Journal 110

TREBINJE

JOURNAL, broj 110, 2009.

Dan sjećanja na Srebrenicu – mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića Obnova negdanjih džamija u Hrvatskoj Bosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača Čarolija i sklad lukova i krugova Orijenta Intervju: Mujo Isić / Husein ef. Hodžić I kockarima plaćaju dugove, zar ne?

Vehabijska ideologija Glumci i egzibicionisti

SADRŽAJ

VREMEPLOV SADRŽAJ

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Alem Crnkić Suradnici: Mirsada Begović Amela Handanović Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH)

2

Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 10 kuna Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje

J O U R N A L

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Arslanagića most u Trebinju

UVODNIK Dan sjećanja na Srebrenicu – mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića ......................................................................... 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Obnova negdanjih džamija u Hrvatskoj ..................................................... 4 Uključenost Bošnjaka u hrvatsko društvo tek treba dokazati ................... 7 Da se nikad ne zaboravi ............................................................................ 8 Pogled na Zagreb Envera Palalića ............................................................ 11 Nove drame Amira Bukvića .................................................................... 12 SABAH – zajedno smo jači ...................................................................... 14 Tko se doktora boji još ........................................................................... 17 INTERVJU – MUJO ISIĆ Bogu hvala, promijenili smo se – hoćemo džamiju po svaku cijenu ........ 18 KULTURA Bosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača .................... 21 CV ........................................................................................................... 23 Čarolija i sklad lukova i krugova Orijenta ................................................ 24 Na jugu ljiljani – literarni simboli tvrdoglave bosanske opstojnosti ......... 27 Preporod u Trebinju ................................................................................ 29 INTERVJU – HUSEIN EF. HODŽIĆ Trebinje je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan ........................................................................................ 30 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM I kockarima plaćaju dugove, zar ne? ........................................................ 35 BOSANSKI BAROMETAR Evropa, Bosna i RS – opasno djelo genocida u ciničkoj dramaturgiji ....... 40 Katastrofalna financijska situacija u BiH ................................................... 43 INICIJATIVE Osnivamo Preporodovu planinarsku grupu ............................................. 44 ŽIVJETI ISLAM Povijest državotvornosti Kraljevine Saudijske Arabije(II.) – Vehabijska ideologija ............................................................................. 45 POVRATAK U BUDUĆNOST Glumci i egzibicionisti .............................................................................. 48 IN MEMORIAM Povodom smrti arhitekta Vahida Hodžića ............................................... 52 Na ahiret preselio Omer Behmen .......................................................... 53 Presuda kojom se osuđuje Alija Izetbegović i njegovi prijatelji ................ 53 DRUGI O NAMA Dramski studio “Orient espresso” u Novom Pazaru .............................. 57 VREMEPLOV Muhamedovo rođenje u hrvatskoj književnosti ....................................... 59

Muhamedovo rođenje u hrvatskoj književnosti Tko se sve laćao prijevoda Mevluda (još se i danas tiskaju djela hrvatskim jezikom, a arapskim pismom) Tragajući u raznim izvorima: časopisima i knjigama u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu za pjesmama bošnjačkih pisaca naiđoh i na jedan sustavan, zanimljiv i informativan tekst u novinama “Hrvatski narod“ iz 1944. godine, od 7. ožujka.

Budući da bi uskoro bilo vrijedno temeljito istražiti i usustaviti sve prijevode Mevluda na hrvatski i bosanski jezik učinilo nam se vrijednim ponuditi ovoj cijenjenoj redakciji da donji tekst tiska integralno, izvorno i cjelovito. Kao doprinos i vrijedan izvor za očekivani znanstveni pristup toj problematici. (Edina Smajlagić) Sarajevo, na Mevlud 1944.

Prije kratkog vremena, u vrlo malom razmaku, pojavila su se u Sarajevu dva izdanja poznatog Gaševićevog Mevluda – hvalospjeva o Muhamedovu rođenju, oba tiskana arapskim pismom, posebno preudešenim za hrvatski jezik. Jedno je izdanje Vakufskog ravnateljstva, a drugo Prve muslimanske nakladne knjižare (Muhamed Bekir Kalajdžić), Sarajevo. Čovjeka, koji nije vješt pojavi tzv. aljamiado književnosti, bilo bi doista teško uvjeriti, da te knjižice po obliku arapsko-turske, sadrže u sebi hrvatski tekst.

Još je kod toga značajnije ako istaknemo da je veoma širok krug čitalaca na koji će i u današnje doba, kada je latinička pismenost posve prevladala, naići ovo djelo.

Gaševićev je naime Mevlud do sada doživio svakako preko 20 različitih izdanja pa je to jedno od najraširenijih, ako ne i najraširenije, djelo u širem puku Hrvata muslimana.

Da bismo shvatili što je zapravo aljamiado književnost, moramo ustanoviti, da arapsko pismo po broju ljudi koji se njime služe, daleko premašuje broj onih koji govore arapskim jezikom. Čitav niz naroda, koji su primili islam – od Malajskog otočja do Španjolske – služili su se, odnosno služe se još i danas, arapskim pismom a da često ne pripadaju arapskom svijetu. I za islamskog gospodstva u Španjolskoj pisalo se nerijetko narodnim španjolskim jezikom, arapskim pismom. Ovakav način pisanja poznat je pod imenom “aljamiado” /č. aldžamiado/ koja je riječ izvedena od arapskog izraza “al-adža-mije”, što znači strani, nearapski. I kod nas se Hrvata nakon naše djelomične islamizacije uvela i raširila upotreba arapskog pisma i pri pisanju hrvatskim jezikom pa se s tom praksom proslijedilo sve do danas.

I Gaševićev se Mevlud ubraja u tekovine hrvatske aljamiado književnosti, i to novije. Značajno je da je nastao izvan prave Bosne i Hercegovine – u Kolašinu, u Crnoj Gori. Autor mu se doduše osjeća povezan s Bosnom i Hercegovinom pa svoj jezik zove bosanskim, odnosno bošnjačkim imenom, kao što su to uz hrvatski naziv običavali činiti i ostali naši muslimanski i katolički pisci iz bosanskohercegovačke Hrvatske. Da bismo shvatili ovo Gaševićevo bošnjaštvo valja istaknuti da je jedan znatan dio Crne Gore, tzv. Donja Zeta, dugo vremena bio integralni dio bosanskog vilajeta, sve do godine 1788., kada je skadarski vezir Kara Mahmut-paša te krajeve priključio skadarskom vilajetu.

Razumljivo je, onda, s obzirom na tu povijesnu pojedinost i to Gaševićevo osjećanje s Bosnom, što se ogleda i u njegovom nazivu za jezik koji je inače krcat crnogorskim govornim osobinama.

Gaševićev spjev o Muhamedovu rođenju – Mevlud – zapravo je više-manje doslovni prijevod poznatog turskog Mevluda Sulejman Čelebi iz Bruse koji je nastao godine 1409. Osim hrvatskog prijevoda Sulejman Čelebinog, Mevlud je još dvaput preveden na albanski i jedanput na grčki jezik.

O popularnosti Gaševićeve obrade Sulejman Čelebinog Mevluda najbolje govori okolnost što takoreći nema muslimanske kuće koja ne bi bila u posjedu bilo kojega izdanja toga Mevluda. Sam je autor – Hafiz Salih Gašević priredio dva izdanja. Reis-ul-ullema Džemaludin ef. Čaušević tiskao je za života 9 izdanja tog Mevluda hrvatskom arabicom. Alija Nametak priredio je 6 izdanja u latinici, a dr.

F. Bajraktarević jedno ćirilsko izdanje.

Vakufsko je ravnateljstvo u Sarajevu izdalo ovaj Mevlud u dva maha arabicom.

Konačno je M. B. Kalajdžić prije kraćeg vremena izdao jedan tekst Gaševićevo Mevluda u latinici a drugi u arabici. Treba spomenuti i da je prema Gaševiću priredio svoj Mevlud 1929. i Hafiz Seid Zemunović iz Koraja kod Tuzle (umro 1932. godine). Isto, prema Gaševiću, izdao je u novije vrijeme Mevlud i Mahmud Džaferović, džematski imam iz Dubrovnika.

Sulejman Čelebi bio je glavno vrelo i za manje poznati Mevlud nekog Arifa, rodom iz Sarajeva a nastanjenog u Novom Pazaru, koji je izašao godine 1911. Bit će da je Sulejman Čelebi poslužio kao uzor i Mevludu Rušafije iz Trebinja, koji do sada nije objavljen. I rukopis Mevlud Medmed Nedžatije Bulbulovića (oca književnika Edhema Bulbulovića iz Sarajeva) vrlo je vjerojatno uzeo za podlogu Sulejmana Čelebi.

Kao što se može nazrijeti dale bi se čitave studije pisati o našoj “mevludskoj” književnosti. No, da bi naš prikaz bio što potpuniji, još ćemo spomenuti da je jedan čovjek iz prošlog stoljeća (19. st.!) Hadži Hafiz Muhamed Emin Hadžijahić reis-ulkurra Careve džamije u Sarajevu uspješno pokušao preraditi sam izvornik Sulejman Čelebinog Mevluda. Safvet beg Bašagić i djelomično Musa Ćazim Ćatić dali su pak svoje izvorne doprinose hrvatskoj “mevludskoj” književnosti.

Kao što se po svemu vidi, kako u hrvatskom muslimanskom puku, tako i među obrazovanim krugovima muslimanskih Hrvata, pokazuje se veliko zanimanje za spjevove o Muhamedovu rođenju, što ujedno posvjedočuje ogromnu ljubav i privrženost koju muslimani Hrvati u svakoj prilici iskazuju prema svome Vjerovjesniku.

59

J O U R N A L

UVODNIK Uvodna riječ

Dan sjećanja na Srebrenicu mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića Filip Mursel Begović U hrvatskim medijima, ali i u časopisima koje izdaje bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj, gotovo je nezapaženo prošla vijest da je 15. siječnja 2009. godine Europski parlament na prvom ovogodišnjem plenarnom zasjedanju u Strasbourgu donio rezoluciju o Srebrenici. Naime, Europski parlament pozvao je tada države članice EU i države Zapadnog Balkana da obilježe 11. srpanj Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U rezoluciji, koju su zajedno predložile sve političke grupacije u EP, naglašeno je da je se potrebno podsjetiti i prikladno pokloniti svim žrtvama zločina, koji su počinjeni za vrijeme ratova na Balkanu. Europski parlament je jedina institucija EU koji neposredno predstavlja građane država članica, zbog toga je još važnije da je rezoluciju donio uz podršku svih poslaničkih grupa, što je dalo pečat 2009. koja je proglašena Godinom međukulturalnog dijaloga u Europi. Bilo je i za očekivati da će Hrvatski sabor uskoro pratiti trend koji je nametnula EU. Srebrenica je davno postala opće mjesto u pamćenju demokratske Europe, mjesto na kojem se dogodio jedan od najstrašnijih genocida u novijoj povijesti ovih prostora. To opće mjesto dijeli s Jasenovcem, Vukovarom, pa zašto ne i Auschwitzom. Dakle, oko Srebrenice u Europi nema spora i jasno je tko je koga tamo klao. Licemjerno plakati nad Srebrenicom danas je posve uobičajena praksa gotovo svih europskih političara koji se nameću kao dušebrižnici Bosne, ali i onih domaćih bosanskih političara koji znaju jeftinim sentimentima, busajući se u patriotska prsa, kupovati glasačku mašineriju. Nije stoga ni čudo da smo se mi Bošnjaci uljuljkali u ulogu žrtve, koju smo krvnički odigrali u prošlosti, i da teško, dok nam neki novi tirani vise nad vratom, prihvaćamo realnosti sadašnjice i izazove budućnosti. U takvoj atmosferi, za bošnjačku manjinu u Hrvatskoj, slavodobitno zvuči inicijativa saborskog zastupnika Šemse Tankovića da se 11. srpnja u Hrvatskoj proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ta je inicijativa i izglasana, a prof. dr. Šemso Tanković je točno na četrnaestu obljetnicu zločina u Srebrenici poentirao jedan od svojih boljih političkih poteza. Podsjetimo, još 2005. godine, na destogodišnjicu masakra, također na inicijativu saborskog zastupnika Šemse Tankovića, u Saboru je usvojena Izjava o Srebrenici. Treba spomenuti da je slična inicijativa usvojena i u Europe gladnoj Crnoj Gori, a iz medija se može čuti da se i u Srbiji nešto opasno kuha na tu temu. “Proglašenje 11. srpnja Danom sjećanja na genocid u Srebrenici je politička odluka kojom se jednom zauvijek osuđuje zločin ma tko ga proizveo, u bilo čije ime i s bilo kakvim ciljevima”, poručio je Hrvatski sabor. Zanimljivo, zar ne! Pročitajmo podkontekst ove izjave – da li Hrvatski sabor tim Danom sjećanja, shodno tome, preko leđa svih ljudskih tuga Srebrenice osuđuje i zločine tzv. paravojnih formacija nakon Oluje nad Srbima i ispričava se za one hrvatske političke ambicije koje su gradile logore za Bošnjake u Hercegovini? Može li taj Dan sjećanja ujedno biti i sjećanje na ubojstva američkih Indijanaca u 19 stoljeću? Još apsurdnije

– možemo li poklane Srebreničane usporediti s izlovom kitova u Sjevernom moru i ubijanjem pingvina na Antartiku? Jesu li majke Srebrenice ujedno majke Guernice, pitamo se na koncu? Ma, jesu, naravno, ali ne u politikanskim igricama demokratske Europe koja se razbacuje pomirbenim izjavama dok joj u samoj utrobi buja zvijer antisemitizma, rasizma, islamofobije... Međutim, slavodobitno je bilo čuti da je inicijativu Dana sjećanja progurao naš saborski zastupnik, koji nije učinio ništa loše i možemo reći da je bolji od svih onih europskih parlametaraca koji ujutro vežu kravate i pripremaju izjave dok se nekome vežu omče oko vrata. Dapače, iskoristio je trenutne proeuropske struje i uspješno zaplovio na korist svog naroda u smislu dijaloga između Hrvatske i BiH. S druge strane, ne treba biti nezahvalan i osuditi nešto što je u svojoj biti pozitivno i pomirbeno, a u svakom slučaju korisno za Bošnjake. Pa, dobro onda, možemo reći i bravo za Hrvatski sabor na usvajanju inicijative koju je prethodno usvojila Europa. Ako sažmemo ovaj tekst u jednu rečenicu, ona glasi - Mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića. Ali, od zastupnika Tankovića u narednom peridu očekujemo aktivni angažman u Saboru i na javnoj političkoj sceni vezan uz obećanja o preambuli ustava. Lijepo se Bošnjaku osjećati slavodobitnim, a kada bi hrvatska politika na inicijativu malih koraka Šemse Tankovića usporedno činila velike korake za sve bi bilo još bolje. U tom slučaju Hrvatska zaista ne bi trebala čekati poticaj manjinskih zastupnika i Europe da Danom sjećanja stane na stranu žrtve i zauvijek osudi zločin ma tko ga proizveo, i u bilo čije ime i s bilo kakvim ciljevima. Srbi u Bosni, nepokolebljivo, bez obzira na pedigre ratnih zločinaca, i dalje glume kauboje sa željom da Bošnjaci i Bosna postanu indijanski rezervat. Međutim, dovoljno je da iz Bosanskog Broda uđu u onaj Slavonski te postanu manjina u zemlji u kojoj gradonačelnik Splita, Željko Kerum, na televiziji tvrdi da ne bi želio Srbina u obitelji. Tu izjavu neki su prokometrirali na način da nije rekao ništa što potajno ne misli većina Splićana, ali i osvještenih Hrvata.

Nemojmo se zavaravati, ili još uz to slavodobitno potvrđivati tu izjavu, jer bi u tom stilu vrlo lako nekome poput Keruma moglo izletjeti da ne želi Bošnjaka i muslimana u obitelji. Možemo slobodno reći da su danas Bošnjaci i Srbi u Bosni na suprostavljenim stranama, dok se između nalazi Srebrenica i svi ostali srpski zločinački pothvati, ali i sve glasniji povici nezadovoljstva hrvatskog nacionalnog korpusa koji bi najradije samostalno nastavio priču o Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj se te granice brišu te Bošnjaci i Srbi postaju manjine koje mogu dijelititi isti prostor antagonizma raznih Keruma. Neobično, zar ne.

Bilo bi zaista lijepo da jednog dana sve međusobne mržnje proglasimo Danom sjećanja i time stvorimo preduvjete da se zločini ma tko ih proizveo, u bilo čije ime i s bilo kakvim ciljevima više nikad ne ponove. Bol, duševne gubitke i rane time bi barem donekle zacijelile. Ožiljci nikada.

3

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Nekad džamije, danas crkve i izložbeni prostori

Obnova negdanjih džamija u Hrvatskoj Senad Nanić

4

J O U R N A L

Od mnogobrojnih džamija i građevina drugih javnih namjena koje su izgrađene u Hrvatskoj u vrijeme osmanlijske vlasti, a o kojima govore pisani i grafički povijesni dokumenti, preostalo je jako malo. U obliku ostataka, preživjele su samo tri džamije, sve građene u 16. stoljeću, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu. Opstale su jer su sve tri nakon austrijskih i mletačkih osvajanja ubrzo pretvorene u crkve. Tako su, za razliku od muslimanskog naroda u Hrvatskoj i njegova gotovo cjelokupnog naslijeđa, izbjegle sudbinu žrtava “kulturne revolucije” europskog tipa s kraja 17. i početka 18. stoljeća.

Ibrahimpašina džamija u Đakovu, od sredine 18. stoljeća župna crkva Svih svetih, početkom 18. stoljeća najprije je bila posvećena svetom Jurju. Džamija u Klisu od 1648. je crkva svetog Vida, a u Drnišu svetog Ante.

Riječ je o jednoprostornim potkupolnim džamijama. Džamije u Drnišu i Klisu su manje i imaju nisku kupolu, a Ibrahimpašina u Đakovu monumentalnu visoku.

Kapiteli i trompe ukrašeni su mukarnom, prostornom geometrijskom dekoracijom na zapadu poznatom pod imenom stalaktiti. Đakovačka džamija nad sofama ima i trijem s tri male kupole. Džamije su imale i munaru od kojih su preostali samo temelji. Dvije džamije su u novije doba doživjele stručnu obnovu pod vodstvom konzervatora. Đakovačka je obnovljena u razdoblju od 1988. do 1991., a ona na vrh tvrđave Klisa od 1999. do 2006. Obnovom se nastojala sačuvati i prezentirati graditeljska povijesna slojevitost.

Džamije su, naime, pretvorbom u crkve doživjele značajne trajne graditeljske promjene. Od izvornih konstrukcija obiju džamija preostali su u cijelosti zidovi s prozorskim otvorima i kupola s konstruktivnim dijelom mukarni. No objema je promijenjena orijentacija, pa je novim otvorom izvedenim za potrebe glavnog ulaza na jugoistočnom pročelju u obje džamije srušen mihrab, a džamijski glavni ulaz je zazidan. Ibrahimpašinoj džamiji tada je srušen i ulazni trijem koji je, u obliku čisto geometrijske replike bez dekoracija i kapitela, pri obnovi izveden ar-

U obliku ostataka, “preživjele su samo tri džamije, sve građene u 16. stoljeću, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu. Opstale su jer su sve tri nakon austrijskih i mletačkih osvajanja ubrzo pretvorene u crkve.

”

mirano-betonskim stupovima i svjetlopropusnim kupolicama. Zanimljiv je latinski natpis postavljen 1743. nad ulazom u klišku crkvu svetog Vida, odnosno nad mjestom nekadašnje mihrapske niše, koji kaže: “Što pobožnost sagradi, pobožnost i sačuva.” Ibrahimpašina džamija doživjela je i značajne dogradnje. Najprije je na mjestu srušene munare izgrađen zvonik.

U duhu radikalnog klasicizma, krajem 18. stoljeća dograđen je uz novi glavni ulaz narteks. 1819. srušen je barokni zvonik i izgrađen novi povrh narteksa čime je postignut današnji konačan volumenski

oblik građevine. Zidna dekoracija u maurskom stilu iz 1885. u cijelosti je posljednjom obnovom restaurirana.

Za kraj, osvrnimo se na još jednu nedavnu obnovu bivše džamije. Riječ je o Meštrovićevom paviljonu, nesuđenom zagrebačkom spomendomu kralju konjaniku Petru I Oslobodiocu Karađorđeviću koji je dovršen kao Dom likovnih umjetnosti. Građevina je za Drugog svjetskog rata rekonstruirana u Poglavnikovu džamiju, a potom u Muzej revolucije naroda Hrvatske. Za razliku od uspješnih metoda obnove povijesno slojevitih džamija-crkvi u Đakovu i Klisu, obnovi navedene građevine u takozvanu izvornu funkciju Doma hrvatskih likovnih umjetnika pristupilo se 2001. znatno radikalnijom metodom. Ničemu, naime, što nije bilo izvornim dijelom građevine obnovitelji nisu dopustili opstanak, iako ju je njena povijesna slojevitost te ideološka i prostorna prilagodljivost učinila zanimljivom i za strane istraživače arhitekture i urbanizma. Prilikom obnove posve je neočekivano otkriven mihrab, uz fontanu jedini graditeljski ostatak iz razdoblja dok je paviljon bio džamija. U smislu obnove spomenika graditeljstva, tada je donesena potpuno pogrešna odluka o izmještanju mihraba u novu zagrebačku džamiju. Time se otklonila tek otvorena mogućnost za makar malen naglasak povijesne slojevitosti i urbanističko-arhitektonske prilagodljivosti Meštrovićevog paviljona. Pouka? Uz munare, u bivšim džamijama redovito stradavaju mihrabi, pa za obnoviti obično preostaje samo osnovna konstrukcija.

Džamije su, naime, pretvorbom u crkve “doživjele značajne trajne graditeljske promjene. Od izvornih konstrukcija obiju džamija preostali su u cijelosti zidovi s prozorskim otvorima i kupola s konstruktivnim dijelom mukarni.

”

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

5

Ibrahimpašina džamija u Đakovu, od sredine 18. stoljeća župna crkva Svih svetih, početkom 18. stoljeća najprije je bila posvećena svetom Jurju.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Džamija u Klisu od 1648. je crkva svetog Vida

Zanimljiv je latinski natpis postavljen 1743. nad ulazom u klišku crkvu svetog Vida, odnosno nad mjestom nekadašnje mihrapske niše, koji kaže: “Što pobožnost sagradi, pobožnost i sačuva.”

6

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Ugradi li se, bošnjačka nacionalnost u preambulu Ustava RH nameće to i nama Bošnjacima obvezu znatno većeg angažmana u manjinskoj zajednici

Uključenost Bošnjaka u hrvatsko društvo tek treba dokazati Edina Smajlagić Dvanaest je godina na izmaku kako su u demokratskoj, neovisnoj Republici Hrvatskoj čak i iz temeljnog državnog dokumenta, iz Ustava RH, bili izbrisali Bošnjakinje i Bošnjaci (uz Slovence, zna se!). Što se tek moglo, prema zahtjevima i programima tadašnjih i kasnijih aktualnih vlasti u tom 12. godišnjem razdoblju “poduzimati” da se Bošnjake i u praksi marginalizira, onemogući, omalovaži?

Takozvano vraćanje imena Bošnjacima u preambulu Ustava RH nikako nas ne bi smjelo zavarati: riječ je o kozmetici i to pod pritiskom Europske unije i američkih južnoeuropskih angažmana. Hoće li se takvi “naputci”, čak i formalno, i oživotvoriti izglasavanjem hadezeovske dvotrećinske većine u Saboru, uskoro ćemo se moći i osvjedočiti.

Sve ide, navodno, urgentno! Moja skepsa, na žalost, rezultat je dugogodišnjeg iskustva “na vlastitoj koži”. Uvažavam primjedbu da moje iskustvo ne mora biti i generalizirano!.

Ipak, navest ću nekoliko potvrda u “korist” te svoje sumnje. Strahujem i da će joj ići u prilog rezultati ankete koju provodi Vijeće u Zagrebu o statusu Bošnjakinja i Bošnjaka.

Uopće ne dvojim da će moje sumnje, naprotiv, debelo i potvrditi. Posebice kada je u pitanju zaposlenost i obrazovanost Bošnjaka, a i njihov stambeni status.

Više od četiri desetljeća živim u Zagrebu, od dolaska na studij na Filozofski fakultet. Probleme oko zaposlenja krajem 90-tih prihvatila sam, po završetku dva fakulteta, stoički i kao opću neorganiziranost tadašnjeg društva. I radom se, te daljnjom dodatnom naobrazbom, izborila za stalni posao.

Problemi su počeli – zar sumnjate – upravo u doba “brisanja” Bošnjaka iz Ustava RH, krajem 1996. godine. Bez obrazloženih razloga (a s ocjenom “uspješna u radu”) dobih tada otkaz, kako je pisalo “radi preustroja škole” u kojoj sam do tada radila već sedam godina na neodređeno. Sjećate se, svježe su bile rane u to vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH. Dvije sam godine provela nakon toga na “transferu nastavnika”, tj. snalazila sam se radeći u drugim srednjim školama. Sve dok nisam dobila i sudski spor s

upravom škole koja me je otpustila, pa sam se vratila na staro radno mjesto pa i danas radim u istoj sredini. Pamtim, za nevolju, i ne bez jeze, ondašnje crne liste zapošljavanja, ignoranciju i poniženja, a skrbila sam baš tada o dvije djevojčice-izbjeglice.

U mnogo navrata do sada morah pri obavljanju radnih obveza sačuvati prisebnost i izbjeći sukobe, ne uzvratiti na pojedinačne primitivne nacionalističke uvrede i ispade.

Dostojanstvo i, uostalom, učiteljska vokacija, ali i puno brojniji tolerantni, dobronamjerni, razumni i kozmopolitski nastrojeni ljudi u kolektivu, pomogli su (pre)usmjeriti moju ljutnju i negativnu energiju na još više truda i rada. Držah se one arapske poslovice: “Nek’ psi laju, a karavana ide svojim putem!”

Nisam začuđena što ovih dana aveti mržnje, nacional-fašizma, podlosti, neustrašivo opet bjesne i neskriveno djeluju. Posvjedočiti to sigurno mogu i mnogi od čitatelja “Journala”, premda bi nam bilo svima milije pisati o pozitivnim, drugačijim primjerima!

Ovako, svjedočimo i o vlastitoj nemoći, opetovanju i rasplamsavanju dugo tinjajućeg, a još neprokazanog i nesankcioniranog zla. Dovoljno je i površno analizirati “ljudski” integritet napadača, podmetača, onih koji nas i danas sve vrijeđaju, i Bošnjake i sve druge nacionalnosti. Što sve ti tipovi nisu o sebi umislili da su postali, a zbog statusa na kojemu su se utvrdili stjecajem političkih okolnosti ili vezama i vezicama. Poneki od njih polupismeni, bez kultiviranih komunikacijskih i menadžerskih sposobnosti i vještina služe se “prokušanim” repertoarom metoda (straho)vladanja: prijetnjama, arogancijom, uzurpacijom, denuncijacijom, seksizmom, omalovažavanjem… Sve do materijalnih zakidanja. Takav ljudski bolesni otpad, ugrožen zbog najavljenih ustavnih promjena, opet drsko i bahato pritišće gdje god više može, u svim područjima života, pa i na radnim mjestima. Do najvulgarnijih: manipuliranja informacijama i djecom u učionicama! Zastrašujući je to intenzitet i količina poremećene podlosti i bešćutnosti. Kakvi to ljudi mogu i dalje sijati u čiste dječje duše stravu nacionalističke mr-

žnje? A odgovorni ih ne sankcioniraju već prešutno odobravaju takve “rabote”!

Cijeli život, kao traumatično iskustvo, nosim iz gimnazijskih dana, sjećanje na neku Šumadijku, profesoricu geografije, a koja je moju školsku kolegicu Gordanu J. upitala zašto je tu, među “njima” (misleći na ostale učenike, većinom muslimane!)? A dogodilo se to u ono “netalasajuće” i “nepoljuljano” socijalističko vrijeme kada je većina bezrezervno i neupitno vjerovala u bratstvo i jedinstvo! Uvrštenjem, ponovnim, Bošnjakinja i Bošnjaka u preambulu Ustava RH, a na brzopotezni prijedlog Vlade RH, nasilnici će se naći pred zidom. Hoće li to biti i njihova agonija? Ili je sve opet formalnost? Za bošnjačku manjinu takvo će ponovno vraćanje imena značiti pravi, novi početak u traženju svoga mjesta u priznavanju egzistencije, kulturalne i jezične posebnosti, ukratko identiteta i pravog mjesta u hrvatskom društvu.

Brojne smo stepenice i dosad uspješno – obje nacije (naša manjinska i većinska, hrvatska) - razborito prevladali pa ozakonili mnoga manjinska prava. Sada, pod paskom trećega: EU i SAD (a što jest za obje strane etiketa nezrelosti, nedostatnog dosad truda i volje) možda i političke elite, do najnižih razina, eliminiraju same, odlučnije, svoj ekstremni nacionalistički kukolj!

Sadašnje bi se stanje slikovito moglo prepričati kao smjernica - cesta koju su perači oprali, ali se na njoj – jer je čistači prethodno nisu pomeli – krupni otpad zadržao na rešetkama slivnika! Beznađe i kaos koji tinjaju nakon Daytona i u zadnje vrijeme opet žestoko iskre u susjednoj BiH nisu specijalnost samo tamošnjih žitelja. I ovdašnjim, hrvatskim, vlastima se, a i svima nama, to ludilo itekako novim intenzitetom zrcali na mnogo načina u svakodnevici. U predizborno vrijeme nije naodmet podsjetiti se: legitimitet vladajućima dajemo mi – pojedinci, glasači! Nagraditi treba zato glasom one koji i učine najviše dobra, pa i za nas Bošnjake. Ne samo farizejski ozakone isprazne riječi. Znači, one koji se ne budu bojali vidjeti drugačijeg čovjeka. I pokažu mu ljubav i poštovanje.

7

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izvještaj o realizaciji III. konvoja mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja

Da se nikad ne zaboravi Nasljeđe nije nikada nešto što je dato, ono je uvijek zadatak. Ono stoji pred nama tako neosporno da smo, čak i prije nego što ga prihvatimo ili odbijemo, nasljednici. I to ožalošćeni, kao svi nasljednici.

Jacques Derrida, Spectres de Marx

8

Franjevci dođoše u Bosnu krajem 13. stoljeća, ali nisu došli s isukanim mačevima i nisu ognjem, poput njihovih dominikanskih prethodnika, željeli pokoriti stanovništvo. Svojim suptilnim osjećajem i odnosom spram nižih slojeva građanstva i seljaštva, te svojom visokom intelektualnom kultiviranošću, lagano su zalazili u sve pore bosansko-humskog stanovništva.

Pismenost i kulturu srednjovjekovlja, bez obzira na dinamično mijenjanje unutrašnjih granica, značajno je obilježio civilizacijski val proistekao iz samog bosanskog tla, na kome su uz novopridošle Slavene, živjela i ilirska plemena sa svojim svjetonazorom, ali i s iskustvom antičkorimske i latino-kršćanske civilizacije. Bila je to civilizacijska mješavina različitih kulturoloških modela koje je mogla objediniti jedino snažna državotvorna ideja bosanskih vladara. Dakle, bosansko-humsko srednjovjekovlje je imalo svoje stabilne vrijednosti: bosanstvo kao “ideologiju”

ma diljem Europe. Naročito je bio cijenjen bosanski srebrni pojas. Srebrenički rudari, zlatari i trgovci su izgradili i gotičku crkvu sa samostanom, a fratri su svojoj provinciji dali ime Bosna Srebrena i od tada fratri i Bosna zajedno traju!

Za razliku od srednjovjekovlja, na kraju 20. stoljeća, Bosnu i Srebrenicu s isukanim kamama i žedni krvi, poharaše Mladić i njegove trupe. Srebrenica se pretočila u simbol, tužan simbol bosanskog Auschwitza! Poništena je prošlost i sadašnjost, svaki ljudski smisao, zahvaljujući Srbima koljačima koji su tada, a i danas svjesni užasa što ga počiniše 1995. godine. Svjesni su masakra i masovnog ubijanja Bošnjaka Srebrenice i Podrinja i Nizozemski vojnici. Svjesna je i cijela Europa. Vremenom su postali svjesni nadolazeće kame i Bošnjaci koji su znali da je ne mogu izbjeći. Smrt nije bila trenutna, jer ubijani su i klani na 70 raznih pozicija, a poslije kada više bol nisu osje-

U Potočarima će za koju godinu biti “sveukupno preko 10 000 humaka koje će govoriti svaka za sebe. Svaki posjetilac će sa sobom ponijeti jednu priču, priče koje će pojedinačno govoriti o selektivnom terorizmu koji se nastavlja i dan danas.

”

J O U R N A L

srednjovjekovne države, Bosansku crkvu organiziranu na starokršćanski način i katoličanstvo predvođeno franjevcima. Sve u svemu, bosansko kraljevstvo je do svoga sloma 1463. godine bilo dijelom europskog srednjevjekovlja. U bosanskom gradu Srebrenici je daleke 1291. godine osnovana prva katolička bosanska župa. U srednjovjekovnoj Srebrenici rudari su kopali i talili srebro, majstori zlatari i filigani su ga obrađivali, i putem dubrovačkih trgovaca prodavali aristokratima i građani-

ćali, njihova mrtva tijela su bagerima iskapana i seljena na druge lokacije. Sekundarnih grobnica ima od Zvornika do Žepe. Koliko ih Drina krije nikada se neće otkriti! Stotine Bošnjakinja je danima silovano s nadom Srba da će jednog dana rađati djecu koja će imati i srpsku krv u svojim venama?! U Potočarima će za koju godinu biti sveukupno preko 10 000 humaka koje će govoriti svaka za sebe.

Svaki posjetilac će sa sobom ponijeti jednu priču, priče koje će pojedinačno govo-

riti o selektivnom terorizmu koji se nastavlja i dan danas. Arapi su i dalje žrtve holokausta iako niti jedan nikada nije mogao niti biti optužen za smrt u nekom od brojnih logora širom Njemačke?! Mladić i njegovi koljači su i dalje na slobodi.

Mnogi, što posebno užasava i brine, svakodnevno šeću ulicama Srebrenice, Bratunca i cijelog Podrinja. Mostovi na Drini im ulijevaju sigurnost u brzo bježanja u Srbiju ako se netko nekad sjeti da ih izvede pred lice pravde. Do tada, Bošnjacima preostaje da se sjećaju i da ne zaboravljaju! Ko može, neka oprosti/halali. A Majke Srebrenice i Žepe će i dalje pogledati preko prozora i otvorenih vrata. Možda se, jednog dana pojavi i zakuca... milo lice sina, supruga, oca. Ali, što nekad davno zapisa Ivo Andrić: “...žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija.”

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, u skladu sa svojim programom rada, formiralo je Radnu grupu i u veljači pokrenulo inicijativu za pripremu III. konvoja mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi”, za Srebrenicu. Prvi radni sastanak održan je 24. 02. 2009. godine i do pisanja ovog Izvještaja održano je 16 vrlo učinkovitih i korektnih sastanaka. Radna grupa je u međuvremenu formirala i Grupu za odnose s medijima koja je održala 6 sastanaka i odradila vrlo konkretan posao. Važno je napomenuti da su svi članovi Radnih grupa vrlo savjesno i disciplinirano prihvatali i odrađivali preuzete obveze. Kao i ranijih godina, planiralo se sa 400 učesnika s time da je otvorena mogućnost povećanja broja pošto je Vijeće planiralo sredstva za prijevoz i ručak u Srebrenici. Radilo se na osiguranju dovoljnog broja bogatih lunch paketa, vode i voća za sve sudionike Konvoja. Naravno, spavanje je preliminarno bilo dogovoreno s direktorom Behram begove medrese u Tuzli, a po potrebi je u rezervi bila opcija s Kalesijom. Nakon prvog radnog sastanka poslana su pisma namjere na sve adrese s

BOŠNJACI U HRVATSKOJ kojih se mogao očekivati određen broj putnika: svim Medžlisima IZ u HR, svim bošnjačkim asocijacijama, udrugama u HR, svim vijećima bošnjačke nacionalne manjine u HR, svim vijećima nacionalnih manjina Grada Zagreba, političkim strankama, asocijacijama mladih, IZ Slovenije/Ljubljana, IZ Austrije, Medresi u Sarajevu, Asocijaciji mladih Kalesije i na još dosta adresa. Vrijeme je prolazilo, ali odgovora nije bilo tako da smo uveli dežurstvo i uz svesrdnu pomoć tajnice Vijeća telefonski i online stupali u vezu s pozvanima tražeći da dostave popise potencijalnih putnika.Takav način rada je urodio plodom i našli smo se pred izazovom: sveukupna brojka potencijalnih sudionika Konvoja je prešla 850. Bili su to slatki problemi pred kojima se našla Grupa. Pošto je u rad bio uključen i predsjednik Vijeća, dogovorili smo da jedna grupa ode na teren u Bosnu i na licu mjesta izvidi mogućnosti spavanja i ručka. Dobra suradnja je ostvarena i s predsjednikom IZ Srebrenica Alijom Tabakovićem i načelnikom Osmanom Suljićem, tako da smo na kraju osigurali 6 restorana za ručak.

Uspjeli smo smanjiti i cijenu ručka na 8 KM tako da smo uštedjeli određena sredstva i izbjegli gužvu kod ručka!

Medresa u Tuzli osigurala nam je 367 mjesta za spavanje i doručak, Kalesija je primila autobus OKM-a na spavanje, večeru i doručak, a ostatak je primila vojarna Dubrave kod Tuzle na spavanje i bogat doručak. Na spavanje u Tuzlu je došlo i 85 sudionika iz Dubrovnika. Jedan autobus, iz Gunje, došao je ujutro u Tuzlu, dva autobusa s 100 učenika Medrese iz Sarajeva u Potočare, i 100 mladih iz Kalesije. Bio je to do sada najbrojniji Konvoj. Posebna vrijednost je činjenica da je u Konvoju sudjelovalo oko 30% drugih, odnosno sudionika drugačijeg vjerskog, političkog i nacionalnog određenja. Tehničko vodstvo puta tražilo je i primilo više ponuda za prijevoz. Izabrana je najbolja ponuda - 150 KN od DADO - toursa s kojim Vijeće inače ima dosta korektnu suradnju. Sudionicima iz Istre i Rijeke Vijeće je sufinanciralo troškove prijevoza u istom iznosu pošto su doputovali do Zagreba drugim prijevoznikom. Međutim, ostaje otvoreno pitanje da li ćemo i ubuduće pristajati na takav vid suradnje. Određena su dva stajališta za odmor (Ribarska kuća 201 km i Sredinci 244 km ) kao i po dva voditelja u svakom autobusu. Dogovoreno je sa Ekremom, Nufikom i još par pojedinaca da u putu od Kalesije do Potočara upoznaju putnike po autobusima s terenom, odnosno mjestima gdje su vršena ubojstva, odnosno pokolji

nevinog bošnjačkog stanovništva. U tu svrhu su pripremljeni i određeni pisani materijali iz kojih se dala isčitavati statistika i drugi podaci u vezi pojedinih gradova kroz koje smo prolazili. Za sve putnike, sudionike Konvoja, prijatelj Vijeća Jonuz Idrizi je donirao bogate lunch pakete (500 kom), a Aziz ef. Hasanović je osigurao 500 boca vode u suradnji sa poslovnim partnerima.

Kontaktna grupa je ostvarila direktnu i korektnu suradnju sa Crvenim križom tako da je u Konvoju sudjelovao jedan autobus sa 11 gradskih, županijskih i općinskih organizacija CK HR. HR CK je pokrio troškove cijene autobusa, svi sudionici su vrlo zadovoljni doživljenim i već su najavili sudjelovanje i u IV. konvoju. U razgovoru s muftijom dogovoreno je da

2 EKG aparata, 1 mokri sterilizator i 2 kutije lijekova. Naše Vijeće je osiguralo jednu specijalnu torbu sa svim potrebnim za hitnu intervenciju, a apoteka Nuhbegović iz Savske ceste je donirala dvije torbe lijekova i drugih potrepština za djecu.

Sve nabrojano je preuzela dr. Fadila Hasanović koja je inače radnik Srebreničke bolnice, ali koja obilazi sela u krugu od 50 km i pruža pomoć prije svega starijem bošnjačkom stanovništvu. Prilikom organizacije IV. konvoja više ćemo truda uložiti u nabavku svake potrebne medicinske opreme i nužnih lijekova. Kad smo već kod medicine, prilikom susreta s načelnikom Suljićem i predsjednikom skupštine Pavlovićem, predloženo im je ispred Vijeća da po potrebi bolnicu besplatno opremimo novim odjelom za di-

Posebno, ili bar dodatno, bogatstvo III. “ konvoja čini činjenica da je u Konvoju bilo otprilike 30% “drugih” i da je po prvi put služena sveta misa za katolike koji su sudjelovali u Konvoju. Misu je služio tuzlanski fratar fra Martin Antunović, u kapeli sv. Marije na lokalitetu Klisa u Srebrenici.

9

”

svaki mesdžid u HR izdvoji po jednu sergiju za Srebrenicu pošto IZ HR plaća jednog imama u Srebrenici. Skupljeno je, i delegacija na čelu sa mr. Azizom ef. Hasanovićem uručila je 12.000 KM/6.000 €.

Razgovaralo se o još nekim vidovima pomoći jer sad IZ Srebrenice broji 8 imama, a zapravo je jedina organizacija na koju drugi osim Bošnjaka nemaju uticaja! Gradonačelnik gosp. Milan Bandić je obećao i obećanje održao, platiti 5 autobusa na čemu smo mu svi iznimno zahvalni. Merhamet je pripremio 800 paketa s po dvoje traperica i dvoje tenisica - iste pripremio Osman Palić sa suprugom, koje je darivao Nazim Tafiloski. Merhamet Srebrenice je preuzeo donešenu donaciju i obavezao se dalje dostaviti do krajnjih korisnika.

Vrijedna pomena i svake pohvale je suradnja sa Županijskim vijećem GZ i Gradskim vijećem Velike Gorice. Gradsko vijeće je pokrilo troškove prijevoza, kao i Županijsko. Međutim, predsjednica Županijskog vijeća Sanela Kantarević je osigurala u suradnji s gđom. Marijom Ledinski Anić:

jalizu (Kemal Bukvić), a dr. Latić Ferid iz Slavonskog Broda je ponudio besplatnu edukaciju digestivne kirurgije.

