(NE)OČEKIVANE PROMJENE MOJ GALEBE INTERVJU: TARIQ ALI UDAR NA DRŽAVU BiH ŽENA U ISLAMU ČOVJEK S KRAJA GRADA RAMAZAN I POST PUTOVANJE TAMNIM VILAJETOM
MEĐUNARODNA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA “POKAŽIMO SVIJETU LJEPOTE UNE”
SADRŽAJ
OGLASI SADRŽAJ UVODNIK (Ne)očekivane promjene . ................................................................... 3
ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić
2
Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 20 kuna
J O U R N A L
Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Počitelj
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Simpozij “Cazinska krajina u XX. stoljeću” ......................................... 4 Silovanja u proteklom ratu u BiH . ....................................................... 8 Bosansko-hercegovačka zbilja ........................................................... 10 Promocije novih knjiga Seada Begovića ............................................. 13 Posljednja prozivka maturanata ......................................................... 15 Izbor novog rukovodstva BNZH ....................................................... 17 Srebrenica – simbol bošnjačkog otpora i tuge ................................... 20 Tradicionalni posjet Srebrenici ........................................................... 25 Krajiška ljepotica ................................................................................ 26 Epske tvorevine o identitetu . ............................................................ 28 Čarobna ljepota riječi, glazbe i scenskog prikaza . ............................. 30 Potresne fotografije ........................................................................... 32 KDBH “Preporod” u Zvorniku, Trebinju i Mostaru ........................... 33 Osman – čovjek koji je zadužio muslimane u Hrvatskoj . .................. 35 HRVATSKA Moj galebe ......................................................................................... 37 INTERVJU – TARIQ ALI Muslimani nemaju monopol na glupost ............................................. 39 BOSANSKI BAROMETAR Nova britanska politika prema BiH . .................................................. Dostojanstven odgovor Sarajeva i Tuzle ............................................ Udar na državu BiH ........................................................................... Pokopano 775 posmrtnih ostataka .................................................... Politički motiviran zahtjev ..................................................................
44 46 48 50 51
IZ SVIJETA Ima li pilota u avionu? . ....................................................................... 52 KULTURA Braća Morići . ..................................................................................... 59 Veliki prosvjetitelj i pisac .................................................................... 60 PRIČE IZ BOSNE Svjetski rekorder iz Breze ................................................................. 62 ŽIVJETI ISLAM Žena u islamu (I) ................................................................................ 64 POVRATAK U BUDUĆNOST Čovjek s kraja grada .......................................................................... 67 DIJALOG CIVILIZACIJA Ramazan i post . ................................................................................. 70 MURSELOV ĐULISTAN Putovanje tamnim vilajetom .............................................................. 73 OGLASI Popis stanovništva 2011. godine ........................................................ 75
POPIS STANOVNIŠTVA 2011.
BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE
Poštovani Bošnjaci, dragi sunarodnjaci! Historijski je trenutak ispraviti štetu koju smo na prethodnom Popisu stanovništva 2001. sami sebi nanijeli. • Izjasni se jedinim svojim imenom – Bošnjak – jer time doprinosiš da se potvrdimo kao druga nacionalna manjina po brojnosti u Republici Hrvatskoj i uvećavaš svoja prava! • Poštuješ li samoga sebe, bit ćeš poštovan! Ono si što jesi: državljanin Republike Hrvatske, Bošnjak/Bošnjakinja po rodu, jezik ti je bosanski, a vjera islam.
Bošnjače/Bošnjakinjo! • Tajnost prikupljenih podataka zagarantirana je Zakonom o popisu stanovništva. • Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde svoju brojnost ispravljajući grešku s posljednjeg Popisa kada se polovica našeg naroda izjasnila kao Muslimani. • Ime Bošnjak/Bošnjakinja konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i koji nas određuje kulturno i povijesno. • Po Ustavnom zakonu RH, broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet njezinih općih i političkih prava u koje spada i pravo njenih pripadnika na zapošljavanje u državnim institucijama.
IZABERI SVOJE JEDINO IME BOŠNJAK/BOŠNJAKINJA
Poštovani sunarodnjaci, Bošnjače i Bošnjakinjo! Podsjećamo Te da će se od 1. do 28. aprila/travnja 2011. godine održati Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj. Važno je naglasiti da je tajnost prikupljenih podataka zagarantirana Zakonom o popisu stanovništva te da će oni biti korišteni isključivo u statističke svrhe. Ovaj Popis stanovništva za nas Bošnjake u Hrvatskoj ima višestruko značenje: kao homogeni nacionalni kolektivitet u Republici Hrvatskoj zasigurno možemo poboljšati svoj položaj u svim sferama društva. Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde i ojačaju poziciju druge nacionalne manjine po brojnosti (prema Popisu iz 2001. godine) i isprave štetu kojoj su sami doprinijeli izjašnjavanjem pripadnosti nepriznatoj i nepostojećoj nacionalnoj kategoriji – Muslimani, kako se tada polovica našeg naroda izjasnila. Povijesni tokovi uvelike su određivali sudbinu našeg naroda i njegova imena. Posljednji rat u Bosni i Hercegovini za nas je, između ostalog, značio konačnu i neupitnu definiciju našeg imena i identiteta. Dok nas je ime Musliman, prvi puta primjenjeno u Popisu 1971., s jedne strane, očuvalo kao kolektivitet, s druge je ostavljalo isuviše prostora za kojekakve manipulacije. Ime Bošnjak konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i koji nas određuju kulturno i povijesno. Ideja o vraćanju našeg historijskog imena Bošnjaci usvojena je 27./28. septembra/rujna 1993. godine na Drugom bošnjačkom saboru u Sarajevu, a ono je potvrđeno i amandmanom na Ustav BiH iz 1994. godine te Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH iz 1995. godine. Time je iskorišteno pravo našeg naroda da konačno odlučuje o svome imenu. Svoj položaj u Republici Hrvatskoj sami određujemo i gradimo. Oklijevanjem da se izjasnimo svojim jedinim stvarnim nacionalnim imenom – Bošnjaci smanjujemo kapacitet naših općih i političkih prava. Ustavnim zakonom RH propisano je da broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet tih prava u koje spada i pravo na zapošljavanje njezinih pripadnika u državnim institucijama. Iako nijedan kolektivni identitet nije u cijelosti homogen, bošnjaštvo svakako odražava naš kolektivni identitet. Ime Bošnjaci napokon nam je omogućilo da sve razlike objedinimo i pomirimo. Danas mi Bošnjaci, koji živimo u Hrvatskoj, prihvaćamo Hrvatsku kao svoju domovinu (što smo potvrdili i velikim brojem učesnika u Domovinskom ratu), a Bosnu i Hercegovinu osjećamo zavičajem i izvorom svoje historije, kulture, tradicije, identiteta i imena. Zato s ponosom možemo reći da smo: državljani Republike Hrvatske, po nacionalnosti Bošnjaci, da nam je jezik bosanski, a vjeroispovijest islam. Ponosimo se onim što jesmo jer samo tako zaslužujemo poštovanje onih s kojima dijelimo životni prostor. Glavni odbor BNZH
10000 Zagreb • Ilica 54 • tel: 48 19 377 • fax: 48 48 201 • e-mail: bnzh@zg.htnet.hr
75
J O U R N A L
UVODNIK Uvodna riječ
(Ne)očekivane promjene Dana 16. lipnja 2010. donesene su četvrte po redu Promjene Ustava RH. Akt kojim se izvršila druga (2000.) i treća (2001.) revizija Ustava također je nazvan “Promjena Ustava”. Međutim, prve ustavne izmjene (1997.) bile su jedine koje su pravno-tehnički korektno nazvane “Ustavni zakon o promjeni Ustava RH”. Naravno, neosporno je najveći propust bio eklatantan izostanak sveobuhvatne javne rasprave. Građani nisu doživjeli Ustav svojim aktom, nego aktom političke elite (koje bi i same trebale biti ograničene ustavnim odredbama). Sastanci između radnih skupina sastavljenih od HDZ-a i oporbe bili su tajni, glasnogovornici nisu davali priopćenja nakon sastanaka, a javna rasprava s desetak udruga civilnog društva se odbacivala kao “neobvezna” (sic!). Kako može prenošenje suverenih ovlasti biti neobvezno? Ključno je sadržajno razlikovati izmjene koje su bile nužne s obzirom na naše načelno usmjerenje prema euroatlantskim integracijama (primjerice, biračko pravo za državljane EU) od izmjena koje su više ili manje pravno i/ili politički preporučljive (primjerice, biračko pravo dijaspore). Čak i u odnosu na integracijske tijekove postoje izmjene koje doduše nisu nužne, ali bi na temelju komparativnih iskustava drugih država članica EU bile oportune (primjerice, ojačati parlamentarni nadzor nad egzekutivom). Upravo s ovom drugom skupinom izmjena, koje nisu bile nužne, trebalo je oprezno postupati i pokazati zrelost, mudrost, (raz)umnost, tražeći ne samo konsenzus političkih opcija, već imajući na umu i potrebu za izgradnjom političke kulture postupnih promjena u okviru trajnih rješenja. Au contraire, nepromišljeno su i u zadnji trenutak uneseni branitelji i to samo kako bi se na neki način kompenziralo ograničavanje njihovih prava, itd. Nama najzanimljivije je postignuti kompromis o uvrštavanju nacionalnih manjina u preambulu: enumerirane su sve dvadeset i dvije nacionalne manjine, uz izbacivanje odrednice “autohtonosti”, ali uz zadržavanje riječi “i drugih”. Eliminacija nejasnog termina, opterećenog s 11 godina diskriminatorne primjene (1992.2003.), vjerojatno je potaknuta činjenicom da je 12 “tradicionalno naseljenih” (alohtonih) manjina bilo od 2003. (od stupanja na snagu novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina) apsolutno izjednačeno s 10 “autohtonih” manjina pobrojanih u starom Ustavu. Zadržavanje pojma “i drugih” signal je otvorenosti priznavanju novih manjina, uzevši u obzir da će RH sve bržim približavanjem europskim integracijama neizbježno uskoro postati odredište raznih imigrantskih skupina. Dugo sanjana konstitucionalizacija statusa Bošnjaka izraz je političkog “priznanja” bošnjačke nacije općenito, a ne samo njene manjine u Hrvatskoj. Još je dvjema manjinskim zajednicama konstitutivni status bio izrazito važan: slovenskoj, koja je zajedno s bošnjačkom “izbačena” 1997., te romskoj – zbog socijalne ekskluzije i političke marginalizacije. Međutim, da li je bilo neophodno u svečani, načelni uvod u Ustav opsežno nabrajati baš sve nacionalne manjine, pogotovo uzevši u obzir da to nije uvjet za ostvarivanje manjinskih prava zajamčenih Ustavnim zakonom? Naime, vlaška manjina (12 članova, udio 0,00% u ukupnom broju stanovništva), turska (300 članova, 0,00% udio) i rumunjska (475 članova, 0,01% udio) nisu do sada osnovale svoje organizacije, niti sudjelovale u raspodjeli sredstava iz državnog proračuna. Vlaška i turska manjina nisu niti jednom imale pravo na svog predstavnika ili lokalno vijeće nacio-
nalne manjine, rumunjska je pak tu mogućnost imala samo 2007. pri čemu je nije iskoristila. Na dan usvajanja ustavnih promjena, donesen je i Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, na temelju kojeg će pripadnicima nacionalnih manjina koje u ukupnom stanovništvu sudjeluju s manje od 1,5% biti omogućeno da koriste opće i posebno pravo glasa kumulativno, a ne alternativno. Dakle, te manjine na osnovi posebnoga biračkog prava imaju pravo izabrati pet manjinskih zastupnika. Drugi model vrijedi za srpsku manjinu (za sada jedinu koja prelazi 1,5% udjela u ukupnom stanovništvu), prema kojem su zajamčena tri manjinskih zastupnika, s mogućnošću da se u praksi izbore za više, ukoliko prođu prag od najniže vrijednosti jednog mandata na tim izborima, na temelju općega biračkog prava. Biračko pravo određeno je Ustavom kao opće i jednako. Pod pojmom općeg biračkog prava podrazumijeva se da ga imaju svi punoljetni poslovno sposobni građani, bez ikakve razlike, dok se pod pojmom jednakog biračkog prava određuje da svaki birač ima jedan glas, dakle da ne može glasovati dva ili više puta. Na temelju ove definicije neki autori smatraju da je pripadnicima manjina kojih je ispod 1,5% priznato veće aktivno biračko pravo (“birati”) negoli ga imaju ostali građani. Takva negativna javna percepcija bi se mogla izbalansirati reformom manjinskog pasivnog biračkog prava (“biti biran”). Manjinski zastupnici su do sada imali, zbog svoje sužene izborne osnovice, nerazmjeran utjecaj u djelovanju u Saboru (primjerice, utjecaj na formiranje Vlade). Uloga manjinskog zastupnika bi se trebala redefinirati tako da se svede na isključivo predstavničke ovlasti (primjerice, sudjelovanje u odlučivanju o pitanjima koja se neposredno odnose na manjinu čiji su pripadnici). Naime, ako bi pripadnik određene nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na temelju posebnog biračkog prava “za manjine”, onda bi se on mogao smatrati samo političkim predstavnikom svoje manjinske skupine, odnosno predstavnikom zaštite njezinih kolektivnih prava. Nasuprot tome, ako pripadnik određene nacionalne manjine bude izabran za zastupnika na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je on nedvojbeno “narodni predstavnik”, s punim zastupničkim ovlastima. Izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina su, među ostalim, omogućile pravnu osobnost koordinacijama Vijeća nacionalnih manjina, a funkciju koordinacije Vijeća srpske nacionalne manjine obavljat će Srpsko narodno vijeće. Bošnjački zastupnik Šemso Tanković izjavio je da radi toga nije glasovao za izmjene. Međutim, to je mogućnost koja stoji na raspolaganju i drugim nacionalnim manjinama, a osigurava ravnopravnu konkurenciju jer proizlazi iz manjinskih vijeća koji su izvorna osnova političkog legitimiteta. Uz to je otvorena i mogućnost vršenja funkcije koordinacije nacionalne manjine i od strane krovne udruge te manjine, kad je to određeno međunarodnim ugovorima. Posljedice ukratko skiciranih izmjena osjetit ćemo naknadno. Prema Hegelu, Minervina sova, simbolička ptica mudrosti, polijeće tek u sumrak. Njezino vrijeme nastupa navečer. Zapravo, određenu životnu pojavu moguće je u cijelosti pojmiti tek kad je završila, jer se tad više ne može mijenjati. Tad će i zastupniku biti moguće razumjeti. q Amina Alijagić
3
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Hvale vrijedna suradnja BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Uspješno organizirani simpozij o Cazinskoj krajini (23. i 24.04.2010.) privukao je veliki interes javnosti.
Simpozij “Cazinska krajina u XX. stoljeću” “U vezi učesnika u cazinskoj pobuni, izvršiti suđenje na smrt i kazne robije, kao i konfiskaciju imovine. Stvarati na tim imanjima državna dobra i izvršiti raseljavanje porodica. Učesnike u pobuni izvesti pred vojni sud.” (O.K. Partije Banja Luka, 17.05.1950.) “...Stoga ovoj bandi, treba uništiti bazu, koja je rađala kriminal, njihove posjede pretvoriti u opštenarodno dobro...” (Optužnica br. 0119)
4
J O U R N A L
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamske zajednice u Hrvatskoj (Medžlis Islamske zajednice Zagreb), u Islamskom centru u Zagrebu, 23. i 24. travnja 2010. godine, održan je XV. Simpozij pod nazivom “Cazinska krajina u XX. stoljeću – politika, ljudi, događaji...”. Nakon održavanja simpozija, Dževad Jogunčić, predsjednik Organizacijskog odbora, za RTV USK je rekao da su imali 25 učesnika iz Slovenije, Hrvatske i BiH i da je ideja bila da se potakne razmišljanje, da se vrati sjećanje na ono što nam se u povijesti dešavalo, jer se u BiH vrlo malo zna o velikim i presudnim povijesnim temema koje su trajno obilježile naš narod. Podsjetio je da je 2008. godine BNZ organizirala simpozij pod nazivom “100 godina od formiranja Muslimanske narodne organizacije”, također i znanstveni skup o Huseinu Husagi Čišiću, o kojem se, bez obzira na presudan značaj u formiranju bošnjačkog identiteta malo zna, kao i o Cazinskoj buni. Dževad Jogunčić je tada izjavio da je potrebno afirmirati ove teme, a da je osnovni cilj skupa pokrenuti dijalog, te da su bili pozvani načelnici općina iz Bosanske krajine, od kojih su se pojavili načelnik Općine Cazin Nermin Ogrešević i načelnik Općine Bužim Mirsad Šahinović. Treba istaći da je prije održavanja Simpozija Dževad Jogunčić, u ime Organizacijskog odbora simpozija, posjetio načelnika Općine Cazin Nermina Ogreševića. Jedan od razloga posjete bio je i razgovor o izdanjima BNZH i “Preporoda” u Hrvatskoj, pa je tim povodom Jogunčić poklonio određen broj časopisa i knjiga načelniku Općine u znak zahvalnosti za podršku ovom projektu. Riječ je o časopisima “Bošnjačka pismohrana”, “Behar”, “Prepo-
Simpozij o Cazinskoj krajini je održan u Kongresnoj dvorani Islamskog centra rodov Journal”, “Bošnjački glas” i “Jasmin”. Time je dodatno potvrđen predani rad na povezivanju Bošnjaka iz dijaspore s maticom, koju već nekoliko godina intenzivno provodi grupa entuzijasta i kulturnih poslenika iz bošnjačkih udruga u Hrvatskoj.
Veliki interes za simpozij Povod da se u Islamskom centru Zagreb održi simpozij o Cazinskoj krajini u XX. stoljeću bila je 23. obljetnica radnog otvorenja Zagrebačke džamije. Potrebno je pohvaliti suradnju BNZ za Grad Zagreb i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Vodstvo BNZ (s idejnim i izvršnim organizatorom simpozija dipl. inž. Dže-
vadom Jogunčićem) i Medžlisa Zagreb( s predsjednikom Mirsadom Srebrenikovićem), uložilo je zaista veliki financijski i fizički napor da se ovaj zahtjevni simpozij, s mnoštvom uglednih sudionika, uspješno održi. Radovi sa simpozija bit će objavljeni u Bošnjačkoj pismohrani za 2011. godinu, koja će, ujedno, biti i tematski broj posvećen Cazinskoj krajini. Simpozij je privukao veliku pozornost, pa se tijekom dvodnevnog održavanja u dvorani Islamskog centra tražilo mjesto više. Tijekom simpozija bila je izložena galerija originalnih fotografija i dokumenata iz perioda Cazinske bune, koje prikazuju neke od događaja iz tog doba, kao što su presude na smrt učesnika od strane
BOŠNJACI U HRVATSKOJ tadašnjih vlasti, a u organizaciji JU Kantonalni arhiv USK, o kojoj je govorio direktor Kantonalnog arhiva USK mr. Fikret Midžić. Tokom Simpozija prikazan je i 20-minutni dokumentrani film, “Cazinska buna”, autora Mirze Sadikovića i Dike Bejdić, kao najava za serijal koji će uskoro biti prikazivan na RTV USK, a koji je radio pomenuti dvojac u produkciji RTV USK. Svečanom otvorenju simpozija, osim sudionika, prisustvovali su i Sulejman Tihić, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik SDA, sa užim rukovodstvom stranke, Mustafa Mujezinović, premijer FBiH, Senad Šepić zamjenik ministra Civilnih poslova BiH i potpredsjednik SDA, prof. dr. sc. Ismet Bušatlić, dekan FIN-a u Sarajevu, Hasan ef. Makić, bihaćki muftija, hfz. doc. dr. Halil Mehtić, prodekan za nastavu IPF u Zenici i brojni drugi gosti. Na kraju simpozija zaključeno jest da je postignut željeni cilj. Skrenula se pozornost dijela društvene zajednice Bosanaca i Hercegovaca na dalju i bližu povijest Cazinske krajine, čime su na svjetlo dana izašle brojne istine o Cazinskoj krajini. Također, ponuđene su ideje i vizije koje bi mogle poslužiti da se temeljem ozbiljnijeg pristupa proučavanju pomalo zanemarene, pa i zaboravljene povijesti jednog kutka Bosne i Hercegovine. Na kraju, da se smjelije i hrabrije korača ka svjetlijoj budućnosti ne samo Cazinske krajine, nego i cijele BiH.
Cazinska buna je historijska pojava koja još traje “Cazinska buna 1950. kao simbolna koordinata društvenih zbivanja u Cazinskoj krajini u XX. stoljeću”, tema je predavanja kojim je otvoren simpozij, a održala ga je dr. sc. Vera Kržišnik-Bukić, sa Instituta za narodna pitanja iz Ljubljane. Područje Cazinske krajine, već stoljećima naseljeno autohtonom muslimanskom populacijom je najistureniji teritorij Balkana prema Centralnoj Europi. Područje koje u 20. stoljeću proživljava jače društvene turbulencije nego i u jednom drugom stoljeću ranije. Budući da je većina tih društvenih zbivanja u vezi s ratnim i sličnim oružanim konfliktnim okolnostima, to je historija Cazinske krajine u 20. stoljeću obilovala zamašnim ljudskim i porodičnim te šire-društvenim tragedijama i problemima koji su doprinosili i općem zaostajanju u razvoju čitavog područja. Među tim zbivanjima jedno istaknuto i veoma specifično mjesto pripada
zajedničkom socijalnom buntu seljaštva Cazinske krajine i susjednog Korduna koje je zbog krajnje eksploatacije jugoslavenskog komunističkog režima gotovo goloruko ustalo protiv terora države, makar bez ikakvih realnih šansi na uspjeh. Odmazda države bila je svirepa i trajala je godinama. Sudionica simpozija Vera Kržišnik je o toj ukupnoj tematici prije dvije decenije napisala knjigu pod naslovom “Cazinska buna 1950.”, a u novom prilogu na simpoziju je predstavila osnutak teksta za jedan politički dokument, kojim bi trebalo da Bosna i Hercegovina te Republika Hrvatska u povodu 60-godišnjice bune osude totalitarističko ponašanje nekadašnje zajedničke države sredinom 20. stoljeća i kasnije. “Zašto taj i takav naslov mog uvodnog izlaganja? Ponukala me je dvojna simbolika. Najprije, taj centralni događaj za koji se nekako već uvriježilo ime Cazinska buna 1950. aritmetički označava središnjicu razdoblja kome je posvećen čitav skup. Sa druge, svakako sadržajno značajnije strane, sama buna koja dijeli 20. stoljeće na, dakle, dva vremenski jednaka djela, takva je sadržajna događajnost koja također i tematski povezuje značajna zbivanja povijesti Cazinske krajine u obije polovice 20. stoljeća. Onima koja su joj prethodila je bitno uzrokovana, drugima je dijelom sama neki uzrok. A može se sve skupa i drugačije kazati. Naime, sa stanovišta sagledavanja Bune same, koju nikako ne možemo svesti na tek neki događaj ili više nekih događaje 1950. godine, u pitanju je društveni pro-
ces koji u svojim neposrednim uzročnicima počinje na par godina prije izbijanja 1950. i proteže se u svojim svestranim posljedicama do pred kraj 20. stoljeća. Uz još dodatnu napomenu da u izvjesnom smislu buna nije posve završena ni danas, to jest u momentu obilježavanja 60-godišnjice, naime 60-godišnjice tog, uvjetno rečeno, središnjeg događaja – ustanka seljaštva protiv države na Đurđevdan/Jujrev, 6. maja 1950. godine. Želim ne tek ukazati kako buna ni u momentu održavanja ovog našeg zagrebačkog naučnog skupa o Cazinskoj krajini u 20. stoljeću zapravo još nije završen historijski proces, jedna historijska pojava koja u određenom smislu još traje, već želim najaviti također i u kom to vidu stvar još nije završena. Upravo je, naime, 60-godišnjica Cazinske bune ta neka prelazna vremenska točka u kojoj valja da se dogodi jedan njen novi nastavak”, rekla je Kržišnik.
Mog oca, Alu, su streljali Predavanje Vere Kržišnik bilo je uvod u brojna druga izlaganja i svjedočenja, koja su se bavila Cazinskom bunom 1950. godine, a koja su, između ostalih, održali dr. sc. Denis Bećirović i doc. dr. sc. Izet Šabotić. Osobito dirljivo je bilo pratiti svjedočenja sudionika Cazinske bune Hase Čoralića i mr. sc. Ahmeta Čovića, sina čuvenog Ale Čovića. Ahmet Čović je u svom izlaganju s publikom podijelio želju organizatora ovog simpozija koji su izrazili želju da svjedoči o stradanju obitelji Ale Čovića, za vrijeme i poslije Cazinske po-
Obraćanje Sulejmana Tihića, predsjednika SDA
5
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
6
J O U R N A L
bune 1950. godine. “Ne sumnjajući u dobru namjeru organizatora, smatrao sam to pomalo nepravednim i sebičnim u odnosu na brojne druge obitelji u Cazinskoj krajini, koje su takođe stradale i patile, i još uvijek pate zbog događaja iz 1950. godine. Sudbine obitelji cazinskih pobunjenika (ustanika) nisu dovoljno istražene, pa je i zbog toga nezahvalno govoriti o tome. Progon preko 100 obitelji u Srbac, i njihov trogodišnji boravak u logoru, djelimično je opisano u knjizi ‘Cazinska buna 1950.’ autorice dr. Vere K. Bukić. Međutim, to je, uistinu, najteži dio njihovih života. Zato sam smatrao, da je sada primjerenije, da više govorim o svom životu, koji je bio i još uvijek jeste dio Cazinske pobune. Sudbina pojedinca neodvojiv je dio života obitelji i obratno. Unaprijed obilježen kao unutarnji državni neprijatelj, bio sam praćen (špijuniran), ponižavan, vrijeđan, poslovno onemogućavan. Pokušali su me vrbovati i za suradnika UDB-e”, tužno je svjedočio Ahmet Čović. Stradanje obitelji Ale Čovića nije jedinstven slučaj. Sličnu sudbinu doživjele su i obitelji drugih ustanika. Stradanja ovih obitelji i pojedinaca nisu rezultat njihovog neprijateljskog djelovanja, već isključivo odmazda za djela njihovih očeva. Njihovi roditelji su proglašeni krivima, jer nisu htjeli gledati da im djeca umiru od gladi i nisu željeli trpiti neviđena poniženja. Sve ovo je, nažalost, dio naše prošlosti, od koje ne možemo pobjeći, niti je smijemo ignorirati. Nju moramo sagledati, upoznati, i razlučiti dobro od zla. Bilo bi pogubno, kroz analizu prošlosti, dalje stvarati mržnju i osvetu. Nužno je podvući crtu, ispod koje mora ostati sjeme zla, razdora i progona. Upravo ove misli bile su poruka Ahmeta Čovića. Cazinskoj krajini danas je, iznad svega, potrebno jedinstvo, i demokratizacija društva, koje je i danas znatno podjeljeno. “Nadam se da sam svojim svjedočenjem, kroz osvrt na obitelj Ale Čovića, uspio otrgnuti od zaborava, makar i djelić istine o stradanju – golgoti obitelji i potomaka Cazinskih ustanika. Mog oca, Alu, su streljali, zato što je htio obespravljenim i do smrti osiromašenim seljacima omogućiti pravo na dostojan život”, završio je svoje upečatljivo svjedočenje Ahmet Čović.
Povijesni kontinuitet destabilizacije bošnjačkog naroda Prof .dr. sc. Senadin Lavić radom “Narod pod opsadom, kontinuirano stigmatiziranje i nepriznavanje Bošnjaka” osvrnuo se na povijesno-kulturni kontekst Cazinske bune. “Cazinska buna 1950. godine može
nam pomoći da razumijemo povijesni, socijalni i politički kontekst bosansko-hercegovačkog društva nakon Drugog svjetskog rata. Ne treba, naravno, izbjegavati stav da se radi o agrarnom, seljačkom društvu u Krajini, o dijelu ‘jugoslovenske muslimanske izolacije’ (A. Muradbegović). Na djelu su mnoge manipulacije, mentaliteti, predrasude, osjećanja zapostavljenosti i beznađa. Naravno, stvari je najlakše objašnjavati teorijom zavjere, ali to je često pogrešno objašnjavanje događaja u ljudskoj povijesti. Područje Krajine bilo je interesantno u planovima stvaranja srpskih etničkih teritorija, no brojno bošnjačko stanovništvo je stajalo na tom putu. Na osnovu zadnjih 150 godina može se govoriti o projektima velikodržavnog ekspanzionizma koji su imali za cilj da se Bosna stalno drži u konfliktnosti, izvan prava, u neredu, pod optužbom, pod krivnjom, bez mogućnosti da se izvrši unutarnja konsolidacija i progres. Nacionalizam i ekspanzionizam se tako međusobno potpomažu i osiguravaju. Na Bosni i nad Bosnom ‘dokazivali’ su se veliki i mali ekspanzionisti-osvajači iz okoline, iz susjedstva, uvijek pokušavajući uništiti njezinu multilateralnu strukturu i pluralistički sadržaj, da bi sve reducirali na jedno koje će biti dominirajuće”, kazao je predsjednik BZK “Preporod”. Nadalje, Lavić je smatrao važnim naglasiti da je Cazinska buna bila dio ili jedan događaj iz povijesnog kontinuiteta destabilizacije bošnjačkog naroda, ali i događaj njegove borbe za slobodu i znak rezistentnosti pred mnogobrojnim nasrtajima na njegovo biće. Svijest o tome da je bošnjački narod doveden u nezavidnu poziciju – što vlastitim djelom, što činjenjem drugih, postala je dio bošnjačke samosvijesti u 20. stoljeću. Iz takve samosvijesti, koja obuzima bošnjačku inteligenciju, profilira se posebna reflektirana misao o vlastitom određenju među drugim evropskim narodima. “Prva stvar koja je jasna kao dan, a tiče se bošnjačkog naro-
da, ogleda se u tome da bošnjački narod ne smije ponoviti etnonacionalističku matricu srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, jer će takva matrica voditi do nesagledivih konflikata. Sav bošnjački potencijal određen je nužnim poštovanjem”, rekao je Senadin Lavić.
Huska Miljković - stvarni gospodar Cazinske krajine O liku Huske Miljkovića, njegovoj muslimanskoj miliciji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i refleksiji na Cazinsku krajinu - bilo je riječi u zapaženim predavanjima dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i mr. sc. Fikreta Midžića. Dugo vremena pitanje muslimanskih vojnih formacija u Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine bilo je zapostavljeno u službenoj historiografiji. O njima postoje samo neki fragmentarni osvrti, osim studije o ovoj temi koju je obradio Adnan Jahić pod nazivom “Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu”. Iz publiciranih izvora i fragmentarnih osvrta o muslimanskim vojnim formacijama, vidljivo je da su one formirane na više mjesta u BiH. Stvaranje ovih muslimanskih vojnih formacija u gotovo svim dijelovima BiH je bio prirodni izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno, samoobrane u vremenu kada jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija. Sve političke konotacije došle su kasnije kada su muslimanske vojne formacije pod različitim imenima bile formirane kao: Zeleni kadar, Oružnička legija, Muslimanska milicija, Muslimanski oslobodilački pokret, Muslimanska nacionalna organizacija, Bosanski planinci, itd. Poseban osvrt, u studiji mr. sc. Fikreta Midžića odnosio se na fenomen formiranja Muslimanske milicije Huske Miljkovi-
BOŠNJACI U HRVATSKOJ ća na prostoru Cazinske krajine 1943. godine, formirane upravo iz logike muslimanske samoobrane, odnosno, zatvaranja i izoliranja. Oslanjajući se na brojnu i dobro naoružanu vojnu formaciju, Huska Miljković je bio stvarni gospodar Cazinske krajine. Igra, koju je vodio između ustaša, Nijemaca, četnika i partizana predstavljala je metodu političkog ponašanja u kojoj je pokazao svoju nadmoć prema svim sudionicima tadašnjih događaja, a u narodu stvorio uvjerenje da je on vlast. Time je na području Cazinske krajine, kompletno naseljenim muslimanskim stanovništvom, stvorena jedna specifična kontraverzna situacija čiji je izraz upravo bio partizanski dezerter Huska Miljković oko koga se okupila vojska dezertera. O slučaju predratnoga krajiškog komunista Huske Miljkovića, koji je trajao tek godinu dana, od sredine travnja 1943. do travnja 1944. kada je ubijen pod djelomice nerazjašnjenim okolnostima, nadasve zanimljivo je govorio i povjesničar dr.sc Zlatko Hasanbegović. “Miljković je, kao jedan od komunističkih organizatora srpskog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske iz ljetajeseni 1941., u travnju 1943. neočekivano napustio partizane i s nekoliko svojih ljudi se predao zapovjedniku 11. pješačke domobranske pukovnije u Velikoj Kladuši, pukovniku Nardeliju. Nakon toga oblikuje samostalnu protupartizansku vojnu skupinu kojoj pristupaju mjesni muslimanski bjegunci iz ustaških i domobranskih postrojbi. Miljkovićev pokret ima nominalno lojalističko držanje prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske, koje ga nastoje pridobiti za suradnju i uključiti u sklop Ustaške vojnice putem nikada postrojenog Ustaškoga krajiškoga dobrovoljačkog zdruga. Ovakav odnos je prekinut u ožujku 1944. kada je Miljković partizanima predao skupinu ustaških časnika za vezu s njegovim pokretom i mjesnih upravnih dužnosnika čime je nagovijestio prelazak na partizansku stranu. To je dovelo do nezadovoljstva među njegovim protukomunistički raspoloženim pristašama, pa je Miljković u travnju 1944. pod nejasnim okolnostima likvidiran od ljudi iz svoga neposrednog okruženja”, objasnio je Hasanbegović.
koje održao akademik prof. dr. sc. Enes Karić, dok je o društveno-političkim dimenzijama djelovanja reisa Džemaludina ef. Čauševića govorio prof. dr. sc. Nevzet Veladžić. Gotovo da ne postoji turbulentnije razdoblje u ukupnoj bosansko-hercegovačkoj povijesti do onog zadnjih decenija XIX. do prve polovine XX. stoljeća; to je razdoblje u kojem se svaki dan bilježila povijest. Na političkom planu, iako Čaušević nikada nije ustvrdio da se bavio politikom, on u vrijeme kada bošnjački narod ostaje bez političkih vođa, pa čak i reduciranost intelektualnih elita koje se decenijima postupno iseljavaju u Tursku, predstavlja Bošnjake, a od 1918. do siječnja 1919., kada Bošnjaci nemaju niti jedne političke partije, biva jedina institucionalna zaštita svoga naroda. U tom smislu bili su vrijedni znanstveni radovi akademika Karića i dr.sc. Veladžića. “Regionalizmom i partikularizmom u političkom mišljenju Bošnjaka” pozabavio se prof. dr. sc. Šaćir Filandra, a doc. dr. sc. Adnan Jahić osvrnuo na vjerske i kulturne prilike Bošnjaka Cazinske krajine u monarhističkoj Jugoslaviji od 1918. do 1941. godine. “Svakodnevni život obitelji u Cazinskoj krajini u prvoj polovici XX. stoljeća”, “Jezične osobitosti Cazinske krajine”, “Školstvo i obrazovanje na području okruga Bihać za vrijeme austro-ugarske uprave”, “Agrarni odnosi u Bihaćkom kraju u periodu Kraljevine SHS” –bili su predmetom zanimljivih predavanja koja su održali dr. sc. Filip Škiljan, prevoditelj Sead Muhamedagić, doc. dr. sc. Elvira Islamović i doc. dr. sc. Edin Mutapčić. O jednim od najistaknutijih političkih ličnosti Cazinske krajine, ali i BiH - Nuriji i Hamdiji Pozdercu, njihovu životu i djelovanju, izlaganja
Mnoštvo predavača “O bihaćkim muftijama i njihovu značaju u Cazinskoj krajini” govorio je prof. dr. sc. Ismet Bušatlić, dekan FIN-a u Sarajevu. “Reformatorsko djelovanje reisa Džemaludina ef. Čauševića u vjerskoprosvjetnom životu” naziv je predavanja
Dževad Jogunčić, predsjednik Organizacijskog odbora simpozija
su održali prof. dr.sc. Mujo Demirović, prof. dr. Esad Zgodić, mr. sc. Alaga Dervišević i prof. dr.sc. Adib Đozić. Hamdija Pozderac ima izuzetne zasluge za reafirmaciju Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine na principima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a u smislu ravnopravnosti federalnih jedinica u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kao teoretičar i političar ima izuzetne zasluge za političko priznavanje Muslimana i njihovo izjednačavanje u Ustavu BiH i SFRJ kao šestog konstitutivnog naroda (nacije) u SFRJ. Kao jedna od vodećih političkih ličnosti, zajedno sa Ratom Dugonjićem, Brankom Mikulićem, Džemalom Bjedićem i drugima, dao je izuzetno veliki doprinos ubrzanom društveno-ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine. Interes su privukla i predavanja mladih intelektualaca, dr. sc. Nikice Barića (“Bihaćko-cazinska krajina u vojno-političkim planovima Hrvatske i Srbije 1992.1995.”), mr. sc. Admira Mulaosmanovića s Instituta za istoriju iz Sarajeva (“Politički kontekst formiranja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna”), te dr. sc. Jakše Raguža s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu (“Operacija Mač - kao primjer vođenja specijalnog rata Srpske vojske Krajine protiv Cazinske krajine”). Dio dokumentacije o operaciji “Mač 1”, padom Republike Srpska Krajina, dospio je u hrvatski posjed, te je uključen u korpus dokaza pri tužbi Republike Hrvatske protiv Srbije za genocid, a koji su pohranjeni pri Hrvatskom memorijalno dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu. Međutim, široj javnosti je “Mač 1” ostao nepoznat do početka 2008. godine kada je borac za istinu o Domovinskom ratu, pukovnik HV Ivica Pandža Orkan, potakao snimanje rekonstrukcije “Mača 1”, koja je pod imenom “Krajinska kuharica” prikazana u sklopu emisije “Istraga” na Novoj TV. Nakon prikazivanja rekonstrukcije “Mač 1” je privukao veliku pozornost medija i stanovništva BiH i Hrvatske. Veteranske udruge Cazinske krajine su najavile podizanje krivične prijave, te će možda pravosudna istraga otkriti nove detalje o ovoj operaciji koja vrlo dobro prikazuje zločinački karakter velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu koja u realizaciji projekta Velike Srbije doslovce nije birala sredstva. Dvodnevni simpozij je završio predavanjem mr. sc. Smaila Kličića iz Bihaća, koji je govorio o međubošnjačkom sukobu u Bosanskoj krajini kao izrazito delikatnom, sramotnom i bolnom mjestu bošnjačkog naroda. q Filip Mursel Begović
7
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige “Farukov cvijet” Jasminke Ibrahimović
Silovanja u proteklom ratu u BiH U prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu, u srijedu 12. svibnja 2010. održana je promocija knjige “Farukov cvijet” Jasminke Ibrahimović. Pored autorice, knjigu su predstavili mr. sc. Ajka Tiro-Srebreniković, Azra Omanović i Mersija Omanović. Priredbu su zajednički organizirali Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Vijeće žena Islamske zajednice Zagreb i KDBH “Preporod”.
Smrt bolja od poniženja
8
J O U R N A L
Mr. sc. Ajka Tiro-Srebreniković je uvodno rekla da se “Farukov cvijet” ne može tumačiti samo s pozicije književno-umjetničke vrednote jer je knjiga tematski vezana za neposredno životno iskustvo koje je toliko realno da je realnije od mašte. Tema silovanja zahtijeva interdisciplinarno sagledavanje i tumačenje – medicinsko, sociološko, psihološko, kulturalno i pravno, i pored toga nikad nije dovoljno shvaćeno i objašnjeno. “Što je to natjeralo neobuzdanu hordu kukavica, a ne ratnika, da kidišu na čast i obraz onih koje su fizički slabije od njih, na nedužne djevojčice, djevojke i žene, na primarne vrijednosti koje su instinktivno ubilježene i u genetski kod životinjske prirode, tako da se stravični krvavi prizori niti u jednoj zajednci ne mogu susresti, osim u ljudskoj”, rekla je TiroSrebreniković. Naglasila je da je za vrijeme rata u BiH silovano između 20.000 i 50.000 žena. Zapitala se zašto je bilo toliko zla i na koji način zločinački umovi funkcioniraju, te što je dovelo do njihovog devijantnog ponašanja. Pojedinačna silovanjamogu se okarakterizirati na način da napadači imaju potrebu pokazati snagu nad nemoćnima, a žrtve smatraju neljudskim bićima. To znači da su svijesti zločinaca određene patološkim predznakom, čiji se uzroci mogu nazrijeti još u njihovom djetinjstvu. Masovna silovanja u proteklom ratu bila su smišljena i planski vrlo dobro razrađena, s jednim i jedinim ciljem – da se za svagda eliminira bošnjačka (islamska) bit na bosansko-hercegovačkim prostorima, što znači da je na djelu bio genocid. “Boriti se protiv smišljenih i planiranih zločina može se na jedan jedini način,
Promocija “Farukovog cvijeta” u prostorijama BNZH a to je da se ona prethodna nikad ne zaborave, te da hedonizam materijalističkog svijeta i življenja nikad ne stavi koprenu nad onim što je nekad bilo. Bilo bi dobro, zbog budućnosti, da Lejla iz ‘Farukovog cvijeta’ i sve druge znane i neznane djevojčice i djevojke budu simbol bošnjačkog holokausta, koji se dogodio u srcu Europe na pragu 21. stoljeća. Silovanje u proteklom ratu je imalo spolni i nacionalni identitet, čija je svrha bila i komunikacija između muškaraca. Šutnja žrtve je veliki problem u otkrivanju počinitelja jer je žrtva izgubila svoj subjektivitet, silovanje je ženu svelo na objekt nacionalnog i vjerskog, na prenosioca poruke mužu ili ocu”, istaknula je Tiro-Srebreniković. Rekla je da je autorica Jasminka Ibrahimović na temeljima publicističkog diskursa, zaodjenuvši ga u romanesknu formu, željela predočiti stvarne događaje koji ne smiju biti zaboravljeni. U protivnom budućnost onih koji će doći vrlo je neizvjesna. U pitanju je hrabar potez kojim se tabuizirana tema silovanja pokušava obraditi na umjetnički način. Pritom zadaća nije bila nimalo zahvalna jer se u prvotnoj nakani moralo ispriječiti pitanje: kako govoriti o silovanju i sagledati ga u
kontekstu umjetničkog? Tiro-Srebreniković je rekla da se radi o apsolutnom paradoksu kojeg samo suptilna ženska priroda može međusobno pomiriti i prožeti, jedan svijet pretočiti u drugi i dati mu notu svevremenosti. Knjiga počinje Lejlinim buđenjem iz strašnog sna u logoru za silovanje, a u stvarni svijet vraćaju je osjetila vida i mirisa, što se na značenjskoj razini može protumačiti kako su zločinci to mlado biće pokušali svesti na animalno. Lejla primjećuje na žici crvenu žarulju i osjeća nepodnošljivi ustajali smrad, a zidovi male sobe bili su prljavi i krvavi. Autorica u knjizi često spominje zatvorene prostore soba kako bi se asociralo na skučenost i egzistencijalnu ugroženost žena tog vremena. U knjizi se neprestanu izmjenjuju scene iz Lejline sadašnjosti i prošlosti. Zboga toga je autorica odabrala pripovjedača u trećem licu koji j epouzdan i zna da će ispričati priču onako kako se doista dogodilo. “Lejla u logoru za silovanje nema vizije budućnosti, osim što Svemogućeg moli da joj podari smrt. U teškoj traumatiziranoj situaciji, u Lejlino sjećanje uplovljavaju slike bezbrižnog djetinjstva i odrastanja u Prije-
BOŠNJACI U HRVATSKOJ doru, roditeljskom domu. Bila je jedinica, gimnazijalka, maturantica. Pripovjedačev glas, a zbog autoričinog svjesnog odustajanja da se tema obradi kroz prizmu angažiranog i političkg diskursa postaje slab, skoro da u nekim pripovjednim segmentima prelazi u šapat, a likovima je dopušteno da govore onoliko koliko je dovoljno da izraze bitnu misao. Nema tu ničeg suvišnog, rečenice su u funkciji oslikavanja teškog životnog iskustva i zbog toga pripovjedačev glas predstavlja prenosioca unutarnjih proživljavanja likova, tako da su komentari i digresije apsolutno nepotrebni. Život i njegova gorčina u vremenu Farukovog i Lejlinog odrastanja učinili su da svijet osjećaju dušom i srcem, produhovljenošću koja korijene ima u praiskonu, u prvotnoj Božjoj riječi koja je data za svagda, koja čovjeku pruža utočište. Sve ostalo u ovom djelu ostaje skriveno, obavijeno plaštem teškog životnog iskustva, a današnji čitatelj i ako pokuša zaviriti u taj skriveni svijet, sante leda formirane od životnog jada i taksirata priječe mu potpunu spoznaju. Zato se u ovoj knjizi pripovijeda na vrlo zgusnut način o sudbinama gdje ljepota, osjećaji i ljubav tek sramežljivo uplovljavaju, ali bivaju tako jaki da ranjene i povrijeđene duše ipak u njima mogu pronaći smisao bitisanja”, rekla je Tiro-Srebreniković. Glavni lik “Farukovog cvijeta” je Lejla, nesumljivo veliki čovjek. Sama se morala nositi sa spoznajom kako je silovana i sama se iščupati iz kandži strašnih aveti koje pođu pohoditi onda kada ostaneš sam. Ipak, to krhko biće na temeljima snage Božje riječi, vlastitog uma i krhotinama ranjene duše smoglo je snage pronaći previ put, oduprijeti se nasilnom izgonu iz vlastitog tijela nakon silovanja, ali s užasnim tjelesnim ozljedama koje će kao posljedicu imati tešku nezilječivu bolest. Nedugo nakon što je pronašla Faruka, svoju prvu mladenačku ljubav, Lejla umire. Tiro-Srebreniković je rekla da je “Farukov cvijet” knjiga koja nudi suvremenom čitatelju svijet koji je težak, ali od kojeg ne možemo pobjeći, o njemu moramo misliti. Lejla je samo simboli nekoliko desetaka tisuća obeščašćenih djevojaka i žena, simbol ranjene i silovane Bosne, tema koja na umjetničkoj razini korespondira s općeljudskom tragedijom u bilo kojoj kulturi i bilo kom vremenu. “U teškom vremenu rata na prostoru bivše Jugoslavije od 1991.-1995. godine stvarala se povijest na bojnim poljima između vojski, a fronte na kojoj su razum,
čast i duh gubile žene, njih deseci hiljada i danas je nedovoljno istraženo. Bez oružja, bez ikakve zaštite žene su bile mjesecima seksualno zlostavljane, sve dotle dok otrovno sjeme ne bi u njihovoj utrobi bilo toliko veliko da se više nije moglo ništa učiniti. Onda su ih zločinci puštali. Koliko ih je takvih žena izvršilo suicid, kakav je njihov sadašnji status, tretman bliže okoline, kako žive i odgajaju vlastitu djecu rođenu nakon silovanja? Pitanja koja i danas zjape kao avet. I nema odgovora. Sve je ponovno šutnja i tuga neprebolna, kao i onda kad su ih pijane horde uzimale i odvodile na sakaćenje duša i tijela. Zločini se nisu događali u zajednici kanibalskih plemena nego, gle nesreće, u srcu civilizirane Europe, a bile usmjerene na Bošnjakinje, Europljanke. O tome šuti kako domaća, tako i strana javnost zbog vlastite nemoći ili zbog tabuiziranih stavova. U prvim godinama rata tema silovanja bila je donekle i aktualna, domaći političari su taj teški teret prebacili na međunarodne institucije ili feminističke udruge, pa se o tome raspravljalo kroz pravne i političke instance. U današnje vrijeme kao da je tema silovanja postala preteška, svi su od nje pomalo umorni. Nažalost, kolektivna tragedija silovanih žena prelazi u pojedinačnu tragediju. U našoj kulturi silovanim ženama je uskraćena bilo kakva podrška, pa i ona materijalna. Postoje ratnici koji boluju od PTSP-a, a o silovanim ženama u tom kontekstu nema niti govora. Danas svi žele što prije zaboraviti ratne traume, ali ne znaju da trauma potisnuta u podsvijest
Jasminka Ibrahimović
ponovo izaziva novu traumu i nezadovoljstvo. Rješenje je u istini jer jedino istina može biti vodilja silovanim ženama, njihovim obiteljima i društvu da krene u novi dan. Iako se radi o romaneskno formi, ‘Farukov cvijet’ je upravo ono što nam ne dozvoljava da zaboravimo. Vama, znane i neznane žene posvećujemo ovu večer u nadi da se više nikad i nigdje ne dogode zločini koje ste vi proživjeli u logorima za silovanje, a kamo sreće da su to bili logori smrti, jer smrt je bila bolja od poniženja”, rekla je mr. Ajka Tiro-Srebreniković.
Gorka ratna tema Azra Omanović iz Vijeća žena Islamske zajednice Zagreb je rekla da je autorica odabrala najosjetljiviju i praktički neiscrpnu gorku bosansko-hercegovačku ratnu temu – silovanja Bošnjakinja kao ratnu strategiju i posljedice na žrtvama. Za sada je to jedini roman koji se bavi ovom temom, što ne treba čuditi. Omanović je naglasila da je “Farukov cvijet” stidljivo i suzdržano ispričana priča o užasu kroz koji je prošla Lejla, njegovana, mlada i ustreptala djevojka na pragu prve ljubavi. To romanu svakako nije mana, već ga čini čitljivijim. Osim toga, ne smeta mu niti nedostatak filigranske književne forme. Njegova ljepota je upravo u toj pomalo oporoj jasnoći i brzini radnje koja nam otkriva autoricu-novinarku i stavlja fabulu u centar pažnje. “Silovanje žena Bošnjakinja u proteklom ratu je tema koja će tek biti eksploatirana jer je objektivno proteklo malo vremena da bi se žensko bošnjačko biće saživjelo s činjenicom da je zločin počinjen nad njim možda teži od zločina koji je posijao na tisuće nišana. Faruku iz priče su noge amputirane do koljena, ali kako izgleda amputirana duša? Postoji li za nju proteza? ‘Farukov cvijet’ je ustvari priča o Bosni – Bosni silovanih, Bosni osakaćenih, Bosni poubijanih, Bosni očajnih majki kojima se duša kida nad sudbinama njihove djece, Bosni raseljenih i izgubljenih. Pa ipak, koliko god bila tužna ova priča, u njoj ima svjetla. Autorica je u nju ugradila jedan mali ilmihal koji osvjetljava put onima koji nastavljaju. Ovaj roman bi morao biti dio lektire, iako uvijek postoji pitanje treba li i koliko opteretiti mlade duše ovim strahotama. Ipak, povijest Bošnjaka i muslamana uopće je pokazala da od zatvaranja očiju i čuvanja snova nema nikakve koristi”, rekla je Azra Omanović. q Ismet Isaković
9
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o aktualnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini
Bosansko-hercegovačka zbilja U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtom “Dr. Sulejman Mašović”, 13. svibnja 2010. doc. dr. Sanjin Halimović je održao predavanje na temu “Aktualna politička situacija u Bosni i Hercegovini”. Doktor znanosti Sanjin Halimović je potpredsjednik Stranke demokratske akcije BiH, načelnik Općine Sanski Most i profesor na Biotehničkom fakultetu u Bihaću.
Aktualna politička situacija
10
J O U R N A L
Na početku predavanja doc. dr. Sanjin Halimović je rekao da je politička, ekonomska i financijska situacija u BiH složena i teška, sa tendencijom daljnjeg usložnjavanja. To je posljedica kako objektivnih, tako i subjektivnih faktora. Uzrok tome je, prije svega, skupi i nefunkcionalni sistem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma s administrativnim jedinicama nastalim tokom rata i agresije u formi Republike Srpske, odnosno ratnom Hrvatskom zajednicom Herceg Bosnom. Subjektivni faktor podrazumijeva nekompetentnost, neodgovorne politike usmjerene prema etničkim, grupnim i privatnim interesima. Često se iza etničkih kriju grupni, osobni, materijalni, a ponekad i kriminalni interesi. “Međunarodna zajednica predstavljena u formi OHR-a nije dosljedno i do kraja implementirala Daytonski sporazum. Već tri godine imamo pasivnu poziciju OHR-a sa namjerom da on bude zatvoren, iako Daytonski sporazum nije proveden i nisu ispunjeni uvjeti i ciljevi definirani odlukama o njegovu zatvaranju. To može imati štetne posljedice, ugroziti dostignuti napredak i sigurnost, kao i funkcioniranje institucija Bosne i Hercegovine. S druge strane, bh-političari ne pokazuju spremnost za dijalog, dogovor i kompromis. Zaustavljanje pozitivnih procesa nastupilo je nakon rušenja aprilskog paketa ustavnih i drugih promjena. Stagnacija traje do danas. Bosna i Hercegovina i naši građani propustili su još jednu šansu kada je odbijen Butmirski paket ustavne reforme, koji su predložile SAD i Europska Unija. Izgubili smo 2010. i još četiri naredne godine”, rekao je Halimović. Podsjetio je da je okončan i prudski proces, koji je nastao kao posljedica sta-
Doc. dr. Sanjin Halimović gnacije u provođenju reformi u periodu od 2006. do 2008. godine i neuspjelih skupova šestorice lidera parlamentarne većine koji su održavani cijelu godinu u Sarajevu, Laktašima, Širokom Brijegu, Mostaru, itd. Halimović je istaknuo da je taj proces bio pokušaj da se riješi niz otvornih pitanja i problema. Pritom su postavljeni dobri okviri i principi za rješavanje pitanja reforme Ustava, državne imovine, popisa stanovništva i povratka. “Riješeno je, i to na najbolji mogući način – ustavnim amandmanom – važno pitanje preostalo iz Daytona – pravni status Distrikta Brčko. Prudski proces nije uspio zato što su principi i okviri rješenja različito tumačeni od njegovih sudionika i što je Dodik odustao od dogovorenih rješenja. No tok i ishod ovog procesa bitno je utjecao odnos javnosti koja je promovirala politiku isključivosti i bila protiv političkog dijaloga, dogovora i kompromisa. To je u znatnoj mjeri zasluga onih koji nisu bili dio procesa. I sada smatram da su definirani principi i okvir korektan dogovor i kompromis koji vodi u pravcu rješavanja navedenih problema. Na kraju, možemo zaključiti da ovim procesom država Bosna i Hercegovina nije ništa izgubila, ali jeste dobila ustavni amandman za Distrikt Brčko. Akteri prudskog procesa
mogli su i neinicirati nikakve ragovore, već čekati da se problemi rješavaju u okviru institucija BiH, prvenstveno u Predsjedništvu i Vijeću ministara. Međutim, oni nisu pokazivali nikakvu spremnost i sposobnost za ozbiljan politički dijalog i kompromis kako tada, tako ni danas”, rekao je Halimović. Istaknuo je da su oni koji su odbili Butmirski paket odbili i sve što je uz njega ponuđeno, a to je: bezvizni režim za građane BiH prilikom putovanja u države Europske Unije od 1. siječnja 2010. godine, MAP-program ubrzanog članstva u NATO-u i aplikaciju za kandidatski status BiH za članstvo u Europskoj Uniji. Halimović je rekao da su neodgovorni političari zbog osobnih i uskostranačkih interesa odbili i sve ostalo što Butmirski paket znači. A to je sve bolje od postojećih rješenja. Potpredsjednik SDA je rekao da ovim paketom nisu obuhvaćena i riješena sva pitanja i problemi, ali jeste obuhvaćeno 60% ustavnih problema. Zapitao se da li je zato što nije sve riješeno trebalo kao u travnju 2006. godine odbiti ono što je ponuđeno, a to je: jača država BiH (nadležnosti), usaglašavanje s Europskim konvencijama o ljudskim pravima, Vlada umjesto Vijeća ministara s tri nova ministarstva, te Europska klauzula kojom je definirano da na zahtjev EU država BiH bude nadležna za sve zakone i njihovu implementaciju tokom procesa priključenja EU, što je 80% zakonske regulative u kantonima, entitetima i državi. “Sada kada su se SAD i EU povukle iz ovog procesa, moramo reći tko je odgovoran!? Svi osim SDA! Kako vrijeme bude prolazilo građani će se sve više suočavati s poražavajućim činjenicama i pogubnim posljedicama ovakve isključive politike. Za Dodika i Ivanića je to bilo mnogo jer previše jača državu BiH, a slabi Republiku Srpsku. Za Ljubića i Čovića premalo jer ne rješava sve njihove zahtjeve, uključujući i dugoročnu teritorijalnu reorganizaciju. Silajdžić i Lagumdžija odbili su Butmirski paket pod izgovorom da nije dovoljno i da ne popravlja sva loša rješenja iz Daytona. Na kraju, rezultat svih politika – Dodika, Čovića, Ljubića, Ivanića, ali i Silajdžića i Lagumdžije, jeste status quo, zadržavanje postojećih loših daytonskih rješenja i zaustavljanje Bosne i Her-
BOŠNJACI U HRVATSKOJ cegovine na putu prema punopravnom članstvu u EU i NATO-u. Tko ima mandat i pravo da Bosni i Hercegovini i njenim građanima oduzme budućnost i prosperitet? Oni koji su odbili aprilski, pa sada i butmirski paket, ne nude nikakvu alternativu”, naglasio je Halimović.
Peti kongres SDA i Alija Izetbegović Halimović je naglasio da je na Petom kongresu SDA pokazana politička zrelost i ozbiljnost, ali i demokratski kapacitet i jedinstvenost. Smatra da u SDA ima prostora za sve one koji interes države stavljaju iznad pojedinačnih, grupnih i uopće privatnih interesa. SDA će nastaviti proces demokratizacije i na unutarnjim različitostima jačati svoje jedinstvo. Halimović je rekao da je stranka u kojoj svi jednako misle ustvari stranka u kojoj nitko ništa ne misli. U narednom periodu nastavit će se proces bolje organizacije stranke, uključujući i statutarne promjene. “SDA je svoju politiku prilagođavala i ubuduće će prilagođavati vremenu i prilikama u kojima djeluje. Nekim to služi kao povod da napadaju SDA kako navodno napušta ideju i viziju Alije Izetbegovića. To čine neki pojedinci, koji su u nekim periodima života rahmetli predsjednika Izetbegovića s njim politički surađivali, ali su se uglavnom razišli ili od njega udaljili još za njegova života. Neki su mu bukvalno zagorčavali život raznim spletkama i podmetanjima, neki su osnovali svoje stranke, itd. Nas uglavnom napadaju oni koji rade i ponašaju se suprotno političkoj filozofiji Alije Izetbegovića. To je prilika da se podsjetimo koja je politička filozofija i kako je politički djelovao Alija Izetbegović. On je bio čovjek dijaloga i dogovora, imao je hrabrost da pravi kompromise u interesu Bosne i Hercegovine. Svoju politiku je definirao kao realnu politiku korak po korak, ali stalno naprijed. Bio je svjestan značaja suradnje s međunarodnom zajednicom, posebno Sjedinjenim Američkim Državama i Europskom Unijom. Na Osnivačkoj skupštini 26. maja 1990. godine je rekao, a kasnije često ponavljao: ‘Jednako su opasni oni koji zagovaraju podjelu Bosne i Hercegovine, kao i oni koji zagovaraju bošnjačko-muslimansku BiH!’ Kada su mu u ratu, u najtežim trenucima, nudili takvu opciju, a neki najbliži suradnici ga nagovarali da prihvati uspostavu tzv. bošnjačke BiH, Alija Izetbegović je to odbijao, svjestan pogubnosti takve ideje. Vidio je mnogo dalje od tadašnjih, ali i sadašnjih zagovornika stvaranja bošnjačke Bosne i
Hercegovine. Potpuno je jasno tko se danas ponaša suprotno poliičkoj filozofiji i načinu djelovanja Alije Izetbegovića, a često se poziva na njega i napada SDA”, rekao je potpredsjednik SDA.
Državna imovina Halimović je rekao da je stav SDA da se pitanje državne imovine mora riješiti zakonom koji će propisati da sva imovina bivše zajedničke države SFRJ i Republike BiH bude uknjižena na državu. Tek onda, nakon što država evidentira i odredi što je potrebno za rad i djelovanje njenih institucija (postojećih i budućih), ostalo se prenosi u vlasništvo entiteta, kantona i općina. Ovo pitanje je na isti način riješeno u ostalim državama s područja bivše SFRJ. “Znam da se mnogima ne sviđa Republika Srpska, ali to je rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma i ustavna kategorija, isto kao i Federacija BiH, kantoni i općine. Ovdje treba istaći, jer je to predmet čestih zlonamjernih manipulacija, što predstavlja državna imovina. To je imovina bivše SFRJ, prvenstveno Sekretarijata za narodnu obranu, DKP i imovina Republike BiH. Često se javnost dovodi u zabludu pričom kako se ovim zakonom navodno dijele rijeke, vodotoci, šume, putevi i druga javna dobra, kao i imovina privatiziranih poduzeća i slično. To nije točno! Predmet ovog zakona je 90% imovine bivše JNA – kasarne, vojni poligoni, itd. – koja se najvećim dijelom koristi za potrebe Oružanih snaga BiH ili je data na korištenje univerzitetima i drugim odgojno-obrazovnim institucijama, medicinskim ustanovama, općinama. Vjerojatno je dio te imovine nezakonito raspoređen, a to ćemo sa sigurnošću znati nakon usvajanja zakona. Neki demagozi ili neznalice rješavanje pitanja državne imovine nazivaju podjelom Bosne i Hercegovine, što nije točno! Istina BiH je na određeni način podijeljena u Daytonu, a takve demagoške floskule koriste uglavnom oni koji su sudjelovali u postizanju Daytonskog sporazuma, u kojem se navodi da se BiH sastoji od dva entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske. Ovo što mi predlažemo znači da država Bosna i Hercegovina treba da u zemljišnim knjigama bude registrirani vlasnik cijele imovine i da nakon toga država BiH dio imovine prenese u vlasništvo svojim nižim razinama. Sada se sva a imovina vodi ili na SFRJ – Sekretarijat za narodnu obranu, nezakonito na RS ili druge subjekte – općine, institucije ili fizička lica”, rekao je Sanjin Halimović.
