joj je objasnila da makar prividno mora živjeti u skladu sa svojim sadašnjim položajem ako želi da u susjedstvu povjeruju kako je Julija nova sobarica. Utvrdi da joj izvrsno pristaju i crna haljina i naškrobljena bijela pregaćica što ih je bez žaljenja ostavila gospođica Cecilija koju je gospodarica obilato nagradila. Sada je jedino u njima izlazila i jako ju je zabavljalo kad bi joj se u Buccijevoj ulici, kamo je odlazila u kupovinu, bez ustručavanja obraćali trgovci. »Evo svježih jaja, tek su snesena!« ili »Hoćemo li ostriga draga, upravo su izvađene iz mora!«... Već je pomalo bilo i zahladilo, pa bi Julija preko odore kućne pomoćnice znala prebaciti i staru pelerinu koju je primijetila u jednom Antoinettinom ormaru. A nikada nije zaboravljala da koketno natakne na svoju bujnu kosu bijelu uškrobljenu povezaču, kao što ni vojnik nikamo ne izlazi bez svoje šapke... Sve da je njen lični opis i bio dostavljen svim policijskim komesarijatima, kome bi palo na pamet da među kućnim pomoćnicama traži zvrkastu baštinicu za kojom se, po naređenju gospodina Gasparda, tragalo u cijelom Parizu? Julija je znala da su jedino u Americi počeli objavljivati tiskane potjernice s fotografijama koje, uostalom, nisu uvijek ličile na osobe za kojima se tragalo. Osim toga, lako je bilo moguće da njen staratelj ne posjeduje ni jednu njezinu fotografiju, premda se sjeća da je jednom pozirala čuvenom Nadaru, nehajno oslonjena o grčki stup, u pozi koja je bila draga glumici Racheli. A na toj je slici bankareva štićenica izgledala prilično smiješno jer su joj tobože prirodno opušteni uvojci kose sakrivali pola lica. Julija je dakle bila sigurna da je redarstveni službenici neće tako lako prepoznati. Više se bojala da ,he sretne nekog poznanika, no i to je bilo malo vjerojatno jer su se tržnicom u Buccijevoj ulici motale jedino kuharice i služinčad. Čitav kraj oko Saint-Germain des Presa predstavljao je provincijski gradić u srcu Pariza, i Julija je imala utisak da je stotinu milja daleko od Bulonjske šume, velikih bulevara, Champs Elyseesa i dalekog Auteuila u kojemu je odrasla i koji će, kako se nadala, opet jednoga dana vidjeti... Možda več za šest mjeseci. Život što ga je Julija Crevecoeur stala provoditi uz svoju bivšu sobaricu bio je i ugodan i neobičan. Čim bi ostale nasamo, a to se često događalo, Antoinetti se vraćala njena prava narav. Julija se nije mogla načuditi što izvjestan raskoš i prividno viši društveni položaj koji je uživala u svijetu pokvarenjaka nisu nimalo narušili mir i spokojstvo te čudne osobe. Julija zaključi kako je Antoinettin uspon bio toliko brz (jedva šest mjeseci) da se za tako kratko vrijeme i nije mogla izmijeniti. Zato joj je duša još uvijek bila čista i bez tračka zloće. No Julija se ipak neprestano pitala kakav to život zapravo vodi njena bivša sobarica. »Kako li je Antoinetta mogla tako nisko pasti, a odrasla je sa mnom u Auteuilu, u čestitoj građanskoj sredini?« Što se tiče Blanche d’Antigny, ona se, po vlastitom priznanju, pošto-poto htjela iskopati iz bijede. No zar Antoinetta nije bila kao stvorena da se uda za nekog čestitog mladića i da mudro upravlja mnogobrojnom obitelji? Što li je to moglo navesti lijepu sobaricu da se premetne u Witkovsku i da se, kako izgleda, mirne duše upušta s muškarcima za koje ništa ne osjeća? Julija je bila uvjerena da je za Antoinettin pad dobrim dijelom kriva Colpinova.
Stvarajući lik Antonije Witkowske, Colpinova se otvoreno osvećivala muškarcima za sva poniženja kojima su nju samu dugo izvrgavali. »U stvari« pomisli Julija - »preprodavačica se na mojoj jadnoj Antoniji samo iživljava i vuče je za nos.« No pomisli i to kako se Colpinova sigurno gorko kaje zbog pogrešaka što ih je pravila dok je još bila mlada i lijepa, pa nesumnjivo želi odlučno spriječiti svoju mladu štićenicu da ih i ona ne ponovi. »Najgore što jednu ženu može snaći - znala bi često reći - jest da se u nekoga zacopa.« To je imalo značiti da je i ona, Colpinova, nekad ludo voljela i zbog toga silno patila. Bilo bi prirodno da je Julija Crevecoeur pokazala razumijevanje za staričino okrutno držanje. Međutim, po nekoj neobjašnjivoj logici, ona ju je užasavala već i zbog pokušaja da njezinom pomoći učvrsti svoj položaj kod Antoinette koja se, najzad, jednoga dana mogla strastveno zaljubiti u nekog muškarca, što bi bilo i shvatljivo s obzirom na njenu mladost... A to bi onda značilo reći zbogom Colpinovoj i njezinoj mračnoj računici! I zaista, kad god bi se Antoinetta sjetila kakve zgode iz Auteuila, lice bi joj se ozarilo radošću, pogotovo ako se ticala Julijine jedinstvene ljubavi. - Doći će neizbježno dan - upozoravala ju je Julija - kad ćeš i ti naići na voljenog čovjeka. U tvojoj ljubavi neće tada biti proračunatosti. Iz tebe će progovoriti Antoinetta, a ne ova operetna lutka s neprirodnim naglaskom koji si s Colpinovom strpljivo uvježbavala za dugih večeri. Antoinetta se snuždi. - Nikada, gospođice - prošapta ona - nikada se to neće dogoditi... - A zašto? - Upita Julija. - Jer... jer se ja ne mogu zaljubiti! Julija ne shvati ozbiljno njenu izjavu. Bila je uvjerena da je Colpinova takvim sugestijama htjela osigurati utjecaj nad svojom štićenicom, uvjeravajući je kako ima sve odlike velike zavodnice i kako u svakoj prilici može ostati potpuno hladna. Nije li preprodavačica često navodila primjer Castiglionove - navodno je s njom i drugovala - koja je za nos vukla svu silu muškaraca, među ostalim i samoga francuskog cara? - Dobro znaš da to nije istina - reče Julija sasvim iskreno. Bila je uvjerena da je svako ljudsko biće obdareno gotovo božanskom ljubavi. Ta i ona je Alainu pružila svu svoju strast i ljubav, zbog čega sada i nije više kadra da to isto osjeti za bilo kojega muškarca. U tom je času bila sigurna da više nikada neće upoznati slast uzajamnog podavanja i onaj sklad koji od jednog trenutka može učiniti vječnost. - Svaka je žena sposobna da ljubi... - reče Julija i zatim tiho doda: - Bar jednom u životu... Sjedile su pred kaminom, sučelice jedna drugoj, u salonu kojega je namještaj bio posve neukusan, ali se Julija nije usuđivala da to kaže Antoinetti, iz straha da je ne uvrijedi. U svojoj crnoj haljini i bijeloj keceljici, Julija se zavalila u jedan od onih naslonjača što ih nazivaju »udobnicima«, a koji to ime zaista i zaslužuju. No bio je presvučen svilom boje uvele ruže i sav prošaran kiticama raznobojnog cvijeća, što se nikako nije slagalo s tamnom pozlatom vrata i kričavo ružičastom bojom zavjesa. Niski okrugli stolčić na kojemu je sjedila Antoinetta bio je također presvučen svilom iste boje kao i naslonjač. Ona je bila ogrnuta rijetkim i skupocjenim šalom od dlake tibetske koze i upravo je nalijevala vrelu vodu na čaj od trešnjevih peteljaka koji je po uputama Colpinove svaku večer uzimala radi ljepote tena.
Julija, kojoj je put imala breskvinu boju što bi na suncu znala potamnjeti kao starinsko zlato, poslušno je pila taj čaj, samo da ugodi svojoj bivšoj sobarici. A nju je dozlaboga teško bilo odučiti od navike da joj ukazuje poštovanje zato što ju je dugi niz godina služila. Bilo je upravo dirljivo što pri tome nije ispoljavala ni tračak dodvoravanja. Takvi njihovi odnosi morali su Juliju navesti na razmišljanje, pogotovo zato što je strastveno ljubila pravdu i bila duboko uvjerena u ravnopravnost ljudi, bez obzira na boju njihove kože i društveni položaj. » Poštovanje koje mi ukazuje Antoinetta - pomisli ona - obična je mimikrija. To je posljedica jedne duge navike. U stvari, moj staratelj koji ju je uzeo u službu kad joj je bilo dvanaest godina, nije nimalo bolji od američkih pristalica ropstva...« Šćućurena na svom stočiću i onako blijeda, što je još više isticalo njeno tobože slavensko porijeklo, Antoinetta je, čini se, bila potresena Julijinim riječima. - Sve od dana kada je gospođica izvoljela prihvatiti moje gostoprimstvo, ja neprestano razbijam sebi glavu tolikim pitanjima - prošapta ona. Julija je pogleda s iznenađenjem. - Pitanjima koja se tiču mene, Antoinetta? - Razumije se! Na trenutak ušuti, a onda će. - Kako... kako je sve ovo moglo zadesiti gospođicu? Julija se zaprepasti. Znači, Antoinetta je tjednima slijedila misao sličnu njenoj. - Hoću da kažem - nastavi »grofica« kako mi je strašno što vidim da je čista i uzvišena ljubav donijela gospođici samo nesreću! Jer, evo se krijete usred Pariza - prerušena u služavku, bojeći se podjednako policije i doušnika gospodina Gasparda... Ostali ste sami, prepušteni sebi i prijateljskoj pomoći malog broja odanih vam osoba. Pitam se ne ostavlja li ljubav za sobom pustoš isto kao i rat... Julija se i protiv volje nasmiješi. - Nesumnjivo je tako, Antoinetta, pa ipak, od svega srca želim da i ti jednom upoznaš ljubav, da sadašnji život napustiš i zamijeniš ga drugim, opasnijim. Uvjeravam te da se nimalo ne kajem zbog onoga što sam učinila... - Bojim se da ja nisam normalna - šapatom će Witkovska. Julija se prigne i zagrli je. - Smiješno! Zašto ne bi bila normalna? Djevojka stade čupkati rese svoga šala. Mora da se njeno bljedilo, isto kao i mršavost, dopadalo onim njenim ljubavnicima koji su bili pod utjecajem romana Aleksandra Dumasa, u kojima jedna Poljakinja visoka roda nužno mora biti mršava. No zato mora imati prednosti na drugim dijelovima tijela, a Antoinetta je bila upravo oličenje takva ideala. - Ima stvari o kojima je bolje uopće ne govoriti - odgovori ona. - Čini mi se da među nama ne bi smjelo biti tajni. Ta odrasle smo zajedno kao dvije sestre... - Gospođica je ipak bila gospodarica, a ja samo služavka. - A sada su se uloge izmijenile - veselo će Julija. - Ja spavam u potkrovlju, a ti na krevetu pod baldahinom... Nastade tajac. Antoinetta je tražila riječ. - Da li se gospođica sjeća... kada je prvi put...? A da li ga se Julija zaista sjeća? - Kada ste prvi put imali spolni odnos - doda sasvim neočekivano Antoinetta.
Možda je mislila da je Julija nije razumjela. To brutalno izravno pitanje zateče Juliju nespremnom. Za čitava puta od Larreda do Luizijane, od Novog Orleana do Le Havrea, i odatle do Pariza, nastojala je da živi kao da njeno tijelo i ne postoji, kao da je iz sjećanja izbrisala svaku uspomenu, pa i onu koja se odnosila na ljubav. - Više bih voljela da sam to zaboravila - odgovori tiho - ali... to je nemoguće. Kako da zaboravi prvu ljubavnu noć s Alainom? Iako neupućena, Julija je odmah osjetila da ni njen mladi ljubavnik nema baš iskustvo jednog Casanove. Pa ipak, njegova nespretnost, prenadraženost i nehotična grubost isto su je toliko uzbudile kao i strastvene riječi kojima joj je nježno tepao. - Nemoguće je - reče Julija - zato što je jedinstveno. Čak ako muškarac... ah, bit ću otvorena!... čak ako je Alain otišao iz moga života, kao glumac na kraju predstave, ipak me on obilježio za... za vrlo dugo. Tako ti je to, Antoinetta. - Na žalost, nije baš uvijek tako - šapatom odvrati »grofica«. - Ja, na primjer... Ona ušuti. Julija jasno osjeti djevojčinu potrebu da se nekome povjeri. Način na koji je gospođica Crevecoeur oživjela uspomenu na svoju prvu i jedinu ljubav kao da je Antoinettu potresao. - Ne - nastavi ona - gotovo se nikad tako ne događa. Gospođica bi se sigurno iznenadila kad bi čula kako... kako se to meni dogodilo... Julija se sjeti kako je njena sobarica u slobodne dane odlazila na ples. To je nadasve voljela. Sjeti se i svoga jedinog izlaska, uoči, putovanja u Vera Cruz, kada je s Patriceom Kergoatom bila otišla u Folies Robert, gdje je posluživao konobar Germain koji se upravo bio vratio iz Meksika. Na tom pučkom balu bilo je izvrsnih plesača i možda je koji od njih prvi spavao s Antoinettom... - Dogodilo mi se to s Clovisom, sobarom vašeg skrbnika - reče djevojka s tugom u glasu. Juliji se učini da je krivo čula. - S Clovisom? Pa to je užasno! Ta on je starac! - Nije me ni pitao da li pristajem, gospođice. Dogodilo se to prošlog ljeta, dok ste vi i gospodin Gaspard bili u Biarritzu. Kuharica, gospođa Louisa bila je otišla da posjeti rodbinu u Pont Levequeu, a čestiti je Felicien spavao u staji pored svojih konja... Clovis je ušao u moju potkrovnicu, zatvorio za sobom vrata i... Znate kako je gospođice. Sobar je u gospodskoj kući netko tko vedri i oblači, on je oko i uho gospodarevo. Ponekad je dovoljna samo jedna njegova riječ pa da uništi život sirotoj djevojci, koja nema kamo ako je otpuste. Julija ustade, užasnuta onim što je čula, i priđe Antoinetti. - O tome si me morala izvijestiti. Bila bih naredila da ga otjeraju iz Auteuila. Oh, kad se samo sjetim da sam te baš toga ljeta htjela povesti sa sobom u Biarritz! - Umirite se, gospođice, molim vas - reče Antoinetta. - Sve je to sada tako daleko, vjerujte. Pa i onda kada me zadesilo, nisam se previše žalostila. Znala sam da to, prije ili kasnije, čeka svaku djevojku. A ako sam dotada i ostala pošteđena, bilo je u prvom redu zbog toga što sam rijetko imala priliku da se družim s poslugom. S plesa sam se vraćala uvijek rano kako bih se vama našla pri ruci. Julija se sasvim zbuni. Ljutila se na sebe što je Antoinetti uopće pričala o svojoj prvoj noći s Alainom. Nastojala je i ne misliti na ono što je morala osjećati Antoinetta kada je pred krevetom ugledala Clovisa, krivonogu nakazu u samoj košulji. - Željela bih da gospođica shvati kako ja baš ništa ne osjećam dok me muškarac miluje - nastavi ravnodušno Antoinetta, s dubokom borom na čelu. U početku sam s razlogom mislila da je to slučajno, jer je Clovis bio ogavan i
uopće nije tražio moj pristanak. Međutim, ubrzo nakon toga otkrila sam da me i mladići, koji su mi se inače dopadali, ostavljaju hladnom poput kamena. - Kako to? - upita Julija s nevjericom. - Oh, pravila sam se da mi to pričinja zadovoljstvo... ali samo da njima ugodim, gospođice. - Shvaćam - reče Julija, iako joj nije bilo jasno. Tek je sada počela naslućivati razloge zbog kojih se jadna Antoinetta uvijek raznježila kad bi se poveo razgovor o čistoj i uzvišenoj ljubavi. - Jesi li o tome razgovarala s Colpinovom? - upita ona usiljeno, jer joj je takav razgovor bio preko mjere mučan. - Jesam. A Colpinova mi je na to rekla da je moja hladnoća pravi nebeski dar... jer muškarcima možeš ovladati samo ako si jači od njih, a snaga ti se sastoji u tome da nikad ne podlegneš smiješnom, putenom užitku. - Štošta ti je nabajala ta stara vještica! - uzvikne Julija. - Zar mislite da se ona vara, gospođice? Julija se spusti na pod, do stočića na kojemu je sjedila Antoinetta. - Hoćeš li da o tome zbilja čuješ moje mišljenje? Ponajprije, Colpinova je pristala da me dovede ovamo u Viscontijevu ulicu, zato što je bila uvjerena da će žalosni svršetak moga ljubavnog romana ići njoj u prilog. Točno je da sam ja, onako grubo prevarena i ismijana, bila odlučila kako se više nikada neću dati zavarati nekom velikom ljubavi. Govorila sam sebi, kao i tolike druge prije mene, da ću se ubuduće osvećivati muškarcima i da će mi skupo platiti za moje povrijeđeno samoljublje. Julija se skupi tako da je bradom dodirivala koljena i zagleda se u vatru na ognjištu. Kako da se ne sjeti paviljona udno parka u Auteuilu, onog malog paviljona gdje je, ležeći na medvjeđoj koži pored vatre, tijesno priljubljena uza svog dragana, proživjela nezaboravne trenutke. - Kad malo bolje razmislim, ima nečeg kukavnog u tvom umovanju, a ja ne podnosim niskost - nastavi ona. - Naravno, i ja se osjećam kao ranjena zvijer i teško ću odsada moći vjerovati u svemoćni žar ljubavi. No ja sam u nj vjerovala, Antoinetta. U ono vrijeme kao da sam živjela dvostrukim životom: jedan je pripadao beznačajnostima svakidašnjice, a drugi ljubavi. Kad sam se njoj prepuštala, kao da se i vrijeme zaustavljalo, a sati su tada postajali značajniji i proticali nekako drukčije. Bez njega su mi bili prazni, a čim bih ga osjetila pokraj sebe, u sebi, vrijeme je ustupalo mjesto nečemu jačem, sadržajnijem. Dan se zaodijevao veselijim ruhom, noć odisala opojnošću. Ljubav je počinjala kao opera uvertirom, kada te božanski zvuci ponesu i rastvore pred tobom sva vrata. A onda nastupi ljubav, smak svjeta, jedno drugo doba. Zastaneš nepomično, nekako između neba i zemlje. Na kraju te plima opet vrati na zemlju, u život. Ponovo se vratiš u svoje vlastito tijelo, putovanje je završeno. Umorna si, tražiš pored sebe ruku. Nalaziš je i usneš. To je san udvoje, disanje udvoje, život udvoje. A onda svane dan, ljepši od prethodnoga... Treba to upoznati, Antoinetta, doživjeti, inače ostaješ kržljava kao bogalj, pa ti se čini da je život prošao mimo tebe, da si bila slijepa. Julija je sve to izgovorila okrenuta k vatri, leđima naslonjena na sjedalo u kojemu se šćućurila Antoinetta. Kad se okrenula k svojoj prijateljici, ova je tiho plakala, sva utonula u neko sanjarenje. - Oprosti mi, Antoinetta. Nisam smjela... - Naprotiv - prošapta djevojka - to mi je donijelo veliko olakšanje. Nikada mi netko nije tako govorio. Hvala vam. Julija se teško svladavala da i sama ne zaplače. U tom trenutku začu se na dvorišnim vratima udaranje alkom. Dvije se žene iznenađeno pogledaju.
- Očekuješ Ii neku posjetu, večeras? Znala je da »grofica Witkovska« ima ugovorene sastanke, kao i liječnici, i da prethodno naručuje večeru, ponajčešće u kavani Caron, gdje se moglo dobiti sve što ti srce zaželi. Za tih bi večeri Julija s nekim zlobnim užitkom otvarala vrata, uvodila gosta, poslužila ga čašom madere, pružila mu kutiju s cigarama, i sve to odmjerenim pokretima koji su odavali prvoklasnu sobaricu. Naravno, prethodno bi pogledala nije li taj »grofičin« obožavatelj slučajno poznanik gospodina Gasparda jer se u tom slučaju izlagala opasnosti da na glup način bude prepoznata. Ali je Colpinova pucala samo na krupnu divljač, koju će neodoljiva Poljakinja zatim oderati, pa se više zanimala za bogate provincijalce i strance na proputovanju nego za same Parižane, a najviše je voljela da to budu Talijani, Španjolci i Anglosasi. Naime, lako se moglo dogoditi da Parižani otkriju kako u lijepoj grofici ima nečeg palanačkog i prostog, a to bi joj već u početku moglo ugroziti glas koji se temeljio na njenom tobože slavenskom šarmu. - Ne očekujem nikoga - reče Antoinetta. - To sigurno idu gospođicama na katu iznad nas. »Gospođice s drugoga kata« bile su dvije strankinje, i to prave. Gotovo ih se nikada nije vidjelo i ništa se o njima nije znalo, jer je »opatica« ostajala nijema kad se netko raspitivao za njene stanarke. A i Juliji je ta njena diskrecija dobro došla... Kucanje se na dvorišnim vratima ponovi, pa opatica iziđe iz stana, zavlačeći ruke u široke rukave svoje mantije. Otvori zatim mali prozor pa nakon kraćeg dogovaranja povuče zasun i odškrinu jednu vratnicu, a onda se začuje topot konja i tandrkanje kola koja su se po neravnom pločniku ulice stala udaljavati. Neki muškarac, s ogrtačem nemarno prebačenim preko ramena, uđe u dvorište i stade da zagleda u prozore na prvom katu. Julija upravo htjede odskočiti u stranu, kadli prepozna Patricea Kergoata. - To meni dolaze u posjet, Antoinetta - šapatom će djevojka. Videći kako se Antoinetta sprema da izađe iz salona, ona je zaustavi. - Dobro znaš da pred tobom nemam nikakvih tajni... Antoinetta se nasmiješi. - To je gospodin tajnik vašeg skrbnika - žurno će ona - i pripada onom soju mladića od kojih grofica Witkowska s puno razloga mora da bježi kao od kuge. - A zašto? - začudi se Julija. - Tijekom ovih posljednjih mjeseci, a osobito od trenutka kad sam stupila na tlo Francuske, ima tome više od četiri tjedna, stalno mi je pružao dokaze kako se u najtežim trenucima mogu na njega osloniti... - Nema razloga da u to ne vjerujem, gospođice, tim prije što je taj mladić u vas zaljubljen još od dana kad vas je upoznao... Baš me on primio kad sam kao luda dotrčala u banku da saopćim vaš nestanak, jer je gospodin Gaspard tada još bio u Compiegneu. Sa mnom se i vratio u Auteuil i prvi ušao u vašu sobu, nadajući se da će tamo naći neko pismo ili objašnjenje. - Nisam to znala - prošapće Julija, sjetivši se da je posljednju večer prije bijega iz Francuske bila provela baš s tajnikom svoga staratelja. Mora da je svojim ponašanjem tada dobrano naljutila toga mladića koji joj se istovremeno učinio odbojnim i privlačnim. Odbojnim zbog njegove nezajažljive ambicije, a privlačnim iz onih nedokučivih razloga s kojih nas neka bića istovremeno privlače i odbijaju... Na vratima se oglasi zvonce. - Ja ću otvoriti, Antoinetta... - A vaša keceljica, gospođice? Morate skinuti i nju i povezaču s glave! Sad se i Julija nasmiješi.
- Kakva sramota može biti u tome što služiš kod neke strankinje, plemkinje? Vidjet ćeš da će se jednoga dana javno odavati poštovanje ženama radnicama. - Ćudne li ideje ima gospođica... Rekavši to Antoinetta žurno izađe iz salona. - Ništa doli mala ukočenost zgloba - reče Patrice pokazujući na ruku koja mu je počivala u svilenom povoju. Za kratko vrijeme proći će i to, a ostat će neznatan i zapravo laskav ožiljak. Jedino je šteta što sam se zakleo da nikada neću odati njegovo pravo porijeklo... Biti ranjen revolverom iz kojega je na vas pucala jedna od najljepših žena Pariza, eto nečega što samo može da poželi svaki slavoljubivi mladić! Sjedio je u naslonjaču nasuprot Juliji i nije se ni najmanje iznenadio što Juliju vidi opasanu naškrobljenom pregačicom i s bijelom povezačom u kosi. Samo je promrmljao. - Ta vam odjeća pristaje isto tako dobro kao i bijeli ogrtač čejenskog poglavice. Nema sumnje, gospođica ga je d'Antigny već obavijestila o ulozi koju je Julija preuzela u Viscontijevoj ulici. On joj to izričito i potvrdi. - Blanche je preko volje pristala da me obavijesti o vašem novom položaju objasni on - ali nakon onog događaja u Le Havreu teško bi se usudila da mi išta zataji. Držimo je u šaci i ja i vi. Iz predostrožnosti sam sačuvao kuglu što su mi je u bolnici izvadili iz ramena, a vi čuvate revolver iz kojega je pucala... On se zagleda u Juliju onom poznatom drskosti koja ju je oduvijek ljutila, ali se malo-pomalo bila na nju navikla. Mladiću su te večeri oči još više plamtjele, vjerojatno što je malo dublje zavirio u čašicu. - Htjeli vi, Julija, ili ne htjeli, naše su sudbine usko povezane, i shvatit ćete kad-tad da smo stvoreni jedno za drugo. Sve žene koje sam posjedovao ili koje ću još posjedovati ne znače mi ama baš ništa. Vi ste jedina žena moga života. Sve je to izgovorio u jednom dahu i gotovo poluglasno. Julija nije očekivala takav uvod, no znala je da je Patrice Kergoat uporan i da samo nastavlja razgovor ondje gdje su ga bili prekinuli. - Čini mi se da smo o tome jedno drugom već sve rekli - odvrati ona. - Ne mogu vjerovati da ste odabrali ovaj noćni sat kako biste izjavili ljubav običnoj maloj služavki iz predgrađa Saint-Germain... Gotovo istoga časa pokaje se zbog tih riječi. Zar joj nije Patrice spasio život izloživši svoj vlastiti? - Oprostite! - doda ona. - Sretna sam što vidim da ste živi i zdravi. Mislim da bih vašom smrću izgubila jedinog čovjeka koji može da mi pomogne, jer više nikoga nemam doli prijateljice koja me velikodušno uzela pod svoj krov. Ona ustade i ushoda se odajom. - Vaš večerašnji dolazak obilježava kraj vremenskog roka koji sam sebi bila dala za razmišljanje. Čekala sam... - Što ste čekali, Julija? - Možda... da se vratite... Konačno, vi ste jedina spona između moje prošlosti i budućnosti. - I ja tako mislim - prizna mladić. - Znate, valjda, da je vaš skrbnik lično doputovao u Le Havre kako bi mi pružio pomoć i, dakako, raspitao se za vas. Čini se da je bio zadovoljan mojim objašnjenjima jer me dao prevesti u Pariz, a moje liječenje povjerio je svom osobnom liječniku. Već čitav tjedan radim
opet u banci kao da se ništa nije ni dogodilo. Svaki dan dobivamo policijske izvještaje iz kojih saznajemo kako su svi pokušaji da vas pronađu još uvijek bezuspješni. On načas ušuti pa nastavi. - Ako se dogodi da neke vijesti o vama ipak stignu do gospodina Gasparda, ja ću to prvi saznati. Bar se tako nadam. U tom slučaju naći ću vam sigurnije skrovište, a dotada nastojte da što rjeđe izlazite... Brzo će proći tih šest mjeseci, a slijedećeg proljeća... On ne dospije izreći do kraja svoju misao. - Zar vjerujete da ću se čitavu zimu kriti ovdje kao krtica? - povika Julija. Već me sada ubija nerad, a toliko toga imam da obavim, da sama pronađem rješenja koja će ukloniti neizvjesnost iz moga života. Patrice ustade i čvrsto je uhvati za ruku. - Kad ćete se vi zapravo urazumiti? zar ne znate da Pariz vrvi od policajaca? Nitko vam još nije rekao da u ovom trenutku, u svim društvenim slojevima, ponekad i među najvišima, ima plaćenika carske policije? Stječaj ne prijeti samo vašem staratelju... I drugi, manje poznati i osrednji ljudi bore se s velikim poteškoćama. Da bi došli do novaca, odat će policiji i najdražeg prijatelja... Pariz je postao ogromno smetlište na kojemu raste otrovno cvijeće. Naše je društvo u agoniji, i svi plešu u taktu Offenbachove glazbe onako kako to žele žbiri i špijuni. Tko zna ne vodi li nas to ravno u propast? Juliji se Kergoatov govor učini sasvim neobičan. - Da vi, Patrice, niste možda anarhist? I ne pljujete li vi na ono što ste do jučer obožavali? - Samo sam postao malo pametniji, gospođice Crevecoeur. štošta se izmijenilo odonda kada sam iz svoje palanke došao u Pariz, spreman da ga osvojim. Julija pomisli kako joj je taj novi Patrice miliji od onoga starog i upita se što budućnost sprema toj neobičnoj i svojeglavoj ličnosti. - U svojoj dvadesetoj godini - reče ona - mladići su obično buntovnici. Zatim se, oko tridesete, postepeno uozbiljuju da bi se na kraju pretvorili u strašljive građane. - Nikada od mene neće postati zaplašeni građanin! - odlučno odvrati Patrice. - Preklinjem vas da učinite ono što vam savjetujem. Vrijeme je vaš jedini saveznik. Rado bih vas idućih tjedana češće posjećivao, ali držim da bi to bilo nerazborito i opasno. - Zašto? - upita Julija. Mladić je izgledao zabrinut. - Pitam se - reče on najzad - koliko zapravo povjerenja ima u mene vaš staratelj i ne daje li me nadzirati... Iznenadilo me s kakvom je lakoćom prihvatio moje objašnjenje događaja u Le Havreu. - Možda mu je takvo objašnjenje odgovaralo? - smjelo će Julija. - Nema sumnje. No u tom slučaju, i da bih zauvijek otklonio njegovo nepovjerenje, možda sam mu o Blanchi morao reći cijelu istinu... ili mu barem priznati da sam je u luci prepoznao, a da sam priču o ubojici izmislio kako bi ona mogla ispasti nevinom. - Tko vam jamči da gospodin Gaspard ne misli kako je Blanche možda unajmila nekog plaćenog ubojicu, i to baš onoga čiji ste detaljan opis dali policiji u Le Havreu, a sama da je izdaleka promatrala pokušaj ubojstva, kao što vlasnik promatra trku svoga konja u Longchampu? Patrice je pogleda. - Zamislite, do istog sam zaključka i ja došao, a čini mi se da nismo daleko od istine.
Postavi joj još stotinu pitanja o njenom sadašnjem životu, na koja mu ona stade spremno odgovarati. - I nitko, ama baš nitko, osim Blanche i te gospođe Colpin, nezna da ste ovdje? - Nitko. Julija stekne dojam da joj Patrice pokušava izmamiti neku tajnu koju tobože od njega krije. Neko je vrijeme listao jedan broj časopisa »La Mode Illustree« koji se pored naslonjača nalazio na mramornom stoliću, a onda iznenada upita. - Zar vi, Julija, ne čitate novine? - Nemam vremena - izjavi djevojka. To nije bilo točno, ali Antoinetta je ionako kupovala samo modne žurnale i »La Vie Parisienne«, kako bi upotpunila svoju naobrazbu, a pravi izvor informacija bila joj je Colpinova. Patriceu kao da se vratilo spokojstvo. Na rastanku on još jednom upozori Juliju da ostane sakrivena sve dok bude potrebno. Ona htjede povesti razgovor o namjeri da nečijom pomoći pronađe bilo kojeg člana svoje obitelji i da makar nešto sazna o svome porijeklu, ali se predomisli, znajući koliko je Patrice ljubi i strepi za njen život. »U sadašnjim okolnostima, on mi ne može biti ni od kakve pomoći« - pomisli ona sa strahom. - Ako i ne budem svraćao ovamo, dobivat ćete od mene vijesti - reče ljubeći joj ruku dugo i strasveno. - Znajte, Julija, da ću uraditi sve što je u mojoj moći kako bih spriječio da s propašću Gaspardove banke ne propadne i vaš imetak. Morate znati da se vaš staratelj majstorski koristi moćnim vezama kako bi začepio rupe na brodu koji mu već tone. Zbog toga gotovo i ne spava, malo jede, ali će se boriti do kraja. On je čovjek dostojan prezira a istovremeno i divljenja! - Ispratit ću vas do dvorišnih vrata - reče Julija povlačeći ruku. - To je nužno jer »opatica« zahtijeva da se noću namakne zasun. Ogrnuta pelerinom i sa svijećnjakom u ruci, stade ona ispred Patricea silaziti stepeništem, dok su im sjene stravično poigravale po oguljenim zidovima stare kućerine. Upravo kad je Zatvarala dvorišna vrata, a Patrice se već bio zaputio prema Bonapartevoj ulici, opazi ona pod jednim trijemom, na suprotnoj strani ulice, neku nepomičnu priliku. Obuzeta bezrazložnim strahom, zalupi vratima i zakračuna ih, počeka nekoliko trenutaka po onda na njima otvori prozorčić kroz koji je opatica obično zagledala noćne posjetioce. Usprkos pomrčini, ona opazi kako je ona prilika napustila trijem i krenula u pravcu Seine. Kasnije, kad je u potkrovnici već ležala na svom uskom krevetu uzalud tražeći sna, satima je razmišljala o onoj osobi s cilindrom koja joj se u jednom trenutku učinila tako poznatom... Sutradan se na sebe ljutila što se toliko prepala, kad je sigurno znala da se predgrađem Saint Germain motaju svakojaki čudaci. U toj se, inače mirnoj četvrti, kavane zatvaraju kasno, a kažu da ima i noćnih gungula, tim više što Witkovska nije bila jedina laka žena u tom kraju. Valjalo je s »dragom Antonijom« raspraviti o tekućim poslovima, zagonetnim i vrlo složenim, a radilo se zapravo o sumnjivim sastancima u Chateau des Fleurs, o balu na Champs Elysees ili večeri kod Ledoyena, nedaleko odande, i dakako u separeu. Colpinova je bila glavni strateg i utvrđivala rokove za napad: taj i taj veleposjednik iz Languedoca bit će konačno nagrađen za svoje strpljenje pošto s »groficom« prethodno skokne do draguljara Suberta u Rue da la Paix. Onaj bogati ali škrti Englez bit će »rezerva«, ako se pokaže da su podaci o
veleposjedniku bili netočni, jer se ti provincijalci, kada dođu u Pariz, znaju praviti bogatijima nego što jesu. Raspravljajući tako o dobrim platišama i neprovjerenim imućnicima, preprodavačica je pijuckala kavu i stalno posizala za srebrnom šećernicom, ne zaboravljajući pri tom da svoju »slatku bubicu«, »nježnog leptirića« prekori zbog nezgrapnog držanja ili neukusno odabrane haljine, i da je upozori kako strogo mora paziti na svoj slavenski naglasak, čak i u prisustvu gospođice Crevecoeur. Sjetivši se kako je davno u mladosti bila i glumica, ona stade unositi u svoje rečenice toliko živosti i uvjerljivosti da su podjednako došle do izražaja njene sposobnosti i kao impresarija i kao profesora jezika i otmjenog ponašanja. Sjedeći u kutu, Julija je promatrala taj nadasve komičan prizor i zabavljala se kao da je u kazalištu. Povremeno bi pogledala kroz prozor i opazila kako se »opatica« muva po dvorištu, u svojoj neobičnoj suknenoj halji. U Julijinim je očima Viscontijeva ulica sve više postajala stjecište prijetvornih ljudi od kojih se svatko trudi da se prikaže drukčijim nego što jest. Na mramorni stolić Colpinova je uz svoju torbicu optočenu perlama bila položila pažljivo složene novine. Bio je to »Le Siecle«, tek izašao iz tiska. Sam naziv novina izazva u Juliji čitavu bujicu uspomena, počevši od one nezaboravne noći kada se, osam mjeseci ranije, vlakom vozila iz Pariza u Saint-Nazaire da bi se ondje ukrcala na »L’AGE D’OR«. Njenu pažnju privuče krupan naslov pri dnu prve stranice: »A ŠTO JE S MEKSIKOM?« »Idući tjedan počet ćemo s objavljivanjem dokumenata koji će nesumnjivo pobuditi živo zanimanje javnosti. To je reportaža našeg suradnika Raoula de Saint-Cerrea koji se upravo vratio iz Meksika, gdje je s carem Maksimilijanom Prvim vodio duge razgovore. Ne zaboravite zamoliti svoga redovnog prodavača novina da vam osigura »Le Siecle«! Raoul!... Znači, Raoul se vratio u Pariz! U djevojčinoj duši stanu se boriti najsuprotniji osjećaji. Postade svjesna da joj bilo jače udara i da ju je već i sama obavijest uzbudila. Kako da zaboravi mladića koji je u njoj razbuktao i takve strasti da se i sada zbog njih užasno stidi? Kako da zaboravi to privlačno, možda i odveć samouvjereno biće od kojega vam se u glavi počne vrtjeti kao od šampanjca? S Raoulom de SaintCerreom proživjela je tako zanosne trenutke da njegov lik, ma što se dogodilo, nikada neće moći potisnuti iz sjećanja. »Evo prilike«, pomisli Julija, »da se provjeri koliko osnova ima Raoulova tvrdnja da bez mene ne može.« Poučena tolikim razočaranjima, upita se je li pametno iznenada banuti pred novinara, pad to može uroditi njegovom hladnoćom umjesto oduševljenjem. Padne joj na pamet da bi on sada mogao imati i djevojku, kakvu ljepoticu s kojom se pokazuje u najposjećenijim lokalima gdje se okupljaju umjetnici, književnici i novinari. Divan Lepelletier! Odmah se sjetila imena te kavane. Koliko li se puta Raoul hvalio pred Julijom da je ondje i više nego stalni gost. Kad ga je čovjek slušao, mogao je steći dojam da u Divan Lepelletieru i spava, ako ga reporterske dužnosti nisu odvele u Ameriku ili Kinu. »Najveća je vjerojatnoća - zaključi Julija - da ću ga baš tamo naći.« Kad je Colpinova otišla, Julija povjeri Antoinetti svoj naum da te iste večeri skokne do Divan Lepelletiera, koji se nalazio u istoimenoj ulici, u središtu gotovo svih velikih novinarskih kuća... Antoinetta se zaprepasti.
- Gospođica neće valjda počiniti takvu nesmotrenost! - poviče ona. - Ondje možete naletjeti na stotinjak poznanika, a bio bi dovoljan i jedan jedini pa da za to odmah sazna gospodin Gaspard. Odustanite od te namjere, gospođice, preklinjem vas! U toj je stvari Antoinetta očito bila istoga mišljenja kao i Patrice. I ona je htjela da Julija ostane sakrivena u Viscontijevoj ulici sve do trenutka kada će i zakonski moći da sa svojim starateljem razgovara na ravnoj nozi. Stalno je strepila kada je Julija odlazila na tržnicu i neprestano je virila iza zavjesa u salonu čekajući da se vrati. Ponekad je i sama htjela izaći s njom, a tada je Julija bila na sto muka dok bi je spriječila da u povratku ne ponese košaricu. - Gospođa grofica zaboravlja tko je ona, a tko sam ja - odsjekla bi Julija poluglasno, s rukama punim zamotaka. Da ne bi bilo sumnje, držala se stalno nekoliko koraka iza »gospođe grofice«, sve dok se ne bi našle u stanu, a onda bi obadvije prasnule u smijeh. Tada su često znale zajedno ispiti koju bocu madere, koje su inače bile namijenjene bogatim obožavateljima grofice Witkovske. U takvim trenucima Julija je zaboravljala na svoj mučni položaj, nevjerojatnu prazninu u svome životu i na strah koji ju je često morio noću kad nije mogla usnuti. Morala je u sebi priznati da je za nju doista smiono zaputiti se najprometnijim bulevarima u lokal što ga posjećuju čuveni umjetnici i pisci, od kojih je neki sigurno poznaju po viđenju jer su zajedno prisustvovali primanjima u salonima princeze Mathilde Bonaparte. - Da se vama nešto dogodi, sigurno bih se od toga razboljela - sumorno će Antoinetta. - Najstrašnije je to što vam nitko ne bi mogao priskočiti u pomoć kad bi vas skrbnik pronašao pa onda dao zatvoriti u kakav samostan, ili što je još gore, u neki zavod za umobolne. Nikada više ne biste iz njega izašli, gospođice, jer biste ondje stvarno mogli poludjeti... Gore je ono i od samoga pakla. Dragoj se Antoinetti, među ostalima, udvarao i jedan istaknuti član Belgijske medicinske akademije pa je sigurno to od njega saznala. - Moram svakako stupiti u vezu s gospodinom de Saint-Cerreom -reče Julija, uvjerena da će s Raoulovom pomoći najprije ostvariti svoje planove. - Uputite mu jedno pisamce, gospođice... u redakciju njegova lista. - To je odviše rizično. Ako Raoul nije u Parizu, pismo s mojim potpisom moglo bi dospjeti u nepoželjne ruke. Ne usuđujem se ni misliti na posljedice toga nesmotrenog čina. Antoinetta stade razmišljati. - Sjetila sam se nečeg daleko boljeg - reče najzad. - Da čujemo! - Poći ću ja umjesto vas u tu kavanu. Potražit ću vašega prijatelja i reći mu da se želite s njim sastati, pa neka sam odabere neko sigurno mjesto. Što o tome mislite, gospođice? Julija prizna da je pametnije postupiti tako. Dani su bili okraćali, i već se spustila noć. Antoinetta uđe u kupaonicu. Julija prosto nije mogla vjerovati da jedna dvadesetogodišnja djevojka može nabacati toliko ličila na trepavice i oči. S pomoću Viard-krema i čuvenih Oriza proizvoda, što ih je kupovala kod Legranda, tvorca parfema »Alpska vodica«, lažna je grofica svom licu i čelu dala izvanredan, gotovo nadnaravan sedefast sjaj. - Put joj je glatka poput najfinije svile - pomisli Julija. Sjedeći pred toaletnim stolom, s okvirom od pozlaćenog drva, Antoinetta se za izlazak dotjerivala baš kao i glumica prije nego će stupiti na pozornicu.
Julija je kao začarana promatrala u ogledalu lik svoje bivše sobarice koja se uljepšavala s takvim žarom da bi to i samu Colpinovu ispunilo ponosom. - Moraš nastojati da s njim ostaneš nasamo, Antoinetta. Dok budeš izgovarala moje ime, pažljivo ga promatraj pa ćeš mi pričati kakva je bila njegova prva reakcija, jer ona je najvažnija. Predstavit ćeš se kao moja prijateljica i reći mu da se hitno i u tajnosti moram s njime sastati, budući da mi prijeti velika opasnost. Pola sata zatim Antoinetta je bila spremna. S nekakvim trorogim šeširom na glavi, kakav nose francuski gardisti, i s maramom kicoški vezanom oko vrata, »grofica« je bila zamamna od glave do pete i namirisana parfemom »Pčelinja rosa«. Za Julijin je ukus on bio prenametljiv, ali je po mišljenju Colpinove imao afrodizijačku moć, što nije bilo na odmet mladoj ženi koja, tako reći po službenoj dužnosti, mora djelovati zavodljivo. Julija htjede izaći da potraži neku kočiju, kako i priliči sobarici, no Antoinetta to odbije užasavajući se na pomisao da bi se zbog toga morala izlagati pogledima sve do Saint-Germaina. - Tek je šest sati - odlučno će ona - a cijelog dana nisam ni nosom provirila napolje. Tih nekoliko koraka do bulevara dobro će mi doći... Hoće li mi gospođica obećati da nikome neće otvarati i da neće izlaziti? Julija, iako nerado, obeća i Antoinetta ode ostavljajući za sobom uporni miris »Pčelinje rose«. Po prvi put se Julija nađe sama u stanu jer Antoinetta je uvijek izlazila kasno uveče, a tada je Julija već bila u svojoj potkrovnici i uzalud nastojala da zaspi. Najprije se besciljno ushoda sobama pomišljajući sa strahom kako će nekoliko sati morati čekati dok se njena bivša sobarica ne vrati, a zatim se nemoćno spusti na oniski divan, kao stvoren za razgovor udvoje. Samoća joj sada padne još teže. Stanu je mučiti najprotuslovnije misli a neki unutrašnji, dobro poznati joj glas, dočara joj bezizlaznost sadašnjeg položaja i uze je prekoravati zbog opuštenosti, tako suprotnoj njenoj borbenoj naravi. Istovremeno, dok je nastojala predočiti sebi susret između Antoinette i Raoula, u duhu joj nezadrživo iskrsne njegov lik. Taj je mladić uspio u njoj razbuditi čulnost za kakvu do tada nije znala i nametnuti joj ljubav u kojoj je užitak jedini cilj... Prisjećajući se toga, Julija osjeti neku vatru po svem tijelu i zaključi kako su grešne misli što su je odjednom spopale posljedica parfema »Pčelinja rosa«, kojemu je Colpinova pridavala čudesnu moć. Ljuta na samu sebe, ona naglo ustade i, da bi nekako prikratila vrijeme, uđe u kupaonicu, gdje su u neopisivom neredu ležale bočice sa sredstvima za bojenje kose, kutijice s puderom, lončići puni krema i boce nepoznata sadržaja. Koliko god je Antoinetta bila uredna dok je dvorila Juliju Crevecoeur, toliko se zapustila otkako je stala igrati ulogu poljske plemkinje, emigrantkinje. Kao da je naprosto postala druga osoba. Neko vrijeme Julija se zabavi otvaranjem i zatvaranjem bočica, mirisanjem kakvog mlijeka i raznih krema u lončićima. »Našoj dragoj Antoinetti«, pomisli ona, »zaista bi bila potrebna vrsna sobarica.« No i ta joj razbibriga brzo dosadi. Odviše joj se žurilo da sazna je li »grofica« uspješno obavila zadatak, a da bi mogla čitati neku knjigu. Uostalom, njih nije ni bilo. U maloj biblioteci, posljednjem kriku mode, ležalo je nekoliko bezvrednih predmeta, Antoniji toliko dragih, a najviše su se isticali jedan porculanski slonić i tanjur na kojemu je neukusno i kričavim bojama bio prikazan otrcan ljubavni prizor iz vremena Marije Antoinette. Juliji ne preostade drugo doli da se vrati prerušavanju, svojoj omiljenoj igri još odonda kad se iz internata gospođica Beaujon zauvijek preselila u raskošnu palaču gospodina Gasparda u Auteuilu. U ono su vrijeme i na dvoru i po privatnim kućama svi bili ludi za kostimiranim plesovima. Julija je umjela i najobičniji
predmet vješto pretvoriti u šešir, a izvezeni stolnjak tako savršeno prilagoditi oblinama svoga tijela da je ličio na raskošnu haljinu kakve egzotične princeze. Za tren oka, poskida ona sa sebe bijelu keceljicu, crni služinski haljetak, podsuknju i donje rublje, te ostade potpuno gola. Malo se naježi od hladnoće, ali osjeti neopisiv užitak dok je bosa gazila po sagovima i promatrala svoju sliku u toaletnom zrcalu. I nehotice joj se nametne zaključak kako je lijepa, možda i ljepša nego prije onoga dugog putovanja po Americi. Iako još nije navršila ni devetnaest godina, osjećala se već ženom, a to je - kako joj se činilo - bilo u potpunoj suprotnosti s njenim novim bićem. Naime, vjerovala je da više nikad neće moći zavoljeti nekog muškarca. Čemu joj onda ljepota? Ta blistava slika što je vidi u ogledalu učini joj se smiješnom, čak i jadnom, te ponovo stade očajavati. Koliko će još vremena morati ostati skrivena, kao zvijer gonjena od nemilosrdnog staratelja? U tom trenutku bila je uvjerena da će se Antoinetta vratiti neobavljena posla. Raoul de Saint-Cerre sigurno se sprema na novi daleki put, možda u Prusiju... ili Rusiju... U posljednje se vrijeme među velesilama sve češće spominje nagli uspon Prusije. A Raoul voli jedino putovanja: vlakom, brodom, kočijom - svejedno. U gostionicama i hotelima osjeća se kao kod kuće. Pa i onda kad je pred njom iskrenuo džepove u kojima nije bilo ni centa, stajala mu je nadohvat ruke rashlađena boca šampanjca. On ne trpi stegu, vjeran je jedino svojoj slobodi. Toga ni sam možda nije svjestan, ali Julija je bila uvjerena da je tako. Prisjetivši se šampanjca što ga Raoul u svom zanimanju sigurno često pije, ona otvori ormarić s likerima i natoči sebi čašu heresa, pa onda još jednu. Podiđe je ugodna toplina i zamisli kako sama provodi Antoinettin život... Bilo je mračno, a njoj nije ni palo na pamet da upali jednu od tolikih plinskih svjetiljki koje su bacale sablasne sjene po dugom i pustom hodniku. Onako sklupčana na velikom divanu, preko kojega je tobože nehajno bilo prebačeno krzno neke nepoznate životinje, sjeti se svoga boravka među Čejenima i nemirnih noći što ih je u šatora provela bdeći nad Raoulom de Saint-Cerreom. Napola skalpiran, mladić je dugo lebdio između života i smrti dok ga na kraju nije izliječio plemenski vrač... To je vrati njenim trenutačnim brigama. Nikada zapravo nije trpjela neizvjesnost, ali joj sada postade neizdrživo. A Antoinetta još nikako da se vrati... Topot konjskih kopita po pločniku Viscontijeve ulice trgne Juliju iz polusna u koji je bila zapala. Ona napne uši. Neka se kočija zaustavila pred kućom. Julija se na brzinu obuče jer bi joj bilo zaista neugodno da je njena bivša sobarica zateče potpuno golu i s bocom heresa nadohvat ruke. »Nitko živ ne bi pogodio koja je od nas dvije žena iz polusvijeta« - pomisli. Nekoliko trenutaka zatim Antoinetta sa šeširom u ruci uđe u salon i zavali se u naslonjač. Duboki uzdah koji joj se pri tom oteo izražavao je i olakšanje i zadovoljstvo zbog uspješno obavljenog posla, ali je jasno pokazivao i to da on nije bio nimalo lak. - Ta progovori već jednom! - reče Julija ne mogavši zadržati ljutitu kretnju. - Zar je gospođica cijelo vrijeme ostala u mraku? - zabrinuto će Antoinetta. A da toga i nije bila svjesna, iz govora joj je izbijao pravi poljski akcent, toliko joj ga je Colpinova majstorski dotjerala. Ona strugne šibicom i začas se soba ispuni blagom svjetlosti, iz svijećnjaka u obliku ženskog torza. Julija zažmiri i podvuče pod haljinu bose noge. Antoinetta pogleda svoju bivšu gospodaricu s ljupkim osmijehom u kojem je Julija mogla pročitati divljenje, ali i sažaljenje. - Ispričaj mi sve po redu - promrmlja djevojka - ali nastoj da ništa ne uljepšavaš, jer time mi nikako nećeš učiniti uslugu.
- Stvar nije baš sretno započela, gospođice - reče Antoinetta. - Zamislite, kad sam stigla u Lepelletierovu ulicu broj tri, našla sam se pred zatvorenim kapcima i natpisom koji je ukoso visio nad vratima. - Kako to? - promuca Julija. - »Divan Lepelletier« više ne postoji - objasni djevojka. - Upravo se htjedoh vratiti kući, kadli... - Kadli što... - Kadli mi pade na pamet da bi se gospođica jako razočarala ako se vratim neobavljena posla. Uđoh, dakle, unutra da se obavijestim kamo su se preselili njihovi stalni gosti. Kad se neka kavana zatvori, prirodno je da njeni posjetioci odaberu neku drugu... - Bravo, Antoinetta, ti si zlato... - Poštedjet ću gospođicu od pojedinosti, ali lokal je djelovao zaista tužno. Sa zidova su već bila skinuta ogledala, u jednom kutu ležale su naslagane kutije domina i ploče za igru dame. Morala sam slušati jadikovke vlasnika prije nego sam iz njegovih usta čula da su se gospoda umjetnici, političari, književnici i novinari preselili u Neuve-des-Petits Champs, u pivaru koja se prije zvala »Saint-Roch«, ali su je u toj četvrti svi poznavali kao kavanu »Roberspierre«. - I, naravno, pošla si onamo? - Upravo se odande vraćam - odgovori »grofica« tobože ravnodušno, ali se moglo naslutiti da je ondje doživjela velikih neugodnosti. Julija se upita nije li bolje bilo da je ostala kod svoga nauma i lično onamo otišla. - Jako mi je žao, Antoinetta - prošapće ona. - Mora da si zbog mene provela zaista neugodno veče... - Ni govora, gospođice. Čim sam ušla u kavanu, naletjela sam na Citrona10! - Citrona? - Pa, da! Što ima u tome čudnog? Njegova visost princ d’Orange. - Zar ti poznaš princa d’Orange - začudi se Julija. - Pa njega svi poznaju - odvrati žena iz polusvijeta. - Iskoristila sam naše poznanstvo da ga pitam pozna li novinara koji se zove Raul de Saint-Cerre... - Sjajno! - Poznavao ga je i odmah je zaviknuo da se čulo po svoj dvorani pivare: »Nalazi li se u ovom odličnom skupu moj prijatelj de Saint-Cerre, od »Sieclea«, moj drug, moj ortak?« Citron je ipak princ, a dobro je poznat u Parizu koji se zabavlja. A vaš Raoul, koji je sjedio za jednim stolom gdje se oštro raspravljalo i gdje se jelo i pilo, ostavio je svoje prijatelje da bi stisnuo ruku princa d’Orange koga je zvao »monsinjor«. - Jesi li uspjela da ga vidiš, da s njim govoriš? - upita Julija s nešto tjeskobe u glasu. Antoinetta obori glavu kao da je zatečena u pogreški. - Zamislite da ste na mojem mjestu... Bila sam između Citrona i tog mladića koga ranije nisam nikada vidjela i kome sam morala predati poruku koju nitko drugi osim njega nije smio čuti! - Pa što si učinila, Antoinetto? - Prišapnula sam mu da želim s njim govoriti bez svedoka. »Dobro«, rekao mi je. »Večerajmo skupa, grofice...« - Ah! - reče Julija. I pridometne: - To je njemu slično. Pa Što si odgovorila? - Ono što bi odgovorila i gospođica da je bila na mom mjestu. 10
Igra riječi: Citronorange, limun - naranča.
- To će reći... - Rekla sam mu: »Vrlo dobro, gospodine. Čekam vas u svojoj kući, ulica Visconti, broj 24, poslije ponoći.« Tek nešto poslije ponoći mukli udarac alke o krilo vrata veže dozvao je Henriettu Zou-Zou te je ona, na izgled vrlo zaposlena, stajala na pragu svoje kućice. »Grofica« ju je uputila, pa je pošla da otvori vrata kasnom posjetiocu. »Opatica« je bila navikla na noćni promet; zbog svoje vrlo burne prošlosti postala je noćnom ptičicom. Skrivena iza zastora Antoinettine sobe Julija je vidjela kako se otvaraju vrata. Nešto neodlučnim korakom u dvorište uđe Raoul de Saint-Cerre. Bio je stegnut u redengotu s baršunastim ovratnikom, a skinuo je svileni cilindar koji mu je davao svečan izgled i koji mu je neobično dobro pristajao. Julija je sama sebi rekla da pozna samo dva muškarca koji umiju nositi to remek-djelo što su ga upotrebljavali svi odličnici onoga vremena: to su bili njezin skrbnik, bankar Remy Gaspard, i Raoul de Saint-Cerre. Kosa mu je kao i uvijek bila plava, uvojci su bili zaglađeni, ali kao da se baš nije osjećao ugodno. Julija okrene zavornicu i otvori prozor da bi prisluškivala razgovor mladića i opatice. - Mora da sam se prevario, sestro; zbunio sam se... Tražio sam stan grofice Witkovske, ali mislim da nije tu... - Prvi kat! Ne možete se prevariti. Samo su jedna vrata - nadutim tonom reče Henrietta Zou-Zou. Skupivši krajeve svoje haljine od grubog sukna povukla se opet u svoju samoću. Raoul ju je slijedio pogledom, a zatim podigne oči prema prvom katu. Julija se povuče u tamu sobe. Traka svjetlosti probijala je ispod pritvorenih vrata salona. Prošlo je nekoliko trenutaka, a zatim je zazvonilo ulazno zvono. Držeći se uputa Julije Crevecoeur, Antoinetta je pošla da otvori vrata svome uzvaniku. Julija, koja je u mraku sjedila na rubu kreveta s baldahinom svoje nekadašnje sobarice, napevši uši mogla je sasvim dobro pratiti tijek zbivanja i to zbog rasporeda stana u kome je ulaz bio u vezi s tri prednje sobe, od kojih je jedna bila budoar lažne grofice, uz koji se nadovezivala sobica za toaletu. - Izvolite ovuda, gospodine. Antoinetta je išla ispred novinara. Julija je u tom trenutku požalila što je organizirala tu ponešto porugljivu komediju, kad je sama u bezizlaznom položaju, osamljena u Parizu, nemilosrdno odsječena od svijeta u kome je odrasla. Kad je posljednji put vidjela Raoula de Saint-Cerrea, bio je on spreman da sve napusti da bi bio s njom i da je štiti. No tada je Julija imala samo jedno na umu: da ostane sama sa svojim očajem. Je li postupila dobro ili loše? Kako da to zna? - Još maloprije... bio sam pripit, kod »Robespierrea«... To je bio poznat Raoulov glas. Taj je glas bio topao, zvonak, ali se sada Juliji činilo da je u njemu neki neizmjerni umor. To ju je iznenadilo. Raoul je inače uzimao život i događaje poput voća. A upravo to je u njemu voljela. - Smjestite se tu, gospodine de Saint-Cerr... Cigaru? Xerrees? Antoinetta je izgovarala te rečenice kao dobro naučenu lekciju spretno naglašujući razvučeno »r« kako ju je poučila Colpinova. »To je ipak samo teatar«, pomisli Julija. »Pa čak i vrlo prosječan teatar. Kako je moguće da su ljudi tako lakovjerni? To je nesumnjivo zbog toga što oni sami hoće da to budu...« Julija se sjeti što kaže njezina prijateljica i zaštitnica Mathilda Bonaparte koja gleda na pariški život kao na veliku društvenu igru s
vrlo složenim pravilima u kojoj dobitnici dolaze do imetka i glasa, a oni koji gube nestaju kao da ih je progutao kolnik gospodina baruna Haussmanna... - Gospođo - reče Raoul - molim vas da me ispričate zbog moje iskrenosti... Bojim se da vam nisam... zanimljiv znanac usprkos zanimanju koje ste imali dobrotu da mi večeras iskažete. Ne znam što vam je o meni mogao reći Citron, ali ja sam pored njega siromašniji od župnika Saint-Germain des Presa, čija ste vi, čini se, vjerna župljanka. Istina je da sam prije nekoliko mjeseci veselo živio i skupljao lijep imetak. A vaše čari, pored nesreća vaše domovine, možda bi me potaknule da vam udvaram bez obzira na sutradan kad će svatko od nas znati zašto se opredjelio: vi za mali gubitak vremena, a ja za mali gubitak novca. No kakvog me večeras vidite, sasvim sam trijezan... usprkos alkoholu. Ja vam, gospođo, dolazim iz Meksika... - Znam, gospodine - reče Antoinetta. - Oprostite što vam protuslovim, ali vi ništa ne znate. U mojim novinama možete čitati i prilično vjeran izvještaj o apsurdnoj vojni koja je vođena protiv zdravog razuma i o mom posjetu na dvoru jednog cara koji bi bio za operetu kad ne bi bio za tragediju... Julija je prepoznala onakvog Raoula kakvog je poznavala: oštroumnog zagrižljivca, ali je otkrila gorčinu koja se krila iza novinarovih riječi: kao da se ugasio plamen koji ga je oživljavao. - Svi Parižani s velikim zanimanjem prate vaš putopis što ga objavljuje »Siecle« - prošapće Antoinetta koju je Colpinova redovito obavještavala o svemu što uzbuđuje Parižane. Colpinova nije bila zadovoljna samo s tim da svoju učenicu pouči kako treba poljepšavati lice i tijelo, već se trudila da joj i duh obogati. Julija je shvatila da je »Siecle«, što ga preprodavačica toaletnog pribora često donosi, bio određen za obrazovanje »njezine« grofice... - Hvala! - reče Raoul. - Ali nijedan moj čitalac nikada neće znati pravi razlog koji me natjerao da prokrstarim čitavom Amerikom. Taj razlog, gospođo, nema nikakve veze s ratovima ili s politikom, sa svrhom secesionističkog rata, s ubojstvom predsjednika Lincolna ili s nesretnim kraljevanjem Maksimilijana... Slušajući Raoula kako govori, Julija osjeti da se vrlo uzbudila. Slutila je da shvaća što se krije iza njegovih riječi i zbog toga se vrlo obradovala. - Možda ste to putovanje poduzeli zbog neke žene? - odvaži se izreći Antoinetta, čijoj se lukavštini Julija zadivila. - To je točno, grofice. Bojim se da će vam taj razgovor dosađavati. Iako ste izrazili želju da se sa mnom porazgovoritc, i to u četiri oka, to ipak neće biti zbog toga da vam pričam o svojoj nesretnoj ljubavi... - Još mi uvijek niste rekli što želite piti, gospodine de Saint-Cerre... - Sve što ćete mi ponuditi, gospođo grofice. Julija je po šuštanju tafta krinoline zaključila da je Antoinetta ustala. - Dopustite da vidim je li moja sobarica pošla spavati. I ne čekajući da joj gost odgovori, gurne vrata sobe u kojoj je Julija čula svaku riječ neobičnog razgovora. Antoinetta je u tami učinila nekoliko koraka. - Je li bilo dobro, gospođice? - prošapće. - Bila si savršena - u jednom dahu iz reče Julija. - Ostalo je moja briga. Pripravljen tanjur ležao je na stoliću za češljanje. Julija je samo trebala da ga uzme, da učini nekoliko koraka do vrata koja vode u salon, da ih gurne nogom... To je i učinila. Trenutak je mislila da bi se brižljivo obukla, da bi se dotjerala i počešljala pa da se pred Raoulom pojavi u punom sjaju svoje nove ljepote, kao Julija Crevecoeur koja je drukčija od one koju je upoznao na
palubi parobroda »L’AGE D’OR«, zatim u New Yorku i u srcu američkog Zapada. Ali je ipak na sebi zadržala crnu, do vrata zatvorenu haljinu, naškrobljenu pregaču i malenu bijelu kapicu... Tako odjevena, držeći na dlanovima pladanj koji je bio nakrcan bocama i čašama, uđe u salon u kom je leđima naslonjen na kamin stajao novinar prilično mračna lica. On zaista nije izgledao kao sretnik koji dolazi u slan jedne kokote da tamo večera i provede noć. Julija se pitala zašto je Raoul prihvatio poziv grofice Witkovske na sastanak. A u isto vrijeme, ne postavljajući previše pitanja, bila je vrlo zadovoljna njegovim rezerviranim držanjem koje se jako razlikovalo od pojma što ga je o njemu imala: uvijek je zaljubljen, avanture sabire kao trofeje, ali ipak nije nesposoban za trajnije i dublje osjećaje. Tako je barem mislila. - Grko vino?... Madeira?... Osim ako ne mislite da bez šampanjca nema uspjeha - blagim glasom reče Julija gledajući u lice momka koji ju je mjerio pogledom kao da je nadnaravno priviđenje. - Julija! Pa što vi radite tu, kod ove... ove gospođe i u takvoj smiješnoj odjeći? - Krijem se, Raoule - reče djevojka. Gospodinu Saint-Cerre bilo je vrlo teško da shvati značenje tih jednostavnih riječi. - Zar se vi krijete, vi, Julija Crevecoeur, koja se ničega i nikoga nije bojala? To nikako nisam od vas očekivao... Gledao ju je dugo i neizmjerno nježno. - Ne mogu se načuditi - mrmljao je. - Pa zašto se skrivate? Julija je znala da je vrlo važno da Raoul sazna istinu, i to tu, smjesta. Oslobodi se pladnja i to prilično grubim načinom da su kristali opasno zazvečali. - Odmah ćete saznati. Prije svega treba da znate da je grofica Antonija pošla u kavanu »Roberspierre« na moje traženje... Ona mi je posebno odana... a... ja sam željela da vas vidim! Zatim stade opisivati zadnje mjesece svojega života počev od trenutka kad je na granici Teksasa i Meksika napustila Raoula, Patricea Kergoata i kapetana Desfontainesa. Sve je ispričala. Zapravo... gotovo sve. Ta je ispovijed i njoj dobro došla jer joj je dopuštala da izlažući svoj prikaz sama ustanovi pravo stanje. Kad je svršila, činilo se da je Raoula potreslo sve što je čuo. Znajući da je po naravi sumnjičav, Julija je držala da će on svakako posumnjati u to da su postupci djevojčina skrbnika kriminalni. Iako je bio kritičnog duha, mogao je zamisliti da je zločin Blanche d’Antigny, koju je tobože nagovorio bankar, mogao biti samo ljubomorna drama. No gospodin de Saint-Cerre upoznao je u životu već priličan broj takvih osoba koje su sposobne da idu vrlo daleko kad se radi o njihovom interesu. Novac im je postao simbol moći: novac mit, novac bog! - Ostao mi je jedan prijatelj koji je najprisniji suradnik gospodina Gasparda. - Patrice Kergoat - prošapće Raoul i doda sasvim drukčijim tonom: - Morao sam slutiti... - A što? - iznenađeno upita Julija. - Da se nalazite u ovoj kući... Kad sam sinoć u stopu pratio gospodina Kergoata, nejasno sam se nadao da će me on dovesti do vas... Krivo sam učinio što nisam išao do kraja! Mislio sam: »Dobro, on ide toj Witkovskoj koja je bez sumnje njegova ljubovca...« ali nisam mogao slutiti da postoji neka veza između vas i mlade žene... koju držim za dio jednog svijeta... koji je po mom mišljenju vama posve stran.
- To ste... to ste dakle bili vi! - uskliknu Julija. - Vi ste dakle bili onaj čovjek koji je vrebao pod ulaznim trijemom jedne kuće kad sam sinoć ispratila gospodina Kergoata! - Da, to sam bio ja... No krivo mi je što vas nisam prepoznao u toj nejasnoj prilici zamotanoj u pelerinu i što sam imao samo toliko vremena da sam zapazio kako vam se, činilo se, žuri da gurnete zasun! - To ste bili vi - ponovi Julija. - Vi, Raoule!... No zašto ste slijedili tajnika mojega skrbnika? - Čujte, Julijo... Zgrabio ju je za ramena svojim uobičajenim pokretom, zagledao se u oči djevojke gnječeći joj kožu, spreman da je svakog trenutka uzme protiv njezine volje, da je obaspe poljupcima... Sve se to čitalo u njegovim očima, ali Julija ni za što na svijetu nije htjela da se to dogodi. Odlučila je da više nikada neće pripadati muškarcu osim ako se po svojoj volji na to odlući. »Treba da shvati da se više ničemu ne može nadati« - mislila je Julija u sebi - »i da ću ga izbrisati iz svoga života ako ne želi prihvatiti moje prijateljstvo i dokazati mi svoje, i da ću učiniti sve što mogu da ga zauvijek zaboravim, ma koliko da me to stajalo«! - Čujte, Julijo! - šaptao je Raoul. - Što mislite što sam učinio nepuni sat nakon svoga dolaska u Pariz, dolazeći iz Saint-Nazairea na povratku iz Meksika s transportom četa? Što sam učinio ja, koji sam bio lud za vama, koji sam samo na vas mislio? - Ne znam, Raoule... - Najprije sam otišao u Auteuil gdje sam našao samo odlučna lica nekolicine slugu koji su odbijali da mi išta kažu o vama. Odatle sam pošao u ulicu Laffitte, u banku Gaspard, gdje me primio gospodin Kergoat. Izmijenili smo poneku uspomenu i ubrzo sam shvatio da mi on neće dati nikakvih razjašnjenja. Da je bilo do njega, ne bih vidio vašega skrbnika. Taj me primio više nego srdačno, potanko mi pričao o vašem nestanku nakon toga što ste se iskrcali s »Chine«. Gospodin Gaspard me čak zamolio da mu pomognem u dosada neuspješnom traženju. Ja sam, dakako, prihvatio... - Zar ste prihvatili? Julija se najprije iznenadila, a zatim smrtno uplašila. Pomislila je da se sama bacila u vučje ralje kad je htjela vidjeti Raoula. Ako se on udružio s Remijem Gaspardom... Ali ne, to je nemoguće! Raoul je mnogo znao o Juliji, ako ne sve... Umalo što nisu zajedno poginuli prigodom brodoloma »L’AGE D’OR«. Ono što su proživjeli, moralo bi učvrstiti njihovo prijateljstvo. Raoul ne bi nikada bio sposoban da je izda... Pa ipak... Raoul ju je tako žarko ljubio, da čak nije mogla ni pomisliti da je sposoban za tako strastvenu ljubav. Što sve ne bi učinio da je ponovno dobije? Ako je uvrtio u glavu da dobije pristanak djevojčina skrbnika? Ako je zaprosio ruku Julije Crevecoeur? Besmisleno! Julija se ljutila na sebe zbog svih tih protuslovnih misli koje su joj se vrzle po glavi u roku od jedne sekunde, a za to vrijeme je nastojala da u Raoulovim očima pročita istinu koju nije uspjela razabrati. - Prihvatio sam - reče Raoul. - Da sam odbio, vaš bi skrbnik izgubio u mene povjerenje. Morate znati, draga moja ljubavi, da sam shvatio da imate poseban razlog kad ste u Le Havreu kidnuli od onog koji je imao zadaću da vas dovede gospodinu Gaspardu. Pa ipak... Oklijevao je ne znajući kako da nastavi. Gledao je oko sebe kao da još nije imao vremena da pregleda taj neukusno namješteni salon u koji je Julija, čini se, slučajno zalutala. Djevojka je također imala vremena da se vrati na svoj prvi dojam: bilo je očito da je Raoul oštroumno postupao. Udaljio se od Julije i okrenuo je glavu.
