Journal 111-112

Povratak u Ustav RH Ostvarenje višegodišnjeg sna Politički ili teatar apsurda Intervju – Mustafa Cerić Dodik se ponovo izvukao Balkanski kraljevi burleske Bošnjački heroj Hasan-aga Zvizdić Na brdovitom Balkanu Muhammed a. s. – Poslanik islama Trener kornjača Geneza bliskoistočnog sukoba Tobe Ja Rabbi!

SADRŽAJ SADRŽAJ UVODNIK Povratak u Ustav RH .........................................................................................3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Alem Crnkić

2

HRVATSKA Politički ili teatar apsurda ................................................................................41 Polančec podnio ostavku .................................................................................43 Velika očekivanja .............................................................................................44 INTERVJU – MUSTAFA CERIĆ Biti Bosanac i imati bosanski nacionalni ponos! ...............................................45

Suradnici: Mirsada Begović Amela Handanović Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH)

BOSANSKI BAROMETAR Dogovora nema, ali će ga biti! .........................................................................50 Dodik se ponovo izvukao ................................................................................52 Ćirini zmajevi hit kvalifikacija ...........................................................................54 Prijedlog za izradu nacionalnog programa Bošnjaka........................................56

Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb

KULTURA Balkanski kraljevi burleske...............................................................................64 Dvije su se vode zavadile.................................................................................66 Velikan filozofske misli .....................................................................................67 Džamija u turističkoj ponudi............................................................................68

Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Bajramska poruka ..............................................................................................4 Sisački bajramski koncert ..................................................................................5 Bosansko-hercegovački i balkanski identitet .....................................................6 Ostvarenje višegodišnjeg sna...........................................................................10 Islamski centar u Rijeci – od sna do stvarnosti ................................................16 Muhamed – čovjek koji bijaše svemir dobročinstva ........................................20 Jedinstvo ili sloboda? ........................................................................................22 Bolesti modernog doba ...................................................................................23 Zagrebačke vedute Mesuda Bužimkića ...........................................................27 Nastavak dugogodišnje suradnje .....................................................................28 Kur’anske riječi u Zagrebu ..............................................................................31 Bogatstvo bošnjačkog folklora.........................................................................34 Promocija bošnjačke kulture ...........................................................................35 Izuzetno značajan projekt ...............................................................................38

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje

IZ SVIJETA Sukobi pomirenja i predrasuda........................................................................62

PRIČE IZ BOSNE Bošnjački heroj Hasan-aga Zvizdić ..................................................................69 Legenda za kojom je plakala sarajevska sirotinja .............................................71 SINE IRA ET STUDIO Na brdovitom Balkanu ....................................................................................73 ŽIVJETI ISLAM Muhammed a.s. – Poslanik islama (I) ...............................................................75 POVRATAK U BUDUĆNOST Trener kornjača ...............................................................................................77 Anatomija uspjeha ...........................................................................................79 DIJALOG CIVILIZACIJA Hrvatska – primjer drugim europskim državama............................................81 Geneza bliskoistočnog sukoba (I) ....................................................................83 PRIKAZI I KRITIKE Hutba – medij odgoja, obrazovanja i društvenog usmjeravanja muslimana ....88

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

OGLASI Besplatna pravna pomoć .................................................................................91

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

MURSELOV ŠEGISTAN Tobe Ja Rabbi! ..................................................................................................92

Na naslovnoj stranici: Na Drini ćuprija (Višegrad)

ZANIMLJIVOSTI NASA: Neće biti apokalipse 2012. ..................................................................94 Mont Blanc, Sjeverni pol i Sahara ....................................................................94 Crkvene vijesti: oružje, poker i lezbejka-biskup .............................................94 Stari Aboridžini i Usain Bolt ............................................................................95 Na prodaju: Rembrandtov portret i Hitlerova kuća ........................................95

UVODNIK Riječ glavnog urednika

Povratak u Ustav RH Kao što je pomalo slavodobitno najavio saborski zastupnik Šemso Tanković na svečanosti polaganja kamena temeljca za Islamski centar u Rijeci, na prvom jesenjem zasjedanju Hrvatskog sabora glavna točka Dnevnog reda bile su ustavne promjene. Četvrta promjena teksta Ustava nama Bošnjacima posebno je zanimljiva, ponajviše stoga jer očekujemo “povratak” u Ustav, u njegovu preambulu (proslov ili izvorišne osnove). Iz preambule Ustava RH Bošnjaci su, zajedno sa Slovencima, “izbačeni” prigodom prvih ustavnih promjena 1997. godine. Ostala je upamćena tadašnja saborska epizoda s Miloradom Pupovcem, čiji je glas odlučio da se usvoje promjene Ustava RH. To je bila pragmatična potreba da se i na takav način pokuša poboljšati politička slika o Srbima u tadašnjoj autokratskoj, Tuđmanovoj Hrvatskoj. Pritom su Bošnjaci, kako je to jedanput Pupovac izjavio, bili “kolateralna, usputna šteta”. Iako preambula nije pravno oblikovan tekst i u načelu ne sadrži nikakve norme, tadašnje izostavljanje bošnjačke nacionalne manjine stvorilo je psihološki učinak potpune marginalizacije Bošnjaka. Umjesto nužne i dugo predlagane promjene naziva Musliman u nacionalni naziv Bošnjak i poboljšanja zakonske regulative u smislu realizacije prava Bošnjaka, tadašnji Tuđmanov režim se odlučio na sasvim suprotan korak političke i pravne marginalizacije bošnjačke nacionalne manjine. Takav postupak Bošnjaci su dočekali s nevjericom i osjećajem duboke gorčine, gotovo poniženosti, naročito u svjetlu činjenice nesporno velikog angažmana i broja žrtava u Domovinskom ratu.

Ovogodišnje ustavne promjene, na temelju nacrta Vlade RH, nužne su za dovršetak pregovora i ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Nacrt izmjena izradila je vladina radna skupina na čelu s potpredsjednikom Hrvatskog sabora Vladimirom Šeksom, a u njoj su bili vodeći stručnjaci s područja ustavnog prava. Vladin prijedlog sadrži nekoliko važnih ustavnih promjena, prvenstveno s ciljem prilagodbe ustavnog teksta pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Dakle, osnovni motiv je, prije svega, vezan uz potrebu da Hrvatska uredi prava, obaveze i odgovornosti oko odlučivanja o pristupanju EU, svoj odnos prema EU i neka druga pitanja koja su važna za završetak pregovora prije ulaska u zajednicu europskih država.

U Vladinom prijedlogu stoji da se na referendumu o ulasku RH u Europsku uniju odlučuje većinom birača koji su glasali u Hrvatskoj, uz uvjet da mu je pristupila većina od ukupnog broja birača. Predviđeni su blaži uvjeti oko slanja pripadnika Oružanih snaga RH izvan granica Hrvatske, o čemu bi Sabor odlučivao kvalificiranom umjesto dosadašnjom dvotrećinskom većinom.

Vlada predlaže i da se Ustavom omogući izručivanje hrvatskih državljana pravosudnim tijelima drugih članica nakon ulaska Hrvatske u EU, a predvidjela je i mogućnost potpisivanja takvih ugovora sa zemljama izvan EU. Ustavom bi se utvrdilo obavezno i svima dostupno opće obrazovanje do 16. godine, te potpuna neovisnost Hrvatske narodne banke i Državne revizije. Državno sudbeno vijeće i Državno odvjetničko vijeće trebali bi postati samostalni i neovisni u radu što omogućuje neovisan izbor sudaca i pravosudnih dužnosnika. Utvrdilo bi se i da nema zastare za kaznena djela u pretvorbi i privatizaciji. Predviđen je povratak bošnjačke i slovenske nacionalne manjine u izvorišne osnove Ustava, među pripadnike autohtonih nacionalnih manjina.

Vlada je ubrzanim tempom krenula u ustavne promjene, s namjerom da ih dovrši do sredine studenog 2009. Međutim, realnija je procjena početak ili proljeće 2010. godine. Ubrzanom procesu promjena ustavnog teksta usprotivila se opozicija na čelu sa Zoranom Milanovićem, predsjednikom SDP-a, koji je nakon sastanka sa čelnicima HNS-a i IDS-a, između ostalog, rekao i sljedeće: “Ustav nije dopuna generalnog urbanističkog plana.

Ustav je nešto više. Ustav je Sveto pismo svakog poretka i kad pišući i predlažući takve dokumente preskočite jednu nacionalnu manjinu, da se toga nitko ne sjeti, to je tužno.” Pod izostavljenom nacionalnom manjinom Milanović je mislio na Rome. U međuvremenu je saborski zastupnik Nazif Memedi na Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina uputio pismeni zahtjev da se 10 nacionalnih manjina, koje on zastupa u Saboru (bugarska, poljska, romska, rumunjska, rusinska, ruska, ukrajinska, turska, vlaška i židovska), uvrste u preambulu Ustava.

Postignut je visok stupanj konsenzusa vladajućih i opozicije da se krene u ustavne promjene, pri čemu su zastupnici iz obje politički suprostavljene grupacije jednostavno osuđeni na dogovor. Zanimljivo je da je ovo prvi puta da se mijenja Ustav, a da vladajuća koalicija nema potrebnu dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru za izglasavanje promjena. Takva situacija je otvorila prostor SDP-u i njegovim koalicijskim partnerima iz HNS-a i IDS-a da u tekst Ustava uvrste i vlastite izmjene. Pokazalo se nužnim osnivanje zajedničke radne skupine koja bi trebala utvrditi konačni prijedlog ustavnih promjena.

Za Bošnjake je najvažnije pitanje oko položaja nacionalnih manjina. U zajedničkoj radnoj skupini parlamentarnih stranaka pojavila se inicijativa da se iz odredbe, koja govori da je Hrvatska država hrvatskog naroda, autohtonih nacionalnih manjina i drugih građana, izbriše pojam autohtonosti i bez njega taksativno pobroje sve 22 nacionalne manjine. Nakoliko je razloga takvom stavu. Prvenstveno se želi izbjeći rasprava o tome koja je manjina i po kojim kriterijima autohtona. Osim toga, mnogi smatraju da termin “autohtona nacionalna manjina”, koji je bio uzrok sukoba mišljenja proteklih godina, diskriminira one manjine koje nisu bile među 10 dosadašnjih manjina koje su kao takve navedene u preambuli Ustava. I što je vrlo bitno, autohtonost zapravo nije niti pravno definirana. Radna skupina za ustavne promjene nije mjerodavna definirati autohtonost, te takvo pitanje želi otkloniti od sebe, kao i dileme koje će se pojaviti nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Bez obzira na sve, Bošnjaci će se nakon više od jednog desetljeća sigurno ponovo uvrstiti u izvorišne osnove Ustava RH. Povratak u Ustav neće donijeti stvarno poboljšanje položaja Bošnjaka, ali se nadamo da će imati snažan psihološki učinak jer bi predstavljao važan pravni korak u završetku politike ignoriranja bošnjačkog nacionalnog identiteta. To je i dobra politička priprema za događaje koji nas očekuju u izuzetno značajnoj 2011. godini: popis stanovništva, izbori za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, te parlamentarni izbori. 2011. je prijelomna godina na kraju koje, ukoliko bošnjačke udruge i dvije bošnjačke političke stranke u RH ozbiljno pristupe popisu stanovništva, možemo očekivati zasebnu izbornu jedinicu s dva bošnjačka saborska zastupnika.

Ismet Isaković

3

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Bajramska hutba muftije Ševke ef. Omerbašića

Bajramska poruka

4

J O U R N A L

Na početku bajramske hutbe povodom Ramazanskog bajrama 20. rujna 2009. u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftija Ševko ef. Omerbašić je podsjetio da je ovo najradosniji blagdan za muslimane i muslimanke, a posebice za postače. “Nakon jednomjesečnog posta i brojnih odricanja, nakon svakodnevnog testiranja naših psihofizičkih mogućnosti i stalne kušnje naše privrženosti Svevišnjemu, dočekasmo kraj sretni što smo uspjeli, u iskrenoj nadi da smo zaslužili njegovu milost i nagradu”, rekao je zagrebački muftija. Vjernik ima velika i opravdana očekivanja od ramazana. Muhammed a.s. u jednom hadisu kaže: “U džennetu imadu jedna vrata, zovu se Er-Rejjan, kroz koja na Danu suda ulaze samo postači i nitko drugi. Kada i zadnji postač kroz njih u džennet uđe zatvaraju se i nitko kroz njih više neće u džennet ući.” Potaknuti ovakvim i sličnim obećanjima u Kur’anu i hadisu, svake godine je sve više postača i klanjača, iako je ramazan ušao u ljetni period, a teravije u kasne noćne sate.

Tokom ramazana vjernici su se družili s Kur’anom nastojeći proniknuti u tajne Božje objave i prakticirajući njegove odredbe u svakodnevnom životu. Ovog ramazana obilježena je 1398. obljetnica prve kur’anske objave. Muftija Omerbašić je potencirao društvenu funkciju ramazana: “Ništa manje nije bilo značajno ni naše svakodnevno i svakovečernje druženje i međusobno upoznavanje na mukabelama, teravijama, namazima i drugim povodima. Mi se vrlo malo poznajemo pa otuda i brojni problemi u našem međusobnom komuniciranja. Svevišnji u jednom kur’anskom ajetu kaže: ‘Ljudi! Od muška i ženska smo vas stvorili, i po plemenima i narodima vas podijelili, da se međusobno upoznajete, a najčasniji kod Boga su najodlučniji.’”

Zagrebački muftija je naglasio da je Islamska zajednica kroz cijelu povijest svoga postojanja prije svega bila narodna. Njezin golemi ugled i autoritet u narodu proistekao je i iz činjenice što se stalno zauzimala i brinula za čovjeka i temeljne ljudske i moralne vrijednosti. Međutim, zbog nesnalaženja u demokratskom društvu dešava se da ne pronalazi put kako u aktualnim društvenim procesima zastupati autentične islamske vrijednosti. Religija je u posljed-

njih nekoliko mjeseci često zastupljena u javnosti, pri čemu se radilo o nekim zakonskim rješenjima za koje se tražilo mišljenje vjerskih zajednica, odnosno religijsko stajalište (Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji i Zakon o obitelji). Omerbašić je istaknuo da vjerske zajednice u Hrvatskoj imaju pozitivnu društvenu ulogu i da tu ulogu trebaju ne samo zadržati nego i unaprijediti s ciljem daljnjeg razvoja društva.

Dotaknuo se i svjetske ekonomske krize. “Otkako je svijetom zavladala recesija i financijska kriza koja je najviše pogodila zemlje dužnike, među njima i našu zemlju, neki su skloni ovoj krizi pripisati lihvarsko ponašanje bogatih zemalja, pa se pitamo koliko u ukupnom dugu čine kamate. Razumljivo nam je da zajmodavci trebaju imati koristi od posuđenog novca, ali to ne smiju biti zelenaške kamate koje zajmoprimce tjeraju u još veću dužničku krizu.

Neki odriču pravo vjerskim zajednicama i crkvama da govore o ovom problemu, jer po njima nisu za to kompetentne. Mi, međutim, u ovoj krizi vidimo nemoral i grabež i svaka vjerska zajednica koja drži do morala ne može, a ne reagirati. Zato je upravo ova kriza poziv vjerskim zajednicama da se aktivnije uključe u borbu protiv zelenaštva koje hara svijetom, a koga ima među pripadnicima svih religija. Zelenaštvo je po učenju svih monoteističkih religija jedan od najtežih grijeha pred kojim se ne smije šutjeti. Zbog toga su u islamskom svijetu osnovane desetine islamskih banaka koje svoj interes ne vide u kamati, nego u dobiti od financiranih projekata. Posljed-

nja izvješća islamskog bankarstva govore da to bankarstvo, za razliku od ostalog, nije palo u krizu”, rekao je Omerbašić.

Muftija je naglasio da je jedan od prioriteta vodstva Islamske zajednice u Hrvatskoj odnos s nacionalnim, političkim, kulturnim i drugim asocijacijama muslimanskog kulturnog kruga. Demokratske promjene su omogućile Bošnjacima, Albancima, Romima i drugim eničkim grupama političko, nacionalno i kulturno organiziranje, pri čemu raspolažu sredstvima iz Državnog proračuna i brojnim drugim pogodnostima.

Sve asocijacije imaju za cilj pomoć svojim sunarodnjacima u rješavanju brojnih pitanja i problema. “S obzirom da je Islamska zajednica dosta organizirana, na terenu dolazi do brojnih informacija koje govore da kod naših vjernika ima dosta problema koje treba rješavati. Još uvijek je velik broj onih koji nisu riješili pitanje državljanstva. Velik broj đaka i studenata obraća se za pomoć pri školovanju, a postoji samo jedan fond pri Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici u kome nema dovoljno sredstava za ove svrhe.

Mnogima je potrebna pomoć pri zapošljavanju, a s druge strane mi još uvijek nemamo socijalne karte muslimanskih vjernika, iako na borbu protiv siromaštva Islamska zajednica godišnje izdvaja golema sredstva.

Koristimo priliku da pozovemo sve asocijacije na suradnju u rješavanju spomenutih i drugih problema. Islamska zajednica je spremna na potpunu suradnju u rješavanju tih problema”, rekao je zagrebački muftija.

Omerbašić je na kraju bajramske hutbe pozvao prisutne vjernike na svečanost polaganja kamena temeljca budućeg Islamskog centra u Rijeci, koja će se održati 3. listopada 2009. Preko 10.000 riječkih muslimana do sada su bili prisiljeni obavljati vjerske obrede na četiri različite lokacije: dva u gradu Rijeci, jedno u Crikvenici i na otoku Krku. Istaknuo je da je do sada za kupnju zemljišta, izradu projekta i druge pripremne radove utrošeno skoro milijun eura. Zahvalio se vjernicima koji su svoje vitre i zekjate uplatili u fond poticaja vjeronauka i za financiranje Islamske gimnazije, imamima i muallimama koji su učenjem Kur’ana, vazovima i predavanjima obogatili ramazanski koloritam, te Hrvatskoj televiziji što je omogućila prijenos bajram-namaza i bajramske svečanosti.

Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Proslava Ramazanskog bajrama u Sisku

Sisački bajramski koncert U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, treći dan Ramazanskog bajrama, u utorak 22. rujna 2009. u prepunoj dvorani Doma kulture “Kristalna kocka vedrine” u Sisku održan je 8. Sisački bajramski koncert. Koncert je održan pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine RH uz potporu Sisačko-moslavačke županije i Grada Siska, a medijski pokrovitelji bili su Radio Sisak i Radio Quirinus. Voditeljica Bajramskog koncerta bila je Karmen Valenta, sa županijskog Radio Quirinusa.

Kao i svi dosadašnji Sisački bajramski koncerti i ovogodišnji je imao humanitarni predznak. Prikupljana su financijska sredstva za Damira Koštića, teško bolesnog 11-godišnjeg sisačkog dječaka koji boluje od spastične cerebralne paralize.

Na početku Bajramskog koncerta prisutne je pozdravio Alija Avdić, predsjednik sisačko-moslavačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske.

Naglasio je da se koncerti povodom Ramazanskog bajrama organiziraju u zadnjih 6 godina, pri čemu su postali tradicionalni i lako prepoznatljivi od svih građana Siska i Sisačko-moslavačke županije. Cilj manifestacije je promicanje i očuvanje bošnjačke kulture i tradicije, običaja i ideje humanitarne pomoći.

“Ovom manifestacijom prezentira se dio bajramskih običaja i navika sukladno urbanim karakteristikama sredine kojoj u Bošnjaci žive i rade. Bajram uistinu znači mir i rahatluk, bezbrižnost, posjećivanje, darivanje svojih najbližih i najdražih uz čestitku: Bajram šerif mubarek olsun. On nosi poruke razumijevanja, tolerancije i njegovanje dobrih odnosa sa susjedima i komšijama drugih nacionalnosti. Bajram prelazi u univerzalni praznik, blagdan jer se pozornost ne posvećuje samo živima već i umrlima. Obilaze se mezari najbližih i najdražih, kao i šehida koji su dali svoje živote u obrani domovine. Ono što Bošnjačka nacionalna zajednica grada Siska i Sisačko-moslavačke županije pruža svojim Bošnjacima, kao i drugim građanima povodom Bajramskg koncerta je samo dio običaja i tradicije Bošnjaka kao neizostavni humanitarni prilog bolesnoj i nemoćnoj osobi neovisno o rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti”, rekao je Avdić. Zahvalio se brojnoj publici što je

svojom prisutnošću dokazala da cijeni ljepotu i vrijednost različitosti, kulturu i tradiciju Bošnjaka. To je temelj dobrih međunacionalnih odnosa punih uvažavanja i poštivanja. Takvim djelovanjem, između ostalog, prezentira se praktična realizacija Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u RH. Nakon Alije Avdića prisutnima su se obratili Husein Omeragić, predsjednik KUD “Bratstvo” iz Ripča (Unsko-sanski kanton), Agan Velić, zamjenik sisačkog gradonačelnika, dožupan Andrija Rudić i Šemso Tanković, saborski zastupnik.

Agan Velić je u ime Grada Siska i sisačkog gradonačelnika Dinka Pintarića poselamio prisutne i naglasio da je 8. Sisački bajramski koncert jedan kamenčić u mozaiku kojim se grad Sisak želi predstaviti kao grad vjerske, političke, nacionalne i kulturne tolerancije i otvorenosti. “To potvrđuje bezbroj primjera. Ja sam uvjeren da ćemo u taj mozaik u skoroj budućnosti ugraditi još jedan biser, a to je Islamski kulturni centar u Sisku”, rekao je Velić.

Alem ef. Crnkić, glavni sisački imam je u pozdravnom govoru prisutnima poželio dobro zdravlje, uspjeh u životu i radu, uz nadu da će ih bajramski ugođaj osnažiti na putu činjenja dobrih i plemenitih djela.

“Dozvolite mi da Vašu pažnju usmjerim na Bajramsku poruku koja nosi naslov: ‘Vrijeme moralne obnove pojedinca i društva’. Ramazan je bilo vrijeme, a post je bio način da se provjeri naša spremnost da krenemo iz lošeg u bolje stanje duše.

Ramazan je bio naša inventura za dušu jer duša se zaprlja pa je ramazan najbolje očisti. Pored tjelesne hrane koju svaki dan trebamo i koristimo, i duša treba svoju hranu, a ta hrana je vjera u srcu koja se manifestira kroz praktičnu primjenu. Najbolja hrana za dušu je veza sa Stvoriteljem. Nemože majka bez djeteta niti duša bez svoga Izvora, Stvoritelja. Najbolja veza sa Stvoriteljem je veza kroz namaz, molitvu koja predstavlja neposrednu komunikaciju čovjeka i Boga. Onaj tko nije osjetio slast namaza-molitve, on nije osjetio zadovoljstvo i spokoj duše. U traganju za potpunom srećom, čovjek pokušava sve ali zaboravlja da je u sreća u njemu samom, u blagodatima koje posjeduje, ali ih nevidi, u vjeri s kojom je rođen ali je ne prakticira.

Kroz ramazan smo jačali vezu sa Stvorite-

ljem, samo je trebamo održavati i bit ćemo sretni. Vjera je mir kao što je pravda poštenje; istina je sigurnost kao što je moral zdravlje jednog društva. Ako nema vjere među ljudima, nema mira među narodima; ako nema pravde u vlasti, nema poštenja u ljudima; ako nema istine u ljudima, nema sigurnosti među narodima; ako nema morala u duši, nema zdravog društva. To je glavna poruka ovoga Bajrama – nužna potreba za moralnom obnovom društva. Međutim, za moralnu obnovu društva potrebno je više odgovornosti i više hrabrosti i smjelosti. Potrebno se je suočiti sa moralnim bolestima od kojih društvo danas najviše pati: laž i kleveta, droga i alkohol, nemoral, zavist i ljubomora. Tajna našeg zajedničkog uspjeha i naše zajedničke sreće je da uspjeh drugog čovjeka vidimo kao svoj uspjeh i da njegovu sreću doživljavamo kao svoju”, rekao je imam Crnkić.

Podsjetio je da je Ramazanski bajram za islamske vjernike vrijeme i prilika kada oživljavaju svoje pozitivne kvalitete, toplinu, ljubav i mir svakome. Čovjek se rađa u vremenu u kojem treba naći svoje mjesto i u prostoru u kojem treba naći svoje vrijeme. Od prevelikog je značaja da čovjek zna živjeti u vremenu i da umije koristiti prostor. “I ovog ramazana i ovog Bajrama još više smo osnaženi u volji, želji i velikoj potrebi da u našem gradu gdje smo rođeni, kojeg smo gradili, kojeg smo branili i kojeg volimo dušom i srcem izgradimo Islamski centar i džamiju koji će biti centar otvorenih vrata svim ljudima dobre volje.

Najljepši bajramski ugođaj je kad vidite 180 ljudi, mladih, starih, djece kako namirisani, nasmijani, u bajramskom svečanom odijelu dolaze da klanjaju bajram-namaz ili bajramsku molitvu. Najljepši bajramski ugođaj je kad vidite oca kako svoje dijete vodi za ruku i dolaze zajedno na bajram.

To su bajramski djelići ambijenta i ugođaja. Najljepši ugođaj je kada radost bajrama podjelite sa svojima najbližima”, rekao je glavni sisački imam.

U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupili su KUD “Bratstvo” iz Ripča kod Bihaća, sazlija Ivan Pavišić, te vokalni solisti Mehmed Goražda, Mirsad Čehić i Hatka Tatić. Po ocjenama organizatora i sudionika, ovogodišnji Sisački bajramski koncert bio je do sada najuspješniji.

Ismet Isaković

5

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj: “Identitet – jezik i bosanska književnost”

Bosansko-hercegovački i balkanski identitet

6

U sklopu tradicionalne manifestacije XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj u organizaciji KDBH “Preporod”, u petak 2. listopada 2009. u prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu, predstavljena je knjiga mr. sc. Ajke TiroSrebreniković pod nazivom “Identitet – jezik i bosanska književnost”. Knjiga je izdana 2007. godine u nakladi SABAH-a.

Koncipirana je od esejističkih tekstova koji su objavljivani u “Beharu” i tekstova koji imaju znanstveni predznak, nastalih kao dio seminarskih obaveza na poslijediplomskom i doktorskom kulturalnom studiju. Knjigu su, pored autorice, predstavili mr. sc. Senad Nanić, dr. sc. Borjana Prošev-Oliver i prof. Mersija Omanović. U zabavnom dijelu programa nastupio je ženski pjevački zbor “Bulbuli”.

Identitet kao isključivost

J O U R N A L

Mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”, na početku uvodnog obraćanja naglasio je intrigantno autoričino razmatranje problema identiteta i jezika u kontekstu fundamentalnih pitanja kulturologije, kao i neobične poglede na ključne književne forme, autore i djela bosanske književnosti. Ajka Tiro-Srebreniković se u prvom eseju bori s demonima povijesnih i kulturoloških zabluda u gorljivoj želji za oblikovanjem vjerodostojnog konteksta. Krajem 20. stoljeća u zemljama bivše Jugoslavije većina naroda svoj identitet vezala je uz ideologije tada vladajućih režima. Njih je većinom krasila isključivost onog drugačijeg. Isključivost do one socijalne, čak i biološke. Na našem području, to razdoblje ne može se nazivati tek tranzicijom. Identitet kao isključivost temeljni je problem s kojim se autorica u ovom djelu suočava.

Prema tako građenom identitetu izražava odioznost. Nanić je istaknuo da isključivost ne može biti istina identiteta, jer je ideologija, koja često ovladava identitetom, potencijalno sklona iskrivljavanju slike stvarnosti. “Pojam narodne kulture se zlorabi. Priroda kulture je interakcija.

Stoga ni narodna kultura ne može biti

S promocije u prostorijama BNZH monolitna, ‘čista’. U suprotnom ‘događa se narod’. I jezik je predmet manipulacije jer pojmove ne odlikuje stalnost smisla.

Gorko smo, genocidom, iskusili manipulaciju pojmom Turčin, mitološkim neprijateljem i njegovim izjednačenjem s pojmom Bošnjak”, rekao je mr. Nanić i naglasio da autorica kao izlaz nudi Eagletonov pojam kulture kao sebenadilaženje i sebeobrazovanje. Kada kultura slavi sebstvo, istodobno ga i disciplinira. Dijalog među kulturama počiva na zanemarivanju vlastitog interesa u korist općeljudskih interesa. Tiro-Srebreniković pokušava dokazati da se ekstremne skupine ne mogu imenovati kulturom ili subkulturom, jer nisu nadišle svoje instinktivne životne potrebe. Kult može biti mračan baš kao što genocid nema nikakve veze s instinktima života. Život, naime, ubija samo u uvjetima stvarne ugroze opstanka.

Kult znači ono što se štuje, pa makar bilo zlo i laž. “Istinska, dobra i lijepa kultura je moguća i stvarna jer je moguća identifikacija s univerzalnim vrijednostima u ma kojem lokalnom slučaju kulturološke različitosti. Identitet ne može biti vezan uz simboličko i nikako mu tamo ne smije biti porijeklo” rekao je predsjednik “Preporoda” i dodao da je stvarnost svemira plodonosna komplementarnost, a ne sukob među kontrastima.

U drugom eseju Tiro-Srebreniković pokušava odrediti posebnost i karakter bosanskog jezika i kulture. Najbolja ilustracija onemogućenosti Bošnjaka da institucionaliziraju svoj identitet, autorica daje navodom Rasima Muminovića iz 1969. godine: “Čovjek se ne može opredijeliti za ono što jeste, jer (to već, op. a.) jeste, ali se zato može opredijeliti za ono što nije”. Cijepanje bosansko-hercegovačke kulture na analizu onog srpskog, hrvatskog, muslimanskog, katoličkog, pravoslavnog, orijentalnog tako zvanog tuđinskog, Filipović smatra većim zlom od ma kojeg vojnog pohoda. Nanić primjećuje da bosanski jezik i kulturu, u skladu s prvim esejom, autorica vidi upravo u interkulturalnosti omogućenoj u bosanskoj državnosti kroz povijest. Nema potrebe za distanciranjem od drugog, kad je on, u svojoj posebnoj lokalnoj datosti, već uključen.

U trećem eseju autorica govori o književnosti u vrijeme osmanske vlasti i to književnosti narodnog jezika pisanoj bosančicom, zatim književnosti na orijentalnim jezicima te alhamijado književnosti narodnog jezika pisanoj arabicom.

Analizira pojedine književne forme, autore, djela i utjecaje.

U preostalim esejima razmatra pojedine autore i djela. O književnosti u doba

BOŠNJACI U HRVATSKOJ austro-ugarske vlasti govori kroz prizmu pokretanja “Behara”, čiji su ciljevi aktualni i za današnji “Behar”. Analizira Mulabdićevo književno djelo. Slijedi krasna fonetska analiza Ćatićeve pjesme “Ja nijesam sanjar”, te analiza glasovne strukture Kulenovićeve poeme “Ševa”. Intrigantne su analize ženskih likova u Kajanovoj “Katarini kraljici bosanskoj”, koja je, uz kraljicu, i majka i izbjeglica, te Selimovićevom “Dervišu i smrti”, gdje autorica dokazuje da Nurudinov moralni pad započinje još odabirom vojničkog umjesto bračnog života i ljubavi. “Međutim, citatima Virginije Woolf u ovom kontekstu mislim da nema mjesta. Ne znam, naime, gotovo niti jednu kraljicu, caricu ili predsjednicu Vlade koja, kao ni muškarac, suočena s gubitkom moći i kontrole nad sustavom kojim upravlja, ne šalje tisuće u smrt. Uzroci rata, gotovo uvijek, ne počivaju u želji za borbom i ubijanjem, već u negaciji neminovnosti sustavnih promjena”, rekao je mr. Nanić.

Potom slijedi analiza putopisnih aspekta Andrićeve “Travničke hronike” kao nefiktivnog diskursa. O književnoj tehnici zagonetke u Zaimovićevoj “Tajni džema od maline” autorica prepoznaje odraz nepoznatog svijeta naslijeđenog predajom, a duboko psihološki proživljenog, čime se isti ukazuje vrlo stvarnim. “Sve je moglo biti izmišljeno i lažno osim ratne sarajevske zime i predviđanja vlastite smrti”, kaže Tiro-Srebreniković. Za djelo rahmetli Karima Zaimovića tvdi da umjetničko postiže na razini gdje je mašta stvarnija od stvarnosti, a stvarnost fantastičnija od mašte. “A ja, na kraju, vjerujem da je rečena razina odlika i istinskog znanstvenog diskursa. Jer istinska se hipoteza, kroz vlastitu potvrdu, doimlje fantastičnijom i od mašte, i od stvarnosti”, zaključio je mr. Senad Nanić.

O balkanskom kulturnom identitetu Dr. sc. Borjana Prošev-Oliver je rekla da autorica u 12 eseja s književnom, kulturalnom i lingvističkom tematikom načelno problematizira pojam identitet na korpusu i jeziku bosanskih pisaca i bosanske recentne kulturalne stvarnosti. “Ono što je mene s pozicije kulturologa intrigiralo pri čitanju ove knjige je naglasak na pojmu identitet, vrlo aktualnom, hibridnom, semantički polivalentnom, ali i s pozicije balkanologa, ponovo identitet kao topos s kojeg u vlastitom zrcalnom odrazu vidimo drugog. Radi se o jednom tzv. kišobranskom terminu koji uz pojam kultura danas u re-

centnim kulturalnim studijima očituje sve mentalne, duhovne, simboličke, značenjske i pragmatičke prakse ljudskog djelovanja. Identitet, odnosno slika koju smo stvorili o sebi nasuprot slika koju stvaramo o drugima predstavlja mentalne mape, imaginarne slike koje se ne podudaraju s objektivnom, realnom slikom, a koje čovjek stvara na temelju percipirane okoline i koje su mu potrebne da lakše preživi u kompliciranim uvjetima te koje mu pomažu da razumije svoju okolinu, da se orijentira u prostoru i vremenu, da nađe svoj identitet, svoje mjesto u društvu, da klasificira i procjenjuje drugog i njegovu etničku, socijalnu, kulturnu i ideološku pripadnost. Mentalne mape obuhvaćaju i osjećaje, predrasude i ocjene, koji više govore o samom percipijentu nego o objektivnim odnosima u svijetu. Te mentalne mape, koje se zasnivaju na kolektivnoj predodžbi o svojem i tuđem, a koje su simbolične reprezentacije raznih okolnosti i odnosa između etničkih grupa, vladajućih i podčinjenih slojeva, periferije i centra, Istoka i Zapada, pomažu u određenju kulturnog i nacionalnog identiteta”, rekla je dr. Prošev-Oliver.

Kako bismo prodrijeli u samu suštinu identiteta bosanske kulture i bosanskog jezika potrebno je osvrnuti se specifični, a istovremeno i ujedinjavajući, balkanski identitet. Ono što je zajedničko kulturnom identitetu svih balkanskih naroda je zajednički povijesni identitet koji je i danas kao i oduvijek vrlo aktualan, za razliku od onog u zapadnoeuropskoj teorijskoj misli koja je davno proglasila kraj povijesti, filozofije, metafizike. Dr. Prošev-Oliver je podsjetila da smo na pragu 21. stoljeća bili svjedoci ružnoj strani povijesti o kojoj piše Ajka Tiro-Srebreniković, a koji su bili pokrenuti poznatim mitovima, simbolima nadmoćnog epskog junaštva koji je tako čvrsto ugrađen u balkansko povijesno kulturno sjećanje.

“Kulturni identitet na Balkanu u kojem nastaje i bosanska književnost je dijalogičan, višeslojan i polifoničan. Nastajao je u sličnim i srodinim uvjetima ostalih slavenske književnosti suočenih s višestoljetnom vladavinom inokulturnog, inovjerskog i civilizacijskog konteksta. Jugoistočni europski prostor obilježavaju dva tipa povijesnog naslijeđa ugrađen u balkanski povijesni identitet, a koji bitno utječe na oblikovanje kuturnog: tisućljetna bizantska dominacija, koja je ostavila duboke političke, institucionalne, pravne, religiozne i kulturne utjecaje, te petstogodišnja turska vlast koja je među ostalim poluotoku dala ime – balkan na turskom

znači planina – i osigurala najduže razdoblje političkog jedinstva na čitavom tom prostoru, a što nije nimalo nebitno”, rekla je promotorica knjige.

Naglasila je da Balkan možemo promatrati kao širi pluralistički prostor u kojem su kulture oduvijek međusobno komunicirale te blisko se doticale unutar zajedničkog političko-društvenog okvira petostoljetne vladavine Turskog carstva.

Najznačajniji i najperzistentniji elementi turskoga naslijeđa očituju se u vrlo velikoj interregionalnoj raznolikosti balkanskog područja te u jakoj kulturnoj, religioznoj i općedruštvenoj diverzifikaciji jugoistočnoeuropskih društava, ali i u multijezičnosti i multikulturalnosti svih društvenih zajednica. Kroz najrazličitije oblike prožimanja, dodirnih točaka i interferencija različitih kultura te njihovih vrijednosnih sustava, Balkan je najbolji dokaz da ne postoje čiste rase, nacije ni čiste kulture te da svi, u biti, proizlazimo iz različitih tradicija pa je svaki kulturni identitet središte više kulturnih utjecaja. Balkanski narodi, genetski i jezično srodni, ali i različiti, stvorili su međusobnim prožimanjem zajedničku kulturnu tradiciju. Takva je tradicija iznikla iz zajedničkog konteksta na temelju povijesno i socijalno, na ovom prostoru promjenjivih i nestalnih determinanta kao što je geografska, administrativno-politička, jezična, konfesionalna.

“Nećemo shvatiti niti jedan balkanski narod, naciju, ili etničku grupu i njihovu kulturu ako ih proučavamo izolirano, nemajući u vidu cijelobalkanski milje, jer Balkanski poluotok ne predstavlja samo posebnu geografsku već i povijesnu i kulturnu cjelinu. Balkan se može i treba razumjeti kao jedna geografska, društvena i kulturna cjelina u kojoj se ostvarivalo idejno-kulturno jedinstvo svih balkanskih kulturnih zajednica. Višestoljetni suživot balkanskih Slavena i neslavenskih naroda vodio je i doveo do uzajamnog kulturnog i ideološkog preplitanja, suradnje i obogaćivanja. Balkan je imao zajedničku kulturnu prošlost usuprot svim etničkim, jezičnim, religijskim i duhovnim tradicijama i divergencijama. To znači da su se nacionalni i kulturni identitet kao kolektivni identiteti na Balkanu prožimali i uvjetovali tijekom svojeg konstituiranja i razvoja”, rekla je dr. Prošev-Oliver.

Zajednička politička sudbina većine balkanskih naroda (u vlasti Turskog carstva ili u sklopu Habsburške monarhije) nameće potrebu proučavanja književnosti balkanskih naroda poredbenom i kontrastivnom metodologijom. Balkan je tokom dugotrajne bizantske i turske povijesti

7

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

8

J O U R N A L

predstavljao specifično područje međukulturne hibridizacije, koja je važna za granične kulture (u odnosu na zapadnoeuropsko središte) i koje ostaju osuđene jedna na drugu bez obzira na političke dekrete. Često se ne primjećuju čvrste granice početka jedne i završetka druge.

Ovaj fenomen se ne primjećuje samo na planu materijalne, već prije svega na planu duhovne kulture. Primjetne su zajedničke crte u njihovu folkloru, narodnim običajima, freskama, ikonama, građevinama i jezicima za koje se upotrebljava izraz balkanski jezični savez.

Borjana Prošev-Oliver je podsjetila da je Balkan je u geografskom, povijesnom i kulturnom smislu most između Istoka i Zapada, kršćanstva i islama, Europe i Azije, a u posrednoj je vezi i s mediteranskim kulturnim krugom. Takva geografsko-povijesna i kulturna srodnost čini da su balkanolozi često miješali klasifikacijske kriterije kultura balkanskih naroda, preklapajući etnički kriterij s političkim i geografskim, a jezični pristup s književnim i općepovijesnim. Ona smatra da je suvišan strah da kontakt sa susjednom srodnom ili tuđom i stranom kulturom dovodi vlastitu kulturu u opasnost i prijeti joj zaboravom.

Ruski teoretičar Mihail Bahtin, koji je dijalogizmu posvetio čitavi svoj znanstveni život, vjeruje da se kod takvih dijaloških susreta “kulture slijevaju jedna u drugu i da se pritom ne poništava njihova individualnost, nego se one otvaraju jedna prema drugoj potičući nove vrijednosti uzajamnim obogaćivanjem”.

“Bosanska književnost, kakvom je predstavlja autorica Srebreniković je tipično balkanska jer je čine ne samo različite književne težnje i ideologije, već različite kulturne tradicije: muslimanska, bosanska, srpska, hrvatska i židovska.

Međutim, ona podrazumijeva razlike i suprotnosti, a ne samo sličnosti i srodnosti.

S druge strane, upravo ti međusobni odnosi njezinih različitih komponenti čine njezino integralno jedinstvo na temelju autentičnog i autohtonog razvitka i preobražaja, a koje podrazumijevamo pod imenom bosanska književnost i bosanski jezik. Naime, islamizacija stanovništva koje je tim činom postalo stabilnije od pripadnika drugih srodnih dijalekata, išla je u pravcu konzerviranja starijih jezičnih osobina na hibridnom prostoru BiH, a koje su se vremenom uobličile kao posebne oaze bosanskog jezika koje u sebi sadrži stare slavenske i nove orijentalne osobine. A što se tiče književnosti, u tom smislu autorica problematizira i ogledanje bosanske orijentalne književnosti na obli-

ke i poetiku turske, perzijske i arapske književnosti u doba turske vladavine tematizirajući fenomen alhamijado književnosti na narodnom jeziku, a zapisane na arebici”, rekla je Prošev-Oliver.

Balkanski poluotok, kao dio Mediterana, tretira se kao kulturni prostor, odnosno osobiti oblik interliterarnog zajedništva koje proučava sve ono što je književna komparatistika propustila istražiti u međuknjiževnim odnosima i međuknjiževnoj povezanosti. Praktična potvrda međuknjiževnih zajednica, njezinih funkcija i zakonitosti prisutna je posvuda, posebice u južnoslavenskim, balkanskim književnostima i poticajna je za razumijevanje konteksta višejezične i višeetničke književnosti kakva je u svojoj povijesti bila i bosanska književnost. “Jezik Petra Kočića, Ive Andrića, Jovana Dučića, A.B. Šimića, Meše Selimovića, Ivana Aralice i mnogi drugih, bez obzira na različite nacionalne ili kulturne pripadnosti, južnoslavenska kulturna javnost može čitati na temelju filološkog iskustva i poznavanja cjelokupnog južnoslavenskog dijasistema. Polijezičnost pisca, biliterarnost te etnička divergencija pisaca, koji su oduvijek BiH smatrali svojom jedinom domovinom, je stanje koje je pravilo i zakonitost interliterarnog zajedništva kakvo predstavlja ono bosanske književnosti i, kako ja shvaćam, da je u svojoj knjizi predstavlja i autorica Ajka Tiro-Srebreniković”, zaključila je dr. sc. Borjana Prošev-Oliver.

Bosanski jezik kao oznaka nacionalnog identiteta Prof. Mersija Omanović je rekla da knjiga mr. Ajke Tiro-Srebreniković otva-

ra niz pitanja suvremenom čitatelju: u kakvim su vremenima živjeli naši preci i kako mi danas, baštinici kulturno-književnog života, s tim bogatim naslijeđem možemo i trebamo živjeti. Autorica u poglavlju Isticanje ili stvaranje nacionalnog identiteta na prostoru nekadašnje Jugoslavije citira Danila Kiša koji kaže: “Nacionalista se nikog drugog ne boji osim polubrata, jer misli da će mu preuzeti njegove pozicije.” Omanović je naglasila da takvo mišljenje vodi do patološkog mišljenja i patoloških postupaka, jer mržnja rođena iz straha postaje njihova neobuzdana moć. “Od 1990. do 1995. godine stvaranje nacionalnog identiteta išlo je tako da se uništi onaj drugi, jer samo moj identitet je jedino ispravan, jer ti koji misle da su jedino ispravni, bili su materijalno jači i mitski zatrovani. Postajali su moćni po vojnom, materijalnom i religijskom sa mišlju da su svi oni drugi manje vrijedni i treba da ih nema”, rekla je prof.

Omanović. Život Srebrenice i Vukovara u 21. stoljeću nastavit će se u kulturnom ozračju Europe jer su te sredine europsko kulturno povijesno naslijeđe. Vukovar i Srebrenica imaju iza sebe crne dane – 18.11.1991. i 11.07.1995., kao najkrvavije dane ubilježene u svoju povijest na putu u 21. stoljeće. Omanović je rekla da je moto gledanja na ovu knjigu sljedeći: “Mit je priča nedosanjanog, a vječno sanjanog sna. Mitovi su poput ogledala, u njima nalazimo naše narcisoidne obrise.

Oni su dijelovi naših bajkovitih priča iz kojih je svagda ostalo u svijesti upisano egoistično pitanje: ‘Ogledalce, ogledalce reci mi tko je najljepši na svijetu?’”

Podsjetila je da su još od Kulina bana Bošnjani, Bosanci i Bošnjaci nazivi koje su upotrebljavali najstariji žitelji BiH kao zajedničku oznaku bosansko-hercegovačke kulturološke i državotvorne pripadnosti. O tome svjedoče mnogobrojni spomenici materijalne kulture s kraja 10. i početka 11. stoljeća: povelje, listine, ugovori, darovnice, crkveni rukopisi, zapisi na kamenu. Nacionalna svijest kod Bošnjaka, pored slavenskog kulturološkog naslijeđa, koje nose u svom duhovnom biću, određena je i vjerskom pripadnošću – islamu. Osvajanjem Balkanskog poluotoka od strane Turaka nastale su izmjene u društvenom i kulturnom životu.

U islamiziranoj Bosni koristilo se arapsko pismo, ali se pisalo na materinjem jeziku. U 18. stoljeću na arabici je alhamijado književnost. Međutim, 1878. godine dolaskom Austro-Ugarske dolazi i latinično pismo te muslimani, koji su u 90% slučajeva bili pismeni, preko noći

BOŠNJACI U HRVATSKOJ postaju nepismeni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća stasala je generacija muslimanskih intelektualaca, književnika i pjesnika, među kojima su bili najpoznatiji Musa Ćazim Ćatić i Safvet-beg Bašagić. Dolazi do buđenja nacionalne svijesti muslimana Bošnjaka, što se ogleda u Ćatićevim i Bašagićevim stihovima. “Bošnjaci muslimani u promijenjenim uvjetima svjesni su svog slavenskog porijekla i nikad se nacionalno nisu osjećali Turcima jer su Turci bili osvajači ovih prostora. Samo nam je vjera islam bila zajednička. Bosanski muslimani su posredstvom religije ušli u jedinstveni islamski kulturni krug”, naglasila je prof. Omanović. Na bosansko-hercegovačkom teritoriju ukrštaju se islamska i kršćanska kultura te taj suživot donosi punoću življenja naroda na zajedničkom prostoru BiH. Međutim, postoji i ekstremna politika koja želi da orijentalnu ostavštinu smatraju tuđinskom praksom.

1900. godine počinje izlaziti časopis “Behar”, list za pouku i zabavu, prvi muslimanski časopis za književnost i društvena pitanja, za kojeg je Omanović rekla da je najzačajnija kulturno-povijesna tekovina muslimanskog preporoda. Pokretači “Behara” su poznati književnici i javni radnici: Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić i Osman Nuri Hadžić. Oni žele potisnuti arapsku pismenost, odnosno pisanje na orijentalnim jezicima kod muslimana, dati narodu zrelu pouku i iznošenjem društvenih, kulturnih i prosvjetnih ideja u književnom obliku, izvršiti muslimansko narodno omeđivanje. Časopis budi svijest muslimanskim intelektualcima o vlastitom prostoru, što je muslimanima omogućavalo da se odupru velikohrvatskom i velikosrpskom pritisku. “Behar” odbija svoj bosanski jezik označiti bilo srpskim bilo hrvatskim imenom.

Edhem Mulabdić, veliko ime tog vremena, koji je pet godina bio urednik “Behara”, rekao je u svojim sjećanjima da je “Behar” bio u neutralnoj pozadini.

Na kraju obraćanja prisutnima prof.

Mersija Omanović je rekla da nas je mr.

Ajka Tiro-Srebreniković poetski provela kroz povijesni dio našeg identiteta. Potrebno je sačuvati istančane osjećaje koji obitavaju u dubinama duše bošnjačkog naroda s težnjom da te vrijednosti budu glavnom vodiljom prema novom vremenu.

Citirala je autoricu koja kaže: “Bogato stvaralaštvo bosansko-hercegovačkog naroda moglo bi se tumačiti u kontekstu funkcije umjetničkog svijeta 1001. noći u kojemu Šeherzada pripovijedanjem spašava samu sebe. Dok pričaš dotle i postojiš.”

Slijeva: Borjana Prošev-Oliver, Ajka Tiro-Srebreniković, Senad Nanić i Mersija Omanović

Identitet bosansko-hercegovačkih naroda Autorica mr. sc. Ajka Tiro-Srebreniković se zahvalila na lijepim i toplim, znanstvenim riječima promotora. Knjiga je nastala kao zbirka esejističkih tekstova s pokušajem da se znanstveno uobliče određene teme, autoričine nedoumice koje je nisu činile sretnom. U njoj se razmatra problem identiteta, s naglaskom na nacionalni identitet, potragu ili njegovo isticanje. U kulturološkom kontekstu identitet (vjerski, nacionalni, politički, pravni ili bilo koji drugi) nikad nije nastao sam po sebi, nego se formirao u sveukupnim društveno-političkim događanjima, čega pojedinci ili skupine uopće nisu svjesni. “Identitet – jezik i bosanska književnost” je knjiga čiji naslov počinje s identitetom, usko se vežući za jezik, na kojemo je stoljećima stvarano vrlo bogato bosansko-hercegovačko kulturno naslijeđe. Identitet pojedinca, zajednice i naroda je vrlo kompleksan pojam zbog toga što on u sebi apsorbira sve kulturološke pojedinosti, uključujući i jezik.

Ajka Tiro-Srebreniković je naglasila da je identitet bosansko-hercegovačkih naroda onaj s kojim su ti narodi stoljećima živjeli. Ni jedan od identiteta triju naroda nije predstavljao strano tijelo u sveukupnoj bosansko-hercegovačkoj stvarnosti.

Uzrok tome je što su ti identiteti vrlo slični jer su se profilirali u jedinstvenom kulturno-povijesnom miljeu. “No, međutim, našu bi se suvremenu kulturu u jednom povijesnom periodu moglo označiti kulturom isključivanja, pa čak i izopćavanja.

Nesretna događanja u posljednjim ratovima na ovim prostorima idu u prilog navedenom, jer jedan narod nije vodio ratove

zbog socijalnih, ekonomskih ili političkih prilika na vlastitom prostoru niti protiv vlastitog naroda – osim pojedinačnih isključivanja neistomišljenika – nego je krenuo u ratničke pohode na one prostore gdje žive drugi i drugačiji po religijskom, nacionalnom i političkom identitetu. Čak se vodila borba i za jezik, književnost, umjetnost, borba za duhovnost. Ako se doista radi o umjetnosti, onda ona nije ničije privatno vlasništvo i nikad se nije stavljala u ladice bilo kojeg katastra na svijetu, nego je svačija u civilizacijskom kontekstu”, rekla je autorica.

U knjizi je upravo o tome pokušala progovoriti, odnosno prodrijeti u uzroke stravičnih događanja na ovim prostorima.

Rekla je da nikada nije mogla prihvatiti činjenicu da je samo politika kriva za ratove u 90-im godinama. “Shvaćam da političari zbog vlastite pozicije, zbog moći i mogu imati ekstremične izjave i namjere, ali što je sa sviješću onih koji ih bezuvijetno slijede? Uvijek me zanimalo što je to natjeralo one koji su nasilu ulazili u tuđu kuću, uništavajući svaki trag postojanja domaće čeljadi. Neka mi oprosti svekolika javnost na osobnom uvjerenju kako su pripadnici mog naroda do 90-tih godina, uz izuzetke, bili slabi ili nikakvi vjernici, srodniji s paganskim mnogoboštvom koje im je namirivalo hedonističke fantazije. Priznavali su samo kotač povijesti koji se, naravno, po njihovom dubokom uvjerenju nikad više ne može ponoviti. A ponovilo se. Prema tome, političke vođe, i nisu imale potrebe igrati na kartu religijske ili nacionalne isključivosti. Oni drugi su živjeli u mitološkom svijetu, pridajući životu simboličke oznake, što je ravno življenju u srednjovjekovnoj kulturi, ne opraštajući staroj gospođi Povijesti davno izgubljene bitke na Gazimestanu.

A što li je dječak s Drine u 20. stoljeću bio kriv što se povijest na ovim nesretnim prostorima baš tako odvijala? Kriv je isto toliko koliko je krivo bilo koje drugo dijete u Europi koja je vodila kolonijalističke ili još prije križarske ratove. Ni jedan ni drugi dječak nisu krivi za ono što je nekad bilo”, rekla je mr. Ajka Tiro-Srebreniković. Zaključila je da bi propovijedi suvremenih vođa trebale biti usmjerene ka tome da podstiču kreativnost svakog djeteta u okviru njegovih mogućnosti, uvažavajući stvaralaštvo u različitim kulturama kako bi i samo bilo stvoreno, obogaćujući ne samo sebe nego i kulturu u kojoj djeluje. Cilj je dobivanje brušenih kamenčića koje treba svakodnevno ugrađivati u mozaik civilizacijskih obrisa.

Ismet Isaković

9

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Svečanost polaganja kamena temeljca za Islamski centar u Rijeci

Ostvarenje višegodišnjeg sna Subota 3. listopad 2009. godine/14. šev’val 1430. h.g. je zasigurno povijesni dan za muslimane u Hrvatskoj. Pred oko 6.500 posjetitelja iz Hrvatske i okolnih država svečano je položen kamen temeljac za budući Islamski centar u Rijeci.

Svečanosti su prisustvovali najviši politički predstavnici Republike Hrvatske, grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, predstavnici vjerskih zajednica i crkava na riječkom području, veleposlanici i izaslanici iz islamskih zemalja (Katar, Iran, Malezija, Libija, Turska, Sirija, Egipat i Saudijska Arabija), muftije, predsjednici Medžlisa, imami i glavni imami iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Srbije, Kosova, Austrije i Njemačke. Svečanost polaganja kamena temeljca bila je besprijekorno organizirana. Pjesnik Ervin Jahić je odličnim vođenjem programa i biranim riječima uvelike pridonio uspjehu priredbe.

10

J O U R N A L

Domaćini iz Rijeke i Primorsko-goranske županije Na početku svečanosti ulomke iz Kur’ana, kojim blagosiljamo svaki dobar posao, proučio je hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački, a zatim se prisutnima obratio Mujo Isić, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Rijeka. On je naglasio da je riječki kraj primjer multikulturalnosti i multietničnosti, ugodan za život svim stanovnicima neovisno o njihovom porijeklu, vjeroispovijesti ili boji kože. Podsjetio je da ideja o gradnji riječke džamije postoji više od 20 godina. Prvi pisani trag kojim započinje projekt datira od 1984. godine, dok je posljednji dokument za gradnju ishodovan ove 2009. Tome je prethodio golem trud mnogih ljudi koji prisustvuju svečanosti polaganja kamena temeljca. Isić se posebno zahvalio čestitim i dragim vakifima, te Gradu Rijeci na čelu s gradonačelnikom Obersnelom i Primorsko-goranskoj županiji na čelu sa županom Komadinom. “Nalazimo se na mjestu s kojega jednim pogledom možete obuhvatiti svo bogatstvo različitosti koje mi muslimani, koji već četvrtu generaciju živimo u Primorsko-goranskoj županiji, svakodnevno svjedočimo i na koje smo ponosni. Geografski smo zagrljeni planinama i morem, ljudski

Veliki broj posjetitelja na svečanosti – razumijevanjem i tolerancijom naših susjeda, a u ovom trenutku posebno me veseli pomisao na spoj religijskih raznolikosti. Džamiju, naime, gradimo u neposrednoj blizini crkve Svetog Nikole i baptističke crkve u izgradnji, te sam siguran da će ona upotpuniti harmoniju veličanja Jedinog Stvoritelja. Kada završimo ovaj Božji hram, njegova vrata bit će otvorena svim ljudima otvorena srca”, rekao je Mujo Isić.

Mr. Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik je naglasio da je polaganje temeljnog kamena za Islamski centar u Rijeci događaj od iznimne važnosti ponajprije za sve vjernike islamske vjeroispovijesti.

Početak izgradnje znači da će konačno riječki muslimani svoje obrede i blagdane obavljati u džamiji, a ne na nekim drugim mjestima. “Znam isto tako tako da put do ovog današnjeg dana nije bio ni jednostavan ni kratak, ali sam siguran da je i to motiv da se s mnogo pozitivne energije krene i izgradnju ovoga Islamskog centra, koji će biti mjesto okupljanja i molitve muslimana cijele riječke regije, mjesto za učenje, mjesto za druženje. Zahvaljujući projektu velikog umjetnika Dušana Džamonje, od kojeg smo se, nažalost, nedavno oprostili, bit će ovo i jedinstvena građevina koja će bez dvojbe plijeniti pozornost ljepotom i originalnošću arhitekture”, rekao je riječki gradonačelnik i dodao

da je Rijeka već odavno europski grad.

Rijeka svoj identitet gradi na pružanju jednakih mogućnosti svim svojim građanima. Svečanost polaganja kamena temeljca korak je prema društvu koje zajednički stvaramo u duhu tolerancije, dijaloga i razumijevanja. Stoga je svečanost od velike važnosti za Rijeku i Primorsko-goransku županiju. “I zato se u ovom trenutku želim zahvaliti Islamskoj zajednici, osobito muftiji, gospodinu Ševki Omerbašiću i svim njegovim suradnicima na razumijevanju, suradnji i ustrajnosti da zajednički učinimo najbolje korake koji su doveli do današnjeg polaganja temeljnog kamena. Jednako dobra je naša suradnja s riječkom Islamskom zajednicom predvođenom imamom Hajrudinom ef.

Mujkanovićem. Iznimno cijenim njegov doprinos ideji ekumenizma koja u Rijeci zaista ima duboke korijene. Siguran sam da će ovaj novi riječki Islamski centar zasigurno biti još jedno mjesto u kojem će ideja dijaloga i suradnje među religijama biti uvijek dobro prihvaćena”, rekao je gradonačelnik Obersnel.

Zlatko Komadina, primorsko-goranski župan je rekao da nas sve, nakon dva i pol desetljeća od početnih inicijativa i dugotrajnih priprema, veseli što smo dočekali početak izgradnje džamije i pratećih prostora namijenjenih kulturi pripadnika Islamske zajednice. Istaknuo je uvjerenje

BOŠNJACI U HRVATSKOJ da će izgradnja Islamskog centra u potpunosti omogućiti da islamski vjernici na prikladan i svečan način ubuduće pristupaju svojim zajedničkim vjerskim obredima i da se u većem broju okupljaju u svim drugim prigodama kada se za to ukaže potreba. “Prihvaćeno arhitektonsko rješenje Islamskog centra s potpisom nedavno preminulog svjetski poznatog i priznatog hrvatskog kipara Dušana Džamonje, jamstvo je da su ispoštovani visoki i vrlo zahtjevni kriteriji za ovu vrstu objekta koji se ne grade da bi trajali godinama i desetljećima, nego da trajno služe čitavim naraštajima i da sa sobom kroz vrijeme pronesu poruke arhitekture, kao i duhovna poimanja svoga vremena i svojih graditelja. Izgradnjom objekta Islamskog centra ovdašnji pripadnici Islamske zajednice u gradsku arhitekturu Rijeke ucrtavaju vrijedan trag svoje dugogodišnje prisutnosti i pripadnosti, koji potvrđuje njihovu posebnost, ali i uklopljenost u kulturno bogatstvo etničkih i vjerskih zajednica Rijeke i Primorsko-goranske županije”, rekao je župan Komadina.

Mnsr. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit je na početku obraćanja citirao riječi Drugog vatikanskog koncila koji je održan od 1962. do 1965. godine.

U Deklaraciji pod nazivom “Nostra aetate” piše sljedeće: “Crkva gleda s poštovanjem na muslimane, koji se klanjaju Jedinomu Bogu, Živome i Subzistentnome, Milosrdnom i Svemogućem, Stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima.

Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga, iščekuju Dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude.” Mnsr. Devčić je iskazao radost što će islamski vjernici koji žive u Rijeci i njegovoj okolici konačno imati prikladan prostor za slavljenje Boga. “Uvjeren sam također da će Islamski centar biti prostor koji će služiti boljem međusobnom upoznavanju muslimana, kršćana i pripadnika drugih vjeroispovi-

jesti i svjetonazora koji žive na ovom području Republike Hrvatske, te da će se na taj način ostvariti koncilska želja izrečena prije 45 godina da se stari sukobi zaborave kako bi svi iskreno, u međusobnom razumijevanju i poštivanju, zajednički gradili bolju budućnost. S tim mislima i željama čestitam Islamskoj zajednici početak gradnje Islamskog centra i želim uspješan završetak radova. Neka sve bude na slavu Svevišnjega, a na dobrobit ljudi, Njegove djece”, rekao je riječki nadbiskup.

Gosti iz islamskih zemalja Mehdi Mustafavi, savjetnik za kulturu predsjednika Islamske Republike Iran je naglasio da je svečanost značajna jer je izraz odlučnosti političkih i vjerskih dužnosnika da stvore jednu iskrenu komunikaciju među vjernicima monoteističkih vjera na realizaciji zajedničkih elemenata svih vjera. To je postizanje duhovnih vrijednosti i poštivanje temeljnih prava građana da kao vjernici obavljaju svoje dužnosti. “Zahvalni smo na odluci da se izgradi Islamski centar u gradu Rijeci. Izgradnja džamije i Islamskog centra pridonijet će obavljanju vjerskih dužnosti i izražavanju vjere u Boga, te jačanju moralnih vrijednosti. To je put koji spriječava kriminal, nepravdu, praznovjerje i nemoral, te učvršćuje obitelj. Nadamo se da će ovakvi događaji desiti i u drugim europskim zemljama jer će to biti znak smanjenja islamofobije u Europi. Džamija u islamu ima veliki značaj jer nosi poruku ljubavi, suživota i želje za pravdom. Danas sam jako sretan jer je nakon 30 godina nastojanje Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, u svjetlu potrebe 10-ak

tisuća muslimana u ovom gradu, urodilo plodom. A kraju se zahvaljujem predsjedniku Stjepanu Mesiću, hrvatskoj Vladi, ministru kulture Boži Biškupiću i dužnosnicima grada Rijeke na podršci koju su dali izgradnji Islamskog centra u gradu Rijeci. Posebno se zahvaljujem muftiji Ševki Omerbašiću za sav trud koji je učinio za izgradnju Islamskog centra”, rekao je Mehdi Mustafavi, član Kabineta predsjednika IR Iran.

Ahmad bin Abdullah S.G. Al-Marri, ministar za vakufska i vjerska pitanja države Katar i izaslanik katarskog emira, izrazio je veselje zbog polaganja kamena temeljca i istaknuo da se Rijeka pokazala kao uzoran primjer suživota, suradnje i tolerancije između muslimana i pripadnika drugih zajednica. Poruka islama bila je, jeste i ostat će poruka pravednosti, ljubavi i suradnje među ljudima. Poruka koja radi na zajedničkoj izgradnji i učvršćivanju ljudskog bratstva sukladno Božjim riječima: “Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i od jedne žene stvaramo i u narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugodniji kod Boga je onaj koji je predan Bogu.” Al-Marri je nalasio da je cilj islama međusobno upoznavanje, međusobna suradnja, dobrosusjedski odnosi i zajednička ljudska izgradnja, obuhvaćanje milosti ljudi i njihova uputa ka vrijednostima istine, dobrote i pravednosti. Allah Uzvišeni u Časnom Kur’anu kaže: “Mi smo te poslali kao milost svjetovima.” Prirodna misija islama je daleko od rasizma i nema veze s diskriminacijom, netolerancijom i fanatizmom. Islam je religija humanosti, a njegov govor je upućen svim ljudima, njegova dobrota obuhvaća sve ljude i temelji se na slobodi ispovijedanja vjere. Svevišnji u Kur’anu kaže: “Nema prisile u vje-

Brojni uzvanici na svečanosti polaganja kamena temeljca

11

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

12

ru.” Na drugom mjestu kaže: “Nama naša, a vama vaša vjera.” Zadaća islama u poslanju jeste obznaniti i objasniti vjeru, pa tko želi neka vjeruje, a tko ne želi neka ne vjeruje. Na poslaniku je samo da jasno obznani poruku Božju. Al-Marri je istaknuo da odnos islama prema drugima počiva na pravednosti, ljubavi i dobročinstvu. Svevišnji u Kur’anu Časnom kaže: “Bog vam ne zabranjuje da činite dobro i budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Bog zaista voli one koji su pravedni.”

“Danas kada postavljamo kamen temeljac za ovo veliko zdanje puni smo nade da će ovo zdanje biti svjetionik koji će zračiti vrijednostima dobrote, istine i uvažavanja, te da će u svojoj poruci ljudima predstaviti islamski duh tolerancije, pravednosti, ljubavi i dobrote prema svima.

Ovaj impozantni Centar svjedočit će o ulozi islama u poboljšanju života ljudi i očistiti njihove duše od svake mržnje, nesnošljivosti, ekstremizma i pretjerivanja i predstavit će iskren i ispravan model vrijednosti islama i njegove tolerancije koja sa sobom nosi sve što je korisno i dobro za čovječanstvo. Tolerantne vrijednosti islama danas predstavljaju oslonac i sigurno utočište za čovjeka, koji je suočen s napadima za čovječanstvo, njegovu slobodu, izbor i pristojan život i nad kojim se vrše najgori oblici diskriminacije i rasizma”, rekao je Al-Maari i dodao da će izgradnju Islamskog centra u Rijeci poduprijeti katarski emir, u nadi da će riječka džamija biti svjetionik svjetlosti i izvor poslanstva u životima ljudi. Na kraju obraćanja poklonio je 200.000 američkih dolara kao početnu donaciju države Katar.

Državna politika

J O U R N A L

Mr. Božo Biškupić, ministar kulture i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Vlade RH pozdravio je prisutne u ime Jadranke Kosor, predsjednice Vlade RH. Istaknuo je da ovakvi događaji imaju veliko značenje u našoj povijesti koja je temeljna sastavnica naše sadašnjosti i naše budućnosti. “Koliko god današnje vrijeme donosi posebne izazove, dijalog između kultura i religija duboko je ukorijenjen u našoj tradiciji. Takav dijalog je jedna od najvažnijih sastavnica društvenog života Hrvatske, Europe i svijeta kakvog danas poznajemo. Jer kad govorimo o oblikovanju naših identiteta uvijek naglašavamo kako su se oni oblikovali u komunikaciji, u dijalogu s kulturama i vjerama s kojima smo se ispreplitali, s kojima

smo graničili, komunicirali i surađivali.

Osvrnemo li se na hrvatsku povijest primjećujemo kako je ona nastajala u komunikaciji i dijalogu, pa se neki utjecaji mogu i vremenski omeđiti iz čega su proizašle neke od temeljnih dinstinktivnih obilježja našeg identiteta. Tako o Hrvatskoj govorimo potpuno ravnopravno kao o srednjoeuropskoj i mediteranskoj državi, ali i o državi jugoistočne Europe. U ovom kontekstu moram spomenuti jednu podjednako važnu odrednicu hrvatskog kulturnog identiteta koja nas identificira kao zemlju jugoistočne Europe u komunikaciji s našim balkanskim susjedima. I ovdje su se životni utjecaji i događaji izmjenjivali velikom brzinom i u dinamici koja je stvorila jedno živo tkivo i koja je europskoj civilizaciji prenosila dio živopisnog naslijeđa istočnog svijeta”, rekao je ministar Biškupić.

Naglasio je da svečani događaj postavljanja kamena temeljca u budućem prelijepom zdanju, čiji je autor veliki hrvatski umjetnik svjetskoga glasa Dušan Džamonja, proširuje prostor za dijalog.

Danas u našem društvu ne treba posebno objašnjavati zašto je baš dijalog nešto što se nameće kao nužnost u svim promišljanjima naše sadašnjosti i budućnosti. U vrijeme kada se brojni sukobi i krize olako pokušavaju objasniti i opravdati isključivo civilizacijskim ili kulturnim razlikama, više nego ikad potrebno je poticati i promicati druge i drugačije načine razmišljanja i razumijevanja u svijetu u kojem živimo. Više nego ikad je potrebno isticati važnost komunikacije i dijaloga, upoznavanja i razumijevanja kultura i religija, te stvaranja izravnih kontakata posebno mlađim naraštajima koji će im omogućiti spoznavanje stvarnosti izvan velikih uobičajenih klišeja i nametnutih predrasuda. Ministar Biškupić je istaknuo da su ubrzani razvoj, informatička umreženost i komunikacija temeljne dinstinktivne značajke današnjeg vremena. Oni otvaraju neograničene mogućnosti, ali istovremeno donose i brojne strahove.

Učenje i spoznavanje o sebi i drugome postaje nešto bez čega je daljnji napredak nezamisliv. “Vrijeme u kojem narodi tako živo komuniciraju, u kojem pojedinci postaju nositelji brojnih kulturnih i vjerskih obilježja i višestrukih identiteta, vrijeme u kojem ubrzano nestaju zatvorene i izolirane zajednice, a unutar svake zajednice prepoznajemo mnoštvo identiteta koji stvaraju jednu novu dinamiku i novo okruženje, nameće nam promišljanje o religiji i kulturi na posve nov način u smislu redefiniranja vrijednosnih sustava. Tu u prvom redu mislim na ravnopravnost

građana, na poštivanje ljudskih prava i sloboda, izgradnju društvene kohezije, svijesti o važnosti jedinstva uz uvažavanje i promicanje raznolikosti. Svijet u kojem se suočavamo sa globalnim izazovima traži i globalnu suradnju pri rješavanju problema. Dijalog i znanje postaju najvažniji resursi jer su neophodni za razumijevanje, a bez razumijevanja nema tolerancije. O tome koliko je danas vrijedna i važna tolerancija mislim da ne treba posebno govoriti”, rekao je Biškupić.

Naglasio je da Vlada RH i njezina Komisija za odnose s vjerskim zajednicama priznaje, cijeni i potiče, ističe i ponosi se svojim bogatim naslijeđem i kulturnom raznolikošću koja je dijelom i nastala kao posljedica višestoljetnih susreta različitih vjera, naroda pa čak i civilizacija na ovom području. Problem raznolikosti se prihvaća kao bogatstvo koje otvara nove mogućnosti razvoja. Na tragu takvog promišljanja potiču se programi i projekti obrazovanja koji će našoj djeci i mlađim generacijama pružiti objektivniji uvid u hrvatsku povijest.

“Na taj način podupiremo da u duhu tolerancije i uvažavanja stvaraju i oblikuju novi mentalitet, koji će omogućiti da Hrvatska u isto vrijeme bude u stanju uvažiti europske vrijednosti i njegovati vlastite posebnosti. U kontekstu pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji ta su pitanja poticajna i za promišljanja sa stajališta kulturnog identiteta ujedinjene Europe, koji se temelji na prihvaćanju i toleranciji različitih regionalnih i kulturnih identiteta s ciljem promicanja jedinstva u raznolikosti. Današnja Europa, uz zalaganje za multikulturalnost, sve više prepoznaje i cijeni očuvanje kulturne posebnosti i baštine svakog naroda i religije. U tome je i Hrvatska zasigurno među prvima. Pridružujući se Europi, Hrvatska svojom kulturnom, tradicijskom i duhovnom raznolikošću nedvojbeno značajno obogaćuje europski kulturni centar. U ovom novom prostoru komunikacije i dijaloga koji otvaramo i promičemo, čiji kamen temeljac danas postavljamo, spoznajemo važnost zastupanja kako partikularnih tako i grupnih identiteta i izričaja.

Otvaramo prostor za toleranciju, poštivanje drugog i drugačijeg. Otvaramo prostor za suživot u ozračju uzajamnog uvažavanja”, rekao je ministar Božo Biškupić.

Prof. dr. Šemso Tanković, saborski zastupnik, obratio se skupu u svojstvu izaslanika Luke Bebića, predsjednika Hrvatskog sabora, najviše zakonodavne institucije u RH. Naglasio je da Hrvatski sabor i Islamska zajednica imaju puno dodirnih točaka jer je davne 1916. godine

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Sabor kao jedan od rijetkih parlamenata u Europi priznao islam kao zvanično priznatu religiju. “Kada govorimo o ujedinjenoj Europi, Hrvatska ostaje jedan rijedak primjer takvog poimanja kulturnog i religijskog zajedništva”, rekao je Tanković i najavio zasjedanje Sabora 14. listopada, kada će prva točka Dnevnog reda biti ustavne promjene. Planira se povratak Bošnjaka i Slovenaca u preambulu Ustava Republike Hrvatske. Takvim potezom hrvatska država i njene institucije – Vlada i Sabor – jasno pokazuju ujedinjenoj Europi da želimo graditi dobre odnose sa svojim susjedima.

Predsjednik Stjepan Mesić Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske je rekao da je polaganje kamena temeljca veliki povijesni dan za muslimane Rijeke i čitave regije, koji će s Islamskim centrom dobiti prikladan bogoštovni prostor, ali i mjesto za kulturne, prosvjetne i ostale aktivnosti. Ovo je važan dan i za Hrvatsku jer se sa početkom gradnje ovog objekta Republika Hrvatske potvrđuje kao zemlja vjerskih prava i sloboda koja s poštovanjem gleda na sve građane i islamske vjernike. Predsjednik je podsjetio da su muslimani u hrvatskoj povijesti na različite načine prisutni više stoljeća, ne tajeći činjenicu da se ta prisutnost odvijala i u kontekstu sukoba između europskih monarhija i Turskog carstva, koji je ostavio brojne posljedice i na hrvatskim prostorima. Potrebno je naglasiti činjenicu da su tijekom tih stoljeća značajke islamske vjere i kulture na mnogim životnim područjima plodonosno i karakteristično utkane u kulturnu tradiciju hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Potkraj 19. stoljeća, u smirenijim međunarodnim političkim prilikama, posebice u ovom dijelu Europe, a u okolnostima kada se i hrvatski narod politički oblikuje kao moderna europska nacija, započeo je u Hrvatskoj nov proces koji možemo nazvati procesom integracije muslimana u društveni, posebice kulturni i politički život Hrvatske. Iako je broj muslimana u to vrijeme u Hrvatskoj relativno malen, oni dolaze do izražaja na mnogim područjima društvenog života, posebno u kulturi. Tada se uz ostalo javlja zamjetan broj priznatih muslimanskih književnika koji ulaze u sastav hrvatske književnosti, a sve je znatniji broj drugih intelektualaca u javnom životu što pogoduje svekolikoj afirmaciji muslimana u hrvatskom društvu.

Posebno je u tom kontekstu važan zakon kojim je Hrvatski sabor 1916. godine

Predsjednik RH Stjepan Mesić proglasio islam službenom religijom u Hrvatskoj. Iako je donesen u jeku Prvog svjetskog rata, pa je u višenacionalno i multikonfesionalnoj Austro-Ugarskoj monarhiji imao zacijelo pragmatičnu ulogu, povijesno gledano bio je to značajan civilizacijski iskorak. Taj je čin pokazao da u Hrvatskoj, unatoč prijašnjim stoljetnim sukobima među pripadnicima različitih vjera u dominantno kršćanskoj sredini, postoji visoka svijest potrebe izgradnje novog društva na temelju dijaloga i zajedničkog života u miru i poštivanju razlika. Pokazao je, također, da su muslimani u Hrvatskoj svjesni svoga prirodnog prava na vjersku slobodu, da se osjećaju dijelom hrvatskog društva i da žele sudjelovati u kreaciji društvenoga života. Predsjednik Mesić je naglasio da je tim činom postavljen standard za odnos moderne europske države prema islamu, ali i ujedno trasiran put novog odnosa islama prema europskoj civilizacijskoj baštini. Dakako, jednim činom nisu bili riješeni svi problemi, ali je tom odlukom Hrvatskog sabora bez sumnje stvoren pozitivan temelj vjerske tolerancije kao prihvaćanja drugoga i drugačijega koji je, bar kada je o Hrvatskoj riječ, pokazao izvanrednu čvrstinu unatoč brojnim političko-povijesnim promjenama i sukobima u proteklih stotinjak godina kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

“Islamska zajednica danas u Hrvatskoj je aktivan i konstruktivan čimbenik međureligijskog i općedruštvenog dijaloga. Ona je u punom poštovanju demokratskih standarda europske civilizacije koje smo dio, uzoran primjer uklopljenosti muslimana u višereligijsko i pluralno demokratsko društvo. Svojim zauzetim stavom u rješavanju mnogih društvenih problema, razu-

mijevanjem i prihvaćanjem hrvatskih nastojanja u međunarodnim odnosima, posebice u vezi s priključenjem Europskoj uniji, svojom ulogom u izgradnji odnosa između Hrvatske i BiH, kao i našoj suradnji s islamskim zemljama, Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj je pokazala istančanu svijest u odgovornosti koju zajedno s drugima ima za hrvatsku sadašnjost i hrvatsku budućnost. Ovdje kao predsjednik Republike imam potrebu to iskazati to više što globalno okruženje, opterećeno ne malim teškoćama u odnosu između islamskih i zapadnih zemalja, nije najpogodnije za razvoj takvih odnosa. Republika Hrvatska je prihvaćajući od početka Islamsku zajednicu kao autentičan faktor mira, faktor dijaloga i suradnje, društvenog napretka i općeg dobra, ne zaboravljajući njezinu mirotvornu ulogu za vrijeme Domovinskog rata i doprinos mnogih muslimana obrani Hrvatske, te potvrđujući njezinu važnu općedruštvenu ulogu, svoj odnos s Islamskom zajednicom sukladno obostranoj želji uredila 2002. godine odgovarajućim Ugovorom između Vlade RH i Islamske zajednice u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa. Taj je Ugovor na baštini akta Hrvatskog sabora iz 1916. i u duhu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2002. uredio međusobne odnose države i Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj na način koji je u Europi još uvijek više iznimka nego pravilo. Spomenuti Ugovor omogućio je islamskim vjernicima u Hrvatskoj da u punoj slobodi izvršavaju svoje vjerske obveze i ispunjavaju svoje prosvjetne, kulturne i druge potrebe. Dakako, u sve to je ugrađen trud islamskih vjerskih službenika i mnogih muslimana u našoj

13

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ domovini, kao i brojnih njihovih suvjernika iz drugih zemalja, te prijatelja drugih vjera i uvjerenja. Ovom prigodom, međutim, želim istaknuti posebnu ulogu predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Ševke ef. Omerbašića koji već godinama razboritošću, dobrohotnošću, strpljivošću i otvorenošću radi mostove dijalogu i suradnji, jednako na vjerskom i društvenom planu uvelike pridonoseći afirmaciji Islamske zajednice u Hrvatskoj, ali i afirmaciji Hrvatske u Europi i svijetu”, rekao je predsjednik Stjepan Mesić.

