Behar 85 (2)

ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA • GODINA XVII • 2008. • BROJ 85 • CIJENA 15 KN

BEHAR

BERIĆET RIJEČI

ZAPIS SA STEĆKA IZ 1094 GODINE Radimlja, Stolac Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.

Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima ništa do ponovo ti sam. Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusti ono što nije okusio, bit tami gdi nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo. Čovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

KDBH “PREPOROD”

BEHAR, 85 2008.

SURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENA KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ VELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVU LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC ERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERI

PROMIDŽBA

BEHAR BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja Nakladnik: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD Glavni i odgovorni urednik: Sead BEGOVIĆ Izvršni urednik: Filip Mursel BEGOVIĆ Uredništvo: Senad NANIĆ, Ervin JAHIĆ, Sena KULENOVIĆ, Zlatko HASANBEGOVIĆ, Dino MUJADŽEVIĆ, Azra ABADŽIĆ NAVAEY Rukopisi i fotografije se ne vraćaju Adresa: BEHAR KDBH “Preporod” Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635 e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr seadbegovic@yahoo.com web: www.kdbhpreporod.hr Cijena po primjerku 15 kn, dvobroj 30 kn, godišnja pretplata 90 kn Cijena u BiH: 3 KM, dvobroj 6 KM, godišnja pretplata 18 KM. Cijene za inozemstvo: CHF 6 (godišnje 36), € 4 (godišnje 24), USA $ 6 (godišnje 36); Kunski žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185 (S naznakom: Preporod, za Behar) Tiskano uz financijsku potporu iz državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

ISSN 1330-5182

KAZALO Manifestacija 14. Bošnjačke riječi u organizaciji KDBH “Preporod“, studeni – prosinac 2008.

RIJEČ UREDNIKA .................................................................................................. 3 ŽENE U ISLAMU Kultura žena: Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” ............................................... 4 KNJIŽEVNI PORTRETI: Feđa Šehović Sead Begović (intervju): Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik suživota u suvisloj zajednici .......................................................................... 14 Feđa Šehović: privlačna snaga palete ................................................................. 19 Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima ................................................... 25 Heroji ne smiju biti zaboravljeni ......................................................................... 28 Fragmenti iz romana «Prokleta ergela» .............................................................. 30 DERVIŠHANA Velid Imamović: O dobročinstvu ......................................................................... 38 LIKOVNO OKNO Aida Abadžić Hodžić: Sumnja i nemir umjetnosti – uz slikarstvo Safeta Zeca ..... 42 DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU Ervin Jahić: Pederčine i pederi ............................................................................ 52 IZLOG KNJIGA ................................................................................................... 53 MULTIMONOLOG Senad Nanić: Freesponsability iliti slobodogovornost ......................................... 54

• Okrugli stol, srijeda, 19. studenog 2008.godine u 19 sati, Europski dom, Zagreb, povodom objavljivanja knjige “Politički islam“ autora Tarika Kulenovića. Razgovaraju : Muftija Ševko ef. Omerbašić, Dr. Šaćir Filandra i Goran Beus Richemberg.

• Srijeda , 26.11.2008. godine u prostorijama BNZH, Ilica 35, Zagreb, promocija X kola “Bošnjačka književnost u 100 knjiga“ izabranih pjesama Tahira Mujičića “Tursko groblje“ i Seada Begovića “Sve opet postoji“ u izdanju BZK “Preporod Sarajevo“. Predstavljaju: Hadžem Hajdarević, Ervin Jahić, Filip Mursel Begović i autori.

• Promocija zbirki pjesama: Nasko Frndić, “Čudovita Bosna“ i Emsud Sinanović, “Tarih o Slavonki“, u izdanju KDBH “Preporod“. Predstavljaju: Emsud Sinanović, Sead Begović, Senad Nanić, Filip Mursel Begović.

• Promcija novih brojeva Preporodovih časopisa : “Behar“ i “Preporodov Journal“.

Predstavljaju: članovi redakcija.

• Promocija knjige Ajke Tiro Srebreniković “Identitet, jezik-bosanska književnost“.

• Predstavljanje izdavačke i glazbene djelatnosti “Preporoda“ iz Jajca i Bihaća.

• Bajramsko sijelo uz nastup “Bulbula“, ženskog zbora KDBH “Preporod”.

HISTORIOGRAFIJA Adnan Jahić: O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji .......... 55 PRIKAZI I KRITIKE Sead Begović: Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicije ............................... 56 Sead Begović: Vrsni dramaturg ljubavi i njene inovirane inkantacije .................. 57 ČASOPISI Filip Mursel Begović: Derviši nasuprot pustoši svakodnevice .............................. 58 POLEMIKA Tahir Mujičić: Zbogom Filandra efendija ............................................................. 60 DOKUMENTI Povelja prijateljstva i odanosti Gradu Dubrovniku .............................................. 62 PROMIDŽBA ...................................................................................................... 63

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi uredništva.

Na naslovnoj stranici: Safet Zec, Velika nagnuta krošnja, 1975., ulje na platnu

Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sarajevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je urednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Ademaga Mešić. Objavljivao je tekstove «za zabavu i pouku», izvorne i prijevodne književne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen «najboljim što su Bošnjaci dosad imali». On je najbolji izraz povezanosti nacionalne manjine sa životnom sredinom, dijasporom u svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini. U desetogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik Ibrahim Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tu službu obnašao do ljeta 2006. godine.

2

BEHAR 85

BEHAR 85

63

RIJE^ UREDNIKA

Kako projicirati život unatrag?

Poštovano čitateljstvo Behara!

U ovom osamdesetpetom broju Vašeg časopisa za kulturu i društvena pitanja učinilo nam se važnim oprezno najaviti prevažnu temu “Žene u islamu” (koja će uskoro zaživjeti uz argumente i protuargumente na ovim stranicama jednog od budućih brojeva), upravo stoga što se zadnjih godina pojavio niz knjiga intrigantnih muslimanskih autorica iz čitavog svijeta koje svoju biološku slučajnost, u sklopu reproduktivnih prava, napokon preispituju, dajući nam novu dimenziju svojih ljudskih prava, a time i posve novi dijalog koji nije “ratište” već mjesto ravnopravnog dijaloga. Naime, Behar će pokušati tu famoznu muževnost i ženstvenost u neprekidnom stjecanju, prije svega jezika, pojasniti ne samo kao svojevrsni seksizam već i kao patrijarhalno napredno mišljenje o spolu – tamo gdje su razlike minimalne. U tom smislu, dobro nam je došao tekst Tatjane Paić-Vukić koji nas u osvit trećeg milenija podsjeća da jednakost muškaraca i žena (barem ona kreativna) nije izum novovjeke pluralne ljevice. Nadalje, u rubrici portreti, predstavljamo pisca uzavrele krvi – Feđu Šehovića- koji je sa svojim spisateljskim istupima vješto prosijavao nedoumice povijesti i tekuće zbilje – samo iz jednog razloga: da nas one ne bi i nadalje zastrašivale. Šehović kao klasik suvremene hrvatske i bošnjačke književnosti umije majstorski projicirati naše živote unatrag, a također ga nepogrešivo portretira i kao slučaj ovdje i sada. Zadnjih godina, Šehović, nakon grandioznog književnog opusa, samozatajno slika. To njegovo tragalaštvo ovaj put prilažemo kao ilustraciju njegova djela, ali istom zazivamo skorašnju izložbu u Zagrebu. Šehović kao Šehović, kao Vidra, podsjeća nas neprestance na nepravde i na zaborave, kao i na one koji su se iskreno uželili našeg insana.

Dervišhana je slijedeća rubrika koja podsjeća na pečate vjerovjesništva, na muslimane koji prihvaćaju Zadnjeg, ali, sve Vjerovjesnike priznaju kao donosioce Istine svojim

BEHAR 85

narodima. Dervišhanu potpisuje vrsni i vrli Sarajlija - esejist Velid Imamović koji hiti još jednom budućnosnom dijalogu. O Sumnji i nemiru umjetnosti, uz slikarstvo Safeta Zeca, piše Aida Abadžić Hodžić. Čini se da ovaj slikar, nadasve nenadmašni majstor glede “figurativne, odnosno predstavljajuće umjetnosti, dovodi u sumnju utemeljenost kategorije ‘slikarskog realizma’ koji ipak poklanja gledaocu”.

Autorica ogleda sugerira nam da pomno razgledamo slikanje Safeta Zeca koje postupno postaje “unutrašnje drhtanje iskusnog promatrača”.

Slijedi intrigantna, možda za neke provokativna, kolumna Ervina Jahića pod naslovom “Pederčine i pederi”, no, to je samo privid te upozoravamo sve one koji se ne snalaze u suvremenoj zbrci kada je riječ o spolovima. Jahić hrabro zadire u traumu lažne tolerancije i tjelesne degradacije “drugačijih”. On oprezno upozorava na brojne načine koji bi da nas oslobode od spola i razlike na kojoj se on temelji u ljudskoj psihi. Zatim, Multimonolog, kolumna Senada Nanića, mudroslovno preispituje slobode misli i odgovornosti te pokušava dosegnuti slobodu imaginarnog Šejtanistana. Autor kao da naslućuje da subjektivna snaga kritičkog viđenja stvarnosti nije podjednako raspoređena. Netko je posjeduje, a netko je naprosto tup, glup, gluh i slijep. Pred nama je i kraći ogled velike privlačne snage autora Adnana Jahića: O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji te prikazi novoizišlih knjiga u Preporodovoj ediciji: Naska Frndića (Čudovita Bosna) i Emsuda Sinanovića (Tarih o Slavonki). Zasigurno mnogi nisu čuli za časopis Kelimu’l Šifa’. Filip Mursel Begović upoznat će vas sa sadržajem jedinog tarikatskog časopisa u Bosni i Hercegovini.Polemiku, koju začinje Tahir Mujičić, savjetujemo, pročitajte nadušak, a potom možete s njim eglenisat – koliko vam drago!

Sead Begović

3

ŽENE U ISLAMU

Kultura žena Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” koja uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga.

S engleskoga prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, znanstvena suradnica u Arhivu HAZU.

O AUTORICI: Suraiya Faroqhi jedno je od najvećih imena suvremene svjetske osmanistike. Rođena je u Berlinu 1941. godine. Povijest i turkologiju studirala je u SAD i Njemačkoj, te je gotovo četiri desetljeća predavala i gostovala na mnogim sveučilištima (Hamburg, Harvard, Minneapolis, Ankara, Istanbul…). Danas kao umirovljena profesorica minhenskoga Instituta za povijest i kulturu Bliskoga istoka i turkologiju predaje na sveučilištu Bilgi u Istanbulu. Autorica je osam knjiga i više od sto pedeset znanstvenih radova iz socijalne, ekonomske i kulturne historije. Njezina knjiga Sultanovi podanici, izvorno objavljena na njemačkome 1995. godine pod naslovom Kultur und Alltag im Osmanischen Reich (München: C. H. Beck), prevedena je na engleski, turski, grčki, a sada i na hrvatski jezik. To je prva i zasad jedina obuhvatna studija o kulturi i svakodnevnom životu na osmanskim prostorima. Posebnu važnost autorica pridaje još nedostatno istraženoj kulturi žena, osobito onih iz srednjih i nižih društvenih slojeva. Naime, uloga žena u visokoj politici Osmanskoga Carstva nije nepoznata: sultanije i haremske dame u jednom su razdoblju osmanske povijesti odlučujuće utjecale na državne poslove. No, Suraiya Faroqhi ne bavi se dvorskim intrigama i borbama oko prijestolja, nego nazorima, osjećajnošću, naobraženošću, odorama, nakitom, rukotvorinama, jednom riječju duhovnom i materijalnom kulturom žena iz različitih društvenih slojeva. Na osnovi literature i izvora – službenih isprava, jednako kao i privatnih narativnih tekstova – preispituje tvrdnje o raširenosti poligamije na osmanskim prostorima, o posvemašnjoj isključenosti žena iz javne domene, te o isključivo usmenom karakteru njihove kulture. dr. sc. Tatjana Paić-Vukić

Većina naših izvora podataka o osmanskim gradskim Europeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godina obratili veću pozornost na žene kao povijesne ličnosti. Do ženama od 16. do ranog 19. stoljeća stoga potječe iz prosedamdesetih godina 20. stoljeća i povjesničari osmanisti tokola kadijskih sudova. Traganje za drugim izvorima iziuglavnom su ih zanemarivali Jedno od važnih pitanja koje skuje podosta imaginacije. Donedavna su povjesničari se tada postavilo tiče se materijalnih dobara što su ih po- koji se bave europskim srednjim i ranim novim vijekom sjedovale. “Što su Osmanlijke činile sa svojom imovinom?” često priznavali da povijest žena doista spada u svaku i dalje je omiljen predmet istraživanja povjesničara koji se obuhvatnu društvenu historiju, no odlučno su tvrdili da bave ženama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga zani- nažalost nedostaju potrebni izvori. Međutim, sve veće zamanja leži činjenica da su osmanske žene – barem zakon- nimanje za povijest žena iznjedrilo je poprilično mnogo ski – čak i poslije vjenčanja zadržavale pravo raspolaganja svojim imetkom, za razliku od Prema vjerskome zakonu musliman se mogao većine udanih Europljanki koje su nadzor oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije nad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili 20. stoljeću. Jednako tako, žene bi ulaskom bio dopušten; djeca iz "mješovitih" brakova u pubertet postajale punopravne podanice smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili Carstva. I opet različito od mnogih udanih prilično uobičajeni, posebno u pograničnim Europljanki, one su se stoga mogle potužiti kadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena područjima ili u krajevima s mnogo – a i njih su, dakako, drugi mogli tužiti ili nemuslimanskoga stanovništva. sudski goniti. U gradovima, gdje je bilo razmjerno lako potražiti pravnu zaštitu, žene su se doista nove građe. Osmanisti sada moraju prevladati slične pokoristile svojim zakonskim pravima. Doduše, mnoge su teškoće. Posljednjih se godina više pozornosti pridaje vjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom položa- osmanskim ženama, te se doista pojavilo još izvora kao ju. Muški rođaci vršili bi na njih neformalan pritisak, a i što su pisma, dnevnici i osobne obiteljske isprave. Osim vjerski im je zakon umnogome ograničavao mogućnost toga, i jačanje feminističkih pokreta u samoj Turskoj moda osobno svjedoče. glo bi u bliskoj budućnosti uroditi važnim istraživanjima.

4

BEHAR 85

ŽENE U ISLAMU SUPRUGE

nja”, morala bi se u najmanju ruku odreći novčane potpore koja bi joj inače pripala nakon razvrgnuća braka. Ako je razvrgnut na zahtjev supruga, žena je imala pravo na iznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromjesečno uzdržavanje. Često bi žena koja traži rastavu pristala suprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rastavu dakle sebi mogle priuštiti samo imućne žene.

U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostojećim istanbulskim obiteljima, o kojima govori Lady Mary Wortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odobravanjem. Supruga engleskog veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijateljica svoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti u svoju sobu. Takvi postupci možda potječu otud što su mnoge žene iz uglednih obitelji brakove osmanskih princeza smatrale svojim uzorom. Naime, visoki dužnosnici kojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastati od dotadašnjih partnerica, bile one supruge ili robinje.

Njihovi brakovi s princezama ostajali bi monogamni.

U osmanskom društvu rijetko se događalo da netko cijeloga života ostane nevjenčan. Brakove su ugovarali roditelji, premda su mladići katkad mogli izbjeći takve pogodbe ako im nisu bile po volji, tako što bi se odselili.

Mlade djevojke i žene imale su manje mogućnosti. U kadijskim protokolima vrlo se rijetko spominju žene koje su pristale da ih otmu, a tek nešto malo češće one koje su udali kao malodobne i koje su postavši punoljetnima željele razvrgnuti brak. Prema vjerskome zakonu musliman se mogao oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije bio dopušten; djeca iz “mješovitih” brakova smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mnogo nemuslimanskoga stanovništva. Barem kada se radi o Peloponezu, pravoslavni su kršćani katkad tražili da se sklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerski zakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali. Možemo samo nagađati zašto su to činili.

Unatoč svim tim zaprekama, ima primjera osmanskih žena koje su aktivno zastupale obitelj- U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u ske interese čak i dok su im muževi bili živi. Znamo za tužbu što ju je podigla jedna kršćanka koja dobrostojećim istanbulskim obiteljima, o je sredinom 18. stoljeća živjela u nekom selu bli- kojima govori Lady Mary Wortley Montagu zu srednjoanadolskoga grada Kajserija. Njezin je (1689.–1762.), nije baš gledalo s zet vrlo vjerojatno ubio njezinu kćer, a postojao je i spor oko nekih dragocjenosti. Što god da je odobravanjem. Supruga engleskog bilo posrijedi, tužiteljica je sa svojim predmetom veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od išla sve do Istanbula. Iz istoga perioda datira i njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo slučaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripadala srednjoanadolskoj eliti. Suprug te žene bio drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod je uhićen u vezi s nekim nejasnim poslom, i ona prijateljica svoje prve supruge, a ona sama se kao tužiteljica svojski borila da ga oslobodi. odbijala ga je pustiti u svoju sobu Očito je da su neke poduzetne žene doista nalazile mogućnosti da izađu iz sjene svojih muških srodnika.

Nastojanja uglednih osmanskih dama da svojim mužeNačini na koje su to uspijevale izvesti sami po sebi zavrije- vima nametnu jednoženstvo sigurno su proistekla iz podili bi istraživanje. sebnih okolnosti 18. i ranoga 19. stoljeća, kada su princeNovije studije o osmanskoj instituciji braka pokazuju ze imale osobito jak utjecaj na istanbulsko visoko društvo. koliko se prije precjenjivala važnost poligamije. Teško je Osim nekih iznimnih slučajeva, one nisu uživale takav dati točan podatak jer nemamo potpun popis svih, i muš- ugled u 16. stoljeću, niti pod neoapsolutističkim režimom kih i ženskih stanovnika nekoga grada, koji bi sadržavao i sultana Abdulhamida II. (1876.–1909.). Jedna studija o pokazatelje njihova bračnog stanja. Ipak, prema podaci- instituciji braka u Istanbulu počev od 1880. godine, zama iz svih ostavinskih slučajeva koje je rješavao kadija, a snovana na kvantitativnim podacima, pokazala je da se kojih zapisnici zauzimaju mnoge stranice protokola, vrlo do toga doba poligamija praktički svela na dvorsko drušje jasno da je višeženstvo bilo razmjerno neuobičajeno. U tvo i vjerske dužnosnike. Gotovo da je i nije bilo među potpunom popisu nasljednika, koji čini važan dio takve trgovcima i obrtnicima. Za razliku od običnih gradskih žeisprave, rijetko se spominju dvije supruge, iako je svaka na, čini se da su dame iz visokog društva samo donekle udovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je morala uspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju. biti spomenuta u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid toReklo bi se da su neki brakovi između osmanskih prinliko često potvrđen da monogamiju moramo smatrati ceza i visokih dužnosnika bili sretni iako ni mladenka ni pravilom za obitelji gradskih žena u Anadoliji. mladoženja uopće nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju.

Rastave su bile češće, i muškarac se u svakom trenutku Evlija Čelebi piše da se njegovu rođaku Melek Ahmed-pamogao jednostrano i bez obrazloženja rastati od svoje su- ši (1588.–1662.) srce slomilo kada mu je supruga, princepruge. Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na ženin za Ismihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina braka zahtjev. U takvim bi slučajevima suprug očekivao da bude umrla pri porodu. Zanimljiv je udovčev srditi odgovor na manje ili više velikodušno nagrađen za svoj pristanak. pokušaj velikog vezira da ga utješi obećanjem kako će mu Svaka žena koja se željela rastati zato što (da se posluži- ubrzo ugovoriti ženidbu drugom princezom: “Nadam se mo službenim izrazom) “među nama nema razumijeva- da ćete umrijeti prije nego učinite takvo što.” Za nas je

BEHAR 85

5

ŽENE U ISLAMU nevažno je li ta pripovijest istinita ili ne. Čak i ako ju je Evlija izmislio, njegovo je tumačenje braka Melek Ahmedpaše zanimljivo koliko i sâm taj odnos, jer pripovjedač potječe iz iste društvene sredine iz koje i junak priče.

Ako bi između vezira i njegove žene bilo sukoba, suprug je uvijek mogao podsjetiti “svoju” princezu na to da on nju, na kraju krajeva, nije izabrao. Evlija je izniman po tome što nam je zabilježio, iako u ponešto romantiziranom obliku, optužbe što ih je dvoje uglednih supružnika u 17. stoljeću upućivalo jedno drugomu u nekoj zaoštrenoj situaciji. Priča počinje kada je princeza zatražila više novca od svojega muža, onog istog Melek Ahmed-paše koji se naposljetku ponovno oženio unatoč ranijem protivljenju. Melek Ahmedpaša potužio se da mu je žena stara i ružna; oboje su tada vjerojatno bili u šezdesetim godinama, a paša je možda bio i stariji. Još je ustvrdio da se oženio, a da ga nitko ništa nije pitao te da, štoviše, nije ni nazočio tom događaju. Prema Evliji, svađa je završila tako što je paša otišao iz palače, te je uvjeravao svojega rođaka, pripovjedača, da ne kani više ni pogledati suprugu. Znamo za nekoliko osmanskih princeza iz 18. stoljeća koje jedva da su ikad i vidjele svoje muževe.

Može se samo nagađati koliko su često sukobi poput onoga o kojemu govori Evlija bili uzrok rastava.

LJUBAV I NAKLONOST Mladim ljudima iz obitelji na visokim položajima zacijelo je bilo vrlo teško upoznati moguće supružnike iz vlastita društvenog sloja. S druge strane, skučeni uvjeti svakodnevnog života “običnog” svijeta u gradovima otvarali su stanovite mogućnosti. Mladi seljaci i nomadi mogli su se lakše susretati pri radu na poljima, u vrtovima i na pašnjacima. Iz kojeg društvenog sloja onda potječe popis simbola zaljubljenih o kojemu govori Lady Mary Wortley Montagu? To je popis zbirke sitnica u torbici, od kojih svaka znači jednu ljubavnu izjavu. Na početku nailazimo na maleni biser, koji očito znači: “Ti si biser među najvećim ljepoticama”. Klinčić govori: “Ti si klinčić, ali ne traješ (brzo veneš), ti si pupoljak, ali ne mogu te njegovati (čuvati), dugo sam te volio, no ti o meni ništa ne znaš.” Vlas kose znači: “Ti si kruna na mojoj glavi”, a grožđe (vjerojatno ono koje se na turskom naziva crnim), “Moja dva oka” (i danas se koristi kao izraz naklonosti). Komadić zlatne žice, pak, znači: “Umirem, pohitaj k meni!”. Kao dodatak pismu nalazi se papričica: “Pošalji mi (nam) pravu poruku!”

Obavijesti koje daje Lady Mary potječu od njezinih prijateljica iz Istanbula, a dobila ih je zatraživši primjere osmanskih ljubavnih pisama, djelomice i stoga što su je za to zamolile žene u Engleskoj s kojima se dopisivala. Ipak, to ne mora značiti da su ljubavni simboli o kojima ona govori doista potjecali iz viših slojeva istanbulskoga društva. Vrlo je moguće da su se osmanske prijateljice Lady Mary, želeći joj učiniti uslugu, raspitale kod trgovkinja koje su prodavale nakit, tkanine, pa i robinje u haremima uglednih obitelji. I sluškinje koje su radile u javnim kupeljima mogle su dati neke obavijesti. Kako bilo, vjerojatnije je da su ti simboli potekli iz svijeta obrtnika i trgovaca.

Osim toga, trgovkinje su katkad bile nemuslimanke, a time i moguća dodirna točka s još jednim slojem istanbul-

6

Portret senzualne plesačice (1717. – 1730.) skoga društva. Svim tim simbolima mogli su se služiti nepismeni parovi. Ipak, budući da su mnoge žene, čak i one iz viših slojeva, bile ograničene na izgovorenu riječ, to nam samo po sebi ne govori u kojem su se segmentu društva rabili ti simboli zaljubljenih.

Začudo, u arhivu palače Topkapi sačuvana su konvencionalna “ljubavna pisma”. Vjerojatno su najpoznatiji primjerci onih sedam pisama što ih je sultanija Hurem (Hurrem Sultan), Rokselana, pisala Sulejmanu Veličanstvenom dok je bio daleko, na čelu svoje vojske. Barem prva od tih pisama sastavila je tajnica, budući da Rokselana još nije bila dovoljno ovladala osmanskim jezikom. Stoga ti tekstovi nisu posvema privatna prepiska dvoje ljudi. Usto, ne znamo je li stihove koji krase nekoliko pisama sastavila sama sultanija. No, prema riječima priređivača, Rokselana se naposljetku doista toliko dobro izražavala na osmanskome da je mogla sama sročiti takve stihove.

Unatoč ulogama što su ih odigrali tajnici, a možda i eunusi, pisma doista prenose ozračje prisnosti koje je vladalo

BEHAR 85

ŽENE U ISLAMU između njih dvoje. Tako sultanija Hurem prenosi pozdrave ostalih pripadnica harema, a osobno pozdravlja nekog neimenovanog pašu. Princ Mehmed javlja, sigurno po nalogu, ono što je sama Rokselana već napisala: da ona teško može dalje podnositi odsutnost svojega ljubljenog gospodara. Slijedi kratak osvrt na knjigu koju je princ tada proučavao sa svojim učiteljem. S vremenom Rokselana prelazi s formalnog na neformalni način obraćanja; nažalost, ne znamo ništa o uzrocima te promjene. U kasnijim pismima sultanija daje savjete Sulejmanu. Njegovi odgovori nisu sačuvani, no čini se da je on Rokselani doista posvetio jednu pjesmu pohvalnicu; znalci smatraju sultana posve solidnim pjesnikom.

Kada bi se u 18. stoljeću neki paša oženio princezom, mogao je svojoj mladenki posvetiti stihove. Katkad bi ih sam napisao, a kadšto naručio od nekog uspješnog pjesnika. Lady Mary Wortley Montagu zapisala je jedan takav tekst, i to u doslovnom prijevodu i u vlastitu, profinjenom engleskom prepjevu. U njemu pjesnički glas pripada Ibrahim-paši, mladoženji kojemu sultan dotad nije dopuštao da vidi novu suprugu, i koji očajnički čezne za njom. Postoji nekoliko studija o načinima na koje su pripadnici osmanskih viših slojeva pokazivali i izražavali naklonost, i stoga nam još preostaje da otkrijemo je li ta pjesnička ljubavna izjava Ibrahim-pašina zamisao ili su takvi stihovi bili uobičajeni.

DRUŠTVENI ŽIVOT MEĐU ŽENAMA

Reklo bi se da su dame često razgovarale o trudnoći i djeci; Lady Mary pripovijeda kako su njezine prijateljice smatrale da je velika nesreća postati odveć starom za rađanje. Ako joj se može vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu za ženu bilo gotovo pitanje društvene časti zatrudnjeti, jednostavno zato da dokaže kako je još mlada.

Na tom polju imamo najviše spoznaja o ženama iz višega sloja, dok se supruge obrtnika i trgovaca spominju rijetko i sporadično. Čak i Evlija, koji je pisao o gotovo svim stranama života u Osmanskome Carstvu, može tomu malo pridonijeti. Iz onoga što je pisala Lady Mary Wortley Montagu doznajemo da su dame iz istanbulskog visokog društva početkom 16. stoljeća jedne drugima odlazile u duge posjete. To je bilo lakše onima koje nisu živjele u sultanovoj palači i stoga nisu bile podvrgnute tamošnjoj strogoj etikeciji. Kao pronicava promatračica, supruga engleskoga veleposlanika brzo je zamijetila tu razliku. Ona tako piše da se udovica sultana Mustafe II. (vladao 1696. – 1703.) silno željela pokazati u najboljem svjetlu u društvenim prigodama, ali da zbog pomanjkanja iskustva nije baš bila sigurna kako to učiniti. Za razliku od nje, prijateljica Lady Mary, lijepa supruga visokog pomoćnika velikog vezira (kâhya), bila je iznimno spretna u društvenim događajima i Lady Mary je vjerovala da bi se ona dobro držala na bilo kojem europskom dvoru.

Osim što su jedne druge posjećivale kod kuće, osmanske gradske žene sastajale su se i u kupeljima. I opet nam Lady Mary daje najraniji opis takvih druženja iz prve ruke.

Naime, tek u 19. stoljeću europske su posjetiteljice u većem broju pohodile kupelji, smatrajući ih dijelom društvenih običaja bez kojega bi doživljaj Istanbula bio nepotpun. Važnost posjeta kupeljima naglašavala je oprava što su je ugledne žene uzimale sa sobom u takvim prigodama, a nosila bi je sluškinja. Među njihovim priborom za kupanje bili su vezeni ručnici i visoke drvene natikače, če-

BEHAR 85

sto ukrašene sedefnim intarzijama, koje su im omogućavale da hodaju po mokrom mramoru kupelji, a da pritom ne smoče noge. Dijelovi takve oprave mogu se vidjeti na minijaturi Buharija, osmanskoga slikara iz 18. stoljeća.

Izleti u prirodu bili su vrlo popularni u 17. stoljeću, a i danas je tako. Oni su pružali još jednu prigodu za druženje, a zacijelo i za njegovanje osobnih prijateljstava među ženama. Svi gradovi bili su okruženi pošumljenim ravnicama; često bi se u blizini nalazio i grob nekog svetog čovjeka. Posjeti takvim grobovima omogućavali su ženama da spoje religiju i druženje. U Istanbulu je na početku 18. stoljeća dolina Kagithane (Kâğıthane), na samome kraju Zlatnoga roga, bila omiljeno odredište koje su europski putnici često spominjali kao “slatke vode Europe”. Zahvaljujući ushićenju europskih posjetitelja, raspolažemo s nekoliko ilustracija koje prikazuju zabave dama koje uživaju u izletima. Čini se da su neke od tih slika izradili osmanski minijaturisti kako bi zadovoljili potražnju Europljana.

Osim izleta u javne prostore, za toplijih mjeseci boravilo se i u privatnim vrtovima sa sjenicama. Ako je bilo kakvog voća ili povrća, ono bi se sušilo ili koristilo za pripravljanje džema, a to se dakako smatralo ženskim poslom. Lady Mary nam je zapravo jedini izvor obavijesti o razgovorima što su ih vodile imućne dame u društvenim prigodama.

Budući da je znala osmanski jezik, u kasnijim mjesecima svojega boravka mogla je sudjelovati u takvim razgovori-

ma. Reklo bi se da su dame često razgovarale o trudnoći i djeci; Lady Mary pripovijeda kako su njezine prijateljice smatrale da je velika nesreća postati odveć starom za rađanje. Ako joj se može vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu za ženu bilo gotovo pitanje društvene časti zatrudnjeti, jednostavno zato da dokaže kako je još mlada. Evlija pak piše da je princeza Kaja u početku izbjegavala suprugove pokušaje da joj priđe, vjerujući u proročanstvo svojih prijateljica da joj je suđeno umrijeti pri porodu. Čini se stoga da je zabrinutost zbog opasnosti koje su nosili trudnoća i porod, a koji će sultaniju Kaju doista i stajati glave, bila veća nego što je to inače optimistična Lady Mary pretpostavljala. Kako pokazuju ostavinski popisi građana Burse, zbog visoke stope smrtnosti djece broj sinova i kćeri koji su ostali na životu nije bio osobito velik.

NAKIT I ODJEĆA Popisi koji su sastavljani prije podjele nasljedstva također nam ponešto govore o odijevanju i nakitu gradskih žena. Lady Mary Wortley Montagu bila je očarana ljepo-

7

ŽENE U ISLAMU tom i vrijednošću dragulja kojima su se ukrašavale istanbulske dame, njezine znanice. No, za nas su korisniji popisi imetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno većinom bile supruge i kćeri obrtnika i trgovaca. Nisu ostavštine svih žena sadržavale nakit. Među onima koje su si mogle priuštiti takav luksuz bile su posebno omiljene naušnice, obično zlatne ili srebrne. Imućnije žene često su imale naušnice s biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozili su se vjerojatno iz Bahreina. I narukvice su bile uobičajene; izrađivali su ih od zlata i prodavali na par. Čini se da su ogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kurana ili talisman bile manje popularne, jednako kao i prstenje, a u dosad istraženim ostavštinama žena gotovo se i ne spominju ukrasi za kosu. Dobrostojeće stanovnice Burse često su imale pojaseve za čiju se izradu koristilo mnogo plemenite kovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine učvršćene srebrnom ili pozlaćenom kopčom. Takvi platneni pojasevi često su bili bogato ukrašeni srebrnim i znatnim nitima, a katkad su se oko pasa nosile i široke vezene vrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na drugim odjevnim predmetima, te na jastučnicama i ostalom posoblju.

Takvih se predmeta sačuvalo razmjerno malo, a većina primjeraka koji se mogu naći u muzejima pripadala je sultanovoj obitelji, ili je pak izrađena, odnosno preinačena u sadašnji oblik, tek u 19. stoljeću. Upravo na “svakodnevnom” nakitu obrtnici su ponajviše nastojali iz naraštaja u naraštaj ponavljati određene uzorke. Tako ima naušnica iz

ka (kutnu), koje su se vjerojatno izrađivale u Bursi. To znači da je sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jer jednostavno nije bilo moguće nabaviti određenu tkaninu u svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrači zamjećivali su neku vrstu folklora u načinu odijevanja. Tako Evlija ne propušta spomenuti tkanine od kojih su izrađeni ogrtači i koprene što su ih nosile žene u raznim gradovima kada bi se odvažile izaći iz kuće. Govoreći o ženama iz Meke opisao je čak i njihov parfem.

Za Evlijinim opisom ženske odjeće slijedi uvriježena formulacija “kreću se vrlo čedno”. Ona se odnosi na najvažniju ulogu koju ženska odjeća ima za muškog promatrača: pokazati čednost žene time što je skriva. Zapravo, idealna žena bila bi posve nevidljiva. Sultani su često donosili zakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeću, pa su i njihove uredbe ženama drastično ograničavale ono malo preostalih mogućnosti izlaska na ulice i trgove. Čak su i trgovine vezenim tkaninama, što su ih žene rado posjećivale, nakon jednoga takvog poteza zatvorene.

Dakle, žene su odjeću i nakit nosile uglavnom radi drugih žena jer bi inače te predmete vidjeli samo članovi njihove najuže obitelji. Očito je ovo prvo bilo važno, barem u višem sloju; dame iz osmanskoga visokog društva primale su stranu posjetiteljicu poput Lady Mary “u punoj spremi”. Možemo zamisliti kako bi družice pomno ispitivale opravu neke žene procjenjujući njezinu čednost, skupoću i otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putem mreža kojima su žene pripadale.

Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz Dobrostojeća žena (ovdje, kao i u mnogim drugim pitanjima, znamo vrlo malo o siromašnisvakodnevnog iskustva, znamo da anadolske ma) obično je nosila široku košulju (gömlek) od mladenke na vjenčanju dobivaju nakit koji poslije finog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu mogu, bude li potrebno, prodati kako bi osigurale (entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih građanki često bila baršunasta ili svilena. Za one ekonomski položaj novozasnovane obitelji. manje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnih 19. i 20. stoljeća koje očito podsjećaju na stare bizantske tkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se broprimjerke. Zbog toga se, unatoč spomenutim ograničenji- šem pričvršćivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno poma, može steći predodžba o nakitu što ga je posjedovala krivalo za glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odjegradska žena u 18. stoljeću. ća koja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanim Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz svakodnev- kućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace, nog iskustva, znamo da anadolske mladenke na vjenčanju u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im dobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, proda- bila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za kopreti kako bi osigurale ekonomski položaj novozasnovane nu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči. obitelji. Danas su ti darovi obično narukvice, a možemo U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale pretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeću. poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili ne Takvu pretpostavku podupire to što su narukvice uvijek ovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenom bile izrađene od zlata. Čak je i osmanskim princezama na- položaju. Na Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke su kit katkad služio kao ušteđevina i u slučaju potrebe dale uglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica, bi ga pretopiti. premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane djeŠto se tiče muškaraca, i osmanski i europski promatra- vojke nosile koprene, a samo su udane žene pokazivale či bili su itekako svjesni da odjeća odražava društveni po- lice. U istočnoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenke ložaj onoga koji je nosi. Poput većine vladara u Europi su nosile koprene poput muslimanki. Bilo je, međutim, i srednjega i ranoga novog vijeka, osmanski sultani željeli krajeva za koje europski promatrači govore kako su već u su održati postojan i jasno određen društveni poredak. 16. i 17. stoljeću ondje vidjeli brižljivo izrađene regionalne Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se često izda- nošnje nemuslimanki; očito je da nisu bile skrivene ogrtavale i koje su podanici jednako često kršili. Isto tako, i čem. Oko 1700. godine, kada je posjetio grčke otoke, društveni položaj žene trebao se razabrati iz njezine opra- francuski botaničar Pitton de Tournefort opisao je nošnje ve. Tako je 1564. određeno da nemuslimanke moraju no- njihovih stanovnica, a svojemu je djelu pridodao i gravure siti suknje od angorske vune ili od mješavine svile i pamu- koje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj

8

BEHAR 85

ŽENE U ISLAMU

Glazbenice, Minijatura oko 1720 – 1725. g., akvarel i pozlata na papiru, Muzej palače Topkapi osmanskoj minijaturi iz 16. stoljeća naslikane su pokrivene kršćanke, ali i neke u odjeći s dekolteom.