Popis stanovništva SDA podržava inicijativu da se nakon 20 godina napokon izvrši popis stanovništva bez etničkih, vjerskih i jezičkih elemenata. Halimović je rekao da će njegova stranka podržati popis koji će sadržavati i ove odrednice, pod nekoliko uvjeta: da se osigura kredit za povratak izbjeglih i raseljenih u iznosu od 500 milijuna KM, da se izvrši popis izbjeglih i raseljenih u BiH, da se odgodi primjena rezultata popisa stanovništva pri konstituiranju vlasti, te da se do određenog datuma primjenjuje popis stanovništva iz 1991. godine. Neusvajanje Zakona o popisu stanovništva značio bi probleme s Europskom Unijom, koja traži da se popis uradi kada i u regiji (2011. godine), zatim nedostatak relevantnih pokazatelja za ekonomsku, socijalnu i drugu politiku. Osim toga, Republika Srpska će obaviti popis na svoj način, koji neće biti priznat od međunarodne zajednice (možda jedno vrijeme), ali će se primjenjivati. Pretpostavka je da se većina Bošnjaka neće odazvati pozivu za popis. Ako se usvoji Zakon o popisu stanovništva, onda će Bosna i Hercegovina ispuniti jedan od uvjeta Europske Unije i stvoriti podlogu za donošenje niza odluka za definiranje ekonomske i socijalne politike. Općenito, popis će pokazati da u Bosni i Hercegovini živi oko 3,5 milijuna stanovnika, od kojih su preko 50% Bošnjaci, preko 30% Srbi, do 12% Hrvati i do 5% ostali. U Republici Srpskoj će se pokazati da Srbi čine ubjedljivu većinu od oko 80%, a u Federaciji BiH Bošnjaci oko 70%. Također, po prvi puta bi se Bošnjaci na popisu stanovništva izjašnjavali kao etnička kategorija i potvrdilo bi se da bosanski jezik govori preko 50% stanovništva. “Koje su opasnosti? Prvenstveno zloupotreba popisa i manipuliranje podacima. Jednima to može biti osnova za otcjepljenje ili stvaranje srpske države, a drugima to može biti izgovor za tvrdnju da je BiH bošnjačka ili bošnjačko-muslimanska država. Moramo svakako voditi računa i o tim opasnostima, ali popis stanovništva ne može niti podijeliti niti sačuvati neku državu, posebno Bosnu i Hercegovinu. BiH će opstati kao država, cjelovita i demokratska, ali samo kao država ravnopravnih naroda Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Samo ukoliko za to postoji volja svih njenih naroda i da smo spremni da zajedno obnavljamo multietničko društvo u kojem će međusobne razlike biti prednosti i bogatstva, a ne razlog za sukobljavanje”, rekao je Halimović.
11
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izborni zakon
12
Predsjedništvo SDA usvojilo je stav o izmjenama Izbornog zakona kojima se predviđa uvođenje zatvorenih kandidacijskih lista. Takvim rješenjem bila bi osigurana ravnomjerna teritorijalna zastupljenost, neophodna etnička zastupljenost, zastupljenost žena i mladih, te kvalifikacijska zastupljenost. Halimović je rekao da kritičari ovakvog stava ističu kako se građanima uskraćuje mogućnost izbora i smanjuje zainteresiranost kandidata (koji su zvan tzv. zone prolaznosti) za predizbornu kampanju. On smatra da je to donekle točno, ali su daleko veći pozitivni efekti i opća korist od zatvorenih lista. “Dosadašnje iskustvo pokazalo je da postojeći sistem otvorenih lista ne može osigurati ravnomjernu regionalnu i etničku zastupljenost, te zastupljenost žena i mladih u zakonodavnim tijelima. Sve zemlje u okruženju, pa i 80% zemalja Europske Unije i Vijeća Europe, imaju sistem zatvorenih lista. Poseban problem postojećeg izbornog sistema je što nakon izbora, izabrani kandidati mogu postati tzv. nezavisni poslanici ili preći u drugu političku stranku. Pritom mogu ostvariti isključivo lične materijalne i druge interese, a stranka zahvaljujući kojoj je dobio mandat, ostaje bez jednog mandata. Zato SDA smatra da je bolje i korisnije imati sistem zatvorenih lista kakav imaju i ostale zemlje u regionu i Europskoj Uniji”, rekao je Halimović.
Odnosi s Islamskom zajednicom
J O U R N A L
Potpredsjednik SDA je rekao da su odnosi s Islamskom zajednicom uvijek bili dobri na svim nivoima njene organizacije – od Medžlisa, preko Muftijstva do Rijaseta. SDA cijeni sve što je Islamska zajednica učinila i što čini za Bosnu i Hercegovinu. Uvijek je pomagala njezin rad i aktivnosti kao članovi Islamske zajednice, ali i u okviru institucija vlasti, prvenstveno kroz pomoć u obnovi porušenih vjerskih objekata, financiranju odgojno-obrazovnih institucija, humanitarnih i sličnih akcija. U okviru mogućnosti države vraćen je dio vakufske imovine (kao i drugih vjerskih zajednica u BiH), radi se na donošenju Zakona o denacionalizaciji, itd. “Drugi su se samo razmetali pričom, ali mi smo konkretno pomagali Islamsku zajednicu. Vjerojatno to nekima nije dovoljno. Uvijek se može učiniti više, ali i manje nego što je učinila SDA. Povreme-
na sve što nije u interesu države Bosne i Hercegovine. Mi ćemo i dalje surađivati s Islamskom zajednicom na svim nivoima. Nikada nismo, niti ćemo se ubuduće miješati u njen rad, posebno ne u procesu izbora i imenovanja vjerskih autoriteta. Ostajemo pri svome stavu – Islamska zajednica je vjerska institucija i treba da se bavi pitanjima iz vjerskog aspekta života muslimana, a SDA je legitimni politički predstavnik građana, među kojima su svakako i Bošnjaci. SDA će artikulirati njihove političke interese, a oni će uvijek biti interesi države Bosne i Hercegovine”, rekao je Sanjin Halimović.
Što i kako dalje?
ni nesporazumi i neslaganja postoje među svim akterima društveno-političkog života, pa i između SDA i Islamske zajednice kao političke stranke i vjerske institucije. Jedan od slučajeva našeg mimoilaženja su i fantomske, navodno OHR-ove sheme plasirane od medija koji sada postaju bilteni novoosnovane stranke jednog lica SBB, odnosno njenog vlasnika (Fahrudin Radončić, op.ur.). Nažalost, neki pojedinci iz Islamske zajednice uvučeni u političke intrige i interese vlasnika SBB dali su političke ocjene s kojima se SDA nije mogla složiti. Morali smo reagirati, ali ne protiv Islamske zajednice, već protiv neutemeljenih ocjena da su OHR i njegovi službenici antibošnjački, da je na sceni tzv. rješenje bošnjačkog pitanja aludirajući na rješavanje jevrejskog pitanja u Drugom svjetskom ratu, da je Bosna i Hercegovina Guantanamo, itd. SDA je reagirala izričito iznijevši svoje stavove i neslaganje s navedenim ocjenama. Drugo je pitanje što su neki sebe prepoznali. Normalno, mi nikome, pa ni vjerskim zajednicama, ne osporavamo da prezentiraju svoje političke ocjene. Međutim, one moraju biti svjesne da u tom slučaju stupaju na političku pozornicu i da će SDA u tim slučajevima reagirati – podržati ukoliko je to u skladu sa njenim političkim opredjeljenjima, ili odbiti ako se sa njima kosi. Pogotovo ćemo negativno reagirati
“Osnovno pitanje je što i kako dalje? S kim i na koji način prevazići krizu i riješiti nagomilane probleme? Pogotovo što je jasno da aktualni političari nisu spremni za dijalog, dogovor i kompromise, a OHR, SAD i EU neće raditi naš posao. Sa druge strane, većina političara nastavlja sa politikom povlađivanja opravdanim zahtjevima brojnih populacija koje stalno traže veća izdvajanja iznad realnih financijskih mogućnosti. Kako SDA vidi moguće rješenje? Mislim da pogotovo sada, kad smo ostali sami, bez aktivnog – de facto ugašenog OHR-a, unutarnji dijalog, dogovor i kompromis nemaju alternativu bez obzira koliko nam se sviđali ili ne izabrani predstavnici drugih naroda i građana. Moramo biti svjesni da u BiH nema idealnih rješenja, jer ono što je idealno za Sarajevo nije za Banja Luku, ponekad ni za Tuzlu, Zenicu, itd. U Bosni i Hercegovini su moguća samo realna rješenja, a to su ona o kojima se dogovorimo. Alternativa tome su podjele i sukobi, a smatramo da u Bosni i Hercegovini, niti izvana nje, nitko ne želi sukobe. Dogovorimo ono što je moguće danas, a što nije ostavimo za sutra. Ali mora biti kontinuirani dijalog i dogovaranje, ne smije biti stagnacije. Moramo ići naprijed, makar korak po korak, ali naprijed. Nadamo se da će prevagnuti razum i svijest o nužnosti dogovora, da ćemo sustići Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, da će naši građani putovati bez viza u zemlje EU, da će Bosna i Hercegovina aplicirati za kandidatski status za članstvo u Europskoj Uniji i biti primljena u MAP, a potom što prije u NATO. Stranka demokratske akcije će, kao i do sada, sigurno biti dio rješenja, a ne problema”, zaključio je doc. dr. Sanjin Halimović, potpredsjednik SDA i načelnik Općine Sanski Most. q Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ KDBH “Preporod” na 7. Zagrebačkom sajmu knjiga u Profil Megastoreu
Promocije novih knjiga Seada Begovića Knjiga kratkih priča “Džibrilove oči” u izdanju KDBH “Preporod” i zbirka pjesama “Uresi” u izdanju V.B.Z.-a nove su knjige Seada Begovića. Po dubokom uvjerenju urednika obje knjige, književnika Ervina Jahića, riječ je o vjerojatno najuzbudljivijem predstavniku srednje generacije hrvatskih pjesnika. Grički top, čiji udar nepogrešivo prepolovljuje dan na dva jednaka dijela, služio je i kao neka vrsta najave početka programa pod nazivom “Knjige ispod čekića” (predstavljanja knjiga domaćih autora točno u podne), a kojim su započinjala događanja na 7. Zagrebačkom sajmu knjiga u Profil Megastoreu. Niti osmi dan sajma, 19. svibnja 2010., u tom smislu nije se razlikovao od drugih, a knjiga s kojom su se posjetitelji imali prilike upoznati bila je zbirka priča “Džibrilove oči” poznatog pjesnika, kritičara i novinara Seada Begovića. Kratke priče izašle su u izdanju KDBH “Preporod”. Knjigu je, uz autora, predstavio urednik Ervin Jahić, a dramski umjetnik Filip Šovagović je pročitao nekoliko priča. Većina predstavljanja knjiga nalik je kao jaje jajetu, u kojima autor najčešće sjedi između urednika knjige i još jednoga gosta, a zatim se u idućih sat vremena natječu tko će više pohvaliti knjigu. Tu zadanu formu je, međutim, na predstavljanju Begovićevih “Džibrilovih očiju” izmijenila upravo publika, koja je, nakon što je pažljivo odslušala urednikove ocjene i jednu priču, počela tražiti od Šovagovića da čita još i još i, štoviše, naručivati priče iz zbirke. Takav, prilično neočekivan razvoj događaja pretvorio je ovo klasično književno predstavljanje u vrlo zanimljivo pripovjedačko iskustvo, kako za publiku, tako i za predstavljače zbirke. Dok je Šovagović čitao priče uskakao je Begović sa svojim opaskama i primjedbama, na što je Šovagović duhovito odgovarao. To ne treba čuditi jer su pjesnik i glumac dugogodišnji prijatelji.
Svijet emocionalnog debakla Književnik Ervin Jahić je rekao da ni česte poetske proteze, ni poetizirani izleti ne mogu sanirati ranjene duše Begovićeve kratkopričalačke proze, intime izgnane iz centralne lože vremena i prostora. “Svijet Džibrilovih očiju, unutar Begovićeve pri-
13 Promocija “Džibrilovih očiju” – Ervin Jahić, Filip Šovagović i Sead Begović povjedačke elaboracije, usuprot pitomoj teologiziranoj slici sržnog meleka, posve je lišen kreposti i vrlina. Protagonisti njegovih priča ljudi su iz polusvijeta, više u donjem negoli u tzv. gornjem svijetu, marginalci nečistih identiteta, individue s ruba svijeta. Oni su tuđom intervencijom ubačeni u život u kojem se imaju koprcati sa zlom, nasiljem, zakonom ulice, nametnutim im društvenim i vlastitim ograničenjima, požudom i prokletstvom, društvenom ohološću ili svojom nekonvencionalnom prirodom. Njihova intima uglavnom je animalna, pred njom nam zastaje dah, ona nam pruža naturalističku projekciju izgona iz ovosvjetskog društvenog raja. Begović svoje blatne ljude i blatne riječi, kako bi rekao Matoš, hrani u prostoru groteske i pogoni ih erotskim opsesijama nerijetko izvitoperenim u skaredno i lascivno. Kad mu stvarnost nije dovoljno degutantna i prokleta, autor inteligentno dozove pokoju traumu i fantastizira svijet emocionalnog debakla i moralnog pada u ništavilo. No, on atavističkim svjetovima većine svojih priča pridružuje i priče znakovite refleksije i meditativnosti, koje kao da hoće zašiti rane na duši svijeta i vratiti mu izgubljeni integritet. Psi i mačke, kada ljudi
spadnu na manjinu, dobro mu dođu kao supstitut izgubljenom licu čovječanstva. A zlo se, premda u ovim pričama očito ima više vremena i volje, suspendira dobrim”, kritički je objasnio Ervin Jahić.
Ja, bijednik i fukara Sead Begović autor je brojnih pjesničkih i kritičkih knjiga, no manje je poznato kako je i autor kratkih priča. Autor pogovora Zdravko Zima ističe kako Begovićeve proze karakterizira skok u grotesku, fulminativna mašta i eksplozija erotičnog, te da je Begović “goropadni orkan koji ruši sve pred sobom”. I doista, čini se kako se autor nimalo ne susteže u prikazu sumorne tranzicijske stvarnosti. Junaci njegovih priča su imigranti, etnički mješanci, boemi, redikuli prepuni izmišljenih priča, odnosno, jednim riječima, ljudi s margine. Pritom autor ustrajava na prikazu drastičnih društvenih razlika. Tako u naslovnoj priči Džibrilove oči suprotstavlja britansku Kraljicu majku i malu djevojčicu Mejremu, imigranticu koja na putu u Njemačku ostaje bez majke: “Tako se, eto, dogodilo da u jednoj rupi Europe jedna djevojčica oblači crnu kožu, ne znaju-
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
14
J O U R N A L
ći za jutarnji izlazak Kraljice majke.” U živote ljudi koji samo pokušavaju preživjeti upleće se politika, pa im se čini, kao npr. Ivi Ladiću, junaku priče Politika u jednom danu Ive Ladića, da “prokleta politika može imati svoju produženu ruku i u rođenom sinu”. Begović se nerijetko utječe hipertrofiji: opisi krajolika u nekim njegovim pričama nisu lirski, a slike kaljuža, plićaka punih šekreta krležijanske su i još više podcrtavaju i autorovu sliku svijeta. Naime, čini se kako svijet i nije ništa drugo nego močvara. Brak je često prikazan ne kao utočište, nego kao bojno polje na kojem se brutalno razračunavaju nekad bliski partneri, i u tim bitkama ne štede ni sebe ni živote drugih. To je odlično prikazano u priči Rastava. Begovićevi junaci ne štede se nimalo, sa sjetom se prisjećaju godina koje su nepovratno prošle, ili se, kao u priči Ja, bijednik i fukara, obračunavaju sami sa sobom, odnosno s vlastitim promašenim životom, pa se na kraju prepuštaju fatalizmu: “...vrijeme je prolazilo i morao sam isto tako primijetiti da je to nebo oduvijek isto nebo, zaleđeno kao i ovo godišnje doba kada krećem na put, a da uopće ne znam kamo sam se zaputio, u očevim iznošenim cipelama i u starom kaputu moga tasta. Ja, koji to zapravo nikada nisam bio, već bijednik i fukara.” U priči Zora autor uvodi junaka koji nosi njegovo ime, i spajajući lirsko, kroz stihove Jevgenija Zamjatina, i ironično, pisac stvara elegičnu atmosferu. U knjizi nalazimo i priče kao što je Ružica i Smajo, u kojoj autor poetično opisuje zbližavanje dvoje osamljenih ljudi, koji unatoč razlikama u podrijetlu i navikama, u razgovoru o vlastitim životima, postaju bliski. U priči Vikendaš upravo je pas lutalica onaj koji pripovijeda svoj životni put i autor ne propušta povezati kršćanstvo i islam, odnosno prožimanje različitih kultura. U meditativnoj priči Corpus Christi nalazimo i eksplicitno zagovaranje vjerskog interdijaloga – jer sve su vjere “impresivno Božje djelo uz vodu”.U knjizi nalazimo i niz poetsko meditativnih zapisa, koji pokazuju da je Begović ipak najbolji u lirskim dionicama, koje se ponegdje miješaju i s groteskom, kao u, primjerice, pjesmi u prozi Bila je čudna ta kćer. Na kraju treba istaknuti kako je Zima u pravu kada tvrdi da ova knjiga legitimira Begovića kao pjesnika koji zna biti okrutno prozaičan i pripovjedača koji ima sluha za jedva čujne lirske interludije.
Zbirka pjesama “Uresi” Samo tjedan dana nakon promocije “Preporodove” knjige “Džibrilove oči”, Sead Begović je u knjižnici Bogdana Ogrizo-
vića predstavio novu knjigu pjesama “Uresi” u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a. Na promociji su govorili književnici Branko Maleš i Ervin Jahić. Poezija Seada Begovića nikad nije bila predvidljiv i u biti dovršen projekt. Iako je njegov autorski integritet posve neupitan, svaka mu nova zbirka pjesama na drukčiji način naglašava poetske i životne prostore. Uistinu je tako i s nedavno objavljenom zbirkom “Uresi”, podnaslovljenom “Aplikacije”. Ona, naime, donosi novine u ionako već snažno razigranu Begovićevu poetiku, koja je slitina raznorodnih pjesničkih iskustava. U svojoj novoj zbirci pjesama “Uresi” Begović svoju i tako raznovrsnu poetiku uistinu urešuje još jednim iznašašćem. Uobičajenom, naime, korpusu neke pjesme na standardnome hrvatskom jeziku dodaje, kako ih naziva, aplikacije – svojevrsne višestihovne umetke na kajkavskome i čakavskom dijalektu te na bosanskom, srpskom i slovenskom jeziku. Seadov lirski subjekt može biti, primjerice, nesputani hedonist, uveli Casanova, skrušeni bogoispovjedalac, jezični žongler, srčani poštovatelj i protagonist različitih religijskih i kulturnih tradicija, brutalni puteni nasrtljivac, nježni suprug, a u jednoj prethodnoj zbirci i djevojka koja popušta pred silinom spomenutoga nasrtljivca. Književnik Ervin Jahić primijetio je da pjesnički koncept miješanja dvaju ili više idioma unutar pjesme nije posve nov u nas, i ima svoje više-manje brojne praktičare, ali je prvi put razvidan i tako eksplicitno formuliran u pjesništvu Seada Begovića, odnosno u njegovu najnovijem rukopisu “Uresi”. “Prvovrsno, poetska ideolo-
gija ove knjige-koncepta inzistira na ravnopravnom supostojanju dvaju i više jezičnih, stilskih, kulturoloških, emocijskih pa i antropoloških svjetonazora – onome koji promiče suvremena praksa štokavskoga književnoga standarda i onome koji ishodi iz kajkavskog ili čakavskog naslijeđa te bosanskog i slovenskog, a tek mjestimično srpskom – a manje na miješanju, hibridizaciji ili kakvoj obveznijoj, strukturnoj međuovisnosti njihovih udjela u pjesmi. Sead Begović je i novim rukopisom ‘Uresi’ jedan od najsugestivnijih lirskih mehaničara ‘kvarova’ nastalih za prebrzih vožnji urbanim nervozama u svojoj, srednjoj generaciji hrvatskih pjesnika, ali, po mom dubokom uvjerenju, vjerojatno i njen najuzbudljiviji predstavnik”, završio je pohvalom svoj osvrt Ervin Jahić. O knjizi je pohvalno govorio i Branko Maleš, kao i o ukupnom Begovićevom pjesničkom opusu. Ustvrdio je da je Begović objavio sedam knjiga pjesama (i nekoliko knjiga kritika, kao i knjigu kraćih proza). “U prvim je zbirkama krajem 70-ih godina 20. stoljeća odmah naznačio vlastitu poetsku strategiju pripadajući u širem smislu tada popularnoj označiteljskoj sceni. Orijentir druge faze autorova pjesništva nije više između teksta i svijeta nego se pomireni lirski Subjekt nalazi u ozračju transcendencije, vrhovne duhovnosti, Boga... koji pokazuje sveopću suosjećajnost i pritom naklonost za ideologiju malih stvari: skromnost i jednostavnost, trpeljivost i zajedništvu. Osobni mir autor je pronašao u skromnosti, zadovoljstvu pisanja i komentiranja, kao i u nesumnjivoj tihoj sreći u obiteljskoj komunikaciji.” O knjizi je govorio i sam autor koji je rekao da je zamišljena kao još jedan povratak na mala vrata u veliku i bogatu kuću hrvatskog jezika i to s najljepšim njegovim osobinama: stilskim sredstvima i idiomatskom fakturom čakavskog i kajkavskog dijalekta uz fundamentalnu osnovicu standardnog hrvatskog jezika. “No, obilato se koristi i bosanski jezik s neizostavnim turcizmima (barem kada je riječ o bosanskim muslimanima). Mjestimice se koristi, kao poetski materijal i slovenski i srpski. Kao zagrebačkom kajkavcu slovenski mi se jezik naprosto nameće. Bit će da je to ljubav rođena zbog nepodnošljive blizine. A, Sead u meni logično i hereditarno voli bosanski jezik kojim ne govori i ne piše ali ga nekritično voli. Nešto slično zbilo se i sa srpskim jezikom u dvije aplikacije, to je svojevrsni flash back na prošla vremena, bez ikakvih političkih i inih primisli”, objasnio je Sead Begović. q Mr. sc. Stipe Jelić
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija posljednje generacije maturanata Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”
Posljednja prozivka maturanata U subotu, 22. svibnja 2010. godine, poslije podne namaza, u Zagrebačkoj džamiji svečanom akademijom promovirana je 15. i ujedno posljednja generacija maturanata Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”. Medresa, koja je utemeljena u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu i uslijed izbjegličkog egzodusa Bošnjaka, svakako će zauzeti značajno mjesto u povijesti islama i muslimana u Hrvatskoj. Kroz njene su učionice prošle stotine izbjegličke djece, mladića i djevojaka, kojima je u to vrijeme Medresa bila i škola i dom, a mnogima od njih profesori postali drugi roditelji. Za malo vremena, Zagrebačka je medresa postala respektabilna srednjoškolska institucija u kojoj je predavalo više sveučilišnih profesora i eminentnih stručnjaka iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nijedna druga zagrebačka srednja škola ne može se pohvaliti činjenicom da je u isto vrijeme imala u nastavničkom kolektivu pet doktora znanosti, kao što to može Zagrebačka medresa. Školu je 2000. zvanično priznalo i Ministarstvo obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Od te godine maturanti Zagrebačke medrese dobili su mogućnost upisati bilo koji fakultet u Hrvatskoj. Prije toga uglavnom su upisivali fakultete u Sarajevu i nekim islamskim zemljama. Danas, nakon završenih fakulteta i poslijediplomskih studija, među bivšim učenicima Zagrebačke medrese ima imama, muallima, diplomata, savjetnika, direktora banaka, voditelja mnogih odgovornih službi u društvenom i javnom životu, što je najbolji pokazatelj da je Medresa i u tom segmentu ispunila svoju misiju te opravdala svoje postojanje. Njeno je mjesto već uspješno zauzela Islamska gimnazija sa kurikulumom opće gimnazije, uz dodatak Arapskog jezika, Kur’ana i kur’anskih nauka, Islamske kulture i civilizacije i Islamskog vjeronauka.
Svečani program “Islam i muslimani u Hrvatskoj” bila je tema akademije zadnje generacije maturanata Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”. Kroz niz tekstova maturanti su prisutnima ponudili informacije o povijesnom hodu odnosa Hrvatske i islama u različitim povijesnim razdobljima; od prvog susreta muslimanskih trgovaca s hrvatskom obalom u 10. stoljeću, turskih
Posljednja generacija učenika Zagrebačke medrese osvajanja Hrvatske i organiziranja društvenog, političkog i vjerskog života u 16. i 17. stoljeću, zatim vremenu protjerivanja muslimana iz Hrvatske i ponovnog naseljavanja početkom 20. stoljeća, te osnivanju, rastu i napretku institucija Islamske zajednice, pa sve do njene današnje pozicije i uloge u hrvatskom društvu. Program su dodatno uljepšali izvedbom nekoliko predivnih ilahija i recitala.
Posebna priznanja Nakon što su maturanti izveli akademiju, dodijeljena su posebna priznanja osobama koje su na neki način dodatno obilježile i svojim trudom i znanjem pomogle rad Zagrebačke medrese. Priznanje je dodijeljeno muftiji Ševki ef. Omerbašiću, jednom od inicijatora organiziranja Zagrebačke medrese. Tako je priznanje dodijeljeno prvom ravnatelju Mustafi Bećiroviću, danas uspješnom vlasniku izdavačke kuće “Bemust”. On je obnašao funkciju ravnatelja od 1993.1996. godine. Priznanja su dodijeljena i drugom ravnatelju Medrese, gosp. Muratu Hadžismjaloviću, koji je tu dužnost obnašao 14 godina, zatim prof. dr. Remziji Hadžiefendić-Parić, profesorici bosanskog i hrvatskog jezika i odgajateljici, prof. Avdi Imširoviću, tajniku Medrese i profesoru nekoliko predmeta, i dr. Azizu ef. Hasanoviću, profesoru Imaeta i Dawe i odgajatelju. Njih su troje bili uključeni svo vrijeme u odgojno-obrazovni proces u Medrese. Ovdje ćemo spomenuti i prof. dr. Šefika Kurdića koji je bio uključen u formiranje Zagrebačke
medrese te je obnašao dužnost direktora nekoliko mjeseci. Mnogo je i zagrebačkih džematlija svojim prilozima pomagalo rad Medrese. Kao najvećem donatoru posebno priznanje je dodijeljeno obitelji Berber, koji su svaki mjesec, više od 10 godina, Medresi donirali 500 eura za potrebe stipendiranja nadarenih učenika. Priznanje je uručeno Adaleti Berber, supruzi poznatog umjetnika Mersada Berbera. Zasluge su priznate i g. Halidu Jasinu, uposleniku Mešihata, zaduženom za odnose sa islamskim svijetom. Zahvaljujući aktivnostima g. Jasina, za Medresu se čulo i u islamskom svijetu odakle su pristizale i brojne donacije. Priznanje i novčanu nagradu dobila je i bivša kuharica Derviša Mahmić, koja je u vrijeme rata, a i kasnije čestito obavljala svoj posao i svima ostala u dobroj uspomeni. Medresa je pokazala da ne zaboravlja i tzv. obične ljude i da su zapravo svi važni u uspjehu i napretku jedne institucije kakva je Medresa.
15
Obraćanja Maturantima 15. generacije Zagrebačke medrese uspješan završetak školovanja čestitao je muftija ljubljanski dr. Nedžad ef. Grabus. U svome obraćanju istaknuo je podatak da je u svakoj generaciji Zagrebačke medrese završilo i nekoliko učenika rođenih u Sloveniji. U 15. generacija pet učenika iz Slovenije proglašeno najboljim u svojoj generaciji, na što je osobno ponosan. Desetak njih je danas aktivno uposleno u Islamskoj zajednici u Sloveniji. Za njega je Medresa zato i više nego ispunila svoju mi-
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ siju. Zahvalio se svome kolegi muftiji Omerbašiću, ravnatelju Medrese i cijelom nastavničkom kolektivu na uspješnoj misiji organiziranja i vođenja škole i izrazio želju da se nastavi dobra suradnja i sa novom školom Islamskom gimnazijom koju će, kako je rekao, toplo preporučiti polaznicima islamskog vjeronauka u Sloveniji.
Obraćanje glavnog zagrebačkog imama
16
J O U R N A L
Prisutnima se uz čestitke i poruke maturantima obratio i glavni zagrebački imam hafiz Aziz ef. Alili. Između ostalog je rekao da se u relativno kratkom razdoblju, nakon izgradnje i otvorenja Zagrebačke džamije, uspjelo pod njezinim krovom, u okrilju njezine bjeline i svjetlosti utemeljiti i organizirati jedan takav odgojno-obrazovni zavod kakav je medresa kao srednja islamska škola. Ta činjenica predstavlja izraz i potvrdu velike islamske tradicije, u kojoj je muslimansko ljudstvo, od prvih dana, svoje veličanstveno opstojanje u vjeri i zajedništvu temeljilo i u povijesno-civilizacijskom smislu razvijalo na znanju i obrazovanosti. “Otvorenje ove Medrese, njezin dosadašnji rad i izlazak posljednje, petnaeste generacije njezinih učenika, u poznatim okolnostima teških iskušenja kroz koja smo prolazili, predstavlja neku vrstu Božjeg čuda, milosti i ibreta. Pred nama su djevojke i mladići cvjetovi mladosti i mladenačke intelektualne radoznalosti. Pred nama je dvadeset i dvoje mladih ljudi koji su u islamu našli ne samo utočište već i snagu da hrabro i sa dubokim samopouzdanjem krenu u život. Od vas će se očekivati da budete uzornog ponašanja. Vaša je odgovornost veoma velika. Ona je drugačija od odgovornosti drugih ljudi. Stoga, dragi maturanti i maturantice, zapamtite, da kuda god i gdje god budete išli, na sebi nosite pečat medrese. Nastavite školovanje i svojim radom pokažite da ste završili medresu”, poručio je maturantima u svome nadahnutom obraćanju glavni zagrebački imam.
Obraćanje ravnatelja Medrese Prof. Murat Hadžismajlović 14 je godina obnašao dužnost ravnatelja i predavao matematiku i fiziku. Prisutnima je iznio podatke da je Medresi predavalo 64 profesora, od toga 10 doktora znanosti i 5 magistara. Školu je upisalo 449 učenika i učenica, a završilo je ih 278. Iz prvih generacija puno je učenika koji su u drugom i trećem razredu napustili školu i otputovali kao izbjeglice u treće zemlje. Maturantima posljednje generacije zaželio je sretan završetak srednjoškolskog
školovanja, ali im ukazao na državnu maturu koju moraju pisati i koja ih uskoro očekuje. Od te mature ovise njihove mogućnosti upisa fakulteta u Hrvatskoj, jer prijemnih ispita više nema. Fakulteti primaju samo one učenike koji ostvare određen broj bodova na državnoj maturi i zadovolje postavljene kriterije. Prisutne je goste zatim ukratko upoznao s radom Islamske gimnazije i pozvao ih da svoju djecu povjere Islamskoj zajednici, odnosno Islamskoj gimnaziji kao školi koja nudi drugačije i kvalitetnije mogućnosti od drugih gimnazija u Zagrebu. Nakon obraćanja ravnatelja Medrese, razrednik 15. generacije doc. dr. Aziz ef. Hasanović izvršio je posljednju prozivku maturanata. Dr. Hasanović je bio razrednik i odgajatelj prvoj, a poklopilo se i posljednjoj generaciji maturanata. Kao razrednik je izveo i treću, sedmu i jedanaestu generaciju. Zajedno sa dr. Hasanovićem, dužnost razrednice i odgajateljice prve i posljednje generacije imala je i prof. dr. Remzija Hadžiefendić-Parić. Uključen od samog osnutka Medrese u odgojno-obrazovni proces na kraju je u kratkom obraćanju priznao je da je nažalost bilo i učenika i učenica koji nisu bili za Medresu i to slikovito izrazio “od svake se ptice meso ne jede”, no velika većina učenika i učenica, čestita su djeca koja će uz Allahovu pomoć sigurno uspjeti u životu i biti dobri promotori islama i Islamske zajednice. Maturanti posljednje, 15. generacije Zagrebačke medrese su: Aganbegović Fatima, Alii Sead, Halilović Melvis, Hanifić Asmir, Hodžić Amina, Hozanović Said, Idrizi Senat, Karić Semir, Karo Merlina, Karo Roberta, Melkić Selma, Menzil Enisa, Mudrov Dženeta, Muhtari Neira, Mujkanović Beisa, Salija Samija, Selimović Đanela, Smajić Haris, Softić Meliha, Tirić Ramiza, Turan Đemila i Zubović Nadin. Učenik generacije je Asmir Hanifić, a učenica Neira Muhtari koja je dobila i posebno priznanje za brojne aktivnosti i natjecanja u kojima je uspješno učestvovala. Maturanti su pripremili prigodne poklone profesoricama: prof. dr. Remziji Hadžiefendić-Parić, koja je osmislila scenarij svečane akademije i cijelo vrijeme pomagala maturantima u uvježbavanju programa, Lamiji Alili, Edini Gušić i Elmi Opardiji. Poseban poklon uručili su svome razredniku dr. Hasanoviću i u tako mu zahvalili na uloženom trudu.
Obraćanje muftije Ševke ef. Omerbašića Na kraju svečane akademije prisutnima se obratio muftija Ševko ef. Omerbašić, jedan od inicijatora pokretanja Medrese i
predsjednik Školskog odbora u više mandata. Muftija Omerbašić je sa malim prekidima cijelo vrijeme bio aktivno uključen u nastavni proces u Medresi. Predavao je Povijest islama i Arapski jezik, a kasnije Dawu. Njemu je 15. generacija Zagrebačke medrese jedan od najboljih poklona za 35 godina rada u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. U svome se obraćanju osvrnuo na najvažnije momente rada Zagrebačke medrese i naglasio da je ta škola educirala 80% imamskog i muallimskog kadra danas uposlenog u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. Ostat će zabilježeno da je Zagrebačku medresu završilo 50 učenika rođenih u Zagrebu, a prije rata samo je jedna učenica pohađala Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Pored Zagreba, medresu su završili brojni učenici iz svih medžlisa i gradova Hrvatske: iz Siska, Rijeke, Pule, Splita, Slavonskog Broda, Umaga, Poreča, Labina i Gunje. Zahvaljujući upravo ovoj školi, islam se probudio u tim sredinama i ona je bila veliko osvježenje za sve naše džemate. Odlazeći na ramazansku praksu učenice i učenici, unosili su među muslimansku mladež živost i želju za svojom vjerom islamom. Zagrebačka medresa je školovala učenike i učenice iz susjednih nam zemalja, oko 20 njih je iz Slovenije, desetak iz Austrije, Njemačke i Švicarske, isto toliko iz Makedonije i Kosova, a iz susjedne nam Bosne i Hercegovine školovali su najveći broj muslimanske djece. Kako je ugodan osjećaj kada u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj ili Sloveniji, susretnemo bivše učenike i učenice, koji se na najbolji mogući način odužuju svoj vjeri i zajednici, vrijedno radeći u svojim džematima. Tom činjenicom za njega je Medresa ispunila sve svoje ciljeve. Na kraju je muftija Omerbašić svim maturantima i maturanticama uručio prigodne poklone i proučio dovu za njihov daljnji uspješan život, a prisutne je pozvao da svoju djecu povjere Islamskoj gimnaziji čiji su učenici već pokazali zavidne rezultate na županijskim i državnim natjecanjima iz nekoliko predmeta. Na kraju molim Allaha dž.š. da nagradi sve one koji su na bilo koji način pomogli rad ove odgojno-obrazovne o institucije, posebno one koje nisam spomenuo u ovom tekstu, ili su nedovoljno spomenuti, a to su svojim angažmanom zaslužili, jer puno je važnije da budemo prepoznati kod Allaha dž.š. nego kod ljudi. Uskoro iz tiska izlazi Monografija Zagrebačke medrese u kojoj će biti detaljno opisane sve aktivnosti i svi njeni nositelji, pa će se moći pronaći svi oni koji su na bilo koji način pomogli rad Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”. q Mirza Mešić
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Skupštinska zasjedanja Bošnjačke nacionalne zajednice
Izbor novog rukovodstva BNZH U proteklom periodu održana su dva skupštinska zasjedanja Bošnjačke nacionalne zajednice: 22. svibnja 2010. održana je Izborna skupština Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, a 9. lipnja 2010. Izborna skupština Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju.
Skupština BNZH Izborna skupština BNZH održana je u prostorijama Gradske knjižnice u Zadru. Izvještaj o radu za period između dvaju skupštinskih zasjedanja (od 14.06.2008. do 22.05.2010.) podnio je prof. dr. Sead Berberović, predsjednik BNZH. Podsjetio je da je posljednja Skupština BNZH održana u atmosferi neprimjerenoj udruzi nacionalne manjine kojoj osnovni cilj i smisao postojanja i djelovanja treba biti nesebično i požrtvovno služenje svome narodu. Posebno je istaknuo destruktivno djelovanje Sulejmana Tabakovića, koji je pet dana nakon skupštinskog zasjedanja, 19. lipnja 2008. podnio Zahtjev za poništenjem Skupštine BNZH. Berberović je opširno objasnio okolnosti koje su dovele do takvog pisma, kao i posljedice koje su nastale nakon toga. “Kruna svega, da se podsjetimo, bilo je uporno uznastojanje gosp. Sulejmana Tabakovića iz Zagreba, da se bez podrške i suprotno stavovima županijskih organizacija nametne kao predsjednik BNZH. Na Skupštini se pojavio kao član Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre, zaobilazeći Statut BNZH koji predviđa da se članstvo u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice ostvaruje preko županijske organizacije prema svome mjestu prebivališta. Nezadovoljan što se njegove namjere o preuzimanju vodstva BNZH nisu ostvarile, gosp. Tabaković je već 19. lipnja 2008. godine podnio Zahtjev za poništenjem odluka Skupštine BNZH. Uz njegov zahtjev stigla je suglasnost za poništenjem Skupštine predsjednika BNZ Vukovarsko-srijemske županije gosp. Safeta Malagića, koji već godinama ne sudjeluje u radu BNZH, a mandat predsjednika BNZ Vukovarsko-srijemske županije mu je istekao. Na zahtjev za upis promjena u Registar udruga, koji je podnešen 15. srpnja 2008. Gradskom uredu za opću upravu, dugo nije bilo nikakvog odgovora. Tek je 5. siječ-
Radno predsjedništvo – skupštinsko zasjedanje u Zadru nja 2009. došao zahtjev pomenutog Ureda za dopunom dokumentacije vezane za održavanje Skupštine: zapisnik sa sjednice Glavnog odbora na kojoj je donešena odluka o sazivanju Skupštine, popis nazočnih na Skupštini i popis županijskih organizacija. Gradski ured za opću upravu je 19.02.2009. zatražio novu dopunu podataka da bi 2. ožujka 2009. donio rješenje kojim se usvaja žalba gosp. Sulejmana Tabakovića i poništavaju odluke Skupštine BNZH”, rekao je Berberović. Naglasio je da je na ovo rješenje BNZH je u zakonskom roku (23. ožujka 2009.) podnijela žalbu Središnjem državnom uredu za upravu koji je žalbu svojim rješenjem od 20. svibnja 2009. odbio. To rješenje, kao konačno, stiglo je na adresu BNZH 9. kolovoza 2009. godine s datumom na kuverti od 6. kolovoza 2009. godine. “Smatrao sam da je bilo potrebno upoznati vas s događanjima nakon održane Skupštine. Nezajažljiva i ničim utemeljena ambicija pojedinaca, kao što se često događa, zaustavila je normalan rad i razvoj Zajednice koja je više od godine dana bila u svojevrsnom pravnom vakuumu, u kojem se ni mi nismo najbolje snašli. Nadam se da smo svi iz ovoga izvukli potrebne pouke važne za budućnost našeg rada”; rekao je Berberović. Istaknuo je da su nakon održane Skupštine izvršene sljedeće skupštinske odluke: dovršeno je potpuno financijsko razgraničenje BNZH i BNZ ZG i ZGŽ, te su osnivačka prava, upravljanje i sredstva Fonda za stipendiranje prenešena s BNZ
ZG i ZGŽ, koja je Fond pokrenula, na BNZH. Berberović je podsjetio da su u proteklom periodu održane tri sjednice Predsjedništva BNZH: 26. kolovoza 2008. u Karlovcu, 10. siječnja 2009. u Zagrebu i 9. srpnja 2009. u Zagrebu, te dvije sjednice Glavnog odbora BNZH: 18. listopada 2008. u Zagrebu i 13. ožujka 2010. u Rijeci. Govoreći o Fondu za stipendiranje predsjednik BNZH je rekao da su donatori, nažalost, i dalje uglavnom s područja grada Zagreba, pa je po izvorima financiranja Fond ostao zagrebački, ali su dodijeljene stipendije na razini Hrvatske, kako je postupano od osnutka Fonda. Tako je 10. siječnja 2009. u BNZ Zagreb potpisano 13 ugovora o stipendiranju, a 20. veljače 2010. potpisano je 6 ugovora o stipendiranju. “Novoizabranom rukovodstvu jedan od prioritetnih zadataka treba biti animiranje Bošnjaka i bošnjačkih asocijacija u cijeloj Hrvatskoj da se kao donatori uključe u Fond, te da se kriteriji dodjele stipendija dorade, a Odbor Fonda nadopuni s članovima iz cijele Hrvatske”, naglasio je prof. Berberović. Rekao je da je nakon programskog razgraničenja BNZH i BNZG i ZGŽ održan kontinuitet BNZH u programima koje financira Savjet za nacionalne manjine RH. Za 2008. godinu BNZH je imala prijavljen samo jedan program - susret folklornih skupina pod nazivom “Nitko da ne dođe do prijatelj drag”, koji je održan dana 10. prosinca 2008. u Zagrebačkom kazalištu lutaka – Scena Travno. U programu su
17
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
18
J O U R N A L
učestvovali: izvorna grupa “Kanjon Rakitnice” Umoljani – Trnovo (Bosna i Hercegovina), KUD “Ivan Goran Kovačić” iz Zagreba, folklorni ansambl “Turopolje” iz Velike Gorice, zbor “Arabeske” Islamskog centra u Zagrebu, te ansambl “Bosana” Bošnjačke nacionalne zajednice Zagreb sa solistima. Za 2009. godinu, temeljem dogovora na sjednici Glavnog odbora od 18. listopada 2008. prijavljen je časopis “Bošnjački glas” (izdana dva broja u 2009. godini) i Festival bošnjačke kulture. U okviru ove manifestacije BNZ ZG i ZGŽ je u Zagrebu 22. studenog 2009. godine, povodom Dana državnosti BiH i Kurban bajrama, organizirala koncert u dvorani Zagrebačkog kazališta lutaka na kojem su nastupili ženski zbor “Bulbuli” KDBH “Preporod” Zagreb, folklorni ansambl, solisti, orkestar i komorni mješoviti zbor “Bosana”, te BKUD “Sevdah”. BNZ za Primorsko-goransku županiju je u sklopu navedenog programa održala niz manifestacija i to: tribinu pod nazivom “U susret Bošnjačkom saboru”, na kojoj je bio gost predavač akademik prof.dr.sc. Muhamed Filipović, promociju dviju knjiga autora akademika prof. dr. Muhameda Filipovića “Ko smo mi Bošnjaci” i “Afera Agrokomerc i smrt Hamdije Pozderca” s promotorom mr. sc. Alagom Derviševićem, bajramsko sijelo sa promocijom bošnjačkih jela, pjesme i igara, te večeri sevdaha i humora u Buzetu, Rijeci i Omišlju na kojima su sudjelovali solisti Mješovitog pjevačkog zbora BNZ za PGŽ “Sevdalije” iz Rijeke i humorista iz Sarajeva Ismet Horo. Berberović je rekao da su za 2010. godinu prijavljena i odobrena tri programa: časopis “Bošnjački glas”, te manifestacije “10. godina izdavačke djelatnosti BNZH” i “Festival bošnjačke kulture”. “Ove programe realizirat ćemo preko više županijskih organizacija. Osim na programima koje prijavljuje BNZH, a realizira ih jedna ili više županijskih organizacija, trebalo bi u narednom periodu poraditi da se programi koje pripremi jedna županijska organizacija ponude i održe u drugim županijskim organizacijama i na taj način realizira razmjena koja će nas obogaćivati i povezivati. Svakako treba uznastojati da časopis ‘Bošnjački glas’, koji je do sada svojim entuzijazmom uglavnom nosila BNZ Primorsko-goranske županije, osim formalno i stvarno izraste u časopis BNZH”, zaključio je prof. dr. Sead Berberović. Skupštini u Zadru je prisustvao dovoljan broj delegata – 51 član s pravom glasa, što je više od broja propisanog Statutom BNZH. Izbornu skupštinu je vodilo Radno predsjedništvo u sljedećem sasta-
vu: Džemail Spahić (predsjednik), Munir Dervović i Šaha Koprivnjak (članovi). Prema Statutu BNZH predsjednici županijskih organizacija Bošnjačke nacionalne zajednice po funkciji ulaze u sastav Glavnog odbora. To su: prof. dr. Sead Berberović (Grad Zagreb i Zagrebačka županija), Senad Pršić, dipl. oec. (Istarska županija), Ibrahim Ružnić, prof. (Primorsko-goranska županija), Alija Avdić, dipl. krim. (Sisačko-moslavačka županija), Fatmir Hasanagić (Karlovačka županija), Hase Salihović, prof. (Zadarska županija), Zejna Ribo (Osiječko-baranjska županija), Salko Ikanović (Varaždinska županija) i Šemsudin Brković (Dubrovačko-neretvanska županija). Predsjednici BNZ Splitsko-dalmatinske županije i Vukovarsko-srijemske županije bit će sukladno Statutu BNZH kooptirani u Glavni odbor nakon što se održe Izborne skupštine u tim organizacijama. Pet članova Glavnog odbora BNZH koje je izabrala Skupština su: Mujo Dizdarević (Karlovačka županija), Asim Kulenović (Sisačko-moslavačka županija), Dževad Jogunčić, dipl. ing. (Grad Zagreb i Zagrebačka županija), prof. dr. Jusuf Šehanović (Istarska županija) i Zemir Delić, dipl. oec. (Primorsko-goranska županija). Jednoglasno je izabrano rukovodstvo BNZH: Senad Pršić, dipl. oec. – predsjednik (Istarska županija), prof. dr. Sead Berberović – potpredsjednik (Grad Zagreb i Zagrebačka županija), Ibrahim Ružnić, prof. – potpredsjednik (Primorsko-goranska županija) i Dževad Jogunčić, dipl. ing. – tajnik (Grad Zagreb i Zagrebačka županija). U Nadzorni odbor su izabrani: mr. sc. Rusmir Akšamija – predsjednik (Karlovačka županija) i dvojica članova - Muhamed Muratagić (Istarska županija) i Mujaga Mehić, dipl. ing. (Grad Zagreb i Zagrebačka županija). U svom govoru Senad Pršić, novoizabrani predsjednik BNZH, zahvalio se prisutnima na izboru i ukazanom povjerenju. Naglasio je da će predložiti promjene Statuta BNZH kojima će se pristupiti restruktuiranju Bošnjačke nacionalne zajednice. Izmjene trebaju omogućiti bolju povezanost i suradnju županijskih organizacija, kao i aktivniju ulogu BNZH u radu i organizaciji Bošnjaka. Najavio je i skoru sjednicu Predsjedništva BNZH i Glavnog odbora s ciljem realiziranja programa sa financijskim pokazateljima do kraja 2010. godine. Pršić je istaknuo nužnost sudjelovanja svih županijskih organizacija u radu i uređivanju “Bošnjačkog glasa”, kao i u pripremama za organizaciju Festivala bošnjačke kulture na nivou Hrvatske. “U pro-
jektu organiziranja Fonda za stipendiranje BNZH, koji financira nadarene bošnjačke studenate slabijeg imovnog stanja, potrebno je koordinirano djelovanje i uključivanje svih županijskih BNZ kako bi se unatoč kriznim vremenima nastavio rad Fonda. Znanje i obrazovanje su od izuzetne važnosti za bošnjačku nacionalnu manjinu”, rekao je predsjednik Pršić. Skupštini se obratio i tajnik Dževad Jogunčić, koji je podsjetio da je na dan ovogodišnjeg skupštinskog zasjedanja, 22. svibnja 1993. u Zagrebu osnovana Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, koja se tada zvala Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske. Jogunčić je naglasio da najvažnija aktivnost BNZH u narednom periodu treba biti popis stanovništva 2011. godine.
Skupština zagrebačkog ogranka BNZ Izborna skupština Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju održana je u prostrijama udruge u Zagrebu, Ilica 54. Izvještaj o radu za period od 17.05.2008. do 09.06.2010. podnio je prof. dr. Sead Berberović, predsjednik zagrebačkog ogranka BNZ. Uvodno je istaknuo da je odlukama Skupštine BNZ ZG i ZGŽ od 17. svibnja 2008. i Skupštine BNZH od 14. lipnja 2008. do kraja 2008. godine potpuno dovršeno programsko i financijsko razgraničenje BNZ ZG i ZGŽ od BNZH. Također, osnivačka prava, upravljanje i sredstva Fonda za stipendiranje prenešena su s BNZ ZG i ZGŽ, koja je Fond pokrenula, na BNZH. Berberović se opširno osvrnuo na realizirane programe koji su financirani od Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. To su: Biblioteka “Bosana” – Bošnjački pisci u Hrvatskoj, časopis “Bošnjačka pismohrana”, Ansambl “Bosana” i različite izložbe. U proteklom periodu tiskano je pet knjiga: “Lutkijada u kazalištu lutaka” Saliha Isaaca, “Ilahije i kaside iz zaborava” Zilhada Ključanina, “Prožimanja – eseji iz bošnjačke i hrvatske književnosti” Naska Frndića, “Ritam rata i poezije” Ismeta Žunića i “Fotomonografija” Alije Akšamije. U 2008. godini izdan je četverobroj “Bošnjačke pismohrane” na 483 stranice. U 2009. tiskan je na 76 stranica jedan broj u kojem su objavljeni referati sa znanstvenog skupa “Uloga Huseina Husage Čišića u razvoju i afirmaciji imena Bošnjak i Bosna i Hercegovina - 130 godina od rođenja” koji je održan 21.3.2009. U 2010. godini tiskan je svezak 9, četverobroj 28-31, časopisa “Bošnjačka pismohrana” na 392 stranice.
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Kontinuirano se unaprijeđuje rad i poboljšava kvaliteta Ansambla “Bosana” u kojem djeluju folklorna skupina, orkestar, zbor i solo pjevači, te dječja folklorna skupina. U proteklom razdoblju ostvareno je ukupno 25 nastupa Ansambla u Zagrebu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ansambl “Bosana” je također snimio CD s vokalnim solistima Zdenkom Ahmetspahić i Mehmedom Goraždom. U proteklom periodu u prostorijama BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju predstavljeno je pet izložbi. Izložba “Tuzlanske džamije” autora Mustafe Terzića otvorena je 18.06.2008. Trojezičnu monografiju “Tuzlanske džamije” predstavio je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla mr. sc. Amir ef. Karić. Povodom dana državnosti Bosne i Hercegovine 25.11.2008. otvorena je izložba svjetski poznatog fotografa Zijaha Gafića iz Sarajeva pod nazivom “Muslims of New York – Aftermath/Epilog”. Na otvorenju izložbe govorili su prof. Sandra Vitaljić, šef katedre za fotografiju na Akademiji dramskih umjetnosti i Filip Mursel Begović. Izložba umjetničkih fotografija “Pogled na Zagreb” autora Envera Palalića otvorena je 09.06.2009. Uvodnu riječ održali su Fikret Cacan i Ahmed Salihbegović. Povodom Dana državnosti BiH 25.11.2009. otvorena je izložba “Ja, ban bosanski Kulin” u suradnji s Historijskim muzejom u Sarajevu i Općinom Tuzla. Sudjelovali su Tarik Filipović s recitalom “Povelje Kulina bana” i Sead Berberović s prikladnim govorom posvećenom Danu državnosti. Izložbu su otvorili zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba Jelena Pavičić-Vukičević i gradonačelnik Grada Tuzle Jasmin Imamović. Povodom Dana nezavisnosti BiH 01.03.2010. otvorena je izložbe i održana promocija knjige Alije Akšamije. Izložbi su prisustvovali gradonačelnik Milan Bandić, koji je otvorio izložbu, i zamjenica gradonačelnika Jelena Vukičević-Pavičević. O izložbi su govorili Mladen Bićanić i prof. dr. Mehmed Akšamija. Osim toga, zagrebački ogranak BNZ je realizirao sedam promocija knjiga, dvije tribine, dva znanstvena skupa, po jednu kazališnu predstavu, izložbu i koncert koji su financirani izvan proračunskih sredstava. Promovirane su sljedeće knjige: “Bosanska tradicionalna kuhinja” Saliha Agića, “Molim te, zapiši” Jasmina Imamovića, “Na jugu ljiljani” Arifa Ključanina, “Mjesečeve suze” Namika Tarabića, “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici” Muje Demirovića, “Bosanski Novi u našem srcu” Ante Milinovića i “Farukov cvijet” Jasmine Ibrahimović. Posebno su značaj-
ni znanstveni skupovi: “Uloga Huseina Husage Čišića u razvoju i afirmaciji imena Bošnjak i Bosna i Hercegovina - 130 godina od rođenja” (21.03.2009.) i “Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi, događaji” (u suradnji s Islamskom zajednicom, 23.-24.04.2010.). “Važno je još spomenuti da je pokrenuta internetska stranica koja se još uvijek dotjeruje, i koja će postati važno sredstvo komunikacije s članovima, posebno mlađim pripadnicima naše manjine. Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju danas može djelovati u stabilnim uvjetima: imamo prostor za odvijanje raznovrsnih aktivnosti i imamo relativno osigurano financiranje programa od Savjeta za nacionalne manjine a sa sredstvima smo uvijek znali racionalno raspolagati. Ono što nam nedostaje je značajnija uključenost mlađih naraštaja u aktivnostima BNZ i nužno podmlađivanje rukovodstva i aktivista, za što još uvijek ne uspijevamo pronaći pravo rješenje. Težište rada BNZ ZG i ZGŽ i ubuduće trebamo imati na strateškim projektima razvoja i očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta u Republici Hrvatskoj koje ćemo nuditi i u njih uključivati ostale županijske organizacije BNZ, Vijeća i sve bošnjačke udruge. To su: rješavanje problema dvojnosti nacionalnog naziva Bošnjak/Musliman, priprema za popis stanovništva 2011. godine, masovno uključivanje mladih u rad bošnjačkih institucija, te obilježavanje značajnih datuma, događaja i ličnosti iz državotvorne povijesti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Zadaće koje stoje pred nama možemo samo zajednički usuglašenim djelovanjem uspješno ostvariti. Stoga upućujem
svim Bošnjacima, posebno mladima, poziv da se uključe u aktivnosti BNZ ili drugih bošnjačkih asocijacija i daju svoj doprinos u njihovoj realizaciji i vlastitom nacionalnom izgrađivanju”, zaključio je prof. dr. Sead Berberović. Skupštini zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice prisustvovalo je 41 osoba s pravom glasa, što je dovoljan broj prema Statutu i Poslovniku o radu da Skupština može donositi pravovaljane odluke. Skupštinu je vodilo Radno predsjedništvo u sljedećem sastavu: Dževad Jogunčić (predsjednik), Mithat Muzurović i Nazifa Čamdžić (članovi). Jednoglasno su izabrani članovi Izvršnog odbora BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju: prof. dr. Sead Berberović, Dževad Jogunčić, dipl. ing., Emina Krkalić, Edin Džaferagić, Senahid Dubravić, dipl. ing., Hatema Idrizović i Amir Grbić, dipl. oec. Za predsjednika je izabran Sead Berberović, a za potpredsjednika Dževad Jogunčić. U Nadzorni odbor su izabrani: Mujaga Mehić (predsjednik), Ahmed Ikanović i Ohran Jatić (članovi). Prisutni članovi Skupštine jednoglasno su prihvatili prijedlog Izvršnog odbora usvojen na sjednici od 31.05.2010. da se počasnim članovima BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju proglase prof. dr. sc. Sulejman Čamdžić i ing. Sulejman Čičić. Oba počasna člana obratila su se Skupštini prigodnim riječima zahvale. Sulejman Čamdžić je naglasio potrebu da Bošnjačka nacionalna zajednica bude inicijator osnivanja Savjetodavnog vijeća, koje bi okupilo sve bošnjačke potencijale i imalo zadaću strateškog promišljanja razvoja bošnjačke zajednice u Republici Hrvatskoj. q Ismet Isaković
Slijeva: Sulejman Čamdžić, Sead Berberović i Sulejman Čičić
19
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tjedan sjećanja na genocid u Srebrenici (24.-28.05.2010.)
Srebrenica – simbol bošnjačkog otpora i tuge
20
J O U R N A L
Obilježavajući 15 tužnih godina od genocida u Srebrenici sa željom da se nikada i nikome ne ponovi, naša je obaveza ne dozvoliti da se zaboravi. Tome je posvećen tjedan sjećanja na Srebrenicu u periodu od 24. do 28. svibnja 2010., koji je organiziran u prostorima Islamskog kulturnog centra u Zagrebu. Organizator višednevne manifestacije posvećenog stradanju Bošnjaka u Srebrenici bilo je Vijeće žena Islamske zajednice Zagreb. Nemoćno da vrati vrijeme u nazad i poništi ovaj strašan zločin nazvan imenom ubijenog grada kao i mnoge jednako krvave, ako ne i još krvavije tragedije muslimana, nemoćno da nekim začudnim vremeplovom vrati vrijeme u trenutak kada bismo mnoge stvari drugačije, pametnije – Vijeće žena odlučilo se pridružiti svijetloj ideji konvoja “Da se nikad ne zaboravi” i organizirati program sa željom da u memoriji našeg naroda trajno, puno trajnije nego nam je kroz povijest uobičavalo ostati, ostane upisano kao pouka i opomena, s namjerom i nadom da generacije koje dolaze neće u nevjerici i s čuđenjem učiti povijest na svojim leđima. Ponovo. Vijeće žena Islamske zajednice Zagreb je željelo odati dužno poštovanje kako šehidima, tako i onima koji su iza njih ostali, onima kojima je najteže – majkama, sestrama, suprugama, kćerima... Potpuno svjesni da obilježavanja genocida u Srebrenici ne rješava ključne probleme Srebrenice, da neće pridonijeti rješavanju egzistencijalnih pitanja onih koji su odlučili ostati živjeti u njoj, niti će riješiti njezin nepravdom određen status, Vijeće žena ipak vjeruje da očuvanjem sjećanja na sudbinu Srebrenice, koja je bila namijenjena svim muslimanima, podsjećamo i sebe i druge na opasne zamke neuke naivnosti. Program zagrebačkog tjedna sjećanja na genocid u Srebrenici bio je veoma bogat. U ponedjeljak 24. svibnja organizirano je otvorenje izložbe i tribina Udruženja BOSFAM iz Tuzle. U utorak 25. svibnja priređen je dvostruki program. Prvo je Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba organiziralo tribinu na ko-
Ćilim sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici joj je predstavljena knjiga doc. dr. Rasima Muratovića “Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima”. Pored autora, o knjizi su govorili dr. sc. Zdravko Dizdar sa Instituta za povijest u Zagrebu i dr. Fahrudin Novalić. Osim toga, nakon akšamnamaza organizirana je promocija časopisa “Bosanska Sumejja”. U srijedu 26. svibnja gostovala je hanuma Fata Orlović, svima poznati borac za pravdu i ljudsko dostojanstvo. U četvrtak 27. svibnja doc. dr. Aziz ef. Hasanović održao je predavanje pod nazivom “Slovo o Srebrenici”. U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupio je istaknuti bošnjački i hrvatski književnik Enes Kišević. U petak 28. svibnja, poslije džume-namaza, organiziran je svečani ispraćaj učesnika IV. Konvoja “Da se nikad ne zaboravi”.
