Bošnjački glas 8.2011

BOŠNJAČKI GLAS

Uvodnik

S

tadoh pred bijeli zaslon ekrana s namjerom da napišem uvodnik za 20. broj Bošnjačkog glasa. Brojka je okrugla, a meni pade na pamet da je to već 6-ta godina izlaženja lista. Kako u naprijed nemam nikakvu ideju šta da napišem, pokrećem vremeplov sviježih događanja Piše: Ibrahim Ružnić koja su mi izazvale pažnju i koje zaslužuju osvrt u ovom, jubilarnom broju. U odabiru „prioriteta“ nekako mi se prirodno nametnuh tema koja govori o našem – bošnjačkom- senzibilitetu, tj. (pre)osjetljivom reagiranju na izrečeno ili neizrečeno mišljenje o nama.

Ako nas se spomene u negativnom kontekstu reagiramo (pre)burno. Međutim i kad nas se ne spominje (pa i u negativnom)- opet se bunimo i to žestoko.

Evo, u svijetlu naprijed navedenog, šta mi se posebno dojmilo. Naime, još se dobro sjećamo nedavne izjave novinskoj agenciji Rojters našeg vrlog Predsjednika Josipovića, koji je na upit da iz hrvatske perspektive prokomentira libijska događanja, izrazio nadu da ta kriza neće bitno utjecati na Hrvatsku. Pritom je spomenuo kako Hrvatska graniči s BiH u kojoj ima „puno“ muslimana, ali da su to muslimani koji dijele iste kulturološke vrijednosti s Hrvatima i da se nada da neće doći do njihove radikalizacije itd.itd.

Sama po sebi, izjava više kompromitira predsjednika Josipovića, nego što negativno govori o muslimanima ili Bošnjacima iz BiH. Naime, predsjednik Josipović, u maniri intelektualca-štrebera misli da baš mora izreći misao koja Republiku Hrvatsku kontekstualizira u red zemalja koje su, eto riješile da se obračunaju s „radikalnim islamom“, pa se, u nedostatku boljeg argumenta, poslužio s Bošnjacima bez ikakvog činjeničnog utemeljenja. Iz bošnjačke perspektive gledano, ispada kao da se predsjednik Josipović javno pribojava, ali i hvali za doprinos Hrvata što radikalizam bosanskih muslimana još nije „proključao“.

Pripisivanje radikalizma Bošnjacima i izražavanje bojazni da bi netko trebao strepiti zbog prisutnosti i brojnosti Bošnjaka na određenom području, Bošnjake istinski vrijeđa. Bošnjaci nemaju povjesnu hipoteku niti radikalizma niti su drugim narodima uskraćivali slobode bilo koje vrste. Zato od prijatelja ne očekuju strah od svoje prisutnosti i zbog toga su osjetili Predsjednikove riječi kao uvredu. Ubrzo je propuste shvatio i sam predsjednik Josipović, te uložio dosta diplomatskog napora da ispravi propust koji se ne smije dogođati osobi koja pretendira da preraste iz statusa predsjednika pripravnika u status predsjednika državnika.Drugi pak moment proizašao „iz nas samih“, govori o našem, još uvjek, prisutnom

čudnom kompleksu i osjećaju inferiornosti. Htjeli bismo se pokazati i dokazati i tamo gdje to nikako ne treba. Najbolji primjer za to je ovogodišnja blajburška ceremonija obilježavanja stradanja ustaša i četnika na blajburškom polju i kasnije na tzv. „križnom putu“.

Kao i svake godine i na ovogodišnjoj ceremoniji je sudjelovao izaslanik Islamske zajednice Hrvatske u liku imama iz Gunje Idriz ef. Bešića. Uvaženi efendija nije ostao na uobičajenoj molitvi za oprost grijeha umrlima (kao što se to čini na spomen obilježju u Jasenovcu), već je efendija održao „vatreni“ govor.

Dakako, pobrao je efendija gromoglasan pljesak okupljenih. I fotkao se s „prijateljima“ u malo neobičnim uniformama i u Republici Hrvatskoj zakonom zabranjenim obilježjima. I to sve ponosno objavio. Evo što je zborio i u čije ime je zborio: Najprije je sve pozdravio u ime Islamske Zajednice u Hrvatskoj, predstavivši se kao Izaslanik Predsjednika Mešihata Muftije Ševke ef. Omerbašića Nakon toga, vatreno i zapjenjeno naš je efendija prozvao saveznike da su na prevaru razoružali i dopustili nepravedno pobiti pripadnike „našeg“ naroda……

Nadalje napominje: “ Ovo nije stvar Islamske zajednice, ovo je nadležnost i dužnost, danas dviju država.

Pitam ovdje zašto se muslimanske žrtve prešućuju, zašto se danas od muslimanskih žrtava Blajburga svi distanciraju. Jedni ih se odriču, drugi ih ne ističu“.

Dobro je uoči Idriz efendija, a trebao bi to uočiti i njegov pretpostavljeni koji ga je tamo poslao. Na Blajburgu nije stradao nitko tko se borio za interese Bosne i Hercegovine i interese bošnjačkog naroda.

NDH je bila fašistička tvorevina temeljena na rasnim zakonima i koja je anektirala BiH oduzimajući joj vjekovnu državnost, te proglašavajući muslimane „cvijetom hrvatstva“ negirala bošnjačku nacionalnu samobitnost. Zbog toga zvaničnici BiH i bošnjački misleći političari i intelektualci se pravom distanciraju od blajburških proustaških nostalgičara. Zato, gospodo Bešiću i Omerbašiću, okanite se vapaja što Bošnjake nitko ne spominje na Blajburgu, jer niti je HDH bila bošnjački interes, niti vas je tko ovlastio da Bošnjake trpate među one koji su svoju borbu temeljili na rasnim zakonima i logorima Jasenovac, Gradiška itd. Šta bi trebalo značiti primjedba Idriza Bešića: „Oni koji danas pišu i koji su u posljednje vrijeme pisali o Blajburškoj tragediji, nisu pomenuli niti jednog muslimana. U filmu „Četvorored“ također nije nitko spomenut, iako je od ta četiri, jedan red bio muslimana“. Šta mu je žao što u domaćoj i svjetskoj javnosti, Bošnjake nitko ne precipira kao kreatore ustaških zločina u II. Svjetskom ratu????

Pohvali se Bešić: „….da je to bilo vrijemem kako je jednom prigodom ovdje jedan od sudionika kazao,

BROJ 20

BOŠNJAČKI GLAS kada su zajedno rame uz rame išli Josip i Jusuf, David i Davud, i kada je Josip bio na straži Jusuf je mogao mirno spavati i obratno“. Samo je zaboravio pripomenuti da je Jusuf stražario za Josipov interes, a kad je nakon 50-tak godina kasnije Jusuf iskazao vlastitu samobitnost i pravo na život u vlastitoj domovini, Josip ga je strpao u logor na Heliodromu i danas očijuka s Dodikom na disoluciji zajedničke im domovine.

Hodža Bešić ide dalje pa kaže:“Blajburg je uz Potočare kod Srebrenice, najveća grobnica muslimana u Evropi. Blajburg je naša rana i sudbina, Blajburg je naša činjenica i opomena, on je u veliko odredio naš status u bivšoj državi, što je posebno osjetila moja Gračanica i moje rodno selo Soko iz kojeg je zajedno sa Hrvatskim Vitezom Ibrahimom Pjanićem, kako su nama djeci govorili, ‘’odstupilo’’ na desetine osoba“.

Dakako, usporediti Blajburg i Srebrenicu, najveća je uvreda za svakog Bošnjaka. Svakom dobronamjernom i mislećem insanu je jasno da su srebreničke žrtve „ugrađene“ u temelje opstojnosti bošnjačkog nacionalnog bića i opstanke naše matične Domovine, dok su blajburške žrtve pale za tuđe interese i svako inzistiranje na njihovom poistovjećivanju je u najmanju ruku svetogrđe. I UVREDA na koju nitko nema pravo!!!!!!!!!!!

Zato gospodo Bešiću i vi koji ga šaljete na Blajburg kao izaslanika, prestanite se u naše ime dodvoravati hrvatskoj desnici. Prestanite Bošnjacima tovariti hipoteku ustaštva i fašizma, jer ona nije niti izvorna bošnjačka ideja niti izvorni bošnjački interes. Niti su Bošnjaci imali ikakav drugi i značajniji utjecaj u NDH, doli što je nekolicina častohlepnih Bošnjaka (Dž.

Kulenović, A. Mešić i sl.), figurirali kao tobožnji ministri u Pavelićevoj vladi. Zbog ovih častohlepnih, mnogi su platili glavom, a da nisu znali zašto i zbog čega.

Nemamo ništa protiv da u svoje ime Svevišnjeg molite da ustašama oprosti grijehe, ali vas molimo da to činite diskretno, jer nama nisu potrebne nikakve „Blajburške rezolucije“ koje bi bošnjačkom narodu prilijepile etiketu pripadnika ustašama i četnicima, stradalnicima na blajburškom polju. Ne trudi te se da iskompromitirate bošnjačko nacionalno biće trpajući ga u nekakve „četverorede“ jer se tamo nije branio bošnjački interes niti interes Bosne i Hercegovine.

OPAMETITE SE!!!!

ZAGREB

PROMOCIJA MONOGRAFIJE

Piše:Sead Berberović

„SARAJEVSKI VAKIFI I NJIHOVI VAKUFI 1462. – 2001. od Isa-bega Ishakovića i Gazi Husrev-bega do Adil-bega Zulfikarpašića“-

U prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu 11. svibnja/maja 2011. godine pred oko stotinjak posjetitelja održana je promocija monografije Maje Dizdara „SARAJEVSKI VAKIFI I NJIHOVI VAKUFI 1462. – 2001. (od Isa-bega Ishakovića i Gazi Husrev-bega do Adil-bega Zulfikarpašića)“.

Uvodno je kamerni zbor i orkestar ansambla „Bosana“ izveo dvije glazbene točke. Poznatu pjesmu našeg pjesnika Maka Dizdara „Modra rijeka“ koju je uglazbio Fuad Ahmetspahić, prof. otpjevao je Ivan Jelić. Drugu kompoziciju „Zemlja Tvrtka i Kulina bana“ izveo je Ivan Jelić uz pratnju zbora „Bosana“ a tekst i muziku su napisali dr. Izedin Fazlagić i Fuad Ahmetspahić, prof.

P

romociju je otvorio predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju prof.dr.sc. Sead Berberović koji je na početku pročitao recenziju monografije prof.dr.sc.

Ismeta Bušatlića, profesora na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Ovdje navodimo samo zaključni dio recenzije prof.dr.sc. Ismeta Bušatlića: „Monografijom Sarajevski vakifi i njihovi vakufi, 1 62.

- 2001.“ Majo Dizdar se predstavlja kao neumoran

BROJ 20

sakupljač sa izrazitim darom i damarom, kao selektor sa istančanim ukusom i visokim stilom, autor sa stavom i mjerom, pisac koji zna šta hoće da kaže, na što da podstakne i na što da ukaže, kakvu poruku da prenese i kako da je izrazi, a u ovom djelu iskazao se biranim riječima i jedinstvenim stilom. Monografijom „Sarajevski vakifi i njihovi vakufi, 1 62. - 2001.“ Sarajevo je predstavljeno, znalcima i onima koji će to sa ovom knjigom postati, u svoj svojoj raskoši i

BOŠNJAČKI GLAS

raznovrsnosti, kojima su ga kroz historiju obogaćivali nesebični pojedinci od Isa - bega i Gazi Husrev - bega do Adil - bega, a Majo Dizdar svojim dobrim duhom i zlatnim perom.“ Autor monografije Majo Dizdar Majo Dizdar rođen je u Sarajevu 1951. godine. Četrdeset godina godina bavi se novinarstvom i publicistikom, radeći kao profesionalni novinar, prvo u „Oslobođenju“, a zatim i u drugim bh medijima, sa posljednjim zaposlenjem u „Jutarnjim novinama“ u svojstvu urednika, da bi ovaj posao napustio 2001. godine, te nastavio raditi kao slobodni pisac.

Između 1982. i 1992. godine, pod pseudonimom Majkl Tauer, objavio je 15 kriminalističkih romana, štampanih u ediciji džepnih romana više jugoslavenskih izdavača, u najvećem broju u „Oslobođenju“ i „Dnevniku“ iz Novog Sada. Između 199 . i 199 . godine izdavačka kuća „Ljiljan“ u svome istoimenom nedjeljniku objavljuje „Crnu rupu“, prvi Dizdarev roman sa ratnom tematikom. U izdanju izdavačke kuće „Media press“ 2001. godine objavljuje roman „Tragač“, čiju je promociju 2002. godine imao u SAD, u Njujorku i Čikagu. Dva kriminalistička ratna romana, „Crna rupa“ i „Snajperist“, objavljuje krajem 200 . godine. Nakon spektakularne sarajevske promocije, romane „Crna rupa“ i „Snajperist“ promovirao je u petnaestak gradova SAD, između ostalih u Njujorku, Sent Luisu, Detroitu, Džeksonvilu, Atlanti, Solt Lejk Sitiju, Čikagu...

Tokom predratnog perioda objav-

ljivao je priče u više jugoslavenskih dnevnih novina i nedjeljnika, te u književnom časopisu „Lica“. Priča „Žena iz trave“ dobila je otkupnu nagradu na godišnjem konkursu za kratku priču „Oslobođenja“ 1989. godine. Za priču „Ubistvo na plavoj zvijezdi“ dobitnik je godišnje nagrade Saveza novinara BiH, na konkursu za najbolju neobjavljenu priču 2000. godine u Bosni i Hercegovini. Autor je i dječje radio drame, „Tajna grofa Hungarija“, emitirane 1985. godine na Radiju Bosne i Hercegovine. Također se bavi prevođenjem sa engleskog

jezika i autor je prijevoda više romana. U vrijeme rata 1992-1995. godine, kao oficir Armije RBiH i ratni reporter generalštabnog PressCentra, bio je autor više televizijskih reportaža, a u ratnom i poratnom periodu bio je scenarist i reditelj sedam dokumentarnih TV-filmova emitiranih na TV BiH. Najznačajnije Dizdarevo televizijsko ostvarenje je kriminalistička igrana TV-serija „Sarajevske priče“, emitirana 1990. godine na cjelokupnoj jugoslavenskoj TV-mreži. Majo Dizdar je autor bilingualne (bosanske i engleske) edicije „Historijsko-turistički vodič Sarajeva“ objavljene 2005. godine, koja se smatra najznačajnijim dokumentom te vrste o Sarajevu.

Naredne, 2006. godine, objavljena mu je knjiga „Mak Dizdar, sjećanja i fotografije“, u izdanju Izdavačke kuće „Vrijeme“. Fondacija „Mak Dizdar“ objavljuje mu 2007. godine dvotomnu naučno-istraživačku monografiju sa naslovima „Slovo o Maku“ i „Slovo Makovo“, a 2008. godine Izdavačka kuća „Fortuna tours“ iz Zagreba štampa Dizdarevu „Monografiju Sarajeva“ i prevodi je

5

i štampa čak na 16 jezika, što je do sada nezabilježeno na bh prostorima. Monografiju „Sarajevski vakifi i njihovi vakufi 1 62-2001. (od Isabega Ishakovića i Gazi Husrevbega do Adil-bega Zulfikarpašića)“ objavio je i promovirao u Sarajevu krajem 2010. godine, a promotivne turneje još traju. Dizdar trenutno radi na istraživanju za knjigu iz historije Sarajeva i Bosne i Hercegovine koju će nasloviti sa „Sarajevo u historiji i legendi“, a sprema i knjigu „Bajke iz starog Sarajeva“.

Promotor na zagrebačkoj promociji bio je dr.sc. Dino Mujadžević, znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest i predavač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na predmetu „Osmanska islamistika“. Recenziju dr.sc.

Mujadževića donosimo u cjelini.

Nakon izlaganja Dine Mujadževića, prisutnima se obratio autor monografije Majo Dizdar. U zanimljivom

i živopisnom izlaganju prisjetio se poticaja i povijesti nastanka monografije. Naglasimo još da je cijela promocija bila propraćena projekcijom serijala prelijepih, dobro znanih i manje poznatih fotografija Sarajeva iz različitih vremenskih razdoblja..

Predsjednik BNZ ZG i ZGŽ Sead Berberović u znak sjećanja na promociju uručio je Maji Dizdaru najnovija izdanja BNZ ZG i ZGŽ, među kojima je bila i fotomonografija Alije Akšamije.

Program je završen s dvije sevdalinke „Šadrvan“ i „Karanfile, cvijeće moje“ u izvedbi kamernog zbora i orkestra ansambla „Bosana“ i solistice Zdenke Ahmetspahić.

BROJ 20

6

BOŠNJAČKI GLAS

RECENZIJA I IZLAGANJE (u cjelini) Dr.sc. Dino Mujadžević

P

oštovane dame i gospodo, Osobita mi je čast biti jedan od promotora knjige Maje Dizdara «Sarajevski vakifi i njihovi vakufi 1462.-2001., od Isa-bega Ishakovića i Gazi Husrev-bega do Adil-bega Zulfikarpašića» Knjiga predstavlja po mnogo čemu značajno ostvarenje koje u osnovi pripada žanru mjestopisne ili zavičajne povijesne publicistike, no u sebi sadrži i dovoljno elemenata znanstvene historiografije i povijesti umjetnosti da ga se slobodno može staviti rame uz rame sa dosadašnjom znanstvenom - historiografskom, kunst-historičarskom i teološkom – literaturom o toj temi. Naime, kao povjesničar koji se bavi temama vezanim za povijest Hrvatske i Bosne i Hercegovine pod vlašću Osmanskog Carstva već sam se prije susretao s literaturom i izvorima koji govore o instituciji vakufa – neotuđivih i nenasljedivih islamskih pobožnih zaklada čiji se prihod koristi u opće dobro – i nekim njihovim osnivačima na našim prostorima, no nisam se dosada susreo s radom ili monografijom koja bi na tako jasan, ilustrativan i informativan način tretirala ovu izuzetno važnu temu. Majo Dizdar je studirajući izvore i literaturu te fotografirajući za potrebe ove monografije pokazao istraživačku akribiju koja je, bez sumnje, poticana iznimnom ljubavlju prema gradu Sarajevu čija urbana osmanska jezgra počiva upravo na vakufima. Ne bismo nimalo pogriješili kada bismo rekli da Majo Dizdar kroz povijest sarajevskih vakufa i njihovih dobrotvora daje i vrlo precizan pregled opće sarajevske povijesti koja se u svakom periodu savršeno ogledala u odnosu prema vakufima.

Zašto je su vakufi, kao što sam maloprije rekao, značajni za povijest Bosne i Hercegovine, osobito Sarajeva?

Vakufi su jedna od najvažnijih, možda i najvažnija, institucija urbanog života u kontekstu osmanske civilizacije.

Posebno važnu ulogu imali su u osmanskoj Bosni, gdje su Osmanlije u većini slučajeva osnivali nove gradove te su vakufi imali odlučujuću ulogu u njihovom formiranju. Upravo su iz sredstava pobožnih zaklada sagrađeni i održavani najvažniji objekti za društveni život gradova – džamije, medrese, tekije, česme, hamami, mostovi, karavansaraji, imareti – za koje središnja ili pokrajinska blagajna jednostavno nisu imali predviđena sredstva jer se država koncentrirala na vojne pothvate i gradnju pojedinih značajnih građevina. Može se slobodno reći da su vakufi zapravo stvorili i održali bosanske gradove koji, uz manji broj izuzetaka, svoje osnivanje duguju upravo osmanskoj politici urbanizacije u 15. i 16. st. Proces urbanizacije u osmanskoj Bosni je rezultirao nastankom sustava gradova koji se u povijesti južnoslavenskih prostora po brojnosti i veličini može

BROJ 20

jedino usporediti s istočno-jadranskom mrežom gradova od Istre do Boke Kotorske, nastalom u rimsko doba. Ovaj neprijeporni doprinos osmanske civilizacije razvoju Bosni i drugih dijelova Balkana ostao je dobrim dijelom prešućen i zasjenjen optužbama o tome da je osmansko-islamska civilizacija po svom dolasku unazadila ova područja. Naprotiv, neprijeporna je povijesna činjenica da je stvarni urbani život, dostojan toga imena, započeo na prostorima Bosne i drugih područja unutrašnjosti Balkana tek poslije osmanskih osvajanja.

Osmanlije su zatekli utvrde i manja trgovišta, a ostavili razvijene urbane centre. Najbolji primjer za takav razvoj u široj regiji je upravo Sarajevo, neko vrijeme najveće urbano središte na južnoslavenskom području, o čijem razvoju kroz vakufe govori upravo knjiga Maje Dizdara.

Ugrubo gledano, Dizdareva knjiga sastoji se od dva dijela. U prvom dijelu autor raspravlja o moralno-etičkoj i šerijatsko-pravnoj dimenziji institucije vakufa u islamu te o povijesti statusa ove institucije u Osmanskom Carstvu te različitim periodima bosansko-hercegovačke povijesti. U drugom dijelu knjige Dizdar kronološki niže crtice o pojedinim sarajevskim vakufima, njihovim osnivačima te pojedinim značajnim događajima i periodima sarajevske povijesti, navodeći pritom vrlo zanimljive izvatke iz povijesnih izvora o tim razdobljima grada Sarajeva. Posebno bih želio istaknuti dojmljive i rafinirane fotografije, koje je načinio Dizdar i drugi fotografi, baš i drugu grafičku opremu koja prati knjigu. Autor je prepoznao značaj fotografije koja i sama služi kao izvor za povijest sarajevskih vakufa.

Kako očekujem da će autor danas opširno govoriti o pojedinim sarajevskim vakifima i vakufima, o kojima opširno govori u drugom dijelu knjige, ja bih se u svom prikazu ove vrlo zanimljive knjige želio bih prije fokusirati na njen prvi dio koji donosi opće podatke o vakufima. Majo Dizdar započinje knjigu konstatacijom da je islamska pobožna zaklada, vakuf, kao institucija slična suvremenim zapadnim fondacijama i dobrotvornim ustanovama, no da se od njih i u mnogočemu razlikuje. Korijene vakufa autor nalazi u dijelovima Kur’ana i hadisa koji propisuju, potiču i savjetuju muslimanima određene oblike milosrdnog davanja. Šerijatsko-pravna znanost (fikh) tek će sredinom 8. st. na ovim temeljima formulirati instituciju vakufa i s njim povezane propise.

Predložak za definiranje institucije vakufa bio je, kako izlaže Dizdar, hadis u kojem Poslanik a.s. govori halifi Umaru da «uvakufi svoj posjed tako da se ne može ni prodati, niti darovati, niti naslijediti, a odredi da se prihodi sa tog posjeda upotrebljavaju kao opće dobro».

Posebno je zanimljivo poglavlje koje iscrpno govori o

BOŠNJAČKI GLAS šerijatskim propisima o uvakufljenju tj. osnivanju vakufa. Tako saznajemo da postoje dvije vrste vakufa. Prvu čine tzv. samostalni vakufi. Njihova je svrha dobrotvorna, religijska ili obrazovna te su iz njihovih sredstava izdržavane ustanove od javne (vjerske, obrazovne, higijenske itd) koristi. U drugu vrstu spadaju tzv. evladijet vakufi, čija sredstva odlaze u korist potomaka osnivača vakufa, a tek dio u svrhe općeg dobra.

Kada govorimo o vakufima u Bosni i Hercegovini i Sarajevu u osmanskom i kasnijem periodu obično mislimo na samostalne vakufe. Vakif, osnivač vakufa, osniva svoju zakladu posebnom poveljom (poznatom kao vakfija ili vakufnama), koja može biti sastavni dio oporuke osnivača ili pak može biti provedena putem posebnog postupka pred šerijatskim sudcem ili, u današnjim okolnostima, pred tijelima Rijaseta IZ za BIH. Dizdar ukazuje i na historijski vrlo važnu ustanovu upravitelja vakufa (mutevelija), funkciju koja može biti i nasljedna, a koja je u slučaju najvažnijih i najvećih vakufa imala i veliku društvenu moć.

Prema šerijatsko-pravnim propisima hanefijskog mezheba, koji su balansirali davanje u svrhu općeg dobra sa zaštitom prava na nasljedstvo pripadnika obitelji osnivača, bilo je dozvoljeno uvakufiti samo jednu trećinu imovine, no ako nije bilo nasljednika moglo se sve uvakufiti. Moglo se uvakufiti svaka pokretnina ili nekretnina u privatnom vlasništvu, pod uvjetom da se radi o šerijatski dozvoljenoj stvari.

Uvakufljenje nije moglo biti na određeni period nego isključivo trajno i neopozivo. Vakufska imovina je u Osmanskom Carstvu i starijim islamskim državnim tvorevinama smatrana posebnom vrstom vlasništva, odvojenim od privatnog i državnog.

Kao što je već naznačeno vakufska imovina u Osmanskom Carstvu bila je ogromna i strateški važna za svakodnevni život gradova te se pravni

sustav trudio regulirati ova pitanja na područjima, u kojima je moglo doći do zabuna ili čak zloupotreba u upravljanju i korištenju vakufa.

Regulacija i pojačani državni nadzor nisu nikada bili potrebniji nego u 19. st., kada je, kako lucidno ukazuje Majo Dizdar, došlo do epidemije korupcije u osmanskim državnim službama, zaduženim za nadzor nad vakufima. U tom se razdoblju naime Osmansko Carstvo nalazilo u permanentnoj političkoj i gospodarskoj krizi kojoj su doprinosili pritisci i kolonijalno iskorištavanje Osmanskog Carstva od strane zapadnih velesila i Rusije te stalne pobune nemuslimanskih manjina i lokalnih muslimanskih moćnika protiv središnjih vlasti u Istanbulu.