- Pravo reći, ja sam izgubio u igri - šaptao je. - Nikad se nisam pomirio s ulogom koju ste htjeli da igram, s ulogom vjernog i odanog prijatelja. A sposoban sam, Julijo, za vjernost i odanost, ali sam bio vaš ljubavnik i zajedno smo upoznali stanovite osjećaje koji, kad se radi o vama i o meni, lišavaju riječ »prijateljstvo« njezina bitnog sadržaja... Koje mjesto zauzima u vašem sadašnjem životu gospodin Kergoat? - On zauzima mjesto hrabrog čovjeka koji me svojim tijelom zaštitio kad su me htjeli ubiti! Patrice mi nije ništa. On je samo prijatelj koji mi je dokazao da se u njega mogu pouzdati. Kad je Julija izgovarala te riječi, glas joj je bio bezličan i hladan. To je novinara iznenadilo, iako ga nije zaprepastilo. -... Gospodin Kergoat je na svom mjestu u ulici Laffitte - nastavila je dalje. On me izvještava o svemu što se tamo događa. On mi je potreban, Raoule, kao što ste mi sada i vi potrebni. Prihvaćate li moju molbu da mi pomažete? - Draga moja, vaše je sve sto imam, pa i moja osoba. Julija se okrene. - Raoule, pomozite mi da nađem svoju obitelj. Hoću... Moram znati tko sam zapravo i... odakle sam. U tom je trenutku znala da će novinar učiniti sve pa i nemoguće da bi pomogao onoj koja mu se predala, onoj o kojoj je sanjao kad je bio u bunilu vrućice. »On me još ljubi« - mislila je Julija »Ljubi me kao i Patrice. Njihova mi je ljubav nepodnosiva, ali su mi beskrajno odani. Uspijem li saznati istinu o samoj sebi, budem li trijumfirala nad kriminalnim postupcima svojega skrbnika, dobijem li natrag svoj imetak i nađem li svoju obitelj, to će biti samo zahvaljujući njima. Ili s njima... ili ću propasti!«
3. knjiga
Ljubavnici iz Palerma
1. »Blancha d’Antigny, gospođa Colpin, Antoinetta, Patrice Kergoat, Raoul de Saint-Cerre...« brojila je Julija raširene prste ispružene lijeve ruke. Na prste jedne ruke mogla je izbrojiti pet osoba koje su sada umiješane u njezinu sudbinu. Petero njih je znalo da se krije u stanu svoje nekadašnje sobarice. Bili su kao petero zavjerenika, ali je Julija bila svjesna da su u toj grupi dvije osobe koje nisu bile sasvim sigurne, i to Colpinova i Blanche d’Antigny. Ta bi posljednja, koja je još uvijek zaljubljena u Patricea, danas ili sutra mogla Julijinu skrbniku odati njezino skrovište. A Colpinova je svakako u stanju, u slučaju da zapadne u poteškoće, prodati djevojku onome tko više nudi, to jest bankaru Gaspardu. No, te obje žene dobro znaju za opasnost kojoj se izlažu. Ako Blancha izda Juliju, Patrice neće oklijevati pa će okriviti svoju bivšu ljubavnicu zbog pokušaja ubojstva. Ako li pak Colpinova bude brbljava, Antoinetta će svakako prekinuti veze sa starom preprodavačicom. A to ova ne bi podnijela, jer je »Antonija« bila njezino djelo, pa čak i njezino remek-djelo. Raoul je održao obećanje. Svakog je dana dolazio u ulicu Visconti te su njegov lik već poznavali svi iz tog dijela grada, počevši od »opatice«. Za sve je lijepi novinar bio najnoviji udvarač »grofice« Witkovske. Ulica Visconti priviknula se na dolaženje elegantne gospode koja su se povremeno pojavljivala na ulaznim vratima što ih je dostojanstveno čuvala lažna redovnica. Uskoro nije nitko pridavao ni najmanju pozornost Raoulovim dolascima i odlascima. Raoul je svojim osobnim obvezama posvećivao samo najnužnije vrijeme. To je mogao sebi dopustiti jer je niz njegovih članaka o meksičkoj vojni i o nastajanju nove ere u Sjedinjenim Državama, nakon pobjede Sjevera nad Jugom, imao velik uspjeh. O njima se govorilo po svim salonima, na krovovima omnibusa, pa čak i po »svetištima« u kojima se bančilo, kakvo je na primjer »Velika šesnaestorica« u Engleskoj kavani. Valja reći da je reporter đavolskom spretnošću u svoj izvještaj umiješao i neku djevojku, Francuskinju, koja je uzduž i poprijeko golemog američkog teritorija tražila čovjeka koga je ljubila, a koji ju je ostavio da bi se obogatio u Kaliforniji. Raoul je vrlo vješto isprepleo zbilju s izmišljenim zamećući trag, kako ne bi znanci iz Auteuila prepoznali u toj djevojci odbjeglu štićenicu bankara Remyja Gasparda. Ta je ženska osoba u središtu epopeje, u kojoj su se ljudi (i to kakvi ljudi) nemilosrdno sukobljavali, davala reportaži ljudske crte, pa su se zbog toga svi, i muškarci i žene, otimali za Le Siecle čim bi se pojavio u kasno poslijepodne da bi saznali za niz nevolja te junakinje koja je svoju krinolinu zamijenila s trapericama a svoj suncobran s propisnim revolverom kalibra 44! Sama se Julija saznavši za sve to, stala pribojavati. Tijekom vremena i svojeg dnevnog čitanja reportaže, Julija je shvatila da je to upravo golema ljubavna izjava koju Raoul de Saint-Cerre upućuje toj nepoznatoj gospođici čiji identitet nije htio otkriti svojim čitaocima, iako ih je uvjerio da ona zaista postoji i da su njezine pustolovine potpuno istinite. U nekim pariškim salonima, pa tako i u salonu princeze Mathilde Bonaparte, svi su znanci, međutim, prepoznali Juliju Crevecoeur. Tako je to barem tvrdila Colpinova, koja je uvijek bila točno obaviještena jer je zalazila u najbogatije kuće predgrađa Champ-Elyseesa ili Plaine Monceaua, iako kroz ulaz za poslugu. Julija je znala da kućna čeljad sluša i pamti sve što se govori pri svečanu ručku, pri stolu za kojim se igra whist, pa čak i u ložnicama! Ona je znala i to da preprodavačica toaletnog pribora umije bolje od ikoga navesti na
razgovor svoje mušterije koje je imala u svim krugovima, a osobito u svijetu koji se zabavlja, a to će reći ondje gdje novac ne zaudara... - Taj je mladić vrlo zavodljiv, ali je opasan - govorila je Colpinova za Raoula. No nikako nije htjela objasniti Juliji razloge za taj nepobitan sud. »To je nedvojbeno zbog njegove zavodljivosti«, mislila je Julija koja je znala da Colpinova voli starije ljude, u prvom redu ružne, a svakako nezgrapne, koji su, očito zbog velikodušnosti, postali naposljetku elegantni, pa čak i lijepi. Barem u očima Colpinove. Međutim je Raoul mobilizirao stanoviti broj plaćenih osoba, koje su bile sretne da nešto rade za novinara čiji je potpis bio zlata vrijedan. U Le Siecleu, kao i u svim važnijim novinama, bilo je suradnika trećeg reda koji su bili poput trčkarala javnih bilježnika. Ti su (a bilo ih je pola tuceta) istraživali sve pariške četvrti i prodirali u sve crkve u kojima su pregledavali matice krštenih tražeći neku Juliju Crevecoeur, rođenu u mjesecu travnju 1848. godine. . . Nakon stanovitog vremena bilo je očito da Julija nije krštena u Parizu, iako je možda rođena u tom gradu. - Onda gdje? - pitala je Julija koja je stjecala sve više dojam da je nitko. - Čujte me! - reče joj Raoul uhvativši djevojku za ruke. - Najvjerojatnije je da su vas krstili negdje u Francuskoj. A ja ne mogu poći po svim crkvama u našoj zemlji. Takvo bi ispitivanje u svakom slučaju trajalo godinama. Juliji se činilo da je u krajnjoj nevolji. - Raoul, zar napuštate traženje? Mladić kao da nije ni čuo. - Samo bi nam jedan jedini čovjek mogao dati podatke, a to je gospodin Remy Gaspard, vaš skrbnik. Upravo tako mislila je i Julija. Nakon niza dana, tjedana i mjeseci uvjerila se da tražeći mir i spokojstvo, čega nema, mora potražiti istinu tamo gdje se ona nalazi: u čovjeka koji ju je odgojio ili bolje reći dao odgojiti, ponajprije u pansionatu, a zatim u golemoj kući u Auteuilu u kojoj je služinčad zamjenjivala njezinu obitelj. - Antoinetto... - Molim, gospođice. - Antoinetto, nastoj se sjetiti... Zar moj skrbnik nije nikada u tvojoj prisutnosti govorio o meni ili o mojoj obitelji? - Nikada. Uostalom, i sama znadete da smo rijetko kada vidjeli gospodina u Auteuilu. On je više živio kod svojih ljubavnica nego u svojoj kući! To je bila prava istina. - Misleći o tome - nastavi nekadašnja sobarica - držim da je gospodin povremeno dolazio u Auteuil samo da vidi gospođicu i da uzme papire iz svoje kase! - Papire iz svoje kase? Iz koje kase? Julija se trgnula. Mislila je da sasvim točno pozna kuću u Auteuilu, ali se nije sjećala nikakve kase u kojoj bi njezin skrbnik mogao držati pod ključem svoje vrijednosti ili dokumente. Sjetila se bankovne kase, trbušastog mastodonta tamne boje na koju je strogo pazilo izabrano osoblje. Antoinette je grizla usnicu. - Neka gospođica ne misli da sam se u ono vrijeme bavila onim što se mene ne tiče - mrmljala je Antoinetta. - Ti si luda! - usklikne njezina nekadašnja gospodarica. - Ti poznaš Auteuil bolje od mene jer si se bavila sa svim mogućim kućanskim sitnicama dok sam ja jahala ili potajno čitala romane gospodina Victora Hugoa! Gdje je bila ta kasa?
- U sobi gospodina Gasparda... Zar se gospođica ne sjeća one slike na kojoj su prikazane vrlo oskudno odjevene gospođice što ih jedan muškarac, rutav poput majmuna, sličan nekom đavolskom stvoru, nosi pod rukom? - Nimfe koje otimlje satir... - Strašna slika... - Ipak se okvir morao od vremena na vrijeme isprašiti - reče Antoinetta. Ako se malo odigne, iza njega se vidi vratašca umetnuta u zid, s jedva vidljivom bravom... To je bila ta kasa. Julija je smjesta, nemajući pravog razloga koji bi opravdao njezin osjećaj, bila uvjerena da bi ta pojedinost, za koju nije znala, mogla konačno baciti svjetlo na njezino pravo podrijetlo i njezinu obitelj. Logično sudeći zapravo bi morala pretpostaviti da čovjek, kakav je gospodin Gaspard, neće u svojoj kući držati papire koji se tiču njegove štićenice. No, od onoga časa kad joj je Antoinetta otkrila da postoji ta kasa, Julija je neprestano, da nju i noću, na to mislila. Zima se najavila osobito vlažnim vremenom i mnogobrojnim bolestima. Na tržnici u ulici Buci kućno je osoblje već govorilo o epidemiji. Osobito su o tom razglabali nešto stariji ljudi koji su se s užasom sjećali kolere koja je kao potop navalila na Pariz godine 1854, dvije godine nakon ponovne uspostave carstva, tek deset mjeseci nakon careva vjenčanja s Eugenijom de Montijo. Colpinova je legla u postelju, ali je prije toga prisilila »svoju« Antoniju da uzme neke napitke koji će je štititi od teškog kašlja, koji najavljuje zlokobnu sušicu... Jedne večeri osvanuo je u ulici Visconti Patrice Kergoat. Od njegova zadnjeg posjeta proteklo je nekoliko dugih tjedana. Promjerio je Juliju pogledom zbog koga je osjetila neugodnost. Pomislila je da nema smisla da Patriceu govori o Raoulu. Poput sviju, i tajnik gospodina Gasparda zacijelo je u stupcima Le Sieclea pratio izvještaj o pustolovinama što ih je reporter proživio u Sjedinjenim Državama i u Meksiku... U tom se izvještaju spominje i Patrice pod imenom M. K..., opunomoćenik jedne pariške bankovne ustanove. No o tom nije ni riječ spomenuo, kad je bio na samu s Julijom pokraj kamina u salonu što ga je osvjetljavala vatra koju je svakog jutra palila sama Antoinetta me dajući da se itko za to brine, a na vlastito ne »gospođica«. - Stvari stoje loše, Julija... Oborio je glavu i promatrao je vrh svojih lakastih cipela. Julija je odjednom primijetila da je Patrice ostario. Možda je tome bio uzrok i tamni redengot što ga je oživljavao samo svileni rubac koji je obilno stršio iz džepića te je remetio ozbiljnost Patriceovog odijela. »Kao da nosi tamno odijelo u znak žalosti za svojom mladošću...« pomisli Julija. - Jesam li već upropaštena? - upita prilično ravnodušno. Postojalo je obilje problema koji su za nju bili mnogo važniji od pitanja propasti njezina imetka. U sebi je mislila da bi joj gotovo bilo lakše kad bi znala da je bez njega. U svojoj potkrovnoj sobici skrivala je pune dvije tisuće dolara. Činilo joj se da bi joj ta svota morala biti dovoljna da u pogodnom času iznova započne svoj život polazeći od ništa. Tada bi znala da zaista postoji i da ima malu ušteđevinu s kojom bi živjela kako sama misli da treba živjeti. - Još niste upropašteni, gospođice Crevecoeur - reče Patrice. - Ali ste izloženi opasnosti da to bude prije proljeća... Zašutio je. Julija nije ništa kazala. - Pretpostavljam da tu, u vašem skloništu, ništa niste čuli o skandalu s egipatskim kanalima. Julija slegne ramenima. Nikada nije čula da se o tom govori.
- Vaš je skrbnik savjetovao svojim prijateljima i mušterijama da kupuju dvije vrsti akcija, i to akcije marokanskih željeznica i akcije egipatskih kanala. Nisam mogao točno saznati koliko je gospodin Gaspard kupio akcija za sebe. Samo znam da je mnogo uložio u obale Nila. A po logici zaključujem da se za tu transakciju najvećim dijelom poslužio vašim imetkom. Međutim, pred osam dana pukla je afera o kojoj će se govoriti cijele zime, jer se tiče osoba bliskih caru. Otkrilo se da nijedna lopata zemlje nije bačena otkad su dioničari počeli uplaćivati za egipatske kanale. Nastala je panika. Danas svi nastoje da se riješe tih vrijednosnih papira bojeći se da uskoro neće ništa vrijediti. Dok ju je Patrice upoznavao s džunglom trgovačkih poslova i poslovnih ljudi, Julijine misli išle su sasvim drugim tokom. Pitala se znade li Patrice o postojanju kase u Auteuilu. Sumnjala je. Gospodin Gaspard nije bio čovjek koji svima povjerava svoje tajne. - A moj skrbnik? Pitanje je zbunilo mladića. - Smiono se bori u toj situaciji za koju bi svatko drugi mislio da je beznadna. - Shvaćam. No kako je s njegovim zdravljem? - Zar vas, Julijo, zaista zanima njegovo zdravlje? Imao je razloga da postavi to pitanje. Kako se Julija može zanimati za čovjeka koji je kani upropastiti? - Gospodin Gaspard je jedino biće na svijetu koga sam za mojih sedamnaest godina života smatrala jedinim rođakom... Prema njemu ne mogu nikako osjećati mržnju... Ne razumijem ga, i to je sve. Recite mi nešto, Patrice... Odjednom je promijenila ton. -... Da li moj skrbnik i sada živi u kući Auteuil? Time mislim reći, svraća li tamo svake noći. Opet jedno pitanje što je iznenadilo Patricea. - Ne - odgovori. - Prema Blanchinim riječima njezin... gospodin Gaspard sve noći provodi u ulici Marbeuf. Julijine su oči čudno zasvjetlucale što je iznenadilo bankarova tajnika. Kao i zadnji put, Julija ga je dopratila do veže. - Svakako izbjegavajte da se bilo gdje pokazujete - reče Patrice u času kad je prelazio preko praga vrata. - Ako vas Gaspard sada pronađe, neće prezati ni pred čim samo da vas se riješi... Dosta bi mu bila i najmanja stvar pa da prevrši mjeru... - Na primjer, da se pojavim pred njim. Mislim, iznenada. - Da - potvrdi Patrice prije no što je nestao u noći. Ovaj put nije bilo svjedoka tome noćnom prizoru. Raoul de Saint-Cerre nije već odavno slijedio Patricea Kergoata u nadi da će ga on neizbježno dovesti do Julije Crevecoeur. Sutradan nakon sastanka Julija je vrlo rano silazila sa svog golubinjaka. Odanle je nije istjerala samo studen. Nakon noći u kojoj je malo spavala, a mnogo razmišljala, odlučila je da je došao čas kad treba preći na djelo. Za razliku od onog što je mislio Kergoat, smatrala je da nije u njezinu interesu da dugo ostane sakrivena varljivo se nadajući da će nastupanje punoljetnosti biti čarobni štapić pomoću kojega će postati bogata i slobodna. Bila je uvjerena da će Patrice sve učiniti da sačuva njezin imetak od brodoloma, ali je on sasvim jasno dao djevojci na znanje da ne može znati za pojedinosti transakcija što ih je bankar izveo u svoje osobno ime. To je Julija zapamtila iz Patriceovih izlaganja. U strahu je zamišljala da će njezin skrbnik, bude li
bankrotirao, morati bježati, pa da će sa sobom ponijeti i dokumente o pravnom podrijetlu svoje štićenice. Antoinetta se spremala otići na misu kako je to redovito svakog jutra činila. Julija se kadšto pitala što bi Antoinetta mogla reći kao ispovjednu tajnu. Možda pred svećenikom ništa ne skriva o svom burnom životu. To je više nego vjerojatno. Julija se sjeti da Antoinetta nikada nije išla u crkvu dok je živjela u Auteuilu, i kad je bila nevina i čista. - Antoinetto, jutros moram izaći... Nekadašnja sobarica je i sada, kao i svaki put kad je Julija govorila o izlasku, očitovala znakove zabrinutosti. - Zar ne vidite, gospođice, da pada snijeg? - usklikne pokazujući na prozor kroz koji se vidjelo nekoliko pahuljica koje su lijeno lepršale u sivilu ranog jutra. - Tim bolje - reče Julija. - To je izvrstan povod da se omotam do nosa da me nitko ne bi prepoznao. - Neka gospođica počeka barem dok se vratim. Pratiti ću gospođicu... Upravo je to Julija htjela pod svaku cijenu izbjeći. Časkom je doduše pomislila da bi Antoinettu uputila u svoju namjeru, ali je odmah od toga odustala držeći da će njezin plan samo smutiti ubogu djevojku koja bi možda onda to sve ispričala Colpinovoj. A ta bi mogla postati opasnom čim bi mislila da »njezinoj« grofici prijeti opasnost - da ima posla s policijom. Julija je dobro znala da plan što ga je skovala krši zakone društva u kome su na jednoj strani dobri, a na drugoj zli. Uspije li njezin pothvat, odmah će se naći na strani onih koje općenito označuju kao zlikovce! »Na kraju krajeva«, pomislila je Julija, »dužnost mi je da ostavim Antoinettu izvan svega toga. Čini mi neprocjenjivu uslugu već time što me kod sebe skriva. Neka pri tom ostane...« - Moram odmah ići - reče Julija. Da bi umirila Antoinettu, pridometne: - Uvjeravam te da se ne izlažem nikakvoj opasnosti... To nikako nije bilo točno. Julija se sigurno izložila opasnosti kad je jutros odlučila da pođe u ulicu Marbeuf, blizu Champs-Elysees, do gospođice Blanche d’Antigny. Njezin skrbnik, koji je običavao prvi dolaziti u svoju banku u ulici Laffitte, točno u osam sati, mogao bi promijeniti svoju satnicu, pa da još bude kod svoje ljubavnice kad se tamo pojavi Julija... A tamo je i sobarica glasovite dame iz polusvijeta. To je neka Louisa, mala vrlo lukava osoba, koja će na prvi pogled prepoznati Juliju Crevecoeur, iako ju je vidjela samo jednom, no to je bilo u tako dramatskoj situaciji da je nije mogla zaboraviti. Julija je zamislila vrlo jednostavnu taktiku koja bi je u načelu morala štititi od svakog nepredviđenog događaja. Kad je kočija, koju je zazvala na bulevaru Sain-Germain, ušla u aveniju Montagne, koja dolazi iz kružne raskrsnice na Champs-Elysees, zamolila je kočijaša da pođe kroz mali prolaz koji ulazi u tu aveniju u kojoj su s obje strane bila po dva reda brijestova. Tim je putem prošla prije nekoliko mjeseci zajedno s Blanchom, kad su obje djevojke dolazile s perona kolodvora Montparnasse. - Kočijašu, skrenite desno... - Zar u Marais des Gourdes?11 - upita kočijaš. Julija bijaše suviše nervozna da zapazi slikovitost toga imena. Očima je tražila niski zid u kome su bila probijena vrata za poslugu kuće koju je dao sagraditi Remy Gaspard, a kojoj pročelje gleda na ulicu Marbeuf. 11
Marais - baruština, naziv pariške gradske četvrti. Gourde - tikva, glupan.
- Kočijašu, zaustavite... Julija rastvori »caričin« plašt u kome je bila zamotana od glave do pete. Imala je na sebi taj Antoinettin odjevni predmet krojen poput burnusa.12 Visoka kukuljica sakrivala je veći dio djevojčina lica. Julija pruži kočijašu pismo i pet franaka. - Pozvonit ćete na malim vratima koja vidite nešto tamo dalje, lijevo... Pismo ćete predati osobi koja će vam otvoriti, a reći ćete da čekate na odgovor... Kad je kočijaš sišao sa svoga sjedala, Julija povuče zavjesu na kočiji i stade čekati. Prošlo je nekoliko časaka. Kočijaš se vratio. - Dao sam pismo maloj koja mi je otvorila vrata ali još uvijek čekam odgovor - reče kočijaš. I namješteno šaljivim tonom doda: - Ako je to stvar osjećaja, možda je prerano. Eh, osjećaji se u ChampsElysees nikada ne bude prije početka plesova! Blanche je vjerojatno još spavala. Julija pomisli da možda trći ispred događaja koji bi se mogli okrenuti protiv nje. No potjera te misli jer je u sebi odlučila da će se radije izvrgnuti opasnostima nego ostati u stanju lažne sigurnosti u kome se malo-pomalo umrtvljuje poput snježne pahuljice koja se vrti po zraku prije no što padne na blatno tlo na kome se odmah rastopi. - Evo, evo... - rekne kočijaš okrenuvši se prema vratima za poslugu koja su se otvarala. Julija ponovo povuče zavjesu koju je malo otvorila. Kočijaš se ubrzo vratio. Ali nije bio sam. Julija ponovo rastvori zavjesu i prepozna Blanchu d'Antigny. - Blancho, moram s vama govoriti... Dama iz polusvijeta imala je na sebi svijetlu bundu koja je obavijala njezino tijelo spuštajući se sve do peta. Riđa kosa razbarušeno joj je padala na ramena, a na nogama je imala crvene čizmice. Bila je suviše raskošna i neobična pojava u toj bijednoj uličici. - Gospođa vojvotkinja može slobodno ući u moje karuce - uvjeravao je kočijaš pola s poštovanjem, a pola u šali, penjući se na svoje sjedalo. - Otpremite kočijaša - uputi Blanche Juliju. - Možete doći u kuću. Sama sam. Kao da se nije iznenadila Julija siđe s kočije i turne kočijašu drugi komad novca. Prije nego što je prihvatio uzde svojih konja kočijaš podigne s glave cilindar od ljepenke te ubrzo nestane na kraju prolaza. Prije toga držao je bič ukoso preko trbuha kao da je htio oponašati običaj kočijaša otmjenih kuća. - Prošetajmo malo - predloži Julija. - Bilo... bilo bi mi draže da me ne prepozna vaša sobarica. Blanche slegne ramenima. - Louisa šuti kao grob - prošapće Blanche. - No, možemo se prošetati alejom Marbeuf u kojoj nikada nema ni mačke... Aleja Marbeuf, paralelna s Marais des Gourdes, završavala je pod pravim kutom u aveniji Champs-Elysees. Aleja je bila zatvorena za promet te su na njezinim krajevima bile brane. Aleja bijaše pusta, a njezino čupavo granje dopuštalo je dvjema šetačicama da izbjegnu radoznalosti slučajnih prolaznika. Snijeg se učvrstio na granama, a čak i na travi. - Kako živite, Julijo? - upita Blanche. - Uopće ne živim. Blanche okrenu glavu iznenađena tim odgovorom koji je sasvim prirodno ispao iz usana Julije Crevecoeur. Julija je mogla ustanoviti da je gospođica d’Antigny opet postala onakva kakva bijaše i prije: još vrlo mlada, ali već vrlo razvijena žena koja očituje i fizičku i moralnu uravnoteženost, iako je Julija 12
široki arapski ogrtač s kukuljicom
znala da je ta uravnoteženost labava. Ta Blanche, međutim, nema nikakve veze s onom suludom ženom koja je iskrsnula iz magle u Havreu naoružana revolverom. Julija se pitala kako je ljubavnica njezina skrbnika uspjela da za razmjerno kratko vrijeme opet nađe sama sebe. - Blancho, ponovo mi je potrebna vaša pomoć. - Draga moja, ona vam je već unaprijed osigurana... Oslonila se na branu koja je zatvarala aleju. Julija se osjećala da zamotana u svom burnusu zaista bijedno izgleda spram toga vrlo raskošnog stvorenja. Blanche je očito na brzinu navukla svoju bundu jer su se vidjele čipke kućne haljine kad se raskošni kaput rastvorio. - Prehladit ćete se! - zabrinuto će Julija. - Pod samurovinom možete se bez ikakve opasnosti gola šetati - ponosno izrekne gospođica d’Antigny i doda: - Nije to prvi put... Julija se pitala nije li odsada njezina sudbina da će morati imati posla s takvim djevojkama, a da sama ima osjećaj da je svoju ljepotu, svoj sjajni izgled i svoj siguran nastup ostavila negdje na Rio Grandu, između Teksasa i Meksika. - Potreban mi je jedan ključ! - prozbori Julija. - Kakav ključ? - Malen, plosnat ključ koga moj skrbnik ima kod sebe. Pretpostavljam da muškarac, koji se svlači, prazni i svoje džepove... Vi možete bolje od ikog drugog poznavati predmete koje gospodin Gaspard stavlja na noćni ormarić kad liježe u postelju. Blanche se kratko nasmije. - Mislim da je vaš način govora preslobodan za gospođicu koja je odgojena u samostanu... - Prvo i prvo, nisam odgojena u samostanu, nego u privatnom zavodu, a drugo, uvijek govorim onako kako mislim da stvari jesu. To, vi Blancho, uostalom najbolje znate. Dostojanstvo, kojim je govorila, iznenadilo je samu Juliju koja već tjednima i tjednima nije imala priliku da ga iskazuje. Ustanovila je da joj činjenica što stupa u akciju konačno vraća njezinu sigurnost pa je onaj osjećaj manje vrijednosti zbog zapanjujuće elegancije ljubavnice njezina skrbnika kao nekim čudom nestao. Julija je bila uvjerena da je sada ona koja je jača. - Dopustite mi jedno pitanje - kroz smijeh će Blancha - Jesu li muškarci, s kojima ste provodili noć, praznili džepove prije lijeganja u postelju? Julija ustanovi da je u djevojci ostao trunak prostote koja je vrlo rijetko probijala u njezinu ponašanju i u njezinu govoru. - Muškarci, koje sam poznavala, nisu imali ništa u džepovima - odvrati Julija držeći se vrlo ozbiljno. - Oni nisu imali ni toliko godina ni toliko imutka koliko ima moj svemoćni skrbnik. Blancha je promjeri pogledom u kome je bilo i neko divljenje te izjavi: - Bolje je biti s vama u prijateljstvu nego u neprijateljstvu. - Nabere obrve koje su usprkos jutarnjim satima bile već savršeno ocrtane i ulizane. - Da bi točno odgovorila na vaše pitanje, kažem vam da nisam nikada »prevrtala« džepove Remija Gasparda. Prezirem male koristi i to još odonda kad... kad još nisam bila ono što sam danas. No budući da vam ništa ne mogu odbiti ni pred vama kriti, mogu vam reći da Remy već godinama preko prsluka nosi lijep lanac od platine na kome je džepna ura koja je također od platine, a na njem je i više ključeva. Da bih mu ih ukrala, moram mu uzeti i lanac i uru. To bi bilo lako, no budući da smo u mom krevetu samo nas dvoje, bez obzira na glasine koje šire moje suparnice vrlo je vjerojatno da bi moja krivnja bila očevidna, pa bi to značilo da vam činim slabu uslugu. To više što
gospodin vaš skrbnik, koji je i gospodin moj ljubavnik, ne bi gubio ni časa te bi izmijenio sve brave tih poželjnih ključeva. Uvjeravam vas da je vaš plan nestvaran! - I ja se toga bojim - uzdahne Julija koja je mislila sasvim drukčije. Malo kasnije oprostila se s Blanchom na uglu avenije Champs-Elysees. Morala je ići do kružne raskrsnice prije nego što je našla slobodnu kočiju. Pošto se sjela na klupicu u kočiji, stala je razmišljati, a bila je svjesna da je postupila nepromišljeno, što joj nikako ne leži. »Blancha je sve shvatila. Plosnat ključ je u svakom slučaju ključ neke kase, pa ako želim da ona taj ključ svome ljubavniku ukrade, znači da namjeravam okrasti kuću u kojoj sam proživjela svoje djetinjstvo!« Julija se divila savršenoj hladnokrvnosti gospođice d'Antigny koju je ova tom prilikom očitovala, ali ju je malo zaplašila pomisao što se povjerila toj djevojci nepredvidljivih reakcija. Zatim se sjetila da je u potkrovlju u ulici Visconti osim ušteđevine ispod strunjače svoga željeznog kreveta skrila i mali revolver Smith & Wesson koji umalo što je nije lišio života. Sa zahvalnošću pomisli na Patricea koji ju je prisilio da uzme taj opasan polog koji bi danas ili sutra mogao dovesti gospođicu d’Antigny u zatvor... »Da«, zaključi Julija, »kad se sve odvagne, odnosi snaga između Blanche i mene tako su jasni, da će lijepa prijateljica mog dragog skrbnika, dođe li do čega, biti prisiljena nijemo čuvati tajne koje sam joj povjerila. A prva od tih tajna je moj boravak u stanu grofice Witkovske!« - ... No, dakle, mala gospo! Kočijaš se već nekoliko puta obraćao svojoj putnici, a da mu ona nije odgovorila. Julija se trgne. - Da... Što je? - Ej, dokle ćemo tako? Julija pogleda kroz prozor s kojega je prstom obrisala blato. Kočija je polagano išla prema trgu Concorde. Julija se iznenada dosjeti: - Skrenite udesno, pređite Seinu i povežite me cestom Maine! Ulazeći u veliku pučku gostionicu koja se zove »Velika Kalifornija«, u kojoj je prije nekoliko mjeseci Julija srela Colpinovu, djevojka nije točno znala kako će izvesti svoj plan koji se u glavnim crtama za vrijeme dugog puta od ChampsElysees do mitnice Montparnasse jasno ukazivao njezinu duhu. Opet je bila u vlasti neodoljiva nagona. Čim je ušla, osjetila je karakterističan miris te je imala dojam da je tu danas još više svijeta nego prošli put. Čuo se oštar zveket žlica i željeznih viljušaka, a oko lonaca usred goleme blagovaonice gurali su se gosti držeći iznad svojih glava zdjele i tanjure iz kojih se pušilo! Julija Crevecoeur je ustuknula, zbunila ju je ta ponešto neobična čeljad. Neprobojna, gladna gomila okružila ju je sa svih strana, dirala ju je i gurala naprijed. Sjetivši se rasporeda prostorija nastojala je doći do jedne od zadnjih suša od kojih se sastojala »Velika Kalifornija«. Tvornica duhana bila je u punom pogonu, skupljači čikova sređivali su i čistili što su bolje mogli hrpice čikova koje su bile pred njima. Njihov je stol bio položen upoprijeko te je nepoželjnima sprečavao pristup u krug svojevrsne elite društvenog taloga koja se držala prilično drsko i podalje od meteža koji se smirivao pred njima kao što se morski valovi lome na obali. Julija je opravdano naslućivala da će upravo tu naći čovjeka koga traži. Nije se bojala da će se sudariti s nosom
Colpinove jer je znala da ona leži u oblacima dima od eukaliptusa u krevetu u svom stanu u četvrti Notre-Dame-de-Lorette. - Lijepo dijete, čini mi se da vas poznam... Pa da... Dvojak zlatne kose, zamamljiv dijelić lišća i taj pogled... Ah, taj nedostižan pogled, zrcalo duše u kome se čovjek nada naći sam sebe prije na što propadne... Ako tražite gospođu Colpin, moram reći da je to uzalud, jer ona danas neće doći... - Znam - reče Julija okrenuvši se. - Prepoznala je prnjara po njegovu prokuratorskom glasu. - Uostalom, ja i ne tražim Colpinovu nego upravo vas, gospodine Roger. Čovjek, koji se dao nazvati Roger i koji je govorio poput nekog stalnog posjetioca salona princese Mathilde, razvukao je lice u smješak. Imao je gustu čupavu bradu i pravilne, zdrave zube. »Ima zube kao imućni ljudi« pomisli Julija koja je zapazila da se oskudica i bijeda upisuju u usta ljudi. Prnjar je svoje prnje i svoju prljavštinu nosio podrugljivom elegancijom koju je naglašavao svileni rubac na kojem je vrijeme izblijedilo boje, ali ga je svezao oko vrata kao što članovi Jockey Cluba vežu kravate. - Već me odavna ne traži mlađarija meke puti - promrmljala je neobična osoba. - Žene koje sam poznavao nestale su iz mog života. Misle da sam mrtav ili da sam nestao. One koje sada poznajem, mislim u biblijskom smislu, bijedno su meso, a grliš ih tako reći nasumce, pod mostom ili u kakvoj smrdljivoj potkrovnoj jazbini... Izvolite ovuda, ljepotice... Skupljači čikova propustili su ih da prođu, iako gunđajući. - Mala, ako mu dopustiš, on će te proparati do srca - primijeti jedan od tih ljudi, a drugi prasnuše u smijeh. Jedan od njih stavi ruku na njezin bok koji se ispod plašta neodređeno ocrtavao. - Dolje papke, Aristide - otrese se na njega takozvani Roger. - Dobro znaš da ja baratam nožem jednako dobro kao i kopljem za guzicu! Julija nije razumjela te šatrovačke izraze praćene smijehom prisutnih. »Moja ideja možda ipak nije tako dobra kako sam mislila« - pomisli u strahu. Mislila je da je štiti skromna odjeća bez koketnosti. No prevarila se. Njezina je ženstvenost zračila iz nje poput svjetlosti. »Što mi je činiti da budem ružna?« pitala se u sebi. - Što mogu učiniti za vas, draga moja? - zapita u taj čas skupljač prnja koji je ponudio Juliji da sjedne za jedan stol koji je bio začudo prazan kad i svi oni koji su se nalazili pod budnom zaštitom Tvornice duhana. - To mora ostati strogo među nama - prošapće Julija koja je odlučila da ne ponudi Rogeru novac. Njezin instinkt govorio joj je kako valja postupati te je bila uvjerena da se ne vara. - Dakle tajna. Ludujem za tajnama... Još od vremena svojih svilenih prsluka, kad sam oblačio kratke hlače i frak spremajući se za gozbe kod vojvotkinja, pun sam tajni pa je dosta ljudi nakon moga pada slobodnije disalo tek onda kad su mislili da sam mrtav. A neki bi, da su mogli, i sami pomogli da što brže umrem... Julija je bila uvjerena da iza toga hvalisanja ipak ima i istine. Čovjek je imao manire velikog gospodina. Julija je pomislila da bi to mogla biti neočekivana zapreka. Očekivala je da će u »Velikoj Kaliforniji« naći svakovrsne ljude, ali ne i takve koji se drže morala. - Ne radi se zapravo o tajni, nego o poslu, gospodine. - Pa zar se vi, ljepotice, bavite poslovima? S takvom kožom? S takvim očima?
Teatralnom gestom podigne ruke uvis. - ... Mene su do stanja u kome se nalazim doveli prljavi poslovi i žene, da skandalozni poslovi i žene... - Posao koji me zanima prilično je neobičan, gospodine Roger. Julija snizi glas: - ... Radi se o tome da se otvori jedna kasa od koje nemam ključa. - To je lijepo! Takve poslove volim... Draga moja, ja vam se baš ništa ne razumijem u tu finu umjetnost oko ključanica kojom se bave neki moji prijatelji i znanci... - Možda biste me mogli s njima upoznati -smiono izrekne Julija. - Ili barem s jednim od njih, s najboljim, ako možete, i... i najčestitijim, ako se smijem tako izraziti. Prnjar se nalakti na stol i među dlanove zakopa svoju veliku faunsku glavu. Neobično je lako prelazio od najuglađenijeg ponašanja na nemarno, najprostije ponašanje. Zatim je trljao svoj dug, ispupčen i jak nos. - Podignite malo tu kukuljicu da bih vas malo bolje vidio - promrmlja. Nakon kratkog oklijevanja Julija ga posluša. Bilo bi nezgodno odbiti ga. Kosa joj je na brzinu bila skupljena u punđu, pa se vidio njezin vrat. - Sjajno! Gad na koga mislim neće odoljeti... - Budite uvjereni, gospodine, da će za svoj posao biti plaćen. - Juliji je bilo lakše pri duši kad je vidjela da prnjar smatra sasvim prirodnim što netko želi otvoriti kasu koja nije njegova; činilo se da ga to čak i zabavlja. »Pretpostavljam«, mislila je Julija, »da je taj čovjek zadovoljan svojim sadašnjim stanjem i da čiste savjesti smatra da su bogataši stvoreni za to da im osobe spretnih prstiju olakšaju teret koji posjeduju...« Roger ustane. Nabranih obrva preletio je pogledom sav dio suše rezerviran za privilegirane osobe koje u njega puštaju. - Počekajte me, draga moja, a bude li vam tko dosađivao, recite mu da ste s »Markizom prnja«... To sam ja! Krenuo je od stola, ali se opet vratio. - Moja draga, vi mi se još niste ni predstavili... Kako ću izgledati pred prijateljima, koji su odreda divljaci prve klase, pravi gentlemeni poroka, ne budem li znao ni vaše ime. Julija nije bila spremna za to pitanje. Ipak se nije zbunila. - Zovem se Antoinetta - glatko izrekne - a... ja sam sobarica. To sam zapravo bila. Otpuštena sam pred kratko vrijeme. - Pa to je sjajno! - na to će Roger. - Dokle ćemo doći budu li sobarice ličile na princese? - To se zove demokracija - brzo se snađe Julija. - Kad bi ti bila u službi Madame George Sand, ne bih se čudio... Poslije te doskočice književno naobražen prnjar udalji se dugim koracima uklanjajući nogom sve što mu je smetalo. Julija je vidjela da se zaustavio pred skupinom tipova kojima je vidjela samo leđa i glave, koje su skupili kao što to čini grupa zavjerenika. Jedan od tih ljudi ustane. Bio je velik, visok poput Rogera, iako manje masivan. Pošao je za prnjarom nekako nepristojno, gegavim korakom po kome bi se moglo misliti da je služio u mornarici »... ili na robiji na galijama!« pomisli Julija. Činilo se da se ponosi svojom elegancijom, jer je na sebi imao baršunast kaputić kakav rado nose neki umjetnici, a u njem je izgledao poput glumca što je osobito naglašavao njegov vrlo širok dantonski ovratnik koji je bio otvoren te su se mogle vidjeti atletske grudi. Kad se zaustavio ispred Julije, ona je najprije zapazila svetačku medaljicu na tankom zlatnom lančiću. No izraz njegova lica očito je protuslovio simbolu svete slike koji je visio o njegovu vratu.
- Maxime je pravi čarobnjak - reče Roger umjesto predstavljanja. - Koliko znam, njemu se nikad nisu mogle oprijeti nijedna brava i nijedna djevojka. - Kad je tako, gospodin je čovjek koga trebam - odgovori Julija. A Julija je zapravo bila u strahu. Zaplašila ju je vlastita smionost. Kad je smislila da ovamo dođe i da pronađe nekog profesionalnog provalnika, plan joj se činio zavodljiv, bila je to sjajna ideja. Ali prljava stvarnost, gadni mirisi, fizička prisutnost tih ljudi izbačenih iz društva, izvan zakona i morala, zlokobna mreža u koju je upala... »Poludjela sam! Nisam smjela ovamo doći!« pomisli. Baš ta prirodnost kojom su, kako se činilo, najprije prnjar, a zatim takozvani Maxime gledali na njezin pothvat nije ju smirivala već naprotiv zbunila. - Vrlo dobro - izjavi Roger. - Ostavljam vas... Julija je htjela da ga zadrži. »Neka me ne ostavi nasamo s tim tipom...!« - Pusti me, ljepotice. Pri takvim poslovima najbolje je da posrednik ne zna za sve pojedinosti. Blagonakloni posrednik, dakako... Novac mi je bio toliko drag, da se sada od njega gnušam! Udaljio se u smjeru Tvornice duhana kopajući po džepovima svoga širokog kaputa iz kojih izvuče šaku čikova što ih je očito skupio po boljim gradskim četvrtima. Julija se okrene prema čovjeku s medaljicom koji je sjeo na mjesto na kojem je maloprije sjedio Roger. Mladu je djevojku iznenadio izraz njegova lica. To je bila neobična njuška, poput maske neke nepoznate životinje. No iz tog neobično ružnog lica ipak je izbijao neki čar što ga Julija nije umjela objasniti. Znala je da kod muškaraca ljepota ne znači mnogo, ali nije podnosila rugobu. Instinktivno je kod svih ljudi tražila stanoviti sklad pri kome se pogled slaže sa smiješkom. Činilo se kao da Maxime uopće nema pogleda, a nije se ni smiješio. Bio je poput životinje koja se odmara i koja izbjegava da gleda onu koja je pred njom. Imao je plosnat, pri kraju lako uvrnut nos s ovalnim nosnicama koje su se Juliji pričinjale besramne, a da ni sama nije znala zašto. Donji dio lica s jakim čeljustima i upalim obrazima pojačavao je dojam grubosti. Nije se moglo razabrati ima li visoko ili nisko čelo, jer mu je gusta smeđa, ponešto riđa kosa padala sve do obrva. - Reci što imaš, a zatim ću ti reći »da« ili »ne«. Govorio je jedva čujnim glasom. Nikako se više nije mogla povući. - Dakle Antoinetto? Lijevom rukom kuckao je ponešto nervozno po neotesanoj stolnoj daski na kojoj su bile mrlje od vina. Julija nije mogla svratiti pogleda s te ruke. Ruka bijaše prekomjerno duga i kao da živi svojim životom, kao da je odijeljena od Maximeova tijela. Bila je to vretenasta, izrazito mišićava ruka s kratko odrezanim noktima, koji nisu bili besprijekorno čisti, ali je Juliju naprosto očarao ples prstiju koji su bili pokriveni sitnim riđim dlačicama. »To je ruka umjetnika«, pomisli Julija. »Lice je doduše grubo, ali je zato ruka profinjena usprkos njenoj snazi...« Maxime je još uvijek gledao u zemlju. - To je u Auteuilu - konačno izreče Julija. - To je kuća koju sasvim točno poznam i to zbog toga jer sam tamo počela raditi s dvanaest godina kao djevojka u kuhinji... - Zašto nisi tamo ostala? - To je žalosna pripovijest. Gospodareva kći je pobjegla u Ameriku da... da nađe svoga ljubavnika. Ta gospođica i ja... mi... mi smo bile gotovo kao dvije sestre usprkos različitom položaju. Gospodar je mislio da sam bila u sve upućena i da nisam ništa govorila... - A to je bila istina, zar ne?
- Da. Otjerao me iz Auteuila bez prebite pare samo s onim što sam imala na sebi. Mrzim ga! - Zar se želiš osvetiti? - Da. U sobi... moga gospodara ima jedna kasa... Činilo se da je Roger već o tome govorio provalniku jer je ovaj pokazivao nestrpljivost. - A što ima u blagajni? - ispitivao je. Julija je neko vrijeme oklijevala prije no što će odgovoriti. - Zlata... svakako mnogo zlata... i... i vrlo vrijednih dragulja. - Odakle to znaš? Pitanje je bilo umjesno, ali je Juliji Crevecoeur bilo neugodno. - Promislite - reče. - Gospodin Gaspard je strastven igrač poput mnogih ljudi njegove vrsti. On danas sjedi na milijunima, a sutra... Ako ima u svojoj sobi tajnu kasu, u njoj sigurno drži vrijednosti koje se lako mogu prodati u slučaju... na primjer bankrota. S pregršti dragog kamenja može čovjek početi u Americi novi život! Takozvani Maxime konačno se udostoji da je pogleda. Imao je sitne oči. »Pogled kipa«, pomisli Julija, »bez ikakva izražaja«. Potiho je zazviždao kao da se divi. - Gospođice Antoinetto! Ti govoriš o stvarima i ljudima kao da si zaboravila da se to i tebe tiče... Julija shvati da je previše govorila. - To se mene osobno uopće ne tiče - promrmlja. - To je zato što je gospođica bila prema meni vrlo dobra... Uvijek smo razgovarale kao da smo u istom položaju. Maxime ju je promatrao svojim slijepim pogledam. - Kad želiš da tamo idem? Julija skupi obrve pa mu prilično suho odgovori: - Ne radi se o tome da vi tamo idete sami, gospodine Maxime! - Zar hoćeš da ti budem suradnik? - Učinit ćemo to skupa ili nikako - odsiječe Julija. - I to još noćas... Maxime ispruži ruku. Julija ostane nepomično. Neobično sporim pokretom, ali bez ikakve grubosti provalnik rastvori »caričin« plašt. Julija je kroz haljinu osjetila toplu i drhtavu ruku. Iznenadila se što nije osjetila strah, pa i onda kad je časom na njezine grudi položio toplu ruku, punu života. - To me zanima - mrmljao je Maxime. Julija se prije podne vratila u ulicu Visconti. Što je vrijeme odmicalo, njezin dug izostanak sve je više plašio jadnu Antoinettu. Već je u duhu vidjela kako Juliju prate dva oružnika, kako je predavaju njezinu skrbniku. Kad se Julija vratila, smatrala je da je poštenije da ništa ne govori nego da priča sasvim izmišljenu priču. A draga je »grofica« zbog svojih dugih godina službovanja bila i suviše ponizna da bi pošto-poto nastojala da joj se »gospođica« povjeri videći da nije raspoložena da to učini. Zadovoljila se da kaže: - To će loše svršiti. Zatim se kao i svakoga dana počne brižljivo spremati za vrlo važnu priredbu jer se radilo o večeri kod Laperousea na keju Grands-Augustins s vlasnikom vinograda u pokrajini Languedoc. Udvarač lijepe »Poljakinje« iskazao se: posjet kod draguljara Juberta bila je zadnja kušnja kojoj ga je podvrgla.
Vinogradar, koji je bio plemenita roda, ali je, po mišljenju Colpinove, imao kočijaško ponašanje, postignut će nagradu za svoju postojanost. - Ti ćeš se kasno vratiti, zar ne? - pitala ju je Julija lažno ravnodušnog izraza. - U zoru - odgovori nekadašnja sobarica. - Branit ću se do ponoći, ako ne i dulje. Popustit ću svladana šampanjcem i čarom te stare papuče koji će mi puhati u lice svoj teški zadah i svoj južnjački izgovor... To je rekla bez naročitog uzbuđenja, kao da je to najprirodnija stvar kad se mlada žena preda staru i ružnu čovjeku za narukvicu optočenu smaragdima i u točno određeni sat kako je to unaprijed odredila Colpinova po svom makajavelističkom nauku. Još nije bilo ni dva sata poslijepodne, a Antoinetta se već zaposlila u svom kabinetu za toaletu. Julija je općenito mnogo trpjela kad je znala da će Antoinetta provoditi takve večeri. Ona nije mogla shvatiti da je ljubav zanat, a čudila se i užasavala zbog neobične ćudi lažne grofice koja je vodila točno knjigovodstvo o satovima svojega prepuštanja... No ovoga je puta Julija osjećala veliko olakšanje jer je imala sastanak s Maximeom Rasparačem, kako ga je nazvao Roger, i to ispred staklene pregrade na kolodvoru Saint-Lazar nešto prije odlaska posljednjeg vlaka koji obilazi gradsku periferiju. Da je te večeri Antoinetta ostala kod kuće, Julija bi morala izmisliti neki izgovor kako bi mogla ranije nego obično poći u svoje potkrovlje i zatim napustiti ulicu Visconti bez znanja svoje nekadašnje sobarice posuđujući za jednu večer njezino ime. Antoinetta je cijelo poslije podne provodila ili u kabinetu ili u svojoj sobi zavirujući povremeno u salon gdje bi uzela po koji bombon iz kutije koju je složio Seugnot, čuveni trgovac bombonima u ulici Bac. Zbog njegovih poslastica Antoinetta se obično k njemu navraćala poslije mise, kad je bila oslobođena grijeha i kad je osjećala olakšanje i u tijelu i u duši. Julija se divila tom naivnom obredu koji je dopuštao mladoj ženi da sačuva vedrinu koja je rijetka kod ovakvih žena, običnih drolja. U šest sati, kad je već pala noć, Antoinetta je izašla iz kuće »da bi se provela«. Bila je suviše nakinđurena, sa šeširom i rukavicama, ali ozbiljna izraza poput osobe koja ide na posao. Prodoran miris njezina parfema još se dugo nakon njezina odlaska širio sobama njezina stana. Juliji se pričinjalo da je Antoinetta još uvijek tu, iako nevidljiva, pa i kasnije, kad je Julija sama izašla, kao da je bježala od »Pčelinje rose«, koji se miris svuda uvlačio, poput prijekora. Julija je bila svjesna da se baca u ludu pustolovinu. Do zadnjeg se časa bojala da te večeri ne dođe Raoul de Saint-Cerre kako je to često činio dolazeći iznenada. Pošto je opet našao Juliju, taj je mladić, koji je stekao glas, odlučno okrenuo leđa pozivima za svečane večere i kazališne premijere da bi u salonu »grofice« Witkovske sjedio nasuprot kamina i tiho razgovarao sa sobaricom one žene za koju su mislili da je u nju strastveno zaljubljen. Julija je na svaki način i usprkos grižnji savjesti, koju je zbog toga osjetila, odlučila da mu neće otvoriti vrata. Ali i tu je Juliju pratila sreća. Raoul nije došao. Mogla je neprimjećeno izaći iz kuće. Pola sata kasnije nalazila se pred impozantnim pročeljem kolodvora SaintLazare. Pošla je na peron s kojega kreće vlak za Auteuil, kako se dogovorila s onim koga je izabrala za sukrivca u provalnoj krađi ikoju je odlučila izvesti u kući u kojoj je odrasla, u kojoj ju je svaki komad pokućstva, svaki predmet na nešto podsjećao, u toj kući u kojoj nije bila od one večeri kad ju je napustila porušivši sve iza sebe polazeći u Meksiko... U taj kasni sat bilo je malo putnika. Auteuil, iako spojen s Parizom još od 1860. godine, to znači već šest godina, ostao je selo usred polja. To se polje ljeti zelenjelo, ali je zimi bilo pusto. Julija je tu provela najvažnije godine svoje
mladosti, ali gotovo nikada nije upotrebljavala vlak koji obilazi periferiju. Kad bi odlučila da ide u Pariz, Felicien, kočijaš, zapregnuo bi konje u karuce i vozio bi je strpljivo čekajući pred dućanima i sladoledarnicama, dičeći se prilično naduto livrejom bankara Gasparda, koja je ljeti, počev od mjeseca svibnja, bila biserno sive, a počev od mjeseca listopada kestenjaste boje, s lakiranim čizmama boje divljeg kestena i sa značkom na šeširu. Samo odonda, otkad se ludo zaljubila u Allaina Delatouchea, polazila je Julija, koja je otada živjela u laži, potajno vlakom u Pariz da u kakvom skrivenom mjestašcu nađe ljubavnika s kojim je ugovorila sastanak... Prepoznala je tamne vagone i lokomotivu s karakterističnim dimnjakom, a po imenu je znala sve stanice na kojima se vlak iz Auteuila obično zadržavao. Nesvjesno je pogledom ispitivala vagon tražeći onaj u kojem je »odjel za gospođe«, zatim se sjeti onoga zbog koga je noću putovala i nasmiješi se zbog svoje lakoumnosti. Julija se vratila u ružnu stvarnost tek onda kad se jedan velik i vitak lik pojavio iz sjene jednoga stupa krećući se prema njoj. Taj ponešto gegav hod, ta kapa navučena do očiju... - Zdravo! Julija je do zadnjeg časa mislila da Maxime neće održati riječ, da neće imati povjerenja u taj suludi pothvat. Ta on je bio ozbiljan čovjek, staloženi zločinac... prema onome što joj je o njemu rekao Roger »Markiz prnja«. Ali ipak, stajao je pred njom, bez izraza, šutljiv. Nije izradio nikakav plan, nije tražio nikakvu pojedinost s obzirom na postupak, a nije ni znao za nagradu kojoj se mogao nadati. Julijinom glavom preleti bezumna misao: što onda ako je taj čovjek pouzdanik policije, jedan od doušnika kojih je prema riječima Colpinove Pariz pun? Ne baca li se u propast? A tko je zapravo Roger, ta propalica, ikoji je pao na dno društvene ljestvice? Zar zaista nema više nikakve veze s društvom što je bilo njegovo. Zar nije zabluda što je imala povjerenja u tu mnogoliku čeljad koja se poput tajnog društva našla u »Velikoj Kaliforniji«? Batignolle... Maillot,.. Dauphine... La Muette... Auteuil... vlak kreće! - Što čekaš? Maxime prilično naprasito zgrabi za ruku mladu djevojku i povuče je prema najbližem vaganu. - Čujte... - reče Julija. - Morate me shvatiti... - A zašto? Prometnik je već stavio u usta zviždaljku. - Bit će... možda malo teško - prošapće Julija. U isti čas osjeti dvije željezne ruke koje su joj obuhvatile struk kao da će s njom zaplesati i koje su je bez okolišanja podigle i gurnule u kupe. Maxime ju je tamo položio na sjedalo, ali je nije pustio iz ruku. Julija je zanijemila od zaprepaštenja kad su se njegove nervozne ruke nešto niže spustile i časak zadržale na bokovima njegove »družice« da bi ih zatim konačno s nje skinuo. Činilo se da to čini nevoljko. - Teško - poluglasno ponovi neobična osoba. - Teško... Uvijek im je teško. Svi su malograđani kukavice... Do sada još nije progovorio toliko riječi. One su se uostalom gubile u štropotu vlaka koji se tresao i cvilio poput starog željeza. Od početka poslijepodneva snijeg je prestao padati, no grad je još bio zavit u sivilo. Kočija, kojom se Julija vozila onim dijelom Pariza koji je smješten desno od Seine, vukla se po dubokoj tekućoj kaljuži rastopljenog snijega koja je na nekim mjestima činila prave močvare. Vozila, koja su prolazila, jedno mimo drugoga, prskala su se blatom, što je zaslijepljivalo konje i sililo kočijaše da čine prava čuda. Patili su i putnici u omnibusima, koji su bili tijesno
natrpani u omnibusu ili su se priljubili uz vratašca. Nitko se nije usudio smjestiti u gornjem dijelu omnibusa. Julija se pod svojim »nepromočivim« ogrtačem, koji je nabavila u La Nouvelle-Orleansu, obukla kao za neku ekspediciju koja bi se mogla loše svršiti i pri kojoj će možda morati izvoditi i akrobacije pa čak i bježati, pri čemu je ništa ne smije smetati. Sve je to pokrivala široka kišna kabanica koja joj je padala do nožnih članaka. Nije smjela ni pomisliti kako bi reagirao njezin pratilac kad bi otkrio kako je odjevena ispod nepromočiva ogrtača. On se doduše prije nekoliko časaka, kad se nevjerojatno nepristojno ponio da se od iznenađenja sva ukočila, mogao uvjeriti da Julija ne provaljuje u kuću svoga djetinjstva... u krinolini. Maxime se smjestio sučelice Juliji. Šutio je do Batignolesa gdje nije bilo novih putnika. Tada je iz džepa svojeg baršunastog kaputa izvukao malu risanku što je pojačalo dojam da je »umjetnik«, kako bi se moglo suditi prema njegovu izgledu. Tu risanku pruži Juliji, a i jednu brižljivo našiljenu olovku. - Hajde... Julija ga iznenađeno pogleda. - Nacrtaj - nestrpljivo reče lažni slikar. - Kuću, raspored soba... mjesto gdje je kasa... - Slabo... vrlo slabo crtam - promrmlja Julija. - Lako za to... Nacrtaj kako znaš... Tko je vješt, pročitat će to kao svaki drugi rukopis... Napravi i neku vrst plana, s ulicom i susjednim kućama... kocke, kružnice, bilo kako. Lijepa moja djevojko, kad si provela život u toj građanskoj kući, poznaš je sa svih strana. Crtaj ili će biti svađe! Julija počne nešto črčkati. U Dauphinu uđe u kupe jedan muškarac koji je imao visok šešir i znak odlikovanja. Pošto je pozdravio Juliju, sjedne pored Maximea. Julija pruži risanku Maximeu, koji je prihvati te je stade razmatrati. Na njegovu zagonetnom i prilično strašnom licu nije trznuo ni jedan mišić. Julija nije uopće poslušala nalog svog budućeg sukrivca već je lijepim rukopisom ispisala slijedeće rečenice: »Zar mislite da sam toliko luda da vam dadem obavijesti koje će vam omogućiti da se mene riješite prije nego smo došli na određeno mjesto pa da zatim sami izvršite pothvat bez vaše suradnice? Radit ćemo skupa ili od svega neće biti ništa. Možete slobodno izaći na slijedećoj postaji.« Julija je časkom mislila da će Maxime zaista izaći iz vlaka, ali do toga nije došlo. Turio je u džep risanku, prekrstio je ruke i gledao u zemlju sve do trenutka kad je vlak stigao na kolodvor Auteuil. Tad se sagne nad Juliju i šapne joj na uho: - Ti si pravi lopov. To mi se sviđa. - Varate se, gospodine. Moji su poslovi čisti... Gospodin sa znakom odlikovanja pogledao ih je prijekorno. Kad je izlazio, nije ih ni pozdravio. Auteuil je bio zavit u crnu noć, a snijeg je i dalje padao. U većim razmacima svijetlile su plinske svjetiljke. Juliji se situacija učini neobičnom. Zar se tako vraća u Auteuil, da tamo provaljuje u kuću u kojoj je provela djetinjstvo? Prošla je pola svijeta, gledala je smrti u oči i svašta pretrpjela, a sad je došla u mirnu i aristokratsku četvrt u društvu kriminalca koji se poput mačke savršeno vješto kreće duž zidova i željeznih ograda, pazeći na svaki šum i na eventualne prolaznike; slijevao se s noći... Juliju obuzme laki strah. Ako je prepozna koji prolaznik? Ako je tko pozdravi zazvavši je: »Gospođice Julijo«? A ona se tobože zove Antoinetta. Studen i snijeg na sreću su zadržali ljude u kućama. Za vrijeme hoda Juliji je stalno bila na pameti misao: što će naći u kasi Remija Gasparda? Kakve tajne čuva njezin skrbnik u tom skrovištu?
Pomislila je neće li možda saznati strahovite pojedinosti o sebi... Ne znači li to da će tjerajući vraga istjerati Belzebuba kad hoće pod svaku cijenu da otkrije ono što bi možda bilo bolje zauvijek ne znati? »Pa ipak, moram znati«, mislila je Julija. »Sve je bolje od te misterioznosti koja se širi oko mene... Draža mi je istina nego sadašnje stanje, pa čak da je moj otac i zločinac.« Netko je položio ruku na njezino rame. Bio je to Maxime. - Strah te je, kćeri moja? Umjesto odgovora Julija pokaže na crnu masu. - Palača Perignon... Gaspardova palača je nešto dalje... Gaspardova palača... Te su jednostavne riječi pobudile u Juliji brojne uspomene. Njezine mladenačke godine ocrtavale su se u noći u sivim ili živopisnim slikama: tuga, veselje, samoća, luda ljubav. Upijala je u sebe ulicu, kamenje, crno nebo. Kao da bi prstom htjela dirnuti svoj vlastiti lik koji se pojavljuje na svakom kutu ulice, u pjenušavoj ljetnoj haljini ili u dugom zimskom ogrtaču uz pratnju zvončića, jer je gospodin Gaspard na povratku iz Rusije dovezao saonice živih boja. Julija skrene glavu u stranu pomislivši: »Samo da me taj čovjek ne vidi kako plačem!« Maxime nije uopće na nju obraćao pažnju. Julija konačno ugleda zid koji je zatvarao palaču Gaspard koja je bila u pozadini, pri dnu dvorišta čija su se dvostruka ulazna vrata zatvarala svake večeri. - Evo kuće! - prošapće Julija kojoj je uzbuđenje stisnulo grlo. Zastane, a stao je i Maxime. Glavna zgrada imala je i dva krila, dodana pri kraju prošlog stoljeća, koja su bila ukrašena fugama i balustradama na krovu i zabatima. Prozori nisu bili rasvijetljeni. Julija i provalnik pogledali su gotovo istodobno na kućno pročelje. Juliji se činilo kao da se između nje i toga neznanca s faunskom maskom uspostavlja neka suradnja. Brzo su izmijenili nekoliko riječi s obzirom na služinčad smještenu u posebnim prostorijama koje su bile za njih određene. Kad je spominjala kočijaša, kuharicu, sobara, vrtlara i njegovu obitelj, sva su joj ta lica bila tako draga, da je osjetila neizrecivu čežnju. Taj čovjek s kojim tu stoji ne može mi zamisliti da je ta imena podsjećaju na djetinjstvo u kome su joj te osobe bile jedino društvo. Usprkos svemu bila je uz njih vezana. Prstom pokaže Maximeu park koji se protezao iza kuće i prošapće: - Tuda treba ići. To je Julija najbolje znala. Koliko li se puta vraćala u svoju sobu u mrkloj noći kad je dolazila iz malog paviljona okruženog lišćem, u kome je proživjela nezaboravne ljubavne časove u Alainovu naručju. Julija pođe po raskvašenom putu punom snijega i blata koji je bio tako uzak da se protiv svoje volje morala približiti svom šutljivom pratiocu. Tako su u mraku išli jedno pored drugoga. Toplina njihovih tijela tvorila je među njima stanovitu novu intimnost. Julija se zadrži pred malim vratima u zidu koji je okruživao posjed. Vrata su bila zaključana, ali je Maxime kao u igri nasilno otvorio zarđalu bravu. Nakon nekoliko časaka uđoše u park. Paviljon je stajao nekoliko koraka podalje... Julija se ukoči, kao da ju je presjekla neka nagla bol. Uzalud je nastojala protjerati uspomene... - Tu vjerojatno nema nikoga, zar ne? - poluglasno upita provalnik. Julija se silila da ravnodušno odgovori, ali joj je glas podrhtavao. - To je nekoć bio atelje slikara Quentin La Toura. Tako je barem pričao za stolom gospodin Gaspard. Sada u njemu spremaju staro pokućstvo. Pod zaštitom brižljivo obrezane živice približavahu se kući. Maxime je preuzeo vodstvo. Kretao se spretno poput mačke ne prestajući paziti na okolinu. Pročelje prema parku sa svojim zaobljenim zabatom bilo je dijelom
zakrito golim granjem visokog drveća. To joj je drveće bilo prisno kao da su to bile neke osobe ili domaće životinje. Visoki prozori poput vrata u prizemlju bili su zatvoreni kapcima. Kuća se pričinjala mrtvom. Julija je mrmljala: - Nitko od posluge ne može nas čuti. Sjećam se da mi je... gospođica često govorila kako se boji sama spavati u toj velikoj zgradi... Maxime podigne glavu. - Pa zar ta vaša gospodarica nije imala ljubavnika? - Pa znate da ga je imala... Ali je uvijek spavala sama! Provalnik slegne ramenima. Tih nekoliko riječi stvorilo je među njima atmosferu koje prije nije bilo. Julija je to osjetila kao i to da joj je nekako lakše. Maxime se zaposlio oko jednog kapka koji je otvorio s pomoću nekog metalnog predmeta. To je učinio vrlo brzo i jedva čujno. Maxime brižljivo pritvori kapak, a iz džepa izvuče par rukavica koje nadjene na ruke. Julija tada začuje vrlo karakterističan, ali sasvim tihi zvuk puknutog stakla. Budući da je velik prozor bio sastavljen od mnogo malih stakalaca, čovjek u baršunastu kaputu pomno je odabirao ono koje mu je dopuštalo da provuče unutra ruku i da otvori zavornicu. - Hajde ispred mene, ti poznaš prostorije! - naredi provalnik. Julija se uvuče kroz poluotvoreni kapak prozora i uđe u jednu tamnu sobu. Odmah je prepoznala stanoviti miris koji ne bi mogla točno opisati. Bio je to miris cigara vuelta de habajo što ih je pušio djevojčin skrbnik. Te su cigare sve prostorije u kući prožimale jedva zametljivim, ali postojanim mirisom. Opuške je bacao u kineske vaze. Hodala je po debelom tepihu kao da gazi po tratini pa se koraci nisu ni čuli. - Dajte mi ruku - prošapće Julija. Išli su u mraku, a da nisu zapeli o stolice od mahagonija koje su bile poredane oko okrugla stola. Prošli su pored raskošnih svijećnjaka u stilu Luja XVI. koji su bili smješteni u nišama. Dvokrilna vrata bila su otvorena. Toga nije bilo dok je Julija još boravila u Auteuilu. Tada su se vrata blagovaonice otvarala samo za vrijeme jela. Maxime je upalio šibicu. Sad su bili u predvorju kraj jednog ormara za medalje, skupocjenog talijanskog komada pokućstva s intarzijama od mjedena lima i sedefa. Koliko li je puta Julija kad se vraćala s ljubavnog domjenka dohvatila svjetiljku koja je stajala na tom ormaru, pa ju je zapalila da bi zatim potiho pošla u svoju sobu. Tada je dobro znala da njezin skrbnik dolazi kući u zoru... ako uopće dolazi... U to je vrijeme njezin ljubavnik Alain izlazio kroz mala vrata u zidu koja je prije nekoliko časaka provalio Maxime. Njihov je ključ Julija ljubomorno čuvala u svom pisaćem stolu. »On još i sada mora biti tamo...« iznenada se sjeti. Imala je ponešto djetinjastu želju da se u to uvjeri... Tu joj je sve bilo dobro poznato. Ništa se nije promijenilo. Držeći se za ruku pošli su ona i njezin pratilac uz stube s dva kraka. Imala je osjećaj da je povezana s tim čovjekom, iako ona njega vodi. U sebi je mislila: »Ako sam krivo obaviještena, ako je moj skrbnik noćas kod kuće, ako netko nepoznati stanuje u nekoj od tih soba, uhvaćeni smo kao u mišolovki... No ako se i to dogodi, čovjek koji me slijedi poput sjene bit će sposoban da nas odavle izvede!« Nije mnogo ni mislila o tome kako je to Maxime čuva da ne upadne u stupicu. Bila je uvjerena da je među najvrednijim predmetima što ih je imao taj prosjak bio nož, bodež, jer ga je Roger nazvao »Rasparač«... Dođe li do potrebe, Maxiane će znati da ga upotrijebi. Soba gospodina Gasparda bila je u prvom katu, na kraju malog hodnika. Kućevlasnikov apartman sastojao se od okrugle sobe u kojoj su prozori gledali
prema vrtu tako da su pružali vidik na krajolik, te je bankar mogao imati iluziju da je daleko od Pariza. No nije mu bilo baš mnogo stalo do te iluzije jer je rijetko stanovao u Auteuilu, a mnogo je radije boravio u kući u ulici Marbeuf, i to ne samo zbog sentimentalnih razloga. Uz tu sobu bila je kupaonica u izrazito muškom stilu. Bila je to neka vrst ćelije okrečene sasvim bijelo. Julija nije mogla odoljeti napasti pa je otvorila vratašca kupaonice djetinjasto se veseleći tome da vidi to mjesto u koje je tek krišom mogla zaviriti u ono vrijeme kad je tu živjela. Golemi okrugli bazen od crnog lakiranog lima čudno se svjetlucao u tami. - Što je to? - Kupaonica gospodina Gasparda - prošapće djevojka. Maxime slegne ramenima. - I Marata su zaklali u kupaonici... Tko zna kako će svršiti i taj... izrabljivač naroda? Julija osjeti da joj je studeni mlaz protekao niz leđa. - Kasa je tamo, u sobi - promrmljala je pokazujući vrata. Maxime zapali malu svjetiljku za nevrijeme što ju je donesao zajedno s ostalim provalničkim priborom u dnu dubokih džepova svojeg baršunastog kaputa. Kad je Julija gurnula vrata sobe svoga skrbnika, obuze je nerazuman strah. Zraka svjetla zaplesala je po zidovima koji su bili tapecirani indijskom svilom, po predmetima od ebanovine, po kaminu od zelena mramora na kome je kucala ura njihalica majstora Boullea, po visoku i široku krevetu. »Tu će se dakle, u toj sobi, odlučiti moja sudbina«, pomisli djevojka. »Možda ću saznati istinu...« Osjetila je laku vrtoglavicu. Sva se do srži sledila. Sramila se što nasilno provaljuje u kuću koja je ponešto bila i kuća Julije Crevecoeur... - Ne vidim kase - prošapće Maxime.- Možda su je premjestili? Julija se sjeti Antoinettine obavijesti. Poput kakva automata, gotovo ukočena od straha i zebnje, Julija krene prema paravanu od pozlaćenih bambusa koji donekle nije bio u skladu s ostalim jednostavnim pokućstvom. Paravan je jednim dijelom prekrivao zid na kome je visilo djelo slikara Cabanela. Julija ga odstrani. Maxime podigne svjetiljku da bi osvijetlio sliku koja je u polutami djelovala reljefno možda zbog toga što su se slabo razabirale pojedinosti. - Sliku treba skinuti - reče Julija. Činilo joj se kao da je na rubu ponora. Očekivala je neki nadnaravan događaj, nešto strašno što bi je otrglo od te nestvarne noći, što će prekinuti to očekivanje... Imala je osjećaj da će njezin život promijeniti tok poput rijeke pred nekom branom. Mislila je da nakon izlaska iz te sobe, da nakon te noći više nikada neće biti kao prije. Munjevito je proživjela sav svoj prošli život, pustinju u kojoj je i ljubav izmakla poput šake pijeska koji je protekao između njezinih prstiju. Iz dna duše požali što je poduzela nerazuman pothvat koji ju je doveo do tog sasvim akademskog platna kome je nedostajao život i koje možda skriva neprilične tajne, tajne sramote i nepriznate strasti, tajne krvi i prljavštine, tajne strasti kojih je plodom bila ona, Julija Crevecoeur. »Zašto pod svaku cijenu želim saznati istinu? Zašto ne prihvaćam tajnovito«! koja za mene ipak znači stanovitu sigurnost?« Julija pomisli da bi možda bilo mudro da živi glavom zaturenom u pijesak... poput noja... - Pridrži svjetiljku! - naredi Maxime. Uhvati okvir i skine sliku. Svila kojom je bio pokriven zid na tom mjestu promijenila je boju, postala je blijeda. Julija je isprva pomislila da se Antoinetta prevarila i da se bankarova kasa nalazi na nekom drugom mjestu.
