Preporodov Journal br. 119

Vranduk

Konjic – Stari grad

Zašto praviš slona od mene?

INTERVJU: Senadin Lavić EKSKLUZIVNO: Slučaj Gornja Maoča Gdje je mezar Osnivača Sarajeva?

Medinska povelja: prvi pisani ustav u povijesti Džihad Anđelija u akciji

Zenica – Muslimanska četvrt

Mostar

Vareš – Čaršija s katedralom

Cazin

STARI BOSANSKO-HERCEGOVAČKI GRADOVI KRAJ 19. I POČETAK 20. STOLJEĆA

SADRŽAJ

ZANIMLJIVOSTI Događanja u Sjevernoj Koreji, posljednjoj komunističkoj diktaturi

SADRŽAJ UVODNIK Recesijski proračun – vrijeme je opreza ........................................ 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

2

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Dramaturgija podmetanja ili odakle pirka vjetrić Pirke . ................ 4 Uvjeti bošnjačkog opstanka: vjera islam i država BiH .................... 6 Žene u Iranu .................................................................................. 9 Osteoporoza – tiha epidemija ..................................................... 11 Dodjela novih stipendija . ............................................................. 13 Mevlud u Zagrebu . ...................................................................... 14 HRVATSKA Bit ću kaktus, a ne fikus ............................................................... 15 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Zašto praviš slona od mene? . ...................................................... 16 INTERVJU – SENADIN LAVIĆ Bošnjaci nisu postali od Srba i Hrvata .......................................... 18 BOSANSKI BAROMETAR Ukidanje viza tek najesen? ........................................................... 22 Vehabije iz Gornje Maoče ............................................................ 24 Vrijeme je da ljudi otvore oči . ..................................................... 26 IZ SVIJETA Inverzija stvarnosti, slika propasti ................................................ 28 KULTURA Vrbas voda nosila jablana .............................................................

Gdje je mezar osnivača Sarajeva? . ...............................................

Lice s novčanice od 200 KM ........................................................

Utemeljitelj suvremene bošnjačke politike ..................................

Pisma iz tamnog vilajeta (I) ..........................................................

Kulturne spavaonice otvorenog tipa ............................................

38 39 40 42 44 45

PRIČE IZ BOSNE Vladar svijeta sa Drine ................................................................. 46

Cijena: 15 kuna

ŽIVJETI ISLAM Muhammed a.s. – Poslanik islama (IV) ......................................... 47

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje

POVRATAK U BUDUĆNOST Inteligentna igra znakova ............................................................. 50

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Begova džamija u Sarajevu

DIJALOG CIVILIZACIJA Čvrsto uvjerenje ili čvrsta zloupotreba vjere? . ............................ 52 Medinska povelja ......................................................................... 54 MURSELOV ŠEGISTAN Džihad Anđelija u akciji ................................................................ 57 ZANIMLJIVOSTI Državna mafija ............................................................................. 59

Državna mafija Krivotvorenje novca, šverc heroina, ilegalna prodaja krivotvorenih lijekova i cigareta... Nije to popis djelatnosti neke talijansko-američke mafijaške obitelji već opis posla Sobe 39, najzagonetnije službe najzatvorenije zemlje na svijetu – Sjeverne Koreje. Kako bi se domogla strane valute, posljednja komunistička diktatura na svijetu osnovala je prije desetak godina državnu zločinačku organizaciju koja ničim ne odudara od razvikanih mafijaških klanova ili kolumbijskih narkokartela – i zakonom šutnje koji među članovima i suradnicima vlada i brutalnim osvetama svakome tko prekrši nepisana pravila ponašanja.

“Priznajem da sam član Sobe 39, ali to je sve što ćete od mene čuti. Radite mi što god želite, ali veze neću odati. Zna se kakva je kazna za izdajice, a organizacija svoje ljude ima i u američkim zatvorima”, izjavio je pred američkim sudom Chen Chiang Liu, Korejac koji je prije nekoliko godina osuđen zbog raspačavanja krivotvorenih dolara u kockarnicama Las Vegasa. Novčanice koje su u njega nađene toliko su bile dobro načinjene da su ih automati za promjenu novčanica u žetone bez problema prihvaćali kao američku valutu. Jedino po čemu su krivotvorine bile prepoznate nekoliko je namjerno načinjenih oznaka kojima su sami Sjevernokorejci raspoznavali prave od krivotvorenih dolara.

Prvu je vijest o postojanju supertajne državne zločinačke organizacije donijela Choe Eun Hee, južnokorejska glumica koju su agenti Kim Jong Ila oteli kako bi diktatoru doveli glumicu čije filmove obožava. Nakon devet godina zatočeništva, uspjela je pobjeći iz zemlje, a zapadnim je obavještajnim službama otkrila skrivene detalje iz života Sjeverne Koreje.

CIA je ustanovila da je sjedište Sobe 39, koja se brine i o privatnim računima diktatora u švicarskim bankama, u zgradi sjevernokorejske Komunističke partije te da u godini zaradi između 500 milijuna i milijardu američkih dolara. Posebna joj je specijalnost krivotvorenje deviza, za što imaju opremu kojom proizvode gotovo savršene krivotvorine. Već sada, prema procjenama američke Tajne službe, raspolažu dovoljnom količinom sirovina za tiskanje krivotvorina vrijednih dvije milijarde dolara. “Iako ga zapadnjaci smatraju razmaženim tiraninom, Kim Jong Il vrlo je spo-

Kim Jong Il – sjevernokorejski diktator i “modna ikona” soban i prepreden mafijaški don. Riječ je o diktatoru i kriminalcu svjetske klase”, kaže David Asher, dužnosnik Pentagona koji je vodio nadzor Sjeverne Koreje.

Soba 39 služi ne samo za nabavu tehnologije za razvitak sjevernokorejskih vojnih potencijala nego i za udovoljavanje prohtjevima koje pred svoje službe postavlja Kim Jong Il. Brzi automobili, luksuzna pića, vrhunska elektronika i život u nezamislivu luksuzu kojim raspolažu diktator i njemu odani ljudi bili bi nedostižan san bez novca prikupljena međunarodnom trgovinom drogom ili krivotvorenjem novčanica.

I dok oni uživaju u obilju, diljem zemlje promiče se kampanja “Jedimo samo dva obroka na dan”. Nedavno su svjetski mediji javili da je komunistički režim Sjeverne Koreje pogubio svog ministra financija Pak Nam Gia jer je loše proveo reformu valute i tako produbio gospodarske probleme. Krajem prošle godine Sjeverna Koreja je promijenila vrijednost svoje valute kako bi obuzdala inflaciju, no ta je odluka donijela još više problema. Krivcem za propast valutne reforme proglašen je ministar financija Nam Gi kojeg je komunistička vlast smaknula. Optužen je za uništavanje nacionalnog gospodarstva te nanesenu javnu štetu planu vođe Kim Jonga Ila. Smaknuća najviših dužnosnika postaju uobičajena u Sjevernoj Koreji. Zbog raširene gladi režim je 90-ih godina prošlog stoljeća ubio ministra poljoprivrede.

Novinske agencije prenose da se u tekstu objavljenom na službenoj internetskoj stranici Vlade Sjeverne Koreje navodi da je sjevernokorejski vođa Kim Jong Il postao “svjetska modna ikona” zbog

elegantne odjeće koju nosi. Neimenovani modni “stručnjak” tvrdi da “voljeni vođa” voli nositi jakne sa zatvaračem te sive i maslinastozelene hlače, čime je stvorio “istančan modni stil”.

“Kimov osjećaj za lijepo odijevanje postao je globalni modni trend. Razlog leži u tome što dostojanstveni imidž velikog generala, koji uvijek nosi skromna odijela, ostavlja jak dojam na ljude u svijetu”, piše u tekstu. Autor Kimove modne kritike svoje tvrdnje potkrijepio je i izjavom neimenovanoga francuskog modnog stručnjaka koji je rekao da se modni stil Kim Jong Ila velikom brzinom širi svijetom i da tako nešto još nije viđeno u svjetskoj povijesti. Prije nego što je završio na vladinoj internetskoj stranici, tekst o Kimu kao modnoj ikoni prvotno je izašao u službenom listu Komunističke partije.

Ovakvi hvalospjevi za nečije, sasvim prosječno odijevanje ne trebaju čuditi jer je poznato da su Kim i njegov pokojni otac Kim Il Sung od sebe izgradili kult ličnosti.

Stanovnici Sjeverne Koreje oca i sina smatraju božanstvima, a pripisuju im se i nadnaravne moći. O njihovim životima pišu se bajke, a njih se dvojica vrlo često pojavljuju i u ostalim književnim djelima, kao i u filmovima. O Kim Jong Ilu i njegovu ocu pišu se i pjevaju pjesme, a parada proslave rođendana starijeg Kima središnji je događaj u zemlji za koji se neki pripremaju gotovo cijelu godinu. Istovremeno, Sjevernu Koreju optužuju da je država s najviše kršenja ljudskih prava u svijetu. Javna smaknuća, kampovi za političke protivnike režima i mučenja ljudi sjevernokorejska su svakodnevica. q Pripremio: Ismet Isaković

59

J O U R N A L

UVODNIK Uvodna riječ

Recesijski proračun – vrijeme je opreza Krajem ožujka, kao i obično, bivamo obaviješteni o raspodjeli sredstava iz Državnog proračuna za programe udruga i ustanova nacionalnih manjina odlukom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Za razliku od prethodnih godina, ove se susrećemo sa smanjenjem sredstava. Za očekivati je bilo, međutim, očuvanje prošlogodišnje razine, s obzirom da i sam Državni proračun nije predviđen manjim od prošlogodišnjeg. No to se nije dogodilo.

Odlukom je provedena linearna pravda. Baš kao što su sredstva prošlih godina povećavana linearno u jednakom postotku svim nacionalnim manjinama, bez obzira na naslijeđene velike razlike, tako je i sada gotovo svima smanjen proračun za pet posto. Linearna pravda, bez obzira, ponavljam, na naslijeđene velike razlike, omogućuje članovima Savjeta najbezbolniju političku poziciju u odnosu na velik broj korisnika. Razumljivo.

Pet posto nije mnogo, reći ćete. Pa i nije, jer posljednjih dvije-tri godine sredstva su dostigla razinu koja je napokon bila razmjerna programskim obavezama za koja su odobravana. Kada kažemo programskim obavezama, tada moramo znati da nije riječ o profesionalnoj razini programa jer našim voditeljima, autorima, suradnicima i izvođačima osiguravamo amaterske ili jedva nešto više uvjete, a od njih očekujemo, i gotovo redovno dobivamo profesionalni rezultat. Bitno je to da su sredstva bila dovoljna da izbjegnemo nemogućnost pokrivanja neizbježnih materijalnih i režijskih troškova, što se po prirodi stvari događalo, primjerice, u mom prvom mandatu. Problem smo riješili i maksimalnom racionalizacijom režijskih troškova. Tu dakle, prostora za daljnje uštede više nema. Zato pet posto nije ni malo. Potrebno je naglasiti da povećanja prethodnih godina nisu samo olakšala financijsko upravljanje, već su, gotovo u potpunosti, rezultirala povećanjem i poboljšanjem aktivnosti. I to je u prirodi stvari. Manjim povećanjem energije nekog sustava može se ostvariti znatno veći obim i kvaliteta rada istog sustava. I zbog toga pet posto nije malo.

No nisu smanjena sredstva za programe, reći će potencijalni sugovornik iz Savjeta, pronašavši prividno bezbolnu poziciju. Nominalno i nisu, osim tradicionalno apsurdno i neutemeljeno programska sredstva “Preporodovog Journala”. Ali su zato posve ukinuta sredstva za režijske troškove. Tako se zapravo kristalizira činjenica da je Savjet u formi naoko zanemarivih pet posto naoko linearnog smanjenja uspio progurati odluku neshvatljivo motiviranog političkog učinka od petnaest posto smanjenja sredstava za informativnu djelatnost “Preporoda”.

No pošto je Savjet naš predstavnik na čije odluke ni na koji način ne možemo utjecati, ne preostaje nam ništa drugo nego, kao i sav narod, prilagoditi se političko-financijskoj stvarnosti. Rješenje je provjereno.

Primjenjivali smo ga u težim vremenima. Kao što su ova. Iz prošlogodišnjeg izvještaja, naime, proizlazi kako ukupni režijski troškovi čine oko dvadeset i pet posto ukupnih programskih sredstava. Stoga ćemo ove godine iznose nominalno dodijeljene svakoj od programskih aktivnosti umanjiti za navedeni postotni iznos u cilju očuvanja elementarnog funkcioniranja Društva. Već na prvoj sjednici predložit ću tu odluku novoizabranom Glavnom odboru. Što to praktično znači? Striktno ćemo provoditi ograničenje broja stranica naših tiskovina u skladu s odobrenim programskim obimom i sprečavati svako ozbiljnije prekoračenje. Poput drugih redakcija domaćih časopisa manje naklade, minimizirat ćemo materijalne izdatke u smislu opreme, dizajna i sličnih troškova.

Prostora za dodatne projekte i dodatna opremanja svih aktivnosti iz proračunskih sredstava načelno se neće pronalaziti. S druge strane, pozivamo sve članove Društva, predstavnike i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, bošnjačke udruge i Islamsku zajednicu da se pretplate na naša izdanja. Pozivamo sve sponzore da pronađu svoj prostor u širenju informacije o svojim djelatnostima kroz naše medije. Što se tiče sponzorskih sredstava za naše projekte, ona su prošle godine bila značajno viša od svih prethodnih godina, ali su ta sredstva redovito vrlo namjenska i ograničena. Iz njih se stoga nisu mogli, a niti smjeli, financirati redovni troškovi programskih aktivnosti.

Vrijeme je opreza. Ali i alternativnih vizija. Koje pak ne smiju ostati na razini neobjektivizirane mašte i neprovjerenih očekivanja. Baš kao u cijelome društvu… Baš kao u cijelome svijetu. q Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”

3

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ O denunciranju Bošnjaka u hrvatskim medijima

Dramaturgija podmetanja ili odakle pirka vjetrić Pirke Nevjerojatno je da se u hrvatske medije pozivaju isključivo pripadnici tzv. lijeve struje, i da će se u hrvatskim medijima čuti pravorijek “velikog” književnika iz Bosne, Emira Pirkea, a da će se istom sustavno zanemariti izlazak Ibrišimovićevog “Vječnika” u zagrebačkoj izdavačkoj kući “V.B.Z.”. Nema šanse da će barda bošnjačke i bosanske književnosti “Novi list” pozvati da im piše kolumnu i komentira situaciju u Bosni. Nema šanse! Jesu li doista ti izvjestitelji svjesni što čine Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskoj kada pišu svoje tekstove u hrvatskim najčitanijim dnevnim tiskovinama! Nisu, jer uživjeli su se u ulogu nekakvih ratnih izvjestitelja iz BiH, gdje navodno islamisti i tzv. radikalni Bošnjaci vode džihad protiv sekularne države i svih ostalih.

Filip Mursel Begović

4

J O U R N A L

Nedavno mi je jedan Bošnjak iz Zagreba, građevinar po struci, ispričao “duhovitu” dogodovštinu sa svoga gradilišta. Po imenu Safet ispričao mi je da je, nakon dugo godina, napokon našao partnera koji je “naš”, iz Bosne, s kojim će graditi, uz pomoć ostalih bosanskih bauštelaca, hrvatske zgrade. Safet je bio presretan novim izborom poslovnog partnera, sve do dana početka gradnje. Dolaskom na posao, on je “našem” građevincu, preko čitavog gradilišta uzviknuo: “Šefiku, bolan, dođi vamo.” Kada je “naš” Šefik došao Safet se neugodno iznenadio njegovim agresivnim odgovorom: “Jebo te taki poso, budalo, šuti bolan, čuješ, majke ti, i zapamti, ovdje za tebe nisam Šefik, ovdje sam Štef.” Eto, dok Bošnjaci muslimani u Hrvatskoj čekaju svoju punopravnu integraciju u društvo, promjene u kojima bi trebali biti izrijekom spomenuti kao nacionalna manjina u preambuli Ustava RH, neki su već izrijekom sami sebe asimilirali. Uz to, dok muslimanska inteligencija u Hrvatskoj uređuje kulturne manjinske časopise, i trudi se prikazati bosanske muslimane kao miroljubiv narod golubinje duše, javljaju se glasovi iz Bosne koji će Hrvatima prezentirati sasvim drugu sliku našeg nacionalnog i vjerskog bića. Bošnjački puk u Hrvatskoj je načuo nešto o sukobima “lijevih” i “desnih” u Bosni, ali život u dijaspori, u doba recesije, nije lagan nikome, a pogotovo nekom Bosancu došljaku s muslimanskim imenom, i što da ga se onda tiču neka medijska prepucavanja u matičnoj domovini. Ne treba se previše tužiti, jer, Hrvatska je svim svojim manjinama zagarantirala mnoga prava i razne oblike kulturne autonomije. Međutim, jedna je priča na papiru, jedna je priča kada se pokušava ući u

Europu, a druga je ona na gradilištima poput onog Safetovog i Šefikovog. Pod teretom muslimanskog imena neki radije izaberu asimilaciju od integracije. Dakle, taj spomenuti sukob “lijevih” i “desnih”, koji se sve više rasplamsava u našoj matičnoj domovini, pod pritiskom svakodnevnog života i neće previše značiti hrvatskom Bošnjaku. Uostalom, tko bi i mogao uopće definirati pojam lijevo, kada se njegovi nazovi pripadnici počesto služe sasvim desnim metodama.

Jedan od tih lijevih “desničara”, koji sistematski piše u hrvatskim dnevnim novinama (“Novi list”, “Jutarnji list”) jest mladi bosanski književnik Emir Imamović Pirke.

Dok se mi neasimilirani pripadnici muslimansko/bošnjačke inteligencije teško ili nikako probijamo do masovnih medija u Hrvatskoj, Pirke će zadobiti zaista neočekivano veliki prostor za jednog Emira. Razlog tome će se skrivati u izboru Pirkeovih tema.

Kada će pisati za hrvatske medije, a tiče se Bosne, Pirke neće zaboraviti u negativnom kontekstu spomenuti Aliju Izetbegovića i reisa Cerića, ali i mnoge druge koji njemu i sličnima nisu po volji, a Bošnjaci u Hrvatskoj ih većinom smatraju kao neoborive vjerske i političke autoritete. U tom smislu Hrvatima će podastrijeti kilobajte svojih misli poput: vođe bosanske islamske revolucije, čuvari novog morala, sarajevocentričnost, bošnjački radikalizam, islamski radikali, reislamizacija, homofobi, promjena bošnjačkog društva iz sekularnog u teokratsko, islamska inkvizicija, djeca su samo kolateralne žrtve... i sve će to Hrvati čitati kao o opasnom po život susjedstvu, gdje vladaju vehabije, a reis Cerić ih podržava.

Nadalje, čitat će iz pera ovog moralno poli-

tičkog čistunca o islamskoj i bošnjačkoj isključivosti, o tome kako se uvodi islamski vjeronauk u škole i vrtiće i da se zabranjuje Djed Božićnjak... Pisat će o tome Emir Imamović s veselim nadimkom Pirke, u riječkom “Novom listu”, dok se u tom istom gradu, nakon višedesetljetnih entuzijastičkih napora i bezbroj prepreka, napokon gradi džamija. Pirit će Pirke uz vjetar dok se riječki muslimani, nakon toliko godina, ponekad zaista tegobnog života u međuetničkoj i međuvjerskoj netoleranciji, pokušavaju izboriti za svoja Ustavom zajamčena prava. Na dan kada će Bošnjak Mujo Isić podnijeti zahtjev za lokacijsku dozvolu riječke džamije taj će momak imenom Pirke u riječkim novinama ustvrditi da je Bosna strašna zemlja, u kojoj vlada očaj i u kojoj vladaju bošnjački i islamski radikali.

Pirkeu će se pridružiti i njegov kolega književnik i medijski suborac Faruk Šehić te će u izjavi za isti “Novi list” reći: “Količina agresije i zla u Sarajevu je takva da od kuće do samoposluge i natrag poželiš ubiti deset ljudi, a brojka se višestruko penje ako voziš auto. Suočeni smo s terorom islama.”

Dok će tu njegovu izjavu čitati riječki Hrvati, mali Harun Demirović će krenuti u osnovnu školu u riječkom kvartu Zamet, i nakon drugog školskog sata, recimo povijesti, dobiti batine od učenika čiji su roditelji s indignacijom i gorčinom povjerovali u napise Emira i Faruka. Ti klinci su od tih roditelja čuli da su muslimani nepopravljivi radikali i da su Bošnjaci opasni ljudi koje treba silom zaskočiti. Neće ljutitom ocu ništa značiti to što će u tom istom tekstu pod nazivom “Sarajevo između istoka i napada”, fra Ivo Marković, svećenik iz Samostana svetog Ante na Bistriku, izjaviti da je

BOŠNJACI U HRVATSKOJ veći problem što mediji – pogotovo oni u Hrvatskoj i Srbiji – među bosanskim muslimanima žele vidjeti samo vehabije, to jest, po riječima svećenika, radikalne elemente koji produbljuju ionako snažne predrasude prema islamu. “Nitko ne želi vidjeti sve one dobre, otvorene i pametne Bošnjake kakvih je puna ova naša Bosna”, rekao je fra Ivo u svojoj izjavi dok Faruk živi pod terorom islama. Nevjerojatno, zar ne, u Hrvatskoj Faruk napada, a fra Ivo brani bosanske muslimane. Negoduje i književni kritičar Enver Kazaz, sveučilišni profesor književnosti, koji današnje Sarajevo doživljava “klerikalnim islamskim gradom u kojemu se događa spoj staljinizma i inkvizicije”. Treba spomenuti i njegovog ideološkog učenika, mladog književnika Nihada Hasanovića, koji će, također, nakon objavljene knjige u cijenjenoj hrvatskoj izdavačkoj kući “Algoritam”, u propagandnom intervjuu ustvrditi da su javna zbivanja u Bosni “svedena na spektar koji ne iritira (dakle pogoduje, o.p. au.) islamske radikale”. Mladi deklarirani ateista Nihad uz ibret će, dodati: “Zabrana na slobodno tumačenje Kur'ana je vrlo ozbiljan problem. Sve dok u ovoj zemlji negativna kritika Kur'ana ne bude javna, i to na takav način da negativni kritičar ne mora strahovati za svoj život zbog izgovorenih riječi, sve dotle mi ćemo živjeti u posebnoj vrsti intelektualne neslobode.”

Ovo je bio samo mali presjek njihovih izjava, barem to po imenima i prezimenima zaključujemo, ne znajući njihovo točno opredjeljenje, kao pripadnika etničkih Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. Takvih i sličnih izjava i tekstova je bilo više, a mogli bi reći da bi njihovi autori za njih mogli dobiti nagradu za najnegativniju turističku prezentaciju svoje zemlje u Hrvatskoj. Dakle, dok u Hrvatskoj bošnjački intelektualci i književnici ne dobivaju ili teško dobivaju (nemojmo se zavaravati da je riječ o nekim amaterima, jer su neki od njih više nego zadužili hrvatsku kulturu), svoje zasluženo mjesto u medijima, spomenuta ekipa bez problema dobiva sinekure u dnevnim novinama. Nedavno je na HRT-u gostovao Senad Pećanin, koji je u udarnom terminu pretežno odgovarao na pitanja o vehabijima, a pritom je pušten i kratki intervju s Abu Omarom Khadabom, nekadašnjim vođom selefija u Gornjoj Maoči, koji je, izgledom Sandokana preplašio hrvatske građane izjavom da će “Allahova vojska ući u Rim” i da će “svi osim muslimana u džehennem”.

Pećanin nije davao dodatna objašnjenja, a hrvatski novinar ga je morao uvjeriti da “nisu svi takvi u Bosni”. Pritom je nevjerojatno da se u hrvatske medije pozivaju isključivo pripadnici tzv. lijeve struje, i da će se u

hrvatskim medijima čuti pravorijek “velikog” književnika iz Bosne, Emira Pirkea, a da će se istom sustavno zanemariti izlazak Ibrišimovićevog “Vječnika” u zagrebačkoj izdavačkoj kući “V.B.Z.”. Nema šanse da će barda bošnjačke i bosanske književnosti “Novi list” pozvati da im piše kolumnu i komentira situaciju u Bosni. Nema šanse!

Jesu li doista spomenuti izvjestitelji svjesni što čine Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskoj kada pišu svoje tekstove u hrvatskim najčitanijim dnevnim tiskovinama!

Nisu, jer uživjeli su se u ulogu nekakvih ratnih izvjestitelja iz BiH, gdje navodno islamisti i tzv. radikalni Bošnjaci vode džihad protiv sekularne države i svih ostalih. Hrvatski čitatelji će dobiti dojam da je u BiH zaista ratno stanje, da u Sarajevu stoluje neki strašni Osama bin Laden, a ne reis efendija, da su Bošnjaci nespremni za multietničnu Bosnu, itd. Pritom će poticati sliku sebe kao novinarskih azilanata, zadnjih od svoje vrste, od onih koji jedini pronose slobodnu riječ, realnu i vjerodostojnu sliku Bosne.

Ma, kome se to oni žale? – svojoj mamici, u šali ćemo primijetiti? Što očekuju zauzvrat?

Da ih se asimilira? Možda bi htjeli postati neki novi hrvatski odvojak? Očekuju li za nagradu neku knjigu koju će im tiskati poznati hrvatski izdavači, Matica hrvatska možda? Nadaju li se nekakvim humanitarnim paketima, s obzirom da dolaze iz ratne zone. Što oni misle, da ih čekaju udomitelji raširenih ruku? Pa, takvih pisaca poput Pirkea i njegovih ahbaba u Hrvatskoj ima koliko i prosjaka pred zagrebačkom katedralom – cijelo jedno mnoštvo koje pruža ruku i uzdiše: Usliši! Usliši! Pritom, imena Emir, Nihad, Senad, Enver i Faruk zvuče posve muslimanski, posve bošnjački. Upravo njihova imena, u percepciji prosječnog hrvatskog građanina, daju legitimitet izrečenom kada govore o bošnjačkom radikalizmu i reislamizaciji BiH. Ako tako misli netko s muslimanskim imenom, pa mora da je tako, jer, neće valjda svoj na svoga. Njihove imenjake se, u međuvremenu, u Hrvatskoj počesto tretira s podozrivošću, iako još ne kao građane drugog reda. Dok Bošnjaci u Hrvatskoj pokušavaju artikulirati svoja osnovna prava, dok u medijima pokušavaju stvoriti pozitivnu sliku islama i svoje tradicije, neki Bošnjaci iz Bosne rade im nesagledivu štetu. Jednom zgodom mi je jedan Sarajlija rekao da “šta ja imam pisati o Bosni kad ju kao Zagrepčanin, a mogu biti i sto puta Bošnjak i musliman, jednostavno ne razumijem”. Kada je tako, onda mi iz Hrvatske poručujemo Pirkeu i ekipi da mogu biti sto puta sekularisti, ateisti i zagovornici “slobodne” demokratske Bosne, ali da ostave svoje sukobe od tamo gdje su potekli, ako

imaju bošnjačka muda i hrvatske mudante i ako imaju imalo savjesti neka ne prenašaju svoj nespokoj u Hrvatsku. Neka se zapitaju: mogu li to učiniti u ime 1.400 poginulih Bošnjaka u formacijama Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata (od oko 8.000 hiljada poginulih hrvatskih vojnika, što je nevjerojatna statistika), koji leže u zajedničkim grobnicama širom Hrvatske – neki i pod križevima. Neka to učine zbog Bošnjaka građevinara koji lome svoje kičme gradeći hrvatske zgrade, neka to učine zbog muslimanske djece koja ponekad imaju osobne dileme i probleme u svojim školama, jer ne žele ići na katolički vjeronauk.

Napokon, neka nas ostave na miru, neka ne grade pogubnu sliku o nama i svojoj domovini za sitni kolumnistički honorar, za sumnjivu i kratkoročnu izvjestiteljsku popularnost. Zar ne shvaćaju da njihove karikature hrane nedobronamjerne za koje se uistinu nadamo da su regrutirani u još malom broju.

Za kraj treba reći da u Hrvatskoj izlazi bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja “Behar”, a izdaje ga KDBH “Preporod” iz Zagreba. Časopis je, od mnogih Hrvata kulturnjaka, prepoznat kao ugledan i respektabilan kulturni glas hrvatskih Bošnjaka i muslimana, ali o njemu u hrvatskim medijima nećete čuti ni glasa. Sve do prošle godine kada je u časopisu “Vijenac”, kojeg izdaje Matica Hrvatska, o “Beharu” izašao mali prikaz na dnu stranice. Lijepo, rekli bi.

Ali, iznad njega se nadvio tekst stanovitog Josipa Vrička, Hrvata iz Bosne, s bombastičnim naslovom: “U Sarajevu je više akademika nego Hrvata.” U tekstu se nedvosmisleno govori o unitarnom Sarajevu i isključivim Bošnjacima koji iz Sarajeva protjeruju Hrvate. Na protest redakcije “Behara”, urednički kolegij “Vijenca”, na čelu s glavnim urednikom, nonšalantno je odgovorio da nije riječ o podmetanju, već o dramaturgiji postavljenoj za gladnog čitatelja.

Zanimljivo, zar ne? Ista će ta dramaturgija, nas muslimane i Bošnjake iz Hrvatske, potpomognuta napisima “slobodarskih” novinara iz Bosne, koštati preimenovanja Šefika u Štefa. Možda ćemo Pirke i ja paradoksalno nastaviti ovaj razgovor – on iz Bosne u riječkom “Novom listu”, a ja iz Hrvatske u “Dnevnom avazu”. I uzalud onda nama sav naš golemi trud, sav naš kulturni doprinos u Hrvatskoj, kada je scenografija za predstavu već postavljena. Možda će, Bog zna, na kraju priče i vrhuncu ove drame, pisac ovih redaka morati preseliti iz rodne Hrvatske u tu “radikalnu” Bosnu, a Emir Imamović Pirke i ekipa iz rodne Bosne u “slobodnu” Hrvatsku. Jer, rekli bi oni autentični hrvatski Štefeki: “Najlepše ti je pajdaš kad si svoj na svome.” q

5

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige “Bošnjaci na pola puta” Muhameda ef. Velića

Uvjeti bošnjačkog opstanka: vjera islam i država BiH

6

U Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, u četvrtak 4. veljače 2010. predstavljena je knjiga “Bošnjaci na pola puta”, autora Muhameda ef. Velića. Osim autora, knjigu su promovirali imami Abdulgafar ef. Velić i Dženan ef. Kaljanac.

Muhamed ef. Velić (Jajce, 1975.) potječe iz ulemske porodice. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Priprema magistarski rad na Fakultetu islamskih nauka. Profesionalno je angažiran kao imam, hatib i muallim pri Medžlisu Islamske zajednice Sarajevo. Duže od šest godina je kolumnist islamskih informativnih novina “Preporod”. Aktivno sudjeluje u medijskoj prezentaciji islamskog vjerovanja, pragme i baštine. Bošnjaci su njegova šira porodica, a čitav je svijet njegova domovina, s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.

Dva koncepta imama i hutbi

J O U R N A L

Mr. Abdulgafar ef. Velić, sarajevski imam, analizirao je nekoliko pojava koje su jako vidljive u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Naglasio je da posljednja dva desetljeća, tj. kraj 20. i početak 21. stoljeća simbolizira jedan iskreni povratak Bošnjaka svojim istinskim vrijednostima. Na prvom mjestu svakako je povratak islamu, kako u domenu vjere tako i prakse. Podsjetio je da kod Bošnjaka postoje tri vrste muslimana: jedni kažu da vjeruju, a nemaju ništa od prakse; drugi su oni koji prakticiraju vjeru, žive islam; a treći su muslimani na nivou kulture. U posljednja dva desetljeća Bošnjaci se vraćaju vjeri, naročito u domeni prakse. Samo u posljednjih nekoliko godina, uprkos teškoj ekonomskoj situaciji, Bošnjaci su podignuli preko 500 džamija i na taj način nadmašili zlatnu generaciju, zlatno doba iz 16. stoljeća. Iako su pretrpili strašna razaranja, nezapamćen zločin i genocid, Bošnjaci su pored mnogobrojnih podignutih džamija, otvorili nekoliko novih medresa i pokrenuli nastavu u Behram-begovoj, Karađoz-begovoj i Ibrahim-pašinoj medresi, u starim medre-

S promocije u Islamskom centru u Zagrebu sama koje su u vrijeme komunističkog režima bile ugašene i zatvorene. Štoviše, u svim tim medresama danas su podignuti suvremeno opremljeni obrazovni centri u cilju što boljeg udovoljenja zahtjevima vremana u kojem živimo. Kao šlagvort na sve ove zavidne rezultate je nova grandiozna zgrada Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. “Treba istaći da je Gazi Husrev-beg podigao džemat, medresu i oformio biblioteku. Međutim, u vrijeme svog života nije uspio podići zgradu za biblioteku. To nisu uspjele niti mnoge generacije poslije. Hvala dragom Bogu, mi pripadamo generaciji koja je napokon podignula zgradu za biblioteku u kojoj će nakon mnogo selidbi naći svoj smiraj najvrijednija djela i neizmjerno zapisano blago bosanskih muslimana, kao i muslimana Balkana”, rekao je Abdulgafar Velić.

Druga važna pojava je odlična popunjenost džamija u Sarajevu i Bosni i Hercegovini na džuma namazu, pri čemu su pretijesne da prime sve vjernike. Veliki odziv vjernika na džumu namaz jedna je jako interesantna pojava u bošnjačkom narodu, a taj se trend iz dana u dan pojačava i povećava. Gotovo je nemoguće naći razumnog čovjeka danas, a da ne ide na džumu namaz petkom i da ne pada na sedždu. Prema nekim procjenama samo u Sarajevu na džuma namazu prisustvuje

preko 40.000 vjernika. U centralnim i najvećim sarajevskim džamijama potrebno je doći mnogo ranije da se zauzme mjesto unutar džamije. Ja sam imam u Istikal džamiji, koja je najveća po prostoru za klanjanje u Bosni i Hercegovini. Svaki petak bude preko 2.000 vjernika na džuma-namazu. I ona je pretijesna da primi veliki broj vjernika”, istaknuo je Velić.

Na džuma namazu su prisutni svi slojevi bošnjačkog naroda, od običnog prosječno obrazovanog čovjeka do visokoobrazovanih ljudi. Pored velikog broja mladih ljudi, omladine i studenata, na džumu-namaz dolaze i ljudi koji vode važne društvene poslove, od načelnika Općina, kantonalnih ministara do predsjednika države. Na džuma namazu prisutni su i novinari, biznismeni, sudije, doktori medicine, itd. Može se reći da struktura bošnjačkog džemata nije nikada bila raznovrsnija i obrazovanija, kako u svjetovnom tako i u vjerskom pogledu.

Jedna od najaktualnijih tema je sadržaj hutbe, te spremnost i obrazovanost hatiba i imama, kako u okvirima Islamske zajednice tako i šireg bošnjačkog društva.

Slušajući i čitajući komentare i želje kakve nam hutbe, odnosno kakvi nam imami trebaju, nije teško primjetiti da se zagovaraju dva koncepta imama i dva koncepta hutbi. Prvi je tradicionalni način

BOŠNJACI U HRVATSKOJ držanja hutbe ili tradicionalni imam. Zagovornici ovog načina držanja hutbe su mišljenja da se vjernicima petkom na džumi trebaju kazivati samo osnovni propisi islama, moralne vrijednosti, kazivanja iz povijesti islama, itd. Oni koji zagovaraju tradicionalni pristup, hutba je mjesto gdje će ljudi ponavljati ono što su učili u mektebu. Drugi koncept je suvremeni pristup hutbi. Zagovornici ovog načina su mišljenja da hatib treba petkom kazivati i upozoravati vjernike na određene aktualne pojave. Hatib treba svaku pojavu u društvu prepoznati i u duhu islamskog učenja vjernike posavjetovati i uputiti kako da se ispravno postave. Zagovornici suvremenog pristupa hutbi su protivnici školskog načina držanja hutbi u kojoj se prevede jedan ili dva ajeta ili hadisa te prenese nekoliko izreka klasičnih islamskih učenjaka. Oni u hutbi isključivo traže ovovremenost i aktualnost.

“Muhamed Velić, autor knjige 'Bošnjaci na pola puta' je eklatantan primjer suvremenog imama, imama koji živi današnje vrijeme. Međutim, to ne znači da se on odriče ili negira našu bogatu tradiciju, već je samo protivnik zatvaranja u tu tradiciju. Muhmed Velić je svjestan da je islam vjera sredine i umjerenosti, te da bi sredina između ova dva koncepta trebala biti najbolje rješenje. Stoga on i poručuje da su Bošnjaci na pola puta kada je u pitanju mektebsko obrazovanje, zatim nacionalna i državna osviještenost, te ako se ne vrate svojim vrijednostima bosanski muslimani su, bez sumnje, i u egzistencijalnom pogledu na pola puta. Stoga bez dobre analize svih dešavanja u prošlosti Bošnjaci neće imati sigurnu budućnost.

Mnoga iskustva ranijih generacija će biti od koristi ako se licem okrenutim naprijed krenemo i suočimo sa svim budućim izazovima i preprekama”, rekao je Velić.

Podsjetio je da je prije 40-ak godina, točnije 1974. godine, Kasim Dobrača, jedan od najvećih alima bosanskih muslimana u 20. stoljeću napisao bez sumnje vrijednu i korisnu knjigu pod naslovom “Kloni se zla”. Međutim, Kasim Dobrača, kojeg mnogi preporučuju kao uzora današnjim imamima i hatibima, živio je u vrijeme kada su vladale druge prilike. U njegovo vrijeme kuća je bila sigurno mjesto od grijeha, u njoj je musliman mogao slobodno podizati i odgajati svoj evlad u duhu islama. U vijeme Kasima Dobrače vjernici su postavljali granice kontrole pred kućnim vratima i mahalama i svakom zlu zabranjivali ulazak. U današnjim konstelacijama i vremenu elektronskog prenošenja informacija vjernik je prinuđen postaviti

granice kontrole u vlastitoj kući, kako bi zaštitio sebe i svoj evlad od propasti. “Nije teško uočiti da čak i svako dijete koje ide u školu ili mekteb posjeduje vlastiti mobitel i to ne običan, već mobitel s mogućnošću svih referentnih aplikacija. Ta djeca kod kuće imaju neograničen pristup internetu, a o televiziji – kablovskoj i satelitskoj, da ne govorimo. Svijet je postao jedno globalno selo izmješanih entiteta. Ako se nešto dešava na drugom kraju dunjaluka, ne znači da toga nema ili neće biti i kod nas.

Moramo biti svjesni da se svaka pojava u svijetu i kod nas manifestira na isti ili sličan način. Putevi koji vode do zla i harama je mnogo više. Kasim Dobrača piše o kocki, bludu i mnogim grijesima. Kada piše o kocki, kao ozbiljnom društvenom problemu, on navodi da se ljudi kockaju u birtijama i kockarnicama. Danas je sistem kockanja toliko raširen i populariziran da se u vlastitim kućama ljudi kockaju preko interneta. Također, kada se uzme u obzir činjenica da gotovo nema sela u Bosni i Hercegovini, a da nema sportsku kladionicu – vidimo koliko su knjige pisane prije više desetina godina zastarjele, tj. nisu više aktualne. Ne kažem da se od njih ne možemo na neki način okoristiti, ali one su pisane za neko drugo vrijeme i za neke druge prilike i okolnosti. Također, svi ti alimi su živjeli u neko svoje vrijeme – mi danas živimo svoje vrijeme”, rekao je Velić i podsjetio na riječi čuvenog islamskog učenjaka Mohammeda Abduhua, koji je rekao da su svi tefsiri koji su pisani prije – prošli, oni važe za neko drugo vrijeme. On kaže da mi moramo pisati nove tefsire, nove knjige za naše prilike.

“Sve knjige imaju svoje nedostatke osim Kur'ana, koji je univerzalan i savr-

šen, i hadisa, govora našeg Poslanika Muhammeda a.s. Mi danas živimo svoje vrijeme, moramo ići s licem okrenutim naprijed, nikako natraške. Moramo se okrenuti, trebaju nam novi tefsiri, nove knjige, nova tumačenja jer imamo nove situacije.

Sveti tekst je uvijek isti, mijenja se tumačenje. Muhamed Velić je imam koji živi svoje vrijeme i ova knjige je glas suvremenog imama. Nama su potrebni imami koji žive svoje, a ne neko prošlo vrijeme.

Pošto danas svako dijete na mobitelu ima slobodan pristup interentu može se lako desiti da imam, ako živi u nekom prošlom vremenu, za svojim džematlijama ili djecom u mektebu zaostaje svjetlosnu godinu, tj. njegove džematlije, kako Muhamed kaže, putuju u nekom luksuznom vlaku, a imam za njima jaše na konju”, zaključio je Abdulgafar ef. Velić.

Nedostatak redoslijeda prioriteta Doktorant Dženan ef. Kaljanac, glavni imam za regiju Detroit u SAD-u, je rekao da je Muhamed Velić napisao inspirativnu i nadahnutu kroniku važnih događaja u depresivnom, postratnom periodu.

Autorova opredjeljenost da analizira pozadinu društvenih događaja, koncepte političkog uma koji ih proizvodi Velića također pretvara u kroničara koji prati i analizira ideologijske matrice koje proizvode islamofobiju. Naglasio je da se Muhamed ef. Velić ne bavi samo jednom društvenom dimenzijom, već štoviše nastoji analizirati ukupan depresivni horizont bosansko-hercegovačkog podijeljenog društva. Eseji koji su sabrani u knjizi “Bošnjaci na pola puta” nastali su u jednom depresivnom vremenu. Nastali su u svijetu u kojem vlada diktatura ravnodušnosti, u vremenu kada su Bošnjaci razjedinjeni. S ciljem boljeg razumijevanje knjige potrebno je napraviti kratku analizu faktora i elemenata koji su dali upravo takav ton ovoj knjizi, a to su: depresija, ravnodušnost i nedostatak redoslijeda proriteta u bošnjačkoj politici.

“Ovom prigodom pokušat ću artikulirati svoj doživljaj pojma ili fenomena depresije. Imam običaj nekad reći da se bolest šuga u medicini kod modernog čovječanstva danas zove depresija ili stres. Na prvi pogled možda nećete prepoznati nikakvu vezu. Međutim, kad malo dublje uđete u analizu ova dva fenomena vidjet ćete da itekako ima velike veze. Jedno je vezano za drugo. Ja neću govoriti o redoslijedu: što na što utječe i djeluje, vi ćete to sami sebi odgonetnuti. Što je zapravo bolest šuga? Ona se lijepi za površinu tijela, ona

7

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

8

J O U R N A L

napada tijelo, a depresija napada insansku dušu, ona se lijepi za dušu. Koji je uzrok nastanka depresije i koji je uzrok nastanka bolesti šuge? Kada se dublje analizira, može se slobodno reći da šuga nastaje uslijed izlaganja tijela nehigijenskim uvjetima.

Tako i depresija nastaje izlaganjem duše nehigijenskim uvjetima. Šuga se prenosi dodirom, a za depresiju možemo reći da se prenosi zrakom, da budem još precizniji – ružnim govorom, riječima i tekstovima.

Kad pogledate okruženje vidjet ćete i shvatit ćete da skoro u našim dnevnim listovima nije potrebna posebna rubrika za crnu kroniku. Dnevni listovi su pretvoreni u crnu kroniku. Kad pratite vijesti – sve same afere. Kod nas Bošnjaka, tobe Ja Rabbi, nekad imam osjećaj da nitko ne valja, pa sam sebe zapitam ima li itko da Bošnjacima valja? I drugo pitanje, ima li itko kod Bošnjaka da valja? To je strašno. Samo ružne vijesti. Upravo nam ova knjiga dođe kao antidepresiv tableta. Kad slušate ružne vijesti vi postanete gluhi i slijepi na ono što se dešava oko vas. Vi se više ne interesirate za te probleme i onda postanete nešto poput onoga što je Camus opisao u svom romanu 'Stranac'. Imam običaj reći da je Camusov 'Stranac' paradigma današnjeg čovjeka: njega se ne tiče sudbina drugih ljudi, njega se ne tiče niti sudbina njegove vlastite majke. On ne zna kad mu je majka umrla, kad mu je majka preselila na Bolji svijet. On je postao i gluh i nijem i slijep.

To je opasna boljka koja može da pređe i inficira bošnjačko društvo. To je boljka ravnodušnosti. Po tome bih mogao istaći svog kolegu Muhameda ef. Velića. On je ne samo atipičan imam – atipičan po tome što piše, zapisuje, već i atipičan Bošnjak.

A ne vidim niti Bošnjake da pišu, da imaju naviku pisanja. Isto tako, on nije ravnodušan, on se govorom istine bori protiv laži.

On na taj način liječi, otklanja i oslobađa društvo od duha laži”, rekao je Kaljanac.

Treća dimenzija koja se tiče svakog Bošnjaka je nedostatak redoslijeda prioriteta. Muhamed Velić kaže da je uvjet za esenciju – vjera, a uvjet za egzistenciju – država. “Jedinstvo Bošnjaka i muslimana je farz, a obaviti teravih-namaz je sunnet.

Tako i mi Bošnjaci moramo znati redoslijed prioriteta. Mi moramo rangirati prioritete ako želimo imati bolju budućnost”, zaključio je Dženan ef. Kaljanac.

Uvjet esencije i egzistencije Muhamed ef. Velić se na početku obraćanja prisjetio Argentinca Borhesa, znakovitog i velikog mislioca, filozofa, pisca, bibliotekara svijeta, koji se svoje-

Muhamed ef. Velić vremeno na koncu svoga života zapitao što je to ostalo iza njega. Izjavio je da iza njegovog cjelokupnog života i rada ostalo svega nekoliko tekstova i pjesama. Borhes je rekao da je velika stvar kada čovjek napiše i objavi knjigu. “Meni kao muslimanu, kao teologu ova rečenica je krucijalna jer znam i duboko vjerujem da knjige objavljuje isključivo Allah dž.š. Drugo ime za Kur'an je El-Kitab, što u prijevodu na bosanski jezik znači Knjiga. I samo je ta knjiga savršena, univerzalna, ona nema grešaka, nema manjkavosti, nema suvišnih stvari. A sve ovo što mi ljudi napišemo u svojim knjigama jesu u većoj ili manjoj mjeri pokušaji”, rekao je Velić.

Naglasio je da je knjiga “Bošnjaci na pola puta” realizacija potrebe relativno mladog bosanskog imama da u svijetu u kojem živi projektira sliku o sebi i pokuša promijeniti nešto, barem sebe, ili da investira u tu svekoliku zbilju viđenje stvarnog bosanskog imama koje će doprinijeti boljem razumijevanju situacije i njenom preciznijem tumačenju. Teolozi su, prije svega, zaduženi da tumače svijet, a ne da rješavaju probleme. U tom smislu, knjiga je i izvjesni dokument koji dokumentira realnost, ona uredno dokumentira događaje, kao takve komentira i smješta u kontekst koji je relevantan. Ona je i razmišljanje u vjeri i o vjeri “naglas”; to je i svojevrsna kronika – ljetopis, književna forma koja je imanentna muslimanskom duhu, kronika koja će pamtiti događaje, recentne povijesne realizacije, (ne)artikulirane ideje, osjećaje, stremljenja itd.

“Bošnjaci na pola puta” je svojim većim dijelom zbirka selektiranih kolumni objavljivanih u islamskim informativnim novinama “Preporod” u vremenskom periodu od šest godina, od 2003. do 2009. godine. Kolumni ima 115, a podijeljene su u pet kategorija: društveno-politički

diskurs, vjera/duhovnost, kultura, književnost, te rasprave, reagiranja, forumi (tekstovi koji su objavljivani u različitim magazinima i publikacijama). “Neki će reći: zašto je na prvom mjestu društvenopolitički diskurs? Pa zato što je društveno-politički diskurs onaj koji je javan, prvotan dok vjera, nažalost, nije dominantna u javnom diskursu, nego je zatvorena u intimni krug ili u sveti prostor.

Ipak, vjera je krucijalni fluid, supstancijalna svim kategorijama, svim tekstovima i uopće razmišljanjima. Unutar pet kategorija tekstovi su raspoređeni kronološki, polazeći od recentno objavljenih ka starijima; dakle, data je prednost aktualnom nad vrtlogom prošlog”, rekao je Velić.

Naglasio da njegovi tekstovi figuriraju od islamofobije do svih bezočnih ataka na bošnjačko-muslimanski korpus i na Islamsku zajednicu kao strukturu koja sada kao prva i posljednja stoji na obrani bošnjačkog naroda. Tema njegovog magistarskog rada je islamofobija u Bosni i Hercegovini nakon 11. rujna 2001., s posebnim naglaskom na medijske izljeve islamofobije. Posebno je istaknuo slučajeve islamofobije u emisiji “60 minuta” Federalne televizije.

Rekao je da je naslov “Bošnjaci na pola puta” ambivalentan pojam. Može značiti da smo stali na pola puta (ako se uopće može stati u tom procesu, osobito ako se radi o objektu povijesne realizacije) od totalnog nestajanja ili da smo na pola puta od čvrstog postojanja i afirmiranja, u gradaciji pojmova: od vjerske zajednice/skupine (muslimani), preko bošnjačke etnije/etnosa – etnonacije ili kulturne nacije (Bošnjaci), do, na kraju, nacije u državnom smislu Bosne i Hercegovine (Bosanci i Hercegovci).

Muhamed Velić je naglasio da su dva uvjeta bošnjačkog opstojanja koji traže svoje stalno ispunjenje: uvjet esencije – vjera islam i uvjet egzistencije – država Bosna i Hercegovina. Prvo i osnovno određenje bošnjačkog identiteta nije jezik i kultura, nego vjera islam. Bez države BiH bit će Hrvata i Srba, međutim bez BiH ne može niti neće biti Bošnjaka.

“Bosna i Hercegovina je uvjet bošnjačkog opstanka. Toga, nažalost, nisu svjesni mnogi Bošnjaci. Mi moramo biti garant njezinog postojanja. Mi Bošnjaci smo gotovo u pravilu svedeni na dvostruko tumačenje: tumačenje sadašnjosti prošlošću i tumačenje prošlosti sadašnjošću. Budućnost je još uvijek, nažalost, negdje između, na pola puta”, zaključio je Muhamed ef. Velić. q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o položaju žene u Iranu nakon Islamske revolucije

Žene u Iranu U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 11. veljače 2010. predavanje o položaju i ulozi žene u IR Iran nakon Islamske revolucije održala je Batool Sh. Khodaei, supruga iranskog veleposlanika u Hrvatskoj. Tribinu je povodom 31. godišnjice iranske Islamske revolucije organiziralo Vijeće žena Islamskog centra u Zagrebu.

Islamski pogled na položaj žene Islamska revolucija u Iranu bila je 1979. godine i u protekla tri desetljeća uloga iranskih žena je bila vrlo značajna.