U takvom kontekstu nesigurnosti i korupcije, ponajviše u sudstvu, upravitelji vakufa (mutevelije) zloupotrebljavali su povjerenu imovinu i koristili je za vlastito bogaćenje.

Autor naglašava da je sredinom 19. st. središnja osmanska uprava u sklopu svojih reformatorskih napora (tzv. Tanzimat) donijela niz zakona koji su trebali uspostaviti izravni nadzor državne uprave nad vakufima. Prema dotadašnjoj osmanskoj praksi vakufe je nadzirao nadležni kadija, koji je barem teoretski bio odvojen i neovisan od upravno-vojne hijerarhije. Prema modelu koji je rabljen u ostalim dijelovima Osmanskog Carstva, i u Bosni je 1859. uspostavljen nadzor središnjih osmanskih vlasti nad vakufima preko posebne vakufske uprave u sastavu Ministarstva vakufa te su šerijatski suci izgubili svoje ovlasti. Mutevelije su izgubile dotadašnju gotovo potpunu kontrolu nad vakufima te su sada bili odgovorni državnim činovnicima. Štoviše, viškove prihoda vakufa morali su prepuštati državi, koja ih je dalje raspoređivala. Ipak, bosansko-hercegovački i sarajevski vakufi nisu bili u svojoj osnovi pogođeni ovim modernizatorskim reformama. Majo Dizdar sa žaljenjem uka-

7

zuje da je gaženje prava i imovine vakufa u Sarajevu započelo s dolaskom austro-ugarske okupacije 1878.

Provođenje urbanizacije Sarajeva prema zapadnim standardima zahtijevalo je uklanjanje brojnih grobalja, rušenje mnogih zgrada i drugih građevina (mostova, česmi, vodovoda, sebilja) u vakufskom vlasništvu, što su austro-ugarske gradske vlasti provodile jednostranim odlukama. Premda austrougarske vlasti nisu dirale džamije te su, kao što naglašava Majo Dizdar, pokušale zaštitite neke orijentalne arhitektonske komplekse poput Baš-čaršije, dozvoljavale su gradnju zgrada zapadnog tipa koje se nisu uklapale u ambijent sarajevske osmanske urbane jezgre, često upravo na vakufskom zemljištu. Austrougarske vlasti željele na polju vakufa uspostaviti red, ali i imati kontrolu.

Godine 1883. u svrhu upravljanja bosansko-hercegovačkim vakufima osnovana je Zemaljska vakufska komisija (kasnije povjerenstvo) kao i njoj pridružena tijela i organi koja je bila u podvrgnuta austrougarskim vlastima. Nastavljena je kasnoosmanska praksa prikupljanja viškova vakufa u središnji fond koji je 1890. postao poznat kao Zemaljska vakufska zaklada, koja je raspolagala velikim sredstvima, a veliku je ulogu igrala u financiranju obrazovnog sustava bosanskih muslimana. Majo Dizdar ukazuje da ovi pomaci u regulaciji stanja vakufa nisu bili posljedica austro-ugarske birokratske intervencije, nego su prije svega bili djelo bošnjačke uleme i drugih uglednika, čija je osnovna težnja bila uklanjanje austro-ugarske kontrole i stvarna autonomija u vakufskim pitanjima. Pitanje autonomije u upravljanju vakufima, kao i u ostalim vjerskim poslovima, postalo je krajem 19. st. glavno polje u borbi za bošnjačku političku emancipaciju. Nezadovoljstvo bošnjačke elite preraslo je 1899. u pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju pod vodstvom mostarskog muftije

BROJ 20

8

BOŠNJAČKI GLAS Ali Fehmi Džabića, prvi bošnjački politički pokret pod novom vlašću koji je rezultirao osnivanjem prve bošnjačke političke organizacije, Muslimanske narodne organizacije.

Pritisak na austro-ugarske vlasti urodio je plodom te je 1909. donesen Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini.

Ulazak BiH u novu južnoslavensku državnu tvorevinu 1918. rezultirao je daljnjom krizom institucije vakufa koja je, kako primjećuje autor ove knjige, bila izložena državnom šikaniranju i zapostavljanju, a zloupotrebe nekih pojedinaca zaduženih za upravu vakufa iz krugova JMO dosegle su značajne razmjere. Vakufi u Bosni i Hercegovini su bili posebno pogođeni provođenjem agrarne reforme u međuratnom periodu.

Autor rasvjetljuje i manje je poznatu činjenicu da se pored begovske zemlje i vakufska zemlja našla na meti državne ekspropriacije u sklopu agrarne reforme. Država je oduzela čak 4 milijuna dunuma vakufske zemlje ili 6. 7 % ukupne površine Bosne i Hercegovine. Osim gubitka imovine, jugoslavenske vlasti su

tijekom šestojanuarske diktature (1930-1935) nametnule državnu kontrolu nad vakufima i okrnjile vjersko-prosvjetnu autonomiju, no 1935. nakon ukidanja diktature i ulaska Jugoslavenske muslimanske organizacije u vladu ponovno je uspostavljena dotadašnja autonomija na vjerskom polju, uključujući i pitanje vakufa. U međuratnom periodu bosansko-hercegovački vakufi su prilično stradali i bili zapušteni, no institucija vakufa svoj će slom, kako jetko primjećuje Dizdar, doživjeti u socijalističkoj Jugoslaviji. U razdoblju 1945-1959. imovina vakufa u Bosni i Hercegovini je gotovo u potpunosti podržavljena, odnosno podruštvljena, te je Vakufska direkcija Islamske zajednice u BiH prestala s radom 1959. Islamskoj zajednici je prepušteno ono što je ostalo: sakralni objekti i neke obrazovne ustanove. Zaplijenjene nekretnine, poput mnogih baščaršijskih dućana koji su predstavljali osnovu vakufske imovine, često su uništavane, pregrađivane i prenamijenjene.

Ovoga puta vlasti se nisu libile ni rušenja džamija, mesdžida i tekija, što u prijašnjim razdobljima nije

bio slučaj. Dizdar upozorava da je samo na području starog Sarajeva oduzeto 536 023 m2 vakufskog zemljišta te zaključuje da je «tokom socijalističke Jugoslavije napravljen pravi zločin i pljačka bez presedana u prethodnim historijskim periodima, ma kako oni znali biti teški». Svoj prikaz razvoja vakufa u BiH i Sarajevu Dizdar završava u optimističnom tonu naglašavajući da je 1996. obnovljen rad Vakufske direkcije Islamske zajednice BiH koja raspolaže značajnim sredstvima usmjerenim za potrebe obrazovanja Bošnjaka, no autor sugerira da dvadesetak godina nakon kraja socijalističkog režima pitanje povrata vakufskog zemljišta u prvobitne svrhe još stoji gotovo u potpunosti neriješeno.

I na kraju, svesrdno preporučam ovu knjigu svakome tko se želi pobliže upoznati s poviješću Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Ona također predstavlja značajan doprinos upoznavanju možda najvažnijeg dijela bošnjačko-islamske tradicije – tradicije odricanja i djelovanja u svrhu općeg dobra.

Izložba

Piše: Sead Berberović

U

„POKAŽIMO SVIJETU LJEPOTE UNE“

prepunoj dvorani Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu 8. lipnja/juna 2011. godine otvorena je izložba umjetničkih fotografija s Pete internacionalne izložbe fotografskih susreta na Uni pod nazivom „POKAŽIMO SVIJETU LJEPOTE UNE“. Izložba je organizirana u suradnji s udrugom „Infokult“ iz Unsko-sanskog kantona, uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Kraćim obraćanjem prisutne je pozdravio predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju prof.dr.sc. Sead Berberović. Posebno se zahvalio gradonačelniku Grada Zagreba g. Milanu Bandiću koji je, pored svojih brojnih obaveza, našao vremena da sa svojim suradnicima prisustvuje otvorenju izložbe. Posjetiteljima su se obratili g. Nedžib Vučelj, predsjednik udruge „Infokult“ i g-đa Ljiljana Dolenc ispred fotografa iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine koji su nekoliko dana boravili na rijeci Uni i fotografirali svu njenu ljepotu i čar.

BROJ 20

BOŠNJAČKI GLAS

9

Mujezinović, Nataša Obad iz Siska i Rasim Atajić.

Pogledajte neke fotografije s izložbe koje najbolje

Potpis pod gornju sliku: Nedžib Vučelj, gradonačelnik Milan Bandić i Sead Berberović

Izložbu je otvorio gradonačelnik Grada Zagreba g.

Milan Bandić i bit će otvorena do 30.6.2011.

Svoje fotografije su izložili: Marina Đanić, Boris

govore o ljepotama Une. Otvorenje izložbe medijski su propratili HRT - Redakcija za manjine „Prizma“, TV Unsko-sanskog kantona i TV Cazin iz Bosne i Hercegovine.

Nakon razgledanje izložbe, posjetiteljima je kamerni zbor i orkestar ansambla „Bosana“ priredio kraći program: pjesmu Maka Dizdara „Modra rijeka“ koju je uglazbio Fuad Ahmetspahić, prof. otpjevao je Ivan Pavišić. Kompoziciju „Zemlja Tvrtka i Kulina bana“ izveo je Edo Pavišić uz pratnju zbora „Bosana“ a tekst i muziku su napisali dr.

Izedin Fazlagić i Fuad Ahmetspahić, prof. Dvije sevdalinke „Sarajčica“ i „Kiseljak“ izveli su zbor „Bosana“ i solista Edo Pavišić.

Frković, Iva Dujmović, Srečko Štruk, Ljiljana Dolenc, Irena i Cvjetko Pilaš, Dunja Kolar, Željko Kustec, Davorka Trbojević, Željko Hrsan, Anica Cikoš, Jadranka Bužimkić i Ljiljana Cviljak, Azra Šahinović, Maja Topčagić, Nina Mašić, Idriz Mujagić, Dinko Midžić i Edita Ibukić, Nedžib Vučelj i Vehid Skederović iz Bužima, Denis Prošić, Marijan i Patricija Vučić, Đitka i Nenad Bartolović, Nada Al Younis i Miljenko Brezovac, Alma i Bezim

BROJ 20

10 BOŠNJAČKI GLAS

Promocija knjige

PLAČI VOLJENA ZEMLJO Petra Jozelića Piše: Sead Berberović

P

U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb u okviru tradicionalne tribine “Dr. Sulejman Mašović” u Islamskom centru u Zagrebu je 5.5.2011. godine promovirana knjiga “Plači voljena zemljo” Petra Jozelića. Knjigu je izdala izdavačka kuća RABIC iz Sarajeva. Promotori su bili: muftija Ševko ef. Omerbašić, prof. dr. sc. Ivan Markešić, prof. dr. sc. Sead Berberović, Božo Rudež, prof. i prof. dr. sc. Slavo Kukić, a moderator tribine bio je Dževad Jogunčić. Promocija je održana neposredno pred održavanje XVI Znanstvenog skupa „EUROPSKI IDENTITET BOŠNJAKA − OD MINULOG ISKUSTVA DO SUVREMENE AFIRMACIJE“ kojeg su u povodu 24. obljetnice otvorenja Zagrebačke džamije 6. i 7. maja/svibnja 2011. godine zajednički organizirali Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Islamska zajednica u Hrvatskoj - Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ iz Sarajeva.

etar Jozelić je jedan od osnivača Hrvatskog narodnog vijeća koje je odigralo povijesnu ulogu u zaustavljanju besmislenog rata Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i potpisivanju Washingtonskog sporazuma. Time su stvoreni preduvjeti za okončanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i potpisivanje Daytonskog mirovnog ugovora. „...ova knjiga pisana je srcem čestita čovjeka koji voli i brani svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Pisana je jednostavno, razumljivo, iskreno i ljudski. Knjiga otvoreno i pošteno svjedoči najnoviju historiju Bosne i Hercegovine.

Petar je čovjek koji voli ljude i koji je uvijek bio na strani istine i pravde. Neizmjeran je njegov doprinos obrani i zaustavljanju rata i mržnje u Bosni i Hercegovini...“ Izlaganje jednog od promotora prof. dr. sc. Seada Berberovića, inače predsjednika Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, donosimo u nastavku:

BROJ 20

„O knjizi Petra Jozelića „Plači voljena zemljo“ govorit ću iz pozicije običnog čitatelja, Bosanca zainteresiranog za sve što se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, a rekao bih da su upravo takvi ciljana čitalačka publika.

Knjiga je autobiografske forme u kojoj kroz istinita i iskrena kazivanja pratimo burnu životnu priču i sudbinu Petra Jozelića koja je dobrim dijelom životna priča i sudbina svih Bosanaca i Hercegovaca. Svi mi, koji pamtimo neka razdoblja koja Petar u knjizi opisuje, možemo posvjedočiti autentičnost njegova kazivanja jer su to i dijelovi naših života.

U svojoj knjizi Petar Jozelić vjerodostojno nam kroz svoju životnu priču koju iznosi od najranijeg djetinjstva prenosi stvarni društveno-historijski kontekst. U njegovom kazivanju nema crno-bijelih oslikavanja života jer je i stvarni život oslikan svim mogućim nijansama. U njegovoj knjizi nema niti predrasuda; on piše otvoreno, jasno, precizno, ne štedeći nik-

oga i nije opterećen nikakvim stereotipima koje često nekritički prihvaćamo i s kojima tumačimo prošlost, sadašnjost i budućnost. U njegovoj knjizi nema niti uljepšavanja života ili osobnih postupaka, čemu su mnogi skloni, ne bi li time pribavili simpatije okoline ili utjecali na poboljšanje svoga društvenoga pa i materijalnog statusa. Knjiga je pisana običnim jezikom, jednostavno, razumljivo, čitko i pitko. Petrovu knjigu nema smisla prepričavati: nju jednostavno treba pročitati.

Ona je životno štivo koje se čita u jednom dahu, kako sam je i sam pročitao, pa je stoga toplo svima preporučam.

Osnovni utisak koji se stječe čitanjem knjige je da iz svega što je napisano uvijek izbija snažni patriotizam. Petar Jozelić je nepatvoreni, iskreni obrazac bosansko-hercegovačkog patriote čime nije ništa manje ni bosanski Hrvat ni katolik. Ta čvrsta opredijeljenost za bosansko-hercegovački patriotizam koje se Petar principijelno i „po bosanski“ tvrdoglavo drži

BOŠNJAČKI GLAS u svim situacijama jedna je od njegovih neupitnih životnih vodilja: znanstvenici bi to opisali aksiomatskim a religijski teoretičari bi opisali dogmatskim stavom i prihvaćanjem.

Patriotizma se Petar dosljedno drži i u kritičnim situacijama kada je to čak iracionalno, kao npr. kada odbija, za izmještanje svojih Varešaka sa teritorija pod kontrolom bosanskih Srba, nasloviti potreban dokument na Republiku Srpsku, koju uporno ne priznaje.

Posebno impresionira Petrova hrabrost s kojom opisuje ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini 1992-1995. kao autentičan svjedok. Nažalost, mnogi ključni događaji koji su odredili tok ratnih zbivanja i bitno utjecali na poslijeratno uređenje Bosne i Hercegovine još uvijek su u bosansko-hercegovačkoj i hrvatskoj javnosti često tabu tema i pitanje je da li će ikada postati dijelom službene povijesti. O njima se malo ili nimalo javno govori: u Bosni i

Hercegovini da se time ne bi pokidala krhka nit pomirenja i povjerenja, a u Hrvatskoj da se ne bi narušila službena i medijska slika o ispravnosti hrvatske politike u Bosni i Hercegovini.

Petar u knjizi navodi citat Honore de Balzaca da „postoje dvije povijesti: jedna koju učimo i koja laže; druga koju prešućujemo jer sadržava neprihvatljivo“. Slobodno možemo reći da nam ova knjiga otkriva upravo ovu drugu povijest i zbog toga je posebno dragocjena.

Na kraju zahvalimo Petrovim prijateljima koji su ga, kako sam piše u fusnoti na početku knjige, potaknuli da svoja sjećanja pretoči u knjigu. Zahvalimo i Petru koji ih je poslušao. Ostaje međutim dojam da čestita ljudina Petar ima još puno toga za reći i zapisati, pa neka evo odavde krene poticaj da se i to zapiše. Knjigu treba čitati i zbog toga jer nam nudi životni optimizam svjedočeći da se i u najtežim životnim okolnostima kao što su ratna stradanja

11

može ostati pošten, čestit i čista obraza. Zbog iskrenosti, hrabrosti, pravednosti, poštenja i ljudskosti koja je u knjizi iskazana, možemo samo reći: „Aferim Petre Jozeliću“. Kad se knjiga pročita, prva misao koja prostruji je sljedeća: da je u sva tri bosansko-hercegovačka konstitutivna naroda više ovakvih patriota kao što je Petar Jozelić država Bosna i Hercegovina imala bi svijetlu budućnost i ne bi, da parafraziram naslov Petrove knjige, „voljena zemlja Bosna plakala“.“ Promocija je ponovljena dana 24.5.2011. u Europskom domu u Zagrebu u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Hrvatskog narodnog vijeća BiH iz Sarajeva. Na ovoj promociji knjigu su promovirali: fra Luka Markešić, fra Petar Matanović i Božo Rudež, prof. a moderator tribine je bio Dževad Jogunčić.

ZAJEDNO I ISTINOM PROTIV ZABORAVA Možda su upravo naše pogreške ono što određuje našu sudbinu?!

Sarah Jessica Parker

Priredili: Sabina Lović i Kemal Bukvić

U

organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u suradnji s drugim Vijećima bošnjačke nacionalne manjine u RH više od 00 mladih iz Hrvatske i Slovenije se 27. svibnja 2011. uputilo u Srebrenicu kako bi odali počast stradalim Bošnjacima, žrtvama genocida u Srebrenici 1995.

Konvoj je krenuo u 16 h ispred Islamskog centra u Zagrebu. Ispraćaju sudionika ovog multinacionalnog i multivijerskog 5. po redu konvoja prisustvovao je velik broj ljudi. Konvoj je ispratio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ujedno i počasni građanin Srebrenice sa riječima: „.Zagreb duboko suosjeća

BROJ 20

12 BOŠNJAČKI GLAS sa Srebrenicom i srebreničkim žrtvama. Tek otkriveni zločinac Mladić nije naša utjeha, a najmanje satisfakcija, samo je znak nade da je pravda ipak dostižna.

Mir će u ljudima i narodima zavladati kada se svi zločinci i “Hitleri iz naših sokaka” bez obzira na čijoj strani bili privedu pred lice pravde i dobiju zasluženu kaznu. Zato, u tišini, odajmo dužno poštovanje srebreničkim žrtvama pod udruženim bošnjačko-hrvatskim geslom: Zajedno i istinom protiv zaborava. U ovom ratu, zločinački potpisi rasuti su po cijelom prostoru kako Hrvatske, tako i Bosne i Hercegovine. Zločinci su počinili i genocid i kulturocid i urbicid od čijih se posljedica još oporavili nismo. Riječ je o otvorenim ranama i rakama koje peku i bole. Vukovar u Hrvatskoj i Srebrenica u Bosni i Hercegovini dvije su najveće mrlje na savjesti političke Europe i međunarodne zajednice.

Ako je Vukovar najistiočnija hrvatska rana, onda je Srebrenica najveća bosanskohercegovačka tragedija koja ostaje u trajnoj memoriji i koje se svake godine s tugom podsjećamo“, a u ime zagrebačke Gradske skupštine, Toma Petrović je naglasio da je srebrenička tragedija jedno od najvećih stradanja i zločina nad nedužnim civilima u novijoj povijesti. Pozvao je na nezaborav : „Ovim ispraćajem i obilježavanjem 16. godišnjice stradanja želimo istaknuti da građani Grada Zagreba itekako sudjeluju u poštovanju žrtava koje su stradale u bezumnom genocidu i civilizacijskoj tragediji našeg vremena. Iza toga što se dogodilo, tog strašnog događaja samo možemo izreći da nam je sveta dužnost da ih nikad ne zaboravimo.

Ispraćaj je popraćen i od svih predstavnika medija.

Važno je istaći da su se već drugu godinu za redom konvoju pridružili i pripadnici srpske nacionalne manjine koje žive u RH, riječ je o članovima kulturno umjetničkog društva „Prosvjeta“ iz Vukovara. Konvoju se pridružio i velik broj profesora povijesti zagrebačkih škola, te nekolicina studenata iz Foruma mladih SDP-a.

Moramo napomenuti da je za pokretanje ove cijele ideje, da konvoj koji je nedostajao građanima Srebrenice u ratu stigne do Srebrenice barem u miru, zaslužan osnivač našeg društva, BKUD”SEVDAH” rahmetli dr. Muhidin Alićehajić stoga nam je i velika čast i obaveza da kao društvo održimo u životu jednu ovako plemenitu ideju. Dr. Muhidin Alićehajić je u vrijeme ovih ratnih zbivanja puno pomogao žiteljima ovog djela Bosne i Hercegovine.

Konvoj je oko 2 h stigao u Tuzlu u Behram-begovu medresu gdje je bilo osigurano noćenje.

28.05.2011. nakon sabah namaza i doručka konvoj se uputio prema Potočarima gdje su se sudionicima konvoja obratili čelni ljudi Srebrenice. Ušavši u memorijalni centar mogli smo vidjeti nijeme svjedoke stravičnog događaja koji se je desio u junu

BROJ 20

1995 g. Zaista pogled se izgubi u moru bijelih nišana koji stoje tu da nas podsjete i da nam nijemo kažu Pamtite i opominjite, da se nikad više ne ponovi.

U tvornici akumulatora – bivšoj UN-ovoj bazi obratio se je Hasan Nuhanović čovjek koji je u vrijeme kada je Srebrenicu zadesila neopisiva nesreća radio kao prevoditelj u UN bazi. Ukratko je održao prezentaciju o događanjima 11.07.1995.g., to je dan pada Srebrenice kada je on kao i još mnogo Srebreničana i onih koji su se zatekli u toj bazi kako bi pronašli utočište, ostao bez svojih roditelja i brata. Pokušao je Nuhanović molbama privoliti dojučerašnje „prijatelje“ iz Holandskog bataljona da mu bar spase brata, ali....nije naišao na razumijevanja?!

Uslijedila je projekcija filma o stradanjima u Srebrenici koja je potresla sve prisutne jer zaista je teško i neshvatljivo prožvakati činjenicu da je netko u stanju u svega nekoliko dana oduzeti 8 27 života. Teško je i pomisliti kako je preživjelima i kako se oni nose sa svojim gubitkom.

Uslijedili su sastanci sa studentima, majkama, dogradonačelnikom Srebrenice i Ministrom sigurnosti Bosne i Hercegovine Ahmetaševićem.

Nakon vjerskog programa učesnici su se uputili

prema Srebrenici gdje su u sklopu konvoja i Dana Srebrenice, mladi Hrvatske, Srebrenici priredili i poklonili kulturno umjetnički program.

Program je otvoren sa projekcijom filma novinara Roberta Zubera „Mila traži Senidu“. Riječ je o djevojčici Mili Janković (Senidi Bećirović) koja je nestala u svibnju 1992. godine, kada su u njeno mjesto Caparde, u BiH, ušle srpske vojne snage.

Pedeset mještana, među njima i njezina majka i starija sestra, nestalo je ili je ubijeno. Šesnaest se godina vjerovalo da je i tada devetomjesečna Senida doživjela istu sudbinu. O tomu svjedoči i spomenik ubijenima i nestalima, a na kojemu je uklesano i njezino ime. Međutim, udomljena je u imućnoj beogradskoj porodici Janković gdje od onda živi pod imenom Mila Janković. Sa 16 godina Mila započinje potragu za svojom biološkom obitelji koju nakon dugotrajnog i upornog traženja, zahvaljujući ljudima

BOŠNJAČKI GLAS

dobre volje konačno i pronalazi.

Defile koji se trebao održati ulicama Srebrenice nažalost je onemogućen zbog jakog nevremena uslijed kojeg je nestalo i struje pa je cjelokupni program pomaknut. Na ovoj smotri folklora osim srebreničkog Kulturno-umjetničkog društva “Vaso Jovanović”, nastupilo je i naše Društvo BKUD “Sevdah” iz Zagreba i “Ljiljan” iz Drenovaca te ansambl Srpskog kulturnoprosvjetnog društva “Prosvjeta” iz Vukovara. Ovaj program koji svake godine sudionici konvoja organiziraju srebeničanima je najmanje što možemo za njih učiniti. Nastojali smo, svi zajedno, vjerujemo u naumu i uspjeli, bar na kratko, na jedan dan učiniti Srebrenicu nekadašnjim mirnim i pitomim bosanskim gradićem u koji su svi bili dobro došli, grad koji je malo ko zaobilazio.Stanovništvo, stisnuto planinskim obroncima i neposrednom blizinom rijeke Drine, živjelo je marljivo radeći i rado prihvatajuči svakog musafira.

Tokom sastanka sa predstavnicima omladine iz Zagreba, Splita i Srebrenice dogovoren je načelno i skorašnji posjet mladeži Srebrenice Zagrebu i mi se istinski tome veselimo. Nakon završenog programa u nadi da smo im bar malo olakšali njihove patnje i razveselili ih, pozdravili smo svoje prijatelje

1

iz Srebrenice te se uputili na Treću međunarodnu smotru kulturnog stvaralaštva u Kalesiji.

Organizator ove smotre je GKUD “Halisije“ Kalesija.