ŽENE KOJE SU BILE NA ČELU KUĆANSTVA I ZARAĐIVALE NOVAC Neudane žene koje žive same bile su rijetkost u osmanskim gradovima. Ipak, udovice bi prilično često odlučivale ne pristupiti obitelji nekog muškog srodnika. Napose u balkanskim pokrajinama, osmanski porezni propisi davali su poseban status ženi koja je upravljala imanjem preminulog supruga. I u srednjoanadolskom trgovačkom gradu Tokatu bilo je oko 1640. godine mnogo kućanstava za koja su poreznici upisali imena žena. To znači da su i njih priznavali kao glave obitelji. Udovica bi dobila samo malen dio muževljeve imovine, dok bi lavovski dio pripao djeci. Na vjenčanju se muškarac morao obvezati da će supruzi dati određenu svotu novca za slučaj da se od nje rastavi ili umre prije nje. U slučaju smrti ta se svota isplaćivala prije podjele ostatka nasljedstva. Brižni muževi ili očevi katkad bi još za života dali novac svojim suprugama ili kćerima, ili bi ih imenovali upraviteljicama kakve obitelj-

BEHAR 85

ske zaklade od koje bi dobivale plaću. Ipak, čak su i ti prihodi često bili nedostatni i mnoge su se udovice vjerojatno nastojale što prije preudati. Ako žena to nije bila u stanju, a imala je djecu za koju se trebala skrbiti, morala je naći načina da zaradi novac.

Mogućnosti koje su joj stajale na raspolaganju bile su ograničene. Lakše je bilo ženi koja je imala gotovinu što ju je mogla nekomu posuditi ili uložiti na drugi način. Neke žene, vjerojatno one iz trgovačke sredine, čak bi se počinjale baviti trgovinom. Katkad su ulagale novac kao “tihi partneri”. To se moglo izvesti putem partnerskih ugovora poznatih kao mudaraba, prema kojima bi žena u ulozi “tihog partnera” povjeravala svoj novac putujućem trgovcu.

Doduše, u protokolima iz Burse iz 17. stoljeća zapisano je skladište koje je pripadalo nekoj trgovkinji. Ona je vjerojatno naveliko trgovala, no može biti da je jednostavno naslijedila posao od svojega oca trgovca. Žene koje su trgovale na malo bile su uobičajenija pojava; one su opskrbljivale imućne gospođe tkaninama i nakitom, a donosile su im i najnovije vijesti. U protokolima iz Burse s početka 18. stoljeća nalazi se nekoliko popisa ostavština žena koje su posjedovale natprosječne količine skupih tkanina, često onih s tiskanim uzorcima ili vezenih. Neke od tih žena možda su jednostavno voljele ručni rad. Ipak, možemo pretpostaviti da su ostale bile trgovkinje, posebno one koje su posjedovale mnogo šalova i zavežljaja (bohça). Trgovkinje su obično prenosile robu u takvim rupcima pa su bile poznate kao “žene sa zavežljajima” (bohçacı kadın).

Udovica koja se morala sama uzdržavati imala je malo izgleda da nađe posao sluškinje u bogatoj kući jer su mnoge dobrostojeće žene imale robinje. Tim djevojkama, koje su često bile kupljene kao vrlo mlade, naposljetku bi dali slobodu i dopustili im da se udaju. Drugi razlog bio je običaj koji se zadržao do ranog dvadesetog stoljeća, a u Ankari se može pratiti sve do šesnaestoga. Naime, siromašna obitelj poslala bi svoju kćer još kao djevojčicu da služi u nekoj bogatoj obitelji. Ondje bi je odgajali i uzdržavali dok bi obavljala različite poslove, ovisno o njezinu uzrastu. Kada bi bila spremna za udaju, obitelj kod koje radi priskrbila bi joj miraz. Još kada bi počela raditi bilo bi dogovoreno hoće li joj muža izabrati roditelji ili obitelj u kojoj služi. Čini se da je u većini slučajeva taj dogovor bio usmen, a katkad bi ga i zapisali u kadijin protokol.

Odrasle žene koje su morale zarađivati, a nisu imale dovoljno kapitala da postanu trgovkinje na malo, morale su stoga pribjeći fizičkom radu. Kao i u mnogim dijelovima ranonovovjekovne Europe, žene uglavnom nisu primali u cehove, pa im je bilo tim teže osoviti se u takvom poslu. Ipak, zamjetno je da su se mnogi razboji na kojima se u Ankari u 17. stoljeću tkao moher nalazili u kućama, a ne u radionicama. Čini se vjerojatnim da je u takvim slučajevima obrtniku pri radu kao član obitelji pomagala njegova supruga, ako već i sama nije bila tkalja. Žene, od kojih su neke za taj posao plaćali trgovci, ponajviše su se bavile predenjem mohera.

POBOŽNOST I TEOLOGIJA Pjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18. stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskog visokog društva, za-

9

ŽENE U ISLAMU htijevaju i određenu razinu naobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18. stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko. Čini se da je žena koje su čitale vjerske knjige i mogle raspravljati o njihovu sadržaju bilo više nego što bi se to na prvi pogled reklo. Istina je da ni u sultanovoj palači očito nisu sve robinje koje su ondje odgajane poučavali čitanju i pisanju. Ipak, bilo bi odveć pojednostavljeno ustvrditi da je kultura osmanskih žena bila isključivo usmena. Tako se, primjerice, u dnevniku istanbulskog šejha i džamijskog propovjednika Sejida (Seyyid) Hasana iz 17. stoljeća nalazi zapis o tome kako je od jedne od svojih sestara posudio knjigu, turski prijevod antologije kanonskih izreka poslanika Muhameda. Na drugome mjestu Sejid Hasan također spominje “duhovne razgovore” što ih je vodio sa sestrom.

kovu predaju, kuransku egzegezu i priče o životu poslanika Muhameda, i to ne samo sa svojim mužem nego i s drugim učenjacima, šejhovima i svetim ljudima. Zanimala ju je i hagiologija. Sredina u koju je Piri Hanum stupila udajom zacijelo je bila posebno poticajna za proučavanje religije; njezin je muž bio derviški šejh i (sunitski) pravni savjetnik u Gandži (Azerbajdžan) koja je tada bila pod vlašću Safavida. Reklo bi se da ju je suprug podržavao u učenju jer u protivnom ne bi ni mogla doći do učitelja. Budući da njezin otac, sudeći prema naslovu, nije pripadao krugu učenjaka i derviša, zacijelo je u vrijeme odrastanja imala manje mogućnosti za školovanje.

Nema sumnje da je u svijetu teologa i obrazovanih derviša bilo i drugih žena poput sestre Sejida Hasana i Piri Hanum. Što više ispitujemo neslužbenu literaturu pisanu za mali krug čitatelja, više doznajemo o takvim Neudane žene koje žive same bile su rijetkost u ženama. Jedan posebno zanimljiv slučaj žene osmanskim gradovima. Ipak, udovice bi prilično koja je bila mistik tek je nedavno izašao na vidjelo. Asije (Asiye) Hatun živjela je u 17. stoljeću u često odlučivale ne pristupiti obitelji nekog makedonskom gradu Skoplju. U njezinoj sredini bio je prisutan halvetijski red, utjecajan i u Istamuškog srodnika. Napose u balkanskim nbulu. No, ona se nije poput većine pobožnih pokrajinama, osmanski porezni propisi davali žena iz svoje sredine zadovoljila posjećivanjem su poseban status ženi koja je upravljala svetih grobova i slušanjem deklamiranja vjerskih tekstova. Umjesto toga, kako je očito imala doimanjem preminulog supruga. bru naobrazbu, dala se u potragu za šejhom koOd samih početaka islamske povijesti, pravo na preno- ji bi je mogao uputiti u zikr, meditativno recitiranje razlišenje autoritativnih predaja koje se pripisuju Poslaniku čitih Božjih imena. Među halvetijama to je bio način inicinije pripadalo isključivo muškarcima. Naprimjer, niz pre- jacije u mistički način života, i bilo bi nezamislivo nastojadaja koje su priznate kao kanonske potječe od Aiše, mla- ti to postići bez vodstva iskusnog učitelja. No Asije Hatun de supruge poslanika Muhameda; u islamskom srednjem naišla je na posebne poteškoće; kao žena, nije se mogla vijeku mnogi su učenjaci potvrdili važnost ženskih autori- tek tako uputiti i potražiti šejha kojega je odabrala. Stoga teta na tom polju. Ipak, ženama nije bilo dopušteno da je duhovno vodstvo dobivala putem pisama. Između ostastudiraju vjersko pravo ili postanu sutkinje, premda su loga, u njima je opisivala svoje snove. “Njezin” šejh – a mnogi učenjaci vjerovali kako, uz neka ograničenja, nema zapravo su bila dvojica, jer Asije Hatun na koncu je odlučisto teološke ili pravne zapreke da i žena bude sudac. čila da joj stari šejh više ne može pomoći te je odabrala U spisima šejhulislama Fejzulaha nalazi se primjer jed- novog duhovnog savjetnika – tumačio bi snove svoje učene učene žene iz 17. stoljeća. Taj pisac bio je učitelj princa nice kao što bi to činio za bilo kojeg muškog učenika.

Mustafe, a naglo je uznapredovao u karijeri potkraj 17. Nažalost, pisma dvojice šejhova nisu sačuvana, a nemastoljeća kada je njegov bivši učenik došao na prijestolje mo ni izvorne primjerke onih koje je pisala Asije Hatun. kao Mustafa II. (1695.). U to je doba među pripadnicima Ipak, ta žena koja će postati mistik izrađivala je prijepise osmanske više klase bilo uobičajeno da osoba koja je ste- svih svojih pisama – ili su to možda bili koncepti – i sprekla visok položaj i postala utjecajna pomogne članovima mala ih u svoj ormarić. Nakon što je umrla, sačuvala ih je svoje obitelji u profesionalnom napredovanju, kao što je njezina obitelj, a naposljetku su dospjela u knjižnicu Topto bilo i u Europi ranoga novog vijeka. No, Fejzulah je kapi Saraja gdje se i danas nalaze. smjesta postavio nekolicinu svojih vrlo mladih sinova na Tako su barem nasljednici Asije Hatun, a vjerojatno i položaje u učenjačkoj hijerarhiji te se, kao šejhulislam, neki pripadnici dvorskoga osoblja, njezina pisma smatrali umiješao u pitanja koja su u osmanskome svijetu njegova vrijednima i zanimljivima. To što se Asije Hatun vjerojatno doba bila tradicionalno pridržana samo za vezire. Tako je nije udala, a što je u osmanskome društvu bilo neuobičasebi stvorio mnogo neprijatelja koji su 1703. godine isho- jeno, također pokazuje da su njezine želje, makar u nekim dili da bude otpušten iz službe i ubijen. Godine 1702., pitanjima, uglavnom poštovali. U jednom pismu ona daje nedugo prije tog zlosretnog kraja svoje službe, i službe naslutiti kako bi mogla zamisliti jedino udaju za svojega svojih sinova, šejhulislam je napisao dva kratka djela. U šejha, no čini se da se takva mogućnost nije pojavila. Iako njima je opisao povijest svoje obitelji, vlastitu karijeru i je islamska tradicija uvijek odbacivala celibat iz isposničpočetke profesionalnog uspona svojih sinova. Budući da kih razloga, ipak ga je bilo, i to ponajviše među onima je unio i podatke o ženama iz obitelji, ta su se djela vjero- koji su se posvetili misticizmu. Dakle, ako je Asije Hatun jatno trebala čitati u obiteljskom krugu. ostala neudana po svojoj slobodnoj volji, a čini se da je Za nas je posebno zanimljiva Piri Hanum (Pirî Hanım), tako i bilo, njezina je obitelj vjerojatno osjećala stanovito baka po majci šejha Fejzulaha. Ona je proučavala Poslani- poštovanje prema njezinim vjerskim težnjama. Takva re-

10

BEHAR 85

ŽENE U ISLAMU akcija sama po sebi nije bila bez premca; već smo vidjeli da je šejhulislam Fejzulah s mnogo poštovanja govorio o svojoj učenoj i pobožnoj baki. Dakako, poznata su nam jedino intelektualna nastojanja onih žena za koje su njihove obitelji pokazale takvo razumijevanje; o ostalima nitko nije pisao.

Iz pisama Asije Hatun šejhu može se razabrati velika podvojenost. U odnosu učitelja i učenika bilo je uobičajeno da učenik prihvati sve učiteljeve zahtjeve. Barem u tom pogledu, navještaj Asije Hatun da bi mogla zamisliti udaju za svojega šejha zacijelo ima smisla: na kraju krajeva, i od supruge se očekivala poslušnost. Ipak, bilo je pitanja u kojima se žena mistik nije slagala sa svojim učiteljem. Tako na jednome mjestu šejh iznosi mišljenje da je ona u svojim nastojanjima dosegnula stadij na kojemu može prijeći s meditiranja uz određeno Božje ime na drugo, koje se smatralo težim. Odgovor Asije Hatun na tu dobru vijest prilično je hladan, što je navelo suvremenog priređivača da njezine tekstove objavi pod naslovom Neodlučni mistik. Taj samokritični stav priređivač određuje kao tipično ženski odgovor na vlastitu darovitost. Možda je to što je žena derviš odbacila pohvalu prije bilo nekakva “gesta skromnosti”. U svakom slučaju, činjenica da je bila dovoljno odvažna da dovede u pitanje “put” što ga je za nju odabrao šejh pokazuje da joj nipošto nije nedostajalo samopouzdanja. Izrazila je osobno mišljenje o jednom vrlo važnom pitanju i tako ustrajala na tome da ona sama najbolje može prosuditi stanje svojega duha.

PRISTUP UMJETNOSTI: PJESNIKINJE

amasijskoga kadije koji je i sam bio priznati književni talent. Kao potomkinja Baba Iljasa, jednoga od vođa babaijske pobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa i obrazovanih derviša, s dugom tradicijom književnoga djelovanja. Imala je i sreću da joj je bio otvoren pristup književnim krugovima što su se formirali oko princa Ahmeda (1465.–1513.), koji je prebivao u Amasji. Na svojemu je dvoru taj sin Bajazida II. okupio mnoštvo književnika koji su se pročuli i u Istanbulu. U početku je prijestolnica bila nedostupna Mihri Hatun, a njezine pjesme napisane kao “replika” na djela pjesnika Nedžatija (Necatî) izazvale su oštar odgovor tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinja govorila da je muški kolege ne shvaćaju ozbiljno, te je sročila skladan, iako kratak tekst u obranu darovitih žena.

Unatoč svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinja je naposljetku ipak uspjela steći priznanje. U kasnijim godinama života ime joj se pojavljivalo na popisima književnika što ih je darivao sultan Bajazid II. (vladao: 1481.– 1512.). Dakako, u prijestolnici se zacijelo pročula zahvaljujući i nastojanjima princa Ahmeda. Njezina se zbirka pjesama (divan) sačuvala. To je još jedan pokazatelj ugleda koji je uživala jer su mnogi poetae minores danas predstavljeni jedino sporadičnim stihovima u antologijama. Zastupljena je i u zbirkama životopisa onodobnih pjesnika. U Osmanskome Carstvu, kao i u drugim muslimanskim kulturama, takve su zbirke sastavljali praktički u svakom naraštaju. Biti uvršten u njih značilo je da pisac uživa ugled među svojim suvremenicima. Osim toga, Mihri Hatun se i zaljubila u nekolicinu pripadnika amasijskoga književnog kruga. Prekršila je književne konvencije time što je navela njihova imena spominjući te ljubavne odnose u svojim pjesmama. Ipak, svi njezini biografi slažu se da su te veze ostale platonske. Čini se da se pjesnikinja uvijek držala važećeg ćudoređa i pravila ponašanja.

Mogli bismo spomenuti i Hubi (Hubbi) Hatun, istaknutu pjesnikinju iz 16. stoljeća. Ipak, ona je manje poznata od Fitnat, pravim imenom Zubejde (Zübeyde, umrla 1780.). Fitnat je živjela u Istanbulu; njezin otac i brat bili su šejhulislami. I ona je zacijelo prije odlaska iz očeva doma stekla dobru naobrazbu; biografi navode da se njezin

Ne znamo koliko je žena sudjelovalo u stvaranju pjesama koje su se pisale na svakodnevnom turskom, a izvodili ih profesionalni pjevači. Mnogo je primjera poezije u obliku dijaloga, ponajviše lirskih ljubavnih pjesama, u kojima žena ima neku ulogu. Sačuvala se i glasovita tužbalica u kojoj kći Pir Sultana Abdala oplakuje svojega oca obješenog u “krvavom Sivasu” (vidi 5. poglavlje). Iako je razmjerno malo pjesnikinja koje su pisale službenim književnim jezikom, bilo ih je u svim epohama. No, ako je žena s pjesničkom imaginacijom htjela iskoristiti svoj dar, bilo joj je potrebno više sreće i više smi- Pjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18. sla za organizaciju negoli muškarcu. Najprije je stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskog morala ovladati perzijskim jezikom kako bi proučavala klasike bliskoistočne lirske poezije. Takva visokog društva, zahtijevaju i određenu razinu su izučavanja bila dio školovanja svakog imuć- naobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18. nog mladića, no malo je žena učilo književnost. stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko.

Osim toga, buduća pjesnikinja trebala je dobro upoznati djela svojih suvremenika, a kako ona nisu bila muž, potomak obitelji šejhulislama Fejzulaha (ubijenog dostupna u tiskanom obliku, morala je nabaviti rukopise 1703.), isticao jedino tupošću. Osim po svojem književte se probiti u pjesničke krugove. I jedno i drugo, a poseb- nom djelu, Fitnat je bila poznata i po dosjetljivosti, pa joj no komunikacija sa živućim pjesnicima, bilo je teško i mo- se ime pojavljuje i u zbirkama anegdota. U tim dijalozima glo se postići jedino ako je pjesnikinja imala obitelj koja je Fitnat i neki književnik obasipaju jedno drugo poetskim razumije i podupire. insinuacijama, ne libeći se ni erotskih aluzija. Većina je tih Uloga oca bila je posebno važna. Jedna od najpoznati- priča vjerojatno apokrifna. Ipak, i samo njihovo postojajih osmanskih pjesnikinja nikad se nije udala, što bi zasi- nje pokazuje koliko je nekoj pjesnikinji bilo teško djelovati gurno bilo nemoguće bez očeve suglasnosti. Mihri Hatun, unutar granica što su ih nametale religija i običaji; mnogi o kojoj ćemo ovdje govoriti iako je živjela prije razdoblja Fitnatini suvremenici očito su teško prihvaćali njezino kojim se bavimo (oko 1470. – poslije 1515.), bila je kći književno djelovanje.

BEHAR 85

11

ŽENE U ISLAMU PRISTUP UMJETNOSTI: ŽENE KAO POKROVITELJICE GRADITELJSTVA Budući da su žene gospodarile svojim bogatstvom, mogle su osnivati vjerske zaklade. Sredinom 16. stoljeća u Istanbulu su trideset sedam posto svih službeno upisanih zakladnika činile žene. No, to ne znači da su imale takav udio i među pokroviteljima graditeljstva. Većina žena utemeljila je samo male zaklade; bila bi to svota novca ili kuća od kojih bi imala koristi neka već postojeća džamija.

S obzirom na to da su raspolagale skromnim sredstvima, žene nisu mogle podizati nove građevine i nisu morale tražiti arhitekte i donositi sve druge odluke koje su bile u ovlasti pokrovitelja koji dodjeljuje ugovor o gradnji. Bilo je, međutim, iznimki od tog pravila; majke sultana, princeze i dvorske dame doista su podizale džamije, fontane i druge građevine. Neke od njih i danas krase Istanbul, poput kompleksa što ga je osnovala Sulejmanova žena Hurem, te dviju džamija poznatih po imenu sultanije Mihrimah (1548. i 1565.). Iz kasnije epohe vrijedne su spomena džamije Šebsefa Kadun (Şebsefa Kadın) i sultanije Zejneb (Zeyneb), podignute 1787., odnosno 1769.

Još jedan način na koji su princeze sudjelovale u graditeljstvu gotovo je zaboravljen jer zdanja o kojima je riječ, ljetnikovci na obalama Bospora, više ne postoje. U 18. stoljeću, u želji da pobjegnu od sputavajuće etikecije palače Topkapi, članovi osmanskoga dvorskog društva provodili su mnogo vremena u novoizgrađenim ili prenamijenjenim palačama uz Bospor. Mnoge osmanske princeze u to su doba dobivale palaču čim se rode, ili barem prigodom sklapanja zaruka ili vjenčanja, što bi se upriličilo dok su još djevojčice. U takvim bi palačama haremski prostor bio posebno luksuzan, često znatno raskošniji od selamlika namijenjenoga isključivo suprugu i njegovim muškim posjetiteljima. Uostalom, vezir ili namjesnik kojega su izabrali da se oženi princezom nije pripadao sultanovoj obitelji, dočim su princeze toga doba u nekim slučajevima predstavljale autoritet sultana.

Neke su se princeze živo zanimale za arhitekturu i uređenje svojih palača. Čak i kad nije bilo većih graditeljskih radova na obnovi, jastuci za sjedenje, sagovi i zastori mijenjali su se u skladu s ukusom svake nove vlasnice. Nekim bi sobama promijenili namjenu, a prije svega bi ponovno oličili palaču. Na vlažnome bosporskom zraku, jarke boje koje su se koristile za kuće odličnika nisu dugo trajale.

Kada bi neka princeza umrla, njezinu bi palaču odmah dodijelili drugoj koja bi zatim pokrenula novi niz preinaka. To znači da zdanja što su ih opisali europski putnici nisu nužno odražavala ukus razdoblja u kojemu su izvorno bila izgrađena, nego stil koji je prevladavao u vrijeme kada je putnik pisao, i tako sve do kraja 19. stoljeća.

PRISTUP UMJETNOSTI: TKANINE U muzejima i privatnim zbirkama u Turskoj i izvan nje i danas se nalazi mnogo primjeraka osmanskih vezenih tkanina, ćilima i sagova. Žene su imale glavnu ulogu u izradi tih predmeta. To potvrđuju i pisani izvori, premda je dokumenata koji o tome govore razočaravajuće malo.

12

Mlada žena, Otomanska umjetnost, kasno 16. st., papir standardnog formata, zlato, tinta, pozlata, emajl Osim toga, u 19. stoljeću mnogo je žena bilo zaposleno u tekstilnom sektoru, a čini se slabo vjerojatnim da je podjela rada između muškaraca i žena bila bitno različita u 17. ili 18. stoljeću. Oko 1550. godine francuski putnik Nicolas de Nicolay piše da dvije stotine djevojaka uče ručni rad u sultanovoj palači. Budući da Francuz nije mogao imati nikakav pouzdan izvor obavijesti o sultanovu haremu, taj se broj vjerojatno zasniva na govorkanju. U ranom 18. stoljeću Lady Mary Wortley Montagu opisala je veziljsko umijeće robinja udovice sultana Mustafe II. Kao što je bilo uobičajeno među imućnim osmanskim damama, ta se žena iz carske obitelji okružila mnoštvom mladih robinja od kojih su one starije očito poučavale mlađe novakinje umijeću vezenja. Doduše, time su se bavile i odrasle osmanske dame. Pietro della Valle, talijanski plemić i putopisac, bio je oženjen osmanskom kršćankom te je stoga imao uvid u svijet žena sedamnaestoga stoljeća. Taj je autor opisao umijeće osmanskih vezilja, napose njihov rad na prozirnoj tkanini koji se mogao vidjeti s obje strane, što je vjerojatno bilo nalik sjenčanju omiljenom u Europi na početku 20. stoljeća.

BEHAR 85

ŽENE U ISLAMU Della Valle se divio i zlatovezu, iako jedan današnji ma i glazbenicama. U sultanovoj palači djevojke iz harestručnjak za to područje vjeruje da su ga uglavnom radili ma i paževi sudjelovali su u zborovima i glazbenim priredmuškarci. Muškarci koji su se bavili vezenjem prodavali su bama. Makar u 18. stoljeću, glazba je bila jedna od onih svoje rukotvorine u trgovinama ili su ih za palaču izrađiva- umjetnosti kojima su dame iz istanbulskoga visokog drušli po narudžbi. Prema Evliji Čelebiju, koji je o tome pisao tva poučavale svoje mlade robinje, ako bi pokazale da 1638., samo je u Istanbulu bilo devedesetak takvih ljudi, imaju dovoljno dara. Sve u svemu, čini se da su amaterski iako podaci što ih on iznosi nisu uvijek pouzdani. Kao što izvođači bili manje popularni nego što je to bilo u Europi smo vidjeli, posjeti takvim trgovinama u Istanbulu su u devetnaestoga i ranoga dvadesetog stoljeća i da su se više 18. stoljeću bili omiljena razonoda žena. cijenili koncerti profesionalnih glazbenika. Još uvijek ne Osim za potrebe svojih kućanstava, neke su vezilje ra- znamo kako su se ti glazbenici školovali, i jesu li one najidile i po narudžbi. Izvještaj upućen jednoj haremskoj da- staknutije “posuđivali” iz jednog otmjenog harema u drumi potvrđuje da je bilo takvih žena, od kojih su u ovom gi. U stotinama ostavinskih popisa koji su dosad ispitani slučaju naručili da izvezu prekrivače za palaču. Zapravo, još nije pronađen nijedan zapis o glazbalima. Prema tovezilje su odbile narudžbu jer je ručni rad koji se tražio bio me, instrumenti su sigurno bili vlasništvo samih glazbeniodveć istančan. U 16. stoljeću u Bursi je postojala poseb- ka, no popisi njihovih ostavština dosad nisu otkriveni. na tržnica na kojoj su žene mogle prodavati ono što su Očito je, dakle, da su mnoge osmanske žene mogle same izradile, ne plaćajući porez. Među tim radovima vez iskusiti i nešto izvan okvira svakodnevnih poslova vezanih je svakako zauzimao istaknuto mjesto. Druge vrste ruko- uz obiteljski život, odnosno, kada su posrijedi one imućnitvorina prodavale su trgovkinje koje su opskrbljivale hare- je, da se mnoge od njih nisu zadovoljavale samo odjećom, me imućnih ljudi luksuznim proizvodima i robom široke prijateljicama i slasticama. Taj zaključak na prvi pogled potrošnje. U habsburškim dijelovima Ugarske i na kršćan- može djelovati banalno. Napokon, osmanska je kultura skim dvorovima jugoistočne Europe također su visoko ci- bila drevna visoka kultura s dugom književnom i umjetjenili veziljsko umijeće osmanskih žena 16. i 17. stoljeća. ničkom tradicijom. Stoga bismo i očekivali da su se neke Neki su plemići nastojali dobiti takve žene kao robinje za od mnogih žena koje su živjele u 16., 17. i 18. stoljeću svoje rezidencije. Ugledne kršćanke katkad su se i dopisi- osjetile potaknutima na “muško obrazovanje, umjetnost, vale s muslimanskim damama o uzorcima za vez ili su ih mudrost i čast” i da su uspješno ostvarivale svoj naum. pak pokušavale naučiti Dva su razloga od svojih turskih sluški- U 16. stoljeću u Bursi je postojala posebna zbog kojih je zaboravnja. Nažalost, rani pri- tržnica na kojoj su žene mogle prodavati ono ljen doprinos žena mjerci tekstilne umjetosmanskoj kulturi. Pršto su same izradile, ne plaćajući porez. Među nosti vrlo su rijetko vo, sve patrijarhalne tim radovima vez je svakako zauzimao datirani ili potpisani. kulture, ne isključujući Nekoliko europskih istaknuto mjesto. ni našu vlastitu, sklone ilustracija iz 18. stoljesu na ovaj ili onaj naća pokazuje kako su vezilje radile. Doduše, te se ilustracije čin isključiti postignuća žena iz kolektivne svijesti. Drugo, moraju oprezno tumačiti jer je malo vjerojatno da je slikar određena slika žene sastavni je dio predodžbe o “egzotičili crtač imao prigodu vidjeti unutrašnjost nekog osman- nom Orijentu”, koja se očituje već u slikara 19. stoljeća, skog harema. Možda su bili te sreće da mogu promatrati poput Delacroixa (1798.–1863.). Ta je slika negativna i profesionalne vezilje pri radu, a među njima je bilo mno- mizogina, no ona je dugo opstala, i to ponajviše u tobože go nemuslimanki. Te su žene po svemu sudeći zatim na- znanstvenoj literaturi. U njoj se žene pokazuju kao pasivslikali u odjeći elegantnih dama. Na takvim se ilustracija- na bića o kojima je malo toga vrijedno spomenuti, osim ma vidi vodoravno postavljen okvir na kojemu je zategnu- da zrače erotičnošću. Zbog voajerske sklonosti muškarata tkanina što ju je trebalo izvesti; ta naprava stoga nali- ca, bolje rečeno znanstvenika, ta se erotska strana preukuje stolu. Okviri za vez bili su među tipičnim obilježjima veličava, a “pasivna istočnjakinja” postaje simbol strane žena već u 15. stoljeću; jedan onodobni nadgrobni spo- kulture. Tim simbolom može se dati naslutiti da je bliskomenik prikazuje žensku figuru pognutu pred takvom na- istočno društvo, viđeno kao po naravi feminino, pasivan pravom. fenomen kojim treba gospodariti netko izvana, a to je dakako muškarac. Poduzetne žene koje su pokazivale zanimanje za umjetnost ne uklapaju se u takvu sliku. Takvi su I ONE O KOJIMA NIŠTA NE ZNAMO... stereotipi plod neobuzdane mašte, a to su povjesničari – “Bezimena bijaše žena” – to je izjava koja je postala a napose povjesničarke – u mnogim područjima i te kako gotovo geslom feminističke književne teorije. I kada se dobro dokazali. Treba se nadati da je ovo poglavlje pokagovori o Osmanskome Carstvu, sve što možemo izreći o zalo kako su oni jednako nekorisni i pri razmatranju nekim anonimnim umjetnicama jest to da su sigurno po- osmanske kulture ranoga novovjekovlja. Da se poslužimo stojale. Među najvažnijima su tkalje sagova i ćilima. One riječima Mihri Hatun: “Velite da žene imaju malo razbora su djelovale u 19. i 20. stoljeću, ali nedvojbeno i u ranijim i da ih zbog toga ne slušate. No Mihri, koja moli za vas [i razdobljima. želi vam dobro], ovako tumači, a pametni i zreli ljudi to Možda će se jednoga dana u istom duhu moći napisa- potvrđuju: darovita žena bolja je od tisuće muškaraca bez ti još jedno poglavlje u kojemu će se govoriti o pjevačica- dara, razborita je žena bolja od tisuće glupih muškaraca”

BEHAR 85

13

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ Intervju: Feđa Šehović

Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik suživota u suvisloj zajednici Razgovarao: Sead Begović

Feđa Šehović (pseudonim: Raul Mitrovich) rođen je 16. ožujka 1930. u Bileći.

Poslije završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu radi u Dubrovniku na osnovnoj, zatim na srednjim školama. Radio je kao slobodni novinar, Direktor drame HNK u Splitu, zatim kao knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, da bi od 1985. sudjelovao u izgradnji Doma Marina Držića, a potom postao i njegovim prvim voditeljem. Umirovljen je na toj dužnosti godine 1996. U zadnjem ratu (u kojem je aktivni sudionik) piše svoj Ratni dnevnik koji se u prvom izdanju godine 1992. zvao Zla kob zaborava, zatim, tih godina, slijedi knjiga Priče iz Vitaljine i ratni roman Četiri vozača apokalipse. Šest njegovih romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, De bello ragusino, Dogon i Knjiga postanka čine jedinstvenu Dubrovačku tralalalogiju – humorističko-satirički portret jednog grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja. Godine 1980. Šehović svojoj stalnoj i kvalitativnoj romanesknoj referenci, Marinu Držiću, posvećuje romansiranu biografiju pod naslovom Vidra, a njegovim ponajboljim romanima smatraju se naslovi Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod u tvrđavu. Kritika ubrzo uviđa da on u narativnoj metodi vrsno koristi kroničarske manire Ive Andrića i Ivana Aralice te uz Nedjeljka Fabrija postaje najznačajnijim i najprivlačnijim piscem povijesnih romana. Književni povijesnik Krešimir Nemec smatra da je postmodernističkim postupkom, odnosno, zaklanjajući se pod pseudonimom Raul Mitrovich, osmislio posve nov “zamaskiran” identitet za novo spisateljsko ruho. Zasebnu tematskomotivsku cjelinu čini njegov roman Svi kapetanovi brodolomi iz godine 1992. da bi sintezu svoga pripovjedačkog rada ostvario s fascinantnim romanesknim petoknjižjem Ilijasbegovići – Cronica travuniana. Zbirku svojih pučkih komedija, drama i dramoleta objavio je 1969. godine i to je bila njegova prva objavljena knjiga. Blizak komediografiji talijanskoga poratnog neorealizma uspješno se, između ostalog, predstavio s dramama Dubrovački škerac, Novela od kapetana, Kurve i Katarina II.

Begović: Gospodine Šehović, u svojoj “Povijesti hrvatske književnosti” Slobodan Prosperov Novak piše da ste s dubrovačkom sredinom, u koju ste stigli odmah nakon studija, a osobito s tamošnjim političarima, rijetko bili u harmoničnim odnosima, iako ste autor “Dubrovačke tralalogije” (koju čini čak šest romana), a također ste, između ostalog, autor romansirane biografije Marina Držića pod naslovom “Vidra” (koji je poslužio i kao predložak za istoimeni film). Činili ste to s nesputanom komediografskom humorističnošću. No, stječe se dojam da Vas Prosperov Novak uzima u zaštitu. Ima li danas takvih zagovarača Vašeg života i djela i, uostalom, treba li Vas uopće od nekoga braniti? Šehović: Lijepo je to kad vas kao pisca ima tko braniti od onih čije su prosudbe ne zasnivaju na načelima estetike i etike, nego na onima koje su utemeljene na političkim, religioznim, rodovskim i inim osjećajima pojedinaca ili grupa. U njihovu svjetonazoru, ako se tako može reći,

14

dominira isključivost, često pritajena, ali snažna odioza prema svemu drukčijem, a što se umjetnosti i kulture tiče, stigmatizacija nepoćudnih je njihovo najjače i najubojitije oružje. Nažalost, jednom stigmatiziran nikad pomilovan.

U zabludi su oni koji misle da je stigmatizacija počela kod nas zaslugom politike prve vlade naše neovisne države; događalo se to meni i u onom vremenu prije kad je bratstvo i jedinstvo naroda raspale države izgledalo kao nadomjestak društvu koje se odricalo religije.

Moj prijatelj (zaista prijatelj) Bobo, kako Slobodana oduvijek zovem, od onoga dana kada je bio maturant dubrovačke gimnazije i kada mi je došao do ruku njegov zapis o Vetranoviću. Osobno sam ga odnio u splitski časopis “Mogućnosti”. Nisam sumnjao da će se i urednik Jeličić (zakleti Držićevac) oduševiti zrelošću jednog dubrovačkog maturanta. Od tada smo Bobo i ja počeli razgovore o Vidri (M. Držiću) da bi godinama poslije zajedno snovali “Dom Marina Držića”. U međuvremenu, Bobo me, uz

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ mali broj mojih kolega i prijatelja, doista štitio od različito obojenih stigmatora. Još uvijek me štiti, kao i ja njega, jer i njega su neki svećenici u ovo vrijeme stigmatizirali. Još uvijek smo zajedno, i s Držćem koji je također s nama, s užitkom slavimo Vidrinu 500-godišnjicu, a bio je također stigmatiziran, sigurno više i teže od nas dvojice.

Da li danas imam neke nove zagovorače mojih djela?

