Behar 79 by Bosnjak

^ASOPIS ZA KULTURU I DRU[TVENA PITANJA GODINA XV • XI-XII 2006. • BROJ 79 • CIJENA 15 KN

BEHAR KU]A JEZIKA: ORHAN PAMUK: «KU]A MOG OCA» AZRA ABAD@I] NAVAEY: O LJUDIMA I PAHULJAMA HAD@EM HAJDAREVI]: ÊKAJU]I PORUKU SVJETLOSTI INTERVJU: NUSRET IDRIZOVI] (1930. – 2007.) AMIR BRKA: DOSTOJANSTVENO LICE PJESNIKA ZABAÊNO UNAZAD EMSUD SINANOVI]: LJUBAV U ZLATNO DOBA BOSNE ERVIN JAHI]: TU@AN KAO ISTANBUL, MELANKOLIÂN KAO PAMUK SENAD NANI]: DR@’TE VEHABIJU! SENA KULENOVI]: 8372 NISU DO[LI

BEHAR BEHAR, dvomjese~ni bo{nja~ki ~asopis za kulturu i dru{tvena pitanja Nakladnik: Kulturno dru{tvo Bo{njaka Hrvatske PREPOROD

KAZALO RIJE^ UREDNIKA Ja bijednik i fukara .............................................................................................. 3 KU]A JEZIKA Orhan Pamuk: «Kov~eg mog oca» .................................................................. 4-10

Glavni i odgovorni urednik: Sead BEGOVI]

Azra Abad`i} Navaey: «O ljudima i pahuljama» ............................................ 11-13

Izvr{ni urednik: Filip Mursel BEGOVI]

DRU[TVO S OGRANIÊNOM ODGOVORNO[]U Ervin Jahi}: «Tuàn kao Istanbul, njeàn kao Pamuk ..................................... 14-15

Uredni{tvo: Muhamed @DRALOVI], Emsud SINANOVI], Senad NANI], Zlatko HASANBEGOVI], Dino MUJAD@EVI], Azra ABAD@I] NAVAEY Rukopisi i fotografije se ne vra}aju Adresa: BEHAR KDBH “Preporod” Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635 e-mail: kdbhpreporodºkdbhpreporod.hr seadbegovicºyahoo.com web: www.kdbhpreporod.hr Cijena po primjerku 15 kn, dvobroj 30 kn, godi{nja pretplata 90 kn Cijena u BiH: 3 KM, dvobroj 6 KM, godi{nja pretplata 18 KM. Cijene za inozemstvo: CHF 6 (godi{nje 36), € 4 (godi{nje 24), USA $ 6 (godi{nje 36); Kunski ìro-ra~un: ZABA 2360000-1101441490 Devizni ìro-ra~un: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185 (S naznakom: Preporod, za Behar) Tiskano uz financijsku potporu iz dràvnog prora~una Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. ISSN 1330-5182 Mi{ljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nu`no i stavovi uredni{tva.

IZLOG KNJIGA .................................................................................................... 15 POETSKI GLASOVI Hadèm Hajdarevi}: «êkaju}i poruku svjetlosti» ......................................... 16-18 INTERVJU: NUSRET IDRIZOVI] (1930. – 2007.) Idrizovi}ev knjièvni monument i velika bol univerzalne rije~i ...................... 19-23 MULTIMONOLOG Senad Nani}: «Dr`’te vehabiju» .................................................................... 24-25 ÂSOPISI Filip Mursel Begovi}: «Divan Diwan» ................................................................. 25 MLADA BO[NJA^KA POEZIJA Amir Brka: «Dostojanstveno lice pjesnika zaba~eno unazad» ....................... 26-27 KAZALI[TE Emsud Sinanovi}: «Ljubav u zlatno doba Bosne» ......................................... 28-29 NOVE KNJIGE Sead Begovi}: «Nostalgi~ne slike i otpaci urbanog govora», (Faruk [ehi}, «Transsarajevo») ...................................................................... 30 Boò Rude`: «O bo{nja~kom identitetu i sudbi»; (Faris Nani}, «Zapisano ostaje») .............................................................. 31-32 ZVUKOMJER Filip Mursel Begovi}: «Pjesme srca i ljubavi», (Arabeske» - ènski zbor Zagreba~ke dàmije: «Ti si vjetar ja sam plamen») .................................. 32-33 DVD IZBOR Sead Begovi}: «Balkanski filmski standardi», («Lopovi prve klase», scenarij i reìja: Fadil Hadì}) ...................................... 34 KOMPARATIVNA ETNOLOGIJA Senadin Musabegovi}: «Prisvajanje pro{losti s pomo}u mrtvih tijela» .......... 35-36 IZLO@BA Sena Kulenovi}: «8372 nisu do{li» ................................................................ 37-39 Na naslovnoj stranici: Detalj s grobnice, Marabut u Alìru

Behar je prvi slavni bo{nja~ki list tiskan latinicom u Sarajevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je urednikom bio Safvet-beg Ba{agi}, a vlasnik Ademaga Me{i}. Objavljivao je tekstove «za zabavu i pouku», izvorne i prijevodne knjièvne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagreba~ki Behar ocijenjen «najboljim {to su Bo{njaci dosad imali». On je najbolji izraz povezanosti nacionalne manjine sa ìvotnom sredinom, dijasporom u svijetu i mati~nim narodom u Bosni i Hercegovini. U desetogodi{njem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni urednik zagreba~kog izdanja bio je knjièvnik Ibrahim Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed @dralovi} koji je tu slu`bu obna{ao do ljeta 2006. godine.

BEHAR 79

RIJE^ UREDNIKA

JA, BIJEDNIK I FUKARA Ispri~at }u Vam, dragi ~itatelji «Behara», jednu svoju kratku pri~u koju sam napisao i objavio davna{njih devedesetih godina pod naslovom «Ja, bijednik i fukara» u zagreba~kom «Ve~ernjem listu». Za{to bih izmi{ljao pri~e? Imam svoju, istinsku i proìvljenu. [to }e mi druga lica? Uvijek mogu po~eti od sebe. I to odmah. Evo, jutros sam krenuo na put. Zima je, godi{nje doba kada je put klizav i kada je prokleto hladno. Vu~em se nevoljko tim putem, mo`da zato {to u svojim tridesetim godinama nosim o~eve cipele, na rubovima iskrhane, ali jo{ uvijek lijepe i udobne. Znam {to }ete re}i o tome, da je to poniàvaju}e, a i {to bi drugo moglo biti. On ih je iznosio i dao meni. I on i cipele iz drugih su vremena, a ja jo{ uvijek bezobrazno mlad. Tople su i ugodne o~eve cipele. Drugih naprosto nemam. Nemam ni novi kaput. Ovaj na meni je slavni kaput iz slavnih vremena moga tasta. On ga je odbacio i sada visi na meni. Kaput je zaista topao, ali mo`da mal~ice preduga~ak. Zaogrnuv{i se njime zasigurno sli~im stra{ilu, ali drugog kaputa naprosto nemam. – Bijednik – rekao bi moj tast – Boè za koga se udala moja k}i. Bijednik je lijepa rije~, mislim, u njoj se osje}a kr{}ansko milosr|e. Ali, moj otac ima teù rije~ za moj mali i jedini ìvot. Moj je otac musliman i on }e za mene re}i: Fukara! Pomislili biste, svakako biste to pomislili, da me ta zlehuda sre}a prati od nedavno. Ali, ja sam takav od kada znam za sebe. Dvije su dràve izmijenile svoja mjesta za to vrijeme. U jednoj sam se rodio i nekako ìvio. @ aliti se nisam smio, a nisam ni htio. Spajao sam kraj s krajem. Kao da sam se ~itavo to vrijeme trajanja jedne dràve skrivao i skru{eno ìvio. Ubrzo su me stali uvjeravati da tu dotrajalu dràvu treba mrziti i ja sam je po~eo zdu{no mrziti, a bijah u milosti i u cipelama moga oca i u kaputu moga tasta. Bio sam jo{ uvijek mlad i mazao sam kosu miri{ljivim uljem, a ipak, u prastarim cipelama i u izno{enom kaputu, mora da sam izazivao strahopo{tovanje, ono isto koje izaziva pojava neke protuhe. Ra|anje druge dràve, za koju kaù da je ona prava, zateklo me je sretnog i eufori~nog, i ja sam odjednom, zajedno s mno{tvom sli~nih, ugledao novo nebo. Me|utim, vrijeme je prolazilo i morao sam isto tako primijetiti da je to nebo oduvijek isto nebo, zale|eno kao i ovo godi{nje doba kada kre}em na put, a da uop}e ne znam kamo sam se zaputio, u o~evim izno{enim cipelama i u starom kaputu moga tasta. Ja, koji to zapravo nikada nisam bio, ve} bijednik i fukara. Pri~a je izazvala razli~ite komentare, a putovala je, posredstvom moga zgranutog babe Ibrahima, ~ak u Sarajevo mojoj rodbini na kriti~ki pregled. Na ~elu roda bio je (pa i sada je) od{kolovani i obrazovani Smail Begovi}. Kako je svojta reagi-

BEHAR 79

rala na moju pri~u ni danas ne znam, znam tek da me je iznenadio tada{nji urednik «ve~ernjaka» Milan Ivko{i} koji je vjerojatno dijelio mi{ljenje moje rodbine, rekav{i mi: «Pa kako moè{ tako pisati o sebi?». Pri~u je ipak objavio, no tada sam ja bio zgroèn. Nisu pomogle ni pohvale koje su stizale, a odnosile su se uglavnom na hrabru uporabu alegorije koja se prostire na ~itavu pri~u, pa i na dobro impostirani autorski takozvani samoironijski stav. Pri~a je izazvala salve smijeha i ozbiljnih komentara jer je po svojoj fakturi smije{no ozbiljna kad govori o poloàju mladih ljudi u suvremenom dru{tvu. I danas me ponajvi{e boli kada to isto ne mogu doku~iti pojedini Bo{njaci, a u {to sam se ubrzo uvjerio sudjeluju}i na nekoliko knjièvnih tribina u Bo{nja~koj nacionalnoj zajednici pa i drugdje. Shvatio sam da pojedinci ne mogu doprijeti do vi{eslojnih istina koje skriva knjièvnost te time jednostavno oduzimaju duhovnu energiju toj knjièvnosti. Svaka figurativnost za njih je «{pansko selo», iako bez nje nema magi~ne i napokon svake dobre knjièvnosti, pa i bo{nja~ke. Tvrdoglavo odbijanje svake vi{ezna~nosti tjera na zabrinutost i, naravno, na raspru o tome, iako je «mu~no u starom selu novi adet uvesti». Uostalom, dobro je znano da su budale i neznalice u ve}ini jo{ od Adema te ih treba educirati. Na stranicama «Behara» moè se o~ekivati, barem {to se ti~e knjièvnog bloka, lijepa i plodna za~udnost. Naravno, stvarala~ka sloboda ima i svoja ograni~enja, prije svega ona moralna i estetska, ako ih autori uop}e posjeduju. Ako si ozbiljan pisac ne sluì{ se principom kratkotrajnog {oka i neograni~ene bizarnosti, iako i takav jezik «golih ~injenica» moè biti djeli} tekstualnog {arma. Uà redakcija «Behara» koristi ovu zgodu da se ispri~a nekim suradnicima iz pro{log broja. Rije~ je prije svega o neznatnim pogre{kama u nekim tekstovima koje su se nenamjerno potkrale. Iskreno se nadamo da se to vi{e ne}e dogoditi. Posebno se ispri~avamo ~lanici na{eg uredni{tva Azri Abadì} Navaey. U njenom smo (ina~e kvalitativno «udarnom» tekstu) izvukli i istaknuli po na{em mi{ljenju vrlo interesantne lidove, ali smo ih kasnije, ne htiju}i to, samo jednim «klikom», zbog neiskustva, izbrisali iz teksta. Ne smatramo to nevoljom, ali dobro znamo da gre{ke sva~emu ~ovjeka nau~e. Jedna je gre{ka zbunila na{eg saborskog zastupnika [emsu Tankovi}a. On je zbog krivog prijepisa financijskih sredstava pri Savjetu za nacionalne manjine RH pomislio da je Preporod «Beharu» namijenio manje sredstava nego Journalu kojemu je urednik Faris Nani}. Nije tome tako jer «Behar» je za ovu godinu financijski namiren prema o~ekivanju, a saborski je zastupnik za istu svrhu velikodu{no ponudio dodatna sredstva novom glavnom uredniku. [to }e biti od re~enog obe}anja zaista ne znamo, ali se iskreno nadamo da nije rije~ o predizbornom obe}anju sa zadr{kom. Sead Begovi}

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K

ORHAN PAMUK: KOVÊG MOG OCA Po primitku Nobela, najuglednije svjetske nagrade za knjièvnost, turski je pisac Orhan Pamuk odrào besjedu koja }e se pamtiti i koja ne}e oti}i u tamu, kao ni njegove knjige. Izgovorio je rije~i koje su ina~e osu|ene na {utnju, iz osobne nutrine i ~vrsto stava, razotkriv{i kroz osobnu oja|enost i radost stvaranja mnoge sablasti koje lutaju intelektualnim svijetom modernog ~ovjeka. Kao {to je poznato, Pamuk nije ustuknuo ni u trenucima kada je bio èstoko napadan jer se usudio literarizirati svekoliku povijest Turske i, naravno, sve duhovne metamorfoze jednog Tur~ina koje je neminovno nasljedovao. Upravo stoga jedan ve}i prostor u ovom broju «Behara» posve}ujemo trenuta~no najaktualnijem i naj~itanijem svjetskom romanopiscu. Njegove }emo romane ~itati, a kroz njegovu besjedu (“Kov~eg mog oca”) jo{ ga bolje upoznati.

Govor u povodu dodjele Nobelove nagrade 7. prosinca 2006. Dvije godine prije smrti otac mi je dao maleni kov~eg pun svojih pisama, rukopisa i bilje`nica. Nabaciv{i svoje uobi~ajeno drànje {aljivca i podrugljivca, usputno mi je rekao kako bi èlio da ih pro~itam iza njega, odnosno nakon njegove smrti. „Pa ti malo pogledaj“, re~e lagano se postidjev{i, „ima li me|u njima {togod korisnoga. Mo`da nakon mene probere{ i objavi{ pone{to.“ Nalazili smo se me|u knjigama u mojoj pisarnici. Poput nekoga tko se èli rije{iti bolnog i osebujnog tereta, otac se uzmotao po pisarnici ogledavaju}i se i ne znaju}i kamo }e staviti kov~eg. A zatim je tu stvar u svojoj ruci ne~ujno odloìo u jedan neprimjetan kutak. îm je zavr{io taj nezaboravni trenutak koji nas je obojicu postidio, odahnuli smo vrativ{i se svojim ustaljenim ulogama i karakterima {aljivaca i podrugljivaca, koji ìvotu ne pridaju neki osobit zna~aj. Kao i obi~no smo, bez suvi{e jadikovanja, popri~ali o bezna~ajnim stvarima, ìvotu, beskona~nim politi~kim problemima Turske i o~evim ve}inom neuspje{no okon~anim poslovima. Sje}am se da sam se nakon o~eva odlaska vrzmao oko kov~ega nekoliko dana ni ne taknuv{i ga. Od djetinjstva sam poznavao taj maleni crni ko`ni kov~eg, njegov lokot, ~ak i njegove zaobljene rubove. Otac bi ga koristio za kra}a putovanja, a ponekad i nose}i na posao ne{to od ku}e. Sje}am se kako bih kao dijete po o~evu povratku s puta otvarao kov~eg i premetao o~eve stvari, te kako bi mi se

dopadao miris kolonjske vode i dalekih zemalja koji se iz njega {irio. Za mene je taj kov~eg predstavljao poznat i privla~an predmet prepun uspomena na pro{lost i djetinjstvo, no sada ga nisam mogao ~ak ni dotaknuti. Za{to? Jasno zbog tajanstvene teìne vrijednosti skrivene u njemu. Govorit }u sada o zna~enju te vrijednosti. O zna~enju onoga {to stvara ~ovjek koji se zatvori u sobu, sjedne za stol, povu~e se u neki kutak i izraàva papirom i olovkom; govorit }u, dakle, o zna~enju knjièvnosti. Nikako nisam mogao dotaknuti niti otvoriti o~ev kov~eg, ali sam poznavao neke bilje`nice u njemu. Sje}am se da sam vi|ao oca kako u neke od njih ne{to zapisuje. Sadràj kov~ega nije bilo ne{to o ~emu prvi put ~ujem. Otac je imao veliku knji`nicu; u mladosti, ~etrdesetih godina, èlio je postati pjesnik u Istanbulu, preveo je Valeryja na turski, me|utim, nije èlio iskusiti te{ko}e knjièvni~kog ìvota pi{u}i pjesme u siroma{noj zemlji s malo ~itatelja. O~ev je otac – moj djed – bio bogati poduzetnik i moj je otac proveo bezbri`no djetinjstvo i mladost, nije se htio mu~iti radi knjièvnosti i pisanja. Volio je ìvot sa svim njegovim ljepotama i to sam shva}ao. Ono {to me je dràlo podalje od sadràja o~eva kov~ega bio je prije svega strah da mi se ne svidi ono {to pro~itam. A otac je, svjestan toga, poduzeo potrebne mjere i nabacio drànje nekoga tko sadràj kov~ega ne uzima za ozbiljno. @alostilo me je vidjeti takvo {to nakon dvadeset i pet godina spisateljskog ìvota. No, nisam se htio ~ak ni ljutiti na oca zbog toga {to knjièvnost nije doìvljavao dovoljno ozbiljno. Ipak, moja osnovna bojazan - ono {to doista nisam htio osvijestiti, ~ak ni doznati - bila je mogu}nost da je otac dobar pisac. Nisam mogao otvoriti o~ev kov~eg jer je upravo to bilo ono ~ega sam se pribojavao. Osim toga, taj razlog nisam mogao otvoreno priznati ~ak ni samome sebi. Jer kad bi iz o~eva kov~ega izronila prava, velika knjièvnost, morao bih prihvatiti ~injenicu da je otac

BEHAR 79

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K

iznutra jedan sasvim druga~iji ~ovjek. A to je bila zastra{uju}a spoznaja. Jer ja sam, ~ak i u tim poodmaklim godinama, èlio da je moj otac ni{ta drugo doli moj otac, ne i pisac. Biti pisac za mene zna~i godinama strpljivo i uz mnogo truda razotkrivati u ~ovjeku jednu drugu skrivenu osobu i svijet koji tu osobu ~ini: pri spomenu pisanja, prvo {to mi dolazi pred o~i nisu romani, pjesme i knjièvna tradicija, ve} ~ovjek koji se zatvara u sobu, sjeda za stol i u samo}i uranja u sebe stvaraju}i tako rije~ima jedan novi svijet. Taj ~ovjek, ili èna, moè upotrebljavati pisa}i stroj, koristiti pogodnosti ra~unala, ili pak, kao ja, nalivperom trideset godina pisati po papiru. Svaki put kada pi{e, moè ispijati kavu, ~aj, pu{iti cigarete. Moè se ponekad di}i od stola i zagledati kroz prozor, u djecu {to se igraju na ulici, a ukoliko ima sre}e, u drve}e i krajolik, ili pak neki mra~an zid. Moè pisati pjesme, igrokaze ili, poput mene, romane. Sve ove razli~itosti dolaze tek nakon osnovne radnje - sjedenja za stolom i strpljivog poniranja u vlastitu nutrinu. Pisanje je pretvaranje u rije~i onoga {to tamo vidimo, ~ovjekovo strpljivo, uporno i radosno istraìvanje novoga svijeta kre}u}i se kroz sebe samoga. [to bih vi{e sjedio za stolom, postupno dodavaju}i nove rije~i praznim strani-

BEHAR 79

cama, i {to bi vi{e odmicali dani, mjeseci i godine, to bih vi{e osje}ao da gradim jedan novi svijet, da i sam poput nekoga tko kamen po kamen gradi most ili kupolu, otkrivam jednog drugog ~ovjeka u sebi. Kamenje nas pisaca su rije~i. Doti~u}i ih, oslu{kuju}i njihove me|usobne odnose, promatraju}i ih ponekad izdaleka, gotovo ih miluju}i prstima i vrhom pisala i odvaguju}i njihovu teìnu, smje{tamo rije~i jednu za drugom i godinama uporno, strpljivo i ispunjeni nadom gradimo nove svjetove. Za mene, tajna pisanja ne leì u nadahnu}u za koje se ne zna odakle }e do}i, ve} u upornosti i strpljenju. îni mi se kao da je ona lijepa turska izreka â&#x20AC;&#x17E;kopati iglom jamuâ&#x20AC;&#x153; stvorena upravo za pisce. Volim i razumijem Ferhatovo strpljenje iz starih pri~a koji za svoju ljubav probija planine. Znam i da sam u svom romanu Zovem se Crvena govorio i o spisateljskom zanimanju i vlastitom ìvotu kada sam opisivao stare iranske minijaturiste koji su godinama sa stra{}u neprestano crtaju}i istoga konja, nau~ili svaki njegov detalj napamet i bili ga u stanju nacrtati ~ak i zatvorenih o~iju. Kako bi svoj vlastiti ìvot mogao polagano ispripovjediti kao pri~u nekih drugih, te kako bih tu pripovjeda~ku snagu mogao osjetiti u sebi, smatram da pisac toj umjetnosti i zanatu mora posvetiti godine provedene za stolom i da mora ste}i optimizam. An|eo nadahnu}a, koji nekima uop}e ne dolazi, dok nekima navrati vrlo ~esto, voli to povjerenje i optimizam. I kada se pisac osje}a najusamljenijim, kada najvi{e sumnja u svoje napore, ideje i vrijednost onoga {to je napisao, dakle kada pomisli da je njegova pri~a samo njegova vlastita, odjednom kao da mu an|eo nadahnu}a podastre pri~e, slike i ideje koje sjedinjuju svijet iz njegove nutrine sa svijetom koji èli stvoriti. U spisateljskom ìvotu, kojemu sam posvetio cijeli svoj ìvot, za mene je najpotresniji osje}aj pomisao da neke re~enice, ideje i stranice koje me ispunjavaju prekomjernom sre}om nisu moje, ve} da ih je prona{la neka druga sila i velikodu{no mi ih pruìla. Pribojavao sam se otvoriti o~ev kov~eg i pro~itati njegove bilje`nice jer sam znao da moj otac nikada ne}e prolaziti kroz te{ko}e kroz koje sam ja prolazio, da ne voli samo}u, ve} prijatelje, gu`vu, salone, {ale, dru{tvo. A onda bih opet prosu|ivao druga~ije: ove misli i ideje o patnji i strpljenju mogle bi biti i moje predrasude koje sam stvorio na temelju vlastitog ìvotnog i spisateljskog iskustva. Bilo je mnogo sjajnih pisaca koji su pisali okruèni gu`vom, vode}i intenzivan obiteljski i dru{tveni ìvot, sred buke i radosnog àmorenja. Osim toga, zasitiv{i se prosje~no{}u obiteljskog ìvota, otac nas je u djetinjstvu ostavio, oti{ao u Pariz i ispunio bilje`nice - kao i mnogi drugi pisci - u hotelskim sobama. Znao sam da se u kov~egu nalazi dio tih bilje`nica jer mi je otac, ve} nekoliko godina prije nego {to }e mi dati kov~eg, po~eo pri~ati o tom razdoblju svog ìvota. I u djetinjstvu bi mi govorio o tim godinama, ali ne i o svojoj krhkosti, èlji da postane knjièvnik i o krizama identiteta po hotelskim sobama. Prepri~avao bi kako je ~esto vi|ao Sartrea na pari{kim plo~nicima, govorio bi o knjigama koje je ~itao i filmovima koje je gledao, s uzbu|enjem i iskreno{}u nekoga tko priop}ava vrlo va`ne vijesti. Jasno da nikako ne bih zaboravio {to je u oblikovanju mene kao pisca zna~ilo imati oca koji kod ku}e govori vi{e o svjetskim piscima ne-