Uz domaćine - „Halisije“ nastupili su i gosti KUD “Mula – Alija Sadiković” iz Janje, BKUD “Slovo o Žepču” Žepče, HKUD “Naši korijeni” Bistrica – Žepče, UKUD “Zvonko Cerić” iz Tuzle te tri drušva pri BZK „Preporod“Prnjavor kod Banja Luke. Bili su to KUD “Hafiz Osman Ćejvan” Prnjavor, KUD “Sadik Bojić” Mravica – Galjipovci i KUD “Hakija Tabaković” Ljišnja. Iako je naše Društvo kasnilo sa dolaskom iz Srebrenice vjerna publika nas je strpljivo čekala te su nas nagradili sa velikim aplauzom! Nakon nas se predstavilo i Društvo “Liljan”Drenovci – Gunja. Nakon smotre domaćini su nas toplo ugostili na večeri uz koju smo se zajedno podružili i još malo poigrali pa se nažalost i pozdravili te krenuli put Zagreba.

Svojim kućama stigli smo iza 06 sati ujutro, po malo pozitivno umorni, ali ipak radosni jer smo bili svjesni da smo se družili sa prijateljima kojima je svaki dan skoro pa isti, da smo u svoj toj žurbi oko nastupa, ručka i sastanaka, ipak imali dovoljno vremena za nova prijateljstva, za nove mostove kojih

svaki put ima sve više i više! Naravno, posebno nas raduje činjenica da je bar 5% sudionika konvoja bilo nebošnjaka, da smo uspjeli izgraditi, ali da ćemo i dalje istrajati na tome, multinacionalan i multikonfesionalan konvoj, a slobodno možemo reći i internacionalan konvoj prijateljstva i tople riječi! Vjerujemo da će nam se slijedeće godine pridružiti mnogi iz drugih europskih država, ali i da će, konačno, nadležni iz Ministarstva školstva BiH shvatiti da je krajnje vrijeme da u Srebrenicu redovno dolaze učenici završnih razreda osnovnih škola, srednjoškolci i studenti. Za pretpostaviti je da baš i nije tako lako stati pred more bijelih nišana, proučiti Fatihu ili se pokloniti nevino pobijenim podrinjcima, ali moramo učiti na svojim greškama koje nam se više ne bi trebale ponavljati!

Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo, rekao bi Seneka!

BROJ 20

1 BOŠNJAČKI GLAS

VOLONTERI - važna karika u djelovanju udruga Piše: Sabina Lović

G

rad Zagreb, Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom i ove godine organizirao je manifestaciju Tjedan udruga koji je imao za cilj upoznavanje šire javnosti s radom udruga, programima koji se provode, kao i njihovim članovima. Kako su volonteri važna karika u djelovanju udruga, ova jedanaesta godina manifestacije Tjedan udruga obilježena je u duhu Europske godine volontiranja.

Manifestacija se održala od 1 . do 17. lipnja 2011. , a po prvi put mjesto održavanja bio je Zrinjevac koji se pokazao kao pun pogodak. Ovogodišnju, 11. za redom, manifestaciju Tjedan udruga, svečano je otvorio 1 . lipnja gradonačelnik Milan Bandić, naglašavajući važnost suradnje i zajedničkog djelovanja udruga i Gradske uprave za dobrobit građana. „Budući da je ova godina Europska godina volontiranja i mi smo ovu manifestaciju posvetili doprinosu volontera, dobronamjernih ljudi koji nesebično poklanjaju svoj rad i vrijeme onima kojima je to najpotrebnije“, dodao je gradonačelnik.

Predstavnici udruga svoj su rad i aktivnosti, te projekte koji se bave građanima predstavljali sva-

BROJ 20

kodnevno, od 9,00 do 16,00 sati.

Uz prigodni prateći program na glavnoj pozornici koja se nalazila na glazbenom paviljonu na Zrinjevcu, na štandovima su izlagali oko 1 0 udruga, a ove su godine zastupljena razna područja djelatnosti: briga o osobama s invaliditetom, starijim osobama, žrtvama nasilja, socijalno ugroženima, osobama koje trebaju psihosocijalnu pomoć... Tu su i udruge koje se bave zaštitom okoliša, obrazovanjem, tehničkom kulturom i kulturom, udruge branitelja, te udruge za zaštitu ljudskih prava, prevencije ovisnosti...

Po prvi puta ove godine su uključili i udruge pripadnika nacionalnih manjina te se je tako i naše Bošnjačko kulturno umjetničko društvo „Sevdah“ našlo među sudionicima ove manifestacije.

Naše društvo se je predstavilo zadnjeg dana Tjedna udruga, točnije 17.06.2011. gdje smo postavili svoj štand na kojem su se nalazili tradicionalni bošnjački predmeti, poput fildžana, džezvica, sofre, neizostavnog mlina za kavu, sehare…, ali i časopisi „Sabah“, te knjige Identitet – jezik i bosanska književnost Ajke Tiro – Srebreniković, Busen Bosne, Enesa Kiševića, Pogled u bosnu po jednom domorocu - Ibrahima

Kajana, ali i tu se je našao informativni letak o našem društvu u kojem smo predstavili dosadašnji rad. Kako je kod bošnjaka poznata uzrečica „ fildžan viška“, tj. uvijek brinu da i počaste sve koji usput naiđu, na našem stolu našao se je i neizostavni rahat lokum.

Ovom prilikom smo i napravili djelomičnu izložbu tradicionalne bošnjačke narodne nošnje, želeći našim sugrađanima pokazati ljepotu odjeće i obuće naših predaka.

Nešto prije podne članovi BKUD“SEVDAH“ su obučeni u narodnu nošnju uz zvuke naše tradicionalne glazbe prošetali kroz Zrinjevac te pozvali prolaznike i učesnike da poprate i pogledaju izvedbu igara iz sjeverne Bosne.

Nakon mini defilea ispred glazbenog paviljona se je i zaigralo.

Koliko je uspješno prošao nastup govori i činjenica da su nam nakon završene igre prišli turisti iz Engleske sa željom da se fotografiraju sa nama, ali i ljudi koji su došli dogovoriti suradnju i naše gostovanje kod njih.

Za naše društvo sudjelovanje na ovoj manifestaciji je bila neka vrsta ispita jer kao što nogometaši kažu najteže je igrati pred domaćom publikom, ali nama je to pošlo za rukom.

BOŠNJAČKI GLAS

15

Promovirana monografija

Piše: I. Ružnić

17. slavne viteške brdske brigade Armije BiH

U sklopu redovne tribine „Dr.Sulejman Mašović“ u Islamskom centru u Zagrebu, u četvrtak, 19. svibnja s početkom u 19 sati održana je promocija monografije „17. Viteška Krajiška brdska brigada ARBIH“ autorskog dvojca Amira Klike i Fikreta Ćuskića, a čiji je izdavač Institut za istoriju, Sarajevo - Udruženje 17. VKbb, Ključ Promocija je održana u organizaciji UDRUGE BOŠNJAKA BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA HRVATSKE I ISLAMSKOG CENTAR ZAGREB

U

prepunoj dvorani „Salim Šabić“ okupilo su mnoštvo uglednika što je cijelom događaju dalo „višu dimenziju“ nego što je to uobičajena promocija jednog autorskog djela. Naime, slavni ratni put 17. Viteške Kajiške brigade ARBIH opće je poznat i bio je dovoljan razlog da se tog dana u Islamskom centru Zagreb okupi sama elita iz vojnih, znanstvenih, vjerskih i političkih krugova Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Progovorilo se toga dana o ratnoj epopeji 17.

Slavne, ali i ratnom i političkom kontekstu u kojem je ta epopopeja nastajala. Nakon učenja ašhare, uobičajenog uvoda u tribinu „Dr. Sulejman Mašović“, moderator promocije istaknuti književnik Enes Kišević je pozdravio prisutne i najavio zagrebačkog Muftiju Šefka Omerbašića koji je u nadahnutom govoru izrazio čast i zadovoljstvo što je najslavnija brigada ARBIH jednim svojim dijelom formirana u Zagrebu (1.krajiška), a drugim u Rijeci (7. krajiška). Također je izrazio žaljenje što se i osobno nije više mogao angažirati u potpori njenom stvaranju i ratnom putu, ali j e uputio najiskrenije čestitke i zahvalnost njenim borcima za sve učinjeno u obrani BiH. Ispred UBBDRH skup je pozdravio predsjednik udruge Hamdija Malić, a nemogavši se oteti zovu eminentnosti skupa, izvan protokola za govornicom se pojavio i general HOS-a Ante Prkačin koji

je u svom stilu govorio o prirodnom savezništvu Hrvata i Bošnjaka i političkim zabludama koje su to savezništvo poremetile.

O nastajunju knjige, njenom sadržaju, ali prvenst-

veno o teškim borbama i ratnonom putu 17. Slavne krajiške brdske brigade ARBIH govorili su autori knjige Fikret Ćuskić i Amir Kliko, dok su o povjesnim i političkim okolnostima govorili dr. sc. Husnija Kamberović, Direktor instituta za istoriju Sarajevo, dr.sc. Marijan Davor, Institut za povijest Zagreb, mr.sc. Mesud Šadinlija, Institut za istoriju Sarajevo.

Muftija Šefko Omerbašić za govornicom

BROJ 20

16 BOŠNJAČKI GLAS

General Petar Stipetić

Posebnu pozornost izazvao je nastup generala Petra Stipetića, Načelnika stožera HV, koji je u svom dugom i nadahnutom govoru najprije izrazio divljenje neokaljanom ratnom putu 17. Slavne kbb ARBIH, naglašavajući da će taj ratni put biti izučavan na vojnim učilištima kao ogledni primjerak efikasnosti u vođenju ratnih operacija s minimalnim sretstvima i „ne mogućim“ uvjetima. Zatim je govorio o stranputicama hrvatke politike naspram BiH i svoj pogubnosti rata između HVO i ARBIH. Dakako, posebno je publiku dojmilo iznošenje nekih, za javnost nepoznatih crtica, oko njegovog zalaganja kod najviših političkih dužnosnika RH (F. Tuđmana) za pomoć ARBIH, ali i nastajanja tzv. Herceg-bosne i svih zabluda politike RH naspram Bosne i Hercegovine.

General Ćuskić potpisuje Monografiju za uspomenu generalu Stipetiću

Na insistiranje generala Fikreta Ćuskića, jednog od autora Monografije, poziv da prisustvujemo ovoj promociji dobio je Ibrahim Hrštić iz Viškova i potpisnik ovog teksta. Naime, okosnica 17. Slavne, formirana je u Rijeci, a obuka i vojnički ustroj obavljen je vojarni Klana.

Nosioc tih aktivnosti bila je SDAH- ogranak Rijeka, a koordinator svih aktivnosti je bio Ibrahim Hrštić uz moj skromni doprinos. Hrštić je nakon velikoh udara, medijskog i svakog drugog na SDAH-ogranak Rijeka i njene čelnike, imenovan za predsjednika Kriznog

BROJ 20

Srdačni susret starih prijatelja: Monografija za uspomenu

General Fikret Ćuskić i logističar 17. Slavne Ibrahim Hrštić

stožera koji je izmješten iz prostorija SDAH-ogranak Rijeka i koji je nakon pribavljanja potrebnih ovlaštenja nastavio samostalno djelovati na logističkoj potpori 7. krajiškoj. To je činio sve dok je to bilo moguće obzirom na okolnosti rata između HVO-a i ARBIH, a što je za posljedicu imalo zatvaranje svih puteva logistike za ABIH. Nakon službenog dijela promocije, uz zakusku smo imali prigodu evocirati uspomene na same početke u Klani i nabavku opreme i naoružanja da bi dobrovoljci mogli krenuti na put obrane svoje matične domovine. Prisjetili smo se i svih divnih i hrabrih ljudi koji su pristigli u Klanu iz svih krajeva svijeta i krenuli za BiH i tamo položili svoje živote u nametnutoj borbi za biološki opstanak bosansko-hercegovačkih domoljuba.

BOŠNJAČKI GLAS

17

SISAK

Priredio: Enis Dugonjić Foto: Šemsudin Dugonjić

ODRŽAN FESTIVAL BOŠNJAČKE KULTURE

Pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, te medijskog pokrovitelja Radio Quirinusa-Sisak u organizaciji Izvršnog Odbora Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i Sisačko moslavačke županije, dana 07. 05.2011. godine u subotu organiziran je i održan Festival Bošnjačke kulture na gradskoj tržnici «Caprag» u Sisku.

O

voj organizaciji i njenom uveličavanju te predstavljanju brojnoj publici u prostoru Gradske tržnice odazvali su se sudionici iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, među kojima su KUD «Bosana» iz Zagreba, KUD «Osman Džafić» iz Prijedora, te KUD «Stijena» iz Cazina.

U poslijepodnevnim satima, na prostoru gradske tržnice svi sudionici, KUD-ovi i izvođači pjesama sevdalinki održali su generalnu probu.

Prema protokolu sa programom je započeto u 18.00 sati. Prigodnim govorom i pozdravom upućenim uzvanicima, gostima, posjetiteljima i medijima obratio se predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i Sisačko moslavačke županije Alija Avdić,koji je naglasio da je cilj ovog programa prezentacija Bošnjačke kulture , te promicanje multikulturalne etičnosti u Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji.

U izvedbi bošnjačkih igara i plesova posjetitelje su oduševili nastupi članova Kulturno umjetničkih društava, posebno mlađi izvođači, dok su posebnu pažnju posjetitelja privukli izvođači pjesama sevdalinki Mehmed Goražda iz Siska uz pratnju Alfa benda BNZ GS i SMŽ, Pavao Anić iz Mošćenice, Ajša Halkić iz Cazina, Feid Bešić solista KUD „Bosana“, Hodžić Mirsad iz Prijedora i Elma Semanić iz Cazina.

Osim brojnih posjetitelja koji su svaku izvedbu folklornih skupina podržavali dugotrajnim ovacijama kao i mlađe i starije izvođače pjesama sevdalinki,

posjetu su se pridružili i brojni gosti, te prestavnici KUD-a Ripač iz Bihaća.

Pored navedenih sudionika-izvođača, posebnu pozornost posjetitelja ovom prigodom privukle su članice Ženskog pjevačkog zbora BNZGS i SMŽ

BROJ 20

18 BOŠNJAČKI GLAS

„Sevde“, sa pjesmama „Karanfile cvijeće moje“, „Svi dilberi“ i „Oj Golube“, koje je za nastup uvježbavao glazbeni profesor Fuad Ahmetspahić iz Zagreba, dok je voditeljica zbora članica izvršnog odbora Dajlina Goražda iz Siska.

Za ugodno izvođenje cjelovečernjeg programa koji je trajao nešto duže od predviđenog protokola pobrinula se voditeljica županijskog Radio Quirinusa gđa.

Karmen Valenta.

Na kraju programa, koji je publika nagradila dugotrajnim pljeskom i ovacijama publici su predstavljeni i zaslužni organizatori ovog programa članovi Izvršnog Odbora Alija Avdić, Asim Kulenović, Enis

Dugonjić, Merima Begić, Asmira Keranović, Dajlina Goražda, Šemsudin Dugonjić, Hajrudin Kulašić.

Po završetku programa svi sudionici su ugošćeni skromnim domjenkom u mjesnom domu u Mošćenici u kojem su razmjenjeni i skromni pokloni za uspomenu na gostovanje u Sisku.

Ovom prigodom Izvršni odbor BNZ GS i SMŽ zahvalan je i svim članovima koji su potpomogli u tehničkoj potpori i pripremnoj orgnizaciji.

Postanite članom fonda za stipendiranje učenika i studenata Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske uključimo se u akciju

»Odričem se jedne kave u korist naših najboljih učenika i studenata« Uplatimo u Fond minimalan iznos za maksimalnu korist. Pomozimo naše mlade i ugradimo svoj doprinos u njihovo znanje. Uplate možete izvršiti jednokratno ili još bolje, trajnim nalogom u svojoj banci sa svog tekućeg računa na žiro-račun BNZH u Zagrebačkoj banci broj:

2360000 – 1101413989 BROJ 20

BOŠNJAČKI GLAS

19

RIJEKA

Piše: Adem Smajić

DŽAMIJA JE NADNACIONALNA I MJESTO BOGOBOJAZNIH (Fotografije preuzete sa službene stranice Medžlisa Rijeka)

13.04.2011. iznenadna posjeta predsjednika države gospodina Josipovića i člana predsjedništva BiH gospodina Bakira Izetbegovića, politička posjeta i prvi puta platforma centra iskorištena u političke svrhe što je izazvalo osobna negodovanja kod mene i kod drugih, a posebno muslimana nebošnjačke populacije. Da je politička posjeta citiramo naslov iz Novog lista četvrtak 14.04.2011. „Izglađeni nesporazumi, predsjednik Josipović i član predsjedništva BiH Izetbegović-Rijeka dobiva centar prijateljstva i povjerenja-Izetbegović i Josipović pozvali Bošnjake da se potpuno slobodno izjasne na popisu stanovništva“. Dočekali su ih isključivo Bošnjaci u centru, Bakira su od centra do sadašnjih prostorija koje su u funkciji odveli isključivo Bošnjaci.

Ovakve se stvari nisu dešavale ni u doba titoizma iako je bilo puno teže, bolnije, nego su se te svari odrađivale neprimjetnije. Nažalost, ovo je dobar znak da se naša zajednica mora zapitati šta ona predstavlja. Da li vjeru i politiku ili jedno i drugo i kako odgovarati svim članovima Islamske zajednice bez obzira na nacionalnost. Također, kada su u pitanju ove bošnjačke udruge, mislim da ne brane dostojanstveno kulturu Bošnjaka i da se okreću kako se suncokret okreće, te podilaze da naivnije i vidnije ne može biti, a sve za šaku kuna koju dobivaju iz raznih proračuna. Mogu reći da ogranak političke stranke Kakvi su to izglađeni nesporazumi a izglađuju se na centru koji još nije izgrađen, ne znam, a nešto sam čitao u odgovoru reisu-l-uleme Cerića. Odakle hrabrost Izetbegoviću i Josipoviću da manipuliraju nešto neizglađeno na Islamskom centru koji još nije ni izgrađen, postaje mjesto politikanstva i već dobiva namjenu o kojoj nismo ni sanjali, te bošnjačka populacija koja je većina u institucijama Islamske zajednice i daje sebi za pravo da jednonacionalno nastupa koristeći Bošnjake bar oni koji su se odazvali a ne znam tko ih je zvao a potpredsjednik sam a to su nažalost, nepraktikanti 70% a praktikanata oko 30%.

Gdje su ostali članovi Islamske zajednice iz drugih nacionalnosti a to su Albanci, Romi... Gospodo, ovo je Islamska zajednica hrvatskih muslimana svih nacionalnosti a ne Bošnjaka koji nažalost, prave i vjerske gafove a političke posebno, a onda se ljutimo kada nam netko uputi kritiku od članova Islamske zajednice druge nacionalnosti. Ja se ovdje osobno ispričavam svim pripadnicima Islamske zajednice druge nacionalnosti zbog diskriminiranog postupka bošnjačke populacije u političkom ali i u vjerskom pogledu. Drago mi je da nitko osim Bošnjaka nije bio od njih a znali su da dolaze dvojica gospodina sa pratnjama i zato im zahvaljujem na njihovom ponosu, a Bošnjacima sugeriram da svaku svoju odluku preispitaju 10 puta a ne da budu predmet manipulacije.

SDA u Rijeci postupio je kako treba svojim nedolaskom i na taj način dao podršku Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine i njihovim stavovima iznesenim preko Rijaseta.

BROJ 20

20 BOŠNJAČKI GLAS Bilo je interesantno gledati gospodu iz Grada Rijeke gospodina gradonačelnika koji za Islamski centar nije dao kune nego je samo odugovlačio kao i njegovi prethodnici a to nam govori nekakvih 29 godina rada čije odugovlačenje posvađalo muslimane Rijeke i razdvojilo a tragovi se vide i dan-danas. Drugi koji je stajao bio je gospodin Župan, navodno dao je neke stolice za uporabu kamena temeljca i izgleda i to je fakturirano i plaćeno a on osobno i županija dali su 0 kuna za izgrad-

nju Islamskog centra. Gospodin Josipović, moj i naš predsjednik Hrvatske bio je na kamenu temeljcu kada je bila predizborna kampanja, ni tada a ni sada nije donirao niti jedne kune, vjerovatno ima malu plaću ili je u velikim kreditima. Član predsjedništva BiH gospodin Izetbegović koji ljubi i voli i džamiju, bar je tako rekao poslije akšama u divanhani, nije dao ni marke, a njegov predsjednik SDA gospodin Tihić Sulejman kojega napadaju da voli popiti i da nije praktikant i da baš nije

ljubitelj džamije postao je vakif u samome početku. O ovome slučaju vjerovatno će bolje analitičari i koji se bave politikom daleko više i stručnije napisati. Zapamtimo, islam je nadnacionalan. Ne gleda na boju kože, rasu i porijeklo nego gleda isključivo na bogobojaznost, moralnost i opće dobro. Džamija je radi okupljanja bogobojaznih, a ne slanje političkih poruka koje će ljude razdvajati.

Hodoljubi Bosnom hode

IZLET U SARAJEVO I BANJALUKU

Pripremili: I. Ružnić Foto: K. Begović i I. Ružnić

Z. Delić

Z. Jahić

I ove godine Bošnjačka nacionalna zajednica za PGŽ i VBNM za PGŽ organizirali su trodnevni izlet u matičnu Domovinu. Ovaj put posjetili smo Sarajevo i Banjaluku. Bio je to i „radno“ i turističko putovanje, o čemu ćemo nešto kasnije. Na put se krenulo u petak, 22. 0 . 2011. godine, a vratili smo se u ponedjeljak, 25. 0 .

2011. god. U kasnim noćnim satima. Organizacija putovanja je preko Agencije RI Trade&Tours, Radnička 10 , Opatija, a cijeli aranžman je bio na bazi noćenje s doručkom. Na put je krenulo 8 putnika. Troškove putovanja i smještaja za članove ansambla „Sevdalije“ snosila je BNZ za PGŽ, dok je za članove Vijeća, troškove snosilo VBNM za PGŽ.

Tijek putovanja Nakon polaska iz Rijeke u petak, 22. 0 . 2011. s Delte u 2 0 sati, putovalo se relacijom: Rijeka – Bosanski brod – Zenica – Sarajevo. Po dolasku u Sarajevo (subota, 2 . 0 . 2011. god.) u jutarnjim satima i smještaja u hotel „Saraj“ na Bembaši i kratkog odmora odlazimo u centar na grupno i pojedinačno razgledavanje grada i njegovih znamenitosti. Jedna grupa je posjetila Sajam knjiga na Skenderiji i prisustvovala promociji zbirke poezije mlade i u književnim krugovima, već dobrano poznate pjesnikinje i književnice Arnele Kordić.

U večernjim satima organiziran je posjet Art kući sevdaha gdje je u sklopu projekta „Sevdalinka kao glazbeni most“ kojeg provodi BNZ za PGŽ, Mješoviti pjevački zbor BNZ za PGŽ „Sevdalije“,

BROJ 20

Na promociji zbirke poezije „Potraži me“ Arnele Kordić u Skenderiji

BOŠNJAČKI GLAS

21

nas je srdačno ugostila, te ispričala zloslutnu priču o stanju Instituta i zaklade nakon prerane Omerove smrti i nebrige države i njenih institucija za budućnost ovog važnog projekta i bogate arhivske građe koja je ostala.

Na promociji zbirke poezije „Potraži me“ Arnele Kordić u Skenderiji

održali cjelovečernji koncert. Po završetku koncerta uslijedio je u kasnim večernjim satima povratak u hotel i noćenje.

Ispred „Instituta sevdaha“

„Sevdalije“ u očekivanju nastupa

Riječani zadubljeni u razgledanju ostavštine Omera Pobrića

Humorista Ismet Horo i Arnela Kodrdić s gostima iz Rijeke prate nastup

U nedjelju, 2 . 0 . 2011. godine, nakon doručka krenuli smo put Visokog. Posjetili smo Institutu sevdaha Omera Pobrića u kojem nas je, vidno uzbuđena i iznenađena, dočekala kćerka rahmetli Omera koja

Ljubazna domaćica nas je darivala sa po dvostruka albuma iz Omerove muzičke produkcije i zahvalila se na posjeti. Mi smo je pozvali na koncert koje su naše „Sevdalije“ imale održati u Art kući sevdaha i s nadom ponovnog sureta krenuli dalje. Usput smo prihvatili ideju našeg Mehmeda Sijamhodžića da prikupimo po 5 KM i da, makar simbolično, potpomognemo održavanje Instituta. To smo i učinili, ali, kako kaže narodna poslovica „nije kome je namjenjeno, već kome je suđeno“, novce smo dali kao hediju grupe za obnovu Ferhadije u Banjaluci, jer kćerka rahmetli Omera nije uspjela doći na koncert, pa joj tako nismo niti mogli predati namjenjeni novac.

Nakon Instituta, odlazimo u Dolinu bosanskih piramida i posjet otkrivenim lokalitetima.

Po odslušanom predavanju obilasku već dobrano poznatih tunela, uslijedio je posjet Vrelu Bosne i napajanje duše u „naljepšem kutku zemaljskom“, te povratak u Sarajevo.

BROJ 20

22 BOŠNJAČKI GLAS

Na samom ulazu u Muzej tunela

Na samom ulazu u Muzej tunela

Ponovno u večernjim satima organiziran je posjet Art kući sevdaha gdje su, kako je već rečeno, u sklopu projekta „Sevdalinka kao glazbeni most“, Mješoviti pjevački zbor BNZ za PGŽ „Sevdalije“, održali drugu noć zaredom, cjelovečernji koncert.

O tome, kako je pjevati i svirati sevdalinku u Sarajevu, upitali smo umjetničkog voditelja „Sevdalija“ gospodina Zemira Delića, pa evo što nam je rekao:

Unutrašnjost tunela: Vodič pojašnjava arheološka nalazilšta

BROJ 20

BOŠNJAČKI GLAS

2

Riječke „Sevdalije“ u Art kući sevdaha Piše:Zemir Delić

„Lijepo je pjevati i svirati u Sarajevu, kraj tananih drhtavih šadrvana, u Sarajevu u kojemu je sevdah ponikao, u gradu za kojeg ponajviše možemo vezati stihove “ima l’ jada k’o kad akšam pada”.