“Ako prihvaćamo ulogu žene koja osim svoje prirodne uloge supruge, majke i odgojiteljice, zadužene za stvaranje i održavanje topline doma, nastojimo značajno utjecati na vrednovanje te uloge unutar obitelju, istovremeno smo nastojale suzbit diskriminaciju žene u društvu. Ovo pitanje diskriminacije je kroz povijest stalno prisutno i u svakoj prilici koja im se prižila žene su protestirate protiv tradicije koja ih je držala u neravnopravnom položaju. Razlika u stavu prema pitanju diskriminacije žene postoji manje više u svakom društvu i razna udruženja i pojedinci zauzimali su se za suzbijanje tog problema”, rekla je na početku predavanja Batool Sh. Khodaei.

Podsjetila je da su u proteklih stotinjak godina doneseni mnogi zakoni, osobito u zapadnim zemljama, koji se zauzimaju za jednakost žene i muškarca u svim segmentima života. Ipak se još uvijek u tim zemljama čuje glas žena koje protestiraju protiv diskriminacije i ne smatraju to pitanje riješenim. Prije više od jednog stoljeća počele su se događati velike promjene u smjeru realizacije ženskih prava u svijetu. U europskim zemljama to se događa u drugoj polovici 20. stoljeća.

Prema ustavnim odredbama prije 1938. godine u Francuskoj žena nije imala pravo samostalno raspolagati svojim financijama, već je suprug vodio njene financijske poslove. 1971. godine žene u Švicarskoj su uspjele dobiti pravo glasa na izborima, tj. birati i biti birane. 1979. godine usvojena je Konvencija za suzbijanje diskriminacije žena u Ujedinjenim narodima, koja je stupila na snagu u prosincu

Batool Sh. Khodaei, supruga iranskog veleposlanika 1981. godine. Važno je naglasiti da su Ujedinjeni narodi u svojih više od 5 godina postojanja usvojili više od stotinu Deklaracija, Rezolucija i različitih preporuka za zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije. Unatoč tome, žene širom svijeta se i dalje bore za realizaciju svojih prava.

Govoreći o islamskom pogledu na položaj žene Batool Sh. Khodaei je rekla da islam nedvojbeno govori o čovjeku kao o vrijednom biću kojem su dati razum, volja i pravo izbora. Kada je Allah stvorio čovjeka nazvao ga je Ahsan al haleghain – najsavršenijim od Božjih stvorenja i predstavio ga melecima svojim halifom na zemlji. Naredio je melecima da čovjeku učine sedždu. I u kur'anskim ajetima je istaknuta posebnost čovjeka. “Kur'an inzistira na uvažavanju i poštivanju ljudskih prava. U pogledu na karakter čovjeka ne razlikuje rase, jezik, nacionalnost i klasu i jedinu različitost među ljudima čini razina takvaluka. U očima Božjim najcjenjeniji je onaj koji je najčišći tj. onaj koji se čuva grijeha. Misija svih Božjih poslanika, a pogotovo Muhammeda s.a.v.a. je bilo oslobođenje čovjeka od okova koje smo nabrojili i da čovjeka gleda kroz njegovu čistoću”, rekla je supruga iranskog veleposlanika u Republici Hrvatskoj. Njezine riječi su potvrđene i u Kur'anu. “Mi smo sinove Ademove, doista odlikovali, dali smo im da kopnom i morem putuju i opskrbili ih ukusnim jelima i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (Al-Isra, 70).

Islam za vrednovanje ljudi ima samo jedan kriterij. I muškarac i žena stvoreni su od iste materije. “O ljudi, bojte se

Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i družicu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah zaista stalno nad vama bdi.” (Al Nisa, 1).

Prema islamskom pogledu na svijet, kroz istinu, žena i muškarac su jednaki – ni jedno nema prednost pred drugim.

“Muslimanima i muslimankama, vjernicima i vjernicama.” (Al Ahzab, 35).

Karakterne i duhovne vrijednosti Allah dž.š. i kod žene i kod muškarca vrednuje jednako. Preporučio je 10 bitnih stvari koje i za žene i za muškarce jednako vrijede: iman, vjersko ponašanje, iskrenost, strpljenje, skromnost, darežljivost, post, ifet, učenje dova. Muškarac i žena su jednako nagrađeni za izvršavanje preporučenog. Razumijevajući navedene ajete, vidimo da su žena i muškarac u Božjim očima jednaki. Muškarac i žena imaju jednaku sposobnost za svoje duhovno usavršavanje.

9

Islamska revolucija i uloga žene kroz tri desetljeća Pobjedom Islamske revolucije u Iranu, koja se zbila 11. veljače 1979. godine, dogodile su se znatne promjene u načinu gledanja na ženu u političkom i socijalnom smislu. Svojim učestvovanjem u demonstracijama i podrškom revoluciji, dokazale su značaj svoje uloge u uspostavi Islamske Republike Iran. Svoju ulogu posebno su naglasile tijekom nametnutog osmogodišnjeg rata s Irakom.

Utjecajem Islamske revolucije i utjecajem imama Homeinija ženama muslimankama u Iranu omogućen je veći prostor za sudjelovanje u svim segmentima društva, kao što su politički, naučni i kulturni i uz te mogućnosti su postigle svoj položaj u društvu. Prvih dana pobjede Islamske revolucije imam Homeini je istaknuo dvije važne obaveze žene. Prva njena obaveza je prema obitelji, kao majka i supruga, a druga je sudjelovanje u političkim i društvenim aktivnostima. Taj proces traje od tada do danas i svjedoci smo prisutnosti žene u svim segmentima društva.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

10

J O U R N A L

Ustav Islamske Republike Iran, osim jednakih prava za žene i muškarce, s obzirom na važnost i vrijednost žene prema islamskom sustavu ima posebnu osjetljivost prema pravima žene. “Ovdje bih željela kratko predstaviti sve organizacije koje su osnovane poslije Islamske revolucije radi poboljšavanja prisutnosti žena u svim segmentima društva. U sferi zakonodavstva i odlučivanja o krupnoj politici žene su prisutne u dvije organizacije: u zakonodavstvu i Ženskom vijeću za sociologiju i kulturu. Osim toga, postoji Centar za ženu i obitelj pri Uredu predsjednika, Ured za ženu i obitelj pri svim ministarstvima, te Uredi za ženu i obitelj pri županijama”, naglasila je Batool Sh. Khodaei i dodala da je značajna prisutnost žena u sferi ekonomije, nauke, obrazovanja, kulture, sociologije i politike.

Aktivnosti žena u tim područjima koncentrirana je na tri točke: individualna prava, obiteljska prava, te politička i sociološka.

Supruga iranskog veleposlanika je istaknula neke od iranskih zakonskih odredbi koji štite prava žena: ženama je zabranjen rad teških poslova, osiguran je porodiljni dopust, tokom radnog vremena žene imaju slobodne sate radi dojenja, zakonska podrška 4-satnog radnog dana, zaštita žene od gubitka radnog mjesta radi trudnoće, zabrana učestvovanja u ratnim oružanim borbama i podrška ženama i djeci bez skrbi i hranitelja. “Vijeće za sociologiju i kulturu žene je prva organizacija za kulturnu politike. Član ovog vijeća je savjetnik za ženska pitanja u kabinetu predsjednika države. Žene zastupnice u parlamentu su također članice tog vijeća, kao savjetnice ministara i profesorice na fakultetima”, rekla je Batool Sh. Khodaei.

U političkoj sferi važno je naglasiti da je žena jedna od zamjenika predsjednika države, a zadužena je za ženska i obiteljska pitanja. U Vladi IR Iran nalazi se i jedna žena ministrica. Zabilježeno je značajno povećanje žena kandidatkinja za zastupnice u Parlamentu Irana, a od prvog do sedmog parlamentarnog saziva broj žena je povećan za čak 165%. “Žene u Islamskoj Republici imaju pozitivnu i utjecajnu ulogu na svim planovima društva. Svojim angažmanom stabilizirale su tu ulogu. Žene muslimanke u Iranu imaju aktivnu prisutnost u gradskim i općinskim vijećima na cjelokupnom teritoriju Irana. Povećanje postotka žena na čelnim mjestima tvrtki, u zakonodavnom aparatu, visokopozicioni-

Tribina u Islamskom centru o položaju iranskih žena rane ćlanice Vlade, dokazi su napretka žene u svim segmentima društva.

Statistika pokazuje da se kroz tri desetljeća postotak visokoobrazovanih žena povećao za 93%. Prisutnost žena i njihovo zapošljavanje u Ministarstvu znanosti i prosvjete te poljoprivrede je u stalnom usponu, kao i u industriji, državnom i privatnom sektoru te uslužnim djelatnostima. Jedan od pokazatelja razvijenosti društva je aktivnost žena i njihova prisutnost u privatnom sektoru koje se jako brzo razvija. Prema statistici kojom raspolažemo, broj nevladinih organizacija u području kulture, ekonomije i socijale je u porastu i možemo reći da postoji preko 520 takvih organizacija u zemlji”, rekla je Batool Sh. Khodaei.

Naučna, obrazovna, kulturna, socijalna i sportska sfera Supruga iranskog veleposlanika je naglasila da su nauka i obrazovanje jedna od mogućnosti povećanja prisutnosti žene u društvu. Važnost obrazovanja s istamskog stajališta je vadžib, kako za muškarce tako i za žene. S obzirom da je pismenost jedan od glavnih pokazatelja razvijenosti društva, realizacija tog projekta i povećanje aktivnosti Vlade za smanjenje nepismenosti je jako važno za društvo. Statistika iz 2009. godine

Posjetitelji na tribini

pokazuje da je pismenost žena 86%.

Očekuje se da će se u narednim godinama nepismenost potpuno otkloniti, što predstavlja veliko postignuće. “Temeljem iste statistike svjedoci smo 20-erostrukog povećanja broja žena studenata visokoškolskih obrazovnih ustanova u odnosu na stanje od prije 30 godina.

Udio žena na pojedinim stupnjevima visokoškolskog obrazovanja su sljedeći: za diplomski studij 62%, za postdiplomski studij 63%, za doktorski studij 40,7%. 2007. godine udio profesorica u cjelokupnom broju profesora na medicinskom fakultetu je bilo 40%, što pokazuje povećanje u odnosu na stanje od prije 30 godina za 166%”, rekla je Batool Sh. Khodaei.

Nedvojbena je činjenica da svi ljudi, niti bi mogli niti bi željeli, raditi u državnim poduzećima. Postoji struktura društvenih, nevladinih organizacija, kojih prema zadnjim pokazateljima ima 980, u kojima se žene aktivno bave kulturnim, socijalnim i humanitarnim radom. Od svukupnog broja 3.420 časopisa koji se izdaju u Iranu, 369 časopisa se bave ženskim i obiteljskim temama. 696 žena radi u filmskoj industriji kao redateljice, glumice, producentice i sl. Radi se o podacima iz 2008. godine. Batool Sh. Khodaei je prezentirala još nekoliko zanimljivih pokazatelja: postotak zaposlenih žena u zadnjim godinama u usporedbi s 20 godina ranije povećan je za 13,5%.

Zaposlene žene u 31,6% slučajeva rade u uslužnim djelatnostima, 30,8% u industriji i 31,6% u poljoprivrednom sektoru.

U IR Iran se velika važnost daje psihofizičkom zdravlju žene. Prema podacima iz 2006. godine sportom se bavi 3,25 milijuna žena, kao natjecatelji, suci ili treneri.

“Smatramo muškarce i žene prema svojim pravima i obavezama jednakima.

Ali njihove funkcije su različite. Današnji svijet treba novi sustav da bez obzira na rasu i spol ljudi budu jednako uvažavani, da i žene i muškarci nađu pravi položaj u takvom sustavu. Novi sustav se mora temeljiti na pravdi, miru i sigurnosti da se nasilje bilo kojeg oblika ne pojavljuje. Da ljudi budu ljubazni jedni prema drugima. Da bi žena ostvarila svoj pravi položaj u društvu treba se osloniti na svoj moral i Božju uputu koja djeluje kao svjetiljka u mraku koji čovjeka vode na vrh uspjeha društvo učini zdravim i uspješnim”, rekla je na kraju predavanja Batool Sh. Khodaei, supruga iranskog veleposlanika u RH. q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o osteoporozi

Osteoporoza – tiha epidemija U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 18. veljače 2010.

Vijeće žena Islamskog centra organiziralo je predavanje o osteoporozi. Predavač je bila prof. dr. Selma Cvijetić-Avdagić, specijalist, epidemiolog i znanstveni savjetnik na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada. Izvanredni je profesor na Medicinskom fakultetu u Osijeku i vanjski suradnik na Medicinskom i Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Njezino uže stručno područje je osteoporoza, epidemiologija, dijagnostika i terapija. Voditelj je nekoliko domaćih i inozemnih znanstvenih projekata iz područja epidemiologije i koštano-zglobnih bolesti. Član je Hrvatskog društva za osteoporozu i Hrvatskog internacionalnog društva za kalcificirana tkiva. Usavršavala se u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Članica je Vijeća žena Islamskog centra.

Koštana razgradnja i izgradnja Danas je u svijetu velika učestalost kroničnih nezaraznih bolesti, uslijed načina života i produžetka trajanja očekivanog života, pri čemu stanovništvo postaje sve starije. Većina tih bolesti se liječenjem može dobro kontrolirati, međutim većinom se te bolesti ne mogu potpuno izliječiti. Zato medicina danas usmjerava svoje napore prema prevenciji, odnosno spriječavanju nastanka takvih bolesti. U preventivne mjere spada i edukacija, proširivanje znanja o zdravlju i bolesti kako bi nam život bio što kvalitetniji.

Osteoporoza je jedna od takvih kroničnih bolesti o kojoj se više govori u zadnjih 15-ak godina, kada su se povećale dijagnostičke i terapijske mogućnosti vezane uz bolest. Tako su se i proširila znanja o osteoporozi, pri čemu se došlo do podataka o koliko ozbiljnoj se bolesti radi. Prema istraživanjima koja su rađena u Europi skoro svaka treća žena koja je starija od 50 godina ima osteoporozu. S obzirom da se povećava očekivano trajanje života, u sljedećih 40-50 godina možemo očekivati da će se povećati učestalost te bolesti. Procjenjuje se da trenutno oko 200 milijuna žena u svijetu ima osteoporozu.

Prof. dr. Selma Cvijetić-Avdagić Osteoporoza je bolest skeletnog sustava, koju karakterizira smanjena čvrstoća koštanog tkiva i povećana sklonost prijelomima. Većinom percipiramo naše kosti kao statične organe s kojima se ništa ne događa kada završi naš rast. Međutim, istina je posve drugačija – naše kosti su vrlo živ i aktivan organ, koji se neprekidno obnavlja. Kosti se stalno razgrađuju i ponovo izgrađuju. To se s našim kostima događa cijelog života s različitim intenzitetom.

Gledajući pod mikroskopom vidimo da se kosti sastoje od brojnih tankih spužvastih pločica (gredica), koje moraju imati određenu tvrdoću i čvrstoću kako bi kost bila zdrava. Kost se neprekidno pregrađuje jedinicama koštane pregradnje, gdje se ona prvo razgradi, a zatim se na tim istim mjestima stvori nova kost. Proces razgradnje i izgradnje kosti mora biti u ravnoteži, tj. razgradnja mora biti jednaka izgradnji. Međutim, pod utjecajem različitih faktora koji se dešavaju u našem životu ta se ravnoteža može poremetiti – stanice mogu početi više razgrađivati nego je potrebno kosti i u tom slučaju nastaju poremećaji u metabolizmu i bolest osteoporoza.

Koštana pregradnja ima svoju dinamiku tijekom ljudskog života. Koštana izgradnja je najaktivnija u vrijeme našeg djetinjstva, a nagli uspon doživljava u pubertetu, te negdje oko 20. ili 30. godine, ovisno o mjestu u našem skeletu. Tu se

postiže ono što zovemo vršna koštana masa. To je maksimalna koštana gustoća koji neki organizam može ostvariti za vrijeme svoga rasta i razvoja. Kod žena nakon menopauze, kada se izgube estrogeni hormoni, koštana gustoća počinje padati.

To se sve događa u zdravom organizmu, ništa nije patološki, već je normalna linija naše koštane pregradnje. Muškarci imaju veću koštanu gustoću i oni ostvaruju nešto veću vršnu koštanu masu, te nemaju nagli pad za vrijeme menopauze. Međutim, u starijoj životnoj dobi i kod žena i kod muškaraca ubrzano se gubi koštana gustoća, najviše uslijed manjka vitamina D. Veoma je važno koliku ćemo vršnu koštanu masu ostvariti tokom rasta i razvoja jer je to “miraz” koji nosimo kroz cijeli život. Veoma je važno u vrijeme rasta – djetinjstva i adolescencije, poduzeti sve moguće mjere zdravog života kako bi imali što bolje i čvršće kost.

Na vršnu koštanu masu utječu naslijeđe, hormonski status, prehrana i tjelesna aktivnost. Prema mnogim istraživanjima 60-70% vršne koštane mase uvjetovano je naslijeđem. Mi možemo utjecati na prehranu (važno je uzimati kalcij u dovoljnoj količini) i tjelesnu aktivnost (naročito tzv. antigravitacijske aktivnosti, gdje se opiremo sili teže – dizanje utega, penjanje uz stepenice, planinarenje). Djeca i mladi ljudi koji su tjelesno aktivni, piju mnogo mlijeka i jedu dosta mliječnih proizvoda sigurno će imati bolje kosti kroz cijeli život, nego oni koji to ne prakticiraju.

Koštana razgradnja i izgradnja moraju stalno biti u ravnoteži. Postoje različiti rizični faktori koji mogu poremetiti ravnotežu, faktori na koje nije moguće utjecati: obiteljska predispozicija (naslijeđe), starija životna dob, ženski spol, kasna menarha, prerana menopauza i gracilna tjelesna konstitucija. Rizični faktori na koje je moguće utjecati su dugotrajni niski unos kalcija i vitamina D, pušenje cigareta, prekomjerno uživanje alkohola i kave, nedostatna i neprimjerena tjelesna aktivnost.

Istraživanja su pokazala da ljudi koji puše imaju manju koštanu masu, što je djelomično uvjetovano i niskom tjelesnom težinom u pušača. Unos kalcija je u prosjeku nedostatan, a povećanje unosa ima blaži povoljan učinak na kost. Vitamin D omogućuje apsorbciju kalcija iz

11

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

12

J O U R N A L

našeg probavnog trakta. Stvara se u koži pod utjecajem sunca, ovisno o dobi dana, godišnjem dobu (geografska širina) i pigmentaciji kože. Potrebno je 10-15 minuta izlaganja ruku i lica 2-3 puta na tjedan.

Fizička aktivnost ima značajnu ulogu u postizanju vršne koštane mase i u prevenciji osteoporoze i osteoporotskih fraktura.

Najučinkovitije su vježbe s opterećenjem i one s velikim intenzitetom, ali važne su i one balansa i ravnoteže. U postmenopauzalnih žena žustro hodanje može smanjiti rizik za frakture kuka i kralješaka.

Postoji i tzv. sekundarna osteoporoza, tj. niz bolesti koje neminovno sekundarno dovode do gubitka koštane mase. To su hiperparatireoidizam, amenoreja, kronične anovulacije, primarni ili sekundarni hipogonadizam, Cushingov sindrom (hiperkortizolizam), tireotoksikoza, šećerna bolest, reumatoidni artritis, poremećaji apsorpcije hrane iz želuca i crijeva, te kronične bolesti jetre i bubrega.

Tu spada i niz lijekova koji se daju kod određenih bolesti, a koji dovode do smanjenja koštane gustoće: dugotrajno liječenje kortikosteroidima (Pronison više od 7,5 mg, duže od 6 mjeseci), prekomjerna doza hormona štitnjače, antikonvulzivi, dugotrajna primjena antikoagulanasa, tamoksifen (premenopauzalno), citotoksični lijekovi (kemoterapija), imunosupresivi, agonisti ili antagonisti hormona koji oslobađaju gonadotropine, danazol, te aluminij i litij. Kod dugotrajnog uzimanja takovih lijekova danas u medicini postoje protokoli da se pacijenti odmah šalju na dijagnostiku vezanu uz osteoporozu, te ima se čak preventivno daju i lijekovi.

Osteoporoza nema simptoma sve do pojave najvažnije posljedice, odnosno komplikacije, a to je prijelom. Stoga se osteoporoza zove “tiha epidemija”. Ako nismo napravili dijagnostiku ne možemo znati da li imamo osteoporozu. Za osteoporozu su karakteristični prijelomi koji nastaju uz minimalnu traumu (npr. samo saginjanje ili dizanje težeg tereta). Za osteoporozu su karakteristične tri lokacije prijeloma: kralješci (45%), kuk (16%) i podlaktica (16%). Ostale frakture su vezane uz zdjelicu, nadlaktice i rebra (2025%). Smatra se da se više od 90% fraktura kralješaka i kuka odnosi na postmenopauzalnu osteoporozu.

Prijelom kuka se smatra najozbiljnijom posljedicom osteoporoze, stoga što su posljedice prijeloma kuka mnogo ozbiljnije od prijeloma drugih kostiju. Prijelom kuka treba operativno liječiti i ako se radi o starijoj osobi onda su komplikacije mnogo češće i ozbiljnije. Posljedice prije-

loma su invalidnost (više od 2/3 bolesnika), dugotrajna kućna njega (25%) i smrtnost (15-20%, kod prijelom kuka zbog postoperativnih komplikacija).

Dijagnostika osteoporoze Vrlo često pacijenti dolaze kod liječnika sa simptomima bolova, te se žale na bolove u kostima i zglobovima. Dijagnostiku osteoporoze čine klinički pregledi, Rtg nalazi, laboratorijske pretrage i biopsija kosti (histološki nalaz). Temeljna pretraga u dijagnostici osteoporoze zove se denzitometrija skeleta. Postoji nekoliko vrsta denzitometrije: DEXA – dvoenergetska apsorpciometrija x-zraka, kvantitativna ultrazvučna denzitometrija i kvantitativna kompjutorizirana tomografija (QCT). Denzitometrija ima brojne prednosti: visoka preciznost mjerenja, niske doze zračenja, mogućnost mjerenja koštane gustoće na više regija skeleta i mogućnost procjene sastava mekog tkiva (mišićno/masno tkivo).

Tko treba učiniti denzitometriju? Bilo bi idealno da svatko s navršenih 30 godina, kada ostvarimo vršnu koštanu masu, napravi denzitometriju. Svakako bi denzitometriju trebale napraviti žene starosti preko 60 godina i muškarci stariji od 65 godina, te sve mlađe osobe koje imaju neke od nabrojanih rizičnih faktora. Denzitometriju trebaju obaviti osobe čije liječenje zahtjeva uzimanje lijekova koji uzrokuju smanjenje koštane mase.

Kada pacijent dobije terapiju onda treba denzitometrijski pratiti kakav je učinak terapije na kosti. Kontrolnu denzitometriju liječnici obično preporučuju nakon godine dana. Međutim, pošto je koštani metabolizam relativno spor i pošto se promjene često ne mogu točno vidjeti, onda se kontrola obavlja nakon dvije ili tri godine, kada sa sigurnošću možemo vidjeti da li terapija imala ikakav učinak.

Kod ljudi kod kojih se denzitometrijski utvrdi da nemaju dobre kosti, obično liječnici propisuju dodatne laboratorijske pretrage. To su obično pretrage u kojima se određuje prisustvo kalcija u krvi i urinu, međutim isto tako treba odrediti i hormone koji utječu na kosti, a u krajnjem slučaju se radi i biopsija kosti, kada se operativno uzima uzorak kosti i zatim mikroskopski analizira. Osnovne laboratorijske pretrage su SE, KKS, transaminaze, kreatinin, Ca/s, P, AP (K-AP), Ca/u, P (urin), elektroforeza proteina.

RTG snimanje se radi kod ljudi koji imaju osteoporozu, kada se sumnja na prijelom ili deformitete lokomotornog su-

stava, pri pojavi iznenadne ili trajne boli u kralježnici, zdjelici ili dugim kostima.

RTG snimanje je nepouzdano u određivanju koštane gustoće.

Lijekovi koji se koriste u liječenju i prevenciji postmenopauzalne osteoporoze su hormonska nadomjesna terapija (HNL), raloxifen, alendronat, risedronat, ibandronate, stroncij ranelat i PTH. Hormonska nadomjesna terapija služi za ublažavanje simptoma menopauze (naleti vrućine, poremećaji spavanja), te prevenciju i liječenje osteoporoze kod žena. HNL smanjuje rizik od nastanka bolesti krvožilnog sustava. Međutim, postoje i nepovoljni učinci: povećana učestalost nastanka krvnih ugrušaka i raka maternice, dok je njezin potencijal izazivanja raka dojke još uvijek upitan. Prije primjene HNL-a potrebno je učiniti mamografski i ginekološki pregled te kontrolu svake godine. Kod hormonske nadomjesne terapije kod muškaraca daje se hormon testosteron, koji povećava koštanu masu, međutim zbog nepovoljnog učinka na prostatu nije dio rutinske terapije osteoporoze.

Pored uzimanja lijekova potrebno je redovito uzimanje kalcija i vitamina D. Potreban dnevni unos kalcija je sljedeći: od 1 do 10 godina – 800 mg; 11 do 24 godine – 1.200-1.500 mg; žene od 25 do 60 godina – 1.000 mg; žene starije od 65 godina – 1.200 mg; trudnice i dojilje – 1.200 mg; muškarci 25 do 60 godina – 1.000 mg; muškarci stariji od 65 godina – 1.500 mg. Kalcij je najbolje uzimati kroz hranu, mnogo bolje nego kroz tablete. Razlog tome je bolja iskoristivost (apsorbcija). Kalcij se u hrani (100 g) nalazi u sljedećim količinama: tvrdi sirevi – prosjek 900 mg; mlijeko (obrano) – 120 mg; jogurt (obrani) – 125 mg; meso i mesni proizvodi – prosjek 10 mg; ribe i morski plodovi – prosjek 40 mg; peršin – 245 mg; zelje – 230 mg; lješnjaci – 225 mg; sezamove sjemenke – 783 mg; čokolada – 245 mg. Normalna doza vitamina D iznosi 400 do 800 i.j. na dan. Najviše vitamina D ima u ribljem ulju i ribljim prerađevinama, mlijeku, mliječnim proizvodima, žitaricama i žumancu jajeta.

Osim kalcija i vitamina D, vrlo je važan način života kako bi se spriječio prijelom, komplikacija koja umanjuje kvalitetu života. Potrebno je polagano hodati, izbjegavati nagle pokrete i dizanje tereta, obaviti korekciju vida. Kod poticanje prevencije potrebno je razvijati svijest o faktorima rizika razvoja osteoporoze. Tri su osnovna faktora na koja možemo utjecati: tjelesna aktivnost, pravilna prehrana i održavanje optimalne težine. q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Fond za stipendiranje BNZH

Dodjela novih stipendija Na prigodnoj svečanosti 20. veljače 2010. godine, u prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu, dodijeljeno je šest stipendija za akademsku godinu 2009./2010. Podsjetimo se, prvi Ugovor o stipendiranju potpisan je za akademsku godinu 2006./2007. s Aminom Alijagić iz Lovrana, članicom redakcije “Preporodovog Journala”, a tadašnjom studenticom prve godine Pravnog fakulteta u Rijeci. Za akademsku godinu 2007./2008. dodijeljeno je osam stipendija, a za 2008./2009. čak 13 stipendija, što je predstavljalo značajno kvantitativno povećanje. Prošlogodišnji stipendisti bili su: Adela Sadiković, Alma Mehulić, Almir Šabić, Amina Alijagić, Anela Memišević, Elma Ramić, Fuad Hafizović, Merima Karađuz, Nedžad Bašagić, Sabrina Bradarić, Sanda Halilović, Vildana Semić i Zinka Mujkić.

Do zadanog roka, 12. veljače 2010., prispjelo je 27 molbi za stipendiranje u akademskoj godini 2009./2010., pri čemu se nije razmatralo pet molbi jer se radilo o studentima koji ne zadovoljavaju kriterij da žive i studiraju u Republici Hrvatskoj. Ove godine se Fond za stipendiranje BNZH (dosadašnji Fond za stipendiranje “Salim Šabić”) našao pred brojnim problemima, te je stoga i mnogo kasnije raspisan natječaj za dodjelu stipendija. Doznačene su mnogo manje donacije (ukupno oko 30.000 kuna) nego prethodne godine, a i nisu blagovremeno izvršene organizacijske promjene i aktivnosti na nivou BNZH koje su bile ranije dogovorene. Zaključeno je da se stipendije isplaćuju za sedam mjeseci počevši od 1. siječnja 2010. godine, s ciljem udovoljavanja većem broju molbi. Ovogodišnje stipendije iznose 700 kuna mjesečno.

Komisija za razmatranje i usvajanje molbi za stipendiranje za akademsku 2009./2010. godinu, u sastavu Džavid Hadžavdić (predsjednik), Ahmed Ikanović, Nazifa Gačanović-Čamdžić, Sulejman Čičić, Mithat Muzurović i Samir Avdagić, zasjedala je nekoliko puta i donijela odluku da su ovogodišnji stipendisti Fonda za stipendiranje BNZH sljedeći: Nermina Ahmetović (Društveno veleučilište, Zagreb), Amina Alijagić (Pravni fakultet, Rijeka), Adela Sadiković (Eko-

Zajednička fotografija nomski fakultet, Zagreb), Azra Đulović (Kemijsko-tehnološki fakultet, Split), Nedžad Bašagić (Medicinski fakultet, Rijeka) i Omer Bešić (Društveno veleučilište, Zagreb). Pored ovih šest stipendija, naglašeno je da je će Nizam Halidović iz Zagreba stipendirati dvoje studenata (Elmu Ramić i Bedrina Mekšića), koji su se prijavili na Natječaj za stipendiranje, te će na taj način ove akademske godine biti stipendirano osam studenata bošnjačke nacionalnosti. Komisija je sačinila i tzv. B-listu od pet studenata, koja će se eventualno postupno financirati ovisno o pronalasku novih donatora. Na toj listi nalaze se Samra Dervović, Lejla Bikić, Sanda Halilović, Adis Keranović i Samra Muslija.

Prema člancima iz Ugovora o stipendiranju, stipendisti imaju vrlo jasno definirane obaveze na fakultetu i prema bošnjačkim asocijacijama u Hrvatskoj. Tako se npr. primatelj stipendije obavezuje da će uredno pratiti nastavu na fakultetu i ne može bez saglasnosti Fonda mijenjati vrstu i smjer fakulteta. Osim toga, obavezuje se da će dva sata tjedno biti aktivan u djelovanju Bošnjačke nacionalne zajednice. Ukoliko se primatelj stipendije tri puta ne odazove na poziv za gornji angažman i rad, i ne opravda svoj izostanak, uskraćuje mu se stipendija. Također, stipendista se obavezuje da će najmanje dva puta u toku godine izvijestiti Fond o stanju i rezultatima svog školovanja, i to na kraju ljetnog i zimskog semestra, potvrdom od fakulteta o položenim ispitima. Primatelj se obavezuje da će nakon završenog studija i sklapanja ugovora o radnom odnosu, određeni dio dobivenog iznosa stipendije, u skladu s aneksom ugovora sa Fondom uplaćivati

dogovoreni iznos u Fond. Na kraju, Fond za stipendiranje ima pravo obustaviti isplatu stipendije i raskinuti Ugovor o stipendiranju sa studentom koji na vrijeme ne završi godinu za koju je stipendiran, ukoliko godinu nije završio zbog bolesti, što dokazuje liječničkim uvjerenjem.

U pozdravnom govoru Mithat Muzurović, predsjednik Odbora Fonda za stipendiranje BNZH, podsjetio je da je cilj Fonda prikupljanje financijskih sredstava i njihovo usmjeravanje na stipendiranje nadarenih studenata bošnjačke nacionalnosti slabijeg imovnog stanja. Posebno se zahvalio Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj i Medžlisu Islamske zajednice Zagreb na velikom financijskom doprinosu Fondu, bez čijih sredstava ne bi bilo ovogodišnje dodjele stipendija. Oni su stožer financiranja za akademsku 2009./2010. godinu. Muzurović je naglasio potrebu stalnog širenja broja donatora, bez obzira na visinu sredstava, te jačanja svijesti o značaju obrazovanja i društvenoj ulozi Fonda za stipendiranje. Ova godina je bila kritična za Fond, pri čemu se nije dozvolilo da propadne ideja o pomoći mladim, ambicioznim i nadarenim studentima Bošnjacima. Predsjednik Odbora Fonda za stipendiranje BNZH je istaknuo važnost dobivanja visokih ocjena na fakultetu i aktivnog uključivanja u rad bošnjačkih asocijacija. “Bez obrazovanja ne mogu kvalitetno pratiti dešavanja u zemlji i svijetu, ne mogu se pratiti usvajanja i promjene zakonskih propisi, ne mogu se dobro implementirati u životna zbivanja.

Bez znanja je teško, obrazovanje je bošnjačko-muslimanski imperativ. Najbolji dijalog i jedinstvo nas Bošnjaka u Hrvatskoj je kroz projekte, gdje postoji project manager i tim, koji će širiti lepezu ljudi koji su uključeni. Potrebno je uključiti što više mladih ljudi u kvalitetno osmišljene programe. Potrebno je pronaći adekvatne forme kako bismo izvršili supstituciju starih kadrova s mladim, obrazovanim snagama. U svakom slučaju, najbolji je način kroz projekte, kroz koje se može izgrađivati i jedinstvo bošnjačkog naroda”, rekao je Mithat Muzurović. q Ismet Isaković

13

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Svečano obilježavanje rođendana posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda a.s.

Mevlud u Zagrebu

14

J O U R N A L

U četvrtak 25. veljače 2010./12. rebi'ul-evvela 1431. h. g. u svim džamijama i mesdžidima u Hrvatskoj, kao i širom islamskog svijeta, svečano je obilježen rođendan našeg uzora, posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda a.s. Posebno je svečano bilo u Zagrebačkoj džamiji, gdje su mevludski program izveli polaznici mektebskog zbora i članice Vijeća žena Medžlisa Islamske zajednice Zagreb.

Brojnim prisutnima u molitvenim prostorima Zagrebačke džamije obratio se hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački, koji je rekao da je mevlud okvir u kojem se okupljamo i prisjećamo svoga Poslanika a.s., u svjetlu njegove uloge koja zrači kao perfekatska, prezentna i futuralna. Poznato je da svoje najveličanstvenije događaje – useljenje u novu kuću, hajirli završetak nekog posla i slično, obilježavamo mevludom. “Ako se osvrnemo na prepoznavanje etničkog identiteta naših naroda, nailazimo da mevlud predstavlja jedan od simbola našega etničkoga identiteta, simbola pripadnosti jednoj zajednici na ovim prostorima. Svatko od nas nosi u sjećanjima stihove recitirane na mevludima, u našim ušima još odzvanja ona muzikalnost ilahija i kasida koje su se izvodile u našim mahalskim džamijama.

Drugo je pitanje shvatanje tradicije u tradicionalističkom smislu. Naravno da treba i moramo upozoravati da to nije obredni dio vjere jer obrede daje Zakonodavac, Allah dž.š., ali jeste dio naše tradicije koja je imala i ima specifičnu ulogu za narode na ovim prostorima. Oni koji lako posežu za odbacivanje drugog i drugačijeg shvaćanja i razumijevanja tradicije trebaju shvatiti da samo jedno razumijevanje, jedno tumačenje ne daje poruci atribut univerzalnosti, primjenjivosti u svakom vremenu i prostoru. Mevlud nije obred koji otključava vrata dženneta, ali jeste prilika da se okupimo, zbližimo i prisjetimo našega Poslanika a.s. u vremenima kakva jesu”, rekao je hafiz Alili, koji je u nastavku govora citirao nekoliko znamenitih povijesnih ličnosti koji su lijepim riječima opisali ulogu Muhammeda a.s. u povijesti.

Američki pisac Heart: “Moj izbor Muhammeda za vodeću poziciju među najistaknutijim historijskim ličnostima, vjerojatno će neke čitatelje iznenaditi.

Međutim, on je jedini čovjek u cjeloku-

Mevlud u zagrebačkom Islamskom centru pnoj historiji koji je maksimalno uspio na dvjema razinama: onosvjetskoj i ovosvjetskoj. Bilo je poslanika i vjerovjesnika koji su započinjali s velikim poslanjima, ali su umrli a da poslanja nisu dovršili, kao što je bio slučaj s Mesihom (Isusom) u kršćanstvu. Bilo je i onih s kojima su drugi poslanici sudjelovali u istom poslanju ili su im drugi prethodili, kao što je slučaj s Musaom u Židova. Međutim, Muhammed je jedini koji je upotpunio poslanje u vjeri čije odredbe su sasvim jasno određene, u koje su narodi potpuno vjerovali još za njegovog života. Uz vjeru, on je uspostavio i novi oblik države. S tog stanovišta on ima i velike ovosvjetske zasluge. Plemena i narode je ujedinio u jedinstvenu zajednicu i uspostavio njena životna načela, uredio život te zajednice na ovom svijetu davši joj univerzalan model organiziranja koji se iz njegovog zavičaja širio svijetom. On je taj koji je i započeo i upotpunio ovosvjetsko i onosvjetsko poslanje.”

Mahatma Gandi: “Poželio sam upoznati tog čovjeka koji neosporno plijeni srca miliona i miliona ljudi. Nedvojbeno sam se uvjerio da sablja nije bila sredstvo pomoću kojeg je islam stekao svoju poziciju, već je to bila jednostavnost tog Poslanika praćena preciznošću, ispunjavanjem datih obećanja, te njegova potpuna odanost prijateljima, privrženost sljedbenicima, hrabrost i apsolutno pouzdanje u Gospodara tokom izvršavanja svog poslanja. To su osobine koje su presudno

krčile put i otklanjale teškoće, a nikako sablja. Nakon što sam završio čitanje drugog dijela Poslanikovoga životopisa, shvatio sam koliko mi je žao što se djelo tu završava, zbog toga što sam osjetio želju da što više saznam iz Poslanikovoga grandioznog života.”

Ruski književnik Lav Tolstoj: “Muhammedu je dovoljno da bude ponosan to što je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u krvi, izbavio iz vraških kandži ružnih običaja. Pred njom je otvorio put uspona i napretka. Muhammedov vjerozakon će svijet voditi u sporazumijevanje s razumom i mudrošću. Nema nikakve sumnje u to da je Vjerovjesnik Muhammed jedan od najvećih reformatora čovječanstva. Pripada mu najveća slava jer je on čovječanstvo uputio istinskom svjetlu, pravdi i miru, jer je spriječio prolivanje nedužne ljudske krvi i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti niko drugi do čovjek koji je imao nadnaravnu snagu, čovjek koji je dostojan svakog poštovanja, divljenja i pažnje.”

Engleski pisac George Bernard Shaw: “Više nego ikad prije, svijet ima potrebu za čovjekom koji bi razmišljao kao što je razmišljao Muhammed, taj vjerovjesnik koji je svoju vjeru uzdigao na razinu dostojnu istinskog poštovanja i uvažavanja.

To je najsnažnija vjera u historiji civilizacija, vječna i neprolazna vjera. Ja svoje mnogobrojne sunarodnjake zamišljam kako nesumnjivo ulaze u tu vjeru. Ta vjera će svoje prostrano područje naći na ovom kontinentu, u Europi. Posljedicom neznanja ili šovinizma, teolozi su u srednjem vijeku o Muhammedu iscrtavali mračan portret. Smatrali su ga neprijateljem kršćanstva. Međutim, ja sam nastojao proniknuti u istinu o tom čovjeku i uvjerio sam se da je on pravo čudo. Došao sam do zaključka da on nije bio neprijatelj kršćanstva. Prije bi se mogao nazvati spasiteljem čovječanstva. Prema mome mišljenju, da je njegova vjera zavladala suvremenim svijetom, teškoće bi nam riješila zahvaljujući značaju koji ona pridaje miru i sreći za čim ljudi imaju nasušnu potrebu. U sadašnje vrijeme mnogo mojih iz Europe prelazi u Muhammedovu vjeru i može se reći da je vraćanje Europe u islam već počelo.” q Ismet Isaković

HRVATSKA Inauguracija novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića

Bit ću kaktus, a ne fikus Mirsada Begović “Pobjeda nije samo moja. To je pobjeda svih poštenih ljudi. Pobjeda koju slavimo svi.”, rekao je u svom pobjedničkom govoru treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Nakon žestokog drugog kruga, u kojem mu je protivnik Milan Bandić zadao veći broj niskih političkih udaraca, najuvjerljiviju je pobjedu odnio baš u njegovu Gradu. Svijet je prenio vijest o Josipovićevoj pobjedi kao “dokazu zrelosti demokracije u Hrvatskoj”, a susjedi i kao “pobjedu jedne Hrvatske bitno drugačije od Hrvatske Milana Bandića.” (Zlatko Lagumdžija, SDPBiH) 18. veljače Ivo Josipović svečano je prisegnuo pred političkim vrhom (kremom) Hrvatske, ali i Europe. Među brojnim uzvanicima na Markov trg, uz već uobičajene povike “lopove, lopove” stigao je i jedan od domaćoj javnosti “najzanimljivijih” uzvanika, bivši premijer Ivo Sanader i to u društvu HDZ-ovaca Franje Gregurića i Nikice Valentića. U kratkom čestitarskom rukovanju Sanader je Josipoviću poželio da ispuni sve ciljeve koje je naveo u svom govoru.

Nedolazak srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, u prvom intervjuu nakon inauguracije, Josipović je komentirao na način da mu je žao što ruka koju je pružio Srbiji nije bila prihvaćena. “Bila je to prilika za jedan dobar početak. Srbija je to učinila zbog svojih specifičnih odnosa s Kosovom. Ja to neću razumjeti kao neki čin neprijateljstva prema Hrvatskoj i meni osobno, ali isto tako Srbija mora znati da se svi odnosi ne mogu prelamati kroz njihove prilike.” Osim Tadića, jedan od važnijih nedolazaka bio je i onaj kardinala Bozanića, kojem je, čini se, druženje s dijasporom bilo važnije od inauguracije novoizabranog predsjednika Hrvatske. U svom govoru na samoj inauguraciji, koji je po vlastitim riječima pisao danima i vagao svaku riječ, predsjednik Josipović rekao je da želi “biti predsjednik svih hrvatskih građana, ali i beskompromisno afirmirati vrijednosti demokratskog društva, pravednosti i društvene solidarnosti.”

Zahvalio je i Stjepanu Mesiću, koji je u svojih 10 godina “dao izniman doprinos razvoju hrvatske demokracije i jačanju položaja u međunarodnoj zajednici.”

15 Inauguracija predsjednika Ive Josipovića O demokraciji, ljudskim pravima i slobodi, te nacionalnim manjinama, rekao je kako se “demokratski procesi moraju nastaviti, moraju uključiti ne samo pravo većine da donosi političke odluke, nego i kulturu koja će štititi i legitimne interese manjine. Vjerovanje ili nevjerovanje – pravo je svakog građanina. Svaka diskriminacija, nacionalna, vjerska, spolna, prema seksualnoj orijentaciji, socijalnom ili regionalnom podrijetlu, ili iz bilo koje druge osnove, nedopustiva je i osobno ću joj, kao predsjednik Republike, biti zapreka. Nacionalne manjine i njihova kultura bogatstvo su Hrvatske i sastavni dio ukupne hrvatske baštine. Sjajna su poveznica Hrvatske sa svojim matičnim državama, kao što je hrvatska dijaspora most koji Hrvatsku spaja s drugim zemljama” O razvoju dobrih odnosa sa susjedima, što smatra od strateškog značaja za Hrvatsku, Josipović je kazao kako je potrebno “razriješiti sva otvorena pitanja, od onih graničnih do onih koji su ostali kao posljedice rata. Otkrivanje sudbine nestalih osoba, inzistiranje na odgovornosti za ratne zločine, povrat otetog kulturnog blaga, izgradnja porušenih objeka-

ta, povrat izbjeglica i jamstvo njihove sigurnosti te povrat imovine i rješavanje svih otvorenih pitanja, najvažnije su zadaće političara u svim državama. Miroljubiva politika nema alternativu, a sadašnja generacija političara nema pravo probleme ostavljati generacijama koje dolaze.” U jednom intervjuu Josipović je naglasio kako mu je od samog početka bilo jasno “u što se uvalio”, no, pobjedničku reprizu najavio je za pet godina. Obećanja koja je dao težak su teret, ali spremno je odgovorio da među ljudima koji žele voditi državu ne bi smjelo biti mjesta za neambiciozne. Josipović vjeruje da će mu u tome pomoći brojni ljudi koji žele isto, a među njima su, nada se, Vlada i Sabor. Čini se da treći hrvatski predsjednik ima jasno zacrtanu politiku, koja je proeurposki i demokratski orijentirana, a njegova izjava “bit ću kaktus, a ne fikus” može navijestiti pikava vremena. Naime, iako su mnogi novog predsjednika označili kao ekspozituru SDP-a te suhoparnog i dosadnog sveučilišnog profesora, pijanista i skladatelja klasične glazbe, on je pokazao zavidnu razinu samostalnosti u svojim prvim političkim istupima. q

J O U R N A L

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Hrvatska u zakašnjelom tripu

Zašto praviš slona od mene?

Jadranka Kosor je izrekla naučenu frazetinu o “stvaranju održivog tržišta rizičnog kapitala za inovativne poduzetnike”.

Drugim riječima, naprijed braćo kockari, otvaramo vam još himenom zaštićeno hrvatsko tržište koje niste razdjevičili.

Treba li vam u tom silovanju naša pripomoć, dajemo koliko vi kažete.

Faris Nanić

16

J O U R N A L

Kada je naslovno pitanje, u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća, zafrkantski, umjereno lascivno, u funky ritmu i aranžmanu, postavio Dino Dvornik, pripadnik generacije rođene u Jugoslaviji ranih šezdesetih, a uništene u Hrvatskoj ranih devedesetih, osmjehivali smo se hudoj sudbi višekratno, od djevojke prevarenog mladića. Nije ni Dino, kasniji narkoman i samoubojica, tih godina zrele ekonomske i nezrele političke krize, mislio ništa dalje i ništa više od toga. To se pokazalo katastrofalnom greškom, zabludom i nezrelošću jednog cijelog naraštaja ili barem njegova većinskog dijela.

Slonovi smo vrlo brzo postali svi, kada je ekonomska kriza eksplodirala, a politička postala zrelom, opasnom i ubojitom. Na vlast smo doveli (naravno, ne sudjelujući svi u toj avanturi, glasalo se i za normalnije ljude) pučističku stranku, totalitarnih namjera i nevjerojatne količine pohlepe.

Svakom godinom vlasti te partije, a posebno svakim izbornim ciklusom kada je njezin namrgođeni, a neuki poglavica bio biran za šefa države, ili kada su oni uvijek ponovo osvajali vlast ili većinu vlasti na parlamentarnim i lokalnim izborima, naše su surle postajale sve izduženijima, pogledi sve tupljim, noge sve otečenijima, a mozak sve manjim. Dok je trajao rat, u početku oslobodilački, a poslije evoluirao u dogovoren i agresivan prema susjednoj Bosni i Hercegovini, ti su likovi prvo društvenu imovinu, vrlo vrijedno blago, nacionalizirali, a potom privatizirali, što će reći, uglavnom, budzašto rasprodali između sebe odabranim “poduzetnicima”, iz vlasti i opozicije i uspostavili pravi klijentelistički kapitalizam primitivne akumulacije koji je, biološkim odlaskom i odumiranjem političkih pokrovitelja i skorašnjom eliminacijom njihove mafije, prerastao u vladavinu privatnih korporacija vlasnika koji su društveni kapital, narodno blago stekli poklonom.

U stvari, prljavom trgovinom. Danas ka-

Premijerka Jadranka Kosor da nema nakinđurenog Mrguda iz Velikog Trgovišča, kada je njegov hercegovački Mefisto također na vječnim lovištima, a njihovom strankom i državom rukovode blijede političke sjenke, bez svojih stavova i ikakvog suštinski važnog znanja, vlasnici većine blaga u Hrvatskoj stvarno vladaju ovom zemljom. Slonovi kod njih kupuju, zadužuju se da bi kupovali i rade potplaćeni da bi im vraćali dugove.

Parada kiča Prisjetimo se, načas, parade morbidnog kiča u nečemu što se zvalo Vlakom slobode, kada je supijani Tuđman u Kninu siktao o onima koji se više neće vratiti.

Istovremeno s tim siktanjem, todorići i njihovi ministri gospodarstva, škegre i slični, sa slavonskim su tamburašima u tom istom vlakiću revali novokomponovanu narodnu, ali 'rvacku “Otvor' ženo kapiju”. Otvorivši si tako kapiju, ušli su u Ali Babinu pećinu s neograničenim pravima raspolaganja. Ti danas vladaju tako

da su ovu zemlju doveli na rub propasti, dok njihovi političari-klijenti mantraju o uspjesima i njezinom sjajnom položaju u međunarodnoj zajednici. Vladaju iz sjene, vukući konce svojih marioneta-sjenki, nekakve Kosor, Šukera, Friščića i njima sličnih praznih ljuštura. Istovremeno, nadziru i one koji bi ih trebali pratiti, prozivati, javnosti prokazivati – medije, posebno privatne. Sveudilj praveći slonove od nas.

Kako je pohlepa jedini grijeh koji čovjeka opsjeda do groba, što nam svjedoči Kur'an Časni u prvim ajetima sure Et-tekathur, ovi poduzetni domoljubi, ovladali su i ostalim, normalnijim strankama u Hrvatskoj, pa tako financijski podržavaju sve ozbiljne predsjedničke kandidate, sve stranke sa šansom ulaska u Sabor. Njihovi odabrani predstavnici u određenim trenucima postaju ministri gospodarstva ili potpredsjednici vlade i tomu slično. Konačno, kada ekonomske neznalice poput Kosorice i Josipovića formiraju svoje stručne “krizne” timove, u njih zovu samo šefove velikih firmi koje možete upitati sve samo ne kako su “zaradili” prvih par milijuna. Glagol zaraditi ovdje bi ipak bilo primjerenije zamijeniti glagolom steći jer postati vlasnikom kapitala može se na različite načine. Kakvim to znanjem ti poduzetnici, u pravilu ekonomski tukci, sa završenim sumnjivim ubrzanim tečajevima menadžmenta, ma što to bilo, čiji je, opetovano izrečeni, motto maksimiranje profita za svoje tvrtke, mogu pomoći jednoj Kosorici, koja stvarno ništa ne zna, a još manje razumije ili Josipoviću koji, preuzevši predsjedništvo države u najkritičnijem trenutku, radije odlazi na koncerte ozbiljne glazbe i dijeli nagrade Porin. No, sebi i svojim firmicama mogu pomoći beskrajno. Za teorijsko pokriće, u timovima se nalaze po jedan ili dvojica profesora s beznadežno izgubljenog Ekonomskog fakulteta koji usred možda najteže ekonomske krize,

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM izazvane financijskim spekulantskim ludilom i hiperinflacijom financijskih i monetarnih agregata, i nadalje propagira sulude teorije koje su do krize i dovele. Rezultati takvog savjetovanja su jednokratne mjere koje pomažu ovom ili onom sektoru iz državnih fondova, već kritično prezaduženih, dok stvarnih makroekonomskih mjera nema ni u tragovima, a država tone poput Titanica. Sva je sreća da nam je predsjednik muzičar, pa može na dobrano skošenoj palubi još zasvirati Chopina ili Stravinskog. A možda i Lennona. Long live rock'n'roll. Dok slonovi marširaju.