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K goli o pa{ama i vjerskim dostojanstvenicima. Mo`da sam i o~eve bilje`nice morao ~itati misle}i o tome, podsje}aju}i se koliko mnogo dugujem njegovoj velikoj knji`nici. Morao sam uzeti u obzir, ne pridaju}i previ{e va`nosti knjièvnoj vrijednosti njegovih spisa, da je otac dok je ìvio s nama, jednako kao i ja, imao potrebu ostajati sam u sobi, nasamo s knjigama i mislima. Ali dok sam s nespokojstvom gledao torbu koju je otac ostavio, osje}ao sam da je upravo to ono {to ne}u biti u stanju napraviti. Otac bi se ponekad ispruìo na divan pred knji`nicom, i ispustiv{i knjigu ili ~asopis koji je imao u ruci, utonuo u duge misli i ma{tarije. Na licu bi mu se pojavio introspektivni pogled, izraz sasvim druga~iji od onoga koji sam vi|ao u trenucima obiteljskog ìvota koji je prolazio u {alama, zadirkivanjima i sitnim prepirkama. Iz tog bih pogleda ili izraza, osobito u godinama djetinjstva i mladosti, razabirao o~ev nespokoj i zabrinuo bih se. Sada, godinama kasnije, znam da je to nespokojstvo jedna od glavnih pokreta~kih snaga koje ~ovjeka ~ine piscem. Da biste bili pisac, od strpljenja i patnje va`nija je pobuda koja vas tjera da se zatvorite u sobu, da

rije~ima drugih slu{aju}i glas vlastite savijesti, i oblikovao vlastite misli i vlastiti svijet neprestano razgovaraju}i s knjigama, bez sumnje je Montaigne, za~etnik moderne knjièvnosti. Montaigne je bio pisac kojega je otac stalno i iznova ~itao i meni savjetovao da ga ~itam. @elio bih se vidjeti kao dio tradicije onih pisaca koji se, gdje god se nalazili, bilo na Istoku ili na Zapadu, odvajaju od svojih zajednica i zatvaraju s knjigama u sobu. Mjesto na kojemu po~inje istinska knjièvnost za mene je ondje gdje se ~ovjek s knjigama zatvara u sobu. Me|utim, u sobi gdje se zatvaramo nismo toliko sami kao {to se misli. U po~etku nam dru{tvo rade rije~i, pri~e i knjige drugih, dakle ono {to nazivamo tradicijom. Vjerujem da je knjièvnost najdragocjenija zbirka koju je ljudsko bi}e stvorilo kako bi razumjelo sebe. Ljudske zajednice, plemena i narodi opame}uju se, oboga}uju i uzdiù u onoj mjeri u kojoj cijene i njeguju vlastitu knjièvnost, i kao {to svi znamo, spaljivanje knjiga i poniàvanje pisaca vjesnici su mra~nih i nerazboritih vremena. Ali knjièvnost nikada nije samo nacionalno pitanje. Pisac koji se s knjigama povla~i u sobu i najprije kre}e na put unutar samoga sebe, kroz godine }e tamo Ono o ~emu bi knjièvnost danas trebala govoriti i otkriti nezaobilazno pravilo dobre knjièvnosti: knjièvnost je vje{tina govorenja o vlastitoj pri~i {to bi trebala istraìvati zapravo su osnovne kao da je rije~ o pri~i drugih, i o pri~i drugih kao ljudske boli, strahovi od odba~enosti, osje}aji da je na{a vlastita. Da bismo u tome uspjeli, na bezna~ajnosti i bezvrijednosti, kolektivni osje}aji putovanje kre}emo iz pri~a i knjiga onih drugih. Moj je otac imao dobro opremljenu knji`nicu ranjivosti, slomljenog i povrije|enog ponosa, od tisu}u i petsto knjiga, knji`nicu koja bi bila i strahovi od omalovaàvanja, beskona~nih vi{e nego dovoljna jednom piscu. Do svoje dvaponiàvanja, bijesa, i s njima povezana nacionalna deset i druge godine mo`da nisam pro~itao sve knjige u knji`nici, ali sam ih pojedina~no sve pozhvalisanja i razmetanja... navao, znao sam koja je od njih va`na, koja nije pobjegnete od gu`ve, dru{tva, svakodnevnog prosje~nog previ{e ozbiljna, ali je zato jednostavna za ~itanje, koja je ìvota, od stvari koje svi proìvljavaju. Nama su piscima klasi~na, koja je nezaobilazni dio svjetske knjièvnosti, kopotrebni strpljenje i nada kako bismo pisanjem u sebi izja je zabavni svjedok lokalne povijesti, ali }e ubrzo biti zagradili jedan duboki svijet. No, èlja da se povu~emo u boravljena, koja pripada francuskom piscu kojega je otac sobu, u neku prostoriju ispunjenu knjigama, prvo je {to jako cijenio. Nekada bih tu knji`nicu promatrao izdaleka i nas pokre}e. Prvi veliki primjer slobodnog i nezavisnog sanjario o tome kako }u i ja jednoga dana u zasebnoj ku}i pisca koji je ~itao knjige po svom izboru, raspravljao s imati jednu takvu, pa ~ak i bolju, i kako }u od knjiga izgra-

BEHAR 79

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K diti svijet za sebe. Kada bih je gledao izdaleka, ponekad bi mi se o~eva knji`nica u~inila poput slike ~itavog svijeta. Ali to je bio svijet gledan iz na{ega kuta, iz Istanbula. I knji`nica je to odraàvala. Otac ju je sa~inio od knjiga koje je kupovao na putovanjima izvan zemlje, naro~ito u Parizu i Americi, zatim za vrijeme svoje mladosti u Istanbulu ~etrdesetih i pedesetih godina, u trgovinama gdje su se prodavale knjige na stranim jezicima, i u istanbulskim starim i novih knjiàrama koje sam i ja redom sve poznavao. Moj svijet je mje{avina lokalnog, nacionalnog i zapadnog svijeta. Po~ev{i od 1970. godine i ja sam na neki tvrdoglav na~in po~eo stvarati svoju knji`nicu. Nisam jo{ bio ~vrsto odlu~io da }u postati pisac, kao {to sam to ispri~ao u knjizi Istanbul; shvatio sam samo da ne}u biti slikar, ali kako }e se kretati moj ìvot, to nisam to~no znao. S jedne je strane u meni postojalo nezaustavljivo zanimanje za sve i prekomjerno pozitivna glad za ~itanjem i u~enjem. S druge sam strane osje}ao da }e moj ìvot biti na neki na~in manjkav, da ne}u mo}i ìvjeti kao drugi. Jedan je dio ovog osje}aja bio povezan s mi{lju da sam daleko od sredi{ta, ba{ kao {to sam to osje}ao dok sam promatrao o~evu knji`nicu, ali i s osje}ajem da ìvimo u provinciji, kao {to nam je tih godina Istanbul svima davao naslutiti. Jedna druga zebnja povezana s manjkavim ìvotom bila je, naravno, ~injenica da sam predobro znao da ìvim u zemlji koja niti pokazuje zanimanje niti daje nadu umjetnicima, bilo da se radi o slikanju ili o knjièvnosti. Kada bih sedamdesetih godina, s novcem koji mi je otac dao, od starih istanbulskih knjiàra kupovao izblijedjele, pro~itane i pra{njave knjige s pretjeranom pohlepom, koja kao da je htjela ukloniti te nedostatke u mom ìvotu, siroma{an, rasut i beznadno àlostan poloàj antikvarnica i prodava~a knjiga smje{tenih po rubovima ulica, u dvori{tima dàmija i na pragovima svaljenih zidova utjecao bi na mene koliko i knjige koje }u pro~itati. [to se ti~e mog mjesta u svijetu, temeljni osje}aj koji sam nosio kako u ìvotu tako i u knjièvnosti u ono vrijeme, bio je osje}aj nepripadanja sredi{tu. U sredi{tu je svijeta postojao ìvot bogatiji i pri-

BEHAR 79

vla~niji od onoga kakvim smo mi ìvjeli, i ja sam zajedno sa cijelim Istanbulom i cijelom Turskom bio izvan njega. Danas mislim da sam taj osje}aj dijelio sa velikom ve}inom svijeta. Na isti je na~in postojala svjetska knjièvnost i njezino sredi{te vrlo daleko od mene. Zapravo je ono {to sam pod time mislio bila knjièvnost Zapada, a ne svjetska knjièvnost, no, mi smo Turci bili i izvan nje. I knji`nica moga oca je to potvr|ivala. S jedne su se strane nalazile knjige i knjièvnost Istanbula, na{ lokalni svijet, ~ije sam brojne pojedinosti volio i koji ne bih mogao prestati voljeti, a s druge pak strane njima sasvim razli~ite knjige zapadnoga svijeta, ~ija nam je razli~itost u isto vrijeme zadavala i bol i nadu. Pisanje i ~itanje bilo je sli~no izlaènju iz jednog svijeta i pronalaènju utjehe u osebujnostima, neobi~nostima i fantasti~nim oblicima drugog svijeta. Osje}ao bih da je i otac ponekad, ba{ kao {to sam i ja kasnije ~inio, ~itao romane kako bi iz ìvota u kojemu ìvi pobjegao na Zapad. Ili se mo`da meni u to vrijeme ~inilo da su knjige bile ono ~emu smo pribjegavali da uklonimo takav osje}aj kulturnog nedostatka. Nije samo ~itanje bilo neka vrsta putovanja do Zapada i natrag, ve} i pisanje. Kako bi ispunio ve}inu svojih bilje`nica iz kov~ega, moj bi otac odlazio u Pariz, zatvarao se u neku hotelsku sobu i poslije donosio u Tursku ono {to je napisao. Pri pogledu na o~ev kov~eg, osje}ao bih kako me je to uznemirivalo. Nakon {to sam se dvadeset i pet godina zatvarao u sobu da bih kao pisac opstao u Turskoj, na koncu sam pri pogledu na o~ev kov~eg u sebi osje}ao pobunu protiv ~injenice da je pisanje, budu}i da proizlazi iz na{e nutrine, posao koji je potrebno raditi u tajnosti od dru{tva, dràve i naroda. Mo`da sam se najvi{e iz tog razloga ljutio na oca {to pisanje nije doìvljavao ozbiljno koliko i ja. Zapravo sam se ljutio na oca zato {to nije ìvio ìvotom kakvim sam ja ìvio, zato {to ni zbog ~ega nije ulazio ni u najsitniju prepirku, jer je ìvot provodio sretno, zabavljaju}i se u dru{tvu, s prijateljima i onima koje je volio. Me|utim, jednim sam dijelom razuma znao da bih umjesto „ljutio sam se“ mogao re}i „zavidio sam“ i da bi to

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K mo`da bio i prikladniji izraz, i to me uznemirivalo. Tada bih Ve} sam spomenuo dva osnovna osje}aja koja je u mesam sebe propitkivao svojim uobi~ajeno prezrivim i srdi- ni vrlo brzo probudio kov~eg koji sam zatvorio i pospretim glasom „{to je to sre}a?“. Da li je sre}a smatrati da mio: osje}aj ìvota u provinciji i pitanje autenti~nosti. Nasâm u nekoj sobi ìvi{ dubokim ìvotom? Ili je sre}a zajed- ravno da ovo nije bio prvi put da potanko proìvljavam no s dru{tvom i svima ostalima vjerovati u iste stvari, ili ove uznemiruju}e osje}aje. Njih sam, u svim njihovim razhine}i da vjeruje{ ìvjeti spokojnim ìvotom? Da li je uosta- mjerima, sa svim njihovim neizravnim posljedicama, melom sre}a ili nesre}a pretvarati se da ìvi{ u skladu sa svima |uodnosima, unutarnjim àri{tima i raznoraznim nijansaostalima dok istovremeno kri{om pi{e{ na nekom mjestu ma, godinama ~itaju}i i pi{u}i sâm za stolom istraìo, gdje te nitko ne vidi? No, ovo su bila prezajedljiva, presva- otkrio i produbio. Bez sumnje sam ih doìvio mnogo puta dljiva pitanja. Uostalom, kako sam uop}e zaklju~io da je u obliku nejasnih boli, osjetljivosti, neraspoloènja i ~estih mjerilo dobrog ìvota sre}a? Ljudi i novine, svi su se odu- pomutnji, osobito u mladosti i vrlo ~esto pod utjecajem vijek pona{ali kao da je sre}a najva`nije ìvotno mjerilo. knjiga i ìvota. Ali sam osje}aj ìvota u provinciji i pitanje Zar nije ve} i to samo po sebi neki pokazatelj da je vrijedno autenti~nosti uspio u potpunosti upoznati tek pi{u}i roistraìti je li upravo ono suprotno to~no. Ta koliko sam mane, odnosno knjige o njima (primjerice, pitanje provinuop}e i mogao poznavati oca koji je od nas, obitelji, uvijek cijalnosti u romanima Snijeg i Istanbul; pitanje autenti~bjeào, koliko sam mogao primijetiti njegovu tjeskobu? nosti u romanima Zovem se Crvena ili Crna knjiga). Biti Eto, a takvim sam pobudama prvi put otvorio o~ev pisac za mene zna~i usredoto~iti se na najbrojnije ali nekov~eg. Da li je u o~evu ìvotu mogla postojati neka ne- osvije{tene, skrivene rane koje nosimo u sebi, strpljivo ih sre}a za koju nisam znao, neka tajna koju bi otac mogao podnijeti jedino preto~iv{i je u rije~i? îm Svaki put kad se zagledam u tamu unutar sebe, sam otvorio kov~eg, prisjetio sam se mirisa putne mogu razumjeti te strahove, ve}inom izraène torbe, primijetio sam da sam neke bilje`nice prepoznao i da mi ih je otac ve} godinama prije po- iracionalnim i pretjerano osje}ajnim jezikom. kazao onako usput. Ve}ina je bilje`nica, koje sam Uvjerili smo se da se velike mase, dru{tva i nacije jednu po jednu doticao i prelistavao, bila ispunje- izvan-zapadnoga svijeta, a s kojime se lako mogu na u godinama o~eve mladosti, kad nas je ostavio i oti{ao u Pariz. Me|utim, ja sam, ba{ kao i poistovjetiti, zbog svoje preosjetljivosti i bojazni pisci koje sam volio i ~ije sam biografije ~itao, od poniènja povla~e u strahove koji ponekad èlio saznati {to je otac u mojim godinama pisao, doseù granicu gluposti. {to je mislio. Uskoro sam shvatio da takvo {to ne}u susresti. Povrh toga, uznemirio me spisateljski glas otkrivati, upoznavati i potpuno ih razotkriti, a zatim te koji sam mjestimice susretao u o~evim bilje`nicama. Ovo rane i boli pretvoriti u dio na{eg pisanja i identiteta koje nije o~ev glas, mislio sam; nije bio autenti~an, ili nije pri- smo svjesno usvojili. padao osobi koju sam ja poznavao kao svog istinskog Spisateljstvo zna~i govoriti o stvarima koje svi znaju, oca. Nad strahom da moj otac ne moè biti moj otac dok ali ne znaju da znaju. Otkri}e tog saznanja, njegovo propi{e, prebivalo je jo{ ne{to puno stra{nije: strah da ja iz- dubljivanje i dijeljenje s drugima ~itatelju pruàju uìtak nutra nisam autenti~an nadilazio je moju zabrinutost oko ~udesne {etnje kroz njemu dobro poznati svijet. Te uìtke toga da mi se ne svi|aju o~evi rukopisi, ili ~ak da je otac primamo kroz umije}e izraàvanja rije~ima onoga {to previ{e podlegao utjecaju drugih pisaca. I taj se je strah poznajemo iz stvarnosti. Pisac koji se povla~i u sobu godipreobraàvao u krizu autenti~nosti koja me tjerala da, nama razvija svoje umije}e i nastoji stvoriti jedan svijet kao u mladosti, propitkujem svoje cijelo postojanje, svoj polaze}i od vlastitih skrivenih rana, svjesno ili nesvjesno ìvot, èlju za pisanjem i sve {to sam ikada napisao. Prvih ukazuje ~ovje~anstvu duboko povjerenje. Moje se povjedeset godina kada sam pisao romane taj bih strah osje}ao renje oduvijek temeljilo na vjerovanju da i drugi nose ranu puno dublje, trudio bih mu se suprotstaviti, ponekad bih sli~nu mojoj, da nalikuju jedni drugima i da }e se zbog strahovao da }u, jednako kao {to sam odustao od slikanja, toga razumjeti. Sva prava knjièvnost po~iva na djetinjem jednoga dana biti poraèn i zbog tog nemira dignuti ruke i optimisti~nom vjerovanju da ljudi nalikuju jedni drugii od pisanja romana. ma. Onaj tko se zatvori i godinama pi{e, èli se obratiti upravo takvom ~ovje~anstvu i svijetu bez sredi{ta. No, kako }e postati jasno iz o~eva kov~ega i, naravno, iz uvelih boja ìvota kojim smo ìvjeli u Istanbulu, daleko od nas jest postojalo sredi{te svijeta. U svojim sam knjigama mnogo govorio o ~ehovljevskom osje}aju provincijalizma inspiriranim iskustvom te temeljne istine, i o njegovoj drugoj sporednoj posljedici, nemiru zbog pitanja autenti~nosti. I osobno znam da velika ve}ina svjetskog stanovni{tva ìvi s tim osje}ajima, hrvaju}i se u isto vrijeme s jo{ mnogo teìm strahovima, kao {to su strah od utu~enosti, nesigurnosti i poniènja. Da, jo{ su uvijek najve}i problemi ~ovje~anstva siroma{tvo, glad i besku}ni{tvo.

BEHAR 79

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K Me|utim, ve} nam televizija i novine govore o tim osnovnim problemima na mnogo brì i lak{i na~in od knjièvnosti. Ono o ~emu bi knjièvnost danas trebala govoriti i {to bi trebala istraìvati zapravo su osnovne ljudske boli, strahovi od odba~enosti, osje}aji bezna~ajnosti i bezvrijednosti, kolektivni osje}aji ranjivosti, slomljenog i povrije|enog ponosa, strahovi od omalovaàvanja, beskona~nih poniàvanja, bijesa, i s njima povezana nacionalna hvalisanja i razmetanja... Svaki put kad se zagledam u tamu unutar sebe, mogu razumjeti te strahove, ve}inom izraène iracionalnim i pretjerano osje}ajnim jezikom. Uvjerili smo se da se velike mase, dru{tva i nacije izvan-zapadnoga svijeta, a s kojime se lako mogu poistovjetiti, zbog svoje preosjetljivosti i bojazni od poniènja povla~e u strahove koji ponekad doseù granicu gluposti. Isto tako znam i da se narodi i dràve u zapadnom svijetu - s kojime se mogu jednako lako poistovjetiti - pretjerano oholi zbog bogatstva i otkri}a renesanse, prosvjetiteljstva i moderne, prepu{taju samodopadnosti koja ponekad doseè granice sli~ne gluposti. Zna~i da svi mi, a ne samo moj otac, pridajemo previ{e va`nosti ideji da postoji sredi{te svijeta. Me|utim, upravo suprotno, ono {to nas zatvara u sobu da godinama pi{emo jest povjerenje. Radi se o uvjerenju da }e se jednoga dana pro~itati i razumijeti ono {to smo napisali, jer ljudi na ~itavom svijetu nalikuju jedni drugima. Me|utim, znam to iz onoga {to je otac napisao: rije~ je o optimizmu ranjenom i povrije|enom gnjevom zbog ostavljenosti po strani, zbog odba~enosti. I ja sam mnogo puta u sebi osjetio ljubav i mr`nju koje je Dostojevski cijeloga ìvota osje}ao prema Zapadu. Me|utim, osnovna stvar koju sam iz toga nau~io, moj osnovni izvor optimizma postao je jedan potpuno druga~iji svijet, koji je taj veliki pisac sagradio iz osje}aja ljuba-

razilazi, polako ukazuje pred nama u svim svojim bojama. Ili poput osje}aja koji putnici sa Zapada osjete kada, u razilaènju jutarnje magle, ugledaju Istanbul kojemu su se pribliìli brodom s juga. Na kraju dugog putovanja zapo~etog u nadi i znatièlji, pred njima se nalazi cijeli jedan grad, jedan svijet sa svim svojim dàmijama, minaretima, ku}ama, ulicama, breùljcima, mostovima i padinama. ôvjek, ba{ poput dobrog ~itatelja koji se gubi u stranicama neke knjige, poèli u}i i izgubiti se u tom novom svijetu koji se pred njim odjednom ukazao. Sjeli smo za stol i otkrili potpuno novi svijet u kojemu zaboravljamo osje}aj da smo po strani, u provinciji, izvan, da smo bijesni ili jednostavno tu`ni. Za razliku od osje}aja iz djetinjstva i iz mladosti, za mene je sada sredi{te svijeta Istanbul. Ne samo zbog toga {to sam skoro ~itav svoj ìvot proveo tamo, nego zbog toga {to sam trideset i tri godine pripovijedao o njegovim ulicama, mostovima, ljudima, psima, ku}ama, dàmijama, ~esmama, neobi~nim junacima, trgovinama, poznatim osobama, mra~nim to~kama, no}ima i danima, Pi{em kako bi ~itav svijet znao kakvim smo poistovje}uju}i se sa svima njima. U jednom treìvotom ìvjeli i kakvim ìvimo ja, drugi, svi mi, mi nutku, taj svijet koji sam zamislio izlazi iz moje ruke i postaje stvarniji od grada koji sam doìvio u Istanbulu i u Turskoj. Pi{em jer volim miris u svojoj glavi. Tada svi ti ljudi i ulice, stvari i zgrapapira, pisala i tinte. Pi{em jer u knjièvnost i de kao da po~inju me|usobno razgovarati, kao umjetnost romana vjerujem vi{e nego u bilo {to da me|usobno po~inju graditi odnose koje ja prije nisam osje}ao, kao da po~inju ìvjeti sami drugo. Pi{em iz navike i strasti. Pi{em jer se bojim od sebe, a ne u mojoj ma{ti ili mojim knjigama. biti zaboravljen. Pi{em jer mi se svi|a slava i Taj svijet, koji sam stvorio zami{ljaju}i ga strpljivo zanimanje koje pisanje donosi. Pi{em kako bih bio kao da iglom kopam jamu, tada mi se u~ini stvarniji od bili ~ega drugoga. sam. Pi{em da bih mo`da shvatio za{to se toliko Mo`da je i moj otac otkrio tu vrstu sre}e pisaljutim na sve vas i na svakoga. ca koji svoje godine predaju ovome poslu; ne bih èlio imati predrasuda prema njemu - to sam govi i mr`nje prema Zapadu, no s njegove druge strane. vorio gledaju}i o~ev kov~eg. Osim toga, bio sam zahvalan Svi pisci koji su ovome poslu posvetili svoj ìvot znaju ocu jer nije nare|ivao, zabranjivao, tla~io, ka`njavao, jer sljede}u istinu: koji god bili na{i razlozi pisanja, svijet koji nije bio prosje~an otac, i jer mi je uvijek davao slobodu i smo godinama neprestano pi{u}i u nadi gradili, na koncu pretjerano me po{tivao. Ponekad bih vjerovao da moja se smje{ta na potpuno razli~itim mjestima. Od stola, za snaga imaginacije moè katkada djelovati slobodno i djekoji smo sjeli sa svojom tugom i srd`bom, dostièmo pot- tinjasto jer, za razliku od mnogih mojih prijatelja iz djepuno druga~iji svijet koji se smje{ta s druge strane te tuge tinjstva i mladosti, nisam poznavao strah od oca, a nekai srd`be. Zar ne bi bilo mogu}e da je i moj otac dostigao da bih iskreno vjerovao da mogu biti pisac jer je i otac u jedan takav svijet? Taj svijet u koji stièmo nakon dugog mladosti èlio biti pisac. Morao sam ga ~itati s toleranputovanja daje nam ~udesan osje}aj, upravo poput otoka cijom i nastojati razumjeti to {to je napisao po hotelskim koji se, nakon dugog morskog putovanja, u magli koja se sobama.

BEHAR 79

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K

Kov~eg, koji je danima stajao gdje ga je otac ostavio, otvorio sam s tim pozitivnim mislima i uz svu svoju volju pro~itao sam neke bilje`nice i stranice. [to li je to otac pisao? Sje}am se nekih slika iz pari{kih hotela, nekih pjesama, paradoksa, promi{ljanja... Sada se osje}am poput nekoga tko se nakon prometne nesre}e jedva prisje}a {to mu se dogodilo, dok u isto vrijeme zazire od prisje}anja istoga. Kad sam bio dijete i kada bi otac i majka bili pred sva|om, dakle kada bi po~injala jedna od onih smrtnih ti{ina, otac bi, da promijeni ugo|aj, upalio radio, a uz glazbu bismo brè zaboravljali {to se dogodilo. I ja }u promijeniti temu s nekoliko ljep{ih rije~i koje bi u ovom slu~aju posluìle umjesto glazbe. Kao {to znate, naj~e{}e i omiljeno pitanje postavljano nama piscima jest sljede}e: za{to pi{ete? Pi{em zato {to mi se pi{e! Pi{em zato {to nisam u stanju raditi neki normalan posao kao drugi. Pi{em kako bi se pisale knjige poput mojih i kako bi ih ~itao. Pi{em jer se ljutim na sve vas i na svakoga. Pi{em zato {to mi se jako svi|a sjediti u sobi cijeli dan i pisati. Pi{em zato {to mogu podnijeti stvarnost jedino ako je mijenjam. Pi{em kako bi ~itav svijet znao kakvim smo ìvotom ìvjeli i kakvim ìvimo ja, drugi, svi mi, mi u Istanbulu i u Turskoj. Pi{em jer volim miris papira, pisala i tinte. Pi{em jer u knjièvnost i umjetnost romana vjerujem vi{e nego u bilo {to drugo. Pi{em iz navike i strasti. Pi{em jer se bojim biti zaboravljen. Pi{em jer mi se svi|a slava i zanimanje koje pisanje donosi. Pi{em kako bih bio sam. Pi{em da bih mo`da shvatio za{to se toliko ljutim na sve vas i na svakoga. Pi{em jer mi se svi|a da me ~itaju. Pi{em da kona~no zavr{im ovaj roman, onaj rukopis ili onu stranicu koju sam zapo~eo. Pi{em jer svi od mene to o~ekuju. Pi{em jer djetinjasto vjerujem u besmrtnost knji`nica i poloàj mojih knjiga na policama. Pi{em jer su ìvot, svijet i sve ostalo nevjerojatno lijepi i iznena|uju}i. Pi{em jer je uìtak preto~iti svu tu ljepotu i bogatstvo svijeta u rije~i. Ne pi{em kako bih prepri~ao pri~u, ve} kako bih je stvorio. Pi{em da se oslobodim osje}aja kako stalno postoji mjesto kamo bi trebalo oti}i, a ja onamo, ba{ kao u snovima, nikako ne mogu sti}i. Pi{em jer mi ne uspijeva biti sretan. Pi{em kako bih bio sretan.