Na kraju govora hrvatski predsjednik je svim islamskim vjernicima u Hrvatskoj čestitao veliki dan, uz želju da izgradnja Islamskog centra prema nacrtima Dušana Džamonje, velikana hrvatske likovne kulture, bude završena prema planu i što prije bude stavljena u službu vjerskih i drugih potreba islamskih vjernika.

Muftija Ševko ef. Omerbašić

14

J O U R N A L

Zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Ševko ef. Omerbašić je rekao da je dan polaganja kamena temeljca jedan od najvećih u povijesti riječkih muslimana. Čekali su ga više od 25 godina čvrsto vjerujući da će doći taj željeni trenutak. Neki su ne dočekavši ga otišli u vječnost, ali su prije smrti postali njezini vakifi. “Danas na ovaj časni dan ih se sjećamo s dužnim poštovanjem i molimo Svevišnjega da ih obraduje da njihova žrtva nije bila uzaludna. Ovaj trenutak je još veći za vas žive riječke muslimane koji ste čekajući ga nekada gubili nadu da će doći. Tako je sa svim velikim djelima. Ona se dugo čekaju, dugo planiraju, dugo grade i još duže opstaju. Kroz sve ove godine bio sam živi svjedok kroz kakve je sve teškoće stvaranja i stasanja prolazila Islamska zajednica u Rijeci. Bilo je teško uvjeriti vjernike da daruju dio sredstava u nešto što je godinama bilo upitno. Unatoč svemu, uloženi su golemi napori u pripremi izgradnje ovoga Centra. Samo za njegovu izgradnju do sada je, što za kupnju zemljišta, projekte i ostale obaveze, Islamska zajednica u Rijeci i Hrvatskoj utrošila preko milijun eura. I to je dokaz koliko nam je do ovoga Centra stalo. Izražavamo žaljenje što je autor idejnog projekta Islamskog centra u Rijeci, akademski umjetnik Dušan Džamonja, napustio ovaj svijet prije početka njegove realizacije. Njegovo će djelo, vjerujemo, dugo svjedočiti o njemu samome”, rekao je muftija Omerbašić.

Naglasio je da će izgradnja Islamskog centra biti vrhunac izgradnje riječkog dže-

Predsjednik Stjepan Mesić i katarski ministar Al-Marri (u sredini) mata, odnosno riječke zajednice muslimana, ali i svakoga pojedinca. Dok budu gradili Centar u vjernicima će sazrijevati najbolje značajke islamske vjere. Muftija Omerbašić je citirao kur’anski ajet u kojem Svevišnji Allah kaže tko gradi džamije: “Džamije grade i u njima zadovoljstvo nalaze vjernici u Boga i Dan suda, koji namaze klanjaju, koji zekat plaćaju i koji se osim Svevišnjega Stvoritelja nikoga ne boje; nadati se je da su oni na put ispravni upućeni.” Činjenica da riječki muslimani obavljaju svoje vjerske potrebe na četiri različita mjesta, u neudobnim uvjetima i prostorima, dovoljno govori koliko im je potrebna džamija i Islamski centar. Muftija je izrazio vjerovanje da će riječka zajednica muslimana izgradnjom Centra svoju misiju i poslanje obaviti na Božje i ljudsko zadovoljstvo. Svakoj vjerskoj zajednici, pa i ovoj u Rijeci, najveći je cilj odgajati odgovorne, poštene i moralne članove društva. Stoga je uloga svih vjerskih zajednica i crkava vrlo značajna i potrebita hrvatskom društvu.

“Islamska zajednica u Hrvatskoj će uznastojati da i ovaj Islamski centar bude u pravom smislu Božja kuća u kojoj će Božje ime i Njegova volja biti iznad svega kako to Kur’an-i-kerim kaže: ‘A džamije su Božje i u njima ne zazivajte pored Njega nikoga drugog.’ Islamska zajednica u Hrvatskoj će kao i do sada čvrsto stati uz riječke muslimane sve do okončanja izgradnje Centra jer znademo da bez pomoći ostalih neće biti moguće ovaj projekt privesti kraju”, rekao je zagrebački muftija. Zahvalio se svima koji su na bilo

koji način pomogli da uz Božju pomoć počne izgradnja Islamskog centra u Rijeci, te gostima iz Irana i Katara. Veliko ljudsko hvala uputio je Stjepanu Mesiću, prvom čovjeku države Hrvatske, koji je mnogo puta poticao državnike iz islamskih i arapskih zemalja da pružaju svekoliku pomoć muslimanima iz Hrvatske.

Na kraju svoga obraćanja muftija Omerbašić je proučio sljedeću dovu: “Bože Jedini i Svemogući, učini da naša vjera bude naša najveća briga i vrijednost u životu; učini bogatim i sadržajnim naš ovozemaljski život; ne dopusti da strahujemo za sudbinu na Ahiretu; obogati naš život svakojakim dobrom, blagoslovi ovaj naš posao i olakšaj nam brige oko izgradnje našega Centra jer nema lakoće ako Ti nisi olakšao. Ti vidiš naše stanje, slušaš naše priče i znadeš naše javne i tajne; učini nas klanjačima u ovom Centru, ali i naše potomke također. Bože Jedini primi od nas ove naše molitve jer Ti sve čuješ i sve vidiš. Amin!”

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić Na početku obraćanja prisutnima reis Cerić se zahvalio hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću što je svojom prisutnošću uveličao svečanost polaganja kamena temeljca Islamskog centra u Rijeci.

Izrazio je uvjerenje i nadu da će budući predsjednici znati cijeniti i slijediti standarde koje je Mesić postavio u poštivanju ljudskih prava i sloboda. Zahvaljujući se nadbiskupu mnsr. Devčiću rekao je da muslimani i katolici u Hrvatskoj ne priča-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ ju o dijalogu, nego ga žive, a praktičan primjer dijaloga i suživota je Rijeka. Delegaciji iz Katara i ministru Al-Marriju je poručio da Riječani, osim što znaju graditi džamije, crkve i sinagoge, znaju graditi i brodove. “Kada gradimo džamije neka nam povjere da gradimo i brodove”, rekao je reis Cerić, uz nadu da će katarski ministar vakufa i vjerskih pitanja prenijeti tu poruku katarskom emiru.

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić je citirao sljedeći kur’anski ajet: “Ima onih koji su prognani iz domova njihovih samo zato što govore: ‘Naš Gospodar je Bog.’ A da Bog nije omogućio ljudima da se brane protiv onih koji napadaju njihovu slobodu, rušili bi se manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u kojima se uveliko spominje Božje ime. Bog će zasigurno osnažiti onoga koji snaži Njegovu riječ, jer Bog je uistinu Snažan i Svemoćan.”

Reis Cerić je naglasio da je 3. listopad 2009. veliki dan za grad Rijeku, Republiku Hrvatsku, Europu, Islamsku zajednicu u Hrvatskoj i sve ljude dobre volje, za sve ljude koji vole čovjeka, za sve ljude koji vole svog susjeda zato što vole Uzvišnog Boga. “Danas je veliki dan za sve nas koji smo došli u Rijeku da svjedočimo o ljudima koji su sretni što mogu postaviti kamen temeljac za svoju džamiju u kojoj će se spominjati Božje ime, u kojoj će se širiti ljubav prema čovjeku, u kojoj će se učiti da je susjed kao rođeni brat, u kojoj će se odgajati ljudi za dijalog i suživot.

Danas je veliki blagdan za sve ljude koji vjeruju da su manastiri, crkve, sinagoge i džamije pobožna mjesta, gdje čovjek odmara svoju dušu od prevelikog umora, gdje čovjek čisti svoju dušu od teške zagađenosti, gdje čovjek nalazi tišinu od užasne galame, gdje se čovjek sjeća odakle je došao i kamo treba ići - od Boga je došao na ovaj svijet i Bogu se vraća na drugi svijet. Po tome smo svi jednaki i tom zakonu svi smo pokorni”, rekao je reisu-l-ulema dr. Cerić.

Istaknuo je da je danas povijesni dan za sve ljude koji iz povijesti hoće da nauče da je velika vjera ona koja ima veliku ljubav za drugog i drugačijeg, da je veliki narod onaj koji ima veliko srce za svakoga, da je velika država ona koja ima veliko poštovanje prema ljudskim pravima svih svojih građana, da je velika kultura ona koja ima veliku dušu za sva ljudska osjećanja. Reis Cerić je citirao Martina Luthera Kinga, velikog borca za dostojanstvo ljudske ličnosti, koji je rekao: “Kad loši ljudi kuju zavjeru, dobri ljudi planiraju; kad loši ljudi pale i ubijaju, dobri ljudi grade i pomiruju; kad loši ljudi uzvikuju riječi mr-

žnje, dobri ljudi veličaju riječi ljubavi; kad loši ljudi traže da se štiti nametnuta nepravda, dobri ljudi moraju tražiti da se ustanovi istinska pravda.”

Bosansko-hercegovački reis je naglasio da kamen temeljac za džamiju u Rijeci nije običan kamen. To je sjeme iz kojeg treba da niknu klasovi od sto zrna u kojima je duhovna hrana za tisuće ljudskih duša, koje će žuriti da budu u društvu dobrih ljudi koji planiraju, koji grade i pomiruju, koji veličaju riječi ljubavi, koji traže pravdu, jer pravi i trajni mir među ljudima i narodima je jedino moguć na pravdi. “U tome je naše zajedništvo - muslimana, kršćana, Jevreja i svih ljudi dobre volje pravda, mir, briga za čovjeka, suosjećanje za patnju drugoga i otvorenost za dijalog i suživot. Naravno, za uspješan dijalog potrebno je da se oslobodimo svima nama najopasnijeg neprijatelja, a to je strah od kojeg živi mržnja, od kojeg se hrane predrasude, od kojeg nam život postaje agonija. I samo što smo pomislili da će kraj 20. stoljeća biti i kraj našim strahovima, zatečni smo činjenicom da je strah gotovo način našeg života: strah od klimatskih promjena, strah od nuklearnih ratova, strah od siromaštva, strah od mržnje, strah od zločina, strah od straha kako da koračamo dalje u budućnost kad nas prošlost stalno vraća da gledamo unazad. Ja ovdje i danas svjedočim da su se grad Rijeka, država Hrvatska i hrvatski narod oslobodili straha i pokazali svijetu da je vlastita sreća u sreći svakog čovjeka, a danas je, doista, svaki musliman i svaka muslimanka u Hrvatskoj sretna što će imati džamiju, mjesto gdje će se oslobađati od straha zbog svoje vjere i kulture”, rekao je dr. Cerić i ponovo česti-

tao predsjedniku RH, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi na praktičnom primjeru dijaloga i suživota katolika i muslimana. Istaknuo je da je kamen temeljac za Islamski centar u Rijeci još jedna potvrda upućenosti Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i obrnuto, Bosne i Hercegovine na Hrvatsku u njihovoj želji da postanu ravnopravni partneri u europskoj porodici vjera, naroda i kultura. Istaknuo da je ovo veliki dan i za zagrebačkog muftiju Ševku ef. Omerbašića, koji je živio i mnogo truda uložio za dan kada će muslimani Rijeke početi izgradnju svoje džamije.

Na kraju govora reisu-l-ulema dr.

Mustafa Cerić je uputio sljedeću dovu Bogu Uzvišenom: “Allahu Svemoćni, osnaži nas u našoj namjeri da budemo dobri ljudi! Allahu Sveznajući, pouči nas da volimo Boga i čovjeka! Allahu Milostivi, budi nam milostiv uvijek i na svakom mjestu! Amin!”

Polaganje kamena temeljca Nakon pozdravnih govora domaćina i gostiju, kamen temeljac su položili katarski ministar Ahmad bin Abdullah S.G. Al-Marri i Nedžad Tokalić, sin Muhameda Tokalića, jednog od ponajvećih dobrotvora, i to ne samo u Rijeci nego i u cijeloj Hrvatskoj. Temeljni kamen je bijeli mramor iz Carrare u Italiji, a postavljen je u temelj minareta. Na njemu je napisan 18. ajet sure Et-Tevbe: “Allahove džamije grade oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.”

Ismet Isaković

Polaganje kamena temeljca

15

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Kronologija Islamske zajednice u Rijeci od osnivanja do danas

Islamski centar u Rijeci – od sna do stvarnosti Ubrzo nakon toga otvara se Turski konzulat u Rijeci. Tursko konzularno predstavništvo prvi put se spominje 1809. godine, a prvi vicekonzul bio je turski državljanin Dimitrije Mavrici. U srpnju 1891. godine za novog vicekonzula dolazi Nikolaj Nikolaki ef. Nikolaides, a nakon njegovog ustoličenja počinje nova faza u odnosima Rijeke i Otomanskog carstva. 1914. godine posljednji turski konzul u Rijeci bio je Fuad–Bey. U 20. stoljeću registrirani su prvi dosljenici, Bošnjaci muslimani na područje Hrvatskog primorja. Međutim, masovnije doseljavanje je počelo tek nakon 1945. godine (poslije oslobođenja Rijeke). Većinom su to bili obični radnici, zanatlije i trgovci, ali je među doseljenicima bilo i intelektualaca.

U sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 8. listopada 2009. glavni imam riječki Hajrudin ef. Mujkanović održao je predavanje pod naslovom “Islamski centar u Rijeci – od sna do stvarnosti”, u kojemu je prezentirao kronologiju Islamske zajednice u Rijeci od njenog osnivanja do današnjih dana. Na početku obraćanja dao je povijesni pregled o doseljavanju muslimana na područje Primorja i Kvarnerskog zaljeva, a zatim iscrpno govorio o povijesti Islamske zajednice s posebnim osvrtom na budući Islamski centar u Rijeci.

Hajrudin ef. Mujkanović je zbog velikog zalaganja i doprinosa međureligijskom dijalogu proglašen imamom godine u RH po odluci Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Mirza ef. Mešić i Hajrudin ef. Mujkanović

16 Doseljavanje muslimana na riječko područje

J O U R N A L

Prvi dodiri muslimana s Rijekom vjerojatno su se dogodili u 7. i 8. stoljeću kada su Saraceni (stari naziv za Arape) osvojili više zemalja oko Sredozemnog mora. Sigurno je da su u istom stoljeću Saraceni svojim brzim brodovima zalazili i u Jadransko more. Sredinom 12. stoljeća Kvarnerski zaljev je oplovio poznati arapski istraživač i geograf Eš-Šerif ElIdrisi, koji je u svojim zapisima spomenuo Opatiju (Albuna), Lovran (El-Evrena), Bribir i Bakar, najstariji hrvatski primorski grad. U knjizi muftije Ševke ef.

Omerbašića se spominje kako je na srednjem Jadranu bilo muslimana i prije dolaska Osmanlija na Balkanski poluotok.

Tako se, između ostalog, spominju i naselja u zaleđu Zadra – Islam Latinski i Islam Grčki.

O posrednim vezama Rijeke s muslimanima iz Osmanlijskog carstava govore i neki toponimi (nazivi mjesta) orijentalnog porijekla na riječkom području. Tako npr. postoji naselje Turkovo (dobilo ime po doseljenicima iz Turske), koji su zasigurno bili kršćani izbjegli iz nekadašnjeg Bosanskog pašaluka. Naselja u blizini Kastva nose naziv Gornji Turki i Donji

Turki. Prema narodnoj tradiciji nazivi ovih sela su nastali od nekog Turčina koji je navodno pobjegao iz turske vojske i nastanio se na kastavštini. U Lici i Gorskom kotaru također ima dosta toponima orijentalnog porijekla, kao što su skijalište Begovo Razdolje, Čelimbaša i mjesto Čardak i sl. koji ukazuju na prisustvo Turaka (muslimana) na ovim područjima.

Granice Bosanskog pašaluka u 16. i 17. stoljeću su zadirale duboko u Liku i Dalmaciju, a negdje dodirivale i Gorski Kotar te stoga i danas neki lokaliteti nose orijentalne nazive.

Prvi zvanični kontakti islamskog svijeta s Rijekom zbili su se početkom 18. stoljeća u sklopu normalizacije odnosa između dvije imperije, Turske i AustroUgarske. U isto vrijeme Rijeka ojačava kao jedna od najvažnijih pomorskih luka Austrije. U drugoj polovici 19. stoljeća postoji raspoloženje za čvršće povezivanje riječke luke s Otomanskim carstvom, gdje su tadašnji riječki trgovci i privrednici bili zainteresirani za plasman svojih proizvoda na tako široko i veliko područje Otomanske imperije. Uspostavljanjem dobrih veza između Otomanskog carstva i Rijeke rezultiralo je širenje turske konzularne mreže i na Rijeku.

Islamska zajednica u Rijeci od 1960. do 1992. godine 2009. godine navršava se točno pola stoljeća od ideje osnivanja Islamske zajednice i potrebe gradnje džamije, odnosno Islamskog centra u Rijeci. Davne 1959. godine muslimani Rijeke razgovaraju o potrebi osnivanja Zajednice, a istovremeno razgovaraju i o gradnji džamije te uručuju pismo vakufskom povjerenstvu Islamske zajednice u Zagrebu u kojemu traže savjete i svaku drugu pomoć u iznalaženju rješenja, kupovine ili gradnje objekta za potrebe riječkih muslimana.

Naredne 1960. godine riječke muslimane posjećuje najviši vrh Islamske zajednice iz Zagreba i Sarajeva. Iz bilješki i sjećanja danas živih aktera tog vremena može se ustvrditi da je 1960. godine izabran i prvi Inicijativni odbor od pet članova, koji ima mandat i zadaću osmišljavati i iznalaziti rješenja za moguće prostore u kojima bi muslimani u miru izvršavali svoje vjerske obrede. Obzirom da je skup održan u gradu Bakru u javnom prostoru, vijest se brzo proširila i na okolna mjesta Primorja gdje žive muslimani. Ubrzo nakon toga, inicijatorima pristižu brojni upiti te podrška u nastojanju pronalaska prostora za okupljanje. Vrijeme brzo pro-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ lazi, entuzijasti se sastaju, diskutiraju kako bi ostvarili prvenstveno svoju ideju oko osnivanja Islamske zajednice u Rijeci. Savjetuju se sa Zagrebom kao središtem Islamske zajednice u Hrvatskoj, te zagrebački Odbor na sjednici u listopadu 1963. godine predlaže inicijatorima u Rijeci da osnuju Islamsku zajednicu. Iste godine, posjećuje ih reisu-l-ulema, vrhovni poglavar Islamske zajednice za Jugoslaviju, a zahvaljujući razumijevanju zagrebačkog Odbora Islamske zajednice i uglednih intelektualaca u tom odboru, koji daju potporu riječkim muslimanima, 1966. godine u Rijeci se osniva Islamska zajednica kao legalan i legitiman organ za područje Kvarnera i Primorja. Ovim činom Islamska zajednica u Rijeci korača svojim prvim koracima i pridobija svoje prve džematlije. Aktivnosti Islamske zajednice dobivaju na intenzitetu, a prvi mjesec ramazan dočekuje se s imamom.

Natjecateljski duh i entuzijazam se javlja u činjenju dobra, a posebno u ramazanu 1966. godine kada se teravih-namaz klanjao po stanovima i kućama riječkih muslimana.

1967. godine riječki muslimani i službeno od Islamske zajednice za Jugoslaviju traže vjerskog službenika što se odobrava od strane Starješinstva Islamske zajednice bivše Jugoslavije. Ramazanska druženja 1967. godine rezultiraju prvim donacijama za kupovinu mogućeg prostora ili zemljišta na kojem bi se možda izgradila džamija i imamska kuća. Početkom prosinca 1968. godine Odbor Islamske zajednice Rijeka donosi odluku da se obrate gradskim vlastima u svezi određivanja lokacije i dodjele zemljišta za gradnju džamije. Međutim, takva inicijativa ne nailazi na razumijevanje tadašnjih gradskih vlasti. 1981. godine aktivisti Islamske zajednice u Rijeci odlučuju kao privremeno rješenje kupiti prostor za vjerske i druge potrebe te uposliti stalnog imama. Tadašnji muslimani, zaokupljeni proširenjem vjerskih i drugih aktivnosti te preuređenjem kupljenih prostorija, 1983. godine ponovno aktualiziraju pitanje džamije. Iste godine, ugovara se sastanak s tadašnjom Komisijom za vjerska pitanja pri gradskoj upravi i Službi za prostorno uređenje sa zahtjevom za utvrđivanjem lokacije za izgradnju džamije.

Tokom 1984. godine upućuje se i prvi službeni zahtjev Zavodu za urbanizam i izgradnju Grada Rijeke u kojem se traži dodjela lokacije za džamiju jer su potrebe vjernika veće nego što to udovoljavaju postojeći prostori. U prosincu 1986. godine Komisija za vjerska pitanja javlja

Islamskoj zajednici da bi se trebalo riješiti pitanje lokacije za džamiju. Međutim, tek 1989. godine tadašnje vlasti grada Rijeke Islamskoj zajednici Rijeka nude 12 alternativnih lokacija za gradnju džamije.

Iste godine, Odbor Islamske zajednice Rijeka je od ponuđenih 12 lokacija izabrao lokaciju od 4.000 m² na Rujevici, nakon čega je raspisan i natječaj za izradu arhitektonsko-urbanističkog rješenja za Islamski centar u Rijeci sa džamijom. Na natječaju je bilo 14 radova za izradu idejnog rješenja budućeg Islamskog centra. U mjesecu lipnju 1991. godine, devet članova žirija prihvatilo je idejno rješenje “ARCH” dr. Ahmeda Hadrovića iz Sarajeva. 1991. godine Skupština općine Rijeka je prihvatila idejno rješenje dr. Hadrovića, te izdala uvjete uređenja prostora za gradnju Islamskog centra. U ožujku 1992. godine pristupilo se i potpisivanju Predugovora o otkupu i pripremi zemljišta za izgradnju Islamskog centra u Rijeci.

Islamska zajednica u Rijeci od 1992. do 2001. godine Osnivanjem Mešihata Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju, institucija Islamske zajednice u Rijeci ojačava u organizacijskom i svakom drugom pogledu. Sada ojačani svojim Mešihatom, akti-

visti Islamske zajednice Rijeka 1992. godine potpisuju prvi Predugovor o kupnji zemljišta. Kada su riječki muslimani pomislili da je konačno riješen problem oko zemljišta na kojem će se graditi džamija, izbijanjem rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, riječki muslimani prihvataju veliki broj izbjeglica, prognanika iz Bosne i Hercegovine. Čelnici Islamske zajednice u Rijeci, analizirajući stanje stvari i svjesni činjenice da ne mogu raditi na više strana, a na umu im je lokacijska dozvola za džamiju koja ima svoj rok valjanosti, odlučuju da je važnija pomoć u zbrinjavanju prognanih i izbjeglih, te obrana Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Stoga pripreme oko izgradnje džamije stavljaju privremeno u stanje mirovanja.

Iako pritisnuti mnogim nevoljama, aktivisti Islamske zajednice ne posustaju u svome radu iako lokacijska dozvola za gradnju džamije istječe 1994. godine.

Islamska zajednica krajem iste godine od Grada Rijeke traži produženje roka lokacijske dozvole i početka gradnje budućeg Islamskog centra u Rijeci, a koji zbog ratnih okolnosti nije bilo moguće realizirati.

Nažalost, odgovor gradskih vlasti je bio negativan. Tada nastaje problem koji traje sve do 2003. godine. Naredne 1995. godine, riječki muslimani uvidjevši problem oko skučenog prostora kupuju još

17

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

18

J O U R N A L

dvije prostorije (stana) za potrebe Islamske zajednice – jednu u Rijeci, a drugu u Crikvenici. Gledano sa današnjeg stanovišta, to je bila kapitalna odluka jer je ta imovina danas višestruko vrijednija, a u vjerskom smislu je opravdala svoju vjersku namjenu.

Tokom 1997. godine javlja se novi problem jer je Grad Rijeka izvršio prenamjenu postojećeg zemljišta, te sada nudi dvije nove alternativne lokacije na Pehlinu i Grbcima. Ubrzo nakon toga, 1998. godine od Grada Rijeke pristiže dopis u kojem sada precizira mjesto i konture parcele Islamskog centra u Rijeci na lokaciji Hostov breg. Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj se uključuje u potporu Izvršnom odboru Rijeka te sugerira da prihvati lokaciju Hostov breg. 2000. godine Islamska zajednica pregovara s gradom Rijekom te potpisuje Predugovor o kupovini zemljišta kojeg isplaćuje više od 80%. Iste godine se bira prvi Inicijativni odbor i Odbor za pripreme izgradnje Islamskog centra. Razrađuju se i određuju smjernice rada, odabire se konzalting tvrtka “Alfacommerce d.o.o” s kojom se potpisuje Ugovor o vođenju administrativnih i konzultativnih djelatnosti. Raspisuje se Natječaj za novo idejno rješenje Islamskog centra u Rijeci. Mediji se svom puninom uključuju i upoznaju javnost o aktivnostima oko novog idejnog rješenja Islamskog centra, gdje pristižu ponude autora i na koncu se odabire najprihvatljivije rješenje. Osniva se komisija od strane Islamske zajednice u Rijeci, sastavljena od stručnih i kvalitetnih članova komisije, koja ima zadatak odabira idejnog rješenja za Islamski centar u Rijeci. Po odabiru prvonagrađenog rješenja autora, Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj zapaža mnoge nepravilnosti. U međuvremenu, organizira se okrugli stol po tom pitanju u kome se konstatira da su riječki muslimani, što u svom zanosu, neiskustvu i iskrenosti prema struci, prevareni jer se radilo o najobičnijem plagijatu robne kuće u Amsterdamu, koji je uz samo male preinake predstavljen kao idejno rješenje Islamskog centra u Rijeci. Gore navedenu sumnju o plagijatu idejnog rješenja Islamskog centra u Rijeci potvrdilo je i predsjedništvo udruženja arhitekata Republike Hrvatske. Nakon cijele problematike oko idejnog rješenja budućeg Islamskog centra u Rijeci dolazi do onog najgoreg i najtežeg, podjele riječkih muslimana zbog svojih inata i usijanih glava.

Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj bio je prinuđen nakratko zamrznuti aktivnosti Izvršnog odbora Medžlisa Islamske

zajednice Rijeka i Odbora za pripremu izgradnje Islamskog centra u Rijeci. Nekolicina ljudi to nije prihvatilo, pa je Mešihat bio prinuđen imenovati povjerenstvo kao nosioca odgovornosti Islamske zajednice u Rijeci.

Islamska zajednica u Rijeci od 2001. do 2009. godine U travnju 2001. godine Islamska zajednica u Rijeci raspisuje novi konkurs za idejno rješenje Islamskog centra u Rijeci.

Tokom 2002. godine izvršena je procedura oko izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana, a konačni prijedlog GUP-a dat je na javnu raspravu. Tada je za Islamsku zajednicu otvoren novi problem jer je tokom javne rasprave Grad Rijeka zaprimio mnogobrojne primjedbe građana (peticija protiv lokacije gradnje Islamskog centra na pomenutoj lokaciji) na predloženu lokaciju za izgradnju Islamskog centra. Na temelju rezultata i dodatnog javnog uvida u prijedlog GUPa, a uvažavajući mnogobrojne primjedbe građana, u svibnju 2006. godine Grad Rijeka nudi ponovo novu lokaciju za Islamski centar. U međuvremenu, 2003. godine Islamska zajednica u Rijeci prihvata novo idejno rješenje Islamskog centra poznatog akademskog kipara, akademika Dušana Džamonje. Krajem 2006. godine, Islamska zajednica u Rijeci od Grada Rijeke dobiva Pismo namjere iz kojega je

vidljivo da je izvršena analiza alternativne lokacije na temelju elaborata i analiza prostornih parametara. Pozicija nove lokacije sada je nešto južnije od prethodne koja je uvedena u GUP pod brojem D932, područje Rujevica, poznatije kao Mario Gennari. U međuvremenu grad je prihvatio zamjenu zemljišta postojeće lokacije za prethodnu, iste veličine pod istim uvjetima gdje je Grad Rijeka na temelju priloženih računa Islamske zajednice, nastalih na prethodnim ulaganjima na prethodnoj lokaciji Islamskog centra, iste u potpunosti i priznaje.

U studenom 2007. godine Županijskom uredu za urbanizam dostavljena je kompletna dokumentacija za lokacijsku dozvolu Islamskog centra, a u međuvremenu Grad Rijeka je podnio zahtjev za lokacijske dozvole za novi pristupni put koji će, između ostalog, biti jedan od pristupnih puteva za Islamski centar na Rujevici. U isto vrijeme, konzalting tvrtka “Alfacommerce d.o.o.” u ime Islamske zajednice Rijeka je od tri ugledne projektantske kuće zatražila preliminarne ponude za izradu projektno-tehničke dokumentacije Islamskog centra Rijeka, kako bi se odmah nakon izdavanja lokacijske dozvole pristupilo i izradi projektne dokumentcije (glavni i izvedbeni projekt). Medžlis Islamske zajednice Rijeka je u ožujku 2008. godine po prvi put od početka same ideje pristupio zemljištu lokacije Islamskog centra u Rijeci, s ciljem pripremnih radnji za izgradnju Centra. U travnju 2008. godine pristupilo se izradi geotehničkog istraživanja (bušenja) kako bi se teren u statičkom smislu mogao prilagoditi budućem Islamskom centru. Izvršni odbor Medžlisa Islamske zajednice Rijeka prihvata ponudu ugledne arhitektonske tvrtke “ADB” iz Zagreba za izradu projektne dokumentacije. Grad Rijeka je u prosincu iste godine Medžlisu Islamske zajednice Rijeka ponudio otkup još 6.560 m² zemljišta pored postojećih 4.000 m², kojeg je imala u svom vlasništvu po vrlo prihvatljivoj cijeni od 60 eura po kvadratnom metru. Medžlis Islamske zajednice Rijeka 2008. godine je sklopio Ugovor s gradom Rijekom o kupnji preostalog dijela zemljišta, te odmah isplatio 60% od ukupne sume novca za zemljište, te sada u svom vlasništvu za potrebe Islamskog centra posjeduje 10.812 m² zemljišta, na vrlo atraktivnoj lokaciji pored same riječke obilaznice. Tvrtka “ADB” iz Zagreba je u lipnju 2009. godine završila izradu projektne dokumentacije, nakon čega je glavni projekt konačno predan na reviziju i potvrdu Gradu Rijeci. Glavni projekt je samo dan prije postavljanja ka-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ mena temeljca bio potvrđen od strane Grada Rijeke.

Muslimani Rijeke su nakon punih 25 godina iščekivanja radosno, ponosno i spremno dočekali svečani dan polaganja kamena temeljca za Islamski centar, kao što s radošću dočekuju početak radova te završetak riječkog Islamskog centra, gdje će se prakticirati vjera islam, odgajati i obrazovati muslimani, razvijati i svjedočiti da je suživot najveći stupanj tolerancije. Grad Rijeka i riječki muslimani to sigurno zaslužuju.

Islamski centar u Rijeci Autor idejnog rješenja riječkog Islamskog centra, njegovog umjetničkog oblikovanja je preminuli akademski kipar Dušan Džamonja, a njegovi suradnici, Darko Vlahović i Branko Vučinović su autori arhitektonskog projekta.

Parcela Centra, predviđena Generalnim urbanističkim planom Grada Rijeke, nalazi se u zoni vjerske namjene, na području Rujevice, sjeverno od riječke obilaznice. Oblik planirane građevne čestice je kompaktan, gotovo pravilan, u padu prema jugu, veličine 10.812 m². Bruto razvijena površina Islamskog centra je ukupno 4.600 m², od toga 3.500 m² zatvorenog prostora i 1.100 m² otvorenog i natkrivenog prostora. S obzirom da Islamski centar u svojoj polivalentnoj funkciji objedinjuje vjersku, kulturnu, društvenu i obrazovnu komponentu, predloženim rješenjem koncepcije funkcionalno-prostorne organizacije maksimalno se akceptiraju značajke svakog pojedinog funkcionalnog sklopa, kao i sve razine njihovih veza i međusobnog prožimanja. Kako će Islamski centar svojim položajem i izrazom sudjelovati u formiranju identiteta grada, predloženo rješenje oblikovanja sakralnog korpusa i cjelovitog kompleksa, temelji se na suvremenom načinu plastičnog razmišljanja i iskustva, kako bi se na najuvjerljiviji način objasnila i povezala simbolika mjesta molitve, Islamske zajednice i vjere.

Ovim se projektom, bez parafrazirajućih i isključivo dekorativnih tradicionalnih motiva, nastojalo približiti više duhovnoj, a manje formalnoj tradiciji islama. Po islamskoj tradiciji molitvenog prostora, on nikada nije bio ograničen isključivo na zatvoreni prostor, jer se molitva islamskih vjernika oduvijek obavljala podjednako na otvorenom, kao i u zatvorenom prostoru. Koristeći prirodni pad terena, molitveni dio – džamija s minaretom, shvaćena je kao skulptura smještena

na pravilan postament – pješački trg, a svi ostali sadržaji Islamskog centra nalaze se u dvije etaže ispod platoa, te na taj način ne narušavaju integritet volumena skulpture. U vanjskom ritmu volumena, u segmentima kalota i u njihovim obrisima, pojavljuje se polumjesec kao jedinstveni islamski simbol, dok se u unutrašnjosti igrom svodova, koji izviru iz samog horizonta, stvara iluzija nebeskog svoda i beskrajnosti prostora. Na isti način tretirano je i skulpturalno oblikovanje minareta, vertikalne visine cca. 23 metra, koji je smješten desno od ulaza, neposredno uz pročelje molitvenog prostora.

Džamija se nalazi na platou do kojeg se pješački dolazi spuštanjem blagim stepenicama sa sjevera, s novoformirane prometnice ili s pristupnog trga sa zapadne strane. Pristupni trg je mjesto okupljanja prije ulaska u džamiju, a s platoa se preko obilaznice ostvaruje vidik na Kvarnerski zaljev i grad Rijeku. Pješački pristup ostvaren je u nivou terena od svake etaže Centra. Kolni pristup ostvaren je s prometnice sa zapada, te internom prometnicom s južne strane. Za potrebe Centra osigurano je 78 parkirališnih mjesta na vanjskom i unutarnjem, natkrivenom parkiralištu. Akceptirajući tipologiju vjerskog prostora, projekt je podređen strogim vjerskim pravilima, kao što su nemiješanje muškaraca i žena u molitvenom

prostoru, pozicija minareta s desne strane od ulaza, odvajanje ulaznog prostora na čisti i nečisti dio s mjestom za skidanje i odlaganje cipela, postavljanje elementa vode u ulaznom prostoru. U džamiju se ulazi kroz otvoreni trijem, formiran kao natkriveni prostor pred ulaznim halom, s kojim je povezan velikom staklenom stijenom. Širokim lučnim otvorenim stepeništem ili ostakljenim dizalom, spušta se iz ulaznog hala u ostale prostorije Islamskog centra, smještenim u donji etažama.

Kraj ulaza je prijemni pult za kontrolu ulaska i informiranje posjetitelja, abdesthana za muškarce s garderobom i sanitarijama, regali za odlaganje cipela, te stepenice koje vode na mahfil (galeriju za žene). U centralnom dijelu ulaznog hala nalazi se šadrvan (vodoskok). Hal je moguće, zajedno s natkrivenim trijemom, razmicanjem kliznih staklenih stijena, pripojiti glavnom molitvenom prostoru, te formirati cjeloviti prostor za potrebe okupljanja većeg broja ljudi, za vrijeme važnijih vjerskih okupljanja. Mahfil – galerija za žene, nalazi se u etaži iznad, dijelom iznad ulaznog hala, a dijelom iznad centralnog molitvenog prostora. Na toj etaži je i abdesthana za žene s garderobom i sanitarnim čvorom. Glavni molitveni prostor organiziran je tako da je fokus zbivanja mihrab postavljen u smjeru jugoistoka (orijentiran prema Meki), zamišljen kao sferna skulptura s dva jača korpusa i s nišom u sredini, dok je minber, uzdignuto mjesto sa stepenicama, smješten s desne strane. U stražnjem dijelu molitvenog prostora, u niši, nalazi se itikjaf, prostor za meditaciju i samostalnu molitvu.

U etaži ispod platoa smješteni su sadržaji Centra. To su: polivalentna dvorana, ulazni hal s garderobom, sanitarije, kafe bar i restoran, uprava s knjižnicom i internet čitaonicom, gospodarski sklop s kotlovnicom, strojarnicom, telefonskom centralom, te natkriveno otvoreno parkiralište. Restoran je orijentiran na južnu stranu, na natkrivenu terasu zasjenjenu kliznim žaluzinama – panoima od perforiranog lima. U obliku će perforacija asocirati na tradicionalni način ukrašavanja ornamentikom. U najnižoj etaži smještene su prostorije za vjersku obuku, stanovi za imame i vjerske službenike, te sobe za goste. Ovi prostori su na nivou terena, do njih je osiguran kolni i pješački pristup.

Ovakvom dispozicijom javnih prostora postignuto je funkcioniranje svakog pojedinog dijela, kako u sklopu cijelog kompleksa, tako i potpuno autonomno.

Ismet Isaković

19

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ In memoriam: Muhamed Tokalić (Žepče, 1929. – Rijeka, 2009.)

Muhamed - čovjek koji bijaše svemir dobročinstva

20

J O U R N A L

U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog!

Islamska zajednica u Rijeci ovih se dana oprostila od Muhameda Tokalića, svoga utemeljitelja i aktivista. Po Božjem izračunu, dolaskom na svijet svakom od nas odbrojani su koraci, a po ljudskom, ustvrditi nam je da smo Muhamedovim odlaskom na gubitku. Rahmetli Muhamed Tokalić rođen je 23.1.1929. u Žepču, a preselio je na vječni svijet 28.10.2009. Danom preseljenja navršilo se ravno 61 godinu otkako je doselio u Rijeku, 28.10.1948.

Oni koji ga poznavaše, a mi imadosmo tu povlasticu, lako će posvjedočiti da je Muhamed bio čudo od čovjeka, čitav jedan svemir dobročinstva i ljudska gromada u najužem i najširem smislu tih riječi. Još zarana, kao šestogodišnjak, ostao je bez majke, a oca mu odvedoše u vojsku. Kao 10-godišnjak već je bio primoran zarađivati za život skrbeći o sebi i mlađoj sestru.

Doselivši u Rijeku, radio je najrazličitije poslove, ali Riječani ga se prije svega sjećaju kao vlasnika brijačnice, gradskog gospodina, mudrog bricu, a potom i uglednog ugostitelja, vanjštinom običnog, a odnosom prema životu gordog i ponositog čovjeka – riječju, čovjeka s kičmom. Riječani ga, uostalom, pamte po tome što je u njega bilo velikodušnosti i samilosti za ljude, osobito one potrebite i nemoćne. Zaista, Muhamed bijaše od onih iznimnih kojih je nepogrešivo malo na svakoj stopi zemaljske kugle – običan po svemu, a čudesno velik po djelu. Mi muslimani sjećamo ga se po tome što je skromno i čestito živio, ali i po tome što je više od četrdeset godina, zapravo od osnutka Odbora Islamske zajednice u Rijeci 1967. godine, neumorno radio na tome da se u Rijeci sagradi džamija. Nadomak ispunjenja svoga životnoga sna, početka gradnje budućeg Islamskoga centra, bolest ga je, Allahovom odredbom, spriječila u tome da očima posvjedoči o plodovima svoga rada. Srcem vezan za Bosnu i islam, on će biti i jednim od glavnih pokretača i osnivača nekoliko stožernih udruga bošnjačke nacionalne zajednice u Primorsko-goranskoj županiji.

No biti musliman i biti Bošnjak bio je tek jedan od njegovih identiteta. Ne dije-

leći ljude prema vjeri i naciji, čitav njegov život, čini se, bio je zapravo jedna tiha pohvala čovjekoljublju i dobročinstvu. Riječanima će zasigurno ostati u sjećanju po tome što je sa suprugom Fadilom nahranio mnoga gladna prognanička i izbjeglička usta, po tome što je u knjige ubilježen kao prvi član i donator onodobnog Titovoga fonda u Rijeci, što je uplaćivao u Ligu protiv raka, što je financirao bosanske i hrvatske stradalnike rata. Manje je, međutim, poznato da je Muhamed Tokalić stipendirao i desetke siromašnih studenata. I to potiho i diskretno, da lijeva ne zna da je dala desna. Tijekom Domovinskoga rata stavio se na raspolaganje Kriznom štabu Rijeci, na različite načine pomažući braniteljske postrojbe te sudjelujući u radu Merhameta i Caritasa. Diljem BiH pomagao je izgradnju mnogih džamija i ratom porušenih objekata. Čitav njegov život, dojma smo, bio je jedno nepregledno more dobročinstva.

Volio je Rijeku, volio i poštovao njezine žitelje. Pustio je u njoj korijenje i odgojio svoju djecu u njoj. Većim dijelom upravo je u Rijeci ostavio svoja djela i njihovu dobrotu da svjedoče o njemu. Djela što nam, svojom univerzalnošću, svima mogu biti mjerom istinske ljudske solidarnosti.

Budući da smo uvjerenja kako je jedini čovjekov imetak ustvari ono što podijeli drugima, rahmetli Muhamed Tokalić, nema sumnje, bio je silno bogat čovjek.

Neka mu Uzvišeni Gospodar da lijepi Džennet, a njegovoj supruzi, kćerki, sinu i unucima strpljenje i mir.

Medžlis Islamske zajednice u Rijeci

Muftijin govor na dženazi Cijenjena obitelji rahmetli Muhameda! Poštovani prisutni! Cijenjena braćo!

Svevišnji Allah poručio je u Kur’anu da sve što se pojavilo na svijetu, prolazno je. Samo On, Svevišnji Bog vječno opstaje. Ovo kažem zato što za cijelo vrijeme poznanstva s rahmetli Muhamedom nisam nikada mislio da će i njega nestati, sve do onoga dana kada su mi javili da je teško obolio i da se nalazi u bolnici. Rahmetli Muhameda nismo nikada, iako je bio među članovima Mešihata najstariji, tako doživljavali. Njegove stalne inicijative kako unaprijediti Islamsku zajednicu, jednostavno su nas ometale da ga doživljavamo kao najstarijeg među nama. Osobno sam ponekada u odnosu prema njemu bio i previše zahtjevan i slobodan, ali je znao da sam ga cijenio i visoko poštivao, pa mi je te nedostatke i praštao. On je bio jedan od rijetkih ne samo u Rijeci, nego uopće u Islamskoj zajednici koji se nikada naljutio na naše postupke.

Kada bi namjeravao nešto važno priopćiti, govorio bi: “Da vam ja nešto kažem.” Svi smo znali da nešto silno želi.

Rahmetli Muhamed je jedan od osnivača Islamske zajednice u Rijeci. Zajedno s nekolicinom svojih istomišljenika koji su prije njega napustili ovaj svijet, osnovao je i radio na jačanju i širenju ove već danas snažne Zajednice. Upoznao sam ga davne 1976. godine kada je bio u Zagrebu zajedno s tadašnjim glavnim imamom. Otada, pa sve do pred kraj ovogodišnjeg ramazana, često smo se susretali i radili za opće dobro Islamske zajednice.

Rahmetli Muhamed je bio uspješni organizator materijalnih poslova. Među musli-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ manima Rijeke i Hrvatske stekao je golemi ugled i autoritet zahvaljujući svom golemom i nesebično doprinosu. Teško je pronaći i jedan ozbiljni projekt u Islamskoj zajednici u kome on osobno sa svojim sredstvimna nije učestvovao. Tako je bilo i cijelim tokom orgnaizacije i priprema izgradnje Islamskoga centra u Rijeci. Kada su i vodeći ljudi u Rijeci pomošljali da će prijekt propasti, on je bio odlučan u njegov uspjeh. Sumnjam da je itko više od njega materijalno i financijski doprinijeo za Islamski centar. Teško je pronaći i jednoga od nas koji je više od njega želio i htio napredak islama i Islamske zajednice.

Kada smo se posljednji puta vidjeli ovdje u Rijeci potkraj ovogodišnjeg ramazana, malo smo pričali. Ostalo mi je u sjećanju njegovo pitanje: kakva je njegova uloga u svečanosti polaganja kamena temeljca? Kasnije smo mu priopćili da će on uz temeljac položiti poruku muslimana Rijeke zatvorenu u metalnu rolnu, šta ih je motiviralo na izgradnju Centra, a to je kur’anski citat: “Džamije grade i u njih dolaze vjernici u Boga i Dan velikog suda, oni koji klanjaju i koji zekat plaćaju i koji se nikoga, osim Boga jedinog, ne boje.” Zbog svoje čvrste vjere u Svevišnjega, rahmetli Muhamed je mnogo čega u životu žrtvovao. Kada sam prije otprilike godinu i pol na Federalnoj televiziji gledao dokumentarni film o njemu i njegovim brojnim i velikim djelima, bio sam sretan i ponosan što je član Mešihata, najvišeg tijela Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Mnogima će nedostajati rahmetli Muhamed, a naročito Islamskoj zajednici sa kojom je bio vezan cijeli život. Međutim, njegova plemenita narav i drugima će nedostajati. Mi u Mešihatu gubimo najsavjesnijeg člana, koji unatoč poodmaklim godinama i bolesti kjoje su ga mučile, nije izostao ni sa jedne sjednice. Njegovo dugogodišnje iskustvo i poznavanje stanja Zajednice jako će nam nedostajati. Ništa, međutim, ne možemo protiv odredbe Svevišnjega. Muhamed nije zatečen nespreman. On se cijeloga života spremao za trenutak odlaska.

Izražavamo njegovoj suprugi Fadili-hanumi, njegovom sinu Nedžadu i kćeri Nadžiji našu najiskreniju sućut uz iskrenu molbu Svevišnjemu da mu podari džennet za sve što je činio i radio za Njegovo zadovoljstvo.

Cijenjena braćo! Rahmetli Muhamed je među nama bio i radio dugo godina.

Možda je nekoga uvrijedio ili na drugi način povrijedio. Njegova dženaza je zadnja prilika da se s njime oprostimo. Stoga Vas pitam, hoćete li rahmetli Muhamedu halaliti, ako imate što?

Ridaen lillahi El-Fatiha.

Muftija Ševko ef. Omerbašić Pripremio: Ervin Jahić

Adem ef. Smajić, Muhamed Tokalić i Hajrudin ef. Mujkanović

21

Muhamed Tokalić, drugi slijeva

S prijateljima iz riječkog džemata na lokaciji za izgradnju Islamskog centra u Rijeci

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Omladinska tribina Mirze ef. Mešića

Jedinstvo ili sloboda?

22

J O U R N A L

Na Omladinskoj tribini u Zagrebu 5. listopada 2009. gost je bio sandžački muftija Muamer Zukorlić. Predavanje, koje je održao za 30-ak omladinaca i omladinki u prostorijama Omladinskog kluba muslimana, uljepšao je prije toga hafiz Aziz Alili prelijepim učenjem Kur’ana. Postepeno blagim tonom muftija Zukorlić je započeo svoje izlaganje.

Krupan, jak čovjek s dubokim ali prodornim glasom na vrlo nježan način je proučio bismillu i objasnio kako se osjeća počašćenim u našem društvu. Primijenio je vrlo lijepe usporedbe spominjući “parče zemlje”, zemlje kojoj on pripada, ali i “parče zemlje” na izgradnji Islamskog centra u Rijeci. Parče na koje će padati čelo, koje čuva mozak, tj. razum. Ako je ljudsko čelo u ravni s tabanima, tad je u vertikali s Onim svijetom i preko povezanosti s Gospodarem svih svjetova otvara se čovjeku mogućnost da u granicama Njegova zakona gospodari cijelim univerzumom. Te stoga je u odabiru svega ključno da čovjek bira put slobode, a kad je čovjek slobodan u svom duhu tada za njega nema ograničenja u materijalnom svijetu, ma gdje god se nalazio. Stoga u pitanju odabira jedinstva i slobode čovjek prvo mora da bude slobodan kako bi moga da na tom temelju gradi kuću sloge i jedinstva, jer nametnuto jedinstvo začas propadne, kao što smo bili svjedoci s bivšom Jugoslavijom ili kao što možemo vidjeti u primjerima brakova koji propadnu jer nisu izgrađeni na međusobnom razumijevanju i slobodnom odabiru nevjeste i ženika.

U Sandžaku je konkretna situacija takva da se jedan dio Islamske zajednice koji narod Sandžaka poštiva bori za slobodu, dok drugi koji je pod lobijem Beograda bori protiv njega. Prvi su u svojoj borbi primijenili najjače oružje, a to je nauka i to u svim oblastima, goneći se motom i prvim ajetom “Ikre bismi rabbi kelez halek” (“Uči u ime Gospodara tvoga koji stvara”). Pod tim motom su 2002. godine osnovali Internacionalni univerzitet koji je pod okriljem Islamske zajednice, ali koji po kvaliteti studija ne zaostaje ni za jednim univerzitetom u Srbiji.

Trenutno ga pohađa preko 4.000 studenata iz raznih svjetovnih oblasti. Također su osnovane tri medrese, dvije žen-

Sandžački muftija Muamer ef. Zukorlić ske i jedna muška. Razlog zašto postoje dvije ženske jeste što se u njima odgajaju dobre žene i majke, a majka je bila temeljna institucija koja je održala Sandžak i muslimane u njemu kroz stoljeća, tako što je dojeći dijete učila ga riječima šehadeta, vjere u jednoga Boga. Kako vrlo lako može doći do situacija da se prekapacitira s kadrovima za vjerski sadržaj, ali ne i u pitanju dobrih žena i majki tako je potreba za dvije ženske medrese bila očita. Osim toga, imaju sedam vrtića koje su pod njihovim okriljem, i taj projekt traje već 10 godina, hvala Allahu, vrlo uspješno.

Zbog vrlo uspješnog rada kojim se generiraju novi talenti, intelektualci u vjerskom i svjetovnom pogledu, a koji ne gube svoj identitet, Srbija je na razne načine pokušala da razjedini i uništi ili oteža taj rad. Isprva je omalovažavala ga, no vidjevši da ne uspijeva ništa s tim od 2007 je osnovan Državni univerzitet u Novom Pazaru s 80% istih programa koje ima već navedeni Univerzitet, a uz to državni je bio besplatan. Kad su muftiju pitali za mišljenje, njemu je bilo jako drago što je ovaj osnovan jer kaže da su tako socijalno ugroženim kategorijama studenata, koje si inače ne bi mogle platit školarinu za Internacionalni univerzitet, omogućeno da pohađaju studij. Doduše, ipak ne tako kvalitetno. Činjenica da od broja svih studenata u Internacionalno univerzitetu oko 40% su nemuslimani, dovoljno govori da naziv tog univerziteta već ima reputaciju kao kvalitetni univerzitet.

Zbog svega navedenog kad beogradska politika nije uspjela ni na takav način da prodrma uspjehe Univerziteta, pokre-

nula je kampanja da razjedini Islamsku zajednicu. U tom je djelomično uspjela i sad se bore još uvijek i kako kaže borit će se do kraja. Kao što je rekao: bolje je biti lav pet minuta nego pas cijeli život... jer lav je car, pas sluga, onaj tko je rob drugome, a čovjek mora da bude i iznad životinje, da služi samo Njemu, dragom Allahu Uzvišenom i time da zaradi Njegovo zadovoljstvo. Da bude slobodan od svega drugoga i da mu srce bude slobodno od ljubavi bilo komu drugome. Naravno da iz te ljubavi, koja je jedina prava nastaju sve ostale ljubavi, ljubav prema ženi, djeci, životinjama, itd., a bez te ljubavi čovjek može da živi zaluđen u strastima, ali nikad neće osjetiti istinsku sreću. Oslobodimo se. Svjedočimo da nema Bog osim Njega, obožavajmo samo Njega i slijedimo put svjetlosti kojim su hodali odabrani. Živimo taj put jer nama je potreban, a ne Bogu.

Iskreno vjerujem i nadam se da ćemo krenuti tim putem, a lijepi pokazatelji su tu. Sama atmosfera u Omladinskom klubu i mnogo omladine koji su došli da čuju predavanje uvaženog muftije dobar su znak da postoji potreba da se u vrtlogu ovog mračnog života ponudi alternativa jednosmjernoj ulici koja vodi ka samouništenju. Alternativa koju mladi moraju pružiti je svijetlo kojim će osvijetliti okolicu oko sebe. Nadasve da bi mogli to učiniti moramo biti ispunjeni svijetlom znanja, blagosti, strpljivosti i okrunjeni ljubavlju. To nije gotov čin već proces vječite borbe sa samim sobom, u kojem čovjek nekad vodi bitku i pobjedi, a nekad izgubi vođen svojim strastima. Zato kad i vidite mlade da griješe molite za njih jer Bog je Milostiv i prašta, i svakom ostavlja priliku da mu se povrati i pokaje. Također, budite ponosni na svoje mlade koji se suprotstavljaju izazovima modernosti i pokušavaju naći harmoniju u sebi i svijetu, te biti u društvu ti koji će poput svjetionika upućivati na dobro, a odvraćati od zla. Svesrdno ih podržite i također molite za njih jer iako su možda na pravom putu, provalija životnih izazva u koju lako mogu zapasti je tik do njih. Na kraju molite za sve nas da ustrajemo i ostanemo na pravom putu, kako bi živjeli i umrli kao Lavovi.

Mirsad Dubravić

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige “Imperij pohlepnoga politeizma” Fahrudina Novalića

Bolesti modernog doba U Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 15. listopada 2009. promovirana je knjiga dr. sc. Fahrudina Novalića pod nazivom “Imperij pohlepnoga politeizma”. Knjigu su, pored autora, predstavili Miroslav Ležaja, umirovljeni novinar i bivši urednik rubrike Stajališta u “Vjesniku”, Damir Mikuličić, bivši novinar u “Vjesniku”, direktor i urednik izdavačke kuće “Izvori”, prof. dr. sc. Damir Grubiša, sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, prof. dr. sc. Slavko Kulić, sa Ekonomskog instituta u Zagrebu i prof. emerit. dr. sc. Esad Ćimić, umirovljeni profesor i sociolog religija.

Fahrudin Novalić (1944.) završio je Vojnotehničku akademiju u Zagrebu 1967. Na Fakulteti za sociologijo, politične vede in novinarstvo u Ljubljani, diplomirao je novinarstvo 1974. i magistrirao političke znanosti 1979. Na Filozofskoj fakulteti u Ljubljani doktorirao je filozofiju 1991. Na Vojnotehničkoj akademiji i Vojnotehničkom fakultetu u Zagrebu predavao je Osnove filozofije od 1975. do 1991. Do umirovljenja 1997. radio je u Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu.

Pretežito se bavi bioetikom i socijalnom ekologijom. Objavio je više od 140 znanstvenih i stručnih radova, kritičkih eseja, recenzija i osvrta u domaćim i stranim publikacijama, te na radiju. Među njima su i dvije knjige: “Rasipanje budućnosti: kritika mita napretka i cinizma rasipanja” (2003.) i “Moć i rat: moć kao sustav podčinjavanja, dominacije i ratne destrukcije” (2006.)

Sadržaj treće Novalićeve knjige “Imperij pohlepnoga politeizma” (2009.), osim predgovora “Suvremeni svijet u vrtlogu slobode kao anarhije”, uvoda “Sekularizacija svetoga i sakralizacija svjetovnoga” i zaključne misli, čine znanstveni i kritički eseji iz bioetike i socijalne ekologije, objavljeni u “Vjesnikovoj” rubrici Stajališta u periodu od 22. prosinca 2001. do 22. studenog 2004. godine, te jedan esej iz 1994. godine. Knjiga je podijeljena u dva osnovna dijela: Općedruštvene teme – ogledalo svakidašnjice, te Rat i terorizam. U prvom dijelu se pretežno razmatraju opće teme hrvatske društvene zbilje, dok se drugi dio usredotočuje na ratna i teroristička zbivanja – izraelsko-palestinski

S promocije u Islamskom centru u Zagrebu

23 sukob, rat u Afganistanu i Iraku, te ratne posljedice izazvane ratom u bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1999. godine.

Teme Novalićevih eseja su pretežito svakidašnje zlokobne društvene pojave u Hrvatskoj i svijetu, ponajprije cinizam i bahatost nacionalnih i svjetskih gospodara. Aktualnost tih zbivanja i danas ne jenjava, već naprotiv jača, jer licemjerje, prijevara, podčinjavanje, dominacija i nasilje, najčešće motivirani koristoljubljem, ne jenjavaju. Berlinski zid – simbol blokovske podijeljenosti i Hladnog rata – srušen je, ali se podižu novi – vidljivi i nedvidljivi zidovi koji dramatično razdvajaju moćne i nemoćne, bogate i siromašne, ratom i terorizmom sukobljene narode, religije i kulture. Sprega globalne kriminalne ekonomije i nacionalnih birokratskih aparata vlasti jača i širi imperij pohlepnoga politeizma – decentralizirani i deteritorijalizirani oblik vladavine, koji se posebice aktualizirao nakon sloma bipolarnog svjetskog poretka potkraj 20. stoljeća i nastanka novih nacionalnih država. Umišljena i izvana nadzirana suverenost, nezavisnost, sloboda i demokracija proizvela je njihovu nesposobnost da uređuju vlastite društvene odnose.

Tekst knjige, osim Predgovora, Uvoda i Zaključne misli, pisan je metodološki

dosljedno pisanom mediju u kojem je objavljen. Tekst je pretrpio neznatne preinake i dopune. U knjizi se, prema spoznaji autora, prvi puta upotrebljavaju sintagme: imperij pohlepnoga politeizma, kult premisivne statusfrenije, sveto svjetovno trojstvo – politokracija-plutokracija-korupciokracija, ubojiti identitet i socijalna bifurkacija.

Logos pohlepnoga politeizma “Iako beznadno kratkovjeke, što ih bitno određuje, ima i novina koje svoj prostor ustupaju sadržajima koji nerijetko dugo nadživljuju njihovu dinamiku izlaženja – dnevnu, tjednu, dvotjednu, mjesečnu – pa i u toj svojoj karakterističnoj kratkovjekosti one mogu ostaviti trajan trag. Knjigu ‘Imperij pohlepnoga politeizma’ čine ponajviše takvi novinski sadržaji – novinski članci i eseji koje je autor više godina objavljivao u ‘Vjesniku’, u njihovoj dnevnoj rubrici Stajališta, poznatoj poglavito po svojoj otvorenosti, pluralističnosti i polemičnosti”, rekao je na početku tribine Miroslav Ležaja, nekadašnji urednik rubrike Stajališta u “Vjesniku”.

Proširena i obogaćena predgovorom, uvodom i zaključnom misli, knjiga je postala cjelovito i u cijelosti osmišljeno djelo ko-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

24

J O U R N A L

jemu specifičnost nastajanja i oblikovanja nipošto nije nedostatak, nego upravo suprotno, osobita odlika i iznimna vrijednost. 72 eseja objavljena u “Vjesnikovim” Stajalištima, razmještena u dva tematska dijela dobila su, posebno za knjigu napisanim uvodom, čvrsto teorijsko utemeljenje, koje je na kraju vrlo uvjerljivo i dosljedno sažeto u završnoj misli. Ležaja je naglasio da je bogata lepeza raznolikih, aktualnih tema i višegodišnjih lucidnih kritičkih promišljanja u britkom i živom publicističkom izričaju takvom novom tekstualnom i problematskom poveznicom dobila i novu dodatnu vrijednost. “U knjizi je to ostalo uzbudljivo polemičnokritički promišljeno publicističko štivo. Štoviše, tako ukoričeno i osmišljeno, autorski i urednički oblikovano, sada je ono još uzbudljivije, rječitije, zanimljivije i čitkije – sada sa svojom razložnom teorijskom utemeljenošću doimlje se još gromoglasnijim, kritički izoštrenijim i polemičnijim. Uvjerljivost autorovih promišljanja i njegova zalaganja za sasvim određene moralne i društvene vrijednosti, kao u hrvatskoj društvenoj zbilji javno angažiranog intelektualca, gotovo je uvišestručena”, rekao je Ležaja i pohvalio znakovit, pogođen, snažan i provokativan naslov knjige. Citirao je sljedeće Novalićeve riječi: “Logos pohlepnoga politeizma – kapitala, profita, novca, moći, vlasti, sile, nasilja, kriminala, medija, koristi – dominira suvremenim svijetom, napose svijetom i životom u cjelini, reproducira i širi svoj zlokobni imperij. Pritom svjetski krupni kapital svoje svete interese i monopol proglašava nužnim, a štiti ih snažnom čeličnom šakom. Imperij pohlepnoga politeizma samostalno ili u suradnji s drugim nositeljima moći proizvodi glad, žeđ, siromaštvo, bijedu, bolest, smrt – planetarne pokazatelje pogaženoga dostojanstva čovjeka. Uspostavljanjem procesa globalizacije, korporacije su postale vodeća politička sila našega vremena, postale su moćnije od Vlada. Nezajažljivo koristoljublje sve bezobzirnije potiskuje istinsko duholjublje.”

Ležaja je naglasio da su 72 eseja s novinskih stupaca Vjesnikovih “Stajališta” visoke publicističke razine, vrlo raznolike tematike, svojedobno i danas podjednako aktualne kakvima će zacijelo i poduže ostati. To je vrlo kritički i polemički sročeno štivo kojim Novalić svjedoči da kao angažirani intelektualac ima o čemu javno raspravljati, da to gorljivo i ustrajno čini u težnji da dade vlastiti doprinos u izgradnji ponajprije i ponajviše boljega hrvatskoga društva, ali i širega društveno-

valiću, citirao je misao Bertranda Russela, koji je rekao: “Vječiti rat se vodi između onih ljudi koji misle da su na svijetu zato da iz njega izvuku što veću korist i onih koji su na svijetu zato da učine život svim drugim ljudima ljepšim i bogatijim.” Profesor Novalić nikako ne spada u prvu grupu ljudi, već u drugu, humaniju.

Sekularizacija svetoga i sakralizacija svjetovnoga

ga prostora, europskog, pa i svjetskog.

Svaki od tih njegovih kritičkih javnih istupa, prije u novinama i danas u knjizi, bio je i ostao poziv oponentima da se s njima javno i demokratski sučeli, te da se o svemu javno, demokratski, tolerantno i otvoreno raspravlja kako i dolikuje sudionicima demokratskog bojišta mišljenja kakva je bila rubrika Stajališta.

Damir Mikuličić, direktor i urednik izdavačke kuće “Izvori”, pratio je Novalićeve tekstove u “Vjesniku”, a u nakladi “Izvora” 2006. godine objavljena je njegova druga knjiga “Moć i rat: moć kao sustav podčinjavanja, dominacije i ratne destrukcije”. Mikuličić se vrlo brzo odlučio za tiskanje “Imperija pohlepnoga politeizma”. Naglasio je da urednici dijele rukopise na dvije skupine: oni na kojima izdavač nešto može zaraditi ili pokriti troškove, te one kod kojih dolazi do suglasja između autora i urednika. “Velikim dijelom njegov pogled na svijet, njegov svjetonazor i njegove misli su zapravo ono što s čime se više ili manje slažem.

Taj rukopis je odgovarao meni kao čovjeku i kao uredniku, te sam odlučio da se objavi. Kao dugogodišnji novinar znam da novine žive samo jedan dan. Ono što je prošlo kroz dnevna izdanja korisno je skupiti i ukoričiti, bez obzira ako ne bude mnogo čitatelja. To je kniga koja zahtjeva razmišljanje i promišljanje. Bez obzira na broj čitatelja knjiga će ispuniti svoju svrhu, naći će se na policama biblioteka i pronaći svoj put do mislećih ljudi koji razmišljaju o sutrašnjici, koji misle o onome što će biti, što je bilo i što jest. Za takve ljude je napisana ova knjiga”, rekao je Mikuličić. Govoreći o Fahrudinu No-

Prof. dr. sc. Damir Grubiša je naglasio da su Novalić i on pisali u isto vrijeme – Novalić u “Vjesniku”, a Grubiša u “Novom listu”. Startali su istovremeno nakon 2000. godine kada su se otvorili javni mediji. “Vjesnikova” Stajališta su bila veoma važna rubrika u kojoj su se sukobljavala mišljenja i iznosili različiti pogledi.

Rubrika je pridonijela demokratizaciji hrvatskog društva nakon tamnog desetljeća autokratizma. “Sa zadovoljstvom sam pratio i čitao tekstove kolege Novalića od samoga početka. Odmah sam u njemu prepoznao vrsnog esejistu, briljantnog polemičara, ali i mislioca. To sam se kasnije osvjedočio čitajući njegovu prethodnu knjigu. Bio sam oduševljen njegovim političkim esejima, političkim polemikama jer su one odgovarale mojem senzibilitetu. Tematski su otvarale jednu novu vizuru rasprava o politici, o međunarodnim odnosima, o unutarnjoj politici u Hrvatskoj, i to s jedne druge dimenzije koja je bila kritična i prema glavnim akterima u međunarodnim odnosima i implicite prema politici nekritičkog podržavanja američke akcije u Afganistanu i Iraku u borbi protiv terorizma od strane hrvatske vlasti. Da je ova knjiga izašla prije izbora Baracka Obame ona bi izazivala nelagodu u jednom dijelu javnog mijenja, a sada, zapravo, ona potvrđuje sve ono što je Obama iznio u svojoj kritici Bushove politike i Bushove doktrine sile u svijetu, a naročito na Bliskom i Srednjem istoku. Uzimajući vrijeme kada su izrečene, Novalićeve riječi djeluju pomalo proročki”, rekao je Grubiša.

Istaknuo je da je osobito bitno što se Novalić s posebnog aspekta osvrnuo na problem rata i terorizma u modernom svijetu i što je dosljedno zagovarao politiku mira i misao mira. Citirao je Novalića koji u jednom eseju kaže: “Mir nije samo odsutnost oružja, mir je stanje duha.” Grubiša je naglasio da autor daje miru konstitutivnu, humanu crtu. Novalić se kritičkom žestinom obrušio na sve one neuralgične točke međunarodnih odnosa i svjetske politike, te nesmiljeno o njima pisao.

BOŠNJACI U HRVATSKOJ U drugom dijelu knjige autor govori o nizu tema koje spadaju u područje međunarodnih odnosa, konkretno na rat u Afganistanu i Iraku, na borbu protiv terorizma. Grubiša je spomenuo nekoliko podnaslova Novalićevih kratkih, britkih eseja: “Antiteroristički savez – savez državnog terorizma moćnih i bogatih protiv slabih i siromašnih”, “Neka nova volja za moć: je li na pomolu ubrzana globalizacija zla?”, “Pregovarati i uvjeriti, a ne pobijediti i poniziti protivnika”, “Srednjoistočni sukob – pronaći zajednički interes i izbjeći katastrofu pogubnu za obje strane”, “Svijetu za mir i sigurnost ne trebaju novi ratovi”, “Sve nedužne žrtve zločina zaslužuju duboko poštovanje”, “Zaglibio u bespućima pragmatične političke zbilje”, “Interesi Zapada ugroženiji su u Bosni i Hercegovini nego na azijskim naftnim i plinskim poljima”, itd.

U Novalićevim esejima naći će se i dramatični apel da iračkoj djeci trebaju hrana i lijekovi, a ne rakete i bombe. On upozorava da sjeme zla koje se danas obilato sije na Srednjem istoku sutra može izniknuti na bilo kojem drugom mjestu svijeta. Autor se pita i tko će odgovarati za uništavanje i pljačkanje neprocjenjivog kulturnog blaga Mezopotamije. On optužuje američki oblik izvoza demokracije, tzv. misionarsku demokraciju, koja je zapravo okrutna okupacija. Njegova je briga, odnosno fokus rješenje Srednjeg istoka na osnovu pitanja dovođenja mira na Bliskom istoku, a to znači opstanak palestinskog naroda i garancije da će se moći slobodno razvijati u svojoj slobodnoj, međunarodno priznatoj i garantiranoj državi od strane međunarodne zajednice.

Srednji istok je neizbrisiva crna mrlja na savijesti čovječanstva, pri čemu postaje poligon za američki i izraelski državni terorizam. Zloglasni Saddamovi zatvori, sobe za mučenje Iračana samo su promijenili naredbodavce. Pogrešna američka politika nije štetna samo za Srednji istok – ona je štetna za Ameriku, za Europu, ona je štetna za islamski svijet, ona je štetna za dijalog civilizacija. “Novalić se zalaže za dijalog, a ne sukob civilizacija.

Svaka konfrontacija civilizacija vodi svijet u propast. Novalić na to upozorava sa širokom kulturom koja prevladava jaz između Istoka i Zapada, između islamske i europske kulture. On govori s aspekta dijaloga, prožimanja i obogaćivanja kultura bez kojega nema mira u svijetu. Kritički stav dr. Novalića je stimulativan, on poziva na razumijevanje i dijalog. Knjiga je dragocjeni poziv na razmišljanje”, zaključio je prof. Damir Grubiša.

Prof. emerit. dr. sc. Esad Ćimić je rekao da je Novalićeva knjiga u mnogočemu izazov. U njoj autor razmatra bezgraničnost proizvodnje i potrošnje, globalnu kriminalnu ekonomiju, rat i terorizam, imperij kao decentralizirani i deteritorijalizirani oblik vladavine, sveti bojovni kolonijalizam, sekularizaciju religije i religizaciju svjetovnog, i to sa šest osnovnih teorija. Ćimić je naglasio da su one obrađene znanstveno vrlo utemeljeno, koncizno i mogu poslužiti jednako studentima kao i znanstvenicima u smislu konsultiranja odgovarajuće literature da bi se ta materija valjano savladala. Osim toga, autor ne sakriva osobnost, tj. on spada u red onih stvaralaca koji vrlo oprezno valoriziraju ono do čega su drugi došli, uvažavaju ne samo ono s čim se slažu, nego i ono s čime se ne slažu, te pozivaju na dijalog. Njegova tolerancija je više spontana nego naučena, više iznuđena samom osobom i njenim mentalnim sklopom nego nastojanjem da udovolji svojim čitateljima. To je jedna vrijednost koja se provlači kroz čitavu knjigu. Tema djela zauzima sve više prioritet u međunarodnoj i domaćoj dijalektičkoj i socijalno-ekološkoj literaturi. Riječ je o ogledima iz biotike i socijalne ekologije, analitičkom pristupu i kritici općedruštvenih problema i zbivanja u Republici Hrvatskoj, te o ratu i ratovanju, teroru i terorizmu kao i sveprisutnim pojmovima planetarne svakidašnjice, neovisno pojavljuju li se oni u svom eksplicitnom ili implicitnom obliku. Knjiga je razvidna za sve ljude, čak i prosječne kulture, mada je nesumljivo znanstveno utemeljena. Ćimić je naglasio da djelo sačinjavaju dvije uzajamno povezane cjeline. U prvoj se tretiraju općedruštvene teme kroz prizmu svakidašnjice, u kojem autor kritički promišlja i polemično reagira na tadašnja aktualna zbivanja u Hrvatskoj i svijetu.

Tu je prvenstveno riječ o ugrožavanju prava i sloboda pojedinaca i društvenih grupa od strane nositelja moći globalne kriminalne ekonomije, bahatih, licemjernih svjetskih nacionalnih gospodara.

Prof. Novalić pritom ukazuje na činjenicu da je svjetovno mnogoboštvo ono što privlači njegovu pažnju jer on treba napraviti jednu distinkciju koja je ključna za razumijevanje teksta o relgijskom fenomenu bilo s kog aspekta se u ovoj knjizi prema njemu pristupalo. “Ograničen zahtjevima koncepcije rubrike u kojoj su objavljeni ogledi autor ne uspijeva uvijek i u svemu eksplicirati vlastiti teorijski okvir. Međutim, u naknadu za to on je dao opsežan uvod u koji se utkiva sve ono

što se kasnije govori. To je jedan od mogućih pristupa znanosti. Po meni je najidealnije kada se teorijsko i empirijsko stajalište isprepliću, kada jedno drugog podržava, provjerava i korigira”, rekao je prof. Esad Ćimić. Zaključio je da je knjiga pisana na način koji je s jedne strane pristupačan, a s druge po idejama inspirativan, jer postoji čitav “požar ideja” koje zovu na nova istraživanja.

Geobiopolitičko razumijevanje života Prof. dr. sc. Slavko Kulić je rekao da su rijetki, ali sve tužniji sugovornici na jednu ovakvu prekompleksnu temu. On je za razliku od recenzenata knjige govorio o piscu i pisanju. “Kolegu Novalića poznajem više od 20 godina i u vrijeme onoga nasilja bavio se problemom morala i etike.

Pisanje je za njega, mene i sve postalo nužno. Pisanje je zapravo izmještanje sebe za potrebe drugih. Pisanje je gotovo uvijek uvjerljivije od samog pisca. Pisanje je istinitije u smislu izražavanja od ponašanja pisca. Pisanje je način osmišljavanja pisca. Autor ove knjige to pokušava u kontekstu geobiopolitičkog razumijevanja opstanka život u svijetu interesa i u svijetu država. Uz sva svoja nastojanja ni on ni bilo tko nije u mogućnosti unutar prirode toga mišljenja pronaći opstanak.

Naš autor koristi sva tri ljudska važeća, ali ne i valjana mišljenja: i vjersko i političko i znanstveno. I kad sva tri odredimo, nisu dovoljna da razumijemo dubinu onoga pomoću čega bi se mogao razobličiti imperij pohlepnoga politeizma”, rekao je Kulić i naglasio da ulaganje u spoznaju osigurava dug život piscu jer je sudbina knjige slična sudbini čovjeka. I knjiga se rađa kao i čovjek, ona živi i umire, ima svoje teške i svijetle trenutke kao i čovjek.

Knjiga je voljena i tražena kao i čovjek, utjeha i užitak. Ona je karika u lancu ljudskog mišljenja i oni koji se bave knjigom, sociolozi knjige, tvrde da sve što je važno za opstanak ipak je napisano u knjigama.

Ona promiče sociokulurnu komunikaciju između onih koji imaju potrebu za spoznajom. Nemati potrebu za spoznajom znači odustati od čovječnosti. Knjiga je umotvorina, ona je proizvod našega uma, ona se čita daleko od očiju prijatelja, ideologa, režima. Knjiga je stimulans za one koji imaju potrebu za spoznajom. Ona tjera na razmišljanje i razumijevanje prije djelatnog. Knjiga se voli i mrzi, spaljuje i uništava, itd.

Kulić je istaknuo da sadržaj ove knjige sudi o autoru, jer je pristao da bude

25

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

26

J O U R N A L

mučenik pisanja. “Uz sve životne tegobe opredjelio se da piše i mislim da ništa čovječnije nije mogao izabrati osim toga.

Usprkos svoj političkoj aroganciji i ignoraciji onog što je napisano i saznato još uvijek knjiga ima u pojavnom ono što nazivamo društvenom potrebom svoje upotrebe. Zato i knjiga, kao i pisac, umire nasilnom ili prirodnom smrću. Autoru ove knjige nije osigurana besmrtnost, kao ni ovoj knjizi, ali njen sadržaj upozorava da sadrži ozbiljno upozorenje da zanemarivanjem uporišta imperija pohlepnog politeizma nećemo to izbjeći bez obzira u kojoj to mjeri osvijetlili. Uporište imperija pohlepnog politeizma proizilazi iz hijerarhijskog rasporeda moći, oligocentričnog sustava vrijednosti, na antropocentrizmu, mišljenju koje preferira svijet stvari nasuprot života. Ako budete uporni na iščitavanju ovoga naslova i sadržaja onda budite sigurni da ćete pronaći onaj dio istine gdje se autor ne zaustavlja na sukobu unutar civilizacija, gdje jaki jedu slabe, gdje brzi jedu spore. Autor u međuretcima upozorava da se imperij pohlepnoga politeizma suprostavlja smislu života i prirodi”, rekao je prof. Kulić.

Naglasio je da je homo sapiens sa svim što je dosad spoznao ipak ograničenje života na planeti Zemlji. Sva otkrića, svi izumi bez razuma, sva znanja, sve tehnike bez antropotehnike su u funkciji ojačavanja bioloških i neuroloških ograničenosti da bi homo sapiens ili imperij pohlepnoga politeizma brže osvajao prostor i brže prisvajao izvore i dobra. Priroda bez homo sapiensa može, ali homo sapiens bez prirode ne može. Na ovaj način nas priroda ne treba. Kulić je istaknuo da imperij pohlepnoga politeizma autor s pravom stavlja u kontekst globalizacije kao procesa individualizacije radi privatizacije svijeta. Omoćavanje imperija pohlepnoga politeizma nije radi omoćavanja, već radi premoći, kada interpersonalni savez svijeta i pojedinog društva tu premoć pretvara u vlast, a to je momenat u kojem se provodi svoja volja bez otpora drugih. “Kada budete iščitavali ove retke i osvrte na našu stvarnost u kojoj jesmo, to ćete sasvim sigurno zapaziti. Kada autor govori o ideji pohlepnoga politeizma ono što je važno – on govori o moralu i nemoralu. Niti je imperij pohlepnoga politeizma moralan, niti je nemoralan. On je amoralan, on isključuje moral. Naš autor se upravo zalaže za moral jer je moral ono što prethodi svakoj čovječijoj, pravilnoj i društvenoj upotrebi saznatog”, rekao je Kulić i dodao da je znanje bez morala više razorno nego razvojno.

Fahrudin Novalić Geobiopolitičko razumijevanje života isključuje kulturni medij morala, jer preferira kulturni medij profita, u svijetu stvari profita radi. I ovoj stvarnosti i ovoj zbilji je nametnut svijet stvari kao smisao. Međutim, te stvari pomoću ekonomike su sve kraćeg vijeka trajanja i pretvaraju se u otpad, u smeće profita radi. Kulić je rekao da ćemo se ugušiti u proizvodu našega uma, bolje reći nerazuma, jer na taj način ugrožavamo i atmosferu i biosferu. Međutim, mi nismo svjesni svoga djelatnog, mi s predumišljajem činimo zlo misleći kako to priroda neće osujetiti.

Priroda nam itekako vraća za sve ono što prešutno i sa predumišljajem radimo prirodi i životu. Imperij pohlepnoga politeizma je suprostavljen životu u cjelini i prirodi. To je, zapravo, vrijednost sadržaja ove knjige, a ne samo kad govorimo o sukobu unutar civilizacija gdje veće i jače civilizacije ostaju na račun slabijih. Ova knjiga poručuje i samom autoru da nastavi sa istraživanjem i pravdanjem svoga života. Da nastavi istraživati ovu temu jer ova tema nema kraja. Mi smo sada tek na samom početku razumijevanja onog što mislimo da znamo, a to što mislimo da znamo životu na Zemlji stvara više problema nego što ih pomoću tog možemo riješavati. To što znamo iskazuje se slabim da razumijemo način opstanka ne samo našeg života, nego uopće života.