Udruženje Bosanska familija (BOSFAM) Prva priredba u sklopu tjedna sjećanja na Srebrenicu bila je tribina i izložba radne udruge žena Bosanska familija (BOSFAM). One rade, druže se, pomažu sebi i
drugima. Odbile su biti žrtve, organizirale se i izrađujući ćilime i druge upotrebne predmete postale nadaleko poznate. U inat uništavanju i razaranju brojnih familija bosanske žene odlučile su stvoriti novu, veliku bosansku familiju sastavljenu doduše od ranjenih duša žena kojima je bila namijenjena sudbina napuštenih i potrebitih koje će za svoje preživljavanje morati pružiti ruku. Ali, hvala Svevišnjem, one su svoje ruke uposlile. Tkaju bosanske ćilime. Prvo su to bili ćilimi sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Na njima su upisana imena onih koji im nedostaju, a kojih nema. Na dirljiv način upisana su imena muškaraca, mladića, dječaka, mladih tek vjenčanih parova, imena svih nastavnika škole... Direktorica BOSFAM-a, gđa. Munira (Beba) Hadžić, po struci profesorica matematike, ulaže puno napora u organiziranje i promoviranje rada BOSFAM-a. Ćilimi sjećanja nalaze se po cijelom svijetu. U svom nadahnutom govoru istakla je radnu terapiju kojom se pomaže mnogim ženama. “Želimo biti dovoljno jaka nevladina organizacija da kroz informira-
BOŠNJACI U HRVATSKOJ nje, edukaciju i ekonomsko osnaživanje podržimo žene kako bi one bile osposobljene da same odlučuju o sebi i svojoj porodici, da budu informirane, da uče, da zarađuju, da prevaziđu traume”, naglasila je direktorica BOSFAM-a. U pratnji gospođe Munire bile su i vrijedne tkalje Zifa-hanuma Bumbulović i Zejna-hanuma Avdić. Na tribini je naglašeno da porodicama žrtava genocida dugujemo pravdu, a žrtvama sjećanje. Svečanom programu, kao i otvorenju izložbe, uz muftiju Ševka ef. Omerbašića, prisustvovao je i zagrebački gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, koji je kao počasni građanin Srebrenice, u znak zahvale za svesrdnu podršku tome gradu i njegovim građanima, od direktorice BOSFAM-a dobio rukom izrađenu tapiseriju sa simbolima Srebrenice. Viđeni gosti su bili i članovi Veleposlanstava Irana i Bosne i Hercegovine. Učenjem ulomaka iz Kur’ana i interpretacijom ilahija „Šehidi” i „Ej, ašici”, te „Šehidskog rastanka” hafizi Jahja Abas i Aziz Alili su, uz pratnju ansmbla „Semazen” iz Makedonije, izmamili suze na lica mnogih prisutnih.
Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima Knjigu doc. dr. Rasima Muratovića “Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima”, u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Sarajevo, 2007.), predstavio je dr. sc. Zdravko Dizdar sa Instituta za povijest u Zagrebu. Knjiga je strukturirana tako da ima predgovor na početku, zatim pet zasebnih tematskih poglavlja: Uvod, Holokaust, Genocid nad Bošnjacima, Fenomenologija zla i Jedan scenarij za budućnost, koji čine kompaktnu cjelinu, te rezime, bilješku o autoru, registar osobnih imena i sadržaj na kraju (sveukupno 276 stranica). Ona je znanstvena sociološkopovijesna studija i prerađena istoimena verzija njegove doktorske disertacije, koju je autor obranio 2005. godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Na početku je autorova poruka (s upitnicima na kraju rečenica): “MI više nikada nećemo biti žrtve? ONI nikada više neće biti dželati? VI nikada više nećete biti samo nijemi promatrači?” U predgovoru autor ističe da knjiga nije pisana ni dželatima genocida, ni žrtvama genocida, ni svjedocima genocida nad Bošnjacima, već samo javnosti kao mogućnost za učenje onima koji žele učiti u odgovorima na glavna pitanja: “Kako se mogao dogoditi holokaust?”, “Kako se mogao dogoditi još jedan
genocid nad Bošnjacima?” i “Što učiniti da se to ne dogodi ponovo?” Muratović polazi od činjeničnog stanja i postavlja prava pitanja, koja otvaraju probleme i mogućnost iznalaženja njihovog rješavanja, služeći se analizom sadržaja, kao sociološkom i komparativnom metodom. Upravo komparativnim prikazom autor je htio istaknuti fenomen zla kako nad Jevrejima/Židovima, tako i nad Bošnjacima u 20. stoljeću u srcu “civilizirane” Europe. U prvom uvodnom dijelu autor konstatira da je holokaust – nacistički genocid nad Jevrejima/Židovima u Drugom svjetskom ratu, kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, odnio šest milijuna života Židova (od 20 milijuna nacističkih žrtava). Zahvaljujući brojnim židovskim znanstvenicima, raznim stručnjacima i volonterima koji požrtvovano, uporno, sustavno i trajno rade na istraživanju i čuvanju živih sjećanja na holokaust i zločine nad Jevrejima/Židovima te njihovoj prezentaciji širom svijeta, holokaust nije ostao samo židovski, već je postao svjetski problem. Za razliku o toga genocid nad Bošnjacima u BiH sve teže je svjetski problem, jer su ga mnogi zlonamjerno u cilju prikrivanja i poricanja genocida, u krugovima bliskim počiniocima, definirali kao “etničko čišćenje”, “građanski rat”, “vjerski sukob”, “komšijska svađa – tuča”, “zaraćene strane” i slično. Muratović ističe da je i tijekom Drugog svjetskog rata počinjen genocid nad Bošnjacima u BiH sa 103.000 žrtava ili 8,1% od ukupne populacije. Genocid su počinile četničke jedinice prema ciljevima iz Instrukcije Draže Mihailovića od 20. prosinca 1941. za “čišćenje prostora Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i katoličkog življa”. Zatim konstatira kako je genocid nad Bošnjacima u BiH ponovljen tijekom agresije od
1991.-1995. gotovo po istom scenariju s teškim gubicima od najmanje 140.000 ubijenih i nestalih, te 1,03 milijuna protjeranih i raseljenih lica. Autor konstatira prema raspoloživim dokumentima da korijeni velikosrpske agresije na BiH i zločin genocida nad Bošnjacima traju preko dva stoljeća. Zasnovani su na srpskoj i crnogorskoj ideologiji utemeljenoj na kosovskom mitu, koji su u osnovi nacistička ideologija uobličena u Njegošovom “Gorskom vijencu”, Garašaninovom “Načertaniju”, programu Stevana Moljevića, ideologiji i praksi Draže Mihailovića, do Memoranduma SANU, ideologije i prakse Slobodana Miloševića, državnog i političkog vodstva Srbije (upravnog aparata, vojske, policije, KPS), te snažne podrške Srpske pravoslavne crkve, kulturnih krugova (SANU, UPS), političkih stranaka, raznih udruženja (četnika), itd. Autor ističe kako ni holokaust nad Židovima, ni genocid nad Bošnjacima nisu neka povijesna slučajnost – oni su se dogodili jer su neki ljudi željeli da se to dogodi, planirali su i izvršili planove, kada su izabrali mogućnost u kojoj se to moglo dogoditi. Sva iskustva holokausta i genocida nad Bošnjacima sadrže važne informacije o društvu. Oba genocida bili su državni poduhvati koji su planirani i organizirani s vodećom ulogom birokratskih struktura u ostvarenju tih planova. U drugom dijelu autor daje pokušaj odgovora na pitanje kako je holokaust bio moguć, pri čemu se poziva na znanstvene autoritete Zygmunta Baumana i Stenleya Miligrama. Bauman tvrdi da zlo genocida i holokausta ne dolazi samo od discipliniranih ljudi u uniformama, tj. ljudi “obučenih” za ubijanje, već i od ljudi koji su, prije no što su obukli uniforme, bili dobri očevi svoje djece, prijatni muževi svojih žena, pomagali drugima i slično. Zato se
Slijeva: Zdravko Dizdar, Rasim Muratović i Fahrudin Novalić
21
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
22
J O U R N A L
Bauman pita: “Što se to dešava u glavama tih ljudi koji ulaze u ‘mašinu’ birokracije potpuno se otuđujući od svog identiteta, izvršavajući i najgnusnije zločine?” Kod Miligrama kao rezultat istraživanja stoji kako zločini nisu u velikoj mjeri uvjetovani karakterom ličnosti, nego odnosom između vlasti i načina vladanja. Zlo i neljudskost više su rezultat socijalnih relacija. On pojašnjava kako “mašina birokracije” ima sasvim drugačije moralne norme, a to su na prvom mjestu dužnost, lojalnost i ideološki cilj kojem se svi pokoravaju. “Umijeće” činjenja zla, od hapšenja, zatvaranja, ubijanja i drugog, mora se naučiti, kao i sve drugo. Tu se prije svega rai o kompletnom preobražaju ličnosti i njenom usmjeravanju ka zadatom cilju. Moralno je samo ono što vodi ka ispunjenju cilja, a najviši moralni autoritet je onaj tko je na najvišoj točki piramide vlasti. Žrtve se moraju prvo satanizirati, oduzeti im ljudske atribute, zatim depersonalizirati kako bi se našlo kvaziopravdanje da se u tom slučaju ne ubijaju ljudi, već okrutna, zvijerska i satanska bića u ljudskom obliku. Dehumanizirani efekt, distanca, vrijeme i fizička barijera neutraliziraju moralnu osjetljivost što su, po Baumanu i Miligramu, ključni efekti “umijeća ubijanja”. U trećem, centralnom dijelu dr. Muratović razmatra genocid nad Bošnjacima u svjetlu ekonomskih, nacionalnih, kulturnih i religioznih antagonizama, te daje osnovne naznake razlika i sličnosti između židovskog holokausta i genocida nad Bošnjacima. Autor pojašnjava kako se genocid nad Bošnjacima odvijao u okviru ničim izazvane agresije na jednu malu europsku zemlju. On nije bio posljedica rata, niti nus-pojava i efemerni efekt. Genocid je bio cilj i rezultat smišljenog i dugo pripremanog plana o potpunom uništenju Bošnjaka, a iza njega je stajala politika koja ga je omogućila. Međunarodna zajednica je bila dužna spriječiti ga. Nitko ne može tvrditi da nije znao što se dogodilo u BiH. Autor ističe kako su oba genocida (nad Jevrejima i Bošnjacima) bili državni poduhvati, tj. da su planirani i organizirani poduhvati s vodećom ulogom birokratskih struktura. Navodeći okolnosti pod kojima su vršeni zločini, opsade, zatvaranja i genocid u BiH, autor ističe veliku odgovornost međunarodne zajednice, koja nije smjela sebi dozvoliti “neutralnost” i, moglo bi se reći, infantilnost. Infantilnost međunarodne zajednice i duboka podijeljenost Europe dozvolili su da se fabrikuju razne kvaziteorije koje žrtvu optužuju za agresora. Autor s gorčinom
ističe fenomen blaming the victim – optuživanje žrtve ili, bolje rečeno, blamaža žrtve i prikazivanje agresora/dželata kao žrtve, te razne vidove falsificiranja činjenica i zamjene teza, kao što su: Bošnjaci su počeli rat, sami sebe granatiraju, poricanje opsade gradova, stvaranje logora, silovanja, pljačkanja i dr. U četvrtom dijelu autor razmatra psihološko-sociološki fenomen zla, kao popratnom pojavom ljudskog društva. Analizira tipove zla (demonsko, instrumentalno/radikalno, idealističko i glupo zlo), te zaključuje kako je zlo preplavilo svijet. U petom dijelu autor smatra da pored svega onoga što nam se desilo treba da izražava jednu realnu nadu u bolje sutra. Iznosi mogući scenarij njemačkog filozofa Jűrgena Habermansa, koji smatra da bi se razvoj civilizacije mogao kretati putem globalnog svjetskog poretka ili koegzistencije demokracije i civilnog društva. On globalizaciju shvaća kao komunikaciju između različitih kultura, što je po njemu brana sukobu civilizacija o čemu kao temi na svoj način govori Samuel P. Huntington. Autor na kraju zaključuje da dijalog kultura, demokratizacija i stvaranje civilnog društva nemaju alternativu.
Bosanska Sumejja Časopis „Bosanska Sumejja”, bosansko-hercegovački magazin za ženu i porodicu, predstavili su prof. Meliha Terzić, glavna i odgovorna urednica i Asima Tulumović, suradnica „Sumejje”. Prvo pitanje postavljeno promotoricama „Bosanske Sumejje” bilo je: „Kakva je veza ‚Sumejje’ sa Srebrenicom?” – što je trebalo dati i odgovor na pitanje: kako se Sumejja uklapa u tematski tjedan posvećen Srebrenici u organizaciji Vijeća žena u Islamskom centru? „Bosanska Sumejja” ima stalne rubrike u kojima kroz kratke biografije predstavlja žene Srebrenice koje su izgubile svoje najmilije u Srebrenici, i to objavljuje na prvoj stranici. Na zadnjoj stranici je rezervirano mjesto za kratku biografiju žena šehida. Čuvanje od zaborava na jedan nenasilan način je možda najtočniji opis ovog časopisa. Iako je te večeri posjećenost bila prilično slaba, radi predavanja održanog prije akšam-namaza, puno se toga reklo što je trebalo čuti. Osim toga, „Sumejja” je obilježila svoju desetogodišnjicu aktivnog rada programom posvećenim ženama Srebrenice. „Bosanska Sumejja” izlazi od 2001. godine i do sada je izašlo 35 brojeva. Trenutno izlazi u tiražu od 4.500 primjeraka, a sadrži dvadesetak redovnih
rubrika. Islamske teme ostvaruju se u rubrici Putokazi; rubrike Intervju i Portret posvećene su značajnim ženama u Bosni i svijetu; rubrika Baština ukazuje na osobitosti našeg kulturnog identiteta; u rubrici Odgoj prate se suvremene odgojne metode. „Bosanska Sumejja” podvlači islamske etičke norme; rubrike Zdravlje, Njega, Ishrana, Stil i Putokazi pretendiraju na to da obraćajući se čitatelju utječu kvalitetno na njegov duhovni svijet, pomažu u organiziranju porodice i u svim fazama odgoja djece, olakšaju u zdravstvenom prosvjećivanju, zapravo, da budu korisni porodični servis. U časopisu izlazi podlistak za djecu Ammar, koji se obraća malom čitaocu, imajući u vidu njegovu znatiželju i želju za igrom, ali i potrebu da ga se nenametljivo, a efikasno uči onome što je istinski vrijedno, pa da se i tako asistira njegovim roditeljima u pravilnom odgoju. U dvadeset trećem broju otvoren je i dodatak Mladi mladima. „‚Bosanska Sumejja’ jedino ne nastoji biti zabavni magazin, ne juri za senzacijama, ne ide ni u surovi ring dnevne politike. Toga svega ionako ima previše oko nas, naročito bezočnog, neukusnog razgolićavanja tuđih života i intima, previše jeftine zabave, a kič se uvukao u sve pore našeg života”, istaknula je glavna urednica Meliha Terzić.
Obraćanje Fate Orlović Hanumu Fatu Orlović nije potrebno posebno predstavljati, za nju svi znaju. To se vidjelo po prepunoj dvorani i po načinu kako je bila pozdravljena dok je dolazila na binu. Auditorij ju je ustavši, pozdravio burnim pljeskom. Mnogi su očekivali sitnu i skromnu staricu, onako kako inače zamišljamo nane, ali sve nas je iznenadila čvrsta, odlučna i bistra žena koja je jasno i glasno ispričala povijest svog problema s entitetom koji je mislio da će ona biti laka meta. Nakon povratka u Konjević polje, u svojem dvorištu, pred svojom kućom zatekla je novosagrađenu pravoslavnu crkvu. Ona traži da se crkva iz njenog dvorišta ukloni, i to da je uklone oni koju su je sagradili. Najmoćniji čovjek u entitetu joj je nudio velik novac da iseli iz svoje kuće i ostavi crkvu tu gdje je, ali ona nije pristala. Sve je to nana Fata ispričala jasno i glasno. Svoje povratničke probleme imaju mnogi u Bosni, mnogi se zbog njih nisu ni pokušali vratiti. Imala bi i nana Fata kome otići, ali želi živjeti u svojoj kući. I taj stav, taj nedostatak straha i skanjivanja pred silnicima, to je ono što je čini osobitom, to je ono čemu se divimo. Dok nas je kroz svoju
BOŠNJACI U HRVATSKOJ priču i nasmijala, nije odolila dati neke savjete roditeljima i pohvaliti mlade. O Fati Orlović već postoji pjesma. Razgovor s njom je nadahnuto vodila muallima Lamija Alili i kada joj je na kraju kao hediju poklonila drvenu tacnu s ugraviranom Zagrebačkom džamijom, nana Fata joj se zahvalila riječima: “Eh, hvala vam, živi bili, neka mi netko u kuću unese džamiju!” Po završetku programa svi su htjeli fotografirati s njom, na što je strpljivo pristajala. Svi su željeli fotografiju sa ženom herojem.
Slovo o Srebrenici Doc. dr. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata za vjerska, prosvjetna, vjeronaučna i kulturna pitanja na početku obraćanja prisutnima je rekao da je Srebrenica simbol bosanskog otpora, ali i bosanske tuge. Odlučio je uzeti aktivno učešće u obilježavanju genocida u Srebrenici u znak potpore ovakvim manifestacijama, te želje da se ostvari kontinuitet u onome što mora postati savjest bošnjačkog naroda. “Naziv tribine je ‘Slovo o Srebrenici’. Ja bih rekao slovo gorčine, slovo tuge, slovo usamljenosti i nepovjerenja, slovo beznađa, ali i nade. Zar nije gorčina kada pročitate da je 30.000 naših majki silovano tokom rata u Bosni i Hercegovini? Zar nije gorčina jer je 1.200 naših džamija porušeno? Zar nije gorčina jer je preko milijun Bošnjaka raseljeno i iseljeno? Zar nije gorčina – toliki invalidi, toliki šehidi, tolika djeca, majke i sestre bez očeva, muževa i roditelja? To je ujedno i slovo tuge. Ali Srebrenica je slovo usamljenosti jer ih je u najtežim trenucima izdala vlastita država, izdala ih je međunarodna zajednica. Srebreničanin više nikada nikome ne može vjerovati”, naglasio je Hasanović. U Srebrenici vlada jedno veliko nepovjerenje, naročito kada se radi o povratku u grad u kojemu je preko 85% muškog stanovnštva pobijeno. Ostatak od 10% su invalidi, dok je samo 5% uspjelo sačuvati sve vitalne funkcije da ih se može smatrati normalnima. “To je nešto što me zabrinjava, a i sve one koji razmišljaju o Srebrenici. Ima još zabrinjavajućih stvari koja se dešavaju. Genocid se nastavlja, genocid nije stao. Suicid je, nažalost, sve prisutniji kod preživjelih Srebreničana. Svakodnevno smo u prilici da pokopavamo one koji izvršavaju suicid jer su mjesec-dva nakon prelaska na oslobođenu teritoriju postali psihički neuračunljivi. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini postoji agresija zaborava. Tako se niti u jed-
Doc. dr. Aziz ef. Hasanović nom školskom udžbeniku, niti u jednom službenom državnom aparatu ne smije jasno govoriti o Srebrenici iz straha kako će se to protumačiti. Ono što je gore od svega toga je što počinitelj genocida ne priznaje genocid, a nepriznavanje genocida je genocid”, rekao je Hasanović i dodao da srpski predstavnici svaki trenutak, javni nastup i medij koriste kako bi rekli da u Srebrenici nije bilo genocida. Druga zabrinjavajuća pojava je što unutar bošnjačkog političkog korpusa nema jasnog stava i politike o Srebrenici, već se politizira s kostima i tijelima nestalih žrtava. Tako se npr. dva puta prekida sastanak Odbora za pokop jer se ne mogu dogovoriti koja će stranka dominirati ceremonijom pokapanja u Potočarima, tko će predvoditi Marš ljubavi i mira iz Tuzle za Srebrenicu, kakve oznake će se nositi i slično. “Umjesto da se bore da Srebrenica ima poseban status, barem kao što ima Brčko, da bude Distrikt. 8.372 šehida koja su u jednom danu nestala u Potočarima to zaslužuju. Umjesto da to bude osnova za borbu i ujedini sve naše političke aktere u Bosni i Hercegovini, nažalost oni se bore čija će zastava krenuti na čelu kolone Marša ljubavi i mira. To su stvari koje u srce vrijeđaju. Boli nas i što nemamo svojih heroja, ali imamo, nažalost, političke poltrone”, rekao je Hasanović. U tom smislu pohvalio je napore Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Vijeća žena Islamskog centra Zagreb i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba. Mešihat je kupio auto za Medžlis u Srebrenici, uzdržava jednog imama i intenzivno radi na jačanju infrastrukture u Srebrenici. U više navrata su
organizirani humanitarni konvoji, a konvoj mladih “Da se nikad ne zaboravi”, četvrti po redu, zaslužuje svaku pohvalu. Hasanović je rekao da je ovakav vid sjećanja na Srebrenicu, kao i izložba i okrugli stolovi, koje je organiziralo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba u proteklom periodu velika stvar i moralna potpora Srebreničanima da nisu sami. To je slovo nade, a nada su i sljedeće kur’anske riječi: “I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su.’ Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.” (El-Bekara, 154). “Sve ovo što činimo radimo s ciljem osvješćavanja našeg naroda da znaju s kime imamo posla. Svoju djecu, ako im ne daju da se uče kroz škole, trebamo učiti u našim porodicama. Srebrenica se desila na sramotu čitave Europe u 20. stoljeću na najsvirepiji mogući način. Jame i identificikacije tijela najbolje govore. Stravične prizore bilježi tim za identifikaciju”, rekao je Hasanović i zaključio da je i ovo vrsta borbe – širiti istinu, jer ako je mi nećemo širiti, onda od koga to možemo tražiti. U kulturno-umjetničkom dijelu programa Enes Kišević, pjesnik koji Bosnu i Hercegovinu osjeća svim svojim bićem, s njom plače, s njom se smije, zaustavio je dah svojim stihovima koji nepogrešivo pogađaju u srce. U trenu je opjevao tkalje ćilima i utkao u njihova i naša sjećanja još jednu zlatnu nit.
23
Ispraćaj konvoja “Da se nikad ne zaboravi” IV. Konvoj “Da se nikad ne zaboravi” krenuo je put Srebrenice u petak, 28. svibnja 2010. ispred Islamskog kulturnog centra u Zagrebu nakon klanjanja džumenamaza i prigodnih obraćanja uzvanika u prepunoj Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”. Obraćajući se učesnicima konvoja doc. dr. Aziz ef. Hasanović je rekao da odlazak u Srebrenicu nema obilježje turističkog putovanja, jer idu u susret i zagrljaj 8.372 šehida koji su u srpnju 1995. godine genocidno uništeni u mjestu Potočari. To mjesto je danas najveće stratište ubijenih muslimana u Europi – samo zato što su muslimani. Naglasio je da čvrsto vjerujemo u kur’ansku odredbu: “I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su.’ Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.” Odlaskom u Potočare želi se postići nekoliko ciljeva: odati poštovanje svim žrtvama genocida koji se dogodio na tim prostorima, što će se učiniti najdostojanstvenije
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
24
J O U R N A L
sukladno islamskim propisima; podijeliti bol i tugu s njihovim obiteljima, koji će se priključiti kovoju u Potočarima; dat će se moralna potpora održivom povratku u Srebrenicu, Bratunac i Podrinje koje je vrlo slabo; prenijet će se pouka da se nikad ne zaboravi genocid koji je načinjen muslimanima, Bošnjacima u Srebrenici i cijeloj Bosni i Hercegovini; družit će se s preživjelim Srebreničanima i čuti njihove probleme na svim razinama – od običnih ljudi do vjerskih, političkih i kulturnih predstavnika muslimana Srebrenice; na tom krvavom mjestu zamoliti Boga da nam pomogne u plasiranju želje koju šaljemo cijelom svijetu, a ona glasi: “Da se nikada, nikome i nigdje ne dogodi Srebrenica.” “Da bismo realizirali sve što želimo neophodno je pokazati vrhunski nivo dostojanstva i svega drugoga što zaslužuju žrtve. Niti jedan naš postupak ne smije povrijediti žrtvu, ali ni one koji tamo žive. Emocije koje naviru u tom trenutku moraju biti savladane i naši postupci moraju biti kontrolirani razumom. Svojim ponašanjem ne smijemo otežati život muslimana Srebrenice. To bi bilo suprotno našim zadanim ciljevima. Najmanji incident nije dobro došao”, naglasio je Hasanović. Istaknuo je da je za ovogodišnji, četvrti po redu Konvoj “Da se nikad ne zaboravi” pokazan veliki interes. Konvoj sačinjava preko 500 putnika smještenih u 11 autobusa iz cijele Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. U organiziranju konvoja ujedinile su se sve bošnjačke asocijacije i Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj, predvođene Vijećem bošnjačke nacionalne manjine i pod pokroviteljstvom Grada Zagreba. Strukturu konvoja čine mladi, a njima se priključuju aktivisti bošnjačkih asocijacija predvođeni s nekolicinom imama iz Hrvatske. U konvoju su i dva odjeljenja Zagrebačke medrese sa svojim profesorima, te jedan autobus Crvenog križa Hrvatske. Posebnu dimenziju ovom konvoju daju mladi drugih nacionalnih i vjerskih pripadnosti, čime konvoj ima dimenziju multinacionalnog i multivjerskog. Prepoznajući značaj ovoga konvoja Grad Zagreb se maksimalno uključio u njegovu realizaciju, što potvrđuje činjenica da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić došao ispratiti sudionike konvoja. “Srebrenica i Srebreničani prepoznaju u njemu iskrenog prijatelja i ponosni smo na činjenicu da je Skupština općine Srebrenica dodijelila gospodinu Bandiću Povelju počasnog građanina Srebrenice, a koju je on preuzeo u Srebrenici 10. srpnja 2009. godine. Naš uvaženi muftija je s nama s ciljem da nam poželi sretan i hairli put i svojim prisustvom posvjedoči opredjeljenje
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić Islamske zajednice za realizacijom ovakvih i sličnih programa. Mešihat Islamske zajednice čini ogromne napore u jačanju infrastrukture Islamske zajednice u Srebrenici preuzimajući jednog imama i jedan džemat na stalnu skrb”, rekao je doc. dr. Aziz ef. Hasanović. Salih Demirović se u ime mladih Bošnjaka Hrvatske obratio učesnicima konvoja. Pozdravio je inicijativu da se pokrene ovakav konvoj koji se održava već četiri godine zaredom, te se zahvalio Vijeću bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba i zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. “Ljudi kažu da vrijeme liječi sve rane. Srebrenica je rana koju mi ne smijemo dopustiti da zacijeli vremenom. Jer ako to dopustimo, baš to vrijeme će pokazati suprotno od onoga što mi želimo. Ovo je prvenstveno poruka mladima jer ovaj konvoj i ovakva Srebrenica će njima ostati u amanet”, rekao je Demirović. U nastavku govora s prisutnima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” podijelio je svoje dojmove s prošlogodišnjeg posjeta Srebrenici. “Cijelo putovanje od Tuzle je bilo kao putovanje u nepoznato puno očekivanja. Psihički pripremljen kao da sam gledaš neki strašni horor film – i baš će se sad nešto desiti, pa te ništa ne može izne-
Ispraćaj konvoja “Da se nikad ne zaboravi”
naditi. Sve si to već vidio na televiziji, pročitao u tisku, pa to znaš... Međutim, ono što ćete tamo doživjeti nadilazi sva vaša očekivanja. Stajati u hangaru gdje su ljudi bili mučeni, prolaziti poljima gdje su se kretale kolone ljudi u vapaju spasa, prolaziti pokraj guste šume koja je nekima bila nada, spas, a nekima samo očiti mamac spasa. I na kraju pokušati pročitati sva ta imena. Začudo, ne izgovaraš ih teško, samo ih želiš sve što prije pročitati, ali jednostavno imaš osjećaj da čitaš jedno te isto ime non-stop. Kako to? Jedna kolona nikako da se promijeni. 130 imena jedne porodice izmjenjivalo se u 5-minutnom čitanju. Uglavnom muškarci”, rekao je Demirović. Naglasio je poražavajuću činjenicu da bošnjačka djeca u školi uče srpski jezik i srpsku povijest. Međutim, postoji jedna fascinantna stvar, a to je da se ljudi vraćaju u Srebrenicu. Neki se vraćaju jer nemaju drugog izaza, a neki iz bosanskog inata. “Ti ljudi danas brane Bosnu i Hercegovinu kakva je nekad bila i kakva bi trebala biti. Zato neka u nama proradi taj inat svaki put kad mislimo trebamo li ići konvojem jer smo prošle godine već bili”, rekao je Demirović. Na kraju govora predložio je da se u narednim godinama organizira konvoj koji će spojiti dva grada mučenika: Vukovar i Srebrenicu, te na taj način poruke konvoja dići još na veći nivo. “Mislim da svi mi sa ovih prostora, ako osjećamo isto, dugujemo tim gradovima”, zaključio je Salih Demirović. Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik je rekao da je prije 15 godina pred očima cijelog slobodoljubivog svijeta, u vremenu kada je zatajila europska uljudba, razularena velikosrpska soldateska, bez ratne časti i ljudskog dostojanstva, a vođena mržnjom i pomračenim umom, izvršila u Srebrenici najveći genocid u Europi. “Od tog momenta Srebrenica je za civilizirani svijet simbol nevino stradalih, genocidno stratište koje u našoj kolektivnoj memoriji i svakoj pravno uređenoj državi po božjim i ljudskim zakonima vapi za pravednošću i istinoljubivošću. Vapi za pravednom kaznom naredbodavaca i njihovih izvršitelja. Dok ruka pravde ne stigne zločince, sve dotle dok, kako kaže Poslanikov hadis 795, propašće i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude. Zato se i mi iz Zagreba, u mislima na Srebrenicu, priključujemo memorijalnoj koloni naših prijatelja iz Hrvatske, Slovenije i Austrije – da se u tišini poklonimo pred tisućama mezara i obavežemo našu moralnu savjest da se nikada ne zaboravi”, rekao je gradonačelnik Bandić na ispraćaju učesnika IV. Konvoja “Da se nikad ne zaboravi”. q Azra Omanović i Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ IV. Konvoj “Da se nikad ne zaboravi” – izvještaj
Tradicionalni posjet Srebrenici U noći sa subote na nedjelju, 29. na 30. svibnja 2010. oko 03.00 sati ujutro vratio se u Hrvatsku IV. Konvoj mladih Bošnjaka Republike Hrvatske i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi”. U ovogodišnjem konvoju “Da se nikad ne zaboravi” iz Hrvatske je učestvovalo 11 autobusa sudionika iz raznih struktura i brojnih regija, pa su tako s konvojem krenuli i njemu se priključili sudionici iz Dubrovnika, Rijeke, cijele Istre, Karlovca i Maljevca, Vojnića i Cetingrada, Osijeka, Slavonskog Broda, Gunje, Koprivnice, Vinkovaca i Orašja, kao i 30-ak predstavnika Hrvatskog Crvenog križa. Također, s konvojem su krenuli i predstavnici brojnih kulturno-umjetničkih društava – KUD “Jeteliček” Češke besede iz Zagreba, BKUD “Sevdah” iz Zagreba, BKUD “Ljiljan” iz Drenovaca, zbor “Azizije” iz Orašja, KUD “Dragutin Domjanić” iz Adamoveca i KUD “Branko Radičević” iz Darde, zatim predstavnici/predstavnice Vijeća žena Zagreb, Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović” iz Zagreba, dvanaest profesorica i profesora povijesti i geografije iz srednjih škola u gradu Zagrebu, studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te brojni drugi učesnici. Konvoju su se priključili i mladi iz Slovenije i Bosne i Hercegovine. Ovogodišnji konvoj svojim konceptom i programskim sadržajem na sve prisutne je ostavio dubok i nadasve kvalitetan dojam. Konvoj je po polasku iz Zagreba uspješno stigao u Tuzlu 28. svibnja oko 23.00 sati, u Behram-begovu medresu, gdje smo vrlo lijepo primljeni. Tu su se sudionici udobno smjestili, zahvaljujući i ove godine gostoprimstvu koje nam je ukazano od strane gospodina Mehmedalije Čamdića, direktora Behram-begove Medrese te medresanata, kroz vrlo kvalitetnu organizaciju. Nakon sabah namaza i potom doručka u Behrambegovoj medresi konvoj je krenuo za Potočare. U Potočarima, gdje je odana počast žrtvama srebreničkog genocida u Memorijalnom centru Potočari, prethodno je i po dolasku Konvoja sudionike srdačno pozdravio gradonačelnik Srebrenice gospodin Osman Suljić. U Potočarima je organiziran vrlo kvalitetan program za sve sudionike konvoja te je održan sastanak sa studentima Srebrenice, članicama Udruženja “Majke Srebrenice”, srebreničkim gradonačelnikom Srebrenice Osmanom Suljićem, pot-
predsjednikom Skupštine Opštine Srebrenica Zulfom Salihovićem te njihovom delegacijom. Za svaki od sastanaka prethodno su određeni članovi delegacije iz konvoja. Sastanci su održani u prostorijama Memorijalnog centra u Potočarima, točnije u prostorima nekadašnje Tvornice akumulatora u Srebrenici, svojevremeno UN-ove baze, a kasnije logora za zarobljene civile Bošnjake, koji su odatle odvedeni i masovno ubijani prilikom pokolja u Srebrenici u srpnju 1995. godine. U nekadašnjoj Tvornici akumulatora, koja je tada 1995. bila zaštićena UN-ova baza, napravljen je i osvrt kroz pregled događanja 11.07.1995. za sve prisutne te je u predviđenom prostoru i Spomen-sobi (u okviru ovog kompleksa, koji se treba proglasiti Spomen-obilježjem) prikazana projekcija potresnog filma o o stradanjima u Srebrenici 1995. godine. Oko 12.30 uslijedio je vjerski program. I ove godine u okviru programa Konvoja “Da se nikad ne zaboravi” u Srebrenici je održana misa, koju je održao fratar Martin Antunović za sve sudionike konvoja katoličke vjeroispovijesti, dok je u Potočarima održan vjerski dio programa za sudionike konvoja islamske vjeroispovjesti. Također smo vrlo lijepo dočekani i od strane Damira ef. Peštalića, glavnom imama srebreničkog. Nakon vjerskog programa uslijedio je ručak za sve sudionike, organiziran u nekoliko restorana u Srebrenici i Potočarima, a nakon ručka uslijedio je kulturno-umjetnički program u Domu kulture Srebrenica. Na početku je oko 15.00 sati prikazana projekcija filma “Mostar United” za sve zainteresirane sudionike u konvoju. Dojmovi sudionika konvoja o odabranom filmu koji je prikazan također su vrlo duboki i kvalitetni, a čemu su sami sudionici kasnije posvjedočili i dali osvrte. Uslijedio je defile kulturno-umjetničkih društava kroz centar Srebrenice, a koja su na ovaj dan svojim nastupom uveličavala manifestaciju “Dani Srebrenice 2010.”
Kulturno-umjetnički program nastavljen je nastupom kulturno-umjetničkih društava u Domu kulture. Sa naše strane i u okviru konvoja prisustvovala su brojna, već nabrojana kulturno-umjetnička društva iz Zagreba, Drenovaca, Orašja, Adamoveca i Darde, kao i samostalni nastup akademskog muzičara, harmonikaša koji osvojio brojne nagrade na europskoj razini, Samira Nurkića. Oko 19.00 sati nastavljen je put konvoja “Da se nikad ne zaboravi” za Kalesiju. U Kalesiji kulturno-umjetnička društva u sklopu konvoja nastupila su u okviru programa organiziranog na centralnom trgu u Kalesiji povodom Dana općine Kalesija. Tom prigodom je ostvaren još jedan kontakt s općinskim strukturama Kalesije. Oko 22.00 sati konvoj je krenuo na svom putu natrag za Zagreb i ostala središta u Republici Hrvatskoj. Pred sam polazak IV. Konvoja “Da se nikad ne zaboravi”, isti je tijekom organiziranog ispraćaja u Islamskom centru Zagreb pozdravio uvaženi muftija Ševko ef. Omerbašić, gradonačelnik grada Zagreba gdin. Milan Bandić, potpredsjednik Skupštine Zagrebačke županije gdin. Josip Sesan (sudionik u konvoju), dr. sc. Aziz ef. Hasanović, Adnan Demirović, ispred Mladih Bošnjaka grada Zagreba te mr. sc. Ekrem Bećirović, predsjedenik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Skup su i ispraćaj konvoja svojim prisustvom uveličali i predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba Boris Šprem, gradonačelnik Velike Gorice Stjepan Barišić, vijećnica Skupštine Zagrebačke županije Mirjana Matušić-Pišul (sudionica u Konvoju), te mnogi drugi uvaženi gosti. Njegova ekscelencija, ambasador BiH u Republici Hrvatskoj gdin. Vladimir Raspudić sa svojom delegacijom, također je prisustvom ispraćaju konvoja dao bitan doprinos njegovom značaju. Ovim putem se zahvaljujemo svima koji su svojim prisustvom pri ispraćaju doprinijeli širenju i shvaćanju važnosti i značaja ovoga projekta. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba ove godine je već četvrti put uspješno realiziralo Konvoj “Da se nikad ne zaboravi”, uz pomoć i zajedno sa svim nama dragim suradnicima, koji su nam dali moralnu potporu i podršku u aktivnostima. De nikad više i nikome ne ponovi Srebrenica... q Emir Akšamija
25
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Međunarodna izložba fotografija “Pokažimo svijetu ljepote Une”
Krajiška ljepotica
26
J O U R N A L
Fotografi iz više zemalja Europe već nekoliko godina pohode Unu i fotografije u elektronskoj verziji šalju širom svijeta, te organiziraju izložbe, a sve pod nazivom “Pokažimo svijetu ljepote Une”. Međutim, oni koji bi trebali poduprijeti sve ovo ostaju gluhi i slijepi, pa se jasno vidi da su za turizam, ekologiju, kulturu, uglavnom imenovani podobni, a ne sposobni. Unatoč tome manifestacija se odvija i jača iz godine u godinu, uglavnom entuzijazmom i novcem fotografa, što je presedan u svijetu. Nakon fotosusreta na Uni i izložbe u Bihaću, povodom Dana Unsko-sanskog kantona i rijeke Une u Zagrebu je 28. svibnja 2010. otvorena međunarodna izložba fotografija pod radnim nazivom fotosusreta na Uni “Pokažimo svijetu ljepote Une”. I zaista, fotografi iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine potrudili su se da na najbolji mogući način kroz umjetničku fotografiju pokažu svaki zanimljiv detalj Une, lagano uzvodno, od Bosanske Otoke, preko Bosanske Krupe, Bihaća, Ripča, Orašca, Kulen Vakufa... do Martin Broda, prestaviviši se tako sa 100 fotografija A3 formata. Prekrasan prostor Galerije Bošnjačke nacionalni zajednice Hrvatske u Ilici 54 dao je mogućnost velikog opusa 28 fotografa, od kojih su iz Unsko-sanskog kantona izlagali i Nedžib Vučelj i Edita Ibukić. Prilikom otvaranja izložbe, galerija je bila prepuna ljubitelja fotografije. Prisutnima se najprije obratio predstavnik BNZH, Mujaga Mehić, koji je istakao spremnost za dalju saradnju. Predsjednik “Infokulta” Nedžib Vučelj, inače tvorac i realitaor ove ideje i organizator fotosusreta na Uni, istakao je da je jedan od ciljeva da se nakon fotosusreta obavezno organiziraju izložbe, te da fotografi pomno biraju i slažu svoje fotografije, kako bi polako ali sigurno pripremili i izdali fotomonografiju ove ljepotice, te uputili zajedničku kandidaturu da Una bude pod zaštitom UNESCO-a. Ljiljana Dolenc iz Zagreba, inače stalna, učesnica fotosusreta govorila je o ljepotama Une, duševnom zadovoljstvu fotografa, te pozvala sve one koji vole lijepu prirodu i lijepe rijeke da obavezno posjete Unu i Krajinu i na bilo koji način zabilježe sve te ljepote i pokažu svijetu, a oni koji jednom vide i dođu, doći će uvijek. O Uni, njenoj ljepoti, te njenoj zaštiti, uz veliku zahvalnost fotografima, govorio
Sa otvaranja izložbe u prostorijama BNZH je savjetnik ministra za okoliš i turizam Federacije Bosne i Hercegovine, Tomislav Lukić, koji je i otvorio ovu prekrasnu izložbu fotografija sa inspiracijom ljepotice Une. Prilikom otvaranja izložbe, predsjednik “Infokulta”, Nedžib Vučelj, uručio je zahvalnice svim učenicima izložbe, plakete onima koji već su već četiri godine učesnici fotosureta, te priznanja za odličnu suradnju na kulturnom planu Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske i Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske “Preporod” iz Zagreba, te pročitao telegram čestitku načelnika Općine Bihać, Hamdije Lipovače, koji je uz čestitke za otvaranje izložbe nadahnuto pisao o Uni, te se zahvalio svima onima koji niz godine na najbolji mogući način kroz fotografije i video zapise, te druge medije pokazuju svijetu ljepote Une. Sa svojim fotografijama na izložbi su učestvovali: Patricija i Marijan Vučiić iz Lovrana, Ksenija i Željko Juras i Antonija Matić iz Slatine, Alma i Besim Mujezinović iz Petrinje, Nataša Obad iz Siska, Rasim Atajić iz Ljubljane, Nada Al Younis, Đitka i Nenad Bartolović i Milenko Brezovac iz Pule, Ana Čikoš, Željko Hrsan, Srećko Štruk, Iva Dujmović, Irena i Cvetko Pilaš, Ljiljana Cviljak, Marina Đanić, Ljiljana Dolanec, Željko Kustec, Dunja Kolar, Davorka Trbojević i Bobo Poslek iz Zagreba, Edita Ibukić iz Bihaća i Nedžib Vučelj iz Bužima. Zanimljivo je da izložbu “Pokažimo svijetu ljepote Une” traže i u Puli i Rijeci, ali da iz financijskih razloga neće tamo biti izložena, što je prava šteta. Nadležni
očito nemaju sluha za ovakve stvari. Bila bi ovo odlična izložba na primorju, gdje bi i stranci iz cijelog svijeta mogli da vide ljepote Une, ali trebaće još mnogo Une proteći da neki shvate da ovakve manifestacije treba pomoći na sve moguće načine, a ne nikako, kako je to sada slučaj, gdje samo zahvaljujući entuzijastima uspijeva jedna ovako dobra izložba.
Sluh nadležnih je bez okusa, mirisa, vida, duše... Red je da vam ispričamo našu priču o svemu što radimo, jer ćete nakon iščitavanja možda nekome reći što to radimo i kako radimo, pa i uputiti kritike i samokritike, jer je to jedini način da nam se pozitivno pridružite. Naime, još prije 5 godina sam počeo izlagati fotografije Une putem interneta na jednoj maloj galeriji www.fotogalerija. net. Kada su to fotografi vidjeli poželjeli su doći i fotografirati Unu, ali bi im trebao neko tko bi im sve to organizirao i bio vodič. Ne leži vraže, obradovao sam se kao nikada do tada, jer sam znao što to i koliko to znači Uni, Krajini, Bosni i Hercegovini i svim našim Bosancima i Hercegovcima širom svijeta, pa sam odmah prihvatio da na Uni organiziram fotosusrete fotografa iz više zemalja Europe, pa čak veoma brzo fotosusretima dao naziv “Pokažimo svijetu ljepote Une”, kako bih na taj način svima sa jednom rečenicom kazao puno toga. Vlast će to jedva dočekati, a i biznismeni i napraviću čudo od manifestacije,
BOŠNJACI U HRVATSKOJ pomislih, i latih se posla. Napisao sam puno zahtjeva nadležnima od općinskih načelnika do nadležnih kantonalnih i federalnih ministarstava, ali svi mi rekoše da ne mogu pomoći, te da trebam registrirati nekakvu udrugu i onda će sve biti uredu. No, kako sam čovjek od riječi i obraza, poznajem sebe jako dobro, prihvatio sam se posla i o svom trošku organizirao fotosusrete, pa čak za fotografe organizirao i domaće ručkove, jer za platiti nisam imao. I tako veoma uspješno prođoše prvi fotosusreti i prva zajednička izložba fotografija Une, istina, ja dobro na gubitku, ali ostao obraz i riječ nije pogažena, a velim, kad osnujem Udrugu, onda će za narednu godinu biti razumijevanja od nadležnih što ja to radim, pa će se i to namiriti nekako, nije vlast uš. I oformih ja udrugu za informiranje, kulturu i turizam “Infokult”, uradih programe, projekte, aplikacije, zahtjeve i sve što treba našim dragim vlastima, jer oni su pametni pa traže sve po zakonu. Uputih ja to na sve relevantne adrese, ministarstvima, pa čak i načelnicima općina, ali osim što sam potrošio vrijeme za programe i novac za poštarine i printanje, ništa drugo ne dobih. Načelnici općina su po napamet naučenom obrazloženju odgovorili kako izražavaju žaljenje, rado bi to oni pomogli, ali para nema, a slični odgovori su došli od ministarstava. Ma dobro, mislim ja, imamo mi biznismena kud god okreneš. Mnogi su profitirali u ratu, mnogi u miru, a mnogi nam putem PDV-a koga utaje prazne lično naše džepove, pa će eto makar oni pomoći, jer Bože moj, to je najbolja reklama svijetu, a i kad mi pokažemo svijetu ljepote Une i Krajine, eto nam turista, pa će svako imati nekakve fajde. E da naši biznismeni nisu mačiji kašalj najbolje pokazuje njihova priča kad nešto tražite, kod svih ista, kako teško rade i zarađuju, uglavnom svi u gubitku, a prave vile i kupuju najskupocjenija auta, te da svaki dan iziđu u susret desetinama takvih, a ja baš potrefio da sam kod svih baš taj preko njihovog bonusa, pa mi ne mogu pomoći i tako svakome ko slučajno dođe da bilo što zatraži “odrecitiraju istu pjesmicu”. – Ma ja ću staviti vašu reklamu u svim katalozima na svim plakatama, to je dobro, ali tek onda počinje ljutnja velikih gazda, koji to ni slučajno ne žele, jer eto im odmah nekakvih inspekcija, pa imam osjećaj da svi rade na crno, jer ako rade časno i pošteno i još su na gubitku, a čemu onda strah od nekakvih inspekcija, koje su ionako odavno kupili za sitne pare. I tako, eto prođoše četiri godine fotosusreta i dolaze jublirani peti fotosusreti, a ja i dalje uglavnom svojim entuzijazmom o svom trošku organiziram fotosusrete, ali mi u tome jedi-
no pomažu fotografi, koji me razumiju i znaju moju situaciju, pa dobrim dijelom dođu i učestvuju o svom trošku. I opet ja pun entuzijazma i nade, želim da nakon četiri godine fotosusreta i izložbi u Cazinu i Bihaću, okupim radove dosadašnjih učesnika fotosusreta i organiziram negdje izložbu vani, pa se sjetih Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske za grad Zagreb, jer oni imaju odličan galerijski prostor. I istina, izložbu sam dogovorio u dvije rečenice: - Izložbu donesite, rado ćemo vam dati prostor, ali novac nam ne tražite, jer ga nemamo. A dobro, velim, što je tu je, makar imamo odličan prostor, a tamo će doći mnogi naši dobri Bošnjaci iz dijaspore, pa kada vide kako je to lijepa izložba pozvaće nas da izlažemo i po drugim gradovima i drugim državama, jer će proraditi svijest patriotizma i ponosa da pokažemo svijetu kakve ljepote imamo. Dio fotografa participirao je sa po 100 kuna da uradimo katalog, a ja sam za ramove dao svoje zadnje novce, koje sam bio planirao za kupovinu kamere. Uglavnom, nekako sam sve skrpio. Fotografi su uradili velike formate fotografija i izložba je na otvaranju blistala, kao što su blistale i duše fotografa, koji su ljubavlju prema Uni i fotografiji dali svoj doprinos da izložba bude svjetskog renomea. Na otvaranju je bila prepuna galerija, a ja sam mogao konačno da predahnem i da mi makar duša bude puna zadovoljstva. Naravno, rijetko ko je znao koliko truda, odricanja, novca i čega sve nisam dao i dobro azhemtio svime tim i svoju obitelj, ali i fotografe, da bi jedna takva izložba bila izložena u jednom za nas ipak velegradu poput Zagreba. I zbilja, bilo je onih koji su nam ponudili da izlažemo i kod njih, pa su se čak i fotografi iz Pule i Rijeke založili da izložba ode kod njih, ali preko bošnjačkih udruga, kažu oni će to jedva dočekati. I ne treba griješiti duše, oni su bili za, ali sam ja trebao lično platiti prevoz, svoje putne troškove, postaviti izložbu, uraditi kataloge i što sve ne, a oni bi, eto došli da čestitaju, aplaudiraju i slikaju se, jer, što jeste jeste na otvaranju dođe veliki broj fotografa i snimatelja. A ja se jadnik crvenim, sramota me da im kažem da ja više nemam svog novca, i da jednostavno ne mogu to više sam da odradim, pa šutim, malo uginjem ramenima, ne bi li se oni sjetili da makar te sitne troškove pokriju, jer nigdje nikakav honorar nisam niti tražio. Razmišljam kako bi bilo lijepo da turisti iz cijelog svijeta dođu pogledati izložbu, i vjerujem da bi mnogi nakon toga posjetili Bosnu, Krajinu, a osobito Unu, ali sve ostaje samo na razmišljanjima, ali i to je dobro, jer drugi niko ni o tome ne razmišlja.
Da se pokušam ponovno vratiti svojim vlastima od općinskih preko kantonalnih do federalnih nema rašta, jer ono što ja radim sa fotografima je jako dobra i ozbiljna stvar, a oni takve rijetko podrže. Da su kakve gluposti od cajki do derneka i korida, konjskih trka..., tu bih bez problema prošao, jer oni dalje od toga niti razumiju, a niti vide, a kako bi i vidjeli kada mnogi od njih imaju diplome, a nemaju školskih drugova, pa mi je i to nekakva utjeha. I uzalud ja pričam kako sam fotograf i član ULUPUBIH-a, pa novinar, pa još književnik, jer kako da me razume neko tko ni jedne knjige nikada nije pročitao da sam književnik ili nema pojma što je izložba, a da mu ja objašnjavam o njenoj važnosti. A Una, još uvijek lijepa zove nas da uživamo u njenim smaragdima, biserima, zelenilima, plavetnilu, njenim sedrama, bjelinama, svoj njenoj plahovitosti bistrih bukova i slapova, jer dok je gledamo hranimo i oči i dušu. Lijepa je od njenog samog izvora pa do ušća, a una znači jedina, i jeste jedina i najljepša i sva mjesta i gradovi na Uni su lijepi. I sa pravom oni iskreni govore da ona treba postati nacionalni park pod zaštitom UNESCO-a, a on i drugi je uzurpiraju i grade kuće i vikendice na njenim obala i ograđuju naljepše dijelove i svojataju ih po “zakonu”, jer takvi uglavnom i donose zakone. Što se tiče turističkih agnecija u BiH, od njih se nema što očekivati, jer kako očekivati pomoć od jedne Turističke zajednice Unsko-sanskog kantona, koja jednom godišnje organizira Una regatu i umjesto da njen početak planira u subotu kada je neradni dan, ona regatu planira u pola radne sedmice, što jasno pokazuje koliko nam je stalo do regata, raftinga, foto i drugih susreta na Uni uopće. No, fotografi su uporni u svojim nakanama i polako biraju svoje fotografije Une, mada se tu nema što birati, jer gdje god nad Unom nanesete objektiv uvijek ćete dobiti dobru fotografiju i uvijek različitu, jer je i Una iz sekunde u sekundu drugačija i čara svojom ljepotom. Biraju fotografi fotografije i slažu za jednu zajedničku fotomonografiju Une, ali će početi uskoro i prikupljati potpise i fotografije da upute UNESCO-u da Una konačno bude pod njegovom zaštitom. Unatoč svim problemima, 2011. godine je petogodišnjica fotosusreta na Uni pod nazivom “Pokažimo svijetu ljepote Une” i ono što je već planirano jeste da se otvori velika izložba u Ljubljani, ali opet, očito, bez ičije podrške. Eto kako mi dajemo doprinos kroz ovu manifestaciju, a vidjećemo što će te svi vi prozvani, ako uopće osjetite da ste prozvani, učiniti. q Nedžib Vučelj
27
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnosti Kulturno-informativnog centra Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu
Epske tvorevine o identitetu
28
20. travnja 2007. u Zagrebu, u Ilici 44, svečano je otvoren Kulturno-informativni centar Bosne i Hercegovine, jedini bosansko-hercegovački centar takve namjene u svijetu. Prethodne tri godine uspješno je djelovao pod vodstvom Minke Ljubijankić, zahvaljujući čijem angažmanu je postao istinski centar bosanskohercegovačke kulture – prozor u svijet, te značajno kulturno mjesto u hrvatskom glavnom gradu. U tom vremenskom razdoblju bili smo svjedoci velikog broja izuzetno kvalitetnih priredbi – promocija knjiga, koncerata i različitih izložbi, brojnih gostovanja bosansko-hercegovačkih umjetnika. S punim uvjerenjem u ispravnost ocjene možemo reći da je Kulturni centar BiH u Zagrebu u potpunosti ispunio i opravdao svrhu svoga postojanja. Zadnja priredba u prostorijama Kulturno-informativnog centra BiH pod vodstvom Minke Ljubijankić, koja prelazi na novo radno mjesto u Sarajevu, održana je 1. lipnja 2010. U suradnji sa BTC “Šahinpašić” iz Sarajeva predstavljen je književni opus beogradske književnice Gordane Kuić, dobitnice mnogih nagrada i autorice sedam romana o životu sefardskih Židova iz Sarajeva, Bosne i Balkana (“Miris kiše na Balkanu”, “Cvat lipe na Balkanu”, “Smiraj dana na Balkanu”, “Duhovi nad Balkanom”, “Legenda o Luni Levi”, “Bajka o Benjaminu Baruhu” i “Balada o Bohoreti”). O književnom stvaralaštvu Gordane Nuić osvrt je napisao Vasa Pavković, urednik i književni kritičar iz Beograda. Tekst pod nazivom “Nema ničeg izvan priče” prenosimo u cijelosti.
Nema ničeg izvan priče
J O U R N A L
Impresionira već i sam pogled na sedam romana Gordane Kuić, koje je ona objavila u relativno kratkom vremenskom intervalu od dva desetljeća, između 1986. i 2006. godine. Recimo, “Miris kiše na Balkanu”, “Cvat lipe na Balkanu” i “Smiraj dana na Balkanu” imaju zajedno preko 1.500 stranica, vrlo gusto i sitno tiskanog teksta, dok zbivanja u njima obuhvaćaju cijelo 20. stoljeće u povijesti Balkana, ali i sudbine nekoliko židovskih porodica, gdje sefardskoj porodici Salom pripada centralno mjesto. Prva tri romana kronološki prate opću povijest svijeta, Europe i Balkana – “Miris
kiše na Balkanu” počevši od početka Prvog svjetskog rata, međuratnog perioda i sve do kraja Drugog svjetskog rata; “Cvat lipe na Balkanu” period poslije Drugog svjetskog rata do sredine šezdesetih; a “Smiraj dana na Balkanu” apokaliptične devedesete godine prošlog stoljeća. Faktički, ova porodična trilogija, kojoj moramo dodati i roman “Duhovi nad Balkanom”, kao naročiti, nadahnuti autorski komentar, pokriva postojanje obje Jugoslavije, a zbivanja u porodici Salom ili Šalom i okolnim, rođačkim, prijateljskim i inim porodicama (Papo, Korać), u velikoj mjeri bivaju i podsticana i uzrokovana povijesnim turbulencijama, od kojih su na junakinje i junake ovog romana ponajviše utjecali: Prvi svjetski rat, osnivanje prve jugoslavije, Drugi svjetski rat, bombardiranje Beograda i njegovo oslobađanje četiri godine kasnije, socijalistička revolucija i revolucionarni teror u drugoj Jugoslaviji, Goli otok, potiskivanje građanske klase, 50-te i 60-te, lagani uspon jugoslavenskog društva, ubojstvo Johna Kenedija, potom Titova smrt, kriza i krah 90-ih. Pri tome, Gordana Kuić često vrlo diskretnim sredstvima, navodi kakav povijesni prijelomni moment, tražeći mu analogiju s događanjima u životu svojih protagonistkinja i protagonista, mada nastoji i uspijeva pripovjednu pažnju prije svega usmjeriti na živote vlastitih literarnih junaka, na njihovu svakodnevnicu i uobičajene oblike porodičnog i intimnog života. Povijesne silnice ne utječu samo na život junakinja i junaka ove trilogije, nego i na promjenu žanrova u njemu. Porodični,
građanski roman o multikonfesionalnom društvu iz prvog dijela, situiranog u Sarajevu i kasnije Beogradu, “Miris kiše na Balkanu”, blago će se promjeniti u priču o životu i karijerama dvije sestre, Blanke i Rikice, odnosno sazrijevanju djevojčice Inde, u “Cvatu lipe na Balkanu” i neprilikama sa ustanarskim bračnim parom Grdić, da bi u “Smiraju dana na Balkanu” preovladali melodramski elementi ljubavnog trokuta Vere Korać, Ivana i njegove supruge Slavke. Topološka mreža na kojoj su organizirana epizodično neprebrojiva pripovjedana zbivanja širi se iz egzotičnog, zatvorenog, provincijalnog i sefardskog Sarajeva s početka 20. stoljeća, ka Beogradu i Zagrebu, u izvjesnim segmentima dopire do Dalmatinskog primorja u “građanskom” međuratnom periodu, ali se kasnije rasprostire do Dalmatinskog primorja u “građanskom” međuratnom periodu, ali se kasnije rasprostire i po svijetu, stižući do Amerike i Palestine. Sve složene promjene u životu junakinja i junaka različitih generacija i tkivu primarne trilogije romana Gordane Kuić, nalaze odraz i u samom jeziku kojim se pripovjeda. U prvoj i drugoj knjizi taj je promišljeni jezik, prepun sefardskih rečenica i frazéma, dna stranica vrve fusnotama, da bi kao makrotekst projekat Gordane Kuić prirodno skrenuo u trećoj knjizi prema anglicizmima, na jednoj i živopisnom beogradskom žargonu, na drugoj strani. Impresionira činjenica da se Gordana Kuić veoma dobro snalazi u dijalozima, koloritno se služeći natprosječnom jezičkom kompetencijom u upotrebi jezika, varijanti i žargona.
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Ako se ovoj vrlo složenoj velikoj priči, zasnovanoj na “autentičnim događajima i ličnostima”, što je napomena spisateljice na kraju “Mirisa kiše na Balkanu”, sada i sa fantastičnim intermecom “Duhova nad Balkanom”, doda naredna trilogija – “Legenda o Luni Levi”, “Bajka o Benjaminu Baruhu” i nedavno objavljen, faktički epiloški roman “Balada o Bohoreti”, postaje jasnije ne samo širina zahvata Gordane Kuić, nego i razlozi stvarnog divljenja koje tako uobličena cjelina od sedam epskih raspričanih, generalno uzevši realističnih romana, izaziva u objektivnom čitaocu. “Koda” druge trilogije, sa žanrovskim odrednicama legenda, bajka, balada svojevrsni je posteriorno sagrađen smisaoni uvod u prvu trilogiju i u svom posljednjem i najboljem segmentu, “Baladi o Boroheti”, prstenasto zatvara cijelu sefardsku i balkansku sagu. Ona od jedne vrste folklorno egzotičnog porodičnog romana o promjenama u životu mnogočlane siromašne sefardske porodice iz Sarajeva i njenog laganog širenja svijetom, odnosno neke vrste nestajanja i utapanja u druge narode, postaje i vrsta romansirane “multi”nacionalne povijesti, koja u “Legendi o Luni Levi” prevashodno pripovijeda o inkvizicijskom progonu španjolskih Židova krajem 15. stoljeća i njihovom mitskom izbjegličkom dolasku na Mediteran, Levant odnosno Jadran; da bi u “Bajci o Benjaminu Baruhu”, služeći se iskustvima pustolovnog (melodramskog) romana, spisateljica govorila o čvrsto zasnovanom sefardskom životu u Sarajevu, Travniku, Splitu i Dubrovniku, odnosno jednim krakom i Beogradu, u drugoj polovici 17. stoljeća pod otomanskom vlašću. Konačno u posljednjem segmentu, napuštajući popularni žanr povijesnog i pustolovnog romana i vraćajući se početku, tj. 20. stoljeću, Gordana Kuić ispisuje ljubavni roman o jednoj autentičnoj ženskoj sudbini, rekonstruirajući na osnovu dnevnika i pisama Bohoretino doba i njen život, dugu epistolarnu veza sa španjolskim umjetnikom Manuelom Manrikeom de Larom i stižući pred vrata Drugog svjetskog rata. Kritička deskripcija kojom sam pokušao blago ocrtati neke od dominanti u sedam romana Gordane Kuić može nagovjestiti jedan komplicirani i teško prohodan svijet, svijet u velikoj mjeri arhaičan, jedne malene nacionalne zajednice i desetine likova u njoj, koji svjetlucaju na vremenskoj i prostornoj mapi prohujalog stoljeća i, u posljednje tri knjige, prohujalih pola milenija, također. Nije međutim tako i to nije ono najbitnije i najljepše!