Č

ast nam je i zadovoljstvo bilo nastupiti u Art kući sevdaha, u prostoru u kojem sevdalinku možemo svakodnevno čuti u izvedbi najvećih majstora i umjetnika. Mi smo pjevali i svirali na svoj način, kako najbolje znamo i umijemo, od srca i iz dubine duše.

Ansambl Sevdalije skupina je ljudi sretnih kad pjevaju i sviraju, i to je ono što je najvažnije. Tehnika je ono što se vježba, i mi na tome stalno radimo, ali dušu i snagu interpretacije teško je uvježbati, to vam nitko ne može dati, to proizlazi iz ljubavi prema pjesmi i iz dubljeg razumijevanja, i to kako teksta, tako još više muzike.

Naši domaćini u Art kući sevdaha, začuđeni i udivljeni onim što su čuli, valjda osjetivši dio ovog o čemu govorimo, čestitali su nam i pitali se, više retorički, kako to da mi u Rijeci imamo takav ansambl. Odgovor je relativno jednostavan.

Okupila se grupa entuzijasta, ljubitelja sevdalinke i sevdaha, i pjesma je potekla. I trajat će pjesma sevdalinka u Rijeci dok god bude Sevdalija, i bit će, nadamo se, još puno dobrih nastupa na svim stranama, a ponajviše baš u našoj Rijeci i Županiji, jer smisao je baš u tome: biti sevdalijom daleko od Bosne“.

BROJ 20

2 BOŠNJAČKI GLAS

……tri tenora i soprani……

U ponedjeljak, 25.0 .2011. godine, nakon doručka kreće se put Banjaluke. Po dolasku u Banjaluku, najprije smo obišli lokaciju znamenite banjalučke džamije Ferhadije, razgledali njenu obnovu, predali skromni dar grupe (oko 1 0 KM), pa tek nakon toga uputili se u obilazak ostalih banjalučkih znamenitosti i ljepota Šeher Banjaluke. Evo kako je Ferhadiju i njenu obnovu doživjela naša suputnica i suradnica Dva tenora…..

Bošnjačkog glasa:

Fehadija Banjalučka ljepotica Piše: Zumra Jahić

Kao i svake godine BNZ Za PGŽ uz sufinanciranje Savjeta za nacionalne manjine,PGŽ,Grada Rijeke i VBNM za Grad Rijeku,organizira za svoje bošnjake izlet u svoju matičnu domovinu.

Tako i ove otputovasmo put Bosne i Hrcegovine . Destinacija je bila obilazak Sarajeva, a u povratku za Rijeku svratismo u Banjaluku.Uz razgledavanje prelijepog grada,šetnje do rijeke Vrbasa, najduže se zadržasmo u obilasku Ferhat-pašine džamije. Uz našeg domaćina gospodina Armina Džindo koji ispred Islamske zajednice Banjaluka vodi i nadzire radove na obnovi, obišli smo gradilište i upoznali se sa svim pojedinostima vezanim za tijek izgradnje.

Ferhat-pašina ili bolje znana kao Ferhadija,džamija je bila centralni objekt u Banjaluci.

Razgledali smo unutrašnjost Ferhadije

BROJ 20

Obilazak Ferhadije izvana

BOŠNJAČKI GLAS

25

Izgrađena je 1579.godine u klasičnom otomanskom stilu i predstavlja jedno od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture 16. vijeka. Njen arhitekta je nepoznat,ali je poznato da je bio učenik otomanskog arhitekte Mimara Sinana. Izgradnju džamije je financirao Ferhat-paša Sokolović,bosanski sandžak beg. U kompleksu Ferhadije su se nalazila i tri turbeta: Ferhat-paše,njegove unuke Safikadune i njegovih bajraktara, željezna i kamena ograda sa česmom na ćošku, šadrvan i staro mezarje u bašti. Kasnije je kompleks dopunjen sa sahat-kulom,izgrađenom nedaleko od Ferhadije . Džamija je bila 18 metara široka,1 metara dugačka,vrh kupole 18 metara visok, a metra visoka munara. Ferhadija je uvrštena u kulturnu baštinu BiH 1950. Godine, a kasnije je bila uvrštena na listi spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u.

RUŠENJE: Džamija je djelomično bila uništena eksplozivom detoniranim 7.maja. 199 . godine,od strane nepoznatih srpskih nacionalista potpomaganim

od vlasti Republike Srpske,kao dio sprovođenja politike etničkog čišćenja Bošnjaka. Nakon prvog rušenja,vlasti Republike Srpske su organizirale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio cjelokupni kompleks džamije. Ostaci ruševine su odvezeni na gradski deponij. Kratko nakon rušenja Ferhadije, srušena je obližnja sahat-kula. Ferhadija je bila jedna od 16 džamija srušenih u Banjaluci tokom agresije na RBiH od 1992 do 1995.godine. Dan rušenja Ferhadije-7.maja. je u Bosni i Hercegovini proglašen kao zvanični Dan džamija.

REKONSTRUKCIJA: Islamska zajednica Banjaluke je 2001. Godine dobila urbanističku suglasnost za ponovnu izgradnju džamije. Ipak pri polaganju kamena temeljca 7.maja.2001. godine došlo je do nereda i protesta od strane srpskih nacionalista. 000 protestanata je kamenovalo i tuklo 00 Bošnjaka koji su prisustvovali ceremoniji postavljanja kamena temeljca.

Mnogi su sa povredama primljeni u Banjalučku bolnicu, a jedan Bošnjak je nakon povreda preminuo 26. maja.2001. godine. Ceremonije je kasnije obavljena u tajnosti i pod velikim osiguranjem. Rekonstrukcija džamije je i dalje konzervativna tema u Banjaluci zbog svoje prominentne lokacije u gradu,a rekonstrukcija

je i dalje otežana zbog problematike njene autentične rekonstrukcije. Preliminarne studije o autentičnoj rekonstrukciji džamije je pripremio Arhitektonski fakultet u Sarajevu. Obnovljena Ferhadija bi trebala biti identična onoj srušenoj prije 1 8. godina. Prema procjenama,za obnovu Ferhadije trebat će oko deset miliona konvertibilnih maraka.

Uništavane su najčešće zadužbine, svjedoci prisustva osmanlijske civilizacije na našim prostorima,važan dio našeg kulturnog blaga i potvrda bošnjačkog identiteta. Dešavalo se to i mnogo puta prije ovoga zadnjeg rata,ali nikada u tako velikom obimu i kao

dio sveobuhvatne politike etničkog čišćenja,terora i barbarizma.

Svi umiremo samo jednom,a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje,a drugi put kada propadne njihova zadužbina…

Nakon nostalgičnog uživanja u ljepotama Šeher Banjaluke, u popodnevnim satima krenusmo put Rijeke s pjesmom i vicevima uobičajenim za sva naša putovanja. U Rijeku smo stigli oko 22 sata odlučni da ponovno krenemo put Bosne i Hercegovine čim nam se za to ukaže prilika.

BROJ 20

26 BOŠNJAČKI GLAS

Izlet VŽMIZ Rijeka u Sarajevo Piše: Ernedina Adžajlić

P

Stara izreka kaže „Svi putevi vode u Rim“, ali mi Bošnjaci, mogli bi reći da svi putevi vode u Sarajevo.

Nakon što smo već nekoliko mjeseci prije izrazile želju da posjetimo Sarajevo, došao je i taj dan. Želja nam je bila da prisustvujemo manifestaciji „Mošus Pejgamberov“ koja se ove godine održava već 17. put.

etak . lipnja 2011. god. u ponoć autobusom agencije „Puma“ krenuli smo za Sarajevo.

Prvo naše odredište, a za mnoge iznenađenje tek u autobusu, bilo je da ćemo posjetiti gradić Visoko i njegove piramide.

Rano ujutro stigli smo u Visoko, te nakon osvježenja u jednom restoranu, grupa „hrabrijih“ krenula je ka vrhu brda ili „piramide“ one, koja nam je bila najbliža.

Na žalost direktor tog projekta Semir Osmanagić taj dan nije bio u Visokom, ali njegovi stručni vodiči su nas lijepo primili i pojasnili pojedinosti o istraživanju i daljem radu na otkrivanju piramida. Rekoše nam da ćemo se napuniti energijom… da li je to ili radost što smo u Bosni, pozitivne energije i pjesme nije falilo.

Dalje, put smo nastavili prema Sarajevu; točnije prema hotelu „BM“ koji se nalazi na Ilidži. Smještaj i ljubaznost osoblja bili su na visini. Vrijeme do početka koncerta proveli smo, a gdje drugo nego na Baščaršiji. Lijep dan, miriše sa svih strana, ne znaš što bi i čemu prije, naroda od svugdje, kako se ono kaže, ko u priči. Osim što je uvijek i svima tamo lijepo, opreza nikad dosta, jer nažalost u toj gužvi, jedna naša prijateljica ostala je bez dokumenata i novca.

Koncert se održao u olimpijskoj dvorani „Zetra“ s početkom u 21 sat. Tu manifestaciju svake godine organizira ženska edukacijska organizacija Kewser u znak sjećanja na hazreti Fatimu. Ona je bila peto dijete Hatidže i Muhammeda a. s. oličenje mudrosti, učtivosti i profinjenosti. Ostala je najveći primjer ženi muslimanki, a Muhammed a. s. ju je zvao „Mošus“ pa je po tome i ova manifestacija dobila takav naziv.

Manifestacija „Mošus“ je događaj koji njeguje tradicionalne vrijednosti Bošnjaka na suvremen način

BROJ 20

i ima za cilj očuvati bošnjačku kulturu i identitet na ovim prostorima, a sve to gledano očima žene Bošnjakinje. Po prvi puta ove godine manifestacija ima internacionalni karakter. Sve nas je dojmilo to što su se prijevodom na engleski, perzijski i turski jezik, uvažili gosti iz Irana, Turske i drugih zemalja, te time potvrdio internacionalan karakter. Naime koncert su uveličali glazbenici svjetskog glasa: Maher Zain, Hamza Namir te Mesud Kurtiš. Maherova izvedba „Barekallahu lekuma“ koja govori o sklapanju braka i ima taj svadbeni karakter, podigla je sve prisutne na noge. Pored zborova Kewser, Gazel i Hilal, „Mošus“ je svojim prisustvom i predstavljanjem uveličao i hafiz Haris Čorbo. Uz voditeljicu Elviru Velić Muftić program je vodio i hafiz Burhan Šaban, koji je izveo i dvije ilahije. Sve prisutne duhovno je inspirirala i predsjednica Ž.E.O Kewser Sadika Avdić. Ona je svojom porukom, kako opstati i oduprijeti se u ovom današnjem svijetu, suprotno porukama raznih medija na neke nove „vrijednosti“ u životu. Najviše to pogađa našu omladinu koja to brzo prihvaća, a sve je to kratka vijeka i ne vodi nikoga i nikada u dobro. Njen govor podržali su velikim pljeskom.

Osim bogatog i raznovrsnog programa, sam koncert odlikovala je kvalitetna produkcija, koja je na najbolji način prenijela zvuk i emocije prepune dvorane.

Organizatoricama Ž.E.O Kewser, zaista sve pohvale i čestitke za tako odličan i uspješno realiziran program, koji je ispunio očekivanja svih prisutnih.

Osjećala sam se sretna i zadovoljna, a vjerujem da tako i drugi, što sam bila tada tu, dio tog velikog broja ljudi.

Zaista „Zetra“ je tu noć svjedočila jedinstvo Gospodara svih svjetova i donosila salavate na plemenitog Poslanika Muhammeda a. s.

BOŠNJAČKI GLAS

Nakon noćenja, koje je nekima potrajalo zbog umora malo duže, oni „vredniji“ otišli su ponovo do grada u kupovinu i razgledavanje onoga što nisu uspjeli dan prije. Dogovor je bio da se u podne krene ka Vrelu Bosne. Tako je i bilo, a tamo smo proveli ugodno vrijeme u uživanju, osvježenju, slikanju na svakom mostiću i vožnji fijakerom.

U ime VŽMIZ Rijeka moram se zahvaliti Mensuru

27

Ferhatoviću predsjedniku VBNM koji je sa računa Vijeća potpomogao naše putovanje sufinanciranjem s .000,00 kuna.

Iako je bilo malo vremena, uspjele smo na zadovoljstvo svih, ponijeti za Rijeku puno dobrih dojmova, sa željom da se organiziramo, da ponovimo posjet Sarajevu čim prije.

Festivali bošnjačke kulture u Istarskoj županiji Piše i uređuje: Bernina Mujkić

T

radicionalno već petu godinu za redom kroz Istarske gradove prezentira se kultura Bošnjaka, kao jedan od najvažnijih projekata Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre.

Tako je i ove godine lipanj u tom ozračju. Spremaju se tradicionalna bosanska jela, pleše se, igra, pjeva, recitira, održavaju se izložbe, susreti. Kratak izlet po gradovima kako je to bilo.

Raša Raša je bila prvi grad koji je otvorio početak Festivala bošnjačke kulture u Istri. Kako i dolikuje jednom festivalu vlastitim domaćim snagama dočekalo se oko 200-tinjak gostiju, 05. lipnja 2011. godine na terasi RKUD „Rudar“ Raša, po četvrti put. Večer druženja

otvorila je „Estrada band“ iz Umaga, izvođenjem sevdaha. Zatim su pred publiku izašli članovi folklorne sekcije „Merak“ i odigrali koreografiju u režiji Tanje Muratagić, umjetničke voditeljice folklorne sekcije.

Publiku su pjesmom pozdravile i članice amaterskog zbora „Raške bulbulice“, izvođenjem sevdalinki u

„Raške bulbulice“

Folklorna sekcija „Merak“

BROJ 20

28 BOŠNJAČKI GLAS

obradi prof. Edit Dobranović.

Za gastronomski dio pobrinulo se 12 kuharica, koje su pripremile oko 50-tak različitih jela i slastica, dok je koordinator bio Merim Omanović. Kuhale su u četiri kategorije. U kategoriji kuhanih jela najbolja je bila Enisa Buljubašić, u kategoriji burek Adila Behrić, najbolje pite napravila je Šefika Mujkić, dok je najbolje slastice spremila Almasa Kavgić.

Nakon podjele zahvalnica i prigodnih darova nagrađivanim, odigrala se tombola i nakon što je dobitnicima tombole podijeljene nagrade večer se nastavila zabavom uz zvukove „Estrada banda“, koji su zasvirali za sve generacije i ukuse ponešto.

Rovinj Ranč Fortuna, na samom ulazu u grad Rovinj bio je 11. lipnja 2011. lokacija održavanja Festivala bošnjačke kulture grada Rovinja. Oko 00-tinjak gostiju dočekale su bosanske delicije koje je pripremalo 12 kuharica. Kvalitetu kuhanja ocjenjivao je žiri u sastavu: Jasmin Osmić, Jasmin Čizmić, Ibro Hundur, a sve pod koordinacijskom palicom Sabide Salkić.

Edina Sošić, 2. mjesto Hamšija Cvolić, a 1. mjesto Medina Sejfo. Što se slastica tiče . mjesto osvojila je Hanifa Omerović, 2. mjesto Hamšija Cvolić, te 1. mjesto Medina Sejfo. Da bi večer bila u kompletnom bošnjačkom ozračju upotpunili su nastupima KUD „Bosna“ Istarske županije sa koreografijama u obradi koreografa Almira Bektića, te sevdahom i narodnim pjesmama i kolima u izvedbi „Mrga banda“. Sve je popraćeno pod pokroviteljstvom grada Rovinja i uz podršku rovinjskog gradonačelnika koji je uputio pismenu poruku podrške i ispriku za svoj nedolazak.

Zabava je potrajala do dugo u noć.

Buzet

Kroz četiri kategorije nagrađene su: za kuhana jela .mjesto Alisa Osmić, 2. mjesto Medina Sejfo, dok je najbolja u kategoriji bila Hanifa Omerović. U kategoriji burek . mjesto osvojila je Medina Sejfo, 2. mjesto Hava Kenjar, a najbolji burek ispekla je Selmira Vaclov. U kategoriji pita . mjesto osvojila je

BROJ 20

Ogranak koji se može pohvaliti da je najuspješniji ogranak u Istarskoj županiji i ove godine je pokazao da je vrijedan te titule. Naime, Festival bošnjačke kulture u Buzetu dio je turističke ponude grada Buzeta, pa je tako i 12.lipnja 2011. godine ispred hotela „Fontana“ održan peti festival bošnjačke kulture pod pokroviteljstvom grada Buzeta i turističke zajednice grada Buzeta.Festival je svečano otvorila folklorna skupina „Buzetski Biseri“,uz prigodan govor gradonačelnika Valtera Flega te predsjednika NZBI-ogranak Buzet Muhameda Muratagića.

Program je nastavljen recitacijama „Una“ od Saliha Agića u izvedbi Alme Hadžić te „Modra rijeka“ Maka Dizdara u izvedbi Igora Muratagića. Kroz program nas je vodila voditeljica Aida Muratagić. U programu su nastupali folklorna skupina „Buzetski

BOŠNJAČKI GLAS Biseri“,folklorna skupina „Merak“ iz Raše, gdje je želja domaćina bilo prikazati rad i suradnja sekcija NZBI, te bezuvjetni rad Tanje Muratagić, amaterski zbor „Raške bulbulice“,kulturno umjetničko društvo „Osman Džafić“ iz Prijedora.

Otvorena je i izložba i promocija knjige „Lom duše“ slikara i pjesnika Murisa Čorbića iz Rijeke. U hotelu „Fontana“ prezentirana su i degustirana autohtona bosanska jela koja su pripremile Bošnjakinje grada Buzeta.

29

U takmičarskom djelu u pripremi autohtonih bosanskih jela sudjelovale su Bošnjakinje koje su ukupno pripremile preko 12 različita jela, te preko 600 bureka i pita, a najuspješnije za osvojena prva mjesta dobile su nagradu grada Buzeta i turističke zajednice grada Buzeta te je svim učesnicima programa dodjeljen cvijet ljiljan. Koordinator gastronomskog dijela bio je Ferid Mačković, uz asistenciju svojih sugrađana Saliha Hodžića, Zahida Ljubunčića, i Emira Halilovića. Među najboljima po katregorijama su: 1.kuhana jela Enesa Hodžić, 2.najbolji burek pripremila nam je Aldijana Jašarević, .najbolju pitu ispekla je Indira Mešić a najbolja u . kategoriji slastica je Tanja Muratagić.Program je pratilo oko 00 građana i gostiju grada Buzeta.Peti festival sponzoriralo je 0-ak sponzora sa područja grada Buzeta,a da bi zabava bila još bolja a hrana se bolje probavila pobrinuli su se „Estrada band“ iz Umaga. Festival bošnjačke kulture u Buzetu je jedini u Istri koji je ušao u turističku ponudu grada Buzeta kojem će i dalje biti pokrovitelj grad Buzet i turistička zajednica grada Buzeta i održavat će se tradicionalno svake godine drugi vikend u lipnju.

Pula U Domu hrvatskih branitelja u Puli,18. lipnja 2011. godine,nakon Raše, Rovinja i Buzeta održao se šesti Festival bošnjačke kulture u Istri-Ogranak Pula.

Pred oko 00-tinjak gostiju zapjevali su Amir Kazić Leo, „ Estrada band“ iz Umaga, amaterski zbor NZBI- ogranak Raša „Raške bulbulice“ i hor MIZ Pula„Kalb“. Za prezentaciju bosanski plesova i igara ogranak Pula ugostio je KUD „Kršanski ljiljani“ iz Kršana.

Ocjenjivački sud na djelu

Kuharice i kuhari natjecali su se u već četiri poznate kategorije - od kuhana jela, burek, pite, te slastice.

Jela je, kao u pravom “bošnjačkom mastershefu” ocjenjivao trojni žiri u sastavu: Merita Hoxha iz Nacionalne zajednice Albanaca, Nikolina Radulović iz Grada Pule te Fadil Purak iz Zajednice bošnjačka.

Dodjela nagrada i priznanja

Nakon probavanja i vijećanja odlučili su da je u kate-

BROJ 20

0 BOŠNJAČKI GLAS

goriji kuhanih jela najbolja bila Ramiza Vugdalić, dok je najbolji burek napravila Curka Mustafić. Za majstoricu pita proglašena je Dina Kurtović dok je najbolji u pripremi slastica bio Senad Joldić. Pobjednici odlaze na finalni festival županijske zajednice te potom i na državnu manifestaciju.

Još je ostao Festival u općini Kršan, koji će se održati 09. srpnja 2011. godine, u Labinu početkom rujna i županijska završnica u prvoj polovini rujna, na koju ste svi pozvani.

N

IZBORNA SKUPŠTINA NZBI OGRANAK RAŠA

acionalna zajednica Bošnjaka Istre Ogranak Raša održala je prezentaciju svoga četverogodišnjeg rada te odabrala novi odbor za naredne četiri godine. Za predsjednicu je ponovno izabrana Berina Mujkić, a čalnovi odbora su Dinka Tanjić, Enisa Buljubašić, Elvis Kavgić i Edin Kujraković.

Da je funkcioniranje i rad Bošnjaka u Raši bitan i u regiji pokazalo se dolaskom načelnika općine

BROJ 20

Josipa Pina Knapića, predsjednika Sabora Islamske zajednice u RH Mirsad Kugić, predsjednik NZBI I BNZH RH Senad Pršić, te kolege predsjednici Ogranaka u Istarskoj županiji, predstavnici i predsjednici vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Powerpoint prezentacijom podsjetilo se članove ogranka i goste koji su datumi obilježeni, u čemu je ogranak dao svoj doprinos, koji temeljni ciljevi su

postavljeni i što je ostvareno. Ideje za budućnost.

Za zabavni ugođaj svoj rad su prezentirale amterski zbor „Raške bulbulice“ izvedbom sevdaha u akapela stilu, pod vodstvom prof. Edit Dobranović

BOŠNJAČKI GLAS

1

i novoosnovana folklorna sekcija „Merak“ izvedbom recitala, kazališne predstave i koregrafije po vodstvom umjetničke voditeljice Tanje Muratagić.

Svi koju su došli na izbornu skupštinu počašćeni su bogatom trpezom bosanskih specijaliteta i slastica.

POGLEDI

Čovjek od meleka do životinje Piše: Adem ef. Smajić

I

„Tako mi smokve i masline i Sinajske gore, i grada ovog, sigurnog. Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najniže nizine vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njima pripada nagrada neprekidna. Pa šta te onda navodi da poričeš obračun -zar Allah nije sudija najpravedniji?!“ Čovjekov razum ograničen pa stoga nije u stanju shvatiti cijeli smisao kozmosa, kao ni svoj položaj u njemu, Uzvišeni Allah mu je uz slobodu i namjesništvo, ponudio i milost hikmeta - mudrosti, ne bi li vladao nad živim i neživim svijetom i ne bi li u tome uživao zadovoljavajući svoje ljudske potrebe. Uzvišeni Allah daje mudrost kome hoće, a onaj koji mudrost dobije, dobio je veliko dobro, koje znaju cijeniti samo pametni ljudi! - kaže Allah, dž.š. Životinjama i drugim stvorenjima mudrost nije ponuđena zato što oni nemaju moć prihvaćanja mudrosti i slobode.

slamski pogled na jednakost i ravnopravnost u društvu svih ljudi trebao bi biti prirodan, određen i shodan ljudskim potrebama i interesima u pravcu koji je u naravi stvoren od Univerzalnog gdje se poštuju njegove sklonosti i sve drugo što je neodvojivo od njegove prirode kako je Univerzalni propisao. Ovim se, po islamu, ne radi samo o promatranju svijeta i društva, nego u direktnom njegovom učestvovanju kao pojedinac shodno svojim intelektualnim, moralnim i materijalnim mogućnostima. Ta preobrazba i učestvovanje i usmjeravanje treba se odvijati u pravcu stavrnih, korisnih interesa do čega bi rezultiralo savršenijem shvatanju jednakosti i solidarnosti svih ljudi u svijetu. Dato je i zagarantovano pravo koje je Bog odredio svakom čovjeku za ostva-

renje svih njegovih ljudskih prava i mogućnosti kroz vjersku, građansku i političku ravnopravnost u datoj sredini. U islamu nema povlaštenih niti privilegiranih pojedinaca grupa ili klasa. Ljudi su jednaki i pred Allahom, dž.š., i pred ljudskim zakonima ravnopravni i najmanje skretanje bilo ekstremno lijevo ili desno kod tih principa vode u teške društvene poremećaje što izaziva dehumanizam, desocijalizaciju, sotonske porive, eksploataciju i stvaranje veklike diferencijacije među ljudima kako u vjerskom tako i u klasno-političkom pogledu, što je prepoznatljivo na ulici gdje živimo po

ponašanju i standardima gdje je većina stekla na dehuman način bez obzira na sustav i zakon te sankcije koje nažalost, ljudi ne sprovode u zakonodavnom smislu kako bi trebali. To stvara anarhiju, poniženje, dozu mržnje čovjeka prema čovjeku i opće nezadovoljstvo, te umanjuje vrijednost nade u bolju budućnost. U ovoj suri et-Tin Allah je uzdigao plemenitog čovjeka iznad meleka/anđela koji ne griješi a u isto vrijeme oni koji griješe i krše kodeks Božjeg zakona spušteni su na razinu od najzločestijih životinja.