Imam ih puno među čitateljima širom lijepe naše (i šire, kako se nekad govorilo!). I na koncu, doista mi nije potrebna zaštita od bilo koga, a možda bi mi, ponekad, dobro došla zaštita od samog sebe.

Begović: Vaš kultni roman “Gorak okus duše” smatra se remek djelom povijesnog romana, a pisan je na temelju fiktivne kronike fra Mavra Sorkočevića. Naime, u svim je Vašim romanima izuzetno dobro korišten i uočen taj diskurs i povijesna konstelacija najmanje četiriju naroda (pritom mislim na čitalačku nasladu): kršćanskog (hrvatskog), turskog i slijedom toga muslimansko-bošnjačkog, ali i židovskog. Jesu li Vam ikada i jedni i drugi i treći zamjerili što umjesto stvarne građe novije povijesti, nudite Vaše fiktivne, ali urađene na stvarnoj povijesnoj podlozi, ili pak roman pisan po predlošku izmišljenih fra Mavrovih zapisa? Šehović: Po svemu sudeći, izmišljeni fra Mavro dopao se učenim kritičarima jer su baš u njemu otkrili elemente već vladajuće postmoderne u svjetskoj književnosti, a jedan od njih je posebno istakao da je moj roman “Gorak okus duše” tiskan cijelu godinu prije “Ruže” Umberta Ecca. Nisam ovo provjeravao, jer sve i da je to istina otkud bi mi iz jedne male zemlje kojoj Europa sada ne priznaje ni ZERP, a kamoli bi onda priznala neko moje rodonačeništvo u romanesknoj prozi. Što se izmišljenog fra Mavrovog zapisa tiče, na svu sreću, možda jedini u nas koji je u ono vrijeme sustavno pratio kretanja u europskoj literaturi (Zdravko Zima) i napisao je o čemu je tu riječ, dok je većina, mada benevolentnih, fra Mavrov zapis uporno nazivala arhivskim dokumentom.

O multikulturalnosti koju promoviram gotovo u svakom svom djelu, jedino su to i vrlo glasno otkrili bosanski franjevci. O mojoj aktivnosti u tom smislu za vrijeme opsade Grada, nitko nije ni zucnuo. Ni moj ratni drug s kojim sam zajedno dijelio upravo ideju o kojoj govorimo (poznati humanist dr. Lang) dogo jedno vrijeme nije se sjetio (ili možda usudio) javno prokazati našu zajedničku humnističku i ratnu avanturu. Tek nedavno, reče mi naš zajednički prijatelj, kada se sudilo o zločinima u Gospiću, dr. Lang je šokirao društvo rekavši: “Da smo Feđa i ja bili tada u Gospiću, zločini se ne bi dogodili!” Malo jest moj ratni drug pretjerao, ali drago mi je da se upravo tako izrazio. Vjerojatno se nije usudio to reći u doba kada je predsjednik naše države dijelio u Dubrovniku “redove Danice” za zasluge u ratu, svima onima koji su zajedno s njim i sa mnom bili u “Konvoju Libertas”. Bukvalno svima, samo ne meni, valjda zbog moga pisma generalu Bobetku, koje je inspirirano pokušajima da i u našem Gradu zavlada gospićko ludilo.

Finalmente, što još reći o svijetu u kojemu nema pravde, jer da je drukčije i hrvatski ugledni promicatelji vladajućih ideja o novom multi kulturalnom svijetu, kada bi se ozbiljnije pozabavili mojim književnim radom, lako bi uo-

BEHAR 85

čili da, kako već rekoh, u gotovo svim mojim djelima ističem međusobnu snošljivost i toleranciju među narodima i vjerama. No, za te zasluge neki drugi dobivaju nagrade i priznanja. Never minde! Kako bi rekao moj Vidra.

Begović: U vrijeme zadnjeg rata, također ističe kritika, bili ste nešto kao dubrovačka savjest. U tom smislu neobičnu potresnost i živu aktualnost zadržao je Vaš roman “Četiri vozača u Apokalipsi”. Angažiranu sliku koju u njemu dajete ispisali ste bez lažnog patosa i himnične nacionalnosti iako u njemu pratite biografije četiriju vozača hladnjače Apokalipsa, a dotičete se i onog trebinjskog četnika Vučurevića koji je također bio vozač. Koliko je bilo prijepora oko tog još uvijek aktualnog i moralno napisanog romana? Šehović: Ovdje se mogu nadovezati na prethodni odgovor. Imate pravo, u apokalipsi koja je zadesila narode i narodnosti u Jugoslaviji, nije mi bilo ni na kraj pameti dopustiti da me nadvlada vlastito opravdano ogorčenje, izazvano doista jednom bezumnom i barbarskom agresijom na naš narod, na moj Grad. Nisam ni poput nekih, što se nekom dodvoravaše, smatrao podjednako krivim strane u sukobu i podjednako barbarskim samo zato jer to nije istina, ali isto tako morao sam reći ono što se onda nije smjelo govoriti, a kamoli pisati, dakle o fatalnoj pogreški politike naše mlade države prema Bosni. Osjećao sam to kao bolnu izdaju mojih mladenačkih snova i onih iz vremena Hrvatskog proljeća. Vrhunac svega bio je brutalni izgon iz hrvatske vojske i ubojstva muslimana, dubrovačkih branitelja od 1991. Zato sam objavio u novinama otvoreno pismo generalu Bobetku, ali i zbog tog dobivao prijetnje koje bi se vjerojatno i obistinile, da general nije stao na moju stranu.

Reperkusije tog moga humanitarnog angažmana nastavile su se i u vremenu kada su se u Gradu otkupljivali stanovi.

Zamislite u mojoj kući svi su lako otkupili stanove, samo ne ja. Pitao sam i dobivao uglavnom nesuvisle odgovore, ali kao Vidrin sljedbenik, “akomodo sam se zlu brijemenu” i prepisao moj stan na ime supruge koja je, zna se po imenu i prezimenu kojemu narodu pripada. Zato se ja, na nerijetke riječi mojih prijatelja da sam veoma ugledna osoba u Gradu, nasmijem od svega srca, ponekad i do suza.

Na primjer, kada su me ugledni pisci hrvatski, zajedno s Naučnom bibliotekom u Gradu, kojom sam nekad rukovodio, predložili županijskom odboru za nagrade da mi dodijeli nagradu za životno djelo. Kako sam (jedini ja) očekivao nisam dobio tu nagradu, nego nekadašnja zaposlenica u hotelu i turistički vodič, draga starija gospođa koju sam često viđao kako grupi stranih turista pokazuje znamenitosti našeg Grada. Ta činjenica me nije ogorčila (stigma je stigma!) naviknuo sam na takve stvari i gotovo ih smatrao normalnim. Nije mi potaklo gorčinu ni obrazloženje žirija nagrade za životno djelo, koje navodi činjenice da je laureat nagrađen kao izvrsni turistički vodič i da je tijekom svog “plodnog rada”, kako se to kaže, u jednoj gradskoj osnovnoj školi osnovala dvije “turističke sekcije” kao dopunski rad za mlade učenike. Ni to i takvo obrazloženje žirija doista me nije ogorčilo, ali kad se zbog protesta nekih intelektualaca u Gradu morao u javnosti pojaviti i šef žirija da brani izbor laureata, pa nekoliko puta ponovio da je odabranica žirija “u svakom pogledu bila su-

15

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ periornija od ostalih kandidata”, e tad mi je pukao film i sad mi je jako žao što sam, poslije toga, na promociji moje knjige, odgovarajući na pitanje jedne novinarke rekao i nešto ružno o mojoj konkurentici, nešto što nije u skladu s inače poznatim džentlmenskim odnosom i ne samo prema ženama.

himničko jednoglasje. Pamte to mnogi bivši moji đaci i njihovi sinovi. Kažu mi neki nedavno da kako su im rođaci iz Australije pisali da imaju cijelu snimku mog hepeninga iz '91. i da ga često “vrte” na videu. Taj hepening je doista mnoge u Gradu oduševio, što je za vjerovati, ako se zna da ga je UDB-a odmah proglasila “podmuklim udarom” na cjelovitost SFRJ.

Begović: Stojite i danas čvrsto iza toga da se s lakoćom možete identificiBegović: Svi Vas oduvirati s biografijom Marina jek muče s pitanjem zašto Držića? ste svoja tri romana “GoŠehović: Ne sjećam se rak okus duše”, “Oslobagdje i kada sam “stajao iza đanje đavola” i “Uvod u toga”, a tko zna, možda i tvrđavu” potpisali s pseujesam, budući je piscu tešdonimom Raul Mitrovich? ko izbjeći te ludosti, no bilo Šehović: Vjerujem, ne kako mu drago, ali dosta bi se to uopće dogodilo da ima zajedničkog u našim me na to nisu navukli, u biografijama. Na primjer, ono vrijeme najinventivniji Držići su jedno vrijeme žiurednici u hrvatskom izdavjeli u Boki baš kao i moji vaštvu i knjižarstvu. Uredpreci. Ako tako pođemo renici kuće Hrvatskog grafičdom, onda sam i ja pisao kog zavoda tiskali su najkomedije, osnivao kazališprije “De bello raguzino”, 1996., Dubrovnik ne družine, radio u profesijedan od romana iz serije onalnom kazalištu. Vidra je koješta doživljavao u svom “Dubrovačka tralalalogija”. Uvjeravali su me da će to biti Gradu, apsolutno bio stigmatiziran, često morao bježati pravi hit, pravili sa mnom neke promotivne spotove i još iz Grada i na koncu postao urotnik s namjerom da sruši dosta toga, da bi na koncu izlaskom knjige odjek bio savlast u Dubrovniku. Moglo bi se reći da sam i ja ne samo svim prosječan, a isto je tako bilo i s knjigom, također iz svojim književnim djelima urotnički rovario protiv zajed- tralalalogije, “Kazino”, oli vam “Dubrovačkom bordelu”. ničke države južnih Slavena, ne samo 1971. kad me okruž- Možda je na to utjecao i katastrofalan nemar u slogu knjini javni tužitelj tužio da svojom prozom ismijavam i vrije- ge, gdje su neka poglavlja izmiješana, ali ja sam im pokuđam narodnooslobodilačku borbu i zaslužne heroje NOB- šao objasniti i bitnu ulogu moje stigme, ne samo u ovom e. A tek, moj angažman na prvim demokratskim izborima, slučaju, nego i kazališnoj produkciji. Recimo, pisao sam kada me je, za predizbornog skupa, pred crkvom svetog godišnje najmanje jedan kazališni komad, a matični teaVlaha, UDBA pomno slikala s više kamera! Nitko od mojih tar ih je stavljao na svoj repertoar, prosječno svake pete kolega u Matici hrvatskoj kojima je ponuđeno da kažu godine! U prvi mah obojica genijalaca iz HGZ-a, kako sam nešto na skupu svom dragom narodu, iz raznih razloga ih ja zvao, nisu bili spremni prihvatiti mogućnost takve nije želio govoriti, a kad je netko rekao da bi ja to najbolje stigmatizacije u ondašnjem društvu i posve su drukčije od obavio, nisam se dvoumio. mene mislili. No, dogodilo se čudo; pozvali su me u ZaTko zna koliko bi ja dobio robije da na izborima nije greb i predložili da se “Gorak okus duše” tiska pod pseubilo kako je bilo. Tek poslije izborne pobjede, kolege iz donimom. Činilo mi se to tada više zabavnim nego li moMatice počeli su hvaliti moj “veličanstveni” hepening s guće efektnim: Jesam li komediograf, ili nisam! bivšim đacima i njihovim već punoljetnim nasljednicima.

Kao takav napisao sam izmišljenu biografiju južnoaNeki, koji su o tom pisali ili samo negdje o tome govorili, merikanca dubrovačkih korijena i da se “vlasti ne dosjenazvali su taj hepening “Satom iz hrvatskog” Zamislite, te”, dao mu deset godina više od mene, jer je navodno za pred crkvom svetog Vlaha masa naše čeljadi koji su se svi vrijeme II svjetskog rata služio u britanskom RAF-u i … pretvorili u moje bivše đake. Predložio sam im da na tako dalje. Izlaskom romana, ovaj put, dogodilo se čak “ovom satu” dekliniramo vlastitu imenicu Hrvatska. Ja mnogo više frke oko moje knjige nego li su to “genijalci” sam onda postavljao padežna pitanja, dodajući im smisao zamišljali. Pisalo se uvelike, uglavnom kao otkriću novog i skupa (na primjer, u prvom padežu zapitah masu: “Tko ili značajnog dubrovačkog pisca iz dijaspore. Ipak, nedugo što vam je u srcu”, a cijela ta masa odgovarala je: “Hrvat- zatim, netko je ubacio bubu u uho javnosti da je ustvari ska”. I tako sve do kraja deklinacije. Bilo je divno čuti to riječ o pseudonimu poznatog i “ozbiljnog” hrvatskog pis-

16

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ ca i zatim se započelo nagađati, tko bi sve to mogao biti.

Uopće nikome nije ni padalo na pamet da bi to mogao biti ja, a spominjana su imena poput uglednika kao što su akademici Rafo Bogišić, pa Frano Čale i još neki, koji su pisali doista kvalitetna znanstvena djela o Dubrovniku i dubrovačkim piscima te je sve to na koncu “genijalce” uvjerilo da je itekako moguća stigmatizacija u socijalističkom društvu.

Begović: Nedavno se na Glavnom odboru “Preporoda” otvoreno progovorilo o perspektivama Bošnjaštva u Hrvatskoj, pa su čak i mlađi ljudi čvrsto zastupali stavove da ništa neku osobu ne priječi da se u Hrvatskoj izjašnjava i kao Hrvat i kao Bošnjak i kao Musliman. Vi ste se u svojim romanima znalački bavili i vjerom i nevjerom i svim gore navedenim nacionalnim atribucijama i to u bližoj i daljnjoj prošlosti. Kako danas gledate na te ustajale mentalitete koje ste svojim pisanjem uvijek provocirali? Šehović: Gledam kao i do sada, nimalo optimistično, jer o očuvanju tih mentaliteta zdušno se, još uvijek, brinu vjerske institucije sa svojim, ideologijama koje će još uvijek i tko zna koliko još dugo populizam smatrati bitnom odrednicom svog postojanja. Istina, ima nešto pozitivno u ponašanju Bošnjaka u Bosni, pa i u Hrvatskoj, njihovo odbacivanje krutosti nacionalne homogenizacije s izrazitom vjerskom komponentom. To je dobro i drago mi je što su, za razliku od ostala dva naroda, već iskoračili prema Europi bar na tom multikulturnom i multinacionalnom planu.

Begović: Dopustite da Vas pitam jeste li još uvijek Hrvat musliman ili Bošnjak? Šehović: Znate li vi onu pjesmu “ja sam Hrvat, ja sam Hrvat domovine sin? Čuli ste za nju, ok. Sjećam se da sam tu, ili neku sličnu pjesmu, davno pjevao, prije drugog svjetskog rata.

Možda sam je čuo u Trebinju od učenog Šehovića koji je živio u Zagrebu i bio kako se onda govorilo Radićevac ili Mačekovac. Vjerojatno nije bilo slučajno to da sam pošao studirati u Zagreb, a ne negdje drugdje, kako su to činili neki moji školski drugovi. Možda isto tako nije bilo slučajno da sam za vrijeme studija upoznao dvojicu nešto starijih muslimana iz BiH: Maka Dizdara i Nerkeza

BEHAR 85

Smajilagića. Možda sam posjetio grob Starčevića, zato što mi je Mak o njemu lijepo govorio. Možda su Dalmatinci i Dubrovčani upravo oni, s kojima sam se družio u Zagrebu, pobudili želju da se nacionalno osjećam isto kao i oni. Možda je sve to bilo slučajno, ali dogodilo mi se. Poslije apsolviranja odlazim odslužiti vojni rok. Na kraju služenja podijelili su nam takozvane “bukvice”. U mojoj bukvici su mi napisali da sam po nacionalnosti Srbin. Budući mi je to bilo prvi put u mome životu da vidim zapisanu vlastitu nacionalnu opredijeljenost, zamolio sam komandira čete da mi objasni tko i zašto je tako mene opredijelio. Uz to, vjerujem sasvim iskreno, ispričavao sam se komandiru da ja nemam ništa protiv takve opredijeljenosti, jer sam i tu u vojsci živio sasvim ljudski s vojnicima različitih nacionalnosti i vjera. Komandir je bio zbog toga nervozan pa me ubrzo zapitao: želim li ja da mi on promijeni nacionalnost u “bukvici”. Onda me je uvjeravao “da je takva direktiva” i da svaki vojnik mora biti i nacionalno opredijeljen. Nervozni komandir (“čiraš”) najprije mi je objasnio što to znači osjećati se nacionalno i na koncu zaključio: Hajde reci brzo da ovo završimo?

Na osnovu onoga što mi je drug komandir elaborirao, što su to nacionalni osjećaji, kratko mu odgovorih neka onda napiše da sam Hrvat. Dobro, odgovorio je, odnio “bukvicu” sa sobom, obećavši da će već slijedećih dana sve biti uređeno kako bih mogao, zajedno s društvom krenuti prema Zagrebu. Oprostite Seade, da samo kažem kraj ove priče? Dunkve, morao sam ostati cijela tri tjedna da bi dobio redigiranu “Bukvicu”.

No, nisu mi je dali nego rekoše da su je poslali Vojnom odsjeku u stalnom mjestu boravka i da će oni “stvar srediti”. Ne sjećam se koliko je prošlo mjeseci ili godina kada su mi u Dubrovniku dali “bukvicu” s ispravljenom nacionalnošću. Kao individualist i humoru sklon, osjećao sam se sretnim da konačno na jednoj od važnih svojih iskaznica imam nešto što sam osobno izabrao, jer sve ostalo, već na dan mog rođenja, izabrali su drugi. Uostalom nikada nisam imao nešto protiv toga da me Bošnjaci u Hrvatskoj i Bosni svojataju kao pisca i čovjeka.

1960., doba “galebarenja”

Begović: Kako je vrednovan Vaš golemi opus i kakve su kulturološke i recepcijske relacije prema njemu u zagrebačkoj, sanđačkoj i bosanskoj sredini?

17

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ Šehović: Pravo vrednovanje književnog djela obavlja vrijeme. Dotle mi pisci možemo uživati u zabludi da nešto osobito ostavljamo iza sebe. Raduje me da se neka moja djela igraju u teatrima i nakon nekoliko desetljeća. I ponovo, nakon desetljeća izdavači tiskaju moju prozu. Volim kad o meni kritičari pišu onako kako to naša spisateljska taština 1963., Dubrovnik priželjkuje, zašto ne reći istinu, ali pravo zadovoljstvo osjećam kada mi se čitatelji obraćaju sa svojim pismima. Takvi su mi se javljali iz Hrvatske i Bosne, a iz Sandžaka nisu. Kada mi jedna Sarajka, koja očito mnogo čita, kaže da je na dušak pročitala preko tisuću stranica moje sage o Ilijasbegovićima i da je posebno oduševljava odnosom bosanskih fratara i muslimana u Bosni, pa zatim, kada jedna Korčulanka u istoj prozi nalazi sebi blizak svijet i sve vrijeme “kao da živi s njim”, da su joj likovi “tako bliski”, kako onda ne biti zadovoljan tim ljudskim zbližavanjem različitosti.

Begović: Ne bih se složio, kao što su neki pisali, da Vam nije stalo do formalnog savršenstva i da ciljano krećete prema izravnom efektu. Iako se služite i govorom sredine iz koje potječete, s kojom ste se srodili, a to je dubrovačka te ste čak pisali i na dubrovačkom narječju, u Vašem se svakom romanu osjećaju neobični emotivni naboji između likova, znakovita ambijentalnost i atmosfera sredine. Koliko takvu jednu sliku, koja uvažava tradiciju, po Vašem mišljenju, mijenjaju takozvani stvarnosni pjesnici i prozaici u Hrvatskoj i u Bosni? Šehović: Inovacija u književnosti je zapravo snaga što takvu intelektualnu aktivnost čini gotovo vječnom. Novim formama i sadržajima, ova vrsta umjetnosti, kao uostalom sve ostale, obnavlja se i obogaćuje novim formama i sadržajima. U tom smislu, iskustvo mi govori da je u povijesti književnosti bilo mnogo više pokušaja da se inovira, negoli je ostvareno vrijednih inovacija. Uspoređujući književnost s likovnom umjetnošću, lako se da zaključiti koliko je likovna umjetnost u svojim povijesnim preobrazbama bogatija kada je riječ o ostvarenim rezultatima. Ponavljam, neka pušu (ili puhetaju) novi vjetrovi, pa bili stvarnosni ili nestvarnosni, jer, može se dogoditi da neki od njih bude zaista osvježujuća inovacija.

Begović: Koji su Vaši favoriti od mlađih pisaca, pratite li ih uopće kontinuirano i imate li možda izravnog nastavljača? Šehović: Pratim ih koliko to meni dopuštaju moje godine, ali favorita još nemam. Nije mi se to još dogodilo.

18

Begović: Je li petoknjižje “Ilijasbegovići-Cronica travuniana” sinteza Vašeg romanesknog rada. Vraćate se u 17. stoljeće u kojem je živio trebinjski kapetan, pa zahvaćate razdoblje austrijskih vlasti u Bosni, zatim pripovijedate vojničku sudbinu Hasan-bega, koji je dospio u talijansko zarobljeništvo, i njegova brata kojeg su zarobili Rusi. Obitelj napušta svoju bosansku begovinu i preseljava se u Dubrovnik. Sudjeluje na dvije strane u ratu, a roman završava događajima iz hrvatsko muslimanskog rata i razrješava se u Haagu.

Takav povijesni raspon uspio je u svome “Triemeronu” podastrijeti samo Nedjeljko Fabrio. Mislite li da takve osjetljive ratne situacije još jedino mogu razriješiti Međunarodne organizacije i svjetske velesile? Sjetite se Frndićeva “Alibegova pisma Europi i Americi” koje je taj naivni zeničanin godine 1919. na francuskom uputio Međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Versaillesu ne bi li one proglasile samostalnost Bosanskohercegovačke države. Šehović: Pitate me, zapravo, jesu li sadašnje međunarodne organizacije u stanju riješiti problem države Bosne i osigurati njen opstanak? U tom smislu poučan je pokušaj organizacije UN kojoj, po svemu sudeći, nije bilo ni na kraj pameti spašavati državu Bosnu, nego da, poslije događanja u Srebrenici, zaustavi nezapamćeno divljanje zločina nad muslimanima (Bošnjacima) koje je širom našeg planeta, a posebno u Europi, izazvalo zgražanje i nazivano sramotom zapadne civilizacije. Osimski sporazum, onakav kako je sproveden, ničim ozbiljno i uvjerljivo nije predviđao očuvanje BiH države, a post osimsko dugo vrijeme, pod kontrolom guvernera čija je glavna uloga bila očita: da se “sve strane u sukobu izjednače u divljaštvu i zločinu, što je iz godine u godinu moralo pogodovati zamislima i željama da BiH konačno zadesi ono što i Jugoslaviju. Matične države dvaju bosanskih naroda, u međuvremenu, pod pritiskom svjetske javnosti verbalno su se odricali svojih pretenzija prema Bosni, a stvarno ništa ili premalo činili da se njihovi narodi u Bosni odreknu svojih opasnih iluzija. Istina, zahvaljujući otriježnjenju hrvatske politike i imajući u vidu nastalu intenzivnu želju naše države da se priključi Europskoj uniji, već niz godina upravo vlast u Hrvatskoj dovoljno iskreno sugerira Hrvatima u BiH, nešto gotovo sasvim su-

1966., Šehović, Ivan Kušan, Igor Mandić

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ Malo je poznato da je Šehović, družeći se sa slikarima, oduvijek osjećao privlačnu snagu palete. U zrelim, muževnim godinama on nalazi vremena te će zažaren stati uz štafelaj i na zanimljiv i umjetnički dotjeran način realizirati svoju davnašnju umjetničku znatiželju. Feđa je tim činom povećao svoj duševni mir, a redakcija “Behara” smatra da je otkriće njegova slikarstva pravi biser.

Moj susjed, akrilik, 2001.

Ljepota puste vale, akrilik, 2007.

BEHAR 85

19

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

Konavoska bandijera, akrilik, 2003.

Pogled na selo kroz vlažno staklo, akrilik, 2006.

20

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

Grad, akrilik, 1991.

Grad u plamenu, akrilik, 2003.

BEHAR 85

21

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

Grad kulisa 1, akrilik, 2003.

Grad kulisa 3, akrilik, 2001.

22

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ protno od onoga što je nezajednici. Je li takva zakad činila, to jest, upućuje jednica Bosna? Napokon, ih na njihovu državu BiH i da li i nakon zadnjeg rata da u okviru nje nađu novu smatrate da vjere nisu soluciju života koja će se nepomirljive i isključive? bazirati na potpunoj ravnoŠehović: U “Kurvama” pravnosti triju naroda. Vjesam, prije gotovo četrdeset rujem da će i država Srbija, godina, kako mi je to jedpriključujući se Europi, sličnom rekao moj prijatelj no djelovati na svoje sunaVlado Gotovac, “vidranski” rodnjake pa se u budućnaslućivao raspad Jugoslanost, možda daljoj, može vije. Moram priznati da ja očekivati potpuno iščeznunisam imao namjeru to naće ideje matičnih država i slućivati. To je došlo spontako bi se, vjerujem, izbjetano. Imao sam problema gla destrukcija države Bou jugoslavenskoj državi, sne. koji su bili posljedica tumaDakle, u situaciji oko čenja nekih mojih knjiga ili Bosne osjećaju se pozitivni komedija sa stajališta ideopomaci, ali u samoj Bosni loško političke prosudbe. kao da je zauvijek cementiIstina, mislio sam tada o rano nesuglasje i konfronJugoslaviji slično kao i Vlatacija. Nikako da se ostvari do, ali svi oko mene i ne neka zajednička platforma: samo u Gradu, bili su zadojedni još uvijek hoće da Bovoljni i sretni tom tvorevisna ne bude nikakva držanom, zbog čega sam često va, to jest da se sačuva mobio u prilici da onda, a nagućnost priključenja matičročito u naše doba, začunoj državi, a drugi opet ne đujem svojim stavom prijaidu tako radikalno daleko telje i istomišljenike. Ja sam jer ih matična država u tom doista imao osjećaj da su s ne podržava, dok je trećima tom Jugoslavijom gotovo cilj stvoriti bosansku državu svi oko mene vrlo zadovoljkakva je bila za vrijeme Tita, ni. Morao sam priznati sebi Godina, 1975. što je u suprotnosti sa suda sam zbog toga gotovo vremenim standardima europske demokracije. Svi su se krajnje osamljen. Moje “Kurve” defakto su inspirirane ružukopali u svojim poslijeratnim rovovima i budno čuvaju nim ponašanjem nekih uglednih članova Saveza boraca u svoje prostore označene osimskim crtama razdvajanja. jednoj od mojih brojnih nevolja s tom populacijom.

Ukratko, Bosanci i Hercegovci, svih triju naroda, moraju se U prethodnom odgovoru, mislim da sam jasno rekao konačno odreći svojih zabluda i misliti o BiH državi koja je pod kojim uvjetima je moguće zajedništvo u državi BiH. u ovom vremenu jedino moguća, održiva i svima prihvatlji- Što se tiče vjera i religijskih institucija već je vrijeme, da se va. Na koncu, i BiH će jednog dana, kao i naša država, pri- objektivno prikaže njihova uloga u ratu za koju je teško stupiti Europskoj uniji u kojoj se ne tolerira srednjovjekov- reći da je bila mudra i razborita, a najmanje u svetom duno shvaćanje države i nacihu svog poslanja. Čast je. Bez obzira na sve rezerve U “Kurvama” sam, prije gotovo četrdeset iznimkama, doista ih je biprema EU, ta zajednica mi- godina, kako mi je to jednom rekao moj lo. Kad je riječ o ovome, sli i o Bosni i Hercegovini onda se kaže: jest bilo je prijatelj Vlado Gotovac, “vidranski” apsolutno drukčije, ljudskimeđu klerom “u svim sukoje, negoli udružene svjetske naslućivao raspad Jugoslavije... Moje bljenim stranama” pojedivelesile u Versaillesu prije “Kurve” defakto su inspirirane ružnim naca koji su huškali na zlodevet desetljeća. čin, ali u Hagu, izgleda, ponašanjem nekih uglednih članova nitko nije razmišljao o toBegović: U komediji Saveza boraca u jednoj od mojih brojnih me da se i takvi zločini “Kurve”, pa i na drugim nevolja s tom populacijom. sankcioniraju. Ono što je mjestima, na različite se neki psihopata u nekom od načine dotičete ratnog profiterstva, izdaje, odanosti i logora (s jednim, drugim ili trećim predznakom) maltretidiskutabilnih međuljudskih odnosa u bivšim vremeni- rao nedužne civile, gotovo je benigno prema onome kako ma. Zastupali ste i tezu o neodrživosti Jugoslavenstva, su se mnogi pojedinci, u ime svojih vjera, obraćali svojim ali ste na neobičan način promicali suživot u suvisloj vjernicima jezikom mržnje i netrpeljivosti, namjerno poti-

BEHAR 85

23

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ čući zločine. Osobno zamjeram Haškom sudu što se i takvi zločini nisu procesuirali, naravno ne s kolektivnom odgovornošću, nego individualnom, ali i po takozvanoj zapovjednoj liniji. Mislim da zaista ne bi bilo na odmet prozvati i neke visoke vjerske časnike.

Srećom na svakoj strani, makar gotovo neznatno, bilo je onih koji su se odlučno suprotstavljali politici netrpeljivosti, mržnje i međusobnog uništavanja. U tom smislu nikad ne zaboravljam primjer bosanskih fratara i njihovu dosljednost u odanosti prija svega temeljnim načelima humanizma, a onda i svojoj domovini Bosni te suživotu njenih naroda.

teatra dramu o Ani Frank, koja je, što me oduševilo, našla odjeka u srcima mojih đaka. Taj odnos prema Židovima, nastavio sam u svojoj prozi. Vrlo je znakovita činjenica da su o takvom mom odnosu prema sudbini Židova identično zamjećivali gotovo isključivo kritičari bliski meni po svjetonazoru.

Begović: Bili ste svojedobno i novinar i kritičar i polemičar i feljtonist. Kakvo mišljenje imate o Preporodovim publikacijama “Beharu” i “Journalu”? Šehović: Ti časopisi kao revije Bosanaca (Bošnjaka) u Hrvatskoj, sigurno su potrebni široj publici u Hrvatskoj, jer preko njih hrvatska javnost, posebno ona kulBegović: U romanu turna, ima priliku da se su“Oslobađanje đavola” oči s autentičnim profilom koristili ste građu iz žionoga što se odavno nazidovske povijesti Dubrovva europskim muslimannika te zadirete također u stvom i koje najprije krasi 17. stoljeće, u vrijeme venjegov duh tolerancije i želikog potresa. Mi smo u lje da taj musliman Bošzadnjem Beharu objavili njak, ili Hrvat gdje god se S Vidrom u atriju kazališta, 1978. ilustracije šaljivih arapnašao, pokazuje tu svoju skih priča slikarice Melite Kraus te već tim postupkom izvornu sklonost općeljudskim vrijednostima. pokazujemo da nam je stalo do multi-kulti odnosa.

Očito je da se sadašnji “Behar” razlikuje od prijašnjih.

Recite mi molim Vas imate li vi osjećaj da se to zbiva u Istina i prethodne varijante časopisa imale su razinu kvalinašim malim društvima i sredinama? tete, ali bilo je u njemu previše dnevne politike “i one od Šehović: Oni rijetki knjigoljupci koji imaju volje i str- prije” i teško se uočavala njegova posebnost kao revije u pljenja prelistavati sva moja prozna djela, a ima ih prilič- određenoj sredini. Nesumnjivo je da sadašnja redakcija, čiji no, lako zaključuju da u većini njih uplićem sudbine Žido- urednik potiče iz zagrebačke sredine, sasvim logično, u oriva na ovim našim prostorima. Kad ste već spomenuli ro- jentaciju časopisa, stilski unosi širinu urbanog shvaćanja man “Oslobađanje đavola” onda ću vam reći da je on kulture i uloge društvenih revija u njoj. Europski duh ne nastao u poodmaklom vremenu mog duljeg i neprekid- treba tražiti u Beharu, on zrači, baš kao što behar miriše. nog druženja u Dubrovniku s (također mladim beogradBegović: Na kraju, zanimalo bi nas, upravo zbog skim piscem) Melvijem Albaharijem. To naše druženje nije se slučajno dogodilo, budući je moj otac, trgovac, prijate- “Behara”, što je s Vašim slikarstvom? Šehović: Slikarstvo je moj hobi. To što se ponekad i ljevao i poslovno surađivao sa sarajevskim Albaharijima, održavajući s njima i obiteljske veze. Iz tih veza, u djetinj- ponekom ono dopadne, zbog motiva i forme, što netko stvu, zapamtio sam samo lijepe slike koje su mi ostale u uoči da čak znam misliti bojama, sve je to samo privid.

Ponavljam, slikarsvo je moj hobi za tako potrebni predah sjećanju i koje često koristih u svojim prozama.

Ne znam što reći o senzibilitetu naših malih društvenih u mom glavnom poslu. Da ljudi imaju dva vijeka življenja, sredina, kada je riječ o njihovu odnosu spram Židova. Mo- sigurno bi se i ja u jednom od njih posvetio slikarstvu, kao gu, pouzdano tvrditi samo jedno, da sam se kao mladi što se sada posvećujem pisanju i tek tada bi se moglo profesor u Gradu, prepoznavajući gotovo ravnodušnost ozbiljno gledati na moje slike. Što naša benevolentna čemojih učenika prema sudbini Židova u Drugom svjetskom ljad u mojim slikama nalazi nešto čak i lijepo, to je samo ratu, uz poticaj i podršku moje majke, trudio svojim uče- zato što u suvremenoj nezapamćenoj inflaciji slikarskih nicima predočiti strahote holokausta. Kao mladi kazališni djela moćno prevladava nametljiva prosječnost neobrazoentuzijast pokrenuo sam postavljanje na repertoar našeg vanih i netalentiranih prodavača turističkih suvenira.

24

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ OTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA GENERALU JANKU BOBETKU (Slobodna Dalmacija, 12. 6. 1995.)

Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima Gospodine generale, po mojoj evidenciji, 250 Muslimana (sa velikim ili malim "m") borilo se za hrvatsku od prvoga dana agresije na Dubrovnik. Oni sada žive kao prokleti, uzalud traže posao, s mukom preživljavaju. Poznavajući Vas, gospodine generale, čini mi se da biste jedino Vi mogli učiniti to što drugi ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Dakle, naredite za to određenoj službi da se dodijele Spomenice Domovinskoga rata svima s popisa što Vam ga dostavljam, vratite čast i ponos braniteljima hrvatskog juga.

Bio sam ushićen uspjehom Hrvatske vojske u oslobađanju zapadne Slavonije, ali, na žalost, nisam mogao do kraja osjetiti slast željene pobjede. Odjednom, kao i u prijašnjim trijumfima naših branitelja, neka gorčina u meni ugasi vatru oduševljenja. Šikne iz dubine mog bića, zateče me silinom i ukoči. Gledam na TV ekranima hrabre hrvatske osloboditelje kojima časnici čestitaju na uspješno izvršenim ratnim zadaćama. Gledam te slike odnekud iz Okučana, Pakraca, ili planine poviše grada, a ja, čini mi se, vidim moj Dubrovnik, Osojnik poviše njega i hrabre "Tigrove" koji nas oslobađaju nakon tolikih mjeseci sužanjstva.

Vidim Vas, gospodine Bobetko, kako u Osojniku pred postrojenim "Tigrovima" čestitate dijelovima slavne brigade i pojedincima na njihovu junaštvu i uspjehu. Tom prilikom posebno ste se rukovali s jednim borcem 163. dubrovačke brigade i zavalili mu što je zajedno sa svojom jedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu "Tigrova" koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja.

punom uvjerenošću da će njihovu dobru volju služenja domovini Hrvatska stostrukim dobrom vratiti.