Iz te ideološko-profitne papazjanije proizašla je i teza o 2. i 3. stupu mirovinskog te dopunskom zdravstvenom osiguranju kao nužnosti. Razlog te nužnosti, uvjeravaju nas, nije u ratnom i poratnom zavlačenju državne i njoj bliskih ručetina u fondove socijalne sigurnosti i kasnijim spekulacijama na istima, već - u skupoj dijagnostici. 'Bem ti tehnologiju, umjesto da smanjuje, ona povećava troškove. I to, zanimljivo, ona ista koja u masovnim i telekomunikacijama, smanjuje troškove.

E, pa kada narod hoće dijagnostiku i hoće da se liječi, neka i plati. Koliko, kao i kod lijekova, odredit će privatni fondovi koji trguju i ulažu i napuhane dionice tzv. tehnološkog sektora i farmaceutske industrije. Jer slonovi te složene tržišne mehanizme, svakako ne razumiju.

Škegronomija Posljednja, medijski vrlo slabo popraćena “mjera” stručnih timova je uvođenje fondova za gospodarsku suradnju, zapravo poludržavnih fondova rizičnog kapitala, kako se to lijepo, eufemistički kaže.

Privredni vjesnik je tako objavio u tekstu Igora Vukića da su ti fondovi, čiji će kapital s 50% uplatiti država (odakle Šukeru?), namijenjeni za financiranje projekata koje banke ne žele pratiti. Kako banke uvijek prate projekte za koje procijene da donose profit uz razuman rizik, po definiciji, ovi bi fondovi onda pratili projekte koji podrazumijevaju nerazuman rizik.

Zašto to treba pratiti država i hoće li se dodatno zaduživati kako bi uplaćivala pola kapitala, dok nema za izvršenje ranije preuzetih obveza? Odgovor na to pitanje dala je nekakva Mira Marović, predsjednica hrvatske udruge Private Equity i Venture Capital za Privredni vjesnik. Taj naziv, strahopoštovanja hrvatskog čovjeka vrijedan, eufemizam je za vrlo rizične, kockarske fondove koje su osnivale velike financijske institucije i tvrtke i koji su

trgovali na veliko upakiranim dugovima te to lažno prikazivali kao aktivu, što je dovelo do sloma 2008., a kasnije su se našli među primateljima izdašnih budžetskih sredstava za pokriće desetina bilijuna dolara neotplativih dugova. Sve po glavi stanovnika. Ta mala se, zajedno s još jednim ambicioznim balavcem, proizašlim iz zagorjele kuhinje Ekonomskog fakulteta, državnim tajnikom za financije, Zdravkom Marićem u domindžosu pojavila kod Togonala u emisiji Otvoreno HRT-a kako bi javnosti predstavila novu, genijalnu mjeru tima Jadranke Kosor. S obzirom da je Mira u emisiji više pažnje i umješnosti pokazala u kontroliranju položaja golih nogica i vrlo kratke minice, da ne bi otkrila guzu ili nešto drugo, od eksplikacije uloge novozamišljenih fondova, Privredni vjesnik se potrudio barem donekle rasvijetliti ovaj Olimp, taj Paradis moderne financijske teorije neukim nama. Slonovima.

Tako će vlada i privatni ulagači (ovo je vrlo širok pojam, puno toga je privatno u ovoj zemlji, posebno banke) ulagati po 50%, što u praksi znači da će vlada uložiti koliko prije nje najavi/e privatni ulagač/i. Tako je na konferenciji o Private Equity, održanoj u hotelu Westin u Zagrebu, ministar gospodarstva, jedan od poslodavaca i ekonomista amatera iz spasonosnog tima, Đuro Popijač doslovno rekao da će vlada za jednu kunu uložiti jednu kunu, a za 100 milijuna eura isto toliko. Njegova nominalna šefica, Jadranka Kosor na istoj je konferenciji izrekla naučenu frazetinu o “stvaranju održivog tržišta rizičnog kapitala za inovativne poduzetnike”. Drugim riječima, naprijed braćo kockari, otvaramo vam još himenom zaštićeno hrvatsko tržište koje niste razdjevičili. Treba li vam u tom silovanju naša pripomoć, dajemo koliko vi kažete. Po prijedlogu, plan je vlade uložiti milijardu kuna u osnivački kapital fondova, s tim da ukupni ulog u jedan fond ne može biti veći od 300 milijuna. Ministarstvo gospodarstva će uputiti javni poziv ulagačima s minimalnim ulogom od 75 milijuna kuna za otvaranje zajedničkih fondova s državom i to na rok od 10 godina. Hrvatska agencija za nadozor financijskog poslovanja HANFA će odabirati društva za upravljanje fondovima koja će uzimati 20% od profita fonda koji bi u prosjeku trebao iznositi 8% godišnje. Temeljem kakve analize su Mira trofrtaljka i njezini pokrovitelji došli do ovih 8%, nije poznato neukim nama. Slonovima. No, važno je da je Mira za Privredni vjesnik, kako već reko-

smo, dala odgovor na uvodno pitanje o razlozima zbog kojih bi država plaćala pola kockarskog fonda. Zavodnički se smiješeći pojasnila je kako takvo, valjda osjetljivo i izuzetno sofisticirano, tržište “nije moguće razviti bez pomoći države”. A kada država pomogne, onda je najbolje da se makne i dadne fondovima “široku autonomiju u odlučivanju” kako to lijepo pojašnjava neukim nama, na istoj konferenciji u Westinu, stanoviti Yigal Erih, šef Yozmae, izraelskog modela po kojem je precrtan ovaj hrvatski!

U emisiji Otvoreno, od svih pitanja koja su se logično nametala, Togonal se usudio državnog tajnika i mini Miru upitati o mogućnosti da nekakav prljav, mafijaški, novac uđe u takav fond i opere se. Mira je, sva slatka, zaključila kako je takvošto nemoguće zbog široke regulacije. Koje, kakve, nije se potrudila izvijestiti neuke nas, već je lagano premetnula jednu golu, preko druge gole nogice. Za podsjetiti je mini Miru i ostale da je upravo manjak regulacije bio uzrokom eksponencijalnog rasta spekulacija i posljedičnog financijskog sloma. No, znakovito je da se s njom, u odgovoru na isto pitanje, nije složio državni tajnik koji je rekao kako država neće uložiti kapital u fond za koji postoji sumnja da je kontaminiran takvim novcem. Tko će to i kako, u uvjetima “široke autonomije u odlučivanju” u ime vlade provjeravati, državni se tajnik nije izjasnio. A bogme, ni Togonal nije pitao.

Smiješili su se tako i Mira u domindžosu i državni tajnik s licem pristojnog pubertetlije istisnutih prišteva, ali je iza njihovih smješaka provirivao najšarmantniji smješak od svih – onaj Borislava Škegre, Kosoričinog šefa savjetnika, Mrgudovog ministra privatizacije i gospodarstva, utjerivača poreza na dodanu vrijednost u Hrvatskoj i današnjeg šefa Questus rizičnog fonda. Možda bi tog gospodina, lica još glatkijeg i nevinijeg od državnog tajnika, trebalo upitati za kakvu bilancu, račun dobiti i gubitka ili revizorski izvještaj fonda kojem je na čelu i ima li to kakve veze s ovom plemenitom vladinom inicijativom o ulaganju 50% kapitala, našeg vražjeg novca, u rizične fondove koje će osnivati questusi, škegre ili mini Mire. Ili bi trebalo bez puno pitanja pomoći Kosorici da siđe s vlasti, a s njom i njezini ministri koji tvrde kako je položaj Hrvatske koja se, sve više po sve nepovoljnijim cijenama, zadužuje, odličan i, naravno, njezini i Josipovićevi ekonomski savjetnici- poslodavci i spekulanti. Da više ne prave slonove od nas. q

17

J O U R N A L

INTERVJU Senadin Lavić, novoizabrani predsjednik BZK “Preporod” iz Sarajeva za “Preporodov Journal” govori o kulturi optimizma, smjernicama novog vodstva BZK “Preporod”, povezivanju Bošnjaka i doprinosima dijaspore, utjecaju globalizacije, bosanskom i bošnjačkom identitetu, pitanju stvaranja trećeg entiteta, Deklaraciji Srbije o genocidu u Srebrenici...

Bošnjaci nisu postali od Srba i Hrvata Mi stalno naglašavamo: “Preporod” je kulturna institucija ili institucija kulture Bošnjaka, vakuf kulture i zajedničko dobro Bošnjaka, tj. mi nismo politička partija, niti religijska zajednica. Odgovorno se brinemo za profiliranje kulturnih stečevina i tendencija bošnjačkog naroda kako onih tradicionalnog kulturnog izraza, tako i ovih današnjih, impregniranih duhom savremene dinamike.

Razgovarao: Filip Mursel Begović

18

J O U R N A L

Prof. dr. Senadin Lavić rođen je u Konjicu 13.07.1965. godine. U rodom gradu završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1985./1986. školske godine započinje studij na Odsjeku za filozofiju i sociologiju, koji uspješno okončava 1989. godine. Postdiplomski studij na istom fakultetu upisao je 1990. godine, a 1999. godine odbranio je magistarski rad o Adornovoj kritici savremenog društva. Također, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2003. godine obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Racionalnost, jezik i zajednica.

Za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hrecegovinu bio na strani dobra i branio svoju državu u redovima Armije RBiH. Od 1997. godine radi na Univerzitetu u Sarajevu, Fakultet političkih nauka, prvo kao asistent na predmetu Metodologija društvenih znanosti; od 2000. godine kao viši asistent na istom predmetu, od 2004. godine kao docent, a od 2008. kao vanredni profesor. Na studijskim boravcima u Njemačkoj (Bonn) i Austriji (Graz) istraživao je sa stanovišta pluralističke perspektive pristupe i metodologije koji su u dvadesetom stoljeću dominirali u radu društvenih znanosti. Sudjelovao je u brojnim znanstveno-istraživačkim aktivnostima sa studentima i sa drugim istraživačkim timovima. Sudjelovao je u radu znanstvenih skupova posvećenih perspektivama znanosti, obrazovanja, razvitka kulturnog sadržaja bosansko-hercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine. Okrenut je principima kulture mira i vrijednostima pluralističke racionalnosti koja je osnova života u razlikama. Do sada je objavio dvije knjige: Pluralistička racionalnost (Sarajevo, 2004) i Između periferije i centra (Sarajevo,

Prof. dr. Senadin Lavić 2006) Pored toga, Lavić je izvršni urednik univerzitetskog časopisa Pregled, član redakcije Godišnjaka BZK “Preporod”, te član Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99. Od 2010. predsjednik BZK “Preporod” BiH. Profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Voditelj je master studija na Fakultetu političkih nauka. U zvanju vanrednog profesora od 2008. godine.

Početkom godine izabrani ste za novog predsjednika BZK “Preporod”. Kakvo ste stanje zatekli, kakve ste promjene uveli, ili ćete ih tek uvesti, u organizaciju kulturne zajednice koja slovi za jednu od najznačajnih za Bošnjake?

Da, početkom 2010. godine, tačnije na izbornoj Skupštini BZK “Preporod” Bosne i Hercegovine od 16. siječnja 2010., izabran sam za predsjednika. Što je najvažnije ne polazim s nule, jer nastavljam aktivnosti već etablirane institucije kultu-

re u bošnjačkom i bosanskom kontekstu.

Mnogo je lakše nastaviti određene aktivnosti i modificirati ih u skladu sa intencijama kulturno-povijesnog sklopa savremenog svijeta, nego počinjati iz početka.

“Preporod” je institucija koja zna šta hoće i kuda ide, a naš je zadatak da osiguramo poputninu, kvalitetno i odgovarajuće djelovanja u 21. stoljeću. Bošnjački narod, nažalost, mnoge bitne poslove počinje iz početka, s gole ravni. Ljudi koji su sada angažirani oko BZK “Preporod” održavaju razinu koja je teško stečena u posljednjih 107 godina od utemeljenja, ili 20 godina od obnoviteljske Skupštine “Preporoda”. Želim kazati da je “Preporod” institucija koja ima tradiciju, iskustvo i kulturno-povijesnu poziciju u bosansko-hercegovačkom društvu.

Najbitnija promjena na kojoj radimo već nekolika mjeseca jeste razvijanje svijesti o tome da živimo u 21. stoljeću koje je stoljeće znanosti i tehnike – informacijska paradigma, stoljeće očuvanja prirode i razvijanja kulture mira između ljudi te između ljudi i prirode. Pritom, također, naglašavamo da imamo državu Bosnu i Hercegovinu i da moramo sve svoje sposobnosti i znanja podrediti njezinom prosperitetu. Nama ne treba duh 19. stoljeća koji bi se mogao simplificirano nazvati nacionalno-romantičarski, niti isključivost 20. stoljeća koju smo iskusili kao žrtva genocida. Treba nam kultura optimizma i mira u kojoj ćemo se razvijati i dostići ljudsku slobodu.

Ono što sam zatekao u BZK “Preporod” jeste sadržano u dobroj strateškoj usmjerenosti na izradi nekoliko ključnih projekata bošnjačke kulture. Pošto je BZK “Preporod” institucija nastavit ćemo njihovo institucionalno sprovođenje i zao-

INTERVJU kruživanje. Za to sam odgovoran. Nadam se da će neki projekti za vrijeme moga predsjedavanja biti približeni ostvarenju ili pak potpuno dovršeni. Uz to neki novi projekti će biti započeti, jer kulturu jednog naroda pored književnika predstavljaju i znanstvenici, sportisti, muzičari, slikari, privrednici, političari, radnici te mnogi drugi koji svojim djelovanjem doprinose kvalitetu bošnjačkog bića. Mnogo mi je stalo do toga da se u okviru “Preporoda” razvije analitičko-istraživački odjel koji bi bio posvećen analizi kulturnih trendova koji bitno utiču na Bošnjake danas.

Kao sve institucije koje čuvaju tradicijske vrijednosti nekog naroda (u Hrvatskoj je to Matica Hrvatska), BZK “Preporod” u svoje odbore postavlja odabrane i kroz društvena priznanja “provjerene” znanstvenike, književnike, kulturne i naučne poslanike raznih profila. “Preporodu” se znalo prigovarati da je anakronističan, prepun spavača i maštara, da ne korespondira sa stvarnošću, s mlađima i njihovim potrebama itd. Hoćete li tu sliku ispravljati ili mislite da su to samo zajedljive opaske? Treba li “Preporod” osuvremeniti, uskladiti s novovjekom kulturnom i povijesnom dinamikom?

Neke slike su takve kako Vi kažete, jer su zasnovane na predrasudama i neznanju. Stoga ne treba oko njih trošiti vrijeme. BZK “Preporod” nema samo konzervirajuću i čuvajuću funkciju unutar bosansko-bošnjačkog bića. Mnoge predstave i predrasude o “Preporodu” dolaze iz fideističko-fatalističkih krugova i mentaliteta. Na njih se ne treba previše obazirati! Mi stalno naglašavamo: “Preporod” je kulturna institucija ili institucija kulture Bošnjaka, vakuf kulture i zajedničko dobro Bošnjaka, tj. mi nismo politička partija, niti religijska zajednica. Odgovorno se brinemo za profiliranje kulturnih stečevina i tendencija bošnjačkog naroda kako onih tradicionalnog kulturnog izraza, tako i ovih današnjih, impregniranih duhom savremene dinamike. U tom kontekstu naglašavam jasno da Bošnjaci nisu “verska skupina”, nisu ni “rukavac” koji je ostao poslije Velike rijeke, ni “Azijati”, niti došljaci, orijentalci, istočnjaci. Bošnjaci nisu postali od Srba, a ni od Hrvata. Nema više mjesta za podmetanje krivica i mitova o porijeklu. Bošnjaci su iznikli iz Bosne i jesu narod s prepoznatljivom vlastitom kulturom među drugim evropskim narodima i kulturama.

Naša uloga jeste da čuvamo “Preporod”, razvijamo ga kao naši stari i da ga prenesemo sljedećim generacijama.

Danas je “Preporod” otvoren mladim ljudima, uostalom kao i prije. Na čelu općinskih društava diljem Bosne uglavnom su mlađi ljudi s mnogo entuzijazma, energije, odvažnosti i volje da bošnjačku kulturu razvijaju i čuvaju. Tako je u Zenici, Livnu, Bratuncu, Zvorniku, Brčkom, Konjicu i drugdje.

Postoje stavovi nekih ljudi da su narodna kulturna društva anahronizam iz 19. stoljeća i da su nepotrebna. Mislim da u multietničkim zajednicama ima smisla razvijati ovakva društva, jer se onda politika oslobađa od manipuliranja s etničkim i religijskim sadržajima. Smatram, također, da bi etnička/narodna pitanja trebalo ostaviti kulturnim društvima i institucijama da ih ona elaboriraju na znanstveno-kulturnoj razini i oslobode ih etnopolitičkih zloupotreba. Svi oni koji smatraju da treba napraviti zasebne etničke univerzitete, akademije nauka i umjetnosti, sisteme srednjih i osnovih škola, sisteme zdravstva, energetike, socijalne skrbi itd. direktno udaraju u bosanskohercegovačku državnost i identitet te pretvaraju Bosnu i Hercegovinu u konsocijacijsku izoliranost. Getoizacija nije bosanskohercegovački model života.

Narodna kulturna društva mogu pomoći da se njeguje opuštena građanska kultura u kojoj će se razvijati znanje o različitostima koje su naše zajedničko bogatstvo. Narodna kulturna društva kao nevladine organizacije i vakufi mogu, dakle, pomoći da se sačuva i unaprijedi bosanskohercegovačko jedninstvo u različitostima.

Vaše izjave o potrebi umrežavanja svih Bošnjaka u svijetu zasigurno su na tragu držanja koraka sa sadašnjim i budućim vremenom koji nosi svakojake izazove? Hoću reći da je gotovo svima jasno da bez zajedništva ne možemo opstati kao narod, ali pitanje je koliko u to zajedništvo uopće vjerujemo? Treba li zaista naš “Mujo” opet pod nož da bi shvatio neke stvari?

Kontekst u kojem mi danas živimo određen je opasnim političkim ideologijama iz kojih proizlaze genocidi i genocidne namjere. Mi smo toga svjesni i znamo da se tim ideologijama možemo oduprijeti. To smo pokazali u mnogo težim okolnostima nego što su to današnje. Povezivanje svih potencijala bošnjačkog naroda podrazumijeva mnogo “nevidiljivog rada” u oblasti organiziranja, komunikacije, projiciranja, harmonizacije i objektiviranja zamisli. Oni koji naivno misle da se može ljude ili predstavnike jednog naroda skupiti u veliku salu ili dvoranu i time riješiti sva pitanja zajedničkog ostva-

rivanja ciljeva i interesa, u cjelosti se varaju. Uvezivanje narodnih interesa i njihovo realiziranje u vremenu i prostoru podrazumijeva dugotrajan i odgovoran rad. Bošnjacima nedostaje mnogo organizacijske aktivnosti na svim poljima, te instrumentalne i komunikativne racionalnosti u plodnoj kombinaciji. Uvezivanje potencijala je složen višegodišnji rad kojim se ne možete pohvaliti nakon deset dana i on se uglavnom tek kasnije primjeti kroz određene projekte i djela.

Ako pod Vašim vodstvom BZK “Preporod” krene umrežavati (po vašim riječima riječ je o mrežama timova ili povezanim grupama na osnovama znanja) Bošnjake iz BiH s Bošnjacima iz dijaspore, radeći pritom na zajedničkim projektima, ne bi li prije toga trebalo uvesti reda u podružnice “Preporoda” koje djeluju širom Bosne? Osobno sam se uvjerio da “Preporodi” u nekim mjestima ne rade gotovo ništa ili je rad ozbiljno narušen međusobnim prepucavanjima i svađama.

Zastupam filozofiju dijaloga i mosta, tj. spajanja “obala” ili suprotstavljenosti, te priznavanje razlika u pojedinačnosti. Iz te osnove mogu sa svakim da sarađujem i ostvarujem komunikativno i praktičko djelovanje. Naša općinska društva imaju veliku slobodu u svome radu i mi ih podstičemo da razvijaju svoje lokalne specifičnosti i povezuju ih s općim vrijednostima tradicionalne i savremene bošnjačke kulture. U tome poslu neki su sasvim posvećeni zadatku i požrtvovano rade na njegovom ostvarenju, a neki su inertni. Zato imamo redovne izborne skupštine kojima se uvodi “svježa energija” u rad svakog odbora i općinskog društva. BZK “Preporod” nije homogeno ili jednoumno, već heterogeno i multiaspektno društvo bošnjačkih aktivista u kulturi, što mu daje posebnu kvalitetu. Opći principi razvoja bošnjačke kulture i njenog očuvanja su zajednički, ali svaka sredina ima svoje posebnosti i ona ih njeguje. Tako je u Bratuncu, Osmacima kod Kalesije, Livnu, Konjicu, Tesliću, Bijeljini, Goraždu ili Sarajevu – sva ta općinska društva su dio naših jedinstvenih tendencija u bošnjačkoj kulturi, a opet svi su pojedinačno autonomni u ostvarenju domaćih programa i sadržaja iz kulture. Ne treba zaboraviti da je u “Preporod” uloženo mnogo volonterskog rada i ljubavi prema kulturi. Hijerarhija u “Preporodu” nije vojnička ili birokratska, nego intelektualna i humanistička.

Iz tog ugla viđeno “Preporod” je intelektualna mreža bošnjačkog bića i on se kao takav širi van granica Bosne i Hrecegovine.

19

J O U R N A L

INTERVJU

20

J O U R N A L

Napokon, što mislite o zagrebačkom “Preporodu” (ali i ostalim bošnjačkim institucijama u Hrvatskoj) i na koji način vidite našu buduću suradnju? Iskreno, mlad ste čovjek za jednog predsjednika, energičan i poduzetan ste čovjek za jednog fakultetskog profesora, koji često slove za “mrtva puhala”, i nameće mi se pitanje hoće li sve ostati samo na našem oduševljenju pri međusobnom upoznavanju (kako to često biva), na velikim riječima uvažavanja i obostrane hvale ili ćemo uistinu nešto konkretno napraviti?

Ukratko – mi u Zagrebu spremni smo za umreživanje i svaki vid suradnje.

Poznajem gospodina Nanića i cijenim njegov višegodišnji angažman u “Preporodu”. Poznajem, također, mnoge ljude iz Zagreba, Dubrovnika, Splita i Rijeke koji vrlo odgovorno i kompetentno prezentiraju bošnjačko biće u Hrvatskoj. U Zagrebu poznajem profesora Berberovića, profesora Novalića, dr. Hasanbegovića, gospodina Jogunčića, gospodina Ramadanovića, gospodina Družića i mnoge druge. Sarađujem sa svima njima već nekoliko godina i postoje jasni tragovi naše saradnje u Zagrebu ili u Dubrovniku. No, smatram da to nije dovoljno i da to treba znatno unaprijediti.

Bošnjačka zajednica u Zagrebu, sa nizom respektabilnih institucija, predstavlja važan dio bošnjačkog bića i smatram je našom reprezentacijom u oblasti kulture.

Naravno, pred nama stoje vrlo složeni poslovi oko pozicioniranja bošnjačkog naroda u Evropi u 21. stoljeću. U tom smislu trebamo raditi zajedno i moramo se predstavljati na primjeren način drugim evropskim narodima. Za početak možemo osmisliti kulturne programe i prezentirati ih po evropskim metropolama. Možemo, također, izdavati jedan zajednički časopis u kojem bi drugi narodi mogli saznati o nama i o našim kulturnim vrijednostima.

Jednom prilikom sudjelovao sam na simpoziju gdje su organizatori pozivali dijasporu da se vrati u BiH, da bih kasnije, u neformalnom druženju, paradoksalno slušao o tome kako isti dijele svoja saznanja o mogućnostima zaposlenja na Zapadu. Profesor ste na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i što mislite na koji način možemo zadržati bošnjačku inteligenciju u BiH? Ljudi će uglavnom težiti da žive tamo gdje im je bolje. To je sasvim prirodno, da kažem, ljudski. Ali, onemogućiti ljudima da žive u svojoj kući, stanu, gradu, na djedovini i očevini – to je zločin. Tako nešto je učinjeno u Bosni i Hercegovini, a naročito na njezinom području koje se danas imenuje entitet Republika Srpska.

Pitanje naše budućnosti usko je vezano s pitanjem razvijanja znanja u svim znanstvenim oblastima. Bošnjačka inteligencija je uglavnom odana Bosni, bez obzira gdje se danas nalazila, ili u SAD ili u Norveškoj.

Naravno, tu su djelatni i nezaobilazni procesi asimiliranja dijela bošnjačkog naroda koji nema dovoljno razvijenu svijet o sebi.

Mislim da bi naša današnja inteligencija u Bosni i dijaspori trebala posvetiti više pažnje razvijanju bosansko-bošnjačkog identiteta u složenim procesima globalizacije.

Malobrojni narodi nisu zaštićeni od neumoljivih ritmova globalizacije. Naravno, ne treba se plašiti izazova, jer se blagodeti savremenih znanosti i tehnike mogu iskoristiti za prosperitet svakog naroda. Danas više Bošnjaka živi izvan, nego u granicama države Bosne i Hercegovine. Oni su dio našeg nacionalnog bića i mogu odigrati važnu ulogu u pozicioniranju Bosne. Ne morate, dakle, živjeti u Sarajevu ili bilo kojem drugom bosanskohercegovačkom mjestu, da bi ste pomogli Bosni i Hercegovini. Možda danas Bošnjaci mogu više uraditi za interese države Bosne i Hercegovine u inostranstvu nego da sjede na birou u Zenici ili Goraždu. Oni mogu privlačiti ulaganja i ulagače, razbijati predrasude različite vrste, objasniti ljudima da je u Bosni moguće graditi, proizvoditi, ostvarivati nove vrijednosti, dakle, ljudski živjeti.

Naravno, vrlo je važno da u Bosni postoji i djeluje vrhunski obrazovana bošnjačka inteligencija koja će razvijati i unaprijeđivati životni ambijent, znati šta je bosansko-hercegovački interes, koji su neophodni procesi u kojima se mora sudjelovati danas i tome slično. U sinhorniziranom djelovanju unutarbosanske i dijasporalne bošnjačke inteligencije vidim vrhunske mogućnosti napredovanja Bosne. Što Vi mislite o Bošnjačkom saboru, čije održavanje zagovaraju neke Vaše ugledne kolege?

Uvijek sam podržavo konstruktivan dijalog među bošnjačkim predstavnicima. Iz razgovora se uvijek razvije nešto što pokaže izlaz iz složene situacije. Bošnjaci, bez obzira na svoj svjetopogled, moraju neprestano razgovarati o svim pitanjima koja ih se tiču. Izvršni odbor BZK “Preporod” se već izjasnio o ovome pitanju i naša institucija u ovome času ne vidi svrhovitost i opravdanost održavanja bilo kakvog sabora. Ako se promijene okolnosti “Preporod” će poduzeti odgovarajuće korake i očitovati se o relevantnim pitanjima.

Nedavno je hrvatsku javnost zaintrigirala izjava bivšeg ministra obnove Jure

Radića, člana Vlade Franje Tuđmana.

Pred Haaškim sudom je izjavio da mu je bivši predsjednik u razgovoru, a bila je riječ o održavanju Stoca, Trebinja i Jajca hrvatskim gradovima, rekao da “nema druge nego da muslimane postepeno kroatiziramo”. Radić je objasnio da to ne znači “pohrvatiti”, jer su Hrvati i Bošnjaci strateški partneri, već “europeizirati”, učiniti nas dijelom europske civilizacije.

Dodamo li nakon toga daytonizaciju Bosne, gdje su Bošnjaci i BiH danas?

Prije svega i zasvagda – Bošnjaci su od svoje poniklosti u Bosni dio evropske civilizacije i to će ostati bez obzira na sve “magle povijesnih bespuća”. Oni koji misle izigravati policajce i disciplinirati navodno “nemirne” Bosance pripadaju bajkama o predziđu. Nikada Stolac, Trebinje i Jajce nisu bili hrvatski gradovi – to su bosansko-hercegovački gradovi. Naravno, u njima žive bosanskohercegovački Hrvati s drugim bosansko-hercegovačkim građanima.

Tu predstavu da postoje “više i niže kulture” odavno je u paramparčad razbio veliki francuski strukturalista, etnolog i antropolog Claude Lévy-Strauss, a danas je zastupanje takve predrasude znak ozbiljnog neznanja, neupućenosti i opasnih nakana. Većina Hrvata su iskreni prijatelji Bosne i Bošnjaka – s njima treba graditi bolju i ljepšu budućnost, razvijati kulturu mira i slobode.

Može li tvrda bosanska glava primiti europsku pamet i hoće li uopće bosanstvo nešto značiti kada i ako BiH uđe u Europsku uniju? Neće li tada svi mali narodi biti manjine?

Mi već razmišljamo o vlastitom identitetu u zajednici evropskih naroda, o tome kako naći svoje ljudsko mjesto među 450 miliona ljudi, ili kakav će biti budući odnos između bosanstva i evropejstva.

Nama “europska pamet” nije tuđe, jer je to naša “pamet”, odnosno mi smo komadić u mozaiku evropskih kultura. No, vaše pitanje vodi u politološki okvir i otvara nam pitanje o manjinama. To je već ozbiljno pitanje i traži od nas da se s njim suočimo. Svjedoci smo da gradnja Evropske unije kao zajednice država (nacija) i naroda ne ide željenim tempom. No to i nije važno ako je riječ o iznalaženju rješenja kojima će svima biti zagarantovana jednaka prava bez obzira na broj građana i površinu državnog teritorija. Ako bi se na razini politoloških znanosti i konkretnih pravno-političkih regulativa našli obrasci koji će omogućiti slobodu, ravnopravnost i samostalnost svakome onda će

INTERVJU EU biti efikasan i siguran okvir za stotine miliona ljudi. EU ne smije biti zasnovana na jednom principu ili istini koji bi ostvarivali volju religijskog, etničkog ili nekog drugog redukcionizma. Evropa sutrašnjice mora biti carstvo pluralnog svijeta bez obzira na ksenofobiju, rasizam, fašističke intencije, “dijalektiku prosvjetiteljstva” i “cinički um” nesretne svijesti.

Bošnjaci imaju perspektivu u EU i ne trebaju se plašiti “brojeva”. Njihova budućnost je u zajednici evropskih država i naroda, bez ikakve sumnje! Čuo sam u hrvatskim medijima izjavu Senada Pećanina da se bosanskim muslimanima nameće neki arapski model islama, dok u Bosni postoji zaista duga tradicija sekularnog islama. Gledajući slike bosanskih kasaba početkom prošlog stoljeća, ne možemo se oteti dojmu da neke Bošnjakinje i Bošnjaci izgledaju kao pripadnici današnjeg vehabijskog pokreta, kojega tada u Bosni nije bilo. Što se to nama ustvari podmeće – sekularizam ili vehabizam? Ili se istina krije na trećoj strani, a rijetko tko ju želi vidjeti i zagovarati.

Danas imate mnogo “stručnjaka” za islam, za muslimane, za tzv. islamski fundamentalizam, za terorizam i ostale strašne priče u konstrukcijama o “njima i nama”, o “vjekovnim neprijateljima”, o opasnostima po “našu kulturu”. Mi smo svjesni podvala koje nam se podmeću s ciljem da se od nas napravi evropski Drugi, došljak u raj, nepoželjni stranac. Bošnjaci nisu došljaci u Evropu. Bošnjaci su Evropljani ili, još preciznije rečeno, Bošnjaci su stari evropski narod. Svi znamo da je islam u Bosni sasvim tolerantna religija, puna sabura i mira. O Bošnjacima se nastoji namaknuti druga slika koja služi antibosanskom projektu velikodržavlja. Ta slika je poslužila za izvršenje genocida nad nama i ona je tu da se, ako se ugrabe tzv. povoljne povijesne okolnosti, nad nama čine i počine novi zločini. Slika o nama se tako pojavljuje kao “opravdanje zločina”.

Bosni treba normalno liberalno građansko društvo, bez obzira što to ne dozvoljavaju ni kao pomisao mnogi tobože bosansko-hercegovački dušebrižnici. Mislim da Bosna i Hercegovina treba biti građanska republika u kojoj će svaki građanin biti slobodan. U etnoklerikalnoj konsocijacijskoj dejtonskoj podvali građani nisu slobodni jer ih oktroirani ustav (Anex IV) ne poznaje.

Cjelokupna konstrukcija oko vehabijskog fenomena u Bosne ne potiče iz Bosne. Ona dolazi sa strane i izražava brojne

intencije kojih mi u Bosni u potpunosti nismo svjesni.

U Hrvatskoj se po nekim medijima tvrdi da su Hrvati u BiH od konstitutivnog naroda postali manjina. Po istima za to su ponajviše krivi Bošnjaci koji se unitariziraju i centraliziraju. Kritizira se i izjava bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića da Hrvati u BiH trebaju svoje institucije tražiti u Sarajevu, a ne u Zagrebu. Tko je kriv za iseljavanje Hrvata iz BiH? Nije li upravo Mesićev prethodnik Tuđman, zajedno sa Šuškom i Bobanom, pobrkao državotvorne lončiće bosanskim Hrvatima dok je s Miloševićem šarao neke mape po salvetama? Također, danas nad Federacijom visi sjena zagovaranja trećeg entiteta.

Bosanski Hrvati trebaju biti potpuno svjesni da je država Bosna i Hercegovina njihova jedina matična država na ovoj planeti, a da je država Hrvatska njihova susjedna država u kojoj također žive hrvatski Hrvati. Naravno, danas oni jesu jedan narod! Glavni grad bosanskohercegovačkih Hrvata je Sarajevo. Sve dok to nije tako imaće problem s manipulacijom i iskorištavanjem od nekih političkih elita. Bosanski Hrvati također trebaju shvatiti da ih je Tuđman odvojio od Posavine, iskoristio ih u dogovoru sa Miloševićem, odvojio ih od Bosne. Sve su to teška iskustva koja su poremetila normalnost hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, ali ih se ne može nikako zanemariti. Optuživati Bošnjake za unitarizaciju, kad znamo da je Bosna izdijeljena svim mogućim i nemogućim linijama, predstavlja vrhunac političkog cinizma i licemjerja. Priča o trećem entitetu apsolutno je opasna i pogrešna priča. Ona najviše šteti hrvatskom narodu, upravo kao i velikohrvatski udar na Bosnu 1993. godine koji nikome nije donio nikakva dobra. Sve je to rezultat totalno pogrešne etnopolitike HDZ BiH koji se licemjerno prodaje za zaštitnika zbiljskih interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To je nažalost politika manipulacije i prijevare hrvatskog naroda. Trebamo se nadati da će među bosansko-hercegovačkim Hrvatima prevladati politika koja ih vezuje za Bosnu i Hercegovinu, za njihovu državu, domovini i djedovinu.

Razmotrimo sve učinke onoga koji je crtao mape na salvetama?! Mnogo toga je već danas sasvim jasno. Mislim da prezimena Šušak i Boban etnički ne dolaze iz hrvatskog korpusa.

Kako ocjenjujete Deklaraciju Skupštine Republike Srbije o Srebrenici? Da

li je tim činom Srbija sa sebe saprala dio odgovornosti za ratni zločin? Zanimljivo je da Deklaracija dolazi nakon što su britanski agenti uhapsili Ejupa Ganića temeljem tjeralice srbijanskog Interpola i tužbe koju je podigla vlast u Srbiji.

Nama ne treba moralni stav srbijanske vlade, nego jasno priznanje osude genocida u Srebrenici gdje se bez ikakvog velikosrpskog, prevarantskog podvaljivanja mora naglasiti riječ genocid.

Svi oni Bošnjaci koji u rezoluciji srbijanske vlade nalaze neke “moralne poteze”, “prve korake” i slično jesu naivni. Od srbijanske vlade se traži deklaracija o genocidu u Srebrenici, a ne o “strašnom zločinu”, “krvavom nesporazumu”, “velikom masakru” i slično. Srbijanci moraju poštovati pravni okvir rezolucije, a ne pričati o tome da je “bilo žrtava na sve strane”. Srbija se još uvijek nije izvukla od odgovornosti za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Velikosrpska politika vrlo uspješno manipulira s Bošnjacima ili s bošnjačkom politikom, tako što stalno insistira na dogovaranju i pregovaranju oko onoga o čemu se ne može pregovarati. Nema dogovora oko države Bosne i Hercegovine! Bosna i Hercegovina ne ovisi o volji jednog naroda i njegove iredente, jer je nadnarodna kategorija. Treba naglasiti da nema dogovaranja oko presude za genocid u Srebrenici.

To je utvrđena sudska istina i to se mora ispoštovati i priznati. Šta velikosrpska politika hoće s naracijom o dogovaranju?

Hoće, jednostavno rečeno, da relativizira svaki zločin nad Bošnjacima i tako definitivno dovrši genocid. Nadam se da bošnjačka politika neće nasjesti na velikosrpske podvale.

Naravno, postoji već odavno koordinirano djelovanje između britanske i velikosrpske politike. To nikako ne smijemo zaboraviti. Preporučujem knjigu Brendana Simmsa Najsramniji trenutak. Britanija i uništavanje Bosne (Buybook, Helsinški odbor za ljudska prava Srbije, Sarajevo, Beograd, 2003.). Profesor Ganić se pokazao tipičnim Bošnjakom te upao u ruke velikosrpskog Levijatana. Nadati se da će u slučaju profesora Ganića Srbija imati štetu, a on korist. Dao Bog! Da li je po Vama Dodik novi Karadžić?

Obojica su biološki i politički dio velikosrpskog pohoda na one druge, i komšije. Pamti Bosna mnoge vojne koje su nakanile da je nema, da pod svaku cijenu unište sve nas čija je to država, domovina, otadžbina, djedovina: Bošnjake, Hrvate, Jevreje, Srbe, Rome... q

21

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Bezvizni režim za građane Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji

Ukidanje viza tek najesen?

Građanima Bosne i Hercegovine nije odobren bezvizni režim kad i Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji zbog sporosti njihove zemlje u ispunjavanju uvjeta iz Mape puta. No, iako su sada ispunjeni, ovaj put su se ispriječili briselska spora administracija i procedura te albanski azilanti iz Srbije i Makedonije.

Edis Felić

22

J O U R N A L

Građanima Bosne i Hercegovine (i Albanije) gotovo sigurno neće biti ukinute vize 1. srpnja 2010., kako su mnogi vjerovali. Iako je Europska unija pokazala dobru volju, sporost bosanskih vlasti utjecala je da nije odobren bezvizni režim. S druge strane, stupanjem na snagu Londonskog sporazuma doći će do izražaja i briselska procedura koja će odluku o ukidanju viza gotovo sigurno odgoditi do jeseni.

Sredinom veljače 2010. u Bosni i Hercegovini su boravila dva monitoring tima Eurpske komisije koji su održali sastanke s Radnim timom za liberalizaciju viznog režima BiH. Cilj im je bio da se na na licu mjesta uvjere kako funkcioniraju institucije, odnosno kako se provode rješenja koja su u međuvremenu usvojena kroz zakonske ili podzakonske akte u BiH. Osman Topčagić, ambasador Misije BiH pri Europskoj komisiji, još je prije te posjete rekao da nema nikakvih novih uvjeta za liberalizaciju viznog režima sa zemljama Europske unije i da su svi uvjeti već navedeni u Mapi puta koja je ranije dostavljena BiH. “Očekujemo da će nakon uvida u stanje na terenu i razgovora sa nadležnim u BiH pripremiti jedan kvalitetan izvještaj koji će biti osnova za institucije EU da donesu odluku o ukidanju viza. Na osnovu ostvarenih rezultata, naša očekivanja su da se to desi već do ljeta ove godine”, bio je optimističan Topčagić. On je podsjetio da je u ovoj fazi na snazi privremeni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji se najvećim dijelom odnosi na trgovinske aspekte između BiH i EU te je naglasio da je BiH očekivala povećanje obima trgovine sa EU i realno povećanje investicija, međutim, stupanje Sporazuma na snagu došlo je u periodu ekonomske krize, što je utjecalo da ne budu ispunjena sva očekivanja.

Ostalo je da eksperti odluče Međutim, s obzirom na stupanje na snagu Lisabonskog ugovora, proces donošenja

odluka za liberalizaciju viznog režima donekle će se za BiH razlikovati u poređenju s procedurom koja je bila na snazi kada su Srbija, Crna Gora i Makedonija prolazile kroz proces vizne liberalizacije. Zato BiH i Albanija moraju ukalkulirati dodatni period koji je potreban Europskoj komisiji za provođenje zakonodavnog procesa od trenutka kada ona odluči da su ispunjeni svi uvjeti za bezvizno putovanje. Na to je upozorila Alida Vračić, direktorica Centra za socio-ekonomske studije Populari iz Sarajeva, neprofitne istraživačke organizacije koja se u okviru svojih istraživanja bavila analizom procesa vizne liberalizacije, pojasnivši funkcije tri institucije EU koje su sada uključene u ovaj proces.

U skladu sa Lisabonskim sporazumom, naglasila je Vračić, Vijeće sada podjednako dijeli svoju zakonodavnu ovlast sa Europskim parlamentom po principu kvalificirane većine (kao i po dosadašnjem principu). “Europski parlament i Vijeće su sada podjednaki donosioci odluka, za razliku od ranije kada je Vijeće samo bilo obavezno da se posavjetuje sa Parlamentom prije glasanja, ali mišljenje Parlamenta nije nužno utjecalo na odluke Vijeća”, kazala je Vračić.

Proces donošenja odluka koji ova dva tijela sada slijede se zove “uobičajena zakonodavna procedura”. Ovo znači da predloženi amandman Uredbe Vijeća 539/2001 (vezan za BiH) mora proći jedno ili dva čitanja, tako što obično Europski parlament prvo pogleda prijedlog i, ako se dva tijela ne mogu usaglasiti, tada prijedlog ide Odboru za usklađivanje, koji pokušava da iznađe način za usvajanje. Odbori unutar Europskog parlamenta obično raspravljaju o nekom prijedlogu na najmanje tri zasebna sastanka (koji se sastoje od prezentacije, nakon koje slijedi debata i rasprava o amandmanima, nakon koje slijedi glasanje) i ovaj proces može trajati mjesecima.

Dakle, u skladu sa “usklađenim zakonodavnim procedurama” (nazvanim “procedura suodlučivanja” u skladu sa starim Sporazumom EU), ova dva tijela se moraju usaglasiti. U pravilu, Parlament prvi razmatra prijedlog dostavljen od Komisije i zatim isti zajedno sa prijedlozima o izmjenama i dopunama sročenim od Parlamenta prosljeđuje Vijeću. “Ako Vijeće odobri ovaj tekst, prijedlog se usvaja na prvom čitanju. Ako ga Vijeće ne odobri, tada prijedlog ide na drugo čitanje, opet istim redoslijedom, prvo Parlament, a zatim Vijeće. Ako se ova dva tijela ne mogu usaglasiti, formira se Odbor za usklađivanje sa predstavnicima iz redova Parlamenta, Vijeća i komisije koji zatim pokušavaju da dođu do teksta koji je uzajamno prihvatljiv. Ako uspiju, tada se tekst šalje Vijeću i Parlamentu na dodatno glasanje. Ako ova dva tijela usvoje tekst, tada isti biva usvojen”, pojasnila je Vračić. U slučaju da jedno od ova dva tijela odbije tekst, tada se prijedlog povlači (što se vrlo rijetko dešava).

Vijeće je glasalo o viznim pitanjima po principu kvalifikovane većine, što znači da prijedlog mora dobiti 228 od 309 glasova.

Redovan broj glasova u Vijeću je 345, ali Velika Britanija i Irska ne učestvuju u glasanju o viznoj politici. Broj glasova po zemlji je u skladu sa brojem stanovnika u toj

BOSANSKI BAROMETAR zemlji. Osim toga, prijedlozi trebaju biti prevedeni na 23 službena jezika Unije, što može dugo trajati. Međutim, sve dok postoje prevodi na tri službena jezika: njemački, engleski i francuski, Komisija ih može usvojiti, dajući im službeni status.

Nakon glasanja Vijeća, usvojeni zakonodavni dokument biva objavljen u Službenom vjesniku Europske unije. Ovaj proces obično traje tri tjedna, ali se može i brže završiti ako se ukaže potreba. Ovo uzima pretpostavku da je Vijeće prije usvajanja teksta isti poslalo pravnicima-lingvistima da bi oni imali dovoljno vremena da ga provjere i osiguraju da je pravno smislen.

Većina pravnih dokumenata stupa na snagu 20 dana nakon datuma njihovog objavljivanja u Službenom vjesniku EU. To je komplicirana procedura koju će morati proći BiH jer nije zahvaljujući raznim politikantima uspjela ispuniti sve uvjete iz Mape puta. Unatoč tome Europska inicijativa za stabilnost Populari napravila je detaljnu ocjenu progresa BiH u ispunjenju uvjeta iz Mape puta, koja pokazuje da je Bosna i Hercegovina spremna doći na “bijelu Šengen listu”. “Većina uslova iz Mape puta je ispunjena, te ostaje da eksperti EU donesu svoje ocjene. Blok I koji se tiče putnih isprava je već urađen, blokovi II i III će biti ocijenjeni u februaru. Blok IV će biti obrazložen u pismenoj formi. Eksperti bi trebali zavrsiti izvještaje do sredine marta. Međutim, prethodna iskustva nam govore da se i tu mogu pojaviti kašnjenja.

Ukoliko Komisija dobije izvještaje na vrijeme i pripremi ocjenu spremnosti, koja bi interno bila odobrena u aprilu, procesirana i poslana u maju, Evropskom parlamentu i Vijeću, još ostaje procedura u Parlamentu, gdje će različiti komiteti diskutovati o prijedlogu na plenarnim sjednicama. Sve ove procedure traju duže nego prvobitno, ali Evropska komisija u svakom slučaju treba imati u vidu da je BiH ispunila uslove i da u slučaju kada Parlament može, treba ubrzati procedure, te posmatrati ovo pitanje van konteksta skorih izbora u BiH da bismo se što prije našli na 'bijeloj listi'”, kazala je direktorica Popularija Alida Vračić.

Izvještaj EK tek sredinom travnja Bosna i Hercegovina je ipak ispunila sve uvjete iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima, pa je odluka o ukidanju viza BiH sada u rukama birokrata iz Bruxellesa. Postavljeni su čitači biometrijskih putovnica na graničnim prijelazima, završen je i dio koji se odnosi na sačinjavanje i usvajanje preostalih podzakonskih akata potrebnih za osiguranje

efektivne provedbe Zakona o graničnoj kontroli. Uskoro se očekuje da stignu knjižice potrebne za izdavanje putnih i identifikacijskih dokumenta za izbjeglice. Služba za poslove sa strancima analizirala je stanje izbjeglica s Kosova, a rješenje će biti doneseno u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca. Pripremljen je i Akcijski plan za borbu protiv organiziranog kriminala, a izrađeno je i potpisano uputstvo za informiranje obveznika o izvještavanju o sumnjivim transakcijama, te raspisan konkurs za upražnjene pozicije direktora i zamjenika policijskih agencija. Usvojen je Krivični zakon BiH, a 29. siječnja 2010. potpisan je Sporazum o elektronskoj razmjeni podataka iz policijskih i tužilačkih evidencija. Konačno, Vjeće ministara BiH je donijelo odluku da sjedište Direkcije za koordinaciju policijskih tijela bude u Sarajevu, a Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije u Istočnom Sarajevu, te obavilo imenovanja u policijskim tijelima.

No, iako je Sesilija Malmström, komesarka za unutrašnja pitanja EU čestitala BiH na ostvarenom napretku rekavši da je neupitna posvećenost i opredjeljenje Europske komisije, kao i njeno lično opredjeljenje, kad je riječ o liberalizaciji viznog režima za građane BiH, izgleda da su se pojavile nove prepreke, koje ne ovise o BiH. Naime, najavljeno je da bi se ukidanje viza građanima BiH moglo realizirati tek početkom jeseni 2010. godine.

U Bruxellesu, odnosno članicama EU, nastala je panika zbog problema s velikim brojem Albanaca s juga Srbije i Makedonije koji su zloupotrijebili ukidanja viznog režima, te doputovali u Belgiju i Njemačku i zatražili azil. “Pojedine članice EU uspaničile su se zbog toga i to ne pomaže BiH. Ali, to se zvanično ne predstavlja kao razlog za kašnjenje s procedurom ukidanja viza bh-građanima, što se ranije planiralo učiniti sa 1. srpnjem ove godine. Razmišljanje u Vijeću ministara EU ide više u smislu da Europska komisija ne može prezentirati izvještaj i dati preporuku prije sredine travnja, a i bolje je da idemo malo laganije, kako bi se vidio ishod afere s azilantima”, kazala je Alexandra Stiglmayer, direktorica Europske inicijative za stabilnost (ESI).

Ako izvještaj EK bude prezentiran tek sredinom travnja, kao što je najavljeno, Stiglmayer navodi kako su izrazito male šanse da se kompletna procedura usvajanja i potvrđivanja odluke o ukidanju viza okonča do 1. srpnja, već nakon ljetne pauze. Šef Misije BiH pri EU Osman Top-

čagić, iako optimističan početkom veljače, sada je rekao da u Bruxellesu nitko ne govori o datumu ukidanja viza građanima BiH. “Aktivnosti se odvijaju u skladu s procedurama EU. Ekspertni izvještaj je na usuglašavanju u Europskoj komisiji, nakon toga će biti razmotren i među državama članicama EU, a potom slijedi izrada prijedloga o ukidanju viza, koji ide na potvrdu u Europski parlament i Vijeće EU”, rekao je Topčagić. Naveo je da se pitanje “lažnih azilanata” ne dovodi u direktnu vezu sa BiH, ali se od predstavnika Bosne i Hercegovine traži da se upozna bh-javnost s tim što zapravo znači ukidanje viznog režima. “Konkretno, traže da objasnimo građanima da se bezvizni režim odnosi na turistička i poslovna putovanja do 90 dana boravka u zemljama EU, a nikako i na mogućnost zaposlenja, studiranja, dužeg boravka, a pogotovo ne traženja azila u EU”, rekao je Topčagić.

Europski poslanik Jelko Kacin potvrdio je da je uputio dopis visokoj predstavnici EU za vanjsku politiku i sigurnost Catherine Ashton i komesaru za proširenje Stefan Fuele navodeći da je BiH imenovanjem ispunila sve uvjete za ukidanje viznog režima. Tom prilikom istakao je da iskustva priliva azilanata iz Srbije i Makedonije u pojedine zemlje EU ne smiju ugroziti poziciju BiH. Zvaničnog odgovora iz kabineta Ešton i Filea još nema, no, iako su za sada svi uvjeti ispunjeni, Bosna i Hercegovina će se morati strpiti barem do jeseni zbog sporosti briselske administracije i procedure (pogotovo nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma) te problema albanskih azilanata.