Gledano u svijet danas, vidjet ćemo različitosti života i ponašanja, suk-

BROJ 20

2 BOŠNJAČKI GLAS lada i nesklada, lubavi i neljubavi, socijalno i nesocijalno, normalnog življen ja, pretjeranog prežderavanja gdje se gubi etika i moralne vrijednosti do anarhije gdje ljudi gube vlastite živote radi ideologija koje su demagoške i uništavajuće. Spomenut ćemo iz iskustava kada govorimo o općem dobru i interesu, vidjet ćemo odmah pojedince koji imaju alternativna rješenja, ali su nažalost destruktivna i nisu u interesu općeg dobra i zajednice. Grehota je i sramota da pojedinci i njihove obitelji su na rubu egzistencije ili gladuju a mi koji nešto imamo nismo spremni da im priteknemo u pomoć. Znači da humanizam i etika u nama je bezosjećajna i spušta se na nisku razinu.

Muhammed, a.s., kaže: „Onaj koji nije zainteresiran za stvari mu’mina, ne pripada našem ummetu.“ Tako je npr. u ljudskom govoru magarac metafora za glupog, a majmun za neodgovornog čovjeka. No, da li je to baš tako? Da li je magarac baš toliko glup?

Nije li čovjek nepravedan prema magarcu ako se zna da je on pouzdan vodič čovjeku u pustinji, da je najotporniji u teškim uvjetima, da među mazgama nema AIDS-a, nema korištenja trave koja opija, da između vode i alkohola magare bira vodu, jer životinje nemaju potrebu traženja sreće u opijanju i nemaju potrebu opijanja alkoholom koji uzrokuje posto ljudske smrti širom svijeta, što je više od smrti koju uzrokuju bolesti AIDS-a, tuberkuloze i nasilja.

Onaj Koji nam je ukazao povjerenje, darovao nam slobodu i milost hikmeta - mudrosti, ustvari nam je darovao odgovornost.

Sadašnja događanja u muslimanskom svijetu predstavljaju neki znak na koji cijeli svijet treba obratiti

BROJ 20

pozornost. Nije slučajno da se baš na početku 21.stoljeća muslimani bude i traže slobodu mišljenja i govora, traže slobodu od straha i bijede. Predugo ovim svijetom vladaju ideologije, koje nisu bile, niti su sada, u stanju istinski odgojiti ljude sa moralnim vrijednostima i ljudskim vrlinama.

Dakle, sve više postaje jasno da su to pogrešni putovi kako za pojedinca tako i za društva, pa je stoga svijest o potrebi za alternativom sve snažnija i sve glasnija.

U muslimanskom svijetu je na sceni „duhovna revolucija”, koja je, kao takva, najveći izazov za 21. stoljeće. To je ideja ili zamisao koja treba imati smisao ili svrhu koju valja postići držeći se uzvišenog načela da su svi ljudi Allahova stvorenja i da svi ljudi zaslužuju život dostojan čovjeka, a to je islamska ideja ili islamsko načelo kojeg treba osloboditi od ideologija koje ponižavaju ljudsku čast i dostojanstvo. Posljednjih mjeseci smo svjedocima velikih narodnih revolucija u arapskim zemljama u kojima je decenijama vladala klasična

diktatura, a iste su smatrane tipičnim policijskim režimima. Nažalost, gorka istina o ponašanju vlasti prema svojim narodima i državama, odnosno prema narodnom bogatstvu, nudi odgovor na pitanje koje muslimani sebi postavljaju od pada hilafeta, pa do danas, a ono glasi: “Zašto muslimani nazaduju a drugi napreduju?”

Sada je postalo jasno da su glavni problem muslimasnkog svijeta i kočnica njihovom napretku bili pohlepni diktatori koji su svoj autoritet i moć željeli ovjekovječiti kroz tiraniju nad vlastitim narodom i stavljanjem svih državnih potencijala i resursa pod svoju kontrolu i u službu osobnih interesa. Za to vrijeme su vlade i vladari zapadnoevropskih država ulagali novac u ekonomski razvoj, u naučno-tehnički napredak, u obrazovanje i popravljanje socijalnih prilika i životnog standarda svojih građana, svjesni da sa zadovoljstvom, slobodom i poštivanjem prava naroda napreduje i država - i da suprotno tome, nezadovoljstvo i potlačenost naroda i loša opća društvena slika - slabi i državu.

BOŠNJAČKI GLAS Muslimanski diktatori su vodili računa o svojim narodima i državama onoliko koliko je to nekada činio abbasijski halifa El-Emin, koji je u povijesti islama ostao upamćen po svojoj nepismenosti i zatucanosti, ali i po raskošnom životu i nebrizi za svoje podanike. No, za razliku od halife El-Emina, čija vlast je vrlo kratko trajala, muslimasnki diktatori se već decenijama poigravaju sa svojim narodima i uništavaju ih.

A muslimanske države raspolažu tolikim bogatstvom i takvim resursima

da bi bez ikakvih problema mogle i morale imati vodeću ulogu u svijetu u svim naučnim oblastima i svim sferama društvenog života. No ono u što nema sumnje jeste da je zulum ili nasilje jedan je od velikih grijeha, koji je prisutan u različitim oblicima, vremenu i prostoru, a svojstven je samo zlim pojedincima i grupama.

Kada se rasprostrani nasilje u jednom društvu, onda se podiže bereket i umanjuje dobro, a rasprostranjuju se bolesti i kazne. Nasilje je odvratno i štetno osobito onda

kada dolazi od onih koji su odgovorni i koji su na vlasti, jer bi oni trebali štititi svoje podčinjene od nasilja, a ne nasilje provoditi. Uzvišeni Allah u suri Ibrahim kaže: ‘’A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nasilnici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene i kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.’’

Bilježi se da je Ibn Tejmije rekao: “Allah će sačuvati pravednu nevjerničku državu, ali neće sačuvati nepravednu muslimansku državu!”

Cijenjena braćo, budimo iskrene Allahove sluge, dostojne Njegova namjesništva na zemlji, natječimo se u dobru i čuvajmo se zuluma!

Molim Uzvišenog Allaha da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći diljem svijeta i svim ljudima dobre volje i na svakom mjestu gdje su ugrožena prava muslimana i drugih, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani džennet!

BLAJBURG NAŠ SVAKIDAŠNJI PRENOSIMO - GOVOR NA BLAJBURŠKOM POLJU 14. 5. 2011. GODINE Objavio:Idriz Bešić

U ime Islamske Zajednice u Hrvatskoj Izaslanik Predsjednika Mešihata Muftije Ševke ef. Omerbašića Glavni imam u Gunji h. Idriz ef. Bešić Štovani izaslaniče hrvatskog Sabora, gospodine Hebrang !

Uzoriti biskupe Kekić !

Cijenjeni članovi Počasnog Blajburškog voda !

Drage majke i sestre ! Dame i gospodo ! Dragi i štovani prijatelji!

ESSELAMU ALEJKUM !

Okupili smo se i danas ovdje na Blajburškom polju na 66. obljetnicu da obilježimo važan i tužan događaj tragediju i jedan od najvećih zbjegova našeg naroda, što je imalo za posljedicu na tisuće nevino stradalih žrtava čiji broj na žalost ni do danas nije utvrđen.

Došli smo na Blajburško Polje, da odamo počast i pomolimo se za, na prevaru od saveznika razoružane i nepravedno pobijene, pozdravimo preživjele i nazočne, a podsjetimo odgovorne da se konačno odužimo žrtvama, tako da odgovorno i znanstveno utvrdimo broj stradalih, a

za nas posebno važno broj muslimana žrtava Blajburga.

Ja sam i danas, kao i do sada ovdje zahvaljujući Islamskoj Zajednici u Hrvatskoj i njenom predsjedniku našem uvaženom muftiji gospodoni Ševki Omerbašiću. Ovo nije stvar Islamske zajednice, ovo je nadležnost i dužnost, danas dviju država. Pitam ovdje zašto se muslimanske žrtve prešućuju, zašto se danas od muslimanskih žrtava Blajbuga svi distanciraju. Jedni ih se odriču, drugi ih ne ističu.

Oni koji danas pišu i koji su u posljednje vrijeme pisali o Blajburškoj tragediji, nisu pomenuli

BROJ 20

BOŠNJAČKI GLAS

niti jednog muslimana.

U filmu „Četvorored“ također nije nitko spomenut, iako je od ta četiri, jedan red bio muslimana.

Isto ko i u Domovinskom ratu, broj muslimana žrtava na Blajburgu je bio više nego proporcionalan broju stanovništva i značajan što sam i osobno slušao od direktnih aktera i sudionika Blajburške tragedije, i što često i ponosno ističu članovi Počasnog Blajburškog voda.

Bilo bi nepravedno i ne pošteno prema žrtvama doći ovdje a ne kazat da je to bilo vrijemem kako je jednom prigodom ovdje jedan od sudionika kazao, kada su zajedno rame uz rame išli Josip i Jusuf, David i Davud, i kada je Josip bio na straži Jusuf je mogao mirno spava i obratno.

Blajburško polje je pravo mjesto, da spomenemo i analiziramo naše odnose danas, i konstatiramo da su se ti odnosi nažalost promijenili, Blajburg je pravo mjesto da pitamo

BROJ 20

, zašto i gdje je naše mjesto u Hrvatskoj danas ?

Relevantni (Ranković) izvori bivše države su tvrdili da je na Križnom putu učestvovalo samo pripadnika muslimanske vjeroispovijesti do 50 000 (pedeset tisuća).

Blajburg je uz Potočare kod Srebrenice, najveća grobnica muslimana u Evropi. Blajburg je naša rana i sudbina, Blajburg je naša činjenica i opomena, on je u veliko odredio naš status u bivšoj državi, što je posebno osjetila moja Gračanica i moje rodno selo Soko iz kojeg je zajedno sa Hrvatskim Vitezom Ibrahimom Pjanićem, kako su nama djeci govorili, ‘’odstupilo’’ na desetine osoba.

Naše pamćenje i sjećanje na žrtve Blajburga je naše pravo, naš zavjet i naša obveza, mi na slučaju Blajburg testiramo našu nacionalnu i ljudsku svijest. O Blajburgu se trebamo jasno odrediti, objaviti Blajburšku rezoluciju kao moralno

politički akt i uputiti je našoj i svjetskoj javnosti.

Oživljavajmo sjećanje na Blajburg tako što ćemo objektivno govoriti i pisati o Blajburgškoj tragediji, Ne ozvolimo da blajburške žrtve padnu u zaborav i ostanu same.

Blajburška tragedija nam treba biti spoznaja da saveznik nužno ne znači i prijatelj.

Nije slučajno ovaj skup i komemoracija vezana za majčin dan, jer teška je suza majčinska, a još je teža i njeno srce se ne može smiriti, jer se istina ne zna - pravda nije zadovoljena.

Hrvatska majka sa Blajburškog polja je postala i ostala simbolom stradanja.

Oplakivale su istovremeno i Mara i Mejra, i Fatima i Katarina, i neka njihove majčinske suza budu molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi rat, jer rat stvara, uvjetno kazano heroje, a herojstvo se nažalost mjeri mrtvima.

Blajburg nije i ne smije biti samo godišnjica, on jeste

i mora biti naša svakodnevnica, jer ovdje je nepravedno stradala i ostala naša mladost.

Blajburg je uz Srebrenicu i Drinu najveće stratište muslimana u Evropi, pa dozvolite da se i ovdje na Blajburgu svemogućem Bogu obratimo dovom koju je uvaženi Reis ulema uči u Srebrenici.

Molimo te Bože Svemogući, neka tuga postane nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude molitva, da se više nikada, nikome i nigdje ne ponove Blajburg i Srebrenica, a mi bismo dodali niti Žepa ni Foča, Jazovka ni Manjača.

Ili kako je ovdje pozvao uvaženi muftija Ševko ef. Omerbašić da se obratimo Svemogućem Bogu dovom – molitvom, da nam da snage da ne zaboravimo, da praštamo i da se ne svetimo, jer osveta vodi u novo nasilništvo.

Svemogući Bože primi naše dove - molitve jer ih Ti najbolje čuješ, i najbolje znadeš što govorimo i što mislimo.

BOŠNJAČKI GLAS

Oprosti grijehe umrlim, nepravedno umorenim i ubijenim, a i nama živima jer Ti si vrhunac pravde i istine i jedino Ti Uzvišeni Bože imaš pravo i mogućnost konačnog oprosta.

Stvoritelju naš, skrušeno te molimo, da sve žrtve ovoga svijeta i ovoga mjesta nađu mir u Tvojoj milosti. Osposobi nas snagom Ademovog pokajanja, Ibrahimovog pravovjerja, Musaove pravde, Isaove ljubavi da se svi nađemo na Nuhovoj lađi spasa.

Bože Svemogući, ujedini naša srca u vjeri i ljuba-

5

vi. Učvrsti nas u istini i pravdi. osnaži nam volju za mir i toleranciju!

Bože Sveznajući, pouči nas međusobnoj ljubavi!

Udruži misli naše u domu i domovini.

Bože pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi zaslužili Tvoj oprost. Bože, ne dopusti da s nama vladaju oni koji se Tebe ne boje i koji nisu milostivi prema nama.

EL FATIHA ESSELAMU ALEJKUM I HVALA NA PAŽNJI!

Znanstveni skup u Tuzli na temu „Ustavno - pravni razvoj Bosne i Hercegovine (1910. – 2010.)”

ZBORNIK RADOVA Na preporuku Dževada Jogunčića-donosimo: Dževad Jugunčić

USTAV BiH IZ 1910. I AKTUELNE USTAVNE RASPRAVE Dr. Bećir Macić, dipl. politolog Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu SAŽETAK: Ustavom iz 1910. godine, austrougarska administracija je pokazala respekt prema osobenosti BiH kao zemaljske cjeline, u vidu korpus separatum, odnosno zasebnog područja u okviru Monarhije. Na taj način je u bitnome uvažena realnost bosanskih socijalno-ekonomskih, konfesionalno-etničkih i kultur-

no-političkih posebnosti. Bosna i Hercegovina je sačuvala svoju cjelovitost i kroz specifične zakone i upravu i posebno tretiranje državljanstva njenog stanovništva.

Aktuelne ustavne rasprave, koje se danas vode o ustavnim reformama u BiH, mogu da na izvjestan način slijede ustavni duh ovog dokumenta iz 1910. godine.

Prije svega, BiH treba da ostane cjelovita država, u kojoj će njeni građani i narodi biti ravnopravni, uz iskazivanje svih demokratskih principa, sposobna da institucionalno odgovori brojnim izazovima, a prije svega euroatlantskim integracijama. U tom ambijentu treba

BROJ 20

6 BOŠNJAČKI GLAS posmatrati i potrebu dogradnje Dejtonskog ustava, koji je zaustavio ratni konflikt, kako bi se u aktuelnom trenutku stvorili uslovi za tzv. briselsku fazu, odnosno ulazak BiH u složene evropske i svjetske integracione procese.

Ključne riječi: Ustav iz 1910., Dejtonski ustav iz 1995., ustavne promjene, regionalizacija BiH Ove godine se navršava 100 godina od donošenja Ustava Bosne i Hercegovine (Zemaljski štatut) kojeg je, zajedno sa zakonima koji su vezani za njega, 17. februara 1910. godine sankcionisao car Franjo Josip. Na taj način stvoren je novi ustavni poredak u Bosni i Hercegovini, a austrougrarska administracija pokazala respekt prema osobenosti Bosne i Hercegovine kao zemaljske cjeline, u vidu korpus separatuma, odnosno zasebnog područja u okviru Monarhije. Uvažena je realnost bosanskih socijalno-ekonomskih, konfesionalno-etičkih i kulturno-političkih osobenosti.

BiH je sačuvala svoju cjelovitost i posebnost kroz specifične zakone i upravu i tretiranje državljanstva njenog stanovništva.

O Ustavu za BiH iz 1910. kod nas je pisano u više radova. Tako je prof. dr. Mustafa Imamović ovom pitanju posvetio jedan dio svog djela HISTORIJA BOŠNJAKA1, nazvavši ga ”Ustav za BiH i BH sabor – politički odnosi i razvoj Bošnjaka”.

2.Ovim ustavom se pokazalo da je Bosni i Hercegovini, respektujući njene specifičnosti, bio neophodan Ustav. Naime ”u Proglasu aneksije Car je obećao narodu Bosne i Hercegovine ustav. (...)

Car smatra da je kulturno stanje naroda takvo da mu je potrebno jamčiti zakonom priznata građanska prava, kao i ona koja će se naknadno priznati.” Javno mnijenje BiH se moralo respektovati, što se vidi iz toga da je nakon aneksije započela aktivnost za donošenje ustava, što je rezulti-

BROJ 20

ralo sazivanjem ustavne ankete, 8. II 1909.

Uticaj na ovaj proces posebno su pokazali predstavnici Muslimanske napredne stranke, koji su već na prvoj sjednici ankete predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu. Značajno je da se i ovdje ističe da BiH nije samo domovina Bošnjaka, niti oni žele da sami njom vladaju, nego to žele činiti zajedno sa ostalim, kako bi to bila domovina svih onih koji žive na tom prostoru. Od četiri tačke Deklaracije o Ustavu predstavnika Muslimanske napredne stranke, posebno treba istaći treću tačku, po kojoj se traži da se ”Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdruživo tijelo ni na koji način ne mogu jedno od drugog rastaviti”. Stoji konstatacija, koju ističe i prof. Imamović, da je, ”bez obzira na brojne razlike, u anketi ispoljeno i određeno jedinstvo svih političkih i etničkokonfesionalnih grupa, prije svega u pitanjima zaštite i bržeg ekonomskog razvitka domaćeg građanstva”. . Uprkos nastojanjima austrougarskih zvaničnih faktora da se ”ustavne rasprave” u Bosni ”odugovlače koliko je god moguće”, na šta su čak prigovarali i neki od uglednih članova Carinskog vijeća (austrijski parlament) u Beču, kao što je bio profesor Tomas Masaryk, car Franjo Josip je 17. II 1910., sankcionisao Ustav, odnosno Zemaljski štatut za Bosnu i Hercegovinu. Ovom ustavu se mogu dati različite primjedbe, uz očigledne nedostatke, posebno imajući u vidu da je ”vrhovna upravna vlast ostala u rukama Zajedničkog ministarstva u Beču i njegove agencije, činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu”. . Prof. dr. Omer Ibrahimagić će istaći sljedeće: “Bosna i Hercegovina je zadržala svoju posebnost, kao posebna ustavna jedinica (teritorijum separatum)” 5. Dakle, nakon što je AustroUgarska na ovom području završila

vladavinu, BiH je, između ostalog, svojim ustavom mogla punopravno učestvovati, zajedno sa drugim južnoslovenskim zemljama, koje su bile u sastavu Austro-Ugarske, u stvaranju nove državne tvorevine Slovenaca, Hrvata i Srba. Svemu tome doprinijeo je iz više razloga Ustav BiH iz 1910. Prije svega, pokazalo se da je različitost, a time i složenost konfesionalno-etničke strukture u Bosni i Hercegovini, aspekt koji je bilo neophodno respektovati u svim situacijama, pa i u Austro-Ugarskoj vladavini u Bosni i Hercegovini. S druge strane, sa takvom specifičnošću Bosna i Hercegovina se nije mogla uklopiti ni ukakvu jednoobraznost, tj. neophodno je bilo da i takvoj cjelini sačuva svoju specifičnost, a što se iskazalo kroz Ustav iz 1910. Austro-Ugarska je kroz korpus separatum (corpus separatum) izrazila osobenost BiH kao zemaljske cjeline. Što se tiče Ustava iz 1910., ”najvažnija je činjenica da je BiH Ustavom dobila svoj sabor, kao neku vrstu parlamentarnog tijela, mada sa veoma ograničenim legislativnim zakonskim pravima”.

6. Nadalje, čak 18 članova ovog ustava (2– 0) sadržavali su odredbe o građanskim pravima.

Na kraju ovog kratkog pregleda bitnih odredbi i značaja Ustava 1910., ističemo, ono što je zaista krucijalno, da je BiH, po ovom ustavnom dokumentu ostala jedinstveno područje, dakle cjelovita, predstavljajući i posebnu upravnu jedinicu (teritorijum separatum).

Bosna i Hercegovina se i danas nalazi pred ustavnim promjenama.

Ustavne promjene koje se zagovaraju u postdejtonskom periodu zahtijevaju, prije svega, kritički osvrt na ovaj dokument, što se može uraditi s obzirom na njegovu 15-godišnju primjenu. Zašto se danas vraćati na ustav iz 1910., gdje tražiti vezu sa aktuelnim ustavnim raspravama u BiH, kojoj treba ustav, koji će stvoriti uslove da ova država iskaže svoje osobenosti (multietničnost, multikon-

BOŠNJAČKI GLAS fesionalnost, multikulturalnost), uz istovremeno stvaranje uslova za punopravno uključivanje u euroatlantske integracije (Evropska unija i Sjeveroatlantski savez – NATO)?

Može li se šta preuzeti, odnosno naučiti od i iz Ustava iz 1910?

Polazim od teze da može, jer je i taj ustav usvojen nakon velikih napora stranačkih struktura i drugih uglednih ličnosti, da bi svojim sadržajem ponudio dosta toga što je danas aktuelno. Između ostalog, članovi od 2 do 0 ovog bosanskog ustava sačinjavali su odredbe o građanskim slobodama, pravno poznate iz većine tadašnjih ustava i deklaracija o pravima. Poseban značaj je imao član 11 kojim je svim zemaljskim pripadnicima zagarantovano ”čuvanje narodne osobine i jezika”, što bi se danas moglo nazvati etničkom ravnopravnošću.

Po Ustavu, BiH je predstavljala posebnu upravnu jedinicu (corpus separatum), jer se dvije države (Austrijsko carstvo i Ugarsko kraljevstvo) koje su činile dvojnu monarhiju nisu mogle dogovoriti o upravi.

7. I danas trebaju ustavne promjene BiH, jer postoje tendencije da se podijeli, da se oslabe njene funkcije, da potru njene milenijske specifičnosti. Iako nije svemoćno sredstvo, ustav je značajna brana tim krajnje negativnim, retrogardnim i opasnim tendencijama.

Jer, kao što je poznato, ustav je u “savremenom i uobičajenom

smislu najviši temeljni zakon: akt koji uspostavlja politički i pravni poredak i s kojim imaju biti usaglašeni svi akti i postupci javne vlasti i građana”.

8.Shodno tome, “u formalnom smislu ustav je pisani pravni i politički dokument čija je pravna snaga veća od snage zakona.

Ona izvire iz posebnosti donositelja ustava (npr. ustavotvorna skupština – konvent, odnosno iz specijalne složene procedure njegova donošenja i mijenjanja (revizioni sustav).”

9.U današnjem vremenu, savremeno shvatanje ustava obuhvata pojmove koji čine sadržinu demokratije, kao što su narodna suverenost, jednakost pred zakonom, jednaka garancija i zaštita sloboda i prava. Potrebno je, osim Ustava iz 1910., za aktuelne ustavne reforme sagledati genezu dosadašnjeg razvoja ustavnog sistema BiH. Teoretičari ustavnog prava smatraju da je ”posljednjih godina turske vladavine Bosna dobila svoj prvi pisani ustav.

Izdavanjem Ustavnog zakona Vilajeta bosanskog 1867. godine, izvršena je posljednja upravnopolitička reforma Bosanskog pašaluka. Bila je najava prihvatanja ideje i ustavne vladavine, pokreta koji je u Zapadnoj Evropi uzimao sve veći zamah.”

10.BiH je pratila ustavnu strukturu Jugoslavije, gdje je Kraljevina Jugoslavija (1918.–19 1.) imala

7

dva ustavna akta: Ustav Kraljevine SHS, prvi ustav južnoslovenske države, tzv. Vidovdanski ustav iz 1921., te Ustav Kraljevine Jugoslavije, tzv. Oktroirani ustav iz 19 1. godine. Vidovdanski ustav je garantirao cjelovitost BiH, što se uvažavalo do uvođenja monarhističke diktature 1929. Oktroirani ustav je ostao na snazi do okupacije Kraljevine Jugoslavije, aprila 19 1. U toku NOB-e i u poslijeratnom periodu BiH iskazuje, uz sva osporavanja svoju samostalnost, kao značajan faktor u novoj Jugoslaviji, čija se posebnost i osobenost moraju poštovati i uvažavati. Između ostalog, potrebno je spomenuti formiranje glavnih štabova za pojedine jugoslovenske zemlje, uključujući i za Bosnu i Hercegovinu, konstituisanje Zemaljskog antifašističkog narodnog vijeća oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), konstituisanje ZAVNOBiH na trećem zasjedanju u Privremenu Narodnu skupštinu BiH, donošenje Zakona o Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine, uz intenzivne pripreme za izbore i donošenje prvog Ustava Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Ustavnotvorna skupština je 1. decembra 19 6. godine usvojila Ustav NRBiH, po kojem se BiH ”na osnovu prava na samoopredjeljenje svojom voljom udružila sa ostalim republikama u saveznu državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju”.

11. Dvije su ključne stvari ovdje:

Postanite članom fonda za stipendiranje učenika i studenata Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske uključimo se u akciju

»Odričem se jedne kave u korist naših najboljih učenika i studenata«

Uplatimo u Fond minimalan iznos za maksimalnu korist. Pomozimo naše mlade i ugradimo svoj doprinos u njihovo znanje. Uplate možete izvršiti jednokratno ili još bolje, trajnim nalogom u svojoj banci sa svog tekućeg računa na žiro-račun BNZH u Zagrebačkoj banci broj:

2360000 – 1101413989 BROJ 20

8 BOŠNJAČKI GLAS BiH je ravnopravna sa drugim federativnim jedinicama i poštovana je njena samostalnost. U SFRJ su vršene brojne ustavne promjene, koje su imale odraza i na dogradnju ustava BiH. U vezi s tim posebno treba istaći da su Muslimani i službeno prihvaćeni kao nacija, te da su tretirani ravnopravno sa drugim nacijama, što je dobilo i snagu ustavne kategorije na Ustav SRBiH iz 1972. Radi se o amandmanu XVIII, kojim je određena definicija Republike, koja je, uz manje izmjene, unesena i u Ustav iz 197 . godine, kao ustavne promjene 1990. godine.