Čitalački uspjeh ovih romana, u početku bez ikakve, a kasnije bez znatnije marketinške aktivnosti, prvi je dokaz ove tvrdnje. Svaki od romana imao je više izdanja, neki i preko deset, ali ako ostavimo naklonost publike kao ćudljiv i dosta neuhvatljiv faktor, i poslužimo se argumentacijom kritičkog autoriteta, složićemo se s riječima Predraga Palavestre iz knjige “Jevrejski pisci u srpskoj književnosti”. Te riječi glase: “Pisani lako i jednostavno, raspričano, bez strogosti i gustine, romani Gordane Kuić uglavnom poštuju sva pravila klasičnog hroničarskog pripovjedanja: obilje detalja, linearno vođenje fabule i neposredno kazivanje kroz koje naviru raznovrsni likovi, brojne privatne sudbine i rasuti znaci prepoznatljivog vremena...” Sa nekim od tvrdnji iz ovog citata složio bih se laka srca, o nekima mislim drugačije, ali ono što bih istaknuo su lakoća i jednostavnost u naracij i dijalozima i vještina kontaminiranja porodičnog romana silnicima povijesti. Književno realizirani, jednostavnost i lakoća vidljivi su na svakoj stranici, posebno u dijalozima, u kojima Gordana Kuić, kako sam napomenuo, majstorski koristi idiolekte kojima njeni junaci govore: od akorda zvonkog i melodioznog judeo-španjolskog, preko raznovrsnih varijanti srpskog i hrvatskog jezika, sve do groteskno iskrivljenog ličnog žargona, u rasponu od onog koji je pokrajinski uvjetovan, do onoga na koji je utjecala generacijska pripadnost, odnosno prekid kontakta s materinjim jezikom i utjecaj tuđeg jezika. I upotreba th idiolekata je stilski i smisaono različita i varira između iskonske potrebe realističkog pisca da što bolje njihovim jezikom okarakterizira svoje junake i horizont njihovog svijeta, preko građenja egzotične atmosfere, odnosno evociranja toplog porodičnog žargona, pa sve do socijalnog i psihološkog određivanja protagonista i uspješnih satiričnih i humorističkih parija, u kojima se iz žargona izvode komični efekti i dinamizira centralna realistička šifra romana. Gordana Kuić je u ime svojih predaka, u ime najdublje porodične tradicije krenula u neobičnu avanturu romansijerskog pripovijedanja i istrajnošću i povjerenjem u sebe i jeik, načinila obimno i respektabilno književno djelo. Ono poštuje publiku i njoj je namijenjeno, ono poštuje klasične obrasce kronološkog pripovijedanja i realistične odgovornosti pisca, ali ono ima i mnoge druge namjere od dobrodošle i bitne namjere čitalačkog zabavljanja. Romani Gordane Kuić su epske tvorevine koje govore o identitetu, o njihovom stjecanju i gubitku i ponovnom stjecanju.
Ti romani su i zasnovani kao naročita osobna i porodična svjedočanstva o identitetu i njihovom smislu na razini pojedinačnog života. Sjećamo se zato mudrih riječi Amina Malufa, Gordani Kuić vrlo dragog i bliskog pisca, koji u knjizi “Ubilački identiteti” zapisuje i ovakvu rečenicu: “Identitet nije dat jednom za svagda, on se gradi i preobražava cijelog života.” Možda bi ta rečenica mogla biti jedna od motoa u nekom budućem izdanju ovog sedmotomnog zdanja. Tolerantnost i osjećanje za vrijednosti i ideale drugog i drugačijeg, bitne su autorske ideologeme koje se implicitno podrazumijevaju u romanima Gordane Kuić. Oni su prisutni u nedoumici o smislu i posljedicama Sarajevskog atentata i oštrom intelektualnom protestu protiv holokausta u “mirisu kiše na Balkanu”, oni su prisutni u oštrom protestu protiv jednoumlja i tiranije u “Cvatu lipe na Balkanu”, ali i u traganju za vlastitim emotivnim uporištem u životu u “Smiraju dana na Balkanu”. Ponovo, u drugom trilogijskom krugu, Gordana Kuić će se sredstvima romana i umjetnosti suprostaviti progonu Židova iz Španjolske 1492. godine, zagovaraće međukonfesionalno razumijevanje, između ostalog i kroz lik dobroćudnog i nespretnog travara Benjamina Baruha, koji pomaže svim bolesnicima i ranjenicima, bez obzira na vjeru, naciju i ideologiju. Konačno i posljednji roman drugog troknjižja, “Balada o Bohoreti”, prolazi u sporom, sudbinski dugom traanju naslovne junakinje za samom sobom i vlastitim mjestom u grubom muškom, patrijarhalnom svijetu, počevši od Istanbula, preko Sarajeva sve do Pariza. “20. stoljeće nas je vjerojatno naučilo da nijedna doktrina nije, sama po sebi, nužno oslobodilačka. Sve one lako mogu iskliznuti, sve mogu biti izopačene, sve imaju okrvavljene ruke, komunizam, liberalizam, nacionalizam, svaka od velikih religija, pa čak i svetovnjaštvo. Nitko nema isključivo pravo na fanatizam i nitko nema, obrnuto, isključivo pravo na čovječnost”, kaže u “Ubilačkim identitetima” Amin Maluf. Ne tvrdim da je ovo bila centralna ideja vodilja u romanima Gordane Kuić. Centralna vodilja je ipak bila sama priča, njena zanimljivost. Priča kao svjedočanstvo o trajanju i nestajanju. Pa ipak, u podtekstu ovog pola milenija dugog, ženski tolerantnog šeherezadinskog pripovijedanja, krije se i ta ideja. I u njenoj prisutnosti, kroz bezbrojne epizode i mnoštvo likova, otkrivam jednu od važnih vrijednosti ovog romansijerskog poduhvata. q Ismet Isaković
29
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Koncert ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli” u Zagrebu
Čarobna ljepota riječi, glazbe i scenskog prikaza
30
J O U R N A L
Ljubitelji sevdaha tražili su kartu više kako bi mogli uživati u koncertu ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli”, koji je upriličen 7. lipnja 2010. u Kazalištu “Trešnja” u Zagrebu. Prije programa, voditelj zbora Ismet Kurtović pozdravio je prisutne te se zahvalio glazbenicima i svima onima koji su sudjelovali u realizaciji CD-a: Denisu Mujačiću, Bruni Urliću, Sefijudinu Alimoskom, Seadu Aliću, Bosiljku Domazetu, sponzorima, te KDBH “Preporod” pri kojemu djeluju i “Bulbuli”. Istaknuo je da je po prvi puta neka manjinska zajednica financirala tako ozbiljan projekt. Predstavljajući harmonikaša Edina Džaferagića, Kurtović je napomenuo kako Edin nije samo harmonikaš zbora nego i pravi prijatelj, a smisao tih riječi mogao se preslikati i na predstavljanje Seada Muhamedagića koji je u ovom programu svojim vrsnim kulturološkim znanjem uvodio publiku u sadržaj i smisao svake od sevdalinki koje su izvodili “Bulbuli”. Nakon uvodnih riječi, voditelj zbora obratio se publici, naglasivši kako od ovog trenutka pravo glasa imaju samo “Bulbuli”. I onda je potekla pjesma, naša stara, uvijek mlada, ukomponirana u vrlo zanimljive i neobične aranžmane što samo potvrđuje kako je umjetnički izraz moguće odjenuti u bilo koje ruho ma kojeg vremena i dobiti začudne odsjaje taktova što se zrcale na površini nebeske i morske plaveti, za svagda. A u tu čarobnu ljepotu riječi i glazbe slila se i ljepota scenskog prikaza s motivima davno zaboravljenih demirli pendžera, ašikovanja, eglena uz kahvu kakvu samo u Bosni možeš kušati, onako merakli i polahko kad jedan ispijeni fildžan s prijateljem traži drugi i krene razgovoruša o starom i ovom sada vaktu, u nedogled. Bosanskom čovjeku je u amanet ostavljeno da vazda može pronaći vremena za stanak. Znano je da u današnjem vaktu stalno kuburimo s nedostatkom vremena pa vrlo često ni njegovog truna ne možemo pronaći za sebe samoga, a kamoli za drugoga. Na sreću, u Bosni još toga ima i to je jedna od najvećih njenih blagodati. Vazda je prijatelj u bosanske bašče dobro došao, ma odakle ga nanijeli široki ovozemaljski putovi.
Ismet Kurtović i “Bulbuli” Sead Muhamedagić, zaljubljenik u sevdah, ali prije svega prevoditelj, znanstvenik i onaj koji dunjaluk osjeća titrajima duše na ovom je koncertu neobičnu i još uvijek nedovoljno istraženu semantiku sevdalinke pokušao rastumačiti slušateljima. Tako su se mogli čuti vrlo neobični komentari o pje-
Sead Muhamedagić, voditelj programa
smi čiji se smisao može komparira s današnjim filozofskim promišljanjem, njenom etičkom i estetskom komponentom, o tome kako se glas obespravljene žene u sevdalinci čuo još onda kad se nije znalo za ženska prava i feminističke pokrete. Taj sjetni ženski glas je, možda, bio prvi u povijesti, uvijen u lirski melankolični izričaj, koji je progovara o stoljetnoj nepravdi prema jednom od Božjih robova, ženi. Duboki unutarnji nemiri, povrijeđenost ljudskog dostojanstva mlade djevojke koju su udali za starca, reflektiraju se u vrlo dramatičnom refrenu: Gledam ja lastu i lastavicu,/gledam je jedno drugo cjeluju,/ gledam ja životu se raduju, kojeg je Sabina Softić tako dobro izvela da su se slušatelju već ukazale slike avlija iz kojih se čuje sjetni ženski glas ukomponiran u šapat vode iz šadrvana i miris tek procvalih rumenih đulova. Sevdalinka je pjesma koja nas smjelo vodi od staza djetinjstva, staza duše, pa sve do šefteli sokaka u kojemu se razliježe vrckavi stihovani razgovor između zaljubljenih. Na kraju mladić ne dobiva od svoje dragane mirišljavu voćku, iako obećava da će za uzvrat dobiti burmu i bašliju. Enisa Travljanin je slušateljima dobrohotno podarila Šefteliju.
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Za Muhamedagića sevdalinka predstavlja kulturnu oznaku Bosne koju ne samo da treba čuvati i njegovati nego i zaštititi kao jedno od njenih najvećih duhovnih blagodati. U pjesmi Haj, od kako je Banjaluka postala susrećemo emancipiranu ženu, udovicu koja ne želi sarajevskog kadiju, nego banjalučkog bekriju, tj. ona odabire hedonizam i ljepotu življenja, a odbacuje povlašteni društveni položaj. Sabina Softić i Nada Domazet su približile suvremenim slušateljima promišljanje i suptilne osjećaje jedne Bosanke, u epskom vremenu i patrijarhalnom društvenom okruženju. Sevdalinka je pjesma koja nikome nije strana, upravo zbog toga što može pobuditi najiskrenije osjećaje, emocije u rasponu od pregoleme tuge do čarobnog ljubavnog ushićenja. Sevdalinka oplemenjuje naše ljudsko biće i zbog toga ima budućnost, a “čovjek koji pjeva sevdalinku zvuči gordo”. Sabina Softić je i ovoga puta pjesmom Haj, ja zagrizoh šareniku jabuku, prizvala u naše sjećanje one skrivene osjećaje koji iz naslaga godina provire u trenucima kad se život ukaže kao najljepši san. Mitheta Ibrahimpašić je vrlo emotivno interpretirala pjesmu Ismeta Alajbegovića Šerbe Već godinu dana bolan ležim, kao i pjesmu Jutros mi je ruža procvjetala. Komentirajući pjesmu Lijepi li su mostarski dućani, Muhamedagić je postavljanjem pitanja: kako li se lijepa Fata osjećala iza zatvorenih vrata, pobudio u svakom slušatelju maštu. Sevdalinka ima onu moć koju nemaju političari, svjedoci smo da se oni u Bosni ne mogu dogovoriti, sevdalinka to može, zaključio je Muhamedagić. Publika je uživala u pjesmi Moj dilbere kud se šećeš. Kad ja pođoh na Benbašu pjesma koja je bila aktualna za vrijeme austrougarske vlasti u BiH, a klavirska pratnja ovoj sevdalinci dala je pose-
ban šarm i ljepotu, asocirajući na bogatstvo bosanske duše i njenih najsuptilnijih osjećaja. Sevdalinka pjeva o gradovima, tuzi, rastancima, ushićenjima, ali i o zanatlijskom ugođaju po bosanskim čaršijama pa je česta leksema sevdalinke kujundžija i kujundžiluk. U pjesmi Oj, djevojko điđo moja, govori se o mladalačkoj zaigranosti i životnoj neobaveznosti. Pjesma koja je vrlo ritmična i u skladu s njenim osnovnim značenjem. Na kraju je Muhamedagić publiku počastio prekrasnom izvedbom, vrlo zahtjevne pjesme Il je vedro il oblačno, u kojoj slavenska antiteza dodatno pojačava osnovni elegični osjećaj, sličan onom u Hasanaginici. Bulbul ptica glasnik je sabaha i novog dana. Svojim pjevom javi se prije zore. Sevdalinka zaodjenuta u ove nove aranžmane je zalog budućnosti i potvrda kako u ma kojem vremenu njena začudna ljepota može biti potvrda osebujnoj bosanskoj kulturi i tradiciji. Ona je ogledalo duše te neuništive blagodati ljudskog postojanja
zbog kojega, bez obzira na težinu svakodnevnih događanja, život ipak ima smisla. Na kraju su “Bulbuli”, njih dvadesetak: Sabina Softić, Mitheta Ibrahimpašić, Enisa Travljanin, Nada Domazet, Sabina Abdurahmanović, Ajša Dedić, Šefika Mešić, Ajša Manovović, Goga Kram, Žana Stanz, Svjetlana Šalaj, Fatima Luzar, Đenđo Meliha, Nađa Dervić, Hasiba Čaušević, Majda Rožmarić, Marijana Pavlović, Božica Grahovac, Velagić Izeta, Paškvan Elena, Brlek Vesna, Džaferagić Selma, Đuhera Sanela i Zinaida, skupa sa svojim “maestrom” Ismetom Kurtovićem i harmonikašem Edinom Džaferagićem s pjesmom Zapjevala bulbul ptica zaokružili cjelovečernji program sevdaha i sevdalinke. Posjetitelji su bili vrlo zadovoljni, a na licima “Bulbula” je ostao sretni osmjeh zbog uspješnog nastupa u koji su uloženi mjeseci rada i međusobnog druženja u prostorijama “Preporoda” u Ilici 35, u Zagrebu. Zahvala ispred KDBH “Preporod” upućena je Savjetu za nacionalne manjine RH koji financira sve naše programe pa tako i ovaj, audio zapis “Bulbula”, s dvanaest predivnih antologijskih sevdalinki uz koje se opuštamo, prizivajući u sjećanje stare staze i pragove kuća s kojih smo davno krenuli, ali i svim drugim donatorima koji su sudjelovali u njegovoj realizaciji. Naši “Bulbuli” su na koncertu, kao i sevdalinke koje su izvodili, bili zaodjenuti novim ruhom, prekrasnim kostimima koji su im vrlo dostojanstveno i otmjeno pristajali, zahvaljujući dobrodušnosti jedne gospođe koja je za sve članice podarila materijale, jer su sevdalinka, “Preporod” i “Bulbuli” dio njene velike ljubavi – Bosne, kako se jedne prilike izjasnila. Hvala “Bulbuli” za predivnu rukovet bosanskog blaga koju ste publici nesebično darivali. q Ajka Tiro-Srebreniković
31
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izložba fotografija “Srebrenica” Ediba Palalića
Potresne fotografije
32
J O U R N A L
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u subotu 12. lipnja 2010. u Zagrebu svečano je otvorena samostalna izložba fotografija pod nazivom “Srebrenica” autora Ediba Palalića. Na otvorenju izložbe u prostorijama zagrebačkog ogranka BNZH govorili su Morana Paliković-Gruden, Fikret Cacan i Ahmed Salihbegović. Morana Paliković-Gruden je rekla da nam je putem fotografija, koje su snimljene 2005. godine na 10-godišnjicu srebreničkog genocida, autor podario dio svoje duše i srca. Svi su, ne samo danas, potreseni temom Srebrenice. Njena generacija nikada neće moći zaboraviti niti objasniti događanja u Srebrenici jer su mislili da tako nešto više nije moguće, da se strahote Drugog svjetskog rata nikada ne mogu ponovo dogoditi. “Mislila sam da se ne mogu dogoditi grobnice. Stvarno sam mislila da ove potresne fotografije, kao što je ona gdje žena sprema pitu za nekog drugog jer više ne može za svoga sina ili doček lijesova ili zamišljen i prazan pogled žena s maramama, više nikada ne mogu dogoditi. Hvala Edibu što je to zabilježio”, rekla je Paliković-Gruden. Fikret Cacan je istaknuo da je Edib Palalić odrastao u fotografskoj sredini jer je njegov otac Enver fotograf. “Foto-Enver” je u Travniku i Srednjoj Bosni ugledna firma, koja se 90-ih godina afirmirala u hrvatskom i bosanskom tisku. “Fotografski zanat je pomalo neobičan. Nekada su se fotografije razvijale noću. Svaki zanat koji se radi noću, kada ljudi zaspu i ničega drugog nema, kada je čovjek sam sa svojim poslom – u tome poslu uvijek ima jedna umjetnička crta. Ljudi koji sami po noći nešto rade ne misleći samo na ćari i zanat, osjećaju među sobom jedno zajedništvo. Ti noćobdije, na neki način, ujedinjuju čovječanstvo, oni stvaraju kulturu. Time se fotografija na jedan način etablirala u svijetu umjetnosti”, rekao je Cacan. Naglasio je da izložba “Srebrenica” svjedoči o jednoj visokoj zanatskoj, odnosno profesionalnoj razini Edina Palalića. Pritom pada u oči da nema niti jedne neuspjele fotografije, pri čemu svaka može naći svoje mjesto u novinama. Tako na portretima odskače autorska ruka visoke zanatske razine, iznad novinarsko-
Edib Palalić profesionalne, a fotografija dobija svoju klasičnu umjetničku dimenziju. Cacan je rekao da tragični događaj u Srebrenici, kojemu se približava 15. obljetnica, još nije akceptiran i integriran u europsku povijest, u mentalnu sliku europske kulture. U Srebrenici se dogodilo uništavanje načela Ujedinjenih naroda, koji je po svojoj definiciji jamac civilizacijske razine. Zaštićena zona UN-a nije obranila nezaštićeno, nevino bošnjačko stanovništvo. Broj pobijenih koji se sada kreće oko 8.500, a koji nije konačan, svjedoči da se dogodio propust, odnosno pogreška koja označava poništavanje smisla UN-a. “Stravični zločin je još neakceptiran. Onda nije čudo što u svakoj svojoj umjetničkoj izvedbi postoji jedna napetost između autorske zamisli i koncepcije. To je jedan zanimljiv i složen teorijski problem. Visoka profesionalna razina svakoj Edibovoj slici daje dignitet. Mi smo fascinirani autentičnošću svake fotografije, koja je inspirativna i dokumentarno snažna. Bilo da je riječ o prizorima objekata ili trenutaka u životu, drama je svaki puta na svome vrhuncu”, rekao je Cacan i zaključio da je izložba po svojoj visokoj profesionalnoj razini vrlo značajna i zanimljiva. Ahmed Salihbegović je rekao da je autor ljubav prema fotografiji i umjetnički talent naslijedio od svoga oca. Činjenica da Edib Palalić nije profesionalni fotograf nego liječnik, potvrđuje staru maksimu: ako hoćete da se neki posao napravi – dajte ga preopterećenom. “Odabir teme je jedna vrsta komplimenta autoru. On je iz svoje dokolice, iz današnjeg vremena stečenog mira i blagostanja mogao pozabaviti lakšim, ljepšim, mirnijim i manje bolnim temama. U ljudskoj prirodi je da pokušava iz svog sjećanja, iz svog fokusa – ne samo kamere,
iz svojih očiju i uma, maknuti teške i mučne teme. Međutim, Edib Palalić je bio hrabar i odvažan pozabaviti se s takvim nečim”, rekao je Salihbegović i naglasio da je od svih krvavih stratišta proteklog rata najstrašnija Srebrenica, ne samo po velikom broju stradalih već po hladnoj sustavnosti, po bezobzirnoj, industrijskoj prirodi tog zločina. Srebrenica se desila u sam suton, na samom kraju rata kada su neki zločinački umovi na visokim razinama odlučili “očistiti” taj dio Bosne i Hercegovine od jednog naroda, od Bošnjaka. Sustavnost i hladnoća srebreničkog masakra podsjeća na hladni promišljeni aspekt holokausta. Stanovnici Srebrenice su bili iznevjereni i izdati – razoružani su uz obećanje da će ih štititi međunarodna zajednica, a onda su prepušteni svojoj sudbini. Svoj prilog da se taj zločin nikad ne zaboravi i da se zbog toga smanji mogućnost njegovog ponavljanja Palalić je dao svojim izborom teme i fotografija. Time je učinio važnu ne samo umjetničku, već i društvenu gestu. “To je prilog tome da se oda barem minimalna počast tim ljudima, da se ne zaboravi, da se prisjetimo da među nama ima ljudi koji još uvijek traže svoje bližnje, da ima ljudi koji žive na rubu egzistencijalnog minimuma”, zaključio je Salihbegović. Edib Palalić (Travnik, 1981.) završio je studij medicine u Beču, a trenutno je na specijalizaciji kirurgije u Zwickau, Njemačka. “Od 1995. pa sve do danas Srebreničani sahranjuju svoje najbliže. I nakon 15 godina stižu vijesti o novootkrivenim masovnim grobnicama. U julu 2005. godine imao sam priliku posjetiti taj prelijepi kraj. Oni koji su osatali, oni koji su preživjeli i oni koji nisu uspjeli otići u bolji svijet sada žive zajedno. Iz nužde se razvio neki novi oblik suživota. Napadači i napadnuti na jednom malom prostoru s oskudnim resursima i krvavom prošlosti. Moja namjera je bila da povodom 15-godišnjice masakra u Srebrenici još jednom podsjetim što sve čovjek može uraditi i što može izdurati. Sabur nastao iz nemoći je ono najvrijednije što Srebreničani imaju... U životu su najvažniji trenuci. Ovdje vam želim pokazati trenutke iz života Srebreničana. Ima fotografija na kojima ljudi plaču, na kojima se smiju i onih gdje nema nikakvih emocija. Pustite da vam ti trenuci ispričaju priču”, napisao je Edib Palalić u prospektu izložbe. q Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnosti Dramskog studija “Orient espresso”
KDBH “Preporod” u Zvorniku, Trebinju i Mostaru Na daskama nekadašnjeg kina, početkom rata u BiH, dogodio strašan pokolj Bošnjaka zvorničkog kraja. Ubijeno je oko 200 muslimana. Članovima Dramskog studija bilo je posebno emotivno izvoditi vjersku predstavu na daskama koje nekima život znače, a nekima su značile svirepu smrt. / Da se skandal s otvorenja džamije kojim slučajem ne bi ponovio, izvođenje “Kamenog spavača” prošle godine osiguravala je policija. Tako je bilo i ove godine. “Preporodov” dramski studio, 24. lipnja 2010. izveo je predstavu “Mesnevija” u dvorištu Medžlisa Islamske zajednice Trebinje koju je gledalo preko 300 Trebinjaca i osiguravalo nekoliko policajaca. Priliku za istraživanje svojih vlastitih korijena i tradicije Bošnjaci Zvornika su 1991. godine iskoristili obilježavanjem 300 godina smrti Hasana Kaimije. Tada je Odbor Islamske zajednice Zvornik obilježio 300 godina od smrti pjesnika, alima, imama, sufije, dobrotvora i narodnog tribuna Hasana Kaimije. Rukopisi s tekstovima Hasana Kaimije nalaze se u mnogim bibliotekama Europe, a u gradu u kojem je proveo svoje zadnje godine života nije imao ni svoju ulicu, ni bilo koje drugo obilježje. Njegovo turbe i usmena narodna predaja su čuvali spomen na ovog velikana. U jesen 1991. godine isklesana je ploča i postavljena na njegovu turbetu, kojega su Srbi devastirali zajedno s ostalim turbetima značajnih bošnjačkih velikana poput onog pjesnika i znamenitog šejha Abdurahmana Sirije na Oglavku kod Fojnice. Natpis, iako oštećen u najezdi rušilaca tradicije i kulture Bošnjaka, je sačuvan. Danas nanovo podsjeća posjetitelje na svijetlu ličnost Zvornika. Okruglim stolom, vjerskim i kulturnim sadržajima obilježeno je 300 godina od njegove smrti.
rijenjenost na prostoru gdje su se tijekom rata u BiH dogodila najveća klanja Bošnjaka. Godine 2005. je ustanovljena Povelja za životno djelo i Nagrada za najbolje objavljeno djelo u prethodnoj godini iz
oblasti književnosti i znanosti, a koje prije svega, uz najviše književno-estetske standarde, afirmira duhovne i humanističke vrijednosti našeg naroda. Manifestacija je, dakle, osmišljena s ciljem promoviranja
33
Dani Hasana Kaimije u Zvorniku i izvedba “Mesnevije” Prošlo je trinaest godina od tada i rodila se ideja da se pokrene vjersko-kulturna manifestacija “Kaimijini dani”. Od 2004. godine početkom mjeseca svibnja na području Zvornika se redovno održava ova manifestacija. Te prve godine održavanja o ovom velikanu su govorili ugledni bošnjački znanstvenici i književnici. Skup je bio obogaćen kulturnim i vjerskim sadržajima. Iz godine u godinu manifestacija se nastavljala i svojim kontinuitetom uspravljala i dokazivala bošnjačku duhovnu uko-
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
34
J O U R N A L
kulture, vjere i tradicije Bošnjaka, te njihove opredijeljenosti za multietnički i multikulturalni suživot. Proteklih godina “Kaimijini dani” su postali najvažniji kulturni događaj koji organiziraju povratnici u RS, sa sudjelovanjem umjetnika iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Švedske… Manifestacija je zadobila i međunarodni karakter te se smatra jedinom kulturnom manifestacijom koja promovira temeljne bošnjačkomuslimanske kulturne vrijednosti. Dakle, “Preporodu” je bila čast da može sudjelovati na ovoj manifestaciji. U suradnji s predsjednikom Medžlisa IZ Zvornik, Mustafom Muhamerovićem, 12. svibnja, u sklopu manifestacije, dogovorena je izvedba predstave “Mesnevija” u zvorničkom Kulturnom domu, nekadašnjem gradskom kinu. Spomenimo da se na daskama nekadašnjeg kina, početkom rata u BiH dogodio strašan pokolj Bošnjaka zvorničkog kraja. Ubijeno je oko 200 muslimana. Članovima Dramskog studija bilo je posebno emotivno izvoditi vjersku predstavu na daskama koje nekima život znače, a nekima su značile svirepu smrt. Publika je bila oduševljena izvedbom, a “Preporodov” dramski studio je na put krenuo s novim iranskim kulturnim atašeom u Zagrebu – Rezom Jamshidijem. Iranski kulturni centar još je jednom ljubazno ustupio svoje vozilo za potrebe izvođenja predstave “Mesnevija”. Povelja Hasan Kaimija za životno djelo ove godine bila je uručena prof. dr. Ismetu Smailoviću, kazao je na konferenciji za novinare u Tuzli Mustafa Muharemović, predsjednik Izvršnog odbora kulturno-vjerske manifestacije Dani Hasana Kaimije 2010. U obrazloženju za dodjelu Kaimijine povelje stoji kako je Smailović u 89 godina života dao neprocjenjiv doprinos naučno-istraživačkom radu na polju jezika, kulture i tradicije Bošnjaka, a to i danas čini, iako u dubokoj starosti. Ovogodišnji Dani Hasana Kaimije održali su se od 10. do 13. svibnja, a Povelja za životno djelo bila je dodijeljena na Kula Gradu, 11. svibnja, kada je žiri ovogodišnje nagrade za najbolje djelo iz književnosti i nauke objavljeno u prošloj godini, proglasilo pobjednika i dodijelilo nagrade. Nagradu za najbolje djelo prošle godine je dobio Vedad Spahić, a povelju za životno djelo ponio je Muhamed Huković. U uži izbor od pet knjiga koje se natječu za prestižnu nagradu Hasan Kaimija ušla su djela: “Umjetnost islamske kaligrafije” Ćazima Hadžimejlića, “Pjesme divljih ptica” Enesa Karića, “Bajramije – melamije i Hamzevije” Edina Urjana Kukavice, “Pokošeni cvjetovi Krajine” Muhameda Mahmutovi-
ća i “Kamenica i Glodi”, monografija autora Dževada Tosunbegovića. Nagradu “Hasan Kaimija”, za najbolje djelo iz oblasti književnosti dobio je Enes Karić za knjigu “Pjesme divljih ptica”, dok ju je iz oblasti znanosti dobio Ćazim Hadžimejlić za knjigu “Islamska kaligrafija”. “Knjiga ‘Pjesme divljih ptica’, Enesa Karića, je književno djelo kojim su ispripovijedane posljednje decenije XVI. vijeka, a kojim je predočeno jedno univerzalno vrijeme Bosne i bosanskog društva. Enes Karić, poznat kao autor mnogih studija, eseja, u ovom se historijskom romanu pokazao kao pripovjedač raskošnog spisateljskog talenta i umijeća”, stoji u obrazloženju nagrade. U obrazloženju ne stoji da Karićeva knjiga u sebi nosi i suptilnu kritiku bosanskih sufija te da je paradoksalno da nagradu s imenom velikog šejha Hasana Kaimije dobije upravo ova knjiga. Eto, odgovorit će žiri, dobio ju je šejh Ćazim iz porodice poznatih bosanskih šejhova Hadžimejlića iz Vukeljića, pa je paradoks donekle ispravljen. Monografija “Islamska kaligrafija” profesora na Likovnoj akademiji u Sarajevu i nakšibendijskog šejha Ćazima Hadžimejlića iscrpno predstavlja jedno od najčuvanijih čovjekovih likovnih izraza. Naš vrhunski znalac islamske kaligrafije, profesor Hadžimejlić, u ovoj je monografskoj studiji prikazao obilje raskošnosti kaligrafskog umijeća unutar mnogih muslimanskih naroda. U okviru manifestacije Dani Hasana Kaimije, održana je i izložba ručnih radova Udruženja žena Zvornik, otvaranje izložbe slika Hariza Grahića u zgradi Muzejske zbirke kao i promocija zbirke pjesama “Kako je tamo" Zije Pandura.
Nastup u Trebinju i Mostaru Podsjetimo da je “Preporodov” dramski studio prošle godine u Trebinju izveo monodramu “Kameni spavač”. U gradu u kojem je nekad živjelo preko 5.000 Bošnjaka danas živi oko stotinu. Izvedbom “Kamenog spavača”, nakon 20 godina, po prvi put su Bošnjaci nastupili u nekom gradskom prostoru namijenjenom za kulturu. Otvaranje prve obnovljene gradske džamije u Trebinju obilježile su nasrtljive provokacije građana srpske nacionalnosti. Da se skandal kojim slučajem ne bi ponovio, izvođenje “Kamenog spavača” prošle godine osiguravala je policija. Tako je bilo i ove godine. “Preporodov” Dramski studio, 24. lipnja 2010. izveo je predstavu “Mesnevija” u dvorištu Medžlisa Islamske zajednice Trebinje koju je gledalo preko 300 Trebinjaca i osiguravalo nekoliko policajaca. Za tu priliku vrijedni glavni trebinjski imam Husein
ef. Hodžić u dvorištu je sagradio pravu malu pozornicu. Nakon “Mesnevije” prigodno je nastupio i borac za pravdu i istinu, osnivač trebinjskog Alternativnog kluba, Blažo Stevović. On je izveo kraću monodramu o iseljavanju i progonu Bošnjaka. Stevovića je njegova istinoljubivost dovela u nemilost lokalnih trebinjskih crkvenih i političkih moćnika. Prije nekoliko godina ekskomuniciran je iz Pravoslavne crkve jer se zalagao za istinu o događanjima oko progona i ubijanja Bošnjaka. “Preporod” je naredni dan sudjelovao i u otvorenju džamije u Župi pored Trebinja. Govor je održao voditelj “Preporodovog” Dramskog studija. Dogovorena je i promocija nove “Preporodove” knjige u Trebinju. Roman Feđe Šehovića “Drž se (b)Alija” bit će predstavljen nakon ramazana. “Preporod” je i ove godine Medžlisu IZ Trebinje poklonio svoje tiskovine. Dramski studio se nakon nastupa u Trebinju uputio u Mostar, gdje je “Mesneviju” izveo na gradskoj sceni “Toni Pehar - Mostarskom teatru mladih” (MTM). Predstava je organizirana u suradnji sa Seadom Đulićem, direktorom Mostarskog teatra mladih. Đulić je cijeli svoj život posvetio teatru, a danas uglavnom prenosi znanje na omladinu i djecu, trudeći se održati MTM u životu. MTM godinama funkcionira pretežito zahvaljujući entuzijastima. Đulić, međutim, kaže da se ne zasiti, i da ga nebriga vlasti neće nikada pokolebati: “Moj stav je da se teatar i umjetnost ne radi, to se živi.” Mostarski teatar mladih ove godine organizira 35. po redu Festival autorske poetike. S obzirom da ova teatarska kuća već godinama nema nikakvu financijsku pomoć, od bilo kojeg nivoa vlasti, Festival će biti nešto drugačiji nego proteklih godina. “Bit će to svojevrsno podsjećanje - vratit ćemo se 35 godina unazad, na prve Dane teatra mladih, kako se festival tada zvao. Ovoga puta uglavnom su u pitanju naše vlastite predstave, s tim što imamo gostovanje teatarske kuće iz Velike Britanije, pa je festival ipak međunarodni”, otkriva Đulić. Ansambl MTM-a mnogo putuje po festivalima, i to širom svijeta te je Dramskom studiju “Orient espresso” bila čast nastupiti na njihovim daskama. Treba spomenuti da je prikaz o “Preporodovoj” predstavi izašao u sarajevskom “Oslobođenju”, i to na pola novinske strane. Ne spominjemo ovo zbog zadovoljene taštine već stoga što je neobično da jedne novine označene radikalno lijevim iscrpno prenose vijest o “Mesneviji” koju izvodi manjinska i amaterska družina iz Hrvatske. Toliko o univerzalnosti “Mesnevije” i Rumijevih poruka. q Filip Mursel Begović
BOŠNJACI U HRVATSKOJ In memoriam: Osman Muftić (Sarajevo, 1934. – Zagreb, 2010.)
Osman – čovjek koji je zadužio muslimane u Hrvatskoj U utorak 27. srpnja 2010. na Ahiret je preselio prof. dr. Osman Muftić, jedan od najznačajnijih članova Islamske zajednice u Hrvatskoj. Proživio je jedan izuzetno plodan i plemenit porodični, znanstveni i društveni život. Na svim planovima svoga ljudskog angažmana ostvario je najviše domete. Dženaza namaz je upriličena u petak 30. srpnja 2010./18. š’abana 1431. h. g. na zagrebačkom groblju Mirogoj. Molimo Uzvišenog Boga da ga primi u okrilje Svoje milosti i da ga za njegov plemeniti život nagradi najljepšim dženetskim blagodatima, a da njegovoj obitelji podari sabri-džemil. Osman Muftić je rođen 8. ožujka 1934. u Sarajevu. Školovao se u Zagrebu, gdje je maturirao 1952., a zatim je na studiju strojarstva Fakulteta strojarstva i brodogradnje diplomirao 1959., magistrirao 1969. i doktorirao 1972. godine. Nakon trogodišnjeg rada kao projektant u poduzeću “Instalacije” (od 1960. do 1963.), profesor Muftić je počeo raditi na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Brzo je napredovao: izabran je za asistenta 1963., za docenta 1969., za izvanrednog profesora 1976., a za redovitog 1982. godine. Držao je nastavu iz sljedećih predmeta: Mehanika, Nauka o čvrstoći, Teorija mehanizama, Biomehanika, Roboti i manipulatori, Ergonomija, Konstrukcija zrakoplova i Teorija giroskopa. Pored nastave na Fakultetu strojarstva i brodogradnje držao je nastavu kako na dodiplomskom, tako i na postdiplomskom studiju i na Elektrotehničkom, Medicinskom, Šumarskom, Tehnološkom, te na Fakultetu grafičke tehnologije, gdje je bio i prvi dekan. Još kao asistent bio je osnivač i prvi voditelj Laboratorija za dinamiku strojeva i mehanizama. Bio je cijenjeni sveučilišni profesor, a posebno se istaknuo kao izvrstan predavač i pedagog. Veliku pažnju posvećivao je nastavi, a tisuće njegovih studenata uvijek su ga isticale kao jednog od najboljih i najdražih nastavnika. Studenti su uvijek rado dolazili na njegova predavanja, a često se događalo da predavanje završi aplauzom. Kao poznati kozer i vrstan crtač znao je svoja predavanja učiniti zanimljivim i u onim dijelovima koje i
Osman Muftić na tribini u Islamskom centru sami nastavnici smatraju suhoparnim. Iza sebe je ostavio pedesetak magistara znanosti, od kojih je preko polovice doveo i do doktorata, uveo ih u znanstveni rad i usmjerio prema sveučilišnoj karijeri. Kao i u nastavničkom radu, tako i na znanstvenom i stručnom polju njegov rad je izuzetan i po mnogočemu pionirski. Profesor Osman Muftić zarana je prepoznao potrebu razvoja interdisciplinarnih znanstvenih područja. Bio je jedan od osnivača interdisciplinarnog studija dizajna, na kojem je bio i višegodišnji predavač. Djelovanjem na tom studiju pokazao je kako je za dobar industrijski dizajn nužno dobro poznavati osnove tehničkih disciplina. No prije svega treba istaći njegov pionirski teorijski i praktični rad na području mehanike živih sustava. Vrlo rano se povezao s liječnicima zagrebačkog Sveučilišta i započeo primjenjivati mehaniku na živim sustavima. Novim pristupom izučavanju takvih sustava dao je, primjenjujući inženjerske metode, posebno mehanike, originalni i značajan doprinos ortopediji, anatomiji, fiziologiji i ergonomiji. Pritom je razvio usku suradnju s liječnicima, proširujući vlastito znanje temeljima medicine. Timski rad na području biomehanike dao je projekt naše prve domaće totalne endoproteze zgloba kuka, koja se proizvoditi u Švicarskoj u tvornici “Sulzer”. U četiri desetljeća rada na Fakultetu strojarstva i brodogradnje profesor Muftić je objavio samostalno ili u koautorstvu uku-
pno 172 znanstvena rada, te velik broj stručnih radova, od kojih treba istaći 28 projekata iz područja projektiranja sustava mehanizacija za kazališta, što ponovno pokazuje njegovu svestranost. Autor je šest knjiga, za druge četiri knjige napisao je pojedina poglavlja, a bio je plodan i u pisanju čak deset udžbenika. Bio je mentor 46 magistarskih i 24 doktorska rada. Intenzivno je sudjelovao i u drugim aspektima djelatnosti svog fakulteta. Bio je prodekan za nastavu (1967.), a 1990. izabran je za dekana Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Nakon dolaska demokracije s položaja dekana odlazi na dužnost prvog ministra znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (1990.-1991.). Poslije kratkog povratka na fakultet postavljen je na dužnost prvog hrvatskog veleposlanika u Islamskoj Republici Iran (1993.1996.), nakon čega se ponovo vraća i prihvaća svojih profesorskih obaveza na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Bio je član je brojnih strukovnih udruga u zemlji i svijetu. Umirovljen je 1. listopada 2004. godine, a u počasno zvanje profesor emeritus izabran je 2005. godine. Za svoj rad dobio je tri visoka priznanja: Nagradu za znanost “Nikola Tesla” (1989.), “Krambergerovu medalju” za antropologiju (1991.) i Državnu nagradu za životno djelo (2000.). Profesor Muftić je bio jedan od stupova Islamske zajednice u Hrvatskoj, u kojoj je, kao i cjelokupna njegova obitelj, bio izuzetno angažiran. Posebice je bio važan njegov angažman kao dopredsjednika Odbora za izgradnju Zagrebačke džamije. Osim toga, bio je član Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i dekan Fakulteta islamskih znanosti u osnivanju.
Govor muftije Omerbašića na dženazi Poštovana obitelji i rodbino rahmetli profesora! Cijenjeni nazočni! Uvažena braćo i sestre! Upozoravajući čovjeka na njegov prolazni ovosvjetski život, Časni Kur’an kaže:”Bog nikomu neće odgoditi trenutak smrti jer On dobro znade što radite.” Okupljeni danas u impozantnom broju ispraća-
35
J O U R N A L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
36
J O U R N A L
mo na drugi svijet-Ahiret vjernika i čovjeka koji se cijeli život pripremao za susret sa svojim Gospodarom, čvrsto vjerujući da je taj trenutak neizbježan. Rahmetli prof. dr. Osman Muftić nije bio samo priznati član Islamske zajednice u Hrvatskoj nego jedan od njenih autoriteta na čijim iskustvima je i nicala. Bio je među vjernicima istinski poštovan kako stoga što je u životu stekao, tako i što je drugima nesebično pomagao. U Zajednicu je stupio od rane mladosti i tijekom cijelog boravka u njoj nema nikoga s kim je došao u konflikt i nikomu se nije zamjerio. Imao je izvanrednu sposobnost komunicirati s ljudima, mogao je svakoga razumjeti i shvatiti, a svojom blagošću ostavljao je na sugovornike blagotvoran utisak. Imao sam sreću i čast biti u njegovoj blizini od samog početka moga službovanja u Zagrebu i Hrvatskoj. Kada smo se počeli pripreme za gradnju Zagrebačke džamije, rahmetli profesor je bio dopredsjednik Odbora za pripremu i gradnju dajući golemi doprinos ostvarenju najvećega sna zagrebačkih muslimana. Bio je član brojnih odbora i komisija u Islamskoj zajednici. Kada su se rješavala krupna pitanja on je bio među prvima. Svoje znanje i iskustvo kako vjerničko, tako i stručno stavljao je na raspolaganje Zajednici i onima kojima je ono trebalo. Kao vrsni matematičar rahmetli Osman je izradio stalnu godišnju Vaktiju (kalendar) namaza i blagdana, koji još uvijek koristimo. Prije dvije godine zamolili smo ga da nam izradi novi kalendar namaza, ali na veliku žalost bolest i smrt u tome su ga spriječili. Rahmetli profesor je iza sebe ostavio brojna djela, od umjetnosti do knjiga i vjeronaučnih udžbenika. U povodu svečanog otvorenja Zagrebačke džamije napisao je prvu i jedinu knjigu o zagrebačkim džamijama i mesdžidima, a svoju sposobnost dočaravanja vjere ostvario je u vjeronaučnom udžbeniku za peti razred osnovnih škola. Rahmetli doktor je bio dugogodišnji član školskog odbora Zagrebačke medrese, a zatim i Islamske gimnazije, gdje nam je pružao dragocjene savjete kako ove dvije srednje škole učiniti što boljima. Posljednjih dvanaest godina života rahmetli profesor je bio član najvišeg tijela Islamske zajednice u Hrvatskoj, Mešihata, dajući veliki doprinos rastu i razvoju Islamske zajednice. Zagrebačkim muslimanima ostat će u trajnom sjećanju po iskrenoj predanosti vjeri. Nije bilo ni malo ugodno deklarirati se vjernikom za vrijeme prošlog režima, a posebice kada se radilo o ljudima iz obrazovnoga polja. Desetine sveučilišnih nastavnika-muslimana radije su zaobilazili i vjeru i Zajednicu u nastojanjima da sačuvaju svoje društvene pozicije. On međutim
nije se obazirao na to prepreke. Ponosni su i na činjenicu da je bio ministar znanosti i tehnologije u prvoj hrvatskoj Vladi i to isključivo zahvaljujući svojoj stručnosti i sposobnosti. Bio je i veleposlanik Republike Hrvatske u IR Iran, gdje je također unatoč teških prilika u kojima je obnašao dužnost, bio vrlo cijenjen, u što sam se mnogo puta uvjerio. Rahmetli profesor je svojim odnosom prema roditeljima, a posebno prema rahmetli majki bio istinski primjer islamskoga odnosa prema roditeljima, koji danas postaje sve većim problemom. To je još jedan dokaz njegove istinske predanosti vjeri i njenim odredbama. Rahmetli profesor nije unosio u Islamsku zajednice svoje političke stavove. Bio je vrlo moderan musliman, ali koji ni jednu islamsku obvezu nije zapuštao na račun svog modernog pogleda na svijet. Bio je krajnje tolerantan i iznad svega cijenio je osobnost drugoga. Nikada nije pokušao pritiskom nametnuti svoje mišIjenje i stavove, pa čak ni kao otac. To najbolje znade njegova kćer Enisa. Božji poslanik Muhammed a.s. na dženazi njegovog prijatelja i suradnika je rekao prisutnima: “Kad čovjek umre sva djela prestaju koristiti umrlome, osim u tri slučaja. Ako je umrli bio bogat i svoju imovinu namijenio u službi općeg dobra,
i sve dok to imovina koristi drugima, Svevišnji umrloga nagrađuje. Ako je umrli bio pisac knjige ili znanstvenik i sve dok se njegovom znanošću drugi koriste, njemu je nagrada Svevišnjega. Ako je kao roditelj odgojio djecu i dok ona mole za njega on uživa u nagradi Svemogućega.” Danas među onima koji su došli na njegov ispraćaj ima njegovih studenata, magistara i doktora kojima je bio mentor i sve dok oni žive uvjeren sam sjećat će ga se po dobru, a to je najveća nagrada. Molimo Svevišnjega da rahmetli profesoru podari džennetsku nagradu za sve što je činio za vjeru, Zajednicu, društvo i domovinu. Danas je nemoguće jedan izuzetno plodan život sažeti u nekoliko kartica. O rahmetli profesoru Osmanu biti će još dugo govora. Islamska zajednica u Hrvatskoj osmislit će trajnije sjećanje na njega, jer nas je obvezao svim svojim bićem. Kćeri Enisi, zetu Tomislavu i unucima i ostaloj rodbini naša iskrena sućut. Svevišnji nas je obvezao da se na ispraćaju s umrlima izmirimo i oprostimo. Rahmetli profesor je dugi niz godina bi među nama. Možda se nekomu zamjerio pa je sada red da jedni drugima praštamo. Stoga Vas pitam: hoćemo li rahmetli Osmanu halaliti? Ridaen lillahi El-Fatiha. q Ismet Isaković
HRVATSKA Druga predsjednikova posjeta BiH
Moj galebe Moralno najozbiljnije implikacije nosi hodočašće na spomen obilježja stradanja Bošnjaka u Kozarcu, Srba u Sijekovcu i Hrvata u Briševu. U Kozarcu je izvršen jedan od najtežih ratnih zločina nad Bošnjacima. Faris Nanić Hrvatski predsjednik Ivo Josipović obreo se u Bosni i Hercegovini drugi puta. Posjeta je bila koncipirana u dva glavna dijela, od kojih se drugi sastojao od tri komponente. Prvo je 29. svibnja 2010. sudjelovao na sjednici nevladine organizacije Igmanska inicijativa, čije je zaključke o suživotu i regionalnoj suradnji pozdravio. Koji je politički značaj učešća jednog šefa države na skupu nevladine organizacije s regionalnim pretenzijama i mlakim rezolucijama, nemoguće je ocijeniti, osim što je ta organizacija dobila na političkoj težini. Sutradan je, u drugom dijelu turneje, u Derventi održao sastanak visoke hrvatske delegacije koju je predvodio, s delegacijom Republike Srpske koju je vodio premijer tog entiteta Milorad Dodik. Razgovarao je i s predstavnicima hrvatskih stranaka. U Derventi je pribivao i naknadno pristigli Sulejman Tihić, predsjednik SDA i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nije jasno zašto jer su ga mediji predstavili samo kao šefa SDA, niti se itko na tu neobičnu činjenicu osvrnuo. Konačno, prije svečane večere u Banja Luci, čiji je domaćin bio Nebojša Radmanović, srpski član Predsjedništva BiH, susreo se s banjalučim biskupom i predstavnicma Hrvata u RS. U vremenu između derventskih i banjalučkih susreta, s Tihićem, predsjednikom i premijerom RS i Visokim predstavnikom za BiH, Valentinom Inzkom, obišao je spomen obilježja stradalim Srbima u Sijekovcu kraj Bosanskog Broda, Hrvatima u Briševu i Bošnjacima u Kozarcu.
Implikacije, zamišljene i stvarne Iako to zasigurno nije bila njegova želja, o čemu su svjedočili i članovi njegova ureda uoči turneje, hrvatski su, a posebno srpski mediji o turneji izvještavali uglavnom kao o posjeti Republici Srpskoj. Time su odaslali jasnu poruku kako je posjeta doživljena i koje su njezine praktične političke implikacije – čelni čovjek jedne (Republike Hrvatske) u posjetu naj-
Predsjednik Ivo Josipović moćnijem čovjeku druge države (Republike Srpske). Sve ostalo, a što je bio primarni i najvažniji motiv Josipovićeva puta, stavljeno je u stranu, marginalizirano, osim u Hrvatskoj čiji je desni dio političkog i javnog spektra posjete spomenicima grobišta ubijenih Bošnjaka, Hrvata i Srba, ocijenio neprihvatljivima, baš kao i one prethodne u Ahmićima i Križančevu selu. U prvi plan je stavljena “ravnopravnost” dva subjekta međunarodnih odnosa – međunarodno priznate države, članice UN i jednog entiteta druge međunarodno priznate države, članice UN. Tek je večera koju je priredio Radmanović kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Banja Luci trebala poslužiti kao dimna zavjesa i posvjedočiti da je riječ o susretu državnih izaslanstava Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Međutim, u općoj percepciji ona je i ostala samo to, otužna, blijeda i sasma prozirna varka. Ne s Josipovićeve, već s Dodikove strane. Zanimljivo bi bilo saznati s kojim je protokolom u BiH ova turneja utanačena. Na koncu, Josipović se
mogao sastati s kim god je htio, ali tek nakon prijema i sastanka na vrhu s članovima Predsjedništva BiH. Ovako ispada da je on zaista posjetio RS kojoj se posjeti pridružio i predstavnik Predsjedništva BiH. I on u posjeti. Nadalje, Josipović je sa sobom vodao bosanske političke i vjerske lidere, pa i one hrvatskog naroda u BiH, i time ih unizio jer su se pojavili kao tuđa pratnja na noge Miloradu Dodiku, ekstremističkom premijeru manjeg entiteta, dodatno ga osnaživši na unutarnjem planu. Drugo je pitanje zašto su ti “lideri” pristali biti ikebanom na ovom, po svemu sudeći, primarno bilateralnom susretu dva “državnika” i dvije “državne delegacije”. Ispostavi li se da je glavna tema razgovora Dodik – Josipović bila ekonomska, na što navode neki nezavisni promatrači, onda se ovo može postaviti na sasvim drugu razinu opasnog ugrožavanja integriteta BiH. O kojim bi to ekonomskim odnosima koji traže zvanični pečat vrha države Josipović trebao razgovarati u Banja Luci? Zar nije Sarajevo mjesto za to? Jedino ako netko pametan u predsjednikovom uredu nije skontao kako se u Banja Luci nalazi sjedište državne (Bosne i Hercegovine, da ne bi bilo zabune) Uprave za indirektno oporezivanje. No, niti tada sporazume o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ne bi hrvatska vlada potpisivala u tom, “glavnom” gradu RS, već u Sarajevu. Doduše, poznato je stručnjacima u Uredu predsjednika Republike kako je i izvjesni Pavelić sanjao o Banja Luci kao glavnom gradu NDH i čak tamo preselio Vrhovni sud, a malo je manje vjerojatno da im je poznato kako je Banja Luka do 1580. bila glavni grad Bosanskog ejaleta. Možda je to historijsko opterećenje nagnalo te političke pregaoce da svom šefu predlože baš takav program. Iako brkanje razina i kompetencija pomalo počinje prevladavati u Hrvatskoj. Tako je Davor Božinović državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih in-
37
J O U R N A L
HRVATSKA
38
J O U R N A L
tegracija primio 9. lipnja Ševku Omerbašića i s njim razgovarao o hrvatskim odnosima s muslimanskim zemljama! O implikacijama ove Hinine vjestice tek – Aferim, Šemso. Ako je vrhunac bošnjačkog učešća u diplomaciji mjesto Abdulaha Muftića kao ambasadinog potrčka u Alžiru, onda nije čudno da se o političkim odnosima s muslimanskim zemljama razgovara na razini državni tajnik – prvi muslimanski svećenik. Nije li Tankovićeva SDA u vladajućoj koaliciji, barem kao simpatizer? Otići u Republiku Srpsku, u Banja Luku i Derventu i tamo, u svjetlu odredbi hrvatskog Ustava o brizi za Hrvate izvan zemlje, s hrvatskim predstavnicima razgovarati o njihovim međusobnim zadjevicama, a Sarajevo kao njihov glavni grad staviti u kontekst učešća na sastanku nevladine organizacije, moglo se očekivati od tvrdokornog protivnika cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Josipovićev argument da je odlaskom u manji entitet i susretom s Hrvatima tamo ukazao na nužnost njihova povratka svojim kućama, odnosno činjenicu stalne opstrukcije Dodikovih i svih srpskh vlasti u provedbi Anexa 7 Daytonskog sporazuma nije baš osnažen Dodikovim prigodničarskim pozivom Hrvatima da se slobodno mogu vratiti svojim kućama u RS. Taj je poziv shvaćen onakvim kakav i jest – licemjernim. Posebno u svjetlu činjenice da se o rata na posavske prostore u RS vratilo samo 10% protjeranog stanovništva. Josipovićeva iskrena namjera da svojim primjerom aktivno pokrene procese pomirenja, povratka i pune normalizacije međunacionalnih i međudržavnih odnosa u regiji, zasjenjena je ovim, ali i drugim implikacijama ovako organizirane turneje. No, moralno najozbiljnije implikacije nosi hodočašće na spomen obilježja stradanja Bošnjaka u Kozarcu, Srba u Sijekovcu i Hrvata u Briševu. U Kozarcu je izvršen jedan od najtežih ratnih zločina nad Bošnjacima. Od srpskih paravojnih snaga i JNA ubijeno je oko 5.000 bošnjačkih civila, više tisuća ih je zatvarano u koncentracijske logore i protjerano, silovane su tisuće žena, dok su u Sijekovcu, zajedno s manjim brojem civila, ubijeni i pripadnici srpskih paravojnih jedinica koje su terorizirale Posavinu od početka ožujka 1992. Ukupno je otkriveno pedesetak tijela. Jedan je srpski predstavnik na licu mjesta optužio za te događaje, koji i nisu istragom utvrđeni kao zločin, muslimanske paravojne jedinice i Armiju BiH, uz HOS. Tog 26. ožujka 1992. nije postojala Armija BiH koja tek tokom te godine izrasta iz Patriotske lige i Teritorijalne obrane. Ovakve izjave
tek su jedan u nizu kontroverzi oko Sijekovca. Obilazak Sijekovca razlog je odbijanja gvardijana plehanskog samostana, fra Mirka Filipovića da ugosti hrvatsku delegaciju i omogući sastanak s predstavnicima bosanskih Hrvata. On tvrdi kako se, zbog neistraženosti događaja u Sijekovcu, vrlo jakih indicija i nekih dokaza da su ubijeni pripadnici srpskih paravojnih jedinica, a ne civili, nije mogao solidarizirati s činom odavanja počasti i legitimizacije srpske mitologije o Sijekovcu kao simbolu početka rata u BiH, odnosno mjestu ubijanja srpskih civila kao početku rata. Zapravo o drugima, Hrvatima i Bošnjacima kao krivcima za rat u Bosni. U Briševu su srpske paravojne snage pobile 67 hrvatskih civila. Što je poruka ovih obilazaka i odavanja počasti, odnosno kako se ona shvaća, bez obzira na namjere odašiljatelja? Formulirao ju je davno srpski politički vrh, tvrdnjom o “sve tri zaraćene strane koje su činile zločine” i o “građanskom ratu” koji se vodio na prostorima bivše Jugoslavije. Obilaskom u jednom dahu i o istom trošku Kozarca i Sijekovca ta se davno odaslana poruka Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i njihovih koljača – potvrdila primarno bosanskim, ali i ostalim Srbima i to zalaganjem hrvatskog predsjednika, ali i Sulejmana Tihića koji je činovima pribivao kao mali od kužine, u sjeni Dodika i Josipovića. Naravno, i razmjeri zločina se onda, bez prevelikog ustručavanja, mogu izjednačiti. Neki su bošnjački promatrači ovaj teški propust komentirali tezom o brisanju svega što je Josipović učinio govorom u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u travnju i posjetom Ahmićima, ali i Križančevu selu. Drugi su odmah upozorili kako on ispriku nije ni dao, pa njegova gesta nije imala stvarni učinak, a posjeta RS samo je to potvrdila, zapečatila. Drugi Josipovićev argument je da će njegove geste potaknuti, gotovo natjerati druge lidere da učine isto i pokrenu nezadrživ proces pomirenja i normalizacije. Zasad je rezultat Deklaracija o Srebrenici srbijanskog parlamenta u kojoj se ne spominje genocid niti odgovornost za zločin soldateske Ratka Mladića i njegovo neprocesuiranje, odgovornost za i procesuiranje zločina soldateske koju je u potpunosti financirala Srbija. Ta je deklaracija popraćena sličnom o zločinima drugih nad Srbima. Drugih procesa još uvijek nema.