Tko je kriv za ovakvu situaciju, trebalo bi posebno razglabati. Svakako je da je sporost same Bosne i Hercegovine, odnosno politički sukobi u njoj samoj, dovela do toga da s drugim balkanskim zemljama nismo u paketu dobili bezvizni režim.

No, način na koji je skrojena BiH, a čemu su kumovale SAD, a posredno i zemlje EU, tjeraju nas da uperimo prst krivnje i prema njima. Od BiH su nakon rata stvorili nakaradno državno čudovište gdje su licemjerno poručili domaćim političarima da se sad fino dogovore. Kašnjenje BiH u izvršavanju obaveza za bezvizni režim još je jednom zapravo pokazao kako su ustavne reforme u cilju značajnijeg jačanja države jednostavno neumitne. Da je BiH normalno ustrojena država, već davno bi i prije, primjerice Srbije, bila na putu za pregovore u EU. Zato, ako i EU želi pomoći BiH, mora se više angažirati u smjeru ustavnih promjena. q

23

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Policijska akcija u Gornjoj Maoči: halal vjera momci, al’ što ćemo s Dodikovim bradonjama?

Vehabije iz Gornje Maoče Uhapšeno je osam pripadnika vehabijskog pokreta, no čini se da od spektakularne akcije na kraju neće biti ništa. Uz opravdano procesuiranje vehabija mnogi se pitaju zašto zbog rušenja ustavnog poretka policija ne hapsi i Milorada Dodika.

Edis Felić

24

J O U R N A L

Građani Bosne i Hercegovine mogli su početkom veljače 2010. pratiti razvoj najveće poslijeratne združena operativne akcije “Svjetlost” na širem području Tuzlanskog kantona i Brčko Distrikta BiH, u kojoj je sudjelovalo 600 policijskih službenika i više desetina vozila i prateće opreme iz svih policijskih agencija u BiH. Akcija je provedena na osnovu akata i naredbi Tužiteljstva BiH i Suda BiH radi otkrivanja i kaznenog procesuiranja osoba osumnjičenih za kaznena djela - ugrožavanje teritorijalne cjeline Bosne i Hercegovine, napad na ustavni poredak BiH i izazivanje narodnosne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Usmjerena je protiv pripadnika vehabijskog pokreta koji su bili stacionirani u Gornjoj Maoči kod Tuzle.

Akcija je bila predstavljena kao nešto spektakularno s obzirom da su vehabije percipirane kao ljudi koji su spremni ići do najekstremnijih rješenja da bi obranili svoj teritorij. No, uprkos tome, većih incidenata nije bilo, pa su policajci uhapsili samo osam osoba koji su predati u nadležnost Tužilaštva BiH. Uhapšeni su Nusret Imamović (39), Safet Barčić (43), Edis Bosnić (30), Hajrudin Ribić (40), Senad Midžić (39), Dževad Hodžić (39) i Mersad Čekić (47), svi bh-državljani, te Adnan Rustemi, državljanin Hrvatske. Federalna uprava policije saopćila je da su uhapšeni od 2002. godine, djelovanjem u okviru vehabijske zajednice osnovali zločinačku organizaciju. Cilj te organizacije bio je da se upotrebom ili prijetnjom fizičkom silom pokuša promijeniti ustavni poredak BiH ili da svrgnu njene najviše institucije te da na isti način pokušaju otcijepiti dio teritorije BiH. Tužilaštvo BiH je priopćilo da su pripadnici te zajednice nastojali izazvati rasnu i vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost među narodima i građanima FBiH ugrožavanjem njihove sigurnosti, izlaganjem poruzi vjerskih ili etničkih simbola, skrnavljenjem spomenika i grobova i nastojali su na protupravan način da spriječe povratak izbjeglica i raseljenih, zatim da silom pri-

bave i ostvare prava koja im ne pripadaju.

Također su nastojali da na protupravan način utječu na birače u BiH da na izborima glasaju protivno svom opredjeljenju – da uopće ne glasaju, spriječavali su službena lica da obavljaju svoje poslove, neovlašteno su nabavljali i držali vatreno oružje i činili i druga krivična djela.

U Gornjoj Maoči živi oko 400 vehabija isključivo po šerijatskom zakonu, a vođa te zajednice je Nusret Imamović. Prije njega vođa je bio Jusuf Barčić koji je prije tri godine poginuo u saobraćajnoj nesreći u Tuzli. Iako su mediji objavili da su vehabije u tom selu uvele nastavu po jordanskom planu i programu, direktor osnovne škole “Podorašje” iz Podorašja Sead Ahmetović saopćio je da to nije tačno kad je u pitanju područna osnovna škola u Gornjoj Maoči, već se realiziraju nastavni planovi devetogodišnje osnovne škole koje je donijelo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona. “Svi uposlenici dolaze u školu u Gornjoj Maoči iz Srebrenika i Dobrnje”, rekao je Ahmetović.

Od Beča do Maoče Ipak, stručnjaci su kritizirali rad policije i tužiteljstva. “Imamo ozbiljan problem. Nitko važan iz Sarajeva, ni Sulejman Tihić, Haris Silajdžić, Bakir Izetbegović, pa ni reis, nisu dali podršku i sad se stvara fronta. Policija je bukvalno ostavljena sama, ali policija mora nastaviti akciju, inače ćemo imati propalu akciju poput slučaja ‘Pogorelica’”, izjavio je Dževad Galijašević, član Ekspertnog tima jugoistočne Europe za borbu protiv tero-

rizma i organiziranog kriminala. Galijašević smatra da je Tužiteljstvo BiH napravilo lošu kvalifikaciju kaznenih djela za koje tereti sedmoricu uhićenih, te da će teško dobiti sudski proces. “Ako dan poslije akcije glavni državni tužitelj Milorad Barašin kaže da su uhitili opasnu terorističku grupu, zašto im terorizam nije stavljen na teret? A to što imaju dvije-tri žene, što djeci ne daju u školu, to je prekršaj”, prokomentirao je Galijašević za nezavisne novine.

Vehabija i stanovnik Gornje Maoče Jasmin Mustajbašić rekao je ipak da protekla policijska akcija “Svjetlost” predstavlja napad na islam. “To je napad na islam i njegove pratioce, a mi smo sretni što imamo islam u grudima”, rekao je Mustajbašić. No, ovdje nema govora o napadu na islam, kako tvrdi ovaj vehabija, ali ako se na vrijeme ne reagira, ova akcija sa mršavim rezultatima mogla bi biti više od koristi onima koji već 20 godina na ovaj ili onaj način vrše napad na Bosnu i Hercegovinu. Naime, kako je pisao austrijski list “Standard”, ove vehabije imaju intenzivnu razmjenu s Bečom te da mjesto Gornja Maoča već godinama važi za tvrđavu vehabija u kome šef mjesta Nusret Imamović provodio islamski zakon. “Standard” ukazuje i da se usred tog mjesta našao i jedan automobil s bečkim tablicama. Naime, bosanski državljanin Imamović koji je, prema izvještajima, živio u Beču i često putovao na relaciji Austrija – BiH, važi za povjerenika Muhameda Porče, hodže bosanske džamije u 12. bečkom okrugu, koji se pominje u kontekstu nabavljača sredstava za vehabije. Porča je školovan za hodžu u Saudijskoj Arabiji, a Imamović je preko jedne internet stranice samoubilačke atentate opravdavao vanrednim situacijama. U izvještaju Ustanove za zaštitu ustavnosti i borbu protiv terorizma u Austriji iz 2007., navodi se da su unutar bosanske dijaspore u Austriji ustanovljene grupacije koje pripadaju neofundamentalističkoj interpre-

BOSANSKI BAROMETAR taciji vehabizma. “Standard” podsjeća da povijest nastajanja tih poketa datira još od Daytonskog sporazma kada su te grupacije uspostavljene od bivših boraca bosanskih mudžahedinskih brigada s ciljem uspostavljanja islamske države. Regrutacija je uslijedila prvenstveno u ciljnoj grupi mladih muslimana druge generacije, koji su odrasli na Zapadu, konstatira list, dodajući da se kao centri islamskih fundamentalističkih aktivnosti navode Beč i austrijska pokrajina Gornja Austrija. U periodu koji obuhvaća izvještaj su poznate osobe i grupe muslimana druge generacije imigranata koji se nalaze pod uticajem ideologije Al-Qaide, navodi se u izveštaju vlasti za 2008. o sigurnosti u Austriji. Portparol Ministarstva unutarnjih poslova Austrije Rudolf Golia smatra da Beč nije “glavni grad vehabija”.

Prema našim saznanjima, Beč nije glavni grad vehabija, već postoje u više europskih gradova bosanske zajednice s vjerskom pozadinom, kazao je on “Standardu”. Istovremeno je ukazao da Porča, kao i drugi članovi vehabija u Austriji, nisu do sada prekršili austrijski zakon.

Trening za napad na Dodika?

Treba reći da ovdje nema mjesta obrani vehabija jer njihova životna ideologija, posredstvom senzacionalizma željnih medija, prezentira potpuno krivu sliku bosanskih muslimana u svijetu. Dakle, iako je “Standard” kao ugledan list dobro upućen te nema sumnje da su njihovi novinari do u tančine ispitali o kome se tu radi, ovdje ipak moramo biti oprezni, jer se pišući o vehabijama, vjerujemo nesvjesno barem što se tiče “Standarda”, stvara jedna pogrešna slika o Bosni i Hercegovini, konkretnije muslimanima u toj zemlji. A ta je, kao što uostalom možemo vidjeti i u nekim hrvatskim medijima čiji pojedini novinari žele opravdati zahtjeve za nelogični treći hrvatski entitet u BiH, da u BiH jača islamski fanatizam i isključivost. U tu je zamku upao “Standard” jer je morao napomenuti da se radi o jednoj mizernoj ekstremnoj skupini koju nitko razuman ne podržava. Uostalom, dokaz je i hapšenje osmorice vehabija (tvrdi se da ih u Gornjoj Maoči ima oko 400) bez gotovo ikakvog incidenta. Zašto? Upravo zato što trenutačno ili nisu toliko jaki pa nisu niti sposobni da se organizirano odupru državnom represivnom aparatu ili im to uopće i nije namjera. Mnogo veći problem u Bosni i Hercegovini su srpske i hrvatske vehabije, u našim narodima poznati kao nosioci četničke i ustaške ostavštine koji su daleko brojniji i koji su još u toku agresije rušili

ustavno-pravni poredak Republike Bosne i Hercegovine, a pošto nisu u potpunosti to uspjeli ostvariti, danas to pokušavaju kroz ideju mirnog razdruživanja, kako to traži pročetnički orijentirani Milorad Dodik, ili kroz zahtjeve o nekakvom trećem hrvatskom entitetu, kako to traže licemjerni HDZ-ovci istovremeno tvrdeći da su oni za funkcionalnu BiH. Dakle, vehabije jesu opasne, pogotovo jer ih njihova ideologija uči da ne prezaju za bilo kakvim sredstvima da dođu do cilja. Ali vehabije iz ovih dviju Maoča nisu dio političkog sustava BiH, dok srpske i hrvatske vehabije to zasigurno jesu.

Zato treba jasno reći da napuhavanje priča o vehabizmu u BiH kojima su skloni neki hrvatski i srpski novinari, a u čiju zamku je nesvjesno upao i članak objavljen u uglednom austrijskom listu, nije ništa drugo nego pokušaj opravdanja da Dodikova tzv. RS jednog dana dobije zeleno svjetlo da se otcijepi od BiH, a sa njima i tzv. Čović-Ljubićeva Herceg-Bosna koju oni pokušavaju zapravo oživjeti kroz zahtjev za trećim entitetom. U tom smislu morala je i biti reakcija vodećih muslimanskih dužnosnika u BiH, a zbog čega ih je Galijašević i kritizirao. Svijetu je to trebalo i trebaće objasniti upravo na taj način – muslimanske vehabije osuđujemo, ali problem Bosne i Hercegovine su srpsko-hrvatske vehabije, a ne gotovo zanemariva skupina onih u dvjema Maočama.

Zanimljiv članak u tom smislu objavljen je u bosansko-hercegovačkom nezavisnom listu “Dani”, koji nikad nije bio blizak SDA, ali su zato poznati kao zagovarači bosanske cjelovitosti. Pod nazivom “Važno je hapsiti vehabije iz Gornje Maoče: A Milorad Dodik!?” “Dani” pišu da je posve jasno zašto je u dosadašnjoj Ova akcija najveća je združena policijska akcija u Bosni i Hercegovini poslije rata i u njoj su sudjelovali službenici OSABiH, policijski službenici Granične policije, Službe za poslove sa strancima, Državne agencije za istrage i zaštitu, MUPRS-a, Policije Brčko Distrikta BiH, Federalne uprave policije, uprava policija kantonalnih ministarstava unutarnjih poslova u FBiH i predstavnici Misije EUPM-a u BiH. Akcijom su koordinirali i rukovodili Zajednički stožer policijskih agencija u okviru akcije “Svjetlost” sa sjedištem u Brčkom s direktorom Federalne uprave policije, glavnim tužiteljem Tužiteljstva BiH i tužiteljima Posebnog odjela za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH.

historiji BiH ova akcija zaslužila da bude najspektakularnija i koje je uopće opravdanje za toliki broj angažiranih “udruženih snaga”? Ako je suditi, formalno, po težini djela za koja se stanovnici Gornje Maoče sumnjiče – ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH, napad na ustavni poredak BiH i izazivanje narodnosne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti – po nekima i jest prihvatljivo; no, zašto i drugi na dosadašnja “kršenja ustavnog poretka” nemaju isti “tretman”? Zašto se prijetnje Milorada Dodika o otcjepljenju RS-a, koje se građanima serviraju svako jutro uz doručak, ne čitaju kao napad na ustavni poredak? Zašto izjave poput “ne želim da mi sude muslimani” ili “Markale i Tuzlanska kapija su inscenirane” ne predstavljaju izazivanje narodnosne mržnje, razdora i netrpeljivosti? Po čemu paravojne formacije u službi entitetskog premijera nisu također “ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH”?

Ponuđeni zvanični odgovor Tužilaštva BiH – institucije na kojoj se isto tako Dodikovim izjavama demonstrirao čin rušenja poretka – na klimavim je nogama: “Akcija je izvedena u tom omjeru jer se radi o vrlo ozbiljnim kaznenim djelima.” Dokaznih materijala za ovu tvrdnju za sada nema.

Kao niti odgovora na pitanje zašto su nadležni organi ovom slučaju priklonili pažnju kakvu nije imao niti jedan od najamblematičnijih primjera bh-postratne realnosti do sada: zločinačke organizacije, trgovina ljudima, lanac prostitucije, automafija... U vremenu kada je islamski terorizam jedna od najsenzacionalnijih svjetskih tema, državi je lakše trenirati moć na nekolicini bradatih vehabija u kratkim pantalonama i maskirnim uniformama koji, istina, ponekad samim izgledom i stavom mogu izazvati strah. Najspektakularnija akcija u povijest BiH poslužit će tek samo kao alibi za jačanje svih etnonacionalističkih radikala, kažu sarajevski “Dani”. Na kraju navedimo da uprkos svemu neki poznavatelji prilika u BiH ovu akciju čitaju i na način da bi se baš i Dodik sutra mogao naći na udaru zbog rušenja ustavnog poretka ili pak kriminala.

Kao god bilo, nakon svih natezanja Sud BiH je 25. veljače 2010. ukinuo pritvor vehabijama i vraćeni su u Gornju Maoču, odredivši im mjere zabrane napuštanja mjesta boravka, kontaktiranja s ostalim osumnjičenima, ili razgovor o predmetu bilo s kim izuzev s odvjetnicima, međusobnu komunikaciju, kao i zabranu prisustvovanja javnim okupljanjima. Istraga u ovom predmetu se nastavlja, a u slučaju kršenja mjera zabrane osumnjičenima iz Gornje Maoče ponovo će biti određen pritvor. q

25

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Slučaj Gornja Maoča – priča uhapšenika koji je bespravno lišen slobode

Vrijeme je da ljudi otvore oči Adnan Rustemi (27), hrvatski državljanin i zagrebački džematlija, jedan od uhapšenika u BiH u združenoj policijskoj akciji “Svjetlost” govori o nemilim događajima u slučaju Gornja Maoča, ali i stalnoj nepravdi koja pogađa muslimane u BiH. Rustemiju je izdato rješenje o deportaciji iz BiH, a zbog navodnog nepoštivanja pravnog poretka BiH, u naredne tri godine zabranjen mu je ulazak u BiH. Razgovarao: Filip Mursel Begović

26

J O U R N A L

Jedan ste od uhapšenih u slučaju Gornja Maoča. Hrvatski ste državljanin, a policija vas je uhitila u Rahićima, distrikt Brčko, na povratku u Hrvatsku? Što ste radili u Bosni i Hercegovini i jeste li sljedbenik selefijskog nauka?

Ovaj intervju sam odlučio dati zbog nepravde koja se događa muslimanima u Bosni i našoj vjeri islamu. Jedan sam od uhapšenih u akciji koja se odvijala diljem Bosne, a poznata je pod nazivom “Svjetlost”. Ne smatram se vehabijom niti selefijom nego muslimanom, inšallah. U Bosnu sam krenuo da bih našao ženu koja je slična mom načinu života i mojoj vjeri.

Da me krivo ne shvatite, nisam tražio ženu pod burkom, niti smatram da su muslimanke u Zagrebu manje vrijedne, nego jednostavno ovdje nisam do sada našao srodnu dušu. U Bosni je, elhamdulillah, izbor veći, pa sam krenuo u nadi da ću naći životnu družicu.

Jeste li bili i u Gornjoj Maoči?

Prije četiri godine Allah dž.š. mi je dao uputu i ja sam se vratio svojoj vjeri.

Poučen iskustvom džahilijjeta (život u neznanju) iz prošlosti shvatio sam da je uputa i vjera Allahova nešto najvrednije i najljepše što se može dogoditi u čovjekovom životu. Bosna je za mene zemlja gdje žive muslimani i predstavlja vrata islama u Europi. Život vjernika u Zagrebu je zahtjevan i zbog dunjalučkih obveza čovjek ne može u potpunosti osjetiti slast imana i vjere. Zbog toga je za mene odlazak u Bosnu, među muslimane, bio veliki predah i odmor i donosio je dobro mojem imanu. Boravio sam u mnogim mjestima u Bosni. Bio sam u Bosanskoj Krupi, Srebrenici, Zavidovićima..., a između toga iz znatiželje bio sam i u Gornjoj Maoči. Tamo sam vidio ljude koji

su predani svojoj vjeri, a između toga bave se i dunjalučkim poslovima. Vidio sam ljude koji više žele dobro svojem bratu u vjeri nego sebi. Vidio sam ljude koji žive skladnim i harmoničnim životom, a glavne životne smjernice su im čvrsto pridržavanje kur’anskih odredbi i sunneta Poslanika. Vidio sam djecu koja se natječu u učenju Allahove knjige, a glavna zabava im je tko će od njih proučiti više džuzeva. Suprotno medijskim lažima i špekulacijama, djeca idu u školu i rade po državnom programu. Djeca su odlična u školi i finog i pristojnog ponašanja. Kao prvo, za vrijeme svog boravka nisam, a navratio sam par puta, čuo da sami sebe nazivaju vehabijama ili selefijama. Ono što sam ja vidio i zaključio jest da su oni otišli gore da žive islam u potpunosti i da se predaju Allahu dž.š., jer to nisu mogli, a i ne može se u velikom gradu u onoj mjeri kojom bi željeli.

Sagradili su svoj mesdžid, imaju svog imama i u svemu što rade čvrsto se oslanjaju na Allaha dž.š. – i to je to… ako njih pitate, ali mediji žele stvoriti neku drugu sliku. Sve ono što se pisalo u medijima, nije istina. Nisam tamo vidio nikakvo oružje, čuo pozivanje na rušenje Ustava BiH i poticanje na međurasnu mržnju, ali i na sve ostalo što se stavljalo na teret uhapšenim. Ono što sam primijetio, tijekom boravka tamo i nakon što su me bespravno lišili slobode, jest da će svatko u Bosni, tko želi živjeti svoju vjeru, bez obzira na izgled, biti sumnjiv cijelom svijetu.

Možete li opisati okolnosti svoga uhićenja?

Dakle, ono što ljudi ne znaju i što lažljivi mediji ne objavljuju je da se ta akcija “Svjetlost” događala u cijeloj Bosni.

Uhapsili su me u Rahiću, gdje sam boravio u mesdžidu i bio u posjeti prijatelju, ponavljam u nadi da ću naći ženu. U četiri ujutro došla je gomila policije i započela raciju, pri tome nimalo nisu poštivali svetost tog mjesta. Svi su ušli u obući, a neki su bili vidno pijani, pušili su cigarete i pred sam sabah došlo je do naguravanja i svađe zbog toga što su džematlijama branili klanjanje sabah namaza. Nakon burne svađe, naguravanja i prepirke, uz veliko policijsko osiguranja uspio se obaviti namaz. Pa zar ne bi svaki čovjek s imalo razuma morao ovo osuditi i uvidjeti što se uistinu događa? Zar nije to napad na islam i na naše svetinje? Svim ljudima, koji su se tamo zatekli (njih dvadesetak), pregledali su osobne stvari. Na upit jednog od džematlija: “Čemu ova racija?”, policija je rekla da traži eksploziv i oružje. No, kod nikoga nisu ništa našli, Allah dž.š. mi je svjedok. Dobili smo i rješenja da ništa sporno nije nađeno. Pretragom cijelog mesdžida također nisu ništa našli.

Od četiri ujutro do jedanaest sati držali su nas zatvorene u jednoj prostoriji dok su oni vršili pretres. Nakon toga posjeli su nas u policijski autobus, a ono što je otvorilo oči svima, i hvala Allahu dž.š. što je to ukazao, bio je natpis na autobusu: OVO VOZILO JE DONIRALA VLADA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA. Pametnom dosta. Nakon toga privedeni smo u policijsku postaju Brčko, zatim su mene odvezli u Sarajevo u Imigracijski centar. Do mog dolaska u taj centar nisam bio svjestan što se dešava i tu počinje moja agonija.

Jesu li Vam objasnili zašto su Vas priveli?

Ujutro me nazvao moj pravni savjetnik da bi mi rekao: “Adnane, ja u svojih

BOSANSKI BAROMETAR 25 godina odvjetničkog rada nisam vidio ovakav slučaj. Pripremi se na najgore jer je se vodi montirani proces.” Svaki dan sam bio u kontaktu s njim i sa svojom aktivisticom za ljudska prava Nađom Dizdarević, da je Allah dž.š. nagradi svakim dobrim, i baš nisu bili optimistični u pogledu razvoju situacije. Mene su priveli zbog toga što sam boravio u Bosni, a prema Ustavu BiH, svatko tko boravi duže od tri dana mora prijaviti svoj boravak, a ja to nisam učinio. Međutim, policijske vlasti su to znale i tu sam vidio da se sprema prljava igra. Samo čvrsta vjera u Allaha dž.š. i misao da je On taj koji je Svemogući i kadar sve, davalo mi je snage da prebrodim te dane. Međutim, u Imigracijskom centru sa mnom su boravili ostali muslimani koji su bespravno lišeni slobode, a državljani su BiH. Riječ je o muslimanima koji već od prije borave u tom centru i sami ne znaju kad će izaći van.

Nakon svega shvatio sam da te usred bijela dana mogu privesti bez pravovaljanih dokaza – svakog onog tko govori: “Moj Gospodar je Allah”. U početku je bilo govora da ću u pritvoru ostati devet mjeseci.

Kao i ostalim uhapšenicima, tokom mog boravka u Imigracijskom centru bili su mi podmetani dokazi od strane medija i policije. Mene su optužili da su mi našli tri putovnice, što je velika laž. Nisam ni za šta bio optužen i po zakonu su me morali pustiti nakon 24 sata, a ja sam tamo bio devet dana.

Jesu li Vas maltretirali ili zlostavljali?

Tokom tih devet dana prolazio sam razna ispitivanja pri čemu su se služili prljavim metodama. Oni su morali opravdati moje hapšenje te su podmetali dokaze, a novine su po njihovom naputku objavile da su mi nađene tri putovnice, što ponavljam nije istina niti je dokazano. Bilo je prijetnji da se neću vratiti u Zagreb, da neću vidjeti porodicu i ostale gnjusne stvari. Paralelno s mojim hapšenjem i hapšenjem u Gornjoj Maoči ljudi u Bosni su uvidjeli što se događa. Gotovo svi su dali podršku uhapšenicima i osudili ovaj gnjusni čin te uvidjeli da je ovo napad na islam. Prijetili su mi i da će mi zabraniti ulazak u europske države koje su potpisnice Schengenskog sporazuma. Svi mediji su prenijeli da su u Gornjoj Maoči maltretirali djecu uhapšenih i ostale stanovnike služeći se ružnim metodama.

Nakon ovih događanja ljudi iz Islamske zajednice BiH i predsjednik Odbora Mjesne zajednice Gornja Maoča, došli su u Maoču da izraze podršku i neslaganje povodom događanja u Bosni. Ljudi moraju

biti svjesni, da sve što se događalo bila je Allahova dž.š. volja. Nadamo se da su napokon uvidjeli tko je kome prijatelj. Vrijeme je da ljudi otvore oči. Postavlja se pitanje jesu li su neprijatelji islama i Bosne oni koji samo žele predano živjeti svoju vjeru, ili oni koji nemaju nimalo stida i ne poštuju islamske svetinje. Međutim, ne treba posustajati u vjeri i obazirati se na podmetanja i spletke drugih.

Allah dž.š. nam je dao vjeru u islam i taj dar ne trebamo mijenjati i prodavati ni za što drugo, bez obzira što se to ne sviđa drugima.

Na koji način ste oslobođeni i kakve su bile reakcije Vaše okoline kada ste stigli u Zagreb?

Nakon devet dana pritvora nisu mi našli inkriminirajuće dokaze, jer ih nije ni bilo, i nisu me optužili, a policija Republike Srpske me je sprovela na granicu gdje su me predali hrvatskim vlastima koji su bili zaista ugodni i ljubazni. Nažalost, što mnogi muslimani danas ne vide, a ljudi iz hrvatske policije koji su me pratili u Zagreb su shvatili, jest to da je ovo što se dogodilo u Bosni dokaz da se Europa boji buđenja islama u njenom središtu. Žalosno je što, nakon mog povratka iz pritvora, najviše podrške i riječi ohrabrenja dolaze od ljudi koji nisu muslimani, a najviše nerazumijevanja, prijezira i mržnje dolazi iz pera i usta muslimana. Molim Allaha dž.š. da se smiluje Muhammedovom Ummetu, jer Allah dž.š. i Njegov Poslanik ne uče nas tako. Žalosno je da neki ljudi uzimaju sebi za pravo da se brinu o drugima i njihovim postupcima više nego o sebi i o svojoj familiji, ogovarajući ih, istražujući im mahane i smatrajući da time doprinose vjerskom prosperitetu i napretku. Zaboravili su na kur’anski ajet u kojem Allah dž.š. kaže: “One, koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine, čeka teška kazna na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate.” Allahov Poslanik s.a.v.s. ukazuje na obveze muslimana prema muslimanu: “Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nepravdu niti ga ostavljaj na cjedilu. Tko bude pomogao svome bratu, i Allah će njemu pomoći. Tko otkloni nedaću od muslimana, Allah će od njega otkloniti nedaću na Sudnjem danu. Tko prekrije sramotu (grijeh) svoga brata, Allah će mu prekriti sramotu na Sudnjem danu (Mutefekun alejhi).”

Koju ste pouku izvukli iz čitave priče?

U ovoj cijeloj priči ja sam najmanje bitan jer se to moglo dogoditi svakom mu-

slimanu – bio on iz Zagreba ili Zanzibara.

Hvala Allahu dž.š. na svemu, ja sam svoju lekciju naučio, ali žalosno je nakon svega da oni, koji su samo vjerovali u Boga i zbog toga bili zatvoreni, najviše osude dobivaju od muslimana. Od njih bivaju označeni pogrdnim imenima, stavljaju se na marginu društva, smatraju se nepismenim, nepodobnim za društvo itd. Nakon svih događaja u Bosni, ovim intervjuom želim samo ukazati ljudima da još više vole svoju vjeru, Allaha dž.š. i Poslanika, a dokle god izgovaraju šehadet bit će napadani, zatvarani, a negdje i ubijani. Međutim, Allah dž.š. za uzvrat obećava oprost i vječnu nagradu. Želim reći da jedni drugima moramo biti podrška i oslonac, pogotovo u ovim vremenima kada se napada islam. Ne smijemo dati drugima priliku da se naslađuju našim međusobnim neslaganjem. Ako ima nesuglasica, Allah dž.š. je taj koji mijenja naša stanja, inšallah na bolje. Ja sam dijete koje je odraslo u Zagrebu, dijete s asfalta i doživio sam puno lijepih trenutaka ovdje, ako Bog da, bit će ih još. Hoću reći da volim svoju domovinu i ne želim se u njoj osjećati kao stranac ili ne dao Bog kao ekstremist. Ja sam građanin koji nikad zbog svoje vjere nije imao problema, jer musliman uvijek mora biti najbolji, uzorit i lijepog ponašanja. Zašto je onda moja brada, ili od nekog drugog muslimana, izraz ekstremizma, a brada nekog subkulturalnog građanina, recimo metalca ili pankera nije? Po tome su pravoslavni monasi i židovski rabini isto ekstremisti. Nama muslimanima treba biti čast i ponos što smo uvijek čisti, pod abdestom, namirisani, pa imamo i bradu, jer tako nam sugerira sunnet našeg Poslanika.

Isto tako želim reći da se ljudi iz Gornje Maoče ne žele osjećati kao ekstremisti i svatko tko se osjeća kao musliman i ima imalo zdravo srce treba im pružiti podršku, a ne ih osuđivati i još im više nepravde i boli nanositi. Ne samo ljudima iz Gornje Maoče, nego svakom muslimanu koji govori “Moj Gospodar je Allah”. Dokle god smo mi složni i čvrsto se Allahova užeta držimo, možemo se nadati Allahovoj pomoći, napretku i boljitku u životu na ovom i na onom svijetu. Čvrsto se držeći jedni uz druge podržavamo islam jer to nam je najveći dar od Allaha dž.š. Ako imamo nesuglasica, na lijep način ih moramo riješiti. Moramo svojim ponašanjem, lijepim odnosom jedni prema drugima i pokornošću prema Allahu dž.š. pomoći Njegovu vjeru, Njegov šerijat i Njegovog Poslanika. Međusobnim optužbama, sumnjičenjima i ružnim riječima pridonosimo samo nazadovanju samih sebe i islama. q

27

J O U R N A L

IZ SVIJETA Vijesti iz svijeta

Inverzija stvarnosti, slika propasti Oslobađanje Afganistana ubijanjem civila

28

J O U R N A L

Assosciated press je sredinom veljače 2010. opsežno izvještavao o udruženoj ofenzivi američke okupacijske vojske i afganistanskih kolaboracionista na talibanska uporišta u južnim provincijama, posebno u gradu Mardža koja je započela 13. veljače. Nakon početnih uspjeha i ovladavanja gradom, sva bedastoća europskih okupacijskih taktika ratovanja u Afganistanu još jednom se pokazala u punom svjetlu. Usprkos sve većem broju američkih i savezničkih okupacijskih vojnika (među koima ima sve više hrvatskih) i posljednjoj združenoj protutalibanskoj ofenzivi na jugu zemlje, posebno u Mardži, navodnom talibanskom uporištu, ništa se bitno u strateškom smislu ne mijenja. Prije svega, protiv okupacije više ne ratuju samo talibani, već i šarolike skupine, prvenstveno paštunskih plemena, ali i ostalih nezadovoljnika korumpiranom domaćom kolaboracionističkom vlašću i sve većim civilnim žrtvama, pa se rat protiv jedne ideološke skupine sklone terorizmu i nasilju polako pretvara u okupacijski, agresivni rat protiv naroda. Kako je to završilo u Vijetnamu, valjda Amerikance nije potrebno podsjećati. Ali Hrvate možda jest.

U dosada dokazano uspješnoj strategiji ratovanja izvan gradova koji se vrlo brzo prepuštaju napadaču, dok se preko 80% teritorija drži pod efikasnom kontrolom, a gradove vraća nakon potpunog iscrpljivanja agresora, Afganistanci su

napustili Mardžu, premjestili se na već osigurane položaje oko grada i pustili, uz sporadičnu borbu, oko 15.000 američkih, britanskih i domaćih kolaboracionističkih snaga da ovladaju gradom. Saveznici ovu operaciju smatraju najvećom od agresije i okupacije Afganistana 2001.

No, već početkom napada svim mogućim “pametnim” oružjem, prvi dan dvije su američke rakete pogodile dvije kuće izvan grada, ubivši pri tomu najmanje 9 civila. To je potvrdio 14. veljače ministar unutarnjih poslova Atmar u Lashkar Garu. Dan uoči ofenzive Hamid Karzai, afganistanski predsjednik je zamolio saveznike da budu posebno obzirni prema sigurnosti civila. Komandant NATO okupacijskih snaga u Afganistanu, general Stanley McChrystal ispričao se Karzaiju zbog “tragičnog gubitka života” i suspendirao upotrebu tzv. sofisticiranih HIMARS raketnih sustava.

Deseti dan ofenzive afganistanske vlasti priopćile su da je NATO u zračnom napadu usmrtio 33 civila, među kojima četiri žene i jedno dijete, što predstavlja novu pogrešku koja je natjerala zapovjedništvo međunarodnih snaga da se još jednom ispriča. Snage NATO-a priznale su napad i obećale istragu, a McChrystal je opet izrazio “veliku žalost zbog gubitka nevinih života”. Avioni ISAF-a ciljali su ujutro 21. veljače tri vozila u pokrajini Uruzgan, istaknuo je glasnogovornik afganistanskog ministarstva unutarnjih poslova Zemarai Bašari. U udaru je ubijeno najmanje 33 civila, među kojima četiri žene i jedno dijete, a ranjeno je još 12

osoba piše u priopćenju Vijeća ministara kojim predsjedava šef države Hamid Karzai. “Skupina osoba za koju se sumnjalo da se radi o pobunjenicima koji bi napali postrojbu afganistanskih snaga i ISAF-a, poslužila je kao meta zrakoplovima i neki su ubijeni”, priopćio je ISAF. “Kad su zajedničke snage stigle na lice mjesta i otkrile žene i djecu, ranjene su prebacile u medicinske centre”, nastavlja se u priopćenju NATO-a. McChrystal, piše u priopćenju, izrazio je “veliku žalost zbog gubitka nevinih života” i razgovarao s Karzaijem kako bi mu izrazio “svoju bol i žaljenje”. Smrt tih civila nova je tragična greška međunarodnih snaga, koje predsjednik Karzai redovito optužuje da ubijaju previše civila u svojim operacijama.

Odgovor je uslijedio isti dan, ponovo po glavi stanovnika. Najmanje je sedam osoba poginulo u eksploziji bicikla na kojem je bila montirana bomba, a koji je bio ostavljen u blizini autobusne stanice u gradu Lashkar Gar na jugu Afganistana, javio je BBC. Prema izvještajima lokalnih vlasti svi poginuli u eksploziji, koja je aktivirana daljinski, su civili, a ozlijeđeno je još 14 osoba. Niti jedna militantna grupa još nije preuzela odgovornost za napad.

Rat je već dovoljno dugo i izravno prenesen na pakistanski teritorij zbog optužbi da se talibanski štabovi i logistika nalaze na teritoriju te države. Jedan od navodno glavnih talibanskih vođa u Afganistanu uhapšen je u Pakistanu, a to je četvrto uhićenje visoko rangiranih talibanskih dužnosnika u zadnjim tjednima, javili su 23. veljače američki mediji.

Mullah Abdul Kabir, član vijeća vođa talibana u Pakistanu, uhapšen je u okrugu Nowshera na sjeveroistoku zemlje, javili su New York Times i Washington Post, citirajući anonimne pakistanske dužnosnike. Tjedan ranije pakistanski i američki dužnosnici rekli su da je u Karačiju uhićen drugi čovjek afganistanskog talibanskog pokreta, Mullah Abdul Ghani Baradar. Još dvojica talibanskih vođa, Mullah Abdul Salam i Mullah Mohammad, uhićeni su “prije 10 i 12 dana u Pakistanu”, rekao je guverner afganistanske provincije Kunduz. Talibani su to demantirali, a nema potvrde iz nekog nezavisnog, a vjerodostojnog izvora.

IZ SVIJETA Principi Konzervativni (kako to umilno zvuči) gradonačelnik Jeruzalema koji, protivno rezolucijama Vijeća sigurnosti, dakle ilegalno, vlada i okupiranim Istočnim Jerzalemom, odnosno Kudsom, najavio je nastavak izgradnje turističkog naselja na području Kudsa, usprkos obećanjima izraelskog premijera Netanyahua da će, u zamjenu za palestinski pristanak na nove pregovore, obustaviti svu ilegalnu izgradnju, dakle onu židovskih naselja ili investitora na okupiranim područjima. Palestinci su, nakon jakog Obaminog pritiska pristali, unatoč nepostojanju dokaza o zaustavljanju ilegalnih aktivnosti židovske države. Zauzvrat su dobili odluku jeruzalemskog gradonačelnika. On odluku o nastavku izgradnje pravda njezinom razvojnom karakteristikom od koje će i Palestinci imati koristi. No, kojim to pravom on uopće donosi bilo kakve odluke na području koje je već davno trebao napustiti, izgleda ne zanima svjetske medije. Ta zavjera šutnje i pristajanje na fait accompli kao i u slučaju izgradnje ilegalnog zida, na koncu dovodi do faktičnog priznanja stanja na terenu i “novih realnosti” koje se onda uzimaju u obzir pri svakom nastavku pregovora. Tako Palestinci imaju sve manje zemlje, a sve više frustracije, a svima se u svijetu šalje jasan signal – ako ste jači uzmite tuđe jer samo ćemo taj zakon priznati, pozivajući se na realnosti.

Dubailand Emirat Dubai do sada je u tvrtku Dubai World, financijski posrnuli konglomerat u vlasništvu vladajuće familije Al Mektum, uplatio financijsku injekciju od čak 6,2 milijarde dolara ne bi li je spasio od posvemašnje propasti, a najavio je i da je spreman uložiti dodatna sredstva, javljaju svjetske agencije. Dubai World, koji je krenuo u golem projekt gradnje niza otoka u obliku karte svijeta i koji je kao svjetska atrakcija trebao privući najbogatije ljude svijeta, zbog ekonomske je krize zapao u velike dugove, a njegova je zaduženost prošle godine snažno potresla globalna tržišta. Agencije prenose izjavu glasnogovornice vlade u Dubaiju, koja je rekla da je u veljači 2009. godine formiran fond Dubai Financial Support Fund (DFSF), čiji je zadatak pomoći zaduženim državnim korporacijama. Taj je Fond u proteklih 12 mjeseci u grupaciju Dubai World Group ulio više od 6,2 milijarde dolara, a spreman je uplatiti još i više, kao

što je i najavljeno u prosincu 2009., kada je vlada izdvojila 4,1 milijardu dolara za pokrivanje dospjelih obveznica tvrtke Nakheel, dijela Dubai Worldova poslovanja nekretninama. Tvrtka Nakheel je u zadnji trenutak spašena od sigurne propasti zahvaljujući pomoći susjednog Abu Dhabija, čime je ukupna financijska pomoć tog emirata Dubaiju u razdoblju financijske krize dosegnula 10 milijardi dolara. Središnja banka Ujedinjenih Arapskih Emirata također je u veljači prošle godine pomogla s 10 milijardi dolara, a vladina glasnogovornica ističe kako je financijska pomoć Dubai Worldu dodijeljena isključivo na komercijalnoj osnovi iako se ona nalazi u vlasništvu države, što je u uvjetima UAE vrlo često sinonim za vlasništvo vladajuće familije.

Dubai je krajem studenoga prošle godine potresao svjetska financijska tržišta najavom da radi restrukturiranja mora zamrznuti sve isplate dugova Dubai Worlda na najmanje šest mjeseci. To je pokrenulo val zabrinutosti u svijetu i strah da će taj nekada prosperitetan emirat, čije je bogatstvo akumulirano na spekulaciji nekretninama, financijskim derivativima i pranju novca, zapasti u dužničku krizu, s konsolidiranim dugom između 80 i 100 milijardi dolara.

Dubailand II Policija u Dubaiju je u vezi s likvidacijom vođe palestinskoga pokreta Hamas uhapsila 15 osumnjičenih koji imaju putovnice zapadnoeuropskih država. Ukupno je uhapšeno 26 zapadnjaka koje se povezuje s ubojstvom Mahmuda el Mahbuha koje je, pomoću naručenih putnih isprava zapadnih država, izvršila izraelska tajna služba Mossad. El Mahbuh, kojeg Izrael optužuje kao bitnu kariku u lancu krijumčarenja oružja u Gazu, pronađen je

mrtav u hotelskoj sobi u Dubaiju 20. siječnja. Dok izraelski dužnosnici poriču vezu Mossada s tim slučajem, izraelski mediji pišu da je ta tajna služba odgovorna za zločin. Među 15 novih osumnjičenih je šest osoba s britanskim putovnicama te tri s francuskim, irskim i australskim. Među njima je i pet žena. Skupina je uhvaćena nakon pokušaja napuštanja Dubaija. Prema priopćenju dubaijske policije, svih 15 uhapšenih je pokušalo koristiti kreditnu karticu iste banke, a nakon toga su planirali otputovati u šest različitih europskih zemalja i Hong Kong. Policija je objavila i nove detalje istrage. Ravnatelj policije u Dubaiju Dahi Halan je izjavio da je “99% uvjeren da iza atentata stoji izraelski Mossad”. Službeni Izrael to opovrgava. Halan je rekao da su Mabhuhove ubojice koristili diplomatske putovnice zapadnih država koje su ili krivotvorene ili ukradene. To je izazvalo i diplomatski skandal u više europskih država, a o zloupotrebi putovnica europskih država su govorili i ministri vanjskih poslova članica EU-a. Afera je buknula desetak dana nakon izraelskog raketiranja Gaze koje je koincidiralo s izjavom francuskog šefa diplomacije, Kouchnera kako Francuska razmišlja o priznavanju Palestine i prije okončanja mirovnih pregovora.

Američki državnik Lyndon LaRouche izjavio je 27. veljače da je ubojstvo el Mahbuha proračunato da izazove odmazdu prema slično pozicioniranoj osobi u Izraelu, što bi tek bio povod izraelskom vojnom napadu na Iran. Zašto bi inače tamo bili tuceti ljudi, izravno umiješanih, uhvaćenih na djelu sigurnosnim kamerama, upitao se. Čisto smaknuće bi uključilo dvoje ljudi i ne bi izazvalo mjesec dana dugo međunarodno komešanje. Postojala je namjera iza ovakve scenografije i to namjera provokacije nečega mnogo većeg, zaključio je LaRouche. Svaka kritič-

29

J O U R N A L

IZ SVIJETA

30

na točka opreacije je snimljena kamerama, a dubaijski dužnosnici su otvoreno optužili izraelski Mossad za ubojstvo. Članovi grupe su koristili francuske, njemačke, irske i britanske putovnice i time provocirali dodatni međunarodni skandal. LaRouche navodi da sigurnosnim službama UAE dominiraju bivši MI6 i MI5 operativci, a akcija je tako organizirana do detalja da će Hamas sada biti obavezan izvesti odmazdu nad visokorangiranim izraelskim dužnosnikom. Dubaijski sigurnosni dužnosnici objavili su otkriće DNK i otisaka prstiju na mjestu ubojstva, s čime su suočili izraelske vlasti. Bliskoistočni eksperti tvrde da ovaj slučaj podsjeća na događaje iz 2001., na ubojstvo tadašnjeg izraelskog ministra Rehavama Ze’evija kojeg je počinila Habashova Narodna fronta za oslobođenje Palestine kao odgovor na izraelsko ubojstvo jednog od vođa Narodne fronte, Ebu Ali Mustafe, dva mjeseca ranije. Ubojstvo Ze’evija i lov na atentatore završili su izraelskom invazijom i ponovnom okupacijom dijelova Zapadne obale. Koliko visoko u izraelsku hijerarhiju će ići Hamasova moguća odmazda, nije jasno.

Neki izvori tvrde do Netanyahua, čije hapšenje je od emiratskog državnog tužitelja zatražio šef policije u Dubaiju 25.

Alternativa ili...

J O U R N A L

Latinoameričke i karipske zemlje dogovorile su u meksičkom Cancunu formiranje nove političke unije u kojoj nije predviđeno sudjelovanje SAD i Kanade, javio je 24. veljače BBC. Novi je blok stvoren kao alternativa postojećoj Organizaciji američkih država (OAS), koja igra odlučujuću ulogu u određivanju međunarodnih odnosa u tom dijelu svijeta u posljednjih 50 godina, a u kojoj SAD igraju najvažniju ulogu. OAS je posljednjih godina značajno oslabio zbog međusobne netrpeljivosti nekih zemalja, ali i pritiska SAD na većinu odluka organizacije, zbog čega su stale zemlje članice optuživale Washington da kroz OAS promiče isključivo svoje interese. Odluka o stvaranju novog bloka donesena je na regionalnom summitu u Meksiku na kojem sudjeluju predstavnici 32 zemlje iz Južne Amerike i Kariba, a predsjednik Venecuele Hugo Chavez je naglasio kako je formiranje nove organizacije država “odmak od kolonizacijske politike SAD-a u tom dijelu svijeta”. Predstavnik američkog State Departmenta Arturo Valenzuela novinarima je izjavio kako Washington ne vidi ništa lošega u stvaranju nove politič-

Hugo Chavez ke opcije, dodajući kako ona zasigurno neće zamijeniti sadašnji OAS. Nova organizacija južnoameričkih i karipskih zemalja mogla bi, kako se najavljuje, formalno zaživjeti na sljedećem regionalnom summitu 2011. godine u Venecueli.

Kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe i venezuelski mu kolega Hugo Chavez su, tokom svečane večere održane nakon summita, gotovo svima pokvarili dobru atmosferu, koja je pratila latinoamerički summit, prenose mediji. Uribe se, kako prenose prisutni na večeri, počeo žaliti na trgovinske sankcije koje je Venezuela nametnula Kolumbiji. Chavez mu je na to odgovorio da Venezueli neprestano prijete paravojne snage iz susjedne zemlje, insinuirajući da iza takvih prijetnji stoji kolumbijska vlada. Istina je da SAD kontroliraju i jedne i druge, ljevičarsku narko mafiju preko Chaveza i paravojne kolumbijske desničare preko Uribea. Venezuelski predsjednik pokušao je bijesno izjuriti ali je zastao kada ga je Uribe neizravno nazvao kukavicom. “Budi muško. Ostani, jer ponekad vrijeđaš s distance, ali kad se nađemo licem u lice ne razgovaramo”, rekao je Uribe, kako prenosi dužnosnik prisutan na večeri koji je želio ostati anoniman.

Bure baruta Američke tajne službe objavile su 4. veljače sigurnosnu procjenu situacije u svijetu, u kojoj se u ocjenama situacije na jugoistoku Europe navodi kako će taj prostor i dalje zahtijevati poseban angažman Zapada i SAD. Balkan će, tvrdi se u procjeni, i dalje ostati područje od posebnog interesa zapadnih sila i najveći izazov stabilnosti u Europi, a međuetničke tenzije u BiH i neriješeno pitanje srpske manjine na Kosovu, kao glavni izvori napetosti u regiji, tražit će i dalje diplomatske i sigurnosne intervencije Zapada. Izvještaj podnesen senatskom odboru za obavještajna

pitanja Kongresa SAD, koji potpisuje savjetnik američkog predsjednika i direktor Nacionalne obavještajne službe Dennis Blair, spominje kako SAD i Europska unija i dalje moraju zadržati značajan utjecaj na zapadnom Balkanu, jer će njihov angažman na tim prostorima utjecati i na razvoj događaja u regiji. U dokumentu se tvrdi kako je prisutnost NATO snaga na Kosovu i dalje potrebna kako bi se spriječili mogući incidenti i međuetničko nasilje, jer većina Srba i dalje nastavlja odbijati integraciju u kosovske institucije, a istodobno je utjecaj kosovskih vlasti na Srbe na sjeveru zemlje vrlo slab. Priština će i nadalje, tvrdi se u dokumentu, ovisiti o ekonomskoj i razvojnoj pomoći međunarodne zajednice, ali i o diplomatskoj i potencijalno sigurnosnoj podršci radi daljnje konsolidacije državnosti.

SAD procjenjuju kako se političari u Beogradu zalažu za europsku budućnost Srbije, te je u tom dijelu vidljiv napredak u odnosu na prijašnje stanje, ali smatraju kako Beograd i dalje ne pokazuje namjeru da prihvati nezavisnost Kosova. Izvještaj se posebno osvrće i na stanje u BiH. Navodi se kako u toj zemlji, doduše, ne postoji neposredna opasnost od rasplamsavanja nasilja ili raspada države, ali da etnička pitanja i problemi i dalje dominiraju u svim političkim procesima u toj državi, zbog čega stoji proces reformi.

Američke službe upozoravaju kako se tri strane u BiH i dalje ne uspijevaju dogovoriti oko potrebnih ustavnih promjena koje od njih zahtijevaju EU i SAD, te da ta činjenica koči nastavak eurointegracijskog procesa u zemlji te sprečava ulazak BiH u NATO. Ocjenjuje se i da bosanski Srbi igraju značajnu ulogu u neuspjelom provođenju potrebnih reformi, jer i dalje koče reformske procese u zemlji i unose dodatni nemir te pojačavaju tenzije inzistiranjem na raspisivanju referenduma o nezavisnosti, a taj će se trend, tvrdi izvještaj, nastaviti i dalje. Dio posvećen Balkanu nalazi se pri dnu izvještaja o procjenama rizika u svijetu, a dokumentom dominiraju rizici od cyber kriminala, prijetnje ekonomske krize i rizici od terorističkih napada.

Predsjednik kosovskog parlamenta Jakup Krasniqi je 9. veljače za prištinske medije kazao da “‘ukoliko dio Srba nije spreman živjeti u sjevernom djelu (Kosova) i ukoliko oni smatraju da se mogu odvojiti od Kosova, onda su i Albanci iz Preševske doline spremni pripojiti se Kosovu”. Državni tajnik u srbijanskom ministarstvu za Kosovo Oliver Ivanović je izrazio zabrinutost jer nitko od međuna-

IZ SVIJETA rodne zajednice na Kosovu nije reagirao na tu Krasniqijevu izjavu koju smatra “ratnohuškačkom”. Osim toga, Ivanović je ustvrdio kako “Srbija neće mijenjati svoje za svoje”. Naglasio je da ni srbijanska strana ne zagovara ni podjelu ni zamjene teritorija. “Ovakvi i slični potezi u prošlosti su izazivali komplikacija i sukobe”, ustvrdio je, pozivajući predstavnike EU i druge međunarodne faktore na Kosovu da osude Krasniqijevu izjavu.

