RAZMATRANJE POBAČAJA U SUVREMENOM SVIJETU

Nino Delija Sveučilište u Zagrebu Pravni fakultet Trg Maršala Tita 14 e-mail: ninodelija@yahoo.com

RAZMATRANJE POBAČAJA U SUVREMENOM SVIJETU (Sapere aude!- Usudi se znati!)

1. UVOD Our mental attitude is the x factor that determines our fate.

Dale Carneige Problematika koja se obrađuje u radu prvenstveno je stvar osobne naravi jer šta god netko rekao ili napisao, polazište u shvačanju pobačaja jest vlastiti stav o životu i njegovoj vrijednosti. Teorija ne znači ništa, iako je moguće logički posve ispravna, ako nije potkrijepljena konkretnim stavom te postupcima u stvarnosti.

Premda se pitanje pobačaja postavlja kroz veoma dug vremenski period (možemo reći kroz cijelu nama poznatu ljudsku povijest), sam odgovor (očito) nije dovoljno jasan da bi se poduzeli konkretni koraci na putu prema prevenciji i konačnom suzbijanju pobačaja. Odgovor nikada ne može biti cjelovit, ma koliko on počivao na dobrim teorijskim osnovama, sve dok razina svijesti koja prihvaća takav odgovor nije spremna na dublje i odgovornije stavove (o životu) te aktualizaciju tih stavova u stvarnosti. Shvaćanje početka života pomiče se sukladno znanstvenim dostignućima s jedne strane, te duhovnim dosezima čovjeka kao nerazdjeljivo (od tijela, materije) religioznog bića s druge. Istodobno znanost dovodi do kontradiktornosti pobačaja koji sve više uzima maha u zemljama diljem svijeta. Ne postoji granica kojom bismo mogli odrediti što potiče pojedince i zajednice na takve postupke jer pojava je to koja se zbiva na područjima visokog ekonomskog standarda kao i na područjima koja su zahvaćena socijalnom (ekonomskom) krizom. Granice su u biti na svim područjima različite jer religijsko, društveno, pravno, ekonomsko, povijesno, naslijeđeno nije na svim područjima, pa čak ni svim ljudima unutar određenog područja isto (a ponekad čak ni slično). Čak i religijsko poimanje života dovodi do kontradiktornosti jer neke religije nisu zauzele jasan stav na tome području dok druge jesu, ali se niti njih ne uzima ozbiljno (ne uzima ih se kao dosljedne). Čovjek kao pripadnik zajednice dovodi se u pitanje jer polaritet između društveno priznate činjenice i osobnih uvjerenja ponekad zna biti doista velik (te za neke nepremostiv). Ako i postoje pojedini stavovi u navedenim religijama, onda su oni izraz pojedinaca (koji prihvačaju i sukladno tome žive određene stavove religije koje su pripadnici) a ne cjelokupnih doktrina, a to je doista sramotno jer nikada ne smije biti upitno štititi dostojanstvo čovjeka koji je u središtu poimanja ovozemnog, ali i transcedentnog.

Premda postoje brojni autori koji ne zauzimaju konkretno stajalište prilikom iznošenja pojedinih teza u svrhu svoje, nazovimo to tako,'' veće objektivnosti'' autor ovog rada ne može sakriti svojevrsno čuđenje takvom (ne konkretnom) pristupu problemu u čijem je središtu čovjek, a ne ''kvazi'' teorijski skup pojmova.

Cilj ovoga rada je osvrnuti se na problem pobačaja kroz pregled raznih teorija i stavova koji su aktualni među polemičarima i teoretičarima, među političarima i znanstvenicima, ali i 1

među ''običnim '' pukom (građanstvom). Nedvojbeno je da teorija nikada ne može zamijeniti čovjeka niti u jednom njegovom pogledu, pa stoga zaključujem da nema opravdanja teorijskim zaključcima koji ne idu za obranom ljudskoga života ma kako logično na prvi pogled oni izgledali i na kakav se god način oni interpretirali ljudima. ''Logika definitivno nije posljednji temelj znanja, budući da sam razum nije autonoman i ne stvara istinu. Sama logika kao logika ne može garantirati istinu, i to iz razloga što ona nije dostatna samoj sebi da bi spoznala istinu.'' 1 Ponekad u napisanom treba tražiti skriveno koje je bitno te nerečeno koje namjerno nije izrečeno zbog određenih interesa i okolnosti (te sukladno i uvjerenja).

Spoznaja nikada nije toliko uzvišena da ne bi mogla biti dublje spoznatljiva našem nesavršenom razumskom pristupu, pa tako ni logika koja svojom nepobitnošću ipak može dovesti do krivih spoznaja. Čovjek uvijek mora biti u središtu promišljanja i očuvanja njegove biti, jer jednom kad se izgubi ta nit vodilja, čovjek samome sebi i zajednici u kojoj živi postaje zvijer (homo homini lupus) kadra proždrijeti i vlastito potomstvo. Sukladno tome, treba li tražiti zakonsko ograničenje pobačaja pa čak i kazneno regulirati određeno činjenje koje navodi na pobačaj pitanje je koje se nastoji izložiti u ovome radu. Čovjek kamenoga doba posjedovao je batinu za rješavanje svojih sukoba. Posljedice njegovih sukoba ostale su ograničene jer su mu i mogućnosti bile ograničene. Koliko je više čovjek odmicao od kamenoga doba, odmicala je i njegova spoznaja na području materije i duhovnosti, na području ovozemnog i onostranog. Danas su mogućnosti proširene, ali odgovornost je na nekim područjima drastično smanjena. Gledajući u prošlost i nazirući budućnost čovjek se ne smije dovesti u situaciju istih pogrešaka (dok povijesni slijed dobrano pokazuje da je na takvom putu). Kako znanost napreduje, pomiču se spoznaje o početku života i uvjeren sam da sam početak ipak nikada neće biti dokučen jer je on dio neshvatljivosti. Čak ni oni koji tvrde da početak razvoja (začeće) nije čovjek kojeg treba štititi, ne mogu tvrditi da on to ni po čemu nije. Problem nisu teorije sve dok one ne utječu na stvarnost svojim posljedicama (koje ćemo izložiti u daljnjem tekstu). Volimo sebe nazivati civilizacijom novoga doba, civilizacijom 21. stoljeća, ali zaboravljamo da svaki napredak ima svoja odricanja i svojevrsne žrtve, ali to nipošto ne smiju biti još nerođeni. Ako za takvu'' ideologiju'' ili za takvo novo društvo mora umrijeti pa i jedan nevini ili jedno jedino dijete, onda proklinjem tu ideologiju i gadi mi se takvo novo društvo… 2 Poticaj na pisanje ovoga razmatranja (rada) bila je svojevrsna enigma područja o kojem se puno govori iza leđa javnosti, dok se s druge strane izrazito malo (barem do sada) radi na tome da se stane na kraj masovnom odbacivanju ove svojevrsne ''tabu'' teme u konkretnim situacijama stvarnosti koja nas okružuje. Ne postoji opravdanje za hotimično ubojstvo ljudskoga bića na kojem god stupnju razvoja ono bilo, a pogotovo ne postoji opravdanje ubojstva malenih koji se nisu kadri niti obraniti, ali niti reći bilo što u svoju obranu. Stoga, ne mogu sakriti čuđenje ljudskoj gluposti i načinu na koji se pristupa ovome pitanju dugi niz godina dok se život i dalje ubija u svojim počecima. Biti za ili protiv posve je površno bez konkretnog stava koji postaje djelotvoran tek kroz vlastito promišljanje (koje prije svega treba biti zrelo a ne naivno) i zaključke.

Iako bi moglo izgledati da autor u samim počecima pisanja jasno određuje svoj stav u navedenoj problematici, nastojati će tokom pisanja izložiti činjenice obiju strana bez donošenja zaključaka ''ad hoc'' koji bi mogli oduzeti objektivnost (u mjeri koja je moguća autoru) samog rada. Cilj dakle nije optuživati i osuđivati već razumjeti (ili barem nastojati) 1 2

Usp. Tonči Matulić; Je li ljudski embrij osoba ili jež (2)?; Vladavina prava; 2000; br. 2; str. 10 Usp. Phil Bosmans, Ljubav svaki dan čini čuda, KS, 2003, str. 48

2

problematiku sa što više aspekata kako bi donijeli zaključke na temelju činjenica a ne emocija ili odr. uvjerenja ili pak utjecaja.

Također, cilj je izložiti mišljenja mnogih autora koji su stručnjaci na području medicine, religijskih znanosti te prava, komparirati stavove kako pojedinaca tako i zajednica koji se zalažu na području koje je obuhvaćeno temom razmatranja, ne bi li prikazao barem dio kompleksnosti problema koji se krije iza naoko jednostavnog pojma pobačaj (abortus).

Problematici će se pristupiti sa područja religijske doktrine jednako kao i sa pravne (posebice kazneno pravne) doktrine nastojeći pronaći jednakosti i razilaženja u mišljenjima.

Slikovni dodaci služe vizualizaciji teorijske problematike koja ponekad (u mnogim radovima) u svome izlaganju ''odluta'' od svoga glavnog cilja (a to je čovjek) baveći se više filozofskim sferama nego li stvarno životnom problematikom. Koliko će autor uspjeti u svome naumu ostaje nekim budućim vremenima za raspravu, ali i kritikama pojedinaca koje su uvijek poželjne ukoliko idu za rješavanjem (rasvjetljavanjem) problematike koja se obrađuje.

PROBLEMATIKA ČOVJEKA Čovjek lišen osjeta i uma postaje nalik na biljku. Ako se liši samo uma, postaje životinja, a ako je lišen nerazumnosti, a drži se uma, postaje nalik na boga.

Aristotel Čovjek je jedino biće koje je bitno vezano uz problematiku koja se nije mijenjala od početka, a glasi: Dolazim, ne znam odakle; jesam, ne znam tko; idem, ne znam kamo. Često se čini da od šume misli čovjek ne raspoznaje vlastito drvo koje je duboko ukorijenjeno u stvarnost koje nije svijestan, a često se to drvo poistovjećuje sa šumom u kojoj nije bitna ukorijenjenost već pripadnost. Pripadati vrsti znači odrediti svoje mjesto u savršenosti koja se naziva postojanje te istodobno nositi sve one prednosti i mane koje iz te iste pripadnosti proizlaze. Biti čovjek savršena je mana i prednost u isto vrijeme. Biti onaj koji spoznaje mjesto u vremenu i služiti se pamćenjem kako bi razmišljao odlika je najrazvijenije vrste na planeti, no istodobno ne upoznati (spoznati) sebe, najveća je mana (nesreća). Čovjek je pripadnik vrste, ali ono što ga razlikuje od sveukupne pripadnosti jest njegova osoba. Biti osobom znači uzdići se iz relativizma pripadnosti vrsti. Pitanje pripadnosti se u osobi oblikuje u pitanje postojanja jer da bi nešto pripadalo, mora postojati. Ključ nije čovjek kao pripadak već osoba kao postojanje. Što je čovjek? Tko je on? Tko je ona? Šta su oni zajedno? Da li je čovjek samo razvijenija životinja ili nešto više? Ovo su samo neka od mnogobrojnih pitanja na koja su mnogi znanstvenici, liječnici, teolozi, mistici, te ljudi raznih kultura, religija, rasa, jezika pokušali pronaći odgovore… Svi oni traže odgovor na jedno jedino pitanje koje u sebi sadrži bezbroj drugih, a to je – Čovjek?

Koji je pravi odgovor na to naočigled jednostavno pitanje? Najtočniji i najbolji odgovor ima mudar čovjek 3 . Možda odgovor leži u činjenici da je čovjek biće sastavljeno ne samo od tjelesne dimenzije koju nazivamo tijelo, već i od nutarnje sastavnice koju nazivamo duh. U pravu su svi oni koji čovjeka promatraju do u detalja na jednom području jer time rasvjetljuju misterij promatrajući jedan aspekt čovjeka, ali nitko ne može reći da je upoznao čovjeka potpuno (jer promatra određeni dio) jer ta spoznaja bazira se samo na ratio bazi. No, čovjek je i više od onog što može i zamisliti. On je ''slika Božja'' u tumačenju teologa, on je misterij u 3

Ako tražiš mudrost onda si mudar. Ako misliš da si postao mudar, onda si budala. (Ben Azai)

3

tumačenju znanstvenika (on nije predmet u tumačenju pravnika). Kako se postaviti u istraživanju ako hoćemo promatrati čovjeka u punini? Od kuda krenuti i gdje bi nas to moglo dovesti, kuda usmjeriti? Svaki je čovjek rođen kao slika Božja, kao jedinka posve jedinstvena i neponovljiva u svim svojim obilježjima, svaki je čovjek osoba. Jedino što ga određuje s drugim čovjekom jest priopadnost istoj vrsti. U sebi zauvijek nosi dimenziju Onoga koji je sve stvorio i po toj svijesti čovjek se razlikuje od svega na ovome svijetu, on je prvenstveno duhovno biće, nutarnje biće, nevidljivo koje čini ono vidljivo (tijelo). To je slika duhovne dimenzije. To uvijek zagonetno ja koje se skriva u tijelu čovjek nastoji dohvatiti ne bi li se ostvario. Tijelo je pak ono što svaki od nas može dotaknuti, opipati, vidjeti… U svakome se od nas spaja vidljivo sa nevidljivim, opipljivo sa nedodirljivim. Nevidljivo za naše tijelo, ali je ipak ovdje, stvarno, prisutno, tiho…To čini svakoga od nas, ono što svatko od nas naziva ''ja''.

Ipak, ne smijemo se zavaravati idejom relativizma ili neke sile koja postoji a nema bitnog učinka u konkretnoj ljudskoj stvarnosti (koju promiče ideja masonstva u suvremenom svijetu). Relativizam je najčešće upravo plodno tlo konkretnoj dehuumanizaciji (odjeljenosti od čovjeka) koja je u stanju život proglasiti skupom materijala bez vrijednosti (pukim objektom) kojim se može manipulirati. Problematika čovjeka zahtjeva konkretan pristup u njegovu zbilju.

Tijelo vidimo te znamo da postoji, ali kako ćemo znati da postoji duh? Kada smo gladni znamo da postoji želudac kojeg moramo nahraniti da više ne bismo bili gladni, kada smo žedni, znamo zašto smo žedni itd. Šta ćemo napraviti kada jednostavno u nama zjapi praznina koju ništa na svijetu ne može popuniti. Zato mora postojati nešto što zjapi i nešto što će to ispuniti. To je naš duh koji traži ono čime se može potpuno ispuniti. To je jedino Bog. Samo je On kadar ispuniti u potpunosti cijelog čovjeka. Duhovnu dimenziju ne može ispuniti tijelo, jer ono je u omjeru niže rangirano od onoga što ga pokreće, a to je duh. No, moramo biti svjesni da odgovori na bilo koja pitanja uvelike ovise o samim pitanjima. Ako postavimo pitanje materijalističkog shvačanja čovjeka, suočeni smo sa odgovorom da je materija jedino što uvijek preostaje kao dokaziva stvarnost u pitanju čovjeka jer je on posve njome određen.

Time zapravo govorimo da je materija jedina odrednica bića. Naprotiv, ako postavimo pitanje duhovnog shvačanja čovjeka, moramo se suočiti sa predhodnim shvačanjem materije i u njem otkriti manjkavost dokaza jer tko i malo bolje promotri materijalni svijet koji ga okružuje dolazi do spoznaje da je materija proizvod misli koja ju osmišljava, koja joj daje oblik, svrhu i smisao. Time se misao svodi na racionalistički put koji u konačnici nije sam za sebe jer misao sama za sebe ne znači ništa. Ista misao može uništiti i uzdići. Time se prilazi misli kao određenju nutarnjosti materije koje zavise od duha koji njima upravlja. Taj put možemo svesti pod pojam idealizma jer gledajući na materijalizam kao mješavinu utopističkog i određenog, misao postaje manje određena ali opet pod okriljem duha koji ne poznaje granice, što je puki idealizam. Tako krajnosti shvačanja čovjeka kao duha ili kao tijela dovode u idealizam koji teorijski može objasniti razine ljudskog djelovanja, ali praktički nema prevelikog značenja. Čovjek je sfera u kojoj se miješa duh sa tijelom u pojavu koju nazivamo ''ja''. Upravo taj specifičan ja daje nam osobnost koja nas razlikuje od drugog ja koji u odnosu sa drugim ''ja'' postaje ''ti''.

Da bi cjelina koja se sastoji od dijelova bila cjelina, mora pravilno razvijati te dijelove. U suprotnom dolazi do pretjerivanja na jednoj strani i zastranjenja na drugoj. No pitanje je: Da li je čovjek spreman pravilno odgajati ta dva dijela ili se više okreće stranama? Današnji svijet se u velikoj mjeri okreće jednoj strani te polako pokušava izbaciti drugu, iako to nije moguće (za onog tko hoće biti cjelovita osoba i zdrava ličnost). No, čini se kao da ljudi ostaju veoma čvrsto na jednoj polovici jer su uvjereni da je samo ta polovica cjelina. Iako osjećaju ponekad

4

''nešto drugo'', draže im je njihovo čvrsto uvjerenje. Nije to zapravo njihovo pravo uvjerenje, već način života te velikim dijelom nasljedni način života okoline u kojoj žive. Mnogo je faktora koji utječu na ljudski život i svaki od njih vuče na svoju stranu. Mediji, ritam života koji današnji razvoj nosi za sobom, međuljudski odnosi… Svaki je čovjek pod utjecajem faktora, ali je malo onih koji te faktore znaju pravilno usmjeravati, a veoma je mnogo onih na koje ti faktori utjeću negativno u smislu zastranjenja na jednome području.

Cjelokupni razvoj utjeće na razum i to se kasnije vidljivo manifestira na tijelo. Svi utjecaji koji dolaze izvana utjeću prvo iznuta da bi se potom očitovali izvana. Pravo je pitanje utjecaja: Da li sve utječe prvo na razum iznutra ili je prvo nešto drugo? Odgovori su različiti, ali je samo jedan točan. Sve ovo predstavlja velike probleme za čovjeka. Kada se to odvija u pojedincu, onda se neizbježno manifestira i na cjelokupnu zajednicu. Najveće probleme uzokuju glupi ljudi, a njihova glupost najčešće proizlazi iz njihova neznanja. Jedinstvo čovjeka ne traba tražiti čak ni u najmanjoj čestici njegova bića jer iako je atom mala čestica tijela, on je ništavan bez duha koji ga pokreće. Jedinstvo je u oboje koje ne isključuje niti jedno, a upotpunjava se baš u drugome jer postaje samo potpuno kada se istovremeno to drugo u njemu ispunja.

Problematika citata Aristotelova promišljanja leži u činjenici da on poznaje samo razumnost kao odrednicu čovjekove vrijednosti kojoj treba podložiti sve želi li se postići sreća u životu.

No, možemo li razumnost odrediti kao polazište vrednovanju ljudskoga života? Znači li to da su pojedinci manje razumne sposobnosti manje vrijedni kao ljudska bića ili znači li možda da su oni manje obrazovani (razumnost nastaje učenjem, znanjem i bavljenjem filozofijom) također manje vrijedni kao ljudi? Razum može biti veoma opasan ako ga ne pokreću uzvišenije nakane. Treba li čovjeka tražiti u razumnosti, u tijelu ili u nečem što sve to pokreće (što se naziva ja) i daje vrijednost svemu? Čovjek u prednatalnom periodu jest slabije razvijen, ali zar je time i manje čovjek? Onaj koji vrijednost polaže na razum ubrzo mora shvatiti da vrijednost čovjeka ne može biti izračunata matematičkom količinom jedinica određene vrijednosti već činjenicom da život čovjeka u sebi nosi najvrednije polazište svim vrednotama, a to je život sam tj. to je čovjek kao neponovljivo biće.

2. ZAČEĆE Iako je događaj začeća prvenstveno fizičke (stvara se novo) naravi, on je itekako satkan od razina koje ne možemo svrstati u fizičku narav čovjeka. Ključni trenutak u životu svakoga pojedinca jest njegovo začeće jer od tog vremenski i prostorno nedefiniranog (ratio nespoznatljivog) trenutka počinje teći razvoj svake ljudske jedinke koji nezaustavljivo juri ka svome razvoju u svakom trenutku (svoga) postojanja.

Prvenstveno je to događaj ljubavi u dva smjera. Vertikalno, to je ljubav Boga prema čovjeku, a horizontalno je to ljubav muža i žene (čovjeka prema čovjeku). Moralno, religijski, biološki (kasniji osvrt u tekstu)... u suštini to je temeljni događaj u postanku svakoga čovjeka, ali unatoč svemu, misao stvarnosti je drugačija.

Biološki gledano to je čin spajanja ženske spolne jajne stanice oocite (vidljiva je golim okomveličine zrna brašna) i muške spolne stanice spermija (nevidljiv ljudskom oku). Sam proces dakako odvija se u dužem vremenskom intervalu koji može biti otprilike određen, ali nikada sa sigurnošću točan. ''Taj višefazni proces započinje čim spermij dodirne debelu izvan staničnu ovojnicu oocite (zona pellucida- u sisavaca se ta zona sastoji od triju glavnih glikoproteina (ZP1, ZP2, Zp3) od kojih je najbolje proučeni ZP3 jer ta molekula ima odlučujuću ulogu u prepoznavanju spermija i u poticaju akrosomske reakcije) i čvrsto se veže za nju s pomoću receptora za spermije u pelucidnoj zoni te komplementarnih veznih

5

bjelančevina za oocitu, smještenih u staničnoj membrani spermija (poznato je da se odmah nakon prepoznavanja spermija i oocita iste vrste na spermiju dovrši akrosomska reakcija.

Vanjska akrosomska membrana i stanična membrana spermija na mnogim se mjestima stope te se na površini spermija otvaraju sitni mjehurići koji sadrže akrosin. On omogućava prodiranje spermija kroz pelucidnu zonu na način da otapa zonu pelucidu ispred spermija i omogućuje prijanjanje spermija uz zonu vezanjem na ZP2 (drugi glikoprotein). To uzajamno djelovanje između glave spermija promijenjene akrosomskom reakcijom i ZP2 naziva se sekundarnom fazom interakcije spermija i zone omogućujući spermiju prodiranje kroz zonu brzinom od oko 1 mikrometra u minuti.

Prvi spermij koji dospije u tzv. Perivitelni prostor (između zone pelucide i membrane jajne stanice) svojom se membranom stopi s membranom jajne stanice i tako prodire u njezinu citoplazmu. To spajanje spolnih stanica (gameta) naziva se singamija.

Nakon prodiranja spermija jajna stanica postaje super aktivna; u njoj počinje čitav niz zbivanja koja dosežu vrhunac u početku embrionalnog razvoja. Mijenja se ionski sastav oplođenog jajašca što je znak da je ono aktivno i da započinje embrionalni razvoj.

Nastala je nova stanica, zigota ili jednostanični embrio. Ta nova stanica djeluje kao zaseban slučaj, kao posebna jedinica, kao jedinstveno živo biće. Čim počne djelovati sustav se štiti kortikularnom reakcijom koja je u biti reakcija koja za posljedicu ima otvrdnuće pelucidne zone čime se sprečava polispermija (prodiranja drugih spermija). Time se osigurava zaštita i izolacija te se razvoj nastavlja... Najvažnija daljnja aktivnost jest reorganizacija novog genoma koji je glavno informacijsko središte novog ljudskog bića. Iz toga se središta kasnije upravlja daljnjim funkcijama. Da bi bolje razumjeli pravu prirodu nove stanice, treba istaknuti dvije bitne osobine a to je da zigota postoji i funkcionira kao jedinstvena i s točno određenim identitetom, te da je ona (zigota) sama po sebi usmjerena i opredijeljena za točno određeni razvoj.'' 4 Iako moderna znanost neprestano istražuje nastanak života te pojedinačne faze nastoji što detaljnije proniknuti, ipak je još mnogo elemenata koji ostaju skriveni, neotkriveni što dakako ostavlja prostora raznim interpretacijama i viđenjima stvari kakve u svojoj biti zapravo i nisu. No, bez prigovorno je da život postoji u punini i kao takvog treba ga štititi.

Medicina može doprijeti do određene razine u svome razvoju i istraživanjima, ali to i dalje ostaje samo ratio razina koja nije dovoljna za spoznaju čovjeka ili barem većeg dijela svega onog što ga čini takvim u potpunosti. U trenutku oplodnje ''nastaje potpuno nova i jedinstvena individua 5 koja nikada prije nije postojala i nikada se neće ponoviti (T.W.Helgers).'' 6 3. POBAČAJ (ABORTUS) - ŠTO JE TO?

4

Kratki prikaz razvoja temeljen je na: HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; VIJEĆE ZA OBITELJ (Ana Volarić- Mršić); Status ljudskog embrija; Centar za Bioetiku (Filozofksko- teološki fakultet Družbe Isusove); 2001; Zagreb; str. 37- 50 5 Tvrdi se da novi život u nastajanju nije čovjek, jer da je to dio majčina tijela. Istodobno se konstatira da je embrij novo, jedinstveno, od majčina i očeva organizma različito biće s tri presudna svojstva novoga, individualnoga života; 1. autonoman- zahvaljujući vlastitom genomu postoji i razvija se sam za sebe, 2. autoreglulativan- u njegovu su genomu zapisane sve značajke, kao i zakonitosti i naredbe razvoja; tako se pokazuje da je u stadiju zigote čovjek najbogatiji u cijelom svojemu razvoju i rastu, 3. autogenerativan- ima svojstvo da u svoje vrijeme i na sebi vlastit način da početak novomu, sebi sličnom životu. Takva svojstva nema ni jedan dio, ni jedan organ majčina tijela. Usp. Valentin Pozaić; Čovjek na razini embrija; Vladavina prava; 1999; br. 3- 4; str. 130 6 Zvonimir Šeparović; Pravo na život: mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu; 1997; br. 1; str. 6

6

Slika 1: Abortus

Što je pobačaj? Pobačaj (prekid trudnoće) je medicinski zahvat kojim se trudnoj ženi odstranjuje neželjeni plod (fetus). Po- baciti možemo sagledati kao i od- baciti u situacijama hotimičnog pobačaja. Surovost riječi zamijenjena je stručnim pojmom abortus (abortiratinešto prekinuti) ne bi li se ublažila surovost samoga čina i svega onog što on znači. To je nasilno prodiranje (medicinski zahvat) u ženinu osobu (sa ženinim navodnim 7 pristankom) s ciljem odstranjenja djeteta (fetusa) 8 . Velika je razlika ako se upotrebljava termin nerođeno dijete i fetus jer drugačije su moralne i psihološke reakcije (čak i sama problematika) iako se radi o pojmovima koji označavaju istu stvar (čovjeka u različitim razvojnim fazama). Začetak svakog poimanja ovoga problema počinje osobnim stavom (svjesnošću) da li je začeto (vrijeme postanka trudnoće) dijete osoba kao i svaka druga (rođena, još ne rođena ali u višem stupnju razvojnog procesa) ili tek kasnije postaje osoba pa se shodno tome do trenutka njezine osobnosti može s njome (ili s time) raspolagati bez ikakve moralne (i kazneno pravne) odgovornosti.

Izravni (namjerni, svjesni) pobačaj, što znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu. 9 Protivi se čak i moralnom, etičkom, pa čak i osobnom pravu ljudi zdravog razuma i razvijenog religijskog osjećaja (uvjerenja). Uzme li se u obzir problematika određivanja fetusa kao osobe u punom sadržaju onda možemo govoriti o ubojstvu osobe (sa specifičnim kaznenopravnim posljedicama). Doduše, nikada se ne može govoriti o izostanku moralne odgovornosti kada je u pitanju čovjek, ali neki autori 10 navode da postoje mogućnosti kada se moralna odgovornost pobačaja svodi na minimum ili čak po istima posve izostaje (npr. kada je dijete začeto obljubom nad malodobnicom, zatim incestom, silovanjem, neispravnošću kontracepcijskog sredstva…). U tim slučajevima ženina odgovornost je minimalna ili je uopće nema tako da ona nema nikakve moralne zapreke za izvršenje pobačaja u skladu sa pravom da u cjelini posjeduje svoje tijelo i da sama odlučuje o njemu. No, prečesto se zaboravlja da niti jedan čovjek ne posjeduje cjelovito osobno pravo (kao neki cjelokupni paket proizvoda) jer on ne funkcionira samo kao jedinka već i kao pripadnik zajednice koja postoji upravo u međuodnosu (nazovimo to tako) osobnih prava.