Gospodine generale, hoću reći da i ja imam neko pravo u postavljanju pitanja, ako ne zbog moga sudjelovanja na prvoj crti bojišnice, onda svakako u ime obvezujuće savjesti poticatelja oružanom otporu agresiji. Najprije, znate li Vi što se dogodilo s minobacačkom jedinicom i

TOPNICI S OSOJNIKA Da Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapovjednik prvoga voda MB. 163. brigade HV-a Aziz Hasanović. Dok ste mu iskreno čestitali, priznavajući "upravo takvima" poseban doprinos našoj oslobodilačkoj borbi, ja sam kraj radioprijemnika bio u zanosu, kakav se za Bljeska u zapadnoj Slavoniji mogao vidjeti na licima našega milijunskoga TV gledateljstva. Radovao me onda svaki uspjeh pojedinaca, kao onaj moga prijatelja Imoćanina koji je donio u Grad "browing" s Golubova kamena (brda poviše izvora Omble), poznatoga po svojoj zločinačkoj zadaći tijekom 15 mjeseci opsade. Taj na Osojniku posebno me obradovao, jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sa zapovjednikom, bila sastavljena od boraca, Bošnjaka, Muslimana. Svi su od prvoga dana agresije bili u HV-u i neprestano na ratnim zadaćama. Kad je Dževad Rašić u studenome 1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam s nekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da se bore za Dubrovnik i Hrvatsku, a ja kako tada njima, tako poslije i mnogim drugim Bošnjacima, uzvraćao sam s pot-

BEHAR 85

25

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ njezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem, kojega se mu Grad doista zahvalio na plemenitoj i junačkoj žrtvi, ali do ovoga časa ništa se nije učinilo. Ništa! vrlo vjerojatno još uvijek sjećate?

Gospoda župan i gradonačelnik prave velik medijski U danima hrvatsko-bošnjačkoga konflikta u srednjoj Bosni i Hrcegovini heroja s Osojnika i njegove suborce spektakl s teškim ratnim invalidom (paraplegičarom) Hapreko noći su, bez ikakvih objašnjenja i često brutalno, sibom Alibogovićem, bivšim pripadnikom Specijalne po"očistili" iz hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine "svu- strojbe policije u Dubrovniku. On je jedan od istaknutijih čeno" je na način koji toliko zgranjava da su neki od njih branitelja, Muslimana Bošnjaka koji je u svojoj dvadeset i samo u samoubojstvu vidjeli kraj svome nepodnošljivu nekoj godini završio u kolicima. Bilo je dirljivo vidjeti lijepoga mladog čovjeka, koji je svojim športskim izgledom i poniženju i uvredi.

Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga dana izrazito profinjenim licem više podsjećao na nekoga poagresije na Dubrovnik borilo, po mojoj pouzdanoj eviden- pularnoga hollywoodskoga glumca, nezadrživa osvajača ciji, oko 250 Muslimana (slovima: dvije stotine i pedeset ženskih srca, slučajno nastradaloga za vrijeme snimanja branitelja Muslimana, s velikim i malim "m"!). Vjerujem da novoga filma, negoli na vješta i hrabra pripadnika speciVam je poznata prava brojka sudionika obrane Grada (u jalne policije. Muk je vladao pod svodovima stare Kafetaprvim i odlučujućim mjesecima!) pa da ne biste posum- rije jer nazočni su bili zaslijepljeni i zaglušeni vriskom denjali u broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vam vastirane ljepote. Samo oni koji su govorili mogli su sebe popisa pedantno sročena po abecednome redu i uspore- čuti, dok su ostali nazočni, nijemi i gluhi, piljili u zamišljedite ga s popisima u Stožeru južnoga bojišta (ako su saču- ni ostatak Aplonova kipa.

Prije tri godine, u posjetu toplicama, kada sam zajedno vani!), Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osobno nisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana s Lukšom Pekom obišao i našega ranjenoga generala MariDomovinskoga rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno novića, imao sam priliku vidjeti cijelu galeriju brojnih živih torza u invalidskim koda opravda moje obralicima na desetke lica i ćanje Vama. Dostav- Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga obličja mladih Apololjam Vam njihova ime- dana agresije na Dubrovnik borilo, po mojoj na. Možda sam zbog na. pouzdanoj evidenciji, oko 250 Muslimana toga bio u stanju drukGospodine generačije prosuđivati o spekle, kao što vidite, broj- (slovima: dvije stotine i pedeset branitelja taklu u Kafetariji. Očeno sudjelovanje Musli- Muslimana, s velikim i malim "m"!) kivao sam da će predmana u obrani Dubrovnika nije mit, već istina. Uzmemo li u obzir činjenicu stavnici vrhovne vlasti u županiji i Gradu iskoristiti iskrenu (iz popisa pučanstva 1991.) da su Muslimani u dubrovač- ganutost nazočne publike i konačno se u ime hrvatskoga koj općini brojili jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali u obra- naroda ispričati brojnim Alibegovićevim sunarodnjacima i ni Grada s gotovo 40 posto, onda doista imam pravo biti suborcima Muslimanima zbog nepravde koju smo im nanine samo ponosan tom činjenicom nego i svjestan svih jeli, zbog patnji što su ih nezasluženo doživjeli. prava koja bi domovina Hrvatska i naš Grad morali jamčiti pripadnicima moga naroda. A što je, zapravo s većinom BLJESAK UOČI OLUJE Muslimana, bivših branitelja Dubrovnika?

Gospodine generale, osobno ne vjerujem da je takvo (neophodno) čudo moguće, bar dokle god prevladava osjećaj OJAĐENI BOJOVNICI da u ovome Gradu sve manje ima onih kojima je identitet Gospodine generale oni žive kao prokleti, uzaludno hrvatske Atene vlastita čast i ponos, a misao o njegovu dotraže posao, s mukom preživljavaju. Što će biti s njihovom sljednu nastavljanju htijenje kojemu se sve podređuje. djecom, rođenim Dubrovčanima? Jedan mi kaže da mu je Pozivajući Vas, gospodine generale, čini mi se da biste suborac, ravnatelj nekoga poduzeća, rekao kako je njego- jedino Vi mogli učiniti to što naši politički vođe u Gradu i va kći imala najbolje uvjete za primanje na posao, ali mu Županiji ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Naredite je u povjerenju dodao: "Ako bih nju zaposlio, mene bi dan za to određenoj službi i stožeru da se dodijele Spomenice poslije smijenili s dužnosti!"

Domovinskoga rata svima s popisa što Vam ga dostavGospodine generale, Vaši bivši bojovnici ojađeni su; ve- ljam, naravno, onima koji je nisu dobili, a zaslužuju je. lik broj njih nije dobio Spomenice koje su zaslužili; ne dobi- Apelirajte na civilnu vlast u Gradu da se pri zapošljavanju vaju kredite za obnovu spaljenih kuća, ili im se nude, ali ne radi diskriminacija nad vašim bivšim vojnicima, da im pod uvjetom da im "pop posveti kuću", pri čemu ne mogu se, kao i ostalim građanima (čak i onima koji su bježali iz razlučiti je li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponirani Grada da ga ne bi branili!) dodijele krediti za obnovu debranitelji!) prave okrutne viceve ili doista ozbiljno luduju. vastiranih ili spaljenih kuća, da se njihova djeca u natjecaNaša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čini njima za posao ne tretiraju kao trećerazredni građani. ništa da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i poniženi Gospodine generale, učinite još nešto pravo i mudro, branitelji Grada. Uzaludno sam ja tu gospodu javno pod- a meni ne zamjerite što kucam na Vašu savjest. To činim sjećao na herojsku legendu Hamdije Kovača. Sa svih stra- iz uvjerenja da ste jedan od onih koji je doista imaju i ne na odjednom su se oglasila čvrsta obećanja da će se ne- zaziru od istine. Vi ste u stanju tim ojađenim ljudima vrapravda prema Kovaču ispraviti, da će se sve učiniti kao bi titi ne samo ponos i dostojanstvo već i izgubljenu vjeru.

26

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ

BRANITELJI HRVATSKE ATENE 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

22.

23.

24.

25.

26.

27.

28.

29.

30.

31.

32.

33.

34.

35.

36.

37.

38.

39.

40.

41.

42.

43.

44.

45.

46.

47.

48.

49.

50.

51.

52.

53.

54.

55.

56.

57.

58.

59.

60.

61.

62.

Adem Abdulah, Munib Aganović, Nermin Agić, Ago Agović, Farid Agović, Junuz Ahinović, Sakib Ahmović, Hasib Alibegović, Nijez Alijagić, Šerif Arnautović, Emir Avdibašić, Ćamil Avdić, Hamo Avdić, Murat Avdić, Sajo Avdić Enver Babić, Hasan Babović, Alija Bajramović Ibro Bajramović, Samir Bajramović, Suad Barlov, Edis Bašić, Ibrahim Bašić, Zlatan Bašić, Fuad Bečić, Suad Begović, Alija Beširević, Haris Bilalović, Ibro Bjedić, Lutvo Bjedić, Smajo Bjedić, Ejub Bojadžija, Hamo Brković, Kemal Brković, Mućo Brković, Namik Brković, Safet Brković, Senad Brković, Sanko Budalica, Mustafa Buljubašić, Kemal Burina, Sajo Burzić, Dino Ćatović, Junuz Ćatović, Zuko Ćatović, Ibro Ćerimagić, Zekerija Ćosić, Osman Ćamo, Alen Čampara, Miralem Čampara, Mustava Čampara, Šaćir Čampara, Šefko Čampara, Kasim Ćoman, Aladin Čustović, Alija Čustović, Ejub Čustović, Enver Čustović, Esad Čustović, Husnija Čustović, Ibro Čustović, Izet Čustović,

BEHAR 85

63.

64.

65.

66.

67.

68.

69.

70.

71.

72.

73.

74.

75.

76.

77.

78.

79.

80.

81.

82.

83.

84.

85.

86.

87.

88.

89.

90.

91.

92.

93.

94.

95.

96.

97.

98.

99.

100.

101.

102.

103.

104.

105.

106.

107.

108.

109.

110.

111.

112.

113.

114.

115.

116.

117.

118.

119.

120.

121.

122.

123.

124.

Jusuf Čustović, Kasim Čustović, Miralem Čustović, Mustava Čustović, Nusret Čustović, Osman Čustović, Suad Čustović, Šefkija Čustović, Šamso Čustović, Vehbija Čustović, Valija Čustović, Alija Dedović, Hazim Dedović, Amroš Demaku, Asim Dervišević, Ahmet Dilberović, Asim Dilberović, Dino Dilberović, Džemo Dilberović, Elvedin Dilberović, Jasmin Dilberović, Nedim Dilberović, Šemaudin Dilberović, Omer Duraković, Suad Duraković, Alen Đapo, Avdo Đidelija, Ćamil Đidelija, Fikret Đidelija, Mirsad Đildelija, Zahid Đudarija, Ernes Džanković, Hasan Džanković, Mujo Džanković, Braco Elezović, Huso Elezović, Mujo Elezović, Safet Elezović, Hajrudin-Bato Fazlić, Mirsad Qerim, Kasim Glavović, Armenko Gološa Alen Grabović, Esad Grabović, Ibro Grabović, Jusuf Grabović, Mahir Grabović, Hamdija Habul, Kasim Hadžić, Džemo Hadžić, Kemal Hadžić, Safet Hadžiomerović, Duran Hajdarević, Hadžo Hajdarević, Aslin Hasanović, Avdo Hasanović, Aziz Hasanović, Šemsudin Hasanbegović, Hasan Hasanspahić, Zikrija Hasanspahić, Haris Hebib, Safet Hebib,

125.

126.

127.

128.

129.

130.

131.

132.

133.

134.

135.

136.

137.

138.

139.

140.

141.

142.

143.

144.

145.

146.

147.

148.

149.

150.

151.

152.

153.

154.

155.

156.

157.

158.

159.

160.

161.

162.

163.

164.

165.

166.

167.

168.

169.

170.

171.

172.

173.

174.

175.

176.

177.

178.

179.

180.

181.

182.

183.

184.

185.

186.

Zikrlja Hebib, Fehim Hebibović, Esad Hidović, Keka Hidović, Džemo Hodžić, Nedžad Huremović, Razmiz Huremović, Muhamed Jašarević, Ramiza Jašarević, Nagib Kacić, Eno Kalmović, Zlatan Kamberović, Miralam Kekić, Duran Klepo, Dragan Klepo, Emil Klepo, Haris Klepo, Ismet Klepo, Muharem Kočić, Zaim Kokić, Hajro Korač, Hamdija Kovač, Abid Kovačević, Ferzudin Kuralić, Mustava Kuralić, Sejfudin Kuralić, Alen Kusturica, Bajro Kusturica, Milada Kusturica, Izet Kuštrić, Alija Kušundžija, Edhem Memić, Himzija Mehić, Mahmut Mehić, Mirsad Mehić, Hako Mehić, Hamiz Mehić, Rasim Mehić, Safet Mehić, Šućrija Mehić, Izet Muhović, Šaban Muhović, Munib Mujić, Osman Muminović, Namik Mundžehović, Srećko Musić, Hasib Muslić, Muhamed Mustajbašić, Fadil Nikšić, Fahro Nikšić, Samir Nikšić, Avdo Nukić, Šemsudin Osmani, Enes Osmić, Senad Osmić, Muhamed Ovčina, Hamo Ovčina, Hakija Ožegović, Zihnija Ožegović, Zikrija Ožegović, Izet Paščarević, Hamid Pervan,

187.

188.

189.

190.

191.

192.

193.

194.

195.

196.

197.

198.

199.

200.

201.

202.

203.

204.

205.

206.

207.

208.

209.

210.

211.

212.

213.

214.

215.

216.

217.

218.

219.

220.

221.

222.

223.

224.

225.

226.

227.

228.

229.

230.

231.

232.

233.

234.

235.

236.

237.

238.

Ahmo Pidro, Elvedin Podrug, Fehim Podrug, Hasan Podrug, Fehim Radeljaš, Sajo Ramčić, Hamdo Ramović, Dževad Rešić, Halil Rudan, Bajro Salihović, Adis Sarić, Ekrem Sarić, Šerif Sarić, Fikret Sejdin, Hašim Selimović, Ramiz Spahić, Nedžib Ramiz, Suad Suar, Muhamed Šabanović, Enes Šarić, Amir Šehidić, Osman Šeho, Galib Šišić, Amir Škaljić, Enes Škaljić, Šukrija Škaljić, Džemal Škobalj, Mufid Šljivo, Šefik Šljivo, Jasko Tanović, Mirza Tanović, Muhamed Tica, Dino Topalbegović, Ile Topuzović, Hamdo Tralo, Husnija Tralo, Avdo Tufekdžić, Sulejman Turnadžić, Husein Turšunović, Salko Turšunović, Amir Voloder, Samir Voloder, Suljo Vukić, Fahim Vukotić, Kemal Vukotić, Izet Zelentrović, Jasmin Zolentrović, Nermin Zolentrović, Džano Zufer, Ćamil Zulović, Rasim Zulović, Izet Žiga

NAKNADNO IDENTIFICIRANI 239.

240.

241.

242.

243.

244.

Senad Bajramović, Nerman Đugum, Sejfudin-Sandžo Gledović, Mustafa Hubanić, Mujica Jusić, Sefer Jasmin

27

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ ODGOVOR STOŽERNOGA GENERALA JANKA BOBETKA NA OTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA (17. lipnja 1995., Slobodna Dalmacija)

Heroji ne smiju biti zaboravljeni Zahvalan sam Vam, gospodine Šehoviću, što ste mi se obratili u ime dijela onih koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u stvaranju ove države. Ovim se putem osobno obvezujem da ću u Institucijama koje su u vrhu države za to zadužene provjeriti ovaj vaš popis i angažirati se da se nanesena nepravda ispravi.

U Slobodnoj Dalmaciji pročitao sam otvoreno pismo književnika Feđe Šehovića, kojega osobno poznajem i vrlo cijenim, upućeno meni, a pod naslovom "Vratite čast dubrovačkim braniteljima". Taj tekst sam čitao tri ili četiri puta, pažljivo proučivši svaku napisanu rečenicu, najprije da bih svaku stvar postavio na pravo mjesto, a zatim da bih mogao vidjeti koliko se problema otvara u ovom obraćanju koje je opis zbivanja u kojima su borci Domovinskog rata zaboravljeni u takvim prilikama kao što je proslava pete obljetnice hrvatske državnosti. U tako značajnoj i svečanoj prigodi grupa boraca nije dobila ni Spomenice Domovinskog rata, što znači da nemaju nikakvoga svjedočanstva da su sudjelovali u Domovinskom ratu u kojemu je naša država i nastala.

DUŽNA PAŽNJA Budući da sam na tom prostoru neposredno vodio ratne operacije i odlučivao o mnogim važnim pitanjima, svjedočim o točnosti Vaših navoda g. Šehoviću i s njim se slažem. Čudno mi je, a to mi pomalo i smeta, zašto mi se niste osobno obratili jer sam ovih dana bio u Dubrovniku na kraćem odmoru. Već tada smo mogli mnoge stvari, ako ne riješiti, ali onda pripremiti teren za njihovo rješavanje. Kako to nisam napravio do Dana državnosti, ostaje mi samo reći da za moralni čin odavanja priznanja onima koji su sudjelovali u obrani i stvaranju hrvatske države, ipak nikada nije kasno. Vrlo mi je žao što nisam prije, prilikom svojih čestih dolazaka u Dubrovnik, poduzeo mjere da se očito napravljena nepravda ispravi. Trebali ste me i Vi g. Šehoviću prije angažirati kako danas ne bih razmišljao koliko sam i sam kriv što su zaslužni borci uvrijeđeni zbog propusta prema njima. Svoj dio posla obavit ću savjesno i pedantno, a obećavam da ću se osobno obratiti tim ljudima čim ponovno budem u Dubrovniku. U nemogućnosti da se već sada obratim svakom pojedinačno, odgovaram Vama i obraćam se njima preko Slobodne Dalmacije, novinama preko kojih ste se i Vi meni obratili.

Mislim da dug prema onima koji stvaraju hrvatsku državu i prema onima koji su nekad neposredno bili angažirani u tom časnom poslu nikada ne može biti ni otpisan ni zaboravljen.

Mnoge od ljudi koje ste naveli osobno poznajem i točno se sjećam zadatka i prostora na kojima su bili angažirani.

Sjećam se čišćenja rijeke Neretve i mojih osobnih naređenja koje su do kraja izvršili ljudi koje spominjete. Je li baš svaka

28

od osoba koje ste poimence naveli imala udjela u obrani domovine, ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali zato postoje institucije koje trebaju to provjeriti i utvrditi punu istinu u kojoj će jedino mjerilo biti doprinos u obrani Republike Hrvatske. Ljudi koji se bore za hrvatsku, ne samo riječima, nego koji stoje ili su stajali u rovovima, koji su postali i na žalost ostat će invalidima, ulaze u onu kategoriju koji Hrvatskoj ne duguju ništa, ali Hrvatska prema njima ima veliki dug. To vrlo često ponavljam jer taj dug limitira svakoga od nas i određuje način funkcioniranja službenih državnih institucija koje imaju moralnu i pravnu osnovu za rješavanje tako osjetljivih pitanja. Nigdje država nije tako ranjiva i osjetljiva kao u ostvarivanju prava branitelja. ne zaboravimo, radi se o ljudima koji su nesebično bili ili su još uvijek spremni dati svoj život za Hrvatsku. Ova država je stvarana upornošću i dosljednošću svojih građana i javna obilježja takva zalaganja, kao što su Spomenice Domovinskog rata ili sada već i neka druga odličja stvaraju novi ponos i samopouzdanje kod ljudi, što je praćeno vjerom u državu i njezine institucije. Nije beznačajno kada takvi ljudi vjeruju da ih država za koju su bili spremni poginuti – nije zaboravila.

Na drugoj strani država će u svim kriznim situacijama, a ne zaboravimo rat još nije gotov, imati siguran oslonac i jako uporište u ljudima koji su se jednom odazvali pozivu i prema kojima je uzvraćeno s dužnom pažnjom.

ZABORAV ILI NEPRAVDA Nepoznavanje činjeničnog stanja može se opravdati, a zaborav se možda može i razumjeti. Međutim, imati državni zadatak nešto uraditi, a izbjegavati taj posao ili ga nepotpuno obaviti znači raditi izravno protiv Hrvatske.

Ako vrijeđamo ljudi i umanjujemo njihovo dostojanstvo nekim samo nama poznatim mjerilima i kriterijima za prosudbu njihovih djela, tada se upuštamo u vrlo opasan posao. nema teže stvari nego oduzimati čovjeku ono što mu ni povijest ne može oduzeti. Ispravljanje takvih propusta mora biti praćeno s najmanje dvije popratne radnje. Treba vidjeti je li propust učinjen zbog nedostatka dokumentacije ili zbog nemarnosti koja prelazi u sferu rušenja autoriteta hrvatske države, čemu es treba suprotstaviti svim sredstvima, jer ako se takve pusti da rade što hoće – mogu nanositi nepopravljivu štetu hrvatskoj državi.

Hrvatska je pravna i demokratska država i ponosna je na sve ljude koji su uzeli udjela u obrani i izgradnji države,

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ bez obzira na to koje su oni nacionalnosti. Svaka netrpeljivost postaje opasni oblik šovinizma koji nikako ne koristi hrvatskoj državi, ali se zato uklapa u cijeli sistem radnja za rušenje vlasti u Republici Hrvatskoj, koji su izradili njezini neprijatelji. Mnogi nam danas pokušavaju spočitavati da smo netolerantni i netrpeljivi prema drugim nacijama, pa nam zbog toga, po njihovom sudu, nije mjesto među demokratskim europskim državama.

Hrvatska nije obranjena velikom količinom naoružanja, nego visokom nacionalnom sviješću hrvatskoga naroda, ali i respekta dostojnom građanskom sviješću većine njezinih građana drugih nacionalnosti. Svako onaj tko misli drugačije, ne misli dobro ovoj državi. Za svakoga se čovjeka moramo boriti, posebno za one koji nisu spremni za Hrvatsku se boriti samo verbalno, nego kad zatreba ulaze u rov. Ljudi ratnici Domovinskog rata ostat će trajni test uspostave moralni vrijednosti i funkcioniranja pravnog sustava, ali i države kao cjeline. pravo na riječ u ovoj državi imaju oni koji je stvaraju i – oni koji su izgubili ne-

BEHAR 85

koga tko je stvarao Republiku Hrvatsku. Stoga sam vam zahvalan, g. Šehoviću, što ste mi se obratili u ime dijela onih koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u stvaranju ove države. Ovim se putem osobno obvezujem da ću u institucijama koje su u vrhu države za to zadužene provjeriti ovaj vaš popis i angažirati se da se nanesena nepravda ispravi na zadovoljstvo sviju nas. Mnogima od njih divio sam se zbog situacija u kojima su riskirali svoj život za Hrvatsku. Ako tada nisam izbjegavao pokazati ponos što sam im zapovijedao, neću ni sada izbjegavati svoju obvezu da učinim sve kako bi se ispravila nepravda koja im je nanesena.

Zahvaljujem Vam se što ste mi se obratili, ali Vam u ime ljudi koje ste naveli zamjeram što mi se prije niste obratili. Nema gore stvari nego kad se heroji pitaju zašto su zaboravljeni i zašto im se nanosi nepravda. Dok ja budem mogao utjecati na to, nitko neće borcima nanositi nepravdu i tako dovoditi u pitanje moralni kredibilitet ove države za koju smo se zajedno borili.

29

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ Feđa Šehović

Fragment iz romana “Prokleta ergela” (knjiga uskoro izlazi u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a u biblioteci Ambrozija) 19.

U svojoj knjizi o fra Iliji i njegovoj misiji prije pola stoljeća, posebno ga je doimala ta ljudskost okončavanja sukoba, rijetka u povijesnom pamćenju, ne samo na ovom dijelu kugle zemaljske, nego u cijelom svijetu. Godinama ga je taj istiniti događaj silno oduševljavao svojim Kristovim nadahnućem, a u isto vrijeme izazivao u njemu neku vrstu zavisti što se, htjeli to ili ne, moralo priznati, da su se, u dugom proteklom vremenu neprijateljstva i ratovanja u Europi, na tako nešto samo Turci odlučili.

Kao i njegov uzor fra Ilija, odavno je vapio da europsko kršćanstvo istinski prigrli nauk svetog Franje o miru i snošljivosti među narodima i ljudima. Nažalost, u povijesnim knjigama ovoga vremena, širom Europe, moglo se dosta toga pročitati o herojskom pokušaju kršćana da oslobode klišku tvrđavu. Niti spomena nije bilo o uspješno provedenom ugovoru, sačinjenom po ljudskoj i božjoj mjeri. Pisalo se, ili kako bi pokojni fra Ilija volio reći: guslalo, isključivo o herojstvu i hrabrosti kršćanskih bojovnika, europskih vitezova ili domaćih uskoka i gusara i velikoj mudrosti kršćanske vlasti i crkvenih velikodostojnika. Ni riječi o svirepim ubojstvima i pljački nedužna naroda, ili prisilnom pokrštavanju nekršćana.

Pišući o fra Ilijinoj mirovnim misiji na Klisu, fra Andrija, zbog stroge cenzure, morao je više poštovati prihvaćenu istinu o oslobađanju tvrđave, negoli onu pravu koju je od fra Ilije čuo, ali u opisima odnosa fra Ilije s turskim časnikom, prijateljem iz djetinjstva, dao je naslutiti pravu istinu. Kao čovjek koji je prezirao takvo pristajanje, na što njegov uzor sigurno nikad ne bi pristao, fra Andrija je nerijetko poslije predaje knjige u tisak, prisjećajući se toga, osjećao kako mu obrazima tiho plazi crvenilo srama.

Zbog toga je svoju misiju mira na kliškoj tvrđavi shvatio i kao božju milost; s jedne strane dokazat će da kršćani uzvraćaju dobrom na dobro svoga neprijatelja što će mu dati priliku da u novoj knjizi, o kojoj je već počeo razmišljati, reče pravu istinu i o turskom osvajanju Klisa prije pet desetljeća.

Prihvativši zdušno i ozbiljno svoju mirovnu misiju na kliškoj tvrđavi, fra Andrija se, poslije večernje mise povukao u gostinsku ćeliju kako bi ranije zaspao i bio odmoran za put u Klis. Neko vrijeme sjedao je na postelji u spavaćoj košulji i razmišljao, a onda najednom ustao, rekavši sam sebi: dosta i krenuo k stolu ugasiti svijeću. Prišavši k stolu osjetio je časak podmukle bolove u zatiljku, ali gotovo neznatne. Vidio je u tome posljedicu ispijanja fra Lukinih čajeva, nasmiješio se, ugasio svijeću i ubrzo zaspao.

30

20. ožujka 1648. godine fra Andija je zorom, krenuo kočijom prema Klisu, u pratnji dvojice pratitelja, pouzdanih predstavnika vlasti. Osjećao se baš kao njegov uzor fra Ilija.

Napuštajući gradsko predgrađe stisnuto uz obalu, jedan od njegovih pratitelja u mirovnoj misiji, naredio je kočijašu da zaustavi konje i pokazao fra Andriji rukom prema jugoistoku gdje su se pod već proljetnim vedrim nebom jasno iz planinskog lanca izdvajala tri vrha: zapadnije je Kozjak, istočnije Mosor, a između njih vrh Klisa sa tvrđavom.

- Onaj u sredini - rekao mu je pratitelj i sačekavši malo da fra Andrija bolje pogleda, naredio kočijašu da nastavi put.

Putujući dalje fra Andrija je sve jasnije vidio vrh Klisa i sve više mu je sličio na vrh nekog visokog morskog grebena.

Nakon doista ne duge vožnje po lijepu proljetnom vremenu, s tek malo brineta, u ranim jutarnjim satima došli su nadomak cilju. Prošli su nekoliko manjih i većih naselja oslobođenog splitskog zaleđa i zaustavili se u kliškom naselju, zvanom Varoš. Svugdje pa i tu gdje je bilo sjedište Kliško-ličkog sandžakia doimala se pustoš. Stanovnici Turci, kako mu rekoše, do posljednjeg blagovremeno su napustili sva naselja oko Klisa i, s malo ili nimalo od svog imetka što su mogli na brzinu ponijeti sa sobom, bježali mahom konjima i kočijama prema jugu, do još neuspostavljene nove granice koju su odmah prešutno prihvatile obje zaraćene strane.

Svugdje lijepo građene kamene kuće s avlijama i vrtovima, zjapile su rastvorene, prazne; njegovi suputnici kažu da su nekadašnji domorodci, sad zvani uskoci sve opljačkali i odvukli brodovima na otoke kamo su prije više od stotinu godina pobjegli pred turskom najezdom.

Ni žive duše, tek pred sandžak-begovom kućom, na malom trgu s javnom česmom, nekoliko gladnih pasa lutalica.

Kočija se zaustavila pred ovećom sandžak-begovom kućom. Prije negoli će svratiti u vojno zapovjedništvo, primamio je fra Andriju tihi žubor česme pa se pošao napiti vode, zapravo ti izgledi kuća s velikim avlijama punih cvijeća, ta česma, sve ga je to podsjetilo na njegovu Bosnu.

Zapovjednik združenih kršćanskih postrojbi, zapravo njihovih ostataka, dočekao ih je s pripremljenim doručkom i ne gubeći vrijeme dodijelio pregovaračkoj delegaciji jahaće konje i dvojicu vodiča do tvrđave, od kojih je jedan na dugom drvenom koplju nosio bijelu zastavu. Reče kao usput da je dobro što su Turci konačno pristali na razgovore o predaji, dodavši kako su dan prije zarobili nekog Turčina iz tvrđave, špijuna ili bjegunca, nisu sigurni, koji je priznao da “gore” nemaju više ni vode ni hrane i da jedva prije čekaju predati se!

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ S bijelom zastavicom, znakom dobre volje, dvojica konjanika i trojica pregovarača pod vodstvom fra Andrije, došli su do razrušenog glavnog ulaza u tvrđavu. Dugo su čekali dok se pojavio turski časnik, koji je uljudno pozdravio fra Andriju s “bujrum musafire”, a fra Andrija mu uzvratio: Hvala domaćine! Časnik, Bosanac iz grada blizu kojega se nalazio njegov samostan, reklo bi se više mlađih negoli srednjih godina, očito se obradovao susretu s fra Andrijom, rekavši da je dogo prošlo otkad nije bio u Bosni i da se uželio “našeg insana”.

Ispričavajući se dvojici članova fra Andrijine pratnje, što neće i njih pustiti u tvrđavu, “jer tako je naredio alajbeg ( zapovjednik), što ovima nije bilo krivo, naprotiv, kao da im je s lica odjednom nestala ona sivoća, koju u čovjeku luči strah od neizvjesnosti. Veselo su dobacili fra Andriji da će ga nedaleko, u hladu, sačekati.

Na putu do zapovjedništva tvrđave, u pratnji bimbaše (kapetana) Ali- age, naočitog tridesetgodišnjaka, kako fra Andrija zabilježi: “kao od bukve odvaljena”, zastajkivali su razgovarajući o prilikama u Ali-aginom gradu, kamo je prije ovoga rata trebao poći na dulji odmor. Fra Andrijina majka bila je Ali-agina sugrađanka i on kao sasvim mali posjetio je taj grad nekoliko puta, zapravo samostan u kome je bio zaređen njen mlađi brat, gdje će se poslije i sam zarediti i živjeti u njemu sve do nedavna posjeta Splitu.

Osim predivnog lica svoje majke Marije, u sjećanju mu je još živjela samo slika velikog tamošnjeg samostana i jedne božićne mise u samostanskoj crkvi koju je vodio nitko drugi do fra Ilija, njegov uzor.

Među turskim braniteljima tvrđave, većina su bili muslimani porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ili Dalmatinci koji su odavno prešli na islam. Osim Klišana bilo je dosta Stobrečana i Solinjanna.

Bilo je očito da se sav ostatak turske vojske, poslije pada Varoši sklonio u tvrđavu zajedno s nekolicinom visokih predstavnika vlasti. Zato je umjesto dizdara, vojni zapovjednik sada na tvrđavi bio alaj-beg Mehmed – aga, njegov pomoćnik kapetan Ali-aga, a glavnu riječ imao je sandžak –beg kao najviša politička ličnost.

Budući je već nakon tri godine kandijskog rata postajalo sve očitije da carevina slabi, doživljavajući na svom europskom prostoru nove poraze, Porta je, s obzirom na veliki značaj kliške tvrđave u čuvanju svoje zapadne granice, poduzela sve da tvrđavu i područje uz nju osnaži u ljudstvu, i oružju. Tako je ravno iz Carigrada, prije dvije godine, naređeno da zapovjedništvo u kliškoj tvrđavi preuzme trideset-petogodišnji časnik, Ali-aga, koji se u nekoliko godina prije na ovom pograničnom prostoru pokazao kao izuzetno sposoban u stalnoj poduci vojnika ratnim vještinama i mudrom rješavanju nesporazuma i povremenih sukoba na granici s Mlečanima.

Godinu prije početka ovog rata, kada su se mogle naslućivati nakane Mletaka da osvoji klišku tvrđavu, za svog posljednjeg posjeta rodnom gradu, Ali-aga je doveo sa sobom četrnaest kršnih mladića iz svog rodnog grada, sinova uglednih građana, da bi ih podučio o svom osobnom i provjereno uspješnom načinu obrane značajnih utvrđenja kakvo je i to kliško.

BEHAR 85

Osim što su mladići rado slijedili već čuvenog i opjevanog sugrađanina Ali-agu, junaka mnogih bitaka na sjevernim granicama carstva, polakumili su se i na njegove priče o lijepim i bogatim kliškim mirazačama koje osobito cijene Bosance.

Zahvaljujući u velikoj mjeri baš tim momcima, Foscolovi birani napadači nisu uspjeli prodrijeti dalje od predziđa.

Kolikogod je Ali-aga bio zbog toga ponosan na svoje momke toliko i zadovoljan što su od njih četrnaest tek trojica s lakšim ozljedama preživjeli sve napade neprijatelja.

Nesumnjiva je velika zasluga Ali-aginih strijelaca i uvježbanih boraca sa sabljom i jataganom što je Foscolo bio prinuđen, neuspjele juriše svojih neiskusnih ratnika, zamijeniti pregovorima o mirnoj predaji turskkh branitelja.

U nevelikoj prostoriji, stare barutane, prestrtom ćilimima živih boja, sa sećijom uokolo i šiljtama na kojima se udobno sjedalo, počeo je fra Andrijin razgovor s domaćinima sandžak-begom, miralajem Mehmed-agom i njegovim pomoćnikom kapetanom Ali-agom. Malo dalje od njih sjedala je nepomično neka ljudeskara, s povezom preko jednog oka kroz koji je probijala boja krvi i s modricama po otkrivenom dijelu lica. Ništa osobito, rekao bi svatko imalo upućen u rat koji je tu bijesnio.

Najprije je sandžak-beg izrazio zadovoljstvo fra Andrijinim dolaskom, podsjetivši ga na sličnu misiju prije pet desetljeća koju je imao njegov uzor fra Ilija, o čemu ga je potanko poučio kadija Muzafer-beg. Bez obzira na sve on je izrazio nadu u obećanu pomoć sarajevskog paše i Porte, zatim dao riječ kapetanu Ali-agi koji je izrazio zadovoljstvo što ima priliku susresti s “našim čovjekom u ovoj stvari” i kamo ta sreća da su ga poslali prije dvije sedmice. Nažalost, reče, da od pregovora, neće ništa biti, jer ne vjeruju da će ih se Mlečani pridržavati i da zato nisu u protekla tri tjedna odgovorili mletačkoj strani u svezi sa ugovorom o predaji.

Fra Andrija reče da je u posljednjem tekstu od prije tri tjedna bilo sve kako su oni željeli, to jest postavljeni su isti uvjeti kao oni u turskom ultimatimu prije 53 godine.

- Sve isto piše, upao je sandžak beg, ali dogovor se mislio provesti sasvim drukčije.

Fra Andrija je pokušao uvjeriti, najprije sandžak –bega, a onda kapetana Ali-agu u iskrenost namjera mletačke vlasti u Splitu i jamstava koje su njemu dali da će se dogovor provesti i poštovati, jer inače, kao božji čovjek i pravednik ne bi se sigurno prihvatio ove misije.

- Lažu te fra Andrija, rekao je kapetan Ali-aga, dodavši, da su ti Mlečani “pis milet” gori od najprepredenijih munafika na ovom svijetu, u što se on proteklih godina pregovarajući s njima ovdje nedvojbeno uvjerio. I on je, reče, u početku, oskudjevajući iskustvom, drukčije o njima mislio zbog lijepih njihovih pjesama i glazbe koje je rado slušao, zbog kazališta i palača sa slikama i ljepoticama što šeću kao hurije njihovim blještavim salonima ili cvjetnim perivojima. Sad priznaje da je bio u velikoj zabludi.

Ostali nazočni predstavnici zapovjednog stožera, sjedali su na šiljtama i pogetih glava, prebirajući prstima po tespuhu, pozorno slušali Ali-agu, kimajući glavom u znak odobravanja.