“Prema tome, imperij pohlepnoga politeizma u trci za profitom, u proizvodnji svijeta stvari ne bira sredstva u ostvarivanju toga cilja, u hranjenju pohlepe. Ta pohlepa je, kako neki astrolozi kažu, najdublja rupa u svemiru. On bi progutao sve,

ali tu rupu ne može nahraniti. Pitanje je kako sebe obuzdati i ograničiti. Po mom mišljenju, svi sustavi socijalnog obrazovanja pripremaju pojedinca i narod za nasilje, jer je nasilno prisvajanje temeljni princip u prirodi, pa i društvima. Mi još uvijek preferiramo destruktivnu antropologiju u odnosu na konstruktivnu antropologiju. Autor nam skoro na svakoj stranici otvara pitanje kako iz ovog. Unutar tog mišljenja nema šanse da pronađemo mogućnost opstanka jer je moć i nasilje ponuđeno kao oblik razvoja. Nasilje ne daje razvoj. Znači, mi imamo pogrešnu misaonu konstrukciju ili imamo u sebi antropološku pogrešku pa ne znamo drukčije. Međutim, ova tema se neće dati izbjeći ili ćemo biti žrtva onih koji preferiraju tu temu u polju naše neobazrivosti. To je jedno od temeljnih pitanje koje se neće dati izbjeći. Dobro je da imamo ikakvu raspravu, ikakvo suočavanje s onim što je pogubno za život na Zemlji, a ne samo za ljudsku vrstu. Dijalog mora početi. Dijalog je razgovor živog sa živim o bitnom. Mi bitno više ne možemo izbjeći. Vama mladima poručujem, ako se svojim znanjem, svojim obrazovanjem ne možete suprostaviti imperiju pohlepnoga politeizma učinite makar toliko da moć, nasilje i pohlepni politeizam ne podržavate kao vrijednost, jer to nije vrijednost”, zaključio je prof. Slavko Kulić.

Autor dr. sc. Fahrudun Novalić je rekao da je imperij pohlepnoga politeizma uzrokovao na vanjskom i unutarnjem planu krizu u kojoj sada živimo. Kriza razumijevanja je dovela do stanja u kojem se danas nalazimo. Hipotekarni krediti koji su potakli sa strane su samo vanjska komponenta, a unutarnja su manjak demokracije, kriza političkog i poslovnog vodstva, manjak moralnih subjekata i objekata, nesnošljiva kultura rasipanja prirodnih i društvenih potencijala. Oblici pohlepnoga politeizma su organizirani kriminal, korupcija, siva ekonomija, nepotizam i obiteljske dinastije. Imperij se javlja na razini pojedinca, na razini formalnih i neformalnih društvenih skupina. Osobito je opasno sveto svjetovno trojstvo: politokracija-plutokracija-korupciokracija. Prevladavanje imperija pohlepnoga politeizma je u poštivanju i razvijanju socijalnog i kulturnog identiteta svake osobe u jednom društvu.

“Nema svjetskog mira bez mira među religijama, a mira među religijama nema bez dijaloga među religijama. Danas je u mnogim ratovima jaka vjerska komponenta.

Ukoliko bi se to poštivalo, bilo bi mnogo manje ratnih sukoba u svijetu”, zaključio je dr. Fahrudin Novalić.

Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige “ZAGREB – literarni i grafički zapisi”

Zagrebačke vedute Mesuda Bužimkića “Zagreb i ja se volimo tajno”, kaže Arsen Dedić, a takvu tajnu već nekoliko desetljeća čuva i arhitekt Mesud Bužimkić. No, nedavno je njegova ljubav za Zagreb postala javna. Svoju fascinaciju zagrebačkim vedutama koja, kako je i sam autor posvjedočio, traje od prvog dolaska u Zagreb, Bužimkić je prelio u knjigu “ZAGREB – literarni i grafički zapisi” objavljenu u izdanju Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske.

Ovu, prije svega, zbirku crteža prate zapisi o gradu, o tijeku njegovog nastanka začinjeni povijesnim “štiklecima”, ali i kritičkim tonovima kojima autor upozorava na kontinuirani kulturocid središnjeg dijela grada.

Od prostora Gradeca i njegovih najznamenitijih obilježja (kula Lotršćak, Jezuitski trg, Katarinin trg, crkva sv. Marka, Kamenita vrata, Palainovka itd.), preko Tkalčićeve, Vlaške, Kaptola i Dolca, Trga Bana Jelačića i Lenucijeve potkove, Bužimkić niže svoje crteže, svoje viđenje Zagreba. Vrsnim okom već nekoliko desetljeća studiozno promatra Zagreb, i to bilježi na visokom nivou onoga što je danas postala gotovo sramotna riječ: zanata, crtačkog métiera. Na crtežima, većinom nastalim na licu mjesta, isprepliće se danas i jučer, ali i neke unutrašnje slike jer oko vidi ono kako je možda bilo ili bi željelo da bude. U trenutku kada se poništavaju povijesne vrijednosti grada Bužimkić nam nudi jednu gotovo melankoličnu, tihu viziju, podsjetnik na ono što gotovo nepovratno nestaje. Ovaj istančan i osjetljiv crtač, kako ga definira Josip Vaništa, na svojim crtežima pokazuje poseban interes za ljude i zelenilo, za prirodu u gradu. Kod Bužimkića, ljudi su neizostavni dio vedute grada, ponekad su suvremeno odjeveni, a ponekad muškarci u halfcilindrima ispunjavaju Trg Bana Jelačića kao reminiscencija na prošla vremena. Bužimkićevo bujno zelenilo grada, nažalost, danas je samo pusta želja građana Zagreba.

Po riječima autora ni mjesto održavanja promocije knjige 15. listopada 2009. u Zagrebu nije odabrano slučajno. Knjižnica Bogdana Ogrizovića bila je njegovo utočište u vrijeme studentskih dana, a danas blizina Cvjetnog trga, urbanog središta koje je u ovom trenutku izloženo brutalnoj devastaciji tranzicijskog kapitala, presudila je u njenom odabiru. “ZAGREB - literarni i grafički zapisi” donekle je i protest protiv kulturocida koji Zagreb proživljava. I to ne samo

danas. U svom obraćanju prisutnoj publici Bužimkić je naveo niz primjera koji govore o kontinuiranom urbicidu Zagreba: od uklanjanja srednjovjekovne stolne crkve koju je zamijenila 19-stoljetna katedrala Hermana Bolléa, preko rušenja stambene četvrti na Dolcu, neprimjerene gradnje sjevernog dijela Trga Bana Jelačića i zgrade “Ferimporta” na Kazališnom trgu – za sve to Bužimkić optužuje prevratnički mentalitet sustava koji smjenjuju jedan drugog, i neprimjerenim arhitektonskim intervencijama pokušavaju ostaviti pečat svog vremena. “Živimo u vrijeme u kojem se sporadično događaju promjene koje dugoročno vode konačnom uništenju duha Zagreba”, zaključuje Bužimkić.

Možda je najbolniji rez na duši grada bilo zadiranje u Cvjetni trg koji je nakon rušenja starih, nepravilno izraslih javora nepovratno izgubio svoj francuski šarm i šarolikost, a koji je, za razliku od reprezentativnog Trga Bana Jelačića bio urbano gnijezdo, trg za ljude. Danas Cvjetni trg je urbanistički dvojbeno uređen, promijenjen mu je karakter, a

njegov nekada nepravilni raster danas je postao terasa za kafiće.

Književnik Miljenko Jergović kao promotor knjige ustvrdio je da kada se čovjek rodi i odrasta u nekom gradu, selu ili nekom određenom prostoru ima dojam da mu taj prostor u potpunosti pripada, na način njegovog dnevnog boravka ili dvorišta i da ga potpuno poznaje. No, smatra Jergović, puno bolje upijamo prostore koje upoznajemo kao odrasli ljudi. “Mesud Bužimkić je u Zagreb došao na fakultet studirati kao odrastao čovjek i pri tom je upisao fakutet koji je idealan za učenje gledanja grada. I on od tada Zagreb gleda kao netko tko je u Zagreb došao, i netko tko se nikad, naprosto zbog odraslosti, ne može osjećati kao na mjestu s kojim je potpuno srođen”, kaže Jergović.

“ZAGREB – literarni i grafički zapisi” za Jergovića je knjiga dolaska u Zagreb, prepoznavanja grada, iscrtavanja onoga što je čovjek koji je došao, došljak, dotepenec, naprosto čovjek sa strane, u stanju vidjeti i zabilježiti. “Dobili smo knjigu koja je utišana, u njoj nema senzacija ni ničega što bi nas moglo zaprepastiti, ali je s druge strane uzbudljiva na tih i diskretan način u susretu čovjeka sa gradom, s prostorom čiji je identitet puno složeniji nego što to o njemu mogu reći razglednice i što o njemu možemo zaključiti dok svakodnevno protrčavamo gradom”, kaže Jergović dodajući da “crtanje kuća ili Kožarićevog spomenika Matošu ima osnovni smisao da nas na ta mjesta i te detalje upozori. Oni tek kad su nacrtani zovu nas da ih možda i uživo pogledamo”.

Jergović preporuča knjigu na slobodno i često listanje, zato što “dopušta da je otvorite, pogledate, zatvorite i to je to. To je jedna jako, u najboljem smislu, praktična, lijepa i draga zagrebačka knjiga”.

Pa ipak, na kraju, svojom knjigom “ZAGREB – literarni i grafički zapisi” Bužimkić je pokazao da Zagrepčanin, kako to kaže Zvonimir Milčec, ne može biti stvar geografije. Kategorije dotepenac, došljak u ovakvom slučaju postaju izlišne jer postoji jedna druga nit koja nas povezuje s nekim mjestom koje nas obuzme pri prvom susretu, kojem se uvijek i iznova vraćamo i nikad ga ne napuštamo, gdje se osjećamo kao svoji na svome, zauvijek. O toj posvećenosti Zagrebu svjedoče literarni i grafički zapisi Mesuda Bužimkića.

Sena Kulenović

27

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija izdavačke djelatnosti KDBH “Preporod” u Sisku

Nastavak dugogodišnje suradnje

28

U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, 20. listopada 2009. u Narodnoj knjižnici i čitaonici Sisak – Odjel Caprag, predstavljene su četiri knjige iz izdavačke djelatnosti KDBH “Preporod” tokom 2008. i 2009. godine: “Svemirsko putovanje Malog Princa” Amira Bukvića, “Džibrilove oči” Seada Begovića, “Čudovita Bosna” Naska Frndića i “Tarih o Slavonki” Emsuda Sinanovića. Knjige su predstavili mr. sc. Ajka Tiro-Srebreniković, Ervin Jahić, Amir Bukvić i Sead Begović, a moderator je bio mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”.

Gostovanje u Sisku povodom manifestacije Mjesec hrvatske knjige predstavlja nastavak dugogodišnje suradnje između KDBH “Preporod” i knjižnice u sisačkom naselju Caprag, u kojem živi velik broj Bošnjaka. Suradnja je započela u proljeće 2005. godine kada je predstavljena knjiga “Znakovi osobnosti u Dervišu i smrti” mr.

Ajke Tiro-Srebreniković. Kao rezultat dobre suradnje realizirane su brojne priredbe.

Osim toga, u knjižnici postoji veliki broj doniranih knjiga bošnjačkih autora, između ostaloga i kompletna izdavačka i informativna djelatnost “Preporoda”. Početkom 2009. godine Snježana Šnajder, počasna članica KDBH “Preporod” i urednica nakladničke djelatnosti i propagandista u knjižnici, pokrenula je inicijativu da Narodna knjižnica i čitaonica Sisak – Odjel Caprag postane centralna knjižnica bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Bolja adresa u Hrvatskoj za takvu namjenu zaista ne postoji, jer je u Capraškoj knjižnici bošnjačka/bosanska kultura – sevdalinka i pisana riječ, uvijek dobrodošla, rado viđena i slušana.

Svemirsko putovanje Malog Princa

J O U R N A L

Mr. sc. Ajka Tiro-Srebreniković je rekla da se Bukvićev dramski tekst “Svemirsko putovanje Malog Princa” može razumjeti na nekoliko razina gdje bi, možda, semantičko i intertekstualno tumačenje moglo biti zanimljivo. Težište semantičkog razumijevanja odnosilo bi se na prepoznavanje i tumačenje ontoloških vrijednosti prisutnih u ovom djelu: istine, laži, licemjerstva, mudrosti, slave, lažnog prijateljstva, duhovnosti, materijalnosti, itd.

Intertekstualna razina razumijevanja odnosila bi se na dvije značajke: prvu, koja se

Slijeva: Sead Begović, Ajka Tiro-Srebreniković, Amir Bukvić, Ervin Jahić i Senad Nanić tiče zakonitosti stvaranja ovog književnog djela, te drugu značajku, u kojoj ovaj dramski tekst nosi spomen na prethodine tekstove, prije svega na roman “Mali Princ” francuskog pisca Antoinea de Saint-Exuperya. To bi se moglo označiti kao spomen na kulturu, a Umberto Eco bi to nazvao “odjekom intertekstualnosti”. “Intertekstualnost u biti predstavlja asimilaciju tekstova od strane jednog teksta, asimilaciju znakova od strane jednog znaka, čime se semioza nastavlja u nedogled. Autorova namjera bila je da se ukaže kako u svakoj kulturi, u svakom tekstu i diskursu odjekuju glasovi i riječi već napisanog i izrečenog, ali se iz vlastite enciklopedije znanja prezentiraju one jedinke koje će najefikasnije predočiti novi svijet i novi doživljaj”, rekla je Tiro-Srebreniković.

Naglasila je da glavni junak “Svemirskog putovanja Malog Princa” govori riječima koje dolaze kao svjetlosni odsjaji dječjeg, ljudskog duha. Riječ se uvijek sjeća svog djetinjstva, pa i onda kad se iščahuri u simbol i alegoriju ili u oštricu ironije i groteske. Amir Bukvić je u svoj dramski tekst vješto ugradio dječji govor čija je osobina minimalistička rečenična konstrukcija, a jezik je u funkciji opisivanja češće nego u funkciji komentara, ograničeni vokabular zbog junakove nezrelosti i naivnosti. Ali, autor, poznavatelj zbilje, svog junaka vodi kroz vrlo značajne i intrigantne životne situacije iz kojih mu se ukazuju životni stavovi, a na čitatelju i gledatelju je da sugestivne zaključke i promišljanja rekonstruira, daju-

ći im veći smisao. Čitatelj stječe dojam kako je autor još jedanput tematizirao svijet djetinjstva i odrastanja, a u konačnici možda to i jeste u pitanju, ali samo pod uvjetom ako čovjekovo koračanje protumačimo kao hod kroz cijeli život. Tada je govor Malog Princa uklopljen u govor i promišljanja odrasla čovjeka. Mali Princ kad zašuti tek tada postaje još rječitiji, a samo istinski umjetnik može povezati nijeme treptaje duše sa zaglušnim svemirskim odjecima; riječ Malog Prince potire tminu svijeta, razgraničavajući označeno i oznaku u riječi i govoru. A oznaka govora Malog Princa se na kraju svela samo na dva segmenta: na cvijet koji na semantičkoj razini tumačenja predstavlja težnju za Ljepotom, razgovijetnosti i praiskonom.

Autor u prvoj sceni sjedinjuje mikro i makro kozmos: “…cvijet se rodio u trenu kad i sunce.” Postavljeno je pitanje posjedovanja ljepote, umjetnosti, a neizravni odgovor je dobiven kako su ljepota i umjetnost univerzalne vrijednosti koje se ne mogu svesti na bilo kakve usko označene naznake nego su, ako postoje, date za svagda svakome. U današnjem vremenu kad slika dominira našom kulturom, u vremenu kad se i postojanje Apsoluta želi nazrijeti, glavna poruka ljudskoj nezasitnosti i duhovnoj gluposti glasi: “Bitno je očima nevidljivo, dobro se vidi samo srcem.” Autorova pozicija u “Svemirskom putovanju Malog Princa” je ta da se autor svjesno maskirao iza svog junaka čija su, tobože, naivna promišljanja i postupci u apsolutnoj suprotnosti s

BOŠNJACI U HRVATSKOJ okrutnim, nepredvidljivim i egzistencijalnim životnim situacijama čime se izgrađuje osnova za dramsku radnju. “Ovaj dramski tekst ima osobinu višesmislenog znaka jer u sebe uključuje tragove različitih oblika diskursa: romanesknog, lirskog, bajkovitog, religijskog, itd. Barth bi to nazvao ‘referencijama’, odjecima kulture prijašnjim i suvremenim, koji tekst presijecaju u golemoj znakovnoj stereofoniji. Autor nije slučajno za građu svog dramskog teksta uzeo tekst ‘Mali Princ’, svjestan kako se time linearnost teksta remeti i pretvara u beskonačnu semantičku prostornost, a time se potvrđuje teorija u kojoj tekst ne predstavlja ograničen identitet jer stoji u odnosu na druge tekstove koji se generiraju i koje on generira.

‘Svemirsko putovanje Malog Princa’ u vremenu informatičke prezasićenosti, u vremenu kad se čovjek, ipak, želi ograditi u prostore već poznate, sa svrhom zamišljanja svjetova koji se ne daju svesti samo na sliku, predstavlja dobitak za kulturu u kojoj na različite načine participiramo njene trajne vrijednosti. Osnovna autorova poruka u ovom djelu sastoji se u tome da nema teksta, a time niti kulture koja se nije formirala u već izrečenom; svaki tekst predstavlja susretalište znakova, ali i njihovo međusobno nadmetanje, zato ljudski rod ima mogućnost napredovanja”, rekla je mr. Ajka TiroSrebreniković.

Autor Amir Bukvić je na početku obraćanja rekao da je kod njega smrt postala ponovno rađanje. Kod Exuperya pilot govori i priča priču o Malom Princu, a kod Bukvića je obrnuto: Mali Princ priča svoju priču. “Mali Princ iz svoje vizure prolazi sve ono što je i Exupery prošao, a i još neke stvari gdje sam mu dao da je vidio, da se zaustavio na nekim drugim stvarima, drugim ovozemaljskim svjetovima koji su ga zanimali, ljudima s kojima je razgovarao. I sve to seže, zapravo, do njegove smrti. Mene je strašno zanimalo što je poslije smrti. I onda Mali Princ počinje nastavak svoje priče i poslije smrti. Zapravo, nije smrt nego je putovanje, sve je putovanje”, rekao je Bukvić. Bit ovoga dramskog teksta je što se autor oslanja na nešto već rečeno, što koristi da još nešto kaže. Bukvićev Mali Princ dolazi s jedne druge planete. “Kada smo u svojoj kući, u svom gradu, u svom svijetu na Zemaljskoj kugli, onda imamo jednu percepciju. Onaj koji dolazi sa strane ima drugu percepciju o nama. I to je onda zanimljivo. Mi se hvatamo za neke stvari koje su nama jako važne i bitne, a onaj koji dolazi s neke druge planete čudi se zašto je to nama važno. Što nam je važno da budemo uspješni, da budemo poznati, da budemo bogati. Zašto neke druge stvari nisu priori-

tet nego baš to”, rekao je Amir Bukvić. Zanimljivo je kako je krenuo u pisanje ovoga dramskog teksta. Dobio je zadatak da krene u dramatizaciju Exuperyevog Malog Princa. Jako se mučio, gledao je nekoliko dramatizacija i nijedna ga nije zadovoljila.

Shvatio je da je to apsolutno nemoguće dramatizirati, te se u njemu javila potreba da napiše svog Malog Princa. Tako je nastala drama “Svemirsko putovanje Malog Princa”. Bukvić je i dramsko djelo prenio u prozu, pri čemu je nastalo prozno djelo “Odgovor Malog Princa”. To su dvije različite književne discipline. Bukvić je podsjetio da se za dramu kaže da je najteža književna disciplina jer mora postojati takav odnos prema svijetu i likovima gdje je sve rečeno preko rečenica, govora, dijaloga. “Preko dijaloga morate donijeti jedan svijet, ne možete opisivati i zato se to smatra najtežom disciplinom. U tom smislu ja sam rijedak slučaj i u svjetskoj književnosti. Tako na jednu temu pišem prvo dramu, pa onda prozno djelo. Tako se dogodilo i s ‘Aristotelom u Bagdadu’ – prvo drama, pa onda roman.

Sada završavam roman na temu drame ‘Djeca sa CNN-a’, koji će se drugačije zvati”, rekao je Bukvić i dodao da mu se to događa zato što drame piše kao glumac. Prisjetio se svoga profesora Ranka Marinkovića, koji je predavao dramaturgiju i izražavao sklonost prema njemu, “jer mu je postavljao čudna pitanja”. Upravo je Marinković zaslužan za Bukvićevo književno usmjerenje.

Džibrilove oči Ervin Jahić, pjesnik, književni kritičar, glavni urednik časopisa “Poezija” i urednik u izdavačkoj kući “V.B.Z.” govorio je o knjizi “Džibrilove oči” Seada Begovića.

Naglasio je da je Begović autor čak 16 knji-

ga, te stoga zaslužuje jedan mali simpozij o svome radu, naročito u svjetlu činjenice što je od književnih kritičara ocijenjen kao jedan od ponajboljih hrvatskih pjesnika svoje generacije. Njegov opus se kretao od jezičnog konkretizma u poeziji do tzv. neoegzistencijalizma, koji uglavnom tematizira “biće bačeno u svijet” – u svijet nelagode, poraza, nemoći i emocionalnih rastrojstava.

“Džibrilove oči” su knjiga kratkopričalačke proze, koju je Begović tek sporadično radio. Jahić je naglasio da je ona na neki način nastavak njegove poezije drugačijim sredstvima. “Nije slučajno naslovnica knjige kriminogena, iako Sead nije kriminaliziran i premda je ozbiljan kandidat za sve uglednije hrvatske domaće književne nagrade.

Međutim, nije posve pogrešan vizualni tretman ove knjige. Naime, Begović u svojoj prozi, bez pretjerivanja, prikazuje ljudsku džunglu, stanje duša na cestama, konglomerat izgubljenika, čudaka, outsidera, ljudi s margine. Ljudi koji su zbog društvenih konvencija ili zbog neke tuđe intervencije stradali, bačeni u zapećak svijeta, društvenog smisla, vremena. Sead Begović nepogrešivo traži, punktira duše koje su ranjene, koje imaju neki kvar koji bi trebalo sanirati”, rekao je Jahić i dodao da knjiga posluje na antinomijama između svijeta ili polusvijeta, subkulturne margine. Tek priče u posljednjem ciklusu nude poetizacije, odnosno drukčija, poetizirana prozna iskustva.

Jahić je naglasio da su Begoviću draži izgnanci iz tobožnjeg raja nego ljudi koji imaju predvidljive građanske egzistencije. Posebno je pohvali priču pod naslovom “Jebo te babo”, te naglasio da jezik subkulture nije jezik TV-dnevnika. “Ako netko ima iluziju o idealizirajućoj ulozi književnosti koja bi trebala otkupiti kolektivistički svijet jednoga etnosa, onda će imati problema s ovom knjigom. Ona ne zagovara, u svojoj temeljnoj motivaciji, vrlinu nego Sead Begović, kao arheolog karamboliranih duša i rasutih egzistencija, pokušava na neki način taj svijet književno ovjeriti. Da je knjiga izašla tada, priča ‘Jebo te babo’ bila bi možda ključna priča prozne strategije koju zovemo novostvarnosnom prozom, neorealizmom u hrvatskoj književnosti. To je najdominantniji odjeljak hrvatske književnosti zadnjih 20-ak godina. Kao književni kritičar možda neskromno mislim da bi ona bila stožerna priča najdominantnije trupice prozaika danas u Hrvatskoj. Naziv priče nije za malograđanske uši. U njoj Begović skenira izgnanike iz centralne lože društvenog smisla i kroz različite odnose kvartovske škvadre ilustrira zagrebački subkulturni milje. On sa začudnom i imponirajućom vještinom skida slengovski, kvartovski jezik, te priča vrlo

29

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ važnu urbanu priču na koju su neki naši pisci napravili karijere”, rekao je Jahić. Naglasio je da Begović svojom prozom želi istraumatizirati čitatelja, odnosno na neki način šokirati tradicionalistički kompleks tzv. građanskog ukusa, posumnjati u građansku bižuteriju i dosegnuti srce tame u rasutim dušama. U drugom dijelu knjige Sead Begović kroz priče nastoji promovirati ideale dobra i na neki način instalirati proteze kako bismo izašli iz bjesomučnog i na momente degutantnog svijeta. Na kraju obraćanja prisutnima, Jahić se osvrnuo na naslov knjige rekavši da je Begović odmah na početku napravio jednu brutalnu inverziju.

Mnogi bi pomislili da se radi o sržnom meleku Džibrilu (anđelu Gabrijelu), objavljivaču Božje riječi. Međutim, autor iznevjeruje očekivanja jer su Džibrilove oči, zapravo, oči patnje i užasa.

Čudovita Bosna i Tarih o Slavonki

30

J O U R N A L

Sead Begović, pjesnik, književni kritičar i glavni urednik “Behara” govorio je o knjigama “Čudovita Bosna” Naska Frndića i “Tarih o Slavonki” Emsuda Sinanovića. “Riječ je o dvije različite knjige dvojice autora različite životne dobi, koje povezuje ljubav prema etnološkom leksičkom blagu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Dakle, riječ je o očuvanju tih vrednota”, rekao je uvodno Begović.

Nasko Frndić se povratnim sjećanjem vraća u Bosnu, onu Bosnu kakva danas, nažalost, više ne postoji: Bosnu lijepih običaja, zajedništva i tolerancije. “Na neki način, Frndić donosi novi doživljaj stare i zaboravljene lirike bosansko-hercegovačkih muslimana. U dodiru s izdvojenim događajima on intervenira u njih, te razotkriva sudbinsko u peripetijama života u prošlosti.

Njegovi su stihovi dokaz da se mogu stvoriti pjesme otvorene forme, koje su same svoj izraz i tijelo, te se sa svojim porukama bez izraznih i slikovitih zapreka obraćaju trijeznom čitatelju. Frndić pritom ne parodira, on pokazuje živost jezika i događanja koji još mogu razgaliti mnoštvo srdaca”, rekao je Begović i naglasio da je posebno interesantan Frndićev leksički izbor. Takvu konstataciju je ilustrirao s pjesmom “Bašeskijin bošnjački jezik”, u kojoj autor na duhovit način dokazuje da je bosanski jezik bogatiji čak i od arapskog, turskog i perzijskog. To pokazuje na primjeru glagola ići. Dok u turskom jeziku postoje samo dva glagolska oblika, u bosanskom jeziku postoji čak 45 inačica za glagol ići. Begović je primjetio da Frndić, kao poznavatelj starije pjesničke baštine, u “Čudovitoj Bosni” promiče sadržaje koji dolaze iz života, točnije iz prošlosti Bosne. Pritom i mi, čitači, na neki također čudovit način osjećamo i šum našeg doba. “On je pjesnik izravne riječi, te ga s radošću odčitavamo već u prvoj instanci čitanja. Njegov jasan izjavni stih, u kojem riječi lepršaju poput konfeta, strogo je ulančan u poetsku priču, a diskurzivna ujednačenost i monolitnost ogleda se u autorovim suverenim vladanjem bosanskog jezika, i to onog koji je već pomalo na izdisaju i nalazimo ga još tek u tragovima: u literaturi i ponekom sjećanju. Frndić diše u skladu sa svojim pjesmama. Svaki udisaj i izdisaj je dobro promišljen, potom izgovoren i na kraju zapisan u stvarne, a ne figurativno predodžbene sintagme. Pjesnik, dakle, osluškuje i svojim telentom putem povratnog sjećanja oblikuje ‘Čudovitu Bosnu’”, rekao je Begović.

Emsud Sinanović je pjesnik koji se u svojim zrelim, muževnim godinama odlučio napisati knjigu ljubavne erotske poezi-

je. Uradio je to vrlo hrabro, bez erotskoseksualnih zabrana. “Riječ je o zreloj ljubavnoj lirici koju ovaj pjesnik ispisuje kao vlastiti čistopis o slikovitim ljubavnim realijama. Talentiran i obrazovan, on već u uvodnom motu ove knjige – ‘volim kako me voliš’ – uspostavlja ravnopravne odnose na relaciji muškarac – žena. S tim stihom, koji svojom strelovitošću misli grafitno upozorava na tu rodnu relaciju, koja se umah može pretvoriti i u mušku i u žensku dominaciju, pjesnik Sinanović se približava stamenoj misli kojom su se služili bošnjački pjesnici ‘istočne renesanse’ ispisujući svoje stihove na tarihe”, rekao je Begović. Naglasio je da Sinanovićeva ljubavna poezija ne pripada jednom pornografskom univerzumu koji je danas vrlo popularan kod mladih pisaca u Hrvatskoj, ali i u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Međutim, on to spretno zaobilazi i na neki način svojim aluzijama i asocijacijama želi spojiti duh i tijelo. Pojasnio je da riječ tarih na arapskom znači nešto što prolazi i za čime se čezne. Tarih je svojedobno bio popularna književna vrsta tzv. divanske književnosti u BiH. Uglavnom je bila ispunjena religijskim sadržajem, koji se suodnosi s Bogom, ali i svim onim značajnim kulturnim blagom i tvorevinama koje su vrijedne znatiželje i pažnje Bošnjaka i Bosanaca.

“Sinanović umije da ljubi. On je od onih vitezova ljubavi kojemu ništa ne može promaknuti. On je ljubavnik čija frazeologija fiksira kronologiju vlastitih duševnih zgoda, a rezultat je autonomna umjetnina koja teži estetskoj cjelini. Stoga se pjesnik bitno razlikuje od ljubavnih coolera današnjice koji otkrivaju svoju loozersku intimu, a da se pritom ne dotiču ljubavi”, zaključio je Sead Begović.

Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XVI Europsko natjecanje učača Kur’ana Časnog

Kur’anske riječi u Zagrebu Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Svjetska organizacija za hifz iz Džedde (Saudijska Arabija) i Medžlis Islamske zajednice Zagreb su povodom 22. godišnjice svečanog otvorenja Zagrebačke džamije organizirali XVI Europsko natjecanje učača Kur’ana Časnog. Natjecanje je održano 23. i 24. listopada 2009. u molitvenim prostorima Islamskog centra u Zagrebu, a svečanost otvorenja upriličena je u četvrtak 22. listopada, poslije akšam namaza, u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”.

Ovogodišnje Europsko natjecanje učača Kur’ana bilo je najbrojnije do sada – sudjelovalo je 69 natjecatelja iz 16 europskih zemalja, natječući se u pet kategorija (hifz cijelog Kur’ana, hifz 15 džuzeva, hifz 5 džuzeva, tilawet i tilawet za učenike Medresa). XVI Europsko natjecanje učača Kur’ana karakterizirao je izuzetno velik broj posjetitelja i veliko zanimanje domaćih i stranih medija. Posljednjeg dana, u subotu 24.10.2009., na dan proglašenja najboljih natjecatelja po kategorijama i održavanja Velikog mevluda, svi prostori u Islamskom centru bili su prepuni, a parkirališta oko Centra tijesna da prime sve autobuse i osobne automobile. Prema procjenama organizatora, trodnevnoj manifestaciji prisustvovalo je više od 5.000 posjetitelja.

Svečano otvorenje Prisutne zvanice i goste na svečanom otvorenju ovogodišnjeg takmičenja, među kojima su bili predstavnici vjerskih zajednica, grada Zagreba i diplomatskog kora u Hrvatskoj, prvi je poselamio mr.

Mirza ef. Mešić, a potom je riječ uzeo hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački. Hafiz Alili je podsjetio da je kamen temeljac Islamskog centra u Zagrebu postavljen 11. rujna 1981. godine, te da je Zagrebačka džamija svečano otvorena 6. rujna 1987. godine. Tom prigodom je održana trodnevna svečanost koja je simbolično ukazivala na veliki značaj Allahove kuće u glavnom gradu Hrvatske.

Alili je naglasio da je najveća zasluga Zagrebačke džamije što je uspjela realizirati lik i sadržaj suvremenog Islamskog centra, nikad ne zaboravljajući na Kur’an kao primarni program života. “Iako mi danas o Kur’anu Časnom mislimo kao o napisanoj knjizi, treba imati na umu da se

Svečano otvorenje Europskog natjecanja učača Kur’ana izvorno radilo o glasovnoj Objavi, Objavi riječi kroz glasove. Poslanik je čuo riječi kroz glasove. Poslanik je čuo riječi Svetog teksta i one su ga potpuno obuzimale i obgrljivale. Ova moć Časnog Kur’ana ostaje i danas kao središnja Istina Svetog teksta. Iz tog su razloga mnogi muslimani, koji nisu Arapi i koji ne znaju ni riječi arapskog jezika, uzbuđeni do srži svoga bića pri samom slušanju učenja Kur’ana.

U samom zvuku Allahove riječi leži Božja snaga koja dotiče dubinu muslimanske duše čak iako musliman ne razumije značenje ovih riječi na arapskom jeziku”, rekao je hafiz Alili. Naglasio je da je čovjekova slušna moć u kur’anskim kazivanjima glorificirana više negoli ijedno drugo čulo ljudskog bića. Naime, pustinjski ambijent siromašan je bojama i pred čovjeka se nameće zadatak okretanja auditivnoj percepciji. Između kur’anskog jezika i pustinjskog ambijenta postoji neka veza: u tom jeziku, u njegovim “zvučnim senzacijama”, čuje se i huk vjetra i pucanje stijene nakon vrelog dana i strašna grmljavina gromova. Glavni zagrebački imam je podsjetio da su muslimani, primivši Kur’an u polog, od početka pažljivo i do pojedinosti razrađeno razvijali i njegovali recitiranje svakoga slova, svake riječi i svake stranice. Neki su harfovi (glasovi arapske abecede) nježni, izgovaraju se tepanjem, a neki su praskavi. Zato se smatra da je kur’anski jezik onomatopeičan, u naročitom smislu te riječi, gotovo u istoj mjeri koliko je i simboličan.

“Osvrčući se danas na protekla dva desetljeća, s radošću možemo istaknuti da je ovo razdoblje djelovanja džamije u Zagrebu i Islamskog centra u njoj, naše nade opravdalo bogatim rezultatima. Održavanjem tradicije natjecanja učača Kur’ana opravdavamo povjerenje onih koji su pomogli njezinu izgradnju. Ne popuštajući ni za pedalj u kvaliteti organizacije, naše natjecanje dovedosmo na zavidan i reprezentativan nivo”, rekao je hafiz Alili.

Podsjetio je da su Svjetska organizacija za hifz i Ministarstvo vakufa iz Kuvajta, Europskom natjecanju učača Kur’ana u Zagrebu dodijelili prvo mjesto za kvalitetu organizacije takvih natjecanja u neislamskim zemljama. Ta činjenica dodatno obavezuje Islamsku zajednicu u Hrvatskoj kao organizatora i zagrebačke džematlije kao domaćine.

Hafiz Khaled Abdullah iz Svjetske organizacije za hifz na početku pozdravnog govora se zahvalio Allahu dž.š. koji je objavio Kur’an, stvorio čovjeka i podučio ga peru i govoru. “Danas kada gledamo učače Kur’ana, čuvare Allahove knjige, koji su Allahovi miljenici i odabranici, nasljednike Njegovih poslanika kako se natječu između sebe, radujemo se ovom blagoslovljenom danu, danu koji je jedan od Allahovih dana.

Jedna od Božjih počasti jeste Njegova počast prema učačima Kur’ana. Stoga, čestitke učačima Kur’ana na velikoj nagradi za njegovo učenje od strane Svemogućeg Allaha”, rekao je Khaled Abdullah. Citirao je Muhammeda a.s.: “Učaču će na Sudnjem danu

31

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

32

J O U R N A L

biti rečeno: ‘Uči i uzdiži se, kao što si na dunjaluku učio. Tvoj stupanj će biti kod posljednjeg ajeta kojeg proučiš.’” Koliki je broj kur’anskih ajeta, toliki je i broj stupnjeva dženeta. Zato su najbolji među stanovnicima dženeta oni koji su učili Kur’an. Abdullah je posebno čestitao roditeljima učača Kur’ana napamet na kruni čije će svjetlo nadjačati sunčevo svjetlo. Božji poslanik je rekao: “Tko uči i nauči Kur’an, stavit će se njegovim roditeljima kruna na glavu (u dženetu) koja će sjati jače od sunčeve svjetlosti na ovome svijetu.” Zatim je rekao: “A što tek misliš za onoga tko ga uči i radi po njemu!” Khaled Abdullah je pozvao roditelje koji žele odjenuti krunu ponosa i dostojanstva da vode brigu i poduče svoju djecu Kur’anu Časnome, te je čestitao onima koji znaju Kur’an napamet, onima koji će se moći zauzeti za 70 osoba na Danu suda. “Učači Kur’ana, Allah dž.š. je vas zavolio s velikom počašću. Stoga morate sačuvati ovu počast i morate nastaviti održavati njegovo učenje na načain da ga stalno ponavljate.

No, prije svega, moarte biti vjerni Allahu i osjetiti vrijednost Kur’ana u svako vrijeme i u svaka doba”, rekao je Abdullah. Podsjetio je da Svjetska organizacija za hifz Kur’ana Časnog, koja pripada Islamskoj svjetskoj ligi (Rabiti), sponzorira Europsko natjecanje učača Kur’ana u Zagrebu, kao išto sponzorira i druga natjecanja diljem svijeta kako bi širila duh kur’anskog načina natjecanja. Aktivnosti organizacije šire se u više od 60 zemalja svijeta. Osim toga, Svjetska organizacija za hifz osnovala je mnoštvo škola za izučavanje Kur’ana širom svijeta s ciljem da se postigne što bolja kur’anska naobrazba i da učenici u školama steknu vještine učenja Kur’ana Časnog. Također, učenici uče o vrednotama islamskog morala, odnosno ponašanja, te savladavaju arapski jezik i islamske znanosti kako bi mogli nositi kur’anske poruke i znati njezine vrijednosti. Svjetska organizacija za hifz Kur’ana Časnog nastoji organizirati i raznovrsne Kur’an-kurseve za poboljšanje razine opće kur’anske izobrazbe. Khaled Abdullah je zamolio Svemogućeg Boga da sva navedena nastojanja Organizacije budu nastojanja na putu dobra, čiji je prvotni cilj što više škola, kurseva, halki i različitih natjecanja u Kur’anu u svim krajevima svijeta. U skladu s hadisom: “Tko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Bogu”, posebno se zahvalio Mešihatu, muftiji Omerbašiću i svima onima koji su uključeni u organizaciju natjecanja.

Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i predsjednik Organizacijskog odbora XVI Europskog natjecanja učača Kur’ana, podsjetio se vremena od

Veliki mevlud prije 20-ak godina kada su, nakon svečanog otvorenja Zagrebačke džamije, razmišljali na koji način dati svoj doprinos razvoju uzvišene vjere islama. Tada su konstatirali da je stanje poznavanja Kur’ana kod vjernika katastrofalno loše. Prema tadašnjim spoznajama, svaki dvadeseti musliman i muslimanka znali su učiti Kur’an.

“Sjećam se dobro prvih godina moga službovanja u Zagrebu kada je bilo teško sakupiti grupu učača ramazanskih mukabela.

Situacija nije bila ništa bolja niti u drugim dijelovima bivše države. Veliku teškoću predstavlja činjenica da je Kur’an na arapskom i da je vrlo malo imama poznavalo značajke ovoga jezika. Možemo slobodno reći da većina naših vjerskih i duhovnih problema proizilazi iz činjenice slabog poznavanja kur’anske objave”, rekao je Omerbašić. Do 1992. godine, do početka rada Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”, samo je jedna djevojka iz Hrvatske završila Gazi Husrev-begovu medresu. Muftija je iznio podatak da je od tada pa do danas od 400 svršenika i svršenica Zagrebačke medrese, njih 217 su iz Hrvatske, a preko 1.200 dječaka i djevojčica proučilo svoju prvu hatmu na vjeronauku. Međutim, unatoč ovim uspjesima, stanje je i dalje teško jer je vrijeme općeg nepoznavanja Kur’ana i islama bilo isuviše dugo.

“Mnogi su se u tom periodu oslanjali na svoju osobnu interpretaciju vjere, tako da im Kur’an kao temelj vjere uopće nije trebao. Otuda i imamo tako čudne i pogrešne predodžbe o vjeri i njenim propisima.

Shvaćajući naš najveći problem, Islamska zajednica u Hrvatskoj, a posebice u Zagrebu, čini goleme napore da što prije prevaziđe naslijeđe prošlosti. Jedan od tih napora je i ovo natjecanje na koje okupljamo najbolje i najkvalitetnije poznavatelje Božje riječi”, rekao je zagrebački muftija. Europsko natjecanje učača Kur’ana u Zagrebu je tokom svoje 20-godišnje povijesti prolazi-

lo kroz različite faze razvoja – od golemog interesa pa do stupnja kada se zamalo nije ugasilo. Zahvaljujući upornosti i golemom trudu organizatora prebrođene su sve krize, te se došlo do stupnja kada s pravom nosi ime Europskog natjecanja. Ove godine se prijavilo 80 natjecatelja različitih kategorija iz čak 19 europskih zemalja. Muftija je istaknuo da organizatori ulažu goleme napore – fizičke, tehničke i financijske. Za ovogodišnje Europsko natjecanje učača Kur’ana utrošit će se oko 50.000 dolara za smještaj, ishranu, putne troškove, nagrade pobjednicima, honorare i druge potrebe.

Natjecanje je postalo prepoznatljivo u Europi i natjecatelji se rado odazivaju na njega, pri čemu se uspjelo povezati mlade koji sklapaju međusobna prijateljstva. Muftija Omerbašić je posebno izdvojio hadži Muharema Kruška iz Tešnja, koji nije propustio niti jedno Natjecanje učača Kur’ana.

Zanimljivo je da je Kruško osobno nagrađivao natjecatelje, kao i same organizatore.

Niti jedno natjecanje nije proteklo bez donacija različitih ustanova, diplomatskih predstavništava, tvrtki i drugih ustanova.

Tako je ove godine Veleposlanstvo Libijske Džemahrije u Zagrebu doniralo dva kompletna računala za kvalitetno medijsko praćenje XVI Europskog natjecanja učača Kur’ana Časnog.

Na kraju svečanog otvorenja prisutnima se obratio Senad Kubat, koji je brojnim posjetiteljima u prepunoj Kongresnoj dvorani Islamskog centra prezentirao projekt “DVD Kur’an” – kur’anska razglednica Bosne i Hercegovine, audio materijal sinhroniziran na bosanski jezik u trajanju od čak 60 sati. Autori projekta povodom šest stoljeća islama u BiH su Senad Kubat i Nevres ef. Softić, a organizator Medžlis Islamske zajednice Sanski Most. Spoj nedostižne ljepote učenja Kur’ana šejha Abdul Basita Abdussameda i poetske ljepote bosanskog prijevoda prof. dr. Enesa Karića potkrijepljeno je s nekoliko tisuća autentičnih snimaka skoro svih bosansko-hercegovačkih džamija, tekija, islamskih povijesnih objekata, gradova, sela i neponovljivih prirodnih ljepota Bosne i Hercegovine. “DVD Kur’an” je projekt s jedinstvenim pristupom prezentaciji i afirmaciji Kur’ana Časnog, kako u BiH tako i u svijetu. Objedinjava četiri elementa: arapsko učenje, bosanski prijevod, video podložak i originalni kur’anski tekst. Tehnička mogućnost primijenjene DVD tehnologije omogućava korištenje ovog materijala sa ili bez bosanskog prijevoda, što ga čini internacionalnim materijalom, odnosno prihvatljivim muslimanima cijelog svijeta.

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Pobjednici XVI Europskog natjecanja učača Kur’ana XVI Europsko natjecanje učača Kur’ana završeno je tradicionalnim Velikim mevludom kojeg su zadnjeg dana manifestacije, u subotu 24. listopada nakon akšam namaza, izveli hafizi, natjecatelji i svi sudionici natjecanja izvodeći ilahije na bosanskom, turskom i albanskom jeziku, uz pratnju muškog pjevačkog zbora “Gazije” iz Bužima.

Program je trajao oko sat vremena, a nakon toga uslijedilo je proglašenje najboljih i dodjeljivanje nagrada. Prethodno se muftija Ševko ef. Omerbašić zahvalio svim takmičarima i gostima koji su uveličali obilježavanje 22. godišnjice svečanog otvorenja Zagrebačke džamije. Izrazio je ocjenu da, po onome što se moglo čuti u dva natjecateljska dana, islam i muslimani u Europi imaju dobru perspektivu. “Sigurno je da će zov naše uzvišene vjere čuti svi oni koji to žele, a upravo preko ovih mladića i djevojaka. Mislim da možemo konstatirati da je ovogodišnje natjecanje uspjelo i da je po kvaliteti, broju učesnika, a naročito broju hafiza bilo bolje od svih ostalih”, rekao je muftija Omerbašić i posebno se zahvalio sedmorici hafiza, članovima Ocjenjivačke komisije, koji su doprinijeli uspjehu natjecanja. Svojom stručnošću oni Europskom natjecanju učača Kur’ana daju epitet priznatog i poznatog u svijetu. Omerbašić je rekao da je interes za ovogodišnje natjecanje bio golem, veći nego do sada. “Posebnu zahvalnost dugujemo našim majkama, sestrama i braći iz Bosne i Hercegovine, a posebice iz Bosanske krajine, koji su i ovoga puta dokazali koliko im je stalo do naše uzvišene vjere islama. Ove godine ćemo odati priznanje jednom od vas braćo i sestre, onome koji je nazočio svih 16 natjecanja, a to je poznati hadžija i dobrotvor hadži Muharem Kruško. On je ne samo nazočio natjecanjima, nego je utrošio mnogo sredstava nagrađujući natjecatelje. Njegovih 170 munara, koje je gradio u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, svjedočit će dugo godina o njegovoj nesebičnosti”, naglasio je Omerbašić. Na kraju se zahvalio i članovima Organizacijskog odbora, koji su uložili veliki trud u uspjeh XVI Europskog natjecanja učača Kur’ana.

Pobjednike zagrebačkog natjecanja učača Kur’ana odredila je Ocjenjivačka komisija koju su sačinjavali: hfz. dr. Fadil ef. Fazlić, predsjednik (BiH), hfz.

Khaled Abdullah (Saudijska Arabija), hfz. Ferid El-Hassan (Francuska), hfz.

Zajednička fotografija svih natjecatelja Selman Okumuš (Turska), hfz. Bajram ef. Ajeti (Makedonija), hfz. Mensur Malkić (BiH) i hfz. Aziz ef. Alili (Hrvatska).

Prvo su dodijeljena uvjerenja svim učesnicima kao i Medresama čiji su učenici nastupili, a pobjednike je pročitao hafiz dr. Fadil ef. Fazlić, predsjednik Ocjenjivačke komisije, inače profesor kiraeta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Hafiz Fazlić je rekao da je na ovogodišnjem Europskom natjecanju učača Kur’ana ukupno sudjelovalo 69 natjecatelja po kategorijama: tilawet (12), tilawet Medresa (17), hifz 5 džuzeva (11), hifz 15 džuzeva (14) i hifz cijelog Kur’ana (15). Natjecatelji su bili zastupljeni iz čak 16 europskih zemalja, i to: Albanije, Austrije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Engleske, Finske, Francuske, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Nizozemske, Njemačke, Srbije, Švedske i Turske.

Omer Hasani Aswat, pobjednik natjecanja

Pobjednici u pet natjecateljskih kategorija su: I. Hifz cijelog Kur’ana: 1. Omar Hasani Aswat (Engleska), 2. Muhammed Al-Issati (Nizozemska), 3. Alen Kehić (Bosna i Hercegovina); II. Hifz 15 džuzeva: 1. Ait Menssour Muhammed (Francuska), 2. Naffe Al-Isati (Nizozemska), 3. Idriz Osmani (Makedonija);

33

III. Hifz 5 džuzeva: 1. Ilias Bischri (Finska), 2. Sabahudin Jerebičanin (Sandžak – Srbija), 3. Safeta Džondić (Sandžak – Srbija); IV. Tilawet: 1. Ibrahim Boughalab (Belgija), 2. Orhan Ademi (Preševo – Srbija), 3. Abdullah Karabacak (Turska); V. Tilawet Medresa: 1. Dženis Mulić (Behram-begova medresa, Tuzla), 2. Nejra Muhtari (Medresa “Dr. Ahmed Smajlović”, Zagreb) i Besir Limani (Isa-begova medresa, Skopje), 3. Amar Efendić (Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo) i Sabahudin Hašić (Medresa “Džemaludin Čaušević”, Cazin).

Ukupni pobjednik XVI Europskog natjecanja učača Kur’ana je Omar Hasani Aswat iz Engleske. Rođen je 26. siječnja 1993. godine u Leicesteru. Završio je učenje Kur’ana napamet sa 12 godina. Završio je GCSE ispite 2009. godine. Sudjelovao je na Natjecanju učača Kur’ana u Engleskoj održanom od strane Albir fondacije.

Ismet Isaković

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ II. Smotra bošnjačkog folklora Hrvatske u Dubrovniku

Bogatstvo bošnjačkog folklora

34

J O U R N A L

Nije jednostavno na kvalitetan način organizirati neku manifestaciju širih razmjera kao što su to prošle godine učinili Bošnjaci Siska preko svojih asocijacija organizirajući I. Smotru bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske. Na toj smotri sudjelovala su bošnjačka društva iz Zagreba, Pule, Gunje i Siska. Pretočiti jednu takvu manifestaciju u tradiciju Bošnjaka Hrvatske je svakako bio veliki izazov i obveza predsjednika bošnjačkih društava kao i voditelja pojedinih sekcija. Stoga smo, saznavši da će II. Smotru bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske organizirati Bošnjaci Dubrovnika, točnije Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod”, na čijem je čelu predsjednik Izet Spahović, bili osobito sretni i ponosni.

Dubrovčani su odlučili ovu manifestaciju proširiti pozvavši u goste i nekoliko kulturno-umjetničkih društava iz Bosne i Hercegovine, s kojima su surađivali i odakle potječe dio Bošnjaka Dubrovačko-neretvanske županije.

Manifestaciju su zvanično nazvali II. Smotrom bošnjačkog folklora Hrvatske, a održana je u subotu 24. listopada u sportskoj dvorani “Gospino polje”, koja je jedino i mogla primiti ovako veliki broj sudionika. Računa se da je u manifestaciji sudjelovalo preko 400 učesnika iz 14 društava Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, točnije Sandžaka.

Festival je otvorio u ime organizatora predsjednik KDB “Preporod” Izet Spahović, izrazivši zadovoljstvo održavanjem manifestacije u Dubrovniku i poželjevši dobrodošlicu kako društvima, tako i uzvanicima. Među uzvanicima posebno je pozdravio župana Dubrovačko-neretvanske županije Nikolu Dobroslavića, ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine dr. Safeta Halilovića, potpredsjednika Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske Hamdiju Malića, te predsjednike pojedinih kulturno-umjetničkih društava. Spomenimo da je među uzvanicima bio i dogradonačelnik Grada Siska prof. Agan Velić.

U programu su sudjelovalo osam društava iz Hrvatske, te kao gosti pet društava iz Bosne i Hercegovine i jedno društvo iz Srbije.

Program su otvorili domaćini - ženski zbor "Zumbuli" iz Dubrovnika. Zbor je osnovan 2002. godine i djeluje pri Kultur-

II. Smotra bošnjačkog folklora Hrvatske održana je u Dubrovniku nom društvu Bošnjaka “Preporod” Dubrovnik. Broji stotinjak članova. Predstavili su se s dvije poznate sevdalinke – “Karanfile, cvijeće moje” i “Tamburalo momče uz tamburu”.

Po otvorenju programa toplim riječima obratio se prisutnima književnik Enes Kišević i potom prigodno izgovorio nekoliko stihova iz svoje poezije.

Iz Cazinske krajine došlo je u goste Kulturno-umjetničko društvo “Brekovica” kod Bihaća. Društvo je osnovano 2007. godine, a slijednik je folklorne sekcije koja je djelovala još od 1978. godine. Brojno je njihovo članstvo - 309 članova svih uzrasta djeluje kroz više sekcija. Predstavili su se pjesmom “Mehmeda majka budila” te Igrama iz Bosanske krajine.

Nakon Krajišnika ponovno je došlo na red društvo iz Hrvatske - Bošnjačko kulturno-umjetničko “Behar” Gunja. Brojni su njihovi nastupi od osnutka 2005. godine, a društvo je i organizator Smotre folklora Gunja 2009. Slavonsko-brodske županije. U Dubrovniku su se predstavili koreografijom “Sarajevsko polje”.

Za razliku od I. Smotre bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava, na kojoj nismo imali priliku vidjeti nijedan bošnjački pjevački zbor, u Dubrovniku smo ih vidjeli pet - četiri zbora iz Hrvatske i jedan iz

Sandžaka. Najstariji od njih je ženski zbor “Bulbuli”, koji djeluje od 1991. godine pri KDBH “Preporod” Zagreb. Pod vodstvom Ismeta Kurtovića “Bulbuli” će uskoro izdati svoj prvi nosač zvuka. U Dubrovniku su izveli dvije sevdalinke: “Stara staza” i “Oj, djevojko, điđo moja”.

Iz Istre su došla dva društva: KUD “Bosna” Istarske županije, osnovano 2004. godine te novoosnovani “Buzetski biser”, a izveli su dvije točke – “Jajce grade” i “Ječam žele Tuzlanke djevojke”.

Naizmjenično su kulturno-umjetnička društva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine izlazila na pozornicu. Gledatelji su potom imali prigodu poslušati muški vokalno-instrumentalni sastav “Goražde” iz Goražda.

Posljednjih godina imali su niz zapaženih nastupa širom Bosne i Hercegovine, ali i inostranstva kao što je gostovanje u Turskoj. Predstavili su se s dvije sevdalinke uz pratnju orkestra Centra za kulturu Goražde.

Nakon Kulturno-umjetničkog društva “Blagaj”, osnovanog davne 1948. godine, koji su za ovu priliku odabrali koreografiju “Svadbenih igara sa Kosova”, nastupilo je Kulturno-umjetničko društvo “Selam” iz Dubrovnika. Društvo je osnovano 2005. godine, voditeljica je Džemila Herić, a za glazbeni dio je zadužen prof. Denis Sarić.

Predstavili su se sa sevdalinkom “Oj, dje-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ vojko, Anadolko” te illahijom “Jecajem te zovem ja”.

Iz Siska su stigli domaćini I. Smotre bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske, članovi Bošnjačkog kulturno-umjetničkog društva “Nur” iz Siska.

Društvo je osnovano 2005. godine i broji preko 130 članova. Ovom prilikom nastupili su s koreografijom vrsnog koreografa Ibrahima Čatakovića “Bosno moja, milo mjesto moje”.

Uz “Bulbule” iz Zagreba su se predstavili i članovi Bošnjačke nacionalne zajednice - Kamerni zbor i Folklorni ansambl “Bosana”. Nastupili su s dvije sevdalinke i koreografijom “Akšam dođe, jacija se sprema”.

Specijalni gosti došli su iz Sandžaka hor “Đulistan” iz Novog Pazara, osnovan 2003. godine. U svom repertoaru njeguju ilahije i kaside, uspjeli su ih zabilježiti na nosaču zvuka pod nazivom Sandžačke illahije”, a u programu su nastupili s dvije illahije: “Smiraj srca” i “Sultanim”.

Nakon Sandžaklija nastupilo je Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Sevdah” iz Zagreba, osnovano 2006. godine.

Predstavili su se koreografijom “Bošnjačko posijelo” sa svojim predsjednikom i koreografom dr. Muhidinom Aličehajićem.

I kao šlag na torti, na kraju su na pozornicu izašli članovi Ansambla narodnih igara i pjesama Centra za kulturu Goražde, osnovanog 1997. godine. 400-tinjak članova, okupljenih u nekoliko sekcija. Imali su do sada brojne nastupe, a nastupili su sa “Spletom igara iz Bosne”.

BKUD “Nur” iz Siska Po završetku programa sudionici su krenuli u hotele na večeru, a zatim je nastavljeno druženje do kasnih sati. Mladi su dio noći proveli u diskoteci koja je bila otvorena samo za njih, dok su predsjednici i voditelji društava nakon večere razmijenili poklone i dobili zahvalnice organizatora za sudjelovanje na II. Smotri bošnjačkog folklora Hrvatske. Također je te večeri načelno dogovoreno da se iduća smotra sljedeće godine održi u Puli. Točno vrijeme održavanja bit će naknadno utvrđeno.

Nakon napornog puta za većinu društava i kiše koja nas je pratila cijelo vrijeme u dolasku, jutro po nastupu u Dubrovniku je bilo prekrasno - pravi ljetni ugođaj. Moglo se uživati u ljepotama Dubrovnika i vrevi turista iz cijelog svijeta koji su se šetali Stra-

dunom, što je većina članova naših kulturno-umjetničkih društava i iskoristila.

Kako se radi o najvećoj manifestaciji Bošnjaka u smislu brojnosti sudionika, poželimo na kraju da se ova tradicija Bošnjaka Hrvatske nastavi te da sadržajno iz godine u godinu bude još kvalitetnije, kulturno bogatije i raznolikije, da se u manifestaciju vremenom uključe i druge sredine u kojima žive brojni Bošnjaci. Kad to spominjemo, mislimo prvenstveno na Rijeku, u kojoj živi brojna bošnjačka populacija, a nažalost još nema osnovanog kulturnoumjetničkog društva koje bi okupilo Bošnjake i gdje bi mladi stari mogli artikulirati kako svoje interese, tako i njegovati i očuvati svoju tradiciju i svoje običaje.

Zijad Fuka

35

Nastupi KUD-a “Sevdah” i ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli” u Dubrovniku, Trebinju i Stocu

Promocija bošnjačke kulture KUD “Sevdah” i ženski pjevački zbor “Bulbuli”, koji djeluje pri KDBH “Preporod”, krenuli su put Dubrovnika 23. listopada 2009. u kasnim večernjim satima na II. Smotru bošnjačkog folklora Hrvatske.

Kišovita i prohladna jesenska noć nije utjecala na dobro raspoloženje ljubitelja pjesme i sevdaha. Mladost k’o mladost, ponekad nepredvidljiva, ishitrena, ali sve na kraju biva s određenim razlogom. Da ne bi njene svojeglavosti koja zaboravi da krećemo u 24 sata ispred Zagrebačke džamije ne bih čula, kako veli dr. Muhidin Aličehajić, da bi i bulbul ptica zašutjela

kad bi zapjevala Zehra Mulabdić “Pšeničice sitno sjeme”. Bilo je milo poslušati doktorovo prisjećanje na stare izvođače sevdalinki: Zehru Deović, Nadu Mamulu, Himzu Polovinu, Bebu Selimović…

II. Smotra bošnjačkog folklora Hrvatske u Dubrovniku Naš autobus u jutarnjim satima stiže do Dubrovnika. Dobri domaćini smjestiše nas u hotel “Vis”, a okrijepa za ručak u prekrasnom restoranu “Eastwest”, na samoj obali. Neka, Bože mi prosti, oproste

oni koji su očekivali kako ćemo grad doživjeti iz vizure vodiča profića, ali eto nemadosmo sreće da koga angažiramo. Kad se budu ukazali bolji dani i recesija bude pri kraju, onda će se moći i želje takvog tipa ispuniti. Helem nejse, idemo dalje.

Sportska dvorana na Gospinom polju bila je prepuna. Ljubitelje sevdaha, tradicije i folklore oko 19 sati pozdravio je domaćin, predsjednik dubrovačkog KDB “Preporod”, Izet Spahović. Posebni pozdravi upućeni su županu Dubrovačko-neretvanske županije Nikoli Dobroslaviću, ministru za ljudska prava i izbjeglice BiH Safe-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

36

J O U R N A L

tu Haliloviću i dogradonačelniku Siska Aganu Veliću. Riječi iskrene zahvale upućene su sponzorima: Gradu Dubrovniku, Dubrovačko–neretvanskoj županiji, hotelima “Libertas”, “Vis”, “Staroj kući”, itd.

Spahović je istaknuo kako je Dubrovnik oduvijek bio grad tolerancije s uvažavanjem drugog i drugačijeg. Sevdalinka crpi svoju ljepotu iz hiljadugodišnje bosanskohercegovačke opstojnosti, a Bosnu usporedi s čarobnom, ali ponekad uspavanom ljepoticom. Cilj ovakvih okupljanja je da se širi tolerancija, poštivanje drugog i drugačijeg, naglasio je Spahović.

Nakon pozdrava upućenog sudionicima Smotre, župan Nikola Dobroslavić istaknuo je kako je folklor izričaj narodne duše, ugođaj za oko, uho i um. Predsjednik UBBDRH Hamdija Malić, u obraćanju gospođama i gosparima prisjetio se nedavne prošlosti, gdje je u Domovinskom ratu sudjelovalo 25.000 Bošnjaka branitelja, od čega je 1.100 položilo živote za obranu Republike Hrvatske. “Oni su zaslužni i za ovo naše druženje i što za svagda možemo uzdignute glave hoditi”, istaknuo je Malić. Ministar za ljudska prava i iseljeništvo Safet Halilović prenosi pozdrave Sarajeva i BiH slobodarskom Dubrovniku koji je vazda bio grad multikulturalnosti. Naglašava kako u današnjim vremenima treba djelovati u smjeru pune integracije, ali sačuvati svoj identitet ne podliježući asimilaciji.

Nakon pozdravnih govora, manifestaciju je otvorio ženski pjevački zbor “Zumbuli” iz Dubrovnika. Zbor je osnovan 2002. godine. Nastupilo je 11 djevojčica starosti od 10-14 godina. Izveli su dvije sevdalinke: “Tamburalo momče uz tamburu” i “Karanfile cvijeće moje”. Dok su umilno pjevale ove stare taktove, zapitah se da li znaju ova djeca što znači terzija, čardak, pendžer, sevdisati, itd. Nakon izvedbe, samo se moglo reći: Aferim!

Enes Kišević je u svom duhu pozdravio prisutne, zaželjevši da se “uvijek sretali u zdravlju, miru i ljepoti”. Zahvalio se Izetu Spahoviću, istaknuvši kako je nas i 2-3 teško okupiti oko hajra, a kamoli 420. Zahvalio se i dr. Muhidinu Aličehajiću, “koji nas okuplja, ne samo u ljepoti, nego i u boli”, asocirajući na doktorovu veliku zaslugu u organizaciji i inicijativi za posjetu Srebrenici, a tamo je pjesnik”… s poštovanjem šutio.” Publika je s poštovanjem prema Kiševićevoj riječi, koja je sama umjetnost, zašutjela na stihove “Za života” u čudesnoj pjesnikovoj interpretaciji.

KUD “Brekovica” iz Bihaća izveo je splet igara iz Bosne. Njihov predsjednik se obratio prisutnima zaželjevši sve najbolje

Zagrebački Bošnjaci u Dubrovniku Hrvatskoj na putu ka Europskoj uniji, parafrazirajući staru bosansku: “Kad je moj komšija sretan, sretan sam i ja.” Pjesmom “Sve behara i sve cvjeta” predsjednik ovog KUD-a je pokazao koliko Krajina i Bosna vole Dubrovnik i Hrvatsku. BKUD “Behar” iz Gunje se vrlo dobro predstavio koreografijom “Sarajevsko polje”. KUD “Bosna” Istarske županije izveo je dvije koreografije: “Jajce grade” i “Ječam žele djevojke”. Muški zbor “Behar” iz Goražda koji je gostovao i u Konji, u Turskoj, izveli su dvije sevdalinke, a uz “Zelen lišće goru kiti” i publika je zaneseno pjevušila. KUD “Blagaj” iz Blagaja je izveo “Svadbene igre s Kosova”. KUD “Selam” iz Dubrovnika djeluje četiri godine, a 15 članica je izvodilo duhovne pjesme, ilahije. BKUD “Nur” iz Siska osnovan je 2005. godine, djeluje u tri sekcije. Njihove izvedbe su bile na vrlo zavidnoj razini. Zagrepčani – ženski pjevački zbor “Bulbuli”, KUD “Bosana” i KUD “Sevdah” oduševili su publiku spletovima igara iz Bosne i Hercegovine, te sevdalinkama “Stara staza”, “Haj, od kako je Banjaluka postala”, a najviše simpatija je zadobio “Bosanin” sazlija Ivan Pavišić. KUD “Đulistan” iz Novog Pazara je društvo koje njeguje duhovnu glazbu Sandžaka. Ilahije u njihovoj interpretaciji su doista zvučale čarobno. Kulturno-umjetničkom društvu iz Dubrovnika pripala je čast da zaokruži ovu predivnu nisku pjesme i folklore. Nadamo se kako će njihova sojka ptica pjevati sve do nekog novog susreta Bošnjaka i njihovih prijatelja.

Nakon večere i ugodnog druženja, iz hotelskih soba dubrovački gosti su mogli

uživati u akordima valova, što su se obijali o stoljetne zidine i hridi. Hvala Dubrovniku i našem domaćinu KDB “Preporod” za ugodno i nazaboravno druženje.

Nastupi u Trebinju i Stocu Osvanu nedjelja, 25. listopad, obećavajući lijep i sunčan dan. Cilj puta, nakon Dubrovnika, je Trebinje. Znali smo da ta naša bosansko-hercegovačka pitomina, stoljećima izrastala na obalama zelenooke Trebišnjice, još uvijek nije izvidala ratne rane. Lahko je ići u kuću gdje su čeljad sretna i u kojoj dan počinje i završava s pjesmom i smijehom, ali pohoditi onu kuću u kojoj su stravične slike prošlosti još uvijek mjerilo svakodnevnog bivanja, gost treba prići polahko, skoro na prstima, kako ne bi još više povrijedio ranjene duše njene napaćene čeljadi. Osjećali smo da baš tako, nenametljivo, uz dužno poštovanje treba pohoditi one koji su tu, i one koji su raseljeni – otjerani s vlastitih ognjišta i one kojih više nema, drage Bošnjake u nekad raspjevanom Trebinju.

Policija RS je veselu družinu prihvatila na ulazu u trebinjsku općinu i sve s nama do džamije. Na mjestu gdje je vozač parkirao autobus, dočeka nas nekoliko trebinjskih Hrvatica, koje su tek obavile misno slavlje u svojoj crkvi, poželješevši nam dobrodošlicu. Pitanje povratka, preko 4.000 raseljenih i protjeranih Bošnjaka je pitanje koje još uvijek neriješeno stoji pred lokalnim čelnicima, bosansko-hercegovačkim dužnosnicima i međunarodnom zajednicom, pred savješću lidera uljuđene

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Europe. A oni koji ih protjeraše, noć prije našeg dolaska, u noći kad je Dubrovnikom odjekivala pjesma, smijeh i ljepota, pijani ili se praveći da su pijani u sred Trebinja, nadomak slobodarskog Dubrovnika zakliktaše crne četničke klikavice, pa i onu strašnu: “Nož, žica, Srebrenica...”

Mladi trebinjski imam Ishak Bećar poželi gostima dobrodošlicu, nadajući se u Allaha dž.š. da će sljedeći susret biti drugačiji, da će biti više publike od gostiju. Ni jedna riječ nije bila opterećena mržnjom, osim što se sa žaljenjem istaklo kako je Trebinje izgubilo dušu. A pjesnik je to već davno osjetio i pretočio u stihove “Ne znaš ti šta znači ubiti grad”. U Trebinju je svakodnevna borba usmjerena za rješavanje osnovnih ljudskih prava Bošnjaka. “Borimo se da Trebinje bude grad kakav je nekad bio”, istaknuo je imam.

Enes Kišević se prisjetio pjesničkih susretanja koja su se nekad događala u Trebinju, svoje majke Hadžere s kojom je zadnji puta pohodio Trebinje. Bilo je divno slušati stihove “Voda je moja mati”, “Velik kao dijete”, pjesme o Bosni, pjesnikovoj Bosani. KUD “Sevdah” i “Bulbuli” zapjevaše umilnim glasovima prastare taktove, na što ne ostade ravnodušan ni vazda gordi Leotar, u prelijepoj gradskoj džamiji koju njeni povratnici, stotinjak hrabrih Bošnjana u inat zlom vremenu i ljudskoj zloći, podigoše iz ruševina, gradeći hram duhovnosti na mjestu na čijim su temeljima trebinjski ratni vladari bili postavili dva kontejnera za gradski otpad. Zašto neki članovi ljudskog roda ne mogu vidjeti i osjetiti Ljepotu? Pitanje koje me uvijek iz početka proganja i nikad na njega ne mogu do kraja odgovoriti. Pokušavam proniknuti u mentalni sklop ljudi kojima je mržnja prema Drugom i drugačijem od sebe samog životna vodilja. Istinskog odgovora ne pronalazim, osim što ostaje ogromna tmuša neprebolna u duši. Nezadovoljstvo, razočaranje koje te tjera na akciju, a dominantni osjećaj nemoći i ljudske bespomoćnosti postaje užasno težak, nešto što želi izaći iz tebe, kriknuti, izgubiti se u surim bosanskim obroncima. Ali? Nakon podne namaza, policija nas provede uskim trebinjskim sokačićima do prostorija Medžlisa. Na imamov upit upućen policijskom djelatniku zašto nas ne vode kroz grad, dobiveni odgovor bi: “Tako je naredio komandir!” Da li je na komandirovu odluku utjecalo to što su djevojke iz “Sevdaha” od džamije do prostorija Medžlisa trebale proći u narodnim nošnjama, dimijama ili mu je pjesma njegovih pijanih sugrađana od prošle noći utjerala strah u kosti, pa nije bio siguran

da će moći dobronamjernim gostima jamčiti sigurnost. Sve je ovdje pod velom neke tajne, sve se ovilo u šutnju i kao da čeka neko novo vrijeme da se razriješe pitanja koja ko glavnja stoje za vratom. A oni, njih stotinu hrabrih Bošnjaka, oni od njih 4.000 vratiše se u Trebinje i zahvaljujući njihovoj ogromnoj vjeri u Božje određenje i mi danas pohodimo Božju kuću u Trebinju. Hvala Vam hrabri, Bošnjaci! U avliji Medžlisa bili smo posluženi kahvom i sokovima, promuhabetismo sa starijim Trebinjcima i Trebinjkama Behijom Arslanagića, Nerminom Karamehmedović, Zefom, Havom, Behkom… te u inat nedavnom nevaktu zaigrasmo kolo uz obećanje da se na ljeto ponovno vidimo u njihovom i našem Trebinju, kad se bude mladost vratila iz sjevernih krajeva u toplinu svojih rascvjetalih avlija.

Policija je doista obavila besprijekorno svoju zadaću, nije nam ni vlas s glave falila, osim što smo svi bili nesretni i nismo mogli pojmiti da u današnjem vremenu policija mora čuvati dobronamjerne goste samo zbog toga što ne pripadaju srpskom narodu. A svi bi se htjeli priključiti zajednici europskih naroda. Vi, trebinjski vladari, da li ćete imati dovoljno policijskih dužnosnika koji će moći štititi sve iz Europe koji budu željeli doći vam u goste? Dokle ćete ideje, ljude, znanost, umjetnost, ljudsku duhovnost promatrati kroz prizmu nacionalističkog? U Europi to više ne ide, u Trebinju i RS očito je vrijeme ostalo zapečaćeno u osvitu devetnaestostoljetnog buđenja nacionalne svijesti. Neka vam Bog pomogne da lakim skokom, junaci preskočite skoro dva stoljeća i da se na isti način kao i svaki drugi europski narod uključite u Veliku obitelj!

Stolac te nedjelje u večernjim satima činio se pomalo snenim, jedino je Bregava odvažno, kao i uvijek, romorila ne bojeći se novog sutona. U restoranu “Behar”, koji se jednim dijelom naslonio na prastaro stolačko mezarje, a drugim se hrabro izdigao iznad ohole rijeke, zaigraše i zapjevaše po taktovima sevdaha stolački žitelji i njihovi gosti. U jednom kutu, odmah uz cestu, stidljivo se smjestilo stabalce nara, izraslo iz škrte hercegovačke zemlje, a dva tri njegova rumenkasta ploda stajala na ogoljelom granama, svjesni svoje čudesne ljepote. Doista na ovom dunjaluku moraju postojati ljudi koji latice životne čarolije nastoje u svakom trenu pokidati. Tako i ovog puta. Spoznaja kako u Stocu postoje dva Doma zdravlja, jedan je hrvatski, a drugi bošnjački uruši moju početnu iluziju kako je Stolac uspješno izvidao ratne rane.

Ne vjerujem da vođe ovog predivnog grada nisu svjesne kako ne postoje bolesti od kojih boluju samo Bošnjaci, niti bolesti od kojih boluju samo Hrvati ili oni treći, peti, deseti. Kako im nije već jednom jasno da smo svi samo ljudi!

U stolačkom sutonu, Kiševićev glas se stopio s ljepotom Makove “Modre rijeke”, a oba glasa u rapsodiju mrmoljenja vječne Bregave. A glas stolačkog pjesnika Elezovića kroz “Vojnu apokalipsu” i “Mezarje” još jedanput potvrdi kako oduvijek na ovim prostorima u humkama leži neki nepoznati vojnik Gorčin koji mrava ne zgazi, a u vojnike ode. Ispratiše nas domaćini oko 21 sat te krenusmo put Zagreba, kući u toplinu doma svoga, ne zaboravljajući trebinjsku tugu neprebolnu, niti dva Doma zdravlja u Stocu – jednom u kojem se liječe Hrvati, a u drugom Bošnjaci.

Ajka Tiro-Srebreniković

Druženje u Trebinju

37

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Anketa Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba

Izuzetno značajan projekt

38

J O U R N A L

Poštovani, Ustavni zakon RH, pored jednakih prava svih građana Hrvatske, štiti i posebna dodatna prava nacionalnih manjina u cilju očuvanja i ostvarenja prava pripadnika manjina kako bi se izbjegla asimilacija i diskriminacija većinom. U tu svrhu predviđena su prava na osnivanje manjinskih udruga i Vijeća manjina kao savjetodavnih tijela pri lokalnim upravama, te participacija pripadnika manjina u državnoj upravi.

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine, kao i ostale bošnjačke asocijacije, osnovane su na tom tragu i djeluju na očuvanju i afirmaciji identiteta, jezika, povijesti, tradicije, kulture i običaja Bošnjaka što se realizira kroz različite programe. Pored ovih temeljnih pitanja, Vijeće BNMGZ se također bavi ostvarivanjem zakonom definiranih političkih, manjinskih, ekonomskih, socijalnih, vjerskih i drugih prava i interesa Bošnjaka.

Jedan od značajnijih programa Vijeća BNMGZ je znanstvena Anketa o socijalnom i kulturnom položaju Bošnjaka/Muslimana u Gradu Zagrebu. Ovom Anketom, koja će se provoditi u 2008. i 2009. godini, želimo steći detaljan uvid u socijalno-kulturni status Bošnjaka/Muslimana kako bi u suradnji s bošnjačkim asocijacijama mogli oblikovati programe i pružiti pomoć primjerenu potrebama bošnjačke populacije u Gradu Zagrebu.

Na osnovu prikupljenih podataka u Anketi, udruge i vijeća moći će pravodobno kandidirati pripadnike manjina na određene natječaje za radna mjesta u državnoj upravi kao i zahtijevati financiranje programa koji će pomoći rješavati konkretne socijalne, kulturne, političke, radne, obrazovne i druge probleme s kojima se pripadnici manjina bore u svakodnevnom životu.

Ovom prilikom posebno Vam želimo skrenuti pažnju na pitanje nacionalnog opredjeljenja, odnosno preimenovanja imena Musliman u Bošnjak. Iako je prošlo 15 godina od kada je 1993. godine Kongres bošnjačkih intelektualaca donio odluku o vraćanju povijesnog nacionalnog imena Bošnjak, što je 1994. godine potvrđeno u parlamentu BiH, još uvijek je prisutno nesnalaženje u ovom pitanju. Prema posljednjem popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 2001. godine 20.755 građana se izjasnilo kao Bošnjaci, a 19.677 građana kao Muslimani.

Pravo na nacionalno opredjeljenje jedno je od osnovnih ljudskih prava i svaka osoba o tome samostalno odlučuje, no u slučaju Bošnjak/Musliman različite povijesne i političke silnice utjecale su na nacionalno ime što je konačno riješeno 1993. godine. Nažalost, danas se još uvijek postavlja pitanje zašto Bošnjak, a ne više Musliman?

Svega nekoliko podataka iz bošnjačke povijesti dovoljno govori o nacionalnom kontinuitetu: ime Bošnjanin se prvi put spominje u carskom titularu Komnena iz 1166. godine, i dok u XIV. stoljeću to ime ima regionalne odrednice, u XVI. stoljeću se njime već označava južnoslavenski narod islamske vjeroispovijesti.

Različita razdoblja i političke mijene tijekom bošnjačke povijesti (osmansko, austro-ugarsko, jugoslavensko ili komunističko) pa tako i imena Bošnjanin, Bošnjak, Bosanac, Musliman i ponovno Bošnjak dio su bošnjačkog kontinuiteta, povijesnog razvoja od naroda do državotvorne nacije. U tom nizu nacionalno ime “Musliman” prihvaćeno je tek 1971. i bilo je samo stepenica koja nam je s jedne strane nametnuta, a s druge nam je omogućila da spriječimo svođenje našeg naroda na vjersku zajednicu bez prava na nacionalni suverenitet.

Po prvi put u svojoj povijesti 1993. godine iskoristili smo svoje demokratsko pravo i samostalno se opredijelili za ime koje potvrđuje našu stoljetnu utemeljenost na

području BiH čime je nacionalna sudbina Bošnjaka postala neodvojiva od Bosne.

Danas, na početku 21. stoljeća, nužno je otkloniti lažnu dilemu Bošnjak ili Musliman u korist pravog povijesnog imena Bošnjak. Bošnjaci su europski narod slavenskog porijekla koji je primio islam zbog očuvanja svoje posebnosti i neovisnosti, imamo svoju povijest, tradiciju, kulturno nasljeđe koja je vezana za područje BiH. Identitet Bošnjaka koji žive u Republici Hrvatskoj obogaćen je činjenicom da smo hrvatski građani koji uživaju jednaka prava kao i svi ostali građani RH. Ustavni zakon o nacionalnim manjinama Republike Hrvatske priznao je realnost bošnjačke nacionalnosti i 2003. odredio joj status punopravne nacionalne manjine. Isti Ustavni zakon s pravom ne priznaje termin “Musliman” jer je riječ o jednom narodu, Bošnjacima, koji ima isti jezični, kulturni i nacionalni identitet. Stoga svi koji su se izjasnili “Muslimanima” podvedeni su pod rubriku “ostali narodi Europe” i praktički time ostali nepostojeći u okvirima svih pravnih regula u RH što znači da ne mogu ostvarivati prava iz navedenog zakona. Na taj način umanjuje se obim programa namijenjenih našem narodu jer se programska sredstva i prava na sudjelovanje u državnoj upravi određuju i prema kriteriju broja pripadnika određene nacionalne manjine, u našem slučaju Bošnjaka.

Stoga Vas pozivamo da promijenite svoje nacionalno opredjeljenje Musliman u Bošnjak i na taj način ostvarite prava koja pripadaju Vama i bošnjačkoj nacionalnoj manjini u RH, kao što su: - većim brojem Bošnjaka ostvarujemo veća sredstva namijenjena za rad nacionalne manjine Bošnjaka, odnosno unapređenje socijalnog, kulturnog, obrazovnog i političkog standarda, - ostvarujemo pravo na zaposlenje u državnoj upravi sukladno broju Bošnjaka, - razbijamo “umjetno” nastalo nacionalno razdvajanje i jačamo ukupan bošnjački korpus, - funkcioniramo u okvirima ustavno priznate kategorije i podupiremo svoje udruge kako bi što bolje štitili svoja osobna i kolektivna prava.