Tjedan dana nakon {to je otac do{ao u moju pisarnicu i ostavio kov~eg, opet me je posjetio, donijev{i mi kao i uvijek ~okoladu (zaboravljao je da mi je ~etrdeset i osam godina). Kao i obi~no, opet smo popri~ali o ìvotu, politici i obiteljskim govorkanjima, i smijali smo se. U jednom je trenutku o~evo oko zapelo za kut gdje je ostavio kov~eg i on je shvatio da sam ga uzeo i odnio. Pogledali smo se. Nastala je neugodna, zasramljuju}a ti{ina. Nisam mu rekao da sam otvorio kov~eg i nastojao pro~itati ono {to je unutra, skrenuo sam pogled. No, on je shvatio. I ja sam shvatio da je on shvatio. I on je shvatio da sam ja shvatio da je on shvatio. Ova su se shva}anja produìla samo onoliko koliko su se mogla unutar nekoliko sekundi. Jer, otac je bio samopouzdan, leèran i sretan ~ovjek: nasmijao se kao i uvijek. I kada je izlazio iz ku}e, opet mi je kao pravi otac ponovio slatke i ohrabruju}e rije~i koje uvijek kaè. Kao i uvijek, pogledao sam za ocem zavide}i mu na sre}i, veselosti i bezbri`nosti. Ali sje}am se da se toga dana u meni uskolalo neko zasramljuju}e talasanje sre}e. Mo`da nisam leèran koliko i on, mo`da nisam ìvio bezbri`nim i sretnim ìvotom, ali, kao {to ste razumjeli, posvetio sam ga pisanju... Sramio sam se {to sam to osje}ao prema ocu. Osim toga, moj otac nikada nije bio „~eli~na ruka“ u mom ìvotu, davao mi je slobodu. Sve bi nas to trebalo podsjetiti da su pisanje i knjièvnost duboko povezani s prazninom u sredi{tu na{ega ìvota, s osje}ajima sre}e i krivnje. Me|utim, moja pri~a ima i drugu polovicu, simetriju koja mi daje jo{ dublji osje}aj krivnje, a koje sam se sjetio odmah toga dana. Dvadeset i tri godine prije nego {to }e mi otac ostaviti kov~eg, kada sam imao dvadeset i dvije godine, odlu~io sam ostaviti sve i postati romanopisac, zatvorio sam se u sobu, nakon ~etiri godine zavr{io svoj prvi roman Gospodin Dèvdet i njegovi sinovi, i jo{ neobjavljenu tiskanu kopiju knjige drhtavom rukom predao ocu da je pro~ita i kaè mi svoje mi{ljenje. Njegova mi je potvrda bila va`na ne samo zato {to sam imao povjerenja u njegov ukus i inteligenciju, ve} i zato {to se otac, za razliku od majke, nije usprotivio mojoj odluci da postanem pisac. U to vrijeme otac nije bio s nama, bio je daleko. Nestrpljivo sam ~ekao njegov povratak. Dva tjedna poslije, ~im je stigao, otr~ao sam mu otvoriti vrata. Otac nije ni{ta rekao, ali mi se bacio u zagrljaj na takav na~in da sam odmah shvatio koliko mu se svidjela knjiga. Na ~as nas je obuzeo napad ti{ine i nespretnosti kakve se o~ituju u pretjerano osje}ajnim trenucima. îm smo malo odahnuli i po~eli razgovarati, otac je svoju vjeru u mene, ili u moju prvu knjigu, izrazio pretjerano uzbu|eno i preuveli~anim rije~ima, rekav{i mi odmah da }u jednoga dana primiti ovu nagradu koju danas primam s velikom sre}om. Rekao je te rije~i vi{e kako bi podrào i ohrabrio sina, nego vjeruju}i u njih ili ukazuju}i na nagradu kao cilj, rekao ih je poput jednog oca Tur~ina koji svome sinu kaè „jednoga }e{ dana biti pa{a!“. Da me ohrabri, godinama mi je neprestano govorio te rije~i pri svakom na{em susretu. Moj otac preminuo je u prosincu 2002. Cijenjeni ~lanovi [vedske Akademije, koji ste mi dodijelili ovu veliku nagradu i ~ast, cijenjeni gosti, silno bih èlio da je moj otac danas me|u nama. Prevela Barbara Kerovec

BEHAR 79

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K

O LJUDIMA I PAHULJAMA Orhan Pamuk: «Snijeg», Vukovi} & Runji} (s turskog prevela: Marta Andri}), Zagreb, 2006. Pi{e: Azra Abad`i} Navaey

Ono ~ime se Pamuk sustavno poigrava u romanu tanka je linija razgrani~enja izme|u stvarnog i fiktivnog `ivota, i njihova nerazmrsiva povezanost. Gusta bjelina snijega - koliko bajkovita toliko i zastra{uju}a – Pamuka s nepodno{ljivom lako}om poti~e na pisanje i traganje za skrivenom logikom vlastita `ivota

Sve one koji sa àljenjem gledaju jo{ jednu su{nu zimu na izmaku, mogla bi utje{iti pomisao kako bez uìvanja u ovogodi{njem snijegu ipak nismo ostali. ’Pamu~ni’ Snijeg pro{logodi{njega nobelovca, u nas je s nestrpljenjem i{~ekivan i objavljen ba{ u pravo vrijeme, uo~i po~etka zime. No ~ak da mu knjige i ne izlaze tako sezonski uskla|enim ritmom, Pamukova su djela ve} tre}u godinu za redom me|u naj~itanijima - svojevrsni knjièvni doga|aj. Za ovako sjajnu recepciju zaslu`ni su svakako i njegovi prevoditelji s turskog na hrvatski, koji su zaku~asto klupko iznimno sloène turske sintakse (iz indoeuropskog kuta gledano, naravno) - k tome dodatno zapleteno zahtjevnim pamukovskim stilom - uspjeli majstorski vje{to rasplesti i prenijeti u jedan stilski dotjeran hrvatski jezik. Prevoditelje se u tom lancu prevo|enja iz strane kulture u doma}u ve} kao po navici zapostavlja, ili ih se tek uzgred spomene pri kraju nekog osvrta. Kao odstupanje od ove navade, stoga pohvale prevoditeljici hrvatskoga Snijega, Marti Andri} – zaslu`noj za izvrstan prijevod - navodim na samom po~etku. Za razliku od svih ranijih Pamukovih djela – uglavnom izma{tanim postmodernim bajkama (poput Bijelog zamka, Crvene, Novog ìvota…) - Snijeg je najvi{e pritije{njen turobnom svakodnevicom turske dru{tvene zbilje. Pa ipak, svojom gustom, detaljima (pre)zasi}enom i mjestimice razvu~enom intrigom on nas samo na kratko moè zavarati ànrovskom odrednicom ’politi~ki roman’: o{tro seciranje aktualnih prilika u Turskoj, u stilu kakve novinske reportaè, smjenjuje se tijekom romana s vrlo poetskim promi{ljanjima nekih sudbinskih pitanja o ljubavi, sre}i, usamljenosti, neshva}enosti, (ne)mogu}nosti me|usobnog razumijevanja i prirodi umjetni~kog stvarala{tva. Hvataju}i se u ko{tac s tako {irokim spektrom tema i vje{to manevriraju}i izme|u dviju krajnosti - od politike do poezije - Snijeg je, barem kad je o sadràju rije~, ujedno i jedan od najambicioznijih i najkompleksnijih Pamukovih romana.

Kars – Kar - Ka Pri~a je to o Kerimu Alaku{ogluu, svojevoljno prozvanom Ka - tugaljivom, povu~enom i prili~no beznadnom turskom pjesniku koji se nakon dvanaest godina politi~kog

BEHAR 79

izgnanstva, provedenih u Njema~koj, vra}a u rodni Istanbul. Na zamolbu svoga prijatelja, ovaj }e se pjesnik sasvim neplanirano zaputiti u Kars, zaba~eno i od svijeta zaboravljeno mjesto na krajnjem sjeveroistoku Turske, blizu armenske granice. I premda je poezija jedina Kaova misao, njegov je zadatak u romanu novinarski: za jedan istanbulski lai~ki ~asopis napisati pone{to o predstoje}im op}inskim izborima u kojima velike izglede za pobjedu ima umjerena islamisti~ka opcija, i ispitati slu~aj samoubila~ke po{asti koja se pro{irila me|u tamo{njim djevojkama. Osim ovih izvanjskih doga|aja koje glavnog junaka dovode u Kars, postoji i vrlo osobni motiv njegova putovanja: skrivena èlja da preispita svoje nekada{nje osje}aje prema lijepoj Svili, prijateljici iz studentskih dana. Ne treba, naravno, mnogo pa da se u Kaovom istanbulskom porijeklu, zapadnja~kom obrazovanju, sekularnom odgoju, opsesiji pisanjem, dopadljivoj nesigurnosti, sklonosti samosaàljevanju, ili pak horoskopskom znaku (!), prepozna autor Snijega. To~nije, njegov dvojnik. Pa ~ak i aluzija na to da pristiè iz egzila nije nimalo bezazlena natuknica: Pamuk je, kao pripadnik manjinske intelektualne elite stasale u prozapadnom ozra~ju, dovoljno daleko od stvarnih trzavica turskog dru{tva. Njegov spokojni svijet istanbulskog izobilja jednako je udaljen od sumornog Karsa, kao i sâm Zapad. No, s druge strane, to mu daje pjesni~ku sposobnost «da se – ~ak i dok se svijet gu{i u neredu i nemirima – barem jednim svojim dijelom zadrì izvan njega». Pozicija novinara omogu}it }e tako Kau da, tijekom trodnevnog boravka u gradi}u zatrpanom snijegom, razmotri mi{ljenja svih njegovih stanovnika i podastre paletu najrazli~itijih tipova: od ucviljenih obitelji djevojaka samoubojica, preko predstavnika policije i tajne obavje{tajne slu`be, ekstremnih sekularisti~kih nacionalista, revolucionarnih kemalista, mladih i vatrenih islamista, dervi{koga {ejha, pokrivenih djevojaka buntovnica, kurdskih gerilaca, grotesknog urednika lokalnih novina, putuju}e kazali{ne druìne koja se ondje zatekla, do starog druga iz mladosti - Muhtara - nekad okorjelog ljevi~ara i ateista koji je utjehu naposljetku prona{ao u vjeri. Iako ovaj ponosni Stambolija u ve}ini svojih romana ispisuje hommage osebujnoj du{i rodnoga grada, ovoga

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K pjesni~ke ispovijesti o nemogu}nosti ostvarivanja apsolutne sre}e i dosezanja skrivenog smisla `ivota.

Ideologija ’marame’ i ’domovine’

je puta – odlu~iv{i zagrebati po bolnim ranama Turske – nimalo slu~ajno, odabrao Kars. To je turski mikrokozmos – kako ve} autor obi~ava istaknuti - nastanjen svim mogu}im politi~kim frakcijama, u kojemu proturje~ni glasovi suvremenog turskog dru{tva raspravljaju o sebi samima. Gradi} iznimne povijesti, stolje}ima nastanjivan najrazli~itijim narodima (bizantskim i pontskim Grcima, Armencima, Kurdima, Gruzijcima, ~erkeskim i iranskim plemenima, osmanskim Turcima i Rusima), ali i `rtva svakovrsnih stradanja, Kars u romanu funkcionira kao metafora same Turske: s jedne strane, jo{ uvijek nespremne da se nosi sa svojim prebogatim multikulturnim naslije|em i slo`eno{}u svoga identiteta; s druge pak, stalno potiskivane na margine zapadnog, ali i isto~nog svijeta. Cijelu ovu pri~u koja se u ranim devedesetima odvijala u Karsu, pripovijeda nam zapravo ~etiri godine kasnije, na temelju Kaovih zabilje`aka, njegov prijatelj - romanopisac Orhan (!). Ova struktura pri~e-u-pri~i (gdje Pamuk pi{e roman Snijeg u kojemu Orhan pripovijeda o Kau, a Ka pak svoju ispovijest preta~e u zbirku pjesama pod nazivom Snijeg) - nalik koncentri~nim krugovima – ve} je dijelom sugerirana i u igri rije~i: Kars – kar (na tur. ’snijeg’) – Ka. Tako nas roman Snijeg, lju{tenjem izvanjskih slojeva vodi od kriti~ke panorame suvremene Turske, do vrlo osobne

Za sve one kojima povijest Turske zavr{ava tamo negdje s propa{}u Osmanskoga Carstva, Snijeg je idealna prigoda za susret s vrlo pronicljivom slikom turske dana{njice. Devedesete su u Turskoj bile obiljeène manijom politi~kih zatvaranja i proganjanja (i to prete~â dana{nje vladaju}e garniture) te ja~anjem politi~kog utjecaja proislamisti~kih stranaka. Bio je to novi tip politike u Turskoj - znak protesta protiv ultranacionalisti~kih sekularista na vlasti, a ne ~injenice da su ljudi preko no}i naprosto postali religiozniji. Vojni reìm koji je nakon udara vodio zemlju u osamdesetima, opsjednut mogu}om prijetnjom od bauka komunizma, okoristio se religijom kao ideolo{kim sredstvom u borbi protiv ljevice. Tako je pozivanje na tradicionalne islamske vrijednosti turskog dru{tva - potiskivane kao «simbol nazadnosti i zaostalosti» u desetlje}ima nakon Ataturka - najavilo ponovno prodiranje islama u sfere javnog ìvota i povratak ’pobo`nog politi~ara’ na scenu. Ideja turskog nacionalizma po~ela se otada sve otvorenije mije{ati s religijskim uvjerenjima, i upravo je ta sprega religije i domoljublja – svojevrsna tursko-islamska sinteza glavno obilje`je suvremene turske politike. No, ne treba biti politi~ki stru~njak za bliskoisto~na pitanja pa da se u onoj sjetnoj Kaovoj izjavi: «A ja bih htio da mogu i biti zapadnjak, i vjerovati», prepozna sva va`nost i aktualnost Snijega i u ovim, nama bliskim i zaboravljenim vilajetima. U svom snje`nom romanu Pamuk ba{ nikoga nije {tedio, pa je stoga prili~no jednostrana prosudba nekih zapadnih kriti~ara kako je to, u biti, o{tra kritika radikalnih islamskih fundamentalista. Premda su mu zbog Snijega svi u domovini pone{to zamjerili, upravo je te{ko ne primijetiti s koliko je simpatija ovaj lai~ki pisac prozapadnja~kih nazora okarakterizirao islamski orijentirane likove. Svojom iznimnom ljepotom, izraàjno{}u i karizmom (Modri), slaba{nom i krhkom konstitucijom, ili pak dje~a~ki sanjarskim zanosom i produhovljeno{}u (Nedìp, Fazil), grupica mladih islamista Snijega toliko je daleko od one bradate, osaka}ene i stereotipne gomile kakvom je, ve} po pravilu, predstavljaju mediji, a njeni su likovi ujedno i me|u najsimpati~nijima u romanu. Nisu islamisti Pamuku trn u oku; ono na koga se okomio prije su radikalne prista{e krutog sekularizma ataturkovskog tipa: ideologije jednako opasne zbog svog nacionalizma, koliko i fanatizma, ali iste one koju je, za razliku od prve, Zapad skloniji ’probaviti’. Ovime roman poga|a u samu sr` turskog problema; problema koji nije saèt u – kako se to voli isticati – toboè nepomirljivoj binarnoj opreci izme|u islama i demokracije, ve} u izboru izme|u starog naslije|a vojne dràve i novog tipa demokracije.

(Nad)realni svijet Politi~ku okosnicu radnje, zbijenu u tri snje`na dana, ~ini jedno ubojstvo i vojni udar izvr{en u Karsu uo~i op}inskih izbora. Sumorna i krajnje uslo`njena krimi pri~a,

BEHAR 79

K U ] A J E Z I K A : O R H A N PA M U K isprekidana je – u gotovo pravilnim razmacima – Kaovim tada su svi - i oni u romanu i izvan njega - kona~no suo~eni opsesivnim zapisivanjem stihova; nakon poduèg perioda s mi{lju o nemogu}nosti upravljanja vlastitom sudbinom. stvarala~ke krize, pjesme mu nadolaze poput pahulja, kao Svijest o ìvotu koji izmi~e kontroli, svijest o nemogu}nosti u nekom misti~nom nadahnu}u. Bjelina snijega koji ~ita- ìvljenja u slobodi kakva i pristaje pravom pjesniku, a ne vo to vrijeme ne prestaje padati, kao i spisateljska ùdnja tek obi~nom romanopiscu - «pisaru koji svaki dan u odkoja obuzima glavnog junaka, predstavlja tako poeti~nu re|eno vrijeme sjeda za svoj posao», i – mo`da i vi{e nego bilo {to drugo - svijest o tome da je tajna simetrija ìvota protuteù turobnoj politi~koj pri~i. No, kako taj vi{ak ’stvarnosti’ ne bi dodatno optere}ivao prolazna i topiva poput pahulje, preplavljuje glavnog juroman, Pamuk ga preta~e u krajnje nadrealne situacije: uz naka ove pri~e, sa svakim novim snje`nim naletom, sve parodiju i ironi~ni odmak, tragi~no s vremena na vrijeme zloslutnijim raspoloènjima. Nije tu ovaj put rije~ o onom isklizava u tragikomi~no. Pa tako, primjerice, g. Serdar, sveproìmaju}em osje}aju melankolije koji lebdi nad reciurednik lokalnih novina, {tampa vijesti prije nego {to se ma Istanbula i u kojima autor pomalo i uìva, ve} o mnoone uistinu dogode; jedna od djevojaka samoubojica go dubljem i sumornijem osje}aju beznadne tuge i metaoduzima si ìvot ne propustiv{i prije odgledati omiljenu fizi~kog besmisla koji ne kopni tek tako s prvim suncem. Osje}aj bezna|a, osamljenosti i zaboravljenosti osnameksi~ku sapunicu (koju s jednakim àrom prate svi stanovnici Karsa); vojni udar uprizoren je u kazali{tu, kao dio èn je jo{ vi{e sveprisutnom metaforom ledenih pahulja. scenske izvedbe; pri~a o ~eti {pijuna koji rade na slu~aju Kao provodna nit vodilja, koja obavija svu silu likova i «{erbeta s cimetom» - poznatom kurdskom specijalitetu, doga|aja svojim jednoli~nim ogrta~em, snijeg se u romanavodno pogubnog djelovanja po Turke, a blagotvornog nu moè od~itati na barem nekoliko razina: snje`na zapo Kurde (!) – funkcionira kao farsa; tu je zatim i kazali{na metenost pridonosi osje}aju izoliranosti i samo}e – uprapredstava sklepana od prepri~anih viceva, ske~eva, ispo- vo ono {to prijeti rubnim krajevima u svijetu globalnih vijesti biv{eg golmana nacionalne reprezentacije, parodija problema; svojim bezbojnim prekriva~em koji bri{e izvanjske razlike, prikazuju}i na reklame, ulomcima stvari tek u bitnim iz Shakespearea, Hu- U svom snje`nom romanu Pamuk ba{ nikoga nije konturama, snijeg pogoa i Brechta, mudrim {tedio, pa je stoga prili~no jednostrana prosudba najprije budi osje}aj dosjetkama iz Ataturbliske povezanosti i kovih govora, recitaci- nekih zapadnih kriti~ara kako je to, u biti, o{tra me|usobne srodnosti; jama domoljubne poe- kritika radikalnih islamskih fundamentalista. prikrivaju}i mrlje svozije, narodnom pjesmom o silovanoj èni, i sve to garnirano trbu{nim plesom jom bjelinom, name}e ~ovjeku misao o bezvremenosti, jedne ocvale plesa~ice. îni se mo`da pretjeranim, pre- kao «da se na{ao u vremenu i svijetu bez gravitacije»; daje farsi~nim, nesnosno nadrealnim? E, pa nije. Pamuk nam mu osje}aj {irine, boànskog beskraja, osloba|anja od sve to mo`da i prepri~ava kao fikciju, no {to kad se samo sku~enosti i uskogrudnosti ljudske svakodnevice. Napodjeli} te atmosfere doista uvu~e u svakodnevicu? (Jedan kon, ideja da su ljudski ìvoti neodoljivo nalik pahuljama naizgled bezna~ajan podatak iz turskog zakonika moè – «sli~ni samo kad ih se gleda izdaleka» - dovodi nas i do nam posluìti kao ilustracija koliko je realnost u Turskoj onoga {to je pisac nazvao moèbitnim «srcem pri~e», katkad nadrealna: 2005. godine, naime, tursko je Mini- pitaju}i se: »Do koje nam je mjere dano doìvjeti patnje i starstvo poljoprivrede i okoli{a odlu~ilo promijeniti latin- ljubavi drugih ljudi? Koliko moèmo razumjeti one oko ske nazive nekih autohtonih ìvotinjskih vrsta, uz obja{- sebe ~ije su boli, bijeda i razo~aranja dublji i teì od nanjenje da se oni kose s politikom o~uvanja cjelovite i je- {ih?» Koliko smo, zapravo, u stanju razotkriti posebnost dinstvene Republike. Tako je vrsta crvene lisice, vulpes svake ljudske pahulje, prije nego {to ona zauvijek i{~ezne? vulpes kurdistanica, bez mnogo znanstvene polemike Ili jo{ dalje: «Koliko ~ovjek u sebi moè ~uti glas nekoga preimenovana u vulpes vulpes, a jedna vrsta divlje ovce, drugog?», gdje se poku{aj razumijevanja drugih na koncu zoolozima dotad poznatija kao ovis armeniana, prekr{tena svodi na poku{aj samorazumijevanja. Gusta bjelina snijega - koliko bajkovita toliko i zastrau – ovis orientalis anatolicus!1 E da bi se uklonila svaka povezanost s kurdskim, armenskim, ili bilo kojim drugim {uju}a – Pamuka s nepodno{ljivom lako}om poti~e na pielementom. Ova bi pri~a - ma koliko stvarna - po svojoj sanje i traganje za skrivenom logikom vlastita ìvota; ova nadrealnosti i{la otprilike u isti red s ve} spomenutom vi{eglasna kompozicija na taj se na~in zatvara s njegovom ve} dobro znanom odom o pisanju kao ìvljenju. U dana{epizodom o ~uvenom kurdskom {erbetu.) njem svijetu povr{nog sva{tarenja, tako strastvenih i predanih pisaca – priznat }emo - nema mnogo, pa je i proNeispisana bjelina snijega {logodi{nja nagrada za najbolje pero zasluèno dopala u Ono ~ime se Pamuk sustavno poigrava u romanu tanka prave ruke. je linija razgrani~enja izme|u stvarnog i fiktivnog ìvota, i njihova nerazmrsiva povezanost. Svojevrsnu kulminaciju doga|anja u Karsu ~ine dvije kazali{ne predstave uprizo- Literatura: rene na sceni Narodnog kazali{ta. No, kad vojnici s pozornice doista zapucaju po gledateljima, a glumci stanu gi- 1 Chris Morris: «The New Turkey: the Quiet Revolution on the Edge of Europe», Granta Books, London, 2006. nuti, shvativ{i da su doga|aji na pozornici posve stvarni,

BEHAR 79

DRU[TVO S OGRANI^ENOM ODGOVORNO[]U

TU@AN KAO ISTANBUL, MELANKOLI^AN KAO PAMUK Pi{e Ervin Jahi}

Biti tuàn kao Istanbul na~elo je nekog vi{eg reda, rekli bismo – cilj i svrha ìvota Carigra|ana. Premda ne i u najva`nijoj, ali zasigurno u svojoj najidentitarnijoj knjizi Istanbul - Grad, sje}anja, Orhan Pamuk je anatom istanbulske tuge, zapisiva~ dirljive sjete Grada, ljepote krajolika koja se ogleda u crnoj ù~i. U melankoliji melankoli~nih. A Pamuk je od takvih. Mo`da i sav takav. Njegov Istanbul je crno-bijela fotografija dotrajalosti, o kojoj je uvredljivo pisao Brodski. A Pamuk sa àlom na vremena prije nasilnog turciziranja i ru{enja “Babilonske kule” jezika u kojemu je, sve niz dlaku Ataturkovoj volji, provedeno etni~ko i jezi~no ~i{}enje. Kao nesentimentalni kriti~ar nasilne europeizacije i pozapadnjenja i kao nesentimentalni istraìva~ propasti velikog Osmanskog Carstva, Pamuk je, me|utim, apsolutni sentimentalac vlastitog djetinjstva i odrastanja. Pritom, i promatra~ Istanbula o~ima stranca, da bi, kako kaè, nadi{ao osje}aj zajedni{tva i nacionalizam u korist “egzoti~nog pogleda stranca”. Po njemu, stolje}e i pol traje konzumirano pravo na tugu Istanbula i njegovih gra|ana, kojoj se nitko od njih dvoje ne opire. Naprotiv, ona je du{evno stanje koliko ljudi, toliko i Grada; na njoj po~iva svojevrsna uzajamnost i odanost izme|u njih. Ona je pogled na ìvot i njegov najdominantniji osje}aj. Ona je, mo`da prije svega, ìvot od prisje}anja na slavnu pro{lost velikog carstva koje se uru{ilo, koje je za milijune ljudi predstavljalo bogatu i slavnu tradiciju i kulturu koja je u~as propala. Dàmije i tekije postale su razvaline toga svijeta, a ne spomenici kulture. Lo{a sada{njost nikako se nije mogla podnijeti kao dostojan nadomjestak slavnih pro{lih vremena, pa je sjeta sje}anja logi~an bijeg od te i takve zbilje. Tro{nost i ru{evine, blijede slike slavnih vremena koje se tek naziru na grobljima jedne kulture, objektivno siroma{tvo i osje}aj frustracije urodilo je, paradoksalno, kod Carigra|ana i jednim osobitim refleksom. Njih nije zapravo puno briga za materijalnu kulturu te slavne pro{losti i njena spomeni~ka zdanja, oni ne haju za nju uslijed ù|enog nagona za moderno{}u i bogatstvom {to im dolazi sa Zapada. Nemarnost, neukost i zapu{tenost postaju tako

strukturni elementi tuge koja jako ra~una na zaborav, kojoj je, uostalom, zaborav pripadanja jedan od temeljnih imaginacijskih i ìvotnih postupaka. Pritom stereotip zapadne ma{te o egzoti~nom mjestu ne uspijeva prodrijeti u njezine strukture, tuga je naime posve privilegirani osje}aj Carigra|ana. Oni koji do|u sa strane ne uspijevaju je doku~iti, ona je ne{to organsko, tursko, istanbulsko. Ona je rezultat siroma{tva, poraza i gubitka. Pamuk }e re}i da je ìvot tu`na projekcija, pjesniku privla~nija i od samoga ìvota. U njegovu poimanju ona je, me|utim, i pravo na izbor, i sudbinska kategorija, ono {to Carigra|ani dobiju ro|enjem. I s ~ime se nose kao ~estitim i ~asnim putem skromnosti i ljudskog po{tenja. Ona im nalaè ne~injenje i odsustvo èlje. Valjda su zato turski filmovi melodramati~ni, a turska poezija posve u vlasti elegije. Pamuk }e svoju knjigu zapo~eti posu|enom tezom da je ljepota krajolika u njegovoj melankoliji, i dosljedno }e je potvr|ivati na svim stranicama ove knjige kao zajedni~ku, tursku, ali i kao vlastitu predod`bu o Gradu. Tuga nad razvalinama jednoga grada, jednaka je pojedin~evoj tuzi koju on osje}a za sebe, bezvoljan i poti{ten pred ìvotom uop}e. Pamuk }e se, premda po{tuju}i osje}aj zajedni{tva u tuzi, po vlastitom priznanju, u Istanbulu na}i jednom nogom u jednoj kulturi, a drugom u drugoj. Vlastitu }e kulturu mo}i sagledati iznutra, tek naoko paradoksalno, pogledom izvana, okom “zapadnog promatra~a”. Na jednom mjestu u knjizi pisac tvrdi: “Kad ne osje}am na sebi pogled zapadnjaka, ja samom sebi postajem zapadnjak.” Tu tvrdnju ne bi valjalo doslovno shvatiti. Ona se mo`da najbolje dovodi u pitanje ~injenicom da je Pamuk svjestan da je njegov grad prizor nepotpunosti, nedovr{enosti i kaoti~nosti. Sve je u njenu napola – tradicija i povijest, jednako kao i pozapadnjenje i suvremenost. Pa ipak, kad ustvrdi da grad nema sredi{te izvan nas samih, kao da sumnja u vlastitu mjeru koju postavlja pred Grad. Kao da nije sretan {to ne zvu~i objektivnije, {to je prisiljen posuditi Istanbulu svoje o~i u nedostatku njegovih vlastitih. U ovoj prozi biografija grada izjedna~ena je s autobiografijom pisca, i u njoj nalazimo ba{ sve {to bi nas moglo zanimati o Pamukovim identitarnim pitanjima, onom {to bismo za ovu prigodu mogli nazvati pi{~evom privatnom legitimacijom. I u njegovim romanima nerijetko imamo dojam da je glavni lik zapravo grad na Bosporu, a ovdje je to koliko nedvosmisleno toliko i fatalno za otkrivanje Pamukove duhovne i empirijske {ifre. Mimo uobi~ajenih projekcija koje Zapad njeguje o kriànjima dviju civilizacija i nekoliko kultura u tom gradu, Pamukovo ~itanje Istanbu-