Grupa za kontakt s medijima je, pošto nam je Samarah uskratio pravo korištenja fotografije s tabutima (tražio 500 €), uz pomoć prijatelja iz HR CK, izradila novi plakat Konvoja koji je razaslan na sve moguće adrese i koji je na određen način krasio prostorije u kojima je bio izložen.

Kontaktirane su sve državne i komercijalne televizije, radio stanice i tiskovine diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Gostovali smo u live emisiji na OTV-u, u Prizmi na HRT-u i u dva navrata, na radiju 101 i drugim radijima, različitim internet portalima, bezbroj tiskovina, televizijama i radio postajama u BiH. Dogovoren je dolazak Zvonka Marića s RTV SA u Srebrenicu, a nakon toga je uslijedila i prikladna reportaža. S konvojem je putovao i Sead Alić i dogovoreno je da iz snimljenog materijala napravi kraći dokumentarni film, jednu priču o Konvoju i Srebrenici.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Vrlo važno je podvući da su Konvoj i ove godine ispratili muftija i gradonačelnik Milan Bandić, da je po prvi put došao i ambasador BiH, gospodin Vladimir Raspudić, da je djevojka Jasna Buljić podcrtala važnost sudjelovanja u konvoju, da su Aziz ef. Hasanović i Ekrem Bečirović, na kratko, u Veliku dvoranu h.

Salim Šabić unijeli dah Podrinja i naglasili našu obavezu pijeteta prema nevino pobijenim Bošnjacima, da su podijeljene zahvalnice svima koji su u prošlom konvoju na bilo koji način obogatili i olakšali njegovu realizaciju, da su u Potočare došli Amor Mašović koji godinama istražuje i traži grobnice koje kriju kosti nevino pobijenih i koji jednostavno živi s onima koji se još uvijek nadaju, te da je ispred boraca i invalida Armije BiH došao šef

Priča o narodu Kalesije, njenoj omladini na čelu sa Miralemom Huremovićem, načelnikom Hasanom Uščuplićem i svima koji su otvorili i dušu i srce svakom učesniku Konvoja iziskuje puno više nego ovaj izvještaj. Biti kod kuće u kući, biti u Bosni, znači doći i živjeti Kalesiju. Ljudi čine jedno te isto, onako kako znaju, kako mogu, kako misle da je pametno. Narod Kalesije je sobom zadovoljan, ne traži puno, zapravo samo zove da im se dođe. Tada su zapravo jedino sretni. Nahranili su nas i napojili, onako usput, kao pravi domaćini. Priredili folkloraše da nas zabave, svi izašli iz svojih kuća i stanova, noseći po komadić dobrote sa sobom. Dobra zemlja Bosna uvijek ostaje dobra! Program u Domu kulture u Srebrenici je više nego oduševio sve prisutne. Važno je istaći da je

Vrlo važno je podvući da su Konvoj i ove “godine ispratili muftija i gradonačelnik Milan

10

Bandić, da je po prvi put došao i ambasador BiH, gospodin Vladimir Raspudić, da je djevojka Jasna Buljić podcrtala važnost sudjelovanja u konvoju, da su Aziz ef.

Hasanović i Ekrem Bečirović, na kratko, u Veliku dvoranu h. Salim Šabić unijeli dah Podrinja i naglasili našu obavezu pijeteta prema nevino pobijenim Bošnjacima.

”

J O U R N A L

kabineta ministra, Salko Beba. Da, mnogi su pozvani i mnogi su obećali doći, ali... valjda su imali prečeg posla. Zato su majke Srebrenice i ovaj put došle i dočekale Konvoj. Razgovarale su o svojim problemima i životu s delegacijom žena iz Konvoja. Pričale, otvarale dušu. Ali, nekako smirenije i valjda više ne vjerujući ni u pravdu ni u sudstvo niti u pronalaženje živih tamo negdje po srbijanskim rudnicima. Bilo je to još jedno vrijedno iskustvo, priča koja čovjeka dugo prati i koje se vrlo teško oslobađa.

I asocijacija studenata Pravnog fakulteta iz Srebrenice, dočekala je otvorenih srca sve sudionike Konvoja. Preuzeli su brigu oko dovežene donacije, a zatim se stavili na raspolaganje kao vodiči u svaki autobus. Nadati se da će OKM zadržati kvalitet suradnje sa mladima Srebrenice i Kalesije.

ove godine bio osjetno veći broj domaćih posjetitelja nego ranije. Sa sudionicima Konvoja su uživali u folklornim točkama koje su izvodili mladi BKUD “Sevdah” iz Zagreba i BKUD “Nur” iz Siska i pjevačke grupe “Bosana” iz Zagreba. Samir Nurkić, učenik srednje muzičke škole, ponovo je oduševio svojim miksom klasičnih melodija na harmonici i pjesmama “Ljiljan” i “Na prozoru majka stoji”.

Posebno, ili bar dodatno, bogatstvo III. konvoja čini činjenica da je u Konvoju bilo otprilike 30% “drugih” i da je po prvi put služena sveta misa za katolike koji su sudjelovali u Konvoju. Misu je služio tuzlanski fratar fra Martin Antunović, u kapeli sv. Marije na lokalitetu Klisa u Srebrenici. Naravno, i spoznaja da na lokalitetu Srebrenice i Bratunca žive još 33 obitelji (oko 100 osoba) Hrvata katolika, svakako raduje. Zadatak Vijeća/Rad-

ne grupe do godine je da nastoji povećati broj drugih sudionika Konvoja, još ga malo podmladiti i razraditi sve lokacije koje bi mogli u Srebrenici i neposrednoj blizini obići - Guber voda, Stari grad...

Kad već govorimo o drugima, treba istaći da su vijećnici mađarske nacionalne manjine bili sudionici Konvoja, da su 4 sudionika Konvoja bili Iranci, ali ostaje veliko pitanje zašto druge nacionalne manjine, odnosno njihovi predstavnici ne sudjeluju, bar simbolično u Konvoju? Zašto niti jedan predstavnik Predsjedništva koordinacije nacionalnih manjina Grada Zagreba nije niti u primisli izrazio želju da posjeti Srebrenicu i pokloni se nevino pobijenim Bošnjacima Podrinja? Zar bar jedan ili nekoliko predstavnika Srpske nacionalne manjine nemaju snage da se priključe Konvoju, kad su to već uradili predsjednik Srbije Tadić i mnogi drugi Srbi pravoslavci? Ili to pitanje trebamo prije svih postaviti našim susjedima Crnogorcima? Dabome, kada bi se zagrebački Srbi priključili Konvoju, bila bi to lijepa prilika da se posjeti i pravoslavni manastir u Srebrenici!

Ili, bilo kako bilo, Radna grupa za pripremu IV. konvoja u plan događanja i obilaska na terenu, uvrstit će i posjetu pravoslavnoj crkvi u Srebrenici. Nadati se da ćemo bez obzira na britak jezik Kačavende biti ugodno i sa razumijevanjem primljeni od strane paroha.Vrijedi pohvaliti grupu Foruma mladih SDP-a koji već treću godinu za redom, dakle od samog pokretanja Konvoja, čine njegov obavezan i sastavni dio. Zahvaljujemo Forumu mladih sa željom da naša suradnja ubuduće bude još konkretnija i korektnija. I češća!

Vjerovatno smo u našem Izvještaju propustili nekoga pomenuti, pohvaliti, ali obzirom na veliki broj sudionika, sva događanja, nenajavljena odustajanja jednog dijela, brigu da sve prođe u najboljem redu, evidentno nedovoljan broj vijećnika našeg Vijeća u Konvoju i dosta toga drugog i ne ćudi. Molimo sve one koje smo propustili pomenuti da se ne ljute, neka nam halale ili jednostavno se jave Vijeću ili Radnoj grupi i naš propust ćemo sigurno ispraviti.

Vijeće i Radna grupa za organizaciju III. konvoja zahvaljuje svima koji su na bilo koji način doprinijeli njegovoj kvalitetnoj realizaciji. Posebne zahvale pripadaju Hrvatskom Crvenom križu, Behram begovoj medresi, Ministarstvu obrane BiH, Općini Kalesija sa svim strukturama i cjelokupnom građanstvu i svakako domaćinima u Srebrenici!

Radna grupa za pripremu III. konvoja Dr. Muhidin Alićehajić, predsjednik

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izložba fotografija u BNZH

Pogled na Zagreb Envera Palalića Filip Mursel Begović U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju 9.6. 2009. otvorena je samostalna izložba fotografija “Pogled na Zagreb”, autora Envera Palalića rodom iz Travnika.

O autoru i fotografijama govorili su Fikret Cacan i Ahmed Salihbegović. Profesionalni fotograf Enver Palalić rođen je 1945. godine u Travniku gdje izučava fotografski zanat i tako postaje treći fotograf u obitelji. Naime, dvojica njegovih ujaka su također bili fotografi. Enver je učio fotografski zanat kod majstora Hazima Hadžiemrića u Travniku, zatim u Zagrebu kod Ljubice Topić, te u Sarajevu. Slijedi rad u Zenici, gdje se osamostaljuje u struci, da bi se vratio u Travnik, gdje u Remontnom zavodu radi fotografiju, a kao jedan od malobrojnih tada, sitotisak. U to vrijeme je došlo do izmjene osobnih karata, gdje je on vidio svoju prigodu i 1967. godine otvara prvu fotografsku radnju u Vitezu.

Ona se zvala “Foto Enver - Vitez”, a radila je neprekidno do posljednjih ratnih zbivanja. Budući da su s njime tada radili i njegovi sinovi, 1991. godine u Travniku otvara radnju, koja je tada imala najsuvremeniju laboratorijsku opremu u široj regiji. Više od zanata i izrade fotografija, au-

Enver Palalić

11 Ahmed Salihbegović, Enver Palalić i Fikret Cacan tora izložbe privlači svjetlopisno bilježenje i pohrana snimaka raznih zbivanja u svom okružju čiji je bogati fundus autor uredno pohranio od 1960. do danas. Autor je također kolekcionar starih fotografija, fotoaparata i razglednica. Neodvojivost autora od kamere je rezultirala bogatstvom i raznolikošću fundusa, pa se mogu naći snimljeni materijali raznih manifestacija, a zbirka starih fotoaparata broji mu oko stotinu primjeraka, od kojih neki datiraju sa samog početka dvadesetog stoljeća. Posebno mjesto među pohranjenim fotografijama zauzima vremeplov rodnog mu Travnika, u kojem se nalaze fotografije iz doba Austrougarske do danas, kao i Zagreba od 1990. do danas. U BNZH bila je izložena zbirka fotografija snimljena u zadnjih deset godina.

Fikret Cacan, inače zaposlen kao urednik u Hini, rekao je da je Palalić radio i za fotografsku agenciju Hine i obišao sva ratišta BiH. “Ovdje je riječ o mirnodobskom ciklusu, a u svom fundusu Palalić posjeduje i mnoštvo drugih motiva. Fotografije ukazuju na raznolik pogled na Zagreb s naglašenom intimističkom notom. Pozornijim pogledom uočavamo da pred lećom

gotovo da i nema ljudi, a svi motivi pak jesu djelo ljudskih ruku. Tu su znamenite zgrade i ulice, ali prizori se ipak razlikuju od komercijalne pobude. Autor u ključnom trenutku na motivu primijećuje sliku reda, poput niza smetlarskih kolica. Dakle, vidi se potreba za redom i klasičnim poretkom. Izdvojen je dio opusa sa socijalnom tematikom u kojemu je vidljivo kritičko oko objektiva.” - rekao je Cacan i preporučio izložbu uz naglasak da se iza zanatske perfekcije ovog fotografa vidi osobnost trenutka u kojem je autor zatekao grad.

Ahmed Salihbegović je rekao da je poput pisanja fotografija zanat koji pripomaže pamćenju. “Autor je višestruko povezan s fotografijom i kao zanatom i umjetnošću.

Slikao je najviše Travnik, rodni mu grad, Sarajevo i Zagreb. Svaki trenutak na slikama priča svoju priču. Kandinsky je rekao da je svaka umjetnost odraz neke emocije, trenutka, koji je vanvremenski. Netko će na Palalićevoj fotografiji, primjerice Dva drveta, vidjeti prirodu, netko prijateljstvo, netko stremljenje prema nebu, a netko će na ovim slikama naći poveznicu s ostalim gradovima i osjećajima” – objasnio je Salihbegović.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Preporodovo izdavaštvo

Nove drame Amira Bukvića U Profil Megastoreu 16.6.2009. promovirana je nova knjiga u izdanju KDBH “Preporod” pod nazivom “Svemirsko putovanje Malog princa i Mala sirena” autora Amira Bukvića.

Filip Mursel Begović

12

J O U R N A L

KDBH “Preporod” je izdao “Svemirsko putovanje Malog princa i Malu sirenu”, nove dvije drame glumca i književnika Amira Bukvića. Možda neke neće posebno zainteresirati i začuditi ova rečenica, ali “Preporod” je itekako sretan i zahvalan autoru kojemu je ovo do sada treća knjiga koju objavljuje u našem kulturnom društvu. Ne samo da nam je omogućio izdavanje kvalitetne literature nego su njegova djela (“Aristotel u Bagdadu” i “Djeca s CNN-a”) osvajala prestižne nagrade u Hrvatskoj. Podsjetimo, Amir Bukvić rođen 1951. u Sarajevu, je bosanskohercegovački i hrvatski glumac, dramski pisac i scenarist. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je glumu, a zatim je postao članom Hrvatskog narodnog pozorišta u Zagrebu. Odigrao je nekoliko pozorišnih uloga, između ostalog igrao je Shakespeareova Hamleta, Trepljova u Čehovljevu “Galebu” i Gregersa u Ibsenovoj “Divljoj patki”. Na inicijativu Međunarodne zajednice i Ambasade BiH u Zagrebu otvara prvi Kulturni centar Bosne i Hercegovine u svijetu. Za direktora Kulturnog centra u Zagrebu i kulturnim atašeom pri Ambasadi BiH u Zagrebu imenovan je 1984. godine. Devedesetih napušta glumu i posvećuje se pisanju drama i scenarija za film i televiziju. Autor je devet drama i jednog romana. Drame su mu nagrađivane i uvrštene u antologije. Dobitnik je nagrade “Marin Držić” za dramski tekst “Aristotel u Bagdadu”. Autor je i nekoliko dokumentarnih filmova te scenarija za film i televiziju. Trenutačno živi i radi u Zagrebu. Drama “Djeca sa CNN-a”, koja je tiskana u KDBH “Preporod” i koju su zajedno stvarali troje članova obitelji (po Amirovom tekstu režirala je njegova kćer Aida, a Amar, sin mu, igrao je jednu od glavnih uloga) doživjela veliki uspjeh na daskama kazališta u Hrvatskoj. Ovo je veliki uspjeh i za Preporod i s ponosom možemo reći da je djelo koje smo tiskali osvojilo nagrade.

Poslije uspješne praizvedbe u Sarajevu, obitelj je čekala tri godine da bi napravili tu

Amar Bukvić i Amir Bukvić predstavu u Zagrebu. I kad su, po riječima Amira Bukvića, već izgubili nadu da će tu predstavu postaviti u nekom od zagrebačkih kazališta, onda su se javili Histrioni.

Predstavu su napravili i pobrali četiri nagrade s dva festivala: dva puta najbolja predstava u cjelini i dva puta je Amar osvojio glumačku nagradu za Dinu, uličnog čistača porijeklom iz Srebrenice. Riječ je o nagradi “Marul” iz Splita i nagradama s 16. festivala glumca u sklopu kojeg je od 16. do 25. svibnja u gradovima Iloku, Vinkovcima, Vukovaru, Županji i Otoku održano četrdesetak izvedbi dvadeset i dvije predstave koje je iz prošlogodišnje produkcije hrvatskih kazališta i kazališnih skupina izabrao Slavko Juraga.

U Profil Megastoreu 16.6.2009. promovirana je nova knjiga u izdanju KDBH “Preporod” pod nazivom “Svemirsko putovanje Malog princa i Mala sirena” autora Amira Bukvića. Na promociji su govorili predsjednik KDBH “Preporod”, Senad Nanić i tajnica “Preporoda” mr. Ajka Tiro Srebreniković. Izabrane ulomke iz drama, na

zadovoljstvo prisutnih, čitali su Amir Bukvić i Amar Bukvić. Senad Nanić je rekao da svjestan planetarne popularnosti Exuperyjeva djela jer autor nas dramatično poziva u čitateljsku avanturu – čujte priču “nikad ispričanu” (str. 9), ili, gledano iz Exuperyjeve perspektive, “nikad dopričanu”.

“Krenuvši na put od planeta do planeta, Mali princ, poput običnog dječaka, upoznaje svijet odraslih ljudi. Scene Bukvićeve drame smjenjuju se tako da se svakom novom scenom budimo na novom planetu. A svaki planet jedna je osoba. Jer svaki je čovjek cijeli jedan svijet. Znamo to još iz Bukvićevog Aristotela u Bagdadu. No ovdje to nije pradavni filozofski pojam idealne sličnosti mikrokozmosa i makrokozmosa. Naprotiv, on je približen djetetu. Dijete tu upoznaje sve dobre i loše osobine odraslih ljudi, njihove bedaste uobrazilje nastale u dugim izolacijama pojedinaca zatvorenih u same sebe, u samoće svojih planeta. Poput klasične spoznaje ‘via negativa’, Mali princ doznaje kako je dobro žrtvovati se za drugoga jer posesiv-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ na sebična ljubav čupa cvijet i nasilno kida krhki život (Scena 1). On spoznaje kako od drugog tražiti možeš samo onoliko koliko taj drugi može dati jer je bahatost znak nemoći onog koji od drugih traži slijepu pokornost (Scena 2). On uči kako probleme društva čovjek mora rješavati jer bijeg je slabost i put u ovisnost gdje čovjek propada želeći samo zaborav (Scena 4). Apsurdnost samoljublja Mali princ uočava kroz igru riječi gdje starleta misli da je zvijezda (Scena 3). Ima i planeta s puno ljudi. Kao što je Super-planet gdje se Mali princ sviješću o korisnom štiti od ludila monetarizma i ispraznosti častohleplja (Scena 5). On zna da se samo srcem dobro vidi. Konačno, Mali princ stiže na Zemlju. Sve što zna ovdje mora znati dati i primiti. Jer ‘nije istina da pustinja nije naklonjena ljudima. Ljudi nisu naklonjeni pustinji’. Mali princ živi prijateljstvo, pitomu predanost drugoj osobi i povjerenje u nju. Kao što ovca zna da je njena smrt žrtva za veće dobro i stoga smisao njena života, tako i Mali princ sada zna da je nesebično davanje ljubav i mir koji smrt čine tek promjenom, nastavkom putovanja na druge planete i svojoj kući, svojoj planeti, sebi. Sreća jest jer sve ima smisla. Ovako viđena smrt, kao usputna postaja životnog putovanja punog otkrića kroz svjetove svemira, najljepši je mogući način približavanja tog temeljnog životnog pojma dječjem spoznajnom okviru. I ne samo dječjem. “ rekao je Senad Nanić odlično se snašavši u kritičarskoj ulozi.

Mr. Ajka Tiro Srebreniković je rekla da se dramski tekst “Svemirsko putovanje Malog princa” može razumjeti na nekoliko razina gdje bi, možda, semantičko i intertekstualno tumačenje moglo biti zanimljivo. “Težište semantičkog razumijevanja odnosilo bi se na prepoznavanje i tumačenje ontoloških vrijednosti prisutnih u ovom djelu: istine, laži, licemjerstva, mudrosti, slave, lažnog prijateljstva, duhovnosti, materijalnosti itd. Intertekstualna razina razumijevanja odnosila bi se na dvije značajke: prvu koja se tiče zakonitosti stvaranja ovog književnog djela te drugu značajku u kojoj ovaj dramski tekst nosi spomen na prethodni/e tekst/ove, prije svega na roman Mali princ, francuskog pisca Antoina de Saint Exuperyja, što bi se moglo označiti kao spomen na kulturu, a Umberto Eco bi to nazvao odjekom intertekstualnosti.” – objasnila je Tiro Srebreniković i nastavila kritički ogled riječima da je autorova namjera bila je da se ukaže kako u svakoj kulturi, u svakom tekstu i diskursu odjekuju glasovi i riječi već napisanog i izrečenog, ali se iz “vlastite enci-

klopedije znanja” prezentiraju one jedinke koje će najefikasnije predočiti novi svijet i novi doživljaj. “Glavni junak Svemirskog putovanja Malog princa govori riječima koje dolaze kao svjetlosni odsjaji dječjeg (ljudskog) duha. Riječ se uvijek sjeća svog djetinjstva pa i onda kad se iščahuri u simbol i alegoriju ili u oštricu ironije i groteske. Amir Bukvić je u svoj dramski tekst vješto ugradio dječji govor čija je osobina minimalistička rečenična konstrukcija, a jezik je u funkciji opisivanja češće nego u funkciji komentara, ograničeni vokabular zbog junakove nezrelosti i naivnosti. Ali, autor, poznavatelj zbilje, svog junaka vodi kroz vrlo značajne i intrigantne životne situacije iz kojih mu se ukazuju životni stavovi, a na čitatelju/gledatelju je da sugestivne zaključke i promišljanja rekonstruira, dajući im veći smisao. Autor nije slučajno za građu svog dramskog teksta uzeo tekst Mali princ, svjestan kako se time li-

nearnost teksta remeti i pretvara u beskonačnu semantičku prostornost, a time se potvrđuje teorija u kojoj tekst ne predstavlja ograničen identitet jer stoji u odnosu na druge tekstove koji se generiraju i koje on generira. Osnovna autorova poruka u ovom djelu sastoji se u tome da nema teksta, a time niti kulture koja se nije formirala u već izrečenom; svaki tekst predstavlja susretalište znakova, ali i njihovo međusobno nadmetanje, zato ljudski rod ima mogućnost napredovanja.” – završila je mr. Ajka Tiro Srebreniković.

Publici se obratio i autor koji je rekao da je pokušao odgovoriti na pitanje zašto smo na ovom svijetu koji je koncipiran tako da u nama ubije nevinost djeteta i ukida nam iskrenost. “Pročitao sam da će Bog nagraditi ljude po dobrim namjerama. Iza toga se krije da su dobre namjere čiste i neostvarene, ostaju onakve kakvima smo ih sebi koncipirali. Zanimljivo je da sam Malog princa poželio staviti u ovaj svijet.

On susreće Sizifa i odlazi u New York. Ne podcjenjujući djecu želio sam da uđu u teške stvari na jednostavan način. Kad Mali princ umre mene je zanimalo kuda on to ide i tu se stvari kompliciraju. On se nalazi na planetu gdje je sve u bijelom i on susreće čovjeka u bijelom i svatko u njemu može prepoznati koga hoće. Slijedi razgovor mudraca i dječaka o smislu života te na jednostavan način dolazimo do filozofičnih pitanja. Dječak je pak zamišljen da ga na sceni glumi odrasli glumac koji bi djecu trebao uvjeriti da je dijete. Volim miješati svijetove i kao i svi nosim dva svijeta u sebi. To je bogatstvo, ali i teret. Želim u pisanju zadržati onaj drugi svijet koji nosim u sebi od djetinjstva.” – na odobravanje publike završio je Amir Bukvić.

Ajka Tiro Srebreniković i Senad Nanić

13

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izvještajno-izborna skupština Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH)

SABAH – zajedno smo jači Ismet Isaković

14

Izvještajno-izborna skupština Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH) održana je 21. lipnja 2009. godine u Sisku u hotelu “I”. Izvještaj o radu između dva skupštinska zasjedanja podnio je Mehmed Džekić, predsjednik SABAH-a.

Delegati su izabrali nove (kooptirane) članove Izvršnog odbora SABAH-a: Izet Spahović i Belka Elezović (Dubrovnik), Zijad Omerović (Zagreb), Enver Kršo (Gunja) i Nihad Bašić (Zagreb).

Belka Elezović, diplomirani politolog iz Dubrovnika, izabrana je umjesto Senada Pršića (Pula) za novu potpredsjednicu SABAH-a. U Nadzorni odbor SABAH-a izabrani su Izet Mujić (Sisak), Ibrahim Mešić (Rijeka), Hajdar Omerović (Zagreb), Jasmin Omerović (Rovinj) i Jasmin Nadarević (Rijeka). Sud Časti sačinjavaju Muhiba Ćirak (Sisak), Kadro Kulašin (Sisak) i Lejla Mustafić (Pula).

Bošnjačko jedinstvo

J O U R N A L

U Izvještaju o radu predsjednik SABAH-a je naglasio da je Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske sa svojim članicama bio veoma aktivan na realizaciji planiranih i usvojenih programa djelovanja. Istaknuo je da Sisak nije slučajno odabran za mjesto održavanja skupštinskog zasjedanja. “Sisak smo odabrali zbog toga što je Sisak i Sisačko-moslovačka županija svijetla točka jedinstvenog djelovanja svih bošnjačkih asocijacija, koji može poslužiti kao uzor da samo zajedno možemo biti uspješniji na dobrobit naših ljudi i sredine u kojoj djelujemo. Sisak je zorno potvrdio da smo zajedno jači i da zajedno možemo sve. Ne mogu, a da ne pohvalim grad Sisak i za vrlo uspješno organiziranu 1. smotru foklornog stvaralaštva bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava u Republici Hrvatskoj koju su realizirali amateri na visokoj profesionalnoj razini”, rekao je Džekić.

Predsjednik SABAH-a je podsjetio da je jedan od najvažnijih, najzahtjevnijih i najvrijednijih projekata SABAH-a i Udruge Bošnjaka branitelja Domovin-

skog rata Hrvatske (UBBDRH), kao članice SABAH-a, projekt izgradnje Spomen parka sa spomen obilježjem Bošnjacima braniteljima Domovinskog rata Republike Hrvatske. Projekt će se realizirati u kompleksu Zagrebačke džamije i nesumnjivo će biti posebno zabilježen u bošnjačkoj povijesti, jer će to biti prvi put da se na takav način obilježava sudjelovanje Bošnjaka u ukupnoj obrani Republike Hrvatske. Projekt ima opću podršku i potporu Mešihata i Islamske zajednice u Hrvatskoj, a nositelji izgradnje su Grad Zagreb i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, pa će to biti svojevrstan poklon Bošnjacima od strane Republike Hrvatske.

Projekt se radi u dvije faze, a za početne radove koji trebaju uskoro krenuti, izdane su ili će uskoro biti gotove sve potrebne dozvole i suglasnosti.

Džekić se posebno osvrnuo i na druge SABAH-ove projekte: informativni list “Sabah info” i Smotru bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava. Naglasio je da “Sabah info” ima mnogostruke, a naročito informativne vrijednosti za Bošnjake. “U petoj godini izlaženja, valja podsjetiti, da je list imao početnih i razvojnih teškoća u njegovom oblikovanju, tj. bilo je faza uspona i padova, što je najviše bilo ovisno o radu i djelovanju Uredništva, dopisničke mreže i glavnog i odgovornog urednika. Angažiranjem stručne i kvalitetne osobe za glavnog i odgovornog urednika gosp. Asima Čabaravdića, list je iz broja u broj izgledom i sadržajem bitno napredovao, tako da se može reći da je sada razina njegove kvalitete stabilna, pa čitatelji uvijek traže primjerak više. List objavljuje informacije iz različitih područja života Bošnjaka, a nađe su tu i zanimljivih tekstova iz inozemstva i matične domovine BiH. Mi očekujemo da će list 'Sabah info' biti još informativniji, kvalitetniji i čitaniji, a vjerujemo da će tome donekle pripomoći i naša odluka o dodjeli simboličnih honorara za one koji se javljaju Uredništvu s tekstovima i fotografijama o životu i radu Bošnjaka i djelovanju njihovih asocijacija u Hrvatskoj. Ono što je važno za

izlaženje lista svakako je i činjenica da u listu nema cenzuriranja, pa je omogućeno da se u listu javljaju oni koji ga podržavaju, ali i o oni koji bi možda željeli da nema ni glasila, a ni udruge SABAH. Šteta je, međutim, što nam Savjet za nacionalne manjine ne dodjeli više sredstava za češće izlaženje lista”, rekao je Mehmed Džekić i naglasio da se svake godine javljaju nove i pokreću razne inicijative o tome kako i na koji način što kvalitetnije doprinijeti očuvanju, njegovanju i razvoju bošnjačkog identiteta u Republici Hrvatskoj. Tako su 31. kolovoza 2008. bošnjačka kulturno-umjetnička društva u RH u Sisku vrlo uspješno organizirala 1. Smotru bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske.

Organizator navedene manifestacije bilo je BKUD “Nur” iz Siska kao jedino bošnjačko kulturno-umjetničko društvo koje djeluje na području Sisačko-moslavačke županije, koje je tom prigodom obilježilo tri godine svog postojanja i djelovanja.

U organizaciji Smotre sudjelovale su i aktivno pomagale sve bošnjačke asocijacije i udruge Sisačko-moslavačke županije i grada Siska. Glavni pokrovitelji manifestacije bili su Marina Lovrić, županica Sisačko-moslavačke županije i Dinko Pintarić, sisački gradonačelnik.

Većina bošnjačkih društava osnovana je 2005. godine, a nakon tri godine njihovog rada rodila se izvrsna ideja za organiziranjem smotre čiji je glavni cilj međusobno upoznavanje bošnjačkih KUDova Hrvatske kako bi daljnjim zajedničkim radom što bolje prezentirali bošnjačku kulturu i tradiciju diljem Republike Hrvatske, ali i izvan nje. Uz domaćina BKUD “Nur” Sisak, nastupali su još BKUD “Behar” Gunja, KUD “Bosna” Istarske županije iz Pule, BKUD “Sevdah” i KDBH “Preporod” iz Zagreba.

Premda nisu bili u mogućnosti nastupati, Smotri su prisustvovali predsjednici BKUD “Selam” iz Dubrovnika i BKUD “Ljiljan” iz Drenovaca. “S onim što su na sceni pokazali, potvrdili su brojčani, stručni i kvalitetni napredak i svoje mogućnosti da na respektabilnoj razini izvode pjesme i plesove koji su već stoljeći-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Mehmed Džekić, predsjednik SABAH-a

SABAH je sukladno svojim statutarnim i “programskim odredbama još 2005. godine poslao poziv i prijedlog teksta Sporazuma o zajedničkoj suradnji te o planiranju i realiziranju programa od zajedničkog interesa Bošnjaka u RH kao radni materijal. Mi smo čak spremni odreći se dijela svog subjektiviteta u interesu kompaktnosti i jedinstva Bošnjaka u Hrvatskoj.

”

ma dio našeg identiteta. Osim nadmetanja u kvalitetnoj prezentaciji našeg folklora, ovakve smotre i festivali bošnjačke kulture daju sjajnu priliku za okupljanje, upoznavanje i druženje naših ljudi, a posebice mladeži”, rekao je predsjednik SABAH-a.

Džekić je podsjetio da je Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre, članica SABAH-a, pokrenula veoma zanimljiv program Festival bošnjačke kulture (krajem lipnja 2009. četvrti po redu), koji je jako dobro prihvaćen ne samo od Bošnjaka

nego i od domicilnog stanovništva u mjestima i gradovima gdje se odvijaju programski sadržaji Festivala. Program obuhvaća prikaz povijesnih kulturnih predmeta, razne vrste kostima (nošnji) te izložbu jela bosanske tradicionalne kuhinje. Veoma atraktivan i široko prihvaćen gastro program ima i natjecateljski karakter. Inspirirani Istarskim festivalom aktivisti bošnjačkih asocijacija organiziraju slične manifestacije u drugim krajevima Hrvatske gdje žive Bošnjaci, a ove godine, po prvi put, najuspješniji će u

Zagrebu sudjelovati na gastro manifestaciji Bošnjaka iz cijele Hrvatske. Festival bošnjačke kulture u Puli potakao je Saliha Agića da napiše knjigu “Bosanska tradicionalna kuhinja”, koju su zajednički izdali Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre i nakladnička kuća “INART” iz Poreča.

“Stručni skupovi na kojima se naučno govori i piše o povijesti bosanske državnosti, o povijesnom putu bošnjačke nacije te o svemu onome što karakterizira i obilježava Bošnjake Hrvatske, važan su dio našeg Programa rada i takvi su skupovi uvijek dobro prihvaćeni i posjećeni.

Riječ je o skupovima koje bi valjalo organizirati u svim većim sredinama u kojima žive i djeluju Bošnjaci. Jedan od takvih bio je upriličen u Poreču, 19. travnja 2008. godine, u organizaciji Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre na temu 'Organiziranost i rad bošnjačkih udruga u Republici Hrvatskoj i kako dalje'. Stručni skupovi, međutim, pretežito tretiraju povijesne činjenice o razvoju bošnjačke nacije, što je dobro i potrebno, ali nama su neophodni i stručni skupovi na kojima će se naučno i realno sagledavati aktualne prilike i životne činjenice koje danas obilježavaju bošnjačko biće u Hrvatskoj s pogledima i vizijama na našu budućnost, tj. kako to biće treba da izgleda sutra i što treba učiniti da ono bude što homogenije i naprednije. Čini se da u nas ovakva razmišljanja kao da spadaju i u sferu proročanstva, pa nitko o tome ne želi promišljati, a trebalo bi i vrijeme je za to”, naglasio je Mehmed Džekić.

Predsjednik SABAH-a je podsjetio da je u mnogim bošnjačkim asocijacijama uvriježena teza o nejedinstvu Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Pojedini čelni ljudi, npr. predsjednik SDAH Šemso Tanković, odavno nastupa s tezom da je prioritet svih prioriteta jedinstvo Bošnjaka. “Ta je teza apsolutno prihvatljiva, međutim, na tom planu nitko ništa ne poduzima konkretno niti se odriče svoga subjektiviteta u interesu jedinstva Bošnjaka. SABAH je sukladno svojim statutarnim i programskim odredbama još 2005. godine poslao poziv i prijedlog teksta Sporazuma o zajedničkoj suradnji te o planiranju i realiziranju programa od zajedničkog interesa Bošnjaka u RH kao radni materijal. Mi smo čak spremni odreći se dijela svog subjektiviteta u interesu kompaktnosti i jedinstva Bošnjaka u Hrvatskoj. Ali do dana današnjeg niti jedna asocijacija, osim Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske, nije se odazvala na poziv niti

15

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Radno predsjedništvo SABAH-a

16

J O U R N A L

je ponudila nešto drugo na tom planu, ali nitko nije ni rekao ili napisao da je predloženo loša stvar”, rekao je Džekić i ponovo pozvao sve bošnjačke asocijacije na suradnju, razumijevanje i jedinstvo Bošnjaka. To je u interesu svih nas, jer samo složni i kroz zajedničko djelovanje možemo biti uspješniji na svim područjima života i rada. “Zajedno smo jači i zajedno možemo sve”, naglasio je Džekić.

Jedna od važnih programskih zadaća SABAH-ovog budućeg rada i djelovanja u Republici Hrvtaskoj je izrada i uspostava obilježja sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina – grba, zastave i himne. Nažalost, o nacionalnom znakovlju predstavnici bošnjačke nacionalne manjine u RH nisu se uspjeli dogovoriti unatoč pokrenutim inicijativama.

U programu izdavaštva SABAH-a godišnje se prosječno izdaju dvije knjige.

Taj program daje značajan doprinos afirmaciji identiteta Bošnjaka i veoma je dobro prihvaćen. Interes se iz godine u godinu povećava, pa je sve više zainteresiranih autora za tiskanje i uvrštenje u SABAH-ovu biblioteku. Prošle godine su izdane četiri nove knjige: “Grubići i nježnići” Ibrahima Kajana, “Identitet – jezik i bosanska književnost” Ajke Tiro Srebreniković, “Bošnjak na splitskoj rivi” Ibrahima Durakovića i “Trenutak bez kraja” Edina Okanovića. U 2009. godini Savjetu za nacionalne manjine prijavljeno je pet naslova od kojih su prihvaćena samo dva: “Pogled na Bosnu po jednom domorocu” Ibrahima Kajana i “Bitka za Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991.1995.” Kemala Tursunovića.

Program “Homage” – izložba slika i umjetnina posvećena ratnom razaranju Srebrenice i Vukovara ocjenjen je kao veoma kvalitetan program. Potvrda takvoj ocjeni su stručne i izvrsne medijske kritike u kojima je bilo i usporedbi s razinom čuvenog Venecijanskog bijenala u Italiji. Nažalost, Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske nije prihvatio taj program s obrazloženjem da se zbog recesije, tj. ukupnih financijskih (ne)prilika, takvi programi ove godine ne financiraju. U 2009. godini za takve programe financijska sredstva nisu dobili ni Bošnjaci, a ni druge nacionalne manjine.

Program “Da se ne zaboravi”, u spomen žrtava srebreničkog genocida, odaje počast nevino stradalim Bošnjakinjama i Bošnjacima. On omogućava svima, a posebice mladima da u izravnom susretu s preživjelim svjedocima saznaju istinu o najvećem stradanju Bošnjaka u novijoj povijesti. Program je dobio potporu od strane Savjeta za nacionalne manjine tako da će, po prvi put, imati njegovu financijsku podršku. Posjeta Srebrenici obavit će se 10., 11. i 12. srpnja 2009. i u županijama su u toku pripreme za realizaciju ovog programa. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba ove je godine, kao i ranije, vrlo uspješno organiziralo III. konvoj mladih Bošnjaka Hrvatske i njihovih prijatelja pod nazivom “Da se ne zaboravi” na kojem je sudjelovalo čak 850 mladih koji su odali počast stradalim Bošnjacima.

Predsjednik SABAH-a je naglasio da je za 2009. godinu SABAH pripremio više programa iz različitih područja života i našeg djelovanja za ostvarenje kojih je

bila neophodna financijska potpora Savjeta za nacionalne manjine RH. “Mi uvažavamo realnu činjenicu da je i naša zemlja kao i druge države u svijetu, točnije cjelokupni svijet, u ekonomskoj krizi - zbog koje nije moguće ostvarenje zacrtanih programa. No, svi znamo i dobro smo proučili kriterije za dodjelu sredstava i stoga ne možemo, a da ne izrazimo naše nezadovoljstvo neravnopravnim tretmanom SABAH-a i pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske pri dodjeli sredstava. Naime, upitno je zašto se događa da određeni program neke od manjinskih asocijacija u Hrvatskoj identičan s našim programom - dobiva potporu za realizaciju, a naš ne. Stoga se u praksi nerijetko događa da jedan pripadnik, primjerice češke manjine, po jednom programu biva sedam puta bolje nagrađen od Bošnjaka, jedan Mađar gotovo šest puta, dok jedan Talijan čak devet puta. Istina, za razliku od naše, neke druge manjine u Hrvatskoj u povoljnijem su položaju, jer se pozivaju na bilateralne ugovore sa svojim matičnim državama, a mi nažalost, nemamo nikakav formalni akt s matičnom domovinom koji bi ojačao našu poziciju kao nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Ovo je još jedan sasvim konkretan podsjetnik u interesu svih Bošnjaka Hrvatske da se moramo okupiti i dogovoriti kao manjina – kako zajednički nastupati i djelovati u Hrvatskoj. Osim nas Bošnjaka jedino još Romi nemaju takav akt ili ugovor o zaštiti manjine u Hrvatskoj”, rekao je Džekić i naglasio da je nezadovoljan kvalitetom odnosa Bošnjaka iz Hrvatske s matičnom domovinom Bosnom i Hercegovinom.

Rekao je da se ne želimo i ne možemo odreći naših korijena, ali ni BiH se ne bi smjela odreći svojih plodova rasprostranjenih diljem svijeta koje pokušava okupiti Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine, čiji je član i SABAH. “Kao što je poznato među osnovnim ciljevima Svjetskog saveza dijaspore ističe se koordiniranje i jedinstven nastup pri rješavanju pitanja od interesa za iseljeništvo pred organima i institucijama u BiH i inozemstvu, te stvaranje uvjeta za njegovanje i razvijanje bosanskohercegovačke duhovne tradicije u dijaspori. Zato mi Bošnjaci u Hrvatskoj moramo na ovom planu iznaći snage i upornosti za konsenzus u pogledu zajedničkog djelovanja svih bošnjačkih asocijacija za dobrobit svih nas i naše matične domovine Bosne i Hercegovine”, rekao je Mehmed Džekić, predsjednik SABAH-a.

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predstavljamo uspješne muslimanke – Aiša Abo Saleh

Tko se doktora boji još?

Mirsad Dubravić Sjećate li se dana kada ste kao mali uz strah odlazili doktoru? Zašto suza na licu i strah u srcu djece? Kako potaknuti djecu da se ne boje doktora i da vole medicinu? Prije osam godina osmišljen je projekt pod nazivom “Teddy bear hospital” tj. “Bolnica za medvjediće”. Cilj tog projekta je upravo u tome da se makne strah od liječnika, bijelih kuta i medicine. Ciljana skupina su djeca od 3-7 godina koja nisu ni premala, a ni prestara i kojima će to najviše koristiti.

Tokom veljače i u lipnju uz organizacije Studentske sekcije Hrvatskog liječničkog zbora i EMSA – Zagreb privučeno je na desetine djece koja su bez straha prilazila i u ulozi “roditelja” donosila svoje plišane igračke kao pacijente. Djeca su imali bujnu maštu pa su njihovi pacijenti imali zaista niz različitih oboljenja od vrućice, gripe, slomljenih kostiju, raznih karcinoma. Doktori, tj. naši vrijedni studenti su im davali potrebne lijekove i savjete za liječenje. Ovaj nadasve plemenitom i korisan projekt prepoznat je od akademske zajednica te je Aiši Abo Saleh zajedno sa ostalim organizatorima (Ana Jadrijević, Zrinka Fabris, Alen Babacanli, i Vanja Crnica). U petak, 19. lipnja dodijeljena Rektorova nagrada za akad. god. 2008./09 Aiša Abo Saleh rođena je u Zagrebu 26.11.1986., a osnovnu školu završila je u Zapruđu. Srednju X. gimnaziju je s odličnim uspjehom završila te se odmah odlučno upisala na medicinu slijedeći trag svog oca. Osim što je vrijedna studentica medicine, Aiša često radi kako bi mogla pomoći svojoj obitelji. Sestra joj također studira medicini i ukorak je s njom. Otac je već priznati liječnik. Mada je izrazito aktivna članica Omladinskog kluba muslimana gdje je sudjelovala u organizaciji dobrovoljnoga darivanja krvi, zajedno sa ostalim članovima OKM-a, sudjelovala je u nizu humanitarno-društvenih aktivnosti (Konferencija muslimanskih omladinskih organizacija iz regije Sarajevo) i ne gubi kontakte i prijateljstva sa ostalim prijateljima i prijateljicama različitih kulturnih pripadnosti. Njena društvenost, uvijek vedro lice i pozitivan duh potaknu i druge oko nje da se tako ponašaju. Pogotovo njena ljubav prema djeci i ljudima koja je izraže-

17 na u tome da se želi baviti medicinom i posvetiti pedijatriji, ako Bog da, govori o njoj kao osobi koja ima plemenite ciljeve i vrijedno radi ka njihovom ostvarivanju.