Širi kontekst Dolaskom konzervativno-liberalne koalicije na vlast u Britaniji, utjecajan član Liberalne stranke i bivši Visoki predstavnik, Paddy Ashdown preuzima ulogu Po-
sebnog izaslanika EU za BiH. Ta činjenica, između ostalih, najavljuje odlučniju britansku, pa i europsku politiku prema konačnom rješenju bosanskog pitanja i regionalne stabilizacije. Međutim, u kojem smjeru ide ta odlučnost postat će jasnije u mjesecima koji slijede. Ona će svakako biti koordinirana s Obaminom administracijom, donekle rasterećenom ruskog utjecaja u regiji, nakon potpisivanja novog sporazuma o strateškom naoružanju u Pragu, tvrde neki bosanski analitičari. Jesu li Josipovićevi vanjskopolitički savjetnici pokušali predmnijevati novu britansku politiku prema BiH i regiji, savjetujući mu ovakve poteze, odnosno može li se iz ovih poteza očitati smjer navedene odlučnosti? Kakav god bio odgovor na ovu dilemu, ostaje bojazan da bi konačan rezultat te odlučnosti, ako je suditi po itinereru ove Josipovićeve turneje, mogao biti izjednačavanje krivice i odgovornosti, zamračenje stvarnih razmjera zločina, njihovih počinitelja, inspiratora i ideoloških koncepata te konačno političko rješenje koji bi definitivno zacementiralo status quo u Bosni. Onaj status quo kojeg najbolje ilustrira navedeni podatak o desetpostotnom povratku u RS. Za Bošnjake takav je ishod poguban. Kao što je pogubno svako preuranjeno oduševljavanje potezima bilo kojeg domaćeg, regionalnog ili svjetskog faktora. Zanimljiv je još jedan aspekt na koji ukazuje komentator Tomislav Klauški – onaj unutarnjehrvatski. Klauški se pita, ako je Josipović spreman u Bosni izražavati žaljenje zbog hrvatske politike podjela devedesetih i obilaziti spomen obilježja stradanja Srba, zašto su takve geste izostale u Hrvatskoj? Pitajući se, i odgovara kako je to vjerojatno znatno lakše činiti u susjednoj, nego u vlastitoj državi. Odnosno, puno je lakše i manje opasno podnijeti kritike za geste u Bosni, makar se smatrale “protuhrvatskima”, nego u Hrvatskoj u kojoj se ipak nalazi velika većina biračkog tijela, saturiranog saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu i mitovima o njemu. Ako je suditi po većinskom odjeku Josipovićeve druge turneje u Bosnu, predsjednik je postigao suprotan učinak od onog kojeg je htio. Nije pridobio nove prijatelje, a stekao je nove neprijatelje, istovremeno davši preveliku, nezasluženu i ničim utemeljenu važnost jednom balkanskom siledžiji, Miloradu Dodiku, pred kojim je odsvirao i Dragojevićev hit “Moj galebe”, na svečanom prijemu u Banskim dvorima u Banja Luci. Poneseni alegoričnim mogli bi se upitati – ako je Dodik galeb, kakvi li su tek jastrebovi? Ipak, najviše je razočaranih, prijatelja. q
INTERVJU Tariq Ali, britansko-pakistanski filozof, književnik, redatelj, neumorni politički aktivist i vodeći ljevičarski intelektualac današnjice za “Preporodov Journal” govori o američkom imperijalizmu i islamskom fundamentalizmu, zabrani gradnje minareta i nošenja nikaba, socijalizmu i radničkoj solidarnosti, razvoju uvjetovanom ekologijom
Muslimani nemaju monopol na glupost Ovo što se događa u Europi je vrlo uznemirujuće. To je oblik islamofobije koji je na određeni način vrlo sličan antisemitizmu. Argumenti koji se koriste protiv muslimana su vrlo slični argumentima koji su se u prošlom stoljeću koristili protiv židova. Razgovarala: Sena Kulenović Slika koja u medijima i danas prati Tariqa Alija je trenutak kada 1968. na čelu 25.000 studenata “blagoslovljen izgledom filmske zvijezde, predvodi mase u revoluciju”, kako je to opisao jedan kritičar. Bilo je to vrijeme velikih prosvjeda protiv Vijetnamskog rata pred Američkom ambasadom u Londonu. Karizma i strast Tariqa Alija inspirirali su tada Micka Jaggera da u njegovu čast napiše pjesmu Street Fighting Man, a Johna Lenona da mu posveti Power to the People. No, borbu za svoja uvjerenja Tariq Ali je započeo još kao tinejdžer organizirajući ulične prosvjede u Lahoreu, gdje je 1947. godine rođen u vrlo uglednoj obitelji intelektualaca ljevičara. Majka Tahira Mazhar Ali kojoj je posvetio svoju knjigu “Sukob fundamentalizama”, bila je političarka i aktivistkinja, a otac Mazhar Ali Khan novinar i urednik najvećeg pakistanskog dnevnika The Pakistan Times. Za vrijeme studija na Punjabskom sveučilištu Ali pokreće demonstracije protiv pakistanske vojne diktature, da bi ga odmah nakon završetka studija roditelji poslali u Englesku kako bi izbjegao prijetnju zatvorom jer je njegov aktivizam postajao sve opasniji. U Velikoj Britaniji studira politologiju, filozofiju i ekonomiju na Exeter Collegeu u Oxfordu i dolazi na čelo studentskog pokreta. Od tada pa do danas Ali se intenzivno posvetio pisanju knjiga, novinskih članaka i polemičkih komentara na društvene i političke teme, a ugled je stekao kao urednik New Left Reviewa. I danas je vrlo često na čelu anti-ratnih kampanja, a posebno se zalagao protiv sukoba u Iraku i Afganistanu. Autor je više od 30 knjiga o raznim političkim temama (Paki-
no iskreno razotkriva srž nepravdi koje danas iscrpljuju moderna društva od istoka do zapada. No ipak, ovaj britki polemičar nikada nije sretniji nego kada pred sobom ima oponenta u stavovima pa bio on neoliberal, islamist ili bivši ljevičar kojeg može “dotući” argumentima. Gostovanje Tariqa Alija na III. Subversive Film Festivalu u Zagrebu na kojem je održao predavanje na temu “Socijalizam zaslužuje drugu priliku” i promociju njegove knjige “Sukob fundamentalizama” koja je nedavno izašla u izdanju “Profila”, iskoristili smo za razgovor. Tariq Ali stan: vojna vlast ili vladavina naroda; 1968. i poslije: unutar revolucije; Trotski za početnike; Tko se boji Margaret Thatcher? U obranu socijalizma; Iranske noći; Moskovsko zlato; Ideja komunizma; Razgovori s Edwardom Saidom; Ostavština staljinizma: utjecaj na svjetsku politiku 20. stoljeća; Revolucija odozgo: Sovjetski Savez danas; Nehruovi i Ghandiji: indijska dinastija; Bush u Babilonu; Sukob fundamentalizam; Vladari svemira: NATO-ov balkanski križarski rat; Pirati sa Kariba; Sindrom Obama), ali i plodan književnik. Nakon prvog romana Iskupljenje (1990.), glavni intelektualni projekt Tariqa Alija u posljednja dva desetljeća je serija od pet povijesnih romana pod zajedničkim nazivom Islamski kvintet (U sjeni drva nara, Knjiga o Saladinu, Kamena žena, Sultan u Palermu i Noć zlatnog leptira) koji je preveden na više od 20 jezika. Tariq Ali je intelektualac kojem je stalo do sudbine svijeta, prožet duhovnošću i humanizmom u svojim djelima bol-
39
Američki imperijalizam i islamski fundamentalizam Nedavno je u izdanju “Profila” izašla vaša knjiga “Sukob fundamentalizama” koja kroz pregled stanja u različitim zemljama islamskog svijeta govori o uzrocima koji su kroz povijest doveli do današnje situacije. Što vas je potaklo da napišete “Sukob fundamentalizama” i zašto je ova knjiga važna? Nakon napada 11. rujna pojavila se knjiga pod nazivom “Sukob civilizacija” Samuela Huntingtona, intelektualca koji je bio savjetnik pri State Departmentu. Osnovna teza ove knjige je bila da će s padom komunizma u svijetu doći do sukoba između starih civilizacija. Naravno, taj argument je bio maska kojom se htjelo zataškati sve ono što se stvarno događalo u svijetu. U osnovi argument je bio da postoji judeo-kršćanska civilizacija, što je za mene samo po sebi bio zanimljiv koncept jer o postojanju judeo-kršćanske civilizacije možemo govoriti samo u XX. stoljeću, nakon stvaranja Izraela i
J O U R N A L
INTERVJU
40
J O U R N A L
Drugog svjetskog rata, prije toga to je bila samo kršćanska civilizacija, a prema židovima su se odnosili kao prema smeću. Dakle, postojala je judeo-kršćanska civilizacija pod kojom je Huntington podrazumijevao Sjedinjene Države i Zapad. I njima su prijetili mnogi neprijatelji, druge civilizacije od kojih su dvije najmoćnije bile islamska civilizacija i konfucijanska, kineska civilizacija. To je zapravo bio vrlo djetinjast argument, a u osnovi je govorio o tome da američka hegemonija treba naftu koja se najvećim dijelom nalazi ispod muslimanskih zemalja i jako ovisi o proizvodnji jeftine robe u Kini. Dakle, SAD ovise o Kini i arapskom svijetu, ali su oni istovremeno opasni, opisani su kao neprijatelji jer mogu biti konkurenti. I ta je knjiga, “Sukob civilizacija”, postala bestseler jer su ljudi očajnički trebali argumente, a ove nisu mogli prozrijeti. Zato sam napisao “Sukob fundamentalizama” kao odgovor na tu knjigu kako bih pokušao objasniti da ne postoji monolitna civilizacija, da unutar islamskog svijeta postoje različite struje: radikalni nacionalisti, radikalni socijalisti, reakcionari, panislamisti, politički islamisti. Želio sam napraviti portret islamskog svijeta koji je sasvim drukčiji od onoga kako se prikazuje u medijima. Istovremeno, želio sam istaknuti da unutar islamskog svijeta postoje vjerski fundamentalisti i da su oni organizirali napad na SAD, ali da postoje i imperijalistički funadamentalisti i da su to zapravo SAD jer bez obzira na to tko je predsjednik slijede politiku za koju smatraju da je u interesu svijeta. Tako da je to sukob između imperijalističkog fundamentalizma i oblika vjerskog fundamentalizma koji su zapravo stvorile SAD tijekom dugog perioda Hladnog rata s komunizmom kada su obučavali te ljude koji su im trebali pomoći u bori protiv ljevice. Eto, tako je knjiga nastala i objavljena je gotovo u cijelom svijetu osim u Kini iz nepoznatog razloga. (smijeh) Mnoge muslimanske zemlje nisu prošle kroz društvene promjene poznate zapadnim društvima. Zašto se otpor američkom imperijalizmu u muslimanskom svijetu manifestira kroz islamski fundamentalizam? Razlog je prilično jasan. Stvoren je veliki vakuum u različitim dijelovima islamskog svijeta. Na Srednjem istoku gdje živi tek manjina muslimana Zapad je pokretao ratove preko Izraela koji su zapravo uništili radikalni nacionalizam: Nasser, Sirijci bili su poraženi, poniženi. To je stvorilo vakuum. Nasser koji je, recimo, sebe nazivao socijalistom, bio je vrlo neprijateljski raspoložen prema “Muslimanskom brat-
stvu” čiji su ga pripadnici pokušali ubiti. Dakle, nakon ratnog poraza i Nasserove smrti nastao je veliki vakuum koji su polagano ispunile islamističke organizacije. Rekli su ovo je naša šansa, sve ostalo je bilo poraženo, uništeno i diskreditirano. U Indoneziji koja je najveća islamska zemlja na svijetu 1965. godine je došlo do državnog udara koji je podržala Amerika i u kojem je preko milijun komunista i njihovih obitelji ubijeno. Sve je bilo užasno okrutno, ali to nitko nije nazvao genocidom! Ne volim koristiti tu riječ za sve, ali ubijeno je preko milijun ljudi. I ponovno, u tom vakuumu s fizičkim uništenjem ljevice, pojavile su se islamističke skupine koje su podržale i pomogle državni udar tako što su ulazile u kuće komunista i ubijali ih. Način na koji su to činili bio je doista strašan. A onda s padom komunizma, Sovjetskog Saveza i iskustvom tog svijeta, ništa drugo nije preostalo, pa je došlo do uspona religioznosti. Svugdje, ne samo u islamskom svijetu. Odjednom su ljudi počeli otkrivati novi identitet, pa ste mogli čuti kako govore: “Uvijek sam bio katolik, uvijek sam bio pravoslavan, protestant, luteran.” Ili religija u SAD-u sa skupinama novorođenih kršćanskih fundamentalista koji su manje ili više okrenuti Republikanskoj stranci. I u islamskom svijetu također je došlo do sličnog razvoja događaja. Jedini razlog zbog čega islamisti nisu na vlasti je taj što u mnogim zemljama izbori nisu dozvoljeni, ali u zemljama poput Turske imamo umjerenu islamističku stranku na vlasti i Amerikanci su vrlo zadovoljni s njima. Nije im važno tko vlada zato što je Turska dio NATO-a, zato što kolaboriraju i primjenjuju različite programe. To je kao kršćanska
demokracija. Koliko je samo kršćanskodemokratskih stranaka u Europi. Tako je i u islamskom svijetu imate konzervativne stranke koje su iste i tome ne bi trebalo pridavati previše značaja. U ovom trenutku osjeća se stagnacija u razvoju islamskog svijeta. Postoji li izlaz iz te situacije? Da, postoji određena stagnacija u islamskom svijetu, ali ona je prisutna u cijelom svijetu, ne samo u islamskom. Pogledajte samo što se dogodilo s intelektualnim životom u Njemačkoj, Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji. Došlo je do velikog pada. Neoliberalizam kao oblik kapitalizma stvorio je svijet u kojem elita i njima bliski ljudi žive u svojevrsnom balonu, a u tom balonu nema mjesta za ideje i različitosti, bila to politika ili intelektualni život jer novac i tržište sve određuju usprkos činjenici da prolaze kroz veliku krizu. Muslimanski svijet sve to također pogađa. To je upravo ono što sam želio naglasiti u “Sukobu fundamentalizama”. Nemojte misliti da je islamski svijet izoliran od ostataka svijeta. Sve scile i haribde XX. stoljeća također su utjecale na taj svijet: nacionalizam, socijalizam, komunizam, borba za nacionalno oslobođenje. Tako da kada svijet prolazi kroz velike promjene one pogađaju i islamski svijet. U Pakistanu, Egiptu, Iraku nekada je po 10.000 ljudi dolazilo slušati pjesnike koji su govorili svoju poeziju, to ste isto imali u Sovjetskom Savezu tijekom 1960-ih godina kada je Jevgenij Jevtušenko govorio svoju poeziju na Puškinovom trgu u Moskvi. Stotine i stotine mladih ljudi ga je dolazilo slušati. Ta je tradicija nestala. Uzrok tome su velike društvene promjene i razvoj tehnologi-
INTERVJU je. Video sfera je postala vrlo dominantna. Ona može biti vrlo oslobađajuća, ali može biti i zatvor. Može osobu zatvoriti u njenu osobnost i okrenuti protiv kolektivnih rješenja. Kombinacija opadanja političkog i intelektualnog života, uspon konzumerizma i novih tehnologija, sve te stvari zajedno čine život koji živimo. Hoće li to zauvijek trajati, nadam se da ne jer nije nužno da bude tako. Ali vidjet ćemo. Što može dovesti do promjene strukture islamskih društava, što ih može pokrenuti naprijed? Mislim da je rješenje modernizacija strukture ovih društava u širokim razmjerima. Modernizacija bi mogla značiti veliku promjenu jer uzmimo naprimjer zemlju kao što je Pakistan: bogati žive u svom balonu, imaju tjelohranitelje, velike kuće, njihova djeca idu u dobre škole, nakon što ih završe idu na sveučilišta u inostranstvu, odvojeni su od ostatka društva. Za ostatak društva ne postoji ništa: nema obrazovnog sustava o kojem vrijedi govoriti, čak ni na osnovnoj razini, a da ne govorimo o sveučilištima, potpuni pad u obrazovnim standardima, gdje se ljude zapravo uči da budu neznalice. Čak ih tome ne uče namjerno jer je kvaliteta profesora i nastavnika izrazito opala u proteklih 30 godina. Zemlja koja stagnira proizvodi ljude koji više nisu u stanju podučavati. Pogledajte kako živi elita u muslimanskom svijetu, kao i svugdje na Zapadu. Oni se ugledaju na Zapad, njih oponašaju. Ne zanima ih da rade bilo što drugo. Često kažem kad sam u arapskom svijetu da u jednoj maloj arapskoj državici postoji dovoljno bogatstva da se obrazuje cijeli islamski svijet do nevjerojatno visoke razine, u znanosti i drugim disciplinama sve do vrha, ali oni to ne čine. Koja je od islamskih zemalja najspremnija za promjene? Mislim da je to Iran. Oni se po svemu razlikuju, imaju vrlo staru civilizaciju koja je postojala mnogo prije islama i vrlo su je svjesni. A istovremeno proizvode šijizam, fanatični šijizam. Međutim, usprkos tome šijitski fanatizam i klerikalni režim nisu mogli izbrisati iransku kulturu. Ironično je da je revolucija u Iranu koja je srušila monarhiju, također proizvela kinematografiju koja je naprednija od bilo čega što se danas stvara u Europi. Vrhunac europske kinematografije je bio 1960-ih i 1970-ih, pa dijelom i 1980-ih godina XX. stoljeća. I zapadna i istočna Europa su u to vrijeme proizvodile svoje najbolje filmove, nezavisne filmove, ima-
li su neustrašive redatelje, istinske autore. To se sada događa u Iranu, ali i Južnoj Koreji, Tajvanu, zemljama koje se smatraju marginalnima za kulturu. Ali iranski film je izvanredan. Zanimljivo je da iranski redatelji svoje filmove stvaraju kolektivno. Svaki radi na svom filmu, ali intenzivno razgovaraju o scenarijima, kako prikazati koju scenu, pomažu jedni drugima, rade zajedno. I to je fantastična filmska zajednica koja se stvara u Iranu. Mislim da ako Zapad ostavi Iran na miru, a to je vrlo važan preduvjet, treba ih ostaviti na miru, u slijedećih 15 godina ili manje doći će do promjene. Ne zaboravite da je 70% iranske populacije ispod 30 godina starosti, dakle mogućnosti je mnogo i to mnogo više nego u drugim zemljama Srednjeg istoka u ovom trenutku. U “Sukobu fundamentalizama” govorite i o tome kako je jedino pravo rješenje za islamske zemlje pustiti narode da odluče koga žele na vlasti. Međutim, u slučaju Alžira slobodan izbor naroda dobio je tragičan ishod. Upravo tako, sramotno je to što se dogodilo. Nakon što su Fronti islamskog spasa (FIS) omogućili da djeluje kao stranka, objavljeni su izbori. Mnogi su glasali za FIS u prvom krugu i bilo je jasno da će poraziti vladajući FNL u drugom krugu. Narodu je bilo dosta FNL-a u Alžiru jer je bio korumpiran, okrutan i ništa nije činio za obične ljude, (kao PLO u Palestini, pa je narod glasao za Hamas). U Alžiru narod je glasao za FIS u znak protesta. I onda je francuska vlada odigrala vrlo lošu ulogu. Kada su shvatili da će FIS pobijediti, savjetovali su alžirskoj vojsci da preuzme zemlju. A rezultat je bio dugi građanski rat i ubojstva u razmjerima kakve nikada niste doživjeli u bivšoj Jugoslaviji. Ali svijet je samo stajao postrani i promatrao, ništa se nije dogodilo i obje su strane postajale sve okrutnije. Da su dopustili FIS-ovoj vladi da dođe na vlast, vojska ili FNL su mogli reći: “Uredu, pobijedili ste na izborima, na vlasti ste, ali ako pokušate promijeniti Ustav koji garantira jednaka prava svima, ženama i muškarcima različitim vjerskim skupinama onda ćemo morati intervenirati kako bi obranili Ustav.” I to bi bio popularan potez. Uskoro bi u FIS-u dobili dvije različite struje jednu umjerenu i drugu fundamentalniju struju. Vjerojatno bi došlo do podjela što je normalno. Slično je danas u Egiptu: Hosnia Mubaraka, proameričkog predsjednika, narod u Egiptu mrzi. Korumpiran je i brutalan, njegovi mučitelji su stvorili kaos u
zatvorima, njegova je obitelj korumpirana, a njegovog sina odgajaju kao nasljednika. Recimo, kada dolazi u posjet SADu, na CNN-u službeno kažu: “Ovo je sin egipatskog predsjednika koji će vjerojatno biti slijedeći predsjednik Egipta.” Ma tko ste vi da kažete tko je slijedeći predsjednik Egipta?! Ali Amerikanci su zadovoljni takvom situacijom. Njihov odnos prema demokraciji je da je ona uredu sve dok su izabrane vlade prozapadne, ako one to nisu, to im se onda više ne sviđa. I to je vrlo kratkovidna politika. Tako je i sa Saudijskom Arabijom. Drže na vlasti monarhiju koja predstavlja vrlo malu manjinu ljudi u Saudiji. Da bi se tamošnja situacija promijenila potreban je masovni prevrat odozdo, gigantski pokreti običnih ljudi, radnika, seljaka, studenata, mladih intelektualaca. Ne zaboravite da je to, zbog nafte i energije koju proizvode, za SAD najvažniji dio svijeta i zato su okupirali Irak, zato imaju najveće vojne baze u Kataru, zato troše milijarde i milijarde dolara na američke baze u ovoj regiji, zato grade šest ogromnih baza u Iraku i kada govore o povlačenju iz Iraka to samo znači povlačenje iz gradova u te baze. To je sve. Za sve to postoji razlog: da spriječe režime koji im se ne sviđaju da dođu na vlast. Tako vladaju carstva. Zapravo, Otomansko carstvo nije bilo takvo. Ono je bilo drukčije jer mu nije smetalo da različite regije imaju svoju autonomiju i više slobode sve dok šalju novac u blagajnu. To je bilo zapravo prilično lijepo. (smijeh) Platite nam porez i možete raditi što hoćete. Ali s tog stanovišta otomansko iskustvo nije bilo loše za svijet. Vrijeme u kojem je Otomansko carstvo vladalo arapskim svijetom je zapravo bilo najmirnije. Bio je to svijet gradova, rođeni ste u Ammanu, išli ste u školu u Jeruzalemu, na sveučilište u Kairu, Damasku to je bio lijep svijet, ujedinjen, koji je zapadni imperijalizam uništio i često se pitam što bi bilo da su turski sultani bili na pravoj strani u I. svjetskom ratu. Umjesto što su se pridružili Njemačkoj, da su podržali Britaniju i Francusku pitanje je što bi se dogodilo s arapskim svijetom.
O minaretima, nikabu i opsjednutosti islamofobijom U Švicarskoj je referendumom izglasana zabrana gradnje minareta, a u Francuskoj i Belgiji traži se zabrana nošenja nikaba. Što mislite o zabranama islamskih vjerskih obilježja u Europi? Ovo što se događa u Europi je vrlo uznemirujuće. To je oblik islamofobije koji je na određeni način vrlo sličan anti-
41
J O U R N A L
INTERVJU
42
J O U R N A L
semitizmu. Argumenti koji se koriste protiv muslimana su vrlo slični argumentima koji su se u prošlom stoljeću koristili protiv židova. To su predrasude protiv kojih se treba boriti. Nisam za državu koja govori ljudima što trebaju nositi ili ne. Kao što mi se ne sviđa kada vlada Saudijske Arabije ili Irana kaže ženama: “Morate pokriti glavu!”, prema istom principu se protivim kada tzv. prosvijećene države kažu ženama: “Ne smijete pokrivati glavu!”. To je isti princip! Ne smiju postojati dvostruki standardi. Ali u osnovi zapadne vlade su opsjednute islamofobijom, potiču ljude da misle da su islam “drugi”, “neprijatelj u našim redovima” stavljajući ove smiješne zabrane. Švicarska vlada hoće zabraniti minarete, pa to je suludo. I da Arapi imaju imalo samopoštovanja preko noći bi povukli sav novac iz švicarskih banaka što bi dovelo do drugog referenduma na kojem bi rekli: “Ne, ne možete imati svoje minarete!” (smijeh) A što se tiče nikaba, koliko ga žena uopće nosi? To je vrlo mala manjina i u Francuskoj i u Belgiji. Pa što je onda uopće smisao toga? Jednom sam se našalio, što čak i nije u potpunosti bila šala, upitavši zašto nikab ne počnu nositi i muškarci muslimani. To je odjednom postala oznaka identiteta. Sve je to vrlo smiješno. U svom posljednjem romanu “Noć zlatnog leptira” vrlo sam oštro napao taj aspekt u Francuskoj. Radi se o fikciji, ali ljudi će shvatiti poruku. To je nažalost svijet u kojem živimo. Nedavno je židovska zajednica u Francuskoj prikupila oko 3.000 potpisa za peticiju koju su nazvali “Poziv na razum” protiv politike Izraela. Peticiju su potpisali neki od vodećih filozofa Daniel Cohn-Bendit, Finklekraut, BernardLevy. I poslali je u Bruxelles navodeći da su zgroženi nad onim što se s Palestincima događa u Izraelu. Drago mi je da se takve stvari događaju, da židovska zajednica pokazuje da je podijeljena. Jer službena politika Izraelaca i onih koji ih podržavaju na Zapadu je etiketirati svakoga tko kritizira izraelsku politiku prema Palestincima, što je vrlo opasna stvar. Ljudi kažu ako je anti-semitizam braniti Palestince, uredu ja sam anti-semit. Vrlo je dobro da židovske skupine u Francuskoj, Britaniji i SAD-u izlaze u javnost s takvim stavovima, ali budimo iskreni to neće promijeniti situaciju. Jedina sila na svijetu koja može promijeniti situaciju su SAD. Sve što treba napraviti je reći Izraelcima ukoliko se ne povučete na granice iz ‘67. godine sva ekonomska pomoć i sub-
Vanessa Redgrave i Tariq Ali na Trafalgar Squareu – antiratne demonstracije vencije bit će zaustavljene. Ne moraju to učiti nasilno. To bi stvorilo potpunu krizu u Izraelu. Također smatram da do rješenja s dvije države nikada neće doći, zato treba raditi na jednoj dvonacionalnoj izraelskopalestinskoj državi gdje će svi imati jednaka prava. Kada bi cionisti to barem htjeli razumjeti da je to jedino racionalno rješenje za židovski narod. I o tome su mnogi Arapi govorili krajem 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća. Ali do toga nikada nije došlo, umjesto toga nametnuta je nova, židovska država uz pomoć Britanaca koja je danas posljednja kolonijalna doseljenička država na svijetu, a to je anakronizam i mora doći do miroljubivog rješenja. Ali ono je moguće samo ako SAD nešto učini po tom pitanju. Cijela ta situacija jako ovisi o Americi.
monopol na glupost! U mnogim zemljama se događaju slične stvari, netko poludi upadne u razred i pobije učenike. Pojedince izluđuje sustav i čine razne glupe stvari. Onaj koji je digao u zrak zgradu vlade u Oklahoma Cityju bio je bijeli Amerikanac koji se borio u prvom Zaljevskom ratu. To je bilo dosta davno, prije 15 godina, ali i tada su američki mediji u prvim izvještajima govorili da je viđena osoba tamne kože kako odlazi s mjesta događaja, stvorili su atmosferu da se radi o Arapinu, ali nije bio. Stvorili su atmosferu straha u toj zemlji. Ali, recimo, nitko nije izvijestio da je čovjek koji je na Times Squareu vidio kako dim izlazi iz auta i pozvao policiju također bio musliman. Dakle, o čemu se tu zapravo radi?! Sve je to vrlo smiješno!
Pokazalo se da je zadnji pokušaj bombaškog napada na Times Squareu, u prvi mah okarakteriziran kao fundamentalistički, zapravo bio ekonomski uslovljen. Hoće li politika Baracka Obama promijeniti američku poziciju prema islamskom svijetu? Ne, Obama neće ništa promijeniti. Upravo radim na knjizi o Obami koja će se zvati “Sindrom Obama”. Radi se u osnovi o kontinuitetu prijašnjih vlada Busha, Clintona. To je imperijalna zemlja, možete imati dobre i loše careve, ali sustav ostaje isti. Što se tiče ovih posljednjih događaja na Times Squareu, ne znam tko je taj čovjek, ali se radikalizirao kao musliman, financijski je loše stajao, vidio je slike napada u Pakistanu, uzrujao se i učinio nešto glupo. Muslimani nemaju
Balkan u Europskoj uniji U posljednja dva mjeseca imali ste prilike zbog promocija svojih knjiga i predavanja boraviti u Sarajevu, Beogradu, a sada evo i u Zagrebu. Kako vidite budućnost ove regije, da li je Europska unija rješenje za Balkan? To je možda rješenje za slijedećih 50 godina. Na Balkanu nikad ne možete biti sigurni što je dobro dugoročno rješenje. Mnogi su se iskreno nadali da će država koja je stvorena nakon II. svjetskog rata trajati zauvijek, čak i nakon Titove smrti. Još uvijek vjerujem, da je Europska unija bila snažnija i odigrala pozitivnu ulogu u ranoj fazi, mogao postojati način da se očuva ta država u nekom novom obliku. Ali nemojmo u to sada ulaziti. Europska
INTERVJU unija je danas prilično slaba država. Prebrzo su se proširili pod američkim pritiskom. Amerikanci nisu željeli snažnu Europsku uniju koja im je mogla postati suparnik, pa su izvršili pritisak na Europsku uniju koju su tada činile starije članice, da prime nove zemlje jer je to bio način da ih neoliberaliziraju. Ali to nije uspjelo. Smatram da se Europska unija mora demokratizirati, to uopće nije demokratičan savez. Postoji parlament koji nema moć jer moć je još uvijek u rukama Vijeća ministara i starih država. Što se tiče Balkana, moje je osobno mišljenje, i to naglašavam osobno, da bi mnogo bolje bilo za republike koje su nekada činile Jugoslaviju da pristanu na ujedinjenje na nekoj minimalnoj osnovi, ne kao stara Jugoslavija jer to nije moguće (kako god se zvala nevažno je, čak i Balkanska unija) i zatim zajedno pristupe Europskoj uniji. To bi ojačalo Balkan i olakšalo ulazak svim zemljama. Ako budu ulazile jedna po jedna to će biti dosta teško, a mislim da Europska unija sada ni neće nikoga primati, odnosno da će pokušati odgoditi ulazak. Čak i ulazak Hrvatske? Da, mislim da bi mogli to učiniti i Hrvatskoj. Mislim da će vrlo temeljito istražiti što se događa u Hrvatskoj, ne žele još jednu Grčku. Mislim da će biti vrlo strogi, možda griješim, ali u svakom slučaju provesti će vrlo oštru istragu prije nego što dozvole ulazak novih zemalja. Mislite li da bi na Balkanu mogla postojati politička volja za takav novi savez? Političari su gotovo svugdje na Balkanu potpuno beskorisni. U Beogradu sam gostovao u jednoj od onih vrlo popularnih i veoma glupih televizijskih emisija u kojima vam prelijepe, krasno odjevene djevojke postavljaju beskrajno glupa pitanja. Tako me je voditeljica pitala: “Evo, sad ste došli u našu zemlju. Jeste li se susreli s nekim od naših političkih vođa?” Odgovorio sam joj: “Slušajte, da sam želio razgovarati o kriminalu, razgovarao bih s kriminalcima, da sam htio sklopiti neki posao, obratio bih se poslovnim ljudima. Ne trebaju mi političari kao svodnici.” Isprva mi se samo nasmiješila, onda joj je doprlo do glave pa se vidno užasnula. Poslije mi je rekla da joj nitko u emisiji nije rekao takvo što. To je moje mišljenje o političarima na Balkanu - koliko shvaćam, oni se samo bogate, a radi toga i ulaze u politiku. Jedina razlika u izmjeni različitih opcija jest u tome da različite grupe, različite bande dolaze i bogate se. Politika se ne mijenja, uvi-
jek je ista i nimalo ne vodi računa o životu običnih ljudi.
Socijalizam - nada za budućnost Danas u doba konzumerizma, junk fooda i stupidnih reality showa je li moguća elementarna solidarnost? Recimo, ove godine na proslavi 1. maja kada je ujedno organiziran radnički štrajk na središnjem zagrebačkom trgu okupilo se svega 500-tinjak ljudi. U Britaniji je bilo nekoliko štrajkova, s više se štrajkova prijetilo, pogledajte Grčku imate opći štrajk. Dakle, moguće je, ali tek onda kad ljudi počnu osjećati da više ne mogu živjeti kao prije. Ali da pojednostavimo stvari: bogati misle da moraju siromašnima nametnuti više discipline kako bi ostali bogati, i to je ono što se zapravo događa u svijetu. Naši porezi spašavaju bogate, ali oni žele još više. I onda kažu srezat ćemo socijalna davanja, a kad ih smanje kažnjavaju siromašne. Mislim da je solidarnost moguća, ali ju je teško organizirati. U najvećem broju slučajeva do nje dolazi na atomskoj razini, skupine radnika ako su ugroženi kreću u štrajk, ali drugi radnici često nisu solidarni s njima. Isto je sa studentima. Recimo, na jednom britanskom sveučilištu, Middlesex University, oni koji njime upravljaju su odlučili ukinuti Odsjek za filozofiju. Govorimo o stagnaciji u islamskom svijetu, a zamislite tako nešto. Kad su zatvorili Odsjek za filozofiju svi su se pitali zašto. Odgovor je bio da nije profitabilan! Studenti su započeli sa štrajkom, ali bit će zanimljivo vidjeti da li su to samo studenti društvenih znanosti ili su im se pridružili i studenti prirodnih znanosti, ali to nije dobra situacija. Shopping, seks i celebritiji! Mladim ljudima stalno govore da je to normalno, da i oni budu takvi. Kako da budu takvi?! Zato je dobro da postoje kulturne inicijative koje se izdvajaju iz toga. Govorio sam mladim ljudima koji su organizirali
“Subversive Film Festival” da je to vrlo pozitivna inicijativa jer mladim ljudima koje zanima film moraju pokazati neke od filmskih klasika inače nikada u potpunosti neće shvatiti rječnik kinematografije, niti što je moguće napraviti. Ili recimo ako prestanu čitati velike klasične romane neće razumjeti za što je književnost i umjetnost sposobna. Dakle, dobro je pokretati takve inicijative jer službena kultura to ne čini. U sklopu III. Subversive film festivala održali ste predavanje “Socijalizam zaslužuje drugu priliku”. Da li je socijalizam doista nada za svijet? Iskreno, mislim da ne postoji drugi način života. Naravno, očito je da bi trebalo izbjeći sve greške koje su napravljene, ali osobno mislim da ne postoji drugi sustav u kojem bi većinu naroda mogao uključiti u strukture društvu u kojem žive. U današnje vrijeme, s obzirom na sve ono kroz što prolazimo, čini se da je to najluđa, utopijska stvar u koju bi trebalo vjerovati. Ali bez obzira na to ipak vjerujem da je to jedini način da se organizira novi tip društva. Kao što su moji ruski prijatelji za vrijeme razdoblja Gorbačova govorili: “Ne brini Tariq, naš će kapitalizam biti kao skandinavski.” “Neće, bit će vjerojatno kao u Brazilu i Americi 20-ih”, govorio sam im. A skandinavski model ipak nije tako sjajan. U Norveškoj dobro stoje, čak iako ste nezaposleni puno vam plaćaju. Međutim, u Danskoj je situacija prilično gadna: masovna islamofobija, neprijateljsko raspoloženje prema imigrantima, groteske stvari se događaju. Ni situacija u Švedskoj nije sjajna, Norveška je vrlo drukčija i napredna, ali oni imaju jako puno novaca. Ali u osnovi, budimo otvoreni, svijet jednostavno nema dovoljno prirodnih resursa da svaka obitelj ima dva automobila, dva frižidera, dvije kuće, jednostavno nema dovoljno resursa. Ako samo na trenutak to razmotrimo s ekološke strane pitanje kako organizirati život ljudi treba barem djelomično biti time određeno. Socijalizam u nekom obliku, ili kakvo god mu ime dali, je racionalan način. Jedan od razloga zašto recimo u Egiptu postoji nostalgija za Nasserom, ili u bivšoj Jugoslaviji za Titom je taj da se ljudi sjećaju da su imali određenu sigurnost u životu. Znaju da su se događale loše stvari, znaju da je bilo problema, ali su također imali određenu sigurnost. I tu je sigurnost osiguravao taj sustav, a kapitalizam to ne čini, niti smatra potrebnim to činiti. Sad kada se taj sustav urušio, kapitalizam može činiti što hoće i ničega se ne boji. q
43
J O U R N A L
BOSANSKI BAROMETAR Konzervativci ispravljaju greške Johna Majora i Douglasa Hurda
Nova britanska politika prema BiH Stav je nove Vlade da u Bosni postoji potreba za snažnijom i zahtjevnijom europskom politikom koja bi trebala koristiti štap i mrkvu. Postoji snažan argument za prijetnju sankcijama protiv političara koji podrivaju bosansku državu. Edis Felić
44
J O U R N A L
Nakon pobjede na parlamentarnim izborima i višednevnim pregovorima konzervativci Davida Camerona i liberalni demokrati Nicka Clegga formirali su u svibnju koaliciju i novi kabinet, čime je okončana 13-godišnja vladavina Laburističke partije. Po prvi puta u povijesti sklopljen je pakt ove dvije stranke, a to je ujedno prva koalicijska vlada poslije Drugog svjetskog rata. Cameron je novi premijer, Clegg je njegova desna ruka, a državni tajnik – ministar vanjskih poslova postao je William Hague. “Ovime počinje nova era za Britaniju. A sada idemo raditi”, kazao je Cameron u prvoj izjavi poslije sklapanja koalicije. Bio je to odgovor građana Velike Britanije na zasićenost laburistima, pogotovo u periodu kada ih je vodio Gordon Brown koji je naslijedio Tonyja Blaira. Kakav će vanjskopolitički smijer zauzeti Cameron, vidjet ćemo, ali se može u osnovnim crtama reći da će ostati najvjerniji američki saveznik što se tiče Bliskog istoka. Za našu je matičnu domovinu pak puno važnija najava nove, angažiranije politike Velike Britanije u Bosni i Hercegovini. Doduše, ona je i do sada bila angažirana, no njezina je politika, iako deklarativno opredijeljena za Bosnu i Heregovinu, često bila toliko maglovita da se činilo da je stvarno protiv BiH. No, već i samim stupanjem na dužnost konzervativaca (u koaliciji s liberalima koji su na ovim izborima profitirali) te izjavama u korist Bosne i Hercegovine, poglavito novog britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea, izazvala je nervozu Milorada Dodiga i njegovih sljedbenika. Hague je najavio da će nova britanska Vlada snažno podržavati daljnje proširenje Europske unije na Zapadni Balkan i Tursku te da će se zauzimati za sankcije protiv onih političara koji budu radili na slabljenju države Bosne i Hercegovine. “Konzervativna stranka i dalje čvrsto vjeruje u vrijednosti daljnjeg proširenja EU-a. Perspektiva član-
Ovo je bitno drukčija politika nego su je vodili nekadašnji britanski premijer 90-ih godina prošlog stoljeća John Major i ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, za koje i Cameron i Hague uvijek neslužbeno kažu da je bila čisti promašaj i sramota za Veliku Britaniju. Da se ovdje radi i o širem geopolitičkom području nego je to Bosna i Hercegovina, pokazuje ministrov stav prema ulasku Turske u EU: “Osim uzajamne ekonomske koristi i iznimnog poboljšanja sigurnosti snabdijevanja energijom za EU, tursko članstvo bi demantiralo one koji tvrde da postoji sukob civilizacija između Zapada i islama i od Turske bi stvorilo posrednika između Europe i Bliskog istoka.”
BiH i Balkan ključna područja David Cameron stva ključna je za učvršćenje stabilnosti na Zapadnom Balkanu, gdje je toliko europske krvi proliveno. Zapadni Balkan je stražnje dvorište Europske unije i njena vjerodostojnost u vanjskim poslovima ovisi o učinkovitosti njene politike u tom području”, najavio je britanski ministar u članku kojeg je objavio Europe’s World. Iz tog članka posebno treba obratiti pažnju na riječi kako “posebno u Bosni postoji potreba za snažnijom i zahtjevnijom europskom politikom koja bi trebala koristiti štap i mrkvu. Postoji snažan argument za prijetnju ciljanim sankcijama protiv političara koji podrivaju bosansku državu. Bosanska ekonomija je rasla sa stranom pomoći, ali država nije rasla i danas ne funkcionira” i zaključuje da “raspad zemlje u neovisne etničke državice ne bi bila samo nagrada za etničko čišćenje, što je moralna uvreda, nego nosi i rizik stvaranja neuspjele države u srcu Europe. Snažan pristup trebao bi se usredotočiti na jedinstven cilj: središnju vladu u Bosni dovoljno učinkovitu da odgovori zahtjevima za članstvom u EU i NATO-u”.
Tako je nova britanska Vlada najavila brojne ekonomske i političke promjene i ne treba sumnjati kako će doći do promjena i na polju vanjske politike, nakon više od desetljeća vladavine laburista Tonyja Blaira i Gordona Browna. A da su se neke stvari posložile pokazuje i činjenica kako je bivši predsjednik liberalnih demokrata i bivši visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown i dalje veoma aktivan u kreiranju kako unutarnje, tako i vanjske politike te stranke. S druge strane, konzervativac William Hague izvrstan je poznavatelj prilika u regiji, a prošle godine je posjetio BiH, nakon čega je i iznio svoje najcrnje prognoze. “Politički govoreći, ta zemlja klizi unatrag i prema daljnjem raspadanju”, upozorio je tada Hague kritiziravši slab i zbunjen odgovor Bruxellesa na pritiske koji vode daljnjem cijepanju BiH. “Zvono za uzbunu se, usprkos nedavnom krvoproliću i svim žrtvama, u glavnim gradovima Europe ne čuje”, upozorio je Hague, protivnik povlačenja europskih vojnih i policijskih snaga iz naše zemlje. Neslužbeni zamjenik novog premijera Davida Camerona, stava je da se trebaju zaboraviti sve debate o Zapad-
BOSANSKI BAROMETAR nom Balkanu i BiH kakve su vođene 90ih te da je “u stvari, ključno područje vanjske politike u sljedećih deset godina upravo BiH i regija Balkana, na što će buduća administracija staviti naglasak”. Nakon sastanka s čelnicima bh-političkih stranaka, Hague je ocijenio kako bi se BiH na neki način mogla raspasti, ukazavši na obnovljeni nacionalizam, posebice među liderima Srba u BiH koji “vrše pritisak tražeći zatvaranje OHR-a, te na eventualno odcjepljenje tzv. RS. “Politički lideri se okupljaju samo kada se na njih vrši snažan pritisak izvana”, ispravni je dojam koji je iznio Hague. Tako postoje neka razmišljanja da će ovakvim pristupom Velika Britanija okrenuti leđa secesionistima (Dodikovoj bratiji) i stati na stranu unitarista (Bšnjaka, iako bismo ovdje rekli svih onih koji vole Bosnu i Hercegovinu). Dokle će ići nova britanska politika svakako ćemo vidjeti, no, nije za odmet prenijeti i riječi bivšeg visokog predstavnika za BiH Paddya Ashdowna, koji je na pitanje bosanskih novinara što BiH može očekivati od nove britanske Vlade odgovorio: “Izvrsna vijest za BiH je da će William Hague biti novi ministar vanjskih poslova moje zemlje. Nas dvojica zajedno smo radili na pitanjima koja se tiču BiH. Naše političke pozicije drugačije su i zato pripadamo dvjema različitim strankama, ali kada je BiH u pitanju, u potpunosti se slažemo. Hague ima jasnu sliku što se u BiH treba učiniti, dao je ranije više vrlo jakih izjava kada se radi o situaciji u vašoj ze-
mlji i svatko tko vidi BiH kao potpuno integriranu državu u sadašnjim granicama kako napreduje prema Europi, u Hagueu ima istinskog prijatelja. Oni koji imaju san o tome da je BiH u stanju napredovati na europskom putu, odbijaju sukobe iz prošlosti i podjele kojima se neki žele vratiti, u novom ministru vanjskih poslova dobili su najjačeg saveznika.” Ashdown je rekao kako je sigurno da je Velika Britanija zemlja s najviše proeuropskih političara i jedan od najjačih među njima je u novoj Vladi. Ministar Hague smatra da se mora imenovati netko tko će pratiti ukupnu situaciju na Balkanu, a ne u nekoj od tamošnjih država. Na pitanje znači li to imenovanje specijalnog izaslanika, Ashdown je odgovorio potvrdno i dodao: “Specijalni izaslanik za BiH ne bi bio dobra ideja. No, specijalni izaslanik za Balkan bila bi više nego dobra stvar i znam da gospodin Hague dijeli ovo moje mišljenje. Ta osoba trebala bi predstavljati Europsku uniju, a ne samo Veliku Britaniju.”
Važne institucionalne promjene Kreator britanske i sukreator europske vanjske politike, nakon iznošenja spomenutih stavova sljedećih bi mjeseci trebao iznijeti i neka konkretnija, inovativnija rješenja, ali ih i uskladiti s rješenjima drugih zemalja EU-a te prije svega SAD-om. Euroatlantske integracije, svi se slažu, ključne su za BiH, a na novom šefu britanske diplomacije sada je da smi-
Bosanka u Londonu Glavni cilj specijalnog izaslanika Velike Britanije u regiji trebao bi biti da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država. Zahvaljujući zapanjujućoj koincidenciji likova diplomata i političara, napisao je Globus, koji su se kao u šahovskoj kombinaciji poredali na hijerarhijskoj ploči nove vlasti u Londonu, postao jedan od prioriteta nove britanske balkanske politike. Britanska politika prema Balkanu, prema mišljenju eksperta Tima Judah, neće se mijenjati brzo, ali će na njezinu kreaciju uvelike utjecati za širu javnost nova imena. To su savjetnica novog ministra vanjskih poslova Arminka Helic (Helić) i savjetnik premijera Ed Llewellyn. Arminka Helic je mlada, izvanredno kompetenta, ozbiljna osoba u srednjim tridesetim godinama. Ona je, s obitelji i bratom, također intelektualno ambicioznim, došla u Veliku Britaniju kao izbjeglica iz Bosne. Njezina biografija nije dostupna na internetu, iako je neki tituliraju kao doktora znanosti. Prije pet godina počela je raditi u timu koji je vodio William Hague, tada ministar vanjskih poslova u sjeni. Polako, od običnog člana ekipe, napredovala je, očigledno ne zahvaljujući vezama, nego sposobnostima, do mjesta šefice izbornog stožera današnjeg ministra. Njoj pripisuju, piše Globus, činjenicu da je Hague u nekoliko navrata govorio o Balkanu i pogotovo Bosni. “Plavooka Bosanka možda ima previše utjecaja na Haguea”, komentirao je britanski konzervativni tjednik Spectator. Ali, Arminka Helic imala je, očigledno, podršku Eda Llewellyna, koji je bio vođa Cameronova izbornog stožera, a danas je njegov savjetnik. Ona se drži iznimno u sjeni, tako da na internetu postoji samo jedna njezina fotografija. Usprkos tome, britanski list Daily Telegraph, uvrstio ju je u svojoj ljestvici na 61. mjesto od stotinu najutjecajnijih torijevaca (ispred bivšeg premijera Majora i bivšeg ministra vanjskih poslova Hurda). U posljednje vrijeme angažirala se na rješenju problema Ejupa Ganića, koji je uhapšen na londonskom aerodromu na osnovi potjernice iz Beograda.
sli kako natjerati političke čelnike u toj zemlji na toliko potrebne, prije svega institucionalne, reforme. Nakon preuzimanja dužnosti poslao je snažan signal Europi da se ovakva situacija ne smije ignorirati i najavio je sankcije protiv svih koji će potkopavati i slabiti BiH. I dok se tih prvih dana nakon primopredaje vlasti u Velikoj Britaniji novi britanski premijer David Cameron razgovarao s francuskim predsjednikom Sarkozyjem i njemačkom kancelarkom Merkel, njegov ministar vanjskih poslova požurio je naglasiti što je za novu britansku vladu posebno važno na području europske i vanjske politike. Inače, spomenimo i to da Willliam Hague pripada najeuroskeptičnijem krilu i inače euroskeptične Konzervativne stranke, snažnijeg partnera u novoj koalicijskoj vladi s proeuropskim liberalnim demokratima. Hague ističe kako je “Europska unija institucija od velike važnosti za Ujedinjeno kraljevstvo i britansku vanjsku politiku”. Novi britanski ministar je naglasio kako je s jedne strane Konzervativna stranka rijetko bježala od iskrene kritičnosti kada smo mislili da EU kolektivno radi krive stvari, ali s druge pak strane britanski konzeravtici su bili predvodnici u najvećim dostignućima EU-a - jedinstvenom tržištu i proširenju. Da zaključimo. Ali, iako je jasno da će nova britanska politika raditi na učvršćenju države u Bosni i Hercegovini, neće biti ni ukidanja ni formiranja entiteta, smatraju stručnjaci. U svemu, politika će biti dogovorena sa SAD-om, a u EU s Catherine Ashton. Hague posebice traži snažniju europsku politiku prema Bosni i Hercegovini, čiji bi raspad bio, kako je rekao, katastrofa. Nova britanska vlada koju predvode konzervativci i dalje će, kao i prethodna laburistička Vlada, podupirati članstvo Turske u EU-u, čijem članstvu nisu sklone neke od najvećih i najvažnijih članica. Reakcije u Bosni i Heregovini bile su otprilike onakve kako se i očekivalo. Najviše su se čuli oni koji inače najviše i galame. Dodikova retorika i ovaj je put išla u tom smjeru najavljujući da im nitko, pa ni nova britanska Vlada neće moći nametnuti ono što oni ne žele. Kad je pak u pitanju drugi dio BiH, reakcije su bile puno blaže i uglavnom su se svodile na kurtoazne i protokolarne čestitajući novoj britanskoj vladajućoj stranci. Poučeni prijašnjim iskustvima, bosanski će političari i dalje sjediti skrštenih ruku čekajući da netko drugi za njih odradi posao. Ne budu li agresivniji, BiH će izgubiti i ove iskrene prijatelje, kojih je inače svakog dana sve manje i manje. q
45
J O U R N A L
BOSANSKI BAROMETAR Politiziranje obilježavanja stradanja vojnika JNA
Dostojanstven odgovor Sarajeva i Tuzle Cilj okupljanja zbog stradanja vojnika JNA nije bio pijetet prema žrtvama, nego nametanje kolektivne krivnje Bošnjacima i prikazivanje Srba koji nisu ništa manje žrtve od Bošnjaka. Edis Felić
46
Politizacija žrtvama u Bosni i Hercegovini nastavila se i ove godine, samo što je po prvi put izazvala nervozu i zbog mogućeg sukoba zbog pitanja čije su žrtve “nevinije”. O tome govore i dva događaja koja su se desila u svibnju u Sarajevu i Tuzli, a koje su gotovo sigurno isplanirane od strane Milorada Dodika i njegove bratije. Cilj okupljanja zbog stradanja vojnika JNA u ova dva bosanska grada nije bio pijetet prema žrtvama, nego realizacija jednog dugoročnijeg plana koji Dodik već provodi, a da toga očito mnogi nisu svjesni - nametanja kolektivne krivnje Bošnjacima i prikazivanje da Srbi nisu ništa manje žrtve od Bošnjaka. Na taj način Dodik pokušava otupiti oštricu prema četničkim secesionistima da bi jednog dana definitivno razbio Bosnu i Hercegovinu.
Sarajevo odgovorilo svojim obilježavanjem
J O U R N A L
Obilježavanje 18. obljetnice stradanja vojnika tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA), odnosno ceremonija podsjećanja na možda i ključnu bitku kojom je obranjen glavni bosansko-hercegovački grad, pretvorilo je 3. svibanj 2010. u svojevrsni “Dan D” za Sarajevo. S jedne strane, prema programu Odbora Dodikove vlade za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova, godišnjica stradanja vojnika JNA obilježena je prvi put na mjestu događaja - bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, a organizatori su naveli kako je programom predviđena mirna šetnja i paljenje svijeća u spomen poginulih. S druge strane i Udruga “Bosnae – Zelene beretke” Kantona Sarajevo pozvalo je građane, suborce i branitelje grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine da 3. svibnja zajedno odaju poštovanje najdražim sugrađanima i suborcima – braniteljima Grada Sarajeva koji su za slobodu
BiH dali svoje živote tijekom, kako se navodi, agresije srpsko-crnogorskog agresora. Mirno okupljanje i odavanje počasti poginulim civilima i braniteljima učenjem Fatihe ili na neki drugi način će biti u ulici Hamdije Kreševljakovića (bivša Dobrovoljačka) na mjestu Drvenija. U 10:00 sati, kako je i planiralo Udruženje “Bosnae – Zelene beretke”, mirnom šetnjom otišlo se do mjesta ubojstva prvih civilnih žrtava agresije na grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, do mosta Suade Dilberović i Olge Sučić. U tom smislu Udruženje "Bosnae – Zelene beretke" je još prije okupljanja zamolilo sve sudionike koji se budu odazvali tom obilježavanju Dana Kantona Sarajeva i općina Centar i Stari Grad da budu dostojanstveni i na taj način se prisjete svojih najmilijih koji su dali živote za slobodu. Hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić rekao je da je obilježavanje 18. godišnjice stradanja pripadnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu “pokušaj provokacije iz Republike Srpske”. Gostujući u programu Televizije OBN Komšić je pozvao građane Sarajeva da ignoriraju to obilježavanje. “Porodice stradalih, njihova rodbina i prijatelji – izvolite dođite, ali nemojte da Vlada Republike Srpske govori šta je bilo u Sarajevu sa namjerom provokacije Sarajlija, jer nekome odgovara da se nešto desi i da imate ‘belaj’ u BiH”, rekao je Komšić. Dodao je da odavanje pošte ubijenim vojnicima i oficirima u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu “treba samo ignorisati i ne treba dozvoliti da se iz toga izrodi nešto loše”. Prema njegovom mišljenju, obilježavanjem stradanja pripadnika JNA u Sarajevu pokušavaju se spojiti događaji od 2. i 3. maja 1992. godine. “Maršruta je Skenderija - Dobrovoljačka. Na Skenderiji je 2. maja bila bitka, a 3. maja bila je ‘čuvena’ Dobrovoljačka. Sada se pokušava spajati dan kada je bila bitka
sa 3. majem kada je bila čuvena razmjena tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića i Kukanjca”, kaže Komšić. Policija je bila spremna spriječiti sukobe dvije skupine – jake snage reda bile su raspoređene u središtu grada, no budući da su obje skupine najavile “mirnu šetnju u isto vrijeme, ali u suprotnim pravcima, bilo je za pretpostaviti mogućnost sukoba. Uprava policije MUP-a Kantona Sarajevo poduzela je sve mjere iz svoje nadležnosti da bi osigurala obilježavanje godišnjice u Dobrovoljačkoj ulici”, izjavio je glasnogovornik MUP-a KS Irfan Nefić. Najavljen je dolazak oko 300 osoba, u organizaciji Ministarstva za boračka pitanja Vlade RS, kako bi odali počast, kako su naveli mirnom šetnjom i paljenjem svijeća na mjestu pogibije vojnika JNA. Najavljeno je da će među njima biti i Milorad Dodik, no on se nije pojavio.
Tuzla slijedila Sarajevo Obilježavanje 18. obljetnice događaja na Brčanskoj malti u Tuzli, koju branitelji obilježavaju kao presudnu bitku u obrani Grada soli od agresije, srpska strana tumači da je to obilježavanje počinjenog zločina koji je bio sličan onome navodnom u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. U povodu 15. svibnja predstavnici Općine Tuzla, na čelu s načelnikom Općine Tuzla Jasminom Imamovićem i predsjedavajućom Općinskog vijeća Tuzla Nadom Mladinom, položili su cvijeće i odali počast vojnim i civilnim žrtvama rata 1992.1995. godine. Programom obilježavanja predviđeno je da se polože vijenci na spomeniku u ulici Armije BiH, zatim pored fontane na Brčanskoj Malti podignute u znak sjećanja na ovaj događaj. Nakon toga ceremonija obilježavanja početka rata i obrane Tuzle nastavljena je na Slanoj Banji, gdje je počast odana svim poginulim
BOSANSKI BAROMETAR herojima i zlatnim ljiljanima, te poginulim na Kapiji 25. svibnja 1995. godine. S druge strane, iste događaje, ali na posve drugačiji način obilježilo je i izaslanstvo iz tzv. Republike Srpske. Naime, 18 godina od pogibije vojnika JNA u “tuzlanskoj koloni” bit će 15. svibnja obilježeno u Tuzli i u Bijeljini, izjavila je predsjednica Pododbora za obilježavanje godišnjice stradanja vojnika u tuzlanskoj koloni Branka Šljivar. Ona je u Bijeljini, nakon sjednice Pododbora, rekla da će stotinjak ljudi 15. svibnja u 8 sati ispred zgrade bijeljinske općine autobusima krenuti u Tuzlu, gdje će prvi put biti obilježena godišnjica stradanja vojnika JNA 1992. godine na Brčanskoj malti. “Pododbor je dogovorio tehničke detalje koji su bili potrebni kako bi što uspješnije realizirali ovaj događaj. Pred sjednicu u Bijeljini posjetili smo i Tuzlu gdje smo od predstavnika kantonalnog MUP dobili potvrdu da će skup, čiji početak je najavljen za 10 sati, biti osiguravan, te da nema razloga za zabranu, posebno zbog onoga što smo mi naveli u pismu namjere – da dolazimo u mirnu šetnju s bijelom ružom i upaljenom svijećom, te održavanjem kraćeg vjerskog spomena”, pojasnila je Šljivar. Navodeći da predstavnici MUP-a Tuzlanskog kantona nisu imali nikakve primjedbe na pismo namjere, Šljivareva je dodala da su zahtjevi za prisustvo skupu podneseni i hitnoj medicinskoj službi Tuzle, kao i vatrogascima. “Sve ostale detalje dogovorili smo sa ljudima iz kantonalnog MUP-a koji će osiguravati skup od Banj brda do ulaska u Tuzlu, do Brčanske malte, odnosno te relacije na kojoj ćemo se prema dogovoru kretati”, rekla je Šljivareva i dodala da neće precizirati točnu maršrutu iz sigurnosnih razloga. Ona je rekla da za sada ne postoje nikakvi nagovještaji o bilo kakvim negativnim pojavama u vezi s održavanjem skupa i da će biti obaviješteni o svemu što bi eventualno moglo da ugrozi planirani spomen. “Sa nama su u Tuzli bili i pripadnici MUPa Republike Srpske koji su sa kolegama iz Tuzlanskog kantona razmijenili operativne podatke na tehničkom nivou. Predstavnici MUP-a RS pratit će nas do Banj brda, odatle MUP Tuzlanskog kantona, a u povratku obrnuto. Nadamo se da će sve proteći kao treba”, rekla je Šljivareva. Šljivar je dodala da će se 18. godišnjica stradanja vojnika JNA u “tuzlanskoj koloni” obilježiti u 12 satina Gradskom groblju Pučile u Bijeljini, te da će nakon parastosa žrtvama biti održan i okrugli stol o ovom događaju u zgradi bijeljinske općine. Podsjetimo, članovi iste organizacije, predvođeni političkom vrhuškom RS-a, u Saraje-
vu su 3. svibnja u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici položili cvijeće i zapalili svijeće u spomen na stradale pripadnike JNA. Sve se odvijalo uz snažnu policijsku zaštitu koja je i novinarima i znatiželjnicima zabranila pristup tom mjestu. Nakon najave skupa i spomena pripadnicima JNA stradalim u “tuzlanskoj koloni” na Brčanskoj Malti 15. svibnja, bivši i aktualni načelnici Tuzle Selim Bešlagić i Jasmin Imamović pozvali su stanovnike Grada soli da zauzmu isti stav kao što su 3. svibnja učinile Sarajlije ili da ignoriraju ovaj događaj, ali da “ne nasjedaju na političku provokaciju iz RS-a”. I načelnik Policijske uprave Tuzla Ljubomir Divković pozvao je građane ovog grada da se ponašaju dostojanstveno. Tako su oko stotinu članova porodica poginulih vojnika JNA iz Bijeljine, predvođenih tzv. Odborom za njegovanje oslobodilačkih ratova vlade RS-a u Tuzli paljenjem svijeća i polaganjem bijelih ruža odali poštu stradalim vojnicima JNA na Brčanskoj Malti. Skup je protekao mirno, a Tuzla i Tuzlaci su i ovoga puta pokazali dostojansvenost. Učesnici skupa bili su predvođeni predstavnicima vlasti i funkcionerima iz RS-a Radetom Ristovićem, Pantelijom Ćurguzom, Dragislavom Mijanovićem, Stašom Košarcem i Branislavom Dukićem.
Mile Dodik joj rekao da kaže da je Bešlagić zločinac “Mislim da je do sada bilo žalosno što nismo bili u prilici da dostojanstveno u skladu sa našim tradicionalnim, vjerskim i drugim običajima odamo počast nevino nastradalim vojnicima JNA. Međutim, danas potvrđujemo domaćoj i svjetskoj javnosti da je i Tuzla mjesto stradanja, mjesto zločina nad svima onima koji su željeli mir u Bosni i Hercegovini, koji su prilikom povlačenja stradali samo zato što su bili pripadnici Jugoslovenske narodne armije. Na nama je da ovo bude naša tradicija, naša obaveza prije svega prema žrtvama, prema njihovim porodicama, prema istoriji, a ono što je sigurno jedna naša velika obaveza jeste da koristeći sve normative i zakonske propise obezbjedimo porodicama da se podigne spomenik koji će upozoravati na stradanje i srpskog naroda u BiH”, rekao je šef koordinacionog tijela Dodikove vlade za istraživanje ratnih zločina i traženje nestalih Staša Košarac i dodao: “Ono što ćemo sigurno inzistirati u narednom periodu jeste da u cilju razvoja odnosa u BiH pravda dođe do svakoga tko je odgovoran za bilo kakvo stradanje i bilo koga BiH. Tu-
zla je primjer da oni koji su bili odgovorni za zločin već odgovaraju pred licem pravde. Žalosna je činjenica da još uvijek u Tuzli postoje ljudi koji su rukovodili određenim operacijama da danas obavljaju javne funkcije u BiH. Prije svega mislim na Selima Bešlagića i slične njemu.” “Sve je proteklo u najboljem redu, MUP Tuzlanskog kantona je uradio posao profesionalno, u skladu sa svojim ovlaštenjima i ono što smo mi od njih očekivali. Vjerujemo da smo i mi ispoštovali prema njima ono što smo obećali. Znači, da će ovo biti potpuno miran skup, bez govora, bez ikakvih provokacija. Mi smo održali obećanje i nadam se da smo i jedni i drugi zadovoljni”, kazala je predsjednica Odbora za njegovanje oslobodilačkih ratova Branka Šljivar. Skup su obezbjeđivale jake policijske snage MUP-a TK, a saobraćaj u ulici Armije BiH je bio obustavljen. “Mi više nego da možemo biti zadovoljni imajući u vidu da nijedan od problema nije iskrsao i nije bilo nikakvih negodovanja. S druge strane, moramo priznati da je policija dala svoj maksimum kako bi obezbjedila sigurnost svih onih koji su boravili danas na ovom prostoru. Mi smo angažovali dovoljan broj policajaca koji bi obezbjedio ovaj skup ali ne u enormno vanrednim prilikama, znači uz manje angažovanje kada su u pitanju vanredni skupovi. Što znači naše procjene su ukazivale da ne bi moglo doći do nekakvih posebnih negodovanja i s tim u vezi sigurno da i ovaj dio aktivnosti, koji je protekao bez problema, jasno pokazuje da su procjene bile ispravne”, kazao je glasnogovornik Ureda policijskog komesara TK Miralem Malkić. Nakon što su učesnici skupa zapalili svijeće i položili bijele ruže, uz pratnju službenika policije MUP-a TK autobusima su se zaputili prema Banj brdu, gdje ih je policija drugog entiteta preuzela i otpratila u Bijeljinu. Oba su događaja protekla mirno zahvaljujući prije svega Sarajlijama i Tuzlacima s obzirom da instruirani “žalitelji” srpskih žrtava nisu ni smjeli da pisnu. Time su i pokazalo još jednom tko je u zadnjih dva desetljeća sačuvao dostojanstvo. U ovom članku izražavamo žaljenje i sućut nevinim pripadnicima JNA koji sigurno nisu bili krivi za rat i događaje koji su uslijedili, ali to je ujedno i opomena, ako je bilo zločina, a bilo ih je, trebalo je sprovesti istragu i kazniti zločince. Ovako, Dodikova bratija je to iskoristila da preko nevinih žrtava, i to svojih sunarodnjaka, pokuša realizirati svoje kvislinške i zločinačke ciljeve. q
47
J O U R N A L
BOSANSKI BAROMETAR Teroristički napad vehabija u Bugojnu
Udar na državu BiH Uhapšeni su Haris Čaušević Oks i Naser Palislamović koji je bio “mozak” operacije. Nadležni organi i dalje provode istragu, no, važno je ovdje reći kako su najveći dobitnici ovog zločinačkog akta neprijatelji BiH - sljedbenici Milorada Dodika. Edis Felić
48
J O U R N A L
U jakoj eksploziji nepoznate eksplozivne naprave bačene na policijsku postaju u Bugojnu u zadnje nedjelje u lipnju ujutro oko pet sati, policajac Tarik Ljubuškić (41) je poginuo, a šest ljudi je lakše i teže ozlijeđeno. Teško ozlijeđena policajka Edina Hindić (26) prebačena je u Klinički centar u Sarajevu. Haris Čaušević zvani Oks, za kojeg stanovnici Bugojna tvrde da je odranije imao problema sa zakonom, nakon aktiviranja eksplozivne naprave pokušao je pobjeći s lica mjesta, ali je ubrzo uhapšen i priveden u Policijsku stanicu u Bugojnu, gdje je priznao izvršenje ovog teroristički čin. Još ranije, prilikom posjeta Bugojnu, Oks je izvrijeđao lidera SDA, Sulejmana Tihića, a pripadao je radikalnoj skupini vehabija. Na svom Facebook profilu Čaušević je postavio sliku na kojoj piše da se “Allah sprema za pobjedu”. Na zgradi policijske uprave od siline eksplozije pričinjena je znatna materijalna šteta, kao i na okolnim stambenim objektima, a oštećeno je i više parkiranih automobila. Postavljena je uoči nedjeljne vjerske manifestacije “Ajvatovica” u blizini Bugojna, a prema nekim izvorima naprava je trebala eksplodirati u trenutku dok su se policajci okupljali kako bi preuzeli smjenu. Vehabije su pripadnici radikalnog islamskog konzervativnog pokreta koji je utemeljen krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Televizija Federacije BiH (FTV) objavila je kako postoje informacije da su svi koji su tijekom jutra privedeni na ispitivanje povezani s radikalnim vahabitskim organizacijama. Zajedno sa Čauševićem privedene su još četiri osobe, a za najvjerojatnijim organizatorom ovoga napada Naserom Palislamovićem (1973) u tom se trenutku još tragalo, kao i za vozilom Nissan Almera bijele boje kojim je pobjegao prema Sarajevu. Privedeni su Nermin Avdibašić, Džemal Tojagić i Adnan Haračić koji se dovode u vezu s bombaškim napadom.