BEHAR 79

I Z LO G K N J I G A la po mnogo ~emu je neprigodni~arsko i atipi~no, da postavlja cijeli niz pitanja. On je, bezbeli, Tur~in, ali kakav? Je li njegova mjera svijeta, mjera ustanovljena po pozapadnja~enom receptu, li{ena sentimenta za tradicionalne vrijednosti turskoga dru{tva, nagluha za autenti~no tuma~enje? Je li njegov osje}aj pripadnosti nacionalnoj kulturi potro u njemu vlastiti glas i li{io ga samostalnoga pogleda? Oba pitanja, ma koliko na~elna bila, ne ~ine mi se dostojnim jednozna~nih odgovora. Prije svega zato {to se Pamuk ne da svesti na prièljkivanu ili o~ekivanu ~itateljsku mjeru. On je barem dva u jednom. On je bi}e dviju du{a. Ni otvoren ni zatvoren prema tradiciji, ni predan ni eufori~an prema suvremenosti. Vjera ga, po vlastitom priznanju, nije takla. On }e, me|utim, re}i da Bog valjda tako nije htio. U takvom iskazu ~itam barem dvosmislenost kojoj je te{ko odre}i metafiziku. Samim time {to on s nama dijeli svoju nevinu i djetinju predod`bu Boga. On veli da je Bog njegova djetinjstva i odrastanja bio Bog siromaha, bespomo}nih i neukih, ogovaraju}i ustvari necivilizirane stavove bogatih i pozapadnjenih turskih obitelji. Ali on o njemu razmi{lja, i s njime gradi vrlo kompliciran odnos. A odnosi s Bogom vazda su i trebaju biti komplicirani. Kao dje~ak poku{ao je “pokvariti” molitvu obiteljske sluàvke tako {to bi se “umije{ao u nju”, ometaju}i je i povla~e}i. Bog se pak isprije~io izme|u fanati~nih vjernika i Pamuka, ali ne na na~in na koji su laicisti~ka turska buròazija obra~unavala s Bogom. Bog Pamukova djetinjstva pripadao je siroma{nima, kao {to je krivnja zbog nepripadanja zajednici vjernika i strah od Bo`je kazne pripadala Pamuku. Na tim stranicama ~itamo dirljivo gombanje dje~aka s unutarnjim i vanjskim pejzaìma dru{tva i njegovu prili~nu zbunjenost pred barem dvama kanonima turskog dru{tva druge polovice dvadesetog stolje}a. Jedan je, naravno, ignoranski i u najmanju ruku podvojeni, ako ne i licemjerni stav turske buròazije koja je militantnim ateizmom obra~unavala s vjerom na krilima Ataturkovih reformi, a koja je o ramazanu spravljala iftare kao dio neke sekundarnije tradicije. Drugi je objektivna zatucanost fanatika vjere koji su svoju predanost Bogu “svjedo~ili” zaziru}i od suptilnih razlika u ljudima i siju}i strah i pomutnju u drugima koji nisu kao oni. Svima je nedostajalo duhovnosti, dakako, i o~i mladog Pamuka nisu mogle biti nahranjene njome. Mo`da se i u tome saglediva tuga Istanbula? Ako ne Istanbula, barem onda na{eg otu`nog Tur~ina. Jer sve o ~emu on u svom Istanbulu pi{e, svedivo je na njegovo iskustvo drugih i sebe - ~itanja drugih i sebe, gledanja drugih i sebe, sje}anja na druge i sebe. Pamukov Istanbul zapravo je spomenar koji te{ko da udovoljava kanoniziranim predod`bama toga grada o sebi, ali i drugih o njemu, jer je knjiga Istanbul knjiga uspomena, i lijepih i optimisti~nih, i tu`nih i melankoli~nih. Ustvari, ba{ onakvih kakav je Pamuk – prili~no tuàn Tur~in u melankoli~nom gradu Istanbulu. Ali i obrnuto: grad u vlasti tuge ispisan jednim melankoli~nim rukopisom. Kako taj rukopis ne obmanjuje i ne stidi se ru{evina vlastite intime i rupa na du{i vlastite pro{losti, prirodno je i po{teno da njegova slika grada nije samoljubiva i tek ljupka. On joj ne èli biti privrèn i odan, ili samo privrèn i odan. Time bi, zna to Pamuk, bio samo jedan u nizu turskih pisaca koji su o unutarnjim i vanjskim pejzaìma Grada pisali kitnjasto i isprazno. Ovako, on to ~ini po volji i nalogu vlastite du{e.

BEHAR 79

Jean Baudrillard: «Simulakrumi i simulacija», prijevod Zlatko Wurzberg, pogovor @arko Pai}, Biblioteka «Psefizma», Naklada DAGKK, Karlovac, 2005., 246 str. Jean Baudrillard, francuski sociolog i kriti~ki teoretik kulture u postindustrijskom dru{tvu, jedan je od najzna~ajnijih mislilaca postmoderne. Neovisno o tome {to ova knjiga, integralno prevedena na hrvatski jezik, nije prvi rad koji se bavio promi{ljanjem obrata u metafizici XX. Stolje}a, Baudrillard je odlu~uju}e utjecao na smjer dru{tvene teorije osamdesetih godina u svijetu. On je stvorio vlastiti sustav i kategorijalni aparat u prihva}anju i kriti~kom dijalogu s Marxom, Freudom, Nietzscheom i Heideggerom.

Fatmir Alispahi}: «Dnevnik revolucije», PrintCom, Tuzla, 2005., 400 str. Knji`evnik i publicist Fatmir Alispahi} jedan je od ponajboljih i naj~itanijih kolumnista u BiH. Njegovi tekstovi nebrojeno su puta bili reducirani i osporavani. On svoje kriti~ke stavove iznosi bez taktiziranja, pokazuju}i istan~anu i profiliranu politi~ku kulturu. Njegova kolumna izba~ena je iz tiskovine «Oslobo|enje» i potom iz «Nezavisnih novina». Lavina optu`bi i negodovanja od strane politi~kih i vjerskih struktura BiH potvrda su da je Alispahi} uspio probuditi uljuljkanu dru{tvenu svijest Bo{njaka.

Izet Perviz: «Potkovani golubovi», V.B.Z., Zagreb, 2006., 179 str. «Potkovani golubovi», ~etvrti roman bosanskohercegova~kog pripovjeda~a Izeta Perviza (ro|. 1969.), uznemiruju}a je pri~a inspirirana ratom u BiH. Roman se bavi anamnezom jedne srpske obitelji ~iji je ~lan bio srebreni~ki egzekutor otkriven na snimci koja je iz privatne mjesne videoteke dospjela na televiziju. La` i istina u ovom romanu su u tako bolnom savezu da se Perviz njime name}e kao jedan od najdarovitijih literarnih svjedoka bosanske ratne zbilje. F. M. B.

POETSKI GLASOVI Had`em Hajdarevi}

^EKAJU]I PORUKU SVJETLOSTI ZAUSTAVLJENA DJETINJA STREPNJA Izme|u groba moga oca I groba moje majke Nije samo dva sata `urnoga hoda Nego jo{ cijela ~etvrt stolje}a Djetinje strepnje Da }u nakon i o~eva odlaska Ostati samiji Negoli ba{luci nad njima

AFRI^KI TIGROVI

Hadèm Hajdarevi} (1956.), pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, urednik, posljednjih godina predsjednik Organizacijskog odbora Me|unarodne knjièvne manifestacije Sarajevski dani poezije, objavio je sedam knjiga pjesama (Seobe obala, 1981., Koje Nuhove la|e, 1987., @ive vode, 1990., Pjesme ponornice, 1995., Peto u{}e, 1997., Sutra{nje putovanje brodom, 2000., Na sonetnim otocima, 2004. i 2005.) te nekoliko pjesni~kih izbora (êtvera u{}a, 1994., Nausikajina k}i, 1999., U{}a 2004.). Objavio je i vi{e knjiga proze. Knjiga pri~a Klinika za plasti~nu hirurgiju doìvjela je i svoje slovena~ko izdanje (prijevod Romane Podobnik, Zalo`ba Goga, Novo Mesto, 2004.). Hajdarevi} je dobitnik zna~ajnih knjièvnih nagrada u Bosni i Hercegovini (Nagrada Trebinjskih ve~eri poezije, 1982., Nagrada «Skender Kulenovi}», 1996., Nagrada «Planjax», 2005., i dr.). Pjesme koje objavljujemo u ovome broju Behara su stihovi iz Hajdarevi}eve knjige pjesama koja je u nastajanju i koja jo{ nema ni tzv. radni naslov.

Tigrovi ne ìve u Africi! Tigrovi ìve U Indiji, moj smu{eni pjesni~e! – Govorila je, kroz blje{}u}i smijeh, Dok je kroz àluzine uli~no svjetlo Napinjalo tigrove {are du` cijele Hotelske sobe, a iz topla mraka Sjajile njezine ma~ije o~i... Ne znam otkud Afrika, i otkud ja U Africi, za{to iz kaveza privi|enja Ispu{tati nepripitomljene zvijeri... Jednako sam mogao i ja krenuti S konjicom mladog makedonskog Cara i uzviknuti: O zemljo Indijo! Sve sam mogao da nisu odjednom U smiruju}u hotelsku sobu upali Tigrovi i glasno po~eli grepsti Po svim zidovima i o{triti zube O trep}u}e svjetlosne ivice... Pomislio sam da bi bilo dobro Zatvoriti o~i i poput djeteta re}i Da nema ni~eg ni postoje}eg Ni nestvorenog {to se kad-tad Ne bi dalo vidjeti... Bilo bi dobro Pustiti ruke da same spuù s torza I kreveta, pa krenu za tigrovim Krznom {to ga uli~na svjetlost Kroz àluzine i umorne trepavice U{iva i trga kao djetinji crte` Koji istom moè oìvjeti u zvijer...

BEHAR 79

POETSKI GLASOVI

ZAGUBLJENA STUDENTSKA FOTOGRAFIJA

FRANKFURTSKO LIJENO PODNE

Vodili smo duge razgovore, Nikad ljubav, izvodili smo Jedno drugo u {etnje i duge Skitnje, drè} se za ruke Kao za povoce pse}e... Sve manje govorismo o Bogu Sve vi{e o Suncu, {to imalo je rijeku Koja ga je gasila tisu}ama ljeta Kad nastaja{e na{ nestalni svijet. Kako samo bija{e blaèna glina Dok su je mazili Boìji prsti! Govorila si da si u biv{em ìvotu Bila ov~ica, orahovo stablo, boìca Potom, pa luda mljekarka Na ruì~astom carskome dvoru. Bila si djetelka, so~na rujnica U bajkovitim {umama Ilirije I, dugi niz ljeta, zmija brbljivica... I mene si, jedanput, u tim biv{im @ivotima srela – u medvje|em krznu I s grbom na le|ima – dok golim {akama îstim proro~ke zapu{tene {tale? Sad nas razdvajaju smjerni Obiteljski obziri i vjetar [to s visokih ilirskih brda snosi Tvoje la`ne zmijske svlakove Pa samoga sebe, bez ikakva povoca, U dugu izvodim {etnju – oslonjen O vlastiti dah kao o Musaov Zagubljeni {tap...

U Frankfurtu samo}a postaje prirodna Poput znoja {to se lijepi za ko{ulju I masnih mikroba dok zgrudvavaju se Na jaki za vratom... Usamljen je pogled Kojim se nijemo dodirujem s postoje}im Svijetom... Sama je p~ela {to ubija se U jabukovu soku, i ~a{a na stolu, i mu{ice Razrojene k’o napu{teni jezici, i toranj îja me sjena priti{}e kao {to bi kamen Pritiskao nesretnog zidara... Kao da gradom U zlatnim ko~ijama paradira kuga i postaju Prirodnim sve bolesti uredno sloène U strahovima onih koji prognani su ovdje? Usamljeno je drvo preko puta, i semafor uzrujan K’o nekada{nji frana~ki soldat na mrtvoj straì... Samotan je zra~ak svjetlosti na zgradi O koju se porezuju pogledi onih {to odlu~i{e Da, jednom, sve mora stati... Kao da sve biva Cjelovito jedino kad se priviklo samo}i Pa lijeno se, kao koko{ u zavi~ajnom Bunji{tu, peruta u dremljivu oku... Sve biva daleko koliko god se kroz miris nudilo Bliskim. Sve se, nanovo, u samotnost Svoju stapa – ne bi li u kojemu drugom oku Otvorilo se {irom i zbunilo ulijenjena ~ula... Evo me jedna zalutala golubica, s grivnom O vratu, odvodi u daleka elektri~na polja... Tamo }u ili se ubiti ili }u svoju blaènu samo}u Kao lete}i }ilim pod sobom prostrijeti? Frankfurt, oktobar 2006.

25./26. XI. 2005.

BEHAR 79

POETSKI GLASOVI

U AUTU, PREMA ZAGREBU Sve ~ega se sje}amo uglavnom se Nije do kraja dogodilo, ili se zbilo Samo kao slika, kao plamte}a ùdnja Da bude ba{ tako i nimalo druk~ije... Zato taj svjetlac nosimo kao nadu Da }e se sve opet zanosno ponoviti U sretnijem jedinstvu {to ga daruje Bog. Dogodilo se samo ono {to je stiglo biti Dovr{eno pa cijelo uleglo u blaèni Zaborav, kao {to dovr{eni ìvot Stane u lijepo iskopani grob... U retrovizoru, proti~e rijeka, odmotavaju se Sati, i godine, niz listove kalendara Kotrlja se zdravlje... Ni{ta od dana koji ne Proraste u pejza` ili u daleku zvijezdu? Uvijek }e nas sje}anje ljupko presresti Kao vrap~iji prhut s promrzlih grana I tad }emo zaàliti za sve ono {to se nije Do kraja dogodilo pa da sve {to imamo U jednaku ritmu uzmi~e pred nama... Juli, 2006.

ÊKAJU]I PORUKU Tek danas, i ti si do{la. Ruke stigo{e koji dan prije I o~i, i glas, koji najavljuje oluju. Poloìla si me lijepo na krevet, nje`no Raskopala grudi i izvadila moje Upla{eno srce... Nisi ga morala Stiskati, ni gristi – ono je samo Skakalo u tvoja lijepa usta. Onda si raskidala nerve – pa`ljivo I smjerno, kao kad majstori skidaju Elektroinstalaciju s napu{tene ku}e. Sve si htjela staviti na stol I numerirati bri`no i ta~no, sve dio Po dio, svaku tvar i kap... Kao da se i prije tvog dolaska Sve dogodilo, pa nisi morala ùriti Kad me ve} ne bija{e tamo Gdje tvoje lijepe ruke Drà{e me i dan i no}.

PRIJATELJ IZ DJETINJSTVA Svratio sam do prijateljeva groba da bih prou~io Fatihu, i za~udilo me je koliko je njegova jo{ neutonula humka obrasla lakomim koprivnim biljem. U tom smo mladi}u samo dobrotu i blagost meleka mogli sresti. Svojom je nje`no{}u i najmrzliji dan pretvarao u ~istu proljetnu svilu.

I ko je tad mogao naslutiti da ispod njegove djetinje smirenosti tinja vatra i ljutnja na cijeli svijet kao svaki ovaj netom nji{u}i zelenoljubi~asti koprivin list?

ZIDAM KU]U Za Amru Toliko svijeta, i toliko grivori|ih brda i dolina po kojim tapkaju svi sveti, svi bozi, toliko zaravni na kojima junski svici zlato po zemlji podatnoj Siju, dok duboko ispod ~ekaju srebrene rude, Prostrana silikonska polja, toliko mjesta u kojim Prsti Bo`iji iz dana u no} urahljuju humus i sna`e Nabreklo sjeme, toliko pitomina, i divotnina, I rje~ica bistrijih od suze na masla~kovu listu, I plodnih njiva, i raspusnih {uma, toliko hladovina U kojima se svibanjke u sun~evne presvla~e halje, Toliko bregova i krotkih nizina, gdje meleki Za~inju mirise i vjetre, toliko rasklijanih zemnih Lubavi i podnebesnih ta{tina... A ja ovdje, ba{ ovdje Ba{ na ovome mjestu I nigdje drugdje Lijepa moja Na{u ku}u Zidam! 15. XII. 2005.

POSLJEDNJE JUTRO Ponekad pomislim kako li }e izgledati To posljednje jutro moga ìvota. Ustat }u, kao i obi~no, i nekako odnijeti Umorno tijelo do toaleta. Mo`da ne}u Ni pogledati u ogledalo... Potom }u Zahvalit se Bogu na jo{ jednom darovanu Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu. Svi }emo biti doma. Svi }emo istom Nekamo ùriti – svako za svojim neodlo`nim Poslom zemaljskim... Manje je va`no Ho}e li tog jutra grijati rujansko sunce Ili }e razjareni oùjski vjetri hladnom Ki{om lupkati o prozor... Ja }u mirno Ispijati kahvu, blaèno sretan {to nije mi Dano znati je li to moje posljednje jutro. A mo`da se tog jutra i ne dignem iz postelje? Mo`da }u zauvijek ostati u nekom svome Dubokom snu, pa }e neko drugi polahko dizati S kreveta napu{teno tijelo – dok }e du{a sama Oti}i u toalet, jo{ jednom sna`no povu}i vodu I, slu{aju}i grgolj, zastati pred ogledalom Kao jasnom granicom za sve {to nepovratno Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj... 21./22. XI. 2006.

BEHAR 79

INTERVJU: NUSRET IDRIZOVI] (1930. – 2007.)

IDRIZOVI]EV KNJI@EVNI MONUMENT I VELIKA BOL UNIVERZALNE RIJE^I Razgovarao: Sead Begovi}

Bo{nja~ki jezik uklju~uje naplavine orijentalizama i {to je mene najvi{e smetalo - utjecaj stalne srbizacije administrativnog i turbo folk stila koji je bio nagla{eniji u Bosni nego u ostalim zemljama druge Jugoslavije / Slovo, znak i broj na ste}ku za me su zemaljsko-kozmi~ke bajalice / Mislim da sam oti{ao dalje od Krleìnih sanjarija o bogumilima i Dizdarove nadahnute prerifraze {krtih epitafa / Ima i budala{tina, Japanska je vlada {ezdesetih godina pro{log stolje}a poslala svoje znanstvenike na studijsko putovanje u Sloveniju da bi prou~avala ste}ke. knjige ubraja i naslov «Kolo svetog broja» po svojoj stilskoj i sadràjnoj osebujnosti i danas zadràva kultni status. Spomenimo jo{ njegove knjige pjesama «Ti{ine se ne mogu odre}i», «Zvona i usne»; monografiju «Kozara»; knjigu pripovjedaka «Borkina ljubav» te romane «Ne zaboravi sviralu ba}o», «Smrt nije kraj», «Mrav i a`daha», «I no}…i dan»; «Divin», «Ikona bez boga» i «Vu~je grlo». Autor je mnogih radio-drama i radio-komedija izme|u kojih izdvajamo: «Bezazlene vukove», «Obra~un», «Koga voli Ladislava», «Pismo idolu», «Nasilje hipotalamusa», «Apage, satanas». Uz to Idrizovi} je dramatizirao vi{e od stotinu romana doma}ih i stranih autora za zagreba~ku radijsku emisiju Radio roman. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevo|en je na vi{e europskih i azijskih jezika. Sve je to bio povod da u nazo~nosti i svesrdnu pomo} njegove supruge Hateme zapo~nemo plodonosni razgovor. • Knjièvnik ste trojak: sandà~ki, bosansko-hercegova~ki i hrvatski. Jesu li knjièvni povjesnici triju knjièvnih sredina podjednako prepoznali i pojmili Va{u autenti~nost i posebnost? Mogu li to oni uop}e i na drugim knjièvnim primjerima, kojih je bilo i kojih }e biti zbog svakovrsnih migracija? Knjièvnik Nusret Idrizovi} poznat je kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doìvio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga «Kolo bosanske {kole smrti» dobila je nagradu @eljezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena u biv{oj Jugoslaviji godine 1984., a knjiga «Kolo tajnih znakova» nagra|ena je najvi{om hrvatskom nagradom Vladimir Nazor). No, taj proces prepoznavanja jo{ nije zavr{en jer rije~ je o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz re~ene

BEHAR 79

Idrizovi}: Mene uop}e ne zanima takav na~in knjièvnog spajanja jer on ujedno i razdvaja, a kao {to znate biti «trojak» je i tisu}ljetni spor oko Abrahama, a zapravo ga ne bi smjelo biti. Otu|enost pojedinca, u suvremenim uvjetima globalisti~kih nakana nalaè univerzalnu volju koja opet relativizira svaki duhovni i moralni ~in, kao {to je uostalom i pisanje. Mene ne zanima kra|a i krivotvorenje identiteta na knjièvnom trì{tu ve} istinska identifikacija suprotstavljena svakoj uzurpaciji na{e slobode. Zato sam se odlu~io okrenuti naoko neznatnim fenomeni-

INTERVJU: NUSRET IDRIZOVI] (1930. – 2007.)