Ponekad kruto zahtijevanje vlastitosti dovodi u pitanje vlastitost druge osobe koja iz međuodnosa ne vidi jednaku korist kao i prva (upravo suprotno). Na takav nači dolazimo do principa animalnosti u kojem čovjek djeluje po principu jačega a ne po principu suživota. Već se u samom pokušaju definiranja termina (pobačaj, abortus) naziru problemi proizašli iz stupnjevitosti odgovornosti, prava ili fiktivnih prava, slobode savjesti itd. U nastavku ćemo izložiti pobačaj (abortus) kao medicinski zahvat u kojem i nakon čega se postavljaju mnoga pitanja.

4. POBAČAJ (ABORTUS) KAO MEDICINSKI ZAHVAT 7

Na problematiku ženinog pristanka nadovezat ću se u daljnjem izlaganju. fetus označava stupanj razvoja nakon zigote (stupanj od začeća do implantacije na stjenku maternice) i embrija (stupanj od implantacije do osmog tjedna razvoja) do trenutka rođenja (S. Prijić- Samaržija- Pobačaj i odgovornost za trudnoću; Filozofska istraživanja 74, god. 1999, Sv. 3 (575- 585)), potom stupanj novorođenčeta prethodi stupnju djeteta 9 Usp. Katekizam Katoličke Crkve, HBK,Glas Koncila, 1994.g., str. 562 (vidi str. 561- 563) 10 Usp. S. Prijić- Samaržija- Pobačaj i odgovornost za trudnoću, Filozofska istraživanja, 1999, sv. 3, str. 575585 J.J. Thompson- A Defense of Abortion, Philosophy and Public Affairs, I/1, 1971.

Asim Kurjak- Nerođeni i njegova prava, Encyclopedia moderna, 1993., br. 1 (41), str. 13- 18 8

7

Prvobitna pojava pobačaja vezana je uz razne biljne napitke koji su dovodili do pobacivanja ploda, zatim je razvoj doveo do kemijskih načina (otopine soli, tablete,...) te je naposljetku pobacivanje ploda omogućeno mehaničkim putem (raznim alatima te usisnim pumpama na principu vakuuma).

Kao medicinski zahvat pobačaj može imati tri stupnja (iako je zahvat samo jedan, stupnjevi su zapravo vremenski periodi u toku kojih je sam zahvat obavljen) koja se najčešće navode u literaturi: 11 Prikaz prvenstveno smjera na namjerni pobačaj (abortus artificialis) koji je zapravo i najčešći oblik uz spontani pobačaj koji je rjeđi i koji uglavnom nije predmet ovoga rada.

Slika 2: Ostaci tijela nakon pobačaja

Pobačaj se može (legalno) izvršiti do isteka 10 tjedana ( 2, 5 mjeseca ) trudnoće (od začeća) 12 . Potrebno je da žena podnese zahtjev (ako se radi o malodobnoj osobi, onda je potrebna suglasnost roditelja ili staratelja uz suglasnost organa starateljstva 13 ) u bilo kojem obliku i da ga potpiše u bolnici. Ovdje je dakako većina tereta na ženi (ili mladoj, nezreloj djevojci pod utjecajem drugih) koja u takvoj situaciji ne može donijeti potpuno osobnu odluku jer je pod različitim utjecajima okoline, zajednice i stresa 14 . Prije odluke obavezno mora proći postupak savjetovanja prije pobačaja 15 . Izbor osobe koja provodi savjetovanje izbor je žene (prema zakonu, ali veoma upitno u praksi) i ona po svome nahođenju (ili savjetovanju) odlučuje hoće li posjetiti liječnika, socijalnog radnika, teologa, svećenika, ili predstavnika neke druge vjerske zajednice… Savjetovanje se mora ograničiti na upoznavanje žene s vrijednošću ljudskoga života, dakako da žena mora biti upoznata sa mogućim posljedicama kako za svoje zdravlje tako i za mogućnost eventualnog ponovnog (željenog) začeća.

Savjetovanje mora biti humano, jasno i pristupačno svakoj ženi s obzirom na njene intelektualne sposobnosti i shvaćanja te osjećajnim kapacitetima. Savjetnik je obavezan ženu upoznati sa svim medicinskim, društvenim, socijalnim i pravnim oblicima pomoći materinstvu ako odluči zadržati trudnoću. Teorijski ovaj stupanj zvuči sasvim prihvatljivo, ali je praksa poražavajuća jer pokazuje da u 99% slučajeva žena koja odluči napraviti pobačaj, to i učini jer težina odluke koju donosi u tome trenutku toliko je stresna da nije sposobna razmišljati o mogućim teorijama. Mišljenja sam da je pacijentica (nju se tada gleda kao pomalo bolesnu osobu što itekako utječe na nju samu) toliko zaslijepljena trenutnom željom rješavanja problema (trenutnim pritiskom emocija, zajednice i situacije) da o mogućim promjenama mišljenja razmišlja tek nakon počinjenog pobačaja. Stresnost situacije tolika je da nas dovodi u dilemu: Može li ili smije li žena tada (u tako stresnoj situaciji) donositi potpuno samostalno odluke? No, svjesni smo činjenice da je ta odluka sve samo ne njezina samostalna zbog utjecaja okoline u kojoj živi i trenutne situacije u kojoj je došlo do začeća.

11

U narednom prikazu autor se oslanja na članak prof. Pravnog fakulteta u Zagrebu gđe. Dubravke HrabarPlaniranje obitelji- od pobačaja do zdravstvene edukacije, Revija za Socijalnu politiku, 1998, br.1, str. 1- 12 12 Usp. Prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća. Čl.15 , Zakon o zdrav. mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, NN Br. 18, 1978.g.

13 Usp. Zakon o zdrav. mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, NN Br. 18, 1978.g., čl. 18 14 Veliko je pitanje koliko i na koji način odluka u takvim trenucima može biti svjesna i vlastita tj. koliko je ona valjana?!

15 Veoma je zbunjujuće što u Zakonu nije nigdje jasno određen postupak savjetovanja tj. proces kojeg žena (supružnici) moraju proći prije konačne odluke o pobačaju. Prije svega ovdje mislim na svjetovanje koje nije posebno naznačeno u dijelu koji govori o prekidu trudnoće (čl.15- čl. 28).

8

Slika 3: Postupak pobačaja u 9 tjednu trudnoće

Slika 4: Pobačaj u 24 tjednu trudnoće

Pobačaj se može izvršiti samo iznimno na zahtjev trudne žene do isteka 24 tjedna (6 mjeseci) trudnoće 16 (zakon ovdje navodi period nakon isteka 10 tjedana trudnoće...).

Ovaj je stupanj podijeljen na tri moguće podvrste 17 : a) Da se radi o trudnoći čiji nastavak teško ugrožava fizičko zdravlje žene. 18 Tada se postavlja pitanje prava na održanje vlastitog (ženinog) života. U tome smislu postavlja se pitanje vrednovanja majčinog i djetetovog života. Postavlja se i pitanje ozbiljnosti ugroženosti ženina zdravlja jer medicinski aspekti kao i pravni nikada ne miruju te su skloni konstantnom razvoju što rezultira pronalaskom lijekova i oblika liječenja koji bi mogli spasiti život kako majke tako i djeteta. b) Da je sigurno da će se dijete roditi s teškim i neizlječivim tjelesnim ili duševnim oštećenjima, a to saznanje narušava psihičko zdravlje žene (Činjenica koja joj se predočuje o njezinu plodu, ako izazove u nje traumu, razlog je da se izvrši i taj kasni pobačaj. Dvadeset i četiri tjedna trudnoće je okvirno vrijeme do kada se obično najkasnije dobivaju rezultati

16

Tada se žena sa svojim zahtjevom upućuje na ''komisiju prvog stupnja'', čl.20 Usp. Zakon o zdrav. mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, NN Br. 18, 1978.g., čl. 22 18 Usp. Kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti narušavanje zdravlja žene za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja, Zakon o zdrav. mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, NN Br. 18, 1978.g. čl. 22 17

9

pretraga koje upućuju na kromosomske i druge anomalije ploda.).19 Takvi se slučajevi opravdavaju izjavama: Bolje da se ne rodi nego da se muči cijeli život... Veoma je upitno koliko je ovakva odluka posljedica ''gledanja'' društva na roditelje sa bolesnom djecom (koje se uvijek sažalijeva) te spremnost samih roditelja da se brinu o djetetu s takvim budućim poteškoćama. Opet se postavlja pitanje razvoja medicine koja u određenom vremenu može pronaći lijek za određeni stupanj bolesti koja se pojavila. c) Da je trudnoća posljedica kaznenih dijela protiv dostojanstva osobe i morala (posljedica silovanja, incesta, obljube nad maloljetnicom…). 20 Takvi su slučajevi rjeđi, ali su zapravo (uz prava na odlučivanje o samome sebi) glavni argument onih koji su za pobačaj (tj. za zakonsko odobrenje prava na pobačaj). U ovom je smislu zakon najviše otvoren za reguliranje prava na pobačaj jer se ne radi o voljnom činu dvije osobe koje su ušle u odnos nego se radi o nasilnom prodiranju u intimu druge osobe bez njezina pristanka što rezultira nastankom (nove osobe) fetusa koji zapravo nije ''krivac'' iz prijašnjeg odnosa, ali je neželjena posljedica koju se želi odstraniti pozivajući se na vlastito pravo očuvanja integriteta vlastite osobnosti i tijela.

Slika 5: Postupak pobačaja u 23 tjednu trudnoće

19

Usp. Kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama, Zakon o zdrav. mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, NN Br. 18, 1978.g. čl. 22 20 Usp. Kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem kaznenog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća, Zakon o zdrav. mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, NN Br. 18, 1978.g. čl. 22

10

Slika 4: Pobačaj poslije 24 tjedna trudnoće

Pobačaj nakon isteka 24 tjedna trudnoće moguće je iznimno izvršiti ako su utvrđene anomalije ploda nespojive sa životom ili ako trudnoća neposredno ugrožava život žene.

Rijetki su slučajevi u kojima se neželjena trudnoća dovede do tako kasnog (dalekog) vremenskog razvoja. Prvenstveno su to problemi vezani uz život djeteta (ploda) ili život žene koja nosi dijete (plod). U krugu osoba koje su uključene u problem neželjene trudnoće pojavljuju se žena, savjetnik i liječnik. 21 No to je samo uži krug koji sudjeluje u pobačaju.

Krug sudionika širi se uzmemo li u obzir obitelj, rodbinu, prijatelje, suradnike…

Kada se radi o neželjenoj trudnoći moramo naglasiti da su upravo bliži članovi obitelji ti koji vrše pritisak na žene okrivljujući ih za situaciju trudnoće (dakako ne u svim slučajevima, ali u vrlo velikom broju), no ne treba zanemariti niti partnere koji (u takvim situacijama) većinom potiču na pobačaj (abortus).

Razumljivo je da ne postoji suglasnost silovatelja kada je riječ o nasilnim oblicima nastanka trudnoće, ali kada je riječ npr. o trudnoći uzrokovanoj neispravnošću kontracepcijskih sredstava, očeva moralna odgovornost je na maksimalnoj razini te stoga on ima (mora imati) jednaki udio u odlučivanju bez obzira što je žena ta koja nosi plod. Prečesto se plod svojata kao svojevrstan oblik privatnog vlasništva (nad kojim se imaju prava) što on u ni u kom slučaju ne može i ne smije biti. U slučajevima odluke za pobačaj ili protiv, žena je stavljena u nezavidnu poziciju u kojoj je pred velikim tjelesnim i psihičkim pritiskom kojem ne može odoljeti pa je posljedica takvoga stanja najčešće odluka za pobačaj Često to nije odluka niti protiv djeteta, niti protiv života već protiv situacije, ali o tome se razmišlja tek nakon učinjenog zahvata, no tada je već kasno. Ženi je na raspolaganju jedino opcija kojom stanje prividno vraća u normalu tj. pokušava pobačajem riješiti stresnu situaciju u kojoj je često puta osuđivana od okoline (ako se radi o malodobnoj osobi češće je to slučaj) ili joj je pak karijera ugrožena te ne može nastaviti svoj život onako kako je to prije zamišljala, ili ne vidi izlaz iz trenutne ekonomske zbilje itd.

5. POVIJESNI PREGLED PROBLEMATIKE POBAČAJA Povijest je groblje civilizacija i unutar svake mogli bi pronaći sisteme koji su je uništili, mogli bi pronaći ključne elemente kojima je zapravo započeo (u određenom vremenskom protegu) njihov pad. Unutar svake (od nama poznatih) javlja se problem pobačaja (iako nemamo u svima sačuvane materijalne dokaze) jer taj problem nije plod razvitka već plod ljudskog poimanja života i njegova nastanka te razvitka. Ako se nešto prividno razvija kao materija, ne znači da se razvija kao duhovna dimenzija. Iako se razvija (kao) kroz materijalno koje ga okružuje, čovjek može ostati na vrlo niskom stupnju intelektualnog i duhovnog razvoja. Čak i ako se razvija intelektualno gradeći pritom materijalno, može ostati nerazvijen duhovno.

Izrečeno ne može biti shvaćeno ako se uzima doslovno, ako se ne prodre dublje u smisao čovjeka kao bića koje duboko u sebi spoznaje (vremenom) značenje riječi ad maiora natus sum (ja sam ipak stvoren za nešto više!)Ako se razvija duhovno razvija se i spoznajno, a ako se ne razvija, on stagnira ili čak degradira. Povijest je lepeza slučajeva u kojima čovjek napreduje na planu intelekta a zapostavlja duhovno, ili pak napreduje duhovno a zapostavlja 21

Zanimljivo je istaknuti da u literaturi, no također i prilikom izlaganja pravnika, liječnika, socijalnih radnika itd. uloga muškarca, muža (partnera) uvelike se zanemaruje ili ne ističe dovoljno (posve je evidentno da ne postoji jednakost prilikom odlučivanja o plodu, već se navodi da je to prije svega odluka žene dok je muškarac ovdje u ''drugom planu'').

11

intelektualno (zato sv. Augustin naglašava: Ne razum ili vjera, već razum i vjera.). Kroz svekolike faze razvoja proteže se problem pobačaja jer ne razvijaju se svi podjednako, niti se svi razvijaju na jednakim područjima, pa čak ni s jednakom namjerom. Pobačaj je aktualan za sve faze ljudske duhovnosti, za sve faze ljudskog intelekta i to je ono što ga čini pomalo nerješivim pitanjem (ono je zaista rješivo samo na planu pojedinca koji promišlja). Pa i tada ostaje problem društvene uvjetovanosti, propisa donesenih u određenom mjestu i vremenu pod različitim utjecajima... 22 Početak razvoja embriologije (znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem prenatalnih faza djetetova razvoja) kao pokušaja znanosti koja svoju misao uobličuje unutar znanstvenih okvira možemo smjestiti još u doba Aristotela koji je svoja zapažanja o životu prije rođenja temeljio na opažanjima razvoja pilića. Razvoj misli do današnjega dana nije odgovorio na pitanje razvoja te problematiku pobačaja već im je dao novu dimenziju, nove poglede i pristupe ne bi li se čim više približio tajni nastanka i razvoja života prije rođenja. No, koliko se god teorija razvijala, čovjek je i dalje u svojoj suštini ostao čovjek od kojeg se očekuje da spoznaje misterij čovjeka te da ga poštuje. Ulpijan stoga naglašava: ''Ne qui speratur, ante vitam necetur.'' 23 Postoje ljudi koji spoznaju misterij ali ima i onih koji ne mare za spoznajom, ne mare za duhom, ne mare za samima sobom te shodno tome ne mare ni za one koji se razvijaju po njima. Čak i Minutius Felix konstatira: ''Sunt que in ipsis visceribus medicamentibus et potis originem faturi hominis exitinguant et percidum faciant, antequam pariant.'' 24 No, kao i tada, možda čak i više danas moramo istaknuti (s obzirom na razvoj suvremene medicine) da ''čovjek predstavlja vrijednost koja je iznad svega materijalnog . Sve se drugo može nadoknaditi, samo je čovjek, voljena osoba, nenadoknadiv 25 i za njega je vrijedno sve žrtvovati!'' 26 5. 1. Različiti pogledi na pobačaj i njegovu ulogu kroz povijest Poimanje osobe i njezina početka (začetka) varira kroz povijesna razdoblja dajući sliku čovjeka shodno stupnju religijske i znanstvene (razvijenosti određenog vremena, prostora i društva. Ponekad je čovjek u većoj mjeri gledan kroz prizmu religijske doktrine kao biće sa božanskim odlikama, a ponekad je gledan kao nešto strano do određenog obreda inicijacije kojim bi ga društvo (obitelj, zajednica) priznalo kao punopravnog člana i davalo mu zaštitu te se skrbilo o njemu. Sve veće uzdizanje duha dovelo je do poimanja čovjeka kao božanskoga stvora stvorenog na Sliku Božju 27 te shodno tome i shvaćanja neizmjerne vrijednosti svakog pojedinog čovjeka ne samo u pukoj propadljivoj materijalnosti, već ponajviše u duhovnoj sferi iz koje proizlazi poimanje cjelovite vrijednosti. Čovjek postaje slobodan od svojih svjetova kultnosti (ograničenosti ovisnosti o nečemu što ne poznaje, ne može utjecati na to, već se plaši, štuje iz straha, prinosi žrtve...), otvara se istraživanju i znanosti, ali kao nikada prije on (čovjek) postaje pitanje za samoga sebe kroz odgovornost koju posjeduje prema samome sebi, prema drugome čovjeku, ali i šire. S druge pak strane napredak znanosti dovodi ljude na prag kojeg vrlo često ljudi prelaze te sebe počinju smatrati bogovima koji su kadri 22

Pogledaj Religijsko poimanje problematike pobačaja Neka se ne ubija prije rođenja onaj koji se očekuje!; Usp. Šime Pavlović; Abortus; Odvjetnik; 2000; br. 1- 2; str. 37 24 Ima žena koje u samoj utrobi lijekovima i napicima uništavaju zametak (budućeg rođenog) čovjeka i (tako) čine ubojstvo prije poroda. Usp. Šime Pavlović; Abortus; Odvjetnik; 2000; br. 1- 2; str. 37 25 Vidi; Zvonimir Šeparović; Pravo na život: mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu; 1997; br. 1; str. 16 te Šime Pavlović; Kaznenopravna zaštita fetusa i djeteta izravno nakon poroda; Hrvatska pravna revija; 2003; br. 12; str. 88 26 Usp. Aleksandra Frković; Rana trudnoća s etičkog stajališta; Društvena istraživanja; 1996; br. 3- 4 (23- 24); str. 723 27 Po svojoj suši i duhovnim moćima, razumu i volji, čovjek je obdaren slobodom, ''izuzetnim znakom slike Božje''. Usp. II. Vatikanski Sabor, Gaudium et spes, 14 ; Katekizam Katoličke Crkve, HBK,Glas Koncila, 1994.g., str. 444 23

12

dati i oduzeti život po vlastitom stanju svijesti. Ključni sraz i temelj problema nije u napretku znanosti i tehnologije te gradnji civilizacije, već u čovjeku koji posjeduje znanje pomoću kojega može manipulirati čovjekom, a duh u njemu sveo je pojedinca na ostatke ostataka te ne služi ničemu osim teoretiziranju i površnosti. Čovjek može svojim znanjem graditi, ali može i rušiti, može podizati, ali može i strmoglaviti samoga sebe (i sve oko sebe).

Upravo je problem ''kulture smrti'' 21. stoljeća u tome što se čovjek sveo na predmet i na novčano izraženu jedinicu kojoj je određena vrijednost i cijena i kao takvoj pristupa mu se gotovo mehanički i bez imalo poštovanja. Ono što se naziva poštovanjem tj. strahopoštovanjem u svim izrazima božanskoga i temeljno ljudskoga, ljudska kultura nazivlje zastarjelim i ne naprednim. Posljedice su danas izraženije pošto su nam dostupni podaci kojima možemo ukazati na ozbiljnost problema, ali ne možemo zanijekati činjenicu da kultura smrti nije nastala ''preko noći''. To je zanimljiv sociološki problem (a sukladno tome i pravni problem) jer nije specifičan samo za određenu vrstu populacije već se zaista može promatrati na globalnom planu. Povijesni proteg vrlo dobro svjedoči tome tumačenju. Da bi nešto nastalo mora se prvo stvarati u nutrini ljudskoj, a po rezultatima se može vidjeti kakva je nutrina naroda tj. pojedinaca koji tvore narod.

U najstarijem Babilonskom zapisu, Hamurabijevom zakoniku, može se pročitati da će ako netko učini pobačaj plemićevoj (avilum- ovoj) kćeri platiti deset srebrnjaka za izgubljeno dijete, a ako ta žena umre, bit će ubijena krivčeva kćerka (Ako avilum kćer aviluma udari pa ona pobaci, deset šekela srebra zbog pobačaja će odvagnuti. Ako ta žena umre, kćer njegovu će ubiti. 28 ) 29 Iako odredba zvuči neobično, ona je veoma važna za razumijevanje vremena u kojem je nastala, ali važna je i činjenica da se već tada razmatrala problematika pobačaja. Već tada se razmatrala zaštita ploda, još nerođene djece (kao i majke koja je trudna). U staroj Grčkoj dijete nije uživalo pravnu zaštitu u današnjem smislu, ali su religijski faktori zasigurno imali ogroman utjecaj na reproduktivnu funkciju budući se smatralo da nema veće tragedije od neoplakana groba. 30 Zanimljiv je pojam amphidromia koji je označavao čin kojim je otac priznao dijete svojim dajući mu ime, koje bi zatim postalo punopravan član zajednice. Dajući imena vjerovalo se da nešto dobiva svoje uobličenje, svoje postojanje u ovome svijetu, a prije izgovaranja imena ne postoji ništa. Imenovati nešto znači to isto stvoriti, dati mu život, prihvatiti ga stvorenim. U Grčkoj nije djelovalo pravo primogeniture (prvorodstva) a dijete je sve do trenutka priznanja moglo biti napušteno, izloženo, ubijeno kao bilo koja životinja što nije predstavljalo krivično djelo, ali poslije očeva priznanja radilo bi se o kaznenom djelu (zločinu, homicidu).

Današnje poimanje djetetova života poslije rađanja pokazuje brutalnost takvog odnosa kod Grka, ali postavlja i nama pitanje: Hoće li slijedeće generacije govoriti o nama kao veoma brutalnim ljudima kada dosegnu tehničku razinu koja će im zaista omogućiti detektiranje novoga života prilikom samoga začeća? Ono što je danas neshvatljivo (donekle) zbog tehnologije koju posjedujemo (a u koju se slijepo pouzdajemo zbog znanstvenog pristupa životu), u skoroj budućnosti bi već moglo biti otkriveno, i ta pomisao dovodi nas pred pitanje našega duha (nutarnjeg doživljaja čovjeka kao živog bića, kao specificuma).

Napuštanjem djeteta ostvarivani su (između ostalog i) demografski učinci planiranja broja ''gladnih usta''. 31 Slična problematika javlja se kao argument i u današnje vrijeme gdje se dovodi u pitanje bilo kakva egzistencija ili kvalitetna egzistencija djeteta.

28

Usp. Hamurabijev zakonik (prijevod), čl.209- 210, dr. Šefko Kurtović, Hrestomatija Opće povijesti prava i države I. knjiga (Stari i srednji vijek), Sveučilište Zagreb, 1999.g.

29 Usp. Aleksandra Frković, Rana trudnoća s Etičkog stajališta; Društvena Istraživanja, 1996 Br.3- 4 (23- 24), str. 723- 733 30 Usp. Harrow Feen, Richard, Abortion and Exposure in Ancient Greece: Assessing the Status of the Fetus and ''Newborn'' from Classical Sources, Abortion and the Status of the Fetus, Dordrecht, 1984, 284 31 Usp. Harrow Feen, Richard, Abortion and Exposure in Ancient Greece: Assessing the Status of the Fetus and ''Newborn'' from Classical Sources, Abortion and the Status of the Fetus, Dordrecht, 1984, 286

13

Aristotel navodi kako je duša izvor ili uzrok živućeg tijela, a fetus ima potencijal postati duša, a stvarno duše nema. Zanimljivo je da civilizacija koja je poznata po svojoj profinjenosti i po najvišem glasu svoga vremena na taj način shvaća početak života. Iako je Aristotel samo pojedinac, i moglo bi se reći da je to njegov subjektivni stav, a ne općeniti stav društva (ili tadašnje zajednice na određenom geografskom području i u određenim povijesnim okolnostima), ipak autori navode da je u staroj Grčkoj prevladavao stav da duša nastaje s udisanjem u trenutku rođenja. Psyhe na grčkom znači duša, a riječ potiče od korijena psyho što znači disati. Stoici su smatrali da duša postoji kao potencijal čekajući udisaj da se aktualizira, a orfiti da duša dolazi disanjem.

Klasično rimsko pravo stajalo je na stanovištu da osoba nastaje porodom i da je za postanak fizičke osobe potrebno: da se novo biće potpuno odvoji od majčine utrobe, da se rodi živo, porod je morao biti perfektan i tražilo se da novorođenče ima ljudski oblik. 32 Pleme Pwo Kare na sjeveru Tajlanda prvih nekoliko dana nakon rođenja dijete ne smatra ljudskim bićem, na Borneu se do druge godine formira karakter osobe i dijete tek onda dobiva ime, na Filipinima se nekrštena djeca drže za ''polu ljudska'' bića, indijski Hindu Wedski zakon propisuje da ako dijete umre prije desetog dana nisu potrebni pogrebni rituali.33 U skladu sa židovskom religijskom tradicijom osobom se postaje tek obredom nakon rođenja (dakle slično kao i kod Grka). 34 Učenje stoika proširilo se i na stari Rim. Prema rimskim izvorima pravni status fetusa određivala je kvalifikacija da fetus nije ljudsko biće, već dio majčina tijela, poput ploda na stablu prije diobe. 35 Pobačaj je tada shvaćan ponajviše kao zločin prema vlasništvu (u starija rimska vremena čak su i rođena djeca bila pod vlašću kućnoga starješine pater familius koji je nad njima imao pravo života i smrti tzv. Ius vitae ac necis) , a ne zločin prema osobi. Čak i neki navodi onoga vremena govore o različitim stajalištima rimskih pravnika, pa tako npr. Ne qui speratur, ante vitam necetur.- Neka se ne ubija prije rođenja onaj koji se očekuje.

(Ulpijan- jedan od najpoznatijih rimskih pravnika); Partum nondum editus homo non recte fuisse dicitur.- Začetak se ne može smatrati čovjekom u pravom smislu riječi. (Papinijantakođer jedan od petorice najpoznatijih rimskih pravnika)… 36 Čak se niti veliki mislioci rimskoga doba nisu mogli usuglasiti u pogledu statusa začetog djeteta (fetusa). Ne začuđuje stoga što se tako neriješeno pitanje prenosi s generacije na generaciju bez konkretnog pristupa problematici, jer uvijek postoje viši interesi (državnih politika) prilikom odlučivanja o odobravanju ili zabrani pobačaja zakonskim putem (pogotovo ako pitanje odlučuje o naklonjenosti onih koji izabiru). Rimsko je pravo kao i njegov razgranati sistem logičnosti toliko uznapredovao u svoje vrijeme na svim područjima javnoga i privatnog života da kasnijim pravnim sustavima nije preostalo drugo nego da ga preuzmu kao model (izuzev Engleske i odatle Sjeverne Amerike) na kojem će se bazirati moderni pravni sustavi (kakve mi danas poznajemo).

Sukladno tome, problemi koje nisu uspjeli riješiti vrsni rimski pravnici ostali su daleko nerješivima i unutar pravnih sistema koji se baziraju na rimskom pravu (unatoč povijesnom razvoju).

No, ne nalazi opravdanje niti jedan pravni sustav koji dozvoljava kršenje temeljnih ljudskih prava, a na prvome je mjestu dakako temeljno pravo svakoga pojedinca na život (ma kako se 32

Usp. Silvije Degen, Asim Kurijak, Delikti nasilja u porodništvu, ? pogledati i udžbenik Rimskog prava (Horvat) 33 Usp. Perkoff, t., Gerald, Toward a Normative Definition of Personhood, Abortion and the Status of the Fetus, Dordrecht, 1984, str. 161 34 Usp. Harrow Feen, Richard, Abortion and Exposure in Ancient Greece: Assessing the Status of the Fetus and ''Newborn'' from Classical Sources, Abortion and the Status of the Fetus, Dordrecht, 1984, 161 35 Usp. Mr. Nenad Hlača, Ogledi o pravnom statusu fetusa, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1990, 40 (2), str. 231- 247 36 Usp. Mr. Šime Pavlović, Abortus, Odvjetnik 2000, br. 1-2, str. 34- 40

14

lošim taj život doimao u očima drugih). Nema opravdanja za interese koji ne idu za zaštitom života u svrhu ''demokracije'' koja proždire narod. Svaka civilizacija koja sebe dovede do visokog stupnja razvoja stoji pred nepremostivim zidom morala koji mora vladati da bi ona kao takva opstala. Onoga trenutka kada se moralne vrijednosti jednoga naroda počinju urušavati zbog tko zna kojih interesa (a oni su najčešće privatne, osobne naravi a ne na korist cijelome narodu), tada ta ista civilizacija sama sebi potpisuje smrtnu osudu. Pad morala unutar civilizacije je ujedno pad civilizacije. Je li pobačaj pad ljudskoga morala?