Hitno i odlučno obračunavanje s terorizmom u BiH Ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović izjavio je kako je napad na policijsku
Teroristički napad u Bugojnu postaju u Bugojnu “jasan teroristički čin” te je najavio poduzimanje svih potrebnih mjera kako bi se učvrstila sigurnost u cijeloj zemlji. “Ovo je bio jasan napad na institucije zakona”, izjavio je Ahmetović u Bugojnu, gdje je stigao kako bi i osobno provjerio tijek istrage. Ahmetović je dodao kako će vlasti BiH učiniti sve ne bi li poslale poruku svijetu da su u stanju spriječiti ponavljanje takvih nedjela. Ravnatelj Uprave policije MUP-a Federacije BiH Zlatko Miletić izjavio je za televiziju Federacije BiH (FTV) kako je još uvijek isuviše rano govoriti o motivima napada, ali je obećao brzo i cjelovito rasvjetljavanje slučaja. “Jamčim da ćemo ovo kazneno djelo rasvijetliti”, kazao je Miletić potvrdivši tek kako istragu o cijelom slučaju sada preuzima Tužiteljstvo BiH koje i zaduženo za najteža kaznena djela. Ubrzo nakon spomenutih hapšenja dolijao je i prvoosumnjičeni za teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu, 37-godišnji Naser Palislamović. Događaji su se nizali dan za danom pa je tih dana direktor Federalne uprave policije Zlatko Miletić izjavio da je u Travniku privedena i jedna osoba koja je elektronskom poštom policiju upozorila da grupa koja je organizirala napad u Bugojnu planira nastaviti terorističke aktivnosti u Donjem Vakufu. Državni tužitelj Milorad Barašanin, inače kadar kojeg ne voli Milorad Dodik pa njegove riječi ne trebamo razumijevati kao Dodikovo zastupanje, nego upravo suprotno, jasno je definirao ovaj zloči-
nački čin. “Napad na policiju je napad na državu. Sada trebamo utvrditi motive i nalogodavce”, rekao je Barašin, poručivši da bugojanski tragični događaj pokazuje da država sada treba poduzeti mnogo veće aktivnosti kako bi osigurala sigurnost svojim građanima. Barašin je pozvao na hitno i odlučno obračunavanje s terorizmom u BiH, istaknuvši da država u tom smislu mora stati iza policijskih agencija i tužiteljstva BiH. S njim se složio i prvi čovjek bosanske sigurnosti. “Ovo je alarm da se na odlučan način suprotstavimo organiziranom kriminalu, pogotovo terorizmu. Situacija je vrlo ozbiljna i sada nam je potrebna maksimalna suradnja kako bismo ovakve stvari iskorijenili”, poručio je ministar Sadik Ahmetović. Federalna policija je izbjegla, barem se tako čini, nadležnoj komisiji Parlamenta BiH dostaviti tražene informacije o terorističkom napadu u Bugojnu, zbog čega je zastupnik SNSD-a Drago Kalabić napustio sjednicu Zajedničke komisije za obranu i sigurnost. On je rekao kako je informacija o zločinu u Bugojnu koju je dostavio federalni MUP na nivou informacije za mjesnu zajednicu. Ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović izjavio je da je teški teroristički akt koji se nedavno dogodio u Bugojnu udar na institucije BiH. “Imamo problem i trebamo ga zajednički rješavati”, rekao je Ahmetović na kraju rasprave o informacijama o akciji “Svjetlost” i terorističkom napadu u Bugojnu u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Zamjenik predsjedajućeg Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Milorad Živković naveo je da se u raspravi treba jasno reći da li ima ili nema terorizma u BiH. Živković je ukazao na to da vehabijski pokret pravi problem čitavoj BiH i da se taj problem treba rješavati u okviru Islamske zajednice BiH i Bošnjaka. Zastupnik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija istakao je tokom rasprave da u smislu borbe protiv terorizma BiH ima sistemske, političke i personalne probleme.
BOSANSKI BAROMETAR On je rekao da se definitivno zna da nakon neuspješne akcije u Maoči država nije uzvratila na pravi način što je dovelo do napada na državu u Bugojnu. “Da je netko smijenjen poslije akcije ‘Svjetlost’ pitanje je da li bi se dogodilo Bugojno. Da je netko smijenjen nakon Bugojna pitanje je da li bi se dogodilo ono što će se ubuduće dešavati”, rekao je Lagumdžija.
Bosanski patriota Kalabić Zastupnik SNSD-a Slavko Jovičić upitao je zašto sjednici ne prisustvuju glavni tužitelj BiH Milorad Barašin i direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Mirko Lujić, koji bi odgovarali na pitanja. “O izvršitelju napada u Bugojnu policijske agencije su imale 40 informacija, a nitko nije reagirao”, kaže Jovičić. Zastupnik SDA Bakir Izetbegović smatra da je za eksploziju u Policijskoj stanici u Bugojnu “riv čudak koji nema veze sa organizacijama iz inostranstva”. “Vjerski radikalizam u BiH ima korijen u stresu i nasilju kroz koji je narod prošao tokom proteklog rata”, rekao je Izetbegović. Reagirajući na ovu Izetbegovićevu tvrdnju, Živković je rekao da se “BiH kao težak bolesnik mora suočiti s istinom i prihvatiti terapiju koja je radikalna za dobrobit suživota”. Zastupnik Stranke za BiH Remzija Kadrić od zatražio od Ministarstva sigurnosti BiH da sačini sveopću analizu o tome tko sve ruši ustavni poredak i teritorijalni integritet. Zastupnik SDP BiH Selim Bešlagić založio se da parlament usvoji zakon o borbi protiv terorizma u kojem bi bio definiran pojam terorizam te da se prihvate mjere koje predlažu stručnjaci iz oblasti borbe protiv terorizma. “Broj od 3.000 nije izmislio nitko od parlamentaraca. Na komisiji je rečeno da to nisu ljudi iz inozemstva, nego iz BiH koji dobivaju financijsku pomoć iz inozemstva”, rekao je Bešlagić. Zastupnik SNSD Lazar Prodanović izrazio je bojazan da, kada je riječ o osudi terorizma, BiH skriva glava u pijesak. “Nemam problema sa tim da osudim terorizam, ma s koje strane dolazio”, rekao je Prodanović i pozvao da se zajednički rješava ovaj problem. Zastupnik SNSD-a Milica Marković upitala se zašto predstavnici Tužiteljstva BiH nisu prisutni sjednici, jer se iz predočene informacije o akciji u Gornjoj Maoči vidi da je problem u toj pravosudnoj instituciji.
Na prijedlog drugog zamjenika predsjedajućeg Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Milorada Živkovića donesena je odluka o objedinjavanju rasprave o ovim informacijama. Ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović predložio je provođenje Strategije za borbu protiv terorizma i postojećih zakona nakon terorističkog napada u Bugojnu, ubrzavanje procedure donošenja odgovarajućih zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, te potpisivanje sporazuma o policijskoj suradnji sa susjednim državama. Spomenuti Drago Kalabić (SNSD) ocijenio je da je ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović obmanuo parlament, nesuvislo pričajući kako ima neke dokumente i da su ga “neki obavijestili o nečemu”. On, međutim, nije htio kazati, dodaje Kalabić, o čemu je obaviješten. Kalabić upozorava i da se zaštita terorističkih organizacija i sakrivanje informacija o njima tretira kao teško krivično djelo. Prema njegovim riječima, Komisija je iza zatvorenih vrata raspravljala o očiglednom onemogućavanju državnih institucija koje su Parlament BiH morale obavijestiti o prijedlogu mjera kako bi se građanima poslala jasna poruka da BiH neće biti utočište terorizma. “Ovdje se pokušava amnestiranje institucije za svoj nerad. RS neće ostati nijema na sve to i dat će svoj doprinos kako se BiH ne bi pretvorila u leglo terorizma”, zaključio je Kalabić. “Očigledno je na djelu organizirano ometanje borbe protiv terorizma, jer neko ovo područje želi da pretvori u Afganistan ili Irak. Oni za koje pretpostavljam da ljude koji nisu državljani ove zemlje svakodnevno obavještavaju o sličnim aktivnostima, nisu se udostojali informirati svoj parlament i svoju vlast”, naglasio je Kalabić za Press RS. Ovo je svakako bila još jedna u nizu licemjernih provokacija, jer tvrdnja da mnogi državljani BiH šalju informacije onima koji s državom BiH nemaju nikakve veze moglo bi se više povezati sa njegovom i Dodikovom bratijom, a i mnogim HDZ-ovcima sa ili bez brojki. Kalabića je trebalo pitati otkad on to voli bosanski Parlament kad ga toliko štiti. No, vratimo se onima koji liče na Kalabića i mentora mu Dodika - vehabijama, koji su uz već poznate neprijatelje BiH također njeni neprijatelji.
Ceriću, javi se! Vehabije iz Gornje Maoče ocijenile su da je ovaj teroristički akt u Bugojnu obično ubojstvo, ali i da je još veći grijeh
od samog ubojstva ostao neosuđen! Press RS prenijela je kako se u otvorenom pismu upućenom “bosanskom narodu”, a koje je objavljeno na nekoliko internet portala, navodi da je ubojstvo grijeh koji svi lako prepoznaju i da zato osuđuju ubojstvo u Bugojnu. Oni, međutim, dodaju da je “još veći grijeh od samog ubojstva ostao neosuđen”. “Smutnja prije ubojstva u kojoj su stvorene okolnosti da do njega dođe, posebno smutnja poslije ubojstva, daleko je veća i ogavnija. Pogledajte kako će ubojstvo u Bugojnu eksploatirati za svoju političku karijeru mnogi za koje ste glasali. Nema drugog puta i načina za spasenje od vjere u Allaha. Naš poziv najčešće grubo odbijate, ali ne znate da nemate drugog puta i načina da se spasite. Jedino stvarno pribježište je Allah, sve drugo je iluzija. Vaši dušmani žele da se vi svojih sinova odreknete i da zbog njih nerazumljivi stid osjećate. Oni žele da vas okrenu protiv nas, a samim tim i protiv vjere kojoj se kao Bošnjaci pripisujete, a na koju svi ostali, Srbi, Hrvati, Romi, Židovi imaju isto pravo kao i vi”, navodi se u pismu vehabija. Almir Džuvo, direktor Obavještajnosigurnosne agencije BiH, ustalasao je javnost i istovremeno donio olakšanje rekavši da BiH prijeti opasnost od 3.000 vehabija koji su potencijalni teroristi. Time je Džuvo otvorio tabu temu o kojoj se samo šaputalo i rijetko naglas pričalo. Istovremeno, on je svojim javnim istupom direktno stao na stranu bh-muslimana koji žive u strahu od pripadnika vehabijskog pokreta, ne ustručavajući da zakači i Rijaset Islamske zajednice u BiH. Upozorio je da pojava selefizma može unijeti razdor među muslimanima, izazvati ozbiljne posljedice i konfrontirati BiH s europskim integracijama. On inzistira da Islamska zajednica u BiH preuzme na sebe zaustavljanje širenja selefizma i “aktivnije se opredijeli u smislu negacije uvoznih emisara i ideologija”. Policajka Edina Hindić na svu sreću oporavlja se. Ovaj događaj, iako sigurno nije isplaniran u nekim većim vehabijskim centrima (vjerojatno se radi o kriminalcu i šarlatanu koji se osvećivao policiji koja ga je procesuirala mnogo puta), još je jedan udar ne samo na institucije države, nego i na državnost BiH. Upravo je neprijateljima BiH dobro došao da pronađu opravdanje za svoje postupke. Zato je vrlo važno procesuirati vehabije kako bi se mogli neutralizirati daleko brojniji neprijatelji BiH – oni koji slijede četničku i ustašku filozofiju. q
49
J O U R N A L
BOSANSKI BAROMETAR Petnaesta obljetnica stradavanja Srebreničana
Pokopano 775 posmrtnih ostataka
50
Tužno je i ovaj put bilo za vidjeti ukop posmrtnih ostatak ubijenih Srebreničana 1995. godine. Već sedam godina 11. srpanj je dan najmasovnijeg pokopa u svijetu. Od 2003. godine na ovaj datum se u Memorijalnom centru Potočari pokopava više stotina žrtava genocida u Srebrenici, počinjenog na isti dan 1995. godine od strane zločinačke i kvislinške tzv. Vojske RS-a. Gledatelji diljem Bosne i Hercegovine mogli su (koji su htjeli) putem malih ekrana direktno pratiti komemoraciju žrtvama najvećeg zločina poslije Drugog svjetskg rata. Pred 50.000 ožalošćene rodbine, susjeda i prijatelja u Potočarima su ukopani posmrtni ostaci 774 Bošnjaka i Hrvat katolik Rudolf Hren, koji je također ubijen 11.07. 1995. Njegova majka je rekla da je insistirala da bude ukopan sa svojim nekadašnjim sugrađanima muslimanima, a misu za Hrena predvodio fra Martin Antunović, dok je klanjanje dženaze predvodio reisul-ulema Mustafa Cerić. Tom su činu prisustvovali i sućut izrazili brojni predsjednici, premijeri, veleposlanici i izaslanstva, među njima ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Gordan Jandroković i predsjednik Srbije Boris Tadić.
Erdogan pridobio najveće simpatije
J O U R N A L
Premda su se neke udruge i rodbina žrtava genocida u Srebrenici protivili političkim govorima prilikom pokopa, oni ipak nisu izostali. Veleposlanik SAD-a u BiH Charles English je prenio poruku predsjednika Baraka Obame da je “užas Srebrenice mrlja na našoj kolektivnoj savjesti”, te da treba identificirati žrtve, ali i počinitelje i privesti ih sudu pravde, što uključuje i Ratka Mladića koji je predvodio taj zločinački projekt. Sućut žrtvama genocida, osudu zločina i zalaganje da Srebrenica ne bude precipirana samo kao mjesto zločina, nego i začetak novog života iskazali su još predsjednik Slovenije Danilo Türk, visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, izaslanik francuskog predsjednika Bedrnard Kuschner, zamjenik predsjednika Vijeća ministara BiH Sadik Ahmetović, izaslanik EU Thorbjorn Jaklanda i drugi. Pljesak je, jedini među govornicima, dobio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koji se založio za praštanje umjesto osvete, za mir umjesto rata. “Jutros sam vidio jednu majku Srebrenice koja je izgubila dva sina i muža. Dojmio me se nje-
zin susret s Tadićem. U očima te majke vidjela se tuga, spokoj i ponos, ali ne i mržnja. Ovakve su majke potrebne nama i svijetu”, rekao je Erdogan. Dodao je da je “najgori rat onaj koji se vodi između ljudi koji su vezani rodbinskim vezama, istom kulturom i historijom”, te je dolazak Tadića nazvao velikom odlukom. Još je dodao kako je Istanbul prijatelj ne samo BiH nego i Srbije, a Izmir je prijatelj Zagreba. Predsjedatelj Predsjedništva BiH Haris Silajdžić podsjetio je na odgovornost međunarodne zajednice za genocid u Srebrenici, napomenuvši da je Bosni i Hercegovini stavila embargo na uvoz oružja samo zato što ovdje žive muslimani – Bošnjaci. Podsjetio je također da su gotovo sve države osudile genocid u Srebrenici, ali da takva deklaracija nije usvojena u BiH zbog protivljenja srpskih izaslanika, i u tome je tragedija, jer i 15 godina nakon ovakvog genocida još uvijek ima onih koji nude rješenja koja dovršavaju Miloševićev projekt. Stoga, kako je rekao, prvi korak prema Europi treba biti inzistiranje da se usvoji zakon koji neće dopustiti negiranje genocida.
Policija na visini zadatka Član Predsjedništva BiH Željko Komšić istaknuo je da se Srebrenica, nažalost,
još uvijek koristi za sakupljanje političkih bodova i da je licemjerno da se u Srebrenici tijekom ceremonije obrati predsjednik države iz koje su najtraženiji ratni zločinci. Dodao je da postoji građanska Srbija, ali da je pitanje koliko su te snage jake obračunati se s konzervativcima. Potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo također je osudio uzimanje Srebrenice za bilo kakve političke igre ili promociju te kazao da je i ova godišnjica podsjećanje da se genocid više ne smije nikome dogoditi. Srpski član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović nije došao na ispraćaj posmrtnih ostataka žrtava, kao niti jedan njegov prethodnik na toj dužnosti jer dužnosnici iz reda bosanskih Srba odbijaju prihvatiti konstataciju da je u Srebrenici počinjen genocid. Na komemoraciji u Potočarima žrtvama pripadnika kvislinških velikosrpskih vojnih i policijskih snaga pod zapovjedništvom haaškog bjegunca Ratka Mladića izaslanstvo Dodikove vlade predvodila je potpredsjednica Jasna Brkić. Policijska misija EU u BiH pohvalila je profesionalan rad policijskih agencija i konstruktivan stav organizatora ovogodišnjeg Marša mira i komemoracije i ukopa u Memorijalnom centru Potočari. “Zajedničkim trudom policijskih agencija i organizatora osigurana je dostojanstvena i mirna atmosferu za desetine tisuća onih koji su nazočili komemoraciji i ukopima”, izjavio je komesar Štefan Feller, šef Policijske misije EU. Dodao je također kako su entitetske policije, Državna agencija za istrage i zaštitu, Granična policija, policija Tuzlanske županije i Brčko Distrikta u suradnji s organizatorima ponovno iskazali potrebnu zrelost i ozbiljnost. q Edis Felić
5.000 sudionika Marša mira Tri dana prije komemoracije iz Sapne kod Tuzle krenulo je 5.000 Bosanaca i njihovih gostiju u Marš mira prema Srebrenici. Sudionici su na najmasovnije bošnjačko stratište u prošlom ratu stigli u nedjelju, kada se održao komemorativni skup i pokop 775 žrtava srebreničkog genocida. Maršom mira obilježava se proboj preživjelih Bošnjaka iz opkoljene enklave, koji su kroz gusti vojni obruč Mladićevih snaga, probijajući se kroz bosanske gudure, pronašli spas na slobodnoj teritoriji kod Tuzle. Mnogi su u proboju zaustavljeni i ubijeni, a prema nekim procjenama broj ubijenih u proboju nadilazi čak i broj pobijenih u Srebrenici, što je dodatna tragedija. Među Srebreničanima u Maršu mira bio je i Ilijaz Pilav, srebrenički kirurg koji je prije 15 godina u osmodnevnom proboju, bez vode i hrane, uspio doći do slobode. I u ovom, do sada petom Maršu mira, osim građana iz cijele BiH, sudjelovale su i “Majke u crnom” iz Beograda, koje su postale najdraži gosti srebereničkih žrtava.
BOSANSKI BAROMETAR Engleski sud oslobodio Ejupa Ganića
Politički motiviran zahtjev Sud za ekstradicije u Westminsteru odbio je krajem srpnja Srbiji izručiti bivšeg člana Predsjedništva Republike Bosne i Hrcegovine Ejupa Ganića, čime je okočana višemjesečna sudska bitka. Sudac Timothy Workman kazao je da je srbijansko Tužiteljstvo zlorabilo britanski pravosudni sustav i da je pokrenuti proces za izručenje bivšeg člana Predsjedništva RBiH zapravo politički motiviran. “Nisu mi predočeni bilo kakvi novi dokazi koji bi mogli biti ocijenjeni kao vjerodostojni. Ovaj proces je pokrenut iz političkih razloga”, kazao je Workman, a Ganić je izrazio zadovoljstvo njegovom odlukom. “Ovo je još jedna istina o Bosni. Naravno, branili smo Bosnu i ponosni smo zbog onoga što smo čuli ovdje u sučevim zaključnim ocjenama. To je sve što mogu kazati. Pobjedili smo i ovo će imati veliku ulogu u budućem učvršćivanju međunarodnog položaja Bosne i razvoja odnosa s našim susjedima”, rekao je vidno zadovoljni Ganić.
Ganić k’o Husein-kapetan Komentirajući odluku suda predsjedatelj Predsjedništva BiH Haris Silajdžić rekao je za AP da je pobijedila pravda, a član Predsjedništva BiH Željko Komšić istakao je da je velikosrpska politika ovim doživjela još jedan poraz, pogotovo što su svi navodi srbijanske strane odbačeni, a svi navodi obrane prihvaćeni. Slične su reakcije bile i ostalih koji su od početka podržavali Ganića, a reisu-l-ulema Mustafa Cerić povukao je paralelu s autonomaškim pokretom u Bosni u prvoj polovici 19. stoljeća. “Za razliku od Huseina-kapetana Gradaščevića, kojeg je Beč izručio Istanbulu odakle se nikada više nije vratio u svoj voljeni Gradačac, Ejup Ganić je imao sreću, a time i država Bosna i Hercegovina što je sud u Londonu na vrijeme shvatio prevaru Beograda i što je u duhu svoje principijelne pravne tradicije u ovom slučaju donio jedinu moguću odluku, što je ustvari oslobađajuća presuda za državu Bosnu i Hercegovinu i sve njezine patriote koji su branili pravo svih građana BiH na suverenu neovisnu bosansku državu”, rekao je Cerić. Poput onih koji su podržavali Ganića, očekivana je bila i reakcija iz dijela BiH kojeg za sada kontrolira Milorad Dodik. Za njega ova odluka suda predstavlja realizaciju stereotipa prema Srbiji i Srbima jer taj
Ejup Ganić sa sinom Emirom u Londonu sud nije bio nadležan da govori “da li je Ganić kriv ili ne”, kao i da “odlučuje da u Srbiji postoje ili ne uvjeti za suđenje”. Požalio se i na to da su za Ganića lobirali bivši visoki predstavnici Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling. Na tragu ove izjave bio je i predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) Mladen Ivanić rekavši da je britanski sud bio pod pritiscima pojedinih britanskih političara, a Mladen Bosić, predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) izjavio je da “ta odluka predstavlja povod za postavljanje vanjske politike Srbije i Republike Srpske na sasvim druge osnove”. Zamjenik tužitelja Srbije za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je da u Srbiji poštuju svaku odluku engleskog suda, ali postoji pravo žalbe višem sudu koju će iskoristiti.
Ganić još nije siguran u BiH Glavni državni tužitelj Milorad Barašin izjavio je da se istraga u slučaju “Dobrovoljačka ulica”, a u postupku protiv Ejupa Ganića i ostalih osumnjičenih za navodne ratne zločine, nastavlja uprkos ovoj odluci. “Nije Ganić oslobođen. U pitanju je samo odluka o ekstradiciji po zahtjevu Srbije”, izjavio je Barašin. Naime, dodao je, Ganiću, ipak, nije suđeno u meritumu stvari po
optužnici za Dobrovoljačku ulicu jer je samo vođen proces o tome hoće li on, ustvari, biti izručen Srbiji ili ne. Sud, podsjetio je Barašanin, nije vagao dokaze i saslušavao svjedoke za Dobrovoljačku ulicu, pa donio oslobađajuću presudu, kao i to da je Srbija samo podastrla dokaze za ekstradiciju. “Što se nas tiče, Ganić je pod istragom Tužiteljstva BiH u našem aktivnom predmetu ‘Dobrovoljačka ulica’. To je njegov status. Pozitivna je stvar što će konačnu riječ u cijelom slučaju reći pravosuđe BiH i što će o svemu odlučivati organi države BiH”, rekao je glasnogovornik Državnog tužiteljstva Boris Grubešić. Umjesto zaključka prenijećemo riječi bivšeg britanskog veleposlanika u Srbiji Charlesa Crawforda u dnevniku The Independent. Napisao je da se zahtjev Beograda za izručenje činio kao čudan pokušaj da se “svi prekriju političkim blatom u cilju dokazivanja varljivoga prosrpskog silogizma: svi ljigavci su krivi, svi sudionici raspada Jugoslavije su jednako ljigavi, ergo, svi su jednako krivi. To je, međutim, u suprotnosti s činjenicama, od kojih je jedna da je Srbija, kao najveća jugoslavenska republika, mogla gurnuti čitavu regiju prema demokraciji i reformama umjesto što je pod Slobodanom Miloševićem pokušala stvoriti nove etničke realnosti na terenu”, piše Crawford. On je spočitnuo i aktualnom srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću zato što, umjesto da traži krivnju u drugima, treba riješiti probleme u vlastitom dvorištu i prekinuti diskreditiranu politiku relativizacije korijena sukoba iz 1990-ih. “To znači uhićenje Ratka Mladića i suočavanje s najvećim ratnim zločinom u novijoj povijesti Europe - masakrom u Srebrenici”, zaključuje Crawford. q Edis Felić
Srbija priznala agresiju na BiH? Možda je najbolja stvar za Bosnu i Hercegovinu moguća greška Srbije koju je napravila priznajući da je tadašnja Jugoslavija bila u međunarodnom oružanom sukobu sa BiH. “Na strani BiH učestvovale su oružane formacije različitog sastava (TO, Patriotska liga, Zelene beretke, policija i dr.), a na strani SRJ, JNA kao bivša legalna i legitimna oružana sila SFRJ, a koja je 27. aprila 1992. godine prihvaćena od SRJ radi izmještanja na njenu teritoriju”, potpisali su srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević i ministrica pravde Srbije Snežana Malović. Uprkos mišljenju javnosti da je to dokaz agresije na BiH, moramo ipak takve tvrdnje uzeti s rezervom, jer ne treba isključiti iz vida da Srbija tvrdi da su se jedinice JNA zadržale u BiH samo do 19. svibnja. Ipak, po dolasku u Sarajevo Ganić je original tog dokumenta predao predsjedatelju Predsjedništva BiH Harisu Silajdžiću, a kopije članovima Predsjedništva Željku Komšiću i Nebojši Radmanoviću.
51
J O U R N A L
IZ SVIJETA Vijesti iz svijeta
Ima li pilota u avionu? Tko je tu lud?
52
Kako prenosi britanski Telegraph od 17. svibnja 2010., islamski predstavnici su najavili gradnju Islamskog centra na prostoru na Ground Zero, mjestu napada 11. rujna, na Manhattan aveniji, u čijem bi se sklopu trebali graditi sportski centar, kazalište i centar za brigu o nemoćnima i starima, a čiji je cilj, kako je objašnjeno, “promijeniti nabolje percepciju Amerikanaca prema muslimanima”, drastično pogoršanu nakon napada 2001. godine. Centar bi, kako tvrde organizatori projekta, trebao pokazati stanovnicima New Yorka da su muslimani ravnopravni dio zajednice, a ne njegov izdvojeni i izolirani dio. Građani New Yorka novi Islamski centar doživljavaju kao “pljuvanje u lice” oko 3.000 žrtava napada. Neki od Njujorčana su na websiteu www.nomosquesatgroundzero. wordpress.com ostavili poruke u kojima navode da je ideja gradnje Islamskog centra “nastavak nasilja”, ali i da će taj objekt “baciti ružnu sjenu na Ground Zero”. Neki su otišli još dalje, pa tvrde kako je taj projekt jednak apsurdnoj ideji “gradnje Njemačkog kulturnog centra u neposrednoj blizini logora u Auschwitzu”. Ovakva reakcija, navodi list, ne čudi ako se zna da Amerikanci za napad na zgrade WTO krive čitav islam, a ne pojedince iz El-Qaide ili drugih terorističkih organizacija za koje se pretpostavlja da stoje iza tog napada. Stvarno, tko je tu lud – predlagatelji gradnje ili furiozni antimuslimani.
Novo, novo vreme
J O U R N A L
Njemačka akademija umjetnosti naglasila je da se u Europi primjećuje zabrinjavajući rast desničarskoga populizma. “Desničarski populizam sve jače prodire u središte samoga društva. Rasističke i krajnje desničarske ideje i akcije prestale su biti na marginama društva”, stoji u priopćenju Akademije. Povod sastanka vrha njemačke institucije koju čine najistaknutiji članovi njemačke intelektualne elite, bili su nedavni izbori u Mađarskoj na kojima je po prvi put prešla izborni prag radikalna desničarska stranka Jobbik koja ima i paravojne jedinice. Predsjednik Akademije Klaus Staeck je pozvao kulturne elite da ne izmiču od političke od-
govornosti. “Kultura se izmiče od svake odgovornosti i krize obitelji”, rekao je sudionik skupa i član Akademije, prenose njemački mediji 10. svibnja. “Veliki umjetnici i turbo intelektualci se ne ponašaju ništa drugačije od mase: svijetom vlada ozračje duhovne rasprodaje”, rekao je Staeck i dodao kako je nužno ponovno okretanje prema demokraciji, koja je “u posljednje vrijeme stavljena na kušnju”.
Ekološka katastrofa Tvrtka British Petroleum objavila je 12. svibnja snimku koja pokazuje kako izgleda istjecanje nafte koja prijeti najvećom ekološkom katastrofom u Meksičkom zaljevu. Već je ranije utvrđeno da nafta istječe na tri mjesta iz oštećenih podmorskih instalacija bušotine, na 1.500 m dubine. Tempo kojim nafta istječe nije se nijednom promijenio od nesreće koja se dogodila na platformi Deepwater Horizon 23. travnja. Predsjednik Obama je zatražio od Kongresa da odobri hitnu pomoć od 129 milijuna dolara za borbu protiv naftne mrlje u Meksičkom zaljevu. Stotinjak milijuna dolara namijenit će se obalnoj straži, a 29 Ministarstvu unutarnjih poslova za aktivnosti kontrole i ispitivanja za koje nisu zaduženi odgovorni za zagađenje i Fondu za zaštitu od naftnih mrlja u koji uplaćuju naftne kompanije. Obamina administracija je predložila i veće poreze za naftne kompanije i angažman najboljih znanstvenika u zemlji kako bi pomogla British Petroleumu da zaustavi otjecanje nafte i zabranila daljnju ekspolataciju te izdavanje rudarskih dozvola za ovakvu vrstu crpljenja nafte, što je Kongres odbio. U međuvremenu je postalo bjelodano kako je za nemar pri osiguranju ovako rizičnih radova s naftom na dubinama od 1500 m i praktički pluta-
jućim platformama, kriva – deregulacija koju su američke vlasti donijele kako bi “privukle” strane investicije, odnosno pohlepne i neodgovorne new age poduzetnike da za male pare i bez elementarne sigurnosti i održavanja, jer to košta, crpe naftu u vrlo rizičnim uvjetima u Meksičkom zaljevu. Zaljev je rodno mjesto Golfske struje, jednog od najznačajnijeg faktora klime u Europi i na sjevernoj polutki. Nakon preko 40 dana istjecanja, ispostavilo se da je ovo najveći incident ovakve vrste u povijesti. Vidjevši besplodne napore zaustavljanja istjecanja nafte, Rusi su savjetovali Amerikancima da istjecanje zaustave atomskom bombom. Savjet Amerikancima daju na temelju svoga višegodišnjeg iskustva korištenja nuklearnih bombi u sličnim situacijama. Prema pisanju ruske Komsomolske pravde od 18. svibnja, atomska bomba je u 169 slučajeva korištena u mirnodopske svrhe. Rusi su njima zatvarali podzemne spremnike plina, kopali kanale i pet puta zaustavljali istjecanje nafte iz otvorene bušotine. Navodi se da se samo jednom na taj način nije uspjelo zaustaviti istjecanje. Rusi su prvi put nuklearnom bombom zaustavili istjecanje iz bušotine 1966. godine u Uzbekistanu (tadašnji SSSR). Atomska bomba se u tu svrhu posljednji put koristila 1979. godine. Trebat će godine da se potpuno očisti šteta od katastrofalnog izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu, izjavio je 7. lipnja glavni zapovjednik Obalne straže admiral Thad Allen, koji ispred savezne vlade upravlja krizom. “Suočavanje s naftom mrljom na površini trajat će idućih nekoliko mjeseci i bit će riješeno. Nakon toga će se ostati dugoročna pitanja obnove okoliša i staništa, za što će trebati godine”, rekao je Allen na konferenciji za tisak u Bijeloj kući. Ukupna količina nafte koja se prikuplja iz oštećene bušotine Deepwater Horizon na dubini od 1.500 metara i crpi u tanker na površini je povećana na oko 11.000 barela, prema procjenama British Petroleuma i admirala Allena. Savezne vlasti procjenjuju da do 19.000 barela nafte dnevno istječe iz bušotine, od 20. travnja kada je nad njome eksplodirala i potonula platforma. Postoje i znatno gore pretpostavke o dva puta većim količina-
IZ SVIJETA ma. Otkako je BP, pomoću posebne kupole i uređaja za pumpanje nafte postavljenim nad bušotinom, počeo crpiti naftu, njezina količina je udvostručena, rekao je Allen. BP predviđa dovesti još jedan uređaj za pumpanje do bušotine kako bi se povećao kapacitet nafte koja se može dnevno prikupljati na oko 20.000 barela, dodao je. On je kazao kako je količina nafte koja je a istekla u Meksički zaljev premašila 3,78 milijuna litara, te da je zagađeno oko 195 kilometara obale. Zakašnjelo nastojanje Obamine administracije da se ogradi od BP-a pokretanjem kaznene i građanske istrage protiv te britanske korporacije, te oštrim Obaminim kritikama na račun podjele dividendi i kampanja oglašavanja BP-a, nisu smanjili ogorčenje među stanovništvom država Meksičkog zaljeva, Lousiane, Alabame, Mississippija i Floride, gdje su ugroženi ribarstvo i turizam, dvije glavne industrijske grane u priobalju te regije. Ovakva mlaka reakcija dovela je u pitanje stvarnu snagu SAD koja prijeti svima, a nije u stanju obračunati se s jednom gangsterskom praksom u vlastitom dvorištu, samo zato što je tvrtka koja ju provodi u vlasništvu britanske kraljevske kuće. Republikanski senator iz Floride George Lemieux, zatražio je da BP donira milijardu dolara za fond za čišćenje naftnog zagađenja u državama Zaljeva. BP je objavio u Londonu da je do sada na troškove obuzdavanja i čišćenje naftne mrlje, te za isplate kompenzacija ribarima, škamperima i drugim oštećenicima potrošio više od milijardu dolara. U analizi banke Credit Suisse procjenjuje se da ukupni troškovi naftne mrlje u Meksičkom zaljevu mogu doseći 31 milijardu dolara, od čega za potencijalne odštete za štete u ribarskoj i turističkoj industriji 14 milijardi dolara, a za ukupne troškove čišćenje zagađenja 11 do 17 milijardi dolara.
Kaczyn´ski ubijen? Poljski i njemački stručnjaci sumnjaju da je netko namjerno ometao rad automatskog pilota, aviona poljskog predjsednika Kaczinskog koji je zbog toga pokazivao pogrešnu visinu aviona, što je bilo kobno. Pojedinosti mogućih razloga pada aviona izlaze u javnost “u ratama”, piše Večernji list 28. svibnja. Šef poljske istraživačke komisije Edmund Klich izjavio je da je u pilotskoj kabini aviona, u kojem je poginuo cijeli politički i vojni vrh Poljske, do posljednjeg trenutka bio zapovjednik zračnih snaga general Andrzej Blasik, pa se spekulira da je vršio pri-
tisak na pilote. Ruska komisija izvještava da su poljski piloti do pet sekundi prije udara u drvo letjeli pomoću automatskog pilota. Prema poljskom dnevniku Gazeta Polska, taj podatak potvrđuje hipotezu o namjernom rušenju aviona poljskog predsjednika Kaczyńskog. Zašto piloti nisu reagirali na informacije sustava da se nalaze na 500, 70, 10 metara? Prema njemačkim i poljskim stručnjacima, na koje se poziva poljski dnevnik, zato što je automatski pilot (tj. GPS) očito bio ometan. Poljske novine podsjećaju na slučaj bivšeg predsjednika Mozambika Samore Machela, čiji se avion srušio 1986. u Južnoafričkoj Republici. Izvještaj tadašnje istražne komisije bio je nalik ovom ruskom. Prije sedam godina tajni agent tadašnjega rasističkog režima Južnoafričke Unije, Hans Louw priznao je da je avion pao zbog ometanja satelitskog signala, ali i da je trebao biti pogođen bojevim projektilom u slučaju da ometanje ne uspije.
Turski nuklearni deal Vijeće sigurnosti UN usvojilo je rezoluciju o uvođenju novih sankcija protiv Irana zbog spornoga nuklearnog programa 10. Lipnja. Rezolucija je blaža od prvotne američke verzije, uvodi novu, 4. rundu sankcija Iranu. Kako je objasnila američka državna tajnica Hilary Clinton, s uvođenjem novih sankcija su se složile Britanija, Kina, Francuska i Rusija, ali i Njemačka, koja nije stalna članica Vijeća sigurnosti, ali sudjeluje u pregovorima o iranskom nuklearnom programu. Prema pisanju Associated Pressa, s rezolucijom su se složili i Peking i Moskva, iako su oni dosad bili protiv uvođenja novih sankcija Iranu. Dogovor o sankcijama je postignut dan nakon što je Iran s Turskom i Brazilom postigao dogovor da će u Tursku dopremiti 1.200 kilograma nisko obogaćenoga urana u zamjenu za nuklearno gorivo za istraživački reaktor u Teheranu, i nepotrebne
53
Lech Kaczynski Kaczynski je namjeravao Rusiji ponuditi “novi početak” na komemorativnoj svečanosti na koju je putovao. “Predsjednik je rekao kako želi uputiti gestu Rusima i ruskim dužnosnicima”, rekao je, nakon nesreće, za postaju TVN 24 Jacek Sasin iz ureda poljskog predsjednika. “Želio je ruskim dužnosnicima ponuditi novi početak, predložiti da se naši odnosi odsad preformuliraju i da se ta nova vrijednost temelji na istini”, dodao je. Kaczynski je s još 95 osoba poginuo na putu u Katin, gdje je trebao nazočiti obilježavanju 70. obljetnice pokolja poljskih časnika koji su u Katinskoj šumi počinili sovjetski vojnici i koji ostaje jedna od najspornijih točaka u poljsko-ruskim odnosima.
izjave Ban Ki Moona, sekretara UN kako Iran ne surađuje dovoljno s IAEA-om. Turska je nakon postignutog dogovora objavila da u njemu nema ništa što bi potaklo na uvođenje sankcija protiv Irana, a turski premijer Erdogan i brazilski predsjednik Lula Da Silva pozvali su međunarodnu zajednicu da prihvati ovaj sporazum. Sličan aranžman s Rusijom, koji je Iran želio prihvatiti još prošle godine, nije uspio jer Britanija nije željela da se iranski prijedlozi detalja takvog aranžmana razmatraju, pa je svjetska javnost obaviještena kako je Iran odustao od prijedloga tzv. zapadnih sila, iako je prijedlog bio zajednički, rusko-iranski. Rezolucija je usvojena u razblaženom obliku nakon usuglaša-
J O U R N A L
IZ SVIJETA vanja s nekim nestalnim članicama Vijeća, posebno Brazila, koje nisu željele raspravljati o sankcijama u svjetlu “pozitivnog koraka”, odnosno dogovora o zamjeni urana za gorivo. Sankcije se odnose na nuklearne aktivnosti Revolucionarne garde, koja navodno kontrolira tvrtke i organizacije koje šire naoružanje. Njihove će se inozemne aktive zamrznuti, a njihovim zaposlenicima zabraniti putovanja u zemlje koje podrže rezoluciju. Rezolucija zabranjuje iranske investicije u inozemstvu koje se odnose na kopanje urana, prodaju osam kategorija teškog naoružanja i transfer tehnologije za balističke rakete s nuklearnim glavama Iranu. Za rezoluciju su glasale sve članice Vijeća sigurnosti, uključivši Bosnu i Hercegovinu, protiv su bile Brazil i Turska, a Libanon je bio suzdržan.
Rat protiv terorizma ili...
54
J O U R N A L
18 američkih projektila udarilo je 10. svibnja na nekoliko mjesta u pakistanskoj provinciji Sjeverni Veziristan, ubivši najmanje 14 militanata, u trećem takvom napadu otkad je tjedan prije Amerikanac pakistanskog porijekla pokušao izvesti napad na Times Square u New Yorku. Napadi bespilotnim letjelicama i dalekometnim projektilima uobičajeni su u toj pakistanskoj regiji, a Amerikanci o njima ne daju informacije, jer su dio tajnog programa obavještajnih službi. Projektili su udarili u automobile, domove i šatore diljem regije Doga, gdje pobunjenici imaju baze i kampove za trening, rekla su dvojica pakistanskih obavještajnih dužnosnika. Nije objavljen identitet poginulih. Sjeverni Veziristan je već godinama utočište pakistanskih talibana. Prije tri godine je tadašnji pakistanski predsjednik Pervez Musharraf sklopio primirje s islamistima, a nakon toga je centralna vlada izgubila gotovo svu vlast nad područjem. Zadnju godinu to je poprište sukoba pakistanske vojske i pobunjeničkih skupina iz Pakistana i Afganistana. Amerikanci vrše pritisak na pakistansku vladu da pojača svoje operacije tamo. Američka zračna baza u Bagramu u Afganistanu sastoji se od odjela za zatvorenike koji je odvojen od glavnoga zatvora, objavio je 11. svibnja za BBC Crveni križ. Prema svjedočenjima devetorice zatvorenika, oni su bili zatočeni u odvojenom odjelu zatvora koji “službeno ne postoji” te su ondje bili izloženi mučenju. Bivši zatvorenici “tajnoga zatvora”, boravak su u tom odjelu opisali kao mučenje. Zatvorenici se ondje drže u hladnim ćelijama, a svjetlo im je upaljeno 24 sata na dan, čime im se želi onemogućiti spava-
nje. Američka vojska je demantirala vijest, tvrdeći da je Pritvorna jedinica Parwan “jedina takva jedinica u bazi Američke vojske”. Viceadmiral Robert Harward koji je nadležan za američke zatvore u Afganistanu je također rekao da “tajni zatvor ne postoji”. Prema saopćenju Crvenoga križa, od kolovoza 2009. godine američka vojska je Crvenom križu prosljeđivala imena osoba koje su zadržane u odvojenom objektu u Bagramu. Afganistanske i okupacijske snage izvele su 14. svibnja nekoliko akcija koje su rezultirale smrću barem 30 militanata, dok su pobunjenci ubili pet stražara iz zasjede na konvoj, javili su službeni izvori. Dan ranije, osam ljudi je poginulo u napadu okupacijskih snaga u mjestu Surkh Rod. Predsjednik Karzai i ostali vladini dužnosnici tvrde da se radi o civilima, dok NATO inzistrira da je riječ o pobunjenicima. 19 civila je ubijeno, a još 52 su teško ranjena u eksploziji bombe u samoubilačkom napadu bombaša u Kabulu, prenio je 18. svibnja BBC. Prema izjavama lokalnih policijskih čelnika, eksploziv je bio montiran u automobilu koji je bombaš samoubojica dovezao u blizinu NATO konvoja, do bloka vladinih i državnih zgrada i afganistanskog parlamenta. Informacija potvrđuje smrt i ranjavanje civila, a o eventualnom stradanju pripadnika NATO nema podataka. Prema izjavama predstavnika afganistanskog Ministarstva unutarnjih poslova, napad na NATO konvoj dogodio se u zapadnom dijelu Kabula, no niti jedna od organizacija nije preuzela odgovornost za napad. Unatoč jačim mjerama sigurnosti i većem broju kontrolnih točaka i rampi podignutih u Kabulu kako bi se spriječili sve učestaliji napadi talibanskih militanata na grad, broj terorističkih akcija nije smanjen. Isti dan je eksplozivna naprava ubila najmanje 12 osoba, a 15 ozlijedila u napadu u gradu Dera Ismail Khan na sjeverozapadu Pakistana. Prema izvještaju državne pakistanske policije, u napadu je poginuo šef lokalne policije. El-Qaida je na svojoj web-stranici objavila 31. svibnja da je njezin trećerangirani dužnosnik Mustafa el Yazid ubijen sa suprugom, tri kćeri, unucima te drugim ljudima i djecom, bez navođenja vremena i mjesta. Neimenovani američki birokrat je izjavio da se vjeruje kako je el Yazid poginuo u američkom raketnom napadu. On je potvrdio kako glasina o njegovoj smrti kruži u pakistanskim plemenskim područjima oko dva tjedna. Ubijeni je 55-godišnji Egipćanin jedan od navodnih osnivača fantomske skupine koji je kon-
trolirao financije i operativno planiranje. Postao je naročito tražen nakon izjave pakistanskoj TV Geo u lipnju 2008. u kojoj je rekao kako “smo dosegli točku iz koje ne vidimo razliku između američke države i naroda”. On je u Egiptu odležao trogodišnju zatvorsku kaznu zbog navodne veze s atentatom na predsjednika Sedata, 1981. godine. Nakon toga je boravio u Afganistanu, a potom se pridružio Bin Ladinu i Zewahiriju. Grupa američkih geologa i dužnosnika Pentagona (!) otkrila je ogromne količine mineralnih bogatstava u Afganistanu, navodno tolika da bi ovu osiromašenu zemlju mogle pretvoriti u jedan od najunosnijih svjetskih rudarskih centara, objavio je The New York Times 14. lipnja. “Ovdje se nalazi potencijal koji oduzma dah”, izjavio je listu komandant američkih okupacijskih snaga David Petraeus. Amerikanci su otkrili skoro bilijun dolara vrijedne netaknute naslage ruda, željeza, bakra, kobalta, zlata i litija. Zanimljivo, zlato je pronađeno u Paštun regiji, talibanskom uporištu. NYT je citirao Pentagonov izvještaj koji kaže da bi Afganistan mogao postati “Saudijska Arabija litija”. Litij je ključna sirovina u proizvodnji baterija za laptop računala i mobilne telefone. Također je pronađen niobij, meki metal za proizvodnju supravodiča. Predsjednik Karzai je izjavio za vrijeme zadnje posjete Washingtonu da bi rezerve mogle biti veće, vrijednosti do 3 bilijuna dolara. NYT piše kako je Američko geološko društvo započelo zračna istraživanja resursa još 2006. godine, koristeći podatke koje su pribavili sovjetski eksperti za vrijeme njihove okupacije Afganistana. Prošle je godine Pentagonov tim koji je razvio poslove u Iraku (!) stigao u Afganistan i analizirao geološke nalaze. Iznenađujući potez načinila je Obamina administracija, otpustivši 22. lipnja komandanta američkih i NATO snaga u Afganistanu generala Stanleya McChrystala. Potez je došao nakon što je šutljivi i poslušni McChrystal progovorio u magazinu Rolling Stone o nedostacima američke i NATO strategije u borbi s “pobunjenicima”, posebno talibanima. Američki EIR ovaj potez ne smatra Obaminim dokazom autoriteta, već iskazom slabosti i priznanja da je smijenjeni komandant bio u pravu SAD i NATO gube rat u Afganistanu. Talibanski militanti eksplozivom su potpuno porušili još jednu žensku školu u pokrajini Mohmand na sjeverozapadu Pakistana, 13. lipnja. Kako prenose lokalni mediji, talibani ženama ne dozvoljavaju obrazovanje, zbog čega su napadi na ženske škole u tom dijelu zemlje vrlo česti. Do
IZ SVIJETA sada je samo u pokrajini Mohmand u identičnim napadima uništeno ili teško oštećeno 48 ženskih škola. U čitavom Pakistanu taj se broj penje na više stotina objekata. U jednom od sličnih napada prošle godine u pokrajini Bajaur, ubijene su i dvije učiteljice. U napadu naoružanih militanata na dvije džamije u Lahoreu 28. svibnja ubijeno je najmanje 90 osoba. BBC prenosi da su naoružani napadači istovremeno upali u dvije džamije ahmedijske sekte koje su bile pune vjernika na džuma namazu, otvorivši vatru iz automata, a upotrijebili su i granate i bombe. Policija je vrlo brzo preuzela kontrolu nad jednom od napadnutih džamija, no u drugoj su napadači uzeli taoce, zatvorivši se unutar zgrade. Ta je džamija osvojena tek nakon dvosatnog vatrenog obračuna s napadačima. Jedan od napadača je ubijen, a dvojica su uhapšena. Napad je jedan u nizu velikog broja međumuslimanskih sektaških obračuna.
Ne idi, Gorane U valu nasilja koji je 11. svibnja pogodio različita područja Iraka 119 osoba je izgubilo život, a više stotina je ozlijeđeno. Vlada je za seriju nasilnih i krvavih, koordiniranih napada, okrivila El-Qaidu, rekavši kako ta teroristička grupa napadima pokušava unijeti dodatnu nestabilnost u zemlju u kojoj još uvijek nisu razriješeni politički odnosi snaga nakon izbora 7. ožujka. Manje od godinu dana do povlačenja većine američkih vojnika iz zemlje, gomilaju se naznake pritiska protiv Obaminog scenarija. Prema službenim brojkama, samo tokom travnja u Iraku je u terorističkim napadima širom zemlje poginulo 328 osoba. Nasilje se nastavilo u nešto manjem obimu i tokom lipnja. Irački Vrhovni sud 1. lipnja je ratificirao rezultate izbora, proglasivši tzv. sekularnu koaliciju glavnim pobjednikom i napravivši na taj način jedan od najvažnijih koraka prema rješavanju krvave postizborne krize. Predsjednik Vrhovnog suda Midhat el Mahmoud je rezultate po kojima je koalicija Iraqija dobila 91 mjesto u parlamentu proglasio “uvjerljivim”. Tu koaliciju vodi Ayad Allawi, bivši premijer, šijit, a podržava ju sunitska manjina u Iraku. Zbog uvjerljivosti rezultata sud je odlučio “ratificirati konačne rezultate općih parlamentarnih izbora za 2010. godinu”, rekao je predsjednik suda. Allawijeva koalicija osvojila je dva mjesta više od koalicije trenutnog premijera Nurija el Malikija. Ipak, nijedna strana nema potrebnu većinu u parlamentu s 325 mjesta, zbog čega je cijela zemlja već mjesecima u vrlo napetom stanju, što bi moglo
potrajati još neodređeno dugo. Maliki je u svibnju sklopio koalicijski dogovor s religijskim Iračkim nacionalnim savezom, kojeg predvodi kontroverzni klerik Muqtada Al Sadr. Zajedno te dvije koalicije, ili “super-šijitska” koalicija, kako ju zovu u medijima, ima 159 mjesta, samo četiri manje od potrebnih za parlamentarnu većinu. Premijer se nada da će uspjeti nagovoriti kurdske stranke na koaliciju koja će mu osigurati još jedan mandat. Po iračkom Ustavu, predsjednik Dželal Talebani ima 15 dana da sazove prvu sjednicu parlamenta, na kojoj bi se izabrali novi predsjednici države i parlamenta. Novi predsjednik države tada bi imao 15 dana da proglasi najjači blok, koji bi imao mogućnost sastavljanja vlade, u kompliciranom procesu koji bi mogao potrajati mjesecima. Nije sasvim jasno što znači najveći blok – onaj koji je osvojio najviše glasova na izborima, dakle Allawijev ili koji ima najviše mjesta nakon postizbornog inženjeringa, dakle Malikijev. Vrhovni sud je to pitanje odlučio ostaviti otvorenim i odluku prepustiti parlamentu i novom predsjedniku.
No pasaran Tajni dokument Južnoafričke Republike otkriva ponudu Izraela o prodaji nuklearnog oružja tadašnjem režimu, otkrio je 24. svibnja Guardian. List navodi kako je tajni vojni dokument iz vremena južnoafričkog apartheida prvi službeni dokaz kako Izrael posjeduje nuklearno oružje. Dokument su 1975. potpisali današnji izraelski predsjednik Shimon Peres i ministar obrane rasistič-
ke Južnoafričke Unije Peter Botha. On pokazuje da je tadašnji režim apartheida pokušao ishoditi od Izraela prodaju nuklearnih raketa srednjeg dometa kao “odgovor” na potencijalnu prijetnju neprijateljskih zemalja, dok se nalazio pod međunarodnim sankcijama. Na tajnom sastanku u Zürichu razgovaralo se i o suradnji dviju zemalja na području obrane i razvoja vojnih tehnologija. Izraelski nuklearni program pomoći Južnoafričkoj Uniji zaustavilo je priznanje izraelskog nuklearnog fizičara Mordechai Vanunua o postojanju tajnog nuklearnog programa njegove zemlje 1986. Izrael je vršio diplomatski pritisak na današnju vladu Južnoafričke Republike da ne skine s ovog dokumenta oznaku strogo povjerljivo. Tajni vojni dokument otkrio je američki sveučilišni profesor Saša Polakow-Suransky, radeći na pripremi dokumentacije o odnosima dviju zemalja.
No pasaran II Najmanje deset ljudi je ubijeno, a 39 ranjeno u izraelskom napadu 31. svibnja na turski brod Mavi Marmara s humanitarnom pomoći Gazi u istočnom Sredozemnom moru. Tursko Ministarstvo vanjskih poslova je osudilo napad na brod s aktivistima, nazvavši ga neprihvatljivim i zahtijevajući od Izraela hitno objašnjenje. Naglasilo je da je Izrael prekršio međunarodno pravo i da će snositi posljedice. Ovaj ozbiljan incident dodatno je narušio pogoršane odnose dviju zemalja koji su ušli u duboku krizu nakon izraelske agresije na Gazu u prosincu 2008. “Snažno osu-
Shimon Peres
55
J O U R N A L
IZ SVIJETA
56
J O U R N A L
đujemo ovaj izraelski nehumani potez. Incident koji se dogodio na otvorenom moru predstavlja očito kršenje međunarodnog zakona i mogao bi imati nepopravljive posljedice po naše bilateralne odnose”, saopćilo je ministarstvo. Turska je nakon napada pozvala izraelskog ambasadora u Ankari u ministarstvo vanjskih poslova gdje mu je “uručena najoštrija prosvjedna nota”, rekao je jedan turski diplomat. Izraelska vojska je saopćila da je najmanje četvero propalestinskih aktivista ubijeno nakon što su napali komandose koji su su zaustavili flotilu brodova s humanitarnom pomoći za, već tri godine, blokiranu Gazu. Vojne vlasti tvrde da su vojnici napadnuti noževima i motkama nakon što su se ukrcali na 6 brodova, a da su otvorili vatru nakon što je jedan od aktivista pokušao oteti oružje jednom vojniku. Ranjeni su deseci ljudi, među njima 15 vojnika, tvrdi vojska. Konačno su izraelski izvori priznali devet mrtvih. O kaosu na nekim od brodova svjedočile su mnoge internetske stranice, a izraelske vlasti su uspjele ometati satelitske telefonske signale i blokirati komunikaciju reporterima na vlastitim brodovima. Na brodovima je bilo oko 700 aktivista iz grupe Free Gaza, uključivši i dobitnicu Nobelove nagrade za mir 1976, Mairead Corrigan Maguire iz Sjeverne Irske, europske parlamentarce i preživjelu žrtvu holokausta, Hedy Epstein. Flotila od tri teretna i tri putnička broda pokušala je privući pažnju na izraelsku blokadu 1,5 milijun Palestinaca u Gazi. Nosili su robu kojoj Izrael ne dopušta ulaz u Gazu, poput cementa i drugih građevinskih materijala! Aktivisti su nosili i električna invalidska kolica, montažne kuće i pročistače vode. Izrael je ranije najavio da neće dopustiti brodovima pristajanje u Gazu. Konvoj je krenuo iz Cipra dan ranije i već je deveti koji organizira ista grupa od nametanja blokade Gazi u kolovozu 2007. Izrael je propustio pet, dok nije uveo potpunu blokadu pristupa teritorijalnim vodama Gaze, nakon agresije na pojas u siječnju 2009. U blokadi mu se pridružio Egipat. Premijer Hamasove vlade u Gazi, Ismail Haniye, u izjavi Associated Pressu je osudio brutalan izraelski napad i zatražio od generalnog sekretara UN, Ban Ki Moona da podnese odgovornost za zaštitu sigurnosti grupa solidarnosti te omogući njihov put u Gazu. Također je 5. svibnja započete indirektne pregovore, pod američkim pokroviteljstvom proglasio mrtvima. Glavni palestinski pregovarač Sa’ib Erekat rekao je da je Palestinska samouprava zatražila od SAD intervenciju kako bi se prekinuli izraelski zločini.