Sa snimanja dokumentarnog filma o ste}cima (N. Idrizovi} prvi s lijeve strane) ma i u «ìvom dodiru» s materijom ostvariti svoju trilogiju o ne~em su{tinskom kroz pri~e o ste}cima, kroz pri~e koje sami oda{ilju i kroz pri~e starih Bo{njana. Htio sam skinuti tajnu s ne~ega {to nije spremno na potpunu komunikaciju, a okre}e se kao kota~ na kolima, kao ìvot. Okre}u se tako kola boljara, ba{tinika, klesara, kola nadgrobnika, grobni~kih poljana, krstjana, i svetih do{ljaka, kola èna u plamenu, i èna u kamenu, kola prijetnje, straha i kamenog bola. A {to se ti~e knjièvni~ke migracije ona je u svojoj su{tini dobrodo{la jer donosi potrebitu razmjenu ideja, postupaka i izri~aja. No, kao {to znamo, nije uvijek tako, nekome uvijek smeta takva vrst mobilnosti i prepoznavanja jer se mjeri kroz politi~ke nao~ale. Ja nisam, za odmjeravanje ve} za suradnju i proìmanje pameti. Mo`da tek ovo elektroni~ko doba donese novu interaktivnost i povezanost bez zadr{ke. Ina~e, mogu re}i da sam u Zagrebu imao najbolju recepciju svoga djela • U Hrvatskoj ste nagra|ivani, na Sandàku antologizirani, u BiH rado objavljivani. Otkud takva asimetrija? îni se da je do{lo vrijeme, zbog veli~ajnog opusa, da Vas jednakovrijedno, u smislu izabranih djela, valoriziraju. [to mislite gdje }e se to napokon prvo zbiti? Idrizovi}: Ve} se sada na postdiplomskom studiju bave mojim opusom te je s obzirom na to za o~ekivati budu}e doktorante. Kao {to znate, ja sam bio suradnik To{e Dapca, kome sam i posvetio knjigu «Kolo bosanske {kole

smrti. On nije ba{ previ{e razumijevao hrvatsku knjièvnost pa je svaka pripomo}, s moje strane, u tom pogledu dobro do{la, a i mnoga djela hrvatske knjièvnosti pro{la su kroz moj vizir jer sam kao stru~ni suradnik sudjelovao u pripremi pojedinih autora i njihovih knjiga za izdava~ki pothvat. Ja sam nabavljao i pripremao najve}a djela hrvatske knjièvnosti koja su se kasnije plasirala u Europi. Bio sam na neki na~in rodona~elnik tih djela u samim njihovim za~ecima, a neka bez moga u~inka mo`da ne bi ugledala ni svjetlo dana. I Krleà bi ostao mo`da polupoznat da nije bilo nas nekoliko koji smo sudjelovali u pripremi njegova djela za europske i doma}e izdava~e.. • Bilo bi interesantno ~uti je li interes za Va{om prozom i poezijom u Hrvatskoj bio isti i kada ste se bavili izrazito bo{nja~kim temama, a ne samo, primjerice, fenomenom ste}aka i bogumila, koji je dio na{e zajedni~ke ba{tine? Idrizovi}: Poezija je ne{to bolje prihva}ena u Bosni i svakako na Sandàku. U Hrvatskoj je moja trilogija «Kolo bosanske {kole smrti», «Kolo tajnih znakova» i «Kolo svetog broja» ubrzo shva}ena kao «literarni monument univerzalne metaforike», kako je to svojedobno za Tre}i program Radio Zagreba napisao Boìdar Stani{i}. Knjièvnu je javnost osupnula multidisciplinarnost i sinteti~nost moje metode koja se kretala izme|u znanosti, poetsko prozne i filozofi~ne misli i povijesti. Ti su mi naslovi, uostalom,

BEHAR 79

INTERVJU: NUSRET IDRIZOVI] (1930. – 2007.) otvorili put u Hrvatsku knjièvnost, i uop}e do knjièvne javnosti. Smatram da sam popunio do tada ispra`njen prostor, upravo kondenzirano{}u izraza i otajstvom predmeta moga interesa koji se jednim dijelom moè dota}i samo esejisti~ko romanesknim pristupom. Mislim da sam, kada je rije~ o ste}cima, oti{ao dalje od Krleìnih sanjarija o bogumilima i Dizdarove nadahnute perifraze {krtih epitafa. Dovoljno je spomenuti da sam istraìvao od putopisa patra Benedikta Kuripe{i}a iz XVI stolje}a pa sve do suvremenih saznanja o ste}cima. Akademik Tonko Maroevi} me je u svojoj recenziji o knjizi «Kolo svetog broja « svrstao uz bok Andri}evih vremeplovnih ekskurzija i [opovih poetskih astralnih projekcija. Uostalom, ste}ak je za mene jedan veliki bol, a slovo, znak i broj na ste}ku za me su zemaljsko-kozmi~ke bajalice. • Kao pisac u~enjak postupno ste otkrivali dostojanstveni i tajanstveni svijet nekropola sa ste}cima. Rezultat toga rada je Va{a kultna i nagra|ivana trilogija. Zanima nas, s ove vremenske distance od kada je ona nastala, moèmo li govoriti o nekoj korespondenciji tih fenomena s dana{njicom, osim, naravno, onog simbolisti~kog i metonimijskog? Idrizovi}: Izravne interakcije nema, ali svaka ma{tovitost to moè nadi}i. Ste}ci, naravno, imaju svoju vremensku prote`nost, filozofsku eksplikaciju i nadasve poetski

S k}erkom Edinom u Sarajevu 1955.

BEHAR 79

S bratom Murisom u Zagrebu 1949. senzibilitet. Dovoljno je u Gliptoteci razgledati zbirku sadrenih kopija ste}aka i pro~itati zapise na njima, primjerice, one s lokacije Radimlja kraj Stoca. Oni bez sumnje dokazuju svevremenu nepredvidljivost umjetni~kog i mudroslovnog talenta. Sloìt }emo se da naprosto zra~e poetskom i transcendentnom porukom koja ni danas ne zastarijeva, i koja nas poti~e na razmi{ljanje. • Pisalo se, a i uvrijeìlo se mi{ljenje da je trilogija ànrovski nesvodiva, jer metodski, ona je analiti~ka studija sa sna`nim literarnim elementima te ne ~udi {to istodobno osje}amo uplive poetske slobode, romaneskne konstrukcije i esejizirane pasaè. [to od toga najvi{e odgovara «okamenjenom ~ovjeku» ili «o~ovje~enom kamenu», kako ste Vi na nekoliko mjesta nazvali ste}ak? Idrizovi}: Moj uvod u ste}ke bio je zapravo sretna ànrovska simbioza. Uostalom, da bi ih se spoznalo mora im se pristupiti i obuhvatiti ih s vi{e spoznajnih i iskustvenih razina. Moji sve ~e{}i odlasci na teren i prodiranje u sr` stvari razlikovali su se od poimanja jednog Krleè i slovenca Vidmara. Postupno se prihvatila moja strpljivo izgra|ena kozmogonija tog fenomena, ~ini mi se, na radost na{e esejistike i historiografije. No, moè se sasvim pouzdano re}i da prvi popularni glasovi o ste}cima potje~u od Maka Dizdara. Mak je poznavao stare izvore i u njih je proniknuo sa posve osobnim rafinmanom. Ja sam sa svoje strane nastojao da pojedine teme i sadràji tih izvora uskoro na|u svog sudruga u ~ita~u, istraìva~u i svakom dobronamjernom zaljubljeniku u taj odsje~ak povijesti. Tko se je jednom po~eo baviti manihejstvom i bogumilima ubrzo je bio uhva}en u stvarala~ku klopku dualizma, antinomija, parova, i suprotnosti. Kao i ja koji sam u pro{lih vi{e od trideset godina hodo~astio nekropolama ste}aka Bosne,

INTERVJU: NUSRET IDRIZOVI] (1930. – 2007.) nosu na cijelo sand`a~ko podru~je. To je danas i bosansko podru~je {to se ti~e mentaliteta i psihizma stanovnika, za mene nema razlike. Moj brat Muris je {est godina stariji od mene pa mogu re}i da su to i njegova iskustva koja sam oduvijek pamtio i nosio u sebi. Na pojedinim mjestima u romanu Muris je imao primjedbe. Predlagao je izrazito subjektivne detalje, no, na{ je otac kratko presudio, rekav{i: «Pusti Nusreta, on je dublje u{ao pod ko`u toga razdoblja.

Bra~ni zavjet: sa suprugom Hatemom, Zagreb 1992. Huma, Like, zapadne Srbije, Sandàka i Crne Gore. Ne treba zaboraviti da je svojedobno bavljenje ste}cima bila moda. Ako bih se izrazio alegorijski rekao bih: bila je moda uhvatiti ìvog Hrvata, povaljati ga u kupku i okupati ga na ste}kovski na~in. Po restoranima bi se ~esto znao rasplamsati razgovor o ste}cima i tad je svatko drombuljao {to je znao. Ja sam pak tome htio po svaku cijenu udahnuti ozbiljnost i istinu, a neke sam dijelove svojih prou~avanja literarizirao i esejizirao, a bome pridodao jo{ i znanstveni diskurs. Sje}am se jedne budala{tine u svezi ove pri~e. Zamislite, da bi prou~avali ste}ke i da bi sve dobilo na znanstvenoj teìni japanska je vlada {ezdesetih godina poslala svoje znanstvenike na studijsko putovanje u Sloveniju. • Va{e je stilsko gospodstvo opstalo i u zadnjoj knjizi – romanu «Efendija u tajnom gradu» u kojemu kroz ìvotnu vizuru jednog efendije razotkrivate mnoge neda}e pod srpsko-crnogorskom vla{}u, prepunom licemjernih komunisti~kih ideologema. U kojoj su mjeri u ovom romanu likovi posve stvarni, a koliki je unos Va{ih mislila~kih opservacija i povratnih sje}anja o jednom odsje~ku vremena? Idrizovi}: Sve su to doìvljaji moga oca. Efendija je vrhovnik islamske vjerske zajednice. Taj lik je posve stvaran u od-

• Va{i politi~ki eseji, knjiga «Hude sudbe», o silovanjima muslimanki i katolkinja u zadnjem ratu veoma je zapaèna, no, da li dovoljno? Naime, Vi ste u knjizi, ~ini se prvi, uo~ili programsku strategiju agresora koji je silovanje koristio kao oblik slamanja otpora i gubljenje smisla postojanja dvaju naroda. Nismo uo~ili da su se u pohvalu knjige uklju~ile neke politi~ke organizacije, posebice kad je rije~ o raznim udrugama èna. Uz to Vi ste koristili strogo dokumentarnu gra|u, ali kao i uvijek i literarnu objekciju. Je li to stoga {to su, na kraju krajeva, sve zara}ene strane silovale, ili stoga {to je ve} od 1996. godine bilo umjetno izreìrano opadanje interesa za sve ratne strahote? Idrizovi}: Ja sam snimao izjave silovanih èna, muslimanki i katolkinja. Trebalo je mnogo su}utnosti, ali i doraslosti problemu da se napokon odradi taj tragi~ni posao. To je ujedno i zbiljska slika Bosne u zadnjem ratu, uz sve ru{ila~ke nasrtaje. Sve se mijenja kada stiè ideologija kame i jame, ali i tenkovski komunizam, pomije{an sa staljinizmom i naàlost, s pravoslavljem. «Hude sudbe» su proìvljene, stoga su i hiperrealisti~ne te }e, nadam, se posluìti mladim nara{tajima kao predmet o nezaboravljanju. Mladi ~etnici su na poligonu silovanja izu~avali vje{tinu ratnog pobje|ivanja. Silovano je oko ~etrdeset tisu}a èna, a kroni~ari ne pamte da je mu~enicama netko pomogao, nisu se ~ak ni kasnije ~uli glasovi prosvjeda i neke o{tre osu|uju}e rije~i. Upravo u takvoj atmosferi zatvorenih o~iju i za~epljenih u{iju nastala je moja knjiga. Mislio sam da }e ona oja~ati nadu i da }e naredbodavce i po~initelje kad-tad sti}i zasluèna kazna. • Pi{ete na hrvatskom jeziku, a nas bi zanimao va{ odnos spram Bosanskog jezika? Idrizovi}: Bosanski kao posvojni pridjev izveden je od regionalnog naziva Bosna i kad je rije~ o bosanskom jeziku on najbolje odraàva bo{nja~ko jezi~no bi}e ili bosanski jezik. Taj jezik uklju~uje naplavine orijentalizama i {to je mene uvijek smetalo: utjecaj stalne srbizacije administrativnog i turbo folk stila koji je bio nagla{eniji u Bosni nego u ostalim zemljama druge Jugoslavije. Budu}i da sam se radno ostvario u Zagrebu i da volim jezi~nu ~istotnost, a ne neki sklepani jezi~ni miks, pisao sam na hrvatskom jeziku, posebice kada sam se bavio spartanskim na~elima sljedbenika Crkve bosanske. • Dugi niz godina dramatizirali ste i na taj na~in adaptirali za radio preko stotinu doma}ih i stranih autora. Koja Vas je stilska epoha privukla, koji Vas je spisateljski rafinman {armirao, u nas i u svijetu, i napokon, koji su pisci bili i jesu Va{i favoriti?

BEHAR 79

INTERVJU: NUSRET IDRIZOVI] (1930. – 2007.) Idrizovi}: Svakom obliku knjièvnog rada uvijek sam pristupao s velikom spisateljskom odgovorno{}u. To uklju~uje dobru radnu pripremu i poznavanje materije, pa i zanatstva te dugogodi{njeg literarnog iskustva. Sve proizlazi iz istine – kako jednostavno, a kako manjkavo u funkcionalnom ìvotu i podlo`no licemjerju. Onaj tko iskreno i suvislo govori ne mora ve} time biti i kvalitetan pisac. Moralna du`nost prema drugima i prema ljudskim bi}ima op}enito moè ponekad skrenuti u krivom smjeru i ne zavrje|uje na{u podr{ku. Pisca te{ko moète optuìti za prijevaru i parazitizam jer svaka je pisana rije~ u svojoj naravi moralni ~in. Ja osobno nisam imao nikakvih tajni, odnosno, nisam nikada u tekstu kalkulirao. Napisao sam, kao {to znate, mnogo knjiga i sve su one moja jedinstvena istina. Ja mam svoj san, a imam i Hatemin san. • Kao zagreba~ki |ak i student poznavali ste Saliha Ali}a, a u Zagrebu Vas je posje}ivao Mak Dizdar. Jeste li zadovoljni kriti~kom recepcijom spram njih i kako ste ih doìvjeli? Idrizovi}: Moja zbirka eseja i putopisa «Dvostruka avlija» otvara se esejom o Maku Dizdaru u kojem èlim proniknuti u njegovu poeziju. Kao tuma~ narodnog blaga on je svoju poeziju ispunio svojevrsnim eksplozivom {to izbija iz uàrena hercegova~kog kamenjara, izda{nog sunca i posnog zalogaja, psikanja zmija, vrelinom loze i ljudske krvi te vje~nom sumnjom. Uz to bio je neumorni tragalac u domeni jezika, sjetimo se samo nekoliko za~udnica iz njegova jezi~nog inventara: }utac, badac, kon~ina, zator, pitac. Koristio je kaskade slova, njihovo prepletanje, zatim kriànje drevnih melodija i zvu~nih elipsi s modernim melodijama, toni~ki stih s mnogobrojnim aliteracijama i neologizmima i tako dalje. Eto, uvijek sam bio skloniji ozbiljnom razmi{ljanju o prijateljima i njihovu predstavljanju nego onom kratkotrajnom i anegdotalnom. [to se pak Saliha Ali}a ti~e mnogo sam mu pomagao, jo{ kada sam ulazio u knjièvnost, a i kasnije. Kad je Salkica umro nje-

gova je èna prvo do{la meni tugovati. êsto sam ga posje}ivao u njegovoj skromnoj sobi. On se nije previ{e umarao umjetno{}u i ja mu to opra{tam. • Kako na Vas djeluje ovo elektronsko doba, svijest o sveprisutnosti mo}nih medija i njihovih prikaziva~kih pulp fiction (pakleni {und) metoda. Nije li to gubitak supstancijalnog zna~enja umjetnosti? Idrizovi}: Upravo to. Elektroni~ko doba, u kojem nam vi{e ne bi trebalo biti tijesno, zapravo suàva horizont o~ekivanja, odnosno, umanjuje materijalni i tvarni kontakt s knjigom koji je po meni nezamjenjiv. Literarni ukus ne moè vam oblikovati kompjutor ve} lijepo oblikovana knjiga. Ona je dio na{eg osje}ajnog ìvota i rijetko nas moè obeshrabriti jer na neki na~in ima neponovljiv identitet. Noj se moète diviti, njenoj formi, po{tovati joj ranija izdanja, moète je se sje}ati, moète je posjedovati kao divot izdanje, a zbog svega re~enog moète se na nju i naljutiti. Ona je produèna autorska ruka. • [to je s Va{om knji`nicom? Idrizovi}: Knji`nica je prodana mjestu Roàje na Sandàku, jer ja sam porijeklom iz Bijelog Polja kod Roàja. Knji`nica }e se zvati «Knji`nica Nusreta Idrizovi}a». Raduje me {to }e to biti uspomena na mene. • Na kraju, kako zdravlje, boljetice, devera li se nekako? Idrizovi}: Odgovorit }u posredno na ovo pitanje. Na umu mi je kratka pri~ica koju ovog trenutka potpisujem: na putu prema dàmiji, u najboljoj namjeri da se pogine, misle}i da du{u daje{ Bogu… Ali, ima jo{: Kao dje~arac odlazio sam u Idrisku mahalu gdje protje~e rijeka Lim. Bila je tad hrabrost zaroniti do dna gdje je rijeka oblikovala kamenu gromadu u obliku stolca. Trebalo je zaroniti, sjesti na stolicu i vratiti se. Eto, zbog toga mi jo{ {ume u{i i slabo ~ujem.

Na na{u veliku `alost Nusret Idrizovi} je dva dana nakon zaklju~enja ovog broja Behara preselio na Ahiret. RAHMETULLAHI ALEJHI RAHMETEN VASIATEN! Redakcija BEHARA BEHAR 79

M U LT I M O N O L O G

DR@’TE VEHABIJU! Pi{e: Senad Nani}

Prije gotovo petna- mezheba ili ideologije bili, uputismo se dobro obavljena est godina, u vlastitoj posla k na{em autu stila Peckham gdje nas ispra}a mlad emotivno sveobuhvat- dèmatlija. I pita: „A za{to nosite tako duge hla~e?“ Posve noj ~e`nji za oblikova- nespremnog, spasi me brat Irac, koji bradu, dakako, nije njem {to jednostavnije trebao kanirati, rekav{i: „Oni su ìvjeli u komunizmu.“ slike suvremenog svijeOtkud toliki formalizam? Za{to se tako apsolutno obta koja funkcionira, a vezuju}e u svakom slovu doìvljava Poslanikova tradicija? kojom bih bio makar Te je li ~ovjek koji odredbu o no{enju hla~a dogle`nja~a malo usmjerio kakvom doìvljava kao nezaobilaznu pravnu obvezu nu`no potensuvislom ~inu u meni cijalni masovni samoubojica samo zato jer je medijska zvigoru}e slike i emocije jezda Bin Ladin Saudijac? Jer takve smo zvali ha{{a{inima, uàsa uni{tenja mojih a ne vehabijama, zar ne? I po{to u vehabijskim spisima naroda, dano mi je bilo nigdje ne stoji da treba sveudilj klat civile, ne}e li se uzvik suo~iti se s tako ~esto „dr`’te vehabiju!“ pro{iriti na sve muslimane, jer, kona~no, hvaljenom razli~ito{}u oni svi {tuju tu ~udnovatu tradiciju pustinjskog „proroummeta. Sudanska braka“. Stoga treba sveudilj bombardirati jug Somalije, Irak, }a humanitarci organi- Libanon i Palestinu. Kako to nije dovoljno, angaìrat }emo zira{e mi put po Britaniji i Irskoj u cilju obilaska {to je mo- jo{ „vehabija“ i njima sli~nih „radikala“, „islamista“ i inih gu}e ve}eg broja tamo{njih dèmata gdje sam, po dù- terorista, pa }emo, tough luck, morati poslati jo{ dvademanskom i kasnijim vaktima, odràvao predavanja o sta- set tisu}a vojnika, koje treba bogato i skupo „kupujmo nju i uzrocima rata u Bosni te potom skupljao sredstva ameri~ko“ opremiti. Kako ni to nije dovoljno, shit hapkoja su bra}a slala u Bosnu. Registrirano{}u u UN-u, mno- pens, neo~ekivano }e odletjeti u zrak jo{ koje veleposlango su i proturili. stvo, kakav neboder u sred kakvog zapadnog grada pa }e Stigla na red i àrgonski zvana vehabijska dàmija u ljudi brzo strahom od smrti od sebe skriti svoj bijes zbog nekad industrijskom, svom od opeke izgra|enom gradu nezaposlenosti, uru{enog standarda, dru{tvene isklju~ena sjeveroistoku Engleske. Dàmija k’o skoro svaka u En- nosti. „Samo da nije tih vehabija“, klicat }e integrirani gleskoj, otkupljena anglikanska crkva kasnogoti~kog izra- muslimani, pridruùju} se trendu prokazivanja konzervaza sa skromnim zakrenuto od osi postavljenim mihrabom i tapisonom na }ize da „A za{to nosite tako duge hla~e?“… Otkud toliki se ljudi mogu posafat’. Sudanci, {to }e, k’o formalizam? Za{to se tako apsolutno obvezuju}e u Afrikanci i k’o biv{i studenti biv{e Jugoslavije, ne pridaju velikog zna~aja formi u vjer- svakom slovu doìvljava Poslanikova tradicija? Te je li skim detaljima, pa me, sviknutog na taj ~ovjek koji odredbu o no{enju hla~a dogle`nja~a ambijent islamskog suìvota u na{oj bazi u doìvljava kao nezaobilaznu pravnu obvezu nu`no Midlandsu, dobronamjerno upozori{e da nikako ne zapalim cigaru dok sam u dru{t- potencijalni masovni samoubojica… Unija, iako na~elno vu ovog dèmata. „Ma {to mi govorite“, pozdravlja bid’ate, pati od kroni~nog vehabitisa. rekoh, „pa znaju iz kakva pakla dolazim.“ I zaista, dèmatlije pozorno slu{aju, a ja sav integriran s tivne nejasno financirane marginalne manjine koja okupvi{emjese~nom propisno k’o {aka dugom bradom, izra- lja dru{tveno isklju~enu mladost, djecu napu{tenih militaslom zbog stalno odga|anog povratka mladobrada put- risti~kih utopija svojih trì{no fri{ko osvije{tenih roditelja. nika koji tada na planirano kratka putovanja jo{ ne nosa{e Ili uni{tenih. britve. Danas, eto, u tu destinaciju ne bi niti smio nosati Poredamo li uvis zbirke sahih hadisa dose}i }emo visitako {to o{troga. Izvor tog neplaniranog i modno ne- nu poodrasla pu~ko{kolca. Kako je mogu}e toliki tekst u~iosvije{tenog imidà dobronamjerni je profesor moderne niti pravnom obvezom, zakonom, nizom naredbi i zabrapovijesti s Oxforda, valjda s kojom ~a{icom vi{e, pripisao na, umjesto onim {to on jest – moralni uzor? Kako o~eSulejmanu Veli~anstvenom. kivati funkcionalan sustav i sposobnost dru{tva na kreatiNakon predavanja i razgovora s dèmatom, jo{ jednom van razvoj uz toliko ograni~enja? Gomilanje pravnih ganut i ushi}en dubokom empatijom koju iskazati mogu obveza uvijek je kroz povijest za sobom povla~ilo sukladsamo muslimani porijeklom s potkontinenta, ma kojeg no isklju~ivanje naroda, „obi~nika“ kako bi rekli Englezi, i

BEHAR 79

ÂSOPISI u~vr{}ivanje pozicije elite koja to regulatorsko obilje ima ovla{tenje tuma~iti i potom ga prikazivati toboè nu`nim i funkcionalnim. Uz posluh obi~nika, dakako. Stoga Allah {ejtanskim poslom prokazuje zabranjivanje preko Njegovih zabrana /Kur’an VI:138-151/. Jer provesti sve hadise kao pravnu obvezu uklju~ivo i one koji su proturje~ni ne samo zbog nevjerodostojnog lanca ve} i zbog ~injenice izricanja u posve razli~itim dru{tvenim uvjetima i trenucima u kojima je ìva Poslanikova mudrost djelovala, jednako je neizvedivo kao i funkcionalno uklju~enje recentnije zbirke pravnih odredbi, nastale, dodu{e, bez ikakva upliva Mudrosti, nazivanom „pravna ste~evina Europske Unije“. Dovoljno je biti profesionalno angaìran danas ma gdje u Uniji ili Cefti i vidjeti da je nabujala ste~evina neuskladiva sa samom sobom, a kamoli s interesima aktivnog dru{tva. Europska Unija, iako na~elno pozdravlja bid’ate, pati od kroni~nog vehabitisa. No nisu samo eurobirokrati vehabije. Ima nas, znam ja nas, jo{. Po ~emu se mi, naime, tako zna~ajno razlikujemo od takozvanih vehabija i njihovog poziva iskonu? Zar nije i {afijski princip izjedna~avanje sunneta, prakti~ki hadisa s Kur’anom, uvjetuju}i ga kao obvezuju}u pravnu odredbu tek vjerodostojno{}u prijenosa? Nisu li se hanefijski pravnici toliko pribliìli {afijskim da su prakti~ki napustili Ebu Hanifin nauk o kritici hadiskog teksta u kontekstu prava?

Zar }emo osuditi vehabije zbog revnosti u provo|enju slu`benog zajedni~kog stava? Izbor nam je tek dvojak. Ili se ne}emo ogra|ivati od vehabija tako ùrno i bu~no ili }emo pristupiti korjenitoj sveobuhvatnoj reformi fikha, zamijeniti {erijatsku devijaciju pojma halife kur’anskim pojmom halife kao svakog ~ovjeka, zamijeniti atrofirani pojam id`me izvornom sveobuhvatno{}u stvarne suglasnosti zajednice. Moèmo li to? Ako treba, i lokalno, Statutom Islamske zajednice, barem. I na kraju, povrh svega, vehabije bivaju lakonski optuèni za, zamisli, doslovnu interpretaciju Kur’ana, a {to je vrijednost koju bi svi muslimani trebali neosporno po{tovati kao nu`nu posljedicu temeljnog islamskog uvjerenja da je Kur’an Bo`ja rije~. Jedna je stvar doslovno tuma~enje, a sasvim druga doslovno tuma~enje izvan konteksta samog teksta, dok je posve tre}a metafori~ko tuma~enje koje isklju~uje doslovno zna~enje. Stoga, kriv zbog doslovnog tuma~enja Kur’ana? Dr`’te mene!