Fra Andrija je dobro poznavao sav svoj bosanski narod i ono što mu se odavno, kao i njegovu učitelju nije sviđa-

31

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ lo, u tom narodu bila je ta čudna sklonost maštovitom preuveličavanju. Pomislio je da se možda u međuvremenu dogodilo nešto ružno, možda Mlečani prekinuli primirje pucajući topovima po tvrđavi i nešto slično. Tko zna, iako se govorilo u Splitu da su se uskoci, zadovoljni plijenom, vratili na svoje otoke, samome mu se učinilo da je na nekoliko mjesta po naseljima vidio grupe uskoka, kao i u samoj zgradi zapovjedništva u varoši. Činilo mu se da ih je dosta vidio i pred štalama takozvane Proklete ergele.

Kroz fra Andrijinu glavu munjevito su sijevale razne misli i pretpostavke, tim strašnije što ga je više dojmio izraz Ali-agina lica, nego li riječi koje je izgovorio. Naglo je zamuknuo, ali nakon dulje, napete stanke, uspio je promuklo zamoliti Ali-agu da mu jasno kaže što se to tako strašno dogodilo?

Poslije kraćeg šapurenja Ali-age sa svojim pretpostavljenim, Ali-aga je počeo priču o zadnjem službenom posjetu pregovarača iz Splita kada su bez prigovora prihvatili novi tekst ultimatuma, lijepo ih tu ugostili i obećali im da će u roku 48 sati jedan od dva potpisana ugovara predati mletačkoj vladi.

Sutradan po posjetu pregovarača iz Splita, došao je u tvrđavu viši časnik mletačke vojske koji se predstavio kao pomoćnik zpovijednika združenih snaga na cijelom novooslobođenom prostoru. U brojnim susretima prilikom rješavanja raznih pograničnih pravnih slučajeva, Ali-aga je dobro upoznao visokog časnika kod kojega je ubrzo otkrio, činilo mu se, samo jednu manu; lako se dao potkupiti. U poslu kojim su se bavili, Ali-aga je to držao zapravo njegovom vrlinom. Zahvaljujući tome, mnoge slučajeve je lako i brzo s njim obavljao.

Pri susretu na kapiji tvrđave poznanik mu je rekao da nije došao ni po čijem nalogu, nego svojom voljom da mu kaže kako “oni u Splitu” neće poštovati nikakav ugovor s njima o predaji i da će skinuti glave ne samo onoj petnaestorici čija su imena bili istakli u prvom, obliku zahtjeva o predaji, nego misle to mnogima učiniti.

Pravo rješenje za predaju branitelja, po njegovu mišljenju, može biti samo dogovor Venecije i Carigrada, a ne ovo što oni čine na nižoj razini vlasti pobjednika i poraženih. Za to bi, po njegovu mišljenje trebalo čim prije poslati nekoga iz tvrđave u Makarsku da tamošnja vlast pošalje takav zahtjev sultanu u Carigradu. Pretpostavljao je da to može dulje potrajati, ali ga uvjeravaše da dotle mogu lako braniti tvrđavu, budući se združena vojska gotovo raspala i da se već više od polovice njih vratilo ikući.

Na kraju je izrazio spremnost da bi on za nevelike novce, najviše petorici branitelja omogućio noću siguran prijelaz granice, a što se tiče novca, rekao je da bi mu unaprijed isplatili polovicu, a drugu polovicu nakon što se sami uvjere da je on obavio posao.

Ali-aga se osjećao krajnje zatečen. Prijedlog višeg časnika izgledao mu je sasvim prihvatljiv, ali ne bez sumnji, s obzirom na svoje vlastito iskustvo s prevrtljivim i nepouzdanim Mlečanima. Zato se ne treba čuditi što se pri tom pitao je li to samo pokušaj višeg časnika, kojega je poznavao kao zlatoljupca što koristi priliku da dođe do zlatnika ili je možda neka opasna i podmukla Foscolova zamka.

Kad je nevolja u pitanju ljudi ne odbacuju lako bilo kakve mogućnosti spasenja, pa je Ali-aga predložio časni-

32

ku da nastave razgovor u dizdarovoj odaji i nazočnosti ostalih iz zapovjedništva obrane, ali viši časnik reče, neka sam s njima razgovara, a on bi mogao tu još pred večer svratiti da uglave posao..

Prije ručka i gotovo cijelo popodne trojica iz stožera obrane tvrđave raspravljali su o posjetu višeg časnika i njegovu prijedlogu. Sva trojica su sumnjala u neke dobre namjere nezvana gosta, ali u prilikama kakve su bile nije se moglo odricati ni spasonosne slamke. S jedne strane posljednja vijest iz Makarske o skorom priznanju novih granica, a s druge, nedostatak hrane i vode u tvrđavi, mnogi teži i lakši ranjenici, te gotovo krajnja iscrpljenost većine branitelja, sve je to obvezivalo vodstvo obrane na oprez i mudrost.

Iznad svega, svi su se složili s višim mletačkim časnikom da se mogu nadati pravednom postupku pobjednika samo pod okriljem dogovora Carigrada i Venecije.

Iskusni i lukavi sandžak-beg dosta je znao o višem mletačkom časniku, i kao podmitljivcu spremnom da sve učini za dukate, pa je predložio da mu za uslugu sigurna prevođenja preko nove granice petorice iskusnih izviđača na čelu s hrabrim i pouzdanim dočasnikom Livnjakom, daju predujam u zlatu koji bude tražio.

U sandžak-begovim bisagama nije bilo dovoljno dukata pa su mu se pridružila nekolicina bogatih Klišana koji su ostali braniti tvrđavu.

Kao što obeća viši mletački časnik, opet sam, došao je na tvrđavu, gdje ga je sačekao Ali-aga i dopratio u staru barutanu. Pred trojicom članova stožera, gost je ponovio sve ono što je prije podneva rekao Ali-agi. Nazočni nisu osjetili potrebu postaviti mu neko pitanje, pa je gost izložio svoj plan prebacivanja petorke izviđača preko nove tursko-mletačke granice. Dogovoreno je da se sutradan iz ponoći petorka nađe na određenom mjestu, gdje će ih sačekati on, osobno s dvojicom svojih pouzdanih ljudi.

Sve je bilo do tančina uglavljeno, nastavio je Ali-aga, a onda mu je nekadašnji kliški teftedar Kasim-beg, uručio predujam u zlatu, kojega je viši časnik na brzinu prebrojio i izrazio zadovoljstvo primljenim novcem. Za uzvrat zakleo se svim svojim svetinjama da će pošteno obaviti posao.

Sutradan, dva sata prije ponoći petorka je uspjela izaći neprinjećena iz tvrđave i putem koji je Livnjak znao sišli u polje, obišli ga sjeveroistočnim rubom sve do podnožja Mosora, onda…

Tu je Ali-aga zastao, kao da mu naglo nesta daha. Dohvatio je sa sinije ispred sebe ibrik s vodom, malo ulio u čašu i popio. Fra Andrija je očekivao da će nastaviti priču u kojoj je već prepoznao neko moguće zbivanje koje je oduzelo Ali-agi dah. Pripovjedač je dalje šutio.

- I što bi dalje? - zapitao je fra Andrija muklo, sad već sluteći neko zlo.

Možda minutu dvije, satnik Ali-aga je nijemo gledao u pod, a onda zamolio, kraj sebe, dočasnika Livnjaka, ljudeskaru s povezanim okom i modricama po licu, da umjsto njega nastavi.

20.

Dočasnik Livnjak krupan čovjek, kratko vrijeme je protrljao svoje šačetine, a onda polako podebljim glasom, smireno počeo svoju priču.

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ Nalo prije ponoći, na mjestu za sastanak, neveliku dolcu u podnožju Mosora, dočasnika Livnjaka njegove izviđače dočekao je viši časnik s dvojicom konjanika i pet osedlanih konja. Sva trojica Mlečana sjahali su s konja i prišli sasvim blizu izviđačima. Časnik je šapatom govorio kako će se dalje kretati.

Iako se poslije podne toga dana naglo naoblačilo, a sijevanje i grmljavina najavljivali proljetni pljusak, zahvaljujući iznenadnoj buri koja je zapuhala preko vrhova Mosora, do ponoći nebo se većim dijelom razvedrilo.. Nije bio pun mjesec, ali vidljivost i u šumi znatno se osjećala pa je časnik predložio da malo pričekaju dok mjesec zaroni pod oveći tamni oblak kojemu se približio.

U trenu je počela pucnjava i sa svih strana dolca jurnuli su prema njima naoružani konjanici. Jedan metak pogodio je ravno u čelo dočasnika koji je pomogao visokom časniku da se uspne na konja i pobjegne u obližnju šumu.

Izgledalo je sve dobro smišljeno i gotovo lako učinjeno. Svladali su njih petoricu i dočasnika iz časnikove pratnje, brzo im kožnatim remenjem vezali ruke, dok je nekolicina mletačkih konjanika pojurila u potjeru za pobjeglim časnikom..

Unatoč poginulom dočasniku i bijegu višeg časnika koji ih je trebao odvesti preko granice, dočasnik Livnjak je bio gotovo uvjeren da je riječ o dogovoru mletačkih časnika da ih zarobe.

Odveli su ih u Prokletu avliju, njih petoricu u jednu od nekoliko odavno neupotrebljavanih konjušnica, a dočasnika mletačkog negdje drugdje, najvjerojatnije ga poslali k višem časniku koji im je za ne malo zlatnika priredio klopku.

Livnjak reče, ako mu bude suđeno da još poživi, mnogo toga lošeg u životu će zaboraviti, ali Prokletu ergelu nikada.

Po predanju ergelu je podigao jedan od najranijih kliških sanđžak –begova.. Tu se odgajalo na stotine posebne pasmine arapskih konja, na kojima su turski konjanici čuda činili u sukobima s neprijateljima na prostoru ovoga dijela carstva, zahvaljući nevelikom rastu konjske vrste, njenoj pokretljivosti i izdržljivosti na svim oblicima bojnog polja.

Prije pedesetak godina, možda zbog nehaja skenderbegovih nasljednika konji u ergeli su naglo oboljeli i za kratko vrijeme većina njih uginula. Slijedećih godina pokušalo se obnoviti ergelu, ali nedugo zatim opet je došlo do pomora konja, ovaj put nijedno grlo nije uspjelo preživjeti pa, kako hajvan-hećimi nisu znali odgonetnuti uzroke ponovljenog pomora, ergela je ubrzo proglašena prokletom i prepuštena samourušavanju.

Prije nepunih petnaest godina jedan od potomaka vlasnika sandžak bega, viši časnik u turskoj konjici, u poznijim godinama vratio se doma u Klis iz daleke Grčke i obnovio ergelu. Za nekoliko godina u konjušnicama je za potrebe turske konjice odgajano preko stotinu grla čiste arapske sorte.

Nekoliko godina poslije dogodilo se isto prokletstvo.

Stoka kažu, zdrava zanoćila a u jutro već pola nje bilo je mrtvo. Vlasnik ergele doveo je u Klis najčuvenijeg hajvanhećima u carstvu da kaže koji su uzroci i treći put ponovljenog pomora. Govorilo se da je poznati hajvan-hećim danima nešto razgledao po svim kutcima ergele, da bi na

BEHAR 85

koncu saopćio kako se ne radi ni o kakvoj bolesti nego o onome što je veliki imam iz makarske tvrdio, dakle o allahovoj volji koji ju je zbog nečega prokleo.

Vlasnik ergele, potomak njenog utemeljitelja, domalo je umro, kažu presvisnuo od boli što ga nedužna zadesi prokletstvo, a kako nije imao nasljednika prokleta ergela, kao što se događa svemu što je prokleto, 'postala je strašilo i prepuštena bez milosti zubu vremena.

Zarobljenici su se začudili kad u konjušnici zatekoše veliki broj Varošana, uglavnom starijih osoba i žena s malom djecom, a sanžak- beg i miralaj Memed-aga tvrdiše da su branili Varoš i put poljem prema Jesenici dok posljednji stanovnik iz svih naselja nije zasigurno prešao granicu.

Po izgledu zatočenika i njihovu prikrivenu očaju, bez njihova kazivanja, Livnjak je zaključio da ih neprijatelj muči s glađu i žeđi. Naročito se to primjećivalo na mladim majkama, koji su sigurno od neznatne hrane što su dobivali uglavnom davali svojoj djeci. U proteklom vremenu zatočeništva umrlo je od gladi znatan broj majki i djece koje su zakopavali na prostoru između konjušnica, gdje se nekada skupljalo stajsko đubre.

Ono što su zatočeni najteže podnosili bio je neprestani pritisak na njih da se pokrste. To je, zajedno sa nekolicinom uskoka, predvodio neki franjevac, prebjeg iz Hercegovine koji je u svojoj misiji bio jako nestrpljiv i kandžijama svojih sljedbenika uvjeravao izgladnjelo roblje da će im pokrštavanje donijeti sreću i spas.

Tog prvog dana Livnjaku i njegovim momcima, kao i ostalim zatočenicima donesen je dnevni obrok: nekoliko žlica juhe od krompira začinjene svinjskim špekom. Tako su zatočenicima od početka donosili: mnogi su tu, kao i po ostalim konjušnicama, umirali “ne trujući se svinjskom mašću”, ali već je većina, tjerana nagonom preživljavanja, halapljivo jela ponuđeno bez početnog gađenja.

Livnjak i njegovi drugovi, nisu odbili svoje porcije, prihvatili su i pravili se da će ih jesti, ali čim su stražari izašli, ustupili su ih nekolicini najslabijih dječaka. Livnjak je vjerovao da mu Allah neće zamjeriti što krši šerijatski zakon da bi spasio život djeteta.

Pred večer u štalu je došao mršavi, maleni starac u franjevačkom habitu, praćen grupom naoružanih sljedbenika.. U jednoj podignutoj ruci držao je križ, a drugom zamakao u posudu s vodom snopić grančica od masline i s njim prskao po zatvorenicima, izgovarajući neku molitvu na latinskom.

Najmlađi član Livnjakove grupe, spadalo i šaljivdžija Makaranin Musa, koji se ni u ovakvoj prilici nije mogao obuzdati, počeo se glasno smijati. Zaneseni fratar i njegova pratnja, kao da ih je naglo otrijeznio udar groma, ustremili su se prema Musi i stali ga nemilosrdno udarati, čime su stigli, najviše šakama, sve dok se mladić onesvijestio.

Nakon odlaska fratra sa svojom svitom, mlada žena s dva mališana ljutito je osudila Musin smijeh. I većina ostalih majki su joj se pridružile. Livnjak ih je smirivao, obećavajući da se tako nešto neće ponoviti, ali mu očito nije polazilo za rukom, pa se poput ostalih drugova, umoran i gladan, predao snu.

Nije znao reći koliko je tada odspavao. Probudili su ga stražari udarcima nogama. Naredili su im da ustanu s

33

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ hladnog ležaja popločanog poda posuta s nekoliko šaka smrdljive slame. Bojao se da je mladi Musa možda i umro od dobivenih udaraca, ali nepredvidivi šaljivdžija se sam ustao, s podbuhlim licem i okrvavljenim nosom.

Odveli su ih te noći u najruševniju konjušnicu Proklete ergele, zavezavši im i noge jakim konopcem. Držali su ih tako vezane na hladnom popločanom podu s nanosima smeća i prašine, puna tri dana, bez vode i hrane. Stražari su ih u smjenama budno čuvali, a njihovi plaćeni “vodiči” s vremena na vrijeme, pojavljivali su se na stajskim vratima, savjetujući im da ništa ne taje, ako hoće izvući živu glavu. –Ovo je prokleta ergela, snaći će vas gore prokletstvo nego begove konje!- govorili su im.

Svima im je postalo jasno u kakvu zamku su upali, osim jednom, najmlađem, kojega je dočasnik odabrao ne samo zbog dokazane hrabrosti, nego više zbog njegova smisla za humor kojim je znao nasmijati suborce i u najtežim trenucima za vrijeme bitaka.

Posljednji Musin biser čuli su i vidjeli branitelji tvrđe, kada im je objašnjavao kako će prenijeti koji dukat više, ako se dogovore s Mlečanima o predaji tvrđave. Uzeo je svoj jedini zlatnik, stavio u usta i progutao zalivši ga vodom. Tvrdio im je da će ga, ako ne sutradan, a ono sigurno prekosutra imati čista na dlanu. No, kako ni dan prije negoli su krenula njih petorica na izvršenje zadaće nije šaljivdžija Musa pokazao prijateljima dukat “na dlanu”, rekao je opet smijući se da je mletački žuteljak zalutao negdje u njegovoj utrobi. Četvrtog dana zarobljenicima je postalo jasno što Mlečani misle da oni taje. Tražili su od njih zlatnike koje su, po iskazu zarobljenog Turčina, pomoćnika kliškog teftedara, za vrijeme povlačenja, iz Varoši, ponijeli sa sobom nekoliko bisaga punih zlatnika i skrili ih u neku jamu na strminu Mosora.

Od prvog dana kad su prevareni zarobljenici zanijekali postojanje skrivenih bisaga s blagom, o kojima doista nikada i ništa nisu čuli, kao ni o toj nekoj skrivenoj jami na Mosorovoj strmini, počelo je njihovo sustavno premlaćivanje, kako bi ih prisilili da odaju nepostojeću tajnu.

Tog četvrtog dana, kasno u noći oglasio se šaljivdžija Musa, rekavši da će im on dati dukat ako mu daju što pojest i popiti. Jedan od uskoka shvatio je opet Musine riječi i osmjeh, kao drsko ruganje, objasnivši to upravo tako nižem časniku Mlečaninu, što je sve nazočne nasilnike rasrdilo pa su ga stali svim i svačim udarati po glavi, dok nije završio na pločniku u lokvi vlastite krvi.

Pri tom nisu poštedjeli i ostalu četvoricu koji su od raznih udaraca po tijelu i glavi padali na pod, onesvješteni.

Kad su ih malo zatim, osvijestili, lijevajući po njima hladnu vodu nalivenu iz kamenice za pojenje ispred štale, nastavili su ih tući i pitati gdje su skrivene bisage sa dukatima.

Sva četvorica su ponavljali da nikad nisu čuli o bisagama s dukatima, ozbiljno se kuneći da govore istinu. Ljutiti nasilnici nakon premlaćivanja naredili su im svući se do gola. Nisu to mogli učiniti zavezanih ruku i nogu, pa su stražari silom zgulili s njih odjeću, služeći se pri tom i noževima.

Dok je jedan časnik s dočasnikom, provjeravao, najprije odjeću, tražeći lukavo ušivene dukate, drugi je naredio

34

zarobljenicima da legnu potrbuške na pod, najprije je vrhom nekog štapa provjerio sva mjesta na njihovim tijelima gdje bi se dukati mogli prikriti, a onda naredio da se okrenu na leđa. Stavivši rukavice na ruke, časnik je kleknuo kraj svakog od njih, pipao ih po trbusima, i s vremena na vrijeme podizao pogled prema nazočnim, namigujući im kao da je otkrio nešto u njihovim utrobama i neprestano ponavljajući da ih age i begovi nisu uputili na tako važan posao bez dukata..

Jedan od mučitelja namignuo je časniku i izvukavši oštri bodež iz pojasa zapitao ga je li vrijeme da vide imaju li Turci što skriveno u drobu? Dočasnik Livnjak koji je zahvaljujući kapetanu Ali-agi dosta naučio talijanski, razumio je što taj pijani vojnik namjerava. S naporom se podigao na koljena i na talijanskom se obratio časniku, priznavši da on zna mjesto gdje sandžak beg sakrio bisage s blagom.

- Ako ne govoriš istinu, znaš što te čeka- zaprijetio je časnik.

- Istinu kažem, rekao je Livnjak.. Časnik je naredio stražarima da dopuste zarobljenicima odjenuti se i obući, a drugi časnik sa ženskim glasićem, pretpostavio je Livnjak, pošao obavijesti “glavnog” o njegovu priznanju.

Snažni i zdravi dočasnik Livnjak lakše je od ostalih podnio sve to premlaćivanje. Bez ičije pomoći, sam, sa svezanim rukama naprijed, uspio je brzo navući na sebe svučenu odjeću. Pomogao je to učiniti i trojici drugova. Šaljivdžiji Musi, koji je i dalje bio u dubokoj nesvijesti, jedva je nekako povukao donji dio odjeće do pojasa, ali mu nije pošlo za rukom navući mu i gornji dio koji mu je kao i ostalim zguljen preko glave i ostao ukliješten između ukočenih, zavezanih ruku.. Šaljivdžija Musa nije uopće dolazio k sebi, a Omeru iz Stobreča povrijedili su vratni dio kičme pa je, zbog silnih bolova u vratu, nekoliko puta bezuspješno pokušavao zauzeti sjedeći stav.

Livnjaku su stražari odvezali noge i lako se ustao. Bio je dobio dva snažna udarca nogom u lice kraj samog desnog oka. Dok je ležao na leđima, osjećao je bolove i u predjelu bubrega. Mletački časnik s ženskim glasićem naredio je stražarima da ga slijede zajedno s Livnjakom.

Odveli su ga u stražarnicu, na drugi kat u prostor koji nije odviše zaudarao od zapuštenosti, donijeli su mu posudu s vodom i plehnati “kadinić” da opere krvavu ranu kraj oka. Nakon toga, ponudili su mu komadić kruha kojega je, izgladnio, za čas pojeo. Osjetio je oštru bol u ispražnjelu želutcu koja je ubrzo prešla u jedva izdrživu potrebu za zahodom. Dvojica stražara, jedan ispred njega a drugi iza, otpratili su ga do hodnika u prizemlju gdje se širio snažan smrad ljudskog izmeta. Stražari su ostali čekati ga kraj stubišta, a on je gotovo u jednom dušku obavio potrebu i izjurio iz čučavca.. Na nekoliko koraka od zahoda kliznuo se na vlažnom hodniku i pao ispred jednih zatvorenih vrata.

Uspravljajući se, kroz otvoreni prozorčić nije pod slabim svjetlom prepoznao lice, ali je po glasu zaključio da je to onaj preživjeli dočasnik iz pratnje odbjeglog višeg časnika koji ih je trebao odvesti, preko granice. ih je trebao prevesti preko granice. Sažalio se nad sudbinom dočasnika koji u strašnom smradu neće dugo izdržati.

BEHAR 85

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ Ovo otkriće, makar kako to ružno zvučalo, obradovalo ga je. Značilo je da klopku u dolcu nije dogovorio čovjek kojemu su platili da ih prevede preko granice. Bilo je očito da je to “ujdurma” nekog njegova nepouzdana prijatelja, također višeg časnika od kojega je možda zatražio pomoć u njihovu prebacivanju preko granice. Možda je i taj dobio unaprijed četvrtinu ili polovicu dukata koje su na tvrđavi platili.

Ubrzo se vratio časnik s dogovora sa zapovjednikom.

Saopćio mu je da zapovjednik prihvaća njegove uvjete i omogućiti mu siguran odlazak u Bosnu. Naredio je straži da mu ne daju ništa za jesti osim čaja s malo prepečena kruha i samo svezanih ruku da prespava u stražarnici pod budnim okom pojačane straže.

21.

Zorom su ga probudili stražari i donijeli mu topla mlijeka i kruha. Tek što je pojeo doručak, u sobu za stražare, došao je neki viši časnik, srednjih godina, visok i snažan, reklo bi se lijep, kaže Livnjak, da nije na ledom okovanu licu imao i neke čudne oči..Sjeo je pored njega za stol, stavio preda se komad čista papira i naredio mu da točno opiše mjesto skrivenog blaga i put kojim će do njega najlakše i najbrže doći.

Livnjak je šutke, pravio se, kao da smišlja odgovor na pitanje časnika s ledenim licem, a ustvari sa sigurnošću prepoznavao u njemu onog nepouzdana prijatelja čovjeka koji ga je zajedno s ostalim, trebao odvesti preko nove turske granice.

- Dakle? - prenuo ga je strogi časnikov glas.. Ne čekajući Livnjkav odgovor, časnik je ponovio pitanja na koje je Livnjak treba odgovoriti.

- Oprostite, hoću da se jasnije sjetim!- rekao je Livnjak, a domaćin samo kimnuo glavom, odobravajući.

Odmah, nakon što prizna, gdje je skriveno blago, Livnjak je u glavi iscrtao sebi uvjerljiv plan pa je ubrzo opisao mjesto skrivenog blaga i puta do njega.

Očito zadovoljan sigurnošću Livnjakova opisa, časnik s licem od leda perom je nacrtao na papiru kako to izgleda i provjeravao daljim pitanjima Livnjaku da li je njegov crtež dobro napravljen. Nekoliko puta ponovio je pokazujući na crtežu utvrđene točke kretanja, a onda, očito žureći mu se da prije mogućeg nevremena obave posao, ustao i pozvao Livnjaka da krenu..

Livnjak, koji je često znao pokazati svoju izviđačku promućurnost i lukavstvo, i kojemu to nije bio prvi put da zapada u iskušenja zamolio je časnika neka mu dopusti reći da se predomislio i promijenio svoj uvjet. Rekao je da zbog izdaje koju čini, ne može ići u Tursku, nego da ostane tu i dobije posao u mletačkoj vojsci, pa ako ustreba i bude se za to tražilo od njega da se pokrsti, neće imati ništa protiv, jer su i tako nekad njegovi bili kršćani pa se poturčili i misli da nije nikakav grijeh ako se vrati na staru vjeru.. Časnik mu je nakon kraće stanke odgovorio: - Vederemo i izlazeći iz sobe dao rukom znak dvojici dočasnika da je vrijeme za polazak.

Vederemo, vederemo, ponavljao je Livnujak u sebi, dok su mu dvojica dočasnika vezali ruke. Izveli su ga pred sztražarnicu i pomogli mu da vezanih ruku otraga uzjaše na

BEHAR 85

konja. - Vederemo, vederemo, nastavio je ponavljati u sebi, s pogledom uprtim u leđa višeg časnika čudnih očiju.

Još proljetno sunce nije zasjalo nad Mosorom, a tog jutra neće ni zasjati, budući su se poviše planine gomilali gusti kišni oblaci i puzili nebom prema jugu, sve brže nošeni sjeverno-istočnim vjetrom.

Trebalo je posao obaviti prije “tempeste” govorio je čudnooki ljepotan kada se grupa od petorice konjanika, zaustavila na predviđenom mjestu u podnožju Mosora i bez konja nastavili put. Odatle, grupa je u dvoredu na čelu s višim časnikom i dvojicom dočasnika između kojih je bio Livnjak sa vezanim rukama otraga, krenula oprezno uz kamenitu i makijom obraslu strminu Mosora.

Kad su izbili na neveliku travnatu visoravan, tek tada se Livnjak uvjerio da idu putem kojega je, po njegovu kazivanju, časnik nacrtao. Nakon kraćeg i napornog penjanja uz vododerinu, mnogo strmiju od onog puta do travnate visoravni, dvojica dočasnika su sve teže vukli Livnjaka zbog vezanih ruku otraga, pa je časnik naredio da mu vežu ruke naprijed kako bi mu lakše pomagali u penjanju.

Oprezno i sporo kroz gustu visoku makiju i šumu, grupa se pela sve strmijom suhom vododerinom, koja je vodila gore visoko do okuke nekog veoma starog puta što je možda nekada povezivao Zagoru sa splitskim zaleđem. Livnjak i Aliaga, na povratku s obilaska prijevoja na Mosoru jednom su zalutali na taj stari put, ali sreća da je bilo ljetno prije podne, pa su nekako uspjeli, tjerajući pažljivo konje ispred sebe, ali doista s mukom spustiti se na zelenu visoravan. Tom prilikom pred sami kraj vododerine Ali-agin konj je pao i slomio desnu prednju nogu. Možda je najviše zbog toga zapamtio vododerinu koja mu je u ovoj gotovo beznadnoju klopci pala na pamet, kao jedini način da prevari mletačkog časnika i skrije se negdje visoko u mosorskoj vrleti.

Livnjak je unatoč vezanim rukama sprijeda i podržavanju dočasnika s jedne i druge strane, otežano se peo uz stjenovitu i blatnjavu vododerinu, ali je nastojao sam to uvjerljivo naglasiti, ne bi li mu odvezali ruke, jer bi tako sigurnije i lakše u pravom trenutku mogao pobjeći.

U gotovo tunelu guste makije počelo se mračiti i samo zahvaljujući čestom sijevanju munja po zatamnjelom nebu iznad planine, moglo se očima jasnije pratiti vododerinu. Časniku se žurilo, a znakovi oluje očito su ga zabrinjavali pa je neprestano zapitkivao Livnjaka: koliko još ima do mjesta sa blagom. Livnjaku nije trebalo da izmišlja način kako da uspori penjanje uz vododerinu. Umjesto njega domalo će to učiniti olujno nevrijeme s kišom koje često sredinom proljeća zahvaća ovaj kraj.

Da bi ubrzali kretanje, jedan od dvojice dočasnika na čelu, predložio je časniku, a ovaj odmah prihvatio da se Livnjaku odvežu ruke kako bi ih mogao koristiti pri penjanju, ali pod njihovom budnom paskom.

Ova promjena očito je, na zadovoljstvo zapovjednika ubrzala penjanje prethodnice grupe, ali očekivana oluja nije slutila dobru. Ubrzo se gotovo smračalo. Tamnosivo nebo proparale su blještave munje praćene tutnjom grmljavine, a malo zatim snažan, zastrašujući pljusak kao da nebo pada na zemlju.

Dugotrajni proljetni pljusak brzo je oživio potok u vododerini i činio je gotovo neprohodnom naplavinama kli-

35

KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ žljivog blata od ilovače, pa je penjanje postajalo sve teže i nesigurnije. I sam časnik koji je neprestano šapatom ponavljao da se brže ide, okliznuo se i pao na stijenu, povrijedivši rame. Vojnik iza njega brzo mu je priskočio u pomoć. Odbio je prijedlog jednog od dočasnika da malo pričekaju dok oluja jenja i naredio pokret.

Umjesto da jenja, oluja je sve žešće vitlala poviše njih kišne oblake koji su nemilice izlijevali svoj teret u oživjelo korito vododerine niz koju je već vodena matica nemilosrdno nosila pred sobom raskvašenu zemlju i lakše kamenje. Jednom se Livnjaku dogodilo da je penjući se, uhvatio se za vrh teže kamene litice koja je počela klizati ravno na njega. Jedva je uspio zbjeći odvaljenu stijenu koja je pljusnula pored njega i za malo mogla teško ozlijediti dočasnika s njegove lijeve strane. Časnik je vidio što se događa, ali je i dalje naređivao da se ide naprijed, dodajući ono “makar i puzeći”. Nedugo zatim, negdje na kraju druge trećine puta, kojega je Livnjak dobro zapamtio po strmini i visokim stijenama, gdje se Aliaga okliznuo, dogodio se isti slučaj. Njegov lijevi pratitelj dočasnik i on uspjeli su se zajedno popeti na vrh stijene, a za njima se peo dočasnik s desne strane. I taj se uz veliki napor uspio domoći vrha stijene. Iznemogao, mokar i prozebao kao i svi ostali, pružio je kolegi ruku da ga povuče i u tom trenutku noga mu je kliznula s potpornja litice i ostao tako visiti pridržavan za ruku svog snažnog kolege.

U prvi mah gledajući to, Livnjak je priskočio u pomoć dočasniku koji polegavši do ruba stijene nije ispuštao sad s objema rukama šaku visećeg kolege. Livnjak je namjeravao domoći se druge ruke stradalnika pa je i sam prilegao uz stijenu. U tom trenutku munje su zasvjetlucale, a zatim odjeknula snažna grmljavina. Kao da ga je to probudilo i podsjetilo na njegov naum. Hitro je ustao i unatoč silovitu pljusku stao se brzo pentrati uz vododerinu.

Nije se uopće sjećao da li su njegovi mučitelji krenuli za njim da ga stignu i uhvate, vikali ili pucali. Iscrpljen, mokar i prozebao legao je kratko na rubu starog puta. Nova i snažna grmljavina trgnula ga je iz neke otupljelosti, postao je svjestan što se s njim događa i nastavio starim putem prema zapadu.

Trebalo mu je pet dana i pet noći da neopaženo siđe u dolinu iza sjevero-zapadnog dijela kliške tvrđave i popne se preko visokih stijena pod zapadnu tabiju. Za taj dio puta utrošio je najviše vremena, što je i pretpostavljao pa se u noćima prije penjanja grebenom prema tvrđavi dovoljno opskrbio mladim kukuruzima iz bašta odbjeglih, a nakon kiše škrape na liticama grebena obilovale su vodom.

Te noći kad se uspuzao do podnožja zida sjeverozapadne tabije straža ga je čula i spustila konope kojim se je vezao da ga izvuku u tvrđavu..

22.

Ova priča, dočasnika Livnjaka užasnula je fra Andriju ali, poznavajući dobro svoj bosanski narod, sklon pričanju i nerijetkim pretjeranostima da bi što snažnije privukli pažnju slušatelja, nije ju prihvatio kao zdravo za gotovo.

Odavno je on u pričama čuo za neke koji su gutali zlatnike da im ih razbojnici ne bi našli, a dolaskom na sigurno, to

36

jest svojoj kući, znalo se kako su ih opet imali na svom dlanu. A što se tiče ocrnjavanja neprijatelja i izmišljanja nevjerojatnih muka nad “svojima” naslušao se toga sijaset od guslara svih živućih naroda na Balkanu. Kao i njegov uozr fra Ilija i fra Andrija je u narodnim pjesmama nalazio više zanosa divljaštvom negoli ljudskošću.

Krajnje zbunjen i potišten fra Andrija se jedva uspio prijateljski osmjehnuti na rastanku s kapetanom Ali-agom.

Bilo kako bilo, vrativši se iz tvrđave, sam na konju jer se dogovorio s pratiteljima da ga ne čekaju, blizu ulaza u tvrđavu, ako se dugo zadrži u tvrđavi, nego u zapovjedništvu gdje je dogovoren zajednički objed. Budući je fra Andrijina misija mnogo duže trajala negoli su njegovi pratitelji očekivali, pa su ne čekajući ga ručali oko podne.

Pratitelji su kudili objed ne bi li fra Andrija odustao jer im se zbog nečega žurilo da se čim prije vrate u Split.

Fra Andrija se ispričao suputnicima, rekavši da je gladan kao vuk i da mora nešto pojesti. Pratitelji su se složili i pošli učiniti đir po Varoši dok on objeduje.

Andrija nije bio gladan i uopće mu se nije jelo, Htio je na neki, njemu još nedomišljen način, provjeriti nevjerojatnu priču iz tvrđave. Čekajući da mu donesu objed, za tursku sofru do njega sjela su dvojica mletačkih časnika.

Za duljeg čekanja objeda fra Andrija je započeo razgovor s časnicima koji su ga rado prihvatili. Obojica su Veneti i ne skrivaju svoje ogorčenje mnogim slikama divljaštva u ovom ratu. Fra Andriju je zanimalo o kakvom oni divljaštvu govore i misle, očekujući da mu se ukazala prava prilika za provjeru priče iz tvrđave. Časnici su se grozili samo na postupcima nekih vojnika prema psima lutalicama ili vršenju nužde u lijepim sobama opljačkanih kuća. O postupcima prema ženama i djeci poraženih, ni riječi.

Bio je i sretan i zadovoljan svojim zaključkom, da je Livnjakova mašta sve preuveličala pa mu i stvarno loš ponuđeni objed nije izgledao kao njegovim pratiteljima. Tako je to: zadovoljan je čovjek sretno biće. Davao je za pravo tvrdnji svoga uzora fra Ilije da je u narodima na ovim prostorima mnogo više čeljadi stradalo od pjesama uz gusle, nego li od kuga i trešnja.

Kad je htio krenuti naći se sa svojim pratiteljima, prišao mu je s prijateljskim osmjehom Mlečanin, liječnik iz zapovjedništva, rodom iz Istre, pristao, očito obrazovan koji reče da je imao priliku čuti o bosanskom franjevcu fra Iliji, a posljednjih dana i o njemu, rekavši kako se povijest ponavlja, misleći na njegovu i fra Ilijinu sličnu misiji u vezi s kliškom tvrđavom.

Unatoč žurbi svojih pratitelja, pa i njihovu negodovanju, fra Andrija nije mogao odbiti ljubaznu molbu uglađenog visokog časnika da, negdje u blizini Varoši, u nekoj staroj, golemoj ali zapuštenoj crkvi “odsluži “ kraću misu za vojsku.

U pratnji dvojice mlađih časnika došao je u staru trošnu crkvu punu vojnika koji su se razmicali da mu naprave put do oltara i skrušeno ga pozdravljali. U poduljoj propovjedi, naglašavao je Kristove misli o međusobnoj ljubavi među ljudima, narodima i raznim vjerama, o grijehu prema ljudskosti, podsjećao vjernike na svog svetog Franja Asiškog, često ponavljajući njegove riječi “mir i dobro”¸.