Ili je gospodin Gaspard vješto izmijenio slike pa je Cabanelovu sliku stavio na drugo mjesto što bi slučajnog provalnika, koji je znao da je kasa iza Cabanelove slike, prisilila, da diže sve okvire tražeći onaj koji prekriva kasu... No to bi bilo suviše naivno... - Posao pravog umjetnika! - mrmljao je Maxime prelazeći gotovo zaljubljeno rukom preko sitne pukotine između zida i kase s mikroskopskom bravom. - ... Primakni svjetlo bliže! - zapovijedi skitnica, a zatim doda: - Dakako, blagajna sa šifrom... Maxime se ogledavao i zapazi iznad kreveta uljenu noćnu svjetiljku, pokrivenu staklenom kuglom. - Upali noćnu svjetiljku! - naredi Juliji i pruži joj šibice. Julija je svjetiljku za nevrijeme položila na stol od crnog drva s intarzijama od sedefa, na kome je snop svjetlosmeđeg papira s bankarovim žigom ležao pokraj brončane tintarnice nad kojom se raskrilio carski orao. Upalila je noćnu svjetiljku koja je širila oskudno svjetlo, no Maxime je mislio da je to dovoljno. Kako je bio visok koliko i skrbnik, bio je točno u visini kase. Priljubio je uz nju uho poput onoga koji prisluškuje na vratima. Julija se zabezeknula jer nije shvaćala taj čudni postupak. Kad se približila, ustanovila je da je ono, što je mislila da je brava, zapravo sitno puce što ga je Maxime neizmjerno nježno, gotovo s ljubavlju okretao. Julija se čudila igri tih tankih prstiju koji su milovali poklopac brave kao što ljubavnik golica grudi svoje dragane. Juliji se pričinilo da dolje u predvorju čuje neki šum. - Sve ugasi! - prošapće Maxime koji je također nešto čuo. Julija odmah posluša. Ruke su joj se zaledile. Pomislila je da će u slijedećim trenucima propasti sve njezine nade. Ako je to njezin skrbnik! Nije se usudila zamisliti strašne događaje koji će se odvijati u toj sobi... Osjeti da je netko kraj nje. - Upozoravam te: ili ja ili on! Te je riječi Maxime izgovorio u jednom dahu, jedva čujno, ali je Julija sve shvatila. Baršunasti se šum približavao. Zbunjivao ju je. Bio je to šum koraka, ali tako lakog da je Julija mogla misliti da je to utvara. No duhovi nemaju običaj da grebu po vratima i da mijauču. Čulo se mijaukanje. - Rachel! - usklikne Julija prigušenim glasom. Kako je mogla zaboraviti da postoji sijamska mačka kojoj je ona dala ime glasovale glumice zbog čega se gospodin Gaspard često smiješio. On je nekoliko tjedana bio glumičin ljubavnik, i to u ono vrijeme kad je Rachel još bila vrlo lijepa... - Svršimo! - prošapće Maxime. - Nije potrebno zapaliti svijeću. Ja radije radim u mraku, zbog osjetljivosti prstiju. Nastupila je tjeskobna tišina. Julija je bila nepokretna, ukrućena od straha, od zebnje i nepodnosiva očekivanja. Razabrala je da se Maxime, koji se priljubio uz zid kase kao da se želi stopiti s čelikom, i ne trudi da razbije bravu, što bi bio težak i bučan pothvat. Ona je zamišljala da u mraku vidi neobične ruke toga čovjeka koje žive svojim vlastitim životom i koje nastoje riješiti tajnu otvaranja blagajne. Julija je napeto slušala i čula jedva čujan, ali pravilan štropot; to se Maxime uhvatio u koštac s poklopcem brave. »Zaista je umjetnik u svojoj struci!« pomisli Julija. Nije znala koliko je vremena ostala tako u tami. Imala je vremena da tisuću puta predbaci samoj sebi što se dala na tako nerazuman pothvat. Ta nije bilo razloga da gospodin Gaspard upotrijebi baš to mjesto da bi tu spremio dokumente koji se odnose na njegovu štićenicu. S užasom je zamišljala trenutak kad će se naći pred hrpom dragulja i zlatnika poput zločinca pred
svojim plijenom. Julija Crevecoeur, pa tat! No u isto se vrijeme urazumi sjetivši se svih razloga koji govore za to da bude tu, u toj sobi, s tim »specijalistom« za provalne krađe. Da je njezin skrbnik pravilno postupao, do toga ne bi došlo. Pomislila je da bi bez najmanjeg oklijevanja predala gospodinu Gaspardu sve što je imala i što je on čuvao, da je on to od nje zatražio. No on se, na nesreću, nikada nije prema njoj ponio onako kako bi se morao ponijeti onaj koji zamjenjuje oca. Prema njoj je pokazivao samo ravnodušnost, kasnije neprijateljsko raspoloženje, a sada i pravu mržnju jer je osujetila sve njegove planove, jer je u njegovim očima predstavljala prijetnju, jer se spram nje osjećao kriv zbog toga što je svojim hazardnim spekulacijama malo-pomalo rasipavao imetak svoje štićenice koji je morao u cijelosti predati u proljeće nove godine. - Gotovo! Kratka rečenica, koju je Maxime izgovorio pobjedonosnim tonom, trgne Juliju iz njezinih sanja, i to grubo. Došla je do uvjerenja da je ta provala do koje je došlo njezinim nagovorom velika nesmotrenost, ludost, glupost i da će njezin tok prije ili kasnije dovesti do nekog dramatskog obrata, jer joj se i osoba njezinog sudionika činila strašna i protuslovna i nikako nije odgovarala pojmu što ga ima o skitnicama. I to unatoč njegovoj neotesanosti i njegovu ponašanju profesionalnog provalnika. Da, nešto je Juliji ulijevalo strah od Maximea. Ne zbog toga što je tat, pravi razbojnik, već zbog toga što je muškarac. Ponovo je upalio svjetiljku za nevrijeme. Julija nije mogla učiniti ni korak naprijed ni korak natrag. Oči su joj bile fiksirane na otvorenu rupu u zidu. Maxime je u nju turio ruku. Julija je mislila da beskrajno dugo čeka. Maxime se tako brzo okrenuo da se Julija lecnula. - Što misliš što je unutra? - upita Maxime. - Vrijednosni... novac... dragulji... barem tako pretpostavljam - prošaptala je Julija. - Ništa, djevojko! U toj prokletoj kasi nama ništa! To je prvi put da su me nasamarili! To mi nije po volji. To mi nikako nije po volji! Ne znam zašto si me upetljala u taj posao. Ali ću to saznati pa čak i alko budem morao unakaziti tvoje lijepo lice i tvoje tijelo koje nastojiš kriti kao da ga se sramiš... U tom je času njegov glas odavao bijes. Zgrabio je Juliju za ruku. Osjetila je kako se provalnikovi prsti utiskuju u njezinu kožu. - Drolja! - izrekne i ponovo se okrene prema kasi očito u namjeri da još jednom ispita sve njezine pretince. Nakon jednog trenutka, koji se Juliji pričinjao vječnost, zamijetila je šuškanje papira, zatim je opazila jedan ovalni predmet koji se sjajio kao da je od srebra, a provalnik ga je rukom odmjeravao. Vidjela je da oklijeva i da se nadvija na taj predmet koji je bio skupocjen okvir jedne minijature... Kad je Maxime podigao glavu, Julija je na njegovu licu, što ga je tek malo prije izobličavao bijes, pročitala izraz iznenađenja i zloslutne radosti. Provalnikove mrtve oči i dalje su je izbjegavale. On se više služio svojim prstima nego pogledom, praznim poput pogleda nekog kipa. Zatim progovori, ali to je bio zapravo šapat: - Lijepa si, znaj... Vrlo si lijepa. Julija nije shvatila te riječi. Pitala se nije li Maxime malko lud. No osjećala je da se u njemu skriva hladni bijes, koji je bio opasniji od onog prijašnjeg. Približila mu se. - Pokažite mi taj predmet... Molim vas!
Nastojala je da bude mirna. No sve ju je više zahvatalo neshvatljivo uzbuđenje. Maxime ju je gledao kako se približava. Časkom je oklijevao, a zatim joj pruži srebrni okvir. - Zar me misliš osvojiti ljepotom...? Minijatura je predstavljala mladu plavokosu djevojku s dijademom u kosi i s nakitom od rubina oko vrata. Bio je to gotovo kraljevski lik, odjeven kako je bio običaj u vrijeme restauracije. Julija se svladala, iako se odala promatranju te slike koja je uostalom bila prilično neobična. Posve je zaboravila sadašnje okolnosti ne mogavši shvatiti razlog zbog kojega joj se ta žena na portretu čini poznatom, pa čak i dobro poznatom. Zatim podigne glavu i u okruglu zrcalu što je visilo iznad crnog stola ugleda svoju sliku. Tada shvati da je ta gospođica, čiji portret drži u ruci, ona, da je to Julija Crevecoeur! Sličnost bijaše upravo sablasna, očita, jasna: ista boja kose, isti pogled, isti izraz lica. Slikar je neobično vjerno prikazao model; kad bi se moglo vjerovati da mu je Julija prije dvadeset godina bila model. Pri dnu slike mogao se pored dva nečitljiva inicijala - čitati datum: 1847. Željezna ruka stisne njezino rame. Maxime! Časkom je na njega sasvim zaboravila. Ali je on zapovjedničkim tonom prisili da se sjeti svoga sudionika. - Ljepotice, rekla si da si sobarica. Sobarica, zar ne? A zar će glasoviti Gaspard, milijunaš, rastrošni Gaspard, u svojoj kasi držati portret svoje sobarice? To si dakle tražila tu, reci! Ili možda... ovo? Pokazao je nekoliko listića papira ispisanih rukom, a izvukao ih je iz blagajne zajedno s portretom one žene. - Dajte mi te papire, molim vas, gospodine! - molila je Julija. - A zlato? A vrijednosti? A dragulji? Papirima je vrlo lako udario Juliju po licu, a u tom pokretu kao da je bio prezir. Juliju to iznenadi. Očekivala je da će ponovo doći do izlijeva bijesa, do bogtepita kakve grubosti toga čovjeka koji se s punim pravom mogao osjećati uvrijeđen, nasamaren, prikraćen u svome dobitku... - Ja sam... uvjeravali su me da gospodin Gaspard drži u svojoj kasi vrlo vrijedne predmete - šaptala je Julija. - A ti si, ljepojko moja došla da ih ukradeš? Došla si po zlato, po obilje zlata što bi ga podijelila sa svojim prijateljem Maximeom! Ili je to možda ipak portret koji si htjela natrag dobiti. Portret... i to pismo, zar ne? Odgovaraj, želiš li vidjeti svjetlo dana! Prijetnja bijaše to teža što je bila izrečena jednoličnim glasom, mirno i hladnokrvno. Čovjek koji tako govori ne pridaje važnosti ni životu ni smrti! Julija munjevito shvati da je taj čovjek zaista ubojica. I to bez ikakve napuvanosti. ili teatralnosti. Profesionalac. On bi ubio, tako reći, uglađeno. - Nisam... nisam znala da postoji ta minijatura... i... i.. ne znam sadržaj toga pisma. Ali vam mogu iskreno reći da sam imala namjeru da vam sve prepustim što je vrijedno osim... osim... na primjer... toga portreta i... i tih listića! - Sjajno! - usklikne čovjek ne podižući glas. Razgovarali su kratko vrijeme prigušenim glasom, ali zato ipak izvanredno živo. Julija je osjetila da izlaže opasnosti svoj život, ali i to da je blizu cilju koji je toliko željela postići. Žile na sljepoočicama snažno su joj zakucale kad je pomislila što bi moglo biti u pismu i kakvu bi joj tajnu mogla odati minijatura, to sićušno zrcalo priviđenja. Trebalo je da pošto-poto konačno sazna istinu, a trebalo je da pošto-poto živa izađe iz kuće Gaspard... - Gubimo vrijeme, gospodine. Moj... gospodin Gaspard mogao bi doći u bilo koje vrijeme, te bismo bili ulovljeni u stupicu poput štakora!
Namjerno je lagala jer je mislila da je sve bolje nego ostati zatvorena u toj sobi u Maximeovu društvu. - Varaš se, barunice. Tvoj »gospodin Gaspard« upravo ljubi svoju dobru prijateljicu, tamo negdje kraj Champs-Elyseesa... Julija je s užasom ustanovila da je Rasparač vrlo dobro upućen. Zbog toga je i miran. »Valja opreznije igrati«, pomisli Julija pa reče: - Vi ste mi, gospodine, učinili neizmjernu uslugu što ste otvorili kasu. Hoćete li biti tako ljubazni pa mi kazati cijenu... vaše usluge, a ja ću smoći novaca da vas platim. Maxime je pored nje sasvim nepokretno stajao, oborenih očiju. No u njegovu držanju nije bilo ni traga poštovanja ili kakvu obziru. Juliji se činilo da taj čovjek uzima ljude i životne događaje posve fatalistički, gotovo zaprepašćujući ravnodušno. Zašto je ne gleda? U očima mlade djevojke mogao bi čitati potpunu iskrenost, a prema tome mogao bi zaključiti da će ona do zadnje pare isplatiti svotu koju će od nje zatražiti. - Moja cijena, eh! - prošaptao je. Podigao je ruku i to tako polagano da je Julija pomislila da živi kao u snu u kome vrijeme više mije vrijeme. Jagodicama svojih dugih glazbeničkih prstiju Maxime je dodirnuo minijaturu koju je Julija u ruci držala. - Ona! - kratko reče. Julija se trgne od iznenađenja. - Gospodine, pa taj portret nema za svakoga jednaku vrijednost. Sumnjam, da biste ga mogli prodati za cijenu koja bi za vas bila zanimljiva... - Nisi me shvatila, princezo. Hoću tebe! Ili, alko ti je draže, otmjenu gospođu koju prikazuje ta slika i koja je, Antoineto, toliko slična tebi, da to ne može ni biti nitko drugi nego ti! Malo je zakoračio naprijed te je svojom veličinom i magnetičnošću, koja je zračila iz njegova lika, upravo dominirao nad Julijom. Bio je čudna životinja, bez mirisa, gotovo bez daha, s gubicom divlje zvijeri, a s tijelom od napetih mišića. Julija je osjetila da ne može uzmaknuti, da se ne može ni pomaknuti ni osloboditi. Kao da joj je krv prestala teći. Bila je kao začarana, nije osjećala odbojnosti, a bila je nesposobna da odredi korijen straha koji joj je stisnuo grlo. Taj je strah bio izmiješam s dojmom kao da je uzela neku drogu koja je imala moć da ukloni zidove i da poveća prostor, a taj je prostor vibrirao te su se po njemu širili čudni tonovi što ih je mogla razabrati samo ona koja je bila pod uplivom životinje... Maxime ju je dotjerao do prostora između zida i kreveta Remyja Gasparda u toj sobi u kojoj je još u zraku lebdio miris njegovih havanskih cigara. Časak su oboje stajali nepokretni licem u lice, kao da su ukrućeni. Zatim se Maxime okrenuo, pošao je prema kaminu na koji je stavio minijaturu i pisani dokument nađen u bankarevoj blagajni. Julija je u tome vidjela svoj spas. Oslobodila se straha koji ju je paralizirao, energično skoči prema vratima i to tako smiono da ni sama sebe nije prepoznala. No imala je iskustva iz Amerike. Dobro je znala da Maxime neće napustiti svoj mršavi plijen, iako mu sada uteče. U tom će se slučaju Julija morati nagađati s tatom tih predmeta koji su samo za nju vrijedni. No u taj čas je shvatila da Rasparač neće pustiti da mu utekne plijen. Maxime se izvanredno spretnim skokom baci između djevojke i vrata do kojih je ona nastojala doći. Julija je u njegovoj ruci vidjela kako svjetluca ono strašno oružje po kojemu Maxime ima nadimak; bio je to oštar bodež što ga je, čini se, izvukao iz rukava. Julija se u svom skoku skoro natakla na ispruženi šiljak bodeža, ali ju je Maxime poput pravog umjetnika
zaustavio slobodnom rukom pa tako sječivo nije naišlo na predmet kome je bilo namijenjeno. - Princeso, zar misliš otići, a da ne platiš dugove. Podigne je tako lako da bi se moglo pomisliti da uopće nema težine. Bacio ju je na krevet kao što se baca zamotak. Vidjela je kako se nadvija nad nju. Sablasno svjetlo svjetiljke isticalo je sjene i izbočine njegova lica što bijaše poput faunske maske koju je izradilo dlijeto pijanog, ali genijalnog kipara. »Neću odavle izaći živa!« pomisli Julija. Upravo jezovitom duhovitošću prisjeti se da će gadno umrijeti u sobi onoga koji je izravan krivac za takav svršetak. Vidjela je kako se nad njom poput srebrne munje blista nož i kako se naglo spušta u času kad je htjela vrisnuti, ali je već ruka njezina ubojice prigušila njezin krik; osjeti neko škripanje zgužvane svile te pomisli da je to sada njezina smrt... Prevarila se. Maxime je neobično spretno povukao svoj bodež po površini dugog kišnog ogrtača kojim je Julija bila zaogrnuta te ga je tako reći otkopčao šiljkom svoga noža. - Do vraga, ti se princeso, neobično oblačiš za provalnu krađu! Julija je gotovo požalila što nije mrtva, jer ju je bilo stid zbog odjeće koja je pravo reći bila prilično neobična. Ispod svoje »nepromočive« kabanice Julija je imala neku vrst »trikoa« od crne svile koji se potpuno priljubljivao uz njezino tijelo poput druge kože, a našla ga je u Antoinettinim ormarima. Antoinetta je tu smionu odjeću nosila na jednom maskiranom plesu u Operi na kome je »Poljakinja« bila senzacija maskirana kao đavolica, crna od glave do pete, sa strašnom crnom maskom na licu i s rogovima na glavi! Triko je držao toplinu, a kretnjama je davao potpunu slobodu. Julija je ipak na sebe navukla i nešto vunenine i mađarske čizmice koje su joj sezale do koljena (a njih je pozajmila iz bogate Antoinettine garderobe). Kad je Maxime s nje skinuo ono malo rubenine, značajno se nasmiješio ugledavši divno tijelo na kome je svileni triko isticao i najmanje pojedinosti. Usprkos strahu od toga čovjeka, Julija se začudi neobičnoj milini koja se odrazila na njegovu licu koje ju je prije iznenadilo svojim surovim izgledom. Nije bilo nikakve sumnje u njegove namjere; spremao se da do gola svuče mladu djevojku ili bolje reći da oštrim nožem isječe njezinu odjeću. Čvrsto ju je držao iako se Julija otimala kao jegulja u košu.. - Ne tu! - dahtala je. - Ne tu! - Zašto ne? Čini mi se da si željela da se osvetiš svome... gospodaru. To bi za tebe mogao biti dodatan užitak kad bi sa mnom oskrvnula taj uzvišeni krevet, građansku ložnicu, svetinju nad svetinjama... Da se ti, koja si nitko i ništa omotaš tim finim plahtama poput prave dame... Julija je dobro primijetila podrugljiv ton njegovih riječi. - Čujte me! - molila je Julija. - Niste dobro obaviješteni. Gospodin Gaspard zaista provodi gotovo svaku večer kod svoje metrese, ali on često dolazi ovamo u Auteuil... a koji put i prije ponoći. Vjerujte mi... Shvatite. Tu sam dugo živjela. - Vjerujem ti, princeso, vjerujem. Mislila je da će je siliti da kaže istinu s obzirom na očito krive podatke koje mu je dala o svojoj osobi, ali on to nije učinio. U času kad je to najmanje očekivala, podigne je iz kreveta, postavi je na noge upirući svoje oružje na prsa mlade djevojke. - Budući da se tu, ljepotice moja, izlažemo opasnosti da će nas tkogod smetati, a budući da si poštena pa ćeš mi platiti što mi duguješ, pođimo drugamo. Samo ne pokušavaj bježati. Prvo i prvo, to ti neće uspjeti, a to će te lišiti tvoga portreta i... tvojih papira. U prolazu zgrabio je minijaturu i pismo.
- Idi naprijed... - Kuda? - Zar mi nisi maloprije pokazala neki paviljon u dnu parka? To je samo nekoliko koraka od malih vrata kroz koja se izlazi na ulicu... Tamo je mirno, pa ako tamo ima i starog pokućstva, naći ćemo i kakav krevet. Paviljon... Paviljon ljubavi njezine mladosti! To je gore od svega. Julija je prosvjedovala, otimala se, ali je Maxime bio tako snažan i okretan da su svi njezini pokušaji nailazili na otpor željeznih mišića čovjeka koji ju je nemilosrdno ščepao spreman da je omami oštrim udarcem pa čak da je i zadavi stegnuvši joj vrat. Maxime joj je neprestance prijetio nožem, a u isto je vrijeme munjevitom brzinom stavljao na svoje mjesto Cabanelovu sliku pošto je zatvorio kasu na kojoj je pokrivao ključanicu. Zatim je dohvatio svjetiljku i vrlo je oprezno vrškom bodeža podigao bradu svoje žrtve koja je drhtala od bijesa i straha, a kojom je vladao svojom snagom i svojom spretnošću. - Mi ćemo, lijepa moja, izaći iz kuće kako smo u nju ušli. Ali napraviš li i najmanji pokret koji se meni ne bi svidio, otpremit ću te na drugi svijet, u kom su princese sasvim jednake sa sudoperkama, jer, draga moja, u carstvu mrtvih svi smo jednaki, i prosjaci i bankari... Julija osjeti kako joj niz vrat polagano teče kaplja krvi. Maxime je tek malo zarezao njezinu kožu, ali dovoljno da pouči mladu djevojku da neće oklijevati prijeći na djelo. Istodobno je primijetila da taj čovjek, koji se obično izražava s vrlo malo riječi, postaje neobično rječit čim govori o nasilju ili smrti. Iz kuće su sretno izašli. Kad su prelazili prag sobe gospodina Gasparda, dočekalo ih je diskretno mijaukanje Rachele koja se počela maziti oko Julije. Maxime gurne Juliju prema blagovaonici, snalazeći se u tami kao da je napamet naučio raspored pokućstva. Kad stigoše pred staklena vrata, kroz koja je Maxime provalio u kuću, brižljivo ih iznutra zatvori. Mlada djevojka nije imala mogućnosti da mu umakne, a znala je da će, ako krikne, to biti njezin zadnji krik. Usprkos svome strahu ustanovila je da je Maxime zaista vrlo okretan; držeći neprestano nož uz Julijin bok otvorio je u predvorju ulazna vrata, naredio je Juliji da izađe prva, a zatim je sam izašao oprezno zatvorivši vrata. Noć bijaše hladna. Ledena kiša i mokar snijeg udarili su u lice mlade djevojke koja se instinktivno povuče natrag. Maxime je podigne i na rukama odnese do kućice u dnu parka; spriječavao je da se otimlje, a ujedno i osujećivao svaki pokušaj bijega. Vrata paviljona bila su zaključana, ali Rasparač ih silom otvori nogom i pređe preko praga sa svojim teretom poput mladog muža u prvoj bračnoj noći... Julija uoči strahotu svojega položaja. Bila je bezizlazno uhvaćena u stupicu u tom istom mjestu s kojima su povezane njezine najuzbudljivije ljubavne uspomene, a sada je predana na uživanje ciničnoj i hladnoj nemani. Upalio je šibicu da bi razgledao prostoriju. Julija uzdahne i žalosno zajeca jer se iz mraka pojavio neobičan ukras preživjelih ljubavnih časova s Alainom Delatouoheom. Sve je bilo kao da odonda nitko ovamo nije mi oka svrnuo. Maxime je upalio svijeće ili bolje reći ostatke svijeća koji su ostali u pozlaćenim srebrnim ograncima velikog svijećnjaka, zlatarskog remek-djela, kome je pozlaćeni podnožak potamnio od vremena i prašine.
Julija nije mogla potisnuti suze kad je ugledala na tlu rasprostrto medvjeđe krzno. Na tom improviziranom ležaju provela je u Alainovom naručju posljednje sate prije no što se on ukrcao za Meksiko... - Sjajno - usklik ne Maxime. - Princeso, gotovo bih pomislio da je sve bilo pripravljeno za nas. Nedostaje samo šampanjac ili barem malo rakije... Zaključao je vrata i na prozore navukao zavjese izgrižene od moljaca. Pri svijetlu svijeća vidjeli su se po čitavoj nilskoj prostoriji razmješteni naslonjači koji su bili oko čavlića rastrgani, a nasloni za laktove bili su im isprljani. Na zidovima je vlaga ispisala zemljopisne karte nestvarnih krajeva. U velikom kaminu od štuka, koji bijaše tako neobično obojen kao da se neki slikar zabavljao iskušavajući sve tonove svoje palete, bilo je nekoliko poluizgorenih velikih klada koje su bile vješto složene. No Julija nije imala ni toliko vremena da sebi predoči kako je sve ostalo onako kako je ona ostavila, ima tome više od jedne godine... Rasparač je vidio kako cvokoće od zime i uzbuđenja pa je zagrli neočekivanom kretnjom koja je bila gotovo nježna, ali ju je očito potaknula želja da je ne pusti od sebe bojeći se da opet ne pokuša pobjeći. - Želiš li, princeso, da zapalim vatru? Julija odmahne glavom. - Pustite me da odem, a ja ću vam dati što želite. - Želim samo jednu stvar, ljepotice moja. Tebe! - reče blagim glasom. - A ti nećeš biti tako glupa i napustiti ono po što si došla i što će biti nagrada prijatelju Maximeu za sve dobro koje ćeš mu iskazati... Uspio je da zapali jednu kladu ne gubeći s vida mladu djevojku koja je s užasom gledala bodež kojim se igrao kao instrumentom smrti bez koga nije mogao biti. - Gledaj - reče pokazujući vrškom bodeža portret i list. - Ne budeš li me zadovoljila, bacit ću to u vatru. Naglo se okrene i zgrabi Juliju za leđa sileći je da klekne na medvjeđe krzno prostrto ispred kamina. Polagano je skidao ono malo odjeće što ju je na sebi imala. Uz vatru je Julija osjetila blagotvornu toplinu, ali je nije bila sasvim svjesna, jer ju je čitav obred skidanja i zadah krzna podsjetio na ono vrijeme i one sate kad je ovamo dolazila da se preda mladiću koga je obožavala i čije je lijepo tijelo milovala djetinjim kretnjama, kao svećenica... Rasparač joj stane skidati crnu svilu koja ju je prekrivala sve do vrata i pod kojom su se ocrtavale bradavice njezinih grudi i nježno runo ponad njezine najtajnije udubine. Kroz svilu se mogla razabrati sedefasta koža. Čvrsto ju je držao, a dok ju je tako skidao do gola, svlačio je i svoj baršunasti haljetak i košulju sa širokim ovratnikom u kojoj je izgledao poput slikara i pod kojom su igrali mišići na izvanredno lijepo građenim snažnim grudima po kojima je bilo nekoliko ožiljaka. Julija Crevecoeur je odsada postepeno gubila svijest o stvarnosti, a pogled joj je ionako isprva bio zaslijepljen minijaturom u srebrnu okviru i pismom što ih je Maxime stavio na jednu napola raspalu fotelju. Ti su predmeti bili spremni da joj odaju svoju tajnu, a ipak su bili nedohvatni. No ona se malopomalo i od njih odvajala jer su je Maximeove ruke tako strasno milovale da je protiv svoje volje osjećala sve veću slast od koje joj se mutila svijest. Pošto je Maxime skinuo svoje prnje, kao da je s odjećom skinuo i svoje odvratno i ružno obličje te je postao sasvim drugi nego je bio. Kao da se njegova duša povukla u njegove duge prste kojima je umio igrati kao da su živi instrumenti. Juliju već mjesecima nisu dirnule muške ruke, otkada se njezina velika strast za Alainom ugasila u onoj jazbini na obalama Rio Grande. Mislila je da se zauvijek odrekla ljubavi jer je ljubav napustila nju. Kad je ove noći pod
strašnom prisilom bila predana u ruke profesionalnog ubojice za koga je morala osjećati samo prezir, došla je u neobično stanje što ga nije mogla objasniti, u kome je izgubila svaku razumnu kontrolu nad sobom. Kako su razbojnikove ruke sve više pod svoju vlast zahvatale njezino mlado tijelo, iako se branila, pokušavala grepsti i gristi, Julija je ulazila u poseban svijet, u kome su drugi pojmovi o vrijednostima i vremenu. Pošto se divljački opirala, ostala je posve gola. A tada je bila još samo tijelo koje se isprva propinjalo, a zatim stalo treperiti poput nekog magičnog glazbenog instrumenta, dok su Maximeove ruke na cijelom njezinom golom tijelu živjele nekim posebnim životom; u njima je bilo umijeća, elegancije i nježnosti rafiniranog ljubavnika... U jednom su se času Julijini prsti spojili s njegovim dugim i gipkim prstima. Na Julijin stisak odgovorio je stiskom... kao da se u ljubavnoj igri razdvojio i postao drugim čovjekom. Iako se Julija stidjela sama sebe, zatvorenih se očiju pitala kojim čudom taj grubi čovjek umije tako milovati i grliti da ju je tako uzbudio. Sve je jače uzdisala, stenjala, pa čak i vriskala. Sve je o njoj znao, a da je nikada prije nije poznavao. Kao da je vidovnjak što je sposobnost pravih ljubavnika, koji uzimlju žensko tijelo kao što pjesnici uzimaju u ruke zrcalo... Bio je neumoran. Lako je svladao zadnji otpor svoje žrtve, a tad. je došlo do neobičnog, neshvatljivog, a ipak potpunog spajanja te se silovanje pretvorilo u divlju i slatku borbu u kojoj su se tijela igrala jedno s drugim da se konačno potpuno slože, dok je sve odijeljivalo i njihove duše i njihova srca. Kad je Julija dugo godina nakon toga razmišljala o toj nevjerojatnoj pustolovini, još se uvijek pitala kakav je čovjek bio taj Maxime. Kad se sjetila neopisive slasti izmiješane s užasom koju je osjetila u razbojnikovim rukama, mislila je da je to bilo ne samo zbog dugotrajnog spolnog suzdržavanja prije te neobične noći, već da je tu bilo i nečega što je vrlo blizu ljubavi, a to je smrt. Dugo još poslije toga doživljaja mislila je da se tada vrhunac sladostrasti morao završiti krvoprolićem. Julija je sasvim naravno Maximeov muški ud povezala s drugim znakom njegove muževnosti, s njegovim bodežom. Vrijeme je već koješta izbrisalo, a ona se samo sjećala da se u onom času, kad ju je potpuno i duboko uzeo žestinom u kojoj nije bilo grubosti, polagano gubila u nekoj nesvijesti osjećajući samo čudne boje. Mislila je da je umrla, a zapravo se samo onesvijestila. Probudila ju je studen. Vatra se ugasila. Bila je sama. Prije no što je Maxime otišao, bacio je na nju svoj baršunasti haljetak pošavši u zamete mokroga snijega samo u košulji umjetnika slikara... Julija nije mogla protumačiti tu njegovu gestu, jer je nesmisao da se riječ »uljudnost« primijeni na tog ubojicu. Navuče na sebe taj haljetak koji je za nju bio kaput. Iz jednoga džepa izvuče minijaturu sa srebrnim okvirom i brižljivo složeno pismo. Maxime se držao ugovora. Bilo bi jamačno najpametnije da što prije ode, da napusti paviljon i taj vrt noseći sa sobom neprocjenjivo blago, jer je Julija bila uvjerena da će dokument barem djelomice rasvijetliti tajnu minijature. No Julija nije mogla odoljeti želji da odmah sazna što je u pismu, i to tu, uz ugašenu vatru, u toj čudnoj i neobičnoj, a ipak tako poznatoj, i suviše prisnoj okolini u koju ju je ove noći dovela nemilosrdna sudbina kao u hram koji je nekoć bio posvećen ljubavi, a koji je sada bio obeščašćen u rukama ubojice, napola čovjeka napola životinje. Pismo je bilo starije od godine dana jer je Julija sasvim desno gore na prvoj strani pročitala datum: Ženeva, 14. prosinca 1864. Povremeno je morala
ponovo čitati po koju rečenicu, jer često nije s prve shvaćala smisao nekih riječi ispisanih velikim i lijepim rukopisom koji nažalost nije uvijek bio čitak. Ona je pročitala ovo: Gospodine, Zbog opravdanog uzbuđenja u brzini vam pišem nekoliko redaka nadajući se da će vas moje pismo još zateći u Ženevi. Ja se upravo vraćam sa sastanka koji sam imao u baru hotela Beau-Rivage. Prolazeći kroz predvorje vidio sam vas u društvu osoba iz visokog ženevskog društva, pa čak i vlade. Odmah sam vas prepoznao. Bilo je dovoljno da zatvorim oči da vas vidim kako ste prije dvadeset godina izgledali na konju, u jednom od sjajnih sicilijanskih krajolika, u društvu nekoliko vaših prijatelja izbjeglica iz Francuske, kao što ste bili i vi, koji su u to prijeme bili plemenito odani stvari talijanskog ujedinjenja. Uljudnost me spriječila te nisam odmah pohrlio k vama da vam stisnem ruku. No dopustio sam sebi da se obavijestim kod portira da bih bio siguran da se nisam prevario. Možete zamisliti moje iznenađenje kad sam čuo vaše sadašnje ime. Vi ste dakle postali svemoćni bankar, a prema onome što se govori i rado primani savjetnik cara Napoleona, i jedan od najvidljivijih ljudi pariškog visokog društva. Sjećajući se prijateljskih veza koje su vas spajale s obitelji Bonaparte onih teških godina kad je bila u izgnanstvu, nalazim da je pravo, pa pak i moralno da se ta obitelj, koju prati neobična sudbina, sjeća onih koji su joj kroz burno vrijeme ostali vjerni. Ja bih se tim radije porazgovorio s vama jer često mislim na ono divno vrijeme koje smo proživjeli na Siciliji, kod našeg gostoprimca princa T... Mi bismo, gospodine, mogli dozvati uspomene na ono što je bilo prije dvadeset godina, a osobito na nezaboravan lik one mlade djevojke, u koju ste, mislim, bili jednako zaljubljeni kao i svi drugi, i koja je počastila svojom ljubavi jednoga od nas, a da nikad nisam mogao saznati koga! Možda ćete smatrati da je smiješno što čovjek može nakon dvadeset godina postavljati takva pitanja, ali ne zaboravite da sam bio pjesnik, da sam takav i ostao, i da pjesnici imaju pravo da si čitav život postavljaju mnoga pitanja koja, nažalost, često ostaju bez odgovora. Nadam se da to neće biti slučaj sada. U toj nadi ostajem odani vam HENRI BLANVALET Slijedila je adresa i broj kuće u ženevskoj četvrti Pre Leveque. Julija je čitala i opet ponovo čitala zagonetno pismo trudeći se da mu otkrije tajnoviti smisao. Ponajprije je bila vrlo razočarana jer nije shvaćala zašto njezin skrbnik drži u svojoj tajnoj kasi prividno tako bezazlenu poruku. Unatoč umoru i neodoljivoj potrebi da spava pokušala je razmišljati i konačno je došla do zaključka da takozvani Blanvalet mora poznavati neke osobe i neke događaje koji se tiču nje, Julije Crevecoeur. Pokušala je naći vezu između pisma i portreta što ga je pažljivo promatrala. Mlada djevojka, koja je bila njezina vjerna slika i prilika, imala je kosu visoko počešljanu u obliku tornja. Julija je na slikama već vidjela te umjetne frizure koje su bile u modi prije dvadeset godina, za vrijeme kraljevanja Louisa-Philippea. Na Juliju su osobito djelovali dragulji što ih je ta osoba kraljevskog držanja imala u dijademu i golemom prstenju. Ramena mlade žene izranjala su iz nekakva krzna svjetlucave mrkocrvene boje, a slikar ju je prikazao na pozadini koju je činio bujan vrt sa živicom mirta i sa zlatnožutom mrljom farneske akacije. Gasila se posljednja svijeća a i prostorija je tonula u tamu. Julija se trgne, prestala je promatrati minijaturu. Postala je svjesna da bi mogla upasti u
stupicu. Bilo bi dosta da koji sluga ili vrtlar slučajno dođe ovamo. Ustala je. Udovi su joj bili skrhani, drhtala je od studeni... Vrata umetnuta u zid koji je okruživao park bila su poluotvorena. Julija se nađe na puteljku koji je vodio prema ulici Auteuil. Bilo je posve tamno, ali je Julija dobro poznavala taj predjel svojega djetinjstva. Automatski je išla zaogrnjena Rasparačevim kaputom! Iznad njega navukla je svoju »nepromočivu« kabanicu, a kasnije je ustanovila da su u njoj još uvijek zlatnici što ih je u nju gurnula prije nego je napustila ulicu Visconti. Maxime je nije okrao. U glavi je osjećala prazninu, a u udima neizmjeran umor. Bila je tako smetena da više nije osjećala strah... Išla je stavljajući jednu nogu ispred druge, a pri svakom je koraku osjećala težinu dragocjenog noćnog plijena koji je kuckao po njezinu boku dajući joj hrabrosti da ide naprijed i da kao u snu pođe u smjeru kolodvora u Auteuilu. Nije bilo prolaznika, nevrijeme je iz ulica potjeralo i najbjednije. Kolodvor je bio pust, blagajna je bila zatvorena. Na satu je bilo tri sata. Julija se sjeti da prvi vlak ne polazi prije šest sati. Časkom je htjela sjesti na jednu klupicu i tu čekati, i to usprkos studeni i vlagi. No zdrav ju je razum odmah poučio da promijeni odluku, jer bi tu bila izložena opasnosti da je nađe policijska patrola, koja bi joj svakako postavljala razna pitanja, pa bi je čak i odveli na najbližu policijsku postaju. Budući da je u Auteuilu, vrlo je vjerojatno da bi je prepoznali i nakon nekoliko sati predali njezinu skrbniku. Iznenada se strašno uplaši. Mislila je da čuje neke korake koji se približuju, pa stane trčati i dotrči do sasvim novih arkada mosta Point du Jour koje su joj bile sigurno skrovište. Jasno je čula šum Seine. S rijeke se dizala ledena magla. Julija pođe na drugu stranu obale, prema Grenelleu. Bila je posve iscrpljena, ali je u njoj bila divlja želja da živi, da opet živi. Od časa do časa mislila je da izdaleka čuje Rasparačev glas koji šapće: »Hoću tebe, princeso, tebe!« Nastojala je da otjera od sebe tu napasnu rečenicu, no uzalud. Bila je u tami. Činilo joj se da se neki likovi pojavljuju i da nestaju iza stupova mosta. Zahvatila ju je panika jer je mislila da čuje neki smijeh, a zatim, sasvim blizu, smijeh nekog pijanca, nakon čega je čula: »Pssst... pst... ovuda!« Naglo se vrati i pođe natrag prema Auteuilu koji je poznavala, dok je tu lutala u nepoznatom, uz Seineu, po zloglasnim obalama... Zar toj noći neće nikada biti kraja? Ovaj put nije krenula prema kolodvoru. Išla je gotovo padajući od umora. Uto začuje zvuk konjskog kopita po kaldrmi i drndanje nekog vozila. Taj zvuk joj se činio umirujući. Osloni se o jedno drvo. Vidjela je kočiju koja se zadržala nešto podalje pred jednom na izgled bogatom kućom. Julija je imala vremena da razabere neki lik u fraku, sjajan bijeli plastron i cilindar naheren na jedno uho... čuo se zveket novca. - Neka vam, prijatelju, ostane sve... Glas je bio pripit, a osoba je vrtjela štapom po zraku. Pred ulaznim portalom muškarac je po džepovima tražio svoje ključeve. Julija krene prema kočiji za iznajmljivanje koja je iznikla u noći s tim veseljakom koji se u tri sata ujutro vraćao s plesa. Muškarac je našao ključeve. Vrata su se zatvorila. - Kočijašu, kočijašu! Julija se prestrašila zvuka svog vlastitog glasa. Bio je promukao, kao da je i ona bančila. - Kamo ćete u to doba? Kočijaš nije izgledao baš oduševljen da primi u kočiju takvu razbarušenu pijanicu u razderanom ogrtaču sa zablaćenim čizmama. - U Sain-Germain-des Pres, ulica Visconti... - Ne idem tim putem.
Naduveni kočijašev ton razljuti Juliju. Za čas se pribere, turi ruku u džep i nađe jedan zlatnik te ga dobaci zabezeknutom dobričini: - Vi možda ne idete tim putem, ali ja idem! Kad se Julija vratila u svoje potkrovlje u ulici Visconti, bilo je već pet sati. Njezina snažna konstitucija doprinijela je da se oporavi za vrijeme duge vožnje kroz Grenelle, Vaugirard i Montparnasse sve do početka bulevara Saint-Germain. U razmjerno ugodnoj kočiji iskoristila je svjetlo uličnih svjetiljka te je od časa do časa, kako je dolazilo svjetlo, promatrala minijaturu upravo kao da bi sebe gledala u zrcalu. Došavši u svoju sobicu zaboravila je na umor i na potrebu za snom. Brzo je zapalila svijeću što je stajala na klimavu stolu koji je uz jedan stolac i jednu komodu bio jedini namještaj u toj sobi. Zatim se, a da nije skinula Rasparačev baršunasti kaput, svali u svoj željezni krevet i ponovo se prihvati razmišljanja o nađenom dokumentu. Zbog toga je na sve zaboravila, pa čak nije ni čula kočiju koja je nešto prije šest sati dovela »groficu Antoniju« koja se vratila kući umorna tijela, ali s torbicom nabijenom sasvim novim novčanicama... Julija se borila sa snom. U polusnu je mislila na sadržaj pisana i pitala se ne radi li se o nekoj staroj ljubavnoj vezi između njezina skrbnika i »neke mlade djevojke« koja je međutim postala jedna od onih talijanskih otmjenih gospođa koje se često susreću kod princese Mathilde i koje često imaju zvučna imena i lijepe naslove... Spavala je kad je netko kucao na vrata, isprva tiho, a zatim jače. - To sam ja... Antoinetta. Julija povuče zasun pošto je svoje blago automatski turnula pod jastuk. - Kad sam se vraćala, vidjela sam da je kod gospođice već svjetlo - reče »grofica« i doda: - Gospođica se prerano ustaje. Julija nije u tim riječima mogla ustanoviti nesvijesnu ironiju. - Kada bi gospođica mogla vidjeti kako izgleda... Julija je odmah shvatila da je njezin izgled strašan, ali odvrati: - Kad bi se ti, Antoinetto pogledala u zrcalo, ne bi govorila o mom izgledu, već bi što prije legla u postelju da... da nadoknadiš sate sna koji ti nedostaju i koji su ispisani na tvome licu. - Moram ići u sedam sati na misu - odlučno prošapće nekadašnja sobarica. Julija je po tome zaključila da je čestita djevojka noćas počinila nekoliko grijeha. »Kad bi draga Antoinetta znala što sam je proživjela!« U sebi se zaklela da Antoinetta to nikada neće saznati. - Spremila sam stol i priredila kavu... Podvorit ću gospođicu... - Za ime božje, Antoinetto, okani se toga da me dvoriš. No ipak ću vrlo rado doručkovati s tobom. Umirem od gladi. Pođi dolje, a ja ću za tobom... Dvije mlade žene jele su za četvoricu, ali je Juliji zbog toga ipak bilo nekako neugodno. Antoinetta, koja je imala prirođeni takt na kome bi joj mogle zavidjeti mnoge otmjene dame, nije na sreću progovorila ni riječi o svojoj večeri kod Laperaussea i njezinu neizbježivu nastavku. Zatim je griješnica otrčala u crkvu Saint-Germain-des Pres, a Julija je pošla u svoje potkrovlje da još jednom pročita pismo gospodina Blanvaleta, koje ju je razočaralo, ali je bilo i vrlo tajanstveno, iako se činilo da nema veze sa sudbinom Julije Crevecoeur. Osobito je htjela ponovo promotriti minijaturu nadajući se da će naći neki znak koji će joj omogućiti da pronađe neku vezu s prošlosti. Julija bijaše uvjerena da će napokon doznati koješta o sebi i o svome pravom
podrijetlu, bude li mogla ustanoviti identitet mlade žene koja je služila za model slikaru te minijature. »U tom slučaju«, mislila je Julija, »moj će život dobiti pravi smisao te ću ga moći smatrati kao stalan pejsaž u kome će biti upisana moja prošlost, moja sadašnjost pa čak i moja budućnost...« Julija je trpjela zbog nedostatka ljubavi, jer je mislila da obiteljske veze daju ljudima ono što je po njezinu mišljenju vrlo rijetko, a to je zadovoljstvo. Istodobno je govorila samoj sebi da je ovih zadnjih nekoliko mjeseci morala ostariti, iako je puna strasti, kad starijim ljudima zavidi na pravom zadovoljstvu, jer se djevojke od dvadeset godina općenito time ne bave. Noćašnji događaji činili su joj se fantastični poput teškog sna čije odviše stvarne slike nastojimo zaboraviti. Kad ne bi bilo tog srebrnog okvira i tog zagonetnog pisma, Julija bi mislila da je njezin izmučeni duh, koji trpi od prave samostanske izolacije u kojoj je živjela, izmislio sve pojedinosti burnih događaja u Auteuilu. No ubrzo se uvjerila da je, sudbinski natjerana na tako drzak pothvat kao što je provalna krađa na štetu svoga skrbnika, postupila kao čarobnjakov šegrt. Uostalom, budući da je venula u svojoj neaktivnosti, možda i nema pravo da se žali... Raoul de Saint-Cerre došao je u ulicu Visconti prilično rano ujutro. Antoinetta se još nije vratila. Izlazeći iz ispovijedaonice zacijelo je pošla zaobilaznim putem do Seugnota i njegovih bombona... - Što vam je, Julija? Da niste bolesni? Julija skrene glavu od novinarovog ispitivačkog pogleda. Raoul ju je tako nježno uzeo za ruke da mu ih je prepustila. - Ne, Raoul! Jutros se nisam dotjerala, pa eto... loše izgledam. - Priče za djecu, draga moja! Zar ste zaboravili da sam imao rijetku priliku i čast da vas vidim zorom kad se svježa i ružičasta budite iz sna? Zar ste zaboravili na naš prvi sastanak u kupeju vlaka između Pariza i Saint-Nazairea? A »L'AGE D’OR?« I prisilan boravak kod Indijanaca? Podsjećanje na te uspomene koje su joj dozivale u pamet časove njihove prisnosti za vrijeme dugog krstarenja po Americi vrlo je oneraspoložilo Juliju. Više se nije usudila gledati u lice toga momka koji je očito obožava i za koga osjeća da joj je blizak i po srcu, po duhu i po odgoju, pa čak i po stanovitoj tjelesnoj privlačnosti što je bezuspješno nastojala izbrisati iz svoga sjećanja. »On me ljubi... On mi je potreban... On je pored Patricea jedini čovjek na koga mogu računati... Pa zašto se jutros pred njim osjećam kriva? Ta on više ništa za mene ne znači... a nisam ga nikada ljubila! Ipak sam sretna što je tu, a uvjerena sam da će mi moći pomoći...« - Da niste oboljeli, Julijo? Pariz je pun gripe... Mlada se djevojka naljuti. - Nije prilike za to, Raoule. Posve mi je dobro. Da niste došli nastojala bih da vam pošaljem poruku. Ima novosti... Pogledao ju je pogledom u kome se moglo čitati udivljenje, ali i stanovito sažaljenje, što je Juliju vrlo ogorčilo. - Da, Raoule. Nemojte me tako gledati, molim vas. Uspjela sam... Oklijevala je. Kako da mu priča o događajima u Auteuilu? -... Uspjela sam doći do... Ponovo je oklijevala. Zatim će naglo: - Raoule, dođite sa mnom... Budući da ste tako dobri pa se za mene interesirate, ne bi bilo pravo da vas ne počastim boravkom u svojim prostorijama... Povela ga je na vrh stare kuće. Morao se sagnuti da bi prošao kroz vrata potkrovlja.
- Julijo! - prošaptao je ne znajući što bi rekao kad je ugledao željezni krevet, klimavu komodu i jedan jedini stolac, a da se ne uzme u obzir kantica i okrnjen lavor... - Raoule, pogledajte ovo... Pružila mu je minijaturu. Lecnuo se. - Gdje ste to našli? - Nije važno - odvrati mlada djevojka. - To je upravo neobično! Kakva sličnost!... Reklo bi se da je to vaš portret... kad tu ne bi bio datum: 1847. Preokretao je minijaturu na sve strane. Prešao je rukom preko srebrnog izrezbarenog okvira, tražio je kakav natpis, približavao je sliku prema svjetlu i promatrao ju je neobično pažljivo. - Već sam vidio takve minijature - napokon progovori - ali vam ne mogu kazati gdje... No krajolik iza te... žene, bujan vrt, koji je gotovo... da, gotovo egzotičan ili mediteranski, čini mi se da je u protuslovlju s toaletom koja je neke vrsti... dvorska haljina. Pa i taj dijadem... Ponovo je promatrao pozadinu portreta. - Zanimljiv je dojam istinitosti toga vrta... Htio bih reći da to nije bilo kakva pozadina koju je slikar namjerno stvorio da istakne svoj model. Ne, Julijo... Mora da postoji neka veza između modela i pozadine na koju ga je smjestio. Pa... da .. Zastao je. - Dakle što? - upita Julija koja bi sve dala samo da može više saznati. - Pa da... Taj me vrt na nešto podsjeća... na krajolik koji sam vidio... i to svakako ne u Francuskoj... - Raoule, pomozite mi otkriti identitet te žene. Kad biste uspjeli, to bi za mene bilo... Smogla je hrabrost da mu pogleda u lice. -... To bi za mene bilo kao da napokon izlazim iz duge noći! - Hoćete li je povjeriti meni? - zapita mladi čovjek koji nije mogao skinuti oči s minijature. - Da... Ali vas moram upozoriti da se radi o... ukradenom predmetu! - Zaista? Raoul de Saint-Cerre bio je savršeno korektan. Nije postavljao daljnja pitanja već se zadovoljio da pogleda Juliju uz dvoličan smiješak koji je, kao uvijek, bio pomalo ironičan. Zatim se opet vrati na portret. -... Po inicijalima: »A. V.«, ne mogu pogoditi kako se zove slikar, ali u Parizu ima dovoljno vještaka koji nam mogu reći vrlo zanimljive stvari o umjetniku, a tko zna, možda i o modelu. - Nadam se iz dna duše - reče Julija, i dometne: - Htjela bih da i to pročitate... Pruži mu pismo datirano iz Ženeve. Novinar otvori listiće, čitao ih je i ponovo čitao skupljenih obrva. Bio je očito zbunjen. - Ne vidim kakva bi mogla biti veza između tog pisma i minijature - mrmljao je. - Ona ipak postoji, jer su oba predmeta nađena na istom mjestu - odvrati Julija. - Julijo, to ništa ne kaže. Osjećajući da je uzrujana, okrene je prema sebi i vrlo je nježno poljubi u čelo, tako reći bratski. Julija je jedan tren imala volju da se isplaće na njegovu ramenu. No svlada se i odijeli se od njega. - To nije moment da se raznježimo, Raoule...
Sišli su iz potkrovlja šuteći. Novinar je domalo otišao sakrivši minijaturu u džep svojeg krznenog ogrtača. Julija je stajala kraj prozora u salonu. Pošto je Raoul otvorio ulazna vrata, podigao je glavu prema drugom katu i rukom pozdravio Juliju, na što mu je ona odgovorila, a zatim je povukla zavjesu. Kad se Antoinetta vratila kući, Julija se grizla što joj nije odala tajnu svojeg noćnog bijega i dragocjenog predmeta što je Raoul odnio i koji će biti karika u lancu, koji će je, u što nije sumnjala, svakako dovesti do istine koju je njezin skrbnik pred njom uvijek skrivao. Na momente je bila u iskušenju da sve to prizna toj mladoj ženi koja joj je bila tako odana. No okolnosti su je sprečavale. Te su okolnosti poprimile strašno lice pod maskom šarlatana. Došla je naime gospođa Colpin usprkos nevremenu, jer se zabrinula zbog svoje »drage male golubice« kako je nazivala svoju lažnu Poljakinju, kad bi se nasrkala kave. Stara se žena još nije oporavila od gripe, te je kašljuckala i pljuckala, a glas joj se snizio za čitavu oktavu, pa je svaka njezina riječ dobivala tragičan ton. - Colpinova, niste smjeli izaći iz kuće - prekori je Antoinetta. - Večeras bih vas svakako posjetila u ulici Notre-Dame-de-Lorete... - Zar da me, mačkice moja, posjetite u toj gadnoj nastambi, u toj mišjoj rupi koja uopće ne podsjeća na moja nekadašnja sjajna vremena... A pretpostavljam da večeras imaš i drugih dužnosti... Baš mi pade na pamet... Gdje je naš čovjek iz Languedoca? Naglo je promijenila ton, a Julija je primijetila da je zaboravila na svoje bolesti čim je počela sa svojom štićenicom govoriti o »poslovima«. Antoinetta se zacrvenjela. - Tvrdi da me ljubi - promrljala je Antoinetta. - Molim vas malo... Činilo se da se nečega dosjetila. Stara svodilja je nesmiljenim i hladnim pogledom ptice grabljivice gledala kako Antoinetta otvara svoju torbicu i iz nje vadi neuredno složene novčanice. - Za nezavisnost Poljske! - ponosno izreče Antoinetta. Julija pomisli da je krivo čula. Colpinova se nasmije svojim prekogrobnim smijehom kome je samo ona znala tajnu i stane tumačiti: - Gospođice Crevecoeur, to je ideja kojom se ponosim. Da bi gospoda udvarači stali pljuvati, gospođica se grofica nazvala blagajnikom tajne grupe poljskih rodoljuba... - Virio domišljato - promrmlja užasnuta Julija, dok je stara prebirala banknote od kojih je polovica nestajala u njezinoj izvezenoj vrećici koju je uvijek sa sobom nosila. - Čisti računi... Colpinova nije dovršila rečenicu. Juliju odjednom obuze tjeskoba. Pošto se izliječila, Colpinova će svakako poći u »Veliku Kaliforniju«. Pa što, ako je joj Roger, skupljač prnja, bude pripovijedao o neobičnoj Julijinoj posjeti stručnjacima »tvornice duhana?« Odlučila je da je pretekne. Ali je stara predusretne i to tako da se Julija smirila. - Vratit ću se kući u postelju. U mojim godinama zdravlje je kapital koji se ne smije lakoumno rasipati... To je bila jedna od osnovnih istina koje se Juliji nisu sviđale. - Dade li mi Bog zdravlja, gospođice Crevecoeur, doživjet ću dan kad ćete navršiti osamnaest godina i kad ćete biti bogati. Kad budete namještali kuću, popunjali vašu garderobu i kutiju za dragulje, ne zaboravite na mene... Sve ću vam nabaviti za pola cijene! - U to ne sumnjajte, gospođo Colpin. Ali još nismo do toga došli...
- Istina je - dometne preprodavačica toaletnog pribora. - Sudeći po onom što se priča po Parizu u vezi s vašim gospodinom skrbnikom postoji opasnost da ostanete bez i jedne pare, pa čak i u dugovima! - Toga ću dana postati blagajnicom nekog tajnog društva... poput Antoinette... Colpinova joj dobaci pogled pun zlobe. - Imat ćete zlata, mala moja, zlata... Raoul je ponovo došao uvečer, kad je Antoinetta, našminkana, frizirana, sa šeširom na glavi, pošla na sastanak sa svojim novim zaštitnikom. Dogovorili su se da će ići u glazbeni zavod Beranger gdje nastupa neki Laurent koga su zvali »vražji guslač« i zbog koga su svi jednodušno prihvatili romance Louise Pugeta. Za tom su razonodom ludovali svi provincijalci koji su se prolazno našli u Parizu... Raoulove su oči sjale. Julija je odmah shvatila da je novinar, koji je bio iskusan istraživač svega što je slabo poznato, bio za nju zaista najpogodnija osoba. Osjećajući da se približava čas kad će se napokon dići jedan kraj zastora koji je dosada skrivao tajnu njezina podrijetla, osjetila je neki neodređeni strah, neku neshvatljivu zebnju, neku stravu pred mitom koji će postati zbiljom. Morala se jako naprezati da bi prikrila svoju uzbuđenost. Raoul je stavio minijaturu na jedan okrugli stolić. Julija hotimice nije ni pogledala stolić. - Dolazim iz Louvrea - reče Raoul. - U to doba? - začudi se Julija, koja je znala da se narodni muzeji zatvaraju prije večeri. - Upravo se vraćam od novog glavnog ravnatelja Lijepih umjetnosti koji me primio jer ima razloga da ništa ne odbije gospodinu Havetu, direktoru »Le Sieclea«, iako suvereno vlada svim područjima umjetnosti... Julija nije ništa znala o postojanju nekog »glavnog ravnatelja Lijepih umjetnosti«. Tu je funkciju morao car ustanoviti za ono vrijeme dok je krstarila Amerikom... - Čini se da je glavnog ravnatelja minijatura očarala... Julija podigne glavu. - Očarala? - Vrlo ju je brižljivo i dugo ispitivao. Utvrdio je da su slova »A. V.« nedvojbeno inicijali slikara Augustea Voumarda, nekadašnjeg studenta u Villi Medici u Rimu. Taj je jahao po Pinciju u društvu nekoga Louisa-Napoleona Bonaparte, mladog čovjeka koji se vrlo rado zabavljao, koji je imao vrašku želju da pretekne svoga prethodnika i koji je nakon dvadeset godina postao francuski car... Taj je slikar u Italiji stekao ime i već više godina boravi u Palermu, gdje je freskama ukrasio mnoge dvorce... - Dakle u Palermu, na Siciliji! Jeste li sasvim sigurni? - usklikne Julija. - Pa da... Raoul je oštro promatrao Juliju pitajući se zašto je tako žestoko reagirala u času kad je izgovorio ime »Palermo«. U tom trenutku nije mislio na to da bi mogla postojati neka veza između minijature i pisma što ga je potpisao »Henri Blanvalet«. - Pismo, Raoule, pismo... Tada je shvatio.
- Ipak bismo i nadalje mogli ispitivati po crkvama u Francuskoj da pronađemo trag krštenja Julije Crevecoeur - mrmljao je ponešto zbunjen pa čak i smeten gledajući Juliju kao da ju dosad nikada nije vidio. - Raoule! - prozbori Julija jedva čujnim glasom. - Bilo bi mi dovoljno da znam za ime... modela toga slikara da bih mogla izaći iz tame i da bih konačno mogla jasno vidjeti. Shvaćate li to? - Izvrsno, draga moja ljubavi. - Žena na portretu svakako je moja rođakinja, zar ne? I to vrlo bliza rođakinja... Raoul odobri kimanjem glave. - A možda je, Raoule, ako mislite kao i ja, ta mlada žena, o kojoj u svom pismu govori taj... švicarski pjesnik, ona mlada djevojka u koju su bili zaljubljeni i on i moj skrbnik... i njegovi francuski prijatelji, gosti grofa T... u jednom dvorcu na Siciliji, prije dvadeset godina... Govorila je zapinjući, prigušenim glasom, ne usuđujući se pravo ni da oblikuje riječi. Bila je tako uzbuđena da joj se novinar približio da bi je smirio. Još nikada nije vidio Juliju u sličnom stanju. - Samo sam htjela reći - šaputala je Julija - da nije isključeno da je to portret te mlade djevojke koja se spominje u pismu... Raoul je uhvati za ramena kao da je hoće vratiti u zbilju. - Julijo, sve je dopušteno pretpostaviti, ali to su samo pretpostavke... Ipak sam siguran da nam samo jedan čovjek može rasvijetliti tu stvar... Toga sam čovjeka vidio prije nepunog sata pa kad sam mislim na njegovo uzbuđenje kad je promatrao minijaturu... Da, zaista, pitam se, nije li gospodin grof Nieuwkerke, glavni ravnatelj Lijepih umjetnosti... - Nieuwkerke? Raoule, rekli ste Nieuwkerke! Julija je gotovo vikala. Poblijedjela je. - Da, da... On je dugo boravio u Italiji i to baš u ono doba kad... - Raoule, Raoule! Kako ste to mogli učiniti? Srušila se sva u suzama. Grčevito je jecala. Mladom se čovjeku činilo da gubi tlo pod nogama. - Što vam je, draga? Što to znači? Mislio sam da radim u vašem interesu kad sam se obratio na najkompetentnijeg čovjeka u Francuskoj... Zar ćete mi to sada predbaciti? Juliju je iznenada obuzeo očaj, strašan očaj... - Gotovo je... - jecala je mlada djevojka. - Sve je gotovo... Moj će skrbnik za koji čas, za koji sat... Oprostite, Raoul, znam da ste mislili dobro, ali Nieuwkerke... - Izjasnite se, Julijo, zaklinjem vas! Htjela se smiriti, htjela se polako izjasniti, htjela je promisliti o onom što bi sada valjalo učiniti, ali joj to nije pošlo za rukom jer ju je posve smela, upravo dotukla slijepa sudbina koja je goni, koja će nju i njezine prijatelje neumitno dovesti u mreže svemoćnog Remyja Gasparda. Pred Julijinim očima iskrsne impozantan lik gospodina Nieuwkerkea. Visok i širok, s dugom prosijedom bradom, visoka čela, romantično unatrag zabačene kose, grof je bio prava slika muževnosti. Uz to je imao vrlo uglađene, zaista plemenite manire, odgoj dvorskog čovjeka i pogled vječitog ljubavnika... - Nieuwkerke - promrsila je Julija - to je čovjek koji je najuže povezan s princesom Mathildom... Oni ne mogu biti jedno bez drugoga... oni tako reći zajedno žive! Raoul ju je gledao ne shvaćajući njezin očaj. - Pa što? - uzvrati Raoul. Svi znadu...
- Ali, Raoule - prekine ga Julija - morate uzeti u obzir da je Mathilda Bonaparte bila moja jedina prijateljica... ovih zadnjih godina... Jedina prijateljica, jedina zaštitnica, jedina pouzdanica... Upravo u ovom je času gospodin de Nieuwkerke sigurno kod princese i sve joj pripovijeda... - A što joj pripovijeda, Julijo? - O vašem posjetu u Lovreu s tom minijaturom! Portret mlade nepoznate djevojke mogao bi biti moj... Grof me vrlo dobro pozna, on me vidio deset ili čak dvadeset puta u ulici Courcelles ili u Saint-Gratienu... On zna sve... za okolnosti moga bijega u Ameriku, on zna za moj povratak i... za moj nestanak u Le Havreu. Pa ako on neće pričati mome skrbniku o portretu, to će učiniti princesa. Taj je portret prošle noći ukraden iz kase gospodina Gasparda u Auteuilu! Raoul obujmi mladu djevojku. - Poludjeli ste! Potpuno ste ludi... Bijedna moja ludice, zašto mi to niste rekli? Zašto niste pripovijedali kako ste došli do toga portreta? I zašto mi niste nikada govorili o vašim odnosima s princesom Mathildom? Ljubim vas, obožavam vas, to sam vam i dokazao, a vi sa mnom postupate kao sa stranim čovjekom, vi nemate u mene povjerenja... Od prvog je dana zavito tajnom sve što se vas tiče, vas i vašeg života... A vi od mene tražite da rasvijetlim tu tajnu ne dajući mi ni najpotrebnijih ključeva... koje imate kod sebe. Njegova nagla ljutnja smirila je Juliju. Shvatila je da Raoul ima pravo i da je bila prema njemu nepravedna. Preplavi je nepoznata ili zaboravljena nježnost. - Oprostite, Raoule! - šaptala je. Znam da sam s vama zlo postupala, da ste uvučeni u pustolovinu koja vam može donijeti najvećih neprilika... Oprostite, Raoule, oprostite... Raoul joj je vrlo nježno gladio kosu. - Ne radi se o meni, ljubavi moja. Znajte da sam dosta spretan da se izvučem iz svih, pa i najopasnijih situacija. Za mene se nemojte brinuti. Radi se o vama, o vašem životu, o vašoj sudbini. Kako možete biti tako slijepi pa ne vidjeti da bi zaštita careve kuzine mogla riješiti dio vaših problema? Zato niste do nje pošli nakon vašeg povratka u Francusku? Julija se lako nasmiješi. - Jer unaprijed znam kako bi reagirala. Remy Gaspard je princesin bankar i prijatelj. Ona ga to više cijeni što je bio odani prijatelj protjerane obitelji Bonaparte, a to dokazuje i pismo toga Henrija Blanvaleta. Princesa Mathilda savjetovala bi mi da se vratim u Auteuil, da molim svoga skrbnika za oproštenje i da nastojim popraviti sve zlo što sam mu nanijela bježeći na drugi kraj svijeta i tražeći čovjeka koji... koji... Nije mogla nastaviti. Suze su curkom tekle niz njezine obraze. No opet se sabere. Mladi čovjek koji je stajao pred njom šutio je iz poštovanja prema njezinim mukama. - Opasnost, kojoj se izlažete, Raoule, veća je nego mislite... Glas joj je postao siguran: - Princesa će svakako govoriti mome skrbniku o toj minijaturi, pa se izlažete opasnosti da vas ne optuže zbog sakrivanja ukradenog predmeta, a čak i zbog sukrivnje za krađu! Zar vaš gospodin Nieuwkerke nije pitao odakle vam portret? - Pitao me je - prizna. - Unaprijed sam pripremio pričicu da mi je predmet povjerio prijatelj kolekcionar koji želi da ostane anoniman... Razmišljao je, a zatim će: - Zar ne mislite, Julijo, da mi morate reći kako ste došli do minijature?