Svakako od nje možemo puno naučiti i vjerujem da će se u daljnoj budućnosti, ako Bog da, njen utjecaj i rad za boljitak ljudi još više povećati.

J O U R N A L

INTERVJU Razgovor s Mujom Isićem, predsjednikom Islamske zajednice Rijeka

Bogu hvala, promijenili smo se hoćemo džamiju po svaku cijenu Razgovarao: Filip Mursel Begović Preporodov Journal već dugo planira napraviti intervju s predsjednikom Islamske zajednice Rijeka Mujom Isićem, koji je po našim informacijama najupućeniji u projekt izgradnje Islamskog centra u Rijeci. Dogovor redakcije je bio da pričekamo svečano postavljanje kamena temeljca za riječku džamiju na Zametu. Hvala Bogu, riječki muslimani su ostvarili svoje dugogodišnje napore i započeli zahtjevni projekt gradnje. Ovo je ujedno i isprika Medžlisu Islamske zajednice Rijeka što do sada nismo izvještavali, tekstom ili intervjuom, o ovom za muslimane u Hrvatskoj projektu desetljeća. Nakon mnoštva zbunjujućih napisa u nekim medijima o realizaciji projekta gradnje, redakcije je iskoristila ovaj mubarek događaj da iz prve ruke sazna sve o gradnji džamije, a čitatelje u slijedećim brojevima očekuje još mnoštvo informacija i reportaža. Gospodin Isić je naglasio da je njegov intervju službeni stav predsjednika Izvršnog odora medžlisa ili predsjednika riječke Islamske zajednice te je tijekom intervjua nerado isticao svoje zasluge u realizaciji projekta i nije želio naglašavati svoju poziciju kao čelnu ili onu koja raspolaže informacijama iz prve ruke. To nam je i potvrdio tijekom intervjua te u uvodniku razgovora prenosimo njegove riječi: “Dozvolit ćete mi da Vam zahvalim u ime Medžlisa i džematlija na Vašoj brizi da iz prve ruke, kako Vi kažete, upoznate svoje čitatelje s dinamikom priprema za početak gradnje Božjeg hrama za riječke muslimane jer ste vi jedini list, ako smijem reći “naš list”, u Hrvatskoj koji se zainteresirao za naše stanje.”

18

J O U R N A L

Predsjednik ste Islamske zajednice Rijeka i kao jedan od najupućenijih kako bi ocijenili stanje muslimana u Rijeci? Jesu li riječki muslimani, količinom entuzijazma i pokazanom požrtvovnošću, spremni za početak gradnje džamije na Zametu?

Muslimani Rijeke su potvrdili svoj nijet 3. 10. 2009., a njihova požrtvovnost traje od 1984. Naime, tada su predali prvi službeni dokument gradskoj upravi s ciljem pronalaženja rješenja i lokacije za gradnju džamije. Koliko su danas spremni za izgradnju Islamskog centra moglo se najbolje vidjeti početkom prosinca prošle godine kada je grad Rijeka raspisao natječaj za prodaju još nekoliko desetaka tisuća četvornih metara zemlje uz našu parcelu.

Sastali su se i rekli: “Dajemo zadnje zalihe ušteđevine, ali ne propuštamo ovu priliku i hoćemo džamiju po svaku cijenu.” Prijavili smo se na natječaj, ispunili natječajne uvjete i potpisali kupoprodajni ugovor na skoro 7000 m2. Isti dan položili smo akontaciju skoro 50% od cijene koja je iznosila gotovo 3 000 000 kuna. Ova priča najbolje ilustrira količinu entuzijazma i spremnost muslimana za gradnju Islamskog centra u Rijeci.

Iz kojih izvora mislite financirati gradnju riječke džamije?

Svakako u prvom redu od onih kojima će ta džamija i služiti kao mjesto gdje će

snažiti svoj duh, baštiniti kulturu svojih krajeva ili pradomovina iz kojih su došli, a ako bude nedostatno sredstava kažemo: “Polažemo pravo zatražiti pomoć od muslimana iz drugih krajeva Hrvatske, a zatim i šire.”

Jeste li u realizaciji projekta nailazili na prepreke – mislim pritom na odnose unutar samog Odbora za izgradnju, ali i na službenu vlast u Rijeci?

Ovaj projekt akademika Džamonje prepoznat je kako od džematlija tako i grada Rijeke i u njegovoj realizaciji nije bilo nikakvih otpora, a o prethodnim projektima i građevinskim odborima je napisano i rečeno: “Dosta toga!” pa ću ja poštediti čitatelje tih nevolja. Uostalom, iza nas su i ne ponovile se!

Koliko će koštati projekt izgradnje?

Muftija Omerbašić je iznio podatak od oko 10 milijuna eura.

Nisam siguran da li će Vaši čitatelji biti zadovoljni da ne kažem paušalnim procjenama koštanja objekta dok ne dobijemo i izvedbeni projekt. Nadamo se da će u njemu biti cjelovitiji cjenovnik, čija je izrada u tijeku. Što se tiče izjave koju navodite, a koju je kako kažete izrekao uvaženi muftija, ja to ne mogu potvrditi ni demantirati jer nisam siguran, zapravo, nisam to pročitao: eto promaklo mi.

Bilo je raznih špekulacija o tome da je projekt znatno nadišao zadane financijske okvire. Nadalje, kod nekih su postojale sumnje da je bilo pogodovanja u izboru tvrtki zaduženih za vođenje izvedbe projekta Islamskog centra. U svakom slučaju svi smo okrenuti budućnosti i radujemo se džamiji, ali možete li nam pojasniti o čemu je zapravo ovdje riječ?

Na ovo pitanje bi trebalo dati nekoliko odgovora. Prvi je da je tvrtka koja ima s Medžlisom ugovor voditi konzalting, a to uključuje i prethodne projekte koji su završili, nastavila rad i na ovom projektu.

Ugovor se odnosio za ishođenje raznih suglasnosti i pračenje cijele dinamike razvoja priprema. Tvrtka je bila dužna o tome pravovremeno izvještavati naručitelja tj.investitora, svakako s nikakvom pravnom osobnošću u ime Medžlisa. Kada kažete da su kod nekih postojale sumnje o pogodovanju pri izboru te tvrtke odgovaram da su ti koji sumnjaju bili u najužem rukovodstvu i izboru, naravno kroz organe upravljanja u Islamskoj zajednici. Kako drukčije prepoznati njihovu spoznaju o tom pogodovanju. Možda su se popišmanili pa sada šalju drukčiju poruku. Ja bih im preporučio da dobro iščitaju dio zadnje rečenice Vašeg pitanja.

Jeste li uspjeli prikupiti svu potrebnu dokumentaciju i dozvole za gradnju?

INTERVJU Jesmo. Pravomoćnu lokacijsku dozvolu dobili smo prošle godine, a glavni projekt je isto tako na vrijeme pripremljen i upućen nadležnim tijelima na ovjeru. Kao sastavni dio, da bi se glavni projekt ovjerio, bilo je potrebno podmiriti komunalna davanja, platiti vodni doprinos i razne takse koje su nas s glavnim projektom koštale skoro 2 500 000 kuna. Ostaje nam još obaveza isplate zemljište i to će koštati oko 300 000 kuna. Na temelju ugovora obavezni smo taj iznos isplatiti zaključno s 30. studenim ove godine. Nadam se, uz Božju pomoć, da ćemo i ovo riješiti, a to potvrđujem riječima jednog džematlije koji je rekao: “Bogu hvala, promijenili smo se.”

Sada prebrojavamo lakše i brže one koji se nisu uključili u akciju priprema izgradnje džamije, a prije desetak godina bilo je lakše izbrojati one koji su se financijski odazivali ovom projektu.”

Mediji su bili oduševljeni organizacijom i govornicima na postavljanju kamena temeljca, 3. listopada ove godine.

Shodno tome nije izostala ni medijska pažnja – postavljanje temeljca popratile su gotovo svi mediji u Hrvatskoj, ali i BiH. Činilo se da je scenarij izrađen do najsitnijeg detalja, a uzvanici su zaista bili s najviših državničkih pozicija. Tko je bio u Vašem timu i kako je tekla organizacija svečanosti?

Mnogi iz medija su mi ovo pitanje postavili i kada sam im istinom odgovorio stekao sam dojam da mi nisu baš povjerovali. Ove pripreme su radili isključivo volonteri, a ne tvrtke koje se bave ovakvim i sličnim manifestacijama. U pravom smislu riječi same pripreme trajale su od 1. 7. 2009., kada je Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj prihvatio naš prijedlog datuma polaganja temeljnog kamena za Islamski centar u Rijeci što je trajalo 93 dana. U pripremu su bile uključene 203 osobe tj. naše džematlijke i džematlije koji su se svom puninom i razumijevanjem nesebično uključili, diskutirali i analizirali sve detalje i potrebe da bi svečanost protekla onako kako su to naši uzvanici i posjetitelji, a posebno mediji i ocijenili. Moram napomenuti da je pri kraju priprema bilo poteško uskladiti protokole zbog slojevitosti uzvanika, ali i to smo nekako uštimali i hvala Bogu, proteklo je onako kako to muslimani i zaslužuju. Ponovno, hvala Bogu, imali smo i prigovor od jedne osobe. Kada kažem hvala Bogu, mislim da nas je ovaj prigovor još više učvrstio i ne dozvoljava nam da kojim slučajem zadrijemamo jer bismo uskoro mogli početi i pripreme za sveča-

Mujo Isić, predsjednik Islamske zajednice Rijeka

19

Kada kažete da su kod nekih postojale “ sumnje o pogodovanju pri izboru te tvrtke odgovaram da su ti koji sumnjaju bili u najužem rukovodstvu i izboru, naravno kroz organe upravljanja u Islamskoj zajednici.

Kako drukčije prepoznati njihovu spoznaju o tom pogodovanju. Možda su se popišmanili pa sada šalju drukčiju poruku.

”

no otvaranje Islamskog centra u Rijeci.

Nepravedno bi bilo ne naglasiti veliku brigu i svaku potporu Mešihata oko ove organizacije. Nisam siguran da bi bez ovakve potpore svečanost bila ovako zapažena. Ujedno, pisani i elektronski mediji zaslužuju našu zahvalnost u prenošenju korektne poruke.

Jedan od osnivača Islamske zajednice Rijeka, Muhamed Tokalić, zbog bolesti nije mogao položiti Povelju Islamske zajednice uz kamen temeljac. Učinio je to

njegov sin Nedžad. Uz Tokalića, tko su po Vama džematlije najzaslužniji za ostvarivanje projekta izgradnje riječke džamije, ali i dugogodišnji opstanak IZ-a u Rijeci?

Tako je, jedan je od osnivača, ali ne samo to nego i jedan od motora pokretača svih aktivnosti i to više od 40 godina.

Evo, baš dok Vam odgovaram na ova pitanja naš Muhamed je preselio na bolji svijet. Nadam se da će studenti u dogledno vrijeme imati dovoljno materijala za pisanje diplomskih radova na temu Tokalić Muhamed i Fadila. Ovdje stajem jer se

J O U R N A L

INTERVJU Dugogodišnji ste aktivist Islamske zajednice. Vjerujem da ste upoznati s odnosom građana Hrvatske prema muslimanima u devedesetim i sada. Kakvi su Riječani? Rijeka slovi kao “lijevi” grad, otvoren prema različitostima, međutim, znalo je biti i problema.

Na ovo pitanje ste dobrim dijelom i sami odgovorili. U ovom trenutku Islamska zajednica u Rijeci je prepoznata, ne samo od Grada i njegovih stanovnika nego i cijele Primorsko goranske županije, kao institucija koja živi u dijalogu i razumijevanju sa sugrađanima svih nacionalnosti i vjera.

Sada prebrojavamo lakše i brže one koji se “ nisu uključili u akciju priprema izgradnje džamije, a prije desetak godina bilo je lakše izbrojati one koji su se financijski odazivali ovom projektu.

”

20

J O U R N A L

bojim išta izgovoriti, a da se ne ogriješim o sebe i o Muhameda Tokalića, razumijet ćete. Što se tiče drugih zaslužnih imena i osoba o kojima me pitate malo je prostora da ih se sve nabroji. Stoga Vam rado preporučam monografiju Medžlisa islamske zajednice u Rijeci iz koje je vidljiva anagažiranost i velika zasluga, moglo bi se reći svih riječkih muslimana, onih koji su promijenili mjesto boravka, onih koji su svojevremeno službovali i svakako onih koji su preselili na bolji svijet. Od svega navedenog najzaslužnija je sloboda u kojoj Islamska zajednica djeluje.

Vidite li već sada neke nove mlade snage koje će jednog dana nastaviti Vašim putem i uspješno voditi muslimane u Rijeci?

Ne samo da ih vidim nego ih već gledam na djelu. U Odboru medžlisa najstariji sam ja, a mogli bi reći da nisam tako star. Članovi Odbora su i mladi liječnici, a zastupljena je i ženska populacija i da ne nabrajam dalje. U omladinskom krugu koji djeluje pri riječkom Medžlisu djeluju djevojke i mladići sa svih fakulteta Riječkog sveučilišta. Ako kažemo da im je predsjednik svršenik Zagrebačke medrese, koji je na svečanoj akademiji proglašen učenikom generacije, činimo pretpostavku da će nas moći zamijeniti i usudim se reći kvalitetnije davati doprinos u razvoju Islamske zajednice, ne samo na području riječkog

Medžlisa nego i šire. Za njihove programe Medžlis im daje potporu svake vrste i to bilo kroz sport, razne radionice, predavanja, izlete, prilikom izvođenja duhovnih pjesama i dr. Usput da dodam da su sve ove osobe, osim mene, mlađe od podnošenja prvog dokumenta za dodjelu zemljišta na kojoj bi se radila džamija.

Kakva je suradnja IZ-a Rijeka s bošnjačkim udrugama u Gradu, županiji, ali i Istri koja je sasvim blizu te s Rijekom tvori jednu cjelinu?

Pa ti ljudi iz bošnjačkih udruga u županiji su naši članovi barem u 70% slučajeva. Kao članovi Islamske zajednice oni konzumiraju sva prava kroz organe i akte Medžlisa. Postoje i druge udruge u Primorsko goranskoj županiji čiji su članovi također iz Islamske zajednice. To je romska, aškelijska i albanska, ali i Goranci se okupljaju u svom zavičajnom klubu i mi sa svima imamo vrlo korektne odnose.

Potpuno sam siguran da se Izvršni odbor medžlisa na svojim sjednicama i u svom biltenu ne zamara aktivnostima spomenutih udruga, osim ako im je naša pomoć potrebna. Ono u što nisam siguran je to da se i oni na isti način odnose prema Islamskoj zajednici kada održavaju svoje sjednice. Medžlis Islamske zajednice u zadnjih nekoliko Ramazana organizirao je i pozivao rukovodstva udruga na iftare, predavanja, zajedničke izlete i slično.

Neki su zamjerili da je arhitektonsko rješenje riječke džamije isuviše moderno. Nakon što je 2001. otkriveno da je pobjednički rad plagijat robne kuće u Rotterdamu, Islamska zajednica se ipak odlučila za rad Dušana Džamonje koji je prije toga zakasnio na rok predaje. Džamonjino rješenje je naglašeno skulpturalno i vizualno dojmljivo, međutim, nije li to na uštrb pratećih sadržaja koji idu uz džamiju? Naime, u kontekstu suvremene arhitektonske misli za Džamonjino rješenje bi mogli reći da je “ikonično”. Dakle, prepoznatljivo je u svakom slučaju, ali manje važno je oblikovanje prostora unutar džamije te se time ne vodi računa o socijalnoj ulozi prostora. Da li će po Vama biti zadovoljene sve namjenske potrebe sakralnog objekta i kako će izgledati mihrab i mimber? Da li je i njih projektirao Džamonja?

Dobro ste ovo zapazili. Svakako da je poništen natječaj 2001.godine, a kako i zašto je Džamonja zakasnio sa svojim idejnim rješenjem na taj natječaj, i da li je zakasnio, nema nikakvog pisanog traga.

Priča kao priča, može možda biti i utemeljena. Da li je rješenje, kako Vi kažete, išlo na uštrb sadržaja koji idu uz džamiju zavisi od kuta gledanja. Mislim da kada turisti, koji budu dolazili i prolazili kroz Rijeku, u turističkom vodiču pročitaju da je u gradu izgrađen objekt iza kojeg stoji ideja Dušana Džamonje neće odoljeti da ga ne pogledaju. O socijalnoj ulozi prostora moći će se govoriti tek kad se u cijelosti dovrši interijer i eksterijer objekta, a u svezi mihraba i mimbera dobro ste informirani. Mislim da je s tim dijelom interijera najmanje vezan autor Dušan Džamonja. Medžlis je dobio informaciju da je došlo do odstupanja od izvornog rješenja mimbera i mihraba. Nama je pojašnjeno da bi takav mimber i mihrab najbolje odgovorao izgledu unutrašnjosti i samoj funkciji istog.

KULTURA Toplo preporučamo čitateljima Journala da pročitaju ovaj dirljivi tekst i razumijevanjem, prijedlozima te svim ostalim što je našoj moći potpomognemo plemenita nastojanja Romkinje Hedine Tahirović Sijerčić.

Bosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača Hedina Tahirović Sijerčić Zahvaljujući nenadmašnom i nesebičnom radu pokojnog romologa Rada Uhlika, Romi s područja Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije imali su rječnik još davne 1947. godine pod nazivom “Srp-

Uhlika mnogo su mi pomogla djela gramatike romskog jezika doktora Rajka Djurića iz Beograda kao i djela gramatike i rječnik kalderaškog Roma, profesora Ronalda Leea iz Kanade. U rječniku koji

Ako budem čekala na odluke o “ standardizaciji romskog jezika, s obzirom na situaciju neslaganja čiji je dijalekt najbolji, za svog života neću dočekati objavljivanje mojih publikacija i mukotrpnog rada.

”

skohrvatsko-ciganski rečnik: Romane alava” objavljen u izdavačkoj kući Svjetlost Sarajevo. Drugi Uhlikov “ Srpskohrvatsko-Romsko-Engleski rječnik-Romengo alavari” objavljen je 1983. godine i također pri izdavačkoj kući Svjetlost Sarajevo. “Bosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik: Bosnaki-Rromani thaj Rromani-Bosnaki alavari” čiji sam ja autor, bi trebalo da slijede ova dva Uhlikova riječnika. Po samom nazivu ovih rječnika možete da shvatite i pratite historiju romskog jezika kao i historiju naših naroda.

Osim toga možete da uočite izmjene, nadogradnju i razvoj romskog jezika. Velika i vrijedna djela Rada Uhlika iz oblasti proučavanja govornog jezika romskih grupa nastanjenih u BiH, publikacije o romskoj gramatici, sakupljene zbirke narodnih pjesama i priča i naravno rječnik predstavljaju veliko blago romskog naroda koje je sačuvano u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu.

U mom radu mi je mnogo pomogao rječnik Rada Uhlika, kojem i ovom prilikom želim iskazati veliko poštovanje i zahvalnost. Uhlikov rječnik je meni olakšao rad na mojim rječnicima. Pored Rada

sam ja pripremila koristila sam se pismom kojim se Romi služe prilikom elektronskog komuniciranja, koristeći se uzorom engleskog pisma (pristupačnost kompjuterskih tastatura širom svijeta).

To nije slučajno: naime službeni jezici Internacionalne Romske Unije su romski i engleski.

Glasove č, ć, š, đ, dž, ž jednostavno sam zamijenila sa glasovima ch, sh, dj, dz, zh. Moje mišljenje je da se na taj način naši Romi mogu bolje sporazumjeti sa Romima širom svijeta. Da bi što bolje prikazala njegovu upotrebu, u bosanskoromskoj varijatni rječnika dala sam primjer bosanske riječi, pa pored bosanske riječi prijevod na romskom jeziku na pismu internacionalne elektronske romske korespondencije, a onda i primjer pisma osvrčući se na pismo naše zemlje, bosanski jezik, odn. na pisma jezika bivše Jugoslavije. Primjer: dijete, chavo, čhavo.

Ovdje je neophodno reći da još uvijek nije usvojena standardizacija romskog jezika i da se romski jezik piše pismom zemlje u kojoj Romi žive ili u kojoj su se opismenili. Vrlo je bitno da naglasim, zbog lingvista koji se profesionalno bave

romskim jezikom, da ja nisam lingvista nego diplomirani novinar, pisac, edukator i prevodilac i da sam se na osnovu mog iskustva opredijelila za ovakvu vrstu korištenja pisane romske riječi. Ako budem čekala na odluke o standardizaciji romskog jezika, s obzirom na situaciju neslaganja čiji je dijalekt najbolji, za svog života neću dočekati objavljivanje mojih publikacija i mukotrpnog rada. Mislim da je ovaj način pisane romske riječi vrlo jednostavan, praktičan i efikasan. To ne znači da sam ja donijela ili osmislila nekakav novi jezički zakon ili novo romsko pismo i sistem pisanja, nego sam samo nastojala da pisanu romsku riječ približim svima jednako i da naši Romi ne nailaze na poteškoće u korespondenciji s Romima na internacinalnom nivou. Pisana romska riječ je veoma mlada i treba je razvijati. Samim tim što je sudbina mog rukopisa rječnika neizvjesna s obzirom na njegovo objelodanjivanje ja ga svakodnevno umivam i nadogradjujem i dalje i tako ću raditi do trenutka dok se zainteresovani izdavač ne pojavi. Još uvijek nisam potpisala ugovor ni sa jednom izdavačkom kućom. Veliko interesovanje i želju za objavljivanje mojih rječnika pokazala je izdavačka kuća Bosanska riječ iz Tuzle. Dvije godine za redom je Kuća promovisala objavljivanje istog ili istih (zavisi od izdavaača da li će objaviti moj rukopis kao jednu ili kao dvije knjige) u nadi da će odnekud iskrsnuti finansijska pomoć državnih institucija i njihovo sponzorstvo na takvu vrstu publikacije koja je veoma neophodna u našoj državi.

U svakom slučaju pozivam sve izdavačke kuće i institucije koje su voljne i imaju finansije da objave moje rječnike ili da ih dijelom sponzoriraju da se jave vašoj redakciji ili meni lično na email adresu: hedina@web.de kako bi se mogli dogovoriti o radu oko objavljivanja istih. Kontaktirala sam i još par drugih izdavačkih

21

J O U R N A L

KULTURA

Izdavači, što je normalno, sve ovo gledaju “ sa strane zarade i prodaje. Odgovori su mi već poznati: Romi su siromašan narod i prodaja rječnika ili bilo koje druge knjige odn. publikacije Romima je utopija. To je propast, jer Romi će prije kupiti da jedu nego knjigu.

”

22

J O U R N A L

kuća i volja postoji ali ne i finansije. Izdavači, što je normalno, sve ovo gledaju sa strane zarade i prodaje. Odgovori su mi već poznati: Romi su siromašan narod i prodaja rječnika ili bilo koje druge knjige odn. publikacije Romima je utopija. To je propast, jer Romi će prije kupiti da jedu nego knjigu. Moram reći da tu ima istine isto kao što istine ima i tome da je BiH siromašna zemlja, i u tom slučaju siromaštvo nije samo romsko. Siromašni pripadnici drugih naroda BiH će isto tako prije kupiti da jedu nego knjigu. A ipak se knjige na bosanskom jeziku štampaju i siromašni ih takođe dobivaju besplatno.

Znam sa sigurnošću da naša romska djeca koja pohađaju školu dobivaju besplatne školske knjige na bosanskom jeziku. To je divno i hvala na tome. A zašto naša djeca ne mogu isto tako dobiti knjigu ili knjige na svom materinjem romskom jeziku? Da li romski jezik odumire? Šta se dešava kad odumire materinji jezik jednog naroda? Mislim da se ovdje govori o identičnim slučajevima i identičnim problemima u oblasti informisanja kao izdavaštva za Rome na maternjem romskom jeziku: mediji i institucije su veoma zainteresovani da pokrenu emisije za Rome za koje su dobili finansije, međutim, nemaju stručnog romskog kadra?! Evo, kad im se ponudite kao stručni romski kadar, prvo se iznenade kao sretni zbog toga, pa onda kažu, nemamo finansija za takvu vrstu rada, moramo vidjeti gdje možemo pridobiti finansije itd. Tako isto je i u izdavaštvu. Potrebne su knjige na romskom jeziku, ali nema romskih autora. Evo, imamo mnogo romskih autora koji se stalno javljaju svojim rukopisima, ali nema finansija za štampanje njihovih rukopisa. Sve se vrti u krug.

Samim tim da u BiH živi oko 100.000 Roma (neoficijelni podatak) i da bi Dekadom Roma trebalo da se pomogne mom narodu posebno u oblasti obrazo-

vanja, mislim da je potreba, koliko Roma toliko i naše države, podjednaka što se tiče rješavanja ovog problema. Međutim, samo mogu reći da tu nešto koči i da sve baš ne funkcioniše onako kako stoji na papirima i u dokumentima. Kao primjer bih izdvojila izdavačku kuću Magoria Books iz Toronta, Kanada (www.magoriabooks.com). Ova izdavačka kuća daje prioritet štampanju publikacija na romskom jeziku sa engleskim prijevodom našim romskim piscima i pjesnicima i to na svim dijalektima. A u Kanadi živi oko 35.000 Roma. Od riječi su, pridržavaju se ugovora i roka za objavljivanje knjige. Šta ljepše može poželjeti jedan autor.

Ovdje bih posebno pohvalila rad urednika te izdavačke kuće gospodina Rolanda Hoenscha. Do kraja ove godine trebalo bi da se objelodani moj Romsko-Engle-

vembru ove godine. Izdavač ove antologije je International Writer Asociation India.

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Sarajevu dobila sam nagradu za najbolju promociju djela Sajma sa pričom “Kako je Bog stvorio Rome”, izdavač “Magoria Books Toronto”. Zahvaljujem Ministarstvu za ljudska prava, Sektoru za iseljeništvo, koje me je pozvalo i omogućilo predstavljanje mojih knjiga na Sajmu.

Nakon mog predstavljanja, rečeno mi je da je moja promocija bila najposjećenija promocija Sajma i najbolja promocija Sajma što me je mnogo obradovalo. Neizmjerno sam srećna zbog toga. Moju sreću sam podijelila s mojom familijom, s mojim Romima, prijateljima, poznanicima, a za moj uspjeh dijelom mogu zahvaliti i svim mojim Romima koji su došli da svojim prisustvom uveličaju moje predstavljanje djela. Phralalen thaj phenjalen najis tumenge. (Braćo i sestre hvala vam.) Na proteklom Sajmu sam predstavila još nekoliko knjiga: “Jedna neobična familija”, “Romski princ Penga”, “Rromane paramicha”, “The Euroean Constitution in Verse” i “Stare romske bajke i priče”. Ova decenija je i zvanično proglašena dekadom Roma u kojoj bi trebalo da se Romi što više uključe u obrazovanje. Ali, često se odluke mnogo lakše donose nego što se sprovode u djelo. U zemljama u kojima ja živim posljednjih nekoliko godina - SR Njemačka, Kanada, Bosna - se pri raznim institu-

A zašto naša djeca ne mogu isto tako “ dobiti knjigu ili knjige na svom materinjem romskom jeziku? Da li romski jezik odumire? Šta se dešava kad odumire materinji jezik jednog naroda?

”

ski i Englesko-Romski rječnik, i ja sam sigurna da će sve biti na vrijeme odrađeno. Nedavno sam završila jednu antologiju pjesama pod nazivom “Like water: Sar o paj” na našem jeziku “Kao voda”, čiji sam ja urednik, organizator kao i jedan od autora. To je zbirka pjesama čije su pjesme pisale osam Romkinja (antologija ženskih autora): iz Amerike, Australije, Kanade i Bosne na romskom i engleskom jeziku. Priprema štampanja je u toku, a njeno promovisanje će biti održano na Internacionalnom festivalu pisaca u Indiji- Čandigaru u oktobru ili no-

cijama radi na problematici edukacije Roma, i moram reći da je vrlo malo Roma koji su uključeni u rad istih jer informacije i konkursi o mogućim projektima kruže samo u određenim krugovima tako da jedna ili par osoba godinama manipuliraju radnim mjestima i projektima i funkcijama za koje nemaju adekvatne kvalifikacije i znanje. Kako može neko ko ne pozna mentalitet, jezik, kulturu i običaje jednog naroda raditi na problemu istih? Kako može neko ko diskriminira i omalovažava jedan narod raditi na rješavanju njihovih problema?

KULTURA

CV Rođena sam u Rusiji.

U školu sam išla u Poljskoj.

Krenula sam na zanat u Rumuniji.

Udala sam se u Srbiji. Zaposlila sam se u Bosni.

Prvo dijete sam rodila u Hrvatskoj.

Drugo dijete u Francuskoj, treće u Španiji, četvrto u Njemačkoj, peto dijete u Belgiji.

Redakcija u prvi mah nije mogla odgonetnuti da li je riječ o pjesmi ili o biografiji Romkinje Hedine Tahirović Sijerčić koja je priložena uz tekst “Bosanskoromski i Romsko- bosanski rječnik traži izdavača”.

Zar su nas toliko uništile predrasude o Romima da su nam se diskursi počeli miješati, pitamo se? Pjesma ili biografija, pitamo se? Fikcija ili realnost?

Prosudite sami.

Vratila sam se u Srbiju. Šesto dijete sam rodila u Srbiji.

Morala sam bježati za Italiju, nakon rođenja mog sedmog djeteta.

Rodila sam dvojke.

Doživjela sam ogromnu tragediju. Dijete mi je nađeno mrtvo i oni su rekli da se utopilo u moru. Otjerali su me, spalili moj krov nad glavom, i htjeli su da mi uzmu otiske prstiju. I djeci.

Bojim se. Oni su nam, ne tako skoro, već uzimali otiske prstiju. Bojim se.

Pobjegla sam u Holandiju.

Rodila sam deseto dijete.

Jedanaesto dijete sam dobila u Švedskoj. Četrdeset mi je godina.

Govorim romski (moj materinji jezik), ruski, slovački, rumunski, srpski, bosanski, hrvatski, talijanski, francuski, španski, njemački, holandski i malo engleski.

23

Šta moja porodica treba je pismenost i jednaka šansa za edukaciju.

Mi govorimo miješanim evropskim jezikom. Jednostavno, mi govorimo evropski jezik.

Moja porodica je tako “Evropa u malom”.

Ostarila sam.

Ako je moja kuća “Evropa u malom” onda je Evropa “Evropa u velikom”.

Prva razlika između nas: Evropa u malom je nepismena Evropa u velikom je pismena.

Druga razlika između nas: Evropa u malom nema para za život ali je složna.

Evropa u velikom ima više nego dovoljno para za život ali....

Treća razlika....

Već sam vam rekla da sam ostarila. Mijenjam temu. Moram se vratiti na moj CV. Dobila sam šesto unuče.

Predložila sam “Evropi u malom” da idemo za Kanadu. Čula sam da tamo možemo ići u školu i učiti engleski, bez razlike koliko smo stari.

Obećala sam mojoj djeci i unucima budućnost.

Ostanite s Bogom!

J O U R N A L

KULTURA Najavljujemo jedan iznimno zanimljiv tečaj slikanja koji bi uvelike mogao nanovo prožeti i osvježiti tursku i bošnjačku kulturu

Čarolija i sklad lukova i krugova Orijenta Edina Smajlagić

24

J O U R N A L

Kako to 'pripadamo' bošnjačkoj kulturi? Odgovor nije lak… Nije dostatno da, kao pojedinci, jesmo u jednom jeziku i tradiciji bošnjačkog (ili bosanskog) kulturnog kruga, da smo odgojeni i da vjerujemo u tradicijskom skladu, da živimo onako kako to čine ljudi iz naše grupe, klase… U toj nekoj vrsti sustava ili mapa značenja ‘postvarujemo’ se kao društvena bića, ali svoje mjesto u kolektivitetu, u tom “polju mogućnosti” potvrđujemo se tek svojim stalnim doprinosom, osobnim, bilo opetovanjem usvojenih simbola ili kreacijom. Tako mijenjamo postojeću i razvijamo, potvrđujemo, vlastitu, bošnjačku povijest. Stoljeća vladavine Turaka na Balkanu, vladavina osvajača Osmanlija, ostavila su duboka traga i na našu bošnjačku kulturu. Kasnije, ta je uvezena kultura, kroz materijalno i organizacijsko djelovanje pojedinaca “prerađivana” i, vremenom, usklađivana sa živim i tradicijskim, na tlima i BiH i Hrvatske gdje živimo. Koliko je snažno i kakvo je danas orijentalno nasljeđe, kako ga manifestiramo i kako ga, u ovo računalno vrijeme, kroz osobne “konfiguracije” sustave spoznaja i simbola - još uvijek modificiramo? Je li to tek sentimentalna, etnografima zanimljiva baština i kakvi to oblici kulture pulsiraju živo i danas u nama, u kojoj mjeri nam je negdanje nasljeđe živo vrelo i potvrda identiteta?! U kojoj mjeri još žudimo za orijentalnim?

Krajem 2008. godine u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb tiskana je zbirka pjesama “Kaside” poznatog pjesnika Saliha Alića, a omot i poglavlja knjige opremila je akademska slikarica Mejra Mujčić. Bio je to zanimljiv pokušaj da se na paus-papiru reafirmira čipkane arabeskne teksture islamskih ornamenata i to prije svega geometrijske stilizacije. Spominjemo to kao rijedak primjer kontinuiranog njegovanja jedne drevne tehnike koju je nastavila i u povijesti pratila kaligrafija, a u uređenje i

vanjsku opremu tekstova geometrijska dekoracija, posebice Svete Knjige. Rijetko to viđamo. Jasno, njeguje se na likovnim akademijama i među slikarima profesionalcima. A brojne su kompozicije arabeski u islamskoj umjetnosti bile izazov ranijim generacijama. I to u dekoriranju unutrašnjosti (kubeta, zidova, mihraba, minbera, mahfila, džamijskih predmeta, posebice ćilima i serdžada,…) od dolaska Turaka na južnobalkanske prostore, posebice od 15. stoljeća. Islamskoturski-osmanski kulturni upliv uljepšao je štukom mihrabe, očipkao minarete brojnih džamija. Uljepšao brojne sakralne predmeta, a i one za svakodnevnu uporabu u kućama muslimana. Primjerice, uresi u Kur'anu, metalni, stakleni, keramički predmeti… Dominirale su azurno-plava i zlatna boja, najčešće na bazi tih arabesknih uresa na predmetima i dijelovima islamske arhitekture. Rozete su poseban detalj tog orijentalnog ukrašavanja i nalazimo ih različitim oblicima. Česte su na serdžadama, na uzorcima materijala za žensku odjeću, a i na dijelovima sakralnih objekata.

Što su bili uzori?

Istanbulska kupola Džamije sultana Ahmeda I., poznatija kao Plava džamija, oslikana je pretežito u plavoj, crvenoj i zlatnoj boji. Njen arhitekt Mehmet Agu, kao i sam naručitelj – sultan Ahmed I. – za tijeka gradnje te velebne džamije - od 1609. do 1616. godine – pomagali su radnicima u izvedbi. Godinu dana po okončanju gradnje strastveni se sultan preselio na ahiret, ostavivši nama i budućim naraštajima neusporediv užitak u promatranju mozaičkih ornamenata. Jevgraf Stepanovič Fodorov (1853. – 1919.), ruski inženjer, matematički je dokazao da postoji ukupno 17 skupina simetričnih plošnih ornamenata kojima se oslikavaju islamske bogomolje i posvećeni prostori. U maurskoj špa-

njolskoj Alhambri, sagrađenoj 1300. godine, zastupljeno je svih 17 tih Fodorovljevih ornamentalnih skupina. Godine 1980. otkrio ih je i potvrdio Rafael Gomez. Ti uzorci imaju određena simetrijska svojstva – njih se okretanjem, zrcaljenjem ili pomicanjem za 180, 120, 90 i 60 stupnjeva može dovesti u prvotni izgled..

Nakon 13. stoljeća ornamentalni su uzorci dobivali još složeniji oblik. Neki od njih, kao primjerice oni s grobnice Dabr-i-Imam u Isfahanu u Iranu, iz 1453. godine, toliko su komplicirani da su u zapadnu matematiku ušli /čitaj: shvaćeni, izračunati/ tek 1974. godine. Godine 1984. slične su strukture pronađene i u kvazikristalima. Taj se iranski primjer ornamenta valja okrenuti za 72 stupnja, dakle, petinu od 360 stupnjeva, da bi se postavio, zrcalio, u svom prvotnom, početnom izgledu. Razumljivo, ornament je, kao dio procesa islamizacije, prožimala bosanskohercegovački svijet otvaranjem sve većeg broja mekteba, kao i škola nižeg ranga ibtidaijja i medresa, te škola višeg ranga tj. specijaliziranih vjerskih škola kao što su Darul-Hadis i Darul-Kuran, a i škola za naobrazbu derviša. Islam se širio i putem vazova i dersova u džamijama i tekijama, putem sufijskih sohbeta, dijaloga, kružoka i po klubovima u kojima su se izučavala pojedina klasična islamska djela, kao i putem doškolavanja odraslih ( tzv. mazija). Orijent je “dizajnirao” i ulicu: otvoreni oku prolaznika, mali čaršijski dućani, pa ćefenke s kojih se, bolje - iza kojih se - promatralo čaršijske prolaznike… Zanimljivo jest i područje drvorezbarstva, a posebice klesanja i kaligrafskog pisanja epigrama na nišanima (što se smatra i kontinuitetom stila srednjevjekovnih stećaka.

I u dijelovima muške odjeće zadržan je dah Orijenta: fes - pokrivalo na muškoj glavi, ukinuo je tek socijalizam, i feredža je nestala nakon Drugog svjetskog rata.

Veliki je utjecaj na odbacivanje tradicio-

KULTURA nalne istočnjačke nošnje imala i Mladoturska revolucija pod Kemalom Ataturkom, koju su balkanski muslimani svesrdno podržali. Valja reći da su fes bili u svojim nošnjama prihvatili i Srbi, Crnogorci, Makedonci… Niz je drugih, poznatih, primjera…

Tečaj ebru tehnike slikanja U Teslinoj ulici u Zagrebu godinu dana već djeluje Centar za strane jezike “Sjajna Zvijezda”. Vlasnici su mu turski građani, pa su, razumljivo, uz europske i hrvatski jezik, najatraktivniji u ponudi te škole upravo orijentalni jezici. Ono što, kao dopunu, svoje aktivnosti iz “Sjajne Zvijezde” namjeravaju, a pri tome trebaju podršku Bošnjačke zajednice i kulturnih institucija Bošnjaka u RH, jest – tečaj, početni, u drevnoj turskoj tehnici slikanja: ebru. Što je ebru? Nije samo turska tehnika oslikavanja, već izvorno – perzijska. U slobodnom bi prijevodu to značilo oblake, ono što sliči oblacima… Moglo bi to biti i zrcaljenje krugova, oblaka na vodi,… “Abrus” se, pak, sa arapskog može prevesti kao “pjegavi konj” ili kao “mramoru slična podloga”. Iz knjige Turčina, povjesničara umjetnosti, Gozena Ydyinlakija “Mramorna turska umjetnost”, čitamo da tu slikarsku tehniku Arapi zovu “varaku’l-mucezza”, a što bismo zamijeniti riječju “mramorasto” ili bukvalno, a ipak metaforično, prevesti kao “papir s krvotokom”. Tu su knjigu izdavači tiskali 2006. godine u Istanbulu kao drugu u slijedu edicije o turskoj umjetničkoj baštini.

(Prva se knjiga odnosila na obrte i keramiku.) Podrijetlo ebrua autor Ydyinlakija traži i istočnije od Perzije, u Indiji, i smatra da su ga u Tursku donijeli, za selidbi, turski Ujguri i to u vrijeme Osmanske Carevine. I početke mu, onda, locira u 15. stoljeće. Mramorenje je dugo vremena bilo marginalizirano kao posebna slikarska tehnika i služilo je, uglavnom, kao pripremna podloga za kaligrafiju.

Kaligrafski ebru Kao takvog, kaligrafiji u podlozi pridodani ebru, Ydyinlakija precizno datira u 1539. godinu jer je u to vrijeme, 1539., odnosno 1540., tiskana Arifi'sova knjiga “Guy-i Cevgan” s mnoštvom mramoriranih stranica. Nešto kasniji oblik podloge ebru tehnike oslikavanja primjenjivao se u Otomanskom Carstvu i pri ispisu alfabetskih poruka – “ta'lika”. Tako je pisao i slikao Malik Deylemi još 1544. godine, a tekst i ebru slike nađene su u kolekciji

knjiga vlasnika Ugur Dermana. Ebru (ili engl. Marbling) slikarstvo je sastavni dio i rukopisa “Tertib-i Risale-i Ebri” iz 1608. godine. Sve tehnike ebrua tu su sakupljene i objašnjene i nazvane “Sebek”, a što bi se prevelo kao “kružničenje”, stvaranje, crtanje kružnica. Vjerojatno se pojam odnosio na umjetnost tada u naponu i dovedenu do savršenstva u spajanju dviju tradicijskih vještina: kaligrafije i oslikavanja rukopisa. Majstori Marblinga/ebrua/mramorenja/kružničenja ili sl. bili su traženi za Otomana na različitim ceremonijama, na pučkim veselicama, paradama... Zapad tu slikarsku tehniku relativno kasno upoznaje preko turske umjetnosti i to u 18. stoljeću. Tada je se naziva “turskim papirom” ili “papirom s krugovima”. Razlikuju se brojni stilovi ebrua: ebru češljastih ukrasa, ebru s ukrasima koji podsjećaju na slavujevo gnijezdo, pa ebru stil velikih kružnica… Niti jedna druga turska umjetnost nije stekla toliko poklonika i stvorila toliki broj škola i sljedbenika.

Necmeddin Okyay (1883. – 1976.) posebno je puno učinio u afirmaciji ebrua.