Pripadnik multietničke policije u južnosrbijanskom mjestu Bujanovcu Blerim Mustafa teže je ozlijeđen u eksploziji bombe postavljene ispod njegovog službenog auta. Također je ozlijeđena i njegova supruga koja je bila s njim u trenutku eksplozije, kao i dvije maloljetne djevojčice koje su se slučajno zatekle u blizini, izvjestili su beogradski elektronski mediji. U izjavi za B92, srbijanski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić rekao je da je uvjeren da su napad koji se dogodio 14. veljače navečer organizirali Albanci koji se protive multietničkoj policiji te naveo da će istraga pokazati prave motive napadača. Postoje, kako je rekao, indicije da je riječ o terorističkom činu jer su, osim pripadnika policije, među žrtvama i obični građani. Od mještana Bujanovca se doznaje da je Mustafa do sada bio nekoliko puta meta napada te da su mu sunarodnjaci Albanci prijetili zbog njegova angažmana u policiji. Bujanovac je, uz Preševo i Medveđu, jedna od tri južnosrbijanske općine naseljene većim brojem Albanaca, u kojima djeluje multietnička policija.

Ruski ambasador u Srbiji, Aleksandar Konuzin upozorio je tu zemlju kako će činom ulaska u NATO savez i formalno priznati neovisnost Kosova, jer ta vojna organizacija Kosovo ne smatra dijelom teritorija Srbije. Konuzin je u intervjuu portalu “Econom.east”, početkom veljače otvoreno kazao kako na odnos Rusije s ostalim državama vrlo jak utjecaj ima i činjenica jesu li one članice NATO-a ili nisu, upozoravajući tako Srbiju da bi, ako nastavi inzistirati na ulasku u NATO, mogla ugroziti tradicionalno čvrste veze s Moskvom. “NATO ima dosta određen stav o Kosovu i ako pristupate organizaciji koja smatra da je Kosovo nezavisna država, to znači da i vi dijelite takav stav”, kazao je Konuzin. On je rekao kako Srbija sama treba odlučiti želi li postati članica NATO i u toj se odluci na nju ne smije vršiti nikakav pritisak izvana, no složio se sa stavovima dijela političkog vrha u Srbiji, prema kojima o eventualnom ulasku uzemlje u NATO treba raspi-

sati referendum i o tome zatražiti suglasnost srpskog naroda. “NATO je 1999. godine bombardirao čitavu zemlju i svaka obitelj u Srbiji ima svoje mišljenje o tome kakav odnos treba imati prema ovoj organizaciji. NATO smatra da je situacija na Kosovu već stabilna i smanjuje prisutnost KFOR-a, a postojanje ovih snaga nije u skladu sa Rezolucijom 1244. Samo naivni ljudi vjeruju NATO-u”, rekao je Konuzin u intervjuu.

Quod licet Iovi...

Egipatske vlasti namjeravaju, nakon dva desetljeća, ponovno pokrenuti svoj civilni nuklearni program te su 7. veljače objavile kako će početi graditi nuklearnu elektranu u gradu El-Dabaai na obalama Sredozemnog mora. Još 2007. godine su egipatske vlasti objavile svoje planove za gradnju elektrane zbog povećane potražnje za električnom energijom. Sjevernoafrička država je od nuklearnog programa odustala 1986. godine, nakon katastrofe u elektrani u Černobilu. Egipatske novine El-Ahram citirale su ministra energije Hassana Younesa koji je rekao da će gradnja prve nuklearne elektrane trajati oko devet godina, a cijena gradnje će biti od 1,5 do 2 milijarde dolara. Rusija, SAD, Kina i EU su poduprli egipatski civilni nuklearni program te su toj državi ponudili pomoć u njegovoj gradnji.

Iran u svemiru, nuklearan Iran je objavio kako je u svemir lansirao raketu koja u kapsuli nosi životinje: dvije kornjače, jednog štakora i crve. Ovo je treća raketa koju su Iranci poslali u sve-

mir, ali prva sa živim organizmima. Raketa Kavoshgar 3 je nosač koji služi za postavljanje satelita u Zemljinu orbitu. Prva raketa Kavošgar 1 lansirana je u veljači 2008. godine. Al Alam, iranska TV postaja na arapskom jeziku, nije dala dodatne pojedinosti o lansiranju već je samo javila da je testiranje rakete Kavošgar 3 bilo uspješno. Također, Iranci su na dan lansiranja rakete sa živim organizmima otkrili i tri nova telekomunikacijska satelita. Zapadne zemlje zabrinute su da bi raketna tehnologija uz pomoć koje se lansiraju sateliti mogla biti iskorištena i za lansiranje bojnih glava, premda Iran to opovrgava.

Predsjednik Mahmud Ahmadinedžad je izjavio 11. veljače da je Iran proizveo prvu količinu urana obogaćenog na višoj razini, ustvrdivši da njegova zemlja neće biti natjerana od Zapada da obustavi svoj nuklearni program. Izjava dana na skupu povodom godišnjice Islamske revolucije 1979. uslijedila je dan nakon što su SAD nametnule nove sankcije. On je rekao stotinama tisuća okupljenih Iranaca da je zemlja sada postala “nuklearnom državom”, što je ponovljena izjava od 9. veljače. Također je ponovio kako Iran nema namjere razvijati nuklearno oružje. Međutim, nije jasno koliko je stvarno proizvedeno obogaćenog urana.

David Albright s washingtonskog Instituta za znanost i međunarodnu sigurnost rekao je AP-u da bi 20-postotni obogaćeni uran, proizveden u samo nekoliko dana nakon početka procesa bio “malen iznos”.

Obogaćivanje urana proizvodi gorivo za nuklearne elektrane, ali može se koristiti i za izradu materijala za atomsko oružje, ako se obogati do 90% ili više. “Mi imamo mogućnosti obogaćivanja urana više od

Mahmud Ahmadinedžad

31

J O U R N A L

IZ SVIJETA

32

J O U R N A L

20%, ili 80%, ali ga ne obogaćujemo na tu razinu jer nam to nije potrebno”, rekao je iranski predsjednik u direktnom prijenosu na nacionalnoj TV. Nakon te najave, tzv. međunarodna zajednica drugi je dan nametnula nove sankcije Teheranu. Teheran tvrdi da želi daljnje obogaćivanje urana kao dio plana za razvijanje goriva za svoj istraživački reaktor koji osigurava medicinske izotope za stotine tisuća Iranaca koji se liječe od raka. Zapadne zemlje tvrde kako Teheran nije sposoban pretvoriti materijal u šipke goriva koje su potrebne reaktoru. Pa onda tvrde kako se boje da Iran želi obogaćivanje urana za naoružanje. To je valjda lakše proizvesti. Ahmadinedžad je ponovio kako iranska pozicija nije razvoj nuklearnog oružja. “Kada kažemo da ne proizvodimo bombu, to i mislimo i ne vjerujemo u proizvodnju bombe. Kada bismo željeli proizvodnju bombe, to bismo i objavili”, rekao je okupljenima. Dodao je i da iranska nacija nikada neće popustiti prijetnjama i nelogičnim primjedbama. Zapadne nacije optužuju Teheran zbog odbijanja međunarodno prihvaćenog plana smirivanja stanja putem izvoza iranskog urana niske razine obogaćenja u inozemstvo i njegov povrat u obliku šipki za gorivo za nuklearni reaktor. Iran naglašava kako nije imao druge nego nastaviti proces obogaćivanja jer njegove primjedbe na plan nisu prihvaćene. Associated press je došao u posjed povjerljivog dokumenta UN agencije za atomsku energiju koji kaže da su iranski početni rezultati dosizanja više razine obogaćivanja urana skromni.

Lyndon LaRouche upozorio je 20. veljače da su neki krugovi u Londonu, uključujući i bivšeg premijera Blaira, stvarni arhitekti izraelskih preventivnih napada na iranske nuklearne pogone o kojima se sve više može čuti iz izraelskih izvora.

LaRouche je podsjetio na Blairovo svjedočenje pred Chilcot povjerenstvom, u kojem je uvjeravao članove povjerenstva u potrebu vojne akcije protiv Irana danas, baš kao što je i lagao kako bi uvukao SAD i Britaniju u invaziju na Irak 2003. Izvori bliski izraelskoj vladi upozorili su Executive Intelligence Review da je uži kabinet premijera Netanyahua blizu odluke o pokretanju preventivnog napada na iranske nuklearne pogone. Isti izvor tvrdi kako su unutar izraelske vojske vodi oštra rasprava o izraelskim kapacitetima za uspješan napad na iranske pogone u Natanzu i drugdje. Nedavno je bivši načelnik generalštaba izraelskih obrambenih snaga (IDF), general Dan Halutz rekao izraelskim medijima da IDF nema mogućnosti ozbiljno naštetiti iranskom programu. Za

nedavna posjeta Rusiji, premijer Netanyahu i ekstremistički šef diplomacije Lieberman zatražili su od premijera Putina dozvolu za izvođenje napada s ruskog teritorija, što je ovaj odlučno odbio, tvrdi EIR, pozivajući se na izvore bliske izraelskom kabinetu. Isti se zahtjevi upućuju i Kazahstanu. Izvor dodaje kako je najizglednija opcija napada s izraelskih podmornica, opremljenih krstarećim raketama. No, njihova je točnost nepouzdana, a većina pogona s izraelske liste za odstrel nalazi se u urbanim područjima. Izvori su potvrdili da je tim za nacionalnu sigurnost Obamine administracije poslao nekoliko vrlo snažnih poruka, upozoravajući Izrael da ne poduzima nikakve unilateralne akcije protiv Irana. Američki mininistar obrane Gates, šefica diplomacije Clinton, predsjedavajući Zajedničkog vojnog zapovjedništva admiral Mullen, savjetnik za nacionalnu sigurnost general Jones i potpredsjednik Biden priznaju da je vojni napad na Iran scenario u najgorem slučaju, zadnja opcija i da je situacija daleko od točke u kojoj bi se takva odluka trebala donijeti. Čak i izraelski vojni planeri vjeruju da Iran ima mogućnost asimetrične odmazde u slučaju napada, posebno u Perzijskom zaljevu, ali i samom Izraelu koja može zaustaviti redovni transport nafte, poremetiti odnos snaga na Levantu, a time sudbinski ugroziti svjetsku ekonomiju.

Stoga izraelski izvori najavljuju mogućnost vrlo jakog, uništavajućeg napada na libanonski Hizbullah i palestinski Hamas koji se smatraju iranskim saveznicima.

Dok su se stotine tisuća pristaša vlade u Teheranu okupili na proslavi godišnjice revolucije, snage sigurnosti su se sukobile s demonstrantima koji su tražili poništenje lipanjskih predsjedničkih izbora.

Policija se sukobila s demonstrantima na nekoliko mjesta oko Teherana, uz upotrebu suzavca i paintball metaka za obilježavanje ljudi za hapšenje, tvrde neke neimenovane web stranice, a prenosi AP. Nastup snaga sigurnosti je uspio spriječiti veći opozicijski skup. Jedna je djevojka rekla da je pokušala pridružiti se demostracijama, ali je ubrzo napustila poprište, razočarana. “Bilo nas je 300, najviše 500.

Protiv 10.000 ljudi”, rekla je. “To znači da su oni pobijedili, a mi izgubili. Porazili su nas.” “Snage sigurnosti ispaljivale su suzavac kako bi raspršili grupu demonstranata koja je pokušala doći na Trg slobode, uzvikujući ‘smrt diktatoru’”, objavila je opozicijska web stranica Rahesabz i izvijestila o nepoznatom broju uhapšenih. Policija i Basidž milicija na motociklima sjatili su se u centar grada gdje su

se demonstranti i snage sigurnosti sukobile na nekoliko mjesta.

Viktor Janukovič novi predsjednik Ukrajine Ukrajinski oporbeni čelnik Viktor Janukovič proglasio je u 8. veljače pobjedu na predsjedničkim izborima, nakon što je prebrojano gotovo 90% glasačkih listića.

Taj je rezultat kasnije potvrdilo državno izborno povjerenstvo, unatoč osporavanjima njegove protukandidatkinje, premijerke Julije Timošenko. Ubrzo je uslijedilo i prizanje rezultata tzv. zapadnih zemalja koje se nadaju političkoj stabilnosti i boljim odnosima Ukrajine s Rusijom u cilju izbjegavanja njihovih sukoba oko isporuka prirodnog plina, zbog kojih zimi dolazi do ozbiljnih poremećaja isporuke plina Europi. Izborno povjerenstvo priopćilo je rano 8. veljače da je Janukovič osvojio 48,54%, a Timošenko 45,80% glasova, nakon što su obrađeni rezultati s 88% biračkih mjesta. Izborni stožer aktualne premijerke odbio je priznati poraz, tvrdeći da je razlika premala. Ukrajina je nakon pet godina vladavine “proeuropske” koalicije ponovo vratila u tješnje odnose s Rusijom. Unutarnji politički sukobi i posrtanje ekonomije euforiju nakon tzv. Narančaste revolucije pretvorili su u masovno razočarenje i frustraciju. Iako oboje kandidata najavljuju istodobno jačanje veza s EU i Rusijom, malo je vjerojatno da će se Janukovič nastaviti zalagati za pristupanje NATO, što bio jedan od glavnih ciljeva Narančaste revolucije i najveći trn u ruskom oku.

Ovakav je rasplet, nakon inauguracije doveo do raspada koalicije parlamentarnih stranaka koje su u ukrajinskom parlamentu podržavale premijerku Juliju Timošenko. To je 28. veljače objavio predsjednik ukrajinskoga parlamenta Volodimir Litvin. Parlament je na taj način otvorio put stvaranju novog političkog savezništva koje će biti naklonjeno novoizabranom predsjedniku Viktoru Janukoviču. Janukovičeva koalicija je, nakon pobjede na predsjedničkim izborima 7. veljače, pozivala Timošenko da odstupi s premijerske pozicije, što je ona odbijala Nakon raspada “narančaste” koalicije koja je podržavala premijerku, prema ukrajinskom zakonu, u roku od 30 dana se mora formirati nova koalicija. Nova koalicija će se najvjerojatnije oblikovati oko Janukovičeve Stranke regija. Ako se to ne dogodi u roku od 30 dana, Janukovič kao novi predsjednik, ima ustavno pravo raspustiti parlament i raspisati prijevremene

IZ SVIJETA

Viktor Janukovič parlamentarne izbore. Timošenko je dosad u parlamentu imala potporu koalicije koju je premijerka osnovala s bivšim predsjednikom Viktorom Juščenkom.

Sudan je sljedeći Glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda (ICC), Luis Moreno Ocampo, uložio je žalbu na odluku Suda iz ožujka prošle godine da ne uključi zločin genocida u optužnicu protiv sudanskog predsjednika Omera el Bašira. Žalbeno vijeće ICC-a objavilo je 3. veljače da je zatražilo od predraspravnog suca da izda novu odluku, “upotrebljavajući korektan standard dokazivanja”, čime je impliciralo da je prethodna odluka bila neispravna. Objava je puštena u javnost na dan el Baširovog dolaska u Dohu, sjedište mirovnih pregovora o Darfuru, na nastavak pregovora.

U Sudanu se u travnju održavaju opći izbori. ICC je najavio donošenje nove odluke kroz nekoliko tjedana. Tužitelj Moreno Ocampo je izjavio kako očekuje da će optužnica biti proširena i na genocid.

Protuvladin darfurski pokret Jednakost i pravda izrazio je zadovoljstvo razvojem događaja. Promatrači smatraju da će ovo onemogućiti sudansku vladu da postigne sporazum do općih izbora, kako se nadala. Politički aspekt ovog poteza naglasio je i londonski Guardian koji je dan poslije objavio kako odluka ICC-a ide na ruku sudanskim vlastima koje su tvrdile da je sudski pravorijek donesen u cilju zaustavljanja napora sudanske vlade za održavanjem izbora i mirne primopredaje vlasti. Sudanski ministar informiranja Kemal Ubeid izjavio je: “Ako gledate na

vrijeme ovoga procesa, onda vam ono pokazuje da ICC želi zaustaviti politički razvoj u Sudanu”.

Iduće godine istječe šestogodišnji prijelazni rok za ujedinjenje juga i sjevera zemlje, kada bi trebalo ili postići sporazum o konačnom ujedinjenju ili provesti referendum o otcjepljenju sirovinama bogatog juga. Sudanski ambasador pri UN odbacio je kao neodgovorne navode američke mu kolegice Susan Rice o vladinom slanju oružja militantima na Jugu koji se bore protiv vlade Južnog Sudana. Ambasador Abdulmahmud Abdulhalim je kategorički opovrgnuo njezine navode, rekavši da je ona propustila pomaknuti se od antisudanskog aktivizma k poziciji dostojnoj predstavnici supersile. Pobunjenici i milicije u Sudanu naoružavaju se iz drugih država, svjedoči sve više nezavisnih izvještaja.

Poplava oružja prouzročit će vrlo krhku situaciju koja bi mogla upropastiti izbore i referendum iduće godine.

Haiti – case study Američki ekonomist Lyndon LaRouche izdao je 23. veljače hitan poziv američkoj administraciji da angažira inženjerijske jedinice vojske koje bi surađivale s Vladom u Port au Princeu i premjestile oko milijun Haićana koji su ostali bez krova nad glavom i žive u ruševinama pod nemogućim okolnostima u gradu, nakon katastrofalnog potresa 12. siječnja koji je ostavio preko 200.000 mrtvih. Hitnost je potrebna zbog približavanja kišne sezone. Port au Prince će biti poplavljen pod ovim okolnostima kroz mjesec-dva, naglasio je. Poseban problem će tada biti

smeće i ljudski otpad te epidemije širokih razmjera, upozorio je. Čak i prije potresa Haiti nije imao pogon za tretman otpadnih voda.

Haiti je slika onoga što čeka cijelo čovječanstvo zbog posljedica održavanja bankrotiranog financijskog sustava. To je lice novog mračnog Srednjeg vijeka. Moramo se zaustaviti u Haitiju, ako još imamo moralne snage preživjeti na ovoj planeti, zaključio je LaRouche. On je pozvao i na sklapanje bilateralnog sporazuma SAD-Haiti o privremenom izmještanju milijun Haićana unutar zemlje i u SAD kako bi se spriječilo izbijanje i širenje epidemija koje se neće moći kontrolirati.

Potpuna obnova Haitija moguća je u 25 godina, ali kratkoročno je moguće izgraditi relokacijske kampove izvan Port au Princea, pa čak i gradove gdje se treba osigurati zadovoljenje osnovnih životnih potreba. “Ne možete primijeniti band-aid pomoć Haitiju. Cilj je, ako će zemlja biti održiva, nakon izlaska iz ove more, suveren Haiti. Dakle, sporazum treba biti, sporazum koji će ponovno uspostaviti efikasni suverenitet haićanske nacije, nakon destruktivnog učinka ove i prethodnih poteškoća. Haiti je mala nacija ljudi koji su bili podvrgnuti strašnoj povijesti, kojima se svašta obećavalo, a zatim ih se izdavalo mnogo puta”, naglasio je američki ekonomist.

Američki novinar Carlos Wesley, uspoređujući potres u San Franciscu 1989. u kojem je poginulo 63 ljudi i oštećeno oko 3.000 domova, s haićanskim potresom iste magnitude zaključuje da nije potres izazvao veliko razaranje i ljudske žrtve toliko koliko nedostatak infrastukture te solidnog temeljenja i izgradnje. On je također dao i kratak povijesni osvrt na sudbinu ove nesretne zemlje.

Haiti je u stanje bijede došao znatno prije potresa, zahvaljujući nametanju sve pogubnijih ekonomskih politika i modela kojima je kruna bila globalizacija, tvrdi Wesley. Zemlja je bila žrtvom praktički od dana stjecanja nezavisnosti 1. siječnja 1804. Haiti je bila prva zemlja Amerike koja je izborila nezavisnost nakon SAD i proglasila se modernom crnačkom republikom. Nezavisnost je izborena kao rezultat jedine uspješne pobune robova u povijesti koju je vodio Toussaint L’Ouverture, pobijedivši snage tri sile u regiji – Španjolske, Engleske i Francuske. Haitiju, kaže Wesley, to nikada nije oprošteno, kao ni podrška Američkoj revoluciji i potpora Simonu Bolivaru u njegovom posljednjem i uspješnom pokušaju da izbori nezavisnost za zemlje Velike Kolumbije. Značajno je

33

J O U R N A L

IZ SVIJETA

34

J O U R N A L

da je haićanski Rat za nezavisnost omogućio SAD pripojenje Luizijane i udvostručenje teritorija. Haiti je kažnjavan blokadama i karantenama i od imperijalističkih sila i od nezahvalnih bolivarskih zemalja, i od SAD. Promjena je nastupila dolaskom Abrahama Lincolna na vlast kada su SAD napokon diplomatski priznale Haiti, a 1889. poslale prvog ambasadora, afroameričkog lidera Fredericka Douglasa. Krajem 19. stoljeća Haiti je bila samoodrživa zemlja, s ugledom među ostalim nacijama.

Stara, imperijalna američka politika obnovljena je za vrijeme Woodrow Wilsona koji je izvršio i invaziju na Haiti 1915, preuzevši kontrolu nad carinama, uvevši okupaciju koja je trajala do 1934. i u nekim periodima bila brutalna. S okupacijskim snagama stigle su horde antropologa koje su počele uvjeravati Haićane da je vudu praznovjerje njihova “izvorna, afrička” religija. Tridesetih godina na vlast u susjednoj Dominikanskoj republici koju također pod okupacijom drže Amerikanci dolazi diktator Rafel Trujillo koji je izvršio etničko čišćenje Haićana iz graničnih područja 1937. Smatra se da su tada ubijeni deseci tisuća Haićana. Američka je okupacija završila kada je predsjednik Roosevelt pokrenuo politiku dobrosusjedstva koja je omogućila Haitiju povratak na put kakvog-takvog razvoja. Poslije njegove smrti, ponovo je došlo do pogoršanja. Američke obavještajne službe organizirale su dolazak na vlast liječnika, doktora Francoisa Duvaliera, koji je u SAD studirao i antropologiju. On je vrlo brzo nametnuo oštru diktaturu, a proglasio se Velikim vudu svećenikom. Poslije smrti naslijedio ga je sin Jean-Claude. Narod je oca zvao Papa Doc, a sina Baby Doc. Ipak, Haiti je svo to vrijeme zadovoljavao svoje potrebe za rižom iz vlastite proizvodnje i gladi nije bilo. Padom Baby Doca 1990. MMF je kao uvjet za manji zajam od 24 milijuna dolara, zatražio ukidanje trgovinskih barijera na rižu i ostalu hranu. Nakon ukidanja protekcionističkih mjera, Haiti je postao netto uvoznikom riže iz – SAD, što je u stečaj dovelo lokalne proizvođače, kako tvrdi pravnik Bill Quigly. Bivši svećenik JeanBertrand Aristide 1991. je na izborima izabran za predsjednika, ali je ubrzo zbačen vojnim udarom zbog inundacije vudu praksom procesa donošenja političkih odluka. Ovo je bio povod američkom predsjedniku Bushu starijem da nametne još jedan međunarodni embargo koji je razultirao epidemijom gladi. Embargo je završen još jednom američkom invazijom 1994. koju je naredio Bill Clinton. Aristide je vraćen na vlast, a s njim i zahtjevi za

potpunom privatizacijom, uključivši i osnovnu infrastrukturu, opskbu vodom i strujom, sve luke i zračne luke i obrazovanje. Kada se tomu nije promptno udovoljilo, uslijedle su nove ekonomske sankcije koje su dovele do potpunog osiromašenja i kolapsa društva. Aristide se suprotstavljao ovim mjerama, što je dovelo do njegovog ponovnog svrgavanja 2004., uz punu podršku Busha juniora. Američka Obalna straža je zadržala blokadu kako bi spriječila bijeg Haićana u SAD. Alternativu Laroucheovom planu dao je britanski ekonomist Paul Collier koji je predložio da se Haiti preuredi u slobodno-trgovinsku zonu za kontrolirani izvoz multinacionalnih korporacija, uz zapošljavanje lokalne, jeftine radne snage.

Collier je zadužen od UN da razradi i plan obnove zemlje. Tako je Haiti u nešto više od 200 godina načinio puni krug – od oslobođenja od ropstva do ropstva.

Ledeno doba Dok se sjeverna polutka Zemlje gušila pod velikim količinama snijega i vrlo niskim temperaturama zraka, dvije strane u debati o klimatskim promjenama nastojale su ojačati svoje argumente. Skeptici teorije o globalnom zatopljenju koriste rekordne količine snijega da pod sumnju stave one koji upozoravaju na klimatske promjene uslijed ljudskog djelovanja. Argument potonjih je da je upravo globalno zagrijavanje rezultat frekventnijih i intenzivnijih promjena vremena. New York Times je u broju od 15. veljače prenio napis s Weather Underground bloga meteorologa Jeffa Mastersa u kojem on tvrdi da ekstremne vremenske prilike u veljači po sebi ne pokazuju ništa u odnosu na dugoročnu klimatsku trajektoriju planete. Klima je po definiciji, piše Masters, izmjera desetljeća i stoljeća, a ne mjeseci i godina. Obje strane u debati se slažu u jednom – niti jedan vremenski događaj ne može se koristiti za dokaz o promjeni klime.

Globalno zatopljenje je, uvjeravaju nas lideri najmoćnijih zemalja, najveći svjetski problem. To je tema na koju se održavaju konferencije i skupovi, traže se načini da se ograniči emisija stakleničkih plinova i smanji navodni destruktivan ljudski utjecaj na naš planet. Dio međunarodne znanstvene zajednice, među kojima su i vrlo ugledna imena, smatra kako je globalno zatopljenje velika fama iza koje stoje politički i financijski interesi.

Stav tih znanstvenika o globalnom zatopljenju drastično se razlikuje od mišljenja koje je široko zastupljeno u javnosti, do-

brim dijelom i zbog medijske propagande. Naravno, oni nisu niti prvi niti jedini čije se mišljenje drastično razlikuje od prevladavajućeg. “Čovječanstvo se mora početi pripremati za ledeno doba”, rekao je jedan od skeptika, akademik Vladimir Paar u nekoliko navrata, gostujući na hrvatskim medijima. “To znači da će velik dio Europe biti pod ledenjacima: Njemačka, Poljska, Francuska, Austrija, Slovačka, dobar dio Slovenije... Ogroman dio mora bit će pokriven vječnim ledom, što znači da ćete moći kopnenim putem stići od Hrvatske do Irske. Sjeverno i Baltičko more neće postojati”, kaže Paar i nastavlja: “U prošlosti su ledena doba trajala oko 70.000 godina. Unutar svakog ledenog doba postoje razdoblja malog zatopljavanja i zahlađenja. To su poznate činjenice, novo ledeno doba ne može se izbjeći. Veliko je pitanje što će se onda dogoditi sa stanovništvom zemalja u srednjoj Europi. Mogu se iseliti na jug iako bi mogli ostati gdje jesu, ali samo uz ogromno povećanje proizvodnje energije.

Također, što će biti s hranom? Ja vjerujem da će se morati uzgajati u plastenicima. Zbog toga su također potrebne ogromne količine energije kako bi se ti plastenici mogli grijati.” Na pitanje kako je moguće da se, uz silna znanstvena istraživanja, dogodi da ne postoji konačan stav o zatopljenju odgovorio je: “Nekoliko tisuća klimatologa koji sudjeluju na znanstvenim skupovima, koriste selektirane znanstvene informacije, samo one koje su u skladu s njihovim uvjerenjima, dok one druge ignoriraju. To je vrlo zabrinjavajuće. Prije nekoliko godina sam bio na Svjetskom znanstvenom forumu u Budimpešti kao predstavnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tamo su ti vrhunski eksperti iz Međunarodnog panela za klimatske promjene, koji su dobili i Nobelovu nagradu, iznosili svoje stavove i zaključke. Radi se o panelu koji ima punu podršku UN i mnogih velikih država.

Glavni ekspert, vođa tog tima, održao je izlaganje u kojem je pokazao kako se klima kretala u zadnjih pet tisuća godina, gdje se vidi da se temperatura minimalno mijenja. Njegov je stav da je klima stabilna, ali je ljudi ugrožavaju svojim djelovanjem zbog sagorijevanja nafte i povećanja ugljičnog dioksida u atmosferi. Ja sam nakon izlaganja postavio pitanje zašto nisu pokazali zadnjih 15.000 godina.

Onda bi se vidjelo i razdoblje zadnjeg ledenog doba, vidjeli bi da je temperatura bila za 12 stupnjeva niža nego danas i da je u kratkom razdoblju naglo porasla.

Došlo je, dakle, do drastičnih klimatskih

IZ SVIJETA promjena s prijelazom iz ledenog doba u globalno zagrijavanje. A tadašnji praljudi sigurno nisu imali automobile.” Na to je dobio vrlo nervozan odgovor. “Počeli su se buniti kako je to provokacija, kako se radi o sabotaži. Ali ja sam inzistirao na odgovoru. Rekao sam da se njemu ne mora sviđati moje pitanje, ali mi u skladu sa znanstvenom etikom mora odgovoriti na svako pitanje koje je znanstveno utemeljeno. Na kraju mi je taj vođa tima rekao kako ne smiju pokazati duže vremensko razdoblje, jer bi onda sasvim zbunili političare. Tada mi je sve postalo jasno.”

“Znanstveni argument, na koji ja upozoravam već godinama, jest da je globalno zagrijavanje prirodna pojava, kaže Paar. Prije 130.000 godina je temperatura bila jednako visoka kao sada, razina CO2 bila je skoro kao i danas, a razina mora bila je za četiri metra viša nego danas.”

Razlog porasta količine CO2 u atmosferi je u rastu temperature. Biljni i životinjski svijet buja, povećava se truljenje, pojavljuju se mikroorganizmi u tlu i vodi koji stvaraju CO2. Novim se mjerenjima točno vidi da je koncentracija CO2 rasla usporedno s globalnim zagrijavanjem. A kada je došlo do ledenog doba, koncentracija CO2 je pala jer je CO2 topiv u vodi. CO2 pada s kapljicama kiše, a s rijekama odlazi u more. Kada tako otopljen CO2 dođe u more, gdje ima kalcija i drugih reagensa, dolazi do međudjelovanja i nastaje kalcijev karbonat koji se na morsko dno taloži u obliku stijena.”

Porast temperature uvjetuje Jupiter, a u nešto manjoj mjeri Mars i Venera, nastavlja Paar. “Zemlju ne privlači samo Sunce, već i ostali planeti. Najveću masu ima Jupiter i zbog toga je njegov utjecaj najveći. Zbog toga se Zemljina putanja s vremenom mijenja. U vrijeme globalnog zagrijavanja Zemlja se kreće u elipsi vrlo malog izduženja koja je dosta slična kružnici. Tada je Zemlja dosta blizu Suncu i više se grije. No, pod utjecajem drugih planeta, Zemljina putanja se izdužuje i neko je vrijeme puno dalje od Sunca.

Efekt je isti kao kad se udaljavate od kamina koji vas grije. Zemlja se najprije 50.000 godina udaljava od Sunca, pa mu se 50.000 godina približava. Globalno zagrijavanje i ledeno doba su periodi koji se normalno izmjenjuju. To je bilo poznato još krajem 19. stoljeća, ali nije se znalo kakav utjecaj takvo Zemljino kretanje ima na temperaturu”, zaključuje ovaj fizičar i dodaje kako smo trenutno na kraju globalnog zagrijavanja iza kojeg slijedi ledeno doba. Ovo zagrijavanje je vrlo specifično jer traje duže nego sva ranija

doba globalnog zagrijavanja i to zbog ljudskog utjecaj posljednjih 8.000 godina i povećane proizvodnje CO2. Kako se smanjivao dotok Sunčeve energije, čovjek je stvarao sve više CO2, poljoprivredom i sagorijevanjem drva i ugljena te je tako je nastala labilna ravnoteža - temperatura se vjerojatno održala zbog efekta staklenika. Najveći problem kojeg treba riješiti prije ulaska u ledeno doba jest energija nuklearne fuzije. U tome se Paar, iako s jedno dvadesetak godina zakašnjenja slaže s Lyndonom LaRoucheom koji tvrdi da se Sunce ne treba koristiti postavljanjem silnih kolektora koji ne mogu proizvesti dovoljno energije više gustoće toka i zauzimaju ogroman prostor, inače upotrebljiv za nešto drugo, već da treba oponašati način na koji Sunce, fuzijom stvara energiju. Gorivo za taj proces je vodik, a takva demonstracijska elektrana je već u gradnji. U Francuskoj, kraj Marseillea, Europska unija, SAD, Rusija, Kina, Japan i Južna Koreja zajedno grade prvu demonstracijsku elektranu za fuziju vodika. Gradnja će trajati deset godina, a demonstracije 30 godina. Tako da bi za 40 godina trebali vidjeti funkcionira li ta metoda u praksi. “To bi bilo rješenje koje bi trajalo tisućama godina. Goriva, vodika, ima u izobilju, a vrlo je važno i da se radi o ekološki povoljnoj metodi. Ne može nikako doći do katastrofe zato što je unutar reaktora uvijek vrlo mala količina vodika. Ako taj eksperiment uspije, čovjek će se moći vrlo efikasno suočiti sa svim izazovima ledenog doba. Moje je mišljenje da je problem ledenog doba direktno vezan s problemom energetike”, rekao je akademik Paar. Zaključio je upozorenjem kako nije dobro postavljati globalno zagrijavanje kao glavni problem bez odgovarajućih dokaza, a pogotovo kad se zbog toga poduzimaju mjere koje znače pad životnog standarda. A to je obveza koju je Hrvatska na sebe preuzela.

Međuvladin odbor za klimatske promjene UN (IPCC) ponovno je u središtu skandala, nakon što se ispostavilo da je njegov čelnik izmišljao podatke o topljenju glečera na Himalaji kako bi dobio milijunske donacije. Institut za energiju i resurse (TERI) Rejandre Pachaurija, šefa IPCC-a, dobio je oko 400.000 eura od zaklade Carnegie u New Yorku i veći dio europske donacije vrijedne preko tri milijuna eura, što znači da su građani EU plaćali donacije za lažno istraživanje. IPCC je već ranije izjavio da će se glečeri na Himalaji otopiti do 2035. godine, što su znanstvenici odbacili kao sumanutu ideju. Prošli je tjedan IPCC povukao to pred-

viđanje i maknuo ga iz svog izvještaja.

No, ispostavilo se da je TERI koristio iste podatke kad se prijavljivao za donacije.

Zaklada Carnegie, u objašnjenju svoje donacije, napisala je kako se “himalajski glečeri, ključni za preko deset velikih rijeka na kojima živi stotine milijuna ljudi u južnoj Aziji, tope zabrinjavajućom brzinom”, što bi “moglo imati razoran učinak na regiju”.

TERI je prihvatio novac 15. siječnja, netom prije izbijanja skandala s glečerima, a Pachauri je u priopćenju ponovio diskreditirana predviđanja dr. Sayeda Hasanaina, glaciologa koji je 1999. godine predvidio topljenje glečera. Kako kažu kritičari, smiješno je da je upravo Hasanain, koji bi trebao biti vodeći stručnjak za himalajske glečere, rekao tako nešto besmisleno. Donacija EU bila je namijenjena “procjenjivanju učinka povlačenja glečera na Himalaji”, a čak je i ravnatelj jedinice za klimatske promjene Europske komisije citirao lažne tvrdnje Pachaurija i njegove ekipe. Pachauri odbija i pomisao na ostavku, a u Indiji ga sve češće pitaju za povezanost s naftnom kompanijom GloriOil iz Houstona u Teksasu, gdje je naveden kao utemeljitelj i znanstveni konzultant. Neobično je da jedan od najvećih svjetskih boraca protiv emisija CO2 surađuje s naftnim kompanijama. No, njegov glavni mentor, bivši američki potpredsjednik Al Gore koji je objavio i potpuno neutemeljenu, čak glupu knjigu za koju je, s Pachaurijem dobio Nobelovu nagradu, na temelju ovakvih istraživanja, još se nije javio. Kao ni umne glave iz Nobelova komiteta.

Nakon što su zbog hakerskog napada iz britanskog Climate Research Unita u listopadu procurile tisuće e-mailova, pred oči javnosti izašla je velika istina o globalnom zatopljenju - znanstvenici zapravo nemaju pojma što ga uzrokuje niti je li uopće u pitanju globalno zatopljenje. U emailovima su pronađene prepiske nekih od vodećih stručnjaka za klimatske promjene koji otvoreno priznaju da u ovome trenutku i u vremenu navodnog globalnog zatopljenja zapravo ne mogu objasniti preniske temperature koje su pogodile svijet.

Slijedom takvih saznanja, propali su napori da se na summitu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu postigne sporazum kojim bi se zemlje svijeta usuglasile oko redukcije emisije ugljičnog dioksida. “Činjenica da ne znamo što se zapravo događa s klimom svaki potez u tom smjeru, uključujući smanjenje emisije plinova, čini besmislenim jer nema nikakvog uporišta u znanosti niti možemo znati jesu li naši na-

35

J O U R N A L

IZ SVIJETA

36

pori uzaludni ili nisu”, piše u prepiski Kevin Trenberth, jedan od najvećih svjetskih klimatskih stručnjaka. On objašnjava kako globalno zatopljenje nastaje kao rezultat toga što Zemlja apsorbira više energije nego što je u određenom periodu gubi, a čega je posljedica porast temperatura. U jednoj prepiski priznaje kako stručnjaci zapravo ne znaju kuda odlazi taj višak apsorbirane energije niti pretvara li se on u toplinu. Na web stranici prisonplanet.com postavlja se pitanje i zašto mediji prešućuju prepiske stručnjaka otkrivene u hakiranim mailovima, a čitav slučaj stavljaju u kontekst zavjere. Navode i kako se o globalnom zahlađenju spekuliralo još 70-ih godina, a o čemu su u to vrijeme izvještavali gotovo svi veći svjetski mediji. Tako je naslovnica Newsweeka 1975. bila prekrivena upozorenjem o globalnom zahlađenju, a New York Times je 1976. izvijestio da Zemlja ide prema novom ledenom dobu. O globalnom zahlađenju sredinom 70-ih pisalo je 56 novina u 45 zemalja svijeta. Jedan od znanstvenika u otkrivenoj prepisci, Michael Mann objašnjava kako se sada više uopće ne radi o istini, već o nekim znanstvenicima koji su više zainteresirani da konstruiraju priču koja će podržavati postojeću teoriju, onu o zatopljenju, nego da javnost informiraju na temelju činjenica.

Nije Grčka, nego...

J O U R N A L

Međunarodni financijski sustav kolabrira brže nego što to mnogi žele vjerovati.

Najjasniji znak sloma sustava je slijed događaja oko bankarske grupe Inter-Alpha koju vodi španjolska Banco Santander.

Sve više se otkriva kolika je stvarna uloga te banke u kolapsu Eurozone, padu vrijednosti eura i krizi oko grčkog duga. Britanska Royal bank of Scotland uvučena je u vrtlog nenaplativih potraživanja od brazilskih valutnih spekulacija koje je plasirala preko Banco Santander, pa se tako čini da je epicentar europskog monetarnog sloma Španjolska, a ne Grčka. S obzirom da je većina spekulativnih shema Banco Santander plasirana preko Brazila, kriza se iz Europe odmah preselila u Južnu Ameriku, odnosno njezinu najjaču ekonomiju. Početkom veljače ukupna vrijednost banke pala je za 16%, što je bio početak gotovo strmoglavog pada vrijednosti dionica, baziranih na spekulativniom valutnim transakcijama na razlici eksontnih stopa u Europi i Brazilu. Union Bank of Switzerland (UBS) je odmah izdala preporuku svojim klijentima da prodaju dionice Santandera.

Iako je banka objavila godišnju dobit 8,9 milijardi eura, morala je priznati da će se

otpis neotplativih kredita značajno povećati u 2010. Tržišta su to nagradila, spustivši cijenu dionice za 10%. Britanski Guardian tvrdi kako je Banco Santander upetljana u polovicu svih hipotekarnih aranžmana u Britaniji kao i u različite poslove u Južnoj Americi, uključivši i brazilske državne obveznice s visokom kamatom.

2008. Santander je izgubila više od 2 milijarde dolara u skandalu financijske piramide Bernia Madoffa. Banka je primila pozamašne kredite Europske Centralne banke 2007. i 2008., uz vrlo sumnjive kolaterale, što je izazvalo mnoge da posumnjaju u poštivanje osnovnih postulata Europske Centralne banke.

Unatoč upozorenjima EU liderima da ne čine iste greške i novcem poreznih obveznika spašavaju beznadežno prezadužene banke jer bi to moglo imati još pogubnije posljedice, oni su se ipak odlučili sve vlade EU zone staviti pod striktnu kontrolu, osnovati i nekakav europski monetarni fond i onemogućiti bilo kakvu samostalnu ekonomsku politiku zemalja članica. Londonski je Independent objavio da je predsjednik EU Herman Van Rompuy poslao pismo učesnicima summita u Bruxellesu s tajnim aneksima u kojima je tražio da sve članice EU, ne samo Grčka budu podvrgnute pod nadnacionalnu kontrolu. Independent je citirao jedan neimenovani izvor EU koji je izjavio: “Ono što trebamo je ista vrsta mehanizma koju smo nametnuli Grčkoj u cilju osmatranja i provjere zemalja Eurozone. Ideja je podvrgnuti sve europske ekonomije pod prismotru.” Istovremeno, savjetnik EU komisije Alberto Giovannini, vođa grupe za tehničku tranziciju iz nacionalnih valuta u euro izjavio je 10. veljače za talijanski dnevnik Il Sole

24 Ore: “Povijest nas uči da su imperije (!) efikasnije i postižu veće blagostanje jer je imperijalni model uspješan na većem teritoriju.”

Lažna aktiva Banco Santander u Brazilu Ujedinjenom kraljevstvu i Španjolskoj “pokazuje da Santander mora prihvatiti masovan otpis svojih potraživanja jer su ona neodrživa”, izjavio je već više puta spomenuti Lyndon LaRouche. Dodao je kako se ne može potopiti cijela Europa zbog jedne banke i njezinih družica iz Inter-Alpha grupe. Cijeli sustav održanja te bankarske grupacije ovisi o eskontnoj stopi brazilske centralne banke koja je neodrživa. Naime, grupacija je kupovala eure po vrlo niskoj cijeni, odnosno eskontnoj stopi Europske centralne banke, vršila konverziju po visokom tečaju eura za brazilski peso. Taj je novac oročavala u brazilskim bankama po visokoj kamatnoj stopi, na temelju kojih je izdavala vrijednosne papire koje je prodavala čak do Rusije i širom Južne Amerike i Europe, posebno preko Royal Bank od Scotland. Jamac dobiti u ovim transakcijama bila je visoka brazilska eskontna stopa i 27-postotna inflacina pesa koje su uništavale brazilsku ekonomiju, smanjivale budžetske prihode i povećavale zaduženost zemlje.

Europljani su na sastanku skupine zemalja G7 u Kanadi 7. veljače najavili da će sami riješiti financijske probleme koji su su počeli širiti zbog grčke krize. Stručnjaci upozoravaju da tu zemlju treba spasiti, jer će se u suprotnome dogoditi domino-efekt.

Panika koja sustavno raste na financijskim tržištima predstavlja sve veći pritisak na Eurozonu. Na summitu vodećih industrijskih zemalja u kanadskom mjestu Iqaluitu

IZ SVIJETA Europljani su svojim partnerima zajamčili da su problemi pod kontrolom oko budžeta zemalja članica kao što je Grčka. Pomoć izvana, primjerice od MMF-a, nije potrebna. Međutim, ekonomisti, bankari i analitičari od Europljana traže da predstave koncept za spašavanje u slučaju da pojedine države više nisu platno sposobne. Stručnjaci strahuju da bi kriza državnih financija mogla u Eurozoni “eksplodirati” i time povući i svjetsko gospodarstvo u novu spiralu krize, prenio je Deutsche Welle. Predsjednik Europske središnje banke JeanClaude Trichet je rekao kako je uvjeren da će grčka vlada učiniti sve što je potrebno i da će do 2012. godine svoj proračunski deficit od trenutno gotovo 13% smanjiti na dopuštena 3%. Kako, nije objasnio, ali je iz svega što se dešava u Grčkoj koja je postala jedna od najnestabilnih zemalja svijeta, gotovo preko noći, jasno da to znači po glavi stanovnika. Zbog toga financijska tržišta sumnjaju da će Grčka moći odgovoriti na pritisak EU i provesti planove štednje u atmosferi sve većih prosvjeda svojih građana koji su najviše pogođeni. Sumnje se prenose i na neke druge članice koje također imaju vrlo visok deficit, a to su Španjolska, Portugal i Italija.

Preko pet milijuna grčkih radnika 24. veljače štrajkalo je protiv mjera koje Vlada želi uvesti kako bi se pokušala izvući iz krize. Više od 30.000 prosvjednika na ulicama sasvim je paraliziralo Grčku. Osim zatvorenih aerodroma i zaustavljenog javnog prijevoza, u Grčkoj nisu radile ni škole kao ni ostale državne institucije. U štrajk su ušli i mnogi zaposlenici privatnog sektora koji su jednostavno napustili radna mjesta. Prosvjednici se potukli s policijom Prosvjed nije mogao proći bez nasilnih ispada i sukobima s policijom. Organi reda i mira suzavcima su krenuli na štrajkaše nakon što je prema zgradi parlamenta poletjelo kamenje i plastične boce, a zapaljeno je i nekoliko požara. Nakon što ispaljivanje suzavca nije smirilo prosvjednike, došlo je i do fizičkog obračuna s pripadnicima specijalne policije u Ateni. Prosvjednici su kroz centar Atene promarširali noseći transparente s natpisima poput “oporezujte bogate” i “skidajte ruke s naših mirovinskih fondova”. “Što nam još mogu skresati?

Zrak koji dišemo? Ovo je gore od zatvorske kazne. Vladini čelnici u suradnji s Europskom komisijom, Europskom bankom i MMF-om ipak su pronašli još nekoliko stvari koje mogu ukinuti i koje će dodatno otežati život stanovnicima Grčke. Tokom ožujka će se povećati porez na dodanu vrijednost, opet će porasti cijena naftnih derivata, a državna i privatna poduzeća najvje-

rojatnije će ukinuti sve bonuse koje zaposlenici dobivaju. Taj drugi generalni štrajk u samo dva tjedna poklopio se s rastućim nezadovoljstvom Grka zbog načina na koji je Europska unija odgovorila na krizu. Radi se o najvećoj radničkoj akciji od kada je socijalistička vlada otkrila da će početi štedjeti kako bi državni dug i deficit stavili pod kontrolu. Trenutni deficit u Grčkoj je 12,7 posto. To je više nego četiri puta više od dopuštenog deficita u Eurozoni, a vlada ga ove godine pokušava srezati do 8,7 posto. Za to je donesen plan kojim će se raditi velike uštede u javnom sektoru. U visok deficit, Grčka ima i dug od 300 milijardi eura. U planu smanjenja deficita stoji kako će se zamrznuti plaće u javnom sektoru, te da će se do 2015. godine povećati dob odlaska u mirovinu na 63 godine. Grke očekuje i povećanje poreza na naftu, alkohol i cigarete.

Prema najavama prvoga ekonomskog stručnjaka Međunarodnog monetarnog fonda, Oliviera Blancharda, “proračunski rezovi u Europi bit će izuzetno bolni i potrajat će i do 20 godina.” Blanchard je naglasio da su prilagodbe lakše u onim zemljama koje mogu devalvirati nacionalne valute. “Zemljama koje nemaju tu opciju, treba otvoreno reći da će rezovi u proračunu biti iznimno bolni”, rekao je 24. veljače Blanchard za talijansku La Repubblicu. On je rekao i da će proces zahtijevati zajedničke napore tokom razdoblja od 10 do 20 godina. Prema njegovim procjenama, zemlje će u kratkoročnoj perspektivi ostvarivati niske stope rasta i neizbježan danak bit će kresanje plaća kako bi se obnovila konkurentnost.

Blanchardove procjene kazuju da će europske vlade te SAD morati provesti rezove u potrošnji i podići poreze kako bi se sredile proračunske financije. Kakva je tu poruka za stanovitog Šukera i njegovu smiješnu nazovi šeficu?

Sve ovo navodi na izvjesnu mogućnost državnog bankrota južnih članica Eurozone s potencijalno dramatičnim posljedicama za čitav bankarski sustav. Politika G20, s paketima za spašavanje u bilijunskim vrijednostima za propadajuće banke nije dala rezultata. Iako je pažnja medija bila usmjerena na Grčku, Španjolsku, Portugal, Island, Irsku, Italiju i Latviju kao zemlje s najvećim deficitom u eurozoni, Ukrajina, Dubai, Irak, Pakistan, Argentina i Venezuela se suočavaju s državnim bankrotom kao i Britanija i SAD. Isti političari, bankari i ekonomisti koji su, deregulacijom financijskih tržišta, omogućili visokorizične spekulacije banaka, fondova i investicijskih društava i koji su onda

osigurali da porezni obveznici plate desetke bilijuna dolara za kockarske dugove, sada prijete da gurnu većinu najviše pogođenih zemalja u stanje bezvlađa i to brutalnim zahtjevima za štednjom. Tako se traži da Grčka svoj budžetski deficit od 12,7% do 2012. smanji na 2.8%, što znači drakonske rezove u svim sferama. Predsjednik EU Komisije Joaquín Almunia Mira je čak zaprijetio Grčkoj statusom EU protektorata kao upozorenje ostalim članicama (njih 19) koje su također prekršile idiotski zahtjev Maastrichtskog sporazuma o maksimalnom budžetskom deficitu od 3% BDP-a. Španjolska mora reducirati svoj budžet u iduće tri godine za 70 milijardi eura, investicije za 14%, uvesti zaustavljanje novog zapošljavanja u javnom sektoru, smanjiti plaće, povećati dob za odlazak u mirovinu i slično. U svim je pogođenim državama stanovništo počelo odgovarati otporom. Čak i u Hrvatskoj.

Sve ove mjere neće riješiti problem. Sve će države pod takvim režimom upasti u spiralu deflacije koja će smanjiti opseg ekonomije, povećati budžetske deficite i tražiti još odricanja. Stoga je realno očekivati da, ukoliko ne žele bankrotirati, te države će se morati povući iz Europske monetarne unije i vratiti dio suvereniteta, barem u financijskom i monetarnom smilsu kako bi spasile ostatke svojih ekonomija. Kaos se neće zaustaviti na granicama država koje su sada u centru pažnje. Ubrzo će razotkriti pravo stanje stvari u državama koje uživaju AAA kreditni rejting.

Britanija, koja uljepšava svoje statistike jednostavnom operacijom isključivanja dugova nacionaliziranih banaka, uskoro bi se mogla naći u goroj situaciji od Grčke, piše Ian Campbell Daily Telegraphu.

Priopćenje Komiteta za monetarnu politiku Bank of England, da će zaustaviti politiku “kvantitativnog otpuštanja” , odnosno štampanja novca moglo bi ubrzo uvjeriti tržišta da je zemlja beznadežno bankrotirala i dovesti do stanja u kojem britanske državne obveznice nalaze onoliko kupaca koliko i grčke.