5. 2. Različiti pogledi na pobačaj i njegovu ulogu u suvremenom svijetu Vrijeme 21. stoljeća je prije svega vrijeme ubrzanog razvoja tehnologije koja omogućava mijenjanje doživljaja čovjeka i dugih vremenskih zakonitosti kojima je bio vezan kulturom, spoznajom, prijašnjim razvojem. Prijelaz 19- 20st. pokrenuo je novi val pitanja otkrićem jajnog mjehurića (de Graaf), što je dovelo do otkrića jajašca unutar tog mjehurića (Baer), zatim do otkrića spermija (van Leenwenhoek) te sukladno razvoju misli i početku proučavanja oplodnje sa znanstvenog aspekta (Spallanzani) u okvirima tehnologije i otkrića na području embriologije, etike pa i prava. 37 Novo doba je doba razvoja koje pobačaju daje u svakom pogledu složeniju dimenziju nego li prije. Tehnološki razvoj s jedne strane otvara nova moralna i religijska pitanja sa dubokim sociološkim i pravnim posljedicama s druge strane na području ljudskoga razvoja i ljudske misli. Dolazeći pred zid morala postavlja se nekoliko važnih pitanja koja bi nam mogla pomoći u daljnjem izlaganju, a s kojima se susreće čovjek na svim stupnjevima razvoja u današnjem društvu.

5.2.1. Da li je fetus u majčinoj utrobi Objekt ili Subjekt prava?

Unutar mnogih analiza stječe se dojam da se o djetetu govori kao o objektu prava koji ima potencijalna prava koja ostavljaju mnogo mjesta raznim interpretacijama (ovisno o okolnostima i interesima). Ako je dijete subjekt, kako se uopće može dovesti u pitanje njegova zaštita prava kao što je npr. temeljno pravo svake osobe na život (u prvom redu na rođenje)? Umanjujući subjektivnost fetusa povećava se njegovo postvarenje i proporcionalno s time i njegova prava kao umanjene osobe bivaju umanjena ili posve isključena. U onoj mjeri u kojoj se fetus prizna osobom, priznaju mu se i osobna prava. Iako se mnogo govori o osobnim pravima, ovdje je prvenstveno riječ o pravu na život.

5.2.1.1 Pro Choice pokret(i) Neki pokreti (Pro Choice) smatraju da je temeljno pravo žene (a i svake osobe) na odlučivanje o vlastitom tijelu (pobačaju) jer: ''One koje zatrudne još kada osjećaju da nisu u mogućnosti odgojiti čovjeka dostojnog naziva ''sin'' imaju opravdanje da počine djelo koje mnogi smatraju zločinom. Ja smatram da je veći zločin na svijet donijeti bebu koja će kasnije, zbog nedostatka obiteljske ljubavi i pažnje, odrasti u vandala i činiti svijet nesigurnijim mjestom za život. Uostalom, godine u kojima smo sada godine su posvećene nama i samo 37

Usp. Boris Janković; Abortus ili kontracepcija; Školske novine; 1986; Zagreb

15

nama, našem užitku, večernjim izlascima, osjećaju slobode i malene neodgovornosti, a ujedno i godine kada učimo i proširujemo svoje obzore. Rijetko koja djevojka je spremna žrtvovati sve to kako bi se posvetila malom djetetu.'' 38 Mnogi pritom ne uočavaju da ''na vagu'' stavljaju dva (potpuno) ne jednako vrijedna pojma, pojam osobe (živog bića) i pojam vlastitog užitka.

S jedne strane su prava osobe koja je začela dijete a s druge strane su prava (potencijalna prava) začetoga. Umanjujući prava začetoga svodimo ga na razinu manje vrijednoga subjekta ili na razinu stvari koja ima vrlo ograničena prava ili ih uopće ne posjeduje (ne pripadaju mu kao osobi). Luker ističe: ''Fetus nije stvarna beba ili osoba i zbog svog specifičnog stanja egzistencijalne ovisnosti o ženinom tijelu ima posebna (slabija) prva. Upravo na taj kritični način, fizička ovisnost fetusa čini ga različitim od onih koji su već rođeni. Stoga je pravo žene na izbor pobačaja jače od njegovog prava čak i na život.'' 39 Potencijalnost se zapravo svodi na umanjenje te zatim negiranje ikakvih prava naspram majke koja ima prvenstveno odlučivanje nad vlastitim tijelom. Problem je što se ne postavlja pitanje odlučivanja o vlastitim postupcima koji mogu izazvati određene posljedice. Ako imaju potpuno pravo odlučivanja o vlastitom tijelu, onda moraju imati potpuno pravo odlučivati i o svojim postupcima koji mogu dovesti do određenih učinaka.

Zagovaratelji pokreta pro choice (za izbor; pobaciti ili roditi dijete) često u svojim nastupima ističu slobodu kao jedan od temelja suvremene civilizacije koja mora biti omogućena u najvećoj mogućoj mjeri svim građanima, ali se pri tome zaboravlja na termin odgovornosti koja je usko povezana sa slobodom. Jer onaj koji je slobodan mora biti i odgovoran za svoje postupke, a onaj koji je odgovoran ne dovodi slobodu u pitanje. Iz odgovornosti pak proizlazi poštovanje u prvom redu prema samome sebi, a zatim i prema svima ostalima. ''Svatko ima pravo na poštivanje njegove ili njezine osobe kao ljudskog bića.'' 40 Poštivati samoga sebe nikako nije moguće ne poštujući druge. Ne može se poštivati sebe a ne poštivati druge jer to onda nije poštenje već egocentrizam. Djelomično i iz problematike egocentrizma proizlaze pokušaji umanjenja osobnosti fetusa te umanjenja i/ili ukidanja njegovih prava (u prvome redu prava na život). Tim pitanjem više ćemo se pozabaviti na području morala i religije. ''Sve težnje žena za obrazovanjem, radom ili bilo kojim oblikom samoodređenja u konačnici se svode na njihovu mogućnost da odluče, hoće li i kada, imati djecu. Zbog toga je razloga reprodukcijska sloboda oduvijek bila najpopularnija točka svih feminističkih programa- i najsnažnije napadnuti cilj svih anti pokreta'' 41 objašnjava Susan Faludi. Pitanje reprodukcijske slobode ocrtava se preširoko jer prečesto se zapravo radi o slobodi bez odgovornosti sa posljedicom egocentričnosti. Snažan poticaj takvom (slobodnom, neodgovornom) obliku ponašanja su socijalne norme koje su konfuzne i varijabilne (ovisne o određenom mentalitetu mjesta, odnosu grad- manja sredina, obiteljskoj tradiciji, religioznom poimanju...) te zakonske odredbe prepune nedorečenosti.

Feministički pokreti za cilj imaju promicanje prava žena na svim područjima javnog i privatnog života. Iako je pobačaj jedan element u raznim programima pokreta, on zadire u samu srž uloge žena (na društvenom i privatnom planu) jer njime se prividno ženi daje veće ovlasti nad začetim zbog njene specifične uloge nositeljice tog istog kroz njegovu prenatalnu fazu. Faze razvoja takvih pokreta prate faze razvoja demokratizacije cjelokupnog društva, tj. što je društvo slobodnijeg i otvorenijeg tipa, to su takvi pokreti zastupljeniji u većoj mjeri.

Moderni pokreti svoje uporište traže u odluci Vrhovnog suda SAD- a koji je ''legalizirao 38

http://www.teen385.com/savjeti/index Usp. Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 3 40 Usp. toč. 1. 1. Dek. ljudskih prava i vrijednosti (Declaration on the Promotion of Patient's Right in Europe); Šime Pavlović; Abortus; Odvjetnik; 2000; br. 1- 2; str. 34 41 Usp. Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 3 39

16

pobačaj u sporu Roe v. Wade.'' 42 Pitanje je koliko pokreti stvarno rade na ostvarenjima prava žena jer (ciljano ili ne) sve više postaju mjesto političkih interesa a ne stvarnih potreba žena u određenoj državi ili mjestu. Uvjeti za djelovanje pokreta u prvom redu ovise o tome tko je na vlasti pa se shodno tome povećava ili smanjuje liberalizacija pobačaja što problematiku odvodi od srži, a to je fetus kao osoba. Zanimljivo je da ni pro choice pokreti ne mogu negirati osobnost fetusa potpuno, ali ni djelomično jer nisu suglasni kada se malo dublje ulazi u problematiku. Pokreti čak u određenim slučajevima ne štite žene (a to im je prvotna zamisao) jer se premalo pažnje posvećuje psihičkim, socijalnim itd. posljedicama nakon takvog čina. Prečesto su takvi pokreti samo poprišta političkih takmičenja i odmjeravanja javnog stava o pitanju pobačaja. Zanimljivo je da se govori prilagođavaju od vrlo oštrih izraza do blagih pokušaja uvjeravanja ovisno o populaciji stanovništva ili ovisno o samome mjestu na kojima se odvijaju (a to je tipično politička nijansa) što dovodi u pitanje stvarno zalaganje za prava žena.

Takvi pokreti su glasniji za pravo na pobačaj nego li za pravo na dječji doplatak, dulji porodiljski dopust, dulji godišnji odmor, skraćeno radno vrijeme trudnim ženama, dodatne beneficije trudnicama i mladim majkama (obiteljima), pomoć obiteljima sa više djece što dovodi do paradoksa. Da li se ovdje radi stvarno o pravima žena ili...? Žene se takvom politikom nastoji dovesti pred gotovi čin ako ima ikakvih poteškoća (a one su brojne u današnje vrijeme). Pokreti pro choice su zapravo sve samo ne pokreti za izbor jer tu izbor ne postoji. Primjereniji naziv bi bio pokreti pro death ali zbog ružnog prizvuka, ne bi imali toliko zagovaratelja koliko ih imaju danas. Sam naziv pro choice daje naslutiti da se radi o većoj mjeri slobode jer je ostavljeno mjesta izboru svakog pojedinca, ali koliko je to izraz stvarnosti, jako je upitno (gotovo je sigurno da je suprotno). Ipak, ''najveći dio medija jest za pravo izbora.'' 43 Taj podatak uopće ne začuđuje uzme li se u obzir prosječna obrazovanost, religijsko uvjerenje, razina moralnosti u društvu, pojava slobode (bez odgovornosti) kao ploda novog vala demokracije... Koliko je suvremena civilizacija zdrava pitanje je na mnogim razinama, ali ponajviše na razini međuljudskih odnosa. Očekivanja su jedno, a stvarnost drugo. Ponekad i očekivanja mogu prevariti, mogu promašiti, mogu pogriješiti. ''Uz pristanak (ili na zahtjev) trudne žene može se u Hrvatskoj odobriti pobačaj i nakon desetog tjedna trudnoće kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinskih znanosti može očekivati da će se roditi dijete s teškim tjelesnim ili duševnim manama.'' 44 Napredak tehnologije koji je zabilježen proteklih desetak godina unaprijedio je znanstveno istraživačko polje medicine na kojem se svakoga dana pronalaze nova otkrića vezana uz poboljšanje kvalitete ljudskog života. Moguće je u jednakoj mjeri očekivati pronalaženje rješenja za bolesti kojima se nerođenima umanjuju njihova prava pod izgovorom tih istih (bolesti).

Upravo je široko područje tumačenja pokreta pro choice vrlo pogodno raznolikom tumačenju bez određenih kaznenih posljedica po počinitelje i sudionike, što dovodi u pitanje stupanj prave slobode te s njome povezane odgovornosti tih istih.

42

Jane Roe bila je samohrana majka koja je željela, a zakonski nije smjela, izvesti pobačaj u Texasu. Postojeći je zakon pobačaj dopuštao jedino u slučaju medicinske indikacije, odn. ugroženost života trudnice ili nerođenog djeteta. Savjetovano joj je da ode u neku od američkih država sa liberalnijim zakonodavstvom, ali nije imala novaca za put i troškove pobačaja. Podnjela je tužbu Vrhovnom sudu u kojem se zahtjevala ocjena ustavnosti teksaškog krivičnog zakona o pobačaju. Odvjetnica Sarah Weddington optužbu je zanovala na tvrdnji da je J.R. uskraćeno temeljno pravo da izabere kada i gdje će imati djecu. Vrhovni je sud presudio da je ustavno pravo žene na PRIVATNOST važnije od prava savezne države da uređuje pravo na pobačaj. Ta se odluka zasnivala na njezinom pravu na privatnost, a stvarno je pravo na izbor prepušteno liječnicima (temeljna odgovornost za donošenje odluke mora počivati na liječniku)... Usp. Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 4 43 Usp. Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 6 44 Usp. Nenad Hlača; Ogledi o pravnom statusu fetusa; ZFZ (Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb); 1990; br. 2; str. 235

17

Navodi se kako je odluka o pobačaju privatna i samo privatna stvar osobe koja je trudna (žene) i to u svrhu kontrole rađanja koja ženi omogućuje gdje, kada, s kim i kako će osnovati svoju obitelj te koliko će ona (po mogućnosti) imati članova. Takva kontrola ima ''tri socijalna cilja'' 45 : 1. da poveća individualne slobode žena- misli se dakako na ukidanje stereotipnog oblika razmišljanja po kojem je žena stvorena za ulogu domaćice i odgojiteljice koja nema društvenu ulogu (ne izravnu) već je tiha i povućena u podložnosti mužu koji je glava obitelji i koji se ekonomski brine za nju i obitelj (patrijarhalni pristup). Žene se pod individualnom slobodom svrstavaju uz bok muškarcima kao jednako relevantne pripadnice društva koje imaju pravo na izbor vlastite karijere, na izbor uvjeta i vremena u kojima (u kojem) će zasnovati vlastitu obitelj.

2. da kontrolira sveukupne populacijske trendove- kada se radi o osobi žene koja osniva svoju obitelj, bila bi joj dana prilika da odlučuje o broju djece, ali i o spolu kojeg preferira 3. da unapređuje i zaštićuje zdravlje- pod ovim se stupnjem eventualno može uzeti u obzir zaštita od spolno prenosivih bolesti (poput Trichomonas vaginalis, Candida albicas, HPV, Clamidia trahomatis... 46 ) korištenjem kontracepcijskih sredstava 47 , ali nipošto ne i zdravlje žene nakon učinjenog pobačaja 48 Kada govorimo o socijalnom aspektu ne smijemo smetnuti s uma da se radi o kompleksnom problemu koji ne zahvaća samo trudnu ženu već i sve one koji su posredno i/ili neposredno sudjelovali u odluci ili izvršenju samoga zahvata. 49 Premalo pozornosti se posvećuje muškarcima/ partnerima koji su jednako odgovorni za situaciju u kojoj se par nalazi (u kojoj se žena nalazi zbog specifičnog stanja). Iako su često puta baš oni koji nemaju hrabrosti, znanja i odgovornosti nositi se sa posljedicama svojih čina te nagovaraju ženu na pobačaj i pronalaze ljude i sredstva, njihova je odgovornost kao roditelja podjednaka ako ne (u nekim pogledima) i veća. Npr. trudna je žena pod većim psihičkim pritiskom jer je muškarac može npr. ostaviti samu s djetetom, ili može naići na neodobravanje njezina stanja od okoline i bliže rodbine, odbijanje dragih ljudi koji predstavljaju određenu ulogu u njezinom životu ili je čak i partner može ostaviti jer nju krivi za novonastalo stanje, a ona ga ne želi izgubiti pa popušta pod pritiskom itd.. Veći je psihološki pritisak pred saznanjem da dijete leži u njezinom a ne u partnerovom tijelu. Ipak, neopisiva je odgovornost muškaraca u takvim trenucima. Njihova uloga je u većini slučajeva (unutar znanstvene literature) zanemarena što dovodi do konfuzije kada je u pitanju odgovornost koju snose oba partnera za novonastalu situaciju.

5.2.1.2 Pro Life pokret(i) Pokreti pod takvim imenom (djelovanjem) nisu tako brojni kao prethodni, nisu u jednakoj mjeri zastupljeni (smatra ih se zastarjelima i konzervativnima što se dakako kosi sa brzim razvitkom zapadne kulture novoga doba) niti tako dobro financirani. Razlozi su dakako

45

Usp. Pobačaj između slobode i nužde; skupina sutora (okrugli stol ''Žene''); Žena; 1990; br.1-2; str. 4 Usp. Natalija Bukovec, Ivana Jurković, Ivan Kuruc, Slavica Perović; Povezanost socio- kulturnih karakteristika s (ne) korištenjem kontracepcije; Revija za sociologiju; 1997; br. 3- 4; str. 245 47 Pogledaj Korištenje kontracepcijskih sredstava 48 Pogledaj Psihičke posljedice pobačaja 49 Pogledaj- Društveni uzroci i posljedice pobačaja; Naime, zamislite da ste u čamcu sa nekoliko ljudi na pučini.

Jedina nada za spas vam je suradnja i zajedničko veslanje prema obali. Netko od suputnika buši rupu u čamcu jer se njemu baš tog trena buši i voda počinje prodirati u čamac. Naravno, svi se usprotivite bušenju rupe, a osoba vam odgovara da se rupa nalazi isključivo ispod njezinog mjesta u čamcu i da je to njezina privatna stvar i da vas se to uopće ne tiče!

46

18

brojni. Proizašli iz tzv. ''Gag rule (politike začepljenih usta)'' 50 novijeg doba (koja je još itekako prisutna u medijskoj populaciji), nastavak su povijesne borbe onih koji su jasno za zaštitu ljudskog života i onih koji su za izbor (prava majke ili prava djeteta). ''Osnovna je karakteristika da su aktivisti (oba pokreta) gotovo bez izuzetaka žene i da ih je mnogo manje nego što bi se moglo zaključiti prema njihovu utjecaju.'' 51 Iako se većina polemika dvaju suprotnih pokreta svodi na prikupljanje političkih bodova u određenu svrhu ipak postoji i određena doza angažmana na stvarnim potrebama žena, parova ili pojedinaca zahvaćenih problematikom pobačaja. ''Pristalice pokreta pro life glasove konkretnom kandidatu ili daju ili ne daju, isključivo prema njegovom stavu o pobačaju, a ne prema njegovom ukupnom političkom programu.'' 52 Zanimljivo je da su pokreti potpuno nejednaki u svojim ekonomskim osnovama. Pokreti pro choice imaju kudikamo bolje materijalne resurse (zbog bogatijih zagovaratelja, članova pokreta koji su većinom na višim poslovnim mjestima, političkim interesima...) što im omogućuje snažnije oglašavanje u javnosti koja u doba zapadne civilizacije slijepo vjeruje medijima te se na takav pomalo jednostavan način zapravo kontrolira mišljenje velikih masa. Rijetki su koji zaobilaze konvencionalne materijale i istražuju konkretno područje same problematike gdje se često ispod površine krije nešto sasvim drugo od onoga što je prezentirano širokom spektru masa. Može se slobodno reći da ''dvije petine čovječanstva živi u zemljama u kojima se prekid trudnoće vrši samo na zahtjev žene, jedna četvrtina živi u zemljama koje prihvaćaju i socijalnu indikaciju kao razlog za izvršenje pobačaja. To znači da gotovo dvije trećine čovječanstva živi u zemljama koje su značajno liberalizirale stav prema abortusu, a jedna trećina u zemljama u kojima je taj zahvat ili posve zabranjen ili dozvoljen samo iz medicinskih, eugeničkih ili pravno- etičkih indikacija.'' 53 Otkuda takva rasprostranjenost stava o prihvatljivosti pobačaja? Zapravo se pokazuje da vrlo mali broj zemalja i naroda vrednuje prenatalno razdoblje ljudskoga života kao nešto moralno, kao doista ljudsko koje kao takvo treba medicinski, pravno i društveno zaista i zaštititi.

Srž pro life pokreta ne mora biti isključivo vjerski nastrojena tj. ne mora proizlaziti iz vjerskih uvjerenja i pripadnosti članova pokreta odr. vjerskom pokretu, ali najčešće je to zbilja. Religioznost je duboko utkana u pore ljudskoga bića te je kao takva posve nedjeljiva od čovjekove zbilje. Religiozno uvjerenje itekako mora imati odraza na svjetovnu stvarnost ako je istinski življeno a ne samo deklarirano. No, aktivisti ne žele isključivo svoje djelovanje zaodjenuti ruhom religioznosti da ne bi zanemarili znanstveno te u tu svrhu djeluju i na polju znanstvenih istraživanja, rasprava i zaključaka. Dakako da im posve ide u prilog činjenica da ''suvremena znanost pouzdano zna da ljudski život počinje začećem; pošto zigota posjeduje 50

U doba procvata reganizma, američka je vlada ograničila sve oblike državne pomoći za istraživanja povezana sa kontrolom začeća ili prekidom trudnoće. Posebnu ulogu imala su ''pravila začepljenih usta'' kojima su lijećnici bili prisiljeni da ženama uskrate svaku obavjest o posljedicama abortusa. Do promjena dolazi pod velikim utjecajem Vatikana na vodeće organizacije za planiranje obitelji UN- a ... Usp. Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 8 51 Obrazovanje- 40% API (Aktivistice pokreta za Izbor) ima poslijediplomski, APŽ (Aktivistice pokreta za Život) znatno su lošje obrazovane- 10% ih je završilo srednju školu, 30% nikada nije završilo studij, a samo 6% jesu pravnice, liječnice...

Bračni status- u braku nije 37% API, a 21% APŽ Prihodi- prihodi trećine API jest 50 000$, a toliko privređuje obitelj svake sedme APŽ Religioznost- 80% APŽ su Katolkinje, 9% protestantice, 5% nema vjerske pripadnosti, 1% židovke; ¾ API tvrde da j formalna religija za njih nevažna i/ili relevantna i 80% iih nikada ne odlazi u Crkvu, APŽ izjavljuju da im je vjera važna u životu 69%, a da im je vrlo važna 22% (2% nikada ne ide u Crkvu) Usp. Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 8 52 Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 9 53 Usp. Pobačaj između slobode i nužde; skupina sutora (okrugli stol ''Žene''); Žena; 1990; br.1-2; str. 6

19

nedvojbeni jedinstven ljudski genotip nema više nikakve dvojbe da je riječ o ljudskoj osobi sa prirodnim pravom na život.'' 54 Nema toga pokreta u svijetu, pripadnika određene religijske skupine, nema pojedinca, niti ne znam kako iskusnog, istaknutog i cijenjenog liječnika, naprosto nema nitko tko bi mogao dokazati netočnost iznesene činjenice. To je zapravo srž pokreta pro life i pokretač svih članova i ljudi koji se bore za dostojanstvo nerođenog čovjeka te njegovu zaštitu na svim područjima modernog demokratskog društva, a napose na pravnom aspektu.

Ljudi takvoga uvjerenja svjesni su da postupkom očuvanja začetoga nisu ugrožena nikakva prava majke (žene) kao njezina temeljna prava jer:'' pravo djeteta na život jače je od prava majke da upravlja svojim tijelom, jer je ona sama sa svojim partnerom dovela do neželjenih posljedica, a to znači da se njih dvoje moraju odreći nekih svojih prava u korist njihovog nerođenog djeteta.'' 55 Dužnost je stoga roditelja da se brinu za začeto dijete jer njihov odnos mora proizlaziti iz odgovornosti, a ne zanosa ili hirova koji u pitanje dovode treću osobu kojoj je ugroženo temeljno pravo na život ukoliko se radi o neodgovornosti kojoj je posljedica čin pobačaja.

Pokret nema za cilj samo edukaciju roditelja, mladih i osoba odgovornih u društvenom životu već i onih o kojima ovisi sam čin pobačaja, onih kojima temelj Hipokratove zakletve nalaže (a oni su svečano, svjesno a ne formalno prisegnuli) da štite ljudski život, a to su liječnici.

Postavlja se pitanje kakva je odgovornost liječnika i liječničkog osoblja u praksi pobačaja? Ne kosi li se priziv savjesti sa eventualnom važećom zakonskom odredbom? Da li je takav čin kompatibilan sa kodeksom liječničke deontologije i Hipokratovom zakletvom? Posve je jasno da se takav čin duboko kosi sa samom Hipokratovom zakletvom, ali još više i sa samom svrhom liječničke profesije, a to je zaštita ljudskog života. Ako je zahvat učinjen isključivo radi ostvarenja prava na odlučivanje o vlastitom tijelu, reprodukciji... onda je posve neispravan, ali ako je svrha bila zaštita majke od smrti ili razne druge komplikacije (koje se obrađuju u daljnjem tekstu) onda se moralna krivnja može znatno umanjiti ili svesti na minimum ovisno o posebnim okolnostima.

Navodeći veoma plitke razloge za pobačaj npr. gotova karijera, rana mladost (neiživljenost), neimaština (trenutna socijalna situacija)…mediji ne iznose podatke kao što su psihičke i razne zdravstvene posljedice za ženu, traumatske posljedice za sudionike i osobe koji žive ili imaju određenu ulogu u životu žene (partner, muž, roditelji, prijatelji...) Iz toga proizlazi sasvim jednostavno pitanje: Da li su neposredno (od strane liječnika, savjetnika, svećenika, psihologa...) trudna žena i njezin partner (muž) upoznati sa (relativno) potpunim posljedicama i sa samim načinom zahvata pobačaja? 56 No, prije nego li analiziramo postavljena pitanja moramo jasno odvagnuti: Ima li dijete pravo na život? Ako da, ima li pravo na rođenje?

Nema čovjeka koji nije ponajprije začet, pa rođen, te potom odrastao i pronašao se u situaciji drugačije suditi onima koji su začeti praveći tako samoga sebe bogom samome sebi i drugima.

6. ODNOS PRAVA MAJKE I PRAVA DJETETA

54

Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 11 55 Dakako da je drugačija situacija ako je dijete začeto silovanjem, incestom ili obljubom nad maloljetnicom. Na to ću se osvrnuti dalje u izlaganju.

Ivana Milas, Hrvoje Jelić; Prava djece u Republici Hrvatskoj; Pravnik; 1995; br. 2 (56); str. 97 56 Ponekad žene pobačaj tj. nasilno prodiranje instrumenata u tijelo na podsvjesnoj razini doživljava kao silovanje čiji se simptomi mogu pojaviti u znatno kasnijem vremenskom periodu.

20

Odnos prava različit je na području država, naroda, dijelova država i naroda, različit je u odnosima između subjekata i objekata, između objekata i objekata te između subjekata i subjekata. Različite su okolnosti, različiti su uvjeti i namjere, različiti su ishodi i različito je poimanje jednake odredbe, pa čak i jednake riječi u određenom ili vremensko odijeljenom razdoblju. No, unatoč svemu jedno pravo jest uvijek posve određeno makar ono ne bilo poštivano ili sankcionirano, a to je pravo na život. Svako živo biće ima pravo na život. Ako je to pravo dano životinjama, biljkama, bakterijama itd., koliko li više to pravo mora biti svojstveno i priznato ljudskim bićima koja su duhovno i razumski promatrano mnogo ''vrjednija''.

6.1. Ima li dijete (fetus) pravo na život? Ako da, ima li pravo na rođenje? Što je ranija faza djetetovog razvoja tj. što je fetus mlađe razvojne dobi, to su i njegovi izgledi za preživljavanjem znatno umanjeni. Dakle, što je vremenski interval od začeća duži to prividno rastu i djetetova prava. Ali to je krivo poimanje uzme li se u obzir da govorimo o živom ljudskom biću. Djetetova životna borba počinje samim začećem i ne vodi se samo na stupnju tjelesnog razvoja unutar majke prirodnim putem već se vodi i pravnim putem koji je eksterni faktor. Što je razvoj djeteta u daljnjem stadiju, to raste prividno i moralna odgovornost prema njemu od strane svih onih koji su uključeni u sam događaj, ali i okolina.