BEHAR 85

IZLOG KNJIGA Poslije propovjedi fra Andrija je nazočnim ponudio da se neki koji to žele ispovjede pred njim i da će on to rado učiniti, kao sluga božji. Časnici su se zahvalili fra Andriji na finoj i umnoj propovjedi i rekli da će ga čekati pred crkvom u kočiji dok on obavi ispovjedi.

Crkvu je napustio i posljednji vojnik, a nijedan se ne javi na ispovijed. Protumačio je to kao posljedicu njihove bogobojaznsti i čistoće savjesti. Gotovo zadovoljan, prekriživši se okrenut oltaru, uputio k izlazu, kad mu u susret dođe jedan dočasnik, visok i snažan, srednje životne dobi.

Po opisu Livnjaka kojega se sjetio, bio bi to jedan od onih koji je u Prokletoj ergeli mučio zarobljenike.. Prišao mu je sasvim blizu i zamuckujući molio da ga ispovjedi.

Na uobičajeno pitanje: što te sinko muči, gorostas je dulje šutio, pa onda iznenadno rekao: da me odriješiš grijeha!

Kojega grijeha?- uzvratio je fra Andrija, na što ispovjedani reče, kako on ne misli da je grijeh, ubiti zlog Turčina u jurišu, na megdanu i da ih je već mnoge ubio, u salvu Krista i vjere ali, reče nakon kraće stanke, nikada do sada nije parao trbuhe Turcima da bi došao do njihovih skrivenih dukata.

Reče da na tako nešto nikad ne bi pristao da nije bio pijan i da ga na to nisu naveli zli ljudi. Smatra to, reče, svojim vlelikim grijehom pa bi želio da ga fra Andrija odriješi.

Nakon kraće stranke gorostas nastavi: - To mislim da nije uredu i da je grijeh. - reče i doda kako su Turci imali pravo što su Ergelu nazvali prokletom jer na nekom drugom mjestu, možda i on, ma kako i koliko bio pijan, ne bi činio to zbog čega se kaje.

Fra Andrija ga je nijem gledao. Čak je osjetio i malu snagu, pa mu se odjednom javili i bolovi u zatiljku, malo je zateturao i sjeo kraj ispovijedanog, koji ga pitaše je li mu slabo i boluje li možda od srčane bolesti kao i njegov otac kojega ta slabost često, za života, često snalazila.

Ispovjedani je nastavio o časniku kojemu je Turčin uspio nekud pobjeći u tvrđavu, pa je zbog tog pobijesnio i htio iskaliti svoj gnjev nad četvoricom zarobljenih zajedno s odbjeglim. Naredio je da jednom od njih, koji je već bio umro od premlaćivanja, raspore trbuh, tvrdeći da će tamo sigurno naći koji zlatnik. Na veliko iznenađenje nazočnih, u praznom želutcu mlađeg Turčina nađen je skupi venecijanski zlatnik. Misleći da će to i kod ostalih naći, parali su i onoj trojici trbuhe ali u njima nije bilo dukata, rekao je gorostas doista pokajnički.

Ovo je dodatno užasnulo fra Andriju koji nikako nije mogao povjerovati da mu se sve to događa na javi. Brisao je oči, štipao se kradomice po rukama ne bi li ga to probudilo ali sve više se uvjeravao da ne sanja.

Pribravši se, zamolio je čovjeka da ga otprati do Zapovjedništva gdje su ga čekala dvojica nestrpljivih pratitelja koji su po njegovu izgledu primijetili da se ne osjeća dobro. Rekao im je da ga muči neka iznenadna nesvjestica, bit će zbog okretanja vremena na jugo i da mora čim prije doći u Split kako bi se sastao s liječnikom fra Lukom.

Pratitelji su se očito osjetili prikraćeni, možda i uvrijeđeni što ih već nije, kao članove misije, izvijestio o rezultatu razgovora s Turcima. Vjerojatno su sa sigurnošću očekivali da će to učiniti na putu do Splita, a fra Andrija je to pretpostavljao i cijelim putem do Splita, pravio se da nemoćno kunja. U njegovoj glavi ponavljale su se riječi ispovijedanog gorostasa dočasnika.

BEHAR 85

Izdavačka kuća “TKD ŠAHINPAŠIĆ“, Sarajevo Talhe ili Šedrvanski vrt, Irfan Horozović, TDK Šahinpašić, priredio Enver Kazaz, Sarajevo, 2007., str. 201.

Horozović je u Talhama postavio plodotvorne osnove svoje poetike koja će se dodatno razgranati u njegovom romanesknom opusu i postaviti ga u neku vrst utemeljitelja postmodernističke poetike na južnoslavenskom govornom području.

Zato su Talhe i postale kultnom knjigom južnoslavenske postmodernističke kulture, pogotovo u hrvatskoj i BiH književnoj recepciji. Izdavačka kuća TDK Šahinpašić upustila se u pravi izdavački pothvat te izdala biblioteku djela Irfana Horozovića koja broji desetak knjiga proze, poezije i drama ovog znamenitog autora.

Rumijeva filozofija ljubavi, Nevad Kahteran u suradnji sa Chittickovima, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 2007., str. 124 Rumijevo djelo nanovo oživljava kroz zbirku tekstova u ovoj knjizi kojima je u osnovi pohvala Mevlaninoj vjeri i filozofiji ljubavi, a odredišta su im u odbrani islama i drugih religija od aktualnih pretvaranja u ideologiju. Autor je hafiz Nenad Kahteran koji radi kao izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U knjigu, koja je dvojezično izdanje na engleskom i bosanskom jeziku, uvršteni su i tekstovi velikih poznavatelja Rumijevog djela, Williama C. Chitticka i Sachiko Murate, profesorice na Sveučilištu New York s doktoratom iz perzijske književnosti i islamskog prava.

Derviš i grad, Nedim Gürsel, TDK Šahinpašić, izabrala i s francuskog prevela Sada Tahmiščić, Sarajevo, 2004., str. 128 Derviš i grad, zbirka priča u izboru i odličnom prijevodu Sade Tahmiščić, je najbolji način da se upoznamo s istaknutim turskim piscem Nedimom Gürselom.

Zbirka sadrži devet priča napisanih u rasponu od dvadeset godina, pa čini zanimljiv presjek iz plodnog autorovog opusa. Svi oni koji vole kraću formu i pitku naraciju uživat će u pričama koje plijene ljupkošću i emocijama, a pritom su znalački utkane u radnju i interesantne likove. Nedim je pisac elegantnog stila i preciznog izražaja, poznat po ljubavnim pričama koje su nagrađivane i zabranjivane i jedan je od ponajboljih suvremenih turskih pisaca.

Pripremio: F. M. Begović

37

DERVIŠHANA

O dobročinstvu Piše: Velid Imamović Uistinu! Allah i meleci Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete! Donosite salavat na njega i selamite predano. (El-Ahzab, 56; Prevod: Mlivo) O vjernici! Pokoravajte se Bogu! I pokoravajte se Poslaniku i onima koje (ste izabrali da) upravljaju vašim poslovima.

(En-Nisa’, 5;9; Prevod: Čaušević i Pandža) Da nije tebe, ne bih stvorio ovaj svijet. (Hadisi-kudsi)

Ovaj hadis i ajeti često se slušaju, poznat je njihov tekst, pokatkad se ti tekstovi slijede donošenjem salavata na našeg Poslanika s.a.v.s., pa čak dolazi i do međusobnog takmičenja u broju i vrsti donešenih salavata, ali se samo površno uzima značenje navedenih tekstova, a u dubinu se vrlo rijetko ulazi. Napamet je naučeno tko je Muhammed s.a.v.s., kakve su mu osobine, što on predstavlja za muslimane, pa i cijeli svijet, ali to još uvijek ne dopire do ljudske najdublje srčane tajne. Ipak, Poslanik s.a.v.s. je fizički daleko od nas i prostorno, a pogotovo vremenski, tako da se njegov značaj i uputa, koji nam se daju ovim naredbama i objašnjenjima ne uzimaju onako kako bi se trebalo uzeti, kao niti na način na koji bi musliman trebao jekinski (sa uvjerenjem) da se ophodi i primijeni ih u svakodnevnom životu.

“Od Svoga Nura sam stvorio tvoj nur, a od njega nur ostalih resula i nebijja...” i tako dalje do najsitnije i nama najbeznačajnije čestice u ovom kosmosu. Centralna ličnost u samom stvaranju, pa tako i u Islamu je Čovjek, ili Savršeni Poslanik, nama poznat kao Muhammed s.a.v.s. Da ne zaboravimo – čovjek. Ništa drugačije nije ni u jednoj objavljenoj vjeri, ni kod jednog poslanika ili vjerovjesnika. Glavna tvrdnja, koja predstavlja ulazak u Islam je šehadet (Nema boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov Poslanik).

Prihvaćanje postojanja Boga nije nepoznata stvar kod ogromne većine čovječanstva, čak i kad sami sebe nazivaju ateistima ili nevjernicima, jer svatko vjeruje u Boga, ili Vrhovno Biće, ili Vrhovno Božanstvo, ili Univerzalni Razum, ili Prirodni Poredak, ili Tvorca, ili... – kako god – u nešto nadnaravno, koje ima supermoć na koju se pozivamo u teškim trenucima svoje propasti ili teških nedaća, prirodnih ili ratnih katastrofa. Možda to netko neće prihvatiti, ali se svaki čovjek uvjerio u svome životu da se u takvim trenucima obraćao Nekome Nevidljivome, koji može pružiti

38

pomoć. Znači, nije problem u tome, već u prihvaćanju Čovjeka, Poslanika tog vremena, pokornosti njemu, prihvaćanju njegovih naredbi i zabrana, njegovih savjeta i uputa. Taj poslanik se može zvati Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Jahja (Ivan Krstitelj), Isa (Isus) ili Muhammed s.a.v.s.

Musliman je samo onaj koji prihvaća Zadnjeg, Pečata vjerovjesništva, dok sve ostale poslanike i vjerovjesnike priznaje kao donosioce Istine svojim narodima.

“Mi ne pravimo razliku između poslanika”, jasan je ajet koji nas upućuje na ispravno vjerovanje i odnos prema svim ostalim donosiocima Božanske poruke.

Muslimanima je sasvim svejedno koga će prihvatati drugi, ili barem treba da nam bude svejedno. Islam ne pravi razlike među njima i za nas su svi poslanici jedno, odnosno, svi oni prenose jednu poruku – vjera u Božje Jedinstvo, ili kako je nama poznato – Tevhid. I u tome nema ama baš nikakve razlike. Pojava višeboštva i trojstva nije ni kod jednog od tih poslanika postavljena kao vjerski postulat, a zašto je došlo do toga, moglo bi se objasniti nekom drugom prilikom. Po mom mišljenju, opasnije je moderno dvojstvo od svih tih mušričkih varijanti višeboštva, a dvojstvo se maksimalno snažno propagira kroz književna djela, medije i filmove duhovno rastrojenog i uništenog Zapada – vjera da se Bog i Đavo (Šejtan) nalaze na istoj razini, a Đavo je trenutačno nadvladan i samo čeka povoljnu apokaliptičku i predskazanu priliku da se digne iz Svijeta Tame i sruši Boga s Njegova prijestolja. S druge strane, Bog se predstavlja kao neko vanzemaljsko Biće koje je toliko nemoćno da mu je neophodna pomoć svemoćnih ljudi s ove Zemlje, kako bi uspio prevladati veoma opasno stvorenje Podzemlja. Obično ti pomoćnici moraju imati američki pasoš. Ni o tome ne želim govoriti, već samo načeti ideje koje postaju opasne, da bi možda netko počeo i o tome razmišljati u pravom svjetlu.

BEHAR 85

DERVIŠHANA Da nastavimo, ili da se okrenemo najsavršenijem biću najviše odgovara. On nam nadalje daje uputu i kroz salavate u ovoj prirodi, najsavršenijoj Božanskoj kreaciji i Halifi i hadise, a to je da trebamo slijediti one koje sliče njemu (Božjeg namjesnika) na ovoj Zemlji – savršenom čovjeku, (Ehli-Bejt – njegova porodica u užem i širem smislu; i Ali ili samo čovjeku, ili čovječanstvu (Adem u širem smislu). Muhammed – ljudi koji po svojim osobinama sliče njemu).

Pa zar Čovjek ne vlada ovom Zemljom u svakom pogledu Sufije ovaj problem rješavaju na jednostavniji način, prihva(jer mu je tako dano)? Mada su se čista bića (meleci) tajući Šejha, ili Učitelja, dok Ši’ije prihvataju Imame, odnousprotivila njegovom namjesništvu i vladavini (“Zar će Ti sno, Mudžtehide, njihove nasljednike i Sejjide koji su krvna namjesnik biti onaj koji će na njoj smutnju činiti i krv pro- veza s Muhammedom s.a.v.s. po njegovoj kćerci, hz. Fatimi. lijevati?” “Ja zaista znam što vi ne znate.” – El-Bekare, Međutim, u ovoj poplavi raznih šejhova, gradnji velikog bro30). Namjesništo trebamo gledati dvojako – zahirsko (po- ja tekija, u kojima ne možete naći duhovnosti koje su se najavno) i batinsko (skriveno). Taj ajet govori o davanju hila- lazile u tim ljudima prije par decenija ili stoljeća, čak i sljedfeta (namjesništva) Ademu a.s. Adem u našem vremenu benici sufizma upadaju u nedoumice. Ali hajde da pustimo predstavlja s jedne strane čovječanstvo u općem smislu, a njih, šta je s ostalim muslimanima, ili ostalim ljudima koji ne duhovnog vladara(e) u hakikatskom (istinskom) smislu. prihvaćaju sufizam ili Islam uopće? Daje li Islam rješenje i Tako vidimo i uvjereni smo, kao što svakodnevno vidimo, njima? Ipak, Islam je objava koja nije posvećena samo svojim da ljudi vladaju ovom planetom, čine nered, smutnju i sljedbenicima, već cijelom čovječanstvu, tako da i svim ostaprolijevaju krv. Ono što ne vidimo, ili onog kojeg ne vidi- lim daje uputstva primjenljiva njima u njihovom vremenu, mo, to je Halifa Božanski, koji istinski upravlja Zemljom i prostoru, vjerskom i drugim okruženjima. Islamom i njegonjenim komšilukom, i koji po Božanskoj naredbi sprovodi vim postulatima koji se odnose isključivo na ovozemaljski Njegovu Volju (koja nije uvijek povezana s Njegovim Za- svijet okoristio se moderni Zapad, prihvaćajući ih, svjesno ili dovoljstvom). Većina ljudi, pa i muslimani, okreću se nesvjesno, što im je donijelo napredak u ekonomskom smislu. Ako dublje zaronimo u osnove njihove ekonomije, vidjet ovom prvom vladaru, zanemarujući ovog drugog.

Da se vratimo našem Poslaniku s.a.v.s. Naređeno nam ćemo čiste islamske stavove (točnost, preciznost, poštenje u je da ga slušamo i pokoravamo mu se, kako ajetima, tako radu, poštena isplata radnicima, pošten odnos prema poslu i hadisima, a i velikani Islama nam govore to isto. Njegova i poslodavcu, socijalna briga o sirotinji i ugroženima, itd.), ali ih to ne čini muslimanima, niti vjernicima uopće. Iako, Zanaredba i zabrana se poistovjećuju s naredbama i zabranama našeg Stvoritelja. Istinski mu’min (čvrsti, uvjereni vjernik) je onaj kojem je on važni- ...pokoravanje njemu mora se obaviti, čak i kad ji i draži od njegovih roditelja, porodice, pa i nje- je to na našu štetu, odnosno, jedino na taj ga samoga. A to znači, pokoravanje njemu se način ćemo iskazati čistu ljubav prema njemu, mora obaviti, čak i kad je to na našu štetu, odnosno, jedino na taj način ćemo iskazati čistu ljubav koja se direktno prenosi do Njega. Savremenici prema njemu, koja se direktno prenosi do Njega. i drugovi Muhammeda s.a.v.s. (Ashabi r.a.)

Savremenici i drugovi Muhammeda s.a.v.s. (As- upravo su se tako ponašali. habi r.a.) upravo tako su se i ponašali. “Moji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god slijedite, nećete pad zvanično priznaje Boga, ali ipak Zapad ne priznaje pozalutati.” Šta nama preostaje? Gdje su oni? Znamo da nas slanstvo Isa a.s., čak i u njihovom iskrivljenom smislu, odnood njih dijeli 14 vijekova. Kako zaista slijediti nekoga ko sno, Zapad se ne drži njegovih uputa.

Naveo bih nekoliko stihova jednog od najvećih velikanije s nama ni prostorno ni vremenski? Zar poznajemo njihove živote? Možemo li umjesto njih slijediti samog Po- na islamskog svijeta uopće, Dželaluddina Rumija k.s., čoslanika s.a.v.s. čija biografija nam je daleko poznatija, a vjeka kojeg su poštovali svi narodi i sve religije tog doba, on je ipak “najsavršeniji uzor za sve”? Da li je zaista itko u čovjeka koji je poštovan od cijelog čovječanstva i u našem stanju slijediti njega u potpunosti? Je li to uopće mogu- dobu, kojeg cijeli svijet uvrštava u najveće sufijske pjesniće? Ako i jest, koji je način? Ipak, on je u svojim duhovnim ke ikada. stupnjevima daleko iznad svih nas.

Nijedan ashab, pa ni duhovni velikan nakon tog vremena, nije uspio doseći ni do “prašine s njegovih nogu”. Nijedan od tih velikana mu ne može ni prići. Ali, to nije razlog da zapostavimo i zaniječemo ajet koji govori da je on najsavršeniji uzor. Ni najveće materijalističke naučnike, tipa Tesle, Newtona ili Einsteina ne možemo slijediti u potpunosti u njihovim naukama, ali možemo te nauke proučavati, pa će nam se tek tad otkriti njihova veličina koja je prema Muhammedovoj s.a.v.s. veličini ništavna. Šta nam preostaje? Muhammed s.a.v.s. nam u prenesenom značenju objašnjava da je njega nemoguće u potpunosti slijediti, pa nam preporučuje one koji su niži od njega, njegove ashabe, znači, ljude koji ga slijede i mogu ga slijediti samo djelomično, a svatko od nas prihvaća onog ashaba koji mu po unutarnjem svjetlu

BEHAR 85

On reče: “Kad rob jedan postigne Božansku naklonost, tako da on primi u goste čovjeka sretnog, pa se zbog njeg bogatstva svog odrekne i čast svoju zbog časti njegove žrtvuje, zahvaliti njemu je zasigurno kao da i Allahu zahvaljuješ, jer je naklonost Božanska uzrok što on dobročinstvo pokazuje.

Biti nezahvalan njemu je kao da si Allahu nezahvalan: bez sumnje, njegovo pravo na to je posljedica prava Allahova.

Uvijek Allahu zahvaljuj na Njegovim blagodatima i uvijek hvali i slavi i Uglednika, dobročinitelja tvoga.

39

DERVIŠHANA Mada je nježnost majčinska od Allaha, ipak, služiti njoj je dužnost sveta i zadatak vrijedan.

Zato Allah kaže: ‘Na njega salavat donosite’, jer je Muhammed onaj na koga se prebacuje.

Na Proživljenju će Allah reći robu Svom: ‘Slušaj, šta si uradio s onim što sam ti darovao?’

Odgovoriće on: ‘Gospodaru, svom dušom sam zahvaljivao Tebi, pošto je izvor moje opskrbe dnevne i hljeba bio u Tebi.’

Allah će mu reći: ‘Ne, ti nisi Meni zahvaljivao, jer nisi zahvaljivao onom koji je darežljivost sprovodio.

Ti si zlo i nepravdu učinio čovjeku darežljivome: zar ti blagodat Moja nije došla preko ruke njegove?’”

(Mesnevija 6, 3252-3262) Veliki Mevlana se ovim stihovima obraća svakome, od sufija, pa do običnih muslimana i ostalih ljudi. Mada govori o donošenju salavata našem Poslaniku s.a.v.s., on objašnjava da se ti salavati, na kraju krajeva, odnose na našeg Stvoritelja, jer je Muhammed s.a.v.s. samo sredstvo prelaza do Najvišeg Bića, kojeg ne bismo ni u kojem slučaju mogli shvatiti bez postojanja Čovjeka. Ono što je još važnije, Mevlana govori o međuljudskim odnosima, dobročinstvu jednog čovjeka prema drugima i njihovoj interakciji. Na početku ovog odlomka govori se o ruhanijjetskim (duhovno jakim) ljudima koji čine dobročinstva drugima, ne zbog uzvratne koristi koju bi mogli očekivati. To je čovjek kojeg je Allah obdario Svojom blizinom i dao mu da sve ljude posmatra kao Allahova stvorenja koje Allah voli i opskrbljuje, tako da i sam taj čovjek postaje “produžena ruka” u opskrbljivanju i dobročinstvu.

Takav čovjek se tokom svog života, sprovodeći duhovne discipline na sebi (a ima raznih načina za to), očistio od svih prljavih, nefsanskih (požudnih) osobina, a dobio je zauzvrat, kao Božanski poklon i milost, osobine koje su čiste i koje bi mogli nazvati Božanskim. A kao najjača pozitivna osobina je sposobnost činjenja dobročinstva drugima. Na taj način je zadobio duhovni stepen posebne vrste evlija “dobročinitelja”. Da se razumijemo, to nisu Božje osobine, jer bi takvim shvaćanjem takvog čovjeka poistovjetili s Bogom i upali bismo u kršćansku zamku. Ne, to su osobine koje su po svom kvalitetu Božanske, čiste i savršene, ali ipak ne “u količini” koja bi se mogla nazvati Božjim. Ovo je velika razlika. Zbog ovog su dolazili svi poslanici, da nas očiste, kako bismo stekli takve osobine. I to “u broju i količini” po našim mogućnostima, a kod svakog čovjeka su te mogućnosti različite po kvalitetu i kvantitetu. Da ne zaboravimo, broj i kvantitet takvih osobina je bio najveći kod Muhammeda s.a.v.s., a kod svih nas ostalih je daleko manji. Međutim, uspoređujući s neograničenim osobinama (sifatima) našeg Stvoritelja, sve ovo kod nas je beznačajno. Pa, kako kaže Mevlana, zahvaliti takvom čovjeku je kao zahvaliti i samom Bogu, jer je on taj koji mu je dao da bude takav i on je Njegovo ogledalo, mada u mikro-smislu.

Mevlana nas nadalje podsjeća da zahvalu trebamo uvijek činiti Allahu, ali i takvim velikanima, s tim da smo uvijek svjesni da se zahvala i tim ljudima u konačnici odnosi

40

BEHAR 85

DERVIŠHANA na Allaha dž.š. U prijekoru kojeg Allah dž.š. upućuje svom Zaboravljamo, ili možda ne vidimo, s kojim nijjetom (narobu na Danu Ispitivanja vidimo na koji način se zahvalju- mjerom) je taj prepredeni zapadnjački vođa učinio neko je samom Stvoritelju, kao i kakav treba da je naš odnos dobro. Nije sigurno zbog naše dobrobiti, već zbog svoje spram drugih ljudi koji su nam učinili neko dobro djelo. U koristi koja je daleko veća od onog što je dao; ili zbog svakom slučaju, svaki dobročinitelj zadužuje onoga kojem toga da spriječi bratsku pomoć nekih muslimanskih zeje učinio dobročinstvo. Zbog toga je naš Vjerovjesnik malja svojoj vjerskoj braći; ili jednostavno, da nametne s.a.v.s. upućivao dovu: “O Gospodaru moj, sačuvaj me svoj dedždžalski režim nad muslimanima, kako bi ih na taj dobročinstva pokvarenjaka (ili nevjernika, nasilnika, ne- način postepeno uništavao. Zaboravljamo ajet: “Neka ne dostojnika i sl.)”. Na taj način i nama daje savjet da se uzimaju vjernici nevjernike za prijatelje, mimo vjernika”, klonimo traženja i primanja bilo kakvog dobra od takvih koji nas opominje, jer ćemo inače donijeti protiv sebe jaljudi, jer na taj način postajemo njihovi dužnici. Musli- san dokaz za konačno uništenje. Zapad ne uništava samo man, a to znači i svaki čovjek, mora osjećati dug prema muslimane. Pogledajmo kako postepeno, kroz pažljivo izsvom dobročinitelju. To je obaveza svakog čovjeka. Vjer- građene planove, uništavaju i svoje narode, stavljaju ih u nik se mora čuvati njihovog dobra, jer nas na taj način poziciju čistih radnika koji rade danonoćno kako bi samo pokvarenjaci kupuju. Ovo je mnogim neprijateljima Isla- preživjeli; daju im bankovne dugogodišnje kredite iz kojih ma i muslimana sasvim dobro poznato, pa svojim tzv. se ne mogu više nikako iščupati, a zauzvrat ti ljudi moraju “dobročinstvima”, koja su dosta upitna, obzirom na po- trpjeti i strahovati za svoj posao – jer u slučaju da nešto sljedice koje proizvedu, “obasipaju” zabludjeli, zastranje- pogriješe, biće izbačeni s posla i banka će im hipotekarno ni i osiromašeni muslimanski svijet, stvarajući na taj način oduzeti sve. Nadalje, taj “savršeni zapadni” sistem je odbarijeru muslimana prema sebi i, što je najgore, barijeru vojio ljude od svojih roditelja, koji se smještaju u staračke prema prihvaćanju svega neislamskog. Upravo smo svje- domove i koje posjećuju jednom u deset godina. Odvojio doci u mnogim muslimanskim zemljama padu muslima- ih je i od djece koje vide rano ujutro kad ih spreme za na, njihovog državnog sistema i morala te žudnog prihva- školu i kasno uvečer kad se vrate. A kad dospiju do punoćanja svega što je zapadnjačko, odnosno, neislamsko. Ne ljetstva, osamostaljuju se i postaju usamljeni pojedinci smatram da je sve što dolazi sa Zapada loše, ali ono što se koji se bore za goli život. I još mnogo toga. nudi muslimanima ne može se okarakterizirati kao dobro Sve ovo ne možemo izbjeći, ali se možemo okrenuti i napredno. A to nam je lahko dokazati, stavljajući na tas mikro-svijetu, sebi, svojoj užoj i možda široj porodici, vage njihove ponude i “velikodušnosti”, a na drugi tas islamske propise, odnosno Šerijat.

Danas možemo primijetiti veliku nezahvalnost Danas možemo primijetiti veliku nezahvalnost muslimana jednih prema drugima, što dovodi do muslimana jednih prema drugima, što dovodi do narušavanja odnosa u muslimanskoj zajednici i narušavanja odnosa u muslimanskoj zajednici i općeg slabljenja džemata i zajednice u cjelini. općeg slabljenja džemata i zajednice u cjelini.

Pravdanje takvih muslimana je da se treba zahva- Pravdanje takvih muslimana je da se treba ljivati jedino Allahu, tako da na taj način negiraju jedan od Božanskih sifata (osobina) u ljudima, a zahvaljivati jedino Allahu, tako da na taj način to je osobina dobročinstva. Kad bi se ti ljudi tako negiraju jedan od Božanskih sifata (osobina) u ponašali u cijelom svom životu, što znači da ne bi ljudima, a to je osobina dobročinstva. primali niti tražili dobročinstva od drugih ljudi, naročito političkih i financijskih moćnika, onda bi se to rodbini i bližim prijateljima. I ne zaboravimo, kako nas moglo i prihvatiti. Ali, svi smo svjesni da to nije realnost Mevlana u gornjim stihovima savjetuje i opominje – radiživota i da se takvo nešto nigdje ne dešava. Normalno, mo dobro jedni drugima i smatrajmo da je ljudska doima izuzetaka, ali oni ne čine pravilo i praktično su nepo- bročiniteljska ruka produžena Allahova “ruka”. Nezaznati. Na primjer, neki musliman dobije malo veću plaću hvalnost ljudima je praktično nezahvalnost samom Allaod svog pretpostavljenog (ujedno ateiste i neprijatelja hu. Neka nas dobročinstva jače povežu. Neka dobročinIslama, odnosno svega što je pozitivno), uz uvjet da radi stva shvatimo kao međusobni dug i obavezu. Neka ta isključivo za njega i izda sve što je vezano za poštenje i dobročinstva izmijene našu nutrinu, kako bismo očistili ispravnost, na što on pristane. S druge strane, njegov su- naša srca. I ne zaboravimo – sevabi koje dobijemo za radnik na poslu, također musliman, pomaže mu cijelo to učinjena dobročinstva nisu najvažniji. Važnije je uništavrijeme, a on se na kraju okrene od njega, “namjesti mu vanje naših loših osobina, odnosno nefsa. Čišćenjem naigru”, a onda se pravda poznatom “izrekom” da se musli- ših srca naše će se osobine postepeno čistiti dok ne zaman treba zahvaljivati samo Gospodaru. On je to i uradio. dobiju Božanski sjaj i postanu onako neiskvarene kakve Ali, kojem gospodaru se pokorio i zahvalio? Ovo je ma- smo ih dobili svojim rođenjem. To je naš zadatak na sovna pojava među muslimanima i jedan od brojnih slič- ovom svijetu. Da se prolaskom kroz ovaj svijet očistimo i nih uzroka robovskog položaja muslimana u svijetu. postanemo mikro-ogledala našeg Gospodara. S takvim Ne cijenimo ni najveće usluge i dobročinstva koje radi- osobinama čovjek na Onom svijetu zadobiva nešto što je mo jedni drugima, ali zato nevjerničke sisteme i države, pohvalnije i uzvišenije i od samog Dženneta. “Čovjek će koji su uradili nešto dobro muslimanskom narodu, veliča- biti s onim kojega voli.” “Stvorio sam ovaj svijet da bih mo i uzdižemo na pijedestal jedinih moćnika na Zemlji. se pokazao.”

BEHAR 85

41

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Sumnja i nemir umjetnosti – uz slikarstvo Safeta Zeca Piše: dr. sci. Aida Abadžić Hodžić

Safet Zec, slikar i grafičar, rođen je u Rogatici 1943. godine. Nakon završene Umjetničke škole u Sarajevu, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1969. godine gdje je završio i postdiplomske studije u klasi profesorice Ljubice Sokić, 1972. godine. Početkom sedamdesetih godina, likovna kritika ocjenjuje ga kao jednog od najdarovitijih mladih jugoslavenskih slikara. U narednoj deceniji jedan je od najistaknutijih umjetnika u zemlji i sudionik velikog broja internacionalnih izložaba. Do 1989. godine živi i radi u Beogradu nakon čega se vraća u Sarajevo. Početkom devedesetih, zbog ratnih zbivanja, odlazi u Udine gdje, u suradnji sa grafičkim ateljeom Corrada Albiccoca, iznova počinje otiskivati grafičke listove. Sva ranija djela ostala su u sarajevskom i počiteljskom ateljeu. Godine 1994. postavljena je prva veća samostalna izložba u Italiji, sastavljena isključivo od novih radova i tek nekoliko dostupnih, ranijih radova, transportiranih iz jedne njemačke galerije. Od 1998. godine umjetnik živi i djeluje u Veneciji. Godine 2001. u gradskoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu održana je velika retrospektiva umjetnikova opusa sa djelima iz ranog, sarajevskog peridoa i sa novim radovima nastalim u Italiji.

Safet Zec danas živi i radi u Veneciji i u Sarajevu, a njegova su djela izložena u brojnim evropskim galerijama i privatnim kolekcijama. Dobitnik je velikog broja uglednih domaćih i internacionalnih likovnih nagrada, između ostalih nagrade za slikarstvo na 12. Bijenalu mediteranskih zemalja u Aleksandriji 1978. godine, nagrade za grafiku Međunarodnog grafičkog trijenala u Kanagawi (Japan) 1998. godine, Grand prix-a za grafiku 10. Internacionalnog bijenala potreta u Tuzli 2002. godine... Između velikog broja samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu posljednjih godina izdvajaju se izložbe u uglednim galerijama u Veneciji, Parizu, New Yorku, Lillu, Budimpešti, Pragu te osobito samostalna izložba u Palači UNESCO u Parizu 2004. godine.

Umjetnost Safeta Zeca vezana je uz predmetni svijet, uz određene teme i motive koji za njega imaju sasvim nedvojbenu emotivnu vrijednost. Istim se motivima godinama vraća i u njih oprezno i tiho unosi promjene. Bliske motive otkriva i u Bosni i u Veneciji. U svima njima bilježi iskustvo čovjekova postojanja, osluškuje tajnu Vremena i pitanje čovjekove sudbine: u osamljenom hljebu na stolu, u bijeloj prostirci prebačenoj preko stolice, u posudi sa cvijećem na prozoru. Što su stvari kada su ostavljene po strani, izvan upotrebe, što nam one kazuju o ljudima koji su ih koristili? One

42

uvijek “čuvaju jedan oblik”, podsjeća Derrida, bilježe trag čovjeka prisustva – i. bijela prostirka na drvenoj stolici pamti dodir nečije ruke koja ju je tu ostavila, poput krajolika nastalog od plitkih nabora tkanine na kojima se, kao i na ljudskom licu ili pročelju kuće, taloži proteklo vrijeme Svaka slika, grafika ili crtež Safeta Zeca doima se poput zaustavljenog trenutka, važnog za umjetnika ovdje i sada.

Ali, ti trenuci Safeta zanimaju i kao dijelovi jednog univerzalnog iskustva cjelovitosti vremena. On upisuje vrijeme u raskošan preplet suhe igle i bakropisa na stoljetnim krošnja-

BEHAR 85

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Kuća moje sestre, 1974., ulje na platnu

Kuća moje sestre, 1967., pero sepia

BEHAR 85

43

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Stolovi u bašti, 1974., ulje na platnu

44

BEHAR 85

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Soba s balkonom (detalj), 1977., kombinirana tehnika

BEHAR 85

45

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Velika kuća, prozori, 1991., kombinirana tehnika

46

BEHAR 85

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Soba, kuća i krošnja, 1994., kombinirana tehnika

BEHAR 85

47

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Prozor s plavim, 1993., kombinirana tehnika

48

BEHAR 85

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Soba s balkonom (nedovršena), 1977., kombinirana tehnika

BEHAR 85

49

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC

Autoportret, 1960., ulje na platnu

50

BEHAR 85

LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC ma, dodiruje ga, u prolazu, na suhoj površini trošne tarabe ili šupljinama kamenog zida, osluškuje u tišini dvorišta sestrine kuće i utkaje u bore majčinog pogleda. Konačno, kako podsjeća veliki pjesnik Jorge Luis Borges veliki je pjesnik manje onaj koji izmišlja, (a) više onaj koji otkriva (jer) slika koju samo jedan čovjek može zamisliti ne dopire ni do koga.

Iako je umjetnost Safeta Zeca vezana uz svijet tzv. figurativne odnosno predstavljajuće umjetnosti, upravo ona dovodi u sumnju utemeljenost kategorije ‘slikarskog realizma’: umjetnost Safeta Zeca otkriva kako je svako viđenje jedno, jedinstveno, osobito viđenje, razumijevanje i interpretacija. Safet Zec uspijeva unijeti sumnju i nemir u našu sposobnost promatranja, zaustaviti naš pogled i navesti ga na polagano i detaljno istraživanje i bivanje u slici i pobuditi osjećaj da neke stvari vidimo kao da je prvi put. Osjećanje tim jače jer je riječ o nama tako ‘poznatim’ motivima – hljebu, stolu, rukama, stolicama, barkama, novinama, krošnjama, pročeljima kuća. Figuracija, tako, prestaje biti ‘razumljiva po sebi’ – ona je razumljivija tek po prepoznatljivosti vidljive slike svijeta, po čitljivosti vanjske pojavnosti.

Umjetnost Safeta Zeca često je reduktivno tumačena tek na nivou ikonografskog prepoznavanja motiva i njihovog, sasvim neutemeljenog i isključivog vezivanja uz dopadljivost i sentimentalnost tradicionalnog folklora. Takva sklonost odraz je težnje za onim što veliki španjolski pisac Ortega y Gasset naziva “reduktivnom i lakom predodžbom stvarnosti”, “siromašnim apstrakcijama” koje dominiraju u vremenu u kojem živimo. Safet Zec ne sumnja u moć slikarstva da proizvede nemir i pobudi sumnju u sposobnost našeg viđenja. Iz sumnje i nemira započinje svaka velika umjetnost. I spoznaja.