Ona glasi: ”Republika Bosna i Hercegovina je suverena nezavisna država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.”

12. Raspad socijalističkog sistema, koji doživljava svoj vrhunac u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, doveo je do disolucije složenih država u Evropi, a time i SFRJ. Bosna i Hercegovina, kao sastavnica jugoslovenske federacije je, shodno osamostaljivanju ostalih federalnih jedinica (Slovenija i Hrvatska), takođe proglasila samostalnost, te međunarodno priznata počev od 6. aprila 1992. godine.

U tom kontekstu se postavilo pitanje njenog unutrašnjeg ustroja shodno kontekstu u kojem je ona počela svoju egzistenciju kao nova država, što je uslovilo i dogradnju Ustava SRBiH. Na tekst ovog dokumenta Skupština SRBiH je 1. jula 1990. usvojila 1 amandman, što je trebalo da stvori ambijent za pluralizam u političkoj i ekonomskoj sferi, jačanja demokratskih institucija, ljudskih prava i sloboda.

Polazeći od toga, BiH je u amadmanu LX određena kao ”suverena demokratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika dru-

BROJ 20

gih naroda i narodnosti, koji u njoj žive”. U ustavnim odredbama posebno je isticana cjelovitost i nedjeljivost državne teritorije BiH, srazmjerna nacionalna zastupljenost u organima vlasti, sloboda tržišta i poduzetništva, afirmacija neposrednih izbora i oblika neposredne demokratije i dr. Međutim, društveni procesi su zahtijevali ozbiljnije ustavne promjene kako bi se u ovom najvećem državnom dokumentu odrazile suštinske promjene, društvenog realiteta. I pored otežanih uslova na izradi Ustava, Predsjedništvo RbiH je 2 . februara 199 . godine usvojilo prečišćeni tekst Ustava RBiH (”Službeni list” RBiH br.

5/9 ), koji je ostao na snazi sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za BiH 1 . decembra 1995. u Parizu, od kada je na snazi Aneks . tog sporazuma, označen kao ustav BiH. Inače, ovaj ustav iz 199 . je dao dosta elemenata, odnosno fundus za iskazivanje demokratskih osobenosti i uopće specifičnosti ove države. Na osnovu toga, BiH se zasnivala na nedjeljivosti, odnosno cjelovitosti teritorije BiH, ravnopravnosti konstitutivnih naroda i pripadnika drugih naroda i narodnosti bez nacionalnog ekskluzivizma, jedinstvenom ekonomskom sistemu, uvažavanju specifičnosti infrastrukturnih sistema, ravnopravnoj saradnji sa susjednim državama, nesmetanom protoku roba, informacija i ljudi, poštivanju ljudskih prava i sloboda na svim dijelovima BiH (konstutivnost naroda), ravnoteži između pojedinih nivoa vlasti (državna, regionalna i lokalna vlast); primjerenoj centralizaciji i decentralizaciji koja ne dovodi u pitanje funkcionisanja države kao cjeline i neophodnih funkcija koje su svojstvene svakoj savremenoj državi, obrazovnoj pokretljivosti, aktivnom i pasivnom pravu glasa na cijeloj teritoriji BiH, prava nacionalnih manjina, uvažavanju regionalnih posebnosti.

Međutim, u periodu 1991.–1995. godine je došlo do destrukcije ustavne strukture BiH, što se posebno može pratiti kroz formiranje određenih vanustavnih tvorevina.

1 . U vezi s tim, prevashodno pažnju zaslužuju dokumenti i odluke o formiranju vanustavnih zajednica, njihovih organa, javnih preduzeća, organa unutrašnjih poslova, obrazovnog sistema i sl.

Njihova osnovna značajka je da su zasnovane na etničkom principu, ističući u prvi plan tzv. povijesne nacionalne prostore,ekskluzivna prava i sl. Ustavni sud BiH je donio dvije odluke – Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neustavnosti Srpske Republike Bosne i Hercegovine (8. 10. 1992.) i Odluka ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neustavnosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (1 . 9. 1992.).1 Takođe, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, shodno svojim funkcijama, . 10. 199 . donio odluku kojom se “poništava Odluka tzv. Ustavotvorne skupštine o obrazovanju Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, donesena 27.

9. 199 . godine u Velikoj Kladuši i drugi opšti akti doneseni na osnovu ove odluke”. U Odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neustavnosti Srpske Republike Bosne i Hercegovine se, pored ostalog, navodi: ”Prema Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, Republika Bosna i Hercegovina je demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine koji u njoj žive (Amandman LX na Ustav Republike Bosne i Hercegovine).

Radni ljudi i građani, narodi Bosne i Hercegovine – Srbi, Hrvati, Muslimani i pripadnici drugih naroda i narodnosti ostvaruju svoja suverena prava u Republici Bosni i Hercegovini (član2. Ustava Republike Bosne i Hercegovine). Teritorija Republike Bosne i Hercegovine je jedinstvena i nedjeljiva. Granice Republike mogu se mijenjati odlukom Skupštine Republike Bosne i

BOŠNJAČKI GLAS Hercegovine samo u skladu sa voljom građana cijele Republike, izraženom njihovim prethodnim izjašnjavanjem putem referenduma, ako se za mijenjanje izjasni najmanje dvije trećine ukupnog broja birača (Amandman LXII na Ustav Republike Bosne i Hercegovine). (Šire o ovome: Dr. Bećir Macić, DESTRUKCIJA DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU 1991.–1995. LJUDSKA PRAVA, Časopis za sve pravno-političke probleme, Institut za ljudska prava Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, godina 5, broj 2– , str. 59–6 .)

1 . Odluke su objavljene u knjizi dr. Bećira Macića, ZLOČIN PROTIV MIRA, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, Sarajevo, 2001., PRILOZI: U Odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neustavnosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, pored ostalog se navodi da prema ustavnim odredbama ”za udruženje opština u zajednice opština potrebno je da postoji prostorna i ekonomska međusobna povezanost opština, da bi se racionalnije i efikasnije ostvarivali zajednički interesi i potrebe radnih ljudi i građana i usklađivao društveno-ekonomski razvoj opština udruženih u zajednicu opština, kao i da se zaključi dogovor opština o tome. Zakonom se uređuje obrazovanje, ukidanje i utvrđivanje područja opština.”

Kada se govori o ustavnim promjenama u današnjem vremenu, sigurno bi se zato mogli naći elemenati u tri navedene odluke, posebno u pogledu cjelovitosti i nedjeljivosti BiH, ravnopravnosti naroda, nacionalnih manjina i građana na njenoj cijeloj teritoriji, itd.

Mora se istaći da su se svi mirovni sporazumi, koji su ponuđeni od međunarodne zajednice

tokom rata u BiH, temeljili na dominaciji etničkog kriterija u profilisanju unutrašnje ustavnopravne konstitucije BiH. To se, bez izuzetka, odnosi na VensOwenov plan, Owen-Stotenbergov plan, Vašingtonski sporazum, Plan Kontakt grupe i, naravno, Dejtonski sporazum. Treba reći da su se nacionalna prava uvijek u Bosni i Hercegovini poštovala, ustavno-normativno i stvarno, što je afirmacija njene bitne značajke – multietničnosti na cijelom prostoru ove države. Nasuprot tome, etnicizacija teritorija, to jest njihovo etničko zaokruživanje, bez uzimanja u obzir i ostalih kriterija (administrativni, historijski, tehnički, geografski, ekonomskogeografski), onemogućuju BiH da funkcioniše kao država sa svojom hiljadugodišnjom tradicijom.

Dejtonski sporazum je to, na izvjestan način, verifikovao. Verifikovano je sve ono što nudi takav model unutrašnje organizacije – nasilna podjela BiH, protjerivanje, stvaranje etnički čistih teritorija, brojni zločini, pa i onaj najteži–genocid.

U takvom ambijentu, Ustav Bosne i Hercegovine nije mogao da izbjegne sve navedene nedostatke Dejtonskog sporazuma. U ovom dokumentu, središnje mjesto zauzimaju prava etničkih grupa, a ne prava pojedinca, odnosno nema balansa u tom pogledu, na čemu su inače bazirani svi moderni evropski ustavi, pa i sama Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava (...).

Dejtonski sporazum, što je verifikovano njegovim ustavom, ”podijelio je Bosnu i Hercegovinu na dva dijela, kidajući godinama uspostavljene hijararhijskefunkcionalne, infrastrukturno-privredne i sve druge odnose između velikih urbanih centara, centara nižeg ranga njihovih zaleđa, od resursnih potencijala, proizvodnih i drugih sadržaja”.

15. Takođe, politički prostor po Dejtonu i njegovom ustavu je tako složen da ne može sam po

9

sebi funkcionisati, generator je, najkraće rečeno – stalnih tenzija, kriza. Stvoreno je više nivoa vlasti što je pratila hiperprodukcija institucija, koje su često same sebi cilj, sa isprepletenim kompentencijama, te ogromnim administrativnim aparatom. Kada se ovoj glomaznoj strukturi dodaju silni mehanizmi u procesu odlučivanja na svim nivoima (prevashodno konsenzus, entitetsko glasanje, vitalni nacionalni interesi), zašto ne postoje demokratski instituti za razriješenje takvih situacija, onda se može shvatiti da BiH teško može funkcionisati u pravcu euroatlantskih integracija. Zbog toga su BiH potrebne ustavne promjene. One trebaju da respektiraju osobenosti ove države, dijelom onako kako je to činio i Ustav iz 1910. Pri tome se posebno misli na cjelovitost, multientičnost, multireligioznost, multikulturalnost BiH, afirmaciju javnosti pri ustavnim promjenama, aktivizam svih društvenih i političkih subjekata, itd.

Na osnovu toga, u ovom radu će se učiniti osvrt samo na jedan aspekt: centralizaciju i decentralizaciju u BiH u budućim ustavnim promjenama, što je pitanje gdje postoje veoma različita, odnosno divergentna mišljenja. Ova pitanja, koja su značajna za ustavne promjene, a koja u tim aktivnostima dobivaju sasvim druga značenja, tendenciozno se iskrivljuju. Dakle, riječ je o centralizaciji i decentralizaciji, pojmovima čija je frekventnost veoma obimna, sa neprimjerenim tumačenjima. Svako nastojanje da se na nivou države konstituiše funkcija koja će omogućiti da se realizuju njene nadležnosti, a posebno da se može primjereno komunicirati sa međunarodnom zajednicom i njenim organima, ostaje bez uspjeha. Sve to se označava kao unitranzicija BiH, narušavanje Dejtonskog sporazuma i tendencija ka umanjivanju funkcija i nadležnosti entiteta, čak i njihovo ukidanje. Postavlja se pitanje gdje je granica između centralizma i unitarizma, pri čemu

BROJ 20

0 BOŠNJAČKI GLAS se ovo posljednje označava kao negativna pojava. Svaka država, pa i Bosna i Hercegovina, mora da ima niz funkcija, koje se ostvaruju kroz razne organe, da bi ostvarila svoju ustavnu ulogu. Bosni i Hercegovini je u tom pogledu potrebno funkcija koliko i ostalim evropskim državama, ni manje ni više. To nije centralizam, niti unitarizam, jer bi bez toga njeni dijelovi (entiteti) preuzeli dio državnih funkcija, što bi vodilo parcijalizaciji države i nemogućnosti da donosi odluke koje obavezuju sve niže organe.

Ustvari, na djelu bi bila opasnost od etničke podjele Bosne i Hercegovine, njene uzurpacije i destrukcije. Pošto se BiH, kao i ostale zemlje zapadnog Balkana priprema za ulazak u euroatlantske integracije (Evropska unija i NATO), njeni organi bi trebali da imaju sve one funkcije koje su neophodne da bi se uspješno realizovali zadaci koje ove integracije postavljaju pred Bosnu i Hercegovinu na putu ka njihovom punopravnom članstvu, s obzirom da je glavni i jedini subjekt pregovaranja država, kako iz Evropske unije poručuju – ”Treba nam BiH sa jednim glasom.” To bi trebala biti vododjelnica centralizma i unitarizma na nivou države Bosne i Hercegovine. Sve ispod toga ostavlja BiH u predvorju euroatlantskih integracija, bez osnove za njen razvoj i prosperitet.

Vezano za centralizaciju je i pojam decentralizacije, koja se najčešće označava kao raspodjela funkcija i odgovornosti na niže organizacione nivoe, kako bi se problemi uspješnije rješavali tamo gdje su i nastali. Negdje manje ili više, skoro sve evropske zemlje su u određenom obimu decentralizovane, posebno složene države (kao što je Švicarska, Belgija) kroz određene organizacione jedinice – kantone, pokrajine, provincije i sl. U Bosni i Hercegovini se stalno ističe potreba decentralizacije, što može da

BROJ 20

bude do određenog nivoa dobro, ali isto tako i nepovoljno za državu BiH i ostvarivanje njenih ustavnih funkcija. Izgleda da bi stalnim zahtjevima za decentralizacijom došlo do slabljena državne strukture. Kroz ovakav pristup decentralizaciji vrši se destrukcija BiH, a ovaj, u suštini demokratski proces, gubi svoj smisao. Koji je osnovni kriterij da se decentralizacija može ocijeniti kao adekvatna u ustavnopravnoj strukturi BiH? Mislim da bi to bio kriterij po kojem procesi decentralizacije ne dovode u pitanje BiH kao državu i njene funkcije, a predstavljaju dalje i približavanje procesa odlučivanja na niže razine. Bez toga decentralizacija ima negativnih reperkusija na cijelu ustavno-pravnu strukturu BiH. Jedno od značajnih pitanja je kako sprovesti decentralizaciju u BiH, tj. kroz koja institucionalna rješenja. Po mom mišljenju, za BiH najprimjereniji oblik decentralizacije bi bile regije koje su dugotrajnim egzistiranjem, sve do ovog rata, ostavile određene tekovine na terenu. Historijski posmatrano, BiH je stalno imala određene oblike regionalizacije, koje su doprinosile njenom razvoju i uopšte demokratizaciji političkog života. Čak u srednjem vijeku egzistirale su zasebne prirodnogeografske cjeline (centralni dio Bosne od Vranduka do Vrhbosne /Sarajevo/, Soli – sjeveroistočni dio Bosne, Usora – Posavina, Donji Kraji – Dolina Vrbasa i Sane, Zapadna strana ili Završje – livanjsko područje, Primorje, Humska zemlja – Hercegovina i Gornje Podrinje i Polimlje. I kasnije, bez obzira u čijem sastavu je egzistirala Bosna i Hercegovina, vršena je regionalizacija ovog područja.

Za vrijeme Osmanlija u Bosni i Hercegovini, prema Uredbi iz 186 ., uspostavljeno je sedam sandžaka – okruga (Banjalučki, Bihaćki, Hercegovački, Sarajevski, Travnički, Zvornički i Novopazarski), čije je sjedište bilo

u najvećim gradovima sandžaka.

I Austro-Ugarska je prema svojim potrebama izvršila regionalizaciju Bosne i Hercegovine, aktom Ministarstva finansija iz 1878., je formirano 6 okruga, (Banjalučki, Bihaćki, Mostarski, Sarajevski, Travnički, Zvornički, da bi kasnije, umjesto Zvornika, bio formiran Tuzlanski okrug).

Kraljevina Jugoslavija je do 1929. godine zadržala okruge, koji su činili regionalnu strukturu Bosne i Hercegovine. Poslije Drugog svjetskog rata, u periodu socijalističke vlasti, u BiH je uspostavljena regionalizacija sa okruzima , srezovima, regionalnim cjelinama po osnovnim privrednim komorama, makroekonomskim regijama, gdje su sjedištauvijek bila u najvećim bosansko-hercegovačkim gradovima.

Zaključak: Zemaljski štatut, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 20. februara 1910., dakle prije 100 godina, službeno je proglasio ustavnost ove zemlje. On je kroz svoje prateće zakone, u politički život ove zemlje, inaugurisao tri značajne nove institucije: Bosanski sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijeće. Sa novim ustavnim poretkom, pokazalo se da austrougarska administracija respektuje osobenosti BiH, kao zemaljske cjeline, u vidu corpus separatum. Jednostavno rečeno, uvažena je realnost bosanskih socijalno-ekonomskih, konfesionalno-etničkih i kulturno-političkih zasebnosti. Ono što je ključno jeste da je BiH sačuvala svoju cjelovitost i specifičnost, kroz posebne zakone i upravu. U sadašnjem aktuelnom trenutku BiH našla pred novim izazovima u oblasti ustavne reforme, kako bi njen unutrašnji ustavni koncept biti korespondentan zadacima koji su postavljeni pred ovu državu, posebno u pogledu euroatlantskih integracija. Delikatnost ustavnih reformi posebno se zasniva na

BOŠNJAČKI GLAS tome da je BiH izašla iz ratnog konflikta, u kojem su počinjeni brojni zločini, pa i onaj najteži – genocid, destruiran ustavni poredak, napadnute iskonske vrijednosti ove države (multietničnost, multikulturalnost i multireligioznost), stvorena etnička homogenizacija i dominacija nacionalnog.

Dejtonski sporazum je u okviru Aneksa , donio i Ustav Bosne i Hercegovine čija sadržina, po mišljenju brojnih pravnih eksperata, ne može zadovoljiti evropske standarde, posebno u pogledu funkcionalnosti države, te sistema odlučivanja u njenim institucijama.

Zbog toga su neophodne ustavne reforme, kako bi se stvorio minimalni ustavno-institucionalni mehanizam na nivou države, koji bi omogućio kreativnu korespondenciju sa euroatlantskim strukturama. Kakve poticaje u tom pogledu možemo da nađemo u Ustavu BiH iz 1910? I tada, a to je neophodno i sada, BiH treba da bude cjelovita država, unutar koje će se uvažavati njene specifičnosti, kako u sferi nacionalnog, tako i u socijalnom, ekonomskom i kulturnom domenu. Corpus separatum iz tog doba je dokaz da i danas pri ustavnim promjenama treba poštovati cjelovitost, nedjeljivost BiH, ravnopravnost naroda, nacionalnih manjina i građana na cijeloj teritoriji BiH. BiH može biti po svom unutrašnjem ustavno-pravnom ustrojstvu decentralizovana. Ali na nivou države neophodne su određene funkcije da bi se ostvarila njena ustavna uloga, onako kako se to čini i u ostalim evropskim državama, što nije ni centralizam ni unitarizam. Pod plaštom centralizma i unitarizma, nerijetko se nastoje destruirati ključne državne funkcije, neophodne ovoj državi da pređe iz dejtonske u tzv. briselsku fazu, odnosno osposobi se za evroatlantske integracije.

Decentralizacija u BiH se može ostvariti kroz određenu regionalizaciju, koja će uvažavati prirodno-

geografske, historijske, ekonomske, saobraćajne, kulturološke i demografske faktore. Najveći broj analitičara i dobrih poznavalaca ustavne materije se slaže da su BiH najprimjerenije regije, sa sjedištima u četiri njena najveća grada: Banja Luka, Sarajevo, Tuzla i Mostar, što već ima određenu historijsku tradiciju.

LITERATURA 1. Kasim I. Begić, BOSNA I HERCEGOVINA OD VANCEOVE MISIJE DO DAYTONSKOG SPORAZUMA,Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.

2. ”BOSANSKI USTAV”, priredio i uvodnu riječ napisao dr. Uzeir Bavčić, uvodna studija prof. dr. Mustafa Imamović, ”Muslimanski glas”, Sarajevo, 1991. . Bošnjović I. REGIONALIZACIJA BOSNE I HERCEGOVINE, Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo. . DEJTONSKI MIROVNI SPORAZUM, Dayton, Ohio, 1–21. novembar 1995.

118 5. EUROREGIJA I JUGOISTOČNA EVROPA, (Urednici: dr. Jasmina Osmanković, dr. Mirko Pejanović, dr. Boris Tihi), Sarajevo, 2008.

6. Filipović M., BOSNA I HERCEGOVINA–NAJVAŽNIJE GEOGRAFSKE, DEMOGRAFSKE, HISTORIJSKE, KULTURNE I POLITIČKE ČINJENICE, Compact, Sarajevo, 1997.

7. Omer Ibrahimagić, BOSNA JE ODBRANJENA ALI NIJE OSLOBOĐENA, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 200 .

8. Ibrahimagić O., DRŽAVNO UREĐENJE BOSNE I HERCEGOVINE, Sarajevo,

1

2006.

9. Prof. dr. Omer Ibrahimagić, DRŽAVNOST I NEZAVISNOST BOSNE I HERCEGOVINE, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, maj 1997.

10. Mustafa Imamović, HISTORIJA BOŠNJAKA, Preporod, Bošnjačka zajednica kulture Sarajevo, Sarajevo, 1997.

12. Mustafa Imamović, PRAVNI POLOŽAJ I UNUTRAŠNJOPOLITIČKI RAZVITAK BiH OD 1878.–191 ., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1996.

1 . Kasim Trnka, KONSTITUTIVNOST NARODA: povodom odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba: na nivou entiteta, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2000.

1 . LEKSIKON temeljnih pojmova politike: abeceda demokracije, Sarajevo, 199 .

15. LJUDSKA PRAVA, Časopis za sve pravno-političke probleme, Institut za ljudska prava Pravnog fakulteta u Sarajevu, Broj 2– , godina 5, Sarajevo, 200 .

16. Dr. Bećir Macić, ZLOČINI PROTIV MIRA, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, Sarajevo 2001.

17. OKRUGLI STO: “PROBLEMI DRŽAVNO-PRAVNOG POLOŽAJA I UREĐENJA BOSNE I HERCEGOVINE 1878.– 19 5.” (Sarajevo, 17. novembar 199 .), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 199 .

18. Pejanović M., POLITIČKI RAZVITAK BOSNE I HERCEGOVINE U POSTDEJTONSKOM

BROJ 20

2 BOŠNJAČKI GLAS PERIODU, TDK ”Šahinpašić”, Sarajevo, 2005.

19. Mirko Pejanović, SADAŠNJOST I POLITIČKA BUDUĆNOST BOSNE I HERCEGOVINE, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1997.

20. Edin Šarčević, USTAV I POLITIKA – Kritika etničkih ustava i postrepubličkog ustavotvorstva u Bosni i

Pripremio: Adem ef.Smajić

N

Hercegovini, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca (etc)., Sarajevo, 1997.

21. USTAV SFRJ ”Službeni list SFRJ”, br. 9/7 .

22. USTAV SRBIH IZ 197 , ”Službeni list SRBIH”, br. /7 .

2 . USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE, Službeni list RBiH, Sarajevo,

Sarajevo, 2009.

25. ZAVNOBIH – DEKLARACIJA O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE(Zbornik radova), Sarajevo, 2000

br. 5/95.

TEWHID- SPOZNAJA I PRAKTICIRANJE

eka je hvaljen Allah koji je ljude stvorio i na narode i plemena ih razdijelio da bi se međusobno upoznavali i od pomoći jedni drugima bili. Neka je najljepši blagoslov na Pejgambera a.s., koji je bio svijetli primjer brige za siromašne i nemoćne. „Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i pokornosti Allahu,a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu. I bojte se Allaha.“ 218 sura, El-Maide 2ajet

Štovana i cijenjena braćo u vjeri islamu!

Svaki iskreni musliman koji je odan vjerovanju prihvaća strogu islamsku postavku o pripadnosti vjeri koja se izražava kroz javni iskaz (Šehadet) a koji kao prvo načelo islama podrazumijeva iskreno i čvrsto uvjerenje zasnovano na priznanju da postoji samo jedan Bog i da je Muhamed a.s.Božiji poslanik.

Vjera u egzistenciju samo jednog Vrhovnog bića i u poslaničku misiju Muhammeda a.s. čini kamen temeljac islamskog učenja, osovinu oko koje se kreće cjelokupno učenje islama.

Prema učenju Ehl-i-sunneta treba istaći da analizom ustanova i principa islama sa izvjesnim smislom za pravilno rasuđivanje i izvjesnom dozom za osjećanja za pravičnost, dolazi do zaključka, da se svi principi islama svode na to da bi odredili način vjerovanja u jednog Boga, precizirali odnos čovjeka prema čovjeku, odnos čovjeka prema Bogu, propisali način lijepog ponašanja i odredili principe etike i morala.

Draga braćo, blago onome ko razumije i shvati riječ (fitret) vjerovat će : „Princip Božje jedinosti jeste stvar koja je prirođena čovjeku, nalazi se u dubini njegove duše i srca. Na to, da postoji samo jedan Bog upućuje nas cjelokupna priroda i njeni zaakoni.“ Vjera u Boga je središnje mjesto u životu čovjeka i uvjet njegove sreće u Vječnosti. Vjera je svrha

BROJ 20

2 . UVOD U POLITIČKI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE, IZABRANI ASPEKTI,

stvaranja: „Poradi ove istine stvoren je čovjek i dat mu je razum da bi je upoznao i priznao. Radi te istine slati su i Božji poslanici da bi je propovjedali i širili među ljudima. O njoj jasno govori sve što postoji.

O njoj nam pričaju nebesa, Zemlja, Sunce, Mjesec, vjetrovi, kiše i sve druge pojave. Ona je sasvim očita.“ Draga braćo, formalno očitovanje vjere makar ono bilo i tisuću puta ne daje rezultate. Očitovanje da je Bog jedan i da je Muhammed Njegov poslanik koje nije popraćeno odgovarajućim djelima propisano u svetoj knjizi Kur’anu, odgovarajućim djelima u svakodnevnom životu i praksi, ostaje bez ciljanog efekta, bezsadržajno i bez svjetovno-duhovnih rezultata.