BEHAR 79

Divan Diwan «Diwan», ~asopis za kulturu, br.19-20, JU Javna biblioteka «Alija Isakovi}», Grada~ac, novembar 2006. âsopis za kulturu iz Grada~ca, Diwan, edicija je koja pobu|uje pozornost i potvr|uje da knjièvna scena i prate}a ~asopisna produkcija u BiH odràva ugledni prijeratni standard. Stoga nije ni ~udno da je biblioteka koja je ujedno i izdava~ dobila ime po knjièvniku Aliji Isakovi}u {to obavezuje redakciju ovog almanaha da uz prisje}anje na snagu djela koje je ostalo iza ovog neumornog knjièvnika donosi najsvjeìju, recentnu ~asopisnu ponudu. S novim brojem starta i nova redakcij, nakon uspje{nog urednikovanja Dinka Deli}a, a sada pod vodstvom novog glavnog urednika Amira Brke i s ~lanovima redakcije Mirsom [ari}em, Aleksandrom ^vorovi}em, Draganom Marijanovi}em i Almirom Zalihi}em. Novi broj zapo~inje upe~atljivim esejom Esada Zgodi}a pod naslovom «[ta je to - nekropolitika?» u kojem se definira sadràj ovog terminakovanice da bi se naposljetku doveo u neposrednu vezu sa vi{ezna~nim pojmom nekrofilija. Najnovija pjesni~ka produkcija zrcali kroz radove Admirala Mahi}a, Kemala Mahmutefendi}a, Ljubice Ostoji}, Marine Trumi}, Milana Fo{nera, ali i kroz prijevodno pjesni{tvo s engleskog i {panjolskog jezika autora Marka Strandija, Stephanie Krueger i Abelarda Linaresa. Prozni separe donosi najnovije uratke Radivoja [ajtinca, Adina Ljuce i Dragana Marijanovi}a. âsopis donosi informaciju o zakladi «Fra Grgo Marti}» koja je raspisala istoimeni natje~aj za knjièvnu nagradu. U dijelu ~asopisa pod nazivom Votum separatum Mile Stoji} daje portret zna~ajnog bosanskog pjesnika Ivana Kordi}a, dobitnika zna~ajnih knjièvnih nagrada u pro{loj godini. Sredi{nji dio ~asopisa reaktualizira radove sa Simpozija Grada~a~kih knjièvnih susreta pod nazivom «Husein-kapetan Grada{~evi} kao literarna inspiracija u narodnoj i umjetni~koj knjièvnosti». Rubrika Studije, ogledi, eseji donosi tekstove: Prima Levija, Tvrtka Klari}a, Zorana Bognara, Branka Vujanovi}a, Sulejmana Boste i Vojislava Vujanovi}a. Kriti~ki tekstovi Muhidina Dànke, Mirka Pejanovi}a, Atifa Kujundì}a, Almira Zalihi}a govore nam o recentnoj knjièvnoj produkciji. Isti~emo Uredni~ku bilje`nicu Almira Zalihi}a, koji pi{e o knjigama [abana [arenkapi}a, Rajka \urice, Bisere Sulji}-Bo{kailo, Irfana Horozovi}a, Amira Brke i Dubravke Brajkovi}. Napomenimo da je «Diwan» bio prvi ~asopis u BiH koji je primljen u asocijaciju evropskih ~asopisa EUROZINE /www.eurozine.com/. Kao partner ovog net-magazina mogu}e je izabrane doma}e autore predstaviti direktno na Eurozine-siteu te je mogu}e uzvratno preuzeti tekstove renomiranih autora iz Europe. Vi{egodi{nji napori da se regionalnom i europskom ~itateljstvu predstave knjièvne vrijednosti BiH, a da se u «Diwanu» pro~itaju zanimljivi strani autori, urodili su plodom {to dokazuje i najnoviji broj. Filip Mursel Begovi}

MLADA BO[NJA^KA POEZIJA Amir Brka

DOSTOJANSTVENO LICE PJESNIKA ZABAÊNO UNAZAD ZAPISAN SAN Jednom je ovakav sanjao san. Naglo je iz glavne ulice skrenuo u soka~i} blagoga uspona, na ~ijem se kraju nalazila roditeljska ku}a. Bila je zora. I ve} iz daljine ~uje jezive krike, o~ev glas koji je, vri{te}i, izgovarao gadosti kakve do tada nikada nije ~uo, ni u snu. Majka je stajala mirna, malo od oca zakrenuta u stranu, a on je sjedio na zemlji. Glava mu se okretala tamo-amo, njegove o~i zmijski su prijetile; on je, zapravo, bio kostur, ali ga je prepoznao: na licu je jo{ uvijek imao koù sivo-zelene boje. U ba{ti je stajao otkopan grob, me|u raznobojnim ruàma i drugim cvije}em. Za{to ga je otkopala, pitao je majku. «Jer je u njeg u{ao |avo», kazala je. Pri{ao je, i onda su zajedno u~ili fatihu, i drugo {to su znali… Tada se probudio. Upla{en do kosti, pitao se - nije li, u stvari, oti{ao predaleko, odnosno nije li pri{ao preblizu. Mo`da bi valjalo misliti, i pisati, o lijepim stvarima, o ljubavi , o djeci, o cvije}u… Ali je zapisao i taj san. (listopad 1998)

Amir Brka ro|en je u Te{nju 1963. Pjesme su mu prevo|ene na njema~ki, rumunjski, slovenski, engleski, poljski i makedonski jezik. Od 1996. godine vodi Centar za kulturu i obrazovanje u Te{nju, u kojem je, pored ostalog, zasnovao izdava~ku djelatnost koja je do sada objavila vi{e od 70 naslova. Potpredsjednik je Dru{tva pisaca BiH od sredine 2003. godine. Urednik je Godi{njaka Bo{nja~ke zajednice kulture “Preporod” i “Znak Bosne” iz Zenice te glavni urednik ~asopisa Diwan iz Grada~ca. Do sada je objavio jedanaest naslova koji uklu~uju poeziju i prozu (potonje podrazumjeva pri~e i zapa`eni roman Monografija grada). Prou~avaju}i kulturnu povijest prije svega Te{nja, priredio je sedam knjiga. Dobitnik je vi{e zna~ajnih knji`evnih nagrada.

KONCENTRI^NI KRUGOVI (fantazma na anti~ku temu)

Obdukcija le{a nije bila potrebna: sadr`aj prona|ene hartije upu}ivao je na to da je utopljenik bio paroksisti~ni egotrop. Nije posumnjao u koncentri~ne krugove na vodi. Poslije ga sretoh. Zapalismo cigarete. - Sjednimo- re~e. – I, da zna{, voda je bila hladna, a klizilo je ve~e. Ne sumnjati u koncentri~ne krugove na vodi nesumnjivo {kodi. Prije svega, valjalo bi znati idu li iznutra ili `eli izvana nekuda ne{to da ih vrati. Provjeravati na moj na~in, to se ne isplati. Izravno sko~iti u nebo svakako je bolje, ali to ne znaju oni {to ostali su dolje.

BEHAR 79

MLADA BO[NJA^KA POEZIJA

OVDJE U OVOM GRADU Za Idu

ovdje u ovom gradu u kojem sam ro|en hiljadama kilometara daleko od Teherana od Pariza tako|er uvijek }u mo}i danju imati no} uvijek }u mo}i imati decembar poslije januara uvijek }u morati misliti o Casamarisu i o Fatihu uvijek }u iznova razumijevati da rijeka dijeli obale i nadati se da ona jednom poput mora razlit }e se mojim tijelom na{a }e ku}na ptica uvijek biti dnevna sova ali uvijek }u znati prona}i tvoju ruku kojom }e{ pro}i kroz moju umornu kosu I to }e uvijek biti prilika da se sastavim ovdje u ovom gradu u koji sam prognan iz svih strana (1996)

PRORASTA TE KORIJENJE [to ti je po{lo za rukom nadrâsti krov vlastite ku}e smatra{ ispunjenjem svojega poslanja Pri tom – prorasta te korijenje iz glave ~vorovi njegovi bauljaju nikad mu nisi upoznao morfologiju sokove koji ga hrane ne primje}uje{ da ti kosti na nj po~inju sli~iti

AKO ZAMISLIM

BEHAR 79

(srpanj 1996)

PORODI^NA FOTOGRAFIJA kako dinamizirati fotografiju osim da se razi|u svi: jedan je propao u zemlju drugi je ahasver majka je u apoteci si{ao si i ti koji bulji{ u svoje o~i ne shva}aju}i {ta je to {to vas i danas dr`i na okupu kao bjelina paspartua

STAJALI SMO UOKOLO JAME Stajali smo uokolo jame s dlanovima k nebu okrenutim sve}enik dok crni izvijao je, zavodljivu do bola, melodiju poznatoga, ali jezika nerazumljivoga. Oko nas, unedogled, {irili se kamenovi, kubisti~ki ~ovjekoliki, mjere}i du`inu humkama zemljanim, sme|im i zelenim. [ta je iz dlanova izrastalo na{ihnisam to mogao znati (zato se i zove vjerom), ali ogromni vidio sam hrast {to ustremio se u plavet. Prema posljednjem – zaklju~ivao sam da koncentri~nih krugova veliki je broj to jest da hranio se mnogim nara{tajima zemlje. no, ni slutiti nisam mogao zbog ~ega svejedno mi nije, i za{to sam odlazio s mi{lju posje}i da bi ga se moralo, pa mi i pipke i{~upati iz njih kao novo, mlado ne bi hra{}e izrastalo. (25.9.2000)

Izbor pjesama: Filip Mursel Begovi}

Jedan bi stari bo{nja~ki pjesnik mogao napisati i ovakvu pjesmu: Ja sam, zapravo, samo sjena onoga koji bje{e. i to {to pi{em krzotine su eha okultne pjesme. Kao da, recimo, umjesto vode te~e sivi dim iz ~esme. Jedan mladi bo{nja~ki pjesnik pi{e ilahije. Njihov bi mi se susret, ako ga zamislim, ~inio jako uzbudljivim. Stari bi pjesnik, cijepaju}i svoju odje}u,

upinjao se dokazati da nije Juda budu}nosti. A mladi, skamenjeno dostojanstvena lica, glave blago zaba~ene unazad, optu`uju}e bi motrio, dok ne bi po~eo da se nji{e, i probada iglama.

KAZALI[TE

LJUBAV U ZLATNO DOBA BOSNE Enver ^olakovi}: «LEGENDA O ALI-P[I», (HNK, 10.12.2006., dramatizacija i re`ija Sulejman Kupusovi}) Pi{e: Emsud Sinanovi}

Budu}i da je roman Envera ôlakovi}a najpopularniji knjièvni tekst u Bosni i Hercegovini te da su o tom romanu izre~ene samo pozitivne kritike: Bene{i} (sadrì genijalno ocrtane likove), D. Lati} (najljep{ii roman muslimanske knjièvnosti), S. Lasi} (sadrì neke od najljep{ih scena u povijesti hrvatskog romana), Krleà (ôlakovi} prikazuje bolje Bosnu od Andri}a), Z. ôlakovi} (kada 1944. objavljuje roman »Legenda o Ali pa{i» ôlakovi} u najboljoj europskoj tradiciji romaneskne forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bo{nja~kog duha; Citirano prema: Bilje{ka o piscu u: Lokljani. Iz Bosne u Bosni, Islamska zajednica, Zagreb 1991.). Treba ukazati na neke klju~ne momente romana, kojeg je autor ovog teksta svojedobno nazvao parabolom o dobrom ~ovjeku koji ravnaju}i se u ìvotu u pona{anju i ~injenju prema moralu (ahlaku) i zakonima proizi{lim iz Kurana, zasluìo bo`ju nagradu na ovom svijetu, e da bi ukazao kako je Sulejman Kupusovi} u svojoj dramatizaciji romana proma{io samu bit i ideju romana svode}i njegov bogati sadràj na blijedu melodramatsku ljubavnu pri~u. Kao {to znamo, ìri Matice hrvatske je izme|u 17 rukopisa pristiglih na natje~aj 1943. godine nagradio upravo roman Legenda o Ali pa{i te ga tiskao godine 1944. Veoma je znakovito da je drugo i tre}e izdanje romana tiskano uvijek pred vjetrovita vremena u hrvatskoj povijesti: 1970. (Znanje, Zagreb), te 1989. (Islamska zajednica Zagreb). U Kazali{noj knjiìci redatelj Sulejman Kupusovi} navodi jednu neistinu pozivaju}i se na stru~nost Enesa Durakovi}a o razlozima netiskanja romana (bajkovita pri~a, te negativno prikazan lik ìdovskog trgovca u dominantno muslimanskom ambijentu uz neto~nu ~injenicu da su Alija Isakovi} i Enes Durakovi} objavili roman, zbog politi~ke sudbine Envera ôlakovi}a, tek 1990. nakon prvog izdanja iz 1944.). Autor E. ôlakovi} u predgovoru drugom izdanju romana isti~e kako je Legendu o Ali pa{i slu{ao od ro|aka Salihage dok je leào bolestan. Autor nepravedno naziva ovaj roman sladunjavom ali pou~nom pri~om, legendom, ili hikjajom: U ovoj legendi ~ita~ ne}e na}i ni godine, ni datume, ni povijesne osobe nego samo srce, ljubav i duh onog lijepog doba. Njena svrha nije da pou~i povijesti Bosne, jer se ona ve} poznaje iz knjièvnih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da bar za kratko izvadi namjernika iz vrtloga te{ke dana{njice. Njen je cilj da nas odvede u zlatnu pro{lost, u kojoj se ìvjelo zato da se uìva ìvot, a ne da se

stje~u i gomilaju milijuni, poloàji i medalje (E. ôlakovi}, Predgovor. Legenda o Ali-pa{i, Znanje, Zagreb 1970.). Iz navedenih rije~i je o~ito kako Enver ôlakovi}, ne samo u ovom romanu, nego u svom cjelokupnom stvarala{tvu ima jedan antimodernisti~ki stav, tj. u svim svojim djelima on suprotstavlja staro doba (zlatno doba Bosne) novom dobu (vrijeme poslije Austro-Ugarske okupacije Bosne 1878.), a u samom romanu o~ito suprotstavlja Sarajevo prirodnom ìvotu utopijske zajednice na selu. U dramatiziranoj predstavi redatelj Kupusovi} je prikazao samo zlatno doba Bosne, a ovaj poeti~ni, pseudopovijesni, kulturolo{ki te dominantno ljubavni roman sveo je na puku melodramatsku ljubavnu pri~u po{tuju}i kanone tog ànra, te likove dijeli na isklju~ivo pozitivne (Alija Lepir, Ali- hodà, Mehaga) i negativne likove (trgovac ìdov Je{ua, {krtac, Hasan dedo, potkupljivi kadija Hilmija), a tu je i motiv tajne (Ismetova bolest) te obavezna ljubav sa zaprekom. Dok su svi ti likovi u romanu svojim postupcima punokrvne, stvarne osobe, u predstavi su oni ve}inom svedeni na karikature. Sam roman je u biti razrada sna Alije Lepira. U predstavi, taj san su pripovjeda~ii samo donekle nazna~ili, a on je najbitniji dio romana jer anticipira cijelu radnju romana te isti~e temeljnu ideju romana izre~enu od strane Arapina u Alijinom snu: Alija se na{ao u podrumu dronjaka. On se boji, no pred njim se stvara Arapin u zelenu dùbetu, s ogromnom zelenom ~almom, s gustom bijelom bradom, lice i o~i mu se crne, a zubi se cakle te govori Aliji: Alija epiru, kako si? Ja sam te doveo ovamo, da te nagradim {to si dobar {to se boji{ Boga, velikog milostiva, {to mu se klanja{ i {to nikomu zla ne ~ini{ niti èli{. Dalje mu Arapin nagovje{tava da }e sve to blago postati njegovo. Arap nestade. Alija se obradova blagu, sanja o ènidbi s Almasom te }e oti}i na hadìluk. Iz podruma Alija izlazi u svijetlu odaju gdje na svilenom du{eku leì njegova Almasa, no i on se ovdje drì adeta iz Kurana te odlazi u drugu odaju gdje mu neki ~au{ saop}ava kako je promaknut u pa{u. U Kuranu pi{e da se ~ovjeku meka srca i dobre du{e,

BEHAR 79

KAZALI[TE tzv. Evliji na ovom svijetu san ispuni, samo o njemu se ne smije nikome pri~ati. O~ito da ôlakovi}ev roman i zapo~inje tom spoznajom. San je na neki na~in i bijeg Alijin iz svijeta u kojem je novac sve, bijeg od svoje ljubavi Almase, jer je on svjestan duboke razlike izme|u njegovog uèta hamala, tj. svog dru{tvenog poloàja i poloàja Almase k}erke uglednog i bogatog trgovca (bakalina) Mehage te da mu je Mehaga nikad ne}e dati. Samo u snu Almasa moè postati njegova pa se Aliji isti san ~esto vra}a. Svoju predstavu Sulejman Kupusovi} zapo~inje ulomcima iz navedenog predgovora koji pri~aju sveznaju}i pripovjeda~i, u stvarnom ìvotu su to telali, likovi posu|eni iz nekad popularnog bo{nja~kog teatra sjena, koji je turskog podrijetla: Karadòz i Hacivat, ~ija je temeljna funkcija da nasmiju gledatelje. Ne samo po~etak nego svaki ~in Kupusovi} otvara scenom iz teatra sijena {to je svojevrstan hommage ovom prvom obliku bo{nja~kog teatra. U stvarnosti se za razliku od snova Alije Lepira Almasa udaje za bolesnog Ismeta koji boluje od epilepsije. Kad Almasa sazna za njegovu bolest, razboli se, a iz tog mra~nog i tragi~nog braka spa{ava je Ali-hodà, usprkos protivljenju njenog oca Mehage koji je neprijeporni pater familias te ne dozvoljava k}eri da napusti muà iako je on bolestan, jer se to protivi obi~ajima i {erijatskim zakonima. Biti rastavljen bila je najve}a sramota za samu pu{tenicu, ali jo{ ve}a za njezinu obitelj. Motivacija likova je neuspjela, jer primjerice, Mehaga svoju nesre}u o potpunoj propasti prima stoi~ki mirno: Bog dao, Bog uzeo, no onaj tko nije ~itao roman, ne zna da tu nesre}u Mehaga prima kao zaslu`nu kaznu, kao ispunjenje kletve djevojke Munibe, koju je u mladosti iskoristio, a ona proklela ne samo njegovu budu}u ènu nego i sav njegov evlad. Mislim da je Mehaga u razgovoru s prijateljem Ali-hodòm trebao taj sramni ~in iz svog ìvota ispri~ati, ili pak nametljivi pripovjeda~. A {to se same glume ti~e, ona je varirala od savr{enih interpretacija do pukih karikatura. Gluma je ina~e specifi~na umjetnost gdje je, da se posluìmo terminima slikarstva, glumac i boja i slikar, i slika, tj. on je jedini umjetnik koji je sam sebi materijal, gra|a kojoj on daje formu ulaze}i u ulogu. Glumac se izraàva maskom, gestom, pokretom. To se kod Josipa Pejakovi}a ne da razlu~iti jer u svojoj maestralnoj interpretaciji Mehage, on poput odista rijetkih glumaca, kao {to su: Jean Gabin, Pavle Vujsi}, Fabijan [ovagovi}, glumi zadanu ulogu, kao da je iz svog stvarnog ìvota u{ao u kazali{nu predstavu te se doimlje kao lik iz djela, kao ~ovjek iz zlatnog doba Bosne. Sli~an tip glumca jeste i Izudin Bajrovi} u nezaboravnoj ulozi Ali-hodè, te je njegovo gluma~ko nadigravanje s Josipom Pejakovi}em bio pravi uìtak za gledatelje. Da je {utnja itekako rje~ita, dokazala je Nada ûrevska u ulozi Zuhra-hanume jer njen pogled pun mr`nje je rje~itiji od svakog govora. Nada ûrevska je interpretacijom Zuhrehanume pokazala da ne postoje velike i male uloge, nego samo veliki i mali glumci. Hasan-dedo je o~ito interpretant svih mogu}ih {krtaca u svjetskoj literaturi od Eukliona iz Plautovog }upa, preko Harpagona iz Mollierova [krtca do Drì}evog Skupa iz istoimene komedije. No redatelj je drasti~no reducirao

BEHAR 79

ovaj lik te on u biti djeluje vi{e komi~no nego turobno i zlovoljno kakav je u romanu. I lihvar Je{ua je blijeda karikatura najnegativnije prikazanog ìdova u svjetskoj literaturi koji je u svojoj zlo}i nadma{io ~ak i slavnog Shayloka iz Shakespearovog Mleta~kog trgovca. Djelovao je vi{e komi~no nego amoralno i pokvareno, a vi{e se o~ekivalo u interpretaciji tog lika od strane glumca Mirvada Kuni}a, tog lika kojem je i prevara posao, a novac iznad obraza i iznad po{tenja. Redatelj ni~im nije pokazao niti su pripovjeda~i izvjestili o smrti gazde Je{ue koja dolazi od Boga kao zasluèna kazana za lihvarstvo, prevaru i krivokletstva. Adnan Haskovi} u ulozi Alije Lepira (uloga Alije Lepira je drasti~no skra}ena, pa on tako ne djeluje kao subjekt radnje, jer je redatelj dao vi{e prostora Mehagi i Ali-pa{i te dosadnim pripovjeda~ima.) i Mediha Musliovi} su veoma solidno odigrali svoje uloge, vi{e kao melodramski ljubavni par, nego kao stvarni likovi iz ôlakovi}evog romana. Roman Legenda o Ali-pa{i nisu Bra}a Karamazovi F. M. Dostojevskog koje je svojedobno Albert Camus maestralno dramatizirao i reìrao kao i ostale romane Dostojevskog koji su u svojoj biti veliki dijalog i vi{e su mimeti~ke nego dijegeti~ke prirode, a Legenda o Ali-pa{i obrnuto, vi{e dijageti~ki nego mimeti~ki diskurs. Tako|er je jasno da je svaka predstava vremenski ograni~ena te traje vi{e od dva sata, bez obzira na glumu i, sadràj i tad postaje gledateljima zamorna i dosadna jer su oni ve}inom recepijentski orijentirani na filmove i jednosatne tv-emisije. No i dalje tvrdim kako je dramatizacija neuspjela jer paradoksalno je da u predstavi o Ali-pa{i ne ~ujemo niti vidimo kako i kada je on postao pa{a. Reìja je bila rutinska no ipak bih istaknuo domi{ljato redateljevo rje{enje: da ku}u sretnog ljubavnog para (Adnan, Safa) prostorno suprostavi ku}i nesretnog ljubavnog para (Almasa, Ismet), stavljaju}i ih na opre~ne strane ulice. Scenografija (Marijela Margeta) je veoma realisti~ki do~arala zlatno doba Bosne te semioti~ki naglasila, izgledom fasada ku}a, opre~nost siroma{nih i bogatih, a ku}a Hasana dede kao da je materijalizirani karakter tog {krtca. Kostimi su izvrsno prezentirali zlatno doba Bosne jer je kostimografkinja Amela Vuli} imala na umu da je narodna no{nja vje~na jer u njoj svaki narod izraàva svoju narav prilago|enu krajoliku. Glazba Asima Horozovi}a je imala ve}inom ilustrativnu funkciju ali i funkciju oìvljavanja starog doba iz turskih vakata, a zato su najpogodniji instrumenti frula (kavala) i saz. No najimpresivniji je bio ènski glas koji ne da je samo do~aravao pro{lo vrijeme nego je ~esto bio kontrapunkt zbivanja na sceni. Na kraju treba ista}i da je redatelj Sulejman Kupusovi} napravio pionirski posao jer smo, eto, na{ najomiljeniji roman osim u pisanom izdanju, imali priliku i vizualno doìvjeti u polivalentnom scenskom kodu. Bio je pravi uìtak vidjeti toliko Bo{njaka na jednom mjestu jer su sva sjedi{ta bila popunjena, {to je samo dokaz kako su Bo{njaci u Zagrebu èljni bo{nja~ke kulture u formi kazali{nih predstava, te bi kazali{ta iz Bosne ~e{}e trebala gostovati u Zagrebu zbog zaista predivne publike koja je svaki dobar potez glumca znala bogato nagraditi aplauzom. Naglasiti treba glavnu ideju romana Legenda o Ali-pa{i: zlato nije zlato, ljubav je zlato.

NOVE KNJIGE

NOSTALGI^NE SLIKE I OTPACI URBANOG GOVORA Faruk [ehi}: «Transsarajevo», Durieux, Zagreb, 2006., str. 75 Pi{e: Sead Begovi}

Ve} samim naslovom svoje tre}e knjige «Transsarajevo» ovaj mladi Bi{}anin (ro|en 1970.) upu}uje na spontano isticanje èstokih iskustava koja ga veù uz grad Sarajevo. Oslobo|enje svoje poetske energije, uglavnom zagu{ena, mra~na i melankoli~na tonaliteta, uz ~estu pratiteljicu smrt, moèmo objasniti ne ba{ vedrom ~injenicom da je za biografiju pjesnika Faruka [ehi}a ni{ta manje neva`no da je bio borac Armije BiH od 1992. do 1995. Sluìo je u 5. korpusu i postigao ~in poru~nika. Knjiga se otvara s ulomcima iz poezije Czeslawa Milosza i Allena Ginsberga koji su posluìli kao moto knjige. I to nas ne ~udi jer je prvi velikan pjesni~kom mainstreamu suprotstavljao svijest o neupotrebljivosti optjecajnog pjesni~kog jezika, lirski difuznog, naivno pateti~nog i intelektualno nediscipliniranog, a kritizirao je i prazni manirizam. Stoga [ehi}, vjerojatno pou~en tim principima, spretno veè lijepe, gotovo nostalgi~ne slike, zajedno s otpacima govora urbanog porijekla. Izme|u logi~kog i poetskog mi{ljenja ipak nema prijepora, a rock sintaksa neodoljivo podsje}a na Ginsbergovu. Taj beatni~ki izri~aj, nastao iz kontrakulturnih pobuna, posve odgovara i pjesniku [ehi}u koji put samoostvarivanja, imaginaciju i potragu za novim snagama realizira na bosanskoj ratnoj podlozi. Uostalom, od rata se ne moèmo emancipirati kao {to to moèmo od dru{tva, moèmo ga samo dokumentirati i detektirati sa svim svojim proìvljenim strahotnostima i paradoksima, a to [ehi} upravo poku{ava predo~iti. Zadnji je rat u Bosni, kao i u Hrvatskoj, iznovice inaugurirao fenomen ~ovjekove kontinuirane fascinacije sa smr}u. Posljedice rata, naàlost, u~inile su smrt inspirativnijom i izazovnijom za stvarala~ku ma{tu. U ovog pjesnika mije{aju se prizori patnje s ljubavnim osje}ajima (i kad je rije~ o suprotnom spolu, pjesma «Azra») i o~itom vezano{}u uz krajolike i uop}e za prirodu u kojoj o~arano oslu{kuje ìvot. Slije-

dom toga pjesme mu vrve toponimima kao {to su Lepenski vir, Bistrik, Tripoli, Dobrinja, Biha}, Ki{na dolina, Marijina glava, Grmu{a, Zloimenjak, Zagreb, Mirogoj, ali i hidronimima: rijeke Una i Miljacka pa ~ak koristi i kozmi~ku {irinu – Mlije~ni put. U otklonu od kanoniziranih pjesni~kih postupaka, sluè}i se opu{tenom naracijom, on je posve predmetno tematski dostupan. Doslovnu komunikaciju ukra{avat }e osobnim lirskim pogledom na stvari, vezuju}i prostor (primjerice opkoljeno ratno Sarajevo) poeziju i medijsku kulturu (film, televiziju, glazbu) u jedan jedinstveni duhovni re-vival. Prisjetit }e se Johnyja Casha, pape Krarela Wojtyle, Leonarda Cohena, Versaceovih kreacija, Milo{evi}evog glasa na Gazimestanu, trulog zapada, Mc Donald’sa, Borgesa, Kafkinog Gregora Samse, Gilgame{a, Bunuela, Cyrano de Bergeraca, tv-serija Roseanne i Frasier i drugih. Svoju intermedijalnu gestualnost iskazuje i kada koristi pojedine stihove T. S. Eliota kao svoje, primjerice: «kafenim ka{i~icama mjeri{ svoj ìvot», iz njegove puste zemlje, {to opet nije slu~ajno jer }emo tu posudbu shvatiti kao lako odgonetljivu aluziju. Napokon, [ehi}eva stilska autenti~nost kolektivna je svojina pjesni~ke generacije devedesetih iz Bosne i Hrvatske. No, nipo{to mu ne moèmo oduzeti osobnu poetsku iznijansiranost. Na jednom }e mjestu re}i: «ìvim u dràvi gdje je iskopavanje kostiju udarna vijest». Takvih potresnih mjesta ima mnogo u ovoj knjizi i ona nam otvoreno govore da autor ne pristaje na unutarnji egzil ve} na osobni krik koji nas jo{ jednom podsje}a na potrebitost i nezaobilaznost misije pjesnika u oskudno doba: «vojni imam molitvom trasira put prema bogu / sahranjujemo dvanaest poginulih boraca // umotani u }efine leè na opranim tabutima / galije {to }e biti porinute u carstvo truleì». [ehi}eve pjesme silovito ostavljaju trag prolaènja traè}i uto~i{te u neprijateljskom okru`ju zemaljske stvarnosti.