Eurozona je na točki povrata prema nacionalnim valutama jer su se ispostavila točnim upozorenja još iz devedesetih godina. Jedinstvena valuta bez političke unije i s ogromnim jazom u ekonomskom razvoju pojedinih članica ne može funkcionirati. Prava se dinamika procesa sada vidi jer je početna iluzija o zemljama priključenja u kojima se dogodio boom prerasla u noćnu moru prsnuća spekulantskog mjehura, a time i iluzija o Europskoj uniji. q Pripremio: Faris Nanić

37

J O U R N A L

KULTURA Priča o sevdalinkama

Vrbas voda nosila jablana Avdo Huseinović Vrbas voda nosila jablana, Na jablanu kujundžija Mujo, Na jablanu kujundžija Mujo.

Kujundžija, tako ti tvog nama, Skuj ti meni ašik momka mlada.

Uzmi urnek iz našeg džemata.

Sa ljepote Smail-efendije, Sa visine age Edhem-age, Sa dva bega dva Džinića mlada.

Sa ponosa bega Mustajbega, Sa jordama bega Hasan-bega, Skuj ti meni takvog momka mlada.

38

J O U R N A L

Ovo su stihovi poznate banjalučke sevdalinke koji su doživjeli transformaciju poslije Drugog svjetskog rata, jer bezima i agama nije bilo mjesta na tadašnjim medijima. Ne tvrdimo da su ovo originalni stihovi, jer originalni stihovi starih sevdalinki ne postoje, postoje samo varijante, ali ovom prilikom želimo da ukažemo na ljepotu ove sevdalinke, na način kako djevojačka mašta zamišlja svoga ašikliju, i kakav bi on, po njenoj mašti, trebao da izgleda. Ljubavni uzdah, prouzrokovan čežnjom i maštom djevojačkom, rezultira samo događajem u podsvijesti, ali tolikom jačinom da oblikuje pjesmu sa emotivnim nabojem, povezanim sa fragmentima realnog događanja. Mašta je, konkretno, vezana za neke ličnosti iz određene sredine.

Pjesma “Kujundžija, tako ti tvog nama”, ili nama poznatija kao “Vrbas voda nosila jablana” odražava intimni djevojački doživljaj, koji je, ustvari, odjek čežnje za imaginarnim mladićem, koji bi trebao imati vrline najboljih banjalučkih mladića toga vremena: ljepotu Smail-efendije Ekića, vitak stas age Edhem-age, ponos bega Mustaj-bega i njegovog brata Hasan-bega Džinića. Ovi mladići su stvarno postojali.

Naime, krajem 19. i početkom 20. stoljeća gradonačelnik Banja Luke bio je ugledni hadži Himzaga Bahtijarević. Imao je lijepo uređenu kuću na sprat sa više odaja. Od njegovih sinova, školovanih i u Beču jedan je bio Edhem-aga Bahtijarević.

Edhem-aga je bio druželjubiv pa se često sastajao sa svojim vršnjacima. Neki su svirali i pjevali, pa su u kući Bahtijarevića priređivali lijepa druženja, naročito petkom. U kući preko puta sastajale su se djevojke, i

slušajući svirku i pjesmu davajući oduška svojoj mašti, spjevale ovu pjesmu.”

Inače, u vremenu komunizma kad su bege i agovi istjerani iz ove banjalučke sevdalinke, ova pjesma se pjevala u sljedećoj skraćenoj varijanti: Vrbas voda nosila jablana, na jablanu kuje kujundžija: “Kujundžija, tako ti zanata, Skuj ti meni, od zlata junaka.

Nemoj plava, tako ti zanata, Već garava, k'o što sam i sama!”

Penzionirani banjalučki profesor Mehmed-Medo Selman, najviše vremena provodi u pisanju, bilježeći sjećanja na rodnu Banja Luku, njene mahale i ljude sačuvane od zaborava u njegovoj memoriji. Nedavno je objavio knjigu ispunjenu sjećanjima na Banja Luku kroz pjesme sevdaha i serenada, ilustrovana sa više starih fotografija kuća i mostova kojih odavno više nema. Profesor Selman je od zaborava otrgao mnoge banjalučke pjevače koji su pisali historiju bosanske sevdalinke kroz vrijeme. Nije se džaba govorilo “kroz Banja Luku ne pjevaj”. Profesor od zaborava otima muzikalnu porodicu Smailage Ekića i njegove sinove Envera, Nedžiba i Enesa. Njihova pjesma i svirka gitara i harmonike se čula često ne samo na akšamlucima i teferičima, nego i šire...

U Stupnici je živio i pjevao Safet Ibrahimbegović zvani Boro, koji je nadimak dobio po svojevremeno čuvenom pjevaču i harmonikašu Bori Janjiću, koji je zajedno sa legendom zvanom Vuka Šeherović iz Beograda, često gostovao i u Banja Luci...

U Donjoj Stupnici na Mejdanu lijepo su

pjevale djevojke Behija-Behka Šašivarević i Razija Dizdarević vezući na đerđefu, kao i Džemila Maglajlić-Šeranić, dok je u Gornjem Šeheru lijepo pjevala sevdalinke Fata-Fatka Đulman, koju su od milja zvali Đulmanova Fatka! Iz Stupnice su bili poznati pjevači još i braća Adem i Smajo Kovačević, zatim Mujo, Hakija i Irfan Karabegović, te Mehmedalija-Garo Selman. U Novoselijama je bio najpoznatiji pjevač i harmonikaš nakon Drugog svjetskog rata Ale Varjača, golman “Olimpa” iz Predgrađa, koji je najviše pjevao o nekoj lijepoj Ajši, zatim sestre Hajrija i Nada Ljutić, kao i profesionalni pjevač Sidik Semiz sa Graba. Medu pjevačima koji su medu prvima snimili gramofonsku ploču bio je i glumac Muhamed Čejvan, a po ljepoti i lijepom pjevanju su bile poznate sestre Rasema i Muniba Katana...

Pored neproilazne sevdalinke “Vrbas voda nosila jablana”, u gradu na Vrbasu su se prije ko zna koliko stoljeća izrodile i mnoge druge sevdalinke poput “Otkako je Banja Luka postala”, “Banja Luko i ta tvoja sela”, “Šeher grade Banja Luko mila”, “Put putuje Latif-aga”... Oni koji se danas u ovom novom nevaktu nazivaju Banjalučanima, a došli su i usidrili se na bošnjački imetak prije desetak godina, odnekud iz Knina, Dvora na Uni, Hrvatske Kostajnice, Drvara, Glamoča ili tko zna još odakle, zasigurno nikada nisu ni čuli, niti će ikada čuti za ljude koji su decenijama širili slavu šehera pjevajući njemu i o njemu, njegovim ljepoticama, nestašnoj rijeci, akšamlucima, momačkim uzdasima i viđenijim ljudima svog vakta. q

KULTURA Priča o Isa-begu Ishakoviću

Gdje je mezar osnivača Sarajeva?

Amel Suljović Prve gradske objekte u Sarajevu podigao je Isa-beg Ishaković kao svoj vakuf, o čemu svjedoči najstariji dokument u Bosni i Hercegovini na orijentalnim jezicima, Vakufnama Isa-bega Ishakovića datirana između 1. februara i 3. marta 1462. godine (džumadel-ula 866 h.g). Original se svojevremeno nalazio u rukama Mustajbega Fadilpašića (prvog) gradonačelnika Sarajeva, sina Fadil-paše Šerifovića, “koji je između 1840.-1879. bio 'svrha i razvrha' svih stvari u Sarajevu”, a ovaj ga je posudio Kosti Hormannu, od kada mu se gubi svaki trag.

Kako je porodica Šerifovića, odnosno Fadilpašića došla u posjed Isa-begove Vakufname nije teško predpostaviti; Fadilpaša je bio glasoviti (onovremeni) oligarh koji je preuzimao dugove posrnulih begovskih porodica i kupovao nekretnine koje bi (po njegovoj slobodnoj procjeni) “načeo zub vremena”, krijući se pritom iza milozvučja i poezije. Ništa “opskurniji” u svojoj ulozi nije bio ni pomenuti Hormann, u službi Zemaljske vlade, u čijoj se ličnosti iza dušebrižnika za našu kulturnu baštinu, sevdalinku, krije zapravo bespoštedni mešetar i trgovac umjetninama.

Gdje je nestala “lična karta” Sarajeva?

Gdje je “posuđeni mu na uvid” original Vakufname Isa-bega Ishakovića završio - vjerovatno nikada nećemo saznati.

Treba li uopće naglašavati da se takve vrijednosti nikome ne prodaju, niti “posuđuju”? Valja je trebalo, i tada i danas. U kafani “Kod Sameka”, koja se nalazi u vidokrugu mjesta gdje je Isa-beg udario temelje Sarajevu, Tin Ujević je (očito pripit) zapisao: “Nikada nisam vidio ovoliko ljepote na jednom mjestu, ali ni više lupeža koji njome upravljaju.” No iz postupka (prvoga) gradonačelnika Sarajeva Mustajbega Fadilpašića zapravo ponajbolje možemo potcrtati odnos koji su naši “visoki predstavnici” u svakome vremenu imali prema “domaćem srebru”, prema najvećim vrijednostima koje čine naš identitet, razmjere kulture i određuju preduvjete budućnosti za generacije koje dolaze.

Je li naša budućnost mogla biti bolja od ove ako je Mustaj-beg Fadilpašić, naš

(prvi) gradonačelnik nije niti bio svjestan?

Je li Vakufnana Isa-bega Ishakovića, “lična karta” Sarajeva mogla imati u tom trenutku veću vrijednost osim one koju su joj dodijelili Fadilpašići? Ne znam. Na pitanje Koste Hormanna, “gdje se nalazi grob velmože Ishakovića, vlasnika (“posuđene mu” op.au.) Vakufname”, Fadilpašić je dao prilično neodređen odgovor, mističan koliko i poslovi njegovog oca. Behija Zlatar, direktorica Orijentalnog instituta, ne može sa sigurnošću potvrditi da li su Fadilpašići znali za mjesto ukopa Isa-bega Ishakovića, no zasigurno može potvrditi da je prof. Mehmed Mujezinović ugledni orijentalist, autor trotomnog izdanja “Islamske epigrafike u BiH” napravio jednu od najopsežnijih analiza u potrazi za mezarom osnivača Sarajeva.

“Prof. Mujezinović je nakon opsežnih proučavanja i obilaska lokacija ustvrdio da je onaj veliki stari našan bez natpisa koji se nalazi u mezarluku iza mihraba Careve džamije zapravo mjesto ukopa Isa bega Ishakovića”, kaže Zlatar koja je iza rata, u svojstvu člana komisije za utvrđivanje mjesta ukopa Isa-bega Ishakovića koju je oformio Grad Sarajevo kontaktirala i Skoplje, gdje su ukopani njegov sin i unuk. Međutim, prema njenim riječima, njegov mezar nije pronađen. Šta se dogodilo s originalom Vakufname, Zlatar jednostavno – ne zna. Ona svjedoči jednom prijepisu koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. “Takođe, kada sam bila u posjeti Vakufskoj direkciji u Istanbulu, u opsežnoj arihivi koja nam je bila dostupna, nismo pronašli originalni dokument”, decidna je Zlatar.

Isa-beg nije bio slavenskog porijekla O porijeklu Ishakovića postoje jednako zanimljive varijacije, gotovo kao i o mjestu njegova ukopa.

Behija Zlatar decidno odbacuje teze na račun porijekla osnivača Sarajeva, koje vode u smjeru njegovog slavenskog porijekla.

Ta dvojenja idu u smjeru – da je riječ o bratu Stjepana Vukčića Kosače, koji ga je predao Mehmedu II kao garanciju lo-

jalnosti. Po ovoj teoriji Isa-beg je, nakon što ga je usvojio Ishak-beg (otud prezime), konvertirao na islam, te za ondašnje prilike izgradio zavidnu vojničku i političku karijeru.

Po drugima, Isak Hranić/Hranušić zarobljen je tijekom jednog upada akindžija na posjed velikaške obitelji Pavlović, inače gospodara velikog dijela Istočne Bosne, uključujući i srednjovjekovnu župu Vrhbosnu. U zarobljeništvu se dokazao kao izuzetno sposoban, što je vođu spomenutih akindžija potaknulo da mu ostavi imetak, ali i poziciju koju je obnašao.

Potpuno drukčiji pristup na porijeklo Ishakovića imaju istraživanja historičarke umjetnosti Lidije Bogojević Kumbaradži iz Skoplja. Ona smatra da je rodonačelnik Ishakovića Pašajigit-beg iz Saruhana (Kapadokije), a da je Ishak-beg bio njegov sin.

Zanimljivosti idu do mjere u kojoj se skopski begovi Kumbaradžije smatraju izravnim potomcima Isa-bega Ishakovića, o čemu posjeduju i autentičnu dokumentaciju. Iznad ulaza u nekadašnji bazar u Skopju, građevine koju je podigao Ishaković, stoji ploča o obnovi bazara. Natpis kazuje da su bazar obnovili begovi Kumbaradžije, nasljednici Isa-begovi.

39

Bezimeni nišan Mehmed Mujezinović najugledniji orijentalista u BiH, te autor trotomnog izdanja Islamske epigrafike u BiH, ostao je do smrti pri tvrdnji da je onaj stari nišan iza mihraba Careve džamije, stvarno mjesto ukopa Isa bega Ishakovića.

No pitanje je zašto nije obilježen?

“Nerijetko ćemo sresti u islamskoj tradiciji, imate to i danas, da se uglednici ukopavaju bez nekih obilježja”, kaže Zlatar.

Doista, kod pojedinih islamskih redova tradicija je da se rahmetlija/umrli spušta u “bezimeni” mezar. Time se zapravo želi ukazati – da njegova duša ne umire već seli na drugi svijet, te da gizdavi, ukrašeni mezari, ni u kom slučaju, ne predstavlju bogatstvo duše koja je napustila ovaj – prolazni perivoj.

Jer, šta ima posebno u tome što će ljudi obilježiti mjesto gdje su nam se kosti pro-

J O U R N A L

KULTURA sule, i uopće kakve to može imati koristi po život koji je neumitno prošao?! Postoji nekoliko sufijskih izreka o tome, od kojih je jedna posebno upečatljiva: Rahmetlija (umrli op.au.) i njegov prijašnji život više nemaju ništa zajedničko. Takođe, hadis časnog poslanika islama je izričit po tom pitanju: “(…) od zdravlja uzmi za bolest… ()..od života uzmi za smrt, jer ti ne znaš kako ćeš se sutra zvati”.

Ako je doista “bezimeni nišan” iza mihraba Careve džamije Isa-begov, onda

se postavlja jedno logično pitanje – čemu se uopće nadamo svi mi, mali autorizirani doajeni vlastitih tumačenja današnjeg Sarajeva kada se njegov utemeljitelj, čovjek koji ga je podigao, bojao svojega zadnjeg akšama, u mjeri da je svoj mezar ostavio bez imena?!

Tajne koje se nisu imale kome reći Zanimljivo je i korisno ukazati i na usmenu predaju koju baštine preostali

derviški redovi u Sarajevu po kojima je šejh Isa-begove tekije na Bentbaši naslijeđivao dvije neprocjenjive vrijednosti: štap koga je, po predanju, zadnji bosanski did poslije svoje smrti dao prvom šejhu Isa-begove zavije i koji se s koljena na koljeno prenosio sve do 1924. godine kada je umro posljednji kvalificirani šejh Ruhi efendija i kada je štap nestao, te pouzdano znanje o mjestu ukopa osnivača Sarajeva koje je ostalo u tajnosti. Možda je tako i bolje. q

Ivo Andrić – 35 godina od smrti (1975.-2010.)

Lice s novčanice od 200 KM Amel Suljović

40

J O U R N A L

Skoro će četvrta decenija otkako je bosansko-hercegovački pisac Ivo Andrić napustio ovaj svijet. U susjednoj Srbiji slave se njegovi rođendani, pa tako i godišnjice smrti. Odluka srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, da se 50. godišnjica dobijanja Nobelove nagrade (2011.) obilježi u cijeloj zemlji kao – godina Ive Andrića, ima za cilj da se definitivno stavi pečat na minimalističke pretenzije bosanske i hrvatske strane, koje su Andriću, po njegovim riječima, priskrbile više neugodnosti nego pažnje, što je, u dobroj mjeri, i točno.

Beogradski NIN u jednom od svojih prethodnih brojeva ističe kako je Andrić već duže prisutan na susjedskim politikantskim licitacijama, “u kojima se često, nedostojno čereče i ličnost i delo velikog pisca”. Nedavno je u jednoj emisiji FTV-a, gostovao i “Andrićev biograf” Radovan Vučković, koji je jasno potcrtao stavove srbijanskog političkog i ideološkog vrha. “Andrić je u Beogradu dobio jedini pravi status koji mu pripada – nedodirljivost. Srbija je jedina lepo primila Andrića i on je to znao da ceni.”

Da je Srbija oduvijek znala da cijeni ovoga pisca svjedoči i činjenica da je mirna ulica Andrićev venac zapravo sjedište srbijanskog državnog vrha; na broju 1 je Predsedništvo i Kabinet Predsednika Republike, na broju 8 živio je Ivo Andrić. Tamo je danas istoimena zadužbina. Bart &comp, ugledni investitor odmah do njegove zadužbine, gradi hotel pod imenom Nobel.

Zaboravljen i u rodnom Travniku U Sarajevu, gradu njegovih gimnazijskih dana, Andrićeva ulica se nalazi u so-

Ivo Andrić cijalističkom naselju Alipašino polje, dok u njegovom rodnom Travniku ulice uopće i nema. U Tuzli je još prije desetak godina provedena sramotna inicijativa za preimenovanjem Andrićeve ulice. Dalje nije odmakao ni Višegrad.

U BiH, domovini pisca, godišnjice smrti i naše (jedine) Nobelove nagrade za književnost, obilježavaju se uvijek isto, nekom televizijskom emisijom, čiji gosti su nezavisni intelektualci ili nacionalistički dušebrižnici; obje skupine bez ikakve stvarne mogućnosti da bilo šta promijene i preduprijede.

No, o stvarnom Andrićevu statusu u BiH odlučuju ljudi koji kreiraju politiku i donose odluke, najprije čelnici političkih partija. Bojan Bajić, predsjednik Naše stranke, smatra da Boris Tadić nema pravo da lamentuje nad Andrićevom sudbi-

nom i da Nobelovu nagradu veže isključivo za Srbiju. “To isto možemo mi da uradimo. Da nije bilo nas ovakvih kakvi smo – on je ne bi ni dobio. Mi i današnja Bosna smo najbolji dokaz koliko je bio u pravu. Mi smo primjer kakav je on bio”, kaže Bajić. Krivca za današnji odnos prema Andriću, Bajić vidi “u nacionalističkim politikama koje razapinju BiH te je čine taocem njihove promašene politike”.

Za Jerku Ivankovića Lijanovića, čelnika stranke Radom za boljitak pitanje odnosa prema Andriću je pitanje odnosa prema BiH. Inicijativa iz Srbije ga ne čudi, “jer Parlament BiH raspravlja više o problemima u Srbiji nego o vlastitim”. “Naši političari više brinu o tome što Srbija radi nego šta im se dešava u vlastitoj kući. Andrić nije bio islamofob, kao što nije ni srpski pisac, kako misle Tadić i Kusturica. Sve im to pada u vodu. Ja lično ću podržati bilo kakav prijedlog da se za Andrića učini više nego što je to sada slučaj”, kaže Lijanović.

Mladen Bosić, predsjednik SDS-a, odbio je da komentira ovu temu, istaknuvši da je Andrić “odavno dao odgovor na ovo i slična pitanja”. Bosić vjerovatno aludira na piščevo deklarisanje - da je srpski pisac.

Za bošnjačke intelektualce i dalje islamofob Edhem Bičakčić, predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH, naglašava da Andrićeve književne vrijednosti nisu upitne, te da otuda odnos prema njemu treba biti korektan. Međutim, Bičakčić smatra da Andrićeva doktorska disertacija i kon-

KULTURA troverzno albansko pitanje ukazuju na neospornu islamofobiju. “Andrić je bio u službi velikosrpske politike, i to je tako.

To što je neko dobar pisac, ne znači da je i dobar čovjek, da nije nacionalista ili fašista. Uzmite primjer Knuta Hamsuna. Pogledajte Andrićevo djelo i dajte mi jednog normalnog uravnoteženog Bošnjaka, to su uglavnom morbidni zlikovci koji zbog svoje nečiste krvi čine stravične zločine, ili ih razjedaju sulude strasti; Alija Đerzelez i Mustafa Madžar”, kaže Bičakčić.

Lamija Tanović, predsjednica LDP-a BiH, ističe da je Andrić samo pisac, “sloboda koja misli”. Ona smatra da stavovi koje je Andrić iznosio u svojim djelima nisu isključivo i njegovi stavovi. “To što je uradila bošnjačka intelektualna vrhuška jeste očigledno nasjedanje na Karadžićevu politikantsku igru oko Andrića, čijim je izvodima iz djela pokušavao uvjeriti međunarodnu zajednicu da je u Bosni nemoguć zajednički život. Mi nemamo odnos prema Andriću, mi imamo bolestan odnos prema nekim komadićima namjerno vađenim iz djela, kako je kome trebalo. Andrić neće dobiti svoje zasluženo mjesto dok ne oborimo nacionaliste u BiH, jednom zauvijek”, naglašava Tanović.

Potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović smatra da je Andrićevo djelo neosporno, ali dodaje kako je i slovo Muhsina Rizvića takođe neosporno. “Mi smo za njega bili zalutali narod u Evropu, degenerici i nedonoščad. Ne znam zašto se sada iznova politizira i diže hajka o našoj mržnji spram njega.

Tobože, Bošnjaci su krivi što Andrić nema mjesto u ovoj zemlji koje zaslužuje. Pitam se kada će ljudi prestati da govore neistinu.

Bošnjaci se njemu jedini nisu svetili, za razliku od ostalih koji su ga isturali na koplja dok su činili zločine po Bosni. Bošnjaci su bili doslovno letargični prema mitološkom karakteru njegovih djela. Nas on nije nadahnjivao kao Karadžića. To što je on svoju zemlju predstavljao kao ostatak nečega što je zalutalo i valjda trebalo nestati s Turcima, to je druga priča. Ironija je još veća da taj događaj u Beogradu, politički i kulturno, režira izdajnik svoje zemlje - Emir Kusturica, kojeg se stidi svaki busen u Sarajevu.

Neka gospoda izvole pa neka ne dižu prašinu i to obično pred izbore, nego neka konkretno nešto predlože. Bošnjaci će, kao i uvijek, biti posljednji koji to neće podržati.

Nisu krivi Bošnjaci, nego stvarni ideolozi takvih hajki”, kaže Izetbegović.

Anatema Muhsina Rizvića Ideolozi koje pominje Izetbegović možda naizgled nemaju stvarnu političku

moć da nešto promijene, ali oni su ona tiha snaga koja potkopava mjesto Ive Andrića u bosansko-hercegovačkoj kulturi uopće.

Odnos Srba, Hrvata i Bošnjaka prema Andrićevom djelu i liku komplicira se, dakle, ne samo kada se prepiru koliko je čiji, već i kada mu izražavaju divljenje.

Ozbiljnija rasprava o Andriću u BiH počela je u vrijeme slabljenja do tada neupitne Izetbegovićeve vladavine. Doista, ta 1999. bila je godina konsolidacije ukupnog, do tada misleno nestalog ideološkog okvira, zbog kojega su bošnjački intelektualni okviri postajali paradoksalni u mjeri, koja danas, desetak godina kasnije, dobija stvarne razmjere.

U prilog tome najbolje svjedoči jedna naizgled simpatična pošalica, izgovorena prošloga ljeta u parku ispred Svjetlosti u Sarajevu, gdje su izložene, kao na nekoj pijaci, biste naših slavnih književnika. Andrićeva glava, u nedostatku kiše bila je zamazana ptičijim izmetom. Jedan od književnika, uzoritih Bošnjaka, tada je rekao: “E vidi Andrića, ne vidi od izmeta. Znaju bošnjački golubovi – ko je naš, a ko nije.”

No, kada malo bolje razmislimo, ima tu istine. Anatema koju je na Andrića bacio Muhsin Rizvić (Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, Muhsin Rizvić, 1995.) možda nikada neće biti skinuta.

Samo što u odnosu na devedesete godine prošloga stoljeća više nema one slobode s kojom su se anateme bacale na svakoga tko nije bio ideološki podoban.

Hladno lice s novčanice No, nisu Andriću ostala dužna ni ostala dva naroda, te otuda Vučkovićeva teza o srpskoj bezgrešnosti – ne stoji. Srbi su ga u vrijeme “čelične pesnice” Aleksan-

dra Belića (1926.) primili u Akademiju nauka i umjetnosti kao najmlađeg dopisnog člana, ali su ga u opkoljenom Beogradu šićardžijski stavljali u neugodnu poziciju; agenti Dragog Jovanovića tražili su od njega da se uključi u javni život, što je pisac i pismeno odbio.

Esej Ivana Lovrenovića, Paradoks šutnje, zanimljivo zaobilazi anatemu koju je opet Andrić još za života bacio na Franjevce i na hrvatske antologičare. Ako pročitamo prepisku Vlahe Bogišića i Mirka Majanovića bit će nam jasnija pobuda nastajanja ovoga eseja, te Lovrenovićevog izbora iz Andrićevog djela za Hrvatsku književnost u 100 knjiga. Šta je posrijedi; Hrvatska je u svojemu procesu integracije shvatila da i ona polaže pravo na tu Andrićevu nagradu.

No, u Zagrebu to i dalje nema neki odjek; Andrić je bio i ostao samo netko zbog koga Krleža nije dobio istu. Tako su doboši slave i prodike ponovo ostavljeni Bosni, a stvarna korist ediciji Hrvatska književnost u 100 knjiga, tačnije Vlahi Bogišiću.

Drugi segment je Andrićevo raskidanje odnosa sa fratrima nakon 1962. (dr Rastislav Drljić, Pabirci o životu i radu Ive Andrića, Dobri Pastir, Sarajevo 1962.) kada su, bez njegovog znanja i odobrenja, objavili njegovu prepisku sa Tugomirom Alaupovićem.

Političke igre traju i ko zna hoće li ikada prestati. Jedino mjesto koje je odmor i počivalište za pisca u njegovoj rodnoj Bosni, mjesto na kojem je rado viđen i gdje ga svi narodi bezpogovorno prihvataju kao svojega najrođenijeg, jeste novčanica od 200 KM. Doista, jedino tamo, iza hladne plave pozadine, bosansko-hercegovački nobelovac dobija poštovanje koje mu i priliči. Jedino tamo je on i srpski, i hrvatski - i bošnjački. q

41

J O U R N A L

KULTURA Bošnjački književnik Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 1870. – Sarajevo, 1934.)

Utemeljitelj suvremene bošnjačke politike Ajka Tiro-Srebreniković

42

J O U R N A L

Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet), sin je Ibrahim-bega i Almase, kćeri Derviš-paše Čengića. U obitelji je oduvijek vladala književna atmosfera, tako da se Safvet u najranijoj mladosti upoznao s narodnom usmenom predajom i orijentalnom tradicijom. Ibrahim-beg je bio kadija u Mostaru, poslanik u turskom parlamentu, sakupljač narodnog blaga, istražitelj orijentalnih književnosti i posljednji pjesnik koji je stvarao na turskom jeziku.

Safvet je osnovnu školu pohađao u Mostaru i Konjicu. U Sarajevu pohađa ruždiju gdje se budi “ljubav za Istok”. U gimnazijskim danima počinje pisati poeziju. Društvo Kranjčevića, u kojem se kretao, imaće utjecaja na njegovo stvaralaštvo, reflektirano kroz sva tri književna roda. Vrlo rano je počeo objavljivati poeziju u časopisima toga vremena – Biser, Gajret, Behar, itd. Pjesme su mu objavljene u nekoliko zbirki: Trofanda iz hercegovačke dubrave (1896.), priređena još u studentskim danima u Beču, Misli i čuvstva (1906.), Izabrane pjesme (1913.).

Objavio je i religiozni ep u slavu rođenja Muhammeda a.s. – Mevlud (1924.). Napisao je i tri drame u stihovima, od kojih su dvije dovršene: Abdullah paša, s povijesnom temom iz 18. stoljeća, Pod Ozijom ili krvava nagrada s povijesnom temom iz 16. stoljeća. Kranjčević je u Nadi za Trofandu iz hercegovačke dubrave rekao kako ta zbirka predstavlja svježinu erotskog lirizma. Bašagićevo djelovanje na polju znanosti odnosi se na istraživanje orijentalnih i povijesnih tema.

Znanstvena studija Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912.), koja predstavlja malo izmijenjeni oblik Bašagićeve doktorske radnje, značajna je u kulturološkom kontekstu ne samo toga, nego bilo kojeg drugog vremena. Safvet Bašagić je pojasnio vlastitu potrebu da se znanstveno sagleda i uobliči ne mali doprinos Bošnjaka na polju umjetnosti, politike, znanosti, itd. u društveni kontekst tada vrlo moćnog i respektabilnog car-

Safvet-beg Bašagić stva. Još u djetinjstvu, slušajući narodna predanja, priče i pjesme, Safvet se divio “vrlim junacima”, “mudrim državnicima”, “velikim učenjacima” i “vrsnim pjesnicima” te je ostala želja da “zamrle uspomene na glasovite Bošnjake” dovede u vezu s povješću, u namjeri da se ne zaborave. U romantičarskoj zanesenosti, Bašagić se izjasnio: Uspomene na velike ljude iz mog naroda meni su uvijek bile svete, uvijek ih čuvam kao najdragocjenije amanete, tako da će Bašagić motiviran uspomenom, upravo predočiti elitističku kulturu koju je stvarao aristokratski sloj društva. Na jednom mjestu žali za zlatnim vremenom bosanske povijesti u kojemu su društvenom scenom hodili učeni, daroviti i plemeniti Bošnjaci: Kafije, Hercegovići, Nerkesije itd., a sa žaljenjem ističe kako je došlo vrijeme da su narodu postali uzor hajduci, probisvjetovi i panduri. U uvodu studije stoji kako je Bašagić posredno iskazao i svoje kroatofilstvo, oslanjajući se na mišljenje osmanskog historičara Alija, koji je Bošnjake označavao plemenom Hrvata.

1900. godine izdana je knjiga Kratka uputa u prošlost Bosne od 1463. do 1850.

koja je bila u to vrijeme jedini standard za proučavanje povijesti Bosne. Bašagić predstavlja značajno ime u prevoditeljstvu s orijentalnih jezika. S perzijskog je preveo Rubaije, misaonu poeziju Omera Hajjama, ali su značajni njegovi prijevodi i njemačkih pjesnika, posebno Heinea i njegova pjesma Kraj tanana šadrvana.

Bašagić se bavio i politikom te je bio predsjednik i dva puta potpredsjednik bosansko-hercegovačkog Sabora. Nakon završenog studija, bio predavač arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu, ali je otpušten s obrazloženjem da nije položio profesorski ispit. Istina leži u tome da se zamjerio tadašnjoj vlasti. Osnivač je nekoliko društava: Gajreta, El-Kamera, Muslimanskog kluba, itd. 1. svibnja 1900. skupa sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokreće Behar. Kad je zatražio od mjerodavnih vlasti pokretanje političkog časopisa, odbijen je. Kako bi smirili Bašagićev nemirni duh i neukrotivu prirodu, licemjerno mu je ponuđeno da se vrati na posao. Bašagić je, kao i u svakoj drugoj životnoj situaciji, znao prepoznati prave namjere tadašnjih vlastodržaca te odbija ponudu.

Osniva Ogledalo, časopis koji je izlazio samo u 1907. godini. Naredne godine odlazi u Beč i pristupa izradi doktorske disertacije koju je obranio 1910. godine. Do 1927. bio je kustos Zemaljskog muzeja, kada je umirovljen.

Muslimansko-bošnjačka renesansa Bašagić se cijeli život zalagao za opći duhovni preporod vlastitog naroda, tako da se njegovo životno, umjetničko i političko djelovanje označava kao utemeljenje “muslimansko-bošnjačke renesanse”.

Može se s pravom reći kako je Bašagić utemeljitelj suvremene bošnjačke politike i moderne bošnjačke nacionalne svijesti. Jedan je od prvih Bošnjaka koji su nauk stjecali izvan orijentalnih centara. U Beču je studirao arapski i perzijski jezik.

KULTURA Skupa s generacijom koju je krasio preporodno-romantičarski duh, stvara na narodnom jeziku i latiničnom pismu. Njegov prijatelj Edhem Mulabdić u Spomenici (1926.) piše kako je Bašagić slatkoćom duše, intimnošću i iskrenošću privlačio mnoge prijatelje da se kupe oko njega.

Muhsin Rizvić je Bašagićevo okretanje prema južnoslavenskim poetikama označio manifestovanjem na tematsko-sadržajnom i stilskom planu, izraženo, prije svega, kroz patetiku domoljubne lirike. Ta se generacija pjesnika nije uspjela odlijepiti od folklorne građe i njenog utjecaja.

Temeljni “duhovni etimon” pjesnika ovog vremena mogao bi se označiti utjecajem narodne pjesme, slijedeći poetiku i stilske obrasce, bolno-elegični senzibilitet sevdalinke i balade. Njihovo stvaralaštvo bilo je otvoreno senzibilitetu patrijarhalnog građanstva, ali i sentimentalno-romantičkoj srpskoj i hrvatskoj lirici romantizma. Bašagić stupa, s lirskim vrijednostima i poetskim dometom svojih pjesama, u kolo jugoslavenskih romantičarskih pjesnika kao što su Vraz, Zmaj, Preradović, Jakšić, Šenoa i drugi. Osobina koja ga iz tog društva izdvaja jeste činjenica da je on u svome pjesničkom biću prisnije i izvornije nego ijedan romantičarski pjesnik naših književnosti, ostvario inspirativni dodir i stvaralački spoj vlastitog slovenskog duha i poetskog prostora Orijenta. Između narodne pjesme sevdalinke te Hafiza i Hajjama može se tako situirati znatan dio Bašagićeve poezije intimnog karaktera. U oblast Bašagićevog rodoljublja, slavljenja predaka i maštovito – epskog pričanja legendi o njihovoj slavi koja ulazi u nacionalnu tradiciju, od perzijskih pjesnika ušao je još i Firdusi, čije ime Bašagić često i neposredno spominje među svojim uzorima i uz čije djelo vezuje mnoge svoje poetske asocijacije. U pjesmi posvećenoj ovom pjesniku, Bašagić se svečano identifikuje s njegovom poezijom, čiji se idejni i poetski elementi, kako ih Bašagić iznosi, poklapaju u općim postavkama sa najšire uzetom poetskom motivikom Bašagićeve poezije.

To su: borba među svjetlom i tminom; osjećanje proticanja vremena i mijena u njemu; junaštvo, srčanost i bojni mejdani; pjesma, piće i ljubav; uzdisanje u vatri ljubavne strasti; reagiranje na sile mraka i mračnjaštva, i domovinska slava…

U novijoj bosanskoj književnosti Bašagić predstavlja jedno od vrlo značajnih imena kulturnog i nacionalnog preporoda. Midhat Begić je za Bašagića rekao kako je on “temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskih Muslimana u fazi njihova snažnog i istorijski nezaobila-

znog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta”.

Bašagić je znao reći kako jedan narod može izgubiti moć i gospodstvo; slava njegova oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova – kratko rečeno: jedan narod može doživjeti pravi politički, socijalni i ekonomski fiasco u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila ni slučaj, dapače ni zub vremena ne može pomračiti umne stečevine naroda koje je privrijedio, kad je pobijedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima.

Safvet je imao tu sreću ili nesreću da je još u mladalačkim godinama dočekao dolazak Austro-Ugarske u Bosnu koja je sa sobom donijela “plimu novog vremena” s kojim je nazaustavljivo u bosanski prostor uplovljavao europski, ili kako je narod zvao švapski način života: bankarski sistem, novi način odijevanja, novi način plaćanja roba i usluga. Agrarnom reformom, nakon Prvog svjetskog rata, uništen je begovski sloj. Najveća promjena u društvenom sistemu reflektirala se u nesnalaženju i propadanju nekih islamskih i državnih turskih institucija. Mladi ljudi su počeli slijepo slijediti novi način života, ali ne i novi način naobrazbe, što će dovesti do ispraznog pomodarstva.

Maksimilijan Braun je tu generaciju nazivao “postokupacionom generacijom” koja je sve više počela uživati u novopristiglim europskim novotarijama (alkohol, kocka, neobuzdani život, itd.) Bašagić je o tom vremenu svoje mladosti, već pred kraj života, teško bolestan i vezan za krevet napisao pjesmu autobiografskog karaktera s puno gorčine Sumorne melodije.

Bašagić je skupa sa Karabegovićem i Ćatićem započeo otvaranje bošnjačke poezije prema duhovnom stvaralaštvu ostalih južnoslavenskih naroda. Enes Duraković taj fenomen u bošnjačkom pjesništvu je obrazložio na način da se stvaralaštvo Bašagića i Karabegovića prema drugima iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma i deklarativno, romantičarsko-patetičnim očitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta. Ali i onda kad su zazivali srpsku i hrvatsku vilu poezije oni su ispisivali poe-

ziju bez estetske vrijednosti, zanimljivu danas samo kao svjedočanstvo burnih srpsko-hrvatskih nadmetanja u nacionaliziranju muslimana.

Bošnjaci su u novo vrijeme uplovili s osobenim književnim izričajem, zahvaljujući književnom naslijeđu, posebno narodnoj predaji koja je slična predaji drugih južnoslavenskih naroda, ali koja je zbog svog civilizacijsko-kulturnog konteksta imala i svoju posebnost (naslijeđe na orijentalnim jezicima, alhamijado književnost, bogato orijentalno naslijeđe pjesničkih vrsta i formi: divanska poezija, rubaije, gazeli, kaside, mistična poezija, itd.). Ta živa tradicija će utjecati na cjelokupno pjesničko stvaralaštvo Bošnjaka 20. stoljeća od Bašagića, Ćatića, Kulenovića, Hajdarevića, Kajana, Sidrana, itd. U poeziji je Bašagić ostavio svjedočanstva kako o pjesničkim uzorima (utjecaj narodne pjesme, orijentalno pjesništvo i moderna južnoslavenskih naroda), tako i o vlastitom shvaćanju poezije, o njenoj emocionalno-idejnoj sadržini i formi kao izrazu poetske cjeline. To je predstavljalo osnovni put sazrijevanja od pjesama duboko intimistično osjećajnih do filozofsko-mističnih, reflektirano u poemi Na pučini svjetla: Na pučini svjetla gori/ Kao alem žiška mala;/ Kad svemoćni svemir stvori,/ Ta je žiška zatreptala.

Kolko bura i orkana/ Gasilo je svojim bijesom,/ Pa još nije pomrčana,/ Još se blista sjajnim krijesom.

Mnogi um je poticala/ Da dokuči iskru njenu,/ Nu ona se odmicala,/ Ostavljajuć svoju sjenu.

I vjekovi redom lete,/ I umovi redom ginu;/ Ali od te žiške svete/ Niko iskre još ne skinu.

I ja eto za njom bludim,/ I bludeći slatko sanjam;/ Za njom čeznem, za njom žudim, / Njoj se divim, njoj se klanjam.

Ali, zalud su moje želje,/ Do nje doći nigda neću;/ Ko da shvati tajne velje:/ Otkud miris šarnu cvijeću?

Na pučini svjetla gori/ kao alem žiška sjajna;/ Da je shvati svak se mori,/ A svakom je – opet tajna.

Enes Duraković ističe kako se s Bašagićem, Đikićem, Karabegovićem i Š. Sarajlićem dovršava faza romantizma u razvoju bošnjačkog pjesništva, a stihovi Muse Ćazima Ćatića nakon početnih mucavosti, već su bili uronjeni u maticu simbolističke poetike. “Bašagićevo djelo ima mnogostruk i mnogovidan značaj u prvom redu kao određeni književni kvalitet i domet, ali i kao kompleks indikacija i podataka izvan književnih okvira.” q

43

J O U R N A L

KULTURA Stanje u bosansko-hercegovačkoj kulturnoj provinciji

Pisma iz tamnog vilajeta (I)

Amel Suljović

44

J O U R N A L

Toliko se u posljednje vrijeme piše o krizi kulturnog života u Bosni i Hercegovini da je nemoguće više tagirati bilo kakvu validniju analizu koja na kraju ne bi završila u sivilu naše svakodnevice. Dakako, najveći dio tih analiza, lamenta i prodike, ako ne i većina, odnosi se na kulturni život u našem glavnom gradu, s kataklizmičkim izuzecima Narodnog pozorišta u Mostaru ili fabriciranim nevoljama zeničkog glumačkog kolektiva. Sarajevo je, htjeli mi to priznati ili ne, u medijskoj slici kulturnog života u BiH, početak i kraj gotovo svih dešavanja.

Ipak, povremeno se, zarad samoga mozaika, oslikaju i oni udaljeni krajevi naše domovine, po prilici pogranični, zagušeni nedostatkom sarajevske medijske larme te političko-teokratske oligarhije kojoj taj andrićevski tamni vilajet, već godinama ide na ruku. U želji da za potrebe ove teme donesemo nešto dosljedniju analizu bosanskohercegovačkih kulturoloških provincija u pozadini, barem nekolicine, zatečeni smo dvjema činjenicama: institucionalno uzdržavanje kulturnih događaja dešava se isključivo u okviru općinskih budžeta, svedeno na namanji mogući opseg te isključivo za potrebe promidžbe aktualnih političkih struktura na vlasti, dok se nezavisne kulturne aktivnosti svode na entuzijazam pojedinaca ili malobrojnih kulturnih udruženja.

Simbolično je da poratno obilje međunarodne pomoći koje je u cjelosti ugašeno krajem 2005. godine, nije ostavilo značajnijeg uticaja na kulturni život u manjim sredinama; kontinuitet brojnih promocija, izložbi i manifestacija naprosto je urušen u posljednje dvije godine. Teška, sumorna slika kulturnog života u manjim bosansko-hercegovačkim sredinama nalikuje, ponajviše, zimskoj panorami Olova; kiša, magla i nevjerica da je vrijeme stalo u ovim kulturološkim enklavama.

Čudo u Olovu Olovo nije jedina manja sredina u BiH koja izgleda lošije nego u vrijeme Austrougarske monarhije, ako izuzmemo benzinsku pumpu i banjsko liječilište. Podatak po kojemu recimo Tešanj danas ima gotovo isti broj stanovnika kao 1906. dovoljno govori o progresu naših manjih sredina.

Centar za kulturu Olovo, zapravo je veoma zanimljiv lingvistički termin. Sa-

stoji se od biblioteke koja se nalazi u zapećku zgrade Općine te kino dvorane u kojoj filmovi igraju po potrebi, najčešće kada se producenti nekog domaćeg ostvarenja, u dosluhu sa općinskim vlastima, odluče isto prikazati i u Olovu. Drskost i zlovolja sarajevskih kulturnih protagonista ide do te mjere, da se dometi nekog privatnog postmodernističkog teatra, pokušaju odigrati i u ovom mjestu sa preko 80% nezaposlenih, i to za (cijelih) 7.000 KM. No, na sreću, ti prijedlozi, iz više razloga, ostaju samo na tome – na prijedlozima.

Ako (aktualni) srednjoškolci zeničke gimnazije nikada nisu imali priliku vidjeti gotovanje opere u svom gradu, što li je tek s njihovim vršnjacima u Olovu? Branko Ćopić je u poznim godinama rekao da je u svojim rodnim Hašanima postao piscem jer ništa drugo zapravo nije ni mogao biti. Bezperspektivnost manjim sredinama je donekle oduzeo socijalizam, na sistemu – jedno mjesto, jedna fabrika. No danas, ostaci nekada velikih postrojenja podsjećaju na sociološke utvare. Biblioteka u Olovu čijim fondom dominira nekada kultna edicija Lastavica te imena Šukrije Pandže, Mate Lovraka ili pomenutog Ćopića, tih starih zaboravljenih asova našeg socijalističkog djetinjstva, uistinu je prigodan kulturološki – scerco u crnini. Na prijemu u biblioteku, jedna gospođa plete neki sitan bod, usudio bih se reći da je u pitanju zahtijevniji vuneni šal. Osim rešoa, par fildžana i malog stolića za poslugu, atmosferu kao iz filmova Živojina Pavlovića, upotpunjuje tranzistor sa kojega dopire glas Halida Bešlića negdje s početka karijere, koji pjeva o uzjamnom odnosu snjegova i ljubavnih rastanaka. Gospođa odlaže igle za kratko te predlaže da sve ostale informacije dobijem od Samira, direktora centra, koji je poslom otišao u Tuzlu. Osim crkve koju je proslavio Andrić, u priči “Čudo u Olovu”, značajnijih sakralnih uspomena iz ovog mjesta nećete ponijeti.

Osim Muške vode, te mistične Djevojačke pećine kako se zove i istoimena interna kulturna manifestacija koja traje duže nego Sarajevska zima u svom prvotnom obliku (gotovo tri mjeseca), Kladanj je uistinu zaboravljeno bosansko-hercegovačko mjesto. Biblioteka svojim fundusom nije nikada izašla iz socijalizma jer je knjiga o proslavljenim narodnim herojima po-

najviše, a rukovodstvo se žali i na dotrajalu infrastrukturu; krov vidno curi, a najlonska folija je tek privremeno riješenje.

Konjic alias Twin Peaks Kada se sa Lašvanske petlje, skrene prema Vitezu, Novom Travniku, Donjem Vakufu i Bugojnu, malo pažljiviji promatrač će uistinu vidjeti koliko je Bosna i Hercegovina kulturološki vrlo slojevita te da su pojedine sredine, pravi – mikrokosmosi za sebe. U Vitezu mi je putem telefona, bibliotekarka Marica hladno kazala da ima problema sa zdravljem te da biblioteka neće raditi do petka. Donji Vakuf podsjeća na grad koji nikada nije u cjelosti završen. Kulturno sportski centar podignut uz rijeku, nikada nije dovršen; otvoreno betonsko zdanje sovjetskog tipa, danas je stjecište malobrojnih narkomana jer je to u ovom dijelu BiH veoma skup hobi. Kao i svi objekti koji su potekli iz perioda socijalizma nije zaintrigirao pažnju novih demokratskih snaga čiji je bošnjački predstavnik u Donjem Vakufu rekao da će, po uzoru na Sultana Abdul Hamida, vladati do Sudnjeg dana. Jeziva je i pomisao da se validniji kulturni događaj u ovoj općini nije održao unazad nekoliko godina. Bibliotekara nisam uspio pronaći (jer valjda ne postoji), ali me je lokalni efendija posavjetovao da ipak nastavim dalje prema Bugojnu.

Bugojno – predratna oaza porodičnog života i prosperiteta, danas je klaustrofobično mjesto čiji je privredni gigant “Slavko Rodić” doživio prozaičnu privatizacijsku sudbinu. Biblioteka i kino dvorana djeluju u sastavu KSC Bugojno koji je prije rata važio za najmoderniju instituciju te vrste u BiH. Činjenica da se promocije knjiga, unazad nekoliko godina, uglavnom odvijaju u džamiji Princeze Dževhere, i to u okviru vjerske manifestacije “Dani Ajvatovice” dovoljno govori sama za sebe. Osim sporadičnih internih programa Bugojanske gimnazije, drugih validnijih sadržaja i nema.

Ovaj zanimljivi kaleidoskop sa putovanja po malim bh-sredinama, za ovaj put, završit ćemo u Konjicu (kojeg prozaično zovu kulturološki Twin Peaks), rodnom gradu Zuke Džumhura, u čijoj se rodnoj kući jednom godišnje otvore avlijska vrata, pročita neki simpatični dio njegove ne-

KULTURA male prepiske, i tako do slijedeće godine.

Kulturna manifestacija, kao i istoimena književna nagrada koja je nosila njegovo ime (i čiji je jedan od utemeljitelja autor ovoga teksta), ugašeni su još prije dvije godine, jer se iz Beograda oglasila Džumhurova kćer, tražeći – koješta! Biblioteka koja djeluje u okviru Narodnog uni-

verziteta Konjic, bila je, donedavno, primjer uspješne kulturne institucije koja prati gotovo sve trendove – prestolnice.

Samo nekoliko godina kasnije, biblioteka u Konjicu je pomalo surovo vraćena u sferu – interne prihvatljivosti.

Da zaključimo: recesija, riječ čiji zloslutni prizvuk polako uzima maha u

zemlji koja i nakon dvije decenije demokratskoga ozračja još uvijek živi svoju (kulturnu) tranziciju, kao da je pravljena po mjeri našega mentaliteta, njome se tako jednostavno može amnestirati iskonsko neznanje da kulturnom životu u ovoj zemlji podarimo – nešto kontinuiteta. q

Kulturološka krvna slika: stanje u sarajevskim muzejima

Kulturne spavaonice otvorenog tipa

Amel Suljović Možete li se sjetiti kada ste zadnji put bili u nekom sarajevskom muzeju? Činjenično stanje koje sam zatekao tokom nedavne posjete Zemaljskom, Historijskom te Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, nipošto ne odgovara kontekstu vremena u kojem živimo. Muzeji na pragu druge decenije 21. stoljeća su digitalne tvrđave u kojima se čuva svaki pomen na historiju čovječanstva. Pobrojani muzeji u Sarajevu ne samo što nisu modernizirani, već su, gotovo nevjerovatno, daleko i od progresa vremena u kojem su utemeljeni. Točnije, posjeta ovim (doslovno) kulturnim spavaonicama otvorenog tipa podsjeća na fragmente Andrićeve priče “Panorama”, gdje se virtualna posjeta brojnim svjetskim metropolama ne može održati na entuzijazmu jednog višegradskog dječaka.

Preslikano na ovo današnje vrijeme, možemo konstatirati isto. U tu svrhu preformulirati ćemo pitanje sa početka teksta. Kada ste posljednji put osjetili potrebu da posjetite jedan od sarajevskih muzeja? Na sreću, odavno se nije posezalo za jednom širom javnom analizom nastalog društvenog fenomena, po kojemu zastrašujuće veliki broj ljudi u glavnome gradu Bosne i Hercegovine nikada nije niti kročio u muzej.

Socijalizam i dinosauri Za funkcioniranje jednog muzeja prije rata, pored plaća zaposlenima, odvajala se određena svota novca za istraživanja, iskopine i otkup eksponata. Tada je bilo gotovo nezamislivo da učenici osnovnih škola po nekoliko puta godišnje ne posjećuju muzejske postavke. Autoru ovoga teksta se, prije gotovo 25 godina, trajno urezao u sjećanje veliki (umjetni) skelet dinosaura postavljen u onom lijevom krilu Zemaljskog muzeja koji sada zjapi gotovo prazan, s bijelim, metalnim vitrinama koje su premjereniji inventar

za neku podružnu bolnicu. U sredini dvorane, namjesto kostura prahistorijskog giganta, sada stoji položena čađava, drvena brodica, točnije indijanski kanu, kao da uprava muzeja želi simbolično ukazati na naše trenutne civilizacijske domete. Socijalistički “kulturni sletovi” i dinosauri, atipični su i neprihvatljivi u kontekstu burnoga postranzicijskog “progresa” jedne europske mikrokulture.

Marica Filipović, zamjenik direktora Zemaljskog muzeja ističe da je osnova cijelog problema danas, neriješen status koji opet povlači druge probleme, prije svega finansiranje ustanove i nedovoljan broj kadrova.