Ali i to je netočno ako govorimo o živom ljudskom biću jer onda je moralna odgovornost na najvišem stupnju već od samoga začeća. Nemogućnost embrija da osjeća, misli, ratio zaključuje dovodi do shvaćanja da u tome stadiju začeto (zigota) nije čovjek pa se s time može raditi apsolutno sve (od pokusa do abortusa). Trebamo se zapitati: Što je onda s retardiranom djecom, starcima, ljudima s Alzhaimerovom bolešću, onih u ireverzibilnoj komi, onih kojima je potrebna trajna njega da bi preživjeli? 57 Da li i njih možemo otpisati kao što se otpisuju još nerođena djeca? Moramo si pred oči postaviti činjenicu kliničke smrti koja prividno zaustavlja sve funkcije u ljudskom tijelu, ali opet, kada se čovjek povrati iz takvoga stanja uviđamo da nije samo tijelo ono koje je relevantno za pojam i osobu čovjeka (iako ga ono uvelike vidljivo određuje).

Ivan Pavao II. naglašava: ''Ljudsko biće se mora poštivati i s njime valja postupati kao s osobom od samog njenog začeća pa mu se stoga od istog tog trenutka (začeća) moraju priznati sva prava osobe, među kojima je prije svega nepovredivo pravo svakog nevinog ljudskog bića na život.'' 58 U suvremenom poimanju prava fetusa navodi se da je fetus sasvim potencijalna osoba i kao takva ona ima potencijalna prava (koja god ona bila). Kada se govori o potencijalnosti prava čovjeka zapravo se govori o ne imanju prava tog istog, pogotovo ako je riječ o temeljnom pravu na život.

U pravilu se naglašava neupitna vrijednost života fetusa tek u duljem stadiju razvoja (a ne od samoga začetka) koji predstavlja potencijalnu osobu ili život u razvoju, te obvezi države da štiti život (ili možda bolje rečeno potencijalni život?). Treba napomenuti da suvremena medicinska znanost podupire pretpostavku da život počinje začećem, ali isto tako smatra da postoji određeno rano razdoblje trudnoće u kojemu je fetus daleko od posjedovanja svojstva koja stoje u osnovi prava što ih pripisujemo osobi. Drži se da je razvojni proces od začeća kontinuiran i bez prijelomnih točaka koje bi precizno označile trenutak početka života

57

Ne definiramo osobnost sposobnošću osobe da govori, da razumijeva ili da svjesno odgovara na podražaje.

Kada bi to bilo tako trajno, komatozni, dementni, psihotični ili teško retardirani pacijenti također bi se mogli smatrati ljudskim bićima bez osobnosti. - Usp. Aleksandra Frković, Rana trudnoća s etičkog stajališta, Društveno istraživanje, 1996. , Zagreb, br. 3- 4, str. 723- 733 58 Ivan Pavao II., Evangelium vitae (Evanđelje života)- enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, KS, Zagreb, str. 112

21

osobe. 59 Začuđuje stoga činjenica da moralna norma koja je utemeljena na razumu i koja vrijedi za sve razumne ljude (štititi život od njegova začeća pa do kraja) ne dovodi do suglasnosti kada je u pitanju ljudski život kojega treba štititi pod svaku cijenu. Ako je proces kontinuiran, onda ne može biti govora o prijelomnom trenutku od kojeg bi se povećavao postotak priznavanja prava. Moguće je odrediti samo trenutke kada se tjelesno čovjek razvija, ali mu time ne smije biti umanjeno pravo na život. Shodno tjelesnom (a i duhovnom) početku razvoja novog čovjeka (a to je začeće) počinje i njegovo pravo na život koje je temelj njegova kasnijeg razvoja na svim razinama. No, sve je više činjenica da se suvremenom čovjeku u najranijoj fazi osporavaju temelji, njegova temeljna ljudska prava (pravo na život, pravo na zdravlje i pravo na samoodređenje). Što tehnologija više napreduje, to se ranije mogu utvrditi moždane aktivnosti, ne vodeći pritom računa nanosi li se time fetusu bol.60 Činjenica je da se ni autori koji su veliki pobornici legalizacije pobačaja (pro choice) ne mogu složiti u vremenu nastanka života tj. vremenu do kojeg bi začeto bilo skup stanica a ne osoba sa pravima koja mu pripadaju.

Navode misao da je rana faza fetusa (gameta) tek skupina stanica koja nema neku značajniju funkciju ili vrijednost (samo na temelju činjenice da u tom stadiju razvoja ne posjeduje određene moždane aktivnosti). Taj raniji stadij nastanka života naziva se skupina stranog tkiva kojega se može odstraniti bez imalo moralne i zakonske (kaznene) odgovornosti.

Začuđuju neki navodi tzv. stručnjaka kao npr: ''Najbolje zaštićeno ljudsko pravo jest pravo svakog čovjeka na svoj život. Problem se zapravo ne sastoji u određivanju trenutka kada počinje stvarni ljudski život, već u utvrđivanju časa kada vrijednost toga života počinje dobivati prevagu nad svim drugim argumentima , uključivši zdravlje, sreću i udobnost buduće majke. Zakoni koji zabranjuju pobačaj povećavaju opasnost za zdravlje umjesto da ga smanjuju.'' 61 No, problem je više teorijske i pravne naravi nego li stvarno medicinske i životne. Naime, i sama medicina kao znanost priznaje da začećem nastaje sasvim nova jedinka koja posjeduje svojstven genetski kod koji nosi sva obilježja djeteta tj. koji jest dijete samo na početku vlastita razvoja. Kao kontinuirani slijed razvoja ne postoji trenutak za koji bismo mogli reći da je presudan za pojavu osobnosti i ljudskosti već začetom djetetu. Ključno je shvaćanje svakog pojedinca o samome pojmu čovjeka te trenutku njegova nastanka.

Temeljni je problem što većina ne posjeduje izgrađeni stav, već koristi malo jednu stranu, malo drugu, ovisno o potrebama i situacijama, ali i društvu u kojem se nalazi. Ako netko smatra pojedincem tek dijete koje se rodi ''normalno'' i živo, tada je potpuno za očekivati destruktivno ponašanje prema još nerođenom djetetu pod izlikom neposjedovanja osobnosti odn. postojanja tkiva bez značajnih funkcija unutar tijela majke. Međutim, ako pojedinac shvaća vrijednost i egzistenciju ljudskoga života od samoga njegova začeća, shodno je za očekivati i primjereno ponašanje te zaštitu djeteta tijekom cjelokupnog razvoja u tijelu majke (ali i izvan njega).

Posebno se pak pitanje postavlja u slučajevima jednojajčanih blizanaca, ali ponekad i dvojajčanih iako ne tako intenzivno kod prvih. Misteryum nastanka genetički istih osoba znanstveno je pitanje koje se pretvara dakako u pravnu problematiku, ali ne moralnu i religijsku.

Biće koje se stvara ima svoj vlastiti genetski kodeks , dobiven od oca i majke. Dijeleći se, blastula može dati isti genotip dvjema osobama. Stvaranje blizanaca može se dogoditi do kraja 14. dana poslije oplodnje. Taj podatak upućuje na izvjesnu osobnost u određivanju početka osobnosti, pogotovo kada se radi o blastuli koja sudjeluje u stvaranju blizanaca.

59

Usp. S. Prijić- Samaržija, Moralno i zakonsko utemeljenje prava na pobačaj, Vladavina prava, 2000. Zagreb, br. 5, str. 63- 85 60 Usp. Aleksandra Frković, Rana trudnoća s etičkog stajališta, Društveno istraživanje, 1996. , Zagreb, br. 3- 4, str. 723- 733 61 Usp. Asim Kurjak, Nerođeni i njegova prava, Encyclopedia moderna, 1991., str. 13- 18

22

Pitanje je kada jedinka dobiva svoju osobnost, a da se pod tim smatra kompletna jedinka sa svim karakteristikama koje ju razlikuju od drugih ljudi. 62 Iako znanost ne odgovara kompetentno na to pitanje (bar zasada), moralno i religijsko poimanje ostaje nepromijenjeno jer radilo se o bilo kojoj vrsti blizanaca, u času začeća svako od njih posjeduje svoju osobnost kao cjelokupna ljudska jedinka. Vremenski proces (začeće) obaju jedinki možda jest jednak, ali je bitno odijeljen za svakoga od njih, jer i vremenitost je relativan pojam koji ponekad može biti posve neodređen, ali dakako da se unutar toga procesa mogu zbivati posve jasne određenosti, pa tako i nastanak života (čija ratio određenost postaje shvatljivija kasnije).

Nedvojben je stav međunarodnih zajednica oko prava djeteta (na život) u teoriji, ali kada je riječ o praksi, tada dolazi do problema jer ne postoji suglasnost pravnih sustava (ne postoji praktično izvršenje odredaba), pa čak i po pitanju pobačaja. Dobiva se dojam da su politički interesi znatno upleteni u temeljno pitanje života i slika koju prezentira svaki pravni sustav u korist ubojstva vlastitog djela naroda (k tome još i nerođenog, što znači i najranjivijeg) dovoljno govori o samome narodu tj. o njegovim unutarnjim vrijednostima (no to je ipak područje morala na koji ću se osvrnuti kasnije u tekstu).

Uništenje jednog ljudskog života u dobi prije rođenja ne proglašava se ubojstvom; je li zato što je u toj fazi čovjek nesposoban braniti se ili što taj čin ne može ugroziti odrasle koji stvaraju pravila o etici te donose zakone? 63 Ne postoji savršeno društvo, ali postoji savršeno postojanje uobličeno u čovjeku koji je ono najvrednije što drugi čovjek može doživjeti. Stoga državni poredak nikad ne smije dopustiti ostvarenje stare izreke: Summum ius, summa iniuria.

(Najveće pravo zna biti i najveća nepravda.)

Pravo na život fetusa kao koncepcija proizašlo je ne iz biološke kategorije roditeljstva, odnosno materinstva, već iz moralne obveze čovječanstva prema zaštiti fetusa u pomahnitalim tehnološkim istraživanjima. Stoga se status fetusa procjenjuje u skladu s tehnološkim mogućnostima. 64 Ne postoji osoba koja može sa sigurnošću reći da će znanost u skoroj ili daljnjoj budućnosti dosegnuti vrhunac svoga razvoja na kojem će dokazati da život počinje začećem. No, povijesni razvoj zorno pokazuje da razvitak znanosti neminovno vodi tome trenutku. Stoga nema mjesta pravnim fikcijama kada je riječ o životu ljudskih bića, jer jedno je teorija a drugo je praksa, a teorija nikada ne smije biti samo u službi same sebe jer onda ostaje samo slovo na papiru. Pa ipak, ljudski genij dovodi do destrukcije temeljnih prava ako ga ne vodi ispravno načelo moralnosti i vjere.

Ima li dijete pravo na rođenje? Odgovor na to pitanje kosi se tzv. pravom žena na odlučivanje o svojem tijelu i o podizanju vlastita potomstva naknadno (odlučivanje gdje i kada će osnovati obitelj). Neke žene dijete doživljavaju kao parazita koji ugrožava njihovu budućnost (karijeru, obrazovanje, ostvarenje mnogih planova...) i kao takvog trebaju ga se riješiti kako bi nesmetano mogle nastaviti sa svojim životnim planovima. U takvom pogledu začeće je plod nepromišljene avanture ili greške kontracepcijskog sredstva. 65 U tom kontekstu dijete nije osoba već predmet tuđeg djelovanja.

6.2 Biološko izvorište prava na život Život je sam u sebi neotkriven zbog toga što se ne sastoji isključivo od filozofske, moralne, teološke, antropološke, pravne, medicinske i biološke definicije. Iako nespoznatljiv, život je 62

Usp. Aleksandra Frković, Rana trudnoća s etičkog stajališta, Društveno istraživanje, 1996. , Zagreb, br. 3- 4, str. 723- 733 63 Usp. Aleksandra Frković, Rana trudnoća s etičkog stajališta, Društveno istraživanje, 1996. , Zagreb, br. 3- 4, str. 723- 733 64 Usp. Usp. Mr. Nenad Hlača, Ogledi o pravnom statusu fetusa, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1990, 40 (2), str. 231- 247 65 Na začeće posljedicom silovanja, incesta, obljube nad malodobnicama, obljube iz položaja…osvrnut ću se u nastavku članka.

23

predmet mnogih rasprava na svim područjima znanosti i ljudske misli. Ipak, ostaje činjenica da su ''biolozi odavno odustali od definiranja prikladnog teoretskog pojma fizičkog života, jer je shvaćanje neke specifične iskustvene pojave neizbježno povezano i sa metafizičkim tumačenjem njegove naravi, tj. s pozivanjem na metafizička načela.'' 66 Tamo gdje biolozi prestaju tumačiti pojmove koji se ne mogu svesti u okvire fizičke zakonitosti i metode pokusa i analize, nastavljaju sa promišljanjem filozofi koji temelj pronalaze u fizičkim pojavama da bi ih kasnije pojmovno razgradili u sustavima misli. Kao što se čovjek razvija, razvija se i njegova misao, i kao što je čovjek mlad, i misao može biti jednostavna. Iskustveno misli postaju složenije, produbljenije i proživljenije što im daje kredibilitet koji se dobiva tek vremenom sazrijevanja a ne u vremenu nastanka. Kao što se zakonitosti misli mogu svesti na najjednostavnije pojmove koji kasnije grade smislene misaone konstrukcije, tako se i život može u svojoj biološkoj osnovi svesti na svoj temeljni život, a to je stanica. ''Temeljna ustrojbena razina žive prirode jest stanica. Ona je najjednostavniji, ali bitan sastojak žive tvari, njezina biološka jedinica građe, funkcije i reprodukcije (celularna teorija 67 ). Sva živa bića, od najjednostavnijih do najsloženijih, sastoje se od jedne ili više stanica i potječu od jedne ili više prethodnih stanica. Samo u najjednostavnijih jednostaničnih bića (bakterije, modrozelene alge, protisti) jedna jedina stanica predstavlja oblik njihova postojanja od reprodukcije do smrti.'' 68 Tako čovjek po zakonima prirode svoj početak tjelesnog razvoja može pronaći u jednoj jedinoj stanici koja se razvija iz majčine i očeve. Biološki jedna stanica jest život, a upravo ta prva stanica sa svojim posebnim i posve različitim te neponovljivim genotipom jest čovjek u svom najranjivijem i najneistraženijem obliku. Upravo stoga što je život satkan u toj malenoj stanici (zigoti), ona mora posjedovati prava koja pripadaju živome, a pošto je taj život ljudski, on mora posjedovati prava koja pripadaju čovjeku (temeljno pravo na očuvanje i tijek razvoja života). ''Premda se potpuno razvijeni (odrasli) oblik organizma postiže tek u zrelijoj fazi životnog ciklusa, on ipak postoji od samoga početka toga ciklusa (generacije) i čini osnovu jedinstvenosti svakoga živog bića tijekom cijelog njegova života.'' 69 Cijeli njegov (ljudski) život je zapravo razvoj (continuum) koji ne poznaje točno svoga početka niti kraja jer vremenski intervali su itekako upitni kada je u pitanju život, njegov razvoj i prestanak razvoja, degradacija te naposljetku prestanak pojavnosti u prostoru i vremenu. ''Život sigurno nije tek puka fizikalno- kemijska pojava žive materije. Život čovjeka ili čovjek kao živo biće najveći je izazov za znanost i praksu čovjeka.'' 70 Ocijeniti jedan segment ljudskoga života kao presudan značilo bi svesti taj isti život na ovisnost o dijelu a ne cjelini. Pogotovo ako se radi o razvojnim fazama tijela ili misli, treba se pratiti razvoj a ne određivati granice razvoju jer one dakako mogu biti određene teorijski a ne zbiljski. Odrediti granice značilo bi segmentirati razvoj što je nemoguće jer niti jedan dio razvoja ne može egzistirati bez prethodnog a ovaj pak stremi budućem na temelju kojih se gradi vremenski. Čovjek nije samo kruta materija već mnogo više, nije čak niti tijelo koje ga omeđuje već ono što čini tijelo na svim razinama, ono što ga utjelovljuje. Stoga biološki gledano, čovjek je itekako čovjek u svakoj etapi svoga razvoja i kao takvoga ga treba štititi. Nije potencijalni život jer potencijalnosti u pojmu život nema, jer ne može netko biti manje a neko više živ.

Mogu mu nedostajati određene funkcije kojima se služi, ali život mu ne nedostaje ako egzistira, ako je živ. ''Gen nije predmet, nego skup poruka. Specifičnost gena određena je 66

Usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; VIJEĆE ZA OBITELJ (Ana Volarić- Mršić); Status ljudskog embrija; Centar za Bioetiku (Filozofksko- teološki fakultet Družbe Isusove); 2001; Zagreb; str. 18 67 Osnivači teorije- J.M. SCHLEIDEN, A.H.T. SCHWANN, C.R. VIRCHOW 68 Usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; VIJEĆE ZA OBITELJ (Ana Volarić- Mršić); Status ljudskog embrija; Centar za Bioetiku (Filozofksko- teološki fakultet Družbe Isusove); 2001; Zagreb; str. 19 69 Usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; VIJEĆE ZA OBITELJ (Ana Volarić- Mršić); Status ljudskog embrija; Centar za Bioetiku (Filozofksko- teološki fakultet Družbe Isusove); 2001; Zagreb; str. 19 70 Usp. Zvonimir Šeparović; Pravo na život: mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu; 1997; br. 1; str. 5

24

rasporedom parova baza u molekuli DNA, no molekula DNA nije poruka nego sredstvo.

Strogo razlučivanje dakle, sredstva od poruke apsolutno je nužno za jasnoću razmišljanja o evoluciji. Kada se u biologiji govori o genima, genotipovima i skupinama gena, riječ je o poruci a ne o objektivnoj fizičkoj stvarnosti.'' 71 Čovjek nije materija (kakvom ga mnogi zamišljaju zbog njegova tjelesnog obilježja) već je razvoj osobnosti koja posjeduje individualnost od samoga začeća. Stoga biološki gledano ''znanstveni je odgovor da život počinje u trenutku začeća.'' 72 Na tom stajalištu znanosti pokreti pro choice gube svoje uporište pokušavajući odrediti početak čovjeka 14. dan nakon začeća (početak moždanog razvoja).

Možemo krenuti i teorijom neprekidnosti ljudskoga života koju zastupaju mnogi biologičari prema kojoj je život neprestani kontinuitet a ne vremenska određenost u vremenu kakvog mi poznajemo.. Čovjek može imati donekle određen vremenski slijed utjelovljenja vlastite osobnosti u vidljivoj tjelesnosti, ali život kao takav je slijed koji ne poznaje ograničenja već samo neprekidan tijek u vremenu .

6.3 Temeljna ljudska prava (pravo na život, pravo na zdravlje...)

Iako postoji cijeli međuodnos prava na različitim razinama, pravo na život je temelj na kojem počiva cijela ljestvica izvedenih koji su u međusobnom odnosu. ''Težište je prava čovjeka prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima na pravu na život, slobodu i sigurnost ljudi. Ona su preduvjet za uživanje svih drugih prava (koja su dio socijalnog statusa osoba).'' 73 Uloga prava na svim razinama je očuvanje stabilnosti unutar ljudske zajednice na način poštivanja zahtjeva kako pojedinca tako i društva kao skupa jedinki. Temeljna ljudska prava su u svojoj biti egzistencijalna prava koja omogućuju jedinki razvoj i opstanak. Pravo je u svom punom opsegu ispravno jedino kada se ne ugrožava sloboda drugoga na račun vlastite slobode, na bilo kojoj razini. Čovjek egzistira kao osoba, kao neponovljiva osobnost i individualnost, ali itekako u komunikaciji sa drugima. On je apsolut za samoga sebe, ali nije apsolut za drugoga i u tome međusobnom odnosu krije se tajna ljudskog napretka i suživota u kojem se izgrađuje, mijenja, traje, kako pojedinac tako i zajednica. Opstanak zajednice i pojedinca kao njezinog nezamjenjivog dijela ipak ovisi o temeljnim pravima koja izviru iz zdravorazumskog poimanja svijeta i života u kojem se isti i odvija. U prvom redu to je pravo na život jer bez toga prava nema prava ni na kojoj razini. Ono što ne živi, to i ne spoznaje, a što ne spoznaje ne razumije smisao prava pa shodno tome (govorimo o ljudima) prava ne postoje niti kao temeljna niti kao sva ostala koja svoj početak pronalaze u njima.

6.3.1. Pravo na život (prima faciae) Svako živo biće ima pravo na život, a pogotovo ljudsko biće ima to temeljno pravo iz kojeg proizlaze sva ostala. Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948 g u svom članu br. 3 ističe: ''Svako ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.'' 74 U Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava iz 1950. navodi se: ''Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne 71

Usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; VIJEĆE ZA OBITELJ (Ana Volarić- Mršić); Status ljudskog embrija; Centar za Bioetiku (Filozofksko- teološki fakultet Družbe Isusove); 2001; Zagreb; str. 33 72 Zvonimir Šeparović; Pravo na život: mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu; 1997; br. 1; str. 5 73 Usp. Zvonimir Šeparović; Pravo na život: mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu; 1997; br. 1; str. 12 74 Opća deklaracija o pravima čovjeka 1948 g; pdf

25

smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom... (Čl. 2, st. 1)'' 75 Zakon (u pravnom smislu) je dakle taj koji osigurava temeljno pravo svakog pojedinca, ali ne isključivo na pravnoj osnovi nego čak više na moralnoj osnovi koja proizlazi iz bitne činjenice svetosti ljudskoga života (religijska osnova). Nadalje, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. naglašava da se: ''ne dopušta nikakvo ograničavanje ili ukidanje osnovnih prava čovjeka koja su priznata... (Čl. 5 st. 2), te se svakome jamči pravo na život... (Čl. 6)'' 76 Konvencija o pravima djeteta 1989 g. naglašava:''Države stranke priznaju svakom djetetu prirođeno pravo na život. (Čl. 6 st. 1)'' 77 U Ustavu Republike Hrvatske (1990) izričito stoji:'' Svako ljudsko biće ima pravo na život.'' 78 (Čl. 21, st. 1) Zakonske odredbe temeljne na razumu te razvoju prava svake pojedine države ali i zajednica naroda jamče pravo na život u svojim temeljnim zakonima. Čudi stoga činjenica da te iste donose zakone koji su potpuno kontradiktorni s tim istim temeljnim odredbama. ''Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.'' 79 Mislim da unatoč pravnim odredbama koje danas jesu na snazi a sutra više ne moraju biti jer su pod utjecajem vremena i razvoja ljudske misli i osnovnih socijalnih prilika, temeljni zakon iz kojeg proizlazi pravo na život jest zdrav razum, moral, religija... Čak i ako zakon u svojim odredbama dozvoljava kršenje temeljnoga prava na život, pojedinci su ti koji trebaju a priori težiti za višim zakonom morala, zdravog razuma (te logičnost slijeda života kojeg treba štititi)... ''Pravo na život više nitko ne poriče. U pitanju su samo njegovi rubovi, granični slučajevi. U pitanju je opravdanje prava na život, njegov sadržaj, u pitanju su slučajevi sukoba prava čovjeka, prava na život i drugih prava. Temeljno je pitanje u slučaju prava na život je li ono apsolutno, bez izuzetaka ili ne; ako da, zbog kojih je razloga dopušteno ograničiti pravo na život. 80 Pod svojevrsno rubno područje spada i problematika pobačaja jer se fetusu ne priznaju prava osobe zbog osporavanja njegove osobnosti u ranom stadiju razvoja (ali i kasnije, do rođenja...). Negiranjem prava na život negiraju se i sva ostala prava, umanjenjem tog istog, bitno se umanjuju i ostala, a priznanjem prava na život priznaje se svojstvo osobe iz kojeg proizlaze određena prava vezana uz određeni slijed vremenskih perioda.

6.3.2. Pravo na zdravlje Čl. 23 Ustava RH naglašava:'' Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima. '' 81 Promatramo li problematiku pravne zaštite fetusa (ali i razvoja djeteta u utrobi majke svih 9 mjeseci) otvara nam se široko polje pitanja vezanih uz kršenje prava na zdravlje tih istih. Smanjujući (prividno) razinu osobnosti (pa time i prava koja mu pripadaju), fetus je ugrožen od liječnika i svih koji 75

Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava 1950 g.; pdf Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima 1966 g.; pdf 77 Konvencija o pravima djeteta 1989 g.; pdf 78 Ustav Republike Hrvatske; NN br. 41/2001 79 Usp. Katekizam Katoličke Crkve; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; 1994., Glas Koncila; Zagreb 76

80

Usp. Zvonimir Šeparović; Pravo na život: mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu; 1997; br. 1; str. 9 81 Ustav Republike Hrvatske; NN br. 41/2001

26

posredno ili neposredno daju pristanak ili odobravanje na istraživanje u svrhu znanstvenog proučavanja. Ponekad je fetus (dijete) ugrožen pod izlikom liječenja a u svrhu izazivanja pobačaja, a pošto je njegov pravni status nedefiniran, ne pruža mu se adekvatna zaštita kao osobi sa svim pravima potpune osobe. Konvencija za zaštitu ljudskih prava (1950.) nigdje izričito ne spominje zaštitu zdravlja, ali indirektno se to dakako odnosi na Čl. 2 (Pravo na život), Čl. 3 (Zabrana mučenja) te Čl. 4 (Zabrana ropstva i prisilnog rada) 82 Nadalje, u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (1966.) u Čl. 5 st. 2 navodi se da se : ''ne dopušta nikakvo ograničavanje ili ukidanje osnovnih prava čovjeka koja su priznata ili postoje u nekoj državi stranki ovog pakta...'' 83 Konvencija o pravima djeteta iz 1989 g. prepuna je odredaba koje štite temeljna prava djeteta a posebice zdravlje kako na psihičkoj tako i na tjelesnoj razini. Smisao cijele konvencije je zaštititi svaku moguću razinu prava koja pripadaju mladom ljudskom biću te mu na taj način omogućiti dostojan i primjeren razvoj.

Iako se ona odnosi na rođenu djecu, njezine postavke itekako možemo usmjeriti i na pravnu zaštitu nerođenih. Ustav RH pak u Čl. 17 jamči:'' Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja... '' 84 Pravo na zdravlje izvodi se iz prava na život i logičan je slijed u osiguravanju ljudskog integriteta jer ugožavajući pravo ljudskoj osobi (prvenstveno) na zdravlje direktno se ugrožava i pravo na opstanak (pravo na život). No dakako da postoje situacije u kojima je ovo pravo posve ugroženo ili zanemareno. Imamo li u vidu prava fetusa kao osobe onda nema govora o tome da pobačaj mimo krajnje neizbježnih situacija znači zanemarivanje njegovih temeljnih prava (prava na zdravlje i normalan fizički te psihički razvoj te slijedom toga i pravo na život). Polazeći od stadija da se fetus u prenatalnom razdoblju tek razvija tjelesno (iako je osoba), ugožavanje prava na zdravlje značilo bi zapravo teže ugrožavanje tog istog prava jer se radi o organizmu u najosjetljivijoj fazi razvoja. 85 Uspoređujmo li majčino pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu i pravo fetusa na razvoj i opstanak unutar tog istog tijela, moramo zaključiti da je pravo fetusa na opstanak jednako kao i pravo majke na odlučivanje o vlastom tijelu.

7. RELIGIJSKO POIMANJE PROBLEMATIKE POBAČAJA Religijsko poimanje čovjeka toliko je tijesno vezano uz čovjekovu stvarnost da se zapravo niti ne može odvojiti od njega. Čovjek je u svojoj srži duboko religiozno biće, izražavao on to prema van ili duboko potiskivao u svojoj nutrini. Niti jedna znanstvena disciplina niti dio ljudske psihe ne prodiru u bit čovjeka kao duhovnost proizašla iz življene religioznosti.

Religioznost nije pobožno djelovanje vidljivo radi pokazivanja već duboka nutarnja opredjeljenost, duboki nutarnji stav koji zapravo usmjeruje čitavog čovjeka. Niti jedna religija, niti sekta, pa čak niti pokret bilo kojeg svjetonadzora ili ispovijesti nije stao toliko u obranu prava nerođenih (fetusa) kao Katolička Crkva. Neki pokreti zagovaraju prava od određenog stupnja razvoja, neki o pravima šute, neki su blago ili ekstremno suzdržani, a jedino je nauk KC jasan i nepokolebljiv u obrani čovjeka od samog njegovog začetka. Dakako da KC ne donosi zaključke i nauk prema hirevima vremena, jer povodljivost vremenima najčešće znači sigurna propadljivost. KC itekako surađuje sa znanošću prateći razvoje dosega 82

No o tome bi se mogla napraviti zasebna studija koja nije predmet ovoga rada.

