PREPOROD Journal 116-117

Intervju - NEDŽAD LATIĆ Izdali su nas stari Mladi muslimani Razriješen najveći misterij predsjedničkih izbora Na izborima i u behutu

ZAGREBAČKA DŽAMIJA FOTO: PATRIK MACEK • WWW.PATRIK-MACEK.COM

JOURNAL, broj 116-117, 2009. /2010.

JE LI HRVATSKA SAMO KATOLIČKA ZEMLJA? Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom!

EUROPSKA (KRŠĆANSKA) REALNOST Tragom zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj REPORTAŽA Zbor “Bulbuli” TKO JE OSAMA BIN LADEN?

SADRŽAJ

ZANIMLJIVOSTI SADRŽAJ UVODNIK Kako smo Zapadu prodali svoju intimu ...................................................... 3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

2

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna

J O U R N A L

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Glavni trg u Jajcu

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Vrsni tekstopisac zabavne muzike . ............................................................ 4 Roman o povijesti Bosne ............................................................................ 6 Tesavufska poema iz 16. stoljeća ................................................................ 8 Bošnjačka kulinarska tradicija ................................................................... 12 Blagdanske poruke hidžre ........................................................................ 13 Uzroci ratne tragedije u BiH .................................................................... 15 Tora, Biblija i Kur’an – poziv na duhovno jedinstvo . ................................ 17 Oportunizam i partijski ekskluzivizam ..................................................... 21 Očuvanje bošnjačkog identiteta u Crnoj Gori . ........................................ 25 Suprostavljanje mraku zaborava . ............................................................. 29 Pravednici među narodima – sjećanje na holokaust ................................. 31 Geopolitički islam . ................................................................................... 33 Promocija islamskih moralnih vrijednosti ................................................. 37 “Bulbuli” – zbor koji živi i pjeva posve u duhu sevdaha ........................... 38 HRVATSKA Pobjeda Ive Josipovića .............................................................................. 42 Na izborima i u behutu ............................................................................ 43 Presjecanje koridora u slučaju rušenja BiH .............................................. 44 Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom! ...................................... 46 INTERVJU – NEDŽAD LATIĆ Fukara sam kao i moj narod – izdali su nas stari Mladi muslimani ............ 48 BOSANSKI BAROMETAR Najava zakona o referendumu ................................................................. 53 Presuda u korist Židova i Roma ............................................................... 55 Međunarodna afirmacija BiH . .................................................................. 59 IZ SVIJETA Svitanje doba vodenjaka ........................................................................... 60 Europska (kršćanska) realnost ................................................................. 66 Azijska zemlja kontrasta ........................................................................... 69 KULTURA U Trebinju gradu ...................................................................................... 71 Kome (ne)pripada Meša Selimović? . ........................................................ 72 Zaljubljenik u tradiciju i islamsku vjeru ..................................................... 73 “Bebanovi” ključevi .................................................................................. 75 Nedjelatna tolerancija .............................................................................. 76 PRIČE IZ BOSNE Priča o Aćif-efendiji .................................................................................. 79 SINE IRA ET STUDIO Islamska civilizacija – što je to? ................................................................. 81 ŽIVJETI ISLAM Muhammed a.s. – Poslanik islama (III) . .................................................... 83 POVRATAK U BUDUĆNOST Scarborough Fair ...................................................................................... 86 DIJALOG CIVILIZACIJA Univerzalni uzor ljudskih prava ................................................................ 90 Tko je Osama bin Laden? ......................................................................... 92 PRIKAZI I KRITIKE Džepni panislamizam ............................................................................... 94 MURSELOV ŠEGISTAN (Se)kuliranje i sekularno prigovaranje ...................................................... 97 ZANIMLJIVOSTI Burj al Khalifa ........................................................................................... 99

U Dubaiju svečano otvoren najviši neboder na svijetu

Burj al Khalifa 4. siječnja 2010. godine u Dubaiju je otvoren najviši toranj na svijetu, superneboder od čelika i stakla visine čak 828 metara. Svečanom inauguracijom nebodera, kojoj je prisustvovalo više od 60.000 uzvanika i novinara iz cijelog svijeta, Arapi se po prvi put nakon 1311. godine mogu pohvaliti najvišim zdanjem na svijetu. Burj Dubai ili Burj al Khalifa je podignut između mora i pustinje kao arhitektonsko čudo vidljivo u krugu od 100 klometara. Na njegovu 124. katu nalazi se vidikovac s kojega se pruža pogled čak na Iran. Neboder je težak oko 500.000 tona, a u njegovu gradnju utrošeno je 330.000 m³ betona i 31.400 tona čeličnih šipki.

Neboder ima 120.000 m² stakala i 45.000 m² panela od aluminija i nehrđajućeg čelika. Ima 169 katova, te više od 500.000 m² površine za urede i 1.044 stana. Stanovi se nalaze između 19. i 108. kata, a njihova je cijena između 740.000 i 12,3 milijuna eura. Uredi su raspoređeni na 49 katova. Očekuje se da će u Burj al Khalifi živjeti više od 12.000 ljudi.

Kao inspiracija za tlocrt nebodera poslužila je biljka himenokalis koja je vrlo raširena u Dubaiju. Jedna od specifičnosti građevine je i asimetrični oblik tornja, zahvaljujući kojem se blokiraju snažni udarci vjetra. Tijekom dana toranj se može nagnuti za metar, a predviđeno je da se maksimalno nagne za 1,82 metra. Burj al Khalifa ima ukupno 57 liftova, od kojih svaki može primiti 25 ljudi do visine od 504 metra, odnosno do 138. kata. U slučaju da netko želi pješačiti do vrha tornja mora svladati 3.000 stepenica. Na 158. katu nebodera nalazi se džamija. Zgrada se može pohvaliti i s dva bazena na otvorenome: jedan se nalazi na 43., a drugi na 76. katu, odnosno na visini od 153 metra.

Na 38. i 39. katu smješten je elegantni hotel “Armani” sa 160 soba i apartmana, wellness centarom, dva restorana i noćnim klubom. Hotel je dizajnirao poznati talijanski modni kreator Giorgio Armani.

Mediji su objavili vrlo različite cijene koštanja nebodera – od 1,6 do 4,1 milijarde dolara (u svakom slučaju ogroman iznos). U njegovu gradnju bilo je uključeno mnogo izvođača iz cijeloga svijeta, uključujući korejski “Samsung”, belgijski “Besix”, emiratski “Arabtec” i američki “Turner”. Organizacije za zaštitu

Najviši neboder na svijetu ljudskih prava u više su navrata prosvjedovale zbog “robovskog rada”. Naime, većina radnika bili su imigranti iz Pakistana, Indije i Bangladeša, čije su se nadnice kretale oko pet dolara na dan. Ni ekologisti nisu mirno promatrali kako se u Dubaiju podiže divovski neboder. Oni su optužili investitore i projektante zbog golemog utroška energije. Primjerice, rashladni sustav Burj al Khalife ekvivalentan je topljenju 12.500 tona leda dnevno, što iziskuje potrošnju milijuna litara desalinizirane vode. U doba ekološke osviještenosti nije nevažno spomenuti da Dubai već ima najveći ugljični otisak po glavi stanovnika.

“Toranj je globalna ikona. On predstavlja upornost i optimizam Dubaija kao istinskog svjetskog grada. Istodobno, to je moćan simbol cjelokupnog arapskog svijeta”, rekao je Mohammed Alabbar, čelni čovjek “Emaar Properties”, glavnog investitora Burj al Khalife. Spektakularni neboder je simbol moći šeika Mohammeda bin Rashida, 62-godišnjeg vladara Dubaija, najvećeg grada Ujedinjenih Arapskih Emirata. Idejni autor tog supernebodera je poznati američki arhitekt Adrian Smith, dok je projektantska tvrtka “Skidmore, Owings i Merill” iz Chicaga. Gradnja nebodera počela je 2004. godine, a trebala je biti gotova do 2008. Naime, kada je prije šest godina počela gradnja, Dubai je bio jedan od

najprosperitetnijih gradova na svijetu.

Međutim, u međuvremenu je gospodarska kriza teško pogodila i Dubai. Cijene nekretnina su pale za pola od ljeta 2008., a sam investitor “Emaar Properties” priznao je da ima gubitke od 350 milijuna dolara u drugom tromjesječju 2009. godine. Posljednjih mjeseci ubrzani su radovi kako bi se neboder što prije otvorio i tako počeo vraćati investicije.

Rast i razvoj Dubaija je svjetski fenomen. Od malog i siromašnog pustinjskog grada postao je međunarodno središte za preko dva milijuna ljudi iz oblasti turizma, medija, financija, obrazovanja, trgovine, tržišta nekretninama, sporta, zabavne industrije i tehnologije. Dubai je i mjesto gdje su poduzeti najodvažniji svjetski projekti civilnog inženjeringa. Burj al Khalifa je centralni element divovskog projekta od 20 milijardi dolara – nove četvrti “Downtown Burj Dubai”, koja uključuje 30.000 stanova i najveći trgovački centar na svijetu. Svakako treba podsjetiti na dosadašnje najveće arhitektonske poduhvate u ovome gradu: umjetni arhipelag u obliku palme Palm Jumeira i njegove rezidencijalne otoke, supermoderni sustav gradskog prijevoza Dubai Metro, luksuzne hotele Burj al Arab i Atlantis te poslovni distrikt Dubai Marina. U izgradnji su Laguna, Dubailand i Dubai Riva.

Superneboder Burj al Khalifa jedan je od najvećih simbola moći šeika Mohammeda bin Rashida, a 4. siječnja izabran je za svečano otvorenje nebodera jer se poklapa s četvrtom godišnjicom šeikove inauguracije za vladara Dubaija. Istodobno, Mohammed bin Rashid je premijer Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pohađao je arapske škole u Dubaiju, a kao mladić je neko vrijeme proveo u Velikoj Britaniji, gdje je usavršio engleski jezik. Ima dvije žene i 19 djece (osam sinova i 11 kćeri). Njegova druga žena je princeza Haya, kći pokojnog jordanskog kralja Huseina i polusestra kralja Abdulaha II. Šeik Mohammed poznat je diljem svijeta po svojim projektima u Dubaiju, a u islamskom svijetu po svojem humanitarnom radu, posebice u kampanji čiji je cilj omogućiti obrazovanje milijunima siromašne djece. q Pripremio: Ismet Isaković

99

J O U R N A L

UVODNIK Uvodna riječ

Kako smo Zapadu prodali svoju intimu Nedavno je u hrvatska kina stigao film “Sve što želim to si ti” koji, jednostavnim riječima rečeno, govori o ljubavi lijepe američke djevojke i lijepog američkog mladića. Ono što je u tom filmu zainteresiralo Amerikance, pa je film na ljestvicama gledanosti pretekao i blockbuster “Avatar”, jest vrijeme u koje je priča pozicionirana – uoči 11. rujna ili nesretnog napada na tornjeve blizance u New Yorku. Ukratko, zaljubljenom paru sve ide po loju, ali mladić, zbog zova patriotizma, odlazi braniti Ameriku od muslimanske prijetnje slobodnom Zapadu i tada stvari krenu krivim putem. Američki “Blek Stena” zaglavi negdje u gudurama Afganistana, a djevojku zaprosi drugi mladić i eto ti belaja. Posve je jasno zašto je priča intrigantna Amerikancima, i zašto unosi zebnju u zaljubljena srca mladih Amera koji hrle u kina pogledati film. Razlozi se, naravno, kriju u aktualnosti teme, jer Amerikanci i dalje ratuju protiv istih muslimana, i netko bi mogao reći da je konačna poruka filma – vodimo ljubav, a ne rat s islamskim fundamentalistima. S druge strane, posve je nejasno zašto je spomenuti film postigao uspjeh u ostatku svijeta. Kako je moguće da nam Amerikanci uspijevaju prodati gotovo sve što njihova mašta uspije presnimiti na filmsku vrpcu. Što se nas tiče intimna i nesretna ljubavna priča tamo nekih Amerikanaca koji vode rat u Iraku i Afganistanu? Tiče nas se, jer smo odavno pristali na filmske sapunice koje su nam uspješno prodali. Nimalo slučajno, sapunica u sebi zna nositi i naoko nenametljive političke poruke. Na taj način, mi ćemo patiti zajedno s Amerikancima, živjeti njihove živote i s gađenjem gledati na one zlurade muslimane koji američkoj mladeži uskraćuju pravo ljubav. Ti “strašni muslimani”, koji se pojavljuju u hollywoodskim filmskim slikama, bit će, skoro po pravilu, masa razularenih, prljavih, bradatih i dugokosih ratnika željnih krvi.

Istu tu sliku razularenih ratnika prenosit će iz Bosne, u zadnje vrijeme, i Hrvatska televizija. Kada je riječ o selefijama/ vehabijama, čiji pokret radikalnog islama navodno buja u Bosni, tad nitko nije ravnodušan. Hrvatski građani koji gledaju Hrvatsku televiziju uplašit će se ratobornog susjedstva i zapitati jesu li takvi i muslimani koji žive u Hrvatskoj ili u Europi. S druge strane, bosanski muslimani će se pobojati da i njihova djeca ne popadnu pod utjecaj tih “strašnih muslimana”. Strah je prisutan s obje strane. Tu intrigantnu temu će umah prepoznati nadarena redateljica Jasmila Žbanić i snimiti film “Na putu”, koji će također, ne baš u američkom stilu, tematizirati ljubav dvoje bosanskih junaka. Mladić će se pridružiti vehabijama i ljubav će se pod pritiskom radikalnog islama urušiti poput američkih tornjeva blizanaca palih u bespoštednoj borbi kršćanskog Zapada i islamskog Istoka. Onaj koji u zagrebačkim movieplex kinima prvo pogleda američki film “Sve što želim to si ti”, a nakon toga film “Na putu”, možda bi mogao pomisliti da islam ima nešto protiv ljubavi. I u jednom i u drugom filmu, islam se (u Žbanićkinom filmu vjerujemo nenamjerno, a ona je i potvrdila da nije radila antivehabijski ili antiislamski film) nameće kao sila koja će razdvajati, a ne spajati i sljubljivati. Jedan je film Amerika uspješno prodala ostatku svijeta, a drugi je Bosna, s obzirom da je riječ o koprodukciji u kojoj glavne uloge imaju hrvatski glumci, neki će stoga reći i utjecajna Hrvatska, prodala Zapadu. Vehabizam će umah postati top tema u čitavoj regiji, a kada šesto-

tinjak udruženih bosansko-hercegovačkih policajaca upadne u vehabijsku mahalu Maoča, pod sumnjom da vehabije (koji tamo u izolaciji žive po šerijatskim načelima) podrivaju demokratski ustroj BiH, stvari će se dodatno zaoštriti, a Žbanićkin film dobiti neočekivanu reklamu.

Europski mediji će tada intervjuirati glavne glumce Leona Lučeva i Zrinku Cvitešić, koji će se učeno raspričati o islamu, vehabijama, svojim razlozima da nastupe u filmu, koliko su se uživjeli u likove itd. Dakle, baš u duhu američkih sapunica, mi ćemo od nemuslimana slušati što je to radikalni islam, a što nije.

Opet će Zapad netko drugi učiti što je to naš islamski ahlak i edeb ili nije. Uz to, Jasmila Žbanić u Berlinu daje izjave da joj je ideju za film “Na putu” dao jedan stari znanac, koji se, nakon što je postao uvjereni musliman vehabija, s njom odbio rukovati.

Naša muslimanska/bošnjačka intima će tada usred Zapada biti posve razgolićena. Zašto je Žbanićki, koja je odrasla u Bosni među muslimanima, šerijatsko postupanje toliko čudno? Hoćemo li, po toj navadi, uskoro kršćanskoj Europi, za koju uzor žene predstavlja pokrivena Isusova majka Marija, morati objašnjavati zašto se neke naše žene pokrivaju? Pa, naravno da hoćemo.

Dokle ćemo trgovati vlastitom intimom i što to u filmskim koprodukcijama prodajemo Zapadu baš kao što Amerikanci prodaju kulturnu “kozmetiku” ostatku svijeta, pitamo se ne dovodeći u sumnju evidentni talent redateljice Jasmile Žbanić. Zašto nitko ne govori o tome da je u Bosni očit, naprimjer, porast interesa za sufijsko učenje, i da puno više mladih izabire upravo taj Put ljubavi, kako ga neki nazivaju? Zašto o tome netko ne snimi film i napokon ponudi Zapadu neočekivnu i nesterotipnu sliku muslimana?

Ali ne, nama će taj sufijski Put ljubavi, primjerice u glazbenom obliku, poslužiti samo kao ukrasni refren za upakirani prozapadni proizvod. Eto, sjetimo se razvikanog bosanskog filma “Nafaka”, također snimanog u koprodukciji, u kojem se u zadnjoj sceni vjenčavaju američka crnkinja, koja se zaljubila i usprkos ratu ostala u Bosni, i Bošnjak, pritom se strastveno ljubeći dok ih zalijevaju mlijekom, koje se u ratu i nakon njega “zlatom” plaćalo. Ne bi to bilo ništa čudno da redatelj za glazbenu potku nije izabrao dervišku ilahiju “Kad procvatu Behari” koju izvodi zbor Zagrebačke džamije. Na taj način naša intima gubi sva svoja dostojanstvena mjesta, a profanost će biti nauštrb svetoga. Sve za novac i slavu, sve za Europu, nameće se zaključak. Uzalud onda nama Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskoj nadljudski napor da ostatku građana objasnimo da naši minareti nisu rakete, da smo miroljubiv narod, koji poštujući svoje svetinje traži da i ostali poštuju nas. Uzalud, kada je medijska slika već kreirana i neizbrisiva. Sve kao da se događa mimo nas, a mi smo nijemi i šutljivi svjedoci koji plešu svoj folklor, jedu svoje baklave, srču svoju kahvu i mole “svoga” Boga da nam olakša oteščale koračaje prema naprijed. Uzalud nama svi pokušaji da se kao autentični narod integriramo u Europu, kad nas je odavno asimilirala neka filmska koprodukcija. A vehabije, u toj uzaludnosti, ionako ostaju samo zastrašujuće i potrošne slike koje bosanski muslimani nisu nikada smatrali svojima. q Filip Mursel Begović

3

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige i CD-a Namika Tarabića

Vrsni tekstopisac zabavne muzike

4

J O U R N A L

U srijedu 2. prosinca 2009. u prostorijama BNZH u Zagrebu, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Kluba Zaprešićana “Zapreščan”, održana je promocija knjige “Mjesečeve suze” i CD-a pod nazivom “Hit kolekcija” Namika Tarabića, tekstopisca čije su pjesme otpjevale brojne zvijezde hrvatske glazbene scene. Promotori su bili Sead Begović, glavni urednik “Behara” i Višnja Goljački, glavna urednica časopisa “Zaprešićki špigl”. U glazbenom dijelu programa nastupili su tamburaški sastav “Savski valovi” iz Zaprešića i mlada vokalna solistica Barbara Borovčak, koji su u svom aranžmanu izveli nekoliko skladbi za koje je Namik Tarabić napisao stihove.

Namik Tarabić je rođen u Kladnju 1952. godine, a krajem 60-ih godina prošlog stoljeća došao je u Zagreb. Svaki čovjek u svom životu ima neku svoju prijelomnu godinu, a za Namika Tarabića to je 1973. Te je godine, naime, upoznao skladatelja Đorđa Novkovića kojemu je ponudio neke svoje pjesme, tj. tekstove.

Novković ih je “proučio” i uglazbio. Prva u nizu iz zlatne kolekcije bila je “Jesen u vrtu mom”, koju je snimila Lidija Percan, snimivši uskoro još neke Namikove hitove (“Sve su se laste vratile sa juga” i “Hiljadu suza”). Zatim dolaze “Tiho, tiho srce moje” s vokalom Duška Lokina, “Još i danas teku suze jedne žene” s Mišom Kovačem, te “Srce ti je kamen” i “Dal’ se sjetiš nekad mene”, koje su Džoa Maračića Makija učvrstile na top listi kao najpopularnijeg i najprodavanijeg pjevača šlagera. Tarabićeve pjesme, njih preko 200, uglazbljivali su i drugi skladatelji: Đelo Jusić, Zrinko Tutić, Vanja Lisak, Rajmond Ruić, Nikola Garašić, Dane Bičanić, Zoran Jašek i Toni Eterović, a njegove tekstove, među ostalima, otpjevali su Mišo Kovač, Lidija Percan, Duško Lokin, Džo Maračić Maki, Tomislav Ivčić, Mladen Grdović, Dalibor Brun, Vlado Kalember, Doris Dragović, Duško Jaramaz, Miro Ungar, Zdenka Kovačićek, Darko Domjan, Alaga Gagić...

Nepobitna je činjenica da je svoje najbolje tekstove podario zabavnoj glazbi od kojih su mnogi prevedeni i prepjevani u Austriji, Švicarskoj, Belgiji, Njemačkoj, Rusiji, SAD, Danskoj i Češkoj. Osim na-

je Tarabićev šesti nosač zvuka. Sadrži 40 odličnih pjesama, najvećih hitova nastalih pod njegovim perom, od kojih su najpoznatije: “Još i danas teku suze jedne žene”, “Sve su se laste vratile sa juga”, “Srce ti je kamen” i “Dođi bar jednom na kavu”.

Namik Tarabić – jedan od vodećih tekstopisaca

Slijeva: Višnja Goljački, Namik Tarabić i Sead Begović vedenih, Tarabić je pisao dječje, novoskladane i sakralne tekstove od kojih je neke i sam uglazbio. Njegove pjesme su izvođene u različitim verzijama, gotovo na svim radio i TV-stanicama s ovih prostora.

Knjiga “Mjesečeve suze” sadrži 54 teksta pjesama koje je Namik Tarabić godinama pripremao i objavljivao na raznim nosačima zvuka. Skladatelj Dane Bićanić u predgovoru knjige kaže da to nisu tipične pjesme, poezija, iako jesu i to. To su pjesme za slušanje i pjevanje. Njihova karakteristika dolazi do izražaja tek onda kada su uglazbljene, kada su snimljene.

“Kad počnete čitati ovu zbirku, pjesma će vam se nametnuti sama – nesvjesno ćete početi pjevušiti njihove refrene, a muzikalniji i tzv. A koruse. Namik nije težio bogatstvu riječnika, stila i metaforike, toliko prisutne u ‘pravoj’ poeziji – težio je metrici i ritmu prikladnom za popularnu glazbu. To su pjesme trenutka, vremena i prostora u kojem su nastajale. Težište nije bilo na bogatstvu, nego na jednostavnosti kako bi bile prihvatljivije ‘širokim narodnim masama’. Da je Namik u tome uspio, svjedoči to što je surađivao s najkomercijalnijim i najpoznatijim skladateljima i izvođačima tog vremena”, napisao je Bićanić.

CD pod nazivom “Hit kolekcija – Namik Tarabić” u izdanju Croatia Recordsa

Sead Begović, pjesnik, književni kritičar i glavni urednik “Behara” je predstavio Namika Tarabića i njegovu knjigu pjesama “Mjesečeve suze”, za koju je odmah naglasio da se radi o jednoj neobičnoj knjizi u kojoj se nalazi čak i notno pismo. Naglasio je da je kao tekstopisac zabavnih, odnosno, popularnih ili lakoglazbenih stihova Namik bio u posvemašnjoj sjeni izvođača i skladatelja 70-ih godina prošlog stoljeća kada se u Hrvatskoj već formira sjaj glamoura i ono što nazivamo celebrity. Njegova poezija je pitka, recitativna, u prvoj instanci poimljiva – rekli bismo na prvu loptu, što ne bi čudilo jer je bio talentirani nogometaš kada je iz Bosne stigao u Zagreb. Tih godina, kada Tarabić intenzivno djeluje pišući, prije svega za Đorđa Novkovića, hrvatska književnost je podijeljena na razne književne pokrete i pravce. Istodobno su agresivno ojačali tekstovi za rock glazbu, u smislu erotsko-seksualnih asocijacija i primisli te se nekretično promiče tzv. urbana osjećajnost, dok na drugoj strani favorizirani književnici uvažavaju simbolističke i strukturalističke poetike, dakle, poetski import. “Kategorije srca u poeziji, pa čak i u velikog Jesenjina popraćena je s podsmijehom i prozvana je jesenjštinom u pežorativnom smislu. Pod takvim vladajućim poetikološkim i književno-kritičkim okom, Namik nije mogao računati na javno uvažavanje, dok je licemjerna publika pjevala i pjevušila njegove stihove u Novkovićevim glazbenim aranžmanima. Posvema je sigurno da ga u naše doba popularnost i zarada ne bi mimoišli. Njegova je poezija, poezija trenutka, kao lako pamtljiva i prijemčiva emocionalnost. Interesantno je to s koliko on majstorstva kleše formu, s dobro raspoređenom rimom i gotovo u Matešovskim katrenima, iako, treba priznati

BOŠNJACI U HRVATSKOJ da ga ne zanima mateforika niti bujne slike – bilo kakva figurativnost, već izravnost emocionalnog stava. Uostalom, što se tiče Namika, mogli bi se zapitati: što će nama neprohodna poezija i poezija koju nitko ne čita, i na kraju krajeva koja se ne može uglazbiti?”, rekao je Sead Begović.

Naglasio je da Tarabić zasigurno da ne pripada tzv. elitarnoj poeziji i iako postoje zahtjevniji čitači, uvijek će biti više onih koji će upravo njega slušati u sklopu evergreena. Dakle, iza njega stoji većinska publika. Begović je zaključio da je Tarabić angažiran pisac kojemu je srce omiljeni simbol. To neće biti nipošto anakronizam jer srce je središnji pojam individuuma i središte svake izgrađene ličnosti, a Namik ima pošteno srce. U njemu cirkulira krv i zato ne piše tamne i neprohodne pjesme. U njegovim dohvatljivim stihovima nema enigmatike. “Namik može u čovjeku probuditi zaigrano i raspjevano dijete. On nije suspregnut i sputan, a ako je već nečim onda će to biti posvemašnja ljubav. Pokušava uspostaviti neko suglasje sa svakodnevicom i to mu nećemo zamjeriti, jer riječi su teatralna strana naših misli, a baš kod njega nema teatralija, sve je transparentno. Nema tu jezične kozmetike, a zašto? Namik privilegira živi govor ljubavi. To nije ni pučka vulgata, ni vašarski govor, ni palanački govor, pa ni ono što zovemo zabavna pljeva. Njegov je problem vrlo jednostavan – pjesme mu na najjednostavniji način diraju ljude.

Zato što on kao čovjek ni kao pjesnik nije odraz neke umišljene veličine, stoga ga i volimo. Zaista, ne možemo govoriti o njihovoj naivnosti budući da je ona ponijela sve predikate ljudskosti. Nije ni bestjelesna, iako mu je erotika ograničena jer preferira svoju prvu instancu daktilnosti i srčanosti. Rekao bih na kraju da Namik Tarabić svim namjernicima preporuča – zaljubite se! Oni koji će čitati Namikove pjesme ili ih slušati svakako će to potonje preporučiti i njemu. Dakle, Namiče zaljubi se još jednom i za nas piši i dalje pjesme”, rekao je Sead Begović.

Višnja Goljački, glavna urednica “Zaprešićkog špigla” upoznala je Namika Tarabića krajem 2002. godine kada je doživjela veliku osobnu nesreću. Tada joj je on uputio mnogo toplih riječi utjehe. Radeći kasnije intervju s Tarabićem sjetila se svoga djetinjstva i mladosti, festivala na TV-ekranima te shvatila koliko su tekstopisci zapravo zapostavljeni i pokradeni. Naglasila je da je knjiga “Mjesečeve suze” nastala iz želje da se pokuša ispraviti nepravda koja se sustavno čini ovoj

samozatajnoj i prešućivanoj vrsti umjetnika. Mnogi se gotovo nikada nisu zapitali tko je autor stihova neke pjesme koju smo stotinama puta čuli na radiju u izvedbi poznatih pjevača. Goljački je istaknula da je stih, tekst pjesme ono što čini da se s pjesmom poistovjetimo, ono što postojanju pjesme daje pravi smisao. “Znajući ovo izrečeno, iznenadit ćemo se činjenicom da o piscima tekstova za pjesme, čak i od onih koje nam puno znače, koje su ponekome od nas i život promijenile, znamo malo ili gotovo ništa. Ako i razmišljamo o autorima, obično podrazumijevamo da je skladatelj pjesme ujedno i pisac teksta, što u velikom broju slučajeva nije istina. Vrijeme je zato bilo da saznamo da je jedan od naših vodećih tekstopisaca – Namik Tarabić”, naglasila je Goljački.

Podsjetila je da je Namik rođen “onih davnih” 50-ih u Kladnju, u Bosni i Hercegovini. Suvremenik je više slavnih hrvatskih glazbenih ličnosti poput Đorđa Novkovića, Miše Kovača i Tomislava Ivčića, s kojima je i najviše profesionalno surađivao. Rano je došao u Zagreb, gdje je uz pisanje tekstova za pjesme, a povremeno i kao skladatelj, radio mnoge druge poslove, te bio nogometna nada u “Dinamu”. Igrao je i kao dobar centar u zaprešićkom “Interu”, u doba dok se ovaj još “odazivao” na ime “Jugokeramika”.

Shodno svom stvarnom životnom pozivu, postao je autor navijačke himne svog nogometnog kluba. Prisutan je na nebrojenim pločama i CD izdanjima pjevača kojima je podario svoje tekstove. Od početka djelovanja do danas ukupno je izdano oko tri milijuna nosača zvuka Namika Tarabića, pri čemu je teško govoriti o točnoj brojci, naročito s obzirom na brojna

piratska izdanja. “I mada se u nekom periodu možda činilo da su lakoglazbene note i stihovi šund, u današnjoj poplavi nekvalitete nužno je revidirati mišljenje.

A najbolji parametar za to ima stari dobri Kron, jer vrijeme je najbolji sudac. Uništi sve što ne valja, a ostavi sve što je lijepo”, rekla je Višnja Goljački.

Rekli su o Namiku “Namik Tarabić jedan je od onih tekstopisaca koji je već dugo i uspješno prisutan na lakoglazbenoj sceni. Rezultati koje je postigao odraz su prirodnog talenta, volje i ljubavi prema tom poslu. Reklo bi se da je on jedan od onih muzičko-spisateljskih natruščika koji baš zato što ne robuje postojećim pravilima i akademstvu, posjeduje jedan specifičan izraz i šarm. To je, po meni, i razlog njegova uspjeha.” (Đorđe Novković) “Namikova poezija puna je ljudske topline, iskrenosti i nježnosti. Kako je komunikativan u običnom razgovoru, tako mu i pjesme, koje prosto naviru iz njega, odišu jednostavnošću i lako dopiru do najširih slojeva. Vrlo su pogodne za uglazbljivanje, pa nije čudo da tekstovi mnogih hitova u našoj zabavnoj glazbi nose njegov potpis. O Namiku kao suradniku – sve najbolje.” (Stipica Kalogjera) “Suradnja s Namikom je došla sama po sebi, spontano i kreativno. Zadivila me jednostavnost, a opet ljepota u njegovim stihovima koja je do kraja izbrušena u savršenoj metrici i melodioznosti korištenih riječi. Veliko estradno iskustvo pjesnika se ogleda u svakoj novoj pjesmi, te je zadovoljstvo surađivati s generacijom koja je napravila najveće pomake u hrvatskoj popularnoj glazbi onoga vremena, a nadam se njegovom dugom trajanju.” (Toni Eterović) “Veseli me saznanje da je gospodin Namik Tarabić dobio priliku da se na jednom mjestu, u knjizi, sakupe i objave njegovi najuspješniji tekstovi koji su nam poznati kroz popularnu glazbu. On je to apsolutno zavrijedio. Tražeći, a i nalazeći najintimnija razmišljanja običnog čovjeka, njegove su se teme mogle čuti na običnim veselicama do najserioznijih radio-emisija. Pozdravljam ovu realizaciju.” (Đelo Jusić) “U povodu mogućnosti izlaska knjige Namika Tarabića želim reći da je to jedno pošteno, iskreno pjesništvo koje treba objaviti i kao podstrek drugima.” (Zrinko Tutić) q Ismet Isaković

5

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija romana prof. dr. Enesa Karića “Pjesme divljih ptica”

Roman o povijesti Bosne

6

J O U R N A L

U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 3. prosinca 2009. godine održana je promocija romana Pjesme divljih ptica, autora akademika prof. dr. Enesa Karića, dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Promotori, eminentni bošnjački intelektualci čiji rad i djelovanje na polju teoloških znanosti, filozofije, lingvistike, pisane i izgovorene riječi, što je sama umjetnina, upriličiše nezaboravnu promociju, s namjerom da duhovnost koja ostaje nasušnom potrebom u svakom vaktu, a pogotovo u ovom našem dekadentnom materijalističkom, postane osnovno mjerilo čovjekovog postojanja.

A, oni koji su te večeri bili u Zagrebačkoj džamiji, doista su mogli osjetiti obilje ljepote na izvorištu vazda prisutne Božje i tople ljudske riječi što univerzalnim smislom razdvaja dobro od zla, sreću od nesreće, sivilo od bjeline… i doista su “bili na dobitku”. O romanu su, pored autora, govorili: prof. dr. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Dževad Hodžić, Hadžem Hajdarević, Nusret Čančar i Ervin Jahić.

Prof. dr. Hilmo Neimarlija za roman Pjesme divljih ptica je rekao kako je to pravi bestseler, roman koji je doživio treće izdanje. “Pred nama je roman vrlo značajnog mislioca, filozofa, esejiste, teološkog pisca, prevoditelja”, istaknuvši kako smo često skloniji davati veće mjesto priči (književnosti) nego nauci i činjenicama.

Neimarlija ističe kako su “…u širem kontekstu Pjesme divljih ptica istorijski roman, radi se o vremenu s početka 16. stoljeća, ali je ovo roman koji ima perspektivu dešifriranje konstanti iz kojih možemo prepoznati sebe i svoje vrijeme. Ovo nije samo istorijski roman, nego i roman o istoriji u kojemu glavni junaci vode raspravu s povijesnim vremenom, oni su i žrtve, ali i akteri koji se u vlastitoj svijesti pokušavaju osloboditi. Roman predstavlja razvijanje svijesti o povijesti muslimanskih junaka. Radnja se odvija u sjeni bitke na Lepandu kada su Osmanlije izgubile primat na Mediteranu, što se reflektiralo i na cjelokupnu društveno političku situaciju Bosne. Ovo je roman i duha. Glavni likovi romana su Skender Humo, Hasan i Mustafa. Skender Humo je teolog, predavač u Gazi Husrev-begovoj medresi, ali je on i astrolog, što znači naučnik. Njegov

S promocije u Islamskom centru prijatelj, filozof Hasan predstavlja zakon, logiku, red i u svjetovnom i u vjerskom smislu. Treći lik je Mustafa koji predstavlja svijet umjetničkog, svijet ljepote. U romanu se kaosu uspostavlja sklad kosmosa, sivilu se uspostavlja obilje plavetnila, prikazano kroz česte kolorite plave boje. Ovo je roman koji svjedoči ispravnost čovjekovog hoda kroz život.” Neimarlija je pojasnio kako autorov književni prvijenac, Pjesme divljih ptica nisu slučajno nastale, upravo zbog toga što se Karić još u ranoj mladosti oglasio s pripovjedačkim djelima, a kasnije sa književno-znanstvenim oblicima, prije svega sa esejom, što je, na neki način, bio prirodni put ka izražavanju i u najzahtjevnijoj književnoj formi, romanu.

Nusret Čančar je pozdravio ljubitelje lijepe riječi i književnosti. Za svijet ovog djela, Čančar je rekao kako se radi o bajkovitom svijetu ljudi Bosne iz 16. stoljeća koji se smjestio u korice romana Pjesme divljih ptica. To je najprije istorijski roman, literalizirana povijest stvarana na materijalu kronika u kojima su Bosanci bilježili događaje svoga vremena, svoje povijesti. Zato je ovaj roman istorijski vjerodostojan. Ivo Andrić, Meša Selimović, Nedžad Ibrišimović, Dževad Karahasan itd. postavili su u bosansko-hercego-

vačkom romanu standarde u čijoj formi se kušaju samo vrsna pera. Očekuje se da roman Pjesme divljih ptica uskoro bude preveden na engleski, slovenački, albanske i turski jezik. Radnja romana smještena je u Sarajevo 1585. godine kad Skender Humo nakon školovanja u Istanbulu, gdje je izučavao teološki nauk i Firenci gdje se upoznao sa zakonitostima i naukovanju astronomije, preuzima profesuru u Gazi Husrev-begovoj medresi. To je vrijeme ekspanzije Turske na Zapad. Bosna je tom velikom carstvu dala pet vezira među kojima je najpoznatiji Mehmed paša Sokolović. Osmansko carstvo je “malim narodima”, malim ljudima sa Balkana ukazalo povjerenje u vođenju Carevinu, za razliku od kolonijalnih zemalja koje su na koloniziranom prostoru uvodile aparthejd, rasnu diskriminaciju itd. “Ovaj roman predstavlja i roman moći, vlasti, te problem intelektualca koji se u vrlo zahtijevnim političkim i svakim drugim previranjima dovoljno ne snalazi.

Ovo je roman o kotinuitetu pamćenja, od Pavlovića, Kotromanića pa sve do našeg vremena. Ovo je i antiratni roman”, reka je Čančar.

Dr. sc. Dževad Hodžić je govorio o kategoriji vremena u Karićevom romanu.

“Roman se naslanja na bosansku tradiciju

BOŠNJACI U HRVATSKOJ romana. Radnja nije samo smještena u burno povijesno vrijeme nego se govori i o duhovno povijesnom vremenu, u kojemu se čitatelj kroz književni oblik suočava s različitim oblicima kriznog vremena.

Nije u pitanju samo povijesno vrijeme nego bilo koje drugo vrijeme pa i naše, ovo sada”, rekao je Hodžić, koji je na strukturalnoj razini tumačenja prezentirao nekoliko problema vremena prisutnih u ovom romanu. Riječ je o ispričanom vremenu, fragmentarno-refleksivnim pitanjima vremena, tematiziranju prošlosti i sadašnjosti u povijesnom ili metapovijesnom kontekstu. Humino pričanje i vrijeme o kojemu priča međusobno se prepliću. Naznačen je datum Huminog dolaska u Sarajevo, to je 6. septembar 1585., da bi nakon toga vrijeme napredovalo u pravcu sjećanja (prošlosti), ali i nadanja (budućnosti). Humo se u vremenu pisanja prisjeća razgovora s majkom Mevlijom iz 1568. godgodine, dolaska Mehmeda Fatiha na Konjević polje 1636. itd. Na kraju ramana, Humo je blizu osamdesetih godina života. Priča se, možda, završava time da Humo sav svoj imetak daje u gradnju gusulhane u Mostaru, čime se otvara metafizička dimenzija vremena, predočena kroz vizuru glavnog junaka, priča koja označava privođenje zamaljskog života kraju. “Hasan govori o povijesnom vremenu: porazu na Mohaču, porazu na Lepandu. Oduvijek živimo u zemlji gdje ratovi ne dozvoljavaju da se zaboravi prošlo vrijeme, u ovom slučaju tematizacija vremena označena je kroz povijest muslimana, ali se govori i o instituciji vakufa.

Tematizacija vremena završava odlukom.

Skender Humo svojom voljom dariva sav svoj imetak za gradnju gusulhane. Da li je to pobjeda ili poraz vremena nad čovjekom ili čovjeka nad vremenom?”, rekao je Hodžić.

Hadžem Hajdarević podsjeća kako ovaj roman predstavlja nastavak autorovog književnog djelovanja koji počinje još u srednjoškolskim danima, da bi se nastavilo kroz putopisni oblik (Putopisa s hadža), preko eseja do romana. Hajdarević citira teoretičara Rolanda Barthesa za kojega je vrsni autor onaj koji odgaja svog čitatelja. “Sami naslov ovog romana kao da hoće pobjeći, kao da lebdi… Autor je u romanu prezentirao i različite kulturološke fenomene u BiH, vremena o kojemu piše npr. sadnja duhana, kukuruza, pijenje kafe, priče o Mostaru, Sarajevu, Carigradu, Firenci itd. Ovo je velika živa priča koja na alegorijskoj razini tumačenja predstavlja priču i o našem vremenu, o vlasti, problemu intelektualca,

poltičkim problemima itd. Neki likovi nemaju svoju personalnost, nemaju svoje ime ni prezime. Ovo je univerzalna priča o Bosni, o kulturalnosti Bosne koja je više monokulturalna nego multikulturalna jer predstavlja monokulturnu zasebnost u širim aspektima. Sva bošnjačka književnost je ispovijedna književnost: Selimović, Ibrišimović, Karahasan, Čolaković…, sva povijest Bosne ima eho Lepanda. Povijesti Karić prilazi pošteno, faktografski, ali joj se ne ulizuje. Ovo je roman o povijesti Bosne”, rekao je Hajdarević.

Ervin Jahić ističe kako se Karić ovim romanom legitimira kao domišljat pisac.

Pjesme divljih ptica je označio, ne samo povijesnim romanom, nego i romanom ideje, psihološkim pa i filozofskim. “Svojom knjigom se ne nameće samo bosansko-hercegovačkoj književnoj sceni, nego i šire. U pitanju je tematizacija povijesti koja je gotovo ponovljena. Riječ je o povijesti koja se na ovim prostorima ponavlja. Na mnogo mjesta muderis Skender Humo je podrugljiv, heretičan pa na jednom mjestu kaže kako je gramatika arapskog jezika otjera softe iz medrese.

Ovaj roman u mnogo čemu zasijeca ispod gromada kamenja u koje smo pospremili mitološke slike. Ovo je otvorena, skoro nezavršena knjiga. U pitanju je suvremen jezik i vrstan stil. U romanu susrećemo prave esejizirane dijelove kao što je priča o plavoj boji, to je estetički esej o plavoj boji. Ovo je roman ideja. Karić je vrlo oprezan sa fenomenom čuda. Bošnjaci i bosansko-hercegovačka književnost su preko ovog romana dobili vrlo dobru psihološku, povijesnu i kulturološku razglednicu. Karić je pokazao kako je njegova misao i na Istoku i na Zapadu”, reka je Ervin Jahić.

Dr. Enes Karić se zahvalio svim prisutnima, promotorima te domaćinima iz Islamske zajednice. Posebni izrazi zahvale upućeni su Predragu Matvejeviću ne samo zbog veličine njegovog umjetničkog stvaralaštva, nego i veličine njegovog ljudskog djelovanja. Naime, za vrijeme rata, Matvejević je u Rimu jednoj Bošnjakinji pomogao u njenim prvim izbjegličkim danima. Danas je to vrlo obrazovana i uspješna žena.

Nakon izvješća o promociji romana, nisam mogla odoljeti a da ne napišem neke, po mom sudu, najbolje dijelove iz Pjesme divljih ptica: Idem kraj bezistana ogrijen toplinom septembra, a preda mnom u magli pamćenja jedan drugi septembar, iz 1570. godine, kad me je do lađe u Dubrovniku pratila majka Mevlija i predala u ruke

svome bratu Halidu Pavloviću, kadiji.

(Moga oca Salka nije bilo, kasnio je iz Venecije.) I sad, kraj bezistana, nakon petnaest godina, vidim Mevlijinu sreću: slavna mostarska pjesnikinja i travarka Mevlija Pavlović – Humo ispraća sina u carigradske medrese, odužuje dug Bogu, Koji se sažalio njenim suznim molitvama i dao da prestane rađati mrtvu djecu (…)

Kao munjin sijev iščezlo je u vjetar sricanje kratkih poglavlja Kurana u sedrenoj džamiji na Tepi. I sjedenje na koljenima pred Alunom, hodžom pustolovom (…) U Mostaru mi je ostao zvon Kurana iz nerazumljiva jezika, semitskog i arabljanskog, u grozdovima je stizao iz viših svjetova, dalekih nedođina. U tim riječima mostarsko djetinjstvo je kratak odsanjan san, ili dva sna, šetnja djetinjim nogama posred osunčanih ružičnjaka u kojima nijednom cvijetu nisam znao ime!

Ramazani su se spuštali iz plavih nebeskih bezdana, cjelivali lica lijepih mladića i djevojaka, ponekada niz merdevine od mjesečine (…)

Sve slike su bile moje, i bile su mi drage. Ne samo zbog mene, iako bih na tu sebičnost imao pravo, jer na svakoj sam bio i ja, i usrećivao najviše uramljenog prostora, već više zbog otišlog vremena u kojem su se začele malobrojne uspomene i postale oživjeli pričini, porasli u meni kao nejaka bića, sa malenim glavicama i svjetlim bojama koje raduju, i sa prugama i sjenkama na licima dragih osoba koje sam nekada gledao očima djeteta i mladića, pogledom koji nikada nije pokazao zlu namjeru, začetu u inatu(…)

Prišao sam šadrvanu, najjačoj mlaznici, fiskija je kuljala šumećom okrijepom, rasipala je vodu snažnim mlazom, jedrim kao djevojačka ruka. Na mramornoj ploči sve se dijelilo u kratkotrajno mnoštvo osunčanih kaplji, kao da su bile zvijezde koje su se prolivale noćnim svodom i umirale dok svjetlost pokazuje posljednji put. Prao sam ruke, izmio lice, mnogo puta, udisao lipov zrak i pio slasnu vodu na vrelom septembarskom popodnevu (…)

Ako živ dočekam 8. januara 1637. godine otputovaću u Sarajevo, na Stogodišnjicu Medrese! I softama pokloniti Pjesme divljih ptica, moj zapis o filozofu Hasanu Pruščaku. I reći ću tad samo ovo: Nije Hasan htio da mišljenjem mijenja svijet, već svoj odnos prema svijetu!

Nije tražio da ljudi silom uspostavljaju pravdu, već da pravedno postupaju! Nije tražio da ljudi nameću dobro, već da dobro čine! q Ajka Tiro-Srebreniković

7

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj: “Objekt Ljubavi u tesavufskoj književnosti: Muradnama Derviš-paše Bajezidagića”

Tesavufska poema iz 16. stoljeća

8

U sklopu tradicionalne manifestacije XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj i Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, u zajedničkoj organizaciji KDBH “Preporod” i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, u Islamskom centru u Zagrebu 10. prosinca 2009. predstavljen je kritički prijevod s osmanskog turskog Bajezidagićeve “Muradname”, tesavufske (sufijske) poeme iz 16. stoljeća, autora hafiza dr. sc. Adnana Kadrića s Orijentalnog instituta u Sarajevu. Pod naslovom “Objekt Ljubavi u tesavufskoj književnosti: Muradnama Derviš-paše Bajezidagića”, prijevod je 2008. godine izdao Orijentalni institut u Sarajevu u biblioteci “Posebna izdanja”. Knjigu su, pored autora, predstavili recenzent doc. dr. Lejla Gazić s Orijentalnog instituta u Sarajevu, mr. sc.

Dino Mujadžević s Hrvatskog instituta za povijest i mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”.

“Muradnama” većim dijelom predstavlja adaptirani Bajezidagićev prijevod Binaijeve mesnevije “Sehaname (O darežljivosti knjiga)” s perzijskog na osmanski turski jezik. Uvodna poglavlja i završnu poemu “Muradname” skladao je Bajezidagić i djelo dovršio 1587. godine. Kadrićev prijevod predstavlja prvo kritičko izdanje “Muradname”, velikog djela tesavufske književnosti jednog bosanskog autora. Kadrić je uz kritički prijevod izvornika knjigu opremio teoretskim i kritičkim poglavljima gdje, osim u samo djelo, daje i uvid u značenja i kontekst cijelog književnog žanra.

Jezična analiza kao hijal i zeuk

J O U R N A L

Mr. sc. Senad Nanić je naglasio da je Kadrićevo djelo prevodilačkog, kritičarskog i teoretskog karaktera. Posebno se istaknuo teoretski značaj djela, gdje razumijevanju izvornika autor pristupa poimanjem ljubavi u tesavufskoj (sufijskoj) književnosti. Koncept Ljubavi u Bajezidagićevoj “Muradnami”, kako dokazuje autor, temelji se na poznatom tesavufskom konceptu i teoriji “šahida” – svjedoka i mjesta osvjedočenja božanske Ljubavi i Ljepote, kojeg je utemeljio Ibn Arebi.

Nanić je rekao da poetska tradicija na osmanskom turskom jeziku uglavnom preuzima i neznatno modificira arapske i

Slijeva: Adnan Kadrić, Dino Mujadžević, Lejla Gazić, Senad Nanić i Mirza ef. Mešić perzijske ljubavne epove. Veliča se pojam čedne ljubavi gdje žudnja ne traži ispoljenje u tjelesnom užitku. To je vrsta “orijentalne” platonske ljubavi. Kult čedne ljubavi se, osim u pravcu profane čedne ljubavi između muškarca i žene, razvija i u pravcu tesavufski modificirane poeme gdje profana ljubav postaje mistička Ljubav. Kult ljepote postupno se pretvara u kult mističke ljubavi prema apsolutnoj Ljepoti, Bogu, Stvoritelju, te vanjskim i unutarnjim duhovnim ljepotama čovjeka.

Primjeri strastvene ljubavi preobražavaju se u primjere pedagoško-didaktičke naravi oslobođene dijelova koji opisuju fizičku strast. Središnji pojam i “lik” perzijske mistične poezije je šahid koji predstavlja mladu i lijepu osobu, obdarenu ljepotom tijela, ali i uzoritošću islamskog odgoja. Čitava emotivna skala u opisu lijepe osobe tek je izraz divljenja ljepoti Božjeg stvaranja jer šahid posvjedočuje ljubav prema Bogu. “Ljubav prema stvorenom je metaforička, odraz zbiljske ljubavi prema Stvoritelju. Stvoreni svijet je metafora Božje ljubavi. Kako se umom ne može obujmiti Božje biće, o Bogu se ne razmišlja izravno već razmatrajući Njegova stvorenja”, rekao je Nanić.

Istaknuo je Kadrićevo razumijevanje posebno “kodiranog” metajezika tesavuf-

skog poetskog diskursa. Jezik tesavufske poezije predstavlja područje “vladavine terminologiziranih metafora” više razine.

Tesavufska ideja Ljepote i Ljubavi je univerzalna i stoga slična onima u antičkoj Indiji i Grčkoj te judaističkoj filozofiji, kao i predislamskoj Arabiji. Nasuprot ideji da je riječ o višeznačnosti leksema, Kadrić tvrdi da kontekst neutralizira pretpostavljenu potencijalnu “višeznačnost” određene lekseme i aktualizira “traženo” značenje. Autor se stoga opredijelio za doslovnu stručnu kontekstualiziranu interpretaciju poeme opremivši prijevod rječnikom terminoloških leksičkih jedinica korištenih u “Sehanami”. “Lijepo je biti čitatelj Kadrićevog djela i uvjeriti se da tumačenje makar ove poetske tradicije ima snage oduprijeti se Derridaovoj de(kon)strukciji. Jer, prisjetimo se, Allah objavi Furkan, Sverazlikovnik koji razlikuje sve pojmove o kojima govori i to na način tekstualnog samoodređenja. Svaki pojam određen je nizom rečeničnih odredbi koje zajedno stabiliziraju njegovo značenje. Islam počinje kontekstualnim tumačenjem”, rekao je Senad Nanić.

Naglasio je da s obzirom na narav teksta i terminološki stručni registar, poema predstavlja tipičan primjer hiperteksta, gdje se iza svakog termina krije posebna

BOŠNJACI U HRVATSKOJ priča i posebna vrsta poetske i mističke realnosti teksta. To je tekst vrlo razvijene mreže intertekstualne hijerarhije citata, aluzija i općih tesavufskih motiva. Radnja se u tesavufskoj poeziji u biti odvija u Srcu onoga koji je na putu Spoznaje. Naizgled konkretne imenice u tesavufskom stručnom registru čitaju se kao apstraktne imenice. Termini su zagonetke koje se same odgonetaju i postaju odgonetkama zbiljskog smisla tesavufskog teksta. “Svijet tesavufskih termina nije fiktivni svijet određenog autora, već je to konvencionalizirani sistem znakova za iskazivanje određenog stava i svjetonazora”, naveo je Nanić Kadrićeve riječi i dodao da autor ustanovljava semantičku neprozirnost teksta na leksičkoj razini osmanske poezije. Funkcionalno raslojavanje leksike u osmanskom jeziku najlakše se raspoznaje kroz stručne registre kao što su administrativno-pravni, vojni, medicinski, muzički, građevinski, astronomski, tesavufski, itd.

Nanić je naglasio da Kadrić razmatra i pitanje eventualnih homoseksualnih i pedofilskih aluzija tesavufske književnosti. Pritom poriče tu mogućnost dokazujući da svi tarikati u tesavufu polaze u svojim osnovnim pravilima, zapisanim u pravilnicima ponašanja “telkin-namama”, od hadisa u kojem Poslanik zabranjuje požudno gledanje u lica dječaka i djevojčica. Podsjeća na prisutnost istog motiva, gledanja u lice lijepog dječaka, u antičkoj grčkoj te predislamskoj perzijskoj i arapskoj kao i srednjovjekovnoj europskoj književnosti gdje se javlja blagonaklonost prema takvom ponašanju, ali često uz osude požude. Kadrić nam daje i prijevod fetve Bajezidagića kojom za homoseksualizam i pedofiliju (gulāmdostluk) propisuje javno prokletstvo i kamenovanje. “Čak i kad bi se doslovno izvan konteksta prevodio i tumačio Bajezidagićev prijevod opet bi se došlo do zaključka da poema opisuje nefizičku vrstu ljubavi, osim ako se svjesno ne bi miješalo razumijevanje pojmova ljubav i seksualnost”, argumentira Kadrić. Autor jedno poglavlje posvećuje i užitku čitanja. Kadrić u knjizi navodi da jezički užitak u tesavufskim djelima leži u nepredvidivom semantičkom preklapanju leksika iz stručnog tesavufskog registra i općeg leksika. Nanić je dodao da je to suština draži jezika uopće gdje, naročito prelaskom u vode prijevoda, tu draž “kušamo” na nužno stvaralački način. Moćna jezična analiza je i hijal i zeuk.

“Kadrić govori toposom naglašene skromnosti znanstvenika tvrdeći za sebe da je laik u tesavufu kada stručnu herme-

neutičku interpretaciju prijevoda teksta prepušta stručnjacima za tumačenje tesavufskih tekstova. Čak i kada je riječ o tesavufu kao predmetu znanstvenog istraživanja u cilju tumačenja značenja, a ne tek prevodilačkom pothvatu, poetskom diskursu ili duhovnom iskustvu, Kadrić je dokazao da je kadar suvereno tumačiti tesavuf”, zaključio je mr. Senad Nanić.

Najvrijednije u životu svom za dobro djelo potroši Na početku obraćanja prisutnima doc. dr. Lejla Gazić, s Orijentalnog instituta u Sarajevu, citirala je riječi iz predgovora knjige gdje Adnan Kadrić kaže sljedeće: “Pošto se radi o prvom izdanju prijevoda 'Muradname', koji prati arebica i transkripcija teksta poeme, odlučio sam se za 'umjetnički' pomalo rizičan potez – da se držim što doslovnijeg prijevoda, koliko je to moguće, radi lakšeg praćenja i uspoređivanja teksta izvornika i teksta prijevoda.

Mišta manje nije rizičan potez učitavanja stručnih tesavufskih termina u sami tekst prijevoda. Učitavanje termina u tekst prijevoda zapravo je i svojevrsno hipertekstualno kodiranje poezije koje, zbog naravi samih termina, prijevod uzdiže na visoku razinu apstrakcije, donekle 'ubija naraciju' i čini tekst teško prohodnim za razumijevanje kod svakodnevnih čitatelja. No, to je rizik gotovo svakog visokostiliziranog i terminologiziranog tesavufskog teksta.”

Gazić je rekla da je u navedenom citatu vidljiv Kadrićev način pristupanja rukopisu djela “Muradnama” Derviš-paše Bajezidagića, pri čemu se otvaraju brojna pitanja: pitanje kritičkog izdanja rukopisa (originalni tekst, transkripcija, prijevod, napomene), pitanje odnosa prevoditelja prema

Hafiz dr. sc. Adnan Kadrić

originalu, te pitanje razumijevanja terminološko-stručnog tesavufskog registra u datom tekstu.

Gazić je naglasila da je i sam sadržaj “Muradname” kombiniran od autorskih i prevoditeljskih dijelova. Derviš-paša Bajezidagić u uvodnim poglavljima (332 njegova autorska distiha) – nakon uobičajenih formi Tevhida (pjesme jednote Božje, 36 distiha), Munadžata (pjesme tiha pokajanja, 41 distih), Na'ta (pjesme Vjerovjesniku, 34 distiha), drugog Na'ta (pjesme Poslaniku i njegovim drugovima, 40 distiha) – u dijelu Sebeb-i te'lif (povod za pisanje poeme, životopis pjesnika u 119 distiha) “svoj životni put sažeto predočava” i u svojevrsnoj autobiografskoj skici daje detaljne podatke o svome obrazovanju i službovanju u Istanbulu u vremenu sultana Selima II (1566.-1574.) i Murata III (1574.-1595.).

Nakon prijevoda “Sehname”, koji sa preko 1.000 distiha zauzima centrani i najveći dio rukopisa, završni dio poeme je ponovo autorski, s dva poglavlja pedagoško-didaktičkog i panegiričkog karaktera te, uvjetno rečeno, pogovor s tarihom (kronogramom pisanja), koji daje godinu 995. (1587.).

Dr. Lejla Gazić je posebno izdvojila da je Adnan Kadrić prijevod “Muradname” posvetio rahmetli Hazimu Šabanoviću, istaknuom orijentalisti. Njegovo djelo “Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima” predstavlja nezaobilazan priručnik za sva daljnja istraživanja u ovoj oblasti. Posveta je tim iskrenija jer Kadrić nije upoznao Šabanovića osobno – on ga “poznaje” samo po stvaralačkom opusu u kojem “Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima” zauzima važno mjesto.

“Mi ćemo kao čitatelji ovog Dervišpašinog djela u prijevodu Adnana Kadrića u svakom slučaju biti obradovani spoznajom da nam je jedan bosansko-hercegovački autor na kraju 16. stoljeća ponudio tekst poeme čija je osnovna priča o zaljubljivanju na duhovnom putu ljubavi pretočena iz perzijskog u osmanski turski, a sada i iz osmanskog turskog u bosanski jezik. Na putu razumijevanja mističke interpretacije ljubavi, odnosno, bolje rečeno, odgonetanja teksta poeme, prevoditelj Adnan Kadrić nam je ponudio tesavufski stručan registar poeme, iz kojeg ću ovdje spomenuti poslovicu čestu u tesavufskim tekstovima: 'Ovo je karavan-saraj, odmara i prolazi.' U njoj se čovjek poredi s karavanom, a karavan-saraj s ovim svijetom, Čovjek-karavan stiže u karavan-saraj – ovaj svijet da se malo odmori i opet ode iz

9

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ njega. Poruka: ovaj svijet je prolazno odmorište. A moja poruka na kraju ovog predstavljanja vezana je za Derviš-pašin stih: 'Najvrijednije u životu svom za dobro djelo potroši / Ime svoje dobrim djelom potvrdi.' Vjerujem da je ovom knjigom koja je pred nama Adnan Kadrić svoje ime dobrim djelom potvrdio, a ovo prolazno odmorište obogatio interpretacijom stihova koji vode ka boljem razumijevanju tesavufske poezije i upoznavanju njenog specifičnog semantičkog koda”, zaključila je dr. Lejla Gazić.

Derviš-paša Bajezidagić – pjesnik početka osmanskog sutona

10

J O U R N A L

Mr. sc. Dino Mujadžević je govorio o povijesnom kontekstu razdoblja u kojem je Derviš-paša Bajezidagić živio i stvarao, nazvavši ga pjesnikom u razdoblju sutona osmanske moći. Kao razloge svoga angažmana na promociji knjige naveo sljedeće razloge: osoba autora ove izuzetne orijentalističke monografije, visoka kvaliteta monografije dr. Kadrića i želja da pripomogne upoznavanju bošnjačke i šire javnosti s uglavnom nepoznatom bošnjačkom književnošću na orijentalnim jezicima. “Ta vrijedna bošnjačka baština predstavlja vrhunski dokaz o visokoj civilizacijskoj razini osmanske Bosne u drugoj polovici 16. stoljeća te još jedan udarac onima koji osmanskoj Bosni pripisuju isključivo negativne karakteristike. Naravno, ne bih želio da se moj istup shvati kao pokušaj uljepšavanja stanja onovremene Bosne i karakteristika osmanske vlasti u svrhu nacionalne propagande. Svjestan sam naime da je osmanski režim u Bosni istodobno donio civilizacijski procvat u središnjim dijelovima Bosanskog sandžaka, kasnije ejaleta, od kojeg je najviše profitiralo urbano muslimansko stanovništvo za čije je potrebe očito i napisano veličanstveno Bajezidagićevo djelo. S druge strane, na rubnim, zapadnim, dijelovima Bosanskoga ejaleta, odnosno sandžaka - tzv. bosanskom serhatu i Vojnoj granici - osmansko-habsburški (i u manjoj mjeri mletački) rat je s manjim prekidima bjesnio do sredine 15. do početka 18. stoljeća. Tijekom ovoga razdoblja veliki dijelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine demografski i civilizacijski su teško stradali, s velim materijalnim i ljudskim gubitcima na objema stranama”, rekao je Mujadžević.

Derviš-paša je rođen u Mostaru 1560ih godina u muslimanskoj obitelji, a njegovo kasnije obrazovanje i napredovanje u karijeri u Istanbulu podsjeća na stotine

sličnih sudbina bosanskih mladića, bilo kršćana bilo muslimana, iz toga vremena.

Naime, za vrijeme vladavine Selima II (vladao 1566.-1574.) Derviš-paša je došao kao adžemi oglan u sultanov saraj. To znači da je prema sistemu poznatom kao devširme u dobi od oko 10 godina morao napustiti svoju obitelj i otići u doživotnu sultanovu službu te s vremenom postati bilo vojnik, bilo dvorjanin ili birokrat. Toj obavezi u Bosni 15. i 16. stoljeća podlijegala su kršćanska muška djeca koja su zbog toga morala preći na islam, ali i muslimanska, što je bio izuzetak prema ostalim dijelovima Carstva gdje muslimani nisu uzimani u redove tzv. “sultanovih robova”. Posebno velik broj tako unovačene djece dolazio je u 15. i 16. stoljeću iz redova balkanskih Slavena. Tijekom 16. stoljeća u Istanbulu, u najvišim državnim strukturama Osmanskoga Carstva, postojao je izuzetno utjecajni lobi ili bolje rečeno lobiji koji su okupljali osobe s područja

kasnijeg Bosanskog ejaleta (Bosna i Hercegovina, dijelovi Hrvatske, Srbije i Crne Gore), koje se u osmanskim izvorima najčešće naziva Bošnjacima, bez obzira na njihovo izvorno podrijetlo. Svoje kasnije napredovanje Derviš-paša je bez sumnje imao zahvaliti i pripadnosti i potpori jedne od takvih skupina, no suvremeni povjesničari češće ukazuju da su njegove vještine i osobnost više pridonijele tome. Tijekom ranog boravka u carskom saraju upoznao je i mnoge kasnije utjecajne ljude navodi se da je primjerice službovao na sultanovom dvoru s kasnijim osmanskim bosanskim namjesnikom, slavnim Hasanpašom Predojevićem – no na dvoru je stekao i obrazovanje iz književnosti, osobito iz perzijske sufijske književnosti. Početkom vladavine Selimova nasljednika Murata III, koji vladao između 1574. i 1595. godine, Bajezidagić je napredovao u carskoj službi dospjevši u Enderun, unutrašnji dio Saraja koji je na različite načine

BOŠNJACI U HRVATSKOJ skrbio za potrebe sultana i njegove obitelji. Derviš-paša je isprva bio namješten u odjelu carskih sokolara, no nakon što je svojim ranim pjesničkim radovima privukao pažnju samog vladara, ljubitelja sufijskoga pjesništva, dobio je titulu dvorskog age te je ušao u Has-odasi, službu sultanovih privatnih komornika, gdje je mogao neprestano biti u sultanovoj blizini i nesmetano se baviti pjesničkim i prevoditeljskim radom.

Razdoblje u kojem je Derviš-paša započeo svoje dvorsko obrazovanje i službu na sultanovu dvoru, tj. vladavina Selima II (1566.-1574.), poklapa se prema mišljenju suvremenika i kasnijih autora s krajem zlatnog osmanskog doba. Zlatno osmansko doba su onodobni i kasniji povjesničari poistovjećivali s vladavinom Selimova dugovječnoga prethodnika, Sulejmana II Veličanstvenog koji je vladao između 1520. i 1560. godine. Sulejmanov ugarski pohod i njegova smrt pred Sigetom 1566. te osmanski pomorski poraz kod Lepanta 1573. godine obilježili su početak sve većeg osmanskog vojno-političkog slabljenja te pojavu unutarnjopolitičkih nemira unutar Carstva. Slabljenje Carstva nastavilo se i za Selimova nasljednika i Bajezidagićevog mecene, Murata III koji je na prijestolje došao 1574. godine.

Brojni su uzroci propadanja. U posljednja tri desetljeća 16. stoljeća i prvom desetljeću 17. stoljeća Osmansko Carstvo prestaje sa širenjem svoga teritorija te je prisiljeno braniti svoje stečevine, dok se istovremeno međunarodni položaj Carstva pogoršava. Osmanlije su u ovom razdoblju bili prisiljeni voditi i niz iscrpljujućih ratova protiv Perzije na istoku i Habsburške Monarhije na zapadu. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća opada osmanska trgovina na Sredozemlju, Crnom moru i Indijskom oceanu te na Putu svile.

Dolazi i do inflacije i devalvacije vrijednosti osmanskog novca. Prema nekim podacima Osmansko Carstvo doživjelo je u drugoj polovici 16. st. veliko povećanje stanovništva, što je opteretilo ekonomske resurse i uzrokovalo povećanje broja bezemljaša koji su se često upuštali u razbojništvo. Razbojništvo je u zadnjem desetljeću 16. stoljeća i prvom desetljeću 17. stoljeća uzelo takvog maha da su u Anadoliji postojale velike razbojničke (tzv. dželalijske) vojske koje su sijale strah među stanovništvom i vodile pravi rat sa službenom osmanskom vojskom.

Osmanski kroničari u ovom razdoblju počinju prikazivati tamnim bojama sliku stanja u osmanskom društvu, za koje smatraju da je mnogo lošije nego u doba

Sulejmana Veličanstvenog. Ukazuju na nasilje, profiterstvo, korupciju, neposlušnost prema vlastima, itd. Većina suvremenih povjesničara tvrdila je da je opasno narušen stari osmanski pravedni poredak. Osobito su bili zabrinuti za institucije poput timarskog sustava, kičme osmanske vojske, te strogog razdvajanja raje i vojno-birokratske kaste, što je nekoć, tvrdili su osmanski autori, osiguravalo nesmetano funkcioniranje države.

Upravo u predvečerje kulminacije ove krize Carstva Derviš-paša, koji je dotada obavljao više dužnosti u neposrednoj sultanovoj sviti, konačno se afirmirao i u osmanskom najvišem političkom vrhu.

Naime, u razdoblju između 1592. i 1595. godine on se spominje kao osobni savjetnik sultana Murata III, te prisustvuje svim važnijim političkim savjetovanjima osmanskoga vrha. Dakle, možemo reći da se Derviš-pašina karijera u osmanskoj upravljačkoj eliti, koja tada započinje, u potpunosti poklapa s vrhuncem najveće društveno političke krize osmanske države od prve polovice 15. stoljeća. Riječ je o razdoblju habsburško-osmanskoga rata koji se vodio između 1593. i 1606. godine, poznatom i kao Dugi rat, koji se u europskom dijelu Carstva vodio paralelno uz rat sa safavidskom Perzijom te sukobima s razbojničkim družinama, bolje rečeno vojskama, u Anadoliji.

Valja napomenuti da se glavni dio sukoba u spomenutom habsburško-osmanskom ratu vodio se u Ugarskoj, no značajne vojne operacije odigrale su se i na krajištu Bosanskog ejaleta, tj. na području današnje Republike Hrvatske, osobito oko utvrde Sisak, kraj koje su snage bosankog ejaleta 1593. godine pretrpjele veliki poraz. Bez obzira na težak poraz kraj Sisaka koji je pretrpio Derviš-pašin sudrug iz istanbulskog saraja, Hasan-paša Predojević, ova je utvrda ubrzo pala u osmanske ruke. Ipak, habsburške snage iz Hrvatske, Kranjske i Štajerske ubrzo su je povratile u kršćanske ruke. Sukobi oko Siska zaustavili su gotovo stogodišnje kontinuirano širenje osmanskog teritorija na području bosanskog krajišta te navijestile razdoblje sužavanje osmanske vlasti na našim područjima u 17. stoljeću. Na ugarskom ratištu, gdje su djelovale mnogo veće snage na obje strane, ratna sreća je također bila promjenjiva. Osmanlije su pod osobnim sultanovim zapovjedništvom 1596. godine izvojevali veliku pobjedu kod Mezökeresztesa, no ona je bila bez trajnih učinaka te su habsburške snage ubrzo počele opsjedati središte osmanske vlasti u Ugarskoj – Budim.

U ovim teškim trenucima za Osmansko Carstvo Derviš-paša je imenovan na krucijalni vojno-upravni položaj na europskom ratištu: 1599.-1600. i 1602.-1603. godine bio je bosanski namjesnik, beglerbeg, kao što kaže povjesničar Mustafa Selaniki, “u staroj domovini iz koje i sam vodi porijeklo”. Derviš-paša se nije puno zadržavao u Bosni. Na čelu bosanskoga odreda otišao je već 1599. godine na ugarsko ratište i ostao ondje oko godinu dana.

Ondje je dogovorivši se sa francuskom posadom Stolnog Biograda, uspio sklopiti sporazum o predaji toga grada u osmanske ruke. Nakon što je ponovo postao bosanski beglerbeg 1602. opet je s bosanskim vojnicima ratovao u Ugarskoj. Poginuo je u srpnju 1603. godine – prema sudu suvremenih povjesničara kao junak – u okršaju s habsburškim trupama na dunavskom Margaretinom otoku u okolici Budima. Ovaj rat, koji se s promjenjivo srećom vodio na bojišnicama od Karpata do Jadrana te je odnio živote mnogo vojnika iz Bosanskog ejaleta, uključujući živote dvojice bosanskih namjesnika (Hasan-paše i Derviš-paše), završio je mirom sklopljenim u studenom 1606. godine na ušću rijeće Žitve u današnjoj Slovačkoj. Ovaj mir je i službeno označio kraj osmanske supremacije u ovom dijelu Evrope i dotada najveći osmanski geopolitički poraz. Osmanskih teritorijalnih dobitaka nije bilo, Osmanlije su po prvi puta priznali Habsburge sebi diplomatskim ravnopravnima. Bila je to najava potpune ili gotovo potpune propasti svijeta kakav je Derviš-paša Bajezidagić poznavao i za koji se borio. 80-ak godina nakon njegove smrti i mira na ušću Žitve osmanska vlast, stanovništvo i kultura nestali su u potpunosti iz Panonske nizine, osmanske Ugarske. I njegov rodni Bosanski ejalet doživio je teške, fatalne udarce.

Teritorijalno se znatno smanjio, no uspio je preživjeti i opstati još nekoliko stoljeća.

“Umjesto zaključka možemo jednostavno reći da je iz povijesnoga kuta gledanja život Derviš-paše Bajezidagića bio u potpunosti obilježen početkom i kulminacijom dotada najveće krize Osmanskoga Carstva. I sam nesretni kraj njegovog života izravno je vezan za nju. Osmanska vojna sila više nije funkcionirala tako dobro te su pogibije visokih osmanskih dužnosnika, kao i velikog broja vojnika, u ratnih sukobima na europskom ratištu postale su u ovom razdoblju uobičajena pojava. Tako je nesretno, ali i prerano, završio život jednog od najnadarenijih osmansko-bošnjačkih pjesnika toga vremena”, zaključio je mr. Dino Mujadžević. q Ismet Isaković

11

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Kulturna manifestacija “Dani bošnjačke kulture i kuhinje” u Sisku

Bošnjačka kulinarska tradicija

12

J O U R N A L

Tradicionalna kulturna manifestacija sisačkih Bošnjaka “Dani bošnjačke kulture i kuhinje” održana je u subotu 12. prosinca 2009. u hotelu “I”, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine RH i ZAMP-a Republike Hrvatske, te uz financijsku potporu Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Voditeljica priredbe bila je Karmen Valenta, novinarka županijskog Radio Quirinusa.

Hotelska dvorana bila je prepuna posjetitelja i članova Bošnjačke nacionalne zajednice – ljubitelja gurmanskih užitaka i bosanske sevdalinke. Program ovogodišnjih “Dana bošnjačke kulture i kuhinje” bio je raznovrstan. Vrijedne članice Udruženja žena iz Donje Puharske kod Prijedora, na čelu s predsjednicom Zekijom Bosnić, predstavile su se vrlo bogatom, raznovrsnom i atraktivnom izložbom različitih bošnjačkih etno ekspoata – narodnih nošnji i ručnih radova. Članice su u Sisak donijele bosanske ćilime, nekadašnje ponjave, sedžade, male podmetače, kombinacije hekla i veza, različite vrste narodnih nošnji, te mlince, fildžane i šalice za kavu. Predsjednik KDBH “Preporod” mr. sc. Senad Nanić i Šeherzada Omerčehajić iz Bosanske Otoke predstavili su nova izdanja bošnjačke književnosti – “Svemirsko putovanje Malog Princa” i “Enigmu ljubavi”. Žene iz Aktiva “Bošnjačka žena” iz Siska, čija je voditeljica Merima Begić, održale su natjecanje u spremanju slanih i slatkih jela bošnjačke/bosanske kuhinje. U glazbenom dijelu programa nastupili su vokalni solisti Mehmed Goražda, Enisa i Emir Kantarević, koji su uz pratnju “Sevdah benda” iz Siska izveli brojne, dobro poznate sevdalinke: “Karanfile cvijeće moje”, “U đul bašči kraj šimšira”, “Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu”, itd. Alisa Goražda je recitirala stihove velikih bošnjačkih pjesnika – Mehmedalije Maka Dizdara (“Zapis o zemlji”) i Enesa Kiševića (“Bosana”).

U kulinarskom dijelu manifestacije sisačke Bošnjakinje su izložile i stavile na prosudbu četiri slana i sedam slatkih jela: buredžike, pite maslenice, zeljanice i krumpiruše, četiri vrste baklava, kadaje,

Senad Nanić i mali Mihael Krznarević s majkom banjalučke ružice, tulumbe i potišpanj. Četveročlanu Ocjenjivačku komisiju za izbor najboljih jela činili su: prof. Koraljka Porić – predsjednica (pedagoginja sisačke Srednje škole “Viktorovac”), Željko Maljevac (novinar “Novog Sisačkog tjednika”), Danijel Prerad (novinar “Večernjeg lista”) i Enis Dugonjić (član Povjerenstva za kulturu sisačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice). U pri-

premanju jela bošnjačke kuhinje prvo mjesto osvojila je Esada Mušić, koja je pripremila izvanrednu zeljanicu i krumpirušu. Drugo mjesto pripalo je Vahdeti Kulašić, za izuzetno ukusnu tulumbu i banjalučku baklavu. Mejasa Sedić je zauzela treće mjesto za izvrsnu ružicu. Članovi ocjenjivačkog žirija od srca su se zahvalili domaćinima na prekrasnom kulinarskom užitku – ukusnim i slasnim jelima.

Na “Danima bošnjačke kulture i kuhinje” aktivno je učestvovao i KDBH “Preporod”. Poklonjen je veći broj “Preporodovih” knjiga i časopisa, koji su prodavani na posebnom štandu. Kao i mnoge druge bošnjačke manifestacije u Sisku i ova je bila humanitarnog karaktera. Prihod od prodaje knjiga i časopisa, te dobrovoljni novčani prilozi stotinjak prisutnih sisačkih Bošnjaka namijenjeni su za liječenje teško bolesnog sedmogodišnjeg dječaka Mihaela Krznarevića iz sela Svinjičko kod Siska. Dječak je obolio od tumora oka, imao je šest kemoterapija, ostao je bez jednog oka i ima tzv. očnu protezu. Mali Mihael je zajedno sa svojim roditeljima bio poseban gost manifestacije, a od predsjednika KDBH “Preporod” Senada Nanića, uz želje za brzo ozdravljenje, dobio je na poklon knjigu “Svemirsko putovanje Malog Princa”. q Ismet Isaković

Učesnice natjecanja u pripremanju bosanskih jela

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Proslava Nove 1431. hidžretske godine u Sisku: koncert “Nek' se srca otvore”

Blagdanske poruke hidžre U srijedu 16. prosinca 2009./ 1. muharrema 1431. h. g. iza jacije-namaza u svim mesdžidima u Hrvatskoj priređene su mevludske svečanosti i prigodna druženja kojima je obilježen ulazak u Novu hidžretsku godinu. U sisačkom Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” održan je koncert povodom Nove 1431. hidžretske godine pod nazivom “Nek' se srca otvore”. Organizator koncerta bio je Medžlis Islamske zajednice Sisak, u suradnji sa svim bošnjačkim asocijacijama koje djeluju na području Siska i Sisačkomoslavačke županije.

U kulturno-umjetničkom dijelu programa prepunom ilahija, kasida, sevdaha i narodnih kola nastupili su BKUD “Nur” iz Siska, muški pjevački zbor “Gazije” iz Bužima, ženski zbor Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, dječja dramska sekcija Medžlisa Islamske zajednice Sisak, te vokalni solisti Sinanudin Bajrić, Mehmed Goražda i Munib Huzeirović. Voditeljica programa bila je Karmen Valenta, novinarka sa županijskog Radio Quirinusa.

Koncert je imao humanitarni predznak, a prikupljana su financijska sredstva za teško bolesnu zagrebačku djevojčicu Almu Bajrić.

Govori uzvanika Sisački gradonačelnik Dinko Pintarić se na početku govora prisjetio 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su mnogi od gledatelja zbog vihora rata morali otići iz svojih domova, učiniti hidžru. “To govorim zato što svima vama, koji ste dočekali zajedno s Hrvatima katolicima rat u ovome gradu i svima vama koji ste došli, mogu otvorena srca reći: dobro nam došli, ostanite s nama, Sisak je bio i ostat će grad otvorenih vrata. Vaša islamska vjera u svojoj suštini ima jednu krasnu poruku: poziva i zapovijeda ljubav, razumijevanje, prijateljstvo i suradnju. Vaša vjera u svojoj duši i svom srcu ima humanost.

Vaša vjera nosi poruku dobra i mira. To je ono što u ovakvim večerima nikada ne smijemo zaboraviti i moramo iznova ponavljati, jer nije dovoljno samo reći: mi smo multikulturalna sredina. Potrebno je reći da ovaj grad živi sa stotinu cvijetova različitih kultura i da svaku od tih kultura treba cijeniti. Nije dovoljno samo napisa-

BKUD “Nur” iz Siska ti da smo multikonfesionalna sredina, nego treba jasno i glasno na ovakvim večerima reći da poštujemo svaku vjeru, da ćemo zajednički raditi i graditi bogomolje i da ćemo svima, bez obzira na vjeru, omogućiti pravo na različitu vjeroispovijest, što je i ustavna kategorija ove zemlje. Vi ste, dragi prijatelji muslimani, Bošnjaci, pokazali da ste ljudi. Pokazali ste da nosite dobro u sebi, pokazali ste da zajednički s nama možete dijeliti i dobro i loše – i na tome vam zahvaljujem. Želim da vam Nova 1431. hidžretska godina bude bolja, uspješnija, zdravija od bilo koje do sada”, rekao je gradonačelnik Pintarić.

Glavni sisački imam Alem ef. Crnkić je rekao da je izuzetno ponosan i sretan što se po prvi put na ovakav način u gradu Sisku obilježava Nova hidžretska godina, a zadovoljstvo je veće zbog učešća u organizaciji svih bošnjačkih asocijacija.

“Najveća poruka i pouka hidžretske godine stane u jednoj riječi koja se zove zajedništvo. Zajedništvo u plemenitim, iskrenim i općedruštvenim projektima, ciljevima i zadacima. Za nekoliko dana nastupa nova godina po miladu. Milad nas podsjeća na rođenje jednog čovjeka koji je promijenio svijet, a hidžra nas podsjeća na rađanje jedne zajednice koja lnje promijenila povijest. Prvi nas podsjeća da je čovjek osoba, koja u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku može mijenjati svijet, a drugi nas podsjeća da je čovjek zajednica, koja u zajedništvu vjere u Boga i povjerenja u čovjeka može mijenjati povijest. Nema sreće pojedinac bez

zdrave zajednice, ali ni zajednica ne može opstati bez snažnog pojedinca. Stoga je važno da znakove milada i hidžre čitamo otvorenog srca, jer Isa a.s. i Muhammed a.s. su znakovi za sva vremena i zato ih se ne smije udaljavati, niti prisvajati za jednoznačnu upotrebu”, rekao je imam Crnkić. Naglasio je da su najveći izazovi našeg vremena pravo pojedinca na sreću i uspjeh i pravo zajednice na vjeru i spas.

Isa a.s. nas uči da je sreća i spas pojedinca u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, a Muhammed a.s. nas uči da je vjera i spas zajednice u radu i odricanju za opće dobro. Imam Crnkić je iskazao ponos i sreću što živi u gradu i državi koja prepoznaje i cijeni religijsku i nacionalnu raznolikost kao svoje bogatstvo.

Zagrebački imam Mirza ef. Mešić na početku obraćanja prisutnima je rekao da je Nova hidžretska godina, uz dva Bajrama, najvažniji islamski blagdan tokom jedne godine, kojeg su muslimani ovih prostora što iz nemarnosti što iz neznanja dugo vremena zapostavljali. Pohvalno je što se u nekim sredinama sve više važnosti pridaje ovom blagdanu. Mešić je naglasio da bez javnosti nema, niti može biti afirmacije islamskih ideja i vrijednosti. “Večerašnje obilježavanje Nove hidžretske godine u ovoj gradskoj dvorani meni osobno govori najmanje dvije stvari. Prvo, da se vi muslimani Siska osjećate i živite kao punopravni građani ovoga grada bez imalo straha, kompleksa i osjećaja manje vrijednosti, i drugo, da su vam prostorije vašega mesdžida male i zato trebate vlastitu dvoranu u

13

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

14

J O U R N A L

novom, što skorijem, Islamskom centru u Sisku. I zato ću, čestitajući vam Novu hidžretsku 1431. godinu, zaželjeti da u novoj godini započnete realizirati taj projekt.

I odmah ću vam reći, iako vi to dobro znate, da to neće biti nimalo lagan zadatak.

Pratit će vas puno iskušenja kao što je pratilo i Muhammeda a.s. za vrijeme njegove misije širenja islama, kada je morao napustiti svoje rodno mjesto da bi uspio. Ja se nadam da vi to nećete nikada morati, ali zato morate razumjeti poruke hidžre koje vas mogu naučiti kako se za vjeru, kao najvažniju vrijednost u našemu životu, treba izboriti i što se sve za svoju vjeru mora podnijeti”, rekao je Mirza ef. Mešić.

Istaknuo je da nas Bog na ovome svijetu kuša da bi mi ljudi, Božja stvorenja, spoznali sami sebe. Pogrešno je kazati da Bog kuša ljude da On vidi kako će ljudi u iskušenju i nevolji postupiti. Bog je Apsolutni Znalac, on nas kuša da mi vidimo, ali i da drugi vide, kakvi smo mi. Što je veća vjera, veća su i iskušenja. Mešić je podsjetio da je Muhammed a.s., iako je bio posljednji Božji Poslanik, Božji miljenik, prolazio kroz najveća iskušenja, kroz koja jedna čovjek može proći. Bio je osporavan, vrijeđan, fizički napadan, doživljavao je poraze, gubio vlastitu djecu, morao je napustiti svoj grad, ali je na kraju uz Allahovu volju i odredbu uspio. Nikada u povijesti nijedan čovjek sa manje sredstava nije više postigao kao što je to Muhammed a.s. Uspio je zato što je istina bila na njegovoj strani. I mada bi se moglo očekivati da uspjeh i pobjeda muslimana dođe onako s neba, nezasluženo, to se nije desilo. Pomoć je, nema sumnje, došla, ali u okvirima Božanskog poretka predviđenog za ljudsku narav. On se realizirao kao rezultat teških iskušenja i podnošenja velikih materijalnih pa i ljudskih žrtava. Ovaj put je bio potreban u cilju izgrađivanja čvrstih ličnosti, sposobnih da ponesu i nose veličanstveni emanet Božjeg dina.