- To je najjednostavnije - prošapće mlada djevojka. - Ukrala sam je noćas... zajedno s pismom gospodina Henrija Blanvaleta. Oba su se predmeta nalazila u kasi moga skrbnika. - Zar ste ih odanle uzeli? Na Raoulovu licu vidjelo se čuđenje, divljenje, ali i nevjerovanje. Julija se pitala mora li ići do kraja sa svojim priznanjem. No osjećala je da je nesposobna govoriti o Rasparaču. - Da, Raoule. Ja sam to učinila. Dobro poznam kuću u Auteuilu kao... kao da sam se u njoj rodila. »Samo da me ne pita kako sam uspjela otvoriti kasu!« pomisli Julija. Novinar je, međutim, bio uzbuđen zbog onoga što je čuo pa nije postavljao daljnih pitanja. - Pariški pločnici mogli bi za vas postati vrlo opasni - mrmljao je. - Trebalo bi da vas odvedem daleko od njih... Vrlo daleko, dok ne navršite osamnaest godina. Policija vas traži otkako ste nestali iz pristaništa u Havreu. A sada ta krađa i moj posjet Nieuwkerkeu uz blagoslov direktora mojih novina. Dovoljno je svake večeri pročitati »Le Siecle« i u njemu među recima otkriti moju ljubav za mladu osobu koja je vama slična kao jaje jajetu... - Ja sam ukrala pismo, ja, Julija Crevecoeur, a vi, Raoul de Saint-Cerre, imate u svojim rukama minijaturu! Sad razumijete zašto sam zbog vas tako jako zabrinuta. U pogledu mladog čovjeka javio se tračak vedrine. - Rekli ste: jako zabrinuta! Govorite li istinu? Zagrlio ju je i pritisnuo na svoje grudi. Julija se prepustila. Bilo joj je lakše kad je osjetila da je štite snažne ruke te je zaboravila da se zaklela da će se muškarcima služiti hladno, s razumom, a nikada sa srcem. Nije se pitala o naravi osjećaja prema tome mladom i lijepom čovjeku koji je nekad bio njezin ljubavnik, nekada, u drugom životu, i koji joj je vjerno odan. - Ne bih htjela da vas mojom krivnjom stigne nesreća - šaptala je Julija. Sramim se što sam se s vama poslužila, Raoule. Nisam vrijedna vaše ljubavi. Pokušao je naći njezine usne, ali se ona izmakne, nastojeći da se od njega oslobodi. - Ne, Raoule, ne... Još je na tijelu i ustima osjećala vatrene i iskusne poljupce čovjeka koga je morala mrziti, a koji je prošle noći tako snažno obilježio njezino tijelo... Osjećala je neku mučninu gledajući kroz poluotvorene oči Raoula koji joj je blizak, koji je tako elegantan, profinjen, inteligentan, osjećajan. Kako je uopće mogla doživjeti one za nju upravo nevjerojatne, snažne, grube i uzbudljive osjećaje zbog kojih i sada dršće, a da zapravo ne zna nije li to od gnušanja ili od privlačnosti... Kako se ipak, nakon protivljenja, mogla prepustiti osobi u kojoj nije ništa ljudskoga, nikakve dobrote i koju simbolizira jedan strašan, hladan, oštar i bridak predmet. U Julijinu duhu je Maxime bio istovjetan s oružjem po kojemu je imao nadimak, ali je istodobno shvatila da je taj čovjek ipak bio i fantastičan, topao, snažan, neobično spretan. Bio je divan i strašan. Bio je poput smrti. - Ne mogu, Raoule... Pustio ju je iz naručja i rekao: - Molim vas da mi oprostite... Htio je još nešto reći, ali ga spriječi oštro zvonjenje na vratima stana. Julija se ukočila. Sva joj se krv povukla iz lica. Svaki je posjetilac redovito bio izložen sumnjičavom ispitivanju »opatice«, a osobito u noćnim satima, te bi morao bučno udarati po ulaznim vratima, a zatim živo parlamentirati s Henriettom Zou-Zou dok bi prolazio popločenim dvorištem, te bi Julija bila
unaprijed obaviještena da netko dolazi. Iza zastora mogla bi mimo promatrati muškarca ili ženu koji bi dolazili u kuću broj 24 u ulici Visconti. Ovoga puta nije ništa čula jer je bila sasvim koncentrirana na situaciju koju je stvorio nezgodan Raoulov posjet grofu de Nieuwkerkeu. - Zar nekog očekujete? - prošapće Raoul. Ponovo se čulo zvono. - To je.. to je možda policija! - šapne Julija. Novinar slegne ramenima. - Ma ne... Vjerojatno je neki grofičin prijatelj. - Ne ću otvoriti! - Bilo bi vrlo nezgodno da ne otvorite kad se vidi da je u stanu svjetlo šaptao je Raoul. - Ako je policija? Ili plaćenici moga skrbnika? - Ne bojte se, draga. Sve ću sam urediti... Julija se pitala kako bi je Raoul mogao obraniti od naoružanih ljudi koji u ime zakona prodiru u stan »grofice Antonije«. No mir i sigurnost mladog novinara djelovali su blagotvorno, te se smirila uvjerena da će je on zaštititi. Nije se mogla osloboditi osjećaja slijepog povjerenja, koje nije tako reći prije nikad osjetila, pa se jednostavno prepustila čovjeku koji ju je smirivao svojom voljom i snagom. Pošla je u Antoinettinu sobu i tamo se skrila u tamu. Čula je kako se Raoul približava vratima stana. - Tko je? - kratko je zapitao. Jako je Julija napeto slušala, nije mogla čuti odgovara s druge strane vrata koja su se otvorila i odmah zatvorila. Raoul je nekoga pustio u stan. - Dolazim da je upozorim... - Brzo, prijatelju. Svaki je čas dragocjen... Julija je prepoznala prigušen glas Patricea Kergoata. Ono što je čula bilo je dovoljno te je odmah ušla u salon gdje je našla tajnika svoga skrbnika. Na čelo mu je padao uvojak, a na sebi je imao orni dvostruki kep. Bio je svečano odjeven. Raoul je upravo krenuo u sobu po Juliju, ali se zadržao kad ju je vidio, pa je Julija pred sobom opet ugledala dva mlada čovjeka kao prošlog ljeta, nedaleko od Crvene obale, kad je iskočila iz guštika držeći u ruci revolver i uskliknuvši: »Vi ste me, gospodo, tražili? Evo me!« - Što je, Patrice? Gledali su se u oči. Julija je u Patriceovim očima mogla pročitati izraz ljubavi, koju nije skrivao, ali i izraz prijekora. - Julijo, niste održali svoje obećanje... - Kakvo obećanje? - Morali ste ostati ovdje, u ovoj kući, sve do proljeća... Niste smjeli ništa poduzimati, morali ste se pomno skrivati... Morali ste imati u mene povjerenja... - Pa ja imam u vas povjerenje, Patrice. - A što se tiče gospodina SaintCerrea, vi sami najbolje znate kako mi je bliz... Potrebno mi je i njegovo i vaše prijateljstvo. Raoul nije ništa govorio, ali je neprestano imao na oku tajnika gospodina Gasparda. - Uostalom, možda vas krivo optužujem da... da niste točno slušali upute koje sam bio tako slobodan da vam dadem - govorio je Patrice. - U svakom slučaju, sad je neprilično da od vas tražim objašnjenja. Prisutnost gospodina Saint-Cerrea svjedoči da... na ovaj ili onaj način već slutite što se dogodilo. - A što se dogodilo? - upita Julija trudeći se da ostane mirna, iako je u njezinoj nutrini kuhalo.
- Nezgodne stvari, gospođice Crevecoeur, koje bi se mogle okrenuti protiv vas. Ponajprije treba da znate da je prošle noći u palači vašeg gospodina skrbnika izvršena krađa... Očekivao je da će njegovi sugovornici bilo kako reagirati, ali s opravdana razloga uopće nisu reagirali. - Nema još ni dva sata što je gospodin Saint-Cerre, koji je tu nazočan, donio glavnom upravitelju Lijepih umjetnosti u Louvreu na procjenu jedan od predmeta ukradenih iz blagajne gospodina Gasparda u Auteuilu... To sam upravo, Julijo, maloprije čuo od vašeg skrbnika. Rekao mi je da je već danas policija uhitila čovjeka na koga je pala sumnja da je izvršio tu provalnu krađu! - Što? Molim vas, ponovite. Raoul se naglo okrene u stranu. Zaprepastio se. Julija se morala uprijeti o jedan stolčić. Imala je dojam da su se zidovi salona oko nje počeli okretati kao da je na vrtuljku. - Molim vas da ponovite to što ste rekli, gospodine Kergoat - zamoli Raoul. - Rekao sam da je policija danas uhitila nekog opće poznatog zločinca, nekog Maximea, jer sumnja da je taj počinio tu krađu. Uvjeren sam da će vas svaki čas posjetiti policijski službenik. Na to, gospodine, morate biti spremni. - Bože moj! - prošapće Julija. Znala je da je bezuvjetno potrebno da bude hladnokrvna. Pokrenuo se pakleni stroj i ništa ga neće zaustaviti. Pošto je tek počela nešto jasnije razabirati u tami, sve će se opet srušiti. Bila je luda što se htjela suprotstaviti svome skrbniku. Kako je došlo do toga da su Maximea uhitili? Julija je primijetila da Raoul razmišlja o tome kako mu to nije došlo na pamet da je Julija morala imati nekog pomoćnika pri provalnoj krađi u Auteuilu. No on nije otvorio usta, pa mu je Julija za to bila zahvalna. U tom se času dosjeti da je minijatura u srebrnom okviru na stoliću o koji se opire. Mislila je samo na to kako će spasiti jedini predmet, koji ju je, po njezinu mišljenju, mogao voditi u njezinu traženju... Bila je uvjerena da Patrice nije zamijetio minijaturu. Julija je naizgled nehotice, tobož zbog nervoze, srušila vazu na stoliću i, pričinjajući se da redi stolić, turnula je minijaturu u džep svoje poškrobljene pregače koju je uvijek na se stavljala čim bi kao sobarica ušla u »grofičine« prostorije. To je učinila sasvim instinktivno. Nije imala nikakva razloga da nema povjerenja u Patricea... - Čim sam to čuo - govorio je Patrice tmurnim tonom - pomislio sam da gospođici Crevecoeur prijeti velika opasnost. Uostalom, gospodin Gaspard saopćio mi je da se predmeti koji su ukradeni iz njegove blagajne direktno tiču njegove štićenice. I tako ćete vi, gospodine, koji svake večeri pričate u svojim novinama o američkim pustolovinama Julije Crevecoeur, koju vi, gospodine Saint-Cerre,... koji se strastveno zanimate za sudbinu toga siročeta bez roditelja, koja je međutim bogata nasljednica... tako ćete vi pri toj provalnoj krađi biti ako ne sukrivac ili ortak, a ono svakako... recimo... osoba povjerenja onoga koji je okrao blagajnu gospodina Gasparda... ili onih... koji su to učinili. Gospodin Gaspard je vrlo oštrouman pa će se svakako pitati: »Možda bih posredstvom toga vrlo dobro upućenog novinara konačno mogao doći do svoje štićenice čiji se lik jasno očituje u svim tim neobičnim događajima...« - Julijo, odavde treba otići! - glasno će Raoul. - Možda Kergoata slijede. - To je posve kriva pretpostavka - mimo odvrati Patrice. - Gospodin Gaspard ne sumnja u mene. Zar bi mi inače to sve povjerio? Ako se netko izlaže opasnosti da ga već neko vrijeme slijede, onda ste to vi, gospodine SaintCerre!
Julija je morala priznati da Patrice ima pravo. - Što ćemo učiniti? - uskliknu Julija u strahu. - Ako Patrice ima pravo, svi smo troje uhvaćeni tu... u mišolovci. - Ne, prijateljice, ne - sigurnim glasom reče Kergoat. - Na to sam mislio prije no što sam došao ovamo. »Taj vražji čovjek uvijek na sve misli«, pomisli Julija. »Kao i u Laredu, na meksičkoj granici, u onoj rupi, kad se Patrice pred nama pojavio upravo onda kad smo mislili da ga više nikada nećemo vidjeti...« - Na što ste mislili, Kergoat? - upita Raoul koga je ljutilo samouvjerenje mladog čovjeka. - Mislio sam kako se moramo ponašati ako policija prodre u ovaj stan... Ne zaboravite da se nalazimo u stanu opće poznate dame iz polusvijeta, a na sva se usta govori da je gospodin Saint-Cerre njezin redoviti ljubavnik... - To nije istina - uzvikne Raoul. - Znam, dragi moj, znam - odvrati Patrice pogledavši Juliju Crevecoeur. Ipak, budući da smo obojica neženje i da uživamo u pariškom životu i njegovim zabavama, može se pretpostaviti da smo obojica ljubavnici iste žene... Oba muškarca stajala su jedan nasuprot drugome kao da su spremni na borbu. Julija je nehotice pomislila da su izabrali nezgodan moment. - Time mislim reći - nastavi Patrice - da je predmet naše zaljubljenosti dakako lijepa Antonija! - Dakako - promrmlja Raoul, koji je imao barem toliko smisla za humor koliko njegov usijani suparnik. Julija je shvatila Kergoatovo lukavstvo. Patrice nije prestao gledati Raoula. - Dolazim ovamo da bih zabavio groficu ovim i onim, a tko mi otvara vrata? Moj najopasniji suparnik, zamamni Raoul de Saint-Cerre! Rasprava, svađa! Ton se diže. Kaputi se odbacuju. U sveopćoj zbrci gospođica će Crevecoeur pobjeći po stubama za služinčad... S dvorišta se začuše zvukovi zbog kojih se Julija strese. Ulazna vrata su se otvorila, čuo se neki nepoznat glas i težak korak po neravnom pločniku. Oba su mlada čovjeka ostala na svome mjestu. - Julijo, ne možete ovdje ostati! - prošapće Raoul. - Ako bude potrebno, zadržat ćemo policajce silom! - doda Patrice. - Prekasno - bezbojnim glasom reče Julija. - U ovoj kući nema stuba za služinčad. Patrice, to je jedina pogreška u vašem mudrovanju... Julija je dobro znala da će, bude li pokušala uteći iz kuće, svakako naletjeti na policajce koji su slijedili Raoula do ulice Visconti. Već je čula njihove korake po stubama. - Dočekat ću ih - hrabro izjavi. - Do kraja ću tvrditi da sam sobarica grofice Witkovske... - Tucimo se, gospodine Kergoat, sad je čas! - dobaci Raoul dok je Julija svaki čas čekala kako će netko udariti na vrata i poviknuti: »Otvarajte u ime zakona!« Umjesto toga čulo se kako se ključ okreće u bravi. Julija je uvidjela svoju zabunu tek onda kad je na vratima salona ugledala začuđenu »groficu Antoniju« s njezinim prekrasnim šeširom, a iza nje se vidio glomazan i zdepast lik prosijeda pedesetogodišnjaka se zaliscima na crvenkastom licu. U ruci je držao šešir, a do vrata je bio zamotao u bundu koja mu je sezala do peta. - Oprostite, grofice, ali mi niste rekli da večeras ima kod vas toliko svijeta ponešto oštrim glasom primijeti ta osoba. Njegovo lice kao puni mjesec odavalo je isto raspoloženje kao i njegov glas.
- Moj drrragi prrrijatelju, to nisam mogla znati. Raoul, koji je bio svjetski čovjek, brzo navuče svoj kaput i neusiljeno se nakloni: - Raoul de Saint-Cerre, od »Le Sieclea...« Patrice ga je oponašao pa se i on naklonio: - Patrice Kergoat, iz banke Gaspard... Pedesetogodišnjak sa zaliscima također se nakloni: - Aldebert Fabre-Maguelone de Tarare, vinogradar... Julija je smatrala da je potrebno smiriti dobričinu koji se prema svemu sudeći uzrujao što je našao dvojicu mladih ljudi usred noći u stanu svoje poljske ljubavnice. - Gospoda su došla da me posjete - promrsi. - S kime imam čast? - zapita gospodin Tartare i okrenuvši se prema svojoj »grofici« tišim glasam doda: - Slatka je, draga moja... - Ja sam sobarica gospođe grofice - odgovori Julija lako se naklonivši. - Iskorrrišćujete maju odsutnost i primate muškarrrce - strogim će glasom »grofica« koja se snašla i što je bolje mogla glumila ljutitost. Julija je dobro glumila kao da je sasvim smetena. - Molim gospođu groficu da mi oprosti... Mi... mislila sam da se gospođa grofica neće vratiti prije zore... kao jučer. - Ovaj ću put zatvoriti oči - otmjeno reče »grofica« Witkovska. - Ali da se to ne ponovi. Možete se povući! Šibajući pogledom oba mlada udvarača svoje sobarice nadoda: - I vi, gospodo... Prolazeći ispred krupna čovjeka Julija zamijeti na njegovu dobroćudnu licu stanovito žaljenje. - Za koga su vraga, grofice, ti mladići skinuli svoje kapute? - poluglasno je pitao. - Gospodine, upravo su htjeli da se tuku... - uzdahnuvši odgovori Julija. - Sigurno za tvoje lijepe oči, slatka mala... Julija izvede ponešto drsku, ali ujedno i prirodnu kretnju koje se ne bi stidjela ni glumica u Varietesu, specijalizirana za ulogu sobarice. - Razumijem, razumijem - mrmljao je Aldebert Fabre-Maguelone... To je troje izašlo iz sobe. Julija osjeti srebrni okvir u džepu svoje pregače. Neočekivani Antoinettin povratak omogućio joj je da se sabere. - Ne povlačim ništa od onoga što sam rekao - izjavi Patrice. - Vrlo je moguće da gospodina de Saint-Cerrea već duže vremena prate... A uvjeren sam da gospođica Crevecoeur više nije sigurna u ovoj kući. - Pođite za mnom... - reče Julija i krene prema stubama. - Kamo nas vodite? - Pod krov... Sakrila sam dvije tisuće dolara u novčanicama od sto dolara... pod svoju slamnjaču... Taj mi je novac potreban da bih išla do kraja... Nije bilo potrebno da im kaže što misli, pod tim »ići do kraja«. To su obojica dobro znali i nastojali su da ne pokažu kako se boje da će Julija izgubiti u borbi protiv opasnog protivnika, koji se skriva u tami i koji se nikad otvoreno ne pokazuje.
2. - Zar sami? - usklikne Raoul i snizi glas dodajući - Zar ćete to poduzeti sami? - Dragi moj - reče Patrice Kergoat - kad bi gospođica Crevecoeur tražila da je pratite, izložila bi se opasnosti da ne dospije dalje od ugla bulevara SaintGermain gdje bi vam sigurno stavili ruku na rame... Čini se da zaboravljate da na vas sumnjaju. Sjedio je na jedinoj stolici u potkrovlju dok je Raoul stajao uz vrata, i to nešto pogrbljen jer je strop bio nizak. Julija je spremala svoju bijednu prtljagu. Pošto je malo oklijevala, turila je Smith & Wesson, koji je nekoć pripadao Blanchi d’Antigny, u džep svoga nepromočivog ogrtača koji je na brzinu popravila. - Prijatelji! Budite tako dobri pa me pričekajte u hodniku. Tamo je okrugli prozorčić kroz koji se vidi na dvorište. Ako tamo ima nešto neobično, mogli bismo pokušati da se spasimo... preko krovova... To je rekla u ponešto šaljivom tonu, no oba su mladića znala da Julija neće ni od čega prezati kako bi utekla od onih koji je traže u ime njezina skrbnika. - Jedan bi od nas svakako morao biti na straži pred vašim vratima promrmlja Raoul. - To bi samo privuklo pažnju na gospođicu Crevecoeur - ustajući reče Patrice. - Toga se ne bojte - odvrati Julija. - U tom potkrovlju nitko ne stanuje. Tu stanujem samo ja. To je i razlog zbog kojeg sam od »grofice« uporno zahtijevala da se tu smjestim... Kergoat i novinar izađoše iz sobice. Julija se svali na željezni krevet na kome se toliko puta ovih zadnjih mjeseci okretala s boka na bok ne mogavši zaspati misleći na to kako će sutrašnji dan biti jednako žalostan i jednoličan kao i prošli. Htjela je da još jednom vidi Antoinettu prije no što će napustiti ulicu Visconti. No njezina je nekadašnja sobarica bila na ljubavnom sastanku sa svojim novim zaštitnikom... Ne bi bilo pristojno da joj kaže: »Antoinetto, moram s tobom razgovarati. Hoćeš li biti ljubazna pa se na čas riješiti svoga vinogradara?« Mlada je djevojka bila očajna što će poput tata morati na vršcima prstiju napustiti ulicu Visconti. U sebi se zaklela da će svoju nekadašnju sobaricu izvući iz pandža stare svodilje Colpinove, koja je bestidno izrabljivala Antoinettu. To će svakako učiniti bude li svladala zapreke koje još mora prijeći prije no što dođe do svog cilja. Julija se osvjedočila kako Colpinova izrabljuje Antoinettu, kad je vidjela, kako dijeli svotu što ju je lakovjerni Aldebert Fabre-Maguelon dao u korist poljske stvari... Znala je da mora što brže napustiti ulicu Visconti, ali je znala i to da će ovamo opet doći da izrazi svoju zahvalnost vjernoj Antoinetti. Julija se zaista žurila da što prije odavle ode, ali ne toliko zbog straha pred policijom koliko zbog plaćenika svojega skrbnika. Ta Julija bi uskoro lako mogla otkriti tajne koje nikada nije smjela znati! Bankar će nastojati da se riješi svoje štićenice pod bilo koju cijenu prije no što ona uspije sve saznati. U to je Julija bila uvjerena. Otkako je svoja dva prijatelja odvukla u potkrovlje, nastojala ih je uvjeriti da odsada mora raditi sama. I jedan i drugi bili su odviše izravno povezani sa sudbinom štićenice Remyja Gasparda da bi je mogli uspješno braniti. Raoul je Julijinom pogreškom bio kompromitiran u vezi s provalnom krađom u Auteuilu, a Patrice Kergoat, po svojoj funkciji kod bankara, mogao joj je najbolje koristiti nastojeći da bdije nad njezinim imetkom koji bi Juliji morao pripasti za nekoliko mjeseci. Ni Raoul ni Patrice ne smiju se izložiti opasnosti skrivajući mladu djevojku koja bi uskoro mogla biti otkrivena.
- Dragi moji prijatelji - priznala im je Julija. - Vi biste me obojica suviše kompromitirali, a razlozi su vam poznati... - Ne možete sami putovati u zemlju u kojoj bi svaki čas mogao izbiti rat! živo je rekao Raoul koji je bio uvijek dobro obaviješten. Julija ga je gledala nastojeći da se smiješi. - Zar mislite ozbiljno, Raoule?... Zar ste zaboravili da sam se sama ukrcala za Meksiko? Da sam se sama iskrcala u New Yorku da sam sama prokrstarila dobrim dijelom američkog kontinenta? - Treba da se pomirite sa sudbinom, dragi moj! - izjavio je Patrice. Gospođica Crevecoeur radi uvijek ono što ona hoće. Da me je poslušala, sada bi sretno živjela u Novom Orleansu dok bih se ja trudio da ovdje u Parizu spasim što se spasiti dade... - Ali... nije vas poslušala! - žalosno je rekao Raoul. Sad su oba mladića virili kroz prozorčić u hodniku potkrovlja i vrebali na eventualnog noćnog posjetnika... Julija brzo skine svoju uniformu sobarice i na sebe navuče najtopliju odjeću jer tamo, kamo je naumila ići, temperatura ne mora biti blaga. Barem je tako pretpostavljala jer nije poznavala Švicarsku... Kuća je spavala. Kad su stigli u dvorište, Julija pogleda na prvi kat. Zastori Antoinettine sobe bili su brižljivo navučeni, ali je usred njih prodirala tanka zraka svjetla. Svijeće u salonu još su gorjele. Julija se nadala suprotno svakoj logici da će se njezina nekadašnja sobarica pojaviti na nekom prozoru, iako bi to nepotrebno kompliciralo odlazak mlade djevojke. Taj je odlazak bio zapravo bijeg... - Bez nje bih možda već mjesecima bila u rukama svoga skrbnika - šaptala je Julija. Raoul je to čuo pa se okrenu i reče: - Što god bi vas stiglo i što god bi vas moglo stići u skoro vrijeme, znajte da sam uvijek uz vas. Vi ste prema meni ravnodušni, a ja zbog vas trpim, jer ne mogu, a da vas ne ljubim... Julijo, osjećam u srcu bol koja je blagotvorna jer me preobličava i čini me čovjekom dok sam dosada bio samo pelivan, žongler riječi i ideja... Prije nego sam vas upoznao, volio sam putovati i zabavljati se, a sad sam promijenio život kao što se mijenja kaput... Danas sanjam o mirnom životu, a htio bih da vas osjećam uza se, da vas trajno gledam kao sliku i da se u vama izgubim kao na dnu nepoznata svijeta... Te su riječi duboko dirnule onu kojoj su bile upravljene jer je novinar bio očito sasvim iskren i jer se činilo da ga je obuzela ljubav koju je shvaćao vrlo ozbiljno. A inače je običavao govoriti, da s ozbiljnim stvarima treba lako postupati, a o lakim stvarima da treba ozbiljno govoriti... »Kad bih sudila po njegovim riječima«, pomisli Julija, »ljubav koju osjeća prema meni morala bi biti posebne vrsti.« No dobro je znala da od toga ništa ne može biti. Vratio se Patrice koji je otvorio ulazna vrata, pa je Julija šutjela. - Pogledao sam na sve strane - reče Patrice. - Ulica Visconti je pusta, ali bi možda bilo uputnije da gospodin de Saint-Cerre pođe na svoju stranu. Ako ga zaista prate, bit će za vas bolje da ne budete s njime u društvu... - Imate pravo - potvrdi Raoul. Zakopčavao je svoju bundu ne skidajući oči s Julije Crevecoeur i tiho je govorio: - Nadam se da ćemo se doskora vidjeti. Bilo bi dobro da ne idete odmah u Italiju i da neko vrijeme ostanete u Ženevi. Tamo ću doći k vama, čim me pozovete...
- Ako budete mogli - ponešto jetko primijeti Patrice. - Ne bih se začudio kad bi vas policijska uprava zamolila da ne napuštate Pariz dok se ne rasvijetli ona krađa u Auteuilu... »Patrice Kergoat ima i tu pravo«, u strahu pomisli Julija. - To će biti moja briga kad dođe vrijeme - odlučno reče Julija - a Raoul neće biti u pitanju... Okrenuvši se prema novinaru dometne: - Raoule, moram ići na Siciliju, bezuvjetno moram... Pruži mu ruku: - Do viđenja... - Do skorog viđenja, Julijo... Izašao je kroz vrata i nestao u noć. - Dopratit ću vas do kolodvora de Lyon - tada će Patrice. - Ako se što putem dogodi... to jest, ako bi nas zadržali, pustite mene... Uvijek mogu tvrditi da sam vas noćas našao po želji vašeg skrbnika... To je vjerojatno, a vi ćete dobiti na vremenu... - Vi me s vašom logikom katkada upravo plašite. - Julijo, smijem li vas nešto pitati? Nije čekao da mu odgovori. - Ljubite li vi Raoula de Saint-Cerrea? Išli isu prema ulici de Seine. Patrice je nosio putnu torbu mlade djevojke. - Zar ne shvaćate, Patrice, da mi se i sama riječ »ljubav« gnuša. Ne ljubim ni njega ni vas... No ove duge, beskrajno duge zime obojica ste mi bili dragi. Vrlo dragi. Sve što je u vezi s vama i mene se tiče. Vi ste mi kao braća, kao bliski rođaci... Shvaćate li to? - Nažalost vrlo dobro! - reče Patrice. Iako je Julija mislila da je sasvim iskrena, u jednom hipu vidjela je sebe u novinarovu zagrljaju, u Astor Houseu u New Yorku... Pobjegla je od njega jer je barem u duhu htjela ostati vjerna onome koji ju je oslobodio iz meksikanskih tamnica. A između Raoula i nje postoji i fizička privlačnost, koja ju je zbunjivala i koju je teško mogla zaboraviti. A na tu se sliku nadometnula i slika Maximea, čovjeka s nožem. »Možda sam ja neka neman!« pomisli Julija koja se preplašila sama sebe. »Imam tijelo koje me ne sluša i koje radi drukčije od mog razuma...« Patrice dozove na bulevaru jednu kočiju, a kad su se smjestili u njoj, ogleda se da li ih tko prati. Nikoga nije bilo vidjeti. Kad su došli na kolodvor, saznali su da jedan vlak kreće rano ujutro za Ženevu. - To će biti dugo i teško putovanje - reče Patrice Juliji donoseći joj putnu kartu. - Stići ćete tamo tek sutradan, u zoru. Smjestiti ću vas u kupe rezerviran za gospođe jer su vagani za ekspresni vlak Pariz - Ženeva već na peronu. Mažete sasvim mirno spavati dok ću se ja šetati po peronu. Ako bude što sumnjivo, obavijestit ću vas. Vlak je stajao na petom peronu. Odlazio je u šest sati i pedeset minuta. Bila je tamna noć, peron je bio pust, na njem nije bilo ni žive duše, a to ih je i umirivalo. Patrice je našao vagon u kome je bio kupe prvog razreda rezerviran za gospođe. Otvori vratašca, smjesti laku torbu na pregradi za prtljagu i pruži ruku Juliji koja je čekala na peronu tresući se od zime. Pomogne joj da uđe u kupe.
- Kasnije ću imati vremena spavati - reče Julija. - Htjela bih da pročitate pismo nađeno u Auteuilu u kasi moga skrbnika. Iz njega ćete shvatiti zašto krećem na taj put... Misleći da ne bi bilo pošteno, kad bi Kergoata smatrala nepouzdanim saveznikom, doda:
- Pokazat ću vam i minijaturu zbog kaje je Raoul i nehotice postao »zatajivač« zločina... Po njoj ćete baš kao i ja znati nešto više o pravoj Juliji Crevecoeur! Vedri smiješak ozari umorno lice mladog čovjeka. - Hvala - prošapće. - Ali me ne pitajte kako... kako sam došla do pisma i do portreta. - To nisam ni namjeravao... Julija u to nije bila baš potpuno sigurna. Kupe je bio nešto rasvijetljen zahvaljujući svjetiljki koja se njihala nad peronom. Kad je Patrice Kergoat ugledao minijaturu, iznenadio se baš kao prije nekoliko sati Raoul de Saint-Cerre. Dugo ju je promatrao tražeći da nešto otkrije na visoku ćelu, koje bijaše poput Julijina, i začudo živim, plavim očima što ih je naslijedila mlada djevojka... - Pa to ste, Julijo, vi - šaptao je. - To ste vi, a da to ipak niste vi... - Što mislite time reći, Patrice? - U vama ima nešto prirodno... neka prisnost. Da, upravo prisnost. Bili ste mi blizi od one prve večeri kad sam vas vidio u kazalištu Varietes u društvu vašeg skrbnika... Kad vi gledate ljude... kao da ih odmah oblije toplina, čovjek osjeti potrebu da vas ljubi i da ga vi ljubite... Žena na tom portretu, kojoj ste posve nalik po crtama i po boji, što je sasvim neprijeporno, čini mi se suviše hladna... suviše... rekao bih: manje ljudska. Za vas bi se moglo reći da ste sva neodoljiv zanos, da ste sposobni za nesputane, nerazumne, neobične strasti... To nikako nije ta žena. Ona će do kraja ostati hladnokrvna... Julija se malo iznenadila. Uvidjela je da je Patrice Kergoat pozna bolje nego što je mislila. - Zar to sve vidite u toj slici? - Vrlo je neobična - ozbiljno odvrati Patrice. - Jedinom ću vas povesti u Louvre da vidite Rembrandta. Njegove se slike čitaju poput knjige... Julijo, nemojte me tako gledati. Prije nego sam postao bankovni činovnik, dobro sam derao klupe Sorbonne. Patrice otvori pismo što mu ga je dala Julija. - Kad to pročitate, shvatit ćete zašto želim da idem u Ženevu prije no što odem na Siciliju... No zar nije moja dužnost da vas najprije, što je moguće točnije, obavijestim o onom što je Raoul de Saint-Cerre saznao od grofa de Nieuwkenkea? - To svakako morate učiniti - odgovori vrlo ozbiljnim tonom Patrice. - Ta ja sam vam već bezbroj puta dokazao iskrenost svojih osjećaja... - Istina je... Julija mu ukratko razloži što zna o minijaturi. Zatim je tajnik Remyja Gasparda vrlo pažljivo čitao pismo udaljivši se od mlade djevojke da bi se približio prozoru kupea gdje je prilično slaba svjetlost s perona ipak dopuštala da se bolje vidi. Julija se stisla u svom kutu i zatvorila oči... Dosada ih nitko nije smetao; reklo bi se da u to zimsko doba uopće nema putnika koji bi išli u švicarske planine... Nakon priličnog dugog vremena Patrice podigne glavu. Činilo se da se zbunio, kao da ga je teško pogodila veza koja postoji između pisma Henrija Blanvalata i minijature što ju je naslikao slikar koji je za svoje boravište izabrao taj otok da na njem stekne karijeru i provede svoj život. Ponovo je promatrao sliku potpisanu sa »A. V.« - Talijanka! - šaptao je Patrice - zacijelo otmjena talijanska dama... Jedna od onih divnih stvorenja koje su do srži aristokratkinje, a ujedno se zanose demokratskim, republikanskim idejama i dahom slobode koji već desetljećima
vije njihovom zemljom... To je prava Talijanka puna protuslovlja, paradoksa... krijepost i grijeh, suzdržanost i predanost, sluškinja i kraljica... Okrene se prema Juliji koja ga je napeto slušala shvativši da Patrice tankoćutnom inteligencijom, nekom vrsti magične intuicije ocrtava istinu prikazujući ženu s portreta kao da je druga Julija Crevecoeur... -... Julijo, to je sve još prilično zbrkano u mom duhu, no ako ste vi zaista podrijetlom Talijanka, to bi razjasnilo ono što je zbunjujuće u vašoj osobi... To bi razjasnilo i čar što ga imate, opčinjenost kojoj je podlegao mladić kakav sam ja, rođen u Finistereu, odgojen u Morlaixu, koga privlači Sicilija zbog svoga sunca i saracenske žestine, kao što daleke sjevernjake privlači toplina sredozemnih krajeva. Što je Patrice govorio, neobično je djelovalo na Juliju. U nekoliko je rečenica prikazao ljudski lik osobe s minijature koju možda krivo dovodi u vezu s mladom djevojkom koju spominje ženevsko pismo. Julija mu je za to bila iskreno zahvalna. Kao da se približuje uspjehu... potraga što ju je povela da bi pronašla svoju mitsku i sasvim nepoznatu obitelj... U Ženevi živi čovjek koji nedvojbeno pozna osobu ili osobe ikoje su vrlo bliske Juliji Crevecoeur... Negdje na Siciliji, možda kod princa T... na koga je Henri Blanvalet diskretno aludirao, moći će se Julija suočiti s istinom o svome podrijetlu, o svom rođenju, o svom imetku i o toj okrutnoj osamljenosti koja je pritište poput prokletstva. »Sve što jesam, sve što osjećam da zbrkano kipi u meni, sve će se razjasniti«, mislila je Julija. Na peronu javili su se glasovi. Uz vlak je šetalo nekoliko putnika toplo zamotanih u debela krzna. Oni su se zadržali kod jednog željezničkog službenika pitajući ga za obavijesti. Patrice je ustao. - Ostavljam vas, Julijo, ali ću do odlaska vlaka ostati na kolodvoru. Ne mislite ni na što i nastojte spavati... Kad budete otvorili oči, bit će već dan i jurit ćete prema Dijonu... Julija je šuteći slušala. Patrice joj poljubi ruku i skoči na peron. U kupe nahrupi ledeni vjetar. Zgrčena u svom kutu, polubudna i polusnena čula je na peronu pravilne korake Patricea Kergoata koji se amo-tamo šetao, kako je obećao, i budno do odlaska vlaka pazio spreman na svaku slučajnost. Julija se uopće nije sjećala kad je krenuo vlak. Vjerojatno sasvim normalno. Kad je otvorila oči, mliječno svijetlo prodiralo je kroz zamagljeno prozorsko staklo. Bila je sama, željeznica je pravilno drndala. Dugi put omogućio joj je da se dobro ispava protegnuta na klupici. Nije osjećala ni gladi ni žeđe osim golemog umora. Krajolik nije bio zanimljiv. Posvuda su se prostirala bjelkasta polja koja su se stapala s teškim snježnim nebom. Samo tu i tamo isticalo se golo drveće ili se vidio koji životinjski trag poput nečitljiva pisma na bijelom listu... Kad se razbudila, Julija je uspjela da rastjera mučne slike svijeta što ga ostavlja; stan u ulici Visconti, Antoinettu i njezine zaštitnike, Colpinovu, čija se sjena povlačila tim stanom, tjedne i mjesece besposlenosti i malo-pomalo stečenu naviku da živi usporenim životom kao da je Saint-Germain-des-Pees neko selo okruženo zidovima iz koga se ne može uteći osim ako se zna za tajnu lozinku. Zatim Raoulov povratak, njegova uzbudljiva prisutnost, »Velika Kalifonija«, provalna krađa u Auteuilu, plijen i cijena koju je morala platiti da dođe do pisma i portreta. .. Kad se Julija toga sjetila, zatvorila je oči i zazvala u pomoć spasonosan san. A željeznica ju je vozila daleko... daleko od Pariza koji je poznavala, koji je upravo ponovo otkrila i u koji će se svakako prije ili kasnije vratiti uzdignute glave, a da se ne mora skrivati i prerušavati... Vlak se dugo zadržavao u
Dijanu, do poslijepodneva. Julija je izašla iz kupea i pošla u bife gdje je naručila topli čaj, krišku kruha, maslac i med. Bila je odlučila da svakako rastjera utvare koje su je salijetale, pa naruči čašu ruma i izlije ga u vrući čaj. Kad se vratila u svoj »kupe za gospođe«, osjetila je da je bolje volje, usprkos tjeskobi zbog svega nepoznatog s čime će se sresti. A što ako čovjek, koga bi htjela posjetiti, više ne stanuje u Ženevi? Ako ga tamo ne nađe? Što će učiniti? Vratiti se u Pariz? Ni govora! Da pođe na Siciliju imajući kao nit vodilju samo minijaturu slikara Augustea Voumarda? Zašto ne? Imala je dvije tisuće dolara. Odlučila je da ih upotrebi. »Kad budem znala, tko sam, sve će biti jasno, pa ću i ja steći zadovoljstvo za kojim čeznem. Tad ću moći doći svome skrbniku, zatražiti račun, a možda zatražiti pomoć i zaštitu od obitelji koja svakako negdje postoji, u Italiji ili negdje drugdje...« Vratila se na svoje mjesto i ustanovila da se u međuvremenu na suprotnoj klupici smjestila jedna mlada žena nakrcana velikom prtljagom. Bila je napadno plava, te je Julija posumnjala da boja kosu. Putnica je svoja jaka ramena pokrila nekom vrsti široke pelerine, a ruke je zakopala u krzneni muf. Suknja je bila dosta kratka kako je te zime tražila pariška moda, ali joj je stražnjica bila umjetno naduvena, te je morala sjesti na rub klupice da bi mogla iza sebe prostrti hrpu tkiva koja je oko nje tvorila neku vrst neobičnog baršunastog okvira. Dočekala je Juliju zamamljivim smiješkom pri čemu su se vidjeli besprijekorni zubi. - Zar ste sami u kupeu, draga gospođice? - upitala je. - Sasvim sama, od Pariza... - Morali ste se užasno dosađivati? - Ne, gospođo, spavala sam - odgovori Julija. Putnica koja je morala imati tridesetak godina slatko se nasmijala... kao da toči biserje. Imala je neobičan, vrlo muzikalan glas. Julija je isprva mislila da je to neka imućna građanka iz provincije, ali njezina neusiljenost i blagoglagoljivost nisu pristajale u opće prihvaćenu sliku takvih vrlo rezerviranih gospođa koje su osim toga vrlo rijetko tako pretjerano plave! - Ako ste cijelo vrijeme spavali, sigurno ste morali nadoknaditi izgubljeno! Julija nije ništa odgovorila. Čuo se oštar zvižduk, lokomotiva je izbacila golemi mlaz pare i vlak je krenuo. - Idete li u Ženevu? - pitala je gospođa. - Da... - I ja. Zovem se Nina de Villars. Julija nije mogla izbjeći tome da ne kaže svoje ime. To bi bilo vrlo neuljudno, a njezina bi suputnica to možda smatrala neobičnim. - Julija Crevecoeur - prošapće mlada djevojka. - Vi ste Parižanka? - Da... - I ja. Upravo sam nastupala u »Lijepoj Heleni« u Velikom kazalištu u Dijonu. Pjevačica! To razjašnjuje i tu njezinu pretjerano plavu boju kose, i te njezine zube prave dive, a i besprijekoran način govora. Julija je tko zna zašto osjetila neko olakšanje. Voljela je umjetnike, a mnoge je i upoznala za onih sjajnih dana u Saint-Gratienu kod Mathilde Bonaparte. - Gospođo, a gdje ćete sada pjevati? - upita Julija. - U Ženevi, u Casinu de Saint Pierre. To mjesto upravo obožavam jer se tu skupljaju otmjeni mladići... Pretpostavljam da poznate Ženevu. - Uopće je ne poznam - prizna Julija.
- Smijem li vas upitati gdje ćete odsjesti? Možda kod prijatelja? Julija je časak oklijevala. Sjetivši se sadržaja pisma gospodina Blanvaleta odrješito reče: - U hotelu Beau-Rivage. - Sama? - Naravno. Nina de Villars nabere svoj mali i na kraju lako uzvrnuti nosić. - To baš neće biti zabavno, moja draga. Te su velike palače pune poslovnih ljudi, političara ili starijih Amerikanaca. Tamo ćete se strašno dosađivati. - Ne idem u Ženevu radi zabave - ozbiljno će Julija. - A u njoj mislim ostati po mogućnosti što kraće vrijeme. Njezina sugovornica nije pokazivala neumjesnu znatiželju. Činilo se da je otvorena i bez predrasuda poput umjetnika što ih je upoznala kod svoje nekadašnje zaštitnice i prijateljice. Činilo se osim toga da vrlo dobro pozna Ženevu gdje ima obožavatelja i prijatelja. Julija je pomislila da bi joj ta žena možda mogla dati stanovite obavijesti. - Ja zapravo - nastavi Julija - želim naći čovjeka koga nisam nikada vidjela i koji boravi u Ženevi... prije dvije godine bio je u Ženevi... - Pa zar niste pisali tome čovjeku, da budete sigurni - začudi se pjevačica. - Ne - reče Julija. - Spriječile su me... stanovite okolnosti. Radi se o gospodinu Blanvaletu. U oku gospođe de Villars zasvjetlucalo je zanimanje. - Zar je to možda rođak pjesnika Henrija Blanvaleta? Pa to nije očekivala! - Radi se, zapravo, o... pjesniku - reče Julija. Umjesto odgovora operna pjevačica zatvori oči i stane u željeznom vagonu deklamirati pokazujući mufom, u kome su bile njezine ruke, kroz prozor pred kojim je prolazio tmuran krajolik.
... Dug je put. Oko mi uzalud bludi Koliko stići može u daljinu, I sve što se oku mojemu nudi Bijela je ravan, a neba gledam crninu! Juliju je zapanjio neočekivani zanos operne pjevačice. - Zar je to. .. od njega? - napokon upita. Polagano se spuštao mrak, a u polusjeni su se gubile izražajne crte lica Nine de Villars. Glas joj je postao povjerljiviji: ... Hitro pahuljice snježne padaju; Bijela se ravan mijenja u daljini; Crni se noć. Trnci me hvataju Ledeni. Kako je hladno u tuđini! To je baš prava istina. Julija se stisne u svoj nepromočivi ogrtač koji bijaše prelagan za to godišnje doba. Njezina suputnica vratila se u svakidašnju stvarnost govoreći: - Preskupo ćete platiti sobu u Beau-Rivageu. Bilo bi bolje da zajedno sa mnom odsjednete kod Charmettesa gdje je vrlo ugodan obiteljski pansion. Julija je i dalje bila u svojim mislima. - Poznate li ga osobno - upita. - Blanvaleta? Ne. Mi smo umjetnici u prisnoj vezi s pjesnicima. Zbog toga ih bolje poznajemo... nego da ih osobno poznajemo! To je bila tankoćutna igra riječi, koja je razočarala Juliju Crevecoeur. - Neće vam biti teško naći Henrija Blanvaleta. Njega poznaju svi u Ženevi. I doda:
- Rado ću se poslužiti svojim ženevskim prijateljima počevši od pape Leouxa, vlasnika Charmattesa, koji je uostalom sretan otac moje kolegice Emilije Leroux, iz Comedie-Frangaise. Julija je znala za ime te slavne dramske glumice. - I sama ću ga naći, jer imam adresu gospodina Blanvaleta - reče. Noć je brzo pala i kondukter zapali male plinske svjetiljke koje su rasule plavičasto svjetlo po kupeu u kome su Julija i Nina de Villars ostale same. Vlak se često zaustavljao, ali nije bilo putnika. Julija se malo bojala prijelaza preko granice, a zapravo se nije imala čega bojati: nitko osim Raoula i Patricea nije znao za njezin brzi odlazak. Pa ako možda sada policija ispituje Raoula u vezi s minijaturom koju je tako neoprezno pokazao glavnom direktoru Lijepih umjetnosti, on se ne će smesti pred policijskim činovnicima. Julija je vidjela kako je znao sačuvati hladnokrvnost u prilično dramatskim situacijama. »Možda on nešto nespretnije laže od Patricea Kergoata«, pomisli Julija, »no on će imati dosta vremena da smisli neku vjerojatnu pričicu o tome kako je došao do minijature... Šteta što je noć. Prijelaz je vrlo lijep...« Juliji je postalo hladno. Iznenada joj padne na pamet da je njezin skrbnik možda o njoj obavijestio graničare, jer ju je dao progoniti po carskoj policiji otkako je nestala u Havreu. Pa, da, to je sigurno! Kako je moguće da na to nisu mislili ni Raoul ni Patrice? Julija se osjećala neugodno. Da to možda nije od studeni ili zbog noći? Činilo joj se da ju je malo prije kondukter dugo promatrao. Zašto? Julija se prekoravala zbog lakoumnosti. Morala je misliti na eventualne poteškoće pri prijelazu granice. - Dršćete od zime! - usklikne njezina suputnica. - Kako se može usred zime poći na takvo putovanje u kišnoj kabanici?! Znam da je to sada u Parizu moda, ali u toj cičoj zimi nema ništa bolje od dobre pelerine... Pelerina, koju je pjevačica imala na sebi, bila je podstavljena astrahanom kao i njezin muf. Julija se divila njenoj eleganciji, a u sebi je mislila kako ona sama daje dojam pristojnog siromaštva, premda joj je pravi ubojica bodežom doslovno rasporio odjeću, što bi sigurno ushitilo lijepu Ninu da je to mogla slutiti. Popravila je odjeću na brzinu. Julija odluči da će prvom prilikom kupiti topli ogrtač... Vlak je usporio vožnju, zapuhao se. - Penjemo se - objasni gospođa de Villars. Prekapala je po velikoj torbi s kožnatim remenjem, koja je bila nabrekla poput mješine i koju je stavila kraj sebe. Iz nje izvuče pled od kašmirske vune i pruži ga Juliji. - Zamotajte se u njega, mala moja, i pokušajmo spavati... Julija joj zahvali. Taj prijazni gest podsjeti je na onu noć u željeznici kad ju je Raoul de Saint-Cerre, koga još nije poznavala, zamotao u debeli putni vuneni šal, ali nije u njega imala povjerenja... zbog njegova nježnog pogleda i zavodničkih manira. »Nisam se baš jako prevarila« pomisli, »jer je uspio da me uzbudi pa je zbog, pravo reći, iznimnih okolnosti ipak uspio doći do svoga cilja, te sam se našla u njegovu naručju, iako sam ljubila drugoga!« Julija je nastojala protjerati uspomene koje su neprestano navirale. No ipak je morala priznati da je sve tako udesila kako bi Raoul ponovo došao u njezin život... »Julijo, zašto se sada žališ?« Pjevačica je zaspala umotana u svoju pelerinu. Uzglavlje joj je bila putna torba. Julija je tjeskobno očekivala zoru. Kad god je vlak stao, mislila je da je to već granica, ali je vidjela samo kolodvorske perone zatrpane snijegom koji su svi bili slični i po kojima su uz vlak trčale neke spodobe mašući fenjerima i nestajući u bijeloj tišini.
Vlak je krenuo, lokomotiva se dašćući vukla dobivajući na brzini, uvlačila se u (tunele, zatim je usporavala vožnju i ponovo se zaustavljala. Julija se pitala hoće li ova noć ikada imati kraja, da li će se putovanje završiti. Tad se naglo otvore vrata kupea. Vlak se opet zaustavio na dugom peronu na kome su ležale hrpe prljavog snijega. U kupe uđe golem oružnik s plavom kosom, u čizmama, s revolverom za pasom. Pjevačica se trgne od sna: - Što je? Tko je? Juliji nesta daha. Tako dakle! Kad je već izbjegla svim potragama u Parizu, upravo u času kad će moći prstom dodirnuti istinu, bezimeni će je oružnik za koji čas drsko ščepati, prisiliti je da siđe s vlaka, otpratit će je u neki mizerni ured gdje će je ispitivati neki službenik... Švicarska je sigurno sasvim blizu. U jednom je trenutku Julija imala volju da gurne velikog čovjeka, da iskoči na peron, da nestane u noći, da bježi, da se barem nekako pokuša spasiti. No osjetila se teškom poput olova. Pa da i pokuša pomaknuti nogu ili učiniti najmanji pokret, bila bi za to nesposobna. Dugo putovanje ukočilo je njezine udove i zamračio njezin duh. Prepustila se sudbini te je samo čekala... Čovjek u uniformi imao je u rukama svjetiljku za nevrijeme. Podigao ju je do Julijina lica, ispitivao ga je. Dugo ga je i potanko ispitivao te se Juliji činilo da nikada neće prestati... Vjerojatno ga ispituje sjećajući se opisa mlade djevojke, »bjegunice ne sasvim zdrave pameti«, koju valja po višem nalogu hitno »pod sigurnom pratnjom« dovesti u Pariz. Oružnik je nešto promrsio, ali je Julija bila u takvu stanju da nije ništa razumjela. Uto se oružnik okrene od nje i rasvijetli lice gospođice (ili gospođe) de Villars, koja je lijepim, dubokim glasom htjela protestirati, prigovoriti, ali nije imala vremena. Oružnik je vojnički pozdravi i glasno rekne: - Moja će se žena veseliti kad sazna da sam na kolodvoru Bellegarde izrazio osjećaje divljenja slavnoj umjetnici! Budući da mi neće vjerovati, usuđujem se moliti gospođu Ninu da tu... u moju knjižicu... napiše koju ljubaznu riječ za podoficira Martina. Saznao sam od konduktera da ste u vlaku... I on je iz Dijona kao i ja. Obojica smo vam ove zime pljeskali u Velikom kazalištu... Kakva ste vi umjetnica! U falsetu stane pjevuckati glasovitu ariju: - Vesel’te se poput mene, jer to hoću, jer to želim! U zoru je vlak prolazio preko savršeno bijelih polja, jurio je pored jedne šumice, a zatim su se pomaljali nejasni predjeli po kojima su bile vile, bolje reći drvene kućice. Zatim se pojavila plava ploča s bijelim slovima: ŽENEVA. Jedan se čovjek zagledavao u putnike, a njegovo se lice, uokvireno šiljastom bradicom, razvedri kad je ugledao pjevačicu koja je izvirila kroz prozor. - Nina! - veselo dovikne. - Papa Leroux me dočekao - izjavi mlada žena okrenuvši se prema Juliji koja je pograbila svoju torbicu želeći da što prije izađe iz vlaka u kome su je salijetale teške misli. - On će, gospođice Crevecoeur, sigurno hiti sretan kad biste odsjeli kod Charmettesa. Julija se već odlučila. Pošto su se međusobno upoznali, Julija se zavodljivo nasmiješi hotelijeru, pruži mu svoj prtljag i reče:
- Hoćete li biti, dragi gospodine, tako ljubazni da me smjestite kod sebe?... Moram u Ženevi obaviti neke hitne stvari pa ne znam u koje ću vrijeme moći doći k vama... Molim vas, uzmite moje stvari... A gospođici de Villars dobaci: - Do viđenja navečer... i zahvaljujem na vašoj ljubaznosti... Zaboravivši na umor uputi se prema izlazu iz kolodvora gdje je čekao dug red kočija koje su bile posve slične pariškim fijakerima. Tek kad se smjestila u kočiji, primijetila je da je prerano za posjete. No nestrpljivost je bila jača od njezinog osjećaja pristojnosti. Sama je u sebi mislila, da je baš ujutro najzgodnije doba da nađe kod kuće onoga koga traži. Kočijašu dade adresu koja je bila u pismu upravljenom Remyju Gaspardu 14. prosinca 1864. - Gadno pada! - reče kočijaš pokazujući bičem kišicu koja je stalno padala. Otkako je došla u Ženevu, Julija je prvi put pogledala grad. Inače je bila vrlo znatiželjna, ali je sada samo željela da što prije dođe trenutak kad će se naći pred čovjekom koji bi joj mogao pomoći da se prebaci u prošlost, koja joj je do ovoga dana bila zatvorena dvostrukim vratima. Žestok vjetar gonio je oblake, a jezero je nestajalo iza maglene zavjese. Nad gradom je dominirala srednjovjekovna katedrala. Činilo se da je zaronjena u polusvjetlo koje nije htjelo ustupiti mjesto jasnijem svjetlu. Kočija je prelazila preko velikog trga na kome je Julija na prolazu mogla zapaziti veličanstvenu fontanu, skupinu drveća usred kojeg se nalazio glazbeni paviljon, i na kraju trga crkvu u stilu Tudor. Julija je to sve gledala, a da zapravo nije ni vidjela. Ipak je vidjela da je fijaker ušao u neku veliku gradsku žilu sa sjajnim trgovinama, s trgovima i novim kućama. Pa to je gotovo Pariz! Julija se uvjeri da je minijatura na svom mjestu na dnu džepa njezine kišne kabanice. Još je jednom pročitala pismo što ga je njezinom skrbniku napisao čovjek koga se nadala naći u Ženevi na označenoj adresi. Kočija je upravo prolazila kroz jednu mirnu gradsku četvrt s velikim bijelim prostorima koji se ljeti očito zelene. Zatim se zaustavila pred kućom bogata izgleda, pred kojom je bio mali vrt. - Tri franka, gospođice... Julija izvadi komad novca što ga je kočijaš stao šutke ispitivati. - To nije švicarski novac - govorio je čudnim izgovorom. - Nemam drugi - prizna Julija koja se uopće nije sjetila da je morala promijeniti novac na ženevskom kolodvoru gdje su uostalom sve trgovine bile zatvorene. - To je u svakom slučaju zlatnik - dometne - a mislim da ste učinili izvrstan posao... - Vjere mi, to mislim i ja! - odvrati kočijaš odižući svoj cilindar. Kočija je opisala polukrug i vratila se prema gradskom centru. »Odsada treba pametnije postupati«, rekla je Julija samoj sebi. »Budem li tako nastavila, moja će se ušteda rastopiti poput snijega na suncu«. No toga jutra u Ženevi nije bilo sunca, a snijeg se nije topio. Studen je dopirala do kostiju. Julija požali što nije uzela svoj američki kaput od jelenje kože. Taj zadnji ostatak svojeg krstarenja po Americi godine 1865. morala je ostaviti u ulici Visconti, u potkrovlju, uz pisamce što ga je na brzu ruku načrčkala dragoj Antonietti koja sada sigurno plače ne shvaćajući što znači taj iznenadni odlazak, usred noći, bez oproštaja... Julija pozvani na ulaznim vratima. Otvorio se prozor. - Stanuje li tu gospodin Blanvalet? - Sada još spava... - Došla sam direktno iz Pariza da s njime govorim! Na prozoru je bila stara gospođa nešto sumnjičava glasa.
- Dođite malo kasnije... Prozor se zatvorio. Julija pomisli da je morala zadržati kočijaša. No bila je tako sretna što je našla kuću čovjeka koji je prije dvije godine u baru hotela Beau-Rivage prepoznao Remyja Gasparda, te više nije osjetila zimu koja je vraški grizla. Išla je ravno naprijed, i zamišljala kako će se susresti sa ženevskim pjesnikom. Zatim je nastojala misliti na bilo koga, jer je sasvim uzaludno unaprijed sanjati o onom što se redovito odigrava sasvim drukčije nego bi se mislilo... Ne pazeći kuda ide izgubila se u gradu. To je bio sasvim drugi grad nego onaj kojim je prije pola sata u kočiji prolazila. U tom dijelu grada bilo je vrlo živo. Svi su dućani bili otvoreni, gosti su se gurali u malim kavanama, na ulicu otvorene radionice bile su u punom pogonu. Kao u Parizu u ulici de Seine, i tu je bilo putujućih glazbenika, a u talijanskim gostionicama svi su bili Talijani, počev od gazde pa do zadnjeg namještenika.
Morila ju je žestoka glad, jer nije ništa jela od sinoć, za vrijeme onog dugog zadržavanja u Dijonu, pa je kupila jednu još vruću žemičku i komad okruglog savojskog sira koji je držala u ruci. Nitko se nije obazirao na mladu djevojku u dugom kišnom ogrtaču koja je jela kruh i sir šećući se pločnikom po ulici du Cendrier... Zalutala je, morala je pitati kuda mora ići, a kad je ponovo zazvonila na vratima kuće gospodina Blanvaleta, iz nje je dolazio ugodan miris kave koji je nagoviještao da je gospodar kuće ustao. - Uđite! - dovikne joj stara žena. Sad je posjetiteljicu čekala na stubama. Julija se približavala staroj ženi koja ju je promatrala. Mala udaljenost do kuće činila se Juliji beskrajnom. Umjesto da se požuri, primicala se oklijevajući, jer ju je iznenada zahvatio nerazjašnjiv strah. Pomislila je da još ima vremena da se okrene, da pobjegne. Zar ne bi bilo bolje da ostavi na miru prošlost koju će uskoro iskopati? Zar ne igra đavoljeg šegrta nastojeći da se upliće u red stvari koji joj se činio nepravedan i nepodnosiv, ali koji je valjda imao svoje opravdanje budući da su toliko ljudi toliko godina poštovali tajanstveni nalog da se oko nje šuti? Osjeti neodoljivu želju da se vrati natrag. - Hoćete li biti ljubazni pa mi reći svoje ime? - zapita je stara žena, koja je bila u ružičastoj odjeći; bijela kosa bila joj je spletena u pundžu, a u kosu je bio zataknut veliki češalj od kornjačevine, zbog čega je izgledala poput Španjolke. Juliji se pričinila lijepom i dostojanstvenom. Ljutila se što se maloprije plašila i bojala. Znala je da put istine prolazi kroz tu mirnu i otmjenu kuću. Zaustavila se podno stuba. - Zovem se Julija Crevecoeur, a vrlo je vjerojatno da moje ime ništa ne znači za gospodina Blanvaleta... Ali za mene je vrlo važno da ga vidim. Žena bijele kose uđe u kuću. Prošlo je nekoliko minuta. Julija je pomislila nije li krivo postupila što nije kazala da je štićenica bankara Remyja Gasparda. Pa čak ako njezin skrbnik nije pred Blanvaletom ni spominjao njezino ime, Blanvalet bi je svakako odmah primio. Vrijeme je prolazilo kao da su se u kući dogovarali treba li ili ne treba uvesti unutra prilično slabo obučenu mladu djevojku koja je rano ujutro stajala pred pjesnikovim vratima i koja je možda kakva neprilična moliteljica... »Ako me sada ne bi primili, još uvijek ima vremena da rečem tko sam«, mislila je Julija. Vrata vile se otvore, a na njima se pojavi mlad čovjek obučen u kratak zelen haljetak bez revera, s pucetima od roga i u kožnatim hlačama. Imao je plavu, gotovo bijelu kosu, a čim je otvorio usta, Julija je po njegovu izgovoru zaključila da mora biti Nijemac. Glas mu bijaše grlen, ali ne odviše, pa nije bio neugodan. Govorio je francuski, gotovo naglašeno besprijekorno.
- Izvolite naprijed, gospođice - vedro će momak - upravo smo kod zajutarka, ali će vas gospodin profesor primiti u svojoj radnoj sobi. Julija je isprva mislila da je mladić, kojemu je moglo biti osamnaest do dvadeset godina, pjesnikov sin. Ali on to očito nije bio. Nije znala ni da je Blanvalet profesor... Idući za mladim Nijemcem ušla je u predvorje ukrašeno mnoštvom portreta i pejsaža, lovačkim trofejima i uokvirenim sveučilišnim diplomama. Širio se prodoran miris kave. Veseli i mladenački glasovi dopirali su iz jedne sobe, a kroz poluotvorena vrata mogao se vidjeti okrugao stol oko kojega je bilo više momaka istih godina kao onaj koji je uveo Juliju. - Gospođice, tu je gospodin profesor - reče plavi mladić koji je otvorio jedna vrata, zatim se povukao u stranu da propusti posjetiteljicu. Dodao je još nekoliko riječi na njemačkom, a zatim se naklonio i lupio petama jednom o drugu, što je iznenadilo Juliju koja je ušla u kabinet misleći da možda čini nepopravljivu glupost. Vrata su se za njom zatvorila, pa je znala da sada više nikako ne može natrag. Blanvalet je stajao pokraj stola koji je bio krcat knjigama i papirima. Leđima je bio okrenut prema prozoru, pa je Julija zbog toga slabo mogla razabrati crte njegova lica s visećim brkom. Neodlučno pođe korak naprijed, zatim stane, jer se dogodila neobična stvar: čim je ušla u sobu, njezin se gostoprimac iznenadio. Posve je nepokretno stajao, kao da ga je mlada djevojka začarala. Ova je međutim mogla ustanoviti da je Blanvalet prilično star čovjek, iako je još bio vitak i elegantan. Njegovo naborano lice očitovalo je umor, ali se na njemu razabirala dobrota i gotovo dirljiva blagost. Promatrao ju je neobično iznenađen. - Nevjerojatno! - šaptao je profesor - Sasvim nevjerojatno... Pa to je ona! Te su jednostavne riječi vratile Juliji pouzdanje. Zaista će se u toj kući i licem u lice s tim čovjekom odlučiti njezina sudbina. Otkriće portreta bila je samo prva etapa na dugom putovanju što ga je poduzela tražeći sama sebe. »Ne znam što ću saznati od tog čovjeka«, mislila je, »ali kocka je bačena...« - Reklo bi se, gospodine Blanvalet, da me poznate - tihim glasom izreče Julija kao da ne bi htjela pokvariti čaroban ugođaj. - Vaše mi je lice... poznato, gospođice, a i zvuk vašega glasa... To sam lice vidio, taj sam glas čuo. No možda se varam? Imao sam prilike da mnogo putujem, a uvijek sam imao oko sebe mnogo mladog svijeta... Kad ste ušli u moj kabinet, pomislio sam da je to... a i sada, kad vas gledam, kad vas slušam... Ali to je besmisleno. Mlada djevojka, na koju me podsjećate, imala bi danas oko... pa da, oko četrdeset godina! Dijete moje, sjednite i pričajte mi što vas je dovelo amo tako rano ujutro... S jednog starog fotelja s prostranim naslonima za glavu uklonio je knjige koje su na njemu bile naslagane. Nastojao je svladati svoje uzbuđenije, ali to mu nije pošlo za rukom. Videći da Julija i dalje stoji, nježno je uhvati za ramena i posjedne. - Da, »ona« me je dovela! - reče Julija. Glas joj je zamjetljivo drhtao dok je Blanvaletu pružala minijaturu u srebrnom okviru. - Ne znam, gospodine, tko je »ona«, a moram znati... Moram znati, razumijete li? To je pitanje... da, to je pitanje života ili smrti. Henri Blanvalet uzme u ruke portret. Dugo ga je promatrao. Bio je tako uzbuđen da nije mogao progovoriti ni riječi. Činilo se kao da zaboravlja da je Julija prisutna. - Poznavali ste je, zar ne? - upita Julija, više mrtva nego živa. Blanvalet htjede odgovoriti, ali se vrata kabineta malo otvore: - Henri, kava će se ohladiti...
- Pustite me, majko. Vrata se zatvore. Taj kratki prekid bio je dovoljan da pisac svrne pogled na mladu djevojku koja je sjedila pred njim; u očima joj se vidjela tjeskoba pomiješana s nadom. Tada je shvatio značenje onoga što je malo prije rekla. - Vi dakle imate... (pokazujući na minijaturu) a ne znate tko je »ona«. - Da, ne znam! - usklikne Julija. - Ne znam tko je »ona«. Ja, gospodine, ne znam, ni tko sam ja... Zar uopće postojim? Je li sve to samo san u kome se očajno borim zazivajući iz svih sila jutro, oslobođenje, svjetlo? Julija stane grčevito jecati. Blanvalet pohiti do nje, uzme je za ruke. - Ta mlada žena, čije ste vi živo utjelovljenje, zvala se Ornella... Ornella Massamo Villabianca... Julija ponovi to ime malo zapinjući kod pojedinih slogova. Za nju je to ime bilo kao neka glazba koja je izdaleka dopirala do njezinih ušiju poput morskih valova koje ne može vidjeti zbog prostranog kraja. Ponavljala je: - Ornella Massamo Villabianca... - Želite li, dijete moje, da vam pomognem, morate i vi meni malo pomoći reče Blanvalet. - Posve mi je nepoznato ime pod kojim su vas najavili... Pretpostavljam da ste Francuskinja... Julija potvrdi glavom, jer nije bila u stanju da govori. - Parižanka? - Da... - Rođena u... u Parizu? - Ne znam... - Kažite mi nešto o sebi - blago, gotovo nježno reče Blanvalet. - Odakle vam ova minijatura? Tko vam ju je dao? - Nitko. Ukrala sam je! -... Blanvalet se zbuni, udalji se od Julije. - ... Ukrala sam je nekome koga ste prije dvadeset godina vrlo dobro poznavali, na Siciliji, kod zajedničkih prijatelja gdje... gdje je bila i ta mlada djevojka, Ornella Massamo Villabianca... Njezin ju je sugovornik slušao neobično pažljivo. - To je čovjek koga ste sreli u Ženevi, ima dvije godine, i to sasvim slučajno, u jednom hotelu... - Remy Gaspard, bankar! - usklikne Blanvalet. - Mislila sam, da vam je tada govorio o meni - prošapće mlada djevojka. - Pa to nije mogao jer nismo izmijenili ni jedne jedine riječi! Čudim se, kako znate za taj sastanak za koji sam samo ja mogao znati jer se Remy Gaspard nije udostojao odgovoriti na pismo koje sam mu poslao onog istog dana kad sam mislio da sam ga prepoznao u hotelu Beau-Rivage... Već sam mislio da uopće nije ni primio moje pismo. - Varate se - reče Julija. - Evo ga... Pružila je pismo Blanvaletu dodavši: - Moj je skrbnik sigurno imao razloga da ga spremi u kasu zajedno s minijaturom... Sad se Henri Blanvalet sasvim zbunio. - Vaš skrbnik? Vi ste... Blanvalet je gledao Juliju... kao da je u neobičnoj sličnosti mlade djevojke s Ornellom Massamo Villabianca tražio odgovor na pitanje što ga je sam sebi postavljao u vezi s njom. - Vi ste štićenica Remyja Gasparda?
- Da, gospodine Blanvalet. - Zna li on da ste otputovali u Ženevu? - Ne - reče Julija glasam koji je zvučao nestrpljivo. - Kako bi mogao znati, budući da sam prije godinu dana pobjegla iz Francuske i lutala po američkom kontinentu te se onda vratila u Pariz skrivajući se kod svoje nekadašnje sobarice... Zašuti, a zatim nastavi: - Bilo bi dovoljno da obavijestite francusku ambasadu u Bernu, pa bi me otpratili preko granice i predali mome skrbniku koji bi sigurno na bilo koji način nastojao da nestanem... Jer sam se osvjedočila da sam mu ja ne samo na nepriliku nego da sam mu smetnja, prava opasnost... Taj je čovjek pokušao da me dade ubiti onog časa kad sam se vratila iz Amerike! Promatrala je učinak svojih riječi na licu čovjeka koji je sjedio pred njom, a da je nije ni čas pustio s vida. - Vi ćete, gospodine Blanvalet, misliti da sam luda. Nastala je šutnja, a tada reče pjesnik: - Ne. Kad sam upoznao vašeg skrbnika, on se nije zvao Gaspard. Bio je usijana glava, vrlo ambiciozan i spreman na sve da bi se osvetio sudbini jer je bio rođen siromašan i nepoznat... On je kao i svi bio zaljubljen u Ornellu, opčinjen njezinom ljepotom, ali i njezinim bogatstvom. Možda sam vam zaboravio reći da je princ Tancredo, njezin otac, bio jedan od zadnjih velikih feudalaca u Kraljevstvu Dviju Sicilija u kojem su tada bili snažni revolucionarni pokreti koji su već najavljivali novu Italiju... Čulo se oprezno kucanje na vratima: - Henri... Gospodin Blanvalet pođe do vratiju pa ih odškrine. - Ispričajte me kod mladića, jer jutros neću biti s njima... Zatvorio je vrata i došao do Julije. - ... Kroz cijelu godinu držim internat za njemačke i austrijske studente. Najbolje godine svoga života proveo sam u Njemačkoj kao odgojitelj. U kući baruna Karla Rotschilda, u Frankfurtu. S obitelji Rotschild išao sam više godina u Napulj. Tako sam i upoznao Siciliju, princa Tancreda, i... i njegovu kćer. Gospođici Villabianca davao sam satove iz francuske književnosti... Julija je nastojala da zamisli kako je pjesnik izgledao prije dvadeset godina. Morao je biti neobično zavodljiv. To je on još i sada. Julija mu je htjela postaviti bezbroj pitanja, no usprkos neobičnom uzbuđenju zbog kojeg joj se lice zažarilo i koje joj gotovo nije dalo disati, strahovito se naprezala da ne iznenadi suviše svoga gostoprimca koji je nedvojbeno i sam želio da sazna okolnosti koje su dovele do toga da je bankar postao skrbnik mlade djevojke za čije je pravo podrijetlo možda samo on znao. - Pretpostavljam, gospodine, da niste nikada pomislili da vaša učenica Ornella Villabianca ima... neki odnos s bilo kojim od uzvanika princa Tancreda o kome govorite u vašem pismu gospodinu Gaspardu. Julija je govorila odmjereno, odrješito, nastojeći da se ne obazire na sve što predosjeća, što naslućuje da će reći nekadašnji odgojitelj Rotschildove djece. Blanvalet se bez sumnje plašio toga pitanja koje će Julija neizbježno prije ili kasnije postaviti. Stao je pokraj peći okrenuvši leđa mladoj djevojci kao da se grije. Očito bi mu bilo najdraže kad ne bi morao Juliji Crevecoeur gledati u oči, kad bi mogao izbjeći pogled sasvim sličan pogledu koji ga je prije dvadeset godina tako uzbuđivao da ga više nikada ne može izbrisati iz sjećanja. - To je nejasna točka u vašem pismu - nadoda Julija. Mislila je da je Blanvalet nije čuo jer nije odmah odgovorio.