Međunarodni pakt o građanskim i politickim pravima 1966 g.; pdf 84 Usp. Ustav Republike Hrvatske; NN br. 41/2001; čl. 17 85 Nadalje, postoje ambivalentne situacije u kojima na jednoj strani imamo očuvanje integriteta osobe i njeno pravo raspolaganja sa svim svojim pravima, pa i pravom na život (štrajkaći glađu ili Jehovini svjedoci- protive se transfuziji krvi i presađivanju organa..); Usp. Usp. Zvonimir Šeparović; Pravo na život: mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu; 1997; br. 1; str. 11 83

27

ljudske misli u svijetu. Njezin prvenstveni smisao i jest čovjek i njegovo spasenje, pa kako bi onda bilo u kojem segmentu svoga nauka i bila protiv čovjeka? Proučavanje njezina nauka itekako zahtjeva mnogo vremena i rada, ali bitno je to da svatko tko i malo dublje uđe u problematiku pobačaja uviđa da KC potpuno stoji u službi čovjeka štiteći njegova temeljna prava od začeća. Ne čini ona to zbog određene hirovitosti ili nagađanja već zbog dužnosti da navješta Boga, svidjelo se to kome ili ne, prihvačao to netko ili ne. ''I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci- svoj zemlji- i svim gmizavcima što puze po zemlji. Na svoju sliku stvori bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.'' 86 Knjiga Postanka slikovito prikazuje stvaranje čovjeka u kojoj se on prikazuje slikom Božjom. Iz te sličnosti Bogu izvire činjenica čovjekove svetosti i dragocjenosti u koju nitko ne smije dirati.

Stvorenost je dar, i premda čovjek bi postavljen za gospodara svoj zemlji, ipak ne smije biti gospodarem nad životom drugoga čovjeka jer to mu nije predano, nad time nema vlasti (time je jasno određeno da čovjek nema pravo odlučivati o pobačaju jer nije on taj koji raspolaže čovjekom koji je dar, ta nije kadar raspolagati ni sa samim sobom jer nije samoga sebe stvorio). Jedino Onaj koji stvara čovjeka ima i vlast nad njime.

Nije čudno da se Crkvu napada jer napadaju je oni koji ne razumiju o čemu ona govori (pa čak i oni koji djeluju unutar nje ponekad imaju podjeljena mišljenja, ali to su njihova mišljenja a ne nauk KC), dok naprotiv oni koji razumiju, slušaju, traže, promatraju, vide da je čovjek u njezinu poslanju, čovjek je taj kojega se štiti. No, uvijek ostaje opomena svima.''Živa je Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skirivena.

Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.'' 87 Ne shvaćaju to svi, dapače, ne shvaćaju to mnogi.

Nauk KC proizašao povijesnim hodom, a napose nakon II. Vatikanskog koncila u Katekizmu Katoličke Crkve ističe: ''Već od prvog stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenjiv. Izravni pobačaj, što znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi čudorednom zakonu (sv. Klement Aleksandrijski u II.st. u djelu Pedagogus obrazlaže da žene koje kriju svoju spolnu raskalašenost uzimajući droge s ciljem pobacivanja zametka gube svoje vlastito čovještvo… 88 ). Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. 89 Crkva iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu.90 Nadalje, kako se ne bi predpostavilo da Crkva opominje samo pojedinca a ne zajednicu, navodi se: ''Građansko društvo i politička vlast dužni su priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava; ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi i prirođena su osobi snagom stvaralačkog čina od kojeg ona proizlazi. U času kad neki proglašeni zakon lišava stanovit soj ljudskih bića zaštite koju im građansko zakonodavstvo mora pružati, država niječe jednakost sviju pred zakonom. Kad država ne stavlja svoju snagu u službu prava svakog građanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugroženi sami temelji pravne države. Dosljedno poštovanju i zaštiti koja ide djetetu od časa začeća, morat će zakon predvidjeti odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje njegovih prava.

86

Biblija; Kršćanska sadašnjost; 2001.; Zagreb; Usp. Post 1, 26-28 Biblija; Kršćanska sadašnjost; 2001.; Zagreb; Usp. Heb 4, 12-13 88 Usp. Rudolf Hraščanec; Strahote pobačaja; 1990; br. 5; str. 689 89 Kan. 1398 - Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.

Usp. Zakonik Kanonskog prava (CODEX IURIS CANONICI); 1996; Glas Koncila, Zagreb; str. 229; pdf 90 Usp. Katekizam Katoličke Crkve; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; 1994., Glas Koncila; Zagreb, str. 561- 563 87

28

(Kongregacija za Nauk vjere, Naputak Donum Vitae, III.)'' 91 Posve je uzaludna svaka religioznost ili prividna duhovnost ako se izostavi čovjek koji je bitan. Čovjek koji je toliko mali da mu neki oduzimaju ljudskost, ali čovjek koji je svet, neponovljiv i neprocjenjiv. To govori Crkva, ne govori to nitko drugi nego svatko tko vjeruje, ali ne samo srcem nego i razumom, ne samo slijepim srcem nego i razumom koji otkriva, spoznaje i zastaje pred tajnom, pred mysterijem čovjeka nastanjena u krilu majke.

Građanska društva, države ili bilo koje zajednice koje izbace čovjeka iz svoga središta, koje ga prividno umanjuju u teorijama, dijelima koja proizlaze iz teorija i mržnje, te koje misle graditi išta žrtvujući nevine za svoje ciljeve, u samom su startu osuđene na propast. Svaka civilizacija ili društvo na određenom stupnju razvoja počinje svoj proces degradacije trenutkom smanjenja morala unutar društva.

Iako je Hrvatska deklarirana katolička zemlja, državni zakoni ne donose se na temelju religijskog uvjerenja. Zakoni se donose imajući u vidu i poštujući religijska uvjerenja i ostalih manjina. Zakoni se donose imjući u vidu i one ljude koji nemaju nikakvo religijsko uvjerenje.

Ostaje stoga ključno pitanje kako prikazati problematiku pobačaja izvan religioznosti i bilo kakvog vjerničkog uvjerenja bazirajući se na medicinskim i moralnim temeljima koji se smatraju opće prihvačenima? Problematika je međutim veća ako se ima u vidu da se pobačaj događa i među onima koji su ne samo deklarirani vjernici već prakticiraju vjeru odlazeći na mise, vršeči sakramente, pohađajući vjeronauk...Čini se da su oni više pogani u srcu kada u njem govore: video meliora proboque deteriora sequor! 92 Čovjek ne može pobjeći od svoje nutrine. Može je samo nijekati, može je zanemarivati, može je čak i mrziti, ali od nje pobjeći ne može. Zato se varaju oni koji misle da je religioznost odvojena od zbilje u kojoj vladaju državni zakoni koji su iznad onih duboko moralnih upisanih u svakome čovjeku. Baš iz tih moralnih trebali bi proizlaziti oni državni imajući u središtu čovjeka, ali nažalost to nije tako. Zakoni mogu biti od danas do sutra, mogu biti dobri, ali mogu biti sramotni. Takve sramotne treba iščitavati i mijenjati jer oni pod imenom slobode oduzimlju čovjeku i ono što je imalo slobodno u njemu, a to je njegova nutrina. Što vrijedi sve ako ljudi postanu bačve bez dna u kojiima se taloži pijesak pakosti a ne probrano vino? Crkva stoga govori:'' slobodni ste, ali ne da biste imali slobodu kao pokrivač pakosti nego kao sluge Božje. Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte, kralja štujte.'' (1 Pt 2, 16) Bilo je slučajeva tijekom povijesti kada se institucionalna crkva odvojila od svoje biti te su mnogi unutar takve radili suprotno od njezina poslanja, i za te čine Crkva je tražila oprost. No, varaju se oni koji ne vide da Crkva u svome središtu ima čovjeka kome je namjenjena i bez obzira na pojedince koji ne naučavaju njezin već svoj nauk, Crkva ostaje dosljedna svome poslanju, a to je čovjek i zaštita njegova života. Ne može stoga nitko mahati slobodom kao pojmom koji odvaja čovjeka od vjere (ma kakva ona bila) i stavlja mu u ruke trenutni zakon koji dozvoljava pobačaj na najjednostavniji mogući način, a sve to u ime tzv. Slobode.

Sloboda u tome smislu (bez odgovornosti) je samo obmanjujuća fikcija kojom se prividno dobija dopuštenje činiti ono što svaki moralni poredak proglašava duboko iskvarenim u samoj svojoj biti jer se temeljno protivi životu. Pa ako površni duhovi ne mogu shvatiti zašto Crkva tu istinu toliko naglašuje, lako će je shvatiti oni koji žive u intimnom suživotu sa Kristom u Presvetom Sakramentu. 93 Površni duhovi su oni koji život uzimaju kao svoje vlasništvo čineći od njega oruđe svojih probitaka. Život je neprocjenjiva vrijednost koja ne posjeduje cijene i kao takva ne smije bitni izložen vremenitom ljudskom koristoljublju. Problem pobačaja često je samo posljedica predhodnih čina koji su sami u sebi neodgovorni. Sloboda bez odgovornosti dovodi do 91

Usp. Katekizam Katoličke Crkve; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; 1994., Glas Koncila; Zagreb, str. 562 92 Vidim ono što je bolje i odobravam, ali slijedim ono što je zlo.

93 Usp. Alojzije kardinal Stepinac, Propovjedi, govori, poruke 1941- 1946; AGM; 1996; Zagreb; str. 102

29

posljedica, a jedna od njih je i pobačaj. Čovjek nije stvoren da bi se pario već da bi ljubio i iz toga predanja odgovorno postupao prema samome sebi i prema ljubljenoj/nome. Kada se čovjek povodi neodgovorno za instinktima, snosi posljedice svoje neodgovornosti. Činjenica je da se sve više pobačaj koristi kao metoda kontracepcije što pokazuje stupanj neodgovornosti osoba koje to čine. Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka (dakle, sa svom odgovornošću). Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi... 94 Stoga se treba pitati svatko tko se i deklarira pripadnikom Crkve o svome poslanju kao vjernika u ovome životu jer čovjek vjernik (ne deklarirani) ne može odvajati svoju vjeru kojom je prožet od stvarnosti kojom je zaogrnut.

Crkva ne stavlja bez razloga čin predanja unutar sakramenta braka jer unutar njega samoga mora postojati otvorenost životu. Činjenica je da odnosi prije braka postoje, ali je pitanje da li su oni izraz predanja ili egoizma prerušenog u sliku ljubavi. Posvemašnje predanje moguće je jedino u braku, a sve prije su tek pokušaji nečega što ljudi nazivaju ljubav. Još je sv. Augustin davnih dana primjetio:'' Sigurno je, ako su muž i žena takvi, da oni nisu oženjeni, i ako su bili takvi od početka, oni se ne sjedinjuju u braku nego u preljubu. Ako nisu obadvoje takvi, rekao bih da je žena na neki način prostitutka svoga muža, ili je on preljubnik sa svojom vlastitom ženom.'' 95 8. KAZNENOPRAVNI ASPEKTI POBAČAJA Uz religijski aspekt (teologija) koji je usko vezan za moralnu krivnju pojedinca (ali i društva), kaznenopravni aspekt je također osjetljivo područje (pravne znanosti) u kojem krivnja varira i u kojem se vode rasprave o postojanju krivnje, postojanju namjere, postojanju protupravnosti, postojanju kazne i postojanju prevencije. Zakon kao izraz određenog vremena i prostora, određene zajednice sa svojim potrebama proizašlim iz različitih povijesnih okolnosti može, ali i ne mora biti u skladu sa moralnim aspektima. Najčešće uloga zakona i jest provoditi moralne norme na visokoj razini da bi se društvo održalo na razumnoj razini. Ponekad to zakonodavcu uspijeva a ponekad ne. Problematika pobačaja aktualna je u svakom vremenskom periodu i u svakom društvu jer je to činjenica koja je stvarnost svakog zakonodavstva i svakog naroda bez obzira na prostorno i vremenski povezane uvijete. Svaki je zakon podložan promjenama kad društvene prilike pokažu potrebu promjene jer uzaludan je zakon koji ne osjeća narodni puls određenog vremena. Ipak, vrijednosti ljudskoga života variraju od vremena do vremena ostavljajući dojam da je vremenito zakonodavstvo jedini relevantni pokazatelj vrijednosti života, ali to nipošto nije tako jer ljudski je život neprocjenjiv ma u kom se vremenskom periodu odvijao. Pitanje je da li treba nešto zabraniti zbog nedostatka moralnosti ili treba to isto zabraniti jer je to u suprotnosti sa moralom i zdravim razumom. Pobačaj kao da ima mješavinu oba aspekta. Nedostatak moralnosti možemo pripisati osobama koje izvrše pobačaj u ranijem periodu trudnoće, ali to se opravdava teorijom o nepostojanju cjelovite ljudske osobe u početnoj fazi razvoja (nakon oplodnje), što je mnogima potpuno opravdana okolnost.

Drugi vid je potpuni nedostatak moralnosti kod osoba koje pobačaj izvrše u kasnijem stadiju trudnoće kada je plod razvijeniji na tjelesnoj i psihičkoj razini (izražava osjećaje), što se ne opravdava (osim u iznimnim situacijama) ali se prešućuje (ostaje nekažnjeno). Problem pobačaja veći je stoga što zakonski on zapravo i nije značajnije reguliran. Zakon koji u Republici Hrvatskoj regulira problematiku pobačaja datira iz 4. svibnja. 1978.g. Ako se bolje

94

Usp. Katekizam Katoličke Crkve; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; 1994., Glas Koncila; Zagreb; str. 562 95 Usp. Anthony Stephen Burnside; Sveti Augustin o nastanku ljudskog života; Obnov. život; br. 2, 2002, str.

204

30

pogleda sam sadržaj teksta može se isčitati mnoštvo nejasnoća i rupa koje ostavljaju mnoštvo mjesta različitim tumačenjima.

8.1. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/1978) Zakon iz 78' donesen je u drugačijem vremenu i povijesnom aspektu, drugačijim sociološkim uvjetima, političkom sustavu, pod drugačijim utjecajem znanosti koja se razvija... Polemike oko izmjene postojećeg zakona učestalije su u vremenima izbora kada se pokušavaju dobiti dodatne simpatije na račun same problematike i njezina rješavanja, ali do bitnih izmjena još uvijek nije došlo. Pitanje je da li zakon stvarno služi svrsi, tj. da li tako dobro regulira problematiku da nije bilo potrebe za promjenama ili jednostavno nije mijenjan zbog nekih drugih razloga. Samom zakonskom tekstu može se prići na više načina i sa više aspekata, ovisno o tome što se želi istaknuti. Uzme li se u obzir da je ''univerzalnost čovjekova prava na život temeljni postulat modernog i uljuđenog društva, svjetske zajednice ovoga doba, te da je to pravo apsolutno i neograničeno, a njegovo ugrožavanje i povreda su samo izuzetno dopušteni'' 96 dolazimo pred problem vrednovanja života majke i života djeteta jer Čl. 2 (NN17/78) sadrži:''pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti samo radi zaštite zdravlja...'' 97 Ovdje se prvenstveno cilja na zdravlje majke a ne na dobrobit djeteta. Dijete se prikazuje kao predmet ili kao parazit koji šteti ženinom tijelu a ne kao osoba koja se ne svojom krivnjom našla u takvoj poziciji. Pitanje je vrednovanja života jer se majčin život prikazuje dragocjenijim od djetetovog. U tom slučaju takvo poimanje kosi se sa Čl. 2 Konvencije za zaštitu ljudskih prava u kojem se navodi da je:'' Pravo svakoga na život zaštićeno zakonom (pa tako i djeteta).'' 98 Nadalje, takvo se poimanje kosi sa Čl. 3 Opće deklaracije o pravima čovjeka u kojem izričito stoji da:'' svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost...'' 99 U Ustavu RH u Čl. 14 navodi se da su svi pred zakonom jednaki 100 što opet dovodi u pitanje gledanje na fetus kao osobu ili kao predmet (ili kao na parazita). Čl. 15- 28 (78') govore o prekidu trudnoće te vremenskim periodima kada je moguć te načinima na koje se može izvršiti. U Čl. 15 navodi se:'' Prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset (10) tjedana od dana začeća.'' 101 Radi li se o ljudskome biću, radi li se o osobi koja osjeća, koja ima razvijene funkcije ljudskog organizma? Radi li se o biološkom materijalu koji nema osobnosti, koji ne osjeća i koji nije osoba? Npr. ''u petom tjednu trudnoće, kad je embrio nešto kraći od 1 cm, već postoje osnove mozga i srca te dišnog, probavnog i mokraćnog sustava, a započinje i spolna diferencijacija. U šestom su tjednu jasno izražene osnove udova, a podkraj sedmog tjedna završeno je oblikovanje tijela.'' 102 To je samo jedan mali dio onoga što se krije u razvoju ljudskoga bića do 10 tjedna. 103 Cilj je predočiti stupnjevitost i savršenost razvoja koja pokazuje da se radi o osobi a ne o biološkom materijalu koji je dio majke već je sasvim nova jedinka (unutar majke).

96

Šime Pavlović; Kaznenopravna zaštita fetusa i djeteta izravno nakon poroda; Hrvatska pravna revija; 2003; br.

12; str. 88 97 Usp. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece; NN br.

18/ 1978; str. 423 98 Usp. (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava 1950 g.; pdf 99 Usp. Opća deklaracija o pravima čovjeka 1948 g; pdf 100 Usp. Ustav Republike Hrvatske; NN br. 41/2001 101 Usp. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece; NN br.

18/ 1978 102 Usp. Biološka osnova identiteta i statusa ljudskog embrija (Angelo Serra i Roberto Colombo) str. 45; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; VIJEĆE ZA OBITELJ (Ana Volarić- Mršić); Status ljudskog embrija; Centar za Bioetiku (Filozofksko- teološki fakultet Družbe Isusove); 2001; Zagreb 103 Pogledaj pod Začeće

31

Svega je par razloga koji nas mogu uputiti da je pobačaj do 10 tjedna dopustiv jer se ne radi o osobi. Navodi se da je embrio u prvom i najranijem stadiju tek nakupina materijala a ne osoba (novi identitet) što je protuslovno biološkim dokazima. Navodi se izraz pred-embrio ciljajući na razvojni ciklus embrija prije 14 dana kada se javlja primitivna pruga, no i to nije točno niti medicinski utemeljeno (izraz je skovan na proučavanju miševa, a kod čovjeka se događa mnogo više nego li kod miševa). Primitivna pruga je samo jedna od stepenica u cjelokupnom razvoju i ne smije se izdvajati kao zasebna cjelina od koje počinje ljudska osoba jer takvo izdvajanje ne posjeduje nikakvo medicinsko ni moralno, a ni ratio utemeljenje.

Daljnji argument je pojava jednojajčanih blizanaca. Ako se iz jedne zigote razviju dvije osobe onda nema osnove da se zigota u tom ranom stadiju proglasi osobom u punom smislu. Ova tvrdnja nema znanstvenoga utemeljenja. Naime, 99- 99.6% zigota razvije se u jedan organizam (što znači da je zigota predodređena da se razvije kao jedna jedinka). Medicinske činjenice govore da se u određenom dijelu embrioblasta dogodi da se od jedne jedinke razvije druga tj. ne radi se prvobitno o materijalu od kojeg se razviju dvije već se razvija jedno ljudsko biće te iz njega drugo. Medicinska istraživanja to potvrđuju. Ne postoji dakle razlog koji bi bio medicinski osnovan a koji bi pokazivao da se prije 14 dana ne radi o ljudskoj jedinki (ljudskoj osobi). 104 Nadalje, u istom se članku (15) zakona navodi:'' Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije...''

Osnivanje i oblik komisije određeno je u Čl. 35- 37 Komisija se dijeli na I. i II. stupanj.

Komisiju I. stupnja čine (Čl. 35):'' dva liječnika od kojih jedan mora biti ginekolog, te socijalni radnik ili medicinska sestra...'', a komisiju II. stupnja čine (Čl. 36):'' dva liječnika ginekologa, liječnik specijelist odgovarajuće grane medicine s obzirom na medicinske indikacije zbog kojih se odlučuje o dozvoli za prekid trudnoće, socijalni radnik te sudac kojeg na zahtjev ovlaštene zdravstvene organizacije udruženog rada odredi predsjednik općinskog suda na području kojeg se nalazi ta zdravstvena organizacija''. Komisija I. stupnja samo je forma i slovo na papiru, dok Komisija II. stupnja rijetko i zasjeda (zbog žalbe iz Čl. 24 u kojem se navodi:'' Trudna žena koja je nezadovoljna odlukom komisije I. stupnja može uložiti prigovor komisiji II. stupnja u roku 3 dana. Komisija II. stupnja sužna je odlučiti o prigovoru protiv odluke komisije II. stupnja u roku 8 dana od dana prijema prigovora. Odluka komisije II. stupnja o zahtjevu za prekid trudnoće je konačna.'' 105 Iz navedenog se može isčitati više problema od kojih je najvažniji taj što će dijete biti starije (razvijenije) od časa žalbe na odluku komisije I. stupnja pa sve do odluke komisije II. stupnja te na kraju do samoga čina pobačaja. Drugi se problem javlja kod činjenice da žena i nakon odluke komisije II. stupnja može jednostavno tražiti zahtjev u drugoj ustanovi ili kod ''privatnog'' liječnika, ili čak pobačaj obaviti u drugoj državi. Zapravo je sve navedeno u zakonskom tekstu forma jer žena (i određena grupa ljudi koja ju podržava u odluci) može pobačaj izvršiti bez većih problema što se zakonskog ograničenja tiće. Bitno je istaknuti da je dijete svakim danom starije i razvijenije te da težina djela nikada nije ista jer se radi o najosjetljivijoj fazi ljudskoga razvoja. Zanimljiv je sadržaj Čl. 41 u kojem stoji da:'' Troškove prekida trudnoće snosi trudna žena...za trudnu ženu koja je u stanju socijalno- zaštitne potrebe, troškove prekida trudnoće snosi samoupravna interesna zajednica socijalne zaštite u općini na području koje trudnica 104

Vrlo sažeti prikazi uneseni su sa ciljem boljeg razumjevanja problematike i odgovora na istu. Radi cjelovitije slike pročitati: Biološka osnova identiteta i statusa ljudskog embrija (Angelo Serra i Roberto Colombo) str. 1567; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; VIJEĆE ZA OBITELJ (Ana Volarić- Mršić); Status ljudskog embrija; Centar za Bioetiku (Filozofksko- teološki fakultet Družbe Isusove); 2001; Zagreb; Povezanost medicine i prava uvijek mora biti u službi čovjeka a ne u službi znanosti kao takve. Sukladno medicinskim dostignučima i pravo mora slijediti razvoj ljudske misli (medicinskih dostignuća) određenog vremena i razvoja unutar njega.

105 Usp. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece; NN br.

18/ 1978

32

ima prebivalište...'' 106 Odredbom ovoga članka određeno je da u određenim slučajevima troškove pobačaja snosi zajednica u kojoj trudna žena prebiva, a ta zajednica možda ne odobrava pobačaj. Dakle i oni ljudi koji se protive pobačaju dijelom sudjeluju u plačanju njegova izvršenja posredno preko zakona koji odobrava takav čin unatoč činjenici da ''velika večina građana Hrvatske drži da se pobačajem prekida ljudski život tj. da je riječ o ubojstvu.'' 107 Kaznene odredbe u Čl. 42- 44 odnose se isključivo na ustanove i djelatnike koji se ne pridržavaju zakona, dok se o kaznenom gonjenju osoba koje se odluče na pobačaj, onih koji sudjeluju u tome nagovaranjem, prisiljavanjem, pronalaženjem, plačanjem ne govori...Takav zakon kao da i nije zakon jer prilike iz 78' pa čak ni znanstvene činjenice, ni društveni razvoj ne upućuju da je takvo rješavanje problematike pobačaja dovoljno za vrijeme 06'...

Vrlo je dvojben navod u Posebnom dijelu Kaznenog prava koji naglašava da: ''kazneno pravo zaštićuje život čovjeka od začeća...'' 108 iako nastoji navod ublažiti zakonskim opravdanjem jer praksa i zakon ipak govore suprotno. Ako uzimamo u obzir navode da je čovjek kao biće autonoman, autoregulativan i autoreproduktivan (ili da barem ima izrazitu tendenciju da to bude) tek od trenutka rođenja te u tome tražimo opravdanje zakonske odredbe o dopustivosti pobačaja prije rođenja, moramo biti svjesni činjenice da znanost ipak govori bitno drugačije. Čovjek (plod) posjeduje sve navedene karakteristike bitno ranije nego li će porodom biti odvojen od majke. 109 Terminološko razlikovanje pojmova plod i čovjek za posljedicu ima bitno drugačiji odnos prema samome djetetu unutar majke. Da bi pojam ploda postao pojam čovjeka bitan je događaj rođenja. Dijete je dijete od trenutka rođenja iako se tek samo par sati prije rođenja terminološki označava kao plod te shodno tome ima (tj. nema) drugačija prava. ''Život čovječjeg ploda nije zaštićen apsolutno (pitanje je u kojoj je mjeri uopće zaštićen ako mu je ugroženo temeljno pravo na kojem se temelje sva daljnja prava) niti je zaštićen od nehajnih uništenja.'' 110 No, postavlja se pitanje voljnog i svjesnog pobačaja koji je daleko češći slučaj nego li onaj proizišao iz posljedice nehaja. O njemu dakako ne postoji niti riječi.

Analogno tome, život prije rođenja uopće nije zaštićen, što je suprotno navodima koji se ističu u knjizi. Ako se vratimo na navod da se štiti život od začeća (a u trenutku začeća mozak nije razvijen) pitamo se u kojoj je mjeri opravdan navod da: ''kad nema mozga nema ni svijesti, nema ni života u ljudskome smislu...'' 111 Vrlo je bitno razlikovanje prividne smrti od biološke smrti u kojem naizgled tijelo umire, ali je ipak u mogućnosti reanimacije ili trenutka u kojem tijelo posve umire. Usporedimo li pojmovno razlikovanje možemo ustanoviti da mnogi prividnu smrt uzimaju kao trenutak biološke smrti iako nije tako, pa shodno tome i začeće uzimaju kao nastanak skupa stranog tkiva iako je on zapravo nastanak novoga života. Shodno tome nastaju polemike oko početka i kraja ljudskog postojanja kao čovjeka. Ako se vodimo tzv. Harvardskim kriterijem (1968.g.) utvrđivanja smrti prema kojem smrt nastupa u trenutku moždane smrti, neće biti teško shvatljivo takvom analogijom doći do zaključka da život nastaje moždanom aktivnošću (pa time i trenutkom njezina nastanka a ne npr. začeća).

Problem nastaje činjenicom što takvo mišljenje nije prihvačeno od večine, tj. nema znanstvenog utemeljenja (iako je priznato od mnogih, također je i pobijano od mnogih, a tzv. zlatna sredina ne smije biti mjerilo ljudskoga života).

Posebno pitanje postavlja se u slučaju ubojstva trudne žene. Takav oblik ubojstva predstavlja ''dvostruko ubojstvo'' jer se ne usmrćuje samo trudna žena već i njezino dijete. Kako to da se 106

Usp. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece; NN br.

18/ 1978 107 Usp. Stjepan Baloban, Gordan Črpić; Pobačaj i mentalitet u društvu; BS; 1998; br. 4; str. 641 108 Usp. Željko Horvatić; Posebni dio Kaznenog prava, Masmedia, 1999; Zagreb; str. 29 109 Pogledaj bilješku (fusnotu) br. 3 na str. 4 110 Usp. Željko Horvatić; Posebni dio Kaznenog prava, Masmedia, 1999; Zagreb, str. 30 111 Usp. Željko Horvatić; Posebni dio Kaznenog prava, Masmedia, 1999; Zagreb, str. 30

33

dijete u takvim slučajevima priznaje kao punopravan subjekt a kada se radi o abortusu, tada su mu prava posve umanjena ili ih uopće ne posjeduje? Ako je bitna i sama namjera u kojoj je evidentno da je počinitelj svjestan da je žena koju napada trudna, kako to da ne postoji namjera protiv djeteta prilikom počinjenja abortusa?