Tehnika se tog slikarstva kroz stoljeća mijenjala, posebice onog stila koji je flo-

ćom, kroz enformelnu subjektivnu kreaciju i ubrzanošću i ritmom suvremenog čovjeka. Tako može poslužiti kao vrelo i novi kolorit i kreaciju i profesionalcima slikarima i dizajnerima, a i onima manje vještim slikarskim bravurama. U turskoj Anatoliji ebru je danas iznimno popularan, a istanbulski ga studenti likovnih umjetnosti slušaju 7 do 8 semestara. Nije nužno imati (iako se u “Sjajnoj zvijezdi” pripremaju i to, na jesen, ponuditi svojim polaznicima slikarima!) profesionalne kistove. Kistove točno propisane dužine, debljine i iz trešnjeva drva. Kistovi moraju imati zahtijevane kefice od konjske dlake, jer upravo takve najbolje upijaju vodu i s njima se najbolje mogu proizvesti, bojom, mramorasti efekti. Pri ebru slikanju koristio se isključivo prirodni, od raznobojne gline, usitnjeni prah boja, a koju je, posebnim valjčićima, valjalo usitnjavati. U te se boje nadodavao oksid.

Priređene boje ukapavaju se kistovima u posebno priređenu podlogu: u posudu s vodom u kojoj se rastope posebni listići ljepka, te miješaju ručno, sve dok se ne dobije, nakon pola do cijelog dana, gusta, gumasta tekstura. Valja svladati i pokrete pri miješanju boja i stvaranju moti-

25

Koliko je snažno i kakvo je danas “ orijentalno nasljeđe, kako ga manifestiramo i kako ga, u ovo računalno vrijeme, kroz osobne “konfiguracije” - sustave spoznaja i simbola - još uvijek modificiramo?

”

realih motiva. Na mramorastoj podlozi oslikavani su: karanfili, ivančice, krizanteme, tulipani…). Spomenuti majstor N. Okyay, a kasnije i dva njegova sina, bili su učitelji brojnim kreativcima baš takvog cvjetnog stila ebrua. Primjerice: Mustafa Duzgunman, Alparslan Babaoglu i Fuat Basar. Današnja je ebru umjetnost sažetak i spoj vrhunca svojih najuspješnijih faza. Svježa i suvremena, ta se tehnika koristi isključivo prirodnim materijalima, a slike se, osim na papiru otiskuju i na vunenim i tilanim materijalima, kao i na staklenim i drugim podlogama.

Recentnost ebrua Stil je mramoranja još i te kako aktualan i svjež spoj stoljetnog umjetničkog izraza nestalih kultura, a odiše i jasno-

va (a ima i jednih i drugih podosta!). Započinje se slikati s tamnijim bojama, stvara osnovni dezen, a potom na njega nanose intenzivnije boje i “urezuju” motivi… Kada je slika u želatini gotova, na površinu posude u kojoj se slikalo, stavlja se papir ili neka druga podloga, te se čeka da se naslikana mjehurasta kreacija – upije. Ebru nema samo pojavnost – materijalnost, a time i prolaznost – već je istodobno i spriritualan. Dok stvaraju, autori su vođeni Božjom rukom. Iako je tehnika stvaranja ebrua propisana, pridružena joj joj je, upravo odlučujuća je u njoj – kreacija autorova, odnosno Njegova volja! (tur. Ku¸ll Irade).

Pa, bujrum!

Pridodajmo i mi, sudjelovanjem, na tursku tradiciju i dašak svoje bošnjačke kreativnosti!!

J O U R N A L

KULTURA

EBRU SLIKARSTVO

26

Slike iz Sjajne Zvijezde

J O U R N A L

Kistovi se prave od prirodnih materijala

(početni tečaj - Nikole Tesle 16, Zagreb) Centar za strane jezike “Sjajna zvijezda”

Češljasti ebru u kombinaciji s prahom od balona

Buketi ivančica

Ebru je često u kombinaciji s kaligrafijom

Reflektirajući ebru zahtijeva vrsne majstore

KULTURA Bošnjačka književna dijaspora u BNZH

Na jugu ljiljani – literarni simboli tvrdoglave bosanske opstojnosti “Bosanski ljiljan je jedini cvijet koji ne zanima botaničare. Ne možete ga naći u enciklopedijama, botaničkim atlasima i leksikonima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova, po razbacanim haremima i grobljima na periferijama megalopolisa ili sasvim nepoznatim i beznačajnim mjestima Europe, Amerike i Australije...”

Filip Mursel Begović U Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju 1. 6. 2009. održana je promocija knjige pripovijedaka “Na jugu ljiljani” književnika Arifa Ključanina koji živi i radi na Novom Zelandu. Iz biografije se može iščitati da je Ključanin, rodom iz Bosne, veći dio života, studirajući i radeći, proveo u Hrvatskoj. Zanimljive su bile riječi urednika i nakladnika Bosiljka Domazeta iz izdavačke kuće “Dugaprint”, koji je govorio o biblioteci “Trokut bosanski” u kojoj je izašla Ključaninova knjiga. U toj biblioteci objavljuju se djela autora iz tzv. unutrašnje zemlje (terra interioris) te je nakana izdavača da zaokupi pažnju čitalaca u stvarnom svijetu, mimo granica i predstavlja izgubljene autore koji tek traže svoj kontakt sa zavičajem. Objašnjavajući motivaciju da biblioteku nazove “Trokut bosanski” Domazet je rekao da trokut, trougao i triangl stoljećima plijeni pažnju čovječanstva. Obični geometrijski lik koji ima tri stranice, tri kuta i tri vrha, iznjedrio je maštovite ljudske zamisli od početka civilizacije. Onima što ljube tanku opnu između sna i stvarnosti na um će pasti tajanstveni Bermudski trokut, u kojemu nestaju ljudi, brodovi i zrakoplovi.

Dobro je spomenuti i glazbeni trokut (triangl) iz porodice udaraljki nepoznatog porijekla, na srednjovijekovnim slikama prikazivan kao instrument na kojem sviraju anđeli. Nadalje, jedno od Ptolomejevih sazviježđa je trokut (triangulum), a kada je riječ o nazivu dotične biblioteke i knjizi “Na jugu ljiljani” možemo reći da trokut simbolizira Bosnu i Hercegovinu i tri naroda koji žive u njoj. O piramidama kod Visokog u ovom tekstu nećemo govoriti jer bi otišli potpuno izvan konteksta knjige koja govori o sudbini bosansko-

Arif Ključanin rođen je 1956. godine u Bosanskom Kobašu. Odrastao je u Požegi i Rijeci, gdje završava dodiplomske i postdiplomske studije. Radio je kao organizator kulture, fotograf, urednik..., visokoškolski nastavniku Zadru, Puli i Mostaru.

Od 1996. godine živi na Novom Zelandu.

Do sada je objavio dvadesetak znanstvenih eseja i radova iz više oblasti društvenih znanosti i kulture. Imao je 4 samostalne i nekoliko desetaka skupnih izložbi fotografija. Objavio je dvije knjige fotografija: “Anno Domini 1991.” (Zadar, 1992.) i Godine stradanja (Zadar, 1996.), a s B. Domazetom objavljuje “Nacrt za pjesmu” (Zagreb, 1992.). Kao plod dugogodišnjeg istraživanja fenomena grafita izašle su mu dvije knjige pod naslovom “Hrvatski grafiti” (Zadar, 1995.) i zajedno s R. Senjković “Hrvatski ratni grafiti” (Zagreb, 1996.

– prevedena na njemački i engleski jezik).

U periodici objavljuje pjesme, putopise, pripovijetke. Pripovijetke sabrane u knjizi “Na jugu ljiljani” pisane su i objavljivane u “Bosna magazin” iz Melbourna, Australija, a djelomično u Bosni i Hrvatskoj.

hervegovačkih logoraša koji su hirom sudbine završili na “kraju svijeta”, u Novom Zelandu i Australiji. Bosiljko Domazet je naglasio da je imao ideju da otkrije pripovijedače koji su rasuti po svijetu te ih uključi u korpus BiH književnosti. Nakon rata narodi BiH su rasuti po cijelom svijetu te Ključanin nije jedini koji je u emigraciji propjevao zavičajnim jezikom i literarizirao strahote, ali i ljepote Bosne.

O knjizi je govorio književni kritičar Sead Begović koji je ustanovio da se u pričama o Bošnjacima iz izbjeglištva, bivšim logorašima, osjeća atmosfera i kolorit Bosne, ali i kozmopolitsko okružje te u tom srazu nastaje pripovijedno trenje.

Ključanin je ispleo pripovijednu mrežu o bivšim logorašima Keraterma, Manjače i Omarske s mnoštvom reminisencija između onda i sada. Begović je naveo priču o braći Hilmi i Azizu pod naslovom “Crni labud” koja nosi poantu “Bosanci su pojeli crnog labuda”. Ne bez cinizma i kritičke ironije, u zapadnim društvima gdje se vodi pažljiva briga o ugroženim životinjama i hrastovima lužnjacima, Ključanin ne zaboravlja one koji nisu stigli na svoja emigrantska odredišta. “Labud simbolizira neokaljanu pticu čija je bjelina, snaga i ljupkost često prikazana kao epifanija, odnosno bogojavljanje. Ključaninov labud je u antitezi, u suprotnosti dvije bijeline i svijetlosti – dnevna solarna (sreća, rađanje) i noćna lunarna - postoji i crno sunce odnosno crni labud, nešto što mora umrijeti da bi se rodilo.” Begović je objasnio da Ključaninov labud nije iz Andersenove bajke i da predstavlja apsurd rata. “Arifov labud završi kao pečenka i nema bajke, nema čarolije jer rat je surovo odigran i ljudi su stradali. Ovo su priče o običnim ljudima – vodoinstalaterima,

27

J O U R N A L

KULTURA

Enes Kišević, Bosiljko Domazet, Arif Ključanin, Sead Begović

Arifov labud završi kao pečenka i nema “bajke, nema čarolije jer rat je surovo odigran i

28

ljudi su stradali. Ovo su priče o običnim ljudima – vodoinstalaterima, tokarima, zidarima, malerima. Ključanin promiče priču s umetcima dokumentarnog kao izdvojeni pripovijedač, piše u trećem licu i iskazuje građansku hrabrost kada se počelo zaboravljati na tegobe rata. Uz ratne posljedice koje su neizbrisivo oštetile psihu likova autor je osjetljiv i na socijalne pojave.

”

J O U R N A L

tokarima, zidarima, malerima. Ključanin promiče priču s umetcima dokumentarnog kao izdvojeni pripovijedač, piše u trećem licu i iskazuje građansku hrabrost kada se počelo zaboravljati na tegobe rata. Uz ratne posljedice koje su neizbrisivo oštetile psihu likova autor je osjetljiv i na socijalne pojave. Ove priče neće osjetiti krizu konzumenata, neće biti bačene u književni rezervat. Zašto? U ovoj knjizi nećemo saznati o zločinima i zlostavljanjima, možda podrijetlo, ali ne i estetiku.

Ipak saznat ćemo sve o rušilačkim žudnjama, civilizacijskim lažima, naravi barbarogenija, rušilačkoj gladi, velikosrpskim mitološkim sferama i kvarnim duhovnim posljedicama. Ključanin će kao akribični znanstvenik i analitičar opisivati povijest bivših zatočenika, povijest nasilja i njene posljedice.” – završio je književni kritičar Sead Begović i dodao da preporuča knjigu svim Bosancima i ljubiteljima Bosne jer ona uz literarnu vrijed-

nost ima i onu povijesno dokumentarnu.

Begović je uz to publici prepričao radnju nekoliko po njemu upečatljivijih priča u knjizi, a jednu priču pročitao je glumac i pjesnik Enes Kišević.

Publici se obratio i autor koji je rekao da je prva skupina priča potpuno istinita, a on ih je samo literarno obradio. “Stvarnost može napraviti puno gore priče nego što itko može izmisliti. Vjerujem da nisam upao u bezdan mržnje. Povijest je lažna i piše datume i pamti one koji su činili zlo, a sudbina ljudi i protagonista nema. Nisam pisao zbog mržnje već zbog opomene da se ne ponovi. “ – rekao je Arif Ključanin te je nastavio pričajući o ljiljanima iz svoje knjige. Naime, po njemu riječ je o knjizi koja priča o bosanskim ljiljanima, ličnostima nasilu iščupanim iz svog zavičaja i naglavce pobacanih u prostore jednog moralno dotrajalog svijeta.

Bosanski ljiljan (Lilium bosniensi) znak je pod kojim su Bošnjaci branili svoju do-

movinu i ostaje neizbrisivi emotivni znak jednog naroda. Ključanin je dirnuo publiku kada je metaforički ukazao na neobičnu srodnost Bošnjaka i ljiljana – reći ćemo, sudeći po autorovoj priči, da je riječ o sudbinskoj simbiozi jednog cvijeta i naroda. Paradoksalno, bez obzira na njegovu ljepotu, taj cvijet najčešće raste na tamnim, crnim kamenim podlogama: mramoru, bazaltu ili nekom od vrsta umjetnog kamena. Iz predgovora knjige saznajemo da je bijelog ili žutog varijateta, a ponekad ga možemo naći zagasito oker boje, boje mesinga, posve presvućenog pepeljastom koprenom, ili samo prošaran modrim pjegama bakrenog oksida. Iznimno ga možemo vidjeti srebrenasto sjajnog, teškog sjaja kroma ili jasno zlatne boje kako svjetluca iz daleka. Možemo ga naći i na malim betonskim podlogama kojom se pokrivaju sasvim mali prostori za urne, a rase i na uglovima in memoriam pločica od nehrđajućeg materijala. “Bosanski ljiljan je jedini cvijet koji ne zanima botaničare. Ne možete ga naći u enciklopedijama, botaničkim atlasima i leksikonima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova, po razbacanim haremima i grobljima na periferijama megalopolisa ili sasvim nepoznatim i beznačajnim mjestima Europe, Amerike i Australije...” – dirljivo je objasnio Ključanin. Autor je nastavio svoju priču i netko je mogao pomisliti da govori na nekom simpoziju botaničara, ali publika u BNZH je točno znala o čemu govori i na što cilja dok govori o ljiljanima s juga o kojima je dirljivo pisao. “Iako mu u pojavnoj formi ne možemo vidjeti korijenje ono je neobično staro i razgranato i proteže se sve do posljednjih stoljeća prvog milenija, po Isi pejgamberu. Sve do do franačkih prostora odakle mu jedan krak s Kotormanićima počinje rasti na prostoru stare bosanske banovine, pa zatim kraljevine. Stiješnjen između lavina vojni sa zapada i sa istoka, biva skoro zatomljen u velikom Osmanskom carstvu, a onda povijesnom smjenom tuđih suverena počinje da stidljivo klija iz starih, gotovo zaboravljenih rukopisa na bosančici, da bi konačno u posljednjem krvavom nevremenu, kad se na očigled takozvane svjetske javnosti, pa čak i uz neposredno prisustvo vojnih snaga Ujedinjenih nacija, vršila bešćutna, gola i sirova fizička likvidacija jednog etnosa, bosanski ljiljan postao tužnim simbolom pripadnosti jednom nesretnom prostoru. Postao simbolom tvrdoglave bosanske opstojnosti.” – završio je autor knjige “Na jugu ljiljani”.

KULTURA Nakon dvadeset godina Bošnjaci u Trebinju prvi put održali kulturno-umjetničku manifestaciju

Preporod u Trebinju Medžlis Islamske zajednice Trebinje povodom 95. godišnjice rođenja i 64. godišnjice ubojstva dr. Mustafe Busuladžića, od 17.-19. srpnja 2009. godine, organizirao je trodnevnu manifestaciju “Ovdje sam postao, ovdje ću ostati”, a veliki dio programa odradio je i hrvatski Preporod.

Filip Mursel Begović Povodom 95. godišnjice rođenja i 65. godina od ubojstva dr. Mustafe Busuladžića, u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Trebinje, od 17. do 19. srpnja održana je trodnevna kulturno-znanstvena manifestacija pod nazivom “Ovdje sam postao, ovdje ću ostati”. Početak ove manifestacije obilježila je posjeta muftije mostarskog Seida ef. Smajkića gradilištima porušenih trebinjskih džamija. U okviru manifestacije priređen je okrugli stol na temu “Kolektivna reakcija na zločine i genocid nad Muslimanima - Bošnjacima u novijim vjerskim i političkim okolnostima”, na kojem su o ovoj temi, te vizijama i promišljanjima dr.

Busuladžića govorili prof. dr Džemaludin Latić, prof. dr Šaćir Filandra, mr. Mevludin Dizdarević i doc. dr Rasim Muratović.

“Misao Mustafe Busuladžića odražava snagu islamske duhovnosti koja je stoljećima egzistirala na prostoru Trebinja i cijele BiH. Uspomene na njega namjerno su potisnute iz našeg sjećanja kako bi se na to mjesto nakalemili neki drugi sadržaji, koji nas izvode iz našeg identiteta”, rekao je na skupu mr. Mevludin Dizdarević, ističući da je Busuladžić fenomen bošnjačke misli, koja je sa samo tridesetak godina iznjedrila toliko značajna djela da impresioniraju i danas, nakon pola vijeka od njihovog nastanka. Ustvrdivši da je dr. Busuladžić najbriljantniji um Bošnjaka prošlog vijeka, dr.

Džemaludin Latić je istakao da su njegove misli, po filozofsko teološkom određenju, zasnovane na duhu islama i onim vrijednostima islamske civilizacije koje su zadivile cijeli svijet. “Pred svima nama, pogotovu pred našom omladinom, koja se danas bavi perifernim stvarima, ostaje pitanje kako je moguće da mladić od 25 godina piše takve tekstove, a koji se ne tiču samo muslimana BiH, već i muslimana u cijelom svijetu”, zapitao se Latić.

Dr. Šaćir Filandra istakao je da je jedino pitanje koje je pokretalo Mustafu Busuladžića bilo - kako da njegov narod opstane u nesretnim političkim okolnostima, i dodao

Filip Mursel Begović, Blaž Stevović, Sead Begović i Sadet ef. Bilalić na promociji u Trebinju

29 da je Bošnjacima - koji se i u ovom vremenu suočavaju sa istim pitanjem - danas višestruko teže. “U intelektualnom smislu mi nismo otišli dalje od njegove misli, ali u fizičkom smislu smo u velikom minusu.”, rekao je Filandra. Kao priređivač knjige Mustafe Busuladžića “Muslimani u Evropi”, (Sejtarija; Sarajevo; 1997. g.) on se osvrnuo na ukupan Busuladžićev opus koji nažalost nije uvršten u ovu knjigu, te predložio Medžlisu IZ Trebinje, koji za štampu priprema drugo izdanje ove knjige, da ono bude prošireno i brojnim drugim Busuladžićevim tekstovima. Govoreći o zločinima nad Bošnjacima u povijesti - temi koja je, kako kaže, okupirala i dr. Busuladžića doc. dr Rasim Muratović, s Instituta za istraživanje zločina BiH, istakao je da je za ovu pojavu ključan odnos evropskog društva prema muslimanima - Bošnjacima, koji je, kako je rekao, i danas opterećen činjenicom da se prostor na kojem žive Bošnjaci uvijek doživljavao kao “zagađen prostor”, koji treba opasati nekim novim”kineskim zidom”. U kulturno-umjetničnom dijelu manifestacije “Ovdje sam postao, ovdje ću ostati”, u Domu kulture Trebinje, voditelj dramskog studija “Orient espresso”Filip Murel Begović, izveo je monodramu “Kameni spavač”. Naredno večer u Domu kulture bilo je rezervirano za koncert ilahija,

kasida i sevdaha, na kojem su nastupili hor “Sejfulah” iz Konjica, te zbor “Selam” iz Dubrovnika, dok se izborom bosanskih sevdalinki predstavio mostarski interpretator Elmedin Balalić. Koncert je vodio Filip Mursel Begović koji je zajedno s Benjaminom Mušinovićem i Seadom Begovićem izveo nekoliko samostalnih recitacija. Posljednjeg dana manifestacije u dvorištu Medžlisa IZ Trebinje priređen je poetskoscenski kolaž na kojem je predstavljena knjiga izabranih pjesama Seada Begovića pod naslovom “Sve opet postoji” iz edicije 100 djela bošnjačke književnosti. Biografske podatke Seada Begovića predstavio je Sadet ef. Bilalić, glavni imam Medžlisa IZ Gacko. Na promociji je nastupio i Blaž Stevović, borac za ljudska prava, istinu i pravdu iz Alternativnog kluba Trebinje. Stevović je poznat u javnosti po tome što je javno osudio zločine nad Bošnjacima i iznio činjenice o zločinima koje su prešučivane desetak godina. Zbog svoje djelatnosti vladika Grigorije eskomunicirao ga je iz Pravoslavne crkve. Stevović je pročitao svoju pjesmu napisanu u spomen Srebreničkih žrtava. Na trodnevnoj manifestaciji bio je prisutan i predsjednik Preporoda Senad Nanić koji se velikodušno ponudio pratiti dramski studio na putu i preuzeti tehnički dio predstave “Kameni spavač”.

J O U R N A L

INTERVJU Razgovor s Huseinom ef. Hodžićem, glavnim imamom Medžlisa Islamske zajednice Trebinje

Trebinje je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan

30

J O U R N A L

Čitateljima Journala će biti zanimljivo, a mnogi su zaboravili, da ste za vrijeme rata u BiH kao imam službovali u Hrvatskoj. Zasigurno Vam nije bilo lako raditi u izbjegličkom kampu kod Đakova s tisućma duša koje su sa sobom nosile traume prognaništva. Koje su Vaše uspomene na taj period života?

Moj radni angažman u Gašincima kod Đakova, koji je slovio kao najveći izbjeglički centar u Republici Hrvatskoj, trajao je od polovine septembra 1992. do kraja 1997. godine.Taj period ću pamtiti i nositi kao najaktivniji period mog radnog vijeka. Bio je to posao za koji se nikada prije nisam spremao, a mislim da sam ga uspješno i na dobrobit muhadžira - izbjeglica odradio.Treba istaknuti da je kroz taj centar, za vrijeme moga boravka tamo, prošlo preko 40.000 izbjeglica od kojih su preko 90 posto bili Bošnjaci muslimani. To je posebna priča o patnjama našeg naroda na koju nažalost nije stavljena tačka i mislim da nije na adekvatan način obrađena, sakupljena i arhivirana. Ilustracije radi, posjedujem kopije ili originale spiskova od preko 11.000 izbjeglica koji nisu adekvatno arhivirani, a s podacima tko su, odakle su i gdje ih je UNHCR deportovao. Nemam vremena ni mogućnosti baviti se uspomenama. Pamtim samo sijaset detalja o teškim posljedicama progona nesrpskog življa s teritorije BiH koji se odvijao u više od dvije hiljade dana, rada i boravka u IC Gašinci kod Đakova.

Vi ste rodom iz Teočaka, a muslimani iz toga kraja slove kao odlučni i hrabri ljudi što su i dokazali u prošlom ratu.

Više godina službujete kao glavni imam Islamske zajednice Trebinje te se pročuo glas o Husein ef. Hodžiću iz Teočaka, koji je za Trebinjce, one raseljene i one koji su ostali, pravi narodni heroj. Što

Husein ef. Hodžić

Razgovarao: Filip Mursel Begović

zahtijevam “daOdmah priučeni vodiči turista, koji razgledaju i posjećuju Gazi Husrevbegovu džamiju u Sarajevu, prestanu govoriti da je otac Gazi Husrevbega rođen u jednom malom gradiću kod Mostara koji se zove Trebinje.

”

Vam je priskrbilo taj laskavi predznak?

Koje vrijednosti branite u nimalo lakom okruženju Republike Srpske?

Rodni kraj svakome je nešto drago i milo, pa i meni moj Teočak. Ponosan sam na svoje i gorde i skromne Teočane. Hrabri jesu. Nikad, niti u jednom ratu nisu bili poraženi. Mislim da se vezano za moj angažman u Trebinju malo govori o mome porijeklu, ali se sjećam da je na tu okolnost, prije dvije godine, vladika trebinjski Grigorije u jednom intrevjuu za TV RS odurno rekao za mene da sam u Trebinje došao iz Teočaka, valjda aludirajući na mjesto gdje su srpski “junaci” polomili zube, a vojvode doživjele poniženje. Sve pogrde koje je vladika izgovorio na moj račun oprostio sam mu samo zbog toga što je reklamirao moj Teočak.

To da me naša javnost cijeni je samo nešto što je svakodnevnica u BiH. Bosna i Hercegovina je puna hrabrih i odvažnih ljudi, a posebno žena koje je ova teška i sumorna poslijeratna situcija iznjedrila. Na rečenicu s kraja vašeg pitanja teško je odgovoriti. Naime, puno je vrsta vrijednosti koje se brane na u Trebinju i šire. Skupa sa svojim džematlijama, koji su razasuti po svim kontinetima, branimo prvo islamske vrijednosti, a zatim kulturno-nacionalne i historijske. Zato ću se malo više zadržati na elaboriranju činjenica koje upućuju i vežu se za ove vrijednosti. Odmah zahtijevam da priučeni vodiči turista, koji razgledaju i posjećuju Gazi Husrevbegovu džamiju u Sarajevu, prestanu govoriti da je otac Gazi Husrevbega rođen u jednom malom gradiću kod Mostara koji se zove Trebinje. Gnjevan sam na historičare koji ne obznanjuju i ne kazuju da je Gazijin babo Ferhatbeg ponikao iz ovog kraja i da je s hanumom Seldžukom rodio Husrevbega, koji brani islamske granice, koji utemeljuje gradove, medrese i najvažnije vakufe na kojima se islamska

INTERVJU

Husein ef. Hodžić i Filip Mursel Begović

Bošnjaci ne trebaju negodovati i bojati se Dodika. Nismo se bojali “ ni kad smo krvlju branili ovu zemlju, ovu Bosnu i Hercegovinu.

Bosance i druge muslimane ovih prostora treba za svaki slučaj pripremiti za teže oblike odbrane časti i dostojanstva, a i same domovine Bosne i Hercegovine. Tko traži samostalnu Republiku Srpsku eno mu je preko Drine. Bez uvijanja i oklišanja to prvi put ističem jasno i glasno. Ako Evropa uz pomoć Dodika i Srbije želi od nas praviti palestinske sudbine trebaju da znaju da je taj scenarij već viđen i da se po njemu neće moći lako snimiti film.

31

”

tradicija napaja stoljećima. Poseban kuriozitet iz njegova životopisa je njegova pogibija na teritoriju Crne Gore (Drobnjaci), na graničnim prostorima ove regije. Svi samo govore - Gazija ostavio hajrate i dive se tome, a nitko ne spominje da je Gazija dao život na prostoru rodnog kraja dokazujući kako se brani babovina i djedovina. Ovi krajevi obiluju mnoštvom tragova i znakova koji nas tijesno vežu za prošlost i tradiciju. Ovo je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan.

To je velika vrijednost koju naši političari ignoriraju. Oni su nedostojni da nas predstavljaju.

Osobno sam se uvjerio u Vaš nesebični, požrtvovni i predani rad na obnovi porušenih vjerskih objekata u Trebinju i

okolici. Nadalje, angažirani ste i oko obnove spomeničke baštine povijesnog značaja, poput Begove kuće koja je umalo postala košarkaško igralište. Uvjerio sam se da Vam nije strano ni zavrnuti rukave i svojim rukama pomoći u obnovi. U neprestanoj borbi za otetu imovinu Bošnjaka i muslimana razvili ste i odvjetničke vještine te ste pokazali i zavidnu razinu poznavanja zakona Što ste obnovili do sada i što planirate u budućnosti?

Od Drugog svjetskog rata do posljednje agresije u Trebinju povremeno su, zavisno od organizacionih potreba, radile sljedeće džamije: Sultan Ahmedova, Osman-paše Resulbegovića, džamija u Donjem Čičevu u Dživaru, džamija u Pridvorcima, mesdžid u Zasadu, džamija u Mostaćima, mesdžid u Gornjem Grančarevu, džamija u Župi, dža-

mija u Lastvi i džamija u Skočigrmu. U sastav gradskog džemata potpadale su džamije Sultan Ahmedova koja se nalazila desetak metara udaljena od današnjeg sjedišta Medžlisa IZ Trebinje i 40 metara od džamije Osman paše Resulbegovića. Džamija sultana Ahmeda izgrađena je na ime sultana Ahmeda III 1719. g. Gradili su je dubrovački majstori. Predanje kaže da je sagrađena iz nužde nakon paljenja džamije u Policama koju su poharali uskoci Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića. Isto predanje kaže da je građena od istog tog kamena koji je prenesen s lijeve na desnu obalu Trebišnjice. Odbor Islamske zajednice Trebinje temeljito ju je obnovio pred posljednji rat u našoj zemlji i u njoj organizirao mektepsku pouku. Džamija je porušena u mjesecu julu 1992. g. do temelja, a njene temelje s ciljem obnove

J O U R N A L

INTERVJU

smo potpuno svjesni te činjenice “daMigradimo nešto, a ne znamo za koga i zašto. Međutim, nije tako da to gradimo i obnavljamo u nekoj agoniji i inatu, a to nam se prigovara. Džamije su iz mržnje i osvetoljublja porušene, mi poručujemo da ih gradimo iz ljubavi prema Allahu dž.š. i u Njegovo ime. One su tu bile i mi se ne mirimo s odlukom rušitelja. Želimo obilježiti tragove našeg postojanja na ovim prostorima.

”

32

J O U R N A L

Medžlis IZ Trebinje je otkrio i precizirao sredinom 2009. g. Džamija Osman Paše Resulbegovića nalazi se u samom centru starog zidinama opasanog grada u centru Trebinja, na desnoj obali rijeke Trebišnjice.

Džamija je u prošlosti više puta popravljana, a predzadnji put 1912. g. Početkom 1993. godine, tačnije 21. januara, na Savindan, zapaljena je od strane JNA i vojske RS. Obnovljena je i svečano otvorena 10. jula 2005. Džamija je zadužbina Osman paše Resulbegovića, a sagrađena je oko 1726. g.

Imamsku dužnost, uz mene, u ovoj džamiji danas vrši i moj vrijedni pomoćnik Ishakef. Bećar. Džamiju u Donjem Čičevu sagradili su za svoje potrebe raseljeni muslimani iz Risna i Herceg Novog 1687. g. Oni su prije konačnog iseljavanja iz primorskih krajeva preko ljeta boravili u Dživaru i tada izgradili porodične kuće i džamiju. Ovo je najmanja munara u Hercegovini. Ispred džamije se i danas nalazi bajraktarska ploča u koju bi pred odlazak na hadž ili u vojne pohode dok traje svečanost bio postavljen bajrak. Uz džamiju se nalazio i mekteb koji je porušen miniranjem 1992. g. Džamija u Donjem Čičevu je minirana i porušena u junu 1992. g. Obnovljena je i svečano otvorena 26. jula 2008. g. Pridvorci se nalaze oko četiri km južno od Trebinja i smješteni su u plodnom kraju kroz koji protiče jedan krak Trebišnjice. Osim muslimana u Pridvorcima ovom džematu pripadali su i žitelji sela Gomiljani. Džamija je porušena 1993. g. Obnova džamije počela je 2008. g. i u poodmakloj je fazi obnove. Zasad se nalazi uz cestu koja iz Trebinja vodi u Popovo Polje. Danas je predgrađe Trebinja jer njegove kuće već graniče s trebinjskom periferijom. U Zasadu se od vjerskih objekata nalaze mesdžid, mekteb, gasulhana. Svi ovi

objekti su porušeni u posljednjem ratu, a Medžlis IZ Trebinje 2009.g. otpočeo je obnovu mesdžida. Mostaći su udaljeni od Zasada oko 2 km i smješteni su uz cestu koja iz Trebinja vodi u Ljubinje i Stolac. Ovdje se od islamskih objekata nalaze: mesdžid i namaz taš dok su mekteb i gasulhana još uvijek neobnovljeni. Džamija je obnovljena i svečano otvorena 15.7. 2007. godine. Stara Župa Vrm je manja oblast koja se proteže istočno od Trebinja i graniči sa Zupcima i općinama Nikšić (Crna Gora) i Bileća. Pleme Korjenića je bilo gospodar ove župe u XIV. stoljeću, pa se po njima od tada počela zvati i Korjenići. Prva džamija u Župi bila je podignuta na jednoj zaravni, desetak metara niže lokaliteta današnje džamije. Predanje kaže da je sagrađena početkom XVI. stoljeća i da je jedna od najstarijih u trebinjskom kraju. Grančarevo se nalazi u nahiji Korjenići udaljeno od Lastve 3, a od Trebinja 15 km. Sagrađena je prije 1820. g. Više puta je rušena i obnavljana naročito u vrijeme ratova i austrougarske uprave. Džematlije su je uvijek vlastitim sredstvima i radnom snagom opravljali i dovodili u ispravno stanje. Posljednji put je porušena 1993.g. a njena obnova je počela 2007. godine. Lastva se nalazi u Korjenićima, 12 km istočno od Trebinja. U Gornjoj Lastvi, na brdašcu Svatosvka glavica, izgrađena je džamija malih dimenzija i bez munare. Sagrađena je 1816./1817.g. Od izgradnje do danas više puta je rušena i devastirana. Posljednji put porušena je do temelja 1992. g. Medžlis IZ Trebinje pripremio je potrebnu dokumentaciju za njenu obnovu 2009. godine. Adamir Jerković, vakif cjelokupne obnove uplatio je sav potreban novac za njenu obnovu. Skočigrm se nalazi u Korjenićima i smješten je na brdu Visočnik, na krajnjoj

periferiji Hercegovine i uz samu granicu Crne Gore. Od Lastve je udaljen 6, a od Grahova 11 km. Ovdje su se od islamskih objekata nalazili džamija i mekteb koji je porušen paljenjem i miniranjem 1993. godine. Medžlis IZ Trebinje je otpočeo njenu obnovu 2009. g. Ovim podacima treba dodati da je, osim obnove gradske džamije u Bileći na području Trebinja, u fazi obnove šest džamija i mesdžida. Završetak njihove obnove je planiran iduće godine. Vrlo je izvjesno da će obnova biti realizirana po planu jer je u toku ove jeseni stavljen ili se stavlja krov na pet objekata. Stanje ovih poduhvata je po nama vrijedno divljenja te tim povodom izražavamo zahvalnost Uzvišenom koji nam je dodijelio mogućnost da gradimo i finansiramo ovim tempom. Sljedeći planovi su nam borba za dokazivanje istine kod nadležnih sudova i ostvarivanje zahtjeva za nadoknadu štete za porušene džamije. Proces je u toku pred Osnovnim sudom, a planiramo nastaviti na obnovi pomoćne infrastrukture; mekteba, gasulhane i drugog, a naravno tu je i stalna briga na uređenju mezara-kaburistana. Što je s povratkom vakufske imovine?

To je naše najteže i najneizvjesnije pitanje.Viševremenska i trenutna teška i neizvjesna društveno politička situacija ne dozvoljava da se dobije definitivan odgovor.Budući da je Trebinje bilo jedno od većih muslimanskih gradova s jakom kulturom Bošnjaka, brojnom ulemom i bogatim ljudima, koji su se zbog stalnih političkih pritisaka morali seliti i raseljavati, u ovom gradu će zauvijek ostati kao historijske činjenice i obimna vakufska imovina.

Osim harema u svakom mjestu gdje su muslimani živjeli (Lastva, Skočigrm, Ja-

INTERVJU sen, Zupci, Zasad, Turani, Kotezi, Gorica, Klobuk, Aranđelovo, Nudol, Ušće, Župa, Korjenići, Gornje i Donje Grančarevo, kod Arslanagića mosta, Dživaru, Pridovrcima, Rastocima, Zasadu, Mostaćima i nekoliko u samom gradu), u evidenciji Medžlisa IZ Trebinje i dalje se nalaze preostala u samom gradu tri dućana, dva stana i jedna kuća s dvorištem, lokalitet zvan Redžepovina s oko 10 duluma zemlje, oranica u Čičevu s 200 m2, pašnjak Grudice s 200 m2, oranica Salahovina 2.797 m2, oranica u Skočigrmu Dobra voda 1.200 m2, oranica ratok s 700 m2, kuća u Lastvi 30 m2 s vrtom i voćnjakom 100 m2, oranica i pašnjak u vakufu džamije na Brodu oko 12.000 m2, uz džamiju u Lastvi 20.000 m2 te 20.000 m2 oranica i pašnjaka, 16.000 m2 i 8.000 m2 u Grančarevu, 12.000 m2 u Brodu, 12.000 m2 u Gorici, 25.000 m2 u Župi, 1.500 m2 u Bihovima, 25.000 m2 u Mostaćima, 5.000 m2 na Zupcima, 10.000 m2 u Pridvorcima, 5.000 m2 u Lastvi. Nažalost, Medžlis IZ Trebinje nije u mogućnosti da uđe u posjed ove vakifske imovina.

Ovoj imovini trema dodati imovinu iz vakufa na podrucju opštine Bileća koja je također doživjela svoju devastaciju i otuđivanje. Naši višegodišnji vapaji i zahtjevi na svim nivoima i svim institucijama nisu urodili plodom. Na lokalnom nivou i od lokalnih vlasti u Trebinju vakufska imovina je doživjela neviđenu i nečuvenu otimačinu. Rasprodavala se na tenderima i poklanjala svakome i svima pa čak i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Uzrok svađe i sukoba s lokalnom vlasti proizašao je upravo iz ove činjenice. Na ovim zahtjevima sigurno nećemo pokleknuti. Imamo čak i opciju da na podrucju Federacije BIH protestnim načinom zaposjednemo imovinu koju tamo potrazuje SPC. Izgleda da nam je preostao jedino taj čin jer Komisija za restituciju duboko spava. Najviši organi u BiH ne žele elaborirati ova pitanja i zahtjeve te nam izgleda nije ništa drugo preostalo.

Kakve su Vas prepreke dočekale na putu obnavljanja vjerskih objekata? Pritom mislim na opstrukcije vlasti Republike Srpske?

Kada smo uspjeli pozitivno ostvariti većinu zahtjeva za obnovu porušenih džamija možemo reći da to nisu bile samo prepreke i opstrukcije. To su bile prave barikade. Ističem da nam je uvijek bilo lakše obezbijediti materijalna sredstva nego administrativnu proceduru. Ustrajali smo i sve radimo na zakonit i transparentan način. Pristao bih i poželio bilo šta drugo da ponovim osim ishođenja zahtjeva-dozvola za gradnju.

U Trebinju je ostalo stotinjak muslimana i to pretežno starije životne dobi. U Gackom i Bileći te okolnim mjestima gotovo da su istrebljeni. Pitanje koje se nameće, a vjerujem da nije na njega lako odgovoriti, jest za koga se džamije obnavljaju. Ima li nade da islam ponovo zaživi u istočnoj Hercegovini i Trebinju? Što je s povratkom i kako izgleda vjerski život muslimana u Trebinju i okolici?

Mi smo potpuno svjesni te činjenice da gradimo nešto, a ne znamo za koga i zašto.

Međutim, nije tako da to gradimo i obnavljamo u nekoj agoniji i inatu, a to nam se prigovara. Džamije su iz mržnje i osvetoljublja porušene, mi poručujemo da ih gradimo iz ljubavi prema Allahu dž.š. i u Njegovo ime. One su tu bile i mi se ne mirimo s odlukom rušitelja. Želimo obilježiti tragove našeg postojanja na ovim prostorima. Mi želimo nekim budućim generacijama i pokoljenjima ostaviti te svjetionike da svjedoče o našem postojanju i našoj vjeri u Stvoritelja i Gospodara Allaha dž.š. Na pitanje šta je s povratkom mislimo da trebaju odgovoriti

već viđen i da se po njemu neće moći lako snimiti film. Mi povodom vašeg pitanja želimo konstatovati: Trebinje je prema popisu iz 1991. g. brojilo oko 5500 Bošnjaka. Kao i u drugim krajevima BiH uvjetovani društveno-političkim okolnostima dobar dio njih je registriran kao članovi IZ ali bez prevelike mogućnosti da aktivnije učestvuju u njenoj izgradnji, jer je to značilo puno težu poziciju u društvu, tako da je Islamska zajednica bila organizirana kroz potrebu i date društveno političke okvire u dva džemata: gradski džemat prema popisu iz 1991. godine koji je uradio Odbor IZ Trebinje imalo je 724 muslimanska domaćinstva s prigradskim naseljima Pridvorci s 40 domaćinstava, Gomiljani s 6 domaćinstava, Mostaći s 28 domaćinstava, Zasad s 111 domaćinstva, Dživar s 21 domaćinstvom, Bihovo 52 domaćinstva, Čičevo 44 domaćinstva, Rasovac s 33 domaćinstva i džemat Župa- Korjenići s naseljima Donje i Gornje Grančarevo s 50 domaćinstava, Lastva s 76 domaćinstava, Skočigrm s 29 domaćinstva, Župa s 44 domaćinstva.

Povremeno su neke porodice živjele i u ne-

Na lokalnom nivou i od lokalnih vlasti u “Trebinju vakufska imovina je doživjela neviđenu i nečuvenu otimačinu. Rasprodavala se na tenderima i poklanjala svakome i svima pa čak i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

33

”

naši političari i resorni ministri, ti poslušnici međunarodnih zvaničnika koji opet spavaju nadubljim snom i koji su davno zaboravili šta su potrebni raditi. Ni ovce, da ih ne uvrijedim, tako pokorno ne znaju hoditi pred batinom svoga čobanina kao što to čine predstavnici možda ne svog bošnjačkog političkog korpusa. Oni pokorno saginju glavu i savijaju se agresivnoj velikosprkoj, a ponekad i hrvatskoj politici i interesima što je posebno izraženo tokom vladajućeg perioda M. Dodika. On je najveći miljenik međunarodnih zvaničnika i kolovođa. Bošnjaci ne trebaju negodovati i bojati se Dodika. Nismo se bojali ni kad smo krvlju branili ovu zemlju, ovu Bosnu i Hercegovinu. Bosance i druge muslimane ovih prostora treba za svaki slučaj pripremiti za teže oblike odbrane časti i dostojanstva, a i same domovine Bosne i Hercegovine. Tko traži samostalnu Republiku Srpsku eno mu je preko Drine.