Radovi na renoviranju, onog mitskog, lijevog krila Zemaljskog muzeja započeti su prošle godine, ali su prekinuti zbog nedostatka novca.

No, sve je to koliko-toliko podnošljivo za lijepih ljetnjih večeri, kada se, po ko zna koji put, i pokreću inicijative za definiranje statusa muzeja. Sa prvim snijegom, prestaju i ona posljednja interesiranja rijetkih pasioniranih zaljubljenika za našu kulturnu prošlost, jer tada temperatura u objektima jedino odgovara izloženim eksponatima.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovan je 1888. godine i najstarija je moderna kulturna i naučna ustanova u Bosni i Hercegovini zapadnog tipa. Na njegovo osnivanje uticao je splet historijskih događanja. Samom osnivanju prethodio je dug period u kojem su brojni pojedinci ili grupe intelektualaca ukazivali na potrebe za jednom takvom ustanovom. To je doprinijelo poduzimanju konkretnijih mjera u cilju ostvarivanja dugo prisutne ideje o osnivanju muzeja, što se ogledalo u osnivanju Muzejskog društva nakon čega je 1. februara 1888. godine Zemaljska vlada osnovala Zemaljski muzej za Bosnu i Hercegovinu. Za direktora Muzeja imenovan je vladin savjetnik Kosta Hörmann.

S. S. Kranjčević, all about Muhiba Kaljanac, direktorica Historijskog muzeja BiH potpisuje sve navode gđe. Filipović jer se ova institucija nalazi u gotovo istoj poziciji. Nešto sredstava koje dobijaju od Ministarstva civilnih poslova, odnosno kantonalnog Ministarstva kulture nisu dovoljna niti za podmirivanje osnovnih potreba muzeja. Pojedini tenderi ili donacija rijetke su prilike da Historijski muzej dobije neka dodatna sredstva.

U najlošijoj situaciji je ipak Muzej književnosti i porodične umjetnosti, koji jednom godišnje otvori vrata spavaće sobe S. S. Kranjčevića, ili pokaže neko zalutalo pismo A. B. Šimića; nadalje troši struju i skuplja prašinu. Unutra gotovo pa vlada ona mistična (evanđeoska) tišina koja pogoduje svecima ili sufijama, te ustinu podsjeća na neko starozavjetno mjesto gdje se primaju pokajanja ili se traže utočišta od razuzdanog svijeta.

Direktorica Mehdija Maglajlić, osim neriješenog statusa, ističe kako 120.000 KM koje dobijaju od Ministarstva civilnih poslova BiH nisu dovoljni niti za preživljavanje. Prijavljeni projekti ministarstvima kulture Kantona i Federacije, te rad galerije Mak su jedina dodatna sredstva na koja ovaj muzej može računati.

Je li ovakva “kulturološka krvna slika” zabrinjavajuća, i jesmo li mi kao društvo uopće svjesni toga stanja? Slika naše kulturne zbilje više nije zabrinjavajuća, ona polako ulazi u domen metastaza, tačnije širit će se i na one rijetke, preostale, zdrave fragmente dok se cijela kompozicija na kraju ne uruši. A svjesni smo i stanja, i toga što bi napose moglo da uslijedi, ali stojimo nepomični, kao neispavani bosanski emigranti u romanu Irfana Horozovića. q

45

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE Priča o velikom vojskovođi Mehmed-paši Sokoloviću

Vladar svijeta sa Drine Avdo Huseinović

46

J O U R N A L

Ime Mehmed-paše Sokolovića velika većina Bošnjaka uglavnom danas zna kroz most u Višegradu, veliku zadužbinu ovog Bošnjaka ili po pjesmama “Prođoh Bosnom kroz gradove” i “Mehmed paša tri cara služio”.

Tko je bio taj insan čije ime i hairi ne blijede ni preko 400 godina od njegovog preseljenja na bolji svijet. Rođen je u selu Sokolovići kod Rudog 1505. godine, a umro je 1597. godine. Legedna kaže da je njegova majka još dok je bila trudna usnila čudan san. Odlučila ga ispričati svekru koji je umio tumačiti sanjano. Nakon što je čuo san koji je snaha usnila, on je odmahnuo rukom i rekao: “Slobodno zaboravi to što si sanjala, ne može tebe zapasti da rodiš vladara svijeta, čija će djela natkriliti svijet.” Iako svekar nije vjerovao da je moguće ostvarenje sna, on ga je ipak dobro protumačio, malo stvorenje iz stomaka žene iz Sokolovića kod Rudog je postalo Mehmed-paša Sokolović i za svoga vakta zavladao svijetom.

Mehmed-paša (Sokoli) Sokolović službovao je tri sultana: Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca, Selima II i Murata III. Mehmed-paša Sokolović bio je zet sultana Selima II, bio je oženjen njegovom kćerkom Esmom starom 16 godina i od njega mlađom 20-ak godina od koje se jedino pribojavao u životu. Za života se proslavio kao znameniti, mudar državnik moćnog Osmanskog carstva i jedan od najvećih zadužbinara – legatora svoga vremena. U Beogradu je Mehmed-paša Sokolović izgradio karavan saraj, bezistan, hamam koji Ćelebi naziva novim hamamom i od sedam novih javnih hamama postavlja ga na prvo mjesto, podiže sebi veliki sebilj na velikoj čaršiji najomiljenijih fontana, nova česma – vrelo života. Na rijeci Trebišnjici kraj Trebinja, postoji Arslanagića most kojeg je kao zadužbinu za svoga poginulog sina u borbi sa Mlečanima izgradio Mehmed-paša Sokolović, kao i Karavan saraj sa druge rijeke, koji više ne postoji. Arslanagića most sagradio je vezir Mehmed-paša. Gradnju čuvene na Drini ćuprije povjerio je Mehmed-paša Sokolović Kodža Mimar Sinanu, koji je 1529. godine postao mimar baša, glavni arhitekt

Mehmed-paša Sokolović Osmanskog carstva. Most je izgrađen u periodu od 1571. do 1577. godine.

Mehmed-paša Sokolović se obratio svom zavičaju, još u vrijeme kad je kao mlad dvorjanin, doveo svoje roditelje i braću u Carigrad, preveo ih u islam i oca Džemaludin Sinan-bega postavio za upravitelja jednog od svojih vakufa u Bosni. On se, sumnje nema, prvo sjetio svog sela Sokolovića, gdje je 1557. godine sagradio džamiju, mekteb, musafirhanu, imaret, vodovod i česmu. Džamija je stradala u Prvom srpskom ustanku 1806. godine. Prema jednom aktu višegradskog kadije, koji je upućen bosanskom veziru Ibrahim Hilmi-paši, ustanici su sa ove džamije i drugih Mehmedpašinih zadužbina u selu Sokolovićima skinuli šesdesetak tovara (kosijskih) olova i otjerali ih u Srbiju. Od musafirhane gdje su besplatno konačili putnici-namjernici još su se potkraj prošlog stoljeća vidjele ruševine.

Ostaci vodovoda još duže su svjedočili da je to bilo rijetko tehničko djelo u građevi-

Džamija u Sokolovićima kod Rudog

narstvu ove vrste. Pomenuta džamija je stradala i u ovom ratu, ali je opet, hvala Allahu dž.š., obnovljena i otvorena 4. kolovoza 2007. godine.

Jedan od najvećih svjetskih vojskovođa, već istaknut u ratovima sa Ugarskom i Austrijom (1526.-1533.), u vrijeme sultana Sulejmana I Veličanstvenog, Mehmed-paša Sokolović obavlja razne dužnosti u carskom saraju. Već 1543. bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša), a 1546. biva unaprijeđen u kapundan-pašu. Za dalje ratne zasluge, posebno na istoku i u perzijskoj vojni, ovaj plemeniti Bošnjak dobiva položaj trećeg vezira 1555. Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva - 28. lipnja 1565. godine Mehmed-paša biva unaprijeđen na položaj prvog činovnika Carstva.

Nakon pogibije Sulejmana Veličanstvenog pod opsjednutim Sigetom 6. rujna 1566., janjičari na juriš zauzimaju Siget tri dana kasnije. Pune tri sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj se nalazio Sulejman Veličanstveni, Mehmed-paša je čvrsto držao vojnu snagu Carstva u svojim rukama, a i kasnije punih 13 godina bio je - u sklopu Carstva - jedan od najsnažnijih svjetskih vladara. Osvajanjem Sigeta, pod vodstvom Mehmed-paše Sokolovića, hrvatski ban Nikola Zrinski živ je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed paša Sokolović šalje svom nećaku, Gulabiagi, budimskom namjesniku sa zadatkom da je proslijedi do Beča na ugarski carski dvor.

20 godina nakon što je sagradio ćupriju na Drini (na kojoj su 415 godina poslije poklane hiljade njegovih Bošnjaka tokom krvave 1992. godine od strane ratnih monstruma Milana i Sredoja Lukića, Željka Leleka, Mitra Vasiljevića i ostale višegradske zločinačke bande), u atentatu, od navodne dvorske lude, u 73. godini gine slavni Bošnjak, jedan od najvećih kojeg kao narod imasmo, Mehmed-paša Sokolović. Po predajama zadavljen je od derviša iz Vučitrna, podmuklo i iznenadno kad je pokušao da izvadi svoju kesicu i daruje ga uobičajeno bakšišom. Međutim, djela žive puno duže od ljudi i nema sumnje da će i priča o velikom veziru, Mehmed-paši Sokoloviću, vladaru svijeta sa Drine, živjeti dok ima ijednog Bošnjaka. q

ŽIVJETI ISLAM Islamske teme

Muhammed a.s. – Poslanik islama (IV) Mirza ef. Mešić (...) U Časnom Kur'anu na više mjesta Dragi nam Bog govori da su većinu Poslanika prije Muhammeda a.s. u laž utjerivali, ismijavali, progonili, a da su neke od njih čak i najokrutnije ubili. Narodne ili plemenske vođe, koje su često imale neograničenu vlast, nisu tako lako mogle podnijeti promjenu starog naslijeđenog poretka, zasnovanog na nepravdi, kršenju temeljnih ljudskih prava, iskrivljenoj i lažnoj vjeri te prihvatiti vjeru u Jednoga, Istinskoga Boga. Naprosto, lokalnim oligarsima i plemenskim vođama nije bilo u interesu da se izjednačavaju bilo s kim, osobito ne sa siromašnima i svojim robovima, a što je jedno od temeljnih učenja islama.

Stoga su svim sredstvima onemogućavali Poslanike u njihovim misijama, koji za ono što su propovijedali nisu tražili nikakvu nadoknadu nit su pretendirali na visoke političke položaje. Poput svojih prethodnika, istu je sudbinu doživio i Muhammed a.s. Čak i kad je odlučio napustiti rodni grad, njegovi ga neprijatelji nisu pustili na miru. U zadnji je tren uspio umaknuti naoružanim mekkanskim mladićima, koji su ga u noći uoči samog odlaska u Medinu pokušali planski ubiti, te se s najvjernijim prijateljem Ebu Bekrom r.a. skloniti u obližnju pećinu Sevr. Tih je nekoliko dana za Muhammeda a.s. predstavljalo najopasnije momente u njegovom životu. Sve raspoložive snage i najbolje arapske vodiče mekkanski su vlastodršci angažirali da pronađu i ubiju Muhammeda a.s. Onome tko bi to učinio bila je obećana i bogata nagrada uz sve povlastice koje je nudilo mekkansko džahilijjetsko društvo.

Dobro su znale mekkanske glavešine da će Muhammed a.s. uspjeti u svojoj misiji u Medini, ako ostane živ, te ugroziti cijeli poredak stare Arabije. I zato su ga željeli ubiti po svaku cijenu. No, Allahovom voljom, nisu uspjeli.1

Dolazak u Medinu Koliku su god mržnju mekkanski pogani (mušrici) iskazivali prema Muhammedu a.s., još će mu veću ljubav i odanost pokazati stanovnici Medine.2 Puno su toga čuli o uzvišenoj misiji svoga novog

sugrađanina i njegovim plemenitim osobinama. Mnogi su od njih već postali muslimani, a drugi su čekali islam primiti pred samim Muhammedom a.s. Svaki su dan napuštali svoje redovite poslove kako bi osobno svjedočili trenutak Muhammedovog a.s. ulaska u Medinu čije će posljedice, kasnije će se ispostaviti, donijeti takve promjene da će preusmjeriti hod sveukupne ljudske povijesti. I konačno su ga dočekali pjevajući mu “Talea-l-Bedru Alejna…”, stihove koje generacije muslimana pjevuše prigodom obilježavanja Hidžre, najznačajnijeg događaja u povijesti islama. Hidžrom je započeo novi i sasvim drugačiji period Muhammedove a.s. poslaničke misije. U Mekki su muslimani bili proganjana manjina, a u Medini postaju važan politički, ekonomski i sigurnosni subjekt, najprije u okvirima Arapskog poluotoka, a ubrzo i u svjetskim razmjerima. Dok je u Mekki strahovao za vlastiti život i živote svojih sljedbenika od agresivnih Mekkelija, u Medini će Muhammed a.s. dobiti vlast, odnosno povjerenje predstavnika plemena Evs i Hazredž te ostalih plemena da uredi medinsku grad/državu po Božjoj volji. Muhammed a.s. je poduzeo tri važne akcije, tri povijesna koraka u ostvarenju tog cilja: izgradnja džamije, bratimljenje muhadžira (doseljenici iz Mekke) i ensarija (pomagači, stanovnici Medine) i sastavljanje Medinske povelje, prvog pisanog Ustava u ljudskoj povijesti u današnjem smislu i značenju te riječi.

Uspostava novog (islamskog) poretka Nakon dolaska u Medinu, Muhammedov a.s. je prvi zadatak bio započeti izgradnju Islamskog centra, odnosno džamije, kao mjesta zajedničke molitve, edukacijskog centra, sastajališta za muslimane, prihvatilišta za nemoćne i mjesta važnih društveno-političkih događaja.

Muhammed a.s. će u džamiji dočekivati razne delegacije, u njoj će sa svojim ashabima donositi strateške planove, vršiti pripreme za obranu interesa zajednice te ispred nje ispraćati vojne ekspedicije. Po-

slanikova džamija je preteča modernih društvenih, političkih i institucija humanitarnog karaktera u muslimanskom svijetu. Prve građevine u svim muslimanskim gradovima, poput Kaira, bile su džamije oko kojih su formirana prva naselja. Vidjevši kakav utjecaj džamija ima na svijest muslimana i medinski su munafici (licemjeri) odlučili napraviti svoju koja nije potrajala dugo, jer Muhammed a.s. nikad nije klanjao u toj džamiji. U prvim danima svoga boravaka u Medini, Mekkelije su imale velikih poteškoća sa privikavanjem na novu sredinu. Posebno im je teško padala klima. Skoro svi ashabi iz Mekke teško su se razboljeli. Da bi im olakšali boravak u Medini, te ih ohrabrili da se osjećaju kao u vlastitom gradu, ensarije su odlučile pobratimiti se sa svojim novim sugrađanima, braćom u vjeri, što je značilo i podjelu imetka i svih pogodnosti koje su uživali domaći stanovnici. Iako će kasnije Mekkelije vratiti imetak svojim domaćinima, jer su ga smatrali dugom časti, ni prije ni poslije slično nije zabilježeno u povijesti. “I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu - to su, zaista, pravi vjernici - i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.

A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.” (El-Hašr, 8-9.)

Prije islama, dva su medinska plemena međusobno ratovala koliko su i postojala.

Tek ih je Muhammed a.s. snagom islama uspio ujediniti kao što će ujediniti i cijelu Arabiju. U prvoj godini boravka u Medini, Muhammed a.s. i njegovi ashabi postavit će sami fundament islamskoga društva, ukupne islamske kulture i civilizacije. Sama hidžra je dokaz da je Muhammed a.s. do prvih pravih rezultata svoga djelovanja morao izboriti osobnim zalaganjem, trudom i planiranjem. Božja je pomoć stizala tek kada su iscrpljene sve zemaljske mo-

47

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM gućnosti i kada se djelovalo po kur'anskosunnetskim smjernicama te u skladu sa okolnostima i sredinom življenja. Ovi nas primjeri uče da bez planiranja, ustrajnosti i žrtve muslimani ne mogu polučiti uspjeh u izgradnji svoje zajednice.

Početak izgradnje pravednog društva

48

J O U R N A L

Sada su u Medini živjeli muslimani muhadžiri i muslimani ensarije zajedno sa svojim sugrađanima Židovima te ostalim plemenima koja u to vrijeme još nisu primila islam. Osim što se demografska struktura stanovništva promijenila, nastale su i potpuno nove okolnosti u kojima je bilo nužno hitno definirati najvažnije stvari među pripadnicima različitih plemena i različitih vjerskih skupina u njihovim međusobnim odnosima, pravima i obvezama. Svaka je etnička grupa imala vlastitog vođu čiji je autoritet ovisio od podrške njegovih sljedbenika. Plemena Evs i Hazredž jednoglasno su pristali da ih od sada vodi Muhammed a.s. iz plemena Qurejš, što je do tada bilo nezamislivo.

Njegova plemenska pripadnost nije imala nikakav značaj koliko je imala njegova poslanička uloga. No, Muhammed a.s. je bio samo prvi od jednakih, bez ikakvih privilegija u odnosu na svoje sljedbenike i ostale građane Medine. Zabilježeno je nekoliko slučajeva da su pojedinci Muhammeda a.s. dovodili pred sud radi neriješenih međuljudskih odnosa i određenih materijalnih potraživanja. Često će Muhammed a.s. naglašavati da Arap nema nikakve prednosti kod Boga nad nearapom, osim po kvaliteti vjere. Pred sudom su apsolutno svi isti i nitko po islamu ne može dobiti imunitet od odgovornosti pa radilo se i samom vođi. Znao je Muhammed a.s. da bez jasnih zakona i propisa, koji određuju prava i dužnosti onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada, nema opstanka ni jednom društvu, pa ni medinskom. Zato će Muhammed a.s. osmisliti pisani dokument koji točno uređuje međuplemenske i međuvjerske odnose u Medini. Kasnije će taj dokument biti nazvan Medinska povelja ili Medinski ustav. Nastajao je u etapama kao rezultat rasprava i dogovora između Muhammeda (a.s.), njegovih suradnika, ashaba, i izabranih predstavnika Medine. Povelja nije bila jednostran akt, odnosno volja jedne strane, nego je nastala na osnovama kompromisa svih uključenih strana.

U jednom od članaka Ustava pisalo je da medinski Židovi čine jednu zajednicu zajedno sa muslimanima. Oni Židovi koji

Mekka su poštovali Povelju imali su pravo na pomoć i podršku sve dok se ne ogriješe o muslimane ili dok ne pomognu njihove neprijatelje (Čl. 16). “Židovima njihovi vlastiti troškovi, a muslimanima njihovi.

Oni će pomoći jedni drugima u slučaju bilo kojeg napada na ljude obuhvaćene ovim dokumentom. Bit će iskreno prijateljstvo, razmjena dobrih savjeta, korektnog ponašanja i neće biti nikakvih izdajstava među njima (Čl. 37)3 Samo treba pogledati kako su Židovi živjeli u drugim sredinama i kako se neljudski odnosilo prema njima, a kakva su prava dobili u Medini, pa da se uvidi sva vrijednost Medinske povelje. Bilo je to sedmo stoljeće nove ere. Nezabilježen dokument sve do 1948. godine kada će Organizacija UN-a u nekoliko dokumenata zaštiti ljudska prava i slobode. Židovi su imali priliku živjeti u miru u Medini, kao što su slobodno živjeli i trgovali kroz cijelu povijest islama u različitim dijelovima muslimanskog svijeta, no kasnije će medinski Židovi u više navrata prekršiti sporazum i tako ugroziti opstanak Medine, zbog čega je Muhammed a.s. bio primoran da ih protjera. Zlonamjerni takav Muhammedov a.s. potez tumače kao progon ili čak i genocid nad Židovima. Međutim, tada je to bilo sasvim razumljiva gesta. Izdajstvo medinskih Židova i grubo kršenje sporazuma dovelo je u opasnost cijelu Medinu i budućnost misije Poslanstva. Muhammed a.s. i muslimani Medine nisu mogli dopustiti da budu dva i više puta izigrani. Razlozi ovakvog židovskog ponašanja vjerojatno leži u činjenici jačanja Muhammedovog a.s. autoriteta i konačne spoznaje da oni neće zavladati Medinom. Nisu se mogli ni pomiriti sa činjenicom da je Bog poslao Objavu nekome tko nije Židov, o čemu i Kur'an govori na više mjesta.

Bitke za islam Islam je istovremeno i vjera i zakon koji definiraju pravila ponašanja i donose

univerzalne principe za svako vrijeme, mjesto i okolnosti. Islam je skup propisa koji čovjeka čine čovjekom. To je podrazumijevalo i propise o ratu, jer ljudska povijest je više povijest rata nego mira.

Zbog činjenice da svi ljudi neće povjerovati niti slijediti Muhammeda a.s. te da će islam i muslimani “steći” svoje neprijatelje, islam je donio i propise o obrani mlade zajednice od njenih neprijatelja. Nizom kur'anskih ajeta muslimanima ne samo da je dozvoljena nego je naređena oružana borba protiv svih onih koji ugrožavaju opstanak islamske zajednice, a takvih kroz povijest zaista nije nedostajalo.

Oko tih kur'anskih ajeta i dan-danas najviše je sporenja i nerazumijevanja kod nemuslimana. Često se islam optužuje kao nasilna religija sklona agresiji, osvajačkim ratovima i ubojstvima nemuslimana. Takve optužbe su najgnusnija podvala islamu. No o tome ćemo posebnom prilikom. Ovdje treba kazati da nijedna ideologija poput nacionalizma, fašizma, socijalizma ili komunizma, koje su odnijele milijune života, nije nastala u islamskom svijetu. Muhammedu a.s. je sada dozvoljen džihad za razliku od mekkanskog perioda, kada je samo pozivao u vjeru i trpio različite vidove uvreda i poniženja. Sada su svoje dostojanstvo i pravo na vjeru muslimani mogli braniti i vojnim putem.

Za deset godina poslaničke misije u Medini, muslimani su na čelu sa Muhammmedom a.s. morali nekoliko puta vojno braniti svoju zajednicu i svoj grad od mekkanskih pogana, ali indirektno i od tadašnjih sila Bizanta i Perzije. Bio je to početak oružanih sukoba i početak kraja kako predislamskog džahilijetskog arapskog društva, tako i moćnih susjednih carstava, izraslih na nepravdama i grubom kršenju elementarnih ljudskih prava. Na scenu je dolazila nova sila, čiji su protagonisti više voljeli budući vječni svijet nego njihovi neprijatelji ovaj. Muslimani se javljaju kao nova poletna snaga i u nekoliko desetaka godina snagom vjere, a ne isključivo mača, uspostavit će novi politički poredak u tom dijelu svijeta koji je osiguravao zaštitu života, vjere, imetka i časti. No prije ekspanzije islama, nezabilježene u povijesti širenja vjera, muslimani su u malim bitkama morali obraniti nastavak i dovršetak poslaničke misije. Netom što se uspostavilo islamsko društvo u Medini, uslijedile su najznačajnije bitke za opstanak islama.

Spomenut ću samo neke od njih. U prvoj, bici na Bedru, koja se dogodila 2. godine Muhammedovog a.s. boravka u Medini u mjesecu ramazanu, muslimani su izvojevali sjajnu pobjedu. Iako malobrojni i sla-

ŽIVJETI ISLAM bije opremljeni, ali sa čvrstom vjerom u Allaha dž.š.i pouzdanjem u njegovu pomoć, muslimani su pobijedili tri puta nadmoćnijeg neprijatelja. Iako je trajala samo dva sata i sa zanemarivim brojem učesnika u usporedbi s velikim bitkama iz povijesti ljudskog roda, za islam i muslimane bitka na Bedru je bila presudna za opstanak i nastavak misije islama. U ovoj su bici poginuli neki od najvećih neprijatelja islama i muslimana kao što je bio Ebu Džehl, a Muhammed a.s. je pokazao svoju veličinu kada nije dozvolio pogubiti zarobljene pogane, koji su svoj život mogli otkupiti naučivši po deset nepismenih muslimana čitanju i pisanju. U drugoj bici, godinu kasnije, muslimani će od dobivene bitke doživjeti poraz. Bilo je to na Uhudu, kada su muslimani požurili sakupljati ratni plijen, neprijatelj ih je iznenadio i porazio, a Muhammed a.s. je jedva sačuvao živu glavu.

Dragi je Bog ovom bitkom naučio muslimane sve o njihovom odnosu prema ovome odnosno budućem svijetu; kada se svim svojim bićem okrenu prema ljepotama ovoga svijeta, odnosno kada im taj svijet postane preokupacija i jedini cilj: poraz i neuspjeh su neminovni. Nakon Bedra i Uhuda, mekkanski će vlastodršci okupiti do tada neviđenu koaliciju, s ciljem konačnog uništenja Medine i muslimana. Bila je to bitka na Hendeku. Više od 10.000 dobro naoružanih poganskih boraca protiv 3.000 muslimanskih branitelja. Opsada Medine je potrajala 45 dana, no nevjernici nisu uspjeli ući u Medinu. Nakon tog neuspjelog pohoda cijela Arabija je čula sa Muhammeda a.s. i njegove ashabe. Od tada je Muhammed a.s. diktirao tempo u konačnom obračunu s poganima Mekke. A taj će se konačni obračun dogoditi bez prolijevanja krvi i bez osvetničkih akcija. Osme godine po hidžri, Muhammed a.s. je na čelu od 10.000 ashaba ušao u Mekku i označio kraj rata između muslimana Medine i pogana Mekke. Iako su Mekkelije očekivale osvetu, Muhammed a.s. je oprostio svima koji nisu počinili zločin i tako osvojio srca Mekkelija, koji su pohitali primiti islam, jer su još jedanput svjedočili Muhammedovu a.s. velikodušnost i mudrost Poslanstva. Tako je i Ebu Sufjan, tada veliki neprijatelj islama, a kasnije dobar musliman, odgovorio svojoj ženi Hindi, naručiteljici ubojstva Hazreti Hamze, voljenog Muhammedovog a.s. strica, na njenu opasku da će Muhammed a.s. porušiti Mekku, a stanovnike poubijati: “Hinda, on ne ruši kuće, on osvaja ljudska srca.” Bilo je je to 20. ramazana 630. godine.

Muhammed a.s. je mogao birati gdje će nastaviti živjeti u rodnom gradu Mekki ili

Medini, gradu čiji su ga stanovnici ugostili kada mu je bilo najteže. Odabrao je Medinu u kojoj će dočekati i kraj Objave i svoga zemaljskog života. U zadnje dvije godine života Muhammed a.s. će primiti brojne delegacije arapskih plemena, ali i predstavnike okolnih carstava koji su željeli primiti islam ili uspostaviti dobre odnose s novom državom/hilafetom. U ovom tekstu bitno je spomenuti još i oprosni hadž, zapravo prvi i jedini kojeg je obavio Muhammed a.s. Bilo je to otprilike dva mjeseca prije njegova preseljenja na Ahiret. Tom prilikom Uzvišeni je Allah objavio Muhammedu a.s. posljednje ajete Časnoga Kur'ana: “...danas sam vam vašu vjeru usavršio, svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” Utemeljio je hilafet, islamsku državu i ostavio je u emanet svojim ashabima, ali i svim generacijama muslimana do Sudnjega Dana: Kur'an, autentičnu Riječ Božju i posljednju Poruku te Sunnet, osobni doživljaj i prakticiranje vjere islama. Umro je kao Pečat Poslanika, ali i običan čovjek, rob Božji. Strogo je zabranio da se od njegova mezara napravi svetište, jer se samo Bog obožava, a ne Poslanik. Njegov je život stalna inspiracija i duhovna hrana svim muslimanima i muslimankama, koji ga slijede u svim aspektima njegova života. Veličina vjere kod jednog muslimana ili muslimanke mjeri se kvalitetom ljubavi prema Muhammedu a.s.

Ako su veličina cilja, nedostatak sredstava i beskrajnost uspjeha tri mjerila ljudskog genija, tko će se usuditi usporediti prema ljudskim mjerilima nekog velikana suvremene povijesti s Muhammedom? Najslavniji su samo baratali oružjem, mijenjali zakone, carstva; utemeljili su (ako su nešto i utemeljili) samo materijalne sile koje su se često rušile pred njih samih. A on je pokrenuo oružje, zakonodavstvo, carstva, narode, dinastije, milijune ljudi na trećini nastanjene zemaljske kugle. Osim toga, pokrenuo je oltare, bogove, vjere, misli, vjerovanja, duše: na osnovu Knjige, čiji je svako slovo postalo zakonom. Ustanovio je duhovnu nacionalnost koja obuhvaća narode svih jezika i rasa, a nadahnuo je mržnju prema lažnim bogovima kao neizbrisivu značajku te muslimanske nacionalnosti i ljubav prema Bogu, jednome i bestjelesnom. Ideja o jedinstvu Božjem, objavljena u dosadi nevjerojatnih teologija, imala je sama po sebi takvo djelovanje da je, prasnuvši na njegovim usnama, izazvala požar starih hramova idola i zapalila svojom svjetlošću trećinu svijeta. Da li je taj čovjek bio obmanjivač? Nakon što smo dobro proučili njegovu povijest, ne mislimo tako. Obmana je licemjerje uvjerenja. A licemjerje nema snage koju

ima uvjerenje, kao što nema nikad jačinu vjerodostojnosti. Filozof, govornik, apostol, ratnik, osvajač ideja, utemeljitelj razumskih dogmi, vjeroispovijesti bez slika, osnivač brojnih zemaljskih carstva i jednog duhovnih, to je Muhammed! Po svim mjerilima ljudske veličine, koji je čovjek bio veći od njega?...4

Umjesto zaključka Ako bi uspoređivali mekkanski i medinski period Objave, odnosno poslaničke misije, možemo s pravom kazati da je medinski bio puno uspješniji i plodotvorniji za Muhammeda a.s. i njegove sljedbenike.

Islam i muslimani u Medini bivaju zvanično priznati. Njihova Umma, njihova država postala je prva politička tvorevina u povijesti koja nije formirana na teritorijalnom ili nacionalnom principu. To je bila nadnacionalna i multikonfesionalna država i zajednica, utemeljena na tevhidu, vjeri u Jednoga Boga. Niti jedan drugi sustav, a kamoli pojedinac, ni prije, a ni poslije, nije uspio sa manje sredstava urediti zajednicu na način kako je to Muhammed a.s učinio. Analiziramo li i kur'anske ajete objavljene u Mekki sa onima objavljenim u Medini uvidjet ćemo da se i tu mijenja način Allahova obraćanja Muhammedu a.s., odnosno svakome čovjeku. I dok mekkanski ajeti hrabre Mekkelije da se ostave vjere u više božanstava i prihvate vjeru u Jednoga Boga, medinski ajeti donose propise i zakone za mladu zajednicu koja će postati univerzalna paradigma za savršeno društvo sa nesavršenim ljudima. Medinska zajednica uređena i predvođena Muhammedom a.s. i najboljom generacijom ljudi koji su hodali zemljom ostat će cilj svakoj muslimanskoj zajednici do Sudnjega dana u pokušaju da ostvare ozračje pravednoga društva kakvog je uspio organizirati Muhammed a.s.

Neka su mir i spas Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i njegovim časnim ashabima. q

49

Bilješke: Mekki je neprijateljstvo prema islamu doživjelo U svoju kulminaciju. Muhammed a.s. je u takvoj situaciji naložio svome bratiću Aliju r.a., kasnije četvrtom halifi, da vrati sve stvari koje su bile povjerene Muhammedu a.s. na čuvanje, kako prijateljima tako i neprijateljima, a tek onda da dođe za njim u Medinu. Da bi zavarao svoje progonitelje ostavio je Alija u svome krevetu što je ujutro jako iznenadilo, ali i još više razljutilo mekkanske mušrike.

2 U to vrijeme Medina se nazivala Jesrib.

3 Montgomery Watt, Muhammad at Medina, Oxford, Clarendon Press, 1956, str. 221-228.

4 Preuzet citat iz: Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s., Djelo, knjiga 2, Zagreb, 1977. Str. 269.

1

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija

Inteligentna igra znakova “Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude jasno da je Kur'an istina...” (Fussilet, 53) Edin Tule

50

Planeta Zemlja je fantastičan poligon za istraživanje zahvaljujući bogatstvu različitih pojava i intrigantnih ekosistema koji mame pažnju svakog radoznalog uma. Ona je data na predano istraživanje čovjeku uz više priručnika za korištenje.

Posljednji priručnik za korištenje Planete i njenih dobara, Kur'an, svojim poglavljima otvara um čovjeka prema mikrosvijetu (“Pčele”, “Mravi”, itd.), prema makrosvijetu (“Pulsari”, “Sunce”, itd.), ali više od svega prema razumijevanju čovjeka (“El-Insan”, “An-Nisa'”, “Eš-Šura”, itd. ) kao glavnom korisniku Planete.

U ajetu s početka ovog rada Stvoritelj svjetova otvara ljudske vidike paralelno u pravcu dva poligona, potičući nas da promišljamo pojave na horizontima u komparaciji s pojavama u ljudskom biću. Uzimajući u obzir da je veći dio ljudske inteligencije određen čovjekovim prošlim, sadašnjim i budućim okruženjem – odnosno njegovom percepcijom tog okruženja - krenućemo od najjednostavnijih pojava na nebu i pokušati naći njihov ekvivalent u samom čovjeku.

Oblaci misli

J O U R N A L

“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi - blijesak munje Njegove gotovo da oduzme vid.” (Nur, 43) Poznato je da ajet iznad precizno opisuje proces nastajanja oblaka jasno ističući tri etape: kretnje oblaka zahvaljujući vjetru; njihovo grupiranje/spajanje; i na kraju, njihov rast kroz gomilanje i kondenzaciju. Međutim, pitanje je da li promatranjem smislenih kretnji na nebu iznad nas možemo objasniti određene mentalne procese u našim glavama? Ukoliko oblake zamijenimo mislima, vidjećemo da i misli bivaju navođene različitim društveno-političkim strujanjima, nakon kojeg se spajaju, pa gomilaju da bi u zavi-

snosti od kvalitete misli i njihove čistoće udahnule život društvu ili mu naštetile destruktivnim idejama koje poput grada razaraju organizacijske ćelije društva.

Ukoliko ste u skorije vrijeme letjeli avionom lako ćete prizvati slike oblaka vrlo različitih dimenzija, boje i oblika. Na određenom dijelu neba oblaci su razbacani u paramparčad te nije došlo do njihovog spajanja niti gomilanja, odnosno udruživanja u zahtjevnije strukture. Takvi razbacani i usitnjeni oblaci imaju svoju puku dekorativnu vrijednost i iz njih neće poteći ni kap kiše koja će kvalitetno dotaknuti nečiju zemlju. Slično je i sa umovima koji, naprimjer, čitanjem, putovanjima, itd., nisu sakupili dovoljno ideja nego površno prilaze svemu. Slično tome, mnošto pojedinaca se može okupiti/ okupljati na jedno mjesto, a da uopće ne dođe do izgradnje međuljudske arhitekture ideja i projekta koji će generirati ljepši svijet. Vrlo često, oblaci iako spojeni i nagomilani, ne nude Zemlji ono što će je oživjeti i oploditi, nego isijavaju zaglušujuću grmljavinu i prosipaju grad koji nanosi štetu prirodi i ljudima. Poput određenog parčeta neba ispunjenog zgusnutim crnim oblacima i ljudski um može biti krcat diskutabilnim znanjem i mračnim ideologijama koje natapaju različita društva kiselinom koja kapa iz njihovih pera.

Promatrajući nebo na ovaj način ono postaje, iako i dalje vrlo skupa, ipak svima dostupna pokretna laboratorija koja nam omogućava – dok sjedimo s dragim ljudima na nekoj klupi – da objasnimo, sebi i drugima, misaone procese, koncepte intelektualne sterilnosti, različita društvenopolitička strujanja, prednosti timskog rada u odnosu na neuvezane napore kvalitetnih pojedinaca ili uzroke kolektivne (ne)inventivnosti određenog podneblja.

Crne rupe Najneobičnija rupa - spomenuta u zadnjem uputstvu za korištenje Planete - iz koje možemo derivirati izuzetno korisne

zaključke je rupa u brodu koju buši Musaov, a.s., tajanstveni saputnik Hidr, r.a., koji jednim, na prvi pogled, destruktivnim potezom rješava egizistencijalna pitanja radničke klase ugrožene vladom, tj. njenim nemilosrdnim zakonima konfiskacije privatnog vlasništva. Postoje i mnogo zanimljivije crne rupe u živom organizmu (zemlji) u koje se povlačio jedan od najorganizovnijih oblika života (mravi) sklanjajući se ispred najmoćnijeg čovjeka na Planeti ikad (Sulejman, a.s.).

Nisu se samo mravi sklanjali u svoje rupe ispred Sulejmana, a.s., jer je on pored osvajanja kopna bio pionir u istraživanju oceana, nego su to činili i brojni iznenađeni stanari oceanskog dna koji su se povlačili ispred ekspedicije njegovih agilnih ronilaca (v. El-Enbija, 82).

Međutim, ovdje ćemo govoriti o nebeskim tijelima sa toliko jakim gravitacijskim poljem da im ni svjelost ne može umaći. Ove crne rupe mogu biti veličine graška, a da pri tome, svojom gravitacijskom silom, mogu usisati u svoj bezdan nebeska tijela veličine našeg Sunca. Šta u ljudskom organizmu može biti određeni ekvivalent opisanom nebeskom tijelu?

Oko je, naprimjer, isto tako veličine graška, s potpuno crnom zjenicom koja može obuhvatiti u jednoj sekundi, naprimjer, Mount Everest, cijelu panoramu jednog megapolisa ili krajolik sačinjen od nekoliko hektara šume i jezera. Tako i dobar dio od onoga što oko usisa kroz svoju zjenicu završava u nepoznatim dijelovima ljudske podsvijesti, gdje se gomila i/ili slaže, dok samo mali broj ljudi uspijeva te nepregledne arhive slika kvalitetno iskoristiti.

Duga misli i osjećaja Na koji način povezati dugu, kao pojavu na nebu, sa čovjekom i onim što se zbiva u njemu? Da bi se pojavila duga, ta lepeza najrazličitijih boja posloženih u polukrug na nebu, neophodno je da se na nebu pojave u isto vrijeme dvije krajnosti – Sunce i kiša. Vrlo je slično i sa intelek-

POVRATAK U BUDUĆNOST tualnim procesima u čovjeku. Ukoliko želimo u našim srcima i umovima probuditi cijelu lepezu najrazličitijih osjećaja i misli neophodno je da vlastita bića izlažemo različitim krajnostima, odnosno nepredvidivostima. Nijedan čovjek ne želi da mu mozak ostane bez dopamina, enzima bez kojeg padamo u indiferentnost i depresiju, a najbolji način za povećanje lučenja dopamina je izlaganje naših bića različitim nepredvidivim situacijama.

“Krajnosti” u prirodi koje potiču kreativne procese u čovjeku su, naprimjer, Sunce i snijeg ukoliko im se izložimo skijajući na nekoj planini. Slično je i sa boravkom u dijelovima naše Planete gdje se pjenušavi morski valovi razbijaju o okomite hridi; točke sudaranja sjevernog i južnog vjetra na planinama; mjesta dodirivanja morskih struja, itd. Jedan od najkreativnijih položaja u koje čovjek može dovesti svoje tijelo je stanje skoka u vodu sa neke tvrde površine tokom kojeg, u samo nekoliko sekundi, mijenjamo tri životne sredine (kopno, zak i voda). Jedna od najpoticajnijih situacija za čovjekove kognitivne procese je probijanje nježne i propustljive vodene opne najtvrđim dijelom ljudskoga tijela (lobanjom), bilo da uranjamo ili izranjamo.

Stvoritelj čovjeka i njegov najbolji Poznavalac s razlogom potiče kod čovjeka taj, u kreativnom smislu, neprocjenjivi osjećaj neizvjesnosti i vremenske oskudice: “A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali? Ili su stanovnici sela i gradova sigurni da ih naša kazna neće stići danju dok se budu zabavljali?” (ElE'araf, 97-98)

Ljudska jezgra U vrijeme dok čovjek još nije bio izgubio senzibilnost u pogledu cijelog bogatstva zemljinih ekosistema, cijeneći ih i uvažavajući iz ljubavi prema Stvoritelju istih, planeta Zemlja nije imala svoje ledene polove nego je na svim njenim meridijanima vladala optimalno ugodna klima bez oscilacija u temperaturama. U prilog toj činjenice govore brojni fozilizirani primjeri flore i faune tipične za tropske krajeve, a koji su pronađeni na sjevernom i južnom polu. Čovjekovo otuđenje od svoje zdrave prirodnosti direktno je uticalo na uvjete života na Planeti, tj. zamrzavanje velikog postotka dvaju čovjekovih polova – uma i srca – odrazilo se na surovost uvjeta života na polovim Planete. A kada su smrznuto srce i razum uskraćeni za procvjetavanje u svoj svojoj

ljepoti – izuzimajući periodične refleksije tuđe svjetlosti slabog intenziteta – kako potaknuti proljeće srca i uma? Kako liječite gangrenu duše i uma?

Osim što čovjek sa svojom matičnom planetom dijeli isti postotak minerala, jezgra planete Zemlje je, svjedoče naučnici, sačinjena od užarene tekuće magme koja doprinosi zemljinom okretanju, a u mnogome podsjeća na čovjekovu srž. Taj nemir u utrobi Zemlje je toliko snažan da bi naša Planeta eksplodirala u paramparčad samo da nije njenih ispušnih ventila u vidu erupcije vulkana, zemljotresa, gejzira, itd.

Slično je i sa čovjekom pošto je stvoren sa velikim unutarnjim nemirom koji ga čini da se kreće, istražuje, osvaja planinske vrhove, ukroćuje divlje rijeke, traži odgovore, testira teze, prkosi gravitaciji, usvaja mišljenja, pomjera svoje granice, mapira okeansko tlo, preispituje prijatelje, vodi ratove, mijenja sredine, itd. Čovjekov unutarnji nemir je i njegova najveća pokretačka snaga ukoliko taj nemir tretira poput jogunastog konja kojeg zna zauzdati, timariti i voditi u pravim smjerovima. Ljudski nemir biva tretiran kroz redovne erupcije misli i emocija koje izlaze iz čovjeka putem raznih ispušnih ventila. Nekada je to vika u šumi, pljusak suza, pecarski štap, teniski reket, olimpijski bazen, a nekad pero ili neki drugi vid vatrenog oružja.

Zaključak Koliko je teško prebrojati Allahove znakove u svijetu možda najbolje govori činjenica da su oceani do dana današnjeg

istraženi svega 3%. Oko 97% vodenog prostora planete Zemlje je još uvijek pun iznenađenja za naše umove uz ogromne mogućnosti komparativnog promišljanja mnoštva znakova. Ljepotu svijeta, kao ni njegovu mudrost, ne možemo otkriti preko stranica tuđih knjiga, bez obzira koliko one zanimljive i iscrpne bile, nego preko iskustva iz prve ruke. Bježeći od društvenog konteksta koji može inicirati krv i znoj iz naših tijela, a suze u našim očima, ustvari bježimo od iščitavanja najvažnijih stranica proaktivnog života i rizikujemo da skončamo emocionalno nepismeni. Luk koji vadimo iz crne i vlažne zemlje zabezeknuti njegovom sniježnom bjelinom ulijeva nadu jer nam govori da u svakom mjestu i vremenu čovjek – uz najveću aktivnost – može ostati čist poput snijega bez obzira na društveno crnilo i ideološku tamu. Kao što ljubimo Kur'an prije i poslije čitanja njegovih stranica u znak zahvalnosti Stvoritelju jer smo pronikli u značenje nekog ajeta, i detalji ovog opipljivog svijeta zahtijevaju istu ljubav i nježnost. Posebno nakon što nas Gospodar nadahne njihovih ispravnim iščitavanjem. Oblaci misli i emocija najljepše zuje kad su zasićene zdravim prirodnim nektarom koji sija ispod duge jer tada umovi i srca postaju aktivne košnice koje osnažuju i osvježavaju svojim medom. U suprotnom, umjesto duge imamo udaljenu lelujavu polarnu svjetlost koja nastaje u gornjim slojevima atmosfere, a koja ističe ozebline duša uslijed prekida dovoda hranjivih tvari, nakon čega slijedi raspadanje ili amputacija promrzlina u dugoj povorci šepajućih duševnih bogalja. q

51

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA Sagledavanja

Čvrsto uvjerenje ili čvrsta zloupotreba vjere? Što se desi sa vjerom i vjerskim kada budu zloupotrijebljeni? Ukratko: kaos! Strah, nevjerica, podozrenje, zebnja, odvratnost i mučnina u stomaku na činjenicu da se jedna tako uzvišena stvar može toliko srozati i vulgarizirati.

Mirnes Kovač

52

Danas se vulgarizacija vjere i vjerskog dešava obostrano i od onih koji vjeru brane i od onih koji je napadaju. Slike osakaćenih i ukrvavljenih na bagdadskim ulicama ili u pakistanskim džamijama, stotine mrtvih i još više ranjenih su postale samo varijabilne brojke koje danas slušamo (i sve više primamo) poput kakve vremenske prognoze. “Preko 80 civila je stradalo u samoubilačkom napadu u Iraku kada se eksplozivom opasani samoubica raznio u blizini velikog ši’itskog svetišta… stotine drugih su povrijeđeni. Za napad se optužuje ‘Islamska vojska’…”

– pitanje je koga, što, čega “islamskog”???

Monopol nad istinom

J O U R N A L

Muslimani danas sebi moraju postaviti mnogo teških pitanja. Možda bi kur’anska dova “Bože nemoj nas kazniti zbog onog što oni kratke pameti među nama čine!”, ponajbolje došla u vremenu kad se svako malo neka neuka i neodgojena ličnost (sumnjive i uglavnom umrljane prošlosti) hvata tumačenja i pokazivanja u praksi “pravog” islama. Oni koji pronose ovu lažnu ideološku postavku o “pravom” islamu, kako na globalnoj tako i na domaćoj sceni, idealni su partneri i savršeno opravdanje lovcima na neprijatelje – hegemoniji kojoj je otvaranje konflikata jedini mogući modus opstanka.

Danas je lažna ideološka postavka o “pravom” islamu muslimanski svijet dovela u stanje iščašenosti – gdje se u stvari ne radi o “pravom” islamu, već o “pravom” i “ispravnom” meni ili mojoj grupi – gdje je pojedinačni i kolektivni egoistički duh prevagnuo. “Čvrsto uvjerenje” kojeg promoviraju zagovornici “pravog” islama nije isto što i personalna “čvrsta vjera” za čiji intenzitet ne postoje kantari

ovoga svijeta. To je stvar ličnog i intimnog. Realizacije te vjere u životu su samo naznake, i ona je kao takva nedodirljiva, čista i neukaljana sve dok se ne izloži intenzivnoj kontaminaciji, skrnavljenju i vulgarizaciji gdje ljudski ego, a ne Bog, postane mjera i cilj vjerskog. “Naprasno i skučeno 'čvrsto uvjerenje' može biti smrtonosno, posebice u religijskim stvarima.

Mi sada živimo u jednoj globalnoj eri, i opasno je i pretpostaviti, bez propitivanja, da 'mi' posjedujemo monopol nad istinom i pravdom”, smatra Karen Armstrnog, jedna od najuglednijih i najčitanijih autora o religiji i religijskom u današnjem vremenu.

Križarski etos Svekoliki muslimanski intelekt bi danas mogao naučiti jednu veliku lekciju iz samoprijekora i samokritike kroz koju je lično prošla ova bivša katolička redovnica i iz koje je izvela jedan ovakav zaključak.

Armstrongova tada nije čitala Kur'an (kao što je to radila poslije) već je do ove konstatacije došla istražujući Križarske ratove pri čemu su je scene ubijanja, klanja i masakriranja koje je u literaturi pronalazila lično (čak i zdravstveno) duboko pogodile.

Ona je tada ukazala na razmjere “zločina” zloupotrebe vjere i vjerskog kojeg izravno kreira egoistično ljudsko nastupanje sa po-

zicije “čvrstog uvjerenja” u ispravnost isključivo jednog stava i mišljenja. Amstrongova tada nije znala da je na opasnost ovog psihološkog (u smislu pojedinca), ali i društvenog problema (u smislu zajednice) Kur'an već ukazao, kada je za ljude koji postupaju sa pozicije “apsolutne uvjerenosti u ispravnost svojih postupaka” upitao, a zatim konstatirao: “Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznata biti? To su oni čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a oni će misliti da je dobro i ispravno to što rade?” (Pećina, 103-106). Netko će upitati kakve veze ima križarski etos “čvrstog uvjerenja” s onim što nam se danas događa? “Čvrsto uvjerenje” kao koncept nastranog egoističkog reprezentovanja religijskih osjećaja je izravni rezultat križarskog etosa. A njegov današnji oblik je izražen kroz dominirajući poklik i demagogiju: “Tko nije s nama, on je protiv nas!”, a njeni ekskluzivni zagovornici više nisu samo osioni vladari supersila današnjice. Sve više je evidentno da se ovaj modalitet mišljenja polako, ali sigurno udomaćuje među muslimanima.

Paradoksalno, upravo radi tih istih muslimana je taj etos rođen (na Zapadu) u srednjovijekovnom zakrvaljenom ruhu mržnje.

K svemu ovome, zašto povezivati taj prosvijetljenim Zapadnjacima (i dakako svim Istočnjacima) mrski “križarski etos” s današnjim etosom “zloupregnutog džihada”? Kolikogod je Istok stoljećima ostao u traumi onog što se na engleskom kaže “crusade” (križarski), toliko je danas Zapad istraumiran onim što se arapskom riječju kaže “džihad”. Neobična je i znakovita činjenica da oba termina i “džihad” i “crusade” imaju vrlo bliska značenjska polja: trud, odvažnost, smionost, istinski napor, nastojanje, unutarnju borbu, odvažnost i sl. A zar jezik ne reflekti-

DIJALOG CIVILIZACIJA ra stvarnost, odnosno realno stanje stvari i vice versa?

Zloupregnuti džihad “Križarski ratovi su bili prvi čin suradnje nove Europe u vremenu kada se ona počela oporavljati od Mračnog doba i borila za povratak na međunarodnu scenu. Ipak, Križari su izmasakrirali hiljade židova i muslimana sa poklikom ‘Bog to hoće!’ na svojim usnama… Prve njihove žrtve su bili židovi Europe. Godine 1096. jedna grupa križara iz Njemačke desetkovala je židovske zajednice uz dolinu rijeke Rajne, nudeći tom židovskom stanovništvu brutalan izbor: smrt ili krštenje. Od tog doba mržnja prema judaizmu postala je neka vrsta hronične bolesti u Europi.

Svaki puta kada bi bio oglašen križarski pohod na Bliski istok radi borbe protiv muslimana, kršćani koji se nisu mogli pridružiti ekspediciji svoj udio su odradili ubijajući židove kod kuće”, kaže Armstrongova u svojoj autobiografiji zaključujući da je ovaj mrzilački etos kulminirao u Hitlerovim logorima smrti.