- Bit ću vam iskren - konačno prozbori. - Bio sam uvjeren da... da je gospođica Villabianca imala vrlo intimne odnose s jednim od trojice mladića koji su joj onog ljeta usrdno udvarali... Julija se lecne. Kako da je ne dirne ljubavna trilogija koju je sama dvadeset godina kasnije dobro poznavala i to ne na Siciliji već na američkom kontinentu. - Zar mislite da je pod očinskim krovom imala ljubavnika? - To se može činiti nevjerojatno pa čak... i odvratno! - Ne - primijeti Julija i brzo doda kao da ju je natjerao neki demon: - I ja sam imala ljubavnika kad mi je bilo sedamnaest godina. Do ludila smo se voljeli u jednom paviljonu u kome sam se čitavog djetinjstva igrala, usred imanja moga skrbnika, u Auteuilu... A zbog toga se nikada nisam ni najmanje stidila niti osjećala sramotu... Kad je ljubavnik odlazio, vraćala sam se u svoju djevojačku sobu. Blanvalet se okrenu. Izgledao je ozbiljno, a ipak se smiješio. - Između vas i Ornelle Villabianca zaista ima sličnosti, i to ne samo fizičke... Juliji se činilo neobičnim da Blanvalet, ženevski građanki i bez sumnje kalvinist, ne pokazuje ni znaka prekoravanja. Činilo se da ponašanje kćeri princa Tancreda kao i ponašanje štićenice bankara Gasparda u njemu pobuđuje samo golemu sućut. - Bio sam donekle i pouzdanik svoje učenice, no iako je bila kadšto nevjerojatno iskrena, pomno je pazila da nikada ne govori o... o strastvenoj ljubavi koja ju je vezala s jednim od trojice Francuza koje je princ Tancredo gostio u dvorcu Alta Reale. Mislim da je bila vrlo diskretna. - Pa kako to da ste bili tako uvjereni...? - upita Julija. - Zar vam se povjerio jedan od prinčevih uzvanika? - Ne. Nikako. No ima znakova koji ne varaju. A i ja sam na nesreću prošao dobru školu pa umijem shvaćati ženska srca. U njima se može naći i sve najbolje i sve najgore. Najbolje... ako imate sreću da budete ljubljeni, a najgore... u obratnom slučaju. Vjerujte mi, draga moja, Ornella je imala ljubavnika koji je s nama svake večeri večerao. No bila su trojica i svaki je od njih mogao hiti sretan odabranik! Juliji se iznenada pričinilo da je taj razgovor, koji je za nju od životne važnosti, neumjestan, kao da je izvan stvarnosti. Nikada nije mislila da će čas istine biti neka vrsta ispitivanja licem u lice sa čovjekom koji je sada sudeći po svemu oslobođen strasti koju je sigurno osjećao kad je bio mlad. No istodobno je znala da je taj ženevski sastanak samo nezaobilazna etapa, stanka, ustanovljenje položaja... To je bila tišina pred buru, razmišljanje prije djelovanja. Kad joj je njezin skrbnik pričao o carskim lovovima u Compiegneu pri kojima je redovito sudjelovao, spominjao bi često mir prije samog lova što su ga poznavali svi pravi lovci. Julija, i lovac i divljač, oćutjela je nepoznat osjećaj, uzbuđenje u kome su se miješale lude nade i tjeskoba. - Ako dobro razumijem, gospodine Blanvalet, ja imam tri oca! Sad se starac nije mogao suzdržati. - Zaboga! - usklikne. - Zašto me podsjećate na takve stvari? Julija se uspravi. - Ipak priznajte da sam ja nedvojbeno za vas nezakonita kći gospođice Villabianca! Blanvalet je izdržao blistav pogled mlade djevojke. - To udara u oči - promrmlja - iako nemam nikakva dokaza o.... o onom što je kasnije bilo s Ornellom. Morao sam se s obitelji Rotschild vratiti u Frankfurt. Nikada više nisam imao vijesti o svojim sicilijanskim prijateljima niti sam vidio
one koji su jednog ljeta bili gosti princa Tancreda... sve do onog dana u prosincu 1864. godine kad sam sreo vašeg skrbnika... - Pokušajmo naći moga oca po popisu - reče Julija. - Po kome popisu, gospođice? - Po popisu mojih možebitnih očeva. To nikako nije moj skrbnik. Nitko ne postaje skrbnik svome vlastitom djetetu. Uostalom, hladnoća, koju je gospodin Gaspard uvijek pokazivao prema meni, dokazuje da me nije volio, upravo zbog toga što je moja... što je gospođica Villabianca odabrala drugoga da... da me začne! - Vaše zaključivanje je smiono, ali i opravdano - potvrdi Blanvalet. Iz predvorja se čula buka glasova gojenaca gospodina Blanvaleta koji su se šalili na njemačkom jeziku. - Idu na predavanja - prošapće profesor. - Kad odu, bit će u kući mir... Do večeri. - Ein wenig Dezanz, meine Herren, bitte schon!13 Bio je to glas stare gospođe koji se ubrzo više nije čuo. Julija je imala dojam kao da je poremetila stalan red u toj kući u kojoj su gojenci sjedili za istim stolom za kojim je sjedio Herr Professor koga su zacijelo smatrali svojim duhovnim vođom. - Smetam vas u poslu - progovori Julija. - Čitav sam život radio. Sada... ponešto i sanjam... A vi mi ne smetate da sanjam... čak obratno... Julija se približi prozoru. U skupini mladića koji su šaleći se jurili po snježnom vrtu prepoznala je onoga koji joj je otvorio vrata. Drugi su mu bili slični, ali je on bio veći i ljepši od njih. Pod rukom je nosio nekoliko knjiga. Oko vrata je svezao maramu od grube vune. - Gospodine Blanvalet, govorite mi o drugoj dvojici... Okrene se: - ... Niste ih valjda zaboravili?... Pomalo se smirila uzbuđenost zbog koje joj je srce živo kucalo. Ornella Villabianca zadobila je ljudski oblik, okvir minijature se povećao i rasplinuo. Iz njega je izašla mlada žena, koja je očekivala Juliju Crevecoeur u nekom sicilijanskom dvorcu ili iza zidova neke vile u Palermu. Julija nije ni časak posumnjala da ta žena ne živi, a nije joj padalo na pamet da bi mogla živjeti negdje drugdje, u Napulju, u Rimu i u kojoj dalekoj zemlji... Željela ju je naći usprkos nijemoj šutnji kojom je kći princa Tancreda obavila svoju pustolovinu iz godine 1848., usprkos očiglednom odbijanju da vidi svoje dijete, usprkos ravnodušnosti koja bi morala Juliju prestraviti... Na sve to nije ni pomislila. Htjela je upoznati tajnu svojega rođenja. Već ju je jednim dijelom upoznala. Ostalo joj je da pređe drugu polovicu puta. - Vidim ih kao da je to bilo jučer - govorio je Blanvalet. Sva su trojica bili divni. Mladi, lijepi, sjajni, a uz to po zvanju »karbonari«, a po tradiciji bonapartisti. Bili su čarobna smjesa koja je mogla uzbuditi takvu originalnu osobu kakva je bila Ornella koja je ludovala za revolucionarnim idejama i sanjala o slobodi i jednakosti! - A kakav je bio princ Tancredo? - Uvijek je bio na glasu kao buntovni aristokrat koji se ne slaže sa svojim kraljem Ferdinandom II, koji se ne slaže sa svojom ženom otkad zajedno žive, a možda se nije slagao ni sam sa sobom. Iskazivao je takozvane »napredne« ideje. Neobično je u svemu popuštao svojoj kćeri, a bio je... hm... malo ekscentričan! 13
Gospodo, molim vas budite pristojni!
»Čovjek o kome govori Henri Blanvalet nesumnjivo je moj djed«, mislila je Julija. Pokušala je da zamisli tu očaravajuću osobu koja je govorila jezikom koji ona ne razumije i koji je bio odvjetak sicilijanskih prinčeva koje je Julija Crevecoeur s pravom mogla smatrati svojim pređima... - Da li zna da uopće postojim? - glasno izrekne Julija. - Tko? - Princ Tancredo. Blanvalet je časak šutio, a tada će: - Tko zna, jadno moje dijete! »Znati ću, ja ću to znati, i to uskoro«, mislila je Julija. Blanvalet približi minijaturu do svoga lica i stane govoriti: - Dakle, prvi Ornellin udvarač bio je vaš skrbnik, koji se tada zvao Remy Saint-Clair, a drugi... autor te slike... - Auguste Voumard! - usklikne Julija. Blanvalet potvrdi. - Nekadašnji učenik vile Medici u Rimu, tipičan slikar, boem, vrlo simpatičan momak. Auguste bijaše i atleta, vičan svim fizičkim vještinama, sjajan jahač, iskusan mačevalac, čuven karbonar, a uz to u bliskim odnosima s onim koji je tada bio samo princ Louis-Napoleon, no o kome se mnogo govorilo u Londonu nakon dvije promašene prilike u Strasbourgu i u Bologni... Sada je Julija uzela srebrni okvir. - Bilo bi divno kad bih bila kći jednog umjetnika - šaptala je. - Kad bih mogla izabrati oca, taj bi bio ili slikar, ili glazbenik ili... pjesnik! - Hvala! - reče Blanvalet s prikrivenim uzbuđenjem. - Čuo sam da je Voumard ostao u Italiji i da je tamo stekao glas... To je prilično neobično, kad se zna u kakvom je prijateljstvu bio sa sadašnjim francuskim carem. Da je htio, mogao bi živjeti u Parizu, gdje bi imao zvučne naslove i svakojake prednosti... - On to jamačno sam ne želi - živo će Julija - a to mu je na čast. Gledala je portret drugim očima i zaključila je da ga je tako savršeno mogao naslikati samo umjetnik zaljubljen u svoj model. - Voumard je u dvorcu Alta Reale živio kao bubreg u loju. Princ Tancredo ga je vrlo volio, sve su se sobarice crvenjele kad bi mimo njih prolazio, a Ornellu je umio nasmijati do suza... Ukrasio je jedan od brojnih salona freskama za koje bi se reklo da ih je naslikao neki provincijalni Francois Boucher. Poslije toga je dobio narudžbe za rad u Palermu, pa čak i u Napulju gdje ga je kralj »Bomba« vrlo cijenio... No nikako ne mogu tvrditi da je Auguste morao biti ljubavnik gospođice Villabianca... Ona ga je očigledno voljela, ona je u njegovu društvu često dugo jahala, ali je ona isto tako voljela i trećeg od te trojice nerazdvojnih drugova, koji je bio barem toliko zavodljiv kao i Remy Saint-Clair i Auguste Voumard... Treći... - Kako se zove? - poluglasno upita Julija. Osjetila je zebnju. »Ne bi se vjerovalo«, pomislila je, »no živo želim da sam kći slikara!« - Treći se zove David... - Svakako je imao i prezime kao i ona dvojica. - Julija je željela čuti to prezime. - To je glupo - šaptao je Blanvalet - no kao.... kao da imam neku rupu u sjećanju... Čekajte... Razmišljao je. -... U svakom slučaju - napokon reče - ne može se tvrditi da su ta trojica francuskih izbjeglica imali u Italiji svoje pravo prezime. Možda vaš skrbnik, koji
se sada zove Gaspard, a koji se tada zvao Saint-Clair, ima u rezervi i treće, ono pravo. Mislim da to nije slučaj sa slikarom koji je nedvojbeno nosio svoje pravo prezime, jer je kao Voumard bio oficijelno upisan u vili Medici još nekoliko godina ranije. Što se tiče Davida... On je svakako bio najkulturniji od sve trojice. Mislim da je bio doktor prava i da je bio zaljubljen u politiku. Bio je sasvim neobičan. Nije bio visak, bio je prilično slabunjav, ali je ipak iz njega zračila snaga i energija, neka vrst magnetizma. Značajno je da su tom njegovu čaru podlijegali muškarci i žene. Činilo se da je bio svačim obdaren... A možda je i sada? Oko njegove osobe širila se neka tajnovitost koju je brižljivo čuvao... Evo, zaboravio sam mu prezime, kao da je htio da ga zaboravim. Kad bih ga možda sutra opet vidio, odmah bih se sjetio i njegova prezimena... Julija je pokušala redom zamisliti Augustea i Davida i pomisli: »Bila ja kći jednoga ili drugoga, s jednim od njih imat ću štošta zajedničko...« - Često se kaže da su kćeri više nalik na svoje očeve nego na matere glasno primijeti. Blanvalet slegne ramenima. - To ne stoji. Pogledajte portret pa pogledajte u zrcalu sebe... Imao je pravo. - Zar se ne sjećate kakve pojedinosti po kojoj biste mogli zaključiti da je vaša učenica bila intimnija s Augusteom ili možda s Davidom? - ispitivala je Julija. - Bila je intimna s obojicom... pa i sa svom trojicom... Koji put sam imao utisak da se igra s njihovim osjećajima i da ih hvata u svoje pandže. Mislim da je svakako doživjela veliku, potpunu i tajnu ljubav kao što su i sve velike strasti... Ona je pred mojim očima od mlade djevojke postala ženom. To se moglo razabrati po mnogim finim znakovima koje sam otkrivao gotovo protiv svoje volje. Ta je žena, kći princa Tancreda, umjela nevjerojatno vješto kriti tajnu. Mislim da je u tome bio vrlo vješt i njezin ljubavnik, jer sam uvjeren da su ostala dvojica bila čvrsto uvjerena da Ornella daruje jednoga od njih onim čemu se sami ne bi nikada nadali... »Kako ću naći Davida?« pitala se Julija. No već je znala da joj i taj odgovor mora dati njezina majka. - Tako - reče Henri Blanvalet. - Mislim da sam vam sve rekao. Što ćete sada učiniti? - Otići ću na Siciliju - mirno odgovori Julija Crevecoeur. Pošla je prema vratima, a Blanvalet ju je pratio. - Jeste li doručkovali? - upita je on. - Kupila sam si kruha i sira. Letimičan smiješak preleti profesorovim licem. - Majčice! Stara se gospođa pojavi u predvorju. - Gospođica Crevecoeur će s nama doručkovati... Julija htjede odbiti jer joj se žurilo da se spremi za odlazak u Italiju, no nježna ju je ruka već vodila u blagovaonicu gdje je bio prostrt stol. Miris kave miješao se sa zavodljivim mirisom pržena kruha. Julija se tome nije mogla oduprijeti. - Morate kušati slatko od borovnica što ga priređuje moja majka... Kava je izvanredno prijala mladoj djevojci koja u sebe nije uzela ništa toplo osim čaja u bifeu na kolodvoru u Dijonu. Pila je i jela. U jednom času osjeti na sebi pogled Henrija Blanvaleta. Podigne glavu i u očima svoga gostoprimca razabere nježnost, ali i blagu zabrinutost koju nije sebi mogla protumačiti. - Pretpostavljam, gospođice, da ne namjeravate odmah otputovati.
Julija se sjeti da je njezina prtljaga u Lerouxovu pansionu te objasni pjesniku da je rezervirala sobu u Charmettesu. - No - doda - nemam razloga da ostanem u Ženevi ni jedan dan. Kad bih mogla, otputovala bih večeras... Što mi savjetujete, gospodine? Željeznicom ili poštanskim kolima? - Da biste došli do Napulja i tamo se ukrcali za Siciliju, drago moje dijete, morate prijeći cijelu Italiju. Jeste li na to mislili? - Dakako - odvrati Julija ponešto nestrpljivo. - Onome tko je proputovao američki kontinent od istoka do zapada, takav se put čini sitnicom... - Sitnicom? - iznenađeno ponovi Blanvalet. - Prije no što pođete na put morate svakako dati vidirati svoju putnicu i to za Pijemont, a svakako i za Austriju... Za to će biti potrebno nekoliko dana. Julija naglo odloži na stol šalicu i prolije malo kave po bijelom stolnjaku na kome su bili izvezeni obiteljski inicijali. - Ali ja nemam putnice! - usklikne. Julija nije imala putnicu, a sasvim je isključivo da bi je mogla tražiti od francuskog konzulata jer nije bila punoljetna i jer je njezin skrbnik sigurno alarmirao sve ambasade i sve konzulate kad je pobjegla u Ameriku... - Pijemonteški su karabinijeri vrlo sumnjičavi - zamišljeno dometne Blanvalet. - A što se tiče Austrijanaca, oni svuda vide špijune otkako je mir u Villafranki podrovao njihov utjecaj u Italiji, iako ih je spasio od posvemašnje propasti... Vaš car je svojim nedovršenim osvajanjem uspio da oneraspoloži i svoje talijanske prijatelje i svoje bivše neprijatelje Austrijance, koji se nikako ne osjećaju pobijeđeni, te nakon poraza od 1859. misle samo kako da se osvete! Jedni i drugi općenito nemaju povjerenje u Francuze, iako ih pojedinačno vole. To je vrlo stara pjesma koja se pjevala još za vrijeme Napoleona I. Julija ga je rastreseno slušala. - Idem na Siciliju! Svakako mora postojati način da se izbjegne oku budnih Pijemontežana... Sigurno ima krijumčara koji prelaze iz Švicarske u Italiju. - Dakako - potvrdi pjesnik. - No to je opasna čeljad koja se kreće gorskim putevima koji su i u ljetu teški. Zamislite kakvi tak moraju biti zimi! Oni izlažu opasnosti svoje živote... - I ja ću svoj život izložiti opasnosti - vatreno će Julija. - I onako nemam izbora. Vratim li se u Pariz, pasti ću prije ili kasnije u ruke svoga skrbnika... Naglo zastade. No u toplom pogledu toga čovjeka, koga je tek prije nekoliko sati upoznala, bilo je toliko srdačnosti da je u njega stekla povjerenje. - Nikako se ne mogu vratiti u Pariz - šaptala je - jer sam provalila u kuću gospodina Gasparda da ukradem vaše pismo i... minijaturu! To mi je bila putnica da dođem do vas. I na njih računam da bih do kraja izvršila to dugo putovanje... To je priznala govoreći vrlo brzo i poluglasno iskoristivši odsutnost stare gospođe koja je izašla da se bavi kućanskim poslovima. Želeći da prizna, nastavi: -... Imala sam ortaka, policija ga je uhitila i... Pogledala je Blanvaleta. - Kad bih našla svoju obitelj, gospodine... to bi za mene... da, to bi za mene bilo kao da sam se drugi put rodila. Tko bi me drugi osim moje majke... i moga oca mogao izbaviti od te zle kobi koja je od mene učinila ono što sam postala? Gospodine Blanvalet, na proljeće ću imati osamnaest godina, a osjećam se starom kao da sam živjela nekoliko života, kao da više ništa ne mogu očekivati, ni sreće ni strasti...
Junački se borila sa suzama... -... Gospodine, ja se više ne smijem, a prije sam se znala grohotom smijati ni za što, jer sam voljela život, ljude, riječi... Činilo se da se Blanvalet uzrujao. Ustao je. - Pomoći ću vam, dijete moje - promrsio je - pomoći ću vam. Još ne znam kako, ali... već ću naći neko rješenje. - Došao je do Julije i položio ruke na njezina ramena. -... Hoćete li u mene imati povjerenje? Julija glavom jasno potvrdi. Bila je previše uzbuđena da bi govorila. - Kad je tako... smjestite se u tom pansionu i čekajte dok vam se ne javim... Još nešto... Kao da se smeo. -... Imate li novaca? Umjesto odgovora Julija brzo razveže desnu čizmicu i to baš u času kad se na vratima pojavila gospođa Blanvalet koja je začuđeno zastala. Julija, koja nije ni vidjela staru gospođu, skine čizmicu i iz nje izvuče smotak banknota. - Tisuću dolara! A toliko ih je i u lijevoj! - Momci su, na sreću, otišli - izjavi pjesnikova majka. - Zašto, majko? Već su toliko odrasli da mogu pogledati tako zamamne nožice... - Henri. .. Henri! - mrmljala je stara gospođa negodujući. - Žao mi je, gospođo - ispričavala se Julija. - Otkako sam na konju prešla Ameriku, imam običaj da novac sakrivam na dnu svojih čizama. Julija se u najamnoj kočiji dovezla u ulicu Gevray. Prolazeći obalnom ulicom duž jezera Leman vidjela je veličanstveno pročelje hotela Beau Rivage. Pansion Charmettes bio je u usporedbi s njim neizgledni ljetnikovac usred parka uz jezero. U parku su rasle topole i cedrovi pokriveni snijegom. Na ulaznim vratima zapuhnuo ju je jak miris iz kuhinje koji se na katovima miješao s mirisom voska za laštenje. - Soba naše drage Nine je preko puta vaše sobe - tumačio je gospodin Leroux. - Odmara se od puta, ali mi je naložila da vam kažem da možete pokucati na njezina vrata kad god želite... Otvorio je jedna vrata, maknuo se u stranu da propusti svoju novu gošću i rekao: - Ručak je točno u jedan sat... Budući da je u to vrijeme kuća gotovo sasvim prazna, bit ćemo tako reći u obiteljskom krugu: naša draga i velika umjetnica Nina, vi, gospođa Leroux i vaš sluga... Prije nego je izašao, upitao je Juliju ima li namjeru ostati neko vrijeme u Charmettesu. Mlada djevojka slegne ramenima. - Gospodine, ja zapravo mislim što prije otputovati. - Žao mi je - reče hoteljer. Vrata su se zatvorila. Nekoliko minuta nakon toga Julija pokuca na vrata pjevačice koja joj odmah otvori. Imala je na sebi pjenušavu kućnu haljinu, a po svim raspoloživim sjedalima rasprostrta je prilično kričave kazališne haljine. - Jeste li imali priliku sastati se s velikim čovjekom? - odmah zapita. - Upravo dolazim od njega - odvrati Julija. Iz unutrašnjosti ljetnikovca začuo se svečani udarac po gongu, a nakon njega došla su još tri udarca.
- Hajdemo na ručak - dostojanstveno će Nina de Villars skidajući i spuštajući na zemlju kućnu haljinu pod kojom su bili kruti steznici i podsuknje ukrašene volanima. Obukla je široku suknju od crvena flanela i bluzu od iste tkanine. Juliju je to prilično iznenadilo, jer se Nina odjenula kao »garibaldinka« kao što se i Julija obukla onog dana kad je napustila kuću svoga skrbnika da bi se u Saint-Nazaireu ukrcala za Vera Cruz. - Nisam gladna - šaptala je Julija. - Upravo sam kod gospodina Blanvaleta obilno doručkovala... Ipak je pokorno pošla za pjevačicom i sjela je za stol kome je na čelu bio gospodin Leroux. Predmet razgovora bile su na svu sreću teme iz umjetničkog djelokruga gospođice de Villars, pa se nitko nije osobito zanimao za razloge koji su natjerali tako mladu djevojku kao što je Julija Crevecoeur da sama putuje u to godišnje doba i s očito prelakom prtljagom. Gospođa Leroux bila je povučena osoba koja je u pravom i u slikovitom smislu »posluživala« svoga muža juhom. Budući da su oni bili roditelji jedne umjetnice, oboje su poznavali sve, pa i najsitnije zgode iz pariškog kazališnog života, a čak i zakulisna ogovaranja za koja su saznali od svojih gosti, glumaca i pjevača, koji su se na turneji zadržavali u Ženevi. Nina je u svojim prijateljima našla vrlo upućene sugovornike, a Julija je mogla po volji slijediti tok svojih misli mučeći svoj mali mozak rješenjem prividno nerješivog problema: kako će u Italiju bez putnice i bez viza. Ni časa nije sumnjala u iskrenost gospodina Blanvaleta koji joj jamačno želi pomoći. No kako će on priskrbiti putnicu mladoj osobi koja nema ni godina da bi mogla dobiti takvu ispravu? Jedva je dodirnula jelo, sasvim je kratko odgovarala na postavljena pitanja, a odlučila je da će čekati do večeri, pa ako do tada ne bude dobila vijesti od svog ženevskog pjesnika, sama će poći u akciju. Nije imala ni pojma što će učiniti, no imala je novaca, a u slučaju nužde bila je spremna da dade izraditi lažnu putnicu pretpostavljajući da postoji netko tko će to učiniti. No ako takva osoba i postoji, valja je pronaći..« Uđe sluškinja, djevojka neobično crvenih obraza, i nadvije se nad papu Lerouxa koji se odmah okrene prema Juliji: - Gospođice Crevecoeur, imate posjet! Charlotta je gospodina uvela u glazbeni salon... Julija ustane i doslovce poleti u sobu koja je svoje ime zahvaljivala sjajnom glasoviru marke Steinway koji je u njoj bio glavni ukras. Mislila je da će naći Henrija Blanvaleta. Umjesto njega bio je to mladi čovjek plave, gotovo srebrne kose, kome je oko vrata bio svezan vuneni šal. Lupnuo je peticama i naklonio se: - Gospođice, šalje me profesor... Julija nije sasvim dobro shvatila. - Zar... imate kakvu poruku za mene? - grozničavo zapita. - To jest... Imao je jasno sivo-plave oči i anđeosko lice. Julija pomisli da je rijetko kada vidjela tako lijepog momka. Brada mu je bila odijeljena jamicom koja se produbila kad bi se smiješio. U ruci je držao meku kapu živo crvene boje, okruženu dvobojnom bijelo-crnom vrpcom, s krutim crnim štitnikom. I šal je bio crven. Izgledao je kao da je došao iz neke nordijske legende. - Eto, gospođice. Svake subote ja i moji drugovi idemo na izlet u planine. To su često veliki izleti... a osobito ljeti... Julija napne uši jer ju je to odmah stalo zanimati. -... Rođen sam u Berlinu, no moja obitelj potječe iz Bavarske, iz Tirola. U nas je ljubav za planine gotovo tradicionalna... Ali nisam vam se ni predstavio! Ja sam Hugo von Wolfenstein.
Držao se svečano i Ukrućeno, pa bi se Julija u drugim prilikama očito zbog toga nasmijala. No shvatila je da joj je Blanvalet poslao svog najdražeg učenika i to s određenim ciljem. - Gospodine von Wolfenstein, mislite li da je moguće usred zime prijeći pješice iz Švicarske u Italiju... da se izbjegnu carinici? Mladi se Nijemac nasmiješio; reklo bi se da je prilično taman salon odjednom bio pun sunca. - Zar pješke, gospođice? Nikako... Julija ga pogleda. - Pa onda kako? Gospodin Blanvalet vjerojatno je rekao da sam premlada da bih mogla dobiti službenu ispravu s pijemonteškom i austrijskom vizom... Čini se da putnici koji kreću u Italiju moraju imati vizu, osobito ako idu željeznicom ili poštanskim kolima. - To je točno - prihvati von Wolfenstein. - No ipak se u najgorem slučaju može proći i bez toga... Julija se pitala na što mladić smjera. Na njezino iznenađenje mladić stavi svoju neobičnu kapu na vrh glave i naheri je na desno uho pa je izgledao prilično vragolasto, što se Juliji dopalo. - Gospođice Crevecoeur, to je službena kapa kraljevske gimnazije u Berlinu! Julija se malo zbunila. - Zar pohađate tu... tu gimnaziju? - ispitivala je Julija. - Na njoj sam položio maturu. Julija dakako nije ni znala ni što je to »kraljevska gimnazija u Berlinu« ni što je »matura« koju je mladi Wolfenstein tamo svršio. Ipak je pretpostavljala da se radi o nekoj školi i o nekom ispitu. - Učinite mi veselje pa je probajte - vrlo ozbiljnim tonom reče mladić pružajući Juliji kapu koju je skinuo s glave. Julija se zbuni, ali stavi na svoju bogatu zlatnu kosu ratničku kapu s kožnatim štitnikom. - Smiješno, zar ne? - upita Julija. Zadivljen pogled mladog posjetioca govorio joj je da to nije baš tako. - Bilo bi dovoljno da skupite kose, pa bi bilo vjerojatno... - reče mladić kao da govori sam sa sobom. Julija je i bez te primjedbe, koja nije bila izričito objašnjenje, shvatila da mladi Hugo von Wolfenstein misli da bi se gospođica Crevecoeur mogla sasvim lako prerušiti u učenika kraljevske gimnazije. Sjeti se da se u New Yorku iskrcala obučena kao mornar Njezina Veličanstva kraljice Viktorije. Nasmiješi se zbog čudne koincidencije. - Je li ta ideja vaša ili gospodina Blanvaleta? - To je moja ideja, gospođice - bez naročitog ponosa izrekne mladi Nijemac. - Herr Professor mi je iskazao čast rekavši da je prilično romantična. Čula se glasna graja. Na pragu salona pojavi se Nina de Villars, a za njom bračni par Leroux. - Oprostite! - usklikne pjevačica. Htjela se povući. - Upravo sam htjela ispratiti gospodina - prošapće Julija dok se mlađi Nijemac uz lupkanje peticama naklanjao pred pridošlicama. Julija se sama sebi pričinila smiješnom pod vatrom pakosnih pogleda tih ljudi koji su očito imali dojam da je to nekakav šaljivi ljubavni sastanak. Odmah skine kapu i pruži je Hugi. Pridošlice se povukoše, ali prilično polako, te se mogla čuti primjedba gospođe Leroux koja je rekla obraćajući se Nini: - Vaša mlada prijateljica zaista je divna! A njezin će muž natječući se s njom: - Ona i taj mladi student zaista su lijepi par...
To je Juliju naljutilo, pa reče: - Izađimo! - Bit će vam hladno... Mladić odveže svoj šal i pokrije njime ramena mlade djevojke. Prođoše kroz snijegom pokriveni vrt. - Željeznicom se ide do Briguea - tumačio je Hugo - zatim se uzme diližansa preko Simplona. I s malo dobre sreće za dva ste dana u Milanu. Ljeti taj put traje samo dvadeset i sedam sati. - Bilo je i težih! - prošapće Julija. - Naći ću vam odjeću za vaš stas - nastavi mladi Wolfensteim - pa i jedinu lulu od morske pjene... - Lulu od morske pjene! - zaprepašteno usklikne Julija. - Samo vi mene pustite. Sve sam predvidio, a gospodin profesor Blanvalet s tim se potpuno slaže. Otputovat ćemo u subotu, rano ujutro. - Zar skupa? Mladić je uzeo Juliju za ruku. Kao da je ushićen i veseo... Koliko mu je zapravo godina? Najviše devetnaest. - Dakako, budući da imam diplomatsku putnicu... Julija nije mogla vjerovati svojim ušima. -... Potpisao ju je sam gospodin Bismarck! - objasni student. - Moj je otac savjetnik Njegova Veličanstva pruskog kralja Fridriha Vilima, a pijemonteškim karabinijerima reći ću da ste moj mlađi brat... - Jeste li sigurni da će vam vjerovati? - Sasvim siguran - odvrati Hugo. - Odjeveni poput dječaka izgledat ćete kao da vam je tek šesnaest, a budući da ćete biti sa mnom, nikome neće ni na pamet pasti da ispituje dijete! Talijani se uvijek živo zanimaju za žene i djevojke, ali ne za učenike... Osim toga, ne ispituje se osoba mlađa od osamnaest godina, ako je prati odrasla osoba. - U tom slučaju, odrasla osoba to biste bili vi, Herr von Wolfenstein, zar ne? Mladić nabere obrve. - To je umjesto mene htio učiniti profesor Blanvalet, ali mu je zdravlje slabo. Uvjeravam vas, da je to najbolje što smo mogli izmisliti. Ton njegova glasa postao je vrlo ozbiljan: -... Shvatio sam da je za vas, za vašu budućnost, pa čak i za vaš život od vrlo velike važnosti da dođete u Italiju izbjegavajući francusku Savoju. Večeras će u Charmettes doći sluga gospodina Blanvaleta i donijeti za vas jedan paket u kome ćete naći odijelo, kapu koja je sasvim slična mojoj i putni »tornister«. Julija nije imala pojma što je to »tornister«, ali nije htjela pokazati svoje neznanje, pa je to ostavila po strani. Uostalom, nije imala drugog izbora: iza nje su popaljeni svi mostovi. Mogla je samo ići naprijed. Možda će i ona jednog dana moći reći poput toga momka bistrih očiju: »Moj je otac veliki slikar...« ili »Moj je otac...«. Trudila se da protjera takve misli koje su je napastovale od jutra. Hugo nije ispustio njezinu ruku koju je gotovo bojažljivo stisnuo. - Tamo ću vas u dolini, u Domodossoli, ostaviti i čekati poštanska kola koja se preko Simplona vraćaju u Švicarsku - šaptao je. Došli su do obale jezera. Vrijeme bijaše oblačno, hladno, a grad je bio zavit u maglu iz koje su se dizali krovovi, zvonici, most... Julija se strese od zime. - Otpratit ću vas u vaše svratište - odlučno reče mladi Nijemac. Julija se opirala. - Zar poslije podne nemate predavanja? Student slegne ramenima.
- Studiram pravo, pa me predavanja ne zanimaju... - A što vas zanima, gospodine de Wolfenstein? - To je teško reći... Događaji... ljudi... glazba Okrenuše natrag u smjeru Fosse Vert. - Evo me, došli smo - reče Julija pružajući ruku svome pratiocu. - Kad ćemo se sutra sastati? - U sedam sati bit će kočija pred Charmettesom. Čekat ću vas. - Zadržao je Julijinu ruku u svojoj ruci. - Onda... do viđenja sutra, gospodine von Wolfenstein. - Morat ćete se naučiti da me zovete Hugo. - Istina je. Zaboravila sam da ćete vi biti maj stariji brat. Već se udaljila, zatim je stala i vratila se. - Hugo, a koje ćete mi ime sutra dati? Časak je razmišljao. - Klaus - reče. - Pred drugim osobama zvati ću vas Klaus. Navečer je u Charmettes došao muškarac ozbiljna izgleda, odjeven u crno, s okruglim crnim polucilindrom na glavi, koji je sobarici crvenih jagodica na obrazu predao omašan svežanj. - To šalje gospodin Blanvalet za gospođicu Crevecoeur. Nakon nekoliko časaka Julija je u svojoj sobi otvarala brižljivo zavezan svežanj i otkrila je što je zapravo putni »tornister«. To je torba pravokutnog oblika od zelenog voštanog platna opremljena čitavim sustavom remenja kojima se mogla pričvrstiti na putnikovim leđima. U toj torbi, koja je vrlo praktična za putovanje pješice, našla je lijepo složenu košulju od pargala, s golemim ovratnikom, široku jednobojnu kravatu, hlače od grubog sukna, kratki haljetak s pucetima od roga i malu kapu, vjernu kopiju one koju je nosio Hugo. Tu je bila čak i jedna lula od morske pjene na koju je bila nasađena duga drvena cijev s lijepim spiralnim urezima. »Tornister« je bio zamotan u zelenu pelerinu koja će studenta putnika štititi od nevremena. U torbi je bio i par debelih i potkovanih čizama, a mlada se djevojka nasmiješi jer su bile dovoljno velike da u njih stane dvije tisuće dolara pa čak i više, a da ne žuljaju noge Julije Crevecoeur. Bila je vrlo uzbuđena misleći na sve što je idućih dana čeka, a uznemirivalo ju je i to što je pothvat mladog von Wolfensteina imao prilično romantičnu boju. To ju je nejasno plašilo jer je znala da je svijet u kojem živi okrutan i nemilosrdan, pa čak i kad uzme poetski izgled da bi bolje prikrio svoje pravo lice. Kad se čuo gong koji je najavio večeru, odluči da će ostati u svojoj sobi pod izlikom da je boli glava i da je prehlađena pa da nema apetita. Papa Leroux poslao joj je veliku čašu toplog čaja koji je pred sluškinjom na dušak popila da bi potkrijepila svoju laž. Nešto kasnije čuli su se iz glazbenog salona zvuci glasovira a zatim se uzvinuo sopran Nine de Villars. Julija prepozna »Jeanettinu svadbu« pa joj je bilo malo krivo što nije dolje da bi iskazala svoje divljenje talentu mlade žene koja je zaista prekrasno pjevala i u potpunosti opravdavala oduševljenje Martina, podoficira carskog oružništva! Julija je bila uvjerena da je nitko neće smetati, pa se spremi da obuče kompletnu vitešku opremu berlinskog studenta. Malo se bojala da haljetak neće biti preuzak pa da će zbog toga suviše otkrivati stanovite zamamne oblike, no sve joj je dobro pristajalo. Posuvraćen ovratnik košulje, kravata vrlo labavo i široko svezana na viteški način, duga kosa savijena u punđu koju je skrivala smiono nataknuta kapa, hlače zaturene u čizme, na čelo navučen štitnik... sve je to djelovalo vrlo uvjerljivo. Julija je morala samoj sebi priznati
da izgleda kao da joj je petnaest, najviše šesnaest godina, iako (i to s razlogom) djeluje nešto manje muški nego njezin stariji brat. Šetala se amo-tamo po sobi nastojeći da se drži kao pravi student. Bila je time tako zabavljena da nije čula da je glasovir u prizemlju zamuknuo. Iznenađeno stane kad je začula kucanje na vratima. - Ja sam, Nina! Nadam se da vam naš mali glazbeni umetak nije smetao odmoru... Julija je iz svih sila nastajala da joj glas zvuči prehlađeno. - O ne, naprotiv. Slušala sam... i... strašno mi je žao da nisam mogla sići dolje... - Zar ste već u krevetu? - To jest... Taj je razgovor kroz zatvorena vrata bio smiješan. Julija bez promišljanja, sasvim instinktivno, otvori vrata i stane pred pjevačicu onako obučena kao dječak od glave do pete, s lulom od morske pjene u ustima. Mlada žena, koja je po svome zvanju bila navikla na prerušavanje, zinula je od čuda. - Uđite brzo! - reče Julija zatvarajući vrata iza gospođice de Villars. Nije joj dala vremena da iskaže svoje iznenađenje. - Čujte me, Nina. Sutra ujutro moram otputovati s... s onim mladićem koga ste vidjeli danas poslije padne... Ne ispitujte me, molim vas. Znajte da... da se nas dvoje volimo do ludila pa da idemo u Italiju i... i da to sve mora biti najveća tajna! To ćete znati samo vi, a sigurna sam da mogu računati na vašu diskreciju... Vi ste umjetnica, u vas je širok duh i dobro shvaćanje... ljudske strasti... »Pa što ja to pričam?« sama u sebi rekne Julija. »To je smiješno. Ona će puknuti od smijeha. Govorim kao junakinja gospodina Scribea!« Na svoje veliko čudo mogla je ustanoviti da su njezine riječi neobično djelovale na gospođicu de Villars. Pjevačica je položila punašnu ruku na svoje grudi u hvalevrijednoj namjeri da bi potisnula svoje uzbuđenje. - Sumnjala sam! - usklikne. - Na prvi sam pogled shvatila da onaj mladić i vi!... To je dakle razlog što ste u to godišnje doba došli u Ženevu... I to je ono što tumači tajnovitost u koju ste se zavili, što tumači vaše bojazni, vašu zbunjenost i vaš tužni izgled... Nina uzme obje djevojčine ruke i srdačno ih stisne. - Draga moja mala, upoznala sam sve što žena može upoznati, bila sam rastrgana između svoje umjetnosti i svoga srca. Ali nikada nisam požalila, pa iako sam često nerazborito postupala. Želim vam da budete sretni sa svojim Parsifalom! Iznenada promijeni ton i spusti glas za nekoliko oktava. -... A vaša obitelj? Ona dakako ništa ne zna. - Da, baš ništa! - odvažno izrekne Julija. - Kad bi saznala to bi bilo strašno! - Draga moja, neću vas izdati. Ah! To me ipak uzbuđuje!... Sedamnaest godina!... Italija!... I to vraški romantično prerušavanje!... Malo Museta, malo Georgea Sanda, a sve začinjeno Shakespeareom! Kakva divna tema za pisca Dumasova kova! Julija se zaprepastila od nabrajanja tih književnih podataka. No uskoro se sabrala. - Bila sam sigurna, Nino, da ćete biti na mojoj strani! - Da... da... Svim srcem i svom dušom. Uvijek sam na strani ljubavnika, uvijek sam na strani ludih strasti... Po mome izgledu reklo bi se da su mi strasti smirene, ali to je samo prividno... Da... istina je... trideset mi je godina i već mislim na sigurnost... ali da... Sve se događa! Raznježila se, na oči joj navriješe suze.
- Ne bih htjela - blago reče Julija - da me naši tako mili domaćini vide u toj smiješnoj odjeći. Nastojat ću da sutra izmaknem na vršcima prstiju. Pretpostavljam da ne ustaju zorom. - Nikada prije devet sati - uvjerljivo će Nina. - Sjajno. Oprostite što vas opterećujem. Pružila je pjevačici zlatnik. - Mislim da će to obilno pokriti izdatke koje su domaćini imali za mene za ovaj jedan dan... - Pa vi ste ludi, mala moja. Pa time se može živjeti tjedan dana u prvorazrednoj gostionici! Čuvajte taj novac. Možda će vam trebati. Uostalom, mladi i lijepi momci često nemaju... Platit ću za vašu sobu i vašu hranu. Očekujem protuuslugu... Julija se protivila, ali bezuspješno. Nina je bila nepokolebljiva. - Objasnit ću im vaš odlazak ne spominjući istinu. U mene se možete pouzdati... - U to sam bila čvrsto uvjerena - vrlo iskreno i toplo uzvrati Julija i spontano poljubi mladu ženu u oba obraza. Malo se ljutila na sebe što je izmislila tu priču... No bila je sigurna da je stekla prijateljicu. »Jednog ću je dana opet vidjeti. Tad ću joj reći istinu. Uvjerena sam da će sve shvatiti!« Pjevačica se vratila u svoju sobu, a i Julija je legla. Odmah je zaspala jer je bila umorna; činilo joj se kao da od svog odlaska iz Pariza nije zatvorila oči. Francuska je bila daleko... Kao da je potonula. U njezinim su snovima svi momci imali lanene oči i svi su pušili lulu od morske pjene... Ustala je u šest sati. Uspjela je strpati u »tornister« sve znakove svoje ženstvenosti, haljinu, kišnu kabanicu, donje rublje i čizmice s vezicama. Nešto prije sedam sati potiho je otvorila vrata svoje sobe i uvjerila se da se po kući nitko ne kreće. Zamotala se u pelerinu i bešumno se spustila niz stube. Predvorje je slabo osvjetljivao zidni svijećnjak koji je plavkastim svjetlom gorio čitavu noć. U kuhinji u suterenu netko se kretao; to je služavka crvenih obraza počela svojim dnevnim poslom... Julija se izmakne iz kuće. Vani je bila oštra zima. Po noći je napadalo dosta snijega, pa su joj čizme propadale u svježi snijeg. Julija je sama sebi čestitala što je tako dobro opremljena. Za vrijeme svoje američke odisejade naviknula se nositi hlače. Duboko je disala. Imala je dojam da kreće na zadnju etapu teškog puta koji ju je doveo i u taj mirni, gotovo fantomski grad. Kočija je čekala nešto malo dalje. Kad joj se Julija približila, kroz prozor je provirila Hugina anđeoska glava. Skočio je na zemlju, zgrabio »tornister« mlade djevojke i pomogao joj da se popne u kočiju. - Kočijašu, na kolodvor! Imao je istu pelerinu kao i njegov »brat«. Sjedili su jedno pored drugoga i gledali se. Slične kape, slične čizme... - Herr Professor dao mi je to za tebe, Klaus - sasvim ozbiljno progovori mladi Nijemac. Julija otpečati pismo i odmah prepozna karakterističan rukopis Henrija Blanvaleta: Drago moje dijete. Ne znam jesam li dobro učinio što sam svoga najdražeg gojenca uputio da vas prati na tom putu. To bih morao učiniti sam, ali na žalost, ne mogu zbog slabog zdravlja. Ova zima, kojoj nema kraja, neobično me razveselila barem time što sam imao sreću da vas upoznam i da vašim posredstvom ponovo proživim najljepše godine svoga života. Znajte da ćete kod mene uvijek naći sve što budete tražili, u prvom redu ljubav, prijateljstvo i potrebnu pomoć. Neka vas Bog blagoslovi, drago moje dijete! Izrazujem svoje tople želje da u zemlji, koja je za mene najljepša zemlja na svijetu, nađete svoju obitelj koja vam je nedostajala. Ako bi vas, na nesreću, stigla zla kob, skupite dovoljno hrabrosti i pomislite na to da nitko na svijetu nije sam. Ni vi to niste i nikada nećete biti. Kao i ona »druga«, koje ste vjerna kopija, i vi imate dar
da na sve djelujete te vas odmah zavole. Vjerujte mi da je to najrjeđi dar. I najljepši. Šaljem vam poljubac. Bit ću s vama u mislima.
H. B. - Tu smo, na kolodvoru. Hugo je platio račun kočijašu koji je podigao svoj šešir. - Gospodo, sretan put! - Jeste li čuli? - promrsi mladić. Deset minuta nakon toga vlak je na sekundu točno izašao iz ženevskog kolodvora. U kupeu za »pušače« dva njemačka studenta, od kojih je jedan bio još zapravo dječak, zapalili su lule i gledali su se ne trepnuvši, kroz oblake plavičastog dima. Julija se gušila i kašljala... - Klaus, treba početi - reče Hugo. - Kad sam bio tvoje dobi, znao sam već praviti kulutiće od dima i nestrpljivo sam čekao kad ću napustiti gimnaziju i poći na sveučilište da budem u nekom studentskom udruženju i da mačujem do krvi... - Zaista? - čudila se Julija suznih očiju: - Kakva je to ideja pušiti lulu... na tašte! Slabo se osjećala. - Doručkovat ćemo kad se budemo zadržavali u Lausanneu - odsiječe van Wolfenstein. »Taj momak rado zapovijeda«, pomisli Julija. Njemački je student imao kesicu za duhan koja je bila nalik na torbicu za milodare. Mladoj se djevojci svidjela ta pitoreksna kesica ukrašena poput biserića sitnim zrncima. - Ne preporučujem ti, Klaus, da ponovo zapušiš - reče Hugo puneći svoju lulu. Zatim su šutjeli jer se u Nyonu napunio vagon. »Što će ljudi misliti o tim mladićima koji govore francuski?« pomisli Julija. Kad je malo razmislila, ustanovila je da to nije čudno jer je francuski jezik bio u općenitoj uporabi. Ipak odluči da će odsad govoriti njemačkim izgovorom povodeći se za svojim pratiocem... Mladić joj je sjedio sučelice i neprestano ju je promatrao što je Juliji postajalo čak i neprilično. Što mu je sve rekao gospodin Blanvalet? Prvom će prilikom ispitati svoj vizavi. Zatim više nije na to mislila jer ju je očarao fantastičan kraj koji je hitro prolazio s one strane injem pokrivenih prozora. Duboke su doline rastavljale visoke planine. Zatim se vidjela zaleđena rječica... - Rhone - tumačio je Hugo svome »bratu«. - Zar je to Rhone? - začudi se »brat«. U Brigue su stigli nešto poslije podneva. Na kolodvoru u Lausanneu imali su vremena da se dobro najedu. Kad je Julija htjela platiti svoj dio, mladić to nije dopustio. Platio je sve sam i time opovrgao zloguka predviđanja Nine de Villars. - Pravo starijega! - izjavio je. Julija se prvi put u životu našla u društvu momka svoje dobi koji zbog osobitih okolnosti igra ulogu starijeg brata. Zamišljala je kakav bi mogao biti obiteljski život, kakve srdačne veze postoje između dvoje djece odgojene u jedinoj kući s kojom ih veže bezbroj naizgled neznatnih pojedinosti koje čine potku nevidljive zaštite koja štiti članove jednog roda od svega što je izvan njega, od stranaca pa i od neprijatelja... U tom je času obuze neobično uzbuđenje. Zamišljala je da je kod svoje majke koju nikada nije poznavala, a kojoj je tako slična; zamišljala je rođake, stričeve, tete, bratiće. Ali se zatim iznenada dosjeti da svi ti ljudi govore
jezikom na kojem ne bi znala reći ni jedne jedine riječi. S užasom je pomislila da će se na kraju možda osjećati sasvim stranom među svojima... Brigue joj se činio tmurnim, pustim, nestvarnim gradom sa svojim crnim ili sivim kućama od granita, sa svjetlucavim krovovima, čudan grad građen u nekom orijentalnom ili moskovskom stilu, s četiri tornja koji su se završavali golemim kuglastim kupolama... A svuda naokolo bili su bijeli vrhunci... Na poštanskoj postaji bilo je malo ljudi. Hugo von Wolfenstein predstavio se vozaču koji ga je uvjeravao da u kolima ima mjesta koliko hoće i da će odlazak biti čim diližansa bude stavljena na saonice. Julija pomisli da krivo čuje. - Kako? - usklikne. - Zar ćete s diližanse skinuti kotače? - Pa da, mladiću. Kako mislite da bi se drukčije moglo preći preko Simplona? Tamo ima snijeg više od dva metra! Dva metra snijega... Julija osjeti da je Hugo promatra. - Pa to je prava ekspedicija - prošapće Julija. - Nemojte pretjerivati, mladiću - reče vozač. - Cesta se neprestano čisti pa samo gadna mećava može diližansi spriječiti put. Ako je sreće, vrijeme se danas neće pokvariti... Julija je malo kasnije imala prilike da gleda neobičan prizor: više ljudi dizalo je diližansu kao da je orahova ljuska. Ljudi su spretnim kretnjama pričvršćivali na goleme saonice čitavu diližansu bez kotača. Zatim su upregnuli konje... - U kola, gospodo, u kola! Julija je primijetila da među putnicima nema nijedne žene. Bilo je očigledno da su svi putnici već putovali kroz visoke planine, jer su bili prikladno opremljeni. Imali su velike čizme koje su im sezale do koljena, duge kožnate rukave gotovo do lakata i haljetke od ovčje kože ili velike bunde Ikoje su sezale do nožnih članaka. Govorili su talijanski ili njemački, a i jedan neobičan dijalekt koji je bio mješavina obaju jezika. Kad su svi zauzeli u diližansi svoja mjesta, dva se cestara smijestiše na stražnjim krakovima saonica. Bili su naoružani velikim lopatama. Treći je sjeo uz kočijaša koji je mahao bičem. Konji su na grudniku imali zvonca. Cesta se lagano dizala u serpentinama. Snijeg se slegnuo, saonice su tiho, što je za diližansu neobično, klizile između dva visoka bijela zida. Povremeno je Julija uz rub ceste primjećivala četverouglaste, solidne građene kuće od kamena. - To su »snježne kuće« - pokazivao je Hugo. - One odolijevaju lavinama i služe ljudima koje iznenadi mećava. Kako se diližansa sve više penjala, mliječan i tmuran dan postajao je svjetliji. Uskoro je Julija kroz prozor ugledala komadić plavog neba. Iznenadila ju je razmjerno blaga temperatura. Kadšto se čula mukla tutnjava kao da grmi. - Lavina - kratko objasni Hugo. I dalje su se uspinjali. Nakon jednoga sata nebo se zatamnjelo. Po zabrinutim licima svojih suputnika Julija je razabrala da se sprema zlo. Jedan putnik provirivao je s vremena na vrijeme kroz prozor i u dijalektu razgovarao s kočijašem i njegovim pratiocem. Zrak koji je nahrupio u kola bio je iznenađujući topao. Juliji se činilo da cesta, koja je u početku bila široka, postaje sve užom. Sniježni zidovi mjestimice su se rušili i konji su duboko upadali u snijeg. Diližansa se polaganije kretala i zaustavila se kad je iz uskovitlanog snijega izniknuo neki čovjek. Vjetar je puhao na mahove. Čovjek je nešto vikao i uvis dizao skrštene ruke kao da je diližansi htio spriječiti put. Kočijaš se spusti sa svog sjedala, a za njim i cestari oboružani lopatama.
- Možda bi momcima trebalo pomoći - glasno je mislio jedan putnik otvarajući vratašca. Okrenuvši se prema Hugi doda: - Kad bi nas bilo više, ne bi nas bilo previše, gospodo studenti... Mladić pogleda Juliju. ■- Hajdemo, Hugo - reče Julija turajući kapu na oči. Snijeg bijaše dubok. Julija pomisli kako je sreća što je dobro opremljena. Pošli su uzastopce za čovjekom koji ih je zaustavio. Bili su na vrlo opasnom zavoju, jer je s jedne strane bila provalija, a s druge se strane dizala golema stijena. Cesta je postala tako uska da je diližansa morala prolaziti tik uz stijenu. No mala se skupina zaustavila pred novim strašnim prizorom: nekoliko metara pred njima cestu je presjekao snježni zid što ga je polako gradila bijela rijeka što se spuštala s visina. Julija se zaplaši. Nikada nije bila u visokim planinama. Za nju je snijeg bio nešto čarobno, nestvarno, što ju je neodoljivo podsjećalo na klizanje na velikom jezera u Bulonjskoj šumi, na svjetlo lampaša, na atmosferu svečanosti. Tu je bilo nešto sasvim drukčije. Ljudi su pred tom golemom bjelinom, pred tom prijetećom tišinom izgledali bespomoćni i smiješni sa svojim širokim i na kraju svinutim lopatama. Odmah su se dali na posao, skupljali su snijeg i bacali ga u provaliju. Oluja je na sreću prestala. Čovjek koji je zaustavio diližansu bio je neki pismonoša ikome je bila dužnost da prenosi pisma iz doline u dolinu kad je Simplon bio neprohodan. To je Hugo objasnio Juliji koja je shvatila korist od skloništa uz cestu... Mrmljala je: - Mogla bih i pješice prijeći u Italiju... - Umrli biste od umora! - poluglasno joj dobaci njezin »brat«. Nakon pola sata mučnog rada cestari su uspjeli očistiti prolaz za diližansu. Putnici nisu više morali pomagati, tapkali su na mjestu, jer je sada puhao hladan vjetar koji je prolazio kroz najdeblju odjeću. Svi su ušli u kola, pa i cestari. Kočijaš potjera konje, a Julija se pitala kako će prijeći zavoj. Putnici su svojom težinom olakšavali posao ljudima koji su vodili diližansu. Julija se morala diviti kakve su sve majstorije izvodili cestari na stražnjem kraju saonica. Naginjali su se čas na jednu, a čas na drugu stranu podržavajući na taj način težinom svojih tijela i snagom svojih ruku saonice u ravnoteži. Saonice su klizale tik uz provaliju, a zatim su ušle na komadić očišćene ceste. Putnici su tek počeli slobodnije disati, kadli mnogo strašnija tutnjava od one koja se ranije čula, zaplaši konje te su se propinjali, pa ih je kočijaš teškom mukom držao u vlasti. Diližansa se zanjihala, opasno se nagnula kao čamac što ga more ljulja i valja. Julija instinktivno potraži potporu i nađe Huginu ruku. Diližansa je konačno stala. Kočijaš se uspravio na svom sjedalu. Bičem je pokazivao iza sebe mjesto koje su prošli prije nekoliko časaka. Putnici su nagrnuli na vratašca. - Santa Maria! - usklikne jedan čovjek. - Sretno smo se izvukli. - Užasnuta, sleđena od straha i studeni, Julija ugleda snježnu rijeku koja se sručila na cestu nečuvenom snagom i hukom kao da je sudnji dan. Nakon nekoliko časaka zakrčio je cestu zid koji bijaše triput veći od onoga što su ga očistili. Golemi blokovi stijena kotrljali su se s vrhova. - Povratak je nemoguć - reče Hugo. »Tim bolje«, pomisli Julija, ali joj odmah bude krivo. Mladić je ipak zbog nje ostavio udobnu kuću gospodina Blanvaleta u Ženevi, svoje prijatelje i pravni fakultet. - Kako ćete se vratiti u Ženevu? - poluglasno ga upita. - Ne brini se, moj mali Klaus - odvrati »veliki brat«. - U planinama se vrijeme brzo mijenja...
Međutim snijeg je gusto padao. Digao se nagli vihor. Saonice su krenule prema vrhu poput pijana broda. Cestari su ih vodili čas tik uz provaliju, čas uz ledene stijene. Tad je kočijaš svom snagom povukao uzde. Julija, koja se u strahu i uzbuđenju nosom prilijepila uz prozor, padne natraške. Ipak je imala toliko vremena da je vidjela kako prema dolini silazi jedna sprega, a njezini su konji bili već tik pred konjima njihove diližanse... - Bože moj! - klikne mlada djevojka. - Izgubljeni smo! Ne možemo ni natrag ni naprijed! Kočijaš se uspravio. - Hajde, hajde! - vikao je. - Pošta! Pošta! Zađite u snijeg! No posada u kočiji ispred njih kao da ništa ne čuje. Julija ugleda dva krasna konja pokrivena kitama i resama kao da su na Champs-Elysees. Činilo se da im je teže nego snažnim šarcima koji su vukli diližansu. Pred kočijaša diližanse stane jedan lakaj u livreji sa srebrnim pucetima i u bundi i žestoko se na njega otrese na talijanskom jeziku: - Zar ne znaš s kime imaš posla - prevodio je Hugo Juliji. - Ta kočija vozi Njegovu Preuzvišenost generala Pallavicina i jednu visoku stranu osobu... Mjesta! Mjesta! Zađite u snijeg! Juliji bi se u drugim prilikama prizor činio komičan. Bilo je očigledno da, iako kočija kojim čudom kraj njih prođe, neće moći dalje, jer je cesta prema dolini sasma zatrpana lavinom koju je Julija vidjela. To je sada vjerojatno švicarski kočijaš u svom dijalektu objasnio lakaju u bundi koji se vratio svojoj Preuzvišenosti. Putnici su izašli iz diližanse da bi promatrali što će se dogoditi. Putne karuce, na kojima su bili grbovi, sjajile su se od bakra i ljuljale se. U kočiji su zavjese bile spuštene kao da se oni, koji su u njoj, ne zanimaju za razbješnjelu prirodu oko njih. Smjerno se držeći, lakaj se kroz poluotvorena vratašca dogovarao sa svojim gospodarom. Vratašca se sasvim otvore. Jedna ruka u bijeloj rukavici makne lakaj a u stranu, a na zloslutnoj cesti usred toplo omotanih ljudi pojavi se impozantan oficir u uniformi od mekana flanela pastelnih boja i s kićenim plastronom. Julija pomisli da je to pomalo smiješna i pomalo nestvarna prikaza u takvu kraju. Na glavi je imao šešir s perjanicom, pod rukama je držao zavijenu sablju, na nogama su mu bile crne lakirane čizme s ostrugama kojih se metalni zvuk miješao sa tihom zvekom lančića i privjesaka koji su prekrivali njegove grudi. »Mislilo bi se da ide na ples u Tuilleries!« pomisli Julija. - Poštanska kola, javni saobraćaj! Dakako... - francuski izrekne talijanski general. - Zakon je zakon... što nam predlažete? Kočijaš diližanse nije očekivao takvu reakciju tako visoke ličnosti. - Preuzvišenosti! - promrsio je. - Preuzvišenosti! Činjenica je da Vaše Preuzvišenosti nikako neće moći proći jer je cesta, tamo malo dalje, prekinuta... Julija je stajala u skupini putnika. Iznenadila ju je pojava talijanskog generala usred te snježne vijavice. Ni njoj, a ni njezinom »starijem bratu«, koji se očito zabavljao, nije izmakla nijedna riječ razgovora koji se zametnuo. - To je vrlo nezgodno - reče oficir. - Neka cestari učine svoje, gospodine generale. - Oni će se pozabaviti vašim karucama, a vaši će im ljudi pomoći. Ako se vaše Preuzvišenosti žele smjestiti u diližansi, odvest ću vas s ostalim putnicima na vrh u sklonište redovnica na Simplonu gdje ćete biti u sigurnom dok se vrijeme ne smiri... Vaša će kočija također doći gore pa ćete otputovati čim budete mogli. Neka cestari učine svoje. Oni su na to navikli... - Momento - reče general Pallavicino.
Vratio se u svoju kočiju, izmijenio je nekoliko riječi s drugim putnikom koji je bio ostao u kočiji i koji se nešto kasnije pojavio na vratašcima. Bio je to visok čovjek stegnut u sivom kaputu građanskog kroja. Hugo prigušeno klikne, te se Julija iznenađeno okrene prema mladom Nijemcu. U njegovim je očima pročitala izraz nevjerojatnog začuđenija. On je očito prepoznao toga čovjeka. No Julija nije imala vremena da mu postavlja pitanja. Čovjek u sivom kaputu pošao je u pratnji talijanskog generala prema diližansi, dok su se neumorni cestari popeli na visok bok karuca, zgrabili uzde i spretno skrenuli konje prema snijegu nagomilanom uz rub kolnog puta. Lakaj i su skinuli prtljagu »Njihovih Preuzvišenosti« koji su se umiješali među ostale putnike. Julija se morala diviti spretnosti cestara koji su vješto upravljali nakićenim konjima koji su kopali nogama, propinjali se i propadali u snijeg. Karuce su se zadržale na rubu provalije, ali je put bio slobodan. - Prego, generale - reče Pallavicino čovjeku u građanskom kaputu, koji se spremao ući u diližansu. Međutim je u skupini ostalih putnika zapazio dva mlada studenta. - Donnenvetter! Von Wolfensteim! Was machen Sie denn hier?14 Hugo lupne peticama, no to se u snijegu nije čulo. - Ja... ja sam na izletu, generale von Schonfeld - reče Hugo na njemačkom. General pogleda Juliju koja je htjela propasti u snijeg. - Dopustite da vam predstavim svoga... svoga mlađeg brata Klausa - hrabro dometne mladić pokazujući na Juliju. I ona lupne peticama. - Nisam znao da imate brata, dragi moj. Julija nije ništa shvaćala, ali je otprilike odgonetnula smisao razgovora. Počela se bojati. »Ako me von Schonfeld nagovori njemački, što ću učiniti?« Na sreću, snježna je vijavica skratila dalji razgovor i svi se požuriše da se smjeste u diližansi. Kočijaš je požurivao putnike. - Požurimo se, gospodo. Vrijeme se sve više kvari. Ali nismo daleko od vrha. Stisnuli su se na klupicama da bi dali mjesta dvojici generala. Talijanu i Prusu. Julija je smatrala da je vrlo neobično što su tu i pitala se kakav je to tajanstven državni razlog povezao obojicu i uputio ih da zajedno putuju, jedan u punoj uniformi, a drugi u građanskom odijelu. No kako je bila opsjednuta mislima na svoju nepoznatu obitelj kojoj se približavala sve više, pa i svakim metrom burnog puta kroz planine, nije mogla misliti nego samo na to i ni našta drugo. U tom joj se času prijelaz u Italiju pričinjao kao jednostavna formalnost. Između Julije Crevecoeur i njezinih dizao se Simplon koji treba prijeći pod svaku cijenu. Nije se više usudila razgovarati sa svojim »bratom«. Zabrinjavalo ju je zadržavanje na vrhu planine u samostanu čuvenog reda redovnica Grand-Saint-Bernardea. Julija se morala naprezati da ponovno nastupi kao učenik kraljevske gimnazije u Berlinu. Lecne se jer joj se htio obratiti general von Schonfeld. - Ja... ja. Herr General - šaptala je računajući da će Hugo izvući iz neprilike. - Main Bruder ist sehr scuchtern15 - pritekne u pomoć Hugo. Diližansa uđe u presvođeni hodnik pa je iznenada postalo tamno. Hugo to iskoristi te stisne djevojci ruku. Osjeti njegov obraz blizu svoga i njegova usta uz svoje uho.
14 15
Grom i pakao! Von Wolfenstein? Što vi tu radite? Moj je brat vrlo stidljiv
- Ne uznemirujte se! Suviše je zabavljen politikom da bi se zanimao za vas... Na nesreću, čini se da večeras nećemo stići u dolinu! Njegov je glas prigušivao topot konja koji su kopitima udarali po vlažnom tlu stijene po kojoj su saonice klizale uz stašno škripanje. Zatim su izašli iz hodnika na svjetlo i u veliku bijelu tišinu. - Dolazimo - reče jedan od putnika, a u njegovu se grubu glasu zapažalo golemo olakšanje. Deset minuta kasnije Julija zapazi na lijevoj strani crnu masu koja se dizala kroz zavjesu pahuljica koje su lepršale po zraku i pravilno padale te zamatale kraj u bijeli plašt. Spuštala se noć... Diližansa se zaustavila pred kamenim stubama, a promrzli putnici silazili su jedan za drugim. Bilo je vrlo hladno. Julija je imala dojam da joj milijun kristalnih iglica bodu lice... Sklonište je bilo poput granitne kocke, turobna izgleda, ali solidno i masivno kako odgovara zakloništu koje biju vjetrovi i tuča. Putnici su se tek skupili podno stuba kad zazvoni zvono, a malo kasnije kroz ulazna vrata izađe sluga koji ih pozove da uđu u samostan. Sluga se duboko naklanjao pred lijepim generalom Pallavicinom koji je sasvim naravno preuzeo vodeću ulogu, ali je ipak prisilio svog pruskog kolegu da uđe prvi. Hugo i Julija išli su zadnji. - Želite li čuti moje mišljenje? Mislim da miriše na barut. Julija se lecne. - Zar tu? - Ma ne. Ne bih se začudio kad bi se u Italiji nešto spremalo protiv Austrije... Schonfeld je najbliži suradnik feldmaršala Moltkea! Pretpostavljam da znadete tko je Moltke. Julija je čula da se govori o gospodinu Bismarcku koji je snovao da pod Prusku podvrgne sve druge njemačke države uz pomoć glasovite pruske vojske i generala von Moltkea koga su u Francuskoj često spominjali. Prema Huginoj je izjavi mogla zaključiti da se radi o ratu u Italiji... Možda bi taj rat mogao spriječiti njezin pothvat o kome zavisi njezina budućnost, ako ne i njezin život!... - Mrzim rat, gospodine von Wolfenstem! - prošapće Julija. - Mislim da su vaši zaključci vrlo smioni. Kad jedan pruski general putuje s jednim talijanskim generalom, ne smije se u tom odmah vidjeti dokaz nekog saveza... - Žene se ništa ne razumiju u politiku - odsiječe mladić slegnuvši ramenima. Uveli su ih u veliku, visoku i široku dvoranu u kojoj su primali putnike. Zidovi su bili ukrašeni zemljopisnim kartama i panoramama gorskih vrhunaca s natpisima i tumačenjima. Julija je zapazila i svakojako izrađene bakropise svetaca i Majke Božje. - Ima li među vama koja gospođa? - pitao je sluga promatrajući skupinu. To je pitanje iznenadilo Juliju. Nije shvatila njegov pravi smisao. - Redovnice se brinu za posjetioce samo ako među njima ima i gospođa. Ako ih nema, one se ne pojavljuju. - Ali... - šaptala je Julija ne mogavši dokrajčiti svoje misli. - Budući da nema gospođa, obavijestit ću braću redovnike! - izjavi sluga. »To je strašno!« pomisli Julija. »Te će redovnice mojom krivnjom teško sagriješiti...« Zatim malo promisli i zaključi da je zaista samo ona krivac, jer će po svom izgledu zavesti u bludnju redovnice i redovnike toga skloništa. Zatim se pojavi jedan redovnik i poželi im dobrodošlicu. Govorio je francuski. General Pallavicino zahvali mu s nekoliko elegantnih rečenica na ponuđenom gostoprimstvu i završi pitanjem: - Mislite li, oče, da ćemo prije noći moći nastaviti svoje putovanje? Redovnik podigne ruke prema nebu:
- Na to se ne može ni misliti, Preuzvišenosti! - Zašto, oče? Pitanje je uteklo iz usta Julije Crevecoeur i sve se oči skrenuše prema mladoj djevojci. Odmah se sama prekori zbog svoje naglosti, koja je tjera na ponašanje zbog kojega se odmah mora pokajati. Zaista nije bio pogodni moment da privuče pažnju na svoj ljiljanski ten, na neobično duge trepavice i meke obline svoga tijela koje bi pronicav promatrač mogao otkriti. Stisne se u svoju studentsku pelerinu te se što je bolje mogla držala nekako vojnički, pa čak i pruski. - Oluja se naviješta, sine moj - dobroćudno reče redovnik. - U ovo godišnje doba, pri takvu nevremenu ni jedne saonice ne mogu stići u dolinu u mrklo doba noći. Spremit ćemo vam večeru i otpremit ćemo vas u vaše sobe. Bude li i malo sreće, moći ćete nastaviti put čim svane dan... - Verdammt!16 Bio je to glas generala koga redovnik ošine ljutitim pogledam. - Molim vas, oče, oprostite! - odmah je dometnuo na francuskom von Schonfeld, izgovarajući francuske riječi strašnim izgovorom. - Riječ mi je izletjela prije misli, no morate shvatiti da me večeras čekaju u Baselu... a još je mnogo važnije da što prije stignem u Berlin. - Svi smo u božjim rukama - spokojno izreče redovnik - a svima nam je potreban san jer smo samo ljudi... Možda će ova noć odmora i razmišljanja iza zidova naše posvećene zgrade biti spasonosna i vama, Preuzvišeni, i svima ovdje nazočnim našim prijateljima. Želim vam dobar tek i laku noć! Na to se povuče ostavljajući putnike njihovim brigama. Julija se zaprepastila zbog tijeka događaja. Pomislila je kako će se gospodin Blanvalet zabrinuti ako se Hugo noćas ne vrati u Ženevu. No on sigurno vrlo dobro pozna planine koje se divlje opiru onima koji oskvrnjuju vrhunce upisane na velikim zemljovidima u samostanskoj sobi za primanje: Mont Blanc, Mont Rose, Righi... Večera bijaše jednostavna, ali slasna. Bilo je mesa, u pepelu pečenih krumpira sa svježim maslacem... Julija je jela poput izjelice te je njezin apetit razveseljavao društvo. - To je sasvim normalno u njegovoj dobi - ustanovi general Pallavicino i dometne obrativši se Hugi: - Vaš će mlađi brat biti vrlo lijep zastavnik! Julija se gotovo ugušila vrelim krumpirom. Kako su joj bila puna usta, nije morala govoriti, osobito kad se von Schonfeld na nju obratio na njemačkom... I opet uskoči Hugo te je dalje poluglasno razgovarao s generalom. Za piće poslužio je sluga vrući čaj, a kad se večera završila, stao je uz stol pokraj dvojice oficira smjerno se držeći. - Ako Vaše Preuzvišenosti žele, odvest ću ih u njihovu sobu. Zatim se okrene prema drugima: - I vas, gospodo... Svatko je uzeo svoju prtljagu koja je bila odložena u jednom kutu dvorane. Dođoše i cestari pošto su dopremili karuce generala Pallavicina i spremili konje u samostanske konjušnice. Julija, koja se osjećala tromo zbog topline i hrane, uzme svoj »tornister« i pođe za »starijim bratom«. Kad su pod vodstvom sluge, koji je u rukama držao veliku luč, izašli iz dvorane, uđoše u hladni presvođeni hodnik. Iz daleka je do njih dopiralo pobožno pjevanje praćeno harmonijem. Svečani obred uz topao doček, što su ga redovnice skloništa priredile svima koji su kucali na 16
Prokletstvo!
njihova vrata, sve je to duboko dirnulo mladu djevojku, iako nije bila pobožna vjernica, zbog čega se večeras prekoravala. »Kad bih znala moliti«, pomisli, »molila bih za sretan ishod toga dugog putovanja koje će me napokon dovesti onamo gdje sam oduvijek morala živjeti, u zatvoreni svijet u koji nikad nisam uspjela ući, a koji privilegirani zovu obitelj...«. Talijanski i pruski general stajali su na pragu jedne tmurne sobe u kojoj je Julija zapazila samo velik krevet nad kojim je visjelo veliko raspelo. - Preuzvišenosti, prisiljeni smo da putnike stavimo dva po dva... Generali su se gledali. - Izvolite naprijed, generale - reče von Schonfeid. - Nikako, generale. Izvolite vi prvi - odvrati Pallavicino. Zatim doda na talijanskom jednu rečenicu zbog koje se Hugo nasmiješio i koju je na Julijin zahtjev prevodio dok je Prus prvi ulazio u sobu. - Rekao je: »Pretpostavljam da će se i moj i vaš kralj smijati kad čuju da su Pruska i Italija spavale u istom krevetu!« Julija nije imala vremena da zamoli Huga da joj protumači te zagonetne riječi jer je sluga upravo otvorio vrata sobe koja se nalazila nasuprot sobi dvojice generala i rekao: - Izvolite, gospodo studenti! Julija se najprije zaprepastila, ali je odmah shvatila da je sasvim naravno što su »dva brata« smjestili zajedno. - Gute Nacht, junge Leute17 - dobaci im von Schanfeld. Hugo čudno pogleda Juliju. »Časti mi«, pomisli Julija, »zacrvenio se, zaista se zacrvenio«. To ju je donekle smirilo. Soba je bila sasvim jednaka kao i soba dvojice generala te je bila više nego skromno, upravo spartanski uređena. U kaminu su gorjela drva. Dok je sluga palio svijeću na malenom noćnom ormariću, Hugo je zaželio laku noć svojim suputnicima. Vrata se zatvoriše. Poput šaptanja dopiralo je do njih pjevanje redovnika. Julija i Hugo stajali su licem u lice, šutjeli su do vrata zamotani u pelerine koje su na sebe stavili kad su prolazili hladnim samostanskim hodnicima. Juliji se situacija učini neobičnom i sumnjivom, i to ne stoga što je mlada i lijepa, što je imala sedamnaest godina i što je taj momak koji stoji uz nju otprilike iste dobi i što je izgledao poput griješnog anđela. Ne. Smetalo ju je što se tog dugog, sivog i bijelog dana privikla da svog pratioca smatra svojim bratom. A sad je u njegovim očima mogla razabrati osim zbunjenosti i neko jako uzbuđenje što je mutilo njegov bistar pogled i njegovu vedrom licu davalo sasvim drugi izraz. Julija je osjetila da pod svaku cijenu mora prekinuti mučnu situaciju i učini kretnju zbog koje se odmah pokajala: skinula je kapu te se njezina duga kosa rasula i pala po ramenima. Hugine se zjenice stisnuše poput mačjih. Upiljio je oči u Juliju, ali se nije maknuo. - Hugo, zašto me tako gledate? - Gledam vas... jer... jer vas rado gledam... i jer imam dojam da to sve nije zbilja i... da se to događa nekom drugom, nekome koji se nalazi na mom mjestu, ali to nisam ja... Kao da je na tom putu sve postalo nestvarno i fantastično... kao u priči... Evo, taj susret s generalom von Schonfeldom koga prati Talijan iz komične opere... Zar mislite da se to zaista može dogoditi? A zamislite i ta dva generala kako leže jedan pored drugoga u istom krevetu te jedan govori: »Moj kralj, Njegovo Veličanstvo Viktor Emanuel, misli da savez s 17
Laku noć, mladi ljudi!