Konačna bilanca, prema turskim izvorima je 19 ubijenih, među njima i jedan zastupnik u turskom parlamentu, a 36 ih je ranjeno, među njima i 5 izraelskih komandosa. Netanyahu je otkazao posjet Bijeloj kući 1. lipnja. Prije toga je u Kanadi izjavio kako napad na humanitarce treba gledati u kontekstu Hamasovih raketnih napada na izraelske položaje. U kasnijim izjavama – opravdavanjima izraelske su vlasti tvrdile kako je na brodovima nađeno oružje, iako to nisu saopćile u prvim satima nakon što je vijest o napadu u međunarodnim vodama objavljena. Preživjeli humanitarci tvrde kako su izraleski vojnici na brodove došli pucajući. Zbog ovog teškog incidenta, kršenja međunarodnog prava – povrede statusa međunarodnih voda i sigurnosti plovidbe, napada na humanitarni konvoj stanovništu Gaze koji je bio uredno prijavljen, mnoge su zemlje pozvale izraelske ambasadore na raport, tražeći pojašnjenje. Turska je povukla svog ambasadora iz Tel Aviva, a Grčka je odmah prekinula zajedničke manevre s izraelskom vojskom. Palestinska je samouprava, uz podršku Turske i arapskih zemalja odmah zatražila hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti koja je sazvana isto popodne. Na sjednici je Turska, čiji su državljani poginuli i ranjeni, zatražila kažnjavanje Izraela, dok se SAD nisu posebno oglašavale. Vijeće sigurnosti UN osudilo je postupak Izraela. Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu upozorio je kako “niti jedna zemlja svijeta ne može biti izvan zakona”, a izraelski je napad nazvao “ubojstvom koje je izvršila država”. Većina ubijenih humanitaraca bili su turski državljani, Australija je objavila da je jedna od žrtava bio Australac. Izrael je pred Vijećem sigurnosti UN tvrdio kako su se vojnici branili, jer su pripadnici konvoja navodno prvi otvorili vatru, te da je flotila koju su organizirali propalestinski aktivisti, “bila sve samo ne humanitarna misija”, kako je rekao zamjenik izraelskog ambasadora pri UN. Ozlijeđeni članovi konvoja hospitalizirani su u izraelskim bolnicama, a ostali su uhapšeni (!) i deportirani. Umjesto oštre rezolucije koju su tražile Turska i neke muslimanske zemlje, usvojena je razblažena predsjednička izjava koja osuđuje nasilje, ali ne imenuje nasilnika i traži neovisnu istragu. Zahtjevima za neovisnom istragom priključile su se izjavama Italija, Njemačka i Rusija. Izrael je sve te zahtjeve, po običaju, odbio. Istovremeno, njegov se glavni zaštitnik, američki predsjednik Obama, našao na udaru i svoje
javnosti zbog mlake reakcije na izraleski napad na humanitarni konvoj u međunarodnim vodama. Arapske zemlje zahtijevaju široku neovisnu istragu, bojeći se da će izraelska biti nedostatna i pristrasna. Associated Press ocijenio je da ovim teškim incidentom, nakon svih nesporazuma sa svojim glavnim pokroviteljem, SAD, Izrael sigurno kroči k međunarodnoj izolaciji i istjecanju posljednjih rezervi strpljenja za njegovo opstruiranje konačnog dogovora i formiranja palestinske države. Širom muslimanskog svijeta održani su protesti: u Jeruzalemu, Nazaretu, na području palestinske samouprave, u Bejrutu, u izbjegličkim logorima, Istanbulu, Ankari i drugim turskim gradovima te u cijeloj regiji. Prosvjednici su bili i na ulicama Kaira, Amana i Sarajeva. Mediji su javljali o valu protestnih okupljanja, mahom ispred izraelskih veleposlanstava širom svijeta, u kojima su građani Njemačke, Turske, Grčke, SAD, Australije, Francuske, Austrije, Japana, Švedske, zemalja Južne Amerike i Arapskog polutotoka spontano protestirali protiv nasilne izraelske politike i stalnog izazivanja kaosa na okupiranim područjima, te zahtijevali rješenje problema Pojasa Gaze. Relnost je da izraelska politika “možemo raditi što želimo jer smo žrtve holokausta” više ne pali, piše američki EIR, donoseći pregled nekih američkih reakcija na zločin izraelske vojske. Jedna od najindikativnijih je da se ovim činom Izrael prestao ponašati racionalno, počeo vršiti generalnu probu za samoubilački napad na Iran i pripremati teren za nestanak izraelske nacije. Međunarodno povjerenstvo Crvenog križa (ICRC) je poručilo da Izrael blokadom Pojasa Gaze krši Ženevske konvencije. “Stanovništvo Gaze kažnjeno je za postupke za koje ne snose odgovornost. Blokada predstavlja kolektivnu kaznu čije nametanje je čisto kršenje obveza koje Izrael ima prema međunarodnom pravu”, navodi se u izjavi ICRC-a. To je prvi put da ova organizacija jasno kaže da izraelska blokada predstavlja kršenje Ženevskih konvencija. Četvrta Ženevska konvencija iz 1949., koju je Izrael ratificirao, zabranjuje kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva. “Mi pozivamo Izrael da prekine blokadu i pozivamo one koji imaju utjecaja na situaciju, uključujući Hamas, da učine sve što je u njihovoj moći kako bi pomogli stanovništvu Gaze”, rekla je čelnica odjela ICRC-a za Bliski istok Beatrice Megavand-Roggo. Prema informacijama iz svih krajeva svijeta, politički krugovi zasićeni su izra-
IZ SVIJETA elskom samovoljom i nasilnim postupcima prema Palestincima na okupiranim područjima, iako se pritom upozorava i da konstantni višegodišnji napadi palestinskih militanata na teritorij Izraela također zaslužuju osudu. Najnoviji napad mogao bi potaknuti jači pritisak svijeta na Izrael da okonča trogodišnju blokadu Gaze i pokrene mirovne pregovore s mrtve točke. Pokrenuti posrednički pregovori između Izraelaca i predstavnika Hamasa, koji od 2007. godine vlada područjem Pojasa Gaze, ozbiljno su ugroženi napadom na turske brodove, jer Hamas taj napad tumači kao grubo kršenje međunarodnog prava, kako je to u istupu u New Yorku istaknuo stalni palestinski promatrač pri UN Riyad Mansour. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas lokalnim je medijima izjavio da je “izraelski napad na konvoj masakr”. Napad je oštro osudilo i 27 zemalja članica Europske unije, upozoravajući kako postoji realna opasnost od daljnje eskalacije sukoba na tom području. “Europska unija pozvala je obje strane i sve sudionike da spriječe eskalaciju napetosti”, navodi se u priopćenju koje je objavio ured visoke predstavnice EU za vanjsku politiku i sigurnost Catherine Ashton. Osudivši primjenu izraelske sile, koja je rezultirala brojnim žrtvama Ashton je zatražila “hitnu, potpunu i neovisnu istragu događaja i okolnosti”. Ashton je poručila i da EU ne podržava politiku izolacije Gaze koja je kontraproduktivna, te je zatražila trajno rješenje za to područje i hitno otvaranje graničnih prijelaza za robu, humanitarnu pomoć i osobe. Unatoč pogoršanju tursko-izraelskih odnosa, AP izvještava o znakovima da će dugoročni, posebno vojni odnosi dviju zemalja izdržati. Iako je nastup premijera i vlade bio pun gorčine i odlučnosti za kažnjavanjem Izraela, ostali, posebno vojni dužnosnici slali su suzdržane poruke. Turska je izjavila da neće odustati od planova nabave bespilotnih letjelica od Izraela, vrijenih 183 milijuna dolara. Njezina vojska, još uvijek ataturkovskog nasljeđa, ekstremnog nacionalizma i laicizma je ovisna o izraelskom oružju za borbu protiv terorista iz Kurdske radničke partije. Izraelska vlada je objavila kako incident neće utjecati na prodaju oružja. Letjelice su Izraelci upotrijebili protiv Palestinaca u Gazi krajem 2008. i početkom 2009. u agresiji za koju Turska optužuje Izrael. Izrael je nedavno završio modernizaciju turskih tenkovskih i zračnih snaga, vrijednu milijardu dolara. Turska je otvorila svoj zračni prostor za vježbe izraelskih pilota. “Još uvijek postoje zajednički in-
teresi, zajedničke potrebe”, izjavila je AP-u Ofra Bengio, profesorica povijesti Srednjeg Istoka na Dayan centru telavivskog univerziteta. “Trenutno se nalazimo u sred krize, ali vlade se mijenjaju”, zaključila je. Turska je primila velik broj židovskih izbjeglica za vrijeme nacističkih progona i među prvima je priznala Izrael. Ugovor o vojnoj suradnji potpisan je 1996., a vrijednost trgovinske razmjene je 2,6 milijardi dolara, oko 1% ukupne turske vanjskotrgovinske razmjene. Izrael je zauzvrat podržao Tursku u zahtjevu da se pokolj nad Armencima iz 1915. ne proglasi genocidom. Kuvajtski parlamentarac Walid al Tabtabai koj ise nalazio na brodu izjavio je 2. lipnja u Jordanu da su Izraelci postupali brutalno i arogantno iako na brodu nije bilo niti jednog komada oružja. Alžirac Izzeddine Zahrour je rekao AP-u da su izraelske vlasti uskratile zatočenicima s broad hranu, vodu, san i upotrebu toaleta. “To je bila ružna otmica i kasniji loš tretman u izraelskom zatvoru”, rekao je. Mauritanac Muhammed Ghulam je izjavio da je Izrael tražio od zatočenika da potpišu izjavu kako su u zemlju ušli ilegalno, što su oni odbili. Alžirska aktivistica optužila je izraelske komandose da su jednogodišnjem djetetu uperili cijev puške u glavu pred njegovim roditeljima kako bi prisilili kapetana broda na prekid plovidbe. Glavni tajnik UN, Ban Ki-moon 8. lipnja je zatražio “vjerodostojno međunarodno sudjelovanje” u istrazi, što su je pokrenuli Izraelci. Njemačka i Italija su također zatražile da posrednici međunarodnoga Kvarteta za Bliski istok sudjeluju u “transparentnoj i neutralnoj istrazi o izraelskom napadu na flotilu koja je prevozila pomoć za Gazu”. Izraelci su odbili UN-ov poziv za pokretanjem međunarodne istrage o tom napadu, odgovorivši kako namjeravaju provesti vlastitu istragu. Ruski premijer Vladimir Putin izjavio je u Istanbulu nakon regionalne konferencije o sigurnosti da će Rusija pred UN postaviti pitanje pokretanja istrage o napadu izraelske vojske na konvoj brodova s humanitarnom pomoći za Gazu. Summitu su uz turskog premijera prisustvovali i predsjednici Irana, Sirije, Afganistana i Palestinske uprave. “Nažalost, ta akcija dogodila se u međunarodnim vodama i to predstavlja dodatni razlog za uznemirenost”, rekao je Putin, osuđujući napad izraelske vojske. Najoštriji je bio iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad, koji je ustvrdio da bi regija trebala poraziti Izrael. “Izrael je ubio volontere. Tim či-
nom je Izrael ubio sebe, otpočeo je proces vlastitog nestanka”, izjavio je Ahmedinedžad. Turska je zatražila osnivanje nezavisne međunarodne komisije pod okriljem UN, koja bi istražila okolnosti napada na humanitarce. Izrael taj zahtjev odbacuje, navodeći da će istrage njegove vojske biti okončana najdalje do 6. srpnja. Vijeće UN za ljudska prava je 2. lipnja usvojilo Rezoluciju kojom se omogućava osnivanje međunarodne misije za utvrđivanje svih detalja u vezi s izraelskim napadom. Kevin Ovenden, britanski aktivist koji je preživio krvoproliće na brodu Mavi Marmara, izjavio je: “Ovo je bila nenasilna humanitarna misija u međunarodnim vodama. Najmlađi putnik bio je mlađi od godinu dana, a najstariji je imao 88 godina. Nije bilo oružja na brodu. Izraelci prikazuju noževe koje su uzeli u kuhinji. Točno je da su se ljudi branili čime god što im se našlo pri ruci. Izraelski su vojnici napadali sa svih strana i gotovo istog trena počeli pucati, najprije s takozvanim gumenim mecima, no za 2 do 3 minute sigurni smo da smo čuli zvuk bojevog streljiva. Aktivistica iz Viva Palestine, Nicci Enchmarch, nalazila se pored jednog turskog aktivista koji je držao kameru. Pogođen je usred čela. Metak mu je raznio stražnji dio lubanje, a Nicci ga je držala na rukama sve dok nije umro. Najmanje je još četvoro ubijenih ustrijeljeno u glavu.” Ovenden je pohvalio članove posade turskog broda zbog “doista herojskog načina na koji su pokušali spriječiti daljnji gubitak života”. Rekao je da su dvojicu ranjenih izraelskih vojnika odnijeli u unutrašnjost broda kako ne bi dodatno stradali u sveopćoj panici i kaosu. Vojnici se nisu obazirali na apele da se pruži pomoć ranjenima na brodu. Usprkos uzastopnim zahtjevima izraelske su snage duže od sat vremena odbijale evakuirati ranjene. Ovenden je prebačen u zatvor u BeerSheevi gdje su ga držali sve do konačnog puštanja na slobodu i deportacije. Brutalnost i ponižavanje nastavili su se tokom zatočeništva, a stanje se malo popravilo za vrijeme posjeta dužnosnika britanskog konzulata. Zamjenik izraelskog ministra vanjskih poslova Daniel Ayalon izjavio je kako Izrael izražava žaljenje zbog žrtava napada, no ne želi preuzeti odgovornost za napad, već je prebacuje na organizatore konvoja, dok politički vrh Izraela brani postupke svoje vojske. Napokon, 20. lipnja Izrael je odlučio donekle olabaviti kopnenu blokadu Gaze, dok je pomorska ostala na snazi. Pušteni su konvoji s humanitarnom pomoći preko graničnog prijelaza iz-
57
J O U R N A L
IZ SVIJETA među Izraela i pojasa. Time je Izrael, smatraju promtrači, donekle ublažio veliki pritisak i skrenuo pažnju javnosti s kontinuirane blokade Gaze i konstantnog kršenja međunrodnog prava koje provodi.
Zbogom Euro(po)
58
J O U R N A L
Ministri financija zemalja članica Europske unije postigli su 10. svibnja dogovor o uspostavi kriznog fonda za pomoć zemljama eurozone koje se nađu u financijskim poteškoćama. Fond bi raspolagao iznosom od 720 milijardi eura, izjavila je španjolska ministrica financija Elena Salgado. Od toga iznosa, 60 milijardi dala bi Komisija, to jest europski proračun, 440 milijardi dale bi zemlje članice eurozone u obliku bilateralnih pozajmica ili jamstava, a 220 milijardi dao bi Međunarodni monetarni fond. Prema procjenama nekih ekonomista, trogodišnji plan eventualnog spašavanja Portugala, Irske i Španjolske, zemalja koje se najčešće spominju kao one u kojima bi se mogao ponoviti grčki slučaj, iznosio bi ukupno 500 milijardi eura. Kako je i po čijoj odluci prvotni paket od 60 narastao na 720 milijardi, ne zna se, ali se zna da je jedan od ministara na maratonskom sastanku pao u nesvijest. Vjerojatno kada je shvatio što ta obveza znači za njegovu zemlju. Naknadno je ta brojka uvećana, na 750 milijardi. Dužnosnici EU napominju kako su sljedeći koraci koordiniranje gospodarstava, a jedan od glavnih bi trebao biti uvođenje strožih pravila koja bi osigurala da se zemlje previše ne zadužuju. Limit koji EU postavlja na deficit je tri posto BDP-a, ali to gotovo nitko ne poštuje. Europski predsjednik Herman Van Rompuy najavio je kako će za listopad pripremiti seriju prijedloga koji bi omogućili da EU funkcionira više kao jedinstvena ekonomska sila, a ne samo skup nacija koje djeluju nezavisno. Glavni problem je kako riješiti gotovo nepostojeći gospodarski rast. Analitičari upozoravaju da europske vlade dosad nisu došle ni do kakvog kvalitetnog rješenja. U Torontu je 25. i 26. lipnja održan sastanak zemalja G20, na kojem se zemlje G8 i ostalih 12 utjecajnih zemalja u razvoju nisu uspjeli dogovoriti oko ekonomskih pitanja. Također, nema konsenzusa niti oko vanjske politike među osam industrijski najmoćnijih zemalja svijeta koje su se sastale izdvojeno blizu Toronta. Amerikanci, Japanci, Nijemci, Francuzi, Talijani, Britanci i Kanađani željeli su nagovoriti Ruse na jačanje sankcija protiv Irana, koje bi dodatno pojačale najnoviju rundu sankcija koje je protiv te zemlje nedavno
uvelo Vijeće sigurnosti UN, ali Rusi nisu pretjerano zadovoljni takvom idejom. Prvog dana susreta se nije uspjelo naći mjeru između vladinih programa financijske pomoći gospodarstvima i želja za smanjivanjem proračunskih deficita. Američki predsjednik Barack Obama je ustvrdio da je globalni oporavak još uvijek krhak i da ga se ne bi prebrzo trebalo ugrožavati smanjivanjem izdavanja, ali vođe Japana, Kanade i Velike Britanije ustrajali su na ideji da su rezovi proračuna neophodni kako se ne bi pregrijala domaća gospodarstva. Stotine prosvjednika prvog dana summita je marširalo ulicama Toronta, ali policija ih je zaustavila u približavanju zoni sigurnosti. Ukupni trošak osiguranja iznosi gotovo milijardu dolara. Obama je u Kanadu došao s novom pobjedom u Kongresu, gdje je izglasan vrlo razblažen zakon o nadzoru financijskog sustava. Nadao se da će ta pobjeda biti putokaz drugim zemljama za uvođenje sličnih mjera, ali naišao je na vrlo snažno protivljenje.
Ujedinjena Europa, razjedinjene članice Novi flamanski savez (NVA) Barta De Wewera, stranka koja se zalaže za raspad Belgije, na parlamentarnim izborima, održanima 13. lipnja dobila je najviše glasova. NVA je veći dio svojih glasova prikupila u Flandriji, gdje živi šest od ukupno 10,5 milijuna Belgijanaca. Ta je stranka, prema prvim rezultatima, dobila 29% glasova. Dosadašnja najjača stranka, flamanski demokršćani, dobili su 17,5% glasova. Ovo je prvi put da je na izborima pobijedila stranka koja se zalaže za raspad države. Rasplet izbora uvelike će otežati sastavljanje vladajuće koalicije. Treća stranka u Flandriji su liberali koji su dobili 14,5% glasova. Upravo su oni isprovocirali prijevremene izbore nakon što su napustili vladajuću koaliciju krajem travnja. Dobar rezultat ostvarila je i ekstremno desna stranka Flamanski interes koja ima 12,5% glasova. U frankofonom dijelu Belgije, u Valoniji i briselskoj regiji, najviše glasova ima Socijalistička stranka (oko
Gerd Wilders
36%). Oko 24% glasova na frankofonoj strani Belgije dobili su frankofoni liberali. Pregovori o sklapanju koalicije su započeli. Što će biti cilj te koalicije? Najviše mjesta u nizozemskom parlamentu, na izborima održanim 7. lipnja dobile su stranke liberali - VVD i laburisti PVDA. Prva je poznata kao stranka višeg staleža, bogataša desnog usmjerenja, a druga kao pripadnica umjerene ljevice i stranka radnika, što je bila najbolje iskazana u liku nekadašnjeg premijera Wima Koka, čija je vlada svojevremeno odstupila zbog upitne uloge nizozemskih vojnika u Srebrenici. Šansu za premijersko mjesto dobili su lider liberala Mark Route i Job Kohen, lider laburista. VVD se zalaže za trenutne oštre rezove u potrošnji i mamutsku štednju. Najavljuje veće zadiranje u socijalnu sigurnost najosjetljivijeg dijela društva, u porodice s nižim primanjima. Protivnici njegovog programa govore da će on sve učiniti da bogati postanu još bogatiji, a siromašni još siromašniji. PVDA i Job Kohen su za solidarno odricanje danas za bolje sutra. Kod njih nema oštrih rezova, ali ni radnici ne mogu izbjeći neke nepopularne mjere. Opravdanje za to nalaze u katastrofalno lošem radu dosadašnje vlade. Vlada je lani u spasavanje posrnulih banaka uložila stotine milijardi eura. Pravi pobjednik izbora je rigidni desničar Gerd Wilders. Prije šest godina bio je otjeran iz VVD i sada sa svojom PVV osvojio 25 mjesta u parlamentu, 16 više nego četiri godine ranije. On tvrdi da je najveća opasnost i najveći problem nizozemskog društva – islam. Populističkim izjavama uspio je privući čak 1,6 milijuna glasača. “Mi nismo rasisti niti ksenofobi, ali ne možemo prijeći preko toga da islamizacija našeg društva postaje sve jača, a da mi sjedimo skrštenih ruku”, kaže Wilders. “U grupama teških prekršitelja zakona vi najčešće ne nalazite budiste, homoseksualce, kršćane, nego uglavnom Marokance i druge muslimane. Ovdje se mora znati da je naša izvorna nizozemska kultura vodeća, zato moramo zaustaviti imigraciju i uvoz islamske simbolike. Uz to, iako nije popularno za reći, podržavamo Izrael. Oni vode našu borbu. Izraelsko-arapski sukob nije teritorijalni konflikt, nego ideološka borba. Tamo se ne vodi rat protiv Izraela, nego protiv našeg slobodnog Zapada i svega što nije islamsko. Taj rat je i naš rat. Ako se nastavi s ovakvim opasnim popustljivim kursom, što je velika bolest Europe, mislim da ćemo izgubiti borbu sa islamom a da se nismo latili oružja”, kaže Wilders. q Pripremio: Faris Nanić
KULTURA Priča o sevdalinkama: pomilovanje sarajevskim bundžijama stiglo 15 dana nakon što ih je daidža pogubio
Braća Morići Avdo Huseinović Sevdalinke su u brojnim primjerima zapamtile određene ličnosti, najčešće djevojke i mladiće čuvene zbog svoje ljepote i junaštva. U njima se može naći sve ono što karakterizira takozvanu narodnu dušu: jezik, pozicije i status članova familije, lokalna obilježja, kulturu ishrane, odijevanja, drugim riječima šta su ljudi naše prošlosti osjećali, kako su iskazivali te osjećaje, o čemu su maštali i kako su gledali na svijet oko sebe. Sevdalinka je ime dobila po turskoj riječi sevda što znači ljubav. Turci su riječ sevda preuzeli od Arapa, a na našim prostorima je sevda dobila “h” i nastao je sevdah. O nastanku sevdalinke ima više teorija. Tako npr. njemački slavist Gesseman tvrdi da je ona proizišla iz višeg sloja bhfeudalstva. Drugi tvrde da je to pjesma sirotinje, naroda, “raje”, koja je kroz radost i veselje kroz muku i patnju davala oduška svojim osjećanjima. Treći opet kažu da je sevdalinka prvenstveno ženska pjesma, da su je spjevale patrijahalno vaspitane djevojke sjedeći iza mušebaka, vezući na đerđefu na kome je svaka iglica pojačavala čeznju za dragim koji je putovao carskim drumovima trgovao ili ratovao, dok su one čekale, sanjale, maštale i svoju čeznju pretvarale u pjesmu. U svakoj ovoj teoriji ima nešto istine jer je nemoguće da svo stvaranje u narodnoj tradiciji potiče od jednog društvenog sloja, pa bio on viši ili niži. Ovakva pjesma mogla je da nastane kako na begovskim čardacima, tako i u sirotinjskim kućama jer su svi živjeli u istom krugu među istim prirodnim kulisama. Sevdalinka “Braća Morići” je jedna od onih koje slušatelj teško može ravnodušno slušati. I najtvrđa srca suzu puste slušajući stihove koje je narodni pjesnik ispjevao o sudbini sarajevske braće Paše i Ibrahima Morić. Porodična tradicija zna za oca ove dvojice Morića, Mustafagu i majku im Aminu. Pričalo se da je Amina imala brata koji je bio paša i koji je jednog dana posjetio sestru u staroj Morića kući, u Vekil harčevoj mahali. Tom prigodom je, kažu, otpasavši sablju, natakao gajtan od sablje o vrat malom Mehmedu i Ibrahimu, a najmlađem sestriću Aliji uda-
59
Omer Pobrić i Safet Isović rio šamar. Kada ga je sestra Amina upitala šta to radi, vele da joj je rekao da šuti, a da će joj on sam donijeti vode s vrela Toplika, što je i učinilo. Netko je, kasnije, Amini to protumačio kao predskazanje da će joj oba starija sina biti udavljena gajtanom, Alija da će mlad umrijeti, a ona će piti vodu da odagna muku sa srca. Braća Morići su bili sarajevski trgovci i vođe pobuna protiv turske vlasti. Bili su u zavadi sa porodicom Halibašića i pričalo se da su se njihove pristaše borile i tukle po Sarajevu kao dvije neprijateljske vojske. Kažu da su se, sve do početka 20. vijeka, na vratima Halilbašića kuće vidjele rupe od puščanih taneta, još iz vremena kada su ih, nekom prilikom, Morići bili opsjedali. Pripovijedalo se da su Morići pohvatani na prevaru, za vrijeme popodnevne molitve u Bakribabinoj džamiji na At-mejdanu, koja je stajala prema Ćumuriji ćupriji. Vezane lancima provela ih je straža kroz čaršiju da ih zatvore i smaknu u sarajevskoj tvrđavi. Njih dvojica su na brzinu osuđeni 1757. godine i u starom dijelu Sarajeva pogu-
bljeni kao buntovnici i protivnici turske vlasti. Mnogi stanovnici Sarajeva su garantovali za njih, ali sve je bilo uzalud. Dizdar-aga ih je pogubio stezanjem svilenog gajtana – davljenjem, a pomilovanje je stiglo 15 dana kasnije iz Carigrada. Međutim, bilo je prekasno. Pamtilo se i vjerovalo da se zemlja zatresla u času kada su njih dvojica zadavljeni. Po usmenom predanju, koje su dugo pripovijedalo po Sarajevu, njihova majka Amina preživjela je njihovo pogubljenje, iako pjesme drukčije kažu, i još je dugo živjela nakon njihove smrti. Kažu da se Morićka, kada je saznala da su joj sinovi zadavljeni, zatvorila u sobu iz koje sedam dana nije izlazila, niti je koga sebi puštala, a nije ni jela ni pila. Htjela je da umre od gladi. Ali, kad je osvanuo osmi dan, izašla je iz sobe i rekla snahama: “Priteže glad jad!" Sjećanje na braću Moriće i njihovo vrijeme dugo je nakon njihove smrti živjelo među Sarajlijama kao “doba Morića” ili kao “vrijeme u kome su se Morići bunili”.
J O U R N A L
KULTURA
60
Živio je tada u Sarajevu, negdje u nekoj maloj kućari pod Trebevićem, neki siromašni hamal. Nigdje ništa nije imao osim žene i jedva je sastavljao kraj s krajem. Jedne noći, dok je spavao sa ženom, probudi ga pucanje topova sa tabije. Probudi se i žena, pa ga, uplašena upita: “Što je ono? Što to puca u ovo doba?” “Znaš, ženo”, odvrati hamal, “u Sarajevu je ovih dana buna bila. Digli se age, begovi i draga gospoda protiv cara, ali ih pohvataše, baciše u tamnicu i osudiše na smrt. Jučer je iz Stambola došao carev kapidži-baša i donio za svakog osuđenika po svilen gajtan kojim će ih udaviti. Ono ih sada dželati rastavljaju s dušom, a top sa tvrđave za svakog od njih opali, puca im pred dušu.” Upita ga žena: “A koji su to, kukala im majka?” Hamal joj odgovori: “Sve sami prvaci i gospoda sarajevska: Morići, hadži Pašo i brat mu Ibrahim, Hajdar-paša i drugi.” Zamisli se žena u ušuti, pa pokrivajući jorganom i muža i sebe, reče: “Bogu hvala, neka si ti meni niko i ništa.” Sve sačuvane varijante zajedno i fragmenti kao i prozna predaja, predstavljaju historijsko sjećanje, pamćenjem tvore, čine rekonstrukciju povijesti a izvorni povijesni podaci potvrdiće ovu povijest kasnije i stvarno i simbolično. Stvarno – na taj način što će potvrditi njihovu nasilnu smrt davljenjem, simbolično – što če ih u
nekim varijantama spasiti. Također, historijski dokumenti pokazuju da su stvarna zbivanja inspirirala pjevače da ovjekoveče detalj pokušaja spašavanja Morića, a njihov stvarni tragični kraj ih je zauvijek vratio u život balade, u narodno pamćenje. Ovu bošnjačku baladu čuvale su i sačuvale sarajevske i druge porodice, čuvalo je nostalgično bošnjačko društvo. Sami kraj pjesme koji glasi: “Ne prestaše paše i veziri, Bosnu moju niko ne umiri”, možda šalje najbolju poruku o neuništivosti Bosne i Bošnjaka u njoj. Prvi je ovu sevdalinku uz saz otpjevao sazlija Halid Musić iz Đurđevika kod Tuzle, poslije njega rahmetli Mustafa Ezić, da bi negdje 1988. godine na antologijskom albumu “Za dušu i sjećanje” rahmetli Safet Isović i rahmetli Omer Pobrić ovoj sarajevskoj sevdalinci dali vječiti sjaj, neponovljivom izvedbom i neponovljivim aranžmanom. q Braća Morići Ferman stiže iz Stambola bujruntija iz Travnika, da uhvate dva hrabra mladića dva mladića, dva brata Morića. Petak lijepi osvanuo nad šeherom silnim,
dva Morića džumu klanjali u džamiji Hadžimagribiji. Uhvatiše dva Morića pa ih vode niz Sarače, pa ih vode uz strme Kovače u tvrđavu da ih zadave. Kad to čula pašinica, majka Morića da joj vode dva njena mladića iz halvata kule bijele, leti, grli noge i u ruke ljubi pašu saraj’skog brata rođenog. Pusti meni dva moja mladića dva mladića, dva moja Morića dat’ ću tebi ključe i harače dat’ ću harač za sedam godina otkada se gradila bijela tabija. Kada su ih davit’ stali Morići su zapjevali, Sarajevo, široko si oj tvrđavo, mračna li si. Sultan care, proklet li si kad ti sablja pravdu kroji na zulumu carstvo stoji. Haj, ne prestaše paše i veziri Bosnu moju niko ne umiri.
Bošnjački književnik Edhem Mulabdić (1862.-1954.)
Veliki prosvjetitelj i pisac Ajka Tiro Srebreniković
J O U R N A L
Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju 1862. od oca Selima i majke Nur-hanume. Obitelj Mulabdić se nekad prezivala Kuršumlić. Prezime su dobili po precima koji su tradicionalno obavljali imamske poslove u istoimenoj džamiji Kuršumliji. Po bratu ili bratiću Edhemovog djeda Mula Abdiju, porodica je dobila prezime Mulabdić. U Maglaju je Edhem završio mekteb i ruždiju. Prilikom okupacije Maglaja od strane austro-ugarske vlasti, jedna četa vandala ubila je Edhemovu majku i starijeg brata Mehmeda, a mlađi brat Đulaga je bio ranjen. Događaj koji će imati trajne posljedice za mladog Mulabdića, tako da je razmišljao o iseljenju u Tursku, ali ga brat od tog nauma odgovara. U Autobiografiji do-
lazak nove vlasti u Bosnu, Mulabdić je u Novom beharu okarakterizirao vremenom omorine koja se osjećala u zraku, svijet se laćao posla preko volje. O ovom neposrednom povijesnom događaju, Mulabdić će se vrlo slikovito i “impresivno izraziti u romanu Zeleno busenje, nizom pripovijednih sekvenci, s ritmom postupnog punjenja ambijenta atmosferom dramatike i nadolaska neprijatelja kao nemani”. Okupacija Bosne I Hercegovine Edhema je zatekla u četvrtom razredu ruždije. Za njega, kao i za većinu bosanskog življa, nova vlast je izazvala osjećaj neizvjesnosti kako u kuturnom, tako i ekonomskom smislu. Stari način poslovanja, komuniciranja pa i promišnjanja zamijenjen je novim, kojemu bosansko stanov-
ništvo nije bilo vično. Stanje u Bosni i rodnom Maglaju Mulabdić opisuje: Dođe stalna građanska uprava koja primi od stare poslove i nastavi poslovanje u novom smjeru, uglavnom po starom načinu, samo što se poče pisati s lijeva na desno, “natrag pisanje”. Edhem Mulabdić je vrlo brzo naučio latinično pismo preko svog prijatelja iz ruždije Emina Arapčića. U Novom beharu Mulabdić će zapisati kako je narod mislio da će Švabo ostati u Bosni samo dok pobere stare topove s naših gradova. Dolaskom austro-ugarske vlasti u narodu je nastala šutnja, gluho doba, odbacivanje svih novotarija što ih je sa sobom donijela nova vlast. Alija Isaković za ovaj period bosansko-hercegovačke književnosti je
KULTURA istakao: “Toj prvoj generaciji Bašagiću, Mulabdiću i Đikiću treba priznati da su u vrlo mučnim godinama tjeskobe i obezglavljenosti muslimanskog kolektiva bili požrtvovani i odlučni prosvjetni i društveni borci. Najpoznatiji njihov rad je osnivanje Gajreta i sličnih društava, književna i usmena propaganda da Muslimani prihvate izvjesne tekovine zapadnjačke civilizacije i kulture, zatim njihov lični primjer ostvarivanja onoga što su propovijedali. Nikad se nisu iskreno prigeli narodnim masama i nikada bili tumači i zastupnici njihovih istinskih životnih interesa i opisivači njihova života. Položaj tih masa bio je mučan. (…) Imali su do čuđenja nekritičan stav prema društvu, minulom turskom i ovom švapskom. Nisu spoznali koliko u njemu pate muslimanske mase, a patnje hrišćanske raje vjerovatno nisu ni primjećivali. Od ovih književnika najviše su naučile age, begovi i njihovi sinovi i kćeri. Muslimanska sirotinja (koja sačinjava mnogo veći postotak muslimanskog kolektiva) tek nešto malo.” Nakon dolaska nove vlasti, Mulabdić povremeno obavlja poslove pisara u maglajskom poreskom uredu. Javlja se želja za naukovanjem na maternjem jeziku tako da mu je naobrazbu na bosanskom jeziku davao prvi bilježnik u Maglaju, Jovan Čokić i drugi učitelji Narodne osnovne škole. Tu počinje izučavati i njemački jezik kod Huga Jasenka, rodom iz Ogulina. Uz podršku svojih učitelja i maglajske općine koja mu je odobrila stipendiju od 10 forinti godišnje, odlazi u Sarajevo s nakanom upisa na Učiteljsku školu. U Sarajevu upoznaje Kostu Hermana koji mu omogućava stipendiju Zemaljske vlade u iznosu od 20 forinti. Te jeseni se upisuje u prvi razred Učiteljske škole, koja je bila smještena na Bembaši.
Prosvjetno-odgojni rad Mada je hrvatska literature tog perioda i sama bila relativno mlada i u fazi traženja i savladavanja jezičnog izražaja, ipak će na Mulabdića, još u đačkim danima, snažno utjecati Šenoino i Kumičićevo književno stvaranje pa je, nakon iščitavanja djela ovih autora, znao konstatirati kako će i sam jednog dana sjesti i početi pisati. Nakon završene Učiteljske škole, službuje u Brčkom, gdje ostaje godinu dana, do 1891. U to vrijeme počinje vrlo plodna suradnja s Mehmed-begom Kapetanovićem s kojim pokreće list Bošnjak u kojemu objavljuje svoje prve literarne priloge. 1892. u Sarajevu počinje službovati u tek osnovanom Daru-l-mualiminu, škola za obrazovanje muallima, gdje
Edhem Mulabdić ostaje osam godina, predajući bosanski jezik, zemljopis i historiju. Mulabdićevo životno opredjeljenje je bilo vezano za prosvjetno-odgojni rad s mladima i na tom polju je imao vrlo zapaženog uspjeha. U njegovoj biografiji ostat će zapisano kako je obrazovao i odgojio značajna imena u bošnjačkom narodu: Muradefendiju Hajrovića, Mehmed-Ali-efendiju Dukatara, Muhamed Seid-efendiju Serdarevića, Muhamed-efendiju Zahirovića, Mustajbega Halilbašića… Na mjestu urednika Bošnjaka ostaje do 1894. godine. To je bio prvi list na bosanskom jeziku koji je romantično propagirao ideju bošnjaštva i bosanskog jezika te odanosti Bosni i Hercegovini, jedinoj domovini Bošnjaka. 1893. godine Mulabdić izdaje svoju prvu zbirku pripovijedaka Rukovijet šala, te dvije godine uređuje muslimanske kalendare Bajraktar i Mearif. Počinje se javljati u listovima Školski vjesnik, Nada, Sarajevski list. Bosanska vila je objavila negativne kritike na njegovu knjigu pripovijedaka te vodi vrlo uspješnu književnu polemiku s autorom teksta, potpisanim pseudonimom Marko. Najznačajnije Mulabdićevo djelo je roman Zeleno busenje kojeg je Matica hrvatska izdala 1898. godine. 1899. počinje službovati u Učiteljskoj školi u Sarajevu, a od 1902. do 1910. radi kao ekonom, predavač bosanskog jezika, geografije i historije u Sudačkoj šerijatskoj školi. Matica hrvatska objavljuje mu 1900. pripovijetke pod nazivom Na obali Bosne. Mulabdić je skupa sa Sefet-begom Bašagićem, Osman Nuri Hadžićem i Ademagom Mešićem pokrenuo 1. svibnja 1900. godine list Behar. Prvo
godište uređuje Safet-beg Bašagić, a narednih pet godina njegov urednik je bio Edhem Mulabdić. 1901. godine, u listu Nada, Mulabdić objavljuje roman Nova vremena. U tom periodu, zahvaljujući nekolicini bošnjačkih intelektualaca, osnovano je muslimansko društvo Gajret. 1910. Mulabdić je premješten u Prosvjetno odjeljenje Zemaljske vlade gdje radi godinu dana, a nakon toga je imenovan za školskog nadzornika u sarajevskom okrugu gdje ostaje do 1917. Od 1917. do 1923. radi u upravi Muslimanske osnovne škole i Više djevojačke škole sa ženskom preparandijom. Od 1923. izabran je za poslanika u Narodnu skupštinu u Beogradu, a nakon diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. prestao se kandidirati. Mulabdić je bio jedan od osnivača bošnjačkog kulturnog društva Narodna uzdanica, čiji je bio predsjednik sve do 1945., dok nije prestala s djelovanjem. Od čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio kuturnom i prosvjetnom osvještavanju svog naroda, od velikog prosvjetitelja i pisca, postaje zatočenikom bezumne ideologije koja nije praštala verbalni delikt učinjen još prije njihovog dolaska na vlast, tako da je nova vlast Mulabdića optužila 1945. i zatvorila na pet godina zatvora. Godinu dana je kaznu izdržavao u kaznionici Zenica da bi mu se 1946. smilovali, pustivši ga iz pritvora, ali uskrativši mu bilo kakvu materijalnu nadoknadu, pa čak i zarađenu mirovinu. Od tada pa sve do smrti 1954. Mulabdić živi u krajnjoj bijedi i siromaštvu, uzdržavan od Hamdije Kreševljakovića. Bio je “žrtva svog velikog cilja”. Na kraju se valja prisjetiti Selimovićevog promišljanja o Bošnjacima i njihovoj tragičnoj povjesnoj sudbini. “Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. (…) Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud. To je tragičan bezizlaz. (…) Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske Carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske Carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, evo Vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi.” q
61
J O U R N A L
PRIČE IZ BOSNE Legenda o Aliji
Svjetski rekorder iz Breze Avdo Huseinović omogući rad na tri radilišta i dao obavezu da će premašiti rekord čuvenog sovjetskog rudara Stahanova. Prijedlog je prihvaćen, a Alijina brigada je već sutradan, 24. jula 1949. godine, počela sa obaranjem rekorda. Predsjednik komisije koja je kontrolisala rad objavio je: “Alija Sirotanović je, sa svojih osam komorata, za osam sati rada iskopao 152 tone ugljena (253 kolica), prebacio normu za 215%, srušio dotadašnji rekord Stahanova za 50 tona i postigao svoj svjetski rekord u iskopu ugljena.” Koristeći Alijin metod rada, u jugoslovenskim rudnicima razvijalo se takmičenje za veću produktivnost rada.
Kad pođete iz Sarajeva prema Zenici, negdje na dvadeset i nekom kilometru, u mjestu Podlugovi (opjevanom u jednom davnom hitu Zdravka Čolića), dočekaće vas raskrsnica na kojoj putokaz pokazuje da desno možete skrenuti za Brezu, malu bosansku rudarsku kasabu, udaljenu petšest kilometara od te raskrsnice. Ta Breza je poslije Drugog svjetskog rata bila centar svijeta, centar bivše nam Titine države. U toj Brezi rudnik mrkog uglja, a u rudniku blistao i Bosni slavu donio Alija.
Živa legenda i heroj socijalističkog rada
62
J O U R N A L
Za sve rudare na dunjaluku postojao je samo jedan nedostižan uzor. Ime mu je bilo Alija Sirotanović. Otkako je Bosne, rudnika i rudara nikad u jednom danu sitniji čovjek od Alije u jamu nije ušao i istog dana veće ime od Alijinog iz jame nije izašlo. U vrijeme kad se ugalj zvao crnim zlatom, muška djeca srednje Bosne, na pitanje šta ce biti kad porastu, odgovarala su: “Rudar k’o Alija.” Pobijedivši sa svojim komoratima Rusa Strahanova i postigavši tom prilikom svjetski rekord u iskopu uglja, Alija je Titi u vrijeme Rezolucije Informbiroa vratio samopouzdanje i dao veliki povod za foliranje pred ostatkom svijeta. Haber iz Breze prohujao je cijelom Jugoslavijom i bio protumačen na jedino “ispravan” način: Tito je pobijedio Staljina! Alija Sirotanović je tada postao živa legenda, simbol pregalaštva radničke klase, ideološke kičme režima – postao je heroj socijalističkog rada. Tito mu za to nije ostao dužan. Alija je tad mogao što nijedan rudar ni prije ni poslije neće moći. Jeste, ali da Alija nije dobri Bošnjo. Požalio se samo da mu je mala lopata, a da mu je sve drugo potaman. Zato i danas postoji izraz “lopata Alije Sirotanovića”. Jedva je Aljo pristao da mu naprave novu kuću i to u rodnom selu Trtorićima kod Breze jer njegova hanuma ni po živu glavu nije htjela na drugo mjesto, a kamoli u grad. Poslije Drugog svjetskog rata u zemljama socijalizma na inicijativu SSSR-a
Susreti s Titom
Alija Sirotanović pokrenute su akcije obaranja rekorda u proizvodnji nečega... kopanju uglja, građenju kuća, košenju trave i sl. Prvi je to u SSSR-u radio izvjesni Aleksej Stahanov, pa su njegovi sljedbenici nazvani Stahanovci. Na savjetovanju sa stručnim osobljem Rudnika i kopačima, koje je održano 23. jula 1949. godine, kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi
Tito je nekoliko puta primao Aliju. “‘Vako stoji on, ‘vako mi. On se smiješi, pita svakog posebno. Dođe i do mene. Meni se grlo steglo, ruke oznojile, lice k’o jabuka. Gorim! Pita me kako je u kolektivu, a ja, šta ću jadan, nego stisnem: ‘Druže Tito, prvo da ti rečem da te svi brezanski rudari pozdravljaju. A kad me već pitaš za kolektiv i ugalj, onda da ti rečem da kopamo što više možemo!’, ja još ne završih, kad me Tito potapša po ramenu i nasmiješi se: ‘Kad imamo ovakav radni narod i Armiju, jači smo od svega!’
Alija Sirotanović malo prije smrti
PRIČE IZ BOSNE
Mezar Alije Sirotanovića Dugo je razgovarao sa nama rudarima. Sve ga je interesovalo. Pit’o me drug Tito šta me je ponukalo da postanem svjetski rekorder u kopanju ugljena, a ja mu velim da sam rođen u sirotinjskoj kući, da ništa drugo ne znam do kopati čumur. Oko druga Tita i nas okupili se Moša Pijade, Kidrič i mnogi drugi. Ispred nas mnogo jela i pića, ali nama se usta uzela, nezgodno da čovjek popije, a drug Tito kaže: ‘Vidim ja da se moji rudari stide!’, pa nam svojom rukom nasu... Poslije smo još pričali. Rek’o nam je Tito da smo mi rudari važni kao i vojska, da nam je svima teško, ali da to neće dugo trajati”, ispričao je Alija u jednom od svojih intervjua. Negdje krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Alija je posljednji put razgovarao sa Titom. Kad ga je drug Stari upitao: “Kako vidi rješenje problema u zemlji”, Alija je odgovorio: “Treba radit’ druže Tito.” “Mi rudari se pozdravljamo samo sa ‘sretno’, nema drugog pozdrava, a i nema potrebe da objašnjavam zbog čega”, Alijine su riječi.
vanja. Njegovo lice bilo je otisnuto na novčanici od 20.000 jugoslovenskih dinara. Vrlo često, ali pogrešno, Aliju miješaju sa Arifom Heralićem, livcem iz Zenice, koji se nalazi na čuvenoj jugoslovenskoj novčanici od 10 dinara. Andžej Vajda, čuveni poljski režiser je snimio antologijski film o njemu pod nazivom “Čovjek od mermera”. Grupa Zabranjeno pušenje je snimila pjesmu posvećenu Aliji Sirotanoviću pod nazivom “Srce, ruka i lopata”. Oni koji su poznavali Sirotanovića kažu da je volio sa drugovima često popiti. Nerijetko se to znalo dešavati i u pod strehama svoje kuće, žena mu se zbog toga ljutila a Alija, onako veseo, samo se smijao i pjevao “Ah, moj Aljo crne oči”. Njegov veliki jaran je bio poznati glumac pokojni Božo Bunjevac, uz Aliju najpoznatiji stanovnik Breze svih vremena.
Po odlasku u penziju, tadašnja vlast Aliji je ponudila da mu daju jednu od vila na moru, kakvih su drugovi komunisti imali širom Jadrana. Međutim, Alija je umjesto vile na nekom od jadranskih otoka uzeo “Fiću”, u kojem ga je unuka iz sela Trtorići vozila na liječenje u Brezu. Alija – čovjek kome je rad bio način življenja, legenda, a običan čovjek, gorostas pitoma pogleda i golubijeg, ali junačkog srca, koji je zauvijek obilježio jedno vrijeme dajući herojski pečat sjetnoj rudarskoj duši, umro je u 76. godini, 13. maja 1990. godine, kad se uveliko spremala agresija na njegovu Bosnu i Hercegovinu. Epilog priče o ovom heroju socijalističkog rada je kao kontrast, ali u skladu s njegovim prezimenom. Sirotanović je umro u bijedi, zaboravljen od svih. Ipak, priča o heroju i njegovom poštenju rada ostaje za sva vremena. Alija od potomaka ima samo unuku, kćerku sina jedinca koji je umro krajem šesdesetih godina. U Alijinoj kući u Trtorićima posljednjih 17 godina žive izbjeglice. Jedna mala ulica na periferiji Breze nosi ime Alije Sirotanovića, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Ta gipsana bista, pored Alijine lopate je sve ono što podsjeća na Aliju i rudarska slavna vremena. U Brezi se slažu da je sramota što se danas u Brezi po njemu ne zove rudnik, u kome se u dvije jame kopa najbolji mrki ugalj u bivšoj Jugoslaviji. Sve je isto. Samo njega nema. Nema Sirotanovića. Alije Sirotanovića. Rijetki su koji ga se sjete. Omladina, njen veći broj, uopće nije čula za njega. U udžbenicima historije za Aliju mjesta nema. Stariji još prepričavaju i proklinju devedesete. Mlađi i ne pitaju... q
63
Lice s novčanice Kad danas pogledamo u retrovizor vremena shvatimo da je Alija nadživio cijelu plejadu jugoslovenskih političara komunističkog doba, mada kao što je svojstveno Bošnjacima u Bosni, i u Alijinoj Brezi se danas može čuti od nekih lokalnih nehljebovića da su i Alija i njegovi podvizi izmišljeni. Neki od njih će reći “da Alija nije ni postojao”. Alija Sirotanović je, naravno, postojao. Odlikovan je Ordenom junaka socijalističkog rada prvog reda, dobio je nagradu AVNOJ-a i bezbroj drugih priznanja i odliko-
Kuća Alije Sirotanovića u Trtorićima
J O U R N A L
ŽIVJETI ISLAM Islamske teme
Žena u islamu (I) Mirza ef. Mešić Uvodne napomene
64
J O U R N A L
Jedna od tema koja kod nemuslimana pobuđuje nerazumijevanje, pa i agresivnost prema islamu je i ona o položaju žene u muslimanskom svijetu, odnosno o njenim pravima i dužnostima definiranim temeljnim islamskim vrelima. Neumorno se dokazuje da je islam vjera u kojoj je žena potpuno zanemarena i do kraja obespravljena. Ako se uzme u obzir današnji položaj žena u nekim muslimanskim državama, onda su u pravu oni koji ukazuju na nepostojanje elementarnih uvjeta za njen napredak, kakvi postoje u naprednim zemljama, ali ako govore o položaju žena kakav im je namijenio Uzvišeni Stvoritelj u Svojoj Objavi, Časnome Kur’anu, onda su potpuno u krivu. Kako bi navodno zaštitili dignitet žene muslimanke, neke su europske zemlje donijele zakone o zabrani nošenja burke i nikaba na javnim mjestima pod izgovorom da takva odjeća podjarmljuje ženu i da tako obučene muslimanke indirektno ugrožavaju sigurnost građana. Za svako pojavljivanje u javnosti takvu će se ženu novčano kazniti s mogućnošću krivičnog gonjenja. Kako je krenulo ubrzo bi, uslijed sve izraženije islamofobije, u zapadnim demokratskim zemljama mogli zabraniti svaki oblik islamske nošnje.1 Iako islam u svojim temeljnim vrelima ne nalaže ženi da pokriva i lice (nikab i burka prihvaćeni su iz perzijskih i bizantskih obrazaca odijevanja), svima je jasno da zabrana nikaba i burke ima svoju političku pozadinu i da malo ili nikako ima veze sa slobodom žene na izbor. Ako ćemo realno prosuđivati, zabranom o nošenju nikaba i burke krše se temeljna prava zagarantirana Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Ovom se zabranom krše barem dva člana spomenute konvencije: Član 8. O pravu na privatni život i osobni identitet i Član 9. Sloboda ispovijedanja vjere i uvjerenja obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti. I u nekim su muslimanskim zemljama, poput Egipta i Sirije, na univerzitetima zabranili djevojkama da se pojavljuju tako obučene. U Turskoj je već odavno na snazi zabrana hidžaba u svim javnim ustanovama. Problem je izgleda što se muslimanke svojim načinom odijevanja ne uklapaju u
okvire zapadno-sekularno-liberalnog svjetonazora potpunog razgolićavanja i duha i tijela i apsolutizacije individualne slobode. Muslimanke, kojima je po islamu strogo zabranjeno nedolično i izazovno oblačenje pred tuđim muškarcima, treba što prije osloboditi i ne pitajući da li takav oblik slobode one zapravo uopće žele.2 Problem s odijevanjem muslimanki samo je dio puno većeg problema o velikom nerazumijevanju islamskoga učenja o ženi prisutnog na Zapadu duže vrijeme, ali i zanemarivanja ozbiljnih moralnih anomalija koje između ostalog nastaju i jačaju kao posljedica potpuno pogrešnog razumijevanja i primjene slobode, osobito slobode žene. Jer, sloboda bez vjere, morala i odgovornosti za sebe i druge pogubnija je od bilo kakve počinjenosti. Ne može ostati bez posljedica seksualna razuzdanost mladih u svijetu u kojem je zadovoljavanje putenosti postala jedina svrha življenja. Početak puta ka razuzdanosti i nemoralu je nedolično oblačenje žena, bespotrebno miješanje/osamljivanje muškaraca i žena i propast institucije braka.
Žena Zapada Do jučer je u zapadno-kršćanskoj civilizaciji žena predstavljala objekt prezira i ni-
žega bića, a danas je kult seksualne razuzdanosti. Samo su prividno žene na Zapadu uspjele u naumu da postanu jednake muškarcima. Ta se jednakost u praksi očituje nažalost u negativnom kontekstu što dugoročno može imati jako pogubne posljedice. Pod okriljem slobode i u pomami za profitom, korištenje ženina tijela u komercijalne svrhe danas je na Zapadu, ali i u drugim civilizacijama, poprimila nevjerojatno domišljate oblike. Na ulici na jambo plakatima i ogromnim svjetlećim monitorima većina se proizvoda široke potrošnje, od prehrane do tehničke robe, reklamiraju nagim ženskim tijelom. Ženino se biće na taj obezvrjeđuje do krajnjih granica. Svakim se danom na televiziji mogu vidjeti modne revije, takmičenja za miss i slični događaji u kojima u oči upadaju malodobne polugole djevojke i starci u prvim redovima kako, kao vukovi žedni tuđe krvi, plaze i naslađuju se, odmjeravajući ih i odveć smatrajući pukim seksualnim objektima. Nije problem što im po godinama mogu biti unuke. No, problem je što je Muhammed a.s. zakonito i uz dozvolu njena oca Ebu Bekra r.a. ugovorio brak sa malodobnom Aišom r.a., iako ga s njom nije konzumirao dok nije postala punoljetna. Ugovoreni brak u to vrijeme bila je općeprihvaćena činjenica, s
ŽIVJETI ISLAM tim da djevojka u islamu ima pravo na vlastiti odabir muža. A danas se malo tko više osvrće na sveprisutnu organiziranu prostituciju u kojoj su nemali broj davateljica usluga maloljetne djevojke. Žena Zapada sve više gubi svoju temeljnu od Boga određenu funkciju, a to je da bude majka i odgajateljica budućem naraštaju. Žena je u islamu temelj porodice, a porodica je temelj svakog naprednog društva. Ako žena izgubi svoju prirodnu i prvotnu misiju da bude majka i odgajateljica, cijelo je u društvo u opasnosti. Ni u Europi i na Zapadu općenito brojni feministički pokreti nisu uspjeli ženama osigurati iste uvjete zapošljavanja i iste plaće kao kod muškaraca usprkos brojnim lobiranjima i poznatoj agresivnosti u kritiziranju svih onih koji krše ženska prava. Još uvijek su velike razlike, pa i u onim zemljama koje se hvale da su postigle jednakost spolova. Prema novim (šejtanskim) životnim standardima, slobodne su i one koje, umjesto sa muževima, brak sklapaju sa drugim ženama i čine sa svojim tijelom što im je volja; pa tako slobodno mogu pobaciti začeto dijete ili mijenjati spol bez opravdanih medicinskih razloga.3 Nažalost, sve ovo vodi u moralni sunovrat civilizacije i društava koja to potiču i zakonima omogućavaju. A već je i previše onih zemlja koje su zakonima omogućile ono što je neprirodno i ujedno nemoralno.
Različiti, ali ravnopravni Islam ne nudi slobodu ženi kakva im se nudi na Zapadu. U islamu i žena i muškarac su istinski slobodni i istinski ravnopravni ako su svoj život podredili svome Stvoritelju, Allahu dž.š. A kada govorimo o jednakosti spolova, žena i muškarac ni po/u prirodi, ni fizički ni psihički, nisu isto i nikada neće biti. Oni su blago različiti, kako kaže jedan islamski učenjak, ali/i u potpunosti ovisni jedno o drugom. Svaki je rod cjelovito ljudsko biće u koje je Allah dž.š. udahnuo besmrtnu dušu. Mogu imati isti položaj, ali različite zadaće, kao što imaju istu vrijednost kod Allaha dž.š. i iste religijske odgovornosti, ali različite uloge u životu shodno njihovim različitim psihofizičkim sposobnostima. “I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz izoblja Njegova molite. - Allah, zaista, sva dobro zna!” (Žene, 32). Treba li uopće spominjati da muškarac ne može roditi, niti žena oploditi samu sebe. Jednaki mogu biti u pogledu jednakih šansi za posao kojeg mogu obavljati i muš-
karci i žene, visine plaće i napredovanja u društvenoj hijerarhiji. Ali žena nikada neće postati muškarac, niti obratno. Temeljna obveza i prirodni od Boga dati dar žene je da bude majka. Muškarci nikada neće osjetiti čast kakvu majke zadobiju kada na ovaj svijet donesu život. Ljubav i pažnja majke prema djetetu ne mogu se mjeriti, a ni nadoknaditi, nikakvim pravima žene da radi i privređuje poput muškarca, iako se ženama ostavlja i ta mogućnost.
Žena u temeljnim islamskim vrelima Islam je u svojim izvorima Kur’anu Časnom i njegovom najvažnijem tumaču Sunnetu, životnoj praksi plemenitog Poslanika islama Muhammeda a.s., još prije 14 stoljeća točno i precizno odredio prava i dužnosti različitih kategorija ljudi, pa tako i posebna prava i dužnosti muškaraca i žene odnosno muža i supruge na koje islam gleda kao na dvije polutke jednoga tijela. “Vi ste njihova odjeća, a one su odjeća vaša…” (El-Bekara, 187), poručuje Kur’an o međusobnoj nadopunjivosti i međuovisnosti muža i žene. Cijelo jedno kur’ansko poglavlje nazvano je “Žene”. To poglavlje započinje sljedećim ajetom (rečenicom): “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte - s imenom čijim jedni druge molite - i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.” (En-Nisa, 1). Posebnim ajetima o ženi Kur’an je u to vrijeme donio revoluciju bez presedana kada je u pitanju zaštita žene. Žena u islamu konačno postaje i ostaje ono što je uvijek i bila: ljudsko biće. Osim što je ženi posvetio jedno duže poglavlje, Allah dž.š. o ženi na puno mjesta govori s istim tonom kao o muškarcu: “I Gospodar njihov im se odazva: ‘Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću po-
ništiti, ni muškarcu ni ženi - vi ste jedni od drugih…’” (Ali Imran, 195.). Žena tek u islamu, ma što drugi mislili, dobiva častan i dostojanstva vrijedan položaj. Kur’an je više štiti nego muškarce, ako već uvjetno razdvajamo prava i dužnosti muškaraca i žena. Islam naglašava ženinu dušu, a ne tijelo. Ona je voljena, poštovana i njena se čast u islamu brani svim sredstvima, pa i vlastitim životom. Ona je prava gospodarica muslimanskog doma. “Džennet (Raj) je pod majčinskim nogama”, od malena se uče djeca izreci Muhammeda a.s., posebno dječaci, i u njihovim umovima se razvija svijest o svetosti žene kroz majku koja ih je Allahovom voljom donijela na ovaj svijet, u mukama ih rađala i dojila i čije je zdravlje trpjelo: “Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, iz slabosti u slabost i doji ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.” (Lukman, 14.). Ako djeca zavole na pravi način svoju majku, a to im je sveta dužnost, sutra će kada odrastu i ojačaju isto tako poštivati i štiti svoju sestru, ženu i kćer. “Najbolji su muslimani oni koji su najbolji prema svojim suprugama”, poučava nas Poslanik islama Muhammed a.s. u jednoj od svojih izreka, kada govori o uzornim vjernicima. Takav status žena je, ne zaboravimo, u islamu zadobila u 7. stoljeću kada se u drugim kulturama, pa i religijama nije uopće smatrala ljudskim bićem. U svome oproštajnom govoru, na prvom i posljednjem hodočašću, izrečenom pred 100.000 novih muslimana, Muhammed a.s. je naglasio nekoliko stvari važnih za opstojnost i napredak islamske zajednice, a jedno od presudnih je poštivanje prava žene muslimanke. Evo što je tom prilikom Božji Poslanik a.s. kazao: “Braćo, vi imate prava i dužnosti prema vašim ženama, a one imaju prava i dužnosti prema vama. One ne smiju dopustiti nikome od vas da stupi u vašu postelju, niti smiju dopustiti da bez vašeg pristanka uđu u vašu kuću one koji ne volite; one ne smiju počiniti sramotno djelo. Ako to učine, Bog vam nalaže da ih ukorite, da ih udaljite iz svoje postelje i da ih kaznite, ali ne suviše grubo. Ako se one budu uzdržavale toga i vama se pokoravale, na vama je da se brinete o njima u svemu prema dobrom običaju. A ja vam nalažem da dobro postupate sa ženama, jer one se nalaze kod vas kao amanet Božji. Dopušteno van je da uživate njihova tijela, po Božjoj riječi. Bojte se Boga, u onome što se tiče vaših supruga, ja vam nalažem da lijepo postupate s njima. Pazite! Jeste li čuli moju poruku! O, Bože budi mi svjedok.” Znamo dobro kakav je žena imala status u Srednjem vijeku u Europi, kada su tisuće
65
J O U R N A L
ŽIVJETI ISLAM žena stradale na lomači pod optužbom da su vještice, a pravo glasa i samostalnog odlučivanja u takozvanom civiliziranom dijelu svijeta dobila je tek početkom 20. stoljeća. U Francuskoj, zemlji rođenja demokratskih procesa, žena je tek početkom 20. stoljeća mogla raspolagati slobodno svojom imovinom, a u Italiji je tek krajem 20. stoljeća dobila pravo na razvod braka. U Švicarskoj, “uzornoj” demokraciji, žena je dobila pravo glasa na izborima tek 1971. godine. Islam nikada nije imao problema sa davanjem prirođenih prava ženama, pa i pravo na razvrgavanje braka, ako za to postoje opravdani razlozi niti su muslimani u 14 stoljeća povijesti islama imali problema s definiranjem prirode ženina bića. Od kako je počela objava posljednje Božje Poruke čovječanstvu, Kur’ana Časnoga, plemenitom Poslaniku Muhammedu a.s., počeo se i mijenjati odnos prema ženi u arapskom društvu u kojem je njenim životom, kao najobičnijom stvari, raspolagao muškarac. Kakvu je Kur’an izazvao revoluciju duha i ljudskoga prije svega muškoga uma i kakve je pozitivne promjene donio, što je jasni argument o njegovom Božanskom porijeklu, najbolji je dokaz usporedba položaja žene prije kur’anske Objave i nakon objave islama.
66
Žena prije početka Objave Kur’ana
J O U R N A L
Arapski običaji su uvijek zahtijevali da žene ne smiju imati javnu ulogu u religijskim ili političkim aktivnostima. Također je bila široko rasprostranjena misao o nadmoći muškaraca nad ženama u svim područjima. Muhammed a.s. je tu misao promijenio, tvrdeći da su muškarci i žene pred Bogom jednaki u svakom pogledu. Rijetki su bili slučajevi da su žene u arapskom (džahilijjetskom) društvu mogle slobodno raspolagati svojim životom i imovinom kao što je to Hadidža, r.a., Muhammedova a.s. supruga. Ubijanje, točnije zakopavanje tek rođene ženske djece bila je česta pojava. Postalo je prihvatljivo da žensko dijete donosi samo sramotu i bijedu. Očevi nisu mogli podnijeti da im kćeri dožive poniženja koja su osobno svjedočili, pa su ih po rođenju odmah ubijali ili su ih prodavali kao roblje. Evo što o tome Kur’an kaže: “I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!” (En-Nahl, 58 -59.). Muškarac se mogao razvesti bez razloga i ostaviti ženu bez ičega. Nije postojalo ograničenje u broju supruga koje je muškarac mogao imati, ni pravila kako bi se pre-
ljava da se itko poigrava sa čašću jedne žene i tako potiče nemoral i nered u društvu.
Odgovornost muških da skrbe o ženama
ma njima trebao odnositi. Bilo je slučajeva da otac ili brat svoju kćer, odnosno sestru proda kao suprugu ili robinju drugom muškarcu/mužu, a ovaj, ako ne bi zadovoljila njegove ukuse, dalje bi je prodavao drugom muškarcu. Kod predislamskih Arapa žena ni u kojem slučaju nije mogla potražiti pravdu u sporu sa muškarcem, a kao udovica nije imala pravo izbora da to i ostane ili se (pre)uda za novog muža. Muški članovi muževe porodice određivali su njenu sudbinu. Islam prekida s tom gnusnom praksom i ženi daje čast kakvu u to vrijeme ni u jednom društvu nije imala. Allah dž.š. objavljuje: “O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.” (Žene, 19). A Muhammed a.s. u jednoj od svojih izreka je kazao: “Tko me se rode tri kćeri pa ih odgoji u islamu to mu je zaštita od džehennemske vatre (pakla).” “Žensko dijete donosi blagoslov u porodicu.” (Hadis). Objavom Kur’ana vrijednost života muškaraca i žene su potpuno izjednačavaju. Žena dobiva pravo da izabere muža i s njom se više ne može raspolagati kao sa kakvom robom. Sav imetak kojeg donese u brak od sada je njeno osobno vlasništvo i muž može s njim raspolagati samo uz dozvolu supruge. To je bila prava revolucija ženskih prava na koja su žene u ostatku svijeta morale čekati više od 1.300 godina. Ženu je od sada štitio zakon, Božanski Zakon, bilo u okvirima braka, bilo izvan njega. Posebno se štiti čast i dostojanstvo žene od muških optužbi za nemoral. Ako bi muški optužio ženu za nemoral, a to ne dokaže i to sa četiri svjedoka njega se po islamskim propisima strogo kažnjava, javno sa 80 udaraca bičem. “One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi.” (En Nur, 4). Za neke strogo i nezamislivo u današnjem svijetu seksualne raskalašenosti, no islam ne dozvo-
Određeni kur’anski ajeti, koji definiraju ženin položaj u porodici i društvu i izazivaju kontroverze na Zapadu, moraju se razumijevati i u kontekstu tadašnjeg arapskog društva i općenito muško-ženskih zaduženja. Kada je u pitanju imetak i nasljeđivanje Kur’an određuje da muškarc (sin) ima naslijediti koliko dvije žene (kćeri) upravo iz razloga što je muškarac u islamu odgovoran u potpunosti skrbiti o svojoj supruzi i djeci, a to podrazumijeva da žena uopće nije dužna materijalno učestvovati u podizanju porodice. Čak žena (uvjetno) nije dužna hraniti ni vlastito dijete, nego je otac dužan da nađe i plati dojilju za njihovo dijete. S druge strane, to je i odgovor na pitanje zašto Kur’an govori da muškarac ima jedan stupanj prednosti nad ženom: “Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti...” Uz sve navedeno ponovno naglašavamo da je islam ženi osigurao prava da samostalno a to znači neovisno od svoga muža, oca, brata ili sina, raspolaže svojim imetkom. Jasno da je dogovor u braku oko sve ga pa i oko prihoda najpoželjnije za sretan i stabilan život muža i žene. Islam nalaže muškarcu da se brine i skrbi o ženi i uvijek bude njen zaštitnik. Od muslimana muškarca se očekuje ljubav, samilost prema ženi muslimanki, jer time pokazuje/dokazuje svoju vjeru. (...) q Nastavlja se...