BEHAR 79

NOVE KNJIGE

O BO[NJA^KOM IDENTITETU I SUDBI Faris Nani}, Zapisano ostaje, KDBH Preporod, Zagreb, 2006., str. 216. Pi{e: Bo`o Rude`

Scriptum manet! Doista, zapisano ostaje, jer prepri~ano se zaboravi ili se prenosi s vlastitim dodavanjima i ispu{tanjima, iz ~ega, ~esto, nastaju mitovi i legende iz kojih te{ko moèmo cjelovito rekonstruirati epohu o kojoj se govori, pri~a. Ali kad se pa`ljivo i{~itaju Nani}evi eseji sabrani u ovoj knjizi, nalazimo jo{ jednu potvrdu i zna~enje ove mudre latinske izreke. Rije~ je o uvodnicima, ~esto polemi~ke naravi, koji su uglavnom objavljeni u Beharu i Preporodovu Journalu, kulturnim revijama Bo{njaka u Hrvatskoj. U predgovoru autor isti~e namjeru i svrhu ovih zapisa, a to su, da, s jedne strane, «ocrta duh vremena i dileme koje su ga pratile», a, s druge strane, da posluè «kao alarmna zvonca budu}im generacijama kao tiho upozorenje da se neke dvojbe ne trebaju traumati~no ponovo proìvljavati». To su dakle tekstovi koji su pisani u razdoblju od 1992. (kada su se na ove prostore sru~ile sile zla i destrukcije, a u Zagrebu pokrenut ~asopis Behar) do na{ih dana. Zato }e ~itateljevu pozornost ponajprije izazvati struktura i kompozicija ove knjige, ali i klju~ne rije~i koje povezuju tri glavna poglavlja: Rije~i uvo|enja i preno{enja; Rije~i preno{enja i izazova; Rije~i izazova i upozorenja. Dakle, pred nama su autorski o{tre i kriti~ke Rije~i koje u isto vrijeme, sinkronijski i dijakronijski, ~itateljima ne{to prenose, izazivaju ih, ali i upozoravaju. Rije~i preno{enja poznata su formula drevnog kineskog mudraca Konfucija, koji je u svojim Analektima zapisao i svojim u~enicima stalno izlagao da on ne otkriva i ne stvara ni{ta nova, nego samo prenosi (budu}im nara{tajima) ve} (s)poznato, da se ne zaboravi! Tako nas i Nani}, kroz ova tri poglavlja, podsje}a i upozorava na tri tematska kruga unutar kojih se rje{ava i problematizira bo{nja~ko, a dijelom i islamsko pitanje. Tematski su krugovi o kojima autor znala~ki i pregledno raspravlja: a) Poloàj Bo{njaka (muslimana) u Hrvatskoj; b) Sudbina BiH u raljama me|unarodne politike i c) Aktualna kulturna, dru{tvena i politi~ka pitanja modernog (globalnog) dru{tva, ~ijoj izgradnji svoj doprinos, sa svim vrlinama i manama, daju i Bo{njaci, odnosno muslimani. O bo{nja~kom identitetu napisano je puno studija i rasprava, iz pera uglednih sociologa, politologa, filozofa i povjesni~ara. To pitanje naro~ito je bilo zamr{eno i tabuizirano u jugoslavenskom komunisti~kom reìmu, ali naàlost i u ostalim zemljama komunisti~kog bloka. Naime, u to vrijeme, o nacionalnom i vjerskom pitanju, prete`no su raspravljale i odluke donosile politi~ke elite. Rije~ znan-

BEHAR 79

stvenika i empirijska istraìvanja, ako se nisu podudarala s «partijskim stajali{tima» - progla{avani su katkad «subverzivnom i neprijateljskom rabotom». Takav je slu~aj uglednog sarajevskog profesora Esada ]imi}a, rodona~elnika sociologije religije u nas, ~ija se knjiga ritualno spaljivala na sredi{njem trgu u Tuzli! Sedamdesetih godina pro{log stolje}a, komunisti~ki reìm, po Titovoj formuli, da bi oja~ao Republiku BiH i smanjio hrvatski, odnosno srpski pritisak na multinacionalnu i multikonfesionalnu Bosnu, muslimane (islamske vjernike) Ustavom je proglasio narodom – Muslimanima. Dakako da je to bilo kompromisno i ideolo{ko rje{enje koje je trajalo do raspada upravo takve Jugoslavije. Devedesetih godina, formiranjem novih dràva, nacionalno osvije{teni muslimani vratili su svojoj nacionalnoj pripadnosti povijesno ime - Bo{njaci. Na tom fonu je, kako navodi Nani}, i «saborski zastupnik [emso Tankovi} uputio zahtjev politi~kom vodstvu Hrvatske da administrativno rije{i dvojnost nacionalnog izja{njavanja Bo{njaka, koja u praksi ra|a te{ke posljedice. Tankovi} je predloìo (....) da se svi nacionalno izja{njeni Muslimani administrativnom odlukom ’prevedu’ u Bo{njake....» (str. 21). Naravno da ovakve formulacije i zahtjevi zadiru u gra|anska prava i slobode, jer svaka identifikacija vjerskog i nacionalnog (tipa Hrvat=katolik, Srbin=pravoslavac, Bo{njak= musliman) moè imati i negativne konzekvencije. Zar ne postoje Srbi, Hrvati i Bo{njaci koji su po svom duhovnom i eti~kom habitusu npr. agnostici, ateisti....? Ono do ~ega je Nani}u najvi{e stalo u ovoj raspri, i u tome je u cijelosti uspio, to je da neobavije{tene ili nedovoljno obavije{tene ~itatelje upu}uje na provjerene povijesne izvore i kontroverze, pa neka se svatko odlu~uje za svoj izbor. Pri tome se Nani} vodi maksimom da «onaj tko ne poznaje povijest osu|en je da je ponavlja» (str.49). U tom smislu, a ponukani najnovijom presudom Ha{kog tribunala o genocidu, instruktivno je podsjetiti na Krleìn esej u kojem Supilo i srpski ministar Pa{i}, nakon formiranja Kraljevine SHS 1918., raspravljaju kojoj }e se strani, «na{oj ili va{oj», prikloniti muslimani!? Vrlo je zanimljivo Nani}evo problematiziranje sudbine islama u Evropi, i to na «principima vi{eg reda», na principima republikanske tradicije i dru{tvenog ugovora. [tovi{e, tu raspravu autor vodi na visokoj povijesnoj i duhovnoj frekvenciji, propituju}i i dopunjuju}i neke stavove iz Deklaracije evrop-

ZVUKOMJER skih muslimana, koju je pro{le godine u Zagreba~koj d`amiji izlo`io reisu-l-ulema Mustafa Ceri} (str. 73). U tekstovima koji govore o opusto{enoj i razorenoj zemlji Bosni, autor, bez dlake na jeziku, persiflira sve vrste tzv. me|unarodnih predstavnika (salonskih pregovara~a) i doma}ih razbojnika koji su, za potrebe svojih interesnih lobija, dnevno krojili i prekrajali bosanske zemljovide. Jo{ na po~etku ratne pusto{i kardinal Vinko Pulji} upozoravao je: crtajte granice, ali ne precrtavajte ljude! Nani}ev pogled na Bosnu u cijelosti se podudara s opservacijama engleskog povjesni~ara Noel Malcoma koji u prvoj re~enici svoje knjige Kratka povijest Bosne tvrdi da Zapad o Bosni malo zna, a kada o Bosni sudi radi to kroz svoje ideolo{ke predrasude i magle. Na kraju, Nani} iznosi svoja gledanja na aktualna pitanja globalnog svijeta, kao {to su palestinsko-izraelski sukob, terorizam i 11. rujan, vojnopoliti~ki i geostrate{ki interesi velikih sila na ovim prostorima i dr. Nani} je i ovdje decidiran: Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacija, koja je bila veoma bliska i nekim ovda{njim

Devedesetih godina, formiranjem novih dr`ava, nacionalno osvije{teni muslimani vratili su svojoj nacionalnoj pripadnosti povijesno ime - Bo{njaci. Na tom fonu je, kako navodi Nani}, i «saborski zastupnik [emso Tankovi} uputio zahtjev politi~kom vodstvu Hrvatske da administrativno rije{i dvojnost nacionalnog izja{njavanja Bo{njaka, koja u praksi ra|a te{ke posljedice. Tankovi} je predlo`io (....) da se svi nacionalno izja{njeni Muslimani administrativnom odlukom ’prevedu’ u Bo{njake....» politi~arima i njihovim dvorskim hagiografima, suprotstavlja potrebu za dijalogom civilizacija. Toleranciju pretpostavlja isklju~ivosti, pledira za suradnju i dijalog me|u razli~itim kulturama i narodima. Kao {to smo u po~etku i naglasili, Nani}evi tekstovi su izazovni i polemi~ni. Malo kojeg }e ~itatelja ostaviti ravnodu{nim, pretpostavljam da }e neke njegove ocjene i prosudbe vjerojatno izazvati dodatne polemi~ke tonove i osporavanja. Naro~ito to vrijedi za kvalifikacije i prosudbe o li~nostima i doga|ajima iz na{e suvremenosti, kada «argumentum ad rei» zamjenjuje «argumentum ad hominem», kao u slu~ajevima «gra|anina Jozefa Ratzingera» (str. 84), «}elavog i de`mekastog Selmana Rushdia sa {ejtanskim o~icama» (str. 209), ili «Slobodana [najdera, vojnika praksisovske ljevi~arske {estdesetosma{ke bojne...» (str. 139). Ali, nakon svega, {to }e ti sloboda mi{ljenja ako nema{ vlastitog mi{ljenja. Faris Nani} doista o svim otvorenim pitanjima, a naro~ito onim pitanjima koja se ti~u Bo{njaka i islama – ima svoj stav. Zajedni~ko je svim tekstovima, a to je ujedno i poruka svima koji javno pi{u i govore: Imati odgovornost za javnu rije~, bez obzira gdje se i kada napisala ili izgovorila.

PJESME SRCA I LJUBAVI «Arabeske» - `enski zbor Zagreba~ke d`amije: «Ti si vjetar ja sam plamen», Zagreb, 2006. Voditelj: Ismet Kurtovi} MED@LIS ISLAMSKE ZAJEDNICE - Zagreb Pi{e: Filip Mursel Begovi}

Kada ulazimo u Zagreba~ku dàmiju na zidovima promatramo arabeske, ali uz to ~inimo jo{ ne{to, slu{amo ih. Okruùje nas glazba koju vjernik odgonetava kao upisanu formulu cjeline koja je grafija i zvuk. Onome tko se ikada na{ao u Zagreba~koj dàmiji arabeska se nudi kao ljepota i istina te uzbu|enje koje se zvukom prenosi u daljine. Biv{i istaknuti ~lan rock grupe «Drugi na~in», glazbenik Ismet Kurtovi} 1993. godine pri Islamskom centru u Zagrebu je pokrenuo zbor «Arabeske» nazvan po velikoj tajni arapskog ornamenta. Naziv zbora nije slu~ajan jer arabeska odgovara vjerskom vi|enju te ponajbolje opisuje glazbu i tekstove koju zbor pjeva. Djevojke se sastaju dva puta tjedno da bi se uvje`bale i pripremile za mnogobrojne nastupe. Repertoar ovog zbora ~ine ilahije, kaside, sevdalinke te rock balade. Ilahije su pobo`ne pjesme koje svojim sadràjem i karakterom isklju~ivo veli~aju svemo} Boga i ljubav prema njemu, a kaside su pobo`ne pjesme koje svojim sadràjem i karakterom veli~aju ljubav prema Muhammedu a.s., ali opjevavaju i va`ne li~nosti ili doga|aje u povijesti islama. Obje su nastajale jo{ u najranijem razdoblju islama, a posebice kod nearapskih muslimana koji su nepoznavanje arapskog jezika nadomje{tali islamskom duhovnom poezijom na materinjem jeziku. Osim na arapskom, pjevalo se i na perzijskom i turskom jeziku. Jo{ od davnih vremena u Bosni su se ilahije i kaside, naro~ito one na bosanskom jeziku, {irile najvi{e usmenom predajom i prepisivanjem alhamijado pismom, a u~ile su se u muslimanskim ku}ama. Uz ilahije u~ili su se redovno i vefati i hi}aje u krugu ~lanova porodice uo~i svakog petka i mubarek ve~eri. Mevludi se nisu mogli zamisliti bez ilahija i kasida. Najvi{e su ih u~ile djevojke, a mu{karci samo u slu~aju nu`de ili kada èna ne bi bilo. U zadnje vrijeme ilahijama se dodaje i pop muzika, daju}i im neizbje`ni suvremeni melos. Naàlost, takva vrsta popularizacije je po~esto ru`na i islamu nepoznat obi~aj jer jednostavni, pamtljivi refreni lahko ulazi u uho i «otkva~e» pa`nju nemu{ta slu{a~a. U zboru pod vodstvom Ismeta Kurtovi}a pjeva petnaestak djevojaka koje u najboljoj vjeri prenose tradiciju ilahija i kasida daju}i im priliku za novi uspon u suvremenom svi-

BEHAR 79

ZVUKOMJER

jetu koji je po~esto gluh za duhovnu glazbu. Kurtovi} je u vrijeme ratnih vihora devedesetih odràvao koncerte posve}ene Bosni i time glazbom upozoravao na patnje svoga naroda. Jedno slu~ajno poznanstvo, za vrijeme jednog Kurtovi}evog koncerta u Lisinskom, rezultiralo je stvaranjem zbora «Arabeske». Par djevojaka je nastupilo s njime kao back vokali u pjesmi «Pi{i mi». Profesionalac i prekaljeni rocker, koji je do tada imao iskustvo vo|enja mnogih zborova, kod djevojaka je primijetio istan~ani osje}aj za pjevanje ilahija i kasida. Uskoro ih je okupio i uz svesrdnu pomo} Islamske zajednice oformio zbor koji danas plijeni pa`nju mnogih slu{atelja. Naime, Arabeske su pokrenule trend popularizacije pobo`nih pjesama ilahija i kasida te se u razdoblju poslije zadnjeg rata desetak zborova {irom Bosne zvalo njihovim imenom. Vjerojatno je tome razlog prijemljivi baladi~ni zvuk koji je Kurtovi} uveo te visoka razina profesionalnosti kojom se vodi. Ve} od prvog albuma «Da se Bosni vratim», 1994. godine, zbor postaje omiljena glazbena potka svih onih koji traè smisao u raznim vidovima islamskog duhovnog ìvljenja i njegovog iskazivanja. Album je obi{ao svijet te afirmirao ime zbora, a glazba s kazete koristila se za dokumentarce i filmove. Godine 2002. izlazi njihov drugi album «Hori, hori vasiona», kojem je producent Zele Lipova~a poznat kao gitarista «Divljih jagoda». Album je iza{ao nakon duge pauze, a sadrì ilahije koje Arabeske ne mogu svojatati kao vlastiti materijal i nekoliko originalnih uradaka. I ovim albumom zbor donosi poseban glazbeni vid oplemenjivanja islamskog poimanja i ìvljenja. Na dan 30. prosinca 2006. izlazi tre}i album pod nazivom «Ti si vjetar, ja sam plamen». Radi se o prvom posve autorskom albumu ~ime se malo izvo|a~a ilahija i kasida moè pohvaliti.

BEHAR 79

Album sadrì deset ilahija i bonus track «Kad procvatu behari» koje su Arabeske izvele s grupom Zabranjeno pu{enje. Glazbu i aran`mane potpisuju Ismet Kurtovi} i Zele Lipova~a, a autor tekstova je \emaludin Lati}, osim pjesme «Bajram dolazi» koju potpisuje Fikret Kurtovi}. Na realizaciji pojedinih pjesama, poput «Srebreni~ke tugovanke», sudjelovali su glazbenici koji su zaista kvalitetno odradili svoj posao. Izdvojili bi Brunu Urli}a i Stanislava Kova~i}a iz guda~kog kvarteta te izvedbu Paula Kempfa na klaviru. Pjesma o Srebrenici je svojevrsni glazbeni iskorak jer izlazi iz okvira vjerskog zazivanja Njegove sveprisutnosti, ali po svojoj tragi~noj snazi, a istodobno i dostojanstvenoj uzvi{enosti ona ravnopravno sudjeluje u kreiranju albuma. Kurtovi} je zbor tehni~ki doveo do savr{enstva te se rock zvuk koji je prisutan osje}a kao ne{to pozitivno i privla~no. Album vrvi od autenti~nih suvremenih instrumenata te je vidljiva èlja voditelja zbora da ne popusti komercijalizaciji zvuka raznim pomagalima kao {to je sintesajzer. Kurtovi} u muzi~ki kolorit islamske vjerske glazbe unosi flautu, kao ~e{}e kori{teni instrument u aran`manima Arabeska, zatim sopran sax, bas gitaru, klasi~nu gitaru, klavir i guda~ki kvartet. U pjesmi «Selam ja Resulallah» osjetne su naplavine etno trenda ~ime album dobiva na dodatnoj atraktivnosti. Pjevati ilahije i kaside nije lahki posao, one su zaista te{ke glazbene forme te ovise o vi{estrukoj glasovnoj prilagodljivosti. Zaista sjajno aranìran album koji potvr|uje kontinuitet kvalitete zbora jer Arabeske ne samo da lijepo pjevaju ve} svojim glasovima slu{aoca navode na razumijevanje teksta i slu{anja posve}ene glazbe. Osim sudjelovanja u programima unutar vjerskih potreba samog centra, njihovim nastupima redovito su popra}eni svi me|ureligijski i multikulturalni doga|aji u Zagrebu, kao {to su: Hrvatski glazbeni zavod za Dan ljudskih prava, Franjeva~ka crkva za Dane Assisa (molitva za mir) i u Lisinskom na koncertu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Zbor ~esto nastupa u Bosni i Hercegovini, Austriji, Njema~koj, [vicarskoj, u Trstu (festival etno muzike) i Turskoj. Do sada su Arabeske ostvarile vrlo dobru suradnju s grupom Zabranjeno pu{enje. Tako|er su sudjelovale u snimanju muzike za bosansko-hercegova~ki film «Nafaka», s pjesmama Behari - Svadba te Dèzallah. Zbor naprosto, sve one koji ga poslu{aju, zadivljuje svojim pro~i{}enim glazbenim plodovima. Za vjernika koji je svladan privla~no{}u ilahija i kasida tj. njihovom uzvi{enom ljepotom pjevanje zbora Arabeske zvu~i kao obredna inkantacija. Slu{a~u koji nije musliman pjevanje zbora moè pak biti srda~ni ljubavni poziv za novi ìvot u koji se upisuju stihovi objave.

DVD IZBOR

BALKANSKI FILMSKI STANDARDI Pi{e: Sead Begovi}

Lopovi prve klase Scenarij i reìja: Fadil Hadì} Produkcija: Alka film Zagreb Direktor fotografije: Miodrag Trajkovi} Glazba: Mate Mati{i}, Cinku{i, Barbari, [aban Bajramovi} (Erdelezi) Uloge: Emir Hadìhafizbegovi}, Mladen Vuli}, Goran Grgi}, Franjo Dijak, Boro Stjepanovi}, Zlatan Zuhri} Zuhra i drugi Kao polivalentni intelektualac Fadil Hadì} (ro|en u Bile}i 1922. godine) ostvario je zamjetni i raznoliki umjetni~ki opus. Kao slikar, i dramski pisac (komediograf), filmski reìser i novinar te autor satiri~nih tekstova u poslijeratnom kulturnom ìvotu Hrvatske bio je pokreta~ bitnih kulturnih doga|anja. Osnovao je satiri~ki list «Kerempuh», bio je spiritus movens politi~kog tjednika «Vjesnik u srijedu», i najdugovije~nijih novina za kulturu u socijalisti~koj Jugoslaviji – «Telegrama» i «Oka», a tako|er je bio vrstan kao urednik kulturne rubrike «Vjesnika» i kao vi{egodi{nji intendant Hrvatskog narodnog kazali{ta u Zagrebu. Tvorac je prvog hrvatskog crtanog filma «Veliki miting», a snimio je desetak dugometra`nih filmova koji su odjeknuli u javnosti. Neovisno od ideolo{ke matrice Hadì} je u svojim igranim filmovima uvijek izna{ao na~ina da kriti~ki o{tro progovori o anomalijama dru{tva. Kroz ljudsku dramu znao je izraziti socijalni karakter dru{tva i naglasiti psiholo{ki sukob me|u li~nostima. U svojem zadnjem filmu «Lopovi prve klase», kao i u svome romanu «Crveni mozak» uspje{no je spojio satiri~ne elemente s umjereno fantasti~nim prosedeom ne bi li jo{ jednom aktualizirao goru}e dru{tvene probleme, ovaj put, kao {to nam to govori naslov – o lopovluku. Hadì}evom se redateljskom zanatstvu zaista ni{ta ne moè prigovoriti, naprotiv, moè se re}i da je on majstor filmskog ànra, ali te{ko da je ovim filmom odsko~io i nadma{io ina~e poznate balkanske filmske standarde. U atmosferi, ljudskoj raskala{enosti, narodnosnoj lukavosti i dovitljivosti on je do~arao tek na{u prepoznatljivu dokolicu i onaj dramski zaplet koji je svakodnevni dio na{e ùte tiskovine. Sadràj ove filmske pri~e vrlo je jednostavan. Kazali{na trupa «Kota~», predvo|ena menadèrom Elvisom Zukom Kupusovi}em kojega glumi Emir Hadìhafizbegovi}, ve} pretpla}en na uloge duhovitog i pronicavog Bosanca, putuje kombijem na izvo|enje svoje predstave. Njihovo odredi{te je uzorni i ogledni zatvor smje{ten u dvorcu prve kategorije pod za{titom UNESCO-a, a logika trupe i njihova voditelja jest: nema te rupe u kojoj se ne bi mogao desiti teatar. Ve} u automobilu reìja se svodi na kompoziciju kadra te na neki na~in upoznajemo aktere. Kamera

prati svaku gestualnu i mimi~ku modulaciju lica i tijela, uglavnom grimasa te time poja~ava karikaturalnu dojmljivost teksta. U dvorcu su, odnosno eksperimentalnom zatvoru, smje{teni {ti}enici koji na raspolaganju imaju saunu i prostor za yogu i pilates tretmane. Narator nas tijekom cijelog filma kriti~ki uvodi u pojedine sekvence i status pojedinih likova, hvata njihove misli i obrazlaè ih. «Oni» su uglavnom maheri koji noktom mogu otvoriti blagajnu, koji su ne{to zna~ili i zna~e u dru{tvenom etablismanu, oni ~iji je moto: ako krade{ kradi na veliko i legalno, ili, pravosu|e napreduje; lopovi naprijed, a tu je i krivotvoritelj Rembrandta i Vincenta van Gogha. Nimalo hipotetski svijet kojim se Hadì} bavi tako|er podsje}a na ozbiljnu persiflaù koju je on u svome radu ve} koristio («Revolucija u dvorcu», koja se zbiva u imaginarnoj grofoviji Bidermajer). Orijentacijski planovi u filmu, kao i poloàj kamere omogu}uju gledaocu da se usredoto~i na detalje, koji su naravno satiri~ni, primjerice, babo Zuko, Kupusovi}ev otac, u jednoj sekvenci pi{e pismo sinu Elvisu: Nabavio sam kineske papagaje, ali ni{ta ih ne razumijem. Zuko pi{e to pismo za stolom u sobi u kojoj na zidu, jedna do druge, vise fotografije Tita i Elvisa Presleya. Treba pohvaliti vrlo interesantan gotovo dramski scenarij filma u kojemu se isprepli}e ìvot zatvorenika i sadràja dramske predstave koju igraju gostuju}i glumci. [ti}enici se u predstavi prepoznaju te dolazi do humorne identifikacije. Naravno da film ne djeluje odgojno ve} zabavno sa àlcem samog redatelja Hadì}a koji jo{ jednom podsje}a na malignosti dru{tva, upravo na na~in kako je to ~inio u svojih pedesetak komedija i stotinjak jedno~inki za scenu. No, bez obzira na dobru fotografiju i glazbu Mate Mati{i}a te dobro odra|ene gluma~ke role Hadìhafizbegovi}a, dramskog prvaka Gorana Grgi}a (jednog od glumaca u predstavi), Borisa Miholjevi}a (koji glumi transvestita) i upravitelja zatvora Bore Stjepanovi}a, op}i je dojam da ovaj film moèmo uvrstiti u ve} vi|ene i solidno odra|ene projekte koji mogu zadovoljiti balkanske zabavlja~ke standarde, ali ga ne moèmo vidjeti kako prekora~uje te granice.