Mešić je naglasio da o hidžri možemo promišljati kao povijesnom događaju od presudne važnosti za islam i prve muslimane, ali i kao trajnoj inspiraciji svim muslimanima do Sudnjeg dana. Hidžra nije samo utjecala na tadašnje odnose između muslimana i mekanskih mušrika, taj je događaj svojim posljedicama u potpunosti promijenio svijet. Poruke hidžre nisu aktualne samo jedanput godišnje, kada obilježavamo Novu hidžretsku godinu, nego se porukama hidžre muslimani, ali i svi ljudi dobre volje, mogu okoristiti svaki dan, ako su spremni otvorena srca i otvorena uma razumjeti i prihvatiti hidžretske poruke.

Zagrebački imam je podsjetio da hidžra

Muški pjevački zbor “Gazije” iz Bužima označava selidbu Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu, koja se dogodila 622. godine, računajući vrijeme po gregorijanskom kalendaru, odnosno 13. godine od prve Objave, koju je Muhammed a.s. primio od Allaha dž.š. preko meleka Džebraila. Prije nego je postao Poslanik, Muhammed a.s. je bio omiljen među svim građanima Mekke. Svi, pa i njegovi kasniji najokorjeliji neprijatelji imali su za njega samo riječi hvale. Zvali su ga El-Emin, povjerljivi, čisti. Bio je najpoštovanija osoba u Mekki. Međutim, kada je Muhammed a.s. počeo propovijedati novu/staru vjeru, jer islam je vjera koju su propovijedali svi Božji poslanici, naišao je na grubo odbijanje i osporavanje onih koji su ga do jučer u zvijezde okivali. A samo je jedno tražio od svojih sugrađana; da lažna božanstva, kipove napravljene od blata i drveta, zamijene za Jednoga, istinskoga Boga, Tvorca Univerzuma, Allaha dž.š. Na tu promjenu Mekkanci, ali i drugi Arapi, nisu bili spremni. Odjednom je Muhammed a.s. postao najomraženija osoba. Počeli su ga nazivati različitim pogrdnim i uvredljivim imenima te su ga na kraju organizirano pokušali i ubiti. Međutim, što su više nevjernici napadali Muhammeda a.s. to su ga vjernici više voljeli i poštivali, spremni i vlastitim životom zaštiti Božjeg poslanika. No, muslimani su bili malobrojni i slabi. Da bi misija islama uspjela muslimani su morali napustiti svoj rodni grad i otiđi u izbjeglištvo u Medinu.

Nakon 13 godina grubog kršenja najosnovnijih ljudskih i vjerskih prava, različitih vidova maltretiranja, mučenja i ubojstava nezaštićenih muslimana te više pokušaja ubojstva Muhammeda a.s., on je zajedno sa svojim najvjernijim prijateljem Ebu Bekrom r.a. odlučio napustiti Mekku i otići u Medinu, nakon što su ranije to učinili ostali muslimani. Muhammed a.s. je zadnji napustio Mekku, a ne prvi kao što su kroz povijest činili, a i danas čine, brojni državnici. Prije same selidbe u Medinu, Muhammed a.s. je obavio niz razgovora s

prvacima dva medinska plemena Evs i Hazredž. U tadašnjoj Medini je bilo više arapskih i židovskih plemena koji su živjeli jedni pored drugih više u stanju rata nego mira. Mir, sigurnost i red nastupit će tek dolaskom Muhammed a.s. i prvim pisanim Ustavom takve vrste u povijesti čovječanstva, poznatog kao Medinska povelja.

Islam i muslimani bivaju zvanično priznati. Njihova Umma, njihova država je prva politička tvorevina koja nije formirana na teritorijalnom ili nacionalnom principu.

To je bila nadnacionalna i multikonfesionalna država i zajednica, utemeljena na tevhidu, vjeri u Jednoga Boga. Niti jedan drugi sustav, ni prije a ni poslije, to nije uspio na način kako je to Muhammed a.s uredio. Zato je svim istinskim muslimanskim državnicima Medinska država paradigma kako pokušati urediti svoju državu.

U Mekki muslimani su bili proganjana manjina. U Medini će postati važan politički, ekonomski i sigurnosni subjekt, najprije u okvirima Arapskog poluotoka, a ubrzo u svjetskim razmjerima. Dok su u Mekki drugi o njima odlučivali, u Medini će muslimani odlučivati sami o svojoj sudbini. To je bio početak stvaranja sjajne i grandiozne kulture i civilizacije čije je plodove uživao i dan danas uživa cijeli svijet. Hidžra je bila privremeni odlazak radi pobjedonosnog povratka. Radi hidžre za muslimane i Muhammed a.s. je ubrzo čuo cijeli svijet.

“Da bi i mi, ovdašnji muslimani uspjeli, hidžra se mora desiti u našim dušama.

Hidžra je odluka da ćemo svoj život urediti na principima uzvišene vjere dina islama, da ćemo moralno i pošteno živjeti i biti od opće koristi svojoj užoj i široj zajednici, jer u konačnici samo se zato i isplati živjeti na ovom prolaznom i nepredvidivom životu.

Svaki se islamski blagdan očituje u dva vida: prihvaćanju svih vrednota islama i javnom pokazivanju pripadnosti i privrženosti islamskim načelima, riječju i djelom. Istina, nema islama bez molitve, posta, zekata i hadža, ali je islam i poštivanje susjeda, poštivanje zakona države i običaja sredine u kojoj živimo. Od ljepota islama je i lijepa pjesma, ilahija i recital o ljepoti života i moralnim ljudskim vrijednostima koje treba podijeliti i sa svojim susjedima, a vi, sisački muslimani, večeras pokazujete na koji način. Zato vam još jedanput čestitam i upućujem molitve Uzvišenom Allahu da vas uputi na pravi put i ojača u vjeri islamu, da budete pravi muslimani, a time i pravi susjedi i građani ovoga grada”, rekao je zagrebački imam Mirza ef. Mešić, član redakcije “Preporodovog Journala”. q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici”

Uzroci ratne tragedije u BiH U srijedu 16. prosinca 2009. godine u prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu, Ilica 54, u organizaciji BNZH, SABAH-a i UBBDRH, održana je promocija knjige Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, autora prof. dr. Muje Demirovića.

Mujo Demirović rođen je 25. aprila 1950. u Klisi, općina Bihać (BiH).

Osnovnu školu završio je u Kulen Vakufu, a srednju Učiteljsku školu u Bihaću.

Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, a studirao je i pravo. Postdiplomski studij završio je na interdisciplinarnom studiju Univerziteta u Sarajevu i stekao zvanje magistra društvenih nauka kod mentora prof. dr. Fuada Muhića. Doktorirao je u Sarajevu i stekao zvanje doktora političkih nauka – politička sociologija kod mentora prof. dr.

Omera Ibrahimagića. Rektor je na Univerzitetu u Bihaću.

Predsjednik BNZH prof. dr. Sead Berberović pozdravio je prisutne, poželjevši Bošnjacima i onima koji su islamske vjeroispovijesti sve najbolje u Novoj 1431. hidžretskoj godini, uz najavu promotora knjige: akademika Dušana Bilandžića, prof. dr. Fahrudina Novalića, autora i voditelja Hamdiju Malića.

Akademik Dušan Bilandžić za Demirovićevu knjigu kaže kako je to rad koji je težak jer otvara niz pitanja: filozofska, kulturološka, politička itd. vezanih ne samo za Bosnu, nego i za šire prostore. Autor je detaljno posložio masu činjenica koje skupljene na jedno mjesto otvaraju primarno pitanje: Što je to čovjek? “Ja nemam ništa dodati niti oduzeti autorovim tezama. Narodi koji su živjeli na prostoru Jugoslavije su se sukobili sa velikosrpskom hegemonijom. Postoji nekoliko rješenja, jedno je dato kao odgovor na Miloševićevu politiku od strane izabranih lidera, od Titove smrti do 1990. Odgovor na Miloševićevu politiku je bio takav da lideri nisu pronašli načina da udruženo djeluju nego su svi pokušavali svoja pitanja rješiti odvojeno, čak u dogovoru sa Srbijom. Npr. Slovenija je problem riješila na način da je samostalno istupila iz Jugoslavije, Tuđman je s Miloševićem gradio sporazum o podjeli Bosne, a i Kiro Gligorov je išao u Beograd riješiti svoje makedonsko pitanje. Suština Titove poli-

S promocije u prostorijama BNZH tike je bila u savezu svih jugoslavenskih naroda, a time se jedino mogla spriječiti velikosrpska hegemonija. Srbija je u povijesti izgubila svoje tri vojske, a to su vojska Kraljevine Jugoslavije, partizanska i vojska Draže Mihajlovića. Tito je govorio kako je NOB rat protiv četnika i kralja izbjeglog u London. Velike sile su stvarale Jugoslaviju. Čerčil, Rosevelt i Staljin nisu nikog pitali u svezi s obnovom Jugoslavije, a ostalo je još pitanje tko će vladati Jugoslavijom – kralj ili Tito. Tito je osjetio da se u strukturi državotvorne vlasti razvila velikosrpska ideologija pa je 1962. godine podnosio ostavku jer je osjetio kako dolazi do raspada Jugoslavije. Kardelj je rekao da će Srbija izvršiti udar i zauzeti vladajući položaj, istaknuvši kako se mora nešto poduzeti. Kardelj je uvidio da je projekt stvaranja Jugoslavije povijesno neodrživ te je predlagao savez suverenih država. Slutnje su se obistinile jer je Srbija, kad je došao povoljan povijesni trenutak, krenula u rat. BiH je u Titovoj politici trebala imati značajnu ulogu. Tito je od 1962. do kraja života upravljao krizom Jugoslavije. 1978. godine Titu je došao Tempo i rekao mu: Stari, učini nešto da ostaviš iza sebe ekipu projugoslavenski orijentiranu. Tito mu je rekao da više nema Jugoslavije, nema KPJ. Stvar je pokušao riješiti putem predsjedništva. U “Novom listu” sam napisao da je podjela Bosne i Hercegovine tragedija.

Postoji glavna prepreka koju su Milošević i Tuđman trebali prijeći da bi izvršili

podjelu BiH, a to je međunarodna zajednica koja je BiH priznala kao samostalnu i suverenu državu. Kad se granice ne mogu mijenjati, a Tuđman je to već bio dogovorio s Miloševićem, onda je Hrvatima navučena luđačka košulja. O problemima u BiH postojat će politički sukobi od sad do vijeka”, rekao je akademik Bilandžić i zaključio kako je ova knjiga ozbiljna i na krajnje profesionalan način obrađuje problematiku.

Jedan od prisutnih slušatelja iz publike akademiku Bilandžiću je postavio pitanje: “Da li je, možda, samostalnost Kosova kompenzacija za RS?” Akademik je niječno odgovorio: “Ne, to neće ići jer će međunarodna zajednica to riješiti na način da će sve ove državice utopiti u europsku zajednicu naroda, a nakon toga više nema novonastalih državica.”

Prof. dr. Fahrudin Novalić ističe kako je ova Demirovićeva knjiga informativna, edukativna i poticajna. Kompozicija je rađena po principu struke. Knjiga osim uvoda, razmatranja i bibliografskih podataka ima tri dijela: Paradigma Bosne i Bošnjaštva, Doktrinirani izvori srpskog nacionalizma i Instrumenti srpske politike. Izvor dokumenata o ekspanziji srpskog nacionalizma vidljiv je još 1844. godine kad je Ilija Garašanin predao dokument Načertanije knezu Aleksandru Karađorđeviću. U tom dokumentu je ispoljena neskrivena velikosrpska hegemonija na susjedne narode i njihov teritorij.

Autor na str. 75 ove knjige ističe kako

15

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

16

J O U R N A L

Načertanije sagledava politiku Srbije prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Albaniji. Zagorava jači srpski utjecaj i upliv na Albance i na Crnu Goru: … a ovo su upravo oni narodi koji imadu ključeve od vrata Bosne i Hercegovine i od samog mora Adrijatičeskog. Srbija u svemu tome Crnoj Gori pripisuje stratešku ulogu u ostvarivanju globalnog cilja srpske politike: da se Bosna i Hercegovina od Turske odijele i Srbiji prisajedine i ostvari ono što Karađorđe kao vojni vođa, nije mogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima. Da bi se pridobila Crna Gora za Srbiju, kao i suzbio ruski uticaj, Garašanin predlaže da se ova ljubav financijski plaća cetinskom vladiki.

Rezimirajući, Garašaninovo Načertanije je imalo za cilj: a) program srpskog političkog okupljanja, nacionalne hegemonizacije i teritorijalne ekspanzije čija je osnova državno jezgro Kneževine Srbije, b) da svoje nadahnuće ima u kosovskom mitu, epskom stvaralaštvu, vaskrsenju Dušanovog carstva u proširenom obliku, c) Načertanije je model srbocentrizma, srpskog hegemonizma i ideološke osnove za politiku etničkog čišćenja Bošnjaka.

Načertanije predstavlja model za izradu svih programa velikosrpske nacionalne politike, a posebno onih koji se odnose prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.

Dr. Novalić u ovoj knjizi pronalazi drugi važan dokumenat za velikosrpski nacionalizam, a to je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), koja je na godišnjoj skupštini 25.5.1985. donijela odluku o Memorandumu u kojem bi se javnosti naučno iznijelo mišljenje o najvažnijim aktualnim pitanjima u jugoslovenskom društvu. Sa str. 111. ove knjige dr. Novalić citira: Izuzetno oštru osudu “Memoranduma” dao je tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije Ivan Stambolić (…) koji kaže da ništa drugo prema Memorandumu srpskom narodu ne preostaje nego da ustaje na noge, zato što ga tobože mrze braća, što je tobože uklet da bude gubitnik, što mu je rukovodstvo kompromisno. Ukratko, tzv. Memorandum bi se mirne savesti i mnogo tačnije mogao nazvati in memoriam za Jugoslaviju, za Srbiju… Slične osude su uputili i neki drugi srpske intelektualci: Milenko Marković, Dragiša Pavlović, Miloš Aleksić, akademici Ljubiša Rakić i Ivan Maksimović, Ljubiša

Stanković. Memorandum je prvi objavio zagrebački časopis Naše teme 1989. godine, a u lipnju 1989. beogradski časopis Duga. Ovaj dokument ima dva dijela. Prvi dio je naslovljen kao Kriza jugoslovenske privrede i društva i drugi dio Položaj Srbije i srpskog naroda.

Dr. Novalić parafrazira riječi Bogdana Bogdanovića, gradonačelnika Beograda, koji je uzroke događanja na prostoru Jugoslavije pronašao u srpskoj poluinteligenciji, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u malom Miloševiću koji je bio mali jer su drugi bili važniji od njega. A Radomir Konstantinović u knjizi Filozofija palanke 1983. formulira srpski nacionalizam, gdje predviđa događaje na prostoru nekadašnje Jugoslavije u periodu od 1990. do 1995.

Dr. Novalić na kraju izlaganja postavlja pitanje: Kako prevladati to što se događalo u bošnjačkom biću? Citira jednog Židova koji je za holokausat rekao: I žrtve su krive. “Da li su se Vukovar i Srebrenica morali dogoditi? Ako se bošnjački, hrvatski i srpski intelektualci ne pogledaju u ogledalo i ne vide svoje pogreške teško da se može ići dalje. Moglo bi se govoriti i o moći. Oni koji su u štrajku su moć, vlade ne mogu rušiti narod, a narod može rušiti vlade. Politika, vjera itd. se pretvorila u biznis. Nigdje ni u kojoj vjeri ne piše da čovjek čovjeka ubije. Moja razmišljanja idu u smjeru toga da se treba razvijati na načelima morala, etosa. Nema svjetskog mira bez dijaloga. U Stocu bošnjačka i hrvatska djeca ne idu u zajedničke vrtiće i škole, a prije su išli. Pitam se kako će se razumjeti ako nemaju komunikaciju, ako nemaju dijaloga. Oko vrata nose križiće ili neke druge religijske oznake koje nemaju nikakve veze s religi-

jom. Zato je važno da svećenici razgovaraju. Uvijek će biti krvoloka, ali dijalog pomaže da se razumijemo. Mediji trebaju biti u funkciji čovjeka i njegovog dostojnog života. Preko 3.000 ljudi je u Cazinskoj krajni poginulo u međusobnim sukobima. Postojale su situacije gdje je otac bio na jednoj, a sin na drugoj strani, a oni drugi su stajali i gledali, komentirajući: Neka se Turci biju. Agonija Vukovara i Srebrenice je agonija za koju postoje krivci izvana, ali ima i onih iznutra”, reka je dr. Fahrudin Novalić koji je svoje izlaganje završio riječima Ivana Lovrenovića koji je rekao da se u Bosnu ne ulazi na vrata politike i ideologije, nego na vrata povijesti i kulture. Šef kabineta dr. Demirovića je govorio o autorovoj biografiji, sudjelovanju u Armiji BiH, planovima za razvoj znanstvene misli, Univerzitetu u Bihaću itd.

Dao je i odgovor posjetitelju na pitanje da li je Kosovo kompenzacija za RS, komentirajući da to neće ići jer mi koji smo obranili Bosnu još smo živi.

Prof. dr. Mujo Demirović se zahvalio promotorima, istaknuvši kako se Krajišnici nikog ne boje osim Boga, priznajući kako se ipak malo pribojavao riječi akademika Bilandžića koja je uvijek pravedna i znanstveno utemeljena. Za svoje životne principe je rekao kako je humanist po svom životnom i idejnom uvjerenju, ne voli prebrojavati ljude, ali je ponosan na svoju vjeru i naciju. Zahvaljuje organizatorima da u centru Zagreba prirede promociju. Prisjeća se kako je “Džemaludin Čaušević predstavljao instituciju između Prvog i Drugog svjetskog rata u BiH, a Hamdija Pozderac je bio institucija između ova dva zadnja rata. Ponosan sam na Bošnjake koji su se uključili u obranu RH. A šta bi bilo da su se svi Bošnjaci, bez obzira na vjersku, političku i nacionalnu pripadnost uključili u obranu BiH. Da su srbočetnici znali da ćemo braniti BiH ne bi nikad ni napali”, rekao je Demirović.

Uzroke teške situacije u BiH u 90-im godinama dr. Demirović pronalazi u dodvoravanju međunarodne zajednice Miloševiću i njegovoj politici, nejedinstvu jugoslavenskih naroda i opstrukciji, dolasku Miterana koji je krenuo na BiH, u tadašnjem hrvatskom rukovodstvu, u bosansko-hercegovačkom nesnalaženju.

Rezultat agresije na BiH su masovne grobnice u Srebrenici, Prijedoru, Sani itd.

Pored genocida, srbočetnička politika je utjecala i na izmjenu demografske situacije u Bosni i Hercegovini. q Ajka Tiro-Srebreniković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o duhovnosti religija

Tora, Biblija i Kur'an – poziv na duhovno jedinstvo Prof. Filip Ćorlukić, umirovljenik, fizičar, znanstveni istraživač i publicist iz Pule održao je 17. prosinca 2009. u Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, predavanje na temu “Duhovnost religija”.

Filip Ćorlukić (selo Vrhovi kod Dervente, 1928.) je osoba izuzetne životne i radne biografije. Do sada je objavio tri stručne tehničke knjige: “Mjerenje temperature u industriji” (1966.), “Mjerenje protoka fluida” (1976.) i “Tehnologija papira” (1987.). Na osnovu komparativnih istraživanja religija, ali i drugih povijesnih događanja, napisao je knjigu “Kamo ideš čovječe”. Knjiga je prvi put objavljena 1983. u izdanju zagrebačke “Prosvjete”, a drugi put zagrebačkog “Globusa” 1990. godine.

Ukupna naklada od 11.000 primjeraka rasprodana je u samo nekoliko mjeseci nakon objavljivanja, a do trećeg izdanja nije došlo zbog početka rata.

Nakon 20 godina usporednog rada dovršio je rukopise “Objedinjeno evanđelje” i “Kur'an – Zagrebačka recenzija redoslijeda poglavlja”. Za objavljivanje je Ministarstvo znanosti dalo financijsku potporu. Prva je pod naslovom “Isus, Mesija” objavljena 1995. godine, a druga pod naslovom Kur'an (bez dodatnog teksta) tek 2001. godine.

Nakon dugogodišnjeg rada, prije devet godina dovršio je obimom udvostručen i tematski znatno proširen rukopis za treće izdanje knjige “Kamo ideš čovječe”, no zbog opsjednutosti društva različitim tvrdim ideologijama, nije uspio naći izdavača. Sada intenzivno radi na rukopisu pod naslovom “Prorok prošlosti”, a obuhvaća vrijeme od 2002. godine do danas. U toj knjizi prvenstveno nastoji objektivno prikazati okolnosti i društveno-političku atmosferu, dok je on kao osoba samo moderator. Ne očekuje da će za života naći izdavača, pa će oba rukopisa pohraniti u Sveučilišnu knjižnicu – da čekaju racionalniju budućnost. Više naslova iz tog rukopisa objavljeno je na portalu www.croatia.ch, a nekoliko i na nekim drugim portalima.

17 Filip Ćorlukić i hafiz Aziz ef. Alili

Ljubi Boga i ljubi bližnjega svoga “Bibliju sam prvi puta pročitao kad mi je bilo 18 godina. Iz tog obimnog i zahtijevnog sadržaja tada su mi ostala samo dva važna pitanja za koja uopće nisam znao kako ih shvatiti: što je to Bog i zapovijedi 'Ljubi Boga... i ljubi bližnjega svoga...' za koje Isus tvrdi da su najvažnije te da je u njima sadržano Pismo i proroci.

Tek 20 godina kasnije, kad sam poslom dulje vrijeme boravio u Africi, imao sam slobodnog vremena na pretek, pa sam potaknut idejama Drugog vatikanskog sabora odlučio započeti sa znanstvenim komparativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija. Kao rezultat tih istraživanja nastale su knjige: 'Kamo ideš čovječe', 'Objedinjeno Evanđelje' i 'Kur'an – Zagrebačka recenzija redoslijeda poglavlja'. Nakon više od 40 godina tim se istraživanjima još bavim, a pitanja koja sam si postavio prije više od 60 godina pokazala su se temeljinim pitanjima kojima su se ljudi bavili još u prapovijesti.

Trajna i iskonska je želja ljudi da barem malo više saznaju što je Bog, kako se zo-

ve, zašto nam se ne javi da ga vidimo i čujemo i konačno, što je On zapravo, zašto ga ne možemo barem donekle spoznati, pojmiti”, rekao je na početku predavanja Filip Ćorlukić.

Naglasio je da monoteizam i vjerovanje u jednog nevidljivog Boga ne počinje s Abrahamom (Ibrahimom a.s.). Istražujući unazad, na prvim zapisima preuzetim iz predhistorijske usmene predaje, kroz brojna mnogoboštva dolazimo do jednog, nevidljivog Boga. Tako u “Egipatskoj knjizi mrtvih” nalazimo zapisano: “Bog je jedan jedini i uz njega ne postoji ni jedan drugi Bog. Bog je jedan, on je učinio sve stvari. Bog je duh, taj duh je nevidljiv, Bog je od početka i on je bio od početka... a sve što postoji on je stvorio...” Ćorlukić je rekao da bi se ovaj tekst bez ikakve dvojbe mogao uvrstiti u Bibliju i Kur'an.

Bez obzira na uobičajene tvrdnje da religijska misao počinje s mnogoboštvom, ovakvi tekstovi, pa i usmena predaja, govore da je jednoboštvo inicijalno, ali da je to degradiralo u mnogoboštvo i klanjanje kipovima, tijekom vremena zaboravljajući što oni predstavljaju. Ta ljudska potre-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

18

J O U R N A L

ba za materijalnim predočavanjem onoga komu se klanjamo u nekakvim obredima, potječe iz predhistorije, ali se i danas snažno nameće.

Začetnik jednoboštva tri današnje religije je Abraham (Ibrahim a.s.), ali je ono u toj široj regiji od prije već postojalo, jer kad je on prolazio pored prastarog svetišta Salema, pred njega je izašao Melkizedek, kralj salemski i svećenik Boga svemogućeg. Riječ salem znači mir, a to je sadržano i u današnjem nazivu tog mjesta: Jeruzalem – Grad mira.

Međutim, pravi početak uspostave veće zajednice abrahamskog jednoboštva počinje nekoliko stotina godina kasnije s Mojsijem (Musa a.s.) na Sinaju, gdje se tijekom 40 godina pokazuje sva tvrdokornost u odbijanju onoga čemu ih se poučavalo. Ćorlukić je podsjetio da su po poimanju starih naroda ime i osoba jedno, pa ako nema imena nema ni osobe. Stoga je Mojsije još prije izlaska iz Egipta inzistirao da mu Bog kaže svoje ime, na što mu je Bog odgovorio: “Ehjeh ašer ehjeh.”

Taj je odgovor izgovoren na hebrejskom jeziku u prvom licu jednine, što je logično. Međutim mi to ne možemo prevesti u prvom licu, a da bude potpuno razumljivo. Doslovan prijevod bio bi: “Jesam koji jesam”, što je nejasno. Bibličari to obično prevode nedoslovno, kao: “Ja sam koji jesam”, ili: “Ja sam koji sam”, što je jezički problematično, ali i još nejasnije.

Međutim, ako istu rečenicu napišemo u trećem licu jednine: “Jahveh ašer jahveh”, kako je Mojsije rekao svojima - na putu smo ne samo razumljivog prijevoda, nego također i približavanja shvaćanju temeljnog biblijskog Božjeg imena: Jahveh. Riječ jahveh dolazi od glagola hajah, što znači: biti, odnosno postojati. Biti je pomoćni glagol, koji od prvog do trećeg lica jednine i množine mijenja oblik: ja sam, ti si, on je, a može se izreći i u imeničnom obliku kao bitak, što je uobičajeno u filozofiji, ali je za ostale značenje te imenice prilično nejasno. No istoznačna joj je i imenica: postojanje, kojoj je značenje potpuno razumljivo. Stoga rečenici kojom je Bog rekao Mojsiju svoje ime u prvom licu jednine, u hrvatskom najpribližnije odgovara prijevod: Postojanje sam koji sam Postojanje.

Mojsije je to narodu mogao reći samo u trećem licu jednine: Jahveh ašer jahveh – odnosno u prijevodu: On je Postojanje koji je Postojanje. To nipošto ne može biti ime, nego nas upućuje što je Bog: Bog Postojanje (Jahveh) sam po sebi, Vječno Postojanje, bez početka, Izvorište svega što postoji. Ćorlukić je istaknuo da je Ja-

hveh (Postojanje) temeljni naziv, a s obzirom da to ni Židovi nisu mogli pojmiti kao pravo ime, oni su to prihvatili kao nekakvo tajno, sveto ime za Boga kojega su se tako strašno bojali. U skladu s time nikada nisu izgovarali, a kad su ga baš morali napisati, pisali su ga poznatim tetragramom JHVH, a samoglasnike nisu u svome pismu ni imali. “Hebrejska, ali i arapska riječ kojom označavamo da se trebamo nečega bojati, je dvoznačna pa znači i: biti svjestan nečega, što je potpuno u skladu s tekstovima Evanđelja i Kur'ana. Nažalost, u prijevodima ovih knjiga tradicionalno je zadržano značenje: strah”, rekao je prof. Ćorlukić.

To Postojanje, Stvaralačko Postojanje, kojega bismo u skladu s Objavama trebali biti svjesni, Izvorište je svega što postoji, onoga čega jesmo, ali i onoga čega nismo svjesni. U tom su Postojanju obuhvaćena sva imena: Stvoritelj, Svevišnji, Svevladar, Svedržitelj, Otac…; kojima Boga nazivamo. Ovako shvaćena biblijska informacija, da je Bog Postojanje sam sebi, daje nam ključni podatak što je Bog zapravo. No, mi smo naš misaoni sustav izgradili na temelju informacija iz svijeta izvan nas, koje primamo preko naših čula, prvenstveno vida i sluha.

Bez obzira na sposobnost intuicije i zamišljanja, čak i nepostojećeg, mi nastojimo sebi barem misaono “pred-očiti” nekakav entitet koji postoji. Tako Boga najčešće poosobljujemo, ali iz konteksta sadržaja, posebno Evanđelja (Indžil), proizilazi da Bog ne može biti “osoba”. “Židovi su Boga stalno smatrali osobom, ali od toga nisu pravili nikakav nauk. Oni o Bogu ne raspravljaju u smislu nekakve teologije. Islamski vjernici također Boga najčešće smatraju osobom. U početku islama bilo je čak i fizičkih obračuna u raspravama o izgledu Božjeg prijestolja, no u najvišim dometima islamske misli ne prihvaća se personifikacija Boga, ali se o tomu i ne raspravlja. Kršćani su na svojim Saborima Boga proglasili osobom, i to uz vrlo složenu i neshvatljivu formulaciju teksta dogme, što je dovelo do velikih teškoća unutar kršćanstva, pa i razlaza”, naglasio je Ćorlukić.

Podsjetio je da u Prologu Evanđelja po Ivanu (Jahja a.s.) piše sljedeće: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog…”, što nam nudi odgovor što je to što Postoji, ali je neodgovarajućim prijevodom višeznačne grčke riječi logos, kako piše u originalu, to zakomplicirano. Naime, logos pored ostalog znači i: misao, umna misao, razum, izrijek… U značenju riječ, logos možemo prevesti

samo posredno iz značenja: izrijek, izrečena riječ. Svako od navedenih značenja riječi logos stavljeno u gornji tekst, ima mnogo više smisla. Naime, u značenju: Riječ - nameće se pitanje: A tko je izgovorio tu Riječ? Ako pak umjesto riječi: "Riječ" stavimo Misao, ili Razum: “U početku bijaše Misao i Misao bijaše u Boga i Misao bijaše Bog.” Odnosno: “U početku bijaše Razum i Razum bijaše u Boga i Razum bijaše Bog”, dobijemo jezički korektan i pojmovno nedvojbeno jasniji prijevod. Čak nam i prastara poruka indijske religijske filozofije govori da je: “Razum preteča svih stvari.”

U ovako prevedenom tekstu početka Ivanova Evanđelja sve postaje logično i nema nikakve dvojbe da li tekst treba shvatiti kao metaforu, nekakvu simboliku ili doslovno. Bog je Razum, Misao, Umna Misao. Time je istovremeno pitanje: zašto Boga ne možemo vidjeti, ili u naivnijem obliku: zašto se Bog krije od nas? – postalo bespredmetnim. U skladu s time i naš suvremenei einsteinovski pojam: Svemirski razum, ne možemo shvatiti da je Bog u svemiru, nego da je svemir u Bogu.

I ljudska misao može obuhvatiti čak i cio svemir, dok Misao (Bog) postvaruje neposredno u sebi ono što mi doživljavamo kao stvarnost. Nasuprot, ljudskoj stvaralačkoj misli, Bog zamišljanjem, na primjer, svemira, samim time ga i postvaruje. Materijalizira taj svemir. Još je u drevnoj Rig vedi zapisano: “Visvakarman stvara mišlju i snagom...”, a slavni islamski filozof Avicena (Ibn Sina) kaže: “Stvaranje se sastoji u činu Misli, koja misli samu Sebe…”. Veliki mislilac Toma Akvinski često je pisao da: “Bogu je isto misliti i činiti”.

“Ako prihvatimo ovo logično razmišljanje, tada je besmislemo pitati: Tko je Bog, nego u smislu: Što je Bog? Za osobu pitanje postavljamo sa tko, ali što je to što čovjeka čini čovjekom? Bez ikakve dvojbe, to je razum, to je svijest, to je (za one koji vjeruju) duša. Stoga nas svako poimanje Boga osobom, sigurno vodi na krive putove razmišljanja. Bez obzira na to što se u svetim knjigama govori o Božjim imenima, iz značenja samih naziva vidljivo je da su to samo pojedina Božja svojstva, odnosno atributi. Bog nema imena.

On nije osoba, niti bilo kakav izdvojeni entitet. Tek kada ovo shvatimo, možemo saznati i što zapravo znače dvije zapovijedi: Ljubi Boga..., ljubi bližnjeg svoga..., odnosno na koje je značenje mnogoznačne riječi ljubav mislio Isus. Njome označavamo neke od temeljnih ponašanja prema drugima, ali i prema sebi. Duboko

BOŠNJACI U HRVATSKOJ zadire u svijest i podsvijest, a izraz je emocija, instinkta, strasti, ali i najdublje duhovnosti i uopće ljudske filozofije življenja. Temeljem je psihologije, osobne i socijalne, ali i psihijatrije. Pod vodstvom razuma može nas voditi Bogu, dok nas vođena raspojasnim emocijama usmjeruje neposredno vragu. Prema tome sigurno je da to ne može biti niti jedan oblik ljubavi zasnovan na instinktima, emocijama, nego da to mora biti čin razuma. Stoga je nužno potražiti neke alternativne riječi i značenja”, rekao je Ćorlukić.

Podsjetio je da je grčki jezik jedan od rijetkih u kojemu je opći pojam “ljubav” razlučen na tri riječi: agapa, filo i eros, a u traženju alternativnih riječi za riječ agapa, jedan od najvećih kršćanskih teologa, sv.

Augustin je tu riječ razlučio na tri riječi na latinskom: amor (ljubav), dilectio (privrženost) i caritas (dobrohotnost), a moglo bi se uvjetno prevesti i kao milosrđe. Bio je na dobru putu, ali je, na žalost, odustao na samom početku. U velikim i čudnim raspravama među teolozima onog vremena, problem poimanja ljubavi bio je potpuno zanemaren. “Ja sam u traženju prvo došao do riječi solidarnost, koja u sebi obuhvaća i milosrđe i koja se izvrsno uklapa kao konkretizacija u Drugu zapovijed (odnos među ljudima), ali nema nikakvog smisla tražiti da naš odnos prema Bogu bude solidarnost. U različitim prilikama Isus je upućivao svoje učenike da neke odrednice trebaju znati rasčlanjivati po kakvoći, ali i po stupnju intenziteta.

Istražujući u tom smislu, već u starozavjetnim tekstovima nalazimo odredbu da ne činimo drugomu, što ne želimo da drugi učini nama. To možemo obuhvatiti pojmom tolerancije, trpeljivosti, s time da je to u kontekstu cijelog Evanđelja opća tolerancija, tolerancija prema svima, bez obzira na pleme, rod, naciju, rasu… To je neosporno donja granica prihvatljivosti u međuljudskim odnosima, a da bismo uopće nekoga mogli smatrati čovjekom, 'bićem živim' u evanđeoskom smislu. Barem deklarativno, to je i osnova idealno proklamiranih društvenih usmjerenja našeg suvremenog svijeta. Toleranciju kao najniži stupanj evanđeoske ljubavi, možemo nazvati i pasivnim oblikom te ljubavi”, rekao je Ćorlukić i naglasio da se u Evanđelju, ali ne samo Evanđelju, nalazi i viši stupanj Ljubavi: “I kako želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima.” (Lk. 6,31 i Mt. 7,12).

Taj sam aktivni stupanj Ćorlukić je nazvao solidarnost. Ova dva kvantitativna stupnja, ali i dvije kvalitete i dva naziva ponašanja, u potpunosti obuhvaćaju sve ono

Prof. Filip Ćorlukić što se zahtijeva u Drugoj zapovijedi zapisanoj u Evanđelju, ali su neprimjerni da istu riječ zamijene u Prvoj zapovijedi (Ljubi Boga…). Do vrha ovog višeg stupnja, odnosno solidarnosti, doseže i Budin nauk, ali i mnogo stariji taoizam i staroegipatska etika. Međutim, da bi se to moglo odnositi i na Prvu zapovijed, i da bi se Isusova (Isa a.s.) tvrdnja da je: “Ljubi Boga… To je najveća… Druga je ovoj jednaka: Ljubi bližnjega…” (Mt. 22,37 – 40) imala istu logičnu podlogu, u Evanđelju mora postojati i neki tekst koji nas upućuje i na onaj najviši stupanj pojma ljubav: “Ljubi Boga…” I, zaista postoji! Taj nam je stupanj Isus jasno izložio svojom molitvom: “Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si mi dao: da svi budu jedno kao mi… da svi budu jedno, kao što si ti; Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu jedno s nama…” (Iv. 17,11 i 21).

“Ovo je vrhunska informacija o našoj krajnjoj svrsi. Sve je potpuno jasno. Ovo je istovremeno i najviši, treći stupanj ljubavi prema bližnjemu, ali je to i pravi smisao Prve zapovijedi. Na ovom je stupnju Druga zapovijed zaista jednaka Prvoj. Zapravo je to jedinstvena zapovijed 'o kojoj visi sav zakon i proroci' i '…važnije zapovijedi od ovih nema'; kako je naučavao Isus. U samo jednoj riječi: Ljubav, sadržana je bit cjelokupne Objave, od Adama, do kraja življenja na Zemlji, ulazeći i u onostranost. Ovaj sam, najviši stupanj nazvao težnja ka sjedinjenju. Imamo, dakle, tri stupnja kojima u potpunosti definiramo evanđeoski pojam riječi ljubav: tolerancija, solidarnost i težnja, od kojih ovaj treći stupanj potpuno objedinjuje Prvu i Drugu

zapovijed. Ovime postaje jasnom i tvrdnja apostola Pavla da bez ljubavi i najjača vjera ne znači ništa. Izričito je naglašeno da je od vjere, ufanja i ljubavi, najvažnija ljubav. U prva dva stupnja ta ljubav može biti potaknuta vjerom, ali je to i čisto socijalna, etička kategorija, koja nije posebno vezana ni za kakvu religiju posebno. No da bi netko mogao uopće biti vjernik u smislu onoga što piše u svetim knjigama, ta dva stupnja su preduvjet. Bez toga je treći stupanj nemoguć, a bilo kakvo vjerovanje u Boga samo po sebi bezpredmetno. Ni na koji način ne mogu težiti sjedinjenju s Bogom, sam niti sa svojim bližnjima, ako nisam prema svim ljudima barem tolerantan.

Prema tomu su opća tolerancija i solidarnost uvjeti, da bih uopće mogao pomišljati na ostvarivanje trećeg stupnja – sjedinjenja u Bogu. U svome najvišem obliku; sjedinjenje, a posebno druga zapovijed nisu povijesne novine kršćanstva. Kao najviši cilj susrećemo je i u nekim najstarijim religijama. Ovo je temelj duhovnosti u sve tri monoteističke religije, koje su u tom smislu jedna ista vjera u zajedničkog Boga.

Pri tome ne mislim na sjedinjavanje vjerskih zajednica koje se razlikuju prvenstveno po civilizacijskom polazištu i manifestativnom dijelu iskazivanja vjere”, rekao je Ćorlukić.

Objava razumnima i onima koji razmišljaju Poslije nekoliko stoljeća Izraelovo je potomstvo izraslo u narod, pa ih se tijekom 40 godina na Sinaju uz obećanja, ali

19

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

20

J O U R N A L

i oštra kažnjavanja uvodi u aktivno jednoboštvo. Dobili su deset zapovijedi, koje su i osnova etičkog ponašanja uopće. No u Mojsijevim (Musa a.s.) knjigama još nema ni traga zagrobnom životu. O tomu su tek mnogo kasnije propovijedali proroci. Nakon 13 stoljeća uspona i padova bio je to visoko civilizirani narod, ali pod rimskom vlašću. Religija im se svodila na ekstremni formalizam. Proroci (poslanici) su im ranije obećali Mesiju, koji će ih osloboditi od zabluda. No, oni su očekivali kralja koji će osloboditi njihovu državu, pa kad se pojavio Isus, oni u najvećem broju nisu u njemu prepoznali Mesiju, a vjersko vodstvo ga je čak smatralo opasnim. Ćorlukić je naglasio da Isus nije došao da uspostavi novu vjeru, nego da im ukaže u čemu griješe, ali je kršćanstvo koje se ubrzano proširilo Europom, u novim civilizacijskim sredinama dobilo odlike potpuno nove religije, dok su Židovi progonjeni sve do naših dana. Rimske vlasti su u prvih 300 godina oštro progonile kršćane, da bi pod carom Konstantinom kršćanstvo postalo državnom religijom. Tada je započeto s orginiziranjem velikih crkvenih sabora, na kojima su donesene i odluke koje su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem. Umjesto Božje jednoće proglašeno je Trojstvo, a pod državnim autoritetom proglašeno je dogmatsko ustrojstvo, što je u suprotnosti čak i s ljudskom psihologijom. Osobno vjerovanje u bilo što je prirodna sloboda svakog čovjeka. Nikoga se ne moža prisiliti da nešto vjeruje, ali pod prisilom svatko može slagati da vjeruje. Od tada je sve krenulo krivim putevima. Crkva se ubrzo počela dijeliti u sukobljene Crkve. U svojoj knjizi “Kršćani na drugi način”, kanonik dr. Juraj Kolarić piše: “Povijest Crkve jest povijest zabluda."

“U 7. stoljeću pojavljuje se Muhammed, za kojega u Kur'anu piše da je njegov dolazak najavljen u Evanđelju, a koliko sam uspio istražiti to bi se moglo odnositi na Isusovo obećanje učenicima da će im poslati Duha utješitelja koji će ih poučiti. Taj duh je Gabriel (Džibril) koji je Muhammedu prenosio Božje poruke.

Kur'an potvrđuje vjerodostojnost biblijskih knjiga, ali u cilju svoje vjerodostojnosti navodi informacije koje će se moći shvatiti tek u daljoj budućnosti. Tako na primjer o anđelu Gabrielu (meleku Džibrilu) navodi da je on anđeo velike moći koji silazi s velikih visina i da njegov jedan dan putovanja iznosi kao 50.000 naših godina. Sve do početka 20. stoljeća to je bilo neprotumačivo. No, stavljanjem

tih brojeva u Einsteinovu jednadžbu dobije se podatak o brzini skoro jednakoj brzini svjetlosti. To znači da on nije nekakav bestjelesni duh, nego da ima fizičko tijelo koje ne može dostići brzinu svjetlosti, te da dolazi iz civilizacije koja je svladala kretanje tako velikom brzinom”, rekao je Ćorlukić.

Naglasio je da je Kur'an obimna knjiga, koja je objavljivana mnogobožačkoj i jednoj od najzaostalijih civilizacija na svijetu i stoga sadrži i odredbe o zakonodavstvu, kao što je npr. ženidba, potpisivanje ugovora i tome slično. No u vjerskom pogledu Ku'ran ne objavljuje novu religiju u odnosu na krćanstvo i judaizam: “Kuran je samo opomena ljudima.

(81.27), pa ti opomeni, ti si samo opominjač, ti nisi nad njima vlastodržac.”

(88,21-22). Potpuno se priznaju biblijske knjige: “Mi smo njima poslali Isusa, sina Marijina (Merjema), potvrđujući Toru (Tevrat) koju oni imaju kod sebe.” (5,49).

“Recite: Mi vjerujemo u Boga i ono što je objavljeno Abrahamu, Ismaelu, Isaku, Jakovu i potomcima njihovim, i vjerujemo onomu što je dao Mojsiju i Isusu... Mi ne pravimo razliku između ni jednog od njih.” (3,84 i 2,36). Ne samo da ih priznaje, nego njihov sadržaj, onakav kakav je bio u vrijeme objavljivanja Kurana, na svojevrstan način ovjerava i proglašava se čuvarom njihove vjerodostojnosti: “Mi smo tebi dali knjigu s istinom i da potvrdi knjige koje su došle prije nje i da ih čuva.” (5,51). Ćorlukić je istaknuo da stoga ni jedan musliman, koji vjeruje u tekst Kur'ana, ne bi smio osporavati Bibliju. Kur'anom se osporava samo ono što je dodano, a prije svega Božje Trojstvo: “Gotovo da se nebesa raskomadaju..., zato što svemogućem Dobročinitelju pripisuju sina.” (19,91-92).

No prema vjernicima drugih vjera je izra-

zito tolerantan, čak i prema jednobožcima izvan kršćanstva i judaizma: “Nema straha niti će tugovati tko vjeruje u Boga, pa bio on musliman, židov, poklonik zvijezda, Sabejac, ili kršćanin.” (5,72). “Oni koji vjeruju, Židovi, kršćani, Sabejci, koji budu vjerovali u Boga i sudnji dan i činili dobra djela, imat će svoju nagradu kod svoga Gospodara i za njih nema straha, niti će tugovati.” (2,62). Muhammedu se jasno kaže da on u pogledu vjere nije vlast, nego je samo opominjač, a u slučaju pokušaja sporenja oko toga čija je vjera bolja, Muhammedu se zapovijeda: “Reci: Tebi tvoja vjera meni moja." Ono što je posebno važno izričito se zapovijeda: “La ikrahi fit din - U vjeru nema prisiljavanja.” (2,256).

U Kur'anu piše da je objavljuje razumnima i onima koji razmišljaju. To isto vrijedi za sve tri knjige. Vjerovanje je svojstvo svakog pojedinca, a vjerska zajednica zapravo bi trebala biti svojevrsna dragovoljna udruga vjernika. Obredi i vanjska obilježavanja pripadnosti vjerskoj zajednici može, ali i ne mora poticati duhovnost, ali to samo po sebi nije duhovnost. Duhovnost je u svjesnom osobnom obraćanju Bogu. Degradacija duhovnosti u puki formalizan jedan od velikih uzroka je i to, što su se sve tri osnovne vjerske zajednice umjesto pravog značenja biblijske poruke: Biti svjestan Boga, najviša je spoznaja, opredjelile zaprvotno židovsko poimanje da je Strah Božji najviša spoznaja, predstavlja apsolutnu negaciju Evanđelja, kao i svih onih tekstova o Božjoj dobroti zapisanih u Kur'anu. Upravo je taj strah osnova militantnim vjerskim vođama za nametanje svoje vlasti.

“Kur'anom je bio svima upućen poziv na duhovno jedinstvo: 'O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi koja je jednaka i nama i vama, da mu ništa ne pridružujemo...' (3,64), a umjesto odziva: neprijateljstva, križarski ratovi, međukršćanski tridesetogodišni rat u Europi, ali i današnji međumuslimanski krvavi sukobi. Proglašenje ekumenizma i međureligijskog dijaloga na Drugom vatikanskom saboru prije 50 godina, bio je nakon tisućgodišnjih sukoba i osporavanja, najveći događaj, događaj koji je pružao nadu. Nažalost, konzervativni slijednici pokojnog pape Ivana XXIII sve to postupno potiskuju.

U katoličkom katekizmu, objavljenom poslije njegove smrti, piše da se među sedam darova Duha svetog nalazi i Strah Božji!?

Muslimanski svijet doživljava veliku nesreću međusobnih sukoba. Zlobnici u ime islama propovijedaju zlo”, zaključio je Filip Ćorlukić. q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Bošnjačka elita između Prvog i Drugog svjetskog rata – refleksije i pouke

Oportunizam i partijski ekskluzivizam U Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 24. prosinca 2009. doc. dr. Adnan Jahić s Filozofskog fakulteta u Tuzli održao je predavanje pod nazivom “Bošnjačka elita između dva svjetska rata – refleksije i pouke”. Tribinu su zajednički organizirali Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju.

Definicija elite Moderator tribine Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske na početku je rekao da se u kriznom vremenu od bošnjačke elite očekuje dodatni angažman u davanju ideja za rješenje problema našeg naroda.

“Okrenutost u prošlost će sigurno ukazati na greške koje se nama Bošnjacima ponavljaju.

Bez takvih znanja teško je znati put za izlaz, a razjedinjenost i sukobljavanje postali su pravilo. Svi znamo što predstavlja elitu jednog naroda. Pojednostavljeno rečeno, to su vodeći ljudi vjere, politike, nauke, umjetnosti, izrazito angažirani pojedinci u svim sferama života. To su prvaci, nekada plemići, a danas vodeći menadžeri i vlasnici golemih tvrtki. Njih ima u svakom vremenu i prostoru”, rekao je Jogunčić.

Citirao je Josea Ortegu y Gasseta, znamenitog španjolskog filozofa i esejistu, koji je dao zanimljivu definiciju elite: “Prava elita su oni koji osmišljavaju i zadaju sami sebi zaduženja, a koja se tiču i važna su za sve u zajednici.” Francuski esejista i socijalni psiholog Gustave Le Bon je u svome djelu “Psihologija masa” napisao: “Istina je, malo je elite, u većini to su narodne mase.”

Le Bon je naglasio da su elite dužne osmisliti ideje jer “mase su one koje primaju zaduženja” od onih kojima vjeruju. Na kraju uvodnog obraćanja Jogunčić je spomenuo francuskog pisca i političara Alphonse de Lamartina. On je iznio primjer Muhammeda a.s., koji je u skromnim uvjetima prepoznao potrebe zajednice i poveo je ka potpunom prosperitetu u svim sferama života.

Odgovornost bošnjačke elite za stanje u narodu “Na početku želim reći da moje večerašnje predavanje neće biti jedan zaokru-

Dževad Jogunčić i Adnan Jahić žen diskurs, nekakvo kazivanje definitivne historije, nego više otvaranje jednog broja pitanja koja su relevantna po naš bošnjački samouvid, po naše bošnjačko historijsko samorazumijevanje. Zašto?

Mi, blago rečeno, ne poznajemo dovoljno našu historiju, vremena koja su prošla, bitne događaje, njihove aktere, ličnosti, tekovine, naslijeđa ... Ovo se posebno odnosi na ono što bismo mogli nazvati historijskim strukturama: pitanjima mentaliteta, psihologije, navika, sklonosti, reakcija na određene događaje, odnosa pojedinačno – kolektivno, itd. Naš historijski samouvid, zahvaljujući trendovima historiografije, ostao je vezan za pozitivizam događajnosti – politička, nacionalna i socijalna pitanja dobila su zadovoljavajući tretman u našoj historijskoj literaturi, dok su, s druge strane, pitanja duhovnosti, kulture, vjere, prosvjete - ostala uglavnom na marginama ozbiljne historiografske i naučne tematizacije”, rekao je na početku predavanja doc. dr.

Adnan Jahić.

Naglasio je da historiografija bivše Jugoslavije nije imala ambiciju, ni sadržajno ni interpretacijski, da kvalitetno i objektivno tretira bošnjačku nacionalnu povijest, naročito njen duhovno-kulturni segment. U Bosni i Hercegovini se dogodio obrat u historiografiji, te danas postoji jedna druga tendencija: o bošnjačkoj

nacionalnoj povijesti se piše, nastaju knjige i monografije, ali nerijetko bez naučne podloge, s izvjesnom dozom sentimentalnosti, romantizma i nekritičke glorifikacije likova i događaja koji su obilježili različita razdoblja bosansko-hercegovačke i bošnjačke povijesti. Jahić je mišljenja da to nije dobro. Smatra da Bošnjacima treba pojačani interes za vlastitu povijest, onakvu kakva jeste, na naučnoj i kritičko-analitičkoj razini, bez sentimenata, bez uljepšavanja. Takav pristup će pomoći da bolje shvatimo i razumijemo i naše današnje stanje, naše današnje prilike i dileme.

Za nacionalni razvoj svakog naroda od vitalne važnosti je ponašanje njegove elite. U svom izlaganju dr. Jahić je prezentirao ponašanje bosansko-muslimanske, odnosno bošnjačke elite u razdoblju između dva svjetska rata, za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije (1918.1941.). Za ilustraciju, citirao je srbijanskog pisca Čedomila Mitrinovića, koji je 1926. godine u knjizi “Naši muslimani” napisao sljedeće: “Po izvjesnim znacima u koje se ne može sumnjati, muslimani su, izgleda, ipak shvatili bar jedan dio svoga pitanja. Poslije oslobođenja učinjeno je nešto za muslimanske žene, ali to je tako malo, da se na konačno i potpuno oslobođenje njihove žene ne može još ni pomišljati. Pismenost je porasla, ali minimalno. Akademska omladina njihova radi življe nego prije, ali ipak još uvijek malo i ne u pravcu kojim bi trebalo ići. U svim kulturnim nastojanjima, njihov 'Gajret' vodi prvu riječ, i s godine u godinu, sve uspješnije. No najteži dio pitanja stoji, još uvijek, nepreciziran i netaknut. Ako, dakle, i nalazimo nešto malo dobrih rezultata, oni su nedovoljni i, čini nam se, postignuti su formalistički, tj. najveća pažnja posvećuje se formalnim pitanjima, kao što su npr. fes ili šešir, itd.

U cjelokupnom tome radu nema sistema, dok se, međutim, kad se sva pitanja uoče vidi jasno da njihovo rješavanje nije suviše teško, ali traži jedan sistem, zaseban, temeljit, proučen.”

Jahić je naglasio da su pola desetljeća nakon Mitrinovićevih opservacija bošnjačke ekonomske i društvene prilike bile, još uvijek, zorno svjedočanstvo u pri-

21

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

22

J O U R N A L

log utemeljenosti navedenih ocjena. Početkom 30-ih godina 20. stoljeća Bošnjaci su još uvijek bili zanemareni element u Bosni i Hercegovini. Jednim dijelom je ta zanemarenost bila produktom državne ignorancije, a drugim posljedicom bošnjačke ekonomske i kulturne nerazvijenosti. Dr. Adnan Jahić je prezentirao brojčane pokazatelje prisustva Bošnjaka u javnim službama iz tog vremena, iz kojih su vidljivi poražavajući podaci o ulozi i ponašanju elite. Od ukupno 8 načelnika odjeljenja Kraljevske banske uprave Drinske banovine bio je samo jedan Bošnjak, a u Općem odjeljenju Kraljevske banske uprave Drinske banovine od ukupno 29 zaposlenih, Bošnjaka je bilo 4. Od ukupno 18 sudija Vrhovnog suda u Sarajevu niti jedan nije bio bošnjačke nacionalnosti. Od 15 starješina Sreskih sudova u Drinskoj banovini samo je jedan bio Bošnjak (u Kladnju). U Oblasnoj direkciji Jugoslavenskih državnih željeznica bilo je zaposleno 5% Bošnjaka, a nešto bolja je bila situacija u Upravi policije u Sarajevu, gdje je 10 od 40 zaposlenih bilo bošnjačke nacionalnosti.

Jahić je istaknuo da u to vrijeme bošnjački agrar još uvijek nije pokazivao bitnije znakove progresa, što se tumačilo odsustvom kolektivne akcije i kulturnom izolacijom seoskog stanovništva. Tako u “Gajretu” iz 1930. godine izvjesni Učo, u izvještaju sa zimskog poljoprivrednog tečaja u Goraždu, piše sljedeće: “Materijalno stanje našeg težaka jadno je i očajno. (...) on je nepismen, pa uglavnom tu je i uzrok njegovog konzervatizma, tvrdoglavosti i nepovjerenja prema korisnim novotarijama. Duševna čama i zaostalost uzrok su (njegovom) materijalnom propadanju.” Što se tiče snage i kvalifikacione strukture inteligencije, situacija je također obeshrabrujuća. Prema nezvaničnim podacima Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije iz 30-ih godina prošlog stoljeća, koji se odnose na sve muslimane (Bošnjaci u BiH, Albanci na Kosovu i Makedoniji), u državnim i javnim službama Kraljevine Jugoslavije bilo je zaposleno ukupno 2.466 jugoslavenskih muslimana (samo 0,1%), od toga: 28 odvjetnika, 67 liječnika, 89 profesora, 41 inženjer, 235 sudija, 428 učitelja i 1.578 činovnika ostalih struka.

Ono što je najgore, prema tadašnjoj Općoj državnoj statistici bili su veoma mali izgledi da se dotično stanje bitnije popravi u narednim godinama. To se odnosi na pohađanje visokih škola i univer-

ziteta. Prema statistici iz 1931. godine broj studenata muslimana na univerzitetima u Kraljevini Jugoslaviji iznosio je preskromnih 197, što je predstavljalo svega 1,3% studentske populacije na jugoslavenskim univerzitetima, premda su muslimani sačinjavali 11,20% ukupnog stanovništva Kraljevine Jugoslavije. O kako poražavajućem zaostatku se radilo svjedoči podatak da je u isto vrijeme broj pravoslavnih studenata iznosio 8.499, što predstavlja 58% ukupne studentske populacije u odnosu na 48,70% pravoslavaca u državi. Zanimljiv je podatak da je Židova u Kraljevini Jugoslaviji bilo 0,49%, a imali su skoro tri puta više studenata od muslimana. Stanje s visokom naobrazbom za muslimane se počelo nešto malo popravljati prije početka Drugog svjetskog rata. Što se tiče statistike svjetovne školske naobrazbe, Jahić je kao ilustraciju naveo podatak da je od ukupnih 32.957 muslimanskih učenika samo 2.138 (ili 6,48 %) pohađalo građanske i srednje škole. Najviše polaznika bilo je na području Muftijstva sarajevskog, gdje je u građanskim i srednjim školama bilo 935 muslimana, odnosno 0,39% muslimanske populacije.

Najmanje je bilo na području Tuzlanskog muftijstva – 290 srednjoškolaca muslimana ili samo 0,13%. Sve navedene činjenice doista pokazuju da su se Bošnjaci početkom 30-ih godina još uvijek kretali u okvirima Mitrinovićevih odrednica: sporost, zaostajanje, formalizam i nesistematičnost.

Oportunizam bošnjačke elite Jahić je istaknuo dva problema koja su bila naročito teška: svjetovna naobrazba i žensko pitanje. Potkraj 30-ih godina bilo je roditelja Bošnjaka koji su sabotirali odlazak svoje djece u škole, te radili kojekakve smicalice čak i pod prijetnjom globe. Naročito su žensku djecu slabo upućivali na školovanje. Očito je da su Bošnjaci u to vrijeme patili od odsustva jedinstvene strategije – jedinstvenog pristupa rješavanju svojih gorućih ekonomskih, socijalnih, prosvjetnih, kulturnih i vjerskih pitanja.

S tim u vezi simptomatično je jedno pismo Vakufsko-saborskog mearifskog odbora, koje je poslato Ulema-medžlisu u Sarajevu 26. srpnja 1921. godine, u kojem se lamentira nad sporošću s kojim se vjerska uprava bosansko-hercegovačkih muslimana suočava s potrebom nesmetanog pohađanja osnovnih škola. U tom pismu se kaže sljedeće: “Masa, za koju

se tvrdi da je veoma konzervativna, korača mnogo brže, nego li naša vjersko-prosvjetna autonomna tijela, koja bi imala da je rukovode. I seljak - da i ne govorimo o građanima - prelazi preko mektebi iptidaija i samostalno bez ikakva rukovođenja šalje svoju djecu u školu bez valjana našeg vjeroučitelja. On na mnogim mjestima traži pretvorenje mektebi iptidaija u škole, daje dobrovoljno materijal za gradnju škola, a ne pada mu sada na pamet, da to čini za mektebi iptidaije. To je po našem mišljenju jedna opasna anarhija, kojoj bezuslovno treba stati na kraj i za koju mi također osjećamo odgovornost, premda pitanje mekteba i uređenja vjerske obuke - ako se prosuđuje u njegovoj suštini - spada u kompetenciju Ulema medžlisa i on nosi glavnu odgovornost.”

Tadašnja rak-rana bošnjačkog društva bili su nepismenost, kulturna zaostalost, neprosvijećenost, izbjegavanje školske naobrazbe. Važno je naglasiti da je početkom 30-ih godina krenula jedna nova kvalitetna inicijativa u pogledu poboljšanja prosvjetnih prilika muslimana. U pregledu rada Ulema-medžlisa za Bosnu i Hercegovinu u razdoblju od 1930.-1932. nalazi se spisak mjesta u BiH naseljenih Bošnjacima kojima je početkom 30-ih trebala osnovna škola. Škola je bila potrebna u ukupno 264 mjesta za 19.732 bošnjačke djece. Spisak je načinio ondašnji Ulema-medžlis i proslijedio ga nadležnom državnom ministarstvu. Pored ostalih inicijativa na prosvjetnom planu, treba istaći da je 1938. godine Vakufskomearifski saborski odbor u Sarajevu pokrenuo je akciju za suzbijanje nepismenosti kod muslimana, izradio i štampao tzv. početnicu za nepismene, otkupio i rasturio velike količine bošnjačkih narodnih pjesama po povoljnim cjenama. Zanimljivo je kako se u jednom izvještaju od 5. srpnja 1937. rekapitulira učinak opismenjavanja: “Neka (vakufska) povjerenstva su na svojoj teritoriji sa neočekivanim uspjehom proveli ovu akciju, organizirajući praktične analfabetske tečajeve u kojima su polaznici za relativno vrlo kratko vrijeme naučili potpuno čitati i pisati.” U to vrijeme bio je to veliki uspjeh ako se zna da su u seoskim i prigradskim općinama bošnjačka djeca, naročito za vrijeme austro-ugarske uprave, uglavnom ostajala bez elementarne svjetovne naobrazbe.

“Pa ipak, generalno uzevši, bošnjačkom vodstvu između dva rata je nedostajalo inicijative i smisla za plansko djelovanje na unaprijeđenju kulturnih i eko-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ nomskih prilika Bošnjaka. U tom smislu jedna od glavnih psiholoških kočnica bilo je oportunističko držanje spram naroda, politika linije manjeg otpora, zašto postoje brojne potvrde iz naše međuratne historije”, rekao je dr. Jahić.

U prilog tome naveo je jedan konkretan slučaj. Naime, u lipnju 1919. godine Ministarstvo vojno se obratilo Ministarstvu vjera za mišljenje u pogledu mogućnosti da i oficiri muslimani, poput svojih inovjernih kolega, počnu nositi oficirske kape sa strehom kao obilježje oficirske časti i digniteta u vojnoj hijerarhiji nove države. Kako se radilo o osjetljivom pitanju vjere i tradicije muslimana, ministar vjera Tugomir Alaupović uputio je 2. srpnja 1919. dopis reisu-l-ulemi Džemaludinu Čauševiću s molbom da se čim prije očituje o zahtjevu nadležnog ministarstva u smislu spojivosti nošenja kape sa strehom sa odredbama šerijata. U svom dopisu Alaupović je istakao kako je ministarstvu poznato da u ruskoj vojsci muslimani vojnici nose dotične strehe po odobrenju njihovog vjerskog poglavice, baš kao što je to slučaj u bugarskoj vojsci, gdje strehe nose i vojnici i oficiri. “U ovom ratu nosila je i Turska vojska kape sa strehom tako zvane kabalake ili enverije, svakako po odobrenju šejhul-islama”, napisao je ministar Alaupović. Dotičnim primjerima ministar je, očito, ukazivao reisu-l-ulemi kakvo rješenje bi državne vlasti smatrale poželjnim odgovorom na postavljeno pitanje.

Odgovor reisu-l-uleme uslijedio je dva tjedna kasnije. U njemu je istaknuto da izvorni islamski propisi ne određuju nikakvu posebnu kapu koja bi vrijedila za muslimane, niti pak zabranjuju nošenje kape sa strehom. Otuda, što se šerijata tiče, nošenju kape sa strehom od strane muslimana nema zapreke. Obični muslimanski svijet, međutim, kapu sa strehom ne bi primio blagonaklono. Uslijed višestoljetnih ratova između muslimana i kršćana, kod muslimana se uvriježilo mišljenje da je svaka kapa sa strehom inovjerski znak i obilježje, čemu se nisu mogli oteti niti neki muslimanski vjerski pravnici, “nego su polazeći sa gledišta mase označivali nošenje kape sa strehom kao znak inovjerstva ondje, gdje muslimanski narod tu kapu smatra inovjerskim obilježjem”. Prelazeći na drugu argumentaciju, ne bez proturiječja s iznesenim obrazloženjem, reis Čaušević je istakao kako je jedan od glavnih razloga smatranja kape sa strehom inovjerskim obilježjem njena nepraktičnost pri obavljanju svakodnevne molitve, “jer ne mo-

že musliman obaviti namaza u kapi sa strehom, pošto mora u znak poniženja pred Svemogućim panuti čelom na zemlju”. Pa ipak, dodao je, islam je daleko od toga da bi pitanjima odjeće i obuće pripisivao toliko značenje. Nijedna molitva u islamu, dapače, nije uslovljena naročitim mjestom niti odijelom. Ali u dotičnom slučaju, konkretizirao je svoje očitovanje Čaušević, valjalo bi voditi računa o praktičnim efektima uvođenja kape sa strehom - država bi imala odjevnu jednoobraznost u kraljevskoj vojsci, ali i naglašeno neraspoloženje brojne muslimanske populacije protiv njene politike: “Pripomenuti mi je da sam ja o ovom pitanju stanovište Islama i bivšoj austrougarskoj upravi podastirao, kako se to može vidjeti iz priloženog prijepisa; u kom sam rekao: 'Premda dakle po samim vjerskim propisima ne bi bilo zapreke, da muslimani vojnici mjesto fesa nose običnu vojničku kapu, ipak ja ne bih mogao sa svoje strane pristati na to, da se ta promjena odmah naprečac provede...' Tu sam onda nabrojio razloge, koji me sile na uskraćenje privole. Među tijem razlozima najglavniji je konzervativnost naše mase i smatranje rečene kape znakom inovjerstva. Obzirom da se ni do sada to uvjerenje muslimanske mase ni za dlaku nije promijenilo, te obzirom da o tom uvjerenju muslimanske mase i mnogo kulturniji narodi kao Francuzi i Englezi ozbiljno vode računa - po mom mišljenju - ne bi bilo oportuno istupiti sa tom novotarijom i uvesti je u našu mladu vojsku, u kojoj će dosta velik postotak muslimana služiti.”

Koliko je bio jak oportunizam unutar bošnjačke elite pokazuje činjenica da je reisu-l-ulemi Čauševiću trebalo skoro cijelo jedno desetljeće da izađe sa svojim reformatorskim izjavama potkraj 1927. godine. Nema nikakve sumnje da su ga u tome spriječavalo strahovanja od narodne reakcije, a veliko je pitanje da li bi do tih izjava uopće i došlo da sredinom 20-ih Republika Turska nije bila poprište modernizacije i sekularizacije pod vodstvom Mustafe Kemal-paše. Za bolje razumijevanje, važno je napomenuti da Čaušević posjetio Tursku uoči svojih reformatorskih istupa.

Dr. Jahić je podsjetio da je bošnjačka politička elita svoj oportunizam pokazala još za vrijeme austro-ugarske uprave 1911. godine. Naime, tada je na inzistiranje Muslimanskog kluba u Bosanskom saboru u Zakon o obligatnom osnovnom obrazovanju umetnut famozni član 12 kojim su muslimanska ženska djeca izuzeta

od obaveznog upisivanja i pohađanja osnovnih škola. “Kao zaključak možemo reći da su narodni obziri i narodna nezadovoljstva bili vječita opravdanja za tromost i neodlučnost u hitnoj i efikasnoj društveno-prosvjetnoj akciji. Inzistiranje na trivijalnim temama, davanje prioriteta tradiciji i običajima bili su ozbiljna smetnja usmjeravanju pažnje na mnogo važnija, goruća narodna pitanja u tom vremenu”, rekao je dr. Adnan Jahić. Naglasio je da je za mnoge Bošnjake veći problem bila transformacija Bahrije Nuri-Hadžić iz stidljive djevojke patrijarhalnog odgoja u znamenitu opersku pjevačicu, nego li činjenica da su Bošnjaci bili ekonomski i obrazovno najzaostaliji element u Bosni i Hercegovini.

Partijski ekskluzivizam bošnjačke elite Dr. Jahić je naglasio da je druga karakteristična slabost bošnjačke elite između dva rata bila partijski ekskluzivizam.

Pod ovim se ne podrazumijevaju stranački raskoli i podjele, već nesposobnost da se prevladaju političke, ideološke i nacionalne razlike u cilju zajedničke akcije za dobrobit cijelog naroda – u kojoj bi učestvovali najbolji, bez obzira kojoj opciji pripadali.

Jahić je naveo nekoliko karakterističnih primjera. Tako npr. na kongresu Muslimana intelektualaca 1928. godine, kojeg inicira Glavni odbor “Gajreta”, nema bitnih ljudi iz najjače bošnjačke stranke JMO. Kada se ukida autonomija Islamske zajednice 1930. godine, slijedi čišćenje organa i tijela tadašnje Islamske zajednice od članova i simpatizera JMO. Dr. Avdo Hasanbegović, predsjednik Glavnog odbora “Gajreta” i podban Drinske banovine Kraljevine Jugoslavije piše Milanu Srškiću da se u novu upravu imenuju samo kadrovi odani novom, tj. šestojanuarskom poretku. Tako je u Bosanskom Novom umjesto šerijatskog sudije Hazim ef. Hodžića za povjerenika predložen šerijatski vježbenik Mehmed Ibišević, a obrazloženje je bilo “jer je Hodžić jedan veoma otrovan tip, nije odan današnjem poretku, a i u nacionalnom pogledu je veoma nastran”. U Zenici je za povjerenika predložio Hasan ef.

Beširovića, “jer je on čovjek u svakom pogledu na svom mjestu; potpuno je odan kralju, državi i današnjem poretku; veoma je ugledan i nema mu se što prigovoriti”. Šest godina kasnije, kad je nakon sporazuma Spaho – Stojadinović, ukinut Za-

23

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

24

J O U R N A L

kon i Ustav Islamske zajednice iz 1930. godine, raspušteno vjersko rukovodstvo na čelu s reisu-l-ulemom Ibrahimom Maglajlićem, ban Drinske banovine je napisao pismo Milanu Stojadinoviću u Beograd. Dopis je datiran 24. lipnja 1937. i nalazi se u zbirci Milana Stojadinovića u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. U tom dopisu se navodi sljedeće: “Ova grupa naročito napada prvu grupu – Spahinovce, iznoseći da se njihovi ljudi nemilosrdno proganjaju, a kao dokaz navode: hafiz Ibrahim Maglajlić, reisu-l-ulema, svrgnut je s položaja protiv svih propisa islama; Salem ef. Muftić, smijenjen je s položaja predsjednika Ulema medžlisa u Sarajevu kao suradnik i pratilac misli umrlog Osmana Đikića; Muhamed Kurt, muftija banjalučki, svrgnut je s toga položaja kao Srbin nacionalista; Džabić Muftija iz Mostara, rođak bivšeg muftije Džabića, svrgnut je s položaja kao pokretač i vođa autonomnog pokreta muslimana u BiH; hafiz Hasan Odžečkić, imam matičar, premješten je iz Zavidovića u Kupres kao predsjednik imama matičara, pa je i nakon premještaja opet Skupština imama matičara izglasala istome povjerenje, a on je premješten bez ikakvoga razloga samo zato što je kao predsjednik štitio interese udruženja; Džemal Hulusić, također imam matičar, premješten je iz Zvornika u Misnicu...”

Iz navedenih primjera vidljivo je da su ljudi smijenjivani s funkcija samo zato što se radi o drugoj političkoj opciji. Da li netko od tih ljudi nešto vrijedi i treba da radi taj posao, to tadašnju politiku nije interesiralo. Stranačka lojalnost je daleko bitnija od kvalitete ljudi, od njihovih sposobnosti.

Iz obilja arhivske dokumentacije, novinskih tekstova i napisa, vidi se da je bošnjačko društvo između dva rata patilo od karakterističnih boljki – nehaja, neodgovornosti, nesistematičnosti – koja se odražavala na različitim poljima. Kakvo je bilo stanje u Islamskoj zajednici može nam poslužiti izvještaj Vakufsko-mearifskog saborskog odbora za 1922./1923. godinu, gdje na prvoj stranici stoji sljedeće: “Vakufska povjerenstva, koja bi trebala da budu u najužem kontaktu sa Vakufsko-mearifskim saborskim odborom, zatezala su sa svojim izvješćima tako često, da su bila nužna bezbrojna požurivanja, koja su uredu saborskog odbora oduzimala mnogo vremena. Iskreno valja priznati da se ni sam Vakufsko-mearifski saborski odbor nije mogao pravovremeno sastajati, jer je veća polovica članova Vakufsko-mearifskog saborskog odbora bila

Doc. dr. Adnan Jahić zaposlena u Narodnoj skupštini, pa se radi tog, istom u dokolici, mogli prisustvovati sjednicama Vakufsko-mearifskog saborskog odbora.”

“Stječe se dojam da je bošnjačka elita, bošnjačko vodstvo, uglavnom reagirala kad neki problem postane tako evidentan da se više jednostavno nije mogao ignorirati. Postavlja se pitanje: zašto je prosvjetna akcija uslijedila 30-ih, a ne 20-ih godina, zašto je pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine zaživio kad je već potpisan sporazum Cvetković – Maček, zašto ne ranije?”, zapitao se Jahić.

Osvrnuo se i na vazove i hutbe. Još je 1919. godine Velija Sadović kritizirao vazove u džamijama ističući da su one daleko od vjerskih i kulturnih potreba Bošnjaka u novoj državi. 1933. godine Hazim ef. Muftić, šerijatski sudija iz Žepča, o vazovima piše sljedeće: “Kod nas u Bosni je vrlo čudno mišljenje o vazu.

Kod nas se misli da smije vaziti samo onaj koji nosi hodžinsko odijelo, te da često upotrebljuje dosta arapskih i turskih riječi i da vazi u džamiji. Osim toga, svijet se je naš priviknuo na to, kao na pravilo da vazovi moraju biti nejasni i nerazumljivi, te obično reknu za onoga koji zavijeno i nerazumljivo kazuje vaz, da je velik i dubok hodža (valjda stoga jer mu se ne može ništa razumiti), a za onoga, koji nešto razgovjetno kaže, obično se veli da nije nikakav hodža, 'jer sam i ja ono sve znao'.” Nakon takvih stavova Ulema medžlis je donio odluku da se hutbe iz “Glasnika” moraju širiti među narodom kako bi se suzbila improvizacija lokalnih imama.

U odsustvu sistema i konkretne akcije inicijativa je veoma često bila na pojedincima i malim grupama odlučnih i poduzetnih ljudi. Tako je po okončanju nijabeta Salih Safvet ef. Bašić poklonio ukupno 100.000 dinara na sljedeći način: polovinu svojih prinadležnosti tokom naibske funkcije (50.000 dinara) dodijelio je Vakufskom ženskom sirotištu u Sarajevu, a preostalih 50.000 dinara namijenio je izgradnji mektebske zgrade u rodnom Tomislav Gradu. Poznati su napori i uspjesi hafiza Salih ef. Sivčevića na preporodu i modernizaciji Behram-begove medrese u Tuzli. Dr. Jahić je posebno spomenuo entuzijazam bošnjačke elite i Bošnjaka Konjica, koji su sredinom 30-ih godina uspjeli staviti na stabilne noge medresu u Konjicu, koja je bila pred rasulom.

Uspjeh je ostvaren zahvaljujući posebnom fondu za održavanje medrese, kao i drugim korisnim poduzećima.

“Danas kada razmišljam o tom vremenu između dva svjetska rata ne mogu, a da se ne sjetim da su godine o kojim sam govorio prethodile godinama stravičnih zločina nad Bošnjacima, u Drugom svjetskom ratu, u Podrinju, istočnoj Hercegovini i drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje: snosi li međuratna bošnjačka elita odgovornost za stanje u kojem su se Bošnjaci našli s početka Drugog svjetskog rata? Ne znam odgovor na to pitanje ali sam siguran da iz tog, kao i drugih razdoblja naše historije, možemo izvući mnoge pouke za današnje vrijeme. Neke slabosti su prevladane, neke nisu. Ovdje bih naveo samo dvije karakteristične slabosti koje opterećuju bošnjačko društvo u današnjem vremenu: primat individualnog nad kolektivnim i institucionalna autarkija. Koliko ljudi je izgurano na marginu društva usljed ljudi koji su politiku i javne poslove vidjeli kao poligon za realizaciju svojih individualnih ciljeva i interesa? Koliko imamo institucija koje su spremne otvoriti vrata drugima, u kojima ljudi ne misle da su Bogom dati, gdje se teži principu – neka najbolji upravljaju? Ostavljam odgovor svima vama. Ne bih želio davati neki konkretan zaključak. Samo bih volio podsjetiti sviju nas da će i o današnjoj bošnjačkoj eliti, i o svima nama, historija reći svoje – dolazeće generacije će pisati knjige, analize i monografije.

Zato mislim da nikome ne bi trebalo biti svejedno kakvo mjesto ćemo u toj literaturi zauzeti”, bile su riječi kojima je zaključio izuzetno predavanje doc. dr. Adnan Jahić. q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj: Udruženje “Almanah” iz Crne Gore

Očuvanje bošnjačkog identiteta u Crnoj Gori U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru “Preporodove” manifestacije XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj i Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 14. siječnja 2010. predstavljeno je Udruženje i časopis za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturnopovijesne baštine Bošnjaka/Muslimana Crne Gore “Almanah”. Gosti na tribini bili su akademik prof. dr. Šerbo Rastoder, Atvija Kerović, akademik Zuvdija Hodžić, dr. med. Asim Dizdarević i Esad Kočan. Moderator tribine bio je mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”.

Udruženje “Almanah” je osnovano u studenom 1993. godine. Osnivači i glavni nositelji rada u “Almanahu” su poznati stvaraoci iz oblasti kulture, nauke i umjetnosti s južnoslavenskih prostora. Cilj udruženja je proučavanje, očuvanje i prezentacija kulturno-povijesnog naslijeđa i graditeljske baštine, povijesti, kulture, običaja, tradicije i društveno-ekonomskog položaja Bošnjaka/Muslimana radi očuvanja njihovog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta. Osim toga, jedan od primarnih zadataka je okupljanje stručnih i kreativnih kadrova koji se bave zaštitom kulturno-povijesnog naslijeđa i kulturom i naukom uopće, čiji radovi imaju kulturnu i naučnu vrijednost i od interesa su za Udruženje, kao i za bošnjački/muslimanski narod. Udruženje “Almanah” ima lijepo dizajniranu webstranicu: www.almanah.co.me.

Brojna “Almanahova” izdanja Brojnim posjetiteljima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” prvi se obratio akademik prof. dr. Šerbo Rastoder, profesor na tri fakuleta: Filozofskom falkultetu u Nikšiću (Odsjek za povijest i geografiju), Pravnom fakultetu u Podgorici (pravno-politički studiji i poslijediplomski studiji – Centar za europske i jugoistočnoeuropske studije) i Filozofskom fakultetu u Tuzli (poslijediplomski studiji - Odsjek za povijest).

Osnovni predmet njegovog znanstvenog interesa je povijest Crne Gore i Jugoslavije u 19. i 20. stoljeću i teorijsko-metodološki problemi historiografije. Autor je i koautor

Slijeva: Atvija Kerović, Šerbo Rastoder i Senad Nanić više znanstvenih monografija, preko 100 znanstvenih priloga, članaka i rasprava i preko 100 prikaza, priloga, bilješki i osvrta, kao i više od 150 enciklopedijskih jedinica za “Enciklopediju Crne Gore” i “Crnogorsku enciklopediju”. Od brojnih funkcija treba navesti da je od 2004. godine redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, prvi predsjednik Foruma Bošnjaka/ Muslimana Crne Gore (2002.-2004.), glavni i odgovorni urednik “Almanaha” od 1999. godine i predjednik Bošnjačkog savjeta Crne Gore, najviše institucije bošnjačkog naroda u Crnoj Gori.

Rastoder je rekao da su u Zagreb došli sa kulturom, knjigama i dobrom voljom. Udruženje “Almanah” je do sada objavilo oko 80 knjiga i 46 brojeva istoimenog časopisa, pri čemu je časopis “Almanah” u bosansko-hercegovačkim kulturnim krugovima, prigodom gostovanja na tribini u Sarajevu, ocijenjen kao najbolji bošnjački časopis u Jugoistočnoj Europi. Naglasio je da je grupa ljudi okupljenih oko Udruženja “Almanah” u manje od 20 godina uradila više nego generacije u zadnjih 300 godina. “To ne govorim da bih istaknuo naše zasluge, nego kako bih vam ukazao na usud, apsurd i udes naroda kojem pripadamo, na nemogućnost da

spoznamo sebe na jedan civiliziran i optimistički način”, rekao je akademik Rastoder, koji je zatim predstavio dio književnih djela u izdanju “Almanaha”. Naglasio je su autori djela sa svih strana, te da je u izboru bilo bitno znanje, a ne nacionalni predznak autora – bilo je bitno da poznaje bošnjačku naciju i može pridonijeti bošnjačko-muslimanskoj sehari kulture.

Poznata orijentalistkinja Olga Zirojević je napisala knjigu “Konvertiti – kako su se zvali?”, koja se bavi složenim pitanjem islamizacije na južnoslavenskom prostoru. Riječ je o dokumentiranoj studiji o identifikaciji obraćenika na islam s ciljem da se utvrdi u kojoj mjeri i na koji način uključivanje u novu religijsku, ali i sociokulturnu grupu podrazumjeva napuštanje dotadašnjeg kršćanskog identiteta i prihvaćanje novog muslimanskog identiteta i s tim u vezi imenskog sustava i repertoara.

“Istraga poturica – mit ili stvarnost” Vojislava Nikčevića dovodi u sumnju postojeće interpretacije istrage poturica, događaja s početka 18. stoljeća koja je poslužila kao povijesna osnova čuvenog Njegoševog spjeva “Gorski vijenac”. Autor dovodi u sumnju izvornu osnovu ovoga događaja dajući mu sasvim drugačije povijesno značenje i kontekst.

25

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

26

J O U R N A L

Semiha Kačar, značajna intelektualka i aktivistkinja s prostora Novog Pazara, u knjizi “Zarozavanje zara – ženske ispovijesti” bavi se problemom skidanja zare i feredže poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme komunističke vladavine.

“Almanah” je objavio kapitalnu ediciju od pet romana osnivača udruženja Huseina Bašića, za koga Rastoder smatra da je najveće ime bošnjačke književnosti uopće.

Romani imaju sljedeće nazive: “Tuđe gnijezdo”, “Kapija bez ključa”, “Kosti i vrane”, “Pusto tursko” i “Bijeli azijati”. Romani su rijetka priča koja prati sudbinu bošnjačkog stanovništva, njegove dileme i traume, putove stradanja i uzdizanja.

Bajro Agović, sekretar Islamske zajednice, napravio je monografiju “Džamije u Crnoj Gori”, koja je koncipirana tako da prati i razmatra tri važna segmenta islamskog naslijeđa na tlu Crne Gore – historijat Islamske zajednice, džamije i imame. Autor je dao iscrpne podatke s fotografijama 106 džamija u Crnoj Gori, kao i podatke o porušenim džamijama s tačnim lokacijama gdje su nekada nalazile i snimljenim mjestima na kojima su se nalazile. Zanimljivo je da se radi o prvoj knjizi u izdanju “Almanaha”, koja je izdana u teškim ratnim vremenima.

Muharem, Asim i Haris Dizdarević napisali su djelo “Pamćenje i sjećanja – muslimansko/bošnjačka bratstva u bjelopoljskom kraju, I-II”, gdje su u dvije knjige, na 1.190 stranica prezentirali kratku povijest bijelopoljskog kraja, biografije najpoznatijih kulturnih stvaratelja počevši od 17. stoljeća do naših dana, rodoslove 128 muslimansko/bošnjačkih bratstava, te povijest vjerskih škola s biografijama vjerskih službenika bijelopoljskog kraja.

Bošnjaci Crne Gore imaju svoju knjigu o čojstvu i junaštvu, koju je napisao Čedo Baćević, pod nazivom “O merhametu i gaziluku – muslimanski primjeri čojstva i junaštva”. Iz 150 priča i anegdota, pored sjajnih primjera čojstva i junaštva – žrtvovanja za čast, obraz i zadatu riječ – ponekad isijava tragika jednog mukotrpnog življenja, ali i nemirenje sa zlom koje je prisutno svuda oko čovjeka, pa i u njemu samom. Radi se o rijetkoj knjizi anegdotskih zapisa sabiranih godinama u kojima se na uvjerljiv i autentičan način govori o tradicionalnim moralnim osobinama koje su krasile muslimanski svijet na području Crne Gore i šire.