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba

BOŠNJACI U HRVATSKOJ U sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, 29. listopada 2009. godine održano je predavanje pod nazivom “Istraživanje socijalno-kulturnog položaja Bošnjaka/Muslimana u Gradu Zagrebu”. Prisutnima su se obratili mr. sc. Ekrem Bećirović i Irhad Meheljić, čelnici Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Zagrebu, te sociolog mr. sc. Alija Hodžić.

Zapošljavanje pripadnika bošnjačke nacionalne manjine Na početku tribine prisutnima se obratio mr. sc. Ekrem Bećirović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, koji je govorio o zastupljenosti Bošnjaka i ostalih nacionalnih manjina u institucijama Republike Hrvatske – u državnoj upravi, te izvršnim i upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Podaci se odnose na stanje 30. rujna 2009. godine, a mijenjaju se svakodnevno. Po procjeni Vlade RH odstupanja su moguća do oko 10-15 zaposlenih pripadnika nacionalnih manjina.

U Središnjim tijelima državne uprave ukupno je zaposleno 51.105 zaposlenika, od čega 2.164 pripadnika nacionalnih manjina. Među njima su i 63 Bošnjaka (0,12%). U Uredu Vlade RH zaposleno je 518 ljudi, od čega 30 iz redova nacionalnih manjina. Među njima su 4 pripadnika bošnjačke nacionalne manjine (0,77%).

U ostalim državnim tijelima zaposleno je 754 zaposlenika, od čega 22 manjinca, među kojima je i jedan bošnjačke nacionalnosti (0,13%). Dakle, među 52.377 zaposlenika u državnim institucijama RH nalazi se samo 68 pripadnika bošnjačke nacionalne manjine (0,13%).

Bećirović je prezentirao određene pozitivne zakonske propise. Jedinice u kojima pripadnici nacionalnih manjina imaju znatniji udio u stanovništvu, ali manji od 15% (općine i gradovi), odnosno manji od 5% (županije), nemaju zakonsku obavezu donošenja planova prijema u službu predstavnika nacionalnih manjina sukladno Ustavnom zakonu i Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Međutim, one mogu (a i poželjno je u duhu promicanja i zaštite položaja pripadnika nacionalnih manjina u RH) općim aktom propisati obavezu zapošljavanja pripadnika manjina u upravnim tijelima (stručne službe, uredi gradonačelnika, upravni odjeli i dr.). Pritom učinko-

Slijeva: Alija Hodžić, Irhad Meheljić i Ekrem Bećirović vitost zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina ovisi o prijavama na natječaje i ispunjavanja uvjeta za radno mjesto.

U tijelima uprave lokalnih jedinica (ukupno 576 jedinica lokalne i područne samouprave) u veljači 2008. godine bilo je zaposleno 38 Bošnjaka i 3 Muslimana.

Prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina potrebno je u 75 jedinica lokalne i područne samouprave (u 65 općina i gradova, te 10 županija) osigurati zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u upravnim tijelima.

Bošnjaci su zaposleni u devet od 15 Ministarstava: 28 u Ministarstvu pravosuđa, 6 u Ministarstvu financija, 4 u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, 2 u Ministarstvu obrane, 2 u Ministarstvu zaštite okoliša, 1 u Ministarstvu obitelji, 1 u Ministarstvu regionalnog razvoja, 1 u Ministarstvu poljoprivrede i 1 u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Dakle, ukupno 46 pripadnika bošnjačke nacionalne manjine (23 žene i 23 muškarca). Još su 22 pripadnika bošnjačke nacionalne manjine zaposlena u ostalim uredima, što daje brojku od 68 zaposlenika.

Sveobuhvatno istraživanje 2008. godine Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba krenulo je s realizacijom vrlo značajnog projekta pod nazivom “Istraživanje socijalno-kulturnog položaja Bošnjaka/Muslimana u gradu Zagrebu”. Projekt objedinjuje dva aspekta: promjenu nacionalnog imena Musliman/ Bošnjak i istraživanje socijalnog i kultur-

nog položaja Muslimana/Bošnjaka u gradu Zagrebu. Voditelj projekta je Irhad Meheljić, potpredsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Zagrebu. Obraćajući se prisutnima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”, Meheljić je naglasio da je cilj projekta temeljito istraživanje kako bi se došlo do sveobuhvatnih podataka za sve Bošnjake i Muslimane u gradu Zagrebu.

Na temelju tih podataka znanstveno, ali i praktično će se ustvrditi stanje pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u socijalnom, kulturnom, obrazovnom i svakom drugom pogledu.

Potrebno je promjeniti nepovoljnu statistiku u korist bošnjačke nacionalnosti koja je Ustavom priznata nacionalna manjina, dok nacionalnost Musliman nije.

Većim brojem Bošnjaka ostvarujemo veća sredstva namijenjena za rad nacionalnim manjinama, odnosno unaprijeđenje socijalnog, kulturnog, obrazovnog i političkog standarda. Za ilustraciju, Meheljić je iznio izuzetno nepovoljan podatak da prema službenom popisu birača iz 2001. godine u Zagrebu živi 1.549 Bošnjaka i 8.331 Musliman (ukupno 9.880). Promjena nacionalnosti iz Musliman u Bošnjak je značajna zbog Popisa stanovništva 2011. godine, ostvarivanja prava na zaposlenje u državnoj upravi, razbijanja umjetno nastalog nacionalnog razdvajanja i jačanja cjelokupnog bošnjačkog nacionalnog korpusa, te podupiranja bošnjačkih asocijacija kako bi što bolje štitile naša pojedinačna i kolektivna prava.

Ovim istraživanjem se po prvi puta formira cjelovita baza podataka sa svim

39

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

40

J O U R N A L

relevantnim podacima o Bošnjacima/Muslimanima u gradu Zagrebu, što omogućava znanstveno istraživanje socijalnog i kulturnog položaja Bošnjaka/Muslimana i, sukladno rezultatima, priprema programa koji bi poboljšali manjinski položaj.

Osim toga, otvara se mogućnost direktnog komuniciranja s osobama koje to žele putem e-maila i drugih medija, te uključivanja u rad bošnjačkih institucija do sada neangažiranih potencijala. Također, moguće je dobivanje feed backa od baze u pogledu rada naših institucija i sukladno tome poboljšanje kvalitete rada, zatim konkretne informacije za kapitalne projekte (kao npr. starački i studentski dom). Ovaj projekt je već potaknuo druge gradove u Hrvatskoj koji traže suradnju kako bi anketu realizirali na svome području (Sisak, Dubrovnik, itd.).

Realizacija projekta se sastoji iz pet faza. U prvoj fazi obavljena je priprema svih aktivnosti, pisanih materijala i ankete potrebne za realizaciju projekta, školovanje anketara i slično. U drugoj je realiziran pilot projekt provođenja ankete u jednoj gradskoj četvrti u Zagrebu, a u trećoj slijedi realizacija ankete u cijelom gradu Zagrebu na temelju iskustva iz pilot projekta. Četvrta faza je unos podataka i znanstvena analiza svih parametara dobivenih iz ankete, a na kraju je formiranje novih projekata koji će proizaći na temelju rezultata dobivenih kroz znanstveno istraživanje.

Irhad Meheljić je dao osnovne podatke o dosadašnjem toku realizacije projekta, koji se odnosi na sve Bošnjake/Musli-

mane u gradu Zagrebu (oko 10.500 ljudi).

Prvo se radio pilot projekt u Trnju (studeni/prosinac 2008. godine), a zatim postepeno po drugim gradskim četvrtima tokom 2009. godine (Žitnjak – Pešćenica, Novi Zagreb istok i zapad, Gornja i Donja Dubrava). Preostale zagrebačke gradske četvrti bit će obuhvaćene anketiranjem tokom 2010. godine.

“Kao najznačajniji instrument za realizaciju gore spomenutog programa služi nam brižno sastavljena anketa koju smo pripremili u suradnji sa stručnom osobom, mr. Alijom Hodžićem, sociologom koji ima veliko iskustvo u ovakvim projektima. Anketa se sastoji od dva dijela s ukupno 38 pitanja. U prvom dijelu se obrađuju poglavlja vezana za domaćinstvo i njihove članove, a u drugom dijelu podaci o osobi s kojom se vodi razgovor.

Anketu provode stručni ljudi koji su posebno obrazovani za ovaj značajan posao, a svaka uredno popunjena anketa se honorira. Pilot projekt provođenja ankete je realiziran u cijelosti u gradskoj četvrti Trnje, gdje smo proveli sveobuhvatnu anketu u svim domaćinstvima Bošnjaka i Muslimana, te prikupili iznimno značajno iskustvo koje će nam pomoći u trećoj fazi – realiziranje ankete u cijelom gradu Zagrebu. Treća faza projekta krenula je krajem svibnja 2009. godine i molim sve zainteresirane, koji bi željeli raditi kao anketari, da nam se jave na našu e-mail adresu vbnmgz@zg.t-com.hr. Posebno ističem da se posao anketiranja honorira”, rekao je Irhad Meheljić, voditelj projekta.

Irhad Meheljić i Ekrem Bećirović, čelnici bošnjačkog vijeća u Zagrebu

Prisutnima je prezentirao dosadašnje rezultate ankete. U gradskoj četvrti Trnje realizirane su 194 ankete (učinkovitost od 39,27%) i potpisano 140 izjava, dok je u gradskoj četvrti Pešćenica – Žitnjak realizirano 475 anketa (učinkovitost 44,52%) i potpisano 678 izjava. Posebno je bitno što je na taj način 818 Muslimana na jednostavan način prevedeno u Bošnjake. Nekoliko je razloga za visok postotak nerealiziranih anketa. Naime, popis osoba datira iz biračkog spiska iz 2001. godine, pa imamo krive adrese ili ulice koje uopće ne postoje (srušene zgrade), a i mnoge su osobe u međuvremenu umrle. Osim toga, na spisku se pojavljuju romske i albanske obitelji. Neke osobe odbijaju ispuniti anketu pravdajući se da ne vide nikakvu korist od svega toga ili su u miješanim brakovima. Neki se i ljute jer im je, navodno, povrijeđena anonimnost. Također, nekih osoba nije bilo kod kuće niti nakon višekratnih dolazaka i ostavljanja poruka.

Na kraju obraćanja Meheljić je naglasio da se bliži Popis stanovništva 2011. godine, te da je nužno da se ovaj značajan projekt završi u cijelosti u 2010. godini kako nitko od našeg nacionalnog korpusa nebi imao otvoreno pitanje s obzirom na nacionalnost. Kako bi završili cijeli grad Zagreb, prema stručnim procjenama potrebno je minimalno 60-80 anketara. Meheljić je apelirao da svi pojedinačno, a i angažiranjem vlastitog okruženja damo svoj doprinos ovom značajnom projektu, napominjući da se posao anketiranja honorira, i to: 30 kuna po svakoj realiziranoj anketi i 20 kuna po svakoj potpisanoj izjavi promjene nacionalnog imena.

“Uvjeren sam da je naš narod zreo za snažne promjene i pozitivne ideje, te da ćete prepoznati značaj ovog projekta i rado se uključiti u njega. Korist od ovog projekta je značajna za cijelu bošnjačku populaciju, pa bi svi trebali potpomoći ovaj projekt i u svom krugu prijatelja, članova i poznanika animirati sve zainteresirane”, zaključio je Irhad Meheljić.

Na kraju tribine govorio je mr. sc.

Alija Hodžić, koji je znanstveno obradio i analizirao prikupljene podatke iz 669 realiziranih anketa. Pošto se radi o relativno malom i nereprezentativnom uzorku (dvije zagrebačke gradske četvrti), u dogovoru s čelnicima Vijeća BNMGZ, rezultate nećemo prezentirati u ovom broju “Preporodovog Journala”. Cjelovite rezultate istraživanja socijalno-kulturnog položaja Bošnjaka/Muslimana u Zagrebu objavit ćemo drugom prigodom, kada budu kompletirani.

Ismet Isaković

HRVATSKA Dobrodošli u Europsku uniju

Politički ili teatar apsurda Što Hrvatska puno gubi s tih 140 kvadratnih kilometara koji još uvijek nisu u potpunosti međunarodno potvrđen njezin morski teritorij? Što bi izgubila i sličnim aranžmanom s BiH? Malo mora ili malo vitra? Dobiti može znatno više – dugoročne dobrosusjedske odnose.

Faris Nanić Bijegom bivšeg hrvatskog premijera, navodnog kazališnog stručnjaka sa sumnjivim doktoratom koji je svojevremeno magazin Start opskrbljivao golišavim fotografijama jugoslavenskih starleta, iz daleka svijeta zavapih: - Bože, samo ne Jacu. Ona će zasigurno potpisati sve što joj tutnu pod visoko podignut nosić. Zato su Sanadera natjerali na bijeg. Taj nije mogao nazad, nakon što se, umislivši si da je važan eurofaktor, drznuo eurokratima spočitati principe. S pravom, doduše, ali bez snage. Smijeh koji se tada prolamao Bruxellesom, pretvorio se u trajni nalog za ukrcaj na jahtu. Tako smo od Sanaderovog amatersko-političkog, dobili klaunski teatar apsurda dugogodišnje studentice prava, prve pratilje Miss bazena u Lipiku iz ranih sedamdesetih, Jadranke Kosor, prvog hrvatskog premijera izabranog partijskom aklamacijom u zgradi koja se, zgodno, zove Arenom.

Sjekutići kao zalog povjerenja Osmjehujući se svima cijelo vrijeme, Kosorica je potpisala, a tzv. hrvatska politička elita aminovala arbitražni sporazum koji će vjerojatno završiti davanjem akvatorijalnih ustupaka Sloveniji zbog njena kontakta s otvorenim morem, u zamjenu za slovensku deblokadu pregovora s EU, za koju su već postojali uvjeti povlačenjem svih dokumenata koje je je Vlada poslala za otvaranje pregovaračkih poglavlja, a za koje je Slovenija tvrdila da prejudiciraju granicu. Taj sitni detaljčić posipanja pepelom tek je nedavno obznanio predsjednik Mesić. Veliki se novinarski magovi u jutarnjim i inim listovima nisu potrudili (nisu smjeli?) da javnost upoznaju sa stvarnim dometima velikog diplomatskog uspjeha raspušćenice iz Lipika koja je navodno šarmirala lukavog Slovenca.

Tko je tu bio lukav, a tko se bavio spinovima s otkrivenim bjelasajućim sjekutićima za svaku priliku, sada se vidi. Sveudilj pokazujući fascinantno zubalo, povukla je sve spor-

41

Jadranka Kosor i Borut Pahor ne dokumente i pristala na Pahorove uvjete, praćena zborskim pjevanjem hrvatskih medija o velikim uspjesima, baš kao i navodni doktor Sanader prije nje. No, da se razumijemo. Slovenci su blokirali dio poglavlja nakon vrlo jasnih konzultacija sa stvarnim gazdama u EU, baš kao što su hrvatski opozicionari, ali i sam predsjednik nakon konzultacija s Bruxellesom, u manje od 24 sata promijenili namrgođeno mišljenje o blagodatima arbitražnog sporazuma. Doduše, mali je rizik, kaže Mesić, ali velika je opasnost da se pregovori ponovo blokiraju na više godina. Poput malih od kužine, što će Hrvatska, kao uostalom i Slovenija biti u EU, poslije usvajanja Lisabonskog sporazuma, nakon ovakve nečuvene prijetnje neizabranih eurokrata, pognute su gorde hrvatske glavice koje su tu navodno od stoljeća sedmog.

Azijci vole čuvati obraz, pa uvijek smisle neku vragoliju, kakav spin za koji im se čini da će malo smanjiti sramotu. Po tom obrascu, Kosorica je smislila jednostranu izjavu koju je trebala parafirati i Švedska kao šestomjesečna predsjedateljica EU kojom Hrvatska traži da se ne prejudiciraju granice, od-

nosno da se niti jedna odredba sporazuma ne može tumačiti hrvatskim pristankom na slovenski kontakt s otvorenim morem, Danom proglašenja nezavisnosti obiju država, 25. lipnja 1991., dogovoreno je da se postojeće međurepubličke granice priznaju kao međudržavne. Hrvatski su vladari izjavljivali da niti jedan jednostrani akt oko granice od tada do konačnog rješenja neće priznati, baš kao ni Slovenci. Mediji su nagađali da će i to biti dio jednostrane izjave hrvatske prve ministrice. Slovenci tvrde da znaju kako Švedskoj nije na kraj pameti potpisati jednostranu izjavu, čak niti kao svjedok, što je i logično. Ta izjava na arbitražno tijelo nema nikakvog učinka jer je njemu mjerodavan arbitražni sporazum koji su popisale obje strane i koji traži slovenski dodir, stjecište ili spoj (to je engleski “junction to” ili slovenski “stik”), a ne vezu kako to zabašuruju hrvatski političari izgubljeni u prijevodu, s otvorenim morem. Slovenci već imaju pripremljenu i svoju jednostranu izjavu, kao odgovor na ovaj Kosoričin visuljak koji nije bio dogovoren u međusobnoj izmjeni nježnosti između nje i Boruta Pahora. Nadalje, mor-

J O U R N A L

HRVATSKA

42

ske granice na Jadranu bile su određene između Italije, Jugoslavije i Albanije. Bivše republike imale su određene kopnene granice, ali je akvatorij Jadrana bio jedinstven jugoslavenski. Što je granica hrvatskog, a što slovenskog mora, a da nije podložna političkom dogovoru, već tvrdoglavom pozivanju na međunarodno pravo, crte sredine i Konvenciju o pravu mora koja se bavila rješavanjem sporova između tada postojećih država? Možda se nije zgorega sjetiti da su venecijanski imperatori to malo more zvali Golfo di Venezia, svojim vlastitim zaljevom.

Sporazum određuje tri načela kojim se trebaju voditi članovi arbitražnog tijela pri donošenju obvezujuće odluke za obje strane – međunarodno pravo, pravičnost i dobrosusjedski odnosi. Ma nije li upravo to ono što su Slovenci tražili za vrijeme blokade. Vrlo uspješna pregovaračica, ta Kosorica. Dakle, relativno krute odredbe prava, korigirat će se pravičnošću, a što je pravičnije, kako misli dobar dio slovenske javnosti, nego da Slovenci dobiju malo od najvećeg dijela istočne obale Vencijanskog zaljeva koju drže Hrvati, a sve u svrhu dobrosusjedskih odnosa. Jer, i brucoši na Pravnom fakultetu vrlo brzo spoznaju da pravo i pravičnost počesto nisu u nekoj čvrstoj korelaciji.

Prodavanje magle s posljedicama

J O U R N A L

Da bi se hrvatskoj političkoj kasti dodatno pomoglo u provedbi, Slovenci su organizirali predstavu kojom se veliki broj građana, političkih i javnih subjekata protivi sporazumu, pa će i to biti jedan od argumenata da ga se u Hrvatskoj ipak prihvati, bezodvlačno, jer zaboga nacionalni je interes EU, ne teritorij koji možda i ne mora biti dat, već samo ustupljen za otvoreno more, ali ne Slovencima u vlasništvo.

Spominje se i kondominij kojega je prvi predložio pregovarački tim pod vodstvom Davorina Rudolfa, velikog protivnika sporazuma još 1993., a ponovio i pokušao prikazati kao vlastitu inicijativu bivši saborsski zastupnik bivše Libre i svojevremeni distributer meke filmske pornografije u Hrvata, Ivo Škrabalo. U Sloveniji slijedi igra oko savjetodavnog ili obvezujućeg referenduma, a u Hrvatskoj neka nevladina organizacija skuplja potpise za priznanje prava na referendum! Dakle, ne za održavanje referenduma, već samo za pravo na njega. Ako prikupe dovoljno potpisa, demokratska bi im hrvatska vlast stvarno mogla izrijekom to i potvrditi. Uostalom, ako se za to izbore, u nardnim bi se stoljećima mogli, u skladu s najboljom tradici-

Razgraničenje na moru između Hrvatske i Slovenije jom, pozivati i na to hrvatsko pravo. Možda čak naši potomci dobiju još jednu pravašku stranku, HSPR – Hrvatsku stranku prava na referendum. Zaista, time bi se postigao cilj – pokazati Slovencima kako se bori za nacionalne interese. Jer, ako je suditi po nekim ovdašnjim interpretacijama, ovim sporazumom koji sadrži neke rizike (a koji to sporazum ne sadrži iste? – reći će podržavatelji) Hrvatska je trijumfalno zaštitila svoje interese. Naravno, ako se interesima smatraju samo crte sredine u Piranskom zaljevu. Dio oporbe koji odjednom vjeruje kako sporazum i nije tako loš, u liku nekakvog Zorana Milanovića tražio je, ali nije dobio premijerkinu ispriku za šest godina odugovlačenja da bi se postiglo lošije rješenje od Račan-Drnovšekovog parafa na bilateralni sporazum o razgraničenju koji je uključivao i neke druge odnose između dviju država, konstruktivno je suzdržan, za razliku od drugog dijela, oličenog u nekakvoj Vesni Pusić, opozicijskom oficiru za vezu i prijenos instrukcija i direktiva iz Bruxellesa u Zagreb, čija je stranka glasala za, kao i svi vladajući koalicijski partneri. Hrabrost, principijelnost, patriotizam, par excellence. Baš da ih čovjek izabere za slijedeće vladare Hrvatske.

Ovaj puta pristali su biti suučesnici i preuzeti dio odgovornosti za nužne i logične teritorijalne ustupke Sloveniji, što današnji vladajući nisu htjeli niti pomisliti kada je Račan sam, u ime tadašnje vlasti, to učinio 2001. No, i tada je bilo bojažljivih, poput i danas koalicijskog vladajućeg HSLS-a koji je tada sporazum iskoristio da napusti Vladu. Nije zgorega napomenuti da su dugogodišnji advokati izbjegavanja arbitraže tvrdili da za vlastitu vjerodostojnost i demonstraciju zrelosti treba težiti bilateralnom sporazumu, a ne tražiti trećeg da riješi problem međe. No, pristaše arbitraže pozi-

vali se se na međunarodno pravo, zaboravljajući kako će oni pod čijim će se okriljem arbitraža organizirati, prije svega tražiti neki politički koncenzus oko principa, što se na koncu i dogodilo. Tako smo se bilateralno dogovorili da će treća strana riješiti spor u duhu bilateralnog sporazuma od prije osam godina, dakle poštujući pravo Slovenije za “stik z odprtim morjem”.

No, bez obzira na arbitražni sporazum i rezultate arbitraže na koje će se morati malko sačekati, ovo prodavanje magluštine ima konkretne posljedice. Prvo, Bosna i Hercegovina imat će potpuno pravo zatražiti svoj “stik” s otvorenim morem, a Crna Gora bi mogla malkice preispitati načelo pravednosti pri razgraničenju na moru u Boki kotorskoj. Obje bi mogle kao argument zazvati potrebu za dobrosusjedskim odnosima.

Principijelno, u skladu sa sporazumom. I to je u redu. Jer, što to Hrvatska puno gubi s tih 140 kvadratnih kilometara koji svakako još uvijek nisu u potpunosti međunarodno potvrđen njezin morski teritorij, pa čak i s pravom Slovenije da proglasi epikontinentalni i gospodarski pojas, što je vjerojatno prava pozadina njihovih zahtjeva za “stik” s otvorenim morem. Time bi konačno mogla, rasterećena proglasiti svoj epikontinentalni i gospodarski pojas, bez pravnih i diplomatskih vratolomija oličenih u nikada zaživjelom ZERP-u. Valjda je i to nacionalni hrvatski interes. Što bi izgubila i sličnim aranžmanom s Bosnom i Hercegovinom? Malo mora ili malo vitra? Dobiti može znatno više – dugoročne dobrosusjedske odnose, što je, slučajno (?), treći princip za arbitražno tijelo kojeg određuje sporazum. Konačno, što je veći problem Hrvatske, slovenski stik ili ovo malo korupcije, nelikvidnosti, vanjskog duga, budžetskog deficita, rastuće nezaposlenosti i sličnih tričarija, uvozno ovisne i neproduktivne privrede?

HRVATSKA Afera “Podravka”

Polančec podnio ostavku Edis Felić Dok je hrvatska premijerka sa slovenskim kolegom Borutom Pahorom muku mučila (ili možda uživala u njegovom društvu) oko Piranskog zaljeva, raspoloženje su joj sigurno kvarili (i) domaći poslovno-politički akteri, od afere u Hrvatskim autocestama, preko na momente aktualiziranog “Brodosplita” do “Podravke”. Zbog potonje afere na kraju je pao ministar gospodarstva Damir Polančec.

Najprije se govorilo da je “Podravka” splitskoj tvrtki “SMS” dala kratkoročne pozajmice u vrijednosti od 65 milijuna kuna, da bi se ta cifra polako popela na 275 milijuna kuna. Jedna od verzija bila je da je time poslovodstvo “Podravke” pokušalo zaštititi tu tvrtku od neprijateljskog preuzimanja dvojca Todorić-Mišković (kasnije se spominjala i jedna norveška tvrtka), a prema drugoj verziji preko “SMS-a” je poslovodstvo “Podravke” Podravkinim novcem pokušalo kupiti većinski udio u “Podravci”. Čitatelji koji su pratili cijeli tok ove poslovne sapunice znaju da se, pored loših poslovnih odluka, za nezakonito kupovanje “Podravkinih” dionica u vezu dovodila i “Fima”, tvrtka koja ima 10,6% vlasničkog udjela, a koja se, pak, povezivala s Miroslavom Kutlom.

HDZ i HSS su održali konzultacije o novonastaloj situaciji. Ove dvije stranke podijelile su upravljačko-nadzorne pozicije u “Podravki”. Pored Darka Marinca koji je potpisivao kratkoročne pozajmice “SMSu”, u HDZ-ovoj kvoti bio je i njegov nasljednik od srpnja prošle godine Zdravko Šestak, inače Polančecov prijatelj povezan s njime i kumskim vezama. U toj kvoti u Upravi su još bili Josip Pavlović, stranački kandidat na prošlim lokalnim izborima te Saša Romac, Polančecov kolega još iz studentskih dana. Josip Friščić, šef HSS-a, koji je s Polančecom podijelio “Podravku”, dobio je dvojicu članova uprave - Miroslava Vitkovića i Marina Pucara, koji su uoči parlamentarnih izbora 2007. skrojili gospodarsku politiku HSS-a. Ista podjela bila je i u Nadzornom odboru.

Uhapšena šestorica Tokom 2008. i 2009. obavljeno je pet transakcija prema “SMS-u”. Prve tri pozaj-

nu koja je zlouporabama položaja i ovlasti oštetila “Podravku” za 275 milijuna kuna.

Kako kolovođe prokazani su Marinac i direktor “Fime” Horvat.

Zeznuta Jaca?

Damir Polančec, bivši potpredsjednik Vlade RH mice odobrio je lani bivši šef “Podravkine” Uprave Darko Marinac u ukupnom iznosu od 136,1 milijun kuna. Druge dvije pozajmice, ukupno 138,4 milijuna kuna, odobrio je u veljači i ožujku ove godine Zdravko Šestak, aktualni šef uprave. Svi se ti ugovori sastoje od samo jedne stranice, pozajmice su osigurane jednom zadužnicom, a “SMS” je trebao plaćati kamatu od 5,5% mjesečno.

Svih pet navedenih kratkoročnih pozajmica u potpunosti su Podravki vraćene s danom 31. ožujka 2009. godine. Kako su navodili mediji, Marinčeve pozajmice “SMS-u” išle su na račun “Fime” te su one dijelom projekta Spice – kupnje Podravkinih dionica Podravkinim novcem. Šestakove pozajmice, pak, plasirane su “SMS-u” kako bi mogao vratiti prijašnje tri pozajmice koje su dospjele na naplatu. Tako je “Podravka” privremeno pokrila “SMS-ov” dug prema samoj sebi, a potom je “Fima” dobila kredit od mađarske “OTP banke” i pokrila dug od 136,1 milijun kuna “SMS-u”, odnosno “Podravki”, čime je cijela tajna financijska operacija zaključena.

Krajem listopada u policijsko-uskočkoj akciji kodnog naziva “Menadžer” uhapšena su šestorica ljudi povezanih sa ovom aferom: Darko Marinac, Zdravko Šestak, Saša Romac, Josip Pavlović, Srđan Mladinić (“SMS”) te Milan Horvat (“Fima”). Istražni sudac Krešimir Devčić odredio im je mjesec dana istražnog zatvora. “Sudac istrage uvažio je baš sve USKOK-ove prijedloge i možemo ustvrditi da je sudsko rješenje zapravo prepisan USKOK-ov zahtjev o jednomjesečnom istražnom zatvoru”, žalio se novinarima jedan od Marinčevih odvjetnika Ante Madunić. Šestoricu osumnjičenih tereti se za udruživanje u kriminalnu skupi-

Cijelo vrijeme ove trakavice vrtilo se i ime potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva Damira Polančeca, koji se povezivao s akterima ove afere i kojem su mediji predviđali da se ovaj put neće izvući (povezivan je i sa “Brodosplitom” te još nekim aferama kao predsjednik NO Hrvatskog fonda za privatizaciju). Poseban ton optužbama davao je predsjednik Republike Stjepan Mesić. I zaista, pretposljednjeg dana listopada Polančec, vidno iscrpljen svakodnevnim prozivkama sazvao je konferenciju za novinare i objavio da je premijerki Kosor podnio ostavku. On je prvo pročitao pismo s ostavkom koje je dva dana ranije osobno predao predsjednici Vlade Kosor. Retorički se zapitao po kojim je to on anketama u posljednje četiri i pol godine proglašen jednim od 10 najmoćnijih ljudi ove zemlje. “Gdje sam ja to procijenjen tako moćnim čovjekom? Ni u jednoj anketi! Zato što dolazim na posao u 15 do osam i ostajem do osam nevečer. Zato što sam spreman primiti se vrućih krumpira”, rekao je vidno dirnuti Polančec. Rekao je da nije dao svoj mandat na raspolaganje, nego je dao ostavku, a za svoj odlazak najvećim dijelom optužio je one koji su pokrenuli medijski linč protiv njega. “U ovom trenutku najveći krimen u Koprivnici je biti prijatelj Damira Polančeca. Zbog toga tražim da se objave sve anonimne prijave protiv mene, ali i da se objave svi nalazi županijskog tužiteljstva do kojih se došlo na temelju tih prijava”, istaknuo je Polančec. Najavio je i kako nakon ostavke neće preuzeti funkciju saborskog zatupnika na koju ima pravo. “Ne želim imunitet niti ga trebam, nego tražim da se što prije ispita moja navodna kaznena odgovornost”, rekao je Polančec.

Tako je Damir Polančec prva žrtva novootkrivenih afera koji se objelodanjuju u javnosti otkako je premijersku palicu preuzela Kosor. Do tada one su bile samo javna tajna.

Baš zato možda te afere nisu slučajne i kao da je trebao(la) doći netko i pustiti duh iz boce. Jaca je zeznutija nego što se mislilo.

43

J O U R N A L

HRVATSKA Čovjeku se može oduzeti sve materijalno, uskratiti sloboda, ali mu se ne može zabraniti da mašta po volji i snuje što hoće

Velika očekivanja U zemlji brojnih predsjedničkih kandidata, brojnih dugova… i prekobrojnih nezaposlenih, siromašnih i gladnih Edina Smajlagić

44

J O U R N A L

Književnici su često posezali za temom siromaštva ili je bijeda bila osnovna odlika njihovih likova; posebice u realizmu, primjerice carsko-ruskom (u vrijeme F.M. Dostojevskog), a i engleskog realizma, kada je akumuliran, besprizorno, prvotni kapital (o čemu je pisao Ch. Dickens), pa i ranije, u francuskom romantizmu (kod V. Hugoa).

Marmeladov, jedan od likova (vođen, doduše, svojim sebičnim motivima) u “Zločinu i kazni”, konstatirat će da: “Sirotinja nije porok, nego istina!”

U kojoj je mjeri i naše, današnje, siromaštvo stvar teološka; uzvišeno i ima neku duhovnu jednostavnost, istodobno potiče na razmišljanje, ozbiljnost? Ili je to siromaštvo nasilje, uzurpacija, zakidanje na zdravlju, ugrožava čak i opstanak?

Odavna je narod zaključio: “Sit gladnu ne vjeruje!”

Ovih nas je dana nemalo neugodno iznenadila i vijest da je čak i Ustavni sud (navodno vođen “višim ciljevima”, a zapravo u panici od raspada državnih financija) odbio tužbe 80.000 građana Hrvatske o neustavnosti “harača” koji zaposlenicima (što već opasno žongliraju nad ponorom gladi, beznađa i sveopće bijede) otkida Vlada RH od svakim danom mizernijih nadnica. Vlasti sada već na oba oka žmire i na sve učestalije štrajkove radnika, na uzaludne proteste i vapaje štrajkaša glađu.

Pravi je defetizam i štrajkati glađu kada se i onako – gladuje! Organizirane narodne subverzije praktički više i nema. Istrošila se u dosadašnjim sindikalnim prosvjedima nakon koje su promjene izostale, mnogi su sindikalni čelnici uspostavili “bliskije” odnose s vladajućima. Tako je umrtvljena, razjedinjena, destruirana sindikalna borba, suspendiran gnjev poniženih, gladnih, obespravljenih.

O 64. mjestu na ljestvici Transparency Internationala po korumpiranosti hrvatskog, duboko podijeljenog društva već nam i djeca u školama komentiraju. Na tu se poziciju, naravno, ušančila tajkunska “elita” već duže vrijeme, pa samo skakuće malo gor’, malo dol’!

Početkom prošloga stoljeća veliki je Tin Ujević zavapio: “Ni san mi nije nikada bio ravan stvarnosti, a zaboravljao sam da u mojoj stvarnosti ima vradžbina, halucinacija, vizija i somnambulizma!” I prokleo: “Neka… val gnjeva, val kletve i bjesnila zapljusne i u more odnese kukavna kupališta ishranjenih i presitih mračnjaka i natražnjaka!” Borio se Tin za: “čitavog čovjeka, svečovjeka, moralnog i ekonomskog”, navješćujući “rat svim tiranima, svim buržoazijama svijeta, svim tlačiteljima jezika, naroda, plemena”! Literarna bravura? Idealizam ljevičara?

“Ne”, ponavljao je Tin, “volim grdnu zbilju!” I cijelim svojim bićem i talentom, onim što je najbolje znao i radio – pisanjem – zavapio: “Budimo ljudi!”

Mnogo je profeta bilo u povijesti, poput Mahatme Gandhija. Zanesenjački predvodio je čak 320 milijuna ljudi i svojim postupcima usmjeravao oskudnike, ponižene, opljačkane, marginalizirane.

M. Gandhi je bio protivnik europskog parlamentarizma, sudaca odvjetnika, ljekara i bolnica, školskog sustava; razumljivo, u tadašnjoj, u svojoj Indiji. Treba li podsjećati: materijalizam, kapitalizam, bolje – pohlepa – srušili su mnoga carstva poput rimskog, a i egipatskog.

Imamo li i mi problem s predvodnicima u hrvatskom društvu? Ima li, nakon toliko poniženja: otimačine, pljačke, laganja… još uopće nekoga tko bi maknuo s političke i povijesne scene “mračnjake i natražnjake”!? U prespori, pregolemi birokratski se sustav – ne dira. “Opravdava” se to velikim izdvajanjima (sic!) za socijalne i zdravstvene potrebe stanovništva! A svi znamo da su nam ulice prepune sjena od ljudi koji lutaju zgroženi, gladni, dezorijentirani… Ipak, voda je došla do grla i upravljačkoj eliti, ne samo obespravljenima! Povlače se brzopleti “potezi”, mijenjaju ministri…

No, biti jedan/jedna od “sjena”, biti nesretnik/nesretnica koji su dovedeni do ruba, izgladnjeli, kojima infantilne, neodgovorne vlasti bacaju tek mrvice (a i njih je sve ma-

nje) može biti - duhovno iskustvo. “Jer ne živimo da jedemo, a niti jedemo da bismo preživjeli. Na ovom svijetu zadovoljavamo potrebu duhovnu”, poruke su pjesnika Tina Ujevića, boema koji je znao mjeru svoga genija i trpio često oskudicu. Znači, tu smo da ostvarimo ljepotu svijeta, Božju ljepotu.

Kruh koji jedemo blagoslov je, a i prsti koji su ga proizveli, zamijesili vođeni su Njegovom rukom. Kako izaći na svjetlost dana, kojim putem krenuti, kojim tajnim izlazom, kako doprijeti do svjetlosti, do utjehe, do nade… Umjetničkom katarzom? Znanstvenom misli!? Molitvom? Često su i umjetnost i znanost u povijesti prolazile kroz askezu, odricanja, počesto strastveniju, žešću i strožu, čak i nerazumljiviju, nego je to i jedna konfesija upućivala…

Je li nam demokratski izbor predsjednika/predsjednice jedna od zraka nade?

Teško. I nakon te halabuke, te izborne utrke, puno se i brzo niti neće moći promijeniti u društvu. Igre. One, nogometne.

Pa, igre skrivanja istine o zaduženosti zemlje, kriminalne igre, igrarije s prodajom poduzeća… Sada su to već postale i igre – bez kruha! A glad nosi bolesti. Trajnije gladovanje mrači um, a duža gladovanja znače i sigurnu smrt. Istina, neki umjereniji, početni oblici gladovanja djeluju poticajno na budnost, na pojačanu djelatnost ljudskog uma… Ali taj smo prag, bojim se, već prekoračili…

Slijedi li još veća besprizorna bitka “svih protiv svih”? Mogu li se tu uopće više i nazrijeti neka pravila, red, uređenost? Ili smo nad provalijom!? Često mi je ovih dana prisjećanje na Kafkinu pripovijest o “Umjetniku u gladovanju”! Tamo, u priči, Franz Kafka piše o bezdušnosti promatrača i njihovoj užurbanosti i nezainteresiranosti za Čovjeka koji u kavezu, poput zarobljene životinje, umire danima bez hrane.

Zaželimo, za početak, od novog predsjednika/predsjednice da nas zna – nahraniti! I kruhom! Isto tako i duhom: poštenjem, istinom, odgovornošću. Ne samo praznim riječima i obećanjima. Da se osjetimo opet – Ljudima!

INTERVJU Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić za “Preporodov Journal” govori o multinacionalnoj državi BiH i multikulturnom društvu, nacionalnoj artikulaciji Bošnjaka, Srebrenici, fetvi bihaćkog muftije, hutbi...

Biti Bosanac i imati bosanski nacionalni ponos!

Jedno je izvjesno: unutar BiH, mi kao tri etničke grupe, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, niti smo toliko jaki da bi jedni druge mogli savladati, niti smo toliko slabi da bi dopustili da bilo tko nadvlada neku drugu grupu.

Razgovarala: Sena Kulenović Različite političke opcije unutar bošnjačkog korpusa u BiH u svakom su slučaju dobrodošle i na određeni način govore o njegovoj zrelosti, no ono što ipak upada u oči, pogotovo u nizu pregovora oko ustavnih promjena, je da Bošnjaci nemaju jasno definirane nacionalne interese. U tom smislu i nedavna izjava Mladena Ivanića da su “Bošnjaci najveći problem u BiH”.

Krenuo bih od izjave Mladena Ivanića koja me je iznenadila, upravo zato što dolazi od političara koji je do sada bio vrlo oprezan kod davanja takvih izjava koje podsjećaju na Karadžića. Kazati da su Bošnjaci problem u BiH znači reći da smo problem zato što smo preživjeli jer oni koji su pobijeni u Srebrenici oni više nisu problem, osim što ih moramo naći u jamama, ali mi koji smo preživjeli hoćemo da BiH bude uređena država u kojoj će vladati univerzalni principi, politički i moralni kao u svim državama. S druge strane, BiH nije željela rat, nije imala ambicije u smislu agresije na susjede, nije sudjelovala u raspadu bivše Jugoslavije. Naprotiv, željeli smo se demokratizirati i nastaviti živjeti u multikulturnom društvu i multinacionalnoj državi kao što je bila bivša Jugoslavija. Međutim, kao nagradu za sve to od Europe i naših susjeda dobili smo najviše siročadi, najviše udovica, dobili smo silovane žene i na kraju, kulminacija, genocid u Srebrenici. Tko uopće ima pravo da nas podučava i dijeli moralne lekcije o bilo čemu nakon svega ovoga. Nakon genocida u Srebrenici, recimo, imate porodicu Alić iz koje je pobijeno 200 muškaraca, a da ne govorim o majkama koje su izgubile pet sinova, muža, brata, oca, amidžu, daidžu. Unatoč svemu tome, BiH je svjetsko čudo u smislu poslijeratnog oporavka i sustegnutosti što govori i či-

dena Ivanića ne ide na čast političaru koji bi se, kako to stalno govore, trebao okrenuti budućnosti. Ivanić nas opet vraća u prošlost. Ljudi moraju shvatiti i ovdje i u svijetu da mi Bošnjaci nosimo iskustvo genocida i svaka rečenica koja ima bilo kakvu naznaku dvosmislenog značenja nas Bošnjake uznemirava, kao što Židove uznemirava svaka izjava koja samo izaziva pomisao na antisemitizam. Ljudi moraju imati obzira jer Bošnjaci imaju iskustvo genocida, političari se moraju disciplinirati i poštedjeti nas takvih duševnih boli.

A ova izjava Mladena Ivanića izaziva takav osjećaj u nama.

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić njenica da se nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma nije dogodio ni jedan jedini čin nasilja za ono što se dogodilo. O tome je čak govorila i Condolezza Rice povodom desetogodišnjice Daytona. I sad nakon svega toga imamo političara poput Mladena Ivanića koji govori cijelom svijetu da su jedini problem za Bosnu još uvijek Bošnjaci. Što to znači? Po čemu su Bošnjaci problem? Je li problem što su ostali živi jer da ih nema, da smo eliminirani genocidom, onda bi bilo lako Bosnu podijeliti, i pripojiti Beogradu ili Hrvatskoj, jer bilo je i takvih tendencija. Ali hrvatska politika se ipak demokratizira, i Hrvatska počinje shvaćati da joj nije u interesu da sudjeluje u namjeri da se Bosna podijeli. Međutim, Beograd još uvijek nije odustao od toga i srpska politika još nije priznala poraz u BiH, ne može se pomiriti s činjenicom da Bošnjaci nisu nestali i da ne može podijeliti Bosnu. Ova izjava Mla-

Danas je velika odgovornost na bosanskim političarima da uspostave državu koja će biti funkcionalna i u kojoj će svi građani BiH moći ugodno živjeti. Istovremeno, i bošnjačka politika u BiH zahtjeva definiranje jasnih ciljeva i nacionalnog interesa. Kako vidite budućnost BiH? Morate imati na umu da smo izašli iz teškog rata u BiH koji je bio najkrvaviji poslije Drugog svjetskog rata i u kojem je izvršen genocid nad Bošnjacima. Umorni smo od priča i svega onoga što nam se događalo. Ne smijete zaboraviti da je 1990. godina Bošnjake zatekla bez visoke nacionalne svijesti, bez dobro organizirane Islamske zajednice jer mediji su bili daleko izvan našeg dohvata da bi mogli definirati ono što hoćemo, nismo imali nikakvog afirmiranog političkog lidera koji bi mogao stati na čelo kao što je to bilo u Hrvatskoj. BiH pored toga graniči sa Srbijom i Crnom Gorom koje su izvršile agresiju, bili smo bez svjesnih oficira koji su bili u JNA i bili spremni da na vrijeme reagiraju i pripreme nas na ono što će se događati. U usporedbi s Hrvatskom, koja je uvijek imala visoku nacionalnu svijest i

45

J O U R N A L

INTERVJU

46

J O U R N A L

bilo je samo pitanje dana kada će Hrvatska pokrenuti svoj nacionalni program osamostaljenja od bivše Jugoslavije, bila je otvorena prema Europi, imala je kanale otvorene prema europskim centrima gdje je mogla objasniti svoju situaciju u bivšoj Jugoslaviji i gdje su je razumjeli. Unatoč svemu tome dogodio se Vukovar i Hrvatska je izgubila dosta svoje teritorije. Dakle, u usporedbi s tim možemo reći uz sve poteškoće koje imamo, i koje vi iz Zagreba ponekad više vidite nego mi iz Sarajeva, mi smo ipak u svemu tome najveći pobjednici jer samom činjenicom da nismo izgubili, da se nisu ostvarili ciljevi da nestanemo, mi smo zapravo pobjednici.

Raspadom bivše Osmanske carevine sve nacionalne grupe na Balkanu su se artikulirale u nacionalnom i državotvornom smislu. Mi Bošnjaci, pošto smo aktivno živjeli u toj carevini, nismo se na vrijeme nacionalno osvješćivali, niti smo imali vremena, dovoljno inteligencije ili dovoljno onih koji su nam mogli ukazati na to kako će se dalje odvijati povijest, pa nismo na vrijeme reagirali. Srbi i Hrvati su razvijali svoj nacionalni identitet, dok su se Bošnjaci zadovoljavali svojim vjerskim identitetom. Dakle, identifikacija sa supersilom odgovara dok je ona aktualna, ali kad se počne urušavati, onda te nacionalne ili etničke zajednice trebaju naći svoje mjesto. Slično kao što danas neki imaju američki pasoš i ponose se time jer im ne treba viza. Bošnjaci se nisu nacionalno artikulirali jer je po onome koliko mogu tumačiti naše pretke njima bilo dovoljno da svoj uspjeh i spas traže kroz islamski, vjerski identitet. Njihova energija za nacionalni angažman se prelijevala u srpstvo ili hrvatstvo, ili ih je najveći dio ostajao neopredijeljen sve dok nisu shvatili da je jako bitno u Europi imati ne samo vjersko nego i nacionalno opredjeljenje. I da je Bosna i Hercegovina nacionalna država u smislu da u modernom poimanju nacije je država nacija, a ne etnicitet.

Mi sada dolazimo do spoznaje da BiH u budućnosti mora biti bosanska nacionalna država kao sve države koje imaju svoj pasoš, svoju šansu u Ujedinjenim nacijama i svoju zastavu kao nacionalna država. Pri tome se ne misli na nacionalističke pobude koje isključuju drugoga, već bosansku naciju čine tri glavna etniciteta u BiH: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Dakle, ja sam u BiH Bošnjak po etničkom određenju, a ne po nacionalnom. Te tri glavne etničke grupe čine jednu nacionalnu skupinu po državnom određenju, a to je Bosanac. Biti Bosanac i imati bosanski nacionalni ponos. Da je to moguće najbolje

pokazuje, možda nije moje da takav primjer navodim, ali nogometna reprezentacija koja je sastavljena od Bosanaca i Hercegovaca koji jako dobro igraju. Dakle, to je po mom mišljenju budućnost Bosne. Druga stvar koja će vremenom u političkom smislu morati da dobije svoje značenje: Južna Afrika je imala aparthejd u kojem je manjina vladala većinom, vidite koliko im je trebalo da se toga oslobode. Naravno, neki stereotipi nikada neće izumrijeti u odnosima između bijelih i crnih u Africi. Ali Južna Afrika je danas država u kojoj vlada većina. I u Bosni će se morati znati tko je domaćin, tko je odgovoran za državu i za opće stanje. Što znači da u BiH ne vlada princip većine, nego kompromisa. Želim konstatirati da će vremenom bosanska država i narodi u njoj morati pomiriti s činjenicom da je BiH hiljadugodišnja tradicija državnosti i da se u BiH mora znati tko je domaćin i da se mora poštovati princip većine, i morat će se poštovati princip jedan čovjek jedan glas. To zasada još nije tema o kojoj se razgovara, ali i to će morati doći na dnevni red, doći će vrijeme kada će se i o tome morati govoriti. Ovo je vrijeme bošnjačkog oslobađanja od svih stereotipa koje su naslijedili i koji su im nametnuti, koje su oni sami nesvjesno svojom inertnošću prihvaćali. Ove je vrijeme našeg aktivnog sudjelovanja u povijesti i moramo jasno artikulirati i jasno ljude informirati što je naše ime i prezime. Jer članstvo u EU neće moći biti na način da si Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Nego će članstvo morati imati adresu, a to je Bosna i Hercegovina kao država i s tim imenom i prezimenom mi možemo biti članica EU. Naravno, ne treba zaboraviti da je uzrok agresije na BiH između ostalog bilo i osporavanje bosanske državnosti. Nasreću ideja bosanske državnosti je oživjela i ono što smatram jako bitnim je da mi Bošnjaci stalno ponavljamo da smo najodgovorniji kao etnička grupa u BiH. Moramo biti avangarda u tumačenju da je pitanje našeg opstanka kao Bošnjaka zajedno sa Srbima i Hrvatima upravo to da promoviramo ideju o državi BiH koja će biti uređena na demokratskom principu, na sekularnim načelima u smislu dostupnosti države svim vjerama i nacijama.

No treba razlikovati pojam sekularne države od sekularnog društva. Mi jesmo za sekularnu državu, ali ne i za sekularno društvo ako to podrazumijeva ateizaciju društva. Bosanci su vjerujući narod. Sekularizam nije antivjerski, on je dobio takvu konotaciju zahvaljujući komunističkoj brutalnosti jer je komunizam zloupo-

trijebio ideju odvojenosti države od vjere i napravio štetu sekularizmu, kao što su mnogi teolozi napravili štetu religiji, jer su zloupotrijebili tu ideju, jer su silom željeli nametnuti neke ideološke stereotipe.

Mi moramo graditi državu BiH u kojoj će se svaki pojedinac osjećati kao građanin, kao individualac. Neće ga se cijeniti kao kolektiv i neće imati kolektivnu krivnju, nego će ga se cijeniti po tome koliko on kao pojedinac voli svoju zemlju, svoju državu s kojom se može identificirati.

Ali, i to moramo reći cijeloj Europi i posebno našim susjedima u okruženju, Hrvatskoj i Srbiji, Bošnjaci moraju biti sigurni da će imati državu koja će biti snažna i jaka da ih zaštiti od budućih genocida i da ih zaštiti od miješanja izvana njihovih susjeda koji štete njezinoj državnosti i njezinom suverenitetu. Bošnjaci se za to moraju boriti i ne smiju imati pardona prema nikome i moraju svima jasno i glasno reći da naše iskustvo genocida obavezuje, da mi svoju djecu ne smijemo ostaviti u nedefiniranom, nezaštićenom prostoru i da je s te strane odgovornost svih nas da svoju sudbinu uzmemo u svoje ruke uz Allahovu pomoć i uz pomoć prijatelja koji nisu malobrojni u svijetu. Činjenica je da je Europski parlament izglasao rezoluciju sa 565 glasova da 11. juli bude Dan sjećanja na Srebrenicu i to na inicijativu koju su pokrenule žene Srebrenice zajedno s Islamskom zajednicom.

Jedno je izvjesno: unutar BiH, mi kao tri etničke grupe, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, niti smo toliko jaki da bi jedni druge mogli savladati, niti smo toliko slabi da bi dopustili da bilo tko nadvlada neku drugu grupu. Naš problem počinje onda kada bilo tko od nas unutar Bosne dobije ohrabrenje izvana da može da savlada određenu grupu i zato je velika odgovornost na našim susjedima, posebno Zagreba i Beograda, da BiH s jedne strane ostave na miru, a s druge strane da preuzmu dio svoje odgovornosti da pomognu da BiH zadrži svoj teritorijalni integritet i državni suverenitet.

Multikulturno društvo i multinacionalna država BiH U Bosni slijede ustavne promjene, a i sama Islamska zajednica je dala neke svoje prijedloge. Broj entiteta u nekim raspravama je postavljeno kao ključno pitanje. Kako IZ gleda na to pitanje, da li ste za ili protiv entiteta, kolike ovlasti trebaju imati?

Mislim da je lažna dilema raspravljati o tome kakva Bosna treba biti, s entitetima

INTERVJU ili bez entiteta. Nas to samo opterećuje.

Mnogo je korisnije da se usmjerimo na to da govorimo o funkcionalnoj državi BiH, o državi koja će imati sve prerogative kao i svaka druga država u Europi. Ono što je za mene jako važno je da smo raspadom bivše Jugoslavije dobili da su sve etničke grupe i nacije zaokružile svoj teritorijalni i nacionalni prostor, organizirale se po nacionalnom principu i više nije sporno tko treba biti predsjednik u Hrvatskoj i Sloveniji ni tko je domaćin u Srbiji. Srbija je, ne svojom namjerom, postala nacionalna država zato što su se i Crnogorci povukli, a Crna Gora je nacionalna država iako ima tek 600.000 stanovnika i jedna je od najmanjih država na svijetu. S druge strane, Albanci su već odavno postavili zahtjev da imaju svoju državu. Ali kada usporedite sve te zemlje, dolazite do činjenice koja je vrlo zanimljiva: Bošnjaci koji su doživjeli genocid od Srba, ne ponašaju se kao što se ponašaju Crnogorci koji su sudjelovali u zločinu i poduhvatu agresije na BiH i Hrvatsku. Bošnjaci kažu Srbima: mi hoćemo živjeti s vama, unatoč svemu, nemojte da se dijelimo. Svi drugi su rekli nećemo živjeti sa Srbima, nećemo živjeti s Beogradom. Vidite taj paradoks! I BiH je, dakle, nakon svega ovoga jedina prava, multinacionalna država i multikulturno društvo koje je na ispitu kako će taj eksperiment uspjeti. Za mene kao Bosanca, Bošnjaka, muslimana i kao odgovornog čovjeka u Islamskoj zajednicu, ali i za moju djecu i unučad jeste najveći izazov hoće li Bosna moći proći na ispitu multikulturnog i multinacionalnog društva, hoće li država BiH moći preživjeti u ovakvom okruženju gdje su sve države nacionalne, da li će BiH uspjeti da drži štafetu oko koje se svi zalažu i glorificiraju je? Odgovornost da BiH ostane multikulturno društvo i multinacionalna država nije samo bosansko pitanje.

BiH je više od države, ona je ideja o suživotu i toleranciji. Taj suživot koji Bosna treba da pokaže i prođe na ispitu nije samo bosansko, nego i europsko pitanje. Uspjeh BiH je i uspjeh Europe. Neuspjeh BiH u ovom pitanju je i neuspjeh Europe i susjedstva. Mi nismo toliko jaki da bi mogli sve opstrukcije na tom putu savladati. Nama ipak treba da nas netko poštedi tih opstrukcija da u BiH gradimo multikulturno društvo. To bi bila poruka za naše susjede i Europu. Ali i Bošnjacima treba poslati poruku koju neki ne vole da čuju, koja je nepoželjna istina. Pitanje našeg opstanka kao bosanskih muslimana na Balkanu, a posebno u BiH uključujući naravno i Bošnjake na Sandžaku, u Hrvatskoj, Sloveniji itd., pitanje multikulture nije politički trik,

ni politička manipulacija. Za nas je multikulturno društvo doktrina, ono je za nas egzistencijalno pitanje. Ako pristanemo na izolaciju i getoizaciju, da se reduciramo na svoj bošnjački entitet, mi sami sebi propisujemo smrtnu kaznu. O tome nam govori i iskustvo španjolskih muslimana, Maora, koji su 200 godina preživjeli u svojoj enklavi. Mi o tome moramo glasno govoriti, iako je to rizično jer su naši susjedi, ako znaju da smo mi u jednoj takvoj situaciji koja omogućava ucjenu, nemilosrdni u vršenju pritiska da odustanemo od nekih svojih principa kako bismo posustajući njima ustupili nešto što im ne pripada. Dakle, mi smo stalno u jednoj takvoj dilemi.

Unatoč tome, zadržavajući minimum minimuma našeg dostojanstva i časti, Bošnjaci moraju shvatiti da je pitanje našeg opstanka multikulturno društvo i multinacionalna država BiH. To je za nas doktirina, mi u to moramo vjerovati i artikulirati je na način da nam bude jasna i da u tome među nama samima ne bude razlika koje nas odvajaju od te doktrine. To ne znači da ne možemo imati nijanse i da o tome ne možemo razgovarati. Ali princip na kojem mi moramo djelovati u svim sferama i u političkom i u vjerskom i u intelektualnom je taj da imamo šansu u BiH s jednim ovakvim pristupom. Jako je važno zainteresirati Europu u smislu da je pitanje uspjeha ili neuspjeha Bosne i njihova odgovornost, ali mi istovremeno moramo biti nosioci te ideje i ne odustajati od nje bez obzira koliki bio pritisak. Naime, kad vidite način na koji se ponašaju susjedi često imam dojam da Srbi i Hrvati ne mogu čitati poruke koje im šalje Europa, jer ostanak u BiH nije samo pitanje lojalnosti bosanskoj državi nego je to pitanje misije, odnosno da ne dovode u iskušenje ni Europu ni muslimanski svijet što će biti s muslimanima. Dakle, njihov ostanak u BiH olakšava tu situaciju i Europi i muslimanskom i čitavom svijetu, da nađu načina da zajedno s bosanskim muslimanima dijele taj prostor jer kako je govorio Izetbegović, bolje je dijeliti političku vlast nego dijeliti Bosnu. Ako nećeš dijeliti političku vlast sa Srbima i Hrvatima onda je jedino rješenje da dijeliš Bosnu. A dijeliti Bosnu danas znači biti u getu, biti u enklavi. Naravno, mi osjećamo da nam je učinjena povijesna nepravda, osjećamo se jako poniženi u nekim aspektima naših prava koja treba da imamo u Bosni, u vlastitoj državi, osjećamo da je svijet bio nemilosrdan prema nama, osjećamo da je Europa bila vrlo licemjerna prema BiH, ali istovremeno cijenimo da je Amerika prepoznala taj fenomen europskih muslimana, i da je prepoznala važnost

da BiH preživi u svojoj multikulturnosti i multinacionalnosti. Zato očekujemo da će se nova administracija Baracka Obame više posvetiti ovom pitanju. I nadam se da ćemo unatoč svim poteškoćama u Bosni proći test očuvanja multikulturnog i multinacionalnog društva koji je povijesna činjenica, kojeg mi ne izmišljamo. Bosna je sama u sebi rađala ideju koju mi sada nemamo pravo uništiti ni ukinuti je formalno ni suštinski. Što smatrate minimumom oko kojeg bi se trebao postići politički konsenzus u BiH? Postoje tri principa od kojeg ni jedan bosanski političar ni građanin ne bi smio odstupati. Prvi princip koji bi trebao obvezivati sve političare je bosanski državni patriotizam. To je širok pojam, ali u bosanskom slučaju ako nemaš dovoljno ljubavi poštedi Bosnu svoje mržnje. Mislim da svi Bosanci vole Bosnu na svoj način, Bošnjaci na svoj, Hrvati na svoj, Srbi na svoj. Kao što postoji razlika ljubavi prema kćeri, majci, supruzi, sestri tako su i različite ljubavi prema Bosni. Bošnjaci vole Bosnu kao majku jer nemamo druge, ona nam je sve, u smislu onog zemaljskog, povijesnog. Ostavljam Srbima i Hrvatima da kažu kako oni vole Bosnu, na koji način, to je njihovo pravo. Ne slažem se s onim Bošnjacima koji kažu: samo mi volimo Bosnu. Naprotiv, mislim da i Srbi i Hrvati vole Bosnu na svoj način. Mi ne možemo i ne trebamo nikoga prisiljavati da Bosnu voli na naš način. Dakle, pitanje bosanskog državnog patriotizma je od prevelike važnosti i kada slušam bilo kojeg političara u BiH promatram ga kroz prizmu, njegovog bosanskog državnog patriotizma. Druga stvar oko koje se u Bosni mora postići minimum je da multikulturni i multinacionalni odnos i poimanje bosanske države i društva. To nije za jednokratnu političku upotrebu, nego je trajna kategorija koja treba da bude doktrina. Da uđe u sve sfere intelektualnog i patriotskog poimanja zajedništva u BiH. Treća, koja je posljedica ovih dviju stvari je integriranje BiH u euroatlanske asocijacije. BiH je kroz povijest uvijek živjela višedimenzionalni svijet, nikada nije bila reducirana na svoj mali lokalni svijet. Čak i za vrijeme Rimskog carstva Bosna se doticala Rima, za vrijeme Osmanskog carstva Bosna je bila vrlo važan faktor.

Uzmimo samo činjenicu da je Bosna dala brojne vezire u Osamanskom carstvu, čak i šejhul-islame. Sve dok je Osmanska imperija imala utjecaj na Balkan ona je bila prosperitetna imperija, onoga trenutka

47

J O U R N A L

INTERVJU

48

J O U R N A L

kada je izgubila Balkan ona je prestala biti carevina. Na isti način kao što je Sovjetski Savez bio to što jeste dok nije izgubio Balkan, odnosno istočnu Europu.

Dakle, Balkan je uvijek proizvodio kraljeve drugima, nikada sebi i to je njegova povijesna sudbina. U tom smislu, BiH kad god je ostavljena na milost i nemilost lokalnom mentalitetu ili reduciranoj parohijalnoj sudbini, njeno lice je unakaženo. A kad god je živjela u nekom univerzalnom svijetu gdje su se pojedinci mogli dokazivati i u konkurenciji biti bolji kao što su sada u Njemačkoj Bundesligi najbolji nogometaši Bosanci, to je fenomen.

A i vi u Hrvatskoj nam uzimate najbolje tenisače, Ljubičića. On može primiti sto državljanstava, ali on je Bosanac. Mi smo ponosni na to, mi ne damo to! Naravno, mi sada ne možemo učiniti ništa, ali jednog dana, kad se osvijestimo ipak će se morati plaćati porez na tu činjenicu, kad počnemo shvaćati da je to naše blago, ne samo rijeke, kamen, drvo, nego da su najveće bogatstvo Bosne ljudi koji pronose pozitivnu energiju. Ja sam do suza impresioniran kada idem u Australiju i u Melbournu susrećem moje Bosance koji predaju tamo na katedrama mnogih univerziteta, koji su najbolji u onome što rade.

Naravno, kada prođete jednu takvu dramu kakvu smo mi prošli u Bosni, onda imate motiv da živite dva puta na ovome svijetu, a još pogotovo na onome svijetu.

Dakle, mi Bosanci imamo devet života i oni koji su mislili da nas mogu uništiti i da ćemo nestati, jako su se prevarili. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je četiri milijuna Bošnjaka u Turskoj, da je dva milijuna bilo prije rata u Bosni i da je oko dva milijuna raseljeno po svim europskim zemljama, nas Bošnjaka je u svijetu oko osam milijuna. Ta činjenica obavezuje nas same da moramo riješiti svoj problem na Balkanu, ali isto tako obavezuje druge da nas poštuju.

U svojim istupima često spominjete Srebrenicu kao simbol bošnjačkog stradanja, genocida koji je izvršen nad Bošnjacima. Istovremeno, najveće poprište bošnjačkog stradanja Prijedor i Keraterm nisu dostojno obilježeni barem spomenikom. Čak je i Sulejman Tihić u jednom istupu rekao da se previše bavimo žrtvama i da bi u ime suživota to trebalo ostaviti postrani.

Nitko nema pravo osporavati pamćenje bilo kome, ali ne bih Tihićevu izjavu tako shvatio. On nije imao namjeru reći da se mi ne moramo baviti žrtvama ili da trebamo zaboraviti. Mislim da je njegova

ideja, kako je tumačim, bila u smislu neka pravnici rade svoj posao, neka povjesničari pišu povijest, neka oni koji iskopavaju žrtve ili dokazuju zločin to čine, ali političari koji se bave politikom moraju nalaziti druge putove da bi se rješavalo ono što je danas i što nas čeka sutra. Jedna Tihićeva izjava neće zbuniti Bošnjake da insistiraju na istini i pravdi. Žene Srebrenice i porodice koje su doživjele to što su doživjele i njihov bol ne može se izbrisati samo time što će netko reći trebamo raditi ovo ili ono.

Ali vi ste upravu kada se govori o tome koliko treba kojem mjestu posvetiti pažnje, ljubavi, riječi i sjećanja jer Srebrenica je vrlo dominantna u tom podsjećanju na genocid. Nažalost, cijela Bosna je doživjela sličnu sudbinu kao Srebrenica, ali ona ima tu simboliku kod nas Bošnjaka kao što kod Židova ima Auschwitz koji je postao simbol holokausta jer je to i u pravnom smislu dobilo određenu formu. Također je i Srebrenica jedini slučaj koji je zapisan u analima Vijeća sigurnosti gdje postoji rezolucija o tome da je Srebrenica zona sigurnosti u kojoj je međunarodna zajednica garantirala da će čuvati stanovništvo, civile u Srebrenici. Budući da je Srebrenicu izdala Europa i holandski vojnici, da su Ujedinjeni narodi priznali svoju grešku to je postao slučaj koji mora zabrinuti svakog stanovnika ove planete jer se tako nešto moglo dogoditi pred očima čitavog svijeta, jer su generali trgovali s Mladićem, Karadžićem i Miloševićem oko toga da li će spasiti više od 8.000 Srebreničana. Ta nas činjenica obavezuje i daje nam mogućnost da ljudi u svijetu razumiju o čemu govorimo. Ali to ništa ne umanjuje značaj, odnosno bol Prijedorčana, Fočaka, Višegrađana, Vlaseničana, Bratunčana itd.

Na kraju krajeva sve ono što se govori o Srebrenici može se govoriti i o Sarajevu, gdje je ubijeno preko 10.000 djece. Unatoč

svemu tome u pravno-etičkom smislu neki čak i Srebrenicu osporavaju. Nedavno sam bio prisutan u Parizu gdje su Židovi pokrenuli projekt koji se zove “Aladin” s namjerom da zaustave osporavanje i negiranje holokausta te uspostave kontakt s muslimanima, naročito nakon Gaze. Dakle, Židovi koje mnogi smatraju najmoćnijima, najutjecajnijima na svijet, oni još uvijek moraju dokazivati holokaust jer ima onih koji s vremena na vrijeme to spore. A zamislite što tek nama predstoji koji nismo na taj način organizirani, stoga je stalno podsjećanje i ova rezolucija koju je usvojio EU parlament o Srebrenici od prevelikog značaja upravo u ovom kontekstu. U skalama od plana do realizacije genocida, osma faza je negacija genocida. Sama negacija genocida je genocid. Mi sada živimo u toj fazi kada moramo stalno dokazivati i podsjećati jer očito je da se u Srbiji i Beogradu, izuzev nekoliko nevladinih organizacija, još se osporava i odgađa susret sa Srebrenicom. Ali on je neminovan, on će doći. Razumijem ljude koji protestiraju zašto se stalno govori o Srebrenici, a ne i o njima. Volio bih kad bi se mogli takmičiti u nečem drugom, a ne u tome koliko je tko više tragedije doživio.

Prema mojim informacijama, na području Keraterma se gradi tvornica čime su uništeni dokazi o postojanju logora.

Pošto je to područje na teritoriju Republike Srpske da li Islamska zajednica može utjecati na to?

Mislim da je važnije to što imamo udruženja logoraša, građanska udruženja koja se bore i oni su izravno zainteresirani za svoje najmilije, da pronađu njihove ostatke i saznaju o nestalima. Oni rade vrlo intenzivno i koliko sam upoznat tu se postižu određeni uspjesi i rezultati. IZ je tu da pomaže ta udruženja onoliko koliko može i koliko oni traže. Mi još uvijek u RS–u imamo opstrukcije, ali zahvaljujući Paddyju Ashdown Vlada RS je izvršila istraživanje i napravila izvještaj u kojem sudjelovao i dr. Čekić. U tom izvještaju su navedena imena onih koji su neposredno sudjelovali u genocidu širom BiH i taj izvještaj je napisan i najbolji je dokaz koliko su službene strukture bile uključene u planiranje i izvršavanje genocida nad Bošnjacima u svim dijelovima BiH. Recimo u Banja Luci, gdje uopće nije bilo ratnih djelovanja, svi su Bošnjaci protjerani, a 16 džamija je porušeno. Dakle, kao što Židovi i danas, više od 60 godina nakon rata, još uvijek otkrivaju neke ratne zločince po svijetu tako i nama predstoji dug period borbe za istinu i pravdu. Mogu re-

INTERVJU ći da me impresioniraju udruženja koja se bore za to, nažalost to je uglavnom njima prepušteno. Volio bih da se i političari uključe, ali ne za svoje dnevnopolitičke potrebe već da principijelno pomažu ta udruženja financijski kako bi mogla napraviti ono u što se politika ne treba izravno miješati, ali politika bi trebala svojim utjecajem prisiliti odgovorne u RS kao partnere u vlasti da omoguće porodicama da dođu do saznanja o svojim najmilijima, da se nestali pronađu.

Izdaja, Fikret Abdić i fetva Bošnjačku suvremenu povijest obilježio je sramotan čin izdaje Fikreta Abdića. Bihački muftija je tijekom rata izdao fetvu prema autonomašima, proglasio ih murtedima i zabranio vjerske obrede. Danas lokalne stranke obilato zloupotrebljavaju tu činjenicu. Nije li vrijeme da se fetva povuče, da se te ljude privuče u bošnjački korpus?

Naravno, upravu ste, jedan od najvećih povijesnih udesa koji su Bošnjaci doživjeli je sukob koji je bio u Krajini. I ja sam 1993. bio u nekoj vrsti zatočeništva Fikreta Abdića u Krajini i toga se ne volim ni prisjećati, ni pričati o tome. Efendija Makić, koji je došao poslije mog boravka i suočio se s tim poteškoćama, nije izdao fetvu na način kako to tumače Fikretovi sljedbenici ili političke partije koje su nepomirljive i koje ne žele da prijeđu taj prag povjerenja na koji smo mi pozivali jer svi hoće da dokažu da su oni u pravu. Još uvijek traje rasprava o tome tko je pobijedio, a tko je poražen. Mislim da treba odustati od te logike pobjednika i poraženog jer tu nema pobjednika tu su svi gubitnici, rane su i na jednoj i na drugoj strani. Ali ima nešto što je za nas Bošnjake bitno: nećemo i ne možemo nikada prihvatiti izdaju. Znate, kod Dantea je u zadnjem, devetom krugu pakla odmah pored đavla izdajnik, a prije njega u osmom krugu je ubojica. Dakle, za Dantea je izdajstvo gore nego ubojstvo. To se također kaže i u Kur’anu. Smatram da je Fikret Abdić pao u grijeh izdaje i kolaboracije s Karadžićem. Fetva koju je Hasan ef. Makić u to vrijeme izrekao je da se onima koji su izdali nešto što je nama sveto ne može to opravdati, ne mogu se oni u tome podržati, moraju snositi određene posljedice. Međutim, ta fetva je važila samo tada dok je to trajalo, ta fetva više ne vrijedi. Ti ljudi koji sada žive s nama, a ja sam ih susretao i u Americi, mnogi od njih su članovi zajednice. U Krajini je samo jedna Islamska zajednica koja djeluje i svi funkcioniraju u okviru IZ, tu nema dis-

kriminacije. Hasan ef. Makić je fetvu dokinuo i to je objavio u “Preporodu”. Međutim, imate neke ljude koji da nije toga našli bi nešto drugo. Ako to ne prihvaćate naći ćete razlog zbog čega to nećete, a to je čista politička manipulacija bez ikakvog osnova i koja je zlonamjerna u odnosu na IZ. Mi smo pokušali ukazati na to, ali kad smo uvidjeli da unatoč tome oni i dalje napadaju, onda smo odustali. Nema smisla da bilo što dalje govorimo. Dva puta sam o tome pisao hutbu, govorio u Krajini, pozivao na smirenje, nakon čega su mi oni koji su ljuti na taj odnos Fikreta Abdića prema bosanskoj državi i narodu rekli da sam otišao predaleko u pružanju ruke pomirenja.

Međutim, mislim da za Krajinu nema drugog puta osim pomirenja i da svi moraju odustati od nekih svojih predrasuda jedni o drugima i da je to jedan narod koji se mora suočiti s time. Sama činjenica da je Fikret Abdić osuđen zbog tog odnosa prema zarobljenicima jeste na neki način satisfakcija onima koji su pretrpjeli njegovo izdajstvo u odnosu na državu BiH i naš narod.

Fetva se više ne primjenjuje, važila je samo u trenutku kada je za nas bilo opravdano da se borimo za svoj dignitet i čast. Sama fetva nikada nije obvezivala, nije imala nikakvo zakonsko uporište, ona je jednostavno jedan moralni stav na koji muftija ima pravo. Inače, fetva nije zakonska odrednica, ona je konzultativno mišljenje, a druga je stvar što ljudima to ne odgovara jer kad muftija nešto kaže onda to muslimani slušaju i prihvaćaju.

Sredinom godine je izašla knjiga Aziza ef. Hasanovića “Hutba u vremenu” koja se bavi institucijom hutbe u zadnja dva stoljeća. Koliko su danas imami spremni odgovoriti na izazove vremena?

Naime, često suhoparne, nenadahnute hutbe odbijaju vjernike, čak sam čula za neke ideje da se na hutbe pozivaju svjetovni intelektualci koji bi mogli pripremiti zanimljivije hutbe, pa do onih da bi imamima trebalo omogućiti korištenje power pointa.

Meni je drago što Bošnjaci imaju kritički stav prema hutbama što pokazuje da im to mnogo znači, i da ćemo uvijek imati dinamičnu IZ. Bio bih nesretniji da muslimani nemaju stav prema hutbi, da im je svejedno da li je dobra ili nije. To je naša prednost za razliku od drugih mjesta ili muslimana u nekim muslimanskim zemljama na istoku gdje se hutbe ne komentiraju i gdje su ljudi ravnodušni. Naša prednost je upravo u tome što se ne može svašta govoriti s hutbe. Jer kad imam siđe s minbera svaki će mu Bošnjak prići i ka-

zati ne slažem se s onim što si rekao. Dakle, to je naša prednost. Islamska zajednica je najotvorenija vjerska zajednica, mi smo najtransparentniji što je vrlo rizično.

Ali, mislim da je to naša prednost, naša snaga. Možete to usporediti s drugim vjerskim zajednicama koje su jako zatvorene. Mnogim novinarima koji dolaze iz drugih zemalja je zanimljivo kako smo mi tako dostupni, kako mogu razgovarati s nama. Zapravo, prednost islama je što je on “sekularan”, otvoren, nemamo monastički život. Taj kritički pristup prema hutbi je vrlo koristan i potreban, nisam siguran da to treba biti PowerPoint, ali da svjetovni muslimani vrše pritisak na hatibe da i hutbe moraju biti aktualne, realne, poučne, edukativne činite to i dalje jer to je samo u korist muslimana i islama.

Izvjesno je da ćete u povijesti biti zabilježeni kao najkontraverzniji bosanski reisu-l-ulema. Niste baš smjerni duhovni vođa, poput recimo kardinala Bozanića, koji se javlja samo u trenucima moralnih dilema nacije, i uglavnom se bavi duhovnim i etičkim vrijednostima. Vaši istupi često prelaze u političku sferu. Da li se jednog dana vidite u politici?

Nastojim samo biti dosljedan samome sebi i iskren sa samim sobom, govoriti ono što mislim, koristiti i najmanji djelić slobode koju imam. Naravno, sloboda je rizik i podložna je greškama. Živimo u Europi u kojoj je samo papa nepogrešiv, svi ostali su grešni. Dakle, nisam papa i, naravno, da griješim, ali mislim da je prednost imati snage priznati grešku i korigirati se. Ne mislim se aktivno baviti politikom, ali se mislim baviti političkim pitanjima koja su od interesa za moj narod dok sam živ. Politika je suviše ozbiljna da bi se prepustila samo političarima, kao što je i teologija suviše dragocjena da bude ostavljena samo teolozima, a pitanja rata i mira prepuštena samo generalima. Mi živimo u interdisciplinarnom svijetu u kojem moramo biti upoznati sa svime što se zbiva. I prema tome ako se u BiH svi miješaju u naš život, u to što bi mi trebali, onda zašto bih ja bio uskraćen da se miješam u svoju vlastitu sudbinu. Ja sam reisu-l-ulema jednom narodu koji je doživio genocid i sada proživljava jednu zanimljivu povijesnu dramu. U toj drami moram aktivno sudjelovati riskirajući da budem i kontraverzan. Martin Luther King je bio mnogo kontraverzniji od mene, Mandela još kontraverzniji. Prema tome, ljudi koji su malo crazy, oni mijenjaju povijest. Normalni ljudi sjede u sobi i gledaju kroz prozor što budala radi na ulici.

49

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Završen prvi dio pregovora pod vodstvom SAD-a i EU o ustavnim promjenama u BiH

Dogovora nema, ali će ga biti!

Još uvijek se ništa spektakularno ne dešava. Kada Amerikanci počnu lomiti ruke, tada će postati zanimljivo. No, kako sada stvari stoje, prvo će početi lomiti ruke svojim saveznicima EU, jer je došlo i do sukoba između Amerikanaca i predstavnika EU. Edis Felić

50

Završen je početak pregovora o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini, vrlo neuspješno, kao što se i očekivalo. No, to nikako nije kraj, jer ovdje u prethodnoj rečenici moramo obratiti pozornost na riječ početak. To znači da će se nastaviti, odnosno da je (ponovo ćemo se poigrati riječima) počeo finiš koji se sastoji od budućih maratonskih pregovora u kojima će na kraju odluku donijeti Amerikanci. Sve ovo navodimo zbog toga što je “Preporodov Journal” (da se pohvalimo) bio među malo onih listova koji su se usudili reći da do Nove godine, eventualno do proljeća Bosna dobija novi Ustav. O tome smo pisali u 108. broju (veljača/ožujak 2009.) i čitaoci koji pažljivije prate naš list vjerojatno će se sjetiti.

Zaključak da Bosna i Hercegovina dobija novi Ustav crpili smo iz informacija dobro upućenih izvora s kojima je “Journal” imao priliku razgovarati, ali smo isto tako napravili i jednu analizu nove američke politike u Bosni i Hercegovini. Bez namjere da se ponavljamo, ovdje ćemo čitaoce samo podsjetiti na četiri vrlo jake indicije američke vanjske politike prema BiH, a koje su nagovještavale da naši sugovornici nisu mlatili praznu slamu.

Svima nešto fali

J O U R N A L

Prva je bila ta da su svi bili oduševljeni razgovorima i načelnim dogovorima Sulejmana Tihića, Dragana Čovića i Milorada Dodika u Prudu kod Odžaka. Jedino hrvatski predsjednik Stjepan Mesić (za razliku od svoje Vlade) i Amerikanci nisu bili oduševljeni. Potonji su bili čak i tajanstveni, cijelo vrijeme se suzdržavajući od komentara, kao da su već tad imali pripremljen nekakav paket ustavnih promjena.

Druga indicija je bila pokretanje istrage protiv Dodika i moguće tužbe zbog pronevjere 145 milijuna KM (540 milijuna kuna), akcija o kojoj se inače i prije suškalo da je pripremaju i da će s njom pritisnuti Dodika. Bilo je vidljivo da je Dodik tih dana bio vrlo nervozan, pa čak i uplašen, te je

dje u sredini bio je Tihić koji inače nema svoje ja i sluša šta mu narede stranci, te Dragan Čović (HDZ) i Božo Ljubić (HDZ 1990) koji bi najradije htjeli da kroz treći entitet uskrsnu tzv. Herceg-Bosnu.