Uzmemo li činjenicu da dijete ipak jest osoba koju treba štititi i kojoj se abortusom oduzima život te shodno s tome i sva prava koja iz toga proizlaze, dolazimo pred dilemu o težini počinjenog dijela. Ako se vodimo definicijom da je takav čin zapravo ubojstvo na osobito okrutan i krajnje podmukao način (jer se radi o ubojstvu nedužne osobe koja nema priliku braniti se, pa čak nema ni odgovarajuću državnopravnu zaštitu) moramo biti svjesni opisa koji sadrži ta definicija: ''takvo ubojstvo postojat će kada se žrtvi nanose bolovi, muke i patnje koje po trajanju i intenzitetu prelaze one bolove i muke ili patnje što obično prate usmrćenje.'' 112 Pitamo se stoga da li je to doista slučaj kod abortusa. Ako se radi o zahvatu koji je učinjen čak i prije isteka zakonskom određenog roka od dana začeća (nakon 7 tjedna završeno je oblikovanje tijela) možemo ustvrditi da dijete osjeća unutar majke i da itekako postaje žrtva koja se ne može braniti tj. ostaje posve bespomoćna. Postavlja se pitanje dovođenja u opasnost života majke jer iako se navodi da je postupak abortusa (posve) siguran u klinikama, ne navodi se da niti jedan takav zahvat ne prolazi bez tjelesnih posljedica za ženu koje se mogu očitovati čak i mnogo kasnije. Ožiljci i nemogučnost kasnije trudnoće nisu rijetka pojava već upravo suprotno. Posebno područje oštećenja ženina integriteta je njezina psiha unutar koje se odvijaju razni šokovi na emotivnoj i duševnoj razini sa nebrojenim posljedicana koje mogu rezultirati raznim posljedicama kako po ženu tako i po okolinu u kojoj ona živi i s kojom djeluje. Nerjetko se događa da ne može više živjeti u prisustvu onih koji su joj na bilo koji način pomogli prilikom odluke ili izvršenja pobačaja ili čak i blizu onih koji je podsjećaju na bilo koji način na proživljenu traumu. Iako se na prvi pogled može činiti da ima i onih koje se u potpunosti nose sa učinjenim, činjeica je da se posljedice mogu javiti i godinama nakon izvršenog čina (prilikom nove trudnoće npr...) što dovodi do popuštanja blokada kojima se inače priječio put svim emocijama vezanim uz sam čin da izbiju na površinu. Ma koliko duboko osobe mogle ''zakopati'' osjećaj krivnje u sebi, one ga ipak nose sa sobom i imaju velike probleme sa rješavanjem nutarnjih konflikata što može prouzročiti razna psihička oboljenja.

Iako mnogi tvrde da se djelo pobačaja može učiniti i iz nehaja, mišljenja sam da je svjesno počinjenje pobačaja (pristanak i zahtjev) od strane majke bitan element koji ukida svaki drugi element iz kojeg bi nehaj eventualno mogao vući utemeljenja. Ako se polazi od postavke da se tim činom štiti majčin život (kao veće dobro) možemo govoriti o umanjenju krivnje jer se zaista radi o zaštiti života (kada ne postoji niti jedno raspoloživo rješenje shodno slučaju) majke, ali ako se radi o namjernom prekidu trudnoće bez izravne životne opasnosti po život majke, radi se o svjesnom i voljnom činu koji ukida svaki element nehaja.

8.1.1 Pobačaj kao posljedica začeća aktom silovanja Kao jedan od bitnih argumenata (začeća kao posljedica silovanja, obljube nad maloljetnom osobom, incest, spolni odnošaj korištenjem položaja, spolni odnošaj s nemoćnom osobom, spolni odnos s djetetom...) Pro Choice pokreta protiv zakonske zabrane pobačaja pod aspektom temeljnog prava žene na odlučivanje o vlastitiom tijelu je i čin silovanje. To je delikt koji je u sebi apsolutno nemoralne naravi i koji zadire u najdublju intimu druge osobe.

Iako u sebi objedinjuje silu, prijetnju, namjeru i sam čin, ono je u svojoj srži duboko intimno pitanje jer se za kaznenopravnu osnovu traži prodiranje mmuškog spolnog organa u ženski spolni organ (sami dodiri izvana, ma kako oni ponižavajući i neugodni bili za žrtvu, bez 112

Usp. Željko Horvatić; Posebni dio Kaznenog prava, Masmedia, 1999; Zagreb, str. 44

34

prodiranja nemaju kazneno pravni značaj spolnog odnošaja). Bilo koji element (sila, prijetnja) sa spolnim odnošajem tvore djelo silovanja. Čin je to osobito ponižavajuće naravi za ženu u kojem ona gubi najintimniji dio svoje osobnosti bez svoga pristanka. Tim činom prodire se u njezinu osobu posve suprotno njezinim željama i namjerama te se time ugrožava njen integritet. ''Silovanje duboko vrijeđa pravo svakoga na poštovanje, slobodu, fizičku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tešku štetu koja može obilježiti žrtvu za cijeli život.'' 113 Radi li se dakle o činu takve naravi prilikom kojeg se kao posljedica javlja začeće, postavlja se pitanje moralne i zakonske utemeljenosti pobačaja uzrokovanog samim činom silovanja. Čin silovanja zaseban je čin naspram čina začeća koji je posljedica prvoga (svoj uzrok traži u prvom činu). Dva naočigled povezana čina u svojoj su biti posve različite naravi. Učinjena šteta činom silovanja ne može se ispraviti naknadnim činom pobačaja kao uklanjanja posljedice prvog čina. Žena se nerjetko prilikom pobačaja uzrokovanog posljedicom začeća silovanjem ponovo nalazi u poziciji žrtve kojoj se prodire u najdublju intimu osobe. Time ona može podsvjesno doživjeti i drugo silovanje. Iako se tim činom moralna odgovornost ne umanjuje jer se radi o trećoj osobi koja nije nimalo krva za čine prve dvije (iako oni nisu bili željeni čini obje strane) i u svojoj je biti potpuno nevina, odgovornost se svodi na minimum uzme li se u obzir stanje žene u kojem se nalazi tj. stanje koje je proizašlo iz prvotnog nasilnog čina.

Iako pokreti Pro Choice vrlo dobro koriste ulogu žena kao žrtva dovodeći ih u poziciju zamišljanja sebe u ulozi žrtve takvog čina, problematika pobačaja se skriva pred činjenicom da je pobačaja uzrokovanih začećem putem silovanja veoma malo naspram onih pobačaja koji se koriste kao jedna od metoda kontracepcije ili ''planiranja obitelji''. Zakonsko odobrenje temelji se tada zapravo na žrtvama koje se nalaze u teškim situacijama, a ne na pravoj naravi pobačaja koja se skriva kao i razne psihičke i tjelesne posljedice koje se sustavno prešućuju.

Zakon nipošto ne smije biti izložen opasnosti da postane slika osvete već pravednosti. Ako se već radi na poštivanju prava žene da zaštiti svoje tijelo (ne da ga posjeduje kao stvar), zakon iznimno može donjeti odredbe koje se odnose na žrtve silovanja kojima se treba pomoći sustavno (psihoterapijama, redovitim pretragama, adekvatnom zaštitom na svim razinama...), a to ne znači da se apsolutno može (smije) donositi zakon koji dopušta pobačaj zbog same mogućnosti silovanja.

Govorimo li o kaznenopravnoj odgovornosti žena u slučajevima svjesne odluke za pobačaj zbog začeća uzrokovanog silovanjem, moramo biti svjesni da su silovanje i pobačaj dvije vremenski i prostrno odvojene radnje. Iako je akt silovanja uzrok tudnoće, akt pobačaja ne može ukloniti uzrok, a to je silovanje. No, s obzirom na okolnosti koje žrtva trpi (silovana žena) akt silovanja može joj se uzeti kao okolnost koja poništava kaznenopravnu odgovornost (ali samo u takvim iznimnim situacijama). Moralna odgovornost za čin nije ukinuta, ali je svedena na minimum zbog uzroka koji je posredno doveo do samoga čina (silovanje). Mislim da nitko više ne poriče pravo na život, ali mnogi su koji granične slučajeve začeća koriste za pravno odobrenje pobačaja čak i uslučajevima kada se pobačaj koristi kao jedna od metoda kontracepcije. Da li je moguće odrediti ''granice'' graničnih slučajeva? Ako tvrdnje mnogih autora da život ne započinje nego se samo prenosi, i da nastaje uvijek potpuno nova i jedinstvena individua koja nikada nije postojala niti će ikada kasnije postojati, i da rođenje nije ništa drugo nego određeni moment u posve kontinuiranom procesu, dovodimo se pred dilemu utemeljenosti iznimaka ako se radi o ljudskom životu. Ako je život prvo i temeljno pravo kojeg treba štititi i iz kojeg izlaze sva ostala prava, koja iznimka može biti jednake vrijednosti da poništi to prvotno pravo čovjeka? No, unatoč pojmovnom rasčlanjenju moramo biti svjesni činjenice psihofizičkog stanja žene kojoj je plod začet putem silovanja, incesta, 113

Usp. Katekizam Katoličke Crkve; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; 1994., Glas Koncila; Zagreb, str. 578

35

obljuba i koja se posljedicom toga odlučuje na čin pobačaja (ili umjesto nje odlučuju roditelji ili skrbnik ako se radi o djetetu). ''Najčešće se kao kriterij prosuđivanja uzima dobrobit djeteta, pa se zaključuje da je propuštanje aktivnosti na spašavanju života dopušteno kad je očito da život ne bi bio u največem interesu za dijete i kad bi takav život bio uzrok patnji.'' 114 U slučajevima trudnoće nastale ovim iznimnim slučajevima dijete je posve neželjen faktor i kao takvo predpostavlja se da ne bi imalo nikakvog smisla za njegovo rođenje. Ako mu se ne može pružiti temeljna potreba (a to je ljubav) nema smisla da ono uopće živi. Iako je takvo mišljenje masovno zastupljeno, ono nema nikakvog utemeljenja jer nova osoba koja doduše nastaje neželjenim aktom ipak nije kriva za sam neželjen akt. Ona je potpuno nova osoba.

8.2 Korištenje kontracepcijskih sredstava Kontracepcijska sredstva također su abortivnog karaktera, ali ona djeluju preventivno sa ciljem da do začeća uopće ne dođe. Ako kontracepcija zakaže ili se ne upotrebljava, pribjegava se abortusu. Najgora moguća opcija je korištenje abortusa kao metode kontracepcije jer to pokazuje nepostojanje moralnog osjećaja krivnje, neobrazovanost, sociološku neosvještenost, svjesno nazadovanje na svim razinama. Najčešći savjeti koji ginekolozi daju ženama jesu metode koje su medicinski priznate, ali nisu 100% sigurne.

Svaka je žena jedinstvena po svojim tjelesnim i psihičkim osobinama i ne vrijede sve metode za sve žene, čak ni za sve uzraste, čak ni za sve situacije povezane sa raznim bolestima, ponašanjima organizma... Savjetuje se posjeta ginekologu (pa čak i psihologu) prilikom započinjanja seksualnih odnosa radi prevencije neželjene trudnoće, ali i zdravlja žene kao i partnera. Kao sredstva zaštite navode se: kalendarske metode, prekid snošaja (coitus interuptus), periodičko uzdržavanje od spolnih odnosa, dijafragma, kondom (također kao i prevencija od spolno prenosivih bolesti), spirala, trajna sterilizacija (jednog ili oba partnera), čepići, tablete, antibaby pilule, masti, želei, razna hormonska sredstva (injekcija za period 3 mjeseca, jedna pilula u mjesecu, pilula nakon odnošaja,...) itd. .. Farmaceutska industrija razvija se iz dana u dan na području prevencije začeća te se velika sredstva izdvajaju za istraživanja i razvoj novih metoda zaštita od neplaniranih trudnoća. To je stroj kojem dakako ne ide u korist zakonsko postroženje prava na pobačaj. Čak i suhoparno nabrajanje načina i metoda daje osjećaj svedenosti ljudske osobe na mehaničku traku na kojoj se regulira njegova seksualnost bez prokreacije. Stvarnost pokazuje da zapravo to i nije daleko od realnosti jer koliko je čovjek rob svojih potreba posebno razvijenih sveopćim prihvačanjem seksualne revolucije, toliko je svjestan svoje nemogućnosti reguliranja života na svim razinama. Abortus mu daje mogućnost takvog prividnog reguliranja, ali on nema nikakvo pravo na to jer se radi o životu druge osobe. Svaka akcija poduzima se iz određene koristi i uvjerenja. Stoga se treba pitati kakvu korist imaju oni koji zastupaju pravo na pobačaj. Radi li se o umanjenju osjećaja vlastite krivnje zbog počinjenog ili mogučnosti da se počini a sve to pod izlikom zakonskog odobrenja ili općeg odobravanja. Teško je povjerovati da zagovornici prava na pobačaj stvarno žive u uvjerenju da fetus nije osoba sa svim pravima koja iz te činjenice proizlaze te ga shodno tom uvjerenju spuštaju na razinu životinje ili predmeta. Ako netko i živi posve u tom uvjerenju, onda je takav ili luđak ili čovjek koji ne razmišlja ili pak čovjek koji živi u znanstveno neutemeljenoj zabludi. U takvim slučajevima polazi se od stajališta da mnijenje večine opravdava djela pojedinca.

Kontracepcija je prevencija koja vrlo često zakazuje što se vidi na brojnosti pobačaja velikim djelom proizašlim ili iz nedovoljne informiranosti, ili iz nepravilnog korištenja kontracepcijskih sredstava i metoda ili jednostavno tehničkim zakazivanjem istih. Pobačaj je 114

Usp. Nenad Hlača; Ogledi o pravnom statusu fetusa; ZFZ (Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb); 1990; br. 2; str. 244

36

stoga posljedica niza pogrešaka i propusta koje rezultiraju propustom na najvišoj razini a to je zaštita života u najranijem stadiju razvitka. ''Razlike u viđenju spolnosti mogu biti uzrokom razlika u stavovima o kontracepciji, te posljedično i razlika u ponašanju.'' 115 Spolnost se različito shvaća i doživljava na svim razinama u razvoju čovjeka. Nije ona jednaka ni za psihičku cjelovitost kao ni za tjelesnu reakciju u osoba u ranijoj razvojnoj dobi (maloljetnici, adolescenti..) kao ni u osoba u kasnijem životnom periodu. Stavovi o samoj seksualnosti najčešće nisu posljedica dobre informiranosti te vlastita promišljanja te na kraju jasnog osobnog stava već su posljedica odgoja, medijskog utjecaja (časopisi, tv, radio, internet...), društva, partnera, socijalno prihvačenih oblika ponašanja, prijateljica, rodbine... Sukladno tome i stavovi o kontracepciji proizlaze iz istih temeljnih pretpostavki što najčešće dovodi do poražavajućih rezultata. ''Humanistička orijentacija gleda na kontracepciju kao na izraz osobne odgovornosti i brige za spolnog partnera te su oni orijentirani na razumjevanje prirode ljudske spolnosti, u cilju razvijanja nove etike spolnosti koja opravdava kontracepciju (takva formulacija smjera na animalni vid ljudske spolnosti u kojoj se ne gleda na cjelovitost osobe već na tjelesno zadovoljenje emocionalnih naboja), ali također i predbračne i izvanbračne spolne odnose, kao i homoseksualne aktivnosti... S druge strane, katolička doktrina negativno ocjenjuje kontracepciju jer ljudima nije dano upravljati reprodukcijom...'' 116 Ovdje se Katoličku crkvu uzima izvan konteksta u kojem ona govori o kontracepciji i spolnosti naglašavajući cjelovitost osoba i shodno tome zahtjevajući njihovo poštivanje koje se temeljno krši i suprostavlja idejom animalizma ljudske seksualnosti svodeći takvim činima čovjeka na puki predmet u kojem se ogleda samo vlastito ispoljenje emocionalnog naboja a ne prava i uistinu autentična ljubav. U smislu cjelovitosti Crkva naglašava: ''Premda ćudoređe traži poštivanje tjelesnog života, ne čini od njega apsolutnu vrijednost. Ono se, dapače, protivi novopoganskom shvaćanju koje promiče kult tijela kome bi trebalo sve žrtvovati, uzdižući tjelesno savršenstvo kao neko božanstvo...'' 117 Nadalje, pod vidom kontracepcije cilja se na bračni život kojemu je cilj uzajamno darivanje (a punina spolnosti očituje se tek u braku kada je ona izraz dara a ne potrebe ili trenutnih nagnuća) te se navodi: ''Govoru, koji prirodno izražava uzajamno i posvemašnje darivanje supružnika, kontracepcija suprostavlja objektivan proturječan govor, u kojem nije više posrijedi posvemašnje darivanje drugome. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje životu već i krivotvori unutarnja istina bračne ljubavi, koja je pozvana na osobno potpuno darivanje...'' 118 Dublje proučavanje nije predmet ovoga rada, ali činjenica je da se krivo predočuju neke stvari vezane uz nauk Crkve dajući samo djelove koji izvrću smisao ili uopće ne uzimajući u obzir sami nauk iznose nešto što je plod raznih struja i gledišta. Mnoga istraživanja na području RH (istraživanja na inicijativu studenata ili raznih udruga sa malim brojem ispitanika) pokazuju da je kontracepcija poznat pojam većini ispitanika, ali da nisu podrobnije upoznati sa metodama i prevencijom trudnoće (pogotovo među studentskom populacijom). Zabrinjavajući je podatak da 62% studentica nije koristilo niti jednu metodu niti sredstvo kontracepcije pri prvom spolnom odnosu. 119 Kasnije se postotak nekorištenja kontracepcije smanjuje na 27%... Utjecaj na korištenje kontracepcije je najčešće internog tipa 115

Usp. Natalija Bukovec, Ivana Jurković, Ivan Kuruc, Slavica Perović; Povezanost socio- kulturnih karakteristika s (ne) korištenjem kontracepcije; Revija za sociologiju; 1997; br. 3- 4; str. 239 116 Usp. Natalija Bukovec, Ivana Jurković, Ivan Kuruc, Slavica Perović; Povezanost socio- kulturnih karakteristika s (ne) korištenjem kontracepcije; Revija za sociologiju; 1997; br. 3- 4; str. 240 117 Usp. Katekizam Katoličke Crkve; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; 1994., Glas Koncila; Zagreb; str. 566 118 Usp. Katekizam Katoličke Crkve; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; 1994., Glas Koncila; Zagreb; str. 582 119 Usp. Natalija Bukovec, Ivana Jurković, Ivan Kuruc, Slavica Perović; Povezanost socio- kulturnih karakteristika s (ne) korištenjem kontracepcije; Revija za sociologiju; 1997; br. 3- 4; str. 242

37

(preko prijatelja, rodbine, roditelja...) koji je medijski potpomognut kroz mnoštvo časopisa, emisija, web stranica, chatova... Međutim, najveću ulogu ima osobni stav proizašao iz mješavine navedenih. Bitnu ulogu ima religija u odnosu na korištenje kontracepcije jer se pokazalo da religijski osvještenije osobe manje koriste kontracepciju (jer je to protivo nauku Crkve) ne shvačajući pritom srž (cilj) nauka Crkve o spolnosti, predbračnim odnosima, pa time i o kontracepciji. Pravo je izraz liberalnosti na tome području jer koliko se štiti (a koliko ne) ljudska osoba s jedne strane, toliko se daje mogućnost izbora postupaka (abortus) čak ionda kada ta ista liberalnost zakaže. Srednji put je ovdje ''najbolje rješenje'' koje predlaže zakon jer se nikome ne mogu nametati određeni modaliteti seksualnog ponašanja unutar ''granica normale'' koja je izraz sveopće prihvaćenosti društva. Vrlo je tanka granica između dvostrukog govora i stvarnosti kada se radi o seksualnim slobodama ljudi jer proglašavati neki zakon ili oblik ponašanja konzervativnim (što nije rijedak slučaj u pitanjima sloboda) te tražiti liberalizaciju ponašanja zbog tzv. demokracije zapravo znači nazadovati a ne razvijati se.

Liberalizacija seksualnost često se tumači posve egoistično sa smislom činjenja svega onoga što mi u datom trenutku godi ili posve odgovara nemajući pritom obvezu i osjećaj odgovornosti za vlastito činjenje. Demokracija u tom pogledu ne znači činiti sve što mi padne na pamet već činiti ono što je dobro a da pritom ne ugrožavam bližnjega u njegovim pravima.

O kontracepciji se vrlo površno govori u Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN br. 18/ 1978) od Čl. 5- 14 iznoseći pritom općenite odredbe u Čl. 6 te zatim navodeći postupak za odobrenje i realizaciju sterilizacije od Čl. 7- 14 (kao generalnog tipa kontracepcije). Današnja slika mladih mogla bi se svesti pod čudan zaključak da u doba dostupnosti informacija većina ljudi zna vrlo malo o pitanju kontracepcije (jer znanje nije tek hrpa razbacanih i nepotpunih informacija iz raznih izvora). Iz takvoga paradoksa proizlazi činjenica da pobačaj sve više postaje metoda kontracepcije što je nedopustivo u svakom pogledu te nedopustivo da ostane kaznenopravno neregulirano područje. Ovaj vid abortusa je temeljna činjenica i uporište zakonskog opravdanja zabrane pobačaja jer nije jednaka odgovornost žene (i partnera) koja pobačaj koristi kao metodu kontracepcije (premda neki to nazivaju metodom ''planiranja obitelji'') i žene koja pobačaju pribjegava nakog začeća uzrokovanog silovanjem, obljubom, incestom...

Pozivanje na neko pravo integriteta vlasite osobe u stadiju trudnoće posve je apsurdno uzme li se u obzir dostupnost i mogućnost informiranja te razvijene prevencije. Uzme li se u obzir neodgovornost osoba prema vlastitom tijelu takvim činjenjem, ne postoji osnova za kasnije isticanje prava na vlastito tijelo kao nepovredivog prava svake osobe... Svaki čin u sebi treba biti duboko odgovoran jer kasnije pozivanje na tzv. prava nema svoga utemeljenja.

8.3 Psihičke posljedice pobačaja Traumatska iskustva nakon izvršenog pobačaja ni za koga nisu toliko jaka kao za ženu. Od samog susreta sa činjenicom neželjene trudnoće žena je pod konstantnim psihičkim pritiskom te šokovima koji ostavljaju traga kako na nutrini tako i na izvanjskom obličju. Iako sama ne sudjeluje u nastanku trudnoće, žena je ostavljena sama sa sobom jer čim postoji odluka za pobačaj postoje i određeni utjecaji okoline koji pospješuju takvu odluku. U prvom redu je to partner koji često okrivljuje ženu za novonastalu situaciju nerijetko je ostavljajući posve samu odričući se bilo kakve povezanosti sa trudnoćom. Nerjetko je konstantno nagovaraju pa čak i prisiljavaju na pobačaj uvjetujući time svoj ostanak u vezi s njome (ženom).

Prvi psihički šok s kojim se žena suočava je saznanje da je trudna. Neželjena trudnoća je veliki šok uzme li se u obzir priješnje stanje žene, njen religijski stav, socijalno pitanje, utjecaj okoline, konzervativnost zajednice koja nije primjerena vremenu i događajima unutar vremena sa njegovim potrebama (ponekad konzervativizam uništava a ne spašava jer nema osjećaja već je slika blijede tradicionalnosti). Slijedeći korak je osjećaj krivnje ''koja je vrlo

38

često vezana uz seksualnost, koja se ne doživljava kao usrećujuće iskustvo (jer je većinom izraz nagona a ne iskrenih osjećaja s obje strane), već kao iskustvo prožeto sramom, nelagodom i zabranom zbog čega je posljedica trudnoća koja se doživljava kao kazna.'' 120 Neželjenu trudnoću možemo razlikovati kod žena koje nipošto ne žele potomstvo (često se takve nazivaju i promiskuitetne (mnoge žene na takav način nastoje zadržati svoje partnere), ali problem leži mnogo dublje od izvanjskog prikaza...) od onih koje su začele u vremenu (možda i mjestu) za koje nisu ni na koji način zrele i spremne. Slika savršene obitelji u trenu se ruši kada žena shvati da sve želje koje je imala nestaju sa saznanjem preduranjene trudnoće (pojavljuju se čak i slike smrti ženi dragih osoba kao određeni oblik kazne...). Šokovi zatim mogu slijediti od partnera s kojim moguće nije ni u kakvoj zakonskoj vezi te on vrlo lako može otići okrivljujući (75% muškaraca praćenje žene na zahvat doživjelo je kao jaku traumu i dugo vremena nakon toga osjećali su krivnju i tugu; zanimljivo je istaknuti da najčešće izjavljuju da je pobačaj jedna od najgorih trauma kroz koju prolazi muškarac u današnjem društvu 121 ) ženu za novonastalu situaciju. Nije rijedak slučaj da se porodica također okomi na trudnu ženu jer to šteti sveopćem ugledu i reputaciji koju možda posjeduje. Daljnja mogućnost za šok je i spoznaja da se mora odreći moguće karijere (bar određeno vrijeme), ili možda školovanja. Iako su mogućnosti brojne ipak se čini da prevladava socijalni sindrom (trenutno socijalno stanje trudne žene i/ili obitelji ) koji se navodi u najvećem broju molbi za izvršenje pobačaja. Životne prilike mijenjaju se u trenutku što sve bitno utjeće na psihičko (dakako i fizičko stanje; gubitak apetita, nagli gubitak težine, pojačan rad srca, nervoza, anoreksičnost...) zdravlje žene. Sama odluka za izvršenje pobačaja večini žena je iznimno teška, ali pod utjecajem okoline, pred trenutnim prividom beznadnosti i bespomoćnosti, odlučuju se za taj zahvat. Pobačaj se tada nastoji prikazati (koliko je moguće) kao bilo koji medicinski zahvat da bi se ublažio šok. Pritom se nastoji što manje pričati o djetetu kako bi se izbjegli mogući traumatični lomovi unutar same osobe. Žena postaje svjesna učinjenog tek nakon odstranjenja ploda i prolaska određenog vremenskog razdoblja kada se situacija prividno smiri. Tijekom samoga postupka žene traže (što im se i savjetuje) najbolju moguću anesteziju kako ne bi osjetile nikakve bolove ili moguće neugodnosti (u takvim trenucima podsvjesno čin pobačaja mogu doživjeti kao nasilno ulaženje u osobnost (silovanje ili čak pokušaj silovanja) što dovodi do teških psihičkih poremećaja. Nastoji se da se žena (koliko je moguće) zaokupi drugim stvarima tijekom pobačaja te se zabranjuje gledanje rastrganih komada ploda nakon što je pobačaj izvršen. Žena je u takvim trenucima potpuno sama sa svojim mislima koje ni njoj samoj nisu potpuno jasne.

Nakon određenog vremena dolazi do psihičkih posljedica pobačaja a najočitija posljedica je osječaj krivnje (iako se i on može prividno pred ljudima sakriti). Žena tada postaje svjesna da ''se svojim izborom priklanja jednom od dva principa (životu ili smrti) između kojih bira i negdje duboko u sebi svjesna je te spoznaje, jer njezina odluka nije strana njenom instinktivnom biću, prirodi njene unutarnje arhaične majke.'' 122 Svaka žena posjeduje onaj specifičan nutarnji zov majčinstva koji je stran muškarcima a odlukom da se taj zov (dio njezine najintimnije stvarnosti) direktno negira dovodi ženu do velike konfuznosti, do rascjepa između stvarnosti i nutrine. Stres koji u takvim trenucima žena osjeća može biti toliko jak da često dovodi do suicidnih misli, o osjećaju manje vrijednosti, beznadnosti, do osjećaja totalne destrukcije vlastite osobnosti. Takvo stanje rezultira pogoršanjem emocionalnih odnosa sa partnerom (što često dovodi do prekida), do pogoršanja odnosa sa 120

Usp. Tereza Salajpal, Brigita Salajpal- Dominković; Psihičke posljedice pobačaja; Socijalna psihijatrija; 2000; br. 2- 3; str. 94 121 Usp. Tereza Salajpal, Brigita Salajpal- Dominković; Psihičke posljedice pobačaja; Socijalna psihijatrija; 2000; br. 2- 3; str. 97 122 Usp. Tereza Salajpal, Brigita Salajpal- Dominković; Psihičke posljedice pobačaja; Socijalna psihijatrija; 2000; br. 2- 3; str. 92

39

vlastitom majkom, ili rodbinom, u prvom redu dakako sa svima koji su posredno ili neposredno sudjelovali u samom činu ili ženu nagovarali ili čak prešutno odobravali prilikom odluke o pobačaju. Takve žene vrlo teško uspostavljaju stabile emocionalne odnose (posljedica kojih može biti i činjenica ponovnog pobačaja u 35% slučajeva, ali ne nužno uzmemo li u obzir i tjelesna oštećenja). Većina žena proživljava noćne more u kojima im se nameću svakakve misli i viđenja ubijenoga ploda. Nakon pobačaja (može se reći i prilikom donošenja odluke duboko u podsvjesti) započinje tugovanje koje je proces uz koji se tijesno vežu potištenost, iritabilnost, misli o pobačaju, izdvajanje u osamu ne bi li se u svijesti događaj uspio negirati.