KAKO TO SAFET ČINI NA FORMALNOM PLANU? Motivi su na Safetovim slikama i grafikama često snažno približeni promatraču, izvučeni do prednjeg plana slikarskog prostora, oštro odrezanih krajeva. Velike krošnje zauzimaju čitav format lista, odsjećenih su rubova, sa tek naznačenim deblom. Postavljene na zid galerije, prisiljavaju na jedno sasvim novo gledanje. U tom i takvom kontekstu čovjek je sasvim malen i smješten podno krošnje. Dakako, tako je i u prirodi. Ali, u sasvim rijetkim trenucima čovjek osvještava relativnost i promjenjivost kategorija u kojima živi i djeluje. Sasvim rijetko osvještava veličinu prirode. I čini se da tek tada, u artificijelnom, umjetnom svijetu, u toj preobraženoj stvarnosti likovne umjetnosti uspijevamo spoznati ono što nam, naviklima gledati, a ne vidjeti, često izmiče. Takvi su nesporazumi razumljivi, podsjeća nas Gasset, jer stvarnost nas uvijek iznenađuje i najčešće je “otkrivamo u velikom zakašnjenju”.

I u kombiniranju različitih likovnih tehnika i slikarskih tekstura Safet naglašava slojevitost procesa viđenja i uznemiruje naš način gledanja: industrijska grafika novina uz umjetničku grafiku bakropisa, suhe igle i akvatinte; slikani okvir prozora uz isječeni pravokutnik prozorskog okvira od novinskog papira, lik sa novinske osmrtnice na mjestu slikanog lica... Time se dvojako dovodi u pitanje naš način percipiranja (vidljive) stvarnosti. Prvo – što je to sve što ulazi u našu vizualnu memoriju, u nesvjesno pamćenje kojim, u konačnici, oblikujemo sliku svijeta koji nas okružuje? I, drugo, koji pogled na neki predmet, odnosno koji njegov prikaz najvjernije otkriva njegovu bit?

BEHAR 85

U svakoj promjeni koju unosi u ranija likovna istraživanja, Safet kao da nas želi podsjetiti da i sami nikada ne možemo istu pojavu gledati pogledom od jučer. Umjetnik otkriva kako i mala promjena u kutu gledanja, u odnosu veličina, u tehnici otkriva sasvim nove kvalitete. Pri tome se, na bogatim slikarskim partijama nenametljivo otkriva veliko slikarsko iskustvo i duboko poznavanje modernog i suvremenog evropskog slikarstva kao i referiranje na velika imena bosanskohercegovačke slikarske moderne. Na pojedinim dijelovima kompozicija motiv se rastače u ekspresivan govor slikarske materije ili u guste preplete grafičkih linija finih tonskih modulacija i mogao bi započeti samostalan život kao apstraktna likovna studija. U naoko realističnom motivu dovoljno je tek uvečati njegove dimenzije ili mu se snažno približiti kako bi se otkrio sasvim nov i neočekivan život oblika, stalna pretvorba forme. Sasvim iznenada ukazuje nam se opravdanom misao Goethea o tome kako je slikarstvo za oko istinitije od same stvarnosti!

Safet Zec njeguje posebnost prirode likovnih umjetnosti. Vrijeme u kojem živimo vrijeme je koje se snažno oslanja na proizvodnju slika. Stručnjaci novih tehnologija, inženjeri elektronike danas proizvode slike “stvarnije” od same stvarnosti, slike koje nadomještaju stvarnost. Virtualna realnost novih tehnologija može pružiti udobnu alternativu našoj nesavršenoj stvarnosti. “Estetizirajući” naše probleme, udaljavamo od sebe moralne kategorije, potrebu stvarnog suočenja i suosjećanja s drugim.

Slikarstvo Safeta Zeca, upravo onda kada se najviše približi motivu, traga za onim što je s onu stranu njegove vidljive stvarnosti. Priroda i život tada se nadaju kao velika tajna. Slikanje postaje “unutrašnje drhtanje” (kao kod Matissea). Slikarstvo Safeta Zeca naglašeno poziva na susret, na su-očavanje. Pri tome, čitav svijet vidljivog postaje izazov, moguća tema.

Slikarstvo danas nije privilegirani medij proizvodnje slike kao što je to nekad bilo. Treba otvoreno i bez patetike prihvatiti izazov vremena u kojem živimo. Suočiti se sa spoznajom da današnji čovjek po prvi puta mora osvijestiti različita iskustva i razine percipiranja stvarnosti, razviti različite “tehnike gledanja”: selektivno, brzo, površno gledanje komercijalne slike i koncentriran, zaustavljen, sabran pogled na umjetničkoj slici. Čovjek treba iznova osnažiti jednu već izgubljenu sposobnost: “sposobnost sabiranja u sebe samog.” Zato je slikarstvo Safeta Zeca veliko, važno i potrebno. Ono vraća u likovnu umjetnost usredotočeni pogled i pribranu pozornost. Ono ne ukida etičku dimenziju.

Sumnja i nemir koje prate veliku umjetnost postaju sa Safetom i dijelom našeg iskustva- iskustva promatrača.

To nisu pasivne ili mirne kompozicije kako bi se moglo učiniti. One nisu ‘poklonjene’ gledaocu. On ih sam mora odgonetati i napadati sa svim čulima – upravo onako kako ih slikar slika i kada se, kako je to jednom lijepo rekao Albert Camus, “u svima nama na ovom uspavanom svijetu budi kratkotrajna i ustrajna slika realnosti koju prepoznajemo a nikada je nismo sreli.”

Možda bismo kod Safeta Zeca mogli reći i obrnuto: u njegovom slikarstvu budi se ona kratkotrajna slika realnosti koju smo ranije sreli, a nikada prije nismo prepoznali.

Otuda i moć nužnog nemira njegove umjetnosti.

51

DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

Pederčine i pederi Piše: Ervin Jahić

Zagužvalo u Sarajevu zadnjih dana časnog ramazana. Sukobiše se fundamentalizmi, barem dva od bezbrojnih. Uoči Noći sudbine, za vjerujuće boljoj od tisuće mjeseci, nasilje vehabija nad organizatorima Queer Festivala postalo je temom svih bosanskih tema, točkom koja, učini se na tren, podmuklije demontira Bosnu i Hercegovinu negoli ma kakav Dodik sa svojim agresivnim srbovanjem. Napadoše ih religijski fundamentalisti, tiho odobravajući to prisnaži tzv. normalna većina, to jest građansko-konzervativni fundamentalisti, a iz petnih žila pedere uzeše braniti u medijima nastanjeni neoliberalni fundamentalisti. Nepopustljivo i rigidno, sraz fundamentalizama tako je potro svaku mogućnost da se fenomen homoseksualne manjine razumije po dubini i širini, te je, pogonjen strahom i mržnjom, pokazao da je samohraneći u svojoj biti i svojoj "akciji".

Uz velik oprez, moramo kazati da je za homoseksualce njihova seksualna orijentacija – karijera! Oni je, naime, "nose" kao nešto eksterijerno, oni je, vjerojatno i zbog nemilosrdnosti ljudske povijesti i društvenih normi prema njima, sve više pretvaraju u ideološku činjenicu. Biti peder utoliko postaje mondeno, s tendencijom da preko noći postane normalno pa i poželjno. Na ruku im ide zapadna neoliberalna ideologija, a erupcija njihove emancipacije najuočljivija je u bivšim komunističkim režimima u kojima je biti peder bila mrska činjenica. Mašući svojim manjinskim seksualnim identitetom i otvarajući ga prema većinskoj heteroseksualnoj zajednici, oni nužno ideologiziraju vlastitu intimu, koja time to prestaje biti. Ruku na srce, nije ih ni kuditi zbog toga, jer je to nekako prirodni put oslobođenja svega što kod ljudi počiva na zabranama.

Problem nastaje kada ta bezmalo neutješna manjina svoju "utjehu" potraži u većinskom kontekstu. Ona bi, pozivajući se na osnovna ljudska prava, na sav glas išetala iz vlastite intime i javno prometovala. Štoviše, i većinskom kontekstu bi regulirala pravila i tzv. bolje običaje, investirajući, u konačnici, u promjenu optike i poimanja javnog ćudoređa. To je, međutim, tek jedan od krakova komplicirane istine.

S druge strane, vehabije kao zagovornici radikalnog islama, ma koliko ih sotonizirali, ma koliko ih mnogi držali tek bradatim spodobama, u osnovi – a mimo sarajevske

52

priče u kojoj su se, sasvim sigurno, ponijeli kao svojevrsna vjerska banda – slijede stav Časnog Kur'ana kad su posrijedi bilo muškoljupci, bilo ženoljupci. Homoseksualnima se, naime, ne piše dobro kad su u pitanju sljedbenici Nebeskih knjiga i abrahamskih vjera. Stoga je tražiti od muslimana da na njih gledaju blagonaklono, isto kao i zvati ih na teferič s krmkom i rakijom. Pod noge, dakle, baciti Božju riječ! Što se to, ustvari, dogodilo u Sarajevu uoči Noći sudbine za posljednjeg ramazana? Nasilje, hrpa razbijenih glava, strah i brutalno svođenje računa između religijskih ortodoksa i deklariranih ljubitelja istoga spola. A potom, medijska haranga na nasilnike i djelovanje možebitne neformalne šerijatske policije. Bijah u Jajcu malo poslije tih događanja i razgovarah s nekolicinom svojih prijatelja, bosankohercegovačkih pisaca. Ispričaše mi o užasnim prizorima agresije i pobrojaše mi razbijene glave nekih mojih poznanika među piscima i novinarima. Također mi rekoše o neprimjerenoj ulozi Islamske zajednice i doniješe mi napise bosanskih medija iz kojih se mogao vidjeti dominantni tretman tih događaja. Rekoh im da sumnjam u dobre namjere organizatora da o ramazanu održe takav festival, rekoh im kako mi je žao svake manjine pa i homoseksualne, naravno, svake razbijene glave, a oni me upitaše nije li ramazan mjesec skrušenosti, molitve i sabura, što im naravno dah za pravo. No kad ih upitah o vremenima kad su vjerni, bilo pravoslavni, bilo katolici, prestajali pušiti po kavanama, kafićima, na ulici i uopće javnim prostorima iz poštovanja prema postačima, s ponosom mi to potvrdiše, ne propustivši mi kazati da je tome tako i dandanas u nekim manjim bosanskim sredinama. Potužih im se da se kao vjernik osjetih poniženim zato što se u mjesecu naročite Božje milosti, ljudske konsolidacije, sapiranja grijeha i svakovrsne obnove, duhovne i fizičke podjednako, usred najmnogoljudnije muslimanske sredine – premda ne i samo muslimanske, hvala Bogu – glasno etabliraju bezbožničke vrijednosti i da je s time možda malo trebalo sačekati i time izbjeći nasilje, na što moje kolege uzeše to na znanje i suosjećanje mi pokazaše. Ali priča nam, kako to u životu obično biva, pade u neku provaliju gdje su tvrdnje teške poput gromada kamenja, a nelagoda sveprisutna zbog rutinskog humanizma. Ostavih se ćorava posla i rasprave skrojene od dojmova! Uzeh čitati bosanske novine.

U novinama na vehabijsko nasilje i primitivizam, na homofobnu akciju s predumišljajem, na, budimo precizni, islamski fundamentalizam – sličan takav primitivizam i fundamentalizam tzv. neoliberalno-mislećih komentatora! Oni se uglavnom upustiše u anateme netolerantne bosanske sredine, u teze o rastućem fašizmu bosanskobošnjačke čaršije i potvore vehabija, nažalost, tek usput stvari imenujući bijednim huliganstvom. Ironija je to veća što "bradate spodobe" označiše ne samo lokalnim, nego i

BEHAR 85

IZLOG KNJIGA univerzalnim zlom koje lako prepoznajemo iz svakodnevnih televizijskih vijesti. Svaki bosanski vehabija, baš svaki, podrazumijeva se čitajući te bosanske interprete, go je terorist, potencijalni bombaš građanske svakodnevice. I dok su, primjerice, u regiji na sličnim manifestacijama goniči homoseksualaca i lezbijki bili skinheadsi ili navijačke skupine, to jest pripadnici subkulture, vehabije su tek "potvrđivali" tezu medijskih sveznalica o religijskim fanaticima kao "originalnom" proizvodu bosanske Islamske zajednice i Reisa osobno. To što su oni možda, a zašto ne, neka vrst islamskih skinsa, gnjevnih mladića sklonih divljanju – to, naravno, ni po čemu nije u opciji. Po njima, ne samo vehabije nego i islam uopće postaju zloćudni bosanski kulturno-civilizacijski bastion. Najposlije se obrušiše na, rekoše, kukavičku i licemjernu većinu, koja svoj fašizam (i fundamentalizam) potvrđuje, ako ćemo iskreno, time što ne želi homoseksualce i lezbijke u blizini svoje djece ili svojoj vlastitoj.

Digresija: Prije dvije godine, potkraj lipnja, u gostima mi je bio mladi bosanski pisac A. A. s obitelji. Moja supruga i ja počastismo ih ručkom u jednom zagrebačkom restoranu u centru grada. Sjedeći na otvorenom, u po' ručka, protrčaše pokraj nas oznojeni i razjareni huligani goneći nekog mladića. Nije nam trebalo dugo da shvatimo da to muškarčine brane obraz svoj, da to pederčine u lovu na jednog jedincatog pedera (malu, majušnu manjinsku činjenicu njihova većinskog svijeta) mišicama i palicama demonstriraju krepost svog duha i tijela, čime se uostalom završava svaki zagrebački Gay pride. U trenu mi posta muka, prekinuh jelo i, zgrožen aktom nasilja u kojem horda lovi čovjekoliku, ljudsku jedinku, htjedoh se tući s pederčinama, a u obranu pedera, dakako. U tome me spriječiše supruga i moji bosanski prijatelji. Pet ili šest godina prije toga, kada je zagrebački Gay pride također preplavilo nasilje, za Jutarnji list napisah da su homofobi stvarna prijetnja društvu, a ne homoseksualci.

U čemu je onda bitna razlika između zagrebačkog i sarajevskog nasilnog "svođenja računa" s ljudima manjinske seksualne orijentacije, dakle? Svakako u tome što bi bilo posve nezamislivo, nemoguće, ni jučer ni danas ni ubuduće, u Hrvatskoj – koja svakako nije najuzoritija, ali je bitno društveno solidnije i uređenije od BiH – organizirati homoseksualnu manifestaciju u vrijeme Božića, Uskrsa, Vele Gospe. Apsolutno nezamislivo! I neizvedivo! Ni pod kojim uvjetima. Kršćanski duh zagrebačke sredine, ali i građanski ukus, ne bi imao nimalo razumijevanja za tako nakaradnu zamisao. I hvala Bogu da je tako, i neka je tako!

Od Sarajlija se, međutim, traži, i to, molim lijepo, ne samo muslimana, nego i katolika, pravoslavnih i židova, da jednodušno pristanu na uvezeni trend afirmacije homoseksualnih sloboda usred najpobožnijeg mjeseca za svoju najbrojniju zajednicu. U tome nam je vidjeti i klicu neoliberalnog fašizma, a ne samo vehabijskog! Od neoliberalnih medijskih jurišnika upravo je pederski šićariti na pederima borbeno se razračunavajući s religijom, a uime tobože sekularističkih ideala. Kao što je ništa manje pederski, i kriminalan pritom, vehabijski "tečaj nasilja" u noći u kojoj nije bilo stida. A u kojoj ga je moralo biti!

BEHAR 85

Izdavačka kuća “HENA COM“, Zagreb Arapi i Židovi - Ranjene duše u Obećanoj zemlji, David K. Shipler, s engleskom prevela Neđeljka Batinović, HENA COM, Zagreb, 2004., str. 576 Knjiga američkog novinara Davida K. Shiplera, dobitnika Pulitzerove nagrade, radikalno ruši predrasude i stereotipe Arapa o Židovima i Židova o Arapima tijekom povijesti, a osobito u 20. stoljeću. Shipler otvara niz pitanja vezanih uz erupciju rata, terorizma, nacionalizma i propasti mirovnih procesa na Bliskom istoku.

Autor taj sukob ne smatra civilizacijski vječnim arhetipom. Naprotiv, on nam podastire dijagnozu političke paranoje i ekstremizma obiju strana, Arapa i Židova, nipošto pristajući na tezu “rata kultura“.

Zemlja i pepeo, Atiq Rahimi, s francuskog prevela Latica Bilopavlović, HENA COM, Zagreb, 2002., str. 86 Pod perom mladog pisca Atiqa Rahimija, prognanika iz Afganistana u Francuskoj, ponovo se rađa specifični stil i smisao koji potvrđuje originalnost i suptilnost perzijskog jezika dari, od davnina govornog jezika u Afganistanu. Autor je napisao potresnu i tužnu istinu o ratnim stradanjima za vrijeme sovjetske okupacije Afganistana, a glavni likovi nisu veliki ratnici i borci za slobodu već obični ljudi, žrtve rata. Malom, intimnom i lirski intoniranom pričom ispisao je univerzalni antiratni roman i prisilio nas da suosjećamo sa samozatajnom boli jednog napaćenog naroda.

Dan i još jedan, Nenad Rizvanović, HENA COM, Zagreb, 2003., str. 151 Prvi roman Nenada Rizvanovića hod je dvama svjetovima, različitim samo u mjeri kojom nam se njihova sličnost čini fatalnom. Rizvanovićevi junaci, gdje god bili, svoje projektivne snove zamjenjuju ni po čemu dobroćudnom stvarnošću. Geste gotovo svakodnevnog fašizma postaju tako neizbježna ikonografija osječkog odrastanja njegovih likova pod samo benignim svjetlima rock’n’rolla, života u tzv. boljoj fazi socijalizma iz osamdesetih ili postrujanske paranoje 2001. te političkog i religijskog fanatizma koji su mit o Americi kao urbanoj oazi naknadno retardirali.

Pripremio: F. M. Begović

53

MULTIMONOLOG

Freesponsability iliti slobodogovornost Piše: Senad Nanić

Potvrdi li se važnost, nije na odmet ponavljati već rečeno. I višekratno, kroz vrijeme, ali i istodobno, kroz medije.

Već rečeno, a važno, može naglaskom na drugi aspekt tvoriti okosnicu novog teksta.

Postmoderna reciklaža?

Naprotiv, upotreba je to dobara tek djelomično ostvarene drugomoderne revolucije, one u području komunikacija, jer drugdje je svjesno i globalno zakočena. U smislu opće dostupnosti, novi preporod planski se ograničava samo na masovne komunikacije.

Stvari, naime, i izvornice im pojmovi, ne postoje po sebi.

Naprotiv, Allah jest El-Kajjum. Bog je Samopostojeći. Stoga je realizam u odnosu na opće pojmove svoju kozmološku stabilizaciju nalazio u prostoru od svijeta ideja u djelu Platona do Gazzalijevog pojma Duha određenog Božjom Odredbom, zatim s naglaskom na fizičko stvaralačku moć Riječi u djelu Ibn Arabija ili na svijet Odredbe u djelu Mir Damada, ili pak na duhovni aktivizam svemira Leibnizove monadologije, sve ukazujući na ubogost nominalističke vizije svemira svedene na ovo nekoliko dimenzija opipljivog svijeta. Samo u tako ubogom svijetu moguće je zamisliti i imenovati te pojmovno izolirati nova i prividno neovisna apsolutna bića, iščupana iz svijeta odnosa, kako onih s okružjem, tako i onih s izvorom i ciljem. Novi idoli, neupitna božanstva, rekli bismo. Zato i jest Božja Riječ zadnje objavljena arapskim jezikom, lisanom, a ne kakvim govorom, lugom, ili brbljanjem, lagvom. Jer za razliku od indoevropskih jezičnih iskustava, arapski jezik, kao dio semitske tradicije, gdje isto vrijedi i za turkijske, a bit će i mnoge druge, ne zahtijeva pomoć glagola biti ili imati u tvorbi ma kojeg rečeničnog oblika. Rečenica, a tako i svako određenje, oblikuje se tek postavljanjem imenovanog pojma u odnos s čim drugim, onim što ga u baš tom rečenicom određenom vidu, a ne kakvom drugom, određuje. Izrijek “sloboda jest” nije rečenica na razini ukupnog jezičnog iskustva, već se on mora odrediti, dovršiti, postaviti u odnos. Samo za Božju moć stvaranja nečeg postojećeg korišten je takav izrijek - “Kun! Fe-jekun”. Mentalna fiksacija na “biti” i negacija istog, ukupna egzistencijalistička tradicija dakle, od orijentalnih antičkih sustava do modernih izdanica, nije izvan-indoevropskih kulturnih krugova tek nerazumljiva, već je zbiljski nestvarna i pouzdano ju ne odlikuje

54

univerzalnost. Stvari nisu tek da jesu, već jesu kako su prisutne, ili koliko intenzivne, ili kada ostvarene i tome slično.

Kur'anski pojam stvaranja svih stvari u parovima ne odnosi se samo na biološku prokreaciju vrsta, jer bi tada izrijekom bio određen. Naprotiv, svaka stvar ima svoj par, ma u kojem vidu određenja. Arapski jezik sukladan je gramatici svemirske stvarnosti.

Kada je riječ o čovjekovim mogućnostima, sloboda misli i djelovanja neodvojiva je od odgovornosti za rečeno i učinjeno. Postoji li apsolutna sloboda, onda je nužna i apsolutna odgovornost, a to može biti odlika jedino Samopostojećeg. Nesvodiva je, stoga, odgovornost samo na pitanje povjerenja korisniku “neograničene” slobode. Sloboda se, dakle, odgovornošću stupnjuje. Sloboda se “osvaja” povećanjem odgovornosti, koja jest djelatna. U javnoj riječi, kao i u svakom drugom djelovanju, to znači da što je informacija ili djelo po društvo ozbiljnije, što dublje i u čim više života zadire, to je odgovornost za provjeru istinitosti i ispravnosti veća. Novovjeki kult iskrenosti koji brka istinitost, odnosno objektivnu stvarnost, s osobnom predodžbom o komu ili čemu, odnosno subjektivnim viđenjem stvarnosti, ne razumije da je pojam licemjerja određen stupnjem i obimom manipulacije istinom, a ne sustezanjem od sukoba ili zanosa sve do trenutka potvrde istinitosti vlastitih predodžbi i to procesom koji uključuje zanemarivanje osobnih sklonosti. Subjektivno istinski postoji samo kao pojedinačan, ali stoga i potencijalno beskonačan vid objektivno istinskog. U suprotnom je zabluda, a ne sloboda. Šejtanistan.

U vrijeme kad je hrvatsko novinarstvo izloženo stravičnim pritiscima u obliku financijskih ucjena, zahtjeva za većim senzacionalizmom, navodno krvi gladnih korisnika, tajkunskih i kriminogenih utjecaja na društvenu infrastrukturu i medije te fizičkim napadima s posljedicom usmrćivanja, radosni smo što je Preporod smogao snage dostići konsenzus kojim se obvezuje u svojim izdanjima uvoditi snagu kritičkog argumenta, dokumenta i satiričke katarze, a pritom ne narušavati naznakama izraza osobne netrpeljivosti, mahalskih i čaršijskih ogovaranja ili tekstovima neprovjerene utemeljenosti objavljenim u drugim medijima. Ponosan sam da taj dodatni prostor odgovornosti i slobode ne odgađamo uskraćivanjem povjerenja već da isti osvajaju upravo oni koji svojim entuzijazmom, kvalitetom i željom za spoznajom i stvaralaštvom iz mjeseca u mjesec oblikuju naša izdanja. Jer pred nama su još mnoge teške teme. Daj Bože odgovornosti, a sloboda je s njom.

Dok meni, kao prvom čovjeku ovog malenog društva, još preostaje radosna obveza da otvorenog srca uputim ispriku svima koji su se u našim glasilima osjetili osobno povrijeđenim ili krivo tumačenim izrečenom ili prenesenom riječju ili propustom.

BEHAR 85

HISTORIOGRAFIJA

O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji Piše: dr. sc. Adnan Jahić

U svojoj akribičnoj knjizi o korijenima, postignućima i traganjima savremene historiografije velika hrvatska historičarka Mirjana Gross piše kako je historijska zbilja kaotična množina zbivanja koja se samo konceptualizacijom, izgradnjom pojmova i misaonim konstrukcijama mogu smisleno povezati. Bez analize, bez pojmova i racionalizacije, ne može se nadići konfuzna izravnost historijskog događanja.

U posljednjih nekoliko mjeseci nekoliko puta sam se suočio sa neprihvaćanjem pojma i naziva "Bošnjak", "Bošnjaci", u historičarskim krugovima bosanskohercegovačkog susjedstva, za bošnjački narod u epohama historije kada taj termin nije bio u službenoj i javnoj upotrebi. Argumentacija je uvijek ista: riječ je o modernizaciji koja sadržaj pojma kakvog danas koristimo, s nacionalnim implikacijama, nastoji utkati, učitati, u odrednicu jedne male razuđene zajednice kojoj je tek slijedilo moderno nacionalno izrastanje i oblikovanje. Pritom se inzistira na neophodnosti uvažavanja važeće i rasprostranjene terminologije u pojedinim razdobljima kao jedinog pristupa koji će osigurati historijsku objektivnost i nepristrasnost.

Odmah valja primijetiti da je inzistiranje na važećoj terminologiji, u konkretnom slučaju, krajnje upitno i problematično. Korištene službene odrednice nisu odražavale bit zajednice na koju su se odnosile, već političke i ideološke pretenzije struktura moći i vladajućih elita određenog vremena. Dosljedno poštivanje važeće terminologije bi podrazumijevalo da bismo o Bošnjacima u prvoj polovini tridesetih godina XX stoljeća trebali govoriti kao o Jugoslavenima, a u NDH kao o Hrvatima. Slijedom takve logike bošnjačka historija u razdoblju 1941-1945. dio je hrvatske historije.

Inzistiranjem na važećim i priznatim odrednicama dolazi se do bezizlazja neophodnosti uvažavanja više termina unutar jednog razdoblja, obzirom da su se Bošnjaci različito izjašnjavali u pojedinim državno-pravnim poredcima.

Ništa manje problematično nije ni korištenje vjerske odrednice "bosanskohercegovački muslimani", koja se na prvi pogled čini logičnom, obzirom da Bošnjaci do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća još nisu bili priznati kao poseban narod. Pa ipak, svođenje Bošnjaka na vjersku grupaciju nema ozbiljnog uporišta u historijskoj zbilji – Bošnjaci su i prije službenog priznanja u socijalističkoj Jugoslaviji, obzirom na njihov politički, društveni i kulturni identitet, bili mnogo više od puke vjerske zajednice. Vlastite političke organizacije, kulturna društva, humanitarne ustanove, štamparije, listovi i časopisi – o svemu tome već je pisano u historijskoj literaturi. U Kraljevini Jugoslaviji, navedimo, uopće nije dovođena u pitanje bošnjačka ukorijenjenost u važećim plemenskim i nacionalnim obrascima; radilo se samo o tome da im se, kako je isticano, dadne prilike da se

BEHAR 85

oni u tim obrascima prepoznaju. Nekima nije trebalo mnogo vremena za razmišljanje, pa su se diktatom politike i vlastite ambicije opredjeljivali za srpsku ili hrvatsku identifikaciju, poput jednog broja zvaničnika Islamske zajednice, u čijim je službenim listovima stajalo: vjera – islamska, narodnost – srpska. Još veći paradoks nastaje analizom pozicija onih Bošnjaka koji uopće nisu imali sklonosti prema islamu, komunista, socijaldemokrata, reformista, modernista – poklonika Marxovog učenja, ljubitelja šešira i onih koji su se držali podalje od džamijskih pragova. Distancirani od šerijata i Islamske zajednice, svejedno su imali važnu i neporecivu ulogu u društvenom životu i historijskom razvoju Bošnjaka u savremenom dobu.

Za raspravu o korištenju naziva "Bošnjak" u savremenoj historiografiji značajno je ukazati na činjenicu da je u historijskoj literaturi socijalističke Jugoslavije, naročito od konca šezdesetih, redovito korištena odrednica "Musliman", "Muslimani", u različitim historijskim razdobljima, kao odrednica za muslimanski (bošnjački) narod, a ne za pripadnike vjerske zajednice bosanskohercegovačkih muslimana. Takvo korištenje odrednice "Muslimani" nije produciralo kontroverze i sporenja u historičarskim krugovima bivše države. Danas, međutim, analogno korištenje termina "Bošnjaci" izaziva protivljenja, što otvara pitanje: da li je posrijedi borba za historijsku istinu ili pak negiranje razvojnog kontinuiteta naroda koji je tek potkraj minulog stoljeća stekao slobodu da se samostalno izjasni za vlastitu nacionalnu odrednicu.

Istovremeno, naglasimo, u krugovima oponenata najčešće nema protivljenja korištenju srpske i hrvatske odrednice za Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini u onim razdobljima historije, primjerice za vrijeme osmanske uprave, kada su za dotične prvenstveno bila korištena njihova konfesionalna imena.

Koliko je neutemeljeno svođenje Bošnjaka na vjersku zajednicu svjedoči i činjenica da se i za vrijeme austro-ugarske uprave, i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, i u doba NDH, u štampi, literaturi i proglasima, nerijetko koristio naziv "Muslimani", indicirajući etničku posebnost i činjenicu da je riječ o kolektivitetu koji nadilazi vjersku determinaciju.

Smatram da nema razloga naučne naravi zbog kojih se naziv "Bošnjak" ne bi mogao koristiti za Bošnjake u onim razdobljima historije u kojim je taj termin bio osporavan, zabranjivan, potisnut, dakako ako se respektiraju njegovo diskurzivno porijeklo i historijski kontekst. U tom smislu nema straha od modernizacije, učitavanja modernog smisla u realitet minulog vremena. Istovremeno, daje se prilika i mogućnost nauci da cjelovito sagleda i historijski interpretira prošlost jednog naroda, u različitim fazama njegovog nacionalnog izrastanja i oblikovanja.

55

PRIKAZI I KRITIKE

Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicije Piše: Sead Begović

Nasko Frndić: “Čudovita Bosna”, KDBH Preporod, Zagreb, 2008., 120 str.

Kao poznavalac starije pjesničke baštine, Nasko Frndić u “Čudovitoj Bosni” promiče sadržaje koji dolaze iz života, točnije iz prošlosti Bosne, ali mi, čitači, na neki također “čudovit” način osjećamo i šum našega doba. On je pjesnik izravne riječi te ga s radošću odčitavamo već u prvoj instanci čitanja.

Njegov jasan izjavni stih, u kome riječi lepršaju poput konfeta, strogo je ulančan u poetsku priču, a diskurzivna ujednačenost i monolitnost ogleda se u autorovim suverenim vladanjem bosanskog jezika, i to onog koji je već pomalo na izdisaju i nalazimo ga još tek u tragovima: u literaturi i ponekom sjećanju. Iako Frndić reaktualizira prošlost, njegov pjev nipošto nije demode, naime, spašava ga upravo začuđujući ritam života koji diktira pjesmovni metar te se oni spajaju u jedno jedinstveno bogatstvo tradicije u smislu etnološkog očuvanja leksičkog blaga. Stihovi su mu građeni od materijala živoga i razumljivog jezika, a svaka pjesma ima svoj ishod i čak se može prepričati što je u naše doba zaista raritetna pjesnička pojava. Na neki način, Frndić donosi novi doživljaj stare i zaboravljene lirike bosansko hercegovačkih muslimana. U dodiru s izdvojenim događajima on intervenira u njih te razotkriva sudbinsko u peripetijama života u prošlosti. Njegovi su stihovi dokaz da se mogu stvoriti pjesme otvorene forme koje su same svoj izraz i tijelo te se sa svojim porukama, bez izraznih i slikovitih zapreka obraćaju trijeznom čitatelju. Frndić pritom ne parodira, on pokazuje živost jezika i događanja koji još mogu razgaliti mnoštvo srdaca.

Naime, na matricu sjećanja ili pročitanog (u ovom slučaju to je “Bašeskijin ljetopis 1746.-1804.”) on se nadovezuje svojim svojom imaginacijom i svojim snom o Bosni.

Nostalgičan posvema, on u nama budi posve novu avanturu – nezadrživu kaskadu osjećaja. Nasko je vitalist koji naglašava dinamizam života iako neminovno i počesto govori o smrti. No, smrt nikada nije njegova konačna spoznaja ili poruka. Istinske priče on će sugestivno upjesmiti s naglašenim formalnim obilježjima u strofičnom redu i spretnoj rimizaciji. Glasnoća i artizam u ovim stihovima odišu jednostavnošću kojom se ispovijeda tuga, posebice u ciklusu pod naslovom “U nevrijeme neljudi u Srebrenici”, tuga koju svi umah čujemo i osjećamo, kao i pomirljivost sa starošću u zadnjem ciklusu “Iz djetinjstva i starosti”. U rečenom ciklusu o Srebrenici pjesnik ne huli i ne buči mržnjom po balkanskim kabadahijama jer se skoncentrirao na ljudsku tragediju i bol koja iz toga proizlazi, na žal zbog nepotrebnog razaranja naših srdaca. Pritom nas neminovno privlači pjesnikov afektivni stav: “Zato

56

jadniku treba / ljudski oprost dati / ako nije okorjeli krvnik / on u vizijama sjećanja / kao pravi mućenik pati.”

Frndić diše u skladu sa svojim pjesmama. Svaki udisaj i izdisaj je dobro promišljen, potom izgovoren i na kraju zapisan u stvarne, a ne figurativno predodžbene sintagme. Ponekad, ritam nizanja stihova postaje ritam nizanja ulančanih rečenica, pučke zamašitosti (toliko omiljele Bošnjacima), a ritmo melodijski postav stihova i njihova tankoćutnost je ono najbolje što pjesnik može izvući iz narodnog jezičnog i svekolikog životnog blaga. Pjesnik, dakle, osluškuje i svojim talentom putem povratnog sjećanja oblikuje “Čudovitu Bosnu”. “Bosna: ona mi je u glasu i u ćehri, kao majčina duša u mojoj duši”, reći će pjesnik na jednom mjestu, gdje istom osjetimo ljudsku krhkost, neponovljive odnose i njihove ponekad neobjašnjive logičke veze. U pjesmama se vrsno naznačuju iskustva svakodnevnog opstanka – svijet stvari, prirode i narav čovjekova te iako je Frndić krajnje transparentan i pitak pjesnik, svaka riječ u njegovom stihu jest magični ambijentalni simbol, dakle, svijet za sebe, ali i izvorište dohvatnih konotacija koje u kontekstu formiraju višeznačni stih (“Na Betbaši romantičnoj / u viru oči sklopio. / U Miljacku turio dert svoj / i rahat se – utopio.”). I dok su drugi pjesnici očigledni imitanti (jer proizlaze jedni iz drugih) Frndić je dirljivo autentičan te je šteta što se nije kontinuirano javljao poezijom jer je od onih izvornih pjesnika koji ne trebaju naukovanja i ugledanja na suvremenike. On ima svoju liru – svoju Bosnu – i napokon, riječ mu se lije s jezika.

Pred nama su razbarušeni sintagmatski stihovi, ali skladani s mnogo discipline, jer, Nasko uvijek zna što hoće reći i ispjevati. Osnovni moto, barem ove knjige, jest prošireno retoričko pitanje: “Ta stara Bosna mrije li posvema?...Bosna ti je, bolan, od feniks-ptice, / jer iz vatre i pepela izađe živa.” Pjesnik osjeća bespovratno dezintegrirani turski kao i austrijski imperij, kao nadnacionalna carstva u Europi, pa on kao da iznovice jezično uvodi bošnjački identitet u zajednicu jednakih i istovrijednih. U tom smislu izdvaja se bravurozna pjesma furioznog ritma “Bašeskijin bošnjački jezik”, koja će se od sada zasigurno nalaziti na recitativnom repertoaru mnogih interpreta poezije. Frndić je sačinio pjesmu na temelju lingvostilskih dokaza kroničara Bašeskije koji pokazuje da je bosanski jezik (njegov materinski jezik) bogatiji od turskog, arapskog i perzijskog. Samo na primjeru glagola ići pokazao je, odnosno priložio je 45 različitih inačica. Već time Frndić nas je zadužio te bez sumnje ispisao za Bošnjake neke od nezaboravnih lirskih cjelina.

BEHAR 85

PRIKAZI I KRITIKE

Vrsni dramaturg ljubavi i njene inovirane inkantacije Emsud Sinanović: “Tarih o Slavonki”, KDBH Preporod, Zagreb, 2008, 88 str.