Pruskom...« a drugi mu odgovara: »Moj kralj, Njegovo Veličanstvo Vilim, misli da u savezu s Italijom...« I zamislite kako jedan drugom kažu: »Laku noć, generale«, prije nego ugase svijeću. - Ne, zaista ne, to me mogu zamisliti - smiješeći se reče Julija. - A ipak - nastavi Hugo - to je tako ili otprilike tako... A taj čestiti Schonfeld sigurno razbija glavu zbog toga »Klausa von Wolfensteina« o kome nikada nije čuo, a dobro pozna moju obitelj. Maloprije, za stolom, rekao mi je da nas oboje ne mažemo poreći svoje bavarsko podrijetlo! Govoreći tako u stanovitom uzbuđenju što ga je Julija u krajnjem slučaju mogla pripisati i čaju koji su dobre opatice ponudile putnicima koji su se sklonili pod njihov krov, mladi je čovjek skinuo pelerinu i razgledavao sobu koja je osim kreveta, stolića i raspela bila prazna, gola i u pravom smislu redovnička. Julija se povela za njim. Skinula je ogrtač i čučnula pokraj kamina. Pokušala je da ni na što ne misli, ali kako da ne misli na ono što je sutra očekuje. Ako snijeg nastavi padati? Ako nekoliko dana bude morala kao zatvorenica ostati u tom skloništu? Imala je dojam da je to nepredviđeno zadržavanje na vrhu Sirnplona, da je to prisilno mirovanje udesila sudbina da je prisili da razmisli o sebi, o svojoj prošlosti i svojoj budućnosti. Zašto joj je sudbina nametnula toga momka o kome prije dvadeset i četiri sata ništa nije znala, a sad je s njom u toj sobi, kraj vatre, odjeven kao i ona, a tako joj je bliz kao da ga je oduvijek poznavala. - Spavat ću tu! - reče student. Po hladnim kamenim pločama poda proširio je svoju zelenu pelerinu, a svoj je »tornister« namjestio za uglavlje. Julija je pomislila da će tu pokraj kreveta spavati kao pas... Nije znala što bi rekla. Bila je umorna, a krevet, besprijekorno čiste plahte, debeli pokrivači i dva jastuka pozivali su je na odmor. Hugo je na svoj način tumačio malorječivost mlade djevojke koju je na molbu svoga profesora morao otpratiti na drugu stranu talijanske granice. Iz džepa izvuče lulu od morske pjene i neprisiljenim tonom reče: - Ne bih htio da vam smeta miris duhana. Pušit ću u hodniku... a za to se vrijeme možete spremiti u krevet. Kad se vratim, možda ćete već spavati dubokim snom... Nije ni čekao da Julija odgovori, već je naglo izašao iz sobe. Bilo je to kao da je pobjegao. Njegovo je ponašanje iznenadilo mladu djevojku, a i stidljivost koju pokazuje. Kad je izašao iz sobe, Julija nije ni pomislila da se zaključa. Počela se svlačiti pospana i dršćući od zime, jer vatra u kaminu nije mogla ugrijati veliku sobu. Na sebi je zadržala samo košulju od pargala, a zatim se hitro uvuče u hladne i vlažne plahte. Nekoliko je časaka cvokotala i mislila da se nikada neće ugrijati. Zatim ju je malo-pomalo hvatao osjećaj ugode kome se tromo prepuštala, a zatim je nestajao i nepodnošljiv osjećaj studeni. Činilo joj se da pred vratima, u hodniku, Čuje nejasne muške glasove, koji put sasvim blizu, a zatim su se udaljavali. Upravo je htjela zaspati, kad se otvore vrata, a na njima se pojavi Hugo von Wolfenstein koji se opraštao s nekim čovjekom ikoji je u hodniku stajao pored njega. - Buona notte, generale, molte grazie! - Buona notte... Buona notte... Mladić se sasvim tiho približio krevetu. Julija se pravila kao da spava. - Julijo! Nije odgovorila. »Neka se legne!« pomisli pomalo ljutito.
Ljutila se na svoje ponašanje ikoje joj se činilo prilično smiješnim. Otvori oči, ali tek toliko da vidi kako Hugo skida čizme i svoj kratki haljetak pod kojim je imao košulju sasvim sličnu onoj u kojoj je bila i sama. Vatra se gotovo sasvim ugasila, u kaminu su dogorijevale zadnje cjepanice. Student se šetao po sobi nastojeći da se kreće što tiše. S vremena na vrijeme pogledavao bi na krevet, a Julija bi tada hitro zatvarala oči nadajući se da Hugo ništa ne opaža i da misli da duboko spava. Vidjela je kako sprema ležaj na podu pa joj se iskreno sažalio jer je bilo sasvim isključeno da bi u takvim prilikama mogao spavati. Instinktivno zazove: - Hugo... Hugo se upravo htio zamotati u svoju pelerinu. Digne glavu. - Zar... Zar ne spavate? Činilo se da je zbunjen. - Ne - kratko odgovori Julija. - Ne spavam. Promatrala sam vas. Bojim se da... ćete ovu noć loše provesti... na podu... Bojim se da se ne razbolite... Ponovo je podigao glavu. Juliji se pričinjao nekako djetinjastim. - Odgojen sam na tvrdom... - promrsi Hugo. - Uvjeravam vas da će sve biti dobro... Nezgodno mi je što sam tu... u sobi s vama, ali ne znam kamo bih pošao. Vratio bih se u veliku dvoranu, ali... - Šutite - prekine ga Julija. - Učinite mi uslugu i dođite ovamo... Momak ustane i oklijevajući pođe prema krevetu. Svijeća je već gotovo izgorjela, ostao je krnjatak koji je bacao slabo svjetlo na krevet. U toj polutami Hugo je izgledao nestvarno, poput priviđenja. Davao je dojam snage, ali i ljupkosti. Julija je poznavala snažne muškarce kao što je bio onaj južnjak, kapetan Stanley Desfontaines, ili energične i inteligentne kao što je Raoul de Saint-Cerre. No iza mladog Nijemca iskrsnula je prikaza jedne druge osobe. Alain! Poput Alaina, Julijine velike ljubavi, i Hugo je bio u nekom mističnom i tajnom svijetu, a ključeve toga svijeta imao je samo on. Julija iznenada neodoljivom snagom poželi da bolje upozna svijet Huga von Wolfensteina i da probije nevidljivi zid kojim se okružio. »Luda sam!« istodobno pomisli. »To je jamačno vrlo lijep, mlad, dobro odgojen čovjek, nije glup, razborit je, promišljen je Nijemac kakvi već oni jesu, ali bez velikih tajni i nije osobito zanimljiv. Najdraži je učenik Henrija Blanvaleta, pametan je i lijep, lijep kao slika...« No nju se u stvari najviše doimao jednostavan način ikojim joj se Hugo potpuno stavio na raspolaganje. To ju je dirnuta već onoga časa kad ga je u Calmettesu ugledala s njegovom crvenom kapom, diplomatskom putnicom i kad je očitovao iskrenu želju da je sretno dovede do cilja... - Mogu vam javiti vrlo dobre vijesti - reče stojeći uz njezino uzglavlje. Glas mu nije bio sasvim siguran. - Dugo sam razgovarao s talijanskim generalom koji se kao i ja šetao u hodniku pušeći zadnju cigaru, dok je taj valjani Schonfeld već hrkao da su se tresli samostanski zidovi... - Kakve to dobre vijesti? - zapita Julija. - Ne shvaćam... Podigla se u krevetu i iznenađeno i začuđeno pogledala je mladića. - Bio sam slobodan pa sam mu kazao istinu. - Koju istinu? - S obzirom na vas. Julija sjedne u krevetu. - Potpuno ste ludi! Kojim pravom? Uhvatio ju je za ruku. - Smirite se. Znao sam što činim. Poznam bolje Talijane nego vi. Ništa ih ne može više dirnuti i obradovati nego priča kako jedna djevojka prerušena u momka traži svoju obitelj...
- Nisam od vas tražila da na moj račun dirnete i obrađujete nekog talijanskog generala! - usklikne Julija. - To ne, ali ste od mene tražili da vam pomognem izbjeći kontrolu pijemonteške policije jer nemate ni putnice ni vize... Jednim je koljenom kleknuo na krevet i nadvio se nad Juliju kao da je htio da je bolje uvjeri. Zamijetio je da je djevojka gola pod širokom muškom košuljom koja se raskopčala te su se u polumraku mogle jasno razabrati savršene, malene, okrugle i čvrste grudi. Hugo naglo povuče koljeno, a Julija prikrije rukom obnažene grudi. - Ne vidim pravu vezu - šaptala je. - Zar mi niste tvrdili da se nitko neće dosjetiti da vašeg mlađeg brata pita za službenu ispravu? Hugo se udaljio kao da je Julija Crevecoeur neki plamen na kome bi mogao spaliti krila. - Očito vam nitko nije rekao kakve su prilike u Italiji. U njoj bijesne ratovi i revolucije, to je zemlja svakovrsnih razbojnika, u njoj nema reda, nema discipline, nitko ne poštuje zakone ni vlast! - Kad vas slušam, reklo bi se da me podsjećate na Meksiko - primijeti Julija. Za mene je Italija divna zemlja koja se bori za svoje ujedinjenje i za plemenite i uzvišene ideje! Divim se kako će upornošću i ljubavlju za slobodu uskoro doći do cilja, a to joj služi na čast... njoj i njezinu narodu... - Lijepo - promrsi Hugo von Wolfenstein - ali mi nismo tu da govorimo o politici... Vjerujte mi, narodima nije do uzvišenih ideja... Htio bih vam reći, da ću biti strašno zabrinut kad vas ostavim u Domodossoli bojeći se da vas u Milanu, Firenci ili gdje drugdje kakav mrzovoljni karabinijer ne strpa u zatvor zbog toga što putujete bez službenih isprava... Čak sam mislio i na to da ostanem s vama... To bi svakako bilo najpametnije. - Poludjeli ste! - poviče Julija. - A vaša obitelj? A gospodin Blanvalet? Mladić se opet približi krevetu. - Julijo, više nije potrebno da se brinete. General Pallavicino dat će vam sutra ujutro propusnicu koju će sam potpisati, koja će imati službeni pečat i to na papiru koji će imati glavu s naslovom: Dvorska kancelarija kralja Viktora Emanuela, Firenca. S takvom ćete ispravom moći prijeći cijelu Italiju i iskrcati se na Siciliji... bez ikakve opasnosti... Činilo se da je i sretan i razočaran. Julija je zanijemila od iznenađenja. Prelila ju je ugodna toplina te ispruži ruku ispod pokrivača i prihvati ruku svog mladog zaštitnika koju čvrsto stisne. Bila je uzbuđena te nije mogla ni govoriti. - Eto, tako - reče Hugo. - A sad bismo morali spavati... Spremio se da ode do kamina kraj kojeg je prostro svoju pelerinu. - Hugo... Okrenuo se. - Što? - Čini mi se da mislite da ćete počiniti zločin ako se ispružite tu, na krevetu. Mogli biste se odmoriti i pokriti se vašom i mojom pelerinom... To me neće smetati... uvjeravam vas... U tom se času svijeća ugasila. Zadnje žeravice sasvim su slabo osvjetljavale sobu u kojoj je bivalo sve hladnije. Juliji su obrazi bili ledeni dok joj je ostalo tijelo bilo vrelo. Hugo šuteći učini kako mu je Julija savjetovala. Kad se legao, krevet je malo zaškripnuo, a Julija zamotana u pokrivače ležala je nepomično, zatvorenih očiju, čiste savjesti. Imala je neobičan osjećaj kao da se pored nije na krevetu ispružila neka domaća životinja koja bdije nad njezinim snom. Ubrzo je zaspala pokrivši lice rukom i grijući se u vlastitoj toplini...
Probudila ju je studen, oštra studen poput oštrice noža. Bit će da se u snu razotkrila. Kad je htjela uvući ruku pod pokrivač, dodirnula je neku hladnu, gotovo mrtvu ruku. Hugo!... Malo se podigla. Pelerine su se okliznule s momka, te se on očito smrzava. Osjeti kako je zadrhtala. Tiho dozove. - Hugo... Okrenuo je glavu. - Ne možete dalje tako ostati. Otkrije svoje pokrivače. - Dođite se k meni ugrijati. Udovi su mu bili ukručeni od studeni. Morala mu je pomagati da se uvuče pod plahtu kao da je neko dijete. Nakon kratkog vremena osjeti da se oporavlja. Toplina postelje, toplo tijelo uz njegovo, sve je to djelovalo... Julija je htjela ponovo zaspati. Okrenula se na drugu stranu. Na svom je boku osjećala Hugino tijelo. Bila je uzbuđena, kao da ju je obuzela neka vrst nerazjašnjive, nerazumne miline. Prvi je put spavala s muškarcem. Časovito je pomislila da će njezin život biti bez smisla ne bude li živjela uz bok drugog bića čiji će se dah miješati s njezinim, čija će se toplina stapati s njezinom... U tom je času Hugo anđeoskoga lica utjelovljavao više neki simbol, a ne zbilju. Julija Crevecoeur osjeti neobičnu smirenost, nešto poput ljubavne ugode. Konačno zaspi dubokim, oslobađajućim snom. Nije ju smetalo ni kad je osjetila da joj se Hugino tijelo sasvim približilo ni kad je njegova ruka stisnula njezinu. Prepuštala se bez najmanjeg opiranja. Julija utone u san, a nekoliko sati kasnije probudila ju je daleka svirka, a čuo se i zbor pobožnih glasova... Isprva nije znala gdje je. Časkom je mislila da živi nekim drugim životom, a ne svojim. Ta se nestvarna glazba zaista nije slagala s putenom toplinom postelje i sa snažnim grudima mlada muškarca na kojima je počivala njezina glava... Dugo je trebalo dok je shvatila da je u samostanu, da spava u jednom krevetu priljubljena tijelom uz tijelo mladog njemačkog studenta o kome ništa ne zna osim da mu je dužnost da je bez smetnje prevede preko granice koja dijeli Švicarsku od Pijemonta. Nije bila kadra objasniti kako se toga jutra našla priljubljena licem uz Huga von Wolfensteina, u njegovu naručju, jer mu je okrenula leđa prije no što je zaspala. Jedino je bila sigurna da je te noći nije zloupotrijebio, iako je to lako mogao budući da je sama uporno zahtijevala da legne uz nju... Sivkasta zora slabo je rasvjetljavala skromnu sobu i krevet... »Mora već biti kasno«, pomisli Julija. Mislila je ne bi li probudila momka koji je uzdahnuo, malko se pomaknuo te je Julija to mogla iskoristiti da se odmakne od njega i oslobodi iz njegova naručja. Dodir njihovih tijela, njihova zajednička toplina i neobična prisnost... Sve joj je to bilo neobično. Ta gotovo se nisu ni poznavali. Julija je promatrala pravilne crte lica Huga von Wolfensteina. Znala je da bi morala iskoristiti njegov san pa da se tiho digne i obuče... No to nije učinila. Kao da ju je očarao taj mladić, koji bi u životu htio izgledati poput odrasla muškarca, a sada je u njezinim očima bio zaista još sasvim mlad. Ostala je u njegovu čvrstu naručju... Kao da ju je i u snu htio štititi. Julija je razmišljala. »Svakako moram ustati«. Pogleda Hugino lice, iznenada se raznježi i sjeti se da ga nije ni poljubila... Nadvije se nad usnulog mladića i nježno stane ljubiti njegove usne... To nije smjela. Nevini poljubac probudio je Huga iz sna u stvarnost... A stvarnost je bila Julija Crevecoeur sa svojom dugom kosom, djevojka koja ga je nježno, ali strašno uzbudljivo poljubila... Stvarnost, to je bilo žensko tijelo, tijelo mlade
žene koje se priljubilo uz njegovo... Ruka mu je instinktivno, ali očito nespretno dirala obline i tražila skrovite zakutke mladog ženskog tijela... Zar su možda poštovanje, plahost, hladnoća, umor snažnog Hugu von Wolfensteina ove noći dosada pretvorili u teutonskog viteza koji se zakleo na čistoću?... No sada, ujutro, bio je to mladić nabreknute muške snage, student koji je požudno gledao djevojke i žensku poslugu u svratištima... Julija je to prekasno uvidjela. Krivo joj je bilo što ga je poljubila misleći da će tim cjelovom zapečatiti njihovo mlado prijateljstvo. Usprkos nebeskoj glazbi i strogosti ovoga mjesta, u kome je sve bilo posvećeno duhu i duši, u očima uzbuđenog Huge duša Julije Crevecoeur bila je očito neodjeljiva od njezina tijela. Jednim jedinim pokretom, koji bi bio na čast i iskusnijem ljubavniku, nego što je bio on, Hugo skine s Julije košulju od pargala i grčevito pritegne k sebi njezino tijelo poput utopljenika koji hvata spasonosnu dasku... Svi razlozi koje bi Julija mogla naći da ga urazumi bili bi uzaludni jer je on pritisnuo svoje usne na njezine gušeći je strastvenim poljupcima. Istodobno je neprestano šaputao. Julija se pokaje za onaj cjelov. Bezuspješno je pokušavala da se oslobodi iz njegovih ruku i da pokrije svoju golotinju. Nakon noći, koja je prošla razmjerno mirno, sad se ujutro našla u oluji koju je sama izazvala, smetena i impresionirana ljepotom mladića koji ju je uzbuđivao, iako očito nespretno... - Ljubim vas... Obožavam vas... Vi ste najsavršeniji na svijetu... Sinoć se nisam usudio ni pogledati u vas od straha da ne biste u mojim očima pročitali da vas želim... uzeti... Nisam imao hrabrosti jer... jer sam se bojao da ne budem smiješan i... da neću znati... Te je rečenice izricao muklim, nesigurnim glasom prekidajući ih cjelovima i ugrizima. Ponašao se pri tom tako nespretno da je bila uvjerena da je taj mladić neiskusan u ljubavi. To ju je iznenadilo, ali i neobično uzbuđivalo pa se sve slabije opirala... Zar je moguće da taj veliki momak bolje pozna svoje pravo nego ljubavno umijeće. Sudeći po svemu to bi se ipak moglo reći. Požudno ju je grlio no kao da se srami svoje želje da uzme mladu neiskusnu ženu koja mu se opire. - Ne, Hugo, ne... Neću... Ne smijemo... No Hugo se nije smirio... Ljubio ju je i stiskao k sebi. Julijin je otpor sve više slabio. - Ljubim vas, ljubim vas... - šaptao je ljubavnik novajlija. Iz daljine začulo se zvono. Hodnici su oživjeli. Čuli su se koraci, glasovi, lajanje pasa. - Ne, Hugo, ne... To je samostan... Ne bi bilo... Ni taj razlog nije djelovao na mladića koji je u tom času i na tom mjestu otkrio i ljubav i ženu. Kriknula je od bola kad se mladi von Wolfenistein na nju oborio... Turnuo je glavu u mirisnu kosu svoje žrtve i držeći pod sobom svladanu Juliju časkom ostao nepokretan kao da se boji onoga što će doći. »Zaista neobičan pobjednik!« pomisli Julija kad je ustanovila da je taj neiskusni mladić postao prvorazredni ljubavnik kome se posve prepustila, a da nije osjećala svu slast zbog neobične situacije. Netko pokuca na vrata. - Diližansa odlazi za jedan sat, gospodo studenti! U velikoj dvorani spremljen je zajutrak... Kad su »gospoda studenti« stigli u dvoranu, drugi su putnici već gotovo svršili s jelom. Svi su zapazili da je mlađi brat nešto blijed, a da je stariji
nekako smeten. Opće raspoloženje bilo je bolje nego sinoć jer je snijeg prestao padati, a cestari su očistili put u dolinu. Ništa nije sprečavalo da kola krenu na put bilo za Italiju bilo za Švicarsku. Lakaj generala Pallavicina čekao je zapovijed, a kočijaš poštanskih kola dobrodušno je zadirkivao svoje putnike. Pruski i talijanski general sjedili su malo podalje. Bili su besprijekorno obrijani i stegnuti, jedan u uniformu, a drugi u svoj građanski kaput. Julija se silila da nikoga ne gleda, a Hugo kao da se isključivo bavio kavom u velikoj čaši i kriškama kruha na kojima je mazao debeli sloj maslaca. Nudio ih je svome »bratu«. General Pallavicino promatrao je sada sasvim drugim zanimanjem mladog »Klausa von Wolfensteina«, to jest Juliju Crevecoeur koja se zimogrozno zamotala u zelenu pelerinu. Sluga, koji je sinoć u ime skloništa pozdravio posjetioce, doveo je pse. Bili su to golemi psi, crvenkastosmeđe boje, tamnih očiju. Pri oproštaju svaki je putnik, već prema svojim mogućnostima, turnuo sluzi u ruku nešto novaca, iako je sluga tvrdio da redovnice ništa ne traže i da goste primaju besplatno. Zatim se duboko naklanjao i usrdno zahvaljivao »Njihovim Preuzvišenostima« koji su bili vrlo darežljivi. Pallavicino je iskoristio opću zbrku prije odlaska diližanse i približio se Juliji. - Mogu li s vama porazgovarati? Poveo ju je u salon pokraj blagovaonice. To je bila dosta tamna prostorija. Zidovi su bili ispunjeni diplomama koje su svjedočile o hrabrosti i nepogrešivu instinktu pasa skloništa Simplon koji su spasili mnogo ljudskih života. - Dijete moje - reče general - mladi von Wolfenstein razložio mi je vaš slučaj i dao poštenu riječ da niste umiješani ni u kakvu političku spletku... Prus, koga pratim, dao mi je najbolje obavijesti o vašem nazovi-bratu, te sam za vas ispostavio propusnicu koju vam predajem. Ona će vam omogućiti da bez smetnja dođete do obale gdje ćete se ukrcati za Siciliju. Mislim, naime, da u Palermu imate obitelj. - Tako je - uzbuđeno promrmlja Julija jer je prvi put netko govorio o njezinoj obitelji. - Smijem li biti tako indiskretan pa vas upitati tko su vaši roditelji? Ta jednostavna rečenica sasma smete Juliju. Pošto se trenutak s mukom sabrala jedva čujno odgovori: - Massimo Villabianca... Tek što je izustila to ime, smjesta se pokajala. Učinak je bio sasvim iznenađujući. Pallavicino se ukrutio i neobično se radoznalo zagledao u Juliju. U njegovim je očima mogla pročitati vrlo protuslovne osjećaje. - Villabianca - šaptao je - Villabianca pa odjevena kao njemački đak! To me zaista vrlo iznenađuje! General prihvati Julijinu ruku i prinese je na usta. - Neobično mi je drago, što smo se sreli, draga gospođice... Julija nikako nije shvatila tu neobičnu reakciju. »Da li ja uopće znam«, pomisli, »jesam li zaista Villabianca? Što bi rekao stari princ Tancredo, kad bi jednoga dana čuo ono što je Hugo povjerio generalu Pallavicinu?« Protjerala je te misli, jer je bila sva prilika da će se iskrcati na Siciliji prije no što u Palermu ili negdje drugdje do ušiju princa Villabiance dođu kojekakve brbljarije... Netko je malo otvorio vrata. - Diližansa odlazi!
- Momento, per favore! - na to će general nešto ljutito, a vrata se odmah zatvore. Julija brižljivo složi pergamenu s grbom savojske kuće i s velikim pečatom. - Nadam se, generale, da ću vam se jednog dana moći zahvaliti - prošapće. Talijan se nakloni. - Moja je najveća želja da vas ponovo vidim, ali ne u toj smiješnoj odjeći, draga moja. Možda ćete mi tada iskazati čast pa mi dati ključeve tajne koje ne mogu sebi objasniti... Propusnica glasi na ime »Julija Crevecoeur«! Zbogom, gospođice, i sretan put... Pred vratima se okrenuo. -... Ja bih na vašem mjestu promijenio kola u selu Simplon, u poštanskom svratištu. Tamo ćete naći talijanske kočijaše koji će vas odvesti u Milano pa čak i u Firencu, ako se lijepo nagodite... - Nagodit ću se - reče blijeda Julija nasmiješivši se. Trenutak kasnije došla je do Huga koji se opraštao s generalom von Schonfeldom kojemu i ona stisne ruku prije no što je ušao u kočiju ikoju su očito još prije zore olaštili, jer se sva sjajila. Nebo bijaše izvanredno plavo, a sunce je obasjavalo ledenjake i snijegom pokrivene vrhunce koji su ih sa svih strana okruživali. Julija je neizrecivo razdragana duboko disala. Bila je opijena kao da je popila šampanjac. Sve što se jutros dogodilo činilo joj se nestvarnim, a nestvaran joj se činio i Hugo van Wolfenstein sa svojom srebrnasto-bijelom kosom i očima plavkastim kao i ledenjaci. Ljudi oko njih silili su ih da igraju svoje uloge, što je bilo vrlo dobro. Julija se sama sebi Čudila da je poslije svega što se dogodilo za mladića osjećala nježnost, pa čak i ljubav. »Meni je tek sedamnaest godina«, mislila je, »a evo, kao da osjećam neki materinski osjećaj koji je ujedno i ljubav, ali ne baš sasvim...« Nakon pola sata ili nešto manje, diližansa se zaustavi usred sela pred poštanskim svratištem pošto se brzo i upravo vrtoglavo spustila s visine. Julija zgrabi svoj »tornister«. Okrenuvši se Hugi tiho mu reče: - Dođite, Hugo. Nešto bih vam rekla... U selu bijaše samo jedna vrlo živa ulica s drvenim kućama. Oko sela bili su ledenjaci koji su se spuštali s visokih vrhunaca. Snijeg se rastapao, pretvarao se u blatnu kaljužu, a zrak je bio gotovo proljetno blag. Kočijaši koji su išli za Italiju skidali su u selu saonice i stavljali kotače, a oni koji su polazili prema vrhu Simplona, činili su obratno. Činilo se da je poštansko svratište središte života. Tu su živahno bučili i švicarski i talijanski kočijaši. U njemu su Julija i Hugo sjeli za jedan stol. Nitko nije obraćao pozornost na dva studenta jer su bili naučeni na turiste iz svih zemalja koji su i u ljetu i u zimi prolazili tim krajem. Putnici diližanse ostali su vani i skupili se s obje strane kola čekajući da budu spremna za polazak. - Hugo, mislim da se moramo rastati... - Julijo... Smeo se, kao da se zaprepastio... Nije se usudio ničim pokazati svoju uzbuđenost, ali je Julija vidjela kako su mu oči promijenile boju. Zatamnjele su se... - Nisam... nisam znao - promrsio je. - Čini se da sam vam se ogadio, smatrate me divljakom, pokvarenjakom, tipom koji... - Ne, Hugo. Ne ljutim se na vas. Sama sam kriva. Ne bi se dogodilo... da... A za vas... za vas osjećam... Da, volim vas... Pomogli ste mi u najtežem času
moga života. Bili ste mi kao... kao... čovjek koji me savjetovao, koji mi je pomagao... Bez vas, Hugo, ne bih nikad došla do te od providnosti poslane isprave koja će mi omogućiti da sretno dođem na Siciliju. Kad sam vas malo prije... poljubila misleći da spavate, bio je to izraz... duboke zahvalnosti. - Pa zašto dakle ne dopustite da vas otpratim barem do doline? Julija stavi svoju ruku na momkovu podlakticu. - Želim da se vratite u Ženevu i da smirite gospodina Blanvaleta. On je bolestan čovjek koji je sada vrlo zabrinut i uznemiren. Bilo bi nepravedno pa i okrutno da nepotrebno produžimo njegovu uznemirenost. General Pallavicino me uvjerava da ću ovdje naći kola koja će me odvesti do Firence... - Rado bih... želim poći s vama! - Ne, Hugo, ne! Zabranjujem vam! Ustala je, u očima joj se vidjela ljutina. - Čekajte me... - Kamo ćete, Julijo? - Naređujem vam da me čekate! Sagnuo je glavu poput djeteta koje je pogriješilo. - Da - prošapće. - Čekat ću vas... Julija se i sama začudila što ima takvu moć nad tim momkom. - Mogli biste možda nešto saznati o kolima koje kanim iznajmiti. Nemam mnogo vremena... Glas joj se ublažio. Pošla je prema šanku gdje je za kasom sjedila jedna impozantna osoba. Idući prema njoj Julija skine kapu i raspusti kosu. - Isuse i Marijo! - usklikne gostioničarka. - A ja sam mislila da ste dečko! - Opremila sam se za planine - zbunjeno će Julija. - Htjela bih da se dotjeram prije nego nastavim put za Italiju... Debela gospođa napusti svoje zapovjedničko mjesto i povede Juliju u neku vrst ropotarnice u kojoj je bilo svakakvih škrinja, prtljage i poštanskih vreća, ali i klimavi stol sa zdjelom, vrčem i okrnjenim zrcalom. - Samo povucite zasun! To je Julija i učinila, a zatim je iz svoga »tornistera« izvukla vunenu haljinu i nekoliko komada ženskoga rublja. Nakon četvrt sata mlada plava djevojka, u elegantnoj, iako zgužvanoj haljini pariškog kroja pojavila se u dvorani svratišta u kojoj je njezin dolazak izazvao prilično mnogo primjedaba. Hugo, koji je bio u živom razgovoru s jednim čovjekom u kočijaškom odijelu, s visokim čizmama, širokim ogrtačem i cilindrom, pojuri do Julije. - Pristaje da vas odmah poveze sve do Napulja! Opazivši mladu djevojku, kočijaš malo odigne svoj šešir koji je bio ukrašen kokardom. - To će biti dvije tisuće lira, sinjorina, osim ako ne počekate dok nađem druge putnike koji će s vama podijeliti putni trošak... - Moram smjesta putovati - požuri se Julija koja bi platila bilo koliko samo da putuje što brže i to sama. - Kad je tako, čekam vas u dvorištu - i vrhom biča pokaže kroz prozor na laku poluotvorenu kočiju u koju su bila upregnuta dva vranca koji su bili ukrašeni poput konja generala Pallavicina. - U Milanu sjesti ćete u željeznicu - mrmljao je Hugo - pa ćete za koji dan biti u Napulju. - Otpratite me do kočije, Hugo... Prolazeći mimo gostioničarke koja je sjela na svoje mjesto iza kase, Julija se zadrži.
- Možete li mi promijeniti američke dolare u lire ili u dukate ili u koji drugi novac koji se rabi u Italiji? - upita Julija. Debela gospođa namjesti bolje svoje naočale u željeznu okviru. - Rekli ste: američke dolare? Hugo se umiješao. - Pustite da ja to obavim... Doći ću k vama u dvorište! Julija je pripravila dvije novčanice te ih pruži mladom Nijemcu. Zatim otvori vrata hodnika ikojim se išlo u dvorište. - Gdje vam je prtljaga, sinjorina - upita je kočijaš. - Nemam prtljage - odgovori Julija Crevecoeur. Nakon nekoliko časaka dođe u dvorište i Hugo s malom kesicom punom novca i novčanica. - Branio sam vaše interese kao da sam švicarski bankar - uvjeravao ju je Hugo. - U to ne sumnjam... Stajali su pored crno-žuto obojene kočije s lijepim bakrenim svjetiljkama što ih je kočijaš čistio. - Smotala sam stvari mladog Klausa von Wolfensteina - reče Julija pokazujući na »tornister« koji je položila do svojih nogu. Iznenada je obujmiše dvije ruke, a mladićeve se usnice utisnuše na njezine. Nije se mogla osloboditi. - Hugo, budite pametni. Ljubio joj, je lice. - Molim vas, Julijo, da mi oprostite... - Rekla sam vam, da se ne ljutim na vas... Čvrsto ju je zagrlio. - Pisat ću svome ocu... Čim se vratim u Ženevu, govorit ću s profesorom Blanvaletom... Julija nije odmah shvatila. - Uvjeren sam da je providnost htjela da se sastanemo... Doći ćete u Berlin... Moja će vas majka odmah zavoljeti... - O čemu to govorite, Hugo? - O nama. Mislim da vas uzmem za ženu... Julija se prenerazi. Istodobno je pomislila da je to prvi put što joj netko nudi ženidbu... I to u svratišnom dvorištu, usred ledenjaka, a stoje u blatu... - Hugo, vi o meni uopće ništa ne znate - odvrati Julija muklim glasom. - Ništa ne znate ni o mom životu ni o mojoj obitelji. Pogledajte mi u lice i recite mi jeste li uvjereni u dubinu svojih osjećaja. Hugo, recite mi otvoreno jeste li prije upoznali koju ženu? Julija je bila gotovo sigurna da je mladi Nijemac prije te noći u skloništu na Simplonu samo teoretski znao za ljubav. Zbog toga joj je i bio drag. - A vi, Julijo? - Ja? Nije očekivala takvo pitanje. Uspravi glavu i zagleda se u mladićeve oči. - Hugo, iste smo dobi, ali imam dojam da sam mnogo starija od vas. No dobro, da, imala sam ljubavnike... a sa šesnaest sam godina doživjela veliku ljubav. Sada... sad se osjećam slomljena, da, sasvim skršena. Možda stoga što sam previše davala, a u zamjenu nisam ništa dobivala. Zbogom, dragi moj Hugo, i hvala vam za sve što ste mi pružili... u tako kratko vrijeme. Brzo otvori vratašca kočije i popne se u nju. - Pođimo, žuri mi se! - dovikne kočijašu.
Hugo von Wolfenstein stajao je usred dvorišta, kao da je gromom ošinut. Činilo se da ne shvaća sve što mu je Julija u jedan mah izrekla. Kočijaš se popeo na svoje sjedalo i uzeo u ruke uzde spreman da potjera konje i da izađe iz dvorišta. - Julijo! Julijo! - uzviknuo je mladić. Spustila je staklo na vratašcima. - Zbogom, Hugo... - Avanti! Avanti! - viknuo je kočijaš otpuštajući ručnu kočnicu. Crno-žuta kočija se zanjihala. - Julijo... Pisat ću vam... Ljubim vas... Mladi von Wolfenstein trčao je za kočijom ne brineći se što će ljudi misliti o razbarušenom, smetenom studentu koji u topao alpski vjetar izvikuje ime jedine djevojke... Kočija je brže poletjela po cesti koja se spuštala u dolinu. Okrenuvši se Julija je kroz prozorčić na kožnatom pokrovu kočije mogla vidjeti cestu po kojoj trči Hugo von Wolfenstein mašući u znak pozdrava svojim »tornisterom«. Mlada se djevojka stisne u kutu kočije, a oko nogu zamota pokrivalo od kozje dlake što ga je naišla u kočiji. Sklopila je oči... Kad ih je otvorila, snijega nije bilo. Posvuda su bile blage proljetne boje, sjajno nebo, drveće, šumoviti brežuljci i čarobna, izazovna, vedra i vesela Italija.
3. Julija je sutradan kasno poslije podne stigla u Milano, pošto je večerala i spavala na poštanskoj postaji u Vareseu odakle se crno-žuta kočija zorom ponovo uputila dalje. Sva pokrivena prašinom laka je kočija sa zamućenim mjedenim svjetiljkama ušla u Milano u struju kočija s otvorenim krovom i karuca s osam pera na kojima su se kočoperili kočijaši iz bogatih kuća sa svojim gajtanima i krznenim ogrtačima koji su im štitili leđa od večernje svježine... Juliju je zaglušivala buka i svjetina. Laka kočija kretala se živom ulicom, u kojoj su bile sjajno osvjetljene kavane i luksuzne trgovine, a pred izlozima se guralo mnoštvo elegantnog svijeta. Julija je promatrala svoju haljinu, koju nije izgladilo putovanje, pa pomisli. »Kako ću tek izgledati onoga dana kad se iskrcani u Palermu?« Kroz spušteni prozor ulazio je svježi zrak pun proljetnih mirisa. - Ostavite me tu! - poviče kočijašu. U svoju kišnu kabanicu bila je umotala svoju bijednu imovinu: minijaturu, pismo, nekoliko toaletnih predmeta i revolver Smith & Wesson koji je pripadao Blanchi d’Antigny... Kad su prošloga jutra u gradiću Iselli piemonteški karabinijeri otvorili vratašca njezine kočije, Julija se zgranula vidjevši kako carinik na brzinu prekopava nutrinu kočije i kako je letimično opipao smotanu kišnu kabanicu u kojoj je bio revolver. Mislila je da bi joj taj mali dragulj mogao donijeti dosta neprilika, ali je bilo dovoljno da pokaže propusnicu generala Pallavicina te je carinik prestao prekapati i povukao se oštro pozdravljajući i ponavljajući: Scusi... Kočija se zaustavi pred jednom zgradom, sjajno rasvjetljenom mnoštvom plinskih svjetiljaka, iako je još bio dan. Ružičasto-ljubičasto svjetlo razlijevalo se po lijepim Milaneškinjama koje su prolazile preko svijetlozelenkastih tepiha »Iskrenosti«, dok su livrirani sluge nosili njihove krznene ogrtače i njihove kapute. Iznad terase bilo je rastegnuto prugasto platno...
Julija je platila kočijaša i ne misleći na to što će kasnije učiniti. Bilo bi zacijelo pametnije da se odvezla do kolodvora i tamo obavijestila o odlasku vlakova za Firencu, Rim i Napulj... No sjajne su trgovine neodoljivo privlačile Juliju kao što svjetlo privlači leptire. Često puta, osobito za svojih teških dana, trpjela je od neimaštine odjeće. Iz ludih vremena u Novom Orleansu ostala joj je samo kišna kabanica ili bolje reći ono što je od nje ostalo pošto ju je Maxime Rasparač onako udesio... Julija se malko prošetala, a zatim je ušla u jednu modnu trgovinu u kojoj je bila luksuzna, ali vrlo ukusna roba. Prodavačica, koja se držala poput uvrijeđene vojvotkinje, nije vjerovala svojim očima kad je ta kasna i neobična mušterija mirno razvezala svoju čizmicu i iz nje izvukla svežanj novčanica. - Plaćam u dolarima... Da li vam to odgovara? Kočija, koju je dozvala jedna naučnica na molbu ekscentrične »Amerikanke«, vozila je pola sata nakon toga vrlo lijepu plavu djevojku odjevenu u suknju od crnog tafta i u haljetak crvene boje opšiven gajtanima i ukrašen zrncima crnog jantara. Julija se uputila na kolodvor gdje je imala sreću te je našla vlak koji je upravo odlazio za Firencu. Imala je samo toliko vremena da je mogla u jedan kupe ubaciti torbu od meke kože s brončanim Okovom koju je kupila u trgovini kožnih predmeta što je bila tik uz modnu trgovinu. Pijemonteški željezničar pomagao joj je da se popne na ulaznu stepenicu vlaka upravo u času kad je brzi vlak krenuo. Kad se Julija nakon jednog tjedna po vedrom i toplom vremenu iskrcala na kolodvoru u Napulju, dočekala ju je neopisiva gužva i buka. Sve je vrijeme provela u vlaku, a od Firence i Rima vidjela je samo krovove i zvonike. Krajolik je bio čas jednoličan, čas bujan, čas bogat, a čas siromašan, ali što se više primicao jug zemlja je bila sve suša i neplodnija. Odvezla se do luke, kroz bučan i neobično živ grad, u kome je bilo najprljavije bijede, ali i pretjerane raskoši. Činilo se da se sav napuljski život usredotočuje u luci. Vreva, buka, vika... U prljavom pomorskom uredu društva »Rubattino« dali su joj na francuskom jeziku obavijesti o kretanju brodova za Siciliju. Jednog jutra u mjesecu ožujku 1866. godine parobrod »La Valeta« ušao je u palermsko pristanište. More je putem bilo mimo osim što su kod Liparskih otoka doživjeli jaki vjetar široko. Brod je pripadao Peninsular Oriental Company, a dolazio je iz Southamptona. U otrcanoj kabini, kojom se širio oštar zadah, Julija se htjela pripraviti za najvažniji čas svoga života. Tako je barem mislila. No obuzele su je sumnje jer je pomislila da se za dvadeset godina u Palermu moglo svašta dogoditi, pa se obitelj Villabianca možda rasula po cijeloj Italiji. Od slučajnih suputnika saznala je za promjene što su se događale u Mezzogiomu, u nekadašnjem Kraljevstvu Dviju Sicilija odakle su prije šest godina bili protjerani Bourboni koji su ipak tamo imali i vatrenih pristalica. Julija je u sebi mislila: »Takav čovjek kakav je princ Tancredo sigurno je bio privržen toj dinastiji i njezinu posljednjem kralju Franji II, nasljedniku glasovitog kralja »Bomba« koji je dao da mu slikar Auguste Voumard ukrasi freskama palaču u Napulju, a
možda i palače u Caserti, Capodimenteu ili u Portici... Tko zna nisu li Villabianke pošli sa svojim kraljem u progonstvo«. Oblaci su se razišli, te su se vidjeli gorski obronci, a more se pretvorilo u golemu obojenu mrlju. Julija je imala dojam da je Palermo usnuli, tmurni, na izgled nepristupačni grad. Taj negostoljubiv dojam pojačavali su i u luci usidreni ratni brodovi. Luka je bila jednako živa kao i napuljska luka, iako ne baš tako pretjerano. Juliju je iznenadila prljavština i siromaštvo. No čim se nebo razvedrilo i sunce sinulo, sunce je raskošnim bojama obojilo sve što je maloprije izgledalo prljavo. Juliji se steglo srce od tjeskobe protiv koje se uzalud borila. Okružena svjetinom koja govori sasvim nerazumljivim jezikom osjećala se kao da je presađena u svijet koji joj je sasvim stran. Osamljenost je bila nepodnosiva, neljudska, strašna. Uzalud je pokušavala sama sebi govoriti da je taj otok njezina prava domovina, da ona u njemu ima duboko korijenje i da će joj se možda uskoro nasmiješiti srodna lica, da će se prijateljske ruke pružati prema njoj i da će napokon možda naći unutarnje spokojstvo koje joj je toliko nedostajalo, da će se osloboditi svoje tjeskobe, da će živjeti u sadašnjosti bez napasnih misli o prošlosti i bez brige za budućnost. Prvo je bilo da se obavijesti gdje je kuća obitelji Massimo Villabianca. Ali nitko nije znao ni riječi francuski. Činilo joj se da je crnooki ljudi drzovito mjere, da ispituju njezino tijelo, njezine haljine, njezinu putnu torbu. Za vrijeme svog dugog američkog krstarenja Julija se priviknula na to da se ne ljuti na takve poglede, no sad je i sama bila tako zbunjena da ju je sve ponizivalo i vrijeđalo. Zrak je bio vrlo topao, ali su u razmacima stale padati velike kapi kiše. Julija je išla kao da je ošamućena, ne znajući kamo ide. Željela je imati uza se neku ruku na koju bi se oslonila, poželjela je da uz nju bude neko prijateljsko biće. Pomisli da bi to mogao biti samo Raoul de Saint-Cerre, koji joj je predložio da će je pratiti na tom putu. Išla je po obali ribarske luke, koja je izgledala gotovo napušteno, jer su se u njoj na blatnom moru mlitavo ljuljale napola trule barke. Ušla je u jedinu ulicu s niskim kućama koje su bile zbijene jedna uz drugu poput uplašene djece. Na malim balkonima bilo je mnogo lonaca s bosiljkom, a njegov se fini, zavodljiv miris miješao s nečistim vonjem što su ga zamasi vjetra nanosili u luku... Julija je prolazila zamršenim spletom tamnih uličica u kojima su bili dućani sa svetim stvarima i s osobito mnogo voštanih kipića. Impozantna masa tamnih zgrada s kupolama kao da je pritiskala kuće. Sa zvonika su se čuli zvuci zvona, te je Julija imala dojam da se sav Palermo, osim lučke četvrti, stalno moli... Na kraju ulice pojavio se svećenik koji je hitro hodao sitnim koracima. Ruke su mu bile zaturene u rukave reverende, oborio je glavu na kojoj bijaše trorogi šešir. - Velečasni... Velečasni - reče Julija - molim vas, pomozite mi... Znate li francuski? Svećenik potvrdno kimne smiješeći se. - Tražim... to jest... htjela bih znati gdje u Palermu stanuje obitelj Massimo Villabianca... Znate li vi? - Naravno - prošapće lošim izgovorom sluga božji. - Naravno, dijete moje... No kao da je u njegovu glasu bilo neko oklijevanje, neko prešutno neodobravanje, što je Julija doduše primijetila, ali tome nije podavala važnosti. - Najbolje će biti da odmah potražite palaču Villabianca... Odgovor je iznenadio Juliju, ali odmah shvati da je očito sasvim naravno da prinčevi stanuju u palači.
»Treba da se na to priviknem«, pomisli. Isusovac je strogo pogleda, ali je u tom njegovu pogledu čitala i sućut. - Tamo ćete svakako naći upravitelja koji će vas točnije obavijestiti - doda svećenik - Poznate li Palermo? - Tu nisam nikada bila - promrmlja Julija. - Pođite niz »Bambini« do kraja. To je ova ulica... Idite prema vratima Maqueda lijevo... Zatim do samostana Stigmata, između Vrata Križa i opatije na brežuljku... Palača Villabianca je nešto malo dalje... Svećenik je svoje upute pratio širokim kretnjama ruku. Julija je shvatila plan grada jer su kao oznake za snalaženje bili samostani isusovaca, augustinaca, Otkupiteljeva reda karmelićana ili kapucina... Pošla je putem koji joj je svećenik opisao. Ispred kavane »Quattro Canti di Campagna« vojnici u haljecima dugih i širokih rukava iskićenih srebrnim i zlatnim trakama pijuckali su hladno piće iz golemih čaša, iako je prijetilo nevrijeme. Kad je mlada djevojka prolazila mimo njih, prinijeli su ruke na štitnike svojih kapa. Naklonili su joj se i očito dobacivali neke laskave riječi koje nije razumjela. Sve joj se pričinjalo nestvarnim, a nije se mogla snaći u toj smjesi ozbiljnosti i površnosti, svjetovnog i svetog... Palermo joj je izgledao kao grad samostan u kome su očitavanja života ili bujnosti bile uvrede njegovoj uzvišenosti i njegovoj pobožnosti, a Palermićani, zatvoreni iza zidova svojih kuća, davali su dojam kao da se boje izlaziti i pomiješati se s prostom svjetinom. Ulica bijaše puna rupa u kojima se zadržavala blatna voda. Julija je nastojala izbjegavati te rupe i ostalu nečist i smeće čega je bilo posvuda. Ulica nije imala izlaza jer su se na njezinu kraju dizala vrata u zidu zaraštena bršljanom. Julija je uzalud tražila alku, ali brzo ustanovi da je jedno krilo vrata malko otvoreno. Prođe ispod jednog svoda i nađe se u golemom dvorištu na kraju kojega se dizalo pročelje palače s kamenim ulaznim stubištem otmjenih razmjera. Između ploča dvorišta nicala je divlja trava. Juliji se pričinilo da je netko gleda i promatra, a ipak je sve bilo pusto. Prozori u prizemlju zaštićeni šipkama žalosno su djelovali. Julija pomisli da slučajni provalnici ne bi nikako mogli ući u palaču. Kad je Julija sve to vidjela, nametnula joj se misao da je to sve doduše raskošno, ali i trošno. To je zaista bila kuća obitelji Villabianca, tu se zacijelo rodila i tu je odrasla Ornella, tu i u dvorcu Alta Reale koga se u Ženevi uzbuđeno sjećao pjesnik Henri Blamvalet... Dvorište je bilo namijenjeno za kočije i konjanike. Na njem se pješak osjećao nekako ponižen... poput jednostavnog piona na golemoj šahovskoj daski. U putnoj torbi Julije Crevecoeur nije bilo bogzna što, ali joj je iznenada nepodnosivo otežala. Pomislila je da nikada neće stići na kraj toga dvorišta u kome je svaki korak dovodi do odlučnog časa u njezinu životu. Toga bi časa morala osjetiti veliku unutrašnju radost, duboko olakšanje. Tajno je napustila Pariz, gotovo kao osuđenica koja bježi pred krvnikom. I tu će, iza tih odbojnih zidova morati naći ono što joj je uvijek nedostajalo: utočište na koje svako ljudsko biće ima pravo po rođenju. U trenutku kad je tako razmišljala, na kamenitim stubama pojavi se jedan mali čovjek. Nešto joj dovikne na talijanskom. Julija se približi i vidi da taj čovjek ima na sebi frak sa srebrnim pucetima i srebrnim trakama na rukavima. Bio je nešto između vratara i vojnika, a bio je star, te se činilo da jedva stoji. Očito ga iznenadilo nešto u Julijinom izgledu. Bolje namjesti naočale sa čeličnim okvirom; stakla su bila mutna, zamazana. Promatrao ju je i to vrlo pažljivo. Julija je u njegovim očima mogla razabrati neku gotovo komičnu zbunjenost. Približio joj se i pružio ruke kao da je želi dotaći. Očito se
htio uvjeriti da to nije priviđenje. Promrsio je nešto na talijanskom. Nedvojbeno je u Juliji vidio sliku one koja je prije dvadeset godina bila kći njegova gospodara. Zamahnuo je glavom kao da bi iz nje htio istjerati tu nevjerojatnu sličnost... No i dalje je oštro gledao u mladu djevojku. Julija je htjela govoriti, ali nije mogla izreći ni riječi. Zapravo nije znala kako bi izrekla neku razumljivu rečenicu. Nikako nije mogla izreći ime Ornelle Villabianca ili ime princa Tancreda. Nadala se da će se dogoditi neko čudo, da će se iza starca pojaviti neka druga manje nesuvremena i spretnija osoba. No ništa se nije dogodilo. Negdje je zazvonilo zvono, ali se iza zastora na pročelju ništa nije micalo. - Ne znam talijanski - konačno promrsi. Starac stavu ruku na uho, zamahne glavom i zakriješti: - Što želite, signorina? Julija se počne uspinjati po stepenicama. - Nekoga... Htjela bih vidjeti nekoga od svoje obitelji... To je izrekla slabim, umornim glasom. Dobričina malko podigne ruke uvis. - Od obitelji? Signorina, Njegova Preuzvišenost je u Torinu kod nekog grand’dottore, specijalista... - Njegova Preuzvišenost?... Zar mislite... princa Tancreda? Čini se da je to pitanje starca razveselilo. - A boga drugog možete tu naći, signorina? - Ne znam... Morala se prisiliti da ide do kraja. - Mislila sam da gospođa... da gospođica Ornella... Čovjek, koji je morao biti upravitelj o kome je govorio svećenik, upre oštar pogled u Juliju koja mu se približavala. - Tu je nećete naći... Ne, gospođice, tu ne... Ne dolazi u Palermo otkad... Iznenada zašuti kao da je previše govorio. Okrene se i požuri se u palaču. - Trenutak, molim vas! Julijin je glas postao jasan, čist, oštar poput sječiva. Taj je glas odmah zaustavio starca koji je uvukao glavu u ramena kao da ga je tko udario po glavi. - Pretpostavljam da ste vi upravitelj, zar ne? - Ja sam don Gaetano. Već sam pedeset godina u službi Njegove Preuzvišenosti... - Dobro, don Gaetano. Biste li bili dobri pa mi rekli gdje bih mogla naći Ornellu Massimo Villabianca? Njezin autoritativan nastup djelovao je čudesno. Upravitelj skine naočale, izbriše ih, opet ih natakne na nos i rekne: - Mislim da ćete je naći u njezinoj kući, u vili Roccafonde... Ona se odande uopće ne miče... Govoreći o kćeri princa Tancreda nekako je neobičnim načinom izrekao »ona«. - Je li vila Roccafonde daleko? - Daleko... hm... daleko. Ovisi o tome što signorina zove daleko. Valja izaći kroz vrata Maqueda... i poći cestom za Monreale... Ima li gospođica kočiju? To se pitanje Juliji učini neumjesnim budući da je u dvorište ušla pješice držeći u ruci svoju putnu torbu. - Don Gaetano, možete li mi reći gdje bih mogla naći kočiju? Umjesto odgovora upravitelj se okrene ulijevo i stade kriještati: - Mimi, Mimi! Julija je mislila da će ugledati neku bojažljivu služavku. Umjesto toga pojavi se na kraju dvorišta ljudina stegnut u baršunasti lovački haljetak sa
skutovima. Približio se trčeći. Upravitelj mu je govorio tonom koji ne trpi prigovora, a takozvani »Mimi« odgovori izrazom stanovitog poštovanja, ali bez osobite poniznosti. - Si, si, don Gaetano... Preko ramena bila mu je puška. Izgledao je kao pravi čuvar lovišta. - Mimi mora ići u vilu Roccafonde pogledati pse gospodina grofa. Ako se gospođica ne boji prijeći komadić ceste na taljigama... - Ne bojim se - reče Julija dižući putnu torbu koju je odložila pokraj svojih nogu. Čuvar lovišta malko se nakloni i reče: - Prego, signorina... Upravitelj se vrati u palaču prošavši pored ukrućenog lakaja s naprašenom perikom, koji je iza njega zatvorio vrata. Okolina i osobe činile su se Juliji tako stare i nesuvremene, da nije čak ni pomislila da bi tu mogla živjeti, u toj palači, i sudjelovati u tom neobično svečanom obredu u kome se familijarnost miješa s veličanstvenošću kao da je to sasvim naravno, kao da je nepromjenjivo poput toga starog kamenja. Borila se sa dva osjećaja, s razočaranjem što ne može doći do onoga koji je nedvojbeno njezin djed i s gotovo nepodnosivim iščekivanjem onoga što će joj donijeti idući sati. Susret s onima koje bi morala smatrati »svojima« bio joj je jedini cilj, upravo životna potreba, bila je to bezuvjetna nužnost u njezinu položaju koji je po njezinu sudu bio očajan. Svu je svoju nadu, sve je pouzdanje polagala u onu čije je čarobne crte prikazao jedan francuski slikar koji je u nju bio zaljubljen ima tome već dvadeset godina, upravo tu, ili barem u okolici te vile u Palermu. Ljuljajući se u visokim dvokolicama kojima su drveni okviri bili ukrašeni naivnim slikama živih boja, Julija ustanovi da je krajolik zaista sličan onome na minijaturi, iako ga skrivaju zidovi iza kojih se moglo naslutiti proljetno buđenje bogate vegetacije crvenkaste zemlje iz koje su u bujnom neredu izrastale goleme biljke verući se posvuda, pa i po mramornim kipovima. Oblaci su se razilazili i otkrivali komade plavog neba kao da je ljeto, iako je proljeće bilo tek na pomolu. Julijine su noge visjele iza repa konja koji je vukao dvokolicu. Osjetila je da je pali, gotovo vrelo sunce koje se javljalo iz oblaka. Cesta se krivudavo dizala između vinograda i nasada badema, a kad su došli naviše, ugledali su kamenjem posute pašnjake što ih je sunce ljeti moralo vraški usijati. Julija je duboko disala kao da u sebe nastoji upiti čitav kraj, stopiti se s njime. Časkom osjeti neobično čuvstvo zadovoljstva kao da nikada ni/je tako disala. - La Conca d’Oro! - Čovjek u baršunu pokaže na vrletne gore koje su se dizale nad pašnjacima. Pripravio je pored sebe za Juliju mekše mjesto složivši ovčju kožu, te je njegova suputnica bila nešto viša, gotovo kao i on. Cesta se dalje penjala. S lijeve i s desne strane bili su posjedi ograđeni visokim zidovima, od kojih su poneki bili i raskošni, ali očito slabo održavani, pa čak i napola ruševni. Dvokolice su tresle i zibale Juliju koja je pomislila kako se u čudnoj kočiji vozi do svojih... Neobičnim povezivanjem misli došla joj je pred oči slika kako su u Srednjem vijeku na taljigama vozili vještice na javna mjesta da ih ondje žive spale... - Vila Roccafonde - reče čuvar, lovišta nazvan Mimi. Julija skoči s visokih dvokolica ne pazeći da je mogla slomiti vrat. U dvokolicama je ostavila putnu torbu jer ju je očarao otmjen kraj i sasvim bijela kuća sakrivena u guštiku magnolija i subtropskih raslina. Išla je korak po korak udubljena u svoje misli. Nije došla da kod svoje majke potraži utočište i
zaštitu. Osjećala se odraslom, odgovornom za sebe i svoje čine. Bila je sposobna da sama rješava svoje probleme, iako ju je hrabrost nešto napustila. Sada, u tom času, Juliji je bilo važno da konačno sazna istinu o svom rođenju, da rasvijetli tajanstvenost koja je prekomjernom težinom pritiskala njezin život. U dnu se duše nadala da će joj taj susret nedvojbeno omogućiti da bude poput svih drugih djevojaka svoje dobi te će steći sposobnost da ljubi, da osjeti nježnost, ljubav, da se konačno oslobodi okova divljih osjećaja koji su je učinili tvrđom i gotovo neosjetljivom. Julija nije nikako bila slabo stvorenje, ali je u nje bila živa želja za onim što nije poznavala već samo naslućivala, za prisnom toplinom smiješka što ga suosjećajući izmjenjuju majka i kći, za razumijevanje kome ne treba mnogo riječi, pri kome se bića iste puti i iste krvi međusobno sporazumijevaju, a da drugi to i ne shvaćaju. U tim je mislima došla do velikih vrtnih staklenih vrata. Jedan je pas divlje zalajao. Julija uđe u kuću. Vidjelo se da je kuća nastanjena, ali nije bilo nikoga. Prijelaz iz punog danjeg svjetla u polutamu u tom velikom salonu bio je tako nagao da Julija isprva nije ništa raspoznavala. Zatim je razabrala da su na bijelom popločenom podu prikazani goli mitološki likovi koji su se gubili u tami sobe u kojoj je sve bilo neobično, pa da je čak i strop bio pokriven freskama poput onih na podu... Pomalo se priviknula na polumrak, razlikovala je pojedine komade pokućstva i široke divane presvučene svilom. Nije bilo nikoga, ali uto izvana utrči u salon dječačić koji je mogao imati pet godina. - Mama, mama! Julija se ukočila. Nije mogla ni naprijed ni natrag. Nikada nije izustila tu najjednostavniju i najprirodniju riječ koja u svim jezicima jednako glasi. Nije mogla otrgnuti oči s djeteta koje se pred njom pojavilo i koje ju je gledalo ne znajući što da kaže toj lijepoj nepoznatoj gospođi. Sve se događalo vrlo brzo. - Beppino! Julija zadršće. Dječak otrči na kraj sobe gdje su se otvarala ijedna vrata. Osoba koju je vidjela u slabom svjetlu pričinila se Julija tako neobičnom da joj je stao dah. Nije odmah vidjela lice jer ga je skrivao šešir široka oboda sav u cvijeću. Dječak je potrčao i bacio se u naručaj svoje majke. Sakrio je glavu u bijeli kratki haljetak ruskoga kroja koji se kopčao na ramenima. U njemu su se jasno ocrtavale ničim nestegnute grudi. Žena sa širokim šeširom podigne glavu. Tada Julija prepozna poznate crte što ih je vrijeme promijenilo. Sa svake strane usana tekle su dvije bore, kosti lica jasno su se isticale, osobito jabučice na obrazima i mala, ali samovoljna, gotovo muška brada. Nestala je milina s tog lijepog lica koje je međutim sačuvalo svoju napadnu skladnost, ostale su iste duboke svijetle oči u kojima su se iskrile inteligencija i radoznalost, ali u njima nije bilo prave topline. Dijete je rukama ogrlilo struk svoje majke koja je polagano išla prema mjestu na kojem je Julija stajala nepokretno, bez riječi, kao da je hipnotizirana. Nije dovoljno poznavala sve događaje koji su tih zadnjih godina potresli Siciliju, da bi mogla shvatiti značenje šešira očito južnoameričkog tipa i širokih hlača u čizmama s ostrugom. To je bila ratnička, egzotična i izazovna revolucionarna uniforma! Idući časovi bili su za Juliju poput onih koji se zauvijek urezuju u sjećanje ljudi te objašnjavaju njihovo kasnije ponašanje i opravdavaju njihove buduće čine. Oči, koje je ta žena oštro uprla u Julijine oči, pokazivale su samo
neobičnu radoznalost kojom ljepotice od četrdeset godina promatraju one koje svoju mladost nose poput dijadema. Zatim je radoznalost malo-pomalo ustupila mjesto drugom osjećaju. Julija je osjetila da ta žena, koja je sučelice njoj, doživljava sasvim protuslovne dojmove i da očajno nastoji dokučiti zašto joj se mlada djevojka čini tako poznatom, a da je nikada nije vidjela... Tu zbunjenost i uzbuđenost nastojala je riješiti tako da se oslobađala djetetovih ruku ikoje su je stezale i da se okrenula prema vratima kroz koja je ušla. - Gospođice! - zazove na francuskom autoritativnim tonom i odmah ponovi: - Gospođice! - pokazujući nestrpljivost jer nije bilo brzog odgovora. Za čas se pojavi na vratima sitan lik, gotovo bez daha, držeći ruku na grudima. - Evo me, gospođo grofice, evo me! - Tu je! Nije potrebno što ste se tako usplahirili! Majka gurne dječaka prema francuskoj odgojiteljici rekavši mu nekoliko riječi na talijanskom. - Morala sam za vama trčati, gospodine Giuseppe. To baš nije lijepo od vas... »Gospođica« je karala dijete nenaravnim tonom s prilično komičnim poštovanjem. Uzela ga je za ruku i prije no što je zatvorila vrata naklonila se rekavši: - Oprostite, gospođo grofice! Ornella Villabianca dođe do Julije koja ju je trajno promatrala nastojeći da bude hladnokrvna, ali to joj nije pošlo za rukom jer ju je ta žena očarala i u njoj izazivala mnoštvo protuslovnih i uzbudljivih dojmova. - To je... to je vrlo lijepo dijete! - konačno prošapće. Bilo je dovoljno tih nekoliko riječi izgovorenih na francuskom, pa da dođe do temeljite promjene jer se Ornellina radoznalost pretvorila u nepovjerenje. Napola je zatvorila oči, poput divlje zvijeri koja želi prikriti svoje namjere, skupiti se da bi u povoljnom času skočila... Julija se nije ni pomaknula. Kao da je bila prikovana uz pod. Nije bila sposobna pomaći ruku pa ni da zajeca da bi isplakala sve što se tijekom godina u njoj nakupilo. I potrebu za ljubav, i očajnu potragu za mjestom u kome bi bila kod svojih, shvaćena, prihvaćena, ljubljena... - Tko ste vi? Ornella se još više približi Juliji kao da je htjela da što dublje u nju pronikne. Zapitala ju je ponešto promuklim glasom iz koga je izbijala neodređena uzbuđenost. Možda se Julija nadala da će biti dosta da se pojavi, pa da njezina majka vidi tko je ona i da je odmah prepozna. Činilo se doista da je Ornella prilično zbunjena stojeći tako licem u lice pred Julijom. Možda uviđa da se gleda u zrcalu koje joj odrazuje njezinu vlastitu sliku kad joj je bilo osamnaest godina! Ornella ponovi pitanje. - Tko ste vi? To je zaista čudno! Juliji Crevecoeur pričinio se sav svijet čudnim. U času kad se konačno našla s majkom osjećala je sasvim protuslovne osjećaje ikoji nikako nisu nalik na one što ih je očekivala i kojima se nadala. Jednostavno pitanje: »Tko ste vi?« stavilo je sve u pitanje. »Ta ja sam za tu ženu sasvim strana osoba, nepoznati uljez koji upada u nepoznatu kuću, koji se iznenada pojavljuje pred ljudima koji imaju svoj život, svoje ljubavi!« mislila je Julija. Pitanje: »Tko ste vi?« ponovo je bacilo Juliju u njezin svijet osamljenosti i uvrijeđena ponosa. Ipak se pribrala.