Bez uvijanja i oklišanja to prvi put ističem jasno i glasno. Ako Evropa uz pomoć Dodika i Srbije želi od nas praviti palestinske sudbine trebaju da znaju da je taj scenarij

kim drugim manjim mjestima kao što je Jasen, Kotezi itd. Broj domaćinstava u ovim mjestima bio je od 1-5. Tokom svoje povijesti muslimani Trebinja su bili organizirani u brojne džemate, a pred posljednji rat u našoj zemlji broj džemata je sveden na dva, jedan gradski s prigradskim mjestima, a drugi na području šireg lokaliteta koji se naziva Župa. Ova dva džemata objedinjavala su po nekoliko naselja s džamijama i mesdžidima kao i stanovništvo tih naselja. U evidenciju Medžlisa IZ Trebinje registirirano je 710 članova, najčešće rasljenih Trebinjaca sa svih pet kontinenata. Danas je cijelo Trebinje jedan džemat s ukupno 50 domaćinstava. U Trebinju nakon potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma nema muslimanske djece niti ima potrebe za mektepskom nastavom. Od namaza danas se zajednički klanjaju akšam i jacija namazi u Osman pašinoj džamiji u Trebinju, svakog četvrtka akšam i jacija u džamiji u Mostaćima, a svake nedjelje i u džamiji u Donjem Čičevu. Džuma namaz redovno se klanja u Osman pašinoj džamiji u Trebinju.

J O U R N A L

INTERVJU

smo potpuno svjesni te činjenice “daMigradimo nešto, a ne znamo za koga i zašto. Međutim, nije tako da to gradimo i obnavljamo u nekoj agoniji i inatu, a to nam se prigovara. Džamije su iz mržnje i osvetoljublja porušene, mi poručujemo da ih gradimo iz ljubavi prema Allahu dž.š. i u Njegovo ime. One su tu bile i mi se ne mirimo s odlukom rušitelja. Želimo obilježiti tragove našeg postojanja na ovim prostorima.

”

34

J O U R N A L

Poznato je da ste uspjeli okupiti raseljene Trebinjce koji su vlastitim sredstvima obnovili džamiju Osman Paše Resulbegovića, ali i ostale vjerske objekte koji su u tijeku obnove. Kakvi su Vaši kontakti s dijasporom?

Naši kontakti s raseljenim Trebinjcima su svestrani i stalni i ne samo to nego ostvarujemo kontakte i s potomcima Bošnjaka koji su s ovih prostora iselili prije stotinu i više godina. U sadašnjoj fazi preko 90 posto financijskih sredstava za obnovu je planirano od donacija raseljenih Trebinjaca. Zahvaljujući aktivnoj i uspješnoj saradnji to i realiziramo. Trenutno sam u takvoj jednoj situaciji. Naime, pitanja za ovaj intervju sam od brata Mursela Filipa primio na putu u Dansku gdje se nalazim u radnoj posjeti Trebinjcima u Danskoj i Švedskoj. Plan ovog puta i aktivnosti su vrlo dinamične. Za nekih dvadeset dana putovanja planirao sam razgovarati s Trebinjcima u više od 20 gradova u Danskoj i Švedskoj što praktično kazuje da svaki dan konakujem u drugome gradu, a razdaljina zna biti veća od 300 km. Ako se pitate kako sve ovo stignemo i odakle taj entuzijazam i energija onda tu samo možemo reći da radimo danonoćno. Svaka osoba - džematlija je vrijedna naše pažnje. Radimo svakodnevno na povezivanju i kontaktiranju. Mi smo neka vrsta servisa za raseljene. Spremni smo pomoći u svakom njihovom problemu, zahtjevu i obraćanju.

Poznato je da vodite žučne polemike s kontroverznim episkopom zahumsko-hercegovačkim vladikom Grigorijem. Jednom

prilikom Vas je u medijima nazvao “nenormalnim”. Možete li opisati odnos dvojice vjerskih poglavara u Trebinju? Koliko su uopće srpska crkva i vlast spremni priznati progone i ubijanja u Trebinju te pomoći u izgradnji onoga što su porušili?

Na svu sreću te rasprave su prestale onoga momenta kada je aktuelni načelnik Trebinja Dobrosav Ćuk najavio prekid saradnje s Islamskom zajednicom u Trebinju koju, kako je rekao, predstavlja imam Hodžić. Tada je prestao i svaki glas Srpsko pravoslavne crkve pa i njenog vladike Grigorija. Na moje pokušaje u prethodnim godinama da ostvarim što bolju suradnju s lokalnom vlašću, s Pravoslavnom crkvom također, nažalost, zvaničnici i moćnici demonstrirali su silu. Posegnuli su za ignorancijom. Njima je to bilo najlakše i najproduktivnije. Tako su se odrekli i sami sebe oslobodili prava da dadnu i ostvare drugom njegovo pravo, u ovome slučaju povratnicima i vjernicima islama.

Povodom toga želim istaći da sam prethodnih godina s vlastitim primjerom bio zagovornik da se međusobno pomažemo.

Darivao sam za porušene i zapaljene manastire (Hilandar, Žitomislići...) i još mnogo koječega. Spomenuti sve čine i zagovaraju da ne ostvarimo saradnju sa srpskim narodom, ali na njihovu nesreću te saradnje i uvažavanja imamo napretek.

Istražujete i zločine počinjene u Trebinju i istočnoj Hercegovini. Kakva su Vaša saznanja o tome i postoje li naznake da će netko biti procesuiran te da će pravda koliko-toliko biti zadovoljena?

Ovim pitanjima i aktivnostima se, tako reći, usputno bavimo. Prikupljamo informacije i činjenice, spremni da ih plasiramo kad se za to ukaže potreba. U ovim okolnostima postoje samo podnesene tužbe kod nadležnih sudova koje će čekati ne znamo do kada. U Trebinju i šire bilo je zločina protiv čovječnosti od čega posebno ističemo etničko čišćenje za koje je najodgovorniji onovremeni predsjednik ratnog kriznog štaba opštine Trebinje B.Vučurević. On još uvijek u medijima, koji su njemu i on njima po volji, pokušava minimalizirati i izvrnuti teze. Jedna od njih mu je da su Bošnjaci ratnih godina otišli po nalogu SDA i druge nebuloze. Tu je i aktuelni danasnji načelnik Ćuk koji s pozicije vlasti glumi ratnu nevinost, a bio je društvo Vučurevića. Ovdje procesi po tom osnovu nisu počeli i nemamo naznaka da se nešto sprema.

Kakva je Vaša suradnja s Medžlisom Islamske zajednice u Dubrovniku koji je od Trebinja udaljen tridesetak kilometara?

Da upoznam čitaoce da je i područje Herceg Novog, Boke i Tivta u Republici Crnoj Gori postalo Odbor islamske zajednice sa sjedištem u Tivtu. Od prije tri godine angažovan je imam. Pa tako imamo trostranu saradnju na ovim graničnim prostorima računajući i Dubrovnik. Mislimo da svi vidovi i oblici saradnje nisu obuhvaćeni i da bi ta saradnja mogla biti višestruko korisna.Valjda su tome uzroci i razlozi poratne prilike i okolnosti.

U svakom slučaju mi ćemo se družiti, kontaktirati, sarađivati i međugranične barijere uklanjati jer smo jedan ummet.

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Nakon svjetskog financijskog sloma

I kockarima plaćaju dugove, zar ne?

Ekonomski sustav je analogan motoru koji je ostavši bez ulja “zaribao” i stao, s polomljenim klipovima i oštećenim cilindrima. Svjetski čelnici i njihovi financijski gurui, baš zato što ne poznaju osnove termodinamike, čiji univerzalni principi potječu iz istog izvorišta kao i ekonomski, predlažu pokretanje motora njegovim neprekidnim zalijevanjem svježim uljem, baš kao što je Ben Bernanke obećavao da će bacati novac iz helikoptera, bude li potrebe, za održavanje likvidnosti bankrotiranog sustava. Svaki će inženjer, ali i fizikalno, dakle stvarno obrazovani ekonomist, znati da je to ordinarna glupost.

Faris Nanić Da se iz povijesti malo uči, pokazuju nam događaji protekle godine i nešto, otkako je postalo bjelodano da se svjetski financijski sustav urušava, čak topi kako izvještavaju svjetski mediji. One koji su na ovakav scenarij godinama upozoravali, poput američkog ekonomista LaRouche-a, ti su isti mediji ignorirali. Prilično uvjerljiva količina straha i panike koja se može očitati iz poteza koje vuku financijski najodgovorniji u politici i ekonomiji, dodatno potpiruje strahove i pridonosi padu vrijednosti burzovnih indeksa na svim tržištima kapitala. Usporedbe s burzovnim krahom i konsekventnom ekonomskom krizom iz razdoblja od 1929. do1933. godine postale su općim mjestom političkih govora u predizbornim utrkama i izjavama šefova vlada i nadležnih ministarstava najmoćnijih država svijeta.

Bogatstvo na dug Okidač ove krize, koja je dublja i od one prije osamdeset godina, zato što je posve globalizirana, bio je krah financijskog inženjeringa tzv. mortgage backed securities, odnosno derivativnih financijskih instrumenata koji su se bazirali na, suštinski neotplativim, hipotekarnim kreditima u SAD i Velikoj Britaniji. Gotovo je nevjerojatno da se u posljednjih nekoliko godina u obje zemlje, ali i u zemljama Zaljeva u velikoj mjeri izdalo hipotekarnh kredita za luksuzne kuće i stanove obiteljima koje nikako to nisu mogle redovno otplaćivati, posebno kada bi dužnik koji je najčešće radio u realnom ekonomskom sektoru kojega te iste banke nisu htjele korektno financirati, ostao bez posla. Kada je prvih par tisuća dužnika prestalo otplaćivati kreditne anuitete, piramida se počela urušavati. Što se dogodilo? Hipotekarne, uglavnom manje lokalne banke su počele izda-

vati takve kredite, mameći građane naizgled povoljnim planovima otplate. Takve su kredite prodavale hipotekarnim agencijama (Fannie Mae i Freddie Mac u SAD) koje su ih upakirale u “financijski proizvod” i prodale investicijskim bankama koje su pak, preko tzv. investicijskih fondova, čiji su glavni dioničari, izdavale vrijednosne papire, izdane na temelju takvog skupa odobrenih kredita kojima je kolateral bio redovna otplata mjesečnih rata. Takvi vrijednosni papiri postali su “roba” na financijskom tržištu i dalje se prodavali na dnevnoj bazi, svaki puta s većom vrijednošću koja je rasla zahvaljujući naivnom

belove nagrade, ne za matematiku, već za ekonomiju. Zapravo se dogodilo da je “tržišna vrijednost” tih derivata bila počesto i do stotinu do par stotina puta veća od kolaterala. To je značilo da je stvoren kumuliran dug od nekoliko stotina bilijuna dolara (tisuća milijardi), financijski agregat bez ikakvog pokrića u realnoj ekonomiji, a koji se hladno uračunavao u brutto nacionalne ili brutto društvene proizvode i još dodatno bio osiguran kod osiguravajuće kuće koja je osiguravala rizike na one kredite za koje se odmah znalo da nisu otplativi! Takav umjetan rast BDP-a, dalje je doprinosio iluziji o ekonomskom rastu i poticao na

35

Uz svjetsku vojsku u koju se NATO sve “ više pretvara, dobivamo bankrotirani svjetski monetarni sustav kojim upravljaju nevidljivi i neizabrani forumi financijskih mogula. Pravi novovjeki feudalizam.

”

očekivanju da će “cijena i dalje rasti”. Kako nikakve regulative nije bilo koja bi to barem donekle kontrolirala na nacionalnom nivou, takvi su se precijenjeni, a zapravo bezvrijedni papiri počeli prodavati u manjim paketima kao korporativne obveznice i preprodavati po nekoliko puta globalno, a kupci i prodavatelji su bili svi, privatni investitori, fondovi, institucije, druge banke, osiguravajuća društva... Zarada, odnosno prinos na obveznice alimentirao se iz anuiteta prvotnog, tzv. subprime hipotekarnog kredita. Tako je tvrdila teorija novjekih matematičara i njihovih modela koji s fizikalnom realnošću nemaju nikakve veze, za koje su čak dobivali i No-

daljnje kockanje. Stvorio se hiperinflatorni pritisak koji se počeo prelijevati i na realni sektor, pa je cijena nafte naglo rasla do 147 USD po barelu u srpnju prošle godine.

Pucanje lanca sreće Kada je zadnji u piramidi takvog financijskog inženjeringa shvatio da su ljudi prestali plaćati svoje hipotekarne kredite, a da se banke ne mogu naplatiti preuzimanjem gotovih ili najčešće nedovršenih, a debelo precijenjenih kuća jer ih nemaju kome prodati ni za malo gotovine, i da njegove korporativne obveznice koje je platio milijarde dolara, ne donose prihod, počeo

J O U R N A L

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM je panično prodavati svoj kupljeni “vrijednosni papir”. To je izazvalo požar i cijena tog financijskog derivata spustila se na ono što posljednjih dvadesetak godina, od burzovne krize 1987. zovu junk. Odjednom se cijena svih derivata koji su imali slične kolaterale, dakle lijepo upakirane tuđe dugove, pa tako i naftnih počela strmoglavljivati po stopi od par postotaka po satu. Kompozitni burzovni indeksi koji se uglavnom temelje na cijenama takvih papira, počeli su gubiti na vrijednosti par postotaka dnevno, što je samo povećavalo paniku i prodaju za budzašto. Zadnje u nizu bile su banke i to one koje su izdavale neotplative kredite. Njih se pustilo da propadnu u relativnoj medijskoj tišini, čime su i depoziti građana u njima propali. To politici i financijskim magovima nije bilo bitno, odnosno smatralo se prihvatljivom žrtvom. No, kada je gruda postala lavinom i počela se obrušavati na likvidnost investicijskih banaka, nastala je panika. Veliki borci za deregulaciju i istiskivanje bilo kakve državne kontrole nad financijskim tokovima, ponovo su, kao i 1998. kada je propala britanska

36

jake vrste, odštampano toliko novca i da je samo pitanje dana kada će se taj inflacijski teški valjak pojaviti na sceni. Na vapaj investicijskih kockara (Morgan&Stanley, Lehman Brothers, Goldmann Sachs, Bear Stearns, Merrill-Lynch, Northern Rock) odgovoreno je različito, pa je Lehman Brothers koji je u knjigama prikazivao aktivu koja se mjerila u desetinama bilijuna, pušten da bankrotira i prodan je Barclay's banci za 1,3 milijarde dolara, čime je demonstrirana prava vrijednost njegove aktive. Fannie Mae i Freddie Mac otkupila je država s 80%, za 85 milijardi dolara iz budžeta. Britanski Northern Rock je još prošle godine otkupila država, MerrillLynch je prodan Bank of America za budzašto i to po nalogu bivšeg američkog sekretara za financije Henrya Paulsona. AIG, najveća svjetska osiguravajuća kuća koja je osigurala većinu hipotekarnih derivata zatražila je od američke vlade 40 milijardi dolara. Zbog stalnog štampanja novca Centralne banke više nisu imale para, odnosno nisu mogle dalje potpirivati inflaciju jer je kockarski rast “vrijednosti” financij-

bi se reći da smo krivi svi zato što “smoMoglo prihvatili postulate tzv. nove ekonomije, ne pitajući se kako je moguće bogato živjeti bez rada i proizvodnje.

”

J O U R N A L

kraljevska Baring bank zavapili toj istoj mrskoj državi – nemamo para. Državni su ih dužnosnici, naime, godinama uvjeravali (tu su prednjačili bivši i sadašnji šef Federalnih rezervi Alan Greenspan i Ben Bernanke) da će centralne financijske ustanove uvijek uskočiti s potrebnim količinama svježe štampanog novca da pokriju njihove kockarske dugove i to stalnim instrumentom, smanjenjem eskontne stope koja je sada gotovo 0. Zašto? Zato što su dogmatski vjerovali u iluziju da je rast BDP-a, temeljen na rastu monetarnih i fianancijskih agregata (dakle dugova), a ne realne proizvodnje, odnosno kapitalnih investicija, amortizer inflacije koja nastaje bjesomučnim štampanjem novca. I tako je bilo, sve dok ti dugovi nisu postali tako veliki da ih niti rad u tri smjene u štampariji dolara nije mogao pokriti. Kamo će tako obezvrijeđen dolar, a s njime ostale vodeće valute otklizati po okončanju američke fiskalne 2009. godine, nakon 1. listopada, tek će se vidjeti.

Sada je postalo jasno da je u godinama, desetljećima neregulranih spekulacija svako-

skih agregata postao košmarni pad, pa su u pomoć pozvani oni kojima su se ionako već pozatvarali bankovni računi – građani.

Države su se požurile iz budžeta odobriti ogromna sredstva za pokriće dugova, samo u SAD izglasan je paket od 1500 milijardi dolara. Britanski su porezni obveznici zasada izdvojili tričavih 60 milijardi funti, traži se još oko 100, a građani Eurolanda preko 120 milijardi eura, dok su zaljevski vlastodršci, zasada, iz vlastitih čarapa svojim bankama podarili oko 100 milijardi dolara. Švicarska je vlada odobrila 5 milijardi dolara za plaćanje dugova, odnosno pokriće likvidnosti banaka, posebno UBS i Credit Suisse koje su ostvarile 42 milijarde dolara gubitka, kao i otkup 60 milijardi dolara njihovih dugova od Nacionalne banke.

Istovremeno, izjavili su da garantiraju sve depozite do punog iznosa. Taj su korak slijedili Australci, UAE i još neke zemlje. Vrhunac je dosegla Bushova administracija koja je odlučila kupiti udio u najvećoj svjetskoj banci CityGroup za 20 milijardi dolara i istovremeno garantirati otplatu

svih spekulantskih dugova u iznosu od 306 milijardi! Pitanje je samo, odakle?

Federalne rezerve, u cilju izvlačenja financijskih spekulanata od propasti, tokom ove i prošle godine, kupnjom njihovih “vrijednosnih” papira, na tržište su ubacile oko 23 bilijuna dolara novoštampanog novca. To je utjecalo na drastičan pad vrijednosti dolara i nervozu kod najvećih finacijera američkog proračunskog deficita, koji za fiskalnu 2009 iznosi 1,4 bilijuna dolara, Kineza i Japanaca. Kinezi drže 797 milijardi dolara američkih državnih obveznica, a Japanci 731 milijardu. Zbog racionalizacije gubitaka, oni će biti prisiljeni ili prodati te obveznice, što će dodatno srušiti vrijednost dolara ili barem prestati kupovati nove, što će američku vladu dovesti u bankrot državne riznice jer se sve veći proračunski deficit više neće moći financirati novim dugom. Ovaj scenarij je natjerao i ostale zemlje GCC da nakon Kuvajta, svoju nacionalnu valutu vežu za košaru konvertibilnih, a ne više za dolar.

Došlo je do tihe nacionalizacije financijskog sektora, usprkos svim Bushovim tlapnjama o privatizaciji i slobodnom tržištu. I to nije inflacija, odjednom kažu “stručnjaci”. Odgovorio im je američki kongresnik, Dennis Kuchinich izjavom BBC-u kako je interesantno da se proizvodnja fiktivnog novca spekulacijama zvala pametnim biznisom, a vladino financiranje bilo kakvih projekata inflacijom. Predstavnici Svjetskog programa za hranu žale se kako je nelogično uliti bilijune dolara u pokriće kockarskih dugova, a tvrditi kako se nema 30 milijardi dolara procijenjenih investicija u razvoj poljoprivrede i proizvodnje hrane i to u vremenu kada prijeti najopsežnija epidemija gladi u svijetu. Isti UN dužnosnici procjenjuju da se broj gladnih u 2008. popeo na 900 milijuna. Što je važnije, pitaju se, spašavati ljudske živote ili plaćati kockarske dugove. No, nije li dio izgubljenog novca na spekulacijama ipak negdje sklonjen, pa će se, nakon razarajućeg vala financijske i ekonomske krize pojaviti na tržištu, od istih financijera, ali pod znatno težim uvjetima kreditiranja?

Dugovima otplatiti dugove Što se sada radi. Budžetski se, dodatnim uzimanjem od pauperiziranih građana (dakle inflatorno, po definiciji istih ekonomskih gurua) otplaćuju nagomilani spekulativni dugovi, a banke su prestale davati kredite za proizvodnju i realni ekonomski sektor, pa su se mnoga poduzeća našla u škripcu nelikvidnosti i bankrota, poput

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM čitave američke auto industrije, posebno General motorsa koji je, djelomično, sudjelovao u kockarskim financijskim shemama, preko svog financijskog odjela koji je bio samostalan igrač na burzama i konsolidirao se u bilancu koncerna. Banke su čak prestale jedna drugoj posuđivati u strahu da su neke među njima beznadežno zadužene. To se naziva Credit crunch i s tom posljedicom (ne pravim uzrokom) financijskim se budžetskim injekcijama žele boriti vlade koje su odobrile te aranžmane.

Nadalje, banke povlače kapital ne bi li isplatile dugove, i uskraćuju ga realnom ekonomskom sektoru koji zbog toga, suočen s nelikvidnošću, gubi dah, prekida proizvodnju i otpušta zaposlene. Velik porast nezaposlenosti direktan je rezultat ovakve bankarske logike. Njima je ekonomist James Gailbraith (sin Johna Kennetha) u rujnu predložio stečajnu reorganizaciju nacionalnih i globalnih financija, obrušivši se na tzv. bail out aranžmane, odnosno socijalizirani otkup kockarskih dugova, na teret stanovništva. U takvim uvjetima, budžet se više neće moći puniti, pa preostaje samo još jedna mogućnost – zaduživanje vlada. Samo kod koga? Britanski premijer Brown kojega BBC i CNN slave kao velikog spasitelja financijskog sustava jer je odlučio da država bez pardona plati sve kockarske dugove privatnih banaka, u Zaljevu je tražio od Arapa da mu udijele para jer i oni su odgovorni za stabilnost sustava. Ovi su pristali biti najveći donatori u novi globalni fond kojim bi upravljao MMF, ali pod uvjetom da se ubuduće i njih pita za zdravlje, prilikom različitih kreditnih i inih aranžmana ove beznadežno bankrotirane institucije. Opća je pretpostavka da će zemlje Zaljeva, unatoč padu užasno visoke cijene nafte (odnosno vrijednosti derivativnih papira na temelju oklada o budućoj vrijednosti nafte) jedini biti likvidni. Ali, što dalje? Nikavog suvislog i dugoročnog plana za suprostavljanje inflaciji u financijskom i deflaciji u realnom sektoru nema. Kome će se što prodavati, a svugdje se najavljuje kresanje već odobrenih ili investicija u toku, posebno u energetsku, prometnu i znanstvenotehnološku infrastrukturu? Od čega će se živjeti? Nova američka demokratska administracija koja ima većinu u oba doma Kongresa tražila je financijsku pomoć autoindustriji i drugim sektorima iz paketa od 700 milijardi, a Bushova je administracija odobrila 25. Tih 25 milijardi pokriva samo osnovne zahtjeve General Motorsa.

Kreditor posljednjeg utočišta, MMF, već je bankrotiranom Islandu posudio 10 milijardi dolara za premoštenje, a cijela je na-

cija odjednom, od “uspješne”, pretvorena u siromašnu. Islandski se ekonomski boom temeljio isključivo na pretvaranju zemlje u spekulativni raj.

Jedini odgovor dan je na ekstravaganci u Dubaiju, pod nazivom Global Agenda, u organizaciji Svjetskog ekonomskog foruma. Tamo se, naime, pozvalo na globalnu regulaciju financijskih aranžmana, a isključilo nacionalnu. Kao da je nacionalna uopće i postojala. Zagovarači nove globalne financijske regulative kao argument navode uspjeh Svjetske trgovinske organizacije koja je globalno regulirala trgovinu roba i usluga, te općim povećanjem njezine vrijednosti, doprinijela rastu mnogih nerazvijenih zemalja. No, postoje mnogi koji sumnjaju da je WTO doprinijela razvoju realne trgovine jer je velika većina zemalja samo dodatno pauperizirana, a pravila WTO-a omogućila su vrlo jeftinu eksploataciju prirodnih bogatstava i radne snage siromašnih zemalja. Francuski predsjednik Sarkozy najavio je razgovore o Novom Bretton Woods sporazumu koji bi trebao regulirati financijske tokove. Naknadna pamet, posebno ima li se u vidu da je samo autor ovih redaka kao beznačajan pojedinac, u tri navrata od 1995. godine potpisao Apel za organiziranjem Novog Bretton Woods sporazuma koji bi reafirmirao realnu ekonomiju, na principima fizikalnih zakonitosti i, dok je još bilo vremena, dokinuo spekulant-

sko ludilo. Svi su ti apeli proglašavani iluzijama i marginalizirani. No, pogleda li se što se predlaže kao koncenzus za Bretton Woods II, vidi se kako je riječ o još jednom pokušaju da se globalna regulacija uvede kao nadnacionalna i time samo malo pooštri kontrola nad pohlepom CEO-a u financijskim kućama. Drugim riječima, OK je i dalje spekulirati, ali na drugim derivativnim papirima, recimo na triku s prodajom dodijeljenih kvota emisije CO2 manje razvijenih zemalja na posebnim burzama koje bi se u tom cilju osnovale! Istovremeno, i dalje će se kresati investicije u infrastrukturu, poput školstva i zdravstva, recimo, jer to je inflacija, a naći će se par stotina tričavih milijardi za financiranje pokojeg rata na Bliskom istoku, posebno onoga koji bi pripomogao rastu cijena naftnih vrijednosnih papira zbog “geopolitičkog rizika”.

Za tu svrhu već desetljećima postoji cionistički entitet, zvan Izrael. Svaku ovu mjeru, i to je vjerojatno vrhunac hipokrizije, na vodećim medijima komentiraju “stručnjaci” iz Goldman Sachsa i Morgan Stanley-a! To su one iste investicijske banke koje su od Federalnih rezervi zatražile da im se promijeni zakonski status i da postanu komercijalne kako bi mogle, otvarati depozite jer im treba para. Goldman Sachs je od bankrotiranog, a od države spašenog AIG-a dobio 12,9 milijardi dolara za spašavanje, odnosno vraćanje

37

J O U R N A L

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM spekulantskih dugova. Upravo je brisanje razlika između investicijskog i komercijalnog bankarstva bilo jedan od glavnih uzroka kraha burze 1929. godine. To je nagnalo Franklina Roosevelta da potpiše tzv. Glass-Steagalov zakon 1933. godine kojim se zabranjuje komercijalnim bankama da ulaze u spekulativne sheme. Taj je zakon oboren 1998., za vrijeme Clintonove administracije, doduše uz republikansku većinu u Kongresu. Istovremeno, na summitu APEC-a, Asia Pacific Economic Councila, čije privrede čine oko 50% svjetske, na Bushovo inzistiranje, lideri 21 zemlje članice, uključivši Kinu, Rusiju i Japan rekli su da će se suzdržati od nametanja trgovinskih barijera u idućih 12 mjeseci. Najbogatije među njima, poput Japana, druge svjetske privrede, obvezale su se na davanje novca za proširenje fondova MMF-a koji je i sam već bankrotirao. Zaključak da se takozvanim

shemu jer im je odjednom, u najgoroj krizi, dana mogućnost da uđu u elitistički klub “razvijenih”, pa je G7(8) postao G20 i data im je iluzija kako su postale važne jer sudjeluju u donošenju odluka.

U Eurozoni počele su i nasilne demonstracije, Rusija i Ukrajina ušle su ponovo u sukob oko cijene isporuke i transfera plina, dok europski analitičari najavljuju vrlo teško ekonomsko razdoblje.

Takvo teško razdoblje, europska bliža i dalja prošlost svjedoči, rađa revolucionarni ferment koji počesto završava u kakvu totalitarizmu, napoleonskom, nacističkom ili boljševičkom, pratećim terorom i ratovima. U Francuskoj gnjevni radnici već otimaju vlasnike poduzeća.

Naime, sa svim bail out aranžmanima, socijaliziranog otkupa privatnih spekulantskih dugova, europske se zemlje, posebno Irska, Britanija, Španjolska i Italija, nalaze u situaciji prezaduženosti, gdje je

Jedini odgovor dan je na ekstravaganci u “ Dubaiju, pod nazivom Global Agenda, u 38

organizaciji Svjetskog ekonomskog foruma.

Tamo se, naime, pozvalo na globalnu regulaciju financijskih aranžmana, a isključilo nacionalnu. Kao da je nacionalna uopće i postojala.

”

J O U R N A L

Posebnim pravima povlačenja (SDR) parira bankrotu dolara kao svjetske rezervne i obračunske valute, inaugurira svjetsku valutu čiji bi emiter bio MMF kao svjetska centralna banka, što omogućuje manipulaciju protiv svake nacionalne valute i ekonomije. Temeljem odobrenih SDR-ova, već se izdaju obveznice s kojima se već trguje na burzama, kao i starim derivativnim ugovorima. Ludilu nema kraja. Banka za međunarodna poravnanja (BIS) izvijestila je da je razina derivativnih ugovora dosegla iznos od 426 bilijuna dolara. Američki je predsjednik na aprilskom sastanaku G20 dao zeleno svjetlo BIS-u da nadzire centralne banke i onemogućuje njihovo samostalno ponašanje.

Uz svjetsku vojsku u koju se NATO sve više pretvara, dobivamo bankrotirani svjetski monetarni sustav kojim upravljaju nevidljivi i neizabrani forumi financijskih mogula. Pravi novovjeki feudalizam.

Zemlje u razvoju naivno su pristale na

iznos duga između 80 i 100% BDP-a, a budžetski deficit znatno prelazi “svetu” granicu od 3% BDP-a. Demonstriraju mljekari, drugi poljoprivrednici, industrijski radnici koji su prvi osjetili drastičnu deflaciju u realnom sektoru koja je zakonomjerno, gotovo uvijek, posljedica hiperinflacije u financijskom. U tim uvjetima, Europska unija je usuglasila paket stimulativnih mjera od oko 600 milijardi Eura za financiranje realne ekonomije, ali s naglaskom da je cilj oživjeti potrošnju.

U SAD tjednima traju demonstracije po gradovima protiv mjera Obamine administracije, posebno reformi zdravstva koja, umjesto u željenom smjeru, sve više klizi prema Hitlerovom modelu zdravstvene zaštite za jake i sposobne iz 1939. Posljednji sastanak na vrhu zemalja G20 samo je ponovio potrebu za nastavkom stimulativnih mjera za oživljavanje potrošnje i inflatorno punjenje aktive banaka i financijskih institucija koje na burzama

pokazuje “oporavak”. Naime, prvi kvartalni i polugodišnji financijski izvještaji pokazuju dobit, ali samo ako se promatraju restriktivno, odnosno zanemarivanjem činjenice da su države preuzele dugove koji se onda u bilancama ne prikazuju! Čista obmana koja je rezultirala blagim povećanjem spekulacija dionicama i korporativnim obveznicama i time pokazala preokret trenda koji američki predsjednik Obama zove svjetlom na kraju tunela. To je doprinijelo umjetnom smanjenju pada BDP-a u dva uzastopna kvartala, pa se, tehnički gledano, u nekim zemljama govori o završetku recesije. Sve do novog pada vrijednosti indeksa na nekoj azijskoj burzi i novog ciklusa panike. No, pravi okidač je stanje američke privrede. U ovom trenutku ona je zadužena iznad mogućnosti izračuna duga jer nominalnom dugu treba pribrojiti tešku nelikvidnost.

Tako su svi (Kina, Rusija i drugi) koji drže ogromne količine američkih državnih obveznica i koji su razvoj bazirali na izvozu na američko tržište pred propašću.

Može se zaključiti, primjenom analogije iz termodinamičkih procesa, da je ekonomski sustav analogan motoru koji je u toku rada, pod neoptimalnom radnom temperaturom i sa smanjenim brojem okretaja, ostao bez lubrikanta, motornog ulja “zaribao” i stao, s polomljenim klipovima i oštećenim cilindrima. Svjetski politički čelnici i njihovi financijski gurui, baš zato što ne poznaju osnove termodinamike, čiji univerzalni principi potječu iz istog izvorišta kao i ekonomski, predlažu pokretanje motora njegovim neprekidnim zalijevanjem svježim uljem, baš kao što je Ben Bernanke obećavao da će bacati novac iz helikoptera, bude li potrebe, za održavanje likvidnosti bankrotiranog sustava. Svaki će inženjer, ali i fizikalno, dakle stvarno obrazovani ekonomist, znati da je to ordinarna glupost i preporučit će temeljitu popravku, zamjenu klipova i brušenje cilindara, a tek onda ubacivanje lubrikanta u sustav. Uloga lubrikanta je samo pospješivanje rada motora i ništa više. Tako je i uloga novca, monetarnih i financijskih agregata potpuno analogna motornom ulju, a stvarni je rad klipova u cilindrima koji pokreće cijeli sustav i prenosi silu na kotače te pokreće vozilo, analogan realnom ekonomskom sektoru.

Tko je kriv?

Moglo bi se reći da smo krivi svi zato što smo prihvatili postulate tzv. nove ekonomije, ne pitajući se kako je moguće bo-

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM gato živjeti bez rada i proizvodnje. One rijetke koji su konsekventno upozoravali na neodrživost modela proglašavali smo luđacima ili teoretičarima zavjere, ekonomskim romantičarima koji ne shvaćaju kako je došlo novo doba tercijarne i kvartarne ekonomije, nauštrb zastarjele industrije i poljoprivrede.

Kako je nemoguće suditi cijelom čovječanstvu, a krivnja i kazna mogu biti pojedinačne, dok je odgovornost kao grijeh nečinjenja opća, treba definirati promotore propalog modela, prije svih političku kastu koja je, zarad vlastite provizije, godinama deregulirala financijski sektor i postavila ga iznad realnog ekonomskog, praktički stvorivši i hraneći parazita koji je isisavao sve sokove iz potonjeg. Drugi po redu su bankari i generalno financijski moguli koji su, zbog svog obrazovanja, znali kuda sve to vodi. Posljednji, ali ne i najmanje važni su različiti kulturnjaci, filozofi, pisci, novinari, socijalni i ekonomski teoretičari koji su posljednjih desetljeća promijenili kulturnu paradigmu, namećući hedonističke vrijednosti, nagone i jastvo kao vodeće i gurnuvši razum i znanje u stranu. Time su djelatno doprinijeli pretvaranju društva iz proizvodnog i napretku usmjerenog, u potrošačko i spekulantsko koje cijeni instant stjecanje imetka, ugodu i nerad više od rada i dugotrajnog stjecanja znanja. Behavioristička ekonomija koju je kod nas, u organizaciji T-coma, promovirao jedan od članova Obaminog Nacionalnog ekonomskog vijeća Dan Ariely, tvrdi da nacionalne i globalnu ekonomiju vode animalni instinkti ponašanja, ugoda, nerad i tomu slično, što je samo derivat aristotelijanske teze o čovjeku kao inteligentnoj, političkoj životinji. U Obaminom timu ekonomskih eksperata nalaze se i Larry Summers koji je nagovorio Clintona da aminuje ukidanje Glass-Steagalovog zakona i ministar financija Timothy Geithner, veliki spekulant s Wall streeta koji je doveden da osigura državno pokriće spekulanata i nastavak osiguranja uvjeta za njihovo daljnje spekuliranje.

I što sad?

Postoje samo dva puta. Prvi je sadašnji nastavak modela izokrenutih prioriteta kako je to nazvao prof. Štimac, gdje je financijski ekonomski sektor nadređen realnoj ekonomiji koja je iznad suverene volje političkog naroda, dakle građana.

On vodi u konačnu propast svijeta kakvog znamo, sumrak civilizacije i povratak u mračni srednji vijek egzistencijalne borbe za opstanak u pauperiziranom, re-

feudaliziranom društvu, kao u socijaldarvinističkom košmaru kakvog fašističkog gauleitera. Drugi je radikalna promjena kulturne paradigme, povratak na proizvodni rad kao osnovu vrijednosti, što podrazumijeva usmrćivanje sadašnjeg globalnog financijskog sistema, i njegovu stečajnu te reorganizaciju realnog ekonomskog sektora.

Koncept je znan i poznat, ali već desetljećima sustavno ignoriran. U financijskom sektoru riječ je o suverenom nacionalnom kreditnom sistemu, ontološki suprotnom sadašnjem globalnom monetarističkom. Preduvjeti za izgradnju nove financijske arhitekture su otpis svih spekulantskih dugova po derivativnim ugovorima, zakonska zabrana spekulacije osnovnim dobrima (hrana, voda, energenti), što je od G20 tražio talijanski ministar poljoprivrede, prestanak privatizacije infrastrukturnih poduzeća i njihova renacionalizacija te puna regulacija financijskih tržišta na nacionalnim razinama, sa zabranom spekulacija na valutnim tečajevima. Svaka nacionalna država, putem Narodne banke, a ne Centralne kreira kreditni sustav pod kontrolom vlade, uz eksontnu stopu od 1 do 2%. Tako reorganizirane udružuju se u Novi Bretton Woods financijski sporazum relativno fiksnih intervalutnih tečajeva i sa sustavom zlatne rezerve za plaćanje deficita platne bilance. Nacionalni kreditni sustav znači da je kreacija monetarnih i realnih financijskih agregata stvar države koja de facto uzima kredit za razvoj osnovne ekonomske infrastrukture od svojih fizič-

kih i pravnih osoba, dajući ga pravnim osobama za financiranje realnih projekata.

Time se nacija zadužuje prema svojim resursima, pa to čini mudro, štiteći opće dobro, a ne kod globalnih mjenjača novca koji štite privatni interes. Osim kod sebe, nacija se može zadužiti i kod drugih država, ne privatnih banaka, temeljem bilateralnih sporazuma u okviru Novog Bretton Woods općeg sporazuma. Tako izdani krediti u produktivne djelatnosti, odnosno projekte koji povećavaju produktivnost rada po jedinici proizvoda i povećavaju mogućnost čovječanstva da opstane na sve većoj stopi naseljenosti po jedinici površine financiraju razvoj ekonomske infrastrukture na principu usklađenja mikro s makro kosmosom u visokoproduktivnoj poljoprivredi i industriji kao osnovi za razvoj čitavog ekonomskog sustava i stvarni rast standarda. U tom pravcu treba definirati infrastrukturne projekte primjene modernih nuklearnih i magnetno levitacijskih tehnologija proizvodnje energije visokog protoka, transporta dobara, desalinizacije vode, melioracija i hidroponike za pokretanje znanstveno-tehnološki vođenog ekonomskog razvoja intenzivne industrije, energetike i poljoprivrede od globalnog ali i razvojnog značaja za svaku naciju na čijem se teritoriju realiziraju. U tom smislu, pokretanje novog svemirskog programa, posebno izgradnje baze na Mjesecu u cilju ovladavanja resursima na Marsu (što je bila prvotna zamisao programa iz 1961.) bio bi znanstveno-tehnološki pokretač i zamašnjak za opći razvoj.

39

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR

Evropa, Bosna i RS – opasno djelo genocida u ciničkoj dramaturgiji Prof. Dr. Senadin Lavić Za Fatu Orlović i Florence Hartman

40

J O U R N A L

Nakon okončanja rata na tlu Bosne i Hercegovine 1995. međunarodna zajednica je pokrenula programe za razvoj liberalne demokratije, marcet economy i privatnog vlasništva. Uzroci i rezultati velikosrpskog barbarstva u BiH nikoga nisu previše interesirali. Možda su, da se skepsa razvije do kraja, bili uračunati od početka ratova na tlu bivše Jugoslavije.

Mnogi autori, govoreći o dejtonskoj konstrukciji BiH, potenciraju fraze da je ona podijeljena zemlja, nestabilno društvo, nefunkcionalna, bez građanskog učešća u tokovima konstitucije demokratskog sistema, etnička tvrđava, etnopolis i tome slično. U tome posebno prednjači M. Kasapović, a podržava je N. Kecmanović i slični likovi. No, niko od njih ne potencira priču da je na tlu BiH poslije rata ostalo djelo zločina pod imenom RS, ostalo da postoji kao rezultat zločina nad Bošnjacima i Hrvatima. Za mnoge tumače i eksperte nema ništa neobično u genocidnoj tvorevini!? Kao da je to normalno, kao da je genocidna tvorevina opravdan način sprovođenja i ostvarivanja političkih ideja. Oni čak i ne pominju kako je došlo do “podijeljenog društva” i “nemoguće države”. Onić, naprimjer, samo nastavljaju diskurs rastakanja bosanske supstancije. Niko od njih ne precizira stav da je postojanje RS uzrok neuspjeha instaliranja liberalne demokratije, jedinstvenog ekonomskog prostora, etničkokonfesionalne saradnje i pomirenja. No, danas se Bošnjaci ne žele pomiriti s postojanjem RS, većina Hrvata također i jedan manji dio bosanskih Srba.

Niko, dakle, u svojim elaboracijama poslijeratne BiH ne potcrtava kao ono što je bitno da je u njoj ostao živjeti fašistički projekt i rezultat velikosrpskog ekspanzionizma u kojem se pokazuje balkanska autoritarnost (neodgovornost, rasizam, nacizam, primitivizam i divljaštvo). A taj fašistički projekt i njegova genocidna tvorevina rasplamsavaju velikodržavni slogan “Svi Srbi u jednoj državi” do novih usijanja i opasnosti. Daytonsko-pariš-

ki projekt se pokazuje kao kula babilonska jer nije sankcionirao velikosrpska osvajanja na prostoru bivše države. No, jasno je danas da mu to nije ni bio cilj!

Dayton je završio rat i podmetnuo Ustav (Anex IV)!? To je glavni paradoks cjelokupne ciničke dramaturgije međunarodne zajednice oko Bosne. Naime, postojanje RS na teritoriji države Bosne i Hercegovine, koja je međunarodno prihvaćena pod imenom Republika Bosna i Hercegovina, rezultat je rata za teritorije, povijesno-političke igre velikih sila i cinizma međunarodnih institucija. Daytonsko-pariškim sporazumom 1995. godine, Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta: jedan je sastavljen od deset kantona koji su gotovo pa državice što je totalno decentraliziralo taj dio države i dovelo je do nefunkcioniranja, i drugi, manji dio države, s jednom vladom, predsjednikom, parlamentom, unitarno-centralističkom vlašću u kojoj dominiraju srpski političari i na teritoriji s koje su protjerane stotine hiljada Bošnjaka i Hrvata. Time je uvažena sila i ratni učinci na tlu međunarodno priznate države. Treba reći jasno da se RS na tlu države Bosne i Hercegovine pojavljuje kao rezultat ratnih zlodjela koja je činila organizirana velikosrpska politička i vojna klika na čelu sa S. Miloševićem i njegovima satelitima u Hrvatskoj i Bosni. Srbija je na tlu Bosne i Hercegovine napravila RS i to još nije sankcionirao od strane međunarodne zajednice, jer Bošnjaci i Hrvati nisu u stanju da to sami urade. To znaju svi – o tome je dio istine rekla F. Hartman i danas joj sude u Haggu. To je vrhunac cinizma – ne pravnog poretka.