BEHAR 79

K O M PA R A T I V N A E T N O L O G I J A

PRISVAJANJE PRO[LOSTI S POMO]U MRTVIH TIJELA Pi{e: Senadin Musabegovi}

Postratni rituali i simboli U ovom poglavlju poseban je naglasak stavljen na rituale i ceremonije {to se javljaju poslije rata, kao {to su to, na primjer, kult mrtvog heroja, kolektivne radne akcije, {tafeta mladosti, socijalisti~ki praznici... U stvaranju kulta «mrtvog heroja» posebno mjesto zauzima kult koji dobiva dimenzije svetog u predstavljanju tekovina revolucije i u izno{enju revolucionarne volje, ponikle iz borbe i `rtava u toku Narodnooslobodila~kog rata. Svako mjesto, pa i svaki manji grad i op}ina u biv{oj Jugoslaviji su posjedovali, kako to isti~e Dunja Rihtman-Augu{tin1, neko spomen obilje`je na Narodnooslobodila~ku borbu i revoluciju, bilo da je rije~ o muzeju, spomeniku, kulturnom centru, trgu, ulici, ili svima njima zajedno.2 Pri tome se nije toliko vodilo ra~una o tome koliko su stanovnici nekog podru~ja, lokaliteta, uop}e sudjelovali i podràvali Narodnooslobodila~ki pokret, niti se, pak, licitiralo podacima tko su sve bile njegove `rtve. Oficijelna politika je to pitanje izbjegavala; ona nije gradila mit na ~injenici da su, na primjer, neki jugoslavenski narodi bili vi{e naklonjeni okupacijskom reìmu, a da drugi to nisu, niti obrnuto: da su neki jugoslavenski narodi bili vi{e, a neki manje za Narodnooslobodila~ku borbu i revoluciju.3 Stoga je i smisao ikonografskog i plasti~nog iskaza i obilje`ja kulta mrtvog heroja bio u prvom redu u tome da se izrazi op}i duh revolucije i istovremeno naglasi odre|ena privrènost i odanost socijalisti~kom dru{tvu. A svi ti rituali, o kojima }e ovdje biti rije~i, ne samo da reprezentiraju rat ve}, isto tako, konzerviraju njegove osnovne eti~ke vrijednosti mobilnost, snagu, odlu~nost, entuzijazam, {to su naro~ito do{li do izraàja i o~itovali se u ratnoj situaciji. Oni }e, prema konceptualnim na~elima socrealisti~ke estetike, determinirati i obojiti predstavljene, odnosno «vjerno odraène» sadràje u ratnoj i postratnoj umjetnosti.4 «Dug» je samog mira, zapravo, da konzervira sve vrijednosti i ideale {to su nastajali tokom rata. Otuda i potreba da se sagledaju i analiziraju simboli nastali poslije rata, koji ozna~avaju partizansku volju {to se stvarala kroz `rtve i nicala iz tijela poginulih boraca. Pritom, zada}a monumentalnih spomenika, koji nastaju odmah poslije rata, upravo je u tome da odraàvanjem duha revolucije i partizanske borbe odslikaju, reprezentiraju i konzerviraju kolektivnu volju, formiranu tokom rata. ûvanje memorije na mrtve, {to su poloìli svoj ìvot za slobodu, bilo je, ponajprije, u funkciji spajanja i povezivanja dvije generacije: jedne koja je nestala u historiji i dru-

BEHAR 79

ge koja je ostala i koja treba da sa~uva i nastavi daljnu izgradnju djela koje je prva zapo~ela. Jo{ vi{e: druga generacija treba da realizira i razvija «tekovine revolucije», da dosljedno slijedi principe za koje se prva generacija, koju su ~inili partizani, borila, te da ostvari dru{tvo za koje su partizani, u bespo{tednoj revolucionarnoj i oslobodila~koj borbi, poloìli svoje ìvote. A rituali, ceremonije treba da objedine kolektiv s tijelima poginulih heroja, da ih poveù i spoje kroz zajedni~ku ideju - ideju komunizma, socijalne pravde, “bratstva i jedinstva” jugoslavenskih naroda.5

K O M PA R A T I V N A E T N O L O G I J A Vlast je, dakle, kroz memoriju, kroz prisvajanje pro{losti sama sebe legitimirala, opravdavala vlastito postojanje, a kroz rituale je odràvala politi~ke mehanizme koje je koristila. Pro{lost je tako postajala adut kojim su ideolo{ke kategorije baratale kako bi sebi pribavile legitimitet, a sama se vlast kroz memoriju pro{losti u~vr{}ivala, kontroliraju}i «horizont is~ekivanja» spram budu}nosti, spram i{~ekivanja «mesijanske ideje komunizma». Dràti vlast nad pro{lo{}u zna~ilo je, ustvari, kreirati horizont budu}nosti. U tom nastojanju, tijela mrtvih su postajala “na{a” tijela, tijela {to svjedo~e o zna~aju borbe i o istinskoj volji i ~vrstom opredjeljenju jugoslavenskog socijalisti~kog sistema u izgradnji novog dru{tva. Mrtvi koji su dali svoje ìvote, koji su se bez rezerve `rtvovali u Narodnooslobodila~koj borbi, upravo su dokaz istinitosti ideje koja se u miru ostvaruje pod rukovodstvom Komunisti~ke partije Jugoslavije; oni su svjedoci onoga {to budu}e generacije treba da grade i konstituiraju. Jer, oni su i temelj na kojem se gradi zgrada socijalizma; njihova tijela, prisutna u samoj konstrukciji komunisti~ke volje, upisana su u izgradnju nove Jugoslavije. «Kolektivna volja», zacijelo, koja se nastavlja kovati tokom mira, izrasta iz njihovih tijela.

zna~aj za sada{njost. Za razliku od filma, on ne prenosi historijski doga|aj kao u zale|enom prezentu, ve} ga rekreira, izgra|uje, premo{}uju}i pro{lost i sada{njost, rat i mir, i tako pomiruje strukturu velikoga revolucionarnog doga|aja sa svakodnevnim obi~nim ìvotom, izuzetnu situaciju sa normalnom, obi~nom situacijom. Niko od u~esnika rituala nema osje}aj da se pred njim stvarno nalazi junak, kao {to tu iluziju moè da stvori film, nego da, na primjer, sama skulptura, u kojoj je uklesan junakov lik, govori kao simbol o va`nosti junakove geste, o tome kakav je zna~aj njegove akcije i djela unutar NOB-e, i kako on i dalje ìvi u sje}anju onih koji sudjeluju u ritualu. Skulptura, spomenik, monument je, dakle, veznik koji povezuje mrtve i ìve. Oni nemaju toliko funkciju da prikaù, na realisti~an i iluzionisti~ki na~in, scene borbe i stradanja, ve} da poslije rata, kada nastupa ratna ti{ina i muk u kojim ljudi prebrojavaju mrtve, sa~uvaju i odrè pam}enje na one koji su se utopili u historiji. I da se, kroz simboli~ki vezu s njima kao `rtvama, rekonstruira smisao same ideologije, njezin zna~aj i uloga.

Bilje{ke: 1

Rituali u filmu i spomeni~koj plastici Ve} je re~eno da partizanski jugoslavenski film, koji se najdu`e zadr`ao u okvirima socrealisti~ke estetike, ne prikazuje fragmentirano tijelo, tijelo koje se za vrijeme borbe osje}a izolirano, odba~eno, napu{teno od kolektiva. Isto tako, mrtvi, oni koju su nestali, ne smiju biti zaboravljeni poslije rata, ne smiju biti odba~eni, niti se njihovo tijelo smije prepustiti zaboravu historije. Za razliku od prethodnog razmatranja u kojem se ovaj fenomen sagledavao u iskustvu partizanskog filma, ovdje je rije~ o analizi i sagledavanju efekata {to ih u tom smislu osloba|aju rituali i ceremonije, koji svoju genealogiju crpe iz ratne strukture. S obzirom na to da film ima mogu}nost da predstavi doga|aj na slikovit i plasti~an na~in, na na~in koji proizvodi utisak da se u samom ~asu dok se film gleda i sama radnja zbiva, gledalac ima mogu}nost identificiranja s filmskim junacima, sa situacijama, s njihovim herojskim gestama, neovisno od toga {to je rije~ o historijskom doga|aju. Me|utim, kolektivne ceremonije, posjete isklesanim, tako|er plasti~nim figurama ili portretima junaka, obilazak «svetih» mjesta, na kojima su se odigrale velike bitke, imaju za cilj da u sudionicima tih rituala konstituiraju memoriju na pro{le doga|aje i formiraju pam}enje na pro{lost. Budu}i da u ritualu sam kontakt nije neposredan i direktan susret sa ratnom situacijom, kakav film, u kojem ne postoji o{tra distanca izme|u junaka filma i gledaoca, omogu}ava, ve} je kontakt vi{e posredan, onda se ovdje, kroz situaciju mira, odnosno, poslijeratne ti{ine, nastoji dospjeti do onoga {to se tu desilo za vrijeme rata. Kroz ti{inu se rekonstruira doga|aj, evocira, obnavlja i predstavlja kao ne{to veoma zna~ajno i bitno za formiranje same ideologije. Spomenik svjedo~i, dakle, o pro{lom doga|aju; on ga kao simbol rekonstruira, nagla{avaju}i, ujedno, njegov

Treba ovdje ista}i da su djela poslijeratne monumentalne plastike i urbanisti~ko-arhitektonska ostvarenja inspirirani oslobodila~kom borbom naroda i narodnosti Jugoslavije, «bez obzira na stilska kretanja koja su se otvarala sluhom za suvremenost, za karakter vremena i integralnost stvarala~ke misli» kako to stoji u uvodniku pomenute monografije, predstavljala sa estetskog gledi{ta ( Vidjeti knjigu Dunje Rihtman-Augu{tin, »Ulice moga grada, Antropologija doma}eg terena, XX vek, Beograd, 2000., u kojoj se upravo tematizira veza rituala, dràvnih ceremonija i politi~ke mo}i. Knjiga zorno pokazuje koliko se u biv{oj Jugoslaviji politi~ka mo} formirala kroz rituale i na koji na~in su rituali kori{teni kako bi se politi~ka mo} legitimirala). 2 Ova tendencija je ozna~ena u kra}em redakcijskom uvodniku monografije, s vrlo znakovitim naslovom - Jugoslavija, spomenici revolucije (SUBNOR Jugoslavije, Beograd, Svjetlost, Sarajevo, 1968.), i kao jedan vid natjecanja: “Mnogi spomenici nastali su u plemenitom takmi~enju gradova i sela. Gotovo svaka op}ina i naselje imali su ne{to da izraze i pokaù svoj udeo u tim velikim zbivanjima istorije”. 3 Tek se po~etkom devedesetih godina povela otvorena rasprava, prije svega me|u histori~arima, o tome koji je od jugoslavenskih naroda vi{e u~estvovao i dao ve}i doprinos u borbi protiv fa{isti~ke okupacije, a koji manje, iz ~ega se, shodno odgovoru na ovako postavljeno pitanje, izvodio i zaklju~ak: koji narod ima pravo da govori u ime Jugoslavije, a koji nema. Srpski nacionalizam je u tome prednja~io s tvrdnjom da su Hrvati bili vi{e naklonjeni fa{isti~koj okupaciji nego Narodnooslobodila~koj borbi, te da oni, stoga, nisu ni imali pravo da govore u ime Jugoslavije. Time se pitanje `rtava ili stradanja jednoga naroda tokom rata, koristilo kao politi~ki adut za legitimiranje ekspanzionisti~ke nacionalne politike. 4 Istina, i ta su stanovi{ta izazov za same stvaraoce - a oni su pripadali najzna~ajnijim jugoslavenskim likovnim umetnicima - u te`nji da ’odraze duh revolucije’, ’zna~aj istorijskog doga|aja’ i ’put traganja po neizvesnom’. Traìli su koncepciju i duh izraza, osloba|ali se {ema i razbijali konvencije, savla|ivali otpor i nerazumevanja. Teìlo se novom. Treba odati priznanje na{im skluptorima i arhitektima koji su, uz odgovaraju}u podr{ku dru{tva, obavili taj posao smelo i uspe{no». (Vidjeti: Jugoslavija, spomenici revolucije, uvodna napomena, navedeno djelo.) 5 Brojni partizani, koji su sudjelovalii u Narodnooslobodila~koj borbi, nisu bili ~lanovi partije, niti su se borili za ideje komunizama; oni su se borili protiv fa{izma, ali ne i za, primjerice, formiranje jednopartijskog komunisti~kog politi~kog sistema koji nastaje poslije rata.

(Izvadak iz doktorske disertacije)

BEHAR 79

LIKOVNO OKNO

8372 NISU DO[LI Pi{e: Sena Kulenovi}

… Iskopali kinezi / zakopane vojnike / od ilova~e / zgorjene / glinene vojnike / u zemlji / kineskoj / a oru`ja / ka`u / nisu na{li / jer oru`je / od ~ovjeka / kra}e traje / jer ~ovjeka krati / jer ~ovjeka /sitni / jer ~ovjeka / uzi / a oni / bez oru`ja / u formatu ljudskom / nesmanjeni / neskra}eni / nenaoru`ani / ljudi / ljudi / od zemlje / ljudi / od krvi / od mesa / ljudi / od rije~i / 8.000 srebrnjaka / pod mjesecom / u zemlji / na kraju duge Maro [ehovi}

Kada pomislim na Srebrenicu prva slika koja se javlja Munchov je “Krik” iz godine 1893. koji odzvanja u valovima boje. Sublimirani o~aj koji nas promatra s ove slike nekako najbolje odraàva onu sle|enost mozga koju osje}amo pri pomisli na zlo~in koji se dogodio. Ovaj pomalo sumorni, senzibilni Norveànin svojim je nijemim krikom predosjetio dolazak stolje}a uàsa i najve}ih zlo~ina ~ovje~anstva. Genocid nad Bo{njacima u Srebrenici, u srcu Europe, na kraju XX stolje}a posljednji je takt u tom stogodi{njem plesu smrti. „Srebrenica je mjesto gdje prestaje imaginacija“ ustvrdio je novinar Emir Suljagi} i sam svjedok srebreni~ke tragedije. Jer ovaj put nije se radilo o hladnoj prora~unatosti impersonalne eliminacije ciklonom B ve} o masovnom pogubljenju strijeljanjem, metkom u glavu ili klanju noèm kada se zlo~inac i `rtva nalaze o~i u o~i. I ma{ta nas izdaje. Ipak, umjetnost ponekad ima snagu da zaustavi trenutak uàsa, prenese svjedo~anstvo o ratnom stradanju: Goyin grafi~ki ciklus „Los desastres de la guerra“, Picassova „Guernica“ ili nama blià Kova~i}eva „Jama“ s litografijama Murti}a i Price vrhunski su primjeri takvih umjetni~kih iskaza. U situaciji kada u BiH ne postoji nikakav institucionalni i organizirani napor da se sa~uva sje}anje na Srebrenicu

BEHAR 79

Vije}e bo{nja~ke nacionalne manjine Grada Zagreba osje}alo je potrebu da barem obiljeàvanjem godi{njica na dostojanstven na~in podsjeti na srebreni~ke `rtve. Me|utim, ubrzo se pokazalo da projekt, izlo`ba „8372 NISU DO[LI“, jedini takav izvan granica BiH, pokrenut povodom obiljeàvanja 11-godi{njice srebreni~kog genocida, nadilazi obi~an, prigodni~arski zna~aj. Hrabrost i ustrajnost èna Srebrenice koje ve} 11 godina traè pravdu za svoje najbliè od po~etka je nadahnula ovaj projekt. Za njih ni 11 godina nakon kraja, rat jo{ nije zavr{io jer ìvi traè istinu kako smrt, ma koliko besmislena, ne bi bila uzaludna. Zato „8372 NISU DO[LI“ nije

LIKOVNO OKNO

sje}anje ve} krik boli majki, èna, sestara koji smo èljeli dnje generacije vi{e nego zrela i dorasla temi. [est izabraosnaìti i prenijeti. One nikada ne kaù ubijeni su, poginu- nih autora, vi{estruko potvr|enih na me|unarodnoj likoli, nestali nego samo NISU DO[LI ne bi li bar na taj na~in vnoj sceni: Gordana An|eli} Gali}, Andrej \erkovi}, Anur produìle trajanje nade da }e se netko njihov ipak mo`da Hadìomerspahi}, [ejla Kameri}, Tarik Samarah i Ajna Zlavratiti. 8372 jo{ uvijek nije kona~na bilanca srebreni~kog tar, kroz svoja djela, koriste}i se razli~itim suvremenim megenocida ve} broj onih ~ije je posljednje ostatke prona{la dijima, donose snaàn umjetni~ki iskaz o zlo~inu koji se i identificirala Federalna komisija za traènje nestalih i dogodio. Izlo`ba nije ni sje}anje ni podsjetnik jer radovi, koje povezuje minimalinjen neumorni predsti~ki nenametljiv, supsjednik Amor Ma{ovi}. Hrabrost i ustrajnost èna Srebrenice koje ve} 11 tilni postav crno-bijelih Naàlost, svi prona|eni godina traè pravdu za svoje najbliè od po~etka odnosa ploha sarajevposmrtni ostaci jo{ uvije nadahnula ovaj projekt. Za njih ni 11 godina skog arhitekte Nedàjek nisu identificirani, da Hrelje, razotkrivaju, a prije nekoliko mjese- nakon kraja, rat jo{ nije zavr{io jer ìvi traè istinu svjedo~e, suo~avaju, ci otkrivena je jo{ jed- kako smrt, ma koliko besmislena, ne bi bila opominju, zahtijevaju na masovna grobnica. uzaludna. Zato „8372 NISU DO[LI“ nije sje}anje pravdu i ne dopu{taju Izlo`ba „8372 NISU zaborav. DO[LI“ zajedni~ki je is- ve} krik boli majki, èna, sestara koji smo èljeli Izlo`bu otvara potup {est bosansko-her- osnaìti i prenijeti. One nikada ne kaù ubijeni su, tresni ciklus „Srebrenicegova~kih umjetnika poginuli, nestali nego samo NISU DO[LI ne bi li ca“ Tarika Samaraha u organizaciji Vije}a objavljen u monografiji bo{nja~ke nacionalne bar na taj na~in produìle trajanje nade da }e se „Srebrenica“ koja je manjine Grada Zagre- netko njihov ipak mo`da vratiti. ba. Autori izlo`be (Nedio projekta „Srebrenidàd Hrelja, Sena Kulenovi}, Tarik Samarah) na{li su se ca-genocid u srcu Europe“ a koji je posljednjih pet godina pred pitanjem kako prenijeti uàse stradanja Srebrenice, a preokupacija ovog sarajevskog fotografa. Na svojim crnone pasti u zamku patetike. Pregledom recentne b-h likov- bijelim fotografijama Samarah biljeì posljedice genocida ne produkcije pokazalo se da su djela autora mla|e i sre- i savr{enom precizno{}u secira slojeve zla. Zlo~in je nevid-

BEHAR 79

LIKOVNO OKNO ljiv, ali sveprisutan. Kroz genocida, i jo{ jednom instalaciju “Wanted”/“Trapostavlja pitanje identiteì se“ Gordana An|eli}ta i identifikacije sa `rtvaGali} izravno se suo~ava s ma genocida u Srebrenirealno{}u posljedica rata ci. Koriste}i medij reklamu BiH: oko 250 000 civila nog plakata Anur&Ajna je ubijeno, a 20 000su iz Knjiga fotografija I i 30 000 se jo{ uvijek smaII napravili izbor odjevnih tra nestalima. Dok je vepredmeta `rtava koji no}ina odgovornih za zlo~ine se oznake svjetski poznaza kojima su raspisane metih marki. Projekt „Identi|unarodne tjeralice jo{ fy“ od promatra~a zahtjeuvijek nedostupna Ha{va da postavi razli~ita kom sudu, obitelji nestapitanja o svom odnosu lih na razne na~ine, proprema `rtvama: „prepozsvjedima i peticijama, ponaj sebe u odnosu na ku{avaju ubrzati rad na stradanja tvojih susjeda, identifikaciji kako bi njihoprepoznaj da se ponavlja vi najbliì dobili barem kolektivna ravnodu{nost svoje posljednje po~ivali{prema genocidu nad onite. “Wanted” Gordane Anma koji ne nose „na{e“ |eli}-Gali}, posteljina sa ime, prepoznaj besmisao otisnutim popisom imena znakova koji nam pomaù poginulih i nestalih osoba da osjetimo bliskost prenamijenjena je ha{kim zama drugom ~ovjeku“. tvorenicima i bit }e im Izlo`ba „8372 NISU uru~ena posredstvom Ha{DO[LI“ do sada je predkog suda. stavljena u Zagrebu / MuO{trina rada “Bosnian zej Mimara, Dubrovniku / girl” [ejle Kameri}, grafit Pala~a Sponza i Rijeci / snimljen na zidu kasarne u Galerija „Kortil“ i svugdje Poto~arima impostiran je izazvala izuzetno zanipreko crno-bijelog portremanje medija, kulturne ta umjetnice, razotkriva javnosti i publike op}enionu drugu, prikrivenu stranu odnosa mirovnih snaga to. Njena osnovna zada}a da rastjera ravnodu{nost i obojenu rasizmom i predrasudama. Autor grafita „No pokaè da `rtve nisu zaboravljene, te potakne svijest o teeth…? A mustache…? Smel like shit…? Bosnian Girl! je tome da Srebrenica nije samo bosanska tragedija ve} nepoznati nizozemski vojnik pripadnik Kraljevske nizo- zlo~ina~ki ~in na savjesti me|unarodne zajednice koji civizemske vojske koja je lizirani svijet ne smije kao dio mirovnih snaga O{trina rada “Bosnian girl” [ejle Kameri}, grafit zaboraviti, a moè se UNPROFOR-a bila od- snimljen na zidu kasarne u Poto~arima afirmirati samo ako govorna za za{titu Za{tidopre do {to ve}eg impostiran preko crno-bijelog portreta }ene zone UN-a Srebrebroja ljudi, zato se aunice. Rad „Missing“/ umjetnice, razotkriva onu drugu, prikrivenu tori nadaju da }e “Nestali“ Andreja \er- stranu odnosa mirovnih snaga obojenu nakon planiranih gokovi}a, bijele tablice s stovanja u Vukovaru, rasizmom i predrasudama. Autor grafita „No popisom onih koji se Splitu i Puli „8372 NIjo{ uvijek vode nestali- teeth…? A mustache…? Smel like shit…? SU DO[LI“ prona}i ma ispisane Brailleovim Bosnian Girl! je nepoznati nizozemski vojnik svoj put i izvan granica pismom propituju na{u Republike Hrvatske. pripadnik Kraljevske nizozemske vojske koja je sposobnost percepcije. Danas, na po~etku I{~itavanje \erkovi}e- kao dio mirovnih snaga UNPROFOR-a bila XXI stolje}a, Srebrenivog djela odvija se na odgovorna za za{titu Za{ti}ene zone UN-a ca je na{e nezaobilazdrugoj, unutarnjoj razino mjesto sastanka, jeSrebrenice. ni kada dodirom podinstva, simbol svih stajemo svjesni strahote koja se dogodila. bo{nja~kih stradanja kroz povijest koja smo tako lako preProjekt „Identify“ Anura&Ajne nastao kao podr{ka ra- brisali iz svijesti. Po{tovanje drugih moèmo o~ekivati sadu tima stru~njaka „Podrinje identifikacijski projekt” (PIP) mo ako sami po{tujemo i dostojanstveno ìvimo svoj idenkoji ve} godinama ustrajno rade na identifikaciji `rtava titet, a Srebrenica je 1995. ugra|ena u njegove temelje.

BEHAR 79

BERI]ET RIJE^I

ZAPIS SA STE]KA IZ 1167 GODINE Radimlja, Stolac A se leì Didodrag Gojak, na svojini, na plemenitoj u Zahumlju. Za{to me mati rodi? Jer, ovdi ima vi{lje la`nog sun~evog zlata no snova, vi{lje vjetra no dobrih rije~i, vi{lje praznine no ljubavi, vi{lje laì no istine, vi{lje uzimanja no davanja. Jer, dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom ve} morom, no}i nisu zdjele pune slatkih sanja ve} burad puna gor~ine. Za{to me mati ti rodi? Da budnem èdan, da budnem gladan, umoran, tuàn, .... i da me ti vode napoji{, sirom i hljebom nahrani{, ~istom posteljom odmori{, osmijehom razveseli{. O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno druga~ije, da to ho}e da uradi Kosara. Al’ ona to ne}e. Ho}e, al’ drugomu. A ja ho}u samo nju. I zbog toga zgiboh. Al’, mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ru`na i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz ku}e istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad }e se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi. Al’ ja tad, mati, iz neba ne}u do}. Ozgo }u sve to samo glidati. Zbog tog zmreh majko mlad. Al’ zbog toga budu}eg trena, vridlo me i rodit. Ti putni~e, koji moju patnju sada zna{, ne privali mi biljega, a privali{ li ga Bog ti jo{ teì na tvoje tijelo stavio. 1167. godne, kad bjehu pune vukova {ume.