Ovlasti države nešto veće Dragan Čović, Sulejman Tihić i Milorad Dodik naprosto iz straha zauzeo obrambeni gard rušeći i ono nešto što su dogovorili u Prudu. Treća indicija je bila da Raffi Gregorian, zamjenik Visokog predstavnika, napušta BiH i odlazi na još višu dužnost u State department. Trebao je biti zadužen za jug Europe te dio Azije, tamo do Kavkaza. A to znači i za BiH, tj. fizički ju je trebao napustiti, ali njegov duh bi bio još prisutniji u Bosni. No, od toga se ipak odustalo, a razlog je bio do tada nezamislivi sukob SAD-a i EU oko izbora novog Visokog predstavnika (što je četvrta indicija), pošto je tu funkciju napustio Miroslav Lajčak.

Amerikanci su tražili osobu jakog autoriteta koja će iskoristiti svoje ovlasti da Bosnu usmjeri ka euroatlantskim integracijama, zašto je uvjet novi Ustav. Tada se prvi put desilo da Amerikanci nisu podržali izbor kandidata EU-a Valentina Inzka, što je bio jasan znak da oni spremaju nešto krupno.

Inzko je doduše imenovan (više da se spasi čast EU), no ni Gregorijan ipak nije otišao.

Tako se nastavilo s pripremom terena da bi u listopadu krenuo vrlo ozbiljan razgovor o promjeni Ustava BiH. Pozvani su lideri vlasti i najjačih opozicijskih stranaka na pregovore. Paket promjena Ustava usaglasili su EU i SAD, a da podsjetimo, najveći problem je bio hoće li se ukinuti entitetsko glasanje u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Znalo se da neke ovlasti moraju biti prenešene na državu, ali Dodikovi sljedbenici nisu pristajali gotovo ni na minimalne ustupke, a drugi su, poput Silajdžića, tražili što je moguće jačanje centralne države. Neg-

Predstavnici Europske unije, ministar vanjskih poslova Švedske Carl Bildt, i zamjenik državnog tajnika Sjedinjenih Američkih Država James Steinberg, sazvali su sastanak u vojnom kampu Butmir kod Sarajeva. Prvi je održan 9. listopada, koji je brzo završio, a drugi je sazvan desetak dana kasnije, na kojem je sudjelovao i europski povjerenik za proširenje Olli Rehn. Na sastanku u Butmiru sudjelovali su predsjednik Stranke za BiH (SBiH) Haris Silajdžić, predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić, predsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik, čelnik Socijaldemokratske partije Zlatko Lagumdžija te čelnici HDZ BiH i HDZ 1990 Dragan Čović i Božo Ljubić. Što je sadržavao paket ustavnih promjena o kojem su toliko žučno, na momente čak i vrijeđajući jedni druge na nacionalnoj osnovi, što su gledali stranci, raspravljali lideri političkih stranaka s predstavnicima EU i SAD? Bosna i Hercegovina bi prema ovom usuglašenom prijedlogu imala predsjednika i dva potpredsjednika koji zajedno čine Predsjedništvo. Oni bi se, za razliku od sada, birali u Parlamentu BiH, točnije iz reda zastupnika Zastupničkog doma. Odluke bi donosili konsenzusom. Prema tom rješenju, predsjednik potpisuje i proglašava zakone, a ne treba mu suglasnost potpredsjednika. I dalje bi postojalo Vijeće ministara, ali bi na njegovom čelu bio premijer, kojeg imenuje predsjednik države.

Premijer je ministar bez portfelja i odgovoran je za upravljanje i djelotvorno funkcioniranje Vijeća ministara. Vijeće ministara i druge državne institucije koordinirale bi s entitetskim institucijama pitanja u vezi s eu-

BOSANSKI BAROMETAR ropskim integracijama, ali bi u procesu pristupanja Europskoj uniji država bila nadležna za donošenje zakona, uspostavu institucija te provođenje obveza iz ove oblasti. Ovim prijedlogom daje se više ovlasti Vijeću ministara. Tako bi vođenje vanjske politike i predlaganje godišnjeg proračuna bili isključivo u nadležnosti Vijeća ministara.

Parlamentarna skupština imala bi dva doma, ali bi zakonodavna vlast bila povjerena samo Zastupničkom domu, koji bi se sastojao od 87 zastupnika od kojih tri ne bi bili pripadnici konstitutivnih naroda. Zastupnički dom birao bi Predsjedništvo iz svoga članstva. Dom naroda imao bi 21 člana, po sedam predstavnika konstitutivnih naroda, ali se u njemu ne bi usvajali zakoni, već bi njegova osnovna uloga bila razmatranje ugroženosti vitalnog nacionalnog interesa zakona usvojenih u Zastupničkom domu. Članovi Doma naroda bili bi izabrani iz članstva Zastupničkog doma, te istovremeno članovi oba doma. Oba doma imala bi predsjednika i dva zamjenika predsjednika. Svi zakoni bili bi nakon usvajanja u Zastupničkom domu upućivani u Dom naroda i smatrali se usvojenim nakon 15 dana, ukoliko većina članova kluba ne glasa da je taj zakon destruktivan po vitalni nacionalni interes. O tome bi se nakon pismenog obrazloženja očitovalo Zajedničko povjerenstvo, a u krajnjem slučaju i Ustavni sud.

U Ustav bi bile uvedene i pravosudne institucije koje trenutno postoje na državnoj razini, Sud, Tužiteljstvo te Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće. Amandmanom na Ustav precizirano je postojanje Državne agencija za istrage i zaštitu. Postojanje Vrhovnog suda nije regulirano ovim prijedlogom.

Prijedlog Međunarodne zajednice je da obrana, obavještajni poslovi i vanjska sigurnost, funkcioniranje jedinstvenog sustava neizravnog oporezivanja budu u nadležnosti države. Nadležnosti u vezi s oporezivanjem, izbornim procesom, pravosuđem, poljoprivredom, znanošću, tehnologijom, okolišem i lokalnom samoupravom bile bi podijeljene između instiutcija države i entiteta. Nadležnosti koje bi preuzela BiH po postignutoj suglasnosti entiteta mogu biti vraćene entitetima samo uz jednoglasan pristanak Bosne i Hercegovine i oba entiteta.

Ovim prijedlogom nije ukinuto ono što je bilo najveći kamen spoticanja – entitetsko glasanje. Pa iako je tu bilo kvalitetnih rješenja, posebno oko Predstavničkog doma te ukidanja ovlasti Domu naroda, entitetsko glasanje ostalo je veliki problem. No, valja reći da su Amerikanci prije druge runde pregovora najavili da u ovoj fazi neće

biti razgovora oko ukidanja entitetskog glasanja. Bilo je jasno da bi to za sada bio prevelik zalogaj, pa su se odlučili ići korak po korak, strpljivo i pragmatično, kakva inače jest američka vanjska, pa i unutrašnja politika. Ni pitanje Vlade nije baš najsretnije riješeno, s obzirom da to i dalje ostaje Vijeće ministara, doduše, kažu oni političari koji su vidjeli taj papir, s nešto ipak većim ovlastima nego do sada. Ali to svakako nije dovoljno, a kako su različito tumačili ovaj prijedlog, pokazuje i primjer da je Tihić tvrdio da je nešto bolji od tzv. Travanjskog paketa, koji prije tri godine nije prošao u bosanskom parlamentu, dok Čović tvrdi da je on čak 15-20% lošiji nego tzv. Travanjski paket. Uglavnom, izvjesno je da će se obistiniti predviđanja koja je dao i “Journa”l da će Bosna i Hercegovina dobiti novi Ustav do ožujka ili travnja iduće godine. Ima čak i onih naših sugovornika koji vjeruju da će to biti čak i do Nove godine.

Dodik kaže da je rješenje pisano za Bošnjake Svi su odbacili ovaj prijedlog, ali sa različitim intenzitetom. Silajdžić jer se ne ukida entitetsko glasanje, a Dodik zato što se na nivou države formira Vrhovni sud. Tihić je bio za, uz neke korekcije oko entitetskog glasanja, izjavivši ipak da postoji granica ispod koje ova stranka neće ići, niti prihvatiti ništa što je lošije od Daytona. “Ne smijemo zbog tzv. idealnih rješenja, koja ne postoje nigdje u svijetu, priuštiti BiH i njenim građanima da i dalje ostanu taoci daytonskih rješenja za koja svi znamo da su loša”, rekao je Tihić. Dragan Čović je predlagao prudsko riješenje sa četiri ili pet regija, a Božo Ljubić je pohvalio pojedina rješenja, ali je izrazio i sumnju. “U ovom momentu Hrvati nisu ravnopravni ni na razini države ni na razini entiteta u procesu odlučivanja. Entitetsko glasovanje, koje kao pravo mogu koristiti Srbi i Bošnjaci, a Hrvati ne, za nas je nepravo i generator je neravnopravnosti. Naš prijedlog je bio da se ovaj instrument ukine ili radikalno reformira, a da se zaštita nacionalnih interesa smjesti u Dom naroda za oba naroda”, rekao je Ljubić.

Proširenim propalim travnjskim paketom nije bio zadovoljan ni Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP BiH. Za njega je prijedlog bio neprecizan, neprihvatljiv, nedovoljan, ali je ipak dodao da daje dobru osnovu. Lider SNSD Milorad Dodik bio je, kako je nastojao da se prikaže, iznenađen sadržajem prijedloga paketa. Smatra ga antidaytonskim, politički nekorektnim i neprihvatljivom osnovom za razgovor. Istakao je da taj paket predstavlja “izravno kršenje Daytonskog sporazuma, uključujući i An-

kes 4 Ustava BiH na što RS, kao jedan od potpisnika, ne može i neće pristati”.

Dodik je to naveo u pismu upućenom veleposlaniku SAD-a Charlesu Englishu i švedskom Predsjedništvu Europske unije, putem delegacije Europske komisije u BiH. Dostavljeni prijedlog samo pokazuje, kaže on u pismu, da su prethodni razgovori, koji su vođeni s domaćim liderima, bili paravan za paket koji je već bio sačinjen, “očigledno po volji samo jednog konstitutivnog naroda u BiH – Bošnjaka”.

Dodik zove domaće da se dogovore bez stranaca U svakom slučaju, još uvijek se ništa spektakularno ne dešava. Kada Amerikanci počnu lomiti ruke, tada će postati zanimljivo. No, kako sada stvari stoje, prvo će početi lomiti ruke svojim saveznicima EU, jer je došlo do sukoba između Amerikanaca i predstavnika EU zbog razlike u stajalištu za ustavna rješenja. Sukob je došao dotle da se već javno govori da će se EU povućio iz ovog projekta i prepustiti sve Amerikancima. Vjerujemo da to Amerikance ne bi sputavalo jer očito imaju vrlo jasan cilj što žele. Taj sukob kao da se prelio na Visokog predstavnika Valentina Inzka i njegovog zamjenika Raffija Gregorijana, čija blaga netrpeljivost traje od dana kada je Inzko imenovan na svoju funkciju.

Taj sukob, koji je očit, ako eskalira, moći će pokazati pravu američku snagu. Nema nikakve sumnje, bude li Inzko prkosio Gregorijanu, mogao bi biti i smijenjen, uz opravdanje zbog nesposobnosti da kvalitetno iznese svoj mandat u OHR-u.

Nastavak pregovora zakazan je za 18. studenoga. No, Dodik je već potkraj listopada pokušao pribjeći zaista prozirnom triku pozivajući sve lidere pozicije i opozicije da dođu kod njega u Banja Luku te da sjednu za stol i dogovore se. Naravno, time bi otupio oštricu međunarodne zajednice koja bi u takvoj situaciji došla u neugodnu poziciju da prekida pokušaj dogovora samih domaćina. Rezultat svega bi bio taj da ne bi bilo dogovora, a samo bi se izgubilo dragocjeno vrijeme, a vrlo bi vjerovatno i same EU i SAD izgubile volju za daljnjim radom na ustavnim promjenama. No, Tihić je to prvi odbio, a onda redom i ostali, osim predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji nije s Dodikom tog 28. listopada ništa drugo radio, nego mlatio praznu slamu.

U svakom slučaju, sigurno će se nešto desiti. To se naprosto i osjeća jer su se u pregovore konačno uključili i stranci. Tako žalosno, a tako opet dobro.

51

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Sukob oko Elektroprijenosa BiH

Dodik se ponovo izvukao Odluka Valentina Inzka da produži mandat direktoru kompanije, Upravnom odboru i Odboru za reviziju Elektroprijenosa BiH izazvala je žestoku reakciju srpskih dužnosnika. Dodika na kraju spašavao federalni premijer Mustafa Mujezinović.

Edis Felić

52

Visoki predstavnik u BiH i specijalni predstavnik EU Valentin Inzko u rujnu i listopadu bio je doveden u poziciju da brani svoj autoritet, kojeg je osporavao, a tko drugi, nego siledžija iz Laktaša Milorad Dodik.

Naime, dužnosnici u tijelima vlasti BiH, koji dolaze iz njenog manjeg entiteta, osporili su Inzkovu odluku (prema uputama Dodika) da nametne nekoliko zakona kojima se regulira status Distrikta Brčko, kao i da produlji mandat sadašnjim upravnim tijelima Elektroprijenosa BiH, s ciljem da se spriječi raspad te institucije. Upravo je odluka o ovoj tvrtki izazvala žučne rasprave na relaciji Mile Ronhill – međunarodna zajednica. Inače, radi se o tvrtki koja je nastala 2004. godine, naravno, pod pritiskom međunarodne zajednice.

Tvrtke Elektroprivreda RS, Elektroprivreda BiH, i Elektroprivreda HZ Herceg Bosne prenijele su vlasnička prava i sredstva na Elektroprijenos BiH te se obvezale plaćati prijenos električne energije. Osnivački kapital bio je 803 milijuna KM, a vlasnici su FBiH (60%) i RS (40%). Dobit je lani iznosila 21 milijun KM, od čega je ona izravna za Dodikov entitet bila 2,1 milijun KM, pošto se tu nalazi i sjedište Elektroprijenosa BiH.

Još jedan korak ka podjeli BiH

J O U R N A L

A što se to desilo? Austrijski diplomat Inzko deblokirao je u drugoj polovici rujna rad državne tvrtke Elektroprijenosa BiH, na što je bio prisiljen jer su srpski predstavnici u toj tvrtki mjesecima blokirali novac i time ugrožavali sustav opskrbe električnom energijom. Posebnim zakonom tada je definirano da će se tvrtka baviti poslovima prijenosa električne energije na teritoriju cijele BiH, a da je svrha osnivanja podrška stvaranju jedinstvenoga elektroenergetskog tržišta i njegova integracija u regionalno tržište.

Inzkova odluka da produži mandat direktoru kompanije, Upravnom odboru i Odboru za reviziju Elektroprijenosa BiH izazvala je žestoku reakciju srpskih dužnosnika. U zajedničkoj izjavi ustvrdili su kako je visoki

Valentin Inzko predstavnik “udario na Daytonski sporazum i Ustav BiH” te napravio “još jedan korak k podjeli BiH”. Poručili su mu kako neće poštovati njegovu odluku te ga pozvali da se povuče “u daytonske okvire”, inače bi to mogao biti “početak raspada BiH, odnosno odvajanja Republike Srpske iz BiH”.

Stvari su otišle toliko daleko da je američki veleposlanik u BiH Charles English upozorio Dodika da će međunarodna zajednica reagirati u slučaju da dođe do podrivanja institucija BiH. Zbog čega je jedna naizgled tehnička odluka visokog predstavnika prouzročila novu krizu i zaprijetila opstanku države? Inzko je, naime, produžio za RS neprihvatljivu vlasničku strukturu i način upravljanja.

“Entitetska podjela u Upravi, Upravnom odboru i Odboru za reviziju u Elektroprijenosu, pri donošenju svih važnih odluka, u međuvremenu je postala sve izraženija. Zbog činjenice da u spomenutim organima upravljanja članovi iz FBiH čine većinu omogućeno je donošenje odluka preglasavanjem predstavnika RS i na štetu RS”, stajalo je, uz ostalo, u analizi koju je za potrebe Vlade RS napravio Elektroenergetski koordinacijski centar iz Beograda, koja je bila podloga za suprotstavljanje srpskih predstavnika Inzkovoj odluci.

Dodikova vlasti odbijala je provesti ovu odluku Visokog predstavnika, a sam

laktaški vožd je najavio i raskid koalicije s najjačom bošnjačkom političkom strankom u BiH, Strankom demokratske akcije, te smjenu njihovih ministara iz Vlade RS-a kao i povlačenje jednoga svoga ministra iz Vlade federalnog entiteta. Time bi zemlja ušla u jednu od najozbiljnijih kriza od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. Dodao je kako je o svojim odlukama upoznao i veleposlanike najutjecajnijih zemalja svijeta u BiH. “Ako međunarodna uprava ne posluša naše stajalište, mi ćemo se povući iz svih tijela vlasti BiH i tamo se više nećemo vratiti”, rekao je Dodik. Dodao je da će se vlasti RS-a usprotiviti i mogućim sankcijama i smjenama koje nije isključio visoki predstavnik Valentin Inzko.

I drugi srpski dužnosnici, predsjednik RS-a Rajko Kuzmanović i predsjednik Narodne skupštine RS-a Igor Radojičić, svi članovi Dodikove stranke Saveza nezavisnih socijaldemokrata, najavili su da će na sjednici Skupštine RS-a zastupnici odbiti nametnute odluke Visokog predstavnika.

Rapustiti Elektroprijenos BiH i priključiti se Srbiji Uzrok Inzkovoj odluci bio je taj što je Dodikova vlada već više od godine dana odbijala postaviti članove Upravnog odbora Elektroprijenosa BiH koji bi zastupali interese tog entiteta, čime izravno onemogućava njegovo funkcioniranje. Veleposlanici zemalja-članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini (PIC) sa zabrinutošću su konstatirali da vlasti tog entiteta dovode u pitanje daljnje funkcioniranje nekih od ključnih institucija na razini države BiH, te su ovlastili visokog predstavnika Valentina Inzka da “poduzme mjere koje smatra nužnim”, stajalo je u priopćenju Ureda visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu.

Povod za to upozorenje predstavnika zemalja-članica Upravnog odbora PIC-a

BOSANSKI BAROMETAR bile su naznake da Vlada Milorada Dodika planira poduzeti mjere kojima bi se raspustio Elektroprijenos BiH, te uspostavilo posebno poduzeće za distribuciju električne energije na razini Republike Srpske. Na taj način elektroenergetski sustav RS praktično bi se izdvojio iz BiH. “Stanje na tom planu i dalje se pogoršava što je rezultat djelovanja i opstrukcija organa vlasti iz Republike Srpske i njihovih predstavnika”, stoji u izjavi veleposlanika Upravnog odbora PIC-a, uz podsjećanje kako je postojanje Elektroprijenosa BiH obveza koja proistječe iz Daytonskog sporazuma.

Veleposlanici su podsjetili na jasno stajalište Upravnog odbora PIC-a od 30. lipnja 2009. godine u vezi s mogućim jednostranim potezima te vrste koje bi poduzeli entiteti, koje glasi kako “pokušaji da se ponište rezultati ranije dogovorenih reformi i oslabe postojeće institucije na državnoj razini pokazuju otvoreno nepoštivanje temeljnih načela Daytonskog sporazuma, neprihvatljivi su i moraju prestati”. Stoga veleposlanici zemalja članica Upravnog odbora PICa izražavaju punu potporu visokom predstavniku da poduzme mjere koje smatra nužnim da održi kontinuitet poslovanja Elektroprijenosa, u skladu sa zakonom, i na taj način osigura neometano pružanje javnih usluga ovog preduzeća za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine. “Upravni odbor PIC-a očekuju od vlasti Republike Srpske i njihovih predstavnika da djeluju u sklopu uspostavljenih institucija i zakona Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju Elektroprijenosa BiH, kao i da djeluju u dobroj namjeri i u duhu kompromisa. Neispunjavanje ovih očekivanja smatrat će se jasnim pokušajem slabljenja bitne državne institucije”, priopćeno je iz PIC-a.

Mujezinović spasio Dodika Inzkova odluka, prevladavala je takva ocjena, dovela je do sprečavanja prvog ozbiljnijeg koraka Dodikove bratije u nakani da elektroenergetski sustav srpskog entiteta izdvoji iz BiH i najvjerojatnije ga pripoji Srbiji. U Inzkovu uredu pak kažu kako se u ovom trenutku oko 150 milijuna maraka na računu Elektroprijenosa ne može koristiti zbog blokade upravljačkih struktura iza koje stoji RS. U OHR-u tvrde da je RS, a ne Federacija, stekao izravnu dobit po osnovi poreza na dobit poduzeća jer je ono smješteno u Banja Luci. Ured visokog predstavnika (OHR) za sada je suzdržano reagirao na najave iz Banje Luke kako vlasti RS neće dopustiti provedbu odluka o Brčkom i Elektroprijenosu BiH. Sam Inzko kazao je pak kako ima strategiju i za takvu situaciju. “Imam plan”,

Inzko se žalio EU Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko izvijestio je u rujnu Odbor za vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije da se političko stanje u BiH pogoršalo te da se ne provodi ništa od potrebnih reforma. Upozorio je da se u proteklim mjesecima znatno pogoršalo političko ozračje u BiH. “Nedostatak povjerenja i dijaloga među političkim vođama utjecao je na rad političkih institucija, uglavnom na državnoj razini”, kazao je Inzko u Bruxellesu.

Posebno je upozorio na nedopustivo ponašanje predsjedatelja Vijeća ministara BiH Nikole Špirića, ocijenivši kako je on blokirao imenovanje novog ministra sigurnosti neutemeljeno povezavši to pitanje s drugim imenovanjima. Špirić duže od mjesec dana odbija uvrstiti u dnevni red toga vijeća prijedlog Stranke demokratske akcije (SDA) da Sadik Ahmetović preuzme dužnost ministra sigurnosti, pošto je s tog mjesta opozvan Tarik Sadović.

Inzko je također izvijestio odbor EU-a kako je parlament BiH donio tek nekoliko zakona u zadnjih šest mjeseci te da se državne institucije, poput Elektroprijenosa BiH, i dalje dovode u pitanje, što prije svega čini entitet Republika Srpska (RS).

S obzirom na to da vlasti BiH nisu učinile ništa kako bi se riješio status državne imovine, visoki je predstavnik uspostavio tim koji trenutačno popisuje tu imovinu, što je preduvjet za njezinu podjelu, a bio je prisiljen donijeti više tehničkih odluka radi prestanka supervizije u Brčkom. Taj je odbor stalno tijelo Europske unije i ima glavnu ulogu u utvrđivanju vanjske i sigurnosne politike EU-a i pripremanju odgovora na krizna stanja.

kratko je komentirao Inzko ovu situaciju nakon što je o stanju u BiH izvijestio tijela EU u Bruxellesu. Austrijski diplomat tvrdi kako je sve što se tiče Elektroprijenosa BiH zapravo tehničke naravi te da predstavnici dva entiteta trebaju zajednički naći rješenje za trajno upravljanje tim poduzećem.

Na pitanje hoće li biti sankcija budu li iz RS doista slijedile opstrukcije, Inzko je kazao kako je o tome za sada još rano govoriti. U OHR-u kao prvi korak očekivali su žurno imenovanje novog vodstva Elektroprijenosa BiH koje bi imalo zadaću osigurati njegovo nesmetano funkcioniranje.

Mnogo je tu razgovora bilo, a najzanimljiviji bili su oni između Dodika i Mustafe Mujezinovića, premijera Federacije Bosne i Hercegovine. Cijeli listopad je trajala ta sapunica, a potkraj mjeseca sastali su se dva entitetska premijera i nisu uspjeli postići dogovor o nastavku rada Elektroprijenosa BiH. Naime, sazivanje Skupštine dioničara tvrtke premijer RS Milorad Dodik uvjetovao je povlačenjem odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka. Ipak, do dogovora je došlo, no i ovaj put su SDA kadrovi spašavali Dodika od izravnih sankcija. I ovaj put je Dodik uspio da se izvuče iz kandža međunarodne zajednice, a što god netko mislio, i ovaj put je SDA uspjela spasiti četničke kadrove u BiH. Milorad Dodik se dogovorio s federalnim premijerom Mustafom Mujezinovićem o deblokadi Elektroprijenosa BiH. Tako će ova kompanija nastaviti da radi i odlučuje u skladu sa Zakonom o njenom osnivanju, što znači da “neće biti primjenjivane odluke međunarodnog predstavnika u BiH”. “Dogovoreno je da do kraja narednog tjedna bude održana sjednica Upravnog odbora komapnije i da na njoj bude izvrše-

no imenovanje u status vršitelja dužnosti svih članova Uprave kojima je istekao mandat. U status vršitelja dužnosti imenuju se oni kojima je istekao mandat do utvrđivanja novog Upravnog odbora. Uprava će raspisati konkurs za sva ta mjesta gdje se utvrđuje status vršitelja dužnosti”, izjavio je Dodik nakon susreta sa Mujezinovićem. Prema njegovim riječima, dogovoreno je da na Upravnom odboru bude formirana stručna ekipa koja će napraviti elaborat kako bi 110-kV postrojenja bila vraćena entitetima, odnosno elektroprivredama RS, BiH i Herceg-Bosne. Istakao je još da će biti utvrđen i usvojen plan održavanja elektromreže kako ne bi došlo do njenog pada u predstojećem zimskom periodu. “Shodno ranijim dogovorima biće aktiviran plan investicija za 2010. godinu kako bi sredstva koja se nalaze na žiro-računu mogla da budu aktivirana. To znači da će investiranje i održavanje biti obavljano u kapital odnosu kako je to predviđeno formiranjem komapnije”, naglasio je Dodik. Ujedno je naveo da bi Upravni odbor kompanije na narednoj sjednici trebalo da pripremi i da odgovore na važna pitanja koja su otvorena o problemu funkcioniranja Elektroprijenosa BiH. On je najavio da bi 10 dana nakon sjednice Upravnog odbora kompanije trebalo da bude održana Skupština akcionara na čijem će se dnevnom redu naći sve stvari koje su bile problematične - od kapital odnosa, zapošljavanja, operativnih procedura, itd.

“Imamo mapu kretanja, ali nismo riješili bazična pitanja. To su operativna područja, odnosno usaglašavanje Statuta sa zakonom, ali to je stvar Skupštine. Ovo omogućava deblokadu i da sustav, koji inače funkcionira bez zastoja, bude dodatno osposobljen za zimsku sezonu”, naglasio je Dodik.

53

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Nogometna reprezentacija BiH plasirala se u baraž

Ćirini zmajevi hit kvalifikacija Protiv Estonije pokazana je, prije svega, jedna izuzetna zrelost u pristupu igri. Bosansko-hercegovački nogometaši igrali su bez pritiska, povezano i što je najvažnije strpljivo. Poraz od Španjolske zapravo je čak dobro došao.

Edis Felić

54

J O U R N A L

Dvije utakmice nogometne reprezentacije BiH u listopadu donijele su veliku radost Bosancima i Hercegovcima. Pobijeđena je Estonija na gostovanju u Tallinnu 2:0, a pretrpljen je poraz od španjolske u Zenici 5:2. Postignut je najveći uspjeh od bosanske nezavisnosti – plasman u baraž odakle će se odlučiti koje će još četiri reprezentacije iz Europe otići na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku iduće godine.

Bosna i Hercegovina, kao što to znaju mnogi čitaoci “Journala”, izvukla je Portugal. Prva utakmica igra se u Lisabonu 14. studenoga, a četiri dana kasnije je uzvrat u Zenici. Inače, ovdje bismo se željeli ukratko osvrnuti na pomenute posljednje utakmice, protiv Estonije i Španjolske. Nakon što su naši reprezentativci uspjeli odigrati sa Turcima 1:1 u Zenici te tako ostati na četiri boda razlike, u predzadnjem kolu na gostovanju u Tallinnu bila je dovoljna pobjeda pa da reprezentacija BiH i njeni navijači meč sa europskim prvacima i jednom od najboljih reprezentacija svijeta Španjolcima dočekaju bezbrižno. Poučeni nekim ranijim iskustvima, kada su se bosansko-hercegovačkim reprezentativcima znale odsjeći noge zbog važnosti utakmice (najbolji primjer je utakmica sa Danskom u Sarajevu prije šest godina kada je Bosnu i Hercegovinu pobjeda vodila na Europsko prvenstvo), postojala je bojazan da se to i ovog puta ne dogodi. Uostalom, prve dvije gostujuće utakmice ovih kvalifikacija BiH je igrala u Španjolskoj i Turskoj, gdje se tamošnjim reprezentacijama suprostavila gotovo kukavički, bez ikakvih izgleda za povoljan rezultat. Takav pristup mirisao je na još jedan neuspjeh u kvalifikacijama, iako su utakmice protiv drugih reprezentacija pokazivale sve više da se radi o jednoj dobro uštimanoj generaciji. Elem, da se vratimo Tallinnu, najviše se dakle strahovalo da će se reprezentativci uplašiti sada kad su došli nadomak cilja – plasmana u baraž (Španjolska je već odavno bila osigurala prvo mjesto).

Međutim, mogli smo se uvjeriti da je reprezentacija tu večer pokazala prije svega jednu izuzetnu zrelost u pristupu igri. Bosan-

zentacijom Turske koja je bila treća na prošlogodišnjem Europskom prvenstvu u Švicarskoj i Austriji, te uvijek barem solidnom reprezentacijom Belgije. Pored takvih reprezentacija nitko Bosni i Hercegovini nije davao šansu ni da se barem plasira u baraž, no, briljantne igre ove reprezentacije preskočile su te teške prepreke.

Hvala Španjolcima

Ćiro Blažević i Edin Džeko sko-hercegovački nogometaši igrali su bez pritiska, povezano i što je najvažnije strpljivo. Bili su osjetno kvalitetniji od domaćina Estonije, toliko kvalitetniji da su od prve minute susreta ostavljali takav dojam da ni navijači ne trebaju da strepe za rezultat. Zaista, atmosfera i među navijačima, kako u Estoniji, tako i onih u domovini bila je iznenađujuće smirena s obzirom na važnost utakmice. Ona je bila smirena i onda kad je vrijeme već odmicalo, a reprezentativci BiH promašili nekoliko vrlo povoljnih prilika za vodstvo. Kao da se znalo da će doći taj trenutak kada će BiH povesti. I zaista, u 30. minuti jedan od najveći talenata svjetskog nogometa današnjice Edin Džeko savladao je domaćeg golmana, izazvavši veliko slavlje kod navijača. Drugi gol je postigao Vedad Ibišević u 64. minuti, da bi do kraja utakmice ova dosta mlada reprezentacija vrlo zrelo odigrala (uostalom, kao i cijelu utakmicu). To je bio zapravo najveći dobitak ove utakmice; shvatilo se da reprezentacija ima neophodnu psihičku stabilnost toliko potrebnu za velike okršaje koji joj tek predstoje. Tako je ta večer, iako ne volimo koristiti riječ povijesno, bila ipak povijesna, jer je kolo prije kraja postignut najveći uspjeh bosansko-herecegovačkog nogometa do sada.

Uspjeh je tim veći jer su u grupi bili sa europskim prvakom Španjolskom, repre-

Tri dana nakon Tallinna odigrana je više revijalna utakmica sa Španjolskom u Zenici u kojoj je Bosna i Hercegovina poražena 5:2. Rezultat je trebao biti katastrofalniji jer su Španjolci vodili s čak 5:0, da bi u sudačkoj nadoknadi Edin Džeko i Zvjezdan Misimović ublažili ovaj vrlo težak poraz. Time je reprezentacija Španjolske osvojila prvo mjesto s maksimalnih 30 bodova (10 pobjeda u 10 utakmica), a BiH je zauzela drugo mjesto sa 19 bodova, bježeći od trećeplasirane Turske četiri boda.

Nitko poslije utakmice sa Španjolskom nije bio nezadovoljan. Naprotiv, sjajni gosti su ispraćeni burnim aplauzom, ali važnije od toga je to što zapravo Španjolcima moramo biti duboko zahvalni. Naime, nakon sjajne igre u Estoniji i osiguranog drugog mjesta postojala je mogućnost da BiH pobjedi Španjolsku (bez obzira što ovaj rezultat drukčije govori). Da se to desilo, naš balkanski mentalitet stvorio bi od reprezentativaca bogove (ili kako neki više vole reći – Silu Nebesku, Bože oprosti), a to bi nam najmanje trebalo pred ovako važnu utakmicu u baražu, pogotovo što smo izvukli također jednu od najjačih reprezentacija svijeta.

Ovako su svjesni svoje snage koja sigurno nije mala. Portugal je favorit, u to nema sumnje, ali čitalac “Journala” može biti siguran da BiH nikako nije bez izgleda. Bosansko-hercegovačka reprezentacija ima jedan od najjačih napada u Europi, sastavljen od mladih, ali dokazanih internacionalaca, dok je odbrana nešto slabiji dio, ali se ne može reći da je loša. Osim toga, selektor Miroslav Ćiro Blažević poznat je po tome

BOSANSKI BAROMETAR da zna motivirati igrače, pa bi se moglo reći da je to naša prednost. Dakako, još jedna stvar koja nam ide u prilog jeste to što se uzvrat igra na uvijek vrućem stadionu u Zenici, pa ako ništa drugo, Portugalcima neće biti lako igrati u takvoj atmosferi. Još samo ako naši momci izvuku povoljan rezultat u Lisabonu.

Protivnik respekta vrijedan Iako nitko od bosanskih Zmajeva, kako zovu reprezentaciju BiH, nije bio oduševljen izvučenim protivnikom, svi su rekli da su spremni za “pravi rat” protiv Portugala. “Najvažnije je da budemo svi zdravi i da ne dođe do nepredviđenih ozljeda. Portugal je ugledan suparnik, smatram ih pravom nogometnom velesilom u svjetskim razmjerima. No, to ne znači da ćemo biti podređeni u te dvije utakmice.

Veliki je plus za nas što uzvratnu utakmicu igramo na domaćem terenu”, rekao je golgeter reprezentacije BiH Edin Džeko.

Jedan od najvažnijih bosansko-hercegovačkih igrača Zvjezdan Misimović nije nimalo bio oduševljen ždrijebom. Zaključio je da BiH nije bila miljenica sreće.

“Dovoljno je pogledati klubove u kojima igraju portugalski reprezentativci i sve je jasno. Međutim, ne trebamo se predavati jer i mi smo pokazali da znamo igrati. Mislim da je naša velika prednost to što prvi susret igramo u Portugalu i jako je bitno da tamo ostvarimo pozitivan rezultat, a onda je pred našim navijačima sve moguće. Ponavljam, Portugal je jedna od najboljih svjetskih selekcija i oni su favoriti, ali povijest nas uči da favoriti uvijek ne pobjeđuju”, kazao je Misimović.

“Nismo mogli gore proći od ovakvog ishoda ždrijeba”, rekao je reprezentativac BiH i igrač “Hajduka” Senijad Ibričić, ali je istakao da se ne želi predati. “Veseli me činjenica da uzvrat igramo u Zenici, zna se što ih tamo čeka, to mi daje nadu u pozitivan ishod ovih ogleda. Osim ovoga, mislim da će naša prednost biti i to što ćemo puno više znati mi o njima nego oni o nama”, rekao je Ibričić.

Ponajbolji obrambeni igrač BiH u ovim kvalifikacijama Sanel Jahić vjeruje kako Portugal nije nepremostiva prepreka: “Bilo je i lošijih i boljih opcija od ove.

Uvjeren sam da se možemo plasirati na SP. Oni imaju jako puno dobrih pojedinaca, ali kao kolektiv mi ne djeluju moćno.”

Violine raštimanog orkestra Zato na ove Jahićeve riječi treba napomenuti da se Portugal nije pokazao su-

periornim u kvalifikacijama. Osvojio je drugo mjesto u prvoj skupini s 19 bodova zabivši 17, a primivši pet golova, pobjegavši za bod Šveđanima (Danska je prva sa 24 boda). U skupini su bili još i Danska, Švedska, Mađarska, Albanija i Malta. Ono što je zanimljivo, ni jedan igrač portugalske reprezentacije nije zabio dva gola u cijelim kvalifikacijama. Kako kažu oni koji dobro poznaju reprezentaciju Portugala, to je skup violina koji vrlo često mogu tvoriti raštimani orkestar.

Inače, do sada su samo četiri puta Portugalci uspjeli izboriti završni turnir na Svjetskom prvenstvu. Najveći uspjeh ostvarili davne 1966. u Engleskoj kad su predvođeni Eusebijem osvojili broncu, 2002. u Japanu i Južnoj Koreji ispali su u skupini, a četiri godine kasnije u Njemačkoj su poraženi od domaćina u utakmici za treće mjesto rezultatom 3:1.

U kvalifikacije za SP u Južnoafričkoj republici 2010. godine krenuli su s novim trenerom, 56-godišnjim Carlosom Queirozom koji je već jednom bio selektor (od ‘91. do ‘93.). Kao nekadašnji trener “Reala” nije baš bio uspješan, a bolji poznavatelji nogometa sjetit će ga se i kao dugogodišnjeg pomoćnika Alexu Fergusonu u “Manchester Unitedu”. O reprezentaciji Bosne i hercegovine, kao hitu ovih kvalifikacija, Queiroz je imao samo riječi hvale. Koliko su one bile kurtoazne, a koliko temeljene na stvarnim impresijama, teško je reći, no Queiroz je rekao da svoju reprezentaciju mora jako dobro pripremiti, budući da je Bosna momčad koja ima zaista jak napad. Queiroz tvrdi da momčad koja prođe kvalifikacije uz Španjolsku, te iza sebe u skupini ostavi Tursku i Belgiju mora imati vrijednost. Pogledao je dvije utakmice BiH, kojom je impresioniran. “Bit će to dvije teške i intenzivne utakmice. Mi ćemo pokušati napadati cijelo vrijeme, kako kod kuće tako i u gostima. U našim dvobojima neće biti favorita, da bi smo ih svladali morat ćemo biti u najboljem mogućem izdanju. Igrači su spremni i vjeruju u prolaz. Za nas je to početak SP-a, svi se moramo ujediniti kako bismo pobijedili u ove dvije utakmice”, rekao je Queiroz, ipak tako otkrivši da mu je teško povjerovati da će Portugal biti poražen. Razlog za optimizam Portugalci su temeljili i na tome što se vjerovalo da će se do te utakmice na travnjak vratiti i ozlijeđeni Cristiano Ronaldo, no, već potkraj listopada bilo je jasno da će ovaj nogometni velikan utakmicu gledati s tribina.

U ovim kvalifikacijama Portugal se nakon puno muke uspio dokopati baraža.

Nisu dobro krenuli, kod kuće su poraženi

3:2 od Danske, a onda odigrali bez golova s Albanijom. Sa Švedskom su dva puta igrali 0:0, u Danskoj 1:1 i onda s tri pobjede u posljednje tri utakmice protiv Mađarske i Malte nekako dogurali do dva dodatna ogleda protiv BiH. Najveća zvijezda im je planetarno poznati Cristiano Ronaldo, vrijedan 94 milijuna eura i kapetan momčadi. Ovaj ponajbolji igrač na svijetu se ozlijedio na utakmici s Mađarskom, pa neće nastupiti protiv Bosne i Hercegovine. U obrani su tri igrača “Chelsea”, bek Bosingwa, Carvalho i Ferreira koji je u drugom planu kod Ancelottija. Tu su još i odlični branič “Porta” Bruno Alves i Pepe (porijeklom Brazilac), Ronaldov suigrač u “Realu”. U vezi imaju Dudu iz “Malage”, Deca, Nanija, Tiaga Mendesa, dok naprijed igraju Liedson (također Brazilac) iz “Sportinga”, napadač “Atletica” Simao Sambrosa, neuništivi Nuno Gomes, Edinho iz “Malage” te povremeni reprezentativac Hugo Almeida iz “Werdera”.

Trener svih trenera Ovdje još nešto moramo reći. Selektor Ćiro Blažević uspio je ukomponirati ekipu. Veliki broj Bosanaca nije odobravao njegov dolazak na mjesto selektora s obzirom na njegov odnos s Franjom Tuđmanom. Skeptičan je bio i potpisnik ovih redova. Sada su mnogi shvatili, a među njima i vaš novinar, da je bila dobra stvar što je Ćiro došao za selektora. Da li je obdaren srećom ili je čovjek stvarno veliki stručnjak, teško je reći, no činjenica je da je u svojoj karijeri znao iz ničega stvoriti nešto (prvak s “Dinamom”, spasio “Prištinu” od ispadanja iz prve savezne jugoslavenske lige 80-ih godina, treći u svijetu 1998. s Hrvatskom...). Doduše, imao je on i promašaja (možda nama najpoznatija debakl-avantura u “Hajduku” prije nekoliko godina), ali je fascinantna njegova prisutnost na ovim prostorima. Miroslava Ćiru Blaževića zovu trenerom svih trenera, pa iako je to malo pretjerano, moramo priznati da je ipak dobro što je ovaj Travničanin došao za selektora bosansko-hercegovačke reprezentacije. Za svoje protivnike Portugalce je rekao: “Treba biti realan i priznati da je Portugal favorit u ovom duelu, ali nogomet je igra u kojoj ne pobjeđuju uvijek favoriti. Portugalci u svojoj ekipi imaju mnogo veoma kvalitetnih igrača, ali u ovim kvalifikacijama nemaju zajedništvo i igru. Ja imam na raspolaganju ekipu koja je spremna pobijediti svakoga na svijetu. Možemo ih proći i kvalificirati se na Svjetsko prvenstvo.”

55

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Bošnjaci i bošnjačka politika na početku 21. stoljeća

Prijedlog za izradu nacionalnog programa Bošnjaka Prof. dr. Omer Ibrahimagić

56

J O U R N A L

Posljednja decenija XX stoljeća bila je sudbonosna za Bosnu i Hercegovinu. Događaji koji su se zbili u prvoj polovini te decenije bili su takvih razmjera koji se jednoj zemlji dešavaju jednom ili nijednom u 500 godina. Šansa koju joj je dala Evropa i Amerika da poslije pola milenija povrati svoju državnu nezavisnost i suverenost, koju je ona iskoristila, mogla ju je koštati njenog definitivnog nestanka ne samo kao države, nego i kao geopolitičkog pojma, kao i nestanka njoj najodanijeg jednog od tri njena naroda – Bošnjaka.

U tom vremenu kao analitičar tih događanja napisao sam tri knjige koje su nosile naslov “Bosna i Bošnjaci”. Prvoj je dodat podnaslov “Država i narod koji su trebali nestati”, druga je imala podnaslov “Između agresije i mira”, a treća podnaslov “Poslije Dejtona”. Ni poslije rata nisam prestao pisati o Bosni i Bošnjacima, ali i bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima, kao narodima i građanima i državljanima Bosne i Hercegovine, ali i Bosnom i Hercegovinom kao suverenom i nezavisnom državom, što je sve rezultiralo objavljivanjem novih desetak knjiga.

U susretima sa običnim ljudima u raznim prilikama koji su znali da pišem o Bosni i Bošnjacima ili su čitali i druge moje knjige tražili su od mene da napišem nešto što bi ličilo na nacionalni program Bošnjaka. Bio sam rezerviran prema tim prijedlozima znajući za neslavnu sudbinu nacionalnih programa Srba i Hrvata čiji su sadržaji završili u potocima krvi vlastitog naroda, kao i krvi Bosne i Bošnjaka koje su htjeli politički pokoriti za račun svojih velikodržavnih nacionalnih projekata.

U međuvremenu sam shvatio da se o Bosni i Bošnjacima i njihovoj miroljubivoj politici u svjetskoj političkoj i kulturnoj javnosti malo zna, a da istovremeno nisu prestala lobiranja u svjetskim centrima moći za Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku, kao i da su te ideje, iako retrogradne i štetne za Srbe i Hrvate, a posebno po-

gubne za Bošnjake koje one sataniziraju, još žive u političkim programima srpskih i hrvatskih ekstremista u Srbiji i Hrvatskoj, kao i u Republici Srpskoj i imaginarnoj zajednici “Herceg Bosni” unutar Bosne i Hercegovine. Kao najjači argument te domaće i strane političke snage protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka ističu činjenicu da su Bošnjaci po vjeri muslimani i time plaše Evropu i Svijet od opasnosti od islamskog terorizma bosanskih (bijelih) muslimana. Tako oni drže Bosnu i Hercegovinu pod stalnom sumnjom koja doprinosi stvaranju rezervi prema njoj u procesu integriranja u Evropsku uniju i NATO savez, a sumnje na Bošnjake pojedinačno iskazuju se uslovljavanjem njihovog ulaska u Evropu i Ameriku traženjem viza.

Tada sam shvatio da bi se izlaskom u evropsku i svjetsku političku i kulturnu javnost sa jednim nacionalnim programom Bošnjaka moglo pomoći da se te sumnje, ako ne definitivno otklone, ono bar bitno smanje. To prije što u njihovom stvarnom životu nacionalni interesi Bošnjaka korespondiraju evropskoj politici mira i razumijevanja među ljudima i narodima. Zatim da su u svemu kompatibilni sa evropskim standardima u pogledu poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda i demokratskim političkim uređenjem Bosne i Hercegovine.

Drugi, unutrašnji razlog, da se u javnost iziđe s nacionalnim programom Bošnjaka leži među samim Bošnjacima zbog nastajanja povremenih “kriza orijentacije”, koje su se javljale u prelomnim vremenima za njih i za Bosnu i Hercegovinu 1878., 1918., 1941. i 1992. godine, koje su skupo platili iseljavanjem, genocidom i prijetnjom nestanka i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

Ne pretendujući da sam napišem nacionalni program Bošnjaka, u ponuđenom tekstu sam skicirao šesnaest kratkih sadržaja koji bi mogli poslužiti kao model za izradu nacionalnog programa Bošnjaka.

Pri tome sam se rukovodio mišljenjem Abdulaha Sidrana: “Ništa što je dobro nama Bošnjacima, ne bi smjelo biti loše drugima. I nije logično, čak bi ono što bi njima bilo na štetu sigurno i nama bilo na štetu. To je suština Bosne i ja drukčije ne mogu stvari razumijevati”. Smatram da u sastavljanju nacionalnog programa Bošnjaka trebaju učestvovati sve relevantne organizacije i udruženja u kojima se okupljaju i djeluju Bošnjaci u zemlji i dijaspori. Stoga predlažem da Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca bude koordinator izrade nacionalnog programa Bošnjaka koji bi trebalo usvojiti na zasjedanju Bošnjačkog sabora kao vrhovnoj instituciji Bošnjaka u zemlji i dijaspori.

Završit ću ovu uvodnu napomenu riječima Alije Izetbegovića: “Naš cilj je Bosna slobodnih ljudi, Bosna u kojoj će se poštovati čovjek i njegova prava. Konceptu jednonacionalnih, jednovjerskih i jednostranačkih paradržava – kažem to u množini – mi suprotstavljamo naš koncept slobode i demokratske Bosne.” Ove riječi bi mogle biti moto nacionalnog programa Bošnjaka.

Identitet Bošnjaka Bošnjaci su potomci Bošnjana, autohtonog naroda iliro-slavenskog porijekla koji je nastanjivao srednjovjekovnu državu Bosnu. Bošnjani su pripadali različitim religijama toga vremena: Crkvi bosanskoj ili bosanskoj vjeri temeljenoj na manihejskom učenju koje su s ubjeđenjem oglašavali kao “pravu apostolsku vjeru” nazivajući se krstjanima, Katoličkoj crkvi i Pravoslavnoj crkvi. Što govori da Bosna prije dolaska Osmanlija nije bila ni srpska ni hrvatska zemlja nego bosanska zemlja njenih stanovnika Bošnjana triju navedenih vjera.

Osmanlije su ulaskom u Bosnu 1463. godine naziv naroda “Bošnjani” iz leksičkih razloga zamijenili nazivom “Bošnjaci” i donijeli novu vjeru islam. Bošnjaci

BOSANSKI BAROMETAR su također pripadali različitim religijama: muslimani, katolici i pravoslavni. U procesu svoga nacionalnog određenja u drugoj polovini XIX i prvoj polovini XX stoljeća Bošnjaci pravoslavci odredili su se kao Srbi, a Bošnjaci katolici kao Hrvati. Bošnjaci muslimani su, zbog zabrane da se imenuju svojim narodnim imenom, sve do Bošnjačkog sabora 1993. godine, da bi očuvali svoju vjeru islam, sebe određivali po svojoj vjeri, odupirući se tako agresivnoj politici njihovog nacionaliziranja u Srbe i Hrvate čija se kultura temeljila na pravoslavnoj i katoličkoj vjeri. Za čitavo to vrijeme Bošnjaci muslimani nisu nikada dovodili u pitanje svoj bošnjački etnički identitet i islamsku kulturu prožetu tradicijom i kulturom srednjevjekovne Bosne, bosanski jezik kao svoj maternji jezik i Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu.

Nacionalni simboli Bošnjaka su himna, zastava i grb Republike Bosne i Hercegovine iz perioda odbrane države i naroda 1992.-1995. godine od fizičkog uništenja. Bošnjaci će obilježavati 11. juli kao Dan sjećanja na genocid izvršen nad njima za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine.

Zajedničke vrijednosti Bošnjaka Država Bosna i Hercegovina je autentična (a ne vještačka) politička zajednica koju Bošnjaci smatraju svojom nacionalnom državom, neosporavajući pravo ni bosanskim Srbima, ni bosanskim Hrvatima, ni ostalim da je doživljavaju svojom ništa manje od Bošnjaka. Bošnjaci se Bosnom i Hercegovinom u njenim međunarodno-pravno priznatim granicama, sa državnim simbolima: zastavom, grbom i himnom, legitimiraju kao njeni građani i državljani u svojim odnosima s drugim osobama u svjetskoj zajednici država i naroda.

Bošnjaci će putem države Bosne i Hercegovine od Međunarodnog suda pravde u Hagu tražiti da se izlaz na more kod Sutorine, koji je odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine ostao u granicama Bosne i Hercegovine, vrati pod suverenitet Bosne i Hercegovine, s kojim je ona 1918. godine ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca,a pod neobjašnjivim okolnostima protuustavno i nezakonito od nje oduzet.

Bošnjaci će se putem institucija političkog sistema Bosne i Hercegovine zalagati da se u Neumu izgradi luka s kojom će željeznicom i auto-putem ekonomski biti povezani bosansko primorje, hercegovina, centralna Bosna i bosanska posavina i “brza cesta” koja će ekonomski

povezati zapadnu i srednju Bosnu sa bosanskim podrinjem.

Bošnjaci će se kroz institucije političkog sistema Bosne i Hercegovine zalagati da se Bosni i Hercegovini vrati njeno historijsko državno ime Bosna i prefiks republika. Nezavisnost i suverenost države Bosne i Hercegovine i nepovredivost njenih granica Bošnjaci smatraju trajnom vrijednošću svih njenih stanovnika koju će braniti zajedno s drugim bosanskim patriotima.

Kultura Bošnjaka kao autohtonog evropskog naroda baštini milenijski sedimentiranu predislamsku kulturu i tradiciju življenja na prostorima koje nastanjuju, kao što baštine i islamsku civilizaciju i kulturu koja je sa osmanskim osvajanjima pristigla na ova područja u 15. stoljeću i u duhovno-kulturnom smislu plodonosno se obogatila, ostajući otvorena pozitivnim uticajima zapadne civilizacije i kulture.

Bosanski jezik je specifičan izraz duhovnog bića bošnjačkog naroda u kome su sublimirane vrijednosti hiljadugodišnjeg historijskog sazrijevanja njihovog duhovnog, misaonog i jezičkog izraza koji je doprinio profiliranju zasebnog bošnjačkog kulturnog identiteta, različitog od susjednih Srba i Hrvata. Bošnjaci će se starati da bosanski jezik bude ravnopravno zastupljen u medijima, obrazovanju i administraciji sa hrvatskim i srpskim jezikom u Bosni i Hercegovini i dijaspori i priznat u svijetu.

Tolerancija Bošnjaka u prihvatanju drugog i drukčijeg kao sebi ravna, omogućila je hiljadugodišnje iskustvo života i suživota Bošnjana, odnosno Bošnjaka i savremenih Bosanaca, pripadnika različitih etničkih zajednica, vjera i kultura u jedinstvenoj političkoj zajednici (državi) Bosni i Hercegovini.

Demokratija pod kojom Bošnjaci podrazumjevaju stvarnu moć građana da oblikuju politiku i zakone na svim nivoima vlasti u državi i civilnom društvu Bosne i Hercegovine bit će predmet posebne brige u institucijama političkog sistema Bosne i Hercegovine.

Kultura rada. Bošnjaci rad razumijevaju ne kao teret koga treba odbaciti, već kao univerzalnu ljudsku vrijednost koja im da-

je mogućnost da budu cijenjeni i poštovani u svijetu. Bošnjaci se prema radu odnose kao prirodnoj ljudskoj potrebi kojim osiguravaju uslove za lični život i život svoje porodice, razvoj narodne zajednice i svoje države Bosne i Hercegovine, kao i ekonomsku neovisnost i političku slobodu.

Nacionalni prioriteti Bošnjaka

57

Nacionalni prioriteti Bošnjaka su: očuvati u vlasništvu grunt na zemlji; osigurati održivi povratak izbjeglih i raseljenih lica u svoje domove bez obzira na etničku pripadnost; stimulirati natalitet i materinstvo, kao i društvenu brigu o djeci; obrazovanje sve prispjele populacije i prihvatanje savremenih tehnologija i metoda u usvajanju znanja i naučnih dostignuća u svim oblastima ljudskog djelovanja; zapošljavanje koje će biti mjera uspjeha u ekonomiji i političkoj vlasti; osigurati svakom građaninu minimum socijalne sigurnosti koja će ga održati u dostojanstvu čovjeka, odnosno da se svakom pojedincu osigura osnovni izvor prihoda; osigurati visoke standarde zdravstvenih usluga i zaštite zdravlja; osigurati zaštitu kulturne i prirodne baštine i razvijati kulturne institucije kojim će Bošnjaci moći predstaviti svoj identitet u mnoštvu drugih kultura u Bosni i Hercegovini, Evropi i svijetu.

Za svaki od ovih prioriteta Bošnjaci u državnim i lokalnim organima vlasti, u nevladinim organizacijama i raznim fondacijama i udruženjima, kao i u javnim ustanovama zalagat će se da se ovi prioriteti urede odgovarajućim zakonima i drugim propisima i donesu akcioni programi.

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Životni resursi Bošnjaka Životni resursi Bošnjaka kao njihova uslova života i razvoja Bosne i Hercegovine su ljudi i znanje, kao i ekološki čisti zemlja, voda i vazduh. Prirodna prednost Bosne i Hercegovine jeste geofizička i klimatska raznolikost. Bošnjaci trebaju očuvati Bosnu i Hercegovinu kao ekološku državu u Evropi. Bošnjaci će ekonomski razvoj zemlje bazirati na ekološki čistim tehnologijama i uz primjenu rigoroznih mjera zaštite okoliša od zagađenja.

Prioriteti Bošnjaka u ekonomskom razvoju bit će proizvodnja zdrave hrane, turizam i razumna komercijalna eksploatacija zemlje, vode, šume, rudnih bogatstava i vazdušnog prostora.

Podrška porodici Bošnjaka

58

J O U R N A L

Porodica Bošnjaka je “gnijezdo” u kome najpotpunije ostvaruju svoju ljudsku radost i sreću i u kojoj djeca stiču prve predstave o životu i odnosima među ljudima. U historiji Bosne i Hercegovine skoro da nema porodice preko čijih leđa nije prošao barem jedan rat, sa svim užasima koje on sa sobom nosi. Posljednji rat 1992.1995. bio je jedan od najužasnijih u čitavoj bošnjačkoj historiji u kome je proveden genocid nad Bošnjacima, sa traumatskim posljedicama za nekoliko budućih generacija. Porodica u Bošnjaka je najzdravije mjesto za liječenje tih posljedica. Zato porodici treba podrška i države Bosne i Hercegovine i lokalnih vlasti, ali i niza nevladinih organizacija. Naročito je ta pomoć potrebna u liječenju opće socijalne patologije u našem društvu koja najviše pogađa porodicu, posebno mladi naraštaj.

Kao posljedica rata i tranzicije posebno je pogođena ekonomija što je izazvalo masovnu nezaposlenost i sve veće osiromašenje porodice i iseljavanje mladih iz zemlje u svijet bez izgleda na povratak.

Nijedna bošnjačka porodica ne smije ostati bez podrške društva u kome Bošnjaci žive u Bosni i Hercegovini i dijaspori.

Porodica je danas napadnuta korupcijom, kriminalom, prostitucijom, drogom, trgovinom ljudima, pedofilijom, nasiljem unutar porodice, posttraumatskim stresnim poremećajima i drugim manifestacijama od kojih boluje bh. društvo i njegovo okruženje. Kao posljedica rata i siromaštva porodici Bošnjaka treba svaka vrsta podrške. Zato je neophodno da se pored državne vlasti u pomoć porodici uključe različite nevladine organizacije humanitarnog i socijalnog karaktera, koje će porodici pomoći u stambenom zbrinja-

vanju, u školovanju djece, u ishrani, u liječenju teško oboljelih svojih najbližih, brige o napuštenoj djeci, djeci sa posebnim potrebama, mentalno retardiranim osobama, invalidnim osobama i sl.

Imućni Bošnjaci trebaju prednjačiti u obrazovanju privatnih ustanova i fondova, vakufa i zaklada, iz kojih će se planski i sistematski pomagati porodicama u socijalnoj nuždi u svim slučajevima kada pomoć države nije dovoljna.

Obrazovanje, nauka, kultura i Bošnjaci Spori proces poratne reintegracije bosansko-hercegovačkog društva i države neposredno se odražava na spori proces konsolidacije u svim društvenim oblastima kao što su nauka, obrazovanje, kultura, sport, zdravstvo i sistem socijalne zaštite. Svjedoci smo opstruiranja preuzimanja na državni budžet ranijih republičkih javnih ustanova iz oblasti kulture o čemu je javnost više upoznata.

Posebno apostrofiramo činjenicu da ni poslije deset godina od postizanja mirovnog sporazuma državni budžet Bosne i Hercegovine nije preuzeo finansiranje najviših naučnih, obrazovnih i kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini od neprocjenjivog značaja za obrazovanje, nauku i kulturu sva tri bosanska naroda: Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Kinoteka, univerziteti, naučni instituti i druge takve institucije.

Bošnjaci će se zalagati u institucijama političkog sistema da država Bosna i Hercegovina preuzme osnivačka prava na ovim institucijama u skladu sa obavezama koje proističu iz Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine.

daje. S druge strane, Bosna kao država konstituisala se od početka od pojma civitas, a ne po osnovi porijekla (gens, populus), kao nacija državljana, koja svoj identitet ne pronalazi u etničko-kulturnim zajedničkim obilježjima, nego u praksi građana. Državljanstvo je tako u skladu sa svojim pojmom već odavno bilo nezavisno od nacionalnog identiteta.

S obzirom da je Bosna oduvijek bila pluralističko društvo, ranije multikonfesionalno, a od kraja XIX stoljeća se počinje očitovati i kao multietničko, Ustav Bosne i Hercegovine treba da izražava formalni konsenzus. Državljani žele, naime, svoj zajednički život urediti u skladu s principima sa kojima se, budući da u podjednakoj mjeri izražavaju interes svakog pojedinog, mogu s punim opravdanjem složiti svi pojedinci. Takva jedna politička asocijacija građana struktuirana je putem odnosa recipročnog priznanja, u sklopu kojih svatko može očekivati da će od svih drugih biti respektiran kao slobodan i njima jednak čovjek. Polazeći od tog načela Bošnjaci se zalažu da u Bosni i Hercegovini svatko treba uživati trostruko priznanje: (1) mora mu se pružiti jednaka zaštita i jednako poštovanje u njegovom integritetu kao individuumu; (2) kao pripadniku etničke ili kulturne grupe i (3) kao građaninu, tj. kao članu političke zajednice (države). Te statuse treba ustavom i političkim sistemom Bosne i Hercegovine pravno oblikovati. Ovo iz razloga što se državljanstvom uređuje pripadnost osoba državnom narodu (Bosanci i Hercegovci) čija je egzistencija priznata međunarodnim pravom priznanjem Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države.

Pripadnost političkoj zajednici (državi) utemeljuje posebne dužnosti iza kojih se nalazi rodoljubiva identifikacija. Ta vrsta lojalnosti nadilazi smisao važenja institucionalno posredovanih pravnih dužnosti.

Država – državljanstvo i Bošnjaci Srbija i Hrvatska su nastale kao plemenske države. U Hrvatskoj je živio homogen katolički a u Srbiji homogen pravoslavni element. U Bosni su kroz cijelu njenu prošlost postojale tri vjere, ranije pravoslavna, katolička i bosanska vjera (maniheji), a poslije pravoslavna, katolička i islam.

Tako su Srbija i Hrvatska svoje države konstituisale po osnovi istorodne narodne zajednice nastale od pojma gens i populus, nasuprot pojma civitas, povezane porijeklom, geografski su integrirane putem naselja i susjedstva kao i kulturno putem zajedničkog jezika, običaja i pre-

Bogatstvo i Bošnjaci I prije dolaska Osmanlija u Bosnu u njoj je bila prisutna duhovna trojnost – katolici, pravoslavci i bosanski krstjani (bogumili). Otuda i odmjerenost u bosanskohercegovačkim političkim riječima i koracima. To ne treba smatrati slabošću, naprotiv, taj osjećaj osjetljivosti u javno izraženom mišljenju učvršćivalo je duh bosanstva i čvrstinu bosanskog društva koje je odbranilo Bosnu kao teritorijalnu i političku zajednicu od svih nasrtaja sa strane u više od hiljadu godina odkako se zna za ime Bosne. U Bosni se nikad nije živjelo drukčije nego zajedno. Ono što

BOSANSKI BAROMETAR jača “bosanstvo” jeste činjenica da je Bosna oduvijek bila otvorena i tolerantna politička zajednica za druge i drukčije, nasuprot “srpstvu” i “hrvatstvu” koji su zatvoreni za druge. Kako kaže Alija Isaković: “Dok Srbi srbuju, Hrvati hrvataju, Bosanci uopće nemaju takav glagol. Nemaju ni Bošnjaci, ni današnji Muslimani.

Naime, ne srbuje se zbog Srba nego zbog ne-Srba, hrvatuje se zbog ne-Hrvata.”

Bosanstvo je model još uvijek željenom evropejstvu. Bosanstvo je u milenijskom trajanju Bosne na djelu ostvareno evropejstvo u kome su u suživotu živjeli bosanski krstjani, katolici i pravoslavci, a kasnije i muslimani, a od početka XVI stoljeća su im se pridružili Jevreji sefardi protjerani iz Španije, koji su živjeli u toleranciji sa svima drugima, sa sinagogom pored džamija i crkava. Bošnjaci će ostati dosljedni takvoj tradiciji bosanstva i njegovati ga i ubuduće.

Bošnjaci su bez rezerve za povratak svih izbjeglih i raseljenih lica u svoje domove jer to osnažuje međusobno povjerenje i jača jedinstvo bosanskog društva i države i vraća bosanstvo na etnički očišćene prostore. Upravo radi očuvanja bosanstva podaci popisa stanovništva iz 1991. godine, zbog posljedica etničkog čišćenja, trebaju ostati trajna mjera uređena Ustavom BiH proporcionalne zastupljenosti Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih u organima državne i lokalne vlasti i strukturi zaposlenih u budžetskim ustanovama i organizacijama u Bosni i Hercegovini.

Kada Bosna i Hercegovina bude u Evropi neće se nitko poštapati svojom nacionalnošću nego znanjem i sposobnošću. Bošnjacima u Evropi neće smetati tuđe vjere i kulture, ni tuđi jezici. Oni su naučili živjeti s drugim i drukčijim u milenijskom trajanju Bosne.

Zajednička politička kultura Bošnjaci pod ljudskim i građanskim pravima podrazumijevaju jednakost svih ljudi pred zakonom, dakle mogućnost jednakih šansi. To nije moguće ostvariti svođenjem građanina na člana jedne, druge ili treće etničke zajednice, već podrazumijeva građanina kao subjekta političke zajednice (države). Otuda političko udruživanje u svrhu vršenja političke (državne) vlasti isključivo po etničkoj, a ne po političkoj pripadnosti, objektivno i subjektivno u etnički složenom društvu kao što je Bosna i Hercegovina dovodi u pitanje državno jedinstvo (teritorijalni integritet i državni suverenitet) Bosne i Hercegovine kao političke zajednice(države)

u kojoj svi građani trebaju imati jednaka prava i slobode koje garantira ustav i zakon Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci pod suverenim “državnim narodom” Bosne i Hercegovine podrazumijevaju sve Bosance i Hercegovce (državljane), bez obzira na njihovu etničku, kulturnu i vjersku pripadnost.

Bošnjaci će u svome političkom i stranačkom udruživanju preferirati opredjeljenje prema političkim opcijama koje neće biti etnički, nacionalno, nacionalistički i vjerski isključive. Bošnjaci će davati prednost udruživanju u političke stranke bez nacionalnog i vjerskog predznaka i zajedno sa svojim političkim istomišljenicima, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost, raditi za dobrobit svih građana i države Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci se zalažu da se u Bosni i Hercegovini kao multikulturnoj zajednici uspostavi takva politička kultura, unutar koje se mogu ukorijeniti osnovni stavovi ustava, u kom slučaju se ne mora oslanjati na etničko, jezično i kulturno porijeklo, koje bi bilo zajedničko svim državljanima (takvo iskustvo imaju multikulturne zajednice kao što su Švicarska, Belgija, Malezija i Sjedinjene Američke Države). Liberalna politička kultura državljanstvo predstavlja samo kao zajednički nazivnik ustavnog patriotizma, koji istovremeno izoštrava smisao za mnogostrukost i integritet različitih koegzistirajućih načina življenja multikulturne zajednice. Stoga bosansko državljanstvo nije ukorijenjeno u nacionalnom identitetu nekog od njenih naroda; ono, međutim, bez obzira na mnogostrukost različitih kulturnih načina življenja zahtijeva socijalizaciju svih državljana u jednoj zajedničkoj političkoj kulturi koja će isključiti stranačku, teritorijalnu i vjersku političku homogenizaciju bilo kog bosanskog naroda.

Strateški interesi Bošnjaka Svako vrijeme donosi različita strateška opredjeljenja Bošnjaka. U periodu 1992.-1995. strateški interes Bošnjaka bio je da se odbrani nezavisnost i suvere-

nost Bosne i Hercegovine i opstanak bošnjačkog naroda od istrebljivanja. Danas i za naredni period strateški interes Bošnjaka je ispunjavanje uslova da Bosna i Hercegovina bude primljena u Evroatlanski sistem sigurnosti (NATO) i u članstvo Evropske unije; da očuvaju strateško prijateljstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama stečeno u odbrani nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine; da država Bosna i Hercegovina nastavi saradnju sa Organizacijom islamske konferencije; da izgradi dobre susjedske odnose sa Srbijom, Crnom Gorom i Hrvatskom.

U Bosni i Hercegovini Bošnjaci će se zalagati za jednakopravnost sva tri naroda i razvijati tradiciju suživota ljudi sviju vjera kao državni brend prema kojem će se Bosna i Hercegovina prepoznavati u Evropi i svijetu.

Globalni poredak i Bošnjaci Globalni poredak Bošnjacima nije nepoznata stvar. S njim oni imaju loše iskustvo. Bošnjani su u srednjevjekovnoj Bosni preturili preko glave nekoliko krstaških ratova vođenih navodno u ime Svete Stolice da bi ih disciplinirali da budu bolji hrišćani nego što su, a u pozadini je bio pokušaj političkog pokoravanja Bosne od strane susjeda. Pad Bosne pod vlast Osmanlija takođe je bila posljedica globalne politike i odmjeravanja snaga između Osmanske imperije i kršćanske Evrope koju je Bosna platila privremenim gubljenjem državnosti i nezavisnosti. Rješavanje tzv. istočnog pitanja između tadašnjih evropskih velikih sila i Turske, ne pitajući Bošnjake, dovelo je Bosnu pod upravu Austro-Ugarske monarhije koja im je oduzela narodno ime i jezik. Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosanski muslimani su platili gubljenjem svoje ekonomske i političke moći i postali objektom nacionaliziranja u Srbe i Hrvate.

Za čitavo to vrijeme, pa i u toku Narodno-oslobodilačkog rata, i nakon obnove bosanske državnosti 1943. godine, sve do 1993. godine, nije im dozvoljena identifikacija sa njihovim narodnim imenom Bošnjaci, već su nominirani kao Muslimani sa velikim slovom “M” do 1945. godine do kad je trebalo ginuti u borbi za novi društveni poredak, a poslije su ih pisali malim slovom m i nacionalizirali u Srbe i Hrvate sve do 1968. kada im je ponovo dozvoljeno obilježje zasebnog naroda sa velikim slovom “M”, što velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti nisu nikada prihvatili.

Kada je Bosna i Hercegovina dobila međunarodno priznanje svoje suverenosti

59

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR

60

J O U R N A L

i nezavisnosti 1992. godine, ponovo je protiv nje pokrenuta agresija da bi bila podijeljena između Srbije, Crne Gore i Hrvatske, a muslimanski narod genocidom potpuno zatre. Opet u ime novog međunarodnog poretka koji je trebalo uspostaviti poslije rušenja komunističkih režima u istočnoj Evropi. Bosna i Hercegovina je u periodu od 1992.-1995. preživjela svu golgotu i svojom borbom opstala je kao nezavisna i suverena država; opstali su i Muslimani koji su tokom te borbe vratili svoje historijsko i narodno ime Bošnjaci i čvrsto se vezali za svoju zemlju Bosnu i njenu državno-pravnu tradiciju.

Bošnjacima je jasno da ni jedna zemlja ne može biti izolirana, pa ni Bosna i Hercegovina. Ne postoji način da jedna zemlja proizvede sve što joj je potrebno, kao i da njen politički sistem bude u toj mjeri nezavisan da kao zemlja ne bude uključena u međunarodni poredak, koji je danas doživio najveće razmjere međuzavisnosti kako ekonomskih tako i političkih odnosa što se zove globalni poredak.

Bošnjaci se ne slažu sa sadašnjim stanjem globalizacije koja donosi korist samo bogatim zemljama. Ako globalizacija znači svijet bez granica, Bošnjaci smatraju da se u tom slučaju to ne odnosi samo na kapital, robe i usluge, nego i na ljude, da slobodno ulaze i žive u bilo kojoj zemlji. U tom pogledu Bošnjaci su danas najizolovaniji narod, čak i u odnosu na svoje su-zemljake bosanske Srbe i bosanske Hrvate koji putem dvojnog državljanstva Hrvatske, Srbije i Crne Gore, lakše mogu prelaziti granice bez viza.

Današnju formulu globalizacije dale su bogate i snažne nacije, tako da njima daje najveće prednosti i najveći profit.

Dobrobit siromašnih zemalja nije im bila prvobitno na umu kada su podržavali ideju globalizacije. Da bi se obrnula stvar u korist siromašnih zemalja, Bošnjaci smatraju da je neophodno, kao što su bogati postali međusobno jedinstveni, da i siromašne zemlje postanu više jedinstvene i ujedinjene da otvore svoja tržišta u razvoju pod zajedničkim uslovima. Bosna i Hercegovina bi trebala destimulirati uvoz proizvoda koji dolaze iz zemalja koje u njoj ne investiraju i ne otvaraju nova radna mjesta i raznim mjerama sprječavaju izvoz bosanskih proizvoda.

Danas je Bosna i Hercegovina kao zemlja u tranziciji i poslije agresije na nju prinuđena na humanitarnu pomoć i finansijsku podršku međunarodnih finansijskih organizacija, što neke zemlje koje trguju s Bosnom i Hercegovinom to koriste i do-

prinose njenom spoljnotrgovinskom debalansu, a malo u njoj investiraju.

Historija se ponavlja u trgovini i međunarodnim odnosima. Sve više osvaja novi vid kolonizacije. Rezultat toga je ugnjetavanje siromašnih i slabih od strane bogatih i snažnih. Rezultat toga je eksploatacija resursa siromašnih u svrhu bogaćenja bogatih. Sadašnji proces globalizacije bi mogao povećati nepravdu i disparitet između bogatih i siromašnih.

Politička strana globalizacije je nešto izvjesnija. Ponovo nastaje epoha vladavine imperija, ali ovaj put dobrovoljno nastalih imperija. Zato je neophodno naše uključivanje u Evropsku uniju da bi Bosna i Hercegovina i Bošnjaci lakše preživjeli u zajednici s drugim evropskim državama i narodima u nastajućoj evropskoj imperiji. U njoj već danas postoje mehanizmi podrške ekonomski manje razvijenim zemljama iz budžeta Evropske unije. Bosna i Hercegovina u uslovima globalizacije samo u nadnacionalnom prostoru kao što je Evropska unija može ostvariti svoju moć i ulogu igrača.

Uključivanje Bosne i Hercegovine u evroatlanski sigurnosni sistem osigurat će Bosni i Hercegovini i Bošnjacima veću odbrambenu sigurnost uz manja vlastita izdvajanja sredstava za odbranu nego kada bi bili izvan tog sistema.

Bosna i Hercegovina i Bošnjaci ne smiju ostati izvan tokova današnjeg vremena koje karakteriše transnacionalizacija i kosmopolitizacija država. To Bosni i Hercegovini i Bošnjacima neće biti teško jer je Bosna i Hercegovina i dosada bila kosmopolitsko društvo, a Bošnjaci naučili živjeti s drugim i drukčijim.

Globalni terorizam i Bošnjaci U međunarodnom poretku na sceni je globalni terorizam. On je neposredna posljedica nepravde u međunarodnom globalnom poretku. Nepravična podjela svjetskog dohotka po glavi stanovnika između bogatih i siromašnih zemalja su podloga za globalni terorizam. Američke službene procjene govore “o godinama i godinama nasilja koje će uslijediti” bez perspektive da se ono umanji. “Današnja taktička pobjeda ne garantira sutrašnji strateški uspjeh”, konstatuje se u tim procjenama. Iskustvo je pokazalo da vojne akcije same po sebi nisu dovoljne. Dakle, realno je očekivati da cijeli svijet ulazi u historijsku epohu suživota sa terorizmom, kao patološkom bolešću svjetskog društva, baš kao što živi sa HIV/AIDS-om.

Kao što se epidemije te bolesti mogu ublažiti većim izdvajanjem sredstava na njiho-

vom suzbijanju, tako će trebati izvršiti i preraspodjelu svjetskog bogatstva u korist siromašnih zemalja da bi se svijet učinio pravičnijim i boljim i time smanjivali razlozi za terorizam.

Bošnjaci su preživjeli iskustvo terorizma koji je nad njima vršen u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.–1995. godine. Zahvaljujući svojoj civiliziranosti oni na sistemski terorizam nad njima nisu odgovarali svojim terorizmom. Oni su i tada bili svjesni da terorizam nema nacije ni vjere; da on ima međunarodni karakter i bezbožan je; on je po pravilu “slijep” i ne stradaju uvijek oni prema kome je on usmjeren, nego najčešće stradaju mase nevinih ljudi, žena i djece, gradovi i kulturni i vjerski spomenici.

Bošnjaci su mišljenja da se terorizmom ne mogu ostvariti uzvišeni ciljevi slobode i pravde, već samo svjesnim i aktivnim djelovanjem svjetske zajednice.

Sistemskim mjerama UN-a i organizacija u kojima najmoćnije i najbogatije zemlje svijeta odlučuju o preraspodjeli svjetskog dohotka može se poboljšavanjem položaja najsiromašnijih zemalja postepeno pobjeđivati i terorizam, kao i obrazovanjem najšire populacije mladih.

Na nepravde prema nama Bošnjacima mi ne smijemo odgovarati odmazdom i terorizmom. Svojim ponašanjem moramo osnažiti misao da je “Strpljenje oružje pobjede” (Pruščak). Zahvaljujući tome odbranili smo državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod od uništenja u periodu 1992.-1995. godine. Da bi pobijedili i druge nevolje sa kojima se susrećemo u reintegraciji države na putu Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO, Bošnjaci ne smiju biti teroristi, niti podržavati terorizam.

Državno uređenje i Bošnjaci Bosna odkako se zna za nju kao državu u srednjem vijeku bila je decentralizirano uređena prosta država. U srednjem vijeku znalo se za tzv. kraljevu zemlju i zemlje oblasnih gospodara koje su činile Bosnu, ali se državom upravljalo iz njene prijestonice. U osmanskom periodu Bosna je bila provincija (beglerbegluk) decentralizirana na sandžake. U vrijeme Austro-Ugarske Monarhije Bosna i Hercegovina je bila corpus separatum sa zemaljskom vladom, a raniji sandžaci su nazvani okruzima. U vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, austro-ugarski okruzi nazvani su oblastima. Ostao je neuspio pokušaj razbijanja historijskog teritorijalnog jedinstva Bosne i Hercegovine

BOSANSKI BAROMETAR podjelom na banovine 1929. i 1939. u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Bosna i Hercegovina je poslije obnove državnosti 1943. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata bila administrativno podijeljena prvo na okruge, a potom na oblasti, zatim na srezove, da bi je sticanje svoje nezavisnosti 6. aprila 1992. godine zateklo administrativno podijeljenu samo na općine.

Bosna i Hercegovina nikada u svojoj historiji nije bila administrativno i teritorijalno podijeljena na svoje tri etničke zajednice: Bošnjaka, Srba i Hrvata. Postojeću podjelu Bosne i Hercegovine danas na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, izvršenu “etničkim čišćenjem” i sprovedenim genocidom, Bošnjaci uzimaju kao privremenu nužnost nastalu kao posljedica agresije na nju u periodu 1992.-1995. godine koju će mijenjati u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i voljom sva tri njena naroda.

Bošnjaci smatraju da je cijela Bosna i Hercegovina svojina njenih građana, državljana, iz sva tri naroda, i da ni u jednom dijelu Bosne i Hercegovine ne može biti uspostavljena eksluzivna teritorija i vlast samo za jedan ili dva bosanska naroda, a da treći bude narod drugog reda.

Bošnjaci će se zalagati da Bosna i Hercegovina bude decentralizirana na regije po svojim geografskim, ekonomskim, saobraćajnim i kulturno-historijskim obilježjima, u kojima će sva tri naroda i manjine biti ravnopravni i da nacionalni i vjerski simboli ne mogu biti simboli entiteta, regija, gradova i općina, kao i javnih ustanova i državnih praznika.

Bošnjaci Crne Gore, Kosova i Sandžaka su konstitutivni narod Bošnjaci Crne Gore, Kosova i Sandžaka nisu dijaspora Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. U navedenim političkim i kulturnim entitetima Bošnjaci su autohtoni (konstitutivan) narod kao što su Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini.