Osobito je zanimljjiv odnos žena koje su religijskog uvjerenja i onih koji malo ili ništa ne polažu u religijski svjetonazor. Navodi se da se ''katolkinje češće odlučuju na pobačaj nego li pripadnice drugih konfesija (zbog nekorištenja kontracepcije; ali čini se da su korijeni takvih zaključaka ipak mnogo dublji. Češće je u pitanju stav zajednice određenog religijskog uvjerenja, zatim reputacija obitelji, pa čak i nerazumjevanje vlastite vjere (tradicionalno vjerovanje) te činjenica vrlo slabe informiranosti (ili kvalitetne informiranosti), a odluka o pobačaju je svojevrstan izbor u krizi (što dokazuje tezu o tradicionalnoj vjeroispovijesti a ne o stvarnoj vjeri).'' 123 Posljedice pobačaja ne moraju nužno biti vidljive odmah nakon samog zahvata (iako to u većini slučajeva jesu) jer osobe koje imaju sposobnost prikrivati emocije, vrlo dobro mogu zatomiti osjećaje krivnje, nervoze, ljutnje glumeći kao da je taj zahvat posve normalan kao i svaki drugi, ali takva psihološka barijera jako je labava. Iako se ne očituje izvana određeni vremenski period, savijest i nutarnji doživljaj osobe itekako se ne mogu zatomiti. Grižnja savijesti može se očitovati ponekad u srditosti, napetosti, tjeskobama što prije ili kasnije dovodi do očaja. Takvo pak psihološko (i tjelesno) stanje dovodi do raznih suicidnih misli, ovisnosti o alkoholu ili raznim opijatima... No, čak i ako se psihološka barijera toliko dobro izgradi de ne dođe do ovakvih vanjskih manifestacija nutrina izlazi na vidjelo prilikom nove trudnoće ili poroda kada se blokade razbijaju te na površinu izlaze osjećaji dugo vremena skrivani u nutrini. Nije rijetka izjava majke u takvim situacijama:'' očajno sam željela dijete nakon pobačaja, ali kad su mi ga dali- vratila sam ga- bilo je to nešto loše.'' 124 Tzv. PASS (postabortivni sindrom preživjelih) možda je najjači dokaz ozbiljnosti cjelokupne problematike jer se prenosi na rođenu djecu nakon pobačaja (ali čak i na djecu općenito). Majka zatomljene osječaje krivnje prema sebi može proicirati na djecu što dovodi do još jače krivnje, samooptuživanja, čak i do ponovljenih pobačaja ili čak nerješivih trauma što se odražavaju na svaki aspekt života unutar same osobe, obitelji te ostalih društvenih zajednica unutar kojih se kreće i djeluje takva osoba. Zatomljeni osjećaji mogu se aktivirati u bilo kojoj situaciji koja ženu i malo podsjeti na situaciju pobačaja (razne slike, zvukovi, priče, misli...) što urušava osjećaj stabilnosti same osobe dovodeći je na prag konflikta unutar same sebe. Preživjeli potomci itekako osjećaju sve što se zbiva unutar majke u kojoj su izrastali mjesecima i uz koju su odrasli. Mladi preživjeli (nakon pobačaja) u obitelji mogu ne željeti roditi vlastito dijete, jer su zaplašeni da će bijes koji osjećaju prema svojim roditeljima prenijeti na svoje potomstvo. Djeca čije potrebe nisu prepoznate susprežu svoju čežnju za ljubavlju, a budući da nisu voljeni, ne mogu dar ljubavi prenijeti svojem potomstvu. 125 Ne postoji dakle osoba koja bi potpuno mogla zatomiti osjećaje nakon doživljenog čina pobačaja jer jednako kao što pobačaj razara tijelo majke i tijelo djeteta unutar majke, tako razara i psihu 123

Usp. Tereza Salajpal, Brigita Salajpal- Dominković; Psihičke posljedice pobačaja; Socijalna psihijatrija; 2000; br. 2- 3; str. 93 124 Usp. Tereza Salajpal, Brigita Salajpal- Dominković; Psihičke posljedice pobačaja; Socijalna psihijatrija; 2000; br. 2- 3; str. 98 125 Usp. Tereza Salajpal, Brigita Salajpal- Dominković; Psihičke posljedice pobačaja; Socijalna psihijatrija; 2000; br. 2- 3; str. 98

40

majke kao i osoba koje su sudjelovale u činu (svatko od prisutnih u sali gdje se izvodi pobačaj može osjetiti zgražanje prisutnih nakon obavljenog kada nastaje mrtvačka tišina) te osoba koji su bliži ili daljnji suradnici sa takvom ženom. Razgovarajući sa liječnikom o problematici pobačaja ostao sam zapanjen izjavom:''Da, uđite u salu gdje se čeka na pobačaj. U njoj su žene koje su obavile čišćenje i žene koje čekaju. To je mrtvačnica.''

8.4 Tjelesne posljedice pobačaja Iako se razvoj medicine navodi kao sve sigurniji čimbenik za zdravlje žene u toku i nakon medicinskog zahvata pobačaja, začuđuje činjenica što se rijetko govori o stvarnim posljedicama na tjelesno zdravlje žene nakon pobačaja, pa čak i nakon dužeg vremenskog perioda. Posljedice nisu odmah toliko vidljive (osim pri direktnim komplikacijama prilikom samoga zahvata) jer i sama žena ne opaža promjene na svome tijelu dok se nalazi u stanju šoka ili anestezije. Bitni problemi nastaju kada se tijelo smiri od početnoga šoka i napora te počinje pokazivati drugačije ponašanje od uobičajenog. Prvi znakovi obično se javljaju prilikom prve menstruacije nakon pobačaja gdje dolazi do obilnoga ili neuobičajeno slabog krvarenja uz pojačane bolove u donjem dijelu trbuha. Pojavljuje se pojačano bijelo pranje (flus) koje je praćeno lakim bolovima. To su uz kašnjenje menstruacije i težine u donjem dijelu trbuha znaci koji ne upućuju na dobro jer je to početak procesa sterilnosti (neplodnosti).

Nerijetko se događa da dijelovi raskomadanog ploda nisu u potpunosti izvađeni iz utrobe majke te nastaju maleni polipi (zadebljanja) koja rezultiraju krvarenjem (posljedica je neobnavljanje sluznice što dovodi do kasnije neplodnosti). Posljedica uništenja maternice ne mora biti samo biološkim putem jer se vrlo lako oštećuje i najmanjim pokretom instrumentima koji se koriste prilikom pobačaja (nastaju ožiljci u nutrini maternice koji ne zacjeljuju što dovodi do krvarenja i na kraju do neplodnosti). Posljedica ožiljaka je nemogućnost razvitka svakog slijedećeg ploda u potpunosti što dakako rezultira prirodnom kontrakcijom utrobe (majke) koja izbacuje plod. Posljedica oštećenja ili upale jajovoda dovodi do izvanmaternične trudnoće što dakako dovodi do spontanog pobacivanja ploda.

Iznimni su slučajevi da se žena uz dugotrajnu terapiju i stalni nadzor uspije oporaviti do te mjere da je tijelo sposobno začeti i othraniti plod u cijelom prenatalnom razdoblju te ga (uz određene komplikacije) roditi živo. Takvom intervencijom (pobačajem) u majčino tijelo, tijelo se dugotrajno oštećuje što dovodi do fatalnih posljedica za buduću mogućnost osnivanja obitelji ili čak samoga začeća.

Postavlja se logično pitanje krivične odgovornosti liječnika koji unatoč Hipokratovoj zakletvi tj. unatoč svoj logičnosti svoje struke idu za namjernim uništavanjem zdravoga tijela zbog kratkoročne satisfakcije ali dugoročne katastrofe pacijenta. Postavlja se i pitanje prava svake osobe da odlučuje o svome tijelu pa i do granica uništenja u kojima ne sudjeluje sama već ima stručnu i svaki drugi oblik znanstvene i društvene pomoći. Pitanje je kaznene odgovornosti onih koji nagovaraju osobe na čine uništenja vlastite osobnosti i tjelesnog integriteta. Čini li ih to pasivnim ili aktivnim sudionicima? Činjenica je da se ''nasilnim prekidom trudnoće naglo koči intenzivni rad u cjelokupnom organizmu.'' 126 Jednom učinjen pobačaj ima trajne posljedice koje se mogu vidjeti i prilikom slijedeće trudnoće ili poroda (ako do njega uopće i dođe). Još su 1926. na kongresu ginekologa u Kijevu iznesene činjenice (nakon dugotrajnih studija nad ženama koje su izvršile jedan ili više pobačaja) o post pobačajnim komplikacijama vidljivim na tijelu žene. Navodi se da takve pacijentice prilikom pobačaja imaju povišenu temperaturu (od uobičajene), duže trajanje porođaja, više slučajeva nepravilno postavljene

126

Usp. Angelina Mojić; Pobačaj i reguliranje začeća (sprečavanje neželjene trudnoće); Medicinska knjiga; 1968; Zagreb; str. 31

41

posteljice, veći broj mrtvorođene djece, brojne nepravilnosti u odvajanju posteljice nakon porođaja, znatno povišenu opasnost od krvarenja nakon porođaja… 127 8.5. Društveni uzroci i posljedice pobačaja Kao najčešći društveni uzrok pobačaja navodi se socijalno (ekonomsko) stanje određenog teritorija ili populacije na određenom teritoriju. No, uzmemo li u obzir da je pojava pobačaja jednako raširena zbilja i među ekonomski dobro stojećim slojem dolazimo do činjenice da nije samo socijalni aspekt odlučujući za takvo činjenje. Nadalje, kao jedan od uzroka društvenoga mnijenja na zbilju pobačaja možemo navesti i religijsko uvjerenje kao opravdanje svojevrsnog žrtvovanja različitim bogovima, no moramo biti svjesni da su takve zajednice odavno nestale razvojem ljudskog društva. Takav slučaj možemo vidjeti možda kod Inka (žrtvovanje djece), ali suvremeno društvo posve odbija takvu sliku. Kao jedan od slučajeva možemo navesti ciljano biranje populacije s određenom nakanom. Dakle, svjesno ulaženje u ulogu čistaća društva u svrhu određene ideje. ''Selektivni pobačaji u posljednjih 20 godina u Indiji uzrok su nerađanja 10 milijuna ženske djece – objavio je britanski medicinski časopis „Lancet“. Skupina znanstvenika, analizirajući podatke o plodnosti na uzorku od šest milijuna žena, objavila je kako je 1997. godine rođeno pola milijuna ženske djece manje u odnosu na predviđanja. Ako se ta procjena primijeni na posljednjih 20 godina, onda se dolazi do broja 10 milijuna. Prema stručnjacima, uzrok te pojave su selektivni pobačaji ženskih embrija. Po mišljenju Prabhata Jha, profesora na sveučilištu u Torontu, uporaba ekografije u otkrivanju spola embrija ukazuje na nerađanje na tisuće ženske djece. Ta je praksa povezana s indijskom kulturom u kojoj je muško dijete nositelj obiteljskog imena i izvor zarade te jamstvo za stare roditelje, dok je žensko dodatni trošak za obitelj, koja u slučaju udaje, mora osigurati miraz. Osim u Indiji, selektivni se pobačaj prakticira u Afganistanu, Nepalu, Pakistanu, Kini i Južnoj Koreji. Prema izvješću Fonda za stanovništvo Ujedinjenih naroda, objavljenom u listopadu 2005. godine, umorstvo bi djece i selektivni pobačaji mogli prouzročiti demografsku neuravnoteženost s nepredvidivim društvenim posljedicama.'' 128 Kultura bitno utječe na prilike unutar naroda, ali postavlja se pitanje prava na temelju te iste jer nešto što je određeno kulturom ne mora nužno biti i izraz morala a zakon je prvenstveno bitan zbog određivanja morala a ne kulture nekog naroda. Društveni uzrok se najbolje ogleda na (zakon o pobačaju) pobačaj u prešutnom odobravanju ili prešutnom negiranju. Jer društvo kao zajednica je vrlo labilan i posve relativan pojam kada je u pitanju moralni aspekt jer zakonodavac ni u kojem slučaju ne može biti posve objektivan, ali u najvećoj mjeri on to dakako mora biti. Opće stanje života unutar zajednice bitno utječe na opće raspoloženje te mnijenje te iste pa shodno tome određuje i ponašanje pojedinaca. No, treba li se zakon povoditi kroz ekonomske norme kada je u pitanju određenje i zaštita ljudskog života?

Mišljenja sam da je život prvi uzrok i prvi cilj društva. Uzrok je samog nastanka i opstojnosti zajednice, a cilj je njezinog očuvanja, unapređenja, razvoja i opstanka. Gledamo li na problematiku u širem vremenskom razmaku možemo primijetiti kako se misao o pobačaju mijenjala tijekom vremena a pod utjecajem raznih političkih struja i društvenih situacija. No, demokracija zapadnog sistema nije sa sobom donijela demokraciju za dobrobit naroda već samo sliku dobrobiti kojom se prikrivaju zakulisne igre vlastitih interesa pojedinaca ili skupina interesenata. S druge pak strane posljedice koje proizlaze iz svakodnevice pobačaja mogu se promatrati na društvenom i na psihološkom planu kako pojedinaca tako i cjelokupne 127

Usp. Usp. Angelina Mojić; Pobačaj i reguliranje začeća (sprečavanje neželjene trudnoće); Medicinska knjiga; 1968; Zagreb; str. 32 128 Usp. http://www.oecumene.radiovaticana.org/cro/Articolo.asp?c=63081

42

zajednice. Pojedinci ne mogu normalno funkcionirati unutar zajednice noseći duboki konflikt unutar samih sebe jer on prije ili kasnije ispliva na površinu mijenjajući odnose u bližoj zajednici takvih osoba. Što se tiče utjecaja na cjelokupnu zajednicu mnogi će primijetiti da se na prvi pogled u velikim zajednicama zapadnog potrošačkog sistema isprva na primjećuje utjecaj, ali pogledamo li malo manje zajednice možemo ući bar malo dublje u samu problematiku. Npr. ''Američki Arapaho Indijanci vjerovahu i bojahu se da će se pobačeno dijete prije ili kasnije vratiti te raniti ili ubiti svoju majku, Eskimi pak vjeruju da žena sa preuranjenim plodom izlučuje čudan vonj koji može zaraziti lovce na tuljane, a tuljani osjetivši takav vonj, plivaju na protivnu stranu od lovaca. Himalajska pak plemena vjerovahu da su pobačaji i slučajevi mrtvorođenčadi djelo đavolskih sila. Rhade Moi (pleme u Indokini) vjeruju da duhovi pobačene žene mogu komunicirati s Ae Die (Gospodarom svemira) koji na njihovu molbu može poslati nevolje na čovječanstvo. Vede (indijske vjerske knjige) iznose stav da je pobačaj najveći mogući prijestup za koji je nemoguće nadoknaditi krivnju.'' 129 Malene zajednice posebno su osjetljive na pitanje pobačaja jer ne radi se samo o pojedincu i njegovim postupcima već se radi o životu cjelokupnog društva u kojem ovaj prebiva.

Mentalitet današnjeg čovjeka usko je vezan na sebe iz čega proizlazi zatupljenost za osjećaj zajedništva prema pojedincu tako i pojedinca prema zajednici. Posljedice su dakako loše na psihološkom pogledu jer to je područje najviše ugroženo. Nedvojbeno je da zajednica (određena manja skupina ljudi unutar sveopće zajednice) ima koristi od pobačaja i to financijske. Veliki kapital koji se okreće u bolnicama na temelju izvršenih pobačaja nikada ne može imati svoje konačno određenje zbog jednostavnog razloga nemogućnosti bilježenja broja izvršenih pobačaja i cijene u kojima se takvi zahvati kreću. Legaliziranje smanjuje troškove samog zahvata i prividno daje sigurnost izvođenju postupka za majku, ali uzmemo li u obzir da su šanse da žena zadobije ozljede u (za njezino zdravlje) gotovo savršenim uvjetima vrlo velike, ni takvi uvjeti nisu velika garancija napretku. Troškovi standardnog tretmana pobačaja kreću se između 3000-5000kn ovisno o liječniku, ustanovi, specifičnosti situacije, rizičnosti…Cijena nikada nije fiksna. Cijena koju žena plača ne može se izraziti u novcima. Žena plača ostatkom svoga života koji degradira na nutarnjem planu trenutno, a vremenom i na vanjskom planu. Pitanje je koliko je uvjerljiv argument da se zakonskom zabranom pobačaja cjelokupna situacija stavlja u ilegalu te se time dodatno ugrožavaju životi žena jer iz takvog postavljanja problema proizlazi pitanje: koliko bi žena u tom slučaju promijenilo odluku? Zakon o zabrani pobačaja ne može se donijeti kada se za to ne stvore uvjeti za njegovo provođenje jer uzaludno je donositi zakone koji ne mogu biti realizirani samo zbog izmjene kao takve. Svrha je dakako kazniti sve one koji se služe pobačajem kontracepcijskom metodom iako imaju sve uvijete da tako ne čine (to se dvostruko protivi moralu), konačno štititi ljudska prava nerođenog djeteta o kojima se samo teoretizira bez konkretnih rješenja, uzdići svijest u ljudima, postaviti granice padu morala… No, da li je sve to moguće unutar zajednice kojoj je stopa morala vrlo niska i koja se povodi više za anima osobnošću nego li za ratio sposobnošću? Zakon je nužno donijeti unutar situacije povoljnije za majke i njihovu buduću djecu koju će dakako moći podići na noge što je prvenstveno zadaća cjelokupne zajednice. Nismo niti ušli dublje u tematiku, a pitanja i problemi kao da ne prestaju izvirati iz sadašnje slike društva koje kao da se urušava unutar samoga sebe unatoč prividnom površnom razvoju. Seksualna revolucija donijela je otvorenost ljudi jednih prema drugima, ali bez osnovnog elementa odgovornosti bez kojeg odnosi poprimaju suprotan učinak od izgradnje međuljudskih odnosa na svim razinama. Nastupom boljševizma u Rusiji, s njime sukladno i slobodne ljubavi, širokih mogućnosti za bračne razonode i dopuštenosti pobačaja stariji članovi partije nazivali su problem pobačaja u Moskvi i Lenjingradu 129

Usp. Rudolf Hraščanec; Strahote pobačaja; 1990; br. 5; str. 686- 688

43

masivnim i zapanjujućim. 130 Navodi se da su milijuni beskućne djece tada tumarali ulicama bez doma i ikakvih mogućnosti. Strah je to svake zajednice koja razmišlja o zakonskoj zabrani pobačaja jer se takvim zakonom povećava broj rođenih, broj djece o kojoj država treba skrbiti te za čiju dobrobit treba izdvajati znatna sredstva. Rijetko koja zajednica zapadnjačkog mentaliteta je spremna na takve ustupke navodeći niz poteškoća pretežito financijske naravi. Iako se velika novčana sredstva redovito spominju oko navedene problematike, ipak su veća sredstva koja mnogi namiču legalizacijom pobačaja. Počevši od slučaja RH mišljenja sam da je tako malu državu veoma lako kontrolirati određenim financijskim sredstvima koja se ionako namiču od njezinih građana a sve u svrhu legalizacije pobačaja. Godišnja procjena pobačaja u RH kreće se u rasponu od 200 000 do 500 000 (uzmu li se u obzir sve zemlje u kojima borave građani RH). Dakle, i sa najmanjim brojem govorimo o državnom samoubojstvu. Gledajući sa religijskog gledišta dolazimo do apsolutnog razilaženja pred činjenicom da se 85% građana RH izjašnjava katolicima. No, ta činjenica ne začuđuje toliko imamo li u vidu deklarirane vjernike, i površne građane. Koliko je pravni sistem u službi naroda sa neriješenim pitanjem pobačaja posve je upitno jer iako ga se ne može posve suzbiti, pobačaj se može donekle staviti u granice koje moraju biti jasno i čvrsto određene. Svrha zakona nije samo zaštititi žrtve, već i spriječiti potencijalnost same štete nad čovjekom. Da li se zabrana određenog činjenja kosi sa pojmom demokracije (u službi naroda) i prava na slobodu izbora bez odgovornosti?

9. SVRHA KAŽNJAVANJA POBAČAJA I UPITNOST KAZNE Iako sam prethodna poglavlja svrstao pod kaznenopravni aspekt (što bi moglo izgledati posve čudno), mišljenja sam da se svrha same kazne mora razlikovati od pitanja koja su iznesena sama za sebe. Svako od područja kojim je zahvaćena problematika pobačaja nosi u sebi niz pitanja na koja je vrlo teško odgovoriti zasebno tj. bez odgovarajuće povezanosti u cjelini koja se zove društvo u vrijeme određenog razvoja i naslijeđa. Posljedice pobačaja vuku sa sobom mnoga pitanja o odgovornosti (pa čak i kaznenoj) osoba koje sudjeluju u samom činu ili čak i osoba koje su nagovarači na takav čin. Specifičnost utjecaja na samu ženu nakon izvršenog zahvata (te i na društvo u cjelini) dovodi se u pitanje valjanost zakona koji dopušta degradaciju pojedinca (i zajednice) na jedan profinjeni način. Koliko je to dopustivo pokazati će sud vremena, ali koliko je to održivo pokazati će sami ljudi nad kojima se zakon ispunja.

Mjera zla koju treba odvagnuti i stupanj krivnje kojeg treba utvrditi 131 variraju tijekom razvoja ljudskog doživljaja sebe i života, ali određeni stupanj (nutarnje) krivnje uvijek postoji u svakome čovjeku ma kako on doživljavao bezazleno problem pobačaja. Specifičnost problema navodi na misao da kazna u ovom slučaju ne ide za svrhom izjednačavanja dobra i zla već s ciljem odgajanja i prevencije, rekao bi čak promišljanja. Uzaludno je kažnjavati ako se ne nazire svrha kazne, a svrha je pak različita za određeni stupanj počinjenog djela i određeni kadar ljudi koji sudjeluju u takvim djelima. Bavimo li se ovdje opasnim (po društvo) zločincima ili ne, ili se pak bavimo strogo osobnim slučajevima koji nemaju utjecaja na okolinu? Svaki postupak koji čovjek čini unutar zajednice ima određenu težinu kako za tog pojedinca unutar zajednice tako i za zajednicu kao cjelinu. Pobačaj nikako ne može ostati mrtvo slovo na papiru jer posljedice koje proizlaze iz samoga čina itekako imaju utjecaj na cjelokupnu životnu sliku određenog mjesta i vremena. Sukladno tome, kažnjavati npr. krađu (iz nužde) pa makar i najblažom kaznom a ne kazniti počinitelje pobačaja (svakog zasebno) 130

Usp. Rudolf Hraščanec; Strahote pobačaja; 1990; br. 5; str. 690 Usp. Leo Cvitanović; Svrha kažnjavanja u suvremenom kaznenom pravu; Hrvatsko udruženje za kazneno pravo i praksu; 1999; Zagreb; str. 249

131

44

bila bi smiješna igra mačke i miša u dobu tzv. velikog razvoja ljudske misli i sveopćeg napretka. Suprotno struji konzervatizma (kazna kao izraz osvete za počinjenu nepravdu) te struji liberalizma (zaštita pojedinca i društva ponekad čak i od samih sebe) suvremeno vrijeme traži najprije od čovjeka razumjeti a ne zaključivati ad hoc. Razumijevanje ne proizlazi iz pukog znanja bilo na kojoj razini proučavanja ili čak doživljenog već proizlazi iz ukupnosti nutrine kao i ratio zbilje na koju se suvremenost (ponekad slijepo) oslanja.

Uzmemo li u obzir činjenicu da se za krivnju traži namjera moramo biti svjesni specifičnosti namjere u pogledu pobačaja. Iz namjere proizlazi krivnja a iz krivnje stupanj odgovarajuće kazne. Svrha je zapravo jasno razlučiti to troje imajući u vidu Čl. 16 Ustava RH koji pobliže iznosi svrhu kazne navodeći:'' Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.'' Namjera i krivnja proizlaze stoga kako prema pojedincu tako i prema zajednici. Rušenje javnog morala bitni je elemenat krivnje iako bez namjere, a rušenje zdravlja (majke i djeteta) bitni je elemenat namjere i sukladno tome krivnje. Pobačaj je svakako rušenje stupnja javnog morala ma na kojem se on stupnju predhodno nalazio i u tom pogledu je kažnjivo. Narav ili čak svrha kazne mora biti prvenstveno refleksija krivnje u zrcalu svijesti pojedinca koji znade da je život najviša stepenica postojanja koju treba štititi u svakom pogledu. Ograničenje tog najvišeg stupnja nikada ne smije biti upitno, ali ipak ''Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.'' 132 Namjera se mora razlučiti kako kod žene, tako i kod svih onih koji sudjeluju u pobačaju jer proizlazi li ona iz zaštite vlastita života ili iz zaštite nekih interesa? Recidivisti su itekako upitni jer se ne radi o zaštiti vlastita života u specifičnim uvijetima već se radi o egoističnim interesima suprotnim svakom stupnju morala pa čak i zdravog razuma. Svrha je stoga zaštiti interese potencijalno ugroženih od recidivista ali i kazniti počinioce za počinjeno djelo razmjerno stupnju namjere i krivnje. Svrha je zaštititi život kao najviši stupanj vrijednosti koji se umanjuje unatoč svim pokazateljima suvremene znanosti i najintimnije ljudskosti da on (život) to uistinu i jest. Pobačaj je specifičan u svakom pogledu jer namjera uvijek postoji, ali je podložna specifičnim uvijetima u kojima nastaje a sukladno tome i elemenat krivnje se nikako ne može nijekati, ali se dakako može svesti na minimum imajući u pogledu specifičnost svakog slučaja zasebno.

9.1.Osvrt na Kazneni zakon Iako se (u pogledu problematike pobačaja) temelji na zakonu iz 78’ KZ je doista blag prema prekršiteljima odredbi iz Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (78'). S obziorm na učestalost te brojnost pobačaja koji su doista na stupnju da se za njih kazneno odgovara vrlo su rijetki koji su tako prikazani i prijavljeni.

Radi se naime o interesu same žene koja se odlučila na pobačaj te u tom slučaju ne može liječnik biti odgovoran (po mišljnju mnogih). No, liječnik je odgovoran u svakom slučaju pobačaja (osim iznimnih situacija u kojima je ženin život u stvarnoj opasnosti pa se stupanj njegove krivnje nasuprot djeteta svodi na minimum, iako krivnja postoji jer se radi o djetetovom životu) kao i žena te svatko tko je posredno ili neposredno umješan u pobačaj.

Odmak od zakona iz 1929 vidljiv je u smislu razvoja ljudske misli i demokracije, ali je ipak izgubljena srž koju je on imao, a to je misao da je ljudski život od početka itekako ljudski život koji treba štititi jer je najveća vrijednost za koju ne postoji realna nadoknada u smislu kazne. Sadašnji KZ u Čl. 91 navodi:'' Kaznom zatvora najmanje osam godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se: onaj tko usmrti trudnicu'' što se svrstava u kategoriju teških ubojstava (dvostrukog?). U tom pogledu zakonodavac daje do znanja da se radi o specifičnom 132

Usp. Ustav Republike Hrvatske; NN br. 41/2001

45

području kaznenog djelovanja koje ne zahvaća samo jednu osobu i njezine koristi ili štete već se radi o dvjema osobama (iako se ovoj drugoj ne priznaju prava kao cjelovitoj osobi). KZ se u Čl 97 osvrće na problematiku pobačaja:''(1) Tko protivno propisima (iz 78') o prekidu trudnoće, trudnoj ženi s njezinim pristankom započne vršiti, izvrši ili joj pomogne izvršiti (ovdje se ne navodi na koji način: novčano, ili možda medicinski, ili čak traženjem i nabavkom raznih preparata, t. posredno ili neposredno...) prekid trudnoće, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

(2) Tko trudnoj ženi bez njezinog pristanka započne vršiti ili izvrši prekid trudnoće, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(3) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini nakon desetog tjedna od začeća (78'), kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Tko kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka počini nakon desetog tjedna od začeća, kaznit će se kaznom zatvora od tri do deset godina.