Muslimani Balkana općenito, a Bošnjaci posebno, izgleda su jedinstveni primjer naroda koji još uvijek živi u živoj traumi od (stvarnih historijskih ubilačkih [križarskih] pohoda iz dalje i bliže prošlosti), i u prilici je da podjednako stekne traume kako od križarskog etosa, tako i od etosa zloupregnutog džihada!? Taj “zloupregnuti džihad”, kojeg danas na globalnoj sceni vode pobornici ideje “pravog” islama, samoubičakim napadima i bombama po džamija, na bosanskom jeziku se pak vodi u svojoj cyber formi. I to ponajviše putem raznih internet-portala čije su hosting-domene rezgistrirane uglavnom van BiH, a čiji urednici godinama vode “odlučni džihad” istovremeno uredno primajući socijalne pomoći i doplatke za djecu od sistema zapadnih “nevjerničkih demokratija”. Takvi cyber džihadisti dostojni su partneri i opravdanje onima koji su Bošnjacima svezali ruke i ostavili ih nenaouružane pred zločinačkim hordama u agresiji 1992.-95.

Upravo je obrana Bošnjaka od takve agresije svom svojom puninom, to ne treba uopće poricati, bila časni i dostojanstveni “džihad” u punini svog značenja (rat u obrani vjere, života, imetka, porodice i časti). Međutim, danas tom istinskom “džihadu” u kome su Bošnjaci pokazali svoj “trud, odvažnost, smionost, istinski napor, nastojanje, unutarnju borbu” izravna je prijetnja njegovo dovođenje u rang i izjednačavanje sa organiziranom zločinačkom agresijom, pljačkom, silovanjem i ubija-

njem koja su kulminirala genocidom. Bošnjaci su poput Jevreja doživjeli genocid od onih koji su ubijajući njih: ubijali Turke, Moslemane, Saracene, i sve druge stanare tamne strane svoje podsvijesti.

Holokaust i Srebrenica Etos “čvrstog uvjerenja” križara u konačnici je porodio holokaust kao što je srpska historijska potreba za mržnjom prema islamu u konačnici porodila genocid. “Zapadnjaci su imali potrebu mrziti islam. U maštarijama koje su stvorili islam je postao sve ono čemu su se oni nadali da nisu, i učinjen sukusom svega onoga čega su se bojali da jesu. Islam bijaše postao tamna strana psihe Zapada, pa čak i 1980-tih, primjetila sam, izgledalo je kao da nam teško pada odnositi se prema muslimanskoj vjeri i civilizaciji sa poštenjem i objektivnoću.

Stereotipsko gledanje na islam, prvotno razvijeno u vrijeme križarskih ratova, bilo je na neki veoma dubok način suštinska stvar našeg zapadnog identiteta”, tvrdi Armstrongova kojoj je ovo istraživanje bilo svojevrsno otriježnjujuće otkriće i koje je zauvijek promijenilo njeno razmišljanje.

“Nikada više neću biti u stanju olahko ustvrditi da je Zapad najbolji. Od Auschwitza, civilizirani Zapad je postao kultura koja bijaše izmasakrirala svoje židovsko stanovništvo, a taj čin genocida je okaljao sva naša druga postignuća. Ako smo kultivirali jednu takvu pokvarenu mržnju i judaizma i islama toliko stoljeća, koje smo to još druge grješke počinili i koje smo to još druge zablude odnjegovali? Najednom sam stekla dojam da je važno saznati i o drugim kulturama i tradicijama. Bila sam pogođena nihilizmom križarskih pohoda.

Umjesto da su prilazili židovima u svojim sredinama, umjesto pokušaja da nauče od islama (daleko naprednije civilizacije od svoje vlastite) križari nisu bili u stanju upravljati svojim strahovima i jadom. Bijahu ubijali, sakatili, spaljivali, skrnavili i uništavali ono što psihološki nisu bili u stanju razumijeti. A radeći to, iskvarili su svoj vlastiti integritet i svoju vlastitu moralnu viziju. Auschwitz je pokazao gdje

jedna tako sračunata mržnja može odvesti, a ja sam shvatila da dok god zapadni narodi i dalje budu nastavljali prihvatati stari iskrivljeni portret islama, jednostavno će produbljivati izvornu grješku”, konstatira Armstrongova u svojoj ispovjesti. Po istoj liniji ovakva historijska dijagnoza se može (p)ostaviti srpskom nacionalnom biću jer od Srebrenice, srpsko nacionalno biće je postalo kultura koja bijaše izmasakrirala svoje komšijsko muslimansko stanovništvo, a ovaj čin genocida okaljao sva njihova historijska i civilizacijska dostignuća.

Križari modernog doba “Priča o križarskim pohodima je bila gnusna hronika ljudske patnje, fanatizma i okrutnosti. Čitala sam o masakrima u kojima je krv plivala do koljena križarskih heroja; o židovima koji su kao stada satjeravani u svoje sinagoge i živi spaljivani; o ženama i djeci silovanima i zaklanima. Jedan anglikanski biskup me je nedavno prekorio tokom jedne radio diskusije zbog moje osude križarskih pohoda. Bilo je to prosto: Europa ‘pokazuje svoje mišiće’ i ‘malo joj se otelo kontroli’. Nisam bila u stanju odgovoriti, jer sam ovo doživjela kao najšokantniju primjedbu koju ikada bijah čula. Ovi zločini su bili počinjeni promišljeno i na hladnokrvan način. Križari su uživali u mržnji prema svojim žrtvama. Kada je jedan očevidac opisao osvajanje Jeruzalema u julu 1099. godine, u kojem je za dva dana nekih 40.000 židova i muslimana bili izmasakrirano, likujući je u oduševljenju poviknuo da je to bio jedan ‘slavan’ dan i najvažniji historijski događaj od Isusova raspeća”, iznosi Armstrongova utiske istraživanja križarskih pohoda. A zar se nije po istom scenariju (ista mržnja, ubijanja i silovanja, hladnokrvni zločini, krv do koljena) repriza srednjovjekovne mržnje “križarskog etosa” desila 1992.-1995. godine u Bosni i Hercegovini? Samo što su ovaj put umjesto evropskih židova žrtve bili europski muslimani Bošnjaci, a umjesto srednjovijekovnih križarskih vitezova mržnje i zločina na sceni bili Mladićevi i Karadžićevi srpski “heroji i junaci”!

Zbog svega ovog Bošnjacima ne trebaju oni koji će u srednjovijekovnom križarskom duhu “čvrstog uvjerenja” propagirati nekakav “pravi” ili “ispravni” islam budući da su Bošnjaci zbog jednog i jedinog islama kojeg su njihovi preci prije šest stoljeća prigrlili krvlju, hrabrosti i dostojanstvom plaćali njegovo čuvanje i njegovu i svoju egzistenciju na evropskom tlu. q

53

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA Prvi pisani Ustav u povijesti čovječanstva

Medinska povelja Alem ef. Crnkić Predislamska Medina

54

U predislamskom periodu Medina se zvala Jesrib što je spomenuto u 13. ajetu sure El-Ahzab. Nakon Poslanikove a.s. hidžre, taj grad dobiva naziv Medinetu Resulillah (Grad Allahovog Poslanika) ili skraćeno Medina, i uskoro postaje prijestolnica novonastale islamske države. Da je nekim slučajem Medina zadržala naziv Jesrib onda bi u ovom gradu imalo mjesta samo za dvije tadašnje glavne plemenske zajednice Evs i Hazredž, a da je grad nazvan Kućom hidžre, onda bi ovaj grad bio samo za muhadžire. Preimenovanjem Jesriba u Medinu, taj grad postaje širom otvorenih vrata za sve ljude. Prije dolaska Poslanika, s.a.v.s, u Medini je vladalo nestabilno političko, kulturno i ekonomsko stanje. Što se tiče političkog života u Jesribu-Medini još je vladalo plemensko uređenje i nije postojao čak organiziran ni grad-država. Bratoubilački ratovi između dvije glavne plemenske zajednice Evsa i Hazredža trajali su godinama čemu je doprinosila činjenica da u Medini nije bilo vrhovnog poglavara. U Medini je živjela određena skupina Židova podjeljena u tri plemena: Kajnuka, Benun-nazir i BenuKurejza. Kajnuka je bila saveznik Hazredža, a Benu-Kurejza Evsa. Činjenica da su Židovi podržavali različita neprijateljska arapska plemena ukazuje na neslogu među njima. U Medini nije bilo veće kršćanske populacije. U predislamskoj Medini osim paganstva (idolopoklonstva), židovstva i malo kršćanstva nema tragova drugim oblicima religioznosti.

Predislamska Mekka

J O U R N A L

Iako je idolopoklonstvo kao u Medini bilo prisutno i u Mekki, politička organiziranost je bila nešto drugačija u Mekki u kojoj među stanovnicima Mekke nije bilo strano uređenje i organiziranje države.

Mekka je, i pored toga što nije imala prirodnih resursa, bila najrazvijeniji grad u okruženju. To joj je, prije svega, omogućavala uloga grada u kojoj se nalazi Sveti hram.

Mekka je bila organizirana kao grad država, kojom je upravljao savjet od deset nasljednih šefova. Ne treba zanemariti činjenicu da je Muhammmed a.s. poticao porijeklom iz vrlo

ugledne mekkanske porodice Benu Hašim, koja je bila članica najuglednijeg plemena Kurejš, a tada je zauzimala vrlo visoke i časne pozicije među vladajućom elitom tog vremena. Njegov djed Abdul-Mutalib se proslavio ulogom glavnog za vodosnabdijevanje, što je u to vrijeme bila žila kucavica za funkcioniranje grada Mekke.

Pomenute činjenice je posebno važno istaći kako bi stekli spoznaju da je Božji Poslanik a.s. itekako imao priliku upoznati se sa načinom funkcioniranja državnih organa, što će mu kasnije u Medini biti od velikog značaja, odnosno stvoriti pretpostavke za postavljanje prve islamske zajednice – umme.

Muslimani u Mekki su od samog početka objave Kur’ana i javne obznane da slijede vjeru u koju poziva Muhammed a.s., pa sve do prelaska u Medinu, bili izloženi strašnoj torturi i stradanju. Jedini razlog takve teške situacije je bila činjenica da su se usudili izabrati za sebe drugu vjeru od one koja je bila zvanična religija u Mekki.

Uzroci nastanka Medinske povelje Shvaćajući da se stabilna zajednica ne može praviti na isključivosti, baš zbog činjenice da je na svojoj koži i koži svojih sljedbenika osjetio pogubnost takve politike te prihvaćajući realnost situacije u kojoj se nalazila Medina, gdje pored muslimana žive Židovi, a na krajnjim granicama države i kršćani, te idolopoklonici, Muhammed a.s. je nastojao učiniti sve da sa njima napravi dogovor u vidu pisanog akta. Taj dokument bi trebao biti, smatrali su tada, obavezujući za sve strane u ugovoru, na osnovu kojeg bi se obavezale da će raditi na izgradnji zajedničke države u kojoj će imati mjesta za sve ljude dobre volje, bez obzira na vjeroispovijest.

Ovim dokumentom nastojalo se izbjeći opasnost anarhije, kao i moguće reakcije muslimana na ono što su doživjeli u Mekki zbog svoje religijske pripadnosti. Bez čvrstih zakona i propisa koji jasno određuju prava i dužnosti onih koji vladaju i onih nad kojim se vlada, nema opstanka ni jednom civiliziranom društvu i zajednici.

Treba istaći da je Muhammed a.s. ovim dokumentom želio pokazati da zajednica muslimana, kao i svaki naredni korak u radu ummeta na društvenom ure-

đenju, bude zasnovana na zakonskim osnovama gdje će se eksplicitno znati prava i obaveze svakog njenog člana. Interesantna je činjenica da je i ranije bilo ugovora između Muhammeda a.s. i muslimana, kakav je, recimo, bio dogovor poznat kao Ugovor na Akabi, između muslimana Jesriba, odnosno Medine, i Poslanika, 621. godine, ali Medinska povelja za razliku od Ugovora na Akabi bila je u pisanom obliku. Kao da je Poslanik s.a.v.s. želio da poslije ustaljenja u Medini sve to stavi “na papir” kako bi svatko imao pred sobom ispisana prava i dužnosti, kroz ustav i zakon.

Prijevod Medinske povelje (Ustava) U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog, ovo je dokument/povelja od Muhammeda Poslanika, a odnosi se na vjernike i muslimane iz plemena Kurejš iz Jesriba, kao i na sve ostale koji ih slijede i priključe im se i bore se s njima. Čl. 1 Oni čine jednu zajednicu (ummu) izvan ostalih ljudi. Čl. 2 Muhadžiri (iseljenici) iz plemena Kurejš ostaju u stanju u kojem ih je zatekao islam, na isti način među sobom uređuju pitanje krvarine i među sobom oslobađaju ili otkupljuju zarobljenike na lijep i pravedan način. Čl. 3 Pripadnici plemena Benu 'Avfa ostaju u stanju u kojem su bili dosad i u pogledu krvarine se ponašaju kao i ranije.

I svaka zajednica će pravedno, uz dobročinstvo među vjernicima, plaćati otkup svojih zarobljenika. Čl. 4-11 Ista odredba odnosi se i na pripadnike rodova Benu Sa'ide, Benu-l-Haris, Benu Džušem, Benu-n-Nedždžar, Benu 'Amr ibn 'Avf, Benu-n-Nebit i Benu Evs. Čl. 12 (a) Vjernici zaista neće ostaviti svog člana pod teretom obaveza (duga i porodice), a da ga uz dobročinstvo ne pomognu da plati krvarinu ili otkup zarobljenika. Čl. 12 (b) Ni jedan vjernik neće uzeti kao štićenika oslobođenog roba (mewla) bez suglasnosti njegovog ranijeg vlasnika. Čl. 13 Svi pobožni vjernici moraju se suprostaviti nasilniku među njima, ili onome koji želi da učini nepravdu, zločin, grijeh, ili širi međusobno neprijateljstvo između vjernika, pa makar on bio i sin jednog od njih.

DIJALOG CIVILIZACIJA Čl. 14 Nijedan vjernik neće ubiti drugog vjernika zbog nekog nevjernika, niti će pomoći nevjerniku protiv vjernika. Čl. 15 Budući da je Božja zaštita jedna i nedjeljiva, punovrijednu zaštitu (dživar) može pružiti i najskromniji vjernik.

Vjernici su jedan drugom braća, mimo ostalih ljudi. Čl. 16 Svaki Židov koji je s nama ima pravo na našu pomoć i ista prava kao bilo koji od nas; ne može mu biti nanesena nepravda. Čl. 17 Budući da je mir za vjernike jedan i nedjeljiv, nijedan vjernik ne može sklopiti mir mimo ostalih vjernika ako to nije zasnovano na jednakosti i pravednosti za sve druge. Čl. 18 U vojnim pohodima naši članovi će pomagati jedni druge. Čl. 19 Svi vjernici će osvetiti krv drugih vjernika koji su poginuli boreći se na Božjem putu. Čl. 20 (a) Bogobojazni vjernici se nalaze na najispravnijem i najčvršćem putu. Čl. 20 (b) Nije dozvoljeno da idolopoklonik iz Medine pruža materijalnu i osobnu podršku Kurejšijama niti da vjernika sprečava (u borbi) protiv njih. Čl. 21 Tko neosnovano i bez očita razloga ubije vjernika, na njega će biti primjenjena smrtna kazna. Sve dok ne zadovolji obitelji ubijenog, počinilac će biti izložen osveti svakog vjernika. Čl. 22 Nijednom vjerniku, potpisniku ovog dokumenta, koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan, nije dozvoljeno pomaganje ili pružanje zaštite zločincu; tko to uradi – čeka ga Allahovo prokletstvo i Njegova srdžba na Sudnjem danu i neće mu biti primljeno njegovo pokajanje niti iskupnina. Čl. 23 U bilo kojem međusobnom sporu, treba se obratiti Allahu Uzvišenom i Muhammedu, s.a.v.s. Čl. 24 Židovi će dijeliti troškove s vjernicima dokle god budu saveznici u borbi. Čl. 25 Židovi iz plemena Benu'Avf čine jedinstvenu zajednicu (ummet) sa muslimanima. Židovima njihova vjera, a muslimanima njihova, kao i njihovi štićenici i životi. Izuzima se samo onaj ko bude činio nasilje i grijeh; takav će nauditi samo sebi i svojoj obitelji. Čl. 26 Židovima Benu n-Nedždžar pripadaju ista prava kao i Židovima Benu 'Auf. Čl. 27-32 Ista odredba odnosi se na pripadnike židovskih rodova Benu l-Haris, Benu Sa'ide, Benu Dušem, Benu-lEvs, Benu Sa'lebe... Izuzetak je samo onaj tko nasilje i grijeh počini, takav će nauditi samo sebi i svojoj obitelji. Čl. 33-34 Džefna, oggranakk Sa'lebe, ima isti status kao i pripadnici Sa'lebe. I Be-

Medina nu Šutejbi pripada sve što i jevrejima Benu 'Avfa, a dobro treba da bude brana zlu. Štićenici Sa'lebe imaju isti status kao i Sa'lebe. Čl. 35 Osobe koje Židovi prime u svoje redove imaju isti status kao i Židovi. Čl. 36 (a) Nitko od navedenih ne može se priključiti (pohodu muslimana) osim s dozvolom Muhammeda a.s. Čl. 36 (b) Nije zabranjeno osvetiti zadane rane. Onaj tko ubije, kazni je izložio sebe i članove svoje obitelji, osim ako mu je učinjena nepravda – onda će mu Allah oprostiti. Čl. 37 (a) Židovi će u ratu sudjelovati sa svojom imovinom, a muslimani sa svojom. Jedni druge će pomagati u borbi protiv onog tko nasrne na bilo koga od potpisnika ovog dokumenta. Među njima će vladati pošteni i prijateljski odnosi u kojem će dobro biti brana zlu. Čl. 37 (b) Nijedan čovjek neće odgovarati za zločin svog saveznika. Pomoć će biti data strani kojoj je učinjena nepravda. Čl. 38 Židovi snose dio troškova s muslimanima sve dok su ratni saveznici. Čl. 39 Potpisnicima ovog dokumenta teritorij Jesriba/Medine, treba biti svet i nepovrediv. Čl. 40 Onaj tko je pod zaštitom smatra se ravnopravnim sa zaštitnikom, ne može mu se nanositi šteta i nepravda. Čl. 41 Štićenik ne može pružiti zaštitu nikom, osim uz dozvolu svog zaštitnika. Čl. 42 Za sve razmirice i nesuglasice između potpisnika ovog dokumenta, za koje postoji bojazan da bi mogle prouzrokovati smutnju, treba se obratiti Allahu i Allahovom Poslaniku. Allah jamči da će se na najsigurniji i najbolji način sadržaj ovog dokumenta sprovoditi.

Čl. 43 Kurejšijama i onima koji ih pomažu ne smije se pružati pomoć i zaštita. Čl. 44 Među potpisnicima ovog dokumenta mora biti ispomaganja protiv onog tko napadne Jesrib. Čl. 45 (a) Ako od Židova bude traženo da zaključe mir, treba da ga zaključe i pridržavaju ga se. Ako od muslimana bude zatraženo da zaključe mir, treba da ga zaključe i pridržavaju ga se, osim u slučaju rata protiv njihove vjere. Čl. 45 (b) Svi ljudi imaju svoju zonu odgovornosti na strani i u području u kojem žive. Čl. 46 Židovi plemena Evs, kao i njihovi štićenici, imaju ista prava koja su data potpisnicima ove Povelje (dokumenta) u dobročinstvu i dobroti. Svi oni na koje se ovaj dokument (Povelja) odnosi, moraju ga se najstrožije pridržavati i ne kršiti ga. Tko to ne bude činio, odgovarat će za svoja djela. Čl. 47 Ova Povelja (dokument) ne pruža zaštitu kriminalcima ili nepravednim.

Oni koji krenu u borbu, kao i oni koji ostanu u Medini, bit će zaštićeni, osim ako su počinili nepravdu ili zločin. Allah i Njegov Poslanik pružaju zaštitu onima koji se budu pridržavali odredbi ove Povelje.

Osvrt na opća načela i zakonske norme u Medinskoj povelji Po nekim autorima Povelja sadrži 52 člana. Međutim, potrebno je napomenuti da se ne radi o nekim novim točkama u Povelji, već o različitom tretiranju istih točaka prilikom njihovog pobrojavanja. Zbog toga se i prof. Hamidullah opredijelio za to da Povellja sadrži 47 članova, s tim da je neke članove raščlanio u dva dijela: a i b.

55

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA

56

J O U R N A L

Možemo uočiti kako je Medinska povelja po svome sadržaju i strukturi podijeljena na dva bitno različita dijela: članovi 1-23 odnose se na muslimane, a članovima 24-47 reguliraju se, između ostalog, odnosi sa židovskom zajednicom. U članu 25 ističe se da Židovi čine jedinstvenu zajednicu (ummet) sa muslimanima. Istim članom garantira im se pravo na život, imetak i slobodu ispovijedanja svoje vjere.

Medinska povelja je ustanovila nekoliko važnih političkih principa koji su, kada se uzmu skupa, činili Ustav prve islamske države i koji su definirali politička prava i obaveze članova novoosnovane političke zajednice, muslimana i nemuslimana podjednako, i koji su određivali političku strukturu društva u nastajanju.

Najvažniji principi Povelje su: Prvo, Povelja je proglasila da je Ummet politička zajednica, otvorena za sve pojedince koji su odani njenim principima i vrijednostima, i koji su spremni ponijeti njene obaveze i odgovornosti. To nije zatvorena zajednica čije je članstvo, sa svim pravima i garancijama koje sa sobom nosi, ograničeno na odabranu skupinu. Dakle, privrženost i briga za javno dobro su principi koji određuju članstvo u Ummetu i tako ga i definira prvi član dokumenta: “Ovo je dokument/ povelja od Muhammeda Poslanika, a odnosi se na vjernike i muslimane iz plemena Kurejš iz Jesriba, kao i na sve ostale koji ih slijede i priključe im se i bore se s njima.”

Drugo, Povelja skicira opći okvir koji definira pojedinačne norme i obim političke akcije unutar novog društva, zadržavajući istovremeno društvene i političke strukture tada dominantne u plemenskoj Arabiji. Medinska povelja je zadržala plemensku strukturu negirajući istodobno plemenski duh i stavljajući plemensku lojalnost moralno utemeljenom pravnom poretku.

Treće, islamski politički sistem je prihvatio princip vjerske tolerancije utemeljene na slobodi vjere za sve članove društva.

On je priznao pravo Židovima da žive po principima i pravilima u koje su vjerovali: “Židovi iz plemena Benu 'Avf čine jedinstvenu zajednicu (ummet) sa muslimanima. Židovima njihova vjera, a muslimanima njihova, kao i njihovi štićenici i životi.” Povelja naglašava fundamentalni značaj suradnje između muslimana i nemuslimana u uspostavi pravde i obrani Medine od vanjske agresije. “Židovi moraju snositi svoje troškove, a muslimani svoje. Svaka skupina mora pomoći drugoj protiv bilo koga tko napadne potpisnike ove Povelje. Oni se moraju savjetovati i dogovarati.” Povelja je zabranila muslimanima da čine nepravdu Židovima ili da se svete nad sljedbenicima

židovske vjere za svoju muslimansku braću ne vodeći računa o principima istine i dobra. “Svaki Židov koji je s nama ima pravo na našu pomoć i ista prava kao bilo koji od nas; ne može mu biti nanesena nepravda.” Četvrto, Povelja predviđa da društvene i političke aktivnosti u novom sistemu moraju udovoljavati skupu univerzalnih vrijednosti i standarda koji sve ljude tretiraju podjednako. Suverenitet u društvu neće pripadati vladarima ili nekoj posebnoj grupi, već zakonu utemeljenom na pravdi i dobru, koji garantira dignitet svih članova društva. Povelja opetovano i često naglašava temeljnu važnost pravde, dobrote i pravičnosti, a na različite načine osuđuje nepravdu i tiraniju: “Svi pobožni vjernici moraju se suprostaviti nasilniku među njima, ili onome koji želi da učini nepravdu, zločin, grijeh, ili širi međusobno neprijateljstvo između vjernika, pa makar on bio i sin jednog od njih”, stoji u Povelji.

Peto, Povelja je uvela nekoliko političkih prava koja će uživati i pojedinci u medinskoj državi, kako muslimani tako i nemuslimani, kao što su: a) obaveza da se pomogne ugnjetene; b) izvan zakona je stavljena krivica po srodstvu koju su često praktikovala predislamska arapska plemena: “Osoba neće odgovarati za nedjela svoga saveznika”; c) sloboda vjerovanja: “Židovi imaju svoju vjeru, a muslimani svoju”; i d) sloboda kretanja iz i u Medinu: “Tko god želi napustiti Medinu siguran je, i tko god želi ostati u Medini siguran je osim onoga ko se ogriješio o nekoga ili je počinio grijeh”.

Zaključak Prvim Ustavom islamskog društva Muhammed a.s. je želio ustrojiti sistem društvenog življenja, koji će biti okosnicom jedinstva stanovnika Medine.

Muhammed Hamidullah, govoreći o ovom fenomenu kaže: “Poslanikov Medinski ustav, ne predstavlja samo prvi ustav muslimanske zajednice, društva i države, već je prvi, pravi, komplementarni i konzistentni Ustav, bilo koje države u svijetu. Svi raniji, takozvani ustavi: Aristotelov, Atinski, Konfučijev, i Kautilijev, nisu ustvari bili ustavi, već upute vladarima kako da vladaju i povijesni opisi država. Zato što regulira odnose među svim narodima, konfesijama i građanima, Poslanikov Ustav je i prvi građanski Ustav u povijesti svijeta. On jasno, precizno i neupitno, u najboljem duhu pozitivnog prava, utvrđuje i precizira ponašanje, postupke, prava, obaveze i dužnosti svakog građanina ponaosob, ali i svake religijske, rasne i nacionalne skupine.”

Medinskom poveljom su, dakle, udareni temelji vladavine prava i zakona: svi građani imaju ista prava i pred zakonom su jednaki.

Ta činjenica je veoma važna, jer odredbe Medinske povelje ne ostavljaju nimalo sumnje u to da je islamsko društvo u vrijeme Allahova Poslanika bilo bazirano na osnovama ustava i zakona. Članovi Povelje, inače, sadrže prava i dužnosti mnogih ljudi i plemenskih zajednica od kojih se sastojalo društvo tadašnje Medine i okolice, što navodi na zaključak da je njen tekst nastao kao rezultat rasprave i dogovora između Muhammeda a.s, njegovih suradnika, ashaba-suvremenika, izabranih predstavnika Medine i drugih zainteresiranih strana u njemu. To znači da Medinska povelja nije jednostran akt ili volja jedne strane, nego je to akt koji je nastao na najzdravijim osnovama demokratske rasprave i diskusija zainteresiranih struktura društva u Medini i njenoj okolini. Kao društvenopolitički i državno-pravni dokument, ovaj Ustav nije nametnut ili poklonjen od vladara onima nad kojima se vlada.

Značaj Medinske povelje i njenu važnost za razumjevanje političkog pluralizma i zaštitu ljudskih prava istakao je suvremeni turski sociolog Ali Bulaç koji smatra da Medinska povelja koju su prihvatili i potpisali muslimani, Židovi i mušrici predstavlja prvi pravni dokument uopće pisan na temelju jednakih prava za sve i zaštite demokratskih vrijednosti i taj dokument je daleko stsriji od onih koji se pojavljuju u 17. i 18. stoljeću. Očigledno specifičnost Medinske povelje u tome što ona daje prednost vjerskim, pravnim i kulturnim posebnostima, pretežira pluralistički model i taj pluralizam stavlja pod ustavnu garanciju.

Medinska povelja pruža neoboriv dokaz da je islamska država utemeljena na socijalnoj pravdi, da je polazište u odnosima muslimana i nemuslimana mir, te da su načela istine, pravde, potpomaganja u dobru i bogobojaznosti, rad za korist ljudi i onemogućavanje kriminalaca da štete društvu i državinajistaknutije vrijednosti koje afirmira islamska vlast i država. Zahvaljujući toj činjenici, brojne nemuslimanske zajednice, prvenstveno židovske i kršćanske, ne samo da su opstale u islamskoj sredini i okruženju, već su uživale potpunu duhovnu sigurnost kao i potpunu slobodu religije, kulture i društvenog razvoja. Povijest islama pruža nepobitne dokaze da su kršćani i Židovi, na prostorima koji su bili pod muslimanskom vlašću, bili istaknuti vladari, učitelji, filozofi, trgovci, poslovni ljudi. Sve to omogućeno je duhom islama i njegovim velličanstvenim naučavanjima o slobodi i ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na njihovu vjersku, etničku ili neku drugu pripadnost. q

MURSELOV ŠEGISTAN Što ako se tzv. Allahove nevjeste počnu regrutirati među Srpkinjama, Slovenkama i Hrvaticama

Džihad Anđelija u akciji Američke obavještajne službe nedavno su se suočile sa jednim sasvim novim profilom islamskog teroriste ili ako baš hoćete džihadiste. Ono što je nedavno uznemirilo CIA-u i FBI bilo je šokantno otkriće da je plavokosa i plavooka nezaposlena četrdesetogodišnja američka domaćica iz Teksasa preko interneta organizirala skupinu islamskih terorista, koji su pripremali atentat na švedskog karikaturistu Larsa Vilksa... dok američki sateliti scaniraju svaki pedalj kokošinjaca u Gornjoj Maoči, u Ljubuškom neka Ivana oko sebe veže tri kile dinamita. Sprema se na akciju u Širokom Brijegu. Uzalud je nekim Hrvatima u Hercegovini plakati kada nešto odleti u zrak, trebali su prije misliti, još dok su devedesetih djecu učili vikati “Za dom spremni”. Taj bi se, nažalost još uvijek aktualni poklič, uskoro mogao zamijeniti s “Allahu ekber” i onda – Bum, ode sve u zrak, pa vi mislite.

Filip Mursel Begović

Kada se spomene riječ džihad gotovo svaki će Zapadnjak osjetiti neku neobjašnjivu nelagodu i nemir u prsima. Sve je dobro dok se taj džihad odvija na televiziji, u nekom dalekom Afganistanu ili Iraku, ali ne daj Bože da, nošen nekim istočnim vjetrom, ne stigne i u naše krajeve. Kada bih ja svojim susjedima rekao da svaki dan vodim džihad, oni bi odmah pozvali policiju. Mislim da ne bi trebao dugo čekati dolazak ljudi u crnom ili plavom na svoj kućni prag. “Gospodine Begoviću, molim vas stanite uza zid, raširite noge, moramo vas pretražiti!” – rekli bi zasigurno uznemireni agenti dok bi pretraživali mene i moju kuću u potrazi za tim džihadom. Da bi vodio džihad i da bi potvrdio svoj status džihadiste, treba ti valjda neko oružje ili moraš u kompjutoru imati barem internetsku razglednicu koju si primio iz Kandahara. E-mail razglednicu na kojoj piše: “Dragi brate Mursele! Ovo nam je najljepše ljetovanje u životu. U kampu je lijepo i sunčano, nema oblačka na nebu i naučili smo raditi koktele. Da si barem s nama. Uvijek tvoji Ebu Omer i Abu Hamza.” Nađu li Vam ovakav sadržaj možete se oprostite se sa svim životnim radostima. Treba paziti s kime se dopisujete.

Međutim, ja slobodno mogu reći da svaki dan, više ili manje uspješno, vodim džihad i nitko mi ništa ne može prigovoriti. Vodim ga na dobrobit svoje porodice, svojih prijatelja, svog džemata, svojeg ummeta, na dobrobit svoje bošnjačke manjinske zajednice, ali i hrvatske većine s kojom sam svakodnevno u socijalnom kontaktu. Da li Vam je poznato - onima koji pomno čitaju ovaj

Collen LaRose ili Džihad Jane – američka kućanica koja predstavlja novo lice islamskog terorizma tekst, vadeći ključne riječi i zapisujući ih u svoje crne i plave notese, onima koji njuškaju po našim časopisima u strahu da će se muslimani radikalizirati i započeti s ekstremističkim djelovanjem – da postoje dvije vrste džihada. Prvi džihad je onaj mali, po definiciji obrambeni rat kojeg vode oružjem neki Abu Hamza i Ebu Omer protiv onih koje nazivaju nevjernicima i koji su sa svojim vojnim postrojbama ušli u njihovu zemlju. Dru-

gi je onaj veliki i njega je dužan voditi svaki živući musliman na ovoj zemaljskoj kugli. Opa, što je sad! Zbunjeni ste?

Ako je taj mali džihad donio toliko nevolja i muke, što će tek učiniti veliki.

Bez straha dragi agenti, on donosi samo dobro. Veliki džihad je onaj koji svaki musliman vodi protiv sebe sama, protiv svoje niže prirode i svojih pokuđenih poriva (nefsa). Vodi ga čitav svoj život jer nefs se ne može uništiti, on je dio naše prirode, samo se može ukrotiti, vezati, porobiti... Prenosi jedan hadis da je Poslanik Muhammed nakon povratka iz jedne bitke rekao da se iz malog džihada vraća u veliki džihad. Džihad ili borba na Allahovom putu, dakle, nije samo borba oružjem ili bolje reći manje je važna od borbe sa samim sobom. Onaj musliman koji na kraju života uspije pobijediti u velikom džihadu, obećana mu je velika nagrada od Tvorca. I zašto onda zvuči toliko negativno kada nekoga nazovete velikim džihadistom. Pa to je pozitivna stvar koju bi Zapad trebao poticati kod muslimana, a ne nas hapsiti zbog toga.

Zapad bi trebao iz europskih fondova izdvajati znatna novčana sredstva da pomogne ovakav džihad. Pa to je, gospodo agenti, i geostrateški i geopolitički interes svakog nemuslimana – da potaknu veliki džihad u cijelom svijetu. Atentatori, otimači koji novinarima na internetu sijeku glave, teroristi koji ruše nebodere i raznose autobuse treba nazivati drugim imenom – oni nisu džihadisti.

Oni su budale. U islamu je zabranjeno udarati nekoga u lice, a kamoli kukavički ići u bitku ubijajući nevine ljude. Budale, jašta da su budale.

57

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN

58

J O U R N A L

Američke obavještajne službe nedavno su se suočile sa jednim sasvim novim profilom islamskog teroriste ili ako baš hoćete džihadiste. Ono što je nedavno uznemirilo CIA-u i FBI bilo je šokantno otkriće da je plavokosa, plavooka i nezaposlena četrdesetogodišnja američka domaćica iz Teksasa preko interneta organizirala skupinu islamskih terorista, koji su pripremali atentat na švedskog karikaturistu Larsa Vilksa, autora karikature Poslanika Muhammeda.

Vilks je nacrtao psa na kojeg je nasadio glavu, kako novine prenose “islamskog proroka Muhammeda”. Skupina je uhićena nakon akcije irske policije, a Collen LaRose, na internetu poznata kao Džihad Jane ili Fatima Rose, po svim podacima nije bila regrutirana od Al Qa’ide. Ta teroristička organizacija raspisala je i nagradu za Vilksovu likvidaciju: nudi 100 tisuća dolara uz 50% bonusa ako mu, pazite sada ovo, “ubojica prereže vrat i zakolje ga kao janje”. Je li tu nezaposlenu kućanicu zaintrigirao baš taj bonus ili nešto drugo, postao je najveći problem obavještajnih agencija Sjedinjenih Američkih Država. Gospođa LaRose, koja nikakve veze s islamom do tada nije imala, a njen bivši dečko i bliža okolina nisu primijetili da vrši islamske obrede, odjednom je postala islamski terorist koji na internetskim forumima nudi da postane mučenicom. Upravo ju je njena aktivnost na internetu, pisala je kako je spremna na sve i kako se s njenom američkom putovnicom može svašta učiniti jer ju neće nadzirati i smatrati sumnjivom, koštala uhićenja. FBI, koji nadgleda internetske forume sumnjiva sadržaja, počeo se zanimati za Fatimu Rose ili Džihad Jane, a kada je gospođa skupila svoje stvari i krenula na put do Švedske i Irske, zatražili su od svojih irskih kolega pomoć. Irci su u mah američku kućanicu povezali sa sumnjivim osobama koje su se o nečem važnom i nadasve opasnom dogovarali u Irskoj te su ih odmah uhitili. Ekipa je, prenijeli su mediji, spremala atentat na karikaturistu Vilksa. Irci su zaključili da je riječ o samoukim teroristima koji su se povezali na internetu i počeli se urotnički organizirati. I eto ti noćne more svake obavještajne organizacije u svijetu. Kako stati na kraj anonimnim građanima koji su samoinicijativno odlučili ispunjavati želje Al Qa’ide?

Uzgred rečeno, mediji su prenijeli da je jedan od uhićenih u Irskoj i hrvatski državljanin Danijel Oršuš. Kao da Hrva-

tima nisu bile dovoljne pompozne medijske informacije o postojanju radikala u Gornjoj Maoči, već ih je dodatno zaprepastila vijest o prvom hrvatskom islamskom teroristu. Uz to, Večernji list (22. ožujka) radi intervju sa stanovitim dr. Sajjanom Gohelom, NATO-ovim stručnjakom za borbu protiv terorizma, koji tvrdi da Hrvatska, članstvom u NATO-u te približavanjem EU, postaje sve zanimljivija Al Qa’idi i drugim islamskim terorističkim organizacijama. Ipak, kaže da situacija nije izmakla kontroli.

Nije ni u Bosni jer očito je da je na našim prostorima u opticaju veliki džihad, a da se onaj mali još uvijek vodi na Istoku.

Doktor za terorizam je uvjeren da se teroristi ponajviše regrutiraju po internetskim forumima, ali i pomoći džamija i medresa u Europi. Crnomanjasti doktor za terorizam, zamišljena i zabrinuta pogleda, kako u nadnaslovu intervjua sugerira Večernji list, blizak je i obavještajnoj službi MI6. Što to u ovom slučaju znači “blizak”, nije jasno? Radi li za njih ili je samo blizak pa na prijateljskim roštilju i ručku izmjenjuje važne informacije? Kako se to biva “bliskim” s tajnim službama, tko će znati?

I sad, što ako više nećemo teroriste moći locirati po boji kože, dugoj bradi i muslimanskom imenu? Što ako počnemo strahovati od običnih bjelkinja, poput domaćice iz Teksasa? Što ako se mali džihadisti počnu skrivati među običnim radnim narodom u našoj regiji. Zamislite da se tzv. Allahove nevjeste počnu regrutirati među Srpkinjama, Slovenkama i Hrvaticama. Financijska kriza je, mnoge su nezaposlene, a znamo da je besposlen um radionica šejtanova. Što ako domaćice, umjesto metle, u ruke uzmu skraćenu dvocijevku, umjesto limunade počnu spravljati zapaljive koktele?

Eto, dok američki sateliti scaniraju svaki pedalj kokošinjaca u Gornjoj Maoči, u Ljubuškom neka Ivana oko sebe veže tri kile dinamita. Sprema se na akciju u Širokom Brijegu. Uzalud je nekim Hrvatima u Hercegovini plakati kada nešto odleti u zrak, trebali su prije misliti, još dok su devedesetih djecu učili vikati “Za dom spremni”. Taj bi se, nažalost još uvijek aktualni poklič, uskoro mogao zamijeniti s “Allahu ekber” i onda – bum, ode sve u zrak, pa vi mislite. Ili, dok obavještajci pretražuju bosanske islamske forume, ne bi li pronašli i najmanji trag terorističkog uvezivanja, u Banja Luci opasnost prijeti od domaćice Anđelije.

Ona je puno vremena provodila na internetu, a ukućani su nevino pretpostavljali da skida recepte za banjalučku baklavu. Gospođa je pak skidala jednu drugu recepturu – kako od akumulatora starog stojadina napraviti eksplozivnu napravu. Pod kodnim imenom Džihad Anđa, na internetu je naučila kako dignuti most na Vrbasu u zrak, uzgojiti spore antraxa, ali i svezati mahramu prije islamske molitve. Međutim, nije bila dovoljno oprezna i uskoro specijalne postrojbe Republike Srpske, po direktnoj zapovijedi Milorada Dodika, upadaju u njenu kuću. Pretražujući kompjuter, nalaze korespondenciju sa Džihad Špelom, Slovenkom iz Ljubljane. Zadnja poslana e-mail poruka glasi : “Špelo, bona, dobila sam upustva za delovanje, inšallah napadamo tačno u podne, raznećemo sve u paramparčad!” Špela kratko odgovara: “Elhamdulillah, o krasnih vesti, preklete ćafire pred vrati pekla!” Uz to, specijalci u Anđelijinoj smočnici nalaze priručnu knjižicu “Kako se klanja namaz” i dobro razrađeni plan za dizanje u zrak Skupštine Republike Srpske. Istražitelje zbunjuje to što su iza teglica pekmeza pronašli uokvirenu fotografiju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, na kojoj piše: Ne damo srpske heroje. “A šta je ovo, bre Anđelijo?” upita ju detektiv za specijalna dejstva. “To nije moje, to je od moga muža Stojana!” uvrijeđeno odgovori Džihad Anđa.

Nemojmo misliti da je ovo neka izmišljena kozerija, bolje da na vrijeme učimo od američkih iskustava. Ako nešto pod hitno ne učinimo, srpske i slovenske domaćice mogle bi raznijeti Skupštinu Republike Srpske. A tko će upozoriti Milorada Dodika, pitamo se?

Ili, sačuvaj Bože, možda je i on dio neke prikrivene islamske terorističke ćelije.

Ako je tako, pitanje je hoće li Dodik, pod prijetnjom razotkrivanja, iz svoje smočnice prije ukloniti knjižicu “Kako klanjati namaz” ili uokvirenu sliku Ratka Mladića i Radovana Karadžića, na kojoj piše Ne damo srpske heroje. Također, u duhu islama, Dodiku savjetujemo da prije nego započne mali džihad, ipak razmisli o velikom džihadu. Bude li tako, možda u toj borbi sa svojim nefsom napokon shvati, da će Bosni napraviti najveću uslugu ako sam sebe smijeni sa svih političkih dužnosti i mirno ode u penziju uživati u blagodatima novootkrivene vjere. Bolje to nego da sam sebe digne u zrak. q

SADRŽAJ

ZANIMLJIVOSTI Događanja u Sjevernoj Koreji, posljednjoj komunističkoj diktaturi

SADRŽAJ UVODNIK Recesijski proračun – vrijeme je opreza ........................................ 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

2

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Dramaturgija podmetanja ili odakle pirka vjetrić Pirke . ................ 4 Uvjeti bošnjačkog opstanka: vjera islam i država BiH .................... 6 Žene u Iranu .................................................................................. 9 Osteoporoza – tiha epidemija ..................................................... 11 Dodjela novih stipendija . ............................................................. 13 Mevlud u Zagrebu . ...................................................................... 14 HRVATSKA Bit ću kaktus, a ne fikus ............................................................... 15 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Zašto praviš slona od mene? . ...................................................... 16 INTERVJU – SENADIN LAVIĆ Bošnjaci nisu postali od Srba i Hrvata .......................................... 18 BOSANSKI BAROMETAR Ukidanje viza tek najesen? ........................................................... 22 Vehabije iz Gornje Maoče ............................................................ 24 Vrijeme je da ljudi otvore oči . ..................................................... 26 IZ SVIJETA Inverzija stvarnosti, slika propasti ................................................ 28 KULTURA Vrbas voda nosila jablana .............................................................

Gdje je mezar osnivača Sarajeva? . ...............................................

Lice s novčanice od 200 KM ........................................................

Utemeljitelj suvremene bošnjačke politike ..................................

Pisma iz tamnog vilajeta (I) ..........................................................

Kulturne spavaonice otvorenog tipa ............................................

38 39 40 42 44 45

PRIČE IZ BOSNE Vladar svijeta sa Drine ................................................................. 46

Cijena: 15 kuna

ŽIVJETI ISLAM Muhammed a.s. – Poslanik islama (IV) ......................................... 47

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje

POVRATAK U BUDUĆNOST Inteligentna igra znakova ............................................................. 50

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Begova džamija u Sarajevu

DIJALOG CIVILIZACIJA Čvrsto uvjerenje ili čvrsta zloupotreba vjere? . ............................ 52 Medinska povelja ......................................................................... 54 MURSELOV ŠEGISTAN Džihad Anđelija u akciji ................................................................ 57 ZANIMLJIVOSTI Državna mafija ............................................................................. 59

Državna mafija Krivotvorenje novca, šverc heroina, ilegalna prodaja krivotvorenih lijekova i cigareta... Nije to popis djelatnosti neke talijansko-američke mafijaške obitelji već opis posla Sobe 39, najzagonetnije službe najzatvorenije zemlje na svijetu – Sjeverne Koreje. Kako bi se domogla strane valute, posljednja komunistička diktatura na svijetu osnovala je prije desetak godina državnu zločinačku organizaciju koja ničim ne odudara od razvikanih mafijaških klanova ili kolumbijskih narkokartela – i zakonom šutnje koji među članovima i suradnicima vlada i brutalnim osvetama svakome tko prekrši nepisana pravila ponašanja.

“Priznajem da sam član Sobe 39, ali to je sve što ćete od mene čuti. Radite mi što god želite, ali veze neću odati. Zna se kakva je kazna za izdajice, a organizacija svoje ljude ima i u američkim zatvorima”, izjavio je pred američkim sudom Chen Chiang Liu, Korejac koji je prije nekoliko godina osuđen zbog raspačavanja krivotvorenih dolara u kockarnicama Las Vegasa. Novčanice koje su u njega nađene toliko su bile dobro načinjene da su ih automati za promjenu novčanica u žetone bez problema prihvaćali kao američku valutu. Jedino po čemu su krivotvorine bile prepoznate nekoliko je namjerno načinjenih oznaka kojima su sami Sjevernokorejci raspoznavali prave od krivotvorenih dolara.

Prvu je vijest o postojanju supertajne državne zločinačke organizacije donijela Choe Eun Hee, južnokorejska glumica koju su agenti Kim Jong Ila oteli kako bi diktatoru doveli glumicu čije filmove obožava. Nakon devet godina zatočeništva, uspjela je pobjeći iz zemlje, a zapadnim je obavještajnim službama otkrila skrivene detalje iz života Sjeverne Koreje.

CIA je ustanovila da je sjedište Sobe 39, koja se brine i o privatnim računima diktatora u švicarskim bankama, u zgradi sjevernokorejske Komunističke partije te da u godini zaradi između 500 milijuna i milijardu američkih dolara. Posebna joj je specijalnost krivotvorenje deviza, za što imaju opremu kojom proizvode gotovo savršene krivotvorine. Već sada, prema procjenama američke Tajne službe, raspolažu dovoljnom količinom sirovina za tiskanje krivotvorina vrijednih dvije milijarde dolara. “Iako ga zapadnjaci smatraju razmaženim tiraninom, Kim Jong Il vrlo je spo-

Kim Jong Il – sjevernokorejski diktator i “modna ikona” soban i prepreden mafijaški don. Riječ je o diktatoru i kriminalcu svjetske klase”, kaže David Asher, dužnosnik Pentagona koji je vodio nadzor Sjeverne Koreje.

Soba 39 služi ne samo za nabavu tehnologije za razvitak sjevernokorejskih vojnih potencijala nego i za udovoljavanje prohtjevima koje pred svoje službe postavlja Kim Jong Il. Brzi automobili, luksuzna pića, vrhunska elektronika i život u nezamislivu luksuzu kojim raspolažu diktator i njemu odani ljudi bili bi nedostižan san bez novca prikupljena međunarodnom trgovinom drogom ili krivotvorenjem novčanica.

I dok oni uživaju u obilju, diljem zemlje promiče se kampanja “Jedimo samo dva obroka na dan”. Nedavno su svjetski mediji javili da je komunistički režim Sjeverne Koreje pogubio svog ministra financija Pak Nam Gia jer je loše proveo reformu valute i tako produbio gospodarske probleme. Krajem prošle godine Sjeverna Koreja je promijenila vrijednost svoje valute kako bi obuzdala inflaciju, no ta je odluka donijela još više problema. Krivcem za propast valutne reforme proglašen je ministar financija Nam Gi kojeg je komunistička vlast smaknula. Optužen je za uništavanje nacionalnog gospodarstva te nanesenu javnu štetu planu vođe Kim Jonga Ila. Smaknuća najviših dužnosnika postaju uobičajena u Sjevernoj Koreji. Zbog raširene gladi režim je 90-ih godina prošlog stoljeća ubio ministra poljoprivrede.

Novinske agencije prenose da se u tekstu objavljenom na službenoj internetskoj stranici Vlade Sjeverne Koreje navodi da je sjevernokorejski vođa Kim Jong Il postao “svjetska modna ikona” zbog

elegantne odjeće koju nosi. Neimenovani modni “stručnjak” tvrdi da “voljeni vođa” voli nositi jakne sa zatvaračem te sive i maslinastozelene hlače, čime je stvorio “istančan modni stil”.

“Kimov osjećaj za lijepo odijevanje postao je globalni modni trend. Razlog leži u tome što dostojanstveni imidž velikog generala, koji uvijek nosi skromna odijela, ostavlja jak dojam na ljude u svijetu”, piše u tekstu. Autor Kimove modne kritike svoje tvrdnje potkrijepio je i izjavom neimenovanoga francuskog modnog stručnjaka koji je rekao da se modni stil Kim Jong Ila velikom brzinom širi svijetom i da tako nešto još nije viđeno u svjetskoj povijesti. Prije nego što je završio na vladinoj internetskoj stranici, tekst o Kimu kao modnoj ikoni prvotno je izašao u službenom listu Komunističke partije.

Ovakvi hvalospjevi za nečije, sasvim prosječno odijevanje ne trebaju čuditi jer je poznato da su Kim i njegov pokojni otac Kim Il Sung od sebe izgradili kult ličnosti.

Stanovnici Sjeverne Koreje oca i sina smatraju božanstvima, a pripisuju im se i nadnaravne moći. O njihovim životima pišu se bajke, a njih se dvojica vrlo često pojavljuju i u ostalim književnim djelima, kao i u filmovima. O Kim Jong Ilu i njegovu ocu pišu se i pjevaju pjesme, a parada proslave rođendana starijeg Kima središnji je događaj u zemlji za koji se neki pripremaju gotovo cijelu godinu. Istovremeno, Sjevernu Koreju optužuju da je država s najviše kršenja ljudskih prava u svijetu. Javna smaknuća, kampovi za političke protivnike režima i mučenja ljudi sjevernokorejska su svakodnevica. q Pripremio: Ismet Isaković

59

J O U R N A L

Vranduk

Konjic – Stari grad

Zašto praviš slona od mene?

INTERVJU: Senadin Lavić EKSKLUZIVNO: Slučaj Gornja Maoča Gdje je mezar Osnivača Sarajeva?

Medinska povelja: prvi pisani ustav u povijesti Džihad Anđelija u akciji

Zenica – Muslimanska četvrt

Mostar

Vareš – Čaršija s katedralom

Cazin

STARI BOSANSKO-HERCEGOVAČKI GRADOVI KRAJ 19. I POČETAK 20. STOLJEĆA