»I nju treba shvatiti«, pomisli, »ili barem to pokušati. Ta ne znam ni zašto me je napustila. Moj je dolazak zaista iznenadan. Treba joj dati vremena da se privikne na to da sam to ja, njezina kći, i da shvati da nisam tu da bilo što razaram, da činim zlo... To nikako ne! Da shvati da od nje drugo ništa ne tražim nego... nego nju! Majku! Nekoga koji se zove mama kako ju je maloprije zazvao taj dječarac i ništa više!« Julija izvuče iz džepa svoje kišne kabanice minijaturu koju pruži Ornelli Villabianca. Ornella je kao očarana promatrala portret, a zatim se njezine oči ponovo svrnu ma Juliju. - To nije moguće... To nije moguće! - Dolazim iz Palerma - prigušenim glasom izgovori Julija. - Jutros sam došla brodom. Don Gaetano, upravitelj palače Villabianca, bio je tako dobar te mi je dopustio da... da se smjestim u dvokolice koje... Zaustavila se u sredini rečenice kao da više ne nalazi riječi. Ornella je nije ni slušala. Gledala je u Juliju, a Julija razabere da je u njezinim očima sve osim majčinskog osjećaja. I to joj je presjeklo riječ. Ornella je cijelo vrijeme promatrala mladu djevojku koja stoji, pred njom i koja je iskrsnula iz prošlosti koju je pokopala prije mnogo godina. Bez žurbe, vladajući potpuno sama sobom, uvjeri se da su vrata salona zatvorena, a zatim zatvori i staklena vrtna vrata. Potom se uzšetala po salonu držeći ruke na leđima i konačno stane pred Juliju koja se nije ni maknula. - Zašto? - iznenada zapita. - Zašto je trebalo da ovamo dođete? Njezin je francuski izgovor bio i suviše ispravan što je Juliju bolno dirnulo. Podigne glavu i pogleda u Ornelline oči koje su je strogo ispitivale. - Kako me možete tako pitati? - usklikne Julija. - Zar vam se čini neobičnim što mlada djevojka ima potrebu da... da vidi kako izgleda njezina majka? Ornella sjedne u malenu fotelju i prekrsti noge poput muškarca. - Dakle, pogledajte me dobro, Julijo. Jeste li zadovoljni? Ta kratka rečenica izgovorena posvemašnjim mirom, gotovo ironično, potpuno zbuni mladu djevojku. U tom joj se času činilo da po drugi put gubi majku i to sasvim konačno. No Julija nije osjetila ni odvratnosti ni mržnje. Iskreno se trudila da shvati taj strašan karakter, tu ženu koju je osjećala tako bliskom sebi, a ujedno i tako strašnom... Više od svih granica i svih podneblja majku od kćeri odjeljivali su posvemašnja odsutnost plemenitosti jedne i preobilje plemenitosti druge. Juliji je njezina majka bila potrebna. Htjela je da bude ljubljena, jer je za nju ljubav bila sve, usprkos udarcima što ih je primila... I Ornella je morala trpjeti, tijelom i dušom, ali se napokon zatvorila prema svemu. No ipak je imala toga dječaka Beppina i njegovo srdačno zazivanje »mama!«. Vjerojatno je, sasvim je vjerojatno da je to lijepo dijete bilo plod strasti, druge, novije strasti... »No u tom slučaju«, mislila je Julija, »alko moja majka ljubi i ako je ljubljena, čemu onda taj stalni izazovni način? Zašto se namjerno neprijateljski ponaša prema meni, koja sam joj kći kao što je i Beppino njezin sin? Julija se zbunila, ali nije pokazala da je svladana. »Potrebna mi je majka«, pomisli, »potrebno mi je djetinjstvo koje nikada nisam pravo doživjela... Ali ona? Jesam li joj ja potrebna? Ne, očigledno ne!« Kad je tako razmislila, mlada se djevojka duboko ražalosti. - Nisam očekivala, da ćete me tako primiti - šaptala je. - A što ste očekivali? Julija je laganim korakom pošla prema sredini goleme, ponešto zastrašujuće prostorije sa svim njezinim sagovima i božicama ružičastih tjelesa koja su se dizala s poda do stropa međusobno isprepletena ili odijeljena u oblacima boje ružičaste zore.
- Što sam očekivala? - ponovi Julija tihim glasom. - Pretpostavljam da ne znate što znači biti sam, potpuno sam, pa i kad su oko vas ljudi koji su plaćeni da se vama bave, da vas hrane, da vas spremaju u krevet, da vas uče, da vas poučavaju dabrom vladanju... Pitate me zašto sam došla. Imala sam mnogo, i premnogo razloga. A sada nemam hrabrosti da vam ih izložim... Približila se fotelju na kojem je sjedila njezina majka. - Nemam ni hrabrosti ni volje... Mogla bih vam na primjer reći da sam ovamo došla da vidim kako se jedan maleni dječak baca u vaš naručaj... zovući vas »mama« i kako vas ljubi! Ali to očito nije istina. Nisam ni mislila na to da biste mogli biti majka poput drugih koje odgajaju svoju djecu... barem onu koju priznaju svojom! U mojim mislima morali biste biti uvijek slični svome portretu, obožavana kći princa Tancreda, vladarica dvorca Alta Reale u koji dolaze mladi ljudi da vam udvaraju... kao u priči o vilama... Ornella se naglo uspravi. - Tko vam je to pričao? - Nije važno - uzvrati Julija. Osjetila je veliko olakšanje. Imala je dojam da ponovo oživljava život iz koga je načas izašla kao što se izlazi iz neke sobe. Ljutila se na samu sebe što se zavaravala misleći da će taj sastanak s majkom biti sasvim drukčiji. Zar je moguće da majka napusti vlastito dijete čim se rodi i da nikada ne poželi da ga ponovo vidi, a da to biće ne bude od kamena? Kakva može biti žena ta Ornella Viliabianca, ako ne onakva kakva je sada pred njom, pred Julijom, u svom vojničkom smiješnom odijelu i s tim neobičnim vladanjem sobom što joj dopušta da promatra Juliju Crevecoeur kao da je kći neke druge, kao lijepu djevojku koja na svom licu i na svojoj cijeloj osobi očituje sličnost s njom? No to ne bi moralo smetati otmjenu sicilijansku gospođu budući da su ljudi istog društvenog sloja, osobito otočani, često vrlo slični jer su svi rođaci! - Mislila sam da sam sve učinila kako biste imali sasvim povlašten položaj šaptala je Ornella. - Ne znam može li vas to utješiti, no treba da znate, da i u slučaju da sam vas zadržala kod sebe, ne biste znali za obiteljsku ljubav već samo za mržnju! Rekla sam: mržnju, jer sam se gnušala svega onoga što je u vezi s vašim rođenjem, jer sam se vašeg rođenja bojala više nego same smrti... Julija ju je gledala neshvaćajući. - U ono doba nisam bila osobito hrabra - nastavi Ornella. Činilo se da je nemilosrdna i prema sebi i prema drugima. - Mislila sam da mi je sve dopušteno, da ću vječno trijumfirati podvrgavajući svojoj volji i događaje i ljude, slobodno raspolažući svojim tijelom i sa sobom, jer sam mislila da sam iznad svega što je ružno i nisko. Mislila sam da su blato, krv, patnja... za druge, a ne za Ornellu Villabianca! U to sam bila uvjerena, a muškarci Oko mene, počevši od mog oca, svojim su nemogućim postupcima samo podupirali tu kriminalnu umišljenost. Za mene nije ništa bilo suviše lijepo, ništa nije bilo suviše čisto. Mislila sam da će se onoga dana kad budem ljubila nekoga čovjeka, taj čovjek preobraziti kao da ga je dodirnuo čaroban štapić, da će se dići do mene i postati savršen, potpuno savršen, vrijedan kćeri princa Tancreda na koju se usudio baciti oko... Da, draga moja, ljubila sam toga čovjeka, sva sam mu se predala, a kad sam vidjela da je poput svih drugih muškaraca, a možda još i gori od drugih, bilo je prekasno! Vjerujte mi, teška je shvatiti život kad ti tijelo ima osamnaest godina, a to se tijelo pred vašim užasnutim očima izobličava...! Reći ćete da se to može desiti svim djevojkama koje imaju ljubavnike, ali to se nije smjelo desiti meni, jer sam bila nešto sasvim drugo, zar ne? Kao da moje grudi i moja stražnjica nisu za svakog muškarca bile jednake grudima i stražnjicama žena što ih je
upoznao!... Za devet mjeseci svoje trudnoće sve sam naučila, a prije svega naučila sam mrziti. Ne treba da se ljutite na mene što sam takva kakva jesam, gospođice Crevecoeur! Julija je zgranuta odmahivala glavom kao da ne vjeruje u ono što joj Ornella razlaže kirurškom preciznošću i što je bila nemilosrdna optužba jednog čovjeka koga je morala ludo voljeti, kad sada, makom dvadeset godina, prema njemu osjeća takvu mržnju! »To ipak dokazuje«, pomisli Julija, »da je moja majka bila podobna bezgranično voljeti, jer samo bezgranična ljubav može roditi bezgraničnu mržnju!« Osjeti da je ta kruta i nemilosrdna žena usprkos svemu privlači. Ta Ornella je ipak njezina majka, ona je iznimno, gotovo legendarno biće obilježeno nekim ludilom koje se Juliji činilo strašnim, ali i zavodljivim. Julija je zapravo bila u sebi rascijepljena zbog dvovrsnih osjećaja. Ornella ju je s jedne strane odbijala, a istodobno i ushićivala, jer je bila karakter. Ljudi su za Juliju mogli biti dobri ili zli, ali je bilo važno da su karakteri. A njezina je majka to bila u potpunosti! Zbog toga se Julija sada osjećala jačom, osjećala je da se može suprotstaviti toj nemilosrdnoj osobi. U tom je času odlučila da nikako i nikada neće iz vida izgubiti svoj drugi cilj koji je sebi postavila i koji bi htjela postići pod svaku cijenu: mora naći svoga oca, mora doći do kraja duga puta, mora zatvoriti zagrade, mora se osloboditi tmurne i nejasne prošlosti u kojoj su djelovale strane, ali i prisne osobe, koje je željela upoznati, da bi ih zatim mogla bolje zaboraviti... - Ali - šaputala je - nije grijeh ljubiti nekog muškarca i od njega imati dijete... - Jeste li u to zaista uvjereni? - podrugne se grofica. - A što, ako je taj čovjek stranac, pustolov, prognanik koji ništa nema, pa čak ni ime koje nosi nije njegovo? Ne pridaje se samo na Siciliji važnost imenu što ga nose ljudi, njihovu podrijetlu i njihovu imetku... Ipak valja reći da je na Siciliji prije dvadeset godina djevojka iz kuće Massimo Villabianca nešto više značila, pa čak i kad se kasnije otkrilo da to nije ništa... Moj stari otac, koji je prije dvadeset godina bio isto tako lud kao što je danas, sanjao je o bogtepitaj kakvom laskavom braku s nekim potomkom roda Falconieri ili Ponteleone ili Salima! Julija se trudila da je ne prekida. Bila je uvjerena da će za koji čas saznati tko joj je otac. Shvatila je da Ornella možda po prvi put otvara svoje srce te više nije žalila što je tu, u toj bijeloj vili u koju je ušla poput uljeza. - Ljubila sam vašega oca - blagim glasom reče Ornella. »Zaista strašna ljubav!« pomisli Julija. - U svom sam ponosu mislila da je on vrijedan moje ljubavi jer kako bih mogla izabrati čovjeka koji ne bi bio neobičan, a to je on nedvojbeno bio. Ali onog dana, kad sam mu saopćila da ću imati dijete, skinuo je svoju aureolu. Glatko me odbio obrazlažući da je u Italiji u političkoj misiji i da uopće nema govora da se ženi! A još nije bilo sve. Mislila sam da živim u zemaljskom raju, da je naša ljubav tjelesno i duševno savršenstvo, da je to jedinstvena ljubav koja vas veže za jednog čovjeka neslomljivim zlatnim lancem koji ne može potamnjeti i koji vrijeme ne može oštetiti... Vaš otac i ja bili smo jedna duša i jedno tijelo. Bila je to vječita opojenost, bila je to mogućnost da zajedno ostarimo, a da to i ne primijetimo, da trajno želimo jedan drugoga, da budemo za ostali svijet ludi, a za nas mudri... Kakva je to bila strašna obmana! Nikada ne biste pogodili kako se završio moj roman. Sumnjom, najstrašnijom, najgorom, najodvratnijom sumnjom! Onaj koji me učinio pravom ženom, koji me do sebe snizio, koji je bolje od ikoga, pa čak i od moga oca znao da samo njemu pripadam i da nisam sposobna za prijevaru, da sam bezgranično i tako
reći mistično u njega zaljubljena, taj me je optužio da imam drugog ljubavnika koji bi mogao također biti otac djeteta što sam ga očekivala! Julija se trgne. Grofica je primijetila njezinu kretnju iznenađenja. - To je zaista strašno, zar ne? To je zaista vrijedno prezira, a to više što bi se toj sumnji u krajnjem slučaju moglo i vjerovati. On je naime imao dva prijatelja koji su bili lijepi, zamamni i jako zaljubljeni u mene te su mi obojica uporno udvarali. Koketirala sam s njima, istina je. Bila sam vaše dobi i to sve objašnjava... Ali kako sam bila zaljubljena, i to bezgranično, samo u jednog jedinog čovjeka, te sam se čak otvoreno pobunila protiv postojećeg morala, sumnja toga čovjeka pogodila me u srce poput udarca nožem... Sumnjajući da imam drugog ljubavnika, nemilosrdno me ubio. Njegova je ljubomora bila sasvim neopravdana, iako donekle razumljiva, jer smo nas četvero, tri mlada muškarca i jedna mlada djevojka, u Alta Reale živjeli kao intimni prijatelji. Iako se ta djevojka poigravala s osjećajima muškaraca koji su joj udvarali, svoju dušu i svoje tijelo dala je samo jednom, jer je vjerovala da je taj za nju stvoren... oduvijek i za vazda... Jedna se vrata naglo otvoriše. Ornella se okrene, zatim se digne očito ljutita. Progovorila je na talijanskom nekoliko odlučnih rečenica čovjeku koji je ulazio u salon i koji se ispričavao mrmljajući. Pošao je prema Juliji koju je radoznalo, upravo drsko promatrao. Bio je to nizak, sitan čovjek, ponešto nakazan, gotovo patuljak nesimpatičnog lica uokvirenog u neurednu bradu. Imao je sivozelene izbuljene oči i vrlo crvene debele usne što ih je neprestano prostački lizao jezikom. Juliji je taj čovjek s prve bio oduran te se instinktivno povukla korak natrag. Ornellin ju je glas zaustavio. - Dopustite da vam predstavim svoga muža. Grof Filippo della Roccafonde... Grof Filippo bio je za glavu manji od svoje žene. Julija nije imala vremena da si postavlja pitanja, jer je jedna vlažna ruka prihvatila njezinu ruku i na nju pritisnula vruć cjelov. Julija naglo povuče ruku kao da ju je ubola osa. Grof je sav mirisao slatkim mirisom bergamote i lavandule. Bio je pretjerano elegantan u svom kestenjastom redengotu i žutim hlačama s podpetkom. - Gospođica je u Palermu na prolazu - kratko dobaci grofica, a Julija se morala diviti njezinoj smirenosti jer je situacija bila zaista vrlo neugodna. - Osobita mi je čast - promrmljao je na francuskom grof della Roccafonde. Na Julijino veliko čudo grof uopće nije ništa pitao, a grofica mu nije davala potanjih obavijesti. - Smetate mi, prijatelju - ledenim mirom izreče grofica, a Julija se začudila vidjevši da je maleni čovjek počeo mucati i povlačiti se unatraške smješkajući se i namigujući Juliji, a rukama je pokazivao na strop značajno pogledavajući na groficu, što je Julija tumačila kao komičan pokušaj da joj objasni karakter svoje žene, pa da treba imati obazrivosti za njezine mušice... Nagli dolazak te smiješne osobe stvorio je neugodnu situaciju, koja se pogoršala kad je Julija upitala, odmah se kajući što je to učinila: - Zar je taj... taj čovjek Beppinov otac? Julija je shvatila da je sasvim nepromišljeno i nehotice odapela otrovnu strijelu na groficu Ornellu della Roccafonde. No ova se pretvarala da je nije čula. - Krivo ste učinili što ste došli - progovori grofica dok je njezino lice ponovo postalo potpuno bezizražajno. - Prisilili ste me da otvorim rane za koje sam mislila da su odavno zarasle. No nemojte misliti da imam i najmanju grižnju savjesti. To nije istina! Čujete li? To nije istina!
Juliji je sam ton kojim je vikala: »To nije istina!« dokazivao da je upravo obratno. No mlada se djevojka čuvala da ne oda svoje misli. Imala je osjećaj da Ornella skupo plaća svoju mladenačku strast. A i sama je bila suviše uvrijeđena postupkom Alaina Delatouchea da ne bi mogla osjetiti ono što je njezina majka doživjela prije dvadeset godina. Htjela je to sve iskazati, ali nije uspjela. - Ja sam, dakle, rođena u Palermu, zar ne? - upitala je. - Ne, rođena si u selu koje se zove Argivocale usred beskrajnih žitorodnih polja... Na kraju sela je i stari samostan u kom si se ti rodila. Ornella je po prvi put svojoj kćeri govorila »ti«, na što se Julija lecnula. - Rodila sam te kod pobožnih sestara Svetoga Duha, kod kojih sam bila navodno zbog oporavka. Poštedit ću te od pojedinosti, a neću ti govoriti ni o sukrivnji majke glavarice koja je bila u dalekom rodu s obitelji Villabianca. U samostan sam se povukla na neko vrijeme tobože zbog razočaranja u nevinoj ljubavi. To je moglo biti dosta za radoznale ljude... - A princ Tancredo? Ornella se slatko nasmije. - Zamisli! Moj otac nije nikada ništa sumnjao. Već sam ti rekla da sam za njega bila sama čistoća i savršenstvo! A osim toga, neću ti ništa tajiti pa ću ti reći da je uvijek bio luckast, te je poput mnogih drugih luđaka živio u svom svijetu u kome sve odgovara slici koju su si sami stvorili. Sasvim je zgodno, uvjeravam te, sasvim je zgodno gledati život kroz prizmu. Mogu ti reći, da sam od vremena svoje nesreće prevarila mnoge muškarce i da sam u tom uživala. No nikoga nisam tako strašno varala kao tvog djeda. Zbog toga sam zaista strašno patila. - Htjela bih ga upoznati - prošapće Julija. Ornella je brzo, ali oštro pogleda. - On je sada zaista vrlo star. Sve miješa: događaje, ljude... Kadšto sa mnom govori kao da sam jedna od njegovih nekadašnjih ljubavnica. To je vrlo teško... Glas joj se snizio. Slušala je neke glasove koji su dopirali izvana. Jedan pas je snažno lajao. Kao da se netko razgovara pred vratima salona. - Mislim da nije poželjno da... da produžujemo naš sastanak... No nikako nemojte misliti da se bojim svoga muža ako nasluti da ste... da postoji veza između vas i moje obitelji. Grofovo mišljenje nema za mene baš nikakve važnosti. On vrlo dobro pozna moj život i ne zavarava se. Nije baš tako glup kako izgleda, a neizmjerno je bogat i odan mi je poput psa koji moli da ga pogladite... Neću vam tajiti da prilično volim te odnose gospodara i roba, ali sumnjam da biste mogli podnijeti atmosferu u ovoj kući. Uostalom, don Filippo je opasan ženskar, pa bi vas napastovao jer ste vi njegov tip... A zatim dometne: - Pa zar to nije naravno kad mi tako sličite? - Tako sam i sama mislila kad sam amo dolazila - prošapće Julija - no sad više nisam u to sasvim sigurna. To nije bila istina jer je između majke i kćeri u koječemu postojala velika sličnost. No to je Julija samo neodređeno osjećala. Ono što je u tom jednom satu proživjela, tako ju je zbunilo da u tom momentu nije bila sposobna da sebi stvori točnu sliku o grofici della Roccafonde koja joj se činila strašna, ali i vrijedna sažaljenja. - Čini se da vas mnogo ne zanimam - reče Julija. - Ne pitate me za razloge koji su me naveli da poduzmem ovo putovanje. Zar to nije sasvim naravno? Više ili manje svjesno upotrijebila je ironično istu rečenicu koju je maloprije izrekla grofica. Ornella pristupi sasvim blizu k Juliji i zagleda se u njezine oči
kao na početku sastanka. Julija je izdržala taj pogled, ali je u sebi stala bjesnjeti. - Da, zar to nije naravno budući da osamnaest godina niste imali potrebe da me vidite ili da barem nešto o meni saznate! - Nije istina! - dobaci grofica. - O vama sam gotovo redovito dobivala vijesti od Remyja Gasparda, vašeg skrbnika. A da vam ništa ne tajim, reći ću vam da sam mislila da ste u Americi sa svojim ljubavnikom u koga ste se ludo zagledali sa šesnaest godina. Gospodin Gaspard točno me je obavještavao o vašim budalaštinama. Znam da ne volite svoga skrbnika, a nemate pravo. Ako vam je spriječio da počinite glupost udajući se za nedorasla mladića vaše dobi, dobro je postupio. Draga moja, vrlo ste bogati i lak ste plijen... Julija je zanijemila od preneraženosti. -... Imate pravo - nastavi grofica. - Valja ići do kraja i ništa ne ostavljati u mraku. Ako vam se čini da sam nečovječna, okrutna, bez osjećaja, znajte da nisam uvijek bila takva. - Pa što se to mene tiče! - žestoko uzvrati Julija. - Znali ste za moje »budalaštine«, kako vi to zovete, a niste ni pomislili da moj skrbnik nije tako sjajan i tako savršen kako zamišljate. Jednom ste već pogriješili u onom neznancu koji je moj otac i koga sada najgrublje ponizujete, dok ste ga nekoć previše uzdizali! Tko vam kaže da niste i drugi put pogriješili misleći jednako o gospodinu Gaspardu? Istina je da sam pobjegla iz Auteuila jer sam bila ludo zaljubljena. Mislim da mi to nećete predbacivati, zar ne? A istina je da sam se i ja prevarila u svom ljubavniku upravo kao što ste se i vi prevarili u vašem! Ali da sam imala majku... ili... ili nekoga tko bi me shvaćao, tko zna da li bih otišla u Meksiko. Možda bi bilo dosta kad biste mi govorili... o vama i o vašem životu... pa da promijenim mišljenje. - Ne! - usklikne grofica. - I onda biste radili po svojoj glavi jer se u osamnaestoj godini ne vjeruje iskustvima drugih! Obitelj, draga moja, to je obmana kao i sve drugo. Kad su ljudi niski, vodi ih očekivanje koristi, a kad imaju dušu, vode ih različiti oblici misticizma. Ljubiti muškarca, to je zaobilazni put da se ljubi samu sebe. Djeca vam izmiču iz ruku čim pređu životinjski stupanj razvoja, a obitelj povezuju taština, kastinski duh, egoizam, a prije svega korist! Bila je vrlo uzbuđena te je hodala po sobi da su joj ostruge zveckale. Juliji Crevecoeur nitko nikada nije tako govorio. - Kad je tako - uzvrati Julija - nećete se iznenaditi kad čujete da je gospodin Remy Gaspard bio spreman da me zbog svoje koristi dade ubiti! I da sam se mjesecima skrivala u Parizu da bih izbjegla onima koji su imali zadaću da me uhvate i to na račun moga skrbnika, toga besprijekornog čovjeka koga ste počastili svojim povjerenjem i svojim prijateljstvom! Ornella se zaustavi u hodu. - Dakle je ipak istina - poluglasno reče kao za sebe, a ne svojoj kćeri. - Što je istina? - Remy Gaspard me obavijestio da je vrlo zabrinut zbog vas, jer ste ga vi, prema izvještajima koje ima od vjerodostojnih osoba, u tolikoj mjeri zamrzili te ne samo što mislite da je podao već da sumnjate da kani upropastiti vaš imetak pa čak i da vas namjerava ubiti. Julija se prenerazila, zaprepastila. Bankarova drskost i njegova bezočnost zaista su prelazile svaku mjeru. - Vaš me skrbnik dobro pozna - doda Ornella - a dobro je poznavao i vašeg jadnog djeda... Remy Gaspard mi je vrlo obzirno dao na znanje da u vašim žilama ipak teče krv obitelji Villabianca... Na elegantan način saopćio mi je da je i u vama nesretna sklonost preuveličavanju i izmišljavanju priča što je
prilično karakteristično za našu obitelj... Tako je i moj otac prije pet godina, u vrijeme Tisuće, bio uvjeren da će ga ubiti prijatelji generala Garibaldija... što je uostalom bila sasvim smiješna ideja kad se pomisli da sam ja. njegova kći, bila prijateljica samog Crispija, a usto i tijesno povezana s Beppinom! - Kojim Beppinom? - S generalom Garibaldi - nestrpljivo se ispravi grofica. - A to još nije sve. Kad su Bourboni bili protjerani i kad je Garibaldi postao diktatorom Sicilije, pokazalo se, a to su uvidjeli i protivnici, da jedino general može uspostaviti red na otoku. A njemu je prije svega bilo stalo do reda. A sada, kad naoružane bande kontrarevolucionara pustoše po Mezzigornu pozivajući se na Bourbone u Napulju, sada moj dragi tata, princ Tancredo Massimo Villabianca, tvrdi da će te bande, koje se uglavnom sastoje od drumskih 'razbojnika, navaliti na Palermo samo zato da ubiju njega i da tu uvedu strahovladu! Neću vam tajiti da je to jedan od glavnih razloga što sam odlučila da ga otpremim u Torino gdje je pod stalnim liječničkim nadzorom... - Pa zar to može biti istina? - usklikne Julija. - Zar sanjam? Ne može se zamisliti da mi kanite dokazati da sam ja, vaša kći, više ili manje luda jer... jer je vaša obitelj opterećena ludilom! Tvrdim vam da ne bolujem od ludila proganjanja i da sam sasvim razumna i trijezna, da čvrsto stojim na zemlji kad je potrebno, a molim vas da mi vjerujete da je to često potrebno osobi koja ima nesreću da je siroče bez oca i bez majke! Grofica stane bijesno lupkati nogom pokušavajući nešto reći, adi je Julija spriječi povisujući glas. - A uostalom, gospođo, tko vam kaže da nemam više od svog oca nego od vas i vaših? Zar niste maloprije tvrdili da je moj otac izvanredan, neobičan čovjek? Pretpostavljam da nije takav čudak kao što su Villabianca i da ne izmišlja fantastične priče! Ako je tako, zašto više vjerujete onom što vam piše gospodin Gaspard nego meni koja sam ga za ovih osamnaest godina dobro upoznala i stekla jasnu sliku o njegovoj potpunoj bezosjećajnosti i pomanjkanju savjesti? Sad je Ornella della Roccafonde pustila Juliju da govori pa je nije prekidala. Približila se vrtnim staklenim vratima i promatrala nebo koje se zatamnjelo. Padala je gusta kiša mrtvački bubnjajući po lišću magnolija, čisteći klupe od siva mramora i kipove po kojima su puzali žuti i crni lišaji. - Naredit ću da upregnu dorate u kočiju koja će vas odvesti u Palermo sasvim ravnodušno izrekne grofica, te je Julija imala osjećaj da govori u prazno. - Vrlo ste dobri - prošapće. Ta je mala, kratka rečenica bila puna ironije. - Ne govorite tako, Julijo! Vi mislite da sam neman, zar ne? - Da - odsiječe Julija. - Podsjetili ste me na ono što je za mene bilo najgore, što me u životu najviše ponižavalo. Godinama sam nastojala izbrisati iz sjećanja svoju prvu veliku ljubav, koja je bila i zadnja... A ipak sam se pobrinula da imate ime. Vi se zaista zovete Julija Crevecoeur. Ne pitajte kako je do toga došlo. To vam neću reći. Vi ste sada siroče bez roditelja, ali sam vam dala skrbnika ispod čije ćete vlasti domalo izmaknuti. Raspolagala sam velikim imetkom, nasljedstvom svoje majke. Uložila sam ga na ime Julije Crevecoeur u banku Gaspard. Svega sam se lišila u vašu korist... »To je zaista neobično!« pomisli Julija. »A sada, evo, Remy Gaspard nastoji prisvojiti taj imetak!« - A moj otac? - upita Julija. - Nikada ga više nisam vidjela.
- Zna li da postojim? - Kako da to znam? Možda je vaš skrbnik s njim u vezi... - Barem mi recite, tko je on... - Nikada! - poviče Ornella suzdržanim bijesom. - Nemojte ni pomisliti da ću vam otkriti njegovo ime. On je za mene mrtav. Pa, recimo da ni za vas nije postojao. Osjetila je potrebu za čistim zrakom i slobodom. Atmosfera u tom salonu punom bogova i božica postala joj je nepodnosivom. Stajala je pored svoje majke koja je pažljivo promatrala nebo. Bile su istog stasa, jednako visoke, jednako su držale glavu... - Sve što je u bilo kakvoj vezi s tim razdobljem moga života, postalo mi je mrsko - šaptala je grofica. - Krivo činite što prevrćete po prošlosti. Treba potpuno živjeti u sadašnjosti! Treba naučiti zaboraviti! Počevši od same sebe. Valja samu sebe zaboraviti, draga moja. Valja gledati što se zbiva oko vas, otkrivati nesreće drugih, njihovu bijedu, nepravdu... Mnogo sam doživjela ovih zadnjih godina. Uvjeravam vas da je ta smiješna osoba, koja je moj muž, samo sporedno lice u mom životu. Ljubila sam druge. Bila sam čak i sretna. Ne stidim se toga. Svijet se od nekog vremena mijenja. Tu na Siciliji i u cijeloj Italiji dogodile su se mnoge stvari. A tako je i drugdje po svijetu. Strastveno sam se angažirala te su me ljudi iz otmjenog svijeta u Palermu nazvali Crvena grofica... »Crvena grofica«! »Taj joj nadimak izvrsno pristaje«, pomisli Julija. Znala je da je crvena boja boja garibaldinaca koji nose crvene košulje. Odjednom se sjeti tragičnog susreta na brodu »L’AGE D'OR« s čovjekom koji je nekoliko sati kasnije podmetnuo bombu u nutrinu broda koji je prevozio austrijske čete i ratni materijal za Meksiko... Taj čovjek, upisan kao švicarski putnik, neprestano ju je oštro promatrao, a kako je imao tipično talijanski izgled i izgovor, Julija je zaključila da je pažnju gospodina »Mutli« privuklo njezino »garibaldinsko« odijelo. Kasnije joj je pristupio i postavio jedno pitanje koje za Juliju Crevecoeur opće nije imalo smisla. On ju je, naime, pitao nije li podrijetlom iz Palerma. Dometnuo je da na Siciliji ima prijatelje i da ga njezino lice sjeća žene iz jedne obitelji kod koje je boravio... Kasnije joj je Raoul de Saint-Cerre objasnio da je taj neobični suputnik zacijelo jedan od talijanskih zavjerenika koji su se dušom i tijelom založili za generala Juareza u Meksiku pozivajući se na Garibaldija... Te su joj uspomene dovele pred oči Raoulovu sliku uporedo sa strašnom slikom leša gospodina Mutlija što su ga valovi valjali. Raoul je povezan sa svime što je Julija preživjela od časa kad je pobjegla iz Auteuila, on je salijeće svojom ljubavlju i neprestano joj pruža dokaze o svojoj nesebičnoj odanosti... Lijep je, elegantan, neusiljen, ponešto lakouman, ali hrabar u času opasnosti... I vrijedan sažaljenja kad se razjapljene lubanje borio sa smrću i kad je Julija Crevecoeur nad njim bdjela danju i noću... Mislila je samo na to kako će pobjeći iz ville Roccafonde i iz veličanstvenog krajolika koji ju je sa svih strana okruživao. Sasvim automatski povuče jedno krilo staklenih vrata koja se pod udarcem vjetra širom rastvoriše. Ornella se iznenađeno trgnula, a Julija se izložila kiši koja joj je ugodno osvježavala lice. Imala je osjećaj da se pročišćava. Brokatni se zastori nadunuše kao da su tanke opne. Otići odavle, zaboraviti, oživjeti... Zakroči naprijed te se nađe u vrtu. Kiša je lijevala kao iz kabla, te je Julija za čas bila mokra do kože. No to nije ni primijetila. Osjećala je da ju je nečija ruka zgrabila za nadlakticu. Usprkos prolomu oblaka Ornella je došla do svoje kćeri.
- Julijo! - Pustite me... Grubo se otrgne i odupirući se vjetru stane brzo silaziti puteni koji je vodio prema bijelom zidu u kome su bila otvorena vrata od kovana željeza. Uputi se pješice cestom kojom je došla prije jednoga sata. Izgledala je poput Ciganke u svojoj suknji od tafta koja joj se priljubila uz tijelo. Razbarušene kose, iz koje je kapala kiša, više je trčala nego išla. Cesta se u zavojima spuštala prema Palermu i njegovim niskim kućama, koje su se stisle jedna uz drugu, i njegovim samostanima impozantnih razmjera, a krhkih svodova koji su se sjajili na suncu što se javilo iz oblaka koji su se nad lukom razilazili. Kiša se zlatno bliještila, a doline su se pušile. Bio je to divan kraj. Julija nije ništa vidjela. Nije htjela plakati, ali se i predugo suzdržavala u vili Roccafonde. Suze su joj curkom tekle niz obraze. Nije išla ni deset minuta kadli začuje iza sebe topot konja. Zašla je u stranu da bi propustila crnu kočiju koja se pred njom zaustavila, a vratašca s grbom naglo se otvoriše. - Uđite, Julijo! Mlada je djevojka oklijevala. - Uđite, kad vam kažem... Ušla je u kočiju i sjela pored Ornelle koja je na koljenima držala putnu torbu s brončanim okovom i kišnu kabanicu što ju je Julija ostavila u dvokolicama. Pružila joj je kabanicu. - Obucite se... Julija posluša. - Uzet ćete sobu u hotelu Trinacria, reče grofica. - Tamo ćete se odmoriti prije odlaska za kopno, večeras ili sutra ujutro. Kočija je prolazila pored nasada naranača i u grad ušla kroz jedina utvrđena vrata, a zatim se spustila prema luci. Hotel se nalazio u ulici kraj obale. Kiša je prestala padati. Julija zgrabi svoju prtljagu izbjegavajući da gleda Ornellu koja je tada učinila sasvim neočekivanu kretnju: pružila je ruku i pomilovala lice svoje kćeri, gotovo kradom, poput slijepca koji nastoji dodirom raspoznati crte nečijeg lica. - Zbogom, gospođo - prošapće Julija. Kad se Julija probudila, nestalo je tuposti koju je osjećala dolazeći u hotel Trinacria. Svoju prokislu odjeću bacila je na jedan stolac, razotkrila je postelju i odmah je zaspala iscrpljena zbog živčane napetosti koja ju je razapinjala već više dana. U niskoj sobi bio je neugodan zadah. Julija ustane i otvori žaluzine nadajući se da će vjetar s pučine rastjerati ustajale mirise. Sunce je sjalo, more je bilo zeleno. Julija se časkom zadrži na malom balkonu, promatrala je gorski lanac s lijeve strane i tamo dalje... brežuljke među kojima je bila villa Roccafonde... »Moram što prije odavde otići«, pomisli. Sjeti se da se još pri upisu u hotelsku knjigu raspitivala o odlasku brodova za Napulj i da su joj odgovorili da do sutradan nama broda. Juliji se činilo da će poludjeti pomislivši da će morati ostati u tom gradu, u toj sobi s prašnjavim plišem i zidnim tapetama sa sumnjivim mrljama. Julija je mrzila Palermo i njegove tmurne samostane koji su se posvuda dizali poput tvrđava smiješnog morala što ga je odnio vihor revolucije koju je grofica Roccafonde sjajno utjelovljivala. Julija je voljela velike, plemenite i čovjekoljubive ideje, ali se tu
osjećala potišteno, kao da su puritanizam i licemjerstvo nepromjenjivi i svuda prisutni, jači od svega. Sjela je na krevet, skupila je koljena pod bradu što je bila njezina omiljena poza i nastojala je hladno razmišljati. Još je nekoliko tjedana do njezine punoljetnosti i bilo bi presmiono da se vrati u Pariz prije toga sudbonosnog roka. Ništa nije mogla očekivati od svoje majke koja je imala nepokolebljivo povjerenje u Remyja Gasparda. Još uvijek nije znala za svoga oca, ali je po obavijestima što ih je dobila od pjesnika Henrija Blanvaleta znala da bi to mogao biti ili slikar Auguste Voumard ili onaj treći, najtajanstveniji od sve trojice. Bila joj je namjera da u Napulju pita za autora minijature, jer je on u tom gradu mnogo radio. Iznenada se sjeti da je izašla iz vile, a da nije ponijela tu sitnicu koja joj je skupocjena. Skoči do svoje torbe i stane po njoj grozničavo prekapati u nadi da će naći minijaturu, iako joj se to činilo nevjerojatno. Našla ju je, a to ju je malo zbunilo jer je ustanovila da se Ornella pobrinula da joj vrati svoj portret. Učini joj se da je torba nešto teža nego što bi morala biti. Julija nestrpljivo istrese sadržaj torbe na krevet i nađe jedan svežanj, bolje reći jedan predmet na brzinu zamotan u rupčić od finog batista na kome je kićeno bilo izvezeno slovo »O«. Julija razmota rupčić i usklikne od iznenađenja. Ugleda vrlo lijep dijadem, točnu kopiju onoga koji je imala Ornella na portretu što ga je naslikao Auguste Voumard. Dijadem se na suncu Palerma iskrio u svim bojama. Julija neodlučno uzme u ruku dragulj. Promatrala ga je. Na teškoj zlatnoj podlozi sjajilo je mnoštvo savršeno brušenih dijamanata... Prva je Julijina misao bila da pozove nekoga služnika i da smjesta vrati dijadem, a da zadrži samo rupčić. Ta bi gesta bila sasvim u stilu Julije Crevecoeur. No, od onog dana kad se našla sama na newyorškim ulicama nemajući novaca ni da kupi okrajak kruha, Julija se malo opametila. Ornella je ipak njezina majka. Možda je sasvim u redu da majka svojoj kćeri daruje nakit koji je zacijelo dobila od svoje majke... Julija pomisli i na to da je rok njezine punoljetnosti sasvim blizu, a da ništa ne zna kako je sada s njezinim imetkom koji je sigurno dobro načet nesretnim spekulacijama gospodina Gasparda. Uzdahne ponadavši se da će doći vrijeme kad će žene moći obavljati poslove za koje će dobiti plaću što će ih osloboditi od strašne, gotovo ropske zavisnosti u kojoj je i ona... u zavisnosti od obitelji ili od muža... »Ali to vrijeme sigurno neće nikada doći«, pomisli Julija. Stoga je pametnije da zadrži nakit. Zamota ga u rupčić i turne na dno torbe, uz revolver Smith & Wesson... »Moje je blago zaista neobično!«, pomisli. Zatim sjedne na klimavu stolicu pred zrcalom punim mrlja, češljajući se mislila je kako će upotrijebiti vrijeme do svoga odlaska iz Palerma, a da ne očajava. Nakon par časaka našla je rješenje. Oko pet sati poslije podne stigla je do portala palače Villabianca koju je lako pronašla. Kao i jutros, prešla je preko golema dvorišta i popela se po stubama. Lakaj u grimiznoj livreji, s naprašenom perikom, uvede je u tamni salon sa sklopljenim zavjesama. U salonu je Julija mogla vidjeti viteške portrete gotovo naravne veličine i petrolejske svjetiljke sa sjenilima od čipaka. Vrlo brzo stigne i don Gaetano, oronuo, sumnjičava i ponešto uzbuđenog izgleda.
- No, što? - mrmljao je. - Mislim da sam gospođici objasnio da se Njegova Preuzvišenost neće vratiti u Palermo prije... prije ljeta. Uostalom, to su svakako gospođici točnije rekli u vili Roccafonde... Zar ne? - Tako je, don Gaetano - reče Julija. - No vi ste bili i previše ljubazni pa ste mi pružili mogućnost da... da odem gore... Nisam imala priliku da vidim lovopazitelja koji me je onamo odveo... Mislila sam da... Pripravila je nekoliko zlatnika koje turne u upraviteljeve ruke koje su bile u rukavicama. - Mimi će biti vrlo zahvalan sinjorini - mucao je starac. - Hoćete li da ga pozovem. - Ne, don Gaetano, ne - požuri se odgovoriti mlada djevojka. - Žuri mi se, a htjela bih vas pitati za jednu malenkost. Sigurna sam da ćete znati odgovor... Kad je don Gaetano vidio da gospođica ne namjerava da se duže zadrži, smirio se. Dobro je primjećivala da je upravitelj krišom gleda kao da ga na nešto ili na nekoga podsjeća. - Htjela bih u Napulju naći nekog umjetnika, Francuza, koji je mislim radio za... za princa Tancreda. Tome je već davno, ali se toga slikara možda ipak sjećate. - Slikar, umjetnik? Njegova je Preuzvišenost uvijek podupirala i voljela umjetnike. Bilo ih je mnogo tu i u dvorcu Alta Reale u kome je Njegova Preuzvišenost ljeti boravila... - Znam - prošapće Julija. - Taj se slikar zove Auguste, Auguste Voumard... Polagano pođe prema vratima koja su bila uokvirena zelenim mramorom. Don Gaetano, koji ju je pratio, zaustavio se. - Pa to je don Augusto! - usklikne. - Zar tražite dan Augusta? - Da... Julija je na čas prestala disati jer ju je nesavladivo obuzelo snažno uzbuđenje. - Čudi me da ga niste sreli gore, u vili Roccafonde. On je gotovo uvijek tamo... Julija pomisli da možda nije dobro čula. - Možda se varate, don Gaetano... Umjetnik o kome vam govorim boravio je nekada u dvorcu Alta Reale gdje je bio, mislim, gost obitelji Villabianca. No tome ima već dvadeset godina! - Ne kažem, gospođice, da nije tako. Ipak, ni Njegova Preuzvišenost ni gospođa grofica nikad se nisu rastajali od tog mladog čovjeka... Govori se da se za don Augusta zna i u Napulju, i u Torinu, i u Firenci, pa čak i u Rimu. A od... od... hm... od događaja godine 1861. don Augusto je tako reći u Palermu kod kuće zbog svoga prijateljstva s diktatorom i jer... - S diktatorom? - usklikne Julija koja se smela i zbunila. - Da, s diktatorom, s Njegovom Preuzvišenosti generalom Garibaldi! Julija, onako zbunjena, stavi ruku na starčevu podlakticu. - Don Gaetano, mladi čovjek o kojemu govorite, nikako ne može biti slikar Auguste Voumard! On ima oko pedeset godina! - Pa da... pa da, gospođice. Don Augusto još je uvijek vrlo lijep. I još uvijek trči za suknjama, neka mi gospođica oprosti! Julija je nastojala srediti svoje misli. Ako je čovjek o kojemu govori upravitelj onaj isti Auguste Voumard koji je prije dvadeset godina udvarao Ornelli Villabianca, zajedno sa svojim drugovima Remyjem Gaspardom i Davidom X, on nikako nije onaj koga Crvena grofica i sada uporno mrzi tvrdeći da ga od... od onoga doba nikada više nije vidjela! - Moram se sastati s tim čovjekom! - usklikne Julija. Stari sluga princa Tancreda odmahne glavom.
- To će biti lako ako je don Augusto na sidrištu - promrmlja. - Gospođica neka bude tako dobra da pođe sa mnom na terasu... Julija pomisli da su te zagonetne riječi don Gaetana izraz njegova nepoznavanja francuskog jezika. Bilo je zaista neobično da je netko »na sidrištu« na terasi, ali ono što je čula tako ju je uzbudilo da je bez ustručavanja pošla za upraviteljem po dugom zavojitom hodniku u kome su bili mali prozorčići s rešetkama. Zatim je upravitelj pošao preko jednog balkona, a onda po zavojitim stubama. Julija, idući za svojim čičeronom, koji se nadljudski mučio penjući se, dođe na okruglu terasu ukrašenu kopijama grčkih bogova i klupama na kojima su bili jastuci, vješto isklesani iz mramora od koga su bile klupe. Vjetar je veselo popuhavao. Upravitelj zakopča svoj kaput; po njegovu pergamentnom licu lepršali su bijeli uvojci. Nagnuo se nad balustradu i rukom zaštitio oči od sunca koje se bljeskalo po moru kao po rastaljenoj kovini. Preko gomile krovova vidjela se luka i njezin živi promet. Don Gaetano je pomno razgledavao lađe usidrene u luci. Julija pomisli kako upravitelj očito bolje vidi na daljinu nego na blizinu. Ispružio je ruku prema luci i pokazivao na lijevo, gdje su u jednoj lučici bile usidrene razne ribarske i privatne lađe manje tonaže. - Eno je! - vikne u vjetar. - Ako je »Nevjernik« blizu, ni don Augusto nije daleko... Pokazao je Juliji bijeli brod s dva prema natrag nagnuta jarbola kao na izletničkoj jahti. Otkako je Julija, pošto se spasila iz brodoloma parobroda »L’AGE D’OR«, prešla sjeverni Atlantski ocean na jednoj britanskoj fregati, znala je razlikovati različite vrste brodova. Divila se maloj jedrilici koja je sprijeda bila vrlo šiljasta, a i u cjelini izdužena. No u tom času nije joj bilo do lađe nego do njezina vlasnika. Ono što je čula bilo je tako neobično da joj se zaista žurilo da vidi toga »don Augusta« i da sazna je li on zaista slikar Auguste Voumard. Toplo se zahvalila starcu i ostavila ga na terasi doviknuvši mu: - Sama ću naći put, don Gaetano! Doslovce je letjela po stubama, po dugom hodniku i nije se izgubila. Za nepunih deset minuta došla je kroz uske i tamne uličice do luke. Nebo se sasvim rasčistilo, ali je more bilo još uzburkano, te su valovi snažno udarali o bokove usidrenih lađa. Jahta se zvala »Nevjernik«. Ponosno se njihala sa svojim sjajnim mjedenim okovom. S gata se na nju moglo doći malim, besprijekorno bijelim uskim mostom na koji je Julija pošla bez oklijevanja. Ponovo je stekla svoju borbenost. Nije bila sposobna da odredi stanje u kome se našla nakon posjeta u vili Roccafonde. Samo je znala da do kraja mora ići u svojoj potrazi usprkos opasnostima kojima se izlaže, jer je zaista strašno što mora znati da je bila prokleta i odbačena čak prije no što se rodila. Na palubi jahte »Nevjernik« nije bilo nikoga. Oko stola na kome su u neredu stajale dvije čaše i poluprazna boca s vinom bilo je porazmješteno nekoliko stolaca od španjolske trstike. Brod se njihao, ali je Julija doživjela na moru i velike oluje pa to ljuljanje nije ni zamjećivala. - Zar na brodu nema nikoga? Nitko joj nije odgovorio. To joj se činilo čudnim pa odluči poći prema otvoru na krmi u kome je vidjela male stube. Nagne se nad otvor i ponovo zavikne: - Ima li koga? Iz utrobe jahte odgovori joj na francuskom dubok i podrugljiv muški glas: - Vidjet ćete ako se usudite sići! - Usuđujem se! - odvrati Julija.
Stube, zapravo ljestve, vodile su u četverouglastu sobu u kojoj se oko cijelog udubljenog zida protezao duboki divan po kome je bilo mnoštvo jastuka. Prizor je bio sasvim neočekivan, jer se usred jastuka protezalo neko stvorenje s dugom smeđom raspuštenom kosom, odjeveno u kratki kaput pomorskog oficira, opšiven zlatnim trakama, a posve raskopčan te su se vidjele gole, bijele, savršene mladenačke grudi... Ugledavši te grudi s ružičastim bradavicama koje su ispale iz očito muške, pa čak i vojničke odjeće, Julija se zbuni to više što je gospođica na sebi imala i oficirske hlače sa širokom zlatnom trakom koje su se prema dolje ljevkasto širile. Bila je bosonoga, a nokti su joj bili lakirani kao u žena iz istočnjačkih priča. - Oprostite! - promrsi Julija. - Vrlo mi je žao... Nisam znala... U kabini je stajao muškarac. Glavom je dopirao gotovo do stropa. Bio je prilično krupan, ali mišićav. Kosa i brada bile su mu prosijede, a u njegovim se očima vidjela dobrodušnost, u njima je bilo vedrine i ljupkosti koja je zračila i iz sve njegove osobe te je sa slike, koju je Julija ugledala, uklanjala sablažnjivost prizora. Imao je bijele hlače i bijelu košulju i široku kravatu od satena koja je bila nehajno zavezana oko ovratnika »a la Danton«, koji je otkrivao snažan brončani vrat. Upravo je htio nešto reći, ali razabravši crte Julije Crevecoeur zapanjeno zašuti, a oko ustiju mu se pojavi neobičan smiješak. - Poštene mi riječi - napokon rekne - kao da sam se pomladio za dvadeset godina! - Jeste li vi gospodin Auguste Voumard? - upita Julija koja se neobično uzbudila. Muškarac se okrene prema divanu. - Admirale - reče - budite ljubazni pa zakopčajte vaš haljetak i pripravite nešto osvježujuće za našu posjetiteljicu. - Svakako, dragi Auguste - odvrati smeđokoso dijete. - Zove se Pompon - promrsi slikar - a napustila je kazalište Alcazar u ulici Faubourg-Poissonniere zbog ljubavi prema moru i prema meni... Činilo se da tako govori jer se hoće ispričavati. Gospođica Pompon mije imala više od šesnaest godina, a slikar je izgledao kao pedesetogodišnjak. Julija je imala dojam da što više sreće osobe koje je željela upoznati to više iskrsavaju nova pitanja koja se ovaj put tiču ljudi i njihova ponašanja bez obzira na složene odnose koji ih, po svemu sudeći, međusobno povezuju. - Mislim, gospodine, da za mene još nikada niste čuli. Zovem se Julija Crevecoeur. Slikar se približi Juliji. - Za vas zaista nikada nisam čuo, ali mi je vaše lice neobično poznato... - Znam - umorno reče Julija. Usred kabine bio je okrugao stol, na njem je stajala mornarska svjetiljka, a oko njega su bila sjedala. Julija osjeti neku slabost. Bilo joj je krivo što se nije mogla svladati. Sruši se na jednu stolicu i glavu utisne među dlanove kao da je sasvim napuštena, što nije bio njezin običaj, jer se ipak umjela svladavati. Iznenadno skupljena energija i hrabrost, što ih je imala kad je bježala iz hotela Trinacria, sad su žalosno zatajile pa su se pred slikarom Augusteom Voumardom pretvorile u krizu očaja. Osjeti kako se jedna velika ruka neopisivo blago položila na njezino rame. Ruka je bila prijateljska i utješna. - I ja sam u neprilici - šaptao je muškarac. - Očito je da ste u rodu sa... s nekom ženom koju bezgranično volim... i to odavna. Pretpostavljam da znate o kome govorim...
Julija nije htjela da joj vidi lice izobličeno suzama te učini samo potvrdnu kretnju glavom. - Mala moja, što mogu za vas učiniti? Tromo se spustio na stolicu s druge strane stola. Pompon se pojavi navrh malih stuba po kojima se neobično spretno spuštala. Na stol je položila veliku pliticu s bocom i čašama. - Pusti nas, molim te - progunđa slikar. Mlada se djevojka povuče. Julija digne glavu. - Oprostite mi - reče - i dopustite mi da vam postavim nekoliko pitanja. Ne mogu vas prisiliti da mi odgovorite. Neću... i ne mogu govoriti o sebi. Na kraju sam snaga. Samo vas molim da me ne gledate tako... Ne mogu to podnijeti. Slikar skrene pogled na drugu stranu. - Ali to je ipak poput priviđenja... To je izrekao poluglasno, kao da govori sam za sebe. - Bili ste trojica prijatelja - počne Julija nastojeći govoriti bezličnim, gotovo hladnim tonom. Ipak se vidjelo da je uzbuđena, što je i razumljivo budući da je Auguste Voumard bio jedan od osoba koje bi rado izmislila kad ne bi postojale. U oku toga muškarca osjetila je dobrotu i to ju je uzbuđivalo. Nikada nije ništa držala do vanjskog izgleda ljudi ili stvari. Prizor što ga je ugledala ulazeći u tu četverouglastu sobu vidjevši muškarca stanovite dobi s jednom mladom, gotovo nedoraslom djevojkom razgaljenih grudi nije ju sablaznio jer je u svom kratkom, ali burnom životu postala toliko mudra da je znala da se ljudi ne smiju dijeliti na dobre i zle, na poštene i nepoštene, na čiste i nečiste... - Rekli ste da smo bili trojica prijatelja. Činilo se da je Voumard u neprilici. Julija ga je oštro promatrala. - Da. - reče. - Tri prijatelja, tri karbonara, tri Francuza, bonapartisti. Ima tome dvadeset godina, a to je bilo tu, na tom otoku kad ste bili gosti princa Tancreda Massimo Villabianca, u njegovu dvorcu Alta Reale... Slikar nije ništa rekao, ali je i dalje neprestano gledao Juliju Crevecoeur. - Sva ste trojica bili zaljubljeni u kćer vašega gostoprimca - nastavi Julija - a ona je ljubila samo jednoga... Koga? - Što očekujete od mene? - upita Auguste Voumard. - Istinu. - Da, bili smo »trojica prijatelja«, kako kažete. Postoje dakle tri istine. - A koja je vaša, gospodine? Slikar dohvati bocu punu gustog vina i napuni dvije vrlo lijepe i teške čaše od izrezbarenog srebra. Popije jedan gutljaj. Tako učini i Julija. Vino je bilo izvrsno, okrepljujuće, jako. - Prilično smiješno. Da... Do zadnje kapi ispraznio je čašu i ponovo je napuni. - Imao sam svojih dvadeset godina - šaptao je - bio sam prilično lijep momak, a žene sam poznavao koliko i danas... A... možda... možda sam ih i bolje poznavao. Ljubav je poput slikarstva. Ono što vrijedi to je prije svega... svježina. Recimo da je u meni prije dvadeset godina bilo više svježine, a manje zanata. Imao sam sreću da mi je Ornella poklonila ono što se teško dobiva od nekih žena koje uspijevaju svojom inteligencijom i... hm... umjetničkom tankoćutnošću, da, svojom umjetničkom tankoćutnošću tako na vas djelovati da zaboravite da su i one divni predmeti od krvi i mesa što očaravaju životinju koja je u nama... Shvaćate li me? - Ne - kratko će Julija. I isprazni svoju čašu.
- Tim bolje - reče slikar. - Ne bi bilo zgodno kad biste sve shvaćali. Vi mi se neobično sviđate i ne samo stoga što ste živi portret mlade djevojke kakva je bila Ornella... Vi se sviđate slikaru koji očajnički traži ono što je iza lica, iza očiju... Ja slikam dušu, shvaćate li? - Vrlo dobro - reče Julija i doda: - Što vam je zapravo poklonila? - Svoje povjerenje - ozbiljno reče Auguste Voumard. - Ljubili ste je, pa ipak... - Bio sam lud za njom. Ali sam je cijenio, poštivao sam je, gospođice. U to sam vrijeme Ornellu upravo obožavao. Uostalom kao i mi svi. Tek kasnije... - Što je bilo kasnije? - začudi se Julija. - Time hoću reći da... Mislim da to znate kao i svi u Palermu. Nismo tajili... Vino što ga je Julija popila djelovalo je neobično. Osjećala se lakom, kao da je postala neosjetljivom. Shvatila je da slikar nije prije osamnaest godina bio Ornellin ljubavnik te ga je slušala sve većim čuđenjem jer je s njegovom pomoći Ornellina slika bivala sve jasnijom. A ta je slika zaista bila iznenađujuća... - Garibaldi... To je bio doživljaj. Velika pustolovina! - zaneseno je govorio Voumard. - U nju sam se bacio dušom i tijelom, a i grofica Roccafonde također htijući među ostalim da dobaci rukavicu palermitanskom društvu što ga je prezirala, ali i poradi toga jer je njezin talijanski patriotizam bio zaista iskren i jer je smatrala da je kraljevstvo Dviju Sicilija preživjelo i da su napuljski Bourboni na kraju snaga... A napokon, motivi nisu važni. Ornella je svakako bila plemenite i odvažne naravi... Ono što se nikad ne bih usudio od nje tražiti petnaest godina prije toga, sama mi je pružila petnaest godina kasnije kad smo se ljubili pod puščanom vatrom, i to strastveno... A možda bih danas sam plovio, bez admirala, da nije moja draga Ornella pala u naručaj pobjedonosnog generala koji se u lipnju 1861. godine nastanio u kraljevskoj palači u Palermu. Julija je osjetila vrtoglavicu, ali se ipak nije usudila odbiti vino što joj ga je nalijevao čovjek koji je mogao biti njezin otac... -... To što vam pričam dogodilo se prije pet godina. To je već stara priča tiho je govorio Voumard. - Mislim da i nije uvredljivo što mi je Giuseppe Garibaldi preoteo ljubavnicu! Bilo kako bilo, osjećaji koji vežu mene i nju bili su takvi da smo ostali prijatelji, pa čak i nakon toga... a ostat ćemo prijatelji zauvijek... Ja podnosim njezine -ljubavnike, a ona podnosi moje... moje admirale! Znate li vi, mlada djevojko, kako se to zove? - Ne znam, zaista ne znam... - promrsi mlada djevojka. - Prvi znaci starosti - zaključi Voumard. - Ljudi tek u starosti postaju filozofi... a treba biti filozof pa podnositi ljubavnike osobe koju voliš... - Da, da... sigurno - mucala je Julija. Pokušala je ustati, ali nije uspjela. Ljuljanje broda nije ju dosad smetalo, no sad se pričinjalo kao da se cijeli brod okreće poput zvrka, a da se ona, Julija, nalazi nepokretna u središtu idealnog kruga iz koga ne može uteći. Glas njezina sugovornika dolazio je iz daleka. - Što vam je, dijete moje? - Ništa, ništa, uvjeravam vas. To je... to je malo bedasto... ali... Nije dospjela da do kraja izreče što je htjela reći. Uspjela je ustati, ali padne kako je duga jer nije mogla stajati... - To je... to je... oluja - gunđala je. - Ma ne, to je Marsala! Slikar je podigne i polegne na divan, a zatim se dosjeti... - Kad ste zadnji put jeli? - Ne... ne sjećam se - uzdahne Julija.
Onesvijestila se. Kad je otvorila oči, vidjela je kako Auguste Voumard sjedi uz njezino uzglavlje i kako je smiješeći se promatra, dok se »admiral« zaposleno užurbao po četverouglastoj kabini. Aromatičan miris riblje juhe podsjeti Juliju na svakidašnju životnu stvarnost. No još je bila prilično smetena. Bilo joj je teško da poveže slikara s prošlošću koju je došla iskapati u Palermu. A zatim se veo iznenada raskinuo i ona potpuno jasno shvati da je njezin otac onaj treći muškarac, David, jer je Auguste morao čekati punih petnaest godina dok je postao ljubavnik Ornelle Villabianca, koja je međutim postala grofica della Roccafonde! Sada joj je nesvijestica, koju je maloprije imala, pričinila poslanom od providnosti. Kao da su njezino tijelo i njezin duh htjeli označiti prekid vremena, stanku, kao da su htjeli hiniti smrt da bi se Julija Crevecoeur mogla preporoditi i suočiti sa stvarnošću... Morala je čekati da se svrši večera na palubi jahte, jer je vrijeme bilo blago i toplo i jer je vjetar pao, da se opet vrati na ono što ju je zaokupljalo. U međuvremenu ustanovi da na »Nevjerniku« ima još nekoliko članova posade koji su bili šutljivi i nijemi poput sjena. Jedan ih je dvorio kod stola i to vrlo vješto, iako je izgledao poput kakva gusara s južnih mora. »Admirali« je dostojanstveno upravljao dvorenjem kod stola te se nije morao stidjeti svojih traka... »Auguste Voumard zaista živi vrlo raskošno«, pomisli Julija. Mislila je da su svi slikari bohemi koji žive u trajnoj neimaštini. Gospođica Pompon otišla je da sama pripravi kavu ikojoj je njezin prosijedi ljubavnik očito pridavao veliku važnost. - Ne pitam vas zašto ste došli na Siciliju - govorio je Voumard trljajući prstima cigaru. - Nisam vas čak ni pitao tko ste. Julija je šutjela. - O tome imam svoje mišljenje - nastavi slikar. - U tom slučaju recite mi pravo ime svojeg trećeg prijatelja - šaptom prozbori Julija. - Znam da se zove David. Gdje bih ga mogla naći? Voumard je svoju gošću promatrao kroz dim cigare koju je zapalio. - Hm... Njegovo pravo prezime... Od nas trojice samo sam se ja uvijek zvao Voumard. Druga dvojica... Remy je poput mnogih karbonara i francuskih izbjeglica uzeo pseudonim. Izabrao je prezime Saint-Clair. Bog zna zašto! Davidovo prezime bilo je Thibaud, a moglo bi biti i Dupoot ili Martin. A bilo je pravilo da nitko ne postavlja diskretna pitanja. - Thibaud - poluglasno ponovi Julija. - David Thibaud... - Otada ga više nikada nisam vidio pa ne bih mogao kazati što je s njim bilo kasnije - gunđao je slikar. Julija je časkom pomislila kako bi bilo da s tim snažnim, a ujedno i osjetljivim čovjekom govori i o svome skrbniku, ali to nije učinila. Nesvijesno je znala da ispravno postupa, jer njezina majka, grofica della Roccafonde, očigledno nije nikad povjerila svome ljubavniku Augusteu Voumardu tajnu velike ljubavi koju je prije osamnaest godina doživjela u naručju Davida Thibauda, a nije spominjala ni da je Remy Gaspard skrbnik nezakonitog djeteta Ornelle i Davida. Ornella je zaista duboko zakopala svoju prošlost, pa je Julija zbog sasvim nejasnih razloga smatrala da mora poštivati volju te majke koju bi morala mrziti. - Vrlo sam sretna, gospodine, što sam vas upoznala - reče Julija. - Volim takav način ponašanja i takve osobe kao što ste vi. Moram vam priznati da
bih ja, koja nisam nikada vidjela svoga oca, vrlo rado imala oca poput vas! Mislim da bih se s vama mogla vrlo dobro slagati... Slikar ustane i pođe oko stola videći da se Julija sprema za odlazak. Uhvati je za ramena i upre pogled u oči mlade djevojke. Sav je bio ozaren srećom. - To je najljepše što sam ikada čuo! - usklikne. Vrlo je nježno poljubi u obraze, što je Juliju dirnulo. - Odlazim, gospodine. Potrebno je da nabavim putnu kartu. Htjela sam se već danas vratiti u Napulj, ali su mi rekli da prvi brod polazi u Napulj tek sutra. - Krivo! Jedan brod odlazi još danas... pa čak i odmah. - Kako, gospodine? Zar govorite ozbiljno? - »Nevjernik« je spreman da krene na more. Na to je naviknuo. Vi ćete dobiti moju kabinu. Ona je najljepša jer je jedina. »Admiral« i ja spavat ćemo na divanu. Na to smo naviknuli i to nam je najveće veselje... »Nevjernik« je sjajno jedrio razvijenih jedara koje su digli pola sata nakon toga što se jedan mornar vratio iz hotela Trinacria s torbom s brončanim okovom koju je držao kao da je prtljaga kraljice od Sabe. Julija je pomislila da možda nikad ne bi vidjela svoje torbe kad bi taj čovjek, koji ih je i kod stola dvorio, naslutio da se u toj zaključanoj torbi nalazi čitavo malo bogatstvo u draguljima... Putovanje u društvu Augustea Voumarda i njegova »admirala« bilo je za Juliju jedinstvena epizoda na dugu putu što ga je poduzela. Imala je priliku da razmišlja o sebi i o drugima. Osobita vrst drugarstva s umjetnikom, s prijateljem iz mladosti njezine majke, koji nema predrasuda, koji je dobroćudan, ali i slabić jer je manje ili više rob svojih strasti koje ne taji, sve je to Juliju navelo na pomisao da stanovite veze nazvane obiteljske mogu zaista biti smiješne. »Ono što vrijedi, to je srce!« Nije se kajala zbog lude strasti koja ju je prije godinu dana natjerala da se potajno ukrca za Meksiko. Nadvladala je neutješiv očaj u koji je upala kad je ustanovila da ju je Alain prevario. »Takva se ljubav može doživjeti samo jednom«, pomisli. »Imala sam sreću što sam je proživjela u potpunosti, do kraja, divlje, bez ograničenja!« Kad je već bila tako iskrena prema samoj sebi, kako je mogla zaboraviti na onoga koga je susrela na svom dugom putu koji ju je vodio do krajnjeg očaja? Pred njom ponovo iskrsne lik Raoula de Saint-Cerrea, koji je poput živog srebra, energičan, entuzijast, podrugljiv, ali i zaljubljen. Tijesna kabina na »Nevjerniku« podsjetila ju je na kabinu na parobrodu »L’AGE D’OR«, u času prije katastrofe, kad ih je očajan zanos, neposredno pred smrt, bacio jedno drugome u naručaj... U toku te luckaste vožnje po Mediteranu Julija se sjetila da joj je za onih, za nju tako važnih sati što ih je provela na Siciliji, dvaput došla pred oči Raoulova slika. To ju je uzbudilo te je osjetila neodoljivu želju da ga vidi, da čuje njegov glas, da prisloni glavu na njegovo snažno rame, da zatvori oči i da na sve zaboravi osim... na njega. Odlučila je u tom času da se vrati u Francusku. Bio je konac ožujka, a u travnju će navršiti osamnaest godina... Htjela je upriličiti da se u Francusku vrati na svoj rođendan, a nije znala kako bi to izvela. Život na »Nevjerniku« bio je idiličan. Juliju su oduševljavali dugi razgovori sa slikarom. »Admiral« je bio vrlo diskretan, te bi se moglo misliti da ju je njezin ljubavnik dresirao da šuti. Bosih nogu kretala se amo-tamo po brodu kad nije sklupčano ležala na jastučićima na divanu... poput luksuzne životinjice. Auguste ju je zacijelo takvom i smatrao. Juliju je ipak izjedalo nespokojstvo, iako se trudila da to ne pokaže. Slikar je nije ispitivao, jer očito nije bio znatiželjan da još više sazna o lijepoj putnici, ali
je ipak pobudio u Juliji želju da mu se povjeri, da govori... Govorila je... na prekide. Uvidjela je da Auguste više zna o Ornellinoj prošlosti nego što je htio reći. Ornellu je ljubio, ali bez predrasuda. Malo je govorio i o Gaspardu za koga je rekao da je bezobziran te je dodao: - Nijedan od nas trojice nije bio, što bi se reklo, svetac. Bili smo djeca svoga vremena, pustolovi u duši, bez skrupula, puni nejasnih ideja o sreći čovječanstva, ali jasnih s obzirom na našu sreću... Odlučili smo da pod svaku cijenu zadovoljimo svoje ambicije. Pokušala ga je navesti da govori o Davidu Thibaudu, ali je u tom pogledu slikar bio vrlo zatvoren, kao da se boji da previše ne kaže. - Mala moja, znajte da se čovjek, koji pokušava da se vrati dvadeset godina unatrag, uvijek vara... i o sebi i o drugima. Ne čudi me što ga je Ornella ljubila. Ako hoćete, bio je većih razmjera od Remyja i mene. Možda stoga što je bio zreliji. Možda zato jer je bio stariji od nas... To je moguće... No ne valja se nikada pitati zašto žena više voli jednog muškarca nego druge... To je neizmjerljiva tajna pri kojoj logika zataji. Julija nije dalje ispitivala. Slika oca koji se odrekao svoga očinstva ostala je sasvim nejasna... - Mislim - reče Voumard - da bi Saint-Clair... oprostite hoću reći... da bi vaš skrbnik mogao bolje od mene znati gdje je Thibaud. On ga je sigurno u svoje vrijeme tražio... Ili je barem pokušao da ga nađe. On će vam dati potanje obavijesti. Kad bih mogao s vama u Pariz, prisilio bih ga da govori... - Zašto ne biste pošli u Pariz? - usklikne Julija koju je ta ideja oduševila jer je znala da bi slikar bio kadar da je brani od njezina skrbnika. - Ne mogu - promrmlja Auguste. - U najboljem slučaju mogu proći uz francusku obalu, no kad bih se jednog dana pokazao u Parizu, izložio bih se opasnosti da te noći prospavam u zatvoru... - Pa ipak sam čula da ste car i vi... Slikar je prekine. - Kad smo se car i ja tukli u Rimu, on nije bio francuski car... Pa ako je on otada krenuo svojim putem, i ja sam pošao svojim. A to nisu dva usporedna puta... Voumard je očito ravnodušno primio vijest da je Julijin skrbnik, njegov nekadašnji drug u izgnanstvu, postao u Francuskoj veliki novčar. Bio je ogorčen kad je čuo da Gaspard svih tih godina nije prema svojoj štićenici pokazivao sklonost i privrženost. Čuvši da je Juliji neobično stalo do toga da ne stupi nogom u Francusku prije onog dana kad će biti punoljetna, i da je to za nju životno pitanje, slikar se grohotom nasmijao. Uspravio se čitavim tijelom i izjavio da do toga dana mlada djevojka mora ostati na jahti. - Julijo, krstarit ćemo po Sredozemnom moru! Krstarit ćemo do početka travnja. Na vaš rođendan iskrcat ću vas u cik zore blizu Marseillesa... To vam svečano obećavam. Odanle ćete lako željeznicom ravno do Pariza... Julija je odsada provodila divne dane. Naviknula se na more i njegove mušice, ali je i ono bilo velikodušno. Jedino su je noću često mučili uzbudljivi sni o Raoulu. Vidjela ga je u snu, koji put ga je i ljubila, a jednom je u njegovu naručju doživjela i ljubavnu slast. Kad se probudila, čudila se kako je sada zaista zaljubljena u Raoula, kako ga dušom i tijelom želi, i kako je njezina nekadašnja ljubav, nevjernik Alain nestao iz njezina sjećanja. Za vrijeme putovanja »Nevjernik« je na nekoliko mjesta pristajao. Jedine su noći iskrcavali neke škrinje na otocima Ponziane, Julija se probudila, odmakla zavjesu koja je prekrivala okno u kabini i vidjela slikara kako na molu razgovara sa skupinom naoružanih ljudi divljeg izgleda. Vidjela je kako jedan od tih ljudi daje Augustu neku kožnatu torbu. Zatim su se svi razišli.