(5) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. i 3. ovoga članka prouzročena smrt žene ili joj je zdravlje teško narušeno (Odnosi li se to na tjelesno ili na psihičko zdravlje? Sva istraživanja i primjeri žena koje su prošle takav zahvat pokazuju da se ovdje radi o teškim tjelesnim i vrlo teškim psihičkim posljedicama za koje je vrlo velika upitnost potpunog izlječenja ili barem zaustavljanja dodatnih komplikacija koje bitno utjeću kako na samu žrtvu tako i na društvo.

Ovdje se nazire vrlo velika povezanost sa Čl. 98 (tjelesna ozljeda), 99 (teška tjelesna ozljeda) i 101 (ozljeda iz nehaja), ali s obzirom da se radi o formalnom pristanku žene pismenim putem na temelju Čl. 18 Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, vrlo je teško dokazati krivnju prema Čl. 102 KZ jer se radi o privatnoj tužbi... ), počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(6) Ako je kaznenim djelom iz stavka 2. i 4. ovoga članka prouzročena smrt žene ili joj je zdravlje teško narušeno, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

Promjene su vidljivo potrebne jer se radi zapravo o modifikaciji zakona na temelju onog iz 78' koji je itekako nedorečen. Modifikacije su potrebne kako na području smanjenja granice od ''10 tjedana trudnoće'' jer znanost (ako je ona jedini pravi pokazatelj istinitosti, kako se čini) nedvojbeno pokazuje da život nove jedinke itekako postoji od samoga začetka iako se ne razvija odjednom nego postepeno tjelesni aspekt osobe. Nadalje, argumentiranost pobačaja iznimkama ni u kom slučaju ne smije biti temelj legalnosti na svim područjima koje nisu iznimke niti se tako ni u kome slučaju ne mogu takvima smatrati. Recidivisti koji pobačaj koriste kao metodu kontracepcije ni u kom slučaju ne smiju biti izostavljeni iz odredaba KZ jer se radi o svjesnosti koja tim više podiže stupanj odgovornosti. Izmjene su potrebne u pogledu liječničke struke koja svoje znanje i svrhu upotrebljava suprotno postulatima Hipokratove zakletve (koja se shvača kao forma a ne kao nit vodilja) i stupnju znanstvenih dostignuća koja idu u prilog životu. Priziv savjesti mora biti zakonom uređena zbilja a ne pravilnikom određene ustanove lako zaobiđeno pravo kojim se može služiti čak i u svrhe ucjene radnoga mjesta. Zakonom moraju biti određene iznimke koje su neizbježne a u kojima život mora biti na prvome mjestu i koji se mora štititi svim mogućim sredstvima znanja i dostignuća suvremene tehnike. Zakom mora uzeti u obzir zbilju čovjekove cjelovitosti a ne samo tijela te shodno tome štititi čovjeka u potpunosti a ne samo parcijalno.

9.2 Iznimka silovanje, incest, obljuba nad maloljetnom osobom, obljuba korištenjem položaja...

Promatranje sfere pobačaja pod posebnim okolnostima najteže je područje regulacije ove materije jer se radi o slučajevima u kojima je život jednako važan kao u svakom slučaju, ali se ovdje radi o posebnim okolnostima u kojima se ženina krivnja uopće ne može uzeti u obzir ili se može svesti na minimum. Kakav god pobačaj bio, krivnja prema životu nedužne osobe

46

postoji, ali se u posebnim situacijama može svesti na minimum. Ženina krivnja se ne može uzeti u obzir ako se stvarno i dokazano radi o slučajevima silovanja, incesta, obljube nad maloljetnicom, korištenje položaja (ponekad čak i mobbing koji rezultira direktnim napadom...). Međutim, iznimke takvog tipa rijetke su nasuprot svim ostalim pobačajima koji su pravno dopušteni pozivanjem na baš ovakve iznimke što se ni u kom slučaju ne smije stavljati pod jednaku moralnu i kaznenu odgovornost. Kod navedenih iznimaka radi se o sudjelovanju dva subjekta u određenoj radnji od kojih je jedan agresor a drugi je žrtva, no specifičnost leži u činjenici da se i treća osoba unutar navedenog odnosa koja je proizašla kao njegov plod smatra agresorom a ne žrtvom. Pa čak se i gore postupa sa trećom osobom (dijete) nego li sa stvarnim agresorom jer se začetome oduzima život a agresoru određuje ''zatvor''. Žrtva (žena) u tom slučaju postaje dvostruka žrtva jer se nakon teških tjelesnih te napose psihičih posljedica podvrgava zahvatu koji je za nju jednak (ako ne i gori na psihičkom planu) od prvog slučaja. Ako je temeljno pravno dobro kazniti pčinitelje u svrhu nadoknade počinjenog zla, očuvanja javnog reda, očuvanja morala te resocijalizacije samoga počinitelja onda ne može biti prihvačena teza da je pobačaj upravo i činjenje toga. Radi se o novoj osobi koja nipošto nije kriva za počinjeno protupravno djelo između dvije (ili više) osobe. Radi se i o ulozi žrtve koja je u takvom slučaju dvostruka žrtva što za nju nosi velike posljedice. Iznimka na planu kazneno pravne regulacije pobačaja u tom slučaju mora postojati ako se radi o slučajevima navedenih iznimaka u kojima žena nije imala volje niti svjesnog udjela. Tada se može odlučiti za ono što joj nalaže savjest (priziv savjesti), ali time se ne briše krivnja u potpunosti (jer se radi o ljudskom životu) već se ta krivnja svodi na minimum. Svaki slučaj u kojem je žena potpuno svjesna mogućnosti začeća upuštajući se u odnose sa partnerom odgovornost postoji te se stoga ne može tražiti umanjenje krivnje. Iznimka od navedene tvrdnje može biti dokazana stečena navika, bolest ili čak psihičko stanje koje umanjuje stanje svijesti osoba... Dakako da se radi i o krivnji partnera koji je svjestan posljedica ako se neodgovorno upušta u odnose iz kojih može proizači ugrožavanje ženina integriteta. Odgovornost je na svakoj osobi, a stupanj ovisi od specifičnosti slučajeva. Najteži pak oblik kršenja moralnosti, pa čak i svaki gubitak odgovornosti čine osobe koje se pobačajem služe kao metodom kontracepcije. Zakon bi u svrhu očuvanja života takve osobe trebao strogo kažnjavati jer se radi o ljudima koji posjeduju potpuni stupanj svjesnosti pa time i krivnje. Iznimke koje su navedene nipošto ne mogu biti glavni argumeniti zabrane zakonske regulacije pobačaja jer se radi o iznimkama koje kao takve moraju biti točno uređene zakonom a ne prepuštene samovolji pojedinaca u slučajevima kada zakon uopće ne postoji ili je potpuno apsurdan.

Demokracija nije dopuštanje činjenja koje prije određenog vremena nije bilo dopušteno već je to dopuštanje ponašanja koje je u proporcijonalnom odnosu sa odgovornošću. Sloboda bez odgovornosti nije izraz demokracije već bezvlađa (anarhije na određenom stupnju koja prije ili kasnije prelazi u viši oblik).

10. ULOGA POLITIKE I MEDIJA U PITANJIMA POBAČAJA Pitanje pobačaja prije svega je pitanje osobnog stava prema još nerođenim osobama, ali i odobravanju zajednice (političkim strujama). Oduvijek je pitanje pobačaja bilo pitanje politike i jasno određenih polova (pro life i pro choice). S jedne strane postoje oni koji se nazivaju pokretom Pro Life koji se zalaže za priznavanje prava pojedinaca od njegova začeća do rođenja kao prava osobe. S druge pak strane djeluju ljudi unutar pokreta Pro Choice zalažući se za tzv. prava žena da odlučuju o svome tijelu i planiraju trudnoću kada one to žele i na koji način one to žele jer sve ostalo predstavlja direktno ugrožavanje njihova tijela i psihe te time i cjelokupne njihove osobe. Politika je oduvijek imala sluha za jednu i za drugu stranu ovisno o broju birača koji su birali određenu stranku ili pojedinca na vlasti.

47

Redovito se ostavlja mjesta ''rupama u zakonu'' kako bi se moglo uskladiti balansiranje mišljenja političara sa mišljenjem naroda kojem se nastoji ugoditi da bi se dobili glasovi na izborima. Nedvojbeno je da mediji ostvaruju veliku ulogu u oblikovanju mišljenja mase i veliki je postotak onih koji ne posjeduju vlastita konkretna mišljenja već slijepo prihvaćaju mišljenje većine tj. mišljenje koje im se nameće preko medija ali i interno. Politika je nedvojbeno jako oružje kako bi se održao i zaštitio život građana postojeće države, ali je još ubojitije oružje kada je u pitanju očuvanje života još nerođenih jer se ne poduzimaju konkretne mjere. Različiti polovi gledanja na problem pobačaja izviru iz najčešće volonterskog angažmana onih koji imaju svoja stajališta, ali argumenti se uvelike razilaze.

Konzervativna strana zalaže se za život u svakome pogledu argumentirajući kako žena uvijek mora biti svjesna svojeg dubokog poziva majčinstva te shodno tome mogućnosti začeća stupanjem u spolne odnose. Ni u kojem trenutku se ne može reći da žena nije svjesna mogućnosti trudnoće (osim u posebnim okolnostima; prilikom silovanja, incesta, obljube nad nemoćnom osobom...). Međutim, prevelika je odgovornost stavljena na odgovornost majke kako u zakonskim odredbama 133 tako i u mišljenju okoline. Žena je stavljena pred povećalo javnosti (okoline) dok je muškarac stavljen u pozadinu cijelog događaja. Time se stavlja neodgovorno očeva strana u ruke same majke koja ne može sama donositi tako važne odluke, (a u pitanju je uvijek i karijera, materijalni uvjeti života, ugled same obitelji…) Konzervativni pokret ide za zaštitom treće osobe (začetog djeteta) koja nije kriva za ničiju grešku i koja je plod a ne produkt, živo biće a ne stvar (koja može biti nečija osobna imovina). Osoba koja se ne može braniti nije osoba koja nema svoje dostojanstvo i vrijednost pa stoga ne smije biti tretirana kao potencijalna sa potencijalnim pravima. Nitko ne može točno definirati što su to potencijalna prava potencijalne osobe jer ne može postojati potencijalna osobnost. Time bi se moglo pretpostaviti da je i bilo koja životinja potencijalni čovjek jer ima neke osobine koje posjeduje i čovjek na određenom stupnju razvoja. Potencijalnost nikoga ne može zaštititi (barem zakonski), a toga si itekako svjesni zakonodavci. Nema razuma koji to svjesno može pobijati, jer onda niti nije razum već ludost.

Pokret izbora podupire slobodu pobačaja jer zakon s više loših posljedica nego dobrih zapravo i nije dobar zakon. Navodi se kako kriminalizacija pobačaja ne ukida sam pobačaj nego ga seli u ilegalu, a žene izlaže riziku i nestručnoj intervenciji. 134 Navod je sam za sebe posve točan, ali je upotrijebljen posve u krivoj opreci pojmova tijekom razmatranja jer mogli bi na temelju takve argumentacije zaključiti da treba uvesti i prostituciju jer ovako se odvija u ilegali što žene stavlja u nezaštićen položaj i ugrožava njihovo zdravlje zbog neobaveznih mjera zdravstvene zaštite koje bi bile obvezene kada bi se zakon o legalizaciji prostitucije odobrio (zabrana prostitucije je nedvojbeno snažan predmet za mnoga istraživanja, ali ostaje nedvojbena činjenica da se legalizacija duboko protivi dostojanstvu svake osobe kao i javnom moralu).

Problem je pravna terminologija koja ostavlja mjesta ubijanju nerođenih izmišljajući pojmove a ne priznajući njihovu osobnost. Na taj način popušta ionako slaba moralnost ljudi koja zapravo i nije moralnost već mišljenje o mogućem dobru. Prava moralnost i religioznost uvijek u središte stavlja čovjeka i kao takvog ne može prihvatiti argumentaciju da čovjek nije čovjek od začetka. Znanost nije dokazala da čovjek nije čovjek od začetka, a na temelju mogućnosti ubija se mnogo nerođenih. Zabrinjavajuća je činjenica da je privatni automobil bolje zaštićen od nerođene djece što govori o stupnju razvoja civilizacije ili bar onog što se civilizacijom naziva.

133

''Prekid trudnoće se vrši na zahtjev trudne žene...'' Čl. 18; Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece; NN br. 18/ 1978 134 Gordana Cerjan- Letica, Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijeloga pokreta Za izbor i Za život, Revija za sociologiju, 1997, 1-2, str. 1-18

48

Mediji kao sveopći faktor širenja obavjesti postaje vrlo moćno (oruđe) oružje. Globalizacija sa sobom nosi povećani protok informacija koje se mogu koristiti na razne načine te u razne svrhe. Mediji su samo pitanje novca kojim se kontrolira tržište informacija. Pobačaj je neiscrpni rudnik novca kako za liječnike i sve one koji u tome sudjeluju tako i za medije kojima nije u interesu širenje informacija koje su potpune i točne već onih koje su djelomične i zbunjujuće koje ljude navode na krivnje ili nepotpune (činjenično upitne) zaključke. Time se stvara ozračje odobravanja zakona koji rješava problematiku u korist legalizacije pobačaja.

Postoje međutim cjelovite činjenice, istraživanja koja idu u prilog životu (pa čak i iz tabora onih koji su za legalizaciju pobačaja, jer život se može nijekati, ali se ne može izbrisati- osim pobačajem) do kojih treba doći, koje treba isčitati, rasčlaniti te razumjti. To nije zadaća (dužnost) mase, to je zadatak (dužnost) svakog pojedinca koji razmišlja i živi.

11. ZAKLJUČAK Treba imati više povjerenja u promatranje negoli u autoritet, ma koliki bio utjecaj tog autoriteta.

Puno je teže pisati zaključak nekog rada jer on tek pri svršetku pisanja postaje uvod u djelo koje se zove život. Šta se govorilo i šta se pisalo o određenoj temi, jedino je život u niti vremena kadar pro(pre)suditi. Ljudske misli mogu biti varljive, ljudski osjećaji povodljivi, ali nutrina koja dijeli čovjeka od sveg ostalog jest duh. Njemu nije podložno niti vrijeme niti mjesto jer njime ne upravlja niti ljudska misao. Pa ipak, čovjek je biće podložno duhu vremena i razvoju misli koja ga ponekad sputava a ne uzdiže. Mogu se napisati cijeli traktati o nastanku života koji bi čak i sa znanstvenoga stajališta imali svoga utemeljenja jer znanost koja se razvija zorno pokazuje da je misterium koji se zove čovjek misterium od svoga početka pa do svoje smrti. No, unatoč svim razvojnim stupnjevima kroz koje tijelo i misao prolazi, čovjek je u svojoj nutrini uvijek čovjek zaogrnut nespoznatljivim. Tek na kraju pisanja ovog rada počinje se ulaziti u problematiku koja se naziva pobačaj. Nešto što je ljudima sveto zbog dubokog uvjerenja o svetosti ljudskoga života, drugima je predmet zgrtanja novca, a zakon je samo paravan kojim se služe oni koji žele opravdati svoja djela koja u samima sebi nisu nimalo ljudska. Pa čak i oni koji niječu postojanje osobe od začeća ne mogu se složiti u mišljenjima da li je začeto osoba ili nije što pokazuje da čovjek ima usađeni misterium koji može zatomljavati, ali ga ne može posve izbrisati i uvijek mu se iznova vraća ma koliko ga svojim razumom nastojao zanjekati i izbrisati iz postojanja.

U radu se nisam dotaknuo filzofskog poimanja osobe kako ni metafizičkih rasprava o čovjeku iz razloga skraćivanja rada. Iako sam dotaknuo brojna pitanja nisam se želio zaustavljati ni na previranjima priznatih znanstvenika i filozofa jer bi tome bilo mjesta u opsežnijoj studiji a ne u radu ovakvoga tipa. Nisam se dotaknuo ni znamenitog Warnock reporta o kojem bi se štošta dalo reći jer vrijeme koje je pred nama najbolje će donjeti sud ispravnosti. Nisam uvrstio niti znamenito previranje J.J. Thomson i njenog voliniste kojeg treba spasiti (iako je to materija za posebnu studiju- osobno mislim da se kod violiniste radi o pitanjima svjesnosti (koju posjeduju partneri ulazeći u odnose) te odgovornosti koja iz toga mora proizlaziti a koje je autorica zaobišla postavljajući igru drugačije...) Također, nisu uvršteni mnogi citati, mnoge misli i analize upravo zbog skračivanja same materije, ali za njih će dakako biti mjesta u budućim radovima ili u proširenju postojećeg. Prvenstveno, želio sam dotaknuti misli, činjenice i pitanja koja potiću na razmišljanje vezano uz problematiku pobačaja na koju nije moguće donijeti opće prihvačeni zaključak (što zapravo i nije bitno). Pitanje je koji bi to zaključak sam po sebi i mogao biti kada ne doživljavaju svi jednako svetost života i ne shvačaju čovjeka kao osobu već samo kao predmet interesa koji su često osobne naravi.

Zakon donesen od bilo koje države ništa ne vrijedi ako mu u središtu nije čovjek koji mora

49

biti temelj i cilj svake zaštite. Ne postoji odredba koja bi mogla ukinuti nutarnji vapaj čovjeka prema životu koji je dio njega samoga. Razumljivo je odobravanje zakona o pobačaju (s obzirom na današnji mentalitet društva) iako se ljudi zgražaju nad njegovim uzrocima i posljedicama (i činjenici da se zaista radi o osobi koja je bespomoćna a koju se nasilno ubija).

Razumljiva je i činjenica da donošenje drugačijeg zakona neće promjeniti ništa ako se ne promjene činjenice koje bi omogućile provedbu takvog izmjenjenog zakona, a to su: skrb za obitelji na državnoj tarazini, državno pomaganje majki sa više djece, olakšice trudnicama i majkama, razne beneficije i pomoći... Život se ne može razvijati tamo gdje za njega ne postoje uvijeti, to je zakon prirode. Život se ne može poticati i braniti ondje gdje se uvijeti i već posojećeg ugrožavaju. No, on (ponavljama) mora biti temelj i cilj svakog ljudskog napretka i razvoja.

Stupanj razvoja kojeg nudi današnja civilizacija ne nudi ljudima mjesta za razvijanje vlastite osobnosti (vlastitog bića) te im nameće zakone koji nastoje podkrijepiti opravdanost tako niskih moralnih čina, ali nedvojbeno je da svaka civilizacija nezaustavljivo hrli svome kraju onoga trenutka kada moral počinje opadati. Tada dolazi ona strašna činjenica ljudske povjesti u kojoj čovjek čovjeku postaje vuk (homo homini lupus).

Cilj ovoga rada nije dati odgovore već postaviti pitanja na koja odgovor mora doći od pojedinaca koji su kadri razmišljati te razumjeti. Sve manje od života a što se diže na tron života ne priznaje kako autor tako ni povijest koja je groblje civilizacija koje su činile iste pogreške samo pod drugačijim okriljem prilika. Ono što slijedi nipošto nije kraj već početak istraživanja na području misli, na području života što će dakako doprinjeti dopunjavanju iznesenog te brisanju nedorečenog a sve u svrhu zaštite onog što se tako olako shvača, a to je život.

Mišljenja sam da je duh ovoga vremena Carrelovskog 135 određenja jer koliko li je istine skriveno u izrečenoj misli:'' Ambijent, što ga je stvorilo naše shvačanje i naši postupci, taj ambijent nije prilagođen ni našem stasu ni našoj formi. Mi smo u njem nesretni te degenerirani moralno i intelektualno. Nemir i nesreća stanovnika novog tipa države proizlazi iz njihovih političkih, ekonomskih i socijalnih uređenja, ali nadasve od njihove vlastite dekadence. Oni su žrtva zakašnjenja znanosti o životu za onom o materiji.'' 136 Nakon što sam tek postavio pitanja na koja ću vremenom dati bolje odgovore tražeći kroz tajne života, želio bih se posebno zahvaliti prof.dr.sc. Vjekoslavu Miličiću na ljubaznosti, savjetima i vremenu kojima mi je izišao u susret prilikom izrade ovoga rada.

135 136

Alexis Carrel- dobitnik Nobelove nagrade i profesor na Rockfellerovom institutu u NY Alojzije kardinal Stepinac, Propovjedi, govori, poruke 1941- 1946; AGM; 1996; Zagreb; str. 150

50

KAKO SUZBIJATI POSEBNE VRSTE KAZNENIH DJELA? RAZMATRANJE POBAČAJA U SUVREMENOM SVIJETU

POPIS LITERATURE: Članci: 1. Hrvoje Kačer; Utjecaj različitih metoda izračuna dobi trudnoće na kaznenu odgovornost; Vladavina prava (Zagreb); 2000; br. 5; str. 185- 195 2. Pobačaj između slobode i nužde; skupina sutora (okrugli stol ''Žene''); Žena; 1990; br.1-2; str. 3- 39 3. Asim Kurjak; Fetus i njegova prava; Žena; 1990; br.1-2; str. 46- 57 4. Asim Kurjak; Medicinsko- etičke dvojbe o istraživanjima ranih embrija; Socijalna ekologija; 1997; br. 3; str. 287- 296 5. Asim Kurjak; Medicinske, etičke i pravne dvojbe o istraživanjima ranih embrija; Encyclopaedia moderna; 1996; br. 46; str. 13- 19 (isti članak br. 4) 6. Asim Kurjak; Nerođeni i njegova prava; Encyclopaedia moderna; 1993; br. 1 (41); str. 13- 18 7. Silvije Degen, Asim Kurjak; Delikti nasilja u porodništvu; ?

8. Ivan Kešina; Teorije o početku individualnog ljudskog života i status ljudskog embrija; Filozofska istraživanja; 2001; br. 4; str. 765- 776 9. Snježana Prijić- Samaržija; Je li embrio osoba?; Vladavina prava; 1999; br. 5; str. 716 10. Snježana Prijić- Samaržija; Moralno i zakonsko utemeljenje prava na pobačaj; Vladavina prava, 2000; br. 5; str. 63- 83 11. Snježana Prijić- Samaržija; Pobačaj i odgovornost za trudnoću; Filozofska istraživanja; 1999; br. 3, str. 575- 585 12. Tonči Matulić; Je li ljudski embrij osoba ili jež?; Vladavina prava; 1999; br. 6; str.

7- 28 13. Tonči Matulić; Je li ljudski embrij osoba ili jež (2)?; Vladavina prava; 2000; br. 2; str. 7- 39 14. Nenad Hlača; Ogledi o pravnom statusu fetusa; ZFZ (Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb); 1990; br. 2; str. 231- 247 15. Šime Pavlović; Abortus; Odvjetnik; 2000; br. 1- 2; str. 34- 40 16. Šime Pavlović; Kaznenopravna zaštita fetusa i djeteta izravno nakon poroda; Hrvatska pravna revija; 2003; br. 12; str. 87- 93 17. Valentin Pozaić; Čovjek na razini embrija; Vladavina prava; 1999; br. 3- 4; str. 129139 18. Stjepan Baloban, Gordan Črpić; Pobačaj i mentalitet u društvu; BS; 1998; br. 4; str.

641- 654 19. Tereza Salajpal, Brigita Salajpal- Dominković; Psihičke posljedice pobačaja; Socijalna psihijatrija; 2000; br. 2- 3; str. 91- 100 20. Aleksandra Frković; Rana trudnoća s etičkog stajališta; Društvena istraživanja; 1996; br. 3- 4 (23- 24); str. 723- 733 21. Dubravka Hrabar; Planiranje obitelji- od pobačaja do zdravstvene edukacije; Revija za socijalnu politiku; 1998; br. 1; str. 1- 12 22. Gordana Cerjan- Letica; Prijepor o pobačaju: (ne)mogućnost dijaloga pokreta Za izbor i Za život; Revija za sociologiju; 1997; br. 1- 2; str. 1- 18 23. Elvio Baccarini; Etika i kazneno pravo; Filozofska istraživanja; 1999; br. 3; str. 537546 51

24. Elvio Baccarini; Pobačaj; pomažu li moralne intuicije?; ZpfR; 1998; br. 1; str. 115132 25. Natalija Bukovec, Ivana Jurković, Ivan Kuruc, Slavica Perović; Povezanost sociokulturnih karakteristika s (ne) korištenjem kontracepcije; Revija za sociologiju; 1997; br. 3- 4; str. 239- 246 26. Ivana Milas, Hrvoje Jelić; Prava djece u Republici Hrvatskoj; Pravnik; 1995; br. 2 (56); str. 89- 102 27. Zvonimir Šeparović; Pravo na život: mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu; 1997; br. 1; str. 3- 22 28. Josip Oslić; Religija i znanost pred pitanjem o čovjeku; Filozofska istraživanja; 2003; br. 4; str. 893- 914 29. Anthony Stephen Burnside; Sveti Augustin o nastanku ljudskog života; Obnov. život; br. 2, 2002, str. 197- 205 30. Rudolf Hraščanec; Strahote pobačaja; 1990; br. 5; str. 686- 692 Knjige: 1. Petar Novoselec; Opći dio Kaznenog prava; Sveučilišna tiskara, 2004; Zagreb 2. Željko Horvatić; Posebni dio Kaznenog prava, Masmedia, 1999; Zagreb 3. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; VIJEĆE ZA OBITELJ (Ana VolarićMršić); Status ljudskog embrija; Centar za Bioetiku (Filozofksko- teološki fakultet Družbe Isusove); 2001; Zagreb 4. Asim Kurjak, Ljiljana Zergollern- Čupak; Pravo na život i pravo na smrt (Medicinsko- pravni aspekti otkrivanja nakaznih fetusa); Jugoslavenska medicinska naklada; 1982; Zagreb 5. Biblija; Kršćanska sadašnjost; 2001.; Zagreb 6. Katekizam Katoličke Crkve; HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA; 1994., Glas Koncila; Zagreb 7. Zakonik Kanonskog prava (CODEX IURIS CANONICI); 1996; Glas Koncila, Zagreb; pdf 8. Alojzije kardinal Stepinac, Propovjedi, govori, poruke 1941- 1946; AGM; 1996; Zagreb 9. Boris Janković; Abortus ili kontracepcija; Školske novine; 1986; Zagreb 10. Angelina Mojić; Pobačaj i reguliranje začeća (sprečavanje neželjene trudnoće); Medicinska knjiga; 1968; Zagreb 11. Leo Cvitanović; Svrha kažnjavanja u suvremenom kaznenom pravu; Hrvatsko udruženje za kazneno pravo i praksu; 1999; Zagreb 12. Marijan Horvat; Rimsko pravo; 1998; Zagreb Zakonski tekstovi: 1. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece; NN br. 18/ 1978 2. Konvencija o pravima djeteta 1989 g.; pdf 3. (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava 1950 g.; pdf 4. Opća deklaracija o pravima čovjeka 1948 g; pdf 5. Međunarodni pakt o građanskim i politickim pravima 1966 g.; pdf 6. Ustav Republike Hrvatske; NN br. 41/2001 7. Kazneni zakon Republike Hrvatske; NN br. 110/1997

52

Internet: 1. Reagiranje na poziv kardinala Bozanića svim vjerskim zajednicama; http://www.babe.hr/izjave/ekalijansa.htm 2. Pobačaj i depresija nisu povezani? http://www.tportal.hr/lifestyle/obitelj/fset.html 3. Pobačaj, pravo i moral (1) http://www.glas-koncila.hr/rubrike_bioetika.html 4. The Abortion Act 1967 http://www..icbh.ac.uk/icbh/witness/abortion/abortio.pdf,p.25 5. Jesmo li željeli legalizaciju abortusa? http://www.step.hr/kloniranje/legalni-abortus.shtml 6. Hitna kontracepcija http://www.medicina.hr/clanci/hitna%20kontracepcija.htm 7. http://www.teen385.com/savjeti/index 8. Ima li žena pravo na abortus ako to želi? (anketa- uzorak: 3663glasa) http://www.monitor.hr/ankete/rezultat.php 9. Abortus kao reality show http://www.zarez.hr/126/zariste8.htm 10. Društvo i pobačaj http://www.oecumene.radiovaticana.org/cro/Articolo.asp?c=63081 11. Spontani pobačaj http://www.poliklinika-harni.hr/teme/trudnoca/05_spontani.asp Film: 1. Silent Scream- Bernard N. Nathanson (dodatak CD)

* - uz rad je priložen CD sa radom (formati: Word, Pdf), slikama, filmom (Silent Scream), dio materijala korištenih za rad...

- navedenoj literaturi nije dodan popis literature kojom se autor služio a koja nema direktan utjecaj na zadanu temu niti navoda unutar rada, a koja u određenoj mjeri govori unutar okvira zadane tematike

53