LA ILAHE ILLALLAH KLJUČ JE DŽENNETA (HADIS), ključ bez zuba ne može otvoriti bravu na vratima, a u Vjeri je to iskreno očitovanje i aktivna vjerska praksa. Treba da shvatimo praktični smisao vjere u Boga na slijedeći način: - shvatiti smisao Božje jedinosti i usmjeriti svoje uvjernje i svoju djelatnost u tom pravcu - u svakodnevnom životu kroz praksu imati u vidu uzvišenu misao Božje jedinosti - u svim funkcijama i ulogama pomišljati na konačnu odgovornost pred Sveznajućim Sucem koji sve čuje, sve vidi i sve zna i ništa Mu nije skriveno

BOŠNJAČKI GLAS

- uvijek vjerovati da je Bog jedan, da nije rođen i nije rodio i da Mu nitko ravan nije Najfudumentalnije pitanje kroz povijest čovječanstva kada je u pitanju vjera jeste IMAN jasno kazati i iskreno vjerovati LA ILAHE ILLELLAH temelj je svake nebeske vjere i osnovni cilj ubjeđivanja, pojašnjavanja svakog Božjeg vjerovjesnika od Adema a.s. do Muhammeda a.s. i svih pravovjernika neka je Božje zadovoljstvo sa njima.

Iman, kako predstavljaju klasici akaidske nauke, a ono je na osnovu Kur’anske doktrine: - očitovanje jezikom, tj.javnost pripadnosti i islamu - spoznaja i uvjerenje u očitovano priznanje da postoji Vrhovno Biće koje je Prauzrok svga što postoji i da je bez druga i sudionika u stvaranju i

upravljanja svijetom - aktivno sudjelovanje u manifestaciji vjerovanja Draga braćo, da bismo došli do što čvršćeg vjerovanja te da bi vjerovanje postala naša čvrsta sastavnica u dubini naše duše te svakodnevna manifestacija u praktičnom smislu ukazat ćemo i na sljedeće: - da ništa samo od sebe ne nastaje već ima svog uzroka, a Prauzrok svega je Bog - do uvjerenja i spoznaje se dolazi pravilnim promatranjem prirodnih fenomena, svaki proizvod ima bez sumnje svog proizvođača, svaka posljedica ima svoj uzrok - svrhovitost ovoga svijeta i harmonija moraju imati svoga Tvorca po čijem planu je i sazdan ovakav kakav jeste - savršeno funkcioniranje sistema prirode upućuje na postojanje samo jednog Vrhovnog

Bića jer kad bi bilo više prauzroka došlo bi do poremećaja u funkcioniranju prirodnih zakona - vjera u jedinog Boga u praktičnom životu dovodi do pravde, do pune socijalno-društvene solidarnosti među ljudima i do njihovog jedinstva - mnogoboštvo doprinosi haosu među ljudima dok tewhid ujedinjuje ljude i čini ih jednakim, u principu jedinosti leži smisao islamske demokratičnosti i jednakosti svih ljudi - Tewhid oslobađa ljudsku misao od robovanja zabludama, sumnjama, iluzijama i diže čovjekovo dostojanstvo na najvišu moguću razinu Draga braćo trebamo shvatiti da predstava i saznanja o Bogu za nas muslimane vjernike proizilazi iz Kur’anske koncepcije sasvim prihvatljiva i u punom skladu sa razumom i naukom. Nju ne mogu

ugroziti nikakva naučna dostignuća nego je mogu samo potvrđivati, budući se nauka sve više približava Kur’anskom shvaćanju Boga.

Nažalost danas realno gledajući, vidjet ćemo da naučna misao i ostvarenja pak potčinjena je politici i stoji u službi njenih svakodnevnih potreba. Teološka misao se već odavno zapetljala u kojekakve teorije dedždžala, mehdija, kultova evlija, šejhova te sistema ideologija i slično.

Braćo, čuvajmo se toga, vratimo se izvorištu, očistimo se od krivovjerstva, vratimo se pravom putu, ojačajmo svoj iman vjerovanjem, prakticiranjem te prenošenjem Božje riječi onakva kakva je u uzvišenom Kur’anu.

Bože uputi nas na pravi put i učvrsti naš iman.

Amin ja rabbi!

BROJ 20

BOŠNJAČKI GLAS

Ne zastidi se Abdullah Bosnić

N

emoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošče iz svog djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdestnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije.

Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvjetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa.

Nikad se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala za Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku, Australiju.

To je Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.

Ne zastidi se Božji robe, strinine rešedije, nutme, helebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta ! To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu, zemlji Bosni.

Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih.

Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijeće: zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir ( karanfil ), majčinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj kojeg si uvijek prolazio kada si se umoran vraćao i sa puta dolazio u svoju avliju.

To cvijeće te uvijek dočekivalo pored avlijske staze ograđeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.

Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš uvijek ćeš biti ono što jesi, Bošnjo i Musliman.

Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage bosanske, Upamet!

BROJ 20

BOŠNJAČKI GLAS

5

NOVI MESDŽID U ZADRU Piše: I. Ružnić

Islamska zajednica u Hrvatskoj bogatija je još za jedan objekat. U subotu 14.svibnja 2011. Godine otvoren je novi mesdžid u Zadru, a koji će biti prostor u koji će za više od tisuću pripadnika islamskog svjetonazora služiti kao molitveni prostor i prostor za održavanje islamskog vjeronauka, te dugih vjerskih i društvenih aktivnosti. Također mnogi turisti, poslovni ljudi i prolaznici moći će svratiti u zadarski Mesdžid koji se nalazi u zadarskom naselju Vidikovac ulica Skročini br. 27 a i klanjati džumu ili drugi

namaz, kako su to kroz povijest činili trgovci s Istoka u raskrižu trgovačkih puteva nedaleko Zadra u Islamu Grčkom i Islamu Latinskom.

Postor je izgrađen u dvoetažnoj zgradi površine 200 m2, a sagrađen je i opremljen donacijom od 250.000 eura iz vakufa Katarskog državaljanina Kassema bin Dariuš Fahre. U prostoru će pored molitvenog prostora biti smještena abdesthana,

imati prostor za svoje vjerske potrebe, te da će isti poslužiti širenju dobra kako to i priliči vjerskom poslanju.

Bošnjaci, Albanci i pripadnici drugih naroda islamskog svjetonazora dobili su još jedan prostor koji će poslužiti za udovoljavanju duhovnih potreba njihovih članova, ali i očuvanju bitne komponentne koja u bitnom determinira kulturološku matricu njihovog nacionalnog identiteta. Prema saznanju potpisnika ovog teksta, članovi i vodstvo Bošnjačke nacionalne zajednice Zadar dali su značajan doprinos u organizaciji i realizaciji ovog projekta. Još jednom se pokazalo da tamo gdje su Bošnjaci organizirani po bilo kojem osnovu, tamo se realiziraju i značajniji projekti kao što su prostorije IZ Zadar. Čestitamo Zadranima i neka su im hajirli prostori.

divanhana, uredski prostor i stan za imama.

Džemat Zadar će i dalje djelovati u sastavu medžlisa Islamske zajednice Rijeka.

Prostorije medžlisa otvorio je Alija Mušić iz Bihaća uz nazočnost gotovo svih imama Islamske zajednice Hrvatske na čelu sa muftijom Šefkom ef.

Omerbašićem. Svečanosti su nazočili i predstavnici drugih vjerskih zajednica kao i predstavnici grada Zadra i Zadarsko-kninske županije.

U obraćanju svih zvaničnika izraženo je zajedničko zadovoljstvo što će muslimani Zadra i okoline

BROJ 20

6 BOŠNJAČKI GLAS

NOŽ, ŽICA, SREBRENICA (TREĆI DIO) Piše i fotografira: Mira Pavlaković

P

rve vijesti o tajanstvenom nestanku preko 8000 ljudi u Srebrenici i sumnja da su pobijeni pojavile su se u svjetskim medijima već 14. srpnja 1995. godine. SAD su 10. kolovoza objavile satelitske fotografije koje su pokazivale moguće lokacije masovnih grobnica kod Nove Kasabe. Američki novinar, David Rohde, dolazi na područje istočne Bosne i na licu mjesta se uvjerava o masakru velikih proporcija koji se dogodio na ovom području. Svoja saznanja objavljuje u listu „Christian Science Monitor“.

Odmah poslije toga, početkom rujna pa sve do studenog Srbi otvaraju primarne grobnice te se dio tijela prevozi na nove lokacije, na još zabačenijim mjestima. Da su ovi ljudi poginuli u borbi ovakva akcija ne bi bila potrebna. Sve je učinjeno da se identifikacija žrtava što više oteža i uspori, ne samo zbog nedostatka idendifikacijskih dokumenata, već i premještanjem tijela iz primarnih u sekundarne grobnice, iz sekundarnih u tercijarne. Ponekad se kosti jednog skeleta pronalaze na više različitih lokacija, udaljenih međusobno i do četrdeset kilometara. Zato je vrlo teško utvrditi točan broj ljudi koji je ubijen, jer su se kosti međusobno izmiješale. Rezultati dobiveni DNK analizom još se dodatno uspoređuju sa popisom nestalih osoba u tom periodu, kako se ne bi dogodilo da u ovaj broj uđu i ljudi stradali prijašnjih godina. Po običaju sve je kasnilo, tek godinu i pol poslije pada Srebrenice Međunarodni Crveni križ formira grupu za traženje nestalih osoba. Prve masovne grobnice otvaraju se 1996. godine, na tim poslovima je radila organizacija „Liječnici za ljudska prava“ u suradnji s Haaškim tribunalom.

Posao identifikacije su najprije radili ljudi iz organizacije „Liječnici za ljudska prava“, potrošili 1,2 milijuna dolara i identificirali samo 5 žrtve. Zbog toga je investirano oko četiri milijuna dolara za osnivanje i opremanje Instituta i laboratorija u Tuzli i Sarajevu. Bez obzira što se sada DNK analiza provodi u BiH, čitav proces je još uvijek prespor, pogotovo za one koji čekaju rezultate, mada treba realno priznati da je to težak posao, prvenstveno zato što su se Srbi premještanjem tijela u sekundarne i tercijarne grobnice, kao i uništavanjem osobnih dokumenata potrudili da se proces identifikacije što više oteža. Osim toga još nisu otkopane sve masovne grobnice, mnoge se nalaze na području koje još nije razminirano.

Nino Ćatić Na jednom takvom nerazminiranom području nalaze se posmrtni ostaci Nihada Nine Ćatića.

Posljednji put se oglasio, uz pomoć radioamatera, braće Seada i Senada Dautbašića, u 11 sati 10. srpnja 1995. godine, uputivši krik iz umirućeg grada tražeći pomoć, no nitko nije čuo, ili nije želio čuti. Nihad Nino Ćatić pridružuje se koloni koja se formirala u blizini Jaglića i Šušnjara i krenula šumom prema slobodnom teritoriju, Nezuku i Kladnju, pod kontrolom Armije BiH. Nino, kao i tisuće drugih muškaraca, nije nikada stigao na slobodnu teritoriju, poginuo je, ali njegovo tijelo još nije ekshumirano.

Cijelo vrijeme rata Nino je slao izvještaje u eter, najprije se

BROJ 20

javljao državnom radiju BiH, a kada to nije bilo moguće slao je vijesti iz Srebrenice preko radio-amatera s nadom da će ih oni proslijedi dalje, da će svijet čuti i nešto učiniti. Svijet je čuo, ali učinio nije ništa, da je učinio ne bi bilo mezaristana u Potočarima. Nino nije želio napustiti svoj grad koji je neizmjerno volio i do zadnjega je dijelio s njim opaku sudbinu. I u tom

je teškom periodu stvarao, pisao pjesme, pune bola, razočaranja i krvavih vizija, koje su se ubrzo obistinile.Cijelo vrijeme rata je radio na izdavanju „Srebreničkog glasa“ i bio animator svih kulturnih zbivanja u gradu. U stotine kilometara udaljenom Vukovaru, nekoliko godina ranije, Siniša Glavašević je proživljavao gotovu istu sudbinu kao Nino u Srebrenici, redovito se javljao

BOŠNJAČKI GLAS u eter, bez obzira na pucanje i granatiranje.

Njegov glas je za većinu ljudi bio simbol nade u preživljavanje. No jednoga dana Siniša se nije javio, odveden je na Ovčaru i ubijen, kao i brojni drugi Vukovarci. Siniša i Nino, dva novinara i pjesnika, jedan je poginuo na početku rata, drugi na njegovom kraju, život im je oduzela ruka istog krvnika. Bili su njih dvojica skoro istih godina, a očito i pogleda na svijet. Ninina majka, Hajra Ćatić, stpljivo čeka trenutak kada će na mezaru svoga sina, moći zaplakati, pomilovati bijeli nišan na kojem je upisano njegovo ime, kad već ne može pomilovati svoje dijete koje je imalo 26 godina kad su ga dušmani ubili, a da je poživio ove bi mu godine bile četrdeset i dvije. Lea Rapin i Adrien Selbert napravili su dokumentarac „Nino’s place“, dirljivu priču o Srebrenici i majci Hajri koja pokušava pronaći tijelo svog sina, kao što je pronašla i ukopala tijelo svoga supruga Junuza. U nastavku jedna od brojnih Nihadovih pjesama, nastala u Srebrenici 199 . godine:

ZABORAVLJENI

7

Zar je krivica ovih patnika Da mirno gledate naše humke.

Bosi trčimo po snježnim gorama.

Glad steže vise od čelika.

Prognanici Novih vremena; Zaboravljeni od bogatuna.

Tešku kletvu neko nam uruči; Živih ima još, da joj svjedoci.

Pregaženi drumovi i ogoljena brda; Sad je stjecište prevarene sirotinje.

Gomile sklupčane po blatnjavim cestama.

Plač djeteta guši odjek granata.

Ognjišta siromašna, glave izbezumljene.

Ponovo progonjen; Opet izgnan i sad zaboravljen.

Krvavo bit će - poručuju silnici Pa zar ima nešto još gore?

(Srebrenica, 10.03.1993. )

Turobni drumovi nas gone: Izgnane, Zaboravljene i Odbačene.

Sile zla nas okružiše; I posljednja oaza odumire.

Opasne predjele prekoračismo: Otpadnici Novog Svijeta.

Dušman gazi i pali; Licemjeri kao da slaviše.

I nema kisika sem baruta.

Nema drveta sem olova.

I nema zemlje sem humova.

Izgnanici, Otpadnici i zaboravljeni!

I on plahko diže ruke...

Izgnan od dušmana.

Progonjen zbog Islama.

Zaboravljen od razuma.

Ko zasluži ovu patnju?

Da li on ima oči...

Zaboravljeni, Izgnani i Mrtvi.

Okaljan zaraznim bolestima.

Osakaćen nametnutom Mržnjom.

I gladan i žedan i beskućnik.

Ovi dušmani nemaju premca; Sporazumješe se sa đavolom.

Da li on ima oči, Da nas spase, da nam priskoče.

Nismo bili dio Zapada; Nit zatvoreni iza Zavjesa.

BROJ 20

8 BOŠNJAČKI GLAS

Srebrenica = genocid Srbi su oduvijek znali da područje srednjeg Podrinja za njih ima veliko strateško značenje, bez njega ne bi bilo Republike Srpske niti teritorijalnog integriteta srpskih etničkih teritorija. „Politički cilj Srba bio je eliminiranje granice između srpskih država na rijeci Drini.“ – naglasio je general Safer Halilović.

Iako je u Srebrenici većinsko bilo muslimansko stanovništvo, to nije

bila prepreka Srbima da ostvare postavljeni cilj. Muslimanska Srebrenica je bila usamljeni otok, okružen teritorijem pod kontrolom Srba i kao takva vrlo ranjiva i lako osvojiva, ali strateški važna. Proglašavanje Srebrenice zaštićenom zonom 16. travnja 1993. godine na dvije godine odgađa postavljeni plan, ali se u njegovu realizaciju kreće već s početkom 1995. godine

BROJ 20

i ostvaruje zacrtano u srpnju 1995. godine.

Ostvarenje srpskog plana o stvaranju etnički čistog teritorija, odnosno fizičko odstranjenje muslimana s ovog područja na kojem su vjekovima živjeli bilo je moguće zbog nezainteresiranosti, odugovlačenja i politike nemiješanja međunarodne zajednice, koja je kao prvo izbjegavala ono što se dešavalo nazvati pravim imenom, genocidom, jer bi je to obavezivalo na intervenciju, a ona je inzistirala na pregovorima i podjeli Bosne po etničkom principu, što je kasnije i postignuto potpisivanjem Daytonskog sporazuma.

Međunarodna zajednica se prema pokoljima u BiH odnosila kao da se radi o prirodnoj katastrofi, poplavi ili zemljotresu, pa se njihova uloga svela na dopremu humanitarne pomoći, mirovne snage UN-a su se bavile regulacijom dotoka humanitarne pomoći, a ne time da zaštite stanovništvo. Pogrešna je, očito, procjena međunarodne zajednice da sam pogled na „plave šljemove“, može nekoga zaplašiti.

Genocid u Srebrenici, Ruandi, kontinuirani sukobi u Gazi, poka-

zuju da mirovne snage nemaju nikakvog utjecaja, niti moći, te da je sama organizacija UN besmislena i nepotrebna. Čemu sve silne rezolucije, kojih se nitko ne pridržava, a osobno ne vjerujem u instituciju u kojoj najjači članovi imaju pravo veta na sve odluke.

Jedan od osnovnih problema Bošnjaka je bio taj što su muslimani, a u jednoj europskoj i svjetskoj klimi izrazite islamofo-

bije, na istrebljenje muslimana u Bosni se gledalo blagonaklono i zažmirilo se na oba oka. Osim toga Srbi su inzistirali na teoriji da su enklave Srebrenice, Žepe i Goražda dio tkz. „zelene transferzale“ ili „muslimanskog koridora“ kojim se direktno povezuju Sarajevo i Turska, a preko nje se otvara put islamu u Europu, čiji je stav prema islamu dobro poznat.

BOŠNJAČKI GLAS

Kada su se ipak počela postavljati pitanja što se to dogodilo u Srebrenici, kuda su nestale tisuće Srebreničana, glavni odgovor je bio da je rat, a rat je krvav, rat ima žrtve. U ratu ima i ratnih zločina, ali ih ima na svim stranama, pa u tom kontekstu Srebrenica nije ništa drugačija.

Negiralo se najprije da se bilo što dogodilo, a kada se to ipak moralo priznati pod pritiskom dokaza, negirao se broj ubijenih ljudi.

Onda se u tom kontekstu govorilo o ratnim zločinima, zločinu protiv čovječnosti, ali se na sve moguće načine izbjegavalo priznati da se radi o genocidu. Niti sama međunarodna zajednica ne voli da se koristi ovaj termin, posebice UN, na kojima leži veliki dio krivice za istrebljenje srebreničkih muslimana. Tek 2004. godine srpske vlasti su priznale da su njihove snage izvršile pokolj u Srebrenici. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske je u svom izvještaju priznala da je likvidacija više od 7800 muslimanskih muškaraca i dječaka bilo planirano.

Kada se pročita defin-

icija genocida koju su UN usvojile još 1948. godine jasno je svakome da se krvavi događaji u Srebrenici mogu nazvati isključivo genocidom. A ta definicija kaže slijedeće: „ Svaki od slijedećih postupaka koji su počinjeni u namjeri da se, u cjelini ili djelomično, uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva: a) ubijanje pripadnika grupe; b) nanošenje teških tjelesnih ili psihičkih povreda pripadnicima grupe; c) namjerno nametanje toj grupi uvjeta za život za koje je smišljeno da će dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja; d) uvođenje mjera koje imaju za cilj da spriječe rađanje (potomstva) u toj grupi; e) namjerno premještanje djece iz te grupe u neku drugu.“ Genocid nije rat niti građanski rat, već spada u oblik jednostranog, a ne dvostranog ili višestranog ubijanja, dok su žrtve, uglavnom nezaštićene i bespomoćne pred silinom počinioca genocida, pa čak i onda kada ne predstavljaju nikakvu prijetnju, one su mete

progona, nasilnog protjerivanja sa njihovih ognjišta, deportacije i potencijalnog, kao i stvarnog uništenja.

Snage bosanskih Srba koje su okruživale enklavu bile su dobro naoružane i disciplinirane. VRS je bila organizirana po teritorijalnom principu, a područje

pet određenja genocida, jasno je u potpunosti da se događanja u Srebrenici mogu nazvati samo i isključivo genocidom. U nekoliko dana ubijeno je preko 7800 muškaraca, muslimana koji su se zatekli u Srebrenici. Obično se pri tome misli na vojno sposobne muškarce,

Srebrenice je bilo pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo razmješteno između 1000 i 2000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa koje su bile opremljene tenkovima oklopnim vozilima, artiljerijskim oružjem i minobacačima. U enklavi je ostala 28. divizija Armije BiH, koja za razliku od VRS, nije bilo dobro opremljena, niti organizirana. Nedostajala je čvrsta komandna struktura i sistem komunikacije. Vojnici su od naoružanja imali lovačke puške, a neki uopće nisu imali oružja, a rijetki od njih prave uniforme. Dakle, snage 28. divizije Armije BiH nisu imale nikakve šanse protiv VRS, ne može se ići praznim lovačkim puškama na tenkove i minobacače. Kada se na Srebrenicu primijeni svih

međutim odvajani su i ubijani i dječaci i starci.

Po kojem kriteriju ratovanja dječak od 1 godina i starac od 70 ili 80 godina mogu biti vojno sposobni muškarci? Nisu ubijeni jedino ranjenici, tako se stvorila lažna slika kako srpska vojska ratuje po Ženevskim konvencijama.

Kažu da se 1 . srpnja u Srebrenici nije moglo sresti niti jednog živog muslimana. Izbjeglice, žene, djeca i starci koji su se sklonili u bazu UN u Potočarima bili su podvrgnuti maltretiranju, muškarce su tukli i ubijali, žene silovali, a već i prije je zadržavanjem konvoja s hranom, izazvana humanitarna kriza u enklavi. U nekoliko dana ubijeno je nekoliko generacija muškaraca u jednoj obitelji, žene su ostale same, bez sredstava za život, bez muževa koji

9

BROJ 20

50 BOŠNJAČKI GLAS su uzdržavali porodice, bez očeva svoje djece. Žene i djeca nisu ubijani, ali su autobusima odvezeni iz Srebrenice na teritorij pod kontrolom ABiH. Muslimanske kuće su spaljene, kao i džamije i sve drugo što je ukazivalo da su muslimani živjeli na ovom području. U dva dana

prevesti oko 25 tisuća ljudi, pronaći skoro stotinu autobusa i nabaviti gorivo za njih, u par dana pobiti preko 7800 muškaraca i maknuti ih sa lica zemlje, kao da nikada nisu postojali, ne može nikako biti ad hoc odluka, već pomno pripremana i koordinirana akcija, koja je sazrijevala

sa svakim kilometrom osvojenog teritorija.

Kasnije su se pronalazila razna opravdanja za učinjeni zločin, jedno od njih je pozivanje na dogovor, koji je navodno sklopilo vodstvo bosanskih muslimana s vodstvom bosanskih Srba, prema kojem je Srebrenica žrtvovana

u zamjenu za teritorij u zoni Sarajeva (Vogošća).

Međutim, ako su i postojale bilo kakve teritorijalne razmjene o kojima su se dogovorile suprotstavljene strane, to ni u kom slučaju ne može biti opravdanje za događaje koji su uslijedili.

Obilježavanje genocida

Europski parlament proglasio je 11. srpanj Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Svake godine na taj dan se u Potočarima ukapaju ekshumirane žrtve koje su identificirane u proteklih godinu dana.

Ovaj dan je proglašen danom žalosti u Bosni i Hercegovini. Suze, dove,

BROJ 20

svježe iskopane grobne rake, nebrojeni zeleni tabuti i bašluci slika su s mezarja u Potočarima.

Vrijeme prolazi, ali tuga ostaje i ona kao da je svake godine sve veća kako se povećava broj mezara na mezaristanu. Sa svakim novim mezarom umire nada da će se desiti čudo i da

će se netko sa popisa 8 72 nestala pojaviti među živima. No, ne obilježavaju svi ovaj dan tugom i pijetetom prema nevinim žrtvama, naprotiv, banaliziraju, negiraju i dalje uporno zataškavaju da je ovo što je urađeno muslimanima Srebrenice, genocid.

Dan uoči dženaze u Srebrenici, predsjednik Vlade Republike Srpske, Milorad Dodik, otkriva spomenik haškom optuženiku Momiru Taliću, a Srpska demokratska stranka odlikuje haškog optuženika Radovana Karadžića i haškog osuđenika

Momčila Krajišnika Petrovdanskom poveljom. Dodik uporno negira da se u Srebrenici dogodio genocid, za njega je to samo bio rat, a u ratu se pogiba s jedne i druge strane: „Ali kao što sam rekao, neću ništa uljepšavati što se dogodilo 1995. godine.

Bio je to zločin, ali ne i genocid, jer žene i djeca nisu ubijani .“ Svojom retorikom nastavlja i na predizbornom skupu u Srebrenici, napomenuvši da su muslimani pobjegli u Tuzlu, pa se genocid nije mogao niti dogoditi.

Noć uoči dženaze centar Beograda oblijepljen je plakatima kojima se slavi genocid

BOŠNJAČKI GLAS u Srebrenici i čestita oslobođenje srpskog grada Srebrenice.

Djelo je to organizacije SNP 1389, koja na ovaj način veliča zločin i izruguje se bolu žrtava srebreničkog genocida Nizozemsko Ministarstvo obrane zabranilo je objavljivanje specijalnog izdanja časopisa posvećenog Srebrenici, jer su smatrali da bi ukazivanje na dramu iz 1995. godine, moglo imati štetan utjecaj na vojsku kao i na samu vladu, koja je u fazi formiranja. Ovo je već poznat obrazac ponašanja službene Nizozemske, zataškavanje i prikrivanje, kao da će zločin i krivnja biti manji, ako se o njima ne govori. Svi mi možemo svašta reći

i napisati, prikazati sebe kao humaniste i one kojima je pravda na prvom mjestu, ali naši praktični postupci nas vrlo brzo razotkrivaju. Po povratku kući, nizozemskim vojnicima, koji su bili u bazi UN u Potočarima oduzete su kamere, fotoaparati i fotografije, a i nije bilo primjereno govoriti o onome što su vidjeli da se događalo u Srebrenici.