U vrijeme vladavine bosanskog bana i kralja Tvrtka I današnji Sandžak i dijelovi Kosova bili su u sastavu srednjevjekovne bosanske države. Nakon dolaska Osmanlija na Kosovo, u Sandžak i Crnu Goru domaće stanovništvo, koje je prihvatilo islam kao svoju novu vjeru, sticajem historijskih okolnosti nacionalno se odredilo kao Bošnjaci, po osnovi svoje nove vjere, kao što su se u Bosni i Hercegovini pravoslavci Bošnjaci nacionalno odredili kao Srbi, a katolici Bošnjaci kao Hrvati.

Bošnjaci tog područja su svojim korije-

nom i porijeklom vezani za te zemlje kao svoje matične domovine u kojim imaju puno pravo prema evropskim standardima o ljudskim i građanskim pravima sebe smatrati konstitutivnim narodom u Crnoj Gori, Sandžaku i na Kosovu neovisno od toga u kolikom su broju.

Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine putem državnih institucija Bosne i Hercegovine, kao i dijaspore zalagat će se neposredno i posredstvom evropskih institucija i UN-a da Bošnjaci u tim zemljama to svoje pravo konstitutivnosti ostvare i u praksi.

Dijaspora Bošnjaka i dijaspore Bosne i Hercegovine Bošnjaci su danas više nego ikada u svojoj historiji rasuti po cijelom svijetu.

Prema nekim procjenama ima ih više u svijetu nego u Bosni. Bošnjaci, bilo gdje da su nastanjeni u svijetu i zemlji, trebaju predstavljati jednu nerazdvojnu cjelinu bošnjačkog naroda da bi se čuo jedinstven glas naroda (vox populi).

Bošnjaci u dijaspori imaju dvije domovine: “domovinu zakona” i “domovinu srca”. Domovina zakona je država koja ih je primila, iako strance, u svoje državljanstvo i u kojoj su se Bošnjaci stalno nastanili i kao građani dotične države prema njenim zakonima imaju svoja prava i dužnosti. Domovina srca je Bosna i Hercegovina i zemlje u kojima su Bošnjaci autohton narod, zemlje njihovog porijekla i zavičaja u kome se nalaze mezari njihovih predaka, a nerijetko napuštena i zapuštena zemlja i druga imovina koju su ostavili bez staranja i održavanja.

S obzirom da Bosna i Hercegovina nije jednonacionalna država, odnosno država samo Bošnjaka, već i bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, postoji i dijaspora Bosne i Hercegovine kao države. Zato bi država trebala osnovati jednu upravnu organizaciju, koja će biti institucionalna veza između Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori i države Bosne i Hercegovine i realizirati zajedničke projekte na obostranu korist.

Bošnjačka dijaspora i Bošnjaci u zemlji trebaju razvijati mrežu nevladinih organizacija, udruženja, vakufa i zaklada putem kojih će ostvarivati svoje interese i potrebe koje im država ne može osigurati.

Da bi se ostvarila ta interakcija između Bošnjaka u zemlji i Bošnjaka u dijspori neophodno je da organizacije bošnjačke dijaspore otvore svoje stalne kancelarije (urede) u zemlji svoga porijekla koje će koordinirati svoje programske aktivnosti u pravcu državne vlasti na svim nivoima i nevladinim organizacijama Bošnjaka u

zemlji, od humanitarnih do proizvodnih i razvojnih projekata.

Bošnjaci u “domovini zakona” imaju dužnost da u njoj lobiraju za dobrobit svojih sunarodnika bilo gdje da se nalaze u svijetu, a posebno za dobrobit svoje “domovine srca” i doprinose njenom razvoju i napretku.

Bošnjački sabor U Deklaraciji Bošnjačkog sabora održanog 27. i 28. septembra 1993. godine deklarirana je obaveza institucionaliziranja Bošnjačkog sabora: “Da bi smo produžili i produbili započeti posao potvrđivanja vlastitog narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u svijetu u kojem živimo i afirmacije njegovih nacionalnih i državnih institucija, odlučujemo da Bošnjački sabor i ubuduće radi.

Sabor će biti mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštovanju različitih uvjerenja i uz maskimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države, i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije.” Bošnjački sabor će biti forma kroz koju se njeguje tradicionalni interes Bošnjaka i njihovih institucija za uzajamnošću, solidarnošću i odgovornošću za svoju sudbinu, za očuvanje političkog, kulturnog i vjerskog identiteta naroda i njegovog jedinstva, za afirmaciju i jačanje države Bosne i Hercegovine, naročito za osiguranje njenog teritorijalnog integriteta, suvereniteta, političke nezavisnosti i međunarodnopravnog subjektiviteta.

Ratno iskustvo u radu Bošnjačkog sabora nagovjestilo je sastav i metodologiju rada Bošnjačkog sabora. Bošnjački sabor bi činili predstavnici svih bošnjačkih organizacija i udruženja u zemlji i inostranstvu koji iskažu interes da budu uključeni u rad Bošnjačkog sabora i svi bošnjački izabrani funkcioneri u državnoj vlasti; kao i Rijaset i Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca koje ima iskustvo u sazivanju dva ranija sabora Bošnjaka trebalo bi biti nosilac aktivnosti u institucionalizaciji Bošnjačkog sabora. Bošnjački sabor bi imao svoj statut u kome će se urediti njegova organizacija, sastav, organi i način funkcioniranja.

Na prvom narednom Bošnjačkom saboru neophodno je pored njegove institucionalizacije usvojiti i Nacionalni program Bošnjaka.

Objavljeno u knjizi: “Politički sistem Bosne i Hercegovine”, autora Suada Kurtčehajića i Omera Ibrahimagića, 2007. Sarajevo.

61

J O U R N A L

IZ SVIJETA Aktivna diplomacija u svijetu

Sukobi pomirenja i predrasuda Češka prihvatila Lisabonski ugovor, Armenija i Turska stvaraju nove odnose, a Izrael ne priznaje Izvještaj UNHCR-a o kršenju ljudskih prava u toku rata s Palestincima.

Edis Felić

62

“Lisabonski ugovor otišao je predaleko da bi ga se moglo blokirati”, rekao je sredinom listopada češki predsjednik Vaclav Klaus, jedini preostali čelnik neke od zemalja članica EU-a, koji bi trebao potpisati taj reformski dokument EU-a kako bi on stupio na snagu. Na taj je način najavio da će uskoro potpisati samo da se ispoštuju procedure, odnosno da češki Ustavni sud formalno potvrdi da je Sporazum u skladu s Ustavom. No, prije toga taj tvrdokorni euroskeptik šokirao je ostalih 26 članica Unije zahtjevajući da se Češku izuzme iz Povelje o temeljnim pravima, koja je dio Lisabonskog ugovora. Time je želio zaštititi Prag od mogućih zahtjeva za odštetom sudetskih Nijemaca zbog dekreta tadašnjeg čehoslovačkog predsjednika Eduarda Beneša, kojim je ozakonjeno njihovo protjerivanje iz Češke nakon Drugog svjetskog rata. Zatražio je to po uzoru na Poljsku i Irsku.

Potpisujem, ali se ne slažem

J O U R N A L

To je izazvalo bojazan da bi takve promjene zahtjevale nove pregovore i procese ratifikacije u zemljama članicama EU-a, što bi bio izuzetno težak zadatak jer je proces usvajanja ugovora završen u ostalih 26 zemalja članica. Klaus je, međutim, dao do znanja da to nije njegov cilj. “Nikada nisam rekao kako se moja primjedba mora ratificirati u svim zemljama članicama, ponovno i zajedno s cijelim Lisabonskim ugovorom. Slično tomu, nikada nisam rekao da jamstva koja je Europsko vijeće dalo Irskoj meni ne bi bila dovoljna”, izjavio je Klaus.

Dodao je da, kao i u irskom slučaju, takva jamstva ne bi stupila na snagu sve do ratifikacije sljedećeg ugovora EU-a u zemljama članicama - a to bi trebao biti ugovor o pristupu Hrvatske Uniji. Klaus je također odbacio nagađanja da ugovor ne želi potpisati do izbora u Velikoj Britaniji kako bi oporbeni konzervativci, očekivani pobjednici izbora, raspisali referendum i odbacili Lisabonski ugovor.

“Neću i ne želim čekati britanske izbore

Vaclav Klaus jer bi u tom slučaju oni trebali biti održani idućih dana ili tjedana”, rekao je Klaus.

Klausovi zahtjevi glasno su odjeknuli među biračima u Češkoj, u kojoj još uvijek postoje određena uznemirenost zbog posljedica protjerivanja tri milijuna sudetskih Nijemaca. Zbog toga je i postignut dogovor između 27 zemalja članica da neće biti izravna ili neizravna ukaza na Benešove dekrete, zbog kojih je današnja Češka mogla biti suočena sa sudskim parnicama zbog zahtjeva za povratom imovine oduzete sudetskim Nijemcima. “Smatram da smo postigli najbolji rezultat i više ničim neću uvjetovati potpisivanje Lisabonskog sporazuma. Sa zadovoljstvom prihvaćam odluku EU-ova summita kojom Češka dobiva važno izuzeće iz Lisabonskog sporazuma. Ne smatram da je Lisabonski ugovor dobar za Europu, za slobodu Europe ili Češke, no, vlak je već prebrzo i predaleko otišao da ga nije moguće zaustaviti ili okrenuti u drugom smjeru, bez obzira koliko mi to željeli”, zaključio je Klaus posljednjeg dana listopada.

U međuvremenu je Ustavni sud ocijenio da je taj ugovor u skladu s češkim Ustavom. Klaus je na konferenciji za novinare objavio da je potpisao Lisabonski ugovor. “Čekao sam ustavnu odluku i poštujem je, premda je uopće ne odobravam, jer se Ugo-

vorom želi stvoriti europska superdržava koja će nacionalnim državama oduzeti suverenitet. Stupanjem na snagu lisabonskog ugovora Češka prestaje biti suverena država”, istaknuo je. Njegovim potpisom napokon su dovršeni gotovo desetogodišnji napori u EU na reformi institucija.Taj ugovor stupa na snagu najvjerojatnije u prosincu.

Lisabonski ugovor uvodi instituciju predsjednika Europskog vijeća i visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, de facto ministra vanjskih poslova EU-a, povećava broj područja u kojima se umjesto jednoglasno odlučuje kvalificiranom većinom, povećava ovlasti nacionalnih parlamenata koji će moći usporiti ili zaustaviti donošenje odluka, daje međunarodnopravnu osobnost Europskoj uniji, te omogućuje istupanje iz članstva EU-a.

Novi kurs turske diplomacije Odnosi između Turske i Armenije, opterećeni još iz sumraka Osmanlijskog carstva krajem Prvog svjetskog rata, konačno su ušli u novu fazu. To se može zahvaliti naporima dviju država, ali i međunarodnim posrednicima SAD-u i Rusiji. Da se stvari miču mogao je pokazati već posjet turskog predsjednika Abdullah Güla koji je stigao u glavni grad Armenije Erevan već početkom rujna. Ocijenjen je od strane komentatora kao povijesni posjet koji stvara početak ublažavanja zategnutih odnosa dviju zemalja. Brojni pripadnici snaga sigurnosti osiguravali su aerodrom “Zvartnots” na kojem je Güla dočekala manja skupina prosvjednika, a bile su zatvorene i glavne ceste kojima je od aerodroma Gül stigao na sastanak s armenskim predsjednikom Sergeom Sarkisianom. Inače, za ovaj posjet iskorištena je kvalifikacijska nogometna utakmica za Svjetsko prvenstvo 2010. između Armenije i Turske koja se igrala tog dana, pa su nakon sastanka dvojica predsjednika otišli zajedno bodriti svoje reprezentacije. Čini se da je odabran dobar momenat da se u sportskom raspoloženju porazgovara o svim otvorenim pitanjima između dvije zemlje. Gülov

IZ SVIJETA posjet prvi je posjet turskoga šefa države Armeniji od 1991. godine, kada je s raspadom Sovjetskog Saveza Armenija stekla nezavisnost.

Analitičari su ocijenili da će ovaj povijesni posjet Erevanu omogućiti Ankari da utvrdi svoj položaj nezaobilaznog sugovornika u vođenju regionalnih kriza, s obzirom da je Turska zauzela položaj regionalnog posrednika. Naime, nekoliko posljednjih mjeseci turska diplomacija sve češće posreduje između susjednih zemalja, Sirije i Izraela, a u Turskoj se vode i pregovori tih dviju zemalja, kao i između Irana i zapadnih sila o pitanju iranskog nuklearnog programa.

Nakon što su se početkom kolovoza Gruzija i Rusija vojno sukobile oko nadzora nad Južnom Osetijom, Ankara je ponovno ponudila svoje usluge i predložila osnivanje Foruma suradnje za Kavkaz s ciljem uspostave regionalne stabilnosti. Stručnjaci za međunarodne odnose naglašavaju da, kako bi opstala kao vjerodostojna mirovna snaga, Turska mora početi proces normalizacije s Armenijom, jednom od posljednjih zemalja s kojom postoje napetosti. Velikoj zemlji poput Turske, smatraju oni, sa 70 milijuna stanovnika ne treba Armenija. Kako je to posljednja zemlja s kojom ona nije riješila sporove, prva je etapa uspostava dijaloga.

“Turska ne može dopustiti da je vide kao zemlju u sukobu s malim zemljama što je okružuju”, izjavio je za AFP Beril Dedeoglu, profesor za međunarodne od nose na sveučilištu Galatasaray.

Kako rekosmo, ovaj sukob traje još od sumraka Osmanskog carstva, no radikalniji potez u novije doba bio je prekid diplomatskih odnosa od strane Turske koja je prosvjedovala zbog armenskog nadzora pokrajine Nagorno-Karabah, zbog koje je Armenija devedesetih ratovala s turskim saveznikom Azerbajdžanom. Turska i Armenija u sporu su i zbog pitanja jesu li Armenci, koje su pobili otomanski Turci tokom Prvoga svjetskog rata, bili žrtve genocida. Armenija želi da Turska prizna, kako ga naziva, sustavan genocid Armenaca. Turska odlučno niječe te optužbe i tvrdi da su u borbama ginuli i kršćanski Armenci i muslimanski Turci.

No, iako su ta pitanja ostala i dalje sporna, Turska i Armenija našle su snage za novi iskorak. U prvoj polovici kolovoza dvije su se zemlje dogovorile o normalizaciji odnosa i uspostavi diplomatskih veza. Do dogovora je došlo nakon nekoliko mjeseci pregovora koji su se odvijali u Švicarskoj pod američkim pokroviteljstvom. Ministri vanjskih poslova Turske i Armenije – Ahmet Davutoglu i Eduard Nalbandian u Zürichu su potpisali sporazum o normaliza-

ciji odnosa. Njime završava gotovo stoljetno neprijateljstvo između dviju zemalja.

Dvije zemlje su se obvezale uspostaviti diplomatske veze. Potpisivanje je kasnilo gotovo tri sata jer su Armenci imali primjedbe na izjave koje su potpisnici trebali dati nakon samog potpisivanja. Potpisivanju sporazuma kumovali su američka državna tajnica Hillary Clinton, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, visoki povjerenik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Javier Solana i francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner.

Sporazum, kojemu se žestoko protive nacionalisti na obje strane, moraju ratificirati parlamenti obiju zemalja. U glavnom armenskom gradu Erevanu uoči povijesnog potpisivanja sporazuma u Zürichu, tisuće su ljudi na čelu s armenskom oporbom održalo prosvjede na kojima je ponovljeno da se Turska još nije jasno odredila o masovnom pokolju iz 1915. godine. Oni su tražili da Ankara, prije nego što otvori granice, prizna genocid koji je počinila u Prvom svjetskom ratu, kad su obje zemlje bile dio Otomanskog Carstva. Tvrde da je ubijeno milijun i pol Armenaca, no Turska to negira braneći se da je taj broj mnogostruko manji.

Uprkos tome stvari su krenule željenim tokom, pa je tjedan dana nakon što je otvorila put za novo razdoblje u diplomatskim odnosima, Armenija podržala napore Turske za pridruživanje Europskoj uniji. “Imamo interes u tome kako bi, preko Ankare, i mi mogli uspostaviti tješnje veze s Europskom unijom”, izjavio je armenski predsjednik Sargsjan. On se također založio za otvaranje granice između Turske i Armenije. “U modernom svijetu zatvorene granice sprječavaju prirodni ekonomski proces”, zaključio je armenski predsjednik.

Rezolucija protiv Izraela Protekli mjesec UN-ov Savjet za ljudska prava (UNHCR) u Ženevi raspravljao je o spornom Goldstoneovom izvještaju koji bi, kako tvrde Izraelci, mogao ugroziti mirovni proces na Srednjem istoku. Izvještaj je napisao južnoafrički sudac Richard Goldstone, inače bivši glavni tužilac Haaškog tribunala za zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), koji je predvodio peteročlanu Nezavisnu istražnu komisiju koja je potvrdila kršenje ljudskih prava u vrijeme 22-dnevnog napada izraelskih snaga na Gazu krajem prošle godine. UN-ovo vijeće za ljudska prava optužilo je u rezoluciji Izrael za cenzuru, istovremeno podupirući izvješće južnoafričkog pravnika Richarda Goldstonea u kojem se osuđuju izraelske i Hamasove akcije u ratu u Gazi u prosincu

prošle i siječnju ove godine. Iako je komisija optužila i Izrael i Hamas za teška dijela kršenja Ženevske konvencije, puno je gore prošao Izrael čiji su zločini opisani u čak 30 od 31 poglavlja, što je uostalom i razumljivo kad se zna da je u ta tri tjedna stradalo više od 1.400 Palestinaca, a samo 13 izraelskih vojnika i građana.

Izrael odbija Goldstoneov izvještaj za koji tvrdi da je pristran. Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, Navi Pillay podržala je na raspravi izvještaj i pozvala obje strane da istraže navodne zločine. “Kultura nekažnjavanja i dalje prevladava na okupiranim područjima i u Izraelu”, izjavila je Pillay i pozvala na nepristranu, nezavisnu, brzu i učinkovitu istragu kršenju ljudskih prava. Izraelski veleposlanik u UN-u, Aharon Leshno Yaar, rekao je da bi usvajanje spornog izvještaja bila nagrada teroru.

“Ovakvom rezolucijom poslali bi jasnu poruku svim teroristima. Ona znači da je dopušten način ratovanja kakvim se služi Hamas u Gazi i da su zemlje spriječene adekvatno odgovoriti”, rekao je Yaar.

Rasprava u Ženevi događa se na poticaj Palestinaca koji su, zanimljivo, nedavno zahtijevali odlaganje razmatranja izvještaja do sljedeće sjednice u 2010. godini.

Bila je to odluka predsjednika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa, koji je očito popustio pritisku Amerikanaca kako ne bi ugrozio nastavak mirovnih pregovora. No, tu njegovu odluku Palestinci nisu pozdravili. Dapače, ona je izazvala konsternaciju u njihovim redovima pa su tako izbili prosvjedi, ne samo u Gazi već i na Zapadnoj obali. Optužen je za izdaju i kolaboraciju s Izraelom, povukao je prvotnu odluku i pozvao na novo razmatranje.

Ipak, ugled mu je opasno poljuljan, pa tako neki zapadni mediji pišu kako Palestinci traže novog predsjednika koji bi mogao ujediniti Fatah i Hamas.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu obećao je dugu diplomatsku borbu kako bi “oduzeo legitimnost” UN-ovim optužbama da je Izrael počinio ratne zločine u pojasu Gaze. “Izrael mora oduzeti legitimnost oduzimanju legitimnosti”, rekao je Netanyahu. Dodao je da to neće trajati samo tjedan ili dva, nego vjerojatno godine.

Dvadest pet država, uključujući Kinu i Rusiju, poduprlo je rezoluciju prihvaćenu na sastanku vijeća u Ženevi, dok je šest država, uključujući i SAD, glasovalo protiv, tvrdeći da je rezolucija jednostrana. Rezolucija je poduprla Goldstoneovu preporuku da se pitanje ratnih zločina prenese na UN-ovo Vijeće sigurnosti, ne provedu li strane uvjerljivu unutarnju istragu u roku od šest mjeseci.

63

J O U R N A L

KULTURA Umjetnost u službi ideologije

Balkanski kraljevi burleske Ako izuzmemo skutonošce srbijanske političke elite, balkanska ideološka matrica je danas prijemčiva i drugdje, najprije u Bosni, koja je oduvijek bila (i ostala) duhovna kolonija susjednih retrooligarhija.

Amel Suljović

64

J O U R N A L

Svjedoci smo različitih, “ponekad nerazumljivih” političko-ideoloških izleta balkanskih umjetnika čiju pozadinu ne poznajemo, čije indirektne, nepoznate nevidljive aktere koji su utjecali na njih također ne znamo. No, njihov “angažman” u revidiranju stajališta naših suvremenika je nemjerljiv, presudan. Dakako, najviše nas diraju različiti ideološki lamenti umjetnika iz naše sredine. Tako je primjer reditelja Emira Kusturice već gotovo dva desetljeća mistificiran, u mjeri koja je zasjenila stvarne razloge, poetiku datog balkanskog ideološkog obrasca u koji je i on zaveden. Zapravo, namjera ovoga teksta je da ukaže na svu opasnost koju taj ideološki obrazac nosi sa sobom, na njegove različite, naizgled potpuno dijametralne polazne tačke, ali na suštinski identičnu, antologijsku pogubnost koju ima kada se dovede u kontekst umjetnosti. Umjetnici u kontroverznim ideološkim (političkim) okvirima, bez konotiranja kako su tu dospijeli, tema su ovoga teksta. U nedostatku prostora, pozabaviti ćemo se samo najznačajnijima koji su svojevrsna ušća za manje poznate sudbine; no matrica je gotovo identična. Dakako, vrijedi osvjetliti još jednu činjenicu, ideološki/politički izleti velikih umjetnika u malim kulturama su nesagledivi, u mjeri da trajno mogu poremetiti odnose u toj mikro-(kulturološkoj) sredini.

Takve opasnosti nisu lišene ni veće kulture (sjetimo se primjera Knuta Hamsuna, Ezre Pounda, od skorijih Handkea, Limonova, Chomskog ili Kundere) no Balkan, koji je sinteza malih, međusobno uvjetovanih (političkih) kultura, poseban je specifikum. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je 20. stoljeće u kulturnoj historiji Balkana obilježilo stalno revidiranje tog odnosa s jednim uvjetom – inzistiranjem na matrici, na suštini, koja je, ako je primjenimo na kulturološki mikroprostor BiH, ostala ista i nepromjenjiva. Od vremena s početka stolje-

Paradoks (sumnjivih) opredjeljenja

Emir Kusturica ća, kada je, u nemilosti rodbine i komšija, u malom zavejanom bosanskom selu umirao pjesnik Avdo Karabegović – Hasanbegov, jer se prethodno (javno) deklarirao kao Srbin i srpski pesnik, pa sve do danas, kada je pominjani Kusturica odlučio (obredno) promijeniti vlastiti identitet, na (jednako zavejanoj) Mokroj Gori, balkanska ideološka/politička matrica jednako je bila pogubna za umjetnike. Jesu li Hasanbegovićev i Kusturičin primjer usamljeni? Nisu, naprotiv. Na primjerima Meše Selimovića, Iva Andrića, Miroslava Krleže, Envera Čolakovića, Miloša Crnjanskog, Skendera Kulenovića ili Hasana Kikića, možemo primjeniti obrise iste matrice, istoga postulata koji je u živote velikih, možda i najvećih umjetnika balkanskih prostora unosio pometnju koja je, na kraju, trajno obilježila - i njih, ali i djelo.

Često postavljano pitanje, u posttranzicijskoj bosanskoj stvarnosti, koje je (donekle) demistificirao crnogorski književnik Andrej Nikolaidis, u tekstu “Dželatov šegrt”, jeste – što je zapravo ponukalo Kusturicu da izađe “iz konteksta svoje dotadašnje poetike” i zagazi u srpski ideološki/politički mulj? Nikolaidis se nije bavio političkom historijom, njegovi interesi ne sežu dalje od vlastitoga sjećanja, tako da njegov tekst nije ni mogao ponuditi takav odgovor. Ali se u samome naslovu impliciraju korisne osnove za takvo što. Kusturica je bio (i jeste) šegrt, ali ne konteksta koji Nikolaidis navodi, već daleko složenijeg procesa koji traje čitavo 20. stoljeće. Kusturica je šegrt ideološke matrice koju ćemo najvjernije objasniti na primjerima ljudi čijim se je opredjeljenjima ovaj redatelj usmjeravao, koje je bezuvjetno pratio, čak i u trenucima kada bi iole obazrivija analiza ukazala na katastrofalne domete takve odluke. Dvojica vjerojatno najkompleksnijih umjetnika, Meša Selimović i Ivo Andrić, ključni su akteri teze koju smo postavili u ovom tekstu. U prilikama koje nisu bile ratne, ali su uveliko mirisale na nesreću koja će uslijediti, Selimović je donekle šokirao tadašnju javnost pismom koje je upustio stalnom savjetu SANU-a. 3. novembra 1976. godine Selimović u pismu kaže: “Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. (…) Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. (…) Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim

KULTURA zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.”

Je li “grijeh” Avde Karabegovića – Hasanbegova veći od “grijeha” Meše Selimovića? Nije, naprotiv, mladome pjesniku iz “tamnovilajetske” Bosne s početka stoljeća mogla su se oprostiti “svetla prestolnice”. No Selimović je svoje opredjeljenje izrekao u poznoj starosti. Je li Selimovićev ideološki ruko-ljub SANUu na kraju imao dalekosežnije posljednice? Jeste. Jedini koji ga se usudio komentirati, i jedini bošnjačko-muslimanski umjetnik koji je umjesto tanke pertle (sa ulaštenih cipela) imao kičmu, je Alija Isaković. “Ironično je”, kaže Isaković, “što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom.” Selimović je zasigurno primjer paradoksa (sumnjivog) ideološkog opredjeljenja, koji će nedugo poslije biti nerijetko korišten, od strane srpske nacionalističke politike.

Jednako je zanimljivo da je Selimovićemo pismo SANU-u upućeno nedugo nakon objavljivanja djela “Sa Ivom Andrićem” autora Ljube Jandrića. U jednom od poglavlja, autor opisuje susret Meše Selimovića, njegove supruge te Andrića i njega, u stanu Selimovićevih, u Sarajevu.

Svoju odluku da će preseliti u Beograd, autor “Derviša i smrti” , potkrijepio je riječima: “Nigdje nema gluposti kao u Bosni.” Na Andrićevu sugestiju da i Beograd zna biti hladan prema pridošlicama, Selimović je kratko odmahnuo rukom.

Selimović je 1971. i trajno prešao u Beograd, umirući kao veliki srpski pisac, čiji su životni uzori bili Vuk i Njegoš, ali ne i Bašeskija, od kojega je “posudio” značajan dio “Ljetopisa”. Na žalost, nemamo dovoljno prostora, baciti nešto svjetla i na autorove (sumnjive) lamente iz romana “Derviš i smrt”, koje se tiču njegove porodične tragedije. Je li moguće da je Kusturica samo nešto prostiji ideološki eklektik, po uzoru na Mehmeda (Mešu) Selimovića? Moguće je.

tako i pedanteriju zagrebačkog ustaškog miljea, u koji ga je strpljivo pokušao uvući književnik (ustaški ministar) Mile Budak. U izvještajima komunističkih ilegalaca iz Zagreba nerijetko se moglo pročitati; “dok naši drugovi marljivo rade na regrutiranju novih aktivista, gospodin Krleža sjedi na terasi kod grofice Drašković i igra šah”. No, pobjedom komunista, Krleža se zakratko, smrću njegovog zaštitnika Krešimira Vranešića, našao u opasnosti, no spasilo ga je prijeratno prijateljstvo s Titom. Nove socijalistike aspiracije neće ga spriječiti da još jednom promijeni (ideološka) uvjerenja, te se u vrijeme Hrvatskoga proljeća zauzme za Franju Tuđmana, kojemu je nakon njegove intervencije smanjena zatvorska kazna.

Od svih balkanskih umjetnika kojima je (ne)svjesno usađena data ideološka matrica, jedno se ime izdvaja, u mjeri da zahtijeva prednost i zasebnu analizu. Ivo Andrić je vjerovatno najkontroverzniji umjetnik sa ovih prostora. Do danas se (ako isključimo fabrikate) ne zna gdje je rođen, ni tko mu je bio otac. Još kontraverzniji je njegov odnos sa majkom, čiji odlazak iz Travnika s dvogodišnjim djetetom, u to vrijeme, podsjeća na bijeg.

Tačnije, Andrić odlazi kod imućnijih rođaka u Višegrad, dok majka nastavlja živjeti sama. Prelazak u Sarajevo, odredit će i njegove prve ideološke nalogodavce.

Stipendista je hrvatskog “Napretka” i štićenik Tugomira Alaupovića, budućeg ministra, koji će ga 1919. nakon Andrićeve robije/internacije, prvotno zaposliti u Ministarstvu vjera, a potom odaslati u svijet diplomacije. No već 1924. Andrić

Nobelovac koji je (olako) mijenjao uvjerenja Miroslav Krleža je do početka Drugog svjetskog rata bio opredjeljeni jugounitarist; dosljednost je išla do mjere da je pisao (i govorio) ekavicu. Taj ideološki “modni detalj” je mladog pjesnika iz Drinovaca A. B. Šimića učinio sabratom Avdi Karabegoviću – Hasanbegovu. Šimić je umro u velikoj bjedi, na uštrb imućnog oca koji nije želio da ga vidi. No, Krleža je preživio, kako prolaznu jugonostalgiju,

Mehmed Meša Selimović

će, primjećen od strane Aleksandra Belića, dobiti “nove gospodare”, točnije od 1925., Andrić do svoje smrti nije prestao biti članom SANU-a i saradnikom “Politike”. O njegovoj predanosti postojećoj ideološkoj matrici najbolje svjedoči činjenica da je prilično snishodljivo, ismijao pokušaj da ga se 1933. uvrsti u antologiju novije hrvatske pripovjetke, navodeći u svojem odgovoru ” kako se u njegovim godinama uvjerenja ne mijenjaju”.

Tugomira Alaupovića, stipendiju “Napretka” i franjevce koji su ga, zajedno s majkom, primili tokom internacije, je valjda zaboravio, iz (ne)promjenjivih uvjerenja. Rat ga je zatekao na mjestu ambasadora u Berlinu, gdje je do danas njegova uloga ostala (čudna) i nerasvijetljena.

Osvjedočeni rojalista Andrić, iza rata, posredovanjem, njegovog novog zaštitnika, Rodoljuba Čolakovića, prihvata marksističku ideologiju. Čak, na Svjetskoj konferenciji pisaca u Moskvi, u vrijeme sukoba Jugoslavije i SSSR-a zahtijeva da se slika Josipa Broza koja je prethodno skinuta, vrati na mjesto. Do 1955. stanovao je u hotelu Evropa, a potom se, kao i Selimović spakovao i preselio u Beograd. Na (indirektno) pitanje svojega posilnoga, Ljube Jandrića, zašto je to učinio, odgovorio je ideološki prihvatljivo: “Bosanac je čovjek bez obraza, sve će pokušati, pa i ono što drugima ne priliči.”

Balkansku posttranzicijsku stvarnost kao da je po nekoj (posuđenoj) romskoj inačici komponovao Goran Bregović, jedan od onih čija su opredjeljenja stamena koliko i sama šlag-pjena na vrhu tufahije.

No, ako izuzmemo skutonošce srbijanske političke elite, balkanska ideološka matrica je danas prijemčiva i drugdje, najprije u Bosni, koja je oduvijek bila (i ostala) duhovna kolonija susjednih retrooligarhija. Vjerojatno otuda, bosanski pisci, poput Miljenka Jergovića koji u intervjuu za beogradsko “Vreme” ističe da je Draža Mihailović “trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali” ili Dževad Karahasan u čijim ušima “još danas zvuči njegov plačući glas (Karadžićev op.a.) kako je molio i ukazivao da će se bosanski narod eliminisati (…)” ili inih koji zazivaju susrete s aktualnim lučonošama (balkanske) ideološke matrice, misle kako se sve ove (auto)biografske nedosljednosti ne tiču i ne kose, s kontekstom same umjetnosti, kako se to zapravo nigdje ne zavodi i takvi stenogrami ne služe nikome, jedino što će preostati i suditi o njima je (umjetničko) djelo. A nije tako, nikada nije ni bilo.

65

J O U R N A L

KULTURA Priča o sevdalinkama: 1731. godine Drina i Čehotina potopile sve mostove i sedam fočanskih mahala

Dvije su se vode zavadile Avdo Huseinović

66

J O U R N A L

Sevdalinka je pjesma urbanoga bosanskoga prostora. Vremenom je ona prodirala i u bosansko selo, ali je, ipak, najdublje korijenje pustila u gradovima, dakle tamo gdje je i nastala. Pojedini gradovi, njihove mahale i drugi lokaliteti samo su okvir u koji je naš usmeni narodni stvaralac “smjestio radnju” svoje pjesme, svog lirskog poetskog zapisa o ljubavnom jadu, zanosu ili radosti. A takav grad je, prije svih, naš Šeher. Ova naša gradska pjesma, za koju književnik Ivan Lovrenović kaže da “predstavlja krunski dragulj cijele naše književnosti”, prvobitno je nastala među vladajućim muslimanskim krugovima (agama i begovima) po gradovima kao što su Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Mostar, Tuzla i drugi, pa se, kao takva, kasnije raširila i u ostalim slojevima muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva. Već i po tome, ali i po svome postanku i po okvirima u koje je narodni pjesnik smjestio radnju svoga malehnoga “poetskoga romana”; sokaci i čikme, đulistani i čardaci, šadrvani i ograđene avlije, sitni mušebci i demirpendžeri, sevdalinka jeste prije svega gradska pjesma – napisao je istaknuti prof. dr. rahmetli Muhsin Rizvić.

U ovom broju govorimo o porijeklu i nastanku poznate sevdalinke “Dvije su se vode zavadile”, za koju mnogi tvrde da je muzički i pjevački jedna od najtežih i najzahtjevnijih pjesama koju mogu otpjevati samo veliki pjevači. Iako je ova pjesma do sada snimljena u interpretaciji desetine pjevača, u anale će zasigurno ući vanserijska interpretacija Zehre Deović.

Poznata sevdalinka (“ravna pjesma”) “Dvije su se vode zavadile” je zabilježila istinit događaj vezan za lokalitet Foče u XVIII stoljeću. Naime, riječ je o jednoj od najtežih poplava koje su zadesili Foču, a desile su se u periodu od 19.2.-9.3.1731. godine. Nivo Drine i Čehotine se podigao do tog nivoa da je potopio sve mostove i sedam fočanskih mahala: Hasan-Nazirovu ili Aladža mahalu, Mustafa-pašinu, Devovu, Ali-pašinu, Mumin-begovu, Džafer-begovu i Šejh Pirijinu. U tim je mahalama, tom prilikom, uništeno oko dvije stotine kuća. Čehotina je bila toliko nadošla da se nije pokorila ni samoj Dri-

Foča – ušće Čehotine u Drinu ni, i izlila se tako daleko da je doprla do velikog groblja, a Drina je opet nadošla i preljevala se preko mostnih kamenih kula na Brodu, što je neki anonimni Fočak zabilježio u pjesmi: “Dvije su se vode zavadile, Čehotina i studena Drina. Čehotina Drini govorila: Što s’ se Drino mamom pomamila?

Pa ti valjaš drvlje i kamenje, Pa ti plaviš pola Foče ravne?

Pričekaj me još sutra do podne, Dok ja dođem mutna i krvava!

Odnijet ću Aladžanske dvore, I u dvoru lijepu djevojku.”

Inače, rijeka Drina, taj “vodeni gorostas”, jedna je od najopjevanijih rijeka u Europi. Kroz stoljeća se u pjesmi pjevalo o Drini. Pored “Dvije su se vode zavadile” ostaće da dugo traju i sevdalinke “Došla Drina od brijega do brijega”, “U lijepom starom Višegradu”, “Prođoh Bosnom kroz gradove”, “Što nam nema sa Drine vedrine”, “Mehmed paša tri cara služio”, “Drino vodo”… Narodnom pjesniku ona je bila vječita inspiraciju. Pjesme o Drini pjevale su se od njenog začetka u Šćepan polju, gdje su splavari s Pive i Tare pjesmom “Drino vodo nejdi dolje sama” opjevali svoju čežnju za izgubljenim ljubavima, pa sve do njenog ušća u Savu. Jedan od onih iz donjeg toka Drine, o kojem se malo zna, a koji je desetljećima tokom svog ovodunjalučkog života, pjevao o Drini bio je i rahmetli Selim Salihović (1910.-1988.) iz Janje kod Bijeljine. Salih je bio jedan od posljednjih “vjerodostojnih baštinika na-

šeg usmenog pjesništva”. Osobenost njegova pjevanja se ogledala u tradicionalnom načinu interpretiranja sevdalinke uz saz. Salihovićev repertoar čini nekoliko desetina pjesama, pretežno lirskih, a zatim balada i romansi. Na čudesan način, Selim Salihović je očuvao dostojanstvo istinskog, samosvojnog i samoniklog narodnog umjetnik. Često je izvodio pjesmu “Što nam nema sa Drine vedrine”. Pjesmu, čiji naslov, na najbolji način oslikava svu golgotu bošnjačkog naroda kroz stoljeća.

Doaen sevdalinke rahmetli Himzo Polovina, još prije 40 godina snimio je sevdalinku “Mehmed paša tri cara dvorio”. Pjesma je priča o vaktu kad je Mehmed paša Sokolović odlučio da u Višegradu sagradi ćupriju. Ovo je jedna od sevdalinki koja je godinama u vremenu komunizma bila zabranjena. Nitko do danas ne zna zašto. Nagađa se da je to zbog stihova “dal’ će blago bacati niz Drinu il’ će blago popiti u vinu, il’ će pravit po Bosni haire”. Međutim, najvjerojatnije je zbog naljepnica koju su rahmetli Himzi komunisti prišili da je aktivni pripadnik “Mladih muslimana”, pa kad se još uzme da je u to doba pjesmom veličao Mehmed pašu Sokolovića, velikog vezira turske carevine, ne iznenađuje podatak da je jedno takvo remek djelo bošnjačke lirske umjetnosti ostalo otrgnuto od veće medijske pozornosti tokom posljednjih 40 godina. Bilo kako bilo, sevdalinka će ostati pečat našeg višestoljetnog postojanja na ovim prostorima. Nju ovdje čuva vrijeme, a ako Allah dž.š. da, biće jednom za sve nas i sa Drine vedrine.

KULTURA 25 godina od preseljenja na ahiret prof. dr. Kasima Prohića (25.10.1937. – 30.11.1984.)

Velikan filozofske misli Ajka Tiro-Srebreniković Kakva bi bila znanstvena ili književna praksa na prostoru BiH da ne bi znamenitih bosansko-hercegovačkih sinova, počevši od najranijih dana njene povijesti pa sve do današnjih dana? Kulin ban nam ostavi u amanet Povelju s kojoj se od kad je čovjeka i vijeka pa sve do Sudnjeg dana pokoljenje njegovo može dičiti i pravo imati na bosansko-hercegovačku domaju.

A bogumili dadoše zapise svoje klesarima da za svagda u kamenu uklešu postojanje njihovo, kameni i okamenjeni glasovi što i danas žamore u osvitu hercegovačke plaveti, na poljani pored Radimlje ili na surim obroncima Duge Kose.

A za njima vrli franjevci Bosne Srebrne koji s ljubavlju njegovaše zapise svoje, i zapise braće svoje i zapise puka svoga štono po bosanskim srebrnim stazama vavijek hrabro hode i nauk krstjanski s plemenitim namjerama nesebično darivaše puku svome i onima koji bezuvjetno ljube Božju riječ.

A kada dođoše Sefardi i turski vladari u Bosnu donesoše svoje adete i pismo na kojemu je stvarana stoljetna duhovnost dobrih Bošnjana. Estetika tekstova napisanih na prastaroj arabici i danas ravnopravno koketira s dostignućima računarnog jezika, nudeći davno zaboravljene mirise požutjelih i otrgnutih stranica iz Velike Knjige. A da li bi bilo interneta da ne bi glagoljskih, latiničnih, ćiriličnih, arabičnih ili još starijih pisama i rukopisa, čiju bjelinu papirusa su vješto i strpljivo ukrašavale ruke dijaka?

Povijest ljudske duhovnosti ne postoji samo od danas, ona seže u daleku povijest sve do drevnih civilizacija i onda nam se u današnjem vremenu ukaže kao najljepši odsjaj mjesečine na tihoj morskoj pučini.

Iz kolopleta povijesti – susretališta Istoka i Zapada koje je iznjedrilo bogato kulturno naslijeđa, u Bosni i Hercegovini se i mogla razviti zavidna duhovnost, stoljećima pretakana u umjetničku i znanstvenu misao Safveta bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Alekse Šantića, Meše Selimovića, Mehmedalije Maka Dizdara, Ive Andrića, Muhsina Rizvića, Kasima Prohića, Mithata Begića I drugih, koji nesebično darivaše sebe i djelo svoje ugradiše u neizbrisivu stazu bosansko-hercegovačke kulturne baštine, čija ljepota i

Prof. dr. Kasim Prohić (1937. - 1984.) umnost bivahu jedine ispravne karte za ulazak u obitelj ljudske civilizacije.

Prohićevo znanstveno i književno ostvarenje Ovaj tekst je posvećen Kasimu Prohiću. 30. studenog 2009. godine obilježava se dvadesetpetogodišnjica njegove smrti.

1984. godine je preminuo u Zagrebu, u četrdeset sedmoj godini života. Prohić je rođen 25. listopada 1937. u Glavatičevu, Konjic. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu, upisuje se na Filozofski fakultet u Sarajevu na tek osnovani Odsjek filozofije. Na studiju filozofije i povijesti jugoslavenskih književnosti diplomira 1960. godine, da bi već naredne godine bio izabran za asistenta na katedri Estetike. Za vrijeme gimnazijskih dana objavljuje poeziju, a za vrijeme studija počinje objavljivati članke u “Izrazu” i “Pregledu”. Od 1963. do 1964. boravi u Münchenu kod profesora Helmuta Kuna i Maxa Milera.

Doktorsku disartaciju “Funkcija umjetnosti u konstituiranju autentičnosti čovjeka u Marxovoj filozofiji” obranio je 1964. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U biblioteci “Logos” objavljen je 1968. godine prijevod Lukacsove “Teorije romana”, gdje je Prohić napisao i predgovor za ovu knjigu. U Zagrebu 1970. objavljuje svoju prvu knjigu “Odvažnost izricanja – fenomenologija životnih formi”, za koju dobija Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. 1972. izlazi knjiga

“Činiti i biti – roman Meše Selimovića”, a te godine postaje i glavni urednik poznate filozofske biblioteke “Logos”, koju vodi sve do svoje smrti. 1978. izabran je za redovnog profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Glavni urednik “Izraza”, časopisa za književnu i umjetničku kritiku, čiji je osnivač Mithat Begić, postaje 1973. godine. Iste godine izlazi mu knjiga “Apokrifnost poetskog govora – poezija Maka Dizdara”. 1976. godine u Zagrebu izlazi knjiga “Figure otvorenih značenja – ka kritici pojmovnog pozitivizma”. U ovom periodu priprema knjigu “Iskustvo drugog – kategorija intersubjektiviteta u savremenoj filozofiji i umjetnosti”, pored velike sakupljene građe, knjiga je ostala samo u projektu. 1979. godine Nolit izdaje knjigu, prijevod “Estetičke teorije” Theodora W. Adorna za koju je Prohić napisao i predgovor. Knjigu “Prizma i ogledalo”, koja sadrži tri velika eseja o autorima kritičke filozofske škole: Lukaču, Blohu i Adornu, objavljuje u Beogradu 1980. godine. Knjiga je dobila dvije nagrade: “Nolitovu” i nagradu “Veselin Masleša”. Iste godine izabran je za dekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu. 1988. godine posthumno izlazi knjiga “Filozofsko i umjetničko iskustvo”. Pored navedenog, Prohić je objavio veliki broj predgovora, pogovora, članaka, rasprava, eseja, studija, prikaza, itd.

Nakon bogate bibliografije i životnog djela, govoriti o čovjeku kao što je Prohić, čovjeku koji je “više zaboravio u životu nego što ja znam”, smjeli je pokušaj, ali ovaj tekst je koncipiran na način da se bibliografski registrira Prohićevo znanstveno i književno ostvarenje. On je pokušaj da se ukaže na širinu poimanja i tumačenja književnih i umjetničkih tekstova kroz vizuru filozofskog i kulturalnog promišljanja u kojemu filozofski, esejistički i književni diskurs obitavaju u međusobnoj simbiozi epistemiološkog značenja. Suština Prohićevog djelovanja samo se nastavlja na arhetipski slogan: “…u početku bijaše riječ” ili “Uči, čitaj u ime svog Gospodara!” – što znači opet na riječ. Riječ za Prohića nikad nije predstavljala samo formalno izgovoreni sadržaj, ona nije bezazleni verbalni akt, ona je cijeli kozmos, koji u svoju ogoljelu formu

67

J O U R N A L

KULTURA apsorbira značenje životnog smisla i besmisla. Banalnost pojedinih pojmova nikad ne predstavlja samo te pojmove, nego se riječju koja nema stalnost značenja jer je uvijek polisemična, ovisno o kontekstu, konkretizira sami događaj i suvremene nam svakodnevice: ekonomski, politički… nomadizam, iskustvo Drugoga itd., punina značenja dobivena u okviru samo te strukture i samo tog konteksta.

Pjesnici za Prohića postaju “čuđenje u svijetu”, “kada se bitna neizrecivost svijeta dovede u pitanje, tj. kada se ona pokuša pjesnički artikulirati, kao što se, s druge strane, kritičar potvrđuje kao interpretator činom intelektualne odvažnosti da neprevodivost poetskog teksta ipak prevede u značenjski sustav, nezavisno od toga koliko on bio nedostatan ili smisaono neprimjeren”. U djelima Kasim Prohić bez ikakvog ustručavanja egzistira polifonija glasova naslijeđenih iz prošlo-

sti, odjeci kulture/a koja/e samo obogaćuju ljudsko postojanje. Tumačenje na razini semantičkog osvještavanja arhetipskih motive koji ne zastarijevaju, nego vazda grade nove varijacije značenja, kao oblik egzistencijalnog postojanja u ma kojem vremenu.

Knjige “Činiti i biti – roman Meše Selimovića” i “Apokrifnost poetskog govora – poezija Maka Dizdara” na najbolji način pokazuju kako riječ umjetnosti može besprijekorno koketirati s težinom filozofskog promišljanja, što u suvremenoj literature postaje jedan od njenih osnovnih predznaka. Ali kako spojiti fikciju sa željom da se svijet koncipira kroz zakonitosti filozofskog promišljanja u kojemu su pojmovi dominantniji nego varljive slike fikcije? Prohić ističe kako je umjetnost i nastala iz pobune da se otrgne od Pojma i od Jednog. Umjetnost želi doseći nedokučivo, ali kad dosegne vrhunce

iznad sebe same, riječ se ponovno vrati na svoj prapočetak, u tom nestajanju i nastajanju oslikava se slika vječitog čovjekovog traganja za Pojmom koji bi objasnio samo bitisanje. Naravno, riječ je o paradoksu upravo što se govor umjetnosti vraća na pokušaj objašnjenja Pojma koji je izvan fikcije jer želi biti sama spoznaja. A spoznaja kod Maka Dizdara ide u smjeru traganja za apokrifnosti govora, govora nijemog svjedoka vremena – stećka kako bi dosegao “transcedentalni osnov bitisanja”, a iskustvo Nepoznatog, nijemog svjedoka vremena imenuje kao svevremene ontološke pojmove.

Riječ Kasima Prohića ide u smjeru toga da se binarne opreke teorija/praksa, filozofija/mitologija, koncept/slika itd. u svakidašnjem životu dokinu, gdje se umjetnost ne posmatra samo kao dio estetike i estetskog doživljaja nego i dio etike i etičkog promišljanja.

Turistička monografija “Zagrebačka džamija”

68

J O U R N A L

Džamija u turističkoj ponudi U izdanju “Turističke naklade” nedavno je objavljena turistička monografija “Zagrebačka džamija”. Na sedamdesetak informativnih stranica čitaocu, prvenstveno turistu, omogućeno je da se na vrlo kvalitetan način upozna s poviješću nastanka i sadašnjosti Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Autori teksta, povjesničar Zlatko Hasanbegović i arhitekt Senad Nanić, svatko iz svoje stručne vizure upoznaju nas u nekoliko kratkih poglavlja s povijesnim razvojem Islamske zajednice i gradnjom Zagrebačke džamije. Povjesničar Hasanbegović prati razvoj zajednice od prvih muslimana koji su u Zagreb doselili sredinom 18. stoljeća, preko početaka institucionalnog djelovanja, prvog mesdžida u Tomašićevoj ulici i kratkog četverogodišnjeg perioda prve džamije u Meštrovićevom paviljonu do suvremenog doba i gradnje današnje džamije. Arhitekt Nanić kroz nekoliko nas poglavlja upoznaje s graditeljskim značajkama džamije i Islamskog centra, njihovim sadržajima i prostornim rješenjima, vodi nas kroz unutrašnjost džamije tumačenjem njenih osnovnih arhitektonskih elemenata i obilježja. Posebno zanimljiva su poglavlja “O džamijama op-

ćenito” i “Džamijski ornament” u kojima neupućeni čitalac može naći prve korisne informacije važne za islamsku kulturu općenito. Možda bi trebalo dodati da bi uputa o kodu ponašanja u prostorima džamije bila svakako dobrodošla.

U osvrtu na monografiju “Zagrebačka džamija” posebnu pažnju treba obratiti na zanimljiv izbor fotografija koje čitaoca/turistu mame da posjeti zdanje islamske vjerske zajednice. Fotografije vrsnih fotografa, Zorana Filipovića i Patrika Maceka, ali i one talentiranih amatera, Zlatka Hasanbegovića i Avde Imširovića, te povijesne fotografije iz Arhiva Islamske zajednice, slikom svjedoče o bogatom životu Islamske zajednice u Zagrebu. Od početka do kraja monografije možemo pratiti značajne trenutke života zajednice: male muslimane u mektebu sredinom 30-ih godina XX. stoljeća, portret prvog zagrebačkog muftije Ismeta ef. Muftića, fotografiju prve zagrebačke džamije u Meštrovićevom paviljonu, vrijeme gradnje današnje džamije, posjete državnika, političara i vjerskih službenika, ali i vrijeme molitve, islamskih vjerskih svečanosti, pa i portret brenda Zagrebačke dža-

mije – ženskog zbora “Arabeske”, kao i nekoliko vrlo dojmljivih veduta Zagrebačke džamije u različito doba dana.

U želji da doprinesemo izvrsnosti ove turističke publikacije važno je naglasiti da svakako postoji potreba da se ova turistička monografija, osim u knjižari Islamskog centra, nađe u zagrebačkim knjižarama među ostalim izdanjima “Turističke naklade”, odnosno da bude dostupna onima za koje je i napisana. U svakom slučaju, ovo je hvale vrijedan potez suradnje između Islamske zajednice i izdavača “Turističke naklade”, čime su džamija i Islamski centar stavljeni na kartu turističke ponude grada Zagreba.

Sena Kulenović

PRIČE IZ BOSNE 29 godina od smrti Hasan-age Zvizdića, Hercegovca koji je spasio mnoge Bošnjake od četničkog pokolja u Drugom svjetskom ratu

Bošnjački heroj Hasan-aga Zvizdić Njegov lik i danas živi kod sandžačkih Bošnjaka kao primjer kako se brani svoj dom, vjera i obraz koji predstavljaju svetinje za Bošnjake.

Avdo Huseinović Ovih se dana navršilo 29 godina od smrti Hasan-age Zvizdića, jednog od najvećih boraca za spas Bošnjaka na prostoru Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Malo tko danas od mlađe bošnjačke populacije zna ili je uopće čuo za ime i prezime ovog bošnjačkog velikana, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata od pokolja najvećih zločinaca tog vremena, četničkog krvoloka Pavla Đurišića, desne ruke Draže Mihajlovića, spasio desetine tisuća Bošnjaka Sandžaka i Bosne i Hercegovine. U vrijeme kad se obilježavaju godišnjice smrti mnogobrojnih historijskih ličnosti, čija je uloga prema Bošnjacima izrazito sumnjiva, barem ćemo na ovaj način pokušati od zaborava otrgnuti jednog od najvećih i najiskrenijih boraca za opstanak Bošnjaka na Balkanu.

U posljednje vrijeme, iako stidljivo, mlađi muslimanski intelektualci, koji se polako oslobađaju komunističkih šablona, počinju otvorenije pisati o temama koje su bile zabranjene u prošlom režimu. Tko je bio Hasan-aga Zvizdić? Rođen je 1892. godine kao najstariji sin Muhameda i Amine Zvizdić. Ovu porodicu, kao i većinu porodica tog vremena, pratila je tužna i teška muhadžirska sudbina. Hasanov otac Muhamed je zbog izuzetno teške situacije bio prinuđen napustiti svoje rodno Gacko u Hercegovini, zbog čestih napada divljih crnogorskih plemena i krenuti put Sandžaka.

Svoj dom je izgradio u Uvcu, u neposrednoj blizini Sjenice. U toku Prvog svjetskog rata 1915. godine, Hasanova porodica doživljava masakr od srpsko-crnogorske vojske koji su u silnoj želji da očiste pokrajinu Sandžak od nesrpskog naroda, ubijali i palili sve pred sobom. Te godine četnici su, približavajući se gradu Sjenici, palili kuće Bošnjaka, a njih na najsvirepiji način ubijali. U toku jedne noći ubijeni su Hasanova majka, sestra, amidža i starac Halit, koji je bio zaposlen na imanju Hasanovog oca Muhameda.

Hasan je spasio živu glavu skočivši kroz prozor. Četnici su pucali za njim, ali je

Hasan-aga Zvizdić (1892.-1980.) on, ipak, uspio pobjeći. Kada se vratio u Sjenicu imao je 23 godine.

Kao mladić, koji je imao veliki smisao za trgovinu, ubrzo ulazi u ortakluk s najboljim trgovcima u Sjenici – Azimom i Latifom Vrčićem. Zahvaljujući Hasanovoj preduzimljivosti, oni otvaraju mnoge trgovačke radnje na teritoriji Crne Gore, Sandžaka i Kosova. Trgovali su sa mješovitom robom i u isto vrijeme sa stokom. Pred početak Drugog svijetskog rata njima je posao toliko dobro krenuo, da su kupili Fabriku tekstila u Peći. Hasan je imao jake trgovače veze s Turskom, Italijom, Albanijom i Grčkom. On ubrzo postaje jedan od najbogatijih ljudi u Sandžaku.

Izbijanjem rata, ovaj je kraj bio prvi na udaru udruženih Dražinih, Đurišićevih i Nedićevih četnika koji su pokušali krvlju i terorom da likvidiraju sandžačke muslimane. Poučeni krvavim iskustvom iz svoje neposredne prošlosti, ugledni ljudi sjeničkog

kraja odlučuju braniti ovaj kraj od nasrtaja četnika koji su dolazili iz pravca Srbije i Crne Gore. Sjenički muslimani su formirali Odbrambeno vijeće grada Sjenice. Na čelu vijeća našao se Hasan Zvizdić. U rujnu 1941. godine Sjenici je prijetila velika opasnost iz unutrašnjosti Srbije, koja je mogla na samom početku rata ugroziti sigurnost muslimanskog stanovništva ovog kraja i šire. Ovaj događaj je prethodio četničkom napadu na Novi Pazar 4. studenog 1941. godine. Tada su udružene snage Dražinih, Ljotićevih i Nedićevih četnika krenule zauzeti Sjenicu i Pešter, s namjerom da se spoje sa crnogorskim četnicima Pavla Đurišića koji su krenuli iz pravca Mojkovca, Berana i Andrijevice. Hasan je saznao za njihov plan, pa je mobilizirao oko 4.000 Sjeničaka.

Njemu je na pamet pala i genijalna ideja koja je spasila ovaj kraj, a ujedno i promjenila tok ratnih zbivanja na teritoriji Sandžaka.

On je znao s kakvim snagama su četnici krenuli u pravcu Sjenice, pa je okrenuo najbliže saradnike i otkrio im svoj plan. Svi su se složili s njim. U međuvremenu, četnici šalju svog kurira da od sjeničkog rukovodstva traži pregovore o njihovom “mirnom” prolasku kroz Sjenicu jer, navodno, idu dalje da se bore protiv partizana (sličnu taktiku primjenili su srbijanski četnici 1992. u istočnoj Bosni, kada su uz pomoć JNA obećali Bošnjacima “da ostanu mirni i da im se neće ništa desiti”, a šta se dogodilo poslije ovog obećanja, svima nam je poznato). Hasan je pristao na razgovore i četnička delegacija je došla u Sjenicu. Pregovori su se vodili u hotelu “Srbija”. On je tada pripremio scenario koji je na četničku delegaciju ostavio zastrašujući utisak. Glavni oficir delegacije je usplahireno govorio: “Da se svi pretvorimo u so, ne možemo im jelo ostaviti! Da se svi pretvorimo u municiju, ne možemo im topove napunit!” Iako je četnika bilo preko 10.000, poslije ovog izvještaja, odmah su se pokolebali. Oficir je još dodao: “Cijeli Pazar se digao da im pomogne!” To je bilo dovoljno da četnički Štab promijeni

69

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE

70

J O U R N A L

plan i svoj napad usmjeri ka Pazaru. Hasanova prevara je uspjela. Naime, on je umjesto topova postavio prednje dijelove konjskih i volovskih kola na čije je rude stavljao sulendare od furuna, dok su im bacači bile furune koje bi vješto pokrivali ceradama i ćebadima. Velike četničke snage povukle su se preko planina Zlatar i Golije i došle u grad Rašku, odakle su, nakon par tjedana, izveli napad na Pazar. Međutim, tamo su naišli na pravi otpor, gdje su ih Pazarci, uz pomoć kosovskih Albanaca i Hasanovih vojnika u potpunosti porazili. Kada su četnici otišli, pojavila se druga vojska koja je željela takođe da “prođe” kroz Sjenicu. Bili su to partizani. Ovog puta Hasan je bio mnogo “uvjerljiviji” i morao je braniti Sjenicu s onim sto je stvarno imao. O ovom pokušaju zauzimanja Sjenice na prevaru, u historiji bivšeg komunističkog režima nije se ništa pisalo.

Vijeće, kojim je predsjedavao Hasan Zvizdić, odmah je poslalo svoje kurire da pozovu u pomoć Sulejmana hodžu Pačariza, komandanta Muslimanske milicije zapadnog Sandžaka iz Prijepolja. Hodža Pečariz je brzo stigao sa svojim ljudima i u dogovoru s mještanima, do nogu potukao partizane. Tako je samo na mjestu koje se danas zove Partizansko groblje poginulo 52 partizana. Bilo je mrtvih i na drugim dijelovima grada. Ono što je ostalo, jedva se izvuklo iz Sjenice. Među njima su bili Peko Dapčević, Petar Stambolić i Hilmija Hasanagić, koji je bio teško ranjen u kuk. U ovom napadu, pored hodže Pačariza, istakli su se i Ćamil Praševic, Sefer Tarić i mnogi drugi. Treba napomjenuti da u svim gradovima, u kojima se narod organizirao u muslimanske milicije, uspio sačuvati i sebe i svoje gradove od četničkih koljača i drugih.

Za najvećeg junaka Sandžaka važio je i danas važi Hercegovac Hasan-aga Zvizdić.

Za razliku od Hasana, njegov mlađi brat Osman je bio povučen čovjek i nije se bavio politikom, ali nakon završetka rata to ga nije moglo opravdati kod partizanskih vlasti. Osman je likvidiran iz dva razloga: prvo, partizanima je zapalo za oko njegovo imanje i bogatstvo, a drugi razlog je taj što je bio Hasanov rođeni brat. Strijeljan je u centru Novog Pazara na Hadžetu 1945. godine.

Nova vlast je odmah dala do znanja Bošnjacima da im život u novoj Jugoslaviji neće biti mnogo bolji od onog prethodnog. Nakon pada Sjenice u partizanske ruke 22. prosinca 1944. godine, Hasan se povlači preko Kosova u Albaniju s namjerom da se prebaci u Tursku. Sa sobom je ponio i dvije vreće dukata koje je zaradio kao trgovac. U albanskoj luci Drač uspio

Hodža Sulejman Pačariz je podmititi kapetana broda i nagovoriti da ga prebaci u Italiju. Ostatak zlata, a bilo ga je dosta, Hasan je ostavio kod svog prijatelja Albanca, s kojim je trgovao i znao se još prije rata. Partizani su mu bili na tragu i saznali su da se Hasan ukrcao na brod, ali kapetan je uspio isploviti iz luke prije nego što su partizani stigli. Kada je stigao u Italiju, vlasti su mu oduzele sve što je imao kod sebe, tako da je Hasan ostao bez igdje ičega. Nakon kraćeg pritvora, Američka vojska ga prebacuje u Njemačku, u logor Dahau kod Münchena. U ovom logoru proveo je dvije godine. Zahvaljujući velikom angažiranju svog amidže, koji je živio u Turskoj, Hasan je pušten iz logora i

Četnički vojvoda Pavle Đurišić

prebačen u Tursku. Nastanio se u Adapazaru, na obali Crnog mora. U tom je gradu živjela velika bošnjačka kolonija. Zbog zasluga u ratu turska vlada mu je dodijelila kuću i imanje. Nakon rata, Hasan je od strane komunista bio proglašen ratnim zločincem, a svi pripadnici Muslimanske milicije petokolonašima. Iz Beograda je upućen zvanični zahtjev Ankari za njegovim izručenjem. Međutim, turska vlada je glatko odbila ovaj zahtjev, smatrajući ga neosnovanim. Hasanova žena Malica je poslije velike komunističke torture uspjela sa svojom djecom tek 1956. doći u Tursku.

Hasan-aga Zvizdić je i u Turskoj bio poštovana i cijenjena ličnost. Njegov lik i danas živi kod sandžačkih Bošnjaka kao primjer kako se brani svoj dom, vjera i obraz koji predstavljaju svetinje za Bošnjake. Hasan i njegovi vojnici su bili isključivo borci za spas bošnjačkog naroda bez ikakvog izražavanja neprijateljstva prema bilo kojoj drugoj naciji ili vojsci. Jednostavno, borac za spas od vjekovnog pokolja Bošnjaka u čemu je i uspio. Najbolji pokazatelj kako su prošli Bošnjaci koji se nisu pridružili Hasanovim i Pačarizovim jedinicama, niti napravili sličan stupanj organizacije u Drugom svjetskom ratu je slučaj Bošnjaka Pljevlja, Bijelog Polja, Priboja, Čajnića i Bihora, gdje su Đurišićevi četnici poklali desetak tisuća nedužnih staraca, žena i djece. Hasan-aga Zvizdić umro je 1980. godine u Adapazaru u krugu svoje mnogobrojne porodice. O njegovom herojstvu narod Sandžaka i BiH je napravio nekoliko pjesama, koje su za vrijeme bivše Jugoslavije bile strogo zabranjene.

PRIČE IZ BOSNE Asim Ferhatović – Hase, jedan od najboljih bh-nogometaša svih vremena

Legenda za kojom je plakala sarajevska sirotinja Igrao je za svoju dušu i oči publike, opraštao grubosti, jurio i kad je bio povrijeđen. Tko ga nije gledao s loptom ostaće uskraćen za sve najljepše što nogomet može ponekad ponuditi. Bio je veliki humanista, čovjek kojeg su svi voljeli.

Avdo Huseinović Godinama je bio najbolji igrač “Sarajeva” i jedan od najboljih nogometaša Jugoslavije. Član Fudbalskog kluba “Sarajevo” postao je 1948. godine. Prvu utakmicu u dresu “Sarajeva” odigrao je 1952. godine protiv “Zagreba”. Nogomet je igrao isključivo iz ljubavi. Za prvi tim “Sarajeva” odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova. U prvenstvenoj sezoni 1963./64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. Ovo su oni osnovni podaci koje skoro svaki vatreni navijač Fudbalskog kluba “Sarajevo” zna napamet o Asimu Ferhatoviću Hasetu, najvećoj legendi ovog kluba i jednoj od najvećih nogometnoj legendi koje je Bosna i Hercegovina ikada imala.

Hase je rođen 24. siječnja 1933. godine u staroj sarajevskoj familiji Ferhatović, na Kovačima, naselju koje se uzdiže odmah iznad Baščaršije. Odmah se vidjelo da je rođen za velikog igrača. Šansu mu je pružio Miroslav Brozović, legendarni trener “Sarajeva”. U galeriji majstora, velikih nogometaša i sportaša uopće, Hase, koji je kao nitko prije njega demonstrirao posebnu nogometnu filozofiju, igru doveo do briljantne skladnosti poteza, unio toliko nešablonskih detalja, dokazivao superiornost tehnike nad snagom, izrastao je u neizbrisivu nogometnu legendu. Legende u historiji Sarajeva žive kratko, ali Hase je nešto drugo. Nema dana kad netko od ljudi podno Trebevića ne izgovori njegov nadimak. Nerijetko se to iz usta otme i onim najljućim neprijateljima, navijačima gradskog rivala “Želje”. Hase živi s gradom, grad živi i poslije Haseta, s njegovim imenom na usnama. Mada su mnogi znali reći da je Hase jedan od najboljih nogometaša koji je ikada igrao na jugoslovenskim prostorima, apsurdno je da je ovaj “umjetnik u kopačkama”, odigrao samo jednu utakmicu za reprenzetaciju biv-

Nogometaš velikog srca še Jugoslavije, i to 8. listopada 1961. godine u Beogradu, kada je pobijeđena Južna Koreja s 5:1. Na toj utakmici je postigao dva gola. Za njega se pričalo: da je predriblao petoricu igrača, ostavio loptu na gol-liniju, okrenuo se prema klupi gdje je sjedio selektor (čovjek se, valjda, zvao Lustica, ili tako nekako) koji ga nije volio jer previše dribla, nabio loptu u polje i rekao: “E, haj’ ga sad ti daj!”

Mnogi ne znaju da je Hase bio samouk. Kad je došao na Koševo on je, sigurno, sve već znao. Na zelenim livadama kojih danas, na žalost, više nigdje nema naučio je kako se dribla, šutira, zagrađuje lopta, izvode finte, dodaje... Preko noći je postao zvijezda jugoslovenskog nogometa i veliki klubovi su ga počeli tražiti. Ali ga nisu mogli nagovoriti čelnici “Crvene

Zvezde”, “Hajduka”, čak i “Torpeda” iz Moskve ili “Juventusa” iz Torina, da napusti Sarajevo.

Koliko je volio Sarajevo, možda najbolje pokazuje podatak da je 1964. godine, u taj vakat za ogromne pare, otišao u Tursku, da igra za istanbulski “Ferenbahče”. I pored najboljih uvjetaa koje je tada malo koji nogometaš u Europi imao, u Turskoj se Hase zadržao svega dva mjeseca. Turci ga preklinjali da ostane. Nudili još veće novce, ali džaba. Prekinuo je Hase eksluzivni ugovor. Jednostavno, nije mogao bez Sarajeva, nije mogao bez raje. Džaba pare kad je duša žedna Sarajeva. “Patio sam kao nikada u životu. Nostalgija me je ubijala. Slabo sam spavao, samo sam razmišljao ‘kako li je sada u Sarajevu, šta li rade moji jarani, kako igra Sarajevo’”, govorio je Hase po povratku u Sarajevo.

Sedamanaest godina je nosio dres svog kluba. Bio je nogometni boem, dribler kakav se rijetko viđa, pa je tako u trenutcima oduševljenja legenadrni sportski komentator Radio Sarajeva, pokojni Mirko Kamenjašević, uzviknuo: “Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija.” Kad je bio najpopularniji bosanski nogometaš, mada preumoran od teških utakmica i napornih treninga, redovno je sa svojim jaranima iz mahale igrao nogomet za svoju i njihovu dušu, kladeći se u sepet trešanja. Naravno, Hase je uvijek dobijao te mahalske megdane. Na jednom derbiju protiv gradskog rivala “Željezničara” predriblao je cijelu obranu i golmana, a narod je bio toliko oduševljen, da se Hase odlučio vratiti do centra ponoviti akciju i dati gol.

Davna 1962. godina. Na Koševo došao “Partizan” iz Beograda, tada jedna od najboljih jugoslovenskih i europskih ekipa, legendarne “Partizanove bebe”. Haseta čuva Velibor Vasović, jedan od najboljih i

71

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE

72

J O U R N A L

najgrubljih tadašnjih jugoslovenskih odbrambenih igrača. Ispostavilo se da nitko, pa ni sam Vasović, ne primjećuje kako mu Hase provlači loptu kroz «zemlju». Negdje u 40 minutu, Hase dade gol i – ode.

Izađe sa terena i uđe u klupske prostorije!

Svi su u nedoumici nekoliko minuta, lopta kreće s centra, a on se vraća i briše rukavima usta. Na pitanje sa strane gdje je bio, uz šeretski osmijeh objašnjava: “Pa ja dadoh gol i skoknuo na ćevape.”

Znalo se da spada u klasu nogometnih čarobnjaka tog vakta, poput jednog Vukasa, Bobeka, Mitića, Šekularca, Milutinovića. Nemoguće ga je bilo zaustaviti, niti predvidjeti njegove naoko usporene pokrete kojima je s lakoćom nadmudrivao protivnike. Igrao je za svoju dušu i oči publike, opraštao grubosti, jurio i kad je bio povrijeđen. Tko ga nije gledao s loptom ostaće uskraćen za sve najljepše što nogomet može ponekad ponuditi.

Bio je veliki humanista, čovjek kojeg su svi voljeli. Za Haseta je malo reći: dobar insan. Hase je bio čovjek širine, prostosrdačan, uvijek spreman da pomogne nerijetko i zavlačeći ruku u svoj džep, ne gledajući pritom o “koliko” se para radi. Bitno je bilo nekome pomoći i usrećiti ga. Imao je pravu riječ za nejake i siromašne. U narodnom pamćenju je sačuvano da je skupljao čaršijsku sirotinju i u velikoj samoposluzi na Kovačima kupovao im po deset-petnaest fasungi mjesečno, da je njegova popularna ćevabdžinica “9” na Bašćaršiji ličila na kuhinju Merhameta, da je pred svaku zimu znao uplatiti po desetine tona ćumura da se podijele sarajevskoj sirotinji, a da nerijetko ta sirotinja nije ni znala tko je “tajni donator”. Eto, to je bio Hase.

Takav je bio i prema poznanicima, pa i onima koje je slabije poznavao, a imao je ne jednom razumijevanja i prema matičnom klubu. Znao je lovom “pogurati” klub “Sarajevo” kad bi bilo teško.

Asima Ferhatovića, majstora driblinga, džentlmena u kopačkama, nogometaša koga su poštovali na svim stadionima, izdalo je srce u pedeset i četvrtoj godini.

Iznenada, preko noći, bez pozdrava svojimahbabima, otišla je ogromna ljudska gromada. Vijest je djelovala šokantno.

Bio je to 23. siječanj 1987. godine. Na Koševu suze potekle potocima, na Kovačima se odhukivalo od bola, a plakalo se kao malo kada u cijelom šeheru. Plakala ponajviše sarajevska sirotinja. Neki od njih i danas, 22 godine nakon smrti često zaplaču za “svojim Hasetom, svojom sirotinjskom majkom”. Ukopan je na sarajevskom groblju Bare, 24. siječnja 1987. godine, tačno na svoj 54.rođendan.

Asim Ferhatović - Hase Svi koji su ga poznavali i oni koji su ga poznavali “samo onako”, i dan-danas osjećaju prazninu, pa znaju reći: “Nema nam više Haseta.” Hase je znao da ćete ljudi, kad konačno ostariš, cijeniti po to-

Asim Ferhatović u dresu Sarajeva

me koliko znaš da šutiš o sebi i svojoj veličini. I zato je na ahiret otišao kao gospodin. Olimpijski stadion Koševo u Sarajevu nosi ime Asima Ferhatovića Haseta, jedna ulica u blizini stadiona dobila je njegovo ime, a uskoro se može očekivati i postavljanje Hasetovog obilježja na području Starog grada.

I u ratu, kad se Sarajevo borilo da ne padne u četničke ruke, Hasetovo ime se izgovaralo sa ponosom. Prvih ratnih dana, sarajevski hitmejker Nazif Gljiva napisa pjesmu “E, moj Hase da si ovdje sada”, koja se i danas zapjeva u maglovitim sarajevskim nostalgičnim večerima, kad se ljudi sjete legende. Malo je i svjetskih velikana koji dobiše svoje pjesme. Hase ih je dobio nekoliko. Stihovi iz jedne, koja mu je ispjevana još za života 1985. godine, pod nazivom “Nedjelja kad je otiš’o Hase”, a koju otpjevaše momci iz grupe “Zabranjeno pušenje”, možda su najbolja ilustracija za njegov ovodunjalučki put: “I dok je utakmica ova trajala stariji ljudi su uzimali riječ: ‘Sine, Hase je tuk’o Engleze, Švabe, Ruse i ovo sad mu je posljednji meč.’”

SINE IRA ET STUDIO Bez bijesa i pristrasnosti – priča iz Crne Gore i BiH

Na brdovitom Balkanu Dino Mujadžević Bošnjaci Crne Gore O Crnoj Gori slušam od malena, i dobro i zlo, međutim nikada nisam imao prilike posjetiti ovu zanimljivu zemlju iz koje potječu moji preci po ocu. Uspomene na progone udaljile su moju familiju od nje, a ratovi i izolacija prošlog desetljeća otežali su moju odluku da je posjetim. Usmjerenje mog kasnijeg života također nije pogodovalo odlasku onamo.

Priliku da konačno odem dobio sam ovoga ljeta kada je vodstvo KDBH “Preporod” pozvano da sudjeluje na skupu pod nazivom “U pohode zavičaju”, koji je između 29. srpnja i 1. kolovoza organizirao Bošnjački savjet Crne Gore (BSCG), u okviru svoje tradicionalne manifestacije “Sehara bošnjačke kulture”. Za one koje ne znaju recimo samo da je BSCG krovna bošnjačka udruga u Crnoj Gori te da se na njenom čelu nalazi karizmantični historičar dr. Šerbo Rastoder, koji je već zasigurno poznat čitateljstvu. Skup je bio zamišljen kao mješavina studijskog putovanja, druženja i okruglog stola za predstavnike bošnjačke dijaspore iz Crne Gore. Kako sam i sam podrijetlom iz Crne Gore, po ocu koji je rođen u Podgorici, osjećao sam se pozvanim i dobrodošlim na ovoj manifestaciji. Osnovni cilj skupa bio je uvid u stanje Bošnjaka na području Crne Gore, ostvariti kontakte i započeti suradnju među sobom i s BSCG. Nakon što sam s kolegom potpredsjednikom “Preporoda”, Feridom Dizdarevićem, doputovao preko Zenice, Sarajeva i Bijeloga Polja u Rožaje, sjedište BSCG i glavno mjesto održavanja našeg skupa, započela je ova avantura. Predsjednik “Preporoda” Senad Nanić pridružio nam se nakon nekoliko dana u Podgorici. Relativno malo, no veoma vitalno, sandžačko mjesto Rožaje, gdje Bošnjaci čine preko 90% stanovništva, postalo je posljednih godina prijestolnica bošnjaštva u Crnoj Gori.

Drugi veći, ugledniji i “povjesniji” gradovi sa značajnom bošnjačkom pristnošću, poput Bijelog Polja, nisu uspjeli zadobiti ili očuvati taj položaj zbog demografskog opadanja, etno-političkih podjela na Bošnjake i Muslimane te pritiska

vladajuće crnogorske garniture u posljednja dva desetljeća. Na otvaranju skupa, koji su pozdravili dr. Rastoder, naš Ferid Dizdarević i lokalni uglednici, prisutnima je zapjevao doajen sarajevske popmuzike Kemal Monteno, koji se upravo tih dana nalazio na turneji po Sandžaku.

Kemo je tih dana obilazio svako mjesto Sandžaka, pa je nekoliko dana kasnije, na Aliđun, nastupio u Plavu, pred okupljenom bošnjačkom dijasporom iz New Yorka i Chicaga. Već sutradan smo se zaputili na višednevnu turneju po crnogorskim gradovima. Posjetili smo Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje, Podgoricu, Tuze i Bar. Pljevlja su na mene ostavila osobito jako dojam jer smo posjetili doista predivnu Husein-pašinu džamiju, koju je 1569. dao sagraditi i velebno opremiti (uz suradnju koptskih majstora iz Egipta) Husein-paša Boljanić, podrijetlom iz toga kraja. Taj spomenik se ubraja među najznačajnije spomenike islamske arhitekture na Balkanu, a tako je malo poznat. Boravak u Pljevljima koja su tijekom rata u BiH bila pod podpraktičnom okupacijom četničke paravojske, kao i u Beranama, sjedištu prosrpskog crnogorskog plemena Vasojevića, podsjetio me je međutim na vremena progona muslimana na ovim prostorima u 19. i 20. stoljeću. Nečiji bezumni rafal iz teškog mitraljeza bio je teško oštetio minaret neprocjenjive džamije u Pljevljima. U Beranama gradnja džamije počela je ilegalno, a njena dozvola je došla, uz mnoge peripetije, tek kasnije. Na muslimanskom groblju u Beranama nema nišana, sve samo crni granitni spomenici s ćirilićnim natpisima. Domaći su nam rekli da je to zbog pritiska crnogorskih mjesnih vlasti i ekstremista. Dva se spomenika izdvajaju: mladić ubijen na ulici još tijekom 1980-ih jer je, kako kaže naš vodič, neki lokali velikosrpski ekstremist bio zavidan na njegov dobar izgled (“E, neš Turčine...”); spomen obilježje čitavoj obitelji koju su poklali lokalni četnici i bacili u jamu, da bi njihova tjela bila pronađena nekoliko desetljeća kasnije. Mnogo je optimističnija slika u Podgorici, Tuzima i Baru. U prijestolnici Crne Gore

planira se uskoro graditi velebni Kulturni centar Bošnjaka/Muslimana Crne Gore plan koji promiču BSCG i Islamska zajednica Crne Gore - koji će, bez obzira na to da njegovo ime još uvijek podsjeća na otežavajuću podjelu nacionalnoga korpusa na dva djela i nesretne kompromise, zasigurno doprinijeti afirmaciji Bošnjaka u Podgorici i cijeloj zemlji. U Tuzima je nedavno dovršen veliki kompleks medrese, opremljene modernim učionicama, dvoranama i džamijom, koji je financirala agencija vlade Republike Turske za pomoć i suradnju – TIKA. Primorski grad Bar je doista facinantno mjesto. Uz Ulcinj to je jedini primjer primorskoga muslimanskoga/osmanskoga grada na južnoslavenskom području. Barski kaštel je elegantan primjer mletačkoga i osmanskoga graditeljskoga stila. Bošnjaci Bara - kako mi kažu sve brojnija grupa - doživljavaju svoj uzlet i sudjeluju s ostalim muslimanima svoga mjesta u izgradnji nove džamije. Kako su nam rekli simpatični domaćini iz Islamske zajednice u Baru, zanimljivo je da Bar u pogledu bošnjačke “nacionalizacije” trenutno stoji mnogo bolje nego sandžačko Bijelo Polje, koje je povijesno i geografski mnogo više vezano uz povijesni i sadašnji teritorij Bosne. To je tim čudnije jer je bijelopoljska dijaspora poznata po vatrenom bošnjaštvu. Čini se da je Bijelo Polje zbog važnosti, koje je imao kao jedan od tri-četiri najveća crnogorska grada, pod mnogo većim pritiskom crnogorskih vladajućih struktura kojima više odgovora da se pripadnici našeg etničkog korpusa izjašnjavaju kao “Muslimani” i Crnogorci islamske vjere. U Bijelom Polju je također, čini se, još uvijek živo sjećanje na povijesne i recentne progone, kojima su Bošnjaci toga kraja bili izloženi te ih strah potiče na iseljavanje ili političko-etničko asmiliranje. Još jedna vrlo važna impresija: Bošnjaci u Crnoj Gori, i oni iz sandžačkog i oni iz nesandžačkog dijela, djeluju kao jedinstvena i funkcionalna cjelina unutar svoje države, koju unatoč nepravdama prošlosti, svojataju i optimistički podržavaju. Slično je i sa sandžačkim Bošnjacima u Srbiji. Sandžak je tek

73

J O U R N A L

SINE IRA ET STUDIO

74

J O U R N A L

povijesna i kulturna cjelna, čija je svakodnevna i efektivna važnost na terenu potpuno izblijedila.