U Beogradu mnogi zagriženi nacionalisti i smatraju da je RS “srpski plijen” iz nekoliko bezuspješnih i katastrofalnih ratova, stravičnih ne samo po druge balkanske narode, nego, prije svega, po sam srpski narod koji je danas omražen od prvih susjeda koje je napadao i ubijao od devedesetih godina dvadesetog stoljeća. (Dovoljno je pomenuti s kim su velikosrpski

ekspanzionisti ratovali u dvadesetom stoljeću: Bugari, Albanci, Bošnjaci, Hrvati – sve prvi susjedi od kojih su pokušavali oteti dio teritorije za svoju Veliku Srbiju.)

Sve dok Beograd ima aspiracije prema dijelu BiH postojaće velikosrpski politički primitivci ili “prečanski sateliti” u BiH – kad Beograd definitivno napusti velikosrpsku ideologiju, mit i fašizam, otvoriće se nove perspektive egzistencije za narode u ovome dijelu Evrope.

Probosanski političari ne pristaju na legalizaciju rezultata velikosrpskog fašizma i ekspanzionizma iz perioda 1992.1995. godina. Oni to ne mogu prihvatiti iz civilizacijskih, moralnih i političko-strateških razloga. Daytonsko-pariški sporazum je zaustavio genocid, progone i patnje građana Bosne i Hercegovine, kao i daljnje razaranje države i društva, u čemu velika zasluga pripada SAD, ali nije doveo do pravde. To je njegova paradoksalna dvosmislenost koju koristi velikosrpska ideologija i njeni politički predstavnici. Štaviše, njime su agresori iz Miloševićevog okruženja nagrađeni, čime su prekršena sva moralna, ljudska i međunarodna načela u novijoj povijesti čovječanstva. Uništena je Republika Bosna i Hercegovina i na njenim temljima konstruirana monstruozna, genocidna tvorevina “entitet RS” koja je djelo fašizma i nacionalističkog primitivizma zločinaca. Iz ove polazne nepravde i manipulacije proističe sva poslijeratna perverzija, nemoral, sumrak humanosti, nepoštivanje prava, međunarodna “naivnost”, cinizam velikosrpskih političara, kriminal, dehumanizacija ljudskih odnosa, etničko distanciranje i mržnja.

Za potrebe ublažavanja zločina genocida vidljiva su dva antibosanska modela interpretacije: 1) prvi modela kazuje – u Bosni je vladala višestoljetna mržnja među narodima (ovome je bliska M. Kasapović sa svojim konsocijacijskim kasapljenjima povijesti i negiranjem određenih historijskih tokova) i 2) drugi model kazuje – u Bosni je bio građanski rat a ne

BOSANSKI BAROMETAR agresija (najnoviji predstavnici ove ideje na čelu s N. Kecmanovićem i srpskom verzijom rata u BiH). Oba ova modela imaju zadatak da negiraju detaljno i nepovratno bosansku specifičnost i relativiziraju zločine na tlu BiH od strane velikodržavnih i paravojnih elemenata. Niko nije nikada tvrdio da je u Bosni tekao med i mlijeko tokom njezine povijesti, kao uostalom nigdje u okruženju! Uz ovo je išla politika nemoći IC (međunarodne zajednice), ona podla politika prepuštanja Bosne u ruke neprijatelja kroz opću indolentnost, ravnodušnost i hladnoću prema stradanju nevinih ljudi. U tom sramnom podržavanju zločinačkih poduhvata posebno su se isticali politički predstavnici Francuske, Britanije i Rusije! Negiranjem određenih historijskih činjenica ili njihovom prekompozicijom i reinterpretacijom ne prihvata se BiH i poriče se njena povijest – ona se pojavljuje samo kao “vještačka tvorevina” koja nikada nije ni bila država ili, najopakije rečeno, nikada nije postojalo bosansko kraljevstvo ili poseban položaj unutar Osmanskog carstva ili corpus separatum unutar Austro-Ugarske monarhije ili posebna federalna jedinica unutar Jugoslavije. Sve te laži i podmetanja ne mogu se prihvatiti.1 Specijalni rat protiv Republike BiH vođen je 1992. godine po međunarodnim skupovima i institucijama. Tada se širila priča o “vijetnamizaciji” BiH, razvijao se strah na sve strane. Bauk “vijetnamizacije” skrivao je i ciljano zatomljivao jednu prostu činjenicu da Republici BiH kao članici UN nisu trebale međunarodne trupe, nego samo pravo da se sama brani – ona to pravo nije dobila od međunarodne zajednice. Republika BiH nije dobila pravo da kupi sebi oružje i da se brani od agresije, jer embargo na uvoz oružja je najviše pogađao nenaoružanu žrtvu, bosanskohercegovačku Vladu u Sarajevu. Francuska i Velika Britanija su podržavale taj nemoralni embargo. Njihovi predstavnici su se ponašali kao holivudska glumica koja je došla među afričke nesrećnike da ih pomiluju i osvijetle svojim “likovima”. Onda je u Ženevi D. Owen poništio rezultate Londonske konferencije gdje je jasno utvrđeno da je Jugoslavija i JNA agresor na BIH. Na Londonskoj konferenciji o BiH, međunarodna zajednica je nedvojbeno procijenila da je na Republiku BiH izvšena očevidna agresija od strane Srbije i Crne Gore. No, već u Ženevi, nažalost, takvo precizno određenje događanja na terenu se napušta, te D. Owen i C. Vance stupaju na

scenu pregovaranja. (Tako, ako rat “malo duže” potraje moglo bi ga se karakterizirati kao “civil war” i onda bi se jasno unutar BiH moglo govoriti o “tri zaraćene strane”, a pritom će uloga Srbije i Hrvatske lagano da se izgube iz vida i imaćemo pripremu za trojnu diobu BiH.) Kroz “mirovno posredovanje” Owena i Karingtona u ženevskim pregovorima uveden je koncept “tri zaraćene strane” i put ka etničkoj teritorijalizaciji državnog prostora BiH. To je značilo da je legalna bosanska Vlada koja se branila od velikosrpske agresije izjednačena sa srpskim agresorima, odnosno ona je samo “jedna strana” u sukobu za nepristrasne oči međunarodnih posrednika pri miru. Otad je BiH u velikom i strašnom škripcu. Mnogi smatraju da su Vance-Ovenove mape direktno inspirirale zločine HVO nad Bošnjacima. V. Kristofer poslao je predsjedniku Izetbegoviću 19. avgusta 1993. godine pismo u kojem mu preporučuje da prihvati Miloševićev i Tuđmanov plan o podjeli BiH. To su podržali Owen i Stoltenberg.

RS nije nastala slučajno. RS je nastala ratnim pohodom Miloševićevog režima na BiH. Prečanski velikosrpski pobunje-

1992. godine, Bošnjaci su bili većina kada su ih velikosrpski fašisti napali, pobili i protjerali. Otada se gradovi u Podrinju smatraju “srpskim” i to je smisao veliksrpskog rata za teritorije BiH. I to je sav smisao velikosrpske kulture, politike i “mudrosti” u posljednja dva stoljeća (19. i 20. stoljeće). Ubiti nenaoružane stanovnike jednog područja, zvjerski se iživljavati nad nemoćnima i onda od toga napraviti “junački” mit i proglasiti sve “vekovnom” srpskom zemljom. Strašna kulturna matrica!

Danas većina građana smatra da je neophodno RS transformirati u nešto civilizirano, ljudsko, normalno, antifašističko i demokratsko. RS nije “ostatak ostataka srpske etničke teritorije”, kako to manijakalno ponavlja M. Ekmečić, nije ni “srpska država” – ona je mjesto sramote za srpski narod. Bosna vapi za pravdom i redom. Bosni doista treba pravda – ne vođe, ne fanatici, ne klerikalni fundamentalisti, ne etnički lideri, ne Visoki predstavnik2 i slično. Bosni trebaju jake institucije državne vlasti. Vrijeme je sazrelo odavno da se prestane dijeliti Bosnu kao praznu zemlju, prostor, teritoriju ili divljinu. Država BiH je postala

projekt se pokazuje kao “kulaDaytonsko-pariški babilonska jer nije sankcionirao

41

velikosrpska osvajanja na prostoru bivše države. No, jasno je danas da mu to nije ni bio cilj! Dayton je završio rat i podmetnuo Ustav (Anex IV)!? To je glavni paradoks cjelokupne ciničke dramaturgije međunarodne zajednice oko Bosne.

”

nici su bili njegovi izvršioci. Ona je rezultat zločina genocida nad Bošnjacima u istočnoj Bosni (od Foče do Bijeljine, a ne samo u Srebrenici) i progona nesrpskog stanovništva s teritorije koja je osvojena ratom. Ostaviti RS da postoji na tlu BiH značilo bi priznati genocid kao legalno sredstvo ostvarenja političkih ciljeva i monstruoznih ideologija velikosrpskog fašizma. RS je stravični “nesporazum” i sramota današnjeg čovječanstva i njegovog međunarodnog poretka. Genocidna tvorevina je projekcija Miloševićevog režima u Srbiji i rezultat vojničke agresije tog režima i JNA. U istočnoj Bosni do

zatočenik entiteta RS koji je kontinuiranom opstrukcijom i etnonacionalističkom politikom doveo do krize u funkcioniranju cjelokupnog sistema vlasti, te time zakočio svaki mogući napredak države i njenih institucija. Niko građane ne pita kakvu državu oni hoće, već su tu lideri koji po prudskim krajdrumskim svratištima “u ime građana i naroda” donose mudre odluke kao sveznalice i svemoćni. Tako se demokratija preobraća u samovolju pojedinih lidera, a sudbina većine građana zavisi od volje, ćeifa i raspoloženja pojedinih patoloških slučajeva što su se uživili u uloge vođa. Negdašnji

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR

42

J O U R N A L

visoki predstavnik M. Lajčak, nažalost, za svoga mandata Visokog predstavnika nije osnažio centralnu vlast države – on je glumio “mirovnog posmatrača”. Čekao je da se “lideri dogovore”! To govori o onima koji su njemu naređivali iz međunarodne zajednice! Čuvari RS upozoravaju (prave Platforme, Upozorenja, Predstavke, Deklaracije, Zaključke) da postoji neupitan teritorij koji pripada entitetu koji ustvari više funkcionira kao opasna odmetnička paradržava na tlu međunarodno priznate države BiH. Daytonsko-pariški sporazum je proizveo mir bez ljudskih prava ili, drugim riječima, nije uništio fašistički projekt na tlu BiH. RS nije “državotvorni entitet” kako nam to podlo i neprecizni podmeću vladari genocidne tvorevine RS, nego je, štaviše, djelo besramnog zločina nad građanima bošnjačkog etničkog određenja – to se ne može izgubiti iz vida.

Podmetnuta Platforma za neupitnost i cjelovitost RS je pripremna politička igra za daljnje pregovore o ustavnim pitanjima, a da bi se zanemarilo pitanje o njenom zločinačkom, genocidnom instaliranju na tlu BiH. Ona je završila Zaključcima, a ovi poništenjem od strane visokog predstavnika V. Inzka. RS je isto onoliko neupitna, jedinstvena i sveta, koliko su bili životi ljudi u Podrinju, Semberiji, Hercegovini, Krajini ili Posavini koje su pobili “utemeljitelji” genocidne grobnice.

Aktualni “čuvari zlodjela R. Karadžića” sprovode istu politiku “utemeljitelja”.

Njeno počelo u zlodjelu se nikada i ničim neće moći prikriti – ona nema ljudski, moralni i povijesno-kulturni osnov i opravdanost svoga postojanja. Ona je rezultat ljudskog zla! Stoga je RS teret na leđima srpskog naroda koji ga stalno prikazuje pod svjetlom zločina nad drugima.

To možda sadašnja generacija “čuvara” i “nastavljača” genocidnog projekta ne vidi, ali računi povijesti uvijek neumoljivo stižu. Pritom, valja imati na umu, negacija RS nije negacija srpskog naroda, nego je u pitanju moral i pravda za kojima vapi čovjek ovoga podneblja, a ni srpski narod ne može u budućnost bez pravde i součavanja s povijesnim događajima i njihovim značenjima.

Daytonskim Ustavom u BiH je institucionalizirana kao vrhovni zakon nepravda i nejednakost samim tim što je u njemu ostavljeno sramno ime zločinačke tvorevine tokom agresije 1992.-1995.

Stoga je lakše reći da je riječ o parodiji Ustava, a ne o Ustavu jedne međunarodno priznate države. Cjelokupna cinička međunarodna zajednica, upetljana u tra-

gediju koju sprovodi na Balkanu, dobro zna da je vojnom silom velikosrpskih osvajača srušena Republika BiH i njen Ustav. To rušenje je Daytonsko-pariškim sporazumom samo potvrđeno – na tome je radila prije skupa u Daytonu cijela grupa tzv. međunarodnih posrednika koji nisu krili svoje etnocentričke i imperijalnoeurocentričke predrasude prema Bošnjacima i islamu. U sam sistem države BiH, dakle, instalirano je narušavajuće sredstvo destabilizacije i nereda. Velikosrpski genocidni entitet u Bosni je poniženje civilizacije, a ne samo ponižavanje ili ponižavajuće prisiljavanje bošnjačkih žrtava i političkih predstavnika da se to zločedo prihvati kao činjenica. Time se ruše sve naše humanističke predstave i antropološke naivnosti o ljudskom poretku u ovome dijelu svijeta. Bošnjaci su danas najtužniji narod na planeti – pobijeni, poniženi, ostavljeni i preplašeni za svoju sudbinu. Stoga bez pravde nema u Bosni civilizacijskog napredovanja i izlaska iz kruga zlodjela.

U odsustvu hrabre i humane vizije budućnosti, velikosrpski antibosanski Levijatan je rehabilitirao četništvo i pokušao ga predstaviti kao antifašističku ideju.

No, pritom, valja znati da je velikosrpska militarno-politička orijentacija iz XIX. stoljeća osnovna ishodišna tačka svih problema i nesreća među narodima bivše Jugoslavije. Tako se u programsko-ideološkim tekstovima DRUGI pokazuju kao predmet na kojem se može iskaliti srpski bijes zbog vijekovne potčinjenosti mrskim osvajačima. Ti drugi su Bošnjaci, Albanci i dijelom Hrvati. Od XIX. stoljeća otvorena je hajka na Bošnjake – epoha progona Bošnjaka završava se, nažalost, genocidom u Srebrenici. To je najveća tuga i nesreća bošnjačkog naroda i najveća sramota srpskog naroda. Nazadnost velikosrpske isključivosti, tog ubogog diskursa svetosavskog izolacionizma, danas je kao ludačka strašna nesreća ne samo za srpski narod na Balkanu već i za njegove prve komšije, bez obzira šta srpska politika mislila o tome. Dakle, bez obzira koje monstruoznosti velikosrpski diskurs priprema Bosni u budućnosti – Bosna je bila i biće paradigma evropske svijesti, anticipacija zajednice evropskih naroda koji su izabrali mir i prosperitet.

Ujedinjena Evropa afirmira povijesnu suštinu bosanskosti, bosanskog bića koje je povijesno konstruirano. Zato je povijesna šansa Bosne u evroatlanskim asocijacijama!

Pojam etničko čišćenje, koji je ušao u politički, pa i pravni jezik 1990-ih godi-

na, označava zločin protiv čovječnosti i nije sinonim za genocid, jer za dokazivanje “etničkog čišćenja” nije potrebno dokazati namjeru uništenja nego diskriminatornu namjeru. Pojam je uveden kako bi opisao brutalan odnos spram određene grupe civila prilikom sukoba u procesu raspada bivše SFRJ (kao što su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini), a koji podrazumijeva uništenje svih tragova fizičkog bivstvovanja ciljane skupine kao što je i uništavanje spomenika, grobalja, džamija, biblioteka, kuća …. RS je danas dio Bosne koji je rezultat ovih djelatnosti koje se podrazumijevaju pod etničkim progonom drugih etničkih, religijskih, kulturnih, jezičkih grupa. Od Daytona je ostala samo RS kao rezultat zločina nad građanima BiH! Iz cjelokupnog Daytonskog ugovora o miru predstavnici RS priznaju samo da postoji entitet koji se zove RS i ništa više ih ne interesuje. To je kraj dosadašnjeg Daytonskog ugovora. Pred nama je problem konstitucionalne izgradnje Bosne i Hercegovine za Evropsku uniju, pitanje novog normalnog ustava koji bi zadovoljio sve građane, a ne samo etničke torove. Zato je konačno pitanje ovoga teksta: u ime kojih Bošnjaka (Srba, Hrvata i ostalih) se vodi bošnjačka (srpska, hrvatska i ostala) politika u XX. stoljeću, a posebno od devedesetih godina prošlog stoljeća? Samo je bošnjački cinizam gori od antibosanskog fašizma, jer je ekvivalent internacionalnom cinizmu od prvog dana agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu... Neostvareni projekt povratka protjeranog stanovništva na njegova ognjišta iz 1991. ojačao je naum velikosrpske agresije na Republiku BiH. Zašto se danas iz Bosne ne čuje podrška za F. Hartman? Zašto se bošnjački i probosanski političari ne ugledaju na Fatu Orlović? Zašto se samo oplakuju žrtve, a ne progone zločinci i dovode pred lice pravde? Paradoks je još veći što nema ni Bošnjaka koji bi potpisao opasne papire!

Bilješke: 1

Misha Glenny smatra da je proglašenje nezavisnosti BiH – uprkos većini galsova ZA – bilo prekršaj ustaljenih političkih normi da se odluke donose uz pristanak sve tri etničke zajednice. On “zaboravlja” da je u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina priznavana (Srbija je već od 1991. godine samostalna država) i kad je proglasila svoju nezavisnot, Jugoslavija već prestala postojati. Ne može biti da to dobro obavješteni M. Glenny nije znao.

2 U Bosni su blagougodno ordinirali Visoki predstavnici međunarodne zajednice: Karlos Vestendorp, Karl Bildt, Wolfgang Petrich, Paddy Ashdown, Kristian Schwartz Schilling, Miroslav Lajčak i najnoviji Valentin Inzko.

BOSANSKI BAROMETAR Poslovni kutak

Katastrofalna financijska situacija u BiH Mirsad Dubravić

Dolaze u banku u svojim radničkim odjelima, poslije posla, njih dvadesetak.

Radnice na šaleterima u banci se samo blijedo gledaju, osiguranje ne zna kako bi reagiralo. Ostali ljudi nesptrpljivo čekaju u redu dok se jednom po jednom prave računi kako bi se gasterbajterima mogla isplaćivati plaća. Plaća čiji veći dio će poslati kao doznake svojm obiteljima u Bosnu... Prema novom izvještaju Svjetske banke, vrijednost doznaka iz inostranstva u BiH iznosila je više od 2,7 milijardi dolara (oko 3,8 milijardi KM po sadašnjem kursu), što iznosi 17,8 posto bruto društvenog proizvoda (BDP) zemlje. BiH se po tome nalazi na nezahvalnom 14. mjestu u svijetu i drugoj poziciji u Evropi, iza Moldavije. Fuad Kasumović, zamjenik ministra finansija i trezora BiH, smatra da vrijednost doznaka iz inostranstva u BiH prelazi 20 posto BDP-a, ukazujući da naši

od ino-doznaka, posebno što smo, kaže, mala i otvorena privreda s niskom konkurentnošću.

“Ukoliko bi se ostvarile projekcije Svjetske banke o padu doznaka od 15 posto za ovaj dio svijeta, to bi dovelo do pada potrošnje naših građana i pogoršalo stanje u privredi”, istakao je on. Pucar, međutim, ukazuje da u prvom tromjesečju ove godine, prema podacima Centralne banke BiH, nije evidentiran pad tekućih transfera.

S druge strane zamjenik federalnog premijera i ministar finansija Vjekoslav Bevanda rekao je da će ukupna dugovanja budžeta FBiH do kraja godine iznositi nevjerovatnih 400 miliona KM, ukoliko ne bude korigovan u odnosu na prvobitne planove koje je odobrio parlament. Tih 400 miliona KM duga, predlažu da se namanku rezanjem socijalnih davanja. Tako

Imate 1.200 sudaca i tužitelja, 760 “ zakonodavaca, 180 ministara, četiri različita nivoa vlasti i tri vojske - u zemlji sa manje od 4 miliona stanovnika! Imate 13 premijera!

To je po jedan premijer na svakih 300.000 stanovnika.

”

gastarbajteri dosta novca donose u kešu, dok zvanični izvještaji prate samo prilive preko banaka.

“Nema nikakve dileme da se globalna recesija i smanjenje broja uposlenih i visine plaća na Zapadu održava na naše građane koji tamo rade, jer emigranti će prije izgubiti posao nego domicilno stanovništvo”, ukazao je Kasumović.

Stevo Pucar, stručnjak za makroekonomiju u Udruženju ekonomista RS SWOT, potvrđuje da je BiH jako zavisna

se planira rezanje mirovina, transfera za poticaje poljoprivrednicima kojima je usput rečeno ukupno dano svega 6,5 miliona KM za godinu. Da li su naš političari svjesni da neće ljudi imati što jesti i da čine zemlju potpuno ovisnom o odredbama Svjetskog monetarnog fonda? Ako jesu, onda je to još sramotnija činjenica.

Da su svjesni te činjenice govori i podatak da su za poslove koje su u njihovoj domeni dodatno osnivali radne komsije te van zakonske regulative, isplaćivali sebi

novčana sredstva iz proračuna (uz već ionako previsoke plaće). Paradoks je da su to radili i za vrijeme obavljanja drugih dužnosničkih poslova, a neki su bili i u 10 različitih komisija. Osim ovih “sitnih” lopovluka, moramo komentirati bivšeg Viskog predstavnik za BiH, Paddyja Ashdowna, koji je upozorio ovdašnje zakonodavce da je taj teret neizdrživ. “Imate 1.200 sudaca i tužitelja, 760 zakonodavaca, 180 ministara, četiri različita nivoa vlasti i tri vojske - u zemlji sa manje od 4 miliona stanovnika! Imate 13 premijera!

To je po jedan premijer na svakih 300.000 stanovnika.” – rekao je.

Plaća jednog premijera ovisi od kantona do kantona te iznosi oko 2.200 KM, a ministra 1.600 KM (ovi podaci su iz časopisa “Dani” 21. Juna 2002). Prosjek plaća u državnim službama je za 20% veći od privatnog sektora. Zahvaljujući svom uređenju, BiH se u ovom trenutku može pohvaliti da više od polovine prihoda ubranih od poreza građana troši na plaće zaposlenika u birokratskom aparatu, a usporedi li se sa drugim zemljama, onda postaje posve jasno da mnogo bržim koracima nego ka Evropi - grabimo put Nigerije, apsolutnog svjetskog šampiona birokracije. Jedan od primjera su i komisije. Godinama su kantoni izdvajali na stotine hiljada KM za finansiranje različitih komisija, pri čemu uglavnom nisu poštovani propisi koji ograničavaju visinu naknada i članstvo u više komisija. Ovo je rezultat analize podataka koje su prikupili novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, kao i izvještaja revizora iz Ureda za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH).

Iz prikupljene dokumentacije, te intervjua sa revizorima i kantonalnim zvaničnicima evidentno je da su pojedinci godišnje zarađivali i po nekoliko desetina hiljada KM pored svojih redovnih primanja, usprkos propisima koji su to trebali ograničiti. Revizori koji kontinuirano

43

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR

44

J O U R N A L

ukazuju na nepravilnosti u komisijskom sistemu kažu da njihova upozorenja dugo nisu imala efekta.

“Ma joj, da vi vidite, oni izmišljaju komisije”, kaže Mirsada Janjoš, direktorica Sektora za reviziju kantonalnih budžeta i institucija pri Uredu za reviziju institucija FBiH. U revizorskim izvještajima se navodi da su zvaničnici formirali komisije čijim članovima je plaćano da urade posao koji im je ionako bio u opisu radnog mjesta. Članovi komisija su tako ostvarivali dodatnu zaradu, radeći isti posao. Samo su Sarajevski i Tuzlanski kanton dostavili dovoljno informacija za analizu, pri čemu su podaci iz Tuzle bili potpuni samo za jednu godinu. Većina ministarstava Hercegovačko-neretvanskog Kantona ni nakon šest mjeseci nije dostavila tražene podatke, kršeći tako Zakon o slobodnom pristupu informacijama.

Prema prikupljenim podacima, Kanton Sarajevo je potrošio blizu 3,2 miliona KM za naknade članovima komisija između 2006. i 2008. godine. Ukupni iznos je i veći, uzimajući u obzir da neka ministarstva nisu dostavila podatke za cijelu 2008. godinu.

Također, nemoguće je utvrditi tačne iznose pojedinačnih naknada za više od 120 članova komisija iz Ministarstva unutrašnjih poslova ovog kantona. Samo u 2007. godini, jedinoj za koju su prikupljeni podaci usporedivi za sva tri kantona, Kanton Sarajevo je potrošio više od 1 milion KM na komisijske naknade. To je gotovo duplo više nego u Tuzlanskom kantonu. U istoj godini, prema podacima iz budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona, ovaj kanton je na isplate naknada članovima komisija, uključujući poreze i ugovorene usluge, potrošio oko 1.8 miliona KM bruto. Kad se samo zbroje ovi izdaci dolazimo do zaključka da se time mogao pokriti trošak subvencija za poljoprivrednike. Čini se da to nekome nije u interesu.

Uvozni lobi stranih korporacija je očito puno jači i logika je u tome da u sprezi s vlašću učine Bosnu neokolonijalističkim podaništvom velikih i moćnih korporacija gdje one mogu plasirati svoj kapital i robu. Nejasno je na osnovu čega su banke povećale kamatne stope na kredite kada nije bilo podzakonskog akta koji bi precizirao uslove kada ih mogu mijenjati, kazali su u Uredu za zaštitu potrošača BiH. Također je bankarski sektor jedan od onih koji ima dobitke u ovom dobu recesije u državi. Osim ovoga FBIH također planira prodati svoje udjele u velikim korporacijama, jer kažu da im je to mrtvi kapital, a te firme samo oko 2 miliona

KM raspodjele na dividendu. Stoga planiraju staviti svoje dionice na Sarajevsku burzu i tamo ih rasprodati. No isto tako kažu da je bitno da ostanu “BH Telecom” i “Elektroprivreda” u njihovom valsništvu. Pa kako im je za vjerovati!

BiH ima izvrsne resurse za korištenje energije vjetra i to je jedna od šansi za privlačenje stranih investicija, otvaranje radnih mjesta i uopšte povećanje bruto društvenog proizvoda (BDP). Ambasador Njemačke u BiH, Joakim Schmit, uručio je ministru spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Mladenu Zirojeviću, elektronski atlas vjetrova. Schmit je rekao da je to dokument zasnovan na meteorološkim podacima sakupljanim 30 godina, koji dopušta procjenu situacije s vjetrovima za svako područje u BiH. Pomoću atlasa je moguće tačnije lociranje i procijena kapaciteta pojedinih područja, te lakše planiranje izgradnje postrojenja za korištenje energije vjetra. Schmit je naveo da je ukupni potencijal energije dobijene od vjetra u BiH oko 2.000 megavata, ali se smatra da je iskoristivo oko 900 megavata. Izrazio je, međutim, razočarenje što ovaj potencijal u BiH do sada nije korišten. Riječ je o ekološkoj proizvodnji hrane, obnovljivim izvorima energije i ekoturizmu - u sklopu toga se moraju iskoristiti i krediti koji se dobivaju iz svjetskih kreditnih organizacija (MMF, Svjetska banka itd). Jer ako se krediti iskoriste za tekuću potrošnju (plaću državnih dužnosnika i naknadu za komisije), automobile, mobitele, ručkove, a sve to ide na državnu “sisu”, ne piše nam se dobro. Rashode se ne može dugotrajno riješiti nikakvim rebalansima proračuna u kojima će se rezati temeljna socijalna prava i ugoziti one koji su već ionako na rubu egzistencijalnog minimuma. Analitičari se slažu da pokušaj smanjenja izdvajanja za ratne vojne invalide i veterane može oboriti ionako krhku federalnu Vladu i izazvati socijalne nemire, ukoliko Vlada ispuni uslove MMF-a. U prva tri mjeseca ove godine više od 250 000 radnika tekstilne i metalske industrije ostalo je bez posla, a očekuje da će se taj broj udvostručiti. To će samo pokrenuti val još većeg nezadovoljstva i na kraju bi moglo doći do nemira. No i naš narod mora shvatiti da su prošla davna vremena socijalizma i da, kao šta Adam Smith kaže u “Bogatstvu naroda”, “nema besplatnog ručka”. Adam Smith je dijelom u pravu, ali Milostivi Stvoritelj sve nas je obdario svojim rahmetom i na svakog pada kiša, ali i sja sunce. Molimo Ga da se osvjestimo i pokrenemo ovu zemlju, ne pouzdavajući se nikoga do li u Davatelja i same sebe.

Inicijative

Osnivamo Preporodovu planinarsku grupu!

Uvijek me, iznova, začudi reakcija gradskih ljudi koji su, uvučeni u armirano-betonsku strukturu grada, ushićeni svježinom kakva prirodnog prizora, krajolika: šarenila šumske livade, svježinom i mirom stare šume, tajnama koje skrivaju špilje i usjeci…

Pa su, utren, spremni odazvati se našem pozivu da vikendima krenu na izlet na obližnju Medvednicu. A kada to treba i realizirati, ispričaju se nekom neodgodivom obvezom…Odlučite li se uistinu krenuti s nama – dostatne su vam tek udobne cipele ili tenisice, sendvič i bočica vode!

Međunarodni Dan pješaka je iza nas, bio je 6. listopada, ali brojne markirane staze Zagrebačke gore mogu biti pred nama odazovete li se ovoj inicijativi KD Preporoda i uspijemo osnovati planinarsku grupu.

Dovoljno je da se javite našoj tajnici i potvrdite svoju spremnost!

Nekako s jesenjim vatrometom boja poveća se i broj posjetitelja u mnogobrojne medvedničke planinarske domove gdje se može dobro i jeftino objedovati. Slijedeći iskonski zov sakupljača nađe se na lijepo uređenim planinarskim šetnicama mnogo i onih koji među stoljetnim stablima u plastične vrećice trpaju sebično: kestenje, gljive, kupine, šipak. Promaknu im žubori brojnih potoka jer uz bučno dovikivanje gromoglasno puštaju kojekakvu glazbu…

U tišinu šume valjalo bi ušetati obzirno, a njenu ljepotu otkrivati podignuta pogleda. Tada će i njena raskoš dotaknuti našu dušu, smiriti nas.

Grmovi nas božikovine, šuštanje različitih trava i intenzitet krhkog poljskog cvijeća ljupko pozdraviti i zahvalno prepustiti ritmu vlastitih koraka. Prozračna će nas sunčeva svjetlost migoljenjem kroz stare krošnje obujmiti smirajem, odagnati stresove. Lepršava igra sjena uljuljati u meditaciju. Opiti mirisom – Zemlje. Što čekate? Nazovite! Krećemo, već sljedeću subotu!

Edina Smajlagić

ŽIVJETI ISLAM

Povijest državotvornosti Kraljevine Saudijske Arabije (II.) – Vehabijska ideologija Mirza ef. Mešić

Teritorijalni integritet i politička stabilnost Saudijske Arabije na jednoj strani ovisi od njenog najvjernijeg saveznika Sjedinjenih Američkih Država, dok na drugoj strani ovisi od domaće uleme (islamskih učenjaka) koji saudijskoj obitelji osiguravaju i potvrđuju politički legitimitet unutar zemlje. Ulema u saudijskom društvu ima punu kontrolu nad obrazovanjem i pravnim sustavom koju ostvaruju kroz institucije kakve su Agencija za unapređivanje vrlina i prevenciju poroka i tzv. Ćudorednu policiju (mutavi'in). To jasno pokazuje da obitelj Saud vodi i dvostruku politiku: jednu, usmjerenu prema svojim podanicima, sljedbenicima Abdul Vehhaba, i drugu, usmjerenu prema svojim političkim mentorima iz Washingtona. Islamski učenjaci su partneri obitelji Saud u vlasti, ali im često predstavljaju i opterećenje i njihovi su najžešći kritičari, posebno kada se radi o nekim vanjskopolitičkim odlukama. Stoga, u objašnjavanju povijesti državotvornosti Saudijske Arabije, potrebno je u kratkim crtama razjasniti prirodu i povijest vehabijskog pokreta na kojem je Saudijska Arabija i utemeljena.

Posebno što su nakon 11. rujna 2001. godine, kada su Sjedinjene Američke Države pretrpjele nezapamćene terorističke napade na svoj teritorij, brojne zapadne vlade, politički analitičari i mediji kao ishodište “islamske prijetnje” sa kojom se suočio zapadni svijet pronašli u vehabizmu. O vehabizmu se posebno raspravljalo u Sjedinjenim Američkim Državama. Postavljala su se sljedeća pitanja: Postoje li veze između vehabizma i terorizma? Kako SAD mogu imati prijateljske veze sa zemljama poput Saudijske Arabije koje promiču takvu interpretaciju islama? Je li vehabijsko učenje opasna prijetnja SADu i njenim interesima u svijetu? Vehabizam je postao ozloglašen po svojemu negativnom utjecaju koji je vršio na cjelokupan islam i brojne islamske zajednice

širom muslimanskog i zapadnog svijeta. Često je opisivan kao radikalni, ekstremistički, puritanski i militaristički pokret, suprotan modernosti i suvremenosti.

Mnogi su na Zapadu sve činili kako bi vehabizam povezali sa stotinama terorističkih napada u muslimanskom svijetu i na Zapadu, koji su odnijeli tisuće nevinih života. Osamu bin Ladena i njegov ekstremni militarizam dovodili su u vezu sa učenjima Muhammeda Abdul Vehhaba, islamskog učenjaka iz polovice 18. stoljeća, koji je vjerovao da putem džihada sa područja današnje Saudijske Arabije može proširiti svoju interpretaciju islama.

Korijeni Vehabizam se kao vjersko-političkomilitantni pokret pojavio sredinom 18. stoljeća u Nedždu, istočnoj pokrajini Saudijske Arabije u kojoj se nalazi i grad Rijad, današnja prijestolnica saudijskog kraljevstva. Ime vehabizam je skorijeg datuma i veže se za njegova pokretača Muhammeda ibn Abdul Vehhaba, rođenog 1703. godine u gradiću Al-Ujajna.1 O ranom se životu Abdul Vehhaba ne zna mnogo, osim da je puno putovao po islamskom svijetu želeći postati uspješan trgovac, upuštajući se u teološke rasprave sa brojnim muslimanskim učenjacima toga vremena, oblikujući vlastito tumačenje islama. Posjetio je Mekku i Medinu, svete mjesta u islamu, te Basru. U tim najpoznatijim muslimanskim gradovima nije naišao na simpatije, pa se vratio u mjesto rođenja, gradić Ujejnu, gdje je počeo svojim propovijedanjem islama privlačiti sljedbenike. Ubrzo je morao napustiti i Ujejnu te se na poziv vladara Diriye Muhammeda ibn Sauda nastanio u tom mjestu.2 Od njegovih su se agresivnih tumačenja islama ogradili čak i njegov otac i njegov brat, također obrazovani u islamskim naukama. No Abdul Vehhab je uspio oko sebe okupiti beduine pustinjake, poznate po na-

silničkom ponašanju, koji su bez pogovora izvršavali njegova naređenja. Njegovo se učenje zasnivalo na povratku čistoj verziji islama, odnosno ukidanju svih novotarija (bid'ata) nakupljenih tijekom vremena u islamsko učenje, posebno kada se radi o vjerskoj praksi muslimana, te odbacivanju nekih tehnoloških otkrića.3 Abdul Vehhab je bio razočaran nedostatkom vjerskog morala među muslimanima i pukim slijeđenjem prijašnjih generacija, koje su za njega očito baštinile i učenja koja nemaju veze sa izvornim Muhammedovim a.s. naukom. U isto vrijeme, on i njegovi istomišljenici su bili frustrirani osmanskom dominacijom nad Arapima. Otuda neki muslimani Abdul Vehhabov pokret smatraju reformatorskim ili pretečom reformatorskih pokreta, koji će se pojaviti krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u većini muslimanskih zemalja kao odgovor kolonijalističkim težnjama velikih sila da te zemlje stave pod njihov utjecaj.

Očistiti islam od povijesnih natruha za Abdul Vehhaba se moglo samo džihadom,4 usmjerenim protiv svih muslimana5 koji ne prakticiraju islam poput njega i njegovih militantnih sljedbenika.6 No, prije svega, bilo je potrebno istjerati omražene Osmanlije sa Arapskog poluotoka pa makar i uz pomoć “nevjernika” Britanaca. Ovi ciljevi predstavljaju samu srž religijsko-političke alijanse sklopljene između osnivača vjerskog pokreta Muhammeda ibn Abdul Vehhaba i lokalnog vođe obitelji Saud Muhammeda ibn Sauda, zabetonirane u temelje Kraljevine Saudijske Arabije.7 Ibn Saud je iskoristio Abdul Vehhabove pristalice kako bi legitimirao svoj džihad u pokoravanju i ujedinjavanju arapskih plemena te protjerivanju političkih neistomišljenika, a s druge strane, Abdul Vehhab je sebe smatrao novim halifom, jedinim teološkim autoritetom unutar globalne muslimanske zajednice.

45

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM

46

J O U R N A L

Tako je vehabijsko-saudijska država 1746. godine službeno proglasila džihad protiv svih koji nisu dijelili njihovo shvaćanje islama, proglašavajući mnoge muslimane nevjernicima, ubijajući one koji su se suprotstavili novom učenju.

Mnogi muslimanski i nemuslimanski komentatori okarakterizirali su vehabijsko označavanje drugih muslimana nevjernicima (tzv. tekfir) kao opravdanje za ubijanje i pljačku koju su poduzeli Abdul Vehhabovi pristalice u ostvarivanju svoga cilja. U vojnim pohodima pristalice Abdul Vehhaba nisu poštedjele ni najsvetija mjesta za muslimane poput groblja u kojem su ukopani najbliži prijatelji poslanika islama Muhammeda a.s. ili groba njegovog unuka Husejna koji se nalazi u najvećem šiitskom svetištu u mjestu Kerbela, u današnjem Iraku. Razaranje mjesta koje su šiitski muslimani posebno štovali doprinijelo je povijesnoj netrpeljivosti između Vehabija i Šiita i čestim sukobima koji opterećuju sigurnost cijele regije. To je i razlog loših saudijsko-iranskih političkih odnosa. Glavni cilj saudijsko-vehabijske koalicije bio je ovladati cijelim Arapskim poluotokom. Nakon dva neuspjela pokušaja u 18. i 19. stoljeću, kroz prvu i drugu saudijsku državu, konačno su uspjeli treći put dvadesetih godina 20. stoljeća osvajanjem Mekke i Medine, protjerivanjem obitelji Hašemija, tradicionalnih upravitelja najsvetijeg muslimanskog grada, te uspostavljanjem najkrućeg oblika teokracije u državi koju su nazvali Kraljevina Saudijska Arabija.

Kraljevina Saudijska Arabija spojila je vjersko i političko u samoproglašenoj islamskoj državi, koristeći vehabijsko tumačenje islama kao službeni temelj društva i države. Da bi ojačali svoju koaliciju ugovorili su niz brakova između članova svojih obitelji – tipično sredstvo učvršćivanja saveza u plemenskim i na obiteljskim vezama zasnovanim društvima – i usaglasili se da vlast moraju nasljeđivati isključivo njihovi potomci. Na taj su način uzdigli svoje obitelji iznad Muhammedove a.s., koji za svoga života nije nametnuo svoga nasljednika niti je učinio bilo što kako bi uspostavio dinastiju, nego je prepustio svojim suvremenicima da poslije njegov smrti demokratskim putem izaberu najsposobnijeg između sebe.8 Iako su politički i vjerski vladajući krugovi u Saudijskoj Arabiji saveznici više od dva stoljeća, ipak je kroz povijest ovoga savezništva dolazilo do oštre međusobne konfrontacije i to većinom kada su politički krugovi željeli ostvariti prevlast nad vjerskim. Najozbiljniji izazovi Kraljevini dogodili su se 1979. godine, kada su

dva događaja potresla saudijski politički establishment. Najprije u veljači 1979. godine iranska revolucija na vlast dovodi Ayatollaha Homeinija, šiitskog klerika koji je prijetio da će proširiti svoju verziju islama (suprotno sunnijskoj prisutnoj u većini arapskih zemalja) od Perzijskog zaljeva do Centralne Azije. Nekako u isto vrijeme, osokoljeni Islamskom revolucijom u Iranu, u Saudijskoj Arabiji dolazi do pobune šiitskih muslimana. Oni nastanjuju uglavnom istočne dijelove Saudijske Arabije inače najbogatije naftom. Saudijske snage sigurnosti su u krvi ugušile pobunu.9 Nekoliko tjedana kasnije, saudijska je vlast doživjela još veći šok. Nekoliko stotina saudijskih pobunjenika okupiralo je najsvetije mjesto za muslimane, Kabu u Mekki. Zahtijevali su trenutačno odstupanje saudijske obitelji sa vlasti, optužujući je za korumpiranost i podčinjenost nevjerničkoj zemlji Sjedinjenim Američkim Državama.10 Većinu pobunjenika činili su studenti islamskog univerziteta u Medini, predvođeni izvjesnim Juhaymanom ElUtaybiem. Na poziv saudijskih vlasti te odobrenje saudijske uleme, krizu su riješili francuski specijalci, po jednoj verziji puštajući gas, a po drugoj vodu i kroz nju struju među pobunjenike. Većinu su pobili, dok su mali broj živih uspjeli zarobiti.

Okupacijom najsvetijeg mjesta u islamu, Časne Kabe, po prvi puta od kasnih 1920-tih, religijske su kvalifikacije vladajuće obitelji Saud otvoreno osporavane. U istoj godini možda i najvažniji događaj koji će imati dalekosežne posljedice sovjetska je okupacija Afganistana i dolazak sovjetskih trupa blizu Perzijskog zaljeva što je alarmiralo Washington ali i vjerske krugove u Saudijskoj Arabiji i cijelome muslimanskom svijetu. Nakon spomenutih događaja, saudijska vlada, itekako svjesna koje probleme mogu izazvati najradikalnije pristalice Abdul Vehhabovih ideja, ulaže enormne svote novca u izgradnju vjerskih institucija ne samo u Saudijskoj Arabiji nego i izvan zemlje, pokušavajući dokazati svoje štićeništvo islama i pokušavajući se na neki način dodvoriti svojim najžešćim kritičarima, “čuvarima” Abdul Vehhabovih ideja.11 Ovo je imalo značajan utjecaj na saudijsku vanjsku politiku. Režim se pokušao osloboditi unutarnjih kritika i pritiska time što je omogućio tisućama domaćih militanata učestvovanje u džihadu u Afganistanu protiv Sovjetskog Saveza, podržavajući na taj način svojevrsni izvoz vehabizma. Na zapadu će, s druge strane, takvo saudijsko postupanje biti označeno kao financiranje i pothranjivanje budućih terorista. To samo pokazuje u kakvoj se situaciji nalazi obitelj Sa-

ud. S jedne strane se mora dodvoravati domaćim kritičarima i dokazivati svoju privrženost islamu, a s druge međunarodnoj javnosti, posebno svom savezniku SAD-u, da ne podržava terorističke niti antizapadne ideje. Istina je kao i inače negdje između.