Tarik Samarah je imao 2005. godine izložbu sa srebreničkom tematikom u zgradi nizozemskog Parlamenta. Poslije dva dana, zgrada je zatvorena na dva mjeseca zbog godišnjih odmora, a kada je ponovno otvorena, izložba se skida uz obrazloženje da puno djece dolazi u obilazak Parlamenta pa

nije primjereno da vide te fotografije. Sam autor kaže: “Žao mi je što se to dešava. Htio sam preko kulture da se svi zajedno suočimo s jednom ljudskom tragedijom, jer je prije svega riječ o ljudskoj tragediji. Mislio sam da sam to i postigao, ali izgleda da parlamentarci u Holandiji ne žele da ljudi u Holandiji znaju istinu”.

Na jednoj strani negiranje genocida, prešutno

51

prelaženje preko njega kao da ne postoji, u najgoroj varijanti slavljenje genocida i izrugivanje smrću žrtava i bolom njihove rodbine, a na drugoj strani istina, dana ne samo kroz dokazne postupke na sudu, već i sadržana u svjedočenjima ljudi, koji su preživjeli strahote Srebrenice. U nastavku jedno od njih objavljeno u knjizi „Samrtno srebreničko ljeto ‘95.“:

Izjava 48

S. S. iz sela Zabojna, općina Srebrenica, rođ|ena 1969. godine. Udata u Voljavicu, općina Bratunac. Poslije pada Srebrenice nestao joj je suprug i dva brata. „U februaru 1991. godine dobila sam sina. Dijete je rođeno prije vremena u sedmom mjesecu pa je jedno vrijeme moralo biti u

inkubatoru. Bili smo sretni zbog rođenja djeteta, ali smo i strahovali za njegovo zdravlje. Poslije desetak mjeseci naša briga je povećana, jer naš sin Meldan nije mogao hodati. Kad smo mislili da ga ponovo vodimo na ispitivanja, u Bosni je počeo rat. Svi putevi iz Bratunca su bili zatvoreni. Počelo je hapšenje i ubijanje ljudi, tako da smo i mi morali da se sklanjamo u šumu. Pošto su četnici zapalili Voljavicu mi smo odlučili da krenemo prema slobodnoj teritoriji Srebrenice. Put je bio dug i težak, a sina sam hranila komadom hljeba kojeg sam imala u torbi. Došli smo u selo Stožersko, općina Srebrenica i tu provodimo dvanaest dana, a onda nastavljamo put prema Srebrenici.

Uz dosta sreće, izbjegli smo jednu četničku zasjedu. U Srebrenici je padala kiša, a ja sam mislila da se nalazim u nekom nepoznatom

gradu. Kuće su popaljene, radnje opljačkane, a grad je bio pust, bez svojih stanovnika. Krenuli smo dalje prema Zabojnoj, mom rodnom selu. Strahovala sam hoću li zateći žive moje roditelje, braću i snahe. Stigli smo do kuće i sve ih zatekli žive i zdrave. Moja bol za sinom postojala je sve jača. Suprug Mirsad je krio od mene svoju tugu, ali ni on nije mogao noćima spavati. Kada su počeli napadi na slobodnu teritoriju moj suprug i braća su se, i ako bez oružja, uključili u odbranu od agresije. Uskoro je počela vladati glad. Moralo se po više dana ići u potragu za malo kukuruza. Ja sam sa suprugom odlučila da se preselim u Srebrenicu, kako bi nam bilo bliže ići u potragu za hranom. Jednog dana Mirsad je odlučio krenuti po hranu u našu kuću u Voljavicu, koja je bila pod četničkom kontrolom. To

BROJ 20

52 BOŠNJAČKI GLAS

nam je bio jedini izlaz da preživimo. Hrabrio me i tješio da će biti sve u redu, ali je ipak rekao: ‘Sabera, ako se meni nešto desi, molim te, čuvaj nam sina!’

Te noći nisam zaspala od straha i brige. Kad se ujutro Mirsad pojavio ja i Meldan smo bili presretni. Meldan je ljubio oca i gladio ga svojim rukicama po kosi, govoreći mu: - ‘Miko, Miko!’

Ni poslije dvije i po godine Meldan nije mogao hodati, ni pravilno govoriti. Na putu do naših sela uz Drinu, četnici su postavljali zasjede, tako da bi svaki put po nekoliko ljudi i žena poginulo u potrazi za hranom. „Idem još večeras i neću više“, rekao mi je Mirsad kad je krenuo jedne večeri po hranu. Ponio je komad kukuruznog hljeba i krenuo. Te su noći s njim krenula još trojica. Slutila sam da se možda neće vratiti. Kao luda sam hodala po sobi i drhtala predosjećajući da će mu se nešto desiti. Te večeri je bila jaka mjesečina. Pred zoru sam vidjela jednog dječaka koji je tražio pomoć, jer je, kako je rekao, nastradala jedna grupa ljudi koja je išla

BROJ 20

po hranu. Iz grla mi se oteo jak vrisak koji je probudio i mog sina.

Narod se okupio da me utješi, ali za mene utjehe nije bilo, dok ne saznam šta je bilo sa Mirsadom.

Potrčala sam prema bolnici. Iz kamiona su iznijeli jednog muškarca.

Vidjela sam da je to moj Mirsad.

Bio je izranjavan po rukama i nogama od gelera granata i nije mogao pričati od iscrpljenosti.

Gledajući njegove rane ja sam se onesvjestila.

Poslije mjesec dana pušten je kući iz bolnice. Čim se ponovo oporavio krenuo je na liniju za odbranu Srebrenice.

Meni je rekao da se vratim na selo kod svojih.

Toga dana je padao snijeg. Sklanjajući se od granata uspjela sam se sa djetetom u naručju, probiti do Zabojne.

Tih dana bile su velike borbe oko Srebrenice.

Najviše granata je padalo na predio gdje je bio moj Mirsad. Ponovo sam imala osjećaj da će se Mirsadu nešto desiti i odlučila sam krenuti u grad. Na vratima me sreo brat. Kad sam ga vidjela, znala sam da nešto nije u redu.

Iako je bio veliki snijeg ja sam otrčala prema

Srebrenici. U blizini bolnice osjetila sam malaksalost, noge su mi klecale. Bilo je puno naroda koji je trčao na sve strane. Kada sam ušla u bolnicu ugledala sam krvave pantolone moga Mirsada i počela sam ga dozivati. Tako sam uletila u operacionu salu gdje je Mirsad ležao na nosil-

Tih dana je i UNPROFOR ušao u Srebrenicu. Pošto se smirila situacija u Srebrenici počela je stizati pošta preko Crvenog krsta i tada smo saznali da se Mirsadovi roditelji nalaze u Kladnju, sestra u Sarajevu, a moja sestra u Tuzli. Pokušali smo da nađemo doktore koji će pomoći našem djetetu ili

ima i samo očima davao znakove života. Pala sam preko njega. Njemu su također potekle suze.

Htio je nešto reći, ali nije mogao. Molila sam Boga da mi Mirsad preživi.

Poslije tri sata iznijeli su ga iz operacione sale.

Ovoga puta bio je teže ranjen i ja sam oko sebe čula komentare da neće preživjeti. Prišla sam mu, a on mi je rekao: ‘Ovo neću moći preživjeti, donesi mi sina, da ga još jednom vidim i čujem kako me zove – Miko.’

Trećeg dana, kada je prestalo granatiranje, moj brat je donio Meldana u bolnicu. Par sati se nije odvajao od svoga Mike. Dvadeset večeri nisam spavala, bdijući nad Mirsadom.

Dani i noći su bili kao godina. Ipak, Mirsad se postepeno oporavljao i ustao je uz pomoć štaka.

da ja izađem iz enklave, ali bez novca nismo ništa mogli ostvariti. Došao je i taj kobni dan pada Srebrenice. Pucnjava i granate su odjekivali sa svih strana. Sa sela su došli moji roditelji, snahe i djeca, tako da nas je trideset bilo u našoj sobi u Srebrenici. Kasnije su se pojavila i moja dva brata, ali su ubrzo krenuli preko šume. Mirsad nije znao šta da radi.

Cijelu noć smo proveli u hodniku, tješeći jedno drugo. Ujutro sam Mirsadu spremila ruksak. Rastali smo se na stubištu zgrade. Mirsad je posljednji put poljubio sina i rekao:’Ne zaboravi svoga Miku.’ Otišao je gušeći se u suzama. Četnici su već bili ušli u gornji dio grada i mi smo se pakovali za put prema Potočarima. Majka i otac su mi pomagali da nosim sina. Kolona je bila duga kilometrima.

BOŠNJAČKI GLAS

UNPROFOR-ci su nas smjestili u fabriku akumulatora. Bili smo u hali bez prozora i vrata na betonu i u vodi. Nekoliko UNPROFOR-aca je bilo s puškama, ali su se ubrzo izgubili. Tada je u meni zavladao neki strah jer sam vidjela da smo prepušteni u ruke četnika. Strahovala sam za oca i nas tri smo ga pokušavale sakriti i zakloniti. Kada su nas sutradan obavjestili da će četnici ući u fabriku ljudi su počeli drhtati i mijenjati boju na licu.

Počeli su izvoditi ljude, pa ih vraćati, a mnoge nisu ni vratili.

Primjetila sam da su neki od tih ljudi preko noći ubijeni. Četvrtog dana poveli su nas prema autobusima i tada sam primijetila da su na lijevu stranu odvajali muškarce. Moj babo je imao sreće da ga nisu ostavili u Potočarima. U našem autobusu su bila samo tri muškarca.

U Kravici su autobusi zaustavljani i tu sam vidjela grupu naših zarobljenika kako pro-

laze cestom. Strahovala sam da ne prepoznam Mirsada ili svoju braću.

Ali nisam nikoga prepoznala. Od Tišće do Kladnja smo pješačili do kasno uveče. Oko jedan i trideset smo preveženi na aerodrom Dubrave gdje provodimo noć na pisti, a kasnije dvije noći pod šatorom. Sestra je došla po mene i od tada sam živjela kod nje.

Tražila sam pomoć za sina, tako da je u Tuzli izvršena jedna operacija.

Poslije toga se počeo oslanjati na pete, ali je i dalje imao jak spazam koljena. Vodila sam ga u banje, ali bez većeg uspjeha. Meldan je jako razuman i mnogo pati što ne može da hoda kao druga djeca, a pored toga, u njemu je velika tuga i bol za ocem. U mojim mislima su stalno Mirsad i moja braća koji su nestali. Nada je jedino što u nama živi.

Meldan spava sa slikom svoga Mike i često se budi noću i počne plakati pitajući me zašto je Mirsad nestao. Svjesni smo da su hiljade naših ljudi ubijeni i da ima vrlo

malo preživjelih, ali ja nikad ne mogu pomisliti da supruga i braće više neću vidjeti. Meldanu je šest godina, a on još uvijek ne hoda.“ Sunce lagano zalazi, ostala sam gotovo sama na mezarju. Svi su otišli kućama, doduše cesta je još uvijek zakrčena automobilima, trebat će im sati dok iziđu iz Potočara.

Mladići i djevojke sakupljaju smeće koje je

imena ljudi upisanih na nišane i onda sjela na klupicu i suze su krenule same od sebe. Prišla je djevojka i sjela uz mene.

Pita me da li sam nekoga ukopala kad sam se tako rastužila. Kažem da nisam, ali to nije razlog da ne osjetim tugu ovog mjesta i sjetim se nekih dragih ljudi kojih više nema u mom životu. Ona je Naomi, Koreanka koja ima ured u Srebrenici

ostalo poslije odlaska ljudi. Tišina je, ona svojstvena mezaristanima, čuješ samo srce kako ti kuca i vlastite misli.

Inače se nelagodno osjećam na grobljima, ali ovdje osjećam jedan poseban osjećaj smiraja i tuge. Prošetala sam par puta stazicama čitajući

i pruža psihološku pomoć porodicama koje su izgubile nekoga u ratu. Pješke smo krenule prema Srebrenici, a ja sam znala da ću se uskoro vratiti, da neće proći godina dana ili više da opet dođem na mezarje u Potočarima.

5

BROJ 20

5 BOŠNJAČKI GLAS

Pred ramazanska hutba Reisu-l-uleme sa minbera džamije na Igmanu

NA IGMANU NAS PODSJEĆA ŠTA SE DOGODILO U PROŠLOSTI, ALI I UČI ŠTA NAM SE MOŽE DOGODITI U BUDUĆNOSTI Autor: Dr. Mustafa Cerić, Reisu-l-ulema

Objavljeno: 29. July 2011. 08:07:11

Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Igman je mjesto gdje se može naći pouka kako se spaja hrabrost i mudrost sa željom da se osvoji sloboda, ali i da se izgrađuje pravedno društvo te da se nadiđu lične sujete i uski stranački interesi radi jačanja države koja ovaj narod treba da vodi u bolju i sretniju budućnost. Ne može se ničim opravdati neizvjesnost oko uspostave državne vlasti osim

nedostatkom hrabrosti i mudrosti onih koji se igraju našim životima zato što su ušli u slijepu ulicu svojih ideoloških predrasuda i zato što su neodgovorni i bezobzirni prema našoj i budućnosti naše djece. Ovu njihovu neodgovornost i bezobzirnost ne smijemo zaboraviti, jer mi moramo biti i odgovorni i obzirni prema našoj i budućnosti naše djece. Mi moramo biti odgovorni i obzirni prema ljudskom životu, a Igman je pravo mjesto da razumijemo ovu poruku: ljudski život je dar Božiji i zato niko nema pravo ljudski život omaložavati i sa tim darom Božijim se poigravati.

Draga braćo i sestre, Igman za nas ima mnogo značenja. Ovdje osjećamo dug. I ovdje preuzimamo obavezu. Na Igmanu nudi nam se pouka i poruka koja treba da nas zbliži.

Ovdje nas se podsjeća šta se dogodilo u prošlosti, ali ovdje se i uči šta nam se može dogoditi u budućnosti.

Dužni smo Stvoritelju koji nas je stvorio; roditelju koji nas je odgojio; branitelju koji nas je odbranio i duši svojoj smo dužni da je liječimo od opakih bolesti.

Dug prema Stvoritelju vraćamo vjerovanjem i djelovanjem na putu dobra koje koristi ljudima.

Najbolji su oni koji koriste ljudima, a najgori su oni koji ljudima štete (‫عفني نم سانلا ريخ‬ ‫ – )ساّنلا ّرضي نم سانلا ّرش و سانلا‬kaže Alejhisselam.

Onaj koji vjeruje, svjestan je svog duga prema

BROJ 20

R

eisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je danas imamio džumu namaz i održao hutbu u džamiji na Igmanu.

MINA u cjelosti prenosi hutbu Reisu-l-uleme:

‫هلل دمحلا نإ‬، ‫هرفغتسن و هنيعتسن و هدمحن‬، ‫تائّيس و انسفنأ رورش نم هللاب ذوعن و‬ ‫انلامعأ‬، ‫هل ّلضم الف هللا دهي نم‬، ‫نم و‬ ‫هل يداه الف هللضي‬، ‫ّالإ هلإ ال نأ دهشأ و‬ ‫هل كيرش ال هدحو هللا‬, ‫هدبع ًادمحم نأ دهشأ و‬ ‫هلوسر و‬، *‫هللا اوقتا اونمآ نيذلا اهيااي‬ ‫* نوملسم متنأ و ّالإ ّنتومت ال و هتاقت قح‬ ‫ًالوق اولوق و هللا اوقتا اونمآ نيذلا اهيا اي‬ ‫ًاديدس‬، ‫مكل رفغي و مكلامعأ مكل حلصي‬ ‫مكبونذ‬، ‫ًازوف زاف دقف هلوسر و هللا عطي نم و‬ ‫و اورباص و اوربصا اونمآ نيذلا اهيأ اي *اميظع‬ ‫*نوحلفت مكلعل هللا اوقتا و اوطبار‬ Stvoritelju. A onaj koji je svjestan duga prema Stvoritelju, svjestan je i svog duga prema roditelju.

Jer, prvu spoznaju o sebi čovjek kuša preko sebi sličnog, tj., preko svog roditelja. Tu se, dakle, javlja osjećaj duga prema roditelju koji je na drugom mjestu u poretku najviših vrijednosti vjere i morala (‫نيدلاولاب و هاّيإ الإ اودبعت ال نا كّبر يضقو‬ ‫ )اناسحإ‬- Tvoj Gospodar je poredao stvari tako da se nikom osim Njemu ne klanjaš, a roditeljima da činiš dobročinstvo (Kur’an, 17-23).

DUG PREMA RODITELJU I PREMA BRANITELJU Naš dug prema roditelju je, dakle, da ga pazimo kad oslabi baš kao što je i on pazio nas kad smo bili nejaki u bešici. Tako jednostavan, a opet za neke tako težak dug. Ne, nije dug težak. Težak je ljudski zaborav, odnosno ljudski nemar.

Zato je važno da danas budemo na Igmanu, jer

ovdje je naš dug prema branitelju, koji je dao riječ Stvoritelju da će braniti grad u kojem svaki roditelj treba da ima mir i slobodu. Ovdje mi svoj dug vraćamo branitelju tako da ga ne zaboravimo kao što ne zaboravljamo ni svoj dug prema Stvoritelju koji je dao da ovdje danas budemo slobodni.

Naravno, treba biti svjestan da nema slobode bez odgovornosti, niti odgovornosti bez slobode.

Igman je mjesto gdje se može osjetiti radost slobode, ali i gdje treba preuzeti breme odgovornosti.

Branitelji su bili odgovorni da osiguraju slobodu, a mi smo slobodni da preuzmemo odgovornost. Sve je isto.

Treba biti hrabar i mudar danas pa preuzeti obaveze za izgradnju pravednog društva i aktivne države kao što je trebalo biti hrabar i mudar pa se ovdje boriti za slobododnu domovinu.

IGMAN JE MJESTO GDJE SE MOŽE NAĆI POUKA KAKO SE SPAJA HRABROST I MUDROST

njihovu neodgovornost i bezobzirnost ne smijemo zaboraviti, jer mi moramo biti i odgovorni i obzirni prema našoj i budućnosti naše djece. Mi moramo biti odgovorni i obzirni prema ljudskom životu, a Igman je pravo mjesto da razumijemo ovu poruku: ljudski život je dar Božiji i zato niko nema pravo ljudski život omaložavati i sa tim darom Božijim se poigravati.

DUG PREMA SVIMA ONIMA KOJI SU DALI ŽIVOTE ZA NAŠU SLOBODU Između onoga što se dogodilo i onoga što se može dogoditi ovdje na Igmanu stoji čovjek koji se sjeća prošlosti koju ne može promijeniti i budućnosti na koju može utjecati. Dakako, sjećanje na prošlost je važno, ali sjećanje na budućnost je važnije. Igman je pravo mjesto gdje se može vidjeti ta važnost sjećanja na prošlost i budućnost.

Sjećanje na prošlost kod nas budi osjećaj duga prema svim onima koji su dali svoje živote za našu slobodu. To mi ovdje na Igmanu i najviše osjećamo i zato smo danas ovdje da to glasno kažemo: hvala Allahu Uzvišenom na svim nimetima kojim nas je obdario, posebno nimetom slobode koju imamo zahvaljujujući najboljim sinovima Bosne.

Upravo taj osjećaj duga i ta zahvalanost braniteljima obavezuje nas da se sjećamo budućnosti u kojoj više nikad neće biti upitno naše pravo na slobodu, u kojoj će Igman mirisati od lijepih cvjetova, a ne strahovati od ružnih ubica.

Džamija na Igmanu

Ko je hrabriji i mudriji? Onaj koji se borio za slobudnu domovinu ili onaj koji danas treba da se bori za pravedno društvo i djelotvornu državu? Odgovor je jasan. Mnogo hrabriji i mudriji bili su borci za slobodu nego što su danas oni koji treba da se bore za društvenu pravdu; nego što su danas oni koji treba da se bore za državu po mjeri svakog njenog čovjeka. Oni koji danas imaju hrabrost nedostaje im mudrosti, a opet oni koji imaju mudrosti nedostaje im hrabrosti.

Igman je mjesto gdje se može naći pouka kako se spaja hrabrost i mudrost sa željom da se osvoji sloboda, ali i da se izgrađuje pravedno društvo te da se nadiđu lične sujete i uski stranački interesi radi jačanja države koja ovaj narod treba da vodi u bolju i sretniju budućnost. Ne može se ničim opravdati neizvjesnost oko uspostave državne vlasti osim nedostatkom hrabrosti i mudrosti onih koji se igraju našim životima zato što su ušli u slijepu ulicu svojih ideoloških predrasuda i zato što su neodgovorni i bezobzirni prema našoj i budućnosti naše djece. Ovu

POŽELIMO DOBRODOŠLICU NAJDRAŽEM GOSTU – RAMAZANU Ovdje smo danas na Igmanu i da poželimo dobrodošlicu najdražem gostu, našem najboljem ljekaru – mjesecu ramazanu, koji nam omogućava da ispunimo svoj dug prema našoj duši, a to je da je liječimo od opakih bolesti.

Prva teška bolest od koje danas boluje naša duša je ljubomora, kao osjećaj suparništva prema osobama na poslu, ali i prema rođenoj braći i sestrama te prijateljima, u traženju vlastitog uspjeha. To je zavidnost, kao nezadovoljstvo i zloba zbog toga što drugi ima ili postiže. Ljubomora i zavidnost proizilazi iz bolesti škrtosti duše koja ne može podnijeti uspjeh i sreću druge osobe. Uskogrudni čovjek ne može da vidi da je uspjeh i sreća njegovog brata i njegov uspjeh i sreća, jer je uvijek bolje biti u društvu sa uspješnim i sretnim insanima nego sa propalim i nesretnim ljudima. I kao što Alejhisselam kaže: ‫تانسحلا لكاي دسحلا‬ ‫ – َبَطَحلا رانلا لكات امك‬Ljubomora ili zavidnost jedu dobročinstvo kao što vatra jede drvo!

LIJEČIMO NAŠU DUŠU Dakle, ljubomoran ili zavidan čovjek jede samoga sebe u bezočnoj zlobi zbog toga što je neko drugi uspješan. To je, zaista, teška i opasna bolest od koje danas boluje naše društvo i to baš tamo na važnim mjestima u državnoj službi i na visokim obrazovnim ustanovama gdje bi se uspjeh trebao najviše cijeniti, gdje bi se najbolje fizičke i umne vještine trebale promovirati.

Druga teška bolest od koje treba da liječimo našu dušu je dvoličnost ili licemjerstvo, kojom se narušava sistem moralnih vrijednosti tako što se laž, kleveta i prevara uzdižu na razinu poželjne vrline, dok se istina, iskrenost i dosljednost spuštaju na razinu nepoželjne grižnje savjesti. Nema napretka društva bez istine o društvu, nema sreće pojedinca bez iskrenosti među ljudima i nema blagostanja u duši bez pravednosti u društvu. U Kur’anu Časnom licemjersvo je označeno kao najniži stupanj ljudske svijesti i najteži grijeh:‫لفسالا كرد يف نيقفانملا نإ‬ ‫ رانلا نم‬- Licmejeri su na najnižem stupnju pakla!

Treća teška bolest duše je pretjerano sviđanje samome sebi, zaljubljenost u samoga sebe, samodopadljivost ili narcisoidnost. To je šejtanska bolest koju nasljeđuju ljudi koji u svemu vide samo sebe i nikog više, koji misle da su u svemu bolji od svih ostalih. Jer, tako je govorio Iblis: ‫هتقلخ و ٍران نم ينتقلخ هنم ٌريخ انأ‬ ‫ ٍنيط نم‬- Ja sam bolji od njega (čovjeka).

Mene si stvorio od vatre a njega od zemlje!

Samozaljubljeni čovjek ne sluša ničiji savjet, ne zanimaju ga ničiji problemi, ne poštuje ničiju vjeru, nema milosti ni prema kome i ne vidi nikoga i ništa gdje nema njegovog lika. To je opaka bolest pojedinca koja je prenosiva na one koji su podobni za jednoumlje, kao pristanak na neslobodu i slijepo podaništvo.

Draga braćo i sestre, mubarek mjesec nam dolazi kao najbolja škola za dušu u kojoj je učitelj Kur’an Časni i Pejgamber Odabrani, u kojoj je post terapija za sve bolesti duše, posebno za bolesti ljubomore, licemjerja i samozaljubljenosti. Stoga, iskoristimo ramazan za liječenje naše duše kao najbolji način da izliječimo bolesti u našem društvu, u našoj zajednici u kojoj svaki pojedinac može postići uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu.

Bože Svemogući, Neka nam sudbina bude vidljiva, Neka nam sloboda bude svetinja, Neka nam Igman bude uspomena, Na sve što je u duši bosnaskih sinova, Istina, pravda, mir i pomirenje, Među svim dobrim ljudima!

Bože Milostivi, Oprosti nam grijehe, Budi nam milostiv na obećnom danu, Sačuvaj nas od zla zlih ljudi, Uputi nas do dobrote dobrih ljudi, I pomozi nam, Bože, da budemo dostojni Šehida koji su ovdje svjedočili Tvoj ime I koji su ovdje dali svoje živote za Tvoju istinu i Tvoju pravdu! Amin!

Svim muslimanima želimo sretne i vesele ramazanske dane provedene u postu i ibadetu, te da radosni i produhovljeni dočekaju ramazanski Bajram” Redakcija Bošnjačkog glasa