Najvažniji dio programa uslijedio je po povratku u Rožaje sa studijskog putovanja. Održali smo sastanak na kojem su nama, predstavnicima bošnjačkih udruga, predstavljeni planovi BSCG kojima se želi revitalizirati područja Crne Gore u kojima žive Bošnjaci. Predstavljen nam je plan obnove aerodroma u Beranama – zanimljiv onima koji žive daleko u tuđini – te plan i projekt izgradnje spomenutog Kulturnog centra Bošnjaka/Muslimana u Podgorici. O Centru su govorili dr. Rastoder i autor idejnog rješenja, ugledni arhitekt Rifko Alihodžić. Gosti su pozvani da se uključe u prikupljanje sredstava za taj objekt, što je izazvalo pravo malo natjecanje okupljenih koji su željeli javno obavezati na donacije za izgradnju Centra. Važno je napomenuti da su na skupu sudjelovali predstavnici bošnjačih udruga iz SAD, Njemačke, Nizozemske, Francuske, Švicarske, Luksemburga, Hrvatske, Makedonije, Turske, ali i Kosova.

Nekako je posebno bio upečatljiv izostanak predstavnika one najjače skupine crnogorsko-bošnjačke dijaspore, one iz Bosne i Hercegovine. Dok je iz Luksemburga došlo troje ljudi, a iz SAD dvoje, iz nedaleke i susjedne BiH došao je tek jedan gospodin u privatnom aranžmanu.

Možda je najupečatljiviji gost skupa bio elokventni i agilni Refik Akova, zastupnik četvrti Bayrampaşa u istanbulskoj gradskoj skupštini iz redova opozicijske kemalističke CHP. Izdanak ugledne bijelopoljske porodice Sijarić, otišao je kao osnovnoškolac u Istanbul u doba rankovićevske represije nad Bošnjacima i uzeo prezime Akova (na turskom Bijelo Polje). Bjelopoljskom SUP-u ostao je sumnjiv i prilikom čestih pohoda rodnom kraju u sljedećim desetljećima. Za razliku od drugih emigranata u Tursku i njihovih potomaka, još uvijek odlično govori svoj zapadno-sandžački dijalekt bosanskoga jezika. Njime se spretno služio u pozdravnim govorima, dokazivanje avarskog i pečenškog podrijetla Bošnjaka u Sandžaku (o čemu sprema knjigu u Istanbulu) u našem autobusu, ali i za obranu lika i djela Kemala Atatürka od napada vehabija, koji su putovali s nama kao članovi lokalne TV ekipe. Refik Abi, kako bi Turci rekli, jedan je od najzaslužnijih da su studenti iz Sandžaka, Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske, dobili kvotu za besplatno studiranje (legendarni kontenjan) na turskim državnim sveučilištima.

Neka mu je hvala!

Turski utjecaj u regiji Imao sam čast između 15. i 17. listopada u Sarajevu sudjelovati na vrlo zanimljivoj konferenciji “Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas”.

Ovaj skup, koji je prvenstveno okupio mlađe muslimanske znanstvenike i društvene aktiviste s Balkana, zajednički su organizirali sarajevski Centar za napredne studije (CNS), Centar za civilizaciju Balkana (BALMED) i već spominjana turska državna agencija TIKA. Ovdje bih više progovorio o prvim dvjema organizacijama, čije je djelovanje sve zapaženije u BiH i na Balkanu. CNS je bosansko-hercegovačka nevladina udruga koja, kao što kaže njen program, ima za cilj promicati razvoj bosansko-hercegovačkog društva, a taj svoj cilj obavlja pretežito potičući javnu debatu o odnosu islama, povijesti, politike i suvremenog društva u Bosni. Ovdje bih spomenuo dvojicu njihovih djelatnika i spretnih suorganizatora ovoga skupa: nastavnika Fakulteta islamskih nauka mr.

Ahmeta Alibašića i Asmira Aljića.

BALMED je organizacija sa sjedištem u Istanbulu, a njena sarajevska podružnica počela je s radom prošle godine. O misiji ove organizacije možda najbolje govori njihova web stranica: “vrši istraživanja na historijskom, književnom, kulturnom i umjetničkom planu, prvenstveno na Balkanu... da objavljuje rezultate ispitivanja i slične radove, da štiti kulturno-historijska naslijeđa, da vrši restauraciju historijskih spomenika... da na osnovama poštivanja različitosti bude na usluzi ljudima u zemlji i inostranstvu”. BALMED usko surađuje s uglednom i s kulturnim “krilom” Organizacije Islamske konferencije, vrlo aktivnom međunarodnom organizacijom pod nazivom IRCICA (puno ime: Istraživački centar za islamsku povijest, umjetnost i kulturu) sa sjedištem u Istanbulu. Prvoga dana skupa uslijedilo je iznenađenje. Okupljene sudionike i uzvanike pozdravio je turski ministar vanjskih poslova prof. dr.

Ahmet Davutoğlu. Njegova prisutnost i vrlo emotivan govor, u kojem je naglašavao povezanosti Turske s Balkanom općenito i sa Sarajevom posebno, zahtijeva detaljnije objašnjenje. Islamo-demokratska vlada Republike Turske i njen premijer Recep Tayyib Erdoğan započeli su u posljednje godinu dana diplomatsku ofenzivu koja ima za cilj ojačati turski položaj u svijetu mimo (bolje rečeno, paralelno s) ustaljene političke orijentacije prema EU i NATO-u. Potiču se svakovrsno poboljšanje odnosa sa zemljama Bliskoga istoka i islamskim zemljama uopće. Turski premi-

jer pokušava istupati kao posrednik u izraelsko-palestinskom sukobu i izraelsko-sirijskim prijeporima, ali i kao međunarodni zagovornik prava Palestinaca. Uspostavljeni su bolji odnosi s “odmetnutim” režimima Sirije i Irana, čak je Erdoğan u nekim javnim istupima pokazao razumijevanje za iranske nuklearne aspiracije. Turska želi biti prisutna u Srednjoj Aziji, ali istodobno poboljšava svoju gospodarsku i političku suradnju s Rusijom. I naposljetku, Turska želi biti prisutna na Balkanu, pri čemu se uz uobičajene kanale međudržavne suradnje koristi i kulturnim, vjerskim i etničkim vezama s balkanskim zemljama.

Ukratko rečeno, osmansko naslijeđe (muslimani, ostaci osmanske i islamske kulture na Balkanu) gledaju se kao most za političko, gospodarsko i kulturno povezivanje s Turskom. Ova turska vanjsko-politička orijentacija nema elemente imperijalizma, već, kako mi se čini, naglašava suradnju i međusobne interese. Tursko vodstvo je shvatilo da ne može čekati skršenih ruku usred stalnih globalnih promjena. Ako želi pozicionirati Tursku kao svjetsku silu srednjeg ranga, koja neće biti tek puki klijent jedinog preostalog vojno-političkog bloka, mora voditi proaktivnu politiku.

Turska želi također naći alternativu u slučaju da njena proeuropska politika, tj. pridruživanje EU, završi u slijepoj ulici. Zato turskom ministru vanjskih poslova nije bilo mrsko posjetiti jednu – možda ne tako razvikanu, ali zasigurno relevantnu – znanstvenu konferenciju. U nastavku konferencije sljedećih dva dana, kada više nije bilo visoko pozicioniranih govornika, osim šefa IRCICA-e dr. Halita Erena, pokazalo se da ova konferencija nije tek puka izlika za nastupe političara. Na skupu su referate o stanju suvremenih muslimanskih zajednica na Balkanu i njihovom odnosu prema osmanskom naslijeđu govorili uglavnom mlađi, otvoreni, neopterećeni istraživači. Učinilo mi se da je vrijeme velikih govora i ideoloških jadikovki o progonu islama prošlo. Gosti iz Albanije, BiH, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Bugarske, Turske i Grčke govorili su o svom svakodnevnom iskustvu o položaju muslimana i osmanskog kulturnog naslijeđa. Opći dojam je bio da su muslimanske zajednice, premda itekako svjesne nekadašnje opresije i današnjih ostataka diskriminacije, integrirane u svojim matičnim državama, da su izašle iz autističnog držanja po strani i da svoju šansu vide u zajedničkoj europskoj budućnosti Balkana (i Turske), u okviru koje će njihov (i naš) identitet postati potpuno normalan, baš kao i onaj kršćanski.

ŽIVJETI ISLAM Islamske teme

Muhammed a.s. – Poslanik islama (I) Mirza ef. Mešić Tekst kojeg imate priliku pročitati ne smjera iznjedriti ništa posebno novo, jer kada je u pitanju život i misija Muhammeda a.s. ne postoji autor ili pisac o islamskim temama, a pogotovo ozbiljan autor, koji nije pisao o Posljednjem Božjem poslaniku i različitim aspektima njegova života. Kroz 15 stoljeća islama, u različitim društveno-političkim okolnostima, brojni su muslimanski učenjaci, s puno ljubavi i vjerskoga žara, pokušavali dati vlastiti doprinos što boljem rasvjetljavanju i najsitnijeg dijela, odnosno svakog trenutka Poslanikovog ovozemaljskog života, smještajući ga u kontekst svoga/svakoga vremena, nanovo aktualizirajući njegovu misiju. O tome su napisani tomovi knjiga na skoro svim jezicima svijeta. Zato, kada je u pitanju ova tema, ne predstavlja nikakav problem doći do pouzdanih i općeprihvaćenih informacija. Njegova biografija (ar. sira) nije poput biografija njegovih prethodnika Poslanika. Za svakoga tko se želi upoznati sa životom Muhammeda a.s. dostupni su povijesni podaci o vremenu i okolnostima u kojima je rođen, njegovom odrastanju i mladalačkom dobu, muževnom sazrijevanju i njegovim članovima porodice, svim iskušenjima i tegobama kroz koje je prolazio, uspjesima kao i porazima te njegovoj ovozemaljskoj smrti. Nijedan detalj njegova boravka na ovome svijetu i među njegovim najbližim prijateljima nije pao u zaborav. Sreća je da se sve zna o Muhammedu a.s. i da je sve pouzdano zabilježeno, osobito onaj dio njegova života koji se odnosi na uzvišenu misiju poslanstva, koju samo uvjetno izdvajamo iz njegova cjelokupnog života, jer je i njegov predposlanički život na neki način bio nadahnut Božjom providnošću. Zato u autentičnost Poslanikovog života Muhammeda a.s. nijedan musliman nema nimalo sumnje. Kao zasebne teme analiziralo se i pisalo o Poslanikovom a.s. odnosu prema Bogu, vjeri islamu, porodici, prijateljima i neprijateljima ili bilo kojem drugom Muhammedovom a.s. životnom iskustvu.

Prve pisane biografije, nastale stotinjak godina nakon smrti Muhammeda a.s.,

Levha Muhammed u potpunosti su temeljene na onome što je o njemu u kur’anskoj Objavi rekao Uzvišeni Bog i na prihvaćenim izrekama Muhammeda a.s. koje je on izrekao o sebi samome, odnosno iskazima njegovih ashaba/suvremenika koji su povjerovali u njegovo poslanstvo i koji su ga cijelim svojim bićem slijedili. I na našem su jeziku dostupne najpriznatije zbirke njegovih izreka/ hadisa (Buhari, Muslim, Tirmizi, Davud, Nesai, Ibn Madže) te najčitanije sire/biografije koje su zadobile, slobodno možemo kazati, vlastiti žanr u sveukupnoj svjetskoj književnosti, a osobito onoj islamskoj. Brojni su i autori nemuslimani koje je Muhammedova a.s. osobnost toliko fascinirala da su većinu svoga znanstvenog istraživačkog rada i spisateljskog opusa posvetili i ispunili rečenicama o Muhammedu a.s. Spomenut ću neke od njih: Martin Lings, Frithjof Schoun, Titus Burckhardt, Henry Corbin, Barnaby Rogerson...

No, previše je bilo i onih koji su svoje intelektualne potencijale i vičnost peru iskoristili kako bi ocrnili i diskreditirati Muhammeda a.s. te kod čitalaca nemuslimana izazvali zgražanje i mržnju prema Allahovu poslaniku. Tako su u srednjovjekovnoj kršćanskoj Europi, uslijed stalnih islamsko-kršćanskih konfrontacija (zbog najprije arapskih, a potom i osmanskih vojnih prodora, zatim križarskih ratova, a potom i uslijed europskih kolonijalnih osvajanja islamskih zemalja), nastala brojna djela o islamu i Poslaniku Muhammedu a.s., koja su ga opisivala pogrdnim i uvredljivim

imenima, nazivajući ga uglavnom antikristom, ali i drugim nečasnim imenima, a ta su djela, nažalost, (nažalost po one koji ih koriste) i dan danas temeljna literatura o Muhammedu a.s. S generacije na generaciju, sve do danas, prenošeni su grozni stereotipi i predrasude o Poslaniku islama.

Zato ovaj tekst, koji će biti objavljen u nekoliko nastavaka, ima za cilj podsjetiti i osvježiti najvažnije momente iz Muhammedova a.s. života. Pokušat ćemo prikazati cjelovitu sliku čovjeka, Božjeg poslanika, kojeg već 15 stoljeća slijede pripadnici islama nastojeći oponašati svaki njegov korak te razbiti barem neke stereotipe o Muhammedu a.s. Upravo iz tog življenja poslaničkog života, koji se naziva sunnet, odnosno njegovog osobnog doživljaja i prakticiranja vjere, jer je Muhammed a.s. bio Poslanik prvo sam sebi pa onda ostalima, svi muslimani bez obzira kojoj pravnoj školi tumačenja islamskog prava pripadali, crpe norme ponašanja i modele islamskog življenja za svaku životnu okolnost. Tekst je namijenjen i našim čitateljima nemuslimanima kako bi im približio važnost Muhammeda a.s. u životu svakog muslimana. Naravno, namijenjen je i samim muslimanima da ih iznova podsjeti na važnost slijeđenja životnog puta i svakovremene aktualnosti posljednjeg Božjeg poslanika. Prije nego damo kratak i sažet prikaz njegovih najvažnijih životnih/poslaničkih iskustava u njegove 63 godine života, osvijetlit ćemo kroz prizmu Kur’ana važnost slijeđenja Muhammeda a.s. kao uvjeta pripadnosti vjeri islamu.

Slijeđenje Poslanika kao uvjet ispravnosti vjere Kakav je status Muhammeda a.s. kod Allaha dž.š. najbolje govori ajet iz kur’anskog poglavlja Al-Ahzab u kojem se jasno veli da Uzvišeni Stvoritelj osobno, a i njegovi meleki/anđeli blagosiljaju Poslanika Muhammeda a.s.: “Zaista Allah i Njegovi meleki donose salavat na Vjerovjesnika! Vjernici, donosite i vi salavat (na njega) i šaljite mu selam!” (El-Ahzab, 56).

Pravilo je kada se spomene ime Božjeg

75

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM

76

J O U R N A L

Poslanika da mu se upute riječi mira i blagoslova (Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed / Mir i spas Muhammedu i njegovoj obitelji). Muhammmed a.s. nikada od svojih sljedbenika nije tražio da mu pripisuju čudotvorne moći i božanske kvalitete. Uvijek je naglašavao da se ni po čemu ne razlikuje od ostalih ljudi, osim što se njemu objavljuje Kur’an posredstvom meleka Džibrila/anđela Gabrijela a.s., kojeg mnogi drže za osobnog učitelja i odgajatelja Muhammeda a.s., osobito u situacijama kada je mogao iz neznanja, a slijedeći praksu predislamskih Arapa, učiniti grijeh.

Muhammed a.s. je naš Poslanik. Muhammed a.s. je posljednji Božji Poslanik.

Svi su muslimani dužni vjerovati u njegovo Poslanstvo i slijediti njegov primjer. Ovim rečenicama započinju prvi sati islamskoga vjeronauka na kojima se mala djeca upoznaju s ulogom Muhammeda a.s. u njihovom budućem životu. Zbog svega onoga što je učinio za svoj ummet/zajednicu i zbog posebnog statusa kojeg ima među svim drugim Božjim poslanicima, prije svega zato što se s njim završava Objava, muslimani su dužni poštovati, voljeti i slijediti Muhammeda a.s. Ljubav prema njemu uvjet je Božje ljubavi prema nama.

Njegovi postupci, osobito oni u bogoštovlju, obvezujući su za sve muslimane i muslimanke. Slijediti Muhammedov a.s. primjer za muslimane znači biti na ispravnoj stazi islama, znači biti pobožan. Nitko ne može biti niti postati musliman dok ne povjeruje i ne posvjedoči barem u prisutnosti dvojice svjedoka, drugih muslimana, svoju vjeru u Poslanstvo Muhammeda a.s., nakon očitovanja vjere u Jednoga Boga – Allaha dž.š. I ne samo to, nijedna osoba ne može dosegnuti visoke stupnjeve vjere/ imana niti osjetiti svu ljepotu pokornosti Bogu bez potpunog slijeđenja Poslanikovog primjera i iskazivanja ljubavi prema njemu. Uzvišeni Bog nam o tome veli u Kur’anu: “Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (Al-Ahzab, 21.). “Ako Allaha volite, mene (Muhammeda) slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! A Allah prašta i samilostan je.” (Ali-’Imran, 31.).

Ovaj posljednji kur’anski ajet/rečenica jasno naglašava da je slijeđenje Poslanika Muhammeda a.s. uvjet ne samo naše ljubavi prema Jedinome Bogu i Njegove ljubavi prema nama, kao Njegovim stvorenjima, nego je i uvjet našega konačnog statusa u budućem životu/Ahiretu. Ljubav prema Poslaniku je jedan od temelj-

nih aspekata ukupnog islamskog življenja. Na drugome mjestu, u sličnom kontekstu, Milostivi Bog nas upozorava da nećemo postati vjernici ako u svakodnevnim životnim prigodama, u međusobnim sporovima, za suca ne budemo smjerno slijedili primjer Muhammeda a.s., jasno tamo gdje se njegova odluka može primijeniti. Muhammed a.s. je znao naglasiti da su neki ljudi upućeniji od njega u ovosvjetska pitanja te je poticao muslimane na stalno promišljanje i donošenje najboljih mogućih rješenja za zajednicu. No kada su u pitanju vjera i Bogoslužje Muhammed a.s. je bio nepogrešiv, a njegove odluke iz domene vjerske prakse obvezujuće za sve muslimane.

“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za suca u sporovima međusobnim tebe (Muhammede) ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore." (En-Nisa, 65). Kraj ovoga ajeta automatski se prenosi na drugi ajet u kojem se veli: “Onaj tko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu”, jer “On (Muhammed) ne govorio po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje. Uči ga jedan ogromne snage (Džibril).” (An-Nadžm, 3-5.).

Vjera se islam živi i prakticira u svakoj životnoj prigodi. Upravo su 23 godine Muhammedove a.s. poslaničke misije paradigma uređenja muslimanskog života.

Muslimani smatraju Poslanika a.s. najsavršenijim čovjekom, najprofinjenijeg i najmoralnijeg ponašanja kojeg je Allah dž.š. radi njegovih visokih moralnih i ljudskih kvaliteta odabrao da ponese najteže breme u povijesti čovječanstava – posljednji put vjerno dostavi i objasni Allahove namjere i planove s ljudima. Iako se pridjev savršen odnosi prvenstveno na Boga, u ljudskim relativnim kategorijama može se primijeniti i na Božje poslanike i dobre ljude, a od njih je najsavršenije moralne kvalitete posjedovao upravo Muhammed a.s. o čemu osobno svjedoči Allah dž.š. u Kur’anu: “A ti (Muhammede) si zaista najljepše ćudi.” (Al-Qalam,4), dok su njegovi prijatelji/ashabi govorili da je bio poput blagog povjetarca pun milosti i osvježenja za presahla ljudska srca.

Muhammedovo poslanstvo najavili su svi Poslanici Njegova se misija i uloga od misija njegovih prethodnika Poslanika razlikuje po tome što je on Poslanik svakome čovjeku i za sva vremena. Od Adema/Ada-

ma a.s. pa do Isaa/Isusa a.s. Poslanici su slati određenom narodu i za određeno vrijeme. Iako ne prave razliku među Poslanicima, jer su svi oni od Jednoga Boga izabrani i dolazili s istom misijom kako bi pozvali svakog čovjeka da posvjedoči i vjeruje u temeljno geslo vjere islama LA ILAHE ILLELLAH / NEMA BOŽANSTVA OSIM ALLAHA, muslimani ipak slijede samo Muhammeda a.s. To je zapravo odgovor na pitanje da li muslimani mogu slijediti Stari i Novi zavjet s obzirom da su objavljeni Božjim poslanicima koje muslimani priznaju, uvažavaju i vole kao i Muhammeda a.s. Odgovor je: ne mogu i to iz više razloga. Neke od njih možemo naći u činjenici da su te Objave bile za određeno vrijeme i specifične okolnosti, da su dobrim dijelom i izmijenjene i izgubile prvotnu izvornost te da je i sam Muhammed a.s. to naznačio u događaju kojeg bilježe najpoznatiji sakupljači njegovih izreka, a koji nam govori da je Muhammed a.s. upozorio Omera r.a., svoga ashaba/prijatelja da bi i Musa/ Mojsije a.s. zasigurno slijedio Kur’an da ga je kojim slučajem Dragi Bog poslao u Muhammedovo a.s. vrijeme. Često je naglašavao Muhammed a.s da je on samo zadnji u nizu Poslanika te je njegov zadatak obnoviti, po Božjem naputku, iskonsku vjeru islam. To što su muslimani dužni vjerovati i voljeti i prijašnje Poslanike argument je da su svi oni donosili jednu te istu vjeru islam koja je u smislu praktične primjene doživljavala izmjene s obzirom na razvoj čovječanstva. Tako, neke stvari koje su bile zabranjene Musau a.s. bile su dozvoljen Isau a.s. ili neke koje su bile zabranjene obojici sada su dozvoljene Muhammedu a.s. Njegova se posebnost, Božjom voljom, odrazila kroz ključne dvije odlike kojima je počašćen: za svog života je u potpunosti prenio Objavu koju mu je Svevišnji poslao i njegova poruka nije regionalna - vezana za jednu zemlju ili jedan narod. Ona je univerzalna – poslana je cijelom ljudskom rodu, svakom pojedincu ma gdje i kada živio i ma kojim jezikom govorio. On je najavljen u svim prethodnim Objavama. Čak se i u njegovo vrijeme očekivao dolazak Poslanika. Židovi su vjerovali da će Poslanik biti iz njihovih redova, a ne iz redova Arapa, polupismenog naroda koji do tada nije imao iskustvo poslanstva. No, Bog za svoju najodgovorniju misiju bira onoga koga On želi. Bio je to Muhammed a.s., sin Abdullahov, sin Abdul Muttalibov, iz obitelji Hašima, iz plemena Kurejš, neka mu je mir i spas. (...)

(Nastavlja se…)

POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija

Trener kornjača Edin Tule Život ponekad protrese čovjeka na način na koji uporan grabežljivac svojim oštrim kljunom protrese kornjaču u svom oklopu, prevrćući je nemilosrdno po zemlji, nastojeći je načeti. Tokom tog nemilog susreta grabežljivac nesvjesno pokreće vrlo važne procese za svoj plijen. Plijen počinje iznova osjećati živost svake svoje ćelije i svakog svog nerva. Ukoliko preživi taj neugodan susret, mogućnost izlaska ispod svog oklopa izuzetno cijeni ne uzimajući ga zdravo za gotovo te umjesto pasivne lovine postaje aktivni lovac na fantastične prilike ovog ograničenog života. Slično je i sa čovjekom čiju mobilnost i razvoj ubrzavaju konstantna iskušenja u vrlo kreativnim formama, omogućujući mu dragocjeno produbljivanje novih dimenzija vlastite ličnosti.

Većina ljudi se nakon nekih negativnih iskustava povuče duboko pod svoju ljušturu, uvjereni da će sklupčani, tj. zgrčeni bolje zaštiti svoje vitalne tačke i lakše amortizirati nove životne udarce. Ukoliko u takvom položaju ostanu predugo, vidimo ih pogrbljenog hoda kako nasamareni nose teško breme sputavajućih strahova za koje bi shvatili da su obične aždahe od papira samo da ih uspiju pogledati u oči i dodirom smirene ruke uvidjeti njihovu krhkost i nemoć.

Kad Allah voli...

Da bi čovjek mogao uredno posložiti sve aždahe od hartije u latice da mu ne smetaju u radu, mora biti potaknut nekom velikom životnom ljubavlju koja prožima cijelo njegovo biće, čineći njegovu krv toplijom, cijelo tijelo jedrim, lice ozarenim, a oči toplim. Osoba koja voli može satima/danima posmatrati lice koje voli i uvijek iznova nalaziti u njemu neki novi prelijep detalj. Osoba koja voli gori od želje da satima bez prestanka razgovara s osobom koju voli i da izvodi cijele male predstave u želji da je impresionira i izmami poglede divljenja. Čovjek je na počecima svog emocionalnog razvoja i nakon prvi put razvijene potrebe za ljubavlju suprotnog spola, prije prvih životnih razočarenja i povlačenja u svoju ljušturu, treperio od nadimajućeg ushićenja

pišući ili čitajući svoja prva ljubavna pisma.

Kako je samo fascinantna sposobnost jednog tinejdžera, s više nego prosječnim vokabularom, da napiše cio roman za jednu večer u iskrenoj želji da dio sebe otkrije i pokloni osobi koju voli. Možda će netko osjetiti žalost jer nikad nije dobio ljubavno pismo koje bi ga/je potaklo da osjeti najzdraviju životnu strast koja nas čini da se radujemo svim (ne)prilikama u životu.

Međutim, daleko veću žalost će osjetiti ona osoba koja je dobila na svojoj adresi nevjerovatno Ljubavno Pismo sa najljepšim zamislivim riječima, najdubljim mislima, najplemenitijim osjećajima upućenim upravo njoj, najtoplijom brigom za uspjeh, najpreciznijim uputama za razvoj i sreću – a da ga nikad i ne pročita, ne znajući da je uopće dobila jedno takvo pismo.

Stvoritelj svemira kaže za sebe da je El-Vedud (Voljeni) i svoju ljubav dokazuje obasipanjem ljudi svim potrebnim čulima, neizbrojivim blagodatima, ali i rječitošću, tj. vječitoj spremnošću da s nama razgovara preko Ljubavnog Pisma koje nam je uputio. U tom Pismu nam nudi razvojne zadatke preko kojih - golicajući našu maštu – razvija naš intelektualno-duhovni potencijal.

Ljubav Gospodara spram ljudi je tolika da “kada bi svi oceani bili tinta, a stabla mastila ne bi presušile Njegove riječi”.

(El-Kehf: 109). Jer kada netko voli nekog, inspiriran je da proizvodi tomove knjiga.

Ljubav Gospodara prema čovjeku je tolika da kupuje od njega ono što mu je poklonio da bi mu podario presretnu vječnost: “Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati...” (Et-Tevba: 111).

Ljubav Stvoritelja prema čovjeku je tolika da mu konstantno stvara idealan ambijent za razvoj, potičući gipkost svakog nerva i rad svake ćelije. Ljubav Stvoritelja prema čovjeku je tolika da se desetljećima brine za rast bukovog drveta u prirodi, opskrbljujući ga svaki dan kišnicom i sunčevim zrakama samo da bi čovjek jedne zime imao ogrijev i uživao u predstavi pucketanja vatre u toplini doma.

Ljubav Stvoritelja prema čovjeku je tolika da stvara cijele porodice životinja

koje vode svoje bogate, dinamične i kreativne živote da bi bile predmetom našeg analitičkog promatranja ili naše kratkoročno gastronomsko gorivo. Kada Allah voli, zaštitnički poručuje svim svjetovima: “Tko uznemiri Mog prijatelja objavljujem mu rat!” (Hadis Kudsi).

Vidjeli smo da Allah kad voli pokrene cijelu svemirsku laboratoriju i učini je da radi za dobro čovjeka, pokreće procese u trajanju od više desetljeća samo radi ljudskog užitka od nekoliko trenutaka, brine se za njega bez obzira što Ga ovaj poriče i često ga hrani preko 60 godina vjerujući da će ipak u završnici života donijeti zdrave i racionalne životne odluke.

77

Ratar i zemljoposjednik Zamislite ratara koji se obreo na parceli zemlje čijeg vlasnika nikad nije vidio, nije ga upoznao, načuo je neke njegove epitete i sve što zna je da živi u nekom dvorcu i da insistira na skupu preciznih zakona za koje očekuje da budu poštovani.

Ratar je zahvalan na poklonjenoj zemlji i mogućnosti da raspolaže s plodovima te zemlje. Pridržava se skupa zakona koje je dostavio zemljoposjednik, a koji su mu ugrubo prevedeni, iz straha da mu ne budu uskraćeni plodovi. Vodi prilično uredan život, shvata zemljoposjednikov malo duži proglas kao neizbježnost koju mora uvažiti i ne osjeća bilo kakvu ljubav prema zemljoposjedniku. U vječitom je strahu da će se zemljoposjedniku – koji na svakom

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST mjestu ima svoje prodorne oči i uši - zamjeriti nekom vlastitom greškom i strijepi od kazne u formi ugrožavanja svega onoga što je u svom životnom hodu zavolio (npr. zdravlje, djecu, profit, itd.). Štoviše! Potajno sanja da se zemlja prepiše na njegovo ime i da se zemljoposjedniku nešto desi. Da više uopće ne postoji. Plakao bi od sreće da se probudi jednog, za njega, fantastičnog jutra u kojem naporni zemljovlasnikov proglas jednostavno više ne važi.

Pošto zna da ne može na to utjecati, strah od zemljoposjednika - kojeg nikad nije upoznao, odnosno zavolio - predstavlja kao vrhunac vrline i nastavlja mehanički izvršavati onoliko točki pomenutog proglasa koliko može, nadajući se kontinuiranom blagostanju.

Iako to kriju i od sebe samih, odnos velike većine muslimana prema Allahu dž.š. je poput odnosa ratara prema vlasniku zemlje koju je dobio na obrađivanje.

Iz navike ore, iz navike jede, iz navike priča, iz navike poštuje...

Kad čovjek voli...

78

J O U R N A L

Kad čovjek voli određeni hobi, alpinizam npr., predaje mu se cijelim bićem i bojeći se da ne iznevjeri svoju ljubav prema planinama strastveno se moli riječima: “Sačuvaj me Bože smrti u dolini!”

Kad čovjek voli rijedak osjećaj slobode u kojem uživa svakim svojim atomom, tokom bjesomučne vožnje sportskim automobilima, zahvaljuje većoj sili riječima: “Hvala ti Gospodaru na servo volanu, turbu pogonu, 12 cilindara i ABS kočnicama!”

Kad čovjek voli cijelim srcem zavjetuje se riječima: “...salat moj i žrtva moja i život moj i smrt moja su za Allaha, Gospodara svjetova.” (El-Enam: 162) – ističući da je spreman podrediti svaki trenutak svoga života detaljima islamskog bontona, ne osvrćući se na prijekor ili negodovanje svijeta.

Poznajem čovjeka kojem se sa 14 godina svidjela jedna djevojka i odlučio je da nauči njen jezik da bi je impresionirao.

Toliko mu se svidio njen osmijeh, način na koji je gledala i cijelo njeno zračenje da je žarko poželio da upozna cijeli njezin svijet, odnosno da komunicira s njom na jeziku koji je njoj najdraži. Odlazi u njenu zemlju da nauči njen jezik, boravi u njenom gradu godinu dana, uči jezik za tri mjeseca, a ostalih mjeseci upoznaje kulturu, mentalitet i običaje, vježbajući u svojim mislima dijaloge na novonaučenom jeziku koje će da vodi s osobom koju želi zadiviti pri povratku. Međutim, nakon povratka nikad je više nije sreo pošto

je odselila u neki drugi grad, a on je odlučio da uči jedan drugi jezik.

Kada čovjek zavoli Allaha, nauči jezik putem kojeg je On odlučio da se obrati ljudskoj vrsti želeći razumjeti Njegov govor izravno, posveti se širim značenjima Njegovih znakova, detaljima Njegovih priča, skrivenim značenjima Njegovih poruka, potaknut je da neumorno govori o Njegovom stvaranju, uživa da komunicira s Njim i da testira Njegove riječi u praktičnom društvenom životu. Sve to čini nadajući se Njegovom pogledu divljenja i čeznući za mogućnošću boravka u Njegovoj blizini i pažljivom gledanju Voljenog lica. Nesretan je ukoliko osjeti da nije na visini zadatka i plače iz straha da ne padne u Njegovim očima.

Kad čovjek živi u iluziji i misli da voli, a u stvari ne zna da voli jer se ne trudi da upozna ono što voli, onda ispoljava svoju “ljubav” na patetičan način. Pećinski čovjek kad voli, ubije divljač i baci je krvavu pred voljenu ženu očekujući da ona padne u trans.

Kada pećinski čovjek voli on izjavljuje svoju ljubav tako što će sočno pljunuti ili udariti toljagom onoga za koga misli da ga njegova voljena ne voli. Taj ograničen način ispoljavanja ljubavi kroz ispoljavanje mržnje je preživio do danas. Po čemu je drugačiji onaj koji jedino zna demonstrirati ljubav prema Allahu kroz naglašenu mržnju prema svim nemuslimanima – od pomenutog pećinskog čovjeka kome je također mržnja jedini način ispoljavanja ljubavi?

Kad je čovjek voljen...

Zamislite da imate nekoga tko vam se tajno divi i obasipa vas poklonima i odakle se ne nadate, ne želeći apsolutno ništa za sebe. Želi isključivo samo vašu sreću.

Taj netko ode u Afriku – bez imalo predomišljanja - s jednim jedinim ciljem.

Rizikujući vlastiti život u istraživanju po opasnim afričkim prašumama nalazi posebnu vrstu drveta koji svojim miomirisom, filigranskim cvijetom i omamljujućim plodom naprosto oduzima dah.

Stabljiku tog drveta donosi na vaš kontinent u vašu državu, vaš grad i vaše dvorište gdje je sadi, zalijeva godinama, bdije nad njom, osigurava joj sunčeve zrake, kreči njeno stablo štiteći je od glodara, obrezuje njene suhe grane, raduje se svakom centimetru njenog rasta i to s jednim jedinim ciljem. Taj koji vam se tajno divi samo želi da jednog jutra kad ustanete i otvorite svoj prozor, vaše oči zasijaju divljenjem, da ispustite dubok uzdah uživanja u nezaboravnom prizoru, da se pojavi sjaj zadovoljstva u vašim očima, okrepljujuća

analitička misao u budnom umu i preplavljujuća emocija u zdravom srcu.

Kako biste se osjaćali da znate da ste voljeni na jedan takav način? Što bi značilo za vas da imate nekoga u vašem životu tko vas toliko voli? Kako bi se ta spoznaja reflektirala na vašu svakodnevnicu, vaše samopouzdanje, vaš odnos prema sebi i vašu životnu motivaciju?

Kako biste se osjećali da znate da već imate nekoga tko vas voli puno iskrenije i čini za vas neuporedivo više. Netko tko vam je bespovratno poklonio nepresušnu riznicu najraznovrsnijih poklona od kojih oči sjaje najljepše, nervne ćelije uma se granaju najskladnije, srce kuca najritmičnije, govor izlazi najubjedljivije, a čije porijeklo nije iz bliske Afrike nega sa sedmoga neba?

Zaključak Ovaj rad nosi naslov identičan naslovu jedne slike najpoznatijeg turskog slikara Osman Hamdi Beya iz 19. stoljeća – “Kaplumbağa Terbiyecisi” ili “The Turtle Trainer”, odnosno “Trener kornjača”.

Slikar je na slici naslikao mudraca s bradom u odjeći učenjaka (crveni plašt i turban) koji svirajući naj (vid flaute) želi potaknuti promjene u životu pet pasivnih kornjača koje ga bezvoljno okružuju, odnosno u čijoj sredini stoji. Te kornjače su svikle na svoju sporost, potpuno nesvjesne debljine vlastite kože, duboko pomirene s vlastitim ritmom kretnje zbog kojeg su izgubile korak s vremenom i uljuljkane lažnom sigurnošću krutog oklopa ispod kojeg skvrčene propuštaju cijeli život. Kornjače na slici mogu simbolizirati pojedince, pokrete, vlade i šire muslimansko društvo u svojoj uspavanosti i fantomskim strahovima od promjena. Mudrac s bradom simbolizira čovjeka s uvidom u širu sliku stvari koji želi potaknuti metamorfozu u bioritmu učahurenih kornjača. Njegova zadaća nije nimalo jednostavna – što vidimo iz njegovog zamišljenog profila i blago pogrbljenog stava - jer sufijskom flautom želi doprijeti do kornjača koje ne da nemaju nikakvu muzičku inteligenciju, nego su gluhe.

Na slici se ne zna tko je jadniji. Zamišljeni učitelj s diskutabilnim metodama rada ili zbunjene kornjače. Šta može pokrenuti njihovu metamorfozu? Poljubac Onog koji ih voli ili Njegov udarac? Šta može učiniti njihovu kožu ponovo otmjeno tankom, tj. senzibilnom, a njihov sluh funkcionalnim? Kako ih ubjediti da su beskrajno voljeni i da se svojih oklopa mogu/moraju osloboditi? Jeste li spremni pokucati na njihov/svoj oklop i otvoreno razgovarati?

POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija

Anatomija uspjeha Kako prepoznati razvojnu priliku u mrkloj noći, ispisanu tamnim slovima na crnom kamenu u samoj sredini crnog kruga? Kako odrediti sredinu nekog kruga i šta je sve potrebno npr. padobrancu da precizno aterira u centar kruga čiji je promjer 2 metra s visine od 7.000 metara?

Edin Tule Uspjeh ovisi o iskorištavanju prepoznatih šansi. Dovoljnog broja pravovremeno prepoznatih šansi nema bez pročišćenih i aktivnih čula, a takvih čula nema bez ispravnog shvatanja ibadeta.

Mudar čovjek, odnosno osoba koja istinski voli svog Gospodara ispravno iščitava redove i ono što je između redova Ljubavnog Pisma (Kur’ana) upućenog od Voljenog voljenom/voljenoj. Takva osoba zna da je skup pokreta sadržanih u pet dnevnih namaz jedan minimum kretnji i higijene koji je propisan da ne bi atrofirao osnovni skup ljudskih mišića potreban za nošenje vlastitog tijela i običan uspravan hod.

Ukoliko vjernik praktičar očekuje da redovnim obavljanjem farzova/namaza razvije bicepse, tricepse i šest pločica na stomaku – demonstrira nepoznavanje nenametljivog stila obraćanja Voljenog i neshvatanje zahtjeva Ljubavnog pisma kojeg je dobio.

Ista stvar je i sa osobom koja nauči napamet Ljubavno Pismo, svakodnevno recituje njegove djelove i očekuje da (p)ostane trajno poštovana u mjestu i vremenu.

Zamislite praktičnog vjernika koji se ne može načuditi kako to da mu se pojavila neka šuga na leđima, iako se abdesti pet puta dnevno. I pita se šta je to što radi pogrešno? Ne radi ništa pogrešno, kao ni prethodna dvojica. Međutim, ono što radi jednostavno nije dovoljno. Isto kao što je prvi saf u džamiji aluzija na avangardu i elitizam u širem društvu koju taj prvi saf treba polučiti, tako su i šire implikacije ostalih ibadeta konstantan razvoj tijela, duha i uma.

Kada nam osoba od krvi i mesa, koja nas voli i koju volimo, kaže da voli konkretan miris, npr. – to je dovoljno da taj miris kupimo i poklonimo voljenoj osobi, iako u obraćanju te voljene osobe nismo čuli nikakvu naredbu ili narudžbu. Ili, ukoliko naša voljena osoba malo duže zadrži svoj pogled na nekom odijevnom predmetu, to je dovoljno pa da taj isti

predmet dobije u formi neočekivanog iznenađenja.

Kada bi se na sličan način odnosili prema porukama u Ljubavnom Pismu, ljubav i nagrade Voljenog bi uzrokovale kod nas izvanredan rast.

Dobar i loš start Abdullah b. Mesud r.a. prenosi da je pred Allahovim Poslanikom a.s., spomenut čovjek koji je prespavao noć sve do zore.

Poslanik a.s. je rekao: “To je čovjek kome se šejtan pomokrio u uho.” (Muslim).

Muhammed a.s. je odgajao svoje suvremenike služeći se jezgrovitim porukama i plastičnim metaformama kojima bi programirao njihov nervni sustav na agilnost i nadobudnost. Kroz pitanje Abdullaha b. Mesuda r.a. vidimo da je fenomen cjelonoćnog spavanja u njegovoj svijesti bio diskutabilan. Muhammed a.s. odgovara na taj fenomen opisujući čovjeka koji ne ustane na sabah namaz (jutarnju molitvu) u izuzetno

ponižavajućem položaju. Irfan Ajanović u svom romanu, u kojem je opisao dio iskustava iz četničkih logora u zadnjoj agresiji na BiH, spominje i scenu mokrenja četničkog vojnika po njegovoj glavi dok on bespomoćno leži svezan na zemlji.

Jer mokrenje po nekome, dok je isti u ležećem položaju, simbolizira potpuno dominaciju nad onim koji leži. Ukoliko se neko doveo u položaj da pasivno prima otpadnu vodu iz tuđeg organizma, koju neprijatelj ispušta po njegovoj glavi, odnosno najčasnijem dijelu vlastitog tijela – imamo potpunu nemoć i (fizičku) kapitulaciju pred neprijateljem.

Govoreći o muslimanu koji se u svojoj svakodnevnici mora izboriti sa spletom šejtanovih mreži, vidimo ga - po opisu Poslanika a.s. - eliminiranog u toj borbi i prije nego što je ustao iz kreveta. Bolje rečeno, eliminiran je baš zato što nije na vrijeme ustao iz svog kreveta.

Muhammed a.s. je rekao: “U noći zaista ima jedan trenutak, pa ako ga rob musliman potrefi tražeći u njemu dobro, Allah će mu ga dati. Taj trenutak postoji u svakoj noći.” (Muslim).

Ovaj hadis je određeni vid nadopune prethodnog pošto se u njemu ističe važnost korištenja dragocjenog trenutka noći. Ovaj Poslanikov a.s. govor je još jedan lingvistički sustav koji cilja programiranje senzibilnosti kod muslimana u pogledu korištenja vlastitog vremena i prepoznavanja šansi. I Kur’an i hadisi svojim preciznim porukama oblikuju sasvim prosječnu osobu, ali koja ovim izvorima pristupa s ljubavlju - u samo utjelovljenje senzibilnosti čije djelovanje ne može spriječiti niti mrkla noć.

Noći su vremenski periodi koji nude savršenu laboratoriju za duhovno-intelektualni razvoj iz prostog razloga što svojim slojevitim tminama potiču suptilnu dušu da se javi i zaživi. Mrkla tmina noći uvijek podcrta dio tame državnog sistema te zađe u našu mračnu sobu da nam

79

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST

80

pomogne u razvoju i rastu originalnih misli, na naÄ?in na koji zametak raste i razvija se u utrobi majke obavijen s tri tmine.

NajznaÄ?ajniji dogaÄ‘aj u historiji Ä?ovjeÄ?anstva (poÄ?etak objave Kur’ana) nije se desio po danu, nego noću u golom krĹĄu.

Ako se od muslimana i muslimanke oÄ?ekuje da prepoznaju zlatne ĹĄanse u ambijentu zadnje trećine noći kad velika većina spava i kada se ne vidi ni prst ispred oka, kakva je tek situacija kada govorimo o danu?!

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Muhammed a.s. rekao: “U petku ima jedan Ä?as.

Ako musliman potrefi taj Ä?as i tad bude traĹžio dobro od Allaha, sigurno ćemu ono biti i dato.â€? Rukom je pokazao da je taj Ä?as kratak i da malo traje. (Muslim).

Vidimo ponovo isti princip senzibilizacije vjerniÄ?kog mentaliteta kroz isticanje kratke vremenske jedinice – trenutka ili Ä?asa – u kojoj se paĹžljivo preporuÄ?uje naĹĄe istraĹživanje i potraga. Elita u svakom hobiju, profesiji ili zanimanju, bilo ono sportsko, akademsko ili praktiÄ?no vjersko, razlikuje se od sumornog prosjeka samo u jednom postotku veće izbruĹĄenosti. Ĺ to predstavlja taj postotak kad je u pitanju razlika izmeÄ‘u muslimanske avangarde i indiferentnih muslimanskih masa koje ne shvaćaju ĹĄire implikacije ibadeta?

Srednja zajednica

! "# $

% # % & ' ( ) * + # , &

J O U R N A L

“I tako smo vas uÄ?inili zajednicom srednjom, da budete svjedoci protiv ljudi i bude Poslanik protiv vas svjedok...â€? (ElBekare: 143; prijevod M. Mlive) Kako prethodni ajet tumaÄ?e klasiÄ?ni komentatori Kur’ana? Na koji naÄ?in je Besim Korkut suzio promiĹĄljanja o ovom ajetu nepreciznim prijevodom? Kako su iz ovog ajeta, pogreĹĄnim promiĹĄljanjem, nastale neke diskutabilne poslovice u naĹĄem podneblju?

KlasiÄ?ni komentatori pri osvrtu na prethodni ajet (el-Bejdavi, npr.) istiÄ?u da su muslimani srednja zajednica zato ĹĄto su pravedni i umjereni, tj. izmeÄ‘u ĹĄkrtosti i rasipniĹĄtva biraju dareĹžljivost, izmeÄ‘u kukaviÄ?luka i samoubojstva biraju hrabrost, itd.

Izraz srednja u ajetu oznaÄ?ava i pravednost jer drĹžati sredinu u sporu izmeÄ‘u dvije strane znaÄ?i biti objektivan, odnosno pravedan.

Nepreciznost Besima Korkuta u prijevodu ovog ajeta se ogleda u ograniÄ?avanju na samo jedno znaÄ?enje – a ĹĄto je tako Ä?esto kod prevoÄ‘enja kur’anskih znaÄ?enja - viĹĄeznaÄ?ne i sveobuhvatnije rijeÄ?i wasat, tj. srednja u odnosu na izraz pravedna: “I tako

smo od vas stvorili pravednu zajednicu...�

(El-Bekare: 143; Korkutov prijevod).

Imam en-Nesefi i eĹĄ-Ĺ evkani istiÄ?u da se izraz ve kezalike (bos. i tako) s poÄ?etka ajeta oslanja na prethodni ajet (El-Bekare: 142), pa dolazimo do zakljuÄ?ka koji glasi: isto tako kao ĹĄto je Allah dĹž.ĹĄ. uÄ?inio Kabu geografskim centrom Zemlje, odnosno srediĹĄnjom toÄ?kom istoka i zapada, tako je i muslimane uÄ?inio Ummetom sredine izmeÄ‘u pretjerivanja i zanemarivanja. Ĺ ejh Muhammed Mutevelli eĹĄ-Ĺ a’ravi potvrÄ‘uje zakljuÄ?ke klasiÄ?nih komentatora naglaĹĄavajući ideoloĹĄku sredinu Ummeta u odnosu na ateizam i politeizam, ali takoÄ‘er dodaje da biti u sredini znaÄ?i biti izloĹžen stranama koje jasno ugroĹžavaju tu sredinu.

Tako da biti u sredini znaÄ?i biti u ĹžiĹži zbivanja tj. biti aktivan sudionik druĹĄtvenopolitiÄ?kih procesa u svakom vremenu. Sam nastavak ajeta – “da budete svjedoci protiv ljudi i bude Poslanik protiv vas svjedok...â€?

- dodatno objaĹĄnjava prvi dio ajeta: “I tako smo vas uÄ?inili zajednicom srednjom.â€?

Mnogi klasiÄ?ni komentatori istiÄ?u da ću na Sudnjem danu Gospodar prozivati npr. narod Nuha a.s. i pitati ih da li im je njihov poslanik, tj. Nuh a.s. dostavio poruku od Njega, dĹž.ĹĄ. PoÄ?asna uloga svjedoka protiv onih koji budu laĹžno negirali dostavljenu poruku dobiće Muhammed a.s. i sljedbenici njegovog Ummeta koji su se informirali o radu prijaĹĄnjih poslanika aktivno iĹĄÄ?itavajući Kur’an.

Biti u sredini znaÄ?i biti u potencijalnoj opasnosti ukoliko govorimo o sredini politiÄ?ke arene, srediĹĄtu mete ili sredini klanca s kojeg se uvijek neki kamen moĹže obruĹĄiti ka dolje. Ĺ to znaÄ?i srednja zajednica u ovoj ajetu joĹĄ? O kakvoj je ovdje sredini rijeÄ?? Geografskoj, nauÄ?noj, politiÄ?koj, vojnoj, ideoloĹĄkoj, ekonomskoj, druĹĄtvenoj, matematiÄ?koj ili svima njima zajedno? Ĺ ta nam je potrebno da bismo izraÄ?unali sredinu neÄ?ega, jednog geomerijskoj oblika – kruga, npr.?

Potreban nam je naravno uvid u cjelinu koji nam nudi referencijalne taÄ?ke za precizno odreÄ‘ivanje sredine ili centra. Da bismo odredili geografsku sredinu ili centar Zemlje potreban nam je uvid u cijelu planetu, multidisciplinarnost i timovi ljudi.

Da bi ustanovili ideoloĹĄku sredinu izmeÄ‘u mnoĹĄtva ideologija koje oblikuju mentalitet ljudi i njihove norme Ĺživota u danaĹĄnjem svijetu, neophodno nam je poznavanja svih tih ideologija zajedno s njihovim prednostima i manama, ali nam je potrebna i nepromijenjiva (objektivna) referentna taÄ?ka s koje promatramo sve te ideologije.

Da bi ustanovili epicentar ekonomsko-politiÄ?kih dogaÄ‘aja iz kojeg se po-

kreću vaĹžni ekonomsko-politiÄ?ki procesi na ĹĄirem globusu, potreban je npr. uvid u politiÄ?ke sheme svjetskih geopolitiÄ?kih centara moći i detalje njihovih predviÄ‘anja demografske slike svijeta, itd.

Vidjeli smo da izraÄ?unati sredinu bilo Ä?ega, od obiÄ?nog kruga na listu papira pa do sredine ili centra nekih puno zahtjevnijih druĹĄtvenih kategorija – nije nimalo jednostavan posao. Nepoznavanje pravih formula, nedovoljna informiranost, nemobilnost, milimetarsko odstupanje od referentnih konstanti, automatski znaÄ?i gubitak uvida u preciznu sredinu.

S obzirom na opasnost koje vrebaju subjekat koji je u sredini tj. prikljeĹĄten zdesna i slijeva – njegova jedina ĹĄansa za opstanak je u brĹžem razvoju svake vrste, brĹžem promiĹĄljanju, brĹžem prepoznavanju ĹĄansi i brĹžem djelovanju. Tako da u ovom kontekstu biti pripadnikom/pripadnicom srednje zajednice - pored umjerenosti i praviÄ?nosti - podrazumijeva avangardnost i elitizam, jer je srednja zajednica ustvari najbolja zajednica!

Kao rezultat povrĹĄnog tumaÄ?enja prethodnog ajeta meÄ‘u muslimanima se pojavilo uvjerenje da sredina oznaÄ?ava sumornu prosjeÄ?nost, tricu u ĹĄkoli, odsustvo bilo kakvog isticanja, veliÄ?anje anonimnosti, drugo ili treće mjesto na takmiÄ?enjima, ljigavost u kojoj “uĹživaâ€? bubreg u loju, spokoj koji ima onaj/ona koji je u sjenci prvih, odnos prema Ĺživotu nakonako kako to imenuje knjiĹževnih Zija Dizdarević u svojoj priÄ?i “Majkaâ€?, itd.

Tako su nastale dekadentne krilatice i poslovice koje Ä?ine alhemijsku formulu za biĹžuterijsko pozlaćivanje muslimanske indiferentnosti: zlatna sredina, ĹĄutnja je zlato i sve će to narod pozlatiti - (ZS) x (Ĺ Z) = SNP.

ZakljuÄ?ak Podjarmljivanje naroda nastaje zamjenom paradigme. Dok narod pozlaćuje svoju realnost racionalizacijama tipa ne daj BoĹže goreg - Ummet sredine ili najbolji Ummet ima sposobnost nareÄ‘ivanja dobra i odvraćanja od zla, dok te sposobnosti nema bez poznavanja koriĹĄtenja drĹžavnih poluga i diplomatskih mehanizama za kreiranje Ĺželjenog javnog mnijenja, a ĹĄto nas ponovo dovodi do shvaćanja da sredina znaÄ?i i sama ĹžiĹža zbivanja. UskoÄ?iti u ĹžiĹžu zbivanja, biti u sredini kruĹžoka mislilaca, aktivno djelovati u centrima iz kojih se pokreću globalna deĹĄavanja, podrazumijeva disciplinovanu intelektualnu gerilu koja nema trenutak za bacanje, loĹĄu ulogu za probanje, kompliment za samolaganje ili udvaranje, niti prostora za oÄ?ajavanje.

DIJALOG CIVILIZACIJA Konferencija “Islamsko obrazovanje u jugoistočnoj Europi”

Hrvatska – primjer drugim europskim državama Od 23. do 25. listopada 2009. godine, na Bečkom je univerzitetu u prisutnosti velikog broja austrijskih državnih dužnosnika te pedagoga i teologa iz jugoistočne Europe održana trodnevna Konferencija na temu “Islamsko obrazovanje u jugoistočnoj Europi”. Organizatori ove Konferencije bili su Institut za obrazovanje i pedagogiju islamske vjeronauke Filozofskog fakulteta Bečkog univerziteta, Naučni Institut za pravnu filozofiju, vjersko pravo i pravne kulture Pravnog fakulteta Bečkog univerziteta, Institut za Dunavsko područje i srednju Europu i Ured austrijske kooperacije za nauku, obrazovanje i kulturu. Učesnici Konferencije bili su poznati pedagozi i predstavnici različitih islamsko-obrazovnih institucija iz 12 država jugoistočne Evrope.

MN: Otvaranje Konferencije Na svečanom otvaranju prvi je govorio predsjednik Organizacijskog odbora prof. dr. Ednan Aslan, koji je i najzaslužniji za dobru organizaciju čitave Konferencije. Prisutne je upoznao s ciljevima Konferencije te očekivanjima nakon nje u smislu boljeg povezivanja islamskih obrazovnih institucija i njihovih nositelja iz jugoistočne Europe. Pozivajući se na izvještaj Organizacije za ljudska prava (International Helsinki Federation for Human Rights), objavljenog u ožujku 2005. godine, naveo je da se broj muslimana u Europskoj uniji procjenjuje na više od 20 milijuna. Sve veći broj muslimana u Europi predstavlja i poseban izazov za aktualnu politiku i društvo za mnoge europske zemlje, a sve veći broj vjeroučenika, koji pohađaju islamski vjeronauk u javnim školama, predstavlja dodatni izazov za zakonodavstvo europskih zemalja zbog obveze traženja novog koncepta za proces integracije muslimanskih manjina različitih nacionalnosti i kulturnih miljea. Države kao Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Grčka, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Rumunjska, Srbija, Slovenija i Turska (s izuzetkom Albanije, Bosna i Hercegovine i Turske), u kojima već stoljećima žive muslimanske manjine, faktički su prisi-

Međunarodna konferencija u Beču ljene da definiraju novu poziciju naspram religija. Tek su neke zemlje poput Austrije i Hrvatske to učinile, međutim većini europskih zemalja još predstoje brojne rasprave o načinima uređenja odnosa sa islamskim zajednicama.

Nakon prof. Aslana na otvaranju se prisutnima obratio i prof. dr. Arthur Mettinger, zamjenik Rektora bečkog univerziteta za Obrazovni program i razvoj, zatim zamjenica austrijskog federalnog Ministra nauke i istraživanja prof. dr. J. Hahna, te predsjednik IGGiO Anas Schakfeh. Na koncu je kao počasni gost bečke konferencije uvodni govor na temu “Značenje islamskog obrazovanja za mir i dijalog na Balkanu” održao reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, u kojem je, čestitajući Bečkom univerzitetu na inicijativi da organizira Konferenciju na kojoj će se razmatrati smisao religijskog obrazovanja, posebno islamskog u kontekstu europskog sekularizma, između ostalog naglasio da izbor teme za ovu Konferenciju pokazuje da je važno da se Europa upozna sa sadržajem i načinom islamskog odgoja od predškolskog do visokog obrazovanja. Dosada Europa nije pokazivala naročito zanimanje za religijski odgoj i obrazovanje zato što se mislilo da je vjera kao takva izgubila smisao u sekularnoj Europi. To je, kako vidimo, pogrešno uvjerenje, jer se i u Europi religija sve više nameće kao važan faktor u privatnom i javnom životu ljudi. To što se od muslimana traži da se javno izjasne o svojim vjerskim uvjerenjima i odgojno-obrazovnim namjerama ne trebaju nas čuditi, jer

islam jest još uvijek velika nepoznanica za većinu Europljana i zato je opravdana njihova znatiželja, koja je pomiješana sa strahom od islama kojeg određeni mediji šire. Tu potrebu Europljana da čuju što to muslimani vjeruju i na koji način svoju djecu odgajaju, muslimani trebaju ozbiljno uzeti u razmatranje i jasno i nedvosmisleno objasniti sve što je vezano za njihovu vjeru i kulturu. Jasnoća oko islamskog učenja nije važna samo za nemuslimane već i za muslimane koji, također, vrlo često imaju pogrešno shvaćanje suštine islamskog vjerovanja i naučavanja. Štoviše, neupućenost muslimana u prave vrijednosti islama često daje pogrešnu sliku o islamu drugim ljudima. Nije slučajno da se baš u Beču otvara mogućnost međuvjerskog i međukulturnog dijaloga, posebno u vezi sa islamskim i kršćanskim odgojem i obrazovanjem. Austrija može biti primjer europskim zemljama za odnos prema islamu i muslimanima činom svog priznavanja islama 1912. godine i donošenjem “Islamskog zakona", koji može poslužiti današnjoj Europi za rješavanje muslimanskog pitanja. U “Austrijskom islamskom zakonu”, kojeg je potpisao car Franjo Josip, jasno se kaže da je Islamska zajednica jednakopravna sa svim drugim vjerskim zajednicama i crkvama te da uživa punu pravnu zaštitu svih njezinih vjerskih, kulturnih i materijalnih vrijednosti. To je ono što europski muslimani žele imati u Europi - moralnu i pravnu zaštitu u javnom i privatnom životu. Muslimani Europe žele da se njihova prisutnost pravno regulira i moralno

81

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA

82

prizna u svim sferama života, posebno u oblasti odgoja i obrazovanja njihove djece kao prirodnog prava roditelja da svoju djecu odgajaju prema vlastitim uvjerenjima uz poštovanje temeljnih načela ustava i zakona države u kojoj žive – naglasio je reisu-l-ulema Cerić u svome izlaganju.

Spomenuo je i reisa Džemaludina ef. Čauševića, koji je svojevremeno napisao molitvu za dobro zdravlje cara Franje Josipa. To nije uradio zbog straha ili ekonomskih razloga, već prije svega zbog ljudskih. Zato će i car Franjo Josip pokazati poseban senzibilitet prema islamu i muslimanima u BiH. Ali je isto tako reis Cerić podcrtao da u 21. stoljeću Vijeće sigurnosti nije spasilo muslimane Srebrenice, kako je je to sultan Mehmed Fatih učinio s bosanskim franjevcima. Na koncu je iskazao bojazan da je kraljica Izabela Kastiljska, iz 15. stoljeća, još uvijek živa upravo na Balkanu, isto kao što još uvijek nije mrtva politika Slobodana Miloševića.

Regresivno sjećanje je bolno, progresivno je budućnost – rekao je reisu-l-ulema.

Zato visokoreligijsko obrazovanje treba biti shvaćeno kao most ka prosperitetu. I naša djeca trebaju imati mnogo obrazovanja, jer malo obrazovanja pravi hendikep u životu i slabo obrazovana djeca odveć lako postaju objektom manipulacije. Mi, također, trebamo osnovno pravo: slobodu vjeroispovijesti za sve, očito na Balkanu to nije slučaj! Kao npr. u Srbiji i drugdje. Na koncu, poentirao je da su dvije generacije u BiH odgojene bez Boga i ponadali su se da je Bog umro, kao što je rekao Marx, ali nije: Bog je itekako živ – mrtav je Marx! Treba kazati da su prisutni nekoliko puta aplauzom prekidali reisov govor.

Radni dio konferencije

J O U R N A L

Drugi dio Konferencije bio je izrazito radni: 12 predavača sa svojim referatima, te tri diskusije. Kao rezultat Konferencije bit će objavljen i zbornik sa svim referatima i diskusijama, gdje će se imati cjelokupan uvid u ono što je izneseno, diskutirano i zaključeno Zato ćemo ovom prigodom izdvojiti samo neke podatke koji su izneseni na Konferenciji.

Prvoj radnoj grupi predsjedavala je dr.

Monika Muhlbock. Referate su imali: dr.

Ali Pajaziti (Makedonija), dr. Ramiz Zekaj (Albanija), dr. Xhabir Hamiti (Kosovo), te Humejra Karagozoglu (Turska). Mogli smo saznati od dr. Pajazitija da u Makedoniji trenutno živi 33% muslimana i 65% pravoslavaca. Veliki je postotak religioznih, a religija upravo sa odgojem mladih dobiva sociološku dimenziju. Teološke škole i fakulteti su van državnih ustanova i univerziteta, no,

insistira se na verificiranim diplomama. Dr. Ramiz Zekaj, direktor Instituta za islamsku kulturu i civilizaciju u Albaniji, govorio je o stanju islamskog obrazovanja u Albaniji, u kojoj trenutno ima sedam medresa, a u budućnosti se planira formirati i Islamski univerzitet. Dr. Hamiti je istakao da je Kosovo danas sekularna država sa slobodom vjeroispovijesti za sve. Međutim, u srpskom dijelu to nije tako. Mektebi u džamijama su fundament vjerske nastave, ali džamije ne mogu pokriti sve segmente društvenog djelovanja. Islamska zajednica na Kosovu ima potporu države. Čuvena Alauddin medresa je do 1993. godine imala učenike iz svih krajeva ex Jugoslavije. Poslije mekteba i medresa, fakultet je treće mjesto edukacije.

Fakultet ima privatan status i nije član Prištinskog univerziteta, kao što je slučaj sa FIN-om u Sarajevu, koji je pridruženi član Univerziteta Sarajevo. Četvrto mjesto edukacije jesu mediji, printani i elektronski.

Izvještaj za Tursku bio je sistematičan i precizan. Bilo je govora o medresama, džamijama, mektebima, tekijama i zavijama – kao ranijim centrima edukacije. Medrese su kasnije prerasle u imam-hatib škole gdje su se izučavali različiti predmeti, vjerski i svjetovni. Uglavnom, religija u Turskoj je pod punom državnom kontrolom.

Drugoj radnoj grupi predsjedavao je doktorand sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Asim Zubčević. Referate su izložili Mujesira Zimić-Gljiva (BiH), dr. Mevlud Dudić (Srbija), mr. Mirza ef. Mešić (Hrvatska), te akademik prof. dr. Šerbo Rastoder (Crna Gora). Mujesira Zimić-Gljiva je podrobno izvijestila o stanju islamskog obrazovanja u BiH, o medresama u osmanskom periodu, zatim periodu nakon Berlinskog sporazuma, te o obrazovanju nakon 1992. godine. Dr. Dudić je opravdano i zabrinuto lamentirao nad stanjem muslimana i islamskih obrazovnih institucija u Srbiji, gdje država provodi politiku dvostrukih, nekada i trostrukih aršina. Jer, država slabo i gotovo nikako ne pomaže obrazovne institucije Islamske zajednice u Srbiji, kao što daje i pomaže Srpsku pravoslavnu crkvu i njihov sistem obrazovanja ili kao što daje i pomaže novoformiranu Islamsku zajednicu na čelu sa Zilkićem. Zagrebački imam mr. sc. Mirza ef. Mešić je prisutne upoznao sa glavnim značajkama islamskog obrazovanja u Hrvatskoj, odnosno organizacijom i procesom realizacije islamskog vjeronauka u predškolskim institucijama, osnovnim i srednjim školama te radom Medrese "Dr. Ahmed Smajlović" i Islamske gimnazije. Istaknuo je pozitivan odnos hrvatske države prema muslimanima i Islamskoj zajednici naglasivši da Hrvatska, kao druga zemlja u Euro-

pi koja je službeno priznala islam 1916. godine (nakon Austrije 1912.), može biti primjer svim europskim zemljama kako organizirati islamski vjeronauk u javnim osnovnim i srednjim školama. Osim toga, Hrvatska u potpunosti financira plaće, mirovinsko i zdravstveno osiguranje imama i muallima te zajednički sa Islamskom zajednicom putem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta financira i organizira redovne stručne seminare za vjeroučitelje islamskog vjeronauka. Rezultat je to napornog rada čelnih ljudi Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj na čelu sa uvaženim muftijom Ševkom ef. Omerbašićem i njegovim pomoćnicima, ali i otvorenosti i spremnosti hrvatskog političkog vrha da Islamsku zajednicu u Hrvatskoj doživljava dijelom društvenog napretka i općeg dobra ukupnog hrvatskog javnog života. Akademik dr. Rastoder je izrazio veliku zabrinutost i ogorčenje zato što u Crnoj Gori još uvijek ne postoji zakon o vjerskim zajednicama, upravo zbog sukoba na relaciji Srpske i Crnogorske crkve. Tako da druge zajednice trpe zbog njihovog razdora. Dakle, ni u crnogorskim školama nema vjeronauke.

Trećoj radnoj grupi predsjedavao je dr. Sejfi Kenan, u kojoj su referate imali: prof. dr. Angeliki Ziaka (Grčka), dr. Sefer Hasanov (Bugarska), prof. dr. L.D. Tanase (Rumunjska) i ljubljanski muftija dr.

Nedžad Grabus (Slovenija). U Grčkoj su medrese privatne škole pod jurisdikcijom muftija i država priznaje te diplome. Međutim, država postavlja muftije i tako se miješa u uređenje Islamske zajednice.

Većina muslimana u Grčkoj su Turci. Prisutni su brojni problemi poput nemogućnosti izgradnje Islamskog centra u Ateni za brojne muslimane koji žive u grčkom glavnom gradu. U Bugarskoj ima oko 200.000 muslimanske djece, ali jako malo vjeroučitelja. Prema riječima dr. Hasanova u poređenju s drugim europskim zemljama muslimani imaju jako malo prava kada je u pitanju organiziranje islamskog obrazovanja. Zapravo, nije smio ni iznijeti sve poteškoće sa kojima se muslimani susreću u pokušaju organiziranja islamskog obrazovanja. U Rumunjskoj, koja ima 22 milijuna stanovnika, muslimana ima oko 67.000, dakle oko 0,3%. Slabo su organizirani sa skoro nikakvim obrazovnim sustavom. Slovenija ima oko 1,9 milijuna stanovnika, a 74.000 su muslimani, uglavnom iz BiH. U Sloveniji nema vjeronauke u školama. Vrhovni sud nije ju dozvolio zbog neodgovaranja zajedničkim standardima. U nekim gradovima, kao u Mariboru, vjerska se nastava održava na slovenskom jeziku.

DIJALOG CIVILIZACIJA Zaključni dio Konferencije Treći dan, koji je zamišljen kao završni dio Konferencije, prisutnima se prvi obratio prof. dr. Richard Potz, profesor religijske pedagogije na Bečkom univerzitetu, a zatim mr. Zekirija Sejdini, koji je predstavljen kao glavni “inspektor” za islamski vjeronauk u Austriji. Izneseni su podaci da u Austriji živi oko 400.000 muslimana. Bošnjaci su drugi po brojnosti.

50.641 muslimansko dijete pohađa vjeronauku u Austriji, koja se održava na 2.800 mjesta. 400 vjeroučitelja predaju islamski vjeronauk i, kako je istaknuo Sejdini, Austrija ima manjak vjeroučitelja za islam-

ski vjeronauk. Na kraju Konferencije završne rečenice je izrekao prof. dr. Ednan Aslan koji je sumirao vjersko-obrazovnu zbilju u Europi u nekoliko točaka. Prof. dr. Ismet Buštalić je u završnom komentaru prihvatio Aslanove opservacije i još rekao da od ove Konferencije nijedno islamsko obrazovanje u regiji neće biti usamljeno. Izrazio je nadu da će se slične Konferencije o islamskom obrazovanju organizirati i u drugim zemljama Europske unije. Ovo je primjer kako je moguće spojiti jedan ugledan univerzitet, kakav je Bečki s islamom u Europi.

Na kraju da spomenemo da je na Konferenciji aktivno nastupilo oko 35 struč-

njaka za islamsko obrazovanje i islamsku pedagogiju iz 12 država: Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Grčke, Kosova, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Rumunjske, Srbije, Slovenije i Turske, uz brojne slušatelje iz Beča i ostalih dijelova Austrije. Nadamo se da ova Konferencija neće biti mrtvo slovo na papiru, već da će se i dalje nastaviti suradnja i traženje najboljih rješenja u edukaciji, te da će se izraditi zbornik radova (referata) na temelju kojeg će se razvijati daljnja učenja, usavršavanja i traženja novih ideja u svrhu unapređenja islamskog obrazovanja.

Mirza Mešić

Izraelsko-arapski ratovi u kontekstu američko-saudijskih odnosa

Geneza bliskoistočnog sukoba (I) Mirza ef. Mešić Šezdeset godina veliki teret i političku enigmu za cijelu međunarodnu zajednicu, a posebno za američko-saudijske odnose, predstavljaju izraelsko-arapski sukobi i neriješeno pitanje palestinske države i palestinskih izbjeglica. Hladnoratovsko partnerstvo između Washingtona i Rijada imalo je koristi i u prikrivanju stvarnih problema i kriza između dvije zemlje prouzrokovanih konstantnim američkim podupiranjem i pomaganjem Izraela u ratovima protiv njegovih arapskih susjeda. U nemogućnosti da utječu na Washington po pitanju Palestine, što su im zamjerili njihovi građani kao i susjedne arapske zemlje, Saudijci su nedovoljnu angažiranost i nemogućnost rješavanja palestinskog problema pravdali zajedničkom borbom protiv SSSR-a, a od 11. rujna 2001. i ratom protiv terorizma. Međutim, u momentima otvorenih sukoba Izraelaca i Palestinaca, koji su redovito završavali brojnim palestinskim žrtvama, Saudijci su vršili pojačani pritisak na svoje američke saveznike, stavljajući se u poziciju zaštitnika Palestinaca te dokazujući svome građanstvu navodnu neovisnost o Washingtonu.

Geneza i povijesni kontinuitet izraelsko-arapskih/palestinskih sukoba1 Međunarodno politički problem Palestine javlja se početkom 20. stoljeća u vrijeme kada je Velika Britanija, porazivši tursku

vojsku, vojno okupirala palestinsko područje. Da bi legitimirali svoje vojnu prisutnost u Palestini, Britanci će posebnim dokumentom, tzv. Balfourovom deklaracijom2, priznati i podržati cionistički pokret3, nastojeći pridobiti potporu Židova iz cijeloga svijeta da na području Palestine osnuju posebnu židovsku državu. Na konferenciji u San Remu, održanoj u travnju 1920. godine, na kojoj su sudjelovali predstavnici pobjedničkih sila iz Prvog svjetskog rata (Velike Britanije, Francuske, Italije, Japana, Grčke i Belgije), odlučeno je da se Velikoj Britaniji dodijeli mandat nad Palestinom. Iste godine na mirovnoj konferenciji u Sevresu velike će sile podržati političke ciljeve cionista u njihovim težnjama za stvaranjem židovske države. Te odluke Liga naroda, kao prva univerzalna međunarodna organizacija, formalno je potvrdila 1922. godine.4 Palestinom su od sredine 7. stoljeća, izuzev 200 godina kršćanskog upravljanja u vrijeme križarskih ratova u 11. i 12. stoljeću, upravljali različiti muslimanski vladari dopuštajući i židovima i kršćanima slobodan pristup njihovim svetim mjestima u gradu Jeruzalemu. Pripadnici različitih religija stoljećima su živjeli u stanju međusobne snošljivosti i relativnog mira, a Jeruzalem je imao status otvorenog grada. Međutim, krajem 19. i početkom 20. stoljeća sve masovnija naseljavanja ruskih i europskih Židova narušit će mir Svete zemlje.5

Arapima, koji su činili veliku većinu stanovništva na području današnjeg Izraela i Palestine, nije toliko smetala britanska okupacija koliko početak masovnog i dobro organiziranog naseljavanja europskih Židova na arapsku zemlju i to uz pomoć i posredovanje Britanaca. Početkom 20. stoljeća uz većinsko arapsko stanovništvo, koji su činili 90% puka, među kojima su prevladavali starosjedioci Palestinci, na području Palestine su živjeli i manjinski narodi i pripadnici različitih vjera: Druzi, šiitski Arapi, različite sljedbe kršćana (starokršćani, maroniti, pravoslavci i rimokatolici) i tek nekoliko desetaka tisuća Židova. Balfourovom deklaracijom, koja je otvorila put većem židovskom useljavanju u Palestinu, taj se omjer ubrzo počeo mijenjati u korist Židova. Arapi su Balfourovu deklaraciju tumačili kao direktnu izdaju britanskih obećanja o uspostavi nacionalne države Arapa na tom području.6 Naime, iako su bili iste vjere, Arapi nikada nisu sa simpatijama gledali u Turke Osmanlije koji su Palestinom upravljali oko 400 godina. Dapače, pomagali su Britance u njihovom ratu protiv Turaka, organizirajući i sami pobune diljem Bliskoga istoka.

Arapi su dolazak Britanaca na palestinska područja gledali kao novi početak, te se nadali stvaranju neovisne arapske države. No, kada su Britanci podržali cionistički pokret, čiji je temeljni cilj bio formiranje židovske države u nekadašnjim povijesnim/biblij-

83

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA

84

J O U R N A L

skim granicama, javlja se bijes i otpor Arapa/Palestinca koji, suprotstavljajući se cionističkoj ideji, organiziraju oružane pobune i protiv Britanaca i protiv doseljenih Židova. Prvi napadi na doseljene Židove dogodili su se 1920. u Jeruzalemu, a kulminirali su velikim arapskim ustancima 1929., 1936. i 1939. godine. Sve arapske ustanke Britanci su ugušili silom. Ovi ustanci imali su za posljedicu stvaranje i naoružavanje židovskih paravojnih organizacija i milicija koje i same, uz blagoslov Britanaca, počinju napadati domicilne Arape, protjerujući ih s njihove zemlje.7 Problem Palestine i židovskog useljavanja pokušala je riješiti tzv. Peelova komisija koja je 1937. godine predložila novu podjelu Palestine na dva dijela: židovsku i palestinsku državu. No, sve ozbiljne pokušaje rješavanja arapsko-židovskog konflikta prekinuo je početak Drugog svjetskog rata. Iako je od početka podupirala i pomagala židovsko naseljavanje na palestinsku zemlju, britanska je kolonizatorska vlast često vodila dvostruku politiku, podržavajući obje strane u isto vrijeme. Pomažući vojno Židovima da uguše arapski ustanak, u isto je vrijeme objavila tzv. Bijelu knjigu o Palestini kojom je bilo predviđeno osnivanje neovisne dvonacionalne države u sljedećih 10 godina. Tim dokumentom Velika Britanija je obustavila daljnja naseljavanja Židova tijekom sljedećih 5 godina te zabranila kupovinu/ prodaju zemlje, želeći time umiriti lokalne Arape.8 Međutim, židovska su naseljavanja nastavljena ilegalno, a svoju će kulminaciju doživjeti krajem Drugoga svjetskog rata nakon otkrića nacističkih logora u Europi u kojima je na najbrutalniji način umoreno nekoliko milijuna Židova.9 S druge strane, sve češći židovski napadi na Palestince mobilizirat će Arape iz susjednih zemalja – Sirije, Jordana, Egipta, Libanona Iraka, Jemena i Saudijske Arabije, koji su sve više pomagali svoje sunarodnjake u Palestini, te sve glasnije osuđivali židovska naseljavanja na palestinsku zemlju. Doseljavanje Židova na palestinska područja posebno će se intenzivirati porastom antisemitizma u Europi, te dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj, koji će odmah početi ostvarivati svoje ideje o “konačnom rješenju židovskog pitanja” čineći genocid nad Židovima.

Kako bi zauzeli što čvršće vanjskopolitičke stavove i usaglasili svoje protivljenje židovskom naseljavanju na palestinski teritorij, arapske će zemlje u Kairu, 10. svibnja 1945. godine osnovati posebnu političku organizaciju nazvanu Arapska liga. Osim što je Liga ujedinjavala Arape

u protivljenju židovskom useljavanju i stvaranju židovske države na palestinskoj zemlji, ova je organizacija tretirala i ekonomska, kulturna obrazovna i druga zajednička pitanja. Tri godine kasnije, proglašenjem države Izrael, upravo će države Arapske lige zajednički napasti Izrael i doživjeti težak poraz, što će za posljedicu imati blizu milijun palestinskih izbjeglica, čiji se status ni 60 godina nakon prvog rata nije riješio.10 Spoznaja da je tijekom Drugog svjetskog rata u logorima ubijeno 6 milijuna ljudi samo zato što su bili Židovi senzibiliralo je međunarodnu javnost, koja je sve više podupirala osnivanje posebne države za Židove. Jasno, tome su se glasno suprotstavile sve arapske države. Većina preživjelih Židova iz nacističkih koncentracionih logora svim je silama pokušavalo emigrirati u Sjedinjene Američke Države. Njima će, pak, pod snažnim pritiskom cionističkih lobija te aktivnu diplomatsko-političku podršku to biti onemogućeno. Ne želeći više živjeti u Europi, europski su Židovi bili “prisiljeni” potražiti novi dom u Palestini, često na uštrb lokalnog stanovništva. Zato je i saudijski kralj Ibn Saud stalno ponavljao da grijehe prema Židovima koje su počinili Europljani moraju plaćati Arapi.11 Kako su tenzije sve više rasle, a oružani sukobi u kojima su se borili svi protiv svih postali skoro svakodnevna pojava, Velika će Britanija problem Palestine iznijeti pred Glavnu skupštinu UN-a, stavljajući svoj mandat na raspolaganje novoosnovanoj međunarodnoj organizaciji. Najvažnije tijelo UN-a, Vijeće sigurnosti donijet će 29. studenog 1947. godine tzv.