Bilo je to najrizičnije razdoblje za opstanak saudijske vlasti od uspostave moderne saudijske države.

Za i protiv vehabizma O vehabijskom pokretu među samim muslimanima dosta je kontroverznih i dijametralno suprotstavljenih mišljenja. Jedni ga veličaju i u njemu vide spas za posrnuli muslimanski ummet (zajednicu), jer nastoji od islama odvojiti sve ono što se dugi niz godina nakupilo u njegovom učenju, a što nema veze sa propovijedanjem poslanika islama Muhammeda a.s. Vehabizam je viđen kao konzervativno razumijevanje islama na kojem svoju legitimnost temelji vladajuća saudijska obitelj Saud. Branili su ga brojni muslimanski učenjaci krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada se u islamskom svijetu javljaju reformatorski pokreti i pokreti za oslobađanje od kolonijalnih sila. U mnogim muslimanskim zemljama njegovi zagovornici imali su uspjeha u humanitarnim akcijama te izgradnji obrazovnih i vjerskih institucija. Stoga su vehabijski pokret doživljavali kao istinski islam, koncept poslanstva, i, općenito gledano, put istinskih vjernika, prvih muslimana, predvođenih Poslanikom islama, Muhammedom a.s. Za branitelje vehabizma sam pojam je izmišljen i nema nikakve veze sa onim što je propovijedao Muhammed ibn Abdul Vehhab čija se učenja ni na koji način ne mogu povezati sa ciljevima Osame bin Ladena i njegovih pristaša. Dr. Natana DeLong Bas u svojoj knjizi “Vehabijski islam: od preporoda i obnove do globalnog džihada” piše: “Razlike između svjetonazora Osame bin Ladena i Abdul Vehhaba su brojne. Bin Ladin propovijeda džihad, a Ibn Abdul Vehhab je propovijedao monoteizam. Bin Ladin propovijeda globalni džihad svjetskih razmjera koji ne pozna kompromis, dok je Ibn Abdul Vehhabov džihad bio geografski ograničen i fokusiran, lokalnih razmjera, koji je podrazumijevao mirovne ugovore sa suprostavljenim grupama. Bin Ladin zagovara rat protiv kršćana i Židova, a Ibn Abdul Vehhab je pozivao na sklapanje različitih ugovora sa njima. Bin Ladinov džihad zagovara ideologiju potrebe rata protiv nevjerstva; Ibn Abdul Vehhab je propovijedao koristi mirnog suživota, društvenog poretka i gospodarskih odnosa. Bin Ladin poziva na ubijanje svih neprijatelja i unište-

ŽIVJETI ISLAM nje njihovih materijalnih vrijednosti, a Ibn Abdul Vehhab ograničava ubijanje i uništavanje imovine. Bin Ladinovo militantno poimanje islama nema svoje korijene u učenjima Ibn Abdul Vehhaba i ono nije predstavnik vehabijskog islama kakav se prakticira u sadašnjoj Saudijskoj Arabiji.”12 Drugi muslimani u njemu vide retrogradni pokret, suprotan modernim shvaćanjima svijeta, koji je kao nijedan drugi nanio muslimanima štetu i narušio ugled islama u očima nemuslimana. Vehabizam je za mnoge postao najretrogradnije izražavanje islama i jedan od najksenofobnijih islamskih pokreta koji su se uopće pojavili u islamskoj povijesti.13 Za mnoge muslimane unitarno vehabijsko tumačenje islama predstavlja razornu i podrivačku djelatnost, osobito u afričkim zemljama u kojima je pripadnost sufijskom redu ili tzv. tarikatu često neodvojiv od svakodnevnog prakticiranja islama. Jedan od najpoznatijih islamskih teologa na našim prostorima akademik Rešid Hafizović piše: “Svaka civilizacija ima svoje tragedije, padove i pogibelji; pa tako i ona muslimanska, ali vrhunac tragedije koja je zadesila muslimane, zbio se godine 1746. kada je bezumnik iz Nedžda - po imenu Muhamamad Ibn 'Abd al-Wahhab sa svojom falangom “beduina” i ljudi željnih plijena, krvi i ubijanja, proglasio službeni džihad protiv svih muslimana, i to samo zato što su ovi potonji ustrajavali u svom slijeđenju i razumijevanju islama onako kako to nalozi temeljnih vrela islamske vjere traže i kako je to živim primjerom Poslanik islama, izabranik i miljenik Božiji, zasvjedočio prije više od četrnaest stoljeća.”14 Besmisleno je zamišljati da bi se značenje i primjene svete knjige muslimana Časnoga Kur'ana i prakse Poslanika islama Muhammeda a.s. mogle na bilo koji sadržajan i provediv način ostvariti zanemarivanjem sveukupne islamske tradicije nakon razdoblja života Muhammeda a.s.

Sam tijek i način objave Kur'ana kroz 23 godine Muhammedove a.s. misije podrazumijevao je neprekidno i uzajamno djelovanje u promjenjivom ljudskom društvu koje nužno podrazumijeva i povijesnu dimenziju. Hamid Algar, profesor Islama na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, u svome kratkom djelu pod nazivom Vehabizam: kritički osvrt, piše kako “u dugoj i izuzetno bogatoj povijesti islamske misli vehabizam ne zauzima posebno važno mjesto. Intelektualno beznačajan imao je sreću pojaviti se u blizini najsvetijih gradova za muslimane Mekke i Medine, a njegovi štićenici, saudijski šeikovi, iskoristili su svoje enormno bogatstvo stečeno

prodajom nafte za širenje vehabijskih ideja i izvan Arabijskog poluotoka.”15 Neki arapski povjesničari skloni nacionalizmu, barem oni ranijeg naraštaja, bili su u iskušenju vehabijski pokret smatrati arapskom pobunom protiv osmanske vlasti. Za njih je vehabijsko pojavljivanje na Arabijskog poluotoka pobudilo ljubomoru Osmanlija tadašnjih upravitelja koji su po svaku cijenu željeli spriječiti naciju koja se tek rađala. Za Hamida Algara ovakvi stavovi su besmisleni, jer vehabijska ideologija nije imala ništa sa nacionalizmom, a upitno je, čak i danas, postoji li uopće saudijska nacija. U svakom slučaju može se utvrditi kako se i prva pojava vehabijsko-saudijske države krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, kao i njezino učvršćenje i širenje u dvadesetom stoljeću, događalo u kontekstu europskog posezanja za arapskim zemljama i stoga je poslužila kao čimbenik slabljenja kroz izazivanje podjela među samim muslimanima.16 Klica vehabizma posijana je tijekom rata i u Bosni i Hercegovini gdje službena Islamska zajednica ponekada ima problema sa svojim radikalnijim pripadnicima, simpatizerima Abdul Vehhabovih ideja. Oni, naime, na uštrb tradicionalnog bosanskog islama, žele nametnuti lošu kopiju prakticiranja islama iz Saudijske Arabije. Oni bi željeli sve ono što se vjekovima ljubomorno čuvalo unutar bosanske kulture življenja i prakticiranja vjere preko noći uništiti i zapravo nemuslimanima odaslati krivu poruku o militantnosti islama kao takvog. Kao što rekosmo, često na uštrb tradicionalnih življenja islama promiče se agresivni vehabizam što za lokalne zajednice može predstvaljati veliki problem.17 Zato vehabijsko tumačenje islama predstavlja veliki izazov ne samo za saudijsku kraljevsku obitelj i Saudijsku Arabiju nego za cijeli muslimanski ummet (zajednicu).

Bilješke: 1

Muslimani koji slijede ili simpatiziraju ideje Muhammeda ibn Abdul Vehhaba nikada sebe nisu nazivali vehabijama ili vehabitima. Oni sebe nazivaju muvehhidunima (unitaristima), što znači sljedbenici učenja Božjeg jedinstva ili “braćom”, aludirajući da samo oni propovijedaju čistu i pravu verziju islama koju je sam Muhammed a.s. prakticirao. Druge skupine muslimana poput sufija ili šiija Vehabije i ne smatraju muslimanima. Vidjeti: Henry Laoust, E.J. Brill, Leiden, “Ibn Abd al-Wahhab” , The Encyclopedia of Islam, (1979), Vol. 3, str. 677 2 Mortimer, Edward, Faith and Power: The Politics of Islam, Vintage Books, 1982, str. 61 3 Tako Abdul Vehhabovi sljedbenici zabranjuju korištenje muslimanske brojanice (tespih) prilikom veličanja Boga, zabranjuju i obilježavanje rođendana Poslanika islama Muahmmeda a.s. ili tzv.

Mevlud, zabranjuju sve vrste muzike, zabranjuju posjet grobovima dobrih muslimana kao i izgradnju

nadgrobnih spomenika (smatraju da se na taj način čini neoprostivi grijeh u islamu ili širk, što znači Bogu pripisati drugo božanstvo, jer smatraju da posjetitelji preko mrtvih upućuju želje i molitve Bogu) a ženama uskraćuju puno prava islamom zagarntiranih, smatrajući da žene trebaju samo služiti muževe i rađati djecu. Današnji položaj žene u Saudijskoj Arabiji na najbolji način oslikava vehabijsko učenje. To je jedina zemlja na svijetu u kojoj je ženama zabranjeno polagati vozački ispit te voziti auto s obrazloženjem da će žena za volanom izazvati pohotne poglede muškaraca.

4 Džihad je često na Zapadu, zbog snažnog utjecaja srednjovjekovnih križarskih pohoda i tumačenja crkevnih otaca, zamišljan kao rat muslimana protiv svih nemuslimana ili nevjernika. Međutim, džihad je unutarnja borba muslimana sa samim sobom kako bi postao bolji i korisniji član svojoj zajednici.

To je i svakodnevni način propitivanja poslušnosti Bogu i nastojanje da se Njegove zapovijedi sprovedu na zemlji. Ustati protiv nasilnog vladara i nepravdi u društvu također je džihad.

5 Navodno je osnivač kraljevine Saudijske Arabije Abdul Aziz ibn Saud jedne prilike rekao svome prijatelju St. Johnu (Abdullahu) Philbyju, posredniku između njega i britanskog ministarstva vanjskih poslova, da su mu kršćani draži nego muslimani nevehabije.

6 Mnogi umjereniji muslimani s dozom prezira gledaju na sljedbenike Abdul Vehhaba i njihovo prakticiranje islama. To se može primijetiti u Bosni i Hercegovini (od nedavno i u Sandžaku u Srbiji) gdje su tijekom rata prisutni Arapi kod nekih muslimana nametnuli upravo Abdul Vehhabovo poimanje islama koje isključuje svako drugo i tako izazvali prosvjede domaćih muslimana koji stoljećima prakticiraju islam na jedan te isti način slijedeći hanefijsku pravnu školu.

7 Kraljevina je neislamski pojam i Poslanik islama je s gražanjem gledao na kraljeve i njihovu samovolju.

No to nije smetalo da obitelj Saud svoju državu proglasi kraljevinom te se u isto vrijeme proglasi čuvaricom islama 8 Vidjeti opširnije: Stephen Schwartz, Dva lica islama, str. 122-123.

9 Usprkos službenoj zabrani , nekoliko hiljada Šiita, ohrabreni islamskom revolucijom u Iranu, izašli su na ulice 28. novembra 1979. godine kako bi obilježili svoj najveći blagdan tzv. Ašuru (Dan sjećanja na pogibiju Husejna, unuka Poslanika islama Muhammed a.s.)

10 Danas među brojnim saudijskim prinčevima, ima i onih koji su pozanti po svojem raskalašenom ponašanju i činjenju po islamu najtežih grijeha poput kocke, alkohola i prostitucije, posebno kada doputuju na Zapad. U takvim situacijama pristalice Abdul Vehhaba se pomaljaju kao najoštri kritičari saudijskog kralja i njegove obitelji.

11 Saudijska vlada i bogati pojedinci često financiraju izgradnu džamija, biblioteka, tiskanje vjerskih knjiga koje promiču vehabijsko tumačenje islama. Zemlje poput Afganistana, Pakistana, zatim zajednice u Jugoistočnoj Aziji, Europi, pa i SAD-u, česte su primateljice saudijske financijske pomoći namijenjene za širenje Abdul Vehhabovih tumačenja islama.

12 Natana DeLong Bas, Wahhabi Islam: From Revival and Reform to Global Jihad, New York: Oxford University Press, 2004, str. 278-279.

13 Pogledati: Khaled Abou El Fadl, The Place of Tolerance in Islam (Boston: Beacon Press, 2002), str. 8.

14 Oslobođenje, 25. 11. 2006. god., 15 Hamid Algar, kritički osvrt, prijevod Lamija Kulenović, Zagreb, 2004., str. 8.

16 Isto, str. 35.

17 Najsvježiji primjer nalazimo u Sandžaku u Srbiji, gdje su se sukobili muslimani vehabije i muslimani koji žive tradicionalni islam naučen od svojih predaka.

47

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST

Glumci i egzibicionisti Jake i karakterne životne uloge su jasne, kao što su i uloge indiferentnih statista i beskičmenjaka jasne. Između ta dva pola postoji široka lepeza nejasnih uloga. Tko ih se bude klonio, sačuvat će svoj obraz i vjeru.

Piše: Edin Tule

48

Svaka osoba tokom odrastanja ulazi u razne uloge s kojima se poistovjećuje i u koje se uživljava. Bilo da se radi o ulozi starijeg brata koji treba da zaštiti mlađu sestru, umiljate kćeri koja želi svojim lepršavim karakterom oraspoložiti umorne roditelje, muškarca koji se priprema za ulogu muža i oca, žene koja se godina priprema za ulogu časne majke, pa do političara koji se priprema da zauzme ulogu autoriteta u jednom narodu ili žene koja želi da bude prepoznata kao intelektualni svjetionik na putu odrastanja cijele generacije djevojaka, itd.

Zanimljivo je primijetiti da se hollywoodski glumci vrlo iscrpno pripremaju za kratkoročne uloge koje uzimaju u raznim filmovima. Iako se radi o ulogama koje im je neko drugi dodijelio i scenarijima koje nisu birali, njihova disciplina i spremnost da odgovore zahtjevima uloge naprosto zadivljuje!

Podrobno iščitavaju scenarij često ga učeći napamet, redovno se konzultiraju s

slimanke – bez Bog zna kakvih posebnih priprema, konstantne samokritike i usvajanja viših standarda.

Kako to da nema časnije niti zahtjevnije uloge na životnoj pozornici, a da se istoj prilazi tako nepažljivo i neozbiljno?

Da li su ljudi pogrešno shvatili što znači uloga muslimana/muslimanke, kao što su pogrešno shvatili značenje izraza dvoličnjak/munafik, pa uporno inzistiraju na svom jedinom nezanimljivom licu i vlastitom nedotjeranom karakteru iz bojazni da ne pokažu nove aspekte vlastite (dvo)ličnosti?

Svaki musliman i muslimanka od trenutka kada postanu svjesni Stvoriteljevog svevidećeg oka, svijet shvaćaju kao veliku pozornicu na kojoj je dokumentirana svaka sekunda svevidećom kamerom, a prve izvore islama (Kur’an i sunnet) vide kao scenarij sa svim detaljima za vlastite uloge. Problem nastaje pri izboru uloga u konkretnom društveno-političkom kontekstu – zbog nerazumijevanja istog, kao

Muhammed, a.s., je rekao: “Učite Kur’an i “ plačite, pa ako ne budete plakali onda glumite da plačete.” (Ibn Madže)”

J O U R N A L

cijelim štabom ljudi, čitaju biografije likova koje trebaju oponašati, studiraju kontekst radnje i drugih likova, uz pomoć stručnjaka proučavaju psihološki profil likova u koje se trebaju uživjeti. Ukoliko su ti likovi još živi provode sa njima sate i dane, planski gube ili dobijaju kilograme, u litrama znoja definiraju mišićnu masu, mijenjaju akcente, naglaske i frizure, dotjeruju hod, uče potpuno nove vještine (npr. jezike, plesove, akrobacije, borilačke vještine, novi smisao za humor, kulturu novog naroda, itd.), danonoćno vježbaju pred ogledalom, ozbiljno apsorbiraju sve povratne informacije, itd.

S druge strane, imamo najčasniju i najzahtjevniju ulogu s kojom se osoba želi sroditi a to je uloga muslimana ili mu-

i zbog lošeg ukusa, niskih standarda i nedostatka discipline. Činjenica je da je jako malo muslimana i muslimanki koji srastu sa svojim vjerskim identitetom na jedan skladan i/ ili impresivan način, i to iz prostog razloga što vankontekstualno oponašaju neke druge muslimane (bilo historijske ličnosti ili suvremenike), zanemarujući skladnu integraciju vlastitih osobnosti (npr. šarma, humora, detalja kulture ili slabosti itd.) sa svojim vjerskim identitetom.

Mentalni stav glumca Kvalitetan glumac je osoba sa visokom emocionalnom inteligencijom tj. odlično poznaje svoje osjećaje, u stanju ih je

manifestirati s akcentom na njihove nijanse i može prizvati potrebnu emociju u željeno vrijeme.

To objašnjava sposobnost prvoklasnih glumaca koji u sklopu vlastitih uloga mogu dovesti svoj nervni sistem u željeno stanje, a sve u cilju kvalitetnijeg utiska na gledatelja koji se želi obrazovati i kod koga se želi isprovocirati određeno stanje uma i srca. Što kaže islam o ovom procesu i može li čovjek svjesno programirati svoj nervni sistem u ime većeg cilja?

Muhammed, a.s., je rekao: “Učite Kur'an i plačite, pa ako ne budete plakali onda glumite da plačete.” (Ibn Madže) Pored toga što je plač kao proces ljudskog uprirodnjavanja i senzibilizacije toliko bitan da ga treba i vještački stimulirati u cilju zagrijavanja uskladištenih emocija, nesposobnost plakanja tj. emocionalna krutost je toliko tužno ljudsko stanje da nam se u prethodnom hadisu preporučuju simulacija ili gluma plakanja sve dok ne isprogramiramo naš nervni sistem pa da – klasičnim uslovljavanjem plačemo kad god učimo i čujemo Kur’an.

Prethodni hadis nam govori, a nauka potvrđuje, da naša podsvijest ne razlikuje iskrenu ili neiskrenu grimasu niti prizvuk tuge na našem licu i u našem glasu te ih nervni sistem tretira na identičan način tj. bez razlike.

Prethodni hadis nudi i jasnu metodologiju za uživljavanje u konkretnu ulogu npr. bogobojaznog učača Kur’ana, ističući da se za tu ulogu mora uložiti trud i prilagoditi vlastiti nervni sistem u cilju srastanja sa ulogom iskreno bogobojaznog učača Kur’ana.

U drugoj predaji Muhammed, a.s., savjetuje čovjeka koji se požalio na vlastitu grubost i zatražio lijek – riječima: blagost je u ophođenju na blag način. Što znači da grub čovjek glumeći blagost kroz ulaganje jasnog napora na tom putu, pošto se ne radi o njegovom/njenom prirodnom ponašanju (npr. kroz osmijeh, poklone, učtive formulacije, itd.), prilagođava svoj nervni sistem odnosno mijenja i svoj mentalni sklop.

POVRATAK U BUDUĆNOST Analogno tome i sreća je u predstavljanju sebe sretnim/sretnom, pa npr. osobe svjesne tog pravila ne čekaju sretan trenutak da bi ga propratili osmjehom nego se nasmiješe (npr. svjesni Allahovih neizbrojivih blagodati) da bi bili sretni.

(Naravno, podrazumijeva se da ne hodaju unaokolo sa luckastim izrazom lica, ali nas uvijek susreću sa toplim osmijehom).

Mnogi hollywoodski glumci svjedoče, između ostalih i vrlo talentirani Anthony Hopkins, da im treba priličan napor da se “normaliziraju” nakon određene uloge, pa da nanovo reprogramiraju svoj nervni sistem za sasvim novu ulogu.

Prethodna činjenica nas upozorava da u sklopu naših života koje vodimo - pod objektivom kamere Stvoriteljevog svevidećeg oka - ne smijemo dozvoliti sebi loš izbor ni kratkoročne uloge, bez obzira na težinu izazova, jer tko jednom pristane na npr. ulogu žrtve, vrlo teško se oslobađa sindroma taoca.

Tokom studiranja u Maleziji bilo je studenata (inteligencije u stasavanju) koji su rješavali vlastite egzistencijalne izazove uzimajući uloge statista u nekim reklamama čaja, cigareta, šampona itd., za rusko tržište. Na tim reklamnim scenama, koje su znale biti postavljene u diskotekama, na ulici, stadionu, i sl. - znali su plesati, skakati, pjevati ili kisnuti do kože po narudžbi scenariste. Obično za 50 KM po danu. Bilo je i onih koji su u shopping centrima zabavljali djecu u kompletnim kostimima krava, majmuna i medvjeda.

Njihova racionalizacija tih izbora vlastitih uloga u jednom životnom periodu ogledala se u egzistencijalnoj nuždi i kratkoročnosti te nezavidne uloge koje su bili svjesni. Međutim, danas nakon više godina kad ih vidim na mimberu, za šalterom u banci, u državnim institucijama, na univerzitetskim katedrama, u novinama – i dalje se vide u njihovim ličnostima obrisi nekadašnjih uloga koje su igrali.

Razlog zbog kojeg mnogi momci izgube zanimljivo lice, bistar i simpatičan pogled odnosno šarm – krije se u činjenici da su se godinama, odgađajući brak, uživljavali u ulogu neandertalca koji se igra sa joystickom.

Principijelni hollywoodski glumci vode velikog računa pri izboru uloga, a posebno nastoje da okončaju vlastite karijere sa što upečatljivijom ulogom koje se neće stidjeti, jer znaju da će biti pamćeni po zadnjoj impresiji koju ostave. Najtužnije je vidjeti glumca koji je u zori svog života igrao u karakternijim ulogama u odnosu na predvečerje svog života gdje je sebi dozvolio da ponavlja vulgarne rečenice ili glumi idiota.

Živo srce i razborit um Kaže Muhammed, a.s: “Zaista, u svakom tijelu ima jedan dio (organ) koji, ako valja, onda je i cijelo tijelo dobro, a ako taj dio bude pokvaren, pokvari se i cijelo tijelo, a to je srce.” (Buharija i Muslim) Kako ustanoviti duhovno-emocionalnu zdravost ljudskog srca, ako ne putem emocionalne gipkosti tj. sposobnosti da osoba pokaže što veći spektar plemenitih i zdravih emocija u različitom intenzitetu.

Da li ima zdravo srce, u duhovnoemocionalnom smislu, narod – bez obzira na vjerski identitet - u kojem dominiraju lica sa patetičnim, ciničnim, zbunjenim, hladnim, suzdržanim, naivnim ili podlim grimasama?

Na drugom mjestu Muhammed, a.s., nadopunjuje svoj govor o emocionalno zdravom srcu definicijom vehna (slabosti), pa kaže za vehn da je to ljubav prema dunjaluku i strah od smrti. Tom defi-

Ponosni ljudi sa jakim karakterom znaju apsorbirane uvrede ili određena poniženja čuvati pohranjene u svojoj memoriji izuzetno dug period, da bi putem tih slika bili u stanju prizvati potrebne emocije za potporu adekvatnom djelovanju. Brzina kojom možemo prizvati potrebnu emociju, dati joj potreban prostor da se razvije, pa zaustaviti njenu manifestaciju u željenom trenutku – stvar je discipline i principijelnog života.

Da bi profesionalni glumac mogao postići takvu ekspresivnost vlastitog lica mora prije svega fizički pokrenuti tijelo (kao početak upoznavanja sebe), inače se ne može uživjeti u svoju ulogu.

U tom smislu i funkcionira namaz kao stup islama (ali prije svega kao skup kretnji koje ciljaju razvoj izražajnosti naših tijela), ukoliko ga znamo koristiti kao inkubator za zrijenje misli i emocija. Osoba koja je na nekom od namaza uskladištila sliku iz ajeta ...A dali smo mu od blaga

Činjenica je da je jako malo muslimana i “ muslimanki koji srastu sa svojim vjerskim identitetom na jedan skladan i/ili impresivan način, i to iz prostog razloga što vankontekstualno oponašaju neke druge muslimane (bilo historijske ličnosti ili suvremenike), zanemarujući skladnu integraciju vlastitih osobnosti (npr. šarma, humora, detalja kulture ili slabosti itd.) sa svojim vjerskim identitetom.

49

”

nicijom je deduktivno reduciran uzrok slabosti nekad vodeće civilizacije na dvije emocije – koje nisu loše same po sebi – kruto odgojene i vrlo kruto usmjerene iz zapuštenog srca ka neshvaćenom životu.

Naravno da tu spomenuta dedukcija ne završava pošto su emocije rezultat misli.

Proces skladištenja emocija je pojednostavljeno opisan u narodnoj izreci Pamti, pa vrati - koju nadopunjava druga izreka - Osveta najbolje prija kada se servira hladna, a koja slikovito govori o svjesnoj apsorpciji npr. negativnih iskustava, zatim njihovoj inkubaciji te kontroliranom kanalisanju kroz razna oružja, usmeni izražaj ili pero tj. pisanje kao praktičan borilački sport.

toliko, da bi uistinu ključevi njegovi oborili skupinu snažnih... (Poglavlje el-Kasas, 76) – moći će se oduprijeti bilo kakvom pokušaju korumpiranja jer će u mislima eventualno ponuđenoj materijalnoj vrijednost suprotstaviti sliku basnoslovnog Karunovog imetka koji mu ipak nije mogao kupiti imunitet kod Suca.

Vjernik koji biva suočen sa konkretnom nemoralnom ponudom od strane atraktivne pripadnice suprotnog spola – na bazi svijesti o džennetskoj ljepotici istaknutoj u Kur'anu: U njima su (hurije) kratkih pogleda, nije ih prije njih razdjevičio čovjek, niti džinn. (Er-Rahman: 56) - lahko gradi karakteran intelektualnoemocionalni stav u smislu moralno-trezve-

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST nog razmišljanja kojeg prate emocije odvratnosti spram nemoralnim ponudama.

Djevojka koja je obavljajući namaz u svoju memoriju pohranila upečatljivu sliku/ideju grozničavog pokušaja kasnog iskupljenja određenih osoba - ...i neće ući u Džennet, dok ne prođe deva kroz ušice igle... (El-’Araf: 40) – na toj slici s lahkoćom inkubira odlučnost za donošenje pravilnih životnih odluka usprkos pritiscima okoline i shvaća da je nemoguće samo

obrazovni sistem, mediji, itd.) uporno zanemaruju, pa propuštaju ugravirati u srce i duše svojih naroda jasan i funkcionalan životni kredo na kojem raste zdravo i plemenito srce sposobno da raširi najšareniju emocionalnu lepezu?

Primjer osnovnih jakih misli i jakih emocija – koje nemaju cijenu i oko kojih nema kompromisa! - koje muslimanske institucije u BiH na primjer, nisu uspjele ugravirati u dušu svog naroda:

Razlog zbog kojeg mnogi momci izgube “ zanimljivo lice, bistar i simpatičan pogled odnosno šarm – krije se u činjenici da su se godinama, odgađajući brak, uživljavali u ulogu neandertalca koji se igra sa joystickom.

”

50

J O U R N A L

ono što je Gospodar opisao nemogućim!

Srčane i tople nacije – kao što su Turci i Albanci, npr. – imaju sposobnost demonstracije fenomena kontrolirane ljutnje tj. znaju pokazati maksimalan bijes i već narednog trenutka ostati potpuno pribrani i mirni.

Za razliku od hladnih i suzdržanih nacija – kao što su Malajci i Bošnjaci (osim dijelova Sandžaka), npr. – koji kad se naljute uglavnom gube kontrolu nad svojim udovima i završavaju rastreseni i u drhtaju.

Dok je ljutnja za Turčina - sa jasno izgrađenom lepezom identiteta - farz za koji će biti pitani ako je ne pokaže, ljutnja Bošnjaka je više plod hira ili reakcije na neki ugroženi uski lični interes, a ne plod svijesti o narušavanju granica iza kojih ljubomorno čuva svoje svetinje.

Razlog opisanog emocionalnog bankrota leži u bankrotu principijelnih ideja i plemenitih misli odnosno nedostatku jasno definiranih vitalnih interesa ili svetinja za koje su spremni umrijeti.

I upravo u tom ključu treba razumijevati jedan od najcitiranijih ajeta od kako je nastupila globalna dekadenca muslimana: …Allah ne mijenja šta je s narodom, dok ne promijeni šta je s dušama njihovim… (Er-Ra’d: 11, prijevod Mustafe Mlive) Što je to što jedan narod mora promijeniti u svojoj duši, ličnosti i karakteru da bi Allah dozvolio promjenu cijele atmosfere u jednom društvu? Što je to što institucije u muslimanskim društvima (porodica, vjeroučitelji,

1) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualne i kolektivne slobode i razuma = kompleks emocija ponosa, neustrašivosti; 2) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualne i kolektivne časti = kompleks emocija ponosa i ljubomore; 3) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualnog i kolektivnog života = kompleks emocija ponosa i ljubomore; 4) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju vjere = kompleks emocija ljubavi, ljubomore i ponosa; 5) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualnog i kolektivnog imetka/teritorija = kompleks emocija ljubavi, ponosa i ljubomore; Ukoliko ovih pet cigli nisu pravilno složene u mentalnom sklopu bilo koje individue ili kolektiva dolazi do duševnog urušavanja cijelih generacija koje nastoje raznim alternativnim načinima zaštiti svoj unutarnji svijet od propadanja. Tako dio omladine npr. piercingom i tetovažama nastoji armirati urušen svijet vlastite duše izranjavane okrutnim maćehinskim sistemima čije ružnoće lica još nisu svjesni.

Potreba za metalnim implantima u kožu i meso i posebnom tintom za graviranje barem nekih vrijednosti na svojim neizbrušenim dušama, vrlo je slična vjerskom egzibicionizmu kojem pribjegavaju generacije koje su prešle iz perioda ateizacije u stanje vjerskog osvješćenja, a koji se manifestira npr., kroz nekreativ-

ni folklor, puku dekorativnu ulogu na tuđim muzičkim scenama, konformizam, itd.

Vjerski egzibicionizam Egzibicionizam je svako pretjerano isticanje, napadno skretanje pažnje na sebe, svoj izgled ili ponašanje u cilju zadovoljenja određenih ličnih (psihološkomaterijalnih) potreba. Može biti prisutan u različitim formama kod bilo koga bez njegove/njene svijesti jer nitko od ljudi nije imun na potrebu za pažnjom koju može poželjeti u pretjeranoj količini i na neadekvatan način.

Sudska perika, bijeli mantil liječnika, džuba imama ili npr. brada i hidžab kao simbol pripadanja određenom svjetonazoru, postaje vid egzibicionističkog rekvizita onog momenta kada osoba svojom nesposobnošću i nedisciplinom počne trajno narušavati imidž i reputaciju svoje profesije ili svjetonazora – i ne pomišljajući na doobrazovanje ili prekvalifikaciju.

Jedini opravdan egzibicionizam je glumački (odnosno sportsko-umjetnički), a upravo su kvalitetan glumac i kvalitetan gledalac ciljano gurnuti na marginu zarad akademskih, političkih i vjerskih egzibicionista koji svojim performansima prestravljuju današnje društvo.

Manijaci koji u dugim mantilima iskaču pred žene u parkovima su najeklatantniji primjer poremećaja ličnosti koji ima svoje varijacije i mutacije. Osoba koja se razgoliti do kože i počne trčati preko punog stadiona u jeku utakmice, također manifestira poremećaj ličnosti i potrebu za nekim vidom pažnje. Ženski egzibicionizam, npr. javno isticanje grudi, zadnjice, usana - tipičan za babunskopavijanske zajednice – kao glavnih aduta na koje se želi skrenuti pažnja, također je vid poremećaja ljudske ličnosti. Intelektualni egzibicionizam je u prenaglašenom isticanju akademskih zvanja/titula (skraćenica, sufiksa i prefiksa) zarad uske lične materijalno-psihičke koristi.

Zajedničko za intelektualni i seksualni egzibicionizam je impotencija, otud i potreba za javnim paradiranjem mlitavim rekvizitima. Oblik političkog egzibicionizma je medijsko pojavljivanje političara koji nemaju što konstruktivno da kažu tj. nisu u stanju pridonijeti kolektivnom dobru ili otkloniti kolektivnu štetu nego se grčevito bore za svoju medijsku prisutnost, vapeći isključivo za psihološkom satisfakcijom kroz kakvu-takvu pažnju.

POVRATAK U BUDUĆNOST Govoreći o vjerskom egzibicionizmu, i tu postoje razne varijacije.

Fenomen tekfira se može definirati kao vid verbalne delinkvencije tj. frustracija koja se manifestira u formi negiranja vjerskog identiteta onoj istoj (nesenzibilnoj) društvenoj skupini/pojedincu pred kojom se vjerski egzibicionista - svojim prenaglašenim vjerskim identitetom htio bezuspješno dokazati, pa sve one koje nije uvjerio/la u svoju predstavu terminološki redefinira i nasilno izmiješta u neko drugo pozorište, verbalno ga diskvalificirajući.

Dok se u određenoj životnoj areni ljudi hvataju u koštac i izravno bore protiv konkretnih najezdi i nemani žrtvujući vlastito vrijeme i trošeći energiju do fizičkog kolapsa, tom istom arenom npr., protrči dokon anonimus sa prenaglašenim vjerskim rječnikom i formom, mašući lijevo-desno sa uvrjedljivim etiketama, da bi se vrlo brzo izgubio u masi. Što je još zajedničko živahnom egzibicionisti koji potpuno nag trči preko punog stadiona usred utakmice i određenim osobama pod jasnom vjerskom kostimografijom?

Kako definirati osobe koji npr. diskutiraju o Ibn Sini – fantastičnom naučniku u više disciplina – isključivo ističući detalje njegovog kreda, predstavljajući ga javnosti kroz ideološko etiketiranje i trpanje u sekte?

Glumci predstavnici ili predstavnici egzibicionisti Zašto se u arapskom jeziku jedna te ista imenica – “mumessil” - koristi za opis dvije naizgled različite profesije glumac i predstavnik?

Možda zato što je glumac osoba koja, po definiciji, najbolje poznaje ono što nju samu predstavlja, a to su misli i emocije koje izražava kroz svoju mimikriju i gestikulaciju. Predstavnik je osoba koja predstavlja npr. određenu vladu, zajednicu, kompaniju ili ideologiju i u tom predstavljanju se oslanja na vlastiti emocionalno-intelektualni kapacitet.

Tako da i ova višeznačnost spomenute imenice u arapskom jeziku upućuje na zaključak da kvalitetan predstavnik mora istovremeno biti i dobar glumac tj. mora znati raskošnim glumačkim elementima poduprijeti svoju ulogu predstavnika. Pošto integriranje raskošnih glumačkih elemenata - u ime većeg cilja - u svoju ličnost na skladan i neteatralan način podrazumijeva jako puno čitanja, rada, odricanja, vježbe i discipline, uvi-

jek je lakše pribjeći pukom egzibicionizmu.

Primjer vjersko-političkog egzibicionizma je i kada se predstavnici iz spomenutih institucija u javnim istupima pojavljuju sa hladnim maskama naglašene zabrinutosti – čiju iskrenost demantira njihova utovljena pojava – a koje odlažu čim stignu između četiri zida gdje se, vjerojatno, izobličeno cere.

“On je musliman, ali je simpatičan!”

–izjava je kojom je jedan nemusliman slobodno opisao svog kolegu prijatno iznenađen njegovom pristupačnošću, a koji je ujedno predan praktikant islama, te i vrlo slikovito istaknuo svoj doživljaj fenomena socijalne neinteligencije mnogih muslimana na Zapadu.

Prevelike uloge koje glumci podcijene ili nisu dovoljno disciplinirani da srastu sa istima, znaju opteretiti glumca, razviti mu neugodne komplekse i učiniti ga da se osjeća nelagodno u svojoj koži.

Poput policajca kojeg optereti njegova uniforma nudeći mu poseban društve-

Da li je zbog toga momak musliman koji je malo ljepuškastiji i zna vriti novac vrlo često u vezi ili braku sa (često emocionalno gipkijom) nemuslimankom?

Predan, posvećen i discipliniran glumac, za razliku od egzibicioniste, nikad nije fokusiran na kameru niti je opterećen njenom blizinom, zato što ima veći cilj u mislima.

Zaključak Bošnjaci koji su kroz putovanja mogli upoznati mnoge druge narode te ih usporediti sa svojim, a usput nisu doživjeli ispiranje mozga turbo-folk mantrama tipa ...ni boljih ljudi ni ljepših žena – svjesni su kompleksa svog naroda manifestiranog kroz njegovu emocionalnu nepismenost tj. slabost srca odnosno uskogrudnost, samodovoljnost, nadmenost, izvještačenost u komunikaciji, hladnu suzdržanost i pečenje.

Zašto je u našem društvu svaka dublja emocija ismijana (ukoliko nije samosažaljenje ili likovanje), pa se npr. muškarci

Da li ima zdravo srce, u duhovno“ emocionalnom smislu, narod – bez obzira

51

na vjerski identitet - u kojem dominiraju lica sa patetičnim, ciničnim, zbunjenim, hladnim, suzdržanim, naivnim ili podlim grimasama?

”

ni status uz pištolj i pendrek kao jasne simbole društvene važnosti s kojem se ne zna opušteno i realno nositi, slična je situacija i sa mnogim djevojkama koje nose hidžab ili momcima koji imaju bradu, pa lahko upadnu u zamku nadmenosti i izvještačenosti.

Da li je pretjerano reći da je šansa da susretnete simpatičnog muslimana praktikanta jednaka šansi susretanja simpatičnog policajca?

Dokaz da je epicentar ovog problema u tzv. bošnjačkom odgojnom konceptu nalazimo u činjenici da čak i djevojke koje imaju samo muslimansko ime – neopterećene časnijom i zahtjevnijom kostimografijom - u najobičnijoj komunikaciji prečesto olahko upadaju u zamke nadmene suzdržanosti i pečenja dok govore, bez obzira što su kao male redovno kakile iza žbunja, odrasle na drobi ili petiti keksu i prve stidne dlake brijala dedinim izlizanim žiletom.

javno diče kako nisu plakali od svoje trinaeste ili ogrću svoju emocionalnu nepismenost u pogledu verbalnog izjavljivanja ljubavi plaštom lažnog mačoizma?

Možda zato što je lakše reducirati brojne životne uloge na površne forme egzibicionizma umjesto njihovog kultiviranja i brušenja kroz principijelnost i disciplinu.

Zadnjih 14 vjekova na svjetskoj pozornici je bilo muslimanskih generacija koje su skladno srasle sa svojim brojnim ulogama koje su birali s ljubavlju iščitavajući svoj scenarij (Kur’an), te su trajno osvojili i zadužili cio svijet svojom naučnom simpatičnošću, vojnim šarmom, ležernom međunarodnom komunikacijom i praktičnošću.

Pitanje za kraj je želimo li se pridružiti muslimanima koji su imali hiljadu zanimljivih lica (uloga) ili smo zadovoljni da ostanemo blijedo dvolični?

J O U R N A L

IN MEMORIAM

U povodu smrti arhitekta Vahida Hodžića Predrag Matvejević

52

J O U R N A L

Teško mi je povjerovati da nas je Vahid napustio. Još je teže opraštati se s drugom, školskim drugim i prijateljem od najranijih dana.

Izgubili smo Vahida Hodžića svi mi koji smo ga voljeli. Njegova je prisutnost bila toliko intenzivna da nam to izgleda gotovo nevjerojatno - njegov čvrsti glas kao da još odjekuje, vidimo njegove kretnje, geste, osjećamo - kako rekoh - prisutnost njegovu.

Postojanu i nezaboravnu.

Jedan je mudri čovjek davno već zapisao da “smrt pretvara život u sudbinu”. Vidimo Vahidovu sudbinu zajedno s njegovom suprugom Radom, kćeri Lanom i sinom Nenadom koji su ovdje s nama, s kojima suosjećamo.

Umirao je dugo, umro je mučno, možda upravo zato što je bio toliko prisutan u životu. A život mu nije bio lagan - njegova sudbina sad o tome svjedoči. Sve što je imao sam je stekao. Nije dobio ništa što nije zaslužio. Zaslužio je često više nego što je dobio.

Rođen je u siromašnoj muslimanskoj mostarskoj obitelji. Ostao je rano bez oca. Brigu o obitelji preuzela je njegova sestra Hida, starija od njega. Takav je to bio običaj ili adet u našim mostarskim familijama - i muslimanskim, i katoličkim, i pravoslavnim - da kad otac premine, najstariji član obitelji preuzme njegovu ulogu. Vahid je cijeloga života osjećao duboku zahvalnost prema rahmetli Hidi.

Našli smo se u mostarskoj osnovnoj školi koja je najprije nosila ima Kraljice Marije, a zatim, nakon početka onoga rata, Kraljice Jelene. Iz toga vremena pamtim detalj koji odaje Vahidov karakter. Mostar su 1941. godine okupirali Talijani. Neki ludi crnokošuljaš, fašist sličan onima kakve i danas srećemo na talijanskim i našim ulicama, ušao je u razred i tražio od malih osmogodišnjih učenika da pokažu tko je u razredu Srbin ili Židov. Majušni i zdepasti Hodžić iskočio je pred njega i na nekom jedva shvatljivom jeziku uzvikivao : ovdje niente serbi, niente Ebrei, tutti amici. Talijanski je soldat ostao osupnut i ustuknuo.

Trinaestog februara 1945 oslobođen je Mostar. Našli smo se na nekoj javnoj manifestaciji, kao đaci one iste gimnazije u koju su išli Antun Branko Šimić, Osman Djikić i Aleksa Šantić čiju smo Eminu svi znali na pamet i složno pjevušili: “Sinoć kad se vratih iz topla amama, prođoh pored bašte staroga imama.”