“Kad su gorjele Božije kuće”, zbirka pjesama Huseina Bašića, inspirirana je ratnim događanjima u BiH. Knjiga donosi jednu sasvim novu dimenziju pjesnikova doživljaja svijeta i poetskog izraza.

Kataklizmično prijeteći svijet mitskih predstava o zlu dobio je jezivo stvarnosno uobličenje u neposrednim iskustvima zločina nad Bosnom i Bošnjacima u poslednjem orgijanju velikosrpskih i velikohrvatskih genocidnih nakana i ostvarenja.

Dušica Minjović je napisala knjigu “Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije”, koja govori o epskom pjesništvu Avde Međedovića, kojeg mnogi zovu Crnogorski Homer. Međedovićev ep “Ženidba Smailagić Mehe” matricu je našao u nekoliko verzija istoimene pjesme, ali pjesnik-pjevač Avdo Međedović nasumljivo je stvorio djelo zavidne umjetničke vrijednosti. Nalazeći se na raskršću reproduktivnog i kreativnog Avdo Međedović se kreće u smjeru samosvojnosti, kreativnosti, uz povremeni blagi osvrt na ono u epskoj pjesničkoj tradiciji već utemeljeno, a za jednog pjesnika-pjevača reproduktivno.

Knjiga “Usud imena” Rifata Rastodera, obima oko 180 stranica osnovnog teksta i jos oko stotinu stranica autentičnih dokumenata, rijetka je ljudska priča i, istovremeno, rijetka zbirka autentičnih svjedočenja i svjedočanstava o najdrastičnijim zločinima nad Bošnjacima na prostoru Srbije i Crne Gore tokom prve polovine 90-ih godina prošlog stoljeća.

Okosnicu knjige čini otmica najmanje 20 putnika iz vlaka Beograd-Bar, 27. veljače 1993. godine, na željezničkoj stanici Štrpci kod Priboja. Osim toga, ilustrativno su obrađene i otmice stanovnika sela Severin (Priboj) i stanovnika Bukovice kod Pljevalja, kao i deportacija izbjeglica iz Crne Gore tokom 1992./1993. godine.

U posebnom indeksu imena na kraju knjige evidentirano je nekoliko stotina lica koja se po raznim osnovama pominju u knjizi.

Jakub Durgut je napisao knjigu “Bukovica 1992.-1995. – Etničko čišćenje, zločini i nasilja”, potresnu i dokumentiranu priču o etničkom čišćenju, nasiljima i zločinima nad stanovnicima Bukovice, sela u blizini Pljevalja. Knjiga je potkrijepljena izjavama očevidaca, stradalnika, fotografijama i dokumentima koji uvjerljivo svjedoče o ovom zločinu. Preživjeli Bukovičani danas imaju status raseljenih lica i žive u nadi da će država Crna Gora, koja je bila obavezna pružiti im zaštitu, konačno smoći snage da im omogući povratak na svoja ognjišta, kazni zločince, pravedno nadoknadi materijalnu štetu i omogući obnovu popaljenih domova.

Kao prilog knjizi, objavljena su imena 557 Bukovičana, nad kojima je u veljači 1943. godine izvršen genocid od strane četničkih jedinica Pavla Đurišića.

Jedno od najvažnijih izdanja “Almanaha” je kapitalna četverotomna “Antologija književnosti Bošnjaka Crne Gore i Srbije”, čiji je priređivač jedan od najboljih poznavatelja ove problematike akademik Husein Bašić. Antologiju čine četiri knjige – usmena lirika, usmena epika, usmena proza i o usmenoj književnosti.

Knjiga Mustafe Memića “Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore” je prvi pokušaj cjelovitog prikaza Bošnjaka/Muslimana Crne Gore. Autor je pokušao izložiti dosadašnja znanja o ovoj temi, koja je rijetko bila predmetom znanstvenih istraživanja. U kronološkom rasponu od prvih početaka islamizacije do današnjih dana izložene su najbitnije činjenice povijesnog razvoja bošnjačkog naroda. Studija je plod višegodišnjih istraživanja jednog od najboljih poznaatelja ove problematike. Uz veliki broj izvora i literature, knjiga obiluje velikim brojem mapa i fotografija, te imenskim i geografskim registrom. Živko M. Andrijašević i Zoran Stanojević napisali su knjigu “Pokrštavanje muslimana 1913.”. To je prva cjelovita historiografska studija o nasilnom pokrštavanju oko 13.000 muslimana tokom Balkanski ratova 1913. godine u plavsko-gusinjskom i pećkom kraju. Prvi put je objavljeno 111 originalnih povijesnih izvora, koji na uvjerljiv način svjedoče o ovom fenomenu. Knjiga posjeduje i registar imena, a objavljeni dokumenti su za vječna vremena sačuvani od eventualnog uništenja.

Knjigu “Mrtva glava jezik progovara” napisali su Zlatan i Marina Čolaković.

Specijalista u proučavanju starogrčke tragedije i Aristotela, dr. Zlatan Čolaković je nastavio svoje studije epike na Univerzitetu Harvard, kao dobitnik Fulbrightove stipendije (1984.-1988.). Na Harvardu, Marina i Zlatan Čolaković temeljito upoznaju kolekciju Milmana Parrya iz 1933.1935., te zbirku bošnjačke epike Alberta Batesa Lorda. Nakon četvorogodišnje saradnje s Albertom Lordom, Čolakovići sakupljaju bošnjačku epiku Murata Kurtagića iz Rožaja, posljednjeg velikog tradicionalnog bošnjačkog pjevača. Uz pomoć Zaima Azemovića i Mehdije Husića, Čolakovići u Rožajama prvi put na filmu bilježe duge bošnjačke epske pjesme. Bilježenje epike suvremenom audio-vizuelnom tehnologijom, te kompjuterskom pripremom i obradom tekstova predstavlja novi način očuvanje bošnjačke epike kao muzeološkog materijala. Tako prezervirani tekstovi ujedno pružaju potpuno nove mogućnosti i principe istraživanja. Na 670 stranica ove knjige nalaze se najljepše epske pjesme Murata Kurtagića iz zbirke

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Zlatana i Marine Čolaković, te Avda Međedovića iz harvardske zbirke Parry.

Osim gore navedenih djela, akademik Šerbo Rastoder je predstavio i brojna druga djela u izdanju Udruženja “Almanah”, od kojih izdvajamo: “Crna Gora u egzilu, I-II”, “Muslimansko/bošnjačko stanovništvo onogoškog-nikšićkog kraja 1477.2003.”, “Skrivana strana istorije – crnogorska buna i odmetnički pokret 1918.1929., I-IV”, “Husein-pašina džamija”, “Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori”, “Epika Avda Međedovića – The epics of Avdo Međedović, I-II”, “Legenda o Ali-paši”, “Gusinjska godina”, itd.

Brojni planovi u 2010. godini Nakon akademika Rastodera prisutnima se obratio Atvija Kerović, izvršni direktor Udruženja “Almanah”, član redakcije istoimenog časopisa i predsjednik Odbora za kulturu Bošnjačkog savjeta Crne Gore. Podsjetio je da je kataklizmične 1993. godine književnik Husein Bašić javno dao ostavku na članstvo u Odboru za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, te došao do ideje da osnuje “Almanah”, udruženje za očuvanje kulturno-historijske baštine Bošnjaka u Crnoj Gori. Rezultat te ideje su brojne knjige u izdanju “Almanaha”, koje su imovina svih crnogorskih Bošnjaka. Knjige su svoje mjesto našle u brojnim sveučilišnim bibliotekama širom svijeta, svugdje gdje živi bošnjačka dijaspora. “Ovu misiju ne bismo u takvom obimu mogli realizirati da naš naum nisu podržali obični ljudi širom Crne Gore i dijaspore, koji su prepoznali važnost misije te nas podržali svojim donacijama. Spisak donatora objavljujemo na našem siteu, kao i svakom broju časopisa 'Almanah'”, rekao je Kerović.

Naglasio je da su Crnu Goru u posljednjih 15-ak godina pohodili brojni postdiplomci i doktori nauka iz Zapadne i Istočne Europe, pri čemu su mnogi od njih došli do prostorija “Almanaha”. Oni su došli sa željom da proučavaju pitanje manjinskih naroda u Crnoj Gori, ali kada su se susreli s brojnom literaturom koju je producirao “Almanah” većinom su se opredjelili na izradu znanstvenih radova iz kulturno-historijske baštine Bošnjaka/ Muslimana Crne Gore.

Planovi “Almanaha” u 2010. godini vezani su uz objavu romana najpoznatijih autora srednje generacije – Fajka Softića i Safeta Sijedića. Planirano je i izdavanje monografije o Muhamedu Hadžismajloviću, učesniku Drugog zasjedanja AV-

Slijeva: Esad Kočan, Asim Dizdarević i Zuvdija Hodžić NOJ-a. Namjeravaju objaviti dvije knjige autora Uzeira Bećovića i dr. Miodraga Bojovića o kulturno-historijskoj baštini Bošnjaka pljevaljskog kraja. Objavit će se i dvojezična knjiga imama newyorške džamije Bajrama ef. Mujića s islamskom tematikom. Planirano je izdavanje zbornika radova o događajima u Šahovićima 1924. godine, zatim tematski broj “Almanaha” posvećen radu Nusreta i Murisa Idrizovića, koji će nastati u suradnji s KDBH “Preporod” iz Zagreba.

Zbog lošijeg tonskog zapisa nismo u mogućnosti interpetirati obraćanje akademika Zuvdije Hodžića prisutnima u Islamskom centru. Hodžić je književnik, osnivač “Almanaha” i član redakcije istoimenog časopisa od osnivanja. Redovni je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti do 2004. godine, dobitnik Nagrade oslobođenja Titograda, Nagrade oslobođenja Plava, trostruki pobjednik jugoslavenskog festivala mladih pjesnika “Majska rukovanja”, te pobjednik jugoslavenskih festivala poezije u Beogradu, Kumanovu, Prilepu i Nikšiću. Hodžić je poznat i kao uspješan crtač, grafičar i ilustrator.

Zločin u Šahovićima 1924. godine Dr. med. Asim Dizdarević, član redakcije časopisa “Almanaha”, također ima impresivnu biografiju. Pored liječničkog angažmana, predsjednik je Općine Bijelo Polje od 1989.-1990. i potpredsjednik Skupštine Crne Gore od 1990.1992. Bio je poslanik u Skupštini Crne Gore i Vijeću Republika Skupštine SRJ, gdje je bio predsjednik Odbora za rad, zdravstvo, boračko-invalidsku zaštitu i socijalno osiguranje. Predsjednik je crnogorskog Crvenog krsta i Udruženja pedi-

jatara Jugoslavije i sekcije pedijatara Crne Gore. Član je Senata Univerziteta Crne Gore. Dobitnik je niza priznanja za svoju humanitarnu aktivnost. Predsjednik je Kulturnog centra Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, koji je osnovan 13. svibnja 2007. godine u Podgorici.

Dizdarević je govorio o dvije teme: dugu crnogorskih Bošnjaka prema spisateljskom djelu Nusreta i Murisa Idrizovića, te probuđenom sjećanju na tragične događaje 1924. godine u selu Šahovići.

Dio duga prema braći Idrizović ispunjen je homageom, okruglim stolom 2009. godine u Bijelom Polju, na kojemu je aktivno učestvovao KDBH “Preporod”. Osim toga, planirano je posebno izdanje “Almanaha” o njihovom radu, koje će doći do većeg broja čitatelja. O događajima od prije 85 godina u selu Šahović, općina Bijelo Polje, koji ima sve odlike genocidnog postupanja, pisano je u dvobroju 4546 “Almanaha”. U toku jedne noći i jednog dana pobijeno je između 350 i 700 Bošnjaka i Bošnjakinja (brojke su različite, ovisno o povijesnom izvoru). “O pokolju u Šahovićima bilo je zabranjeno govoriti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, te za vrijeme SFRJ. U slobodnoj Crnoj Gori smogli smo snage da o tome javno progovorimo”, rekao je Dizdarević i posebno istaknuo dvojicu Crnogoraca koji su prvi javno progovorili o toj nesreći bošnjačkog naroda – prof. Vujaševića s Univerziteta u Podgorici i publicistu Peru Radovića. Planirana je posebna publikacija o tom nesretnom događaju.

Dizdarević je izrazio želju za nastavkom suradnje između KDBH “Preporod” i Udruženja “Almanah”. Za kratko vrijeme je uočeno da je korist velika i obostrana. Suradnja je značajna jer crnogorski

27

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Bošnjaci praktično vraćaju i ponovo otkrivaju svoj nacionalni identitet, pri čemu im mnogo pomažu iskustva iz razvijenijih sredina.

Poetika Avde Međedovića

28

J O U R N A L

Posljednji se prisutnima obratio Esad Kočan, član redakcije “Almanaha”. Kao novinar počeo je raditi 1980. u dnevnom listu “Pobjeda”, gdje je bio suradnik u unutrašnjo-političkoj redakciji i slobodni reporter. Bio je novinar i zamjenik odgovornog urednika Informativno-političkog programa Televizije Crne Gore. Jedan je od osnivača crnogorskog nezavisnog tjednika “Monitor”, gdje je u različitim periodima bio redaktor, autor analitičkih članaka, uvodnika, a sada je odgovorni urednik.

Predsjednik je Upravnog odbora Instituta za medije Crne Gore i član Savjeta Radiotelevizije Crne Gore. Tekstovi su mu objavljivani i prenošeni u vodećim listovima u zemljama bivše Jugoslavije, kao i u stranim analitičkim revijama i biltenima posvećenim zbivanjima na Balkanu. Predavao je u školama novinarstva koje je u Crnoj Gori organizirala Alternativna informativna mreža (AIM). Član je stalnog kora predavača Instituta za medije Crne Gore. U okviru programa koji organizira Međunarodni centar za novinarstvo u Washingtonu završio je 2002. u Washingtonu i New Yorku program specijalizacije koji obuhvaća izučavanje profesionalnih normi u suvremenom novinarstvu i metodologiju obuke novinara.

Kočan je naglasio da su “Monitor” i “Almanah” mozaik jedne te iste, one najbolje Crne Gore. Prve tri godine postojanja “Monitora”, do osnivanja “Almanaha” 1993., stvorile su jedno čudesno iskustvo – opstati usprkos svemu, upustiti se u bitku za koju se moralo računati da može biti izgubljena. “Sve je govorilo da će ta bitka u 'Monitoru' biti izgubljena. 1990. godine je bio veliki val mržnje. Crna Gora je bila nemoćna da se odupre talasu mržnje koji je prijetio da je poklopi. Svi mediji su klicali Miloševiću. Službena politika, službeni govor je bio govor mržnje. I nas nekoliko je reklo: 'Mi na ovo pristati nećemo. Crna Gora će postojati dok je nas.' To je granično iskustvo. Jedino u toj bitci imalo je smisla učestvovati”, rekao je Esad Kočan. Tri godine nakon toga do njega je stigao glas da Husein Bašić, zajedno sa Zuvdijom Hodžićem, pokreće “Almanah”. To je bilo još veće granično iskustvo, jer u zimu 1993. godine nijedan Bošnjak u Crnoj Gori nije bio siguran da će u svome domu dočekati proljeće. U tom trenutku bilo je naj-

važnije skupiti rasuto bošnjačko-muslimansko biserje, pri čemu je Husein Bašić pokazao čudesnu hrabrost.

Kočan je rekao da je “Almanah” prvo organizirano sjećanje Bošnjaka u Crnoj Gori. “Vijekovima je trajalo organiziranje zaborava kao važnog društvenog zadatka. Zamislite sudbinu narod koji je stvorio 'Omera i Merimu', 'Žute dunje' i 'Hasanaginicu', koji je imao Avdu Međedovića, za kojega je znalo manje od 1% Bošnajka u Crnoj Gori. U ukupnoj crnogorskoj populaciji u promilima su se mogli mjeriti ljudi koji su čuli za njega.

Zamislite da netko od vas kaže: skupit ćemo mi to rasuto biserje. I mi smo se organizirali kako bismo vratili naše prvo pamćenje”, rekao je Esad Kočan i naglasio da je bilo veoma bitno kulturološki pripremiti Crnu Goru za takvo nešto. Da nije bilo “Monitora” i tadašnjih antiratnih poketa i udruženja, Crna Gora nikada ne bi bila spremna primiti u sebe Avdu Međedovića, vratiti ga kući. Veliko iskustvo je bilo otkrivanje svijesti što učiniti kada se počne otkrivati velika bošnjačka kulturna baština. To je bio izazov kako otkriti i zaštititi vlastitu kulturu, kako zapravo zaslužiti da naslijede veliku kulturnu baštinu. Stvaranje “Almanaha” je bio jedan divan kreativni osjećaj.

Drugo važno iskustvo je iskustvo višeslojnosti, kulturalnosti svakog identiteta. U ratnim vremenima bilo je teško, ali i časno biti Bošnjak u Crnoj Gori, pripadnik jednog malog naroda koji broji 70.000 do 80.000 ljudi. “Biti Bošnjak i musliman u Evropi dovodi nas do jednog divnog paradoksa: što si manji i malobrojniji, baštiniš više pluraliteta. Moj je, istovremeno, i Sokrat i Rumi i Ibn Arebi i Kierkegaard. Moji su i Jesenjin i Lorka. Kao europejci, muslimani, Slaveni, Bošnjaci i crnogorski građani imamo pravo baštiniti sve što stvaraju narodi s kojima živimo. Ta ljepota pluralnog identiteta nas obavezuje da idemo prema vlastitim vrhovima. Kao žute dunje otkrivali su kulturni identitet Bošnjaka u Crnoj Gori – ne da ga sakrijemo od drugih, ne da ga pozicioniramo naspram drugih. Mi smo ga zaista od srca darovali svojoj Crnoj Gori. I najbolja Crna Gora je to otvoreno primila”, rekao je Kočan i naglasio da se kao važno trajno iskustvo iskristaliziralo tzv. iskustvo vrhova. Bošnjaci Crne Gore su doprli do Avde Međedovića, za čiji pjesnički rad je Kočan rekao da nikada ljepšu poetiku nije pročitao. Poznato je da Avdo Međedović bio nepismen čovjek. Kod njega su došli profesori, istraživači s američkog Sveučilišta Harvard kako bi pokušali dešifrirati kako je nastala Homerova 'Ilijada'. A ostali su zadivljeni njegovom poezijom, za koju nisu vjerovali da je Avdo njezin autor.

“Naš zadatak je bio da vratimo Avdu, da kulturološki opremimo Crnu Goru i njegovo djelo učinimo našim malim Olimpom, gdje će dolaziti ljudi i gdje će generacije djece učiti kako razumjeti Avdu Međedovića. To ne možemo ako ne naučimo Crnu Goru da bude pluralna, da bude otvorena za drugo i drugačije. Kod nas Bošnjaka najviše mi se sviđa složenost identiteta.

Uzmimo za primjer sevdalinku, koja je najljepši susret svijetova. Ona je na neki način oživljeni Ibn Arebi, srce koje se pretače. To će oplemeniti Crnu Goru u 21. vijeku, a nas će obraniti od nečega što je vrlo važno za nas. Teška je bila sudbina nas Bošnajka u 20. vijeku, nisam siguran da će biti mnogo lakša i u 21. vijeku. Mi ćemo sigurno ličiti na svoju sevdalinku – kada budemo pjevali, kroz našu pjesmu će biti i doza plača”, rekao je Kočan.

Naglasio je da Bošnjaci nikada ne smiju sebi dozvoliti da budu pod dvostrukom opsadom. Ako nas drugi marginaliziraju, ako govore jako ružno o našoj religiji – mi se trebamo prkosno suprostaviti tome, ali nikako ne zatvoriti u sebe. U ovome vremenu samo onaj tko može dati, može i primiti.

Zbog ogromne tragedije koja je zadesila bošnjački narod, ne smijemo zadobiti ideologiju i psihologiju žrtve. Psihologija žrtve je priznanje da smo objekt povijesti, objekt tuđe mržnje. Samo ako budemo na sebe primjenjivali najstrožije kriterije, imamo šansu za opstanak. Kao suprotnost psihologiji žrtve, Kočan je predložio stvaralačku ideologiju i hedonizam prvog reda – uživanja u svakom trenutku slobode, prihvatiti da se Sudnji dan sastoji od mnogo sudnjih dana.

Empatija ili suosjećanje s Bošnjacima je uvijek skupo plaćeno. Tko god je u Crnoj Gori gajio takve osjećaje prema Bošnjacima, nije mu bilo lako. Jedan od takvih ljudi koji godinama istrajno svjedoči o deportaciji bosanskih izbjeglica i ima velikih problema zbog toga je Slobodan Pejović, bivši policajac. U Herceg Novom ga ne štite novinarska udruženja i javno ime – on je progovorio kada nitko nije smio. Zahvaljujući njemu zločin nad bosanskim izbjeglicama nije zaboravljen. Imena ljudi koji su ubijeni, koji su trebali nestati, postala su stvarnija nego što bi ikada postala da su živjela normalnim životom. “Oni koji su bili toliko silni i moćni skrivaju svoja imena, šapuću i umanjuju svoj značaj. Da bi se to desilo, da bi se taj preokret napravio, da bismo mogli pogledati u oči vlastitoj djeci morali su postojati ljudi kao što je Slobodan Pejović, taj znak najljepše Crne Gore”, zaključio je Esad Kočan, uz veliki aplauz odobravanja prisutnih. q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o genocidu u Bosni i Hercegovini s posebnim osvrtom na Bosansku krajinu

Suprostavljanje mraku zaborava Omladinski klub muslimana u suradnji s Islamskim centrom u Zagrebu, u sklopu tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 21. siječnja 2010. upriličio je predavanje na temu “Genocid u Bosni i Hercegovini s posebnim osvrtom na Bosansku krajinu”. Nastupili su gosti iz Bosne i Hercegovine: Murat Tahirović, Sudbin Musić, Adnan Bajrić i Hilmo Kozlica. Činjenica da je u Bosni i Hercegovini 1991. godine prije rata bilo 4,377.033 stanovnika. Za vrijeme rata od 1992. do 1995. bilo je 657 logora i koncentracijskih centara. Po broju ljudi koji su bili u njima, a računajući to po presudama koje su donesene, u logorima je po neslužbenim podacima, koje je je iznio Murat Tahirović bilo preko 200.000 ljudi. Službeni podaci govore o 50.000 ljudi. Pa da je i četiri puta manji broj za tako malu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, to je demografski slom koji nije ravan niti onome što su radili nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Kada su pitali našeg uvaženog predavača, predsjednika Saveza logoraša Bosne i Hercegovine Murata Tahirovića da li bi preživjeli logoraši mogli prihvatiti izvinjenje koje bi ima njihovi mučitelji dali za pretrpljenja zlodjela, ali onako iskreno u duši da li bi mogli oprostiti, rekao je svoj stav, ali vjerojatno stav većine ljudi koje su preživjeli put do pakla i nazad – da ne bi. Ali da unatoč tome ta manjina ne može držati cijelu Bosnu zbog toga u zatočeništvu i prošlosti, već da ipak očekuju iskreno izvinjenje agresora kako bi se stvari i odnosi među narodima poboljšali.

Silovanja Žrtve silovanja su u najvećoj mjeri bile mlade djevojke, maloljetnice od 12 i više godina, zatim žene bez obzira na starosnu dob, ali isto tako i muškarci, kojima je pored silovanja odrezivan i spolni organ. Silovanje se odvijalo, kada su u pitanju vojnici i paravojne formacije, uglavnom pred masom (pretpostavlja se sa ciljem da bi se dokazala hrabrost), dok su visoko rangirani oficiri to činili uglavnom dovođenjem mladih djevojaka u svoje prostorije.

S tribine u Islamskom centru Tjeranje logoraša na međusobni seksualni odnos je isto tako oblik silovanja koje je trajno prouzrokovao poremećaje među rodbinom. Takav oblik nasilja zabilježen je u većini logora gdje su starci prisiljavani na seksualni odnos s malodobnom bliskom rodicom, kao npr. u logoru Omarska.

Trenutno stanje Kažu da statistika nikad ne pogađa čovjeka toliko koliko tragedija jednog pojedinca. Tako smo uz ove podatke imali priliku čuti i neka osobna razmišljanja i stavove drugog velikog borca, mladog, ali ozbiljnog Sudbina Musića iz Savez logoraša “Prijedor 92”. On je preživio pakao logora, zajedno sa svojim sestrama i majkom, a otac mu je poginuo u pokušaju borbe protiv srbočetničke agresije na Prijedor.

Nisu u tom manijačkom pohodu stradavali samo Bošnjaci već i svo ostalo stanovništvo, dakle i hrvatske nacionalnosti. Čak je glavni zapovjednik obrane tog područja bio Hrvat katoličke vjeroispovijesti – Slavko Hećimović. Uz kratki osvrt koji nam je Musić dao o tome kako je došlo do situacije pokolja u tom kraju, te nažalost neuspjele obrane, stvaranja koncentracijskih logora Omarska, Trnopolje i Keraterm, Sudbin je još više želio dati informacije o trenutnom stanju u tom kraju, kon-

kretno Prijedoru. Svima nam se u glavi pri spomenu “logora” vrte slike logora u Omarskoj, te izgladnjelih tijela koje naslonjeni na bodljikavu žicu svojim pogledima očajno traže pomoć i spas. Činjenica je da je Omarska bila jedna od najvećih klaonica u Bosni i Hercegovini, da je u njoj pobijeno preko 1.000 ljudi, pretežno muškaraca. Omarska je predstavljala raj svim vrstama psihopata kako bi se na jadnim i bespomoćnim žrtvama mogli iživljavati sa svim svojim bijednim naumima. Jedan od primjera je da su nakon mučenja ljude trpali u velike automobilske gume, polijevali benzinom te nakon toga palili tako da od njih ne bi ništa ostalo. Metak je tamo predstavljao milost. Danas je rudnik Omarska u vlasništvu tvrtke “Arcelor Mittal”, jedne od vodećih svjetskih tvrtki za područje crne metalurgije, tj. proizvodnje željeza i čelika. Nije to nimalo slučajno jer se na tom području nalaze bogata nalazišta željezne rude.

Da li je bilo u interesu naroda da se međusobno kolju i ubijaju i mrze? Sigurno ne. Kome odgovara zavađenost naroda, oslabljena zemlje? Očito nekom trećem. Što taj postiže time? Lako dolazi do sirovina koje ga interesiraju. Da li su tu u pitanju države ili možda neke treće organizacije, multinacionalne kompanije, međunarodne organizacije? To zasigurno nije lako odgovorit jer je to usko poveza-

29

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

30

J O U R N A L

no, jedno drugo podržava. Najjače naftne kompanije, svih 13 koliko ih ima u svijetu, pretežno su u vlasništvu države ili država ima znatni udio u vlasničkom udjelu. To im omogućava da slobodo koriste prednosti privatnog i državnog sektora.

Tako je bilo i za vrijem otvorenog imperijalizma, no sad je samo vrlo perfidnim sredstvima tako da se ne usudimo ni pomisliti da bi to mogli biti tako.. Jer tko bi bio lud pa reći – hej, Bosna leži na bogatim ležištima nafte, a to nam govore istraživanje koja vrše već od 1973. svjetske kompanije i Energoinvest s projektom "Sjeverna Bosna” te “Dinaridi” koji je, vidi slučajnosti, obustavljen početkom rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, posve je poznato da Bosna i Hercegovina uz Hrvatsku obiluje zalihama pitke vode, i po tome je treća zemlja u Europi. Zašto da se Bošnjaci obogate i ojačaju, ni slučajno. Svakako do tih resursa se mora doći, a uz to riješiti “muslimansko” pitanje koje je trn u oku mnogima u Europi i ostatku Zapada. Nadam se da su moja razmišljanja kriva, iskreno se nadam… ali bojim se da je puno gore od ovoga. Pa tko bi bio tako zao? Vjerojatno onaj kome je samo ovaj svijet mjerilo svega, kome ljudski život ne vrijedi ništa, a ne gleda kojim sredstvima će doći do svoga cilja.

Naravno uz sve to pravno je regulirano i rečeno Daytonskim mirovnim sporazumom pravo svakog da se vrati na svoja ognjišta. Ono što treba i što je stvarnost uvijek je daleko jedno od drugoga. Jedan od razloga što je prva stvar koju su agresori napravili jeste ubijanje elite, intelektualne sportske i svake druge koja je mogla pružiti otpor i napravi neku vrstu organizacije. U prijedorskom kraju uništili su 33 džamije te još mnoge druge vjerske objekte, a do sad nisu ništa uložili u njihovu obnovu. Otežano je zaposlenje bošnjačkom stanovništvu.

Ove sve činjenice, a i mnoštvo drugih o kojima bi mogli pisati govore jadno u prilog da je u Bosni i Hercegovini izvršen genocid – kao namjerni čin sa ciljem djelomičnog ili potpunog uništavanja jedne etničke, vjerske, nacionalne skupine, a metodama preseljavanja stanovništva, ubijanjem, silovanjem žena i djevojčica te prisiljavanjem da rađaju takvu djecu, prihvaćaju drugu vjeru, bave se seksualnim zadovoljavanjem svojih mučitelja i predstavljaju seksualno roblje, dakle potpunim uništavanjem dostojanstva osobe. Kad se ono uništi tada čovjek više nije čovjek jer nas jedino izbor – da li ćemo čuvati svoju čast ili ćemo slijepo slijediti svoju strast čini različitim od životinje. Kad se to uništi tad

čovjek postaje gori od životinje jer ona nikad ne ubija, a da nije gladna.

Uspostave suradnje Kako ne bismo bili gluhi, nijemi i slijepi, kako je rekao treći uvaženi gost, Adnan Bajrić iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, pozvao je sve, a pogotovo mlade na suradnju i posjet, učenje i ozbiljno proučavanje svega što se dogodilo bošnjačkom narodu s ciljem da nam se prošlost više nikada ne ponovi. Osim toga, moramo biti sjesni svojih posebnosti kako bi bili jači u odupiranju asimilaciji koja nam se nameće.

Moramo se svim silama potruditi i uspostaviti međusobnu suradnju, te posebno poraditi na osvješćivanju mladih ljudi i generacija koje tek sazrijevaju, koje su rođene poslije rata i koje o ratu znaju samo ono što ih uče u školi i što pričaju odrasli o tome. Nastavni program povijesti u Bosni i Hercegovini konstruiran je tako da se mladi uče kao da rata nije niti bilo, a nema ni govora o tome da se kaže tko je započeo sa agresijom na ovu predivnu zemlju. Na globolnom planu Međunarodni sud za ratne zličine na području bivše Jugoslavije u Haagu ima za konačni cilj da uspostavi sistem krivnje svih stranaka, dakle da relativizira samo pitanja krivnje, agresije i pitanje tko je uopće bio agresor. Pravo koje je konstuirano i sile koje pdružavaju tu svjetsku silu nemaju za cilj uspostavu pravde i pravednog kažnjavanja zločinaca, a u prilog tome govori činjanica da je još uvjek na slobodni najveći od svih ratnih zločinaca Ratko Mladić, koji je glavni sprovoditelj srbo-četničkih nauma i genocida u Srebrenici i drugdje u Bosni i Hercegovini.

Put do pakla i nazad “Put kroz pakao” je naziv djela koje je napisao posljednji gost te večeri, Hilmo Kozlica. Iako čovjek izgledom koji ne odaje pisca, već više borca, tko uzme u ruke i počne čitati njegovo djelo teško će ga pustit iz ruku i prevarit će se glede svih predrasuda. Njegova priča oko rata u Bosni za nas običan svijet posve je nezamisliva. Prošao je tri logora –Prekaju, Kozile i Kamenice.

Djelo je potresno jer obiluje faktografskim podacima te kad ga čitate imate osjećaj da sve to možete vidjeti i zamisliti – naravno da je to samo nama u glavi, a opet čovjek ostane šokiran i zapita se koja je to sila gonila ljude, kakva je to zlo u ljudima bilo da su išli jedni na druge planirano s oružjem,

uništavajući i paleći njihove kuće, separirali muške i ženske te muške odvodili u logore, gdje su s njima postupali na najnehumanije načine – tjerajući da brat s bratom međusobno spolno opći pred svim svijetom, tukući ih do smrti, a prije toga goneći ih da sami sebi iskopaju grobove. Ne, osobno ne mog prihvatiti da su ljudi tako sami po sebi zli, već vjerujem da je razlog tome vanjski faktor – sotona. Šejtan kako god ga zvali ima istu svrhu – da ljude međusobno zavadi, razdvaja i da na temelju toga vlada nad njima. Shodono tome najbolje govore riječi samog autora u uvodu koje ću citirati: “Tek u zatočenju čovjek najdublje spozna sebe, upozna se sa samim sobom i najviše se približi istini. Ako je svjestan svog fizičkog zatočenja, ako ga duboko i svjesno proživljava, ako vjeruje u pravdu i u sebi samom traži izlaz, ako mu je u mislima jedino naš Stvoritelj, ako nađe snagu da prvo pobijedi sebe, pa i ledenu jezu zatočenja, nikad čovjek ne biva zatočen, on je slobodan i u zatočenju.”

A o plemenitom motivu pisanja knjige sam autor jeste njegova želja da sačuva od zaborava ljude koji nisu imali te sreće da prežive. Hoće da svjedoči o jednom užasnom vremenu i zlim ljudima. Želi da nikad nijedan čovjek na svijetu ne pati, želi da svi ljudi žive u slobodi i miru.

Na ovo samo mogu reći da mu Stvoritelj primi njegovu želju jer sve nas goni ka zaboravu kao što su filmovi koje osvajaju svjetske nagrade, kao što su “Ničija zemlja” , iako jako kvalitetan film , u konačnici daju pouku da nitko nije kriv ili da su sve strane jednako krive za rat u BiH. Naš narod bosanski ima strašnu boljku koje sa zove zaboravnost i što lako sve vole i pretvaraju u šalu, tako valjda bježeći od sumorne realnosti u kojoj se nalaze, pa se kulturološki genocid i dalje nastavlja u obliku folk-hitova koje su srž većine mladih Bosanaca danas, a među kojima je većinom srpska glazba u pitanju od kojih ima “pevaljki” koje su bile žene i ljubavnice samih ratnih zločinaca.

Zbog svega toga nužno je govoriti, upozoravati i raditi sve na tome da se ne zaboravi tko je započeo rat, tko je kriv za ratne zločine, tražiti pravnu sankciju za zločince, tražiti izvinjenje cijele zemlje prema Bosni i žrtvama rata i njihovim porodicama kao oblik zadovoljštine, te raditi na jačanju naše zemlje, kulture, lijepog sevdaha, religije, uspostave suradnje sa svima na ravnopravnoj, a ne položaju ovisnosti spram drugoga. Prije svega poraditi na sebi samima te ujedinjenim snagama suprostaviti se mraku zaborava. q Mirsad Dubravić

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnosti Kulturno-informativnog centra Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Zagrebu

Pravednici među narodima – sjećanje na holokaust U prostorijama Kulturno-informativnog centra BiH u Zagrebu, 25. siječnja 2010. povodom Međunarodnog dana sjećanja na holokaust (27. siječanj) otvorena je izložba “Kada su komšije bile ljudi”.

Svečanom otvorenje izložbe prisustvovali su brojni uglednici: Vladimir Raspudić, veleposlanik BiH u Zagrebu, Tonči Staničić, veleposlanik RH u Sarajevu, Srećko Šestan, pomoćnik ministra za kulturu RH i Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik. Predstavljanje izložbe “Kada su komšije bili ljudi” u Zagrebu (od 25. siječnja do 5. veljače 2010.) zajednički su organizirali Veleposlanstvo BiH u Republici Hrvatskoj, Židovska općina u Zagrebu, Veleposlanstvo RH u Bosni i Hercegovini, Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu.

Kako je u svom obraćanju prisutnima naglasio bosansko-hercegovački veleposlanik Vladimir Raspudić, izložba govori o okrutnom zločinu nad europskim Židovima, ali je ujedno i svjedočanstvo o hrabrim ljudima iz svih konfesija koji su riskirajući svoje živote nesebično, ljudski i komšijski spašavali Židove, nerijetko postajući i sami žrtve fašističkog divljaštva.

Tonči Staničić, hrvatski veleposlanik u BiH je rekao da je zajednička organizacija izložbe povodom Međunarodnog dana sjećanja na holokaust primjer kako se može surađivati na kulturnom i svim drugim područjima. Naglasio je da poruka s ove izložbe glasi: “Neka svatko od nas napravi korak ili mnogo više od onoga što inače mora.” Svakome od nas nedostaje jedan korak više, ne samo u kulturi, gospodarstvu i politici.

Autor izložbe “Kada su komšije bili ljudi” je Eli Tauber, novinar, publicista i istraživač povijesti i običaja Židova. Tauber se od rane mladosti bavi proučavanjem povijesti i običaja Židova. 2007. godine objavio je svoju prvu knjigu pod nazivom “Ilustrovani leksikon judaizma – istorija, religija i običaji”. Iste godine je postavio i dvije izložbe pod nazivom “Sjećanje na holokaust” i “Pravednici jevrejskog naroda”. Tauber je napisao i knjigu istog nazi-

31 Sa otvaranja izložbe u Kulturnom centru BiH u Zagrebu va kao i izložba, koja je u prvom izdanju potpuno rasprodana. U obraćanju prisutnima Eli Tauber je rekao da je izložba u Zagreb stigla iz Bratislave, glavnog grada Slovačke. Početna ideja od prije pet godina je bila da se napravi mala izložba u Muzeju Jevreja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Na putu sakupljanja podataka za izložbu, sakupilo se toliko materijala da je muzejski prostor bio premali. Stoga je Tauber odlučio napisati knjigu pod nazivom “Kada su komšije bili ljudi”, čije je drugo izdanje u pripremi. Paralelno s pisanjem knjige išla je i izrada izložbe, koja je naišla na izvanredan prijem prigodom prvog predstavljanja u Sarajevu.

“Izložba u sebi sadrži čitav niz istinitih priča, priča koje prirastaju srcu zato što u stvarnosti daju životno bilo u Bosni i Hecegovini, a posebno u Sarajevu kao jednom multikulturalnom gradu, gdje su brojni narodi živjeli u jednom skladu. To nije bilo ono što mi danas moderno nazivamo tolerancija, čega se ja grozim jer to znači da nekoga trpim. Vjerujte, u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu ljudi nisu trpili jedni druge, nego su zajedno živjeli u jednoj ku-

ći, dvorištu i mahali, pili zajedno kahvu, slavili zajedno slave, pomagali jedni druge.

Taj fenomen zajedničkog suživota u Bosni i Hercegovini i Sarajevu pokušao sam ispričati u knjizi dajući joj simboličan naziv 'Kada su komšije bili ljudi', aludirajući na jedan momenat kada su se ljudi bez ikakvog interesa žrtvovali jedni za druge. Pokušao sam pokazati kako je to nekad bilo u našoj Bosni. Priče su toliko dirljive i neshvatljive. Knjiga koju sam napisao pokrenula je jednu lavinu novih priča, novih događaja i novih susreta, koji govore o tome što se događalo u Bosni, kako su se ljudi spašavali, tko ih je spašavao. Priča još uvijek nije ispričana. Treba dalje tražiti, pronalaziti nove slučajeve. Ne moraju svi ti ljudi, kao u ovoj knjizi, dobiti Medalju pravednika izraelskog muzeja 'Yad Vashem'.

Danas imamo 47 pravednika iz Bosne i Hercegovine, koji su spasili oko 1.000 života. To znači da imamo još jako mnogo ljudi, jako mnogo priča, međutim, vjerojatno neke od njih nećemo nikada saznati.

Ova knjiga je utrla put jednom novom istraživanju i sakupljanju podataka, tako da mi danas već imamo oko 100 novih sluča-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

32

jeva širom Bosne i Hercegovine – od Mostara, preko Doboja, Tuzle i Prijedora, do Banja Luke. Ljudi su se počeli javljati – gledajući TV-spot, čitajući seriju mojih natpisa koji su se iz nedjelje u nedjelju objavljivali u sarajevskom 'Oslobođenju'.

Rezultati su fantastični, priče su toliko dirljive, toliko nestvarne. Ne možete vjerovati koliko su ljudi bili spremni žrtvovati se jedni za druge. U knjizi ima priča o jednom čovjeku koji je spasio židovsku porodicu, međutim netko ga je izdao i on je završio u logoru u Jasenovcu. Ili, čovjek spasi svog prijatelja, a njegovu sestru odvedu u Jasenovac. To su priče kojih se trebamo uvijek podsjetiti – kako su ljudi bili spremni bezrezervno se žrtvovati. Ove priče su me ponukale da napravim jednu novu knjigu, koja je u pripremi. Ona neće govoriti ne samo o pravednicima, već o ljudima Bosne i Hercegovine koji su spašavali Jevreje na različite načine, riskirajući često i vlastiti život”, rekao je Eli Tauber.

Naglasio je da su vrlo teški i oštri kriteriji kako bi netko dobio Medalju pravednika među narodima. Kriteriji su limitirajući, koji ne dozvoljavaju da svatko tko je spasio Židova dobije ili bude kandidiran za Medalju pravednika među narodima, nego samo onaj nežidov koji je bez ikakvog osobnog interesa riskirao vlastiti život. Komisija za dodjelu Medalje radi izuzetno tešku selekciju. Tauber je naveo primjer Schindlera, po kojemu je nastao poznati, Oscarom nagrađeni film “Schindlerova lista”. “Schindler je dobio Medalju pravednika među narodima, ali zbog određenih svojih neetičkih ponašanja nije mu dozvoljeno da zasadi drvo u Aleji mučenika. Bez obzira što je spasio tolike živote. Medalju ne bi dobio da predsjednik Komisije za dodjelu Medalje pravednika među narodima nije bio onaj koga je spasio”, rekao je Eli Tauber.

Yad Vashem i Pravednici među narodima

J O U R N A L

U Memorijalnom muzeju holokausta u SAD-u je napisano da je holokaust bio sustavno, birokratsko, od države odobreno progonstvo i ubojstvo približno šest milijuna Židova, koje su počinili nacistički režim i njegovi kolaboracionisti tijekom Drugog svjetskog rata. Holokaust je riječ grčkog porijekla i znači žrtva vatre.

Nacisti, koji su na vlast došli u siječnju 1933. godine, vjerovali su da su Nijemci rasno superiorni, a da su Židovi osuđeni na “život nedostojan života”. Za vrijeme holokausta nacisti su također ciljali na druge skupine ljudi zbog, kako su smatra-

Eli Tauber li, rasne inferiornosti: Rome, invalide i neke od slavenskih naroda (Poljake, Ruse i druge). Druge skupine su proganjane zbog političkih razloga ili ponašanja, među njima i komunisti, socijalisti, Jehovini svjedoci i homoseksualci.

“Yad Vashem” u Jeruzalemu zauzima posebno mjesto među muzejima holokausta u svijetu. Očuvanjem židovskog karaktera na dostupan način i podržavanjem autentičnog izraza sastavljenog od svjedočenja, dnevnika, artefakata i drugih dokumenata, “Yad Vashem” trasira put za bolju budućnost. 1963. godine “Yad Vashem” je uspostavio program dodjele titule među narodima nežidovima, koji su za vrijeme holokausta riskirali svoje živote da spase Židove. Za ostvarenje projekta, “Yad Vashem” je uspostavio javnu komisiju pod rukovodstvom Vrhovnog suda pravde, koji je bio odgovoran za dodjelu priznanja Pravednika. Ovo je jedinstven

projekt ove vrste u svijetu da se oda priznanje, koristeći određene kriterije, djelima koja su učinili pojedinci spašavajući Židove tijekom Drugog svjetskog rata.

Program Pravednika i zasađivanje drveta u Aleji Pravednika među narodima dobio je podršku u svijetu, a koncepr Pravednika i odlikovanje prema pravilima “Yad Vashema” postao je univerzalni koncept i važan simbol. Do siječnja 2008. godine “Yad Vashem” je prepoznao skoro 22.000 osoba kao Pravednike među narodima. Park Pravednika među narodima, u kojem su na mramornim pločama ugravirana imena spasioca i države izkoje potječe, uspostavljen je 1966. godine. Ceremonija dodjeljivanja počasti Pravednika među narodima održava se u Parku.

Trenutno je u Bosni i Hercegovini registrirano 47 Pravednika među narodima, među kojima su 23 iz bošnjačkog naroda, i to: Begić Midhat, Beširević Zekira, Fazlinović Hasija, Fazlinović Sulejman, Hardaga Bahrija, Hardaga Izet, Hardaga Mustafa, Hardaga Zeineba, Hatibović Rezak, Hatibović Sulejman, Kapetanović Esma, Kapetanović Hasna, Kapetanović Sultanija, Kapetanović Šemso, Kapetanović Vasva, Korkut Derviš, Korkut Serveta, Pozder Salih, Sadik Ahmed Saralop, Sarčević Elza, Sarčević Emira, Sarčević Ferid i Sarčević Sead.

Među brojnim primjerima navedenim na izložbi “Kada su komšije bile ljudi” izdvojit ćemo samo jedan primjer pravednika među narodima iz Bosne i Hercegovine: obitelj Kapetanović iz Bosanskog Novog (Sultanija i njena djeca Šemso, Hasna, Vasva i Esma). Na prigodnom panou navedeno je sljedeće: “Sultanija Kapetanović je pozvala jevrejsku porodicu Sonnenschein u svoju kuću. Grad (Bosanski Novi) je bio mali, ništa se nije moglo sakriti, pa su obavijestili susjede da su ugostili jednu slovensku obitelj. Hinko, njegova žena i dvije kćeri, Fanika i Vera, živjeli su s Kapetanovićima kao jedna obitelj. U jesen 1942. situacija se pogoršala, pa je Hinko tražio način da stupi u kontakt sa Švicarskim konzulatom u Zagrebu. U tome mu je pomogao Šemso, izlažući se velikoj opasnosti. Za nekoliko dana iz Konzulata su stigli papiri za sve članove jevrejske obitelji i oni su otišli u Švicarsku. Tako su izbjegli svoju propast.

Ali nakon toga su došli teški trenuci za obitelj Kapetanović: majka Sultanija i dvije kćeri, Esma i Vasva, protjerane su u Prijedor, a treća kćer, Hasna, uhapšena je u Petrinji. Odatle je odvedena u Zagreb, pa u Staru Gradišku...” q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o geopolitičkoj važnosti islamskog svijeta u 21. stoljeću

Geopolitički islam U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 28. siječnja 2010. geopolitolog i publicist Jure Vujić održao je predavanje o geopolitičkoj važnosti islamskog svijeta u 21. stoljeću. Vujić je diplomirao pravo na Pariškom sveučilištu prava, društvenih i gospodarskih znanosti. Po struci je odvjetnik i član Pariške odvjetničke komore. Kao prvi civilni polaznik, 2006. godine je diplomirao na Ratnoj školi Oružanih snaga Republike Hrvatske “Ban Josip Jelačić”. Autor je nekoliko knjiga: “Fragmenti geopolitičke misli”, “Trg Maršala Tita – Mitovi i realnosti titoizma”, “Nord-Sud l'honneur du vide”, “Eloge de l'esquive – Hvalospjev izmicanju”, “Intelektualni terorizam – Heretički brevijar” i “Hrvatska i Mediteran – geopolitički aspekti”. Također je u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima objavio stotinjak znanstvenih članaka iz području geopolitike, sociologije i filozofije. U pripremi je njegova nova knjiga “Euroazijanizam protiv atlantizma”.

Uvodna razmatranja Na početku predavanja Vujić je rekao da je, ako zanemarimo vjerski fenomen na geopolitičkom planu u Srednjem vijeku ili za vrijeme križarskih ratova, vjerski geopolitički čimbenik reaktualiziran pobjedom izraelskog Likuda 1970., izborom pape Ivana Pavla II 1978. i Islamskom revolucijom u Iranu 1979. godine. Često se taj fenomen preklapa s identitarnom tematikom, a on nastaje kao reakcija na materijalističku društvenu anomiju kapitalizma i komunizma, a ponekad je bio potaknut od strane velesila tokom hladnog rata (SAD su podržavale talibane u Pakistanu i Afganistanu).

Vujić je naglasio da vjerski militantizam nije isključivo muslimanski fenomen, on obuhvaća i druge religije: protestanski engleski intergizam u Ulsteru (Sjevernoj Irskoj), kršćanska socijalna demokracija u Srednjoj Americi, katolički integrizam u Europi, a postoji i integrističko pravoslavlje poput velikosrpskog Svetosavlja. Vjera je uvijek bila skup vjerovanja i ideja koji homogeniziraju i povezuje jedno društvo, a kao takva ona je tretirana kao sastavni dio integracionaističkih ideologija. Realistička

Ivan Vujić i Mirza ef. Mešić geopolitička škola smatra da je vjera ideologija koja maskira druge društvene i političke interese. “Kod geopolitičkog pristupa islamu, teško je razumijeti islamsku vjeru kao geopolitički čimbenik ako se prije toga ne stavi na stranu intelektualni etnocentrizam koji može dovesti do krivih lektira i solucija.

To je zamka konfesionalizacije 'drugog' ili 'različitog' jer taj proces konfesionalizacije 'suparnika' dovodi do istih kontraproduktivnih reakcija kao što su dikotimije ili pak stvorene jednadžbe koja poistovjećuje islam s terorizmom”, rekao je Vujić.

Kad je riječ o islamu kao vjeri i geopolitičkom čimbeniku, onda treba reći da se vjera ne određuje samo po doktrinama i obredima, već i u odnosu na njezinu teritorijalnost koja se iskristaliziruje sa ili bez političkih moći. Teritorijalizacija vjere omogućuje geopolitički pristup kako bi razumijeli njezinu genezu i moguću geopolitičku dinamiku i ekspanziju. Što se tiče triju monoteizama, vjerska geopolitika počiva na jednom paradoksu: kao proizvod vjere u jednog Boga, njihova geografska ekstenzija tokom povijesti je proizvela niz različitih oblika političke i teritorijalne organizacije koje su se često sukobljavale ili prožimale.

U tom pogledu francuski geopolitičar Francois Thual govori u “fragmentiranom Bogu”. Od 11 rujna 2001. vjerski čimbenik poprima veliki značaj u formuliranju vanjskih politika, a posebice na temelju Huntingtonovih teza o sukobu civilizacija.

Iranska geopolitika Vujić je naglasio da geopolitika Irana duboko zadire u domenu šiitske regionalne geopolitike, tzv. Šiitski luk. Iransko po-

dručje je na raskrižju arapskog, turskog, indijskog i ruskog područja, posrednički prostor dodira i komunikacija. Iran kao jedina islamska šiitska država, ima pristup prirodnim i energetskim resursima Perzijskog zaljeva i kaspijskog bazena, a prva je muslimanska nacija Srednjeg istoka koja je doživjela revoluciji u 20. stoljeću. Njezina je geopolitika zbog takvog policentričnog smještaja uvijek bila pragmatična, što objašnjava njezinu volju za regionalnim hegemonom u regiji naspram panturanističkim turskim aspiracijama u Srednjoj Aziji. Međutim, iranska geopolitika se zna također približavati ruskoj geopolitici, kad je riječ o zajedničkim euroazijatskim interesima. U tom pogledu gospodarska i geopolitička os Moskva-Teheran-New Delhi je dobra ilustracija takve euroazijatske geopolitičke sinergije. Današnja je geopolitika Irana suočena s demografskim rastom šiita u srednjezapadnom dijelu Srednje Azije, tako da je broj šiita u toj regiji postao veći nego na Srednjem istoku. Deplasiranje gravitacijskog središta šiitskog svijeta, koji ostaje “iransko predvorje”, moglo bi prouzročiti i povećanje geopolitike prema istočnom boku u smjeru pacifikacije te regije i zbog zaštite šiitske regije Pakistana i Afganistana.

Krajem 20. stoljeća u Iranu (šijitskom još od 16. stoljeća), nova imperijalna moć je uspostavljena tokom vladavine dinastije Pahlavi. Tada je šah Reza Pahlavi zemlju laicizirao, odbacio ime Perzija i umjesto njega nazvao je Iran – “zemlja arijevaca”.

Reza Šah je modernizirao zemlju, te organizirao vojsku pomoću pruskih časnika.

Uništio je i kontrolirao vjerske muslimanske vlasti, promijenio perzijski kalendar,

33

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

34

J O U R N A L

rehabilitirao kult Zoroastra i namjeravao uvesti korištenje latinskog pisma - baš kao što je to Mustafa Kemal Atatürk napravio u Turskoj. Međutim, u njegovim namjerama spriječila ga je britanska i ruska koalicija progonom 1941. godine, jer je simpatizirao nacionalsocijalističku Njemačku – slučaj i afganistanskog Šaha. 50-ih godina 20. stoljeća dinastija Pahlavi vraća se na vlast, na čelu s kraljem Muhammadom Reza Pahlavijem, koji nastavlja očevo djelo provodeći tzv. arijevsko mnijenje u narodu. Nosio je titulu “shahinshah, Kralj kraljeva” Darius i titulu Aryamehr (ljubav – sunce arijevaca), što je značilo i “Mithra arijevaca”. Zbog sovjetskog ulaganja, Šah je postepeno raskinuo veze sa SAD-om, te je utemeljio novi grad Aryashar, grad arijevaca, a nastojao je i rehabilitirati zoroastratizam i mazdeizam, čiji se temelji nalaze u kultu bogova Ormazd i Mihr. No vlast mu je uzdrmalo američko uplitanje – zamjeraju mu odmak od atlantizma i zagovaranje “trećeg puta”. 1979. godine nastupila je Islamska revolucija u ionako već oslabljenoj zemlji te je uvela Islamsku republiku koja je okončala val modernizacije.

“Današnji euroazijanisti podupiru ideje stvaranja Velikog Irana, kao što to predlaže euroazijanski teoretičar Thomas Stahler – bilo bi to uskrsnuće akemitskih i sasanidskih carstava, ali bi se temeljilo na pravu naroda za slobodno samoodređenje.

Takva politika bi bila protuturska te bi podrazumijevala preustroj čitavog Kavkaza i Srednje Azije, sve do Indije, pri čemu bi nestale umjetno stvorene države poput Afganistana, Azerbajdžana i Pakistana, ali bi se unutar velikog Irana stvorila kurdska država. Takav projekt 'Velikog Irana' bio bi ostvaren u savezu s velikom Europom.

Ujedinjeni Kurdistan i Afganistan (s Patčunima i Tadžikima - iranofilima) bili bi pripojeni Velikom Iranu izuzevši pritom sjeverozapadni Uzbekistan što bi, smatra se, neutraliziralo svaki talibanizam. Azerbajdžan, čije stanovništvo čine većinom poturčeni Iranci, pripojio bi se Iranu izuzev sjevernog dijela, a umjetna bi tvorevina nastala dekolonizacijom: Pakistan bi nestao i bio podijeljen između Irana i Indije, posebice na lingvističkoj bazi. Jugozapadni dio Tadžikistana također bi bio pripojen Velikom Iranu. Srednja Azija bi se mogla učvrstiti ujediniti, dok bi Turska amputirala iranski Kurdistan, a Armenija i Lesghija činile bi granice između Irana i Europe. Tako gledajući, Veliki Iran kao veliki euroazijski prostor i naslijeđe Pahlavijine geopolitike potaknuo bi dezarabizaciju zemlje i regije. Iran bi prestao koristiti arapsko pismo i prihvatio pahlavi-abece-

du, tzv. pahlavijsko pismo. Šijitizam i zoroastratizam bile bi jednakopravne religije. Savez kršćanske Europe s mazdeoislamskim Velikom Iranom bi oslabilo i separatističke težnje islamiziranih europskih manjina, kao što su Bošnjaci i Čečeni.

Nafta iz Kurdistana i Irana omogućila bi Europi neovisnost o nafti Arapskog poluotoka i Zaljeva. Ujedinjena Indija – od istoka Pakistana do Bangladeša, Nepala i ŠriLanke, bila bi ključni saveznik Velikog Irana te bi zajednički rehabilitirali arijevsko naslijeđe i konstituirali geopolitičku os koja bi uravnotežila američku dominaciju na Dalekom istoku. Naravno da takav geopolitički plan Velikog Irana nije još naišao na konsenzus svih euroazijskih grupacija, a posebice glede preustroja Srednje Azije u kojoj Rusi žele imati ključnu riječ i geopolitičku kontrolu”, rekao je Vujić.

Euroazijanizam i geopolitika islama Vujić je istaknuo da euroazijanizam nastoji održavati konstantni dijalog između slavenskog i turko-mongolskog svijeta, te između pravoslavlja i islama. Uzimajući u obzir da neoeuroazijanizam smatra kako religija treba biti sekularizirana i u službi države, islam je predstavljen kao jamac društvene stabilnosti te je obožavan zbog njegovog univerzalizma koji transcendira nacionalne razlike između muslimana (Ummah) i jer daje jedno životno jedinstvo koje nedostaje Rusiji i Zapadu. Islam bi jamčio harmoniju i artikulaciju, jamčio bi ostvarenje između različitih načina života, vjere, kulture i političkih koncepcija. Euroazijanisti nastoje prikazati postojeću bliskost između Slavena i muslimana. Oni imaju veliku “passionarnost” (“vitalnu energiju”, pojam Leva Gumileva), mladi su u donosu na Europu te zbog toga pozvani ostvariti bolju i slavnu budućnost.

Turcistički ili “islamski euroazijanizam” nastaje 70-ih godina 20. stoljeća s djelom “Azija” rusofonskog kazahtanskog pjesnika Oljasa Sulejmanova, koji tim djelom rehabilitira turkofonske narode u ruskoj povijesti. 80-ih godina razni tatarski i kazahstanski krugovi nastoje podržavati Perestrojku kako bi dobili priznanje turkonfonske specifičnosti. Tokom 90-ih godina elite Tatarstana i Kazahstana instrumentaliziraju diskurs Euroazije kako bi afirmirali turkofonski i muslimanski euroazijski identitet, i tu treba spomenuti ličnosti poput Stanislava Dereva, Akhmata Kadyrovi, Gadjia Makhatcheva (potonji je zastupnik u Dumi za Dagestan). Ali, postoji također i manjinska ekstremistička

muslimanska euroazijanska frakcija okupljena oko Partije islamskog preporoda Rusije (PRI), koja svoje stavove izražava u patriotskom listu “Zavtra”. Takvi islamisti predlažu geopolitički savez koji se može suprotstaviti Zapadu. Akhmadkady Aktaev smatra da ta partija poziva Rusiju na političko približavanje islamu i pravoslavlju da se zajednički bore protiv amerikanizma. Gejdar Djemal, blizak Putinu i potpredsjednik PRI-a, govori o tome da je “jedini put za Rusiju, kako ne bi geopolitički nestala, da postane islamska država”.

U lipnju 2001. godine uspostavljena je Euroazijska partija Rusije (Evrazijskoaja partija Rossi) koja okuplja sedam organizacija: Refakh (Blagodenstvie), Unija muslimana Rusije, Pravoslavno jedinstvo, Čečenska solidarnost, Kongres budističkih naroda, Patrioti Sankt-Petersburga, Mlada Moskva, Partija pravde i reda. Ta partija nasljednik je Refakha, organizacije koja je zagovarala ulazak muslimana u rusku politiku. Okuplja ljude raznih narodnosti, porijeklom sa Kavkaza, Tatara ili Baškira.

Turska geopolitika između euroazijanizma i panturanizma Panturcizam ili panturanizam ideologija je racionalističkih obilježja, kao što je panslavizam ili pangermanizam u 19. stoljeću.

Ta ideologija zagovara ujedinjenje svih naroda turskog ili turkofonskog porijekla. Ona implicira i jednu drukčiju geopolitičku orijentaciju koja se znatno razlikuje od bizantsko-euroazijanske, koja nije usmjerena prema teritorijalnoj rekonstrukciji Istočnog Rimskog Carstva (kao u vrijeme careva Justinijana i Belizera), nego zagovara ujedinjenje pod turskom i islamskom hegemonijom svih turskih naroda od Egejskog mora do kineske regije Sin-Kianga.

Nakon gubitka Balkana (između 1878. i 1913.) i nakon gubitka arapskih teritorija Mašreka i Saudijskog poluotoka (1919.), određeni krugovi političko-vojne turske elite nastoje promicati ideje protivne onima Sovjetskog Saveza i okupiti pod pokroviteljstvom Velike Britanije i SADa sve poturčene muslimanske narode Srednje Azije. Prije negoli se izravno stavila u službu pomorskih anglosaksonskih velesila, panturcistička ideologija prvotno je zaživjela u Berlinu kako bi se moglo suprotstaviti savezu republikanske Francuske i carske Rusije, tradicionalnih saveznica Pruske. Njemačka, razočarana ruskim stajalištem, nastoji naći saveznika u Istanbulu, kako bi zapravo nekako uspostavila stari srednjovjekovni savez Svetog Rimskog Carstva s Bizantom,

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Otta II pa sve do Frederika II Hohenstuafena - savez koji nisu priznavali francuski kraljevi. Njemački agenti nastojali su pobuniti muslimanske narode protiv Engleza i Rusa (Neidermeyer i Wasmuss u Afganistanu).

Glavni pokretač tog njemačko-turskog saveza je Enver Paša, zapovjednik otomanskih snaga tokom Prvog svjetskog rata. Ujedno i pobornik njemačko-turske alijanse, on je želio instrumentalizirati navedeno savezništvo da bi ostvario svoj san: ujedinjenje turskih naroda kojima bi on sam bio autoritet, i to protiv Rusije.

No taj će geopolitički plan propasti zbog ruske ofenzive u Kavkazu i raspadom 3. turske vojske između Erzuma i Karsa, i njemačko-turskim porazom 1918. godine. Unatoč svemu, takav panturcistički geopolitički plan aktualan je i dan-danas u vojnim turskim krugovima koji nastoje ostvariti veličanstveni projekt Envera Paše. Ankara nastoji uz potporu SAD-a ostvariti navedeni plan u skladu s doktrinom i američkom strategijom upravljanja euroazijskim Balkanima Zbigniewa Brzenzinskog. Taj američki geopolitički projekt nastoji otrgnuti muslimanske turkofonske bivše sovjetske republike od kontrole Moskve i Rusije. U suvremenoj Turskoj, stup i glavno uporište panturcističke ideje je nacionalistička organizacija Sivi vukovi - turski “Bozkurt”.

“Danas se panturcistička ideologija posebice proširuje u vojnim krugovima.

General Eyzi Cakmak u vojsci koordinira aktivnosti Sivih vukova, a dvije novine 'Bozkurt' i 'Ergenekan' ilustriraju i populariziraju panturcističku ideologiju pod utjecajem prof. Reha Oguza Turkhana, vođu panturcističkog društva Gurem.

Ideologija Sivih vukova spaja ultrakemalističke ideološke smjernice (republikanizam, etatizam, populizam, nacionalizam, laicizam) s racionalnim panturcizmom”, rekao je Vujić. Naglasio je da panturcistička ideologija predstavlja jednu supremacijsku arijevsku ideologiju utemeljenu na načelu jus sanguinisa i na načelu superiornosti turske rase (turcizam se definira “prema krvi”, bez obzira na državljanstvo), što podrazumijeva da zagovara kulturološku i geopolitičku ekspanziju prema Zapadu i Dalekom Istoku, Indijskom oceanu i Pacifiku. Takva geopolitička opcija nastoji se također širiti i prema Filipinima i Tajlandu gdje žive muslimanske manjine, prema Australiji (gdje islamska manjina čini 1,4% pučanstva) i Novom Zelandu. Finalna, konačna strategija takve panturcističke opcije je obuhvaćanje azijskog kontinenta uz kontrolu otočnog

listopada 2009. u Sarajevu. Iako se turski ministar javno ogradio od geopolitičkih neo-otomanskih aspiracija u balkanskoj regiji, njegov je govor samo potvrdio temeljne i dugogodišnje vanjsko-političke smjernice i geopolitičke tradicije Turske.

Taj isti je govor izazvao burne reakcije zapadnih diplomacija, a posebice je bio žestoko kritiziran u BiH kao pokušaj širenja turske neootomanske utjecajne sfere u BiH. Međunarodna je zajednice posebna zabrinuta s približavanjem Ankare Iranu, Siriji i Sudanu. Već se govori o rađanju nove regionalne sile na Bosforu; neki “neodmjereniji” analitičari upozoravaju na stvaranje “zelene transverzale” od Kine (Sinđanga) do Jadrana (BiH i Albanije).

Ivan Vujić vanjskog pojasa (prema terminologiji geopolitičara Mackindera i Spykmana), postupno prisvajajući Filipine, i napredujući prema Japanu (s malom muslimanskom manjinom, pakistanskom i bangladeškom manjinom). Tako se stvara virtualna uma panturcizma, koja poprima megalomansku dimenziju.

Aktualna turska vanjskopolitička “ofenziva” na regionalnoj i međunarodnoj razini treba biti sagledana s perspektive rehabilitacije geopolitičkog i strateškog pristupa Turske, koji naravno vuče svoje korijene iz carskog otomanskog naslijeđa, ali i također se afirmira kroz obnovljenu euroazijatsku geopolitičku policentričnu orijentaciju na makroregionalnoj razini. U tom su kontekstu, vidljivi okretanje Turske prema njenim susjedima, Siriji i Iranu, i pojačane diplomatske aktivnosti na Balkanu. Također treba istaknuti kako su poboljšanje odnosa sa Armenijom, bolji odnosi s Kurdima na sjeveru Iraka, vanjskopolitičko pozicioniranje u regiji Balkana preko BiH, jasne poruke o stvaranju nove vanjskopolitičke uloge Turske na međunarodnoj i regionalnoj sceni. Turska je osnažila svoj međunarodni kredibilitet sudjeljujući na sumitima G20 i NATO-a. Bila je domaćin službene posjete američkog predsjednika Barack Obame, a također je organizirala drugi Forum Saveza civilizacija UN-a. Nova vanjska politika Turske u kojoj je primjetan povratak tradicionalnim i povijesnim vezama ove zemlje s državama u okruženju (Irak, Afganistan) s balkanskim državama i s “turkofonskim” zemljama Srednje Azije, bila je tema o kojoj je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu održao predavanje sredinom

Radikalni islam kao regionalni čimbenik geopolitičke rekonfiguracije Vujić je naglasio da je nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. i stvaranja međunarodne “antiterorsitičke koalcije”, svijet po prvi put suočen s radikalnim islamom kao međunarodnim čimbenikom koji znantno utječe na regionalnu geopolitičku rekonfiguraciju, a posebice u Afganistanu, Pakistanu i u Srednjoj Aziji. Radiklani islam je postao čimbenik geopolitičke rekonfiguracije, a posebice na postsovjestkom području. Zanimljiva je činjenica da je radikalni islam “transnacionalni” deteritorijalizirani fenomen, koji nema utvrđeno središnje lokalizirano područje (poziva se na transnacionalnu kategoriju: umma, svjetski halifat). Nakon raspada Sovjetskog Saveza pojavile su se razne grupacije radikalnog islama, a posebice u kontekstu rata u Čečeniji. Grupa džihadskog islama “Brigada Islambuli” izvela je niz proturuskih atentata. Kao odgovor i protuteza djelovanju tih ekstreminističkih grupacija došlo je do formiranja niza ranovrsnih antiterorističkih saveza: Organizacija kolektivne sigurnosti Zajednice Neovisnih Država je uspostavila “snagu za brzo djelovanje”, a u okviru šangajske skupine se uspostavilo “forum protuterorizma” kao sigurnosno snaga. U Manilli u kolovozu 2003, Rusija, Kina, Indonezija, Malezija i četiri srednjoazijske republike su uspostavile antiterorističku alijansu koja je koordinairala svoje akcije sa šangajskom skupinom.

Institucionalizirana euroazijanistička geopolitika islama Suvremeni neoeuroazijanski pokret često se referira na geopolitičke smjerni-

35

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

36

J O U R N A L

ce geopolitičara Henrija de Grossouvrea, čije je djelo “Pariz-Berlin-Moskva” konkretni, čvrsti geopolitički temelj i nacrt za trajni savez između Pariza, Berlina i Moskve. Takav jedan neophodan savez defanzivne je naravi i predstavlja prvu etapu u smjeru proširenog euroazijstakog projekta jer teritoriji takve “Triplice” ili “Troike” bili bi lišeni hinterlanda, grudobrana Srednje Azije nakon raspada Sovjetskog Saveza kao sljedbenika Carske Rusije. Kako bi taj savez bio kompletan i dovršen, potrebno je obuhvatiti Iran, Indiju, Kinu i Japan, jer tako bi američka talasokracija imala velike poteškoće kontrolirati pomorske “rimlande” i slabiti iznutra kontinentalne imperijalne kohezije. Pet sila (od sedam sila euroazijskog saveza) indoeuropske su, iako postoji kršćanski i islamski supstrat, te ako uzmemo u obzir da je budizam specifična emanacija indoeuropske psyche Indije.

Vujić je naglasio da suvremeni euroazijanski pokret iznosi sedam osi budućeg geopolitičkog djelovanja, i to: ostvariti neovisnu mrežu naftovoda i plinovoda da području Euroazije; ostvariti prometnu i željezničku prometnu mrežu između Rusije, Kine, Koreje i Japana, te između Rusije i Indije - povezati prometno i uspostaviti željeznički promet; u okviru EU Velika euroazijanska alijansa trebala bi se konstituirati oko projekta “Galileo”, koji je odgovor američkoj dominaciji u svemiru i na području telekomunikacija; podržati projekt plinovoda na Baltiku zbog stvaranja germansko-ruske osi, koja takva oslabljuje atlantske strategije “cordon sanitaire” satelitskih proameričkih država između Njemačke i Rusije (taj projekt bi ostvario Haushoferov san “euroazijanske trojke”: EU, Rusija i Japan); uništiti savez Ankare i Washingtona, savez koji blokira Europu na Balkanu, te je zadržava u Beogradu, na toku Dunava, onemogućuje direktni zemaljski put između mađarske “haze” doline i Egejskog mora, ali zadržava i Rusiju na Crnom moru i Kavkazu; potpuna potpora Armeniji koja je enklavirana u Kavkazu; organizirati prostor (pontique) priobalnih zemalja Crnog mora (velike riječne osi poput Dunava, Dnjepra, Dona, putem kanala DonVolga i Kaspijski bazen, trebaju biti komplementarne i reorganizirane tako da isključuju Tursku); potpora zajedničkim interesima drugim komponentama euroazijanske “Velike Alijanse” u Latinskoj Americi, te potpora venecuelanskom predsjedniku Chavezu.

Euroazijanska Konferencija o transportima i komunikacijama, održana 12. i

13. rujna 2000. u Sankt Petersburgu, inicirala je izgradnju komunikacijskih infrastruktura i koridora od velikog značaja za povezivanje euroazijskog prostora: Sjeverni koridor, koji polazi od Europe, na transsibirskoj trasi do Kine u dva smjera, prema Koreji i Japanu; Središnji koridor, koji polazi od južne Europe, preko Turske, Irana i Srednje Azije do Kine; Južni koridor, koji prolazi od Irana, pa do jugoistočne Azije preko Pakistana i Indije; koridor TRACECA koji seže od istočne Europe, na istočnoj obali Crnog mora do Kaspijske regije, pa sve do Srednje Azije; Novi koridor Sjever-Jug koji polazi od Sjeverne Europe, prolazi kroz Rusiju, do Kapijske regije i do Indije.

Ruski predsjednik Putin je uvijek inzistirao na snažnoj i modernoj željezničkoj politici u sklopu transsibirske željeznice te je svoja stajališta predstavio japanskim gospodarskim krugovima, upravo zbog njihovog sudjelovanja u realizaciji te željeznice. Linija BAM (Baika-Amur-Magistral) paralelna je s transsibirskim smjerom te predstavlja temeljni element komunikacija koji bi omogućio maksimalnu eksploataciju sirovina krajnjeg ruskog istoka.

Također je razmatrano ponovno pokretanje željeznice “Puta svile”.

Korejski i ruski predsjednik usuglasili su se u lipnju 2000. godine s namjerom da se obnovi i stavi u funkciju transskorejska željeznica te da se poveže s transsibirskom željeznicom, a to mogu omogućiti tri komunikacijskih smjera: veza Seoul-Valdivostok, veza Pousan-Pyongyang-Sin Ouidjou-Chenyeng-Datong-Erenhot, i tako sve do transmongolske željeznice i UlanBatora, što povezuje Koreju s Moskvom i Berlinom; veza je to Pousana do Pekinga, putem Ouroumtchija i Aktogaija, do Moskve i Berlina. Jedna od ključnih komunikacijskih strateških euroazijanskih projekata je povezivanje otoka Sakhalina i Japana s čitavim Euroazijskim kontinentom, te je 2001. godine odlučeno da će se graditi most dug 8 kilometara.

U svibnju 2001. godine održan je također i tzv. Rusko-japanski forum tokom kojeg su razmatrani zajednički euroazijski projekti. 12. rujna 2000. godine ruski, iranski i indijski ministri komunikacije (pregovarači) su potpisali povijesni sporazum o izgradnji koridora Sjever-Jug koji povezuje Europu sa sjevernom Indijom, izbjegavajući pritom Sueski kanal.

Utemeljen je EATU (Eurasian Transport Union) kao institucija koja će nadgledati izgradnju koridora i ostalih projekata.

Iran će biti ključna geostrateška komunikacijska točka povezujući Sjever i Jug,

Europu s Azijom, dajući Rusiji i Srednjoj Aziji prisutnost iranskim lukama, Perzijskom zaljevu i Arabijskom moru. Predstavljen je i projekt izgradnje transsibirske mreže naftovoda. Taj bi naftovod polazio od sibirske regije Tomsk prema sjevernoj Kini, od otoka Sakhaline do Japana, od sjeveroistoka Azije od sjevernog Pacifika, od Turkmenistana do Kine, Koreje i Japana, od Malezije do Vijetnama i Kine, te bi povezivao s Australijom i jugoistočnom Azijom.

Takvi prometni euroazijski projekti ključni su za ostvarivanje homogenog geopolitičkog euroazijskog bloka putem približavanja Rusije sa Kinom. Isto tako i Turskoj izgradnja mreže brana u Anadoliji predstavlja golemi euroazijski geopolitički i gospodarski projekt. Sustav brana na rijekama Eufrat, Tigris, Harcik i Munzur, u svrhu irigacije i stvaranje hidroelektrana u Velikoj Mezopotamiji nazvan je “Great Anatoly Projekt” te predviđa izgradnju 32 brane i 27 hidroelektrana u istočnom dijelu Anadolije, što bi ojačalo geopolitičku poziciju Turske u euroazijskom prostoru, a posebno na području Mezopotamije i prema unutrašnjosti Srednje Azije.

Zaključak “Kad je riječ o islamu kao vjerski pokretač geopolitičke dinamike onda treba izbjegavati simplističke i meniheističke teze tzv. imaginarnog islama, koje se provlače kroz medije i koji doprinose širenju islamofobije u svijetu. Radikalni islam ne smije biti poistovjećen s pluralnim islamom, a Huntingtonove teze služe u izgradnju 'imaginarnog osvajačkog islama' kao vektor istrumentaliziranja nove 'figure neprijatelja' koje je nakon raspada komunističkog bloka i nestanka 'komunističkog neprijatelja' trebalo nadomjestiti s novim simboličnim agonističkim surogatom. Suočeni s 'epistelomoškim vakuumom' demonizacija islama je znantno poslužila za homogeniziranje zapadnoatlantskog bloka. Evolucija geopolitike islama će znantno ovisiti o susretu i reartikuliranja lokalnih islama, posebice na području Srednje Azije i Kavkaza, azijatskog islama, s uvoznim i vanjskim islamom, vehabitske ili salafističke provenencije. Veliki je također izazov 'globaliziranog islama', odnosno kakapcitet adaptiranja islama s modernim ili bolje rečeno postmodernim globalnim gospodarskim, političkim i kulturološkim stremljenjima”, zaključio je Jure Vujić. q Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija časopisa “Semerkand” na tribini “Večer Kur'ana i džemata”

Promocija islamskih moralnih vrijednosti U subotu, 30. siječnja 2010. godine u Islamskom centru Zagreb, u sklopu redovne tefsirske tribine “Večer Kur'ana i džemata”, održana je promocija časopisa “Semerkand” te je održano prigodno predavanje na temu “Aktualizacija čitanja i zaboravljena vrijednost nauke kod muslimana”. Predavači i ujedno promotori spomenutog časopisa bili su uvaženi alimi, mladi intelektualci iz Sarajeva, dr. sc. Almir Fatić, predavač Tefsira na Fakultetu islamskih nauka i hfz. Nedžad ef. Ćeman, glavni urednik “Semerkanda”.

Hafiz Ćeman je kao prvi predavač i govornik prisutnim zagrebačkim džematlijama, ali i gostima iz Tešnja, Bihaća, Cazina i Ljubljane, koji su ciljano došli poslušati predavače, pojasnio što je to zapravo “Semerkand”. Samo ime označava sadašnji grad u Uzbekistanu. Nekada je bio prijestolnica islamske znanosti, kulture i civilizacije i baštinik, ali i rasadnik muslimanskih intelektualaca poput Ebu Mensura El-Maturidija, našega imama u Akaidu. “Semerkand” je i naziv za Udruženje građana, utemeljenom prije šest godina u Sarajevu, s brojnim aktivnostima kojima je glavni cilj reafirmacija islamskih porodičnih vrijednosti među Bošnjacima i drugim muslimanima. Pored Sarajeva, Udruženje “Semerkand” svoje aktivnosti organizira i provodi putem 15 podružnica diljem Bosne i Hercegovine.

Promoviranje vrijednosti islamske porodice jedan je od ključnih ciljeva časopisa “Semerkand”, kazao je hafiz Ćeman.

Koncipiran na način da sadrži samo afirmativne tekstove, što znači da u sebi ne sadrži polemičke stranice, nudi čitateljima raznolike tekstove iz područja Akaida, Ahlaka, Povijesti islama, Tefsira, Hadisa i drugih korisnih islamskih znanstvenih disciplina te korisne prijevode sa različitih stranih jezika s posebnim temama za naše majke i sestre.

“Semerkand” okuplja mlade i ambiciozne ljude, samosvjesne islamskih vrijednosti i važnosti širenja Allahove riječi na blag i jednostavan način. Poslanički primjeri pozivanja u vjeru okviri su djelovanja i za članove redakcije “Semerkanda”.

S promocije časopisa “Semerkand” Blagost, strpljivost i ustrajnost bili su naređeni, a ne samo preporučeni, svakome Poslaniku. Za primjer hafiz Ćeman je naveo Musaa a.s., kojeg poznamo kao pomalo agresivnog zagovaratelja pravoga puta (naravno, u pozitivnom smislu agresivnog), kojemu Allah dž.š. naređuje da faraonu, koji je sebe proglasio božanstvom, govori blagim i umiljatim glasom ne bi li povjerovao u Istinu. “Semerkand” upravo nastoji biti literatura koja odgaja i koja promovira predivne primjere edeba Božijih Poslanika u njihovim odnosima s drugim ljudima, zaključio je glavni urednik.

Nakon glavnog urednika hafiza Ćemana, predavnje na temu “Aktualizacija čitanja i zaboravljena vrijednost nauke kod muslimana” održao je dr. sc. Almir Fatić. Kazao je kako statistika o mjestu knjige, čitanja i istraživanja danas u muslimanskom svijetu nije na našoj strani, ali zato jeste vjera. Mi smo specifičan Ummet po mnogo čemu, a jedna od tih odlika je da smo, ili bi trebali biti, zagovornici Istine putem znanja, čitanja, proučavanja, istraživanja, dokazivanja, argu-

mentiranja, a sve nabrojane ljudske odlike sadržane su u riječima IKRE' BISMI RABBIKE, prvoj Objavi časnome Poslaniku Muhammedu a.s. I zato što smo zanemarili prvu Objavu, naš Ummet dugo vremena proživljava dekadencu na mnogim poljima ljudskih djelatnosti. Muslimani još uvijek nemaju izgrađenu kritičku i analitičku misao kakvu su razvili europski narodi. Na rješavanju tog nedostatka moramo svi poraditi.

Dr. Fatić se također osvrnuo na ciljeve časopisa “Semerkand”. Svojim tekstovima “Semerkand”, širi i promovira moralne vrednote u vremenu sveprisutnosti grijeha. Naša civilizacija je civilizaciji multipliciranja grijeha. Moral je na Zapadu izgubljena vrijednost. Postao je stvar mode. Mi muslimani možemo zapadnom čovjeku pomoći da ga opet pronađe, jer samo mi imamo pravu Istinu i još uvijek donekle imamo sačuvanu porodicu. Naravno, prvi uvjet je da prvo sebi pomognemo i to ponovnim aktualiziranjem iščitavanja, tumačenja i primjene Kur'ana i Sunneta u svakodnevnom život, a to je jedan od zadataka i “Semerkanda”. Zato nam je potrebna i sasvim nova metodologija tumačenja vjere i veća doza odgovornosti u tumačenju svetih tekstova. Tumačiti vjeru ne može svatko, a to nam se, nažalost, danas često događa. Ako bi se mogli ukratko definirati ciljevi “Semerkanda” onda bi se oni mogli sažeti u nekoliko točaka: promoviranje znanja, ibadeta, zikra i edeba, zaključio je dr. Almir Fatić. q Mirza Mešić

37

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Reportaža o entuzijastičnim i raspjevanim članicama ženskog zbora “Bulbuli”

“Bulbuli” – zbor koji živi i pjeva posve u duhu sevdaha Ženski zbor “Bulbuli” već petnaestak godina djeluje u sklopu KDBH “Preporod”. Nedavno su pod vodstvom glazbenika i voditelja zbora Ismeta Kurtovića snimile prvi CD pod nazivom “Bulbuli”, a zbor se može pohvaliti i multietničnim sastavom.

Filip Mursel Begović

38

J O U R N A L

Nekada je KDBH “Preporod”, barem po pričanju starijih članova, bio centar okupljanja zagrebačkih Bošnjaka. Neki će reći da je to zato jer je 90-ih godina bošnjačka kulturna scena bila kudikamo manje razvijena. Danas se možemo pohvaliti s mnoštvom bošnjačkih kulturnih udruga i asocijacija. Neki će reći da je “Preporod” okupljao ljude zbog nekadašnjeg predsjednika Ibrahima Kajana, koji je znao animirati i zainteresirati pridošlice. U svakom slučaju, prostor zagrebačkog “Preporoda”, kada nema događanja, promocija i sastanaka nažalost počesto zjapi prazan. Jedina osoba koju ćete u radnom vremenu naći je ljubazna tajnica “Preporoda” Ajka Tiro Srebreniković.

Ona će vas srdačno ponuditi kahvom i požaliti se da je jedan od razloga slabe posjećenosti nedostatak knjižnice, koju ima, recimo, srpska “Prosvjeta”. Tako je dok u “Preporod” petkom ne stigne ženski pjevački zbor “Bulbuli”, koji već 15ak godina djeluje pod kapom KDBH “Preporod”. Naime, Bulbulice petkom, u večernjim satima, održavaju probe, a od nedavno će se moći pohvaliti prvim snimljenim CD-om. Riječ je o dvanaest antologijskih sevdalinki, koje su Bulbulice otpjevale pod vodstvom glazbenika i voditelja zbora Ismeta Kurtovića. Kurtović, osim što se proslavio kao gitarist i pjevač pop-rock grupe “Drugi način”, do sada ima veliko iskustvo u komponiranju, snimanju, produciranju i aranžiranju zborskog pjevanja. Kurtović je godinama uspješno vodio ženski zbor Zagrebačke džamije “Arabeske”, s kojima je snimio nekoliko nosača zvuka. Naravno, ilahije i sevdalinke nisu ista glazbena vrsta, ali, primijetit ćemo, pripadaju istom emotivnom sustavu bošnjačkog naroda. Onaj tko voli sevdalinke, u pravilu će voljeti i ila-

hije, i obrnuto. “Arabeske” su, pod vodstvom Ismeta Kurtovića, postigle regionalnu prepoznatljivost, stoga, realno je očekivati da će isti uspjeh postići i Bulbulice. Štoviše, sevdah je glazbeni sustav kojeg će svojatati svi narodi BiH, a od nedavno, i ostali narodi širom svijeta koji su postali zaljubljenici u tu bosansku narodnu pjesmu. Da sevdalinka nije ekskluzivno pravo samo bošnjačkog naroda, dokazuje i sastav ženskog zbora “Bulbuli” kojem bi se uz pridjev ženski slobodno moglo dodati multietnični.

Hvalevrijedan glazbeni eksperiment Slušajući prvi CD “Bulbula” ostat ćemo zapanjeni kvalitetom snimljenog materijala. Nitko od “amaterskog” zbora nije očekivao da će postići razinu koja može konkurirati bilo kojem razvikanom zboru u Hrvatskoj i šire. Nadamo se samo da ta kvaliteta neće ostati nezapaženom i da će Bulbulice, bez profesionalne podrške marketinga i PR-a, uspjeti skrenuti pozornost na sebe. Oni koji se neće moći pohvaliti glazbenim sluhom i znati točno ocijeniti zašto neka glazba tako dobro zvuči, moći će, za razliku od glazbenog kritičara, puno jednostavnije objasniti dobar zvuk. Ako neki CD slušate iznova i iznova, ako vam se na njemu svidi više od jedne pjesme, znate da taj CD uistinu vrijedi, da nije za jednokratnu upotrebu.

Upravo je tako kada je riječ o pjevanju Bulbulica. Jednostavno, njihov CD nećete prestati slušati. Ismet Kurtović nam je rekao da je s Bulbulima želio napraviti drugačiji CD i stilski je radio kompromis između etno zvuka i tradicionalnog sevdaha, onako kako ga nosi od rođenja, prilagođen mogućnostima pjevačica. “Moj zaključak je da sam u većini pjesama u

tome i uspio, a neki aranžmani su mnoge ljubitelje sevdalinke oduševili. Slijedeći put ćemo ići u još veće eksperimente. Za razliku od prije, dogodilo mi se da sam od različitih ljudi čuo da im se sviđaju različite pjesme. To smatram uspjehom. Aranžmani su pitki, teku kao med i mlijeko, a volio bih napraviti spot barem za jednu pjesmu. Vidjet ćemo nakon promocije koju uskoro spremamo u jednom velikom prostoru”, rekao je Kurtović koji se s Bulbulicama družio godinama i dugo pokušavao realizirati CD. “To traje 15 godina.

Moji stalni pokušaji da se stabilizira ekipa i stalne smjene generacije napokon su urodile plodom. Taman nešto uhodaš, a netko iz čistog mira nešto razbuca”, objašnjava Ismet i dodaje da zbor postoji 15 godina, a par cura je kao ekipa postojala i prije. Ismet je došao 1995./96. na poziv Ibrahima Kajana, koji je tada bio predsjednik. “On je imao fin odnos prema meni i uspješno smo surađivali. Tada sam u raznim prostorima puno više svirao nego sada. Godinama smo pokušavali naći zajednički jezik sa vodstvom 'Preporoda' i to nije bilo uvijek uspješno. Nakon mnogo godina uspjeli smo snimiti prvi cd i nazvali ga jednostavno Bulbuli. Pošto je ovo amaterski zbor, upustio sam se u eksperiment za koji nisam znao kako će završiti. Ne mogu svi pjevači otpjevati sve, moraš razumjeti ljude i njihove mogućnosti, a poklopilo se da sam uspio upotrijebiti četiri različita solo glasa.”

Ovaj projekt ne bi uspio da Ismet nije izabrao kvalitetne suradnike i instrumentaliste. Ismet će prvo spomenuti Dragomira Herendića Dragiannija, bivšeg gitaristu “Zabranjenog pušenja”. “Druženje s njim i njegova bezrezervna podrška je bio jedini način da uspijemo. Proveli smo bezbroj sati u Kloštar Ivaniću, gdje se na-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ lazi njegov studio, i treba za to imati živaca. Devet mjeseci smo snimali i više nismo računali sate, a projekt smo radili od proljeća do Nove godine. Dragomir je izvrstan muzičar i krasan čovjek. Našli smo zajednički jezik i napravio je krasan mix te iskoristio maksimalno od svog studija.” Kurtović će hvaliti i slavnog člana “Novoga kvadrata”, poznatog strip crtača Igora Kordelja, koji je napravio izvrsno likovno rješenje i dizajn CD-a. Učinio je to potpuno besplatno, kao poklon starom prijatelju, jer je s Ismetom surađivao još u Drugom načinu. “Edin Džaferagić, stalni član 'Bulbula' i moj dugogodišnji suradnik u raznoraznim muzičkim kreacijama, prekrasno je svirao harmoniku na ovom albumu i bez njegovog osjećaja to ne bi bilo to. Snimit ćemo mi još toga”, uvjereno je uskliknuo Ismet Kurtović, a Edinovo sviranje hvale i ostale Bulbulice kojima ovaj mladi profesionalac pratnjom pomaže da se ne izgube u zahtjevnijoj sevdalinci. Edin Džaferagić se nedavno oženio, te je u zbor uveo svoju suprugu Selmu. Ismet Kurtović hvali i klarinetista za kojeg kaže da je maestralno odsvirao.

“To su bili pravi trileri, nisam ga uopće posebno pripremao, samo smo uz kavicu okvirno dogovarali u kojem smjeru treba ići i Imanće Kadrijev – Štip je krasno odsvirao.” U realizaciji CD-a glazbeno je pomogao i profesor violine Bruno Urlić, bivši član “Zabranjenog pušenja”, koji je, po riječima Ismeta Kurtovića, osjetio sevdah i uvijek uspijevao napraviti mali originalni pomak u vlastitoj interpretaciji, a da odgovara zamisli interpretacije “Bulbula”. Urlić je na CD-u odsvirao sve gudače. Paul Kemph – Pavo je na klaviru također maestralno odradio sve što je Kurtović od njega tražio. “Posebno bi naglasio Kemphov solo klavir na pjesmi Kad ja pođoh na Bembašu. Uz ostale, hvala Safiudinu Alimoskom - Safiju, na krasnom kaval (naj) solu u pjesmi Jutros mi je ruža procvjetala. Htio sam više koristiti naj, ali ga je teško tehnički iskoristiti jer ornamenti u sevdalinkama ne dopuštaju njegovu izvornost pa funkcionira kao flauta. Šalio sam se da ćemo drugi put više koristiti naj i egipatsku lutnju”, završio je Kurtović, dok su članice zbora s interesom slušale što priča.

Živim da pjevam Najstarija članica “Bulbula” je Mitheta Ibrahimpašić, koja je zboru pristupila 1998. godine. Nekad su “Bulbuli” nosili pridjevak djevojački, ali dolaskom žena različitih godišta, naziv zbora je promije-

Ženski pjevački zbor “Bulbuli” (foto Radomir Sarađen) Članice zbora: Sabina Abdurahmanović, Vesna Brlek, Hasiba Čaušević, Ajša Dedić, Nađa Dervić, Nada Domazet, Meliha Đenđo, Sanela Đuhera, Selma Džaferagić, Božica Grahovac, Elza Hasanamidžić, Mitheta Ibrahimpašić, Gordana Kram, Azra Čimić, Ajša Manoković, Elena Paškvan, Marijana Pavlović, Majda Rožmarić, Sabina Softić, Žana Stanzl, Svjetlana Šalaj, Enisa Travljanin, Izeta Velagić, Edin Džaferagić (harmonika), Ismet Kurtović (dirigent i voditelj)

39

njen u ženski. “Nekada je zbor bio puno nediscipliniraniji, danas su cure redovitije na probama, nema prodavanja zjake, telefoniranja i brbljanja dok se vježba.

Razlika je u ozbiljnosti kojoj pristupamo pjevanju, a za razliku od nekada Ismet je uspio stvoriti veliki autoritet, bolje se postavio, što je rezultiralo novim članicama i sada ponosno možemo reći da imamo multietnički zbor.” Mitheta objašnjava da je razlog njenog dugog članstva u zboru kontinuitet pjevanja koje seže u djetinjstvo. “Rođena sam sa sevdalinkom, od malena pjevam, a posebno volim način na koji Ismet pristupa sevdalinci. Od nas izvlači maksimalno. Za razliku od voditelja ostalih bošnjačkih zborova, on naprosto radi drugačije aranžmane, prilagođava se nama, a nas je 24. Ismetu također imponira naša ozbiljnost pa se probe znaju produžiti do u ponoć.” Mitheta je ponosna što su u nekim pjesmama uspjele postići dvoglasje, a glasovi su posve različiti, solistice ne imitiraju nikoga, jednostavno, ono što pjevaju to su samo one. Uvjerena je, a to govore i reakcije onih koji su slušali CD, da se Bulbulicama piše svjetla budućnost.

Jedna od Bulbulica, koja će svakako plijeniti pažnju svojom duhovitošću, na-

J O U R N A L

metljivošću i neposrednošću je Enisa Travljanin. Ona bez ustezanja zna reći “živim da pjevam i kada ne bi pjevala ne bi živjela.” Tolika želja za pjevanjem rijetko se viđa pa će Enisa, više pjevati nego govoriti. Ako ju nešto pitate uvijek će naći odgovor pjevajući neku sevdalinku.

Ta neumorna zaljubljenica u sevdah pozvat će vas u stranu i na uho, samo za vas, otpjevati neku nepoznatu ili rijetku sevdalinku, koju je nedavno otkrila. Neizostavni je dio zbora, a često je u prvom planu na putovanjima i u druženjima, te će se nerijetko, iz velike želje za pjevanjem, otimati za mikrofon. Uz Nadu Domazet, Mithetu i Enisu na CD-u se kao solistica (uz Mithetu je otpjevala najviše solo dionica) ističe se i Sabina Softić. Članica “Bulbula” je 10 godina. Ljubav prema sevdalinki rodila se u rodnom Kozarcu, a od pete godine živi u Zagrebu.

Njeni roditelji su oduvijek slušali i pjevali sevdalinke. “Otac nije znao pjevati, ali nas je volio slušati, a majka je pjevala i svirala usnu harmoniku. Nikada mi ne dosadi sevdah koji mi se od djetinjstva neizbrisivo usadio u srce. Trnci me prolaze kada pjevam za 'Bulbule', potpuno se uživim. Nije bilo zahtjevno snimati CD, makar smo kao zbor prvi put susreli sa

BOŠNJACI U HRVATSKOJ studijom. U početku sam imala tremu, jer ne znaš kako ćeš na koncu zvučati. Moj muž Ismal preselio je na ahiret prije 12 godina i uvijek je govorio kako moja žena lijepo pjeva, čak me je prijavljivao na natječaje radio postaje Karlovac, gdje sam tri puta osvojila nagradu. Upravo mi je pjesma i druženja sa ženama iz zbora pomogla da izdržim onaj najgori period žalosti za suprugom. Liječila sam se pjesmom.” Sabina ima dva sina, Alena i Armina, i bili su presretni kada su čuli CD i u svakom smislu je podržavaju. “Nakon CD-a očekujem da se malo više čuje za 'Bulbule' jer naš višegodišnji rad je ponekad mukotrpan i treba imati volje. Kad bi izostala koji petak s probe nedostajala bi mi ta navika. Sa ženama iz zbora, koje nisu muslimanke i Bošnjakinje, slažemo se odlično i nama je cilj da nam pristupe žene koje cijene i vole sevdalinku i koje zaista znaju pjevati. Pritom nam nije važno koje su vjere ili nacionalnosti. One su unijele i svježinu u zbor. Nemamo nikakvih problema s njima, ni one s nama, jer sevdah je pjesma svih naroda Bosne i šire, svugdje tamo gdje ga vole”, rekla nam je Sabina.

40

J O U R N A L

Vraćanje u Bosnu u kojoj nema mržnje Jedna od članica zbora koja nije Bošnjakinja je Nada Domazet, po nacionalnosti Srpkinja, a gaji otvorenost prema svima onima koji su dobri. “Kod žena u zboru 'Bulbuli' prepoznala sam tu dobrotu. Nikad nisam mislila da ću ponovo naći snage za pjesmu, s obzirom na rat i na to da sam došla iz Banja Luke 1993. godine s mužem Tonkom. Ali, dobra prijateljica me je pozvala u 'Bulbule' i meni se svidjela atmosfera koje kreiraju žene i djevojke iz zbora. Svidio mi se njihov duh i otvorenost. Nikada nisam doživjela nešto ružno, dapače, svakim danom mi je sve draže što sam pristupila zboru. Kad sam vidjela Ismeta, podsjetio me na moju familiju jer se nikada ne ljuti, uvijek je iskren i sve što kaže u dobroj je namjeri.

Onda i nemaš izbora nego lijepo pjevati.

Ismet je pokretačka snaga zbora, ali zbor funkcionira i zbog cura, svake ponaosob, i zbog svake bi se isplatilo doći na probe.

Uvijek ću pjevati i željeti drugima da pjevaju jer je to prelijep osjećaj.” Nada, koja je ujedno jedna od solistica na CD-u, nikad prije 'Bulbula' nije pjevala u nekom zboru, ali u njenoj obitelji svi vole pjevati, a sevdalinka je na prvom mjestu. “Za mene je sevdah vraćanje u prošlost, u onu Bosnu u kojoj nema mržnje, u kojoj su svi

“Bulbuli” u Kutini 2007. godine dobri komšije i gdje se jednostavno druži i pjeva. To zajedništvo živi i danas, ali na žalost nije u prvom planu. Eto, upravo su 'Bulbuli' dokaz tome i na tome ćemo i raditi – pjevati i održavati duh pozitivnosti, izvlačiti nešto dobro iz ljudi. To se, među ostalim, može sevdalinkom. Kad pjevaš sevdalinku ne možeš misliti na ništa drugo, jednostavno je pjevaš, pa makar ona nekima i bila u drugom planu.” Dokaz toj tvrdnji je i njen sin Danijel Domazet koji se također pridružio zboru i svira džembe bubanj.

Pjevanje je antistresna terapija Prije dvije godine u “Bulbule” je pristupila Dalmatinka Svjetlana Šalaj, koja je svojom strastvenom i entuzijastičnom pojavom, ali i glasom, obogatila zbor.

Svjetlana u mnogome doprinosi veselom duhu zbora, pa ćete upoznavši ju, uživati u njenom energičnom govoru s dalmatinskim naglaskom i zapanjiti se koliku odanost i ljubav pokazuje prema djevojkama i “Preporodu”. Zagrepčanka Gordana Kram profesorica je njemačkog jezika u osnovnoj školi, u “Bulbulima” pjeva tri godine, a u zbor ju je dovela najbolja prijateljica Nađa, također članica “Bulbula”.

“Došla sam samo poslušati pjevanje i toliko sam se oduševila da sam ostala. Prije nisam posebno slušala sevdah i znala sam samo nekoliko najpoznatijih pjesama.

Oduševilo me je to što sevdah, osim što ima dušu, ima i priču, lijepu ili tužnu, punu životnih momenata koje možemo prepoznati u svakodnevnom životu. Uistinu,

kroz neke pjesme proživljavam i neke svoje životne situacije. Kada sam kući donijela CD 'Bulbula' i poslušala ga, na oči su mi navrle suze - toliko mi je lijepo zvučao i nisam mogla vjerovati da je moj glas njegov dio. Ponosna sam na sebe zbog toga.” Gordana će dodati da ju sevdah opušta, smiruje i oslobađa svih negativnih emocija. Šaljivo će reći da je to je njena antistresna terapija. Gordana nije Bošnjakinja, a već u prvom kontaktu sa zborom osjetila je toplinu jer su sve cure bile kompletna pozitiva. “Trebalo mi je vremena da skužim bosanske fore i u početku nisam znala što je zezancija, a što ozbiljno. Prvi dan probe Enisa mi se potužila da ju bole koljena, a Ajša joj je odgovorila da mora uzeti hrvatsku domovnicu i staviti ju na bolno mjesto, ali da bi prošlo ne smije biti kupovna, nego ona prava. Eto, tako se mi zezamo”, dočarat će Gordana atmosferu u zboru. Sve će Bulbulice potvrditi da je Ismet Kurtović odličan voditelj, stručan, pun razumijevanja i strpljenja.

Blaženi među ženama Ajša Dedić Bulbulima je pristupila prije tri godine, otkada je otišla u penziju.

“Za jednu umirovljenicu sudjelovanje u zboru je zaista važno, nešto posebno. To je i zbog putovanja, ali najviše zato što mi ljubavlju i radošću ispunjava dušu i slobodno vrijeme, jer, mi smo kao jedna familija. I moj muž Mustafa me često prati na nastupima i dolazi na probe. Moj Mustafa je vrckav i zabavan čovjek, diže

BOŠNJACI U HRVATSKOJ nam atmosferu, zeza se i sve nas bodri.”

Njene riječi možemo apsolutno potvrditi jer Mustafa je pun dosjetki, viceva i šala, a kada je riječ o Bulbulicama, možete ga probuditi usred noći i on će ih svojim kombijem odvesti i na kraj svijeta. Ajša kaže da nikad prije nije pjevala, ali njen otac jest, zajedno s braćom. “Ma svi smo mi u obitelji vazda pjevali. Kada sam došla u Bulbulice bila sam oduševljena i željela sam sudjelovati, a Ismet mi je u jednom trenutku rekao da imam dobar glas i da mogu ostati. Bulbulice mi znače ne samo zbog pjesme, nego i zbog druženja, a bez sumnje Ismet je glavni motor pokretač. Znali smo se zezati da je Ismet blažen među ženama, ali imamo u zboru i Edina i Danijela, već trojicu blaženih”, veselo poručuje Ajša.

Nađa Dervić je četiri godine članica “Bulbula”. Voli svu muziku, zapravo, ovisi o tome kako je raspoložena, a pjeva svu narodnu glazbu. “Uz neke se pjesme, posebno sevdalinke, rasplačem. Svaki Bajram otplačem uz sevdalinke. Nevjerojatno je da uz istu pjesmu ponekad plačem, a ponekad se veselim, zavisi od društva i prigode. Otkako sam ostala bez rahmetli majke, koja je jako lijepo pjevala i igrala kola, kao i nena koja je uz to svirala i harmoniku, posebno me u srce dirne sevdalinka. Mamina obitelj je bila nadarena za pjevanje. Što sam starija sve me više vuku sevdalinke. Volim 'Bulbule' i 'Preporod' i dovodim dosta prijateljica na pjevanje. Jako su sretne i zadovoljne i sada nas ima dosta za jedan kvalitetni zbor. Nije mi važna nacionalnost, ne gledam tako ljude, samo da su dobri u duši”, tvrdi Nađa za koju je sevdalinka tradicija koju poštuje, ali pripada nekom drugom vremenu kojeg se nažalost samo s nostalgijom sjećamo i teško ga je živjeti. Međutim, osjećaji ljubavi koje ona proizvodi uvijek su isti. “Očekivala sam da će na snimanju CD-a biti puno teže, ali nije – bilo mi je super. Muž Asim, ili moj dragi Asko, me podržava u pjevanju. I on lijepo pjeva, a znamo zapjevati i u duetu. Zna biti pravi dernek sve do ujutro. Patim za Bosnom, a kada pjevam sevdah sve me vraća u nju iako u Zagrebu živim već 38 godina”, naglašava Bulbulica Nađa.

Ismeta smo prihvatile kao poslušna dječica Nađa nije jedina koja dugo živi u Zagrebu. Majda Rožmarić pjeva u “Bulbulima” već šestu godinu, a u Zagrebu živi 31 godinu. “Kada je Fudo Ahmetspahić osnovao Bosanu i pozvao me sebi, neko

vrijeme sam pjevala u njegovom zboru, ali ja sam čula za Preporod, to jest da se ovdje njeguje sevdalinka u pravom smislu, onako na starinski način, pa sam tu došla i ostala. Pritom ne mislim da Fudo radi loše, meni ovaj zbor jednostavno više odgovara. Tu je u početku bilo jako puno mlađih djevojaka kojima sam po godinama mogla biti majka, i nakon nekog vremena počeli smo se pomalo osipati te su ostale pretežno gospođe u godinama. S onim mlađima dobro se slažemo. Tu smo prvenstveno zbog druženja i ljubavi prema pjesmi. Ne umišljam si da smo postale neke zvijezde nakon snimljenog CD-a. To je bio mukotrpan rad i naša dugogodišnja želja, od traženja pjesama do traženja sponzora, što iziskuje puno novaca i vremena koje mi kao zbor nemamo. Kada bi imali bolja sredstva zasigurno bi mogli napraviti i bolji CD. Problem nam je organizacija promocije CD-a, jer sve je vezano uz novac.” Majda nam je otkrila da je njen muž Zagorac i da su joj djeca odrasla u ovom podneblju, ali njen muž ju prati i podržava te uživa u toj vrsti glazbe.

“Ismetu je bilo puno teže kada je bilo više mlađih djevojaka od kojih je možda imao i bolje glasove, ali ovo su sada zreliji glasovi. Bojao se starijih, jer nije znao kako ćemo prihvatiti njegov autoritet, ali mi smo ga prihvatile kao poslušna dječica”, objasnila je Majda.

Za nas ne postoje granice Bulbulice ne bi uspjele snimiti CD da nije bilo pomoći brojnih sponzora od kojih treba ponajprije izdvojiti Poglavarstvo Grada Zagreba. Bulbulica Božica Grahovac radi kao menadžer “Dado Toursa”, turističke agencija koja je sponzorirala “Bulbule”. Naime, svu vožnju vezanu uz snimanje CD-a “Dado Tours” je besplatno odradio. Direktor i vlasnik Ćazim Asović je veliki poklonik “Bulbula”.

“Jednom smo u Rijeku vozili 'Bulbule' i svidjela mi se atmosfera te način na koji one interpretiraju sevdah. Ja sam kao osnovnoškolka plesala u folkloru, a i u obitelji, koja vuče korjenje iz Hrvatskog Zagorja, pjevale su se pjesme, između ostalog i sevdalinke, jer je moja obitelj prirodno muzički nadarena. Pjevali smo cijelu Jugoslaviju, a Bulbulice su me prihvatile, kao i ja njih, jer za nas ne postoje granice, a pjevati kajkavsku popijevku i sevdalinku kod mene izaziva iste emocije. Meni je prekrasan bosanski mentalitet i oduševljena sam, recimo, Sarajevom i zaista volim upoznavati druge narodno-

sti.” Božica misli da Hrvati vole sevdalinku, a njen sin Nenad i snaha Jasminka su oduševljeni te i druge pokušavaju zainteresirati za sevdah i Bulbule. “Snaha me nazove i kaže: Hej, Božica, imamo tulum, a ja u pozadini čujem cd Bulbula. Zar to nije uspjeh?”, pita Božica, a mi potvrdno odgovaramo.

Među zadnjima koja je došla u “Bulbule”, prije godinu dana, je Izeta Velagić.

“Porijeklom sam iz Tomislavgrada, gdje sam bila aktivna u kulturnim društvima.

Na folkloru su tada djelili nošnje, a mene je uvijek zapala srpska. Neću lagati, bila je lijepa ta nošnja, a Hrvati bi razgrabili ostale. Tada nisam znala zašto. Nemam predrasuda, imam dosta prijatelja iz miješanih brakova, moji sinovi imaju djevojke druge vjere i ja sam ih prihvatila. Svi moji prijatelji Hrvati slušaju naš CD i svi su oduševljeni. U Tomislavgradu su se rijetko svirale sevdalinke, svirale su se neke druge pjesme, a pravi sevdah sam tek doživjela s 'Bulbulima'. I moji sinovi također. Ponekad me pitaju što znače neke riječi u pjesmama, a ja im ne znam prevesti pa me bude sram.” Izeta nam je objasnila da Bošnjaci u Tomislavgradu kao da nisu pripadali Bosni i kao da su bili više Dalmatinci. “Nismo išli u Sarajevo, išli smo u Split. Meni je zanimljivo da moj sin, koji baš nije slušao sevdalinku, kada je čuo cd, ponudio se da besplatno 'Bulbulima' napravi web stranicu.” Izeta je zajedno s mužem u Zagreb došla prije rata, a suprug, koji je bio dragovoljac Domovinskog rata, razbolio se i umro 2005. godine.

Na kraju treba napomenuti da nismo razgovarali sa svim članicama zbora. To nije zato što to ne zaslužuju ili su manje važne, već zato što, za vrijeme posjete novinara “Journala” opravdano nisu bile prisutne na probi. Uvjereni smo da će biti još prilika, a ostaje nada da se ni jedna članica neće osjetiti zanemarenom. Jer, više je nego jasno da su Bulbulice pjevački zbor koji je ne samo ponos KDBH “Preporod”, već i čitave bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Zbor je to koji svojom otvorenošću i multietničnošću dokazuje da je glazbena, ali i svaka druga komunikacija među narodima južnoslavenskog prostora itekako moguća. Zbor je to kojeg, što je više nego vidljivo ili bolje rečeno na prvom CD-u poslušano, čeka blistava budućnost. Jer, ako blistavost sevdalinke nije ishlapjela usprkos zubu vremena i svih nesretnih događanja na našim prostorima, ni oni koji poput Bulbula na pravi način i u potpunosti njeguju njen duh – nisu manje blistavi. q

41

J O U R N A L

HRVATSKA Izabran novi predsjednik Republike Hrvatske

Pobjeda Ive Josipovića Ivo Josipović novi je predsjednik Republike Hrvatske i na tom položaju ostat će barem slijedećih pet godina. On je kao kandidat SDP-a u drugom krugu izbora za predsjednika Republike Hrvatske porazio nezavisnog protukandidata Milana Bandića. Josipović je dobio 60,26% glasova, a Bandić 39,74%, s tim da ovdje treba reći da je u samoj Hrvatskoj Josipović dobio preko 62%. Bandić je, naime, pokupio glasove dijaspore (uglavnom iz BiH). Da podsjetimo, nakon prvog izbornog kruga Josipović je osvojio 32,44% glasova, dok je Bandić (zagrebački gradonačelnik i donedavni visokopozicionirani SDP-ovac) osvojio 14,84% glasova.

Josipovićeva prednost prevelika

42

J O U R N A L

No, ako je kampanja u prvom krugu bila, barem što se tiče njih dvojice, nenapadačka, Bandić je već nakon objave prvih rezultata u prvom krugu najavio da neće štedjeti Josipovića, čime je napravljen radikalan zaokret u odnosu na dotašanju kampanju. On je napao Josipovića da će sa njim upravljati predsjednik SDP-a Zoran Milanović daljinskim upravljačem i nastavio tako sve do kraja kampanje u drugom izbornom krugu.

Ipak, koliko god bio uporan da ga se ne bi smjelo tek tako otpisati, trezvenim razmišljanjem bilo je jasno da je razlika iz prvog kruga toliko velika da Bandić nije imao šanse. Osim toga, raspored snaga od preostalih kandidata dao je naslutiti da Bandić baš neće imati njihovu potpunu podršku.

Gotovo svi pristojni kandidati poraženi u prvom krugu dali su potporu Josipoviću, od Vesne Pusić do Nadana Vidoševića. Dragan Primorac se nije izjašnjavao, ali je i njegova šutnja sugerirala podršku Josipoviću, a najzanimljivije je da se ni HDZ kao vodeći član vladajuće koalicije nije izjašnjavao u korist ni jednog kandidata, iako pripada desnici na koju je računao Bandić. Čak što više, predsjednica HDZ-a i hrvatske Vlade Jadranka Kosor svojom je šutnjom zapravo sugerirala podršku Josipoviću, što je bilo jasno čitajući njene izjave između redova, a i samom činjenicom da jedna desna stranka nije dala otvorenu podršku desnom kandidatu.

Još na samom početku drugog kruga prema istraživanju koje je agencija Puls provela za Novu TV, SDP-ov kandidat dobivao je 56,3% glasova, dok je nezavisni

Milan Bandić dobivao 31,60% glasova, što je manje nego je Josipović dobio u prvom krugu. Teško je reći kome bi se priklonili lijevi, a kome desni birači, no iz istraživanja se moglo vidjeti da su birači Nadana Vidoševića i Vesne Pusić naklonjeniji Josipoviću. Ovo dvoje kandidata su ionako vrlo brzo nakon završetka prvog kruga dali otvorenu podršku Josipoviću. Čak 50% birača Andrije Hebranga naklonjeno je Milanu Bandiću, dok su birači Dragana Primorca podijeljeni, iako blago naginju Bandiću.

Josipović je tako već tada bio u velikoj psihološkoj prednosti. Imao uvjerljivu prednost na cijelom istoku. U Slavoniji za njega su glasali i u sredinama gdje je HDZ na vlasti ili gdje su lokalni čelnici podupirali Bandića. Bio je u prednosti i u mjestima središnje Hrvatske, izuzev Gospića, te na sjeveru i Istri (osim Pazina), čak i Zadru i Splitu, iako je splitski gradonačelnik Željko Kerum dao podršku Bandiću. A u Zagrebu, u kojem je Bandić na vlasti 10 godina i gdje je na prošlim lokalnim izborima ponovno izabran za gradonačelnika, dobio je 15,64% glasova, dok je Josipović osvojio glasove 34,57% građana.

21 istražna radnja protiv Bandića Vrlo precizni rezultati objavljeni su i nešto kasnije, u Novoj godini Josipović je i dalje imao veliku prednost pred protukandidatom Milanom Bandićem. No, istraživanje Cro demoskopa, koje je 28. i 29. prosinca 2009. provela agencija “Promocija plus” na 1.500 ispitanika, pokazala je da među biračima koji će izaći na izbore Josipović sada ima nešto manju podršku, 53,5%, dok je Bandiću potpora malo porasla, na 33,7%. Čak je 12,9% birača bilo neodlučno, tako da su u preostalih 7 dana dvojica kandidata imali zadatak da potaknu neodlučne i apstinente da izađu na izbore i glas daju upravo njima.

Ovo istraživanje javnog mnijenja pokazalo je kako će glasati i birači poraženih kandidata iz prvog kruga. Formirane su tri skupine izborne podrške. Prvu skupinu činili su glasači kandidata koji su se priklonili na stranu Milana Bandića i nju su činili birači Andrije Hebranga, Miroslava Tuđmana i Vesne Škare-Ožbolt. U drugoj su skupini znatan broj glasača Vesne Pusić i Damira Kajina podržavali su Josipovića. Posljednju skupinu

činili su glasači kandidata iz prvog kruga kod kojih nema izrazitije potpore niti jednom od ova dva kandidata, međutim i tu je bilo vidljivo da biračko tijelo Vidoševića blago naginje na stranu Josipovića, dok biračko tijelo Dragana Primorca i Josipa Jurčevića blago naginje na stranu Milana Bandića.

Tako su se birači trećeplasiranog Andrije Hebranga u drugom krugu u 56,8% slučajeva opredjeljivali za Milana Bandića, a u 12,7% za Josipovića. Birači nezavisnog kandidata Nadana Vidoševića nešto češće birali su Josipovića (40,2%) nego nezavisnog Milana Bandića (33%), a čak 72,5% birača Vesne Pusić opredijelilo se za Josipovića, a 8,8% za Bandića. Od Primorčevih glasača njih 38,2% podržavalo je Bandića, a Josipović je dobivao 29,1%.

Više od pola glasača Miroslava Tuđmana (51,6%) u drugom će krugu bilo je za Bandića, dok ih je 9,7% bilo za Josipovića.

Kajinovi glasači uglavnom su bili za Josipovića (73,3%), a za Bandića 10%.

Tako je pobjedom Josipovića završena utrka za Pantovčak. Ovdje ostaje još jedno pitanje: “Zašto se Bandić odlučio upustiti u utrku za predsjednika Republike kad je jasno da je pozicija gradonačelnika Grada Zagreba daleko unosnija i jedna od također utjecajnijih u državi?” Financijski, pa i utjecajno u nekim sferama, isplativije je biti zagrebački gradonačelnik nego predsjednik Republike koji baš i nema velike ovlasti.

Unutarnju politiku vodi premijer po Ustavu, a to je opet, ako ćemo po tome mjeriti, područje i gradonačelnika, barem u gradu u kojem vlada. Međutim, protiv Bandića je pokrenuta 21 istražna radnja za korupciju i kriminal u Gradu Zagrebu (primjerice izgradnja javnog WC-a plaćena je 11.000 eura po kvadratnom metru), a koju vodi USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala). Kako su USKOK te tajne službe po Ustavu i pod ingerencijom predsjednika Republike, da je Bandić izabran za predsjednika, mogao je lako utjecati na tok istrage. Zato se i kandidirao za predsjednika, inače je suludo napustati tako unosnu funkciju zagrebačkog gradonačelnika.

Prema reakcijama iz svijeta, izbor Josipovića dočekan je blagonaklono i u nadi da će Hrvatsku nastaviti voditi u smjeru kojeg je zacrtao njegov gotovo odlični prethodnik Stjepan Mesić. q Edis Felić

HRVATSKA Razriješen najveći misterij predsjedničkih izbora – Bošnjak na izborima, musliman u behutu i Nur na putu

Na izborima i u behutu Zašto su “šejh” Ševko Omerbašić i narodni tribun Šemso Tanković te cijela regimenta njihovih adlatusa, baš po uzoru na Katoličku crkvu, podržali stanovitog Milana Bandića u utrci za predsjednika Republike, Tanković i izrijekom?

Faris Nanić Na pitanje iz podnaslova, na prvi pogled prostodušni je odgovor dao saborski zastupnik svih Bošnjaka i ostalih ex-YU manjina koji je pred TV kamerama iskreno izjavio kako podržava Bandića jer je on muslimanima dao igralište za Nur kraj džamije. Nakon te, pokazalo se analfabetima poput Vašeg autora, politički osviještene, uravnotežene, zrele izjave, nadasve utemeljene na faktima i baš u kontekstu izbora za šefa države, Bandićevim su se gradom, poput munje, dakle brzinom svjetlosti, proširila pitanja, tajanstvena, zastrašujuća: Što je to, tko je to Nur, da prostiš? Čime to prijeti Šemso? Znači li to da će, ne izaberemo li Mikija, strašni Nur svoje igre s igrališta kraj džamije prenijeti, o nesreće li, na igrališta širom grada i države nam jedine? Ima li kakve veze taj Nur s ratničkom igrom Hrvata na Korčuli koja pokazuje borbu protiv Turaka, a izvodi se pod nazivom Moreška nemuslimanskim turistima za vrućih ljetnih noći? Strah koji se proširio glavnim gradom, dodatno je pojačan dirljivom scenom kada, okupljene hodže, Milanu Bandiću u biblioteci Islamskog centra u Zagrebu, pod budim okom predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, Mirsada Srebrenikovića, s neskrivenim divljenjem upućuju stidljive poglede, dolijevajući mu kahvu u findžan, nadajući se da će ih njegov čvrst, ali sanjiv, malo mutan pogled Vođe, inače uvijek usmjeren u pravcu budućnosti, oplaviti svojom blagošću. Prenijeti dio bereketa na njih, skromne Božije sluge. Znali su, pri tom, ovi alimi, da je najjača vjera ona novoprobuđena, da je najintenzivnija vjera ona bivšeg člana i sekretara Saveza komunista i da se i oni s tog čistog izvora mogu napojiti i trajno napajati. Još ako tako misli i Kaptol...

Panika i strah Počeli su prvi znakovi panike u Bandićevu gradu. Nepoznat netko naredio je istragu. Kako nisu pronašli profesora Bal-

43

Milan Bandić tazara (navodno na odmoru u Dubaiju, što je već pobudilo dodatne sumnje i strahove, zašto baš Dubaiju), aktivirali su moćnu, a domoljubnu obavještajnu zajednicu.

Ta je sablasna zimska, duga noć intenzivne predizborne kampanje protekla u grozničavom obavještajnom radu koji je pred jutro donio plodove. Otkriveno je što je to Nur. Prije svega, nije riječ o osobi niti tajnoj organizaciji, a ponajmanje o kakvoj terorističkoj ćeliji Al Kaide. Hrvatske obavještajce, sve rasne, nepolitizirane specijalce koje je uzgojio sam Tomislav Karamarko dok je šefovao obavještajnim službama, ispočetka je zbunjivao akronim NK ispred naziva Nur. Preciznom i munjevitom akcijom, do značenja toga akronima došli su uvidom u rezultate treće zagrebačke nogometne lige, što je bio doista divljenja vrijedan poduhvat. Jasno vam je, naravno, kao što je bilo jasno i vrijednim hrvatskim obavještajcima, riječ je o nogometnom klubu Nur iz Zagreba, čiji je osnivač Islamska zajednica, a dugogodišnji dužnosnik je i Šemso Tanković, klubu koji se već godinama priprema za diverzantsku

akciju zauzimanja Dinamovog statusa i položaja u glavnom gradu svih Hrvata i svih hrvatskih Bošnjaka i muslimana. Mamiću, usprkos i njegovim vezama s Bandićem usprkos. Bandić izdajnik Dinama? - u nevjerici se pitaše Zagrepčani. Bandić promotor nogometne konkurencije s Borovja?

Je li to moguće? Quo vadis, Croatia?

Zagrepčani su odgovorili promptno.

Umjesto u Rim, poput Gospodina i Šimuna Petra, krenuše na drugi krug predsjedničkih izbora. Unatoč smanjenju cijene sata parkiranja, ustrašeni napredovanjem Nura prema prvoj ligi i ugrozom jedinog im Dinama, većinom glasaše za nevjernika, agnostika, agenta centara moći, čovjeka koji nije iz naroda, pa čak niti bošnjačkog. Okrenuše leđa Bandiću jer se Dinamu drznuo prijetiti Nurom i to, posredstvom Šemse koji je nekada bio strastveni hajdukovac. Neoprostivo, pa čak i Milanu. Iako su s mimbera odjekivali pozivi muslimanima da se glasa za prijatelja koji se takvim dokazao (vjerojatno igralištem na gradskom zemljištu kojim se može služiti cijela mjesna zajednica), a šejhu-š-šujuh u

J O U R N A L

HRVATSKA Hrvata, Ševko Omerbašić, ukazao se pred TV kamerama kako na nogama dočekuje Gradonačelnika i uz širok osmijeh, uvodi Ga u odaje, na kahvu. Iako je, prije toga, pomno osluškivana jeka s Kaptola i dobro se čulo kako od tamo podržavaju Milana jer je vjernik, domoljub, zaštitnik Domovine od crvene opasnosti i tome slično. I navija za Dinamo, a najradije bi se prerušio u konja. A, bogme, govori i engleski. Ke? Taj vražiji engleski drag je velikoj većini bošnjačkih lidera u Hrvatskoj jer ga i oni govore tečno i tako komuniciraju s cijelim svijetom. Kroejša spiking. Ili Bosnia, svejedno. Da te ceo svet razume.

Agnostik na potezu

44

Nakon pijane izborne noći, ujutro su se stekli uvjeti i za neke ozbiljne raščlambe. Tako su punditi došli do zaključka da je jedan od najvažnijih razloga Bandićeva poraza u Njegovom gradu, što je odlučilo ukupni poraz na izborima, bio bijes Zagrepčana koji su, ponovo preslušavajući Šemsinu vješto sročenu izjavu, shvatili da Bandić gradske pare, umjesto za Dinamov stadion, daje za igralište NK Nur. To je bila kap, tvrde, upućeni, koja je prelila čašu. Za hrvatski, domoljubni Dinamov stadion prijeti nekim referendumima, a

diverzantskom, niželigaškom Nuru, za par glasova, daje igralište i to kraj džamije. A gdje je crkva kraj maksimirskog stadiona? – pitali su se. Ili, gdje je maksimirski stadion kraj crkve? Paradoks. Glasali su za agnostika jer im vjernik nije jamčio zaštitu od muslimanske nogometne diverzije, čak ju je i podržavao. No, povijest je puna pradoksa. To samo potvrđuje da je ovaj neobični i tajanstveni niz događaja provocirao promjenu kvalitete, paradigme društvenih odnosa u Hrvatskoj. Naši će potomci biti ponosni da je jedan Šemso Tanković bio pokretač kotača sudbine i to mudrom, ali opet pažljivo balansiranom, iako donekle politički provokativnom izjavom s dalekosežnim posljedicama. Aferim, saborski zastupniče.

Na novom je predsjedniku, Ivi Josipoviću da smiri strasti i dadne odgovore na neka postavljena, a presudno važna pitanja.

Prvo je, zasigurno, može li se, i pod kojim uvjetima, dozvoliti oporbena nogometna situacija u glavnom gradu. Drugo, kako će sada funkcionirati kohabitacija jer su, zna se, Bošnjaci, preko Tankovića, jedan od najvažnijih stupova vladajuće koalicije.

Treće, i možda najvažnije je kako regulirati nogometnu vjersku zajednicu, po uzoru na status ostalih vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Ovo potonje čini se teškim zadat-

kom, čak i za vrhunskog pravnog stručnjaka poput novog predsjednika. Naime, za razliku od tradicionalnih vjerskih zajednica koje, u to smo se uvjerili, ne daju podršku političkim kandidatima i ne miješaju se u politiku, nogometna vjerska zajednica ima političkih, uglavnom oporbenih pretenzija.

Time direktno ugrožava stanje stvari, ali i jednog Mamića, jednu instituciju, te neugodno i nelegitimno propitkuje domoljublje i rodoljublje Kluba, Svetinje, neplatiše poreza za kojim se ide i u nebo i u pakao.

Odgovore na ova prevažna pitanja odnosa crkve i države, Josipović je dužan Zagrepčanima koji su mu, više nego svom Gradonačelniku, poklonili povjerenje. Jer, dok je srca, bit će i Kroacije, ili Dinama. A Josipović ne želi, poput njegova prethodnika, polemiku s crkvom. Za polemiku, a možda i dogovor s nogometnim vjernicima, možda bi bio spreman. Bandić, koji je vjerojatno svjestan kardinalne greške, Zagrepčanima je dužan objašnjenje svog nečuvenog ponašanja, nezapamćene podrške nečemu što je nogometno, a nije Dinamo. Sva sreća, pa ostaje šef grada i ima prilike sve to ispraviti. Možda, na koncu Bošnjaci budu sebebom dovršetka maksimirskog stadiona kad Mile odustane od referenduma. Bogme, postadosmo politički faktor u zemlji.

A posebno nogometni. q

Predsjednik Republike Stjepan Mesić uzburkao Balkan u predvečerje svoga mandata

Presjecanje koridora u slučaju rušenja BiH J O U R N A L

“Kada bi Dodik u RS eventualno raspisao referendum o odcjepljenju od BiH, odmah bih vojskom prekinuo koridor u Bosanskoj Posavini”, izjavio je u siječnju 2010. na jednom neformalnom razgovoru sa novinarima predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić i time izazvao burne reakcije u Dodikovom entitetu, Srbiji, ali i Hrvatskoj te BiH. Koridor o kojemu Mesić govori 15-ak je kilometara širok teritorijalni pojas sjever-jug, koji kod Brčkog povezuje istočni i zapadni dio Dodikovog entiteta, a od hrvatske granice kod Županje udaljen je 30-ak kilometara.

I dok se reakcija velikosrba mogla i očekivati, pomalo je iznenadila ista takva u nekim hrvatskim krugovima, prije sve-

ga onim zagovornicima tzv. Herceg-Bosne, ali i nekim bosanskim dušebriznicima iz SDA. Reakcije velikosrba bile su očekivane. Tako je jedan od njih, član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović istakao kako je Mesićeva izjava “ratnohuškačka” i dodao da ga ona nimalo ne iznenađuje.

“U deset godina svog predsjedničkog mandata Mesić je dao nebrojeno provokativnih izjava kojima se direktno miješao u unutarnje odnose BiH, uglavnom na račun RS, zbog čega su mu aplaudirali u drugom entitetu BiH, ali ova posljednja dana na kraju mandata tek nam otkriva pravog Mesića kao političara i državnika”, kaže Radmanović.

“Mesić se svojevremeno javno hvalio da je razbio Jugoslaviju, a sada bi sa vojskom i ratovao u BiH. Malo mu je što je regularna hrvatska vojska u proteklom ratu okupirala dio BiH, ubijajući Srbe u Mrkonjić Gradu i drugim mjestima RS, uništila njihovu imovinu, već sada fantazira o navodnim odcjepljenjima i novim ratnim sukobima. On je spreman i NATO uvući u rat u BiH, samo da bi izliječio svoje političke frustracije.”

Osuđujuće reakcije samoproglašenih mirotvoraca Radmanović je dodao da će Mesić u budućnosti biti “samo politički penzio-

HRVATSKA ner”, pa se “ništa neće pitati u Hrvatskoj, a još manje u BiH, gdje su Hrvati birači pokazali što misle o njemu i njegovom predsjednikovanju”. Mesić je na kraju mandata, po njemu, iskreno priznao što misli o RS i BiH, “iako smo to”, kaže, “znali i ranije”, ujedno optuživši predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića da ne osuđujući Mesićevu izjavu pokazuje “da su oni tako nešto zajednički i planirali”.

“Na sreću, novoizabran predsjednik Republike Hrvatske najavljuje novi, smireniji pristup u odnosima između Republike Hrvatske i BiH, daleko od konfliktnih i zapaljivih izjava svoga prethodnika”, rekao je Radmanović.

I u Srbiji su bile slične reakcije. “Namjera Srbije je da upozori da opasne riječi i izjave nisu dobrodošle u regionalnom političkom govoru. Srbija ne želi poremetiti svoje bilateralne odnose s Hrvatskom i vjerujemo da s novim predsjednikom i vladom Hrvatske možemo postići konstruktivan dijalog i riješiti niz otvorenih pitanja koja se tiču naših sunarodnjaka u toj zemlji, zaštite kulturnog blaga”, kazao je predsjednik Boris Tadić.

On je dodao kako će Srbija nastaviti konstruktivan dijalog s Hrvatskom, ali da službeni Beograd ima “odgovornost upozoriti na izjave koje dolaze iz drugih zemalja”. To je i učinio na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj se razmatralo najnovije izvješće o radu misije UN-a (UNMIK) na Kosovu.

No, od velikosrba se to i moglo očekivati. Pomalo su bile iznenađujuće reakcije i u Hrvatskoj i BiH gdje nisu bili ništa nježniji prema predsjedniku Mesiću. Radi se o onima koji su podržavali paradržavnu tvorevinu tzv. Herceg-Bosnu i zapravo nije ni čudo da su stali na stranu velikosrba. No, ovdje je licemjerno od njih što su se predstavljali kao mirotvorci, a krajem prošlog stoljeća bili su ratni huškači. Prema njima, sada je predsjednik Mesić postao problem, iako je samo htio zaštititi Bosnu i Hercegovinu, iako su oni zapravo bili cijelo vrijeme problem inzistirajući na podijeljenoj BiH. Tako je zamjenik predsjednika HDZ BiH Niko Lozančić ocijenio da izjave koje zaoštravaju odnose na ovim prostorima nisu dobrodošle i da ne doprinose razvijanju dobrih odnosa među državama u regionu, ali ni u BiH. “Iracionalno je komentirati izjave bivšeg predsjednika, jer novi šalje poruke suradnje i dogovaranja. Prijetnje bilo koje vrste, od bilo koga, nisu dobre. Ne podržavam nikakve radikalne poteze ni od koga”, naglasio je Lozančić.

Stjepan Mesić

Zar i ti, sine Bakire? Član Predsjedništva SDA Bakir Izetbegović bio je, tako se htio pokazati, iznenađen Mesićevom izjavom i poručio je da u BiH nijedna vojska, osim Oružanih snaga BiH, nije dobrodošla. “Ne dolazi u obzir da Mesićeva vojska, bez obzira na njegove dobre namjere, dolazi u BiH, niti Dodik može imati svoju vojsku”, rekao je Izetbegović i poručio kako Mesić ne treba braniti BiH od Dodika. “Znat ćemo se mi sami braniti od njegovih avantura u koje se on, ustalom, neće ni upustiti. Ovo je sve predizborna kampanja”, kazao je Izetbegović. Ipak, bez obzira kako Izetbegović obrazlagao svoj stav, pametnije mu je bilo da barem šuti kad već nije stao u Mesićevu obranu, jer je time samo dao doprinos hajci na hrvatskog predsjednika. Jedini koji je dobro razumio predsjednika Mesića bio je, čini se, Božo Ljubić, predsjednik HDZ 1990, rekavši da je izjava Stjepana Mesića potvrda da ovakva BiH nije održiva i da ona predstavlja stalnu prijetnju kako za unutrašnju tako i za stabilnost u regionu. “Zato je nužno provesti temeljitu ustavnu reformu u BiH”, kaže Ljubić.

U priopćenju iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske jasno se obrazložilo o čemu je riječ. “Dakle, spekulirao je o nečemu što bi se moglo dogoditi, kada bi se dogodilo nešto drugo - konkretno odcjepljenje Republike Srpske od neovisne i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i njezino pripojenje Republici Srbiji.” Ured smatra kako predsjednikove riječi u osnovi treba shvatiti kao radikalno

formulirano upozorenje da svijet ne bi smio zatvarati oči pred Dodikovom politikom i mogućim učincima te politike, kao što je predugo zatvarao oči pred politikom Slobodana Miloševića koja je dovela do dezintegracije bivše Jugoslavije u krvavim ratovima. “U isto vrijeme predsjednik Mesić je želio krajnje jasno reći kako bi raspad nama susjedne i prijateljske Bosne i Hercegovine za Hrvatsku bio apsolutno neprihvatljiv. Predsjednik je, naravno, svjestan činjenice da samo Hrvatski sabor može odlučiti o angažiranju Oružanih snaga RH, što nikada i ni na koji način nije dovodio u pitanje.” Što se pak tiče stabilnosti i normaliziranja prilika u regiji, Ured predsjednika podsjeća kako je napredak što je u proteklome desetljeću postignut na tome području u dobrome dijelu rezultat dosljednih napora predsjednika Mesić. “Na žalost, ti napori u posljednje vrijeme ne nailaze na odjek kod nekih od onih koji su u njima prirodni partneri i koji sada, bez ikakve stvarne osnove, žele optužiti Republiku Hrvatsku i njezinoga predsjednika kao one koji dovode u pitanje, ili ugrožavaju sigurnost u jugoistočnoj Europi”, stajalo je u priopćenju.

I sam predsjednik Mesić pojasnio je svoje stajalište koje je, ako ćemo gledati istini u oči, od početka svakom normalnom i onom tko voli BiH bilo jasno. “Hrvatska je jamac Daytonskog sporazuma.

Kada bi Dodik referendumom o odcjepljenju srušio Daytonski sporazum, Republika Srpska odmah bi morala nestati, i zato bih vojno prekinuo koridor”, objasnio je novinarima Stjepan Mesić.

“Nevjerojatno je koliko Dodik vara međunarodnu zajednicu. On igra na kartu zamora: misli da će se svijet umoriti od BiH, a on će tada raspisati referendum o odcjepljenju, netko će se nekoliko dana buniti, a onda će sve splasnuti i velika Srbija bit će ostvarena”, kazao je Mesić.

Upitan je li to svoje mišljenje iznio predstavnicima međunarodne zajednice, Mesić je odgovorio da jest, ali nešto blažim riječima.

Iako je izazvao reakcije velikosrba, ali i desničara ljubitelja paradržave, tzv.

Herceg-Bosne, predsjednik Mesić je jedini političar koji je jasno pokazao, bez pretjeranog filozofiranja kako treba riješiti Dodikov šovinizam. Time je uprkos svima onima koji su ga proglasili ratnohuškačem pokazao zapravo da paradržavne tvorevine na tlu BiH konačno treba eliminirati. Baš one koje su stvorili samoproglašeni mirotvorci. q Edis Felić

45

J O U R N A L

HRVATSKA Je li Hrvatska samo katolička zemlja?

Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom!

Ja JESAM imala problema i u osnovnoj školi, i u srednjoj, a i na fakultetu zbog vjerovanja u Allaha dž.š. “Ja nisam!”, kažu neki moji prijatelji, sekularni muslimani. Drago mi je zbog njih. Jasno da je tako kada su oni svoje vjerovanje skrivali ili za gutljaj, dva pive s radošću zatomili. Samo privremeno, jer bilo je ionako svejedno. Na neobične načine hrvatski nacionalni čistunci uvijek su uspjeli otkriti skrivene muslimane, ali i Srbe. Uzalud vam je bio trud asimilacije, međunarodno ili promijenjeno ime, kada su neki željeli da vas jednostavno nema. Jednom musliman, uvijek musliman – govorili bi kao da je riječ o narkomanima, sifilitičarima, gubavcima.

Mirsada Begović

46

J O U R N A L

Kažu da su prava manjina u Hrvatskoj na visokoj razini. U pravu su ti statističari koji priželjkuju europsku budućnost Hrvatske, ako ta prava uspoređujemo sa statusom manjina u susjednim državama, primjerice Sloveniji, ali i u nekim drugim europskim zemljama koje nama postavljaju uvjete za primitak u tu istu Uniju. Na toj razini prava trebamo biti zahvalni, no, iz generacije u generaciju ponavljaju se isti problemi i čini se kao da se vrtimo u začaranom krugu. Kako implementirati nešto što po demokratskim načelima nalaže zakon, ako neki šovinisti uporno raspolažu jednakom razinom vjerske i nacionalne netrpeljivosti, isključivosti, mržnje i mnoštva drugih predrasuda.

Vjeronauk u školama, da ili ne? – nezahvalna je tema za pisanje. Vjerska obilježja u državnim institucijama ovom prigodom nećemo ni spominjati, jer vidjeli smo što se dogodilo kada je to učinio sada već bivši predsjednik Stjepan Mesić. Zamislite kada bi građani Hrvatske islamske vjeroispovijesti, po pravilu jednakovrijednosti, počeli na svojim radnim mjestima vješati zvijezde i polumjesece, bismille, kada bi djecu u škole ispraćali uz tekbire i pod maramama. Dakle, nećemo biti protiv ukoliko bi sve vjeroispovjesti bile jednako zastupljene kao što nalaže zakon. Po tome bismo u školama i ostalim državnim institucijama vjerojatno imali: Isusa na križu u katoličkoj i pravoslavnoj likovnoj interpretaciji, Gospu od Kamenitih vrata, mjesec i polumjesec i židovsku Davidovu zvijezdu. Međutim, tu je i mnoštvo drugih religioznosti pa bi morali po tome dodati i Budu, Šivu, Krišnu, razne gurue, avatare i druge osobe koje neki građani obožavaju. U tom slučaju, dakle, vjerske jednakovrijednosti po zakonu, mi u ra-

zredu ne bi imali mjesta za ploču pomoću koje mališani stječu svoje znanje, jer dolaskom novih new age religija zid bi iscurio iz učionice. Članak 41, Ustava Republike Hrvatske kaže kako su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom, da su odvojene od države. Ali, na žalost činjenice danas govore sasvim suprotno. Možda na papiru jeste tako, ali zasigurno ne i u praksi. Nedavno je gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić svečano i ponosno otvorio osnovnu školu u Sesvetama. U njoj se, a vjerujemo i u mnogim drugim diljem Hrvatske, direktno krši Ustav.

Moj brat Senad i ja, kao djeca išli smo u mekteb u Tomašićevoj ulici, još dok nismo imali lijepu Zagrebačku džamiju s pripadajućim učionicama, klupama, stolcima, fontanom, nogometnim igralištem...

Na pauzi smo dobivali polovice somuna sa sirom ili mljevenim mesom u saftu, po izboru. Mehmed ef. Sarajlić, Asim ef. Badić, Muhammed ef. Salihbegović i drugi tadašnji vjeroučitelji, bili su naši neprikosnoveni heroji. Pod njihovim smo vodstvom izgovarali prve bismille, subhaneke, fatihe, učili pravilno klanjati, učili kako su svi ljudi jednaki, kako ne smijemo mrziti nikoga, na mevludima izvodili ilahiju “Ja sve ljude volim, to su braća moja..”, družili se s ostalom djecom i uživali u tome. Majka nas je i po najvećem snijegu vodila subotama i nedjeljama ujutro, i nije joj bilo teško. A ni nama. U početku smo se, ruku na srce radovali tim porcijama mirisnog somuna, a kasnije i dobrim porcijama imana. Senad, Mirsada, Zemira, Muhamed, Adnan, Tarik, Harun, Fatima nisu bila “čudna imena”. Čudna su bila Elvis, Denis, Damir, Edita, pa i Filip, djeca

onih “modernijih” muslimana. U školi, a kasnije i na fakutetu bilo je drugačije. Sjećam se pitanja svojeg nedavno preminulog profesora fonetike Ive Škarića, pokoj mu duši, koje i nije bilo vezano uz ona ispitna, “Kakvo vam je to ime, Mirsada? Muslimansko?” ili “Vjerujete li vi Mirsada u Allaha? Sad ćemo vidjeti hoće li vam pomoći.” Naravno, nije mi pomogao, na način na koji je to on mislio. E, pa, izgleda da se ništa nije promijenilo u toj, za manjine “obećanoj” zemlji. Je li Hrvatska samo katolička država? Bivati ili ne bivati u njoj odzvanja kao eho pitanja koja se ponavljaju iz generacije u generaciju.

Ja JESAM imala problema i u osnovnoj školi, i u srednjoj, a i na fakultetu zbog vjerovanja u Allaha dž.š. “Ja nisam!”, kažu neki moji prijatelji, sekularni muslimani. Drago mi je zbog njih. Jasno da je tako kada su oni svoje vjerovanje skrivali, ili za gutljaj, dva pive s radošću zatomili. Samo privremeno, jer bilo je ionako svejedno.

Na neobične načine hrvatski nacionalni čistunci uvijek su uspjeli otkriti skrivene muslimane, ali i Srbe. Uzalud vam je bio trud asimilacije, međunarodno ili promijenjeno ime, kada su neki željeli da vas jednostavno nema. Jednom musliman, uvijek musliman – govorili bi kao da je riječ o narkomanima, sifilitičarima, gubavcima.

Moj brat Senad imao je problema i u vojsci, radi vjerovanja u Allaha dž.š. Nismo jeli svinjetinu ni ispijali pive u društvu. To je bio problem. Ne nama, naravno. Danas Senadova kćerka Dalila ima problema, već u prvom razredu, jer su današnja katolička djeca u kvartu “naprednija” od nas u njihovim godinama. Ili je razlog tomu što dolaze iz “katoličkije” države, prostora neka-

HRVATSKA dašnje “Herceg Bosne”. Naime, većina je došla za vrijeme rata, i ostala. Nama u njihovim godinama vjera koju smo živjeli nije bila prepreka, nije nam bilo važno tko su ili što djeca s kojom se igramo, s kojom idemo u školu. Nismo razlikovali susjeda Zorana, Srđana, Ivana, od susjeda Jasmina i njegovog brata, zaboravih mu ime. Važne su bile barbike, one prave, ne plastične kojima se noge i ruke ne savijaju. Važni su bili autići kojima se vrata, ali obavezno i gepek otvaraju. Važno je bilo sudjelovati u predstavi u lokalnom “kazalištu”, koje smo sami improvizirali na tetkovom tavanu. Važno je bilo čiji je tata jači, a ne čiji ima pušku, čiji je Hrvat, a čiji nije? Nije bilo važno što je Zoran pravoslavac – to sam tek kasnije, u onom odvratnom ratu saznala. Taj isti Zoran i ja smo zajedno išli u školu za vrijeme tog istog rata, jer nitko se s nama nije htio družiti. Postali smo jako dobri prijatelji. Mali Srbin i mala muslimanka. Njega nisu voljeli zbog Vukovara, a mene zbog Mostara.

U kvartu u kojem sam odrasla i u kojem sada raste Dalila, svojedobno se potpisivala peticija da nas, kao jedine muslimane, izbace iz naše kuće, iako smo bili među prvima koji su se doselili i iako je cijelo naselje za vrijeme rata dolazilo kod nas u podrum za vrijeme uzbuna, jer drugi u kvartu nije postojao. Spasio nas je susjed Stipe, iz Dervente i Jasmin, dijete iz miješanog braka, koji je u to vrijeme bio heroj HV-a, PTSP-ovac, za čiju su glavu Srbi nudili veliku svotu. Jasmin je u lokalnoj birtiji, koja je služila kao nekakva mjesna zajednica u to vrijeme, pred svima ustao i rekao “dirne li tko Kasima i njegove, imat će posla sa mnom”. Ipak, bio je to Jasmin, odlikovani heroj HV-a.

Nisu mu se suprostavljali. I mi smo ostali u svojoj kući. Sjećam se da sam u to vrijeme bila više nego zbunjena. Zašto mene, rođenu Zagrepčanku, nisu smetali doseljenici iz Bosne i Hercegovine, a njih je smetala muslimanska obitelj u predgrađu Zagreba? Zar oni imaju veće pravo na Zagreb i Hrvatsku od mene, pitala sam se? S obzirom na neobičnu razmjenu identiteta imam li onda ja veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od njih? Sumnjam da bi se ekipa iz Ljubuškog složila sa mnom. Uz to, Hrvate doseljenike iz BiH nisu nikada prihvatili Hrvati starosjedioci. Za njih će oni uvijek biti Bosanci i dotepenci. Na isti način Srbe iz Hrvatske nikada nisu prihvatili Srbijanci, jer za njih će oni uvijek biti dođoši. Također, poznato je da je HDZ popunjavao ispražnjena srpska sela po Slavoniji, Baniji, Kordunu... s bosanskim Hrvatima koji su služili i kao gla-

sačka mašinerija. Dakle, bili su ništa više od statistike na masnoj političkoj salveti Tuđmanovske mašte. Poznato je i da su nakon nekog vremena, po tim mjestima, frustrirani starosjedioci ispisivali grafite – vratite nam naše Srbe. Danas je svima jasno da se netko s nama debelo poigrao i da nije kriv ni Stipe, ni Ante, ni Kasim ili Zoran, mala Mirsada ili Senad i svi ostali čiji su život obilježile apsurdne devedesete. Dakle, bez obzira na suprotstavljenost koja izlazi iz krvavog rata u Bosni, Srbi i Bošnjaci u Hrvatskoj imaju nešto zajedničko – problem manjine.

Danas Zoranov sin ide u školu sa Senadovom Dalilom. Njegova majka Slađana i Senad voze ih naizmjence, da ne idu pješice. Dejan je dugo vremena s Dalilom stajao u hodniku za vrijeme trajanja vjeronauka, jer za muslimane i pravoslavce isti nije organiziran, a hodnik im je jedina opcija. Nakon nekog vremena Zoran i Slađana vjerojatno su odustali od moljakanja učiteljice da nešto poduzme. Učiteljice koja je “baš sad to htjela napomenuti ravnateljici” ili je “ah, zaboravila” ili nije “znala da Dejan i Dalila nisu katolici”, ili “ne vidi što je u tome loše”... i tako sve dalje i dalje. Napokon, Dejan je krenuo na vjeronauk. Katolički, jer drugoga kao što rekoh i nema. Dalila je ostala sama u hodniku. Gladna. Nije ručala, jer su “opet imali svinjsku salamu za ručak”. Do kada? Senadu nije bilo teško opet potražiti učiteljicu, kako bi je još jednom zamolio za pomoć. U istom trenutku, vjeroučitelj je pozivao prvašiće da uđu u učionicu. Uš-

ZA ZAPAMTITI Ustav Republike Hrvatske, čl. 41.

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.

Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustnove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

la je i Dalila. Senad ju je zaustavio i upitao kud je krenula. “Ali, rekao je učitelj da će nam pustiti crtić, a meni se ne da sama biti na hodniku. Pa i Dejan ide, zašto ne mogu i ja!” Kako malom školarcu, prvašiću objasniti zašto treba stajati u hodniku dok su ostali na “izbornom” predmetu. Lako je odraslom, samosvjesnom muslimanu, koji se toga ne srami, kojemu su godinama usađivana vjerska načela, no što je s malim muslimanima. Koliko su roditelji u tih 6-7 godina života uspjeli djetetu ugraditi samosvijest, udariti čvrste islamske temelje, pa da se može oduprijeti sendviču od svinjetine, a da mu se drugi ne smiju. Ili da pristanemo na katolički “izborni” na kojem se gledaju super crtići jer je teško biti “drugačiji”. Ipak, na katolički “izborni” ide i Dejan, Dalilin najbolji prijatelj, pravoslavac. Ima li netko uređenu šprancu, spreman odgovor?

Zar je doista tako teško organizirati nešto za djecu nekatolike, ako im se već ne može organizirati vjeronauk njihove vjeroispovjesti? Može li se taj izborni predmet staviti prije ili poslije nastave, tako da djeca nekatolici ne moraju hodati po hodnicima ili se skrivati iza škole? Postaje li tako vjeronauk obavezan, a ne izborni predmet? Vjerujem da se puno govorilo i da se još uvijek govori o ovoj temi, no kako se ništa ne mijenja, čini se ne dovoljno. Na internet forumima možete vidjeti svakojake komentare, od onih “Što, da mi zbog malog postotka manjina ukinemo vjeronauk u školama, ili ne daj Bože skinemo križeve sa zidova?”, do onih “Kome se ne sviđa može otići”. Hoćemo li doista s komentarima ići tako daleko pa će manjine morati otići?! No, gdje da ode Dalila koja je rođena u metropoli Republike Hrvatske? Gdje da ode njezin otac, rođen u metropoli Republike Hrvatske? Gdje da ode Zoran, supruga Slađana i sin Dejan rođeni u metropoli Republike Hrvatske? Možda u Derventu svoga susjeda Ante?! Ili u Grude, dragog nam gradonačelnika? Možda u Ljubuški, Tomislavgrad, Banja Luku?! Da nestanemo s lica zemlje?!

Senadova upornost se isplatila i Dalilin problem je za sada riješen, ali što je s ostalim malim muslimanima. Hoće li napokon netko od nadležnih nešto poduzeti, ili da se pomirimo s time da nam djeca pohađaju izborni iz katoličkog vjeronauka, da jedu svinjetinu i pjevaju božićne pjesme po školama? Ili da se jednostavno vratimo “odakle smo došli”, iako dolazimo iz Zagreba. Da se svi mi “Turci” vratimo u svoju Tursku, a Srbe u Srbiju ili na vrbe, jer ovo je ipak “katolička država”? q

47

J O U R N A L

INTERVJU Nedžad Latić, publicist, književnik i predsjednik Narodne bošnjačke stranke za “Preporodov Journal” govori o Aliji Izetbegoviću, generaciji Mladih muslimana, izdajama, sufizmu, razlazu sa SDA, odnosu s bratom Džemaludinom, bh-filmu, jugonostalgiji Bošnjaka, vrijeđanju islama u Bosni, Ivi Andriću, Nedžadu Ibrišimoviću, Enesu Kariću, Ivanu Lovrenoviću…

Fukara sam kao i moj narod – izdali su nas stari Mladi muslimani Nemaju Bošnjaci jugonostalgiju, imaju samo neokomunisti koji nikad nisu voljeli Bosnu koliko Moskvu. Oni, posebno intelektualci i novinari, svete se strankama i političarima koji su srušili komunizam i Jugoslaviju.

Razgovarao: Filip Mursel Begović

48

J O U R N A L

Prošle godine gostovali ste u Zagrebačkoj džamiji na predstavljanju knjige “Tarihi” rah. hafiza Kjamila Silajdžića.

No, čini se da je tamošnju publiku više zanimala turbulentna društveno-politička situacija u Bosni, posebice odnos medija prema islamu i međubošnjački odnosi u Bosni, nego Vaš govor o rahmetli hafizu Silajdžiću. Na Vaš vrlo izravni, “nediplomatični” govor mogle su se čuti reakcije poput “Sačuvaj, Bože!”. Vaš ukupni intelektualni angažman, čini se, gdje god da gostujete, izaziva počesto disonantne tonove: od onih puni divljenja i hvale do osporavateljskih. Recite, što to kao publicist i političar govorite i pišete da tako često izazivate polemične reakcije?

Moje ideje i stavovi su “malo ukoso”, u smislu da ih ne iznosim na stereotipan način. Nastupam pred publikom otvoreno, temperamentno, čak i nedisciplinirano, u najmanju ruku neobično, i stoga dojmovi o meni osobno mogu biti tako oprečni. Ne govorim diplomatsko intelektualnim diskursom. Volim, zaista volim svoju publiku, a većinom su to ljudi džematlije i vjernici. Cijenim svakog posjetitelja svoje tribine i promocije, samim tim što pokazuje interes za kulturu i vjeru, što su, opet, moje najčešće teme. Ali, nije mi primarno stalo do mišljenja publike o meni, jer mene, ako Bog da, vjernik ne može mrziti. Takva je moja percepcija moga okruženja. Vjerujem u imansku inteligenciju furkan, te takvu konekciju među srcima vjernika. Kako je lijepa dova da nam Svevišnji objedini srca navinuvši ih na elif, kao bobe tespiha na konac! Hoću reći da mi je veoma stalo do reakcija na moje ideje i stavove.

Haman da govorim i pišem tako se na njih

Nedžad Latić rođen je u Pridvorcima 1959. godine. Živi i radi u Sarajevu od 1973. godine. Do sada je objavio: “Večernja kravata”, 1997., proza; “Rat u Srednjoj Bosni”, 1998., publicistika; “Boja povijesti” (Izetbegovićeve godine 1983. do 2003.), 2003., publicistika; “Dženneta”, 2004., proza; “Zlatni bejt”, 2006., proza. Po priči “Večernja kravata” snimljen je dugometražni igrani film “Tunel”. Nekad jedan od prvih SDA-ovaca, a danas predsjednik Narodne bošnjačke stranke, radi kao direktor izdavačke kuće Bosančica print i bavi se publicistikom. Tekstove objavljuje u sedmičniku “Global” i dnevnom listu “Avaz”, a trenutačno je jedan od najaktivnijih polemičara o turbulentnim društveno-političkim događanjima u BiH.

mora reagirati, pozitivno ili negatvno, nema neutralnosti! U publicističkim tekstovima i kolumnama, stil mi je takav da sav tekst zvoni. Tako da tekst mora privući pažnju čitatelja. Tužno bih se osjećao kad bih saznao da mi se ne čitaju tekstovi. Samoća je velika tuga. U pisanim medijima vrlo često i sam reagiram polemično. Ne libim se voditi polemiku ni sa kim. Najčešće se branim od ljevičara, i to su, po pravilu, ateisti koji imaju dijametralno suprotna stajališta od mojih. Ali i reagiram na objede, uvrede, blasfemiju prema islamskim stavovima i muslimanima. Odatle toliko polemičnih reakcija na moje pisanje.

Nakon mnoštva polemika koje ste pokretali ili im bili sudionikom u posljednje vrijeme, jeste li posumnjali u njihovu svrhu ili smisao? Je li Vam to nanosi štetu kao piscu i građaninu? Koliko su se uopće Bošnjaci spremni suočiti sa stvarnošću, a koliko, kako bi rekli neki dobronamjerniji, s Vašim nacionalnim i vjerskim idealizmom? Oni, međutim, koji su Vam neskloni nazvat će Vaše djelovanje radikalizmom, nacionalizmom, fundamentalizmom…

Prvo, nikad nisam imao ambiciju baviti se pisanjem. Mene je sudbina uvukla u sve to, bez moje volje. Mislim na 1983. godinu, kad sam, kao najveseliji mladić u Sarajevu, saznao da mi je brat uhapšen.

Od tada mi je nestalo osmijeha s lica, pa možda i idealizma uopće, ne samo vjerskog i nacionalnog idealizma. Skoro permanentno ratujem, sa radikalno groznom životnom stvarnošću i okruženjem, te branim fundamentalna prava na svoj način promišljanja te stvarnosti (fundamentalist), odnosno branim i borim se za kolektivna prava naroda kojem pripadam (nacionalizam)! Koliko sve to nanosi šte-

INTERVJU tu meni kao piscu i građaninu?! Vjerujem da sam pretrpio ogromnu materijalnu štetu u smislu komfora života. Jer da sam karijerist, s obzirom da sam pripadao najužem jezgru formiranja političke stranke koja je srušila komuniste i zavladala pune dvije decenije, sigurno bih bio bogat, kao i mnogi drugi, ili postao nekakav funkcioner. Ili da sam Jevrejin, po tome kako cijenim da Jevreji cijene sebe i svoje ljude, a da sam se ovoliko žrtvovao za svoj narod, bio bih obilato nagrađen i veoma priznat u društvu. Ovako, bez demagogije, ja sam fukara kao i moj narod. Kako živi tri trećine moga naroda? Ko im priznaje žrtvu kroz povijest? Ko sankcionira zločin i genocid nad njima? Koliko je doneseno Rezolucija u UN-u o osudi zločina nad Bošnajcima po raznim osnovama?

Ko im priznaje toleranciju i plemenitost koju su pokazali prema drugima u agresiji na BiH? Ko im priznaje zasluge da su spasili Titov pokret, i to baš muslimani sela Gornjevrbaške doline i sela Neretvice? Ko uopće priznaje pravo građanstva njihovim političkim nacionalnim idejama, pokretima i strankama? Ko im priznaje pravo na povijest, a kamo li pravo na budućnost? Ko im priznaje i prepoznaje kulturno-povijesne tradicije u kojima nikad nisu vezali zastavu sa zločincima i fašistima, a nemaju niti jednog književnog djela u kojem se vrijeđa druga religija i svetinje drugih, poput Njegoša, Mažuranića, Andrića, pa, u novije vrijeme, Aralice i Ćosića?! Šta ja, onda, osobno mogu očekivati kao pisac, ako su moju sabraću pjesnike i pisce hapsili, protjerivali i ubijali tokom cijelog prošlog stoljeća, kao što to danas čini sa bošnjačkim piscima i knjigama sarajevska književna cosa nostra?! Razumiju li to Bošnjaci?

Veoma, veoma malo. Ali, isto tako vidim da svakim danom dobivam nove fanove koji me čitaju i podržavaju.

Bili ste dugogodišnji suradnik rahmetli Alije Izetbegovića i član Stranke demokratske akcije. Što se dogodilo da ste odlučili osnovati novu stranku i napustiti SDA? Možete li nam usporediti SDA danas i SDA u vrijeme Alije Izetbegovića?

Pošto govorim za “Journal”, koristit ću terminologiju koju upražnjavam sa prijateljima. U pitanju je bio šehadet, očitovanje i posvjedočenje! Kao vjernik ne mogu samo izgovoriti frazu očitovanja pripadnosti islamu u kojoj priznajem Allaha, dž.š., za jedinog Boga, i Muhammeda, a.s., za poslanika. Moram se skoro svakodnevno očitovati i izjasniti da pripadam ideji islama. Dakle, moja procjena

je bila da je SDA, pod rukovodstvom Sulejmana Tihića, postala kvazinacionalna stranka, koja manipulira političkim naslijeđem Alije Izetbegovića, kao i nacionalnim i vjerskim simbolima koje bošnjačka vjernička populacija prepoznaje kao garanciju identiteta i slobode. Tihić je bio iznuđeno rješenje od strane nedobronamjernih krugova međunarodne zajednice koji su htjeli preko takvog poltronskog rukovodstva politički kontrolirati Bošnjake. Upravo stoga što sam imao imidž, prvenstveno zbog prezimena, čovjeka bliskog predsjedniku Izetbegoviću, preuzeo sam drugu stranku, koja je već bila formirana. Nisam Tihićevom rukovodstvu dozvolio manipuliranje prvenstveno mojim prezimenom, ali i imenom. Zatim, veoma sam ponosan da sam reaktivirao rad Narodne bošnjačke stranke, u vrijeme kad je kidnapirana tzv. Alžirska grupa i poslata u Guantanamo, a bosanski vojnici poslati u Irak. Jedini sam reagirao i protestirao obučen u narančastu pidžamu, s lancima i Kur'anom u rukama usred Sarajeva. Na koncu sam izišao kao pobjednik, i možda jedini bošnjački političar koji je imao takve stavove. Možda je još samo poneki intelektualac dijelio moje stavove i kritizirao takav postupak bosanskih i američkih vlasti. Eto moga fundamentalizma i radikalizma čiju ispravnost stavova potvrđuje svjetsko javno mijenje, kao i svi pozitivni pravni sustavi o ljudskim pravima. U tome je razlika između mene i Tihića, odnosno moje stranke i SDA! Autor ste knjige “Boja povijesti” (Izetbegovićeve godine 1983.-2003.).

Možete li, s vremenske distance, ukratko ocijeniti politički i vojni doprinos rahmetli Alije Izetbegovića u stvaranju suvremene BiH, osobito njegovo mjesto u integralnoj bošnjačkoj povijesti? Zamjerate li mu štogod i što mislite o tezama onih koji radikalno osporavaju njegov lik i djelo?

Imao sam poseban odnos prema tom čovjeku. Iako sam se u knjizi trudio izbjeći jeftinu patetiku i apologetiku te svjedočio o nekim događajima bitnim za njegovu političku ideju, pisao sam o njemu sa vrlo jakim emocijama. Zapravo to i nije knjiga o njemu, već o mojim godinama koje je obilježio Izetbegović. To je knjiga o nama, jednoj studentskoj generaciji obilježenoj kroz skupljanje u Tabačkom mesdžidu. Mi smo bili grupa mladića sarajevskog duha koja se ispoljavala kroz mlade pjesnike, rock bendove poput “Bijelog dugmeta” ili “Nadrealista”. S tom razlikom da su oni bili pod kontrolom

UDB-e, kako to ovih dana javno otkriva jedan pripadnik Državne sigurnosti. Ta operacija kontrole omladine imala je kodno ime “Miljacka”. A operacija DB-a nadzora Tabačkog mesdžida imala je kodno ime u “Trebević”. Mi smo bili grupa koja je djelovala kao kakav bend. Hasan Čengić me uistinu podsjećao na Johna Lennona; nosio je bradu, bio je mršav, nosat. Bio je karizmatičan i lider grupe kao i Lennon. U smislu načina ispoljavanja svojih ideala i htijenja, ništa se nismo razlikovali od svoje generacije u Sarajevu. Volio sam, naravno, i Beatlese stoga što ih komunisti nisu voljeli. A kritizirali smo rock kao ideologiju koja zagovara upražnjavanje poroka droge, seksa i alkohola. Ali, najviše smo voljeli svoju sevdalinku i ilahije. Pišem o tome u “Boji povijesti”, da nisam volio Safeta Isovića jer je pjevao preglasno za moj ukus.

No, volio sam pjesmu “Ruse kose curo imaš”. Sjećate se da je melodiju te pjesme preuzela i grupa “Bonnie M” u pjesmi “Rasputin”, koja je bila svjetski hit koncem sedamdesetih. Baš za tu pjesmu, za koju vjerujem da je ispjevao jedan mladi Bošnjak poput mene, otimali su se svi; Turci, Srbi, Makedonci, Škoti, pa čak i Malajci. Na svim jezicima spomenutih naroda postoji verzija te pjesme. E, onda je UDB-a optužila Džemu kako je nacionalist jer je na časovima književnosti tvrdio da je sevdalinka najbolja pjesma na svijetu. Pošto je Džemo prepjevao ilahiju “Amberom ti cvali puti”, koristili smo je u mevludskom programu, povodom 1.400 godina islama. Bio je to, u stvari, koncert našeg benda. Nikad toliko ljudi nije bilo na mevludu u Carevoj džamiji.

Sjećam se, iznad mihraba smo ispleli veliki vijenac bijelih ruža sa imenom Allah!

E, onda su Hasan i Džemo uhapšeni. Džemi je isljednik rekao kako će i dalje biti pjesnik, ali da neće pisati pjesme kakve mu Hasan poruči, već kako mu oni kažu!

Evo, ove godine je trinaest stoljeća od dolaska islama u Evropu. Da li imate ikoga, osim nas dvojice, da je podsjetio na tu činjenicu? Ali, mi nismo više mladi, nismo zanesenjaci, i nismo, nažalost, odgojili generaciju sličnu sebi. Neosporno je da je Alija bio čovjek posebnih ljudskih kvaliteta i vrlina, te da je bio izuzetno obrazovan, čak obrazovaniji od mnogih svjetskih političara s kojima se susretao u svojoj karijeri, te da je njegov doprinos kao predsjednika Predsjedništva BiH, te Vrhovnog komandanta Armije BiH, u odbrani i izgradnji BiH, ogroman. Ali, njegova je ideja u samrtnom hropcu i bit će je veoma teško regenerirati i oživjeti. Za-

49

J O U R N A L

INTERVJU to nisam eksplicite u “Boji povijesti” ustvrdio da se Alija priklonio nama, mi smo mu bili udarna snaga, generacija iz Tabačkog mesdžida, da formira stranku i osvoji vlast. Možda će Džemo, na koncu on je i pozvaniji, u svojim memoarima “Šetnje sa Alijom”, ustvrditi da nas je Alija ostavio na cjedilu izabravši Tihića za svog nasljednika. Zapravo, izdali su nas stari Mladi muslimani!

Nedžade, hoće li opet biti rata i hoće li se Bosna, na koncu, ipak podijeliti?

U Sarajevu će se, ako Bog da, na stogodišnjicu Prvog svjetskog rata, dakle 2014. godine, organizirati veliki summit, ili tako nešto. Teferič, rekli bi Bošnjaci, evropskih lidera radi proslave i obznanjivanja novog perioda i epohe mira na Balkanu u narednih stotinu godina. To Vam tvrdi predsjednik Narodne bošnjačke stranke! Nažalost, ne vjerujem da će to doživjeti SDA, kao uspomena na njenog prvog lidera, jer ju je zahvatila gangrena korupcije od koje se neće izliječiti.

50

J O U R N A L

Pod duhovnim imenom (neki bi rekli pseudonimom) Nedžmudin Nesuh objavili ste knjigu “Zlatni bejt” – iz životopisa hadži hafiza Halida Hadžimulića.

Osim što u njoj upućujete čitatelje na neke zanimljive detalje iz života toga poznatoga bosanskog mesnevihana i alima, spominjete i brojne nesretne sudbine bosanskih muslimana u prošlosti.

No, Vaša knjiga naišla je na otpor jednog dijela tzv. čaršijske kritike. Da li zato što ste dotakli neka zabranjena mjesta ili zato što ste nešto krivo interpretirali?

“Zlatni bejt” je djelo moje rane ushićenosti sufizmom. Nakon godina depresije, razočarenja u ideale raspirivane u ratnom patriotizmu, odnosno u ljude, posebno političke prvake, a zatim i smrću Alije Izetbegovića, mene je Milostivi Allah počastio da posjetim ostarjelog i jedinog mesnevihana (predavača “Mesnevije”, Dželaludina Rumija Mevlane), hadži hafiza Halida Hadžimulića. Od tada, pa do danas, hvala Allahu, ushićeno slušam i iščitavam taj i takav diskurs islama. Već bih danas pisao drugi “Zlatni bejt”, ne da bih nešto mijenjao u prva dva izdanja, već zbog drugih i viših spoznaja, kako o samom glavnom junaku, tako i njegovom nauku. Ne znam za neki ozbiljan otpor mojoj knjizi u čaršiji. Ali, u Sarajevu ima dosta šejhova, a malo derviša. Nažalost, postoje rivaliteti i ljubomora među derviškim soframa, a uz to se baš ne bi reklo da svi derviši imaju sklonost i kulturu čitanja, te njihov otpor nije utemeljen. U

svakom slučaju to je jedini autentični životopis jednog bošnjačkog duhovnog prvaka do sada. U najmanju ruku iz te knjige čitalac može vidjeti i spoznati jedan prilično autentičan, topao i unikatan svijet oko derviške sofre. I to je veoma potrebno u vremenu kad su u opticaju razne predrasude, napadi, pa i novi spektakularni sufijski trendovi koji se ne temelje na tradiciji bosanskih derviških usula.

Jednom čuh da su turbeta velikih bosanskih alima, šejhova i mumina duhovni čuvari Bosne. Kada pišemo o takvim osobama, možemo li uopće do kraja pojmiti njihovu veličinu ili smo tek osuđeni na viđenje njihova života iz svog rakursa? Koliko ljudi poput hafiza Hadžimulića znače za Bosnu?

Mislim da je J. L. Borhes, u jednoj svojoj priči, mistike i duhovnjake opisao kao tajne nosače svemira. Bosanska povijest je puna takvih ljudi, i stoga je bosanska duhovnost so njene opstojnosti i ljepote, (su)života i ljubavi među ljudima. Na prsima takvih ljudi griju se bosanske planine. To je moja imaginarna, ali i sasvim iskustvena i intimna vizija Bosne.

Osobno nikad nisam upoznao čovjeka sličnog hafizu Hadžimuliću u smislu

kompletnosti njegovog obrazovanja. On poznaje, služi se i govori šest jezika, poznaje Kur'an napamet, ali i klasične islamske znanosti poput tefsira, hadisa i fikha, ali i njegove opće kulture i obrazovanja. Čini to čitanjem, prevođenjem i uopće bavljenjem velikim piscima i misliocima islamskog istoka poput hazreti Mevlane, hafiza Širazija, ali i Tolstoja.

On je, po meni, oličenje bosanskog alima na način da spaja duhovnost i znanost, u smislu da je mesnevihan, kao i hafiz i hatib. Uz sve to, doživljavam ga kao čovjeka koji je velikim odricanjem i besprijekorno moralnim stavovima održao dostojanstvo vjerskog prvaka, koji nosi ahmediju, ne podliježući nikakvim trendovima, ni pritiscima. Samo kod njega, barem što se mene tiče, u njegovom halvatiću možete se nadnijeti nad čisti izvor islama u Sarajevu.

U “Zlatnom bejtu” osjeća se jasan otpor i neskriveno gađenje prema nekadašnjoj komunističkoj vlasti. Također, autor ste romana “Krv bijelog horoza” u kojem su opisane ključne dionice životnoga puta rah. Saliha Behmena, jednog od osuđenih članova organizacije Mladi muslimani, ali i čitava tragedija obitelji

INTERVJU Behmen. Što mislite o ponovo oživljenoj i sve izrazitijoj nostalgiji nekih Bošnjaka prema bivšoj Jugoslaviji i Titu? Eto, nedavno je jedan takav, tobože benigan fikcionalni lik, čiji svjetonazorni profil uprizoruje Mustafa Nadarević u kvazihumorističnoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”, klanjao dženazu krmetu?

Dakle, napisao sam tri knjige, žanrovski različite, ali u biti iste jer su to biografije trojice mojih učitelja – Alije Izetbegovića, Saliha Behmena i h.h. Halida Hadžimulića. Biografiju Saliha Behmena sam ispisao u formi ljubavnog romana.

Salih je islamski heroj i veliki patnik za svoje ideale. Vjerujem da će se mladi Bošnjaci podučavati stavovima i idealima generacije Saliha i Alije. Nemaju Bošnjaci jugonostalgiju, imaju samo neokomunisti koji nikad nisu voljeli Bosnu koliko Moskvu. Oni, posebno intelektualci i novinari, svete se strankama i političarima koji su srušili komunizam i Jugoslaviju.

Nešto, zbog bosanske multietičnosti, za neokomuniste u Bosni ima od njihovih spaljenih iluzija o Jugoslaviji. I oni se bore da to reinkarniraju u bosansko tkivo prepakirano u reafirmaciju multikulturalnosti i multietičnosti. Tako su se rehabilitirali pred zapadnim političkim elitama, a zapravo su neokomunisti. Njihova inteligencija koja zagovara militantni ateizam je ozbiljna smetnja političkoj toleranciji i koegzistenciji ideja. Među prvima sam reagirao na blasfemiju iz spomenute serije. Scenarista tvrdi da je ateista i time prestaje sva njegova odgovornost. On ne smatra da je ikoga uvrijedio. Tako se oni ponašaju; ono što ne poznaju i u što ne vjeruju, za njih ni ne postoji. Ne znaju, niti imaju kulturu da poštuju nešto sveto za pojedince i narode. Za njih ništa nije sveto! U sarajevskim medijima, posebno u formi karikatura, komedija ili rap pjesama, sve vrvi od blasfemije i objede religijskih simbola i svetinja. Što mislite o novijem bosanskom filmu i mladim bosanskim umjetnicima koji su postigli slavu i u Europi? Možete li nam komentirati zadnji film Jasmile Žbanić “Na putu”, koji je zbog izbora provokativne teme izazvao zanimanje čitave regije?

Još nisam gledao Žbanićkin film, stoga ne mogu dati komentar. No, dopustite mi da o bh-kinematografiji kažem sljedeće: Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu proslavila je 20 godina postojanja. U dvadeset godina redateljice i redatelji osvojili su preko 250 stranih i domaćih nagrada i priznanja za filmove i predstave. Zaista

impozantno, i osim onih najhrabrijih koji su svoje živote dali za ovu zemlju, nema esnafa i struke da se po značaju može porediti sa ovom plejadom filmskih i pozorišnih radnika, profesora i njihovih studenata. Njihovi kolege pisci, na primjer, mogli bi se postidjeti filmadžija. Sama činjenica da možete birati među filmovima i da teško određujete koji je bolji ili draži publici veliko je kulturno bogatstvo koje su nam podarili. Tako da su sami redatelji, možda, veći likovi i junaci od njihovih glavnih junaka iz filmova. Scene podizanja ruku Danisa Tanovića i Jasmile Žbanić, kao i njihovi usklici i poruke koje su izgovorili prilikom primanja nagrada, fascinantnije su od bilo koje scene iz njihovih filmova. Tako se može reći da su, pored njih dvoje, redatelji Pjer Žalica i Aida Begić junaci iz našeg grada. A meni najomiljeniji lik, sa kojim sam imao čast samo jedanput časkati uz kahvu, pravi autentikum naše generacije, je Srđan Vuletić.

Njega bih izvodio po ljudskim osobinama, kao što bih izdvojio lik Alme, iz filma “Snijeg”, kao jedan od najuspješnijih likova koji se pojavio, bolje reći ostvario, u bosansko-herecegovačkoj umjetnosti, nakon možda sedam ili osam decenija. Lik Bošnjakinje nikad nije tako čisto i lijepo predstavljen na platnu.

Dodamo li ovim mlađim junacima i junakinjama još dva gospodina; Harisa Pašovića i Ademira Kenovića, dobili smo pravi savršeni krug. Nedostatak ovoj plejadi bosanskih redatelja je odsustvo filmskih kritičara. Čini mi se da “Kameni spavač”, Maka Mehmedalije Dizdara ne bi bio tako lijep bez eseja Kasima Prohića.

Stoga je prava šteta da nemamo eseje i kritiku ovih filmova. E, ovi pozitivni junaci našeg doba iz filmskog svijeta, ne bi se mogli takvima izvoditi ako ne bismo spomenuli i negativne junake. Dovoljno je prikazati samo jednog. Ako biram ja, onda je to Dino Mustafić. Režirao je par filmova, profesor je na ASU-u i direktor je MESS-a. On je zakašnjeli izdanak socrealističkog trenda kakav je bio u vrijeme Derviša Sušića, poznatog po udbaškom pamletu “Parergonu” iz koje je serija “Tale”. Stoga sam u jednom tekstu “Naši Parergo(v)naši” prozvao Mustafića kao nasljednika militantnog ateizma sušičevskog profila. On mi je odgovorio u intervjuu za Avazovu Sedmicu, kako ja smatram pozorište šejtanskom umjetnošću.

Tipično je za zagovornike miltitantnog ateizma da lažu u oči, kako u novinama tako i na filmskom platnu. Ja ne znam da je tako nešto netko u ovom gradu izjavio.

Jer ne postoji šejtanska umjetnost, ali po-

stoje redatelji koji kroz umjetnost poturaju i iskazuju šejtanske ideje, pune animoziteta i blasfemije prema religiji.

Kakav je Vaš odnos s pjesnikom, znanstvenikom i prevoditeljem, Vašim bratom Džemaludinom? Dijelite li s njime politička i životna uvjerenja i koliko su se vaše sudbine ispreplitale? Primjerice, što osjećate kada Vaš brat odmjerava argumente u polemici s pjesnikom Željkom Ivankovićem?

Dugo smo obojica izbjegavali odgovarati na ovakva pitanja. U posljednje vrijeme sve češće se moramo izjašnjavati jedan o drugome. Između nas bilo je čak i nekih nesporazuma političke naravi. To govori da se ne lažemo, da smo u najmanju ruku različiti ljudi. Ja sam njegov učenik, ali nisam baš njegov istomišljenik. Džemo je ambiciozniji od mene, te iza sebe ima mnogo ozbiljnije naučne i spisateljske reference. Njega će zbog toga povijest tretirati i definirati kao velikog alima i pjesnika. On je već ušao u školske lektire. Sa mnom će sve biti jednostavnije i lakše. Lakše će me se definirati, lakše će moja djela čitati, pa i lakše me zaboraviti.

Vrlo rijetko jedan drugog javno podržavamo kada su polemike u pitanju; on vodi svoje, a ja svoje. U biti, imamo identične stavove i poglede, ali nam je stil drugačiji. Malo stoga što je svaki izgradio svoj stil, a više stoga što smo različite naravi.

Poznato je da ste prijatelj hrvatskog naroda i da ste Vi i brat i dan-danas rado viđeni u Hrvatskoj, osobito u krugovima hrvatskih proljećara. Kako to da, s jedne strane, imate toliko prijatelja u Hrvatskoj, a da Vas, s druge, Hrvati u Bosni, uostalom kao i brata, često optužuju za radikaliziranje bošnjačkoga korpusa i medijsko huškanje protiv Hrvata?

Rođen sam među Hrvatima i dobro poznajem njihove kulturne i vjerske običaje. Imam vrlo pozitivnu reakciju na slike hrvatskih narodnih nošnji. Moje selo je primalo na konak grupe katolika koji su, u vrijeme Gospojine, hodočastili svoja sveta mjesta. Sjećam se malih križića na rukama i njihovih bosih nogu dok bi, kad su žita zrela, hodili do Svetog Ive kod Jajca. To su za mene autentične slike Bosne i Hercegovine koje je mogao naslikati jedan Van Gogh! Pa, ko je izdao Jajce?

Ko je razbio tu sliku? Mislim da je prvotni sastav HDZ-a i SDA u svojim redovima imao dovoljno probosanske supstance. Kako se HDZ haveoizirala, tako se i radikalizirala hrvatska politika u BiH! Na čelo te stranke je doveden KOS-ov agent,

51

J O U R N A L

INTERVJU pa zatim i zločinac Mate Boban. Isti kao i Fikret Abdić. Gdje je tu moja odgovornost? U pravu ste, postoji jedna solidarnost između Maspokovaca i Mladih muslimana, jer smo bili komunističke žrtve.

Ali, mi smo se okuražili da dignemo glavu na iskustvu hrvatskih proljećara. Mene osobno vrbovao je Nikola Muslim, taj divni i plemeniti advokat i hrvatski domoljub. I? Šta je bilo sa tom inteligencijom u takmičenju sa Tuđmanovim nacionalizmom? Nas su, zapravo, prvi izdali i izručili u naručje Tuđmanu poražena elita Maspokovaca, od pokojnog Mike Tripala do Dražena Budiše! Nema sličnija dva politička profila na Balkanu od pokojnog Vlade Gotovca i Alije Izetbegovića. Imao sam čast biti sa obojicom. Kako netko ko se oduševljava idejama i personom Gotovca i Izetbegovića, može djelovati na huškanju protiv Hrvata? Osim posjeta kardinala Rodea BiH, nisam nikad kritizirao katoličku crkvu. Provjerite ko je ovaj kardinal. A nedavno sam napisao tekst u kojem tvrdim da je oprost pape Ivana Pavla svom atentatoru Ağci jedan od tri-četiri najveća događaja u prošlom stoljeću!

52

J O U R N A L

Nedavno ste reagirali vrlo oštro u vezi nagrade za esej koja nosi ime Ive Andrića. “Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu”, lucidna knjiga ponajvećega modernoga bosansko-hercegovačkog književnog povjesničara, rah. Muhsina Rizvića, prije 20-ak godina matematski precizno rasvijetlila nam je što se krije iza Andrićeva pogleda na Bosnu i Bošnjake.

Sjećam se, kada sam je čitao, da sam bio fasciniran akribičnošću i preciznošću te nesentimentalnošću Rizvićevih nalaza koji raskrinkavaju pozadinske motive našega nobelovca. Kako je moguće da se nakon mitskih razaranja Bosne i stradanja osobito bošnjačkoga naroda, tisuće pobijenih i silovanih, danas prešućuju andrićevske falsifikacije? Kako je moguće da mnogi viđeniji Bošnjaci šute o recentnim lažima i potvorama genijalnog Rizvića, da je tobože bio etnički uskogudan i nacionalistički paranoičan?

Da, na nagrađeni esej Ivana Lovrenovića “Paradoks šutnje Ive Andrića” reagirao sam tekstom “Ikona mržnje u hramu dobrih Bošnjana”, u kojem sam ocijenio da Lovrenović prelazi preko bošnjačkog mišljenja o djelu Ive Andrića, kakvo je i djelo rahmetli Muhsina Rizvića, kao gavran preko rujine. Veoma sam ponosan na taj svoj tekst koji je naišao, bez samohvalisanja, na prave ovacije među bošnjačkom elitom. Nažalost, osim dr. Esada Durakovića, koji se branio od Lovrenovićevih vr-

lo nipodaštavajućih kvalifikacija jednog njegovog teksta o Andriću, nitko se više nije uključivao u ovu polemiku. Ivan Lovrenović je moje najveće razočarenje uopće u Sarajevu. Poznajem ga već skoro trideset godina. Vjerovao sam da je on jedan intelektualni stup bosanstva. Međutim, on je pred mojim očima razbio one vangoghovske slike mog i njegovog zavičaja iz srednje Bosne. Postao je guru jednoj intelektualnoj grupaciji okupljenoj oko magazina “Dani”, koje je pretvorio u razbojničku jazbinu. Njegov stav prema Andriću i promoviranje njegovih ideja otkriva Lovrenovićevu ambiciju da ostavi Bošnjake bez njihove duhovne povijesne matrice!

Radite na knjizi o Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Dokle ste došli u dokazivanju Tolstojeva muslimanskog identiteta?

Mislite li da ćete moći njome išta dokazati navodno civiliziranim narodima nove europske uljudbe u kojoj ne dopuštaju minarete, u kojoj se zabranjuje odijevanja žena po šerijatu i zadire u ljudsku intimu, u kojoj se o Božjem poslaniku, Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., objavljuju mrziteljski pamfleti?

Po nagovoru hafiza Hadžimulića prošle godine sam putovao u Jasnu Poljnu i zijaretio mezar Lava Tolstoja. Pošto je ovo godina stogodišnjice Tolstojeve smrti, imao sam ideju da napišem knjigu o nama muslimanima nepoznatom Tolstoju. Nakon povratka iz Jasne Poljane posjetio sam svoje rodno selo Pridvorce. Pridružio mi se Džemo i noćili smo u planini. Uz vatru, pod vedrim nebom, sami u noći, razmijenjivali smo ideje. Pričao sam mu o Tolstoju. Nakon toga on je u emanet preuzeo da napiše tu knjigu. Mislim da je Džemo sve iščitao što smo mu iskupili Šaban Gadžo i ja, tako da vjerujem da će knjiga biti napisana i objavljena uskoro. Što mislite o romanu “Vječnik” Nedžada Ibrišimovića , a što o “Pjesmama divljih ptica”, romanu Enesa Karića? Što je, po Vama, vrhunac novije bosansko-bošnjačke proze?

Postoja dva pisca čija me je djela strah čitati. To su Nedžad Ibrišimović i Šejh Muhjidin Al Arebi. Tako Ibrišimovićev “Vječnik” i Arebijev “Kešaf”, jedan tom preveden na bosanski jezik, stoje skupa na rafi. Bio sam jedan od recenzenata jednom izdanju Ibrišimovićevog romana “Braća i veziri”. Nakon čitanja rekao sam mu da bih se lakše popeo na Jekovac, to je visoka litica iznad Benbaše, nego još jedanput pročitao taj roman. Tako Ibrišimović, po meni, piše romane teške za čitanje. Možda sam još samo tako teško čitao Joyceovog

“Uliksa”. E sad, da bih pročitao “Vječnika”, trebam uložiti umni napor ravan onom fizičkom koji bi mi bio potreban da bih se popeo na planinu Ararat. Uspeo sam se donekle, i osjetio sam da mi trebaju visinske pripreme da bih se uspeo do vrha.

Ako bi se okrenuo i dao osvrt na dosadašnje iskustvo čitanja “Vječnika”, prepast ću se i strmoglaviti kao pisac. Ništa slično ja ne bih znao niti mogao napisati. Zato, ne mogu o “Vječniku” govoriti nikako drugačije nego kao čitalac, koji se pokušao uspeti na vrhove “Vječnika” i, još uvijek nisam uspio. Tako isto odgađam čitati Arebijeva djela, jer se bojim da mi se pamet ne shoronda u okeanske dubine njegove misli. A kad ih iščitam, sumnjam da ću imati hrabrosti ikada napisati i objaviti svoj komentar ove dvojice spisateljskih gromada.

Također, iz više razloga, odlažem čitanje knjige “Pjesme divljih ptica”, dr. Enesa Karića. Po onome što sam pročitao u prikazima romana, koje su istaknuli Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović kao književnu vrijednost, u meni izaziva osnovanu sumnju da nešto ozbiljno ne valja u tom romanu. Radi se o njihovoj pohvali Karićeve kritike ulemanskog mišljenja, tamo u nekom stoljeću kad se pojavio kukukurz te se ulema razišla u poimanju sa šeriatskog aspekta, o tome da li je džaiz (dozvoljeno) sijati i uzgajati tu žitaricu. Mislim da je bosanska ulema bila zaista veoma obrazovana, pa sigurno čak obrazovanija od suvremene sarajevske uleme, od velikana Ajvaz dedea do Muhamed efendije Pašića, te da nikako ne stoji tako nipodaštavajući prikaz stare bosanske uleme u Karićevom romanu.

Imali smo ulemu koja je uvijek, do sada, stajala rame uz rame sa svjetskom inteligencijom i islamskom ulemom! Taj problem upotrebe naučne književne građe, baš kada je u pitanju kukuruz, netačno upotrebljava Ivo Andrić, što je dobro uočio Sejid Korkut u jednom svom kraćem osvrtu. E, to Lovrenović u svojim hvalospjevima o Andriću prešućuje, a ističe kod Karića. Stoga, pošto zaista imamo oskudnu književnu ponudu, posebno u moderno vrijeme, te i ono što imamo haman bi bolje bilo da nemamo, bojim se da moje kritizerstvo ne preraste u nihilizam. Barem za sada odgađam čitati Karića. Po meni najbolji bošnjački pisac, i to je moj uzor, je Hamdija Kreševljaković.

Nije prozaist već historiograf. Ali, njegov stil pisanja i ljepota teksta, te upotreba historijske građe je nenadmašan u bošnjačkoj literaturi. Njegov biografski tekst o Gazi Husrev-begu je ljepši od svake prozaističke forme napisane do sada. Kamo pusta sreća da se nikad nije napisao roman o Gazi Husrev-begu! q

BOSANSKI BAROMETAR Milorad Dodik krenuo u novo provociranje

Najava zakona o referendumu Stara priča o referendumu ponovo se aktualizirala. No, čini se da je Dodik odlučio ići i korak dalje, donoseći zakon o referendumu kojim bi jednog dana otvorio put kao razbijanju BiH. Profesor Ustavnog prava dr. Kasim Trnka kaže da je ovaj zakon neustavan.

Edis Felić Bosna i Hercegovina kontinuirano ima problema s Miloradom Dodikom koji svako malo krene u antibosansku hajku čim se umire stranci, a domaći političari pognu glavu i čekaju da im stranci odrade posao. Već stara priča o referendumu u posljednje vrijeme je aktualizirana, odnosno, ono što je Dodik već godinama najavljivao, sada se privodi kraju.

Priča se zahuktala krajem prosinca 2009., protegla se kroz cijeli siječanj, a vidjet ćemo kako će biti u veljači. Da bi koliko toliko smirio javnost, Dodik je pokušao objasniti da neće biti referenduma za odcjepljenje tzv. RS, odnosno, kako je rekao, referendumsko pitanje neće biti usmjereno protiv Daytonskog sporazuma. Pitanje na referendumu glasit će: “Podupirete li Daytonski sporazum i protivite se njegovu kršenju?”, precizirao je Dodik te objasnio da će se time eliminirati svaki mogući prigovor da je to antidaytonski čin.

Govoreći o referendumu, izrazio je uvjerenje da narod u Republici Srpskoj podupire Daytonski sporazum, što, smatra, ne bi trebao biti problem i drugima u BiH. “Ako odgovor naroda bude - ne, onda moramo sjesti i na temelju toga koncipirati politiku koja treba biti transparentna i bazirana na takvoj volji ljudi”, rekao je Dodik.

Tvrdnje da priprema referendum za odcjepljenje RS-a Dodik je odbacio rekavši da mogući referendum o odcjepljenju od BiH trenutačno nije na dnevnom redu, da će se vidjeti kako se razvija situacija i da je, koliko je moguće da se referendum ne održi, toliko moguće i njegovo raspisivanje. No, taj čovjek ne samo da bezobrazno pokušava uništiti Republiku Bosnu i Hercegovinu, već i bezobrazno laže, što je odmah nakon tih riječio i pokazao sam sebi skočivši u usta. Naime, prisutni novinari su ga podsjetili da je srbijanski predsjednik Boris Tadić također rekao da je protiv referenduma u RS, na

što je Dodik rekao kako se drugačije stajalište od Srbije nije ni moglo očekivati jer je ona jamac Daytonskog sporazuma.

“Uostalom, kako bi Srbija mogla kazati ne može Kosovo iz Srbije, a može Srpska iz BiH”, rekao je Dodik.

Međutim, sam je sebi ovdje skočio u usta. Naime, najprije je rekao da referenduma o otcjepljenju neće biti, nego samo o tome da li se podržava Daytonski sporazum. Međutim, da je ipak mislio na otcjepljenje potvrđuje to što je Tadić protiv referenduma jer bi Srbija to pravo trebala onda dati i Kosovu.

Jednog dana referendum o otcjepljenju Dodik smatra kako bi dobitna kombinacija za BiH bila da se prihvati realnost Dayonskog sporazuma o BiH kao dvoentitetskoj državi, a da se na državnoj razini provodi ono što je dogovoreno konsenzusom, rekavši da je opredijeljen europski put zemlje i članstvo u NATO-u. Istaknuo je da za BiH ključnu važnost ima početak dijaloga i otklanjanje svih preostalih zapreka za liberalizaciju viznog režima.

On je istovremeno rekao kako smatra da se Ustav BiH treba uskladiti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima te je pozvao je vođu Stranke za BiH Harisa Silajdžića, čelnika SDA Sulejmana Tihića, vođu HDZ BiH Dragana Čovića te sve druge političke lidere u BiH, da to učine.

No, da Dodik ima neki crv koji ga tjera da se odaje pokazuje i njegova izjava početkom siječnja 2010., kada je rekao da će se sigurno jednog dana održati referendum o tome hoće li Srpska biti u okviru BiH ili izvan nje. “To ne mora biti sporno, ali da bismo to učinili moramo legalizirati pravo na referendum, a da bismo to učinili, moramo donijeti zakon o referendumu”, rekao je Dodik.

Iako je istaknuo da na tome ne treba raditi brzo i neozbiljno, izrazio je uvjere-

nje da će se zakonski uvjeti za provođenje referenduma osigurati u prvoj polovici 2010. godine. Ponovio je i da je referendum ozbiljna stvar, da se o toj temi prije tri godine nije smjelo pričati u Srpskoj, a da je sadašnja vlast odlučila donijeti novi zakon o referendumu. “Odlučili smo legalizirati pravo na samu priču o referendumu, a druga faza je da se on institucionalizira kroz dogradnju sadašnjeg zakona i zatim provede na nekom od pitanja koje u određenom trenutku bude važno”, rekao je Dodik.

A da bi opravdao svoj plan s referendumom, Dodik se latio i pera, pa već duže vrijeme ima i svoju kolumnu u nekad naprednim, a danas stranačkim (SNSD) “Nezavnisnim novinama”. Tako Dodik piše kako njegov entitet poštuje Daytonski sporazum i vladavinu prava i ima pravo i obavezu da traži to i od drugih. Licemjerno nam pojašnjava kako će referendumsko izjašnjenje o obavezi poštivanja Daytonskog sporazuma biti doprinos demokratskom i europskom putu BiH. U svojoj kolumni ocjenio je da se referenduma boje oni koji krše i ruše Daytonski sporazum i sanjaju unitarnu bošnjačku BiH. “Snovi nisu zabranjeni”, veli, “ali u stvarnosti uvijek će postojati Republika Srpska potvrđena međunarodnim pravom, kao i prava tri konstitutivna naroda. Izražavanje volje građana putem referenduma spada u korpus osnovnih demokratskih prava.”

Podsjetio je da na osnovu referenduma mnoge zemlje utvrđuju ispravnost političkih stavova ili predloženih odluka – od izgradnje minareta u Švicarskoj, kao višenacionalnoj državi, do pitanja vraćanja dugova na Islandu. “Nigdje nije sporan referendum, osim u BiH. Prava histerija je stvorena već od najave usklađivanja postojećeg zakona o referendumu u Republici Srpskoj sa Ustavom i praksom evropskih država. Normalna ustavom predviđena zakonodavna aktivnost unaprijed se osuđuje kao antidejtonski čin,

53

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR iako se ne navodi propis i odredba za takvu osudu”, ističe Dodik.

Raspisani tumač društvenih pojava

54

J O U R N A L

U daljnjem obrazlaganju svoje politike navodi da su u BiH najbrojniji narod Bošnjaci, koji su kao i druga dva naroda Srbi i Hrvati, konstitutivni elementi zajedničke države koja se sastoji od dvije sastavnice - Federacije BiH i Republike Srpske. “Na primjeru BiH može se veoma jasno sagledati situacija postkonfliktnog i podijeljenog društva, kakvim se mogu ocijeniti i društva u nekim drugim evropskim državama. Po tome BiH nije unikum, jer u nekim državama ni vjekovno zajedničko postojanje nije izbrisalo nacionalne razlike, nego ih čak i pojačalo.

Ni članstvo u EU nije zauvijek odredilo postojanje Belgije, Velike Britanije, Španije, pa i nekih drugih, u sadašnjem ustavnom i teritorijalnom ustrojstvu. To se već i dešavalo, pa je Belgija od unitarne države postala federalna, a Škotskoj i Velsu su data autonomna politička prava formiranjem i izborima za regionalni parlament i vladu”, podsjeća Dodik.

On upozorava da BiH ima nešto što nijedna druga država nema - neproglašeni protektorat koji je čini bolesnim i propadajućim društvom, ponajviše zbog ključne uloge takozvane međunarodne zajednice, zapravo Kancelarije visokog predstavnika. “Polazeći od vlastite odgovornosti, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) kao politička stranka koja je na vlasti u Republici Srpskoj i učestvuje u vlasti na nivou zajedničke države, prije dvije godine, u februaru 2008. godine, predložila je da se u Parlamentarnoj skupštini BiH donese deklaracija o odgovornosti kojom bi svi politički predstavnici koji čine parlament, potvrdili svoju trajnu opredijeljenost za Daytonski sporazum i ustavno uređenje BiH”, navodi Dodik i dodaje da deklaracija nije usvojena zbog odbijanja bošnjačkih predstavnika.

U predloženom tekstu deklaracije stoji da je BiH zajednička država tri konstitutivna naroda - Bošnjaka, Srba i Hrvata i ostalih naroda i građana, a njena ustavna struktura će se razvijati na osnovu dogovora i konsenzusa kao temeljnih vrijednosti svake višenacionalne države. Neprikosnoveni temeljni principi postojanja BiH su njen suverenitet, politička nezavisnost u skladu s međunarodnim pravom i teritorijalni integritet uz nepovredivost međunarodno priznatih granica. BiH mogu očuvati i učiniti demokratskom i prosperitetnom samo njeni narodi i građani,

neposredno i putem dijaloga političkih predstavnika izabranih na slobodnim i demokratskim izborima. Samo tako usaglašena rješenja su garancija njihove provodivosti. U deklaraciji koja je predložena i odbijena navodi se i neophodnost prestanka institucije Visokog predstavnika i potpuno prerastanje u Specijalno predstavništvo EU, te ocjenjuje da EU za BiH nije samo politički cilj, već uslov dugoročne stabilnosti, pa je u skladu s tim nezamjenljiva uloga evropskih institucija putem razumijevanja i svakog vida podrške. “Da je usvojena predložena deklaracija i da je BiH krenula putem evropskog partnerstva bez OHR-a, situacija bi danas bila daleko mirnija, kako za unutrašnje odnose, tako i na spoljnopolitičkom planu. Nisu htjeli, ali SNSD nije povukao svoj prijedlog. Bošnjački poslanici su neprihvatanjem deklaracije o odgovornosti, potvrdili antidejtonske namjere”, zaključuje Dodik.

Prema njemu, demokraciji i vladavini prava prijetnjama se suprotstavlja OHR, čime potvrđuje da je BiH protektorat i zarobljena država. “Nastavak agonije koju produkuje OHR i njegovo nepravno djelovanje, svakim danom doprinosi produbljivanju podjela, onemogućava vraćanje međunacionalnog povjerenja, sprečava evropski put BiH”, navodi Dodik.

U svom poširokom obrazlaganju Dodik je tako došao do zaključka da njegov entitet po svom ustavu ima nadležnost da donosi zakone i da raspisuje referendum.

“To pravo nema nijedan organ na nivou BiH, jer to nije izričito predviđeno Ustavom BiH, pa ustavno i zakonsko uređivanje i raspisivanje referenduma pripada entitetima. Ustav Republike Srpske je pregledala i Venecijanska komisija Savjeta Evrope i nije imala nikakvu primjedbu na nadležnost i ovlaštenje za raspisivanje referenduma”, objašnjava Dodik.

Na zapadu ništa novo Međutim, profesor Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu Kasim Trnka upozorio je da političari iz manjeg bhentiteta u posljednje vrijeme sve glasnije govore kako je tog entiteta omogućeno raspisivanje referenduma, kao i to da je tamošnja Skupština usvojila zakon o referendumu. Pri tome navodi da u Ustavu Bosne i Hercegovine nema odredbi koje se odnose na referendum. Profesor ustavnog prava Kasim Trnka napominje da različiti nivoi vlasti mogu raspisivati referendum o različitim pitanjima, ali isljučivo iz svoje nadležnosti. “Pitanja o opstanku Republi-

ke Srpske, prihvatanju Daytonskog sporazuma, te angažmanu stranih sudija, nisu u nadležnosti entiteta nego države BiH”, kaže Trnka i zaključuje: “Država, ako želi, o tome može raspisati referendum.” Državni organ i vlasti, naglasio je Trnka, mogu donijeti Odluku o raspisivanju referenduma bez obzira što u Ustavu BiH ništa ne piše o referendumu, jer to ne znači da je referendum ustavom zabranjen. Zato on smatra da bi bilo dobro donijeti Zakon o referendumu BiH, ali i da kantoni mogu donijeti takav zakon ukoliko kantonalne vlasti smatraju da se o određenim pitanjima iz nadležnosti Kantona građani trebaju izjasniti na neposredan način.

I iz Ureda Visokog predstavnika za BiH stiglo je priopćenje na Trnkinom tragu u kome je stajalo da planirani referendum izlazi izvan djelokruga ustavnih nadležnosti ovog entiteta, u suprotnosti je s njegovim obavezama prema Ustavu Bosne i Hercegovine i, kako je visoki predstavnik već jasno stavio do znanja, krši Daytonski sporazum.

Međunarodna zajednica odlučila je pomno pratiti razvoj situacije, ma što to zapravo značilo. Ipak, predstavnici bosanskih Srba doživjeli su neugodno iznenađenje na sastanku u State Departmentu kada ih je američka administracija oštro upozorila zbog najava da će organizirati referendum za odcjepljenje tog entiteta od Bosne i Hercegovine. Zamjenik pomoćnika državne tajnice SAD-a Stuart Jones izrazio je u razgovoru s predsjednikom entitetske skupštine Igorom Radojičićem “ozbiljnu zabrinutost američke administracije” zbog donošenja zakona, a poglavito odluke o eventualnom referendumu u Republici Srpskoj. Radojičić je izvijestio Jonesa o proceduri donošenja zakona o referendumu što ga je entitetska vlada uputila u parlament. Dodik je ipak najavio da bi se referendum u tome entitetu mogao održati tokom veljače ili u ožujku 2010. kako bi se osporile ovlasti međunarodne administracije u BiH i nametanje odluka. Dužnosnik u State Departmentu Stuart Jones pozvao je političare u BiH na nastavak razgovora o ustavnim promjenama nakon izbora 2010. Na tom tragu dvojica američkih senatora, John McCain i Joseph Lieberman nedavno su u Sarajevu istaknula da će Sjedinjene Države nastaviti snažno podupirati teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine, no očekuju da se unutar te zemlje postigne suglasnost o reformama koje je nužno provesti kako bi se ubrzalo njezino približavanje euroatlantskim integracijama. Dakle, kao što bi rekao Bora Đorđević, “na zapadu ništa novo”. q

BOSANSKI BAROMETAR “Nekonstitutivni elementi” čeznu za promjenama Ustava Bosne i Hercegovine

Presuda u korist Židova i Roma Dervo Sejdić i Jakob Finci državljani su BiH, posjeduju iskustvo najviših državnih dužnosnika, ali budući da se izjašnjavaju kao osobe romskog odnosno židovskog porijekla, tvrde da su im uskraćena sva prava da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo. Godine 2006. tužili su BiH tražeći da Europski sud utvrdi da su diskriminirani u ostvarenju pasivnog biračkog prava. Sud je 22. prosinca 2009. presudio u njihovu korist.

Amina Alijagić Ustav Bosne i Hercegovine nalazi se u Aneksu 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski mirovni sporazum) koji je parafiran 21. studenog 1995. u Daytonu, tek nakon vojničkog poraza srpskih snaga, a službeno potpisan i stupio na snagu 14. prosinca 1995. u Parizu.

Sporazum je sklopljen između predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Republike Bosne i Hercegovine i predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, uz sudjelovanje predstavnika konstitutivnih naroda BiH: Bošnjaka, Hrvata i Srba, te veoma aktivno sudjelovanje američkih dužnosnika. Budući da je Ustav dio mirovnog sporazuma, on nikad nije prošao parlamentarnu proceduru koja bi mu osigurala demokratski legitimitet, niti je objavljen u Službenom glasniku BiH i preveden s engleskog jezika na službene jezike.

BiH se u Daytonu nije niti konfederalizirala, niti federalizirala do kraja na Washingtonskim načelima (kantoni kao federalne jedinice bez nacionalnog imena, s većinom jednog od konstitutivnih naroda ili mješovitim kantonima; koncept koji bi značio ukidanje Republike Srpske, Hrvatske Republike Herceg-Bosne i kantonizaciju BiH u cijelosti). Umjesto toga, priznata je Republika Srpska i stvorena ultrakomplicirana, asimetrična državna struktura koja se i sama može smatrati (quasi) federacijom od dvije federalne jedinice – dva entiteta1, od kojih je jedan entitet i sam federacija koja nosi isto ime kao i cijela država.

Problem međuentitetske crte razgraničenja u području Brčkog stranke su pristale riješiti arbitražom (članak 5., Aneksa 2.

Daytonskog mirovnog sporazuma) čijim je pravorijekom 5. ožujka 1999. stvoren Distrikt Brčko pod isključivim suverenitetom države. Dana 26. ožujka 2009. Parlamentarna skupština BiH je po prvi put uspješno izvršila izmjene u Ustavu u skladu s procedurom, a koje su se odnosile na status Distrikta Brčko. Bitno je naglasiti da nadlež-

Human Rights nost Visokog predstavnika (međunarodnog administratora za BiH) obuhvaća mijenjanje samo entitetskih ustava, ne Ustava BiH. U uvodnom dijelu Ustava Bošnjaci, Hrvati i Srbi opisani su kao “konstitutivni narodi”. Na razini države uvedeni su mehanizmi podjele vlasti, koji onemogućavaju usvajanje odluka protiv volje predstavnika bilo kojeg “konstitutivnog naroda”, kao što su npr. veto za zaštitu vitalnog interesa, entitetski veto, dvodomni sustav2 (Parlamentarna skupština sastoji se od Predstavničkog Doma i Doma naroda koji se sastoji od pet Bošnjaka i istog broja Hrvata iz Federacije BiH i pet Srba iz RS), kao i kolektivno Predsjedništvo3 od tri člana, od kojih je jedan Bošnjak i jedan Hrvat iz Federacije BiH i jedan Srbin iz RS.

Konvencija i sud Europski sud za ljudska prava ustanovljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i djeluje u okviru najstarije europske organizacije, Vijeća Europe. Sjedište Europskog suda je u Strasbourgu, u Francuskoj, a službeni jezici su engleski i francuski.

Nakon što je BiH postala članicom Vijeća Europe, ratificirala je i Konvenciju 2002. godine. Treba istaknuti da je obveza poštivanja prava i sloboda garantiranih

Konvencijom i njenim protokolima u BiH nastala već stupanjem na snagu Ustava BiH (14. prosinca 1995.) koji u članku II. proglašava Konvenciju izravno primjenjivom u BiH, dajući joj prioritet nad svim ostalim zakonima. Međutim, tek činom ratifikacije Konvencije kao međunarodnog ugovora BiH je prihvatila nadležnost Europskog suda da odlučuje o zahtjevima bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije, skupine pojedinaca ili druge države članice koji tvrde da su žrtve povrede prava utvrđenih u Konvenciji što ih je počinila BiH. Ratifikacijom Konvencije BiH se obvezala i da će se podvrgnuti konačnoj presudi Europskog suda u svakom sporu u kojem sudjeluje kao stranka. Presuda u kojoj Sud utvrdi da je došlo do povrede prava predstavlja uputu državi na koju se odnosi da osigura poduzimanje određenih korekcijskih mjera kako bi se utvrđena povreda prava ispravila, oštećenom isplatila naknada i spriječilo ponavljanje istih ili sličnih povreda u budućnosti.

BiH se također 2002. godine obvezala da će “u roku od godinu dana, uz pomoć Europske Komisije za demokraciju kroz pravo (Venecijanska komisija) preispitati izbornu legislativu u svjetlu normi Vijeća Europe i izvršiti izmjene tamo gdje je to potrebno”. Nakon toga, Vijeće Europe povremeno je podsjećalo BiH na ovu post-pristupnu obavezu i urgiralo da do-

55

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR nese novi ustav prije listopada 2010. kako bi “mehanizam etničke zastupljenosti zamijenili zastupljenošću po građanskom principu, prvenstveno tako što će se ukinuti ustavna diskriminacija 'ostalih'”.

Nadalje, BiH je 2008. godine potpisala i ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU i time se obavezala na ispunjavanje prioriteta iz Europskog partnerstva, od kojih je jedan od glavnih bio “izmjena izborne legislative u pogledu broja članova Predsjedništva BiH i broja delegata Doma naroda kako bi se osigurala puna usklađenost s Europskom konvencijom i post-prijemnim obvezama prema Vijeću Europe”. Činjenica da, usprkos preuzetim obvezama, BiH još nije ispoštovala iste, ukazuje da u vezi s tim ne postoji konsenzus među vodećim političkim strankama.

(Zlo)kobna presuda?

56

J O U R N A L

Dervo Sejdić i Jakob Finci državljani su BiH, posjeduju iskustvo najviših državnih dužnosnika, ali budući da se izjašnjavaju kao osobe romskog odnosno židovskog porijekla, tj. ne izjašnjavaju se kao pripadnici nekog od “konstitutivnih naroda”, tvrde da su im Ustavom i Izbornim zakonom BiH uskraćena sva prava da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo. Godine 2006. tužili su BiH tražeći, između ostalog, da Europski sud utvrdi da su zbog etničke pripadnosti onemogućeni ostvariti pasivno biračko pravo, što je, po njihovom viđenju, predstavljalo diskriminaciju. Sud je 22. prosinca 2009. presudio u njihovu korist.

U podnescima koje je Sud uzeo u obzir nalazi se i Mišljenje Open Society Justice Initiative prema kojem je ograničenje prava građanina da glasa, da se kandidira za visoku državnu poziciju i da bude biran, posebno po sumnjivoj osnovi kao što je rasna i etnička pripadnost, ne samo diskriminatorno, nego i podriva sam smisao državljanstva: “Pored toga što predstavlja važno pravo povezano sa državljanstvom, politička zastupljenost je od posebne važnosti za etničke manjine i suštinska za prevladavanje njihove marginalizacije i vraćanje u glavne tokove.”

Sud je primijetio da se pravilom isključivanja “ostalih” postigao bar jedan cilj koji je općenito kompatibilan sa općim ciljevima Konvencije, a to je uspostava mira. “Kad su sporne ustavne odredbe donesene, na terenu je došlo do vrlo krhkog primirja. Cilj ovih odredbi je bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem.

Priroda tog sukoba je bila takva da je bilo neophodno pristati na “konstitutivne naro-

Jakob Finci de” kako bi se osigurao mir. Ovo, i bez neophodnog opravdanja, može objasniti odsustvo predstavnika ostalih zajednica (kao što su lokalne zajednice Roma i Židova) na mirovnim pregovorima i preokupaciju sudionika stvarnom ravnopravnošću među “konstitutivnim narodima” u post-ratnom društvu”. No, budući da je Sud jedino kompetentan istražiti razdoblje nakon što je BiH ratificirala Konvenciju i Protokole, izričito je naznačio da “ne treba odlučivati da li podržavanje osporavanih ustavnih odredbi nakon ratifikacije Konvencije služi “legitimnom cilju” jer održavanje ovakvog sustava ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti”.

Kao prvo, suci su zapazili “značajan pozitivan razvoj u BiH od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma” i kronološki ga poredali: “2005. godine su strane koje su ranije bile u sukobu predale kompletnu kontrolu nad oružanim snagama i transformirale oružane snage u malu profesionalnu vojsku; 2006. BiH je pristupila NATO Partnerstvu za mir; 2008. potpisala je i ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU; u ožujku 2009., uspješno je izvršila dopune državnog Ustava po prvi put i nedavno je izabrana za članicu Vijeća sigurnosti UN na razdoblje od dvije godine, s početkom od 1. siječnja 2010. Nadalje, iako prisutnost međunarodne uprave kao provedbene mjere u skladu sa Poglavljem VII. Povelje UN podrazumijeva da situacija u regiji još uvijek predstavlja “prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti”, izgleda da su pripreme za prestanak međunarodne uprave u tijeku.”

Pored toga, iako se Sud složio s Vladom BiH da nijedna odredba Konvencije ne traži potpuno napuštanje mehanizama podjele vlasti koji su svojstveni BiH i da možda još uvijek nije sazrjelo vrijeme za politički sustav koji bi bio samo odraz načela vladavine većine, Mišljenja Venecijanske komisije (savjetodavnog tijela Vijeća Europe za ustavna pitanja) “jasno pokazuju da postoje

takvi mehanizmi podjele vlasti koji ne vode automatski do potpunog isključenja predstavnika ostalih zajednica”. Slijedom navedenog, Sud je zaključio da “dugotrajna nemogućnost aplikanata da se kandidiraju za Dom naroda BiH nema objektivno i prihvatljivo opravdanje i stoga krši čl. 14. u vezi sa čl. 3. Protokola br. 1.” (paragraf 50. presude). Ustavne odredbe koje čine aplikante nepodobnim da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo “također se moraju smatrati diskriminatornim i kao takve predstavljaju povredu čl. 1. Protokola br.

12., a Sud ne smatra da u tom smislu postoji bilo kakva bitna razlika između Doma naroda i Predsjedništva BiH.” (paragraf 56. presude). Sud je naredio da BiH isplati 1.000 eura Sejdiću (koji je zastupan pro bono) i 20.000 eura Finciju kako bi namirili svoje troškove i izdatke.

S obzirom na to da je ovo prvi predmet koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije sadržanu u čl. 1. Protokola br. 12, te da je riječ o predmetu koji zadire u suštinu unutrašnjeg uređenja BiH, javnost je od ove presude očekivala mnogo. Tim očekivanjima je u znatnoj mjeri doprinijela i činjenica da je ovaj predmet istovremeno i prvi ove vrste u praksi Europskog suda koji bi mogao dovesti do ozbiljnih poremećaja i izmjena u ustavnopravnom poretku jedne od država članica Vijeća Europe. Specifične karakteristike ne samo nastanka, već i prijema BiH u Vijeće Europe uvjetovale su daljnji porast značaja ovog predmeta. Moglo bi se reći da su se sve slabosti državnosti BiH, očite ali ignorirane u trenutku njenog pristupanja Vijeću Europe, u ovom predmetu iskazale u svom punom obujmu.

Izdvojeno mišljenje Mijovićke Sudac Khanlar Hajiyev pridružio se mišljenju sutkinje Ljiljane Mijović, u kojem je izrazila različit stav o pitanju mogućnosti kandidiranja za Dom naroda, dok je s drugim dijelom presude, da su ustavne odredbe koje se odnose na strukturu Predsjedništva BiH u suprotnosti sa zabranom diskriminacije, u načelu suglasna s većinom sudaca, uz rezervu u pogledu obrazloženja. Ona smatra da je Sud drugi dio podneska tretirao kao manje važan, stvorivši na taj način utisak da je čl. 1. Protokola br. 12 primijenjen samo zato što se nije mogao primijeniti čl.

3. Protokola br.1., što potkrjepljuje činjenicom da je relevantno obrazloženje povrede čl. 1. Protokola br. 12 dato u svega dva paragrafa, u kojima je Sud došao do zaključka da ne postoji “bitna razlika između Doma naroda i Predsjedništva BiH” u pogledu diskriminatornih ustavnopravnih rješenja.

BOSANSKI BAROMETAR Po njenom mišljenju, ključno pitanje koje je zahtijevalo odgovor u ovom predmetu bilo je pitanje opravdanosti uvođenja tripartitne strukture Predsjedništva, kao i njenog sadašnjeg postojanja. Umjesto zauzimanja stava, Sud je ponovio argumente već upotrijebljene pri primjeni testova u [prvom] dijelu presude, što je razočaravajuće. “Hipotetički govoreći, kada se ne bi radilo o državi nastaloj na ruševinama, masakru i krvoproliću, bila bih mišljenja da je već sama obveza pojedinca na nacionalno izjašnjavanje u pravcu ostvarenja uvjeta za kandidiranje na javnu poziciju, neprihvatljiva i sasvim dovoljna za postojanje povrede zabrane diskriminacije zasnovane na etničkoj pripadnosti.”

Prvi dio presude srušila je rečenicom: “Bili oni direktni ili indirektni, neophodno je pojasniti da u BiH izbora za Dom naroda jednostavno nema”. Naime, članovi Doma naroda se imenuju od strane entitetskih parlamenata (od strane većine u Narodnoj skupštini RS ili od strane većine u Klubovima Bošnjaka i Hrvata u Parlamentu Federacije BiH). Budući da je originalna verzija Ustava na engleskom jeziku, čak i lingvistički pristup ovom pitanju potvrđuje da se ne radi o izborima, već o imenovanjima. Tako čl. IV. Ustava predviđa da se Dom naroda sastoji od 15 delegata, te da se određeni delegati odabiru od strane odgovarajućih entitetskih parlamenata.4 Pitanje koje se nameće jest da li bi se, ukoliko se za ovakav postupak može tvrditi da je diskriminirajući, onda isti kriteriji diskriminacije mogli primijeniti i na one parlamentarne sustave u kojima je određeno da se mjesta u drugom domu parlamenta nasljeđuju (kao što je slučaj u britanskom House of Lords) ili su uvjetovana prethodnom javnom funkcijom (kao što je to slučaj u njemačkom Bundesratu)?

Potvrdan odgovor na ovo pitanje u odnosu na takve sustave bio bi podjednako neprimjeren kao što je neprimjeren i u odnosu na BiH. Činjenica da se jedini formalni uvjet koji članovi Doma naroda moraju ispuniti odnosi na njihovu etničku pripadnost ukazuje na to je Dom naroda upravo tako zamišljen da bi se osigurao etnički balans u zakonodavnoj vlasti. “Još utemeljenija je činjenica da su mehanizmi ove vrste i omogućili postizanje mira u BiH, kao što je očito i da [petnaest godina kasnije] ne postoji jedinstven i zajednički pristup eventualnim ustavnim promjenama u toj državi.”

Doista, pokušajima da se Daytonski ustav nadomjesti nekim primjerenijim rješenjem već godinama se, bez ikakva pomaka vrijedna pozornosti, bave političke strukture i međunarodni predstavnici u BiH.

Drugi element neslaganja sutkinje Mijović s prvim dijelom presude tiče se shvaćanja Suda da je Dom naroda drugi (gornji) dom5 Parlamentarne skupštine BiH. Naime, iako je gornji dom u pravilu tijelo koje predstavlja administrativne ili federalne jedinice, u BiH Dom naroda predstavlja ne samo entitete BiH, nego i konstitutivne narode. Oba doma Parlamentarne skupštine su ravnopravna i predstavljaju dva organizacijska dijela koja ne mogu funkcionirati samostalno. Svaki nacrt zakona prolazi kroz raspravu i zahtijeva “odobrenje oba doma”, mada se specifičnim zadatkom Doma naroda smatra zaštita “vitalnih nacionalnih interesa”.

Jedinstvena struktura Parlamentarne skupštine BiH ne dozvoljava bilo kakvu kategorizaciju u skladu s općeprihvaćenim akademskim modelima. Dodatno, čl.

X. Ustava predviđa da se “Ustav može mijenjati odlukom Parlamentarne skupštine”, tj. odlukom oba doma Skupštine.

Budući da oba doma Skupštine imaju iste nadležnosti, podnosioci imaju potpuno otvorenu mogućnost da postanu članovi Predstavničkog doma, u kojem članstvo ne zavisi od njihove etničke pripadnosti.

Izdvojeno mišljenje Bonella Sudac Giovanni Bonello u svojem Izdvojenom mišljenju, primjerku literarno neuobičajenog izričaja u pravu, smatra da ne postoji povreda Konvencije, već štoviše, da je ova presuda upravo “razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti” naloživši joj “da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje”. On uspoređuje Dayton s filigranskom konstrukcijom koja “možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom” tako što su “apotekarskom preciznošću dozirane točne etničke proporcije recepta za mir”. Prema njemu je Sud zapravo rekao “i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno. Trebalo bi sve ponovo početi. Daytonska formula je neprikladna, njeno mjesto od sada preuzima ne-formula iz Strasbourga. Treba se ponovo vratiti na tablu za crtanje.” Međutim, da li neograničene ovlasti Suda u osiguranju pravnog lijeka za utvrđene povrede ljudskih prava uključuju i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije niti optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopa-

va suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum?

Bonello nastavlja s postavljanjem pitanja: “Jesu li prava dvojice aplikanata da se kandidiraju na izborima tako neograničena i primoravajuća da ponište mir, sigurnost i javni red uveden za cijelu naciju – uključujući i njih same? Je li Sud svjestan svoje odgovornosti u ponovnom otvaranju Daytonskog procesa kako bi ga uskladio sa svojom presudom? I hoće li se Sud suočiti sa grozotama promašaja, ako se novi početak nakon Strasbourga ne bude mogao uskladiti sa svojim obavezama? Kandidati na izborima, čak i po cijenu Armagedona?”

Tvrdi da je Sud kanonizirao vrijednosti jednakosti i nediskriminacije, a odbacio mir i pomirenje u državi. “Uz dužno poštovanje prema Sudu, ova presuda izgleda kao građenje kula u zraku ne vodeći računa o tome da se ona može srušiti u rijeku krvi iz koje je iznikao Daytonski ustav. Ona preferira svoju sterilnu nezainteresiranost više od otvorenog susreta sa bijednim vanjskim svijetom. Možda to objašnjava zašto, u svom nabrajanju činjenica, presuda odbija da čak i u sažetom obliku podsjeti na tragediju koja je prethodila Daytonu i koja je okončana isključivo zahvaljujući Daytonu.

Sud je, namjerno ili ne, iz svog viđenja, isključio ne površinu, nego samu srž povijesti Balkana. Sud se osjećao primoranim da baci u nemilost Daytonski ustav, ali se nije osjetio primoranim da na njegovo mjesto stavi nešto što isto tako može očuvati mir.”

Na kraju je sudac Bonello taksativno naveo (i potkrijepio primjerima iz bogate sudske prakse) najširi spektar opravdanja koji je Strasbourg godinama olako prihvaćao prilikom ograničavanja izbornih prava (pravo glasanja i pravo kandidature): od nepoznavanja jezika do boravka u zatvoru ili zbog kazne ranije izrečene za učinjeno teško kazneno djelo; od nepostojanja uvjeta od “četiri godine stalnog mjesta boravka” do uvjeta za dobivanje državljanstva; od toga da je netko član parlamenta druge države do toga da netko ima dvostruko državljanstvo; od predstavljanja prijetnje za stabilnost demokratskog društva do davanja zakletve kod preuzimanja dužnosti na određenom jeziku; od uvjeta u pogledu godina do toga da je neka osoba državni službenik; od uvjeta da se budući kandidati ne mogu kandidirati dok ne skupe određen broj potpisa glasača do uvjeta pod kojima se polaže zakletva na vjernost monarhu. “Ali Sud nije utvrdio da rizik od građanskog rata, izbjegavanje pokolja ili očuvanje teritorijalnog jedinstva, ima dovoljnu društvenu vrijednost da opravda izvjesna ograničenja prava ova dva aplikanta. Ja ne dijelim ovakvo mi-

57

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR

šljenje. Ja ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće.”

Izvršenje presude

58

J O U R N A L

Vijeće Europe nije prepustilo državama članicama da presude izvršavaju ili ne, nego je razvilo mehanizam nadzora izvršenja presuda u skladu s Konvencijom. Izvršenje presuda nadzire Odbor ministara Vijeća Europe, koji je radi lakšeg rada osnovao Odbor za izvršenje. Odbor ministara prilikom provedbe nadzora nad izvršenjem ispituje: je li plaćena pravična naknada dodijeljena od Suda, jesu li poduzete individualne mjere radi osiguranja prestanka povrede i radi vraćanja oštećene strane u položaj u kojem je bila prije povrede Konvencije te jesu li usvojene opće mjere radi sprječavanja novih sličnih povreda ili radi prestanka povreda koje traju (Pravilo 3.b). Opće mjere za državu najčešće znače usvajanje nove sudske prakse (u državama case law sustava) ili promjene u zakonodavstvu (u državama kontinentalnog sustava), iako u njih treba ubrojiti prijevod presuda i njihovo dostavljanje domaćim nadležnim tijelima.

Presuda je još u početnoj fazi izvršenja: prevedena je, objavljena na internet stranici Ureda Vijeća ministara BiH pred Europskim sudom, te je kao informacija s prijedlogom zaključka proslijeđena Vijeću ministara BiH, ali i bez prijedloga zaključka Predsjedništvu BiH, sudovima i Parlamentarnoj skupštini BiH. U roku od pola godine BiH je dužna Odboru ministara Vijeća Europe dostaviti Akcijski plan s mjerama za izvršenje presude i rokovima za izvršenje tih mjera. “S obzirom da informacija još nije bila na sjednici Vijeća ministara BiH, ne znamo šta će se dalje dešavati, šta će Vijeće ministara odlučiti i koga će konkretno zadužiti za izradu tog Akcionog plana”, izjavila je Monika Mijić, zastupnica Vijeća ministara BiH pred Europskim sudom.

Odbor ministara Vijeća Europe redovno će na sva svoja četiri godišnja sastanka pratiti izvršenje ove presude i izražavati svoje ocjene, zadovoljstvo ili zabrinutost ovisno o tempu kojim se presuda bude izvršavala i donositi instruktivne odluke.

Ako država ne izvrši presudu u roku Odbor ministara donosi interim resolution (privremenu rezoluciju) (Pravilo 7.), a nakon što država poduzme sve potrebne mjere u cilju podvrgavanja presudi donosi se final resolution (konačna rezolucija) (Pravilo 8.). Međutim, da li je realno očekivati da će bh. vlast poduzeti konkretne korake u izvršenju presude u izbornoj godini? q

Bilješke: Riječ entitet dolazi od latinskog ens, biće; essere, biti. Entiteti nisu određeni kao države niti su posebno definirani u Ustavu, iako, kao i kantoni koji ih sačinjavaju, imaju svoje ustave. U tom kontekstu treba spomenuti važnu odluku Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000. godine kojom je ukinuto niz odredbi Ustava RS i Ustava Federacije BiH, kojima su ti entiteti, posebno Republika Srpska, bili određeni kao suverene države.

Entiteti imaju pravo sklapati međunarodne ugovore (uz suglasnost Parlamentarne skupštine) i uspostavljati posebne usporedne odnose susjednim državama (sukladno suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH). Entiteti raspolažu oružanim snagama, ali ne smiju prijetiti drugima, bez pristanka vlade drugog entiteta ući s vojskom na njegovo područje, niti ugrožavati suverenitet i teritorijalno jedinstvo BiH. 2 Dvodomni sustavi tipični su za federativne države, te stoga i ne iznenađuje da se Ustav BiH opredijelio za dva doma. Međutim, uobičajena svrha drugog doma u federativnim državama je da se osigura jača zastupljenost manjih entiteta. Jedan dom sastavljen je na osnovu broja stanovništva, a u drugom svi entiteti imaju isti broj mjesta (Švicarska, SAD) ili su barem manji entiteti sa većom zastupljenošću (Njemačka). U BiH je ovo sasvim drukčije: u oba doma dvije trećine članova dolaze iz Federacije BiH, s razlikom da su u Domu naroda iz Federacije zastupljeni samo Bošnjaci i Hrvati, a iz RS Srbi. Prema tome, Dom naroda nije odraz federativnog karaktera države, već je to dodatni mehanizam koji ide u korist interesa konstitutivnih naroda. Osnovna funkcija Doma naroda po Ustavu je da, ustvari, bude dom gdje će se koristiti veto za zaštitu vitalnog interesa.

1

Nedostatak ovakvog aranžmana je da Predstavnički dom postaje dom gdje se obavlja zakonodavni rad i donose neophodni kompromisi da bi se postigla većina. Uloga Doma naroda je posebno negativna kao doma veta, gdje njegovi članovi vide obranu interesa svoga naroda kao svoj isključivi zadatak, bez sudjelovanja u uspjehu zakonodavnog procesa. Stoga izgleda da bi bilo bolje premjestiti ostvarivanje prava veta za zaštitu vitalnog interesa u Predstavnički dom i ukinuti Dom naroda. Ovo bi uskladilo procedure i omogućilo usvajanje zakona bez ugrožavanja legitimnih interesa bilo kojeg naroda. To bi riješilo i problem diskriminatornog sastava Doma naroda. (Venecijanska komisija (savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja), Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlastima Visokog predstavnika, dokument CDL-AD (2005)004, 11. ožujka 2005., točka 35. i 36.)

3 Kolektivno predsjedništvo je izuzetno neuobičajeno rješenje. Što se tiče predsjedničkih funkcija šefa države, to obično lakše vrši jedna osoba. Na vrhu izvršne vlasti već je jedno tijelo tipa kolegija, Vijeće ministara, i drugo takvo tijelo ne djeluje kao pogodno za efikasno donošenje odluka. To stvara rizik od dupliciranja procesa odlučivanja i postaje teško razlučiti ovlaštenja Vijeća ministara i Predsjedništva. Uz to, Predsjedništvo ili nema potrebno tehničko znanje kakvo je dostupno kroz ministarstva, ili mu treba takvo ključno osoblje, čime se stvara dodatna razina birokracije.

Kolektivno predsjedništvo, prema tome, ne djeluje ni funkcionalno, ni efikasno. U kontekstu BiH, njegovo postojanje djeluje, opet, motivirano potrebom da se osigura sudjelovanje predstavnika svih konstitutivnih naroda u svim bitnim odlukama. Izgleda zaista teško predvidjeti u BiH jednog predsjednika sa značajnim ovlastima.

Najbolje rješenje bi, prema tome, bilo da se izvršna vlast koncentrira na Vijeće ministara kao tijelo tipa kolegija, u kojem su zastupljeni svi konstitutivni narodi. Onda bi jedan predsjednik kao šef države bio prihvatljiv. S obzirom na multietnički karakter zemlje, posredni izbor predsjednika u Parlamentarnoj skupštini sa većinom koja osigurava da će predsjednik uživati šire povjerenje među svim narodima, djeluje kao opcija koja bi se preferirala u odnosu na neposredne izbore. Mogla bi se dodati i pravila o rotaciji, uz uvjet da novoizabrani predsjednik ne može biti pripadnik istog konstitutivnog naroda kao i njegov prethodnik. (Venecijanska komisija (savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja), Mišljenje o ustavnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i ovlastima Visokog predstavnika, dokument CDLAD (2005)004, 11. ožujka 2005., točke 38.-40.)

4 Radi se o distinkciji između termina “election” i “selection”; jezično promatrano, dok termin “election” podrazumijeva mogućnost neograničenog izbora, termin “selection” podrazumijeva preferirani/ ograničeni ne izbor nego odabir.

5 Uopćeno govoreći, gornji dom parlamenta se razlikuje od donjeg u jednom ili više aspekata: ima uže nadležnosti od donjeg doma, uključujući i one koje se odnose na mogućnost stavljanja rezervi na odluke donjeg doma; nadležnosti su mu ograničene i često se tiču davanja suglasnosti na određene ustavne amandmane; predstavlja konzultativno ili tijelo “revizije” tako da su mogućnosti njegovog direktnog djelovanja često reducirane u određenom smjeru; predstavlja administrativne ili federalne jedinice; ukoliko se sastoji od predstavnika plemstva, mandat članova je doživotan, a ukoliko se radi o izbornom tijelu, mandat njegovih članova je često dužeg trajanja od mandata članova donjeg doma, tj. članovi se češće biraju u različitim periodima nego istovremeno. U pogledu institucionalne strukture, postoje brojni varijeteti u pogledu načina konstituiranja gornjeg doma. Članovi mogu biti birani direktno ili indirektno, mogu biti imenovani, članstvo može biti nasljedno, ili se pak, može raditi o mješavini svih ovih sustava.

BOSANSKI BAROMETAR Bosna i Hercegovina postala nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a

Međunarodna afirmacija BiH Prošlogodišnja diplomatska ofanziva urodila je plodom, pa je BiH u listopadu izabrana za nestalnu članicu. Na prvoj sjednici, na kojoj je prisustvovao ambasador BiH u UN-u, generalni sekretar pozdravio je članstvo BiH. Od 1. siječnja 2010. godine Bosna i Hercegovina postala je nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a sa dvogodišnjim mandatom. Tako je ova zemlja preuzela mjesto dotadašnje nestalne članice Hrvatske, a osim BiH, koja je u Vijeće izabrana kao predstavnica zemalja istočne Europe (koju čine 23 zemlje), dvogodišnji nestalni mandat počeo je i Brazilu, Libanonu, Gabonu i Nigeriji. Tako se, osim ovih zemalja, BiH našla u društvu stalnih članica SAD-a, Rusije, Kine, Velike Britanije i Francuske, a tokom ove godine s njima će biti još i Austrija, Japan, Meksiko, Turska i Uganda, kojima je dvogodišnji mandat počeo 2009.

Ambasador BiH u UN-u Ivan Barbalić izjavio je da je to sada prilika za pokazivanje da i BiH može biti dio onih tijela koja odlučuju o svjetskim, europskim i regionalnim pitanjima. “Naše članstvo u VS-u je znak povjerenja i sposobnosti.

Vjerujem da će se na taj način naši putevi prema NATO-u i EU otvoriti puno prije nego što se završi naš mandat u Vijeću sigurnosti. Ovaj mandat u VS-u nam ne može odmoći i nadam se da ćemo ga pozitivno iskoristiti", istakao je Barbalić.

Na prvoj sjednici VS UN-a generalni sekretar Ban Ki-Moon je prije početka sjednice poželio ambasadoru Barbaliću uspješan rad u okviru Vijeća sigurnosti sa željom da Bosna i Hercegovina postane koristan član svjetske organizacije. Sjednica je bila posvećena situaciji u Afganistanu, a ambasador Barbalić je naglasio kako Bosna i Hercegovina u potpunosti podržava nastojanja Ujedinjenih nacija na smirivanju situacije u toj zemlji. Barbalić je tom prilkom posebno naglasio problem izbjeglica. “Stanovnici Bosne i

Zgrada UN-a u New Yorku Hercegovine, bolje nego itko drugi, razumiju s kakvim se sve nedaćama suočavaju izbjegli i protjerani iz svojih domova”, rekao je tada Barbalić.

Još u ljeto 2009. godine predsjedavanjem Harisa Silajdžića okruglim stolom UN-a o afričkim razvojnim problemima iskorištena je prilika za bilateralne susrete s velikim brojem šefova afričkih državnika, od kojih je dobijena podrška za izbor BiH u Vijeće sigurnosti. Također, Silajdžić i ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj dobili su podršku i od nekoliko lidera islamskih, zapadnoeuropskih i balkanskih država. Jedini protukandidat BiH bila je Poljska, no, njena diplomacija nije bila toliko uspješna kao bosansko-hercegovačka, što je i priznao poljski ambasador Radoslaw Sikorsk.

U listopadu 2009. godine sa 183 glasa “za” Generalna skupština Ujedinjenih naroda već u prvom krugu izabrala je Bosnu i Hercegovinu za jednu od pet novih nestalnih članica Vijeća sigurnosti. Kako su još tada zaključili predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić i ministar vanjskih poslova BiH Alkalaj, izbor za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a

predstavlja nesumnjivo najveće vanjskopolitičko dostignuće Bosne i Hercegovine od njenog osamostaljenja 1992. Ovom rezultatu prethodio je čitav niz višemjesečnih koordiniranih diplomatskih aktivnosti s osnovnim ciljem da se BiH prepozna kao vjerodostojan partner kojem se može povjeriti članstvo u Vijeću sigurnosti OUNa. “Nestalno članstvo BiH u Vijeću sigurnosti UN-a ima neprocjenjiv značaj, a BiH će u toku dvije godine biti među onim zemljama koje će odlučivati o svim najvažnijim pitanjima svjetske politike”, rekao je ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj koji je prisustvovao glasanju.

Dodao je kako će se bosansko-hercegovački stavovi i glas čuti ne samo u zgradi UN-a u New Yorku, nego i šire.

“Upješno obavljen mandat nestalne članice Vijeća sigurnosti ojačat će imidž, ugled i utjecaj BiH u svijetu i otvoriti nam mnoga politička i ekonomska vrata koja bismo inače veoma teško otvarali”, zaključio je Alkalaj.

Na kraju kažimo, bez obzira kakav efekat članstvo u VS-u BiH polučila, možda je puno važnije istaći da je diplomatska ofanziva BiH prilikom lobiranja za nestalnu članicu pokazala da BiH može uraditi za sebe mnogo kada joj ne smetaju neprijatelji koji su dio nje. To je ujedno i poruka međunarodnoj zajednici da zaključe da ta zemlja može za sebe učiniti mnogo kada ne postoje prepreke i da je već vrijeme da i međunarodna zajednica prihvati odgovornost za stanje u BiH. Ta, ona je i sama skrojila Daytonski ustav da se probosanske snage ama baš ništa ne mogu dogovoriti s neprijateljima BiH. q Edis Felić

Nestalne članice Vijeće sigurnosti biraju se po geografskom ključu. Državama europskog istoka pripada jedno mjesto (sada BiH). Izbor se vrši glasanjem na sjednici Generalne skupštine UN-a. U Vijeće sigurnosti izabrana je ona država koja osvoji dvije trećeni glasova, po potrebi u više krugova.

Odluka se donosi većinom od 9 glasova “za”. Stalne članice Vijeća sigurnosti ne moraju glasati za neku odluku, ali da bi odluka bila usvojene ne smiju glasati protiv. Samo jedan glas “protiv” bilo koje stalne članice Vijeća sigurnosti dovoljan je da anulira sve druge glasove “za”. To, međutim, ne znači da su glasovi nestalnih članica u Vijeću sigurnosti nevažni, jer se ipak golema većina odluka donosi bez (zlo)upotrebe veta.

59

J O U R N A L

IZ SVIJETA Vijesti iz svijeta

Svitanje doba vodenjaka Potres otkrio razmjere bijede

60

J O U R N A L

Najsiromašniju državu zapadne hemisfere, frankofoni Haiti koju su osnovali oslobođeni crni robovi iz Sjeverne Amerike prije 200 godina, 12. siječnja 2010. pogodio je potres vrlo jake magnitude u epicentru i katastrofalnih posljednica razaranja. Prema procjenama, poginulo je više od 200.000 ljudi, uglavnom u prijestolnici, gusto naseljenom Port au Princeu. Nešto manji broj ljudi poginuo je u ostatku zapadnog dijela zemlje koji je također osjetio potres. Posljedice su razotkrile potpun kaos koji u toj zemlji vlada već desetljećima. Vlada se danima nije oglašavala, sve javne službe su kolabrirale, a sustavnije se raščišćavanje ruševina, pokop mrtvih i zbrinjavanje ranjenih i osoba bez krova nad glavom počelo dešavati nakon ulaska UN-a i ostalih stranih agencija i vladinih institucija, a posebno američke vojske koja je uvela kakakv-takav red, spriječila pljačke i ubojstva i osigurala manje-više nesmetanu dostavu hrane, lijekova i ostale opreme. No, izgubljeno je nekoliko ključnih dana, odmah nakon potresa, posebno u spašavanju preživjelih iz ruševina. Kako su mnogi leševi više dana ležali na ulicama i ispod srušenih zgrada, zbog opasnosti od zaraza, velik broj poginulih sahranjen je u masovne grobnice, čak bez identifikacije.

Unatoč pomoći koja je počela sustavnije pristizati, oko 200 preživjelih, spašenih i izvučenih ispod ruševina, zemlja je i dalje u rasulu, glad je sve prisutnija, djeca bez nadzora bivaju plijenom trgovaca bijelim robljem, vrlo često pod krinkom usvajanja, a vlast je tek počela izvršavati neke od svojih funkcija. SAD će s haićanskom vladom i međunarodnim te privatnim organizacijama raditi kako bi zaštitili djecu Haitija koja su u opasnosti zato što su ostali siročad ili su razdvojeni od roditelja, rekli su iz State Departmenta. “Zabrinuti smo zbog trgovine djecom i zbog pedofila. Imali smo nekoliko takvih slučajeva u zadnjih nekoliko dana. To je nešto na čemu radimo zajedno s drugim organizacijama koja pomažu djeci, a ljude na terenu upozoravamo na ovaj problem”, rekao je glasnogovornik State Departmenta P. J. Crowley. Grupa misionara jedne od bizarnih američkih crkava poku-

šala je 31. siječnja 2010. prokrijumčariti određen broj haićanske djece u susjednu Dominikansku Republiku, što je spriječeno na granici. Dužnosnici State Departmenta te Ministarstava domovinske sigurnosti i zdravstva, zadnjih tjedana rade zajedno kako bi osigurali da haićanska vlada da odobrenje prije nego što se haićanska djeca posvoje u SAD-u. Od potresa naovamo, oko 500 djece iz Haitija posvojeno je u SAD-u. Haićanski premijer, Jean-Max Bellerive u intervjuu CNN-u rekao je kako je nakon potresa ilegalna trgovina djecom “jedan od najvećih problema”. “Dodatni problem je trgovina organima, dječjim i odraslim, jer ljudi trebaju sve vrste organa”, rekao je Bellerive.

Donacije, obećane ili već skupljene, za pomoć stradalima u potresu koji je pogodio Haiti 28. siječnja 2010. iznosile su ukupno 2,02 milijarde dolara, prema procjenama UN-a. Donacije dolaze od država, nevladinih organizacija, zaklada, tvrtki ili pojedinaca, prema listi donatora koju su sastavile UN i objavile na svojoj stranici za koordinaciju humanitarne pomoći. Te donacije obuhvaćaju i one koji su se odazvali na poziv UN-a od 15. siječnja za hitno skupljanje pomoći u visini 575 milijuna dolara, što je ispunjeno u visini 77%, prema Uredu za usklađivanje humanitarnih poslova UN-a.

Međutim, samo jedan cent od svakog dolara koji SAD troše na pomoć unesreće-

nima u Haitiju, ide haićanskoj vladi, rezultat je revizije vladinih izvještaja koju je proveo Associated Press. Američka vlada dosad je dala 317 milijuna dolara pomoći, što je malo više od dolara po glavi stanovnika. Stručnjaci su upozoravali da bi slanje novca haićanskoj vladi bilo pogreška, s obzirom na stanje u kojemu se ona trenutačno nalazi, kao i na povijest korupcije i nesposobnosti u toj državi. Vlada je novac usmjerila u druge kanale. Četrdeset centi svakog dolara odlazi na američku vojsku koja se brine za sigurnost i potrage i za mornarički brod bolnicu USNS Comfort.

36 centi ide USAID-u, koji novac troši na sve, od generatora vrijednih 5.000 dolara do higijenskih paketa za obitelji vrijednih 35 dolara. Oko 10 centi od svakog dolara potrošeno je na hranu, preko 200 milijuna kilograma graha, riže, soje i ulja. Dostava hrane ljudima, plaćanje vatrogasaca, kamiona i distribucijskih centara, uzima dodatnih 10,5 centi od svakog dolara. Američka vlada u bližoj budućnosti želi trošiti oko 1,5 cent od svakog dolara na direktno plaćanje Haićanima za obavljanje poslova.

Jedan takav program, u kojemu se može zaraditi tri dolara dnevno za 20 dana čišćenja, zapošljava 40.000 stanovnika. Konačno, pola centa ide za financiranje triju bolnica u Dominikanskoj Republici, u koje idu izbjeglice.

Američka državna tajnica Hillary Clinton reagirala je na kritike SAD zbog

IZ SVIJETA reakcije na potres na Haitiju. "Duboko zamjeram onima koji napadaju našu zemlju, našu velikodušnost i vodstvo našega predsjednika koje čini sve da pomogne stradalima u katastrofi", rekla je Clinton u govoru u State Departmentu. Latinoameričke države s lijevim vladama, Venecuela, Bolivija i Kuba kritizirale su SAD, tvrdeći da je američka vojska došla u tu zemlju da je okupira, a ne da pomogne.

Visoki predstavnici talijanske vlasti izrazili su nezadovoljstvo manjkom usklađene međunarodne pomoći Haitiju, tvrdeći da SAD ondje ima previše vojske bez pravoga vođe. Nered i neorganiziranost u pružanju pomoći pokazali su UN-ovi liječnici koji su se u jednom trenutku naprosto povukli i prestali ukazivati liječničku pomoć.

Posrtanje diva – bankrot Japan Airlinesa Japan Airlines, jedna od najvećih svjetskih i najveća azijska avio-kompanija je proglasila bankrot, nakon višemjesečne poslovne agonije. Time će tvrtka započeti program reorganizacije poslovanja. Avio prijevoznik će u bankrot ući s 16,5 milijardi dolara duga te će tako biti zabilježen kao jedan od najvećih gubitnika u suvremenom japanskom gospodarstvu. Istovremeno, zračne linije koje Japan Airlines drži u svojim rukama, neprocjenjivo su bogatstvo za strane avio prijevoznike čime se pojačava nervoza konkurenata za partnerstvo. Japan Airlines je, unatoč bankrotu, meta preuzimanja korporacija Delta Airlines i American Airlines, prenosi AFP. Nakon proglašenja bankrota, u Japan Airlinesu će biti aktiviran plan restrukturiranja u sklopu kojeg će otkaze dobiti 15.600 zaposlenih, a japanska vlada je obećala pomoć za oporavak i tekuće poslove.

Curi kroz prste – obuzdavanje deficita Američki predsjednik Barack Obama je 24. siječnja 2010. naglasio da se zemlja suočila s “ozbiljnom fiskalnom situacijom” koja je proizašla iz recesije koju je naslijedio i godina “neplaćanja za nove politike”. Demokratski senator Kent Conrad i republikanski senator Judd Gregg zalažu se za zakonske odredbe kojima bi se osnovala skupina za donošenje preporuka za smanjenje proračunskog manjka koji je u 2009. narastao na 1,4 bilijuna dolara, a u projekciji ovogodišnjeg iznosi 1,65 bilijuna. Američka fiskalna godina počinje 30. rujna kalendarske. Bude li povjerenstvo osnovano, razradit će preporuke koje će biti predstavljene Kongresu.

Tada bi zastupnici razmotrili hoće li ih prihvatiti u cijelosti ili djelomično. Obama je izjavio da podupire zakonsku odredbu o kojoj se raspravlja u Kongresu te je zatražio od “senatora obiju stranaka da glasuju za osnivanje statutarnog, dvostranačkog fiskalnog povjerenstva”. Četiri dana kasnije, na skupu građana u Tampi, Obama je predstavio plan izgradnje više pruga za vlakove velikih brzina na Floridi i diljem SAD, u koji će vlada uložiti osam milijardi dolara. Plan za Floridu uključuje brzu prugu Orlando-Miami, kojom bi vlakovi vozili brzinom do 270 km/h, za koju je iz paketa gospodarskih poticaja izdvojeno 1,25 milijardi dolara.

“Stvaranje radnih mjesta mora biti naš prioritet broj jedan u 2010.”, rekao je Obama, ponavljajući glavnu poruku iz svog govora o stanju nacije prethodne večeri.

U Floridi, dužnosnici procjenjuju da će željeznički projekt otvoriti 23.000 radnih mjesta tijekom izgradnje, te 600 stalnih radnih mjesta kada se pusti u promet 2015. godine. Kalifornija bi trebala dobiti još veća savezna sredstva, 2,25 milijardi

dolara za planirani projekt povezivanja Los Angelesa i San Francisca, vlakovima koji će voziti brzinom do 350 km/h. Slični planovi postoje i za regije Srednjeg zapada i Sjeveroistoka SAD. U državama Illinois i Missouri bit će uloženo 1,1 milijardi dolara za poboljšanje željezničke pruge između Chicaga i St. Louisa, tako da vlakovi mogu putovati brzinom do 180 km/h. U državama Washington i Oregon predviđeno je 590 milijuna dolara za dogradnju pruge od Seattlea do Portlanda.

Neupitna američka podrška Izraelu Američki predsjednik je u Tampi govorio i o vanjskopolitičkim pitanjima, naglasivši kako radi na tome da se obnove mirovni pregovori Izraelaca i Palestinaca.

Unatoč pitanjima okupljenih, Obama je odbio osuditi Izrael za akcije protiv Palestinaca. Kazao je da je Izrael jak američki saveznik i da nikad neće posustati u pomaganju Izraelu da osigura svoj narod u neprijateljskom okruženju na Bliskom istoku. Međutim, Obama je kazao i da situacija u kojoj se nalazi palestinski narod “zaslužuje pažnju”(!). Rekao je da traži rješenje u kojem bi ta dva naroda mogli živjeti jedni uz druge u miru. Ali obje se strane moraju vratiti za pregovarači stol, a na tome Obama i američka administracija, kako je rekao, rade. “Radimo na tome da pokušamo ojačati sposobnost obiju stranaka da sjednu za pregovarački stol”, rekao je.

61

Managerima i parlamentarcima iste plaće Amandman izglasan 27. siječnja 2010. u talijanskom Senatu, koji je predložio senator iz oporbene stranke Italija vrijednosti, Elio Lannutti, ograničava na 350.000 eura godišnje bruto plaće čelnika bogatih tvrtki, što odgovara plaći parlamentarca, i zabranjuje raspodjelu dionica po povoljnoj cijeni čelnicima velikih banaka. Najbolje plaćeni direktori tvrtki u Italiji zarađuju trenutno sedam ili osam milijuna eura godišnje, prema podacima financijskog dnevnika Sole 24 Ore. “Sve je učinjeno transparentno i uz podršku vlade. Radi se o povijesnoj odluci”, kazao je Lannutti.

U istom dnevniku od 17. siječnja 2010. intervju je dao talijanski ministar privrede Giulio Tremonti. On je neizravno potvrdio da je njegov američki kolega, Timothy Geithner odbio prijedlog novog međunarodnog Bretton Woods sporazuma jer bi “on uključio parlamente”. “Kada važan političar kaže da je sporazum odbijen jer bi morao pro-

J O U R N A L

IZ SVIJETA laziti kroz dugu parlamentarnu proceduru, to izražava stav različit od moga”, rekao je Tremonti, na direktan upit novinara o istinitosti navoda o Geithnerovoj izjavi. Na početku krize, tvrdi Tremonti, kristalizirale su se i suprotstavile dvije ideje: politički koncept Novog Bretton Woods sporazuma pravnih standarda, u suprotnosti s tehnokratskim konceptom Foruma i Vijeća. Dosada, scenom dominiraju instrumenti potonjeg koncepta, naglasio je, i nastavio kako je riječ o proizvodima dvojbene upotrebljivosti, lijekovima kojima je istekao rok trajanja. Na upit o ispravnosti vladinih paketa pomoći bankama i financijskim institucijama, Tremonti je odgovorio da je alternativa bila u čuvanju dijela financijskog sektora koji je vezan za realni ekonomski, za industriju, tvrtke i kućanstva, a da je trulu aktivu trebalo pustiti da istrune. On je pozvao Europu da ne ustrajava na Lisabonskoj agendi, već da se okrene prema pristupu Euratom, prema modelu industrijske suradnje Europske zajednice za ugljen i čelik iz 1957. godine, i to na zajedničkom razvoju nuklearne tehnologije između Francuske, Njemačke, Italije i zemalja Beneluxa.

Dosta laganja – kome prijeti Obama?

62

J O U R N A L

Komentator John Hoeffle, Obamine prijetnje bankama uspoređuje s popustljivim roditeljem koji djecu kvari ispunjavajući im svaku želju i koji, odjednom, odluči govoriti strogo kada dječje ponašanje postane posramljujuće. Roditelj zna da blefira, a djeca pogotovu. Unatoč poziranju, ništa se neće promijeniti, a djeca će i dalje određivati pravila igre. Sredinom prosinca 2009., Obama je prijetio “debelim mačcima” i pozvao uprave velikih banaka na sastanak u Bijelu kuću kako bi im prenio oštre stavove, što nije urodilo plodom, a neki se nisu niti odazvali. Mjesec dana poslije, izjavio je kako je riješen da vrati svaki cent duga američkom narodu. Potpredsjednik Joe Biden razaslao je e-mail u kojem tvrdi da će Obamin prijedlog Poreza na odgovornost u financijskoj krizi vratiti svaki peni posuđen Wall streetu za vrijeme krize i zaustaviti neodgovorne zlouporabe i pretjerivanja koji su zamalo uzrokovali kolaps financijskog sustava. “Zar ti pajaci zaista očekuju da im vjerujemo da će Obamina administracija, nakon što se stalno povijala zahtjevima bankara, nakon što je doprinijela kolapsu fizičke ekonomije SAD, uz trošak novih izgubljenih zaposlenja, novih zapljena imovine građana, nove bijede, sada vratiti svaki peni?” pita se Hoeffle i nastavlja, “Misle li da smo toliko glupi da

ne shvaćamo da je financijski sustav i dalje na aparatima za održavanje života Federalnih rezervi koji nastavlja pretvorbu privatnih u javne dugove na hipotekarnim i derivativnim hipotekarnim tržištima?”

Obama je održao press konferenciju 21. siječnja 2010., na kojoj je izjavio da je odlučan reformirati financijski sustav koji i dalje funkcionira po istim pravilima koja su ga dovela na rub kolapsa. Time je, implicite priznao da nije učinio ništa da riješi problem jer pravila nisu promijenjena, a sistem je dobio javnu podršku i ogromna sredstva da nastavi po starom. Administracija je prikazala svoj posljednji paket reformi u duhu Glass-Steagall zakona koji je 1933. godine donijela Rooseveltova administracija u borbi protiv ekonomske krize uzrokovane financijskim spekulacijama i koji je jasno razgraničio komercijalno od investicijskog bankarstva i spriječio spekulacije na štednim ulozima i računima tvrtki realnog sektora. Taj je zakon ukinula Clintonova administracija, lobiranjem tadašnjeg ministra financija Larrya Summersa koji je danas Obamin glavni ekonomski savjetnik! Prije press konferencije, viši Obamini dužnosnici pokušali su pojasniti novinarima da adminsitracija nema namjeru oživjeti GlassSteagalov zakon, a kamoli reorganizirati bankarski sustav, po standardu iz tog zakona. No, za populističke svrhe, invokacija vrlo dobrog zakona, vrlo dobro služi. Sama rasprava u Zastupničkom domu pokazala je da i od razvodnjenog zakona neće biti ništa.

Obama jest ljut na banke, ali teško je očekivati od zmije otrovnice da te ne ugrize nakon što si ju izliječio, zaključuje Hoeffle.

Zanemareni genocid u Srebrenici Odvjetnik koji zastupa obitelji žrtava u Srebrenici izjavio je 29. siječnja 2010. pred nizozemskim sudom da Ujedinjeni

narodi moraju preuzeti odgovornost za masovni pokolj Bošnjaka tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.

Haški sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji ocijenio je srebrenički pokolj u kojem je pobijeno preko 8.000 Bošnjaka, genocidom. Članovi obitelji srebreničkih žrtava tražili su 2008. ukidanje imuniteta UN-u i tužili su međunarodnu organizaciju i Nizozemsku jer nisu spriječile pokolj koji se dogodio u srpnju 1995. Odvjetnik Marko Geritsen koji zastupa 6.000 članova obitelji žrtava rekao je na Haškom sudu da rođaci ubijenih traže istinu, priznanje i odštetu za posljednjih 15 godina i kritizirao je UN jer se nije pripremio za obranu na sudu. “Ovakav pristup UN-a dokaz je nedostatka poštovanja prema tisućama žrtava koje se zlostavljalo, protjerivalo i ubijalo, usprkos nazočnosti UNovih vojnika", rekao je Geritsen. Kritizirao je Nizozemsku, optuživši ju da "igra dvostruku ulogu". On je kazao da Nizozemska s jedne strane tvrdi da ju se ne može držati odgovornom za događaje u Srebrenici i prebacuje odgovornost na UN, a istodobno se zauzima za imunitet međunarodne organizacije. Odvjetnici članova obitelji srebreničkih žrtava zalažu se za presudu da UN nema imunitet i da je odgovoran za genocid. Žele slučaj predati Europskom sudu pravde, ako ga ne riješi nizozemsko pravosuđe.

Iranski nuklearni krug kredom Iran je pismeno odbio najvažnije dijelove sporazuma o slanju materijala koji se može koristiti za izradu nuklearnog oružja na obradu u inozmemstvo. Diplomati su izjavili da iransko stajalište, predano u pisanom obliku Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA), ponavlja “dva mjeseca verbalnih iranskih zahtjeva

IZ SVIJETA za amandmanima na sporazum koje su zapadne sile odbile”, ali, dodali su, nije predstavljalo konačni odgovor. Prema sporazumu, Iran bi trebao prebaciti zalihe svog osiromašenog urana u inozemstvo, a u zamjenu bi dobio gorivo za njegov reaktor za medicinska istraživanja. Tim bi se sporazumom trebao minimalizirati rizik da Iran obradi svoj materijal za razinu koja je potrebna za proizvodnju oružja. U Washingtonu je glasnogovornik State Departmenta P. J. Crowley izjavio da je odgovor nedostatan. “Nisam siguran da su predali formalan odgovor, ali je to očito nedostatan odgovor”, rekao je novinarima. “Nisam siguran da je, što god da su učinili danas, bilo kako drukčije od onog su činili ranije”, dodao je. “To pisano stajalište nije bitno jer ono nije ništa novo, samo čini službenim ono što Iranci govore preko medija”, rekao je. Iz IAEA-e u Beču javili su da je Iran dao pisani odgovor IAEA SAD-u, Francuskoj i Rusiji, drugim strankama u nacrtu sporazuma, nakon tri mjeseca odgode.

Gotovo istovremeno, jedan je ključni iranski nuklearni fizičar ubijen u Teheranu, a drugi otet na području druge zemlje, Turske. Navodno je, nakon otmice, taj fizičar iznio neke detalje iranskog nuklearnog programa, što je nagnalo izraelsku vojsku na dodatne pripreme za napad na iranske pogone već u svibnju. Napad bi trebao biti iznenadan, zračni i koncentriran na pretpostavljene pogone za proizvodnju nuklearnog oružja, uz istovremene jasne znakove Hamasu i Hizbullahu da će ih se vojno poraziti, ako reagiraju. Teško je dokučiti da li curenje ovakvih podataka iz samog Izraela ima svrhu zastrašivanja i prevencije ili ni Mossad nije što je nekad bio. Ili činjenica da je jedan fizičar otet pred nosom turskim obavještajcima ponešto govori o specijalnim odnosima Ankare i Tel Aviva, baš u kontekstu navodnih priprema za izraelski napad na Iran.

Obama predlaže poticanje nuklearnog programa U nadi da će nagovoriti republikance i umjerene demokrate da prihvate njegove zakonske prijedloge o klimi i energiji, američki predsjednik Barack Obama podupire nuklearnu energiju kao nikad ranije. U redovnom obraćanju o stanju nacije izdvojio je nuklearnu energiju, a u plan budžeta za fiskalnu 2010./2011. uključio je značajna sredstva za nove nuklearne reaktore. U kampanji je podupirao nuklearnu energiju daleko opreznije, ističući prije svega probleme odlaganje radioak-

tivnog otpada. Njegova administracija se obavezala zatvoriti Yucca Mountain, odlagalište nuklearnog otpada u pustinji Nevada. No nakon što je Bijela kuća izdala lipanjski zakon koji bi po prvi put trebao ograničiti emisiju tzv. stakleničkih plinova došlo je do revolta republikanaca u Senatu, u kojem, poslije smrti Teda Kennedya i izbora svoga predstavnika, Scotta Browna iz Massachussetsa imaju 41 zastupnika i mogu proceduralno blokirati sve zakone jer za donošenje nekih i prekid rasprave potrebna je tropetinska većina od 60 senatora. Obama se zato u obraćanju naciji okrenuo nuklearnoj energiji zahtijevajući “gradnju novih generacija sigurnih i čistih nuklearnih elektrana”. Da bi to omogućio očekuje se da će zatražiti 54 milijarde USD dodatnih kreditnih garancija za nuklearne elektrane u budžetu.

Trenutno na području SAD-a radi 104 nuklearne elektrane koje proizvode tek 20% potrebne električne energije. No one su odgovorne za 70% energije iz izvora koji ne proizvode stakleničke plinove u koje su uključeni i vjetroelektrane, solarne elektrane i brane. Nekoliko analiza pokazalo je da bi SAD do 2050. morale izgraditi 180 novih reaktora – žele li omogućiti 80% smanjenje stakleničkih plinova kako je trenutna administracija predložila.

Istovremeno, Južna Koreja, Rusija, Kina i Indija ubrzano završavaju planove o izgradnji znatno većih nukelarnih kapaciteta, samostalno i kroz bilateralnu suradnju, s posebnim akcentom na izvoz tehnologije u treće zemlje. Tako je korejski koncern dobio natječaj za izgradnju četiri nuklearna reaktora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U Europi zasada nema pomaka, pa je ovisnost o uvoznim energentima i dalje visoka.

Neobična mjerila Hamas tvrdi da je troje izraelskih civila ubijenih u raketnim napadima te islamističke skupine tokom izraelske agresije na Gazu prošle zime pogođeno pogreškom, a da su ciljevi bili vojni, odbacivši optužbe za ratni zločin u izvještaju UN. Hamas je dodao da je to dio odgovora na izvještaj UN-ova povjerenstva koje predvodi južnoafrički pravnik Richard Goldstone, koje je istraživalo sukob u Gazi.

“Ubojstvo troje izraelskih civila koje navodi Izrael i koje se spominje u Goldstoneovu izvještaju bilo je rezultat pogreške i cilj su bila vojna postrojenja u cionističkim gradovima”, rekao je 29. siječnja 2010. Salah al-Bardaweel, Hamasov čelnik, koji je istakao da su “borci pokreta otpora upozoreni da ne gađaju civile”.

Human Rights Watch (HRW) je odbacio tvrdnje da civili nisu namjerno gađani i podsjetio na izjave Hamasovih vođa u vrijeme trotjednog sukoba koji su rekli da su napadi na izraelske ciljeve prihvatljivi. Yigal Palmor iz izraelskog ministarstva vanjskih poslova rekao je da je Hamasovo tumačenje “apsurdan pokušaj da se obmane svjetska javnost”. Ovo je prvi put da je jedan vođa Hamasa napade u kojima su ginuli izraelski civili označio kao pogrešku. Hamas je odgovoran za ubijene izraelske civile u bombaškim napadima 1990-ih. On i druge naoružane skupine u Gazi ispalili su stotine raketa na izraelska naselja tokom sukoba u Gazi.

U Goldstoneovu izvještaju obje se strane optužuju za ratne zločine i moguće zločine protiv čovječnosti u sukobu koji je počeo 27. prosinca 2008., u kojemu je poginulo 1.387 Palestinaca, među kojima gotovo tisuću civila i 13 Izraelaca, među kojima i troje spomenutih civila. UN-ovo

63

J O U R N A L

IZ SVIJETA povjerenstvo je oštrije kritike uputilo Izraelu koji također odbacuje optužbe za ratni zločin, tvrdeći da je nastojao umanjiti civilne žrtve. Krajem siječnja 2010., izraelska je vojska kaznila opomenom (!) svoje oficire koji su uporabom fosfornih bombi protiv civilnog stanovništva u Gazi prekršili čitav niz odredbi međunarodnog prava. O nesrazmjerima, dovoljno.

Demokratska zabrana

64

J O U R N A L

Posebna parlamentarna skupina 26. siječnja 2010. je objavila izvještaj u kojem preporučuje potpunu zabranu pokrivanja lica u žena na javnim mjestima u Francuskoj, a od parlamenta traži da usvoji rezoluciju pa zatim i zakon o zabrani. Nakon šest mjeseci istraživanja, 32-člana skupina francuskog parlamenta objavila je izvještaj u kojem piše da “cijela Francuska kaže 'ne' potpunom pokrivanju lica i traži da se takva praksa zabrani na teritoriju Republike”. Izvještaj sadrži 18 prijedloga o zabrani pokrivanja lica na javnim mjestima i kaže da je to “protivno vrijednostima Republike”, “neprihvatljiva praksa” koja ugrožava “žensko dostojanstvo”.

U izvještaju se preporuča i odbijanje boravišne dozvole i državljanstva svakoj osobi koja na “radikalan način prakticira vjeru”, u što se ubraja i pokrivanje glave i lica (!). Francuska ima najveću muslimansku populaciju u zapadnoj Europi, oko 5 milijuna, a u zemlji manje od 2.000 žena zastire lice nikabom koji prekriva nos i usta, ali ne i oči. Rasprava u parlamentu o tom pitanju bila je burna jer je desnica podijeljena, a socijalisti zahtijevaju prekid rasprave o francuskom nacionalnom identitetu, koju je vlada također pokrenula i u čemu ljevica vidi rasistička zastranjenja.

Konačni izvještaj tijesno je usuglašen jer se parlamentarci nisu mogli dogovoriti o potpunoj zabrani pokrivanja lica na javnim mjestima te očekuju da bi zabrana mogla stupiti na snagu krajem 2010. godine.

Nekoliko sati nakon objavljivanja izvještaja, predsjednik Nicholas Sarkozy je rekao da se u Francuskoj, uz ostale vrijednosti, brani “nepobitno dostojanstvo osobe i apsolutna jednakost muškarca i žene”.

Prema anketi 56% Francuza želi zabranu pokrivanja lica na ulici, a 62% njih želi to zabraniti u javnim ustanovama. Sve demokratski, kao i s munarama u Švicarskoj.

Danska vlada odlučila je ograničiti nošenje na javnim mjestima burke i nikaba kojima muslimanke pokrivaju lice, ali ih nije potpuno zabranila, već je odluku prepustila školama, javnoj upravi i poduzećima. “U danskome društvu nema mjesta burki i nikabu i vlada je odlučna boriti se protiv takve koncepcije i takva shvaćanja žene”, objavio je Ured premijera.

Vlada je odluku donijela na preporuku posebnog povjerenstva, no nije izrekla opću zabranu jer bi to bilo protivno ustavu. “Škole, sveučilišta i druge obrazovne ustanove imaju puno pravo zahtijevati od nastavnica i učenica da ne pokrivaju lice kako bi komunikacija u obrazovanju i na ispitima bila otvorena i jednaka za sve”, navodi Ured danskog premijera. Jednake su preporuke upućene tvrtkama i javnim ustanovama. Danska je svoju odluku objavila dva dana nakon preporuke francuskog parlamentarnog tijela.

Osama bin Ladin – eko terorist Navodni prvi čovjek fantomske el-Kaide Osama bin Ladin je optužio razvijene zemlje da su odgovorne za klimatsko zato-

pljenje u svijetu i pozvao je na bojkot dolara kako bi prekinuo “robovanje Americi”'. “Sve razvijene zemlje posebice velike, su odgovorne za klimatsko zatopljenje”, rekao je Osama bin Ladin u novoj audio poruci, drugoj u pet dana. “Moramo prestati koristiti dolar. Znam da će to imati ogromne posljedice, ali to je jedini način da se čovječanstvo oslobodi robovanja Americi i njezinim tvrtkama”, poručio je.

Pametnomu dosta. Glupomu, vjerojatno i premalo. Doista zanimljivo, Bin Ladin, Al Gore i Zelena akcija na istom fonu lupetanja o globalnom zagrijavanju.

Bin Ladin je 24. siječnja 2010. u kratkoj audio poruci preuzeo odgovornost za neuspjeli atentat u američkom avionu na Božić i zaprijetio SAD novim napadima ako nastave podržavati Izrael. On je odao počast “junaku” Umaru Faruku Abdulmutalabu, Nigerijcu koji je 25. prosinca 2009. pokušao izazvati eksploziju u avionu na letu iz Amstardama u Detroit, a uhvaćen je na detroitskom aerodromu.

Zanimljivo je da su ovo prve poruke već dulje vrijeme nestalog Saudijca, a da se lik ovog sisavca ne vidi, već “vjernici” samo čuju njegov glas. Ako je uopće njegov. Obavještajni krugovi već dulje vrijeme smatraju kako je Bin Ladin najvjerojatnije mrtav ili barem teško bolestan. No ekološki osviješteni terorist nije napomenuo nekoliko zanimljivih činjenica vezanih za “junaka” kojeg hvali. Umar Faruk Abdulmutallab, ako je suditi po različitim izvještajima u britanskoj štampi, najvjerojatnije nije niti namjeravao izazvati eksploziju aviona tokom leta, već samo pojačati propagandni efekt straha od stalno prisutnog terorizma i zahvalnost stalno budnim čuvarima, antiterorističkim agencijama koje niču kao gljive poslije kiše.

Londonski Telegraph naglašava kako je Obamina administracija imala dokaze od britanskih izvora da je detroitski incident samo predstava, s uključenim dijelom obavještajnog aparata SAD, bliskog Bijeloj kući. Da je Abdulmutallab htio dignuti avion u zrak, učinio bi to na letu iz Amsterdama. Bijela kuća je odlučno zanijekala, pa poslije ublažila demanti da je ikada dobila upozorenje iz Londona.

Dok Obama razmišlja o novoj ratnoj avanturi u Jemenu, na press konferenciji u Sana'ai, jemenskoj prijestolnici 7. siječnja 2010., zamjenik jemenskog premijera al-Alimi iscrpno je izvijestio kako je Abdulmutallab postao terorist, ne u Jemenu, već u Londonu, rekavši kako je “pristupio el Kaidi u Londonu”. “Ovaj Nigerijac je boravio u Jemenu 2004. i 2005. kako bi studirao arapski jezik. Živio je u Jemenu

IZ SVIJETA jednu godinu i za to vrijeme nije imao ekstremističke veze. Od 2005. naovamo, dok je studirao strojarstvo u Londonu, vrbovan je od ekstremista u Britaniji”, izjavio je al Alimi za CNN. On je potvrdio da Jemen nije bio obaviješten ni od Britanije ni od SAD da postoje određene zabrinutosti za tog čovjeka

Ne damo više vojnika – sumrak Afganistana Francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner rekao je da njegova zemlja neće slati nove vojnike u Afganistan.

Nove vojne snage za ratni Afganistan posljednjih mjeseci pokušava skupiti američki predsjednik Barack Obama. Kouchner je CNN-u tokom siječanjskog sastanka predstavnika preko 60 zemalja u Londonu rekao kako Francuzi ne žele poslati više vojnika u borbu. Francuski ministar nije isključio mogućnost slanja novih instruktora koji bi vježbali afganistansku vojsku i policiju. U Afganistanu se trenutno nalazi oko 3.500 francuskih vojnika, što je čak tri puta manje nego što ih je poslala Velika Britanija. SAD će poslati dodatnih 30.000 vojnika, a NATO i druge partnerske zemlje obećale su dodatnih 7.000.

Slanje dodatnih snaga je dio Obamine nove strategije za zaštitu Afganistanaca od talibana koji već organiziraju akcije u samom Kabulu, a ovladali su nad znatno više od 50% teritorija. “Mi smo zabrinuti pozicijom Afganistanaca i legitimno izabrane vlade Afganistana”, kazao je Kouchner. Ministar je kritizirao afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija koja je zatražio da međunarodne snage u njegovoj zemlji ostanu još 10 do 15 godina.

“Nećemo prihvatiti tako dugo ratovanje”, kazao je Kouchner i dodao kako se oni žele boriti protiv siromaštva te za razvoj Afganistana.

Ne baš legitimno ponovo izabrani afganistanski predsjednik Karzai imao je velikih problema pri sastavljanju vlade jer mu je parlament odbio potvrditi čak 17 predloženih ministara zbog korupcije.

Na kraju je uspio sastaviti krhku vladu koja nema gotovo nikakvu podršku u narodu i javnosti, a talibani sve više napreduju. Uz potpuno destabilizirani susjedni Pakistan, crni scenario iz 2002. o osnivanju Paštunistana, razbijanju međunarodno priznatih država Srednje Azije, Afganistana i Pakistana, pa kasnije i ostalih, te uz stalne prijetnje Iranu zbog njegova nukelarnog programa, ovaj dio svijeta čini se vrlo vjerojatnom pozornicom početka velikog svjetskog sukoba.

Eurozona pred raspadom?

Europska komisija je ozbiljno zabrinuta za opstanak monetarne unije i zajedničke valute, a zabrinutost je potaknuta sve većim razlikama u konkurentnosti pojedinih članica i neravnotežom koja iz toga proizlazi. To je mišljenje, kako piše portal Spiegel Online, izneseno u dokumentu Generalne direkcije ekonomije i financija, pripremljenom za ministre financija Eurogrupe, a u njemu se iznosi strahovanje ekonomista da razlike između pojedinih zemalja koje su uvele euro “slabe povjerenje u zajedničku valutu i ugrožavaju opstanak monetarne unije”. Posebno zabrinjava situacija u Španjolskoj, Irskoj i Grčkoj, koje su proteklih godina imale značajne proračunske deficite, zadužile su se velikim brojem kredita, a sada ne znaju kako izaći na kraj s ogromnim manjkom u državnim blagajnama. Ekonomski stručnjaci EU predlažu tim zemljama hitnu sanaciju proračuna i gospodarske reforme, koje će obuhvatiti mjere poput usklađivanja plaća sa smanjenom produktivnošću i manjom konkurentnošću, a jedna od opasnosti na koju treba računati je porast nezaposlenosti. S druge strane, od nekoliko se ekonomski uspješnijih zemalja, Njemačke, Austrije i Nizozemske, traži da potaknu potražnju na domaćim tržištima, ali i povećaju konkurenciju u sektoru usluga te provedu porezne reforme i bolju kreditnu politiku. EK upozorava da članice eurozone nemaju alternativu i da se sve reformske mjere moraju poduzeti što je prije moguće, jer su one “od životnog značaja za dugoročno funkcioniranje monetarne unije”. Grčki ministar financija Georges Papaconstantinou oštro je demantirao medijske spekulacije prema kojima će ta zemlja biti prva koja će napustiti eurozonu i odreći se eura kao zajedničke valute.

Grčka vlada je u teškim problemima, jer zemlja prolazi opasnu financijsku krizu. Iz Europske središnje banke stižu oštre kritike zbog loše situacije u državnom budžetu, a ulice grčkih gradova blokirali su nezadovoljni farmeri, koji traže isplatu punog iznosa državnih poticaja, koji kasne više od dva tjedna. Kašnjenje je uzrokovano blokadom isplate od strane Europske unije, koja od Grčke zahtijeva da konačno sredi baze podataka o poljoprivrednim proizvođačima. Javni sektor u Grčkoj tokom 2009. godine zabilježio je deficit od 12,7% bruto društvenog proizvoda, što je četiri puta više od zadanog limita od 3% za zemlje članice EU, po Maastrichtskom sporazumu iz 1992. godine.

Prvi puta od kada je zajednička europska valuta predstavljena 1999. godine, nezaposlenost u 16 zemalja koje koriste euro je dosegla 10%, u prosincu 2009. godine.

Već je u studenom objavljeno kako nezaposlenost u eurozoni iznosi 10%, no taj su podatak statističari kasnije spustili na 9,9%.

Oko 15,8 milijuna ljudi je nezaposleno u zemljama eurozone, izvijestio je Eurostat.

U svih 27 članica Europske unije ima oko 23 milijuna nezaposlenih. Najvišu stopu od 22,9% nezaposlenih ima Latvija. Među državama eurozone listu predvodi Španjolska s 19,5% u prosincu što je za 0,1% više nego u studenom. Najnižu stopu nezaposlenosti od 4% drži Nizozemska, a iza nje je Austrija s 5,4% nezaposlenih. Zabrinjava što čak 21% mlađih od 25 godina nema posao u državama eurozone. U Španjolskoj je taj podatak još porazniji, čak 44%. Tokom prosinca 2009. je u državama eurozone posao izgubilo oko 87.000 radnika, što je najmanji mjesečni porast još od ožujka 2008. godine.

Stručnjaci predviđaju kako bi se rast nezaposlenosti u državama eurozone mogao nastaviti kroz cijelu 2010. godinu.

Svjetska banka upozorava da će financijska tržišta i dalje biti turbulentna, a privatna potrošnja usporena uslijed visoke nezaposlenosti. Bez fiskalnih poticaja, u drugoj polovici 2010. usporit će se i ekonomski rast. “Nažalost, iz ovako duboke i bolne krize ne možemo očekivati oporavak preko noći jer će trebati godine za ponovnu izgradnju ekonomija i radnih mjesta”, kazao je Justin Lin, glavni ekonomist Banke, u najnovijem izvještaju pod naslovom Globalni ekonomski izgledi za 2010. Banka upozorava kako treba imati na umu da kriza ima za posljedicu stvaranje potpuno izmijenjenog okruženja za financije i rast u idućih 10 godina, te zbog toga oporavak ostaje krhak, piše “Jutarnji list”.

Globalni BDP, koji je lani pao 2,2%, ove bi godine trebao porasti za 2,7%, a u 2011. za 3,2%. Istodobno, obujam svjetske trgovine, nakon prošlogodišnjeg snažnog pada za 14,4%, ove i iduće godine trebao bi porasti za 4,3% i 6,2%. Oporavak će se odvijati u dvije brzine. Zemlje u razvoju, ponajprije u Aziji, trebale bi zabilježiti rast od 5,2% dok će bogate zemlje imati skromnih 1,8%. U zemljama istočne Europe koje su bile najteže pogođene krizom oporavak će posebno biti prigušen. “S obzirom na prezadužen privatni sektor regije, slabost bankovnog sektora i zaduženost kućanstava, oporavak osobne potrošnje bit će i dalje slab”, napominje se u izvještaju. Rast izvoza kočit će skromna potražnja iz Zapadne Europe, glavnog trgovinskog partnera regije. Stoga se u Istočnoj Europi ove godine očekuje rast od 1,3%, a u idućoj nešto brži od 3,5%. Pritom će najbolje proći Rusija, izvoznica energenata. Svjetska banka očekuje da će novih 64 milijuna ljudi pasti u ekstremno siromaštvo. q Pripremio: Faris Nanić

65

J O U R N A L

IZ SVIJETA Tragom zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj

Europska (kršćanska) realnost “Oni žele promijeniti naš način život, naše vrijednosti, sve ono što mi jesmo”, rekao je George W. Bush, dan nakon terorističkih napada na SAD. Gotovo isto ponavljaju europski desničari obilazeći udaljena švicarska, skandinavska ili francuska sela.

Amel Suljović

66

J O U R N A L

Nedavna dešavanja oko zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj, zasigurno još nisu dobila svoj epilog. To je jedino što sa sigurnošću možemo kazati, nakon ove prve jasnije poruke europske kršćanske zajednice upućene narastajućoj muslimanskoj zajednici. Zašto nije dobila svoj epilog? Jer europski “problemi” sa šarolikom muslimanskom zajednicom tek dobijaju svoju potrebnu scenografiju. Dakako, vrijedi raščlaniti dvije veoma bitne činjenice: Europa je do početka novoga stoljeća svoj konkretni animozitet prema muslimanima ispoljavala u sredinama koje nisu bile nužno – europske; Balkan je najočitiji primjer tog bezočnog odnosa prema muslimanskoj zajednici. Druga je daleko složenija: europska (kršćanska) realnost viđena na švicarskom pitanju, po prvi puta je intervenirala na vlastitome području. Pitanje je – zašto baš sada? Nije li europska zajednica, u jeku američke antiislamske groznice, i sama mogla zapasti u tu vrstu depresije. No, s rijetkim iznimkama, Europa je ostala pribrana, tretirajući pitanje “islamskog terorizma”, više kao američku ideološku plijesan. Prezir francuskih intelektualaca prema teoriji zavjere nije bio daleko od zvaničnog stava ukupne europske javnosti. Kada se zapravo taj odnos tako dramatično promijenio? Od siline američke buke, nije se izgleda čulo sve glasnije komešanje kršćanske Europe.

Zabrana nošenja marame u Francuskoj, svoju kulminaciju je doživjela u skandinavskim antimuslimanskim strip-crtačima čiji epilog, s karikaturama poslanika Muhammeda a.s. – predstavlja više nego jasnu poruku: islam se mora prilagoditi, tačnije dopustiti da ga se potpuno “demistificira”.

Puzlli antimuslimanskog mozaika Problem je zapravo nastajao posljednjih dvedeset godina, tijekom kojih se većina muslimana veoma dobro integrirala u europska društva. “Novi” europski muslimani već duže vrijeme nisu imigranti; to su europski građani s jasnom socijalnom profila-

Referendumski plakat cijom. Posljednji balkanski ratovi, gdje se značajna ex-socijalistička populacija više nego lako uklopila u europski pluralistički kontekst, dodatno su taj problem iskristalizirali. Ma koliko da su promućurni europljani ex-jugoslavensku muslimansku populaciju htjeli poistovjetiti s Alžircima ili Marokancima, to jednostavno nije davalo rezultate. Europa je u svom perfidnom pokušaju stvaranja religijskoga antipoda, zaboravila na značajne kulturološke razlike među sve brojnijom muslimanskom populacijom. Ma koliko da su francuski intelektualci, premoćno uspijevali prezrijeti američku intelektualnu kliku okupljenu oko, sada već pokojnog, harvardskog emeritusa Huntingtona, i njegovog zloslutnog “kolapsa dijaloga”, sami su podlegli apsurdu, Sarkozijeve nihilističke politike. Dakako, ona je iz vremena njegovog ministrovanja (unutrašnjim poslovima), iz pozicije otvorene agresije prema sjevernoafričkim emigrantima, prešla na nivo prijemčive kleronacionalističke retorike – po kojoj pokrivena žena – ne može biti Francuskinja. U čemu je za-

pravo razlika između švicarskih minareta, francuske burke ili nizozemske pseudoklerikalne ironije? Nema ih, sve su to zapravo puzzli istoga mozaika, čija konačna slika sve više podsjeća na platna srednjovjekovnih crkvenih inkvizitora.

Pluralizam, taj vrhovni postulat europskih intelektualaca na pragu novoga milenija, metafora je za pajaca koji umjesto da nagoni na smijeh, uveliko izaziva podsmijeh. Ako je nešto dosljednosti i ostalo, nalazim je kod Pascala Brucknera koji je u svojoj knjizi “Sjeta demokracije” zapravo narisao cijeli proces depluralizacije Evrope. U tom grčevitom opiranju američkom definiranju novoga svjetskoga poretka s muslimanskim Istokom i militantnom Kinom kao zamjenama za boljševičku Rusiju, Europa je i sama podlegla apsurdu dopustivši da se ta vrsta antagonizama – pojavi unutar nje same.

Hegemonija je uvijek aktualna kao svjež kolač, dok je pluralizam bajata kraljevska trpeza jer su njegovu visočanstvu – dosadile blagodati. Bruckner je jedini

IZ SVIJETA doista razumio da je apsurd jednak jeftinim ideološkim slatkišima. Ma koliko da su Fukujama, Huntington ili Bernard Lewis prokazivani kao trećerazredna znanstvena scenografija, europska javnost se sporo, ali sigurno preustrojavala u pravcu antimuslimanske depresije. Možda je upravo plestinski kršćanin Edward Said ponajbolje objasnio taj “utjecaj užasa” na tvrdolinijaška stajališta rekavši, kako je Busha na pijedestal dovela upravo tiha, isposnička zlovolja intelektualaca koji neće da žive u dosadnom, savršenom svijetu.

Vjerujem da bolju metafora za ono što se dogodilo Europi ne treba tražiti. Kriza identiteta je zapravo čista intelektualna dosada. Raspredati beskrajne priče o pluralizmu na račun američke globalne hegemonije više nije bilo dovoljno. Ulje na vatru je dakako dodao i izbor kardinala Ratzingera, koji je u nepunih godinu dana uspio dezavuirati i raskinuti ono što je njegov prethodnik teškom mukom uspio držati na jednoj prihvatljivoj razini. Zapravo, kardinal Ratzinger je samo odgovorio na sve glasnije zahtjeve kršćanske Europe koja je “sve potrebnijeg neprijatelja”, kakav paradoks, pronašla u narastajućoj europskoj muslimanskoj zajednici.

Katolički sveti otac je sve češće napadao “militantne osnove islama”, citirajući određene ajete (dijelove) iz Kur'ana, koji su u očima prosječnog europskog katolika trebali biti adekvatna potvrda za sve otvoreniju kleronacionalističku diplomaciju, koja je, suština paradoksa, dolazila iz vodećih zemalja Europske unije. Ukratko, švicarski minareti ili francuska burka su posljednja faza “podgrijavanja” novoga europskoga fantazma koji dakako, kao i prethodni, neće dobro završiti. Ako muslimane, zamjenimo Židovima, vidjet ćemo da je europska uobrazilja oduvijek bila dovoljno aktualna.

Točnije, europski intelektualci su iz pozicije neoliberalizma, došli u poziciju

neorasizma, što je stvar, vrhunac apsurda, čistoga pomodarstva. No nije sve ipak toliko naivno, iako se ta gradacija socijalnoga ukusa želi prikazati kroz činjenicu da europski (prevashodno kršćanski) kontekst zapravo ovakvim mjerama hoće pomoći muslimanskoj zajednici – da valjda završi svoj proces tranzicije. Ono što je enfante teribble Žižek perfidno nazivao “opravdanim nasiljem” zapravo je šaljivo mistificirani rasizam… No, istina je zapravo da je u europskoj svijesti konstantan jedino – monizam, čija je osnova rasna, vjerska, pa i nacionalna u smislu da se nacija gotovo poistovjećuje s vjerom. Kao što u SAD-u crnci nikada nisu bili dovoljno “nacionalno osviješteni”, tako ni europski muslimani nisu dobri “Europljani”. Ono što su decenijama zamjerali “turskom nacionalizmu”, koji je otomanski bajrak (samo) privremeno obojio u crveno, sada se doslovno dešava u Europi. Švicarski minareti jednostavno ne mogu biti dijelom europske (kršćanske) scenografije. No valjalo bi, ne samo za potrebe ovoga teksta, jednom zauvijek, prokazati jednu vrstu intelektualaca, koja je za muslimansku zajednicu u Europi pogubnija od svih ultradesničarskih junoša, kontroverznih biskupa ili križarskih pajaca čija ikonografija bezuvjetno zabavlja dokonu javnost. To su, oni pomenuti neoliberalisti, čija umjerenost zapravo samo zaziva “nesreću”. Oni će uvijek biti deklarativno protiv svake zabrane, pozivajući se na taj isti dotrajali, bljutavi pluralizam, pa i protiv segregacije švicarske muslimanske zajednice, no svojim “filipikama” oni prosječnog europskog kršćanina ostavljaju u onoj vrsti nedoumice koja samo pojačava bojazan od “nedužnog islama”. To je zapravo suština ukupne europske smicalice s “muslimanskim pitanjem i pratećom ikonografijom”; švicarski “pasivni huškači” će svojom pomirljivošću samo dodatno afirmirati, pro-

buditi, pokrenuti starozavjetne katolike iz udaljenih švicarskih sela. Minareti su, (zato se i pišu te “pomirljive filipike”) prilika da incestuidna, pedofilijska, predemokratizirana, homoseksualna, kršćanska stvarnost – barem nečemu protivriječi, kada se pri iole objektivnijoj analizi, više ne može svesti ni pod fantazmu ili pseudoreligijski igrokaz.

Getoizacija bosanskih muslimana Jedna stara istočnjačka priča, poučna kao i sve druge mudrosti koje su nastajale iz nužde, govori kako je razlika između tiranina i potlačenih, neznatna, “koliko sječivo noža” jer će svo to vrijeme koje provedu u mrkloj jazbini, sužnji misliti o načinu da i sami postanu tirani, a ne o uskraćenoj im slobodi. Dakle, sužanj ne zaziva slobodu, već novu tiraniju. Primjera je napretek. Najsviježiji je ovaj sa Židovima koji su svoju nesreću učinili obvezujućom za narod Palestine. Suština priče koju su, kao pokvarenu fonografsku traku, ponavljali europski intelektualci, stala je u jednu arapsku hikaju. Zabrana izgradnje švicarskih minareta nije u službi dezavuiranja religijskoga diskursa, a zarad jačanja svjetovnoga građanskoga društva. Naprotiv, time se samo želi dodatno istaknuti graciozna ljepota crkvenih tornjeva, koji bi bez ove rigidne komparacije, i dalje memljivo šutjeli u zaleđu (europske) građanske nezainteresiranosti.

No, kakva je korist od švicarske ideološke larme balkanskim “europejcima”?

Značajna, jer su švicarski minareti, francuska marama te skandinavski “crtači stripova” dojmljiva prilika za spoznaju neetičke uloge Europe u genocidu nad bosansko-hercegovačkim građanima, dakako u najvećoj mjeri – muslimanima.

Da nova europska politika prema muslimanima, najveći dio svojih ideoloških “su-

67

J O U R N A L

IZ SVIJETA

68

J O U R N A L

flera” ima upravo na Balkanu, svjedoči sve prijemčivija getoizacija bosanskih muslimana, kojima je, nakon “očevida”, i dalje ostavljen - vizni harač. Dakako, u skladu s francuskim političkim mainstreamom, Srbija i Crna Gora su trajno amnestirane za počinjeni genocid nad (pseudo)europskom muslimanskom zajednicom. Na primjeru takve europske politike prema Bosni i Hercegovini, koja je išla u pravcu dezavuiranja “muslimanske pozicije žrtve”, možemo daleko jasnije tumačiti cijeli proces “otimanja vremena”. Politička kultura koju Srbija zapravo jedina i ima na Balkanu, te nejasna orijentacija novopečene bošnjačke nacije za koju će se na kraju “puta” ustvrditi da je čista ideološka jeres, rezultirali su stvaranjem – muslimanskog geta na nemirnom “europskom Kavkazu”. U tom procesu “otimanja vremena” koji je bio moguć samo u uvjetima daytonske političke (luđačke) košulje, koji su dakako kreirali europski mainstream ideolozi, bosanska muslimanska zajednica je doživjela sudbinu sjevernoameričkih Indijanaca; prepolovljena je, diskriminirana, getoizirana (u rezervatu), te prepuštena političkih skorojevićima koji su, zajedno s “brojnim europskim stručnjacima” od nje načinili – najrigidniji oblik “banana konfederacije”.

Za što dosljednije “markiranje” neprihvatljivog islama, iskorišteni su, kao i u slučaju brojnih zajednica na zapadu, sljedbenici vehabijsko-selefijskog učenja koji sa tradicijom bosanskih muslimana nemaju gotovo ništa zajedničko.

Zapravo ti “novi i drugačiji muslimani” postali su suština odnosa koji Europa ima prema muslimanskoj zajednici danas. Opasnost paradoksa leži u činjenici da će svaki musliman u Europi, uskoro moći biti potencijalni terorist, prikriveni sljedbenik Al-Qaide. Za jednu pluralistički europski prihvatljivu “kristalnu noć” nedostaje još samo jedan korak; da se na ruku ili prsa onih muslimana u Europi, koji su se uspjeli zaodjenuti šinjelom lorda Castelroya, stavi žuta traka s polumjesecom, kao posljednji korak u ovoj kršćanskoj potrazi “za neprijateljima”. Geto, vizni harač i žute trake s polumjesecom čine jednu sasvim razumljivu cjelinu koja, po potrebi, uvijek može biti pravdana – židovskim naputkom.

Ako prosječan europski građanin danas tako pasionirano učestvuje u raspravi o načinu oblačenja muslimanskih žena ili izgledu njihovih bogomolja, zašto već sutra, (s još većim žarom) ne bi nadahnuto iznosio razloge – za i protiv – žute muslimanske trake na grudima naših majki, očeva, djece ili nas samih?

To je realan proces kojemu na ruku idu brojna muslimanska krizna žarišta, odakle se, po svaku cijenu želi izmijeniti lice kršćanske Europe i njenih autohtonih vrijednosti. “Oni žele promijeniti naš način život, naše vrijednosti, sve ono što mi jesmo”, rekao je George W. Bush, dan nakon terorističkih napada na SAD. Gotovo isto ponavljaju europski desničari obilazeći udaljena švicarska, skandinavska ili francuska sela.

Minareti i žute trake – nema grižnje savjesti Jednako glasan u svojim litanijama je i bosanski kardinal Vinko Puljić koji godinama “ukazuje” na vjersku diskriminaciju koja se provodi nad katolicima u BiH. Odnos prema kršćanima u “muslimanskom Sarajevu” Puljić nerijetko komparira s pozicijom muslimana u Europi. Muslimani su tako veoma “glasni u traženju prava gradnje džamija u europskim zemljama, a ovdje u Sarajevu to pravo drugima perfidno ne daju”.

Teme o “švicarskim minaretima”, dotakao se i paroh sarajevski, otac Vanja Popović, rekavši da je to pojava koja bi bila identična kako u drugim zapadnim zemljama, tako i u istočnim. Otac Popović poručuje Švicarcima da nemaju razloga “za grižom savjesti” jer zapravo ukupno europsko društvo misli – to isto, samo ih još niko nije javno “testirao”. Čak i tradicionalno umjereni franjevci imaju riječi podrške za “švicarsku inicijativu”. Jedan od njih, fra Daniel, na svojemu blogu ističe kako se u modernim demokratskim društvima uspostavlja volja većine, dok manjina ima pravo civilizirano i argumentirano izlagati svoje zahtje-

ve. Zabraniti nešto da zaštitiš svoju kulturu – opravdano je djelo demokracije – kaže fra Daniel, i ne šali se, niti najmanje.

Minareti su simbol džamija u islamskom svijetu, nastavlja dobri fratar, ali jednostavno ne postoji teološki razlog zbog kojeg bi muslimanske kuće molitve na Zapadu trebale imati takve tornjeve. Da bi postali “domaći” u novom ambijentu, muslimani jednostavno ne smiju nametati kulturno nasljeđe svoje pradomovine.

Oni bi trebali prakticirati švicarski islam koji se, jednostavno rečeno, ne protivi društvu u koji su došli.

Tako se prema fra Danielu, Švicarska se sad zapravo samo pridružuje Saudijskoj Arabiji i Afganistanu u zabrani gradnje vjerskih objekata onih religija koje su u manjini. Kad europski muslimani mehanički podržavaju ovu deformiranu vehabijsku teologiju, koja kamenovanjem na smrt, krvavim osvetama, prisilnim brakovima i separatizmom svoje sljedbenike želi vratiti u mentalnu prapovijest, izazivaju antiislamski osjećaj. Kad europski muslimani veličaju određene islamske prakse kao što je nikab (pokrivanje lica velom), oni se automatski isključuju iz europskog mainstreama. Još kada bi dobri bosanski pastir muslimanima podastrao formulacije “švicarskog islama i europskog mainstreama”, onda bi se cijena muslimanskog prisustva u Europi mogla trajno vezati uz simboliku žute trake na kojoj bi valjda trebalo pisati: “I’m muslim, don’t panic.”

No, da drugi dio nakaradnog medaljona čine sami muslimani potvrđuje i tekst Dževada Hodžića, kumordinara sarajevske mahalske uleme, koji inzistira na definiciji da u europskom aktualnom diskursu riječ stranci znači - muslimani. Poruka švicarskog referenduma prema Hodžiću analogna je stajalištu švicarskih desničara: “Tko gradi minarete, taj hoće ovdje ostati.” Prema tome, zaključuje bošnjački epikurejac - poruka referenduma je da muslimani treba da odu. Švicarski minareti, oni preostali kao i oni koji se više nikada neće napraviti, jeziva su poveznica sa žutom mizogenom (europskom) trakom koja je predviđena za svaku muslimansku djevojčicu koja posegne za mahramom, nečijom kćeri koja u istospolnoj ljubavi ne prepoznaje novi europski mainstream. Švicarski minareti, dobro ih zapamtite, oni su početak jednog žutila koje od skora svi pomalo osjećamo na svojim grudima, bez obzira na kulturu, boju kože ili sredinu u kojoj nas zatiče ova priča.

Neka europski ideološki huškači na mojoj traci ostave prazno mjesto, sam ću napisati: “I’m muslim, and I’m proud.” q

IZ SVIJETA Život i islam u Singapuru

Azijska zemlja kontrasta Medijska sloboda ili sloboda govora su vic stoljeća. U cijeloj zemlji postoje četiri časopisa koji su ustvari jedna novina u četiri jezika (engleski, mandarin, malezijski i tamil), potpuno pod kontrolom Vlade. Urednici su bez novinarskog znanja, ali s debelom pozadinom u tajnim službama.

Dr. sc. Ahmed Pašić Riječ Singapur je malezijskog porijekla i znači “grad lava”. Otok je dobio ime pogrešnim tumačenjem. Naime, kada je jedan indonezijski princ, Sang Nila Utama, posjetio Singapur, on je vidio veliku mačku za koju je mislio da je lav pa je ostrvo po njemu dobilo ime Singapur, međutim lav nikada nije živio u jugoistočnoj Aziji. Životinja, koju je vidio princ, bila je malajski tigar. U sjećanje na ovaj događaj, singapurski grb danas ima sliku kako tigra tako i lava.

Dugo vremena je bio taj otok pod ingerencijom indonezijskih malih državica i malezijskih sultanata, a kasnije je pao pod okupaciju britanskih vlasti. Dolaskom Stamforda Raflesa u Singapur 1819. godine, otok postaje britanska kolonija, što je dovelo hiljade indijskih i kineskih migranata. Ekonomija je procvjetala, pogotovo su se razvijale banke, koje i danas predstavljaju najbitniju granu privrede.

Britanci su tek u februaru 1942. godine izgubili Singapur, kada ga sa sjevera u munjevitoj akciji za samo sedam dana uzimaju Japanci. Winston Churchill je izjavio da je pad Singapura najveći poraz u britanskoj historiji. Japanski okupator je počinio strašne ratne zločine nad kineskim stanovništvom. Desilo se nekoliko pokolja na obalama gdje su pobili hiljade muškaraca, dok su većinu bijelog stanovništva zatvorili u zloglasni logor Changi na istoku. U septembru 1945. Japanci su poraženi i Britanci se vraćaju kao pobjednici, međutim bilo im je jasno, da će političari jugoistočne Azije, pa i Singapura u skoroj budućnosti tražiti nezavisnost. Kada je Malezija 1965. godine konačno postala nezavisna, Singapur je bio u federaciji s njom, a konačno je postao samostalan za samo dvije godine kasnije.

Ekonomija i politika Nova vlast se u potpunosti posvetila razvoju zemlje. Fokus na razvoj je bio toli-

69

Poslovno središte Singapura ko jak da se recimo danas u medijima apsolutno nikada ne spomenu japanski ratni zločini, već se s Japanom održavaju jaki ekonomski odnosi. Japanski proizvodi su cijenjeni i traženi u cijeloj Aziji, tako da se vlast ne želi opterećivati prošlošću. Ovdje je na vlasti poludiktatura već 50 godina, sve konce u rukama drži PAP (People's Action Party), gdje funkcija premijera prelazi od oca (Lee Kwan Yew) na sina (Lee Hsien Loong). Boja stranke je bijela koja označava “čistoću od korupcije”, prema riječima ustanovitelja Lee Kwan Yewa.

Singapur je danas jedna visoko razvijena zemlja koja ima 200 milijardi USD u rezervama, a prema GDP prihodu na stanovnika u samom je svjetskom vrhu, zajedno s Luksemburgom. To je jedan od “azijskih tigrova”. Uzimajući u obzir da nemaju vode, šume, rude, agrikulture, a i sama produkcija je slaba, onda se insan upita, od čega žive? Od usluga. Ovdje su stacionirane sve veće svjetske banke i

osiguravajuće kuće, dok multikorporacije imaju svoje sjedište za Aziju upravo u Singapuru zbog političke i ekonomske stabilnosti.

Kriminal je na niskom stupnju, prvenstveno zbog sveprisutne policije i rigoroznih kazni. Ovdje je sasvim normalno da specijalci sa puškama hodaju poslovnim dijelovima grada usred dana. Singapur ima smrtnu kaznu, koju često uvažavaju za preprodavače droge. Ako uhvate dilera s više od 15 grama droge, on ide na suđenje već nakon 14 dana. Ako mu se dokaže krivnja, smrt se obavi vješanjem u zatvorskim prostorijama. Ovo je glavni uzrok da je droga vrlo slabo prisutna na otoku, što ne znači da je nema. Zarade su visoke, tako da u časopisu često možete pročitati o policijskim racijama koje rezultiraju uhapšenim dilerima. Žvakaća je zabranjena u Singapuru i u slučaju da je konzumirate u javnom prostoru, može vas doletjeti kazna od 500 eura.

J O U R N A L

IZ SVIJETA

Džamija Darul Gufran

70

J O U R N A L

Međutim, nije sve tako sjajno u “azijskom tigru”. Kao svaka zemlja, ima pozitivnih i negativnih osobina. Pogledajmo negativne strane života u Singapuru.

Zdravstvo se plaća, od lijekova do pregleda. Rođenje djeteta će vas koštati oko 3.000 eura, a nakon rođenja vi nemate nikakve podrške od države, što daje odgovor na pitanje zašto je singapurski natalitet jedan od najnižih u svijetu. Dječji doplatak je nepoznat pojam, dok je dopust za porodilje samo 4 mjeseca (u augusta 2008. produžen je s tri na četiri). Visoko školstvo je rezervirano za bogate (čitaj: Kineze) što objašnjava činjenicu, zašto tako malo Malezijaca i Indijaca ima završen fakultet.

Godina studija košta otprilike 6.000 eura.

Medijska sloboda ili sloboda govora su vic stoljeća. U cijeloj zemlji postoje četiri časopisa koji su ustvari jedna novina u četiri jezika (engleski, mandarinski, malezijski i tamil), potpuno pod kontrolom Vlade. Urednici su bez novinarskog znanja, ali s debelom pozadinom u tajnim službama. Čovjek sa dobrim znanjem ili iskustvom u novinarstvu će prilikom čitanja singapurskih časopisa odmah shvatiti o čemu je riječ.

Singapurska Islamska zajednica Kakvo je stanje muslimana u Singapuru? Islam je u došao u Singapur preko arapskih trgovaca i misionara već u 17. stoljeću. Danas u Singapuru živi oko 5 milijuna ljudi, od čega je 16% muslimana. Skoro 85% muslimanske populacije predstavljaju Malezijci, dok su ostali Indijci, Arapi, Šrilančani, konvertiti. Na či-

tavom otoku imaju 69 džamija i 6 medresa, a ezan je dozvoljen u samo tri mesdžida. Najveća džamija je Sultan džamija koju je 1824. godine projektirao Britanac, a u njezinoj neposrednoj blizini nalazi se obnovljena Arapska ulica, veoma popularna turistička destinacija. Uvjeti za život su ugodni i muslimani imaju potpisanih nekoliko sporazuma sa vladom. Interesantno je recimo da su svi proizvodi u McDonald'su i Burger Kingu halal.

Balwi džamijom već decenijama upravlja i održava arapska porodica Alatas. Porodica Alatas je veoma utjecajna i poznata porodica u Singapuru. Oni su potomci Arapa koji su došli na otok iz Jemena prije nekoliko stoljeća. Trenutni imam je Hassan Alatas koji je nadaleko poznat po svom gostoprimstvu pa nije čudno, što su taj dan na džumi, kada sam se i ja našao tamo, bili malezijski ministar za turizam i ambasadori Malezije i Bangladeša u toj zemlji. Kada smo se upoznali, bilo im je veoma drago što sam porijeklom iz Bosne, a odmah nakon toga su me pitali za dr. Mustafu Cerića.

Ekonomski i sociološki gledano, muslimani su na dnu privredne i društvene ljestvice. Obavljaju najslabije plaćene poslove, u Vladi ih skoro nema, dok su politika, ekonomija, kultura i mediji potpuno pod kontrolom većinske etničke grupe. Muslimanska zajednica se ovdje suočava s problemima droge, razvoda brakova (svaki treći brak se završi razvodom nakon pet godina), kriminalom (većina zatvorenika u državi su muslimani), slabim obrazovanjem itd.

Muslimani u saradnji s Vladom u zadnje vrijeme organizuju brojne aktivnosti, kako bi širu javnost upoznali sa islamom.

Tako je Islamska zajednica u Singapuru (MUIS) npr. u utorak 27. novembra 2009. organizirala konferenciju na temu “Perspektive razumijevanja radikalne ideologije”, koja se održala u Grassroots klubu u elitnom dijelu grada. Glavni predavači su bili dr. Gerges Fawaz, Arap, kršćanin iz Libanona koji već godinama živi i djeluje u SAD i Sidney Jones, koja važi za eksperta Džamije Islamije u Indoneziji. Profesor Fawaz, autor osam knjiga je izjavio da AlKaida nazaduje jer nije uspjela pridobiti muslimanska srca, ali je očito da u muslimanskom svijetu muslimani još uvijek tragaju i žude za liderom. On smatra da su mudžahedini koji su došli u Bosnu bili “good guys” jer su bili pod utjecajem dr. Abdullaha Azzama, dok su dobrovoljci koji dolaze u Irak “bad guys” jer su pod utjecajem ekstremnih osoba poput Zawahirija. Sidney Jones tvrdi da je Džamija Islamija veoma oslabila u zadnje vrijeme, međutim još uvijek je u stanju napasti, što je dokazala prošle godine s napadima u Džakarti. Omar Bakir Al Bašir, vođa spomenute organizacije, skoro je izašao iz zatvora i nema više utjecaja kao prije, tako da je bio prema mišljenju Jonesove veća prijetnja Nurudin Mohammed Top, drugi čovjek organizacije koji je prošle godine ubijen u akciji indonežanske policije. Poslije jednosatnog izlaganja uslijedila je prilično žestoka rasprava. Naime, učesnike je zanimalo, zašto se u kontekstu radikalnih ideologija spominju samo muslimani, kada znamo da postoje i Tamilski tigrovi, židovski ekstremisti iz pokreta Lubovitch, IRA itd. Na pitanje jednog od učesnika, da li je cionizam radikalna ideologija, dr. Fawaz je odgovorio da je sve do 2004. godine cionizam u dokumentima UN imao status rasizma. SAD su 2004. godine uspjele izlobirati da se taj termin izbaci iz upotrebe, kada se govori o cionizmu. Na drugo pitanje slušatelja, da li je američka vanjska politika radikalna ideologija, profesor je odgovorio da je u današnje vrijeme mali, ekstremni dio američkih političara preuzeo kontrolu nad američkom vanjskom politikom, tako da oni dominiraju bez obzira što ih je malo. Prema njegovim riječima, očevi američke države bi se okrenuli u grobu kada bi vidjeli šta se danas dešava u njihovoj zemlji i političkom sistemu.

Singapur ima dobru i lošu stranu. Ono što se može naučiti od njih, je svakako ekonomija. Ako hrvatski privrednici žele naučiti, kako se privlači strani kapital neka posjete ovu zemlju, biće im od velike koristi. A ja se nudim za vodiča. q

KULTURA Priča o sevdalinkama: Fata Zupčević umrla četiri dana prije nego što su svatovi došli po nju

U Trebinju gradu Avdo Huseinović Sevdalinku je teško svrstati u formalne okvire, ona nije odreden tip pjesme kao što je to, npr. pjesma uz svatovsko kolo, obredne uz krnanje, uspavanke, itd.

Sevdalinka može biti svaka pjesma ljubavnog sadržaja: sve zavisi od toga kako se ona izvodi, ali i pored toga sevdalinka ima svoje muzičke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno baš sevdalinka i ništa drugo. Prije svega prekomjerna sekunda je onaj čudesni interval koji pjesmi daje specifičnu težinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir neostvarenih snova, bol čežnje, i mnogo toga što nije lahko iskazati.

Ja bih to ukratko nazvao “moć prekomjerne sekunde”.

Muzičke karakteristike sevdalinke su: prekomjerna sekunda, miksolidijska, durska i harmonska molska ljestvica sa završetkom na II stupnju, alteracija, melizmatika te rečenice širokog daha i raspona. U prvi plan je stavljena prekomjerna sekunda, jer ona udara neobičnom snagom na sluh slušaoca, nameće se njegovoj pažnji i zarezuje u njegovu svijest; ona karakterizira melodijski tok sevdalinke i daje pjevanju orijentalnu boju; ona je faktor koji objedinjuje sve pjesme sličnog muzičkog sadržaja na području levantskog kulturnog kruga.

Sevdalinka može postojati kao melodija i kao auditivni fenomen, ali tek onda postaje ono što jeste kada je zapjeva pravi pjevač. Nije svačije da pjeva sevdalinku, jer nije dovoljno biti dobar pjevač s lijepim glasom, nego takav pjevač mora prije svega biti umjetnik, a umjetnika među pjevačima je malo, kao što ih mnogo nema ni medu slušaocima. Zaista, slušanje prave pjesme i pravog pjevača je poseban doživljaj, neobično psihičko stanje, nabijeno velikim naponom čiste emocije i senzibliteta, napisao je Vlado Milošević 1964. godine u Banja Luci.

U ovom broju bavimo se poznatom i jednom od najtužnijih sevdalinki, pjesmom “U Trebinju gradu”, koja je u interpretaciji rahmetli Zaima Imamovića i rahmetli Himze Polovine dostigla ogromnu popularnost prije nekih 30-40 godina.

“U Trebinju gradu, vel'ka žalost kažu” je istinita pjesma, koja je opjevala

U Trebinju gradu, vel'ka žalost kažu, gdje umrije mlada Zubčevića Fata.

Na umoru Fata majci govorila dobro moje majko svate dočekajte.

Svakom svatu majko po baščanluk dajte mome drago majko vezenu mahramu, neka suze briše, za mnom nek’ uzdiše.

71 Trebinje

ljubav i smrt Fate Zubčević, najstarije, od ukupno troje djece poznatog trebinjskog trgovca Sadika Zubčevića, koji je živio u 19. stoljeću. Njegova kćer Fata nije dočekala svoje prosce koji su trebali doći iz Stoca. Naime, Fata je umrla vrlo mlada (bilo joj je svega 16 godina) od tada neizliječive tuberkuloze. Fata je umrla u nedjelju, nedočekavši svoje svate iz Stoca, koji su trebali doći u četvrtak. I doista prosci su došli u četvrtak, ali je Fata već bila umrla. Međutim, ispunjena je Fatina posljednja želja sa samrtne postelje da se njeni svati lijepo dočekaju, da im se podijele boščaluci, a njemom nesuđenome suprugu vezena mahrama. Vjeruje se da je Fata Zubčević umrla oko 1880. godine, te da je joj sve do početka Drugog svjetskog rata postojao mezar u Trebinju.

Vehid Gunić u svojoj knjizi “Bilješka univerzalnog neznalice” navodi činjenicu da nije bilo potomaka Sadika Zubčevića prije agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ali je u Trebinju postojala kuća Sadika Zubčevića. Inače je ovu pjesmu prvi put zabilježio poznati češki melograf i slikar Ludvik Kuba, koji je boravio u Trebinju 1893. godine. Verzija koju

ju on objavio u Glasniku Zemaljskog muzeja 1910. godine je autentična i vjerodostojna, i djelimično se razlikuje od skraćene verzije koja se danas obično pjeva.

Uvijek je u svojoj dugostoljetnoj historiji Trebinje bilo rasadnik umnih i u svijetu nauke, kulture ekonomije, umjetnosti, književnosti, slikarstva, biznisa poznatih i priznatih ljudi. Oni su uvijek, bez obzira, živjeli u Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Tuzli, Beču, New Yorku, Ljubljani, Mostaru, Banja Luci, svom gradu djetinjstva darivali ono najljepše, potrebu da se živi bolje, sretnije i zadovoljnije.

Stotinama godina trebinjski Bošnjaci snažno su i višestruko svojim znanjem participirali u napretku i afirmaciji voljenog grada. I sada bez obzira što žive rasuti po svim strananama ovog dunjaluka, žive za svoj grad, a u tom gradu postoji jedna i jedina pjesma, koja je čuvar svih sjećanja, koja je himna grada, koja je svjedok postojanja, koja će biti spona sa budućnošću nekih novih Bošnjaka porijeklom iz Trebinja, koji se rađaju od Sidneya do Čikaga. Ta pjesma, koju Trebinjci uče kao uspavanku u bešikama, bila je, jeste i ostaće “U Trebinju gradu, vel’ka žalost kažu”. q

J O U R N A L

KULTURA 100 godina od rođenja Mehmeda Meše Selimovića (Tuzla, 1910. – Beograd, 1982.)

Kome (ne)pripada Meša Selimović?

Amel Suljović

72

J O U R N A L

Obljetnice rođenja velikih pisaca nigdje nemaju takvu scenografiju, i nisu praćene sa više uzbuđenja kao na Balkanu.

Dijelom zbog našeg mentaliteta u kojem riječi imaju “prejako značenje”, i nerijetko znaju da osakate – neoprezne, ali i zbog naše iskonske potrebe da jedni drugima otimamo sve, pa i prošlost. Previranja oko Meše Selimovića, nauštrb njegovog djela (pa i njega samoga) nisu do danas prestala, i tko zna hoće li uopće?!

Danas opet, svjedočit ćemo, osporavaju se prava na te idilične proslave. Tako je proslava stogodišnjice rođenja pisca “Derviša i smrti”, legitimna valjda samo u Beogradu, u krugovima SANU-a, kao da su ti “srpski besmrtnici”, u najmanju ruku čuvari duša svakome koji je ičemu vrijedio na ovim prostorima?! A nije tako, mada će, čini se, iznova sve leći – na svoje mjesto.

“Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno”, rekao je Meša Selimović u jednoj od brojnih lamentacija nad svojim zavičajem, u kojemu je danas, nakon ratnog i poratnog ideološkog uskrsnuća, njegov “kult ličnosti” polako vraćen u realne (prvotne) osnove. Ponajprije u vrijeme kada je Selimović, nakon (ne)očekivanog uspjeha svojih romana bio sve više izložen javnim (političkim) pritiscima. Pisac “Derviša i smrti” se doslovno užasnuo nad zlovoljom sarajevske čaršije koja je oduvijek uzimala za sebe ulogu “vrhovnog arbitra”, tvrdeći, u slučaju glasovitoga romana – da to jednostavno ne može biti njegovo djelo.

Selimović je do tada bio poznat tek po bljedunjavim, socijalističkim pripovjetkama koje nisu imale značajniju literarnu vrijednost. Već krajem šezdesetih godina, sarajevska javnost je sve glasnija govorila o Selimovićevom odlasku u Beograd.

Nikada neće biti posve jasno je li upravo tim povodom iz Beograda (te) 1968., u

Darka i Mehmed Selimović pohode Selimoviću i njegovoj Darki, došao i sam Andrić (u pratnji svojega posilnog Ljube Jandrića), donoseći mu “zvanični stav” beogradske čaršije, po kojemu su mu vrata prijestolnice – širom otvorena, no dakako pod određenim uvjetima.

Bilo bi posve prazno i neumjesno, da na ovim stranicama iznova podastiremo ona “opća mjesta” u kojima se zavode biografski podaci, kratki isječci iz djela ili fantaziraju neke (ne)slućene, naučne teze koje ne služe ničemu i nikome, osim fakultetskim relikvijašima, ideološkim konvertitima koji za potrebe određenog ideološkog obrasca, povremeno “kidnapiraju” nekog pisca, izvrćući njegove riječi, tačnije ne prihvatajući iste, kao što iluzionisti stvarnost zastiru – maglom.

Ovdje ćemo se radije pozabaviti tim pasioniranim odnosom dvaju balkanskih čaršija (sarajevske i beogradske) spram Selimovića, odnosa koji su podobro zamračili stvarni značaj skorašnjeg jubileja.

Duhovni testament “Ja sam srpski pisac muhamedanske vere”, i ovo je rekao Meša Selimović, ranih sedamdesetih, prilikom “isleđivanja”

na sjednici Upravnog odbora Srpske književne zadruge, odgovarajući na optužbe da su taj Odbor i njegov predsjednik Dobrica Ćosić - leglo srpskih nacionalista.

Upravo će taj isti “odbranjeni” Ćosić, pročitati njegov “duhovni testament” u kojem, pored ostalog, “naš” Selimović zapisuje: “Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam - može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava. Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojem takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika… Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Sremca, Borisava Stankovića, Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo s njima nemam potrebe da dokazujem.”

Paradoks nastale sitaucije je vjerovatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je “ironično što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom”. Isakovićeva ironija nije ničemu doprinijela, dapače, samo je uvećala svu gorčinu izrečenoga “paradoksa”.

U djelu “Ruhani i šejtani kao inspiracija”, pred sami početak političke i vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu, književnik Nedžad Ibrišimović, ponovo će se vratiti ovome Selimovićevom “paradoksu”, no ovoga puta iz jednog potpuno intimnijeg ugla: “Mehmedu Selimoviću jedna djevojčica, muslimanka, Sabiha, haman, nacrta svoju ruku, metne šaku na papir, raširi prste pa onda olovkom okruži prste, a on ode u Beograd pa sastavi cedulju: Ja sam, napiše, srpski pisac. A Srbi to jedva dočekaju, umjesto da ga ti mudri

KULTURA ljudi, sijede glave Srpske akademije lijepo, ljudski nasavjetuju i reknu mu: Idi ti, Meša, u svoju Bosnu, tamo je tvoj narod, grehota je i sramota to što radiš, tvoje je ime sada čuvenije od svakog drugog imena muslimanskog, tvome se uspjehu tvoj narod obradovao. Takvih pisaca kao što si ti, mi, Srbi, imamo barem dvadeset, a muslimanski narod samo jednog, tebe.”

Jednu godinu ranije, dok se ratna stihija sve neumitnije nadvijala nad Selimovićevim zavičajem, zaslugom, ponajprije, onih kojima je ovaj Tuzlak zavještao svoj “duhovni testament”, pod okriljem sarajevske izdavačke kuće “Svjetlost”, aprila 1991. godine, bila je donešena odluka o pokretanju edicije pod nazivom “Muslimanska književnost 20. vijeka”, unutar koje je trebalo da nađu mjesto i Selimovićevi romani.

No, začuđujuće brzo, gotovo ishitreno, na savjet SANU-ovih spin-doktora, Selimovićeva supruga Darka, upućuje odgovornima u “Svjetlosti” svoje protivljenje tome: “Žao mi je što moram da vas obavestim da ne mogu da vam dam saglasnost na objavljivanje romana 'Derviš i smrt' u ediciji 'Muslimanska književnost'.

Moj muž, Meša Selimović, ostavio je testament koji se čuva u SANU i kojim on izjavljuje da pripada srpskoj književnosti, i ja moram da poštujem njegovu volju.

Zato i nisam mogla da potpišem ugovor.”

Ignoriranje činjenica Možda najinteresantnija Selimovićeva nefikcionalna knjiga “Za i protiv Vuka”, u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika, ponajbolje i osvjetljava ideološki obrazac po kojemu je Selimović bespogovorno djelovao. Ona je ujedno i potvrda onog testamenta kojim je Ćosić slavodibitno mahao svebošnjačkim epikurejcima.

Za čitatelja vrijedi podcrtati, da to djelo posredno ruši mit o “srpskohrvatskom” jeziku, jer je sasvim ograničeno na “srpsku situaciju”, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema niti riječi. Selimović je u tom dijelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista iz SANU-a.

Paradoks sa Selimovićem nije usamljen, ali je najsnažnije prisutan u svijesti bošnjačke kulturne zajednice koja pod cijenu gotovog podsmijeha ne odustaje od amnestije “deklariranog srpskog pisca”.

Otuda se Dušan Stanković s pravom izruguje potrebi da se “sporovi oko Selimovića iz sfere kulture prenose na političku ravan”. “Kada je o Selimoviću reč”, nastavlja Stanković, “takvi sporovi uvek su se pokazivali kao nedostojni. Pre svega, sa stanovišta vrednosti njegovog dela, kao i zbog univerzalnosti poruka njegove umetnosti kojima se nadmaša svaki lokalni horizont. Uostalom, i sam pisac razrešio je eventualne nedoumice svojom konačnom, testamentarnom voljom.”

Otuda, nije li vrijeme da se jednom zauvijek paradoks oko Selimovića trajno demistificira. Meša Selimović je pisac o čijem bi nacionalnom identitetu svi mogli ispredati priče danima, no čija djela neosporno pripadajhu kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine. Selimović je mogao sebe “pokloniti” drugačijemu kulturološkom (ideološkom) obrascu, no svoje djelo, bez obzira na želju, nije mogao. q

73

Bošnjački književnik Musa Ćazim Ćatić (1878.- 1915.)

Zaljubljenik u tradiciju i islamsku vjeru Musa Ćazim Ćatić je rođen 12. ožujka 1878. u Odžaku kod Modriče, gdje je pohađao osnovnu školu. U Tešnju izučava brijački zanat i upisuje se u medresu gdje proučava arapski, perzijski i turski jezik.

1898. godine odlazi u Tursku. Na liceju Sultanija upoznaje Osmana Đikića i Avdu Karabegovića. Zbog materijalnih neprilika koje su ga pratile cijeli život, morao se vratiti u Tešanj. Nakon dolaska, tri godine je bio u vojsci u Tuzli i Budimpešti. 1902. ponovno odlazi u Istanbul i upisuje se u medresu. Ali neimaština ga ponovno prisiljava da napusti Istanbul i vrati se u Sarajevo, gdje se uz pomoć Ademage Mešića upisuje Šerijatsku sudačku školu, koju nije redovno završio. Neobuzdanim načinom života (boemština) nije se mogao uklopiti u strogo određene kalupe života i živjeti onako kako se živi, misliti onako kako se misli…, Ćatić je isključen iz školskog internata i šerijatske škole. Peti razred je polagao privatno. Polaganje diplomskog ispita odobreno mu

Musa Ćazim Ćatić (1878.-1915.)

1908. od strane Zemaljske vlade, uz Ćatićevu pismenu suglasnost da se neće koristiti diplomom koju je stekao. (Koji cinizam moćnika!)

Suradnik je brojnih časopisa, a ponajviše se javlja u Beharu. 1907. godine preuzima uredništvo Behara. Dolaskom u Zagreb na studij prava, upoznaje Matoša, a kasnije i Tina Ujevića u čijem se društvu kreće sve dok se ponovno ne bude vratio u Bosnu 1910. godine bez ikakve materijalne sigurnosti. Bankarski poslovi koje je obavljao u Tešnju nisu bili primjereni njegovom nemirnom duhu, kao i poslovi pisara u bijeljinskoj gruntovnici, pa ubrzo dobiva otkaze. 1912. odlazi u Mostar i postaje urednik i suradnik u Biseru. U tom periodu piše pjesme, eseje, kritike, s turskog jezika prevodi knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Najviše je prevodio pjesnike nove generacije, a posebno Teufika Fikreta, čiji je duhovni svijet bio vrlo blizak Ćatićevom, pa zbog toga se neke od Fikretovih pjesama doimlju kao da su Ćatićeve. Ponovno je bio mobiliziran i upućen u Mađarsku. Teško bolestan, vraća se u Tešanj i 6. travnja 1915. godine umire. Sahranjen je u tešanjskom haremu.

J O U R N A L

KULTURA

74

J O U R N A L

Životna priča ovog našeg znamenitog Bošnjaka označena je tragedijom od samog rođenja do smrti. Godina u kojoj se rodio je godina okupacije Bosne, u mladalačkim danima ga mobiliziraju za vojne da se bori za tuđe interese, a kad je prošao ratišta vratiše ga kući bolesnog da umre na vlastitoj grudi. Za sebe je govorio: “Sirotan, bježe i djevojke od sirotinje.”

Po sjećanju Saliha M. Efića iz Mostara, čije je kazivanje zabilježio Abdurahman Nametak, potvrđuje se Ćatićev stav kako je cijeli život ostao zaljubljenik u narodnu tradiciju, pogotovo u narodnu pjesmu, sevdalinku, baladu i romancu odakle je crpio životnu i umjetničku snagu i kreativnost. “Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim danima rata sjedio sam sa Ćazimom i Salih– begom Bakamovićem u bašti kafane Evropa. Pod lipom. Bašta je bila puna oficira, većinom Mađara, koje je Austrija mobilisala. Ćazim je vrlo živo razgovarao na mađarskom o ljepoti naše narodne poezije. Bio se toliko zanio da je i ne osjećajući to uzviknuo na bosanskom jeziku mađarskom oficiru kojega je bio zagrlio: Ama, bolan, ti ne možeš ni osjetiti koliko je tu bogatstvo izraza i slikovitosti u stihovima Đulbehara pod đulom zaspala, đul se truni, đulbeharu budi…”

U Ćatićevim stihovima odslikava se snaga narodnog duha, naslijeđe pjesnika Istočnog parnasa, ali i duh novog vremena jer su Matoševe, Ujevićeve i Kranjčevićeve ideje moderne bile toliko dominantne da su se reflektirale i u Ćatićevom stvaralaštvu.

Na tragu iznesenog, mogli bismo zaključiti kako je Ćatićev, ne samo život, nego i umjetnički svijet predstavljao susretalište Zapada i Istoka. U njegovim stihovima ravnopravno obitavaju islamsko-mistična ideja, slobodarsko domoljubni zanos i socijalna tematika. Naravno, u vremenu turbulentnih povijesnih vremena za jedan život to nije bilo sretno rješenje. Ćatić je svoju širinu morao platiti vlastitim životom.

Bio je vrlo suptilan pjesnik, u tematiziranoj ljubavi i slikama pejzaža pronalazi ljepotu, smisao života i postojanja u njemu. Ćazim, bez obzira na svoju boemštinu, ostaje zaljubljenik u tradiciju i svoju islamsku vjeru. U skoro svakom stihu Ćazim se oslanja na islamski svjetonazor, pa i onda kad pjeva o Kranjčeviću. Duša je bila ispunjena islamom, a stihovi su samo govorili o onome što je duboko nosio u sebi kao skriveni kandilj vjere svojih pradjedova. Njegovi stihovi o Bogu puni su topline i veličajne ljepote Njegove Milosti i Sveprisutnosti. Stihovi Ćatićevi odzvanjaju u kosmičkom skladu s pjesnikovim titrajima

Musa Ćazim Ćatić duše, spoznajući Veličinu Božjeg postojanja. Zašto li se onda pjesnik odao boemskom životu? Možda iz prkosa prema onima koji su glumatali prave vjernike, a u duši nisu posjedovali iskru pravednosti niti Ljubavi, voljeli su samo sebe. To je bio bunt prema samome sebi i svima onima koji su u vremenskom kovitlacu ostali anonimni, ali u Ćatićevom vremenu bili presudni za formiranje životnog puta, njegovog i svih onih poznatih i nepoznatih mladića koji pokušaše slobodno misliti život i njegove čari. Lažni principi koje je Ćatić vlastitim životom romantično zanesen pokušavao razoriti, postavljajući se na samo kormilo životne bujice, čijoj silini duša njegova ne mogaše odoljeti. Borio se profinjenom suptilnošću, oslikavajući tihe večeri, sutone i ljepotu beskrajnih pejzaža što su stvoreni od Svemogućeg da čovjeku budu utjeha i mir za svagda. Ćazim je to osjetio, za razliku od onih kojima nije dano ili ne žele osluhnuti treptaje proljetnog jutra, skrivenog u krilu nemirne ptice. Ćatić nije samo nesretan zbog sebe i svog života. Ćatića boli ljudska bezosjećajnost i ograničenost, koja u svakom trenu polučuje potrebu za vlastitom koristi. A toga bivalo u svakom vaktu, u ovom našem pogotovo. Neshvaćeni pjesnik jedino imade beskrajnu toplinu duše koja i danas pohodi one koji mogu bezuvijetno osjetiti Ljepotu kandiljskog žiška na minaretu džamije iz djetinjstva ili onog prvog, prvotnog na tamnom plaštu nebeske daljine. Spoznao izopćeni pjesnik neizmjernu Božju Dobrotu, Istinu, Pravdu i Razum, i vlastitu spoznaju pretočio u žubor i treperenje stihova, ostavljajući u amanet onima što će doći najljepše stihove o Stvoritelju: Slava Tebi, u vječnosti Vječni/ Slava Tebi, Tvorče vasione!/ Tvoj rob kao mali prašak, evo/ U besrajnost Tvoga dobra tone.

Pa onda, tko je bio neposlušni sin, izopćenik i nesretnik? Ćazim zasigurno ne! Stihovi Teubei – nesuh (Pokajanje jednog griješnog pjesnika) su stihovi koje je pjesnik ovjekovječio da u tišini tešanjskog harema, pod rascvalim trnom, svakog proljeća, odjekuju, ko opomena, za sve one koji su griješni prema njemu (čovjeku i pjesniku) i Bogu.

Gospode, evo na sedždu ti padam,/ Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom/ I molitve ti u stihove skladam,/ Proseć: ”Oh, daj mi smisao za ljepotom!”/ Gospode, evo na sedždu ti padam. (…)

Gospode, razum prosvijetli mi sada/ I daj mi snage, daj mi volju jaku,/ Demone sve što može da savlada…/ Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,/ Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Muhsin Rizvić je utjecaj Orijenta u Ćatićevom pjesništvu objasnio na način kako je turska poezija i njen mistični zanos, naslijeđen iz perzijske poezije, utjecali u prvom periodu njegovog stvaralaštva. “Pravi domen Ćatićevog stvaranja nalazi se u čistoj poeziji, onoj koja se ne piše za svijet već za sebe, u poeziji kao aktu rasterećenja i blaženstva. Život ga je stalno vraćao na zemlju. Zato njegova poezija i jeste stalni nemir i dramatičnost kako doživljajne tako i kompozicione strukture. Pjesnikova lična drama životnih neispunjenja, promašaja i protivriječnosti nikad se nije završila. Izlazi su bili samo prividni i privremeni. A ostajale su oscilacije i dileme kao uvijek prisutna forma života, razorna i neumitna.”

Tin Ujević je za Ćatića rekao: “Svakog sam gledao kao tuđeg. Pred njega, svejedno, morao sam osjetiti žaljenje i ljudski bol.

Iz njega je izlazi osjećaj Tuge, kao naličje osjećaja goleme životne radosti. Tu su počeci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćazima sam najprije shvatio kao jednu opreku. No onda je ta prepona savladana, i on je bio samo drug. Samo čovjek, jer ni književnik, što je nešto određeno, nije htio biti. Ili, ako je bio pjesnik, značilo je da hoće da pjesnički živi. No, što je to pjesnički život? Bijeda? Dozvolite da posumnjam.

Zavladala je Tuga. Tu sam ga razumio drugačije, bez ograničenja. Je li u životu sve saopćivo, ili ljude spaja samo muka?”

A. G. Matoš je za Ćatića rekao: “Ćatić je iskren, životan, prirodan… On je od mnogih nas bliži zemlji, tradiciji, ukusu naših sredina. On je čovjek zemlje i krvi, a mnogi su ovi mladići spiritualna bića. Ćatić je istinitiji, on više odgovara jednom pojmu o narodu i rasi.” q Ajka Tiro-Srebreniković

KULTURA Agram je više od četiri desetljeća i u mom, bošnjačkom, srcu

“Bebanovi” ključevi Edina Smajlagić Trećinu života sanjamo. Zagreb, kao i svi stari gradovi, napučen je dušama mrtvih, a diše s onim živim. Pomisli li tkogod taknuti u te snove pune patine, provaliti vandalski u njih, srušit će i grad u kome njegovi žitelji – snivaju. U današnje su nam vrijeme tek snovi i ostali. Oteli su nam milijune kuna, rasprodali tvornice, bacili tisuće na ulicu, čak su otimali i – žito. Dostojanstvo i sjećanja, naše šarene snivane laže (našu “tvrđavu sa zastavom srca”, kako je pjevao Jure Kaštelan) bogme im nećemo dati.

Na Tinovu korzu: auto-garaža Drobilica je u iverje skršila drvenog trojanskog zeleno-akcijskog konja na Trgu pjesnika ilirca, hrvatskog preporoditelja Petra Preradovića uoči drugog vikenda veljače 2010. godine. Žbirski je zdrobila Ustavom RH zagarantirana prava građana i Zagreba da protestiraju protiv bahatosti krupnog Horvatinčićeva kapitala i gradskih potkupljivih birokrata. Odneseni su ti naši Danajci (uglavnom glumci, zeleni akcijaši), pod punom spremom specijalne policije (“k'o lopovi”, kazao bi jetko A. G. Matoš) u reštu i to na višesatno propitivanje i zastrašivanje. Potvrdivši nam tako da su nalogodavci te gnjusne “akcije” uistinu – “uski ljudi”, a njihovo viđenje ovog grada kao “uske varoši”. U sitne, sleđene, noćne ure, dok je nebom ponad Cvjetnog (Preradovićeva) trga na nebu “mjesec pliv'o i poskaki'vo” iza fantomskog prozora (već srušene zgrade u kojoj je živio) bodrio je protestante “kao iz šake prosutim pijeskom” zvonkim glasom pjesnik buntovnik Vladimir Vidrić: “Zdravstvuj(te)!”

Opskurna scena. Protestante, u uzama, “k'o tatove” policajci “žustro” skidaju s kontejnera na koje su se popeli da bi spriječili nastavak gradnje, skidaju i guraju žurno u policijski auto.

Kako to ugledni, skromni glumci zagrebački “postadoše meso koje pomrčina jede”, pitao se ispod klobuka (kao u “Pobratimstvu lica u svemiru”) i Tin Ujević.

Hrabreći ih riječima “crnim od dubine”, iz zasniježene Varšavske, iz spomeničke bronce, gordo dovikujući im: “Ne boj se!

nisi sam! ima i drugih nego ti/ koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.”

Tko to hoće na Tinovu korzu, pred kinematografom, postavljati brklje i graditi grotla podzemnih garaža!?

Sve to gornje lamentiranje, kamo nas to stanje “s ruba pameti” – vodi? Plamteći je, odozgo, s Gvozda, grmio i Miroslav Krleža. “Kak' muž pravzaprav živi, ak' se prav zame?” “Furt smo do sad čkomili!” I to kojekakvim “ordonancima”, “raubšicima i oslima”. “Nemre dale tak!”

Mili bože, kud sam zaš'o?

Ljudi božji! Dobri moji! Je li to onaj naš Agram? Koga smo to pustili da nam upravlja njime? Nisu to šarene, bučne maškare, iako im je sada vrijeme! Kome to dadosmo ključe ovog Grada? Pa nas, evo, zastrašuje i hapsi, gazi! Pa se još i glupavo “pravda” da je to – bilo nužno!

Ključevima otvaramo i zatvaramo, katkad stežemo; u glazbi zadajemo – violinski ključ. Ključevi su, metaforički, i načini, šifre ili upute kako valja riješiti neki problem, kako se nešto može gonetati i odgonetati, oni – ključevi – pomažu u razumijevanju.

Kada primite svakog dana u ruke snop ključeva (od svega i svačega) shvatite, ipak, da su i – teret. I da nas ključevi i smućuju. Suluda navika. Opterećujuća i iritantna. Sve i pred svima – zaključati. Prevažni su postali politički ključevi koji nam zagorčavaju, a ne olakšavaju svakodnevicu. Čuli jeste, nudi naša Vlada mladim ljudima i “ključ u ruke”. Potiče ih da ulete u šake bankarskim špekulantima i građevinskoj mafiji, pa ih, po kvadratu stana – te doživotne omče oko vrata – namjerava i stimulirati sa po 200 eura. Ne znamo jedino s čijih 200 eura!? Onih što ih sada ubire haračem zaposlenima. Ili? 310.000 nezaposlenih je na burzama rada diljem Hrvatske. Kojim se to mladim ljudima i još zaposlenima, onda, nudi famozne “specijalne” ključeve povoljnih stanova?

Neće se tim ključevima moći otključati, slažu se i brojni tržišni analitičari, sada zamrznuto tržište nekretnina.

Birokratskom se nevjerojatnom lakoćom mijenjaju kod nas zakoni! Grozniča-

vo se, eto, “nudi i ključeve” pa, navodno, i otvaraju njima vrata za kupnju “prezačinjene” korupcijskim aferama koprivničke “Podravke”. Gas, gas… a papučica ne radi! Prodavači i serviseri Hyundaia i Toyote panično traže ključeve rješenja za svoje neispravne zračne jastuke i ubacuju dodatne čelične pločice na papučice gasa u automobilima. Ludilo se tržišnog karusela ubrzalo do pogibelji!

Ključevi barbarstva Gradonačelnik nam zagrebački, predajući ključeve Zagreba maškarama, izjavljuje – somnambulno – i pred novinarima (komentirajući, uz besramni smiješak Karamarkove policijske “aktivnosti”), da je on, Bandić, uvijek “podupirao svaku akciju koja je u interesu građana ovoga grada”.

Pokušao je nedavno saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić uljudno zamoliti predsjedavajućeg toga dana u našem najvišem demokratskom domu, Luku Bebića, da mu dopusti završiti diskusiju.

“Beban” ga je – ušutkao! Ta, nisu li njegovi na vlasti! Takve, kao Bebića, često “karakteriziramo” kao konzervativce, patrijarhalne tipove… i slično. Nazivamo ih i: gedžovanima, glavonjama, krkanima, sirovinama, nekulturnim… Ama, primitivcima. Previše je tih ružnih riječi, a i takvih “bebana”, nek' ih mutna voda nosi!

Za uvijek im moramo, što prije, zalupiti ili zaključati vrata, makar neka vrata.

Agram je imao, kao i drugi stari srednjoeuropski gradovi, dugu tradiciju mitnica i gradskih vrata kroz koja su se, uz obvezne takse, puštali u grad tek po nekom kodeksu prihvatljivi i putnici namjernici, i trgovci, i kmetovi koji bi dolazili tržiti. Zagrebački turistički vodiči (i vodičice) obvezno vode grupe turista do kipa isklesanog po Šenoinom romantičnom liku iz romana “Zlatarevo zlato”, djevojke Dore Krupićeve na gornjoj strani Kamenitih vrata, a kojima se stiže u centar starog Gradeca. Pa i do još jednog gornjogradskog spomenika pjesniku koji se odmara na klupi i promatra naš uzavreli grad, kipa pjesnika koji je sam sebe nazivao “zagrebačkim fakinom i priležnim đačetom”, do A. G. Matoša. “Ko istinu

75

J O U R N A L

KULTURA gudi” (i Gustlov je životni “ključ”!) “po prstima gudalom ga biju”.

I ključevi sjećanja I mene ovih dana “ubi” jedan ključ!

Otuđen mi je u zbornici škole u kojoj radim. Ili se, naprosto, negdje zametnuo.

Ne znam. No, kako je izrađen u nekom mutnom poslovnom aranžmanu uprave škole i obrtnika-ključara (iako je interni i ne “čuva” prostorije s nikakvim vrijednostima, nego otključava tek jedan profesorski kabinet i 5 ili 6 učionica) dobio je prevažnu “ulogu”. Ključ ima tzv. bar-

kod, “specijalni”, i evo već desetak dana i ja, a i moji učenici, sa zakašnjenjem ulazimo u učionice i započinjemo s nastavom jer svaki puta moramo pronaći “odgovarajuću” spremačicu da nam otključa vrata. I strpljivo čekamo “proceduru” izrade kopije tog famoznog ključa. Izluđuje me to, ali se makar djeca vesele.

Upravo – “proključaju”. Tako je to u nas, “ključa” nam jedino gdje ne bi smjelo: na lotu, na bingu, na kenu. Stružemo, grebemo… A vjerojatnost za dobitak gotovo ništavna.

Ipak, “zagrebem”, ponekad i ja sjetno, usprkos svemu, u nježna mladalačka

sjećanja: seminar iz Filozofije književnosti kod pokojnog profesora-pjesnika Jure Kaštelana. Nestrpljivi studenti čekaju njegove predavačke “ključeve” za književna djela… Nije nam ih “dijelio”, ali naučio nas je nečemu za život važnijem, neprocjenjivom: da na svoje tvrđave stavljamo, hrabro izvjesimo, zastave srca!

Ne dirajte, zato, ni moja sjećanja, niti moje pjesnike. Ni krhke moje kružnice snova. Agram je duboko u mojoj bošnjačkoj duši. S Mihalićevim stihovima vijorim: “Ugasite (i) svijeću, majstore, (ako) došla su ozbiljna vremena!” q

U drugom smo desetljeću 21. stoljeća, a još uvijek nam čak i neki učitelji toleranciju “sole” mržnjom, nerazumijevanjem drugog i drugačijeg

Nedjelatna tolerancija Neznanjem - otvaramo širom vrata netrpeljivosti i neuvažavanju različitosti Edina Smajlagić 76

J O U R N A L

Monstruozna opaska majci jednog učenika (još u povjerenju!) izvjesne profesorice: “da joj se zacrni kada uđe u učionicu jer tamo sjedi i nekoliko učenika Roma!”, zgrozila me, užasnula. Rastužila. Ista je gospođa profesorica, što je najgore, i sama imala u životu podosta traumatičnih doživljaja, od progonstva u vrijeme Domovinskog rata iz provincijske sredine u glavni grad, pa rastave, samohranog majčinstva i dr., tako da je za očekivati da je upravo ona trebala razviti i podići prag tolerancije, biti osjetljivija na rasne, nacionalne, vjerske razlike! Nisu ništa manje šokantni niti vulgarni “komentari” (koji bi da su duhoviti), intelektualaca (sic!) i to još učitelja - profesora da “sada čak niti - ,oni' (tj. muslimani) nemaju za uzdržavanje dvije, tri žene u ovo vrijeme recesije”! Po gluposti, neznanju i primitivizmu – podjednako su zli ili nekulturni u svojoj stereotipnoj neinformiranosti o drugome i tvrdokornosti i zatucanosti stajališta. Takvi stavovi rijetko ili nikada ne bivaju prokazani niti sankcionirani moralnom opomenom. (Nikako nismo za bilo kakvo ograničenje ili, ne daj Bože, kažnjavanje za sve kreativne, duhovite kritike, pa i najciničnije. Govorimo o odgoju mladih ljudi!) Netolerancija “legne”, ponekad se i razvije, na plod-

nom i zaraslom tlu gluhih i slijepih duša… Djetetu, pogotovu manjinskom djetetu, moraju strašno i isključivo, upravo “crno”, zazvučati takve “kvalifikacije” njegova učitelja? (Ili se i ono, s vremenom, radi česta ponavljanja sličnih stavova “navikne” na njih, očekuje ih!). Upitajmo se: Zašto je tako?

Sve gornje, za nevolju, nekako je u mom iskustvu koincidiralo i s 27. siječnjem kada je obilježavana 65. godišnjica holokausta, odnosno prodora Crvene armije i oslobađanja preostalih logoraša iz koncentracijskog logora Auschwitz. Čuh tada, istina, u javnim komentarima na TV i radiju, i da nam je školski sustav počesto opterećen stereotipima, da se ne uči i ne obilježava to strašno iskustvo…

Kako to da s takvom lakoćom prelazimo preko i udžbeničkih i pojedinačnih, nastavničkih, upitnih, isključivih i neljudskih uvjerenja? Toleriramo ih, prešutno, ne komentiramo glasno? Povjesničari, pisci udžbenika… korigiraju sve češće, pod pritiskom javnosti, makar i zakašnjelo, pisanu riječ, poruke iz udžbenika. One poruke, koje mi se čine pogubnijim, a “sugestivnijim”, jer su izrečene u direktnom kontaktu s djecom od ljudi u koje učenici imaju povjerenja budući da su im to učitelji, rijetko kada komentiramo…

Tu i tamo, slučajno, progovori, eto, po koji od roditelja… Sramežljivo, rezervirano, bojeći se posljedica za dijete… Ili se, a tako je i najlakše, sve uopći i “svali” na tzv. školski sustav!

Špiljsko nasljeđe Zanimljivo objašnjenje eventualnih razloga netolerancije prema drugom i drugačijem dala je TV gledateljima, a prigodom svečanosti obilježavanja strašnog genocida nad Židovima u Drugom svjetskom ratu psihologinja dr. Mirjana Krizmanić. Strah od drugoga i drugačijega, parafraziramo, nosimo od špiljskih vremena. Drugačiji čovjek je drugačije mirisao, izgledao…

Je li moguće i spomenutu našu, s početka teksta, profesoricu “pravdati” i takvom – atavističkom – argumentacijom?

Velika je uloga svih javnih osoba; one, jednostavno, moraju znati provoditi ono što je ozakonjeno. Ili ih drugi odgovorni moraju na to upozoriti. Puno je primjera i u školama te nekakve nedjelatne tolerancije, šutnje i okretanja glave od onoga što nije niti moralno, ni časno, a ni odgovorno. Nema ni usmjeravanja, pisanih sadržaja, kojima bi se u nastavi u školama mladim ljudima neke teme naglasile… Ovih je dana, kada smo se prisjećali

KULTURA holokausta prigovoreno odgojno-obrazovnim vlastima, ipak, da je iz školskih lektira “nestao” “Dnevnik Ane Frank”, dnevnik koji govori ne samo o zlu i mržnji prema drugome (a koje je “porodilo”, i tada, najciviliziranije europsko društvo 40-ih godina 20. stoljeća), nego i o ljubavi, prijateljstvu, suosjećanju…

Na tom tragu možemo, ne bez gorčine, pitati i koliko se govori, koliko sustavno prenosi mladim ljudima iskustvo tisuća žrtava genocida s naših, južnobalkanskih prostora? Neposrednih svjedoka je na tisuće među nama. I spremnih na svjedočenje, valja ih samo organizirati, osmisliti kontakte s njima… Uostalom, u školama to mogu biti bake i djedovi, majke i očevi, rođaci… učenika. Nije nužno niti da u dnevnike čitanja (lektiru) uvrštavamo isključivo visoku literaturu (valoriziranu od stručne kritike). Takvih pokušaja već ima, ovisno o pripremljenosti, slobodoumnosti učitelja.

Vidjela sam nedavno u jednoj dječjoj bolnici plakat koji je sugerirao roditeljima i dr. koji uzimaju malenu djecu – da su krhka i da ne drmaju s njima. Mogli bismo slično reći i učiteljima – da ne “drmaju” pred mladim dušama svojim predrasudama, klišejima. Mogle bi se one (znam da zvuči grubo a i nas) danas, sutra - razbiti! Nasilje, koje se raširilo i u odgojno-obrazovnim ustanovama posljedica je i loših uzora, nekulture i netolerancije koje ponekad “demonstriraju”, nonšalantni kao profesorica s početka teksta, dok mi drugi okrećemo glave od toga, ne suočavamo se s takvim “pomaknutim svjetonazorima”. I tako (ne ponovilo se!) možda planiramo neke nove genocide, nova masovna nasilja, “utemeljujemo” nove zločince i nova nečovještva!

Ozbiljnijim se, odgovornijim angažmanom: ne samo govorenjem i slikovnim prikazima o grozotama holokausta i balkanskog genocida i svih naslaga nečovječnih “uvjerenja” iz povijesti (onih koja sputavaju druge, a zatoče i dušu krvnika), već i dekonstrukcijom svakodnevice – moraju nužno afirmirati i – kreativnu neposlušnost krivim autoritetima. Činjenje dobra drugom i drugačijem jedini je put da kao ljudi uopće preživimo!

Ministarstvo – ne educira!

Na tom tragu možemo zato i pitati koliko govorimo, koliko se sustavno trudimo prenositi istinu mladim generacijama, institucionalno, o nedavnim klanjima, koncentracijskim logorima, rušenjima i pljački za trajanja rata na tlu bivše Jugoslavije? Sve je “prepušteno” civilnim or-

ganizacijama. S najviših se državnih mjesta počesto tolerancija spram drugačijeg i drugog još uvijek kvalificira kao – suživot, trpeljivost, ne i kao pravo na ravnopravnost. Nije još bilo volje u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH da se, primjerice, organizira i niz edukativnih seminara na tu temu za učitelje.

Interpretacija i selekcija vrijednosti stvara novu kulturnu tradiciju, teorijsku, a i praktičnu. Tako i institucije koje skrbe o kulturi, započinjući nove ili nasljedujući stare vrijednosti, uvijek kreiraju nove složene vrijednosti. Sa spomenutim perpetuiranjem izbora i reizbora nasljeđa predaka suočavaju se i učitelji pri izboru lektire a time i stvarnim naravima izbora te građe. Tako, ako djela podupiru kulturni razvoj i našeg vremena, oni koji ih “biraju” potrudit će se da on za suvremeni kulturni razvoj, a time i za pojedince i skupine, bude u svrhu evolutivnog razvoja čovjeka, civilizacijskih dosega.

U radnoj sredini, iz koje je spominjana profesorica, dugo godina šutke se prelazilo preko niza zastranjivanja. Otkazi su uručivani ljudima druge nacionalnosti, nepotistički se zapošljavalo djecu zaposlenika uprave, rođake, kumove i slično, tzv. tehnokracija u potpunosti je odredila “kriterije” programskog rada škole. Nije podupiran vannastavni rad, ni financijski, a niti riječima. Tehničko osoblje je za rad u učionicama i radionicama, kabinetima sebi nabavilo

radne kute, profesori općih predmeta nisu ih dobili. Podobnima su uređeni i računalima opremljeni kabineti, a i “isposlovana” u Obrtničkoj komori unapređenja. Podjele su temeljito provedene u svakom pogledu, čak i po starosti, rodu. Nagrađivalo se i financijski zaposlenike prema “simpatijama”. Čak i u uređenju prostora škole, primjerice, demonstrirana je moć i sila: ružičnjaci i mala fontana (uobičajena za firme, pa i škole u socijalističko vrijeme kada su takvi detalji oplemenjivali radni prostor) asfaltirani su, jer je – “uzmanjkalo” parking-prostora upravi škole. Naprosto, stvorila se, taložila godinama, ne/kultura: netolerantnost prema mnogočemu, neuvažavanje drugačijeg, nepoticanje kreativnog… A nagrađivala servilnost, osrednjost. Šutnja!

I zato pitamo: Znamo li pjevati slobodi danas? Ljubimo li je u (takvim) školama? Uči li se mlade da je slave i pjevaju joj? U “uzbuđenju” (strci) da se dozna novo, “opskrbi” školarce nizom informacija, zapostavlja se i najvažnije – praktično demonstriranje toga što jest, među ostalim, pravo značenje latinskih riječi: kompromis, koegzistencija, tolerancija…

Onoga što je osnova za slobodu! Ili se, kako je simpatično, narodnom poslovicom, komentirao taj “trend” nezamjeranja, u jednom nedavnom istupu, predsjednik RH Stjepan Mesić “lajemo (zavijamo), jer smo s vukovima”.

77

J O U R N A L

KULTURA Mediji čine dosta

78

J O U R N A L

Ne može se reći da tim pojmovima u medijima nije dano dovoljno pozornosti.

Slušali smo tako, u istu tu srijedu, 27. siječnja 2010., na Međunarodni dan holokausta, i to na nacionalnom Prvom programu HTV inspirativnu, edukativnu emisiju novinara Augustina Bašića “Ekumena”.

Ugledni teolozi, raznih konfesija, razgovarali su o temi “Vjerska tolerancija u sekularnom društvu”. Debatiralo se o odnosu sekularnog i sakralnog u suvremenom hrvatskom društvu. I često su uz toleranciju spominjane i riječi: strah, politička država, nadmoć kolektiviteta nad pojedinačnim.

Ponavljam jedan od niza komentara, a koji je i odgovor, čini mi se, na moje dvojbe i nelagode u svezi sa školom: Kada ne znamo, otvaramo vrata predrasudama! U traženjima istine na odgovore u postizanju sklada između duhovnosti i materijalnog svijeta – nikada se ne bi trebalo ništa nametati. Valja činiti dobro, harmonično ga promicati. Zagovarati pluralitet.

Poruke koje današnje generacije ponekad, na nesreću, čuju u nekim od učionica padnu na njih, sruče se na njih kao kamenje.

Daleko su od snošljivosti, prihvaćanja drugačijih običaja, uvjerenja, mišljenja. Miljama daleko od pomirljivosti i liberalnog stava, vode u nepomirljivost, netrpeljivost i nesnošljivost i počesto zagluše. Vrednote, koje se djelatno živi i svjedoči daju nam identitet, dostojanstvo, pravo da se nazovemo ljudi. Vokacijom, učitelji svoja uvjerenja demonstriraju pred mladim ljudima.

Velika je to obveza, zahtjev, odgovornost. I ponos, čast, najljepša nagrada. Živi li se kreativno i to najbolje što se zna, vidjet će i prepoznati upravo ti mladi u školama, na-

pojit će se tada tom čistoćom, jasnoćom.

Nudi li im se mržnja, netolerancija, uvrede i poniženja zauvijek će se zagaditi bistra dječja duša! Bezidejnost, blokada i “geto u glavama” potaknut će u tim dušama umjesto željene tolerancije: ksenofobiju, rasizam, sebične interese, pohlepu… Možda i gurnuti u neki novi genocid!

Krajnje je vrijeme da slučajevi koje spominjemo ostanu rijetkost, nešto što pripada raspadnutoj, teoretičar kulture R. Williams bi kazao - selekcioniranoj - prošlosti!

Tolerancija i jest ispitivanje granica podnošljivosti, snošljivosti nečega ili nekoga – drugačijeg, drugog. Naučiti valja tolerirati i radovati se pomicanju granica slobode. Mladi ljudi će spoznavanjem o trpljenju grubosti, poniženja, zvjerstava koje su prije nepuna dva desetljeća izdržale mnoge od žrtava balkanskog ratnog klanja i ubijanja, shvatiti da su jednako užasne kao i holokaust. Valja umnogostručiti napore da se razotkriju “strategije” sile, uzurpacije, barbarstva i na njima gradi (po Williamsu) novi “osjećaj vremena” koji mora biti humaniji, tolerantniji.

A zbog kojekakva “čitanja” realiteta, eto, vidimo i neki učitelji čak i toleranciji dodaju “amalgame” mržnje, nasilja (pokazivanja moći!) pa se, umjesto da se šire granice slobode, tolerancija deformira, postaje svoja suprotnost. Jest atak na Drugoga i Drugačijega. Jest otrov koji nemilice, bez osude, na žalost, siju čak i - učitelji.

Carstvo uma Francuski simbolistički pjesnik Paul Valery je ushićen zapisao:”Ni budućnost nije što je nekoć bila!” Sigurno tada nije ni mogao, među ostalim, slutiti ni retro-

gradni i razorni zamah divljanja nacionalizma u 20. stoljeću.

Futuristi počesto ističu da će se u našem stoljeću intenzivirati (zbog porasta migracija svjetskog stanovništva), a i multiplicirati problemi nacionalizma. Ne bi nas to trebalo zaskočiti nepripremljene. Materijalno – ono što posjedujemo, usrećuje sve manje ljudi.

Političke strategije usrećivanja masa, usmjeravat će se na rekreaciju, obiteljske vrijednosti, očuvanje okoliša. Ipak nas, optimistično i doduše kontradiktorno gornjim stavovima, promicatelji budućnosti “uvjeravaju” da će taj futur biti – “carstvo uma”!

Time se i školama i učenju daje iznimno važno, počasno mjesto. A što sve danas možemo čuti, pokatkad, i od učitelja u školi, napisah u uvodu! (Destrukciju, nehumanost, zagovor “sortiranja” ljudi). Koraknuli smo u drugo desetljeće 21. stoljeća, a u glavama je nekih još, kao u glavi Marije Terezije u 18. stoljeću, “mutno” čime to valja nahraniti buduće generacije. Tim mladim, gladnim znanja dušama, a koje moramo nahraniti kruhom, dobrotom i jednostavnošću, nudimo industrijski proizvedene ili bajate kolače, trujemo ih predrasudama i pogubnom netolerancijom.

Naš, ljudski, egocentrizam i uvjerenje da smo najumniji na planetu postat će upitni budu li sateliti “otkrili” negdje, u prostranstvima tame i beskraja svemira, nešto ili nekoga umnog! Tako nas “tješe” proricatelji budućnosti. Ipak, kada ono, što nam je Bog darovao – hormon ljubavi kojim majke ljube svoju novorođenčad - budemo “stimulirali” i u radu u školama s mladim ljudima te ih znali naučiti dobroti, multikulturalnosti, toleranciji… preživjet ćemo kao vrsta! I “vidjeti” tu obećavanu, bolju, ljepšu – budućnost. To tako priželjkivano “carstvo uma”. q

Teoretičar kulture Raymond Williams (u knjizi naslovljenoj “The Long Revolution” u poglavlju “Analysis of Culture”) još nam je krajem 70-ih godina 20. stoljeća ponudio tri definicije u kategoriziranju kulture. Jedna je kultura koja se definira kao “proces čovjekova usavršavanja”. Druga definicija, tzv. “dokumentarna”, neka je vrst po Williamsu, “detaljne evidencije misli i iskustava ljudi kroz povijest”. Treću, pak, definiciju taj teoretičar kulture drži “posebnim načinom života koji saživljava ne samo u umjetnosti i mišljenju, nego i u institucijama i svakodnevnom ponašanju”. Ili, na drugom mjestu, “proučavanjem odnosa između sastavnica čitavog načina života”. Kada govori o učenju i to o učenju poštovanja kulturnih vrijednosti, ali i svih vrijednosti nekog vremena, Wiliams zagovara učenje na primjerima koji će nadilaziti vlastiti kontekst i tako osvijestiti širenje prostora opće ljudskosti.

Za primjer, književni i školski (!), nudi, uz ostale, i Sofoklovu tragediju “Antigona”. Napominje da je moguće vidjeti i potrebu buduće publike za osobnim tragedijama lica u toj starogrčkoj drami… (Opća su to mjesta, učitelji ih moraju poznavati, zapisani su im i u razradi te nastavne jedinice u udžbenicima.) Iz tog konkretnog primjera R. Williams sažima konstataciju da je Sofoklova poruka – djelatna i to u različitim vremenima i društvima. Bez poznavanja umjetnosti i teorija neće se moći upoznati niti zajednica, društvo u kojemu živimo. (Zasebno promatrane djelatnosti: ekonomski ustroj, tj. industrijski razvoj, društvene vrijednosti, vrste vlasništva…, tehnički napredak, pravni sustav, pa i institucije novinstva, nakladništva, kazališta…, tvrdi Wiliams, imaju podudarnosti. No, one ponekad ukazuju i na neočekivana razilaženja. Prošlost se “rekonstruira” apstrakcijom, nataloženo iskustvo postaje sastavnicom aktualne stvarnosti. Sadašnjost se, pri dekonstrukciji, nekako otapa i ne čini složenom cjelinom.

S novom generacijom započinje i novi postupak selekcije pojavnosti, a on (postupak selekcije) mijenja i vrednovanje, odstupanje od ranijih vrijednosti. Uvijek će se starije generacije pitati zašto mladi – primjerice – ne čitaju ono što su oni čitali. Bilješke o prošlom, doprinos prošlog, ali i odbacivanje nekoć življene kulture “formiraju” novu strukturu osjećaja.

PRIČE IZ BOSNE Rehabilitiran sandžački heroj iz Drugog svjetskog rata: Aćif-efendiju strijeljali partizani zato što je narod spasio od četničkog pokolja

Priča o Aćif-efendiji Avdo Huseinović Aćif Hadžiahmetović, u narodu poznat kao Aćif-efendija, jedan je od najuglednijih bošnjačkih političara između dva svjetska rata. To je čovjek koji je bio najzaslužniji za obranu sandžačkog glavnog grada Novog Pazara od četnika.

Aćif-efendija je rođen 1887. godine u Novom Pazaru, gdje mu se otac Eminaga Bljuta doselio iz Đakovice. Završio je tursku Vojnu akademiju u Bitolju, istu onu na kojoj je studirao i turski predsjednik Mustafa Kemal Atatürk. Po završetku akademije stiče čin kapetana. U novoj državi, Kraljevini Jugoslaviji, Aćif-efendija postaje jedan od inicijatora za formiranje bošnjačko-muslimanske stranke Džemijet-el-islami. Ova stranka je okupljala Bošnjake i Albance - muslimane iz Sandžaka, Kosova i Makedonije. Pošto nije htjela da se potčini diktaturi kralja Aleksandra i Nikole Pašića, Džemijetu je 1924. godine zabranjen rad. Od tada, pa do pojave SDA (Stranke demokratske akcije) krajem 1990., Bošnjaci muslimani sa prostora Sandžaka nisu imali svoju stranku. Sandžački narod mu je posebno zahvalan zbog njegovog angažiranja u zaustavljanju masovnog iseljavanja muslimanskog življa iz Sandžaka u Tursku, izmedu dva svjetska rata.

Rahmetli Aćif-efendija, centralna figura muslimanskog političkog i vojnog organiziranja u novopazarskom kraju, bio je meta tri neuspjela politička atentata. Za prva dva neuspjela atentata odgovorni su velikosrpski nacionalisti iz Beograda, a za treći su odgovorni lokalni komunisti koji su za egzekutora bili odredili Hasa Rožajca, ali se na kraju od toga odustalo.

Krajem 1941. Aćif-efendija organizira obranu Novog Pazara od napada četnika koji su krenuli iz pravca grada Raške. Četnička taktika Draže Mihailovića je bila da Sandžak pritisnu sa svih strana: prvo iz pravca istočne Bosne, zatim pravca Crne Gore, a sa srbijanske strane iz pravca Ivanjice i Raške. Cilj četničkih komandanata bio je zauzeti Novi Pazar, a njegovo stanovništvo pobiti i protjerati.

Međutim, događaji su pokazali da je najžešći otpor četničkim bandama pružilo

Aćif efendija, lijevo (1887.-1945.) baš stanovništvo Novog Pazara, potpomognuto jedinicama s Peštera i jedinicama kosovskih Albanaca, koje je predvodio legendarni Šaban Poluža. Na planinama koje okružuju Novi Pazar polovicom 1941. se formiraju četnički odredi sastavljeni od Srba iz deževskog i moravičkog sreza. Planine Kopaonik, Rogozna, Golija, Javor, kao i dolina rijeke Ibra u pravcu Raške i Kraljeva, vrvjeli su od bradatih zločinaca.

Istog dana kada je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, 17. aprila 1941., njemačka vojska je ušla u Novi Pazar. Stanovnici Pazara nisu skrivali zadovoljstvo zbog dolaska Nijemaca, jer su se nadali da će u okviru nove vlasti vratiti autonomiju Sandžaku koju su dobili Berlinskim kongresom 1878., a koja im je ukinuta srpsko-crnogorskom okupacijom u novembru 1912. godine. Poštujući historijsko pravo na autonomnost ove regije, njemačka komanda je dozvolila i omogućila sandžačkim prvacima da povrate vlast koja im je oduzeta nakon Prvog balkanskog rata. Na savjetovanju u Kosovskoj Mitrovici, koje je njemačka Krajs komanda organizirala 19. aprila 1941., politička vlast i upravljanje se predaje

sandžačkim muslimanima. Ključne funkcije u glavnom gradu Sandžaka - Novom Pazaru preuzimaju Aćif-efendija, Ahmet Daca i Behrija Abdurahmanović. Dalekovidnost i preventiva Aćif-efendije pokazale su u kasnijim događajima kao potez koji je spasio Novi Pazar, a time i cijeli Sandžak, jer ključ obrane nalazio se u ovom gradu. Za komandanta žandarmerije postavljen je Azem Hadžović. U red najuglednijih Pazaraca tog vremena, pored Aćif-efendije ulazili su slijedeći prvaci: Ahmet Daca, sreski načelnik i predsjednik Općine Novi Pazar, Ejup-aga Ljajić, hafiz Ibrahim Riđanović, šerijatski sudija, Murat-efendija Sukić, muftija, Džemail-aga Bošnjović i Mahmut-efendija Elfić. Četničke zvijeri neprestalno su kidisale ne bi li rastrgale srce sandžakog otpora - Novi Pazar. Tada se na čelu Odbora za odbranu Pazara nalazio Aćif-efendija.

Aćif je potpuno kontrolirao situaciju u gradu i okolini. Odmah je mobilizirao cjelokupno vojno sposobno stanovništvo i podijelio mu oružje i municiju, te istovremeno poslao tri delegacije da u pomoć pozovu albansku braću s Kosova i Bošnjake sa Peštera i drugih srezova. Aćifefendija imao je odlične veze s kosovskim Albancima koji su držali skoro svu vlast na Kosovu. Zahvaljujući svom utjecaju kod albanskih prvaka, kao što su bili Džafer Deva, Bujazit Boljetinac, Adem Voca i drugi, Aćif-efendija je na vrijeme naoružao Pazarce. Po dobijenom pozivu 3.200 kosovskih Albanaca, neviđenom brzinom preko planine Rogozne stiže u Novi Pazar. Jake četničke snage samouvjerno su nadirale i već počele ulaziti u pazarska naselja. Odjednom su se sa brda okolo Pazara prolomili gromoglasni povici: “Mulje, mulje!” (na albanskom znači "Juriš, naprijed"). Istovremeno, iz pravca Dohovića (danas prekršteno u Dojevice) i Ribarića pristižu Pešterci, Biševci i borci Džemaila Koničanina. Četnici su se dali u panično bjekstvo u pravcu Raške, odakle su i došli. Međutim, njih su u povlačenju dočekali tek pristigli Albanci i kod Novopazarske Banje ih potpuno

79

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE

80

J O U R N A L

razbili. Kod ubijenih zločinaca su u njihovim “janđicima” (torbama) nalazili velike eksere “ćuprijaše” kojim su htjeli da Muslimane zakivaju na krstove kada osvoje grad. Pešterci, koji su došli iz pravca Jasenovka, Požege i Vareva su protjerali četnike preko sela Vojnica i Vidova u pravcu Raške. Hrabre Albance je tada predvodio legendarni Šaban Poluža, koji je sa svojim ljudima zaduzio Bošnjake ovog kraja za sva vremena.

Nažalost, o ovome čovjeku se danas u Pazaru malo zna, izuzimajući starije Pazarce koji se sjećaju tog vakta. U bitci za slobodu Novog Pazara pala su 144 Albanca. Mezarevi ovih šehida i gazija nalaze se na najvećem pazarskom mezarju Gazilaru. Sa junačke Pešteri stiglo je oko 2.000 naoružanih Bošnjaka koje je predvodio čuveni Mula-Jakub iz junačkog Biševa. Četnici su u toku ovih 65 dana (od 2. oktobra do 7. decembra 1941.) organizirali tri napada na Pazar, a Muslimanska milicija, na čelu sa Aćif-efendijom, izvela je jedan jak kontranapad na grad Rašku. Tada se u bitkama kod Raške istakao “junak na bijelom konju”, Džemail Koničanin koji je predvodio borce tutinskog kraja. Treći napad na Novi Pazar je bio specifičan. U njemu su učestvovali i Njemci, koje su četnici prevarili jer su ih obavijestili da grad drže komunisti. Čim je napad počeo, oko devet sati 4. decembra 1941. godine, Njemci su otkrili prevaru i vratili se u Rašku zajedno s četnicima.

Nakon što su prestali četnicki napadi na Pazar, Sandžak i njegov glavni grad postaju područje veće aktivnosti srpskih i crnogorskih komunista koji za partijskog sekretara Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak postavljaju čuvenog Rifata Burdževića Trše, koji je uživao povjerenje partijskog rukovodstva iz Beograda. Međutim, protiv njega su bili crnogorski komunisti kojima nije odgovarala Rifatova borba za bolji položaj Bošnjaka-muslimana u poslijeratnoj Jugoslaviji. Bio je jedan od glavnih zagovornika autonomije Sandžaka. Crnogorski komunisti ga proglašavaju "Turčinom, izdajnikom revolucije". Oni su se plašili da bi Rifat svojim uticajem mogao stvoriti pokrajinu Sandžak nakon rata, što njima nije nikako odgovaralo, pa su ga u saradnji sa četnicima likvidirali zajedno sa Vladimirom Kneževićem Volođom i Tomašem Žižićem, 2. oktobra 1942. godine u selu Trnovu kod Mrkonjić-Grada.

Kako se rat približavao kraju, a njemačka vojska doživljavala poraze na svim frontovima, tako i Muslimanska

milicija u Sandžaku doživljava kraj. Ali, treba istaći da dok su postojale ikakve šanse i mogućnosti da se brani Sandžak, njeni pripadnici su pružali otpor. Krajem 1944. vođene su žestoke borbe sa partizanima koji su ojačani krenuli da definitivno slome otpor sandžačke Milicije.

Partizanske divizije prodiru krajem 1944. dublje u Sandžak i uspjevaju poraziti pripadnike Milicije u svim većim gradovima: Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Prijepolju, Bijelom Polju i Priboju. Prvih dana augusta 1944. godine, partizani Peke Dapčevića prelaze iz Crne Gore u Sandžak i u selu Lukare i na planini Rogozni ubijaju 200 albanskih vojnika (žandara). Pekini partizani su isključivo napadali na pripadnike Muslimanske milicije, dok su izbjegavali četnike koljače Pavla Đurišića. Zbog velike koncentracije njemačke vojske u Novom Pazaru krajem rata (masovno su se povlačili iz Grčke), saveznici ga bombarduju tri puta.

Međutim, tada je poginulo preko 200 Bošnjaka. Istovremeno, potpomognuta savezničkom avijacijom, Pazar napadaju partizanske Druga proleterska, V, XII i XXII divizija. Nakon žestokih borbi partizani Ibarskog odreda (u čijim redovima je bilo mnogo četnika-pokajnika) i Golijske čete napadaju Nijemce kod sela Prčenove, i sutradan, 28. novembra 1944., Pazar je bio opkoljen, a Nijemci se, zajedno sa pripadnicima Muslimanske milicije, povlače u pravcu sela Vidovo, jedinim slobodnim putem koji vodi ka Sjenici. Na putu od Pazara ka Sjenici, neki borci su se izdvajali i odlazili u pravcu Kosova, Grčke i Albanije.

Poslije 1.290 dana partizani su ušli u grad. Ovim putem su se povukli braća Biko i Deko Drešević i Hasan-aga Zvizdić, prvak iz Sjenice. Sa braćom Drešević je pošao i Aćif-efendija, ali je prema priči preživjelih očevidaca, promijenio odluku i u zadnjem trenutku riješio da se vrati u Pazar. Tada se Aćif obratio Biku riječima: “Ja se u Pazar vraćam, pa nek bude šta će biti.” “Nemoj Aćife, ubiće te komunisti!”, upozoravao ga je Biko.

“Ako sam kriv, nek me ubiju, ali ja se ne osjećam krivim, ni pred Allahom dž. š., ni pred narodom”, bile su Aćifove zadnje riječi pred rastanak sa svojim borcima koji su krenuli ka Grčkoj. U Đakovici se predao partizanima, odakle su ga sproveli u Novi Pazar. Aćif-efendija, sandžačka-bošnjačka legenda, strijeljan je 1945. na Hadžetu, mjestu gdje je pogubljeno preko 1.500 uglednih i nevinih Bošnjaka.

Sa Aćif-efendijom je strijeljan i Ahmet Daca, predsjednik pazarske općine.

Aćif-efendija Hadžiahmetović nije iza sebe ostavio potomstvo. U braku s Mahijom-hanumom nije imao djece, pa su usvojili malog Ćamila i Mejremu iz Đakovice. Partizani su strijeljali sve najuglednije Pazarce toga vremena i mnoge Bošnjake iz drugih sandžačkih gradova koje su dovodili u Pazar. Među nevino ubijenim Sandžaklijama nalazio se i rahmetli Osman Zvizdić. Ovaj čovjek se nikada nije bavio politikom, svi su to znali u Sjenici. Međutim, partizani su ga ubili jer je Osman posjedovao veliku imovinu, a nije im odgovarala ni činjenica što je upravo Osman bio rođeni brat čuvenom Hasanu Zvizdiću, koji im je toliko muke nanio tokom rata. Kada su četnici prestali sa klanjem, započeli su partizani da se obračunavaju sa Muslimanima. Oni su ubijali samo odrasle, umne, viđene ljude, one koji se nisu slagali sa komunističkom ideologijom. Njih su ubijali po jednostavnom postupku. Odvodili su ih iza kuće, hapsili na brzinu, saslušavali “sudili”, osudili i strijeljali...

Ovaj komunistički genocid je znatno manjeg obima, ali po kvalitetu daleko teži.

Tako je na Hadžetu u Novom Pazaru ubijen veliki broj šehida, ljudi koji su nedužno platili ceh zato što su se borili protiv četnika. Četnike su partizani Peke Dapčevića hvatali, iz šume dovodili, saslušavali i dobro im prstom priprijetili da se ne šale i ne vraćaju u četnike. Njima je bio oprošten svaki grijeh! Jer, novembra 1944. godine su amnestirani četnici, ali ne i Bošnjaci.

Pazarcima je trebalo skoro 50 godina da smognu snage i rehabilituju Aćifaefendiju koji predstavlja jedan od najsvijetlijih likova novopazarskog kraja. Muslimanski narod je to učinio preko svojih predstavnika u Muslimanskom nacionalnom vijeću Sandžaka 11. maja 1991. godine. Zvanična historija je skoro 50 godina namjerno prešutkivala istinu i zlonamjerno prikazivala bošnjački muslimanski narod kao izdajnički i zločinački.

Godinama su nam nametali osjećaj krivice. Prezirali su nas i ponižavali, a mi smo šutjeli. Željeli su izbrisati svaki trag islama u Bosni, Sandžaku i na Kosovu i da nas kulturno potčine (asimiliraju). Zato je ova historijska Odluka o rehabilitaciji Aćifa-efendije definitivno razbila svaki osjećaj krivice i izazvala pravu euforiju među Bošnjacima Sandžaka i Bosne.

Aćif-efendiji i svim sandžačkim braniteljima izginulim u Drugom svjetskom ratu danas se redovno u Pazaru i drugim sandžačkim gradovima bez straha prouči Fatiha. q

SINE IRA ET STUDIO Bez bijesa i pristrasnosti

Islamska civilizacija – što je to?

Dino Mujadžević Što je zapravo Islamska civilizacija?

Dopustite mi da prvo razjasnim što znači termin civilizacija, kao i njemu značenjski srodan termin kultura, kako bih mogao točno omeđiti sadržaj ove sintagme.

Važno je napomenuti da je pojam civilizacije imao svoju vlastitu povijest te da je u različitim razdobljima različito upotrebljavan, no da zbrka bude veća ponekad je u istom razdoblju, pa i kod istih autora, ovaj pojam upotrebljavan u različitim značenjima. Moguće je da ćete u literaturi i drugdje nailaziti na različitu upotrebu toga termina. U doba prosvjetiteljstva u Europi (18. stoljeće) termin civilizacija se pojavljuje za označavanje onoga što je suprotno neprosvijećenosti i mračnjaštvu, nešto čemu treba težiti. Tako shvaćena civilizacija se vezuje za znanost i napredak, poboljšanje naravi i običaja te unapređenje načina života i upravljanja državom. U 19. stoljeću na Zapadu pak Civilizacija (često upotrebljavana s velikim početnim slovom i u jednini) označuje najviši stupanj materijalnog i duhovnog razvoja – onaj koji je, kako se mislilo, postigla samo Zapadna Europa i Anglo-Amerika (tzv. Zapad), za razliku od drugih područja svijeta. Svi ostali trebali su učiti od njih Civilizaciju.

S tim su se mišljenjem slagala i većina modernizatora, zagovornika modernizacije prema zapadno-europskom modelu, na područjima izvan Zapadne Europe i Anglo-Amerike (primjer Ataturka). Međutim, u 20. stoljeću, osobito u njegovoj drugoj polovici, zbog utjecaja novih socioloških i antropoloških istraživanja te promjene duhovne klime na Zapadu i drugdje, širi se značenje i upotreba pojma civilizacije. Naime, tijekom 20. stoljeća popušta svijest o apsolutnoj duhovnoj nadmoći Zapada te znanstveni krugovi na Zapadu i drugim dijelovima svijeta uočavaju vrijednost duhovnih dostignuća i načina života nezapadnih naroda, uključujući i onih tzv. primitivnih s nižim stupnjem materijalnog razvoja. Istodobno su se počeli kritizirati razni aspekti klasičnog i modernog Zapada, tj. njegove civilizacije. Zbog toga se u drugoj polovici 20. stoljeća u zapadnoj znanstvenoj

81

Mapa - muslimanska populacija u svijetu literaturi umjesto jedinstvene zapadne civilizacije počelo govoriti o civilizacijama (plural) naroda koji su donedavno smatrani “neciviliziranima”, termin civilizacija se širi i na njih čime se željelo izraziti poštovanje prema dignitetu njihovih društava. Sada se govorilo i pisalo o “plemenskoj civilizaciji”, “primitivnoj civilizaciji”, “pretpovijesnim civilizacijama” te naposljetku i o “islamskoj civilizaciji”, pri čemu se riječ civilizacije obično upotrebljavala za opisivanje ukupnih materijalnih i duhovnih proizvoda i dostignuća prošlih i sadašnjih pripadnika nekog društva.

Uzevši u obzir ovaj razvoj trebalo bi pojasniti što danas točno sadržaj pojma civilizacija, kako ga treba definirati? Valja napomenuti da većina suvremenih teoretičara uočava da je ta riječ višeznačna i dan-danas te da se ponekad potpuno ili djelomično preklapa s riječju kultura. Zapadni teoretičari u 20. stoljeću obično definiraju kulturu kao oblik života ljudske grupe koji uključuje prisutnost oblika organizacije, upotrebu jezika, simbola,

standardiziranog ponašanja – jednostavno rečeno kultura predstavlja razliku humanog od animalnog ponašanja. Sve što su ljudi stvorili ili stvaraju je dio kulture.

Uzevši u obzir ovu definiciju kulture možemo izdvojiti dva najčešća oblika upotrebe pojma civilizacije danas: 1. U 20. stoljeću pojam civilizacija se najčešće upotrebljavao za označavanje višeg, složenijeg oblika kulture. Teoretičari i istraživači koji se služe ovakvom definicijom civilizacije ukazuju da je civilizacija faza kulture koja dolazi nakon razdoblja “divljaštva” i “barbarstva”. Civilizacija bi ovdje označavalo društvo u kojem se javlja pismo, razvoj gradova, država, klasne podjele, umjetnost i filozofija. Pojednostavljeno rečeno svaka civilizacija je kultura, ali svaka kultura nije civilizacija. Plemenska društva su tako kulture (tuareška, beduinska), no gradske kulture su i civilizacije (mezopotamijska, egipatska, hetitska, grčka, islamska itd).

Takvu upotrebu prihvaća najveći autoritet za povijest civilizacija Fernand Braudel te je i ja prihvaćam.

J O U R N A L

XXXX SINE IRA ET STUDIO

82

J O U R N A L

2. Neki autori u 20. stoljeća, osobito s engleskog i francuskog govornog područja, smatrali su da su kultura i civilizacija sinonimi. Nema nikakve razlike između sadržaja tih dvaju termina. Među ovim autorima prednjače kulturni antropolozi.

3. Neki filozofi povijesti iz 20. stoljeća smatraju da je civilizacija negativan pojam koji označava dekadentnu, propadajuću fazu povijesti nekog društva, dok je kultura pozitivan pojam koji označava cvatuće razdoblje tog društva.

Također bih želio spomenuti još jedan oblik upotrebe pojmova civilizacija i kultura koji se nalazi izvan gore navedene sheme U literaturi se naime riječ civilizacija često koristi za označavanje materijalnih temelja neke zajednice, dok se kultura upotrebljava kao zajednički termin za skup duhovnih vrijednosti neke zajednice. Takav način upotrebe riječi kultura je vrlo čest u hrvatskom jeziku: npr. usko značenje riječi hrvatska kultura (isključivo nematerijalna baština). Prema takvom shvaćanju islamska kultura obuhvaćala bi duhovno nasljeđe islamskih naroda (religiju, filozofiju, književnost, umjetnost), dok bi termin islamska civilizacija označavao materijalnu stranu njihovih dostignuća (graditeljstvo, državu, vojsku, oblike privređivanja, tehnologiju, kvalitetu svakodnevnog života).

Imajući u vidu definiciju kulture i civilizacije možemo pojednostavljeno reći da je cilj proučavanja islamske civilizacije stjecanje osnovnog znanja o duhovnom i materijalnom nasljeđu i suvremenosti muslimanskih naroda i muslimani ili još jednostavnije osnovnih podataka o onomu što su na različite načine stvorili i stvaraju pripadnici muslimanskih naroda (etničkih zajednica) i muslimani. Mislim da je važno razlikovati ova dva pojma: pripadnici muslimanskih naroda i muslimani (sljedbenici religije islama). Naime, muslimanski narodi (etničke zajednice) su oni u kojima je islam dominantna religija te su svi njihovi pripadnici, bez obzira na svoju religiju ili filozofska uvjerenja htjeli-ne-htjeli civilizacijski vezani uz islam. S druge strane, muslimani su prisutni i kao manjina u drugim narodima gdje islam nije dominantan. Izučavanje islamske civilizacije bi trebalo, barem načelno, obuhvatiti i jedne i druge. Važno je napomenuti da neki autori upotrebljavaju riječ islam, koji inače označava islamsku religiju, kao sinonim za sintagmu islamska civilizacija. Također, dobro je znati da neki razlikuju između pridjeva “muslimanski” i “islamski” u sintagmama poput islamski/muslimanski svijet, islamska/

muslimanska zemlja. Tako bi pridjev “muslimanski” u ovim sintagmama označava da je riječ o zemljama gdje su muslimani većina bez obzira na stvarni utjecaj religije islama, a pridjev “islamski” bi značio da je religija islam, obično njena konzervativna praksa, prevladava. Primjerice, moglo bi se reći da su Turska i Azerbajdžan muslimanske, ali ne islamske zemlje. Iran i Afganistan su pak islamske zemlje. Međutim, ovi se atributi danas najčešće upotrebljavaju kao sinonimi, npr. Organizacija islamske konferencije koja obuhvaća zemlje različitog stupnja utjecaja religije islama.

Uz spomenute pojmove važno je spomenuti još jednu sintagmu: islamski (ili muslimanski) svijet. Ta sintagma obuhvaća sve države gdje muslimani tradicionalno žive u većini ili značajnom broju.

U širem značenju može značiti sva područja na kojima žive muslimani, dakle i ona gdje su oni manjina ili zanemariva skupina – što danas predstavlja veliki dio naseljenog područja na zemlji. Za globalnu zajednicu muslimana upotrebljava se kur'anski arapski termin umma (ummet).

Arapi – tko su oni?

Budući da je arapski jezik idiom Kur'ana, Hadisa te jezik islamskih vjerskih znanosti dan danas, zatim jezik prirodnih znanosti u islamske civilizacije do 19. st. - ali i jezik državne uprave multietničkog Islamskoga Carstva koje je nastalo u 7. i 8. stoljeću kao prva islamska država – arapski jezik je stekao primat među jezicima muslimanskih naroda te je

obilježio svojim utjecajem sve druge jezike islamskih naroda. Arapsko pismo je danas pismo većine (ali ne i svih) islamskih naroda. Arapska materijalna kultura, književnost i sekularna znanost su također imali velik utjecaj na kulture islamskih naroda te je to vidljivo i na jezičnom planu.

Pripadnicima arapskog naroda obično se smatraju svi oni kojima je arapski materinji jezik (i muslimane i kršćane), uz izuzetak Židova i Druza, kojima je arapski materinji, ali se računaju kao posebne etničke zajednice. Arapi su većinsko stanovništvo Sirije, Jordana, Iraka, Egipta, Libanona, Sudana, Libije, Tunisa, Alžira, Maroka i Mauritanije te Saudijske Arabije, Jemena, Omana, Katara, Bahreina, UAE i Kuvajta. U tim zemljama arapski je službeni jezik. Pripadnici arapske manjine su prisutni u Izraelu, Turskoj, Iranu, Afganistanu, Indoneziji, Etiopiji, Džibutiju, Somaliji, Senegalu, Maliju, Nigeru, Čadu, Nigeriji, Ugandi, Keniji, Tanzaniji, Madagaskaru te Europi. Broj Arapa prema ovoj definiciji procjenjuje se na 175 milijuna, što predstavlja najveću islamsku etničku skupinu na svijetu. Porijeklo ovako shvaćenih Arapa je mješavina izvornih Arapa s Arapskog poluotoka i domorodačkog stanovnika na područjima koja su Arapi osvojili te doseljenika iz drugih područja. Arapi prema toj definiciji su dosta inkluzivna etnička zajednica jer vrlo lako u svoju zajednicu asimiliraju na područjima gdje su većina pripadnike drugih etničkih zajednica koji govore arapski. Npr. Crnci, muslimanski doseljenici s Kavkaza, dio berberskog stanovništva te se može reći čak da su Arapi višerasna etnička zajednica. Velik je i broj ljudi na svijetu koji se arapskim služi kao drugim jezikom, najčešće kao službenim ili jezikom komunikacije: irački Kurdi, Berberi u Sjevernoj Africi, Crnci u Sudanu.

Najšira definicija pojma Arapin obuhvaća zapravo sve stanovništvo država u kojima je arapski službeni – prema toj definiciji Berberi i Kurdi su također Arapi!

Neki pripadnici tih skupina (najčešće u Sjevernoj Africi prihvaćaju takvu identifikaciju). Ipak, postoji i postoji i konzervativnija definicija Arapa. Arapima u užem smislu smatraju se samo izvorni, domorodni, stanovnici Arapskoga poluotoka (Džezirat al-arab, “Otok Arapa”) i, ponekad, potomci iseljenika s Arapskog poluotoka u drugim zemljama u kojima se govori arapski. Ti su iseljenici većinom napustili Arapski poluotok u vrijeme širenja islama i islamske države tijekom 7., 8., 9. stoljeća, ali i kasnije. q

ŽIVJETI XXXX ISLAM Islamske teme

Muhammed a.s. – Poslanik islama (III) Mirza ef. Mešić (...) U kasnim tridesetim godinama svoga života, Muhammed a.s. je običavao provoditi mjesec ramazan u osami, daleko od gradske vreve mekkanskih trgova.

Najčešće je boravio u pećini Hira, na brdu kasnije nazvanom i danas poznatom kao “Džebelun-Nur”, što na arapskom znači “Brdo svjetlosti”. U potpunom miru, sa skromnim zalihama hrane i vode, tragao je za pravim odgovorima o počelu, smislu i konačnici ovoga svijeta. Nastojao je, poput Ibrahima a. s., razmišljanjem o nebeskim prostranstvima i prirodnim pojavama dokučiti mudrost upravljanja univerzumom i približiti se izvoru bezgranične Božje stvaralačke moći. Taj je period Muhammedova a.s. života predstavljao najbolju duhovnu pripremu njegova bića za “teret” Poslanstva kojeg je tek morao ponijeti, a kojeg tada uopće nije bio svjestan. Sve je češće imao i snove koji bi se ubrzo potpuno na javi ostvarivali. Kasnije će snovi postati jednim od nekoliko načina primanja kur'anske Objave.1

Prva Objava Da će ga Dragi Bog odabrati za Božjeg poslanika, Muhammed a.s. nije imao nikakve predodžbe sve do kraja mjeseca ramazana 610. godine, po rođenju Isa a.s., kada će se u potpunosti promijeniti ne samo njegov osobni život te životi stanovnika Mekke, nego i cjelokupni hod ljudske civilizacije. Kur'an je kasnije potvrdio da Muhammed a.s. u tim periodima osame nije znao kakvu će misiju imati u budućnosti: “Ti nisi očekivao da će ti Knjiga biti objavljena, ali ona ti je objavljena kao milost Gospodara tvoga; zato nikako ne budi nevjernicima suučesnik!”

(Al-Qasas, 86). U stanju pune kontemplacije, u ramazanskoj noći poznatoj u islamskim vrelima kao Lejletu-l-Qadr ili Noć sudbine, Muhammedu a.s. se iznenada javio glas neviđena i nepoznata bića koje je tražilo od njega da uči, da recitira.

On, neka mu je Božji mir, u potpunom strahu za osobni život, kao što je kasnije priznao, odgovorio je da ne zna čitati niti zna što treba recitirati. Glas mu je još nekoliko puta ponovio da čita, a zatim je

Muhammed a.s. osjetio takav stisak da je bio uvjeren da mu duša napušta tijelo.

Uslijedilo je ponavljanje naredbe: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

1. Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, 2. stvara čovjeka od ugruška!

3. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, 4. koji poučava peru, 5. koji čovjeka poučava onome što ne zna.

Bilo je to prvo, za Muhammeda a.s. ne baš ugodno, upoznavanje s njegovim budućim vjernim prijateljem, melekom Džibrilom, koji će ga u iduće 23 godine često posjećivati i donositi mu po Božjoj naredbi kur'anske riječi.2 Bila je to prva Objava Časnoga Kur'ana, prvih 5 ajeta/ rečenica poglavlja Aleq. Sav u strahu i izgubljen Muhammed a.s. je otišao svojoj vjernoj supruzi Hadidži ispričati joj svoje čudno i zastrašujuće iskustvo. Bojao se da ga nisu opsjeli demoni/džinni. Stalno je odzvanjalo u njegovoj glavi “Ti si Božji poslanik”, riječi s kojima se nepoznato Biće rastalo od njega. Vjerna supruga je ohrabrila svoga muža da njemu demoni ne mogu zlo nanijeti; on je uvijek pomagao slabe i nejake, održavao rodbinske veze, uvijek je govorio istinu… Zato ga Dragi Bog nikada neće prepustiti zlim utjecajima demona. No, ipak je, bojeći se za psihofizičko stanje svoga muža, otišla do svoga rođaka Vereke ibn Nofela, dobrog poznavatelja Starog i Novog Zavjeta i ispričala mu sve o neobičnim iskustvima svoga muža. Hadidžin je rođak događaj iz pećine Hira protumačio kao siguran znak Poslanstva, a za Biće koje se javilo Muhammedu a.s. je rekao da se radi o meleku Džibrilu. Na isti su način i ostali Poslanici doznavali za svoju buduću misiju.

Iskazao je i zabrinutost da će ga njegovi sunarodnjaci proganjati i da mu neće povjerovati, što je Muhammedu a.s. bilo čudno, s obzirom kakav je status i ugled uživao među tadašnjim Arapima.3 No, Muhammed a.s. je mogao zauvijek zaboraviti tu fazu svoga života. Ovdje treba naglasiti da je Hadidža, r.a., Muhammedova voljena supruga, bila prva osoba koja je Muhammedu a.s. povjerovala i priznala ga Poslanikom. Bilo je to jako važno za Muhammedovo a.s. samopouzdanje. Sve uvrede koje je morao slušati od svojih sugrađana ona mu je blažila svojim ohrabrivanjem i bodrenjem.4 Netko može pomisliti ako je Muhammed a.s. Božji poslanik, zašto mu je potrebna potpora supruge? To samo govori da Muhammed a.s. nikada nije prestao biti običnim čovjekom ako je postao Božjim poslanikom. Za uspjeh svoje misije morao se izboriti zemaljskim zakonima, a ne čudima sa nebesa. Jedino čudo koje je imao bio je Kur'an – Riječ Božja i čvrsta vjera. O tome govori i Časni Kur'an u poglavlju ElEn'am u 50. ajetu: “Reci: "Ja vam ne kažem: ’U mene su Allahove riznice’ , niti: ’Meni je poznat nevidljivi svijet’ , niti vam kažem: ’Ja sam melek’ - ja slijedim samo ono što mi se objavljuje." Reci: "Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?"

Međutim, bez živih ljudi, bez sljedbenika, njegova misija nije mogla uspjeti.

Uz Hadidžu, islam je primio i malodobni Ali r.a., Muhammedov a.s. rođak, koji će kasnije postati četvrti halifa. Bili su to prvi muslimani.

Početak poslaničke misije/ mekkanski period Sa saznanjem da je odabran za Božjeg vjerovjesnika, Muhammeda a.s. je čekala i potpuno drugačija, puno burnija i dinamičniju faza njegova života. Sve što je stekao do tada, sav ugled i mir, mogao je zaboraviti. Sada je trebao primiti i ponijeti “teret” Objave, posljednjeg Božjeg obraćanja ljudima, te bez oklijevanja je saopćiti svakome čovjeku. Sve što je od tog trenutka uradio postajalo je živi pri-

83

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM

84

J O U R N A L

mjer i obaveza za njegove sljedbenike.

Muhammed a.s. je nakon prvog Džibrilovog javljanja morao čekati u neizvjesnosti najmanje šest mjeseci, po nekim komentatorima čak i dvije godine, da mu se melek Džibril ponovno javi. Prvu Objavu nije zaboravio, ali je kao čovjek sve više sumnjao – ne u Boga, nego u samoga sebe. Živio je teško razdoblje. Svoje iskustvo susreta s melekom donositeljem Objave je krio bojeći se kako će ljudi reagirati, hoće li mu povjerovati? To ga je dovodilo do očajanja; čas je vjerovao da je žrtva obmane vlastitih čula, a čas da ga je napustila Sila za koju je bi uvjeren da će ga voditi. Muhammed a.s. je želio brzo razrješenje svoje teške psihološke situacije. U međuvremenu je svoje iskustvo susreta sa Džibrilom ispričao i svojemu vjernom prijatelju Ebu Bekru r.a., bogatom i uglednom mekkanskom trgovcu, čovjeku od autoriteta u Mekki. Znajući da Muhammed a.s. nikada ni u šali nije izgovorio laž, bez ikakvih je dodatnih pitanja povjerovao Muhammedu a.s. i posvjedočio njegovo poslanstvo. Bio je prvi punoljetni muškarac koji je ušao u islam. Za Muhammeda a.s. je to više vrijedilo nego cijeli svijet. Zato će ga kasnije Muhammed a.s. nazvati Es-Sidikom, što u prijevodu znači istinoljubivi, a za njegov iman/vjeru će kazati da je veća nego vjera cijelog njegovog ummeta.

Ubrzo se i situacija sa Objavom razrješuje. Najpesimističnije Muhammedove a.s. misli Allah dž.š. razgoni kur'anskom Objavom poglavlja Ed-Duha.5 U toj ga suri Uzvišeni podsjeća na njegov težak životni put i na blagodati s kojima ga dariva: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

1. Tako mi jutra 2. i noći kada se utiša 3. Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo!6 4. Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, 5. a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti!

6. Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, 7. i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, 8. i siromah si bio, pa te je imućnim učinio.

9. Zato siroče ne ucvili, 10. a na prosjaka ne podvikni, 11. i o blagodati Gospodara svoga kazuj!

Nakon ovog kur'anskog poglavlja, Muhammed a.s. je počeo govoriti svojim najbližim rođacima, onima u koje je imao povjerenja, o svome poslanstvu i pozivati

Poslanikova džamija u Medini ih u novu vjeru. Misija je započela i više se nije moglo nazad. Muhammed a.s. je počeo dobivati prve sljedbenike. Vijest o novoj vjeri brzo se širila. Ubrzo su pojedinci počeli dolaziti iskazati Muhammedu a.s. vjernost. Međutim, to nije bilo ni tako masovno ni tako lako, kako je Muhammed a.s. u početku mislio. Kur'anskim ajetima: “Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani! (El-Hidžr, 94) i “Opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede!

Ako te ne budu poslušali, ti reci: 'Ja samo jasno opominjem.'” (Eš-Šu'ara, 214), Allah dž.š. je naredio Muhammedu a.s. javno pozivanje u islam.

Reagiranje Mekkelija na Muhammedovo, a.s., poslanstvo Ubrzo je postalo jasno da Muhammedova a.s. misija neće biti još jedna avantura nekog lokalnog kahina (proricatelja), niti šaira (pjesnika), koji je želio pobrati malo slave i dobiti koji novčić od lokalnih moćnika za umiljati stih o njihovoj velikodušnosti. Bile su to plemenite riječi koje su plijenile i osvajale ljudska srca.

Ni najvještiji arapski pjesnici nisu mogli načiniti ništa slično onome što je Muhammed a.s. citirao. U isto vrijeme, Muhammed a.s. postaje najomraženija osoba u Mekki. Više ga nisu njegovi sugrađani častili nadimkom El-Emin/pouzdani, povjerljivi, nego su ga počeli nazivati raznim ružnim imenima: zabludjelim pjesnikom, plagijatorom, vračem, varalicom, a sve kako bi u korijenu sasjekli bilo kakav uspjeh Muhammedove a.s. misije pozivanja u novu vjeru, vjeru u samo Jednoga Boga. Na te uvrede Džibril Muhammedu a.s. donosi sljedeće kur'anske ajete: “Kur’an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika - kako vi nikako ne vjerujete! I

nisu riječi nikakva proroka - kako vi malo razmišljate! Objava je on od Gospodara svjetova!” (Al-Haqqa, 40-44).

Mekkanska se sredina nije mogla tako lako pomiriti s novom vjerom koja je dokidala skoro sve običaje Arapa povezanih za religiju njihovih predaka. Arapima je bilo nelogično zamijeniti mnoštvo božanstava za “samo” Jednoga Boga. Najglasniji u blaćenju Muhammeda a.s. bit će mekkanski oligarsi i najbliži Muhammedovi a.s. rođaci. Oni su zarađivali veliko bogatstvo od organiziranja hodočašća za različita arapska plemena iz unutrašnjosti Arapskog poluotoka. Muhammedovim a.s. negiranjem ispravnosti njihovih običaja taj biznis je bio ozbiljno narušen. Još i gore; Muhammed a.s. je u potpunosti novim učenjem negirao njihovu vjeru…

Progoni prvih muslimana Uslijedili su veliki pritisci na prve muslimane. Nezaštićeni su muslimani podvrgavani brojnim mučenjima. Pale su i prve žrtve/šehidi. Sam Muhammed a.s. je bio zaštićen svojim plemenskim vezama, no morao je trpjeti razne uvrede i osporavanja i to najvećim dijelom od svojih najbližih rođaka. Lokalni su moćni pokušali i preko Muhammedovog a.s. strica Ebu Taliba utjecati na Muhammeda a.s. On, neka je s njim Božji mir i blagoslov, na molbu svog dragog strica da se okani negiranja arapskih božanstava te na prijedlog Kurejšija da će mu dati najveće počasti i veliko bogatstvo ako prestane propovijedati novu vjeru, odgovorio je: “Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi oni Sunce stavili u moju desnicu, a Mjesec u ljevicu, ne bih napustio ovu misiju sve dok mi Allah ne dadne punu pobjedu ili dok ne poginem izvršavajući je..!”7 Čvrsto je odlučio da neće napustiti poslaničku misiju ni pred narušenim interesima svoje porodice, prijetnjama moćnih Kurejšija, pa ni

ŽIVJETI ISLAM pred preklinjanjem svoga časnoga amidže Ebu Taliba, koji, nažalost, nikada nije postao musliman, iako je sve do svoje smrti svim sredstvima štitio svoga sinovca.

Muhammed a.s. nije imao drugog oružja osim Istine, a to i jeste najmoćnije oružje. Neki koji su u početku bili žestoki neprijatelji islama postajali su njegovi gorljivi sljedbenici kada su bez predrasuda poslušali kur'anske riječi. Takav je bio slučaj i sa Omerom r.a. U početku je spadao u red najžešćih neprijatelja islama, a kasnije je zbog svojih zasluga za širenje islama izabran za drugog halifu. Njegov prelazak na islam je toliko ohrabrio Muhammeda a.s. da je odlučio svima ponuditi islam, kako Mekkelijama tako i plemenima izvan Mekke.

Svi se slažu da nitko u povijesti s manje sredstava i za kraće vrijeme nije postigao veći uspjeh nego je to učinio Muhammed a.s. Tim više, jer je Muhammed a.s. propovijedao novu vjeru u sredini potpuno zatvorenoj za nove ideje, s krutim plemenskim uređenjem, u kojoj različiti misionari, pa i židovski i kršćanski, nikada nisu uspjeli proširiti svoje vjersko učenje.

Ono što je privuklo prve muslimane u islam svakako je i Muhammedova a.s. osobnost. Znali su dobro prije početka njegova propovijedanja o svim njegovim plemenitim osobinama. Kur'anske teme o čistom monoteizmu, moralnim zakonima, Sudnjemu danu i potpunoj jednakosti ljudi privlačilo je Mekkelije u novu vjeru.

Međutim, broj novih muslimana još uvijek je bio zanemariv.

No, tek su uslijedila prava iskušenja za malu grupicu muslimana. Mušrici su postali sve agresivniji u vrijeđanju i mučenju prvih Muhammedovih a.s. sljedbenika. Neki su morali iseliti u Abesiniju, današnju Etiopiju, gdje su naišli na gostoprimstvo pravednog kršćanskog vladara Negusa. Iako su mekkanski bogataši sve učini da im Negus vrati, kako su oni rekli odbjegle robove, on na to nije pristao. Oni koji su ostali s Muhammedom a.s. u Mekki suočili su se s općim sankcijama koje su nametnuli Mekkelije svima koji su imali ikakve veze s Muhammedom a.s. Tako je stanje potrajalo tri godine kroz koje muslimani nisu mogli ni trgovati, ni prodavati, ni kupovati, niti se ženiti, pa ni komunicirati s ostalim Mekkelijama.

Sve se više pokazivalo da misija u Mekki s tvrdoglavim Mekkelijama neće imati većeg uspjeha. Zato Muhammed a.s. pokušava s pripadnicima drugih plemena i stanovnicima drugih mjesta. U Taifu, gradiću udaljenom osamdesetak kilometara od Mekke, Muhammed a.s. je pokušavao prezentirati svoju misiju tamošnjim stanovnicima, ali

doživljava pravi debakl. Gomila ga dočekuje psovkama, najružnijim uvredama i kamenicama. Samo što ga nisu i ubili. No, i za taj slučaj se veže jedno fantastično svjedočenje o Muhammedovoj a.s. osobnosti. Nakon neuspjeha misije u Taifu i potpunog razočarenja u svoje sugrađane, Muhammmed a.s. izriče poznatu molitvu: “Kod Tebe tražim utočište Bože moj protiv svoje slabosti i nemoći. Ako nisam izazvao tvoj gnjev, ja se ne bojim. Tražim utočište u svjetlosti Tvoga lica kojim razbijaš tmine i uspostavljaš dobro na ovom i drugom svijetu. Samo je u Tebi snaga i moć.” Poslaniku a.s., koji je bio izložen raznim uvredama, neki su muslimani predlagali da na mušrike prizove Allahovu srdžbu, odbijajući to, kazao je: “Ja nisam poslat kao onaj koji proklinje, već kao milost svjetovima!”

U takvom stanju Muhammed a.s. se vraća u Mekku i zatiče na samrtnoj postelji svog voljenog strica i štićenika Ebu Taliba. Muhammed a.s. se zgražao na pomisao da njegov stric odlazi na drugi svijet kao nemusliman. Svim je srcem molio strica da ga se odrekne predislamskih božanstava i prihvati islam, no bez uspjeha.

Ebu Talib je pravi primjer kako Muhammed a.s. nije mogao nikoga osobno uputiti na pravi put, pa ni najvoljenijeg strica.

Njegova je obveza bila opominjanje i savjetovanje, a dragi Allah je Onaj koji upućuje ljudska srca pravoj vjeri, a prvi uvjet za pravi put je čovjekovo htijenje.

Od kako je Muhammed a.s. počeo propovijedati islam, Ebu Talib je stao u njegovu obranu, ali se, nažalost, po njega, nije želio odreći svoje mnogobožačke vjere.8 U kratkom vremenskom periodu umrli su Muhammedovi a.s. najvjerniji štićenici supruga mu Hadidža i stric Ebu Talib. Njihovom smrću izgubio je čvrst materijalni i moralni oslonac svoje misije. Ovaj dvostruki gubitak razdirao je Muhammedova a.s. osjećanja i direktno ugrozio njegovu misiju u Mekki, pa i sam život. U isto vrijeme Allah dž.š. časti svoga miljenika putovanjem u nebeske sfere poznatijem kao Mi'radž, kada se naređuje namaz u formi u kojoj ga muslimani danas obavljaju.

Mi'radž je predstavljao Allahovu potporu i ohrabrenje svome Poslaniku.

Nakon što je Muhammed a.s. ostao bez strica Ebu Taliba, a za vođu plemena izabran njegov drugi stric i najveći njegov neprijatelj Ebu Leheb, mušrici će još agresivnije nasrnuti na Muhammeda a.s., kako bi zaštitili svoje političke i ekonomske interese upakirane u plašt obrane njihove krive vjere. Sada su išli do kraja. Po svaku su cijenu Muhammeda a.s. željeli mrtvog.

Uvidjeli su da se njegova misija polako

počela širiti i izvan mekkanskog područja.

Ako u Taifu nije imao uspjeha u jednom drugom gradu će doživjeti puni i konačni uspjeh svoje misije! Nekoliko je hodočasnika iz Jesriba, kasnije Medine, saslušalo Muhammeda a.s. prilikom njegovih stalnih propovijedanja za vrijeme hodočašća i odlučili ga priznati Poslanikom. I ne samo da su ga priznali nego su ga sljedeće godine pozvali u svoj grad, zaklevši mu se da će ga štititi vlastitim životima, a sav svoj imetak staviti na raspolaganje za misiju širenja islama. Sve je bilo spremno da se napusti Mekka. No dok su ga čekali njegovi novi sugrađani, oni stari su sve isplanirali da ga ubiju. (...) q Nastavlja se...

Bilješke Allah dž.š. je Poslanicima Objavu slao na šest načina: istiniti snovi, koji su se potpuno na javi ostvarivali; Melek Džibril bi dostavio u Poslanikovo srce Objavu; Džibril bi dostavljao Objavu kao čovjek ili bi se Poslaniku pojavio u svom naravnom liku; Poslanik bi čuo glasove za druge ljude nečujne, koji su po riječima Muhammeda a.s. zvučali poput zvonjave zvona; Razgovor Allaha s Poslanikom bez posrednika, što su iskusili samo Musa a.s. na Sinaju i Muhammed a.s. na Miradžu. Vidjeti: Mehmed Handžić, Islamske teme, Knjiga III, Urednik i priređivač Esad Duraković, Sarajevo, bez godine izdanja, str. 12-13.

2 Prema svjedočenju Muhammeda a.s. tom je prilikom vidio meleka Džibrila u njegovom izvornom stanju. On mu je tada rekao: “Muhammede! Ti si Božji Poslanik, a ja sam Džibril”. Samo ga je još jedanput vidio u takvom stanju i to prigodom putovanja u nebeske sfere, poznatijem kao Mi’radž, kada je Allah dž.š. objavio muslimanima obavljanje molitve/namaza.

3 Muhammed a.s. će nakon nekoliko dana osobno susresti Vereku ibn Nofela kod Kabe i ispričati mu što je sve doživio. Vereka je tada izrekao: ‘’Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si doista poslanik ovoga naroda! Tebi je došao odabrani melek, isti onaj koji je dolazio Musau. Ti ćeš sigurno u laž biti utjerivan, sigurno ćeš biti vrijeđan, prognan i napadan! Ako ja dočekam taj dan, ja ću sigurno Allaha pomoći; On zna kako.” Pogledati: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998. str. 44.

4 Muhammed a.s. je često znao naglasiti svoju ljubav prema Hadidži. Zato će Muhammed a.s. godinu u kojoj je umrla njegova vjerna supruga nazvati “Godinom tuge”. Dok je Hadiža bila živa, nije se ženio s drugim ženama.

5 Mufesiri, komentatori Kur’ana, kao i poznavaoci Muhammedovog a.s. život razilaze se oko toga koja je druga Objava spuštena Muhammedu a.s. neki su mišljenja da je to bila El-Fatiha, a drugi da je poglavlje Ed-Duha. Vjerojatno je da su obje sure objavljene u jako kratkom vremenu.

6 Mnogobošci su se rugali Muhammedu, a.s. kada mu po nekoliko dana ne bi ništa bilo objavljeno govoreći da ga je njegov Gospodar napustio i omrznuo. Zato je objavljen ovaj ajet.

7 Ibn HIšam, str. 50.

8 Prenosi se da je Ebu Talib kao opravdanje zašto neće primiti islam izrekao sljedeće: “Sine brata moga, rado bih ispunio tvoju želju kad se ne bih bojao sramote, ali ja ne želim da Kurejšije povjeruju da me je strah od smrti natjerao da prihvatim islam.”

Pogledati: Malik ibn Nebi, Kur’anski fenomen, Sarajevo, 1989. Str. 76.

1

85

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija – analiza narodne keltske pjesme

Scarborough Fair Edin Tule Are you going to Scarborough Fair?

Parsley, sage, rosemary and thyme, Remember me to one who lives there, For she/he once was a true love of mine.

spolnih organa i uvjetuju reprodukciju.

Dodano k tome, sjeme lana reducira simptome menopauze, reducira kardiovaskularne bolesti, tumor, ima antikancerogeno dejstvo, itd.

Vidimo da mladić ustvari prvim zadatkom poručuje djevojci da želi da mu rodi djecu kao zdrava žena i da joj nudi ulogu supruge i majke njegove djece, te da je pomenuti odjevni predmet samo polazna tačka za promišljanje ili paravan za očuvanje nepatvorenog stida jedne i druge strane.

Ovo što smo upravo izrekli glasno u ovoj analizi odjeknulo je melekanski suptilno i čisto u glavi djevojke koja je prozrela indicije prvog zadatka, tj. želje i očekivanja ovog mladića.

Da li ćeš poći u Scarborough na sajam?

Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica, Spomeni me onoj koja živi tamo, Jer je ona jednom bila moja istinska ljubav.

86

J O U R N A L

Keltska pjesma Scarborough Fair bilježi razgovor između mladića i djevojke vođenog preko posrednika koji je krenuo na veliki trgovački sajam u priobalnom engleskom gradiću Scarboroughu. Taj gradić je u dalekoj prošlosti bio impozantno okupljalište trgovaca iz mnogih država srednjovjekovne Europe. Bio je poznat po visokom nivou organizacije srednjevjekovnog međunarodnog trgovačkog sajma koji je trajao cijelih 45 dana, ali i po strogim kaznama za lopove i druge prijestupnike. Scarborough je i danas poznato turističko odredište s keltskom aromom u zraku i ponudama koje nose duh vremena kada je život bio prirodniji, a koncept ljubavi mnogo dublji.

U pjesmi mladić želi uspokojiti svoje srce spoznajom da je jednom bio istinski voljen, tražeći od svoje nekadašnje ljubavi da obavi određeni broj nemogućih zadataka. Nakon toga se stavlja na raspolaganje za uzvraćanje usluge djevojci i spreman je izvršiti sve što mu ponudi kao zadatak s ciljem da uspokoji i njeno srce.

Dubljom analizom tih zadataka vidjećemo kako su shvatali jedno drugo, koliko su se poštovali, koliko su poznavali život i njegove nijanse, da li su se voljeli bezuslovno, kako su zamišljali vlastitu budućnost, čega su se bojali, itd.

Pjesma Scarborough Fair krije u sebi više mudrosti nego što se može naći u hiljadama knjiga. Uzimajući u obzir izbor metafora, kao i ogroman prostor ostavljen za promišljanje autor pjesme je morao biti krajnje zanimljiva osoba. Šteta što je nepoznat. Ili je, možda, upravo zbog toga još zanimljiviji.

Tell her to make me a cambric shirt, Parsley, sage, rosemary and thyme, Without any seam nor needlework, And then she'll be a true love of mine.

Scarborough Reci joj da mi načini košulju od cambrica, Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica, Bez ijednog šava niti ručnog rada iglom, I tada će biti moja istinska ljubav.

Prvi zadatak koji traži mladić od djevojke je da mu načini košulju od posebno skupocjenog i rijetkog platna koje je načinjeno od egiptskog pamuka ili lana. Platno je dobilo ime cambric po svom izumitelju Jean-Baptiste Cambraiu.

Zanimljiviji dio tog zadatka slijedi u nastavku iste strofe – nakon refrena – gdje se ističe da ta košulja mora biti skrojena bez ijednog šava i bez bilo kakvog ručnog rada iglom. Međutim, i sam refren – u kojem se spominju četiri biljke po preciznom rasporedu – je ključ za razumijevanje poruka u pjesmi, tj. dešifriranje zagonetki. I svaka biljka spomenuta u pjesmi mimo refrena, bilo to direktno ili indirektno, još je jedan ključ za pronicanje u bit zadatka.

Tako na primjer, zadatak s posebnom košuljom koju treba načiniti bez šava i igle upućuje djevojku na potragu za tim posebnim materijalom i njegovom analizom. Ukoliko se djevojka potrudi, saznaće, na primjer, da sjeme lana, koje je indirektno spomenuto u pjesmi, sadrži visok nivo biljnih estrogena, tj. ženskih spolnih hormona koji koriste srcu, utiču na razvoj

Tell her to wash it in yonder dry well, Parsley, sage, rosemary and thyme, Which never sprung water nor rain ever fell, And then she'll be a true love of mine.

Reci joj neka je opere na tamošnjem suhom izvoru, Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica, Iz kojeg nikad nije poskočila voda niti je u nj pala kiša, I tada će biti moja istinska ljubav.

Drugi zadatak upućen djevojci je da opisanu košulju opere na potpuno suhom izvoru/bunaru iz kojeg nikad nije poskočila ni kap vode niti je u nj pala kiša.

Ovaj zadatak iziskuje novu potragu i istraživanje. Nova pitanja i odgovore.

Mladić upućuje voljenu djevojku na pojave u prirodi koje najbolje slikaju čežnjiva srca spremna da dočekaju i upiju najmanju kap ljubavi.

Suha zemlja u obliku izvora/bunara priziva nebo i kišu vapeći za sadržajem koji će nositi mnoge forme života. Postoje srca koja su potpuno izgrađeni duhovni megapolisi, s unutarnjim svijetom i cijelom infrastrukturom, duhovnim zgradama, uređenim vrtovima, veličanstvenim četvrtima profinjenih osjećaja, oazama za putnike, nevoljnike i potlačene. Isto kao što postoje srca zapuštena poput urušenih dvoraca i napuštenih bunara po čijim ćoškovima visi paučina, s koje bespomoćni

POVRATAK U BUDUĆNOST kukci posmatraju otrovnice u mračnim kraterima mrtvoga srca.

Strah da se bit čovjeka jednog dana ne pretvori u urušenu i napuštenu građevinu nije samo individualna strijepnja, nego i realna civilizacijska opasnost.

“I koliko smo gradova Mi razorili zato što su bili utonuli u zlo – i sada oni leže zapušteni, s urušenim krovovima! I koliko bunareva leži napušteno, i koliko dvoraca koji su (nekad) stajali visoko.” (Kur’an, 022:045).

Druga biljka spomenuta u refrenu je kadulja (sage), biljka koja često raste oko gomila kamena napuštenih dvoraca i oko urušenih bunarova – tih blijedih uspomena na nekadašnji luksuzan život aristokratije i okupljanja sirotinje pri pojenju, igri i ašikovanju oko izvora vode.

Kadulja je izdržljiva na velike suše, oskudice vode i baš poput sasušenog izvora strpljivo i dostojanstveno čeka milost s neba. Dodano k tome, kadulja simbolizira snagu kojom mladić želi oplemeniti djevojku upućujući je na promatranje biljaka koje rastu u sasušenoj zemlji, daleko od vode, a ipak nikad ne prestaju širiti svoj lijep miris. Štoviše! Samo je kadulja koja raste u vodom oskudnom kamenjaru ljekovita za razliku od šumske kadulje ili kadulje sa livade koja služi samo kao ukras u bašči, tj. posjeduje puku dekorativnu vrijednost.

Ta dekorativna uloga – u braku i širem društvu – na koju pristaje i moderna žena najslikovitije govori o njenim mentorima, ali i njenoj nesposobnosti razumijevanja govora biljaka koje joj ti isti mentori (ne)uručuju.

Naredna simbolika spomenute kadulje u refrenu je u njenim srcolikim listovim i dvousnatim cvjetovima koji nose aluziju na poljubac, upućen drugim žednim usnama, kao najbolje mjerilo za dubinu osjećaja između muškarca i žene.

Poljubac je prva točka susreta dva različita svijeta i svojim intenzitetom, frekventnošću i spontanošću govori o stanju ljubavi kod parova više od spolnog odnosa, koji se sveo na skup mehaničkih radnji za zadovoljavanje tjelesnog. Stoga je i jedna od mnogobrojnih funkcija kadulje čišćenje usne šupljine tj. tople tvornice glasnika ljubavi – riječi i poljubaca.

Važnost poljupca treba iznova učiti od djece koja doživljavaju poljubac kao neponovljiv pečat na licu kojeg treba pustiti da se osuši inače je uništen. A što je gore nego da se isti nikako nije ni desio.

Tell her to dry it on yonder thorn, Parsley, sage, rosemary and thyme,

Which never bore blossom since Adam was born, And then she'll be a true love of mine.

Reci joj neka je osuši na tamošnjem trnu, Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica, Koji nikad nije izrodio cvat od Ademovog rođenja, I tada će biti moja istinska ljubav.

Treći zadatak upućen od strane mladića djevojci je da pomenutu košulju osuši na tamošnjem trnu (thorn) koji nije nosio cvat još od kako je prvi čovjek na Zemlji stvoren. Naći takav trn zahtijeva ponovo istraživanje i kretnju po surovim dijelovima zemljine kore koji su oskudijevali vodom i njegom.

Upućujući djevojku na traženje specifičnog trna, mladić poručuje djevojci da shvata ljubav kao trajno kruženje sokova ljubavi u svim porama ljudskog bića. Jer, ukoliko se to ne desi čovjek neminovno postaje emocionalno krut poput trna, koji je nastao transformacijom nerazgranate stabljike u šiljasto i kruto tkivo. Trn je znak u prirodi koji upozorava da i najveće ljubavi – ako se uzmu zdravo za gotovo – mogu biti ugašene.

Upućujući djevojku na promatranje trna mladić je upoznaje i sa obrambenom funkcijom trna putem koje se biljke štite od stranih ruku, skrećući joj pažnju na potrebu izgradnje sličnog obrambenog mehanizma kada je i ona u pitanju u odnosu na znatiželjene strance različitih motiva.

Dokaz istinske ljubavi muškarca prema ženi je u nuđenju sigurnog okvira za njeno djelovanje. Dokaz Božje ljubavi prema ženi je u konceptu hidžaba, tj. zaštiti fizičkog tijela unutar odjeće čednosti uz prvenstveno isticanje njenog intelekta kroz uokvireno lice kao ogledalo, nadamo se, njegovane duše.

Ask her to do me this courtesy, Parsley, sage, rosemary and thyme, And ask for a like favour from me, And then she'll be a true love of mine.

Upitaj je da mi učini tu ljubaznost, Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica, I upitaj je za sličnu uslugu od mene, I tada će biti moja istinska ljubav.

Nakon ponuđenih, zlata vrijednih životnih naputaka, slikanja vlastitih želja, motiva i strahova u najljepšem stilu – u formi zagonetnih zadataka sa svojim metaforičkim ekstenzijama koje izviru iz početnih tačaka za promišljanje, mladić

očekuje sličan odgovor od djevojke putem kojeg će vidjeti da li ga razumije, ima li jasne životne prioritete i da li je evoluirala intelektom i duhom.

Ask him to find me an acre of land, Parsley, sage, rosemary and thyme, Between the salt water and the sea-strand, For then he'll be a true love of mine.

Zamoli ga da mi nađe jutro zemlje, Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica, Između slane vode i morske obale, Zbog tog će biti moja istinska ljubav.

Djevojka traži od mladića da joj nađe jutro obradive zemlje, a koja će biti smještena između slane vode i morske obale. Što znači ni manje ni više nego na neobradivom morskom pijesku. Dok je mladić svoje testove za ispitivanje ženske promućurnosti sakrio iza jedne košulje, djevojka se odlučila za metaforu zemlje koja simbolizira ženu i otkriva odnos muškarca prema njoj.

Sličnu metaforu koristi i najbolji Poznavalac žene: “Žene vaše su njiva vaša...” (Kur’an, 002:223).

Briga o ženi kao simbolu osjetljivosti i krhkosti zahtijeva krajnji nivo senzibilnosti i duboke pažnje. Islam naučava ljude da je žena sa svojom prirodom i psihologijom poput krivog rebra koje zahtijeva preciznu kombinaciju nježnih i čvrstih dodira, inače će to rebro pući ili ostati krivo.

Zemlja, ukoliko želimo iz nje iscrpiti ono najbolje, zahtijeva veliku ljubav, obradu, napajanje, zaštitu, toplotu, tj. cijeloživotnu brigu.

87

Ask him to plough it with a lamb's horn, Parsley, sage, rosemary and thyme, And sow it all over with one peppercorn, For then he'll be a true love of mine.

Zatraži da je uzore janjećim rogom, Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica, I posije je cijelu jednim zrnom bibera, Zbog tog će biti moja istinska ljubav.

Djevojka iz pjesme je potpuno svjesna pomenute psihologije žene. Međutim, želi ispitati spremnost muškarca da se nosi s njenom iznad opisanom prirodom, pa traži od njega da se pokuša nositi s izazovom pretvaranja neobradivog slanog pijeska u obradivu i plodnu zemlju. Mudra djevojka ističe – spominjanjem oranja zemlje janjećim rogom - da zemlja bez obzira koliko bila pjeskovita i udaljena od slatke vode, zahtijeva strpljenje i nježan pristup. Slično je i sa ženom bez obzira

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST koliko bila hirovita ili bez potrebnog odgoja.

Nakon što je naglasila kako sebe vidi u pojedinim trenucima i kakav pristup očekuje od muškarca, djevojka ističe šta cijeni kod muškarca spominjanjem sijanja zemlje zrnom bibera (peppercorn) koje je simbol oštrog i snažnog mirisa i okusa.

Biber je odličan začin prvenstveno za meso kao glavni sadržaj jelovnika jednog muškarca. Biber je u srednjovjekovnoj Europi bio zlata vrijedan i samo su ga mogli priuštiti sebi bogati i trgovci koji su isti uvozili iz daleke Indije.

Spominjnjem zrna bibera, koji se inače pojavljuje u različitim bojama i zahtijeva preciznost pri upotrebi, djevojka ističe da cijeni kod muškarca spremnost na pokret, međunarodno iskustvo, raznovrsnost interesovanja, ekonomsku neovisnost, hrabrost, snažan duh i pedantnost.

Ask him to reap it with a sickle of leather, Parsley, sage, rosemary and thyme, And gather it up with a rope made of heather, For then he'll be a true love of mine.

88

J O U R N A L

Pitaj ga da je pokosi srpom od kože, Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica, I pokupi je konopcem načinjenim od vrijeska, Zbog tog će biti moja istinska ljubav.

Nakon sijanja slanog i pjeskovitog tla jednim zrnom bibera djevojka traži od mladića da pokosi posijano srpom od kože (a sickle of leather), ponovo ističući koliko joj je bitna nježnost u pristupu njoj.

Srp od kože ne može porezati ni povrijediti. I djevojka želi ispitati da li je njen mladić spreman pokazati blagost i nježnost, čak i onda kada se pokaže potpuno neplodnom i/ili izrodi gorke plodove. Na ovom primjeru je jasno naslikan strah žene od reakcije supruga ukoliko mu ne bude sposobna roditi djecu i podcrtana je njena strijepnja u pogledu sudbine njihove ljubavi u datom slučaju.

Ovo je, naravno, realna životna strijepnja svake djevojke koja odluči postati suprugom i majkom te prepoznavanje te strijepnje i njen nježan tretman od strane njenog izabranika ona opravdano smatra dokazom njegove zrelosti i veličine.

Potreba za emocionalnom pripremom na pomenutu životnu situaciju – radilo se o muškarcu ili ženi – dodatno je pojačana činjenicom da takve situcije nije propustio istaknuti Uzvišeni Svjedok: “...Daruje kome hoće žensko, a daruje kome hoće muško;

Ili ih udvaja, muške i ženske, a koga hoće - učini ga neplodnim. Uistinu! On je Znalac, Moćni.” (Kur’an, 042:049 i 050).

Naredna zagonetka govori o kupljenju pokošenog ploda konopcem načinjenim od vrijeska (heather). Djevojka je sada u ulozi mudre savjetnice koja želi od mladića napraviti društveno odgovornog muškarca, pošto je vrijesak biljka koja svojim korijenskim sistemom čuva tlo od raslojavanja oborinama. Ali je i u ulozi brižne supruge usmjerene na zdravlje svog muškarca, pošto mu skreće pažnju na biljku koja čisti mokraćne kanale, jača spolni nagon i liječi nesanicu. Ženama laska da ih se promatra kao radine i samoinicijativne pčele, a vrijesak je jedna od najbogatijih pčelinjih ispaša.

Ovim je djevojka iz pjesme jasno poručila da želi kraj sebe muškarca koji će biti kvalitetnom ponudom poput vrijeska, ka kome se rado leti i koji medu daje nezamjenjiv okus.

When he has done and finished his work, Parsley, sage, rosemary and thyme, Ask him to come for his cambric shirt, For then he'll be a true love of mine.

Kada obavi i završi njegov posao, Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica, Zamoli ga da dođe po njegovu košulju od cambrica, Zbog tog će biti moja istinska ljubav.

Djevojka je svojim zagonetnim zahtjevima jasno dala do znanja da je zrela, da razumije prirodu muškarca i žene te da zna svoje slabosti i prioritete. Pa poručuje mladiću – ukoliko shvaća i prihvaća njena stajališta – da je spremna biti majkom njegove djece i da će u porodici širiti ljubav, uprkos iskušenjima života te da nikad neće uzeti njihovu ljubav zdravo za gotovo, uvijek čuvajući svoju privatnost i čast od radoznalih stranaca.

Jedna od biljaka spomenuta u refrenu je i ružmarin (rosemary) koji simbolizira vjernost, ljubav i uspomene. To je mirisna zimzelena biljka osjetljiva na mraz i kao takva predstavlja ljubav sa svojim stubovima i slabostima. Ružmarin je korišten kao ukrasni detalj za kolijevke, bračne parove, ali i grobove, te i na taj način simbolizira nezaobilazan faktor u svim periodima ljudskog života, pa i poslije.

Ružmarin poput kadulje zahtijeva puno sunca, opojnog je mirisa i odličan je začin. Začin je po definiciji usputno dobro u kulinarstvu jer se jelo može spraviti i jesti bez njega, ali je sa začinom sve

mnogo ukusnije. Jedna od funkcija spomenutih biljaka u refrenu pjesme jeste da se sve četiri koriste u malim preciznim količinama tokom cijelog života. Ukoliko se konzumiraju u većim količinama nanose štetu organizmu. Tako da refrenom mladić i djevojka indirektno podučavaju jedno drugo da se promatraju kao usputna dobra. Jer su samo potpuno izgrađene osobe zrele za takav odnos prema voljenoj osobi, darujući joj dovoljno slobodnog prostora, uvažavajući njene ambicije i velikodušno potičući daljnji razvoj jedne zasebne ličnosti.

Nezrele ličnosti voljenim osobama pristupaju posesivno, nametljivo, nezgrapno gušeći njihovu slobodu te žrtvujući vlastitu i tuđu individualnost neposjedovanjem većih životnih ciljeva kojima su potpuno predani.

Ako odlučimo iščitati refren iz pjesme u ovom ključu, vidjećemo tajnu za ljubavnu sreću uklesanu u znakovima u prirodi, a koja glasi: volite manje, ali volite dugo!

If you say that you can't, then I shall reply, Parsley, sage, rosemary and thyme, Oh, Let me know that at least you will try, Or you'll never be a true love of mine.

Ako kažeš da to ne možeš, tad je moj odgovor, Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica, Oh, reci mi da ćeš barem pokušati, Ili nećeš nikad biti moja istinska ljubav.

Najveći strah zaljubljenih je odustajanje druge strane od posijane ljubavi. Prethodna strofa je vrlo realistična i daleko od lahko datih obećanja o ljubavi koja nema granica ili koju nitko i ništa ne može ugroziti.

Ukoliko osoba koju volimo u jednom trenutku odustane od duhovno-intelektualne kretnje, oplemenjujućeg traganja i nesebičnog stvaranja prilika za vlastiti duhovni razvoj i razvoj onih koje voli, otpočinje proces transformacije listova ljubavi – uslijed nedostatka sočnih životnih sokova – u šiljasto i kruto tkivo koje je teško prigrliti jer se trajno zatvara zauzimajući obrambeni stav.

U tom kontekstu je zanimljivo obratiti pažnju na simboliku zadnje biljke iz refrena pjesme – majčine dušice (thyme).

Majčina dušica je u Srednjem vijeku bila simbol hrabrosti i njome su bili ukrašavani borbeni štitovi vitezova. U ljubavi, kao i u ratu, svatko otvaranje nosi sa sobom veliku dozu rizika jer nikad sa sigurnošću ne znamo kako će druga strana primiti na-

POVRATAK U BUDUĆNOST tračak ljudske dobre namjere koju uočava svojim oštrim okom kroz brojne ljudske nespretnosti i maske.

Love imposes impossible tasks, Parsley, sage, rosemary and thyme, But none more than any heart would ask, I must know you're a true love of mine.

Ljubav postavlja nemoguće zadatke, Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica, Ali ništa veće od zahtjeva bilo kojeg srca, Moram znati da si moja istinska ljubav.

še potpuno otvoreno i razgolićeno srce.

Stoga istinski i dosljedno voljeti mogu samo dovoljno hrabri koji se ne plaše boli.

Sva mrzovoljna lica, sve grube riječi, svi ljudski napadi su samo paravani i maske za vlastiti kukvičluk, tj. strah od boli koja može nastati izlaganjem nježnije strane vlastitog srca.

Strah od smrti jednom oživljene ljubavi je toliko izražen kod ljudi da bi mnogi najradije trajno konzervirali ljubav koju nude i primaju u želji da ona ostane trajno istog intenziteta te da se nikad ne pokvari i ne splahne. Otud i izjava da su najljepše ljubavi neostvarene ljubavi, tj. one veze koje su stale s razvojem kod prvih iskri i nikad nisu iskusile istinska otvaranja, a koja neminovno nose određene doze boli i razočarenja.

Prečesto je ljubav roditelja, ljubav bračnog druga, ljubav djeteta, ljubav prijatelja, nakon određenih iskušenja, stala s razvojem i završila preparirana na zidu memorije ili konzervirana i odložena u nekom od ćorsokaka neizbrušene duše.

Majčina dušica je također, kroz svoju izraženu antiseptičku moć i specifičan miris, vrlo zdrav i prirodan konzervans.

Tom svojom osobinom biljka u pjesmi ukazuje na određene krize u ljubavi mladića i djevojke iz pjesme, i njihovu želju da u takvim trenucima djeluju antiseptički i sačuvaju barem ono što imaju dok ne smognu snage i hrabrosti da drvo ljubavi svesrdno zalijevaju – ne bojeći se njegovog gorostasnog rasta.

Duša kao Stvoriteljeva tajna je najzagonetniji entitet našeg života i ljudi provedu cijele živote otkrivajući nove dimenzije vlastite duše da bi na kraju ispu-

stili iz sebe tu veliku nepoznanicu. Svaka duša je unikatna poput otiska prsta s razlikom u slojevima i varijacijama. Šanse da čovjek u prosječnom životnom vijeku nađe sebi srodnu dušu su proporcionalne njenom nerazvoju. Što znači, što je duša zapuštenija to je manje osjetljiva, manje pati i lakše se potpuno konformistički uklapa u zatečene društvene okvire.

Osobe sa unutarnjim svijetom izbrušenim životnom boli i marljivo građenim u impresivno zdanje duhovne arhitekture upuštaju u svoje prostrane duševne odaje razne kategorije ljudi – ne očekujući da im se desi ljubav nego istu aktivno nude.

Shodno tome, drugi dio prethodne strofe, Oh, reci mi da ćeš barem pokušati, govori o osobi koja je dovoljno emocionalno zrela da zna kako je nemoguće zadovoljiti sve dimenzije jedne izgrađene i njegovane duše te jedino očekuje iskren pokušaj. Čovjek od rođenja do smrti prolazi razne male škole ljubavi učeći svaki naredni put da voli dublje, iskrenije i bogatije, sve dok se duhovno ne uzdigne do čežnje za ljubavlju Stvoritelja i gledanjem Njegovog lica neiscrpne ljepote.

Zanimljivo je da Stvoriteljevu naklonost i bolju vječnost ne možemo steći našim djelima nego iskrenim pokušajima nesavršene duše koja na taj način ulazi u proces vlastitog brušenja. I to iz prostog razloga što rezultati naših djela nikada ne mogu biti toliko impresivni da bi bili ekvivalent neizbrojivim Božjim darovima nama.

Završavanjem viših školi iskrene ljubavi, kroz dinamičan život, čovjek evoluira i uči prepoznati i vrednovati najmanji

Naravno da prava ljubav postavlja nemoguće zadatke jer želi podstaći duhovni razvoj voljene osobe. Dokaz najveće ljubavi je kada vas voljeno Biće upućuje na put pun trnja u želji da se okitite najljepšom ljudskošću i ojačate. Ljudi koji tvrde da nas vole su obično kratkovidni i slabi za jedan takav rizik. Zato nam Gospodar šalje ljude koji nas mrze da pokrenu pomenute procese koji mimo njihove vlastite volje, i ponovo, iz puke kratkovidnosti daruju našim dušama alate i vatru za brušenje najljepših duševnih formi.

“A pleli su spletku i pleli smo spletku, a oni ne opaziše.” (Kur’an, 027:050).

Ljubav kao proces omogućavanja vlastitog i tuđeg duhovnog razvoja i rasta podrazumijeva spremnost na trajno otvranje srca i duše ka spoljnom svijetu. Ljubav poput peršuna (parsley) s početka refrena otklanja gorčinu iz grudi i usta, pomaže pri probavi svih žilavosti života, idealizira rad shrvanog srca i umiruje prenadraženi nervni sistem.

Stari Grci su koristili peršun da bi okrunili pjesnike, pobjednike na Olimpijskim igrama, ali i ispratili svoje umrle – čineći ga na taj način vjernim pratiocem ljudi u važnim trenucima njihovog života.

Nemogući zadaci koje iz ljubavi šaljemo jedni drugima moraju imati edukativno-pedagoški karakter. Jer iskrena ljubav kao ogromna energija mora da grije, ali i da odgaja, širi vidike, ohrabruje, duhovno obogaćuje, povećava neovisnost o stvorenjima, budi oprez i djeluje korektivno. Želja svakog ambicioznog čovjek je da iza sebe ostavi jasan trag. Da zna da je obilježio određenu epohu i svojim dobrom zadužio naredne generacije. Najveći poraz za senzibilnu osobu je kad osjeti da uspomena na nju blijedi čak i u srcima za koje je njegovo ili njeno srce najjače kucalo. Otuda i analizirani zadaci u pjesmi - ali i uvijek novi zadaci i izazovi u našim životima – koji nas uče razumjeti igru najljepših životnih suprotnosti i uče nas rasti u ljubavi. q

89

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA Ahdnama – najstariji dokument o ljudskim pravima u povijesti

Univerzalni uzor ljudskih prava Alem ef. Crnkić

90

J O U R N A L

U skladu sa ustanovama islamskog ratnog prava i propisa šerijata, od davnina je postojao običaj da muslimanski zapovjednik ili sam vladar, kad jedno mjesto bez jačeg otpora i velikih žrtava zauzme, građanima kršćanske i jevrejske zajednice, a naročito posadama tvrđava i braniocima koji se predaju na vjeru, izda pismenu povelju zvanu Emānnāma, Muāheda ili Ahdnama. Tako je drugi halifa Omer ibn elHattab, r.a., prilikom zauzimanja Jeruzalema 15/637. godine, predstavnicima kršćanske vjere izdao Emānnāmu u kojoj im je garantirao sigurnost života, imetka, crkve i slobode vjeroispovjesti, pod uvjetom da daju džizju i ne skrivaju neprijatelja (Hāzā mā a‘tā ‘Abdullāh ‘Umer, emīru-lmu’minīne ehle Īljā mine-l-emāni, a‘tāhum emānen li enfusihim ve emvālihim ve li kenā’isihim ve sulbānihim ve sekīmihā ve berī’ihā ve sā’iri milletihā...)

Prilikom zauzimanja Carigrada (1.6.

1453.), sultan Mehmed II Fatih izdao je sličnu povelju (Ahdnamu) carigradskom patrijarhu i stanovnicima kvarta Galate u Carigradu. Njome je sultan patrijarhu garantirao “da ga niko neće uznemiravati ni remetiti, da je nepovrediv, neoporeziv, nepotresiv od svih protivnika i da je sa svim sebi potčinjenim svećenicima za sva vremena slobodan od poreza i danka”.

Kada je, deset godina kasnije (1463.), ovaj isti sultan Mehmed II osvojio Bosnu i pogubio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, predstavnik bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović izašao je 28. svibnja 1463. godine pred sultana Mehmeda II Fatiha na Milodraževo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima dā vjersku i imovinsku slobodu djelovanja. Iako su pripadnici ovog reda od samog svog osnutka (1209.) djelovali kao ”pučki propovjednici, papinski poslanici, misionari na Bliskom istoku i Africi, propovjednici križarskih ratova..., a u Bosni kao propovjednici i inkvizitori protiv bogumila” (vidi: Opća enciklopedija JLZ, Svez. III, Zagreb, 1977., str. 5758), sultan Mehmed Fatih im je, da bi spriječio njihovo iseljavanje iz Bosne i podstakao na povratak one koji su se već

bili iselili, izdao Ahdnamu (Povelju).

Ahdnama je, s povijesnopravnog gledišta, imala veliki značaj, jer je bosanskim franjevcima od samog početka turske vladavine u Bosni osiguravala, ne samo osnovna ljudska prava: slobodu ličnosti, vjere, imovine, kretanja i udruživanja, već i slobodu vizitacije franjevačkih ustanova od strane njihovih starješina izvana.

Tim dokumentom Mehmed II je katolicima garantirao slobodu ispovijedanja njihove vjere i pravnu sigurnost, a izbjeglice je pozvao da se slobodno vrate. Izdata 326 godina prije Francuske buržoaske revolucije 1789. godine i 485 godina prije međunarodne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine, predstavlja najstariji pisani dokument o ljudskim pravima u povijesti. Fra Luka Markešić izdavanje Ahdname ocjenjuje jednim od značajnijih događaja iz prošlosti BiH, koji ima svoju mračnu stranu jer je Bosna pala, ali i plemenitu jer osvajači nisu progonili ljude i pozvali su ih da ostanu. “Za to vrijeme ona je bila znameniti čin kada su u pitanju ljudska prava i zato na nju treba pozitivno gledati, a ova povelja još više znači danas, jer je dala ljudima pravo na život, dom, sigurnost imovine i slobodu vjere”, kaže fra Luka. Predsjednik Udruženja turskih intelektualaca prof. dr. Mustafa Erdem ističe da Ahdnama pokazuje da moć Osmanskog carstva nije bila samo njena vojna sila, nego i izgradnja zajedničkog života.

Na manifestaciji “Dani Ahdname Milodraže 2009”, kojom se obilježavala 546. godišnjica Ahdname, fra Luka Markešić je imao interesantno izlaganje. “Poznato nam je svima da je Milodraže u historiji BiH poznato prije svega kao mjesto susreta dvojice značajnih ljudi za historiju BiH. To je susret sultana Mehmeda Fatiha i fra Anđela Zvizdovića. Milodraže je po najprije značajno po tome što su se ovdje susreli ovi ljudi, susreli su se osobno, susreli su se u svoj svojoj različitosti. Već taj susret te vrste je posebno zanimljiv. Razlika je također tog susreta što su to ljudi različite kulture, različite vjere, različitih viđenja o životu ali oni su se susreli i taj susret je sam po sebi značajan. Taj susret je bio pretpostavka nečeg

još značajnijeg, oni su tu počeli razgovarati. Druga stvar koja je značajna za Milodraže i koja ostaje značajna stvar, osim ovog da je to sustret, ovo je mjesto susreta, ovo je mjesto dijaloga i to je ta druga stvar koju želim naglasiti kao značajnost ovog mjesta Milodraže. Tu su se sastala ova dvojica ljudi da razgovaraju, da imaju dijalog. A u tom dijalogu šta je važno, važno je ponajprije da jedan drugog slušaju. Sultan je bio spreman da sluša ovog sasvim običnog malog čovjeka i još redovnika. Isto tako i ovaj fratar redovnik bio je spreman da sluša tog čovjeka koji je došao tu da osvaja Bosnu ali dakle on je bio spreman da sluša, da sasluša tog čovjeka. A zatim u tom slušanju jedan drugoga odmah su našli i razumijevanje jedan za drugog, da prihvate i tako se rodilo i ono šta mi danas ovdje posebno obilježavamo kao Dan Ahdname. Ahdnama je značajna upravo po dijaloškom karakteru ljudi da u razgovoru nađu međusobno pozitivno rješenje u datoj situaciji. Ono po čemu je Milodraže značajno i ostaje značajno i nadam se postati još aktualnije iz ovog susreta, iz ovog dijaloga, u Bosni se tada stvara jedna nova geopolitička situacija u kojoj ljudi traže međusobno pomirenje i mir. Pomirenje i mir u kojem će se moći izgrađivati BiH u okviru tadašnjeg Osmanskog carstva. Mir i pomirenje je bila ta vrijednost koja se tada počela graditi u BiH u jednoj novoj geopolitičkoj situaciji. Kao simbol tog početka jednog novog vremena, jedne nove civilizacije u BiH, plašt kojim je sultan Fatih ogrnuo fra Anđela Zvizdovića se sa Ahdnamom čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici kojeg fratri čuvaju kao vrijednost, kao amanet. Historija je karakteristična što se vremena i ljudi mijenjaju. Trebamo čuvati vrijednosti koje su vječne u povijesti, ono što bi želio istaknuti mislim da su vječne vrijednosti ljudi i da to treba čuvati, njegovati i predavati drugima. Da se ljudi znaju susresti, međusobno razgovarati, da se ljudi znaju pomiriti i graditi mir. Mir je djelo pravde, mir je djelo istine, to u svetim knjigama piše, mir i pomirenje se temelje na istini, na pravdi. Milodraže treba da postane simbol BiH, evo

DIJALOG CIVILIZACIJA da ne kažem da ne pretjerujem pa i simbol svijeta kao što je i BiH simbol svijeta po svojim različitostima, po svojim težnjama, po ljudskim i civilizacijskim karakteristikama, po onome što Bosna je bila i po onome što želi danas postati.”

Reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić u prošlogodišnjoj hutbi na prvi petak u mjesecu julu u Kamengradu kod Sanskog Mosta, gdje se čuva mihrab Sultana Mehmeda Fatiha, Ahdnamu je predstavio kao prototip i paradigmu bosanskog života. “Fatihova Ahdnama nije napisana iz straha, nije iznuđena zbog interesa, i nije obajavljena iz potrebe za pokazivanje. Ona je napisana iz uvjerenja da je svako slobodan u svojoj vjeri i svojoj domovini; ona je objavljena da svjedoči o jednom vremenu i jednom čovjeku koji je znao da je prava moć u poštivanju ljudske ličnosti. Zato je Fatihova Ahdnama povijesna vrijednost koja nije mogla biti neprimjećena zato što uvijek koristi ljudima.

Ona je i nama korisna, jer u njoj možemo prepoznati razliku između istine i neistine – istine koja traje i neistine koja nestaje u bujici koja nosi otpatke što plivaju na površini povijesti. Ona je korisna da nas podsjeti na trajnu vrijednost bosanskog života koji je nezamisliv bez suživota i tolerancije, koju treba pokazati baš onda kad se ima moć i vlast, baš onda kad drugom i dugačijem možemo pružiti ruku prijateljstva.”

Sadržaj Ahdname Tekst Ahdname u prevodu Hazima Šabanovića glasi: “On (tj. Bog) je jedini pomoćnik. (Tugra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je slijedeće: Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedeće: Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetlje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva - ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih, ni njihove

Sultan Mehmed II Fatih duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedećim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhammeda), i tako mi sablje koju pašem, - niko se neće protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.

Napisano 28. maja u stanu Milodraž” U Šabanovićevu prijevodu zakletva: “i tako mi 124.000 poslanika” je izostavljena. Iako su o ovoj Ahdnami kod nas mnogi pisali (Ć. Truhelka, G. Elezović, S. Kemura, Knežević, K. Gujić, J. Matasović, H. Šabanović i drugi), nama se čini da je po pitanju njene originalnosti najbliže istini mišljenje rahmetli Hazima Šabanovića koji kaže: “Original je, kako će se to iz objašnjenja koje dolazi iza teksta vidjeti, nestao nešto prije 1654. godine, jer je u međuvremenu od 1654. do 1669. nastao onaj primjerak Ahdname za koji se drži da je original i koji se kao takav čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici uokviren pod staklom. Taj primjerak, međutim, nije ništa više nego dosta neuspjela imitacija originala.” Što se, pak, sadržaja Ahdname tiče, on je, po svoj prilici, autentičan. Tome ide u prilog činjenica da je Fatihov sin, sultan Bajezid II (vl. 1481.-1512.), beratom iz 1483. godine upućenim sandžak-bezima i kadijama bosanskog, hercegovačkog i

zvorničkog sandžaka, a potom i fermanom od 17. augusta 1498. godine upućenim kadijama Novog Brda i Srebrenice, praktično obnovio Ahdnamu svoga oca Mehmeda II Fatiha i potvrdio njenu autentičnost. Original berata iz 1483. godine nije sačuvan, ali postoji ovjeren prepis koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici, dok je original fermana iz 1498. godine sačuvan i nalazi se u arhivu Franjevačkog samostana u Fojnici.

Isto tako treba napomenuti da je i Fatihov praunuk, sultan Ahmed I (vl. 1603.1617.), fermanom iz 1607. godine obnovio Ahdnamu svoga pradjeda, za vrijeme uprave provincijala fra Jakova Slapnice. Originalni ferman pronašao je u Sarajevu 1937. godine sarajevski trgovac starinama Uzeiraga Hadžihasanović i poklonio ga tadašnjem nadbiskupu Ivanu Šariću, koji ga je u augustu iste godine dao objaviti u “Hrvatskom dnevniku” u Zagrebu. Postoje i četiri ovjerena prepisa ovog fermana, od kojih se po dva čuvaju u Makarskoj i Zaostrogu.

Prepisi Ahdname Šabanović navodi i deset poznatih prepisa Ahdname, od kojih se pet čuva u arhivu Franjevačkog samostana u Fojnici, dva u Franjevačkm samostanu u Kraljevoj Sutjesci, jedan u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, jedan u arhivu Srpske akademije nauka u Beogradu i jedna u Kadićevoj hronici u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu. Prepis Ahdname koji se čuva u Fojnici pod br.

1253 ima tri ovjere: es-Sejjida Abdulmedžida, kadije u Bosna Brodu (Travniku), Muhameda, kadije u Bosna Brodu (Travniku) i vojnog kadije Muhameda ibn Balije. Prepis pod br. 2956 iz Fojnice ovjerio je Muhamed ibn Ali, kadija u Dimitrovici, a prepis pod br. 1255 Muhamed Emin, kadija u Sarajevu. Jedan prepis Ahdname, koji se čuva u Kraljevoj Sutjesci, ovjerio je Fazli ibn Ahmed, vršilac dužnosti kadije u Banjoj Luci, a drugi Davud, vršilac dužnosti kadije u Sarajevu. Prepis Ahdname koji se nalazi u Beogradu ovjerio je Omer ibn Emrullah, kadija u Tuzli. Ostali prepisi nisu ovjereni.

To što je Ahdnama često osporavana navodima da o njoj u zapadnim izvještajima i kronikama nema pomena može se objasniti nastojanjem da se od javnosti zataje povlastice koje su njom stečene, tim prije što su te izvještaje pisali ljudi kojima iz vjersko-političkih razloga nikako nije išlo u prilog da ističu naklonost i toleranciju sultana Mehmeda II Fatiha, koji je bio pregazio tolike kršćanske zemlje i postao strah

91

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA i trepet čitave srednje Europe. Sve kad bi fojnička Ahdnama i bila historijska patvorina, a što se nikako ne može dokazati, gore spomenutim Bajezidovim beratom iz 1483. i fermanom iz 1498., kao i Ahmedovim fermanom iz 1607. godine, ona je sa najvišeg mjesta ozakonjena, te je kao takva predstavljala veliki list slobode za franjevce i katolike u Bosni. Prema tome, sultanu

Mehmedu II Fatihu i njegovoj Ahdnami treba zahvaliti što se u tim krajevima sve do danas održao znatan broj Bosanaca katoličke vjeroispovjesti. Za žaljenje je to što u zadnje vrijeme obilježavanje ovog datuma nosi uglavnom bošnjačko-tursko-muslimanski predznak i što u njemu, ni duhom ni tijelom, ne učestvuju i bosanski franjevci. U neku ruku za to odgovornost snose i

sami organizatori i sudionici, koji skup na milodraškom polju sve više pretvaraju u teferič nabijen mitološkim imaginacijama o osmanskom periodu. Naravno, u takvoj atmosferi se niti od bosanskih franjevaca ne može očekivati da osjećaju žal za vremenom u kome su bili sluge okupatora, niti da slušaju priče o Ahdnami, kao univerzalnom uzoru ljudskih prava. q

Priča o najtraženijem čovjeku na svijetu

Tko je Osama bin Laden?

Mirza ef. Mešić

92

J O U R N A L

Danas je najtraženija osoba na svijetu.

Sa svojim istomišljenicima, većinom ratnim veteranima iz Afganistana, koje su svojevremeno obostrano izdašno financirali i službeni Rijad i Washington, oformio je najzloglasniju terorističku mrežu današnjice, poznatu kao Al-Qaida (baza).

Njegova je glava ucijenjena na 25 milijuna dolara. Zbog njega su Sjedinjene Američke Države, najjača vojna sila na svijetu, pokrenule svoju ratnu mašineriju i okupirale dvije zemlje Irak i Afganistan, te izvele brojne udare u nekim islamskim zemljama poput Somalije i Sudana. Jedan od najvećih kritičara američke vanjske politike, Noam Chomski, takvu američke poteze smatra najkrućim međunarodnim terorizmom; takvim da se druge grupe i države koje primjenjuju terorizam u ostvarenja svojih interesa mogu sakriti u mišju rupu.1 U rečenicama koje slijede pokušat ću pojasniti tko je zapravo Osama bin Laden, osoba koja je svojim izjavama i djelovanjem izazvala opću pomutnju u međunarodnoj zajednici.

Za vrijeme sovjetske okupacije Afganistana 1979.-1988. godine, jedan od nekoliko tisuća stranih dragovoljaca, koji su pristizali na afganistansko-pakistansku granicu u vojne logore, nadgledane i financirane od američkih, pakistanskih i saudijskih tajnih službi, bio je i Osama bin Laden. Njegov otac Muhammed, porijeklom iz Jemena, bio je jako blizak sa saudijskim kraljem Fejsalom, koji mu je omogućio da se obogati kao građevinski poduzetnik. (Navodno je nakon abdiciranja kralja Sauda saudijska državna blagajna ostala prazna te je Muhammed šest mjeseci financijski izdržavao kralja Faisala i praktički cijelo kraljevstvo.

U znak zahvalnosti, kralj Faisal je donio dekret kojim su svi građevinski radovi bili povjereni njegovoj tvrtki.) Njegova je građevinska tvrtka, danas poznata kao Grupacija Bin Laden, dogradila i proširila džamije u Mekki i Medini, najsvetijim mjestima u islamu te učestvovala u najunosnijim graditeljskim poduhvatima u Saudijskoj Arabiji sredinom 20. stoljeća. Muhammed bin Laden je postao i ministar javnih radova u Vladi Saudijske Arabije.

Obitelj bin Laden velikim novčanim iznosima podupirala je afganistanske borce u ratu protiv Sovjeta. Uz sve navedeno, za rat protiv Sovjeta prijavio se i Osama, sedamnaesto od 57 djece, koliko je njegov otac Muhammed imao sa nekoliko svojih supruga. Iako nijedan saudijski princ nije želio osobno učestvovati u ratu, bin Ladenov odlazak u Afganistan na samom početku sovjetske okupacije, a zbog bliskosti između dvije obitelji, tumačio se kao privrženost džihadu same obitelji Saud. Njemu su se pridružili i radnici iz očeve tvrtke, koji su teškim strojevima iskopavali tunele ispod pakistansko-afganistanskih planina u kojima su izgrađivali skladišta za oružja i medicinsku pomoć.

Jedno takvo skladište u pokrajini Host u potpunosti je financirala američka obavještajna služba CIA. U brojnim bazama, uzduž afganistansko-pakistanske granice, uz pomoć američkog oružja i stručnjaka te saudijskog novca obučavani su najelitniji borci za rat protiv Sovjeta.2 Bin Laden će postati predstavnik saudijskih dragovoljaca, a nakon ubojstva njegovog duhovnog učitelja Abdullaha Azama3 preuzet će vodstvo nad svim arapskim dragovoljcima u Afganistanu. Ubrzo

je osnovao i Al-Qaidu, vojnu organizaciju ili bolje rečeno vojnu bazu, u koju je primao dragovoljce iz više arapskih zemalja koji su pristizali u Afganistan sa svojim obiteljima kako bi se borili protiv Sovjeta.

I sam je sudjelovao u nekoliko bitaka, uključujući opsadu Jalalabada, koja je označila kraj sovjetske okupcije Afganistana 1989. godine. Zbog svojih zasluga bin Laden je slavljen kao heroj i u Afganistanu i u svojoj domovini Saudijskoj Arabiji. Često optuživan od domaćih mudžahedina za ekstremno tumačenje islama te razočaran međusobnim obračunima afganistanskih vojnih zapovjednika, odlučio je 1990. godine napustiti Afganistan i vratiti se u Saudijsku Arabiju. Tamo je osnovao dobrotvornu humanitarnu organizaciju koja je pomagala veteranima afganistanskoga rata. Međutim, Sadamova okupacija Kuvajta 1990. godine i njegove prijetnje da će okupirati Saudijsku Arabiju, ponovno će aktivirati Osamu bin Ladena.

Predložio je saudijskom kralju Fahdu da sa svojim ratnim veteranima te ostalim Saudijcima predvodi obranu zemlje. No, preduhitrili su ga njegovi dojučerašnji saveznici i pomagači Amerikanci. Ni tri dana nakon Sadamove okupacije Kuvajta u Rijad je doputovao američki potpredsjednik Cheyni kako bi sa Fahdom dogovorio obranu Saudijske Arabije nazvanu “Pustinjski štit”. Ubrzo su počeli stizati američki vojnici čiji je broj do kraja vojnih operacija narastao na više od 500.000. To je razbjesnilo Osamu bin Ladena koji je javno počeo kritizirati politiku kraljevske obitelji, jer je u zemlju pozvala nevjerničku vojsku. Pokušao je utjecati i na službenu ulemu da donesu fetvu o zabrani staci-

DIJALOG CIVILIZACIJA oniranja nevjerničkih vojnika na saudijsko tlo, no bez uspjeha. Vijeće Šure je, na veliko bin Ladenovo razočarenje, donijelo fetvu o slobodnom stacioniranju američkih vojnika. Njegova se kritika pojačala nakon završetka Pustinjske oluje kada je nekoliko tisuća američkih vojnika ostalo u Saudijskoj Arabiji, kako bi nadgledali zabranu letova za iračke borbene avione. To je bio argument kojim je bin Laden dokazivao svoju tvrdnju kako je Sjedinjenim Državama stalo samo do očuvanja njihovih naftnih interesa na Srednjem Istoku te kako će američke trupe tamo zauvijek ostati.4 Osama bin Laden 1992. odlazi u Sudan i pridružuje se islamskim revolucionarima predvođenim Hasanom Turabijem. U Sudanu je uspio okupiti većinu afganistanskih veterana koji su bili razočarani ponašanjem saudijske vladajuće obitelji i ostankom američkih vojnika na svetoj zemlji nakon završetka Pustinjske oluje. U međuvremenu su mu saudijske vlasti oduzele državljanstvo, što je nezabilježen slučaj u povijesti ove države, a njegova najuža obitelj javno ga se odrekla. Uslijed konstantnog saudijskog pritiska, Sudan je morao otkazati gostoprimstvo bin Ladenu. Sredinom 1996. godine odlazi ponovo u Afganistan i po prvi puta javno objavljuje džihad protiv Sjedinjenih Američkih Država, koje su za njega i njegove sljedbenike okupirale Saudijsku Arabiju i ostale muslimanske zemlje, kako bi crpili prirodna bogatstva koja pripadaju svim muslimanima. Clintonova administracija kao odgovor njegovoj objavi rata SADu donijet će Protuteroristički akt, dokument kojim će zamrznuti sredstva svih arapskih humanitarnih organizacija koje su surađivale sa Osamom bin Ladinom. Proglasili su ga najvećim financijerom terorističkih aktivnosti u svijetu.5 Američka je vlada početkom 1997. godine preko CIA-e započela lov na Osamu bina Ladena, ali bezuspješno. U to su vrijeme u afganistanskom građanskom ratu sve više jačali talibani koji su pružili punu zaštitu bin Ladenu. Čak su ga odbili izručiti i Saudijcima, koji su uz Amerikance i Pakistance najviše financijski pomagali talibansku vladu. Do 2001. godine, bin Laden uspijeva ponovno okupiti oko sebe nekoliko afganistanskih oružanih grupa, sada zajednički povezanih u Al-Qaidu, i osnovati organizaciju pod nazivom “Međunarodna islamska fronta za džihad protiv Židova i križara”. Ovo će biti argument američkoj vladi da nakon 11. rujna 2001. optuži bin Ladena i njegove sljedbenike za organizaciju terorističkih napada na SAD i druge zapadne zemlje te njihove ciljeve svuda u svijetu te

Osama bin Laden započne vojnu kampanju protiv talibanskog režima kojeg će na kraju i srušiti, ali ne i uništiti.6 Neprijateljstvo između bin Ladina i Sjedinjenih Američkih Država kulminiralo je kada je u kolovozu 1998. godine u terorističkim napadima na američko veleposlanstvo u Keniji i Tanzaniji poginulo 220 civila. Američka je vlada odmah za napade optužila bin Ladena za kojim je raspisala i međunarodnu tjeralicu te nagradu od 5 milijuna dolara za njegovo uhićenje. Za sva neprijateljstva od ranih 90-ih i sve pogibije američkih vojnika optužen je Osama bin Laden. Jasno da je postojalo i među američkim stručnjacima dosta sumnje oko njegovog sudjelovanja u organizaciji svih terorističkih napada protiv SAD-a.7 Washington je optužio Osamu bin Ladena da u muslimanskom svijetu predvodi globalnu urotu protiv Sjedinjenih Država. Ono što Washington nije htio priznati jeste da je upravo njihova administracija predvođena stručnjacima CIA-e dobrano pomagala organiziranje militantnih skupina širom islamskog svijeta koje će se nakon pobjede nad Sovjetima u Afganistanu okrenuti protiv nje i arapskih korumpiranih vladara.

U pokušaju da ulove bin Ladena američka je administracija velike nade polagala na Pakistan i Saudijsku Arabiju. No vjerojatno je bin Laden toliko bio povezan sa pakistanskom vladom preko tajne službe ISI-ja, a pogotovo sa članovima saudijske kraljevske obitelji, da niti Pakistancima niti Saudijcima nije bilo u interesu da bin Ladena ulove Amerikanci. Uz sve to bin Laden je zadobio snažnu potporu talibanskog režima predvođenog mula Omerom koji ni po koju cijenu nije želio izručiti Osamu. Čak je jedne prigode i izvrijeđao saudijskog princa Turkija, šefa saudijske tajne službe, koji je došao u Afganistan kako bi s mula Omerom pregovarao o bin Ladenovom izručenje, optuživši ga da je izaslanik američke vla-

de. Nakon tog slučaja Saudijska Arabija nije više tako zdušno pomagala talibane, a diplomatske je veze svela na najniži stupanj. Osobna uvreda princa, a ne posebna strategija, oblikovala je saudijsku vanjsku politiku prema talibanskom Afganistanu. U međuvremenu američka je vlada uspjela uspostaviti kontakte sa mula Omerom kojeg je uspjela uvjeriti da afganistansko gostoprimstvo najtraženijem teroristi neće donijeti ništa dobro. Navodno je uslijed američkog pritiska mula Omer uspio nagovoriti bin Ladina da napusti Kandahar i odseli najvjerojatnije na samu afganistansko-palestinsku granicu.8 Uslijedio je 11. rujna 2001. i globalni rat protiv terorizma kojeg su pokrenule Sjedinjene Američke Države. Od tada se Osami bin Ladenu gubi svaki trag. U nekoliko je navrata arapska televizija Al-Jezira emitirala njegove snimke i poziv muslimanima na sveopći džihad protiv Sjedinjenih Država. Kako vrijeme prolazi i mediji sve manje pažnje posvećuju Osami bin Ladenu. q

Bilješke: Pogledati: Noam Chomsky, Gusari i carevi, stari i novi, Izvori, Zagreb, 2004. str. 136-163.

2 Ahmed Rashid, Talibani, Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj Aziji, Tamaris, Zagreb, 2001. str.

199-204.

3 Abdullah Jusuf Azam, rođen je u Palestini 1941. godine. Stekao je diplome na poljoprivrednom fakultetu te na islamskim fakultetima u Kairu. Nakon izraelsko-palestinskog rata 1967. godine, nastanio se u Jordanu gdje je predavao islamsko pravo na tamošnjem univerzitetu. Iz Jordana je protjeran zbog kritiziranja jordanske politike prema Izraelu. Nastanio se u Saudijskoj Arabiji gdje je propagirao džihad protiv Sovjeta. I sam je odselio u Pakisatan te osnovao organizaciju pod nazivom Bayt al- Ansar.

Naslijedit će ga Osama bin Ladin na kojeg je izvršio najveći utjecaj. Pogledati: Stephen Schwartz, Dva lica islama, str. 222.

4 Ahmed Rashid, Talibani, Islam, nafta, i nova velika igra u Srednjoj Aziji, str. 206.

5 Craig Unger, House of Bush, House of Saud, New York, 2004. str. 174-175.

6 Osama bin Laden će sa svojim istomišljenicima donijeti fetvu (iako to nije imo pravo jer niti poznaje dovoljno učenja islama niti je islamski pravnik), kojom se muslimanima dozvoljava ubijanje Amerikanaca i njihovih saveznika, bilo civila ili vojnika bilo gdje i bilo kada. Na Zapadu su njegove fetve i više nego ozbiljno shvaćene tako da su izazvale pravu antiislamsku histeriju u mnogim zemljama, osobito nakon terorističkih napada na SAD te London i Madrid. Ove fetve kod drugih muslimana nemaju nikakvu obvezujuću težinu. Na Zapadu se islam sve više izjednačavao sa bin Ladinovim tumačenjem. Pogledati: Craig Unger, House of Bush, House of Saud..., str. 176-189.

7 Po mnogima Clintonova je vlada iskoristila slučaj bin Laden kako bi oči javnosti preusmjerile sa slučaja “Monika Levinski” i imala naprosto opravdanje za sva teroristička djela koja nisu predvidjeli ni spriječili 8 Ahmed Rashid, Talibani, Islam, nafta, i nova velika igra u Srednjoj Aziji, str. 207-216.

1

93

J O U R N A L

PRIKAZI I KRITIKE Amir Karić: “Panislamizam u Bosni”, Connectum (2006.)

Džepni panislamizam Kako je u bošnjačkom identitetu odrednica islam više od vjere, odnosno, on nosi i brojne druge kulturno-civilizacijske aspekte narodnog i nacionalnog identiteta, panislamski diskurs je pomogao sprečavanju asimilacije Bošnjaka i čuvanju posebnosti do suvremenog doba kada se nacionalna posebnost konačno mogla formalno iskazati i legitimirati.

Senad Nanić

94

J O U R N A L

U okviru biblioteke Dialogos, sarajevski je nakladnik Connectum u proljeće 2006. objavio djelo Amira ef. Karića “Panislamizam u Bosni”. Autor uvodno naglašava činjenicu zloupotrebe pojma panislamizam u cilju diskreditacije političkih težnji Bošnjaka i jugoslavenskih muslimana u drugoj polovici 20. stoljeća.

Smatra da se trend nastavlja i poprima dodatne negativne aspekte u kontekstu globalnih odnosa danas.

Ovako uveden u problem, čitatelj očekuje analizu optužbi koje prate muslimansku društvenu misao navedenog razdoblja.

Nove kontekstualizacije Izetbegovićeve “Islamske deklaracije” i drugih djela, suđenja, borbe za opstanak Bosne i Bošnjaka, ratnih stradanja i genocida, mudžahedina, Alžiraca, takozvanih vehabija i mnogih drugih tema o nepravedno optuženim i još nepravednije osuđenim pojedincima i narodima, dobro bi nam došle. Jer sad se, ipak, mnogo više može slobodno reći.

No autor želi nešto drugo. Cilj mu je na jednom mjestu razmotriti ukupnu temu panislamizma, od političkih sustava kroz povijest islama do refleksije globalnih povijesnih kretanja na bosanski muslimanski diskurs do kraja Drugog svjetskog rata. Imamo li pojašnjenu povijesnu sliku shvaćanja islamskog jedinstva u Bosni kroz povijest, lakše ćemo valorizirati i razumjeti nedavnu povijest i suvremeni kontekst. Autor nastoji objediniti sve relevantne misli o ovoj temi.

U tome uspijeva oblikovavši djelo koje široku temu panislamizma smješta u praktičan format džepnog izdanja. Koristi do sada objavljene riječi o ovoj temi koje nalazimo u okviru studija drugačije poslaganih prioriteta. Autor naročito ističe suvremeni doprinos Fikreta Karčića i Šaćira Filandre.

Kolektivni osjećaj pripadnosti zajednici U prvom poglavlju, autor analizira panislamizam i pojam duhovnog jedin-

stva kao nedjeljiv od pojma ummet i odnosnog bratstva među svim muslimanima (el-uhuvve el-islamijje). Koncept islamskog bratstva nadilazi sve “geografskoteritorijalne i etničko-lingvističke” partikularne identitete, ali ih ne negira jer “različitost je princip univerzalne harmonije i rezultat je same Božje volje.” No 20. stoljeće u muslimanskom svijetu dovodi u sukob univerzalni islamski s lokalnim nacionalnim identitetima u kontekstu oslobađanja od kolonijalne vladavine europskih država. Nacionalisti, smatrajući da se samo nacionalnom državom mogu osloboditi kolonizatora, islam vide tek komponentom nacionalne kulture, dok pristalice islamskog jedinstva nacionalizam smatraju “odgovornim za fragmentaciju ummeta”. Autor ustvrđuje da unatoč postojećoj podijeljenosti ummeta, kolektivni osjećaj pripadnosti muslimana jednoj bratskoj zajednici ostaje i dalje snažno izražen te utječe na političko ponaša-

nje vlada muslimanskih zemalja. Očituje se u “raznovrsnim panislamističkim gibanjima, najsnažnije u domenu religije, ali i na socijalnom i kulturnom te ekonomskom i političkim planu”, smatra autor.

Razmatrajući pojam ummeta u Medinskom ustavu, autor naglašava njegove revolucionarne republikanske aspekte u smislu ustavnosti, jednakopravnosti svih članova, kao i podređenosti vladara ustavu. Jedinstvo ummeta kroz povijest očituje se u instituciji hilafeta. Hilafet podrazumijeva islamski politički poredak koje se ostvaruje u vjerskim (din) i svjetovnim (dun'ja) pitanjima. Halifa nije baštinik vodstva samo u sferi religijskog, već, istovremeno, i religijskog i političkog.

Hilafet je isprva bio republika. Prvi halifa Ebu Bekr izabran je, a on je Omera ibn Hattaba imenovao drugim halifom, što je omogućilo kasnijim pravnicima legitimaciju dinastičkog nasljeđivanja položaja halife Emevija i Abbasija. Nasilnim uspostavljanjem emevijske dinastičke vlasti izgubljena je suština hilafeta, naglašava autor. Institucija dinastičkog halife imala je stvarnu moć u razdoblju Emevija i u prvoj etapi vladanja Abbasija, odnosno do polovine 9. stoljeća, otkada stvarnu vladarsku moć vremenom preuzimaju regionalni zapovjednici - emiri. Položaj halife prolazio je etape posjedovanja velike moći i autoritativnosti, kao i potpune razvlaštenosti. Vremenom se legitimira uspostavljanje više islamskih državnih zajednica. Bez obzira na politički predak u kojem žive, slijeđenje je ono što ujedinjuje muslimane, zaključuje autor.

Duhovni i politički panislamizam U drugom poglavlju autor razmatra nastanak i razvoj panislamizma u kontekstu kolonijalnog širenja europskih sila.

Na prijelazu 19. na 20. stoljeće postojale su samo tri međunarodno priznate muslimanske države: Osmanska carevina, Per-

PRIKAZI I KRITIKE zija i Afganistan. Uspjesi koje su muslimani ostvarili od 7. do 16. stoljeća i njihova dominacija svjetskom političkom scenom u tom razdoblju, smatra autor, doprinijeli su njihovom uvjerenju kako je historijska realizacija islama samo znak njegove metafizičke ispravnosti, te da su uspjesi posljedica njihove pravovjernosti.

Uspjesi europskih zemalja u kolonijalnom pohodu na istok i potčinjavanje muslimanskih zemalja poljuljali su uvjerenost muslimana u vlastitu superiornost i snažno potakli potrebu za samopropitivanjem. Pojavljuju se obnoviteljski pokreti.

Zajednička karakteristika predmodernističkih reformskih pokreta 18. i 19. stoljeća (vehabije, idrisije, senusije, fulanije, mehdije) sadržana je u pozivu na povratak obrascima života iz Poslanikova vremena. Inzistiraju na doslovnom čitanju Kur'ana i hadisa, te zanemaruju interpretacije koje su nastajale kroz stoljeća. Ovi pokreti su u literaturi označavani kao puritanski po karakteru svoje prakse i funadamentalistički po karakteru ideologije.

Moderni reformistički diskurs vezan je uz znamenite pojedince na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, prvenstveno Džemaludina Afganija i njegovog učenika Muhameda Abduhua. Cilj je bio je politički – oslobađanje muslimana od kolonijalizma. Zalagali su se istovremeno za jedinstvo muslimanskog svijeta i jačanje država pojedinačno. Reformatori su pozvali muslimane da reinterpretiraju temeljne izvore islamskog učenja prakticirajući idžtihad. Dekolonizacija je moguća samo reformom političkih, pravnih i socijalnih institucija, sumira autor reformistički diskurs.

Autor upozorava da je u zapadnoj akademskoj javnosti izraz panislamizam prvi put upotrebljen 1887. analogno pokretima pangermanizma, panslavizma i sličnima. Konstituiranje pokreta vezuje se za pokret Mlade osmanlije koji je osnovan 1865. U istanbulskom listu Hurijet 1868. prvi put je upotrijebljena sintagma “itihhad-i islam” (islamsko jedinstvo), što je ekvivalent izrazu panislamizam. Mlade osmanlije su naglašavali da samo islamsko jedinstvo može sačuvati Osmansko carstvo.

Ishodište panislamizma kao političkog djelovanja, mirovni je ugovor iz 1774. koji daje Osmanskom sultanu duhovnu jurisdikciju nad muslimanima, koji su povlačenjem Osmanske države ostali živjeti pod ruskom upravom. Panislamizam je postao zvanična ideologija Osmanske države dolaskom na prijestolje sultana Abdulhamida II. U pogledu pružanja materijalne podrške panislamskoj politici, najveći značaj

imalo je osnivanje Osmanskog društva Crveni polumjesec 1887. i pokretanje izgradnje Hidžaske pruge. Propagiranje panislamizma kao ideologije integralizma nastavljeno je i poslije uvođenja parlamentarizma 1908. i svrgavanja sultana Abdulhamida II 1909. U razdoblju poslije Mladoturske revolucije panislamsku ideju promicali su brojni autori, kao i tokom Prvog svjetskog rata. Legitimitet pretenzija osmanskog sultana na univerzalni hilafet, u uvjetima britanske okupacije, potvrđuje i ulema Indije.

Autor razlikuje “duhovni panislamizam” kao koncept duhovnog jedinstva ummeta i “politički panislamizam” koji predstavlja pokret za ujedinjenje muslimanskog svijeta i oslobađanje od kolonijalne vlasti. Smatra da je Organizacija Islamske konferencije suvremeni modulirani oblik panislamskog pokreta. OIC je osnovan s ciljem promoviranja i razvijanja solidarnosti i međusobne suradnje muslimanskih država na svim društvenim poljima. Strukturirana je kao asocijacija suverenih nacija. Ustanovljavanje OIC-a autor shvaća kao isntitucionalno rješenje krize nastale ukidanjem hilafeta 1924. i niza konferencija koje su se vodile na temu obnove hilafeta.

Panislamizam u bošnjačkoj praksi U trećem poglavlju autor razmatra panislamizam u praksi Bošnjaka. Austrougarska okupacija Bosne značila je naprasni prekid mnogih oblika funkcionalne povezanosti Bošnjaka s Istanbulom i drugim središtima muslimanskog svijeta, ustanovljava Karić. Stanje dvojnog suvereniteta je kod Bošnjaka podgrijavalo romantičarsku nadu u skori povratak Turske. Austro-ugarska okupacija vremenski koincidira s nastojanjima osmanske vlasti da ponovno ujedini islamski svijet, kao i sa djelovanjem nosilaca panislamske ideje. Panislamska ideja svoju refleksiju imala je u idejnim gibanjima u Bosni i Hercegovini.

U prva dva desetljeća austro-ugarske uprave, jedini referentan pokret koji se javio među Bošnjacima bio je pokret iseljavanja u Tursku. Nakon toga 1895. javio se pokret reformama oštećenih i nezadovoljnih zemljoposjednika. Prvi značajni politički pokret bio je Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, koji se počeo formirati 1899. On je istovremeno predstavljao svojevrsnu prethodnicu modernom političkom organiziranju Bošnjaka, koje je počelo osnivanjem Muslimanske narodne organizacije 1906.

U pogledu useljavanja muslimana s izgubljenih osmanskih teritorija u unutrašnjost Osmanske države, Vlada u Istanbulu je zauzela kurs i institucionalizirala podršku emigriranju muslimana. Iako je bilo autora koji su podržavali ideju da je vjerski nedopustivo živjeti u takozvanom daru-l-harbu, odnosno pod austrijskom vlašću, te da je nužna hidžra u takozvani daru-l-islam, odnosno Tursku, brojni su autori argumentirali da ne postoje razlozi za hidžru u uvjetima gdje je prakticiranje islama omogućeno.

Uskoro u Bosni više nije bilo utjecajnih autora koji su podržavali iseljavanje u Tursku, pregledno će Karić.

Odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine, austro-ugarske vlasti su povele intenzivne aktivnosti na odvajanju Bošnjaka od autoriteta halife-sultana, pripremajući formiranje autonomne vjerske organizacije Bošnjaka. Do sukoba, koji traju sve do 1909., dolazi zbog problema nespojivosti izdavanja šejhul-islamove menšure reisu-l-ulemi s carskim ovlastima imenovanja. Taj čin imenovanja nije imao nikakvu praktičnu funkciju, ali ukazuje na potrebu održavanja barem simboličke veze s halifom, kao duhovnom vertikalom muslimana.

Unutar bošnjačke publicistike, tema panislamizma bila je prisutna sve do 1945. Analizirajući im karakter, autor zaključuje da je prvobitan cilj tekstova o panislamizmu bio predstavljanje pokreta, njegova nastanka, ciljeva i glavnih nosilaca. Predstavljanje muslimanskih naroda bila je druga bitna karakteristika većine bošnjačkih listova. Na taj su način razvijali duhovnu vezu bosanskih muslimana s drugim muslimanskim narodima, odnosno svijest o duhovnom jedinstvu ummeta. Treća karakteristika je razvijanje duhovnog i odsutnost političkog panislamizma u kontekstu političke i državnopravne situiranosti Bošnjaka.

Brojni tekstovi objavljeni u časopisima kao što su “Behar”, “Biser”, čak i “Gajret”, kao i u knjigama iz “Biserove” Muslimanske biblioteke, aktualni su i danas, rekao bih. Tako Fehim Spaho još 1906. u “Beharu” inzistira na vjerskoj funkciji hilafeta, ali podrazumijevajući i određeni stupanj političke vlasti. Halil Halid u knjizi “Borba polumjeseca i krsta” razmatrajući temu kolonijalizma ističe da je pored fraza o “civilizatorskoj dužnosti”, “unošenju kulture”, “kulturnom poboljšanju” i sličnih, europska javnost silno upozoravana na “opasnost od panislamizma”.

Svaki pokušaj osvještavanja muslimanskih naroda i razvijanja njihove samosvijesti prezentirani su kao panislamska opa-

95

J O U R N A L

PRIKAZI I KRITIKE

96

J O U R N A L

snost koja ugrožava sigurnost i interese Europe. Refik-beg Azm Zade u knjizi “Panislamizam i Europa” ističe da je apsurdno što Europa muslimanske narode stigmatizira i unaprijed označava svojim neprijateljima zbog toga što pozivaju na jedinstvo zasnovano na religijskom identitetu, dok nastojanja europskih naroda za ujedinjenjem zasnovanom na rasnoj osnovi smatraju sasvim prirodnim i korisnim.

Analizirajući unutrašnje razloge slabosti muslimanskog svijeta, on identificira nekoliko faktora. Prvi čine razjedinjenost i unutrašnji antagonizmi muslimanskog svijeta. Apsolutistički način vladavine muslimanskih vladara označava kao razlog te razjedinjenosti. Redukcionistički i konzervativni odnos prema novim idejama vidi drugim faktorom slabosti. Treći je izloženost Osmanskog carstva, kao najmoćnije muslimanske zemlje, čestim unutrašnjim nemirima, te iscrpljivanje u njihovu gušenju. “Znajte da je vaš moralni život u znanju i nauci, a politički pak u ustavnoj vladavini”, ističe Azm Zade.

Dželal Nuri u knjizi “Panislamizam, islam u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti” iznosi hipotezu po kojoj je islam izgubio političku moć, odnosno politički je dezintegriran, ali nije stagnirao kao duhovna i moralna snaga. Važnost islama raste proporcionalno intenzitetu prodiranja europskih zemalja u muslimanski svijet i pitanje je vremena kada će ta duhovna snaga dobiti svoje ostvarenje u materijalno-civilizacijskoj formi. Nuri smatra bitnim razlogom nazadovanja muslimanskog svijeta njihovo nerazumijevanje činjenice da prihvaćanje materijalne civilizacije ne znači promjenu duhovne supstancije. Drugi razlog stagnacije muslimanskog svijeta Nuri vidi u neodgovarajućoj interpretaciji islama.

On kritizira ulemu što u interpretaciji islama ne razlikuje nepromjenjiva načela od vremenski ograničenih pravila koja su ustanovljavana u prvim stoljećima islama.

U kasnijem periodu, kojeg karakterizira intelektualna atrofija, ta pravila su prihvaćena kao načela i primjenjivana u sasvim novim okolnostima, što je paraliziralo civilizacijski i društveni razvoj muslimanskog svijeta. Treći razlog stagnacije je izdaja političkih načela islamske vlasti, a to su podjela vlasti na izvršnu, sudsku te zakonodavno-nadzornu (tešri' ve murakabe), republikanski oblik vlasti, odnosno izbor halife, te obaveza sudjelovanja svih građana (mukellef) u političkim poslovima (elemru bi-l-ma'rufi ve-n-nehju 'ani-l-munkeri). Apsolutistički način vladanja doveo je muslimanski svijet u inferioran položaj i stanje potčinjenosti.

Mr. Amir ef. Karić Interes Bošnjaka za pitanje hilafeta i održavanje veze s halifom nastavio se i nakon formiranja jugoslavenske države, potvrđuje autor. Jugoslavenska muslimanska organizacija ugradila je u svoj program stav po kojem će se od jugoslavenske vlade zahtijevati da osigura veze jugoslavenskih muslimana s hilafetom, jednako slobodne kao što imaju i katolici s papinskom stolicom. Nakon što je mladoturski režim, na čelu sa Mustafom Kemal-pašom 1924. ukinuo instituciju hilafeta, to pitanje postalo je jedno od najaktualnijih među muslimanskim znanstvenicima širom islamskog svijeta. Povedene su rasprave o potrebi sazivanja “sveislamskog kongresa” na kojem bi se, na bazi usuglašenosti stavova predstavnika svih muslimanskih naroda, riješilo pitanje izbora halife, odnosno restituirala institucija hilafeta. Pogledi na ukidanje hilafeta kreću se od odobravanja do oštrog kritiziranja. Svi su bošnjački autori jednoglasni da bi obnova hilafeta bio poželjan čin, ali mišljenja o ulozi i organizaciji te institucije u novim okolnostima bila su sasvim različita, objašnjava autor.

Karić navodi Karčićevu klasifikaciju bošnjačkih reformističkih tendencija u tri toka: svjetovni modernizam, vjerski modernizam i tradicionalizam. Navedeno ilustrira polemikama u listu “Gajret” iz 1932. gdje Mustafa Mulalić promičući progresivnost svjetovne nacionalno usmjerene

inteligencije optužuje ulemu za konzervativnost, inertnost, mračnjaštvo i autizam, a Malik Kulenović iznosi stav da je panislamski diskurs onemogućavao nacionalno osvještavanje, naravno, u starojugoslavenskom kontekstu. Edhem Miralem tvrdi da političkih panislamista zapravo i nema, a da je “duhovna sveislamska veza” poželjna. Derviš A. Korkut negira prisutnost političkog panislamizma kod uleme.

Karić zaključuje da je u okolnostima nacionalne neartikuliranosti Bošnjaka, panislamski diskurs osiguravao nadnacionalnu poziciju u odnosu na tadašnje “tendencije srbiziranja i kroatiziranja Bošnjaka”. Dio inteligencije deklarirao se u jednom od dva nacionalna pravca, a autori koji su promovirali gledišta panislamizma naglašavali su važnost islamskog identiteta relativizirajući pitanje nacionalnosti.

Drugim riječima, kako je u bošnjačkom identitetu odrednica islam više od vjere, odnosno, on nosi i brojne druge kulturno-civilizacijske aspekte narodnog i nacionalnog identiteta, panislamski diskurs je pomogao sprečavanju asimilacije Bošnjaka i čuvanju posebnosti do suvremenog doba kada se nacionalna posebnost konačno mogla formalno iskazati i legitimirati. U shvaćanju ove važne dimenzije oblikovanja bošnjačkog nacionalnog identiteta, Karićev džepni “Panislamizam” nezaobilazno je štivo. q

MURSELOV ŠEGISTAN O sekularnim muslimanima

(Se)kuliranje i sekularno prigovaranje Jedno sasvim obično negodovanje jednog običnog nefundamentaliste, nedžihadiste i što je najvažnije muslimanskog nesekulariste Filip Mursel Begović U tijeku medijskog govora o vehabijskom pokretu u Bosni i svijetu, u tijeku anatemiziranja muslimana u Europi i ukidanja naših osnovnih vjerskih prava, u tijeku priča o činjenici da su muslimani vjerska skupina koja najviše pati po raznim zatvorima od Afganistana i Kine do Guantanama, digao se jedan mali glasić protesta koji također traži neotuđivo pravo na ispovijedanje svoje verzije islama. To su uznici koji pate. Oni zahtijevaju svoja prava i traže zaštitu. Traže zaštitu i utočište od ostatka muslimana, koji ih navodno zanemaruju, proganjaju i osuđuju. Riječ je o sekularnim muslimanima. Koliko god naprežemo svoj mozak i preispitujemo svoje srce, mislim da još uvijek nije točno jasno što to znači - sekularni islam. Da li je to onaj islam koji potiče ispijanje alkohola umjesto crnog čaja, boze, limunade i hladnog jogurta s metvicom? Da li je to islam koji preferira joging i yogu umjesto klanjanja? Da li je to, u turskoj verziji, islam koji neće dati osnovna prava Kurdima ili šutjeti o masovnom ubijanju Armenaca?

Da li je to onaj islam koji će slaviti Bajram uz pivu, šljivovicu ili skupocjeno vino, te organizirati votka partyje? Tko će znati.

Problematične su tri teze (ima ih još podosta) koje će sekularisti učestalo nametati.

Prva je da između tzv. prvih muslimana, dakle konzervativaca ili džihadista, i onih drugih, dakle sekularista, ne postoji sredina – oni treći muslimani. Druga teza je da islam treba preporoditi da bi bio funkcionalan za novo moderno doba, jer onakav kakav je “izmišljen” u Poslanikovo a.s. doba ne može biti prihvatljiv suvremenom načinu života. Treća teza je da su upravo sekularisti ti koji će voditi nekakvu preporodnu revoluciju islamskog svijeta, ujediniti sve muslimane i na koncu pobijediti radikalizam.

“Ja ću klanjati i ispovijedati islam onako kako sam naučio od svoga babe, i

onako kako je on naučio od svoga i sve tako redom do u doba kada je sultan Fatih hodio po Božjoj zemlji Bosni i točka!” – čut ćemo od bosanskog muslimana, koji se buni od raznih vjerskih novotarija i sugestija. Bit će to prvi znak otpora koji neće tražiti posebne dopune, obrazloženja i točka. Ako ćemo se ravnati po navedenim tezama pitat ćemo se tko su uopće bosanski muslimani, ako nisu bili i većinom nisu sekularisti, i ako zasigurno nisu džihadisti. Zaboga, zamislite jednog našeg dobrog Bošnju koji između srkanja mirisne kahve, pjevušenja sevdalinke Mehe Puzića i odlaska u džamiju smišlja kako dignuti u zrak ekspresni vlak München – Sarajevo. S druge strane, zamislite ga kako kao pravi sekularist, umjesto odlaska u džamiju, kupuje turističku maketu džamije koju će postaviti u vitrinu svoje dnevne sobe uz imitaciju sablje kapetana Huseina Gradašćevića, uz ofucani fes sa zlatnom hadžijskom čalmom svoga dide, čibuk i kuburu svoga babe koji je davno preselio na bolji svijet, a s njim preselila u mezar i abdesthana, divanhana, sabahana i musafirhana – i hanuma Hana, koju je slatko ljubio ispod pendžera u svom rodnom Konjicu dok joj je na uho šaptao sve redom hairli stvari. Za tog pripadnika “naprednog” sekularnog islama, koji bi nam trebao donijeti neku novu vjersko-sekularnu revoluciju, sve ono do čega su držali dido i nena ionako postaje samo folklor ili muzejski artefakt, smješten u vitrinu dnevne sobe. Međutim, on se neće odricati islama, a ne! On će i dalje tražiti pravo da se određuje muslimanom i pripada islamskom civilizacijskom krugu, ali ne bi klanjao i išao na džumu, ili sačuvaj Bože postio! Tražiti će svoja prava i glasnogovornika, buniti se protiv onih čije žene nose mahramu na glavi, jer, to nije slika koja nam treba kada se predstavljamo

Europi. Zalagat će se i za prava homoseksualaca, koji organiziraju svoje povorke u Sarajevu usred ramazana, jer, i to je europski običaj i to govori o tome koliko smo napredni.

Mi bi morali biti sekularni, jer po nekima samo tako možemo održati sliku europskih muslimana, a hanuma Hana iz Konjica više neće tražiti nježna šaputanja ispod pendžera. Njene tajne nećemo tek nazirati i pažljivo otkrivati ispod skromne šamije, jer ona će umah otkriti svoj ispirsani pupak, bedro s tetovažom, tangicu marke Calvin Klein i napućena usta u koja stane čitava kolekcija kremica, šminke, mobitela, disko rekvizita... i ostale silikonske mase, koja će stidljivu erotičnost zamijeniti za golu seksualnost. Sekularni musliman će braniti prava svoje žene jer ne želi biti poput konzervativca, koji doslovno čita Kur'an, i svoju ženu tretira kao kakvu oranicu i njivu koje treba orati kad god mu se prohtije. Takav sekularni probisvijet, odmah ćemo primijetiti, nije nikada obrađivao njivu. Jer da jest, tupan bi znao da uzgojiti biljku uopće nije lahko.

Treba uzorati ledinu, ognojiti ju, usitniti, posaditi, zalijevati, plijeviti, pa opet okopavati, štititi plodove rada od nametnika, tepati joj, jer biljke vole pažnju, da bi ju na kraju ubrao i na koncu sezone pojeo. A da ne govorimo o žuljevima i bolnoj zemljoradničkoj kičmi, jer neke biljke zahtijevaju puno više pažnje od ostalih. Tek onda možemo reći da imamo dobar urod i plod, tek onda stvaramo pretpostavke da i u narednoj sezoni sve ponavljamo kao što su radili naši dido i nena. Dakle, razlika je u shvaćanju i odnosu prema rodnoj poljoprivredi i plodu koji je produkt našeg naslijeđa i rada.

Stoga, to je i bitna razlika između pristupa sekulariste i onog konzervativca. Prvom iz probušenog ženskog pupka raste

97

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN

98

J O U R N A L

minđuša, a drugom procvjeta behar. Toliko o tome i točka.

Primijetit ćemo da za sekulariste počinju velike nevolje kada se počnu otvarati pitanja identiteta. Ovog puta ne treba dvojiti i dijeliti muslimane na polove sekularista i džihadista, odnosno konzervativaca. Tu nametnutu i izmišljenu međuprazninu popunjavaju, recimo, obični muslimani bošnjačke, albanske ili romske nacionalnosti, koji pripadaju zagrebačkom džematu kao i pisac ovih redaka.

Nisu ni džihadisti ni sekularisti, oni su jednostavno muslimani. Treba reći da oni koji redovno održavaju svoje vjerske obaveze i podnose sve muke svakodnevnog života, uopće nisu zbunjeni kada je u pitanju nacionalni identitet. Njima neće biti problem reći – ja sam Bošnjak, Albanac ili Rom, ali prije svega musliman.

Uostalom, za ovu priču pitanje nacionalnosti je manje važna stvar. Kada danas na Zapadu javno kažete da ste musliman i kada to potvrdite svojim načinom života – jednostavno nakon nekog vremena nemate što izgubiti. Umah će se naći grupa onih koji će vas poprijeko gledati kao nazadnog i čudnog. Umah će vam biti nedostupna neka radna mjesta, odmah će vam postavljati pregršt pitanja nakon kojih ćete morati objašnjavati zašto se muslimani šiiti u Iranu bičuju, zašto se žene muslimanke pokrivaju, da li je Poslanik a.s. bio ženomrzac i da li je volio snubiti djevojčice. Nadalje, što znači džihad i zašto se muslimani po autobusima raznose u zrak, zašto muslimani mogu imati više žena, a ti imaš samo jednu, zašto volimo deve više od sobova, nargile umjesto filter cigareta, da li vam je ćuna obrezana do kraja ili samo do pola, zašto peremo stražnjice kada ih je dovoljno obrisati mekanim i kvalitetnim Paloma wc papirom. Neprestano ćemo slušati rafale predrasuda i frustracija koje uporno proizvodi uplašeni Zapad. Musliman koji uspije sve ovo saburli izdržati i održati svoju vjeru živom zaista više nema što izgubiti. Što ne bi bio i Bošnjak, Albanac i Rom kada mogu biti musliman? Što mi mogu, kada biti muslimanom može uključivati sve moguće negativne konotacije? Ma, ništa nam ne mogu jer nas po pravilu demokratičnosti moraju prihvatiti. Nemaju izbora, ali mi moramo osaburiti te bez imalo mržnje i izolacionizma, po pravilu islama, prihvatiti i njih, poštivati ih, ne zadirati u njihovu vjeru ili nevjeru. Rekli bi sekularisti skulirati se i ne loviti ribe u mutnom. Na kraju, a to je i dokazano, kada shvate da je islam poruka mira i ljubavi, većina počinje cijeniti mu-

slimana i njegovu predanost vjeri i Jednom Bogu.

S druge strane sekularist je u ozbiljnim problemima. On bi želio biti nevidljiv, ne bi želio da ga netko smatra drukčijim i boji se svih onih predrasuda koje zapadnjaci, posredstvom medija, gaje prema muslimanima. Boji se poput one ispirsane djevojke, s golim pupkom, s tangicom i poslovnim mobitelom kada ugleda, recimo, vehabiju. Boji se i boji.

Jede ga strah, uvuče mu se u polove stražnjice poput loše skrojene tangice. Boji se i zapadnjaka i muslimana, tuži se i na jedne i na druge. Ne zna kuda bi. Eto, neke budale sruše tornjeve u Americi i sekularist na Zapadu, koji se do sada uspješno skrivao u masi, odjednom je označen kao musliman džihadist, jer, paranoja i manija ne razlikuje nijanse. Svi koji su druge boje kože i čudnih imena postaju sumnjivi. I što tada? Nema mraka u koji se može sakriti, jer svijetli kao iračka neonska reklama ili radioaktivni materijal iz nekog skrivenog arapskog nuklearnog postrojenja. Tada sekularist počinje pričati svakojake gluposti, jer se razočarao ne u loše djelo zabludjelog muslimana teroriste, nego u islam. Tada produbljuje svoje gađenje prema svemu što je sveto u islamu i zagovara islamski preporod na osnovama prerade Kur'ana Časnog.

Uzalud mu i to, jer svejedno nema pomoći kada vlada paranoja, a represivni aparat, koji se počesto krije iza demokracije, počne vaditi svoje pendreke i tuče po stražnjici Hanu hanumu bez tangice i onu s tangicom. Ozljede su istog intenziteta, međutim, manje boli biljčicu koja je rasla na njivi islama. Reći ćemo da je u takvoj situaciji jedini preostali način borbe onaj koji vodimo znanjem o našoj kulturi i vjeri. Ne daj Bože da ga vodimo eksplozivnim napravama ili puškama.

Da bi razbili brojne predrasude činimo to upornom prezentacijom islamske kulture. Kada svi frontovi budu probijeni, kada sva naša uporišta budu srušena ostaje nam kao zaštita bogato kulturno naslijeđe na koje se možemo pozvati, kao i lijepi islamski odnos prema svakom živom biću. Ovdje sekularisti potpuno zakazuju, jer onaj koji se uporno želi asimilirati ili ljepše rečeno “utopiti” u sredinu, neće moći u obranu koristiti bogate islamske kulturne resurse, upravo zato što ih više ne baštini. A što to dijeli Bošnjake od Srba i Hrvata u Bosni? Zar to nije upravo bogata islamska kultura koja se živi po muslimanskim kućama, a ne kao suvenir drži u vitrinama. Na kraju treba reći da je

podjela na džihadiste i one sekularne muslimane ne samo netočna klasifikacija ummeta već potpuna budalaština. Ustvrdit ćemo sasvim suprotno, da postoje oni sekularni (tradicijski pripadaju islamu, ali ne poštuju osnove postulate vjere koji su nepromjenjivi do Sudnjeg dana) i oni koji su muslimani bez obzira na pravce i podvrste. Zapad je davno odvojio Crkvu od države, vjersko od svjetovnog, a mi ćemo shodno tome odvojiti muslimane od sekularista i, nadamo se, ne spajati pod isti nazivnik nespojivo. Ako netko želi biti sekularan - bujrum, slobodna mu je volja i to ne po demokratskom pravu Zapada, nego po principima Allahove volje koja je svakom čovjeku dala pravo izbora i u njega ne zadire. Onaj tko to pravo prekrši i mimo Allaha ukida čovjekovo pravo na izbor, taj je zabludio ili ne zna što je islam. U islamu nema prisile.

Ako sekularist želi postati muslimanom, mašallah, ali prije toga mora napustiti tzv. šejtanov sunnet i prihvatiti neke odgovornosti, koje nosi vjerovanje u Allaha dž.š. Da bi se mogao smatrati muslimanom ne uzima se od islama samo onoliko koliko ti odgovara već onoliko koliko ti je propisano. Treba dodati da nisu ni svi sekularisti isti. Najopasniji među njima su intelektualci koji promišljaju svoj sekularizam i od njega rade životno uvjerenje ili znanost, da ne kažemo zasebnu religioznost. Oni običniji, svjesni su svojeg pada u sekularno, ali to i priznaju i neće poput nekih intelektualaca čitati Kur'an i hadise da bi im našli greške i rupe. Imamo, dakle, sekulariste posvađane s Bogom i one posvađane sa samim sobom.

Međutim, možemo se bez obzira na razlike voljeti, jer muslimansko srce voli cijeli svijet – od Melbourna do New Yorka, od Južnog do Sjevernog pola, od sekularnog do bipolarnog. Voli katedralu u Zagrebu jer u nju idu oni koji poštuju i vole Isu Pejgambera, voli sinagogu u Parizu, jer u nju idu oni koji vjeruju u Jednog Boga. Volimo mi cijeli od Allaha stvoreni svijet kao što ga je volio naš Poslanik Muhammed, neka je Allahov blagoslov na njega i njegov ummet. A na poseban način, mi bosanski muslimani, volimo svoje hanume. Volimo im u polumraku šaputati sve redom hairli stvari, preselivši ispod ašikli pendžera u toplu sobu, na njivu. Jer, kada bosanski musliman šerijatski liježe uz svoju hairli hanumu, da bi zaorao njivom ljubavi, uz Bismillu naravno, ne postaje sekularan, on tada postaje onaj koji putuje sa Zapada ravno u bračni džennet. Pa vi birajte. q

SADRŽAJ

ZANIMLJIVOSTI SADRŽAJ UVODNIK Kako smo Zapadu prodali svoju intimu ...................................................... 3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

2

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna

J O U R N A L

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Glavni trg u Jajcu

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Vrsni tekstopisac zabavne muzike . ............................................................ 4 Roman o povijesti Bosne ............................................................................ 6 Tesavufska poema iz 16. stoljeća ................................................................ 8 Bošnjačka kulinarska tradicija ................................................................... 12 Blagdanske poruke hidžre ........................................................................ 13 Uzroci ratne tragedije u BiH .................................................................... 15 Tora, Biblija i Kur’an – poziv na duhovno jedinstvo . ................................ 17 Oportunizam i partijski ekskluzivizam ..................................................... 21 Očuvanje bošnjačkog identiteta u Crnoj Gori . ........................................ 25 Suprostavljanje mraku zaborava . ............................................................. 29 Pravednici među narodima – sjećanje na holokaust ................................. 31 Geopolitički islam . ................................................................................... 33 Promocija islamskih moralnih vrijednosti ................................................. 37 “Bulbuli” – zbor koji živi i pjeva posve u duhu sevdaha ........................... 38 HRVATSKA Pobjeda Ive Josipovića .............................................................................. 42 Na izborima i u behutu ............................................................................ 43 Presjecanje koridora u slučaju rušenja BiH .............................................. 44 Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom! ...................................... 46 INTERVJU – NEDŽAD LATIĆ Fukara sam kao i moj narod – izdali su nas stari Mladi muslimani ............ 48 BOSANSKI BAROMETAR Najava zakona o referendumu ................................................................. 53 Presuda u korist Židova i Roma ............................................................... 55 Međunarodna afirmacija BiH . .................................................................. 59 IZ SVIJETA Svitanje doba vodenjaka ........................................................................... 60 Europska (kršćanska) realnost ................................................................. 66 Azijska zemlja kontrasta ........................................................................... 69 KULTURA U Trebinju gradu ...................................................................................... 71 Kome (ne)pripada Meša Selimović? . ........................................................ 72 Zaljubljenik u tradiciju i islamsku vjeru ..................................................... 73 “Bebanovi” ključevi .................................................................................. 75 Nedjelatna tolerancija .............................................................................. 76 PRIČE IZ BOSNE Priča o Aćif-efendiji .................................................................................. 79 SINE IRA ET STUDIO Islamska civilizacija – što je to? ................................................................. 81 ŽIVJETI ISLAM Muhammed a.s. – Poslanik islama (III) . .................................................... 83 POVRATAK U BUDUĆNOST Scarborough Fair ...................................................................................... 86 DIJALOG CIVILIZACIJA Univerzalni uzor ljudskih prava ................................................................ 90 Tko je Osama bin Laden? ......................................................................... 92 PRIKAZI I KRITIKE Džepni panislamizam ............................................................................... 94 MURSELOV ŠEGISTAN (Se)kuliranje i sekularno prigovaranje ...................................................... 97 ZANIMLJIVOSTI Burj al Khalifa ........................................................................................... 99

U Dubaiju svečano otvoren najviši neboder na svijetu

Burj al Khalifa 4. siječnja 2010. godine u Dubaiju je otvoren najviši toranj na svijetu, superneboder od čelika i stakla visine čak 828 metara. Svečanom inauguracijom nebodera, kojoj je prisustvovalo više od 60.000 uzvanika i novinara iz cijelog svijeta, Arapi se po prvi put nakon 1311. godine mogu pohvaliti najvišim zdanjem na svijetu. Burj Dubai ili Burj al Khalifa je podignut između mora i pustinje kao arhitektonsko čudo vidljivo u krugu od 100 klometara. Na njegovu 124. katu nalazi se vidikovac s kojega se pruža pogled čak na Iran. Neboder je težak oko 500.000 tona, a u njegovu gradnju utrošeno je 330.000 m³ betona i 31.400 tona čeličnih šipki.

Neboder ima 120.000 m² stakala i 45.000 m² panela od aluminija i nehrđajućeg čelika. Ima 169 katova, te više od 500.000 m² površine za urede i 1.044 stana. Stanovi se nalaze između 19. i 108. kata, a njihova je cijena između 740.000 i 12,3 milijuna eura. Uredi su raspoređeni na 49 katova. Očekuje se da će u Burj al Khalifi živjeti više od 12.000 ljudi.

Kao inspiracija za tlocrt nebodera poslužila je biljka himenokalis koja je vrlo raširena u Dubaiju. Jedna od specifičnosti građevine je i asimetrični oblik tornja, zahvaljujući kojem se blokiraju snažni udarci vjetra. Tijekom dana toranj se može nagnuti za metar, a predviđeno je da se maksimalno nagne za 1,82 metra. Burj al Khalifa ima ukupno 57 liftova, od kojih svaki može primiti 25 ljudi do visine od 504 metra, odnosno do 138. kata. U slučaju da netko želi pješačiti do vrha tornja mora svladati 3.000 stepenica. Na 158. katu nebodera nalazi se džamija. Zgrada se može pohvaliti i s dva bazena na otvorenome: jedan se nalazi na 43., a drugi na 76. katu, odnosno na visini od 153 metra.

Na 38. i 39. katu smješten je elegantni hotel “Armani” sa 160 soba i apartmana, wellness centarom, dva restorana i noćnim klubom. Hotel je dizajnirao poznati talijanski modni kreator Giorgio Armani.

Mediji su objavili vrlo različite cijene koštanja nebodera – od 1,6 do 4,1 milijarde dolara (u svakom slučaju ogroman iznos). U njegovu gradnju bilo je uključeno mnogo izvođača iz cijeloga svijeta, uključujući korejski “Samsung”, belgijski “Besix”, emiratski “Arabtec” i američki “Turner”. Organizacije za zaštitu

Najviši neboder na svijetu ljudskih prava u više su navrata prosvjedovale zbog “robovskog rada”. Naime, većina radnika bili su imigranti iz Pakistana, Indije i Bangladeša, čije su se nadnice kretale oko pet dolara na dan. Ni ekologisti nisu mirno promatrali kako se u Dubaiju podiže divovski neboder. Oni su optužili investitore i projektante zbog golemog utroška energije. Primjerice, rashladni sustav Burj al Khalife ekvivalentan je topljenju 12.500 tona leda dnevno, što iziskuje potrošnju milijuna litara desalinizirane vode. U doba ekološke osviještenosti nije nevažno spomenuti da Dubai već ima najveći ugljični otisak po glavi stanovnika.

“Toranj je globalna ikona. On predstavlja upornost i optimizam Dubaija kao istinskog svjetskog grada. Istodobno, to je moćan simbol cjelokupnog arapskog svijeta”, rekao je Mohammed Alabbar, čelni čovjek “Emaar Properties”, glavnog investitora Burj al Khalife. Spektakularni neboder je simbol moći šeika Mohammeda bin Rashida, 62-godišnjeg vladara Dubaija, najvećeg grada Ujedinjenih Arapskih Emirata. Idejni autor tog supernebodera je poznati američki arhitekt Adrian Smith, dok je projektantska tvrtka “Skidmore, Owings i Merill” iz Chicaga. Gradnja nebodera počela je 2004. godine, a trebala je biti gotova do 2008. Naime, kada je prije šest godina počela gradnja, Dubai je bio jedan od

najprosperitetnijih gradova na svijetu.

Međutim, u međuvremenu je gospodarska kriza teško pogodila i Dubai. Cijene nekretnina su pale za pola od ljeta 2008., a sam investitor “Emaar Properties” priznao je da ima gubitke od 350 milijuna dolara u drugom tromjesječju 2009. godine. Posljednjih mjeseci ubrzani su radovi kako bi se neboder što prije otvorio i tako počeo vraćati investicije.

Rast i razvoj Dubaija je svjetski fenomen. Od malog i siromašnog pustinjskog grada postao je međunarodno središte za preko dva milijuna ljudi iz oblasti turizma, medija, financija, obrazovanja, trgovine, tržišta nekretninama, sporta, zabavne industrije i tehnologije. Dubai je i mjesto gdje su poduzeti najodvažniji svjetski projekti civilnog inženjeringa. Burj al Khalifa je centralni element divovskog projekta od 20 milijardi dolara – nove četvrti “Downtown Burj Dubai”, koja uključuje 30.000 stanova i najveći trgovački centar na svijetu. Svakako treba podsjetiti na dosadašnje najveće arhitektonske poduhvate u ovome gradu: umjetni arhipelag u obliku palme Palm Jumeira i njegove rezidencijalne otoke, supermoderni sustav gradskog prijevoza Dubai Metro, luksuzne hotele Burj al Arab i Atlantis te poslovni distrikt Dubai Marina. U izgradnji su Laguna, Dubailand i Dubai Riva.

Superneboder Burj al Khalifa jedan je od najvećih simbola moći šeika Mohammeda bin Rashida, a 4. siječnja izabran je za svečano otvorenje nebodera jer se poklapa s četvrtom godišnjicom šeikove inauguracije za vladara Dubaija. Istodobno, Mohammed bin Rashid je premijer Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pohađao je arapske škole u Dubaiju, a kao mladić je neko vrijeme proveo u Velikoj Britaniji, gdje je usavršio engleski jezik. Ima dvije žene i 19 djece (osam sinova i 11 kćeri). Njegova druga žena je princeza Haya, kći pokojnog jordanskog kralja Huseina i polusestra kralja Abdulaha II. Šeik Mohammed poznat je diljem svijeta po svojim projektima u Dubaiju, a u islamskom svijetu po svojem humanitarnom radu, posebice u kampanji čiji je cilj omogućiti obrazovanje milijunima siromašne djece. q Pripremio: Ismet Isaković

99

J O U R N A L

Intervju - NEDŽAD LATIĆ Izdali su nas stari Mladi muslimani Razriješen najveći misterij predsjedničkih izbora Na izborima i u behutu

ZAGREBAČKA DŽAMIJA FOTO: PATRIK MACEK • WWW.PATRIK-MACEK.COM

JOURNAL, broj 116-117, 2009. /2010.

JE LI HRVATSKA SAMO KATOLIČKA ZEMLJA? Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom!

EUROPSKA (KRŠĆANSKA) REALNOST Tragom zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj REPORTAŽA Zbor “Bulbuli” TKO JE OSAMA BIN LADEN?