Rezoluciju 181 kojom britanski mandat nad Palestinom prestaje 14. svibnja 1948. godine, dok se područje Palestine dijeli na dvije države – arapsku i izraelsku u jednakim geografskim omjerima. Grad Jeruzalem je trebao imati neutralni međunarodni status. Takvu odluku UN-a sve arapske zemlje su odbile priznati. U to je vrijeme u Palestini živjelo 1,4 milijuna Arapa i oko 700.000 Židova koji su posjedovali manje od 10% palestinske zemlje.12 Uz jasno postavljene političke i nacionalne ciljeve te potporu najjačih svjetskih sila Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, Židovi su nekoliko sati prije zvaničnog prestanka britanske uprave nad Palestinom, 14. svibnja 1948. godine, proglasili neovisnu državu Izrael i time izazvali najdugotrajniju političko-sigurnosnu krizu u svijetu koja i dan-danas opterećuje cijelu međunarodnu zajednicu. Samo dan nakon proglašenja države Izrael, na

njen je teritorij započeo vojni napad susjednih arapskih zemalja. U napadu su sudjelovale sve članica Arapske lige: Egipat, Sirija, Transjordanija (današnji Jordan), Irak, Libanon i Jemen, zajedno s arapskim borcima iz Palestine. Iako nije poslala svoje vojnike, što će joj zamjeriti ostale arapske države, svoju je potporu ratu protiv židovske države pružala i Saudijska Arabija. Nakon početnih gubitaka, izraelske su snage uspjele konsolidirati svoje redove i izboriti povijesnu pobjedu za opstanak države Izrael. Glavni razlog poraza arapskih zemalja bilo je njihovo političko i vojno nejedinstvo. Svaka od njih je samostalno nastojala osvojiti što više palestinskog teritorija, a neki su arapski lideri negirali palestinsku naciju, pa time i pravo Palestinaca na vlastitu državu. S druge strane, Židovi su itekako bili svjesni da ratuju za svoju budućnost, odnosno za puki o(p)stanak u Palestini, tako da su bili višestruko motiviraniji od Arapa koje je razdirala međusobna nesloga i borba za vlastite interese.13 Palestina se pomalja kao suprotnost u bilateralnim odnosima između Sjedinjenih Američkih Država i Saudijske Arabije i prije povijesnog susreta njihovih vođa, održanog 1945. na ratnom brodu Quincy, kada su utemeljeni američko-saudijski diplomatski odnosi. Tom je prigodom saudijski kralj Ibn Saud dobio dva obećanja od Franklina Delana Roosevelta po pitanju problema Palestine. U prvom je američki predsjednik obećao da će se uvijek prijateljski i zaštitnički odnositi prema Arapima, a u drugom, da nikada neće mijenjati politiku prema Palestini bez potpunih konzultacija i sa Židovima i s Palestincima.14 Kratko nakon susreta sa saudijskim kraljem ibn Saudom, predsjednik Rooesvelt je planirao sazvati i konferenciju sa članovima Kongresa na kojoj bi preispitao američku politiku prema Palestini, o čemu je izvijestio i tadašnjeg američkog državnog tajnika Edwarda R. Stettiniusa JR-a. Nažalost, ubrzo je umro, a mjesto njega je izabran Harry S. Truman. Iako je obnovio zalog svoga prethodnika, predsjednik Truman je očekivano podržao rezoluciju Opće skupštine UN-a, izglasanu 29. studenog 1947. godine, kojom se Palestine podijelila na židovsku i arapsku državu. Takva odluka UN-a bit će izravni povod za prvi židovsko-arapski rat.15 Na drugoj strani, saudijski će kralj Ibn Saud sve do svoje smrti takav potez američke administracije tumačiti kao direktnu izdaju Rooesveltovih obećanja.16 Ovdje trebamo naglasiti da je među najbližim Trumanovim vanjskopolitičkim stratezima bilo i onih koji nisu podržavali osnivanje Izraela. Državni tajnik

DIJALOG CIVILIZACIJA George Marshall i najvažniji ideolog ukupne američke politike George Kennan, za razliku od predsjednika Trumana, usprotivili su se formiranju židovske države u Palestini, vjerujući da će takva odluka potkopati američke interese u arapskom svijetu te olakšati Sovjetima prodor u tu regiju. Kennan je smatrao da će podupiranje ekstremnih ciljeva političkog cionizma ugroziti opće interese Amerikanaca na Bliskom istoku, od kojih su najvažniji bili naftne koncesije.17 Od proglašenja države Izrael, svaka će američka administracija najveći dio svojih diplomatskih napora na Bliskom istoku posvetiti upravo rješavanju izraelsko-arapskih sukoba. A njihov uspjeh možemo ocijeniti polovičnim, više neuspješnim. Na američkoj strani, različite administracije pokušavaju pitanje arapsko-izraelskog sukoba/mirovnog procesa držati posve odvojenim od drugih bilateralnih pitanja u odnosima sa Saudijskom Arabijom. Washington je pristalica mišljenja da su glavni razlozi nestabilnosti na Bliskom istoku bili sovjetska politika (sve do raspada Sovjetskog saveza 1991. godine) i nedostatak istinskog nastojanja za reformom ekonomskog i političkog sustava u zemljama regije. Saudijci su pak, smatrajući se čuvarima arabizma i islama, oduvijek pokazivali osjećaj solidarnosti i obveze prema Palestincima. Usprkos povremenim krizama i neslaganjima između Palestinaca i Saudijaca, članovi vladajuće obitelji Saud uvijek su podupirali Palestince u njihovom sukobu s Izraelom. Saudijsko stajalište je bazirano i na unutarnjim promišljanjima.

Legitimitet saudijske kraljevske obitelji i Vlade u velikoj je mjeri utemeljen na njihovoj pripadnosti islamu. Veliki dio saudijske populacije arapsko-izraelski sukob tumači vjerskim terminima. Saudijski dužnosnici naglašavaju svojim američkim kolegama da je Izrael glavni razlog nestabilnosti na Bliskom istoku. Uzimajući u obzir ove dvije različite percepcije, arapsko-izraelski sukob i jaka američka potpora Izraelu uvijek su komplicirali odnose između Rijada i Washingtona.U mirovnim pregovorima između Izraela i arapskih država ovo će ostati jedno od najosjetljivijih i do sada neriješenih međunarodno-političko-sigurnosnih pitanja, a svoje direktne političke implikacije imat će na odnose Sjedinjenih Američkih Država i Saudijske Arabije. Dva dokazana saveznika zauzet će suprotne pozicije. Poseban teret palestinskog problema past će na Saudijsku Arabiju. Saudijcima su njihovi susjedi zamjerali nedovoljnu angažiranost u ratu protiv Izraela i preveliku bliskost sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje će nakon 1956. godine od svih država na svijetu

najviše pomagale Izrael u financijskom i vojnom pogledu. Saudijske su vlasti često bile prisiljene kupovati politički mir kod kuće organiziranjem financijske pomoći za Palestince. No, međunarodna javnost ih je znala optužiti da time zapravo pomažu militantne pokrete među Palestincima. Saudijska Arabija, s jedne strane, se morala dokazivati kao zaštitnik islama i muslimana pomažući Palestince, a s druge strane, pazila je da svojim vanjskopolitičkim akcijama ne uzbuni službeni Washington.18 Arapske zemlje neće priznati postojanje države Izrael ni nakon potpisanog mira 1949. godine, a kao odgovor na poraz koji im je nanio Izrael, Egipat će prvo zatvorit Sueski kanal za izraelske brodove, a zatim ga i nacionalizirati što će biti jednim od glavnih povoda drugoga izraelsko-arapskog rata 1956. godine, u koji će biti uključene i europske sile Velika Britanija i Francuska.

Sueska kriza 1956. godine Nakon 1948. godine uslijedilo je nekoliko arapskih organiziranih napada na izraelske vojne i civilne ciljeve. Uglavnom su to izvodili Palestinci tzv. Fedajini, regrutirani u izbjegličkim kampovima susjednih arapskih država. Palestinci se nisu mogli pomiriti sa činjenicom gubitka svoje zemlje, pa su često izvodili očajničke upade na izraelski teritorij kako bi povratili barem malo dostojanstva izgubljenog u ratu 1948. godine, a koje je pojačavano njihovim neljudskim uvjetima življenja u izbjegličkim logorima. No, neuspjesi takvih akcija, odnosno izraelsko slamanje palestinskih pokušaja da ozbiljnije nanesu štetu Izraelu, samo su više pojačavali istraumatiziranost palestinskih izbjeglica, a sve više i ostalih Arapa. Stvorena je trajna politička depresija na Bliskom istoku. Palestinci su se naprosto pojavili kao “višak” i ozbiljan politički, ali i sigurnosni problem.

Dolazi do velikih političkih previranja u arapskim zemljama, što će za posljedicu imati ubojstvo jordanskog kralja Abdullaha i svrgavanje egipatskog kralja Faruka.

Arapski poraz u ratu 1948. i problem palestinskih izbjeglica na izvjestan način će donijeti probleme i Jemenu, gdje je izbio građanski rat u koji su bile upletene i egipatske trupe, koje su u nekoliko navrata napale i teritorij Saudijske Arabije, te u Libanonu, u kojem će političke napetosti također dovesti do građanskog rata s nekoliko tisuća poginulih.

U Egiptu je sve više jačao nacionalizam predvođen predsjednikom Džemalom Abdul Naserom koji je došao na vlast 1954.

godine. Svojom karizmom, populizmom i retoričkim potčinjavanjem arapskom nacionalizmu uspjet će privući simpatije kako Egipćana, tako i ostalih Arapa u regiji. Svoju je popularnost usmjerio protiv arapskih monarhija i zapadu potčinjenih vlada, optužujući ih za podržavanje kolonijalizma. Pozvao je arapske narode na svrgavanje monarhija u Iraku, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. Prozvane će države uzvratiti optužujući Nasera za napuštanje vjere islama. Između arapskih zemalja počet će “Arapski hladni rat”. Naserovu će politiku panarabizma prožetog socijalizmom podržavati Sovjetski Savez šaljući mu vojnu i financijsku pomoć. To će alarmirati Sjedinjene Američke Države koje se sve više upleću u bliskoistočna politička previranja. Službeni je Washington pokušavao posredovati u sukobu Egipta i Izraela i prije Naserovog dolaska na vlas, obećavajući izdašnu gospodarsku pomoć objema zemljama. No kada se Naser zbog američkog podržavanja Izraela okrenuo Sovjetskom Savezu, Amerikanci su automatski prekinuli slanje financijske pomoći i odobrenih kredita Egiptu, namijenjenih za izgradnju Asuanske brane. Kako bi dovršio započetu gradnju brane, Naser će u srpnju 1956. godine nacionalizirati Sueski kanal kao i kompanije koje su gospodarile Kanalom, preuzevši nadzor i vojnu kontrolu nad cijelim okolnim područjem, što će izazvati oštre reakcije Izraela, Velike Britanije i Francuske.19 Svaka od tri zemlje je imala različite interese koje je po njima ugrožavao Egipat. Za Izrael je to bilo sigurnosno pitanje. Egipat je sa svojim trupama na Sinaju i kontroliranjem Sueskog kanala direktno ugrožavao izraelski teritorij, pa je egipatsku nacionalizaciju Kanala službeni Tel Aviv vidio kao prigodu da se Egipat kao najjača arapska vojna sila napadne, porazi i još više oslabi.

Za Veliku Britaniju Sueski kanal je imao neprocjenjivu strategijsku vrijednost, pa je njegova nacionalizacija značila direktno ugrožavanje interesa njenog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom, dok je Francuska u spriječavanju Egipta da upravlja Sueskim kanalom vidjela mogućnost njegovog slabljenja te spriječavanja egipatskog pomaganja antikolonijalnih ustanaka u nekim arapskim zemljama, poput Alžira koje su Francuzi smatrali svojim kolonijama. Lideri triju zemalja sa svojim vojnim stručnjacima sve su unaprijed isplanirali i proveli u djelo. Izrael je 29. listopada 1956. godine izveo zračni napad i desant na Sinaj nanijevši egipatskoj vojsci velike gubitke, da bi odmah nakon toga vojno okupirao to područje. Velika Britanija i Francuska su, po unaprijed dogovorenom scenariju, di-

85

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA

86

J O U R N A L

plomatskim putem izvršili pritisak i na Izrael i na Egipat tražeći njihovo povlačenje iz zone Kanala prijeteći vojnom intervencijom. Izrael je prihvatio ultimatum, dok je Egipat to odbio učiniti. Samo dan poslije uslijedila je kombinirana britansko-francuska vojna agresija na Egipat i vojna okupacija cijelog Sueskog kanala.20 To je izazvalo negodovanje Sovjetskog Saveza, koji je zaprijetio vojnom intervencijom ako se Britanci i Francuzi ne povuku, ali i Sjedinjenih Američkih Država, koje su zamjerile svojim saveznicama vojnu intervenciju bez prijašnjeg konzultiranja službenog Washingtona.

Pod pritiskom Sjedinjenih Država i vojnom prijetnjom SSSR-a, Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene poštovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i francuske postrojbe povukle su se 22. prosinca 1956. a izraelska vojska sa Sinaja u ožujku 1957. čime je okončana sueska kriza. Prve mirovne snage UN-a smještene su između zaraćenih strana, što je označilo početak dugih mirovnih akcija međunarodnih organizacija.21 Velika Britanija i Francuska ovom vojnom avanturom izgubit će dotadašnji međunarodni politički utjecaj i prestiž svjetskih sila, dok je Izrael donekle postigao svoj cilj oslobodivši Sinaj od palestinskih fedajina i otvorivši Akabski zaljev za slobodnu plovidbu svojim brodovima. Nakon Sueske krize uslijedila je ostavka francuske i britanske vlade, a Izrael se u potpunosti okreće Sjedinjenim Američkim Državama, koje nakon 1956. godine zauzimaju mjesto Velike Britanije u bliskoistočnim političkim turbulencijama. Nakon 130 godina vojne i diplomatske prisutnosti Britanci su napustili Bliski istok i u potpunosti ga prepustili Sjedinjenim Državama. Međutim, druga velika svjetska sila, SSSR također će nastojati ostvariti svoj utjecaj među arapskim zemljama Bliskoga istoka. Tijekom ‘50. i ‘60. godina SAD i SSSR pokušavat će svim sredstvima vršiti utjecaj na regionalne države, posebno na Saudijsku Arabiju i Egipat. Sjedinjene Države su na sve moguće načine pokušavale zaustaviti SSSR. Sve će to jako utjecati na Saudijsku Arabiju koja se za vrijeme američkog predsjednika Johnsona nameće kao ravnopravni američki saveznik.

Da bi dokazala svoju privrženost “arapskom pitanju” saudijska je vlada po prvi puta iskoristila naftu kao političko oružje. Iako u stanju svojevrsnog neprijateljstva sa Egiptom, zbog Sueske krize Saudijska je Arabija oštro osudila napad na Egipat te uvela embargo na isporuku nafte svim britanskim i francuskim kompanija-

ma koje su opskrbljivale cijelu Europu naftom. Europski su lideri bili prisiljeni zatražiti od Washingtona da osigura dodatne količine nafte za Europu, te izvrše pritisak na Saudijce kako bi prekinuli embargo, što će ovi učiniti tek nakon britanskofrancuskog povlačenja iz zone Sueskog kanala. Stvarajući mali naftni udar, Saudijska Arabija je nagovijestila da će od sada koristiti svoje najmoćnije oružje – naftu, kako bi dokazala svoje štićeništvo i brigu za palestinsko pitanje, ali i umirila svoje građane koji su zamjerali preveliku bliskost vladajuće obitelji sa Sjedinjenim Državama. Egipatski predsjednik Naser je na drugoj strani vješto iskoristio politički prestiž stečen nakon Sueske krize te se nametnuo kao neslužbeni lider arapskog svijeta.

Naserov je panarabizam/socijalizam 1958. godine konkretiziran ujedinjenjem Egipta i Sirije u zajedničku državu nazvanu Ujedinjena Arapska Republika. UAR se povezala s Jemenom u konfederaciju ambiciozno prozvanu Sjedinjene Arapske Države.

Kao protuteža socijalističkoj Ujedinjenoj Arapskoj Republici, u ožujku 1958. dvije su prozapadne arapske monarhije Jordan i Irak ušle u federaciju nazvanu Arapska Unija, koja je nakon državnog udara u Iraku i ubojstva iračkog kralja Feisala II. propala samo nekoliko mjeseci nakon utemeljenja. Ni Ujedinjena Arapska Republika nije doživjela ništa bolju sudbinu. Projekt Ujedinjene Arapske Republike neslavno je raspušten 1961. nakon vojnog udara u Siriji. Iako vojno poražen, Naser je politički ojačao u vlastitoj zemlji te se nametnuo kao svearapski lider. Najveći dio tog utjecaja iskoristio je za stvaranje protuizraelske koalicije koja je pripremala veliki rat protiv Izraela. Međutim, preventivno djelujući, izraelske će oružane snage 1967. godine poraziti egipatsko-sirijsku vojsku za samo šest dana i pokrenuti nova brojna politička gibanja na Bliskom istoku.22

Šestodnevni rat 1967. godine Novi izraelsko-arapski vojni sukob izbio je 1967. godine kada su izraelske vojne snage za samo šest dana (otuda naziv Šestodnevni rat) uspjele poraziti egipatsku, jordansku i sirijsku vojsku. U ovom je ratu Izraelska vojska preventivno djelovala i zapravo iznenadila arapske snage nanijevši im težak poraz. Povod za izraelski napad bio je jačanje panarapskog nacionalizma predvođenog egipatskim predsjednikom Naserom te njegova agresivna politika prema Izraelu. Naser je na krilima već spomenutog panarabizma i arapskog socijalnacionalizma pokušao mobilizirati sve

Arape, vjerujući da na taj način uzvratiti Izraelu za dotadašnje vojne poraze.23 Naser je nakon 1966. godine vršio diplomatski pritisak na vojne snage UNEFa da napuste položaje između Egipta, Sirije i Izraela što će naposljetku uroditi plodom. U isto je vrijeme zabranio prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac i tako blokirao južnu izraelsku luku Elat u Akapskom zaljevu. Nakon što su 30. svibnja 1967. jordanski kralj Husein i egipatski predsjednik Naser potpisali sporazum kojim su dvije vojske stavljene pod zajedničko zapovjedništvo, izraelski su vojni zapovjednici odlučili izvršiti preventivne zračne udare na egipatske, sirijske i jordanske aerodrome u kojima su uspjeli za kratko vrijeme uništiti većinu njihovih borbenih aviona i zapravo odlučiti o pobjedniku u tom ratu.

Na tlu slabije opremljeni i nemotivirani arapski vojnici nisu imali nikakvu šansu protiv dobro uvježbanih izraelskih vojnika. U Šestodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30.000 poginulih vojnika. Izgubljeno je oko 70% naoružanja i opreme, a osobito teško stradala su zrakoplovstva arapskih zemalja. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela, ili četiri puta veći teritorij od onog iz 1949. nakon prvog arapsko-izraelskog rata, okupiravši Sinaj, cijeli Jeruzalem, Golansku visoravan i Zapadnu Obalu. Izraelska vojska je prodrla sve do Sueskog kanala, doprijevši duboko u unutrašnjost teritorija susjednih arapskih država, približivši se trima arapskim prijestolnicama: Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50 km.24 Arapski svijet nakon poraza 1967. godine sve više napušta ideju panarabizma te se okreće religiji. Egipatski predsjednik Naser je podnio ostavku, da bi na inzistiranje svojih pristalica, koji su mu u masovnim prosvjedima davali potporu, ponovno se vratio na položaj šefa države na kojem će ostati sve do smrti 1970. ne oporavivši se od poraza iz 1967. Ovaj poraz je imao i svoje posljedice na globalnom planu. Novi egipatski predsjednik Enver al-Sadat uspijeva dogovoriti sa SSSR-om isporuku najmodernijeg sovjetskog naoružanja te dovesti u svoju zemlju sovjetske vojne stručnjake što će jako uznemiriti službeni Washington.25 Prema izvještaju CIA-inih stručnjaka status Saudijske Arabije u islamskom svijetu je jako opao zbog šestodnevnog rata u kojem su Egipat, Sirija i Jordan doživjeli sramni poraz izgubivši veliki teritorij. Arapski susjedi su jako zamjerili Sau-

DIJALOG CIVILIZACIJA dijcima što nisu poslali svoje vojnike u rat. Nakon rata 1967. godine na saudijsku vladajuću obitelj izvršen je pritisak radikalnih grupa. To je prisililo saudijskog kralja Fejsala da hitno zahtijeva od Amerikanaca da izvrše pritisak na Izrael kako bi se povukao na granice prije rata iz 1967. U prosincu 1969. godine, Nixonova administracija objavila je mirovni plan, tzv. Rogersov plan, nazvan po tadašnjem američkom državnom tajniku Wiliamu Rogersu. No, Izraelci su odbili plan, dopuštajući jedino Amerikancima da stanu na liniju razgraničenja u gradu Jeruzalemu. Rogersov mirovni plan je donio novu, sada jaču proizraelsku politiku Washingtona s obzirom na sovjetsku potporu Egipćanima.

Ova kriza, za mnoge najdublja do tada, pojačala je važnost arapske nafte, ali je i pojačala američko-izraelsko savezništvo. U očima muslimanskih zemalja saudijsko kraljevstvo je pokazalo svu svoju ovisnost o Washingtonu. Arapski antiamerikanizam prelio se u kriticizam vladajuće saudijske obitelji, koja je za mnoge malo ili skoro ništa učinila u pomaganju Egipta. Tenzije su kulminirale eksplozijom triju bombi blizu Američkog veleposlanstva i američke vojne baze u Rijadu, 02.06.1967. godine. Šeik Ahmad Zaki Yamani, saudijski ministar energetike upozorio je službenike ARAMCO-a na posljedice američke potpore Izraelu. Najavio je nacionalizaciju navedene naftne kompanije koja će se i ostvariti nakon novoga rata 1973. godine. (...)

(Nastavlja se...)

Bilješke: 1

Do 1967. godine ratovi između Arapa i Židova nazivani su izraelsko-arapski ili obratno, međutim poslije 1967. godine sve više se nazivaju izraelsko-palestinski sukob. Naime, nakon još jednog sramnog poraza od izraelske vojske dolazi do profiliranja različitih nacija među Arapima. Nastaju egipatska, jordanska, palestinska nacija. Ni sukobi se više ne nazivaju izraelsko-arapski nego izraelsko-palestinski ili obratno.

2 Deklaracija je dobila ime po tadašnjem britanskom ministru vanjskih poslova lordu Arthuru Jamesu Balfouru.

3 Tijekom 19. st. među europskim Židovima kao rezultat sve jačeg antisemitizma u Europi dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta te želje za uspostavom vlastite države. Na inicijativu austrougarskog Židova Theodora Herzla 1897. godine u gradu Baselu u Švicarskoj osnovan je cionistički pokret, koji je na svom prvom zasjedanju za mjesto osnivanja židovske države izabrao biblijski Izrael. Pokret je dobio ime po brdu Cionu ili Sionu na kojem se nalazi Jeruzalemski hram (Cion) kojeg je izgradio Solomon, starozavjetni poslanik. Od tog hrama danas je ostao samo jedan zid poznat kao Zid Plača, najsvetije mjesto za Židove. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u zemlju Izraela, a kulminaciju doživljava 1948. godi-

ne osnivanjem države Izrael. Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Izrael 4 Engdhal, F. W., Stoljeće rata, Zagreb, AGM, 2000. str. 77-79.

5 Ivan Iveković, “Kontinuitete bliskoistočne krize i palestinski problem”, Naše teme, Zagreb, 1980.

6 Britanska je diplomacija vješto trgovala Palestinom. Naime, Britanci su obećali Arapima stvaranje države na ruševinama Osmanskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o čemu svjedoči korespondencija britanskog povjerenika za Egipat McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog vođe Huseina Ibn Alija vođena između 1915. i 1916. godine, dok su u isto vrijeme tajnim dogovorom u tzv.

Sykes-Picot dokumentu iz 1916. palestinska područja obećali svojim saveznicima iz Prvog svjetskog rata Francuskoj i Rusiji. Vidjeti: Milovan Baletić, Povratak Židova u zemlju Izraelovu, Globus, Zagreb, 1988. str. 194-195.

7 Najpoznatija među njima je bila Hagana, Irgun i Sthern, čiji su članovi počinili brojna ubojstva palestinskih civila.

8 Istovremeno u SAD čelnici Cionističke organizacije uz potporu Rooseveltove administracije u svibnnju 1942. godine u njuorškom hotelu “Biltmor” usvojili tzv. “Biltmorski program” kojim se odbacivala britanska Bijela knjiga te zahtijevalo uspostavljanje židovske zajednice u palestini i neograničeno židovsko naseljavanje. U studenom iste godine, Generalni savjet Cionističke organizacije usvaja program kojim predviđa uspostavljanje suverene židovske države u Paletini i eventualni transfer palestinaca u Irak. Vidjeti: Ivan Iveković, “Kontinuitet bliskoistočne krize i palestinski problem”, Naše teme, Zagreb, 1980. str. 1417.

9 Radovan Vukadinović, Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, str. 125-126.

10 http://www.arableagueonline.org/las/index.jsp 11 Ivan Iveković, “Kontinuitete bliskoistočne krize i palestinski problem”, Naše teme, Zagreb, 1980. str.

1418.

12 Milovan Baletić, Povratak Židova u zemlju Izraelovu...str. 333.

13 Prvi izraelsko-arapski rat se sastojao od dvaju odvojenih sukoba. Prvi od njih je bio građanski rat između Židova i Palestinaca koji je započeo na dan prestanka britanskog mandata nad Palestinom 29. studenog 1947. godine i trajao je do samoproglašenja Izraela 14. svibnja 1948. godine. Drugi sukob predstavljao je međunarodni rat između Izraela i pet arapskih država koji je započeo 15. svibnja 1948. godine i trajao do početka 1949. godine kada su arapske države, poražene i osramoćene, bile prisiljene pod pritiskom UN-a potpisati mir sa Izraelom.

Primirje je, nakon dvomjesečnih pregovora, potpisano 24. veljače 1949. na otoku Rodosu. Prvi izraelsko-arapski rat donijet će su trajnu političku krizu na Bliskom istoku i uzrokovati još nekoliko krvavih ratova u idućih šezdeset godina. Ti će ratovi također trajno opteretiti bilateralne odnose između Sjedinjenih Američkih Država i Saudijske Arabije. Opširnije o prvom izraelsko-arapskom ratu vidjeti: Benny Morris, 1948: A History of the First Arab-Israeli War, Yale University Press, 2008.

14 William A. Eddy, F.D.R. Meets Ibn Sa’ud (New York: American Friends of the Middle East, 1954) Dostupno na: http://www.saudi-us-relations.org/ 15 Izraelski teritorij je nakon ovoga rata uvećan za otprilike 70 % od onog koji mu je bio namijenjen UN-ovim planom podjele. Od dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale rijeke Jordan anektirala je Transjordanija, koja 1949. mijenja ime u Jordan, dok je područje Gaze bilo pripojeno Egiptu. Grad Jeruzalem je podijeljen na židovski i arapski, odnosno jordanski dio. U ratu je poginulo oko 6 tisuća Židova i više desetaka tisuća Arapa, s tim da je sa teritorija kojeg su osvojili i

kontrolirali izraelski vojnici protjerano blizu milijun Palestinaca čiju su zemlju oduzeli i naselili židovski doseljenici. Palestinske izbjeglice od prvog izraelsko-arapskog rata žive u izbjegličkim logorima na Zapadnoj obali, u pojasu Gaze, Južnom Libanonu i Jordanu i u nekoliko su navrata svojim akcijama destabilizirale cijelu regiju. Šezdesetih godina prošloga stoljeća palestinske će izbjeglice oformiti posebnu političko-vojnu organizaciju poznatu kao Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) koju će do kraja svoga života predvoditi najpoznatiji palestinski lider Yaser Arafat. Vidjeti: http://www.palestinefacts.org/pf_1991to_now_plo_arafat.php 16 Kasnije je prva dama Amerike Eleanor Roosevelt izjavila kako joj je muž rekao da je pitanje Palestine jedan od njegovih najvećih političkih neuspjeha, jer nije uspio nagovoriti Ibn Sauda na kompromisnije rješenje po pitanju izraelske države. Pogledati: Rachel Bronson, Thicker than Oil...str. 48.

17 John J. Mearsheimer i Stephen M. Walt, Izraelski lobi i američka vanjska politika, Alfa, Zagreb 2008. str. 71.

18 Svako pogoršavanje izraelsko-palestinskih odnosa također ugrožava stabilnost saudijske države. Saudijsko je stanovništvo jako emotivno vezano za Palestince te svakom izraelskom vojnom akcijom protiv Palestinaca traže propitivanje čvrstih veza sa Washingtonom. Kao spona između saudijske kraljevske obitelji i saudijskih građana nametnula se ulema – vjerski prvaci. Iako zauzimaju visoke položaje u istaknutim vjerskim i obrazovnim institucijama te su na platnom spisku države i često primaju znatne novčane iznose od saudijskih prinčeva, mnogi od njih kritiziraju Sjedinjene Američke Države, hvaleći one koji se ratom bore protiv njih te na taj način dovode u jako tešku situaciju vladajuću obitelj Saud koja dobro zna da se na vlasti može održati samo uz pomoć svojeg najvjernijeg saveznika Washingtona.

19 Sueskim kanalom sve do 1956. godine gospodarili su Britanci. Njihovo vojna prisutnost Nasera je podsjećalo na kolonijalizam. Od kako je došao na vlast vršio je snažan diplomatski pritisak na Britance da napuste Sueski kanal. Na kraju su to i učinili početkom 1956. godine, a Naser je odmah proglasio nacionalizaciju Kanala. Za Nasera je vraćanje vlasništva na Sueskim kanalom predstavljalo potvrdu egipatske neovisnosti i slobode. Ta politička odluka Nasera će učiniti najpopularnijim političarom ne samo među Arapima, nego i među svim narodima koji su se borili za neovisnost protiv kolonijalnih sila pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Poslije Sueske krize kolonijalizam, koji je do tada vladao svijetom, izgubio svoj politički legitimitet. Vidjeti: Igor Dekanić, Nafta - blagoslov ili prokletstvo, Golden-marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2007. str. 198-200.

20 Nathan J. Citino, From Arab Nationalism to OPEC, Esinhower, King Saud, and the Making of U.S. – Saudi Relations....str. 107.

21 Radovan Vukadinović, Međunarodni odnosi...str.

128.

22 Parker T. Hart, Saudi Arabia and United States... str. 115-119.

23 Michael B. Oren, Did Israel Want the Six-Day War?, Azure, br. 7., 1999.

24 http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0estodnevni_rat 25 Sovjeti su, osim Egiptu, slali vojnu pomoć i svoje savjetnike i Siriji i Libiji i tako pod izgovorom pomaganja prijateljskih vlada uspjeli steći politički utjecaj u tim zemljama. Sedamdesetih godina u Egiptu je boravilo nekoliko tisuća sovjetski vojnih stručnjaka.

Izrael je čak namjeravao vojno napasti sovjetske vojnike u Egiptu, ali su ga spriječili Amerikanci, vršeći diplomatski pritisak i na Izrael i na Egipat. Vidjeti: Isabella Ginor, The Russians Were Coming: The Soviet Military Threat in the 1967 Six-Day War, Journal, br. 4., prosinac, 2000. , dostupno na: http://meria. idc.ac.il/journal/2000/issue4/jv4n4a5.html

87

J O U R N A L

PRIKAZI I KRITIKE Aziz Hasanović: “Hutba u vremenu”, Zagrebačka medresa “Dr. Ahmed Smajlović”

Hutba – medij odgoja, obrazovanja i društvenog usmjeravanja muslimana Hutba ima političku dimenziju, ali ne kao agitiranje za određenu političku stranku, već kao pomoć muslimanima da se na islamski način odnose prema društvenim zadaćama, problemima i izazovima.

Senad Nanić

88

J O U R N A L

Iz perspektive već četvrt stoljeća dugog imamskog iskustva u socijalno i kulturološki vrlo različitim džematima i s odgovornostima na različitim razinama, Hasanović prepoznaje hutbu povijesno, sve do danas, najjačim medijem odgoja, obrazovanja i društvenog usmjeravanja muslimana. Upušta se u koštac ne samo s krajnje zanimljivim mijenama pristupa hutbi od austrijske okupacije Bosne do danas, već hutbu, a što knjigu čini kako prvijencem tako i zanimljivim štivom za široku javnost, razmatra u kontekstu društveno-povijesnih, kulturoloških i civilizacijskih intenzivnih promjena kroz koje su bosanski muslimani prolazili zadnjih gotovo stoljeće i po. Razvoj specifičnih bosanskih muslimanskih institucija shvaća kontinuiranom borbom za integracijom muslimana u europski kulturni, politički i civilizacijski krug i to afirmacijom islamskih temelja i načela zajednice.

Važnost hutbe Hasanović očitava u činjenici da čovjek prosječne duljine života koji redovno prisustvuje džuma namazu odsluša oko 2.500 hutbi. Pri svom istraživanju susreće se s ograničenošću izvora, naročito onih s kraja 19. stoljeća.

Tek u drugoj polovici 20. stoljeća objavljuje se veći broj zbirki hutbi i vazova.

Autor uvodno objašnjava kako će svoje istraživanje usmjeriti najprije prema fikhskim odredbama koje su nepromijenjene od vremena Poslanika, a potom prema “manifestacijama hutbe kroz prizmu vremena i mjesta”. Jesu li islamske vrijednosti uskladive s vrijednostima modernizma i može li se tradicionalna muslimanska zajednica uskladiti s novim organizacijama i institucijama, pita se Hasanović.

Prije fikhskih odredbi, razmatra pitanje jezične definicije pojma hutba. Arapski ona označava govor, pa se i ilmu-l-

Hutba – prosvjetni čimbenik i medij aktualnih zbivanja

hatabeti označava kao retorika, znanost o govorništvu. Cilj je uvjeriti slušatelja, pridobiti njegovu sklonost i usmjeriti ga ka korisnom djelovanju. Govorništvo je i umjetnost, umijeće uvjeravanja slušateljstva. Navedene definicije Hasanović ispravno dopunjuje nužnošću upotrebe stvarnih argumenata i dokaza. Rekli bismo, cilj je govorništva komunikacija istine, a ne samo uvjerenja. Autor očitava dvojnost prirode govorništva. Riječ je o razumskom i osjećajnom aspektu.

U nastavku Hasanović razmatra propise o hutbi različitih mezheba. Zanimljive su razlike, odnosno činjenica da u hanefijskom mezhebu postoji samo jedan uvjet za valjanost džumanske hutbe, a to je spominjanje Allaha, kao i to da se dopušta hutba na nearapskim jezicima. Hanefije zabranjuju svaki govor, namaz i bilo kakvu drugu radnju za vrijeme hutbe, što bi, znamo iz iskustva, trebalo češće naglašavati.

U drugom dijelu knjige Hasanović razmatra hutbu u Bosni i Hercegovini.

Austrougarska okupacija dvojako je dočekana. Značajni dijelovi tradicionalne socijalne elite opiru se socijalnim i kulturnim promjenama smatrajući da je ugrožena vjera. No inteligencija smatra da u modernizacijskim prosvjetnim naporima postoji veliki prostor za unapređenje stanja muslimana i da je, u suprotnom, odumiranje neizbježno.

Zbog raširenog otpora centralnoj vakufskoj upravi, austrougarske vlasti dopuštaju reformu u Vakufsko-mearifski sabor iz kojeg je 1882. nastao Ulemaimedžlis, nadležan za vjersku prosvjetu, s reisu-l-ulemom na čelu, a što je imalo za cilj autokefalnost. Reisa i sva četiri člana medžlisa imenuje car i kralj. Delikatnu zadaću afirmacije novih institucija proveo je prvi reis Mustafa Hilmi Hadžiomerović.

Hutba je bila učena na arapskom i turskom jeziku. Teme su bile vezane uz mjesece hidžretskog kalendara. Govorilo se uglavnom o značaju određenih vjerskih blagdana. Nigdje se ne spominju teme vezane uz tadašnje stanje muslimana, što je vidljivo iz malobrojnih sačuvanih zbirki hutbi (zbirka 66 hutbi istanbulskog muftije Muhameda Šakira “Hadikatu-l-hutabai” s temama vezanim uz hidžretski kalendar i zbirka 96 hutbi na arapskom jeziku izdana 1895. s temama iz područja ahlaka i akaida). Da li je hutba živa ili samo tradicionalni vjerski obred, pita se autor. Izostanku društveno angažirane hutbe pripisuje uzrok raskola tradicionalne elite i intelektualaca u vrijeme koje Muhsin Rizvić naziva gluhim dobom, a Enes Karić periodom prilagođavanja Europi.

PRIKAZI I KRITIKE Strah od novoga potiče ljude na iseljavanje u Tursku, iz daru-l-harba u daru-lislam. Reisu-l-ulema Azabagić iseljavanje ne smatra hidžrom jer i zemlja u kojoj se slobodno vrše islamske dužnosti nije daru-l-harb.

Osnivaju se časopisi “Behar”, “Muallim” i “Tarik”. Edhem Mulabdić predlaže ustrojstvo “društva odličnika” s ciljem pomoći hatibima kao i oblikovanje cjelogodišnjih vazova za žene. Čušević je dao tiskati prvu zbirku hutbi na bosanskom jeziku arapskim pismom u Islamskoj štampariji u Sarajevu. Autor nam je ovdje ostao dužan godinu izdanja zbirke.

Pritisnuti otporom pokrenutim pod vodstvom mostarskog muftije Džabića iniciranog pretvaranjem mezarja u park, austrijske vlasti su, nakon duge borbe, 1909. ozakonile reformski statut kojim su osnovani vakufsko-mearifski organi, sazvan Sabor i izabran reisu-l-ulema. Statut ostaje na snazi do 1930. kada ga mijenja Zakon o islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije.

Odustajući od reforme medresa zbog straha od otpora, austrijske vlasti osnivaju 1887. Šerijatsku sudačku školu i 1891.

Učiteljsku školu. Čaušević se uspijeva izboriti za uvođenje svjetovnih predmeta u medrese gdje dio nastave drže učitelji iz Učiteljske škole. Pred prvi svjetski rat Gazi Husrev-begova medresa se ujedinjuje s Učiteljskom školom.

Razdoblje Kraljevine Jugoslavije označava snažna borba reisa Čauševića za ravnopravnost muslimana s drugim vjerskim zajednicama i prosvjećivanje muslimana. Često se naglašava važnost hutbe kao prosvjetnog čimbenika i kao medija aktualnih zbivanja te važnost narodnog jezika kao i vjerske i svjetovne obrazovanosti hatiba i vaiza. Zanimljivo je tumačenje kur’anskog pojma “takva” kao urednosti u smislu odgovornosti u tekstu Hazima Muftića u “Novom Beharu” 1930. gdje daje govorničke upute mladim vaizima u misiji afirmacije bosanskog jezika i približavanja stvarnim problemima džematlija. Snažan arugment zagovornicima hutbi na narodnim jezicima dao je Mustafa Kemal Ataturk 1923. kada je u Balikesiru s mimbera Pašine džamije održao govor gdje je naglasio upravni, socijalni, ekonomski i politički karakter Poslanikovih hutbi koje su narod upućivale pa hutbe, stoga, moraju biti na narodnom jeziku. Mehmed Handžić dokazuje kur’anskim tekstom (poslanici su poslani govoriti narodnim jezikom, 14:4), poslaničkom praksom, djelom Ebu Hanife i drugim argumentima dozvoljenost i

preporučenost razumljivog narodnog jezika. Tradicionalne kalendarske hutbe, nasuprot, uspoređuje s kalendarijima starog Rima. 1936. uvodi se funkcija bašvaiza za potrebe unapređenja, organizacije i kontrole vazova. 1942. i 1943. izdane su zbirke hutbi Muhameda Pandže i Mehmeda Handžića koje pored akaida, islama, ahlaka tretiraju i teme zdravlja, rada, mudrosti Božjih propisa. Ratna zbivanja, zločini ustaškog režima, četnički pokolji, brojni muhadžiri, navode Pandžu na drugačije oglašavanje. Poziva muslimane da se pridruže Muslimanskom bosanskom oslobodilačkom pokretu u cilju obnove bosanske državnosti i njenog međuvjerskog mira. Hutbe su tada imale vjerski, informativni, obrazovni, prosvjetiteljski i nacionalni karakter.

Hutba - mjesni sedmični parlament Tek nakon rata kreće se k institucionalizaciji i standardizaciji hutbe. Vrhovno starješinstvo Islamske zajednice odlukom propisuje sadržaj hutbe u arapskom i dijelu na narodnom jeziku. Hutbe sadrže zahvalu (hamd) Allahu, salavat na Poslanika, savjet (vaz) prisutnima i molitvu (dovu). Propis dopušta mogućnost izmjena koje u svim dijelovima hutbe mogu činiti sposobniji hatibi s tim da vaz mora biti na narodnom jeziku. Hatibi se upućuju na brojne tiskane hutbe kao izvore za izradu vlastitih. Hutbe se redovito objavljuju u “Glasniku”. Još uvijek prisutnim prigovorima na terenu o narodnom jeziku

hutbe kao novotariji, žustro je odgovarao Husein Đozo. U svojim tekstovima hutbu naziva mjesnom konferencijom, mjesnim sedmičnim parlamentom, osnovom široke islamske demokratičnosti gdje se iznose i rješavaju problemi nastali tokom sedmice. Organiziraju se seminari za hatibe i imame. Kao predsjednik Udruženja ilmije, Đozo pokreće list “Preporod” i priprema osnivanje Islamskog teološkog fakulteta. Poznat je po odgovorima u redovnoj rubrici “Pitanja i odgovori” u “Glasniku” i “Preporodu”. Piše mnoge radove afirmirajući profiliranje hutbe, preoblikovanje obreda u svrhu prosvjete i odgoja muslimana prigodnim govorima kao i uvođenje znanstvenih činjenica i metoda u predstavljanje islama. Sedamdesetih i osamdesetih godina izdano je više zbirki hutbi i vazova autora Muharema Omerdića, Bilala Hasanovića, Ismeta Spahića, Halila Mehtića itd. Tiskaju se i prijevodi arapskih hutbi.

Brojnim pravilnicima iz mandata reisa Kemure izdanim u cilju uspostavljanja reda među vjerskim službenicima, kao što su “Pravilnik o glavnim imamima” i “Pravilnik o islamskim praznicima”, Islamska zajednica se prilagođava europskim kulturološkim utjecajima gdje su staleška zanimanja tim putem zavela red.

Autoru je posebno zanimljiv “Pravilnik o nošenju ahmedija” iz 1962. kojim ilustrira s kakvim se sve problemima suočavalo u svakodnevnom životu. Potom nas ukratko upoznaje s djelima najvažnijih alima tog vremena bez čije podrške proces jačanja institucija Islamske zajednice ne bi bio moguć.

Reis Mustafa Cerić, u ratnim uvjetima, uvodi novost reisove bajramske hutbe koja se dostavlja svim hatibima i čita u vrijeme bajramskog vaza. Zalaže se za poseban obrazovni program za vaize koji će znati prenositi poruku islama kroz sve medije suvremenog društva.

89

Politička dimenzija hutbe

Mr. sc. Aziz ef. Hasanović

U trećem dijelu knjige Hasanović razmatra poziciju hutbe danas, u kontekstu približavanja Bosne i Hercegovine europskom političkom i kulturnom krugu. Temu promatra kroz prizmu rezultata kolokvija “Kakve nam hutbe trebaju” održanom 2000. u Sarajevu. Muharem Hasanbegović, predsjednik Udruženja ilmije, kontekstualizira pitanje hutbe činjenicom da se gotovo 900 naših hatiba svaki petak obraća muslimanskom auditoriju. Književnik Hadžem Hajdarević naglašava važnost i svojstva hatipskog govorništva.

J O U R N A L

PRIKAZI I KRITIKE

90

J O U R N A L

Ističući važnost istinitosti poruke, dodaje da je nužno da prijenos te poruke bude oslobođen interpretacijske laži do koje dovodi govornikova monološka svijest.

Hutba je dijalog i stoga mora poštovati ono o čemu govori i one kojima govori.

Dr. Ismet Dizdarević naglašava potrebu obrazovanja hatiba u sociologiji i psihologiji jer hutbom se komunicira s vrlo heterogenom skupinom ljudi. Imam mora iskazati senzibilitet i empatiju za ono osobno što svakog pojedinca u džematu čini onim tko on jest. Muharem Omerdić smatra da se kvaliteta hutbi može poboljšati uključivanjem profesora Islamskog teološkog fakulteta i medresa, kao i muftija i glavnih imama.

2004. Cerić objavljuje zbirku “Hutbe i govori” s autoru zanimljivim predgovorom Enesa Karića pod naslovom “Hutba, medij svete i pobožne poruke” gdje naglašava reisovu borbu protiv predrasuda i pogrešnih poteza europske političke elite prema bosanskim muslimanima i njihovoj integraciji u Europu za koju se zalaže.

Hasanović dodiruje i temu promjena u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj kao dijela ukupnih hrvatskih reformi u cilju prilagodbe europskim standardima.

2005. u knjizi “Kuda ide Islamska zajednica” autor Dževad Hodžić naglašava poziciju hatiba kao nasljednika Božjeg Poslanika na tom mjestu. Ljudi, dakle, na džuma namaz dolaze zbog Boga, a ne hatiba. Hutba ima političku dimenziju, ali ne kao agitiranje za određenu političku stranku, već kao pomoć muslimanima da se na islamski način odnose prema društvenim zadaćama, problemima i izazovima. Hodžić ustanovljava da ne postoji nikakvo tijelo nadležno za praćenje kvalitete hutbi, a hutbe predstavljaju najznačajniju javnu tribinu u zemlji. Hatibi su, stoga, u izrazito “komfornoj” poziciji. A danas hatibi, za razliku od nekada, nisu obrazovaniji od svog džemata. Zanemarena je potreba širokog obrazovanja imama. Do nedavno titulu imama dobivali su svršenici srednjih škola. A danas? Danas više niti jedna obrazovna institucija svojim svršenicima ne daje titulu imama. “Promaklo nam se?”, retorički pita Hodžić.

Posljednjom agresijom znatno se povećao broj pripadnika dijaspore. Rizici asimilacije i gubitka izvornog bosanskomuslimanskog identiteta brojni su. Islamska zajednica osnovala je Ured za bošnjačku dijasporu. Registrirano je preko 200 džemata. Hutbe u dijaspori trebaju promovirati i ljubav prema nacionalnom jeziku i kulturi. Svi džemati na Zapadu organizirani su na nacionalnim osnova-

Minber Zagrebačke džamije ma, što pomaže očuvanju nacionalnih posebnosti islamske kulture, ali onemogućuje muslimane u ostvarivanju zajedničkih institucija koje bi ojačale njihov položaj u zapadnim društvima i spriječile izolacijske trendove. Bez zajedničkih institucija, muslimani Europe, iako mnogobrojni, ne predstavljaju značajan političko-društveni subjekt. U navedenim uvjetima, hutba ostaje glavni medij. Hasanović smatra da je zadaća svih hatiba u dijaspori promocija pozitivne integracije gdje se njeguje samobitnost i ostvaruju sva prava. Hutbe bi morale sadržavati i pitanja pozicije islama u Europi, njegove povijesne i suvremene prisutnosti te univerzalnosti poruke. Hutbe bi, smatra Hasanović, trebale biti višejezične jer su muslimani, koji govore samo jezikom sredine u kojoj žive, uskraćeni za poruku hutbe. U recenziji knjige, Mevludin Arslani smatra da bi još bolje bilo uvesti hutbu samo na službenom jeziku zemlje u kojoj se džemat nalazi. Osobno smatram da je to bolje, jer višejezično bi u mnogim mjestima značilo barem sedmojezično, što je nepraktično i komunikacijski otuđeno, a džemati bi se, integracijskih razloga radi, trebali osnivati po teritorijalnom, a ne etničkom načelu. K tome, naglasio bih, nisu samo konvertiti ti koji ne govore useljeničkim jezicima, već često i druge, pogotovo treće generacije nasljednika useljenika, djeca etnički miješanih muslimanskih i međuvjerskih brakova.

Učešće imigrantske populacije u ukupnoj muslimanskoj populaciji na Zapadu se smanjuje.

Hasanović uočava opasnost upotrebe kovanice euro-islam. Pita se zašto nemamo kovanicu euro-katolicizam ili europrotestantizam, već se govori o katoličanstvu i protestantizmu u Europi. Muslimani koristeći navedenu kovanicu kao da se ispričavaju javnosti što su muslimani i ograđuju od navodnog radikalizma i civilizacijske inferiornosti muslimana izvan Europe. S druge strane, europski admini-

strativci i intelektualci ne skrivaju želju za afirmacijom vlastitog koncepta islama u Europi u skladu s liberalističkim uvjerenjima. Potrebno je stoga naglašavati univerzalnost islama i njegovih vrijednosti ma gdje prakticiranih. Povijesnu prisutnost i znanstveno-kulturni doprinos islama europskom društvu potrebno je naglašavati zbog tendencije da se temelji Europske Unije ustavom definiraju kršćanskim kao i zbog raspirivanja antiislamskih sentimenata u brojnim medijima.

Proces univerzaliziranja islama u Europi trebao bi vremenom istisnuti lokalne i kulturološki neuspješne obrasce uvezene iz zemalja porijekla useljenika. To je danas glavni i najteži zadatak muslimana Europe. Stoga, smatra Hasanović, reis Cerić je adekvatan obrazac ponudio “Deklaracijom evropskih muslimana”, tekstom o čijim je kvalitetama i nedostacima, podsjetit ću, zanimljivih riječi objavljeno i u ovom časopisu. Mora se pokazati, nadalje usmjerava Hasanović, da je islam protiv fetišiziranja nacionalne, kulturne, jezične i rasne posebnosti. “Muslimani na Zapadu trebaju afirmirati civilizacijsku sintezu judaizma, kršćanstva i islama.”

Ovom izuzetno angažiranom i kvalitetnom razmatranju i meni jako drage teme, Hasanović ostaje dužan razmatranje pitanja načela institucije muslimana na nacionalnim i razini Europe. Osim, možda, ako par godina stara šala o euro-muftiji nije shvaćena ozbiljno jer baš takvo rješenje vjerojatno bi bilo pozdravljeno u euro-komisiji koja sama baštini takav anakron nedemokratski oblik institucionalizacije gdje imenovani, a ne onaj izabrani, postaje nadređen imenovatelju, a koji ni sam nije neposredno izabran. Delegatski sistem “izbora”, zar ne? Ako ga je baštinila multinacionalna Islamska zajednica YU, zašto ne bi i buduća Islamska zajednica EU, pomislit će lakovjerni. Ili ambiciozni.

Na kraju knjige Hasanović nam daje zanimljive rezultate ankete o percepciji kvalitete hutbe koju je proveo u Zagrebačkoj džamiji 2005. godine. U Zaključku autor cijeni hutbu prostorom sukoba između pronositelja istinske riječi i potreba odgovora na goruća društvena pitanja s jedne strane i pokušaja svođenja hutbe na samo vjerski obred u interesu očuvanja moći vladajućih struktura s druge strane.

Hasanović izražava uvjerenje da nikada nismo imali bolje uvjete od današnjih u smislu slobode izražavanja kroz medij hutbe oslobođene brojnih okova. Od srca se pridružujem i ocjeni i pozivu.

OGLASI Projekt Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba

Besplatna pravna pomoć

91

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN O epidemijama novog doba

Tobe Ja Rabbi!

U naše doba kao da svi žele nešto značiti, biti dugonoge manekenke, nogometaši lovaši, televizijski voditelji, zvijezde sapunica i modni mačci sa zviždaljkom u stražnjici koja sudi zaleđe. Nitko više ne vjeruje u rad, dobro staro frkanje rukava da bi se zaslužila pristojna egzistencija. Kada se te iluzije ne obistine utočište tražimo u bolesnoj mašti pa se javljaju razni umišljeni poslanici u našim glavama koji nam zagorčavaju život. U biti, ne priznajući Boga umišljamo da smo bogovi. No, nije ni to najgore. Još je gora nova “elita” menadžera ili tzv. leadera tvrtki ili korporacija.

Filip Mursel Begović

92

J O U R N A L

Dok pričamo o našoj nacionalnoj izvornosti i posebnosti nasuprot drugih naroda doživjeli smo to da pušimo američke cigarete, pijemo francuski alkohol, žalimo za američkim predsjednicima i engleskim princezama, žvačemo američke žvakaće gume i kupujemo njemačke automobile, pjevajući kaubojske pjesme.

Sve je to u nas normalno. Kao da svi imaju razumijevanja za tako napisani scenarij. Uz to, pod utjecajem sveprisutne filmske industrije mi si umišljamo da smo mete špijunskih satelita, prisluškivanja mobitela, da nas stalno netko prati i uzima nam životnu mjeru. Slijepo, uporno, nezavisno od svih događanja, nasuprot stvarnosti, protivno svakom vremenu i životu, čovjek pristaje da filmske iluzije budu uporište u doživljaju svijeta.

Zato i ne čudi da se danas mnogi osjećaju uhođenima, praćenima i špijuniranima.

Nemojmo se zavaravati da su bolesti 21. stoljeća postale ptičja gripa ili virus svinjske gripe jer davno smo mogli primijetiti mnoštvo napisa u medijima koji upućuju na suicid, shizofreniju, razne duševne poremećaje, pa svakog narednog trenutka čujemo da je neki mladić ubio cijeli razred jer je danonoćno igrao video igricu..., dakle, epidemije novoga doba već su davno ušle u naše domove. Primjerice, psihijatrijske ustanove pune su onih koji tvrde da su baš oni Isus Krist iz Nazareta, ili poslanici novoga doba koji najavljuju neminovni kijamet. Vežu nas isto nadahnuće, proizvodi i paranoje proganjanja pa će neki reći da ih prate strane i domaće obavještajne službe, da ih špijunira ogledalo u kupaonici, stolna lampa, dječja lutka, radio u automobilu kojemu je istekla registracija, zatim motika u zajedničkom vrtu i neizbježna punica... Takvi će pričati o urotama, teorijama zavjere, a u biti ne shvaćaju da su počesto te uobrazilje ništa drugo nego proizvod nji-

hovog ega i osjećaja važnosti koji nema uporište u stvarnosti. Osobno sam, u svojim nekadašnjim lutanjima po zagrebačkim ulicama, upoznao osmoricu samoproglašenih Isusa. Sasvim pristojni ljudi, rekli bismo na prvi pogled, međutim, nakon nekoliko pića počeli bi mijenjati fizionomiju i crvenih očiju obznanili nešto poput – “Ja sam Isus Krist, gospodar tvoj, u crkvi je propast, svećenici su korumpirani i plaća ih američka tajna služba. Atomika stvaranja nalazi se u nedoraslom klipu kukuruza.” Pričali bi slične gluposti koje izazivaju podsmijeh prisutnih te mogu ličiti na kakvu dramsku predstavu.

Musliman će na takve izjave morati reći “Tobe Ja Rabbi” ili proučiti istigfar da bi se očistio od bogohuljenja. Nemojmo misliti da pored zagrebačkih “poslanika” ne supostoje i oni u Bosni. Počesto čujemo priče o sumanutim muslimanima koji su se samoproglasili “Mehdijima” ili “poslanicima”. Uz to u Bosni je aktualno tržište tzv. duhovnih iscjelitelja koji će za 100 eura skidati insanu sihire ili istjerivati džine. Čujemo da naši ljudi dolaze iz

čitavog svijeta da bi im neki duhovni liječnik pisao zapise i skidao uroke. Riječ je o pravom duhovnom turizmu na kojem netko dobro zarađuje. Pojavit će se i lažni derviši koji će u mističnoj oblandi liječiti izgubljena čovjeka – dušu mu nadušak ispuhivati. Obični nitkovi, rekli bismo.

Za muslimane nema veće zaštite od namaza i abdesta. Na kraju, neka se takvi pitaju ima li uopće većeg zaštitnika od Allaha dž.š. koji nam je dao uputu u svojoj Knjizi?

No, nisu najgori. Bolesti su to koje se mogu izliječiti jednom dobrom kurom lijekova u nekoj dobroj psihijatrijskoj ustanovi. Ova činjenica svakako ne isključuje zaštitu i utjehu koju pruža vjera, ali nakon što se popije tableta koju propisuje medicina. Postoji jedna druga bolest koja razvija kudikamo ozbiljnije duševne poremećaje. Što nas to čini uistinu slabima?

Tko nam je uistinu utjerao strah u kosti, učinio nas nesigurnim, bacio nam sihire, učinio nas lažnim poslanicima i Mehdijima, Isusima po disko klubovima?

To su STVARI! DVD uređaji, kućna kina, automobili na leasing ili žene na leasing, francuski kreveti, zlatni satovi, zlatni okviri na porodičnim slikama koje kao ikone vise na zidu, frižideri i tepisi, porodični grbovi i prezimena, nož za dušmanina, kremice i losioni, nacionalne zastave, garažna vrata na daljinski, ograde oko kuće od lažnog mramora, vrtni patuljci, plastični puzavci na balkonima, mobiteli, kompjuteri, frizure nafriziranih medijskih kokoši, mikrovalne, vitrine pune porculanskih suvenira, kristalne čaše s etiketom iz kojih nitko nikad nije popio ni guc, umjetni nokti i spolovila, lažne ženske dojke radojke, silikonske usne.... Popis je beskrajan jer u svijetu materijalnih želja potrebama nema kraja. Stvari mogu bez nas, ali mi bez stvari više ne možemo.

Da li nas je nabavio novi automobil? Da

MURSELOV ŠEGISTAN li je naš novi frižider još uvijek tako hladan prema nama? Gazi li nas novi tepih?

U naše doba kao da svi žele nešto značiti, biti dugonoge manekenke, nogometaši lovaši, televizijski voditelji, zvijezde sapunica i modni mačci sa zviždaljkom u stražnjici koja sudi zaleđe. Nitko više ne vjeruje u rad, dobro staro frkanje rukava da bi se zaslužila pristojna egzistencija.

Kada se te iluzije ne obistine utočište tražimo u bolesnoj mašti pa se javljaju razni umišljeni poslanici u našim glavama koji nam zagorčavaju život. U biti, ne priznajući Boga umišljamo da smo bogovi.

No, nije ni to najgore. I od vezanosti za materijalno se može liječiti jednom dobrom kurom duhovne dijete. Još je gora nova “elita” menadžera ili tzv. leadera tvrtki ili korporacija. Koliko ih samo ima, posvuda su – oni i njihovi milijunski ugovori, premije, nagrade, bonusi i diplome. Čuli smo o njima na vijestima i u novinama, o njima i pronevjerama, ali to su samo dijelovi sante leda koja se ne topi lako. Oni uhvaćeni na djelu samo su sjena pravih lopina i muljatora. Njihova pohlepa ne leži u prikupljanju stvari, novca na štednim knjižicama ili tajnim računima. Ona je puno opasnija nego što to uopće možemo zamisliti. Njihovi domovi uređeni su decentno, minimalistički, svakako pomodno, ali s klasičnom notom i obaveznim potpisom nekog dizajnera. Neće se oni okruživati s previše stvari jer one mogu zračiti toplinom. Neće se oni javno proglasiti poslanicima jer znaju da će biti ismijani. Oni ljude nazivaju ljudskim resursima, a zbližavaju se na skupovima koji se zovu team buildinzi. Oni se pale na moć i vlast. Želja za moći je opasnija i od zviždaljke u stražnjici modnoga mačka, od bilo koje fizičke strasti, od tajnog računa menadžera “budale” kojeg je otkrio policijski aparat u službi politike, ali i od nesretnika po gostionicama koji su umislili poslaničku misiju. Jedan hadis kaže da je imetak i luksuz zmija, a položaj je još gori. To potvrđuje i ulema sufijske orijentacije pa se navodi da pohlepa za moći i vlašću pretendira na Božje prijestolje i božanstvo. Ono teži za partnerstvom s Allahom dž.š. Tobe Ja Rabbi!

Takvima ne pomažu ni lijekovi, ni psihijatrijske ustanove, ni tajlandska masaža, neće ih ni vjera omekšati, takvi neće biti zadovoljni dok sve što im se nađe na putu ne unište u komade, jer oni su uz to potpuno duhovno sterilni i neplodni, ni s kim u rodu, a možete ih naći i u džamijama i u crkvama i u sinagogama. Takav “moćnik” neće biti miran sve dok vam, ako mu dopustite, od savjesti ne napravi konzervu bez otvarača.

Grijeh Ademov dolazi iz njegova trbuha, iz seksualnog poriva, a Iblisov grijeh potekao je iz oholosti i moći. Pohlepa grla i trbuha, kao i poriv za promiskuitetnim seksom, zaista su znak razvrata i pokvarenosti, ali to još nije kao pohlepa za moći, to je ljudska slabost. Arapi zovu jogunastog konja šejtanom i ne daju takvo ime tovarnom konju koji mirno pase na livadi. Takve ćete menadžere šejtane naći prvo u politici, zatim po velikim državnim ili stranim korporacijama, po bezbrojnim tvrtkama sa stranom licencom koje su kao gliste nakon kiše izmilile po čitavom Balkanu, naći ćete ih u kulturi, jer ono što se ne može prodati nije ni vrijedno spomena, u sportu, industriji duhana, alkohola... Tovarne konje, radnike, naći ćete na blagajnama Getroa, Bille, Bauhausa, Lidla, propalim brodogradilištima i željezarama, gledati ćete njihova umorna lica po tramvajima i autobusima dok žure na posao. Čak ni vlastite geste više nisu u našem posjedu, nego nekoga

drugog koji ih uspješno marketinški predstavlja. S druge strane, na raznim team buildinzma naglašava se da uspješni menadžer treba njegovati osobnost i autentični imidž da bi uspio i bio prepoznat.

Zato se čovjek više nigdje ne osjeća kao kod kuće, jer je menadžerova grimasa posvuda. Obični poštenjačina više ne zaslužuje svoje uspjehe jer sve što je postigao mogao je isto tako postići i netko drugi, da je slučajno bio dovoljno talentiran i lijep. Tako se ljudi počinju dijeliti na one koji su uspjeli i na one koji nisu, na one koji su lijepi i na one koji nisu. U Sovjetskom Savezu nekada su javni moral kreirali tzv. inženjeri duha, danas ga kreiraju menadžeri duha.

Uz to, što je najtužnije, menadžere ćete naći i među duhovnjacima. Upravo im sprega s “duhovnim” daje snagu da nastave svoju nebožničku rabotu. Treba reći, lažnim duhovnjacima i opsjenarima. Na Zapad je s Istoka davno uvezeno mnoštvo spiritualnih tehnika ili za zapadnjake prilagođenih religijskih praksi poput yoge u različitim varijacijama, reikija i kiki rikija, raznih meditacija, sinkretističkih pokreta, sljedbenika različitih avatara, inkarnacija hinduističkih božanstava, reinkarnacija, jednom riječju imaginacija.

Imati psihijatra ili gurua za uspješnog menadžera sasvim je normalna stvar.

New age filozofija je za to posebno pogodna jer omogućava da se iz svake religijske prakse uzme samo ono što zavisno od prilike čovjeku odgovara, a ne narušava dobro utvrđeni egoizam. Oni se religijskim procesom ne žele spasiti od uvjetovanog svijeta već samo odmoriti od poslovnog stresa i zatim nastaviti još jače i luđe po starom. Ma, sve je to nitkov za nitkovom. Njih ne zanima religija i njeni temelji i osnove, njih zanimaju samo religijski fenomeni i tzv. mistična iskustva.

Oni ne vjeruju u Boga, oni vjeruju karizmaticima koji izvode čuda i mađioničarske trikove. Tobe Ja Rabbi! Po tome naša evolucija postaju razni transvestiti, menadžeri, lažni duhovnjaci i poslanici, shizofreničari i šizike, opsjenari, manekenke i neumorni tragači za slavom koji nastupaju u reality spektaklima na televiziji.

Ali, beznadan i malodušan čovjek ne može biti ničiji heroj. Da su na svijetu samo takvi stanovnici, život bi se zaustavio.

Međutim, nisu ni oni najgori. Najgori smo mi koji šutimo, koji puštamo da nam plate da ne mislimo, da nam guraju zviždaljke u stražnjice pa da si sami sudimo zaleđe. Možda da popijemo tabletu za smirenje i umah će nam biti bolje. Tobe Ja Rabbi, zar ne?

93

J O U R N A L

ZANIMLJIVOSTI

NASA: Neće biti apokalipse 2012.

94

J O U R N A L

Svijet neće nestati 21. prosinca 2012. godine, istakla je američka svemirska agencija NASA, u priopćenju kojim je pokrenula kampanju opovrgavanja glasina o “apokalipsi” koje šire razni internet siteovi, a sada i Holywood svojim najnovijim filmom “2012.”. Najnovije ostvarenje studija Sony pictures, u čije je snimanje uloženo 200 milijuna dolara i koje se uskoro treba početi prikazivati u kinima, govori o kraju ljudske civilizacije prema mitu o kalendaru plemena Maje. Sudeći po mračnom scenariju filma, koji opovrgava NASA, kraj svijeta bi se mogao desiti kada planeta X ili Nibiru udare u Zemlju. Misterioznu planetu su, navodno, otkrili Sumeri, tako barem tvrde pseudonaučnici, ljubitelji paranormalnih pojava i internet teoretičari. Na optužbe pojedinih siteova da “krije istinu” o postojanju te planete, NASA je odgovorila da su takve priče “samo još jedna internet prevara”. “Ne postoje faktički dokazi za takve tvrdnje. Da neka planeta juri pravo na nas, astronomi bi je uočili još prije desetak godina, a danas bi ona već bila vidljiva golim okom”, navedeno je u priopćenju objavljenom na siteu NASA-e. “Naučnici od kredibiliteta širom svijeta znaju da ne postoji opasnost vezana za 2012. godinu”, kaže američka agencija, dodavši da “naša planeta već više od četiri milijarde godina sasvim lijepo egzistira.”

U svemiru kruži planeta po imenu Eris, ali to malo svemirsko tijelo, nalik Plutonu, ne predstavlja nikakvu opasnost pošto Zemlji najbliže može prići na razdaljinu od 6,4 milijardi kilometara. Brojne knjige i na stotine stranica na internetu trenutno se bave temom najavljivane katastrofe, kao što su “Apokalipsa 2012.” i “Kako preživjeti 2012.”. Prema prethodnim predviđanjima, apokalipsa se trebala dogoditi u svibnju 2003. godine, ali pošto se tada ništa nije dogodilo, datum “sudnjeg dan” pomjeren je za zimsku kratkodnevnicu 2012. godine koji se poklapa s krajem kalendara Maja. NASA je navela i da se kalendar drevnog naroda zapravo ne završava 21. prosinca 2012. jer odmah zatim nastupa novi period u kome u narednih nekoliko desetljeća nema, niti na vidiku, planetarnog poravnavanja. U NASA-i tvrde, čak i da dođe do ovog poravnavanja, kako to neki predviđaju, njegov utjecaj na našu planetu bio bi zanemariv.

Među ostalim teorijama, koje NASA pobija, su geomagnetske oluje, okretanje polova i pomjeranje tektonskih ploča u Zemljinoj kori koji mogu dovesti do smaka svijeta. Što se prijetećih kometa i asteroida tiče, NASA je ukazala da su veliki sudari s njima izuzetno rijetki. Vjeruje se da se posljednji udar takve vrste dogodio prije 65 milijuna godina, što je dovelo do izumiranja dinosaura. Američka svemirska agencija je poručila da je ustanovljeno da nema pretećih asteroida veličine onog koji je uzrokovao uništenje dinosaurusa.

Mont Blanc, Sjeverni pol i Sahara Poslije najnovijih straživanja naučnjaci su saopćili da se Mont Blanc, najviši europski planinski vrh, snizio za 45 centimetara u posljednje dvije godine.

Mont Blanc, koji se nalazi na dvomeđi Francuske i Italije, sada je visok 4.810,45 metara, ali je i dalje najviši vrh na Alpama. Količina snijega i ledenog pokrivača na vrhu također je umanjena za jednu desetinu u odnosu na prijašnji period. Smatra se da je smanjenje visine direktna posljedica klimatskih promjena. Europski topografi kažu da bi se klimatski indikatori mogli preciznije izmjeriti samo na skali od 30 godina, te da su mjerodavnije temperature leda na visini od 3.000 metara. Naučna ekspedicija također je utvrdila da se najviša tačka Mont Blanca pomjerila za 26 metara ka Italiji, ali da se i dalje nalazi na teritoriji Francuske. Mape, vodiči i školski udžbenici bit će usklađeni s novim podacima.

Istovremeno je tim britanskih istraživača objavio da za desetak godina u ljetnom periodu na Sjevernom polu više neće biti leda. Tokom nedavne tromjesečne ekspedicije tim međunarodne grupe “Catlin Artic Survey”, koja se bavi praćenjem stanja na Sjevernom polu, obavila je mjerenje debljine snijega i leda u arktičkoj regiji. Mjerenja su pokazala da je naj-

veći dio leda u proučavanoj oblasti nastao u toku prethodne godine i da je njegova debljina manja od dva metra (180 centimetara). Taj sloj leda suviše je tanak da bi “preživio” vrijeme ljetnjeg otapanja, smatraju stručnjaci s Univerziteta u Cambridgeu. Da bi obavili mjerenja, britanski istraživači su tokom tromjesečne ekspedicije u prosjeku dnevno prelazili 11 kilometara što pješice, što plivajući. Zaključci ove ekspedicije objavljeni su nekoliko nedjelja pred konferenciju Ujedinjenih naroda o klimi, koja se održava od 7. do 18. prosinca u Kopenhagenu.

Konzorcij 12 europskih kompanija objavio je krajem listopada incijativu za razvoj velikog solarnog projekta u pustinji Sahari, radi napajanja Europe električnom energijom od 2015. godine. BBC javlja da je cilj da se na ovaj način do 2050. godine zadovolji 15% europskih potreba za energijom. Među kompanijama koje su ušle u zajednički projekt vrijedan 400 milijardi eura su “Deutche bank”, “Siemens” i energetski provajder “Eon”. Planom je predviđeno da se struja proizvodi od solarne energije i potom prenosi u Europu putem velike elektrodistribucijske mreže na sjeveru Afrike i Bliskom istoku. Prva faza bit će izgradnja velikih polja s pločama za prikupljanje solarne energije u Sahari. Ploče se sastoje od paraboličnih ogledala koja usmjeravaju Sunčeve zrake u cisterne s vodom. Zagrijana voda će parom pokretati turbine i proizvoditi električnu energiju 24 sata dnevno, bez prekida tokom čitave godine. Električna energija će potom biti transportirana na daleka odredišta u Europi uz pomoć modernih kablova s minimalnim gubitkom energije tokom prenosa.

Ova inicijativa ima podršku Vlade njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je izrazila želju da se umanji ovisnost od ruskih zaliha prirodnog plina.

Crkvene vijesti: oružje, poker i lezbejka-biskup Američki svećenik Ken Pagano ima dvije velike strasti - vjeru i pištolje. “Podmetni i drugi obraz”, nikada nije bila omiljena Kristova poruka ovog pastora iz Kentuckya, koji je nedavno odlučio definitivno napustiti propovjedaonicu i posvetiti se oružju. Pagano je već ljetos bio u žiži medijskog interesa kada je svoje vjernike u Lousivileu pozvao da dođu u crkvu naoru-

ZANIMLJIVOSTI žani, kako bi dali podršku Drugom amandmanu američkog Ustava koji građanima garantira pravo na posjedovanje vatrenog oružja. Kontroverzni svećenik je za tu priliku organizirao i lutriju čiji je glavni dobitak bio pištolj, a na ulazu u crkvu dijelio je letke sa savjetima kako postupati s oružjem. Pagano je, u međuvremenu, odlučio napustiti svećenićki poziv i u potpunosti se posveti oružju. Ne samo da je počeo raditi na promoviranju Drugog amandmana, već je osnovao i konsalting tvrtku za osiguranje vjerskih objekata. “Za kriminalce crkve predstavljaju lake mete. Mnogi svećenici nisu ni svjesni kakvoj se opasnosti izlažu, iako je njihova dužnost da štite svoje stado, naročito u vrijeme vjerske službe”, objasnio je Pagano. Njegova tvrtka nudi savjete o osiguranju crkava, kao što je angažiranje grupe naoružanih zaštitara, po mogućnosti izabranih među vjernicima, jer će lakše moći uočiti “strance”.

Mladi svećenik iz južne Kalifornije osvojio je 100.000 dolara na jednom televizijskom turniru u pokeru. Na početku turnira bilo je 10.000 igrača, da bi među finalistima ostalo samo nekoliko njih, među kojima i 28-godišnji Andrew Trapp, svećenik od prije samo dve godine.

Za učešće na turniru dobio je blagoslov biskupa pošto je cilj bio pronaći sredstva za financijsku podršku dijecezi. Kako su prenijeli lokalni mediji, svećenik Trapp će u prosincu učestvovati na još jednom turniru čiji će pobjednik osvojiti 1,5 milijuna dolara. Ukoliko pobjedi, osvojeni novac će također biti uložen u dijecezu.

Švedska lezbejka postala biskup Šveđanka Eva Brune je prva lezbejka koja je postala biskup. Ova 55-godišnja žena, majka trogodišnjeg djeteta, imenovana je za biskupa luteranske crkve u Stockholmu. Svečanost postavljenja održana je u katedrali u Upasli u prisustvu švedskog kraljevskog para. Većina stanovnika Švedske, oko 78%, pripada Švedskoj luteranskoj crkvi, jednoj od najotvorenijih na svijetu po pitanju seksualnosti. Ta crkva je tokom listopada odobrila vjersko sklapanje homoseksualnih brakova.

Stari Aboridžini i Usain Bolt Na osnovu dugogodišnjeg istraživanja australski antropolog Peter McAllister došao je do zaključka da su daleki preci suvremenog čovjeka bili mnogo snažniji, ilustrirajući to, između ostalog, i tvrdnjom da bi žene neandertalca u obaranju ruke pobijedile mišićavog Arnolda Schwarzeneggera iz najboljih dana. Također je naveo da bi stari Aboridžini, u modernoj sportskoj opremi, lako pobijedili svjetskog rekordera u atletici Usaina Bolta i da pripadnici plemena Tutsi u Ruandi, u svojim vjersko-igračkim ritualima inicijacije, obaraju svjetski rekord u skoku uvis koji iznosi 245 centimetara.

“Današnji čovjek je fizički slabiji od svih svojih predaka, oni bi ga ubjedljivo pobjeđivali u mnogim atletskim disciplinama, prije svega u trčanju i skokovima”, istakao je australski antropolog. Odgovor zašto je to tako, ovaj naučnik sažima u jednu činjenicu: zato što se suvremeni čovjek sve manje bavi fizičkim aktivnostima, koje su njegove pretke činile jačim, izdržljivijim, okretnijim i zdravijim. McAllister se posebno bavio prošlošću australskih Aboridžina, pri čemu je pregledao i njihove fosilne ostatke od prije 20.000 godina. Zaključio je da su, trčeći bosi po mekom terenu, dostizali brzinu od najmanje 37 kilometara na sat.

Usain Bolt bi sa svojim rekordom na stotinu metara mogao “dogurati” do 42 kilometra na sat, naravno na tvrdoj podlozi i u specijalnim sprintericama. McAllister smatra da bi Aboridžini, opremljeni kao Bolt, jurili najmanje 45 kilometara za sat. Podsjetimo, sprinter s Jamajke, najbrži čovjek na svijetu drži dva svjetska rekorda: na 100 metara s vremenom 9,58 sekundi i na 200 metara s 19,19 sekundi. Antropolog McAllister je dao i niz drugih primjera. Između ostalog, podsjetio je da su rimski legionari s opremom teškom četrdesetak kilograma mogli marširati i do 60 kilometara, te “izračunao” da bi više tisuća veslača iz stare Grčke danas “hladno” konkurirali za zlatne medalje na svjetskim veslačkim prvenstvima.

Na prodaju: Rembrandtov portret i Hitlerova kuća Prema najavama stručnjaka Rembrandtov portret iz 1658. označit će prijelomnu točku na tržištu umjetnina i oboriti

rekord prodaje djela toga autora na londonskoj aukciji najavljenoj za prosinac 2009. godine. Slika pod nazivom “Portret muškarca” nizozemskog majstora Rembrandta, prema procjeni kuće “Christie’s”, doseći će iznos između 18 i 25 milijuna funti. Ako se predviđanja pokažu točnima, “Portret muškarca” postat će najskuplje djelo tog autora i oboriti postojeći rekord od 19,8 milijuna funti koji je 2000. postavilo djelo “Portret dame” iz 1632. godine. BBC javlja da je Rembrandtova slika posljednji put izložena 1970. u sklopu izložbe “Rembrandt After 300 Years” u Detroitu te je gotovo 40 godina bila daleko od oka javnosti. Richard Knight iz aukcijske kuće “Christie’s” londonsku dražbu najavio je kao prijelomnu točku, koja će napokon pokazati oporavak tržišta umjetninama posljednjih mjeseci pogođenog recesijom.

95 Autoportret Rembrandta Austrijski mediji prenose da je vlasnica kuće u kojoj je rođen Adolf Hitler najavila da planira dom nacističkog vođe prodati po početnoj cijeni od 2,2 milijuna eura. Austrijske vlasti strahuju da bi rodna kuća Adolfa Hitlera, u Braunau na Innu, mogla biti prodata neonacistima i pretvorena u svojevrstan hram. Gerhard Skiba, gradonačelnik Braunaua je rekao da bi bilo idealno kad bi grad mogao otkupiti kuću i tako kontrolirati šta će se s njom događati u budućnosti. Trenutno u gradskoj blagajni za tako nešto nema dovoljno novca, pa Skiba namjerava napisati pismo Vladi u Beču i zamoliti je za pomoć oko kupovine. U spomenutoj je kući Hitler rođen 20. travnja 1889. godine. Njegovi roditelji Klara i Alois su u kući iznajmili apartman iznad paba. Tu je porodica živjela sve do 1892. godine, kada su se preselili u Linz. Vlasnica kuće Gelinde Pomer je rekla da se želi riješiti nekretnine, koja se i u vrijeme Hitlerovog rođenja nalazila u vlasništvu njene porodice, prvenstveno zbog tereta prošlosti.

Pripremio: Ismet Isaković

J O U R N A L

ISLAMSKI CENTAR U RIJECI