U četvrtom su nas razredu gimnazije razdvojili. Došla je naredba da se što više đaka upiše u stručne škole. Vahid je otišao u “građevinare”. Radio je negdje na sjevernoj strani Hercegovine, kraj Konjica, Boračkoga Jezera, Jablanice. Postao je nekako sigurniji i odrasliji od nas, običnih gimnazijalaca. Počeo je zarađivati svoj kruh. Olakšao je život svojoj Hidi.

Zatim smo se ponovo našli u Zagrebu kao studenti.

Vahid je volio Zagreb. U njemu je završio studij arhitekture, oženio se, dobio djecu. Počeo je raditi, graditi. Bio je blizak grupi koja je slijedila arhitekta Vjenceslava Richtera, sudjelovao u njegovim projektima, mjestimice ga zamjenjivao. Hranili smo se u istoj studentskoj menzi, još nije bio izgrađen Studentski centar. Pjevušili smo s ironijom: “Hrana vrlo fina, puna vitamina”. Vahid je bio oštrouman i duhovit. Zbijao je šale i pričao zgode i nezgode. Imao je poseban osjećaj za prostor. Sjećam se kad je adaptirao kino Jadran. Bilo mu neobično stalo kako će posjetilac što ugodnije sjediti za vrijeme predstave. Čini mi je da je već tad, negdje između pedesetih i šezdesetih godina stoljeća koje je za nama, dao primjer kako se to može uraditi bolje nego što se obično čini.

Nije ovdje mjesto da se nabraja sve što je uradio i izgradio arhitekt Vahid Hodžić. Sa Hidroelektrom je otišao u Alžir, gdje su naši gradili ceste i luku. Upamtili su ga Alžirci. Njihov glavni graditelj također se zvao Vahid, što znači na arapskome “jedinac”. Alžirci su voljeli našu zemlju. Bilo je vrijeme politike nesvrstanosti, najbolje koju je tada mogla izabrati nevelika, mnogonacionalna zemlja, koju je čekala zla sudbina. Kad sam prošao Alžirom sreo sam ljude koji su se sjećali arhitekta Hodžića i sve najbolje govorili o njemu. “Naša je luka njegovo djelo.”

Ceste je gradio diljem Afrike, kojoj su one toliko potrebne.

Vahid je znao voljeti svoje prijatelje kao malo tko. Njegovi su drugovi bili raznih nacionalnosti i vjera. Bilo mu je važnije kakav je tko nego što je i odakle je.

Nedostajat će mnogima od nas. U Novome Vinodolu proveo je posljednje godine navraćajući stalno u Zagreb, ponekad i u Mostar. Tko će od nas proći Novim Vinodolom a da ne svrati u kuću koju je tamo podigao, s vrtom prepunih mediteranskih trava, cvjetova, plodova.

Vahide, nećemo te zaboraviti. Doći ćemo na tvoj grob da stavimo na nj crveni karanfil.

Zbogom prijatelju, druže, Vahide naš!

(Uz oproštaj Mostaraca na zagrebačkom groblju s uglednim arhitektom Vahidom Hodžićem, preminulim 27. juna 2009. u Zagrebu)

IN MEMORIAM Sjećanja na bošnjačke velikane

Na ahiret preselio Omer Behmen 23.4.2009. u Sarajevu je na ahiret preselio Omer Behmen, utemeljitelj Stranke demokratske akcije i član Glavnog odbora Stranke. Omer Behmen je rođen 1929. godine u Mostaru, a bio je jedan od najbližih suradnika rahmetli Alije Izetbegovića, prvog predsjednika BiH i osnivača SDA. 1943. godine Behmen se uključio u rad Pokreta “Mladi Muslimani”. Šumarski fakultet u Zagrebu upisuje 1948., a potom nastavlja studij u Sarajevu, tokom kojeg se uključuje u rad glavnog rukovodstva Pokreta MM. Godine 1949. uhapšen je u Sarajevu i osuđen na 20 godina robije, a poslije 11 godina i tri mjeseca, u junu 1960., pušten je iz zatvora. Nakon služenja vojnog roka, 1962. godine, upisuje Građevinski fakultet u Sarajevu, gdje diplomira 1967. Do marta 1983. radi na raznim poslovima iz oblasti građevinarstva, a od 1974. do 1977. radio je u Libiji kao građevinski inžinjer. Usporedo je, kao član Odbora IZ Sarajevo, angažiran i u društvenom i ideološkom smislu, naročito u radu sa mladima i predavanjima za studente u Begovoj i Carevoj džamiji i Tabačkom mesdžidu, te pokretanju prvog muslimanskog časopisa “Preporod” i uređivačkoj reorganizaciji glasila IZ “Takvim”. Godine 1983. uhapšen je u Sarajevu i u čuvenom procesu “muslimanskim intelektualcima” osuđen na 15 godina robije. S kolapsom komunizma biva oslobođen u novembru 1988. godine. Godine 1990. preuzima dužnost predsjednika Odbora IZ za regiju Sarajevo. Također, preuzima dužnost mutevelije Gazi Husrev-begovog vakufa do odlaska u Teheran, 1993. godine, za prvog vanrednog i opunomoćenog ambasadora RBiH. Na Osnivačkoj skupštini SDA, 1990., izabran je za člana Izvršnog i Glavnog odbora, a na Prvom kongresu, u novembru 1991. godine, za potpredsjednika Stranke. Direktor je Centrale SDA od osnivanja. Također, 1990., s grupom suradnika pokreće Radio i Televiziju Hayat, a 1992. je osnivač i prvi predsjednik organizacije “Crveni polumjesec” u RBiH. Osnivač je i MOS-a, inicijator stvaranja BOSNAE Zelenih beretki te koordinator rada Patriotske lige, osnovane 1991. godine. Od 1997. do 2001. god. radi u MVP-u BiH u Sarajevu kao inspektor-savjetnik, odakle odlazi u penziju. Član je Parlamenta BiH od 1997. do 2000. godine. Na IV kongresu SDA, 2005. god., ponovo je izabran za člana Glavnog odbora Stranke. Predsjednik je Udruženja “Mladi Muslimani” od 1999. godine, a mandat mu je obnovljen 2004. godine.

Bio je politički zatvorenik koji je presudom osuđen na najdužu vremensku robiju, prvi put 20, a drugi put 15, što je ukupno 35 godina, od čega je odležao 17 godina i 5 mjeseci. Time se svrstava među političke zatvorenike u svijetu s najdužim zatvorskim stažom (Nelson Mandela, Adem Demaći i dr.). Journal svojim čitateljima, prigodno, sjećajući se velikana bošnjačkog naroda, prenosi tekst Presude Okružnog suda Sarajevo iz 1983. godine kojom se osuđuje Alija Izetbegović i njegovi prijatelji iz mladomuslimanskog kruga radi “Islamske deklaracije”.

53

Presuda kojom se osuđuje Alija Izetbegović i njegovi prijatelji iz mladomuslimanskog kruga radi “Islamske deklaracije”

OKRUŽNI SUD U SARAJEVU Broj K: 212/83, Sarajevo, 20.08.1983. godine U IME NARODA! Okružni sud u Sarajevu u vijeću satavljenom od sudije Hadžić Rizaha kao predsjednika vijeća, sudije Kanlić Asima kao člana vijeća, te sudija – porotnika Hadžimehmedović Izeta, Đorđević Jezdimira i Bošnjak Anta kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Špiljak Vesne, u krivičnom predmetu protiv Izetbegović Alije i dr., zbog krivičnog djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti iz člana 136 stav 1 u vezi sa članom114 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ i dr., nakon glavnog

i javnog pretresa, a djelimično i uz isključenje javnosti, održanog u vremenu od 18.07. do 19.08.1983. godine u prisutnosti optuženih i njihovih branilaca Katić Milorada, advokata iz Sarajeva, Muslim Nikole, advokata iz Zagreba, Jovanović Nenada, advokata iz Sarajeva, Karkin Fahrije, advokata iz Sarajeva, Tataragić Avde, advokata iz Sarajeva, Danilović Rajka, advokata iz Beograda, Orhan Nevzatia, advokata iz Beograda, Omanović Rasima, advokata iz Zagreba, Janjić Milosava, advokata iz Sarajeva, te Hadžismajlović Seida, advokata iz Sarajeva, te zamjenika

Okružnog javnog tužilaštva iz Sarajeva Rešidović Edine, dana 20.08.1983. godine, donio je i javno objavio:

PRESUDU Optuženi: IZETBEGOVIĆ ALIJA, BEHMEN OMER, ČENGIĆ HASAN, KASUMAGIĆ ISMET, BIČAKČIĆ EDHEM, ŽIVALJ HUSO, BEHMEN SALIH, SPAHIĆ MUSTAFA, LATIĆ DŽEMAL, ĐURĐEVIĆ DERVIŠ, SALIHBEGOVIĆ MELIKA i BIČAKČIĆ ĐULA,

J O U R N A L

IN MEMORIAM KRIVI SU ŠTO SU:

I - IZETBEGOVIĆ ALIJA I BEHMEN OMER

54

J O U R N A L

1. Početkom 1974. godine, a nakon što su u više navrata u toku nekoliko predhodnih godina opsjednuti svojom idejom islamskog preporoda i islamizacije Muslimana, međusobno razgovarali o potrebi angažovanja na realizaciji ove ideje kod nas i izboru najprihvatljivijeg puta za njeno ostvarenje, saglasili se da je istu neophodno prvo osvijetliti pisanom riječju, tekstovima koji će zainteresovati širi krug lica i pridobiti ih za zajedničku aktivnost, pa nakon što je Izetbegović Alija napisao i objavio nekoliko takvih tekstova i uz sugestije i primjedbe Behmen Omera, napisao tekst “Islamske deklaracije”, smatrajući da će takav tekst u obliku poziva, odnosno manifesta biti najefikasniji način buđenja islamske svijesti pojedinaca i podstaknuti proces islamskog preporoda, kako su ga oni shvatali, tekst “Islamske deklaracije” dao Behmen Omeru, Branković Hasibu i Avdagić Ešrefu u “Predgovoru” koje se ističe da je “ona /Deklaracija/ upućena Muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje. Za takve ova “Deklaracija” predstavlja poziv da izvuku neophodne konsekvence o tome na šta ih ta ljubav i pripadnost obavezuju, te da je novost “Deklaracije” da se sa ideja i planova pređe na organizovane akcije za njihovo ostvarenje”, a u konačnom tekstu “Deklaracije” kao cilj se ističe “Islamizacija Muslimana”, a kao deviza – “vjerovati i boriti se”, te kao jedini izlaz iz sadašnjeg stanja Muslimana ističe se “stvaranje i okupljanje nove inteligencije, zatim istakla zastavu islamskog poretka i zajedno sa muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo ostvarenje, a kao načela islamskog pokreta i preporoda se ističu: - “Historija ne pozna ni jedan suštinski islamski pokret koji nije istovremeno bio i politički pokret. To je stoga što je Islam vjera, ali je istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedna atmosfera, jednom riječju integralan način života” ...

Upućujući ovu poruku svim Muslimanima svijeta, mi jasno ističemo da nema obećane zemlje, čudotvoraca i mehdija. Postoji samo put rada, borbe i žrtve”, Pa ovaj tekst “Deklaracije” u vremenu od 1974. do 1983. godine, u cilju kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog

Slika sa suđenja 1983. godine uređenja u SFRJ, a u namjeri stvaranja grupe istomišljenika u zemlji za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja na način i za ciljeve utvrđene “Deklaracije” istu dali u vremenu od 1976. do 1983. godine, na čitanje i upotrebu većem broju intelektualaca Muslimana u BiH – Đozo Huseinu, Kupusović Muhamedu, Živalj Husi, Čengić Hasanu, Mahmutčehajić Rusmiru, Hadžić Mehmedaliji, Salihbegović Meliki, Bičakčić Edhemu, a sa njima i sa Kasumagić Ismetom, Behmen Salihom i drugim licima razgovarali o njenom značaju, a u inostranstvu - Velagić Teufiku, Balić dr.

Smailu, Avdagić Ešrefu, i drugim licima, pa za ovu aktivnost pridobili Čengić Hasana, Kasumagić Ismeta, Živalj Husu i Bičakčić Edhema, koji su postali pripadnici grupe, a Behmen Omer i Izetbegović Alija navedena načela provodili u praktičnom djelovanju i u tom pravcu Izetbegović Alija objavio više natpisa i članaka koji su razrađivali pojedina pitanja “Deklaracije” od kojih su se neka koristila za predavanja u Carevoj džamiji, a u vremenu od 1978. do 1981. godine, i za predavanja u Tabačkom mesdžidu, a u 1981. godini zajedno sa Đozo Huseinom dogovorio se da sačine zbirku tekstova za objavljivanje, pod nazivom “Problemi islamskog preporoda” u koju su u potpunosti preneseni dijelovi “Deklaracije”, pa jedan primjerak skripte dao Đozo Huseinu koji je koristio za potrebe studenata, a Čengić Hasan za predavanja u Tabačkom mesdžidu, jedan primjerak dao Behmen Omeru, a ovaj na čitanje Bičakčić Edhemu, te jedan primjerak Hadžić Ejubu.

2. U ljeto 1981.godine u SARAJEVU, DOGOVORILI SE DA Behmen Omer sačini skicu teksta, koji bi tretirao pitanje “Muslimana u Jugoslaviji” i

“Strukturu Islamske vjerske zajednice”, s tim da na toj osnovi kasnije pripreme knjigu, pa je takvu skicu pod nazivom “Muslimani u Jugoslaviji” i “Struktura Islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji”, Behmen Omer napisao i na traženje Izetbegovića Alije u toku njegovih priprema za kongres o muslimanskim manjinama u Kanadi mu tekst dao, pa Izetbegović Allija izvršio znatne dopune teksta “Muslimani u Jugoslaviji”, te početkom 1982. godine tekstove vratio Behmen Omeru, s tim da sačekaju sa objavljivanjem, tako da su u tekstu “Muslimani u Jugoslaviji” istakli da su se u prilikama II. svjetskog rata pojavom partizana pojavile prijetnje duhovnom opstanku Muslimana, da je Islamska vjerska zajednica poslije oslobođenja stavljena pod punu kontrolu državnih vlasti kako bi se spriječio otpor otvorenoj dezislamizaciji Muslimana, da se za Reisul-ulemu postavljaju marionete režima, a u vjerske organe otvoreno pristaše Komunističke partije, pa često i članovi Partije, da su “najveća stradanja od strane komunista Muslimani pretrpjeli prilikom ulaska njihovih jedinica u pojedina naselja. Sve potencijalne protivnike, uglavnom, uglednije ljude - intelektualce, koji su bili poznati kao vjernici, komunisti su jednostavno likvidirali bez suda i istrage”, te naveli da su otpori Hazreti Alijine sablje i organizacije “Mladi Muslimani” imali velikog značaja za položaj Muslimana i veličali pripadnike ovih organizacija, a posebno organizacije “Mladi Muslimani”, istakli kao ilustrativan stav režima prema Islamu odnos prema islamskoj revoluciji i Iračko - Iranskom sukobu, lažno prikazujući odnos naše zemlje prema revoluciji i Iračko - Iranskom sukobu.

IN MEMORIAM 3. U vremenu od 1978. do 1981. godine u Sarajevu u više navrata kontaktirali sa Čengić Hasanom, studentom Islamskog teološkog fakulteta i rukovodioca debatnog kluba u Tabačkom mesdžidu, davali mu tekstove za pripremu predavanja i diskusija u Tabačkom mesdžidu, Behmen Omer mu dao na čitanje “Islamsku deklaraciju”, a Izetbegović Alija mu kroz razgovore ukazivao na mogućnosti islamskog preporoda kod nas, navodeći da islamska zajednica nije voljna da u našim uslovima učini nešto na islamskom preporodu, jer se brine samo o materijalnom položaju zajednice pa u više navrata mu, iako su znali za stav Starješinstva Islamske zajednice koji nije odobravao rad Tabačkog mesdžida u kome su predavanja i diskusije izlazile iz vjerskih okvira i dobivale politički karakter, govorili da je rad u Tabačkom mesdžidu za opšte dobro Muslimana, da isti mora postati praksa i primjer kako se radi na obrazovanju i odgajanju Muslimanske omladine, a Behmen Omer se na sjednici Odbora Islamske zajednice Sarajevo, zalagao za ovakav rad studenata, te nakon što je Starješinstvo donijelo odluku o zabrani rada Tabačkog mesdžida napisao anonimno pismo u kome je napao ovu odluku Starješinstva, umnožio ga te jedan primjerak poslao Izetbegović Aliji, a ostalo članovima novoformiranog Odbora Islamske zajednice Sarajevo.

II - IZETBEGOVIĆ ALIJA, BEHMEN OMER I KASUMAGIĆ ISMET U LJETO 1982. GODINE, U Sarajevu Izetbegović Alija i Behmen Omer dogovorili su se da putem Velagić Teufika, pripadnika neprijateljske emigracije u Beču i potpisnika Nove demokratske alternative, ostvare kontakt sa Iranskim ambasadorom u Beču u cilju da se iranskim vlastima dostavi primjerak “Islamske deklaracije” i zatraži podrška iznesenim stavovima u njoj, te ugovori odlazak grupe muslimanskih nacionalista iz BiH u Iran, radi ostvarivanja kontakta sa zvaničnim predstavnicima vjerske i političke vlasti Irana u okviru koga bi zatražili pomoć i podršku za provođenje stavova “Deklaracije” i izmjenu stanja Muslimana u SFRJ, pa o ovom dogovoru septembra 1982. godine Izetbegović Alija obavijestio Kasumagić Ismeta i predložio mu da sa njim krene u Beč na sastanak sa Iranskim ambasadorom, a kasnije sa grupom u Iran, što je ovaj i prihvatio, pa su Izetbegović Alija, Behmen Omer i Kasumagić Ismet nakon obavijesti od strane

Velagić Teufika, 23. oktobra 1982.g. došli u Beč, gdje im je obezbjeđen besplatan smještaj u apartmanu.

VI - BEHMEN OMER 1. U aprilu 1978. godine, napisao odgovor na članak objavljen u broju 233 časopisa “El-Arabi” iz aprila 1978.godine, u kome se navodi da Ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda i slobodi vjere su neistinite i ne odgovaraju stanju u kome žive Muslimani u Jugoslaviji danas, da su ateisti građani na prvom, a vjernici na drugom mjestu, da se iza II. svjetskog rata pokušalo na sve načine uništiti Muslimani kao narod i etničku grupu, da se onemogućava gradnja džamija, ne dozvoljava provođenje u život drugih propisa, da ako mladić Musliman odbije da jede svinjsko meso izlaže se raznim vrstama mučenja i najstrožijim kaznama, da prava slika naše stvarnosti koju preživljavaju Muslimani Jugoslavije i kako se bore za svoja prava i opstanak kao muslimanske nacije jeste odbacivanje politike ugnjetavanja i neprijateljstva i kategorično odbijanje da se stope sa društvom nevjernika i ateista, da je religija pod uticajem i pritiskom države, da se vlasti stalno mješaju u vjerski život, da su u vodećim islamskim centrima agenti vlasti, licemjeri, ateisti, komunističke sluge koje pomažu i podržavaju komunističke aktivnosti i zamisli u zemlji i vrše propagandu vladajućeg komunističkog režima kroz vanjsku politiku, da su u zemlji pravi imami progonjeni dok na većini islamskih funkcija dolaze agenti koji su “prodali svoju savjest đavolu i komunistima”, pa ovaj tekst dao sudanskom studentu Abdulabazu, pripadni-

Omer Behmen

ku organizacije “Muslimanska braća” da ga objavi u “El Arabiju”, što je ovaj nakon prevođenja na arapski i učinio.

2. U vremenu od 1976. do 1983. godine u Sarajevu u razgovorima sa Živalj Husom, komentarišući njegovo čitanje “Islamske deklaracije” rekao da je dobro što ju je pročitao, tvrdio da Muslimani u Jugoslaviji nemaju vjerske slobode, navodio da u Srbiji ima puno onih koji pišu i rade protiv Muslimana, komentarišući događanje na Kosovu, tvrdio da su isti rezultat revolta Albanaca protiv dugogodišnje srpske politike i isticao nadu da će ovi događaji smanjiti uticaj Srbije na druge republike, koji je sada dominantan, “jer će se Srbi sada zabaviti sami sa sobom i tim događanjima i oslabit će njihov pritisak”.

3. U proljeće 1982. godine, u svojoj vikendici u Pazariću u prisustvu Kozarić Vahida, govoreći o aktuelnoj ekonomskoj političkoj situaciji u zemlji isticao da je samoupravljanje najveći promašaj u našem društvu, tvrdio da su Muslimani u podređenom položaju u odnosu na Srbe i druge nacije, da komunistička klika nastoji razbiti Muslimane, da se tome treba organizovano i otvoreno suprotstaviti zbijanjem redova među Muslimanima, prvenstveno među muslimanskom omladinom na kojoj leži budućnost i koja mora biti potpuno islamski opredjeljena da bi Muslimane mogla odbraniti od srpskih nasrtaja, te u tom pravcu isticao veliku ulogu imama, a u augustu 1982. godine u Pazariću u vikendici, Kozarić Vahida naveo da je krajnji cilj Srba stvaranje velike Srbije.

4. U prvoj polovini decembra 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici u kojoj se nalazio – Delalić Atif, Sejdović Sejd, Čampara Ešref i Kozarić Vahid, govorio o podređenom položaju Muslimana u našoj zemlji, te rekao da je pobjedom islamske revolucije u Iranu nastupilo renesansno doba za Islam i Muslimane, koji se mora odraziti i u našoj zemlji, da je to početak islamskog preporoda u svijetu i kod nas, da naša sredstva javnog informisanja neistinito i neobjektivno informišu javnost o stanju u Iranu, a zatim da se Muslimani u Jugoslaviji moraju svakodnevno zalagati za osvajanje boljih pozicija u društvu, jer je u ovoj konfuznoj političkoj situaciji počeo opšti krstaški pohod i organizovani progon i napad na Muslimane, te najzad istakao da treba mobilisati muslimansku inteligenciju za borbu protiv Srba u kojoj borbi se moraju oslanjati na ekonomsku i političku moć Irana i arapskih zemalja i njihovo posjedovanje nafte, te izvršiti uticaj na zvanične vlasti u Jugoslaviji za poboljšanje položaja Muslimana.

55

J O U R N A L

IN MEMORIAM sirotinje traže da stegne kaiš, a 1982. godine u julu u svojoj vikendici razgovarajući sa Fejzić Ahmetom, istakao da srpska čaršija još uvijek kreira bosanskohercegovačku politiku.

8. U oktobru 1980. godine, u svom stanu Seidović Seidu komentarišući suđenje Čurovac Agi ukazao da je to sve UDBA zakuhala i unaprijed pripremila, dodajući: “Oni sude Muslimane, a nemaju hrane”, u januaru 1982. godine u kancelariji Seidović Seida tvrdio da je stanje u našoj privredi takvo da ćemo doživjeti sudbinu Poljske i da je veliki razdor u rukovodstvu Federacije, da su Muslimani obespravljeni i obezglavljeni, te da se u manjim gradovima raseljavaju.

9. U 1980. godini od Velagić Teufika u Beču primio jedan primjerak časopisa “Islam i Zapad” u kome se nalaze tekstovi neprijateljske sadržine dr. Smaila Balića, Zulfikarpašić Adila i Otvoreno pismo Sinodu srpsko-pravoslavne crkve u Beogradu u kome se cio srpski narod optužuje za mržnju prema Muslimanima, pa ovaj časopis unio u zemlju, tekst Otvorenog pisma fotokopirao u dva primjerka, pa časopis sa ovim primjercima dao svom bratu Behmen Salihu, s tim da ovaj isto uputi Sinodu srpsko – pravoslavne crkve u Beogradu.

56

PA SE :

Mezar Omera Behmena

J O U R N A L

5. U prvoj polovini decembra 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici u prisustvu Delalić Atifa i Kozarić Vahida, govorio da privredi nema spasa, da je partizanija zasjela i da ljenčare, da se od Srba ne može živjeti, jer su zauzeli sve rukovodeće funkcije i da potiskuju Muslimane, navodeći kao primjer udaju Muslimanki za pripadnike drugih narodnosti i vjera, što je način pritiska na Muslimane, isticao da mješoviti brakovi slabe muslimansku naciju i dovode do asimilacije nacionalnog i vjerskog identiteta Muslimana, tvrdio da su u školama nastavnici većinom Srbi koji tjeraju muslimansku djecu da jedu svinjetinu, da bi je “povlašili”, da su najočitiji pritisci na Muslimane u provinciji gdje Srbi iseljavaju Muslimane, a naseljavaju druge narodnosti, da je rezultat toga opća obezglavljenost Muslimana, te da se u našem društvu vodi smišljena i organizovana kampanja od strane Srba koji imaju političku i ekonomsku prevlast.

6. Krajem marta 1982. godine, u Sarajevu u svom stanu pred Branković Hasi-

bom, govorio da će islamska revolucija u Iranu pozitivno uticati na poboljšanje položaja Muslimana u Jugoslaviji, koji se neće moći mjeriti sa sadašnjim, jer su vlasti bile pokušale izvršiti asimilaciju Muslimana, ali su na kraju morali da im priznaju nacionalni identitet u čemu je značajnu ulogu imala i organizacija “Mladi Muslimani”, u oktobru 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici tokom razgovora sa Brankovićem naveo da su pripadnici organizacije “Mladi Muslimani” bili hrabri i dobri Muslimani, koji nisu žalili dati svoje živote za ideale islama i njihov primjer treba da bude pouka mladima.

7. Krajem 1981. godine u Sarajevu u kući Fejzić Ahmeta, pred Fejzić Ahmetom i Seidović Seidom, isticao da su u našim školama direktori i većina nastavnika Srbi, koji sprovode velikosrpsku politiku i svete se muslimanskoj djeci, da je jedan imam uhapšen, jer se je odupro pritiscima koji su vršeni prema muslimanskoj djeci, da našoj privredi nema spasa, jer rukovodstvo priča prazne priče, a od

OSUĐUJU – OPTUŽENI IZETBEGOVIĆ ALIJA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 14 /ČETRNAEST/ GODINA. – OPTUŽENI BEHMEN OMER NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 /PETNAEST/ GODINA. – OPTUŽENI ČENGIĆ HASAN NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 /DESET/ GODINA. – OPTUŽENI KASUMAGIĆ ISMET NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 / DESET/ GODINA. – OPTUŽENI BIČAKČIĆ EDHEM NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 / SEDAM / GODINA. – OPTUŽENI ŽIVALJ HUSO NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 / ŠEST / GODINA. – OPTUŽENI BEHMEN SALIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 /PET / GODINA. – OPTUŽENI SPAHIĆ MUSTAFA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 /PET / GODINA. – OPTUŽENI LATIĆ DŽEMAL NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 / ŠEST/ GODINA I 6 / ŠEST/ MJESECI.

Časopis za društveni život i kulturu sandžačkih Bošnjaka Broj 11-12

Bošnjačka riječ

DRUGI O NAMA

Dramski studio “Orient Espresso” u Novom Pazaru

57

J O U R N A L

DRUGI O NAMA

6 Sand`a~ke novine A K T U E L N O SRIJEDA, 15. JULI 2009.

BOŠNJAČKO NACIONALNO VIJEĆE OBILJEŽILO DAN SJEĆANJA

Sjećanje na sve žrtve

58

Prigodnom akademijom i izvođenjem monodrame “Kameni spavač”, Bošnjačko nacionalno vijeće obilježilo je 11. jul. Dan sjećanja. Tim povodom delegacija Vijeća posjetila je šehidsko groblje i položila dvijeće na spomen-česmu u selu Starčeviće u tutinskoj opštini, gdje je, 11. jula 1922. godine, ubijeno 30 Bošnjaka.

Na prigodnoj akademiji u Glavnom uredu Bošnjačkog nacionalnog vijeća, prisutnima se obratio predsjednik Izvršnog odbora Vijeća, narodni poslanik Esad Džudžević.

Ističući da je Bošnjačko nacionalno vijeće još prije pet godina, na desetogodišnjicu genocida u Srebrenici, proglasilo 11. jul za Dan sjećanja, Džudžević je kazao da je 11. jul “prilika da se zatraži rahmet za sve bošnjačke civilne žrtve u prošlom stoljeću: na žrtve pokolja i pokrštavanja Bošnjaka u Plavu i Gusinju 1912. godine, na žrtve u Starčevićima u opštini Tutin, 11. jula 1922. godine, na ubijene u Šahovićima i Pavinom Polju u Bijelom Polju, 20. novembra 1924. godine, na šehide pobijene na pravdi Boga na Hadžetu u Novom Pazaru, tokom 1944. i 1945. godine, na žrtve progona Titovog ministra policije Aleksandra Rankovića, tokom 60tih godina, na žrtve državnog terora i otmica Bošnjaka tokom 90-tih godina, na Sjeverin 22. oktobra 1992. godine, na pljevaljsku Bukovicu 16. februara 1993. godine, na žrtve otmice u Štrpcima, 27. februara 1993. godine, i, konačno, na žrtve genocida u Srebrenici, 11. jula 1995. godine”.

“Odlukom Evropskog parlamenta i Rezolucijom UN čitav

civilizirani svijet obilježava 11. jul kao Dan sjećanja. Svi osim onih koji su to trebali prvi učiniti - parlament Srbije, zemlje u kojoj mi sandžački Bošnjaci živimo od 1912. godine”, kazao je Džudžević, izražavajući očekivanje da će “zbog generacija onih u čije je ime to učinjeno” Srbija smoći snage da to učini.

U nastavku programa izvedena je monodrama “Kameni spavač”, Dramskog studija ORIENT ESPRESSO iz Zagreba, u izvođenju glumca Filipa Mursel Begovića.

Monodrama “Kameni spavač” temelji se na stihovima velikog bošnjačkog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara iz istoimene zbirke pjesama. Snažnu ličnost pjesnika utjelovljuje lik pripovjedača, a postmodernim pristupom u smislu najnovijih iskustava evropske drame. U predstavu su uključene i biografske činjenice iz pjesnikovog života. Spajanjem tradicije i savremenosti dobilo se na interakciji između dramskog pozorišta i performansa.

Cjelokupan projekat izvodi isključivo jedan glumac, a zasniva se na autentičnim pjesmama Maka Dizdara iz njegove zbirke “Kameni spavač” koje su propraćene projekcijama slika na zidu i predstavljaju simbole i motive na stećcima.

Monodrama se na mnogo načina odnosi na tragična ratna zbivanja koja su devedesetih godina prošlog stoljeća zadesila Bošnjake i mnoge ostavile bez doma i porodice.

Scenografija u monodrami minimalističkim načinom u opremi scenskog prostora u prvi

DAN SJEĆANJA

J O U R N A L

Bošnjačko nacionalno vijeće je 2005. godine ustanovilo 11. juli kao Dan sjećanja na sve bošnjačke civilne žrtve od 1912. godine do genocida u Srebrenici, 11. jula 1995. godine. Prema odluci BNV, 11. jul, kao Dan Sjećanja posvećen je žrtvama koje su stradale 1912. i 1913. godine u pokrštavanju i genocidu nad Bošnjacima u Plavu i Gusinju, bošnjačkim žrtvama ubijenim na kućnom pragu u Starčevićima, u Opštini Tutin, 11. jula 1922. godine, Bošnjacima koji su ubijeni 10. novembra 1924. godine u Šahovićima, u opštini Bijelo Polje. Ovo je Dan sjećanja i na stotine strijeljanih sandžačkih Bošnjaka na Hadžetu u Novom Pazaru, od 1944. do 1946. godine od strane komunističkih vlasti, bestijalna ubijana i teror tajne i javne policije Titovog ministra Aleksandra Rankovica, šezdesetih godina prošlog vijeka. Ovo je dan sjećanja na nevine žrtve režima Slobodana Miloševića, čiji mezare ni danas ne znamo, žrtava otmice u Sjeverinu 22. oktobra 1992. godine, žrtava pljevaljske Bukovice, 16. februara 1993. godine, žrtava otmice u Štrpcima u opštini Priboj, 27. februara 1993. godine. Bošnjačko nacionalno vijeće poziva građane da prisustvuju akademiji povodom obilježavanja 11. jula Dana sjećanja.

plan postavlja glumca koji predstavlja lik glavnog pripovjedača i pjesnika Maka Dizdara. Glumac govori isključivo u prvom licu jednine, a prema potrebama dramaturgije mijenja likove i postaje osoba koja tumači dobru ili zlu silu koja opsjeda ljude. Time je izbjegnuta linearnost pripovijedanja u monodrami, a naglašava prisutnost manihejstva u djelovanju bogumila. U predstavi se prikazuje začudni svijet Crkve bosanske čiji su pripadnici bogumili, dolaskom Osmanskog carstva, vjeruje se, bez opiranja prihvatili islam. Pripovjedač sjedi na visokom stolcu i nesputano se obraća publici darivajući joj svoje stihove pokušavajući doseći duboku oporost ovih stihova, koji kao da se istom klešu u kamenu.

SADRŽAJ

VREMEPLOV SADRŽAJ

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Alem Crnkić Suradnici: Mirsada Begović Amela Handanović Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH)

2

Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 10 kuna Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje

J O U R N A L

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Arslanagića most u Trebinju

UVODNIK Dan sjećanja na Srebrenicu – mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića ......................................................................... 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Obnova negdanjih džamija u Hrvatskoj ..................................................... 4 Uključenost Bošnjaka u hrvatsko društvo tek treba dokazati ................... 7 Da se nikad ne zaboravi ............................................................................ 8 Pogled na Zagreb Envera Palalića ............................................................ 11 Nove drame Amira Bukvića .................................................................... 12 SABAH – zajedno smo jači ...................................................................... 14 Tko se doktora boji još ........................................................................... 17 INTERVJU – MUJO ISIĆ Bogu hvala, promijenili smo se – hoćemo džamiju po svaku cijenu ........ 18 KULTURA Bosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača .................... 21 CV ........................................................................................................... 23 Čarolija i sklad lukova i krugova Orijenta ................................................ 24 Na jugu ljiljani – literarni simboli tvrdoglave bosanske opstojnosti ......... 27 Preporod u Trebinju ................................................................................ 29 INTERVJU – HUSEIN EF. HODŽIĆ Trebinje je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan ........................................................................................ 30 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM I kockarima plaćaju dugove, zar ne? ........................................................ 35 BOSANSKI BAROMETAR Evropa, Bosna i RS – opasno djelo genocida u ciničkoj dramaturgiji ....... 40 Katastrofalna financijska situacija u BiH ................................................... 43 INICIJATIVE Osnivamo Preporodovu planinarsku grupu ............................................. 44 ŽIVJETI ISLAM Povijest državotvornosti Kraljevine Saudijske Arabije(II.) – Vehabijska ideologija ............................................................................. 45 POVRATAK U BUDUĆNOST Glumci i egzibicionisti .............................................................................. 48 IN MEMORIAM Povodom smrti arhitekta Vahida Hodžića ............................................... 52 Na ahiret preselio Omer Behmen .......................................................... 53 Presuda kojom se osuđuje Alija Izetbegović i njegovi prijatelji ................ 53 DRUGI O NAMA Dramski studio “Orient espresso” u Novom Pazaru .............................. 57 VREMEPLOV Muhamedovo rođenje u hrvatskoj književnosti ....................................... 59

Muhamedovo rođenje u hrvatskoj književnosti Tko se sve laćao prijevoda Mevluda (još se i danas tiskaju djela hrvatskim jezikom, a arapskim pismom) Tragajući u raznim izvorima: časopisima i knjigama u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu za pjesmama bošnjačkih pisaca naiđoh i na jedan sustavan, zanimljiv i informativan tekst u novinama “Hrvatski narod“ iz 1944. godine, od 7. ožujka.

Budući da bi uskoro bilo vrijedno temeljito istražiti i usustaviti sve prijevode Mevluda na hrvatski i bosanski jezik učinilo nam se vrijednim ponuditi ovoj cijenjenoj redakciji da donji tekst tiska integralno, izvorno i cjelovito. Kao doprinos i vrijedan izvor za očekivani znanstveni pristup toj problematici. (Edina Smajlagić) Sarajevo, na Mevlud 1944.

Prije kratkog vremena, u vrlo malom razmaku, pojavila su se u Sarajevu dva izdanja poznatog Gaševićevog Mevluda – hvalospjeva o Muhamedovu rođenju, oba tiskana arapskim pismom, posebno preudešenim za hrvatski jezik. Jedno je izdanje Vakufskog ravnateljstva, a drugo Prve muslimanske nakladne knjižare (Muhamed Bekir Kalajdžić), Sarajevo. Čovjeka, koji nije vješt pojavi tzv. aljamiado književnosti, bilo bi doista teško uvjeriti, da te knjižice po obliku arapsko-turske, sadrže u sebi hrvatski tekst.

Još je kod toga značajnije ako istaknemo da je veoma širok krug čitalaca na koji će i u današnje doba, kada je latinička pismenost posve prevladala, naići ovo djelo.

Gaševićev je naime Mevlud do sada doživio svakako preko 20 različitih izdanja pa je to jedno od najraširenijih, ako ne i najraširenije, djelo u širem puku Hrvata muslimana.

Da bismo shvatili što je zapravo aljamiado književnost, moramo ustanoviti, da arapsko pismo po broju ljudi koji se njime služe, daleko premašuje broj onih koji govore arapskim jezikom. Čitav niz naroda, koji su primili islam – od Malajskog otočja do Španjolske – služili su se, odnosno služe se još i danas, arapskim pismom a da često ne pripadaju arapskom svijetu. I za islamskog gospodstva u Španjolskoj pisalo se nerijetko narodnim španjolskim jezikom, arapskim pismom. Ovakav način pisanja poznat je pod imenom “aljamiado” /č. aldžamiado/ koja je riječ izvedena od arapskog izraza “al-adža-mije”, što znači strani, nearapski. I kod nas se Hrvata nakon naše djelomične islamizacije uvela i raširila upotreba arapskog pisma i pri pisanju hrvatskim jezikom pa se s tom praksom proslijedilo sve do danas.

I Gaševićev se Mevlud ubraja u tekovine hrvatske aljamiado književnosti, i to novije. Značajno je da je nastao izvan prave Bosne i Hercegovine – u Kolašinu, u Crnoj Gori. Autor mu se doduše osjeća povezan s Bosnom i Hercegovinom pa svoj jezik zove bosanskim, odnosno bošnjačkim imenom, kao što su to uz hrvatski naziv običavali činiti i ostali naši muslimanski i katolički pisci iz bosanskohercegovačke Hrvatske. Da bismo shvatili ovo Gaševićevo bošnjaštvo valja istaknuti da je jedan znatan dio Crne Gore, tzv. Donja Zeta, dugo vremena bio integralni dio bosanskog vilajeta, sve do godine 1788., kada je skadarski vezir Kara Mahmut-paša te krajeve priključio skadarskom vilajetu.

Razumljivo je, onda, s obzirom na tu povijesnu pojedinost i to Gaševićevo osjećanje s Bosnom, što se ogleda i u njegovom nazivu za jezik koji je inače krcat crnogorskim govornim osobinama.

Gaševićev spjev o Muhamedovu rođenju – Mevlud – zapravo je više-manje doslovni prijevod poznatog turskog Mevluda Sulejman Čelebi iz Bruse koji je nastao godine 1409. Osim hrvatskog prijevoda Sulejman Čelebinog, Mevlud je još dvaput preveden na albanski i jedanput na grčki jezik.

O popularnosti Gaševićeve obrade Sulejman Čelebinog Mevluda najbolje govori okolnost što takoreći nema muslimanske kuće koja ne bi bila u posjedu bilo kojega izdanja toga Mevluda. Sam je autor – Hafiz Salih Gašević priredio dva izdanja. Reis-ul-ullema Džemaludin ef. Čaušević tiskao je za života 9 izdanja tog Mevluda hrvatskom arabicom. Alija Nametak priredio je 6 izdanja u latinici, a dr.

F. Bajraktarević jedno ćirilsko izdanje.

Vakufsko je ravnateljstvo u Sarajevu izdalo ovaj Mevlud u dva maha arabicom.

Konačno je M. B. Kalajdžić prije kraćeg vremena izdao jedan tekst Gaševićevo Mevluda u latinici a drugi u arabici. Treba spomenuti i da je prema Gaševiću priredio svoj Mevlud 1929. i Hafiz Seid Zemunović iz Koraja kod Tuzle (umro 1932. godine). Isto, prema Gaševiću, izdao je u novije vrijeme Mevlud i Mahmud Džaferović, džematski imam iz Dubrovnika.

Sulejman Čelebi bio je glavno vrelo i za manje poznati Mevlud nekog Arifa, rodom iz Sarajeva a nastanjenog u Novom Pazaru, koji je izašao godine 1911. Bit će da je Sulejman Čelebi poslužio kao uzor i Mevludu Rušafije iz Trebinja, koji do sada nije objavljen. I rukopis Mevlud Medmed Nedžatije Bulbulovića (oca književnika Edhema Bulbulovića iz Sarajeva) vrlo je vjerojatno uzeo za podlogu Sulejmana Čelebi.

Kao što se može nazrijeti dale bi se čitave studije pisati o našoj “mevludskoj” književnosti. No, da bi naš prikaz bio što potpuniji, još ćemo spomenuti da je jedan čovjek iz prošlog stoljeća (19. st.!) Hadži Hafiz Muhamed Emin Hadžijahić reis-ulkurra Careve džamije u Sarajevu uspješno pokušao preraditi sam izvornik Sulejman Čelebinog Mevluda. Safvet beg Bašagić i djelomično Musa Ćazim Ćatić dali su pak svoje izvorne doprinose hrvatskoj “mevludskoj” književnosti.

Kao što se po svemu vidi, kako u hrvatskom muslimanskom puku, tako i među obrazovanim krugovima muslimanskih Hrvata, pokazuje se veliko zanimanje za spjevove o Muhamedovu rođenju, što ujedno posvjedočuje ogromnu ljubav i privrženost koju muslimani Hrvati u svakoj prilici iskazuju prema svome Vjerovjesniku.

59

J O U R N A L

TREBINJE

JOURNAL, broj 110, 2009.

Dan sjećanja na Srebrenicu – mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića Obnova negdanjih džamija u Hrvatskoj Bosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača Čarolija i sklad lukova i krugova Orijenta Intervju: Mujo Isić / Husein ef. Hodžić I kockarima plaćaju dugove, zar ne?

Vehabijska ideologija Glumci i egzibicionisti