- Bojim se da vam moja prisutnost na brodu ne smeta u poslu - kazala je Julija sutradan Voumardu pri doručku. - Ne slikam već... već mnogo godina - gunđao je Auguste, a zatim je pogledao Juliju u lice. - Prodajem oružje, a prije svega burboncima koji plaćaju zlatom. Julija nije shvatila. - Pa zar burboncima?! - usklikne - Ta oni su neprijatelji vašeg prijatelja Garibaldija! Slikar slegne ramenima. - Prijateljstvo, Julijo, to je poput slobode ili ljubavi... Ono postoji samo u ljudskoj mašti... Nastojala je zaboraviti taj nemio slučaj. Voumard je prema njoj bio predobar da bi se usudila da ga kritizira. Dani su na brodu prolazili sretno, tiho i mirno. A u noćima?... U noćima je Julija živjela s Raoulom... Došao je travanj. Jednog poslijepodneva, kad se slikar opet jednom sjetio Ornelle i uspomena na nju, Julija mu povjeri da se začudila milini i ljepoti svoga polubrata, malog Beppina, jer je grof Filippo zaista strašno ružan. Voumard se ustoboči, pa Julija osjeti da ga je podsjetila na nešto vrlo osjetljivo... Dugo nije ništa govorila. Gledao je u čašu vina u kojoj su se odražavale zrake zalazećeg sunca. - Beppino - konačno promrsi. - To je zaista lijepo dijete prekrasnih očiju! I Juliju su bile iznenadile neobične, upravo magnetske oči maloga dječaka. Auguste Voumard je opet zašutio, a onda naglo izlane: - To su oči generala Giuseppea Garibaldija. Zatim izađe iz kabine.
4. Parižanima je ove godine proljeće došlo poput oslobođenja. Imali su neobično oštru zimu. Divlji kesteni parka Tuilleries, još jučer pokriveni srebrnastim maskom, propupali su, te su Parižani već zaboravili da je u Parizu još na početku travnja obilno padao snijeg pretvarajući Champs-Elysees u Nevski prospekt po kome se u saonicama vozikaju dame iz polusvijeta odjevene na ruski način. Parižani su se više sjećali poteškoća s grijanjem u siromašnim četvrtima, sjećali su se bijede, velikih životnih troškova i novina koje su stavljali između odjeće i golog tijela da bi se štitili od zime. Te su novine pričale o vojnim neuspjesima u Meksiku, i to u »Figaru« ili »Charivariju« u oštrom tonu, a u »Constitutionnelu« prilično neodređeno. Bulonjska je šuma stala zelenjeti, a uz jezero u njoj hitale su kočije prema trkalištu u Longchampsu gdje su se održavale prve konjske trke te sezone. Tu se vidjela nova moda. Krinoline su nepovratno nestajale, javile su se lake suknje koje su se priljubljivale uz tijelo, a ljudi su samo slučajno, i to nerado, govorili o mogućnosti saveza Italije i Pruske protiv Austrije. U toj je stvari francuski car igrao ulogu posrednika. Taško je barem bilo opće mišljenje. Laskavo je igrati takvu ulogu koja daje dojam da ste izvan sukoba i da u ruci imate vrhovnu vlast...
Opozicija međutim nije šutjela. Ona je naprotiv sve glasnije govorila o samovolji, o tiraniji, i o sve većem utjecaju carice na cara, koga bije glas da se više zamara ljubavnim nego političkim igrama... Mnogi su se ljudi obogatili, ako su više ili manje sretno spekulirali, osim alko nisu radije skupljali novac, zlato i zvučne titule. Ali je više bilo siromašnih koji su teško rabotali za minimalne plaće i loše živjeli u sjeni carskog orla. No, ti nisu bili na Champs-Elysees ni oko jezera u Bulonjskoj šumi, a ni na trkalištu u Longchampsu. Jedino su mogli izvući »Charivari«, što su ga nosili između golog tijela i košulje, dići glavu prema nebu i reći: - Evo proljeća! Bio je mjesec travanj godine 1866. - Iza tih vrata mora biti zlata! - rekne kočijaš odižući svoj cilindar od ljepenike jer je primio dobru napojnicu. - Manje nego što mislite - promrmlja mlada djevojka. Kočija se zaustavila pred ulaznim stubištem banke Gaspard. Na staklenim vratima između stupova bio je ispisan naslov banke. Mlada je djevojka neko vrijeme stajala kao da skuplja hrabrost. Konačno se odluči te se stane penjati po stepenicama... Od onoga časa, kad je prije dva dana u Cassisu kraj Marseillesa stupila nogom na tlo, Julija Crevecoeur živjela je kao da promatra svoj vlastiti život. Dugo krstarenje po Sredozemnom moru pozlatilo je njezinu put i osvijetlilo njezinu plavu kosu. Oči su joj sjale, elastično je hodala, ljudi su se za njom okretali, jer im se činilo da dolazi iz nekoga drugog svijeta u kome se drukčije diše... U ušima su joj šumili valovi... A sad je u Parizu s njegovom bukom, s njegovim blatom po ulicama, mirisom pečenih krumpira i parfema, s njegovim ograničenim horizontom, gomilom ljudi, s glasovima... Gledala je, slušala je, ali je imala dojam da je od toga svijeta dijeli proziran zid koji nije čak ni htjela priječi jer je bila odijeljena od svega, zatvorena u svoju samoću. A u sebi je osjećala silovitu snagu, kao da u njoj bujaju sokovi koji rastvaraju pupove divljih kestena. Silazeći na kolodvoru Lyon s vlaka Pariz-Lyon-Jug nije ni časa oklijevala. Sad kad je po zakonu već dva dana punoljetna, nije se morala bojati skrbnika. Odlučila je da najprije s njime sredi račune. Nije joj zapravo bilo osobito stalo do imetka koji je smatrala nekim prokletstvom. Taj je novac bio uzrok svih nesreća koje su je stigle. Alainova ljubav bila je zatrovana milijunima Ornelle Villabianca. I Remy Gaspard postao je zločinac jer je želio da ih prisvoji. Ako je Julija htjela da se konačno smiri, morala je znati tko joj je otac. Bila je tvrdo uvjerena da njezin skrbnik tu tajnu čuva za sebe kao i sve druge koje su obavijale rođenje i podrijetlo Julije Crevecoeur. A tada će odmah pohitati Raoulu, jer ju je k njemu gonila duša, tijelo i krv... Tako je mislila i u kočiji koja ju je dovela pred baraku Gaspard. Ušla je u veliko predvorje u kome su klupe bile presvučene baršunom. U predvorju je za stolom drijemao isti nekadašnji vratar, kljast zbog ozljeda zadobivenih u Krimskom ratu i u ratu u Italiji. Bio je sav pokriven medaljama. Kad je posljednji put posjetila svoga skrbnika, dala se najaviti. Ovoga puta nije na to pomislila. Stane se penjati mramornim stubama u prvi kat u kome je bila kancelarija »gospodina predsjednika«. U toj otmjenoj zgradi obično je bilo vrlo živo, iako je živahnost bila prigušena jer su savršeno uredno odjeveni službenici tiho i ozbiljna lica prenosili svoje
spise, a poluglasno su, gotovo šapćući razgovarali s mušterijama i posjetiocima ikoji su čekali u predvorju. Julija nije ni primijetila da je toga dana bilo neobično tiho. - Gospođice! - javio se vratar. - Kamo idete, gospođice? - Zar me ne poznate? Vratar se nagne nad stol, zatim savije leđa i stade se zbunjeno ispričavati: - Nisam prepoznao gospođicu... Otkako gospođica nije dolazila u banku... - Nije potrebno da me najavljujete. Idem sama... - Ali, gospođice... - prekine je vratar. - Nikoga nema. Julija uopće nije pomislila da bi njezin skrbnik mogao biti odsutan. - Zar gospodin Gaspard nije u Parizu? - Gospođice... Zar ne znate? - uzrujano će vratar. Vratarova uzbuđenost stala je zanimati Juliju, pa siđe nekoliko stepenica niže. - Što se dogodilo? - Zar gospođica... ništa ne zna? - Upravo se vraćam s puta... Je li gospodin Kergoat u svojoj kancelariji? - Ne, gospođice. Gospodin Kergoat je zacijelo tamo... - Gdje? - U Auteuilu... Vratar je oklijevao, zatim žalosnim glasom doda: - Prema onom što se govori, predsjedniku je vrlo loše! Auteuil! Kako da se usred tog ladanjskog mira ne sjeti istog puta kojim je prije četiri mjeseca u mrkloj noći prošla u pratnji nekog Maximea, nazvanog Rasparač. Bila je hladna noć kad se krišom vukla uza zidove bojeći se da je ne prepozna koji prolaznik... Danas je išla uspravne glave dolazeći iz kolodvora, vlaka koji obilazi predgrađa, ne primjećujući da je gledaju i za njom šapuću: - Jeste li vidjeli? - To je Julija Crevecoeur... - Dakle se vratila! Jedva je odzdravljala. Išla je brzo, sve brže. Nije bila kadra srediti svoje misli jer ju je iznenadilo što je čula u banki. Njezin je skrbnik bolestan, i to jako bolestan... Uvijek je mislila da je čvrst kao stijena. Bio je čovjek koji je mogao dnevno raditi deset sati bez predaha, zatim provesti noć na plesu i napokon večerati sa svojim ljubavnicama da bi opet sutradan počeo iznova raditi dolazeći u banku prije ostalog osoblja. Remy Gaspard je u svojoj pedesetoj godini izgledao nesavladiv, nepokolebiv. Julija se sjeti da joj je princesa Mathilda Bonaparte govorila o ljudima koji su kao nekim čudom zaštićeni od umora, od tromosti i od različitih boljetica koji su u načelu danak što se plaća za preobilnu ishranu, za galantne pustolovine, za duhan... Takve je titane princesa nazivala »sjajna tijela«! Julija je svoga skrbnika uvijek smatrala za jednim od takvih »sjajnih tijela« pa nije mogla ni u snu misliti da bi se jednog dana i taj čovjek mogao razboljeti. Pomislila je nije li možda ipak nešto drugo... Sudeći po makijavelističkim načelima Remyja Gasparda moglo bi se svašta pretpostaviti, pa i najneobičnije... Julija se još više požuri. Nad kolnim ulazom bila su na zelenom mramoru zlatna slova: »Palača Gaspard«! U dvorištu je bilo nekoliko kočija... - Gospođice! Gospođice, Julijo!
Pred njom je stajao dobroćudan, krupan lik kočijaša Feliciena, koji se zacrvenio od uzbuđenja. - Gospođice... Oči su mu bile vlažne. Nije mogao doći k sebi kad je ugledao Juliju koju je dobro poznavao i nad kojom je budno bdio kad je svakog četvrtka po nju dolazio u pansionat Beaujon. - Mislili smo da je gospođica u Americi. Gospodin nam je rekao da se gospođica jamačno nikada neće vratiti, da... Glas mu je zapeo... - Felicien, dobri moj Felicien... Julija časkom nasloni glavu na rame staroga kočijaša. - Što se dogodilo mome skrbniku? - To je teško reći, gospođice. Ima već dosta dugo vremena što smo zapazili da gospodin guta lijekove... Naravno, čovjek koji jede bilo što i bilo gdje... A u to vrijeme naša Celeste, koja nastoji gospodinu u svemu ugoditi, čeka u kuhinji... Otkako je gospođica otišla iz Auteuila, gospodin je ovamo sve rjeđe dolazio... A uz to sve te glasine o gospodinovim poslovima... A bila je i ta provalna krađa... - Kakva provalna krađa, Felicien? - jedva čujno šaptala je Julija penjući se po stubištu u kući svoga djetinjstva. - Da, gospođice, provalna krađa! A mi u prostorijama za služinčad nismo ništa čuli, tako su bili spretni ti lopovi, ti protuhe! Nikada nismo saznali što su ukrali, ali je na gospodina ta provalna krađa jako djelovala... Već duže vrijeme nije bio kao prije, ali sad je krenulo sve na gore... Gospođica nije smjela otići... - Nemojte tako govoriti, Felicien. Zar se ne sjećate da je gospodin Gaspard rijetko dolazio u Auteuil kad sam bila tu? - Istina je - progunđa starac. - Ali je ipak onda, dok je gospođica tu živjela, to bila kuća u kojoj je bilo uživanje baviti se oko konja... Konji... Julija pomisli nije li možda njezin skrbnik prodao Sultana. Htjela je pitati kočijaša, ali se predomisli, jer joj se činilo da to nije zgodan moment. A malo se i naljutila sama na sebe jer se časkom čeznutljivo sjetila vatrenog riđana kojega joj je Gaspard darovao za sedamnaesti rođendan i koji joj je bio vjeran drug sve do njezina odlaska... - Julijo! Patrice Kergoat izlazio je iz knjižnice s nekim ćelavim čovjekom koji je na reveru svoga tamnog redengota nosio orden Legije časti. Dvoje mladih ljudi dugo se gledalo. U Patriceovu oku Julija je zamijetila veliko olakšanje. - Julijo! Za tih mjeseci koji su minuli Patrice se sigurno mnogo uzrujavao zbog mlade djevojke koju je gotovo iznenađujućom upornošću volio, sudeći po onom što o njemu zna. - Julijo, profesor Trousseau je upravo pregledao vašeg skrbnika... Profesor se nakloni bankarevoj štićenici. - Gospođice, pozvao me na konzultaciju moj kolega Dubois, kućni liječnik gospodina Gasparda. Doktor Dubois je izvanredan praktičar... bez prigovora. Činilo se kao da je u neprilici. - Moj skrbnik nije nikada bio bolestan! - uzbudljivo će Julija. - Dakako... ali ima nesretnu slabost da preko mjere uzima lijekove... Ormarić u kupaonici pun je svakojakih sredstava. Ta famozna kupaonica! - Nikad nisam tamo zalazila! - šaptala je Julija.
- Kako sam objasnio gospodinu Kergoatu, mislim da se ne valja prekomjerno uzrujavati. Možda će biti potreban kirurški zahvat, ali svakako ne odmah. Ne, nikako odmah. Nema simptoma oštećenja jetre niti zastoja žuči. To je dobar znak. Rekao bih da je vaš gospodin skrbnik umoran čovjek. Rekoh: umoran. Opći umor čitavog organizma. No svakako i neumjerenost... Našem je bolesniku prije svega potreban odmor... Podalje od njih stajao je Clovis, sobar, držeći profesorov proljetni kaput. Profesor raširi ruke uobičajenom kretnjom, a Clovis požuri da mu pomogne pri oblačenju. Zatim mu doda štap sa zlatnom jabukom, cilindar i rukavice od žute kože. - Doći ću sutra... Učinio je nekoliko koraka prema ulaznim vratima. Podno stuba pred zgradom stajala je profesorova kočija, a jedan je sluga držao otvorena vrata. - Gospođice - poluglasno doda profesor - treba svakako počekati kojih petnaestak dana da bismo bili sasvim sigurni... Otišao je. Julija stisne ruku Clovisu, a kuharicu Celestu poljubi u oba obraza. Fćlicien je obavijestio poslugu, pa je debela kuharica došla iz suterena da pozdravi gospođicu koja se vratila u svoje gnijezdo. - Kakve li nesreće, gospođice, kakve li nesreće! Pred Julijom se nakloni blijeda djevojka u crnoj haljini, s bijelom pregačom i poškrobljanom kapicom na glavi. - Georgette, nova sobarica - predstavi je Clovis. »Tu je, dakle, djevojku uzeo u službu moj skrbnik pošto je otjerao moju dragu Antoinettu«, pomisli Julija. Usiljeno se nasmiješi jadnoj djevojci koja nije bila ništa kriva. Juliji je bilo neobično kad je vidjela da je okružuje kućna posluga. - To je ona, to je gospođica Julija, naša gazdarica - prišapne kuharica Georgetti. Dođoše i vrtlar i sluga u konjušnici, priglupi momak... te se i s njima morala pozdraviti. Vijest o njezinu povratku očito se za nekoliko časaka proširila po cijelom posjedu. Julija pođe na stubište. Nijemo ju je pratio Patrice a i ganuti pogledi male skupine sabrane podno stuba gdje je stajao i jedan kip koji nosi svijećnjak. Julija se sjeti one strašne noći u mjesecu veljači kad se tim istim stubama penjala vodeći u tami Rasparača prema sobama gospodina Gasparda, prema njegovoj kasi... I usprkos svemu što je pretrpjela od svoga skrbnika, usprkos svemu što je moglo biti, a nije bilo, u sebi se pokajala zbog provalne krađe koju je sauna zasnovala... - Moram vas unaprijed upozoriti da ga nećete prepoznati - reče Patrice. Nisam mogao ni zamisliti da bi se čovjek mogao tako promijeniti u nekoliko tjedana. Već se duže vremena tuži na vrtoglavicu, na boli u želucu i na glavobolju... Jedne je noći k meni došla Blancha, sva zbunjena, jer se Gaspard, koji je spavao kod nje u ulici Marbeuf, gušio i tresao od groznice. Odlučio sam pozvati doktora Duboisa. Taj je kazao da ne može ništa točno reći pa je savjetovao da pozovem na konzultaciju profesora Trousseaua. U dogovoru s gospođicom d’Antigny odlučili smo da bolesnika prevezemo u Auteuil, u njegovu kuću. To već traje jedno tjedan dana... Svaki dan sve više slabi... a zapravo se ne zna što mu je. Clovis kaže da se jutros probudio sav u znoju i da mu je na ustima i na jastuku bilo krvi... Čuvši to odmah sam obavijestio profesora Trousseaua. Čuli ste i sami što misli... A on je jedan od najboljih specijalista za bolesti želuca.
Zaboravljajući na svoje brige i druge misli koje su je zaokupljale, Julija je odmah pošla da otvori vrata na kraju hodnika. Zatim se povuče natrag oklijevajući. - Možda bi bilo bolje da ga najprije pitamo da li me želi vidjeti - šaptala je. Možda je suviše grubo i okrutno da se samo tako iznenada pred njim pojavim... kao da... kao da sam došla da od njega tražim što je moje. Ovamo sam došla u namjeri da dobijem odgovor na posljednje pitanje koje me muči kako bih se mogla predati... novom životu. Očekivala sam da će doći do prilično neugodnog suočenja, ali ne do ovakvog... Ne, nikako do ovakvog! Nasloni se na zid prekriven crvenim damastom. Patrice je pred njom stajao. Na oboje je neugodno djelovala golema raskošna kuća. - Mislim da nema potrebe da vas najave - mrmljao je bankarov tajnik. Mislim, Julijo, da vas gospodin Gaspard očekuje... Krzmao je kao da želi još nešto dodati onome što je rekao. Zatim se iznenada vrati putem kojim su došli. Julija ga je pratila pogledom. Patrice, koji je već bio na stubama, kao da je to osjetio, te se časkom zaustavio držeći se za ogradu, a zatim krene dalje pošto je rekao: - Ja sam u knjižnici... Pokušat ću sređivati njegove spise... Julija otvori vrata. Pokucala je, ali nitko nije odgovorio. Uđe u sobu. Dvostruki zastori bili su zatvoreni. Ponad kreveta gorjela je uljena noćna svjetiljka. Činilo se da skrbnik Julije Crevecoeur spava u polusjedećem položaju jer mu je glava bila visoko na jastucima. Patrice je imao pravo. Julija je jedva prepoznala Remyja Gasparda koga nije vidjela gotovo godinu dana. Sljepoočice su mu bile srebrnaste već onda kad je odlazila u Ameriku. No te su ga srebrne kose čak i pomlađivale, a nisu ga činile starijim jer je imao gustu, smeđu valovitu kosu koja je osobito isticala njegovo lice što je bilo poput lica ciničnog Cezara, s isturenom bradom koju nikada nije spuštao kao da uvijek pazi kako je drži. Julija je sada na svoje iznenađenje ustanovila da se njezinom skrbniku kosa sasvim prorijedila, da je postala prosijeda, a da mu je tjeme čak i oćelavilo. Njegova inače tamna koža postala je zelenkastom. Imao je velike podočnjake, a lice mu se nadulo, pa se čak ni brada nije isticala. To je bio sasvim drugi čovjek. Julija ga je znala kao zdravog, ponositog čovjeka, na kome se nisu ni vidjele godine, a čak ih je umio upotrijebiti sebi u prilog. - Jesi li to ti, Clovis? Julija je ostala kraj vrata. Nije se micala. Kad nije bilo odgovora, bankar lako okrenu glavu prema vratima. - Ah!... Pokušao je da se još malo podigne, pa je isprva čak i uspio, ali opet padine na jastuke. Julija se približi krevetu gledajući neprestano bolesniku u oči. Zgranula se zbog njegove slabosti koja ju je istodobno i dirnula. - Sve... Julijo, sve sam učinio da vas pronađem! I glas mu se promijenio. Promukao je, postao je gotovo nečujan. - Znam - prošapće djevojka. Isprva je mislila da neće moći reći ni riječ. No taj je čovjek sada sasvim drukčiji nego njezin nekadašnji skrbnik, te je imala dojam da to uopće i nije on. Ali je pogled, koji se provlačio kroz poluotvorene očne kapke, bio oštar, promatrački i lako podrugljivi pogled Remyja Gasparda. - Volio bih da smo se ponovo susreli... u boljim okolnostima... barem što se mene tiče... Stao ga je gušiti kašalj. -... Oprostite, draga moja. To je odvratan prizor nemoći, zar ne? Kako... kako ste saznali da sam bolestan?
- Gospodine, to nisam znala. Tek sam se jutros vratila u Pariz i odmah sam ravno pošla u ulicu Laffitte. - Ah, namjeravali ste da me izazovete na dvoboj! Ponovo je zakašljao očito zbog toga što se htio nasmijati na račun svoje šale. - Ne - promrsi Julija. Ali se nije mogla svladati da ne doda: - Ja bih svakako bila jača! Odmah se pokajala. To je hvastanje dobro djelovalo na bolesnika, te se činilo da ga razvedruje borbenost njegove štićenice i da mu vraća snage. Slabo se nasmiješio, tek na tren, a Julija je ustanovila da je taj smiješak izazvao guste bore oko njegovih očiju. - U mome su životu žene s kojima sam imao posla uvijek bile jače. Mislio sam da ja vladam njima, ali to je bila samo... obmana. Još se i šalio... kao da je na doručku s prijateljima u klubu Chemins de fer... - Ja pak mislim, da ste uvijek i svagdje vi bili pobjednik - tihim glasom izrekne Julija - pa da ćete i ovog puta svladati... bolest. - Ne, Julijo, nažalost ne. Moj je protivnik suviše žilav. Uspio je da se smjesti u sjedeći položaj. Rukom pozove Juliju da se približi. Ona ga posluša pošto je primjetljivo oklijevala. - Julijo, zar se bojite mene? Ništa nije kazala. Gaspard je duboko udahnuo. - Bolest je užasna stvar, ali je i spasonosna - reče slabim glasom jer mu je ponestajalo daha. - Bolest neke ljude potpuno oslijepi... pa ne vide ni svoju bolest ni druge. A drugi, među kojima sam ja, svjesni su svoje bolesti, svoga propadanja, a pri tom stječu veću jasnoću misli... Kamo smjera? - Julijo! Svoj život vidim poput... poput prostranog krajolika koji se proširio pred mojim očima. Na njemu je sve obilježeno... kao da se gleda iz konopom privezanog balona, iz neke visine. Prolaze ljudi. Dižu prema meni glave... Na njihovim licima čitam strah, zavist, udivljenje, ljubaznost ili ravnodušnost. Ali nikad poštovanje, sklonost, ljubav! Julija se nije usudila da ga prekine. Ovamo je došla u namjeri da prisili svoga skrbnika da joj kaže što zna o Davidu Thibaudu. On bi jedini mogao znati za Ornellinu tajnu. Ne bi htjela napustiti ovu sobu prije no što dobije odgovor, jer će samo slobodna od svega što je muči pohrliti u Raoulov naručaj... No smatrala je da joj je dužnost da do kraja sasluša bolesnog čovjeka. Šutjela je. Nejasno je osjećala da je ono što joj ima reći od životne važnosti za njega i za nju. Kao da je u sobi još netko prisutan... nešto neopipljivo i zastrašujuće. Juliji postade hladno, osjeti neku vrtoglavicu poput one što ju je uhvatila one noći kad je ovamo došla u pratnji Maximea Rasparača. Po prvi put otkako je sada ušla u sobu, usudila se pogledati naokolo. Zidovi prekriveni svilom, drvenina, na kaminu Boulleova ura njihalica... Paravan od pozlaćena bambusa bio je točno na svom mjestu skrivajući od posjetiočeva pogleda sliku »Satir otimlje nimfe...« Izmučen, ali odlučan glas njezina skrbnika prizove Juliju u sadašnjost. Isprva je mislila da bunca... - Šifra moje kase bila je, a i sada je, jedna riječ od pet slova... Kakav već jesam, a osim toga i bonapartist... bio sam u iskušenju da uzmem za šifru
riječ Cambronne18. No vaš je... kako da kažem... vaš suradnik dobro odgonetnuo riječ »amore«! Kasa u kojoj je portret jedne žene i koja se otvara na riječ »amore«... baš se ne slaže s mojom osobom... Zar ne? - Pogodili ste, dakle, da sam ja podstrekač i... jedini odgovorni krivac za krađu izvedenu u toj sobi! - zaprepašteno usklikne Julija. Bankar je ponovo grčevito kašljao. - Ne odmah - naprežući se reče. - Isprva sam mislio da je sukrivac takozvanog Maximea, koji je sudu vrlo dobro poznat zbog čestih, ponovljenih krivičnih djela, ona mala, ona sobarica koju sam otpustio... Kako se ono zvala? - Antoinetta... - Da, Antoinetta. Vrlo vas je voljela, zar ne? - Da, gospodine... - Prilično su je teško pronašli, ali kao što znate, naš Car ima vrlo, vrlo dobru policiju... Juliji zastane dah. - Zar je Antoinetta bila zatvorena? - zaplašeno upita Julija. - Dakako, draga moja... Julija se zgranu, zatvori oči. - To je nepravedno, to je strašno - napokon reče, a glas joj je podrhtavao od bijesa. - Svih tih godina koje sam proživjela tu, u Auteuilu, Antoinetta je uvijek bila uza me, uvijek vedra i vesela i vrlo privržena... Kažem vam, gospodine, da sam samo zahvaljujući njoj mogla podnijeti beskrajnu tugu i očaj... Zar ste zaboravili, gospodine, da sam tu živjela tako reći sama, okružena vašim plaćenicima, koje ste vi zvali svojom »poslugom«? I da sam samo s Antoinettinom pomoću mogla otkriti njihovu neobičnu službu. Začudit ćete se, gospodine, kad vam kažem da je u mojim očima Antoinetta duhovitija, privlačljivija i tankoćutnija od mnogih otmjenih gospođa kojima ste udvarali za vrijeme carskih lovova ili u salonima. - Ne - reče bankar. - Ne čudim se što tako govorite... Julija iznenađeno ustanovi da u njegovu glasu nema ni traga ironije već je u njemu nešto drugo, neka tuga kakvu nije mogla pretpostaviti. - Kad su je suočili s onim čovjekom koga na sumnjivim plesovima u predgrađima zovu »Rasparač« - nastavi Gaspard - izjavio je taj čovjek da ona nikako me sliči njegovoj ortakinji u onoj noći. Kad je bio prisiljen da tu ortakinju opiše, učinio je to tako vješto i kićeno da mi nije bilo teško da prepoznam vas, draga moja... - A što je bilo s Antoinettom? - Morali su je pustiti. To prije što je imala nepobitan alibi za noć u kojoj se dogodila provalna krađa. Julija osjeti golemo olakšanje. - Pretpostavljam da je taj... taj Maxime još u zatvoru - reče nakon par časaka. - I neće brzo iz njega izaći. Bit će sretan ako dobije dvadeset godina robije. »Dvadeset godina prisilnog rada... Pa to je gore od smrti!« pomisli Julija. Kad bi samo mogla zaboraviti onu noć koju je provela s tim čovjekom! Kad bi samo mogla zaboraviti tu neobičnu osobu koja je pola zvijer a pola čovjek, s tako snažnim i tako nježnim umjetničkim rukama! - I to je nepravedno - izrekne trudeći se da govori ravnodušno. - Taj je čovjek radio po mome nalogu, po mojim uputama, I... i ne zaslužuje... tako strogu kaznu... 18
Francuski general (1770-1842) koji je zapovijedao jednom od zadnjih gardijskih četa u bitki kod Waterloa i okružen neprijateljima rekao: »Garda umire, ali se ne predaje!«
Remy Gaspard podigne mršavu, gotovo prozirnu ruku. - Zar vi, Julijo, ne vjerujete u pravdu? - Ne - promrsi mlada djevojka. - Nemate pravo. Pogledajte me, molim vas... Zar nisam sjena onoga što sam bio? Zar to nije... Zar tu po vašem mišljenju nema... neke pravde? To ga je priznanje očito stajalo napora koji ga je iscrpio. Nastojao je doći do daha. Kao da je bio u groznici jer su mu se čeljusti tresle, a lične jabučice crvenjele. - Odmorite se, gospodine - reče Julija. - Još... još nije čas... Morate... morate shvatiti da je ta bolest koja me izgriza... to je priznajem vrlo neobično... a i vrlo bolno... da je ta bolest i... neka vrst lijeka za dušu! Što se moje tijelo više raspada, to se moja duša sve više... sabire i jača. Zar to nije zanimljivo? Julija je bila sve više ganuta. Nikada nije mislila da bi njezin skrbnik mogao tako govoriti. - Ima, dakle - šaptao je - neke pravde kojoj se prije ili kasnije svi moramo pokoriti... Ispruži ruku s otvorenim dlanom, poput prosjaka... - Molim vas, dođite bliže... Poslušala ga je. Njegov se glas nije mogao prepoznati, bio je tih, jednoličan s posebnim prizvukom koji Julija nije poznavala. - Prema vama nisam dobro postupao - mrmljao je. - Danas sam toga svjestan... Prolazio sam pored vas kao slijepac. Sramim se osjećaja koje sam prema vama pokazivao... jer... jer... da sam bio vaš otac, jamačno bih vas ljubio i obožavao, pa čak i pretjerano... Vi ste kći... žene koju sam ljubio, a koja je radije odabrala drugoga! Uvijek sam vas smatrao kao izvrstan posao... i ništa više. Imetak vaše... majke, vaš imetak... omogućio mi je da ostvarim stanovite poslove koji... A danas, draga moja, imate pravo da od mene tražite... Julija ga naglo prekine. - Ništa ne tražim, gospodine, ništa! Molim vas da se ne zamarate... sređivanjem računa. - Bojim se... da mi nikada nećete Oprostiti kad saznate istinu... - šaptao je i zajauknuo od boli. - Ne postoji samo jedna istina - reče Julija. - To sam naučila u ovoj zadnjoj godini dana koju sam teško proživjela... Ima mnogo istina... Valja imati obzira prema drugima, a izbjegavati obzire prema samom sebi... Nisam došla da vas vidim takvoga... Nisam došla da s vama sređujem račune. Znala bih što bih s milijunima. Više ih, dakako, nemam, zar ne? Provući ću se i bez njih. Od vas tražim samo jednu jedinu istinu, jedinu koja me još teško muči. Vaša kasa, tamo iza paravana, dala mi je samo jedan dio te istine, te je oma ostala nepotpuna. Pomozite mi da je potpuno saznam. Recite mi tko je čovjek koji se krije iza imena vašeg prijatelja Davida Thibauda? Recite mi da li još živi i gdje bih ga mogla naći... Julija zašuti... Trenutak je mislila da se njezin skrbnik onesvijestio. Koža mu je postala poput voska. Ležao je nepokretno kao ukopan u jastuke. Zatvorio je oči. Jedva je disao. Julija se nadvine nad njega. - Čujete li me? Remy Gaspard otvori oči. - Da, Julijo, da. Čujem vas - izusti slabim glasom. - Budite ljubazni pa mi dajte komadić papira i olovku... Sve je na stolu.
Julija je pošla prema crnom stolu koji je stajao na svom mjestu. Na njemu je bio i blijedožućkasti hrapavi papir s bankarovim pečatom, a rta brončanoj tintarnici bilo je nekoliko olovaka. Julija uzme jedan list papira i olovku te ih pruži svome skrbniku, koji se s naporom, zbog koga se zadahtao, sjeo u krevetu. Brzo je nešto napisao. - Evo - reče. - I ne zaboravite da je ova kuća sa svime što je u njoj vaša... Sve sam uredio da tako bude... Kad biste malo skočili u konjušnicu, vidjeli biste da je Sultanu dobro... Možda je malo predebeo. Julija uzme papir. - To nije samo po sebi loš znak za konja - gunđao je Remy Gaspard. Ponovo je sklopio oči. - A sad otiđite, molim vas - doda. - Pokušat ću zaspati... Julija izađe iz sobe stišćući u ruci papir što joj ga je dao njezin skrbnik. Zastane u malom hodniku i rastvori papir. Drhtavim, gotovo nečitljivim rukopisom bankar je napisao jedno ime i jednu adresu. Julija je polagano silazila niza stube klizeći jednom rukom po ogradi kako je običavala za svojega djetinjstva. Prijao joj je dodir hladnog željeza. U sebi je neprestano ponavljala ime svojega oca: David-Axel Dupeyret... David... Axel... Dupeyret. Prezime Dupeyret činilo joj se poznato, ali ne bi znala reći kad ga je i u kojoj prilici čula. Predvorje bijaše pusto, vrata knjižnice bila su napola otvorena. Sve je bilo kao i nekada. Iza pisaćeg stola inkrustiranog sedefom i bakrom po nacrtu inženjera Boullea sjedio je Patrice usred gomile spisa. Kad je unišla mlada djevojka, digao se, obišao stol i pošao prema njoj. Osjetila je da su ih događaji, koje su oboje zajedno proživjeli, vrlo zbližili, htjela to ona ili ne. - Bude li sve dobro išlo, imat ćete barem ovu kuću... No ostalo... Pokretom ruke pokazao je što misli reći... - Pogledajte ovo - reče Julija. Tajnik gospodina Gasparda baci pogled na list papira, zatim digne glavu. - Dupeyret, ministar... Ne shvaćam... - Taj je gospodin moj otac! - tiho reče Julija Crevecoeur. - Kad ga vidim, počet ću živjeti novim životom. Julija je izašla iz knjižnice. Podno stuba čekala ju je nova sobarica. - Jesam li gospođici što potrebna? - Ne. No kamo sam stavila svoju putnu torbu? - Odnjela sam je u vašu sobu, gospođice. - U moju sobu? - Da, po nalogu gospodina Clovisa. - Vrlo dobro, Georgetto - odobri Julija. Činilo joj se kao da se sve nekako složilo kako bi stekla dojam da je Auteuil njezina prava kuća i da su je tu čekali. Događaji su krenuli takvim takom kao da je Julija Crevecoeur prava nasljednica Remyja Gasparda, što je bilo smiješno kad se zna kako je bankar sve učinio kako bi osiromašio svoju štićenicu... U njezinoj se sobi nije ama baš ništa promijenilo. Kao da ju je Julija jučer napustila. Haljine u vješaonici, rublje u ormarima, poredane cipele. Sve u najvećem redu. Na drugom krilu kuće Gaspard se bori sa smrću. No da li se zaista bori, pitala se Julija.
Kad se malo dotjerala, Julija pošalje sobaricu da reče Felicienu da upregne konje u kočiju. Za najkraće vrijeme kočija je spremna, sva ulaštena, već stajala pred ulaznim stubištem. - Felicien, zašto ste obukli svečanu livreju? - začudi se Julija. - U čast gospođice - odvrati kočijaš i pucne bičem. - Kamo ćemo? - U Pariz... Julija dade kočijašu adresu gospodina Davida-Axela Dupeyreta. - Pa tamo stanuje bolji svijet! - zadovoljno primijeti Felicien. Julija nije bila toga mišljenja, ali nije ništa rekla. Put je bio dug, jer je proljeće pozivalo na šetnju, pa je cesta bila doslovce zatrpana bujicom kočija. Felicienu je bilo potreban gotovo cijeli sat da bi konačno došao do bulevara Saint-Germain. Kad je Julija vidjela da je u gradskoj četvrti u kojoj je u ulici Visconti boravila kao u samostanu u kući u kojoj je lažna grofica Witkovska živjela poput nevine dame iz polusvijeta, živo je poželjela da se odmah onamo odveze. Jadnu su Antoinettu zbog nje zatvorili, pa je htjela da je što prije zamoli da joj oprosti. »Sve u svoje vrijeme«, predomisli se Julija. »Najprije otac, a onda... Raoul!« Uza svu njezinu žudnju za Raoulom ipak je morala najprije vidjeti čovjeka koji je slučajno njezin otac. Tad će se neograničeno slobodna predati. Raoulu... Kočija se zaustavi pred ulaznim vratima impozantnih razmjera koja su prekidala zid koji je bio dovoljno visok da sakrije palaču. Već se smračilo, a Julija je zapazila da je nekako osobito živo u toj, izrazito aristokratskoj ulici predgrađa Saint-Germain koja je inače vrlo ozbiljna i nepristupačna poput kakve ulice u provinciji, u kojoj stanuju plemići. Ulazna vrata bila su širom otvorena, pa se vidjela aleja lipa odjevenih u novu odjeću i vilinski nakićenih. Vrtlar ih je obrezao na francuski način. Juliju je malo zbunio svečani raskoš toga posjeda u srcu Pariza, a da izvana nitko ne bi mogao slutiti da je tako velik. Palača je bila u stilu Luja XIV, a po nekim značajnim pojedinostima, po visokim prozorima i zabatima podsjećala je na zgrade graditelja Mansarta. Po drveću bilo je lampiona koji su po tom otmjenom i raskošnom skladu rasprostirali izvanvremensko svjetlo. - Vjere mi, gospođice, dolazimo upravo na primanje - primijeti kočijaš nagnuvši se prema Juliji koja je isturila nos kroz vratašca kočije. Švicarac, koji je stražio pored staklenih vrata, držao se ukočeno, kao da je kip. Ulazne stube bile su pokrivene orijentalnim tepihom, a odozgo je prugasta zavjesa štitila posjetioce koji su dolazili u malenim skupinama izlazeći iz svojih kočija. Julija se prepala kad je ustanovila da se svakako radi o službenom primanju budući da je bilo mnogo stranih uniforma. Mlada se djevojka divila dostojanstvenom držanju jednog lijepog Mađara koji je na glavi imao naherenu šubaru, a bio je obučen u sjajmo, gajtanima opšiveno odijelo, izvezeno i okićeno zlatom i pucetima od dragog kamenja. Iza njega je dolazila osoba s crvenim fesom i bradom poput patrijarha. Bila je zamotana u golem bijeli ogrtač s ordenom Medjidieha na prsima. Ispred toga čovjeka išla je žena zamotana do očiju u velo i doslovce prekrivena draguljima... kao da su po njoj, pale velike kapi rose. Bilo je prekasno da se povuče. Felicien je već stao u red kočija. Iskrcao je Juliju pred ulaznim vratima. »Zabranit će mi da uđem«, pomisli smetena Julija. Popela se po stepenicama kao u snu. Prošla je kroz predvorje između živice lakaja u svečanim livrejama, s naprašenim perikama i bijelim čarapama. Na kraju predvorja stajao je portir koji je imao dužnost da najavi imena onih što
su stizali. Mjerio je očima Juliju u njezinoj putnoj odjeći, u dugoj crnoj suknji i u malom crvenom haljetku ukrašenom crnim jantarom. »Možda će misliti da sam Mađarica?« računala je Julija koja se našla upravo iza lijepog oficira. U njihovoj odjeći bilo je zaista stanovite sličnosti... Julija je sigurno nastupila, iako se tako nije osjećala. - Gospođica Julija Crevecoeur - šapne vrataru na uho. - Gospođica Julija Crevecoeur - bučno najavi vratar. Uzvanici su ušli u prvi salon. Nekoliko koraka podalje od ulaza stajao je čovjek srednje visine, odjeven u crno odijelo, a rever kaputa napola je prekrivao neki orden koji Julija nije mogla prepoznati. Na zlatnom lančiću na njegovim je grudima sjala kolajna. Ta se osoba držala vrlo prirodno dočekujući goste. Jednima je stiskao ruku, druge je pozdravljao. Tankoćutnim umijećem dijelio je podsmijehe, a goste je nagovarao i kratkim rečenicama koje baš nisu bile sasvim otrcane ili naprosto ljubazne, nego spretno udešene prema zaslugama i naslovima. Julija je stajala iza lijepog Mađara. - Dakle, što će se dogoditi u Italiji? - tiho je pitao domaćin. - Preuzvišenosti, u Italiji će se uvijek nešto događati - uzvrati Mađar. - Ali nikada bez nas, pukovniče! - reče ministar. Pukovnik se udaljio da bi pozdravio mršavu, ali neobično otmjenu damu koja je stajala pored kamina. Pred nju su dolazili uzvanici te su se redom pred njom naklanjali. Pružala im je ruku na cjelov i to na takav način da bi se moglo pomisliti da se vrlo proračunato predaje cijelim svojim koštunjavim tijelom. Juliju su dijelila dva koraka od gospodina Davida-Axela Dupeyreta. Nije ih učinila. Osjetila je na sebi njegov oštar i prodoran pogled u kome je čitala da je vrlo iznenađen i iskreno zadivljen. Iz čovjeka, koji ju je gledao, strujio je neki fluid koji je nabijao zrak elektrikom. Julija ne bi bila kadra reći je li lijep ili ružan, mršav ili krupan. Njegova je ličnost bila takva da se pričinjao i ljepši i veći od svih koji su ga okruživali i koji nisu prestali dolaziti, nakićeni, odličjima, u zlatu, veličanstveni, držeći pod ruku zamamne žene nakićene dijamantima. - Nisam čuo vaše prezime, gospođice - mrmljao je ministar. - Nije važno - reče Julija. - To naime nije moje pravo prezime... - A koje je vaše pravo prezime? Julija je tren oklijevala, a zatim prošapće: - Thibaud, Thibaud-Dupeyret. Nije izustio ni slova. Imao je visoko i ćelavo čelo, ali su mu crte lica bile gotovo mladenačke. Nastala je situacija koja bi svakoga potpuno smela. No Julija, koja nije bila nimalo pakosna, uzalud je nesvjesno htjela smesti tog pedesetogodišnjaka koji je bio siguran u sebe, u svoj čar, u svoju moć, u svoje bogatstvo. Časkom je mislila da će svakako naložiti jednome od tih snažnih i stasitih vratara da je naprosto izbace kroz vrata. Rukom je pozvao jednog slugu koji smjesta dotrči. - Otpratite gospođicu u moju radnu sobu... - Dobro, Preuzvišenosti - reče sluga. Okrenuvši se Juliji Crevecoeur poluglasno nadoda: - Vaše mi ime ništa ne kaže. Ali vaše lice... Da, vaše me lice podsjeća na nekoga... Doći ću k vama čim budem mogao... osim... osim ako vam se ne žuri pa da odete. - Imam vremena - prošapće Julija, iako nije bila sasvim iskrena.
Pošla je za lakajem u predsoblje i odatle kroz labirint slabo rasvjetljenih salona kojima su se vjerojatno služili samo za vrijeme primanja. To je bila jedina od onih palača kakve su nekada gradili, a bila je tako prostrana da velik broj soba sigurno nisu upotrebljavali. Julija pomisli kako ta kuća mora žalosno izgledati u obično vrijeme, kad nema primanja. - Izvalite, gospođice, izvolite ovuda... Radna soba s visokim, stropom gledala je prema vrtu u ikome je bilo stoljetno drveće iza koga su se u jasnoj noći mogle naslutiti lisnate krošnje drugih vrtova, zidovi i krovovi drugih palača istoga stila kao što je ova. U sobi su zidovi bili prekriveni kožom rujne boje. Uzduž zidova stajali su hrastovi ormari za knjige. Patina vremena davala im je nedostižan sjaj. Sluga upali petrolejsku svjetiljku na okruglom stoliću i izađe pošto se naklonio pred mladom djevojkom. Spremila se da dugo čeka. Nasumce uzme iz knjižnice neku knjigu. Bile su to »Neobične priče« Edgara Poea. Pokušala je čitati, ali nije mogla. Slušala je svaki šum i trgla bi se čim bi mislila da čuje korake koji se približuju. Nastojala se smiriti. Trudila se da njezini osjećaji ostanu izvan onoga što doživljava. Ali nije uspjela. Zbunio ju je susret s umirućim skrbnikom. Na pamet joj je dolazilo da uspoređuje tri čovjeka koji su imali tako veliku ulogu u životu Ornelle Massimo Villabianca: Gaspard, Voumard, Thibaud... Zamišljala je ikako su izgledali prije dvadeset godina. A stalno joj se nametala slika Raoula. Pomislivši na susret s njime zadršće. Otvoriše se jedna vrata i to ne ona kroz koja je sluga uveo Juliju. Naglo je zatvorila knjigu. - Ljudi neprestano dolaze. Umjesto mene prima ih moja žena. Morao sam izmisliti izliku rekavši da je stigla poruka iz Tuilleriesa. Nisam htio da izgubite strpljenje... - Rekla sam da ću vas čekati... - Znam, ali ja sam zapravo želio da što prije dođem k vama. Ušao je u krug svjetla što ga je bacala svjetiljka. Julija je tada vidjela, da je zapravo sitan, vitak, gotovo mladenačka pojava, da ima male noge u visokim starinskim lakiranim cipelama i male ruke, ali da je tako pravilno građen te izgleda gotovo velik. Držao se sasvim ravno. Julija nije shvatila kako čovjek tako krhkog izgleda može davati dojam snage. U jednom je trenutku zamislila da on stoji pored Ornelle. Morali su biti neobičan par, kao dvije zvjerke zatvorene u jedan kavez. Oboje energični, s očima iz kojih pršti inteligencija. - Želio sam doći jer ste vi točna slika, barem je to moj dojam... nekoga koga sam poznavao... vrlo dobro poznavao... davno, davno... No stanoviti susreti ostaju u nama poput plamena, sasvim malog plamena koji se zacijelo nikada neće ugasiti. Dopustite mi da vas gledam i da malo sanjam. To mi se vrlo rijetko događa... - Ne - reče Julija. Nije osjećala ni žalost ni ljutinu. Došla je ovamo da kaže neke stvari tom čovjeku koji bi joj mogao sve dati i koga je srela sa zakašnjenjem od osamnaest godina... - Sanjat ćete kasnije, gospodine - nastavi Julija. - Žalim što sam vam se maloprije predstavila tako... tako drzovito. Bojim se da ni moment nije bio dobro izabran. No, izabire li sudbina uvijek zgodan moment kada spaja muškarca i ženu ili kad stvara dijete? Kad sam konačno tu, moram vam reći sve što vam imam reći, a vi ćele me samo silom moći spriječiti... Govorila je mirno i odlučno. No ono, što je vidjela da sjaji u očima DavidaAxela, nikako nije očekivala. U njima je bila neobična, nježna ljubav. Julija se
trudila da se ne susretne s pogledom svoga oca. A zatim polagano, bez ikakva oklijevanja, stane pričati o jednom toplom ljetu, o nekom dvorcu na Siciliji u kome su tri mlada Francuza bili gosti princa Tancreda Massimo Villabianca... -... Tri prijatelja, gospodine, spojeni kao grana jednoga drveta... Tako je barem izgledalo. No kako mi je rekao jedan od trojice, ima tome nekoliko tjedana u palermskoj luci: nema prijateljstva kao što nema ni ljubavi! - To je Augusteov stil - šaptao je David Axel gotovo sam sebi. - Zaista - potvrdi Julija. - Ne treba, dakle, da vas podsjetim da je prvi od te trojice bio slikar, bonivan, drugi cinik koji je mislio samo na to kako da što prije stekne imetak, a treći bezobziran pustolov kome je politika bila preča od ljubavi! Ministar je htio nešto reći, ali ga Julija spriječi ne ustručavajući se. Taj čovjek, koji je zacijelo znao ušutkati najveće ličnosti carstva, pustio je, ne trepnuvši okom, Juliju da nastavi govoriti. - Tamo je bila jedna mlada djevojka kojoj su sva trojica udvarali. To je bila kći princa Tancreda. Kako svjedoci pričaju, pravo čudo. O njoj bi se moglo reći ono što se kaže za gospodina Talleyranda... Ministar digne ruke uvis. - Zar ćete mi navoditi historijske riječi? - Da. Za gospodina Talleyranda kažu da je bio d... u svilenoj čarapi. Bila je kao opijena. Osjećala je da je nitko i ništa ne bi moglo zaustaviti. - Prinčeva kći i mladi pustolov s političarskom žicom ljubili su se pravom i potpunom ljubavi. Kakva je to bila strast? To, gospodine, ne znam. Nisam bila svjedok. Ali plod sam te ljubavi. Tajni i sramotni plod njihove niske strasti. Skriveni plod koji nije slušao pravila igre, koji nije htio prihvatiti svoj položaj, ikoji je htio znati. I koji se dočepao istine, komad po komad, bijesno, pomamno, očajno... Nije mogla dalje. Nakon jednog trena zastoja odvažno je išla do kraja kao da je htjela da jednom zauvijek raščisti svoj život, da objasni neobjašnjivo, neodređeno se nadajući da će se tako osloboditi more napasnih misli, svoje osamljenosti, svoje potrebe za nježnošću i ljubavlju... -... A teško je, gospodine, kad malo-pomalo padaju vela i otvaraju se vrata, teško je shvatiti da si više ili manje prokleta, odbačena, da su te mrzili prije nego si ugledala svijet... Neobično je kad se ponekad osjećaš kao mrtvac među živima i da one koje njihovi roditelji vole gledaš kao neobične životinje. Previše je jednostavno držati se ustajalih pojmova o uzvišenosti strasti, što je samo obmana, samo komedija koju pojedinci glume sami za sebe... A glupost je vjerovati da je obitelj nešto lijepo, nešto sveto... Čitala sam romane gospodina Balzaca. Nisam imala pravo kad sam u njima vidjela samo roman, jer je život koga sam zamišljala romantičnim zaista samo loša roba, a svijet gospodina Balzaca pravi život... Predmjevam da mislite da sam loše odgojena. Kad sam izašla iz pansionata, morala sam sama sebe odgajati. - A jedinog sam dana po nesreći htjela znati tko su i kakvi su moji roditelji, ti roditelji koje su preda mnom brižno skrivali, a koji su ipak negdje morali postojati. Postala sam detektiv, gospodine. I našla sam. Najprije svoju majku... Ah! Moja majka... Nedavno sam je vidjela. Mogla sam joj se izbliza diviti. Ona je zaista divna. Ona je i sada divna usprkos godinama i raznovrsnim dramama koje su uzburkale njezin život i usprkos svome starom mužu koji je, među nama rečeno, zaista grozan. Vidjela sam svoju majku, govorila sam s njome. Ali nisam poljubila svoju majku... Možda ne znate da ima malog dječaka koji je lijep... poput anđela ili nekog budućeg generala! Toga je sina imala s jednim ljubavnikom koji nosi slavno ime. Moja je majka, gospodine, i sad sačuvala
sklonost za revolucionare koju je imala u mladosti... Neću vam tajiti da me je Crvena grofica očarala. Mislim da mi se nikada nitko nije pričinio tako... tako zanimljiv kao ona. No iako je ona moja majka, potpuno mi je strana. Ali me ipak nije napustila, barem što se tiče materijalne strane... Julija časak zastane kao da mora skupiti snagu i hrabrost prije no što će dalje nastaviti: -... Otišla sam sa Sicilije imajući na umu samo jedno, a to je, da nađem onoga koji me je zaista napustio. Uspjela sam da... vas nađem i to tek prije jednoga sata. Došla sam ovamo jer sam morala... Barem sam tako mislila. No gledajući vas... shvatila sam da je ta duga potraga bila zaista besmislena. Čemu? Prošlost je mrtva. U Palermu sam srela izvanredno lijepu, ali već pomalo ostarjelu ženu koja zacijelo očajnom energijom nastoji stići svoju odbjeglu mladost. Tu sam vidjela gospodina... stanovite dobi koji se još dobro drži i koji također uza se ima... neku vrst mondenog skeleta! David-Axel morao se nasmiješiti, ali ništa nije rekao. - Pogriješila sam, gospodine, jako sam pogriješila nastojeći naći roditelje koji nikad nisu htjeli za mene znati. Uvjerena sam da se sada bojite. Vi to dakako ne pokazujete, ali sigurno mislite da sam došla da od vas tražim novaca i da se spremam da vam na tom velikom primanju priredim skandal. Budite mirni. Nikada više nećete čuti za Juliju Crevecoeur! Julija krene prema vratima. Njezin je otac stigne, uhvati je za ruku i silom okrene. Bio je samo prividno slab. - Ostani! Prisili je da sjedne. - Moram s tobom govoriti. Sad ćeš me ti slušati. Julija nije izustila ni riječi. Sjedeći na rubu golemog fotelja izgledala je poput djeteta koga su uhvatili u krivnji. Iznenada joj se pričini da je sasvim normalno što sluša toga čovjeka koga nikada nije vidjela i koji s njom prilično grubo postupa. Ali iza te grubosti osjećala je nepoznatu nježnost koja je iz njega zračila, iako nije pokazivao nikakvo naročito uzbuđenje od onoga časa kad je u njoj vidio sliku svoje nekadašnje ljubavnice. Tračak te nježnosti vidio se u njegovu oku, a što da kaže o tome što je napustio primanje ne brineći se što će se o tome govoriti. - Nemojte misliti da tražim oproštenje ili da se ispričavam. Iako mi se moj postupak od prije dvadeset godina danas čini nizak i nedostojan, neću da sam sebi sudim. Siguran sam da će to učiniti drugi. No, Julijo, treba da znaš da čovjek uglavnom ostaje onakav kakav je bio sa dvadeset ili dvadeset i pet godina, ali on ipak nakon dvadeset godina nije isti. Kako i sama znaš, dobri su oni koji su bili zli pa su se pokajali. Mislim da smo ti i ja u mnogome slični. Kao i ti i ja volim istinu! A istina je da mi se Ornella Villabianca jako sviđala, ali više ništa. Ako hoćeš, žudio sam za njezinim tijelom, ali ne i za njezinom dušom. No tko je u ono doba mario za dušu?... Ja sam prije svega i nadasve ljubio revoluciju... tajnovitost... opasnost... U Italiji sam sudjelovao u revolucionarnom pokretu, a bio sam stranac, pa sam se izlagao ozbiljnim opasnostima... Kad sam saznao da je tvoja majka u drugom stanju, nisam mislio na sebe nego na svoju političku odgovornost. Ništa mi nije bilo važnije od pobjede stanovitih, uostalom vrlo maglovitih ideja ikoje su se malo-pomalo ipak kristalizirale, postale stvarnost i dovele do državnog udara u Francuskoj i do toga da je princ predsjednik postao carem a ja opće poznat javni radnik. Ti se zaista s pravom možeš pitati ikako jedan revolucionar, jedan nekadašnji karbonar može postati stup carskog režima. Na to ću ti odgovoriti da je jedan stari karbonar postao francuskim carem! Pored mojih velikih ambicija moja
sicilijanska ljubavna zgodica nije imala značenja. To je barem bilo u osnovi mojih misli. Ima obilje povijesnih primjera koji pokazuju da su veliki političari, filozofi, genijalni umjetnici sve žrtvovali za svoj ideal. Tako sam i ja učinio, bez oklijevanja. Uporno sam išao putem koji me je doveo dovde gdje jesam. Sklopio sam sjajan brak koji je bio neophodno potreban za moju političku karijeru. Nemam djece. Zašutio je. Dupeyret se izražavao sasvim jednostavno Što se Julije duboko dojmilo. - Nisam imao djece - prigušenim glasom ponovi David-Axal. - Bilo mi je žao, ali ti moram iskreno reći da na tebe nisam nikada pomislio. Kad si pred koji čas uskrsnula preda mnom, odmah sam te prepoznao kao što se neki prepoznavaju u nekakvoj zaslijepljenosti koja je često u osnovi velikih strasti. Jer... stareći vjerujem u ljubav. U sve vrsti ljubavi, Julijo. Trenutak sam te gledao kao što sam prije dvadeset godina gledao tvoju majku, prve večeri kad nas je princ Tancredo predstavio svojoj kćerki Ornelli. A zatim sam osjetio veliku sreću, veliku smirenost i duboku radost te sam u tom času pomislio da sam nažalost već potpuno zaboravio da još može postojati... sreća. Bio sam sretan što te vidim. Bio sam vrlo sretan. Bio sam sretan, drago moje dijete, jer si ti upravo onakva kći kakvu sam htio imati! Nastala je šutnja. David-Axel približi se svojoj kćerki. Beskrajno nježno podigne Julijinu bradicu. - Doći ću k tebi sutra - nježno reče. Nije odgovorila. - Gdje stanuješ u Parizu? Reci mi što mogu za tebe učiniti. Traži od mene sve što hoćeš. Molim te... Julija ustane. - Moram ići - prošapće. - Moj... moj skrbnik je na umoru. Moram... Nije dovršila rečenicu. Osjećala je da će briznuti u plač, a nikako nije htjela zaplakati pred svojim ocem. Ne okrećući se, vrlo brzo dođe do vrata. Otac ju je stigao. - Tvoj skrbnik? Tko je, Julijo, tvoj skrbnik? Julija ga nije gledala, ali nije ni plakala. - Bili ste trojica prijatelja... Vi, slikar i taj... treći. On je moj skrbnik. - Remy! Ramy Gaspard, bankar! Ali je Julija Crevecoeur već otišla. Vratar sa srebrnim lancem oko vrata nakloni se Juliji. Sav odjeven u crno davao je utisak grobara. - Želi li gospođica svoju kočiju? - Da... - Kočija gospođice Crevecoeur! Jedan lakaj trikom nestane. »Kako se taj čovjek može sjećati imena svih uzvanika, pa i onih ikoji to nisu?« pitala se Julija idući prema ulaznim stubama. Sišla je po stepenicama. Nove kočije više nisu pridolazile. Za nekoliko časaka njezina se kočija zaustavila pred njom. Otvarajući vratašca Felicien je gunđao: - Drago mi je što vidim da se gospođica dugo zadržala... Stisnuta u kutu kočije Julija je pokušala analizirati duboko uzbuđenje koje ju je uznemirilo. Pokušala je nadvladati iznenadne osjećaje koji su u njoj oživjeli kad je nenadano otkrila da za oca ima osjećajnog i možda dobrog čovjeka koji ju neodoljivo privlači, iako bi ga morala mrziti... Julija nije htjela misliti na
daleku budućnost. Obuzeo ju je dosad gotovo nepoznat osjećaj... poput neke velike radosti, neopisive radosti i sreće... Odmah mora pohrliti Raoulu i u njegovu naručju predati se ljubavi. Te je večeri sav Pariz bio na ulici. Šetači su prolazili po bulevaru SaintGermain. Jedan se momčić provlačio između kočija i usopljenim glasom vikao: - Uzmite Le Siecle! Kupite Le Siecle! Što hoće Bismarck? Kamo ide Pruska? Uzmite Le Siecle... Senzacija. Le Siecle! Raoul de Saint-Cerre. - Vraćamo li se u Auteuil, gospođice? Valja živjeti. Oživjeti. Početi iznova. Protjerati utvare. Stara prijateljstva. Stare ljubavi... Julija nije imala ni dvadeset godina. Ljudi njezina života plesali su u njezinu sjećanju strašan ples pri kome nije sudjelovao gospodin Offenbach. Nije bilo valcera. Bila je to glazba sudnjega dana. -... Što hoće Bismarck. Kamo ide Pruska? Verglec. Na uglu jedne slijepe ulice svirač s majmunom na ramenu. - Brže, Felicien, brže! - Dobro, gospođice, ali kamo? Kamo? Julija nije znala gdje stanuje Raoul. - Do novina... - Kojih novina, gospođice? - Le Siecle, dakako! To mora biti negdje blizu velikih bulevara. Ulica Cadran... Ulica Le Peletier... Čuveni »Divan Le Peletier«, koga se Raoul uvijek čeznutljivo sjećao, danas je zatvoren. Uredništvo Le Siecle mora se nalaziti negdje u blizini. Felicienu nije bilo teško naći zgradu. Krcata, bučna grozničava ulica. Uska zgrada, sva rasvjetljena i širom otvorena. Iz ulaznih vrata izlazila su kola koja su vukli snažni konji. Kola su bila pokrivena ceradom na kojoj je pisalo: Čitajte Le Siecle! - Gospođice, tu smo! - Felicien, pitajte je li u kući gospodin Saint-Cerre... Ako je tu, recite mu da ga čekam u kočiji - uzbuđenim glasom govorila je Julija. - A ako gospodina nema? - Raspitajte se, gdje bi mogao biti. Požurite se... Felicien se spusti sa svog sjedala i uleti u zgradu. Julija još nikada nije osjetila tako neodoljivu želju za bilo kim kao sada za Raoulom. Konačno je iz njezina života nestala njezina velika mladenačka ljubav, Alain, lijepi Alain. Nikad se više neće vratiti. Kao da pripada carstvu sjena. Nije mogla ni da pred oči dozove crte njegova lica. Ali je Raoul, vjerni, do ludila zaljubljeni Raoul, u kojem buja mladost i žar, koga sada želi dušom i tijelom koje gori od požude za njim, bio tu kao da ga je već stigla Julijina poruka, kao da već trči k onoj koju obožava. Ali pred ispušten prozorčić u vratima kočije nije stao Raoul nego Felicien. - Gospodin je otišao svojoj kući, gospođice... Za slučaj da gospođica nema adrese, dali su mi... To je blizu ulice Saint-Honore... - Žurno, Felicien... Bili su tamo za nekoliko časaka. Zgrada bijaše nova. Gradio ju je Haussmanin. - Felicien, vratite se u Auteuil... Kočijaš nije vjerovao svojim ušima. - A... a gospođica? - Možda ću se zadržati... duže.
- Pa što? Čekat ću... - Ne, Felicien. Neću da čekate... - Pa kako će se gospođica vratiti? - No pa... pa dovest će me gospodin Saint-Cerre. Julija je imala krila. Letjela je po stubama jer je od pazikuće, koja je očito bila vrlo sumnjičava žena, saznala da gospodin Saint-Cerre stanuje u četvrtom katu. U trećem katu uspori korake ne zbog toga što se zamorila već što je iznenada pomislila da je kasno uvečer, pa da Raoul možda nije sam! »Tim gore«, pomisli. »Današnji je dan u svakom slučaju odlučan u mome životu. Sve što mi se danas dogodilo i što će se dogoditi, utjecat će na moju budućnost. Neka sudbina odlučuje kako sama hoće!« Povuče uže zvonca. Ništa. Nestrpljivo pozvoni još jadnom. Nemaran korak. Netko je skidao zasun. Vrata se malo otvoriše... a zatim sasvim. - Julijo! - Raoule! Žalosna glazba koja je punila uši Julije Crevecoeur odjednom prestane. Kao da je i slijepcu bilo dosta. Umjesto toga... digla se oluja, uragan, neodoljiv zanos dvoje mladih i lijepih bića ikoja su i bila stvorena jedno za drugo, barem u tom času. Raoul je na sebi imao staro odijelo što ga je rado nosio i koje ju je podsjećalo na ono u hotelu Astor House u New Yorku. No okvir, usred kojega je Raoul vrtio i okretao Juliju, nikako nije bio poput onoga u nekoj palači. Stan novinara, svjetskog lutalice, bio je prazan poput ljuske jajeta. A i tako bijel. Prazan i bijel. U kutu su ležali kovčezi, po svuda su, pa i po podu bile razbacane putne torbe, napola raspakirane, a i svakovrsni čudni predmeti: maske, kipići i slike. Nije bilo pokućstva ni zastora na prozorima. Julija je sve to primijetila, ali nije vidjela. Vidjela je samo svjetlu raščupanu kosu. A osjećala je samo dvije ruke koje su je stezale oko struka i usta koja su grizla njezine usne... - Ljubim vas, Julijo... Ljubim te. Bez tebe je Pariz plakao, a život je bio besmislen, ništav, prazan poput moga stana. Kad si ti tu, sve se oko mene sjaji od radosti. Kad si ti tu, ljubavi moja, moj je stan postao palačom iz Tisuću i jedne noći. Čekali smo te... ovi zidovi i ja da bi priredili veliki ples za dva uzvanika, za tebe i za mene. Za dva potpuno gola uzvanika poput ovih golih zidova, a odjevena pomanjkanjem nevinosti, najljepšim tkivom... Raoul ju je vrtio i plesao s njome između predmeta koji su na sve strane letjeli po golom podu jer nije bilo tepiha. Zatim je podigao svoj lijepi plijen počastivši je tako u svojoj »palači«. Nosio ju je. Na kraju jedinog hodnika širom se otvoriše vrata. Unesao ju je u sobu u kojoj bijaše samo golem i prilično bijedno opremljen krevet u obliku bijelog, strašnog, vagnerijanskog, neobičnog labuda... - Htio bih sve znati, najdraža - šaptao je mladi čovjek zagnjurivši glavu u Julijinu kosu. - Sigurno mi imate mnogo toga pripovijedati... - Kasnije... - Sjajno! Kasnije!... Sutra, prekosutra, idući tjedan, drugi mjesec, slijedeće godine... Pred nama je čitav život, te ćemo moći jedan drugom pripovijedati sve što imamo reći. Ali ove noći, najdraža, ove noći... Uspravio je glavu. - Možda sanjam? Možda samo zamišljam da ste odlučili da naplatite moju samozatajnu strastvenu ljubav, kad ste napokon odbacili ta žalosna vela u koja ste se zamotali... Možda vam je još uvijek stalo samo do moga prijateljstva, a da vam moja ljubav dosađuje? -... Pa ipak...
Prestao je govoriti. -... Pa ipak - reče nakon jednog časa pošto je ispitivao Julijino lice da mu ono odgovori na postavljena pitanja - pa ipak je bilo dosta da vas vidim pred sobom pa da odmah jasno shvatim da ću ove večeri naći drugu Juliju Crevecoeur... Što je mislio kad je rekao »drugu Juliju Crevecoeur«? Julija je imala samo časak vremena da se tako pita jer se već našla na golemom bijelom labudu čiji je dugi svijeni vrat nekada morao nad krevetom podržavati nebo. Ali Raoulu nije bio potreban takav beskoristan raskoš. Labuđi vrat, koji je morao biti težak kao i obelisk na trgu Concorde jer je bio od lijevanog željeza i umjetnički izveden, dizao se svojim napola otvorenim kljunom nad Julijom... Neočekivanom kretnjom koja je iznenadila Raoula, koji je svoje uzbuđenje prikrivao bujicom strastvenih riječi, pružila je prema nijemu ruku. - Dođi - šaptala je. - Dođi k meni... Moraš shvatiti... Ne može se ljubiti dva čovjeka... Onaj koga sam ljubila kad si me upoznao, sad je potpuno nestao iz moga života... Ali rane ostavljaju ožiljke... To i ti dobro znaš koji nosiš sakriven i dubok ožiljak... Tu. Na svoje je grudi privukla momkovu glavu, razmakla je bujne uvojke i prstom je blago dirala gotovo nevidljivu dugu brazgotinu koja je tekla sve do čela... - Draga, najdraža - uzbuđeno je mrmljao Raoul. - Da nisi danju i moću nada mnom bdjela, umro bih i već bili odavna bio pod zemljom... - Nisi umro. Živ si. Ti si nabujali život, milje moje, evo... Imao je bijelu, širom otvorenu košulju. Priljubila je obraz uz zlatno runo što je pokrivalo grudi njezina prijatelja i ushićeno slušala kako mu srce kuca, a rukama je prelazila preko njegova tijela. Raoul je mimo ležao kao da poštuje njezine nježne i smione kretnje. Polagano je stala s njega skidati odjeću i posvuda ga ljubiti. To je isto i Raoul učinio s Julijom. To uzajamno skidanje bila je duga i rafinirana ljubavna predigra... Noć je prodirala kroz prozor, ali je u sobi još ipak bilo toliko svjetla da su se mogli vidjeti i ogledavati, iako nejasno, što je povećavalo ugodu i slast ikoju su pri tom osjećali. Kad su bili sasvim goli, Julija ga strastveno privuče k sebi. Ogrlili su se poput posvećenih plesača koji vrše neki misteriozni obred. Juliji se činilo da će labud svakog časa poletjeti kroz prozor koji se sam otvorio da propusti fantastičan krevet i njih dvoje na njemu. A kad je ples uzajamnog posjedovanja postao divlji i zadahtan, kad ju je sad Raoul, koji je dotada bio Julijina podatna žrtva, stao neizrecivo slatko mučiti, Julija je osjećala kao da se on zaista pretvorio u pticu koja je nosi vrlo daleko, iznad svih ljudskih niskosti, iznad prljavih interesa, iznad duševnih i tjelesnih patnja. Daleko... Voljeli su se dugo i mahnito strastveno. Noć je postala pravom noći. Vrijeme nije ništa značilo. Protjecalo je po zakonima koji se nisu podvrgavali sunčanoj uri. Trenuci su postajali vječnost. To je bilo čudo uzajamnog uživanja u ljubavi. Raoul se malo pridignuo gornjim tijelom. - Julijo, ljubim te. Hoću da mi budeš žena. Ništa nije rekla. - Hoću da odgovoriš, sada, odmah. Tada ga je ponovo još jednom privukla k sebi. - Bit ću ti... žena - mrmljala je Julija. - Već sam... sada. Zaspali su tek u zoru.