Bilješke: U Francuskoj je već zabranjen hidžab muslimankama u svim javnim ustanovama. I u ovom slučaju nemuslimani “spašavaju” muslimane od islama. 2 Slobodne su, valjda, i sva prava uživaju one koje manje imaju odjeće na sebi, osobito za vrijeme ljetnih vrućina, i koje svoje čari, koje ih čine ženom, mogu drugim muškarcima javno pokazivati, pa čak mogu, ako to požele, prodavati i svoje tijelo. Svima je jasno da tako obučene muslimanke u najmanju ruku smetaju i iritiraju nemuslimane, ali nažalost i neke muslimane koji uopće ne razumijevaju vrijednost i važnost hidžaba, pa i ne pokušavaju razgovarati sa svojim suprugama i kćerima o nužnosti hidžaba. 3 Po islamu jedino se hemofroditu, djetetu rođenom sa dva spola, točnije splovila, može operacijom ukloniti jedan spol. 1
POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija
Čovjek s kraja grada Edin Tule U Kur’anu - kao i u dobrom filmu - sve ima svoje značenje. U kvalitetnom filmu iz svakog detalja vrve poruke i smjernice koje rasvjetljavaju različite aspekte određenog mjesta, vremena i radnje. Vrijeme šišanja kose, način jedenja određene hrane, trenutak silaska niz stepenice, vrsta ljubimca u kući – nisu samo dekorativni elementi za popunjavanje određene minutaže, nego uvijek imaju svoj dublji smisao. U scenariju čiji je autor Allah stvari su, naravno, suptilnije i značajnije. Pogledajmo sljedeću scenu: “I dođe čovjek s najudaljenijeg kraja grada trčeći. Reče: ‘O Musa! Uistinu, velikani o tebi odlučuju da te ubiju, zato izlazi. Uistinu ja sam ti od savjetnika.’” (El-Kasas: 20) Prije nego što priđemo analizi prethodne scene, potrebno je opisati ono što joj je neposredno prethodilo. Musa, a.s., iako još mladić u stasavanju, bio je prepoznat u svom krugu kretanja kao reformator, tj. netko tko vrši aktivnu ulogu u društvu, priskačući drugim ljudima u pomoć. Kur’an ilustruje nekoliko njegovih intervencija u međuljudskim sporovima od kojih je u jednoj primijenio malo više sile, te nesretnim slučajem usmrtio osobu.1 Sama činjenica da se Musa, a.s., kao pojedinac koji nije predstavljao zvaničnu vlast niti njene organe, često nalazio u situacijama da rješava različite ljudske sporove govori da tadašnja vlast nije imala (nije htjela da ima) sveobuhavatan niti dugoročan program brige za prava i potrebe, strahove i probleme, kako pojedinca tako i cijelog društva. Drugim riječima, vladajuća elita je crpila svoju moć i neprikosnovenost iz nesloge, podjela i zavađenosti svojih podanika, a koje bi različitim mehanizmima poticala, kreirajući vještačke probleme koji su se mogli riješiti samo insititucionalno. Štoviše, faraon je kao eklatantan primjer egocentričnog dikatatora zabilježen po spremnosti da hladnokrvno eliminira cijelu generaciju muške djece i to samo na bazi straha od detronizacije nagoviještene jednim snom. Taj tip destruktivnog uma olahko stasava u klaustrofobičnim duhovno-intelektualnim sredinama, te je iskušenje i modernom vremenu. Samim tim što je Uzvišeni
67
Svjedok u Knjizi ovjekovječio način funkcioniranja takvog uma, dovoljan je razlog da se povuku određene paralele.
Anatomija diktatorskog uma i njegove varijacije “Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista je smutljivac bio.” (El-Kasas: 4) U prethodnom ajetu Allah, dž.š., slika anatomiju diktatorskog uma ističući: a) oholost2 na prvom mjestu, a koja je rezultat nerealnog viđenja sebe, dok je ta nerealnost bazirana na podilaženju i laskanju bližih saradnika bez karaktera, ali i bez odgovornosti spram osobe koju nepravedno dižu u opasne visine.3 Dikta-
torski um kao takav je proizveden nespremnošću vlasnika tog uma na konstruktivno neslaganje s ljudima drugačijih uvjerenja i sladunjavom ličnom potrebom za laskanjem i podilaženjem odanih podanika koja je dostigla nivo ovisnosti; b) ciljano kreiranje, tj. direktno ili indirektno poticanje vještačkih podjela među podanicima iz straha od njihove snage koju bi podrazumijevala njihova sloga i jedinstvenost. Nakon podjele ljudi na stranke/grupe minimizirana je njihova moć u borbi protiv određenog nepravednog društveno-političkog sistema, dok je eliminacija pojedinaca ili grupa koje svojim idejama mogu ugroziti neprikosnovenost oholih autoriteta, te argumentovano ukazati na njihove propuste olakšana;
J O U R N A L
POVRATAK U BUDUĆNOST
68
J O U R N A L
c) i treći, neminovni element diktatorskog mentalnog sklopa je eliminacija konkurencije u stasavanju, kako Stvoritelj kaže: “...mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao...”. Moderni diktatori različitih profila i utjecaja potencionalne detronizatore/ konkurente eliminiraju istim, ali i suptilnijim metodama. Kao što smo vidjeli, fizička likvidacija proceduralno dolazi na kraju, a prije toga slijede razne metode institucionalnog šikaniranja i eliminiranja. U kontekstu modernog vremena to može biti sistematsko otežavanje integracije u matična društva svršenicima različitih svjetski priznatih univerziteta i to kroz nametnute apsurdno skupe nostrifikacije marljivo stečenih svjetskih diploma. Najžalosniji dio je da te svjetski priznate diplome (koje nailaze na otvorena vrata u cijelom naprednom svijetu) moraju doći pod urokljive oči organa zaostalog lokalnog ministarstva obrazovanja koje uživa apsurdno smiješan rejting u svjetskom obrazovanju, što, naravno, dovodi do nepovratnog odljeva umova koji svojim znanjem i konkurentnošću mogu ugroziti krute i privatno-interesne životne predstave inferiornih mini-diktatora. Drugi, ništa manje aktuelan način “klanja” djece, momaka i djevojaka4 je eliminacija velikog broja svršenika različitih islamskih svjetskih univerziteta od strane klaustrofobične lokalne vjerske zajednice i to kroz uvjetovanje da imaju jedan dio obrazovanja završen kod kuće, a ne u inostranstvu (lokalne medrese, npr.). Na taj način vjerske institucije i autoriteti bezočno anuliraju mukotrpan trud, rad, godine žrtve i samoodricanja djece pripadnika svoga “stada” o kojem bi trebali voditi cjelokupnu brigu. I to je samo jedan od vještačkih načina stvaranja satanizirane vjerske opozicije, dijeljenja ljudi u stranke/grupe na bazi dekorativnih detalja, te njihove zloupotrebe u dnevno-političke svrhe (npr. skretanjem pažnje s vlastite neučinkovitosti) i jeftinog ubiranja poena.5 Razlika između razvijenih zemalja današnjeg vremena i država koje su na rubu siromaštva leži u uspjehu prvih da ponude svojim građanima jednake šanse u kojima će svako moći zadovoljiti vlastiti osjećaj bitnosti i korisnosti. Dok jedni uspješno recikliraju otpatke, praveći od njih ekološka naselja, drugi od potpuno neupotrijebljenih i neiskorištenih mladih ljudi prave društveni otpad.6
Sve vrste dikatatura, bez obzira na mjesto, vrijeme ili količinu političke moći, ne libe se ugroziti svoje neistomišljenike i zbrisati/skloniti ih s društvene scene, služeći se insceniranim hajkama baziranim na iznuđenim povodima.
Organizirani sistem i pojedinci Jedan od takvih iznuđenih povoda koji je direktni rezultat nepostojanja institucionalizacije konflikata, za koju je odgovorna niko drugi do vlast i razni autoriteti, jeste i neoprezna intervencija jednog mladog revolucionara u stasavanju (Musaa, a.s.), a koju je zlurada vlast dočekala munjevitom presudom. Međutim, zluradoj izvršnoj vlasti je jedan čovjek pomrsio račune: “I dođe čovjek s najudaljenijeg kraja grada trčeći. Reče: “O Musa! Uistinu, velikani o tebi odlučuju da te ubiju, zato izlazi. Uistinu ja sam ti od savjetnika.” (El-Kasas: 20) O ovom čovjeku sa najudaljenijeg kraja grada klasični komentatori su izrekli različita mišljenja, razilazeći se oko njegovog imena (npr. Šem’aan ili Šem’uun), svjetonazora (da li je bio vjernik ili nevjernik), pripadnosti Musaovoj ili faraonovoj porodici, itd. Međutim, neosporno je da je pomenuti čovjek pravovremeno došao s informacijom koja je Musau, a.s., spasila život. Zanimljiv detalj iz prethodne scene je jasno isticanje da je taj čovjek došao iz “najudaljenijeg kraja grada”. Ta činjenica nam otvara pogled na nove dimenzije cijele scene, bacajući svjetlo na neke Musaove navike. Čovjek koji je spasio život Musau, a.s., kretao se u sasvim drugom dijelu grada, te imao pristup zakonodavnim i izvršnim sjednicama gdje je odlučivano o pojedinačnim i kolektivnim sudbinama ljudi. Reče: “O Musa! Uistinu, velikani o tebi odlučuju da te ubiju...” Njegovo oslovljavanje Musaa, a.s., ličnim imenom i Musaovo, a.s., prihvatanje savjeta da napusti grad govori nam da su se njih dvojica od ranije poznavala, uzimajući u obzir da čovjek ne uzima tek tako savjete na ulicama od nepozantih ljudi. Musa, a.s., je bio čovjek široke lepeze kontakata s najrazličitijih ljudskim profilima, a na koje je uspijevao ostaviti jak i pozitivan utisak. Kako drugačije objasniti spremnost čovjeka kojeg se nije direktno ticala sudbina ovog mladića (Musaa, a.s.) da napusti sav svoj komfor, te dotrči bezglavo prije faraonovog odreda za likvidaciju, birajući prečicu, i
upozori poznanika o političkoj odluci (smrtnoj presudi) koju je donijela vlast. Odlično poznajući vrstu političke tiranije svoga vremena, te imajući u vidu sve konsekvence koje bi neumoljivo pratile pojedince ili grupe suprotstavljene odlukama vladajuće klase, ovaj hrabri čovjek je mogao ostati kod kuće hraneći ribice, tepajući svome papagaju, dvolično oplakujući netaktičnost mladog «buntovnika bez razloga», ili se jednostavno moleći za neka bolja vremena. Međutim, on je donio munjevitu odluku rizikujući sve: od društvenog statusa, porodice, pa do vlastitog života, a Uzvišeni Svjedok nam to precizno prenosi: “I dođe čovjek s najudaljenijeg kraja grada trčeći...”. Pošto se radilo o vremenskoj oskudici prouzrokovanoj brzinom rekacije vladajuće klike, naš junak je donio brzu odluku o napuštanju vlastite zone komfora, te trčeći krenuo s informacijom koje je spasila život jednom od pet najutjecajnijih Allahovih poslanika u cijeloj ljudskoj historiji.7
Ponavljanje historije Izuzetno je zanimljivo da se u Kur’anu spominje jedan drugi čovjek s najudaljenijeg kraja grada koji isto tako, poput Musaovog, a.s., savjetnika, dolazi trčeći u pomoć dvojici drugih poslanika čiji su životi bili ugroženi od strane rulje razbješnjele predloženim novim životnim zakonima. “I dođe sa najudaljenijeg kraja grada čovjek trčeći. Reče: ‘O narode moj! Slijedite izaslanike...’” (JaSin: 20) Indikativno je da se u Kur’anu ponovo, iako se radi o sasvim novom kontekstu, ističe udaljenost prebivališta ili polazne tačke s koje kreće trčeći još jedan volonter zauzimajući stranu malobrojnijih (dvojice poslanika) i žrtvuje svoj život. Čovjek s kraja grada iz poglavlja ElKasas i čovjek s kraja grada iz poglavlja Ja-Sin su primjeri na kojima Stvoritelj ilustrira: a) važnost munjevitog djelovanja; b) bitnost zauzimanja jasnih, karakternih i odlučnih stavova u odnosu na predstavnike dobra i zla svakog mjesta i vremena; c) nužnost širokog spektra kontakata s ljudima različitih profesija i prebivališnih zona, pošto dugoročnu brigu o svim aspektima društva mogu povesti samo sihronizovani timovi različitih ljudi; d) potreba prevaljivanja dužeg puta u ime viših ciljeva;
POVRATAK U BUDUĆNOST e) korisnost poznavanja ljudi s pristupom miljeu zakonodavno-izvršne vlasti; f) obaveznost uzimanja savjeta od ljudi s različitim tačkama posmatranja stvarnosti; g) jedna hrabra životna odluka trajnija je od cijelog vijeka ljigavog života.
Rizik i procjena momenta Možda je najupečatljivija poruka u priči o čovjeku s kraja grada sadržana u istaknutom konceptu rizika koji po svojoj prirodi zanemaruje pasivizirajuću proračunatost8, a kojoj zdušno pribjegavaju ljudi bez ideala, prebrzo kapitulirajući pred izazovima života. Naši junaci s kraja grada su mogli predvidjeti da će im to jedno neproračunato djelo ugroziti sve što su ostvarili do tada, ali im je bilo važnije da osjete radost zbog (pokušaja) spašavanja jednog života. Bila im je milija slast hrabrog suprotstavljanja i prkosa nasilnicima od svega što su ostvarili do tada.9 Uspomena na jedan hrabar potez ljepša je od svih poklona života koji su nam stigli bez rizika. Mnogi uspješni poslovni ljudi svjedoče da svaka temeljitija analiza opravdanosti ulaska u neki biznis jasno govori da se on ne isplati jer je rizik od neuspjeha veći od šansi za uspjeh. Osoba koja matematički izračuna sve moguće negativne posljedice koje se mogu izroditi stupanjem u brak neće nikad zasnovati porodicu. Žrtvujući figuru na šahovskoj tabli mi riskiramo da budemo nadvladani brojnošću protivničkih figura. Međutim, sama naša spremnost na rizik nas čini bogatijima u odnosu na protivnike koji nisu spremni na to jer su paralizovani strahom od gubitka, a samim tim plašljivi, tromi u pokretima, bezlični i bezidejni. Rizik nas prvenstveno obogaćuje potrebnim dozama adrenalina koji aktivira cijelo naše biće.10 Ljudi koji prevaljuju velike prostorne daljine žureći, s ciljem pomoći, spasenja ili širenja vidika kod drugih, grade sebi svijetlo mjesto u ljudskoj historiji. Ima li ljepšeg zadatka od priskakanja u pomoć bespomoćnima koje ugrožavaju neumoljivi životni valovi ljudskog nerazumijevanja i nepravde? Naravno, ne računajući tepanje papagaju. q
Bilješke: “I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i - usmrti...” (El-Kasas: 15). 1
Arogantno i nadmeno ponašanje nikad ne reflektuje neki vid “nadsamopouzdanja” nego je uvijek odraz skrivenog osjećaja inferiornosti, tj. potrebe pojedinca ili ustanove da kroz gordo i nadmeno ponašanje drži druge ljudi na distanci pošto su vlastiti autoritet izgradili na blefu ili lažnim vrijednostima. Istinski kvalitetni ljudi ili institucije su lahko dostupni i jednostavni pošto nemaju rupa koje moraju prikrivati. Lav je jednostavan u svojoj kretnji i nikad se ne pretvara jer ima dovoljnu snagu na koju se može osloniti. Za razliku od nekih ribica ili ptičica koje, usljed mnoštva slabosti, kad osjete ugroženost koriste različite forme nadmenog paradiranja koje ima funkciju blefa. 3 Naše bh-društvo obiluje ljudima opisanog mentaliteta. Od političara kojima poltronski tepaju sa “doktore” do polupismenih biznismena s oskudnim srednjoškolskim obrazovanjem koje njihovi uposlenici ozbiljno oslovljavaju, bez trunke ironije ili podsmijeha, s “ekselencijo”, do minornih direktora kojima njihovi podređeni podilaze laskavim titulama “profesore” ili “efendija”, te se usiljeno smijući i beskarakterno cerekajući primitivnim dosjetkama i šalama svojih nadređenih nesavjesno im stvarajući iluzoran osjećaj kvalitete zarad ličnih beneficija. 4 Stvoritelj ističe da je diktatorski sistem Musaovog, a.s, vremena eliminirao samo muškarce, ostavljajući u životu žene, a što je i razumljivo pošto su žene toga vremena bile daleko od samosvjesnosti i većih intelektualnih dometa, lahko su kontrolisane, te nisu diktatorima tog vremena ni u snu predstavljale moguću opasnost. Moderno vrijeme obiluje samosvjesnim ženama čiji misaoni dometi premašuju kahve, keranje, odijevanje, flert i trač, te se kao takve sistematski “kolju”, poput pripadnika vlastite vrste muškoga spola. 5 Jasno je da se u mladim umovima mogu naći neke nerazrađene ili “mrtve” ideje, s tim da se njima treba prići roditeljski, a ne isključivo maćehinski, kao što je slučaj u domaćoj praksi. 6 Države s maćehinskim odnosom prema svojim građanima, tj. vjerske institucije s kalkulatorskim odnosom prema svojim vjernicima u nemilosrdnim uvjetima kakvi su bošnjački imaju dugu tradiciju žrtvovanja određenog broja vlastitih sinova zarad nekoliko momenata blagonaklonosti različitih centara moći. Racionalizacija koja stoji iza te vrste žr2
tve glasi: živimo na prostoru koji je okružen s 400 milijuna kršćana i kao muslimani možemo biti pojedeni za jedan doručak u Beču, Washingtonu ili Briselu, te nam kao instituciji koja deklarativno vodi brigu o svim Bošnjacima ne preostaje ništa drugo do da koketiramo s različitim vlastima i centrima, pa i da kršćane preplašene različitim oblicima islamskog buđenja uspokojimo serviranjem na pladnju određenog broja probuđenih/zblahnutih muslimanskih glava, te udovoljimo porivima našeg zabrinutog okruženja. Otud se može čuti vapaj određenih vjerskih službenika/autoriteta koji pozivaju sekularnu policiju i državnu sigurnost da dođu pomesti ono što oni nisu znali (htjeli) upotrijebiti i usmjeriti. 7 Musa, a.s., je, naravno, poslušao taj savjet i povukao se van dometa faraonove vlasti, učeći tajne reformatorskog djelovanja kao i podrobnije shvatanje društveno-političkih procesa od različitih mudraca (npr. Šuajb, a.s., Hidr itd.), te kroz vlastito iskustvo i to cijelu narednu deceniju. Jedna šahovska mudrost kaže: “Nijedan velemajstor nije dobio partiju šaha konstantno napadajući, nego se u određenom momentu morao povući s ciljem sticanja prednosti.” Dok prepoznavanje momenta povlačenja podrazumijeva poznavanje geostrateških činjenica, faza različitih društvenih tokova, političkih procesa, a najviše vlastitih slabosti. 8 Ta pasivizirajuća proračunatost se, uglavnom, aktivira poput zloćudnog implantata u našem organizmu onog momenta kad zasnujemo porodice, dobijemo potomstvo i razvijemo prve veće životne ljubavi koje neko ili nešto može ugroziti. Pokažite mi roditelja koji neće pristati na neki nekreativan, mizeran ili prljav posao nakon što mu rođeno dijete tugaljivo i bespomoćno ponovi kako je gladno ili kako mu jesenje kiše kvase unutrašnjost dotrajalih cipela. 9 Stvoritelj nam slika dubinu razmišljanja i veličinu srca čovjeka s kraja grada nakon što ga je njegov narod ubio: “I reći će se: ‘Uđi u džennet!’ - a on će reći: ‘Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!’” (Ja-Sin: 26-27). 10 Ovdje, naravno, nije riječ o nepotrebnom riziku zaplovljavanja jahtom u uzburkano more, niti o riziku preticanja vozila na nepreglednoj krivini ili utrkivanju jednosmjernom ulicom noću s ugašenim svjetlima i tome slično.
69
J O U R N A L
DIJALOG CIVILIZACIJA Ramazanske poruke i pouke
Ramazan i post Alem ef. Crnkić
70
J O U R N A L
Došao vam je ramazan. To je mjesec Allahovog blagoslova. Allah vas u njemu čuva, spušta vam Svoju milost, briše vam grijehe i uslišava vam dove. Allah vas gleda kako se natječete u ramazanu i ponosi se s vama pred melekima. Dajite sve od sebe da kod vas Allah vidi samo dobro. Doista je nesretan onaj tko bude uskraćen Allahove milosti u ovome mjesecu! (hadis prenosi Taberani) Ramazan – arapski ϥΎπϣέ ramadan; deveti mjesec hidžretske godine ima bogatu etimologiju i simbolična značenja. O etimologiji riječi ramadan prisutna su tri mišljenja. Prvo mišljenje je da je ramazan dobio ime po tome što postač ožedni i osjeća žestinu vrućine (jermudu saimu). Drugo mišljenje je da je ramazan dobio ime zato što se u tom mjesecu ponajviše sagorijevaju ili prže grijesi zbog dobrih djela (turemmedu fihi ez-zunub). Kao dokaz ovome stavu citira se i hadis Allahovog poslanika, s.a., u kome se kaže: “Ramadan je nazvan tako jer on spaljuje grijehe Allahovih robova.” (er-Razi, etTefsiru’l-kebir, V, 91) Treće mišljenje po kojem se prilikom davanja imena ovom mjesecu desila jaka vrućina (ar. remda), pa je tako ovaj mjesec i dobio naziv ramadan, tj. mjesec vrućine. Menavi prenosi od El-Talikanija da je u svom djelu Hazairu-l-Kuds naveo 60 imena ramazanu. Ševkani citira El-Maverdija da je rekao kako se ramazan u prijeislamskom periodu nazivao natik. Za vrijeme Poslanikovog života mjesec ramazan su zvali el-merzuk, tj. onaj koji donosi opskrbu. Ramazan u izvornom jeziku ima pet slova-harfova, koja prema islamskom učenjaku Abdulhalimu el-Kišku, simboliziraju sljedećih pet značenja: ر-ra-Rahmet (milost), koja se posebno izražava u mjesecu ramazanu. Ramazan je posebno mjesec Božije Milosti (rahmeta). Jedno od lijepih Božjih imena je Milost (rahmet); م-ma-Magfiret (oprost grijeha). Ramazan predstavlja najbolju priliku u godini za traženje oprosta od Uzvišenog na osnovu hadisa: “Tko isposti Ramazan, sa čvrstim imanom (vjerom), nadajući se sa-
mo Allahovoj nagradi, biće mu oprošteni grijesi koje je prije učinio!” (Buharija); ض-da-Daman, ili jamac ulaska u Džennet. Ramazan je mjesec u kojem se otvaraju džennetska vrata na osnovu hadisa: “Kada dođe Ramazan, otvaraju se džennetska vrata, zatvaraju džehennemska i šejtani se vežu u okove!” (Buharija). Svako dobro djelo u Ramazanu se višestruko nagrađuje što je izuzetna prilika da se zaradi Džennet. ا-Aa-Eman-sigurnost od vatre. Ramazan je mjesec u kojem se i oni koji su zaradili džehennem oslobađaju od džehennemskke vatre (ukoliko se iskreno i skrušeno pokaju) na osnovu hadisa: “Post je štit-brana kojim se rob štiti od vatre.” ن-Nun-nurullah- Allahovo svjetlo. Ramazan je mjesec u kojem Allahov nur osvjetljava vjerničke kuće u kojima se ustaje na sehur i u kojima sve miriše na ramazanski ugođaj i ambijent.
Sukcesivnost propisivanja posta O vjernici, propisan vam je post... (Kur’an) Abdullah ibn Abbas, r.a. kaže: “Kada čuješ Allahov poziv sa riječima O vjerni-
ci dobro pazi šta slijedi, jer će nakon toga uslijediti neko dobro koje se naređuje ili zlo koje se zabranjuje.” Kao i većina islamskih propisa post je propisan poslije Hidžre, u Medini. Budući da je odvikavanje od navika i prohtjeva jedna od najtežih stvari, post je propisan tek poslije Hidžre onda kada se u dušama ljudi učvrstila vjera u Allaha Jednoga i Jedinoga i namaz i kada su ljudi svikli pokoravati se kur’anskim odredbama. Tako se na post prešlo postepeno. Post kao propis je prošao kroz dvije etape: u prvoj etapi osoba koja je bila dužna postiti i koja je u mogućnosti imala je pravo izbora da posti, što je bolje, ili da ne posti, ali da plaća fidju u vidu hranjenja jednog siromaha. Tako su oni koji su htjeli postili, a drugi nisu postili već su plaćali fidju. Ibn Džerir prenosi od Mu´aza b. Džebela, da je rekao: “Kada je Allahov Poslanik došao u Medinu, postio je na Dan Ašure i tri dana od svakog mjeseca.” Zatim je Allah, dž. š., naredio post mjeseca ramazana, objavljujući Poslaniku: “O vjernici! Propisuje vam se post…” pa do ajeta: “A oni koji s mukom velikom poste, otkup je da siromaha nahrane!” Tako je onaj tko je htio postio, a onaj tko nije htio postiti nahra-
DIJALOG CIVILIZACIJA nio bi siromaha. Potom je Allah, dž. š., post stavio u dužnost zdravoj osobi koja je kod kuće, a dopustio staroj osobi, koja ne može podnijeti post, da ne posti, objavljujući: “Pa koji od vas bude u ramazanu kod kuće…” Od Seleme b. El-Ekwe’a se prenosi da je rekao: “Kada je objavljen ajet: ‘A oni koji s mukom velikom poste, otkup je da siromaha nahrane!’, tko je htio od nas je postio, a tko je htio da ne posti, davao bi fidju, sve dok poslije nije objavljen ajet koji je derogirao prethodni: ‘Pa koji od vas bude u ramazanu kod kuće…’” Druga etapa je bila dokidanje izbora i obaveznost samog posta za one koji nisu bolesni niti na putu. Ova etapa propisivanja islamskog posta je bila najrigoroznija jer je zabrana jela, pića i spolnog odnosa bila zabranjena nakon prvog sna. Naime, ashabi su u prvi mah jeli, pili i osamljivali se sa ženama dok ne bi zaspali ili klanjali jaciju-namaz. Kada bi zaspali odnosno klanjali jaciju-namaz ništa od toga im nije bilo dopušteno do sljedeće noći. Buhari prenosi od Bera’a b. ‘Aziba da je rekao: “Kada bi neki ashab Allahovog poslanika, a. s., postio, pa se prikučio iftar, a on zaspao prije nego što bi se iftario, svu noć i sutrašnji dan ne bi ništa jeo sve dok se ponovo ne smrkne.” Tako je Qajs b. Sarme, ensarija, koji je danju radio s brašnom, postio i kada se prikučio iftar otišao je kući i zatražio od svoje žene da jede. Ona je odgovorila da nema ništa spremljeno, ali će mu zgotoviti. Njega je u međuvremenu savladao umor i on je zaspao. Kada ga je žena vidjela, reče: “Teško tebi!” Polovicom sutrašnjeg dana spomenuti enarija se onesvijestio. Ovo je bilo spomenuto Božijem Poslaniku, pa je objavljen ajet: “Vama je dozvoljeno da u noćima ramazana odnos sa svojim ženama imate.” Ashabi su se tome jako obradovali, pa je objavljen i ajet: “Pa jedite i pijte sve dotle dok vam ne bude razgovijetna bijela od crne niti svitanja!” Također se prenosi kako su neki ashabi, među kojima Omer i Ka’ab bin Malik, uživali sa svojim ženama nakon što bi zaspali oni ili njihove žene, što im je teško padalo te su se požalili Vjerovjesniku, s.a.v.s. Poslije je objavljen sljedeći ajet, kojim su konačno zaokružene odredbe o postu: “Dopušta vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo leško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajle s njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu
nit od crne niti zore; od tada postite do noći. Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u i’tikafu u džamijama. To su Allahove granice, i ne približujte im se! Eto tako Allah objašnjava ljudima propise Svoje da bi se onoga što im je zabranjeno klonili.” (El-Bekare, 187.) Ovaj ajet mnogo je obradovao muslimane jer im je njime dopušteno da se sastaju sa svojim ženama, jedu i piju tokom cijele noći, odnosno do pojave zore. Ovim ajetom ukazana im je milost, pružena olakšica i oproštena prethodno učinjena prekoračenja.
Post kao drevni ibadet ...kao što je propisan onima prije vas... (Kur’an) Ibn Kajjim el-Dževzije u svome tefsiru prenosi od Ibn Abbasa da se ovaj dio ajeta odnosi na prethodne narode, među koje spadaju jevreji, kršćani i oni koji su prije njih živjeli. Rešid Rida u svom čuvenom tefsiru Tefsiru’l-menar komentirajući ovaj ajet prenosi od Muhammeda Abduhua da je rekao: “Allah dž.š. nije naveo niti je imenovao tko su ti što su bili prije nas, odnosno, kome je pored nas post stavljen u obavezu. Općepoznato je da je čin posta poznat svim vjerama pa čak i idolopoklonstvu. Čak su i stari Egipćani, u doba idolopoklonstva poznavali instituciju posta. Od njih je taj čin prenesen i u staru Grčku.” En-Nesefi tumačeći ovaj dio ajeta kaže: “Oni koji su nam prethodili od vjerovjesnika i naroda, do Adema pa do našeg vremena”. Prenosi se da je prvi koji je postio ramazan bio Nuh, a.s. nakon što je izišao iz lađe. Evidentno je kako je post drevni ibadet, odnosno dio univerzalne institucije ljudskog roda. Musa a.s. je na Sinaju pred dobivanje Tevrata postio 40 dana i noći. I Isa a.s. je postio iščekujući objavu Indžila. Kod određenih naroda post je bio neka vrsta pokajanja i pokore pa je prakticiran u danima tuge i nevolje
da se pridobije Božja naklonost ili da se zadobije Božija uputa (prema Židovskoj enciklopediji). U islamu post nije vezan za motiv tragičnosti, žalosti već post u islamu ima svoju duhovnu, socijalnu i zdravstvenu dimenziju. U duhovnom smislu post jača volju i izdržljivost, uči obuzdavanju i suzbijanju prohtjeva. U socijalnom smislu kroz post na najbolji način suosjećamo sa milijunima gladnih u svijetu kojima je post svakodevica jer je poznata izreka sit gladnom ne vjeruje. U zdravstvenom smislu post pročišćava crijeva, jača želudac, uklanja štetne naslage iz organizma, smanjuje gojaznost i preopterećenost stomaka. Poslanik Muhammed a.s. je rekao: “Postite, bit ćete zdravi.”
Cilj posta je bogobojaznost (takvaluk) ...da biste bili bogobojazni... (Kur’an) Izraz ϮϘΗ (takva) je jedan od onih koji se u Kur’anu često spominje, na oko 300 mjesta. Jedan od glavnih ciljeva svih islamskih propisa je postizanje takvaluka u srcima njegovih sljedbenika. Postoji jedna predaja koja kaže da je jedne prilike vođen dijalog između Omera i Ubejj ibn Ka’ba. Navodi se kako je Omer r.a. pitao Ubejja ibn Ka’ba o bogobojaznosti, a ovaj ga je priupitao: “Zar ti nisi nekada išao putem punim trnja?” “Svakako”, odgovori Omer. “Pa što si radio?”, upita ga Ubejj ibn Ka’b. “Uložio sam svu snagu i trud (da se ne nagrdim)”, odgovori Omer ibn Hattab. “Eto, to ti je bogobojaznost”, odgovori Ubejj ibn Ka’b. Poznati mufessir i šehid Sejjid Qutb kada tumači ovaj ajet u svome tefsiru veli: “Na taj način ukazuje se veliki cilj posta. To je bogobojaznost. Bogobojaznost koja se budi u srcima ljudi dok izvršavaju ovu obavezu, predajući se Allahu u želji da ostvare Njegovo zadovoljstvo. Bogobojaznost čuva srca ljudi da ne pokvare post čak ni smijehom u mislima. Oni kojima se Kur’an obraća znaju šta znači bogobojaznost kod Allaha, znaju težinu bogobojaznosti. Bogobojaznost je cilj kome teže duše vjernika. Ovaj post je upravo i put koji vodi ka bogobojaznosti. Tekst Kur’ana uzdiše smisao bogobojaznosti pred očima vjernika, ukazuje na cilj i svjetlo do čega čovjek doseže putem posta.” (U okrilju Kur’ana, I, 81-82). Čuveni učenjak Rešid Rida (Tefsiru’lmenar, II, 145) kada tumači riječi le’allekum tetteqūn / da biste bogobojazni bili kaže da upravo iz ovih riječi saznajemo razlog propisivanja posta i objašnjenje
71
J O U R N A L
DIJALOG CIVILIZACIJA
72
njegove najveće koristi i najviše mudrosti. Naime, post priprema postača za bogobojaznost prema Allahu, dž.š., tako što postač ostavlja svoje dozvoljene i prirodne strasti potčinjavajući se naredbi Uzvišenoga Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi. Time on odgaja sebe da ostavi i zabranjene stvari te da bude strpljiv u njihovu nečinjenju. Stoga je Allahov poslanik, s.a., rekao: ͉ ϟ ˵ϒ ˸μ˶ϧ ϡ˵ Ύ˴ϴ ͋μϟ – Post je pola strpljiή˸˶ Βμ vosti (Ibn Madže, Sunen, I, 555). Imam-i Gazali u svom velikom kitabu tajnu posta objašnjava na slijedeći način: “...Cilj posta je ukrašavanje jednom od osobina Uzvišenoga Allaha, tj. osobinom samedijjeta (Samodostatnosti), i slijeđenje meleka u u obuzdavanju strasti, koliko je to moguće, jer su meleci bezgriješni. Čovjek se nalazi na stupnju iznad životinje jer posjeduje svojstvo razuma koji prosvjetljava put slamanja strasti, a na stupnju ispod meleka, jer ga strasti obuzimaju, i on se bori protiv njih. Kad god osoba utone, preda se strastima, padne u svijet najnižih bića i približi se položaju životinja. A kad god potčini strasti, izdigne se u viši svijet, svijet ‘ilijjūna, stupanj meleka. Meleci su bliski Allahu, dž.š., pa ko ih slijedi i okiti se njihovim svojstvima bit će blizak dragome Bogu, poput meleka.” (Ihja’ ‘ulumi’d-din, II, 99-100). Muhammed Abduhu o postu kaže: “Post stvara kod postača osjećaj stalnog Božjeg nadzora i tako povećava njegov stid. Ovaj osjećaj Božje prisutnosti najvaća je garancija očuvanja duše od griješenja, ustrajnosti na Božjem putu i sreće na Ahiretu. Pogledaj hoće li onog koji posti iskreno vjerujući u Allaha dž.š. i znajući da On budno prati sve njegove postupke, varati i zavaravati ljude...”
Ramazan je mjesec Božjih Objava
J O U R N A L
U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana... (Kur’an) Mustafa el-Meragi, govoreći o blagodatima ramazana, posebno ističe dvije: “U mjesecu ramazanu su dvije velike blagodati: blagodat Kur’ana i blagodat nauke, svjetla i upute i blagodat zadobijanja svega toga...” Stav većine učenjaka (džumhuru-l-ulema) je da se dotični ajet odnosi na spuštanje Kur’ana sa Levhi mahfuza na Bejtu-l-izze (najbliže zemaljsko nebo) što se dogodilo u mjesecu ramazanu. Trenutak dodira Neba i čovjeka, trenutak spuštanja Objave, najvažniji je čas u cjelokupnoj povijesti svijeta. Objava koja je od Boga dolazila oblikovala je i još uvijek oblikuje način života većine stanovnika planete Zemlje.
Cilj i svrha svih objava je jedinstvena, kao što je jedinstveno i vrijeme u kojem su objavljene. Naime, sve četiri velike objave (kitabi) i sve manje objave (suhufi) objavljene se u mjesecu ramazanu. To je prva činjenica na koju Kur’an ukazuje govoreći o ovom velikom mjesecu. Međutim, Allah ne objavljuje samo ovu općenitu informaciju o tome da je Kur’an objavljen u mjesecu ramazanu, već događanju Prve objave posvećuje cjelokupnu suru ukazujući nam na taj način na izvanredni značaj koji taj događaj ima u životu muslimana. Allah kaže: “Mi smo ga počeli objavljivati u Noći kadr, a šta ti misliš šta je Noć kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci.” Najvrijednija noć u godini jeste Noć kadr koja se nalazi u mjesecu ramazanu. To je noć uspostavljanja prvog kontakta između Boga i Njegovog poslanika Muhammeda, a.s. Noć prve objave. U pomen na taj veliki događaj Allah je blagoslovio Noć kadr određujući da ona bude bolja od hiljadu mjeseci. Ostale Božije objave došle su ovim redom: “Suhufi su objavljeni prve noći ramazana, Tevrat je objavljen šeste noći ramazana, a Indžil je objavljen trinaeste noći ramazana.” Na osnovu ovog hadisa znamo da su, na primjer, deset zapovijedi objavljene Musa, a.s., za vrijeme ramazana. Na osnovu navedenog možemo zaključiti da je mjesec ramazan poseban mjesec radi toga što su u njemu objavljene sve Božije objave.
Zaključak Ramazan je mjesec koji povezuje dva veoma značajna momenta u životu muslimana: obavezu ramazanskog posta i sjećanje na objavljivanje Kur’ana.
Propis posta zauzima posebno mjesto u bogatoj ramazanskoj panorami. Post je najspecifičnije obilježje ramazanskog života i najveći ibadet koji se može uraditi u ovom mjesecu. Kroz post vjernik iskazuje svoju ljubav prema Bogu jer je spreman u ime Boga i radi Njegovog zadovoljstva odricati se od svih hranjivih tvari i tjelesnih užitaka od zore do zalaska sunca, ali istovremeno suosjećati sa svim gladnima u svijetu i time blagodat hrane više cijeniti. Posteći tijekom dana vjernik se trudi razvijati snažan osjećaj samodiscipline ispoljavajući osobinu strpljivosti koja posebno treba biti doći do izražaja tijekom ramazana. Post u islamu nije samo suzdržavanje od hrane već suzdržavanje od laži, ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, strastvenih pogleda i griješenja uopće. Prema tome, post svim bićem u islamu će biti nagrađen od Boga, a rezultat takvog posta treba biti naučiti savladati samog sebe odnosno znati potčiniti strasti i prohtjeve na način da one moraju biti potčinjene čovjeku, a ne čovjek njima. U ramazanu intenzivnije učimo, proučavamo Kur’an koji predstavlja središnju istinu islamskog života u kojem musliman živi od rođenja pa sve do svoje smrti. Kur’an je vjerni pratilac muslimana kroz čitav životni put; kao dijete uči određene odlomke Kur’ana napamet, u svakodnevnim namazima Kur’an se uči, i kada se ženi i kada umire i kada biva ukopan, Kur’an prati muslimana. Kur’an je tkivo od koga je život muslimana satkan, kako kaže Sejjid Husein Nasr. Svaki kur’anski ajet nosi u sebi dubok smisao i poruku, pa se sa sigurnošću može reći da nema nijednog životnog pitanja koje Kur’an nije dotakao. Kur’an, prema tome, treba stalno učiti, proučavati i napajati se njegovim sadržajima koji imaju trajnu vrijednost. q
MURSELOV ĐULISTAN Kako od vehabije napraviti Mahatmu Ghandija?
Putovanje tamnim vilajetom Husein ef. Hodžiću i mome dedi Arif agi Filip Mursel Begović Prvi put kada sam posjetio Trebinje, namjera mi je bila bolje istražiti svoje obiteljsko korijenje, upoznati grad svojih predaka, međutim, ispalo je da sam u trebinjskom kraju primio jednu sasvim drugu uputu. Počesto, mi koji smo porijeklom bosansko-hercegovački muslimani, a ne živimo u BiH, znamo jadikovati i sanjariti za našom matičnom domovinom, domovinom naših pradjedova, deda i nana. Pa nije u dijaspori baš bajkovito, posebno kada obnoć postaneš manjina, a oko tebe oskudica muslimana, nema bosanskog duha, nema one autentične atmosfere koja vam umije, oplahne dušu. Nakon što sam upoznao Husein ef. Hodžića, glavnog imama trebinjskog, svako moje takvo sanjarenje i jadikovanje palo je u vodu. Nakon što sam vidio realne probleme s kojim se muslimani tog kraja suočavaju i bitke koje vode, upoznao sam jedan sasvim novi vid borbe na Allahovom putu: borbu saburom. Husein efendija nije Trebinjac, a tamošnji muslimani ga nazivaju narodnim herojem. Ma, kakav narodni heroj – pomislio sam. Zar nisu vremena Boška Buhe, Mirka i Slavka i ostalih partizanskih heroja bombaša davno iza nas? Nismo li na kraju i prezreli te lažne idole kojim su nam ispirali mozak 50 godina? Danas više nemamo heroje, imamo raju koja se pita za šta smo se to mi borili i imamo jednu novu generaciju bombaša muslimana koja diže policijske postaje u zrak? Ali, svako vrijeme ima svoje negativce. U Trebinju i Republici Srpskoj prepoznati su kao oni koji su rušili džamije, klali i protjerivali muslimane. Zato, radi ravnoteže u svemiru, svako vrijeme mora imati i svoje pozitivce, pa eto i narodne heroje. Ako je Husein ef. Hodžić mogao doći iz Teočaka i gorljivo braniti pravo trebinjskih Bošnjaka da povrate i nanovo sagrade svoje džamije, da vrate svoju zemlju, vakufe, ako je on mogao žrtvovati na Allahovom putu svoje zdravlje, i fizičko i mentalno, onda mogu i ja, iz Zagreba, dati sve od sebe da pomognem trebinjske muslimane (zajedno s ostalim Trebinjcima iz Skandinavije, Amerike, Australije… pa i iz Sarajeva).
Husein efendija i Ghandijev džihad Za vrijeme prvog posjeta Trebinju svjedočio sam kako trebinjska mladež na ulici, uz pjevni refren, efendiji dobacuje: Balijeee, spalili smo vam džamije ili Hodža... majku ti tvoju... Hajde sada uz taj očiti poziv na megdan ostanite pribrani, pa nemojte poželjeti uzvratiti tu vrst udaraca, pa kud puklo da puklo. Husein ef. nikada to nije učinio, samo je mirno odmahivao rukom i nastavio srkati kahvu. Tada sam shvatio da je on sasvim neobičan narodni heroj, recimo poput Mahatme Ghandija, koliko god to neobično zvučalo. Čak mi je nedavno na um palo, kao reakcija na dizanje u zrak policijske postaje u Bugojnu, da bi te gnjevne i srdite muslimane označene kao vehabije trebalo poslati na rehabilitaciju u Medžlis Islamske zajednice Trebinje. Složit ćemo se da je srdžba opasna ovisnost, elem, treba ju liječiti kao i druge ovisnosti poput narkomanije. Možda je previše smjelo bosanske vehabije nazvati narkomanima, zapravo, nije nimalo korektno, ali svakako da neki od njih pate od opasnih i srditih ovisnosti. Zato bi ih poslali Husein efendiji da ih pouči Ghandijevskoj metodi džihada: borbe nenasilnim putem. Sjedite mirno, srčete kahvu, slušate kako
vam psuju majku, u sebi možete učiti tekbir, i na kraju, nevjerojatno, pobijediti. Ako neko izjavi vehabije su došli po našu djecu, primijetit ćemo da su narkomani odveli puno više naše djece od vehabija. Mogli bi pritom dodati: jok, bolan, kakve vehabije, u Trebinju sve fin čoek, par Ghandijevaca, par hiljada kokardi i par stotina narkomana. Uz to, svi koji ne žive u zemljama gdje su muslimani većina, i koji tvrde nije nam lahko, isto treba poslati u muslimansku karaulu – Medžlis Islamske zajednice Trebinje – da uz Husein ef. i stotinu trebinjskih muslimana heroja prođe rehabilitaciju. Znamo da tih karaula ima još, hodimo u Banja Luku, Zvornik, Srebrenicu, Prijedor, Foču... i nemojmo previše zanovijetati. Kada sam se jednom vratio u Zagreb iz Bosne, u svoje malo mjesto pored slovenske granice, gdje nema džamije u kojoj bi klanjao, poželio sam da sve zagrebačke crkve postanu džamije. Što bi to bilo lijepo iako zvuči fantazmagorično. U mome Trebinju ima obnovljenih džamija, elhamdulillah, ali su prazne. Da bar jedna preseli u Zagreb, mislila je ova krivo nadahnuta budala. Ali, kada bi sve crkve bile džamije, onda bi i ljudi koji se u njima mole bili neki drugi ljudi, onda bi i kuće koje okružuju crkve bile neke druge kuće, onda bi i kapidžici i pendžeri drugačije škripali, avlije bi drugačije sijale i mirisale. I sada, vidite, do čega insana može odvesti sanjarenje i maštanje – do etničkog čišćenja, molim lijepo, do rušenja džamija, do rušenja crkvi. I zaista, makar on to i ne shvaćao, onaj koji je srušio džamiju, kao da je srušio i crkvu. Da smo tako razmišljali, da neki nisu bili opijeni samo sobom i svojom veličinom i da se nisu povodili za svojom bolesnom maštom, ne bi se sada zamarali. Osjećam jednu nevjerojatnu bliskost s muslimanima koji žive na većinski srpskim i hrvatskim teritorijima u BiH. Vjerojatno, ta srodnost proizlazi iz načina na koji muslimani, kada su manjina, ispovijedaju svoju vjeru. Uzmimo na primjer Bajrame u Trebinju i Zagrebu. Izađete iz džamije, krenete prema gradu i tamo nema nikoga
73
J O U R N A L
MURSELOV ĐULISTAN s kime bi podijelili praznični ugođaj, nema nikoga s kime bi se izljubili. Vama je Bajram, ostatku svijeta nije, nama su iznutra upaljeni kandilji i srca su nam zalivena šerbetom, a u izvanjskom svijetu, na ulici, sve je kao i obično; ljudi idu na posao, u Zagrebu Kroate s kravatama čekaju tramvaj, a u Trebinju Srbi s omčama oko vrata čekaju, a da i sami više na znaju koga. Ima neke posebne slasti u tome da Bajrame slaviš iznutra, barem imamo osjećaje da je duhovna nagrada veća. Znaš točno kada je pravoslavni i katolički Božić, ne možeš to ne primijetiti jer vašar je posvuda, a uz sve to. Dedica Božičnjak umotan je u fini papir potrošačkog društva. Dakle, ti si njihovih praznika itekako svjestan, a oni tvoje ne vide, jer ih gledanje u tvoju unutarnjost ne zanima, a ponekad i uznemiruje. Zato je naša vjera sačuvala, tajanstvenost, dostojanstvo i stidljivost, i zato od našeg Pejgambera nikada neće nastati superzvijezda u nekom od bizarnih mjuzikla.
Za njima neće ostati mezari, oni su bezimeni 74
J O U R N A L
Mojoj užoj obitelji u Trebinju je malo ostalo, nemamo imovine, međutim, uz pomoć Husein efendije i svog dobrog rođaka Fadila Begovića, koji se vratio iz Švedske, posjetio sam s babom Seadom mezar moga rahmetli pradjeda Arifa Begovića. Otkrio sam zatim, na Jasenu iznad Trebinja, mezarje svojih čukundjedova. To je najvrednija imovina koju čovjek može poželjeti. Kada sam na mezarima svojih predaka vidio turban i fes, kada sam vidio polumjesec i zvijezdu, to je bila potvrda i znak moga identiteta. Inšallah, uskoro ću u Trebinje odvesti svoga sina Lukmana, čim prohoda, odvest ću ga da mu pokažem naše porijeklo, odvest ću ga u obnovljene džamije i mesdžide u starom gradu Trebinju, u Pridvorcima, u Kotezima, Skočigrmu, Gornjoj Lastvi i Grančarevu, Zasadu, odvest ću ga u Župu, odvest ću ga da vidi fesove na mezarjima svojih predaka. Učinit ću to jer ti su mezari drvoredi identiteta moga sina. Jednom ću i ja biti to drvo čiji je korijen tevhid, a grane bogobojaznost. U tihoj povorci ću otići jer svi na koncu moraju otići. I onaj koji je džamiju gradio i onaj koji ju je rušio, odlaze pod različitim okolnostima, odlaze i u tome im ne možeš pomoći. Bježi vrijeme prošlo u vrijeme buduće, otišao je moj dedo Ahmet i njegov sin dedo Arif, sve redom vrli muslimani, došli su Sead, Mursel i Lukman, a između nas bilo je Begovića bez buduć-
nosti i prošlosti. Oni su otišli s čitavom delegacijom radnog naroda i komunističke samouprave. Oni su kremirani, a s njima je u pepeo otišla i nada u duhovno ozdravljenje. Za njima neće ostati mezari, oni su bezimeni. Njih ćemo, ruka mi gori što ovo pišem, morati zaboraviti. Oni su otišli iz Trebinja uz zvuke limene glazbe i otuđili se od mezarja naših djedova. Uz njih, nažalost, stoje i oni koji se nikada neće opametiti, neki raseljeni Trebinjci koji preko ljeta, koristeći skandinavske godišnje odmore, svoje džamije gledati iz srpskih kafana. Oni se pitaju tko će u tim obnovljenim džamijama klanjati, a umjesto da obave namaz, odlaze na dubrovačku rivijeru, na kupanje. Na sve moguće načine oni se trude zaboraviti da će i oni jednog dana morati otići pod zemlju, i da će odgovarati zašto nisu popunili mjesto u safu gdje je nekad od Allaha dž.š. džennet iskao njihov babo i dedo. Otići će, bespogovorno, nepovratno, bez ostatka i bez opoziva. U Trebinje će se vazda vraćati nekolicina nas, uz oštro zavijanje bure na moru, uz tiho jecanja vjetra, po žezi i mraku, ne da uživamo u lijepom gradu Trebinju s pogledom na lepe srpske devojčice već da gledamo u naše lijepe džamije, da u njima nurli klanjamo, i na kraju da legnemo u svoje kaburove, pod zvijezdom i polumjesecom, pod fesom, da nas Allah sačuva kaburskog azaba. Pitaju me često zašto toliko odlaziš u Bosnu i Hercegovinu? Odgovaram uvijek isto – za mene je svaki odlazak u Bosnu malo hodočašće, u Hrvatsku se vratim bolji, namaz mi je bolji. Drži me ta predanost vjeri neko vrijeme i potom iščezne, zatim ponovo moram otići u Bosnu. Neprestano moram obnavljati svoje hodočašće. Zašto je to tako? Pa nije zbog lijepe prirode, pa nije zbog bosanskih rijeka i planina, pa nije zbog onih nesretnih piramida u Visokom: jer ima lijepe prirode i u Italiji, Austriji, ima je i u Hrvatskoj, Sloveniji, ima piramida u Egiptu, ma nije zbog toga. To je zbog moje braće muslimana, to je zbog džamija, zbog munara na obzorju. Baš me briga za Bosnu bez muslimana. Zato u nju dolazim, da bi se napio vjere, da bih ju očvrsnuo. Da u Trebinju nema Husein ef. Hodžića, da nema preostalih muslimana, meni ne bi bilo tako slatko dolaziti. Pa braćo, da nema obnovljenih džamija, da nema naših mezarja, čemu bi se nadali, a musliman nadu ne smije gubiti, nipošto ju ne smije gubiti. Zar je uopće moguće da se neki pitaju tko će jednoga dana klanjati u netom obnovljenim džamijama: izgradismo ih, lijepo da ljepše ne može biti, mašallah, ali, zaboga, nema tko klanjati ov-
dje. Krivo pitanje braćo muslimani. Ako nećemo mi klanjati, klanjat će naša djeca, klanjat će moj sin, inšallah, klanjat će moj unuk, moj praunuk. Pa što se uopće pitamo, uđimo u džamije i klanjajmo, odmah, a vrijeme buduće prepustimo Allahu dž.š. Zar ne treba tijelo održavati da bi hodalo, kuće ličiti da bi u njima stanovali, zar ne treba automobile popravljati da bi vozili? Tako treba i u džamijama klanjati, da bi ih sačuvali od rušenja, da bi Allah dž.š. nama i džamijama koje izgradismo zadovoljan bio, a ne pred džamijama tupavo stajati i postavljati pitanja na koje ne znamo odgovora. Sve to da bi mogli jednog dana reći – halal olsun, bilo je vrijedno dočekati kraj puta. Prije odlaska duboko se nakloniti, halal olsun, i Srbi i Hrvati i Židovi i četnici i ustaše i balije i konkvistadori, narkomani, pingvini, i Begovići i pobornici nadnaravnog reda stvari i vjernici lažnih religija, hvala vam dragi moji, halal olsun. Čuvajte mi džamijske ćilime, odoh ja sada, sjetite me se dovom i dopustite da neprimjetno uđem u džamiju prostom oku nevidljivu koja se zdravim i živim srcem zida.
Zažmiri sinko, zažmiri Elem, Trebinje nije nestalo iz mene, iz mog najdubljeg genetskog koda, iz moga srca. Međutim, treba i srce oživjeti, treba ga probuditi iz sna da bi se sjećalo. Tada nas ništa ne može razočarati, rasrditi, baciti na koljena, možemo s Husein ef. srkati kahvu i mirno slušati uzvike Balije, zapalili smo vam džamije. Treba srce biti okupano vjerom da bi se znalo na pravi način braniti. Svjesni da se sve događa Njegovim određenjem, s pouzdanjem da ćemo uživati u perivojima Njegove prisnosti, nama će na kraju biti svejedno slavimo li Bajram među vukovima ili među muslimanima. Na odlasku iz Trebinja ispratio me rođak Fadil, suznih očiju. Taj smireni dedo reče mi tad da krv nije voda. Istom su nas prenuli pucnji iz pištolja, neka neartikulirana glazba i neobični uznemiravajući uzvici: gotovo kao da konj jaše magarca, kao da horoz ženi jastreba, kao da vam u želucu živi pijani srpski ratni zločinac. Bila je to srpska svadba. U povorci automobila vijorile su se četničke zastave s mrtvačkim glavama, orio se neki turbo folk, da skratimo – prizor od kojega ledi krv u žilama. I dedo Fadil se malčice uzrujao, ustuknuo je nad ovom sablasnom svadbenom povorkom, iako ju često viđa u Trebinju. Bit će opet rata Fadile – rekoh na rubu jada. Fadil me nježno i rodbinski prigrli i šapne: Zažmiri sinko, zažmiri! I zažmirio sam jer jednostavno moraš tako u Trebinju, moraš biti baš poput Mahatme Ghandija. q
SADRŽAJ
OGLASI SADRŽAJ UVODNIK (Ne)očekivane promjene . ................................................................... 3
ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić
2
Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 20 kuna
J O U R N A L
Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 25 KM godišnje Svijet 20 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Počitelj
BOŠNJACI U HRVATSKOJ Simpozij “Cazinska krajina u XX. stoljeću” ......................................... 4 Silovanja u proteklom ratu u BiH . ....................................................... 8 Bosansko-hercegovačka zbilja ........................................................... 10 Promocije novih knjiga Seada Begovića ............................................. 13 Posljednja prozivka maturanata ......................................................... 15 Izbor novog rukovodstva BNZH ....................................................... 17 Srebrenica – simbol bošnjačkog otpora i tuge ................................... 20 Tradicionalni posjet Srebrenici ........................................................... 25 Krajiška ljepotica ................................................................................ 26 Epske tvorevine o identitetu . ............................................................ 28 Čarobna ljepota riječi, glazbe i scenskog prikaza . ............................. 30 Potresne fotografije ........................................................................... 32 KDBH “Preporod” u Zvorniku, Trebinju i Mostaru ........................... 33 Osman – čovjek koji je zadužio muslimane u Hrvatskoj . .................. 35 HRVATSKA Moj galebe ......................................................................................... 37 INTERVJU – TARIQ ALI Muslimani nemaju monopol na glupost ............................................. 39 BOSANSKI BAROMETAR Nova britanska politika prema BiH . .................................................. Dostojanstven odgovor Sarajeva i Tuzle ............................................ Udar na državu BiH ........................................................................... Pokopano 775 posmrtnih ostataka .................................................... Politički motiviran zahtjev ..................................................................
44 46 48 50 51
IZ SVIJETA Ima li pilota u avionu? . ....................................................................... 52 KULTURA Braća Morići . ..................................................................................... 59 Veliki prosvjetitelj i pisac .................................................................... 60 PRIČE IZ BOSNE Svjetski rekorder iz Breze ................................................................. 62 ŽIVJETI ISLAM Žena u islamu (I) ................................................................................ 64 POVRATAK U BUDUĆNOST Čovjek s kraja grada .......................................................................... 67 DIJALOG CIVILIZACIJA Ramazan i post . ................................................................................. 70 MURSELOV ĐULISTAN Putovanje tamnim vilajetom .............................................................. 73 OGLASI Popis stanovništva 2011. godine ........................................................ 75
POPIS STANOVNIŠTVA 2011.
BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE
Poštovani Bošnjaci, dragi sunarodnjaci! Historijski je trenutak ispraviti štetu koju smo na prethodnom Popisu stanovništva 2001. sami sebi nanijeli. • Izjasni se jedinim svojim imenom – Bošnjak – jer time doprinosiš da se potvrdimo kao druga nacionalna manjina po brojnosti u Republici Hrvatskoj i uvećavaš svoja prava! • Poštuješ li samoga sebe, bit ćeš poštovan! Ono si što jesi: državljanin Republike Hrvatske, Bošnjak/Bošnjakinja po rodu, jezik ti je bosanski, a vjera islam.
Bošnjače/Bošnjakinjo! • Tajnost prikupljenih podataka zagarantirana je Zakonom o popisu stanovništva. • Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde svoju brojnost ispravljajući grešku s posljednjeg Popisa kada se polovica našeg naroda izjasnila kao Muslimani. • Ime Bošnjak/Bošnjakinja konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i koji nas određuje kulturno i povijesno. • Po Ustavnom zakonu RH, broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet njezinih općih i političkih prava u koje spada i pravo njenih pripadnika na zapošljavanje u državnim institucijama.
IZABERI SVOJE JEDINO IME BOŠNJAK/BOŠNJAKINJA
Poštovani sunarodnjaci, Bošnjače i Bošnjakinjo! Podsjećamo Te da će se od 1. do 28. aprila/travnja 2011. godine održati Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj. Važno je naglasiti da je tajnost prikupljenih podataka zagarantirana Zakonom o popisu stanovništva te da će oni biti korišteni isključivo u statističke svrhe. Ovaj Popis stanovništva za nas Bošnjake u Hrvatskoj ima višestruko značenje: kao homogeni nacionalni kolektivitet u Republici Hrvatskoj zasigurno možemo poboljšati svoj položaj u svim sferama društva. Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde i ojačaju poziciju druge nacionalne manjine po brojnosti (prema Popisu iz 2001. godine) i isprave štetu kojoj su sami doprinijeli izjašnjavanjem pripadnosti nepriznatoj i nepostojećoj nacionalnoj kategoriji – Muslimani, kako se tada polovica našeg naroda izjasnila. Povijesni tokovi uvelike su određivali sudbinu našeg naroda i njegova imena. Posljednji rat u Bosni i Hercegovini za nas je, između ostalog, značio konačnu i neupitnu definiciju našeg imena i identiteta. Dok nas je ime Musliman, prvi puta primjenjeno u Popisu 1971., s jedne strane, očuvalo kao kolektivitet, s druge je ostavljalo isuviše prostora za kojekakve manipulacije. Ime Bošnjak konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i koji nas određuju kulturno i povijesno. Ideja o vraćanju našeg historijskog imena Bošnjaci usvojena je 27./28. septembra/rujna 1993. godine na Drugom bošnjačkom saboru u Sarajevu, a ono je potvrđeno i amandmanom na Ustav BiH iz 1994. godine te Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH iz 1995. godine. Time je iskorišteno pravo našeg naroda da konačno odlučuje o svome imenu. Svoj položaj u Republici Hrvatskoj sami određujemo i gradimo. Oklijevanjem da se izjasnimo svojim jedinim stvarnim nacionalnim imenom – Bošnjaci smanjujemo kapacitet naših općih i političkih prava. Ustavnim zakonom RH propisano je da broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet tih prava u koje spada i pravo na zapošljavanje njezinih pripadnika u državnim institucijama. Iako nijedan kolektivni identitet nije u cijelosti homogen, bošnjaštvo svakako odražava naš kolektivni identitet. Ime Bošnjaci napokon nam je omogućilo da sve razlike objedinimo i pomirimo. Danas mi Bošnjaci, koji živimo u Hrvatskoj, prihvaćamo Hrvatsku kao svoju domovinu (što smo potvrdili i velikim brojem učesnika u Domovinskom ratu), a Bosnu i Hercegovinu osjećamo zavičajem i izvorom svoje historije, kulture, tradicije, identiteta i imena. Zato s ponosom možemo reći da smo: državljani Republike Hrvatske, po nacionalnosti Bošnjaci, da nam je jezik bosanski, a vjeroispovijest islam. Ponosimo se onim što jesmo jer samo tako zaslužujemo poštovanje onih s kojima dijelimo životni prostor. Glavni odbor BNZH
10000 Zagreb • Ilica 54 • tel: 48 19 377 • fax: 48 48 201 • e-mail: bnzh@zg.htnet.hr
75
J O U R N A L
(NE)OČEKIVANE PROMJENE MOJ GALEBE INTERVJU: TARIQ ALI UDAR NA DRŽAVU BiH ŽENA U ISLAMU ČOVJEK S KRAJA GRADA RAMAZAN I POST PUTOVANJE TAMNIM VILAJETOM
MEĐUNARODNA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA “POKAŽIMO SVIJETU LJEPOTE UNE”