Piše: Sead Begović

Kao jedan od eminentnijih suvremenih bošnjačkih pjesnika, posebice onih koje okuplja, prihvaća i hvali “Preporod”, Emsud Sinanović je već ostvario znatni književni opus, a ovom će svojom, zasad zadnjom knjigom, mnoge obradovati. Riječ je o zreloj ljubavnoj lirici koju ovaj pjesnik, već u muževnim godinama, ispisuje kao vlastiti čistopis o slikovitim ljubavnim realijama. Talentiran i obrazovan, on već u uvodnome motu ove knjige (“volim kako me voliš”) uspostavlja ravnopravne odnose na relaciji muškarac – žena. S tim stihom, koji svojom strelovitošću misli grafitno upozorava na tu rodnu relaciju (koja se umah može pretvoriti i u mušku ili žensku dominaciju), pjesnik Sinanović se približava stamenoj misli kojom su se služili bošnjački pjesnici “istočne renesanse” ispisujući svoje stihove na tarihe. Kao što je poznato riječ je o popularnoj lirskoj vrsti takozvane divanske književnost. Ti epitafi, pobožnog karaktera, ispisivali su se na kamenim nadgrobnim spomenicima (nišanima) ali ih zatječemo i na svim mjestima koja su bila vrijedna divljenju bosanskog čovjeka. Na neki način Sinanović ovu vrstu osuvremenjuje dovodeći je u sasvim novi kontekst ljubavi. On će naprosto ispisati svoje tarihe. S jednom takvom sažetom formom pod naslovom “Ambrozija”, koja baš kao i svaki tarih ima svoj završni iktus, započinje ovu knjigu.

Središnja pitanja tariha, kako već rekosmo, jest Bog i pobožnost, a Emsud tu prevažnu kultulorološku fascinaciju Bitkom i bićem pretače u još jednu civilizacijsku tvorevinu koju obično zovemo civilizacijom ljubavi. Njegove su poetske teze za svoje osnovno polazište preuzele objektivni ili ontološki idealizam, a na drugoj strani njegove poetske vizije ljubavne žudnje uvijek su blagog erotskog naboja, dapače, optimističke su i tek ih ponekad zasjenjuju skeptičke slutnje. Kad pjesnik na početku pjesme “Slatke muke”, prešernovski ili petrarkističi zapjeva: “Ti si glazba / rujanskog modroga neba / mirno jagnje / slatka žudnja…

- to će biti samo izlika za snažni završetak pjesme koja ipak suvremeno sa svim pjesmovno stilskim rekvizitima komunicira sa zbiljom. Dakle, takav ljubavni zaziv nije samo neposredan povod pjesnikovoj inspiraciji kao fantazijskoj transmisiji lirskog izraza, već uvijek nešto više.

BEHAR 85

Emsud otvoreno u svoje pjesme unosi bošnjačku tradiciju u koloritnom smislu (što je žešće uočeno u ranijim njegovim knjigama), ali ono što je u ovoj knjizi neobično jest bošnjačka mističnost (ne s obzirom na religioznost) već u odnosu na čitavu galeriju pomno odabrane leksičke građe te opijenošću njome (pjesma: “Duša ti, tijelo ti”). Referirat će se, kao što je već rečeno, na suvremenu zbilju, začudo ponekad posve otvoreno i to uvijek kada pjesma nema poveći emotivno lirski naboj. Tada će u narativnijem tonu aktualizirati i prošlost i sadašnjost, kao demistifikator koji stupa na intelektualno zbiljsku scenu poezije bez patetike; pomalo sarkastičan jer pokazuje da ljubavna motivika ne mora po svaku cijenu imati nedorečen uzvišeni smisao (pjesma: “Što znači ne moći nekoga istjerati iz glave”). Pjesma “Vrati me mojim…” neodoljivo podsjeća na svijet klasika srpskog pjesništva izdvojene pozicije Vaska Pope. Ona nije njegova inačica glede moderne bajke i njenog moraliteta, već je to po sinkopiranoj atmosferi. Sinanović time pokazuje da se ne boji svojih i tuđih uzora, upravo stoga što uvijek ima nešto za reći – izraziti i u pjesmu udahnuti jedan šarmantan, izrazito komunikativan tekst. No, njegova ljubavna lirika vidno i osjetno uzmiče trivijalnim i recitativnim oblicima, pa čak i šansonjerskim, a posebice lakoglazbenom i baladičnom stilu. Nije čak ni toliko ishitren da nosi odoru trubadura. Činjenica jest da Emsud spontano inovira inkantaciju velikih majstora ljubavne poezije, a osobno bih ga se usudio dovesti u neke korelacije s jednim Pablom Nerudom, kojemu je također bila važna svaka odsutnost kombinatorike. Zajednički im je tek dijalog ljubavnika. Sinanovć umije stvarnu, dakle odigranu ljubav opjevati između stvari i njihova smisla, kao da je ispao iz vremena, jer vrckavošću svog ljubavnog žara baca ljubavnu anatemu, ali naočigled sviju vodi ljubav. Stoga je on ovog trenutka vlasnik jednog vrijednog poetskog opusa ljubavne lirike u Bošnjaka. Toplina i izvornost – proživljenost bez razbludne slobode i opscenih slika žestoke seksualnosti – emitiraju se kao užitak, a njegov neidentificirani ljubavni partner (ponekad prepoznatljiv u stanovitoj Gogi Slavonki) postaje nam, napokon, posve blizak i odnekuda poznat. Zanimljiv

57

PRIKAZI I KRITIKE je njegov odnos prema tijelu. On je lahoran i latičast, no, ponekad posve seksualno aluzivan.

Drugi i treći ciklus (“Plavi san” i “Zlato sjećanja”) objedinjuje pjesme s većim brojem stihova, a posebno je indikativna pjesma u prozi (koja je to u svojim fragmentima) pod naslovom “Antinomična ljubav”, ali bit će ipak da je riječ o poetskoj priči. U njoj se sintetiziraju mislilački napori (kojima je Emsudin sklon) i nizovi transparentnih slika. Uz snažnu poantiranost u ovim ciklusima, koja cijele pjesme povezuje u alegorijske slike, osjeća se i naglašen jezični stav onih pjesnika koji su u Hrvatskoj valorizirani kao pjesnici označiteljske prakse. No, mekoću, zanos i izvornost spram predmeta svoje ljubavi pjesnik nikada ne gubi. Ponekad je čak i humorističan (kao u pjesmi: “Dvostrukovoljenje”) i dosjetljiv (u smislu poetske dosjetke), a ponekad tek hrli da nadahnuto napiše pjesmu koja je čitava jedna lijepa proširena metafora.

Sinanović umije da ljubi. On je od onih vitezova ljubavi kojemu ništa ne može promaknuti jer on sve u svom ljubavnom okružju, kao vrsni vizualac, gotovo filmski švenkira. On je ljubavnik čija frazeologija fiksira kronologiju vlastitih duševnih zgoda, a rezultat je autonomna umjet-

Činjenica jest da Emsud spontano inovira inkantaciju velikih majstora ljubavne poezije, a osobno bih ga se usudio dovesti u neke korelacije s jednim Pablom Nerudom, kojemu je također bila važna svaka odsutnost kombinatorike.

Zajednički im je tek dijalog ljubavnika.

Sinanovć umije stvarnu, dakle odigranu ljubav opjevati između stvari i njihova smisla, kao da je ispao iz vremena, jer vrckavošću svog ljubavnog žara baca ljubavnu anatemu, ali naočigled sviju vodi ljubav. nina koja teži estetskoj cjelini. Stoga se pjesnik bitno razlikuje od ljubavnih coolera današnjice koji otkrivaju svoju loozersku intimu, a da se pritom ne dotiču ljubavi. U tom smislu ovo pjesništvo zaobilazi permanentno otvorenu obuzetost seksom (i na ružan način razgolićeni spol) i okreće se dijalogu s dosanjanom ljepotom. Pjesnik, nadalje, i kada sniva rekreira svoju imaginaciju (nipošto u elegičnim tonovima) suvereno i suvremeno. Riječ je o ljubavniku koji nemušto i onemoćalo izjavljuje: “i njen glas noću slađi od / ezana…”, a također i o ljubavniku koji mjestimice nije imun od taštine jer se postavlja u nadmoćnu poziciju Sokrata, u dijalogu sa svojom družicom. No, to je samo privid jedne stare nedokučive igre čiji je obrazac potreban za jednu od najstarijih dramaturgija u povijesti čovjeka. Ne zaboravimo na kraju reći da je Sinanović vrsni dramaturg ljubavi koji dobro znade da se upravo na pozornici ljubavi ništa ne rješava, ali se bome i te kako razotkriva.

58

Derviši nasuprot pustoši svakodnevice Kelamu’l Šifa’, tarikatski časopis, Udruženje građana Hastahana tekija Mesudija Kaćuni, broj 17, proljeće 2008.

Piše: Filip Mursel Begović

Čovječanstvo je suspendiralo poniznost, umirovilo dobrotu, horizont kulture, a međusobne komunikacije najčešće su sužene na opis inventara predmeta koji nas okružuju. Svijest da negdje titra Božja traka svijetlosti, prema kojoj smo uvijek plovili, na putu od rođenja do smrti, postala je povlastica vjerskih zanesenjaka sve manje čujnih u čeličnom kaosu naše epohe. Gubitak viših ciljeva i praznina otvorena u našim životima, nadoknađuje se pravim štakorskim razmnožavanjem potreba i njihovih materijalizacija. Strah od praznine, uslijed dunjalučke zasićenosti postaje kolektivnom traumom 21. stoljeća: valja nam popuniti sve police duhovnih nedostataka, sve uskraćenosti, svu pustoš svakodnevice. U toj potrazi putnik bi mogao naići i na prekrasno opremljeni tarikatski časopis Kelamu'l Šifa' kojeg uređuje Udruženje građana Hastahana tekija Mesudija Kaćuni. Neki bi se mogli i zapitati kako taj časopis, specifičnog sadržaja, nije dovoljno poznat u Bosni i šire. Odgovor je jednostavan, a može se dobiti iz mudrih usta derviša u bosanskim tekijama iz koje je ovaj časopis i iznikao. Jednostavan je, a glasi točno ovako: dervišluk nije politička stranka, kulturno i turističko dobro ili interesno udruženje da bi se njime mahalo zastavom kao na predizbornom skupu. Ovakvi časopisi služe intimnim susretima sa čovjekovom svjetlijom stranom, svojim unutarnjim pjevom koji doziva Voljenog.

Novi broj tarikatskog časopisa, koji je do sada u sedamnaest izašlih brojeva svojim tematima pridonio mnogim otvorenim pitanjima sufijskog promišljanja islama, donosi nam temu o Ehl-i Bejtu. Usuđujemo se spomenuti kako veliki broj muslimana gotovo da nije čuo za pojam Ehl-i Bejta, a on je više nego bitan stavak koji upotpunjuje islamsko vjerovanje. S druge strane, u sufizmu, institucija Ehl-i Bejta uvijek je činila jednu od ključnih duhovnih smjernica. No, važno je istaknuti da taj pojam svakako ne bi trebao biti vezan samo uz islamski misticizam (određivanje sufizma kao misticizma ili mističkog gledanja na svi-

BEHAR 85

ČASOPISI jet u potpunosti je uvjetan i prividan jer mnogi će derviši potvrditi da se radi o putu realizma i da bez šerijata nema tarikata, a šerijata ima bez tarikata ), iako danas tek u njemu on pronalazi puni smisao. Ehl-i Bejt, dakle, kako i saznajemo iz uvodne riječi u časopisu, jest oznaka za bližu porodicu Pejgamberovu, s.a.v.s., prvenstveno njegovu kćer hz. Fatimu, njena supruga i Poslanikova, a.s., amidžića hz.

Aliju, njihove sinove hz. Hasana i hz. Husejna, te njihove potomke. Prije temata ovog broja čitatelji će se moći okrijepiti inspirativnim riječima šejha hadži Mesuda efendije Hadžimejlića koji u rubrici “Sohbet“ poručuje da je duhovni put mahsuzija. Slijedi intervju sa šejhom tuzlanskim, hadži Sulejmanom efendijom Suljićem, koji je javnosti ukratko ispričao svoju biografiju i duhovni put. Temat otvaraju tekstovi Edina Kukavice koji objašnjavaju pojam Ehl-i Bejta u svjetlu Kur'anske objave i Poslanikovim predajama, zatim, tekst dr. Senada Agića “Vjerovjesnikovi,a.s., roditelji su u džennetu“ u kojem upozorava vjernike, predočavajući dokaze iz Knjige i Hadisa, da je ispravno mišljenje smatrati Poslanikove roditelje stanovnicima dženneta kao Ehlu-l-Fitra, osobe fitre to jest osobe urođene sklonosti ka vjerovanju u jednog i Jedinog Boga. Luan Strnić priredio je prilog o Svjetlosti Poslanstva (Nur-i Nubuvvet) i Svjetlost Svetosti i Bliskosti (Nur-i Velajet) koji predstavljaju jedno jer proizlaze iz Jedne Svjetlosti (Nur-i Vahid). U tekijama je bila ustanovljena praksa da se izučava Pejgamberov Vasijet hz. Aliji, kao osnova za pravilno vjerovanje, življenje i ponašanje, pa ne čudi prilog pod naslovom “Nekoliko savjeta hz. Muhammeda, hz.

Aliji“ (Ja ' Ali! Ostavljam ti ovu oporuku, pa je zapamti, u tvom životu će ti biti od fajde.).

Da je Poslanikova Časna porodica ostavila ummetu u amanet sve ono što ih je Posljednji Božji Poslanik učio dokazuju i kao uzor služe tekstovi “hz. Fatima i njeno sveto vjenčanje“ kojeg je s turskog prevela Zehra Bećiragić i prilog Zehre Alispahić “Današnja žena i mogućnost slijeđenja hz. Fatime“. S turskog je preveden i prilog “Dvije džennetske ruže“ koji govori o tome kako su Miljenici Allahovog Miljenika, bez obzira na neprijatnosti i nepravdu osaburili svu gorčinu ovog svijeta radi uživanja na ahiretu. Esad Badždalić piše o povezanosti Ehl-l Bejta i Bosne navodeći da tekije u Bosni drže tradiciju jevmi ašure i sličnih stvari kroz koju se neizostavno susreću s temom Ehl-i Bejta.

Sljedbenici tarikata, koji je značio mnogo u začetku islama u Bosni, kao recimo halvetije, koristili su zanimljiv običaj pri svojim skupovima. Prostirali su bijeli čaršaf prilikom činjenja zikra da bi istakli čistoću najuže Poslanikove porodice s vjerom da će vidjeti Ehl-i Bejt dok se obraćaju Allahu

BEHAR 85

dž.š. U tekstu Amine Šiljak-Jesenković saznat ćemo o povezanosti Časne Porodice Poslanikove s jezikom i srcem Bošnjaka.

Autorica teksta slijedi razmišljanja o antroponimu kao jednom od temeljnih iskaza identiteta i kreće od povijesnih i književnih izvora u Bošnjaka, kako bi utvrdila koliko je u bošnjačkoj tradiciji prisutna svijest o Ehl-i Bejtu.

Ahmed ef. Mešić pri kraju broja komentira dva bejta iz Mesnevije i objašnjava dva važna tesavvufska pojma. U rubrici “Velikani tarikata“ časopis nas upoznaje sa životom i duhovnom ostavštinom šejha Hasan-Hilmi babe. Također, u rubrici “Nakšibendijska silsila“ saznati ćemo o životu trojice velikih sufija, šejhova i ugodnika Božjih- Jusufu Hemedaniju, Abdul-Halik Gudžduvaniju i Hadže Arifu Rivekeriju. Poslastica na kraju ovog bogatog i posvema vrijednog časopisa dolazi u obliku opisa biljaka bijeli i crni šljez iz pera Dženite Kršin. Uz časopis, kao što je to bilo običaj i u prošlim brojevima, uredništvo predstavlja poklon knjigu pod naslovom “Čovjek i islam“ o životu i djelu alima, muftije i muderrisa šejh hafiz Musa Kjazima ef. Hadžimejlića. Knjiga je tiskana povodom 120. godišnjice rođenja i nudi na uvid bogatu duhovnu riznicu iz ostavštine velikog čovjeka i učitelja.

Oni koji će imati sreću pronaći distributivna mjesta na kojima se nalazi časopis, a zasigurno će ih naći oni koji su tamo s više instance upućeni, otkrit će da je znanje o vlastitoj vjeri jednom već nagoviješten ugođaj kojeg s ljubavlju osluškujemo, iznovice ga stvarajući. Na kraju ćemo možda nanovo steći čaroliju nadahnuća što smo ju usput izgubili ili bar u najmanju ruku, poput mnogih šejhova zalazećih vremena, iza kojih je stajala velika duhovna baština, dobiti na dar ugođaj nečeg nehotičnog i nevinog. Ovdje se, pak, javlja nevolja o kojoj bi trebalo zasebno razmatrati, kada bude valjalo nekima pokazati da je sufizam put koji se, ne zbog ljudske slabosti sufija nego po svojoj bitičista nikad neće ozbiljiti i ukazati ako nema svoju potvrdu u Kur'anu i šerijatu. Upravo je tarikatski časopis Kelamu'l Šifa' jedan od najboljih načina da spriječi nerazumijevanje nekih muslimana prema tzv. živom sufizmu koji se ogleda u djelatnim tekijama poput one u Kaćunima. S druge strane možda je i ovaj ogledni tekst o jedinom tarikatskom časopisu u BiH suvišan jer ulazi u intimu koja se ponekad ne treba razotkrivati. Uostalom, nisu ni sve pjesme jednako osjetljive na sve veznike. Iako se čini se da je najneugodniji učinak onih uzročnih i namjernih. U ovom slučaju poneki ako ili ali neće biti na uštrb ugođaja kojega ostavlja čitanje Kelamu'l Šife', a to je riječ krasno koju treba brižljivo pospremiti u pamćenje i nadati se novom broju tarikatskog časopisa.

59

POLEMIKA

Zbogom Filandra efendija Tahir Mujičić Pisac i kazališni djelatnik Podolje 24 10000 Zagreb Hrvatska tel./fax 385/1/37 68 209 Mob. tel. 098 9160619 Gospodin Sead Begović, gl. urednik Štovani Seade, molio bih Te da po zakonu o tisku objaviš moj odgovor na intervju g. Šaćira Filandre u vašem cijenjenom listu br. 83-84. (Nadam se da ga neću morati poslati ni “Danima”, ni “Nacionalu”, ni “Globusu”, ni “Slobodnoj Bosni”).

Pozdrav, Tahir

“Što je njemu Hekuba da za njom plače?” (“Hamlet”, William Shakespeare) ili Što je meni Filandra da na njega trošim vrijeme, pamet i papir?

Poštovani gospodine doktore Filandra, Kao što vidite, unatoč naslovu, nisam odolio a da se ne oglasim na Vaše otužno i patetično javno klevetanje čovjeka kojeg osobno ne poznajete, koji je stariji od Vas petnaestak godina i koji nije učinio ama baš ništa od onog što mu svojom objedom pripisujete. Manira je to koja Vas osobno deklarira i detektira, ali, kako Vi sami izmišljate, i smješta u prostore Papue i Nove Gvineje.

Grijeh koji mi pripisujete jest to što za svog boravka na Sajmu knjiga u Sarajevu nisam posjetio “Preporod” i još bogohulnije nisam Vas pozdravio!?! Kako mi iz Burkine Faso i Stare Gvineje nismo bili na satovima papuanskog bon-tona, to nismo ni znali da se mora posjetiti nekoga tko vas nije nikada ni pozvao, a niti pozdraviti nekoga koga de facto niti ne znate. Da ste, primjerice, Burkinafasovcu Tahiru još u svibnju prošle godine poslali bilo kakvo pismo, glas, razglednicu i predstavili mu se kada je predloženo tiskanje moje knjige u vašoj cijenjenoj ediciji, tada bih znao da imam prijatelja Papuanca i ne bih se nepokretan sa štapom obazirao na obveze koje sam imao od organizatora, a koji me o svom trošku do Sarajeva i doveo, već bih namah pohrlio na kahvu. Ali kako je, eto, moje neznanje neizmjerno, to niti za općepoznatu obve-

60

zu hadža u “Preporod” i Vama na noge nisam nikada čuo.

I to samo zato što od Preporodovog reisa (to jest Vas) godinu dana ni glasa, ni pisma, ni razglednice... Uz to, da sam pojma imao, u svojoj burkinofasovskoj vukojebini kako neki Papuanci imaju jedino problema s bošnjačkim piscima iz Burkine Faso (a Vi ste me proglasili Bošnjakom, premda me za to niste ni pitali), to bih poradi Vašeg mentalnog zdravlja ishodio čak i zabranu objavljivanja moje knjige u cijenjenoj ediciji “Bošnjačka književnost u 100 knjiga”, pa se pritom odrekao 600 eura honorara i skrušeno pristao na posvemašnju svjetsku anonimnost. A sve to da reisu Filandri ne budem jedini životni problem! (Hej, Bosno i Hercegovino, što je to nizak standard, srušena domovina, invalidi rata, izbjeglice, udovice, siročad spram bošnjačkih pisaca iz Hrvatske, pardon Burkine Faso!) Jer ti su pisci toliko nadmeni, prepotentni i uobraženi da dolaze u Sarajevo, pa u dva i pol dana se kombijem razvoze od Filozofskog fakulteta do Katoličkog centra, od Bošnjačke do Opće gimnazije, od knjižnice u Kaknju do Bosanske kuće u centru centara Sajma (A na koji a propos veliki izdavači ne dolaze, jer njima valjda i Sajam na noge dolazi!)

Eto, takvi smo Vam mi Burkinofasovci o čijoj će Vam legendarnoj prepotenciji svjedočiti uprav ista ona divna i srdačna publika za koju smo čitali i čitali i čitali, ali i maltretirali je valjda usput...

A sada nešto drugo, doktore Filandra.... Slijedi nadmena poduka jednog, ne bi povjerovali, vrlo odgojenog profesionalca, i to faktografski i vrlo, vrlo precizno!

• U svibnju 2007. obaviješten sam od gospodina urednika Hadžema Hajdarevića (A ne od Vas!) kako želite objaviti knjigu moje poezije. Pristojno sam pristao, niti ne pitajući za uvjete. (I ne znajući da postojite!)

• U lipnju sam, kako je i dogovoreno, isporučio 99 pjesama s novim međunaslovima, biografiju, etc... (A kako mi je zadano, opet bez spoznaje da Vaša gromada stoji iza svega!)

• U srpnju me je Vaš urednik, ljubazni gospodin Edin Mulać zvao desetak puta (Baš kada sam plivao od Hvara do Brača, ronio od Korčule do Visa, ili pak letio oko Vidove gore!) eda bi se u polusatnim razgovorima dogovorili oko svakog stiha, slova, znaka... Pristao sam, jasno, jer je bila riječ o vrhunskom gospodinu i profesionalcu (a ne nekom društveno-političkom djelatniku iz bivših i sadašnjih vakata)....

• U kolovozu, rujnu, studenom nit me ko zvao nit me ko trebo... A ja čeko ko i svi Burkinofasovci svog Godota... (A Vas niđe...)

• U prosincu, a na samom početku, nazvao me urednik Hajdarević i rekao da je knjiga gotova, te da me poziva između katoličkog Božića i njihove Nove godine na veliku zagrebačku promociju u Džamiju i u Bošnjačku zajednicu! Pristao sam, ali i dodao kako bi za bošnjačku književnost bilo unosnije i važnije predsta-

BEHAR 85

POLEMIKA viti časnu ediciju u Društvu hrvatskih književnika, čiji sam kao Burkinofasovac slučajno i član. Pogotovo jer je riječ o važnoj i značajnoj književnosti, ali bogami i zato što je DHK u centru centara Zagreba, na Jelačić placu. Gospodin Hadžem je pristao i zamolio me ljubazno da sve to organiziram. Elem, dobio sam elitni termin, petak (sedam sati poslije džume) u 20 sati...

Osigurao sam pozdravni govor predsjednika DHK, uvodničare akademike, voditelja Bilopavlovića, “proširenje” dvorane zbog velikog zanimanja, te domjenak... Tri dana prije tih promocija gospodin Hadžem mi je javio da knjiga nije gotova i da veliki reis ne dopušta nikakvo predstavljanje! Pristao sam i jedva uspio odgoditi... A isprike ni iz Papue ni iz Nove Gvineje... (Zahvaljujući Vama ispao sam Papuanac i pol i to u tamo nekakvoj Burkini Faso.)

• U siječnju, veljači, ožujku, travnju niko ni mukajet...

Ni glasa, ni pisma, ni razglednice u prijateljsku im i nesvrstanu Burkinu Faso...

• U travnju me, ni kriva ni dužna, odabralo da s Arsenom Dedićem, Miljenkom Jergovićem, Matom Marasom i Julijanom Matanović predstavljam rodnu Burkinu Faso u Papui, zemlji mojih časnih predaka...

O mojoj knjizi ni do tada iz “Preporoda” ni riječi... Ko da nisam i nema me... (Ali stećci ni nisu od velikog eglena.)

• U travnju, dana 23. slijećemo na sarajevski aerodrom i voze nas ko kufere na Sajam. A kad tamo trči jedan kolega bosansko-bošnjački pisac, grli me i ljubi pa kaže “Izašla ti knjiga u 100 knjiga!” Ja odma muštuluk. I zapih se s rodijakom Papuancem, potrošivši sav honorar za još neviđenu knjigu, unaprijed!

• U travnju, dana 24. otrijeznilo me i onako sretnog povelo Sarajevom vodat. Al kako nam je obveza od poslodavaca bila i sjediti od 14 do 15,30 na štandu, to naleti gospodin urednik Hadžem Hajdarević, te se mi i službeno “tet a tet” i “tat ko tat” upoznasmo i razgledasmo. I on reče: “Knjiga je gotova!” (Kako sam u svom nadmenom životu najmanje 25 godina bio što urednik što glavni urednik a što direktor velikih, pa i svjetskih izdavača, shvatio sam namah što je to kad za 365 dana izađe knjiga! (Al koja je inače već davno, davno sva napisana i gotova!) Dernek! Ništa manje. Tu si ja i Hadžem čestitasmo. Isti dan navrati i mladi, do tada neviđeni urednik Edin Mulać, koji mi obeća sutradan donijeti knjigu. I šnjime se lijepo upoznah, zagledah, naeglenisah... Popismo, on po kahvu, ja po vino... I niko me, vjerujte, ni Hadžem, ni Edin ne pozva u “Preporod”! Vidjeli ti ozbiljni ljudi profesionalci odmah kakav mi je ozbiljni itinerer. I da nisam u Sarajevu svoj, već Burkinofasovac. I s novim kukom. Đuturum.

• U travnju, dana 25. u isto doba dana i opet dođe mlađahni Edin i donese mi knjige i privatno divan poklon... Maka Dizdara u engleskom prijevodu! Pa navratiše usput i jarani, sve Papuanci odreda, koji su studirali sa mnom u rodnoj mi Burkini Faso... Irfan Horozović, Nihad Agić, Ivan Lovrenović i ostali... Edin

BEHAR 85

mi Mulać dade i 5 mojih knjiga od 10 koliko mi pripada po ugovoru, jer više nisam mogo prtit. Ali mi dade i cijelo kolo pride, jer sam to odabro. Ali tada ni on kao ni Hadžem dan ranije ne reče da je u Papui adet poć na hadž reisu, koji samo sjedi i ko sveti crni kamen čeka problematične Bošnjake (?!?) – pisce iz daleke i strane zemlje Burkine Faso da mu dođu poljubit ruku i selamit ga. (Pa bar da mi ti urednici rekoše kako je on kao domaćin mene pozvo da ga pozdravim, il barem pozdravio kao gosta u svojoj Papui i pito da ja njega pozovem u Burkinu Faso i tamo ja njega pozdravim... Ništa vala od toga, al i ništa od ničega!)

• U travnju, 26. dana, u samu subotu, u samo podne, na samom Sajmu, u samoj Bosanskoj kući, sjedili mi iz Burkine Faso i govorili svoje skromne (hrvatske) i nadmene (bošnjačke) stihove.... Al tamo ni reisa Filandre da mi predloži na Sajmu promociju godinu dana duge knjige, nit novih mi jarana Hajdarevića, Mulaća... Samo neki čisti i zaneseni ljudi što u Papui samo čitaju, čitaju, čitaju... Nikog od onih kojima je preporod pisanje i čije je pisanje preporod!

• Dva sata potom odletih ja za svoju rodnu Burkinu Faso.

• Al kad tamo, od 5 mojih autorskih knjiga u dvije: krivo složene stranice, poispadali i pogubili se arci, rasulo se i razlilo stihovlje svud po tužnom papiru, pa traži li, nevoljko traži autora....

• U srpnju, eto sjedim pod palmom i čitam ljutog, strogog, ali pravednog doktora Filandru u intervjuu, čekam svojih pet preostalih primjeraka, da imam za unučad, i sve nešto mislim “E neću ba zamijenit one dvije izmiješane knjige, nek me pod stare dane u Burkina Fasu podsjete na moju nadmenost i papuansku skromnost, na moj amaterizam i legendarni papuanski profesionalizam, na moje pomanjkanje odgoja, manira i šlifa i na papuanske tople običaje o “domaćinu i gostu”!

Zbogom Filandra efendija, a jeste baš našli tražit kako, kada, gdje i koga za svoje najveće PROBLEME! I praštajte, nije ovo nit nešto nacionalno nit konfesionalno, već baš i maksuz lično!

Tahir Mujičić, samsvoj poglavica koji živi loše, ali čija je bar zadnja...

P.S. 1.

I ne zovite me, molim Vas, na promocije moje knjige, kao niti na slične promocije Vašega lika i djela, jer imam “občutek”, kako vele moji sjeverni kolege, komšije, budući problemi, Bošnjaci iz Slovenije (čitaj: Obala Slonovače), da ste zapravo bošnjačka književnost – VI! I to u 101 knjigu!

P.S. 2.

Al ne očajavajte. Niste Vi jedini. Imamo i mi u Burkini Faso u BHZ Papuanca koji misli za sebe isto, prosto se osjeća stećkom ili crnim kamenom. A o njemu ću skoro, al drugom prigodom.

61

DOKUMENTI

U ime Allaha Miliostivog, Samilosnog

U ime Oca, Sina i Svetoga Duha Neka nam Bog pomogne onoliko koliko je iskrena ova naša

POVELJA prijateljstva i odanosti

GRADU DUBROVNIKU Ona predstavlja nastavak stoljetnog iskazivanja privrženosti, prijateljstva i dobrosusjedstva između Bosne i Dubrovnika, između Bošnjaka i Dubrovčana. Ona je samo tanahni listić i nastavak časne knjige odanosti i povjerenja koju započe ban Kulin, a nastaviše pisati svi veliki bošnjački sinovi, preko kraljeva Tvrtka i Stjepana do velikog vezira Ahmed paša Hercegovića.

Gospodine Grade, Velika svjetska stijeno!

Ni nemamo sile i moći da ti pomognemo onako kako to naši svijetli banovi i kraljevi mogahu. Tebi, najljepšem okrilju naše mladosti i ljubavi. Jedino što smo mogli, mi smo i uradili – odbili smo, po cijenu posla i prebivališta, da pucamo u našu mladost i u našu ljubav.

S nadom da ćeš nas jednog dana opet primiti u svoja topla, kamena njedra, molimo Te – oprosti nama, jer oni ne znaju što čine.

U ime onih trebinjskih Bošnjaka koji će Te voljeti do "zgorenja svijeta" Općinski odbor Muslimanske bošnjačke organizacije TREBINJE U Trebinju, 5. prosinca 1991. god.

(29. džumađel-ula 1412. h.g.)

62

BEHAR 85

PROMIDŽBA

BEHAR BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja Nakladnik: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD Glavni i odgovorni urednik: Sead BEGOVIĆ Izvršni urednik: Filip Mursel BEGOVIĆ Uredništvo: Senad NANIĆ, Ervin JAHIĆ, Sena KULENOVIĆ, Zlatko HASANBEGOVIĆ, Dino MUJADŽEVIĆ, Azra ABADŽIĆ NAVAEY Rukopisi i fotografije se ne vraćaju Adresa: BEHAR KDBH “Preporod” Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635 e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr seadbegovic@yahoo.com web: www.kdbhpreporod.hr Cijena po primjerku 15 kn, dvobroj 30 kn, godišnja pretplata 90 kn Cijena u BiH: 3 KM, dvobroj 6 KM, godišnja pretplata 18 KM. Cijene za inozemstvo: CHF 6 (godišnje 36), € 4 (godišnje 24), USA $ 6 (godišnje 36); Kunski žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185 (S naznakom: Preporod, za Behar) Tiskano uz financijsku potporu iz državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

ISSN 1330-5182

KAZALO Manifestacija 14. Bošnjačke riječi u organizaciji KDBH “Preporod“, studeni – prosinac 2008.

RIJEČ UREDNIKA .................................................................................................. 3 ŽENE U ISLAMU Kultura žena: Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” ............................................... 4 KNJIŽEVNI PORTRETI: Feđa Šehović Sead Begović (intervju): Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik suživota u suvisloj zajednici .......................................................................... 14 Feđa Šehović: privlačna snaga palete ................................................................. 19 Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima ................................................... 25 Heroji ne smiju biti zaboravljeni ......................................................................... 28 Fragmenti iz romana «Prokleta ergela» .............................................................. 30 DERVIŠHANA Velid Imamović: O dobročinstvu ......................................................................... 38 LIKOVNO OKNO Aida Abadžić Hodžić: Sumnja i nemir umjetnosti – uz slikarstvo Safeta Zeca ..... 42 DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU Ervin Jahić: Pederčine i pederi ............................................................................ 52 IZLOG KNJIGA ................................................................................................... 53 MULTIMONOLOG Senad Nanić: Freesponsability iliti slobodogovornost ......................................... 54

• Okrugli stol, srijeda, 19. studenog 2008.godine u 19 sati, Europski dom, Zagreb, povodom objavljivanja knjige “Politički islam“ autora Tarika Kulenovića. Razgovaraju : Muftija Ševko ef. Omerbašić, Dr. Šaćir Filandra i Goran Beus Richemberg.

• Srijeda , 26.11.2008. godine u prostorijama BNZH, Ilica 35, Zagreb, promocija X kola “Bošnjačka književnost u 100 knjiga“ izabranih pjesama Tahira Mujičića “Tursko groblje“ i Seada Begovića “Sve opet postoji“ u izdanju BZK “Preporod Sarajevo“. Predstavljaju: Hadžem Hajdarević, Ervin Jahić, Filip Mursel Begović i autori.

• Promocija zbirki pjesama: Nasko Frndić, “Čudovita Bosna“ i Emsud Sinanović, “Tarih o Slavonki“, u izdanju KDBH “Preporod“. Predstavljaju: Emsud Sinanović, Sead Begović, Senad Nanić, Filip Mursel Begović.

• Promcija novih brojeva Preporodovih časopisa : “Behar“ i “Preporodov Journal“.

Predstavljaju: članovi redakcija.

• Promocija knjige Ajke Tiro Srebreniković “Identitet, jezik-bosanska književnost“.

• Predstavljanje izdavačke i glazbene djelatnosti “Preporoda“ iz Jajca i Bihaća.

• Bajramsko sijelo uz nastup “Bulbula“, ženskog zbora KDBH “Preporod”.

HISTORIOGRAFIJA Adnan Jahić: O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji .......... 55 PRIKAZI I KRITIKE Sead Begović: Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicije ............................... 56 Sead Begović: Vrsni dramaturg ljubavi i njene inovirane inkantacije .................. 57 ČASOPISI Filip Mursel Begović: Derviši nasuprot pustoši svakodnevice .............................. 58 POLEMIKA Tahir Mujičić: Zbogom Filandra efendija ............................................................. 60 DOKUMENTI Povelja prijateljstva i odanosti Gradu Dubrovniku .............................................. 62 PROMIDŽBA ...................................................................................................... 63

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi uredništva.

Na naslovnoj stranici: Safet Zec, Velika nagnuta krošnja, 1975., ulje na platnu

Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sarajevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je urednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Ademaga Mešić. Objavljivao je tekstove «za zabavu i pouku», izvorne i prijevodne književne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen «najboljim što su Bošnjaci dosad imali». On je najbolji izraz povezanosti nacionalne manjine sa životnom sredinom, dijasporom u svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini. U desetogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik Ibrahim Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tu službu obnašao do ljeta 2006. godine.

2

BEHAR 85

BEHAR 85

63

ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA • GODINA XVII • 2008. • BROJ 85 • CIJENA 15 KN

BEHAR

BERIĆET RIJEČI

ZAPIS SA STEĆKA IZ 1094 GODINE Radimlja, Stolac Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.

Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima ništa do ponovo ti sam. Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusti ono što nije okusio, bit tami gdi nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo. Čovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

KDBH “PREPOROD”

BEHAR, 85 2008.

SURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENA KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ VELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVU LIKOVNO OKNO: SAFET ZEC ERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERI