327236678 zmija monica mccarty

daĹĄa&anna

~1~ Knjigoteka

daša&anna

Monica McCarty

Zmija

Roman iz serije čuvari visočja

S engleskoga prevela ZRINKA BUDAK

~2~ Knjigoteka

daša&anna

Knjigu posvećujem Jami koja od prvog dana željno očekuje Lachlanovu priču. Vjeverice? Hvala ti za... sve.

~3~ Knjigoteka

daša&anna

Z

ZAHVALE

mija je prekretnica za mene jer obilježava objavljivanje mojeg desetog romana - a sve njih izdala je izdavačka kuća Ballantine u malo više od četiri godine. Iskreno cijenim priliku, podršku i veliki trud svih u Ballantainu koji su omogućili da se to dogodi, uključujući, da spomenem samo neke: Ginu Centrello, Scotta Shannona, Libby McGuire, Ginu Wachtel, Kim Hovey, Lindu Marrow, Penelope Haynes, Junessu Viloriju sve su to sjajni urednicu asistenti produkcije. Također zahvaljujem Lynn Andreozzi i grafičkom odjelu Ballantinea za zapanjujuće naslovnice (gdje pronalazite sve te momke i mogu li dobiti broj telefona? - samo se šalim, Dave... uistinu) i odjelu prodaje koji se pobrinuo da čitatelji mogu pronaći moje knjige u svojim omiljenim knjižarama.

Posebno se zahvaljujem Kate Collins, urednici mojih posljednjih sedam knjiga. Zbog tebe se posao ne čini kao posao. Bez obzira na to razgovaramo li o knjigama, djeci ili Red Soxima, uvijek se radujem tvojim telefonskim pozivima. Hvala ti što činiš moje priče boljima.

Sretna sam što imam ne jednu, već dvije fantastične agentice, Andreu Cirillo i Annelise Robey, koje mi pomažu ploviti kroz poslovnu stranu pisanja, a također su tu i kad mi treba dodatni par očiju. Cure, najbolje ste.

Kao i uvijek, zahvaljujem se svojem društvu na ručkovima srijedom, Emily Cotler, Estelli Tse i sjajnim dizajnerima iz Wax Creativea.

I konačno, zahvaljujem se svojoj obitelji koja mi (skoro uvijek) pruža podršku. Dave, Reid i Maxine, hvala vam. Dobro, gotova sam. Sad me ostavite na miru, moram pisati. Šalim se. Uistinu.

~4~ Knjigoteka

daša&anna PREDGOVOR

od ožujka 1306., kad je Robert Bruce krenuo u očajnički Razdoblje pohod na škotsku krunu, do kasnog ljeta 1308., kad je porazio

MacDougallove u bitci kod Brandera, označava jedno od najdramatičnijih povrataka iz mrtvih u svjetskoj povijesti.

Do rujna 1306., šest mjeseci nakon što je Isabella MacDuff, grofica od Buchana, okrunila Brucea za kralja u Sconeu, on se nalazi na rubu poraza.

Natjeran je pobjeći iz svoje kraljevine i sakriti se u maglovitim sjenkama Zapadnog Otočja.

No ipak, iz ralja sigurnog poraza, uz pomoć svoje tajne družine elitnih ratnika poznatih kao Čuvari Visočja, Bruce se šest mjeseci poslije vraća u Škotsku i pobjeđuje ne samo Engleze, već i škotske plemiće koji su ustali protiv njega.

Međutim, ovo je samo polovica priče. Nisu svi Bruceovi pristaše izbjegli bijesu najmoćnijeg kralja kršćanskog svijeta: Edwarda Plantageneta, kralja Engleske, samoprozvanog „Malja za Škote”. Mnogi su platili najvišu cijenu, a ostali još pate zbog zova slobode.

U tim nemilosrdnim vremenima, kad je crta između života i smrti tek sjenka, Bruce će ponovno pozvati legendarne ratnike Čuvara Visočja kako bi oslobodio svoje pristaše sužanjstva.

~5~ Knjigoteka

daša&anna

Z

PROLOG

ato što se mača latila nije, od mača neće ni umrijeti, ali kako je vodila nezakonitu krunidbu, neka je se usko ograniči na prebivalište od kamena i željeza u obliku križa, i neka visi vani na otvorenom u Berwicku, tako da i u životu, i nakon smrti, ona bude spektakl i vječno ruglo putnicima.

Naredba Edwarda I. o zatočenju Isabelle MacDuff, grofice od Buchana Dvorac Berwick, Berwick-Upon-Tweed, pogranično područje pod engleskom upravom, kasni rujan 1306.

Došli su po nju.

Bella je čula kako su se vrata otvorila i vidjela pozornika u pratnji nekolicine stražara, ali njezin um još nije htio prihvatiti istinu.

Ovo se ne događa. Ovo se ne može događati.

Tijekom tjedana koliko im je trebalo da joj sagrade poseban zatvor, uvjeravala se da će netko intervenirati. Netko će zaustaviti ovo divljaštvo zamaskirano u pravdu.

Netko će joj pomoći.

Možda će Edward popustiti, kao što je popustio u vezi s kćeri i ženom Roberta Brucea te je poslati umjesto toga u samostan? Ili će možda Bellin nekadašnji muž, grof od Buchana, zatomiti svoju mržnju i zatražiti milost za nju? Čak i ako njezini neprijatelji ne učine ništa, zasigurno može računati na prijatelje? Njezin brat bi mogao iskoristiti svoj utjecaj kao miljenik kraljeva sina da joj pomogne, ili Robert... Robert bi učinio neko. Nakon svega što je riskirala da ga okruni za kralja, on je se ne bi odrekao.

U trenutcima slabosti, čak se uvjeravala da je možda pogriješila u vezi s Lachlanom MacRuairijem. Možda će, kad čuje što Edward planira s njom učiniti, on doći po nju i pronaći neki način da je izvuče.

Uvjeravala se da je ti ljudi neće prepustiti toj užasnoj sudbini.

Ali nitko nije došao po nju. Nitko nije intervenirao. Edward je kanio od nje učiniti primjer. Njezin muž je prezire. Njezin brat je zatvorenik,

~6~

Knjigoteka

daša&anna iako povlaštenog položaja. Bruce se bori za goli život. A Lachlan... on je taj koji ju je doveo ovamo.

Ostala je sama. S njom je samo njezina sestrična Margaret koja će joj služiti kao pratilja i pomoćnica. To je jedini ustupak koji je Edward dopustio s obzirom na njezinu plemenitu krv.

Pozornik dvorca Berwick, sir John de Seagrave, jedan od Edwardovih zapovjednika u ratu protiv Škotske, s nelagodom pročisti grlo. Nije ju želio pogledati u oči. Očito se ni Edwardov sluga ne slaže s ovakvom kraljevom „pravdom.”

- Vrijeme je, milostiva.

Uhvati je takva panika da joj srce stane. Ukočila se poput košute na nišanu lovca. Ali zatim se pojavi instinkt i srce joj počne mahnito lupati.

Obuzme je silan poriv da potrči, da pobjegne, da se spasi od strijele naciljane u njezino srce.

Jedan od stražara koji je možda pogodio tijek njezinih misli, istupi, zgrabi je za ruku i podigne je na noge. Ona zadrhti na njegov dodir. Bio je to sir Simon Fitzhugh, okrutni zapovjednik straže od čijeg joj se zajapurenog, znojnog lica, smrdljivog daha i pohotnog zurenja ježila koža.

Povukao ju je prema vratima i na trenutak njezino tijelo se opiralo.

Nagnula se nazad, čvrsto uprla noge u kameni pod, odbijajući se pomaknuti.

Dok nije vidjela kako se on smješka. Bljesak uzbuđenja u njegovu pogledu rekao joj je da je to točno ono što on želi. On želi da se ona opire.

On želi vidjeti njezin strah. On je želi vući po dvorištu ispred svih onih ljudi i tako ju poniziti i skršiti.

Nestane ukočenosti iz njezinih udova kad se prestala opirati. Ona ga ledeno pogleda. „Maknite svoje ruke s mene.”

On se zarumeni od ljutnje na oholi prijezir u njezinu glasu, no Bella je znala da je pogrešno izazivati ga. Platit će ona poslije za svoje riječi, onda kad bude sasvim prepuštena njemu na milost. On je neće zlostavljati. Iako su je proglasili buntovnicom i proglasili krivom za izdaju, ona je ipak bila grofica. Ali on će naći milijun načina da provede svoju kaznu i zagorči joj život tijekom sljedećih...

Srce joj stane od još jednog naleta panike. Dana? Mjeseci. Pokuša gutnuti. Neka joj Bog pomogne, godina?

Proguta žuč koja joj se dizala u grlu, ali srce joj se stisnulo kad je krenula za pozornikom iz male prostorije u stražarnici koja je služila kao njezin privremeni zatvor.

~7~

Knjigoteka

daša&anna Prvo što je uočila kad je nakon više od mjesec dana zatočeništva izašla van nije bila blještava svjetlost dana, ni svježina zraka, ili brojnost gomile koja se okupila gledati njezinu muku, već oštrina vjetra i hladnoća koja probija do kostiju. Teški slojevi vune koju je navukla za zaštitu doimali su se tankima poput tkanine njezine podhaljine.

Bilo je ledeno, a tek je rujan. Kako će tek biti u prosincu - ili siječnju? kad bude podignuta visoko na kuli, a ništa je neće štititi od brutalnog istočnog vjetra osim željeznih rešetki na njezinom kavezu? Bella zadrhti.

Njezin mučitelj to primijeti. - Čini se da je ove godine zima uranila, zar ne, grofice? - Simon podrugljivo naglasi zadnju riječ, a zatim pokaže u smjeru kule. - Pitate se kako će udoban biti vaš kavez na susnježici i snijegu? - On se nagne bliže, a njegov smrdljivi dah pržio joj je kožu. - Ja bih vas možda bio voljan grijati, ako budete jako dobri.

Pogled mu padne na njezine dojke. Iako je bila do vrata prekrivena slojevima debele vune, osjećala se nečisto. Kao da ju je požuda u njegovim očima nekako dotakla, a ni stotine kupki ne bi odstranile taj odurni smrad.

Zadrhtala je s gađenjem i oduprla se porivu da pogledom poprati smjer njegove ruke. Ne gledaj. Nije smjela pogledati. Ako pogleda taj kavez, nikada to neće moći učiniti. Na kraju će ju morati vući po dvorištu.

Proguta strah, ne dopustivši mu dati do znanja da ju je uzrujao. Radije bih se smrznula nasmrt.

Oči su mu plamtjele čuvši istinu u njezinim riječima. On pljune na tlo, nekoliko palaca od zlatom opšivenog ruba njezine elegantne haljine. Ohola kujo! Nećeš biti tako ponosna za tjedan ih dva.

Nije imao pravo. Ponos je bilo sve što joj je ostalo. Ponos će joj dati snagu. Ponos će joj pomoći da preživi.

Ona je bila članica obitelji MacDuff, drevna roda Mormaera od Fifea najuglednije škotske plemićke obitelji. Ona je bila kći i sestra jednog grofa, i supruga drugog grofa koji je se odrekao.

Jedan engleski kralj nije imao pravo njoj suditi.

Ali jest, i to na posebno barbarski način. Ona je trebala biti primjer.

Njezinim su primjerom trebali zastrašiti „pobunjenike” koji su se usudili podržati Roberta Brucea u njegovoj borbi za škotsko prijestolje.

Njezina plemićka krv nije ju spasila, a nije ni njezin spol. Edward Plantagenet, kralj Engleske, nije mario što je ona žena. Ona se usudila okruniti „buntovničkog” kralja, a za taj čin bit će obješena u kavezu na najvišoj kuli dvorca Berwick, izložena pogledima svih koji prođu kako bi bili upozoreni.

~8~

Knjigoteka

daša&anna Bella nikad nije mogla zamisliti koliko će ju taj jedan čin koštati.

Njezine kćeri. Njezine slobode. A sada još i... ovo. Željela je učiniti nešto važno. Pomoći svojoj zemlji. Učiniti pravu stvar.

Ona nikad nije željela biti nikakav simbol.

Ovo nije trebalo tako ispasti.

Bože, kakva je bila zanesena budala. Baš kao što ju je Lachlan optužio.

Bila je tako samodopadna. Tako samouvjerena. Tako vraški sigurna da ima pravo.

A vidi je sad.

Ne! On nije imao pravo, nije. Ne može mu dopustiti da je imao pravo.

Onda bi sve ovo bilo uzalud.

Nije smjela razmišljati o tom gadu. To previše boli. Kako je mogao to učiniti?

Ne sada. Poslije će biti dovoljno vremena da proklinje Lachlana MacRuairija i šalje ga k vragu koji ga je okotio.

Ona stisne šake sa strane, pokušavajući skupiti snagu. Neće pokazati strah. Neće im dati da je slome. Ali srce joj je snažno lupalo u grlu dok je ponosno hodala preko dvorišta.

Trebalo joj je neko vrijeme da shvati što nije u redu. Rulja koja se okupila da bi svjedočila njezinoj kazni trebala bi urlati, klicati, dobacivati, zvati je pogrdnim imenima, bacati trulo voće i ostatke hrane na nju. No bila je sablasno tiha.

Stanovnici nekad najvećeg škotskog trgovačkog grada na svojoj su se koži uvjerili koliko je okrutan engleski kralj. Prije deset godina Berwick je uništen i njegovi stanovnici masakrirani u jednom od najgorih zlodjela počinjenih u dugom i razornom ratu između Škotske i Engleske. Žene, djeca - nitko nije pošteđen u pustošenju Berwicka koje je trajalo dva duga, krvava dana i odnijelo tisuće života.

Tišina gomile bila je prosvjed. Osuda. Opomena kralju Edwardu za užasnu nepravdu koja je danas učinjena.

Preplave je osjećaji. Suze su joj navrle na oči od neočekivanog iskaza podrške koji je prijetio raskinuti krhke niti ponosa, koje su je jedva držale na nogama.

Ipak je nisu svi napustili.

Odjednom, krajičkom oka spazi bljesak nekog pokreta. Instinktivno se trzne, pomislivši da je netko konačno odlučio nešto baciti na nju. Ali umjesto trule jabuke ili pokvarenog jajeta, pogleda dolje u svoje noge i ugleda pupoljak savršene ružičaste ruže.

~9~

Knjigoteka

daša&anna Jedan od stražara pokuša je spriječiti kad se sagnula da ju pokupi, ali ona odmahne rukom. - To je samo ruža - reče glasno.

- Zar se Edwardova vojska boji cvijeća?

Njezina zajedljiva primjedba nije ostala neprimijećena i začuje se žamor poruga i cerekanja. Edwardovi su vitezovi trebali biti cvijeće viteštva. Ali nije bilo ničeg viteškog u današnjem činu.

Simon bi joj istrgnuo pupoljak iz ruke, ali sir John ga zaustavi.

- Pustite, neka ga zadrži. Za boga miloga, kakvu štetu to može učiniti?

Bella zatakne ružu u broš MacDuffovih kojim je zakopčala ogrtač podstavljen krznom, a zatim spusti glavu prema okupljenima, šutke im odajući priznanje za njihovu solidarnost.

Taj ružin pupoljak - koliko god se možda činio beznačajnim - dao joj je snagu. Nisu je se svi odrekli. Njezini su sunarodnjaci s njom.

Ali kad je ušla u kulu, učinila je to sama. Iznenadna tama ovila se oko nje poput grobnice. Preplavile su je misli o tome što je čeka. Svaki korak postao je sporiji, teži, naporniji dok su je vodili uz stube. Osjećala se kao da hoda sve dublje i dublje u močvaru, utapa se, bespomoćna da izađe.

Pokušala je odagnati strah, ali izjedao ju je poput čopora gladnih vukova.

Nekako je uspjela stići do vrha. Stajala je u skučenom stubištu dok je pozornik petljao s novom bravom na bedemu kule. Postavit će i jednog stražara. Neće riskirati da ona pobjegne.

Konačno, vrata se otvore. Iznenadni nalet vjetra odgura je natrag.

Dragi Bože! Bilo je toliko mnogo hladnije nego što je strahovala da će biti. Instinktivno se trzne unazad, ne želeći ići dalje, ali stražari iza nje počnu hodati, tjerajući je naprijed prema krovu.

Vjetar ju je šibao, skoro joj skinuvši plast s ramena. Ona ga skupi oko sebe, čvrsto ga stisnuvši i krene za stražarima prema kruništu.

Kad su stali, znala je da je došao taj trenutak. Ne može to više izbjeći.

Polako podigne pogled da prvi put vidi kako izgleda Edwardova kazna. Šokirani vrisak izleti joj iz grla. Znala je što očekivati, ali koljena su joj ipak zaklecala. Ondje, ugrađen u parapet, nalazio se njezin kavez od kamena i željeza u obliku križa.

Ali kršćanstvo joj je bilo zadnje na pameti dok je gledala taj monstruozni kavez. Zidovi su bili od rešetkastog drveta, ispresijecani željeznim šipkama učvršćenim na kamenu ogradu. Bio je tako malen - tako skučen - ne više od metar i osamdeset širok i metar i dvadeset dubok.

~ 10 ~

Knjigoteka

daša&anna Dragi Bože, unutra će se jedva moći micati. Nema ni postelje, samo slamarica na podu. Jedna mala limena peć pružit će malo zaštite od strašne zime. Klupa od neobrađenog drveta bila je ugrađena u jedan kut, a u drugom kutu stajala je neka čudna, drvena kutija... Želudac joj se stisne kad shvati o čemu se radi. Neće joj biti dopušteno izaći iz kaveza ni u slučaju nužde. Ta kutija bila je zahod.

Zateturala je, prestravljena. Od straha da je čak ni njezina čelična volja neće progurati kroz ovaj užas.

Instinktivno ustukne, ali njezin je tamničar spriječi. - Predomišljate se, grofice? Rekao bih da je sada za to prekasno. Trebali ste biti pametniji i ne prkositi najvećem kralju cijelog kršćanskog svijeta.

Bellu je bilo sram priznati da se, dok je stajala ondje i gledala u taj užasni kavez, znajući da mora ući u njega i ne znajući kad će možda izaći, zapitala ima li taj nasilnik pravo. U tom su trenutku njezina uvjerenja, njezina sigurnost u ispravnost onoga što je učinila, poljuljana pod silinom straha.

Ali samo na trenutak.

To je samo kavez, uvjeravala se. Izdržala je ona i gore. Optužbe i sumnje svoga muža. To što su je proganjali po Škotskoj kao psa. Izdaju čovjeka kojem nikad nije trebala vjerovati. I najgore od svega, odvojenost od svoje kćeri.

Kći će joj dati snagu. Mora ovo preživjeti da opet vidi Joan.

Pogledala je odvratnog zlikovca ravno u oči. - On nije moj kralj. - A zatim, podignute glave, Bella MacDuff, grofica od Buchana, uđe kroz željezna vrata kaveza.

~ 11 ~ Knjigoteka

daša&anna 1. POGLAVLJE

Dvorac Belvenie, Moray, šest mjeseci prije

B

ella je bila smetena, mozak joj je grozničavo radio pokušavajući se sjetiti što sve mora učiniti prije odlaska. Broš! Ne smije zaboraviti MacDuffov broš za ceremoniju.

Nije primijetila da nema stražara pred njezinim vratima dok već nije bilo prekasno. Čovjek ju je iznenadio, zgrabivši je s leđa kad je ušla u svoju sobu.

Srce joj je od šoka i panike počelo mahnito lupati, istog časa naslutivši opasnost koja je zračila iz uljeza. Bio je velik i jak i nepopustljiv kao stijena.

Ali ona se neće predati bez borbe. Bacakala se kako bi se oslobodila, ali on ju je zbog toga samo sve čvršće držao. Pokušala je vrisnuti, ali njegova ruka prigušila je sve zvukove.

- Smirite se - promukli joj je glas prošaptao na uho. - Ne kanim vam nauditi. Došao sam vas odvesti u Scone.

Ona se ukipi dok su se njegove riječi probijale kroz izmaglicu strave.

Scone? Ali ona sutra treba krenuti za Scone. A Robertovi ljudi bi trebali doći po nju u šumu, kad se bude vraćala iz crkve, a ne u dvorac.

Srce joj je divljački lupalo dok je pokušavala shvatiti o čemu se radi, odlučiti treba li mu vjerovati, sve vrijeme svjesna željeznog stiska ruke odjevene u kožu oko svojih prsa. Dragi Bože, taj grubijan bi je mogao slomiti na dva dijela samo jednim jačim stiskom!

Stajali su tako jednu minutu u polumraku, nisu se micali, dok je on čekao da ona shvati što joj je upravo rekao. - Jeste li me razumjeli?

Taj hrapavi glas nimalo ju nije umirio, ali kakav je izbor imala? Nije mogla ni disati zbog njegove ruke koja joj je čvrsto stisnula usta.

Uostalom, on bi je već ubio da mu je to bila namjera.

Uz tu ugodnu pomisao koja se probila do njezina uma, Bella kimne.

Polako - oprezno - on je pusti.

Kad joj se zrak vratio u pluća, ona se ljutito okrene i prezirno ga pogleda. - Što ovo znači? Tko...

~ 12 ~

Knjigoteka

daša&anna Zastenjala je konačno ga promotrivši. Iako je kroz prozor kule prolazilo malo svjetla, a noć je već skoro pala, bilo je ipak dovoljno svjetla da je znala kako je imala pravo što ga se uplašila. On nije bio tip čovjeka s kojim bi se bilo koja žena željela naći sama u mraku - zapravo, ni na jarkom danjem svjetlu - i njezino srce opet nesvjesno počne lupati.

Dragi Bože na nebesima, zar je moguće da je Robert poslao ovog čovjeka?

Zastrašujuće građen, bio je visok, širokih ramena i prekriven slojevima - i slojevima - mišića. Bio je slika i prilika moćnog ratnika: čvrst, jak i ubojit.

Ali on nije bio vitez. Jedan pogled bio je dovoljan da to zaključi.

Izgledao je kao čovjek rođen za borbu. Ne na bijelom konju, u viteškom oklopu, već kao nasilnik koji se voli mlatiti u blatu. Činilo se da na tijelu ima pričvršćeno dovoljno oružja da bi mogao opremiti malu vojsku. Vidjela je i kako mu iznad glave vire drške dva mača koja je nosio pričvršćene na leđima. Nije nosio mnogo oklopa, samo crni kožni cotun 1 i hlače optočene malim čeličnim zakovicama. Nije nosio žičani oklop osim zacrnjene žičane kape koja mu je štitila i vrat.

Ali najviše su je šokirale njegove oči. Ispod sablasne čelične kacige koja je prekrivala nos, bile su neprirodno žive, a boja im je bila u mraku tako prodorna da se činilo da sjaje.

Nikad u životu nije vidjela takve oči. Jeza joj krene niz kralježnicu, proširivši se u žmarce po cijeloj koži koje je osjećala kao sitne iglice leda.

Mačje oči, pomisli ona. Oči divlje mačke. Oči od čije se žestine ledila krv u žilama, oči koje su bile neporecivo oči grabežljivca.

- Lachlan MacRuairi - reče, odgovorivši na nedovršeno pitanje. - Žao mi je što sam vas iznenadio, grofice, ali to se nije moglo izbjeći. Nemamo mnogo vremena.

Drugi put te noći Bella je ostala bez riječi. Lachlan MacRuairi? Ona razrogači oči. Njega je Robert poslao da je otprati do Sconea? Plaćenika? I to ne baš bilo kojeg plaćenika, već čovjeka čija su zlodjela na Zapadnom Otočju učinila od njega najzloglasnijeg od elitnog odreda plaćenika u Škotskoj. Najvećeg zlikovca mora u kraljevini gusara.

Ovo zasigurno mora biti pogreška. Lachlan MacRuairi bi prodao vlastitu majku najboljem ponuđaču - kad bi se mogla pronaći žena koja bi ga smatrala svojim. On je bio kopile, ali njegova krv bila je krv nasljednika jednog od najvećih dominiona u Zapadnom Otočju. Iako su zemlje klana 1

Podstavljeni kožni kaput kakav se nosio u srednjem vijeku. (op. prev.)

~ 13 ~

Knjigoteka

daša&anna pripale njegovoj zakonitoj polusestri, Christini od Otočja, on je ipak imao titulu poglavara. Ali zanemario je svoju dužnost i odgovornost, odrekao se svojih sunarodnjaka kako bi slijedio vlastitu korist.

On je bio slika i prilika bezdušnog zlikovca, a pričalo se i da je ubio vlastitu ženu.

Bella to nije mogla vjerovati. S obzirom na sve što je riskirala, nije mogla vjerovati da bi Robert poslao ovog... ovog... pa taj je bio najobičniji razbojnik!

Zagledala se u sjenke, upijajući pojedinosti koje je prije propustila.

Sveci, spasite je, ma pogledajte ga samo! On je čak i izgledao kao razbojnik.

Kladila bi se da mu čeljusti nije vidjela oštricu britve više od tjedan dana.

Imao je tanki ožiljak koji mu je ocrtavao donji dio jednog obraza, a njegov oštri, škiljavi pogled bio je tako opak da je mogao prerezati stijenu. Ispod ruba kacige, tamna mu je kosa padala u gustim, neurednim valovima do brade.

Ono što je vidjela od njegova lica činilo se kao da je isklesano iz hladnog, tvrdog granita. S određenim iznenađenjem shvatila je da bi se taj zaklonjeni pogled, kockasta čeljust, visoke jagodične kosti i velika usta mogli smatrati naočitim - čak i izuzetno naočitim - da nisu bili smješteni pod tako prijetećim kutom. Kakva šteta što je takvo lice uništeno crnim srcem.

Pogledi im se sretnu, a Bella shvati da se ne bavi samo ona proučavanjem. On je nju gledao istom žestinom. Osjetila je njegove oči kako klize njezinim tijelom u polumraku sutona.

Od nenadanog bljeska u njegovim očima bilo joj je nelagodno, iako nije znala zašto. Bella je bila navikla vidjeti iskru u očima muškaraca.

Imala je jedva trinaest godina kad je sve to počelo. Točno u to vrijeme dojke su joj se popunile, bokovi zaoblili, a lice joj je izgubilo svoju mladenačku zaokruženost. Otad su je muškarci drukčije gledali. Kao da od nje žele samo jednu stvar.

Naučila je to ignorirati. Ali s njim, osjećaj je bio drukčiji. Osjetila se ugroženom na način koji nikad dosad nije iskusila. Srce joj je lupalo, a neko čudno rumenilo izbilo joj je na površinu kože.

Ona instinktivno ustukne.

On primijeti njezinu reakciju i pogled mu se smrkne. - Lachlan MacRuairi ponovi, ne skrivajući nestrpljenje. Bruce me šalje.

- Znam tko ste - reče ona, ne uspjevši sakriti gađenje u glasu.

Izgledalo je da su mu se već čvrsto stisnuta usta još malo stisnula. Znam da večeras niste očekivali mene, ali planovi su se promijenili.

~ 14 ~

Knjigoteka

daša&anna Bella se zamalo nasmije na apsurdnost cijele situacije. Bilo je veoma blago reći da ga nije očekivala. Što je Roberta spopalo da joj pošalje takvog čovjeka?

Ona je sve riskirala odlaskom u Scone i stavljanjem krune na njegovu glavu. Da obavi dužnost svoga brata, praktički zatvorenika Edwardova engleskog dvora, koji ju nije mogao obaviti.

Kad je njezina majka, Joan de Clare, prije otprilike tjedan dana došla k njoj s tim prijedlogom, Bella je bila zaprepaštena. Okruniti glavu Roberta Brucea - čovjeka koji je proglašen pobunjenikom i odmetnikom - ne bi bilo samo prkošenje najmoćnijem kralju kršćanskoga svijeta, Edwardu od Engleske, već i njezinom mužu.

John Comyn, grof od Buchana, potjecao je od jedne od najmoćnijih obitelji u Škotskoj, koja je bila Bruceov najžešći protivnik i neprijatelj.

Njihovo je rivalstvo postalo smrtonosno prije nekoliko tjedana kad je Robert zario nož u bratića njezina muža, gospodara Badenocha, ispred oltara samostana Greyfriars u Dumfriesu.

Upravo u ovom trenutku njezin se muž nalazio u Engleskoj.

Zahtijevao je od kralja Edwarda osvetu za smrt svojega bratića. Buchan je prezirao Brucea i radije bi da mu Edward bude gospodar nego da Robert Bruce bude na prijestolju. Nije se dao urazumiti. Dobrobit Škotske zanemarena je od siline njegove mržnje.

Ako to učini, njezin muž joj nikada neće oprostiti. On će njezinu dužnost smatrati izdajom. To će označiti kraj njihova braka - onakvog kakav je bio.

Ali MacDuffovi su imali nasljedno pravo i obavezu krunidbe škotskih kraljeva, i ako ne bi ispunili tu obavezu, netko bi mogao dovesti u pitanje valjanost ceremonije. Naime, Robertovu krunidbu osporavat će mnogo važnih škotskih plemića, uključujući i njezina muža. Kako bi uspostavio legitimitet svojeg kraljevanja među ostalima, Bruceu će trebati sav simbolizam i poštovanje tradicije koji uspije osigurati.

Ali čak će i to biti izazov. Roberta čeka duga, teška borba. Njegov uspjeh nikako nije siguran. Bella se nije zavaravala: učini li to, javno će se svrstati uz Brucea i njezina će budućnost također biti nesigurna. Engleski kralj, koji Škotsku smatra zemljom pod svojom vlašću, proglasit će je buntovnicom. A prkošenje Edwardu Plantagenetu svakako je opasan rizik.

Bella je potražila savjet svoje majke. Iako se njezina majka nedavno udala za jednoga od Bruceovih ljudi, ona neće samo iz tog razloga tražiti Bellu da okruni Roberta. Baš kao i Bella, njezina je majka željela da Škotska bude oslobođena engleske tiranije, i obje su vjerovale da je Robert Bruce čovjek koji će se za to pobrinuti. Njezina majka bila je čvrsto

~ 15 ~

Knjigoteka

daša&anna uvjerena u Bruceov cilj, baš kao i Bella. Edward Plantagenet stisnuo je svoju željeznu šaku oko vrata Škotske, a Robert Bruce bio je njezin posljednji dah. Ako netko to može učiniti, to je on.

Morala je riskirati. Na mnogo načina ovo je bio trenutak koji je čekala čitavog života. Prilika da učini nešto uistinu važno. Prilika da se zauzme za ono u što vjeruje. Dužnost, odanost i stavljanje vlastitih potreba iza dobrobiti svoje obitelji i Škotske. To nisu bile samo riječi ili ideali, već nešto stvarno. Nešto za što se vrijedilo boriti.

Dužnost ju je predugo zadržala uz muža, ali Buchan nikad nije zaslužio njezinu odanost. Radi njihove kćeri izdržala je njegove napade ljubomornog bijesa, sumnje i opsesivnu požudu.

Možda bi se zbog svoje kćeri i predomišljala treba li to učiniti, da njezin muž nije spomenuo kako kani zaručiti dvanaestogodišnju Joan, nazvanu po njezinoj baki, za jednog od svojih prijatelja, čovjeka četiri puta starijeg od nje.

Bella će radije umrijeti nego dopustiti da se to dogodi.

Kad ju je majka uvjerila da će moći povesti Joan sa sobom, Bella se složila.

Ali vidjevši ovog čovjeka, kojeg je Bruce poslao po nju, zapitala se u što se to upustila. Ako je Lachlan MacRuairi vrsta čovjeka na kakve se Robert oslanja, pobuna je osuđena na propast prije nego što je započela.

Koliko mu je morao platiti? Sumnjala je da postoji dovoljno novca koji bi osigurao odanost razbojnika poput MacRuairija.

MacRuairi prekriži ruke na prsima. Bila je to nestrpljiva gesta koja je izgledala prijeteće s obzirom na veličinu njegovih ruku. Takvi se mišići kuju samo na bojišnici. Na mnogo bojišnica. Zar postoji neki problem?

- Očekivala sam... - Ona pogleda u tamu iza njega, nadajući se vidjeti skupinu sjajnih vitezova u žičanim oklopima kako izlaze iz sjene.

On ružno zaškilji, kao da je točno znao što ona misli.

- Gdje su ostali ljudi? - ona neuvjerljivo završi rečenicu. Činilo se da mu je njezino pitanje smiješno, ako se trzaj njegovih usana može shvatiti kao osmijeh. - Čekaju dolje.

- Kako ste uopće dospjeli ovamo? Što se dogodilo stražaru?

- Stražarima – ispravi je on. Zatim je smrknuto pogleda. - Mislio sam da Buchan ništa ne sumnja.

Bella se zamalo nasmije. Njezin muž je uvijek sumnjao, baš uvijek.

Bile su to pogrešne sumnje - ali to sada više nije bilo važno. No znala je da

~ 16 ~

Knjigoteka

daša&anna Lachlan misli na njezin plan da okruni Brucea. - Nije to razlog zašto je postavio stražu da me nadgleda.

On je upitno pogleda, ali je nije pitao što je time kanila reći. Ionako mu ne bi rekla.

Razbojnik je završio s ljubaznim predstavljanjem - ako se to uopće tako moglo nazvati - i očito je jedva čekao nastaviti s onim zbog čega je došao. Prišao je prozoru i provirio, pazeći da ga ne vide iz dvorišta. Dođite. - Primio ju je za lakat, a svaki joj živčani završetak zaiskri od njegova dodira. - Moramo ići. Nema mnogo vremena. Uzmite svoj plašt i sve što želite ponijeti sa sobom. Ali brzo.

O čemu on to priča? Oni nisu trebali otići do sutra. Ništa nije spremno.

Rano je otišla s večere kako bi se počela pakirati.

Bella izvuče ruku iz njegova stiska, ne želeći nikamo ići s njim. - Ne idem nikamo dok mi ne kažete o čemu se tu radi.

Smatrala je nemogućim da mu lice postane još zlokobnije. Nagnuo se bliže, a njegove sablasno prodorne oči strijeljale su je pogledom. Zelene su, primijetila je. Čak i u mraku oči su mu sjale kao dva zlatna smaragda na suncu.

- O čemu se tu radi? - ponovio je. Zgrabivši je za ramena, gurnuo ju je prema prozoru. - Radi se o ovim barjacima u daljini, točno iza stabala. Za otprilike deset minuta vaš muž i njegovi ljudi projahat će kroz ova vrata, i da sam na vašem mjestu, ne bih želio biti ovdje kad on stigne.

Ona šokirano zastenje. Boja joj je nestala s lica. Promotri razbojnikov neprijateljski, bezdušni pogled i pročita odgovor na svoje pitanje: Njezin muž zna. Buchan je nekako saznao za njezine planove.

I neka joj Bog pomogne, on će je ubiti. * * *

Lachlan je vidio kako je problijedila i zamalo je požalio svoju grubost.

Zamalo. Ali zabolio ga je način na koji ga je umišljena mala grofica gledala, način na koji bi se trznula na njegov dodir.

Nije ga to trebalo zaboljeti.

I sam Bog zna da je on navikao na sumnje i prijezir - dovraga, to se podrazumijevalo. Kopile. Bezdušni gad. Grabežljivac. Prevrtljivi gusar. To su bili neki laskaviji nazivi koje su mu upućivali. Većina je bila istinita. Čak i među ostalim članovima novoformiranih Čuvara Visočja on je bio sumnjiv.

~ 17 ~

Knjigoteka

daša&anna Njega nije bilo briga što bilo tko misli. Obično. Ali prijekor u ovim velikim, blještavim plavim očima doveo ga je do ruba. Zapravo, mnogo toga u vezi s Bellom MacDuff dovodilo ga je do ruba.

Kriste. Još je osjećao udar požude koji je vibrirao cijelim njegovim tijelom. Nije osjetio ništa slično otkad...

Usta mu se stisnu. Otkad je prvi put ugledao Julianu. Ako je postojalo nešto od čega će mu se zajamčeno slediti krv u žilama, bila je to pomisao na tu prijetvornu kuju od njegove žene. Ali Juliana više nije njegova briga, i nije to već osam blagoslovljenih godina. Ona je ondje gdje pripada: u paklu, muči samoga vraga.

Na površini, Bella MacDuff nije izgledala nimalo nalik njegovoj mrtvoj ženi. Juliana je bila visoka i vitka, delikatnih crta lica, a kose crne, baš poput njezina srca. Grofica je bila svjetlokosa, kose boje lana i izraženih crta lica, srednje visine i zaobljena. Veoma zaobljena, ako je težina tih dojki na njegovoj ruci neki pokazatelj.

Obje žene bile su privlačne - čak jako lijepe - ali nisu zbog toga bile slične. Radilo se tu o toj neopisivoj kvaliteti, toj je ne sais quoi kako to nazivaju Francuzi, od toga bi mu krv uzavrela. Bilo je to u nakošenosti očiju, punoći usana, sirovoj senzualnosti koja bi zgrabila muškarca za jaja i ne bi ga puštala.

One su bile one vrste žena koje muškarci žele ševiti.

Da je s Julianom ostalo samo na tome, on bi si prištedio mnogo muke.

Ali požuda ga je zaslijepila na istinu o njegovoj ženi i on je tu istinu saznao kad je već bilo prekasno. Njegov kurac jednom je već napravio od njega budalu. To se više neće ponoviti.

- Budi pažljiv s groficom - bio je rekao Bruce uz zagonetni osmijeh. Ona zna... smesti čovjeka.

Barem je sada shvaćao Bruceovo upozorenje. Ali kralj nema razloga za brigu. Požuda je zadnja stvar kojoj će Lachlan dopustiti da stane na put njegovoj misiji.

On ionako već ima dovoljno problema. Relativno se jednostavan zadatak zakomplicirao prije otprilike jedan sat kad je MacKay presreo dvojicu Buchanovih stražara, koji su se uputili prema dvorcu pripremiti sve za grofov povratak.

Buchanov povratak sam po sebi ne bi bio velik problem. Još bi mogli nastaviti s unaprijed dogovorenim planom da presretnu groficu i njezinu kćer na povratku s nedjeljne mise - a to je bila jedina prigoda kad je grofici zasigurno dopušteno izaći iz dvorca.

~ 18 ~

Knjigoteka

daša&anna Ali Lachlan je bolje od bilo koga na svijetu znao da se misije rijetko odvijaju po planu. MacKay je ispitivanjem od stražara izvukao da je grof saznao za krunidbu i grofičinu ulogu u njoj.

To je sve promijenilo. Kad se grof vrati, dvorac će biti zaključan i neprobojan poput opatičinih bedara, a on je sumnjao da će u sljedećim mjesecima grofica ikamo smjeti izlaziti, uključujući i odlaske u crkvu.

MacKay je zaključio da imaju otprilike jedan sat vremena.

Lachlanu je trebalo četvrt sata da probije kapiju dvorca i skoro dvostruko toliko da pronađe groficu. Tako mu je ostalo otprilike pet minuta prije nego što Gordon započne s planom njihova bijega.

I, dovraga, nikako nije imao vremena raspravljati sa svojom umišljenom malom suputnicom o tome je li on prikladna pratnja za nju.

Njegove grube riječi, međutim, očito su čudesno djelovale na promjenu njezina ponašanja. Strah je moćna motivacija. Ona je otrčala do ormara, izvukla iz njega tamni plašt koji je žustro prebacila oko ramena i izvukla mali, raskošno izrezbareni kovčežić s police.

Lachlanova pretpostavka da je to njezin nakit potvrđena je kad je podigla poklopac i otkrila sultanovsku riznicu zlata i dragulja. Tako mu krvi Isusove!

Očekivao je da će ugurati sadržaj u svoju izvezenu torbicu koju je vezala oko pojasa, no umjesto toga, ona je izvukla jednu stvar, zatvorila poklopac i vratila kovčežić na policu.

Kad je to obavila, okrene se k njemu. - Spremna sam.

Lachlan pogleda u kovčežić. - To je sve što ćete ponijeti?

Ona ga pogleda ispod oka kao da očekuje da će on uzeti kovčežić.

Dovraga, uistinu je bio u iskušenju da to učini. Takvi dragulji otplatili bi mnoge dugove.

- Ostatak pripada mojem mužu. Ovaj komad je jedini važan.

To može tvrditi samo netko tko je čitavog života bio bogat. Bilo je lako biti licemjeran kad si odjeven u skupocjenu odjeću, koja bi mogla tjednima hraniti čitavo selo. Pogled mu je klizio od debele zlatne tijare kojom je učvrstila dugačku, sjajnu kosu, prema bogatoj, zlatom izvezenoj tkanini njezine haljine, plaštu podstavljenom krznom, teškoj ogrlici od bisera i safira, preko vitkih, poput mlijeka bijelih prstiju ukrašenih prstenjem, do vrhova njezinih nježnih, svilenih papuča.

Vidio je, prema načinu na koji su joj se obrazi zarumenili, da zna što on misli.

Ona podigne glavu. - Ako ste gotovi, možemo otići po moju kćer.

~ 19 ~

Knjigoteka

daša&anna Ah, dovraga, bio je zaboravio na to derište. Zašto bi netko inzistirao da vuče djevojčicu na drugi kraj Škotske kojom bjesni rat, Lachlanu to nije bilo jasno.

Ali, on nije bio tu da postavlja pitanja.

Tri godine on već obavlja svaki zadatak koji mu Bruce da - bio on ugodan ili neugodan. Iako je pretpostavljao da su mu oni neugodni pomogli da zaradi mjesto među elitnim ratnicima Bruceove tajne vojske.

Imao je on i drugih kvaliteta - bio je nemilosrdan u bitci, vješt s mačem i neuobičajeno sposoban prikrasti se i iskrasti odnekud - ali čovjek s malo grižnje savjesti bio je visoko cijenjen u ratu.

On je radio što god treba da obavi zadatak.

Rat je septička jama. Svatko uprlja ruke. Baš svatko. Jedina razlika između njega i ostalih ljudi bila je ta što se on nije pretvarao da nije tako, niti se izgovarao za svoja nedjela plemenitim ciljevima ili domoljubljem.

Lachlana nije bilo nimalo briga za politiku. Kod plaćenika nema mjesta uvjerenjima. Tako je lakše.

Pristao je boriti se za Brucea iz jednog jedinog razloga: imao je dugove koje treba platiti, i osobne i financijske. Njegov dogovor s Bruceom riješit će i jedne i druge.

No bilo mu je dosta obavljati prljave poslove za druge ljude. Ako sve prođe kako treba, neće to morati više raditi. Pokupit će svoju nagradu, otplatiti dugove i imati dovoljno novca da ode nekamo i nestane. Najbolje na neki udaljeni otok na zapadu. Tamo ne bi odgovarao nikome osim sebi.

Ali da se to dogodi, Bruce mora postati kralj. A ako Isabella MacDuff može pomoći da se to dogodi, Lachlan će je, dovraga, tamo odvesti. I njezinu kćer.

- Gdje je ona? - upita on.

Grofica se ugrize za usnu. Ta nevina gesta s takvim ustima poput njezinih bila je izrazito erotična. Kriste. Nije sad vrijeme da razmišlja o tim mekim ružičastim ustima čvrsto ovijenim oko...

Osjeti kako mu je nabujalo međunožje pa brzo makne pogled, ljutit zbog te rijetke nerazumnosti.

Ostavila sam je u Vijećnici. - Čuo je napetost u njezinom glasu kad je osjetila potrebu objasniti. - Još je završavala s obrokom. Nisam znala. Glas joj utihne. - Mislila sam da imamo vremena do sutra.

Ona ga zgrabi za ruku. Cijelo mu tijelo zabridi od svjesnosti, a svaki mišić poskoči od tog dodira. Osjećao se kao da ga je pogodio grom. Bilo je to prvi put da ga je dragovoljno dotaknula, a on je sumnjao da je uopće svjesna štio radi. Preuzeo ju je strah za njezinu kćer.

~ 20 ~

Knjigoteka

daša&anna - Ne možemo otići bez nje - preklinjala ga je, predvidjevši njegove misli. Molba u njezinom prekrasnom, podignutom licu nije bila bez učinka.

Velike plave oči uokvirene tamnim lukom obrva i mekanim, dugim trepavicama, pravilan nos, besprijekorna bi jela koža, senzualno zakrivljena usta na kojima bi joj pozavidjela i kurva... većini muškaraca bilo bi teško odoljeti joj.

Ali on nije pripadao u većinu muškaraca.

Lachlan stisne usne. On nije bio osoba koja je birala riječi. Morao bi joj reći da svakog časa očekuje unaprijed dogovorenu diverziju na putu odavde do Vijećnice, koja će im omogućiti bijeg. Šansa da će uspjeti doći do djevojčice prije nego što počne kaos bila je jedan naprema dvadeset.

Ali očaj u njezinu glasu ga zaustavi.

Isabella MacDuff možda kani izdati svoga muža kako bi okrunila njegova rivala, ali očito voli svoje dijete. Kako je on bio zadnji čovjek na svijetu koga bi dirnuli sentimenti ili lijepo lice i fantastičan par dojki, znao je da mora biti drugi razlog zašto je ostao šutjeti: misija. Instinktivno je znao da ako joj kaže istinu, ona će se usprotiviti. A nisu si mogli priuštiti odugovlačenje. Bilo kakvo odugovlačenje. Ionako će odjahati s opasno malom prednošću.

- Jedan od mojih ljudi otići će po nju - reče, posjetivši kako se uznemirila kad je otkrila kako još netko - bilo tko - vreba u sjeni kako bi je otpratio. Pitao se što će Bella reći kad otkrije da ih ima samo trojica.

On je možda i mislio ono što je rekao... ali samo jednu minutu. Jedva su izašli van kad snažna eksplozija propara noćni zrak. Vrijeme je upravo isteklo. * * *

Bella se proklinjala zato što je ostavila Joan u Vijećnici kad se vratila u njihove odaje da spakira stvari za sutra. Nije mogla znati, uvjeravala se. Ali to nije olakšalo silnu tjeskobu i strah zbog kojeg joj je bilo teško disati.

Nije htjela da njezina preznatiželjna kći počne postavljati pitanja. Bilo je sigurnije za Joan - za njih obje - ako njezina kći ne zna za Belline planove. Nešto bi joj slučajno moglo izletjeti i to bi bila katastrofa.

Ali katastrofa se ionako dogodila. Kako je njezin muž saznao?

To nije bilo važno. Važno je bilo samo da jest. Buchanov bijes ne pozna granice. Nakon svih tih godina neosnovanih optužbi i sumnje da ga je izdala, konačno je učinila nešto što je zaslužilo njegovu ljutnju.

~ 21 ~

Knjigoteka

daša&anna Zadrhtavši, jer joj se krv sledila u žilama, ona krene za Robertovim zloglasnim plaćenikom niz hodnik osvijetljen bakljama, zatim niz stube kule i van u dvorište. Ne želeći znati, nije pitala što je on učinio stražarima koje je njezin muž postavio da je čuvaju, ali bila je zahvalna na tome što su bez incidenta izašli iz kule.

Tek je zakoračila na kamenom popločano dvorište kad je zagluši eksplozija i zatrese tlo pod njezinim nogama. Trenutak nakon toga uslijedi druga eksplozija i pakao plamenova obasja tamno nebo.

Izbio je kaos. Ljudi su trčali iz zgrada duž zidina dvorca prema dvorištu. Čula je ženske vriskove. Muškarce kako viču. Grmljavinu...

- Pazite! - poviče MacRuairi, povukavši je na stranu kad je stampedo uplašenih konja projurio kraj njih. ... kopita. Srce joj je lupalo jer je za dlaku izbjegla smrt. Konjušnice, shvatila je. Potpalili su požar u konjušnici, a drvena zgrada prepuna slame zapalila se poput fitilja. Činilo se da je vatra progutala noć. Dim je ispunio zrak. Joan! Dragi Bože, njezina kći!

Ona potrči prema Vijećnici, ali Lachlan je predvidio njezinu nakanu i zadržao je.

- Djevojčica će biti zbrinuta. Mi moramo krenuti. Stražari će se brzo pribrati.

Ledena panika stisnula joj je srce u svoju čeličnu šaku. Ona se počne bacakati, ali njegova ruka ju je tako čvrsto držala da se nije mogla pomaknuti. - Ne mogu otići bez svoje kćeri.

On je grubo okrene, stisnuvši usta u tanku bijelu crtu. Ona usiše dah, po prvi put shvativši koliko uistinu opasan može biti taj čovjek. Izgledao je baš tako zlokobno i prijeteće kao što je upozoravao njegov ugled.

Trebala bi biti prestravljena, ali koža joj je bridjela od neke čudne zajapurenosti. Usred toga kaosa, šokirala ju je neka nedobrodošla svjesnost. Prestane disati. Namirisala je kožu njegova cotuna, vjetar na njegovoj koži, topli opojan miris njegova daha. Ali najviše je bila svjesna topline i čvrste snage njegova tijela pritisnutog o njezino. Tijela jednog ratnika.

Cijelim joj tijelom zazvoni alarm, odjekujući poput zvona. Obrazi joj se zarumene od poniženja. Što je njoj? Nakon godina tijekom kojih se osjećala mrtvom na podražaje, njezino tijelo je sada odlučilo oživjeti?

Reagirati na takvog čovjeka bilo je užasnije od sramote.

Njegov odrješiti glas grubo je vrati u stvarnost.

~ 22 ~

Knjigoteka

daša&anna - Gledajte, grofice. Ako se želite izvući odavde prije nego što stigne vaš muž, moramo sada ići. Vaša kći nije ni u kakvoj opasnosti. Požar nije ni blizu Vijećnice. Dao sam znak svojim ljudima kad smo napustili kulu; oni su upravo sada otišli po nju.

- Ali...

On odreže njezino pitanje. - Odlučite sada. Ako želite otići odavde, to mora biti sada. Onda, hoćete li to učiniti ih ne?

Bespomoćno je gledala na drugi kraj dvorišta, nadajući se da će se njezina kći nekako materijalizirati iz dima. Svaki instinkt tjerao ju je da potrči u onaj kaos i pronađe je. No sada kad je prvotna panika prošla, uvidjela je da on ima pravo. Požar nije bio ni približno velik kao što se isprva činilo, i nije bio ni blizu Vijećnice.

Ona se okrene prema njemu. - Jeste li sigurni da su vaši ljudi razumjeli? Netko će otići po nju? Neće otići odavde bez nje?

Lice mu otvrdne, no on je pogleda u oči ni ne trepnuvši. - Da. Bella ga je gledala u oči, znajući da nema nikakvog razloga da mu vjeruje. Zapravo, s obzirom na sve što je znala o njemu, imala je svaki razlog da mu ne vjeruje.

Ali nije imala izbora. Njezina je odluka donesena onda kad se složila da će okruniti Roberta.

Ona kimne. Neka joj Bog pomogne, kimnula je, nadajući se da nije donijela najgoru odluku u životu.

Dopustila mu je da je odvuče kroz kapiju dvorca, neopaženu u rijeci ostalih prestravljenih promatrača. Stražari ih nisu ni pogledali jer su imali previše posla s gašenjem požara i hvatanjem skupocjenih konja njezina muža prije nego što pobjegnu i nestanu u šumi.

Razbojnik ju je odvukao sa sobom prema stablima. Stalno je gledala iza sebe, pokušavajući uočiti svoju kćer u gužvi. Joan je odjenula crveno.

Tamnocrvenu opravu izvezenu zlatnim nitima i biserima.

On joj nije odgovorio, vukući je sve dublje i dublje u šumu. Uskoro neće uopće više moći vidjeti dvorac.

- Stanite - reče, ukopavši pete u tlo. - Gdje su vaši ljudi? Gdje je moja...

Zaustavi je oštar zvižduk koji je dolazio odnekud iza njih. Lachlan uzvrati istim zviždukom i trenutak poslije dvojica muškaraca dojašu im s leđa, vodeći dva dodatna konja. Prepoznala je jednog od tih konja kao konja njezina muža.

- Imaš je? - upita jedan od jahača.

~ 23 ~

Knjigoteka

daša&anna Poput Lachlana, ta dvojica nisu bili odjeveni kao vitezovi i nosili su zatamnjene kacige koje su prekrivale nos, podstavljene crne kožne, ratne kapute optočene čeličnim zakovicama i tamne plašteve čudnog oblika.

- Da - odgovori Lachlan.

- Je li bilo problema? - upita drugi čovjek.

- Ništa što nisam uspio srediti - reče Lachlan, uzevši uzde jednog konja.

Bella se ogleda naokolo, očekujući vidjeti još muškaraca koji će im se pridružiti. - Gdje su ostali vaši ljudi?

Manji od dvojice na konjima - onaj koji je prvi govorio - naceri se. - Mi smo ostali ljudi, milostiva gospođo.

Ona pogleda Lachlana. - Tko je onda otišao po moju kćer?

On se nije ni trznuo. Ništa nije otkrilo ni najblažu naznaku neugode.

Izgledao je baš onako kakav jest: zli, bezobzirni razbojnik.

On ravnodušno slegne ramenima. - To je bilo nemoguće. Nismo imali vremena. Pogledajte - reče, pokazavši prema dvorcu, - već su preuzeli kontrolu nad situacijom. Stražari su se vratili na kapiju.

Ali ona nije željela pogledati. Bella osjeti kako je obuzima užas shvativši što on govori. Što je učinio. Prostrijelila ga je pogledom, a glas joj je drhtao do bijesa. - Vi ste mi lagali.

Njezina ljutnja na njega nije imala nikakvog učinka. - Učinio sam ono što sam morao da nas izbavim iz dvorca. - Nema isprike, nema žaljenja, samo mirno objašnjenje, a ona neka si to protumači kako joj drago. - Za djevojčicu je bolje da je ostala u dvorcu. Ono kamo idemo nije mjesto za djecu.

Bijes je obuzme poput oluje. Kako se usudio! Ona je ta koja će odlučiti kako zaštititi svoju kćer. - Nije bilo na vama da odlučite o tome.

- Da, bilo je. Moja je dužnost odvesti vas u Scone.

- Moja je dužnost dovesti mene i moju kćer u Scone.

Usta mu se još čvršće stisnu, ali inače se činio ravnodušnim. Dok se njezino srce slamalo na tisuće sitnih komadića.

Joan joj je najvažnija osoba na svijetu. Ona je treba. Kako ju je uopće mogla ostaviti? To se nije trebalo tako dogoditi. Ona nikad nije namjeravala...

Pogleda ostalu dvojicu muškaraca tražeći pomoć, ali u njihovim očima vidjela je samo sažaljenje.

~ 24 ~ Knjigoteka

daša&anna Razbojnik se umorio od čekanja. - Što ćemo onda, grofice? Hoćete s nama u Scone i održati svoje obećanje Bruceu, ili ćete se vratiti svojoj kćeri i mužu?

Očito je njemu bilo svejedno.

Bella nikada u životu nikoga nije toliko prezirala kao njega u tom trenutku. Čula je suptilno izazivanje u njegovu glasu. Znala je da je u zamci. Čak i kad bi mogla ignorirati svoju dužnost i okrenuti leđa Bruceu i svojoj domovini, nije se mogla vratiti. Dočepa li je se njezin muž...

Ne bi mogla zaštititi svoju kćer iz groba.

Preplave je emocije, zapekavši je u grlu. U očima. U grudima. Bila je glupa što je povjerovala jednu jedinu riječ iz prijetvornih usta Lachlana MacRuairija. Željela ga je prokleti. Udariti ga. Mlatiti ga kao luđakinja. Željela je pasti na pod, sklupčati se i plakati od očaja.

Ali godine kontroliranja osjećaja nisu bile bez učinka. Nikad ne pokaži slabost. Nikad mu ne daj moć da te povrijedi.

Dok se prisiljavala ohladiti bijes, zaklela se da će jednog dana obrisati to podrugljivo cerekanje s okrutno naočitog lica Lachlana MacRuairija na kojem piše da ga nije briga ni za što.

Bez riječi, ona uzme ponuđene uzde i dopusti mu da joj pomogne uzjahati konja.

Dok su se na konjima udaljavali od dvorca, Bellina leđa bila su ukočena poput čeličnog zida, ne pokazujući ni tračak strahovite tuge i očaja koji ju je izjedao.

Neće to biti dugo, uvjeravala se. Kad Robert postane kralj, on će naći načina da ga ljudi prigrle. Baš kao što ga je i ona prigrlila.

Ali ona neće mirovati dok njezina kći ne bude sigurna u njezinu zagrljaju.

~ 25 ~ Knjigoteka

daša&anna

L

2. POGLAVLJE

achlan je sjedio na niskom kamenu kraj Gordona i MacKaya i s uživanjem jeo jednostavan obrok sušene govedine i zobenog kolača. Žena koja ga je s leđa strijeljala pogledom iz pozadine pećine nije mu ogadila ni jedan zalogaj.

Nije ga bilo nimalo briga što ona misli. On je učinio ono što je morao da je izbavi odande. Laž, prijevara, krađa - sve je to dio rata. A s obzirom na ono što će ona omogućiti, dovraga, bolje joj je da se odmah navikne na to.

Uostalom, ona nije bila u poziciji da sudi. Za Boga miloga, upravo je pobjegla od svoga muža da bi stavila krunu na glavu njegova najmrskijeg rivala.

Da Buchan nije bio takva odvratna umišljena svinja, Lachlanu bi mu ga možda čak bilo žao. On je bolje od svih znao da ne treba očekivati odanost od bilo koga, pogotovo od žene. Ako je Lachlanu trebalo još razloga zašto se nikad više ne bi trebao oženiti - a nema nikakve šanse da se opet oženi - ovo je bio još jedan sjajan primjer.

Nek’ ide k vragu. On je učinio ono što je morao da bi spasio svoju misiju. Nije bilo nikakvog načina da na vrijeme dođu do njezine kćeri.

Jahali su tek jednu minutu kad su čuli zaglušujući topot nadolazeće vojske.

Nema se on ni za što osjećati krivim. On je odluku donio u korist svoje misije. Jedino je bilo važno obaviti posao.

On bi opet, dovraga, učinio isto.

Iako je sljedeći put ne bi pogledao u lice. Ponos nije mogao zamaskirati pogled u njezinim očima dok su se udaljavali od dvorca, ostavivši njezinu kćer za sobom...

Vidio je dovoljno ratnika koje su mučili da bi to prepoznao. Agonija, čista, sirova, nerazblažena agonija.

On odgrize još jedan komad govedine da zatomi lagano stezanje u svojim grudima, iako ga je stezalo previsoko da bi to bila glad.

Odjednom se namršti i posegne za svojim mijehom, ispivši dug gutljaj uisge-beathe 2 da ispere taj osjećaj.

Gordon ga je promatrao: - Nešto ne valja s hranom?

2

Keltski naziv za viski, doslovno znači „voda života” (op. prev.)

~ 26 ~

Knjigoteka

daša&anna - Prokleta govedina je užegla.

- Moja je sasvim u redu.

Lachlan slegne ramenima, ispivši još jedan dugi gutljaj. Tekuća vatra viskija spalila je svaki drugi okus.

Osjetio je kako ga MacKay gleda, ali žestoki Highlander nije rekao ni riječi. Nije ni morao. Njegovo je neodobravanje odjekivalo jasno i glasno.

Magnus MacKay bio je podrijetlom iz planinskog područja Sjeverne Škotske. Visok, mišićav i skoro jak kao Robbie Boyd, bio je jedan od najopakijih gadova koje je Lachlan upoznao u životu, sposoban preživjeti u najrazličitijim ekstremnim uvjetima.

Jedino mjesto na kojem se izgleda nije osjećao ugodno bilo je, na konju. Ni u najboljim okolnostima nije bio graciozan jahač, a u najgorima se činilo da se drži u sedlu pukom snagom volje. Nakon napornog cjelonoćnog jahanja poput onoga do dvorca - od kojeg su barem pola puta prešli po jakoj kiši - grofica nije bila jedina kojoj je trebalo odmora.

MacKayu se on nije sviđao, ali to nije bilo nimalo neobično. Sve dok se bude klonio Lachlanu s puta, bit će sve u redu. Lachlan ni u ludilu nije tražio prijatelje kad je pristao priključiti se Bruceovoj tajnoj družini fantomskih ratnika.

Bio je to intrigantan koncept, to je morao priznati. Najbolji ratnici u svakoj disciplini ratovanja udruženi u jednu elitnu jedinicu. Već je vidio što oni mogu učiniti. Ali sami ne mogu dobiti rat, a bio je i skeptičan da će vitezovi poput Roberta Brucea, koji su jako držali do viteškog koda, prigrliti gusarsku taktiku Higlandera.

Bez sumnje, bili su to najbolji ljudi s kojima se Lachlan ikada borio. Ali to nije značilo kako on želi da se oni oslone na njega ili da će se on osloniti na njih. Izdaja njegove žene naučila ga je gorku lekciju o povjerenju zbog koje su ljudi koji su ga slijedili ostali bez glave, dok je on sam bio nepravedno osramoćen, a njegova imovina zaplijenjena. Zato se okrenuo onome što mu je preostalo: postao je vješt ubojica koji je živio od mača i za mač.

- Imaš nešto za reći, Svetče? - izazivao ga je, rabeći ime koje mu je MacSorley nadjenuo iz šale. Nije to bilo zbog njegove pobožnosti. Za razliku od drugih muškaraca, činilo se da MacKay nikada ne spominje cure, dok je na misijama, u bitkama, daleko od doma, sjedeći za logorskom vatrom noću, većina ratnika razgovarala samo o njima. Lachlan je naumio otkriti zašto.

- Grofica ima pravo - reče MacKay, odloživši nekakav čudan alat na kojem je radio. Uvijek je pokušavao smisliti način kako oružje učiniti

~ 27 ~

Knjigoteka

daša&anna učinkovitijim - drugim riječima, smrtonosnijim. - Mi smo trebali dovesti nju i djevojčicu.

- Objasnio nam je što se dogodilo - ubacio se Gordon prije nego što mu je Lachlan uspio reći da se nosi. - Nije bilo vremena.

William Gordon imao je jedinstvenu vještinu - nije se radilo samo o tome da je on bio jedan od malo ljudi kojima se Lachlan izgleda sviđao. On je znao kako napraviti eksploziju i podmetnuti požar tajnim receptom za barut koji je njegov djed donio iz Svete zemlje.

Možda ne - priznao je tvrdoglavi Highlander. - Ali da nam je rekao svoj plan, mi bismo možda mogli pomoći.

- Kako? - izazvao ga je Lachlan. - Ništa što ste vi mogli učiniti ne bi ništa promijenilo. Moj posao bio je prikrasti se u dvorac i pronaći djevojku. Ti i Gordon trebali ste napraviti metež. Nisi mi trebao ni ti ni nitko drugi da pazi na mene. - Samo bi mu smetali. Oni su to znali jednako dobro kao i on. - Izvukao sam je van, zar ne?

MacKay se zapilji u njega. - Da, izvukao si ju. Ali da sam na tvom mjestu, neko vrijeme bih pazio na leđa. Oko ovog su se barem mogli složiti.

Gordon je skinuo plašt koji je nosio oko ramena da bi se stopio s noći i zavinuo ga rukama u debeli svitak da bi iscijedio vodu iz njega u blato kraj svojih nogu. - Imao si pravo u vezi s nečim drugim - reče tiho Lachlanu.

Ovo nikako nije mjesto za dijete. - On zadrhti. - Dovraga, da barem možemo upaliti vatru.

To nisu smjeli riskirati. Iako se Lachlan nadao da su dovoljno odmakli Buchanu, nisu mogli biti sigurni koliko će mu trebati da otkrije kako mu je žena pobjegla.

Shvativši da više ne osjeća dvije rupe koje mu pale leđa, Lachlan pogleda prema stražnjem dijelu pećine i primijeti da je grofica prihvatila njegov savjet da se odmara dok može. Neće ovdje ostati predugo.

Gordon poprati njegov pogled. - Jako je hrabra - reče uz čujno divljenje. - Pitam se zašto će to učiniti? - Lachlan se pitao to isto. Fantastična žena.

Lachlan podrugljivo uzdahne. - Mislim da se njezin muž ne bi složio s tobom.

- Buchan je agresivna svinja. Odvratni tiranin, skoro kao Edward.

Dovoljno je star da bi joj mogao biti ocem, a ona je... - Glas mu utihne i Lachlan osjeti iracionalan ubod bijesa, znajući točko kamo smjeraju Gordonove misli. Na isto mjesto kamo bi otišle svaki put kad bi je Lachlan

~ 28 ~

Knjigoteka

daša&anna pogledao: prema njegovom kurcu. Zato ju je izbjegavao gledati. - Ima nešto u vezi s njom što je teško opisati riječima.

Senzualna. Zavodljiva. Žena od koje ti se kurac ukruti.

Gordon slegne ramenima, odustavši. - Šteta potratiti takvu ženu na jednog starca. Buchan ne zaslužuje takav zgoditak.

Lachlan nakrivi obrvu. - To znači da je mladost i ljepota izgovor za izdaju? - Vrijeme je da iskuša svoju teoriju. - Nadam se da ćeš biti jednako tako milostiv prema svojoj ženi. - Iako je govorio Gordonu, promatrao je MacKaya i primijetio kako se veliki Highlander ukipio. - Nije prekasno da se predomisliš u vezi s tim zavjetima, znaš. Nećeš se oženiti još...

- Datum još nije određen - obavijesti ga Gordon. - Zaručili smo se neposredno prije mog odlaska na obuku na Skye.

MacKay se nije pomakao. Obično kad bi se poveo razgovor o Gordonovom predstojećem braku, on bi istog časa ustao i otišao. Možda je Lachlan pogrešno pretpostavio.

- Onda imaš dovoljno vremena da se izvučeš iz toga - reče Lachlan.

Vjeruj mi na riječ, brak je crna kuga na duši; žena će te samo učiniti jadnim.

Gordona je bilo nemoguće naljutiti. On se samo nasmiješi. - Jedna loša bobica grožđa ne može ukiseliti cijelu bačvu vina. Nisu sve žene kao tvoja.

- Hvala Bogu na tome - reče Lachlan, zadrhtavši. Gordon je imao pravo. Sranja se svima događaju. Nije on zdvajao nad Julianinom izdajom, ali ona ga je previše koštala da bi je zaboravio. A to, dovraga, jamačno nije značilo da bi on opet svojevoljno skočio u tu septičku jamu.

Gordon se nasmiješi i odmahne glavom. - Usput, ne bih se mogao izvući čak i da to želim. Zaručnički ugovor obvezujući je kao i bračni. Čast me obvezuje da ga poštujem.

Lachlan ispusti nekakav oštar zvuk, koji je trebao biti smijeh. Čast nema nikakve veze s brakom. - On se ponovno zapilji u MacKaya.

- Kakva je uopće ta tvoja zaručnica? Ružna kao lopov ili lijepa kao ova tu naša mala grofica?

Gordon slegne ramenima. - Ne znam.

To ga je iznenadilo. - Nikad je nisi vidio?

Gordon odmahne glavom. - Brak su dogovorili naši očevi. - A obojica, Lachlan je to znao, bili su protiv Brucea. - Bio sam u udomiteljskoj obitelji njezina brata - doda, smatrajući to objašnjenjem.

Možda Lachlan ipak nije pogriješio. MacKay se počne dizati. Ali Lachlan ga zaustavi. - Sutherlandovi su tvoji prijatelji, nije li tako, Svetče? -

~ 29 ~

Knjigoteka

daša&anna upita sarkastično. Gordonova zaručnica bila je Helen od Moraya, kći grofa od Sutherlanda, a malo je zavada bilo dulje i žešće od one između MacKayovih i Sutherlandovih. - Jesi li ti vidio tu nevjestu?

MacKayeva se ruka stegne oko noža kojim je jeo i koji je još držao u ruci. Zanimljivo.

- Jesam - reče sa silnim entuzijazmom osobe kojoj upravo vade zub.

Gordon nije sakrio svoje iznenađenje. - Nikad to nisi rekao.

MacKay ravnodušno slegne ramenima, iako je Lachlan vjerovao da MacKay nikako nije ravnodušan. - Nije mi se činilo važnim.

Lachlan nanjuši slabu točku i krene u ubojiti napad. - Onda, što ti misliš, Svetče? Hoće li Gordonu trebati nekoliko pehara viskija da ima želuca pojebati svoju nevjestu, ili će jedva čekati da umoči kurac među njezina meka, baršunasta bedra?

Na trenutak je Lachlan pomislio da je možda pretjerao. MacKay je izgledao kao da će ga ubiti. Ali taj pogled je tako brzo nestao da si ga je možda umislio.

No nije si ga umislio.

- Ti si odvratna sirovina, MacRuairi. Nemam pojma koji je Bruceu bio vrag da te pozvao u družinu. Ti si otrov.

Lachlan se nasmiješi. - Baš zato me i trebao. - Tih i smrtonosan.

Savršeno oružje.

Rekao bi on još štošta, ali vidio je mučenički pogled na Gordonovu licu pa je odustao od daljnjeg izazivanja. * * *

Bella se prene iz sna. Ogleda se oko sebe i ugleda nepoznate kamene zidove pa na trenutak nije imala pojma gdje se nalazi.

No odjednom su se sjećanja vratila, i sav očaj i bol prethodne noći preplave je poput nove, teške, vodene bujice.

Bože, čuvaj je. Bože, čuvaj moju kćer.

Buchan joj neće nauditi. Barem ne tjelesno. Joan je bila jedna jedina dobra stvar u njihovu braku. Bijesne tirade njezina muža, njegova ljubomora, njegove bezumne sumnje, nikad se nisu prenosile na njihovu kćer.

~ 30 ~ Knjigoteka

daša&anna Buchan je volio tihu djevojčicu s velikim, osjećajnim očima, koliko je on uopće nekoga mogao voljeti. Joan je nalikovala na svoga oca, imala je tamnu kosu i plave oči te klasično oblikovano lice.

Hvala Bogu.

Njezin ju je muž tijekom godina optužio za mnoge grozne stvari, ali rođenje kopileta nije bilo jedna od njih.

Bella je tek navršila šesnaest godina kad je rodila Joan - i ona je sama još bila dijete. Sjećala se kako je sjedila na velikoj drvenoj postelji, držala svoje djetešce i čekala svoga muža da dođe vidjeti to malo čudo u njezinom naručju.

Možda bi mu u trenutku sve oprostila. Čak i brutalan način na koji joj je oduzeo nevinost prve noći njihova braka. S petnaest godina bila je premlada za postelju. Ali on se ponio poput uspaljenog jarca i nije mogao dočekati da joj rastrgne odjeću, grubo joj raširi noge i zabije svoju tvrdu batinu u nju, bez imalo obzira prema njezinoj nevinosti ih mladosti.

Kad se samo sjeti kako ga je prije braka smatrala jako naočitim, s tom njegovom tamnom kosom i svijetlim očima. Jest, bio je stariji, ali još je bio u naponu muškosti. Nije bio posebno visok, ali već je više od dvadeset godina bio vitez. Vitezom ga je proglasio osobno kralj Alexander kad je Buchan imao tek dvadeset jednu godinu. A bio je jak, ratnički krupnog, mišićavog tijela.

Ali na kraju je zamrzila tu tjelesnu snagu koja ju je isprva privukla.

Mrzila je način na koji je mogao tako potpuno dominirati njome.

Ipak, možda bi nakon rođenja njihove kćeri zanemarila razočaranje prve godine braka da je on pokazao i trunku ljubaznosti prema njoj. Da joj je rekao barem jednu riječ pohvale. Daju je pogledao barem s naznakom privrženosti osim posesivnosti i požude.

Umjesto toga, on ju je samo pogledao i rekao: - Možda bih ti stalno trebao raditi djecu. Debela si kao stara krava. Nitko te neće željeti ovakvu.

Njegove riječi ubile su joj svaku nadu u sreću. Od tog trenutka Bella je točno znala što je njezin brak: ona je bila njegova kurva, a on je bio njezin ljubomorni gospodar.

Borila se na jedini način na koji je mogla, pokoravajući se njegovim zahtjevima stoičkom ravnodušnošću, jer to je bila njezina dužnost. Što ju je više ponižavao - pokušavao izazvati neki odgovor od nje - ona je postajala sve hladnija, dok više nije osjećala ništa.

Ali najteža je bila ljubomora i sumnja. Nije ona bila kriva što su je muškarci gledali. Odijevala se skromno, čak preozbiljno. Kosu je češljala

~ 31 ~

Knjigoteka

daša&anna tako da izgleda neprivlačno. No on bi ju ipak optuživao za očijukanje.

Govorio joj je da zavodi muškarce svojim očima i osmijehom.

Prestala je s njime izlaziti u javnost. Povlačila se u pozadinu kad bi drugi muškarci došli u posjet. Gledala je u pod i nikad se nije smješkala. Ali on je njezine napore smatrao prijetvornima, optužujući je zatim da se iskrada kako bi se sastajala s navodnim ljubavnicima. Što god radila, on bi je optuživao. Umorila se od toga što se stalno morala braniti, pa se na kraju prestala truditi.

Odijevala se kako je htjela, nosila frizuru koju je htjela i razgovarala s drugim muškarcima ako bi joj se prohtjelo. Postala je gluha na njegove optužbe i naučila živjeti u zatvoru sumnje, sanjajući dan kad će se konačno osloboditi njega.

Ali ni sanjala nije da će doći do ovoga.

Ono malo utjehe u ovoj situaciji pronašla je u spoznaji da bez obzira na to koliko ću ju njezin muž mrziti za to što je učinila, neće se iskaljivati na njihovoj kćeri.

Nadala se. Ali što će Joan misliti kad sazna da je njezina majka otišla bez riječi? Buchan zna biti strahovito okrutan i proračunat. Strahovito osvetoljubiv. Bojala se da će njezin muž pokušati zatrovati djevojčičin um protiv nje. Da je barem rekla Joan za svoje planove, onda bi njezina kći znala da ju nije kanila napustiti.

Bella sjedne i otrese umor, koji kratki drijemež nije nimalo ublažio.

Bilo se teško opustiti kad je znala da je njezin muž negdje vani i da je traži.

Kamen u želucu koji je nosila otkad je napustila Balvenie bio joj je stalan pratitelj.

On će biti lud od bijesa. Činjenica da njezin bijeg ima veze s Robertom Bruceom to će samo još dodatno pogoršati. Njezine prijetnje da će ga uškopiti u snu ako je ikad ponovno udari, neće ga ovoga puta spriječiti.

Ogledavši se oko sebe, ugledala je Williama Gordona sklupčanog uz zid na ulazu u pećinu. Popratila je smjer njegova pogleda i ukočila se uvidjevši što mu je privuklo pozornost. Lachlan MacRuairi i Magnus MacKay bili su u blizini, stajali su na maloj čistini između stabala i kako se činilo, svađali se. Barem se MacKay svađao. MacRuairi je imao lijeni smiješak na licu, kao da ga je baš briga za sve na svijetu.

Njezina mržnja prema tom gadu nije se ublažila tijekom dugog, napornog jahanja prethodne noći, a zora nije donijela ništa nova. Bože, jedva ga se čekala riješiti. Još malo. Muškarci su rekli da treba dva dana neumornog jahanja do Sconea, a to će ih dovesti onamo noć uoči krunidbe.

~ 32 ~

Knjigoteka

daša&anna Bella ustane i priđe Gordonu. Sjedne na mali kamen nasuprot njemu i reče: - Čini se da se vašem prijatelju on baš ne sviđa previše.

Mladi se ratnik prijateljski nasmiješi. Bio je dječački naočit, s neurednom svijetlosmeđom kosom, sjajnim plavim očima i ravnim bijelim zubima. U normalnim bi ga okolnostima smatrala impozantnim, ali u usporedbi s MacRuairijem i MacKayom činio se znatno manje tjelesno zastrašujuć.

Bellin prvi dojam bio je taj da je on bio od ljubazne, dobrodušne vrste.

Ona vrsta muškarca kome se svi sviđaju. A taj je dojam potvrđen njegovim sljedećim riječima.

- MacRuairi? Ah, nije on tako loš kako se čini.

Bella se suzdrži da nimalo damski zastenje, smatrajući ga još gorim.

- Bojim se da nije imao prilike ostaviti dobar prvi dojam, ali ruke su mu bile vezane.

Bella na to odmahne rukom. - Ne morate se ispričavati za njega. Samo se pitam zašto bi se Robert povezao s takvom osobom. Time što se udružio s razbojnikom, gusarom i oportunistom poput Lachlana MacRuairija, neće omiliti nijednom drugom plemiću. Pitam se koliko ga je koštalo da kupi njegovu odanost - to jest, njegovu privremenu odanost.

Odjednom, ona ušuti. Koža joj se zarumeni, zabridjevši od vrućine, a činilo se da joj je krv malo brže prokolala žilama.

Instinktivno je znala da se on nalazi iza nje.

- Nedovoljno - reče ravnodušno MacRuairi. On se okrene Gordonu. Pripremi konje. Krećemo čim se MacKay vrati.

Mladi ratnik posluša i krene učiniti kako mu je rečeno.

Ona ustane, promotri ga i primijeti na njegovu licu samo iskrenost. To znači da vi to ne poričete?

On je pogleda u oči. Skinuo je kacigu i na hladnom svjetlu zore morala je priznati da je bio impresivan prizor - ako su nekome privlačni mračni i opasni razbojnici koji pršte od muškosti. A na njezinu sramotu, činilo se da njoj jesu. S tamnom, valovitom kosom, zapanjujuće zelenim očima i isklesanim savršeno skladnim crtama lica, bio je grješno naočit.

Osjećala se grješnom već samo zato što je to primijetila. Zato što to, bez obzira na to što se voljela pretvarati da to nije tako, nije bilo samo apstraktno opažanje poput onih nakon susreta s naočitim muškarcima kojima je dopušteno doći u njezinu blizinu. To joj je govorilo ubrzanje pulsa, zastajanje daha i žmarci po koži.

Dragi Bože na nebesima, što ju je to spopalo?

~ 33 ~

Knjigoteka

daša&anna Možda je njezin muž imao pravo. Tek je jednu noć izvan njegova zatvora, a njezino tijelo reagira poput očarane djevojčice koja je vidjela svog prvog naočitog viteza. Ali Lachlan MacRuairi nije bio vitez, a ona je bila odrasla žena koja bi trebala biti pametnija.

Bilo je uznemirujuće da ona - ili barem njezino tijelo može biti tako plitka. Bez obzira na to koliko on objektivno bio oku ugodan, nije bilo ništa ni približno privlačno u vezi s Lachlanom MacRuairijem.

- Zašto bih? - On ravnodušno slegne ramenima. - Novac je dobar razlog za borbu kao i bilo koji drugi. Zapravo, bolji od većine.

Taj čovjek nema srama. - Zar vas nije nimalo briga za ono što se događa oko vas?

Usta mu se iskrive u ironično smijuljenje. O, mene je briga za mnoge stvari.

Ona prezirno podigne bradu. - Za stvari koje nisu zlato i srebro?

- Sviđaju mi se i zemlje. - Njegov smiješak ju razbjesni, mada nije znala zašto. Nije očekivala da bi čovjek odan samo svojem novčaniku to mogao shvatiti.

- Zar ne postoji ništa za što biste se borili? Žrtvovali? Što je s integritetom i uvjerenjima? Što je s dužnošću i odgovornošću? Što je s dobrobiti vašeg klana i Škotske?

On se nasmijao na način zbog kojeg se osjećala kao da je upravo izašla iz nekog samostana. - Bože, vi ste neprocjenjivi, grofice! Takva strast i uvjerenje. Ali vidjet ćemo kakva će biti ta vaša uzvišena uvjerenja za mjesec ili dva.

Bella stisne šake sa strane da bi se oduprla porivu da mu pljuskom izbriše taj nadmeni smiješak s lica. Njegov cinični, samodopadni stav bio je pravi primjer onoga što nije u redu sa Škotskom. - Zar vi ne vjerujete u Roberta? Zar vi ne mislite da on može pobijediti?

On ravnodušno slegne ramenima. - Bruce ima šansu ako sve ispadne kako treba. Ali to je kockanje s veoma moćnim neprijateljem. - On je smrknuto pogleda. - Edward neće biti tako milostiv prema onima koji mu se suprotstave. - Pogled mu hladno klizne preko nje, ali činilo se da je to na nju imalo obrnuti učinak jer joj se vrućina razlila po koži. - Čak i prema lijepim groficama. Ona se zarumeni. - Znam što riskiram.

Ako se ona ne bude borila za ono u što vjeruje, kako može očekivati da će to bilo tko drugi učiniti? Ako su svi poput njega, nikad neće imati priliku osloboditi Škotsku Edwardove željezne šake. Ponekad postoji nešto što je veće od nas samih. Ovo je jedna od tih stvari. Ona vjeruje u

~ 34 ~

Knjigoteka

daša&anna Roberta Brucea. Vjeruje da se Škotska mora osloboditi Engleske dominacije i da je on čovjek koji će to učiniti.

Da je ono što ona radi ispravno.

- Uistinu znate? - On se zapilji u nju. - Vidjet ćemo. Lachlan se okrene na zvuk prilazećeg jahača. Bio je to MacKay, a po njegovu namrštenom licu znala je da nešto nije u redu.

- Imamo problem - reče on.

Iako nije izgledao zlokobno poput Lachlana, grubi je ratnik bio jednako impozantan. Ali nije djelovao prijeteće - ne onako kao MacRuairi.

I on je bio jedan od rijetkih muškaraca koji su je gledali bez trunke požude u očima.

Lachlan opsuje. - Buchan?

Krupni čovjek mrko kimne. - Da. - Za vratom nam je? - upita Gordon, prilazeći s konjima.

- Da, i ispred nas. Blokirao je cestu otprilike osamsto metara odavde.

Bella pokuša smiriti iznenadni nalet panike od koje ju je stezalo u prsima. - Ali kako nas je pronašao?

Ona je pitanje uputila MacKayu, ali Lachlan je odgovorio. - Znao je kojim ćemo putem prema Sconeu. Nije nas bilo previše teško slijediti.

Nadao sam se da će nam kiša pomoći. - On se okrene i pogleda dvojicu muškaraca. Zacijelo je odmah otkrio da je nestala.

Ledeni žmarci krenu joj niz kralježnicu. - To znaci da on zna gdje smo mi?

- Pretpostavlja da smo u blizini - reče MacKay. - Onda ćemo skrenuti s ceste i ići u drugom smjeru? Nijedan od muškaraca nije ništa rekao, a njezino srce opet zadrhti od straha. - U čemu je problem?

Razbojnik prvi progovori. - Nije to tako jednostavno. S južne strane je rijeka, a sa sjevera močvara. S obzirom na svu ovu kišu, preopasno ih je pokušati pregaziti konjima.

- Onda ste odlučili ostati na mjestu s kojeg ne možemo pobjeći?

Uputila je svoje pitanje Lachlanu koji je, kako je shvatila, bio ovdje glavni.

Njegov se izraz lica nije promijenio, ali vidjela je da ga je njezina kritika naljutila. Zlatno-zelene oči još su mu jače zasvjetlucale.

- Stao sam zato što konjima treba odmor, a vi samo što niste pali s konja. Ova pećina je skrivena i to je jedino mjesto za koje znam da je sigurno u ovom području. Također je suha, a pretpostavljam da vam je to drago.

~ 35 ~

Knjigoteka

daša&anna Obrazi su joj se zažarili jer je znala da on ima pravo. - To znači da smo u zamci?

- Zasad.

Kako on može biti tako miran kad je ona na rubu histerije. - I to je to?

Zar nemate neki plan?

On se nasmiješio, uistinu se nasmiješio! Da nije bila tako ljuta, možda bi primijetila kako su mu se oči naborale na rubovima. - Imam, da ostanemo tu gdje jesmo.

- Kako dugo? - Krunidba je bila za samo dva dana. Dok on ne odustane, ili... - Lachlan zastane.

- Ih što? - zahtijevala je, iako nije znala želi li znati.

- Ili se previše ne približi.

~ 36 ~ Knjigoteka

daša&anna

B

3. POGLAVLJE

io je sumrak kad se Lachlan približio pećini. Nakon dugog dana izviđanja, praćenja Buchanovih ljudi kako bi se uvjerio da su otišli, znao je da bi trebao biti iscrpljen, ali tijelo mu je bridjelo od nemira.

Iako bi bilo glupo pokušati pobjeći Buchanovim ljudima kad moraju tegliti groficu, a nemaju pričuvne konje, nakon skoro dva dana čekanja osjećao se kao jedan od onih lavova iz menažerije kralja Edwarda, zatvorenih u veoma male kaveze. Ne prvi put, poželio je da je on taj koji je odjahao naprijed obavijestiti Brucea o zastoju, a ne Gordon.

Nije dolazilo u obzir poslati MacKaya. Trebao im je vješt jahač koji bi se provukao kroz Buchanovu obranu. Lachlan je bio dorastao tome, ali Bruce je njega zadužio da bude zapovjednik. To je bila njegova misija, neka je vrag nosi. Ili, zapravo, ono što je ostalo od te misije. Krunidba je zakazana za sutra, a oni su još bih udaljeni dva dana jahanja do Sconea.

Podcijenio je Buchanove snage i odlučnost. Mora da je zadužio polovicu svojih ljudi da pretražuju okolicu tražeći njegovu ženu. Lov se na trenutak opasno približio, ali Lachlan je dobro izabrao sklonište i činilo se da su posljednji Buchanovi ljudi konačno otišli dalje.

No pričekat će još nekoliko sati prije odlaska, kako bi bili sigurni da je tako.

Skoro je gotovo - hvala Bogu! Jedva je čekao obaviti taj posao.

Protekla dva dana bila su paklena, a Bella MacDuff bila je njegov osobni demon. Želio bi da može reći da je to zato što je prokleto naporna; zato što ima nerazumne zahtjeve, zato što kritizira i na druge se načine žali zbog njihove situacije.

Ali nije mogao.

Zapravo, bio je prisiljen priznati da se sasvim dobro prilagodila njihovom ne baš luksuznom smještaju. Većina plemkinja koje je poznavao sjela bi na kamen i očekivala da je služe, kad ne bi jadikovala nad svojom zlom sudbom. Ali ponosna je mala grofica preuzela na sebe zadatak da počisti pećinu, skine paučinu i opere suđe nakon jela, nudeći pomoć zapravo MacKayu, a ne njemu - kad god je mogla.

Ona možda izvana djeluje meko i ranjivo, ali ima duha. Odvažna je, jaka i ponosna, i sumnjao je da mnogo toga može poraziti Bellu MacDuff.

Dovraga, s obzirom na to što ona kani učiniti, trebat će joj sva ta snaga.

~ 37 ~

Knjigoteka

daša&anna Nije njega dovodila do ruba njezina oholost ili zahtjevan karakter. Do ruba ga je dovodila njegova prokleta reakcija na nju. Samo jedan pogled na te bujne obline, jedna riječ iz tih senzualnih usta, ih jedan dašak tog slatkog ženstvenog mirisa, bio je dovoljan da ga pogodi grom požude koji je bilo sve teže i teže ignorirati.

Pećina je bila prokleto premala. Jednom je pogriješio i naletio na nju i skoro je iskočio iz vlastite kože.

Ona ga možda prezire, ali njegov kurac za to ne mari. Ta slabost ga je strahovito ljutila. Činilo se kao da se odjednom slomilo svih osam godina samokontrole.

Pripremio se na ulazak u pećinu i spremao se zazviždati kako bi najavio svoj dolazak, kad kao ukopan stane, začuvši smijeh.

Tihi, promukli zvuk lebdio je kroz mrak, titrajući mu na koži poput toplog milovanja, napevši mu svaki živčani završetak. Svaki mu se mišić u tijelu ukoči. Stisne šake sa strane kako bi ohladio nalet vrućine koji je postao gotovo refleksan kad bi joj se približio na manje od petnaestak metara.

- Ovo je nevjerojatno ukusno - čuo ju je kako kaže. Čak joj je i glas bio zavodljiv. Gladak i mekan kao topla krema.

MacKay promrmlja neki odgovor i Lachlan se razbjesni, zamislivši opakog ratnika kako se rastapa zbog njezine pohvale.

Približi se još nekoliko koraka pećini kako bi mogao vidjeti unutra.

Meke kaskade plavih valova padale su joj niz leđa, uhvativši svjetlo u zlaćanom sjaju. Mogao je zamisliti kako se razlijeva preko njegove kože poput toplog vela od satena. Želio je zakopati prste u tu kosu. Protrljati lice u njoj. Udahnuti taj duboki, opojni miris.

Dovraga. Opet počinje ta ledena vrućina. Opet.

- Tko bi pomislio da sirova riba može biti tako ukusna? - Svojim nježnim prstima podigla je još jedan komad s tanjura, koji je MacKay izradio od komada drveta. Uviđavno kopile. - Kakav ste to umak stavili?

MacKayeva se usta iskrive u smiješak i Lachlan osjeti kako mu se šake još jače stišću. - To su samo neke biljke i malo vina.

- I sve ste to pronašli tu u blizini? Vi ste čovjek s mnogo korisnih vještina, Magnuse MacKayu.

Lachlan ponovno osjeti ubod ljutnje. MacKay je ubrao nekoliko biljaka, a ona ga je obasipala pohvalama kao da je pretvorio vodu u vino.

Dok je Lachlan proveo sate - dane - na kiši pobrinuvši se da nitko ne priđe tko bi ih mogao ubiti, a od nje je dobio samo nekoliko ljutitih pogleda kad je uopće bila prisiljena priznati da on postoji.

~ 38 ~

Knjigoteka

daša&anna Nije mu se sviđao taj mračni osjećaj koji je tinjao u njemu. Osjećaj zbog kojeg je, bez ikakvog razloga, želio nabiti šaku u tu MacKayjevu opaku vilicu.

Nije bilo ništa nepriličnog u njezinu ponašanju. Činilo se da se njoj iskreno sviđa veliki Highlander, a to je bilo sasvim oprečno mržnji koju je osjećala prema njemu.

Nije njemu bilo ništa novo da ga mrze, pa zašto ga onda to sada smeta?

MacKay slegne ramenima, očito mu je bilo neugodno, ali jednako očito bilo mu je i drago. To nije teško, ako znate što tražite.

Ona se ponovno nasmije. - Ali o tome se i radi, zar ne? Zamolila bih vas da mi pokažete, ali bojim se da sam beznadan slučaj kad je u pitanju razlikovanje biljaka. Joan je ta koja...

Ona naglo ušuti, a Lachlan se pripremi. Ponovno je osjetio to dosadno stezanje u prsima. Pomislio bi da je to osjećaj krivnje kad bi bio sposoban za takve osjećaje. Ali nije gubio vrijeme zdvajajući nad nečim što se ne može promijeniti. Čuo je tugu u njezinom glasu kad je završila: - Moja kći dobro poznaje biljke.

Grubi Highlanderov glas bio je iznenađujuće nježan. - Brinete se za djevojčicu?

Grofica kimne. Iako joj je lice bilo okrenuto od njega, Lachlan je znao da su joj oči pune suza. To bi bilo tako svaki put kad bi se spomenulo djevojčičino ime.

- Buchan joj neće nauditi? - upita MacKay, ledenim glasom. Ona odmahne glavom. - Ne. Barem ne mislim da hoće. Ali nisam joj rekla što sam naumila. Nisam joj uopće rekla da je kanim povesti sa sobom. I bojim se da će joj on napuniti glavu svakakvim užasnim lažima. Samo se nadam...

Glas joj utihne. Ali zatim ukruti čeljust i stisne usta.

Lachlan nije bio jedini koji je pogodio njezine misli.

- Ni meni se on ne sviđa nimalo više nego vama - reče MacKay - ali MacRuairi nije mogao ništa drukčije učiniti da na vrijeme dovede vašu kćer nitko to ne bi mogao. S obzirom na eksploziju i to što je vaš muž bio tako blizu. Vidio sam ga kako se izvlači iz nemogućih situacija, ali čak bi i njemu bilo nemoguće izvesti krišom ženu i dijete iz utvrde poput Balveniea dok vas vaš muž i njegovi ljudi traže.

Dovraga i bestraga! Lachlanu ne treba da ga MacKay brani. Ljutito uđe u pećinu, ignorirajući MacKayevo prijekorno mrštenje zato što nije dao znak i zastane metar od mjesta gdje su sjedili.

~ 39 ~

Knjigoteka

daša&anna Odupro se porivu da udahne. Kako, dovraga, ona još uvijek tako divno miriši nakon dva dana provedena u pećini? Ponovno opsuje MacKaya, ovoga puta zato što joj je dao taj prokleti sapun.

Ona ga letimično pogleda, očiju još vodenastih od suza. Dosadno stezanje u grudima se pojača.

- Žao mi je - reče ljutito, ne znajući koji ga je vrag spopao. - Žao mi je što ste bih prisiljeni ostaviti svoju kćer za sobom.

Zakleo bi se da je čuo kako je MacKay razjapio usta.

Grofica je izgledala jednako iznenađeno. Podigne pogled prema njemu, ali ovaj put ga ne odvrati ljutito.

Zagledala mu se u lice. Iako je znao da njegov izraz lica ništa ne otkriva, ipak mu je bilo neugodno. Vraški neugodno.

- Ali ne zbog laganja? - upita ga.

On odmahne glavom. - Ne. Ja sam vas morao izvući odatle. Vi biste se usprotivili, a mi nismo imali vremena za otezanje.

- A što bi bilo da nisam željela otići bez svoje kćeri? Jeste li uopće razmišljali o tome?

On je prostrijeli opakim, mirnim pogledom. - Možda biste mi trebali biti zahvalni što vas nisam prisilio da sami donesete tu odluku.

Ona šokirano zastenje, razrogačivši oči kad su njegove riječi nevjerojatnom preciznošću pogodile istinu. Bila je tako ljuta na njega zato što joj je lagao da nije uopće razmišljala što bi se dogodilo da joj je rekao istinu: Bila bi primorana izabrati između svoje kćeri i obećanja koje je dala Bruceu. Svi ti njezini uzvišeni ideali bili bi stavljeni na kušnju zbog majčinske ljubavi.

Bolan pogled na njezinu licu govorio mu je da je i ona zaključila to isto.

- Pokušajte se naspavati - reče joj grubo, skrenuvši brzo pogled. Zadnji ljudi vašeg muža otišli su ovog popodneva. Moramo otići za nekoliko sati i jahati bez zaustavljanja. Nisam siguran koliko će dugo Bruce čekati. Činilo se da joj je laknulo kad je promijenio temu razgovora. - Jeste li sigurni da je William stigao do Sconea?

- Da, ali nisam mislio da će nas Buchan tako dugo zadržati. Bruce možda odluči da je previše riskantno čekati da postane kralj.

Ona kimne, a zatim se ispriča i ode se posvetiti sebi. Pokušao je ne gledati u nju dok je odlazila.

~ 40 ~

Knjigoteka

daša&anna MacKay ustane i počne skupljati svoje stvari. On će preuzeti stražu dok Lachlan bude spavao - ili pokušao spavati dok je ona tako blizu.

Lachlan je osjetio kako ga MacKay gleda. Konačno, MacKay progovori: - MacRuairi, pusti je na miru. Djevojka je proživjela dovoljno teških dana.

Buchan joj je dovoljno zagorčao život.

Lachlan zakorači naprijed, a pred očima mu se smračilo. - Što ti to znači? Tukao ju je?

MacKay se zapilji u njega, procjenjujući žestinu njegove reakcije. - To ne znam. Ali djevojka je izmučena. Stalno je bila pod stražom.

Pretpostavio je da to objašnjava stražara na njezinim vratima i dvojicu u podnožju stuba. - Zašto?

- Zato što je on posesivni gad koji je želio svoju ženu držati na kratkoj uzici.

Lachlan se namršti. On je bolje od svih znao razornu snagu ljubomore.

Bila ona zaslužena ili ne. Zapitao se je li bila zaslužena.

Sumnjičavo promotri MacKaya. - Zašto ti je ona to sve ispričala?

- Nije mi ništa ispričala. Povezao sam to iz nekih drugih stvari koje je rekla. A kad se već pitaš zašto, ja ju ne gledam kako je ti gledaš. - On zastane, a pogled mu postane žešći. - Zašto je to tebi važno?

- Nije mi važno. - Ali to je donekle objašnjavalo zašto bi izdala svoga muža.

MacKay mu očito nije povjerovao. - Vidio sam kako je gledaš. Ona je draga žena - draga udana dama - koju i bez tebe, koji joj dašćeš za vratom, čeka dovoljno problema s obzirom na to što kani učiniti.

Lachlanu nisu trebale MacKayeve prodike - ni bilo čije, zapravo.

Istina, žudio je za njom. Čovjek bi trebao biti eunuh da ne žudi za njom. Ali Lachlan je već izgubio glavu za jednom ženom za kojom je žudio. Jednom je bilo dovoljno.

A koliko je primijetio, MacKay bi se trebao brinuti za sebe. - Kad bih je ja želio, otkud ti ideja da bi me u tome spriječio bračni ugovor?

MacKay ga s gađenjem pogleda dok se spremao izaći iz pećine. MacLeod je imao pravo. Moralan si kao zmija.

Da, tako ga je MacLeod nazvao - Zmija. Dovraga, možda je vođa Čuvara Visočja imao pravo. Zato je on i ovdje, zar ne? Da obavi posao i ne postavlja pitanja.

Lachlan se nasmiješi, ne mogavši odoljeti. - Možda, ali ja barem ne žudim za zaručnicom svog najboljeg prijatelja.

~ 41 ~

Knjigoteka

daša&anna Znao je da je njegova strijela pogodila cilj jer se MacKay drznuo.

Lachlan je tražio bilo kakav znak pokreta, ne skidajući pogled s MacKayevih ruku. Iste sekunde kad posegne za oružjem, Lachlan će biti spreman.

Iako je osjetio mračni bijes koji je preplavio MacKaya, on je ipak bio predobar ratnik da bi dopustio da ga dirne Lachlanovo izazivanje.

MacRuairi, skloni mi se s puta. Siri svoj otrov negdje drugdje.

Zatim bez riječi napusti pećinu. * * *

Bella je voljela jahati. Bila je to jedina sloboda koju joj je muž dopuštao - doduše uvijek pod pažljivom prismotrom desetak stražara čija nazočnost nije bila nužna zbog njezine zaštite, već zato da se ne iskrade na neki tajni sastanak s čoporom ljubavnika koji je čekaju.

Ali nakon četrdeset sati bez odmora u sedlu - a pola od toga na kiši pomislila je kako nikad više u životu ne želi vidjeti konja.

Smatrala se dobrom jahačicom. No kako su bili prisiljeni jahati mimo staza po teškom i neravnom terenu i još nemilosrdnom brzinom, više u to nije bila tako sigurna. U usporedbi s dvojicom ratnika koji su je pratili, osjećala se poput djeteta na uzici.

Onih nekoliko povremenih zaustavljanja, znala je to, bili su zbog nje jednako kao i zbog konja. MacKay je počeo pokazivati tragove umora, ali MacRuairi je izgledao kao da može jahati još četrdeset sati.

Kako je gusar naučio tako dobro jahati? Nordijski potomci Somerleda bili su vješti moreplovci, praktički rođeni na svojim galijama.

Pogledala je u stranu, gdje je MacRuairi jahao neposredno iza nje, i odmah je to požalila. Tako je skrenuo pogled čim ga je pogledala, ipak je primijetila kako je gleda. Pogled mu je bio vruć, intenzivan i žestok. Bila je to požuda u svojem najsirovijem i najprimitivnijem obliku.

To ju je šokiralo, ali morala je zatomiti oštar uzdah koji joj se dizao u prsima. Iako se pretvarala da to nije primijetila, njezina utroba je eksplodirala od vrućine, želudac joj je nervozno treperio, a osjetila je tračak vruće svjesnosti na mjestu na kojem to ne bi smjela.

Nije to bilo prvi put da ga je primijetila kako je tako gleda. On je želi, ali ne želi da ona to vidi. On je bio poput svakog drugog muškarca koji ju je gledao sa samo jednom stvari na pameti. On je to samo bolje kontrolirao.

~ 42 ~ Knjigoteka

daša&anna Bella je već bila žrtvom mahnite požude jednog čovjeka; nikako joj nije trebao i drugi. Od samog početka, njezin je muž bjesnio zbog njezine hladnoće. Bilo je to skoro kao da je mislio da je može prisiliti na reakciju sa svojim sve primitivnijim zahtjevima. Bez obzira na to što tražio od nje, ili što joj učinio, odbila se dati zastrašiti, odbila je biti posramljena i tako mu priuštiti zadovoljstvo.

Tek je kasnije Bella shvatila da je on uistinu mislio kako je može natjerati da osjeća užitak. Kad u tome nije uspio, optužio je za to nju, govoreći joj da je neprirodna i hladna.

Bilo je ironično kako je jedan vrući pogled Lachlana MacRuairija u njoj probudio više odgovora od svega onoga što joj je muž učinio.

Koliko god bila zabrinjavajuća njezina reakcija na njega, bilo joj je drago što se on činio jednako voljnim to ignorirati, baš kao i ona. Očito, ona nije bila jedina koja je jedva čekala da ovo putovanje završi.

Jahali su još nekoliko sati, a muškarci su se izmjenjivali u jahanju ispred i iza nje. Jahali su dok nije pomislila da više ne može dalje.

Provrpoljila se u sedlu. On ju je zacijelo opet gledao jer je rekao: Ubrzo ćemo stati i napojiti konje. Trebali bismo biti na granicama Sconea za nekoliko sati.

Silno olakšanje, ne samo zato što će stati već i što će njihova muka uskoro završiti, potisnulo je sve ostalo. Zaboravivši kome se obraća, ona duboko uzdahne i nasmiješi se. - Hvala Bogu!

On je na trenutak izgledao šokirano, čak zbunjeno. Bio je to prvi put da mu se nasmiješila. Zapravo, to je bilo prvi put da ga je pogledala pogledom u kojem nije bilo sumnje ili ljutnje. Shvatila je to u isto vrijeme kao i on.

Trenutak predugo ju je gledao u oči prije nego što je skrenula pogled, osjećajući se nekako čudno posramljeno. Također, bila je izrazito svjesna da su sami.

Kad je progovorio, njegov glas činio se neuobičajeno opreznim kao da je pazio da ne naruši ovo krhko primirje. - Mislim da će nam svima biti drago kad ovo završi. - Ponovno je pogleda u oči i ona opet osjeti čudne žmarce koji su joj prostrujali cijelim tijelom. Oči su mu bile... intenzivne.

Prodorne, ne, probadajuće, bile su tako kristalno jasne, tako živopisne boje da nisu izgledale stvarno. - Dobro ste se držali, moja gospo. Žalim što sam vas tako pritiskao, ali bilo je to nužno da bismo imali bilo kakvu šansu stići u Scone na vrijeme.

~ 43 ~ Knjigoteka

daša&anna Bellu je šokirala njegova druga isprika jednako kao i prva. Lachlan MacRuairi činio se zadnjim čovjekom koji bi se ispričao za bilo što i ona sada nije znala što misliti o tome.

Nije znala što zapravo misliti o njemu.

Morala je priznati da je imao pravo u vezi s jednom stvari. Poštedio ju je toga da mora donijeti užasnu odluku o tome treba li ostaviti svoju kćer u dvorcu ih ne. No ipak, on joj je lagao i ona je dobro znala da mu ne smije vjerovati, no možda baš i nije takav bezdušni razbojnik kakvim ga je isprva procijenila.

Bezdušni razbojnici te ne pokrivaju noću plaštem dok spavaš u suhoj pećini dok oni provode sate vani na hladnoj kiši. Kad se jučer ujutro probudila, bilo joj je udobno i toplo. Prepoznala je istog časa tamnoplavosivi plašt kojim je bila pokrivena, onaj koji on nosi oko svojih ramena. Ali to nije razjasnilo kako - ili zašto - je taj plašt završio na njoj.

Bilo je također teško ne diviti se hladnokrvnoj učinkovitosti kojom obavlja svoj posao. Osim kratkih stanki, on je preuzeo najveći dio straže, malo je spavao i provodio beskrajne sate na hladnoći i kiši. Kad se jedan konj oslobodio i odlutao u močvaru, Lachlan je bio taj koji ga je otišao pronaći i na kraju ga više od jednog sata izvlačio iz ledeno hladne, smrdljive močvare.

Pitala se što ga je učinilo tako ciničnim. Zar on uistinu tako malo mari za sve? On je bio zagonetka, a ona si nije mogla pomoći da ne bude barem malo znatiželjna. Namrštila se. Ne, bila je jako znatiželjna.

- Mislite li da će nas čekati? - upita ga, vrativši se na ono o čemu bi trebala razmišljati.

On podigne jednu obrvu. - Želite li da nas čekaju?

Pitanje ju je zbunilo. Nakon svega kroz što je prošla da dođe ovamo, naravno da želi provesti to zašto je došla. Ali nakon što su je danima proganjali ljudi njezina muža, zapitala se je li spremna na ono što je čeka.

Shvativši da joj misli opasno klize prema MacRuairijevim ranijim upozorenjima, pribere se i pogleda ga u oči. - Naravno da želim.

Nije to bila samo njezina dužnost, to je bio pravedan cilj. Robert Bruce nije bio samo najbolja šansa da se Škotska oslobodi engleske tiranije, već je bio i jedni čovjek koji bi mogao ujediniti Škotsku. Ona će učiniti ono što mora i pomoći da se to dogodi. To je bila njezina prilika da učini nešto važno.

Ona vrijedi više od para raširenih nogu među kojima muškarac zadovoljava požudu.

On je sjahao, zavezao konja za stablo, a zatim joj pomogao sići.

~ 44 ~

Knjigoteka

daša&anna Silno se trudila ne primijetiti osjećaj njegovih ruku na svome struku. Željela je da joj Magnus pomaže umjesto njega. Magnus nije bio taj zbog kojeg se osjećala tako... treperavo.

Magnus ju je gledao kao prijateljicu.

MacRuairi ju je gledao kao da joj želi strgnuti odjeću i polizati svaki komadić njezina tijela.

Ta pomisao bi joj se trebala gaditi. No umjesto toga, od nje joj se bilo ubrzalo, a koža joj se zapalila od vrućine. Kakav god bio taj osjećaj, činilo se da buja i postaje sve zahtjevniji, a njoj se to nije nimalo sviđalo.

- Hoće li Magnus znati gdje smo? - Čula je u svom glasu kako je ostala bez daha.

Mračan pogled pojavi mu se na licu na spomen imena drugog muškarca. Pustio ju je tako iznenada da se zaljuljala jer su joj noge bile mlitave nakon tako dugog jahanja. - Da. Pronaći će nas on. Budite spremni za pokret kad on stigne.

Otpustio ju je kratko kimnuvši i okrenuo se pripremiti konje.

Ona se namršti, gledajući ga, pitajući se što je učinila da ga razljuti. Na trenutak su zapravo bili normalno razgovarali.

Izvadila je nekoliko stvari iz zavežljaja privezanog za svoje sedlo i krenula prema rubu jezera.

- Kamo idete? - upitaju.

- Oprati se. - Kad se činilo da će se on usprotiviti, ona ga odreže. - Ne kanim okruniti sljedećeg škotskog kralja izgledajući kao neka prosjakinja.

On je pogleda ispod oka tim svojim sablasnim pogledom. - Pazite.

Ostanite ondje gdje vas mogu vidjeti.

Belli je bilo drago što mu je već okrenula leđa pa on ne može vidjeti kako se zarumenjela. Željela se temeljito oprati i nije imala nikakvu namjeru dopustiti mu da je gleda.

Brzo je obavila hitniju nuždu i nakon što se brzo ogledala oko sebe, skinula odjeću. Stisnuvši zube, uskočila je u ledeno jezero.

Izašla je iz jezera za manje od dvije minute, opravši kosu najbolje što je mogla malim komadićem sapuna koji joj je dao MacKay, a zatim krpom protrljala onoliko kože koliko je uspjela dosegnuti.

- Grofice!

Ona se trzne; on je zvučao strahovito ljuto.

- Ovdje sam - vikne mu, mahnito trljajući kosu čistom krpom, a zatim se počela brisati najbolje što je mogla, sada već mokrim ručnikom. - Dajte mi samo minutu.

~ 45 ~

Knjigoteka

daša&anna Dršćući od zime, posegnula je za svojom podhaljinom. No prije nego što ju je uspjela prebaciti preko glave, netko je zgrabi s leđa.

Trenutnu pomisao da bi to mogao biti MacRuairi odbaci čim je udahnula. Za jednog razbojnika, činilo se da MacRuairi ima neobičnu ljubav prema čistoći. On je uvijek mirisao... lijepo. Toplo i po koži, s blagim muževnim mirisom. Ovaj čovjek smrdio je na znoj i ustajali luk.

Dragi Bože, uhvatili su je!

Krv joj se sledila u žilama od strave, a sva čula joj se izoštre od svjesnosti.

Bila je bolno svjesna svoje golotinje, ali prvi joj je nagon bio da pobjegne. Pokušala se istrgnuti i vrištati, ali čovjek joj je držao jednu ruku na ustima, a drugu je čvrsto ovio oko njezina struka dok ju je vukao dublje u šumu.

- Nemojte si otežavati situaciju koja je ionako već loša, milostiva upozorio ju je promuklim šaptom. - Grof vas jedva čeka vidjeti. - Nasmijao se. - Iako se kladim da će biti iznenađen što vidi baš sve od vas. - Bella se ukipi, začuvši nešto u njegovu glasu. Znala je da nije pogriješila kad njegova ruka u oklopnoj rukavici klizne prema gore i stisne joj dojku.

Tada je obuzme sasvim druga vrsta straha.

- Opa - šapne on. Ona se pokušala istrgnuti iz njegova odurnog stiska, ali on ju je zato samo još jače stisnuo. - Vidim ja zašto vas vaš muž tako silno želi natrag. Nikad u životu nisam vidio takve sise. Da niste udani za Buchana, odmah bih pokupio svoju nagradu.

Odjednom, ona se trzne na zvuk iza leđa. Srce joj se stisne kad je čula nepogrešivi zveket čelika o čelik.

I njezin otmičar je to čuo. - Kad se ostatak mojih ljudi pobrine za vašeg pobunjenika, možete vrištati koliko vam srce želi.

O, Bože, Lachlan! Bol u prsima bila je iznenađujuće jaka.

On nije bio čovjek kojeg bi izabrala za svoju pratnju, ali pomisao na to da se Lachlan bori za vlastiti život - ili da je moguće već mrtav - sada joj je bila... uznemirujuća. Iznenađujuće uznemirujuća.

Bella postane mlitava, kao da je borbenost iščezla iz nje. Čak i ako joj MacRuairi neće moći pomoći, nije imala nikakvu namjeru dopustiti ovom čovjeku da je odvede njezinom mužu. Borit će se dok god bude mogla.

Njezina odglumljena pokornost je upalila. Zbog toga, i činjenice da je šuma iznenada utihnula, njezin je otmičar popustio stisak.

~ 46 ~ Knjigoteka

daša&anna Sad je dobila priliku i iskoristila ju je. Zagrizla je koliko je jako mogla njegovu mesnatu ruku, petom mu je nagazila stopalo i zabila lakat duboko u njegovu masnu trbušinu.

Zatekavši ga nespremnog, pustio ju je zastenjavši, više od šoka nego od jačine udaraca.

Ona se baci u najbližu rupu među stablima, znajući da ima samo nekoliko sekundi prije nego se on oporavi.

- Ti mala ku...

Ostatak njegove psovke prekinuo je mukli, tupi udarac.

Ona se odvaži pogledati iza sebe i ugleda ga kako se ljulja kao veliki hrast koji će upravo pasti. Iz vrata mu je virila drška bodeža.

Prije nego što je pao na tlo, MacRuairi bešumno izađe iz šume. Sagne se nad umirućim čovjekom, izvuče bodež i prereže mu njime vrat hladnom učinkovitošću, odlučno okončavši prijetnju.

Pogled mu pronađe njezin kroz šumu lišća, granja i paprati. - Jeste li dobro? - Glas mu je bio iznenađujuće pun emocija. Imala je čudan poriv da se rasplače kao kad je bila malo dijete, a majka bi ju pitala isto to nakon nekog groznog događaja.

Grlo joj se stisnulo od emocija pa je mogla samo kimnuti.

- Sad je sigurno, možete izaći.

Tako joj je silno laknulo da je osjetila kako su joj suze navrle na oči.

Ona izađe na čistinu.

On je pogleda i ukoči se kao kamen. Tek se sada sjetila da je gola. On nije skidao pogled s njezinih očiju, ali osjetila je da sve vidio.

No ipak bi potrčala k njemu. Učinila nešto nevjerojatno glupo i bacila se na toplu čvrstinu njegovih prsa i ruku, ne želeći ništa više nego osjećati se sigurnom. Ali njegov pogled ju je zaustavio.

Ako je dosad mislila da ga je vidjela ljutog, sada je bilo jasno da nije.

Usta su mu bila bijela, čeljust čvrsto stisnuta, a oči hladne i opake poput komadića zelenog leda. Vidjela je kako mu se ruka stišće oko drške bodeža koji mu je još bio u ruci. Činilo se da mu je svaki mišić napet od strahovitog bijesa. Nije mogla skrenuti pogled s mišića koji je zlokobno titrao ispod njegove brade.

Bilo je nešto neprijeporno opasnije u ovoj hladnoj samokontroli nego u strahovitom bijesu koji je ranije iskusila. Što nije u redu s njim?

Ona se stisne i ustukne, ali on se u dva duga koraka stvorio kraj nje.

~ 47 ~

Knjigoteka

daša&anna Primivši je za lakat, naglo ju je privukao uz tvrdi mišićavi zid svojih prsa. Neka joj nebesa pomognu, osjetila je svaku izbočinu, svaku ravninu, svaki tvrdi komad mišića. Srce joj je snažno lupalo, ne samo od straha.

- Ako ste željeli nekog muškarca da vam pomogne da se okupate, trebali ste samo pitati. - Ona zastenje, šokirana njegovom optužbom. Rekao sam vam da mi se ne mičete s vida. - Tresao ju je. - Zašto ste se iskrali? Što vas je spopalo?

Suze su je zapekle u grlu i očima. Nije shvaćala zašto je tako ljut.

Zvučao je isto kao i njezin muž. Urlao je na nju. Optuživao je. Maltretirao je. - Samo sam se željela oprati. Nisam mislila...

- Niste uopće mislili. Dovraga, zar ne znate što se moglo dogoditi?

Mogli su vas ubiti!

Zadnju je rečenicu zaurlao, a zvuk se zadržao u gustom šumskom zraku. Činilo se da ga je šok prenuo iz bijesa. Ispustio ju je kao da se opekao.

Ostali su stajati, zureći jedno u drugo u tišini. Prsa su joj se nadimala i spuštala s neujednačenim disanjem. Nije izgledalo kao da je on to primijetio, ali na njezinu sramotu, bradavice su joj se ukrutile, a dojke su joj se ispunile nekom čudnom težinom. On je zadrhtao kao da ga je nešto zaboljelo, ali brzo se pribrao.

Kad je progovorio, glas mu je opet bio miran i hladan. Ravnodušan. Ne protkan... strahom? Ne, to nije mogao biti strah. Strah je značio da mu je stalo. Ali Lachlan MacRuairi je nesposoban za to.

- Sljedeći put učinite kako vam kažem i neće biti nikakvih problema.

Suze od bijesa navru joj na oči. Kako se usuđuje nju kriviti za to. Nije ona odlutala i dala se uhvatiti. Ti su ljudi očito čučali u zasjedi i čekali ih.

Oteli bi ju bila ona njemu na vidiku ili ne. - Možda ako budete malo bolje obavljali svoj posao, neće biti sljedećeg puta.

Požalila je svoje riječi čim ih je izgovorila. Bila je nepravedna prema njemu baš kao što je njegov strah bio nepravedan prema njoj. On ju je štitio i zato nije odjahao naprijed u izviđanje. MacKay je izviđao, ali pretpostavljali su da ih slijede, a ne da ih Buchanovi ljudi čekaju ispred, tako blizu Sconea.

On je pogleda ispod oka. Mrzila je kad joj se tako obraćao. Kao da on zna nešto što ona ne zna. Kao da je on hladni, proračunati plaćenik, a ona naivni idealist. Lako je biti ciničan kad ne vjeruješ ni u što.

Ona stisne šake sa strane, oduprijevši se porivu da mu pljuskom skine taj podrugljivi cerek s lica. - Idite dovraga, MacRuairi.

~ 48 ~

Knjigoteka

daša&anna On se nasmije. - Zakasnili ste, grofice. Već sam ondje. - Pogled mu se na kraju spusti, lica hladnog poput leda. - Za Boga miloga, odjenite se.

Ako ju je želio poniziti njezinom golotinjom, nije mu upalilo. Odavno je prestala biti sramežljiva. Njezin muž bi je tjerao da satima stoji gola pred njim, komentirajući svaki djelić njezina tijela, govoreći joj u odurnim pojedinostima što joj želi raditi, pokušavajući je poniziti i natjerati na nekakve emocije. Ona je bila nedodirljiva. Te gole grudi, bokovi, udovi, to nije bila ona. MacRuairi uopće nije vidio nju.

Nimalo ne ustuknuvši od prijekora u njegovu glasu, visoka je čela odšetala - nije otrčala - natrag do ruba jezera. Osjetila je njegov pogled na sebi dok se odijevala, ali kad ga je pogledala, lice mu je bilo kamena maska.

Kad je završila, krenula je u tišini za njim do konja. Činilo se da su si sve već rekli.

Ali kad je vidjela šestoricu ljudi koje je ubio - sam samcat - stala je, uzdahnuvši od šoka i užasa.

On je njezin šok krivo protumačio kao prijekor. - Rat, grofice, u cijeloj paleti svojih živopisnih boja. Bolje se naviknite na to - gledat ćete sve više takvih prizora.

Ona zatvori usta u trenutku kad mu se spremala zahvaliti na tome što je učinio da je spasi. Zašto bi se uopće zamarala s tim? On će vjerojatno samo opet urlati na nju ili joj se rugati tom svojom opakom jezičinom.

Iako se povremeno činilo da to nije tako, Lachlan MacDuff je zli, opaki razbojnik i bolje joj je da to zapamti.

No konačno je shvatila zašto ga je Robert angažirao. Ona možda sumnja u njegovu odanost, ali čovjek koji tako učinkovito ubija dragocjen je svakoj vojsci.

MacKay ih je sustigao oko jedan sat poslije, ali ona i MacRuairi nisu više razgovarali.

Kad su konačno stigli u Opatiju Scone, dočekala ih je razočaravajuća vijest da je krunidba održana dva dana ranije, na Brdu lakovjernosti. Ali razočaranje je bilo kratko. Trebala je biti još jedna svečanost - tajna ceremonija koja će se održati među drevnim kamenjem druida. Ako požure, mogli bi stići.

S MacRuairijem na čelu, trojka je jurila prirodom, putujući prečicom od Opatije Scone kroz šumu prema krugu od kamenja. Nije ju iznenadilo mjesto koje je Bruce izabrao za svečanost. Edward je prije deset godina ukrao čuveni škotski Kamen sudbine, tradicionalno sjedište na kojem su krunjeni škotski kraljevi. Druidsko kamenje bilo je poveznica sa škotskom

~ 49 ~

Knjigoteka

daša&anna poviješću, i simbol - baš kao što je to bila i ona - snage i kontinuiteta kraljevstva.

Vjetar je nosio veličanstvene zvuke gajda, razgaljujući dušu dok su se uspinjali prema krugu od kamenja. Kad se pojavio na vidiku, Bella usiše zrak, zadivljena i puna poštovanja prema prizoru koji se pružao pred njom. Zlatne zrake sunca strujale su poput prstiju kroz zagonetno kamenje, kao da je sama božja ruka posegnula s neba kako bi blagoslovila ovaj sveti događaj.

Robert je stajao ispred najvećeg kamena odjeven u veličanstveno kraljevsko ruho. Oko njega se skupila tek šačica svjedoka. Prepoznala je Williama Lambertona, biskupa Sv. Andrije, s njegove lijeve strane, no nije prepoznala ratnika zastrašujućeg izgleda koji mu je stajao zdesna. Kad su stali, primijetila je Christinu Fraser među okupljenim ratnicima poredanim pred njim.

Ignorirajući MacRuairijev pokušaj da joj pomogne sjahati i njegov bijesni pogled koji je bio posljedica toga - Bella skoči s konja i požuri prema Robertu. - Vaša milosti reče, naklonivši se. - Došla sam čim sam mogla. Nadam se da nisam zakasnila?

Nije mogla odoljeti da znakovito ne pogleda MacRuairija niti da osjeti veliko zadovoljstvo kad on na to stisne usta.

Robert joj se srdačno, bratski osmjehne onim smiješkom kojim je prije toliko godina zaslužio njezinu vječnu odanost. - Ne, Bella, nisi zakasnila. Nikako nisi zakasnila. Pogotovo s obzirom na to koliko si riskirala da stigneš ovamo.

Bella mu se ponovno nasmiješi. Možda nikad više ne želi vidjeti Lachlana MacRuairija, ali barem je obavio svoj zadatak. Doveo ju je ovamo na vrijeme.

Ubrzo je Bella stajala nasuprot posljednje nade za Škotsku, čovjeka u kojeg je svim srcem vjerovala, i slušala biskupa kako recitira njegovo podrijetlo od velikog kralja Kennetha MacAlpina, prvog kralja Škotske, utvrđujući Robertovu krvnu lozu i pravo na prijestolje. Kad je biskup završio, Bella iskorači naprijed - s brošem obitelji MacDuff vidljivo istaknutim na plaštu - da zauzme svoje mjesto u povijesti, položi pravo na nasljednu čast koja je pripadala njezinoj obitelji: pravu da okruni kralja.

Biskup joj preda krunu. Težina odgovornosti bila je teška u njezinim rukama; bila je svjesna važnosti onoga što kani učiniti.

Ali kad je došao čas, Bella nije zastala ni oklijevala. Sigurnih ruku podigla je zlatnu krunu u zrak, pustivši da ju sunce zabljesne poput vatrene aureole te ju je zatim spustila na Robertovu glavu. S punom

~ 50 ~

Knjigoteka

daša&anna snagom i podrškom svojih predaka i apsolutnom sigurnošću u ispravnost cilja radi kojeg je prkosila mužu i kralju, Bella ponovi riječi koje su izrečene prije dva dana: - Beannachd De Righ Alban. - Bože, blagoslovi kralja Škotske. Te su riječi možda bile iste kao one izrečene na prvoj svečanosti, ali postojala je jedna bitna razlika: ovoga puta izrekla ih je članica obitelji MacDuff.

Bella osjeti kako ju je preplavilo silno olakšanje. Učinjeno je. Sad nema povratka.

Ispunivši svoju dužnost, odmakne se u stranu kako bi gledala svjedoke koji su jedan po jedan istupali i naklonili se kralju. Kad je došao red na Lachlana, ona se ukoči, instinktivno se pripremivši na ono što slijedi. Nije joj pomoglo. Razbojnik je prostrijeli pogledom, a zatim se cinično naceri podigavši obrvu.

Ona se zarumeni dok joj se od ljutnje vrućina razlila po cijeloj koži.

Neka ga vrag nosi, ona zna što radi.

No bez obzira na događaje koje će pokrenuti današnji čin, bilo joj je drago da je gotovo. I još joj je bilo draže što nikada više neće morati vidjeti Lachlana MacRuairija.

~ 51 ~ Knjigoteka

daša&anna 4. POGLAVLJE

Strathtummel, Atholl, kasni lipanj 1306.

T

o „nikad” stiglo je četiri mjeseca poslije. S obzirom na sve što je pošlo po zlu - a toliko je toga pošlo po zlu - Bella nije ni sanjala da bi moglo doći do ovoga. Da bježe kako bi sačuvali živu glavu poput... odmetnika.

Kralj Kapuljača, tako su Englezi zvali Roberta. Bila je to bolna istina.

Pogledala je u prestravljene velike plave oči svoje sestrične Margaret, razrogačene na njezinu blijedom licu. - Margaret, jesi li sigurna? Kraljica je rekla da moramo napustiti kralja i ostatak vojske?

Margaret kimne. Suze su joj oblile obraze. - Rekla mi je da pokupimo naše stvari. Krećemo za jedan sat.

Strah na licu njezine sestrične bio je opipljiv. Nije ovo bio prvi put da je Bella požalila što je povela Margaret kao svoju pratilju. Stidljiva, draga djevojka nije bila dorasla ovome. Nitko nije bio dorastao ovome.

Tijekom proteklog mjeseca vidjele su više rata, smrti i krvi nego što se nadala vidjeti u cijelom životu.

Krhka podrška koju je Robert priskrbio u mjesecima nakon krunidbe dok je Edward mobilizirao snage za marš protiv „pobunjenika”, raspala se nakon katastrofalnog poraza kod Methvena. Pristavši se sukobiti s Englezima kod Methvena, Robert je tražio osvetu. Umjesto nje, suočio se s prijevarom kad je Aymer de Valence odbacio pravila viteštva i napao prije dogovorenog vremena bitke.

Pokušaj da osvoji konačnu pobjedu koja će utvrditi Robertovo kraljevstvo, propao je jadno i katastrofalno. Preostali kraljevi pristaše su protjerani, prisiljeni potražiti utočište u brdima Atholla gdje su se pokušali oporaviti i unovačiti nove ratnike koji će se boriti pod Bruceovim barjakom.

Ali malo ih se odazvalo pozivu. Prije Methvena, Robertova podrška bila je u najboljem slučaju slaba. Više od polovice države udružilo se protiv njega, uključujući i njezinog muža i mnogo drugih moćnih plemića.

Nakon Methvena, čak i oni skloni Bruceu bili su previše uplašeni da bi se oduprli Edwardovom bijesu i njegovoj prijetnji odmazdom. Uhićenje Simona Frasera koji je pogubljen na gnjusan način, slično Wallaceu, svima je njima bio podsjetnik na posljedice.

~ 52 ~

Knjigoteka

daša&anna Bella, kraljica Elizabeth, Marjory - Robertova kći iz prvog braka, i dvije njegove sestre, Christina i Mary bile su također natjerane u izbjeglištvo. Proteklih nekoliko mjeseci živjele su od zemlje poput odmetnika, u žurno izgrađenim kolibama ograđenima jednostavnim drvenim zidom kraj obala Loch Trummela, pod zaštitom Ducana the Stouta, poglavara klana Donnachaidh.

Jučer, dok ih je engleska potjera okruživala s istoka, Robert se pokušao probiti prema zapadu. No put mu je kod Dal Righa blokirao John MacDougall, gospodar Lome sa svojih tisuću vojnika. Kralj ih je odbacio sa svojih nekoliko stotina preostalih vojnika, za dlaku izbjegavši smrt. Jedan ga je Lornov vojnik ščepao, doslovno mu istrgnuvši plašt s ramena i pritom mu oteo broš.

No sada ih vise ni privremeno sklonište ne može zaštititi. Opet moraju bježati.

Hvala Bogu, Joan nije s njima. MacRuairi je imao pravo: ovo nije mjesto za njezinu kćer.

Ispalo je da je imao pravo u vezi s mnogo toga. Ona je teško podcijenila bijes kralja Edwarda prema njegovim pobunjenim „podanicima”. Na njih se sručila puna sila njegova čekića. Njoj je čak glava bila ucijenjena.

A sada je zloglasni „zmajski barjak” ponovno podignut. Taj barjak obećavao je da za pobunjenike nema milosti. Mogu biti ubijeni bez suđenja i nekažnjeno silovani.

Zatomila je drhtaj i vratila se rješenju sestrične, odagnavši razmišljanja o Lachlanu MacRuairiju. Nakon krunidbe čula je malo o tom razbojniku - što ne znači da je pratila vijesti o njemu. S obzirom na to kako se rat odvijao, taj nepouzdani gusar već je vjerojatno promijenio stranu.

Bella stisne čeljusti. Jedino o čemu bi ona sada trebala razmišljati je kako stići na sigurno da bi mogla pronaći način kako vratiti svoju kćer. Četiri mjeseca činila su se kao čitava vječnost. Ali barem Joan nije natjerana na udaju. Bellina „izdaja” se za to pobrinula.

- Što će biti s nama? - jecala je Margaret. - Kako ćemo uspjeti doći do Kildrummyja sa samo šačicom ljudi koji nas štite.

Bella ne reče ništa. Što uopće može reći kad to ni sama ne zna. To što kralj šalje žene na put samo s malom skupinom vitezova koji će ih štititi, i njoj je zvučalo zastrašujuće.

Njezina sestrična podigne glavu, očiju crvenih i natečenih od suza. Nikad nisam čula za tog čovjeka koji će nas voditi. Lachlan Mac... Mac...

Bella se ukoči. - MacRuairi?

~ 53 ~

Knjigoteka

daša&anna Njezina sestrična žustro kinine. - Da, tako je... Poznaješ ga? Usta joj se smrknu. - On je jedan od onih koji su me doveli iz Balveniea.

U mjesecima frustracije i prisilne razdvojenosti od kćeri - njezin muž ju je izazvao da pokuša doći po nju - Bella je ispričala sestrični većinu onoga što se bilo dogodilo. Slomljeno se srce nije nimalo zaliječilo; bolje zapravo postajala sve jača sa svakim danom odvojenosti od kćeri. Nije se usudila zapitati kad će opet vidjeti svoju kćer; odgovor je bio previše bolan da bi se o njemu razmišljalo.

Ali barem je Joan znala da je Bella nije namjerno ostavila. Nekoliko tjedana nakon krunidbe, Robert joj je rekao da je njezinoj kćeri poslana poruka. Nije joj želio reći pojedinosti, ali uvjeravao ju je da su Joan sve rekli. Bella je bila dirnuta kraljevom pažnjom.

Margaret šokirano zastenje. - Onaj koji ti je lagao u vezi s Joan?

Ona kimne, a njezina sestrična izgledala je prestravljeno.

Bella također to nije mogla vjerovati. Ne samo da ih kralj šalje odavde, već povjerava svoju obitelj čovjeku koji otvoreno tvrdi da je odan samo svome novčaniku. MacRuairijeva nepouzdanost nije bila njezina jedina primjedba. Nakon njihova zadnjeg susreta, nije željela da njezina sigurnost više ikad ovisi o njemu - ni bilo što, zapravo. A što je možda bilo najznačajnije, nije joj se sviđala vlastita reakcija na njega.

U društvu Lachlana MacRuairija osjećala se nelagodno.

- Ne brini, Margaretha ću razgovarati s Robertom i vidjeti o čemu se tu radi. Mora da je riječ o nekakvoj pogrešci.

Ostavivši Margaret da prikupi njihove oskudne stvari, Bella ode potražiti kralja.

Nije ga bilo u Kraljevskoj vijećnici - tako su vojnici nazivali kraljevsku kolibu. Nakon što je kraljica Elizabeth potvrdila Margaretinu priču, uputila je Bellu na obalu jezera gdje se ulogorila kraljeva vojska, to jest, ono što je od nje preostalo.

Bella požuri prema jezeru. Ali prizor koji ju je dočekao samo je pogoršao njezinu tjeskobu. Ostatak Bruceove vojske bio je u rasulu. Možda je ostalo dvjestotinjak ljudi, većina je bila ranjena i krvarila, nekima su se udovi jedva držali za tijelo. Ležali su na zemlji gdje su se bili srušili ili su istovareni nakon jučerašnjeg povlačenja.

Smrad je bio tako užasan da je morala prekriti usta da ne bi povraćala. Trebala se dosad već naviknuti na to. Ali miris krvi, znoja i ostalih tjelesnih tekućina pomiješanih zajedno u bolesni košmar bilo je nešto na što se vjerojatno nikada neće naviknuti.

~ 54 ~

Knjigoteka

daša&anna Ratnici su trčali naokolo. Skidali šatore. Pakirali svoje stvari. Nisu je ni primijetili. Ili ako jesu, imali su previše posla da bi marili za nju. Vojska je bila u rasulu, bježala je da spasi goli život. Majko Božja, kako se to moglo dogoditi?

Konačno ugleda Edwarda Brucea. Robertov mladi brat nije joj se sviđao. Sir Edward bio je temperamentan, naprasit i arogantan. Doduše, u vještini na bojišnici mogao se mjeriti sa svojim bratom, ali nedostajala mu je Robertova galantnost i urođeno viteštvo.

- Kralj - reče. - Gdje je on? Moram razgovarati s njim. Edwardov pogled klizne njezinim tijelom. Iako njegove tvrde, crne oči ništa nisu otkrivale, naslutila je vulgarne misli. - On ima posla. Što trebate? Možda vam to ja mogu dati?

Ona ga pogleda ispod oka, začuvši sugestiju u njegovim riječima, iako se nije čula u njegovom tonu. Znala je što je kanio reći. Odvratne laži koje je njezin muž širio kao izgovor za to što ju je odbacio proširile su se čak i njihovim logorom. Razbjesnilo ju je to što je Edward Bruce samo natuknuo nešto u smjeru Buchanovih laži. On bi trebao biti pametniji od toga.

- Trebam kralja - reče tonom koji je jasno dao do znanja da bilo kakva zamjena za njega pogotovo u obliku mlađeg brata - nikako ne dolazi u obzir. Znala je kako je Edward osjetljiv kad ga uspoređuju s njegovim kraljevskim bratom. - Važno je.

Oštro ju je pogledalo, vidjelo se da ga je zabolio njezin ubod. - Ondje je. - Edward pokaže na skupinu ljudi koji su stajali ukrug, malo dalje od ostalih, zaklanjajući kolibu u kojoj je smješteno ono malo preostalih dragocjenih ratnih konja. - Ali ja bih na vašem mjestu pričekao dok ne završi.

Izgledalo je da kralj drži važan sastanak. Prepoznala je neke od Robertovih najpouzdanijih vitezova: sira Neila Campbella, sira Jamesa Douglasa, grofa od Atholla, i nekoliko drugih, uključujući i Williama Gordona i Magnusa MacKaya.

Iako joj je bilo drago vidjeti Gordona i MacKaya te porazgovarati s njima kad bi im se proteklih nekoliko mjeseci putovi sreli, zbunilo ju je vidjeti koje im je mjesto u kraljevoj vojsci. Za obične vojnike, činilo se da se kreću u neuobičajeno važnom društvu. Često ih je vidala s nekolicinom drugih ljudi, uključujući onoga koji se činio čovjekom od neobično velikog kraljevog povjerenja: Tor MacLeod, poglavar klana iz Zapadnog Visočja s otoka Skye.

~ 55 ~ Knjigoteka

daša&anna Nešto se isticalo u vezi s tim ljudima. Nije bila samo riječ o njihovoj impresivnoj veličini i snazi - Highlander i su većinom bili visoki i mišićavi već u ozračju autoriteta koji ih je okruživao.

Jeli su s drugim običnim vojnicima, spavali s njima u vojarnama, borili se rame uz rame s njima, no onda bi nestali danima, čak i tjednima, bez ikakvog objašnjenja. To je bilo čudno.

Poslušala je Edwardov savjet, no nasreću nije trebala dugo čekati.

Sastanak je završio za nekoliko minuta i ljudi se počnu razilaziti. Otišli su svi osim jednog.

Tijelo joj zatrese neki čudni drhtaj. Srce joj je počelo mahnito lupati.

Lachlan MacRuairi nije se promijenio u mjesecima otkad ga je zadnji put vidjela. Zapravo, izgledao je još više u skladu sa svojim zloglasnim ugledom. Kosa mu je bila duža, čeljust obraslija bradom, crni kožni cotun prašnjaviji i umrljan krvlju, a činilo se također da je dodao i još nekoliko komada oružja koje je nosio zataknute na leđima.

I lice mu je izgledalo uže i tvrđe.

Ali moralo se priznati da zato izgledao još opasnije privlačno. Bella napući usta od ljutnje. Očito, neke se stvari nisu promijenile. Taj razbojnik još je bio zgodni vrag iz kojeg je zračila neka sirova muževnost. A ako je suditi po mahnitom ritmu njezina srca, ona je to još uvijek primjećivala.

Mora odmah prestati s tim. Bila ona odbačena žena ili ne, ta neobjašnjiva Lachlanova privlačnost bila je pogreška. Imala je ona već dovoljno problema u životu; nije joj trebalo još problema koje bi joj stvorilo to zloglasno gusarsko kopile, koje ju je gledalo kao da vrijedi samo onoliko koliko mu strasnog užitka može pružiti. A ona je jako dobro znala kako prestati s tim. Imala je dobru poduku.

Prešla je preko livade, probijajući se kroz kaos i prišla kolibi sa strane.

Oklijevajući da ih prekine, nadala se da će je Robert uočiti, ali dvojica su muškaraca bili tako udubljeni u svađu da je nisu ni primijetili. Nije kanila prisluškivati, ali oni se baš nisu ni trudili biti tihi.

- Pronađite nekog drugog - procijedi Lachlan. - Zadužite za to Douglasa ili Atholla. Ja ću biti korisniji na zapadu sa Sokolom.

Bella se namršti, pitajući se tko je taj Sokol, dok ne shvati što on to govori. Nasmijala bi se da situacija nije tako strašna. MacRuairi je prigovarao umjesto nje. On ih nije želio povesti.

- Ja ću odlučiti kako ćeš mi služiti, a ne ti. Odbijaš li ti to moju zapovijed?

Bella se ukipi, čekajući Lachlanovu reakciju na kraljev izazov. Brada mu se tako snažno stisnula da su mu usta pobijelila, a oči iskrile od prkosa.

~ 56 ~

Knjigoteka

daša&anna Bio je vrlo miran. Skoro premiran. Poput sklupčane zmije spremne napasti. Čula je kako nevoljko odgovora stisnuta glasa. - Ne, ne odbijam. Ja vas samo molim da razmislite. Ovo nije ono za što sam se prijavio. Što to, dužnost i odgovornost? Nije se nimalo iznenadila. Čovjek koji je ignorirao vlastiti klan nije bio nikakav vođa.

Ali koliko god je MacRuairi bio opak, Robert Bruce bio je jedan od najvećih vitezova kršćanskog svijeta i bio je osoba koja ni pred kime ne želi ustuknuti - čak ni pred zlim, pretjerano mišićavim koljačem. - To je upravo ono za što si se prijavio. Što misliš, zašto baš tebe želim zadužiti za to?

Dvojica muškaraca dugo su piljila jedan u drugog. Bella je doslovno osjećala kako među njima pršti napetost.

Konačno, Lachlan kimne. - Idem pripremiti konje.

Bella je frustrirano gledala kako se saginje i ulazi u kolibu. Bilo bi lijepo da je uspio uvjeriti Roberta, ali sad je ona bila ta koja ga je trebala urazumiti.

Kralj krene prema njoj, no bio je tako smeten da bi vjerojatno prošao kraj nje da ga ona nije zaustavila.

- Gospodaru, molim vas, moram nakratko porazgovarati s vama.

On podigne pogled i ugleda je. Tračak smiješka pokušao se probiti kroz grč na njegovu licu. Srce joj se stegnulo od tuge vidjevši koliko se promijenio.

Robert Bruce izgledao je kao čovjek koji je pretrpio poraz. Koji je skoro ubijen - dvaput. Koji je vidio bezbroj prijatelja kako umiru pred njegovim očima. Izgledao je kao čovjek kojeg progone i koji zna da više nema sigurnog mjesta na kojem bi se sakrio.

Bella osjeti kako joj se suze skupljaju u grlu. Nikad u životu nije pomislila da će vidjeti takvu malodušnost na licu Roberta Brucea.

Bila je tek djevojčica, ne starija od Joan, kad je upoznala naočitog, mladog vlastelina koji je došao na obuku k njezinom ocu. Već sa sedamnaest godina, činio se većim od života. Galantan i šarmantan, zavrnuo joj je nos i rekao joj da će ona jednog dana biti opasna. Da ima duha na pretek, rekao je.

Nije imao ni pojma da će joj trebati sav taj duh kad se bude udala.

Robert je jedini muškarac koji joj je u životu dao naslutiti da je njezino mišljenje važno. On joj je bio kao stariji brat kojeg je uvijek željela.

~ 57 ~

Knjigoteka

daša&anna Strpljiv. Zanimalo ga je što ona ima reći. Ljubazan. A najviše od svega, žestoki zaštitnik.

Onih mjeseci koje je proveo s njima prije smrti njezina oca, spasio ju je bezbroj puta od očevih batina. Bellin otac bio je okrutan čovjek, naprasit i sklon udariti ju kad god ne bi bio zadovoljan s nečim što je učinila - a to je bilo često. No Robert je imao nevjerojatnu sposobnost da ga omete. Da mu odvrati pozornost s nespretne djevojčice kojoj je pao kruh iz ruke, ili koja bi srkala juhu, ili se preglasno smijala.

Kad su njezina oca ubili neki njegovi rođaci, bila je očajna. Ne zato što je žalila za ocem koji je njoj bio običan nasilni stranac, već zato što je znala da to znači da će Robert otići.

Otkad se udala, rijetko ga je vidala, do prije nekoliko godina kad su oboje boravili u Londonu. Lice joj se smračilo od poniženja kad se prisjetila jednog događaja iz tog razdoblja. Tada ju je njezin muž udario.

Uhvatio je nju i Roberta u vrtu kako razgovaraju i njihovo prijateljstvo protumačio kao nešto drugo. Ona je Roberta voljela kao brata, a sada onako kako odani podanik voli svoga kralja, ništa više. Ali njezin muž je to želio proglasiti nečim grješnim.

- Roberte, je li to istina? Ti nas šalješ od sebe?

Srce joj se slomilo od tuge u njegovim očima. - Ne šaljem vas od sebe, Bella, dajem vam šansu. Primijetivši njezin upitni pogled, on objasni. - Oni će me slijediti.

Naravno. On se nadao odvući neprijatelje na svoj trag, dajući ženama šansu za bijeg. Čak i sada, on je još tražio način da ih zaštiti.

- Nigel drži Kildrummy - reče, misleći na svojeg najmlađeg brata. Trebale biste ondje neko vrijeme biti sigurne. Ali ako se Englezi previše približe, naredio sam Zm... - On se zaustavi. - MacRuairi će vas odvesti mojoj sestri, kraljici, u Norvešku.

Primijetio je izraz njezina lica, ali podigne ruke da ju ušutka.

- Znam da ti se on ne sviđa, ali MacRuairi je u mladosti proveo mnoge mjesece u Norveškoj. - To ju nije iznenadilo. Potomci Somerleda bili su napola Nordijci, napola Kelti - a u njih su se ubrajali MacDougallovi, MacDonaldovi i MacRuairijevi, najbliskiji Norvežanima bili su baš MacRuairijevi. On poznaje taj teren, i ako bude trebalo, on vas može odvesti u Norvešku. A ti dobro znaš kako su vješti moreplovci stanovnici Zapadnog Visočja.

I gusari su sjajni moreplovci, ali to nije značilo da ona želi povjeriti svoj život jednom gusaru. - Ne radi se o tome da mi se on ne sviđa objasni Bella. - Ja mu ne vjerujem.

~ 58 ~

Knjigoteka

daša&anna Robert se zapilji u njezino lice, smrknuvši se. - Bella, zar si ti meni nešto zatajila? Je li on učinio nešto što te uvrijedilo...

Ona žustro odmahne glavom, prekidajući ga. - Ne, ne radi se o tome. Nekoliko vrućih pogleda nije se moglo nazvati velikom uvredom. Bez obzira na to koliko su djelovali na nju.

- To znači da nemaš povjerenja u njegovu vještinu?

Ona opet odmahne glavom, prisjetivši se šestorice mrtvih ratnika razasutih po šumskom tlu. Na njegovu vještinu nikako nije mogla imati primjedbi. - Ja nemam povjerenja u njegovu odanost. Kako možeš biti siguran da ti je vjeran? Taj čovjek je tek malo bolji od običnog razbojnika.

Robertova se usta rašire. Bio je to prvi znak humora koji je vidjela na njegovu licu u jako mnogo vremena. - Da, on je baš takav. Ali, Bella, nemaš se čega bojati. Kad MacRuairi kaže da će nešto učiniti, on to i učini. Teško ga je samo privoljeti na to.

Ova ju finesa nije baš ohrabrila. - Molim te, Roberte. - Ona mu stavi ruku na rame, zarumenjevši se. - Slučajno sam čula... - Ugrize se za usnu. Ni on ne želi ići s nama. On se odrekao vlastitog klana; otkud ti ideja da bi nas mogao voditi. Zar nema nekog drugog tko bi to učinio?

Robert odmahne glavom. Bella, ja sam donio odluku. Ne tražim od tebe da mu vjeruješ, tražim od tebe da vjeruješ meni.

Ona mu jest vjerovala. Bez obzira na sve što se dogodilo, vjerovala je u njega. Njezina vjera nije poljuljana. Škotska je izgubila svog šampiona, i nadu u slobodu.

- Naravno da ti vjerujem. - Ona pogne glavu na pristanak sa suzama u očima kad se sve što je izgubljeno i sve što je moglo biti, sruči na nju poput lavine.

- Onda kreni, djevojko, uzmi svoje stvari. Nema mnogo vremena. Lorn će krenuti u potjeru za nama.

Knedla joj je zapela u grlu jer je znala da je ovo zbogom. - Kamo ćeš ti otići? - Što ćeš učiniti?

Ponovno mu se u oči vratio pogled progonjena čovjeka. - Krenut ćemo prema obali. Imam prijatelje na zapadu. Oporavit ćemo se. Skupiti još trupa i pokušati ponovno.

Nijedno od njih nije u to vjerovalo. Misija Roberta Brucea je izgubljena. Bit će sretan ako izvuče živu glavu iz Škotske.

Suze su se razlile. - Zbogom, Roberte.

On je privuče k sebi i čvrsto je zagrli. - Zbogom, derište. - Usprkos okolnostima, ona se nasmiješila kroz suze, prisjetivši se kako ju je zvao

~ 59 ~

Knjigoteka

daša&anna kad su bili djeca. - Čuvaj mi ženu. - Oklijevao je. - Ovo joj je bilo teško.

Elizabeth nije navikla na takve strahote. Ona nema tvoj borbeni duh. - On se odmakne i još jednom je pogleda, posljednji put. - Žao mi je, Bella. Nije mi bilo na kraj pameti da...

Glas mu utihne.

- Nemaš se za što ispričavati. Nisam učinila ništa što ne bih danas ponovila. Ti si Lav. Simbol škotskog kraljevstva. I unatoč svemu što se dogodilo i nesigurnoj sudbini koja je sve njih čekala, ona je to iskreno mislila.

Gledala je kako Robert odlazi i uzdahnuvši, okrenula se prema šumi.

Samo se mogla moliti da kralj zna što radi.

Pogledala je gore i zapanjila se, našavši se oči u oči s tim razbojnikom, glavom i bradom. Srce joj poskoči. Nije mogla skrenuti pogled, bila je uhvaćena - zarobljena snagom povezanosti. Zaboravila je kako su intenzivne njegove oči. Njegov se pogled zakovao za nju, vruć i prodoran.

Zarumenjela se, svjesnost se razbuktala po njezinoj koži poput šumskog požara. Razočarano shvati da se njezina reakcija na njega nije promijenila. Zapravo, postala je još intenzivnija.

Ali nije joj se srce ubrzalo samo zbog njezine reakcije. Jedan njegov pogled bio je dovoljan da je znala da ju je čuo.

Bio je bijesan. No, bilo je tu još nečega. Nečeg sirovog i iskonskog što mu je bljesnulo u očima. Nečeg zbog čega se poželjela okrenuti i pobjeći.

Ali odavno je naučila da nikad ne smije pokazati slabost. Svoj brak je preživjela zahvaljujući tome što je znala kontrolirati emocije. Stoičko pokoravanje i ravnodušnost, to da, ali suze i strah nikako ne. Neki muškarac joj može kontrolirati tijelo, ali volju ne može.

Ona podigne bradu i natjera se krenuti prema njemu, ne otkrivajući ni trunke mahnitog lupanja srca. Vodili su nijemi dvoboj očima.

- Grofice - reče on, kimnuvši glavom, tonom u kojem se nepogrešivo čulo ruganje.

Pretvarala se da ju to ne dira. Umjesto toga, podigne jednu obrvu. Iznenađena sam što ste još ovdje.

On se nasmiješi, ali ona je naslutila da je njemu njezin komentar zasmetao više nego što je to želio pokazati. - Samo čekam bolju ponudu.

Znak je da ju je provocirao, ali to nije spriječilo njezina usta da se stisnu. Njezin pokušaj da se bori protiv njegove ljutnje prijezirom nije upalio. Lachlan MacRuairi nije bio nimalo nalik Buchanu. U njemu nije bilo ni trunke slabosti. Da bi se njemu prkosilo, trebat će više od nekoliko riječi

~ 60 ~

Knjigoteka

daša&anna i hladnog pogleda. Ona klizne očima po njegovu tijelu. - Koliko ovih dana vrijedi plaćenički mač?

Dugo je šutio, no gledao ju je u oči. Više nego vi možete platiti.

Bilo je neke napetosti u njegovu glasu koju ona nije shvaćala. Ali zbog nje se osjećala kao da je učinila nešto pogrešno. Kao da je ubola ispod naizgled neprobojne površine ruganja i isprovocirala osjećaje. Kao da je on, poput nje, jako vješt u skrivanju svojih osjećaja. No smatrala je da ih on uopće nema.

Ali kad se okrenuo na peti i otišao, morala se zapitati zašto je čovjek koji ne mari ni za što, tako ljut. * * *

Lachlan ljutito uđe u šator koji je dijelio s još nekolicinom ratnika i ignorirajući Gordona, počne trpati svoje stvari u kožnu torbu koju je pričvrstio za sedlo.

Odbio je priznati vatru koja mu je plamtjela u grudima i žestinu emocija koje su mu kolale žilama. Nije imao vremena za ta sranja.

Sviđalo mu se to ili ne, on će voditi tu skupinu. Mora se usredotočiti na zadatak. Što ga prije obavi, prije će se vratiti svojim sunarodnjacima na zapad i prije će njegovo tijelo prestati bolno žudjeti za njom.

Ali nije se mogao otresti prizora koji je upravo vidio.

Tresnuo je ljutito torbu razmišljajući o tome. Kad je izašao iz improvizirane konjušnice i vidio Bellu i Brucea kako tamo stoje, ta scena intimnost te scene - šokirala ga je i zaboljela kao neočekivani udarac šakom u želudac.

Njezine su ga riječi naljutile, ali zbog njezine metode uvjeravanja krv mu je proključala od bijesa. Bella i Bruce su stajali blizu kao ljubavnici.

Njezine dojke, toliko velike i bujne da bi i redovnika dovele u napast, očešale su se o kraljeva prsa. A način na koji mu je dodirnula ruku, zabacila glavu i preklinjala ga tim mekim, molećivim ustima, tjerao je muškarca da pomisli samo na jedno.

A on, tako mu Boga, nije mogao razmišljati ni o čemu drugome od onog dana u šumi. Sjećanje na njezinu golotinju još ga je proganjalo. Očito, četiri mjeseca na Otočju nisu otupila njegovu požudu za njom. Ako je ljubomora koja ga je razdirala neki pokazatelj, ta je požuda postala još gora.

~ 61 ~ Knjigoteka

daša&anna Robert. Kraljevo osobno ime tako je lako kliznulo s njezina jezika. Na način na koji bi to izrekla ljubavnica.

Je li moguće da su glasine istinite?

On u to nije želio vjerovati. Iako mu to za Brucea ne bi bilo čudno kralj je imao popriličan broj kopiladi - mislio je da je ona drukčija.

Zapravo, čak joj se počeo diviti, a za njega je to bila rijetkost. No ako se može suditi prema onome što je vidio, Buchanov pokušaj da odbaci svoju ženu zbog preljuba, i njegova tvrdnja da je toliko riskirala da okruni Brucea zato što je bila njegova ljubavnica, možda je donekle bila i istinita.

Kako je Škotska bila pod papinom kaznom, nije bilo moguće dobiti od njega razrješenje braka. Ali Buchan ju je ipak odbacio. Razvod a mensa et thoro, od stola i postelje, dopuštao je parovima da žive odvojeno, ali nije dopuštao preudaju. Jedini način za to bilo je poništenje braka. No ako se nade osnova za to, njezina bi kći tako postala kopile.

Je li to bila istina? Možda je to objašnjavalo zašto je to učinila. Zašto je toliko riskirala da okruni Brucea.

Lachlan ugura dodatni plašt, koji je rabio kao posteljinu, u torbu tako silovito da je zatresao šator.

- Koji je tebi vrag, Zmijo?

Lachlan se ogleda oko sebe, provjerivši da nikoga nema u blizini tko bi ga još čuo prije nego što odgovori. - Ništa - zareži. - Pazi što govoriš, Gordone. Ovo nije jedna od naših tipičnih misija.

Kad im je Bruce dao ratnička imena na privatnoj svečanosti nakon druge krunidbe, to je učinio zato da im kao članovima Čuvara Visočja zaštiti identitet. Ratnička imena trebali su rabiti isključivo u svojim misijama, ali inače su se trebali uklopiti u vojsku kao obični vojnici.

Službeno, Čuvari Visočja uopće nisu postojali.

Dok se tajnovitost oko tajne družine ratnika širila, Lachlan je znao da će biti teško, ali izuzetno nužno, skrivati njihov identitet. Tajnost nije samo potrebna da bi se oko skupine širio veo misterioznosti, već i da bi ih bilo teže ubiti. Ratnička imena će u tome pomoći.

On se iznenadio kad mu je Bruce dodijelio ime Zmija, ali u tom je imenu bilo više istine od običnog zadirkivanja pa zapravo nije imao primjedbe. To ime mu je prvo skovao kao uvredu Tor MacLeod zbog Lachlanovog otrovnog karaktera, ali ime je zapravo prilično odgovaralo.

Bio je ljigav poput zmije i kliznuo bi neprijatelju iz ruku te izbjegao zarobljavanje, a napadao je nečujno i smrtonosno. Njega su unovačili zbog sposobnosti da se neprimijećen ubacuje u neprijateljske redove i izvlači iz njih, što je bilo korisno kod izvlačenja ljudi i informacija.

~ 62 ~

Knjigoteka

daša&anna Njegovi nordijski predci imali su imena poput „Eric Krvava Sjekira” i „Thorfinn Razbijač Lubanja” pa je zaključio da Zmija i nije tako loš nadimak.

Nažalost, njegovo upozorenje nije omelo Gordona. - Ne shvaćam.

Mislio sam da mrziš da ti MacLeod naređuje i da bi volio imati šansu da ti budeš glavni.

Gordon je imao pravo. On nije volio da mu itko naređuje - pogotovo MacLeod. Bilo je malo onih koji su se mogli mjeriti s Lachlanom na bojišnici, a vođa Čuvara Visočja bio je jedan od njih. Ipak, to što ne želi da mu se naređuje nije značilo da želi odgovarati za živote kraljevih žena.

Grofica je mislila da je zanemario svoju dužnost odbivši voditi svoj klan. Imala je pravo. Nakon što su ga četrdeset četvorica njegovih ljudi slijedila u smrtonosnu zamku, zato što je bio toliko glup da je vjerovao svojoj ženi, abdicirao je s dužnosti poglavara klana u korist svoga mlađeg brata.

Bio je tako lud od požude da nije vidio upozorenje da se njegova mlada žena zasitila njega. Razmažena i prelijepa, Juliana je požalila što se udala za njega - poglavara klana, ali kopile bez zemalja koje su išle uz titulu. Kad je pronašla unosnijeg udvarača, uvjerila je svoga brata, Johna od Lorne, da ga MacRuairi kani izdati. Umjesto da napadnu malu skupinu MacDonaldovih, Lachlan i njegovi ljudi naišli su na više od stotinu engleskih vojnika koji su ih čekali u zaljevu Kentra.

MacDonaldovi, njegovi neprijatelji i rođaci, našli su ga s kopljem probijenim kroz rame i ostavili da umre. On je jedini preživio. Muškarce prijatelje - koje je poznavao čitavog života, koji su mu vjerovali, poklali su kao svinje pred njegovim očima. Bilo je čudo da je preživio. Ih prokletstvo, ovisno o tome kako se gleda na to.

Iz razloga koje ni do danas nije uspio shvatiti, njegov bratić Angus Og, mlađi brat poglavara klana MacDonald, pomogao mu je pobjeći iz MacDonaldovog zatvora. Ali kad se Lachlan vratio iz mrtvih, zatekavši svoju ženu zaručenu za drugog čovjeka i poslanu u bratov dvorac Dunstaffnage, zamijenio je jedan zatvor drugim. Angus Og ga je upozorio da će se to dogoditi, ali on ga nije želio slušati. Lachlana su proglasili izdajnikom, njegove zemlje i bogatstvo oduzeli i tako je on postao prikladno žrtveno janje Lornu, koji se pokušavao pomiriti s Englezima pa mu je trebao netko koga će okriviti za nedavne napade na kraljeve ljude.

Osramoćen, proglašen buntovnikom i pod sumnjom da je ubio sada već svoju mrtvu ženu, Lachlan je znao da će biti najbolje za sve - za njegovu obitelj, klan i za njega samog - da ode. I zato je odjedrio u Irsku i

~ 63 ~

Knjigoteka

daša&anna stekao ugled plaćenika koji služi svakome tko je voljan platiti njegovu cijenu.

Ramena mu se ukoče. Samo zato što nije želio voditi tu skupinu, nije značilo da je želio čuti Bellu MacDuff kako to isto traži od kralja. „Iznenađena sam što ste još ovdje.”

Zabolio ga je njezin prezir. Ona ga ne poznaje, dovraga. Ona misli da ga poznaje zbog njegova ugleda, a samo zato što je uzeo novac da bi se borio, ne znači da nije odan. To znači da je praktičan. Možda ciničan, ali također, pošten.

Kad on pristane nešto učiniti, onda to i učini. Lachlan je možda nevoljko pristao voditi skupinu žena, ali to ne znači da ne kani obaviti taj posao.

Dovraga, zašto mu je uopće bitno što ona misli.

- Potreban sam više na zapadu - reče Gordonu. - Sam Bog zna u kakve će se nevolje MacSorley uvaliti bez mene, koji bih pazio na njega.

Gordon se nasmije, iako se Lachlan uopće nije našalio. Erik MacSorley bio je najbolji moreplovac u kraljevstvu moreplovaca i volio je to dokazivati kad god bi mu se ukazala prilika. I zato je stalno bio u nevoljama.

- Hm, Mislio sam da to ima neke veze s groficom. Lachlan prestane raditi to što je radio i prostrijeli Gordona pogledom. - Zašto bi, dovraga, to mislio?

U glasu mu je bio tračak upozorenja, ali Gordon za to nije mario.

Lachlan je znao da je zašao u opasno područje. Gordon se počinjao smatrati njegovim prijateljem. Ali Lachlan nije imao nikakvih prijatelja.

Više ne.

- Nisam mogao ne primijetiti da se zadnji put niste baš prijateljski rastali. Činio si mi se pomalo... živčan.

Smiješak na Gordonovu licu zasmetao mu je više nego bi trebao. - To je situacija koju sam dovoljno brzo ispravio - slaže. - Jedan par baršunastih bedara jednako je dobar kao i bilo koji drugi.

Gordon odmahne glavom. - MacRuairi, uistinu imaš istinski dar za pjesništvo. Ako mi u životu zatreba bard, znam koga ću pozvati.

Prije nego je Gordon mogao zapitati još nešto o grofici, Lachlan mu naredi da okupi sve ratnike na sastanak kraj kolibe. Kralj je odlučio dati damama ono malo preostalih konja. Bruce i šačica ljudi koja će ga pratiti uputit će se u vrištinu i planine gdje bi ih konji samo usporavali.

~ 64 ~ Knjigoteka

daša&anna Lachlan nekoliko minuta poslije krene za Gordonom. Bijes se ohladio, ali nije se sasvim smirio. Bio je uzrujan zbog sebe više nego zbog bilo čega drugog. On bi trebao imati više samokontrole.

Ako ga već nije na to upozorila njegova reakcija nakon napada, ovo bi trebalo. Kad ju je vidio golu... taj ga je prizor proganjao četiri prokleta mjeseca. Kriste, tijelo bi mu se ukrutilo već od same pomisli na to. Trebala mu je sva samokontrola na svijetu da ne reagira. Da ne dopusti očima da se naslađuju nad svakim pedljem tog golog, baršunastog mesa. Jedan pogled bio je dovoljan da ga zamalo ne gurne preko ruba.

Bože, te dojke... grešno velike, savršeno okrugle i ukrašene čvrstim, ružičastim bradavicama. Slina mu je krenula na usta već od same pomisli na njih.

Bella MacDuff bila je građena za muškarčeve maštarije. Želio ju je više od bilo koje žene u svome životu. Instinktivno je znao da je nakon godina samokontrole susreo ženu koja ga može slomiti.

Bio je strahovito ljut. Na sebe. Na nju. I zato je bjesnio na sve. Nije bio samo lud od požude, već, znao je, zbog nečeg jednako uznemirujućeg: straha. To što ju je vidio tako ranjivu u rukama onog gada, sledilo mu je krv u žilama.

A sad je još bio i ljubomoran, za Boga miloga. Koji mu je vrag? Bio je dovoljno pametan da ne padne žrtvom takve slabosti. Ljubomora raspirena požudom već mu je od života napravila kaos. Zadnji put kad su ljudi računali na njega, dopustio je da ga smetu osjećaji. Njegovi su ljudi izgubili živote zbog toga, a on je izgubio sve. A sada, kad je bio blizu da nešto od toga povrati, nije bilo, dovraga, nikakve šanse da će ponovno krenuti istim putem. Previše se trudio i radio da bi to ugrozio.

Izvaže rukom vreću zlata zataknutu za pojasom. Bruce je dosad održao svoje obećanje, i Lachlan je namjeravao održati svoje. Čim se ukaže prva prilika, ovo će zlato krenuti na put prema Otočju. Još jedna rata duga koji je kanio u cijelosti isplatiti u dvije i pol godine.

No što je to bilo u Belli MacDuff što ga je tako uznemiravalo? Njezin odvažni jezik? Tijelo bludnice? Nije znao. Ali kako je ne može strpati u vreću na bog zna koliko dugo (bez obzira na to koliko je bio u iskušenju da to učini) potrudit će se izbjegavati ju.

Pretpostavio je da će imati previše vražjeg posla da odvede te žene na sigurno da bi se brinuo o jednoj djevojci, koliko god mu odvlačila pozornost.

Bila je to sumnja koja je potvrđena za nekoliko minuta kad je prvi put vidio svoje nove štićenice.

~ 65 ~

Knjigoteka

daša&anna Ah, dovraga. Čovjek koji je bio poznat kao plaćenik kojeg su se na Zapadnom Otočju najviše bojali, zloćudniji od zmije i jednako smrtonosan, koji nikad nije ustuknuo od borbe bez obzira na to koliko su loši bili izgledi, želio je otići - ne, želio je pobjeći od njih.

On je postao plaćenik baš zato da izbjegne ovakve zadatke. Kralj je previše tražio od njega. Nikakav dug, nikakve zemlje, nikakav novac nije bio vrijedan ovoga.

Jedno, dvoje, troje.... troje djece, dovraga! I više žena nego što je želio izbrojati.

Isuse. Bilo mu je zlo. Ne treba njemu ovo. Kako će ih, dovraga, prevesti sto milja preko najtežeg terena u Škotskoj, do sigurnosti, s pola engleske vojske za petama?

A kao da je pogodila njegove misli, susretne ga odvažni, plavooki pogled Belle MacDuff. Tračak izazova u njezinom pogledu bio je dovoljan da ga pokrene. On mora obaviti svoj posao, dovraga, i obavit će ga.

Ali preteška mu je odgovornost natovarena na leđa. Za previše je smrti već bio odgovoran.

Brzo je organizirao ljude, dao im upute za prvi dio puta, ali puno duže mu je trebalo da organizira konje jer je ispalo da neke dame nisu baš iskusne u jahanju.

On, zauzvrat, nije baš bio iskusan u zapovijedanju skupini žena.

Okorjeli ratnici nisu imali krhke osjećaje, a nikako, dovraga, nisu izgledali kao da će briznuti u plač kad bi zarežao pokoju naredbu.

Kad je jedna od dama odbila zajahati velikog ratnog konja na kojem je trebala jahati s MacKayem, on je skoro poludio od frustracije. Bio je pola sekunde do toga da je sam baci na tog konja - ili da joj kaže da slobodno može pričekati Engleze, koji će je doći otpratiti, ako se ne popne na tog prokletog konja - kad mu stigne neočekivana pomoć.

Grofica stavi dlan na njegovu ruku. On se ukipi, a nešto u njemu žestoko nabuja. Taj nježni dodir imao je trenutni smirujući učinak.

Pogledala ga je, i na trenutak bio je izgubljen u moru plavetnila.

Predivne, pomisli. S dugačkim i pahuljastim trepavicama poput vršaka gavranovih krila.

- Možda bih ja mogla nekako pomoći?

Zaboravio je kako joj je glas hrapav. Kako se prelijeva njegovom kožom i prodire mu u kosti.

~ 66 ~ Knjigoteka

daša&anna Kad bi ga tako pogledala - ljubazno i s puno razumijevanja - osjećao se kao da su mu prsa odjednom preuska. Uznemirila ga je ta nepoznata reakcija. Lachlan je ovako dugo preživio zahvaljujući akutnom osjećaju za opasnost, a sada mu je instinkt zazvonio na uzbunu.

Dovraga, bilo mu je draže kad je morao razmišljati samo o tome kako bi je poševio.

Ne želeći da ona otkrije snagu njegove reakcije na nju, uspio je kimnuti, zahvalniji na pomoći nego što je želio priznati.

Nakon nekoliko ohrabrujućih grofičinih riječi, žena je za nekoliko trenutaka bila na konju s MacKayem. A kako se činilo da je dobro upoznata s jahaćom vještinom ostalih dama, rado je prihvatio njezin prijedlog koga s kim treba spariti, i ranije nego što je pomislio da je to moguće, krenuli su na put.

Jedna kraljica, jedna princeza, dvije grofice, pet damskih pratilja, kraljeva mlada sestra, dva grofa - jedan od njih star samo četiri godine ijedan mladi vitez željan dokazivanja.

Pet članova Čuvara Visočja bili su sve što je stajalo između njih i vojske najmoćnijeg i najosvetoljubivijeg kralja u kršćanskom svijetu.

Po Lachlanu se nikako nije moglo zaključiti da zna kako su osuđeni na propast, ali taj ih je osjećaj pratio kao mračna, zlokobna sjenka u šume i brežuljke Atholla.

~ 67 ~ Knjigoteka

daša&anna

B

5. POGLAVLJE

ella nije znala koliko još može ovako. Tri dana izbjegavanja Engleza, dok je pokušavala ohrabriti više od polovice njihove družine da se ne slome od panike, uzelo je svoj danak. Bila je na rubu izdržljivosti.

Stalno si je govorila da je to zbog trajno prisutne bojazni od onog što bi im se dogodilo ako ih uhvate, pritiska da mora svima podizati raspoloženje - pogotovo djeci - i strahovitog umora od cjelodnevnog jahanja, te zato što ju je bilo previše strah da bi noću dobro spavala.

Njezini iznureni osjećaji nisu imali nikakve veze s čovjekom koji ih je vodio.

- Umorna sam - reče lady Mary Bruce.

Belli se srce stisnulo kad je pogledala djevojčicu koja je jahala kraj nje.

Svaki put kad bi je pogledala, pomislila bi na svoju kćer. Djevojčice su bile slične dobi, iako nisu nimalo nalik jedna drugoj po temperamentu ili izgledu. Joan je bila tiha i rezervirana, dok je Mary bila odvažna i otvorena, a iako su obje djevojčice bile tamnokose, Mary, godinu starija, već se razvila u ženu. Taj stalni podsjetnik na kćer bio joj je bolan, ali također je osjećala žestoku potrebu zaštititi Robertovu najmlađu sestru.

- Znam, dušo, znam. - Svi su bili umorni. Ali morali su nastaviti prema Kildrummyju. Kad stignu do dvorca, bit će sigurni. Nadala se. - Želiš li možda neko vrijeme jahati s Magnusom?

Bella, kraljica Elizabeth, Robertova sestra Christina i kraljičina dvorska dama bile su jedine četiri žene kojima su dali vlastite konje.

Ostale žene i djeca su se mijenjali, neko vrijeme bi jahali sami, a neko s jednim od muškaraca.

Tijekom tolikih sati na putu, razvile su se određene sklonosti prema partnerima na konju. Četverogodišnji grof od Mara, sin Christine Bruce iz prvog braka, najradije je jahao s njezinim novim šogorom, sirom Alexanderom Setonom. Christinin drugi muž, Christopher, smatrao se nestalim od Methvena, a strah od toga što mu se dogodilo visio je nad svima njima kao mračni oblak. On je bio jedan od najslavnijih vitezova kršćanskog svijeta.

Robertova desetogodišnja kći Marjory, koju je dobio u braku s prvom ženom, dobila je neobičnog zaštitnika u liku jednog od najstrašnijih ratnika koje je Bella vidjela u životu. Robert Boyd bio je podrijetlom sa

~ 68 ~

Knjigoteka

daša&anna škotske granice, a ona je sumnjala da na obje strane granice postoji čovjek koji je impresivnije građe. Ako je suditi po sirovoj snazi, princeza je bila u najboljim rukama. Poput sira Alexa, Boydov brat je također nestao i strahovali su da je mrtav.

Mary je jahala s Magnusom ili, povremeno, s Lachlanom koji se činio voljnim dijeliti konja sa svima osim s Bellom. Što ne znači da je ona to primijetila.

Mary odmahne glavom. - Dobro sam. Zasad. - Bella je znala na koga ona čeka. Plašila se da se djevojčica, onako djetinje, pomalo zaljubila u njihovog zloglasnog vođu. Velike, tjeskobne tamne oči je pogledaju. Glas joj se spusti skoro do šapta. - Mislite da im se nešto dogodilo?

Bella žestoko odmahne glavom. - Ne - reče odlučno, začuvši strah u djevojčičinom glasu, koji je bio jednak njezinom. - Nije.

Ali gdje su oni? Veći ih tako dugo nema. Predugo. Lachlan je nakon doručka odjahao naprijed sa sirom Jamesom Douglasom i Williamom Gordonom u izviđanje kako bi provjerili ima li neprijateljskih vojnika ili drugih ratnika. Nisu ih samo Englezi progonili, već i njihovi sunarodnjaci.

Muškarci su se stalno smjenjivali u izviđanju, ali nikad nisu izbivali tako dugo. - Zar se već nisu dosad trebali vratiti?

Bella začuje odjek vlastitih misli u sestričninim riječima. Iako je Margaret jahala iza njih - kroz uski planinski prolaz jedva su mogla proći istovremeno dva konja - bila je dovoljno blizu da čuje Maryno pitanje. I njezina je sestrična izgledala zabrinuto. I također, pomisli Bella pomalo bezobzirno, vrlo krhko i prestrašeno.

Točno se tako i Bella osjećala, iako to nikada ne bi pokazala. Ostale žene i djeca trebale su nekoga tko će biti jak, a ispalo je da je taj netko ona.

Svi su se ugledali u nju i ona će učiniti sve što mora da se ne raspadnu, čak i... lagati. - Sigurna sam da će se brzo vratiti - uvjeravala je svoju sestričnu.

- Kapetan je rekao da ih neće biti veći dio dana.

Mary ju je pogledala pogledom koji je govorio da nije tako lakovjerna kao njezina sestrična, ali nijedna od njih nije željela istaknuti da dan brzo blijedi. Činjenica da je sredina ljeta, bilo je jedino pozitivno u njihovoj sumornoj situaciji. Za razliku od posljednjeg putovanja, kiše je bilo malo, a noći u planinama bile su hladne, ali ne neizdržive.

Topot nadolazećih kopita odgodio je daljnji razgovor. Tog časa nije bila sigurna jesu li to prijatelji ili neprijatelji. Srce joj je mahnito lupalo u tijelu koje se ukočilo. Preostali ratnici se rasporede ispred njih da bi stvorili štit. Ali kako ih je bilo samo četvorica, Bella je znala da je moguće da je njihovom putovanju došao kraj.

~ 69 ~

Knjigoteka

daša&anna Dragi Bože, što će biti s nama?

Kad su za okukom ispred njih izniknula trojica jahača, Belline oči istog časa zastanu na onome koji je jahao prvi. Zatvori oči od olakšanja koje ju je preplavilo. Žestina njezinih osjećaja upravo je dokazala koliko se počela oslanjati na njega. Nitko nije bio više iznenađen od nje. Lachlan ih je doveo ovako daleko s više vještine i odlučnosti nego što je mislila da je moguće.

Za čovjeka koji je pobjegao od dužnosti poglavara svoga klana, bio je iznenađujuće kompetentni vođa. Nije bio samo kompetentan, priznala je, već i snažan. Ostalim se muškarcima možda baš nije sviđao - osim Williamu - ali slijedili su njegove naredbe bez pitanja. On je možda ciničan i možda je oportunist, ali je također i razuman, samouvjeren i učinkovit.

Proveo ih je kroz naizgled neprohodan teren i dosad uspio izbjeći bezbroj neprijateljskih jedinica koje su ih proganjale.

On ih je čuvao, s njim su bile sigurne.

Ali koliko god se počela oslanjati na njega, znala je da se i on polako oslanjao na nju - što je smatrala rijetkošću. Pretpostavljala je da su u tom pogledu slični.

Koliko god je bio odlučan i učinkovit u vođenju muškaraca, imao je malo iskustva s naređivanjem ženama i djeci. Osjetivši njegovu frustraciju, sažalila se nad njim već onog prvog dana, a u međuvremenu stvorili su neko nijemo partnerstvo rođeno iz nužde on se brinuo za njihovu sigurnost, a ona za njihov duh.

Nije marila ako je to bio jedini razlog zašto je razgovarao s njom. Ali iako si je to govorila, nije u to povjerovala. On je nju privlačio, željela ona to ili ne.

Problijedila je kad su se jahači približili. Prljavi i neuredni, prekriveni prašinom i crvenim mrljama koje su mogle biti samo krv, bili su izranjavani i puni masnica različitog stupnja ozbiljnosti. Hvala Bogu, ipak nijedna ozljeda nije izgledala ozbiljno.

- Koji vrag se dogodio? - Robert - ili Robbie, kako su ga muškarci zvali - Boyd upita, prije nego što se bilo tko drugi dovoljno sabrao da to pita.

- Zasjeda reče smrknuto MacRuairi. Čekao je da utihnu prestravljeni vriskovi i šokirano stenjanje užasnutih dama prije nego što objasni. Pritajili su se i čekali nas u prolazu nekoliko milja naprijed.

Primijetila je kako govori o njima u prošlom vremenu.

- Koliko ih je bilo? - upita MacKay. Lachlan slegne ramenima, ali Douglas ponosno odgovori. - Dvadeset.

Možda i nešto više.

~ 70 ~

Knjigoteka

daša&anna Belli srce stane u grlu. Dragi Bože! Trebali bi biti mrtvi. Sredili ste ih?

- upita Boyd.

- Jesmo - reče Douglas. - Ja sam ubio petoricu. - Mladi vitez pokaže na Atholla. - A grof ih je sredio skoro toliko.

Bella nije trebala ni pitati tko je ubio ostale.

- Koji su to? - upita Magnus.

- Comynovi ljudi. - Lachlan pogleda Bellu, kao da se želio uvjeriti da je vijesti kako je traže ljudi njezina muža nisu uznemirile. - Netko će ih na kraju doći potražiti. Morat ćemo drugom cestom.

Bella priguši uzdah, znajući da to ne može biti dobro. „Ceste” kroz planine bile su rijetke, a sve osim glavne ceste zasigurno su bile teške.

Ispalo je da riječ „teško” ni približno ne opisuje taj užas. Kad je MacRuairi dao signal za zaustavljanje na mjestu gdje će noćiti, svi već padali s konja od umora.

Bella zaustavi svog konja i pričeka da joj pomognu sići. Poput Belle, Margaret je jahala sama te je i ona čekala. No za razliku od Belle, ona nije morala dugo čekati.

Bella ga pogleda baš u trenutku kad je Lachlan podignuo ruke i klizno njima oko struka njezine sestrične kako bi joj pomogao sići. Ispalo je da razbojnik zna biti prilično brižan - ali prema svakom osim nje.

Kad je pogledao njezinu sestričnu, u njegovom je pogledu skoro bilo tračka poštovanja. Taj pogled nije bio nimalo nalik onom vrućem, požudnom pogledu kakvim je nju gledao. Kao da je svaki put ponovno vidi golu.

Nešto u grudima je stisne. Brzo skrene pogled. Ali bol nije bilo tako lako odbaciti.

Poželjela je da nju barem jednom neki muškarac tako pogleda.

Margaret nije bila ništa kriva za to. Bellina je sestrična bila slatka i nevina. Zaslužila je MacRuairijevo poštovanje.

Bella nije bila nijedno od toga.

Magnus joj je pomogao sići s konja nakon što se pobrinuo za lady Mary, čiji ju je umor uvjerio da jaše s njim. Ali to nije smanjilo djevojčičino zanimanje za njihovog vodu. Činila se čak manje sretna zbog njegove brige za njezinu sestričnu nego Bella.

- Vaša sestrična je jako draga.

Bella se skoro nasmiješi. Sumnjala je da je Mary shvatila da se mršti. Da, jest - složi se Bella.

~ 71 ~

Knjigoteka

daša&anna Mary je izgledala kao da nešto pokušava razriješiti u mislima. - Mislite li da je ono što o njemu pričaju istina?

Belli se nije sviđala iskra uzbuđenja u Marynim očima. Znala je da su ženama često opasni muškarci neodoljivo privlačni, da je njihova zloća baš ono što ih privlači.

Ali zašto bi netko bio tako blesav, pomisli turobno.

Razmišljala je kako joj najbolje odgovoriti, ne želeći raspirivati djevojčičinu znatiželju, lako je znala iz vlastitog primjera da je to nemoguće. Ljudi poput MacRuairija raspirivali su žensku znatiželju. Zbog takvih ljudi žene bi željele duboko zagrepsti i pronaći ono zrnce dobra između lošeg, čak i kad bi dobro znale da je sve vjerojatno trulo.

Tu se radilo o intrigama i znatiželji, ništa više - barem se ona tako tješila.

Pretpostavljam da je nešto od toga istina, a nešto je pretjerivanje okolišala je.

Mary pogled ponovno skrene prema njemu, a zatim prema Belli. Vjerujete li da je ubio svoju ženu?

Bella brzo prikrije šok i strogo pogleda djevojčicu. - Ne smiješ ponavljati takve stvari. Naravno da to nije istina. - Ignorirala je činjenicu da se i sama pitala to isto. - Zar misliš da bi tvoj brat zadužio za sigurnost svoje obitelji čovjeka koji je ubio svoju ženu?

Mary je bila dovoljno pristojna da se zarumeni, ali ipak ju nije bilo lako zastrašiti. - Ja to nisam izmislila. Samo kažem ono što sam čula.

Bella podigne jednu obrvu. Što misliš, kako bi se on osjećao da čuje kako ponavljaš takve optužbe?

Zapravo, sumnjala je da bi uopće mario za to, ali Mary to nije znala, a sada ju je samo bilo važno naučiti lekciju.

Mary razrogači oči. - Vi mu nećete reći?

Bella se pretvarala da razmišlja o tome. Usta joj se trznu, pokušavajući obuzdati smijeh zbog djevojčinog užasnutog izraza lica. Neću, ako obećaš da ćeš ići spavati odmah nakon večere. Nema više prisluškivanja razgovora muškaraca kroz šator.

Umjesto da se posrami, Mary se samo zasmijulji. - Meni su ti razgovori veoma... poučni.

Bella se suzdrži da ne prasne u smijeh. Bez sumnje, bili su veoma poučni. - Obećavaš?

Mary kimne. - Večeras sam tako umorna, sumnjam da bih ostala budna čak i da to želim.

~ 72 ~

Knjigoteka

daša&anna Bella je točno znala kako se djevojčica osjeća. I ona sama jedva je čekala srušiti se na improviziranu postelju od životinjskog krzna i debelih vunenih pokrivača. Noćas se možda uspije barem malo naspavati.

Lachlan je sjedio sam u mraku, slušajući zvukove šume. Bilo je gluho doba noći; dva, možda tri sata nakon ponoći. To je bilo njegovo omiljeno doba dana. Svi drugi su spavali.

Obično bi ga ti zvukovi smirivali, ali ništa nije moglo olakšati nemir koji je tinjao noćas u njemu. Dragovoljno se javio za stražu, znajući da neće moći spavati. To nije bilo moguće zbog požude koja je još plamtjela u njemu.

Misli mu skrenu prema jednom od tri šatora pred njim. Nažalost, to nije bila jedina vrsta požude koja ga je mučila.

Ljutito ustane s panja na kojem je sjedio i počne patrolirati područjem. Trebalo mu je kretanje.

Ali odvlačenje pažnje dužnostima, hladnim jezerom - dovraga, čak ni drugim ženama - nije djelovalo.

Uzmimo, na primjer, njezinu sestričnu Margaret MacDuff. Ona je slatka, nevina i jednostavna. Takva vrsta žene nikad ne bi ništa zahtijevala i ne bi mu stvarala nikakve probleme.

Ali kad bi je pogledao, zadnja stvar na pameti bila mu je da je odvede u postelju. Onako svjetlokosa, djelovala je spokojno i anđeoski, nimalo provokativno. Krv mu ne bi proključala, mišići mu se ne bi napeli, a osjeti mu se ne bi utopili u mirisu prokletog cvjetnog sapuna, koji god bio, kojim se oprala toga jutra. Tko bi, dovraga, znao da on zna razliku između mirisa lavande i ruža?

Margaret je mogla razgovarati cijeli dan s MacKayem i Gordonom i njega ne bi bilo briga. Na njega uopće nije djelovala. Mogao je racionalno razmišljati, ravnomjerno disati i stajati kraj nje, a da se ne bi ukrutio kao mladi štitonoša sa svojom prvom curom.

Sa ženom poput Margaret, nikad se ne bi naljutio, a ne bi, dovraga, nikad bio ni ljubomoran.

U usporedbi s njezinom ponosnom sestričnom punom duha, koja izgleda nikad nije propuštala priliku da ga izazove, Margaret je bila slatka, ljubazna i puna poštovanja.

I isprazna.

I nestrastvena.

I plašljiva kao mače.

~ 73 ~ Knjigoteka

daša&anna Bilo bi ga strah dodirnuti je, a kamoli raditi sve one grješne stvari koje je želio raditi grofici.

Margaret nikad ne bi imala hrabrosti slijediti svoja uvjerenja (čak i da su naivna), učiniti ono u što je vjerovala pod prijetnjom izdaje. Nikad ne bi imala snage voditi uplašenu skupinu žena i djece u uvjetima zbog kojih bi očajavali i okorjeli ratnici.

Lachlan opsuje sebi u bradu dok se probijao među stablima.

Koliko god je želio za svoj nemir okriviti neutaženu žudnju, znao je da se radi o nečem još gorem. I to je bilo ono što ga je uistinu mučilo.

Kriste, jedva je čekao vratiti se na Otočje. On je bio čovjek s otoka; mogao je provesti tek neko vrijeme na kopnu prije nego što bi počeo ludjeti. A ludilo je jedino objašnjenje za to što uopće razmišlja o njoj.

Razmišljati o bilo kojoj ženi izvan spavaće sobe, bila je pogreška.

Imajući to na umu, odbaci sve misli osim one o zadatku koji je pred njim. Obišao je logor, provjerivši je li sve u redu prije nego što se vratio svojem položaju među stablima, nekoliko desetaka metara od mjesta gdje su se noćas ulogorili.

Ubrao je stabljiku timijana za žvakanje i leđima se naslonio na jedno stablo, kad je začuo neki zvuk.

Odmah je zauzeo borbeni položaj i bacio stabljiku. Čula su mu se izoštrila, a svaki mišić spremno napeo. Pogledao je prema jezeru, u smjeru odakle je čuo šum. Zaškiljio je u mrak, ali čak ni njegov neuobičajeno oštar noćni vid nije se uspio probiti kroz gustu šumu.

Polako se pomaknuo naprijed. Bešumno. Držeći se stabala, šuljao se prema neprijatelju pritajenošću grabežljivca, strahovito oprezno. Obala jezera bila je strma. Budila je sjećanje na raniju zasjedu.

Kad se približio, čuo je zvuk šapta i namrštio se. Glasovi su bili tihi, ali bilo je nesmotreno uopće razgovarati tijekom napada. Također, vukovi su dolazili s razine jezera, a ne s brda gdje bi zasjeda bila vjerojatnija.

Uhvatio je tračak bjeline u crnim sjenama ispred sebe. Izoštrivši pogled, uspio je nazrijeti dva lika.

Ah, dovraga. To uopće nije napad. To su dvije žene. Usta mu se smrknu. Jedna od njih je grofica.

Plamen ljutnje zamijeni plamen borbe. Tako mu krvi božje, zar one ne znaju kako je opasno noću vani.

- Nisam mogla čekati - čuo je kako šapće manji lik. Bila je to Bruceova sestra Mary, ako se nije zabunio. - Morala sam ići.

~ 74 ~ Knjigoteka

daša&anna Grofica je držala ruke na bokovima kao da joj ne vjeruje. - Trebala si me probuditi. Opasno je lutati sama iz kampa usred noći.

Njezin ton podsjetio ga je na njegovu majku. A rijetko je razmišljao o svojoj majci.

Počele su se kretati nazad od ruba jezera, no zastale su, uznemirene zvukom koji je dolazio sa strme litice iznad njih.

Lachlanu se želudac stisne. On vikne da ih upozori, ali bile je prekasno.

Njihova nazočnost preplašila je neku životinju - vjerojatno jelena - i kad je ta životinja skočila, uzrokovala je mali odron kamenja. Na njihovu nesreću, jedan od kamena bila je gromada veličine svinjskog mjehura i jurila je s litice ravno prema Mary Bruce.

Djevojčica uopće nije bila svjesna opasnosti.

Ali grofica jest. Ne oklijevajući, bacila se na djevojčicu i gurnula Mary s putanje kamena trenutak prije nego što se razbio o tlo iza nje.

Lachlan se kretao najbrže u životu, ali on je nije mogao na vrijeme uhvatiti. Ona poleti naprijed, zatetura i tresne na tlo uz tupi udarac od kojeg se ledila krv u žilama.

On je bio kraj nje djelić sekunde nakon toga. Nježno joj podigne ramena sa zemlje i okrene je. - Kriste, Bella, jeste li dobro?

Nije prepoznao vlastiti glas. Zvučao je... stisnuto. Hrapavo. Zabrinuto.

Ona zatrepće prema njemu, privremeno ošamućena. - Ja... ovaj... mislim da jesam.

Olakšanje ga preplavi poput toplog vala.

Mary je klečala s njezine druge strane, velikih i razrogačenih očiju poput dvaju srebrnih dukata. - Nisam vidjela da pada. Nisam željela da se bilo što dogodi.

Lachlan stisne čeljust. Upravo se spremao održati bijesnu prodiku djevojčici, ali Bella ga zaustavi nježno mu pritisnuvši dlan na ruku.

Kako je, dovraga, to učinila?

- Dobro sam - reče grofica djevojčici, pokušavajući je smiriti. Sjela je i počela otresati prljavštinu s odjeće, ali zatim se trzne. Okrene dlanove tek toliko da je vidio kako se blato i kamenje urezalo u njezinu nježnu kožu.

Sakrivši dlanove od djevojčice, nasmiješi se. - Samo nekoliko ogrebotina, to je sve.

Da to dokaže, Bella ustane. Uz njegovu pomoć. Činilo se kao da je on ne može pustiti. Držao je ruke na njezinim nadlakticama dok je ona

~ 75 ~

Knjigoteka

daša&anna pokušala vratiti ravnotežu. Pritom je osjetio kako se ukočila i premjestila težinu natrag na lijevu stranu.

Dobro sam - ponovi, šutke ga preklinjući da ne kaže ništa.

On se namršti. I sam Bog zna da on nema pojma o djeci, ali Mary Bruce se činila dovoljno starom da joj se kaže kako je njezina noćna eskapada rezultirala iščašenim gležnjem, a posljedice su, dovraga, mogle biti i mnogo gore.

Grofica krene prema jezeru, smiješeći se cijelo vrijeme, iako je on pretpostavio da je prilično boli. - Idem se malo srediti. Možete li, molim vas, otpratiti Mary do šatora?

Djevojčica je izgledala zbunjeno, pogledavajući čas jedno, čas drugo.

Bilo je jasno da želi ostati, ali je bilo jednako jasno da želi poći s njim. On je pogleda ispod oka, pitajući se što to ta cura smjera.

- Pričekat ću - odluči djevojčica.

Bella odmahne glavom. - Treba ti odmora. Ja ću se brzo vratiti.

- Grofica ima pravo - reče Lachlan. - Sutra nas čeka dug dan. Ja ću se pobrinuti da se grofica sigurno vrati.

Bella razrogači oči. - To nije...

- Inzistiram na tome - reče on, odrezavši je glasom koji ju je izazvao da mu se usprotivi. Neće se ona njega tako lako riješiti. Neće dok ne pogleda taj gležanj.

- Hvala vam, milostiva - reče djevojčica koja je izgledala kao da će briznuti u plač. - Hvala vam na tome što ste učinili.

Grofica ju je spasila, bez obzira na opasnost po vlastiti život. To ga uopće nije iznenadilo.

- To bi svatko učinio - reče, kao da je uistinu uvjerena u to. Ali nije imala pravo. Njegova žena nikad ne bi učinila nešto takvo. - Naspavaj se, dušo - reče Bella s takvom nježnošću da ga je nešto čudno stisnulo u prsima.

Ako je i primijetio kako ga je Mary krišom pogledavala ispod trepavica dok su se vraćali u logor, pretvarao se da to ne primjećuje. Vrlo brzo je shvatio zašto želi ostati sama s njim. Kriste, baš mu je to trebalo: izbjegavati pažnju djevojčice toliko mlade da bi mu mogla biti kći. On će navršiti trideset i tri sljedećeg imendana.

Zašto se prijavio za ovo? Mora se podsjetiti: još dvije godine i otplatit će sve dugove. Još dvije godine i imat će neovisnost i samoću za kojom žudi.

~ 76 ~

Knjigoteka

daša&anna Kad je otpratio Mary do njezinog šatora i probudio Gordona da preuzme stražu, Lachlan se predomišljao oko svoje velike želje da se riješi djevojčice. Znao je da grofica ne želi da djevojčica vidi njezine ozljede, ali ostati nasamo s Bellom MacDuff nije bila dobra zamisao.

Trebao bi poslati Gordona.

Ali nije želio poslati Gordona, vrag neka ga nosi.

Hodao je žustro kroz drveće natrag prema jezeru, skoro poželjevši da netko iskoči iz šume i napadne ga. Sad bi mu baš trebala dobra tučnjava.

Ponaša se kao idiot. On je želi. Pa što? Želio je on mnogo žena u svome životu. Nije bilo ništa posebno u vezi s...

Stao je na pola koraka kad se na vidiku pojavio rub jezera.

Usta su mu se osušila. Sve se osušilo. Osjećao se kao da mu se utroba osušila u naletu vrućine. Ne opet.

Ona je sjedila na rubu jezera na kamenu. Podigla je suknje do koljena i umočila ozlijeđeni gležanj u hladnu vodu. Pametno, ali on sada nije o tome razmišljao. Samo je mogao razmišljati o baršunastoj savršenosti dvije jako lijepo oblikovane noge. Svaki pedalj te glatke, svilenkaste kože urezao mu se u pamćenje.

Dovraga. Krenuo je odlučno naprijed s jako stisnutom čeljusti. On to može.

Ako je to neka utjeha - a nije - ni ona nije izgledala kao da joj je jako ugodno. Nije bila nikakva utjeha znati da on nije jedini koji osjeća ovu napetost. On je nju privlačio, iako joj očito pomisao na to da je privlači zloglasno kopile koje živi kao plaćenik, nije dobro sjela. On je bio sve što je ona prezirala. Plaćenik, koji ne vjeruje ni u što, a ona je za razliku od njega žestoko odani domoljub.

- Je li Mary dobro?

- Dijete je dobro. - On klekne kraj nje. - Kako je vaš gležanj?

- Malo boli.

On podigne obrvu. - Malo? - Zurila je prkosno u njega. - Je li slomljen?

Ona se ugrize za usnu. Isuse. Može li mu to još otežavati? - Mislim da nije.

- Dajte da vidim.

Oklijevala je, ali njegov odrješit, poslovni ton ju je uvjerio. Ona izvuče nogu iz vode i podigne je prema njemu da je pregleda.

Zubi su mu bili tako stisnuti da se iznenadio što ne čuje škrgutanje.

Pripremio se, no uzalud. Ništa ga nije moglo dovoljno pripremiti na tu glatku, baršunastu mekoću njezine kože pod njegovim dlanovima. Trebala

~ 77 ~

Knjigoteka

daša&anna mu je sva samokontrola na svijetu da ne klizne rukom uz cijelu dužinu njezine noge. A zatim da isto to ne učini ustima. Od same spoznaje kako je blizu tog slatkog malog spoja između njezinih bedara, svaki dio tijela postao mu je vruć i krut.

Ona zadrhti na njegov dodir. Spoznaja da ona nije ravnodušna, bila je za njega previše. Ne gledaj je. Primijeti li nešto nalik na žudnju, učinit će nešto glupo. Čelo mu se orosilo znojem. Svaki mišić u tijelu napeo se od obuzdavanja. Plamenovi žudnje lizali su ga i zatvarali se oko njega, prijeteći da će spaliti zadnje niti samokontrole.

Usredotoči se. Dovraga, ona je ozlijeđena. Morao je biti pažljiv. Bella MacDuff je opasna. On mora obaviti zadatak i ne smije si dopustiti nikakve smetnje ako želi da iz ovoga izvuku žive glave. Dvije ih države proganjaju.

Držao je njezino stopalo na dlanu i pokušavao se smiriti. Koliko god ona izvana djelovala jako, kosti su joj bile fine i nježne poput ptičjih. Nikad u životu nije vidio tako nježno stopalo. Ne veće od njegova dlana, sa sitnim prstićima, visokim lukom, i tankim, iako malo natečenim gležnjem, izgledalo je kao stopalo neke vile.

Ona je ozlijeđena, podsjetio se. Ali ovoga puta ju je dodirivao, nije samo gledao. Krv mu je uzavrela. Polako, klizne rukom gore oko njezina gležnja, nježno pritišćući natečeni gležanj, zadovoljan kad je izgledalo da joj nije uzrokovao jaču bol. Okretao je njezino stopalo još malo kako bi se uvjerio u to, ali ona je imala pravo: nije bilo slomljeno. Što ne znači da joj neće biti nimalo manje bolno hodati sljedećih nekoliko dana.

Ona neće biti sposobna sama jahati. Netko će morati jahati s njom.

Usta mu se stisnu. Nije znao zašto mu ta zamisao nije dobro sjela.

Polako spusti njezino stopalo natrag u vodu i makne ruke, osjećajući se kao da je upravo preživio teško iskušenje. Dovraga, on bi radije hodao po žeravici nego ponovio ovo što je upravo učinio.

Ustao je i odvažio se pogledati prema njoj, uvjeravajući se da je premračno da vidi kako su joj se obrazi nježno zarumenili. - Morat ćete to zaviti kad se vratite u logor. Ako ne znate kako, ja vam mogu pokazati.

- Znam kako - reče ona brzo.

Očito ni nije bila nimalo željna njegovih ruku na sebi, kao ni on. On zatomi bljesak ljutnje. - Kako su vam ruke?

Ona ih ispruži prema njemu, dlanovima okrenutima gore. - Ne tako loše.

Bile su ogrebene do krvi. Ta žena je ublažavala istinu kao što su to običavali Higlanderi.

~ 78 ~

Knjigoteka

daša&anna - MacKay ima neki melem. Stavite ga gore i pokušajte ih držati pokrivene krpom ili rukavicama.

Ona kimne i tada on uoči nešto ispod njezine brade. Ispruži ruku i obuhvati njezinu čeljust dvama prstima, podignuvši joj lice. Lachlan opsuje. - Brada vam je ogrebena.

Ona instinktivno dotakne bradu i trzne se kad joj prsti napipaju izranjavanu kožu. Divljenje koje je osjećao prema njoj bilo je skoro jednako naporno kao i njegova požuda. Skoro.

Sagnuvši se, on umoči rub svoga plašta u vodu, dobro ga smočivši.

- Ne morate to raditi - reče ona žurno.

Ignorirao je njezino protivljenje i nastavio je brisati mokrom tkaninom ispod brade da očisti prljavštinu.

Bio joj je blizu, jako blizu. Dovoljno blizu da postane nervozna.

Dovoljno blizu da namiriše suptilni miris njezine kože. Danas miriši po ružama, dovraga. Čuo je kako je počela plitko disati. Pogledao ju je u oči i vidio zbunjenost.

No tada je učinio pogrešku. Pogledao je dolje i uočio vrtložić vode koji joj je tekao niz vrat do otvorene kragne podhaljine. Njezine sada zahvaljujući njegovom mokrom plaštu - veoma mokre podhaljine koja se zalijepila za dvije nevjerojatno predivne dojke.

Usta su mu se osušila. Ne, zapravo mu je slina krenula na usta.

Njegova sjećanja nisu bila laskava u odnosu na prizor koji se pružao pred njim. Bile su to savršeno okrugle, velike i bujne dojke, s bradavicama koje su stršale kao dvije sitne bobice koje su čekale da ih se usiše.

Požuda ga udari kao malj. Sasvim drukčija vrsta požude. Bila je vruća i iskonska, zahvativši mu svaki djelić tijela. Mišići su mu titrali od napetosti.

Ona šokirano zastenje i brzo se pokrije rubom mantila. - Nemojte zavapi. - Nemojte me tako gledati.

Nešto u njezinu glasu probije se kroz izmaglicu žudnje. On podigne pogled prema njezinom.

- Što ćete sada učiniti, razderati mi odjeću kao da nisam ništa doli komad mesa koji služi samo za užitak muškaraca? - Glas joj pukne i prijeđe u suhi jecaj. - Baciti me na zemlju i reći mi da sam sama to tražila?

Da to zaslužujem? - Ona obuhvati svoje dojke i podigne ih prkosno prema njemu. - Da nisam ni za što, osim za to. Da zato što izgledam kao bludnica, zasigurno jesam bludnica.

~ 79 ~

Knjigoteka

daša&anna On tiho opsuje. Ne samo zato što su ga njezine riječi posramile - a, iznenađujuće, jesu ga posramile - već zbog toga što je upravo otkrila.

Odjednom mu sve postane jasno. Shvatio je njezin oprez i povremenu, gotovo uvrijeđenu reakciju na njegovu žudnju.

Tako mu krvi božje, što joj je to Buchan učinio? Da je taj gad sada ovdje, on bi ga ubio.

Lachlan stisne šake sa strane. - Recite mi - reče. - Recite mi što vam je učinio.

Ona se grubo nasmije. - Želite znati sve sočne pojedinosti? - Ona ga pogleda ispod oka, a zatim joj kapci postanu teški dok joj se lice preobrazilo u pretjeranu masku bludnice. Glas joj postane tih i hrapav. Želite znati točno kako me naučio da ga zadovoljavam? - Pogled joj klizne niz njegovo tijelo i zaustavi se na čvrstoj izbočini između njegovih nogu koja nije znala kako je pogrešno odgovoriti ona ovo. Jezik joj klizne mačjom proračunatošću preko donje usne. Nagne se naprijed, pogledavši ga ispod dugih trepavica. - Trebam li vam pokazati, Lachlane? Održati demonstraciju svojih vještina?

- Prestanite. - On je zgrabi, ljutit na svoju reakciju jednako kao na nju zato što ovo izvodi. - Nisam to mislio.

Maska klizne s njezina lica, zamijenjena boli i ljutnjom koja je prije bila na njemu. - Što, onda? Želite li znati kako me je prisiljavao na bračne dužnosti od moje petnaeste godine? Petnaeste, Lachlane. Nisam bila mnogo starija od Mary i Marjory. - Na licu mu se vidjelo gađenje.

Primijetila je njegovu reakciju i zabila nož još dublje. - Ali nije bilo dovoljno što sam mu se pokorila, što sam postala više kurvom nego suprugom; ja sam trebala u tome uživati, a kad nisam, on me i na to pokušao prisiliti. Možete li zamisliti kako je to biti tako sasvim bespomoćan? Kad vam kontroliraju sve u životu? - Da, može. - Biti natjeran da nešto učinite, a zatim biti kažnjen optužbom i sumnjom da u tome ne uživate? Zato što, ako mi on ne pruža užitak, zacijelo mi ga pruža netko drugi. S takvim ustima i tijelom, što bi drugo bilo posrijedi?

Lachlan je bio posramljen jer je i on naprečac zaključio to isto. Zar je pogriješio u vezi s njom i Bruceom?

- Nisu svi muškarci takvi - reče on tiho.

Ona prezrivo zastenje, tako oštro da je to nalikovalo plaču. - Vidim kako me gledate. Zar poričete da me želite?

On je prostrijeli pogledom. - Ne, ne poričem. Vi ste predivna žena. Ali ja nikad ne bih prisilio nijednu ženu da učini nešto što ne želi.

~ 80 ~

Knjigoteka

daša&anna Koliko god na kraju s Julianom bilo grozno, zamisao da je maltretira, ih da koristi svoju tjelesnu snagu da je kontrolira, nikad mu nije pala na pamet. Samo bi slabić pokušao dominirati nad nekim koga mu je dužnost zaštititi.

- Očekujete da povjerujem u to? Bez obzira na silne bitke u kojima ste sudjelovali? Uobičajeno je da muškarci uzmu svoj ratni „plijen”.

- Neki možda, ali ja ne. Bez obzira na to što vi mislite, ja imam neke principe. Postoje neke granice preko kojih čak ni ja neću prijeći. - Gledao ju je u oči tako da bi vidjela istinu. - Nevoljna žena jedna je od njih.

Ona, mislio je na nju. On je ne bi dodirnuo zato što smatra da nije voljna.

Naravno da nije voljna. Njegov dodir ju je samo trenutno zbunio, to je sve.

Bella nikada u životu nije osjećala ništa nalik tome. Nježno milovanje njegova dlana i prstiju po njezinoj nozi preplavilo ju je s bezbroj nepoznatih osjećaja. Grješnih osjećaja. Slasnih osjećaja.

Koža joj je bridjela od osjetljivosti. Bila je bolno svjesna svake točke dodira, topline njegovih prstiju, grubog grebanja njegovih žuljeva po njezinoj koži dok je pregledavao njezin gležanj. Zadržala je dah kad mu je na trenutak dlan klizno preko njezine potkoljenice, pomislila je - Bože, čak se nadala - da će krenuti koji palac više.

Vrućina je isijavala iz svakog kuta njezina tijela, koncentrirajući se na toplo treperenje među nogama. Žudnja. Bila je to žudnja. Smatrala se nesposobnom odgovoriti na muškarčev dodir. Pogriješila je.

Lachlan ju je tako nježno dodirivao da je na trenutak pomislila da bi on mogao biti drukčiji. Da možda ova čudna veza među njima nešto znači.

Da je možda, samo možda, njemu doista stalo do nje.

A zbog toga je njegov pogled kad ga je spustio na njezinu mokru podhaljinu, bio još okrutniji. Vidio je njezine dojke, a ne ženu. Nijedan muškarac nikad nije pogledao dalje od njih. Samo jednom, poželjela je da muškarac pogleda nju.

On je nudio samo ono od čega je upravo pobjegla. Ona nikad više neće prolaziti kroz to.

Sada se samo osjećala glupo. Jedan nježni dodir bio je dovoljan da je pretvori u jadnu, zaljubljenu školarku. Zar je toliko očajnički željela da ju netko voli da je pronašla emociju u jednom dodiru?

Pretjerano je reagirala jer ju je natjerao da osjeti nešto drugo, a zato mu je otkrila više nego što je željela. Nikad nikome nije rekla ono što je

~ 81 ~

Knjigoteka

daša&anna njemu upravo ispričala. Čak ni svojoj majci, mada je pretpostavila da je majka sama sve shvatila.

- Ako ste spremni - reče on - mogu vas odnijeti natrag.

Oči joj se razrogače od panike. Dragi Bože, ne! - To nije nužno - reče brzo.

Na lice mu se vrati izraz na kojem se moglo iščitati kao da se pomalo dosađuje, a pomalo izruguje. No mišić koji mu je titrao ispod brade pokazao joj je da ga je zasmetala žestina njezine reakcije. - Mislim da se mogu kontrolirati nekoliko minuta, grofice.

- Ne radi se o tome. - Zarumenila se, shvativši da ga je njezina suzdržanost uvrijedila. Zar mora povjerovati da bi se plaćenik, čovjek koji se bez grižnje savjesti prodavao najboljem ponuđaču, grozio silovanja žena. Na svoje iznenađenje, jest povjerovala. - Vjerujem vam.

No zabrinjavao ju je onaj dio o tome je li voljna.

Neko vrijeme ju je gledao u oči, a zatim kimne. Prije nego što je pronašla razlog da se dalje protivi, on je podigne sa stijene u naručje, onako kako se nosi djetešce.

Ona zastenje od iznenađenja, instinktivno ga obgrlivši oko vrata kako ne bi pala. Ali nije bilo opasnosti da će ju ispustiti. Nosio ju je lako i s naporom kojim bi nosio malo dijete.

Možda je to imalo nekakve veze s veličinom mišića na njegovim rukama ili čeličnim štitom njegovih prsa. Primijetila je, naravno, već prije njegovu snagu. Bio je tako moćno građen i visok da bi to bilo teško previdjeti. No sad kad se suočila s dokazom pritisnutim o njezino tijelo, primijetila je to na drugi način.

Nije očekivala da će biti tako topao. Njegova ju je vrućina obujmila i zato se osjećala malo čudno - toplo i kao da će se rastopiti.

Okrenula je glavu i priljubila obraz uz njegovo rame, ne želeći da on vidi kakav učinak ima na nju. Udisala je njegov topli, muževni miris, pomislivši kako je neobično da razbojnik miriši tako dobro. Vjerojatno se kupa više od svih muškaraca koje poznaje. Očito je imao neku čudnu sklonost prema hladnim rijekama.

Nesvjesno se opustila. Neko vrijeme ju je nosio u tišini, krećući se s lakoćom kroz mračnu šumu. Ona ga je kriomice gledala ispod trepavica.

Nije se obrijao nekoliko dana i brada mu je bila prekrivena tamnim dlačicama. Zbog toga je izgledao još opasnije. Osim zbog tih trepavica.

Dosad uopće nije primijetila kako su duge. Bilo je čudno pronaći tračak mekoće na inače tvrdoj fasadi.

~ 82 ~

Knjigoteka

daša&anna Opet je uočila taj njegov tik, a i tanke bore oko usta. Možda mu je bilo teže nositi ju nego što je pomislila?

Bella se namršti, primijetivši nešto drugo. Na njegovu licu bilo je nekoliko svježih ogrebotina i masnica, ali ništa tako duboko kao rana preko obraza. Nesvjesno, podigne ruku i prijeđe prstom po ožiljku.

Pomislila je da je osjetila kako se napeo, ali taj osjećaj je tako brzo nestao da nije bila sigurna. - To je zacijelo boljelo.

On slegne ramenima kao da to nije važno.

- Kako se to dogodilo?

Mislila je da joj neće odgovoriti, no konačno reče: - Okrenuo sam leđa nekome tko je imao bodež.

Bilo je u toj priči još nečega, ali znala je da joj on to neće otkriti. - Jeste li to zaradili u zatvoru?

Sada je nepogrešivo osjetila kako su mu se mišići napeli. Pokušao je zamaskirati svoju reakciju ironičnim podizanjem obrve, ali bila mu je preblizu: osjetila je to. - Nisam znao da znate toliko o mojoj povijesti, grofice.

Pokušala se ne zarumeniti pod njegovim optužujućim pogledom. - To se ne može nazvati tajnom.

- Ma nemojte. A što vi znate o tome?

Riječi su mu bile hladne, ali naslutila je emocije koje su kuhale pod površinom. U tom času je točno znala što je Mary osjećala kad ju je pozvala na red zbog širenja glasina: grizodušje i krivicu.

- Da ste izdali svog šogora Johna MacDougalla, gospodara Lorne, u bitci, i da vas je uhvatio i dao zatvoriti.

- To se priča? - Nasmijao se, ali njegov je smijeh bio grub i bez humora.

- Vi to poričete? - Shvatila je koliko silno želi da on to porekne. Nije se ni snašla, a već su bili kraj šatora. On je pažljivo spusti.

- Ako želite nešto saznati, pitajte mene. Ali ne biste smjeli vjerovati svemu što čujete, grofice.

Zasmetalo ju je suptilno izazivanje u njegovu glasu. Zar njemu ništa nije važno? - Mislite na nešto poput jeste li ubili svoju ženu?

On se ukipi. Nešto sirovo bljesne mu u očima, i ona istog časa poželi da nije to izrekla.

- Ne - reče on ravnodušno. - To je istina.

Ona oštro usiše zrak. Šokirao ju je, a to mu je očito bila namjera, ali naslutila je da tu ima još nečega što nije otkrio.

~ 83 ~

Knjigoteka

daša&anna Prije nego što ga je uspjela dalje ispitivati, on se teatralno nakloni. Laku noć, grofice. Odmorite se sada. Sutra nas čeka dug dan.

I izrekavši to, okrene se i nestane u sjeni.

~ 84 ~ Knjigoteka

daša&anna

L

6. POGLAVLJE

achlanu nikad u životu nije bilo tako drago vidjeti krunište nekog dvorca.

Zid u obliku štita po kojem je dvorac Kildrummy bio poznat, izdizao se u planinskom krajoliku poput ratničkog raja Valhalle.

Sa zidovima od kamenih kocaka i šest masivnih kula, Kildrummy su sagradili grofovi od Mara, ne samo kao obrambeno uporište, već i kao veličanstveni dokaz bogatstva grofovije.

Nije bio tako sretan vidjeti ga zato što je taj dvorac smatran jednim od najljepših u Škotskoj. Ne, bilo mu je drago zato što su zadnja dva dana jahanja bila pravo mučenje.

I to mučenje koje si je sam natovario na vrat. Koji mu je bio vrag?

Tako mu krvi božje, čak i kroz debelu kožu svoga cotuna osjećao je kako ga pali njezina mekoća. Činilo se da je svaka njezina oblina urezana u njega. A ta stražnjica. Zastenjao je. Dva dana te meke, okrugle stražnjice koja se ugnijezdila pritisnuta o njegovo međunožje bilo je više nego što bi bilo tko mogao podnijeti.

Nije mogao ni disati, a da ne bude svjestan nje - činilo se da je zrak oko nje prožet blagim mirisom ruža.

Ona se promeškoljila pritisnuta o njega, tiho, zadovoljno uzdahnuvši u snu dok se čvršće privila uz njegova prsa, dok joj je poput svile mekana, pahuljasta kosa na glavi škakljala njegovu bradu.

Zaboravila je na oprez dok je spavala. Njemu se to sviđalo. Vraški previše mu se sviđalo. Njegove su je ruke čvršće obgrlile. Da je održe mirnom u sedlu, naravno.

Trebao ju je pustiti da jaše s jednim od ostalih muškaraca. Ali kad su stajali kraj konja jutro nakon nezgode, odlučujući s kim će jahati, zatekao se kako joj naređuje da jaše s njim.

To nije bilo zato što je željela jahati s MacKayem, dovraga. A to ni u ludilu nije bilo zato što ne može podnijeti pomisao da je drugi muškarac dodiruje. On samo nije želio čitav dan izbjegavati djetinjasto očijukanje Mary Bruce. Uostalom, gležanj joj je bio bolan i neki drugi muškarac bi mogao zaboraviti da je ozlijeđena.

~ 85 ~ Knjigoteka

daša&anna Ali da je znao kako će biti teško satima držati ruke oko njezina struka dok su te nevjerojatne dojke - čija mu se veličina i oblik urezala u pamćenje - poskakivale dodirujući mu ruke, možda bi se predomislio.

Pogleda dolje. Prsa mu se počnu nadimati od nekog nepoznatog osjećaja pa zato brzo skrene pogled na cestu pred njima. Kvragu, zar mora izgledati tako slatko. S obrazom naslonjenim na njegova prsa, tankim malim zavijutcima bijelo-plave kose koja se kovrčala na čelu, dugačkim, tamnim trepavicama i baršunastom bijelom kožom, izraženim crtama lica smekšanim u snu, ponosna je grofica izgledala skoro ranjivo.

Ovo što je nabujalo u njegovim prsima - što god to bilo - zabrinulo ga je. Zbog toga se prema njoj osjećao - dovraga - zaštitnički.

No taj je osjećaj, hvala Bogu, nestao čim se probudila i okrenula te svoje blještave oči prema njemu.

Ali to mu se nimalo nije sviđalo. Kontrola mu je poljuljana. Nije mogao razumno razmišljati u njezinoj blizini, a to je za sve njih bilo opasno. Mora nešto učiniti. Opiranje toj luđačkoj žudnji prema njoj očito nije djelovalo.

Previše je vremena prošlo. Mora pronaći neki način kako smanjiti napetost.

I kao da je znala o čemu on razmišlja, ona se provrpolji. Znao je da je budna kad je osjetio kako se ukočila i odmakla od njega. On stisne čeljust.

To ne znači da ga je to zasmetalo.

Odjednom, ona sjedne još uspravnije. - Uspjeli smo?

Pogleda ga, a on je jasno vidio da je olakšanje u njezinim očima bilo jednako kao uzbuđenje u glasu.

- Jesmo - odgovori, pokušavajući ne primijetiti kako su joj usta blizu njegovima.

Oči joj se ispune nekim drugim osjećajem. Zahvalnošću, shvatio je kad je rekla: - Hvala vam.

Opet je osjetio neugodno nadimanje u prsima pa naglo skrene pogled.

- Nemojte mi još zahvaljivati.

- Kako to mislite?

- Englezi neće tako lako odustati. Čak i sada vjerojatno marširaju prema nama.

Gotovo je požalio svoju iskrenost kad osjeti kako je zadrhtala od jeze.

Ali skrivanje istine neće je sačuvati od strahota. Ona mora znati točno na koga su se namjerili: najmoćnijeg, najpodmuklijeg i najosvetoljubivijeg kralja u kršćanskom svijetu, žednog njihove krvi.

~ 86 ~

Knjigoteka

daša&anna Bella MacDuff stekla je moćnog neprijatelja kad je stavila krunu na Bruceovu glavu. Nadao se, dovraga, da je to bilo vrijedno ovoga.

Iako je svjetlost blijedjela sa sumrakom, još uvijek je mogao razaznati strah i brigu na njezinom tvrdoglavom licu. - Ali barem ćemo imati mali predah. Neće nas oni odmah naći. Rekli ste da nas nisu pratili?

On odmahne glavom. - Koliko ja znam, nisu. - Nadao se da Englezi neće otkriti da su se dame odvojile od ostatka vojske. Zapravo, onoga što je ostalo od nje.

Oni traže Rob... kralja. Njega će pratiti na zapad.

Ovoga puta nije joj rekao što misli. Nije se radilo o tome da će ih kralj Edward proganjati samo zbog osvete. Ako otkriju da nema žena, proganjat će i njih. I još nešto; dvorac Kildrummy, sa svojom strateškom lokacijom na križanju cesta koje vode na sjever u Buchan i Atholl, bila je vrijedna nagrada čak i bez kraljice i Belle.

Njegovu je tišinu protumačila kao slaganje i opustila se malo naslonivši se na njega dok su vijugali cestom koja je vodila gore prema Kildrummyju. Dvorac je ležao na uzvisini, okružen širokim jarkom sprijeda i strmom riječnom obalom straga - bila je to prirodna obrana koja je bila skoro neprobojna kao i sam dvorac. Visoki, debeli, kameni zidovi na čijim su vrhovima bile brojne kule namijenjene obrani od svih uljeza koji bi pokušali priječi jarak. Masivni donjon poznat kao Snježna kula bio je visok sedam katova sa zidovima koji su na nekim mjestima bili debeli čak šest metara.

Lachlan je znao da nešto nije u redu čak i prije nego što su prešli uski most koji je vodio prema dvjema stražarnicama, koje su čuvale glavni ulaz u dvorac. Iako je bio sumrak, još uvijek je bilo dovoljno svjetla da se seljani motaju naokolo. Ali mjesto je bilo napušteno.

Gotovo je osjećao napetost u zraku. Da Gordon nije odjahao naprijed upozoriti Nigela Brucea o njihovom dolasku, pretpostavio je da bi pronašao spuštene rešetke, zaključana vrata i proreze na tornjevima načičkane strijelcima.

Pokušao je svoju zabrinutost sakriti od grofice, ne želeći joj izbrisati taj smiješak olakšanja s lica dok su prolazili ispod kapije.

Ali instinkt mu je potvrđen čim su ujahali u dvorište. Pogledom potraži Gordona u tihom mnoštvu ljudi koji su ih došli pozdraviti. Gordon odmahne glavom.

Dovraga.

Lachlan brzo sjaše i pomogne Belli sići s konja. Bio je oprezan prema njezinu gležnju, iako se činilo da se oporavio.

~ 87 ~

Knjigoteka

daša&anna Nakon što je Nigel Bruce pozdravio svoju šogoricu, zatim svoje sestre, nećakinju i nećaka te Bellu, mladi vitez okrene se njemu i ispruži ruku. MacRuairi.

Lachlan uzvrati pozdrav čvrstim stiskom podlaktice o podlakticu. Baš kao i Gordon i MacSorley, Nigel Bruce bio je čovjek koji se teško čovjeku ne bi svidio. Bruceov najdraži brat bio je duhovit, šarmantan i uglađenog temperamenta, kakav privlači ljude. I na bojišnici je impresionirao Lachlana, boreći se žestinom koja nije bila uobičajena za plemiće.

- Drago mi je što vas vidim - reče mladi vitez ali bojim se da ne zadugo.

Iako je govorio tiho, Bella ga je čula. Trenutno olakšanje koje je Lachlan vidio na njezinom licu kad su ušli kroz kapiju dvorca, nestalo je. O čemu se radi? - upita ona.

Nigel joj se turobno nasmiješi. - Dođite - reče, uzevši je za ruku. Zacijelo ste gladni i iscrpljeni. Možete jesti i udobno sjediti kraj kamina u Velikoj vijećnici dok vam budem pričao o tome što se zbiva.

Ali Lachlan je već znao što mladi Bruce kani reći: Englezi dolaze. * * *

Bella je slušala Robertova mlađeg brata s rastućom težinom u želucu.

Sigurno utočište koje se ponadala pronaći u Kildrummyju pokazalo se okrutnom fatamorganom. Noćnom morom iz koje se ne može probuditi.

Koliko toga još može podnijeti? Stalne opasnosti. Život u bijegu. Kad će to konačno završiti?

- Princ od Walesa pristao je prekjučer u Aberdeenu - reče Nigel. - Bez obzira na to što moraju tegliti opsadna vozila, neće im trebati više od dvatri dana da prijeđu manje od četrdeset milja. Kad se vrate izviđači, znat ćemo sa sigurnošću, ali pretpostavljam da će se večeras ulogoriti u blizini Alforda i biti na našim vratima prije sutrašnjeg zalaska sunca.

Samo su Bella, Christina Bruce i kraljica ostale na podiju nakon obroka da bi čule kakve planove imaju muškarci. Tijekom rasprave žene su izmjenjivale izbezumljene poglede.

- Ujutro krećemo prema obali, a zatim na put u Norvešku - reče Lachlan.

Bella priguši vrisak. Norveška! To je tako daleko.

Nigel odmahne glavom. - Ne možete brodom. Barem ne odavde. Oni očekuju da će moj brat pobjeći morem i zato Edwardova flota patrolira

~ 88 ~

Knjigoteka

daša&anna istočnom obalom od Knucklea u Buchanu do Berwicka. - On odreže MacRuairijev protest. - Znam što vi Otočani možete s galijama, ali sada ćete imati žene i djecu za posadu, a ne okorjele ratnike. Ja vam ne mogu dati mnogo ljudi. Nama će trebati svi raspoloživi vojnici da zadrže dvorac za moga brata. Sigurnije je putovati zemljom, barem dok ne dođete do Firtha. Kad prođete Buchanove zemlje, možete dalje galijom.

Bella više nije mogla šutjeti. - Ali zašto uopće moramo otići? Zašto ne možemo ostati ovdje s vama?

Lachlan je pogleda. Vidjela je tračak samilosti u njegovim očima i znala je da je on previše toga vidio. Pogodio je njezin razlog zašto ne želi pobjeći u Norvešku. Već je dovoljno teška bila višemjesečna odvojenost od Joan. Ali napustiti Škotsku...

- To će biti samo nakratko - reče on tiho.

Suze joj navru na oči. Ovoga puta oboje su znali da laže. - Ali ovaj zamak je jedan od najjačih u Škotskoj. Sagrađen je da izdrži čak i Edwardovog „Ratnog vuka” - reče ona, govoreći o zloglasnom trebušetu 3 engleskog kralja. - Zasigurno je sigurnije da ostanemo iza ovih zidina nego da nas love po šumama i selima?

Nigel možda nije znao izvor njezine uznemirenosti, ali naslutio ga je. Jeste li ikada iskusili opsadu, milostiva gospođo? - Ona odmahne glavom, a on nastavi. - To si nikako ne biste željeli priuštiti. Ja moram držati dvorac do povratka moga brata. To može potrajati mjesecima.

Bella gutne. Ili dulje.

- Meni je naređeno da vas odvedem u Norvešku ako se Englezi previše približe - reče Lachlan.

Ona stisne šake. Užasavala se zamisli da napusti dvorac. Da napusti Škotsku. Da napusti svoju kćer - opet.

Kraljica položi dlan na njezin. - Robert tako želi - reče obzirno.

Bella je dugo gledala drugu ženu u oči, vidjevši odraz vlastitog straha u njima, a zatim kimne.

Joan, oprosti mi. Kunem se da nećeš još dugo čekati. Udaljenost će možda biti veća, ali njezin se cilj nikad neće promijeniti: zagrliti svoju kćer čim to bude moguće.

Warwolf (Rami vuk) smatrao se najvećim ikad izgrađenim katapultom. Dao ga je sagraditi kralj Edward I. tijekom opsade dvorca Stirling za vrijeme Škotskog rata za neovisnost (op. prev.).

3

~ 89 ~

Knjigoteka

daša&anna Osjetila je da je Lachlan gleda i kad se okrenula, iznenadilo ju je vidjeti u njegovim očima bljesak ljutnje prije nego što je skrenuo pogled na Nigela. Što li je sad skrivila?

- No mi imamo prednost - reče Lachlan.

- Kakvu to prednost uopće možemo imati? - upita Christina Bruce.

- Nigel je rekao da su špijuni i čete ratnika posvuda u okolici i da su vjerojatno spazili naš dolazak. Ako se uspijemo neprimijećeni izvući iz dvorca, oni će misliti da smo još unutra i neće krenuti u potjeru za nama.

- Ali kako možemo neprimijećeno otići? - upita kraljica. Lachlan se okrene Nigelu. - Postoji li još prolaz od bunara do druge strane obale rijeke kroz staru cisternu?

Nigel ga iznenađeno pogleda. - Kako vi znate za to? Da, postoji. Bunar je odavno presušio i više nije potreban jer je sagrađen novi u podnožju Snježne kule. Taj prolaz se ne rabi već neko vrijeme; ne bih mogao jamčiti da je u dobrom stanju.

Lachlan objasni svoj plan. Izaći će na stražnja vrata prije zore i ući u potopljeni uski prolaz koji se sušta na strmu obalu rijeke do cisterne i izaći na drugoj strani tunela u napuštenu kućicu s bunarom. Zamaskirat će se tamnim plaštevima koje će navući preko odjeće i nastaviti pješice dok ne uspiju nabaviti konje.

- Nećete moći ponijeti mnogo stvari - reče on.

Nijedna od žena ne reče ništa. Nije im ionako mnogo ostalo. Većinu svojih stvari ostavile su u Methvenu.

- Ali do Moraya mora biti preko šezdeset milja - zavapi Christina Bruce. - Moj sin nikako ne može tako dugo hodati.

- Pronaći ćemo konje prvom prilikom. Dotad ćemo se izmjenjivati u nošenju mladog grofa - reče Lachlan.

On je smislio plan za sve, pomisli turobno Bella, želeći da se nađe razlog zašto ne otići iz Kildrummyja.

Krajičkom oka Bella uhvati neki pokret. Čovjek star otprilike četrdeset godina, s ogromnim rukama - poput onih Robbieja Boyda prođe kraj stola s po jednom vrećom žita na svakom ramenu. Uskoro za njim stigne još jedan čovjek. A zatim još jedan. Čekala je dok muškarci završe raspravljati o planovima prije nego upita Nigela: - Što to oni rade?

- Kovač i njegovi sinovi pomažu preseliti žito u Veliku vijećnicu zbog opsade.

~ 90 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona razrogači oči shvativši o čemu se radi. Velika vijećnica bila je sagrađena od kamena i neće se tako lako zapaliti ako ih zaspu vatrenim strijelama.

Bella osjeti strahovit pritisak u prsima postavši svjesna pune ozbiljnosti onoga što ih je snašlo.

Zadržala, se za stolom nakon što je većina otišla početi s pripremama.

Njezina sestrična i još nekoliko dama vratilo se nakon što su stavile djecu na spavanje, a Lachlan je otišao k njima obavijestiti ih o planu. Vidjela je po njihovim blijedim licima da nisu dobro primile vijest. Sve su one bile iscrpljene i uplašene. Činilo se da ih on pokušava smiriti. Kako galantno od njega, pomisli Bella uz stezanje u prsima. To stezanje postalo je još gore kad je vidjela kako ih izvodi iz Vijećnice. Gledala je kako odlaze, ne znajući zašto se odjednom osjeća tako zaboravljeno.

- Znate, one njega ne zanimaju.

Bella se okrene i ugleda Williama kraj sebe. Nije ni čula kad je prišao.

Obrazi joj se zarumene. - Koga?

On se nasmiješi na njezin pokušaj da se pravi blesava. - MacRuairija.

On je opušten u društvu tih žena samo zato što su bezopasne.

A ja nisam?

William se nasmije, pogodivši njezine misli. - Točno. Vas namjerno izbjegava.

Posramljena, pokušala ga je razuvjeriti jer nije željela da nešto pogrešno protumači. - To meni ne znači ništa. On uistinu nije vrsta čovjeka za kojeg bi se zanimala dama.

Tu bi rečenicu trebala zapamtiti.

Iako je to bila istina, Bellu malo zapeče savjest kad je to izrekla.

Zvučala je tako uobraženo. Ali kopile, bezdušni plaćenik i zloglasni zlikovac nije bio prikladni udvarač za dame njihova statusa. Čak i ako nije sasvim nepopravljiv kao što je isprva mislila.

William se namršti. - Nemojte mu prestrogo suditi. MacRuairija život nije mazio.

Opet se zapali opasna iskra znatiželje. - Kako to mislite?

Mladi ratnik slegne ramenima. - Slobodno ga pitajte. Reći će vam.

Ona sakrije svoje razočaranje ravnodušnim izrazom lica. - Ma, ništa.

To nije važno. - Ne želeći da William stekne krivi dojam, Bella promijeni temu razgovora. - Idete li vi s nama?

~ 91 ~

Knjigoteka

daša&anna - Aha. - On joj se sućutno nasmiješi. - Norveška nije daleko, milostiva.

Brže je doći s otočja brodom u Norvešku nego do Edinburga. Ako vas vaša kći treba, možete do nje. Ona će znati da niste imali izbora.

Bella se nasmiješi, a novi val suza zasja joj u očima. On je bio dobar čovjek. - Znam, ali hvala vam što ste to rekli. Barem Joan zna da je nisam kanila napustiti. U tome mogu pronaći utjehu. Zahvalna sam Robertu što se sjetio poslati joj poruku.

Gordonove se obrve skupe. - Bruce nije imao nikakve veze s tim.

- Ali rekao mi je da je glasnik prenio Joan poruku. - Jest, ali kralj to nije naredio.

- Onda, tko...? - Glas joj polako utihne. Ponovno pogleda Williama s pitanjem u očima.

On se odmakne od stola i baci pogled prema suprotnom dijelu podija.

- Što mislite, tko?

Poprativši njegov pogled, Bella se zaprepasti. Lachlan se vratio u Vijećnicu i stajao je i razgovarao s Nigelom. Je li on prenio poruku Joan?

Ali zašto, zašto bi on to učinio?

To je bilo ljubazno i obzirno. Dvije riječi koje joj obično nisu padale na pamet kad bi pomislila na njega.

Je li ga pogrešno procijenila? Zar on nije bio prevrtljivi razbojnik, odan samo svome novčaniku, kao što je isprva pomislila? Zar on nije imun na sve što se zbiva oko njega? Je li njemu ipak više stalo nego što želi da to ljudi vide.

Je li njemu stalo do... nje? Šokiralo ju je koliko je željela da je to istina.

To se pitanje tek stvorilo u njezinoj glavi kad Nigel izvuče malu, kožnu vrećicu iz torbe za svojim pasom i uruči je Lachlanu koji je brzo utura u svoj cotun.

Bilo je to kao da je dobila šamar. Nije bilo plemenitog cilja koji se skrivao iza njegove plaćeničke fasade. On se nikad nije ni pretvarao da nije tako; zašto bi onda od njega željela učiniti nešto što on nije. Znala je zašto: da pronađe izgovor za ovu nelogičnu privlačnost prema njemu.

Osjećajući se glupo i ne baš malo ljutito na sebe, Bella napusti Vijećnicu. Ako je hodala malo prebrzo, bilo je to zato što ima toliko posla prije odlaska. Nije bježala. A ako su joj oči treptale malo prebrzo, bilo je to zato što su je pekle od suhog zraka kraj kamina. * * *

~ 92 ~

Knjigoteka

daša&anna Što ju je spopalo? Zašto je pobjegla iz Vijećnice kao da je goni sam vrag?

Lachlan krene za njom prema vratima u dvorište. - Grofice!

Znao je da ga je čula jer se trznula, ali nije stala. On je dostigne i zgrabi je za ruku. - Što vam je, dovraga?

Oči su joj svjetlucale na svjetlosti baklji. - Ništa. - Pokuša se istrgnuti. Pustite me.

On joj pusti ruku, iznenađen hladnoćom njezina glasa.

- Trebate nešto? - upita ga bezizražajno, ne pogledavši ga. On se zbunjeno namršti. - Trebali biste biti pažljiviji s gležnjem.

Prebrzo hodate.

Dovraga, zvučao je kao neka dadilja. Ta cura ga je izluđivala.

- Vodit ću računa o tome.

- Kvragu, Bella, što nije u redu? Zašto ste tako ljuti. Zar se radi o Norveškoj? Ne možemo ostati ovdje, zacijelo to shvaćate. Kralj je tako naredio - podsjeti je. Nije propustio primijetiti što ju je ranije bilo uvjerilo. „Robert tako želi”, kraljica je bila rekla. Bilo je jasno da Bruce ima velik utjecaj na nju. No i dalje ga je mučilo zašto je to tako.

- A koliko vrijedi naša sigurnost?

On ustukne na prijekor u njezinu glasu. - Što vam to znači?

- Vidjela sam kako vam Nigel daje novac. Ne znam zašto me to iznenadilo. Vjerojatno biste prodali i vlastitu majku za dovoljno dobru cijenu.

On se ukipi; svaki mu se mišić u tijelu ukruti. Polako se prisili opustiti.

Smiješak mu izvije usne. - Ona ne bi baš mnogo vrijedila.

Bella šokirano zastenje. - Kako možete reći nešto tako užasno?

On ravnodušno slegne ramenima. - To je istina.

Neko vrijeme ga je šutke proučavala. Znao je da je naslutila da u toj priči ima još koječega kad ga upita: - Tko je ona bila?

- Velška princeza u koju se moj otac zagledao na jednom od svojih pohoda i odlučio je uzeti, u skladu sa sklonošću mojih nordijskih predaka prema uzimanju robova, - Nije gubio vrijeme na gorčinu. Prošlost je bila prošlost; nije ju bilo moguće promijeniti.

- Što joj se dogodilo?

~ 93 ~ Knjigoteka

daša&anna Gledao ju je u oči, odlučivši joj reći istinu. Bez obzira na to koliko bila ružna. - Ubila se nakon rođenja mog najmlađeg brata, radije nego da rodi još kopiladi.

Sitna, prelijepa žena, koja je nekad bila princeza, toliko ih je mrzila da joj se gadilo i pogledati ih. Njega i njegovu braću odgojile su sluge.

Ona stavi dlan na njegovu ruku. - Žao mi je.

Odavno mu suosjećanje nije bilo potrebno, ali ipak prihvati njezinu gestu kimanjem.

Zatim se gorko grohotom nasmije. - No na kraju je pobijedila. Grofičine se obrve skupe iznad nosa. Odgovorio je njezinom neizgovorenom pitanju. - Umrla je proklinjući moga oca, a njezina se kletva obistinila.

Bella je oklijevala. - Što je rekla?

- Rekla je da Bog da nemao više sinova. I nije. Ostavio je jednu od najdrevnijih kraljevina na Zapadnom Otočju bez zakonitog muškog nasljednika.

- Vaša je sestra mogla naslijediti zemlju, ali vi biste ipak bili poglavar.

- On ne reče ništa. - Zašto ste okrenuli leđa svome klanu?

Bolje im je bez mene. On se nasmiješi, ne mogavši odoljeti. - Unosnije je pratiti grofice.

Usta joj se malo stisnu, ali njegove riječi nisu je povrijedile onoliko koliko je to želio.

Nije ga trebalo zasmetati što ga je bez razmišljanja osudila zbog onog novca. Obično je ono što je radio zasluživalo osudu. Nije ga bilo sram toga što radi. A također, nije mu padalo na pamet bilo kome objašnjavati svoje motive. Ali zasmetao ga je njezin prijekor, dovraga. Nije se ni sjećao kad mu je posljednji put nečije mišljenje bilo važno. A njezino jest.

I to mu se nikako nije sviđalo. Jeste li vi odnijeli poruku mojoj kćeri?

Razoružala ga je brza promjena teme. Trebalo mu je trenutak predugo da odgovori. - O čemu vi to govorite?

Nije ju smela njegova ljutnja. Očito gubi oštrinu.

- Netko je odnio poruku mojoj kćeri. Jeste li to bili vi? Gledao ju je u oči na mjesečini, tražeći nešto što nije očekivao naći. - Zar je to važno?

Ona ne odgovori odmah. - Mislim da jest.

Lachlan osjeti kako ga poput magneta privlači čudna emocija koju je vidio u njezinim očima. Znatiželja. Privlačnost. I najopasnije i najprimamljivije od svega: mogućnost.

Skoro nije mogao vjerovati da ona to uistinu misli.

~ 94 ~

Knjigoteka

daša&anna Pogled mu padne na njezina usta. Nagne se bliže. Njezine se usne instinktivno razdvoje na njegov pokret. On opsuje sebi u bradu. Spoznaja ga preplavi, vruće, primitivno i sirovo. Mogao bi je poljubiti. I Bože, kako je to želio! Tako je to silno želio da se uplašio. Kriste, skoro je može okusiti na svojim usnama.

Jako je oprezno skrivao svoju žudnju nakon one noći kraj jezera, ali ona je još bila ovdje, tinjala je tik ispod površine. I osjetio ju je sada.

Osjetio je kako se diže i hvata ga u svoj čelični stisak, pokušavajući ga povući ispod površine.

Ruka mu se ispruži. Polako. Oprezno. Kao da je ona najkrhkiji komad porculana, prsti mu očešaju njezin obraz.

Srce mu je mahnito lupalo. Isuse! On zareži. Tako prokleto meko.

Glatko i baršunasto kao obraz nekog djetešca. Njegove velike, bitkama izranjavane ruke izgledale su smiješno uz nešto tako profinjeno.

On joj podigne bradu, osjećajući da pada, namamljen obećanjem u njezinim očima. Usta mu se spuste... Sabrao se u posljednjem trenutku.

On spusti ruku. Koji mu je vrag? Uopće mu se ne sviđa taj osjećaj.

Skoro mu se činilo da je to - Isuse - nježnost. Ali samo bi budala povjerovala da se nešto može dogoditi među njima. On je bio kopile. Čovjek lišen zemalja i ugleda. Razbojnik. Nije ga bilo sram, ali bio je također i realan.

Ona je bila znatiželjna, to je sve.

Nije želio zbunjivati ni nju ni sebe.

- Ne - glatko slaže. - Nisam imao ništa s tim.

Vidio je tračak boli u njezinu pogledu, ali natjerao se to ignorirati.

Ustuknuvši, kratko joj kimne. - Laku noć, milostiva. Pokušajte opreznije hodati. Trebat će vam sva snaga tijekom sljedećih nekoliko dana.

Lachlan ode, pretvarajući se da ne primjećuje da ga ona cijelo vrijeme gleda.

On laže. Bella nije znala kako to zna, ali bila je sigurna da laže. Lachlan je odnio poruku njezinoj kćeri.

Zašto ne želi da ona to zna? Iz istog razloga zašto ju nije poljubio? Iz istog razloga zašto ju je pokušao preplašiti i odbiti od sebe rekavši joj da je ubio svoju ženu? Znala je da u toj priči ima pojedinosti koje nije želio otkriti.

Ona bi ga, naravno, odgurnula. U to je bila skoro sigurna. Razum bi prevladao prije nego što bi njegova usta dodirnula njezina. Nadvladala bi

~ 95 ~

Knjigoteka

daša&anna tu skoro sveobuhvatnu žudnju i uvidjela kako je pogrešno prepustiti se toj čudnoj sili koja ih privlači jedno drugom.

Njezin ju je muž odbacio, ali njegove optužbe bile su urezivane u nju previše godina da bi ih zaboravila. Lachlan nikad ne bi mogao biti njezin muž; on bi mogao samo biti nešto nedopušteno. Kad bi pustila Lachlana da je dodiruje, učinila bi od sebe točno ono za što ju je Buchan uvijek optuživao.

Bilo joj je drago što ju je odbio. Što je shvatio pogrešku prije nje. Što ju je izliječio od bilo kakvih iluzija.

Ako je smatrala da vidi neki tračak dobrote u njemu, pogriješila je.

Ako je suosjećala s njim kad joj je pričao o svojoj majci, on nije želio njezinu sućut.

Ispričao je tu priču kao da govori o nekom drugom. Suho.

Bezosjećajno. Činjenično. Kao da podnosi izvješće jednom od svojih zapovjednika.

Događaji u djetinjstvu njemu više nisu bili važni. Njemu ništa nije bilo važno. Najbolje da to zapamti. Iako ju je ponekad naveo da to zaboravi.

Bella duboko udahne zrak kroz stisnuta prsa. Bol će nestati.

Ali nije. Mučila ju je cijelu bolno kratku noć, a zatim je u okrutnim, mračnim satima prije zore bila prisiljena opet se suočiti s njim. Kad mu je pogled prešao preko nje dok je stajala u maloj skupini putnika, koji su se okupili u dvorištu, preplavi je novi val boli.

Njegova ravnodušnost zaboljela ju je kao šamar, grubo je vrativši u stvarnost. On je bio čovjek zadužen da ih odvede - sve njih - na sigurno. To bi trebala biti njezina prva i jedina briga.

Bilo je baš čudno kako je lako prihvatila njegovo vodstvo, iako se samo prije tjedan dana tako srčano bunila protiv toga. No bio on razbojnik ili ne, Robert je imao pravo. Ako ih netko može odvesti na sigurno, to može on.

Povjerila mu je svoj život, ali ne može mu vjerovati ništa više.

- Navucite kapuljače - reče Lachlan. - Moramo se stopiti s mrakom koliko je god to moguće.

Tamni, smeđi ogrtači od grube vune, koja je grebla, bit će teško uočljivi u mraku. Skupina će biti vidljiva samo jedan trenutak, kad izađu iz stražnjih vrata, prije nego što siđu u prostoriju s cisternom, ali bilo je bolje ništa ne riskirati.

- Jeste li spremni? - upita, preletjevši pogledom preko žena i djece pred sobom.

~ 96 ~

Knjigoteka

daša&anna Nakon trenutka oklijevanja, oni kimnu.

Sljedeći zvuk koji je čula bilo je otvaranje kapije - polako i što tiše moguće. Srce joj je mahnito treperilo. Pogledala je blijeda, uznemirena lica oko sebe i znala je da nije samo nju strah.

Skupina je bila otprilike ista kao ona koja je stigla sinoć u dvorac: kraljica, Robertova kći Marjory, Mary Bruce, Christina Bruce i njezin mladi sin grof, Margaret i ostale damske pratilje, Atholl, Magnus, William, dvojca vojnika koje nije poznavala i, naravno, Lachlan.

Od prethodnih suputnika nije bilo samo sira Jamesa Douglasa koji je ranije otišao odnijeti poruku kralju - ako ga uspije pronaći - a Robbie Boyd i Alex Seton ostali su s Nigelom braniti dvorac.

Kad su se vrata otvorila, Lachlan brzo provjeri ima li nekoga vani i zatim ih počne požurivati da izađu. Magnus krene prvi i povede dugački niz ljudi van. Mladi grof počne nešto brbljati, ali ga njegova majka Christina brzo ušutka.

- Vi ste na redu, grofice.

Bella se ogleda oko sebe i shvati da je ostala zadnja. Kimne i krene niz stube stražnjeg prolaza. Nije čula Lachlana iza sebe - on je hodao bešumno kao duh - ali znala je da je ondje.

Kako bi iskoristili prirodnu obranu, zid je podignut na rubu strme, kamene riječne obale, koji je lokalno stanovništvo zvalo stražnja pećina.

Strme, uvučene stube, bile su uklesane u kamen da bi povezivale dvorac sa starom prostorijom za cisternu i kućicom s bunarom na drugom kraju prolaza. Morali su hodati samo nekoliko metara izvan dvorca do ulaza, prekrivenog sada već istrunulim daskama i skrivena od pogleda nakon godina nekorištenja.

Magnus podigne daske i raščisti ulaz toliko da se mogu provući kroz otvor. William ih povede niz usko stubište ugrađeno u liticu. Bilo je to kao da se spuštaju u crnu rupu. No srećom, vidjela je meki sjaj baklji u tunelu ispred njih.

Ona zakorači unutra i osupne je hladni svježi miris vlažne zemlje.

Oklijevala je i instinktivno se osvrnula preko ramena.

Zadnji tračak mjesečine obasjao je Lachlanovo lice sablasnim sjajem.

Očekivala je da će joj kimnuti da bi je ohrabrio, ili neku nestrpljivu gestu, bilo što. Ali nije očekivala vidjeti njegovo lice napeto od boli, zube stisnute tako grčevito da su mu usta pobijelila, a oči bljeskale nečim što je samo mogla protumačiti kao paniku.

~ 97 ~ Knjigoteka

daša&anna Ali taj pogled je istog trenutka nestao, a zatim je njegovo lice prekrila sjena tame. - U redu je - reče tiho. - Samo krenite polako. Ja ću za minutu upaliti baklju.

Ali skoro ništa se nije vidjelo, čak i uz baklje, i trebalo im je dugo da sidu zavojitim stubama do prostorije s cisternom. William opsuje.

- Što je? - upita Lachlan.

- Postoje vrata između tunela i kućice s bunarom. Zaključana su.

- Daj da vidim. - Lachlan priđe vratima i izvadi nešto iz svoje torbe.

Bella se približi kako bi pokušala vidjeti što je to. Izgledalo je kao čavao.

On je to nekako ugurao unutra, počeo čačkati i za čas je otključao bravu.

- Valjda nisam dovoljno jako povukao - reče William ironično.

- Kako je to učinio? - šapne Mary koja se našla kraj nje. Bella se namršti. - Ne znam.

Sad kad su vrata bila otvorena, svi prođu kroz njih u tunel. Stigli su do još jednih stuba i morali čekati još nekoliko minuta dok su se dvojica popela u kućicu s bunarom kako bi provjerili da ondje nema nikoga.

Bešumno, onoliko koliko je to moguće kad se kreće sedamnaestoro ljudi, izašli su iz mraka tunela prvo u drvenu kućicu za bunar prepunu paučine i krhotina, a zatim na svježi zrak zore.

- Ne mogu naći svog konjića cvilio je tiho mali glasić. - I... ispao mi je. Po drhtaju u glasu maloga grofa, Bella je znala da dječak samo što nije briznuo u plač.

Christina Bruce klekne kraj svog sina, pokušavajući ga istovremeno smiriti i utišati. - Jesi li ga ostavio u dvorcu? - upita ga. On odmahne glavom očica punih suza. Imao sam ga u torbici. - Jesi li ga izvadio?

Dječačić kimne. - U onoj strašnoj sobi.

Christina obriše prstom suze koje su mu se razlile po obrazu. - Onda je vjerojatno izgubljen, ljubavi moja. Nabavit ćemo ti novog kad stignemo u Norvešku.

Dječačić odmahne glavom, sada već gorko plačući. - Otac mi ga je napravio.

Christina pogleda Bellu kojoj se grlo stisnulo od suza. To dijete je izgubilo oca prije samo godinu dana. A čovjek koji ga je zamijenio je nestao. Rat je ovog dječaka toliko već koštao.

- Žao mi je, ljubavi - reče Christina.

Lachlan im priđe. Pogleda dječaka. - Što se dogodilo?

Bella objasni. William je stajao kraj vrata kućice za bunar i vjerojatno je načuo njihov razgovor. Prije nego ga je Lachlan uspio zaustaviti, on

~ 98 ~

Knjigoteka

daša&anna reče: - Ja ću otići po njega. Ionako se moram vratiti da zatvorim otvor.

Idite, ja ću vas sustići.

Lachlan stisne usta, ali nije se pobunio.

Pod vodstvom Magnusa i još jednog vojnika, uputili su se iz kućice u gustu šumu koja ju je okruživala. Nekoliko minuta poslije čuli su mukli zvuk eksplozije.

Bella pogleda Lachlana. - Što je to bilo?

- Ništa zabrinjavajuće. Gordon samo radi na tome da nitko ne može tunelom prići dvorcu. Trebalo ga je uništiti odavno.

Ali čim je to rekao, iza njih se začuje glasan tresak, praćen nepogrešivim mirisom dima u zraku. Lachlan opsuje.

Ona se okrene točno u trenutku kad je kućica s bunarom eksplodirala u plamenu.

~ 99 ~ Knjigoteka

daša&anna

B

7. POGLAVLJE

elli je srce mahnito lupalo dok je zurila u pakao. Dragi Bože, William je zarobljen unutra! Čula je vriskove drugih koji su zaključili isto što i ona. Lachlan izvuče jedan od mačeva s leđa i okrene se MacKayu. - Odvedi žene i djecu natrag. Netko je možda čuo. Glas mu je bio miran.

Uravnotežen. Kontroliran. MacKay turobno kimne i počne glasno davati naređenja ostalim muškarcima, pokušavajući napraviti nekakav red u kaosu.

Odjednom Bella shvati što Lachlan kani učiniti. Razrogači oči od strave. Zgrabi ga za ruku da ga zaustavi. - Ne možete unutra. Prekasno je.

Nećete moći doprijeti do njega.

Stara, drvena kućica za bunar bila je u plamenu, gorjela je kao triješće za potpalu.

Lachlan se nije dao urazumiti. Oči su mu bljesnule neobičnom žestinom. - Moram pokušati, dovraga. Neću ga ostaviti.

Prije nego što se uspjela ponovno usprotiviti, on se istrgne i potrči prema kućici s bunarom. Omotavši plaštem lice, nogom je otvorio zapaljena vrata i utrčao u plamen, mačem se braneći od padajućih greda.

- Ne! - Bella je čula kako se šumom prolomio vrisak od kojeg se ledi krv u žilama. Iznenadna bol bila je tako strahovita da nije odmah shvatila da to ona vrišti.

Potrči naprijed, ali netko je zgrabi s leđa. Magnus. - Ne možete ići unutra. Poginut ćete. Oni vas trebaju, milostiva.

Magnusova molba probila se kroz izmaglicu strave i šoka. Oni je trebaju, a za Lachlana ili Williama ona ne može učiniti ništa. Bella tupo kimne, dok su joj suze u vrućim valovima nadirale iz očiju koje su je pekle, i dopusti Magnusu da je povuče nazad. Da je odvuče od plamena, dok joj se srce grčilo od boli.

O, Bože, zašto je to učinio? Ulazak u tu zgradu u plamenu bio je samoubojstvo. Lachlan bi trebao biti sebičan. Čovjek koji se bori samo za svoj novčanik. On ne mari ni za koga drugog. Zašto se barem jednom, ovaj put, nije ponašao u skladu sa svojim karakterom?

Oni ga trebaju. Njegova dužnost je ostati i štititi, a ne biti junak.

Već je dovoljno užasno izgubiti jednog čovjeka, ali dvojicu...

~ 100 ~

Knjigoteka

daša&anna Izgubiti njega.

Iza nje se začuje glasan tresak. Naglo skrene pogled i zatrepće u nevjerici. Lachlan je izletio kroz ono što je ostalo od vrata kućice za bunar, vukući za sobom drugog čovjeka. To je bilo nestvarno. On je bio nestvaran.

Kako je to mogao preživjeti? Trebao bi biti mrtav. Obojica bi trebala biti mrtva.

- Magnuse? - upita s oklijevanjem, tražeći potvrdu.

- Spasio ga je, milostiva - reče veliki Highlander uz smiješak. - Spasio ga je.

Ona zatvori oči i šutke izmoli molitvu zahvale dok joj se grlo stezalo od emocija.

Krene za Magnusom koji je otišao pomoći Lachlanu. Magnus je skinuo Lachlanu Williama s leđa i pomogao mu je vući ga kroz plamenove.

Lachlan se sagnuo i kašljao, tjerao zrak natrag u pluća, ali William se nije micao.

Ona klekne kraj onesviještenog ratnika. Kosa mu je bila osmuđena, a lice crno od dima i čađe. Nije uspjela razaznati je li diše.

Kako mogu pomoći?

Lachlan je naglo pogleda. - Koga vraga radite ovdje? Rekao sam vam da se vratite.

Srce joj je stalo. Glas mu je bio hrapav od dima, lice skoro crno poput Williamovog, a oči su mu se zapiljile u nju žestinom koju nije shvaćala. Ali ništa od toga nije bilo važno. On je živ.

- Jeste li dobro? - Bella nije uspjela sakriti strah u svom glasu; tinjao je preblizu površine.

Nešto od njegove ljutnje se rasprši. Gledali su se u oči i na trenutak se činilo kao da je ostatak svijeta nestao. Ona to nije shvaćala, ali povezanost koju je osjećala s ovim čovjekom bila je na iskonskoj razini, ne nalik na ijednu u njezinom životu. Njemu je stalo do nje. Mora mu biti.

- Da - reče tiho. - Dobro sam. - Kad se izgleda pribrao, okrene se Magnusu koji je još pregledavao onesviještenog Williama. - Kako je on?

Bilo mu je slabo i plitko diše. Ne znam...

Odjednom, iz Williamovih se prsa začuje hropac. Krkljao je pokušavajući disati, a zatim mu se cijelo tijelo snažno zatreslo u napadaju kašlja. Okrenuo se na stranu, sklupčao u loptu i kašljao tako jako da je Bella pomislila da će mu pluća kolabirati.

Ona pogleda gore i uhvati Lachlanov pogled i zabljesne ga smiješkom olakšanja. Iznenadila se kad su se i njegova usta zauzvrat nasmiješila.

~ 101 ~

Knjigoteka

daša&anna Bella glasno usiše zrak. Srce joj je udaralo o rebra. Preobrazba je bila zapanjujuća. Nestao je bezdušni, opasni plaćenik i zamijenio ga je skoro dječački naočit muškarac koji bi joj mogao ukrasti srce ako mu dopusti. Ta je spoznaja uznemiri. - Kako je on?

Bella se okrene i ugleda kraljicu Elizabeth kraj sebe. Toliko se udubila u to što se događa da nije primijetila da su ih žene okružile.

- Ne znam - odgovori Bella.

William je očito čuo kraljičino pitanje dok se grčio i gušio od kašlja. B-bit ću dobro. - Glas mu je zvučao gore od Lachlanovog.

Pokušao je sjesti i Magnus mu pomogne. - Samo polako. Nagutao si se mnogo dima.

Nagutao bih se ja još više. - William pogleda Lachlana. - Hvala ti.

Spasio si mi život. Dužan sam ti.

Lachlan slegne ramenima na njegovu zahvalnost. - Kako su ti ruke?

William ih podigne, proučavajući osmuđenu kožu rukavica. - Manje opekotine - reče. - Preživio sam i gore.

- Koji se vrag dogodio? - upita Lachlan.

- Mora da sam stavio previše baruta. Cijela se zgrada urušila, a mene je greda pogodila u glavu.

Odjednom, William posegne u svoj cotun i nasmiješi se. Izvuče izrezbarenog drvenog konja i uruči ga malome grofu. - Ali uspio sam ovo spasiti.

Dječačić je sjao od sreće. - Pronašli ste ga!

- Aha - reče William. - Nadam se da ga nećeš opet izgubiti. Dječak razrogači oči i odmahne glavom. - Neću. Hvala vam, sire Williame. - Zatim se okrene Lachlanu. - I vama, sire Lachlane.

Dječak je izgledao tako ozbiljno da ga nitko nije imao srca ispraviti.

Oni nisu vitezovi.

Ali nisu bili ni obični vojnici. Bellino se čelo namršti dok je gledala Lachlana, MacKaya i Gordona. Nitko od njih nije bio običan vojnik. I zato je pitanje bilo što su oni zapravo?

Bilo je nečeg između te trojice muškaraca. Nekakve dovoljno jake veze da Lachlan krene u vatru po jednog od njih.

Magnus pomogne Williamu ustati, a Bella se okrene i ugleda kako joj Lachlan pruža ruku. Provuče prste kroz njegove, osjetivši nepogrešivi nalet topline od tog dodira. Pogleda ga u oči.

Mora da je i on to osjetio jer su mu se usta smrknula kad joj je pomogao ustati.

~ 102 ~

Knjigoteka

daša&anna - Pripremite žene - reče, skrenuvši pogled. - Moramo brzo krenuti.

Ako je netko u blizini, doći će provjeriti što je to bilo.

On se okrene da ode, ali ona ga zaustavi rukom. On se ukipi na njezin dodir; osjetila je kako mu se ukočeni mišići grče pod njezinim prstima.

- Zašto ste to učinili? - upita ga. - Zašto ste išli po njega? Mogli ste poginuti.

On je pogleda s visoka, a Bella osjeti kako joj se prsa stežu. Kut usana podigne mu se u ironičan smiješak. - Nećete me se tako lako riješiti, grofice. Mene nije tako lako ubiti.

Znala je ona da je njega teško ubiti, ali sada je izbjegavao njezino pitanje. - Zašto ste vi zapravo ovdje? Zašto se borite za Brucea?

Gledao ju je u oči, prodorno. - Već sam vam rekao zašto.

- Da, novac i zemlja, ali mislim da se radi o još nečem. Što je to između vas i Williama i Magnusa? Zapravo i između Boyda i Setona? - Nije se ni trznuo, ali osjetila je da se spustila čelična zavjesa. - Što su vama ti ljudi?

Pogled mu je bio tvrd, a glas ravan. - Ratnici pod mojim privremenim zapovjedništvom. - Izvuče ruku iz njezina stiska i krene prema ostalim muškarcima. - Nemojte izmišljati plemenitu svrhu za moja djela, milostiva gospo. Samo ćete se razočarati.

- Kad tako govorite, teško mi je vjerovati vam.

Dugo ju je gledao u oči. - Zadnja stvar na svijetu koja vam treba jest vjerovati meni.

Otišao je, ali njegovo ne baš suptilno upozorenje odjekivalo joj je u ušima. Naslutila je da je govorio istinu, ali također je znala da je situacija kompliciranija od toga.

Nešto se promijenilo. Nije ga više doživljavala kao zlog, nepouzdanog razbojnika koji radi samo za svoje potrebe. Sebični ljudi nisu trčali u zapaljenu zgradu da bi spasili čovjeka koji je trebao biti mrtav. Bezdušni ljudi ne bi se pobrinuli za to da odnesu poruku njezinoj kćeri.

Bilo je u njemu dobra, želio on to priznati ili ne. On je želio da svi misle da je zao i bezdušan, okorjeli plaćenik koji ne mari ni za što, ali to je bila samo maska. Ispod te maske podrugljivosti i ravnodušnosti, naslutila je bol i nemirnu energiju koja je ključala u njemu, spremna eksplodirati.

Nešto duboko u njoj tjeralo ju je da mu vjeruje - unatoč onome što je rekao. A ako je njezina reakcija na njegovu moguću smrt neki pokazatelj, ona više nije bila ravnodušna prema njemu. U nekom trenutku u posljednjih nekoliko mjeseci, Lachlan MacRuairi, pošast Zapada, postao joj je važan. Jako važan. I bez obzira na to što je on želio da ona misli, znala je da nije ravnodušan prema njoj.

~ 103 ~

Knjigoteka

daša&anna * * *

On nije plemenit, dovraga. I Lachlanu nije trebalo da ga grofica gleda kao da jest plemenit.

On ne ostavlja ljude na cjedilu, u tome je stvar. Nije kanio pustiti Williama da umre ako može nešto učiniti da to spriječi.

A ako mu je lice njegova usvojenog brata bljesnulo pred očima, on ga je potisnuo. I tada je učinio sve, ali to nije bilo dovoljno. Ovoga puta jest.

No ako ga je grofičina novopronađena vjera u njegovu plemenitost smetala, o tome sada nije imao vremena razmišljati. Nakon što je osigurao konje - što nije bilo lako u području poharanom ratom - krenuli su na put.

A kretanje naprijed bilo je baš ono što su radili sljedeća dva dana. Žene i djeca jahali su po dvoje na konjima, a muškarci su hodali kraj njih.

Ponekad u brzom maršu, a češće u polaganom trku.

Gonio ih je neumoljivo, nemilosrdno, zaustavljajući se samo za povremeni, kratki odmor. Muškarci bi tada odspavali nekoliko sati, a žene su se izmjenjivale u spavanju na sedlima.

Trećeg dana počela je kiša. Neprekidna, jaka kiša uz snažan vjetar koji je šibao poput biča, iscrpljujući im snagu i demoralizirajući duh. Kad su se te noći približili obali Moraya, on je poslao Gordona naprijed u izviđanje.

Gordon se vratio s lošim vijestima. Nije samo more bilo jako uzburkano i opasno za putovanje, već su i galije patrolirale obalom.

Morali su nastaviti dalje na sjever. Čekajući da se vrijeme proljepša, Lachlan ih je tjerao dalje. Stalno ga je pratio osjećaj da im se neprijatelji približavaju. Zabrinuli su ga brodovi u Morayu. Činilo se kao da njihovi neprijatelji znaju kamo su se uputili.

U sumrak sljedećeg dana zastali su napojiti konje, tik pred Tainom. On je nagnut nad zemljovid raspravljao s MacKayem i Gordonom o najboljoj ruti. Želio se brzo izgubiti iz ovog područja. Nalazili su se na Rossovim zemljama, a reći da on i grof nisu prijatelji, bilo je veoma blagonaklono.

Ross je bio jednaka prijetnja kao i Englezi koji su ih lovili.

- Krenut ćemo na sjever prema Sutherlandu. - Pokaže cestu na zemljovidu. - A zatim u Caithness. Bude li sreće, kad stignemo do Wicka, vrijeme će se dovoljno smiriti da uspijemo prijeći u Orkney.

To je bila MacKayeva zemlja. Svetac će ih provesti kroz nju.

Osjetio je njezinu nazočnost prije nego što je progovorila. Koža mu je počela bridjeti od svjesnosti, a svaki mu je živčani završetak oživio.

~ 104 ~

Knjigoteka

daša&anna - Ne možemo noćas dalje; moramo se odmoriti. On se polako okrene prema njoj. - Još ne.

Bella se zajapuri od ljutnje. - Moramo stati. Djeca više ne mogu dalje, a neke žene su tako slabe da će se svaki čas srušiti s konja. Mokri smo do kostiju, gladni i treba nam više od nekoliko sati sna.

Lachlan nepopustljivo stisne usta. - Nema pomoći. Možete spavati na galiji kad stignemo u Wick.

- Oni neće izdržati do galije. Neće, ovim tempom. - Palila ga je pogledom. - Zašto to radite? Zašto nas tako strašno tjerate?

Nije ju želio plašiti bez razloga. Samo je imao loš predosjećaj. Nećemo biti sigurni dok ne stignemo u Norvešku.

- Molim vas, Lachlane. - Od zvuka njegova imena na njezinim usnama nešto mu se stisne u prsima. - Samo ih pogledajte. Oni ne mogu dalje.

Učinio je ono što je namjerno izbjegavao. Pogled mu prijeđe preko lica nekoć finih dama koje su sad izgledale mršavo poput prosjakinja, pridržavale su se za stabla i stijene da se ne sruše od umora. Mladi se grof sklupčao majci u krilu, Mary Bruce je ležala obraza naslonjenog na mahovinom prekrivenu cjepanicu, a Marjory, mlada princeza, spavala je u kraljičinom naručju.

- Postoji svetište u Tainu - reče ona. - Mogli bismo se preko noći skloniti u kapeli u Sv. Duthaca.

Očito je promislila o tome. Imala je pravo; kralj Malcolm dao je poveljom Tainu status svetišta prije više od dvjesto godina. Prema zakonu i tradiciji, to je bilo mjesto gdje su se bjegunci mogli skloniti.

Usta mu se stisnu. Znao je da ih je doveo do ruba. - Dobro. Prenoćit ćemo u Tainu. - On pogleda nebo; kiša se pretvorila u nježnu izmaglicu. Ako se vrijeme proljepša, možemo pokušati ondje osigurati galiju.

No već prije nego što su stigli do crkve, Lachlan je požalio što je udovoljio grofičinim zahtjevima unatoč svom instinktu. Koji se vrag s njim događa? Opet dopušta nekoj ženi da kontrolira njegove postupke.

Ne može joj dopustiti da tako utječe na njega. Ova žestoka privlačnost, ova... što god to bilo zbog čega se ovako osjeća, mora prestati. Ne može dopustiti nijednoj ženi da ima opet ima takvu moć nad njim. Svi njegovi ljudi su pobijeni zato što mu se kurac ukrutio zbog jedne žene. A ista ta slabost opet ga je proždirala.

Ali Bella nije bila nimalo nalik njegovoj ženi... ili jest?

Nije mogao iz misli izbrisati prizor nje i Brucea. Dosađivao mu je, gnojio se poput potkožne rane.

~ 105 ~

Knjigoteka

daša&anna Kad su stigli do stare kapelice smještene na uzvisini iznad mora, bio je već strahovito gnjevan. U kamenoj građevini, ne većoj od deset puta sedam metara, s bačvastim, drvenim krovom, bilo je tek nekoliko klupa, kameni oltar i gotovo ništa više. Na sreću, bilo je kasno pa u njoj nije bilo nikoga. Svećenik je vjerojatno spavao u obližnjem župnom uredu.

Pobrinuo se da se žene smjeste prije nego što se uputio u izviđanje područjem da bi se uvjerio da ih nitko nije pratio. Kako je kiša stala, također će potražiti galiju. Što ranije krenu i isplove, to bolje.

Upravo je zatvorio za sobom drvena vrata, kad Bella zađe za uglom, skoro natrčavši na njega.

- Kamo ste krenuh? - upita ga. Pogled joj zabrinuto preleti njegovim licem. - Zar nešto nije u redu? Djelujete ljutito.

Sumnjao je da je shvatila da je ona zakoračila prema njemu, ali on je to uočio. Svaki mu se mišić u tijelu napeo kad je njezin blagi miris po ružama napravio košmar s njegovim osjetilima - i njegovim razumom.

- Idem pokušati nabaviti galiju - reče napetim, odrješitim glasom.

Pitao se ima li ona pojma koliko se on silno suzdržava da je ne dotakne. Da je ne gurne o vrata i prepusti se oluji koja bjesni u njemu.

Možda bi se tada riješio ove bolne žudnje koja ga je proždirala. Sve te silne godine samokontrole učinila je ništavnima. Dovraga, nije se želio tako osjećati.

Zaškrguće zubima. Obavi posao, ali nije znao koliko još toga može izdržati.

Ona zabaci glavu i pogleda ga. Vidio je znakove tuge u njezinim očima.

- Moramo li uistinu napustiti Škotsku? Zar nema baš nijednog mjesta gdje bismo se mogli sakriti?

Znao je da je umorna. Da ne razmišlja racionalno. Daju razdire pomisao na to da će ostaviti svoju kćer. Ali isto tako osjetio je kako ljutnja tinja u njemu.

Bio ju je upozorio na to što riskira, ali nije ga htjela slušati. Ona zapravo uopće nije shvaćala opseg onoga što je učinila. Bila ona u Norveškoj ili Škotskoj, istina je bila jedna. - Zar ne shvaćate, grofice?

Njegov mračni, podrugljivi ton natjera ju da malo ustukne. - Što ne shvaćam?

- Vaša je kći bila izgubljena za vas onoga časa kad ste stavili krunu na Bruceovu glavu. Buchan vam nikad neće dopustiti je odvedete. Vrlo vjerojatno ju je već sakrio negdje u Engleskoj.

Ona šokirano zastenje, ali on se prisilio ne reagirati na agoniju na njezinom licu.

~ 106 ~

Knjigoteka

daša&anna - Zašto to govorite? Zašto ste tako okrutni?

- Zato što je to istina, bez obzira na to željeli je vi vidjeti ili ne.

- Ali griješite. Nikada se neću prestati boriti za svoju kćer. Pronaći ću ja način. Kad Robert...

Na spomen kraljeva imena nešto u njemu pukne. Zgrabi je za ruku, želeći je snažno protresti jednako koliko i privući je u zagrljaj. - Robert? reče ironično. - Bella, Bruce je gotov. Imat će sreće ako izvuče živu glavu u bijegu iz zemlje. - Mrzio se što ju to pita, znajući da ga slabost tjera na to. Zašto ste to učinili? Zašto ste toliko riskirali?

Ona ga pogleda; bilo je jasno da ne shvaća tu žestinu u pozadini njegova pitanja. - Zato što vjerujem u njega, a vrijedi se boriti za ono u što vjerujete. - Pričekala je, nadajući se da će on nešto reći - da će se složiti s njom - i činilo se da se razočarala kad se to nije dogodilo. - Nisam mogla samo stajati i ne raditi ništa kad sam dobila priliku da pomognem. Robert je najbolja škotska šansa za slobodu. On vidi ono što njegovi prethodnici nisu: vidi da moramo ne samo pobijediti Engleze na bojišnici, već također i da ne smijemo pobijediti sami sebe. On će učiniti sve da ujedini Škotsku, čak i ako to znači da mora oprostiti starim neprijateljima. I vi griješite. On nije gotov, nije poražen. Iz pepela se rađaju legende.

Njezin beskrajni idealizam kad je Bruce u pitanju samo je potpirio njegovu sumnju. - I to je jedini razlog?

Ona ga pogleda ispod oka. - Koji bi još razlog mogao postojati?

On ne reče ništa, samo ju je gledao u oči.

Odjednom, šok joj izobliči lice. Oči joj se razrogače, a usne razdvoje od šoka.

Da je bio pri sebi, razumio bi taj bljesak boli u njezinim očima, shvatio bi da ju je njegova optužba povrijedila. Da ju je pogodio u živac i pronašao još jednu ranjivost ispod te ponosne maske. Da je mogao razmišljati o bilo čemu drugom osim da joj divljački pritisne usne na njezine, uvidio bi da griješi. Da ga je opet ljubomora natjerala da se ponaša kao gad.

Ali on nije bio pri sebi. Proždirali su ga osjećaji koje nije shvaćao.

Bijes, ljubomora, požuda i nešto što je odbacivao svakim najsitnijim djelićem svoga bića.

Mogao je jedino razmišljati o tome kako da je privije k sebi, prekrije joj usta svojima i ljubi je dok se ne prestane zbog nje tako osjećati. Dok ne porekne neizgovorene optužbe. Ali jedan pogled u njezine oči rekao mu je da ona to neće učiniti. * * *

~ 107 ~ Knjigoteka

daša&anna Da ju je probo nožem, ta rana bi je manje boljela. Bella to nije mogla vjerovati. Zar su svi muškarci isti? On nije bio nimalo bolji od njezina muža, bio je ljubomoran i sumnjičav, vjerovao je da su je velika prsa i bujna usta lišila časti.

Lachlan je mislio da ona to sve radi zato što je Robertova ljubavnica.

Kako može misliti nešto takvo? Kako može vjerovati glasinama?

On je uopće ne poznaje. Nije mogla vjerovati da si je dopustila povjerovati da je on drukčiji, da mu je možda uistinu stalo do nje, barem na trenutak.

Ako ju je smatrao bludnicom, neće ga razuvjeravati. Ona prkosno podigne bradu i dočeka njegov bijes pogledom prave grješnice. Zabacila je ramena i isturila grudi za bolji dojam.

On oštro uzdahne, a lice mu poblijedi.

Neki duboki ženski instinkt probudi se u njoj. Ona klizne jezikom preko donje usne kao da je gladni pauk koji čeka uhvatiti u mrežu svoj sljedeći obrok. Gledala ga je ispod trepavica a glas joj se zavodnički produbio. - Što mislite, koji bi razlog mogao biti? - ponovi.

Istog časa shvatila je svoju pogrešku. Ili je možda znala što će se dogoditi od samog početka, i željela je da se to dogodi. Željela je imati još više razloga da ga mrzi. Lachlan MacRuairi nije bio čovjek kojeg se smjelo provocirati.

On je privije u zagrljaj. Povuče je prema svojim moćnim prsima, koja je zapazila više puta nego što je to bilo dolično.

Zastenjala je kad joj je tijelo došlo u dodir s njegovim. Bio je tako čvrst. Prsa su mi bila poput granitnog zida. Trebalo bi joj biti neugodno trebala bi biti zastrašena - ali nije. Zbog iskonske svjesnosti njegove snage osjećala se sigurno i zaštićeno.

On spusti glavu, a njoj se činilo da joj je srce stalo, zastavši u tom zastrašujućem, mučnom trenutku kojeg se i užasavala i žudjela za njim.

Konačno, on spusti svoja usta na njezina.

Osjetila je njegovo stenjanje sve do vršaka nožnih prstiju. Taj zvuk nalik na režanje, taj primitivni muški zvuk širio se njezinim žilama kao rastopljena lava.

Prvo kušanje njega bilo je šokantno. Srce joj je mahnito lupalo u grudima. Osjećaji su eksplodirali u njoj. Usne su mu bile tako meke i tople, a njegov okus uzvišen. Poput tamnog, bogatog vina začinjenog klinčićima.

Taj okus ju je prožimao. On ju je prožimao. Kao da je jedan dodir jedno kušanje - može označiti zauvijek.

~ 108 ~

Knjigoteka

daša&anna Usne su mu se kretale po njezinima, spretno, strasno, zahtijevajući odgovor.

Trebala bi ga odgurnuti. Ovo je pogrešno. To nije trebalo biti tako.

Obično ne bi ništa osjećala. Ali ovoga puta jest. Osjetila je kako joj se tijelo užarilo, bilo ubrzalo, a osjeti zapalili nepoznatom žudnjom.

Bella nije shvaćala što joj se događa. Bilo joj je tako vruće, a tijelo joj je bilo tako teško. A u donjem dijelu trbuha rastao je neki uporni čvor. Čekala je da joj se tijelo ukoči. Da je obuzme nejasni osjećaj gađenja kad su njegova usta napala njezina.

Ali to se nije dogodilo. Za razbojnika koji je uzimao ono što želi, u njegovu poljupcu nije bilo ničeg nasilnog. Strast mu je bila topla i poticajna, a ne hladna i okrutna. Ovo nije bio napad ili silovanje, već mračno zavođenje.

Lachlan ju je tjerao da ga poželi obgrliti oko vrata i privući se bliže njemu. Da se rastopi. Da privije svoje meke obline svakom njegovom tvrdom dijelu tijela.

Lachlan ju je tjerao da žudi. Da otvori usta i dade svojevoljno ono što joj je muž silom pokušavao uzeti.

On ju je tjerao da... želi.

Bog neka joj pomogne, željela ga je. Očajnički. Kao što nikad nikoga nije željela. Smatrala se nesposobnom za žudnju. Baš onako hladnom kao što ju je muž optužio. Ali sada je osjetila strast. Osjetila je kako se budi u treperavom naletu vrućine i užitka.

Utonula je u njega, uživajući u grješnom osjećaju svojih dojki pritisnutih o njegova prsa. A zatim uz uzdah, ona otvori usta.

Lachlan zareži od zadovoljstva kad je osjetio kako je popustila. Želio ju je kazniti zato što je zbog nje izgubio kontrolu. Zato što je popustio požudi, iako se zakleo da to neće učiniti. Bio je lud. Bijesan. Doveden do ruba. Ali ljutnje je nestalo u trenutku kad su mu usne dotakle njezine.

Preplavi ga val nečeg mekog i moćnog. Nježnost, dovraga. On joj nikada ne bi mogao nauditi. Kad joj je rekao da nikad ne bi uporabio silu, to je i mislio.

Bože, bila je slatka. Slada nego što se usudio zamišljati. Nije se mogao odmaknuti čak i da je to želio.

Nekako se nadao - više nego nekako - da će ga ona odgurnuti od sebe.

Ali njezin nesiguran, nevini odgovor skoro ga je razoružao.

Od osjećaja njezinih mekih, senzualnih usana kako se otvaraju ispod njegovih sasvim je poludio. Kliznuo je jezikom u njezina usta, ljubeći je dublje, žešće, zahtijevajući svaki inč koji mu je bila voljna dati.

~ 109 ~

Knjigoteka

daša&anna I ona je sad njega ljubila, a njezini slatki, tihi jecaji tjerali su ga dalje.

Osjetio ju je pritisnutu o sebe. Osjetio je žudnju koja je rasla u njoj. Osjetio je rastuću silovitost njezina poljupca.

Jezik mu okruži njezin. Polako isprva, zatim sve brže, dok su se osjećaji kovitlali i rasli među njima.

On je na ovo tako dugo čekao, nije mogao ići polako.

Vrućina mu je kolala žilama. Koža mu se užarila, bila je tijesna.

Premalena za njegovo tijelo. Mišići su mu se zgrčili, napinjali se odupirući se tim osjećajima. Kurac mu se produljio i ukrutio o njezino tijelo.

Osjetio je svaku njezinu bujnu, meku oblinu kako se pritišće o njega, ali to još nije bilo dovoljno. Bliže. Morao je doći bliže.

Uronio je prste u meku svilu njezine kose, naslonio se na njezinu glavu kao na jastuk kad ju je pritisnuo na vrata, povijajući je čvršće k sebi.

Evo. O, Isuse, evo, baš ovako. Val vrućine skoro ga je potopio.

Tijelo mu se stopilo s njezinim, a kurac se smjestio na to meko mjesto među njenim nogama. Nagon da gurne bio je previše primamljiv.

Bilo je predobro. Preispravno. Skoro je mogao osjetiti kako bi bilo kliznuti u nju. Kako bi joj obuhvatio dlanovima stražnjicu i podigao je prema sebi, ovio joj noge oko svoga struka i gurnuo u tu meku, vlažnu rukavicu njezine vrućine.

Razderao bi joj je prsluk i osjetio tvrde vrške njezinih dojki kako mu grebu kožu. Koža bi joj bila zajapurena, vruća, a miris ruža još jači.

Osjetio je mahnito lupanje njezina srca kad je prinijela usta još dublje njegovima i prepustio se strasti koja mu je predugo bila uskraćena.

Bella se izgubila u izmaglici žudnje o kakvoj nije ni sanjala. Poljubac mu je postao uporniji. Svako puteno milovanje jezikom njezina jezika još je više raspirivalo vatru požude.

Osjetila je njegovu tvrdoću među svojim nogama i to je preplavi još žešćom žudnjom. Pokrenuo se o nju. Polagano je mijesio bokovima, a od toga joj uz kralježnicu pojure žmarci svjesnosti. Željela ga je osjetiti u sebi. Željela je osjetiti kako se kreće... Dragi Bože!

Grješnost njezinih misli naglo je vrati u stvarnost. Što ona to radi?

Kako se mogla predati tako lako, tako potpuno? Što ju je obuzelo?

Val stida zamijeni vrućinu strasti. Nakon godina sumnje i neracionalne ljubomore, konačno je obistinila muževljeve optužbe. Bella ga odgurne. - Prestanite!

~ 110 ~ Knjigoteka

daša&anna On se odmakne, očiju mračnih od žudnje. Od požude. Iskusivši ono čega se tako strašno plaši, Bella se istrese na njega. I ošamari ga. - Kako me se usuđujete tako dirati!

Nije znala tko je bio šokiraniji žestinom njezine reakcije. On polako okrene lice prema njoj, a ona zadrhti vidjevši otisak svoga dlana.

- Jeste li uvrijeđeni zato što sam vas dirao, grofice, ili ste samo bijesni zato što ste uživali u mom dodiru?

Zaboljela ju je istina u njegovoj optužbi. Suze joj navru u grlo. - Što želite od mene?

Polagani, lijeni smiješak izvije mu usne, ali ne dopre do tvrdoće u njegovim očima. - A što nudite?

Opet se vratio onaj podrugljivi razbojnik. Čovjek koji ne mari ni za što.

Kako je mogla pomisliti da nije takav? - Vama se uvijek radi o novcu, zar ne?

Njegov pogled, čak prodornije zelen nego obično, naslađivao se nad njom tako da se osjećala prljavo. - Nisam govorio o novcu. - Ona šokirano zastenje. Grofice, da od vas želim novac, osobno bih vas odveo Edwardu.

- Čudi me što niste, jer zlato je jedino što vam je važno. Zar mi niste sami rekli da je Robert gotov? Čini se da ste ovoga puta izabrali pogrešnu stranu. Što će se dogoditi s novcem koji su vam obećali?

Vi ste me uistinu razotkrili, zar ne, grofice? - Gledao ju je u oči, a zbog nečeg u njegovu pogledu poželjela je povući svoje riječi. - Zapravo, imate pravo. Morat ću razmisliti o tome. Uvijek je pametno razmotriti sve mogućnosti. - On se teatralno nakloni. - A sada me ispričajte, imam važnijeg posla koji moram obaviti.

Bella ga skoro pozove natrag. Znala je da nije bila poštena prema njemu. Da se istresla na njega zbog stida što se rastapala u njegovu zagrljaju. Nije on bio kriv što ga nije odgurnula od sebe onako kako je trebala.

Ali nije ga pozvala. To ne bi ništa promijenilo. Čak i ako izađu iz ovoga živi, kakva bi ih budućnost čekala. Ona je odbačena žena drugog čovjeka.

Ništa dobra nikad ne bi moglo biti između njih. Ovi su je osjećaji - žestina emocija koja ju je obuzela - plašili. Bojala se na što bi je mogli natjerati.

Ovako je bolje. Samo se mora pobrinuti da se ništa slično nikad ne ponovi.

Sad kad je okusila žudnju, poželjela je da to nije učinila.

Pridružila se ostalima u kapelici i pokušala zaspati. Ali jednim je okom gledala prema vratima, nadajući se da će ga čuti kako se vratio.

Ali on se nije vratio.

~ 111 ~

Knjigoteka

daša&anna Tik nakon zore, prene je zvuk vrata koja se zatvaraju. Opet je to bio Magnus. Ulazio je i izlazio nekoliko puta tijekom noći, vjerojatno provjeravajući vojnike koji su stražarili vani. Čula ga je kako šapće Willamu: - Dosad se već trebao vratiti.

Ona brzo ustane i priđe im. - Nešto nije u redu?

- Ne znam - reče iskreno Magnus. - Ali trebali bismo skupiti ostale žene i spremiti se na polazak.

Kad je to učinila, bilo je već prekasno.

- Ne smijete to učiniti! - Panični glas svećenika bila je prva naznaka onoga što će uslijediti. Kroz nadsvođene prozore vidjeli su starca kako stoji metar od crkvenih vrata, raširenih ruku, pokušavajući zapriječiti ulaz.

Ali vojnici se nisu obazirali na njega. Grof od Rossa i barem stotinu njegovih vojnika opkolili su crkvu.

Dragi Bože na nebesima, otkriveni su! Nije to mogla vjerovati. Nije samo zbog šoka što su otkriveni trepnula u nevjerici, već zbog divljaštva kojem je nazočila: Ross je oskvrnuo svetost crkve. Čula je Magnusa kako psuje. On i William se pogledaju. Znala je da se žele boriti. William odmahne glavom. Bili su brojčano nadjačani, čak i za ljude njihove vještine.

- Netko bi mogao nastradati - reče William.

Maguns kimne. Nikad nije vidjela tako turoban izraz na njegovu licu.

Muškarce bi prve kaznili, zatvorili ili pogubili bez suđenja. - Idite reče ona. - Spasite sebe. Sada nam više ne možete pomoći.

Obojica su izgledala užasnuto njezinim prijedlogom. - Naša je dužnost zaštititi vas, milostiva - reče Magnus. Dok dišem, ja ću vas štititi.

Dok je Magnus otišao pregovarati o njihovoj predaji s podmuklim grofom od Rossa, Bella pokuša smiriti paniku koja je zahvatila ostale žene.

Ali ništa utješno im nije mogla reći. Nakon mjeseci skrivanja, bijega kako bi spasile goli život, sve je bilo gotovo. Ross će ih odvesti engleskom kralju Edwardu, i bit će prepuštene njemu na milost i nemilost.

Hvala Bogu, Lachlan nije bio tu. Bila je uistinu sreća što je uspio izbjeći njihovu sudbinu.

Ali gdje je on? Je li moguće da ih promatra? Čak se uplašila da bi mogao učiniti nešto nepromišljeno i pokušati ih spasiti. No djelomično je vjerovala da bi on to mogao. Ako je o Lachlanu MacRuairiju naučila samo jedno, to je bila činjenica da će učiniti sve što je potrebno da obavi svoju misiju. Ako je bez razmišljanja uletio u goruću zgradu da spasi jednog čovjeka; što bi onda učinio za sve njih?

~ 112 ~

Knjigoteka

daša&anna Kad je izašla iz kapelice sv. Duthaca u svježe vedro jutro kako bi se predala grofu od Rossa, nije se mogla suzdržati da pogledom ne pretraži okolicu, napola očekujući da će on izjuriti iz šume.

Izgleda da ju je grof promatrao. Ross je po godinama i izrazu lica bio sličan Buchanu - i jednako strog i ponosan. Proveo je nakon zarobljavanja kod Dunbara šest godina u Edwardovom zatvoru pa nikad nije pomislila da bi bio sposoban za ovakvu gadost. - Tražite nekog, grofice?

Pokušala je sakriti svoje iznenađenje, ali srce joj je istog časa počelo lupati. Ross je znao za Lachlana, što je značilo... O, Bože, što se dogodilo s njim?

Ross se samozadovoljno smješkao. - Moram priznati da sam smatrao da je Bruce pametniji nego da za vas zaduži sumnjivog gada poput tog kopileta MacRuairija. Tom se čovjeku ne može vjerovati. On je od mene godinama krao rentu. Ukrao je više nego što hvatanje Bruceovih dama može otplatiti.

Bella je odbacila ono što je govorio, ignorirajući činjenicu da je i sama isprva Lachlana baš tako ocijenila.

Unatoč onome za što ga je optužila, nije joj ni napamet palo da ih je Lachlan mogao izdati. Zar joj je trebalo? Iako ju je riječ „otplatiti” blago uznemirila. - Gdje je on? Što ste učinili s njim?

Izgleda da je svojim glasom nešto otkrila. Ross je procjenjivački pogleda ispod oka. - Grofice, to kopile nije vrijedno vaše brige. Njemu morate zahvaliti što nas je doveo do vas. On vam sada ne može pomoći. Ali ne brinite, Lachlan MacRuairi će dobiti točno ono što zaslužuje. A svi njegovi dugovi bit će plaćeni.

Belli se zgrči želudac. - Doveo do vas...

Ne, on to ne bi učinio. Nije mogla vjerovati da je sposoban za takvu izdaju. Da bi ih prodao Rossu, znajući kakva ih sudbina čeka?

- Nemojte mi vjerovati... - začuje u glavi njegovo upozorenje. Ross se udalji, naredivši svojim ljudima da ih smjeste na kola i odvedu u dvorac Auldern.

William je očito primijetio njezin užasnuti izraz lica. Dotrči do nje prije nego što su je grubo ugurali na kola. - To je zasigurno neka pogreška, milostiva. Kapetan nikako ne bi...

Zašutio je kad ga je pogledala očima punim nevjerice. Bella se okrene u smjeru u kojem se zapiljio, i šokirano zastenje. Činilo joj se da joj se srce zgrčilo u grudima. Sva nada da je bila u krivu umrla je.

~ 113 ~ Knjigoteka

daša&anna Lachlan je stajao u podnožju brežuljka, okružen šačicom Rossovoh ljudi. Zurio je u nju. Kad su im se pogledi sreli, ono što je pročitala u njegovi očima nije se moglo pogrešno protumačiti: bila je to krivnja.

Prsa su je pekla od praznine. Kao da je sve za što se borila bilo spaljeno. Ona mu je vjerovala. Ona je mislila...

Bella okrene glavu. Od svih razočaranja u njezinom životu u oca, u muža - nijedno ju nije ovako strahovito zaboljelo. Ali trebala je biti pametnija. Ona više nije bila petnaestogodišnja nevjesta ih mala djevojčica koja očajnički traži mrvicu očeve pažnje.

Lachlan joj je pokazao kakav je čovjek - rekao joj da mu ne treba vjerovati - ali ona je izmislila nekakve romantične maštarije, natjerala se povjerovati da u njemu ima još nečeg. Zapravo se uvjerila da mu je stalo do nje. Ali je samo želio ono što ona ima između nogu, a kad mu je to uskratila...

Bože, to ne bi smjelo tako strašno boljeti.

- Oko... - Gordon je pokušao nešto viknuti dok su se kola udaljavala, ali jedan ga Rossov čovjek odgurne na tlo.

Kakvo oko, čije oko? Što je on to pokušao reći? No Bella shvati da to više nije važno. Što bi to pomoglo sad kad su ih ulovili.

Mary Bruce plakala joj je na ramenu dok su se kola drndala putem prema Auldernom, a Bella je pokuša utješiti.

Djevojka, koja ju je toliko jako podsjećala na njezinu kćer, pogleda je uplakanim očima punim strave. - Što će biti s nama, milostiva?

- Ne znam, ljubavi. Pretpostavljam da ćemo neko vrijeme biti zatvorene u kuli. Neće to biti tako strašno. Čula sam da su neke prostorije prilično lijepe.

Nijedna od njih nije mogla ni zamisliti u kakvoj je silnoj bila zabludi.

~ 114 ~ Knjigoteka

daša&anna 8. POGLAVLJE

Gdje nestade Nigel Bruce? I de la Haye smioni, I hrabri vitez Seton - gdje li su sada oni?

Gdje je Somerville, ljubazna i slobodarskog kova?

Gdje je časni Fraser, cvijet naših slavnih vitezova?

Ah, na vješalima strašnim junaci naši završiše, Raščetvorenim im tijelima sokole i pse nahraniše, A dok mi tu sjedimo i hladno raspravljamo.

Zar nove žrtve istoj zloj sudbi prepuštamo?

Sir Walter Scott, Gospodar Otočja, Pjevanje II, XXVI

Dvorac Dunstaffnage, Lorn, 10. listopada, 1308.

T

o je bilo to - informacija koju je Lachlan čekao. Kralj ga neće više zavlačiti. Lachlan je bio prisiljen čekati više od dvije godine. Dosta je bilo. Ide po Bellu i nitko ga neće zaustaviti. Ni Bruce, ni MacLeod dovraga, ni cijela prokleta engleska vojska.

Zvuci terevenke koji su ga slijedili u solar bili su dovoljan dokaz da je došlo vrijeme za akciju. Nisu oni samo slavili vjenčanje Arthura Campbella i Anne MacDougall, već također i kapitulaciju Rossa - posljednjeg od velikih škotskih magnata koji je odolijevao kralju Robertu. Gad, koji je izdao Bellu i ostale žene Edwardu i tako si kupio mir.

Iz ralja sigurnog poraza, Bruce se oporavio i izdigao kao feniks iz pepela, prvo porazivši Engleze, a zatim moćne škotske plemiće koji su ustali protiv njega. Bella je imala pravo: legende nastaju na temelju događaja, poput Bruceova čudesnog oporavka. Njezina vjera u kralja nije bila neosnovana.

Oni su ti koji su iznevjerili nju. Bruce. On sam. Svi. Ali dosta je bilo. Sad kad su MacDougall i Ross pokoreni, nema više izgovora. Nema više neprijatelja koje treba poraziti prije nego što krene u potragu za njom.

Dok je čekao, Lachlan je koračao malom prostorijom mirnoćom lava u kavezu, pokušavajući smiriti uzbuđenje koje mu je kolalo venama. Bože,

~ 115 ~

Knjigoteka

daša&anna koliko se puta dosad već razočarao. Loši obavještajni podatci. Glasine o tome da su je oslobodili. Pregovori, koji su završili u slijepoj ulici. A čak i neuspješni pokušaj oslobađanja.

Bio je tada tako prokletu blizu. Ali jedan stražar uspio je uzbuditi vojsku prije nego što se Lachlan uspio uspeti po kuli na pola puta do mjesta gdje je Edward barbarski objesio kavez. On i ostali članovi Čuvara Visočja koji su ga pratili u akciji, jedva su spasili živu glavu.

Prizor kako Bella čami u toj grozoti od zatvora proganjat će ga do kraja života. Izgledala je tako mršavo i blijedo. Njezine velike, okrugle oči dominirale su licem dok je zurila u daljinu praznim, poraženim izrazom lica koji mu se urezao u kosti. Nikad se u životu nije osjećao tako prokleto bespomoćno. Poludio je kad ju je vidio, a nije uspio doći do nje.

Malo ga je utješila spoznaja da je nedugo nakon toga puštena iz tog kaveza, ali izjedao ga je neuspjeh.

Ali sad je bilo dosta. Neuspjeh više ne dolazi u obzir.

Nekoliko minuta je prošlo dok nije čuo kako se vrata otvaraju. Ušao je kralj, a za njim Tor MacLeod, zapovjednik Čuvara Visočja - ili Poglavar kako je nazvan ratničkim imenom. Nijedan od njih nije djelovao sretno što su ih odvukli sa zabave.

Kralj je sjeo na stolac u obliku prijestolja u kojem je nedavno sjedio John MacDougall, gospodar Lorna, i prostrijelio ga pogledom. - Kad ovo nije moglo pričekati nekoliko sati do jutra, pretpostavljam da se radi o grofici?

Lachlan je zurio preko stola u čovjeka koji je govorio tako mirno. Ali poput njega, Lachlan je znao da Robert the Bruce, kralj Škotske, nikako nije bio miran. Ove dvije protekle godine otkad su žene odvedene u Tain bile su gotovo jednako teške Bruceu kao što su bile teške Lachlanu.

Gotovo. Ali ne sasvim.

Bruce nije bio odgovoran za njihovo zarobljavanje.

- Premjestit će je - i Mary također.

Kralj se nagne naprijed; Lachlan ga je očito iznenadio. - A kako si ti za to saznao?

Lachlan slegne ramenima. - Imam ja svoje izvore.

Bruce ga pogleda ispod oka. - Podmićuješ špijune? Dovraga, Zmijo, zašto ja nisam obaviješten o tome? Zar na to odlazi sav novac koji ti plaćam?

Lachlan se smrkne. On nikome ne objašnjava svoje postupke - čak ni kralju.

~ 116 ~

Knjigoteka

daša&anna MacLeod se ubaci da smiri napetost. - Kamo ih sele?

Lachlan odmahne glavom. - Ne znam, a nije ni važno. Ovo je prilika koju smo čekali. Kad Bella napusti dvorac, neće biti bolje prilike za akciju spašavanja.

Kralj i MacLeod izmijene poglede, ali nijedan od njih se ne usprotivi.

- Ne čudi me da su odlučni učiniti nešto u vezi s Bellom - reče Bruce. Kako je Buchan mrtav i više ne traži njezinu glavu, De Monthermere je uspio uvjeriti novog engleskog kralja da je izbavi iz kaveza, ali otad nitko ne zna što učiniti s njom. Nitko je ne želi u blizini. Ona je crna mrlja prvog Edwarda i Engleske, i premoćni simbol pobune da bi je jednostavno pustili. Oni žele da ona nestane. Pretpostavljam da će ju premjestiti u neki samostan ili dvorac u udaljenom dijelu Engleske. Ali to ne objašnjava zašto sele Mary.

Nitko nije imao odgovor na to.

- Kad bi se to trebalo dogoditi? - upita MacLeod. Zapovjednik Čuvara Visočja i nekoć jedan od Lachlanovih najljućih neprijatelja, zacijelo želi znati baš svaku pojedinost.

- Moj izvor kaže, za nekoliko dana. Sada se pripremaju. Iz svima jasnih razloga, drže to u tajnosti.

- Kako možemo biti sigurni da tvoj izvor ne laže? - upita kralj. - Što ako je to zamka?

Lachlan stisne usta. - To je rizik koji sam spreman preuzeti. Ja krećem noćas.

On pogleda obojicu, izazivajući ih da mu se suprotstave.

Tišina se razvukla. Lachlan nasluti da mu se neće svidjeti ono što slijedi. Imao je pravo.

- Jesi li siguran da je to dobra zamisao? - upita Bruce. - Možda bi bilo najbolje da pustiš MacLeoda...

Lachlan se nagne naprijed. - Nema jebene šanse da ne idem.

Kralj se pretvarao da nije primijetio prijeteću psovku, ali MacLeod se namršti. - Pazi malo, Zmijo - reče. - Ti baš nisi racionalan u vezi s ovim.

Ovo je bilo blago rečeno. Dovraga, da je rekao da je opsjednut, i to bi bilo blago rečeno. Od trenutka kad je vidio kako su je ukrcali na ona kola, znajući da je on za to odgovoran, Lachlan se zavjetovao da će osloboditi Bellu.

Kad je saznao kakva ju je sudbina snašla, bio je napola lud od želje da je izbavi. Ali odgode, rat i neuspješni pokušaj stali su mu na put. A sada,

~ 117 ~

Knjigoteka

daša&anna zahvaljujući ovoj novoj informaciji, imao je novu priliku. Ni pakao ga neće spriječiti da je ne iskoristi. Ovo je njegova misija.

- Kralj ima dobar razlog za oprez doda MacLeod.

- Uistinu imam - reče Bruce. - Zahvaljujući Johnu od Lorne, tvoj identitet kao jednog od članova moje „tajne” vojske upravo je otkriven. Ti si u ovom trenutku jedan od najtraženijih ljudi u Škotskoj. Ako te uhvate, Englezi će te mučiti dok ne otkriješ imena ostalih. Štoviše, glava ti je ucijenjena na tristo maraka i zato će te svi loviti. Moraš se neko vrijeme sakriti. Možda posjetiti onaj otok koji ćeš uskoro zvati domom.

Lachlanov pogled bio je buntovnički. Kralj ga neće smesti pričom o nagradi. Lachlanove dogovorene tri godine službe tek što nisu istekle.

Zemlja i novac koji mu je obećan bit će njegovi kad Bruce održi prvo zasjedanje vijeća. Konačno će otplatiti svoje dugove i imati samoću i mir za kojima žudi. Bilo je skoro gotovo. Ali morao je završiti tu jednu konačnu misiju prije nego što ode.

- Već su me mučili - reče ravnodušno. - Nema toga čime me mogu natjerati da otkrijem imena svojih suboraca iz Čuvara Visočja. Kao što me ništa ne može prisiliti da odustanem od ovoga. - Gledao je kralja u oči. - ja to moram učiniti.

Kralj ga je neko vrijeme šutke proučavao, a zatim se okrene MacLeodu. Opaki poglavar s Otočja slegne ramenima. - Nisam ni mislio da će se dati urazumiti.

- Nisam ni ja - reče kralj, rezignirano uzdahnuvši. Okrene se Lachlanu i pogleda ga namrštivši se. - Bolje ti je da budeš oprezan.

Kralj mu to nije trebao reći. Lachlan nije imao nikakvu želju da ga ponovno zatvore u jamu. Mračne rupe nisu mu prizivale lijepa sjećanja. On zatomi refleksni drhtaj. Ona je vrijedna tog rizika. On bi sve riskirao zbog nje. - Koga mogu povesti?

Kralj i MacLeod su se u četiri oka posavjetovali prije nego što MacLeod odgovori. - Pljačkaša, Zmaja, Lovca i Udarača.

Lachlan opsuje sebi u bradu. Bit će mu drago imati Lamonta zbog njegove vještine praćenja i MacLeana koji je bio nadareni strateg, ali morat će polovicu vremena provesti pokušavajući spriječiti da se Boyd i Seton ne poubijaju. - A što je sa Svecem i Templarom? - upita, govoreći o MacKayu i Gordonu.

- Oni idu sa mnom, Sokolom i Strijelom - reče MacLeod. - Ako ih obje sele, mi ćemo pokušati osloboditi Mary.

Lachlan turobno kinine. - Poput Belle, mlada Mary Bruce je također visjela u kavezu - njezin kavez bio je smješten u dvorcu Roxburgh.

~ 118 ~

Knjigoteka

daša&anna Prvi kralj Edward isprva je želio objesiti Bruceovu kćer u kavez iznad londonskog Towera, ali ona je pošteđena i, kao i njezinu tetu Christinu, poslali su je umjesto toga u samostan.

Kraljicu su, vjerojatno zahvaljujući svome moćnom ocu, Edwardovom bliskom suradniku grofu od Ulstera, stavili u kućni pritvor u Burstwicku.

Mladog grofa od Mara poslali su na engleski dvor gdje će ga odgajati. No grof od Atholla nije bio te sreće. Njega su poslali na vješala.

Za MacKaya i Gordona pogreškom su pretpostavili da se radi o običnim vojnicima. Nekoliko mjeseci bih su u zatvoru u Urquhartu, ali Lachlan i ostali članovi Čuvara Visočja uspjeli su ih osloboditi.

- A druge žene?

Brucovo je lice bilo turobno. - Čuli smo od mog starog prijatelja Lambertona, biskupa sv. Andrije - koji je oslobođen iz zatvora, ali još ga drže u Engleskoj - da se prema mojoj ženi, kćeri i sestri Christini dobro odnose. Još su daleko na jugu i previše ih dobro čuvaju da bismo bilo što pokušali. Ali kad dođe pravo vrijeme, ja ću sam voditi vražju oslobodilačku misiju.

Lachlan kimne. Iako je želio da sve žene budu oslobođene, zbog užasnog načina na koji su s njima postupali, prvo je trebalo osloboditi Bellu i mladu Mary.

Okupivši družinu, Lachlan nije gubio vrijeme. Prije nego što je pijetao zakukurikao, on i ostali ratnici iz Čuvara Visočja galopirali su prema Berwicku. * * *

Bella je stajala i gledala kroz mali prozor u svojoj sobi u kuli, promatrajući gužvu u dvorištu dok su ljudi kretali na svoje dnevne poslove. Nakon više od dvije godine, ta lica su joj bila poznata. Bio je ondje Harry, mladi konjušar koji je odlazio po vodu za konje i Annie, mlada djevojka iz sela koja je očito tražila svaki izgovor da bude u blizini Willa, ratnika u zeleno-zlatnoj odori, koji je tijekom te dvije godine usavršio gađanje lukom i strijelom.

To naravno nisu bila njihova prava imena. Ali kako nije imala ništa osim veza čime bi prikratila vrijeme, izmišljala je imena i priče o seljacima i stanovnicima dvorca. Povremeno bi to znalo biti veoma zabavno, skoro kao da gleda kazališnu predstavu. Ali najvažnije, bio je to način da olakša monotoniju koja se pokazala njezinim najupornijim neprijateljem - u kavezu i izvan njega.

~ 119 ~

Knjigoteka

daša&anna Prostajala bi ondje većinu dana. Prozor je bio malen, ali nije bilo rešetki koje bi joj ometale pogled. Ponekad, na djelić sekunde, znala bi zaboraviti na malu prostoriju iza sebe. Zaboraviti na osjećaj sputanosti koji ju je gušio i nije se ublažio od puštanja iz kaveza prije tri mjeseca devedeset sedam dana, da bude precizna.

No pažljivo je izbjegavala gledati gore. Nikad nije gledala gore.

Znala je da lokacija njezine sobe nije slučajna. Smjestili su je u sobu na kuli nasuprot kavezu. Bio je to još jedan način kojim su je mučili i manipulirali njome, ne dajući joj da zaboravi što joj mogu učiniti.

Kao da bi to ikada mogla zaboraviti. Nije trebala pogled na njega da je podsjeti na pakao njezina zatvora. Sjećanja na to progonila su je svakoga dana.

Nije znala kako je uspjela to preživjeti. Njezina kći. Njezin ponos.

Tvrdoglavo odbijanje da im dopusti da ju pobijede. Nekako je uspjela.

Naučila je ignorirati činjenicu da je ljudi uvijek gledaju. Da nikad nema ni trenutka privatnosti. Sažalne poglede. Rešetke. Borila se protiv osjećaja sputanosti hodajući na mjestu i rastežući udove svakog jutra. Olakšavala je dosadu izmišljajući priče o ljudima iz dvorišta.

Ali jedino nije mogla kontrolirati hladnoću. Instinktivno zadrhti. Ova mala, vlažna, bezdušna prostorija činila se kao sparno utočište u usporedbi s kavezom.

Izašla je iz tog kaveza mršavija, slabija i tužnija, ali ravnih leđa i podignute brade.

Jednom je to preživjela, ali sumnjala je da bi mogla i drugi put. Tek kad su je oslobodili iz kaveza spoznala je sav užas svoje situacije. Ali svakog dana je postajala sve jača i sve se više osjećala kao ona stara.

Odjednom, vrata se otvore uz tresak. Ona se ukoči jer je točno znala tko je to. Osim dosade, jedina konstanta tijekom cijele njezine muke bio je sir Simon. Njezin osobni mučitelj.

Ona se okrene, znajući da će biti gore bude li ga ignorirala.

On je pogleda ispod oka kao da pokušava otkriti neki grijeh u onome što ona radi. - Mnogo vremena provodite gledajući kroz taj prozor.

Obuzme je panika. Taj prozor bilo je jedino što je sprječava da sasvim ne poludi. Ako on pogodi koliko joj je važan...

Belli se usta osuše. Navlaži usne brzo kliznuvši jezikom po njima, ali odmah to požali kad uoči kako su Simonove oči zasjale. Nakon dvije godine trebala je biti dovoljno pametna da zna da ne smije privlačiti pozornost ni na jedan dio svoga tijela - pogotovo na svoja usta - ali

~ 120 ~

Knjigoteka

daša&anna nervoza ju je odala. - Samo sam gladna i pitam se koliko je sati. Jeste li mi donijeli jelo?

- Ja nisam vaš vražji sluga - reče on ljutito, kao što je i pretpostavila da će odgovoriti. Smesti ga ljutnjom bio je najbolji način da ne namiriše njezinu slabost.

Ona prkosno podigne obrvu, znajući da se igra s vatrom. - Što onda želite?

On stisne šake i čeljust. - Vi odlazite odavde.

Ona razjapi usta. Bila je tako zapanjena da se na trenutak zaboravila kontrolirati. Pokuša zatomiti nadu koja ju je refleksno obuzela. Zacijelo ga nije dobro čula. - Odlazim? - ponovi.

- Da. - Gledao ju je, igrao se s njom, znajući točno kakav će učinak njegove riječi imati na nju.

Ona sjedne na stolić i prihvati se krpanja lanene tunike kao da on ništa nije rekao, tjerajući iglu drhtavim prstima kroz tkaninu. Govorila je bezbrižno koliko je to uspjela odglumiti. - Kamo bih trebala ići?

Zar je rat gotov? Je li pregovorima isposlovana njezina sloboda? Zar možda konačno ide doma?

- U samostan.

Razočaranje je bilo malo. Ako već ne ide doma, samostan je svakako bolji od utvrde poput Berwicka. Samostan daje nadu da bi mogla pobjeći.

No Simon je točno pogodio o čemu ona razmišlja i samo mu je bilo na pameti da je muči. Nasmiješi se i doda: - U okolici Berwicka ima karmelićanski samostan. Tamo će vas poslati i odmah ćete se zavjetovati.

Zavjetovati? Dragi Boze! Svaki joj se instinkt pobuni protiv toga. Željela je zaurlati kako to ne dolazi u obzir, sablazniti se već na samo spominjanje toga. Zavjetovanje je zatvor iz kojeg je nemoguće pobjeći.

Jednom kad se zavjetuje, nema povratka. Bit će zaključana zauvijek.

Samoća... monotonija... izolacija do kraja života. O, Bože, trebala je znati da je to samo neka okrutna igra.

No godine kontroliranja osjećaja pred Buchanom koristile su joj tijekom zatočeništva u Berwicku. Njezin izraz lica nije ničime otkrio njezinu prestravljenost.

Ipak, on je znao. - Trebali biste biti sretni zbog toga - izazivao ju je.

Tamne su mu oči klizile po njezinoj bezličnoj vunenoj haljini. Fina haljina u kojoj je zarobljena odavno joj je oduzeta i zamijenjena jednostavnom, odbačenom haljinom neke od dvorskih sluškinja. Grubo ispletena vuna bila je debela i grebla je, ali to nije bilo važno. Bila je topla. - Već se godinama ponašate poput opatice - on skrene pohotni pogled prema

~ 121 ~

Knjigoteka

daša&anna njezinom međunožju. Ona instinktivno stisne bedra. - A sad ćete biti prava opatica. Čula je gorki prijekor u njegovu glasu. Koliko bi joj samo bilo lakše da je popustila njegovom navaljivanju! Dopustila mu da iskoristi njezino tijelo onako kako je to Buchan godinama činio. Možda bi imala više ugljena za peć, više pokrivača za svoju bijednu slamaricu, bolju hranu i pregršt malih luksuza koji joj zatočeništvo ne bi učinilo udobnim, ali barem bi ga učinilo podnošljivijim.

Ali nije to mogla učiniti. Nije se samo radilo o tome što joj se gadilo sve u vezi s njim. Smeđe mrlje na njegovim zubima. Bijele pahuljice na njegovoj masnoj crnoj kosi. Sloj znoja od kojeg mu se lice sjajilo kao koža ribe. Ne, predati se njemu bilo bi nešto što nikada ne bi mogla opravdati.

Sa svojim mužem, to je bila dužnost. S Lachlanom je budalasto vjerovala da između njih postoji neka posebna veza. Ali sa Simonom, ona bi prodala svoje tijelo. A neka je vrag odnese ako sama da opravdanje svim onim ružnim glasinama. Prvo onima o Robertu, a zatim onima nakon zarobljavanja, zahvaljujući bez sumnje Rossu, o Lachlanu.

Nije marila što su je ljudi zvali kurvom, ali neće sama od sebe napraviti kurvu.

I tako je izdržala studen, glad i dvije godine beskrajnog mučenja.

Dvaput je pretjerao i skoro je ubio. Jednom joj je dao pokvarenu hranu od koje se razboljela. Drugi put ju je kaznio za neposluh oduzevši joj pokrivače jedne hladne kišne noći. Tada se skoro nasmrt smrznula.

Baš kao i njezin bivši muž, Simon je želio da ona reagira. Tražio je načine kako je slomiti. Mnogo puta tijekom protekle dvije godine željela je odustati. Ali jedno ju je tjeralo dalje: njezina kći. Mora sve ovo preživjeti zbog Joan. Čujem da su izbe male i nemaju prozore - reče joj podrugljivo. Ona zatomi drhtaj. Iako je uspješno sakrila strah, on ga je ipak nanjušio. - Ali vi ste na to navikli, zar ne, grofice? - Naglasio je zadnju riječ, a zatim se teatralno lupio dlanom o čelo. - Aha, zaboravio sam. Sad kad je Buchan mrtav, kralj Edward, drugi toga imena, odlučio je da vi više niste grofica.

Ona ga je gledala u oči i nasmiješila mu se. - Da, sada sam samo kći i sestra najdrevnijem i najmoćnijem od svih škotskih grofova.

Simono lice postane tamnocrveno. Nju je muž odbacio, a kralj joj oduzeo titulu, ali u njezinim je žilama još tekla najplemenitija škotska krv i zato je bila znatno iznad sirovine poput njega.

Kad je Margaret, njezin jedini izvor izvanjskih događaja, donijela vijest o smrti njezina muža, Bella nije osjećala ništa. Ni sreću što je čovjek,

~ 122 ~

Knjigoteka

daša&anna koji je dvije godine tražio njezinu smrt, dočekao vlastitu, a čak ni olakšanje zato što ga više nikada neće vidjeti. Samo je razmišljala o svojoj kćeri. Joan je sada bila sama. Što će se dogoditi s njom?

Buchanova smrt natjerala ju je da bude još odlučnija u želji da se izvuče iz ove noćne more i vrati se svojoj kćeri. A to nikada neće moći učiniti ako se bude zavjetovala.

Simon je prekoračio malu prostoriju u tri koraka. Istrgnuo joj je vez iz ruku i grubo je povukao k sebi.

Visjela je na njegovoj ruci kao krpena lutka. Naviknuta na takav tretman, nije se odupirala niti osjećala nikakav strah. Simon je bio zao, naprašiti nasilnik koji bi je dirao i grubo pipao kad god bi mu se ukazala prilika, ali najgore na što se odvažio bilo je grubo stiskanje i nekoliko masnica. Želio je on nju silovati - više puta nego što je mogla izbrojiti - ali unatoč barbarskom tretmanu koji su joj priuštili engleski kraljevi, izgleda da se nisu odrekli baš svake trunke civiliziranosti. Štitio ju je njezin status, i nije mu dala da to zaboravi.

Tako joj se unio u lice da je vidjela svaku crnu točkastu poru na njegovom iskrivljenom nosu. Naviknuta na njegov smrad, umjesto da zadrhti od užasa, na njegov ustajali dah koji ju je zapljusnuo samo je namrštila nos.

- Vi ste najobičnija ohola, bezvrijedna kurvetina. Godinama mi se nabacujete, pokušavate me namamiti da zaboravim na svoju dužnost. Ali pogledajte na što ste spali: na blijedu, mršavu vranu. Jedva vas se čekam riješiti. - On je divljački protrese. - Bolje vam je da otupite tu svoju oštru jezičinu. Opatice neće biti tako tolerantne prema vašem grješnom ponosu kao ja.

Kad bi imala snage, nasmijala bi se. Ona se njemu nabacivala. On je tolerantan? Taj je gad bez sumnje u to uistinu vjerovao. Ali njegove riječi ipak su bocnule ono malo taštine koja joj je preostala. Zar su godine zarobljeništva toliko narušile njezinu vanjštinu kao i duh? Bella više od dvije godine nije vidjela svoj odraz u zrcalu?

Ali zar će to u samostanu uopće biti važno?

Nije mu odgovorila, samo je dočekala njegovu ljutnju nijemim pogledom bez emocija. Mrzio je kad bi to učinila. A neka joj nebesa pomognu, bez obzira na užasne posljedice, nešto u njoj nije se moglo suzdržati da mu ne prkosi.

Bila je to ista ona mana koja bi ispuzala na površinu u društvu njezina muža.

~ 123 ~

Knjigoteka

daša&anna On je uz psovku gurne u stranu. - Spremite se za polazak ujutro.

Pozornik će vas osobno doći ispratiti.

Ona pokupi tuniku koju je krpala kao da se cijela ova neugodna epizoda uopće nije dogodila. - Ići ću u samostan - reče tiho. - Ali nitko me ne može natjerati da se zavjetujem.

Bella nije podizala pogled s igle koju je zabadala u tkaninu. Na trenutak pomisli da je on nije čuo. Ali pogledavši ga krišom ispod trepavica, vidjela je da jest. Niz kralježnicu joj krenu žmarci strave. On se smješkao.

Srce joj je lupalo znajući što slijedi. Englezi su imali oružje kojim će je uvijek moći poraziti.

- Baš šteta - reče on. Unatoč njegovu ravnodušnom tonu, Bella osjeti da je moć opet u njegovim rukama. Njezine pobjede uvijek su bile kratkoga daha. - Vjerujem da se sir John predomišlja u vezi s vašom molbom.

Srce joj stane. Pokuša ne reagirati, ali njegove riječi mučile su je nadom. - Pozornik će mi dopustiti da vidim svoju kćer?

Njezina najveća pogreška bola je ta što je otkrila svojim tamničarima koliko očajnički želi vidjeti svoju kćer. Kontrolirali su njezino ponašanje mameći je obećanjem da će vidjeti Joan, kao da je ona zec kojoj ispred nosa mašu ukusnom mrkvom.

- Vaša kći vas nema nikakvu želju vidjeti.

Ona se ukoči. Sir John joj je rekao da ju je Joan odavno prekrižila, odbivši svaku vezu sa „škotskom pobunjenicom”. Bella podigne bradu. Ne želim u to povjerovati.

On slegne svojim širokim ramenima koja su bila tako spuštena da su je uvijek podsjećala na majmuna. - Baš šteta, s obzirom na to kako je blizu.

- Blizu? - reče Bella promuklo. Grlo joj se stisnulo od čežnje. On se nasmiješi baš kao pravo sadističko čudovište, koje je i bio. - Aha, to niste znali? Djevojka je u Roxburghu na vjenčanju svoje sestrične. Srce joj stane.

Roxburgh. Samo jedan dan jahanja odavde. Dragi Bože, tako je blizu!

Bella je pretpostavljala da Joan još živi na Buchanovom posjedu u Leicestershireu, sa svojim stricem Williamom dok se ne riješi pitanje njezina skrbnika. Spoznaja da joj je kći tako blizu izjedala je njezinu čeličnu fasadu kontrole poput kiseline.

Simon ju je pomno promatrao, jako dobro znajući kako su djelovale njegove riječi. - Vjerujem da to ionako nije važno s obzirom na to da vas ne zanima prijedlog sira Johna. On se okrene da ode.

~ 124 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona stisne šake, pokušavajući se suzdržati, znajući da je to samo igra, ali bila je nemoćna. Postoji li ikakva šansa... - O čemu se radi? Što pozornik predlaže?

Kad je sir John de Seagrave proglašen guvernerom Škotske, na mjestu pozornika Berwicka zamijenio ga je sir John Spark.

On se samozadovoljno nasmiješi. Gad je uživao u ovome. - Sir John će vam dopustiti da pišete djevojci i pobrinut će se da dobijete odgovor. Ako vaša kći poželi nastaviti s dopisivanjem, ono će vam biti dopušteno sve dok opatice ne budu imale prigovora na vaše ponašanje. Kad se zavjetujete, djevojci će biti dopušteno da vas posjećuje kad god to poželi.

Bella nije mogla disati. Je li to moguće? Hoće li joj konačno biti dopušten kontakt s kćeri? Ili je to još jedna smicalica kako bi je natjerali na poslušnost?

- Zašto bih povjerovala u to? Pozornik je već toliko toga obećao. Kad su je oslobodili iz kaveza, obećanjima da će vidjeti kćer osigurali su njezinu poniznost. Ali kad god bi se tome približila, uvijek bi pronašli neki mali prijestup zbog kojeg bi to odgodili.

- Vi niste u poziciji da bilo što zahtijevate. Vi ste pobunjenica. Izdajica.

Budite sretni što više ne visite u kavezu u kuli. Rekao sam siru Johnu da je preblag prema vama, a vi mu se odužujete na ovaj način? Vi ćete se zavjetovati, milostiva - rugao joj se - ih nećete biti jedina koja će snositi posljedice.

Znala je da je samo želi zastrašiti, ali djelovalo je. Nakon što su je neki Robertovi ljudi neuspješno pokušali izbaviti iz kaveza, njezini tamničari su je nimalo suptilno upozorili da će Joan snositi posljedice ako ona pobjegne.

Njegov joj se smiješak zlonamjerno rugao. - Grozno mi je pomisliti kakva bi nevolja mogla snaći mladu djevojku koju nema tko zaštititi.

Upravo se Engleskom širi strašna groznica. A vi dobro znate kako se lako prehladiti.

Belli se sledi krv u žilama. Činilo joj se da čuje kako joj srce mahnito lupa. - Vi biste prijetili mladoj djevojci? Moja kći je jedina nasljednica grofa od Buchana - odanog podanika vašeg kralja. Vi biste dopustili da on uprlja ruke krvlju nedužna djeteta da biste kaznili jednu beznačajnu ženu?

- Beznačajnu? - on zgađeno zastenje. - Vi ste kralju zadali skoro jednako toliko nevolja kao Kralj Kapuljača. Znate li da je guverner Berwicka morao proglasiti zakon protiv nošenja ružičastih ruža? Trebao sam je zgaziti petom, baš kao što će kralj zgaziti sve vaše prijatelje pobunjenike. - On opako zaškilji prema njoj. - I nitko nikome ne prijeti, ja

~ 125 ~

Knjigoteka

daša&anna samo iznosim svoje zapažanje. Vi ne biste željeli da djevojku i dalje krive za djela njezine majke, zar ne? Kralj želi da postanete opatica, i da sam ja na vašem mjestu, pognuo bih glavu i našao malo pokornosti da ukrotim taj vaš grješni ponos.

On zalupi vrata za sobom. Čula je zveket povlačenja zasuna, a zatim zvuk zaključavanja brave.

Ali obje mjere opreza nisu bile nužne. Oni su znali da ona neće učiniti ništa da ugrozi osobu koja joj znači najviše na svijetu. Njezina je sudbina zapečaćena onog trenutka kad je on ušao u sobu, a njezin prkos bio je iluzoran. Dok god Edward od Engleske ima Joan, on kontrolira Bellu.

Jedna joj suza klizne niz obraz, zapekavši joj obraz. Opatica. Ostatak života zatvorena u samostanu. Nije željela...

Ne. Bella obriše suze. Nije bilo važno što ona želi. Ona će učiniti sve što treba za sigurnost svoje kćeri.

~ 126 ~ Knjigoteka

daša&anna 9. POGLAVLJE

bi se bilo koji od Bruceovih ljudi odlučio ušuljati u neprijateljsko Kaduporište, to se ne bi smatralo najmudrijom odlukom, no kad je tako

odlučio najtraženiji čovjek u Škotskoj, to je već graničilo s ludilom. Uhvate li Lachlana ili ga netko prepozna, iz iskustva je znao točno što će mu s dogoditi. Spoznaja da može izdržati najbrutalnije mučenje ni u kom slučaju nije značila da želi ponovno to preživjeti (iako se čudno ruho koje je upravo nosio na sebi također moglo smatrati mučenjem), no ukazala se prilika i Lachlan je odlučio da je neće propustiti. Imali su mnogo bolju šansu za uspjeh ako grofica bude pripremljena i spremna kad počne napad. Usput, zar je bilo ikakve šanse da ga netko prepozna?

On navuče kapuljaču preko očiju i krene uz stube za stražarom kule.

Mladi engleski vojnik još jednom se okrene da ga pogleda, ali duboka kapuljača sakrila je Lachlanovo lice, a pognuta glava nije pozivala na razgovor.

Da Lachlan nije bio uvjeren da mu je pakao već zajamčen, ovo bi mu zapečatilo sudbinu. On je bio zadnji čovjek na svijetu koji bi trebao odjenuti svećeničko ruho. Bog zna koliko je grijehova počinio već samim tim što je odlučio navući tu prokletu odjeću. Paklenski ga je svrbjela. Kome uopće pada na pamet odjenuti halju od tako grube vune? Želio je ispod halje ostaviti svoj oklop i odjeću, ali Boyd i MacLean uvjeravali su ga da će se to primijetiti. Bio je siguran da ti gadovi zapravo samo žele da on pati. Sva četvorica njegovih suboraca iz Čuvara Visočja valjala su se od smijeha kad je navukao tu vražju odjeću. Čak se i Seton, koji je na svojoj koži tijekom proteklih nekoliko godina osjetio mnoge Lachlanove smicalice mladi vitez bio je laka meta - prenuo iz razmišljanja dovoljno dugo da i on dobaci pokoju zajedljivu primjedbu.

Lachlan im je pustio neka se zabavljaju, ali kategorički je odbio njihov pokušaj da mu obriju glavu. I on se navikao na kratku kosu kakvu su nosili njegovi suborci, ali nije mu trebala prokleta ćela na vrh glave. Eto kakve je bio sreće, vražji svećenik još je bio i opat. Činilo se da se mladi vojnik beskrajno dugo uspinje, ali nakon pet katova konačno su stigli na zadnji kat kule. Čovjek koji ga je vodio kimne na pozdrav stražaru na vratima. - Svećenik - reče - došao je vidjeti milostivu.

~ 127 ~

Knjigoteka

daša&anna Stražar se namršti. Lachlanu se nije sviđalo kako taj izgleda. Bio je veći, stariji i opakiji od vojnika koji ga je doveo u kulu. Iako je Lachlan imao mali bodež zavezan za nogu ispod proklete halje, nije ga želio uporabiti. Mrtva tijela bila su siguran način da dođe do uzbune u dvorcu.

- Sir Simon mi nije rekao da će danas biti posjetitelja - reče stražar. Samo damina pomoćnica.

Lachlan je zauzeo najpobožniju i najponizniju pozu, zgrbivši se kako bi barem donekle prikrio svoju visinu. Ali kako je njemu i pobožnost i poniznost bila sasvim strana, bojao se da užasno loše glumi svećenika.

Izvuče komad pergamenta iz halje i uruči ga stražaru. Moje upute - reče onoliko blago koliko je to uopće bilo moguće.

Stražar se još jače namršti na duboki zvuk njegova glasa koji ni najbolje glumljenje poniznosti nije moglo prikriti. Zatim proviri u sjenu njegove kapuljače, ali uzme poruku.

Lachlan je gledao u pod, ruku prekriženih na trbuhu dok je stražar čitao poruku. Dovraga. Brzo ugura ruke u nabore halje, nadajući se da čovjek nije primijetio ožiljke od bitaka i ružne žuljeve koji su mu prekrivali dlanove i prste. Ne bi mu bilo lako objasniti kako to da svećenik ima ruke ratnika. Šuljanje u sjeni bilo mu je vraški lakše od ovoga. Ali tako ne bi mogao proći sve ove stražare, a da ne ostavi barem nekoliko tijela za sobom.

Uistinu se činilo kao da je sam Bog poslao mladog svećenika kojeg su bili presreli u šumi izvan zidina dvorca, no sada se Lachlan počeo pitati je li to baš tako. Imao je loš predosjećaj u vezi s ovim.

Konačno, nakon čitave vječnosti, stražar presavije poruku i vrati mu je. - Došli ste ispovjediti damu?

Lachlan kimne. Vidjevši kako ga stražar i dalje nepovjerljivo promatra, objasni. - Trebam se pobrinuti da je dama spremna za sutrašnji odlazak. Tijelom, a također i duhom - reče ponizno.

Stražar ga je još neko vrijeme promatrao, a zatim promrmlja nešto što je Lachlan pretpostavio da bi trebao biti pristanak jer je skinuo ključeve s pojasa i počeo otključavati vrata. - Ned, ovaj tu, on će vas otpratiti dolje kad završite. Damu previše pomno motre da bi učinila bilo kakvu nepodopštinu; ona već mjesecima nije vidjela nikoga osim svoje pomoćnice i mog kapetana.

Lachlan je razmišljao treba li rukom nacrtati znak križa i reći: „Bog vas blagoslovio, sinko”. Iako je situacija zahtijevala neku prikladnu svećeničku rečenicu, nije želio pretjerivati. Njegova krinka ionako je već bila veoma krhka.

~ 128 ~

Knjigoteka

daša&anna Kad je čuvar počeo otvarati vrata, Lachlan se zapiljio u tvrde kožne vrške premalenih cipela koje je posudio s haljom. Sve će mu to drage volje vratiti kad se svećenik probudi iz pijanog sna. Lachlan nije želio da dvojica stražara vide njegovo lice, plašeći se da će naslutiti uzbuđenje koje ga je preplavilo. Uzbuđenje koje je bilo previše opipljivo da bi se sakrilo.

To je to. Trenutak na koji je čekao. Kulminacija više od dvije godine mučnih odgoda, čekanja da može osloboditi Bellu iz pakla u koji ju je poslao.

Možda nehotice, ali ipak je on bio za to kriv. Neće dopustiti da se to ponovi. Umjesto da Rossove ljude navede u zamku, on ih je odveo do žena.

Bio je smeten. Ljutit. Pokušavao je smiriti silovite, nepoznate osjećaje koji su ga preplavili i ohladiti uzavrelu krv dok mu je tijelo bridjelo od posljedica poljupca koji je slomio i posljednju trunku njegove samokontrole. Kriste, nedostajala je sekunda da ju pritisne uz vrata kapele i uzme na licu mjesta.

Imala je puno pravo zaustaviti ga. Pljusnuti ga. Ali to nije umanjilo bol njezina odbijanja. Koji je to vrag u njoj izvlačio na površinu najcrnji dio njegove duše? Što ga je natjeralo da se istrese na nju kad ga je počela vrijeđati?

Bio je tako zaokupljen onim što se dogodilo s Bellom da je propustio primijetiti prijetnju. Zbog žudnje za ženom, nije obavio svoju dužnost, a oni koje je bio zadužen štititi, zarobljeni su. Znao je da Bella misli da ih je on izdao. Nije ih izdao, ali je ipak on bio kriv za sve.

Vrata se otvore.

On se pripremi, ali ništa ga nije moglo pripremiti za prvu emociju koja ga je udarila u utrobu kad ju je ugledao prvi put u više od dvije godine.

Koljena su mu zaklecala i da se nije sabrao, posrnuo bi. Kriste, dobio je udarce mačem posred prsa koji su ga manje izbacili iz ravnoteže.

Stajala je okrenuta leđima na suprotnom kraju male prostorije, nazirala joj se samo silueta na prozoru kroz koji su se probijale zadnje zrake dnevnog svjetala. Pamtio ju je kao impozantnu osobu i šokiralo ga je vidjeti koliko je zapravo sitna. Leđa su joj bila mršava, a ramena uska kao dječja. Bila je znatno krhkija nego što se sjećao.

Nagnula je glavu prema vratima, ali nije se okrenula, niti je nešto rekla. Hladnoća i oholost te geste oslobodi nešto u njemu što je zatomio, a toga nije bio ni svjestan. Strah, shvatio je. Duboko usađen strah da su joj možda slomili duh i taj njezin žestoki ponos koji ga je toliko puta strahovito naljutio, ali zbog kojeg je bila drukčija od svih drugih žena koje je upoznao u životu.

~ 129 ~

Knjigoteka

daša&anna - Svećenik, milostiva - reče stražar. Pričekao je da ona kimne, a zatim zatvorio vrata.

Ostali su sami.

Nakon toliko mjeseci, bio je tako blizu da je skoro mogao ispružiti ruku i dodirnuti je. Iako je doslovno mogao dotaknuti prstima raširenih ruku suprotne zidove male prostorije, ona se činila tako daleko. Prazan pogled njezinih očiju prodro mu je do kostiju.

Ona pogleda u njegovu smjeru. - Pozornik je poslao svećenika? Mora da se jako boji za moju dušu kad je tako obziran noć prije mog odlaska u samostan.

Samostan? Dakle, to oni smjeraju. Ali sudeći po njezinom tonu, ima tu još nečega.

Znajući da stražar vjerojatno prisluškuje i ne znajući kako će ona reagirati kad ga vidi, Lachlan joj brzo priđe u dva koraka, stavi joj ruku na usta i privuče je k sebi tako da se nije mogla pomaknuti. Pretpostavio je da će joj se to ovoga puta svidjeti jednako kao i onda kad su se upoznali.

Tako se šokirao da ju je skoro pustio čim ju je dotaknuo. Tako mu krvi Isusove! Pamćenje ga uopće nije iznevjerilo. Što su joj, dovraga, učinili?

Ona je skoro nestala. Bila je tako mršava i tanka da je imao dojam da će se slomiti. One meke, bujne obline, koje su ga tako mučile i proganjale, skoro su sasvim nestale. Jedino što mu je bilo poznato bila je težina njezinih dojki na njegovim rukama.

Tako mu svega svetog na svijetu, netko će platiti za ovo.

Ali bila je pogreška dotaknuti je. Tijelo mu je brujalo od ostalih sjećanja koje očito nisu umrla.

Nije samo on bio šokiran. Bella se ukoči na neočekivani pogled. A zatim je čuo kako je zastenjala. Pogleda ga u lice, skriveno u sjeni kapuljače.

Dva velika plava oka dominirala su njezinim blijedim licem, i još su se jače isticala zbog tamnih podočnjaka i upalih obraza ispod visokih jagodica. Ruka se stisne o šaku pritisnutu na njegovim prsima. Ispijena i krhka, izgledala je kao sablasna sjena žene kakvu je pamtio. Još je bila prelijepa, ali nekada odvažna i senzualna ljepota sada je bila eterična i bolno krhka.

Još nije ni skinuo kapuljaču s glave, a svaki djelić njezina tijela - onoga što je ostalo od nje - postao je hladan i ukočen poput sige leda.

Gledala ga je prodorno, strijeljajući ga pogledom punim mržnje.

Vrijeme, očito, nije otupilo njezine osjećaje prema njemu.

~ 130 ~

Knjigoteka

daša&anna On ih je zaslužio - čak i očekivao - ali, dovraga, ipak je bio toliko glup da se ponada da ona možda nije povjerovala u sve najgore o njemu.

- Stražar - šapne joj. - Budi oprezna. Mislim da prisluškuje. - Oči joj buntovnički zabljesnu. On šutke opsuje, znajući da će čim makne ruku s njezinih usta ona zaurlati tako da će mu na vrat navući čitav engleski garnizon.

Možda je djelovala krhko, ali još se borila. Nije želio priznati koliko mu je laknulo zbog toga. Nisu je slomili. Nadao se tome, ali nije znao što očekivati nakon svega što je prošla. On je, bolje od svih, znao koliko patnja može slomiti čovjeka.

- Dovraga, Bella, došao sam ti pomoći. Daj mi šansu da objasnim prije nego što učiniš nešto nepromišljeno. - Zapiljio se u njezine blještave oči. Molim te.

Ona ga pogleda ispod oka kao da je njegova molba neka smicalica.

Nije joj zamjerio. I njega je njegova molba iznenadila. Molim te? Ta riječ je izasla iz njegovih usta tako nehajno, a ipak mogao je na prste jedne ruke izbrojati koliko ju je puta izgovorio. Bili su ga mučili skoro tjedan dana prije nego što su Lomovi ljudi uspjeli tu riječ izvući iz njega.

Na trenutak je pomislio da ona neće popustiti, ali baš u času kad je počeo grozničavo razmišljati što sada učiniti, ona kimne.

On je pusti.

Nije se maknula s mjesta na kojem ju je pustio i zurila je u njega takvom žestinom da je ustuknuo jedan korak i dao joj malo prostora. Nije joj želio dati nikakav izgovor da se predomisli.

Ona podigne bradu i na trenutak je izgledala kao Bella kakve se sjećao, a ne kao ovo krhko stvorenje koje stoji pred njim. - Svećenik? - reče podrugljivo. - Iznenađena sam da te grom nije spalio. Zar moja kazna nije dovoljna? Došao si me dokrajčiti?

Spoznaja da zaslužuje njezin prijezir nije spriječilo da ga zabole njezine riječi. Ona možda izgleda kao krhki komad porculana, ali neke se stvari nisu promijenile. Još je bila tvrdoglava i ponosna kakve je se sjećao, i još je imala onu jedinstvenu sposobnost da mu se zavuče pod kožu. Kralj me šalje - reče on.

Ona ispusti neki oštri zvuk iz grla. - Koji je kralj ovog mjeseca kupio odanost tvoga mača?

On stisne čeljust, podsjetivši se da mora biti strpljiv. - Ja sam odan Bruceu - reče ozbiljnim glasom. - I to je tako već tri godine.

Bijes i ogorčenje bijesnu joj u dubokim plavim očima. - Očekuješ da ću povjerovati u to? Jesi li se borio za Roberta kad si nas izdao Rossu?

~ 131 ~

Knjigoteka

daša&anna Bilo mu je drago vidjeti kako joj je blijede obraze oblilo zdravo rumenilo, ali i glas joj se podigao zbog uzrujanosti. On stavi prst na usta da je podsjeti na stražara. - Nisam vas izdao. – Ušutkao ju je prije nego se uspjela usprotiviti. - Znam kako je to izgledalo, dovraga, ali ja nisam rekao Rossu gdje će vas pronaći. Bio sam bijesan nakon što sam te ostavio u kapelici. Nisam bio oprezan i jedan od njegovih ljudi me ugledao na pristaništu dok sam pokušavao osigurati birlinn 4. Slijedili su me do ruba crkvenog zemljišta i opkolili me prije nego što sam vas uspio upozoriti. Ja možda jesam kriv, ali nisam vas izdao.

Izgledala je kao da mu ne vjeruje ni jednu jedinu riječ. Strijeljala ga je opakim, plavim pogledom. - To je baš zgodna slučajnost. Oni su te jednostavno vidjeli, prepoznali i pretpostavili da ćeš ih dovesti do nas?

- Nije to bila nikakva slučajnost. Čekali su nas. - Prema bljesku u njezinim očima znao je da ju je uspio iznenaditi. - Izdali su nas, ali nisam nas ja izdao.

- Tko onda? Koliko se sjećam, ti si bio jedini koji nisi bio u lancima.

Ignorirao je njezinu zajedljivu opasku. On je bio u lancima, no ona ih nije vidjela s mjesta na kojem je stajala. - Sjećaš li se kovača i njegovih sinova koji su donijeli žito u Veliku vijećnicu u Kildrummyju noć prije našeg odlaska? - Ona nestrpljivo kimne. - Kovač je čuo naše planove i prodao informaciju Englezima. Znali su da smo se uputili na sjever. Taj je kovač zapalio žito u Vijećnici i nekoliko dana nakon toga Nigel je bio prisiljen na predaju.

Vidio je bol na njezinom licu i znao je da je čula kakva je sudbina snašla ljude u Kildrummyju. Nakon predaje dvorca, većinu garnizona su poklali. Nigela Brucea su doveli baš u ovaj dvorac u Berwicku gdje su ga objesili i odrubili mu glavu. Nadao se, dovraga, da je nisu natjerali da to gleda.

Ali prijetvorni kovač Osborn dobio je pravednu nagradu. Zlato koje mu je obećano, rastopili su i ulili mu u grlo baš oni engleski vojnici kojima je pomogao izdavši svoje sunarodnjake.

- To je zgodna priča, ali vidjela sam te s Rossom. Rekao mi je da si mu dužan i da smo mi otplata tog duga. - Glas joj je drhtao.

- Kako si mogao, Lachlane? Znam da nimalo ne mariš za mene, ali što je s ostalima? Što je s djecom? - Glas joj pukne i taj zvuk razdere nešto duboko i neprobojno u njemu. - Znaš li što su učinili Mary?

Njezine riječi su ga šibale, osjećao se kao da mu dere sloj po sloj kože.

Dvije godine svaki dan razmišljao je samo o tome. Nije ga mogla kriviti 4

Vrsta male galije s 12 do 18 vesala i jedrima. (op. prev.)

~ 132 ~

Knjigoteka

daša&anna više nego što je krivio sam sebe. Međutim, iako je preuzeo odgovornost za ono što se dogodilo, on ju nije izdao. - Ja sam bio otplata tog duga, Bella, ne vi. Ross me kanio ubiti, i to bi i učinio da nisam pobjegao. Gordon mi je rekao što je rekao Ross i što si ti pomislila, ali ja sam bio vezan lancima. On ti je to pokušao reći kad su vas odvozili.

Tihi vrisak pobjegne joj s usana. - William je živ?

- Da, a i MacKay. Završili su u zatvoru, ali uspjeli smo ih osloboditi prije pogubljenja.

- Mi? On nehajno slegne ramenima da prikrije nehotičnu pogrešku.

- Nekoliko Bruceovih stražara. - To je bilo sve što je rekao. Ona nije znala ništa o Čuvarima Visočja i on je želio da tako i ostane. Čak i da razmišlja o tome da prekrši zavjet tajnosti - a nije - njezin je život već ionako dovoljno ugrožen. Kad bi znala nešto o njima, mogli bi je mučiti. A to je bila činjenica koje je on bio izuzetno svjestan.

Na trenutak, blagi nagovještaj smiješka omekša joj lice. - Drago mi je reče. - Margaret nije ništa uspjela saznati, a ja sam mislila... - Glas joj utihne kad se okrenula i zapiljila opet kroz prozor u suton.

Mislila je da je Gordona i MacKaya snašla slična sudbina kao grofa od Atholla i Nigela Brucea.

Bella duboko udahne, kao da se pokušava sabrati. Kad se ponovno okrenula prema njemu, lice joj je bilo bezizražajno. - Dobro, sad kad si rekao svoje, idi.

Neki zvuk kraj vrata privuče mu pozornost. Možda se stražar pita zašto ovo tako dugo traje. - Dovraga, Bella, nemamo mnogo vremena.

Kunem se da ću ti sve objasniti kad te izbavim odavde.

Ona ustukne kao da ju je opekao. - Ne idem ja nikamo s tobom.

Pomislivši da mu ona još uvijek ne vjeruje, skine prsten sa svoga prsta i uruči joj ga. Nadao se da će ju moći sam uvjeriti, ali nije želio ništa riskirati. - Evo - reče on. - Dokaz da me kralj šalje. Rekao je da ćeš prepoznati taj prsten.

Ona mu ga vrati ni ne pogledavši ga. - Nije me briga koliko ti Robert plaća da me oslobodiš, ni govoriš li uopće istinu. Nemam želje da me oslobodiš ni ti, ni bilo tko drugi.

Lachlan to nije mogao vjerovati. Dvije paklene godine borbe da dođe ovamo, a ona ne želi otići? Zar je to nekakva loša šala?

On joj prijeteće priđe korak bliže.

~ 133 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona se nije ni trznula, zureći u njega velikim plavim prkosnim očima.

Krv mu je proključala. Sasvim je izgubio živce koje je s mukom kontrolirao. Ruke su ga svrbjele da je primi za ramena, protrese je i urazumi.

Kad bi mislio da bi to mogao učiniti, a da je pritom ne počne ljubiti, možda bi to i učinio. Ali nije imao povjerenja u sebe pa ju nije smio dirati.

Pogotovo sada kad se ovako osjećao. Bio je previše ranjiv, frustriran i previše svjestan nje. Pokušavao je biti strpljiv i nježan, no bez obzira na to što je odjeven kao svećenik, nikako nije bio vražji svetac.

Doveden do ruba živaca, nagne se još bliže. Morao je priznati da je previše uživao u tome kako joj se disanje ubrzalo i oči razrogačile. Ona njega možda mrzi, ali još je svjesna njegova tijela. On ispruži ruku, no odjednom se otvore vrata. * * *

Bella je bila zahvalna na smetnji. Nikad joj nije bilo lako biti samoj s Lachlanom MacRuairijem, ali zbog onoga što joj je upravo rekao osjećala se kao da je napravila nekoliko prvih koraka na kopnu nakon godina provedenih na brodu.

Mislila je da ga nikada više neće vidjeti. Zaboravila ga je. Uopće nije o njemu razmišljala. Ugrize se za usnu. Barem ne onoliko kao nekad. Oštra bol u njezinim prsima bila je otupjela. On je postao još jedna epizoda iz njezine ružne prošlosti zbog koje je žalila i željela je što prije zaboraviti.

Ali ipak, ponekad se pitala što će učiniti ako ga kojim slučajem ponovno vidi. Hoće li mu zariti nož u leđa, kao što ga je on njoj zario?

Poslati ga k vragu koji ga je okotio? Udariti ga? Rasplakati se? Pasti na koljena i preklinjati ga da joj objasni zašto?

Nije očekivala da će tako boljeti. Kad ga je ugledala zaboljelo ju je kao da joj je nož zariven u prsa, a nije očekivala ni nalet divljih emocija koje su je obuzele i tjerale na povraćanje.

A tada, u jednom izdajničkom otkucaju srca, osjetila je nešto drugo.

Pogledala je u to lice koje je postalo još oštrije, još opakije, i još grješno naočitije tijekom godina i obuzela ju je tako jaka čežnja da je ostala bez daha.

Ošišao se, shvatila je, ali sve ostalo bilo je bolno poznato. Pogledala je gore u tu jaku čeljust, te sablasno svijetle zelene oči, opasno senzualne usne i sjetila se točno kako ih je bilo osjetiti na svojima. Kako bi od njegovih poljubaca postala nemoćna od užitka i željna još.

~ 134 ~

Knjigoteka

daša&anna Mrzila ga je zato što ju je podsjetio na to. Zato što ju je zbunio. Zato što ju je tjerao da mu poželi povjerovati. U trenutcima slabosti, znala se pitati je li pogriješila. Možda ju on nije izdao. Robertov prsten činio se nekim dokazom da bi možda mogao govoriti istinu.

Zašto je sada došao po nju? Dvije godine je molila da je netko oslobodi okrutnog zatvora. Ali čak i da povjeruje u njegovu priču, čak i da se odvaži na rizik i povjeri mu još jednom svoj život, ona ne može ići. Ne može dok postoji prijetnja njezinoj kćeri.

Preplavi je sram kad su joj suze navrle na oči. Neka je vrag odnese ako mu dopusti da ju vidi kako plače. Neka je vrag odnese ako mu dopusti da vidi njezinu muku i čuje koliko očajnički žudi za bijegom. Neće mu dopustiti da vidi koliko je blizu da se slomi do kraja.

S mukom se pokušavajući pribrati, Belli lakne kad se otvore vrata i Margaret uđe u sobu. To joj je dalo vremena da se sabere.

Natjera se duboko udahnuti i polako izdahne da smiri osjećaje koji su treperili preblizu površini. Na trenutak je zapravo pomislila da je on kani poljubiti. Ali nikad ga nije znala dobro pročitati, a nakon dvije godine odvojenosti, on je njoj zapravo bio stranac.

Ali nije.

Kad je njezina sestrična Margaret ušla u prostoriju, iza nje je stajao stražar. - Jeste li gotovi?

Lachlan odgovori prije nje. - Zamalo. Još samo nekoliko minuta.

Bella nije mogla vjerovati da je skoro prasnula u smijeh na njegov ton.

Zar bi tako trebao govoriti svećenik? U njemu nije bilo ni trunčice pobožnosti. Čak i sada kad je ponovno navukao kapuljaču i pokušao se usukati i djelovati bezazleno, Lachlan MacRuairi je svakim svojim komadićem tijela izgledao kao bitkama otvrdnuli grubijan. Neporecivo i zastrašujuće tjelesan čovjek. Uistinu je bilo perverzno to što je baš to bila jedna od njegovih karakteristika koja ju je privukla, Margaret stane kao ukopana, - Žao mi je. Nisam vas željela prekinuti.

Mogu pričekati...

- Ne! - reče Bella, ne dajući Lachlanu priliku da se složi s Margaret.

Nije željela ostati nasamo s njim. Kao što je dobri otac rekao, skoro smo gotovi.

Margaret pogleda čas Bellu, čas „svećenika” i zbunjeno namršti čelo. Dobro.

Bella se uplašila da je stražar primijetio njezinu nervozu. Smrknuto ju je gledao. Ona s mukom odglumi mirnoću i hrabro ga pogleda u oči i nastavi ga gledati dok nije zatvorio vrata.

~ 135 ~

Knjigoteka

daša&anna Lachlan ljutito zbaci kapuljaču. - Koji ti je vrag...

Margaretin šokirani uzdah ga zaustavi.

On opsuje u bradu, prostrijelivši Bellu pogledom kao da je ona nekako kriva zato što je zaboravio, a zatim se okrene njezinoj sestrični. - Lady Margaret - prošapće kratko kimnuvši. - Žao mi je što sam vas prestrašio.

Došao sam izbaviti vašu sestričnu odavde, ali čini se da ona odbija poći.

Margaret pak sada iznenađeno pogleda Bellu. - O čemu se radi, Bella?

Naravno da moraš ići. Ako ima bilo kakve šanse za slobo...

Bella odmahne glavom. - Ne mogu.

Margaret pogleda Lachlan kao da Bella nije ništa rekla. Bella je toliko dugovala svojoj sestrični. Dvije godine bila joj je podrška, hrabro izdržala sve užase dvorca da bi svaki dan dolazila pomagati Belli, praviti joj društvo i nositi joj vijesti iz izvanjskog svijeta koje je uspjela saznati. Ali Margaretnino spremno savezništvo s Lachlanom - u svjetlu svega što im je učinio - doživjela je kao izdaju. - Koji vam je plan? - upita ga Margaret. Kako je možete prokrijumčariti iz kule?

- Ne iz kule - reče on. - Sutra, na putu. Vi ćete putovati s groficom?

Margaret kimne, a Bella se nije udostojala ispraviti ga zbog pogrešne titule.

- Dobro - reče on. - Moji ljudi i ja napast ćemo vaša kola u šumi na rubu grada. Morate biti spremne. Nemojte izlaziti iz kola dok sve ne bude gotovo. Ne želim da se tjednoj od vas nešto zlo dogodi.

Bella si je govorila da ga ne treba slušati. Da bi joj tako bilo samo teže.

Ali srce joj se ubrzalo.

- Što ako nešto pođe po zlu? - upita Margaret. - Pozornik će se pobrinuti da nas dobro čuvaju.

- Nemate se čega bojati, milostiva. Moji ljudi će se pobrinuti za vojnike. Ni čitava vojska ne bi nam mogla stati na put.

Vojska možda ne bi, ali ona hoće. - Ja ne idem - reče odlučno Bella.

- Ali zašto ne? - upita zbunjeno Margaret? - Zar se želiš zavjetovati Bogu?

- Zavjetovati? - upita Lachlan.

Margaret kimne. - Tjeraju je da se zavjetuje Bogu. On opsuje.

Bella odmahne glavom, bojeći se da ako pokuša nešto reći, oslobodit će suze koje su joj navirale u grlo.

- Onda zašto ne želiš?

~ 136 ~ Knjigoteka

daša&anna Lachlan stisne usne. - Vaša sestrična mi ne vjeruje. - On izvadi Robertov prsten iz kožne torbe koju je nosio za pojasom. - Donio sam dokaz da me kralj šalje, ali to ju nije uvjerilo.

To nije bio razlog. Ali imao je pravo: ona mu ne vjeruje.

Margaret okrene prsten prstima i pogleda Bellu. - Bella, ovo je kraljev prsten. Zasigurno se sjećaš? Zašto bi inače Lachlan došao ovamo?

Zasigurno se isplati pokušati. Možda nećeš dobiti drugu šansu.

Bellina uzdignuta brada počne drhtati. Bože, zar Margaret ne zna da ona to zna? Nikakva snaga volje više nije mogla zadržati suze koje su joj zamaglile oči. Jednom od njih dvoje može se suprotstaviti, ali oboma? Ona padne na stolac jer su joj noge odjednom zaklecale. - Ne smijem - reče promuklo.

Naslutivši njezinu patnju, Margaret poleti k njoj. Uzme je za ruku i padne na koljena. - O čemu se radi?

- Joan - reče tiho dok su joj suze tekle niz obraze. - Naudit će Joan.

Zatim ukratko objasni Simonove prijetnje njezinoj kćeri i obećanje da će moći stupiti s njom u kontakt ako se pristane zavjetovati.

Pokušala je ignorirati Lachlana, ali osjetila je kako ju gleda. - Gadovi promrmlja on ljutito.

Ona ga pogleda. Iznenađena sućuti u njegovu pogledu, ona kimne. Da. Margaret je stisne za ruku. - Zašto mi nisi rekla?

Bella slegne ramenima. - Ionako ništa ne možeš učiniti. Nisam željela da se brineš.

- Pronaći ćemo način da zaštitimo vašu kćer - reče Lachlan. - Neće joj se dogoditi nikakvo zlo.

Ledeni žmarci krenu joj niz kralježnicu. - Ja to ne mogu riskirati. Što ako ne stignete do nje na vrijeme? Vidite što su meni učinili. Što su učinili Mary. Zar mislite da će prezati pred tim da naude još jednom djetetu? Bella odlučno odmahne glavom. - Ne, ovako će biti najbolje. Moja kći je dovoljno dugo patila. Ja ne želim da nastrada zbog mene. To je samostan, a ne zatvor. Možda ću na kraju pronaći mir kao časna sestra.

Oboje zinu u nju. Ona spusti pogled jer ih nije mogla pogledati u oči.

- Dovraga, Bella, ne znaš što govoriš. Kunem ti se da ću se pobrinuti za djevojku. Neću dopustiti da joj dlaka padne s glave.

Ona ga pogleda u oči. Čini mi se da se sjećam da si mi nešto slično već jednom rekao.

~ 137 ~

Knjigoteka

daša&anna On se trzne. Nije mislila da je sposoban za to, ali očito je s vremenom razvio tračak savjesti. On tako čvrsto stisne usne da su mu pobijelile.

Vidjela je prema tome kako je zgrčio šake i mišiće da se s mukom suzdržava. Očito je želio nešto reći - vjerojatno urlati na nju - no činilo se da se čvrsto odlučio kontrolirati.

Zar se razbojnik naučio donekle civilizirano ponašati? Možda se promijenio više nego što je mislila.

Margaret, koja je koračala poput lava u kavezu tijekom njihove rasprave, zastane. - Mislim da ja imam rješenje.

Bella si nije dopustila nadu. Bila je stjerana u kut i nije imala izlaza.

- Ja ću ići umjesto tebe.

Bella šokirano pogleda sestričnu. - Ne! Ne dolazi u obzir! Neću ti dopustiti da se žrtvuješ zbog mene.

Margaret se nasmiješi. - To nije nikakva žrtva. Ja to oduvijek želim.

Ionako sam planirala otići s tobom u samostan. Jednostavno ću otići umjesto tebe.

- Zauvijek? - upita Bella. - Jer tako će biti ako odeš. Margaret kimne. Nikad se neću predomisliti. To je ono što želim.

Bella pokuša smiriti srce koje je mahnito lupalo, govoreći si da je to nemoguće. - To neće uspjeti. Ne možemo riskirati da nas otkriju.

- Uspjet će - reče Margaret. - Mi smo slične visine i grade. - Ona pogledom potraži Lachlanovu podršku. - I mislim da nismo jako različite?

On pogleda jednu pa drugu kao da nikad nije o tome razmišljao. Zašto se zbog činjenice da nikad nije primijetio sličnost među njima još gore osjećala? Ako se ona prije nije mogla mjeriti sa sestričninom eteričnom ljepotom, u ovom času svakako nije.

Bella nije propustila vidjeti šok u njegovu pogledu kad ju je ugledao.

Bila se pitala kakve je posljedice na njoj ostavilo zatočeništvo, a sada je to znala. Uvjeravala se da to nije važno. Ljepota njoj nikad nije bila važna, zapravo, smatrala ju je svojim prokletstvom. Ali po tome kako ju je nešto stisnulo u grudima, znala je ipak pomalo tašta.

- Ne, niste jako različite. Grofičina kosa je malo svjetlija, a oči su joj plave dok su vaše zelene, ali s velom i među ljudima koji vas ne poznaju...

Margaret pljesne rukama. - Vidiš, može uspjeti.

Bella ljutito pogleda Lachlana zato što je ohrabrivao njezinu sestričnu, zato što ih je obje ohrabrivao. Ovo je već ionako bilo strahovito teško, a oni su to još otežavali.

Ali, je li moguće...?

~ 138 ~

Knjigoteka

daša&anna - Morat ćemo malo promijeniti planove - reče Lachlan, razmišljajući o Margaretinom prijedlogu. - Morat ćemo odglumiti nekakvu nesreću na putu umjesto izravnog napada. Odvući ćemo stražarima pozornost nekom smetnjom i zamijeniti vas dok se oni ne snađu. - On pogleda Margaret. - Vi ćete samo morati smisliti izgovor zašto ne pratite Bellu. No to se može izvesti.

O, Bože. Osjetila je kako je obuzima nepogrešivi nalet nade. Može li to uistinu uspjeti?

Možda. Ona ne poznaje nikoga u tom samostanu. Ako ih uspiju zamijeniti tako da to pozornikovi ljudi ne primijete.

Srce joj je divljački lupalo. Čak i ako netko na kraju otkrije istinu, to će joj dati vremena da stigne do svoje kćeri i odvede je na sigurno.

Joan je bila blizu.

Bella priguši rastuće uzbuđenje i okrene se Margaret da je ponovno pita.

Ali Lachlan je preduhitri. - Jeste li sigurni? Jeste li sigurni da to želite učiniti?

Blagi smiješak ukrasi usne Belline sestrične. - Nikad u životu ni u što nisam bila sigurnija. - Margaret obuhvati dlanovima Belline ruke. - Moj poziv je zavjetovati se Bogu, draga sestrično, a ti sada možeš pronaći svoj.

Bella nije propustila primijetiti kako je njezina sestrična, dok je to govorila, pogledavala prema Lachlanu. Ali pogriješila je ako misli da Bella uopće razmišlja u tom smjeru.

Još jednom će staviti svoju sudbinu u ruke tog razbojnika kako bi se dokopala slobode, ali svoje srce nikada neće riskirati. Doživjela je već dovoljno razočaranja za čitav život.

Naslutivši da je dobio bitku, Lachlan joj nije dao priliku da se predomisli. Navukao je kapuljaču preko glave, prišao vratima i pokucao.

- Budite spremne - reče.

Vrata se otvore, a trenutak nakon toga nije ga više bilo.

Ona je stajala kraj prozora dok joj je srce nepravilno lupalo, činilo se u nedogled. Konačno, ugleda figuru u kapuljači kao izlazi iz kule i hoda dvorištem prema kapiji. Tek kad je sigurno prošao kroz vrata, izdahnula je zrak koji je zadržavala.

Ono što ju je zabrinjavalo bila je šansa da pobjegne, a ne strah za njega. Lachlan MacRuairi se uvijek dočeka na noge. Čak i ako onima oko njega to ne uspije.

~ 139 ~

Knjigoteka

daša&anna

T

10. POGLAVLJE

aj plan neće uspjeti. Kako je uopće moguće ometati stražare toliko dugo da se njih dvije zamijene? Bella je sjedila na klupi u kolima koja su je prevozila iz dvorca Berwick u samostan, s mukom se održavajući na mjestu dok se rasklimano vozilo - koje je vidjelo bolje dane - drndalo po sve težim i neravnijim cestama.

Jednostavna drvena konstrukcija, nadsvođena kožnim krovom, bila je otvorena na oba kraja, pružajući Belli pogled sprijeda i straga, ali ne i sa strane.

Poštedjeli su je poniženja ne stavivši joj okove unatoč tome što nije bilo vrata koja bi mogli zaključati. Ako joj prijetnje da će nauditi njezinoj kćeri nisu dovoljne da je odvrate od razmišljanja o bijegu, dvadesetak naoružanih vojnika trebalo bi biti dovoljno za to.

Kad su napustili kraljevski grad Berwick-upon-Tweed i nastavili vožnju prirodom, Bella sve češće počne pogledavati van dok joj je srce sve mahnitije kucalo.

Zora je sada već bila blizu. Samostan ne može biti jako daleko. Zar je nešto pošlo po zlu? Možda nisu očekivali da će tako rano krenuti? Bio je još mrak kad je napustila dvorac. Ili se možda njezina sestrična predomislila?

Rupa u želucu postala je od očaja sve veća. Ona se bila prepustila sudbini. Prihvatila je. A dopustivši si nadu - ne, vjerujući da ima nadu - da će dobiti slobodu, a zatim joj odmah skršiti tu nadu, bilo je previše za nju.

To nije mogla podnijeti. Nije ga smjela ni saslušati, a kamoli pristati na njegov plan. Ali Lachlan se činio tako uvjerenim, tako sigurnim da će ovo uspjeti. Ona se očajnički uhvatila za taj trača nade, koliko god bio slab.

Zar ništa nije naučila iz njihovog tragičnog puta na sjever prije dvije godine? Kako si je mogla dopustiti da mu povjeruje čak i na trenutak...

Kola odjednom stanu i zaljuljaju se. Jedino ju je stisak za rub klupe, za koji se tako grčevito držala da su joj članci na prstima pobijelili, spriječio da ne poleti sa sjedala.

Začuju se glasovi. Srce joj je lupalo, znajući da to mora biti to.

Pričekala je nekoliko trenutaka pa zatim provirila kroz stražnji otvor kola. Obratila se najbližem stražaru. - Zar nešto nije u redu? Zašto smo

~ 140 ~

Knjigoteka

daša&anna stali? - Bila je zahvalna na tamnom velu koje joj je sakrilo lice bojeći se da bi on inače mogao vidjeti kako se uzbudila.

On je očito protumačio njezino uzbuđenje kao strah. - Ispred su neka prevrnuta kola - odgovori joj. - Nemate razloga za brigu. Krenut ćemo dalje za nekoliko minuta. - On joj kimne glavom na kojoj je nosio čeličnu kacigu. - Nekolicina stražara je otišla pomoći.

Bella kimne i pokuša odglumiti smirenost. Željela je da zna što je točno Lachlan isplanirao i može li nekako pomoći. Koliko je vidjela, njezina kola još je okruživalo barem šest stražara iz dvorca.

Prošlo je još pet minuta, iako se činilo da, sjedeći na rubu klupe, beskrajno dugo čeka ono što će se sljedeće dogoditi.

Okrene se na zvuk nekog glasa. Iz jakog škotskog naglaska engleskog jezika na kojem im se obratio znala je da se ne radi o jednom od stražara.

- Niste tu sigurni - reče pridošlica vojnicima. - Ovi konopci neće još dugo izdržati. Ako one cjepanice koje podupiru kola popuste prije nego što podignemo kola, vjerojatno će se otkotrljati prema vašim konjima i kolima.

Bella proviri kroz otvor. - U čemu je problem? Čovjek koji je prema priprostoj odjeći i velikom mišićavom tijelu izgledao kao neki radnik, odglumi da je iznenađen vidjeti ženu. Pristojno se nakloni, a ponašanje mu odmah postane nervoznije. - Žao nam je što smetamo, milostiva. Došlo je do nesreće. Kola koja su prevozila naše trupce prevrnula su se gore na brežuljku. Trebali biste izaći iz kola dok je vaši ljudi sklanjaju s puta trupaca.

- Dami je dobro ovdje gdje jest - reče jedan od vojnika sira Johna. Okreni kola - poviče vozaču.

Kola se pomaknu naprijed nekoliko metara, malo se njišući dok je vozač pokušavao okrenuti konje. A zatim ponovno naglo stanu. - Nema dovoljno mjesta - reče vozač. - Cesta je na ovom mjestu preuska. Ako neki od kotača zapne u blatnjavi jarak s bilo koje strane, nećemo ih nikako izvući. Moram se vratiti natrag...

Glasan povik upozorenja začuje se s ceste ispred njih.

- Pazite! - došljak poviče ukočenim vojnicima, pogledajući je znakovito. - Maknite se s puta. Konopci su popustili.

Bella nije čekala da vidi hoće li neki vojnik doći po nju. Iskočila je kroz stražnji otvor kola i potrčala prema strancu za kojeg je znala da je jedan od Lachlanovih ljudi.

Začuje kakofoniju zvukova. Razbijanje drveta i kamenja dok su se trupci kotrljali prema njima. Ustrašeno njištanje konja. Uzvike vojnika.

~ 141 ~

Knjigoteka

daša&anna U tom kaosu Lachlanov čovjek povuče je iza stabla na sigurno. Čim su joj stopala dotaknula tlo, okrenuo ju je i predao drugom čovjeku.

Ovoga je prepoznala. Nije ga trebala pogledati u lice. Užasnulo ju je što ga poznaje i samo po dodiru. Po načinu na koji se zrak promijenio, na koji joj je nešto zatreperilo u trbuhu, a svaki se živčani završetak nakostriješio.

Bože, pomozi joj jer je takva budala.

Odjednom, njezina se sestrična pojavi pred njom, prišuljavši se na mjesto iza stabla koje je Bella upravo oslobodila. Pogledi im se sretnu ispod identičnih crnih vela.

- Čuvaj se, sestrično - reče tiho Margaret.

Suze joj navru na oči. - Hvala ti - prošapće Bella, ali Lachlan ju je već odvlačio dalje.

Hodali su dvadesetak metara prije nego što ju je povukao u gusto grmlje.

Držao ju je privijenu uza se, zaštićenu štitom svojih prsa i ruku. Nije si mogla pomoći da se ne nagne na njega, uživajući - upijajući - njegovu toplinu i snagu. Odavno se nije osjećala sigurnom. A privijenoj uz njega, obgrljenoj čvrsto njegovim velikim rukama, bilo joj je tako lako dopustiti si trenutak slabosti, tako lako zaboraviti sve što se dogodilo, tako lako povjerovati da se može osloniti na njega. Osjećala se sigurno i zaštićeno prvi put otkad...

Otkad ju je zadnji put zagrlio.

Bila je zaboravila koliko je jak. Zaboravila je kako je to osjećati slojeve poput čelika tvrdih mišića pritisnutih o svoje tijelo. Srce joj je nekako čudno zatreperilo kad se rasplamsala odavno uspavana svjesnost njezine ženstvenosti. Tekla joj je žilama kao rastopljena lava koju nijedna sila ne može zaustaviti. Disala je neravnomjerno i nadala se da će on to pogrešno protumačiti kao posljedicu napora.

Zasmetala joj je izdaja njezina tijela. S obzirom na sve što se dogodilo među njima, ne bi se smjela ovako osjećati. Nije željela ništa osjećati za njega. Smrt njezina muža nije ništa promijenila. Lachlan MacRuairi za nju je pogrešan danas jednako kao što je bio pogrešan i prije dvije godine.

Ali nije se mogla prisiliti da se odmakne.

- Idemo vidjeti je li uspjelo - reče joj tiho na uho.

Bella je ignorirala žmarce koji su joj krenuli niz kralježnicu i pokušala se usredotočiti na ono što se događa pred njima.

~ 142 ~ Knjigoteka

daša&anna Vojnici su se brzo oporavili. Opkolili su Lachlanove ljude i odmah im oteli Margaret. Činilo se da je uslijedila nekakva napeta rasprava prije nego što Margaret nešto reče jednom vojniku. Trenutak poslije, onaj se krupni čovjek udalji od njih.

Bez teškog tereta, prevrnuta kolica su uspravljena. Trupci koji su se otkotrljali niz brdo na opasnoj putanji prema sudaru s njihovom skupinom, raščišćeni s ceste. Margaret se ukrcala na kola koja su nasreću zajedno s konjima izbjegla napad trupaca i ni dvadeset minuta nakon toga putnici su već bili na putu za samostan.

Bella je pričekala da iščeznu iz vidokruga prije nego što je progovorila: - Misliš li da će ona biti dobro?

Lachlan je povuče na noge, a zatim joj okrene lice prema sebi. - Mislim da će biti više nego dobro, mislim da će biti sretna. Bella, to je bila želja tvoje sestrične. Nemaš se zašto osjećati krivom. - Nije joj se sviđalo kako joj je lako čitao misli. On nju ne poznaje. Povezanost među njima - ako je uopće postojala - odavno je prekinuta. - Nisi valjda sasvim iznenađena njezinom odlukom?

Bella ga je gledala u oči, u te njegove upečatljive zelene oči koje su se činile čak oštrijima i intenzivnijima nego što ih se sjećala. Sve u vezi s njim bilo je upečatljivije nego što se sjećala. Njegovo mračno, naočito lice, njegova visina, njegova široka, mišićava prsa i ruke.

Bože, zašto je to morao biti on? Zar Robert nije mogao nekog drugog poslati po nju?

Dvije godine zatočeništva oduzele su joj više nego što je željela priznati, a zbog Lachlana se osjećala slabom čak i kad je bila jaka.

Prisilila se razmisliti o njegovu pitanju - a ne razmišljati o njegovoj oštroj, obrasloj bradi ili senzualnoj oblini njegovih grješnih usana. Imao je pravo; nije iznenađena. Sudbina je Margaret odabrala za samostan. - Ne mogu prestati brinuti da će netko otkriti zamjenu.

- Dvojica mojih ljudi motrit će samostan nekoliko dana i pobrinuti se da se ništa ne dogodi. - Lachlan pojača stisak oko njezine nadlaktice, tjerajući je da ga posluša. - Slobodna si, Bella. Ne vraćaš se onamo. Žestina u njegovu glasu dodirne nešto u njoj. Ona zatrepće. Trebalo joj je neko vrijeme da joj sjednu njegove riječi. Slobodna. Dragi Bože, ona je slobodna! Kako je dugo sanjala ovaj trenutak; a sada kad je stigao, čini joj se nestvarnim. Ili možda ona ne dopušta da se čini stvarnim. Možda se plaši da će se nešto dogoditi što će ju natjerati natrag. Lachlanove riječi bile su usmjerene baš na taj strah. Kako je moguće da on shvaća njezine osjećaje prije nje same?

~ 143 ~

Knjigoteka

daša&anna Zato što je on to proživio. Ta ju spoznaja strese poput groma. On je također bio zatočen. Gledali su se u oči s uzajamnim razumijevanjem. Željela je nešto reći, ali nije mogla pronaći prave riječi. - Hvala ti - reče tiho. Činilo se ironično što mu zahvaljuje zato što ju je izbavio kad ga je tako dugo krivila za to što je završila ondje. Bella ga još nije bila spremna odrješiti krivnje za to, ali on ju je spasio od doživotnog zatočeništva, i samo za to je zaslužio njezinu zahvalnost.

On joj kratko kimne, a zbog nelagode na njegovu licu pomislila je da je i on shvatio ironiju situacije. - Dođi - reče, vodeći je dublje u šumu. - Ostali nas čekaju.

Pod „ostalima” Bella je pretpostavila da se radi o desetak ljudi, možda dvadesetak. No trebala je biti pametnija. Kad su stigli na malu čistinu u šumi kraj potoka, njegovi su ih ljudi čekali s konjima. Skupina koja ju je došla spasiti sastojala se od samo petorice ratnika, iako su, morala je priznati, bili veoma impozantno društvo. Lachlan, čovjek koji je glumio radnika, još jedan čovjek kojeg nije prepoznala, i dvojica koju jest.

Iskrenijoj se osmijeh raširi licem i suze joj navru na oči. Zadnji ih je put vidjela u dvorcu Kildrummy. Pretpostavila je da ih je snašla ista užasna sudbina kao Nigela Brucea. Jedan od najgorih trenutaka njezina zatočeništva bio je taj kad su ju prisilili gledati barbarsko pogubljenje Nigela Brucea. Umorstvo tog zlatnog viteza proganjat će ju do kraja života.

Ona pojuri naprijed i uhvati ih za ruke. - Robbie! Sir Alex! Tako mi je drago vidjeti vas.

Robbie Boyd i sir Alex Seton uzvrate osmjehe i pozdrave. Sir Alex prvi progovori: - I nama je drago vidjeti vas, milostiva.

Dvije protekle godine ostavile su traga na mladom vitezu. Naočito i svježe lice galantnog mladića ogrubjelo je ratom i tragedijama. Njihovi strahovi o sudbini njegova brata Christophera obistinili su se. Alexova slavnog brata - jednog od najbližih Bruceovih prijatelja - pogubio je prvi kralj Edward nedugo nakon bitke kod Methvena. Christina Bruce, koja je još bila zatočena u nekom samostanu u Engleskoj, izgubila je još jednog muža.

Robbie Boyd izgledao je isto. Još je izgledao kao najjači čovjek na svijetu. Ogroman kao planina, svakim djelićem tijela prekrivenim teškim mišićima, taj tamnokosi ratnik izgledao je kao da sam može izazvati čitavu englesku vojsku i pobijediti.

- MacLean. Lamont - reče Lachlan, predstavljajući dva zadnja ratnika.

- Lady Isabella MacDuff.

~ 144 ~

Knjigoteka

daša&anna Opet Highlanderi, shvatila je. Čini se da se Bruce okružio Highlanderima. No to nije bilo iznenađenje. Highlanderi su bili krupni i žestoki ratnici, a ova dvojica nisu bila iznimka.

MacLean, čovjek koji ju je izvukao iz kola, izgledao je kao okorjeli ratnik koji živi na bojišnici. Slične visine kao Lachlan, ali vitkije građe, tamnoplava mu je kosa padala u neurednim kovrčama do brade, koja već dugo nije vidjela britvu. No iza te zapuštene brade, oči su mu bile oštro plave, a crte lica iznenađujuće profinjeno isklesane.

Drugi čovjek, Lamont, također je bio neuobičajeno visok i širokih ramena (počela je uočavati obrazac među Robertovim ljudima), s kratkom, tamnom kosom, svijetlim očima i relativno uredno obrijanom bradom.

MacLean se presvukao iz radničke odjeće u podstavljeni ratni kaput i tamne kožne hlače kakve su nosili i ostali muškarci. Svi su nosili i teške, tamne plašteve koji su prekrivali raznovrsno oružje koje su nosili na sebi.

Nije bilo nikakvog grba ili drugog znakovlja koje bi ih identificiralo, što je bilo razumljivo s obzirom na to da su se nalazili na neprijateljskom teritoriju.

Bella pozdravi ratnike i zahvali im na njihovoj pomoći.

Lachlan ode do jednog konja i izvuče nešto iz kožne torbe pričvršćene za sedlo.

- Evo - reče, uručivši joj nešto vuneno. - Navucite ovo. Nisu elegantne, ali su čiste. - Ona pogleda odjeću i zapilji se u njega u nevjerici. - Želite da odjenem hlače?

On slegne ramenima kao da je to ništa. - Privući ćeš manje pozornosti kao momak - pogotovo ako naiđemo na vojnike. Samo pazi da dobro prekriješ kosu kapom. Željela se usprotiviti, ali to što je rekao zvučalo je razumno. Bolje će se maskirati ako se preodjene u momka nego noseći crni veo.

- Ondje je stara lugarska koliba - reče, pokazavši kroz stabla iza nje. Tamo se možeš presvući i nešto pojesti. Pokušaj se malo odmoriti dok možeš. Krećemo dalje čim padne mrak. U okolici sve vrvi od Engleza pa ne želim ništa riskirati.

Bella ga šokirano pogleda. Mislila je da je on shvatio. - Ja se ne vraćam u Škotsku. Još ne.

Ratnici je iznenađeno pogledaju. Svi osim Lachlana. On je znao što ona točno želi učiniti. Njegov prodorni pogled bio je savršeno miran.

Nepokolebljiv. Nepomičan. Spreman na bitku. Nije morala pogledati u te

~ 145 ~

Knjigoteka

daša&anna nemilosrdne oči ili zid čeličnih mišića da bi znala da on nije čovjek naviknut gubiti bitke.

- Ne - reče glasom koji nije dopuštao nikakvo protivljenje.

Zaboljelo ju je to odrješito, autokratsko odbijanje bez objašnjenja, bez razmišljanja da joj da šansu da objasni. Bilo joj je dosta toga da dopušta muškarcima odlučivati o njezinoj sudbini. Sam Bog joj je svjedok da su uvijek strahovito zabrljali. Ona je na ovo predugo čekala. Ne ide nikamo dok ne vidi svoju kćer. Pogotovo sada kad je ona tako blizu. Samo neka je pokuša zaustaviti.

Oživi njezin ponos koji joj je bio i prokletstvo i spasitelj. Ona nagne bradu tako da je izgledala kao prava kraljevska grofica u odnosu na njegov izgled grubog razbojnika. On nije njezin muž i nema nikakvu vlast nad njom. - Ja nisam jedna od tvojih ljudi kojima možeš naređivati.

Pokušaj da mu pokaže gdje mu je mjesto samo je učvrstio njegovu odlučnost. Činilo joj se kao da uistinu vidi kako se oko njega zatvara čelični zid. Zid koji nijedna njezina riječ ili djelo ne može probiti.

- Pogrešno, milostiva gospođo. - Nije propustila podrugljiv ton njegova hrapavog glasa. - Kralj je mene proglasio zapovjednikom. Moja je dužnost da vas odvedem na sigurno, a ovoga ću se puta vraški pobrinuti da završim s tim. Ako želite riskirati svoj život kako biste vidjeli svoju kćer, učinite to kad netko drugi bude glavni.

Da završi s tim. Srce joj stane. Nije on sad govorio samo o misiji.

Govorio je o njoj. Želi završiti s njom. Činilo se da to pokušava od samog početka.

Ignorirala je budalasto stezanje u prsima. I njoj je bilo jednako stalo riješiti se njega.

Prije nego što je mogla još nešto reći - očito je rasprava bila gotova on se okrene i ode.

Svjesna da je gledaju, Bella se suzdrži od ljutitog odgovora. Držeći skandaloznu odjeću, bijesno krene u smjeru one kolibe.

Ali ako je Lachlan MacRuairi mislio da je priča gotova, grdno se prevario. * * *

Znao je da ona neće samo tako odustati. Dok je sjedio na stijeni na obali potoka, nakon obroka sušene govedine i zobenog peciva koje je ispirao pivom, čuo ju je kako mu prilazi s leđa. Okrenuo se, spreman na

~ 146 ~

Knjigoteka

daša&anna svađu, ali nespreman na šok koji je doživio vidjevši je odjevenu kao momka.

Ah, dovraga. Pogriješio je pomislivši da ona tako neće privlačiti pozornost. Meke kožne hlače, iako labave, ipak su otkrivale mnogo više od teških suknji damske haljine. Vidio je meku oblinu njezinih bokova, dugačke, vitke noge i naznaku lijepo oblikovanih potkoljenica. A prevelika košulja i podstavljeni kožni prsluk nisu sasvim mogli sakriti velikodušnu oblinu njezinih ženstvenih dojki. Ostavila je kapu u kolibi pa joj je plava kosa visjela vlažna i opuštena oko ramena. Unatoč blagom danu, zaogrnula se plaštem. Izgledala je dražesno, svježe i neporecivo ženstveno.

Stajala je pred njim, s rukama na bokovima i blagim rumenilom na obrazima. Kad su im se pogledi sreli, ona podigne bradu. - Hvala ti. - Nije očekivao da će to reći. Zacijelo je primijetila njegovo iznenađenje, pa objasni: - Za kupku.

On slegne ramenima. Sjećao se kako je uživao u prvom kupanju nakon bijega iz one zatvorske rupe. Trljao je kožu da otjera smrad i prljavštinu tako silovito da si je napravio rane. Otad ne može podnijeti biti prljav.

Sokol, jedan od članova Čuvara Visočja (a također i njegov bratić), volio mu se rugati zbog toga.

MacRuairija za to nije bilo nimalo briga. Radije je mirisao „fino kao curica” nego smrdio kao svinja.

- Nismo mogli naći ništa više od te male kade. - Kut usana mu se podigne. - Sumnjam da se bivši stanovnik često kupao.

- Bilo je božanstveno. Dopuštali su mi kupanje kad god sam poželjela, ali Simon im nije dao da ugriju vodu.

- Simon?

Lice joj se bolno zgrči. - Moj tamničar - objasni žurno. Ogleda se oko sebe i upita: - Gdje su ostali?

- Lamont i MacLean su otišli motriti samostan. Boyd i Seton će se brzo vratiti. Izviđaju područje. Ovaj dio šume je prilično tih, ali uvijek postoji šansa da ima lovaca ili krivolovaca u blizini.

- On je prijekorno pogleda. - Jesi li nešto pojela?

- Malo reče ona. - Imaš dovoljno hrane za čitavu vojsku. Lachlan se namršti. - Premršava si. Moraš povratiti snagu. Ona se ukoči. - Znam da sam se jako promijenila, ali prejedanje mi neće pomoći da budem kakva sam nekad bila.

Dovraga, ona je njegovu brigu protumačila kako kritiku. On ustane, zaboravivši koliko je sitna dok se nije nadvio nad njom.

~ 147 ~

Knjigoteka

daša&anna - Misliš da ja to ne znam. Ja sam to preživio, Bella. Znam ponešto o tome kako se osjećaš. - On se zagleda u njezino lice. - Još uvijek si tako lijepa da oduzimaš dah, ali znam da promjene nije uvijek lako vidjeti.

Izgledala je zapanjeno. - Ti misliš da sam lijepa? Što joj je, zar je glupa? On joj obuhvati bradu i nagne joj lice prema svome. - Ja mislim da si ti najljepša žena koju sam vidio u životu.

Ona razrogači oči, a on se jedva suzdržao da ne nagne glavu i poljubi je. Stajala je tako blizu, a nježni miris njezine svježe oprane kože i kose podizao se gore i gušio ga. Ulazio u njega. Tjerao ga da zaboravi zašto je ovdje: da obavi posao. Biti s njom, nakon što je tako dugo razmišljao o njoj, bilo je čak teže nego što je mislio da će biti.

On spusti ruku. - Idi se odmori - reče osorno. - Čeka nas dug put.

- Ja ne idem - reče ona tiho. - Uistinu mislim ono što sam rekla. Ne idem dok ne vidim svoju kćer.

Tako mu krvi Božje, zar ona uvijek mora biti tako tvrdoglava? Nije mu padalo na pamet da se svađa s njom. Smrkne se. - I ja sam mislio ono što sam rekao. Moj zadatak je odvesti te na sigurno i to je točno ono što kanim učiniti. - Vidjevši njezin tvrdoglavi pogled, on provuče prste kroz kosu. Kriste, Bella, urazumi se. Budi strpljiva. Tvoja kći je sigurna toliko dugo dok Englezi vjeruju da si ti u onom samostanu. Oni ne znaju da si pobjegla, ali svaka minuta koju ostaneš na engleskom tlu povećava rizik da te otkriju.

Sve njih dovodi u opasnost. Ionako je već bio na iglama. Kako mu je glava bila ucijenjena, bio je laka meta - a imao je i previše neprijatelja. Bez obzira na to što je pred Bruceom glumio da ga ni za što nije briga, Lachlan je jedva čekao da se izgubi odavde.

- Bila sam strpljiva dvije godine. Moja kći se nalazi dvadeset milja odavde. Dvadeset milja - ponovi ona. Tiha molba u njezinom glasu nemilosrdno ga je izjedala. - To je najbliže što sam joj bila otkad sam je ostavila u Balvenieu. Ne mogu otići a da barem ne pokušam stupiti u kontakt s njom. Sad kad Buchana više nema, ona je sasvim sama, Lachlane.

- Glas joj se slomi. - Ja se samo moram uvjeriti da je ona dobro.

Lachlan nije želio čuti njezin strah, njezin očaj, dovraga. Nije želio pogledati dolje, nije želio pogledati u te velike, molećive plave oči. Nije se želio podsjetiti da im duh njezina muža više ne stoji na putu.

Brada mu se stisne. Nije si smio dopustiti da ga poljulja. Misija bez obavještajnih podataka, bez plana bila je jamstvo da će opet završiti u engleskom zatvoru. Bolje je čekati. Odvesti Bellu na sigurno, a zatim, kad

~ 148 ~

Knjigoteka

daša&anna se ukaže pravi trenutak, skovati plan kako izbaviti njezinu kćer. - Žao mi je. Ne smijem. To nije dio moje misije.

To je bilo pogrešno reći.

Ona pobjesni. - Zar je tebi ovo samo to, Lachlane? Još jedna misija? Još jedna vreća srebrnjaka koju treba prikupiti? - Prezir joj je prštao iz glasa. Mislila sam da si se možda promijenio. Da si nakon dvije godine borbe za Roberta možda shvatio da postoje stvari za koje se vrijedno boriti. Ali ti si isti kakav si i bio. Još uvijek se radi samo o novcu.

Vražja je istina je da se uvijek radi samo o novcu! Osloboditi Bellu.

Obaviti posao. Dobiti svoju nagradu. Isplatiti dugove. Otići mirno u mirovinu. Ne slijediti ničije naredbe osim vlastitih. To je sve što je želio.

Zurio je u njezino podignuto lice, gledao u to predivno lice tako bolno blizu i obuzme ga prejaka žudnja da bi joj odolio. Ne, to nije sve što je želio. Želio je nju. Baš jednako jako kao i prije. Šake mu se stisnu. Samokontrola mu je bila na samom rubu.

Za sve je to ona kriva. Ona ga zbunjuje. Njega nije briga, dovraga. Nije ga briga za Brucea. Ni za Čuvare Visočja. A ni u ludilu ga nije briga za nju.

Neće njemu na putu stati odanost ni prema kome. Nikakva ga odanost neće izdati.

On je sebični gad. Plaćenik. Sjećao se kako ga je optužila da je gusar ni od gusara nije bio mnogo bolji.

Poznavao je u svom životu samo tri emocije kad su žene u pitanju: razočaranje, mržnju i požudu. Nije to mnogo za ponuditi jednoj od najplemenitijih žena u Škotskoj, koja je postala junakinjom.

Neka je vrag nosi zato što mu to radi. Tri godine - ispravi je. Prije tri godine se pridružio ostalim članovima Čuvara Visočja na obuci na otoku Skye. - I naravno da se radi o novcu - podsmjehne se. Oči mu odlutaju dolje, kliznuvši preko njezinih oblina koje je isticala nova odjeća poput toplog milovanja. - Pa ako ne smisliš način kako ćeš mi platiti, ovaj razgovor je završen.

Ona zastenje, razrogačivši oči od šoka. Povuče ruku da mu opali šamar koji je svakako zaslužio. Ali prije nego što ga je uspjela udariti, on je uhvati za zapešće i izvije joj ruku na leđa, priljubivši je uza se. Dok su im tijela bila u klinču, zurio je u njezino bijesno lice - lice koje ga je proganjalo dvije proklete godine - i osjetio je kako želja za raspravom polako popušta pred demonom žudnje koji je grmio u njemu.

Kako je bio glup što je pomislio da ovo može kontrolirati.

Usta mu padnu na njezina. Vruća i vlažna. Izgladnjela od dvije godine uskraćenosti. Dvije godine žudnje za ženom koja nikad neće biti njegova.

~ 149 ~

Knjigoteka

daša&anna

L

11. POGLAVLJE

achlan zareži na dodir. Okus joj je bio tako divan. Tako topao i sladak, s blagim tragom vina koje je ostavio. Ona zastenje. Nije znao je li to od šoka ili iz protesta. Jedan predugi mučni trenutak ona se ukočila u njegovim rukama i on je pomislio da će ga odgurnuti. No zatim je osjetio kako se smekšala, kako ju je zatresala žudnja te se zatim rastopila u njegovu zagrljaju.

Oblije ga vrućina od žudnje koju je tako dugo obuzdavao. Ukrutio se.

Pulsirao. Krv mu je proključala u svakoj žili tijela.

Uronio je prste u meku vlažnost njezine kose, obuhvativši joj potiljak dlanom kako bi joj privukao usta još bliže, privijajući je uza se dok se opijao svakim njezinim inčem. Njezin blagi miris lebdio je oko njega u izmaglici opojnog parfema. Nije je se mogao zasititi. Želio ju je tako očajnički kako nikad nikoga nije želio.

Kad je otvorila usta, zamalo je izgubio razum. U glavi mu je tutnjalo.

Kliznuvši jezikom, poljubio ju je dublje. Zarobio je svaki djelić tih slatkih usta i zarežao od užitka kad su prvi oprezni potezi njezina jezika susreli njegov. Nevinost njezina odgovora gotovo ga je razoružala.

Ovo je bilo predobro. On je predugo sanjao o tome.

Nije mogao smiriti grješne osjećaje koji su divljali u njemu. Želio ju je prežestoko; toliko je dugo uskraćivao svome tijelu užitak.

Usta mu se spuste preko njezine brade niz vrat, naslađujući se njezinom baršunasto mekom kožom. Kriste, kako je slatka. Ona je ambrozija čovjeku koji je predugo gladovao.

Obuhvatio joj je stražnjicu, privukavši je bliže pulsirajućem stupu svoje muškosti. Trebao ju je bliže, trebao ju je osjetiti na sebi, trebao mu je taj intimni pritisak, to preslatko trenje njihovih tijela koja se trljaju jedno o drugo.

Tako se silovito pritiskala u njega, njezin slatki ženski humak trljao se o njegov kurac i on nije znao koliko će još moći izdržati. Bilo je tako dobro.

Bio je to primamljiv nagovještaj kako bi to bilo biti u njoj. Zabadati unutra i izvlačiti se van. Kružiti. Ubadati. Naći savršeni ritam. Znao je prema načinu na koji se kretala da bi im bilo nevjerojatno. Da to ne bi bilo nimalo nalik ničem što je u životu doživio.

~ 150 ~

Knjigoteka

daša&anna Utonuo je u nju, okrznuvši erekcijom njezin prored. Savršeno. Baš ovdje. On malo potisne. Isuse! Čelo mu se orosilo znojem od mučnog obuzdavanja. Imao je dojam da će se rasprsnuti. Vrućina mu se slila u međunožje, koncentrirala se u podnožju kralježnice, učvrstivši mu guzove. Želio je svršiti. Želio je vrisnuti njezino ime dok uranja duboko u nju i posjeduje svaki komadić njezina tijela, označivši je svojom na najintimniji mogući način.

Sad je veći išao brže, a svako pretvaranje da ima kontrolu odavno je zaboravljeno. Tijelo mu se zapalilo. Čuo je kako joj se disanje ubrzalo i znao je da je i ona to osjetila tu hitnost, tu žudnju koja ih je oboje obuzela.

Sada više nitko nije mogao stati između njih. Nije više bilo muža koji bi je zaustavio. Ona je slobodna. Ona je njegova.

Usne su mu klizile preko meke, osjetljive kože njezina vrata. Mazio ju je nosom, lizao jezikom, proždirao je ustima.

Ruka mu klizne uz njezin tanki struk da bi joj obuhvatio dojke. Udari ga munja čiste požude kad su se meki brežuljci mesa prolili preko njegovih dlanova. Osjetio je njezine bradavice kako se pritišću o njega poput dva tvrda kamenčića. Nije se mogao zaustaviti. Bile su nevjerojatno predivne. Prebujne. Prezrele na dodir. Morao ih je stiskati, milovati, podići te savršeno okrugle kugle mesa u svojim rukama i palcima protrljati čvrste kuglice bradavica.

Tihi uzdah užitka koji se čuo iz njezinih razdvojenih usana sasvim ga je izludio. Morao ju je kušati. Staviti svoja usta na golu kožu. Ništa mu ne može to uskratiti, mora prisloniti usna na te čvrste, sočne bradavice i usisati ih. Mora ih okružiti jezikom i grickati ih.

On će je imati. Ta spoznaja odjekivala je u njemu. Konačno, nakon dvije godine žudnje za njom, ona će biti njegova.

Lachlan klizne jezikom niže, krećući se prema otvorenom reveru njezine bluze. Gurnuvši tkaninu sa strane bradom, pasao je oči na bijeloj, baršunastoj koži...

Ukipio se. Sve u njemu naglo je stalo - njegov dah, njegovo pomahnitalo srce, njegova rastuća žudnja.

Njegov stisnuti pogled polako se usredotoči.

Uspravivši se, odmakne tkaninu, razderavši malo rever košulje kako bi bolje pogledao. Ali nije pogriješio. Tamne, raznobojne masnice nagrđivale su baršunasto savršenstvo bijele kože oko unutrašnje obline njezine desne dojke.

Otisci prstiju.

~ 151 ~

Knjigoteka

daša&anna Srce mu je ponovno počelo kucati. Glasnije. Žešće. Strast je zamijenio drugi primitivni nagon onaj za ubijanjem.

Ona je očito shvatila što mu je privuklo pozornost jer je zgroženo zastenjala i zgrabila otvorene revere bluze da bi se pokušala pokriti.

Ali njemu je bilo dosta. Zgrabio ju je za ruku i natjerao je da ga pogleda u oči. - Tko ti je to učinio? - Glas mu je bio leden baš kao što i priliči najopasnijem čovjeku kojeg su se u Visočju najviše bojali. - Tko te povrijedio? * * *

Bella se našla u sasvim drugom svijetu. Prebačena u mjesto osjećaja i osjeta u kojem nikad nije bila. Vrućina njegova poljupca. Pritisak njegovih ruku. Osjećaj njegova tijela privijenog uz njezino. Bilo je to previše. Bilo je predobro.

Toliko je dugo bila sama i njezino tijelo je odgovorilo. Nije bila dovoljno jaka da se odupre. Zatočeništvo je ostavilo više traga na njoj nego što je to željela priznati. Bila je slaba. Potrebita. A on je bio snaga.

No znala je da nije samo zatočeništvo bilo uzrok zašto je reagirala s takvom žudnjom i glađu. Bio je to Lachlan. On sam imao je moć pretvoriti ju u bezumnu bludnicu.

Nikad nije reagirala ni na jednog muškarca onako kako je reagirala na njega. Ona to ni onda nije shvaćala, a ne shvaća ni sada.

No razlika je bila u tome što je sada više nije bilo briga.

Pa se predala osjećajima. Pustila ih da ju obuzmu. Pustila ga da je odvede kamo god želi. Toliko dugo nije osjećala ništa, a on je učinio da se ponovno osjeća živom.

Zapalio joj je strast, ljubio je i dodirivao dok nije pomislila da je ugledala tračak raja, samo da bi ju grubo spustio na zemlju. Tko te povrijedio?

Ona skupi razderane rubove bluze poželjevši da tako lako može skupiti ponos koji se sasuo u tisuće komadića.

- To nije ništa - reče, pokušavši se okrenuti. - To nije tvoja briga.

Ali on je nije puštao. Zgrabio ju je za ruku i okrenuo je k sebi. - Odlučio sam da to jest moja briga.

Mirnoća njegova tona nije ju zavarala. Bio je bijesan. Provirivši ispod trepavica, uočila je zastrašujući, uski, zelenooki pogled plaćenika. Izgledao

~ 152 ~

Knjigoteka

daša&anna je točno tako zlokobno i bezdušno kako ga se sjećala. Ta latentna opasnost koja ga je okruživala još je bila ovdje.

Nije bila svjesna da je Simon ostavio tragove. Došao je u njezinu sobu ovoga jutra rano, još prije svitanja. Njezin neizbježni odlazak lišio ga je svake suptilnosti iz njegovih brojnih pokušaja da je prisili u svoju postelju.

Obećao joj je da će ih spriječiti da je natjeraju da se zavjetuje Bogu ako mu se preda. Kad je odbila, njegova „molba” postala je nasilna. Gnječio je i stiskao njezine dojke svojim grubijanskim rukama, pritisnuo svoja odurna usta na njezina tako da nije mogla disati i pokušao se uglaviti između njezinih nogu.

Na trenutak je pomislila da se neće zaustaviti. Da će se prijetnja silovanjem, koja joj je visjela nad glavom poput mača, konačno ostvariti.

Ali hladno je ostala stajati, puštajući ga da je gurne na kameni zid sve dok nije pomislila da će je zgromiti svojom grubošću, i on je na kraju ipak odustao i pustio je.

Zapravo, bilo je tek neznatno gore nego tijekom njegovih prijašnjih pokušaja koje je godinama morala trpjeti. Pa zašto se onda osjećala toliko gore sada kad je Lachlan svjedočio njezinoj sramoti?

Bella obriše orošene oči. Bila je tako glupa. Kakve to uopće ima veze?

- Moj tamničar - reče. - Sir Simon Fitzhugh.

Zurio je u nju napeto, hladnog, sablasnog pogleda tvrdog poput granita. - Je li te prisilio?

Od pustoši u njegovom glasu žmarci joj krenu niz kralježnicu.

Odmahne glavom, ne podižući oči sa stopala. - Ne, moj status mi je omogućio neke povlastice. - Pokušala se ironično osmjehnuti, ali nije uspjela. No to nije bilo ni važno. Lachlan bi ionako prozreo njezinu odglumljenu hrabrost. Mrzila je to što je tako lako može pročitati. - Postoje neke stvari koje čak ni Englezi ne toleriraju.

- Ali želio te?

Bella nije željela više razmišljati o tome. Nije joj se sviđala žestina njegovih pitanja ili, kad bi se natjerala pogledati ga, njegov prodorni pogled. - On je bio nasilnik koji bi povremeno bio malo pregrub. No to je sada iza mene, Lachlane. Ti ne možeš ništa učiniti da to popraviš; to je prošlost. Ja to samo želim zaboraviti.

To je bila istina. Simon više nije imao moć nad njom. Uskoro će on postati samo još jedno ružno sjećanje.

Kad bi samo bilo tako lako zaboraviti Lachlana. Još je osjećala vrelinu njegova poljupca na svojim natečenim usnama. Još je osjećala njegove

~ 153 ~

Knjigoteka

daša&anna ruke na svojim dojkama, mahnito treperenje među nogama i palež njegove brade na svojoj koži.

Kako ju je uspio rasturiti tako brzo i tako potpuno? Kako je uspio učiniti da se osjeća tako slabo i ranjivo?

- Žao mi je, Bella. Tako mi je prokleto žao zbog svega što si morala pretrpjeti.

- Onda me odvedi mojoj kćeri. - Znala je da igra na kartu njegova grizodušja, ali nije marila za to.

Bio je tih. Pretih. Izraz lica nije odavao ni naznake njegovih misli.

Ona se pribere, pokušavajući odgurnuti sjećanje na taj razorni poljubac i prisjetiti se onoga što je uistinu važno. Zaboravivši na ponos, učinila je ono što su njezini uznici željeli od nje: preklinjala je. - Molim te, Lachlane. Molim te, odvedi me k Joan. Moram vidjeti svoju kćer.

Njegovo kameno lice nije se ni trznulo. Nimalo. Nije bilo ni naznake da bi njezina molba na njega imala bilo kakvog učinka. Da bi ona na njega mogla imati bilo kakvog učinka. Ljubio ju je kao da ne može živjeti bez nje, a to ipak nije ništa značilo.

On odmahne glavom. - Žao mi je. Preopasno je. Žao mu je? Suze joj se razliju niz obraze. Kako može stajati ondje onako - nakon svega što su prošli - i uskratiti joj jedino što joj je važno.

Jedino što želi više od bilo čega na svijetu.

U tom ga je trenutku mrzila. Mrzila ga je zbog njegove snage i svoje slabosti. Mrzila ga je zato što ju je poljubio i naveo da pomisli... Što je ona to mislila? Da su gluposti koje si je umislila prije dvije godine istinite? Da ona njemu uistinu nešto znači? Da postoji još neki razlog zašto je došao po nju osim zato što mu je tako naređeno?

Treptala je prema njemu kroz vruću izmaglicu suza. Zurila u to naočito lice, izranjavano bitkama, želeći nešto od njega svim srcem, svakim djelićem svoga bića, ali ne znajući što - znajući samo da joj on to nikada ne može dati. Činilo se da od muškaraca uvijek želi ono što oni ne mogu dati.

Odjednom, postane joj previše. Taj poljubac. Njegovo odbijanje. Bijeg iz noćne more njezina zatvora. Sve emocije koje je obuzdavala, koje joj je ponos zabranjivao pokazati, izlete van u iznenadnoj bujici suza.

Bella MacDuff se konačno slomila. * * *

~ 154 ~ Knjigoteka

daša&anna Lachlan opsuje. Ali zbog njegove ružne psovke ona se samo još jače rasplakala.

Pala je na koljena, obuhvativši se rukama oko struka, i bolno zajecala.

Ramena su joj se tresla od srceparajućih jecaja, suze su joj curile niz obraze, a Lachlan se nikada u životu nije osjećao tako izgubljeno.

Nije znao koga vraga da učini. Provukao je prste kroz kosu, osjećajući se kao da štakori iz zatvorske rupe Johna od Lorne ponovno gmižu po njemu. Kožni cotun odjednom mu je postao pretijesan. Nije mogao disati.

Isuse, on ovo ne može podnijeti. Ne može ju gledati kako tako pati.

Svaka suza koju je prolila bila je poput kiseline koja pali njegovu čeličnu odlučnost.

Ne znajući što drugo učiniti, sagnuo se i nezgrapno je zagrlio. Na njegovo iznenađenje, nije ga odgurnula od sebe, već se uhvatila za njega kao za pojas za spašavanje. Njezini sitni prsti žarili su se u njegova prsa kao panđice mačića.

Nakon trenutka panike kad je shvatio da nema pojma kojeg vraga sada učiniti - on nikada nikoga u životu nije pokušao utješiti - zatekao se kako ju miluje po leđima, zaglađuje joj kosu, šapće joj umirujuće riječi i na kraju je preklinje da prestane plakati. - Ne plači, Bella. Molim te, ne plači.

Bilo mu je strašno gledati je tako tužnu, ali dovraga, bilo je tako dobro ponovno je držati u zagrljaju. Predugo je to čekao. Sjećao se svakog puta kad ju je dotaknuo, svakog zagrljaja. Činilo se da su mu se ta sjećanja usjekla u mozak. Ali sjećanja ne mogu oživotvoriti svilenkastost njezine kose ili nježan miris njezine kože.

Uživao je u osjećaju njezina sitna tijela privijenog uz njegovo, njezina obraza pritisnutog o njegova prsa, njezinih malih prstiju koji su se držali za njega kao da joj je on jedina nada. Na trenutak se gotovo mogao uvjeriti da ga ona treba. Znao je da znatno previše uživa u tome, ali dovraga, on nikad nije bio poznat kao osjećajna osoba.

Konačno su jecaji utihnuli i ona ga pogleda trepćući kroz vodenastu izmaglicu suza. - Ako mi ti nećeš pomoći, ja idem sama.

Tako mu Kristovih kostiju! Toliko o tome da ga ona treba. Čak i ovako slomljena, još je bila tvrdoglava. On to više ne može podnijeti. - Dovraga, Bella, nikamo ti ne ideš sama.

Ona ga pogleda u oči, a nada koja je zasjala u tim blistavim plavim dubinama, uništi zadnje tračke njegove odlučnosti. - To znači da ćeš me odvesti?

~ 155 ~ Knjigoteka

daša&anna Može li joj ponuditi nekakav kompromis? Pretpostavljao je da za sve postoji prvi put. Ali vraški se nadao da na kraju to neće požaliti. Mogao bi podnijeti jedno kratko - veoma kratko - skretanje s puta.

- Preopasno je da te odvedem... - Lice joj se odmah snuždi - Ali... - Ona ga ponovno pogleda. - Ali pokušat ću srediti da joj se prenese poruka.

Pogled iskrene radosti na njezinom licu bilo je skoro teže podnijeti od suza. - O, Lachlane, hvala ti...

On je zaustavi. - Nemoj mi još zahvaljivati. Ništa ti ne obećajem. I moraš se zakleti da ćeš učiniti točno ono što ti budem rekao. Ne želim te dovesti ni blizu opasnosti. Gdje je ona?

- U Roxburghu.

On podigne obrvu. - Tvoja kći je u dvorcu Roxburgh?

Ona kimne. - Da, njezina se sestrična Alice Comyn udaje za Henryja de Beaumonta - on je upravo imenovan zapovjednikom. - Mora da je osjetila zanimanje u njegovom tonu. Ona se odmakne i obriše suze. - Zar je to bitno?

On odmahne glavom. - Nije. - Ali to je možda objašnjavalo zašto sele Mary Bruce iz njezina zatvora. Nadao se da su MacLeod i ostala braća iz Čuvara Visočja, koji pokušavaju osloboditi Mary, bila jednako uspješna kao on. Ali za razliku od Belle, oni nisu znali kad bi Mary trebali preseliti.

Znao je da bi njegovi suborci još mogli biti ondje i nije im želio poremetiti planove - a jednako tako neće ni Belli, niti bilo kome, reći ništa što bi moglo ugroziti njihovu misiju. Ali istovremeno, vjenčanje bi moglo poslužiti kao dobar način odvlačenja pozornosti s misije. Ondje će biti mnogo ljudi - i mnogo slavlja.

- Kad je to vjenčanje? upita.

Ona odmahne glavom, pogledavši za znatiželjno. - Ne znam. - Zurila je u njega svojim velikim, plavim očima koje su dominirale na blijedom, uplakanom licu. Osjetio je kako ga je nešto u utrobi stisnulo, ali bilo je previsoko i preblizu srcu da bi bila požuda. Što mu ona to, dovraga, radi? Ozbiljno to misliš, Lachlane? Ne kažeš to samo da bi me trenutno udobrovoljio? Uistinu ćeš me odvesti u Roxburgh?

On turobno kimne. Zbog toga će produljiti putovanje za najviše jedan dan, ali on se nije zavaravao: svaka minuta koju se zadrže na granici - bilo na engleskoj ili škotskoj strani - bila je jedna minuta predugo. Ako ih netko prepozna... mora se vraški pobrinuti da ih nitko ne prepozna.

Iako je Roxburgh zapravo bio u Škotskoj, Englezi su držali sva glavna uporišta duž granice.

~ 156 ~

Knjigoteka

daša&anna - Ići ćemo - reče Lachlan. - I vidjet ću što mogu saznati, ali ti se nećeš ni približiti dvorcu. Bella, ja to ozbiljno mislim, shvaćaš li?

Ona se oglušila na strogoću u njegovu glasu, već razdragano kimne i baci mu se u zagrljaj, zagrlivši ga svom snagom.

Zahvalnost je za njega bilo novo iskustvo, a ako je ovaj osjećaj u grudima nešto značio, pretpostavio je da bi se mogao naviknuti na njega ako ne bude oprezan.

Mudro bi bilo izvući se sada iz njezina zagrljaja, odmaknuti se i vratiti se svojim dužnostima. Ali on nikad nije bio mudar kad je u pitanju Bella MacDuff. I zato ju je zagrlio i uživao u nekom čudnom miru koji ga je obuzeo samo zato što je grli.

Ionako će to sve brzo završiti.

~ 157 ~ Knjigoteka

daša&anna 12. POGLAVLJE

ako ih je čekao dugi put, Lachlan naredi Belli da se malo odmori dok su Kčekali da padne noć. A to čekanje se činilo beskonačno. No konačno,

dok su se zadnje zrake sunca probijale kroz krošnje, krenuli su na put.

Kao što je bio odredio, MacLean i Lamont ostali su u Berwicku još nekoliko dana motriti samostan, pa je njihova družina spala na četvero: njega, Boyda, Setona i Bellu.

Putovanje noću bilo je puno opasnosti i obično se putovalo sporo, ali Boyd je odrastao na granici i poznavao je svaki pedalj toga područja.

Zahvaljujući njegovoj vještini navigacije, održavali su stalni tempo na mračnom putu koji je vodio duž obale rijeke Tweed.

Lachlana je instinkt poticao da požure i što brže napuste ovo područje, ali bio je svjestan Belle - previše svjestan za svoj duševni mir.

Znao je da bi trebao paziti na cestu pred sobom, ali prečesto mu je pogled skretao na vitka leđa koja su jahala nekoliko metara ispred njega, provjeravajući je li ona dobro.

Iako se činilo da joj je duh ostao očuvan - još nije mogao vjerovati da ga je natjerala da se složi s ovim - njezina ga je krhkost brinula.

Zatočeništvo je zasigurno narušilo njezinu tjelesnu snagu. Kad je on pušten iz zatvora, osjećao se slabo kao mače.

Namrštio se. Je li mu se to samo pričinilo, ili je ona sa svakom prijeđenom miljom sve vise klonula u sedlu?

Iako je bila prilično topla jesenska noć, zagrnula se oko svojih uskih ramena s dva plašta. Usta mu se smrknu, pretpostavivši uzrok. On je bio u zatvoru. Znao je kako je to kad ti je hladno. Znao je kako ti može biti tako hladno da misliš da se nikada u životu više nećeš ugrijati. Ali njegova ledena rupa u zemlji nije bila kavez visoko u kuli izložen vremenskim nedaćama. Nije mogao zamisliti...

Dovraga. Ne smije o tome razmišljati. Poludjet će bude li o tome razmišljao.

Ona možda izvana izgleda meko i ženstveno, ali ta krhka vanjština krije čeličnu volju. Oduvijek se divio njezinoj snazi, no dosad nije shvaćao kolika je veličina te snage.

- Evo - reče joj, otkopčavši plašt koji je nosio oko ramena i dodavši joj u kasu. - Hladno je.

~ 158 ~

Knjigoteka

daša&anna Čelo joj se namršti. - Ali ti imaš samo cotun.

- Nije mi hladno - bio je uporan. - Uzmi ga.

Pogledi im se sretnu u tami obasjanoj mjesečinom, ali ona se nije više protivila, već je uzela plašt i omotala ga oko ramena. Nije propustio čuti tihi uzdah zadovoljstva kad se ušuškala u duboke nabore njegova plašta.

Pogleda ga iskosa ispod trepavica. - Već si mi jednom dao taj plast.

- Je li? Ne sjećam se. - Jedan kut usana joj se podigne kao da je znala da Lachlan laže, pa on odluči promijeniti temu. - Je li sve u redu?

- Dobro sam - reče ona odlučno, uspravivši se malo u sedlu - nije znao koga ona želi uvjeriti da je dobro, sebe ili njega.

Ali nije skidao pogled s nje, želeći još nešto reći, no nije ju želio uznemiravati ružnim sjećanjima. Na kraju kimne. - Reci mi ako ti bude trebalo odmora. Željela se tvrdoglavo usprotiviti, ali on je odreže oštrim pogledom.

Iako je bilo mračno, mogao se zakleti da je vidio kako su joj se obrazi nježno zarumenjeli prije nego što je kimnula. - Kako želiš.

Pretpostavivši da ne može od nje očekivati značajniji izraz poslušnosti, on ode.

Jahali su satima bez zaustavljanja. Iako su pažljivo izbjegavali susret s bilo kime tako što su skretali s ceste čim bi se približili nekom selu, opasnost je vrebala na svakom zavoju.

On bi se osjećao vraški bolje da su stigli u Visočje. A ovim tempom to neće biti tako skoro.

Pogled mu skrene prema Belli točno u trenutku kad joj je glava klonula naprijed, a tijelo se počelo naginjati u stranu.

Dovraga! On vikne njezino ime i potjera svog konja naprijed. Ona se naglo probudi i uspravi se točno u trenutku kad ju je obuhvatio oko struka da je uhvati. Zato što je to bilo lakše - a svom je srcu već ionako priuštio dovoljno šokova - on je iskoristio zamah i povukao je u svoje krilo.

Ukočila se i okrenula glavu da ga pogleda u mraku. - Što to radiš?

On stisne usta. - Što misliš da radim? Jahat ćeš sa mnom. - On je privuče na svoja prsa. Samo zato da bi joj pokazao koliko to ozbiljno misli, naravno - a ne zato što je držati ju privijenu uza se bio najbolji osjećaj na svijetu.

Ona razrogači oči u mraku. - To nije nužno, ja nisam dijete...

- Onda se ne ponašaj kao dijete reče joj grubo. - Skoro si pala s konja; tako si iscrpljena. Dovraga, Bella, rekao sam ti sa se odmoriš.

~ 159 ~

Knjigoteka

daša&anna - I jesam - pobunila se. No klonula je na njega, poražena. - Pokušala sam. Ali bila sam previše uzbuđena. Želio je biti ljut - to je bilo sigurno - ali osjetio je kako se smekšao. - Jer ćeš vidjeti svoju kćer?

Ona kimne, a blistavi joj osmijeh obasja lice. - Tako je dugo nisam vidjela.

Nije u njezinom tonu bilo ničeg optužujućeg, ali ipak je izazvao grizodušje. - Znam.

Pogledi im se sretnu u mraku i činilo se da su razmijenili čitav život sjećanja. - Ja te ne krivim - reče ona tiho. - Više ne. Imao si pravo. Da sam povela svoju kćer, ona bi možda...

Grlo joj je bilo previše stisnuto da nastavi. No on je znao što je željela reći. Njezinu bi kćer možda snašla ista sudbina kao i nju - baš kao što je snašla i mladu Mary Bruce.

- Kakva je ona? - upita on, pokušavši joj odvratiti pozornost.

Djelovalo je. Smiješak joj se vrati na lice. - Pametna. Tiha. Nije sramežljiva, već oprezna. Ima očevu boju kose, ali moje oči. - Usta joj se trznu. Pogleda ga lukavo. Ali ja ti to ne moram govoriti s obzirom na to da si je upoznao.

Znao je da ona misli na onu poruku koju je odnio djevojci nedugo nakon majčina odlaska - porekavši da ju je odnio. Očito mu nije povjerovala.

Nije se zamarao poricati to opet, ali iznenadila ga je njezina vjera u njega nakon svega što se dogodilo. Razoružala ga je. - Ona je divna djevojka.

Baš kao i njezina majka.

Bella je zurila u njega kao da mu može pročitati misli. Nešto u prsima ga stisne. Čvrsto ga stisne nekom emocijom koja mu je bila strana. On je ovo bio zaboravio. Zaboravio je na žestinu te povezanosti i na to koliko joj je teško odoljeti. Morao se prisiliti skrenuti pogled. - Odmori se malo, Bella - reče onoliko strogo koliko je mogao. Činilo se da ona želi reći još nešto, ali nakon nekog vremena, samo kimne. Nije joj trebalo dugo da zaspi. Nekoliko minuta poslije, osjetio je kako joj je tijelo klonulo na njegova prsa i čuo tihi, ravnomjerni zvuk njezina disanja.

Preplavi ga val zadovoljstva. Bilo mu je drago da je sigurna, to je sve.

Ako je malo previše uživao u tome što je grli, utješio se time da tako barem mogu brže jahati.

~ 160 ~

Knjigoteka

daša&anna Zapravo, možda će jahati zajedno čitavim putem do Visočja. Zbog njezine sigurnosti, a i njihove, naravno. * * *

Bella zadovoljno uzdahne, utonuvši dublje u topli pokrivač koji je mirisao po koži i začinu. Osjećala se tako sigurno i bilo joj je tako toplo.

Oko koje nije bilo prislonjeno na pokrivač naglo se otvori. Njezin pokrivač bio je svilen, a ne kožnat, i mirisao je na lavandu, a ne na začin.

Nije spavala s pokrivačem i nije joj bilo tako toplo od...

Ona se prene, ali njegove ju ruke istog časa čvršće stisnu. Lachlan.

Naslutivši kako je dezorijentirana, umiri je: - Sve je u redu, Bella, sigurna si.

Sigurna. Preplavi je val olakšanja, istog časa praćen zahvalnošću. Ona nije u zatvoru. Ovo nije san. On nije san.

Zabacila je glavu da ga pogleda. - Došao si po mene. - Nije bila dovoljno dugo budna da se pribere pa su se čuđenje i osjećaji jasno čuli u njezinu glasu. - Ne samo ovaj put, već i prije. Onaj pokušaj spašavanja. To si bio ti.

Srce je zaboli kad se toga prisjetila. Sjećala se kako je gledala dolje u mrak u dvojicu muškaraca koji su trčali iz kule nakon što ju je probudila eksplozija. Jedan muškarac pogledao je gore. Na trenutak ona je znala, ali zatim se uvjeravala da to ne može biti. On ju je bio izdao.

Ali sada je znala da nije bilo tako. On ju nije namjerno izdao. Ona mu je vjerovala. Ona je to nekako oduvijek znala. Čeljust mu se stisne. Neka čudna emocija pojavi mu se na licu. Da ga tako dobro ne poznaje, pomislila bi da je to bol. - Zakleo sam se čim sam vidio kako te ukrcavaju na ona kola da ću te izvući. Samo bih želio da je to moglo biti ranije.

- Što se dogodilo toga dana? - On joj je to već bio ukratko objasnio, ali ona je željela čuti sve.

On se ukoči. Vidjela je iz načina na koji mu se brada stisnula da mu je ta tema neugodna. Izgledao je ljutito, ali ona je znala da je ta ljutnja usmjerena prema njemu, a ne prema njoj. - Ispričao sam ti većinu priče.

Bio sam ljut i nisam pazio onako kako sam trebao. Jedan od Rossovih ljudi vidio me u blizini pristaništa dok sam nam pokušavao nabaviti birlinn.

Dok sam ja utapao tugu u peharu lokalnog piva, on je imao dovoljno vremena da upozori Rossa. Pratili su me kad sam izašao iz krčme i kad su shvatih kamo sam se uputio, opkolili su me. Borio sam se, ali bilo ih je

~ 161 ~

Knjigoteka

daša&anna previše, a piće mi je otupilo reakcije. Izgubio sam svijest od udarca i onda su me stavili u okove. Došao sam svijesti točno u trenutku kad su tebe i ostatak žena izvodili iz kapelice.

- Okovi - reče ona. - To mi je William pokušavao reći. Vidio te u lancima.

Lachlan kimne. - Pokušao sam vas pratiti. Čak sam se uspio izvuči iz jednog okova prije nego što je netko primijetio. Ali Ross me previše pozorno promatrao. Imao je razloga da mi ne vjeruje. Imali smo mi sukobe u prošlosti.

- Bio si u zatvoru?

- Nekoliko mjeseci.

- Ali uspio si pobjeći?

On kimne. - Ali tada si ti već bila u zatvoru, a ja sam saznao da se Bruce vraća u Škotsku.

Ona se namršti. - Kako si to saznao?

- Bruce je imao špijuna u engleskom logoru. Čovjeka kojeg poznajem.

Također sam saznao da Gordona i MacKaya drže u Urquahartu. Otišao sam na jug po pomoć, sustigao Brucea i ostatak Čuvara...

On stane. - Vojske - ispravi se. Čeljust mu se još jače stisne. - Trebalo je skoro godinu dana da se kraljev položaj dovoljno učvrsti da se može riskirati misija spašavanja. A onda, kad smo konačno stigli tamo, nismo uspjeli - reče gorko, odmahnuvši glavom. - Bože, bili smo tako blizu. Uspeo sam se do polovice kule sa Setonom, ali čuo nas je jedan vojnik koji je bio u zahodu. On je uzbunio ostale. Gordon je bio primoran ranije detonirati eksploziju. Seton i ja jedva smo se izvukli na vrijeme.

Na neki joj je način bilo drago što nije znala koliko su bili blizu jer bi joj tako bilo još teže podnijeti razočaranje.

- Vidio sam te. - Glas mu je bio čudno prazan. Nikad ga nije čula da govori tim tonom.

Zbog spoznaje da ju je vidio u takvom trenutku osjećala se nekako čudno ranjivo. - Mislim da sam i ja tebe vidjela. Sad ga je očito šokirala. Uistinu?

- Kad si izašao iz kule i pogledao gore. Drugi čovjek te vukao. On ju je gledao u oči. - Seton - reče ravnodušno. - Nisam želio otići.

- Hvala ti - reče ona. - Hvala ti što si dvaput došao po mene. Usta mu se stisnu. - Došao bih po tebe tisuću puta. - On skrene pogled, kao da se boji da će očima otkriti previše.

~ 162 ~

Knjigoteka

daša&anna - Zašto, Lachlane? Zašto ti je to bilo tako važno? - Ona zadrži dah.

Osjećala se kao da se nalaze na rubu nekakvog ponora.

Ali on nije skočio. - Ja uvijek završim misiju. Bez obzira na sve.

Misija. Završiti posao. Naravno da je to bio razlog zašto je došao. Nije došao po nju. On bi to učinio za bilo koga. A ako joj se zbog toga srce stisnulo od razočaranja, Bella to brzo zanemari.

Jahali su neko vrijeme u tišini. Bila je zadovoljna što se mogla nasloniti na njega i pustiti da je obuhvati njegova toplina. Pomisao na hladnoću...

Neka je sjećanja teže zaboraviti od drugih. Što su se više približavali Roxburghu, njezino je uzbuđenje raslo i sve se više pitala može li se osloniti na to da će Lachlan održati svoju riječ.

Znala je da nije sretan zato što su, da bi došli u Roxburgh, morali skrenuti s puta - da žali što je popustio njezinim molbama - i nije mogla a da se ne zapita je li on to učinio samo da je utiša.

Može li mu vjerovati? Hoće li on uistinu pokušati uručiti njezinoj kćeri poruku ili ju je samo želio smiriti?

Očito da on jedva čeka da se odmaknu od granice. I nije ga mogla kriviti za to. Granice su još bile pod čvrstom engleskom kontrolom i bilo je to opasno područje za Bruceove sljedbenike. No zapitala se radi li se još o nečemu. Nikad ga nije vidjela tako oprezna, čak ni onda kad su ih lovili cijelom Škotskom nakon Methvena i Dal Righa.

Međutim, kad god bi ga pokušala pitati o tome, rekao joj je da je logično da je oprezan - jer je bilo vraški opasno. Da mogu odmah odustati čim ona dođe pameti. Prostrijelila ga je pogledom i nije više to nikad spominjala.

Pun je mjesec još sjao na nebu crnom poput tinte kad su se na obzoru pojavile prve zrake zore. S rijeke su se podizali vrtlozi magle poput zmajeva daha. Svjetlucavi pokrov rose svjetlucao je na travnatoj obali. S njihove desne strane, prema sjeveru, gusta šuma - s granama koje su se savijale pod bujnim lišćem i mahovinom poput druidove brade - grlila je tu stranu ceste štiteći ih i pružajući zaklon ako se ukaže potreba.

Da opasnost nije vrebala iza svakog stabla i zavoja na putu, Bella bi možda uživala u bujnoj, zelenoj ljepoti mirnog seoskog okoliša.

Umjesto toga, šuma se činila kao zlokobna džungla sjena, rijeka kao uzavreli kotao, a svježi jutarnji zrak bio je sablasno miran.

No polako se probio dan. Sjenke su izblijedjele, natjerane otkriti svoje tajne pod jarkom svjetlošću dana.

~ 163 ~

Knjigoteka

daša&anna Skrenuvši s ceste u šumu, Lachlan ih povede na malu uzvisinu i stane.

Ona šokirano dahne. Nasuprot njima, s druge strane doline, ležao je dvorac Roxburgh koji se proširio kao mali grad na trokutastoj uzvisini na rukavcu rijeka Tweed i Teviot. Bila je to ogromna tvrđava sa zidinama, kulama i dobro čuvanom kapijom. Takvu tvrđavu ona nikada nije vidjela.

Pričalo se da je taj zamak najjače uporište duž granice, ali ovako neko nije zamišljala. Pet, šest, sedam... izbrojala je barem osam kula koje su štitile samo glavnu utvrdu.

Dragi Bože na nebesima, kako bi uopće mogli neopaženi ući na takvo mjesto? I kako bi Lachlan mogao uopće pronaći njezinu kćer?

Lachlan sjaše i kratko se posavjetuje s Robbijem Boydom - sir Alex je odjahao naprijed kako bi vidio može li nešto saznati od seljana (njegov jorkširski naglasak privući će manje pažnje) - prije nego što se okrene da joj pomogne sjahati. - Čekat ćemo ovdje dok se Zma... Seton - brzo se ispravi - ne vrati.

Ona se namršti, pitajući se što je on to kanio reći, i kimne. Ali nije shvaćala kako će biti teško znati da joj je kći tako blizu, a biti tako nemoćna. Taj dvorac, koji je bio tako blizu da je imala dojam da može ispružiti ruku i dotaknuti ga, bio je iskušenje iz pakla.

Nasreću, nisu morali dugo čekati. Upravo je završila s doručkom, pojela je nekoliko zobenih peciva i komad sušene govedine na koje ju je natjerao Lachlan - Bože, kako on zna biti napastan - kad je sir Alex dojahao iz šume. Turobni izraz na njegovu licu nije ju obeshrabrio; navikla je gledati mrzovolju na nekoć simpatičnom, mladom vitezu. Rat ga je promijenio. Baš kao i nju. Smrt i patnja učinili su od ovog svijeta znatno okrutnije mjesto. No Lachlan je očito uočio nešto što ona nije. - Što je bilo?

- Vjenčanje je bilo održano prije nekoliko dana - reče vitez. Muškarci su to očito smatrali lošom vijesti i ona se zapitala jesu li joj nešto prešutjeli. - Mnogi su uzvanici već otišli - dodao je.

Otišli? Belli se srce stisne. - Moja kći?

Sir Alex je pogleda u oči, pogledom punim sućuti. - Ne znam, milostiva.

- Jesi li vidio lady Mary? - upita Lachlan. Seton odmahne glavom.

Mary? O, dragi Bože, ne. - Što se dogodilo Mary?

- Ništa - reče brzo Lachlan, ali po tračku razočaranja koje mu se čulo u glasu zaključila je da joj uistinu nešto taje.

Sir Alex ga je napeto gledao. - Čuo sam glasine da su je prije nekoliko mjeseci premjestili na jug.

~ 164 ~

Knjigoteka

daša&anna Boyd opsuje, a Lachlanov izraz lica postane turoban. Ona pogleda jednog, pa drugog. - O čemu se radi? Što mi to niste rekli?

Muškarci se pogledaju. Boyd slegne ramenima što bi joj trebala biti potvrda da ima pravo, a Lachlan objasni. - Nismo samo tvoj bijeg planirali.

Ona ostane bez daha. - Nadali ste se da ćete osloboditi i Mary? Je li zato pristao doći ovamo? Ona je mislila da njoj želi pomoći.

- Ne mi, već neki drugi kraljevi ljudi. No kako se čini, zakasnili su.

Jadna Mary! Bella se sažali nad djevojkom koja je patila jednako kao i ona. Bilo je teško uživati u slobodi dok su joj prijateljice još zatočene. Ah, zar je ta sloboda trajala tek jedan dan? - Ali oni valjda neće odustati?

- Nikada - reče Lachlan.

Nepokolebljivost u njegovu glasu bila je čudno umirujuća.

Odjednom im neki glasni, škripavi zvuk odvuče pozornost prema dvorcu. Podignuli su rešetke. S uzvisine imala je sjajan pogled na glavnu kapiju i dvorište po kojem se motalo, unatoč ranom jutru, začuđujuće mnogo ljudi. Konje su izvodili iz konjušnica, a okupljao se velik broj vojnika.

- Očito se netko sprema na odlazak - reče sir Alex.

Bella se okrene Lachlanu u panici. - Što ako je to moja kći?

On je smireno pogleda i progovori pretjerano mirno: - Nemamo to razloga pomisliti. To bi mogao biti bilo tko.

Bella stisne šake. Nije joj se sviđalo da se prema njoj odnose kao da je neuravnotežena, ili kao prema krhkom komadu porculana koji bi se svakog časa mogao razbiti. Da joj se udovoljava. S visoka. Zar on ne shvaća koliko je njoj to važno? To je jedino o čemu je razmišljala tijekom dvije godine u zatvoru. Nije mogla doći tako blizu i sada riskirati. - Ali što ako jest? - bila je uporna, ne mareći za to što zvuči tvrdoglavo. - Moramo saznati.

Lachlanove oči ljutito zabljesnu. - Mi nećemo ništa saznati. Ti ćeš ostati ovdje. Ja idem.

Ona ga pogleda razrogačenim očima. - Ti sada ideš u dvorac?

Pogled mu postane još žešći. - Kako bih drukčije odnio poruku tvojoj kćeri? Najbolje da idem odmah, dok je gužva. Tako ćemo se što prije izgubiti odavde. - Zadnju rečenicu rekao je sebi u bradu.

Bella se ugrize za usnu osjetivši tračak nelagode. Odjednom joj nije dobro sjela pomisao da će se on približiti dvorcu. Nije joj se sviđala zamisao da će se Lachlan dovesti u opasnost zbog nje.

~ 165 ~

Knjigoteka

daša&anna Ne želim da mu se nešto dogodi. Ta pomisao nije ju zgranula onoliko koliko je trebala. Bez ljutnje i optuživanja koji su joj služili da blokira svoje osjećaje prema njemu, bilo je sve teže i teže glumiti ravnodušnost.

- Kako ćeš proći stražare? - upita ga.

- Pusti mene da brinem o tome. - Već je davao upute ostaloj dvojici dok je skidao sa sebe arsenal oružja koje je nosio. Odvezao je dva pojasa koja su držala dva mača na njegovim leđima, zatim luk i kratku sjekiru koju je nosio za pasom pa mu je ostalo samo koplje.

- Ali... - Glas joj utihne. Nije mogla skrenuti pogled sa zastrašujućeg dvorca.

Majčinski instinkt, koji je zahtijevao da se pobrine za sigurnost svoje kćeri, bio je u sukobu s drugim njezinim dijelom. Dijelom koji nije mogla imenovati, ali koji se pokazao iznenađujuće jakim. Dijelom koji je nije želio pustiti. Koji nije želio da on učini nešto što bi ga moglo ugroziti. Nije bilo sumnje da će odlazak u taj dvorac biti ekstremno riskantan.

On je očito naslutio njezinu nelagodu. Vjeruj mi, Bella, znam što radim. Samo učini kako sam ti rekao i ne miči se odavde dok se ne vratim.

Govorio je s takvim autoritetom da se zatekla kako kima poput jednog od njegovih ljudi.

- Imaš li pismo? - upita je.

Bože, kako je to mogla zaboraviti? Veći dio proteklog dana dok su čekali da odu provela je pišući to pismo. Još nije bila sigurna da je sve dobro napisala. Ali pazila je da izbjegne spomenuti kako je izbavljena iz zarobljeništva. Lachlan nije želio riskirati za slučaj da pismo dođe u pogrešne ruke. Bellina sigurnost i sigurnost njezine kćeri ovisile su o tome da nitko ne sazna da ona nije u samostanu.

Izvadila je kratku poruku iz kožne torbe koju je nosila za pašom muška odjeća pokazala se iznenađujuće udobnom i praktičnom - i uručila mu je.

On je uzme i na trenutak, koji se činio jako dugim, pogledi su im se sreli. Baš kao i ona, činilo se da on nešto želi reći, ali ne zna što.

Ona zakorači prema njemu, no ipak se zaustavi na vrijeme. Nije imala pravo ni razloga da ga dodiruje, ali taj je poriv još bio tu. Sjećanje na njegova usta na njezinima urezalo joj se u pamćenje.

No tada se on okrene, prekinuvši tu vezu.

Vjeruj mi. Te su joj riječi odjekivale u glavi dok ga je gledala kako silazi niz brežuljak i nestaje u šumi.

~ 166 ~ Knjigoteka

daša&anna Vjerovala mu je onda, a on je ostavio njezinu kćer. Kao i prije, opet je osjetila neobjašnjivi nagon da mu vjeruje. Tada se to pokazalo pogrešnim. Što je bilo u ovom čovjeku što ju je tjeralo da mu želi vjerovati kad je sve upućivalo na to da mu se ne smije vjerovati?

Lachlan se probijao kroz gužvu seljana, pokušavajući najbolje što je mogao izgledati poput običnog vojnika. Nije radio ništa neuobičajeno; stopio se ovako s masom već tisuću puta. Nije bilo razloga da bi ga netko primijetio. Ali ipak se osjećao nelagodno. Izloženo. Više nego ikad u životu.

Koža na potiljku mu se nakostriješila, za Boga miloga.

Nije shvaćao ovaj čudan strah i oprez. Nalazio se on tijekom posljednjih godina s Čuvarima Visočja u mnogim jezovitim situacijama.

Opasne, naizgled nevjerojatne akcije pod ekstremnim okolnostima bile su točno ona vrsta misija za koju su stvoreni Čuvari Visočja. Oni su bili najbolji od najboljih. Jači, brži, bolje uvježbani i iskusniji ratnici koji su obavljali zadatke kojih su se drugi plašili. Dovraga, pa on nikad nije razmišljao o opasnosti. Ali posljednja dva dana osjećao se...

Odjednom mu sine. Kvragu, pa on je nervozan.

Bio je to posve nov i nedobrodošao osjećaj. On je bio jedan od najelitnijih ratnika kršćanskog svijeta, a bio je nervozan kao zeleni štitonoša koji ide u prvu pravu bitku. Čeljust mu se stisne jer je znao uzrok. Bella. Njezina nazočnost bila je uzrok. Ona je bila kriva što se osjećao - dovraga! - ranjivo.

Dopustio joj je da utječe na njega. Dopustio joj je da se previše približi. Nije joj smio popustiti. Bio je ljut na sebe, ali bilo je prekasno da nešto učini u vezi s tim. Što je to učinila Bella MacDuff zbog čega je postao tako neodlučan?

Zbog čega je želio učiniti sve samo da je usreći?

Kvragu, ova misija uopće ne ide onako kako je predvidio. Mislio je da će se riješiti opsjednutosti njome kad je izbavi iz zatvora. Dvije godine se uvjeravao da će prestati razmišljati o njoj kad ju izvuče, prestati se izluđivati sjećanjem na njihove poljupce. Uvjeravao se da si je samo umislio tu čudnu povezanost među njima.

Uvjeravao se da je opčinjen njome zato što je nije uspio zaštititi.

Ali sada je znao da nije imao pravo. Povezanost je još tu. A on je želi jednako silno - možda čak još više. Obijale su mu se o glavu dvije godine nakupljane požude.

Bilo je bolno jasno da ignoriranje njegove žudnje za njom - a kamoli pokušavanje da je kontrolira - neće upaliti.

~ 167 ~

Knjigoteka

daša&anna Postojalo je samo jedno rješenje za to. Treba ju zavesti i završiti s tim.

Ali, dovraga, nakon svega što je prošla, on to ne smije učiniti.

Bio je vraški nezgodan trenutak da ga muči grizodušje.

Namrštivši se, natjera se razmišljati o zadatku koji mu predstoji. No nije se mogao otresti osjećaja da hoda s ogromnom metom nacrtanom na leđima.

Sa svim tim gostima koji su stigli u Roxburgh na vjenčanje, u selu kraj dvorca vrvjelo je kao u košnici. Šatori su podignuti na svakom slobodnom mjestu kako bi smjestili dodatne sluge i vojnike kojih je bilo više nego što ih se moglo smjestiti u selu.

I uz sav taj kaos, još je bio i tržni dan. Privremeni štandovi podignuti su ispred kola kojima su seljaci dovezli rubu za prodaju ili trampu. Bili su tu prodavači stoke, ribe, voća, povrća, žita, svih vrsta začina koji se mogu zamisliti, tkanina, nakita, kože, a čak je i kovač pozivao ljude da kupe njegove mačeve.

Bio je to baš onakav kaos i pomutnja kakav je Lachlan trebao. Njegov plan, ako bi ga tako mogao nazvati, bio je glumiti člana nevjestine obiteljske pratnje. Već se on susretao s Comynovima i pretpostavio je da na taj način pokušaj izvlačenja informacija o Bellinoj kćeri ne bi privukao previše pozornosti.

Naravno, baš su ti prijašnji susreti s Comynovima bili razlogom zašto je sada tako opasno biti ovdje. Iskreno se nadao da nije tako loše sreće da naleti na nekog tko bi ga prepoznao. On je tijekom godina stekao mnogo neprijatelja - i Engleza i Škota. U ovakvim vremenima zloglasnost je bila vraški nezgodna.

Izbjegavajući muškarce, usredotočio se na žene koje je navodio na općenit razgovor o uzbuđenju koje prati vjenčanje, ubacivši, kad bi to bilo moguće, pokoje pitanje za koje se nadao da zvuči bezazleno.

Dolasci i odlasci plemstva u dvorac jako su zanimali seljane - oni će godinama još spominjati kako su vidjeli ovog ili onog lorda, ili lady - pa je brzo saznao imena onih koji su već otišli. Hvala Bogu, činilo se da među njima nema Comynovih. Hugh Despenser, jedan od trenutnih miljenika drugog kralja Edwarda, trebao bi, pričalo se, otići toga jutra, a seljani su željno iščekivali da vide tog slavnog plemića.

Siguran da je Joan još u dvorcu, pričekao je da vidi može li još štogod saznati. Jedna od žena, sluškinja koja poslužuje u dvorcu poslana da kupi svježe povrće za gozbu za ručak, dala mu je prvu donekle korisnu informaciju o Bellinoj kćeri kad ga je pitala služi li on jednoj od dama iz

~ 168 ~

Knjigoteka

daša&anna obitelji Comyn koje su odsjele u pozornikovoj kuli. To ga je uputilo gdje treba početi potragu.

Ali prvo je morao ući u dvorac.

Njegova vještina da se nekamo neopažen prikrade i iskrade donijela mu je ratno ime Zmija. Ali nije se radilo samo o talentu za obijanje brava i sposobnosti da se bešumno kreće u sjenkama. Uspjeh je također ovisio o sposobnosti da pročita situaciju i iskoristi je. Da opazi načine kako ući i izaći, koje drugi nisu opažali. Kaos, gužva i diverzije otvarale su jednako mnogo vrata kao i oštrica njegova bodeža.

Uspio se približiti dvorcu, čekajući pravu priliku. Razina nadzora nad onima koji su prolazili kroz vrata ovisila je o situaciji. Za vrijeme mira, tijekom dana obično je bilo malo straže i bilo je lako ući iz sela. Ali ovo je bila granica, mjesto na kojem je rijetko mir, a on nije želio riskirati. Da bi izbjegao pitanja, mora se provući neopažen od stražara.

Da je Templar ovdje, bilo bi lako. Gordon je bio posebno nadaren za diverzije. To je bio jedan od razloga zašto su tako uspješno surađivali.

Lachlan je čekao priliku za ulaz u dvorac, kad se Despenserova velika svita pojavi na izlazu. Bio je prisiljen maknuti se u stranu s velikom skupinom promatrača i pustiti ih da prođu.

Bilo ih je mnogo i trebalo je dugo da izjašu van. Čak i da nije znao o kome se radi, značaj ovoga plemića bio je očigledan po veličini njegove oružane pratnje. Lachlan je izbrojao barem dvanaest vitezova na konjima u punoj ratnoj spremi i barem četiri puta toliko običnih vojnika, većinom jahača od kojih su neki nosili žičane oklope.

Nakon ove impozantne demonstracije moći, izašao je i njihov gospodar, lord Despenser, odjeven u baršunastu odjeću, skupocjenu poput kraljeve, jašući na veličanstvenom pastuhu. Slijedila ga je njegova svita i šačica nakićenih dama u šarenim opravama, za koje je Lachlan pretpostavio da su članice njegove obitelji.

Iza dama marširalo je još dvadesetak naoružanih vojnika. I konačno, na kraju, pojavila su se kola napunjena kovčezima s odjećom i kućanskim potrepštinama, te sluge koje su išle pješice. Lachlana se ne bi iznenadio kad bi ugledao i menažeriju u pozlaćenim kavezima.

Bio je to impresivan prizor. Sve u svemu, stotinjak ljudi se spuštalo cestom koja vodi od dvorca u selo. Gomila seljaka poredala se uz cestu gledajući kako veliki plemić prolazi, a svita je usporila kako bi im dala priliku da ih dobro vide. Kad je Despenserova konjica stigla do tržnice, još su usporili. Činilo se da je pozornost nekolicine dama privukao jedan gorljiviji trgovac.

~ 169 ~

Knjigoteka

daša&anna Lachlan odmahne glavom. Englezi i ta njihova prokleta svita. Treba im čitava vječnost da se pokrenu. On bi poludio kad bi morao putovati puževom brzinom. Mogućnost da se brzo kreće bio je jedan od razloga zašto je najviše volio raditi sam.

Namršti se, shvativši da odavno već ne radi sam. I dovraga, koliko mu je god to bilo grozno priznati, nekako se naviknuo raditi s ostalim pripadnicima Čuvara Visočja, ili u malim skupinama, kao u trenutnoj misiji, ili sa svima zajedno, kao u nedavnoj bitci protiv Johna MacDougalla, lorda od Lorne, u prolazu Brander. Poraziti Lorna, svog bivšeg šogora i čovjeka koji ga je mjesecima mučio u paklenoj zatvorskoj jami - bez obzira na sve Julianine laži - bilo je vraško zadovoljstvo.

Bilo bi još veće zadovoljstvo vidjeti ga mrtvog, ali Lachlan je popustio Rendžerovom zahtjevu da ga ostave na životu. Nije mu se to svidjelo, ali ipak je pristao. A otkrio je da je Čuvarima Visočja, svojim suborcima, više od jednom popustio.

Nije to očekivao i nevoljko je to priznao, ali tijekom proteklih godina njegovi su sabornici zaslužili njegovo poštovanje. Da mu nije išlo na živce primati naređenja od MacLeoda, gotovo bi mu bilo žao što odlazi. Ovo je njegova zadnja misija. Uskoro će pokupiti svoju nagradu i nestati.

Nije bilo razloga da ostane. Nije on plaćen da čeka kraj rata. Bruce zasad ima svoju krunu, barem sjeverno od Taya. Bitka s Englezima neće se moći izbjeći, ali to neće biti njegova bitka. On se nije petljao u politiku.

Ali Bruce ju je učinio zanimljivom. Vratio se iz mrtvih, iako se to smatralo nemogućim. Još ga čeka dug put do konačne pobjede, ali sada barem ima šansu.

Dok je Despenserova svita zastala u selu, Lachlan se kanio usredotočiti na dvorac, no povjetarac podigne veo jedne od dama, i on zavijori na vjetru poput tamnocrvenog barjaka. Žmarci mu krenu niz kralježnicu.

Bilo je nečeg poznatog u njezinom profilu, u načinu na koji je nagnula glavu dok je slušala trgovca koji je držao uz njezinu kosu šaku punu satenskih vrpci. Podsjetilo ga je na... Želudac mu se stisne.

Dovraga i bestraga, to je Joan. Vidio je tu djevojku samo jednom - prije više od dvije godine. Tada je bila još dijete. A sada je izgledala toliko starije od četrnaest godina da ju nije prepoznao.

Zamalo je uopće nije primijetio.

Nije gubio vrijeme razmišljajući zašto ona odlazi s Despenserom; samo mu je bilo bitno što odlazi. Pride joj što je brže mogao pazeći da ga

~ 170 ~

Knjigoteka

daša&anna netko ne primijeti. Želi li joj uručiti Bellinu poruku, najbolja prilika za to je upravo sada dok djevojka razgovara s trgovcem.

Osvrne se oko sebe. Kad bi mogao nekako odvući pozornost okupljenih...

Pogled mu se prikuje za sljedeći štand s kolima na koja su privezati svinju. Savršeno. Odvezat će svinju i pretvarati se da ju lovi, dok će ju usmjeriti prema Joan.

Pogleda gore. Dovraga, bolje da požuri. Bilo je jasno da je Despenseru već dosta čekanja. Okrenuo je konja i vratio se požuriti dame.

Pokušavajući smisliti najbolji plan, Lachlan promotri ljude okupljene oko Joan i baš u trenutku kad je kanio odvezati svinju, primijeti dvoje ljudi kako se brzo probijaju kroz gužvu.

Krv mu se smrzne u žilama. Opsuje, ne želeći povjerovati vlastitim očima. Ali nije se prevario.

Stisne šake uz tijelo. Tako mu krvi božje, ubit će ih.

Zaboravivši na svinju, krene prema njima pokušavajući ih spriječiti prije katastrofe.

Nije uspio.

~ 171 ~ Knjigoteka

daša&anna

B

13. POGLAVLJE

ella nije mogla mirno stajati i čekati. Izjedala ju je nervoza. Je li Joan još u dvorcu? Je li ona dobro? Hoće li ju Lachlan pronaći? Što ako ga uhvate?

I kao da joj dvorac može odgovoriti, stalno je zurila u tu moćnu utvrdu nakon što je Lachlan otišao. Da su barem malo bliže. Sa svog mjesta na brežuljku mogla je razaznati oblike, ali lica ne.

Bočna strana brda prepriječila je pogled na selo pa je morala čekati da Lachlan priđe kapiji. Čak i u moru kožnih ratničkih kaputa i smeđih vunenih ogrtača bila je sigurna da će ga prepoznati.

Nakon što je prošao jedan sat, a on se još nije pojavio, počela je sumnjati da ga je možda propustila vidjeti. Ili možda...

Ne, on njoj ne bi opet lagao. Ali što ako je pristao doći ne da pomogne njoj, već da pomogne Mary?

Vidjevši svu tu stražu kod kapije, prisjeti se opasnosti. Nije smjela tražiti od njega da tako riskira. Ali kako da to ne učini kad je to bio jedini način da dopre do svoje kćeri?

Dragi Bože, bila je tako nervozna, nije mogla više ni razmišljati razumno.

Mahnito promotri dvorište. Činilo joj se da se ondje jedna velika skupina ljudi nakon zadnjih priprema sprema krenuti na put.

Gdje je on? Što ako je Joan među tim putnicima?

Poludjela je. Lachlan je imao pravo. Joan može biti bilo gdje. Usput, Bella nije vidjela nikoga u toj skupini tko bi joj izgledao poznato. Niti je prepoznala grb na štitovima vitezova u pratnji.

Odjednom joj pogled stane na skupini lijepo odjevenih žena, koje su se pojavile u dvorištu.

Ukipi se, osjećajući kako su joj žmarci krenuli niz kralježnicu. Jedna od dama nosila je tamnocrvenu opravu i veo iste boje.

Bella šokirano zastenje i srce joj stane. Utroba joj se zgrči. Zatetura i primi se za obližnje stablo da ne padne. Koljena joj zaklecaju.

Tamnocrvena je bila Joanina najdraža boja i to otkad joj je otac rekao kako joj lijepo pristaje. S tamnom kosom, blijedim tenom i grimiznim usnama, ta odvažna boja naglašavala je dramatičnu ljepotu njezine kćeri.

~ 172 ~

Knjigoteka

daša&anna To je Joan. Znala je da je to Joan.

I ona odlazi.

Joan je uzjahala konja i krenula za dugom procesijom kroz kapiju.

Bellu uhvati panika.

Nije mogla samo tako pustiti svoju kćer da ode prije nego što je vidi.

Noge joj same krenu naprijed. Jedino o čemu je mogla razmišljati u ovom trenutku bilo je to da joj se mora približiti. Samo da je jednom vidi...

Krenuvši putem kojim je Lachlan otišao, pojuri kroz stabla. Trenutak poslije začuje nekog za petama.

Sir Alex zgrabi je za ruku i prisili da stane. Bili su sami jer je Boyd preuzeo stražu. - Kamo ste to, dovraga, krenuli? - Lice mladog viteza se zgrči od srama kad je shvatio što je rekao, pa žustro pokuša popraviti dojam dodavši: - Milostiva.

Bella nimalo nije marila za bogohuljenje. Samo je razmišljala o tome kako da dođe do Joan prije nego što ona ode.

- Moja kći odlazi.

On se namršti. - Kako možete biti sigurni u to?

- Vidjela sam je.

On odmahne glavom. - Ne s ove udaljenosti. Predaleko je da biste joj razaznali lice.

Bellino je srce mahnito lupalo. Ona nema vremena za ovo. Kad uspije stići do ceste koja vodi kroz selo, Joan će već otići.

Pokuša se istrgnuti. - Ne moram joj vidjeti lice. To je ona. Sigurna sam.

Sir Alex ju je skeptično promatrao. - Zar mislite da ne bih prepoznala vlastitu kćer? Čula je kako joj glas postaje histeričan, ali nije marila za to.

- Prošle su godine - reče obzirno sir Alex. - Vjerojatno se promijenila.

- To je ona - Bella je bila uporna, umorna od muškaraca koji joj govore s visoka, čak i onih dobronamjernih. - Znam da je to ona. - Suze joj navru na oči. - Molim vas, sire Alexe, ja moram... Ja joj moram vidjeti lice. Neću se previše približiti. - Gledala ga je molećivo, previše uzrujana da bi marila zato što ga preklinje i iskorištava njegovu vitešku prirodu.

Vidjelo se da je rastrgan. - MacRuairiju se to neće svidjeti. Rekao je da čekate ovdje dok se ne vrati.

- Ali on ne zna da ona odlazi. Nije ju mogao naći tako brzo. Neće ju vidjeti. - Ona pogleda preko Setonova ramena i ugleda kako svita izlazi kroz kapiju. - Molim vas - preklinjala ga je dok su joj suze tekle niz obraze.

~ 173 ~

Knjigoteka

daša&anna - Nema mnogo vremena. Ne mogu je pustiti da ode, a da joj barem ne vidim lice. - Glas joj pukne. - Nisam je vidjela dvije godine.

Sir Alex opet opsuje. - Zmija će me ubiti - reče sebi u bradu. - Dobro, ali ne mičite se od mene ni milimetra.

Bella bi ga sada najradije zagrlila, ali nije bilo vremena. Potrči niz stazu, s vitezom mrka lica za petama.

Kad su stigli do sela, uplašila se da je zakasnila. Gužva je bila tako velika da je bilo teško vidjeti cestu.

Sir Alex je zgrabi za ruku prije nego što je mogla dalje. - Ostat ćemo ovdje - reče odlučnim glasom.

Bella se podigne na prste, pokušavajući vidjeti preko guste gomile seljana, ali od toga nije bilo koristi. Nije bila dovoljno visoka, a gužva je bila prevelika.

Brzo se ogleda oko sebe. Muška odjeća, koju je odjenula, pokazala se korisnom jer nitko nije obraćao pozornost na nju.

No ne može ostati ovdje. Bilo je jasno da je mladog viteza dovela do ruba živaca. Zavjetovavši se da će mu se poslije ispričati, čim je sir Alex popustio stisak, ona pojuri kroz gužvu. Čula je kako su joj doviknuli nekoliko „hej” i „lakše malo, momče”, no na kraju je stigla do ruba ceste gdje je vidjela kako je procesija zastala.

Pretpostavila je da je glasno gunđanje iza nje upućeno siru Alexu kojeg je čula kako se probija kroz gužvu za njom. Za razliku od malog momka, seljanima se nije svidjelo što im se ispriječio veliki ratnik.

On je sustigne. Nije ga trebala pogledati da bi znala da bijes zrači iz njega. - Vi i ja ćemo ozbiljno porazgovarati ako se izvučemo iz ovoga - tiho je promrmljao.

Bella se ugrize za usnu, znajući da će se poslije osjećati krivom, ali sada je imala previše posla pokušavajući pronaći... Želudac joj se stisne. Tihi krik otme joj se iz grla kad joj se pogled prilijepi na bolno poznato lice dame u tamnocrvenoj opravi.

Bila je to njezina kći. Ona je to već znala, ali vidjevši njezino lice...

Srce je zaboli. Bilo je drukčije.

Joan je stajala ni desetak metara od nje, udubljena u razgovor s trgovcem, koji je držao svežanj šarenih vrpci kraj njezine kose. Činilo se da je zabavlja trgovčev žar da joj nešto proda, a rezervirani joj se smiješak pojavio na usnama.

Smijesi se. Joan se smiješi.

~ 174 ~

Knjigoteka

daša&anna Nestane dio straha koji je mučio Bellu godinama. Činilo se da joj je kći dobro.

Ali Bože, kako se samo promijenila. Zadnji put kad ju je vidjela Joan je izgledala poput ždrebeta, s dugim rukama i nogama, s malo prenaglašenim crtama lica, šarmantno nezgrapna, na samom pragu ženstvenosti.

Ali još je bila djevojčica. Sada je izgledala...

Belli se stisne nešto u grudima. Sada je izgledala kao mlada žena. Iako je imala tek četrnaest godina, a izgledala je mnogo starije. Djevojačke prenaglašene crte lica sada su izgledale profinjeno i savršeno raspoređeno na njezinom nježnom, srcolikom licu. S velikim plavim očima, bijelom kožom, tamnom kosom i kraljevskim crtama lica, njezina je kći postala prava ljepotica.

Izrazito je nalikovala na svoga oca. Zapravo, osim očiju - koje su bile tamnoplave i razdvojene poput njezinih - nimalo nije nalikovala na Bellu.

Bila je i građena drukčije. Dok je Bella bila osrednje visine i donedavno je uvijek bila sklona zaobljenosti, Joan je bila visoka i vitka, s nedvojbeno ženstvenim oblinama, ali skromnijima od majčinih.

Bellu zaboli srce, shvativši koliko je izgubila. Više nego što je i pomišljala. Njezina je kći postala žena, a ona je propustila svaku dragocjenu minutu njezina odrastanja. Iako joj je bila bolno poznata na toliko mnogo načina, žena pred njom zapravo je bila strankinja.

Sir Alex je očito čuo njezin krik pa poprati smjer Bellinih očiju. - Je li to ona?

Nešto u njegovu glasu natjera je da nakratko skrene pogled s kćeri.

Mladi vitez izgledao je zapanjeno.

- Da - šapne Bella dubokim glasom. - To je ona.

- Prava je ljepotica.

Bella se namršti jer se u njegovu tonu čulo muško oduševljenje viđenom ljepotom. - Ona ima četrnaest godina odgovori mu i prostrijeli ga pogledom prije nego što se vrati svojoj kćeri. Ali Bella je bila samo godinu starija kad se udala za Buchana.

Vitez se namršti. - Izgleda starije.

Neki čovjek priđe Joan i počne govoriti nešto njoj i dvjema mladim ženama koje su stajale kraj nje. Bella ga nije prepoznala, ali po njegovoj skupocjenoj odjeći i nakitu znala je da se radi o nekom važnom. Tko je on njezinoj kćeri?

Jedva se uspjela to zapitati kad joj srce počne mahnito lupati. Joan se okrenula od trgovca i krenula prema svojem konju.

~ 175 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona će odjahati. Bella će izgubiti priliku da joj se javi. Da joj kaže da nikad nije prestala razmišljati o njoj. Da joj nikad nije prestala nedostajati.

Da se nikad nije pokolebala u odluci da je vrati.

Bilo je dovoljno teško nagovoriti Lachlana da dođe ovamo; on nikad neće pristati na to da krene za njom.

Joan se približi svome konju. Bella se ukipi poput jelena na nišanu lovca. Još samo trenutak, i njezine kćeri više neće biti.

Bella se s mukom odupirala snažnom porivu da vikne kćerino ime. Da joj potrči u susret, zagrli je i odvede daleko od ove noćne more.

Ali nije smjela. Dragi Bože, nije to smjela. Bilo je previše vojnika. Ne bi mogle pobjeći.

Ogleda se mahnito oko sebe. Mora nešto učiniti. Ne može je samo pustiti.

Neki znak. Mora dati Joan neki znak da je s njom. Da je nije zaboravila.

I pronašla ga je ni metar od sebe, kako leži na štandu jednog trgovca.

Hoće li Joan shvatiti?

Sir Alex ju je čvrsto držao za zapešće, ne želeći riskirati da mu se istrgne. Ali štand je bio dovoljno blizu da se sagne i...

Bella zgrabi svjetloružičastu svilenu ružu koju je uočila i spretno je makne sa štanda. Trgovac se toliko udubio u promatranje procesije da to nije primijetio.

No sir Alex je primijetio. - Dovraga - opsuje i posegne za njom. Nemojte učiniti nekakvu glupost.

Ali bilo je prekasno. Mozak joj je prestao raditi u trenutku kad je ugledala svoju kćer; razmišljala je srcem.

Kriomice baci ružu između ljudi prema Joan. Blijedoružičasta svilena ruža sleti oko metar lijevo od njezinih nogu.

- Kvragu - opsuje sir Alex, vidjevši što je učinila. Počne je vući prema sebi.

Bella nije skidala pogled s kćeri. Na trenutak je pomislila da Joan neće vidjeti ružu. No zatim je odjednom stala kao da ju je pogodila munja. Čak i iz profila, Bella je vidjela kako je Joanino lice problijedilo i kako su joj se oči razrogačile. Shvatila je.

Nažalost, Joan nije bila jedina koja je primijetila ružu. Iako je Bella kanila privući samo kćerinu pozornost, začuvši komešanje, okrene se uvaženi lord koji je hodao ispred nje.

Odjednom Bellu obuzme loš predosjećaj. Zar je ta ruža imala veći značaj nego što je bila svjesna?

~ 176 ~

Knjigoteka

daša&anna Joan naglo skrene pogled prema gomili. Bi li im se pogledi sreli, bili je njezina kći prepoznala u muškoj odjeći, Bella nikada neće znati. Jer u tom trenutku, neki čovjek zgrabi Bellu s leđa, istrgnuvši je iz sir Alexovog stiska i povukavši je k sebi.

Uhvatili su je. * * *

Lady Joan Comyn je uživala. Nikad u životu nije čula tako besmisleno laskanje i nije si mogla pomoći da se ne nasmije čovjeku koji joj je pokušao prodati vrpce po trostrukoj cijeni od one u Londonu.

Imala je toliko malo dragocjenih prilika za smiješak otkad joj je prije nekoliko mjeseci umro otac. Zapravo, još i prije očeve smrti nije imala razloga za radost, ali pokušavala je ne razmišljati o svojoj majci - bilo joj je to prebolno. Njezin je život sada bio u Engleskoj.

O svom novom staratelju, siru Hughu Despenseru, Joan nije znala što misliti. Rijetko su se susretali, a kad bi uopće komunicirali - kao sada kad ju je došao požuriti - više je djelovao nestrpljivo i živčano nego uistinu ljutito. Dobi njezina oca, bio je oštrouman - to joj je govorio njegov položaj kraljeva miljenika - i ona ga nije smjela podcjenjivati.

Dok su ona i Margaret pratile sira Hugha do njihovih konja, Joan je pokušavala ne gledati prema gomili koja je upijala svaki njihov korak. Iako joj je opčinjenost bila razumljiva, ona je prirodno bila sramežljiva i rezervirana i bilo joj je neugodno kad su je ljudi gledali. S obzirom na ono što se dogodilo njezinoj majci, to je vjerojatno bilo razumljivo.

Odjednom, osjeti neki pokret krajičkom oka. Kad je pogledala dolje, trebalo joj je neko vrijeme da shvati o čemu se radi.

Srce joj stane. Ostala je bez daha kao da ju je netko čekićem udario u prsa.

Nesvjesno je čučnula da pokupi tu stvarčicu, držeći je gotovo pobožno u rukama. Suze joj navru na oči. Tko...? Što ovo znači?

Nagonski se okrene u smjeru odakle je naslutila onaj pokret. Pomno pregleda okupljenu gomilu ljudi, tražeći odgovor. Ali ljudi je bilo previše da bi pogodila odakle je to došlo.

Ipak, isticao se jedan zlatokosi čovjek. Držao je nekog mršavog dječaka za zapešće i izgledao bijesno. No nije se isticao po toj ljutnji. Visok, širokih ramena i vitak, bio je vjerojatno najljepši muškarac kojeg je vidjela u životu. Iako joj je bila novost primjećivati muškarce, kad ih je jednom otkrila, činilo se da o ni o čemu drugom ne razmišlja. Ona i njezine

~ 177 ~

Knjigoteka

daša&anna sestrične provele su tijekom ovog vjenčanja sate raspravljajući o muškarcima.

Ali nijedan od njih nije bio poput ovog. Imao je sve od čega zatitra srce mlade dame, a ona nije bila imuna.

Pretpostavila je da ima malo više od dvadeset godina, unatoč neobrijanoj bradi na svom dječački naočitom licu zbog koje bi trebao izgledati starije.

Znala je da je ratnik po maču zataknutom za leđa i jednostavnom kožnom ratničkom kaputu koji je nosio kao oklop. Ali nije imao kacigu pa je njegova suncem okupana kosa sjajila poput zlatne krune. Ta kosa bila je kratka i raščupana i izgledao je kao da je izašao iz nekog jezera, otresao vodu i prošao prstima kroz tu svoju gustu, zlatnu grivu da je ukroti.

Trenutno smetenoj naočitim mladim ratnikom, trebalo joj je neko vrijeme da shvati da je primijećena njezina reakcija - i ono što ju je uzrokovalo.

- To je ružičasta ruža! - čula je prigušeni šapat koji je prostrujao gomilom poput krugova na vodi koje stvara kamenje bačeno u jezero.

Seljani ne bi trebali znati za njezinu vezu sa zloglasnom lady Isabellom MacDuff, ali svi su prepoznali izdajnički simbol. Nažalost, i njezin staratelj. - Što je to?

Joan nije odgovorila. Vidjela je kako je sir Hugh pronicljivo zaškiljio i znala je da je prepoznao što je to. Ona ispusti ružu iz ruke.

On se okrene, promotrivši okupljene. - Što ovo znači? Tko je to bacio?

- Okrene se onom trgovcu koji joj je pokušao prodati vrpce. - Jeste li vi to bacili?

Trgovac žustro odmahne glavom. - Nisam, g-gospodine Horde odgovori drhtavim glasom.

Jutro je upravo dobilo zlokobnu notu. Ljudi su se s nelagodom vrpoljili, kriomice se ogledavajući.

Joan je samo željela otići Sve što bi njezina staratelja podsjetilo na njezinu majku zasigurno će joj uzrokovati probleme.

Ona se odvaži još jednom pogledati mladog viteza. No od onog što je vidjela krv joj se sledi u žilama. Pojavio se još jedan čovjek i držao tog dječaka. I on se isticao visinom i mišićavom gradom. Ali zbog njegova lica zebnja joj se uvuče u srce.

Bila je nasmrt preplašena prvi put kad ga je vidjela. Bilo je to prije više od dvije godine, kad ju je taj tamni ratnik zlokobna izgleda, lica punog ožiljaka i sablasnih očiju probudio iz sna u njezinoj sobi u Balveniea da bi joj objasnio zašto ju je majka ostavila.

~ 178 ~

Knjigoteka

daša&anna Osim nedavne posjete Williamu Labertonu, biskupu sv. Andrije, to je bila jedina neposredna informacija koju je dobila o svojoj majci otkad je otišla. Mržnja njezina oca prema „izdajničkoj kurvi” koja ga je izdala tu je temu učinila nepoželjnom. Što on ovdje radi? Je li to nekakva poruka?

Srce joj počne mahnito lupati.

Joan je znala što mora učiniti. Ne pogledavši više prema gomili, podigne bradu i zabaci glavu baš onako prezirno kako to priliči nasljednici Buchana.

Podignuvši nogu, zgazila je petom svojih cipelica svilene latice na mjestu gdje joj je cvijet skliznuo iz ruke. - To nije ništa - reče svom staratelju. - Ništa što bi više nešto značilo.

Njezina je majka za nju bila mrtva. Ona je izabrala svoj put, baš kao što je Joan izabrala svoj.

Ali kad je čula tihi krik u gužvi, pogled joj skrene, ne na naočitog ratnika, niti na onog zastrašujućeg, već na momka koji je stajao između njih.

Ledeni žmarci razmile joj se po koži. Bilo je u njemu nešto čudno...

Na trenutak joj srce svisne u bljesku potpune strave. Ali natjerala se smiriti. Natjerala je pluća da se napune zrakom.

To ne može biti.

Osjećajući se kao da je upravo vidjela duha, Joan potisne drhtaj i okrene se svome staratelju. * * *

Lachlan je bio tako bijesan da nije mogao razumno razmišljati. Već je poludio kad je vidio Bellu u toj gužvi, ali kad je posegnula za tim cvijetom i kad je shvatio što kani učiniti...

Srce mu je prestalo kucati. Dovraga i bestraga, neće on nju ubiti, ona će ubiti njega!

I skoro je uspjela u tome da nije smislio način kako ih izvući iz toga.

Brzo.

Dočepao je se nekoliko sekundi nakon Setona. Ako je bilo osobe na koju je bio više ljut nego na Bellu, bio je to Zmaj.

Nikome kao tom mladom Englezu u Čuvarima Visočja nije trebalo tako dugo da zasluži Lachlanovo poštovanje. Nije to bilo zato što je

~ 179 ~

Knjigoteka

daša&anna pretpostavio da je Seton izabran zbog svog vrijednog brata; radilo se o njegovu ponašanju. Setonovo rigidno poštovanje pravila i viteškog koda sukobilo se s gusarskim načinom ratovanja koji su provodili Čuvari Visočja. Pola vremena hodao je kao da mu je netko nabio kolac u guzicu, a Lachlan nikad nije propustio to spomenuti.

Ali kako su se Zmajeva vještina s mačem i sposobnost da se bešumno prikrade mogle mjeriti s Lachlanovim vještinama, često su završili u istoj misiji. Lachlan je mislio da se može osloniti na njega, ali trebao je biti pametniji.

Zgrabivši Bellu za zapešće, grubo ju je povukao k sebi. Osjetivši je prislonjenu na svoje tijelo, znajući da je sigurna barem u tom času, to je otupilo oštricu njegove ljutnje i spriječilo ga da joj učini sve ono što joj je želio učiniti.

Ali kad ovo završi...

Pogleda Setona preko vrha njezine kape. Mladom je vitezu služilo na čast što nije ni trepnuo gledajući ga u oči. No po turobnom izrazu njegova lica bilo je jasno da zna kako će biti vraga zbog ovoga.

Nakon što su tri godine radili rame uz rame u situacijama gdje jedan pogrešan zvuk može značiti razliku između života i smrti, znali su komunicirati u tišini. K imanje glavom i pokret očima rekao je Setonu što Lachlan želi od njega.

Vidjevši da je Seton shvatio, Lachlan je pusti. Ali to nije bilo lako.

Svaki primitivni nagon tražio je od njega da je drži i... samo da je drži.

Morao se suzdržati da je ne zgrabi kad je Despenser primijetio što je privuklo pozornost lady Joan.

Dovraga, ovo nije dobro. Ovo nije nimalo dobro.

Toliko o tome da su ostali neprimijećeni. Činilo se da je svaki par očiju u sviti okrenut u njihovu smjeru. A barem u jednom paru tih očiju primijetio je prepoznavanje.

Zadržao je dah dok je boja nestajala s blijedog lica lady Joan. Pogledi su im se sreli samo na trenutak, na onoliko koliko srcu treba da jednom otkuca.

Hoće li ga pozvati? Identificirati ga kao pobunjenika i poslati ga u smrt.

No ona okrene glavu. On drhtavo odahne, pomislivši da izvješća o njezinoj odanosti moraju biti pogrešna. Ali kad je zgnječila petom onu ružu, predomislio se. Dovraga. Bio je to savršeno jasan čin odricanja od majke.

~ 180 ~

Knjigoteka

daša&anna Ah, dovraga. On pogleda Bellu. Seton se s njom probijao kroz gužvu, ali nedovoljno brzo. Uspjeli su se odmaknuti tek dva-tri koraka. Svaka nada da nije vidjela zgaženu ružu ili čula kćerine riječi nestala je onog časa kad je vidio njezino lice puno boli.

Uspio ju je samo na trenutak vidjeti iz profila prije nego što ju je Zmaj odvukao, ali to je bilo dovoljno.

Srce mu se stisnulo. Vidjevši je u boli... dovraga, i njega je zaboljelo.

Učinio bi sve da ona više nikad ne iskusi takvu bol. Lady Joan zdrobila je majčino srce jednako odlučno kao što je zdrobila taj cvijet.

No ako je i pomislio da je najgore prošlo, prevario se. Čovjek koji je jahao na čelu kolone vrati se istražiti što se dogodilo i primijetio je Setona i Bellu. - Vi, tamo. Kamo ste krenuli?

Lachlan opsuje. On nije bio pobožan, ali ako bi se ikad trebao početi moliti, to je bio ovaj trenutak. Čovjek koji je primijetio Bellu bio je njezin bivši šogor, William Comyn. Nažalost, on Lachlanu nije bio stran. Zapravo, u velikoj povorci ljudi koji bi s velikim veseljem vidjeli Lachlanovu glavu kako krasi kapiju dvorca, William Comyn bi stajao u prvom redu. Prije mnogo godina Lachlan ga je ponizio na bojišnici, a ponosni plemić to nikada nije zaboravio.

Lachlan navuče kapu koju je nosio nisko preko očiju, iako je to bila slaba zaštita ako se Comyn okrene prema njemu.

Ali u ovom trenutku u opasnosti je bila Bella.

Seton je povuče iza sebe i okrene se kako bi se suočio s Comynom.

Lachlan nikad nije bio tako zahvalan što čuje Setonov vražji engleski naglasak. - Vratimo se u dvorac, gospodine lorde - reče. - Momak bi trebao biti na poslu, a ne zuriti u zgodne dame.

Seton se nakloni, podarivši očaravajući smiješak Joan i ostalim damama koje su se dražesno zarumenile.

Lachlan je vitezu dugovao ispriku. Činilo se da sve to viteštvo i galantnost nisu bili sasvim beskorisni.

No Comyn nije bio impresioniran. Zaškiljio je. - Ti, dečko, zašto se skrivaš iza leđa?

Znajući da nema izbora, Seton povuče Bellu naprijed.

Lachlan se ukipi, sva osjetila su mu se naćulila, spremna učiniti sve što treba da bi je obranio. Bàs roimh Gèill. Bolje smrt nego predaja. Bio je to slogan Čuvara Visočja i jedna od malo stvari oko čega su se svi složili.

Ona je gledala u pod, a kapa joj je zaklanjala većinu lica. To, zajedno s gubitkom težine uzrokovanog zatočeništvom...

~ 181 ~

Knjigoteka

daša&anna Vraški se nadao da će to biti dovoljno.

Pogledao je prema Despenserovoj skupini i primijetio kako se čelo lady Joan namrštilo dok je proučavala Bellu. Bella nešto tiho promrmlja.

- Što si to rekao? - upita Comyn. - Govori glasnije, momče.

Seton mlatne Bellu po ramenu - malo snažnije nego što je to Lachlan smatrao nužnim. - Čuo si gospodina lorda - reče, a zatim se ispričavajući se okrene Comynu. - Sramežljiv je, gospodine lorde.

Lachlan je znao da ovo ne može predugo uspijevati. Ova krinka neće izdržati pažljivije ispitivanje.

Joan stavi dlan na Comynovo rame. - Molim vas, striče, pustite momka da se vrati svome poslu. Izgleda da je već dovoljno u nevolji. - Ona se tiho nasmije. - Lord Despenser jedva čeka da krenemo na put. Zatim pogleda na zgaženu ružu. - Sigurna sam da ovo ništa ne znači.

Comyn je potapša po ruci, ali ne skrene pogled sa Setona i Belle koji su stajali nepomično u mnoštvu koje je bilo izuzetno zahvalno da je pozornost s njih skrenuta na nekog drugog. Lachlan je morao nešto učiniti da je skrene na nekog drugog - nekog tko, po mogućnosti, neće biti on.

Kako mu je bilo žao što nema onu svinju. Ogledao se naokolo tražeći nešto - bilo što - što bi moglo poslužiti za odvlačenje pozornosti s njih.

Nije imao svinju, ali imao je kokoši. Metar-dva od njega, u improviziranom kavezu, nalazilo se pet-šest kokoši, a pokraj njega bio je privezan veliki, debeli kokot.

On se usredotočio na tog kokota. Počeo se polako približavati užetu kojim je kokot bio vezan.

Comyn otvori usta da nešto kaže, pogleda još prikovanog na Bellu i Setona, i Lachlan je znao da će zakasniti. Pretvarajući se da se spotaknuo, prerezao je uže bodežom koji je sakrio u ruci te se srušio na stol za koji je kokot bio vezan.

Stol na kojem su bile košare pune jaja.

- Moja jajca! - zavapi seljak.

Dovraga, „ta jajca” su se slijevala po njegovoj vražjoj faci. Lachlan ih krene obrisati s lica, no predomisli se. Umjesto toga zarije lice u ono malo sijena koje je osiguravalo jaja u košari. Što se tiče krinki, ova je bila prokleto neugodna.

Nije mu promaklo primijetiti koliko je apsurdna ova situacija; ovaj dan upravo je postao katastrofalna farsa.

~ 182 ~ Knjigoteka

daša&anna Mnoštvo, koje se šokiralo iznenadnom zbrkom, počne se smijati. Kako je bio ispružen u blatu, prekriven jajima i sijenom, nije se morao pitati zašto se smiju.

Pretvarao se da posrće dok se pokušavao podići. - Oprostite zbog ovoga. - Glumio je da mu se jezik plete, nadajući se da će odati dojam da je još pijan od sinoćnjeg pijančevanja.

Ali seljak više nije gledao njega. Lachlan je čuo nekoliko bi jesnih vrisaka, a zatim nekoliko sekundi nakon toga: - Moj kokot! - Bili su to vapaji još uznemirenijeg seljaka koji se probijao kroz gužvu loveći svoju odbjeglu pticu. - Gdje mi je kokot?

- To ti je onaj mali visuljak iznad jaja - poviče neka žena iz gomile.

Bilo je to savršeno. Svi prasnu u smijeh, izmijenivši niz vulgarnih šala na račun jadnog seljaka.

Ali Lachlan nije želio riskirati. S mukom se podigao na noge i ovoga puta se svom težinom bacio na drveni okvir privremenog kaveza. Kokoši se razbježe. Seljani koji su stajali u blizini potrče ih uloviti i nastane pravo rasulo. Seljaci koji su se bili pažljivo poredali sa svake strane ceste, sad su je preplavili.

Lachlan se pretvarao da je ošamućen kad se konačno podigao na noge. Žena koja je stajala kraj njega uhvati ga za ruku da ga uspravi. On pogleda u smjeru u kojem je posljednji put vidio Bellu i Setona, ali njih nije bilo, nestali su u kaosu.

Nasreću, izgleda da to Comyn nije primijetio. On i ostatak Despenserove svite maknuo se s puta da bi izbjegao napad raskokodakale peradi. Lachlan nije pričekao da vidi što će se dogoditi kad se konačno uspostavi red.

Promrmljavši zahvalu ženi koja mu je pomogla ustati, gurne joj nekoliko novčića u ruku. - Za jaja - reče.

A zatim učini ono u čemu je bio najbolji: iskrade se iz gužve.

Ili je barem tako mislio.

~ 183 ~ Knjigoteka

daša&anna

J

14. POGLAVLJE

ahali su na sjever, tjerajući konje do krajnjih granica kako bi umakli potjeri ako se netko odluči krenuti za njima. Ali svaki put kad bi se neki od muškaraca vratio s izviđanja, izvijestio bi da nije pronašao nijedan znak da ih prate. Činilo se da su se izvukli.

Imali su sreće, i Bella je toga bila svjesna. Nije ni pomišljala, niti joj je bila namjera da bilo tko osim njezine kćeri vidi tu ružu. To je bio samo ukras za haljinu - a ne nešto što bi trebalo privući toliku pozornost.

Ramena joj se usuču. Nije bilo nikakve koristi od toga. Nije bilo nikakvog izgovora koji bi opravdao ono što je učinila i prikazao to nečim drugim, a ne najobičnijom glupošću kojom je ugrozila ne samo svoj, već i Lachlanov i Alexov život.

Bih su strahovito ljuti na nju. I imali su na to puno pravo. A što je uopće postigla? Samo se prisilila svjedočiti kćerinom javnom odbacivanju.

Ništa što bi više nešto značilo. Činilo se da su te riječi naciljane ravno na nju, svaka kao jedna strijela u njezino srce.

Mora postojati neko objašnjenje. Ona nije željela - nije mogla prihvatiti da je izgubljena za svoju kćer. Taj čin krunidbe Brucea već ju je tako mnogo koštao. Ne može zbog njega izgubiti i Joan.

Bella je bila željela učiniti nešto značajno. Zauzeti se za nešto u što vjeruje. Ispuniti svoju dužnost prema svome klanu i domovini. Je li to bilo tako pogrešno? Zar njezini uzvišeni ideali nisu već dovoljno stavljeni na kušnju? Zar je moraju koštati baš svega?

Možda to Joan nije iskreno mislila. Možda je sve to bila samo predstava da dokaže odanost svom stricu i čovjeku o kojem je Bella saznala da je sir Hugh Despenser, vjerojatno njezin novi staratelj.

Ali to nije izgledalo kao predstava. Izgledalo je sasvim stvarno.

Sve dok se ne nađe sa svojom kćeri u četiri oka, neće znati istinu. Ali kako će to srediti?

Pogled joj padne na Lachlana. Zapravo, kako je on jahao ispred nje, padne na njegova leđa. On joj može pomoći. Što ne znači da ga ona to kani zamoliti. Bio je tako ljut da ju je jedva želio pogledati. Svaki put kad bi mu se obratila, odgovorio bi joj grubo, jednosložnim riječima i hladno se okrenuo od nje. Bliskost, koju je osjećala kad je jahala s njim, odavno je

~ 184 ~

Knjigoteka

daša&anna zaboravljena. Razmišljala je da odglumi kako klizi s konja pa da joj on opet naredi da jaše s njim.

Sir Alex nije bio mnogo bolji - pogotovo nakon što je svjedočila užarenoj raspravi između njega i Lachlana na prvom odmorištu gdje su stali napojiti konje. Kako je izgledalo, Lachlan ga je tako žestoko izgrdio da to mladi ratnik neće ubrzo zaboraviti. Sir Alex je bio stajao tiho na mjestu, lica crvena od ljutnje, primajući svaku uvredu bez i jedne riječi obrane.

Samo joj se Robbie Boyd obraćao punim rečenicama, no izgledalo je da je čak i on razočaran u njoj.

Bilo je to zato dugačko, neugodno i samotno putovanje. Vjerojatno su odmakli dvadesetak milja od Roxburgha. Dan koji je jutros toliko obećavao, pretvorio se prije nekoliko sati u noćnu moru.

Kad je Lachlan konačno viknuo da stanu, Bella se jedva držala u sedlu.

Dotukli su je jutrošnji događaji, naporno jahanje, nedostatak sna i glad.

Stali su na travnatoj čistini u podnožju nekog brdašca. Iako je bilo mračno, uspjela je na mjesečini razaznati potok koji je tekao nizbrdo prema rijeci Tweed koja se nalazila točno iza njih. No jako ju je iznenadilo namirisati teški miris dima na blagom povjetarcu.

Kad joj je Lachlan pomogao sjahati, unatoč tome što je mrko stisnuo usta, usudila ga se pitati: Gdje smo mi to?

- U Peeblesu.

Bella razrogači oči. Prilično su daleko odmakli. Peebles je bio kraljevski grad koji se nalazio malo više od dvadeset milja južno od Edinburgha, Skoro su izašli iz graničnog područja, ali ovaj dio Škotske još je bio pod engleskom kontrolom. U dvorcu Peebles zacijelo je bio smješten garnizon vojnika kralja Edwarda. Dosad su pažljivo izbjegavali gradove i sela bilo koje veličine.

- Je li sigurno? - upita ona s oklijevanjem. On zaškilji tako da su mu se oči pretvorile u dva opaka sjajna, zlatno-zelena proreza. Bože, kako je samo strijeljao tim pogledom. - Znatno je manje opasno od tvog jutrošnjeg izleta na tržnicu.

Bella zadrži dah. Osjećala je uzavrelost njegova bijesa, koji je bio na rubu eksplozije. Skoro je poželjela da eksplodira. Samo da to što prije bude gotovo. - Žao... Žao mi je, to je kanila reći.

Ali on ju odreže. Moramo promijeniti konje, a ti se moraš odmoriti.

Prije nego što je uspjela išta reći, on se okrene i ode. Za nekoga tko je odbio voditi vlastiti klan, bio je rođeni voda. Svakako je usavršio obraćanje u proglasima i naredbama.

~ 185 ~

Knjigoteka

daša&anna Dok su se muškarci bavili konjima, ona je sjela jesti. Čak joj je i to bilo naporno. Sušena govedina bila je tvrda i trebalo ju je dugo žvakati. I to je i učinila pažljivo jer se nije željela ugušiti tom govedinom i stvoriti im još problema.

Gostila se zobenim pecivom, kad je primijetila kako Lachlan i Boyd nestaju u tami. Nekoliko minuta poslije, sir Alex joj priđe s čuturicom u ruci.

- Izvolite - reče, pruživši je. - Vjerojatno je jače od onog na što ste navikli, ali pomoći će vam da se opustite. Dan je bio težak.

To je bilo blago rečeno. Ona uzme čuturicu i prinese je ustima, trznuvši se kad joj je vatrena tekućina, boje jantara, kliznula niz grlo i zapekla je u želucu. Ali osjetila je ugodnu toplinu. Nakon prvog gutljaja sljedećih nekoliko išlo je prilično lako.

- Bilo bi pametno da mi to vratite - reče sir Alex s tračkom ironije u glasu. - Optužit će me da sam vas napio.

Bella se ugrize za usnu, pogledavši ga sjedeći na stijeni. - Dužna sam vam ispriku. Obrazi su joj se zažarili. - Iskoristila sam vašu dobrotu i žao mi je zbog toga.

On ju je mirno gledao u oči, a zatim ravnodušno slegnuo ramenima. Ovaj rat razdvojio je previše majki od njihove djece. Kad bi moja majka mogla još jednom vidjeti moju braću, znam da je ništa ne bi spriječilo u tome. - Sir Alex nije samo izgubio slavnog sira Christophera, već mu je Edwardovo barbarstvo odnijelo još jednog. Obojicu su objesili, utopili i raščetvorili u Carlisleu, nedugo nakon Methvena. On ponovno skrene temu na nju. - Sigurno vam je bilo teško vidjeti kćer nakon tako dugo vremena.

- Da - reče ona promuklo, posjetivši se zgažene ruže. - Teže nego što sam očekivala. Bojim se da nisam razumno razmišljala. - Zastane. - Žao mi je za svu napetost koju sam možda uzrokovala.

On se glasno nasmije. - Dovraga, uvijek je napeto s MacRuairijem. On i ja nismo nikakvi prijatelji. Ni Boyd, zapravo - doda kao da se to naknadno sjetio.

Bella se namršti. - A ipak se svib ovih godina borite zajedno, i koliko vidim, uspješno surađujete.

To je istina, shvatila je. Postoji suptilna razlika od onoga prije dvije godine kad su ih sir Alex i Boyd pratili na putu u Kildrummy. Ako se njihov odnos nije mogao opisati izrazito prijateljskim, nije više bilo netrpeljivosti koju je osjetila među njima. Činilo se da su ratnici sada opušteniji i da im je ugodnije zajedno nego prije. Nije propustila primijetiti poglede, geste,

~ 186 ~

Knjigoteka

daša&anna nijeme oblike komunikacije koju su izmjenjivali bez razmišljanja, kao da jedni drugima čitaju misli. Djelovali su kao ekipa.

Pretpostavila je da se sviđaju jedni drugima više nego što su to bili svjesni.

Sir Alex slegne ramenima. - To je bilo nužno, ali još ne zadugo. Ona se namršti. - Što vam to znači? On se iznenađeno okrene k njoj. - MacRuairi odlazi. Utroba joj se zgrči od šoka. - Odlazi? - ponovi ona. Ali ja sam mislila...

- Mislio sam da vi to znate. On se dogovorio s kraljem da će služiti određeno vrijeme, koje uskoro istječe. Posljednja njegova misija za kralja je upravo ova u kojoj je trebao vas izbaviti iz zatočeništva.

Bellu oštro zaboli u prsima. - Shvaćam.

Ali nije shvaćala.

Prsa su joj gorjela. Odlazi. On odlazi.

Bože, zašto ju je to iznenadilo? Nikad se nije ni pretvarao da se bori iz bilo kojeg drugog razloga osim za novac. Ali ona se nadala. .. nadala se da se možda predomislio.

Nadala se da se promijenio.

Zašto? On je za nju bio loš izbor na svaki mogući način, zar ne? Njih dvoje nemaju ništa zajedničko. Oni dolaze iz dva svijeta. Ona vjeruje da je vrijedno boriti se za ono u što vjeruješ, a on ne misli da se vrijedno boriti ni za što osim za samoga sebe. Tako joj je bio rekao. Ona je to znala, ali je ipak još odbijala u to sasvim povjerovati. Još se nadala da nije tako ravnodušan kao što se činio - ni prema ratu, ni prema njoj.

Lachlan se odlučim koracima vrati na čistinu. Pogleda u njihovu smjeru i čak i s tolike udaljenosti dobro je vidjela kako je stisnuo čeljust.

Krenuo je prema njima, a nju obuzme jak poriv da pobjegne.

- Ima jedno sklonište s druge strane brda. Nije baš sjajno, ali mogu ga očistiti od krhotina i bit će ti dovoljno ugodno za spavanje.

Ona problijedi; a ono malo hrane koju je pojela odjednom priprijeti da će završiti na tlu. Hladan znoj oblije joj čelo. Pomisao da bi spavala u maloj, mračnoj, kamenoj pastirskoj kolibi...

Taj prokleti kavez! Dragi Bože na nebesima, hoće li se ikad riješiti tog kaveza!

- Ne! - zavapi. A zatim, zatomivši paniku, doda mirnije: - Blaga je noć, ja bih radije spavala pod vedrim nebom.

~ 187 ~ Knjigoteka

daša&anna Gledao ju je u oči, tvrda i neprobojna izraza lica. Ali nešto je natjera na pomisao da je osjetio njezinu reakciju i točno zna kako se ona osjeća. I znakovito, da ju shvaća.

Suze joj navru na oči. Nije bila spremna na empatiju. Protiv ljutnje se može boriti, ali uvid u nježnost i osjećajnost sasvim ju je razoružala i osjećala se ranjivo kao nikad u životu. Bojala se da se od toga neće moći zaštititi.

Hvala Bogu, on nije inzistirao. - Onda dobro. Naspavaj se. Krećemo u zoru. * * *

Lachlan je želio da sam može poslušati vlastiti savjet. Ratnike je nužda natjerala na to da mogu malo odspavati bilo gdje, ali njegova uvježbanost mu noćas nije bila od koristi. Bio je prokleto prenemiran i prokleto preljut. Nije pomoglo ni uranjanje u rijeku.

Nužnost da odmaknu što dalje od Roxburgha i graničnog područja nije mu dala misliti ni na što osim na taj zadatak, ali kad su konačno stali, svi osjećaji su se vratili preplavivši ga poput bujice. On se uopće ne bi zaustavio, ali znao je da Belli treba odmora. Unatoč opasnosti, nije ju želio tjerati. Samo ga je to što je jedva stajala na nogama spriječilo da joj kaže što točno misli o njezinoj jutrošnjoj eskapadi na ulicama Roxburgha.

Razbjesnio bi se već kad bi samo pomislio na to. Ljutnja ga nije smetala. Taj osjećaj bio mu je poznat. No nije mu se sviđao ovaj drugi osjećaj. Osjećaj za koji je bio prilično siguran da je panika.

Da joj se nešto dogodilo...

Sranje, evo ga opet. Tog osjećaja. Naleta užasnog, ledenog straha pomiješanog s bespomoćnošću.

Njega ništa ne bi trebalo dirati. Tijekom godina učinio se neprobojnim. Neranjivim. Čovjekom koji ne mari ni za što. Ali ona je to mijenjala i njemu se to nije nimalo sviđalo.

Hvala Bogu što je skoro gotovo. Još dva dana - najviše tri - i pridružit će se Bruceu u Dunstaffnageu. Otad će kralj biti odgovoran za Bellu MacDuff.

Ali zbog nekog razloga, kad bi to pomislio, postao bi još ljući.

Osjetio je neki pokret iza leđa i ukipio se. Instinktivno je posegnuo za drškom bodeža zataknutim za bok, spreman se okrenuti i baciti ga čim začuje sljedeći zvuk. Ali oklijevao je zbog glasnog šuštanja lišća pod

~ 188 ~

Knjigoteka

daša&anna koracima. Iako laka koraka, osoba koja je prilazila nije se trudila biti nečujna.

Opet se ukoči, ovoga puta zbog bijesa.

Polako se okrene. Šake mu se stisnu dok ju je gledao kako mu prilazi.

Kad je stala pred njega, krv mu je već zavrela u žilama. Osjećao se poput lava privezanog za drvo koji se propinje o lance. Još jedan korak i navalit će na nju.

- Vrati se na spavanje. Glas mu je zazvučao kao režanje.

Nije ni znala u kakvoj je opasnosti. Cijelo tijelo mu je pulsiralo, svaki mišić bio mu je napet, svaki živčani završetak je titrao. Bio je opasno na rubu kontrole i sada više nije imao povjerenja u sebe. Sada kad mu je ona tako blizu.

Bože, mogao ju je namirisati. Svježi miris njezina sapuna pomiješao se s noćnim povjetarcem. Još odjevena u mušku odjeću, zamotala se u dva ogrtača da se zagrije. Nažalost, ti ogrtači nisu nimalo sakrili oblik veoma ženstvenih oblina pod njima.

Oprezno ga je promatrala, ali nije ga poslušala.

- Ne mogu spavati - reče, pogledavši ga. Lice joj je bilo blijedo, okupano nježnom mjesečinom. - Željela sam se ispričati. Čeljust mu se stisne. - Za to što si prekršila obećanje, za to što nisi poštovala moju naredbu ili za to što smo zamalo poginuli zbog tebe?

I na mjesečini je vidio kako su joj se obrazi zažarili. - Za sve to. Ne znam što me spopalo. - Kršila je ruke, a on se nije mogao sjetiti da ju je ikad vidio da to radi, i shvatio je koliko je zbog toga nesretna. Nije se zato nimalo bolje osjećao. - Promatrala sam kad ćeš stići do kapije, kad sam je ugledala. Nisam joj mogla vidjeti lice, ali znala sam da je to Joan. Morala sam je vidjeti izbliza. Mislila sam da je nećeš opaziti.

- Ja sam se upravo spremao doturiti joj poruku kad sam te ugledao.

Ona razrogači oči. - Uistinu? Nisam mislila... - Ugrize se za usnu. - Kad sam čula za Mary, pomislila sam da si pristao otići u Roxburgh iz drugog razloga.

Nije mu vjerovala. Nije joj dao razlog da mu vjeruje, no ipak ga je to povrijedilo. - Ja poštujem svoja obećanja, Bella. Možda rijetko nešto obećam, ali ako to ipak učinim, uvijek održim obećanje.

Ona kimne. - Oprosti.

- Možda mogu shvatiti želju da ju vidiš. Ali što te, zaboga, spopalo da baciš onaj cvijet?

~ 189 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona zadrhti, ugrizavši se za usnu i preklinjući ga nijemo za razumijevanje. - Ne znam. Mislila sam da to nitko drugi neće primijetiti ili shvatiti. Nisam znala da je taj simbol tako poznat. I nisam mogla otići prije nego što nešto učinim.

- Ti ne znaš da je to najrašireniji simbol pobune?

Ona odmahne glavom. - Kako bih to znala? - izazove ga.

Nekako su se njegove ruke našle na njezinim ramenima i on ju je tresao, sav se njegov strah i frustracija odjednom slio u naletu vatrene ljutnje. Dovraga, Bella, mogli su te zarobiti! Znaš li kakvu si imala sreću što te Comyn nije prepoznao? Za Boga miloga, što te spopalo?

- Nisam razmišljala. - Ona se pokuša oteti njegovom stisku. - Ne moraš urlati na mene, rekla sam ti da mi je žao. Zašto se uopće ponašaš kao da ti je stalo?

Trebalo bi mu biti drago da u njoj još plamti žar borbe nakon svega što je prošla. Uistinu bi mu trebalo biti drago. Ali u ovom trenutku nije bio raspoložen za njezino izazivanje.

Ona zabaci glavu i pogleda ga svojim ponosnim, prkosnim pogledom, koji priliči grofici. - Ili si se samo zabrinuo za sebe, sad kad si tako blizu da dobiješ ono što želiš?

- O čemu ti to, dovraga, pričaš?

- Ovo jest tvoja zadnja misija, zar ne?

- Tko...? On zastane, znajući točno tko. - Seton. - On i taj prokleti vitez opet će morati porazgovarati.

- Zar bi to trebala biti tajna?

- Ne. - Samo se nadao da će pričekati da joj to kaže dok je ne odvede do Brucea.

- To znači da je istina?

- Da, istina je.

Gledala ga je kao da očekuje da će joj objasniti. Ne mora on ništa objašnjavati; njoj nije dužan nikakva objašnjenja.

- Onda je tako? Lijepo ćeš odjedriti i nećeš se osvrnuti.

Baš to je planirao, dovraga. Zaškrguće zubima. - Pristao sam na tri godine, a tri godine su skoro istekle.

Izgledala je šokirano. - I ti ćeš samo pokupiti svoj novac i opet se prodati najboljem ponuđaču?

Lice mu se smrkne. Nije mu se sviđao tračak prezira u njezinom glasu.

- Imam neke dugove. - Nije mogao vratiti u život ljude koji su poginuli za

~ 190 ~

Knjigoteka

daša&anna njega, ali, dovraga, može se pobrinuti da njihove obitelji imaju što jesti. Taj Bruceov novac bit će zadnji obrok isplate duga koji se nikad ne može isplatiti. Ali što on kani učiniti s novcem, nije bila njezina vražja stvar. Kad ih otplatim, gotov sam... sa svim.

- Vratit ćeš se svome klanu? - Nije propustio primijetiti tračak nade u njezinu glasu.

Opet zaškrguće zubima. - Neću.

- Ja te ne razumijem. Promatrala sam te s tim ratnicima. Ti si dobar vođa. Zašto odbacuješ dužnost prema svome klanu?

Dobar vođa. Poznavao je on četrdeset i četvoricu ljudi koji se ne bi složili s njom. - Pusti to, Bella.

Ovoga ju je puta izgleda nešto u njegovu glasu upozorilo pa je mudro odlučila ne navaljivati dalje. - Zašto onda ne ostaneš i ne boriš se s Robertom?

To nije njegova borba, vrag neka ju nosi. Njega ne bi trebalo biti briga tko će pobijediti ili izgubiti.

I nije ga briga.

Ali znao je da to nije sasvim točno. Nije on bio ni približno tako ravnodušan kao što je želio biti. Nekako, a to uopće nije shvatio na vrijeme, i njega je ponio žar i uzbuđenje zbog nevjerojatnog, povijesnog, legendarnog povratka iz mrtvih Roberta the Brucea.

I iako ga možda povremeno živciraju neki više od drugih - njegova braća iz Čuvara Visočja bili su najbolji ratnici s kojima se u životu borio rame uz rame. Zajedno su postigli ono što nije ni sanjao da je moguće.

Ali to ništa ne mijenja. - Bruce je vratio svoju krunu - odgovori joj.

- Ali još nije gotovo. Ti to znaš jednako dobro kao i ja. Pola škotskih dvoraca - svi oni važni na jugu - još su pod kontrolom engleskih garnizona.

Da, Robert ima krunu, ali vlada tek polovicom svoje zemlje, i njegova vladavina nikako nije osigurana. On ima previše unutarnjih neprijatelji koji jedva čekaju da padne. A ni Edward neće vječno ignorirati Škotsku.

Rat s Engleskom je neizbježan. Još toliko toga treba učiniti.

Zurio je u nju u nevjerici zbog strasti u njezinu glasu. Ne. Ona ne smije... - Ti se valjda ne kaniš uključiti u tu borbu?

Ona podigne glavu i prostrijeli ga pogledom. Ja ću učiniti sve što kralj treba od mene, jednom kad mi kći više ne bude u opasnosti.

On je pogleda ispod oka. Očito ju ona zgažena ruža nije odvratila od pokušaja da vrati svoju kćer. Ta žena bila je jednako odlučna kao i

~ 191 ~

Knjigoteka

daša&anna tvrdoglava. Tako mu krvi božje, što ako opet učini nešto opasno? Srce mu počne mahnito lupati, no ignorirao ga je.

To nije moj problem, podsjetio se.

- Nakon svega što si prošla ti se još želiš boriti? Zar uistinu tako slino želiš opet završiti u zatvoru?

Ona problijedi. Naravno da ne! Vidio si kako mi je bilo. Bilo je užasno.

Hladno. Rešetke. Beskrajni sati tijekom kojih nisam mogla raditi baš ništa nego samo pokušavati spriječiti da ne poludim. - Pogledala ga je oštro, očito bijesna što je prizvao tako neugodna sjećanja. - Jedva mogu pogledati zatvorena vrata da ne zadrhtim od panike. Ti si to maločas sam vidio kad si spomenuo ono sklonište.

- Kako si izdržala?

Ona ga pogleda u oči. - A ti? - izazove ga tiho. On nije ništa rekao pa se ona okrene i slegne ramenima. - Mislila sam na svoju obitelj - na svoju kćer. Znala sam da moram izdržati radi nje. - Okrene se ponovno njemu, opet s bljeskom u očima. - Zašto me to pitaš? Ti znaš kako je to.

- Zato što je to točno ono što te čeka ako nastaviš ovim putem. - Ona mora znati što riskira. Bella, dovoljno si učinila. Uzmi svoju slobodu i ne osvrći se.

- Zar ne shvaćaš da se ne radi o meni? Nikad se nije radilo o meni.

On to uopće nije shvaćao. Niti će ikada shvatiti. To je bio dio problema. Ono veće od mene, jednom je rekla. - Je li bilo vrijedno toga?

Ona se trzne kao da ju je udario. Ranjeni izraz na njezinu licu skoro ga je natjerao da požali što ju je to pitao. Brada joj je zadrhtala. - Mora biti.

Ta očajnička molba u njezinom glasu nešto mu je učinila; na trenutak je gotovo pomislio da bi mogao biti čovjek koji bi joj pomogao da tako bude.

Očito je ona imala isti budalasti dojam zato što nije htjela popustiti. Ja sam mislila da si ti čovjek koji voli završiti posao, a ne ostaviti ga napola obavljenog.

Zaboljele su ga njezine riječi. Poznavala ga je bolje nego što je to želio priznati. To nije moja borba...

- Ja sam učinio ono što sam si zacrtao. Za mene je stvar gotova.

Ali za nju nije. Ona je borac. Ona će se boriti dok diše. Čak i za izgubljene slučajeve poput njega.

- Dakle, ništa od toga tebi nije važno? - izazivala ga je. - Ti ne mariš ni za što? Čak ni za to hoće li Robert osloboditi Škotsku od engleske vlasti?

Ne mariš ni za to hoće li ti prijatelji ostati živi?

~ 192 ~

Knjigoteka

daša&anna On je samo želio da ona zašuti. Prišao joj je bliže, prijeteći se nadvio nad nju, šaka stisnutih sa strane. - Oni nisu moji prijatelji.

- Nisu? - izazivala ga je. Znao je što sada kani reći. Nemoj to reći. - A što je sa mnom, Lachlane? Zar ne mariš za...

Zgrabio ju je prije nego što je uspjela dokraja izreći rečenicu, pritisnuvši je na stablo. Ni želio mariti za nju, ni za bilo što. Ali ona je kopala i kopala dok nije pustila krv.

Bilo mu je dosta. Pretjerala je, dovraga.

Pritisnuo je svoje tijelo o njezino, grubo ukliještivši kurac između njezinih nogu. - Hoćeš čuti do čega mi je stalo, Bella? Do ovoga mi je stalo.

Tako te silno želim poševiti da ne mogu razumno razmišljati. Želim zakopati jezik između tvojih nogu i lizati te dok mi ne svršiš u lice.

Ona šokirano zastenje.

A on nastavi podrugljivo: - Pa ako se nisi spremna spustiti na koljena i usisati moj kurac tim svojim nevjerojatnim ustima, ostavi me jebeno na miru.

Trebala mu je reći neka se nosi k vragu. To je on želio da ona učini. Ali Bella nikad nije radila ono što bi trebala. Umjesto toga se znakovito nasmiješila - kao da ga razumije. Što je bilo nemoguće jer on nije razumio samoga sebe.

- Malo sam se previše približila istini, Lachlane? - Ludio je zbog njezinog suptilnog izazivanja. - Možeš ti biti zao i prost koliko želiš - nećeš me uplašiti.

Pogled mu se smrači. Možda neće. Ali ovo će je, dovraga uplašiti.

Silovito poput pravog divljaka pritisne svoja usta na njezina. Bio ju je upozorio.

~ 193 ~ Knjigoteka

daša&anna

B

15. POGLAVLJE

ella je pretjerala. Možda je to od početka i kanila učiniti. Ova vrućina, ova strast, ovo ludilo koje je tinjalo među njima predugo je trajalo.

Nije se imala vise snage opirati.

Ništa joj nije stajalo na putu. Buchan je mrtav. Dužnosti prema njemu - ako mu je uopće bila nešto dužna - više nije bilo.

Dugo zatočeništvo, spoznaja da možda nikada neće više biti slobodna, naučila ju je iskoristiti trenutke radosti i užitka koje bi joj život pružio kad god bi to bilo moguće. Možda nikad neće dobiti drugu priliku.

A nekako je znala da će joj ovo pružiti užitak kakav nikad u životu nije iskusila. Željela je iskusiti strast barem jednom u životu. Iako je to bilo sve što bi uopće moglo biti među njima. Njegova je ponuda bila jasna - i tako je bilo oduvijek. Nikad nije tvrdio da želi bilo što od nje osim ovoga.

Ona nije željela ništa više od njega... zar ne? Na površini se ništa nije promijenilo. On je još uvijek bio gad. Još uvijek je bio čovjek o kojem se pričalo da je izdao svoj klan i ubio svoju ženu. Još je bio bezobzirni plaćenik koji je prodavao svoju odanost najboljem ponuđaču i tvrdio da ne mari ni za što.

Ali mario je on više nego što je želio pokazati. To joj je govorila njegova reakcija na njezino pitanje. Što bi postajao grublji i vulgarniji, to ga je više dirnula. Znala je to. Rabio je svoju poganu jezičinu kao oružje i oklop - da odgurne od sebe ljude koji bi mu se previše približili i spriječi ih da ga izbliza promotre. Ali ona je u njemu naslutila duboku tugu. Crnilo nije bilo u njegovoj duši, već u crnom oblaku koji je visio nad njim.

Ipak, njegove grube riječi su je šokirale. Od svih razuzdanih činova na koje ju je muž prisilio, to nikada nije učinio. Pomisao na Lachlanova usta ondje, na njegov vrući jezik kako ispipava na tom intimnom mjestu...

Bella zadrhti. Tijelo joj je treperilo na mjestu gdje je bio tako čvrsto pritisnut o nju.

Onoga trenutka kad je spustio svoja usta na njezina, Bella je znala da nema povratka. Poljubac mu je bio vruć i gladan, i baš tako sirov i primitivan kao strast koja je bjesnila između njih.

Privukao ju je k sebi. Ljubio je silovitije. Privijao ju uz tvrdoću svoga tijela. Osjetila je svaku izbočinu i udubinu, svaki čelični mišić dok joj se

~ 194 ~

Knjigoteka

daša&anna činilo da mu se tijelo naslađuje njezinim tijelom, ispremiješani u savršenu fuziju vrućine.

Jezik mu je kružio oko njezinog, potičući - ne, zahtijevajući odgovor.

Uzvraćala mu je poljupce, odgovarajući na svaki strastveni potez njegova jezika svojim. Njegov mračni, opojni okus ispunjavao joj je čula, zasljepljujući je za sve osim za njega.

Ovo nije bilo obzirno vabljenje, ni nježno zavođenje, već divlji požar očajničke žudnje koju je dijelilo dvoje ljudi koji su željeli samo jednu stvar.

Ova žestoka potreba, ovaj očaj, ova strast... nikad nije pomišljala da bi to moglo biti tako. Nikad nije pomišljala da bi je osjećaji mogli tako svladati. Nikad nije pomišljala da bi mogla osjetiti ovakvu povezanost s nekom osobom. Činilo se nestvarnim da se to događa njoj. Da žena, koja je godinama iskusila samo hladnoću, može pronaći užitak u zagrljaju jednog od najopakijih i najzloglasnijih ratnika u Škotskoj.

Ali u njemu je bilo više od toga. On je bio težak, ali nije bio los. Barem nije bio onoliko loš koliko je to želio biti. On samo nikad nije imao nekoga kome je bio stalo do njega. Nekoga kome je mogao vjerovati. Ona mu samo mora dati priliku. On zaslužuje da se bori za njega.

Usta su mu bila tako vruća, a svaki zakrivljeni pokret, svako kruženje jezikom još je malo raspirivalo vatru koja je buktjela među njima. Činilo se da vrućina njegova poljupca dopire do njezinih nožnih prstiju, vukući je dolje. Srce joj je mahnito udaralo o rebra, divlje trepereći sa svakim potezom njegova jezika.

Primila se za njegova ramena, zarivši prste u optočenu kožu njegova cotuna, želeći ga osjetiti još bliže. Bio je tako velik i jak i na nekoj iskonskoj razini njoj je to trebalo, trebalo joj je njegovo ratničko tijelo, tvrdo i nepopustljivo poput čelika, ali i toplo i ugodno kao najmekši, najtopliji plašt.

U njegovom zagrljaju njoj nikada više neće biti hladno.

Zastenjala je kad su joj njegove velike ruke obuhvatile stražnjicu, privukavši je bliže njegovoj tvrdoći. Obuzme je neki čudni drhtaj.

Istovremeno strah i uzbuđenje. Činio se tako... velik. Osjećala se kao da je označuje svaki djelić tog debelog stupa njegove muškosti.

Kako će on...?

Ugrize se za usnu. Kako će oni...? Zasigurno će boljeti?

Ali kad je zanjihao bokovima prema njoj, polaganim, grješnim ritmom koji je oponašao pokrete vođenja ljubavi, više ju nije bilo briga.

~ 195 ~ Knjigoteka

daša&anna Preplavi je vrućina. Osjećala je kako u njoj raste potreba. Vlažnost joj je preplavila područje između nogu u vrućem naletu. Prikupljala se.

Koncentrirala. Kovitlala se u čvrstu loptu nemirne žudnje.

Koža joj se zajapurila. Disanje joj je postalo isprekidano i neravnomjerno.

Trljao se o nju, povećavajući trenje, povećavajući njezinu potrebu. Žudjela je da to radi brže. Žešće. Izvijala se prema njemu, osjećajući kako ju je obuzelo nešto čudno. Penjala se, posezala za nečim što je lebdjelo izvan dosega.

Nije prepoznala zvukove koje je ispuštala. Panične, tihe jecaje koje nije sasvim razumjela.

Prestao ju je ljubiti. Usta su mu bila na njezinom vratu, klizila niz grlo, spuštala se između dojki. Pustošila. Osjećala je kako joj osjetljiva koža slasno bridi na mjestima koje je očešala njegova neobrijana brada.

I on je stenjao. Zvučao je skoro kao da ga nešto boli.

Ona usiše zrak. Tijelo joj se ukipi, zadrhti, a zatim se katapultira na mjesto potpune ekstaze. Na mjesto na kojem nikada nije bila.

Vrisne od užitka, raspavši se na tisuće zraka blještave svjetlosti. * * *

Lachlana nije bilo briga što ju je pritisnuo o stablo. Nije ga bilo briga što se Boyd i Seton mogu svakog časa vratiti iz sela s konjima.

Izgubio je sposobnost razmišljanja onoga časa kad su mu se usta spustila na njezina. Svaka nada da bi ovo moglo ići polako, da bi mogao pokazati neku samokontrolu, nestala je kad se počela pomicati uz njega.

Dokaz njezine žudnje bio je moćan afrodizijak. Kad je čuo da njezino tiho stenjanje od žudnje ne posustaje, kad je čuo kako je vrisnula od užitka dok joj se tijelo grčilo o njegovo, kad je shvatio da ju je doveo do vrhunca...

Izgubio je razum. Nije mogao razmišljati ni o čemu osim da se uvuče u nju i učini je svojom. Svojom, dovraga.

Ali predugo je čekao. Neće izdržati. Sljedeći put. Zakleo se da će joj se sljedeći put iskupiti. Sljedeći put će se pobrinuti da njoj bude dobro.

Sljedeći put će kušati svaki djelić njezina tijela. Ali u ovom trenutku će imati sreće ako uspije spustiti gaće prije nego što svrši.

Jedva su posustali zadnji grčevi njezinog sladostrašća kad se njegova usta ponovno priljube uz njezina.

~ 196 ~

Knjigoteka

daša&anna Ne skidajući nogavice hlača, petljao je s vezicama gaća, spustivši ih dolje tek toliko da oslobodi kurac iz zatočeništva, koji je poskočio udarivši ga u trbuh. Jedva je dočekao nalet hladnog zraka koji je pružio veliko olakšanje vrućoj koži koja je bila bolno napeta i tanka. Bio je tvrd poput čelika, spreman eksplodirati na najsitniji poticaj.

Nije čak gubio ni vrijeme na dodirivanje. Bojao se da bi samo jedan dodir tog nježnog, svilenkastog, ružičastog mesa, vlažnog od dokaza kako žudi za njim, bio dovoljan da ga pošalje u vrtlog strasti iz kojega se ne bi mogao osloboditi.

Spustio joj je hlače, koje su baš praktično bile prevelike, niz bokove i podigao je da se smjesti između njezinih nogu. Gurkajući je nježno debelom glavom, zastenjao je kad je topla vlažnost njezina sladostrašća susrela spužvasto, osjetljivo meso.

Bilo je to previše. Tijelo mu se strese, silovito se grčeći kako bi održalo pritisak koji mu se skupljao u donjem dijelu kralježnice.

Bože, želio je svršiti.

Nije više mogao čekati. Kliznuvši rukom iza njezinih leđa da je zaštiti od kore stabla, gurnuo je u nju žestokim, posesivnim potiskom.

Moja! Konačno. I nikad - baš nikad u životu - nije se ovako dobro osjećao.

Ona iznenađeno zastenje, razrogačivši oči. Nije skidao pogled s nje, a čeljust mu je bila prejako stisnuta da bi govorio ili mrmljao ohrabrujuće riječi ih isprike zato što ju je uzeo nevješto poput štitonoše, koji je upravo izgubio nevinost sa svojom prvom djevojkom. Ali rekao joj je svojim očima. Urezale su se u nju sa svim intenzitetom žestokih emocija koje su plamtjele u njemu.

Emocija, koje nije shvaćao. Emocija, od kojih je osjetio snažan pritisak u prsima kad je pogledao u njezine oči, koje su ga ispunile nečim toplim i mekim. Želio ju je držati ovako i nikad je ne pustiti. Ali previše je vremena prošlo. Želio ju je prejako.

Bilo je tako dobro.

Ona je bila tako dobra. Toplo i meko, njezino ga je tijelo zgrabilo poput šake. Držao se u njoj, zabijen do korijena, tražeći zadnje niti samokontrole, pokušavajući se oduprijeti nagonu da gura u nju koji ga je sasvim preplavio.

Opet ju je poljubio, pokušavajući odvući pozornost. Ali bilo mu je tako vruće. Koža mu je gorjela. Čelo mu se orosilo znojem i pulsiralo mu je u ušima. Želio je gurati u nju tako jako da nije mogao razmišljati.

~ 197 ~

Knjigoteka

daša&anna Želio je uroniti prste u njezinu kosu, pustiti da ga preplavi njezina svilenkasta mekoća. Ali još je imala čvrsto zavezanu kosu u punđu zbog kape.

Obuhvatila ga je oko vrata, odgovarajući na njegov poljubac silinom prijašnje strasti i entuzijazma.

Ubijala ga je svakim oduševljenim potezom svoga jezika.

Počeo je drhtati. Mišići su mu se tresli od muke da se drži na miru.

Nije to mogao. Nagon je bio prejak. Morao se pomicati.

Gurnuo je žestoko i duboko. Nije se više mogao suzdržavati. Bilo je predobro. Ponovno gurne. - O, Bože, ne mogu... - procijedio je kroz stisnute zube. - Oprosti... predugo sam čekao.

Pustio se, uronivši još jednom duboko u nju uz muževno režanje zbog čistog užitka. Užitka koji je bio siroviji, žešći i moćniji od svega što je u životu iskusio. Mozak mu se smrači kad se val za valom osjećaja rasprsne u njemu. Mislio je da se nikada neće zaustaviti.

Polako je pridošao svijesti, a njegovo srce i disanje pokušali su uhvatiti korak s njim.

Isuse. Nije znao kako uopće može stajati, a kamoli ju držati. No činilo se da ju ne može pustiti, da još nije spreman raskinuti tu vezu. Iako, tako mu svega, nije dugo izdržao. Smrkne se; čak i kao mlad momak imao je više kontrole.

Odmaknuo se malo da je pogleda u oči. Još su bile maglovite od strasti i njega opet preplavi val užitka.

- Isuse, Bella, oprosti.

Možda bi joj objasnio, ih se pokušao iskupiti - uistinu je ozbiljno mislio da ju željno želi kušati jezikom - ali u tom mu se trenutku dlake na potiljku nakostriješe. Čuo je neki zvuk iza sebe.

Lachlanovi iscrpljeni udovi i bolni mišići istog časa živnu. Krv mu je odmah uzavrela od urođene žudnje za borbom. Svaki mu se mišić na tijelu zapalio.

Kako su bili spojeni, Bella odmah nasluti promjenu. - Što nije u redu? šapne mu.

Nije joj imao vremena objašnjavati. Oni su bili točno iza njih. Spusti je na tlo, odvojivši se. - Trči - naredi joj glasom punim žestine i napetosti. Ne zaustavljaj se i ne osvrći se. Samo trči.

Ona razrogači oči od straha. Nije ju smio gledati, znajući da mora brzo djelovati. Ako je uhvate, on nema nikakvu šansu.

~ 198 ~

Knjigoteka

daša&anna Okrene se, navuče hlače i istovremeno izvuče jedan od mačeva iz korica vezanih na leđima. - Dovraga, Bella - izvuče i drugi mač - trči!

Ovoga puta ona nije oklijevala. Čuo je zvukove njezinih koraka kako postaju sve tiši iza njegovih leđa, kad je prvi čovjek stigao na malu čistinu.

Ali svaka nada da se možda izvukla prije nego što su je opazili izgubila se kad jedan od napadača poviče: - Požurite, jedan će nam pobjeći!

Barem dvanaest jahača pojure u njezinom smjeru; ostali - barem dvostruko toliko njih - upute se prema njemu. Lachlan ih je pustio da dođu.

Borio se kao opsjednut. Jedan po jedan, napadači su padali pod vještim oštricama njegova dva mača. Jednim je blokirao, a rezao i ubadao drugim. Nitko ga nije mogao zaustaviti. Nitko ga nije mogao pobijediti. Bio je neuništiv. Nepobjediv.

Zamalo.

Ali svaki je čovjek imao slabost. Kad su se napadači vratili, od kojih je jedan ščepao Bellu koja mu se otimala, držeći joj oštricu ispod vrata, Lachlan je znao da je pronašao svoju slabost. Uvijek je smatrao da je to požuda. Pogriješio je. Njegova slabost bila je Bella.

- Baci oružje - reče čovjek, podsmjehnuvši se. - Ili je cura mrtva.

Lachlan bi umro prije predaje. Ali ne želi svjedočiti njezinoj smrti.

Jedno po jedno, njegovo oružje padne na tlo uz zveket. * * *

U jednom trenutku Bella je bila shrvana emocijama, pitajući se za što se to Lachlan ispričava - iako je sve bilo gotovo prilično brzo, osjećaj kako se zabija u nju, ispunjavaju, uzimaju na način koji nije mogla zamisliti, bio je predivan. I kad je učinio da se ona raspadne... nikad se u životu nije tako osjećala. A već u sljedećem času zgrabila ju je odvratna skupina grubijana i vodila je u stražarnicu dvorca Peebles.

Bila je prestravljena. Više zbog onoga što se dogodilo kad su je razdvojili od Lachlan nego zbog toga što su je opet zarobili.

Uspio joj je došapnuti nešto trenutak prije: - Ne poznaješ me.

Nije imala vremena ni razmisliti o tome što bi to trebalo značiti.

Okovali su ga lancima i tako ga snažno udarili u glavu drškom mača da se srušio na tlo poput velike, krpene lutke u oklopu.

~ 199 ~ Knjigoteka

daša&anna - Nemojte ga ozlijediti - preklinjala ih je. Pretpostavivši da su nju lovili, doda: - Poći ću s vama svojevoljno. Samo mu, molim vas, nemojte nauditi.

Grubijan koji ju je zgrabio začuđeno je pogleda. - Zašto bi mene, tako mi vražje utrobe, bilo briga hoćeš li ti svojevoljno poći s nama? Poći ćeš s nama da ga potaknemo da progovori - svojevoljno ili ne.

Bella je jedva uspjela sakriti iznenađenje. Dragi Bože, oni ne znaju tko je ona! Uopće nisu tražili nju.

Onda su zacijelo tražili Lachlana. Ali zašto bi njega tražili?

Nije trebala dugo čekati da to sazna. Ruku svezanih iza leđa, čovjek koji ju je vodio, gurnuo ju je s leđa u malu prostoriju kraj kapije dvorca.

Nekoliko minuta poslije, grubo su unutra ugurali i Lachlana. Ona pojuri prema njemu, ali stražar je zgrabi prije nego što ga je uspjela dotaknuti.

- Neće moći - reče, gurnuvši je na drvenu klupu.

Bella nije mogla skinuti pogled s Lachlana. Srce joj je bilo u grlu. Bilo je toliko krvi. Prekrivala mu je jednu stranu lica i tekla iz velike rane na čelu te se skupljala u lokvi pod njegovom glavom.

Grlo ju je zapeklo od suza. Bio je tako miran. - Ubit ćete ga ako ne zaustavite krvarenje te rane.

Veliki bradati grubijan, koji je očito bio ovdje glavni, nasmije joj se u lice. - Ne brini, preživjet će on. Barem dok ne pokupimo našu nagradu doda, zlokobno se nacerivši.

Pokaže na jednog od trojice ljudi koji su se nagurali u malu prostoriju.

Oko tri puta tri stope velika, prostorija je bila dobro osvijetljena bakljama sa svake strane nadsvođena ulaza. Vidjela je još jedna vrata s druge strane prostorije, ali kako su stražarnice obično sadržavale zatvorsku jamu, nije o tome željela ni razmišljati. Čovjek na kojeg je pokazao, podigne kantu s tla i istrese sadržaj na Lachlana.

On se istog časa provrpolji, a ona tiho vrisne.

- Nagrada? - upita njihovog tamničara ne skidajući pogled s Lachlana.

- Da, tristo maraka.

Ona šokirano dahne, pogledavši s punom pozornošću njihovog vođu.

To je bilo pravo bogatstvo. - Ali zašto?

On je pogleda ispod oka, opako se namrštivši. - Tko ste vi?

- Isabella - reče jer nije bila sigurna jesu li čuli njezino ime. - Maxwell doda, izabravši prvo ime nizinskog klana koje joj je palo na pamet.

- I tko ste vi Lachlanu MacRuairiju?

- Tko? - upita ona, sjetivši se Lachlanove upute.

~ 200 ~

Knjigoteka

daša&anna Ali trebalo joj je časak predugo za odgovor. Veliki se čovjek naceri.

Nije ga prevarila. - Očito nisi obična kurva kad se bio spreman predati da te spasi. - On odmahne glavom, povukavši se za zapetljane pramenove svoje duge, kovrčave brade. - Nisam mogao vjerovati koliko imam sreće kad sam shvatio da je to on jutros na sajmu. „Koga vraga Lachlan MacRuairi radi u Roxburghu?” zapitao sam se, a lovi ga cijela Engleska, zapravo i pola Škotske, Bella se ugrize za usnu. Dragi Bože, što je to Lachlan učinio da su mu glavu ucijenili na toliku svotu? I zašto joj nije rekao da mu je glava ucijenjena? Nije ni čudo da je tako nevoljko pristao ići u Roxburgh.

- Pusti je na miru, Comyne - začuje se promukli glas ispod nje. - Ona ništa ne zna.

Bella osjeti kako joj je krv nestala s lica. Gospode Bože, Comyn! Ovaj grubijan je očito jedan od ljudi njezina šogora. Iako se rijetko susretala s Buchanovim najmlađim bratom sirom Williamom, bilo je pravo čudo što je nitko od ovih ljudi nije prepoznao. Još.

Veliki bradonja priđe Lachlanu i udari ga nogom u rebra, kao psa. Onda, sjećaš me se, je li? Ja tebe nikada neću zaboraviti. - On skine kacigu.

Bella priguši šokirani uzdah. Nedostajalo mu je pola uha. - A što se tiče toga zna li ova cura bilo što, to ćemo saznati čim dođe sir William. Brzo će on. Trebalo mi je nekoliko minuta da ga uvjerim koga sam vidio, ali kad jesam... no... hajdemo reći da te jedva čeka vidjeti. I čekaj samo da kralj Edward sazna da se konačno dočepao jednog pripadnika Bruceove tajne vojske. Što to taj govori?

Odjednom, ona se ukipi. Pogleda Lachlana razrogačivši oči od šoka.

Margaret joj je rekla da kruže nekakve nebulozne priče o skupini fantomskih ratnika koji se bore za Brucea. Ratnika koji dolaze niotkuda, odjeveni u crno, stopljeni s noći, lica skrivena sablasnim crnim kacigama koje prekrivaju nos. To je navodno vrhunski uvježbana, elitna skupina ratnika za koje se priča da rabe ratnička imena kako bi sakrili svoj identitet.

Bella je odbacila te priče kao bajke. Kao rezultat prebujne mašte nekih seljana.

Zmija.

Odjednom se prisjeti tog imena. U tom času je to jedva primijetila, ali sada se jako dobro sjećala da ga je sir Alex jednom nazvao Zmija.

Bože moj, zar je to istina? Je li on član Robertove elitne vojske?

Jest. Bože moj, jest. A nikad nije ni zucnuo o tome.

~ 201 ~

Knjigoteka

daša&anna Bella je zurila u njega. Primila ga je u svoje tijelo, raspala se u njegovu zagrljaju, osjećala se bliže njemu nego ikojem muškarcu u životu, ali, poznaje li ona njega uopće?

On je pogleda s upozorenjem u očima, a ona spusti pogled prije nego što netko primijeti kako je šokirana. Ali srce joj je mahnito lupalo u grlu.

Lachlan podigne glavu s tla i prostrijeli Comyna onim svojim prodornim pogledom. - Smjesta nas pusti i neću te ubiti.

S obzirom na njegov položaj - vezan lancima poput božićne guske dok leži na podu, a krv mu curi niz lice - ova hladnokrvna, činjenična izjava trebala bi zvučati smiješno. Ali zlokobni sjaj u njegovim očima očito ih je trenutno zapanjio.

Zapanjio je i nju. Ovaj čovjek je bio zloglasni ratnik kojeg su se bojali nadaleko i naširoko. Gusar. Razbojnik. Bezdušni, grabežljivi plaćenik. Ako mu je Zmija doista ratno ime, nije bilo teško pogoditi zašto je baš ono izabrano: On može biti zao i bezdušan kao zmija.

Comyn se prvi pribrao. Prasnuo je u smijeh i udario ga opet nogom u rebra - ovoga puta jače - ali Lachlan se opet jedva trznuo. - Nisi u situaciji da bilo kome prijetiš. Čak ni ti ne možeš ubiti četiri naoružana ratnika dok su ti ruke vezane na leđima.

Lachlan brzo sjedne, a ostali instinktivno ustuknu. Lachlan se nasmije.

Usta mu se izviju u opasni, prijezirni cerek. - Ti ne znaš što ja mogu.

Posramljen što je otkrio svoj strah ostalima, Comyn se nasmije i ponovno udari Lachlana, ovoga puta pod bradu. Glava mu odleti unazad udarivši u kameni zid uz bolni, tupi udarac. - Tamo kamo ti ideš, možeš ubijati samo štakore.

Da Bella nije tako pomno promatrala Lachlana, propustila bi primijetiti da je neznatno problijedio i bljesak straha u čeličnom pogledu.

No sve to je nestalo tako brzo da se skoro zapitala je li si to umislila. No zatim se sjetila istog tog pogleda kad su prije dvije godine ušli u tunel u dvorcu Kildrummy, i znala je da se nije prevarila.

Nažalost, i njihov tamničar je to primijetio. Oči mu zlokobno zabljesnu. - Ne voliš baš mračne rupe, je li? - Zatim reče jednom od svojih ljudi: - Bacite ga unutra dok čekamo. Možda će mu malo vremena u rupi sa štakorima razvezati jezik kad stigne sir William.

Stražari počnu vući Lachlana prema vratima koja je prije primijetila.

Iza tih vrata, pretpostavila se, nalazila se rupa u podu osigurana drvenim vratima ili željeznim rešetkama u koju bi zatvorenike bacili u zatvorsku jamu. Ali čak i u lancima, Lachlan se odupirao. - Ja ne idem unutra.

~ 202 ~

Knjigoteka

daša&anna Drugi čovjek je morao doći u pomoć. Dvojica su ga vukla prema vratima. Bella je osjetila njegovu paniku tako jasno kao da se radi o njezinoj. Točno je znala kako se on sada osjeća. - Stanite!

- zavapi. - Ne smijete ga staviti tamo. On bi unutra poludio. A i ona.

Pokušala im je prići, ali Comyn je zgrabi i povuče ju grubo za pletenicu koju je nosila smotanu navrh glave. Okrene joj lice prema svjetlu. - Ti i ja ćemo se malo bolje upoznati. - Pogled mu pohotno klizne preko njezina lica. - Prvo sam mislio da MacRuairi jebe nekog dečka. Ali ti si vraški ljepši prizor od bilo kojeg dečka.

- Bella ga bijesno pogleda s gađenjem. A kad joj prijeđe prljavim prstom preko brade, morala se svom silinom oduprijeti porivu da zarije zube u taj odvratni prst. - Malo si blijeda i mršava, ali da, zapanjujuće si lijepa s tim ustima francuske kurve.

- Samo je pipni i nećeš brzo umrijeti. - Lachlan dobaci prijetnju preko ramena dok su ga ona dvojica pokušala progurati kroz vrata. Što se više približavao zatvorskoj rupi, to se mahnitije odupirao, batrgao se, izvijao, udarao nogama, laktovima, svime, samo da ih uspori.

Konačno grubijan joj odgurne glavu i zastenje s gađenjem. - Dovraga, ne možete kontrolirati čovjeka u lancima?

U nekoliko koraka prekoračio je prostoriju i zgrabio Lachlana za ovratnik njegova kožnog cotuna i podigao mu glavu da ga pogleda.

Od smiješka na Lachlanovu licu krv joj se sledila u žilama. - Ovo ti je posljednja šansa - reče mu opušteno. - Pusti nas, ili ćeš umrijeti. Činilo se da ga je nešto u Lachlanovu pogledu upozorilo na opasnost.

Comyn ga odgurne nervozno se nasmijavši. - Ti si potpuno lud.

Tek je izgovorio te riječi kad Lachlan napadne. Okrene se, otpetljavši lance kojima mu više, nekim čudom, nisu bila okovana zapešća. Jednim glatkim pokretom prebaci lanac preko Comynove glave, prekriži ruke i naglo ih odmakne, prerezavši mu vrat prije nego što su druga dvojica imala priliku reagirati.

- Lezi dolje - vikne joj dok je drugi dio lanca prebacio preko ostale dvojce, spriječivši ih da posegnu za oružjem.

Bella čučne na pod i ugleda kako je izvukao bodež jednog od stražara iz njegova remena i zatim im njime prerezao vratove. Nisu ni pali na pod kad nož poleti zrakom i sleti uz tupi udarac točno između zapanjenih očiju zadnjeg čovjeka.

U nekoliko sekundi Lachlan je upravo ubio četvoricu ljudi.

Potraži je pogledom. - Jesi li dobro?

~ 203 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona tupo kimne, još zapanjena onim što je upravo vidjela i nevjerojatnim preokretom. - Kako si skinuo okove?

On odmahne glavom. - Poslije. Moramo se izgubiti odavde - netko bi mogao ući svakog časa. Već je pretraživao odjeću mrtvaca i uzimao njihovo oružje. - Dobra vijest je ta što smo blizu kapije, a ako svakog časa očekuju sira Williama, imamo li sreće, još nisu spustili rešetke. Evo - tutne joj bodež u ruku - znaš se služiti njime?

Ona odmahne glavom. - Ne znam, ali shvatit ću ako bude nužno.

On se nasmiješi, obuhvati joj potiljak, privuče je k sebi i žestoko je poljubi. - To je moja cura, uvijek spremna za borbu.

Srce joj se stisne. Moja cura. Naravno, nije to njemu ništa značilo, ali ipak ju te riječi ispune strahovitom čežnjom.

Prišao je vratima, pritisnuvši uho na drvena vrata prije nego što ih otvori.

- Već ste gotovi, gospod...?

Samo je to uspio izgovoriti taj vojnik prije nego što mu je Lachlan zario oštricu bodeža u lijevu stranu vrata.

Ali vojnik nije bio sam. - Pazi! - poviče ona kad se s druge strane pojavi još jedan stražar.

Njezino upozorenje nije bilo nužno. Lachlan je imao bodež i u drugoj ruci i već ga je uporabio. Odvukao je obojicu u stražarnicu iz koje su upravo izašli i zatvorio za sobom vrata.

Držeći prst na ustima kako bi joj dao znak da šuti, vodio ju je dok su se iskradali uz rub zgrade, skrivajući se u sjeni. Kapija je bila udaljena ni deset stopa od njih, na kraju uskog prolaza, s čije je jedne strane bila kula u kojoj je smještena stražarnica. Slična kula nalazila se sa suprotne strane.

Na kraju prolaza bila je željezna rešetka i barem šestorica naoružanih stražara koji su čuvali kapiju. No Lachlan je imao pravo - rešetka se još nije spustila. Ipak, ona nije shvaćala kako bi se mogli neopaženo provući kraj šest naoružanih stražara.

Lachlan stane otprilike pet stopa od kapije. Kad se jedan od stražara počne glasno smijati, šapne joj: - Čim ja krenem, trči. Moraš se maknuti s puta.

Ona kimne, shvaćajući. Bilo je to kao i prije: njezino zarobljavanje prisililo ga je na predaju. Lachlan se može pobrinuti sam za sebe. To nije bilo upitno. Ona je ta koja bi ga sputala zato što bi ju trebalo štititi.

Bruceova tajna vojska... Dragi Bože.

~ 204 ~ Knjigoteka

daša&anna Nije imala vremena za razmišljanje. Čim se on pomaknuo, ona je krenula za njim, ne zastavši kad je navalio na prvog vojnika, a ni na sljedećeg. Protrčala je kraj njega, obranivši se od jednog stražara mašući bodežom, te potrčala prema kosini na ulazu, ne osvrnuvši se. Jedva se trznula na zastrašujući zveket mačeva koji je parao tihi noćni zrak.

Odjednom, začuje fijuk strijela koje su joj preletjele preko glave. Nisu bile naciljane prema njoj, već prema dvorcu. Dva čovjeka izniknu iz mraka pred njom, izašavši iz pozadine jedne od vanjskih zgrada dvorca.

Boyd i Seton - s konjima.

Bila je još nekoliko stopa od njih kad začuje korake iza sebe.

Lachlan je podigne u naručje i odnese je posljednjih nekoliko koraka te je podigne na jednog od konja.

- Hvala na pomoći - reče ironično, uzjahavši.

Robbie se naceri. - Dugo ti je trebalo. Već sam se zabrinuo.

Lachlan promrmlja nešto što je zvučalo kao „Odjebi, Pljačkašu”. Ali nije bila sigurna. Već su galopirali, bježali da spase živu glavu, što dalje od dvorca koji je upravo živnuo.

~ 205 ~ Knjigoteka

daša&anna

L

16. POGLAVLJE

achlan zabaci krpu s kojom se obrisao oko vrata i uputi se prema konjušnici, noseći preko ruke svježe opranu lanenu tuniku i hlače.

Ostavit će ih da se malo osuše kraj vatre, pa ih zatim ubaciti u torbu.

Bože, kako je bilo divno biti čist! Nakon skoro dva dana žestokog jahanja, sa samo kratkim stankama da napoje konje, jedva je dočekao najbliže jezero u kojem je sprao prljavštinu sa sebe. Toliko mu se krvi slijepilo na glavi iz rane na čelu, da ga je pod kacigom počelo svrbjeti kao sam vrag.

Ali uspjeli su pobjeći progoniteljima, i bude li malo sreće, do sutra u ovo doba, njegova će misija biti završena.

Bilo je skoro gotovo. Učinio je ono što si je zacrtao i izbavio je Bellu.

Ništa nije ostavio nezavršeno. Zatražit će svoju nagradu i završiti službu za Brucea čiste savjesti.

Trebao bi biti presretan. Trebao bi jedva čekati da se vrati što je prije moguće. Ali inzistirao je da stanu i nastave punom brzinom dalje prema obali.

Bilo je to zbog Belle, uvjeravao se. On nije imao želju otezati.

Bio je nadomak konjušnice kad se drvena vrata uz tresak otvore i Seton izjuri van, s ubilačkim izrazom na licu.

- Kamo si krenuo? - poviče Lachlan s druge strane tratine.

Mladi se vitez nije zaustavio. - Čuvati stražu na prokletom brdu. Uputio se u suprotnom smjeru ne rekavši više ni riječ.

Boyd je sjedio kraj vatre i oštrio mač kad je Lachlan ušao. Kako je bio poznat kao najjači čovjek u Škotskoj, Boyda su koristili ne samo zbog njegove vještine u borbi prsa o prsa, već i za zastrašivanje neprijatelja.

Nevin izraz lica velikog ratnika nije ga zavarao. U zraku je visjela takva napetost da ju se moglo rezati oštricom koju je držao u ruci.

- Koji je vrag Zmaju?

Kao da to mora pitati. Boyd i Seton su bili loš par od prvog dana kad su se ratnici izabrani za Čuvare Visočja okupili na otoku Skyeu na MacLeodovoj „obuci”. Mučenju, to bi bio bolji izraz. To je bila najmučnija, najbrutalnija obuka od svib koje je Lachlan prošao, uključujući i tjedan dana kušnje kroz krugove pakla, koje su prikladno nazvali Čistilište.

~ 206 ~

Knjigoteka

daša&anna Nakon skoro tri godine, engleski vitez i žestoki škotski domoljub naučili su raditi zajedno, ali napetost između njih je rasla otkad su se uputili zapadno iz Peeblesa, umjesto da nastave na sjever, pokušavajući se riješiti svojih progonitelja.

Njihovo putovanje kroz Lanarkshire i Ayrshire odvelo ih je duboko u srce Wallaceove zemlje. To je bilo mjesto gdje je zasađeno prvo sjeme pobune, gdje se Boyd borio rame uz rame s Wallaceom, i također, nažalost, mjesto gdje je Boyd izgubio oca u pokolju koji su počinili Englezi.

Boyd je mrzio Engleze, a iako je Setonova obitelj imala zemlje u Škotskoj, potjecali su sa sjevera Engleske.

Boyd slegne ramenima. - Koji je njemu obično vrag? Uvrijedio sam njegove dragocjene viteške osjećaje.

Seton nikad nije sasvim prigrlio revolucionarni gusarski način ratovanja koji je prihvatio Bruce: odbacivanje viteškog koda kako bi se porazila mnogobrojnija i bolje opremljena engleska vojska. Tu su taktiku generacijama rabili Higlanderi i potomci Somerleda sa Zapadnog Visočja.

Ovaj novi način ratovanja bio je razlog zašto su osnovani Čuvari Visočja i ono što ih je činilo jedinstvenima: bila je to mala družina najboljih ratnika u svakoj disciplini ratovanja - u kojoj se nije radilo o pripadnosti klanu koja se mogla brzo uvući u neprijateljske redove i brzo se izvući iz njih, koristeći iznenadne napade smišljene da nanesu maksimalnu štetu i šire strah.

Lachlan ga prostrijeli mračnim pogledom. - To znači da si ga izazivao.

Boyd stisne čeljust. - Ima sreće što ga nisam ubio zbog onog što je sinoć rekao.

Dva su se ratnika skoro potukla kad su se nakratko zaustavili da napoje konje kraj dvorca Douglas. Bella je nevino pitala što se dogodilo s tim spaljenim dvorcem, sjedištem sira Jamesa Douglasa, jednog od najbliskijih vitezova iz Bruceove svite.

Seton je odgovorio da je to mjesto gdje su Bruceovi ljudi zaboravili na čast - bilo je to upućeno Boydu koji se borio rame uz rame sa sirom Jamesom Douglasom prije godinu dana kad su zauzeli dvorac, vrativši ga u škotske ruke. Tada su zarobili engleski garnizon koji je tu bio stacioniran.

Engleske vojnike su potjerali u podrum, zaključali ga i zapalili dvorac. Taj incident utjerao je strah u kosti engleskih vojnika stacioniranih u garnizonima na jugozapadu i u području granice te postao poznat pod zloglasnim imenom „Douglasova smočnica”. Časti nije bilo mjesto u ratu, ali Seton se čvrsto držao određenog dijela viteškog kodeksa.

~ 207 ~

Knjigoteka

daša&anna - Čuj, meni na brodu trebate obojica da mi pomognete odjedriti odavde pa ćeš morati pričekati da ga ubiješ dok se ne vratimo. Ali da sam na tvom mjestu, pazio bih da nema pri sebi bodež jer ne znam kako ćeš se izvući iz tog pakla.

Boyd se nasmije. - Raspoloženje ti se popravilo. Mora da je od kupanja u jezeru? - On pomiriše zrak. - Mirta danas, je li?

Lachlan se namršti i baci krpu koju je objesio oko vrata, rekavši Boydu što točno može učiniti s njom. Dovraga, iskoristio je sav sapun koji su imali.

Boyd se nasmije i nastavi oštriti mač ispred vatre u središtu stare kuće, koja je sada služila kao konjušnica i sklonište za domaće životinje kad bi bilo prehladno. Obitelj koja im je pružila utočište za ovu noć roditelji čovjeka koji je poginuo boreći se uz Boyda i Wallacea - živjeli su u novijoj kamenoj kući smještenoj u podnožju brda Loudoun, s druge strane dvorišta.

Nisu bili sasvim izvan opasnosti, i neće biti dok ne budu sjeverno od Taya, ali ovaj dio jugozapadne Škotske bio je znatno naklonjeniji Bruceu nego područje oko granice. Štoviše, s vrha brda Loudoun, mjesta na kojem je Bruce prošle godine skoro čudesno porazio Engleze na povratku u Škotsku, vidjet će miljama daleko svakoga tko prilazi.

Bilo je dovoljno sigurno da se nekoliko sati odmore, ali morat će krenuti prema obali dobrano prije zore.

Bella nije bila sretna zbog toga, ali on je inzistirao da ona spava u kolibi. Trebala joj je postelja, dovraga, barem na tih nekoliko sati. Mogao ju je natjerati da opet jaše s njim, ali nije imao povjerenja u sebe da je satima drži uza se. Možda je nikad ne bi više želio pustiti.

Nije on nju izbjegavao. Ne, samo se želio pobrinuti da ih nitko opet ne iznenadi. Uhvaćen je doslovno sa spuštenim hlačama. Nije bio tako glup da bi rekao da je to požalio - bilo je previše dobro da bi se usudio to reći - ali to je bila pogreška. Iz više razloga.

Ako se nada da će se, kad je konačno bude imao, riješiti te iracionalne opčinjenosti, grdno se prevario. To mu nije otupilo žudnju ni trunkice.

Zapravo, taj prekratak, prežuran, premahnit incident samo je pojačao njegov apetit. Ali znao je da je to preopasno. Opasnost nije dolazila od njegovih neprijatelja, već od njega samog. Ako ju ponovno dodirne, to će samo pojačati iracionalni osjećaj da je ona njegova.

Kakva god bila ta čudna povezanost među njima, ona ništa nije značila. A nikako nije bio tako glup da pomisli da bi to moglo biti trajno.

~ 208 ~

Knjigoteka

daša&anna Lachlan objesi svoju mokru odjeću na drvena vratašca i sjedne nasuprot Boydu na stolčić koji se, pretpostavio je, koristio za mužnju.

Odloži oružje kraj sebe i izvadi čelični lokot iz svoje torbe. MacKay mu ga je izradio, a on još nije otkrio kako se otključava.

Boyd ga lukavo pogleda preko plamenova vatre. - Još mi nisi rekao što se dogodilo u Peeblesu.

Lachlan lijeno podigne obrvu, gurajući savijeni željezni čavao u rupu lokota. - Nisam mislio da ti trebam objašnjavati. Iznenadili su me.

- Hmmm - reče Boyd, proučavajući ga zabrinuta lica. - Ne sjećam se kad je tebe zadnji put netko iznenadio.

Boyd je pokušavao izvući iz njega detalje. Taj prasac je sigurno pogodio što se dogodilo, ali Lachlan nije ničim pokazao da zna o čemu Boyd govori. - Dogodilo se to jednom ili dvaput - reče Lachlan ironično. Ne mogu biti istovremeno na više mjesta.

Odjednom, Boyd šokirano sjedne, zureći u njega kao da je upravo ugledao Sveti gral. - Moj Bože, tebi se ona sviđa! Odmahne glavom u nevjerici. - Mislio sam da taj dan neću dočekati, ali ona se tebi uistinu sviđa.

Lachlan ga prostrijeli upozoravajućim pogledom. - Naravno da mi se sviđa. Kako mi se ne bi sviđala? Nakon svega što je prošla? Ona je vražji heroj, zar ti to ne znaš?

To je bio dio problema. Ona je bila heroj, a on je bio zloglasno plaćeničko kopile kojeg je više ljudi lovilo nego što ih je mogao izbrojati.

Njezina sigurnost ovisi o anonimnosti; s njim bi uvijek bila u opasnosti.

- Onda, znači li to da si se predomislio? Lachlan ga pogleda ispod oka.

- Što ti to znači?

Boyd slegne ramenima. - S obzirom na tebe i lady Isabellu... pomislio sam da bi možda mogao malo dulje ostati.

Lachlan se ukipi. Na trenutak se zapitao...

Ne, to je bilo nemoguće. Obuzme ga ljutnja. Vražji Boyd ga je pokušao zbuniti. Ne trebaju njemu ta sranja.

- Samo zato što je želim pojebati ne znači da ću zaboraviti ono za što sam radio tri godine. Kad kralj održi vijeće, ja ću dobiti svoju nagradu.

Zašto bih, dovraga, ostao?

Prije deset godina sve su mu oduzeli. Sada ima šansu vratiti nešto od toga. Imat će dom, mjesto koje će zvati svojim i bit će prvi put u životu uistinu neovisan. Nikome neće morati odgovarati. Ni za koga neće biti odgovoran. Neće biti ni za koga vezan i neće više imati dugove. To je bila jedina sloboda za koju se on borio.

~ 209 ~

Knjigoteka

daša&anna - Ti si prava svinja, Zmijo. Ta dama zaslužuje bolje. - S tim se Lachlan mogao složiti. - Ali znaš što ja mislim? Mislim da te smotala. Iako, neka me vrag nosi ako znam što uopće vidi u tebi.

Nije ona u njemu vidjela ništa. Nije se imalo što vidjeti. - Tako mi krvi Božje, Pljačkašu, kad si počeo brbljati gluposti kao moj bratić?

Ako se još neki član Čuvara Visočja „zaljubi” - što god to značilo Lachlan neće morati otići; sam će si prerezati grlo bodežom da ne mora više slušati bljezgarije o vrlinama braka. O tome kako je lijepo imati nekoga za koga se brineš.

Nekoga tko se brine o tebi.

Nekoga kome je važno jesi li živ ili mrtav.

Nešto ga čudno stisne u prsima, no on to grubo zatomi. Tko bi, dovraga, želio nešto takvo?

Iznenada, okrene se na zvuk otvaranja vrata. Pojavi se Bella, s odlučnim sjajem u očima.

- Nadam se da ne smetam?

On i Boyd izmijene poglede krivca, obojica se pitajući koliko dugo je ona ovdje. Prema njezinom pretjerano bezizražajnom pogledu, pretpostavili su da je to bilo dulje nego što su željeli.

- Ne, naravno da ne, milostiva - reče Boyd. - Trebate nešto?

Ona podigne bradu. Ako mu se činilo da je ta brada malo zadrhtala, Lachlan se uvjeravao da je to zbog treptanja vatre u kaminu. No to nije zaustavilo osjećaj gušenja u prsima zbog loše savjesti ili smiješni poriv da je privuče u zagrljaj i kaže joj da nije ozbiljno mislio to što je rekao.

Ali on to jest ozbiljno mislio, k vragu. Možda je želio da to nije rekao tako grubo, ali to je bila istina. On nju želi, ali nijedna ga žena neće omesti.

Ovoga puta ne.

- Donijela sam melem. - Ona pride Lachlanu. - Za tvoje rane. On je pogleda, iznenađen i smeten njezinom pažljivošću. Nije bio navikao da se netko brine za njega. Bilo bi tako lako...

K vragu, zbog nje postaje ranjiv. Njemu nitko ne treba. On odmahne rukom. - Dobro sam.

Ona ga pogleda s visoka, stisnuvši usta zbog frustracije, ljutnje i možda čak tračka boli. - Tako ti raspela, Lachlane! Zar bi te ubilo da barem jednom pustiš nekoga da se brine o tebi?

On podigne obrvu. Tako mu raspela? Dovoljno je dugo u njegovoj blizini da bi pokupila nešto bolje od toga. Prije nego što joj je odgovorio da bi ga to možda uistinu ubilo, ona odloži pregršt stvarčica koje je donijela

~ 210 ~

Knjigoteka

daša&anna sa sobom i okrene se njemu s rukama na bokovima. Privlačnim bokovima koji su se tako lijepo nazirali u tim hlačama koje su mu pričinjavale toliko muka.

Ja ću to učiniti čak i ako budem morala natjerati Robbieja da te drži dolje. - Pogleda divovskog ratnika. - Svakako izgleda dovoljno snažan za taj posao.

- I više nego dovoljno - dometne Boyd, namignuvši joj.

Gad. Lachlan ga nije trebao pogledati da bi znao kako Boyd uživa u ovome. Bilo je malo ljudi koji bi se usudili to tvrditi, ali kako je Boyd bio jedan od njih, Lachlan odluči da to neće iskušati.

Odloži lokot koji je držao u ruci i podrugljivo se nasmiješi. - Kako vam drago, milostiva.

Ona promrmlja nešto u bradu što je zvučalo veoma nalik na „zašto se uopće trudim”.

Nagnuvši mu glavu prema svjetlu, pregledala je ranu na njegovu čelu.

Dodir joj je bio nježan. Bio je to dobar osjećaj. Malo predobar. On se naglo odmakne.

Ona se s nestrpljenjem namršti i povuče ga nazad. - Okupao si se reče.

Lachlan začuje cerekanje s druge strane vatre. Pogleda Boyda iskosa, ali njegova tamna glava bila je pognuta. Pretvarao se da se usredotočio na posao. - Ne volim biti prljav.

Krivio je Boyda za to što je zvučao kao da se brani.

- Sjećam se - reče tiho, tako da je Boyd ne može čuti. - To je lijepo. To je bila jedna od prvih stvari koje sam primijetila u vezi s tobom. Mirišeš prečisto za običnog razbojnika.

I ona se okupala. Pokušavao je ne primijetiti kako lijepo miriši, ali stajala mu je vraški preblizu. Tijelo mu se zažari od svjesnosti. Da Boyd nije sjedio ondje, znao je da bi došao u kušnju da je povuče na svoje krilo i još jednom učini ono što je preksinoć jedva započeo.

- Dobro je dodala je, odmaknuvši mu kosu s čela. - Uspio si isprati većinu prljavštine i krvi iz rane.

Sagne se i pokupi laneni zavoj i glinenu posudu.

On priguši stenjanje. Ta prokleta dječačka odjeća će ga ubiti. Kad se nagnula pred njim, rastvorio joj se rever košulje pruživši mu odličan pogled na bujne, blago zaokružene dojke.

~ 211 ~ Knjigoteka

daša&anna On je bio muškarac; nije si mogao pomoći. Oči mu se prilijepe za mjesto gdje su joj se bradavice propinjale o tanku tkaninu. Isuse. Slina mu krene na usta, vidjevši obrise dražesnog, čvrstog, ispupčenog mesa.

Ljubiti je po cijelom tijelu. To si je obećao, pa prekršio obećanje kad su ih Comynovi ljudi otkrili. Ali sad se sjetio. Želio ju je skinuti do gola.

Obuhvatiti dlanovima sve to baršunasto meso, prinijeti ga ustima i sisati svaku dražesnu ružičastu bradavicu dok ne postane crvena poput jagode i počne pulsirati o njegov jezik.

Premjestio se, osjećajući ne tako sporo bujanje u hlačama. Bila je nagnuta nad njega, njezino tijelo bilo je bolno blizu. Mučila ga je svojim nježnim dodirima. Prstima je razmazala melem po rani, crtajući milovanjima male krugove koji su samo pojačavali njegovu bol.

Konačno, kad je pomislio da više ne može ni minute podnijeti njezinu blizinu, njezin dodir, njezin topli, svježi miris, ona omota komad čistog zavoja oko njegove glave i odmakne se.

On zamalo zastenje od olakšanja.

Njezini zajapureni obrazi govorili su mu da i ona prolazi istu agoniju. Imaš li još neku ozljedu?

- Nemam...

- Ima ranu na ruci i neke masnice na trbuhu koje jako ružno izgledaju - ubaci se Boyd.

Lachlan ga prostrijeli ubilačkim pogledom. Ubit će Boyda zbog ovoga.

Prokleti gad točno zna kroz kakvu vrstu boli Lachlan sada prolazi.

Bella napući usta. Nije mogao odrediti je li to zbog srdžbe ili nevoljkosti. - Daj mi da vidim.

On podigne košulju i otkrije brojne plave, crne i crvene masnice koje su se pretvorile u jednu veliku, strašnu masu koja mu je prekrivala cijelu desnu stranu trbuha.

Ona šokirano zastenje, a zatim se opako namršti na njega. - Zašto nisi ništa rekao? Izgleda da si slomio nekoliko rebara. Mogla sam ti to zaviti.

On slegne ramenima, pokušavajući ne trznuti. Da, bila su slomljena. Nije bilo vremena.

Ona ispruži ruku i nježno pomiluje prstima bolno meso. Trznuo se kad joj dlan krene niže niz trbuh.

Glas joj se smekša. - Oprosti, to te boli?

Da, ali ne onako kako to ona misli. Kurac mu se sputan gurao prema vezicama gaća, približavajući se palac po prokleti palac bliže njezinoj ruci.

- Malo - reče osorno.

~ 212 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona ga zbunjeno pogleda. - Nisam znala da sam te tako jako stisnula.

No, opusti se malo, zašto si tako krut? - Krut. On zastenje. Ne izgovaraj riječ krut. Pulsiranje se pojača. - Pokušat ću biti pažljivija. - Ona zastane, oklijevajući. - Svuci košulju, sredit ću ti ranu na ruci i zamotati rebra.

Lachlan bi se zakleo da čuje kako se Boyd cereka. - Ti kaniš cijelu noć oštriti taj mač? - procijedi ljutito. Zar nam ne bi trebao tražiti čamac?

Boyd se nije ni udostojao sakriti koliko ga to sve zabavlja. Polako se pridigne, gurne mač u korice vezane na leđima. - Dobro, idem. Vjerojatno se neću brzo vratiti - nepotrebno istakne.

Lachlan je već bio bolno svjestan da je pogriješio. No priuštiti Boydu malo zabave i to trpjeti bilo je vraški sigurnije nego ostati sam s njom. No prije nego što se sjetio nekog izgovora zbog kojeg bi ga pozvao natrag, Boyda više nije bilo.

Pripremivši se na ono što ga čeka, Lachlan navuče tuniku preko glave. Što prije ovo bude gotovo, to bolje.

Ona ne ispusti ni glasa, već se sasvim ukipi. Stisnute vilice, gledao je ravno naprijed. Užas. Gađenje. Sažaljenje. Nije želio vidjet ništa od toga.

Ako ona misli da je ovo gadno, trebala bi vidjeti kako mu izgledaju leđa. Ali stajala je ispred njega i mogla je samo površno vidjeti ožiljke iz bitaka, koji su mu ispresijecali prsa i ruke.

Postavši nestrpljiv da ovo mučenje što prije prestane, odvaži se pogledati prema njoj. To je bila pogreška. Nije ona oklijevala zbog njegovih ožiljaka, rana ih masnica.

Ona je...

Dovraga, ona je zurila u njegova prsa kao na smrt izgladnjela žena, a on je bio kolač od marcipana.

Međunožje mu još jače natekne. On to više nije mogao podnositi. Nešto nije u redu? - obrecne se.

Zarumenjela se i brzo skrenula pogled. Pokupivši melem, počne mu brižno viđati posjekotinu na ruci. Bila je to duboka rana od mača preko nadlaktice koju je prije nekoliko mjeseci zadobio u bitci kod Brandera, ali ponovno se otvorila od udaraca šakama i nogama kojim su ga počastili Comynovi ljudi.

Drugi put otrpjeti njezine ruke na njemu nije bilo nimalo lakše. Živčani završetci su mu zatitrali i zapalili se sa svakim njezinim dodirom.

Osjećao se kao da će iskočiti iz svoje vražje kože. Pogotovo kad joj prst počne polako kružiti po oznaci na ruci.

Prije nekoliko dana bi se pobrinuo da ga sakrije. Razjareni lav, simbol škotske krune, smješten na štit i okružen paukovom mrežom. Bio je to

~ 213 ~

Knjigoteka

daša&anna znak koji su nosili svi pripadnici Čuvara Visočja. Kao i mnogi od njih, i on je personalizirao svoj, s dva mača prekrižena iza štita i zmijom sklupčanom u paukovoj mreži. Ona možda ne zna da je to oznaka Čuvara Visočja, ali simbolika je bila jasna.

- Zašto mi nisi rekao? - upita ga.

On je pogleda u oči pune optuživanja. - Zavjetovao sam se. Uostalom, to je bilo preopasno, i sada je preopasno.

- Pretvarao si se da si obični plaćenik, a umjesto toga sad čujem da si dio najcjenjenije borbene sile u Škotskoj? I član najuže kraljeve svite.

Mislila sam da ne znaš za odanost. Da si me izdao. I sada čujem ovo? Da si mi rekao...

- To ništa ne bi promijenilo.

- Meni bi. Možda ne bih provela dvije godine mrzeći te zbog nečega što nisi učinio. - Odjednom, ona razrogači oči shvativši još nešto. - Robert i sir Alex? William i Magnus? Ona dvojica u samostanu?

- Prestani! - reče, zgrabivši je za zapešće kako bi joj maknuo ruku sa svog ramena. Srce mu počne mahnito lupati od straha. Ona previše zna. Ništa me nemoj pitati i nemoj uopće razmišljati o tome. Zar ne shvaćaš kako je opasno to znati? Znaš li što bi ti oni ljudi učinili da su pomislili da im ti možeš nešto reći? - Ona problijedi. - Zaboravi sve što su rekli.

Trebao je biti toliko pametan da zna da je ne može uplašiti. - Zar ja nisam zaslužila čuti istinu?

On stisne čeljust. - Nisi, ako je to za tebe opasno. Dovraga, Bella, zar ne shvaćaš? Moj bivši šogor je otkrio da sam dio Čuvara i sad mi je glava ucijenjena na svotu ravnu Bruceovoj. Oni će učiniti sve da saznaju imena ostalih članova. Baš sve. Nisu samo drugi ratnici ugroženi - već i njihove obitelji.

Ona podigne glavu, ne ustuknuvši ni pedlja. - Ja neću ništa nikom reći.

On se zamalo nasmije. - To kaže osoba koju nikad nisu mučili.

- A tebe jesu?

- Da - reče otvoreno. On se nije slomio, zato što mu u tom trenutku nije bilo stalo ni do čega. Nije imao slabu točku. Tada. - Hoćeš li vidjeti o čemu govorim?

Okrene joj leđa.

Ovoga puta ona glasno zastenje. Razrogači oči. Vidio je užas koji se plašio vidjeti, ali i nešto drugo. Nešto neočekivano. Nešto nalik divljenju.

~ 214 ~ Knjigoteka

daša&anna - Moj bože, Lachlane. - Prsti joj pomiluju nazubljene ožiljke na mjestu gdje su čelične kuke probile i otkinule komade mesa, skoro do kosti. Preživjeti to... - Pogledi im se sretnu. - Što se dogodilo?

Jednom joj je bio rekao da ga može pitati bilo što. On nije imao tajni.

Nije ga bilo briga. On je prošlost ostavio za sobom.

Ali nešto se promijenilo. Njezino zanimanje, njezina briga, njezina pitanja otvorila su stare rane.

I on se plašio da će otkriti previše ženi koja mu se već previše približila.

Bella je znala da joj on ne želi reći. Udaljavao se od nje, baš kao što je to činio protekla dva dana. Što su se više približavali sigurnosti, on se činio sve udaljenijim.

Ako je pomislila da je ju je zabolio način na koji ju je izbjegavao i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo među njima, to nije bilo ništa prema tome koliko ju je zaboljelo čuti kako ju je grubo zanijekao, prostački rekavši ono Robbieju Boydu. Tek je tog trenutka shvatila koliko joj je silno stalo do njega.

Samo zato što je želim pojebati...

Ni strijelom ju ne bi tako savršeno pogodio u srce. Prsa su joj se stisnula i zapekla je. Bila je objekt požude i ništa više. Dragi Bože, hoće li je ijedan muškarac ikada željeti zbog nečeg drugog osim zbog toga?

Mislila je da je Lachlan drukčiji. Mislila je... Što, da zato što ona misli da među njima ima nešto posebno, i on tako misli? Zar ju je zatvor učinio tako očajnom za povezanost da ju je osjećala i kad je nije bilo?

Ne. Nije htjela vjerovati da je ona njemu bila samo to. On to nije tako mislio. Vjerojatno je to rekao samo zato što je želio ušutkati Boyda.

Vjerojatno. Ali ne može biti sigurna u to.

Možda bi joj njegova prošlost mogla nešto otkriti. Željela je znati istinu, a ne ono što ljudi pričaju o njemu. Željela je znati sve o njemu.

- Reci mi - ponovno ga upita. Znajući da on mrzi provociranje, doda: Mislila sam da nemaš što skrivati?

Znao je što ona radi, ali odgovorio joj je slegnuvši ramenima. - Nema se tu što reći. Moja je žena bila vrlo mlada, vrlo lijepa i vrlo razmažena. Bio sam očaran njome. - Iako je to rekao bez emocija, Belli se srce stisne.

Ovakve izjave uopće nisu bile nalik njemu. - Za nekoliko mjeseci, Julianin se žar ugasio i požalila je što se impulzivno udala za kopile koje nema mnogo zemlje - bez obzira na to što je bio poglavar klana.

~ 215 ~

Knjigoteka

daša&anna Bella problijedi. - Ti si bio poglavar?

On se nasmiješi s gorčinom. - Da, neko vrijeme sam „izvršavao svoju dužnost”, kako ti to nazivaš. Bio sam sasvim nesvjestan da mi je žena nezadovoljna, pretjerano zaslijepljen požudom da bih vidio ono što mi se zbiva pred nosom. Smislila je način kako me se riješiti - prilično genijalan plan. Rekla je svom bratu da ga kanim izdati. Nažalost, Lorn joj je povjerovao.

- U to vrijeme kralj Edward je bio vladar-namjesnik Škotske, i bio je bijesan na Lorna i ostale MacDougallove za nedavnu seriju napada na engleske vojnike. Moj šogor je odlučio da je to dobra prilika da se umili kralju. Trebao je nekog krivca, a ja sam mu bio pri ruci. Poslao je mene i moje ljude u navodnu akciju, ali umjesto toga to je bio pokolj mi smo poklani. Samo sam ja preživio. Četrdeset četiri čovjeka koji su me slijedili u bitku nikad se nisu vratili svojim obiteljima.

Ona stavi dlan na njegovu ruku. Bože, nije čudno što se odrekao svoga klana! On je sebe krivio za smrt svih tih ljudi. - O, Lachlane, ja sam...

On se odmakne kao da ga je njezina utjeha opekla. - Nisam još završio. Željela si znati; sad ćeš čuti sve.

Nestalo je ravnodušne maske. Bura emocija otkrila se u podrugljivom i ljutitom izrazu njegova lica. - Trebao sam umrijeti s njima. - Pokaže na dva palca širok okrugli ožiljak na ramenu. - Bio sam u nesvijesti, s kopljem zabijenim u rame i Englezi su me ostavili da umrem. I umro bih za nekoliko sati da me nisu pronašli moji rođaci - i neprijatelji MacDonaldovi. „Oporavljao” sam se u MacDonaldovom zatvoru nekoliko mjeseci prije nego što je moj bratić, Angus Og, iz samo njemu poznatih razloga, odlučio da će mi pomoći pobjeći. On je taj koji mi je predložio da se pridružim Bruceu - doda usput. - Pokušao me upozoriti na moju ženu, ali nisam želio slušati. Nisam shvatio istinu dok se nisam vratio u dvorac Dunstaffhage i otkrio da se Juliana zaručila s drugim - mnogo bogatijim i moćnijim čovjekom.

Bella se još više sažali nad njim zbog nedostatka gorčine i emocija u njegovu glasu. Željela ga je dodirnuti, ali znala je da on ne bi prihvatio njezinu utjehu. Ne sada. A možda i nikad.

- Julia je glumila da joj je drago što me vidi, do trenutka kad me njezin brat bacio u svoju zatvorsku rupu i priuštio mi ovo - Lachlan pokaže na svoja leđa - dok me pokušavao natjerati da priznam svoju navodnu izjavu.

- Nasmije se. - Mislim da je nakon nekog vremena čak i on počeo sumnjati u moju krivnju.

Preplavi je strava zbog mirnoće kojom je govorio o okrutnostima koje su mu priuštili. Bilo je to gotovo kao da govori o nekom drugom. Znala je

~ 216 ~

Knjigoteka

daša&anna da joj otkriva tek najosnovniju skicu onoga što mu se dogodilo i da izostavlja ono što se nije usudila ni zamisliti.

No to je svakako objasnilo njegovu reakciju u onom tunelu te onomad kad su ga pokušali baciti u zatvorsku jamu u Peeblesu. Ona je bolje od svih na svijetu shvaćala odakle točno dolazi taj strah.

Pogledi im se sretnu. Činilo se kao da on zna što ona misli. - Aha, da, otkrila si moju malu tajnu, je li? Ne volim mračne rupe.

Rekao je to kao da bi to pokvarilo njezin dojam o njemu. Ali kako da mu se ne divi nakon svega što je prošao. Izdali su ga oni koji su mu bih najbliži, bio je u zatvoru i izdržao mučenje kakvo si ona nije mogla ni zamisliti. Digao se iz pepela i uzvratio nakon što je ostao bez svega.

Preživio je.

Baš kao i ona. - A ni ja ne volim skučene prostorije i rešetke. Gledali su se u oči neko vrijeme u uzajamnom razumijevanju. Ona pogleda dolje u lokot kraj njegovih nogu i još nešto shvati. - Okovi. Onaj lokot u tunelu. Je li to razlog zašto ih tako vješto znaš otključati i skinuti?

On podigne obrvu, teatralno joj priznajući da je impresioniran i iznenađen što je to povezala. Sagne se i izvadi nešto iz kožnog potplata svoje čizme te joj to pokaže. Nalikovalo je na čavao, ali nije imalo oštar vrh. - Držim jedan komad uvijek u čizmi, ako slučajno nemam uz sebe torbu. Nažalost, obijanje brava je vještina koju sam tek kasnije naučio. Iz Dunstaffhagea sam pobjegao na mnogo manje civiliziran način.

Ona upitno nagne glavu. Bilo je toliko mnogo štakora da su iskopali široke rupe pod zidovima. Ja sam izašao van tako što sam kopao za njima.

Bella zadrhti. Štakori. Mrzila je ta odurna stvorenja. Jedan je već bio grozan, ali stotine? Dragi Bože, kako li je to užasno moralo biti.

On zastane na trenutak, ali ona je znala da nije završio. Kad je stavila dlan opet na njegovu ruku, on ga ovaj puta nije otresao. - Što se dogodilo tvojoj ženi?

Trebao sam jednostavno otići, ali čekao sam ju na plaži jer sam znao da se ondje voli šetati kraj dvorca. - Sumornost se uvuče u njegov činjenični ton. - Pozvao sam je na red. Sam Bog zna što sam očekivao.

Ispriku? Objašnjenje? Poricanje? Bio sam tako ljut, trebalo mi je nešto.

Naravno, bila je šokirana što me vidi. Pretpostavljam da je mislila da me njezin brat već ubio. Pretvarala se da nema pojma o mojim optužbama, i neka mi Bog pomogne, tako sam joj silno želio vjerovati. Ali čim sam joj okrenuo leđa, navalila je na mene bodežom. - Pogled joj skrene na nazubljen ožiljak na njegovu obrazu. On se nasmiješi. - Da, to je moj podsjetnik da nikad ne okrećem leđa lijepoj ženi.

~ 217 ~

Knjigoteka

daša&anna Rekao je to u šali, no ona je znala da u tome ima više istine nego on to želi priznati. Izdaja njegove žene oblikovala ga je jednako kao i majčino odbacivanje. Povjerenje. Ljubav. Nijedno od toga on nije poznavao. S ljutnjom i gorčinom bilo se lakše boriti. Hladno prihvaćanje bilo je mnogo gore. Kako on može vjerovati u nešto što nikada nije upoznao?

- Otimali smo se za nož. Ja sam se spotakao i pao na nju. Kad sam se pridigao, taj nož joj je bio zariven u trbuh. I tako, vidiš, glasine su istinite, barem što se toga tiče.

- Ali ti nisi za to bio kriv! Dragi Bože, Lachlane, ona te pokušala ubiti.

- Ona je žensko - reče on stisnutim glasom.

Bella je u nevjerici zurila u njega. - I zato nema izgovora za tebe? - Ona odmahne glavom. - Ti tvrdiš da ne poštuješ pravila, ni nikakav kodeks časti osim vlastitog, ali, Lachlane, mnogo si konvencionalniji nego što to želiš priznati.

On je oštro pogleda. Očito mu se nije svidjela njezina opaska. - Kad sam se vratio doma u dvorac Tioram, otkrio sam da sam proglašen krivim za izdaju, te da su mi oduzete moje zemlje i ono nešto imetka što sam imao.

- Ali zasigurno tvoja obitelj...

Mišić ispod brade mu poskoči. - Moja obitelj je vjerovala u ono u što su svi vjerovali.

- Ali, zar im nisi objasnio?

- Zašto? Shvatio sam da im samo otežavam situaciju svojom nazočnošću pa sam odlučio otići u Irsku i pokušati zaraditi nešto kao plaćenik.

- To znači da si očekivao slijepu odanost od svoje obitelji, ali sam je nisi želio dati?

Oko usta mu se pojave bijele bore. - Zaboravi na to, Bella. I nemoj misliti da me razumiješ; ne razumiješ me.

Ali ona nije mogla zaboraviti na to. Po prvi put joj je toliko toga postalo jasno. Zašto mu je toliko smetala njegova reakcija na nju, zašto joj se tako silno odupirao. On je mislio da su njegovi osjećaji prema njegovoj ženi krivi za smrt njegovih ljudi. Da je njegova želja za njom - njegova požuda - bila kriva što nije ispunio dužnost prema svome klanu.

Bilo je jasno da on smatra kako ona predstavlja istu takvu prijetnju.

Shvatila je zašto joj ne vjeruje. On je od žena koje su ga trebale voljeti doživio samo zlo i izdaju. Ali ona je željela da joj vjeruje. - Ja nisam tvoja žena, Lachlane. Ja te nikad ne bih izdala.

~ 218 ~

Knjigoteka

daša&anna On se nasmije, a ona se zbog toga opet osjećala naivnom. - Bella, svi su sposobni za izdaju, baš svi. Samo im treba pronaći slabost.

- To znači da je bolje živjeti u strahu? Odrezati se od svih tako da ti nitko nikad više ne može nauditi?

On je prijekorno pogleda. - Ne mislim ja tu na sebe. Na svoje ljude, shvatila je. On se još uvijek kažnjava zbog smrti svojih ljudi.

Bella razrogači oči. Luda pomisao uvuče joj se u misli. Ne. To nije moguće. Ali tu pomisao, sad kad se stvorila, nije mogla izbiti iz glave. Bilo je to nešto što je rekao trenutak prije nego što se raspao u noj. Nešto što je u tom trenutku jedva primijetila, ali sjetila se toga kad je govorio o svojoj ženi.

Pride mu korak bliže, natjeravši ga da je pogleda. - Lachlane, kad si rekao da si „predugo” čekao, što je to značilo?

On se okrene od nje. Zapilji se u vatru. Glas mu je bio tih i hrapav. Nisam dugo bio sa ženom.

Srce joj se ubrza. - Koliko to dugo?

On se okrene prema njoj. Njegovo naočito lice bilo je bolno mirno. Otkad mi je žena umrla.

- Ali to je bilo...

- Prije deset godina - završi on ravnodušno.

Bella to nije mogla vjerovati. Kako čovjek koji je zračio muževnošću može živjeti kao redovnik?

Mora da je naglas postavila to pitanje, iako toga nije bila svjesna. On se grubo nasmije, znakovito je pogledavši. - Ima drugih načina na koji si možeš olakšati. Ona se zarumeni, shvativši da je on govorio o samozadovoljavanju. - Bio sam ionako većinu vremena zaokupljen bitkama. Nije mi postalo teško do nedavno. - Vrućina u njezinim obrazima se pojača - govorio je o njoj. Lachlan slegne ramenima. - Nije to takva rijetkost. Uzmi, na primjer, Templare. Mnogi ratnici vjeruje da ih to jača.

Pokušao je to prikazati kao sitnicu, ali ona je znala da to nema nikakve veze s religijom ili ratničkom snagom. - Lachlane, koliko ćeš se dugo još kažnjavati? - upita ga tiho.

- Ja se ne kažnjavam. - On je sugestivno pogleda. - Ili se možda ne sjećaš?

- Sjećam se - reče ona promuklo. Predobro se sjećala. Tijelo joj se zapalilo od tog sjećanja.

~ 219 ~ Knjigoteka

daša&anna Gledao ju je u oči na svjetlosti vatre s ognjišta. Dok su razgovarali, spustila se noć, a u staroj je kamenoj kući postalo mračnije. Intimnije.

Opasnije.

Bila je bolno svjesna koliko blizu stoje jedno drugom i kako bi bilo lako ispružiti ruke i prisloniti ih na njegova gola prsa. Gola prsa zbog kojih je ostala bez daha. Nikad u životu nije vidjela nešto tako veličanstveno.

Snažno građeno od godina plaćeničkog života, svaki djelić njegova blago preplanulog tijela bio je izbrušen do savršenstva. Širokih ramena, ruku obloženih slojevima i slojevima ispupčenih mišića, a niti trunke suvišnog mesa nije nagrđivalo tvrde površine njegovih prsa i napetog trbuha. Samo je mogla razmišljati o tome da stavi svoje ruke na njega i osjeti svu tu snagu pod svojim dodirom.

Shvativši da zuri, podigne pogled. Njemu su se oči opasno caklile. Bella, to nije dobra zamisao.

Tiho upozorenje u njegovu glasu nije ju smelo. Mislila je da će joj strast biti dovoljna, ali pogriješila je. Željela je više. Mnogo više. Njemu je bilo stalo do nje, a ona je to kanila dokazati. - Zašto?

- Nemam ti ponuditi ništa više od toga.

Ali imao je. Kad bi on to barem shvatio. Ona stavi dlanove na njega, osjetivši udar vrućine kako je prostrujao cijelim njezinim tijelom. Munju.

Bilo je to kao da miluje munju. Živčani su joj završetci zatitrali na dodir, njegovo tvrdo, toplo tijelo palilo joj je dlanove. Osjetila je kako mu se mišići napinju pod prstima. Bore se za oslobođenje.

Bože, kako ga je željela!

Mišić na vratu stršao mu je kao napeto uže. Stisnuo je šake. - To neće ništa promijeniti - upozorio ju je. Ali za nju već jest.

Morala je riskirati. Bella nikad nije bježala od borbe, a neće ni sada.

Bez razmišljanja, spusti glavu i pritisne svoje usne na njegove.

~ 220 ~ Knjigoteka

daša&anna

P

17. POGLAVLJE

ovukao ju je dolje u svoje krilo i poljubio. Poljubio je tako da joj se činilo da je taj poljubac od usta prodro do vrška njezinih nožnih prstiju, zahtijevajući svaki djelić između. Bio je to i vruć i posesivan poljubac, manje bijesan i mahnit nego prije, ali jednako strastven.

Bella se prepusti njegovu zavođenju. Bože, kako se on znao ljubiti!

Svaki vješti potez jezikom, svako baršunasto milovanje usnama činilo se proračunatim da je uvuče dublje, da izvuče svaki tračak užitka iz nje koji ju može ostaviti slabu i nemoćnu poput krpene lutke.

Njezin užitak. Mjehurić topline podigne se i rasprsne u njoj. Njemu je bilo stalo do njezinog užitka. Nije se radilo samo o požudi - ne na način koji je njoj bio poznat. Nježan je bila zadnja riječ kojom bi opisala Lachlana MacRuairija. Ali kad ju je zagrlio i poljubio, osjećala je upravo nježnost.

Obgrlila ga je oko vrata, uronila u njega, stisnula grudi o njegova veličanstvena prsa. Prsa koja su bila baš tako tvrda i nepopustljiva kako su izgledala, ali mnogo toplija. Osjećala je sve, jer je tanka tkanina njezine košulje bila bijedna prepreka. Ali kako bi to bilo osjetiti njegovu kožu na njezinoj? Osjetiti kako joj bradavice klize po tom vrućem, čeličnom tijelu?

Pustila je dlanove da kliznu niz njegova široka, mišićava ramena do prštećih mišića na rukama. Prsti joj se zgrče, nesvjesno isprobavajući njegovu poput stijene tvrdu snagu. Mišići mu zatitraju, još se jače zgrčivši.

Ona zadrhti, a duboko ženstveno uzbuđenje i poštovanje zavibrira kroz nju. Takva reakcija na nekoliko mišića - bez obzira na to koliko su impresivni - bila je uistinu poražavajuća. Ali u toj njegovoj tjelesnoj snazi bilo je nečeg duboko uzbuđujućeg. U čovjeku koji nije bio građen samo da napada, već i da brani i štiti.

Uživala je u tim njegovim velikim rukama koje su se ovile oko nje, u svim tim tvrdim mišićima koji su držali njezinu mekoću.

Jedna njegova velika ruka bila je posesivno ispružena preko njezine stražnjice. Privio ju je bliže, uglavivši je o sebe i puštao je da osjeti koliko je strahovito želi.

Ako je njegova veličina pokazatelj, želio ju je silno.

Uistinu silno.

Provrpoljila se. Zastenjala. Navala topline među njezinim nogama bila je iskonski podsjetnik na to kako će to biti dobro.

~ 221 ~

Knjigoteka

daša&anna On je zarežao, a taj joj je zvuk odjekivao sve do nožnih prstiju.

Provukao je prste kroz njezinu kosu kako bi joj obuhvatio glavu i zabacio je. Ona širom otvori usta. Upijala ga je. Dočekivala njegove spore, uporne pokrete vlastitim jezikom.

Utapali su se u vrućini, u žudnji ijedno u drugom. Ona je željela da to nikada ne prestane.

Lachlan je znao da to nije dobra zamisao, ali činilo se da je ne može prestati ljubiti. Njezin je okus jednostavno bio strašno dobar.

Požuda, podsjetio se. To je samo požuda. Ovo stezanje u grudima, ovaj val topline koji bi ga preplavio svaki put kad bi je pogledao u oči, ova neodoljiva potreba da joj pruži užitak, to, dovraga, nije značilo bas ništa.

Uvijek bi se on pobrinuo za ženin užitak. Još kao mlad momak shvatio je da ako usreći ženu, ona će usrećiti njega. Jako će ga usrećiti. Ali nikad mu se to nije činilo tako presudnim, i nikad nije ženin užitak povećavao njegov.

To ništa ne znači, opet se podsjetio. Da bi to dokazao, poljubio ju je žešće. Pustio svoj jezik neka ponire u preslatka udubljenja njezinih usta.

Pustio je svoje ruke neka lutaju po svakom djeliću njezina nevjerojatna tijela.

Bila je tako slatka. Vitka i tanka u struku i leđima, ali bujnih grudi i bokova.

Usporio je, važući jednu njezinu dojku rukom, i uživajući u opojnom osjećaju držanja svog tog mekog, bujnog mesa. Nježno stisnuvši, milovao je tvrdu bradavicu palcem dok je jezikom crtao polagane, lijene krugove u njezinim ustima.

Brzo i žestoko, podsjetio se. Ali, dovraga, nije želio da to prestane.

Mogao bi je ovako ljubiti dovijeka. Usta su joj bila tako meka i slatka, a odgovori tako željni. I svi ti tihi, mali zvukovi koje je ispuštala. Činilo mu se da su mu se omotali oko srca i tjerali ga da je poželi vječno grliti.

Požuda, dovraga.

Ali ona ga je vukla. Vodila ga onamo kamo on nije želio ići. Dovodila ga u napast da bude nježan sa svakim svojim blagim, osjećajnim pokretom jezikom, pokušavala je izvući iz njega nešto što nije želio dati.

I uspijevala je u tome, dovraga. Nešto ga stegne u prsima. Stisne.

Ispuni ga nečim toplim i mekim. Što god se događalo s njim, to mu se nije sviđalo. Ne može dopustiti da se to opet dogodi. Dovraga, koga on to zavarava? Nikad se u životu nije ovako osjećao. To nije bila samo žudnja. To je bilo nešto dublje. Nešto intenzivnije. Nešto što nije bilo za njega.

~ 222 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona nije za njega, dovraga. Ona je dolazila s previše uvjeta - previše očekivanja.

Mora to vratiti tamo ondje gdje mu je mjesto. Žustro makne usta s njezinih.

Ona zatrepće, pokušavajući vidjeti kroz pogled pun požude koji je zamagljivao njezine velike, plave oči. Duga, svijetla kosa svjetlucala joj je na svjetlosti vatre, spuštajući se oko njezina lica u divlje senzualnom neredu.

Stisnuo je čeljust, odupirući se skoro neodoljivom zovu njezinih nabreklih, neznatno razdvojenih crvenih usana i promuklim malim udasima.

- Skini odjeću.

Ona ponovno trepne tim svojim smiješno dugačkim trepavicama. Molim?

Nije skidao pogled s nje. - Želim te golu dok te jebem.

Bella se neznatno namršti. On se pripremi na bol u prsima. Ako ona ovo želi, oni će to učiniti na njegov način. Na način koji će joj nedvosmisleno dati do znanja što ovo znači.

Oklijevala je. U tom času je pomislio da će odbiti, ali zatim razumijevanje zamijeni zbunjenost. Gledala ga je u oči, zaškiljivši, nijemo ga izazivajući lukavim pogledom koji je previše toga vidio. - Znači, tako će to biti, je li?

On stisne vilicu. - Da. Ona napući usne i polako počne svlačiti odjeću. Vidio je po njezinim ukočenim pokretima koliko je bijesna. Nije joj to zamjerao. Ali ona je to željela, dovraga.

Plašt, prsluk, košulja, hlače, čarape, cipele. Jedno po jedno sletjelo je na hrpu kraj njegovih nogu. Srce mu je lupalo brže sa svakim komadom koji je skinula.

Konačno, stala je pred njega ponosna, prkosna i posve, sasvim, očaravajuće gola. Pogleda ga ispod oka. - Nadam se da si zadovoljan onim što vidiš.

Usta mu se osuše. Tako se ukipio da se osjećao da se pretvorio u kamen. Bože, sviđa li mu se. Bila je predivna. Mršavija i krhkija, ali baš onako prekrasna kao što se sjećao. Velike, okrugle dojke, tanak struk, blago zaobljeni bokovi i dugi, mršavi udovi s najbesprijekornijom bijelom kožom koju je ikad vidio, nagrđenom samo blijedim modricama koje su se još vidjele na prsima i vratu.

~ 223 ~

Knjigoteka

daša&anna Istog časa spopadne ga strahovit bijes zbog tih modrica - nije zaboravio što joj je učinio njezin tamničar - ali također ga ispuni snažnim valom zaštitništva. Želio ju je privući u zagrljaj. Obgrliti je nježno, privući je na svoje grudi i samo je držati. Paziti je i čuvati dovijeka. Želio joj je pokazati da se ovdje radi samo o požudi, no umjesto toga, ta čudna mješavina snage i ranjivosti izazove u njemu emocije koje nikada u životu nije iskusio.

Usta mu se stisnu. Zvučao je poput svoga bratića MacSorleyja. Ili MacLeoda. Ili Campbella. Ona ga zbunjuje. Pretvara ga u zaljubljenu budalu. Tjera ga da izmišlja ludosti koje nisu moguće.

Ili jesu?

Ponovno je pogleda.

- Tvoj red - reče ona. - Ako ti imaš pravo gledati, imam i ja. Čuo je izazov u njezinu glasu. Dokle će pustiti da ovo ode?

- Ti to učini - reče. Želio je na njezin izazov odgovoriti svojim, ali hrapavost u njegovu glasu poništila je učinak. Pomisao na njezine ruke na njemu...

Kriste, kako je samo zaglibio.

Stala je ispred njega, držeći glavu gore poput neke vražje kraljice.

Vražje gole kraljice. Lachlan glasno usiše zrak. Dojke su joj bile pedalj od njegova lica. Koža joj je izgledala tako meko i baršunasto, a bradavice poput nježnih ružičastih bobica, koje jedva čekaju biti ubrane. Morao se uhvatiti prstima za drveni stolčić da ne ispruži ruke i dodirne ih.

Zasiktao je kad joj je ruka dotaknula njegov trbuh. Mišići su mu poskočili. Sve je poskočilo. Ali nije žurila s vezicama. Osvećivala mu se mučeći ga nježnim, bolno bliskim dodirima prstiju.

Razrogačila je oči kad je konačno bio slobodan. Osjetio je kako se još jače ukrutio pod njezinim ne tako nevinim pogledom.

Jezik joj izviri van da ovlaži donju usnu. U tom trenutku je pomislio da će staviti usta na njega.

Zaškrgutao je zubima, boreći se protiv refleksnog naleta strasti.

Grašci znoja izbili su mu na čelu. Ovo obuzdavanje ga je ubijalo. Neće joj pokazati što mu radi. Neće joj dati tu moć nad sobom. Ali vodio je rat sa samim sobom u kojem ne može pobijediti, i oboje su to znali.

Ona mu je to dokazala onim što je sljedeće učinila, pokazavši mu točno tko je tu glavni. Odgovorila je na njegov izazov svojim izazovom.

Stavila mu je dlanove na ramena. On zadrhti od šoka. Srce mu je snažno lupalo u grudima. - Želite li da vas jaseni, gospodaru?

~ 224 ~

Knjigoteka

daša&anna Srce mu naglo stane, a svaki mišić mu se napne od iščekivanja. A zatim, ne čekajući odgovor, zajaše ga i polako se spusti na njega.

Kriste. Usisao je dah, gledajući je u oči dok je palac po palac prodirao duboko u njezino toplo i podatno tijelo. Vidio je kako joj užitak preplavljuje lice, vidio je kako joj se to sviđa i čuo tiho stenjanje dok ju je ispunjavao.

Stavio je ruke ne njezine bokove, nježno je vodeći dublje.

O, Bože, da.

Zaboravio je sve što je pokušavao dokazati. Zastenjala je, izvivši leđa dok je on uronio najdublje što može. Ljubio joj je vrat. Dojke. Kružio jezikom oko bradavice prije nego što ih je povukao duboko u usta.

Bilo je to senzualno. Tako strahovito senzualno.

Počela se pomicati. Jahati ga, kao što mu je rekla. Podizala se iznad njega polaganim, erotičnim malim kruženjem bokovima. Gledajući ga u oči cijelo vrijeme.

Osjećao se kao da ga drži na uzici i privlači ga sve bliže i bliže sve dok veza između njih ne postane tako jaka kao da su jedno biće.

Zastenjao je dok su ga osjećaji preplavljivali u toplim, vlažnim valovima. Način na koji se kretala, dugački, spori ritam njezinih bokova koji su se pomicali gore dolje, uz sparnu vrućinu u konjušnici, pružio mu je najzavodljiviji erotski ples u njegovu životu.

Počela se kretati brže. Uzimajući ga u svoje tijelo grješnim ritmom dok se njezin užitak pojačavao, jahala ga je divlje, sasvim se prepustivši.

Bio je to najljepši prizor u njegovu životu. Ona je bila najljepši prizor u njegovu životu.

Držala je ruke na njegovim ramenima, pridržavala se za njih dok ga je uvlačila duboko u svoje tijelo. Lice joj je bilo ni pedalj od njegova. Dojke su joj poskakivale o njegova prsa. Gledala ga je u oči dok se stiskala oko njega, uvlačeći ga sporim, sitnim pokretima. Želio joj je pokazati da je ovo samo požuda; no umjesto toga, to je postao najnevjerojatniji i najintimniji trenutak u njegovu životu.

Opet je to osjetio. To snažno povlačenje. Nešto što ga vuče ispod površine u kovitlac nečega što ne razumije.

Padao je. Izgubljen u osjećajima i obećanju u njezinim očima. Činilo se, koliko god da joj se približi, to još nije bilo dovoljno blizu.

Obuhvatio ju je rukom oko struka i žestoko poljubio, prepustivši se trenutku prije nego što se odjednom naglo odmaknuo, Bijesan na sebe, na nju zato što mu to radi, smirio joj je bokove.

~ 225 ~

Knjigoteka

daša&anna - Dosta - zareži grubo. Ovaj položaj bio je preintiman.

Iznenadan prekid užitka sasvim ju je zbunio. Vidjelo joj se to u pogledu. - Što je bilo?

- Želim te na koljenima da te mogu uzeti odzada. Mrzio se već dok je to izgovarao. Previše se približavao onome što se događalo s njezinim mužem i on je to znao. Najprimitivnijem ponašanju. Ponašanju prema njoj kao da je kurva, a ne žena koju treba obožavati.

Ona razrogači oči, a njezin pogled ga sreže do srži.

Pretjerao je. Znao je da je pretjerao.

Nikad mu neće oprostiti ovo. Možda je to zapravo ženo. Tako će biti bolje. Kiselina mu je izjedala grudi, smjestivši se niže u trbuhu. Bilo je to tako pogrešno, osjećao je to, ali činilo se da se ne može zaustaviti.

Reci mi ne. Ošamari me jer to zaslužujem.

- Onda? - Bacio je rukavicu.

Poželio je da ona to zaustavi. No i bilo bi mu strašno da ona to učini.

- I ja bi sad trebala pobjeći? Ti to mene ovako želiš zaplašiti. Nemaš ti pojma. - Bella odmahne glavom. - Lachlane, zašto to radiš? Zašto se ponašaš tako zlo?

- Ja jesam zao. Zar to dosad još nisi shvatila?

Nije skidala pogled s njega. Gledala ga je sa sućuti i još nečim. Nečim zbog čega mu je srce poskočilo. - Da, shvatila sam.

Razumijevanje u njezinu glasu još ga je više razljutilo. - Hoćeš li se jebati ili ne? - zareži.

Vulgarnost nije imala učinka na nju. Ona podigne bradu. - Je li to ono što želiš? Čuo je izazov u njezinu glasu i znao je što ga zapravo pita: Je li to sve što želiš? Ona je od njega željela više. On stisne zube. - Da. Nijedno od njih nije u to povjerovalo.

Ona odmahne glavom kao da je on neko dijete koje ju je razočaralo. A neka ga vrag nosi ako se nije baš tako osjećao.

Ona se podigne s njega i ustane. Otići će. On zadrži dah, samo otkucaj srca dijelio ga je od toga da je zaustavi. Da je pozove natrag. Da je privuče k sebi i pokaže joj svu blagost i nježnost koju zaslužuje. I on joj je to želio dati, dovraga, ali nije znao kako.

Trebao je biti pametniji. Bella MacDuff je borac.

Polako, ona se spusti na pod i raširi plašt kraj vatre. A zatim, gledajući ga cijelo vrijeme u oči, smjesti se na ruke i koljena. Srce mu je prestalo

~ 226 ~

Knjigoteka

daša&anna kucati. Ne zbog prizora njezinih leđa od kojeg su mu krenule sline na usta - koliko god taj prizor bio spektakularan - već zbog povjerenja u njezinim očima. Povjerenja koje on nije želio, dovraga, i ni u ludilu ga nije zaslužio.

Nije mogao disati od stezanja u plućima. Bila je prekrasna i prkosna.

Izazivajući ga da se tako ponaša prema njoj. Izazivajući ga da si uskrati nju.

Bella je gledala kako se on muči, znajući da je uplašen. Znajući da se bori sam sa sobom, a ne s njom, i da se svim silama bori protiv onoga što mu ona nudi. Navalio je na nju onako kako to obično radi, pronašao je slabost i sad ju kani dokrajčiti.

Zar on uistinu misli da je tako može poraziti? Nad njom se iživljavao majstor okrutnosti i dominacije, i izdržala je užase kakve Lachlan ne može ni zamisliti.

Mrzila je to što on iskorištava njezinu bolnu prošlost. Ali još više je mrzila to što je on ono što su imali želio pretvoriti u nešto primitivno i beznačajno.

No to nije bilo tako. On se tako silno trudio biti grub i sirov, ali već sljedeću minutu nježnim bi dodirom ublažio žaoku svojih riječi. Njemu je bilo stalo. Ona je u to bila sigurna. Zbog načina na koji ju je gledao, načina na koji ju je dodirivao, nije imala sumnji. Ono što oni imaju je drukčije.

Ona ga samo treba natjerati da to shvati.

- Onda? - upita ga tiho. - Zar ovo nije ono što želiš?

Bella je željela da on kaže ne. Željela je da on shvati da ne mora to raditi. Željela je da je zagrli. Da je nježno spusti na plašt i ljubi je dok sve ovo ne bude zaboravljeno. Da vodi ljubav s njom sa svom strašću i osjećajima koje je naslutila u njemu.

Da prizna kako između njih dvoje ima još nečega osim ovoga.

No on stisne čeljust, odbaci neodlučnost i priđe joj s leđa. Klečao je, spustio gaće i zgrabio je za bokove smjestivši se između njezinih nogu.

Ali nije ušao u nju.

Tijelo joj se nervozno trzalo. Ona je ovaj položaj zauzela toliko puta dosad i uvijek joj je bio izuzetno neugodan - degradirajući i primitivan.

Ali nije bilo tako, shvatila je. Ne s Lachlanom. Njemu je vjerovala. On je neće povrijediti.

Stavio je ruke na njezina leđa i posesivno kliznuo preko njezine stražnjice. - Ti si tako lijepa - reče promuklo.

Osjetila je neki čudni nemir - kao da se mora pomicati. Njegova teška erekcija intimno se pritisnula o nju, ali on ju je samo dodirivao. A kako ju

~ 227 ~

Knjigoteka

daša&anna je samo dodirivao! Njegove ruke milovale su svaki njezin djelić. Klizio je po njezinoj stražnjici, duž bokova i gore da joj nježno obuhvati dojke. Kad se jedna njegova velika, bitkama izranjavana ruka spustila među njezine noge, ona zastenje. Čvrsto ju je privio uza se, držeći je blizu, smjestivši joj stražnjicu uz svoje međunožje. Debela, vruća palica uglavila se u nju. Osjetila je milovanje dlačica njegovih tvrdih, muževnih prepona na svojoj pozadini.

Jednom je rukom pustošio njezinu dojku, dok je druga kliznula između njezinih nogu.

- Reci mi ako ne želiš ovo - šapnuo joj je stisnutim glasom na uho.

Dao joj je izbor. Srce joj poskoči. To je bilo ono što je čekala. Želio ju je napastovati i dominirati na njoj, pretvoriti ovo u nešto primitivno i beznačajno, ali nije mogao.

Njemu jest bilo stalo.

Nalet vrućine i vlažnosti skupi joj se među nogama. Njegova erekcija sve se upornije pritiskala o njezinu pozadinu. Gurkala je.

Dala joj da kuša ono što će doći. Ona odgovori pritisnuvši se o njega, izvijajući leđa pod pravim kutom da ga primi.

Preplavi ju vrućina. Ne bi se smjela ovako osjećati. Željno. Uzbuđeno.

Grješno zločesto. Debela glava dražila ju je na njezinom otvoru.

Da, ona to želi. Više nego što je ikad pomišljala.

On ispusti neki oštri zvuk iza nje, uštipnuvši joj jednom rukom bradavicu dok je drugom vješto milovao područje između njezinih nogu. Širio ju je, rabeći njezinu vlažnost da je pripremi za njega.

- Reci mi - zahtijevao je. - Želiš li me u sebi?

Počela je dahtati, previjati se, pritišćući se jače i upornije o vršak tvrdog mesa smještenog na njezin otvor. Bio je tako blizu, dražio ju je svojom veličinom.

Prsti su mu milovali jače, brže, dublje, dovodeći je do ruba...

- Da, molim - vrisnula je bespomoćno, znajući da je ono što traži blizu.

Opsovao je i ušao u nju jednim snažnim potiskom, sasvim je ispunivši.

Bilo je to dovoljno da odleti u bezumni zaborav užitka.

Vrisnula je, a tijelo joj se streslo oko njega dok se zarivao u nju baš pravom brzinom, izvlačeći iz nje užitak. Polako i duboko, sporo i nježno.

- Tako je, ljubavi, svrši za mene. Bože, kako si divna. Ljubavi. Srce joj se uhvati za tu jednu riječ. Sreća se rascvjeta u njoj poput cvijeta koji se otvara na prve zrake proljeća. Nova. Svježa. Predivna.

~ 228 ~

Knjigoteka

daša&anna Držao ju je tako blizu. Privio je uza se. To nije bilo nimalo nalik životinjskom parenju koje je iskusila prije. Osjećala se sigurno, cijenjeno, zaštićeno.

I baš kad je pomislila da je gotovo, on je ponovno pošalje preko ruba.

Uronio je potpuno u nju, privukavši je k sebi tako silovito da se činilo kao da dodiruje najdublji dio nje. Držao ju je ondje, privijenu uza se, ispunjavajući je i miješajući bokovima o nju, dok su je njegovi prsti nemilosrdno milovali sprijeda.

Bilo je to nevjerojatno. Predivno. Nježno, kako to nije mogla ni zamisliti.

Vrisnula je, stisnuvši se, zgrčivši se, raspavši se sve dok on iz nje nije izvukao zadnji tračak užitka. Ili je barem ona tako mislila.

Lachlan to nije mogao podnijeti. Vatra u njegovim prsima se rasplamsala. Ubijalo ga to što čuje njezine vriskove užitka - znajući da je on za njih odgovoran - a ne može vidjeti njezino lice dok svršava.

Prije nego što je shvatio što radi, okrenuo ju je, nježno je spustio na plašt i ponovno se zario u nju. Ovoga puta, čvrsto je držeći pod sobom.

Zastenjala je, razrogačenih očiju.

On se ukipi. - Jesam li te povrijedio?

Ona odmahne glavom, a vedri joj smiješak ukrasi usne. Obuhvati mu obraz dlanom. - Ne. Volim to što mi radiš, taj osjećaj. Ljubav. Pogled u njezinim očima...

Nešto se pomakne u njegovim grudima. Nešto što je smatrao nemogućim.

Gledajući je u oči, počne se kretati. Dugim, polaganim, senzualnim potiscima koji su ga svakim potiskom sve dublje i dublje uvlačili. Stisne čeljust da se odupre sirovom užitku koji ga je preuzimao.

Bio je vruć, težak. Trudio se da to potraje, ali osjećaj je bio predobar.

Usne joj se razdvoje. Obrazi joj se zarumene. Oči joj postanu napola otvoreni prorezi. Disanje joj se pretvori u oštre male udahe. Prsti joj se napnu na njegovim ramenima...

A zatim joj se bokovi počnu podizati, dočekujući njegove potiske.

Bilo je to previše. Preplavi ga sila osjećaja. Nije mogao izdržati. Gurao je žešće, miješao o nju svakim mahnitim potiskom, morao ju je povući sa sobom.

Tijelo joj se izvije. Ona počne vrištati.

~ 229 ~ Knjigoteka

daša&anna Prepustio se, svršivši žestoko kao nikad u životu. Svako pulsiranje, svaki grč, svaki oštri nalet užitka činio se kao otrgnut iz najdubljeg dijela njegove duše.

Cijelo ju je vrijeme gledao u oči. Pustio se da ga povuče.

Jedva se imao snage otkotrljati na stranu prije nego što su ga mišići izdali. Srušio se kraj nje, teško dišući, potrošen kao nikada u životu. Čak i onomad tijekom MacLeodove obuke kad ga je natjerao trčati uz Cuillins nije bio tako umoran.

Bilo mu je drago što je preiscrpljen da bi razmišljao, jer kad je shvatio što je upravo učinio, trenutci zadovoljnog blaženstva istog su časa zaboravljeni.

U utrobi ga je zapeklo od sramote. Kako je to mogao učiniti? Kako ju je mogao pokušati tako povrijediti?

Igrao je opasnu igru i izgubio je. Želio joj je dokazati da to ne znači ništa, ali njemu je dokazano da nema pravo. Nije to više mogao poricati: bilo mu je stalo do nje. Više nego do bilo koga u životu.

A ipak ju je povrijedio. Koji mu je vrag?

- Žao mi je - reče, hrapavim glasom.

Ona se otkotrlja na stranu, gledajući ga s tužnim smiješkom koji mu je izjedao savjest. - Znam.

Ništa ona nije znala. Ona ga ne razumije, dovraga. Gleda ga kao da je on netko tko nije. Kao da vidi u njemu nešto čega nema. Previše očekuje od njega. On nikad ne bi mogao biti čovjek kakvog ona želi. Zar ona ne zna da bi joj on uvijek nanosio bol?

Oluja oprečnih emocija bjesnila je u njemu. Čežnja. Prijezir.

Zbunjenost. Ljutnja. Zavezala ga je u čvor, tjerajući ga da zaboravi ono što je važno. Čeljust mu se stisne. - Ovo ništa ne mijenja.

Zurila je dugo u njega. On podigne zid protiv sjenke boli u njezinim očima. - To je znači bilo samo jebanje? Je li, Lachlane?

Bacila mu je natrag u lice tu ružnu riječ kao mamac, izazivajući ga da se složi s njom.

Srce mu je mahnito lupalo. Osjećao se kao da se zidovi oko njega zatvaraju. Kao da ulazi u mračan tunel. Zašto ga ne može prestati gnjaviti?

Zašto ga jednostavno ne ostavi na miru.

Sloboda, dovraga. On ne želi nikakve veze.

Pogledao ju je ravno u oči. - Da.

~ 230 ~

Knjigoteka

daša&anna Dugo nije skidala pogled s njega. - Ti si lažljivac, Lachlane MacRuairi.

Meni možeš lagati, ali ne možeš lagati sebi.

I bez riječi, ona pokupi svoju odjeću, odjene se i ostavi ga samog u mraku tutnjave njegova srca. * * *

Bella je čekala da se on predomisli. Od trenutka kad ju je u ranim jutarnjim satima sir Alex probudio kako bi prevalili na konjima kratak put do obale, preko mučnih minuta koje je čekala u mraku dok su njezini pratitelji plivali u ledenom moru kako bi ukrali galiju pred nosom uspavane engleske posade, do dugih sati tijekom kojih su ih šibali vjetar i valovi dok su se njih trojica mučila upravljati brodom kojim je obično upravljalo desetostruko više mornara, uvjeravala se da će Lachlan priznati istinu.

Njemu je stalo do nje. Požuda nije jedino što ih spaja. Ona je znala razliku, a ono što su oni imali nije bilo nimalo nalik ničemu što je upoznala u životu.

Pretvarao se da je podrugljivi razbojnik koji ne mari ni za što, ali ona je znala da je to samo maska. Bilo mu je do nje stalo više nego što je pokazivao - i do nje i do svojih suboraca. On im nikad ne bi okrenuo leđa. Čak i kad su konačno kasno te večeri stigli u dvorac Dunstaffnage, gdje ih je Robert i mala skupina njegovih ljudi dočekala kao heroje, uvjeravala se da nije prekasno. Lachlan je neće iznevjeriti. Neće poreći ono što su podijelili između sebe. Neće joj samo tako okrenuti leđa i otići. Ne nakon svega kroz što su prošli. Nakon svega što su podijelili. To nije bila požuda, već dvoje ljudi koji vode ljubav. Povezanost je bila stvarna.

Ovo ne može biti kraj.

On je uplašen, uvjeravala se, zbunjen. Treba mu samo dati vremena.

No ispalo je da je vrijeme jedino čega ona nema.

Uveli su ih žustro u mali solar kraj Velike vijećnice i poslužili ih hranom i pićem dok je Lachlan izvještavao o svemu što se dogodilo. Uz nju, Lachlana, Boyda, Setona i kralja, još četvorica su sjedila za velikim drvenim stolom. Najstariji, sir Neil Campbell, jedan od Bruceovih najbližih savjetnika, bi joj je dobro poznat jer su se mjesecima zajedno skrivali u brdima Atholla nakon Methvena. Najopakijeg, Tora MacLeoda, poglavara s otoka Skye u Zapadnom Visočju, i visokog, vraški naočitog Nordijca, Erika MacSorleyja, također se sjećala iz tog vremena. Činili su joj se veoma

~ 231 ~

Knjigoteka

daša&anna neobičnima, a sada je mogla pretpostaviti zašto. Oni su zacijelo članovi te tajne skupine ratnika. Četvrti čovjek, Arthur Campbell, mnogo mlađi brat sira Neila, bio joj je stranac. Iako je očito zadovoljavao kriterije za Bruceovu tajnu vojsku koje je zamislila: visok, mišićav i zastrašujućeg izgleda - da se ne spominje kako je bio neobično privlačan - nije bila sasvim sigurna je li i on dio te skupine.

Koliko je uspjela shvatiti, sir Arthur se borio na strani neprijatelja i imenovan je čuvarom dvorca Dunstaffnage nakon nedavne ženidbe s Annom MacDougall, kćeri gospodara Lorne.

Lachlan nije ništa ispustio. Iako se ona tome usprotivila, preuzeo je punu krivicu za katastrofu koja ih je zamalo snašla u Roxburghu te za njihovo zarobljavanje u Peeblesu. Iako mu je kralj dopustio da nastavi bez prekida, Bella, koja je sjedila kraj njega, jasno je vidjela da Robertu nije bilo drago čuti što se dogodilo. Svi su prisutni izmjenjivali nelagodne poglede kad je Lachlan prepričavao kako ju je vojnik kanio ispitivati o njemu.

- Tako mu raspela! Gdje ti je bila pamet? - bjesnio je kralj. - Znao sam da je loša zamisao pustiti te po nju.

Bella ponovno pokuša objasniti. - Bojim se da sam ja kriva za to što se dogodilo, gospodaru. Odbila sam se vratiti u Škotsku dok ne vidim svoju kćer. Lachlan mi je naredio da se držim podalje od dvorca, ali ja ga nisam poslušala. On nije ništa kriv za to.

- On je zapovijedao - reče ljutito Robert. - To je bila njegova misija.

Vidjela je kako veliki Nordijac procjenjivački motri Lachlana. - Moram reći da sam iznenađen. Nisi baš poznat po fleksibilnosti, bratiću.

Bellu je iznenadilo čuti da su njih dvojica rođaci. Iako su bili slične građe, njih dvojica nisu mogli biti različitiji. Plavokos, plavook i simpatičan, s nepogrešivim šarmom, Erik MacSorley je bio svijetlo Lachlanovoj tami.

Lachlan ga upozoravajući prostrijeli pogledom, ali MacSorley se samo naceri.

Belli se zažare obrazi jer je pretpostavila što je MacSorleyju tako zabavno.

Kralj prisloni ruku na njezin dlan, vjerojatno naslutivši kako ju je sram. - Razgovarat ćemo poslije o tome - reče, pogledavši Lachlana. Zatim se obrati njoj: - Važno je da si sigurna. Dvije se godine molim za ovaj dan.

Znajući koliko ste ti i ostale žene propatile... - On zastane zbog emocija koje su mu stisnule grlo. - To što si se ti vratila daje mi nadu da ću uskoro dočekati ostatak svoje obitelji. - Pogled mu se smrkne. - Edward će gorjeti

~ 232 ~

Knjigoteka

daša&anna u paklu za ono što je učinio tebi - i Mary. Nikad ti se neću moći odužiti za ovo. Kad bih mogao, priredio bih ti slavlje dostojno tvoje žrtve.

Bella odmahne glavom. - Što manje ljudi zna da sam oslobođena, to bolje. Barem dok mi se kći ne vrati.

Kralj nelagodno skrene pogled. - Ti ćeš ostati ovdje dok ne odlučimo što nam je činiti - reče joj, pogledavši sira Arthura.

- Bit će mi čast, milostiva - reče Arthur, kimnuvši glavom. - Moja žena će se radovati društvu.

Bella zahvalno kimne, čuvši iskrenost u njegovu glasu.

Kralj ustane, ne puštajući joj ruku iz svoga stiska. Činilo se kao da bi ona mogla nestati ako je pusti. Osjetila je vrućinu Lachlanova prodorna pogleda i pogledala prema njemu. Pogled grabežljivca bio je tako žestok da je na trenutak pomislila da će skočiti preko stola i istrgnuti je iz kraljeva stiska.

Ali brzo je zamaskirao tu emociju i skrenuo pogled. Samo je trzanje mišića ispod njegove brade otkrilo nalet bijesa. Bio je ljubomoran.

- Kasno je - reče kralj. - Zasigurno si iscrpljena. Razgovarat ćemo još o ovome ujutro.

Ostali ustanu i krenu za njima iz solara. Bella je sjela kraj kamina da se ugrije dok sir Arthur ne dovede sluškinju koja će ju otpratiti u njezinu sobu. Jedan po jedan, ratnici su joj prilazili poželjeti laku noć, izraziti joj dobrodošlicu uz zahvalnost za to što je učinila. Zapravo, došli su svi osim Lachlana.

Ovo bi trebao biti radostan događaj. Vjerojatno prvi put otkad je prije skoro tri godine napustila dvorac Balvenie, bila je sigurna.

Ali nije se osjećala sigurnom, osjećala se izgubljenom. Iako su bili u stalnoj opasnosti, iako su ih lovili cijelom granicom i zamalo ih zarobili, osjećala se sigurnom od onog trenutka kad ju je Lachlan povukao u grmlje i privukao je k sebi. On je bio njezina stijena, uvijek uz nju, a bez njega osjećala se kao da se bacaka po olujnom moru. Nekako je počela...

Oslanjati se na njega.

Pokušavala se koncentrirati na sira Alexa, zahvaliti mu za njegov udio u njezinom spašavanju, kad krajičkom oka primijeti kako Lachlan razgovara s kraljem.

- Ne znam kako bih vam zahvalila - reče naočitom mladom vitezu.

Sir Alex je primi za ruku i elegantno se nakloni. - Bila mi je čast, milostiva. Samo bi mi bilo drže da smo to učinili ranije. Ona kimne. I njoj, također.

~ 233 ~

Knjigoteka

daša&anna Rekla bi mu još nešto, ali pozornost joj je zaokupila druga strana prostorije. Lachlan i Robert su završili svoj kratki razgovor i Lachlan se okrenuo da ode.

Odlazio je. Bez ijedne riječi.

Ona to nije željela vjerovati. On to ne može učiniti. Bože, hoće li ga ikada više vidjeti?

Srce joj počne lupati. Strašna panika prokola joj žilama. Nijemo ga je preklinjala da se okrene. Pogledaj me. Nemoj otići.

On nastavi hodati. A ona je nekako znala da će, ako ga pusti, biti prekasno.

- Ispričavam se - reče žurno siru Alexu i pojuri za Lachlanom. Bila je svjesna da je ostali gledaju, no nije ju bilo briga. Zbog straha je progutala ponos. - Čekaj! Lachlane, čekaj!

Već je skoro zašao u hodnik, kad naglo stane. Polako se okrene, gledajući je smrknuto i zastrašujuće kako prilazi. Držao se ukočeno odsutno - kao da je udaljenost među njima već nesavladiva.

Svjesna da ih gledaju, Bella osjeti kako su joj se obrazi zažarili. Što mu kani reći? - Zar ćeš otići bez pozdrava? Čeljust mu se ukruti na suptilnu optužbu u njezinu glasu. - Gotovo je, Bella. - Zaboli je u grudima; on nije govorio o misiji. - Rekao sam sve što je trebalo reći.

Da ju je mogao pogledati u oči, grubost njegova tona možda bi je obeshrabrila. - Uistinu? - Ostavila je to pitanje u zraku i dodala: - Kad odlaziš?

- Uskoro.

Njegov hladni odgovor zabolio ju je kao udarac nožem. Zašto on to radi? Ostani... Bori se.

- Ne želim da odeš - protisne.

On se ukipi. Svaki mišić na tijelu bio mu je napet kao luk. Strijeljao ju je svojim prodornim, uskim, zelenim pogledom. - Koga vraga želiš od mene, Bella? Oštrina njegova tona ju osupne. - Aferu? Brak?

Bella razrogači oči. Brak. Je li to ono što želi? Biti robinjom drugom muškarcu? Staviti se na milost i nemilost drugom muškarcu sada kad se tek oslobodila? Može li ona nekom muškarcu uopće toliko vjerovati da mu da takvu moć nad sobom?

Srce joj počne mahnito lupati. Nije mogla razmišljati. - Ja... ne znam.

Nije bila svjesna da je drži za ruku dok ju nije pustio. Srce joj se stisne od njegova kamena izraza; izgledalo je kao da je upravo pala na

~ 234 ~

Knjigoteka

daša&anna neizgovorenom testu. Zar ga je njezino oklijevanje povrijedilo? Iznenadio ju je. On nikad nije ni natuknuo nešto o budućnosti, a pogotovo ne nešto tako trajno.

Tako konvencionalno.

- Preživjela si užas. Nije iznenađenje što si se pretjerano vezala. Ja sam te pokušao upozoriti. Ali to je bila moja pogreška. Mislio sam da ćeš se znati nositi s tim. - On se nagne, lica okrutno podrugljivog. - Samo zato što si nekoliko puta svršila, ne znači da si zaljubljena.

Bella usiše zrak, osjećajući se kao da ju je upravo ošamario. Ne, ne kao da ju je ošamario, već učinio nešto mnogo gore. Sažalio se nad njom.

Ismijao je. Zato što se usudila dopustiti da joj bude stalo do njega. Zato što se usudila pomisliti da se mogla osloniti na njega. Riskirala je. Rekla mu je da želi da ostane, a on ju je ismijao.

Obrazi joj se zažare od boli i ogorčenja. Neka ga vrag nosi! Ništa nije vrijedno ovoga. Dostaje njoj okrutnosti u životu. Ona zaslužuje više od ovoga. Zaslužuje nekoga kome će biti stalo do nje.

Godinama je vrijedila samo zbog svog tijela. Ona neće - ne može dopustiti da to opet bude tako. Ako ju on ne želi, ako im ne želi dati šansu, onda će to tako biti.

Dosta joj je smišljanja izgovora za njega.

Uspravi ramena kao prava ponosna, obola grofica. Godinama je učila sakriti osjećaje i sad je računala na te godine truda. - Zaljubljena? - zvonko se nasmije. - To mi nikad nije palo na pamet. Nikad ne bih mogla voljeti nekoga poput tebe. Čovjek kojem bi dala svoje srce bit će vrijedan moje ljubavi i sposoban me voljeti. To neće biti zlo, bezdušno kopile koje je okrenulo leđa svome klanu, prijateljima, domovini. Nije ni čudo što te žena ostavila, ti si jedan...

- Dosta! - zarežao je. Strijeljao ju je pogledom, a naočito mu je lice bilo ledeno. - Mislim da si dovoljno rekla.

Ona zastenje. Nije mogla disati od boli koja joj je gorjela u prsima.

Učinila je to. Konačno ga je uspjela povrijediti. Ali to joj je dalo malo zadovoljstva dok je stajala ondje ukočena, osjećajući se kao da se raspada i gledala ga kako odlazi.

~ 235 ~ Knjigoteka

daša&anna 18. POGLAVLJE

Dvorac Dunstaffnage, studeni 1308.

S

igurno se nećeš predomisliti? - Bruce je promatrao Lachlana preko ruba svog pehara. Bili su sami u gospodarevom solaru dvorca Dunstaffnage. Prošlo je četiri tjedna otkad je Lachlan zadnji put bio ovdje, a ipak je još čuo prijekor u Bellinom glasu dok mu je spustila onako kako je to obilno zaslužio.

Imala je pravo: ona zaslužuje bolje. On joj je cijelo vrijeme to pokušavao reći.

Brak? Koji mu je bio vrag da je to rekao? Naravno da je oklijevala. Nije ona bila kriva što si je on na trenutak dopustio pomisliti...

Kakva je on budala. Heroine ne završe s gusarima. Njoj je trebao heroj, a ne zločinac. Nije ni čudo što se smijala. I on bi se smijao.

Lachlan podigne svoju čašu i iskapi je. Ali viski nije pomogao otupiti oštru bol u njegovim prsima.

Pogledao je u oči kralja koji je sjedio s druge strane stola. Robert the Bruce će održati obećanje, ali ako postoji način da se časno izvuče, učinit će to.

Lachlan se nasmiješi jednako lijeno. - Ne - reče, zvučeći znatno sigurnije nego se osjećao. - Neću se predomisliti.

A zatim ode, jer je morao otići prije nego što napravi neku glupost. Iz one svađe s Bellom izašao je ljut, ranjen, otupjelih osjećaja, i nije mogao pobjeći dosadnom dojmu da je upravo učinio najveću pogrešku u svome životu.

Vrijeme koje je proveo daleko od dvorca trebalo mu je razbistriti misli. Ali nije. No čim mu Bruce isplati ostatak novca i potpiše povelje, on će otići. Zato se vratio. Kralj treba održati prvi sastanak vijeća u Ardchattanu nakon gozbe za blagdan sv. Andrije.

Kvragu, koga on to zavarava? Nije se zato vratio. Ne mora on biti ovdje do sljedećeg tjedna. Vratio se zato što se nije mogao suzdržati da ne dođe ni barem jedan dan.

Morao se uvjeriti da je ona dobro.

~ 236 ~

Knjigoteka

daša&anna Morao je saznati je li učinio baš tako veliku pogrešku kao što se plašio da jest.

Iako to ne bi ništa promijenilo. Ona bi mu vjerojatno jednostavno rekla neka ide k vragu baš kao što je to zaslužio. Sad kad je na sigurnom, bez sumnje je shvatila da ga više ne treba. Ako ga je ikad uopće trebala.

Bruceove se tamne obrve skupe. - Koštaš me pravo bogatstvo. Nadam se da ćeš ga dobro iskoristiti.

Lachlan slegne ramenima. Nije imao nikakvu namjeru zadovoljiti kraljevu znatiželju. Niti će se osjećati krivim. Znao je da je kraljeva blagajna prilično prazna, ali uskoro će se napuniti. - Mislio sam da se tvoj brat upravo vratio s juga.

Edward Bruce, sir James Douglas, Boyd i Seton otišli su sa skupinom ratnika pokupiti rentu.

- Da, ali opet su nemiri u Gallowayu. Mislio sam da smo prošle godine slomili otpor, ali MacDowellovi i njihovi saveznici su kao korov koji odbija umrijeti. Šaljem onamo Edwarda s pojačanjem. - Kralj ga oprezno promotri. - I MacSweenovi opet rade probleme. Poslao sam Poglavara i Sokola da pripreme ljude kako bi mogli odmah krenuti ako oni navale iz Irske. Odlučio sam da će Sokol zapovijedati misijom uvlačenja i izvlačenja...

- Sokol? On je suptilan kao razjareni ovan. On će ih sve odvesti u smrt.

- To je samo dok ne nađemo zamjenu za tebe. Mislio sam da bi možda moj nećak...

- Randolph? - zgrozi se Lachlan. Sir Thomas Randolph, jedan od najelitnijih ratnika u Škotskoj? - Ne misliš valjda ozbiljno. On nema pojma o tajnim misijama. Taj cijelo vrijeme hoda s mačem u guzici...

Ušutio je. Dovraga. Stisne čeljust, točno znajući što Bruce želi postići.

Ali Lachlan se neće dati uhvatiti na mamac. To nije njegov problem i neće se dati uvući u to. On ima sve što želi nadohvat ruke.

- No siguran sam da će smisliti kako provesti misiju - doda mirno.

Bruce podigne kut usana, ali nije navaljivao. - Mislio sam da ćeš izgledati odmorenije.

Lachlan ga pogleda ispod oka.

Bruce skupi ruke i počne kuckati prstima. - Nakon što si bio na Otočju i pobrinuo se za one osobne stvari o kojima si pričao. Iako moram priznati da sam iznenađen što te vidim. Nisam te očekivao još tjedan dana.

Lachlanov izraz lica nije ništa otkrio, ali bio je svjestan da je kralj pogodio što ga je nagnalo da se vrati. - Planovi su se promijenili.

~ 237 ~

Knjigoteka

daša&anna Bruce se nije dao zavarati. - Izgledaš užasno. Možda bi se želio obrijati i oprati prije nego vidiš lady Isabellu.

Lachlan se ukoči na spomen njezina imena. - A zašto bih to učinio?

Bruce znakovito zaškilji. - Pretpostavljam da si zbog nje otišao u Berwick. - On spusti pehar uz tresak i nagne se preko stola, prestavši glumiti smirenost. - Dovraga, Zmijo, mislio sam da si naučio lekciju. Rekao sam ti da se pritajiš i držiš neko vrijeme podalje od opasnosti, što ne uključuje odlazak na neku odmetničku osvetničku misiju, bez obzira na to koliko ta misija bila opravdana. Vratiti se u prokletu Englesku? Gdje ti je bila pamet?

Lachlanova se usta izviju u lukavi osmijeh. - Nemam pojma o čemu pričaš.

- Znaš ti jako dobro o čemu ja pričam. Ne mislim da je slučajnost što su prije nekoliko mjeseci šestorica ljudi pobijena u čudnom napadu na dvorac Berwick, uključujući i Bellinog tamničara koji je pronađen kako visi gol u kavezu u kojem su nju držali.

On nepokajnički slegne ramenima. - Meni to zvuči kao božja pravda.

- Mislio si na hajlandersku pravdu? - namršti se Bruce. - Ali kako si ga, dovraga, natjerao da ode tamo gore... No, nema veze, ne želim znati. Bruce ispije još jedan gutljaj. - Imaš sreće što još kanim ispuniti svoj dio dogovora.

Ovoga puta se Lachlan nagne preko stola. - O čemu ti to govoriš? Ja sam svoj dio ispunio.

- Jesi li? - Bruce izazivački podigne obrvu. - Pristao si biti moj čovjek tri godine, a to je značilo da ćeš slušati moje naredbe. No čini se da s tim imaš problema.

- Ne sjećam se nikakvih naredbi.

Bruce stisne usta. - Iskušavaš moje strpljenje, Zmijo. Bit ću savršeno jasan: Ne želim da se približavaš Engleskoj, ili granici, jako dugo. Ne želim da identitet mojih ljudi bude ugrožen iz bilo kojeg razloga. Makar to bio i dobar razlog. Shvaćaš li?

- Moja služba je završena - istakne Lachlan. On više ne mora slušati ničije naredbe.

- Skoro završena - ispravi ga Bruce. - Sastanak Vijeća je tek za tjedan dana.

Lachlan stisne čeljust.

- A ja sam još uvijek tvoj kralj. - Bruce se zavali u svoj naslonjač, s velikodušnim smiješkom čovjeka koji je dokazao svoje.

~ 238 ~

Knjigoteka

daša&anna - Ne brini, ubrzo ćeš dobiti svoj novac i svoj otok. Iako mi uistinu nije jasno što ćeš učiniti sam s njim tamo negdje Bogu iza leđa.

- Ništa - reče Lachlan. To je cilj, zar ne? Mir. Samoća. Nikome ne moraš polagati račune. Mjesto koje će biti samo tvoje. To je zvučalo kao raj.

Zar ne?

Pritisak u grudima se pojača.

Ona bi očekivala da on ostane. Da se bori. Da se veže za nju i za cilj.

Previše je, dovraga, očekivala od njega. Ona i ne zna što želi od njega.

Možda ništa.

Kvragu, zašto uopće razmišlja o tome?

- Hoćeš li ostati na Templarovom vjenčanju? Lachlan slegne ramenima. - Ne znam.

- Razočarat ćeš ga ako ne ostaneš.

Na svoje iznenađenje, Lachlan je želio ostati, ali smatrao je da bi bilo lakše ako ne ostane. Za njega će biti najbolje prekinuti sve veze bez okolišanja.

Zar ne?

- A što je s lady Isabellom?

Lachlan se skoro neprimjetno napne. Skoro, ali pretpostavio je da je kralj to primijetio. Ipak, nije mogao spriječiti uzrujano lupanje svoga srca.

- Ona je dobro?

- Prilično dobro. - Ironični smiješak pojavi se na kraljevim usnama. Kako izgleda, bolje od tebe.

- Drago mi je. - Barem bi mu trebalo biti. Ali nekako se ipak nadao... što, da i ona pati kao on?

- Naravno, zabrinuta je za svoju kćer - doda Bruce.

To nije moj problem. - Ali ipak se zatekao kako pita: - Planiraš li poslati ljude po nju?

Bruce odmahne glavom. Ne, djevojka je dovoljno sigurna ondje gdje jest... Čuli su glasove pred vratima trenutak prije nego što su se naglo otvorila. Lachlanu srce stane kad prepozna jedan od njih.

- Kvragu - opsuje Bruce u bradu, izrekavši ono što je Lachlan mislio.

Lachlanova nevoljkost da je vidi bila je razumljiva, ali kraljeva nije.

Namršti se, pitajući se je li se nešto dogodilo između njih.

- Roberte, ja... - Ukipila se kao jelen na nišanu lovca kad je ugledala Lachlana.

~ 239 ~

Knjigoteka

daša&anna On se pripremio na šok, ali to nije bilo dovoljno da ga pripremi na strahovitu bol u prsima kad su im se pogledi sreli.

Mjesec dana nije bilo ni približno dovoljno da mu se razbistri glava.

Shvatio je da ni čitav život ne bi bio dovoljan.

Belli srce poskoči. Iz tijela joj je iščezla krv, misli, glas. Sve osim srca.

Ono je bolno pulsiralo.

Nakon mjesec dana ne bi trebalo tako strašno boljeti. Ali sad kad ga je opet vidjela, sve one ranjene emocije vrate se punom silinom.

- Vratio si se - reče tupo.

On ustane. - Da, na sastanak Vijeća.

Naravno. Drugo nije ni očekivala, zar ne? Zaboli je u prsima. Samo bi budala pomislila da bi se on predomislio i da nije samo ona patila ovih proteklih tjedana. Toliko joj je silno nedostajao.

Iako ga zapravo nikad nije vidjela tako neurednog i iscrpljenog. Kosa mu je bila duga ijedan dugi, valoviti pramen padao mu je preko čela. Tvrdi, uski kutovi njegova naočitog lica činili su se oštrijima i još više nalik grabežljivcu. Nije se obrijao bar nekoliko tjedana. No najveće je iznenađenje bio sloj prašine i prljavštine koji je prekrivao kožu njegova cotuna. Nikad ga nije vidjela tako zapuštenog. Izgledao je kao da se upravo vratio s bojišnice. Bez sumnje se opet vratio svom starom razbojničkom načinu života.

Razbjesnilo ju je to što joj je ovakav bio još privlačniji. Zar žene ne bi trebali privlačiti vitezovi sa sjajnim oklopima? Kako joj je, kad je on u pitanju, sirov, grub i neuredan izgled postao tako privlačan?

No to nije važno. Nije više glupa kao nekad. On je bolno jasno iskazao svoje osjećaje - tj. nedostatak osjećaja. On ju je ostavio. Njemu nije bilo dovoljno stalo.

- Nisam ga očekivao do sljedećeg tjedna - doda Robert.

Možda toj informaciji ne bi dala nikakav značaj da nije uhvatila oštar Lachlanov pogled upućen kralju. Srce joj poskoči. Zar to nešto znači? je li se vratio zbog nje?

Bože, evo, ona to opet radi. Traži skriveno značenje u stvarima koje su jasne kao dan. Hoće li se ikad opametiti?

Prisilila se ponovno usredotočiti na pismo koje je držala u ruci. Oprosti što te smetam. Mogu pričekati vani dok ne završite.

- Pojavio se neki problem, Bella? - upita kralj.

Bella kimne. Suze joj navru na oči, unatoč Lachlanovoj nazočnosti. Da, radi se o mojoj kćeri.

~ 240 ~

Knjigoteka

daša&anna Lachlan joj priđe korak bliže. - Što je...

- To bi bilo sve, MacRuairi - zaustavi ga Robert. - Poslat ću po tebe budem li te trebao. Činilo se kao da Robert ne želi da on čuje što Bella ima reći. U tom je času izgledalo kao da bi se Lachlan mogao usprotiviti. No nakon duge stanke, on kimne.

- Ne zaboravi što sam rekao - doda Robert kad se Lachlan okrenuo da ode.

Lachlan stisne usta i kratko kimne kralju, prije nego što i Bellu počasti istom kratkom gestom. - Milostiva, ja... - Oklijevao je. - Možemo porazgovarati kasnije.

Riječi su mu imale zlokoban prizvuk, ali ona je znala da to ne znači ništa. Ukočila se, natjeravši se zvučati hladno. - To nije nužno. Ne vjerujem da si imamo išta reći.

Nije htjela razgovarati s njim. Previše ju je boljelo čak i gledati ga.

Mogla bi učiniti nešto glupo, na primjer preklinjati ga.

On nije skidao pogled s nje dok mu je mišić na čeljusti pulsirao. A zatim ode, bez ijedne riječi, ostavivši za sobom bol i čežnju.

Bella je neko vrijeme zurila u vrata, pokušavajući obuzdati silne emocije koje su isplivale na površinu kad ga je vidjela. Bolje bila jednako jaka kao i one noći kad ju je ostavio i otišao. Ona mora to zaboraviti. Taj dio njezina života je završen. Sada je samo Joan važna. Zašto on to njoj radi?

- Bella? - nježno je pozove Robert.

Ona se prene, othrvavši se melankoliji koja ju je gušila. Njezina je kći treba, i ona neće dopustiti Robertu da i dalje odugovlači.

Tjednima je izbjegavao odgovoriti kad će se sastati sa svojom kćeri.

Samo je jednom razgovarao s njom o toj temi i to kad joj je donio pismo koje je Joan navodno poslala preko Margaret. Osjetila je snažan pritisak u prsima. Rukopis je nalikovao na kćerin, ali njezino je srce znalo da riječi u tom pismu ne mogu biti Joanine. Ne želim komunicirati... Nemoj me više pokušati kontaktirati... Ostani tamo gdje jesi.

Posljednja rečenica zvučala je kao upozorenje.

Ona uspravi ramena i pogleda kralja ravno u oči. - Moram se vratiti u Berwick.

Kralj se smrkne. No mora mu se priznati da nije istog časa odbio. Zašto?

~ 241 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona ispruži posljednju Margaretinu poruku. Ovu joj je donijela njezina majka koja je stigla prije, nekoliko dana nakon što je saznala za Bellin tajni povratak. Koliko god je bila sretna što vidi svoju majku, ta je sreća pomućena panikom zbog vijesti koje je donijela.

- Od Margaret je - objasni. - Joan, njezina sestrična i njezin stric, William Comyn, putuju u Berwick vidjeti „mene” - Margaret - u samostanu.

Odsjeli su u dvorcu Bamburgh kod lady Isabel de Beaumont, i otputovat će u Berwick prije nego što se vrate na jug. Vidjet ćeš prema datumu u poruci da ih očekuju do kraja tjedna. Nije bilo mnogo vremena.

Robert se još jače namršti. - To nema nikakvog smisla - reče, gotovo sebi u bradu.

- Nema, ako vjeruješ prvoj poruci. - Kojoj Bella ni trenutka nije povjerovala. - Nešto nije u redu. - Nije znala kako to objasniti; samo je to osjećala duboko u duši. Njezina je kći u opasnosti.

Robert uzme pismo i pregleda sadržaj. Kad je završio, djelovao je više šokirano nego zabrinuto. - Znam što misliš, ali to je nemoguće. Ne možeš riskirati odlazak u taj samostan.

- Moram - inzistirala je. - Ako Joan stigne tamo sa svojim stricem, svi će znati da sam pobjegla. William Comyn zna kako izgledam. Margaret ga neće moći zavarati, a Joanin život bit će u opasnosti.

Robert odmahne glavom. - To je preopasno. Tvojoj kćeri se neće dogoditi nikakvo zlo.

- Ne možeš biti siguran u to.

On zastane, razmišljajući o nečem. Činilo se da je pažljivo birao riječi.

- Motrimo Joan.

Bella razrogači oči. - Tko je motri? Zašto mi to nisi rekao?

- Ne smijem ti reći. Ali uvjeravam te da ću znati čim se pojavi prvi znak opasnosti.

- Ali što ako ne bude vremena? Što ako otkriju da me nema i odluče nauditi Joan ili je odmah baciti u zatvor? Ne mogu dopustiti da se to dogodi. Ona se sagne, primi ga za ruku i klekne kraj njega. - Molim te, Roberte, ako mi nećeš pomoći da uđem u taj samostan, onda barem pošalji nekoga da je izbavi prije nego što se otkrije istina.

Kralj je pogleda bolnim pogledom. - Žao mi je, Bella, želio bih da ti mogu pomoći, ali to nije moguće. Barem ne sada. Tako smo blizu Maryna oslobađanja, ne mogu riskirati i učiniti nešto što bi to omelo. Pogotovo zato što nemam više informacija. Ali kunem ti se, na prvu naznaku nekog problema, učinit ču sve da ti sigurno vratim kćer. No dotad moraš biti strpljiva.

~ 242 ~

Knjigoteka

daša&anna Povrijeđena, Bella je zurila u njega, a suze su je zapekle u očima i grlu.

Nije sumnjala u iskrenost u njegovu glasu, ali njegovo odbijanje, iako je bilo opravdano, doživjela je kao izdaju. Nije željela slušati racionalna objašnjenja. Samo je željela svoju kćer.

- Strpljiva sam tri godine - reče tiho. Bio je to podsjetnik - jedini koji je ikad izrekla - na to što je učinila za njega.

On je pogleda s tugom u očima. - Bella, ja bolje od svih znam što si ti žrtvovala - i kako je teško čekati. Ne prođe ni dan da ne čeznem za svojom ženom, kćeri i sestrama. - Stisne joj ruku. - Još samo malo, ovaj rat ne može vječno trajati.

Zvučalo je kao da sebe želi uvjeriti u to, jednako kao i nju.

Bella kimne, ali znala je da mora nešto učiniti. Robert je morao razmišljati o svojoj kruni i državi, ali ona je imala samo svoju kćer. Ako joj on neće pomoći, naći će nekoga tko hoće. Nekoga tko je može prokrijumčariti u taj samostan i izvući iz njega tako da je nitko ne vidi. Želudac joj se zgrči jer je znala točno tko je tako vješt da to učini.

Lachlan. Bez sumnje je njegova vještina da se ubaci na neko mjesto i iskrade iz njega, Bruceu bila tako privlačna da je bio voljan platiti mu da se bori u njegovoj postrojbi elitnih ratnika.

Zamisao da se mora poniziti i moliti za nešto nakon svega što se dogodilo između njih bila joj je strahovito bolna. Ali, stisnula je zube, progutala gorčinu u ustima i učinila to. Za svoj kćer mora zaboraviti na ponos. Za svoju kćer će prodati dušu samom vragu ako bude trebalo.

Samo se nadala da neće doći do toga.

Lachlan MacRuairi bio je zao kad bi se napio. A kako je ionako bio dovoljno zao, obično nije utapao tugu u velikom vrču viskija.

No večeras je učinio iznimku. Kad je vidio Bellu, oslobodile su se svakakve neželjene emocije, dovraga, i morao se napiti kao zemlja da ne razmišlja o tome. Ona ga ne želi vidjeti. Ne želi razgovarati s njim. Naravno da ne želi. Njezina hladna reakcija je razumljiva. On je to očekivao, zar ne?

A svakako je, dovraga, to zaslužio.

Kad piće nije pomoglo, posegnuo je za tučnjavom. Piće i tučnjava obično idu zajedno.

No na kraju ga je Gordon odvukao od stola prije nego što je napravio previše štete. - Dovraga, Zmijo, što zaboga pokušavaš učiniti? Hoćeš li da te sva trojica ubiju? Čak si uspio i Sokola razljutiti.

- Zacijelo je izgubio smisao za humor zajedno s mudima kad se oženio - promrmlja Lachlan. - Svi su oni ostali bez muda.

~ 243 ~

Knjigoteka

daša&anna Gordon ga odvuče van na hladni noćni zrak. Zima je bila u punom jeku, i ledena izmaglica ga prizove svijesti poput šamara. Ili možda nije bio tako pijan kako je želio. Nije posrtao, padao ili se ljuljao kad ga je Gordon vodio preko mračnog barmkina prema vojarni. I, dovraga, glava mu je bila prebistra.

Vidio ju je u mislima, kako sjedi na podiju i ni jednom tijekom večere ne skreće pogled prema njemu. Gotovo je. Završeno. Konačnost ga opali u želudac koji se nemilosrdno zgrči. To je i želio, ili nije?

Pogreška.

- Dovraga, da si o mojoj ženi tako govorio, mislim da se ne bih obuzdao kao oni.

Lachlan lijeno pogleda Gordona ispod oka. - Nisi se još predomislio?

Nema mnogo vremena da pobjegneš od omče koja ti se steže oko vrata.

Na Gordonovom se licu pojavi neki čudan izraz, no on ga otrese smiješkom. - Kako moja nevjesta dolazi za dan-dva, bojim se da je malo prekasno za to.

Lachlan je kanio nešto reći, no neuobičajeno se obuzdavši, pregrize jezik. Ako je bilo nešto između MacKaya i Gordonove buduće, to nije bio njegov problem. A ako je MacKay previše tvrdoglav da bi nešto rekao, sam si je kriv za to. On će morati živjeti s posljedicama.

Baš kao i Lachlan. Zaškrguće zubima. On je ispravno postupio dovraga, učinio je jedino moguće. Ali nije imao osjećaj da je ispravno postupio.

- Jesi li dobro? - upita Gordon. - Ne izgledaš mi baš najbolje.

Lachlan otrese ruku koju mu je pružio da ga pridrži. - Boli me glava.

Gordon se nasmije. - Ne čudim se, s obzirom na količinu viskija koju si noćas popio. - Zatim se uozbilji. Je li pomoglo?

Da ga je to pitao bilo tko drugi, glumio bi da nema pojma o čemu govori i rekao mu da odjebe. Ali unatoč Lachlanovom trudu da dokaže suprotno, William Gordon bio je čovjek koga nije bilo teško voljeti. - Ne. - Mogu li ja nekako pomoći?

Lachlan odmahne glavom. Situacija s njim i Bellom postala je tako zamršena da nije bilo načina da ju se razmrsi - čak i da je to želio. Ona mu je savršeno jasno dala do znanja da oni nemaju budućnost.

Jedino što će mu pomoći jest to da se izgubi odavde čim to bude moguće. Prije nego što još gore našteti i njoj i sebi. - Nije to ništa što skok u jezero neće izliječiti - odgovori mu.

~ 244 ~

Knjigoteka

daša&anna Gordon odmahne glavom. - Ta vikinška krv očito vrije kod vas Otočana. Ili je to u pitanju ili ste svi vi napola ludi. Ne znam nikoga tko bi svojevoljno otišao plivati po ovakvom vremenu. Zar nisi čuo za lijepu, toplu kadu ispred kamina?

- Kade su za žene - odgovori Lachlan. Dok je odlazio pokupiti svoje stvari, s iznenađenjem je shvatio da se smješka.

Ali dobro raspoloženje nije dugo trajalo. Sjedeći na prevrnutom skifu, koji je očito završio svoj radni vijek, upravo završio s izuvanjem čizama i skidanjem plašta s ramena, čuo je kako mu netko prilazi s leđa.

Ukočio se, naslutivši tko je to prije nego što se okrenuo i ugledao je kako stoji obasjana mjesečinom. Ona ovdje ne pripada. Ovo mjesto budi previše ružnih sjećanja. Zadnji put kad je bio sam sa ženom na ovoj plaži, ona je završila mrtva. Bilo mu je čudno što se sada toga sjeća s toliko malo emocija.

Bella je izgledala dobro, primijetio je. Tjedni provedeni u Dunstaffnageu izbrisali su sve tragove zatočeništva. Obrazi su joj imali zdravu boju i više nisu bili upali kao prije.

- William mi je rekao gdje te mogu naći. Jebeno uslužno od njega.

- Moram razgovarati s tobom.

Drhtala je na hladnoći i magli te je čvršće privila uza se teški, krznom podstavljeni ogrtač. Nedostajale su mu one hlače. Kad je nosila mušku odjeću, skoro se uvjerio da udaljenost između njih nije tako velika. A vidjevši je u ovoj skupoj odjeći, činilo mu se da se ponor među njima još povećao. Gusar i princeza. Razbojnik i heroina.

- Ne sada, Bella. - Ne ovdje. Ne na ovom mjestu na kojem je izgubio dušu.

- Molim te - bila je uporna. - Važno je i ne može čekati. Trebao se jednostavno ustati i otići. Ali više nego jednom je dokazao da je budala kad se radi o Belli MacDuff.

Ona opet zadrhti, a on stisne šake kako bi se obuzdao da ju ne povuče u zagrljaj. Hladno joj je, dovraga. On ne može podnijeti da joj je hladno, znajući da je to podsjeća na pakao kroz koji je prošla.

- Dobro - reče on ljutito. - Ali razgovarat ćemo ondje. - Lachlan pokaže na drveno zdanje koje je služilo kao spremište za čuvene MacDougallove birlinne, no sada su se u njemu smjestili kraljevi brodovi.

Ustavši sa skifa, zgrabi baklju koju je donio sa sobom i žustro krene pješčanom plažom do spremišta. Unutra je bio mrkli mrak i bilo je hladno i vlažno, ali barem je pružalo zaklon od vjetra i magle od kojih su se ledile

~ 245 ~

Knjigoteka

daša&anna kosti. Smjestivši baklju na sigurno u željeznu košaru, prekriži ruke kako bi ih držao na mjestu i okrene se prema njoj. - Onda?

Ona se ugrize za usne, a on prokune svjetlost. Što ne znači da bi mrak bio od pomoći. On bi još imao ostala čula s kojima bi se morao boriti.

Okružio ga je njezin opojni miris. Njezino tiho isprekidano disanje odjekivalo mu je u ušima. Svaka kost, svaki mišić, svako vlakno njegova tijela bilo je ugođeno na nju.

- Trebam tvoju pomoć.

Bio je tako šokiran čuti te riječi da mu je trebalo neko vrijeme da probavi ono što mu je rekla dok mu je objašnjavala što želi od njega. Kad je završila, sav ponos ili sreća koje je možda osjetio pomislivši da se obratila njemu zato što vjeruje u njega i zato što joj je stalo do njega, umrli su.

Plaćenik. Čovjek koji nikome nije odan. Zato je došla k njemu. Tako ona njega vidi.

To je ono što je postao. To je sve što je on njoj.

I to mu je bilo užasno.

- Dakle, došla si k meni zato što je kralj odbio tvoj zahtjev, a misliš da ću se ja suprotstaviti njegovoj naredbi? - On odmahne glavom. - Žao mi je, Bella. Znam da se bojiš za svoju kćer, ali kralj ima pravo. Preopasno je.

Vidio je kako joj emocije preplavljuju lice - vidio je njezin strah i očaj iako ih se silno trudila sakriti. Bilo je jasno da čini sve u svojoj moći da se ne posvađa s njim i da joj je to teško. Došla sam k tebi zato što si ti jedini čovjek koji mi može pomoći. Zato što si samo ti toliko vješt da me možeš prokrijumčariti u i iz samostana tako da me nitko ne vidi. Došla sam k tebi zato što ti znaš koliko je ovo meni važno. - Pogledala ga je u oči. - Došla sam k tebi zato što mi to duguješ. Duguješ mi moju kćer.

Njezina ga je strijela pogodila ravno u prsa i zbog nje je ostao bez daha. On je bio taj koji je odlučio razdvojiti je od njezine kćeri i ona to nikada nije zaboravila. Nije ni on. Bilo to zasluženo ili ne, izjedalo ga je grizodušje.

Natjera se podrugljivo osmjehnuti. Promijenila si se, Bella. Naučila si se prljavo boriti.

Ona duboko udahne, kao da joj je samo disanje bolno, a zatim isturi bradu. - Učila sam od najboljeg.

Da, uistinu je učila od najboljeg.

- Ja sam svoj dug otplatio time što sam te izbavio iz onog zatvora. On joj priđe korak bliže, boreći se s užarenim emocijama koje su mu kolale

~ 246 ~

Knjigoteka

daša&anna žilama. - Ja sam zbog tebe zamalo završio u zatvoru. Zar to nije bilo dovoljno? Želiš li da završim u lancima?

Bruce je imao pravo: On se opasno igrao sa svojini životom svaki put kad bi napustio područje Visočja.

Više nije mogla glumiti kontrolu. Slomila se i suze su joj potekle niz obraze. - Molim te, Lachlane, znam što tražim od tebe, ali ako ti nešto ne učiniš, oni će saznati da sam pobjegla i iskalit će se na Joan. - On je mislio da je imun na očajničke molbe. Kako je samo pogriješio. Kad je ona u pitanju, ni na što nije imun. - Ne mogu je samo ostaviti ondje, na milost i nemilost ljudi koji nemaju milosti. Kunem ti se da neću zucnuti ni riječ, neću ti se nikad usprotiviti učinit ću sve što zatražiš od mene. Molim te, Lachlane, preklinjem te. Trebam te.

Trebam te. Njezine su ga riječi šibale. Kopale po njemu. Probijale se.

Prijetile ga slomiti. On nikad nikome ništa nije tako očajnički želio dati kao njoj sada. Prodao bi dušu vragu da joj pomogne.

Ali njegova je duša odavno prodana.

Ako učini to što ona od njega traži i prihvati ovu suludu misiju, kralj će biti bijesan. Novac i zemlja koji su mu obećani bit će ugroženi. Riskirat će sve za što se borio, sve što želi u životu.

Ali to nije bilo sve što želi u životu. U tome je bio problem. Želio je nju, i bilo je nemoguće pomisliti da bi ona ikad željela njega.

Zurio je u njezino snuždeno lice, u te oči koje su ga gledale s takvom vjerom i čežnjom, i osjetio je kako se nešto u njemu slomilo. Slamala se njegova volja. - Bella, ja...

Zastao je. Ne. Ne može dopustiti da mu žudnja za ženom upravlja odlukama. - Ne mogu - završi.

Njezine bujne, senzualne usne izviju se od bijesa. - Hoćeš reći da ne želiš?

On je zgrabi za ruku, spriječivši je da mu okrene leđa. - Ne, to znači da ne mogu. Ne mogu dok Bruce ne održi Vijeće.

- Ali tada će biti prekasno. - Glas joj je bio na granici histerije. Moramo krenuti noćas, najkasnije sutra ujutro. Čak i cijeli dan i noć jahanja možda neće biti dovoljan. Zašto... Čuo je kako je oštro usisala zrak i vidio kako je razrogačila oči kad joj je konačno sinulo o čemu se radi. - Naravno. Na tom bi ti vijeću Robert trebao dati tvoju nagradu. - Prijekor - gađenje na njezinu licu progrizali su njegovu odlučnost poput kiseline. - Novac. Tebi je oduvijek samo novac bio važan.

~ 247 ~

Knjigoteka

daša&anna Mora joj objasniti. Mora joj reći zašto mu je to tako važno. Zašto ne smije riskirati. On joj želi pomoći, dovraga, ali ne smije. Ne smije, ako kani spasiti ono malo časti što mu je preostalo. Ljudi računaju na njega. Dovraga, Bella, uopće se ne radi o tome. Ti ne shvaćaš...

- Shvaćam ja savršeno. Koliko bi to koštalo, Lachlane? Dat ću ti sve što imam, mada sam sigurna da se to ne može mjeriti s kraljevom nagradom.

Kako je većina zemalja moga muža podijeljena među Robertovim ljudima, a ja ne mogu položiti pravo na svoju dok se skrivam, bojim se da sam prisiljena ovisiti o kraljevoj milosti. Ali kad povratim svoje zemlje...

On je naglo privuče k sebi, kipteći od bijesa. - Ne želim tvoje proklete zemlje, ni tvoj novac.

Njezine plave oči izazivački ga pogledaju, bljesnuvši od ljutnje. Onda, što zapravo želiš?

On je privuče k sebi, a tijelo mu se smjesta ukruti. U njemu je bjesnila bitka. Ono što misli da želi. Ono što uistinu želi. Ono što bi mogao imati.

Sve se to kovitlalo u strahovitom košmaru emocija koje više nije mogao obuzdavati.

Tebe. Želim tebe. Ali nije znao kako to reći. Nije znao riječima izraziti kako se osjeća. Kako sve to srediti.

A onda je sve krenulo nizbrdo.

~ 248 ~ Knjigoteka

daša&anna

Z

19. POGLAVLJE

nam ja što ti želiš. - Grubo je kliznula bokovima po njegovoj tvrdoći. To je jedino što si ikad želio od mene, zar ne? Bože, svi ste vi isti. - Ona stavi ruku na njega, obuhvativši mu nabujalu muškost. - Ako ne želiš moj novac, što kažeš na moje tijelo?

Eksplozija vrućine zapali mu međunožje. Dok je tako nepromišljeno bijesna, bila je najzavodljivije i najneodoljivije stvorenje koje je Lachlan vidio u životu.

- Bella, prestani. - Pokušao ju je odmaknuti, ali ona ga je čvrsto držala.

- To nije ono što želim.

Ona se prezirno nasmije, dok joj je dokaz da laže bujao u ruci.

Milovala ga je, klizeći rukom gore i dolje duž njegovu impozantnu dužinu.

Nagnula mu se bliže, liznuvši si donju usnu jezikom poput gladne mačke. A moja usta, na primjer, Lachlane? Hoće li te ona uvjeriti?

Ništa bolje nije ni zaslužio. I sam joj je to rekao, ali onda je lagao, a sada, k vragu, to ni u ludilu nije želio. Dobro, nije to zapravo želio na ovaj način. - Ne, dovraga.

Smrznuo se kad je kleknula pred njim i mahnito počela odvezivati vezice na njegovim gaćama. - Isuse, Bella, prestani! Nemoj to raditi!

Ali njegovi su protesti oslabili zbog onog što mu je radila. Njezina je ruka bila na njemu, milovala ga, muzla ga odvažnošću koju nikad dosad nije pokazala.

Loše. Ta spoznaja je treperila u njegovoj glavi kao svijeća. Morao bi je odgurnuti. Ovo je loše.

Ali, Bože, kako je bilo divno. Nije se mogao suzdržati da ne zastenje kad mu je vrućina jurnula u međunožje. Koje je bujalo. Pulsiralo. Raslo u njezinom intimnom stisku.

Lose. Zgrabio ju je za ruku kojom ga je obuhvatila, grubo zaustavivši taj senzualni pokret. - Dovraga, Bella, prestani!

Ona ga pogleda. Zlatna joj je kosa svjetlucala poput aureole na svjetlosti vatre. On se naglo trzne u njezinoj ruci. Svaki mišić mu se napeo kako bi se suprotstavio napasti koju je predstavljala. Te kose, razmaknute oči, ta bujna, senzualna usta, samo palac od...

~ 249 ~ Knjigoteka

daša&anna Ona zaškilji. On je znao što kani učiniti. Iščekivanje ga preplavi u vrućem naletu, pulsirajući na vršku. Sanjao je ovaj trenutak. To je možda bilo loše, ali bila je to istina.

Liznula ga je. Dragi Bože, uvrnula je svoj mali ružičasti jezik i liznula ga. Noge su ga skoro izdale kad ga je preplavio val čistog užitka i morao se pridržati za drveni stup da ne padne. Ta bujica vrelih osjećaja nije bila ni nalik onome što se usudio zamišljati.

Mora da je ispustio neki zvuk jer su joj se usne razvukle u polagani, senzualni smiješak. - To sam i mislila.

Gledala ga je u oči, obuhvativši ga svojom sitnom rukom. Srce mu je stalo, prestao je disati, a mišići su mu se napeli od iščekivanja dok su se njezina usta polako pomicala po njemu. Reci joj ne. O, Bože...

Uvukla ga je u usta. Duboko u svoja topla usta. Njezine meke ružičaste usne čvrsto su ga obuhvatile. Bio je to najerotskiji prizor koji je vidio u svom životu; ostvarenje njegovih najmračnijih maštarija.

Znao je da bi je morao odgurnuti. Ako želi biti i pola čovjeka kakav ona želi da bude, učinio bi to. Ali svaki daljnji protest bio je izgubljen u bezumnom stanju senzualnog prepuštanja.

Uzimala ga je nemilosrdno, bespoštedno. Svaki njezin pokret bio je proračunat da ga baci na koljena. Toplo usisavanje njezinih usana vuklo ga je sve dublje i dublje u vruću špilju njezinih usta, to nježno kruženje jezikom oko njegove glave, ta meka ruka na njegovu korijenu koja je nježno pumpala...

Bilo je to nevjerojatno. Šokantno. Točno je znala kako ga kušati, kako ga sisati, kako ga izludjeti od užitka. Kako je naučila...?

Ah, dovraga. Znao je kako je to naučila.

Ukočio se, odmaknuvši se. Možda bi pronašao snage da je zaustavi, ali ona je premjestila ruke na njegove bokove, usisavši ga još dublje. Sisala ga je žešće. Brže. Muzla ga svojim usnama i jezikom. Bez trunke milosti.

Pritisak mu se skupio na dnu kralježnice. Osjećaji su bili prejaki. Nije se mogao suzdržati. Bio je na rubu. Užitak je bio tako snažan da ga ništa nije moglo natjerati da to prekine.

Zgrabio ju je za potiljak, držeći je uza se dok je svršio duboko u njezinom grlu uz glasno režanje od užitka. Isuse. Bože. Da. Val za valom užitka pulsirao je cijelim njegovim tijelom.

Nije micala usta dok nije isisala svaku kap iz njega.

No tada je bilo gotovo. Strast je iščezla jednako brzo kako je došla, ostavivši ga hladnim i praznim poput prostorije u kojoj su se nalazili, koje je odjednom postao svjestan.

~ 250 ~

Knjigoteka

daša&anna Ruke joj skliznu s njegovih leđa. Šokantno ledeni zrak ga zapljusne kad je prekinula topli, vlažni zagrljaj svojih usta. Svjesnost o grozoti koju je učinio neumoljivo ga zapljusne. Postane mu zlo. Bilo ga je tako sram da ju nije želio ni pogledati. Čast? On nije imao ni trunke časti.

Pustio ju je da mu glumi kurvu, dokazavši da je istinito baš sve ono loše što je ikad pomislila o njemu.

On je bacio na koljena jedinu ženu koja se ikad potrudila oko njega, natjeravši je da povjeruje da je to sve što želi od nje. Sada više nije bilo ni najmanje šanse za njih, šanse koju su mogli imati njegovim povratkom u Dunstaffnage.

Ali istina je bila još znatno gora od toga. Ta spoznaja mu se uvukla kao kamen u želudac. Tek kad se spustio na najniže grane izopačenosti Lachlan je prihvatio istinu. Volim je.

Osjećaj koji je uvijek negirao, zbog kojeg je omalovažavao one koji su mu podlegli, kristalizirao se jasno iz mase zbrkanih emocija koje su ga od samog početka mučile.

Ova glad. Ova žudnja. Ova žestoka emocija. Ova potreba da ju zaštiti.

Ova strašna želja da je usreći.

Ovaj jad.

To nije bila samo požuda; i nikad nije ni bila. On je voli i bori se protiv toga od samog početka zato što se jebeno boji da mu ona nikad neće moći uzvratiti ljubav.

A sada je to bilo zajamčeno.

Pogledao je dolje u njezine oči u kojima se zrcalio njegov vlastiti užas.

I još gore, vidio je oštru bol i tupo razočaranje.

Gledao ju je u oči, dok mu je srce palilo rupu u grudima. Nikad ništa na svijetu nije tako mrzio kao sebe u ovom trenutku, vidjevši što joj je učinio. - Učinit ću to - reče ledenim glasom.

Iako je znao da će ga to stajati svega, nije ju mogao odbiti. Toliko joj ipak duguje. * * *

Moj Bože, što je to učinila? Stid preplavi Belline obraze.

Znala je da ga gubi. Da se on neće predomisliti. I tako je u panici i očaju pribjegla jedinom oružju za koje se zaklela da ga nikada neće iskoristiti. Iskoristila je svoje tijelo, vještine skovane muževljevom okrutnošću, da bi ga pokorila svojoj volji. Upravo je nešto što bi trebalo

~ 251 ~

Knjigoteka

daša&anna biti predivno pretvorila u nešto sramotno. Iskoristila je njegovu žudnju za njom da dobije što želi.

Ponijela se kao bludnica.

A još gore je bilo to što ju on nije zaustavio. Kako joj je dopustio da to učini? Mislila je...

Smatrala je ono što imaju posebnim. Ali to uopće nije bilo drukčije. On je bio isti kao i svaki drugi muškarac. Požuda je bila jedino što je želio od nje. A ona je to samo dokazala.

Nije ju želio ni pogledati. Nije ga krivila zbog toga. Njegov pristanak bio je hladna utjeha. Učinila je što je trebala za svoju kćer, ali da to dobije, ukaljala je ono što je postojalo među njima.

Njegovo kameno lice odgovaralo je tonu kojim je progovorio: - Pokupi svoje stvari i naći ćemo se ovdje za jedan sat.

- Ali... - Kršila je ruke. Trebala bi nešto reći. Ali što? Ništa što bi mogla reći ne bi izbrisalo ono što se upravo dogodilo.

Stajao je ondje ukočeno, ili ne primjećujući, ili ignorirajući njezinu uzrujanost. - Moraš požuriti ako kanimo otići prije nego što se kapija zatvor za noć. Ako možeš, smisli neki izgovor zato što te neće biti. Nešto što će ih zadržati. - Pogledao je u čamce kojih je bilo prepuno spremište i činilo se kao da naglas izgovara svoje misli. - Morat ćemo jahati. Sam ne bih mogao tako brzo jedriti da pobjegnem svom bratiću.

Ona ga zbunjeno pogleda. - Misliš da će kralj nekog poslati u potjeru za nama?

On slegne ramenima. - Mogao bi. Pogodit će kamo smo se uputili i neće biti sretan što mu prkosimo.

Ona se ugrize za usnu. Savjest joj se borila s majčinskim instinktom, i to nije bilo prvi put. Znala je da mora učiniti sve da joj kći bude sigurna, ali znala je i koliko to njega košta. - Lachlane, žao mi je. Željela bih da postoji neki drugi način...

- Idi - odreže ju; prošlo je vrijeme za isprike. Natjerala ga je u tu odmetničku misiju i morat će snositi posljedice. - Nemamo vremena.

Bilo joj je užasno što mora lagati lady Anni, dragoj mladoj ženi sira Arthura, koja je prema njoj bila ljubazna i pažljiva, ali to što joj je lagala da se loše osjeća i da ne bi željela da je nitko ne smeta osim njezine majke, kupilo im je nešto vremena. Njezina majka se nevoljko složila s njezinim planom shvativši u kakvoj je Joan opasnosti.

Jahali su skoro dva cijela dana, zastavši samo da promijene konje gdje su to mogli te za najosnovnije potrebe. Sa svakom miljom, bol i praznina u njezinim grudima činila se sve većom, kao i udaljenost među njima. Željela

~ 252 ~

Knjigoteka

daša&anna je posegnuti za njim, ali nije znala kako. Činio se tako dalekim. Tako nedostižnim. Kad god bi je pogledao, izraz na njegovu licu bio je bolno prazan.

Nikad ga nije vidjela takvog. Čak bi joj nekako bilo i drago kad bi iskalio bijes na njoj. To je barem razumjela - protiv toga se mogla boriti.

Ali ova ledena tišina bila je tako nenalik njemu, i nije znala kako na nju reagirati. Izbacila ju je iz ravnoteže i dokazala njezino strahovanje da je ono što je bilo između njih, što god to bilo, nepopravljeno uništeno.

No ako je tišina boljela, nategnuti pokušaji razgovora bili su još gori. Činilo se da on može prekinuti tišinu samo da istakne svaku putnu oznaku na cesti i natjera je da nebrojeno puta ponovi upute kako doći do utočišta u Berwicku u slučaju da se njemu nešto dogodi. Činilo se kao da je priprema na nešto.

Iako su bili sami, osjećala se kao da nikad nisu bili razdvojeniji. Bilo je jasno da bi on radije bio bilo gdje, samo ne s njom. Iskorištavao je svaku priliku za lovom, donoseći joj više prepelica, fazana i jarebica nego što bi ikad mogli pojesti. Izbjegava li on to nju, ili je razlog nešto drugo?

Konačno je ta napeta nelagoda postala tako nepodnošljiva da je Bella više nije mogla podnositi. Kad joj je Lachlan treće noći naredio da stane, rekavši da moraju odspavati barem nekoliko sati, znala je da mora pokušati prodrijeti kroz tu mučnu tišinu. Mora mu reći da joj je to što se dogodilo jednako grozno kao i njemu. Da je pogriješila što je to učinila. I da nakon svega što se dogodilo, ne želi da on ode. Da joj je stalo do njega.

On joj možda neće uzvratiti osjećaje, ali barem mu mora otkriti svoje.

Mislila je da ima vremena. Kad se otišla oprati u ledenu rijeku, on je skupljao naramke vrijeska - no nije imala pojma što će mu taj vrijesak. Ali kad se vratila s rijeke u kojoj se oprala najbolje što je mogla, vrijesak je bio odbačen na jednu hrpu, a njega nije bilo. * * *

Skoro je već pao mrak kad je Lachlan prišao maloj čistini kraj rijeke gdje će prenoćiti. Imali su sreću što nije padala kiša ni snijeg prve dvije noći, ali osjećao je vlagu u zraku i znao je da se sprema oluja. Ledena oluja.

Njihovo mučno putovanje postat će još mučnije.

Iako Bella nije ni zucnula riječ prigovora, on joj neće priuštiti noć jahanja na susnježici i snijegu. Morat će jednom stati i odmoriti se, a sada je jednako dobar trenutak za to kao i bilo kada. Nadao se da će oluja također usporiti i njihove progonitelje. Ali ako su njegovi suborci iz

~ 253 ~

Knjigoteka

daša&anna Čuvara Visočja - a Bruce ne bi nikog drugog poslao - otišli brodom, znao je da bi lako mogli biti znatno ispred njih.

Barem su on i Bella uspjeli proći brda prije nego što se vrijeme promijenilo. Iako je najteži teren na njihovu putu iza njih, napuštanje Visočja značilo je da ulaze u najopasnije područje. Engleski garnizoni zaposjeli su sve glavne dvorce odavde do Berwicka. Kako bi imali šansu na vrijeme stići do samostana, morat će putovati glavnim cestama, a to će biti još opasnije.

Ne želeći iskušavati sreću riskirajući provođenjem noći u nekoj krčmi, Lachlan je odlučio stati na mjestu antičke utvrde poznate kao Doune, malo sjevernije od Stirlinga. Utvrda je bila ruševna, ali bilo je dovoljno zidova da ih zaštite preko noći. Smještena na maloj uzvisini, dat će im dobar pogled na sve koji bi pokušali prići.

Brzo je pogledom pretražio područje oko ruševne utvrde od kamena i drveta. Bilo je sumorno. Pusto. Crvenkasti vrijesak prekrivao je brežuljke kraj mračne, smeđe-sive rijeke. Pejzaž je bio hladan, vlažan i prijeteći kao i nebo. Ali poslužit će im, i on se nadao da nije vjerojatno da će privući neželjeno društvo.

Lovio je dulje nego što je namjeravao. Očito su i životinje naslutile oluju, no uspio je uloviti malog zeca. Možda će joj se svidjeti više od peradi? Također je prikupio dovoljno drva za pripremu jela i za vatru koja će ih grijati kroz noć.

Bella se prala kad je otišao, a on se pobrinuo da ju ne smeta. K vragu, još uvijek ju je jedva mogao pogledati, a da mu se želudac ne zgrči od srama. Morao se barem pokušati ispričati, iako ja znao da mu ona to nikada neće moći oprostiti. Napetost među njima postala je neizdrživa.

Nije znao kako razgovarati s njom. Činilo se da samo može brbljati o cestama. A njegovi pokušaji da joj pokaže kako mu je žao nisu nimalo bolje prošli. Gledala ga je kao da je poludio kad joj je uručio niz ptica koje joj je ulovio. A onda je vrijesak kojeg je ranije prikupio da joj da nešto meko na čemu će spavati - žene to vole, zar ne? - bio prepun gmizavih buba.

Zazviždao je da joj da znak da dolazi, ukipivši se kad je umjesto odgovora čuo tihi jecaj.

Srce mu počne mahnito lupati, a sva mu čula zazvone na uzbunu.

Bella!

Sa srcem u grlu, ispustio je zeca i drvo na pod dok je trčao posljednjih nekoliko stopa uz brdo prema maloj kamenoj građevini.

Hladni, vlažni zrak zapljusnuo ga je čim je sagnuo glavu pod niskim dovratnikom. Bilo je tako mračno da je isprva nije vidio. Pratio je zvuk do

~ 254 ~

Knjigoteka

daša&anna stražnjeg kuta male prostorije dok su mu pod nogama krčkali odlomljeni komadi kamena. Ona se sklupčala uza zid, čvrsto je rukama obuhvatila noge i zarila lice u koljena.

On pojuri naprijed i klekne kraj nje. - Isuse, Bella, što se dogodilo?

Ona podigne glavu, zatreptavši prema njemu kao da je tek sad shvatila da je on ovdje.

On joj dobro pregleda lice. Hvala Bogu, izgleda da nije ozlijeđena.

- Vratila... s-sam se... tebe... ni-nije... bilo - uspjela je izgovoriti između gorkih jecaja.

Lachlan osjeti kako se dio pritiska u njegovim prsima smanjuje.

Ispruži ruku i obuhvati joj bradu, nagnuvši joj lice k sebi. - Šašava curo, nisi valjda mislila da bih te ostavio?

Izgledala je tako jadno da mu se srce stegnulo. Bolno je žudio da je zagrli, ali nije ju želio još više uzrujati.

- Da. Ne. - Treptala je prema njemu, s optužujućim pogledom. - Ali jesi.

Nije govorila o ovome danas, već o onome prije mjesec dana. Pokušao sam. - Tebi je to važno?

Nova bujica suza razlije joj se obrazima, ali zurila je u njega pogledom u kojem su se miješali očaj i bijes. - Naravno da mi je važno - procijedila je i zatim sebi u bradu dodala nešto što je zvučalo kao „nedokazani šupak”.

On se nasmije. Čak i ovako jadna, svedena na klupko suza, imala je duha. Ma nek’ sve ide k vragu. Neće se više pokušavati boriti protiv toga.

Postoji li i najmanja šansa da se dogodi nešto između njih, on će je iskoristiti. Po prvi put je jasno vidio kako stoje stvari.

Nježno ju je zagrlio, iako je očekivao da će ga najvjerojatnije odgurnuti. Kad se to nije dogodilo, obasja ga iskra nade. Neću te više ostaviti. Nikada.

Milovao ju je po glavi dok je ona jecala privijena uz njegova prsa. A zatim, kad je izgleda shvatila što je bio rekao, pogleda gore. - Ne-nećeš? izgledala je tako zapanjeno da nije mogao zaustaviti smiješak koji mu je izvio usne. On odmahne glavom. - Neću, ako ti to ne želiš. - Privio ju je čvršća uza se, pokušavajući naći riječi kojima će ju uvjeriti u to. Provest će čitav život nadoknađujući joj to, ako mu bude dopustila. - Znam da sam svinja. Znam da sam te povrijedio. I znam da te ne zaslužujem, ali ako ti to nešto znači, ja...

Ah, dovraga. Nikad u životu nikome nije rekao te riječi i nisu mu lako nadolazile. Srce mu je lupalo, ali se prisilio nastaviti. Sad više nije bilo povratka. Može mu se smijati u lice i zdrobiti mu srce svojom sićušnom

~ 255 ~

Knjigoteka

daša&anna petom ako to želi - a ništa bolje nije ni zaslužio - ali barem će joj reći kako se osjeća. Duboko udahne i procijedi: - Volim te. Čuo je kako je oštro usisala zrak kad se ukipila u njegovu naručju.

Dugo, jako dugo nije ništa rekla već je samo zurila u njega. On se nikada u životu nije osjećao tako razotkriveno. Srce mu je u grudima udaralo kao čekić, snažno i nemilosrdno. I točno u trenutku kad je pomislio da ne može više izdržati ni sekunde da se ne počne vrpoljiti, ona reče oklijevajući: - Ti me voliš?

Uspjela je izraziti i oprez i skepsu u izgovoru te riječi. Nije ju krivio za to. Ni njemu ta sama zamisao nije bila ugodna. Koga vraga on uopće zna o ljubavi?

Nije očekivao da će mu skočiti u zagrljaj i objaviti da i ona njega voli ako joj je uopće ikad bilo stalo do njega, bio je vraški siguran da je to upropastio - ali bilo je bolno vidjeti koliko ona ima razloga za oprez.

Povrijedio ju je, a ona se bojala da će to ponovno učiniti. - Znam da se nisam tako ponašao.

- Ne, nisi - složila se, previše spremno. - Zašto bih ti vjerovala?

Trebao je znati da mu neće olakšati situaciju. Ali sam se zakopao u ovaj grob, i sam se mora iskobeljati iz njega. - Nikad u životu nisam bio tako jadan.

Usta joj se trznu. I to bi me trebalo uvjeriti? Mislim da ćeš morati smisliti nešto uvjerljivije.

Za čovjeka koji je mislio da uopće nema osjećaje, a pogotovo nikada nije o njima razgovarao, nije znao što reći. - Nikad se nisam ovako osjećao u vezi s bilo kime. Ti me izluđuješ. Ti me usrećuješ. Zbog tebe želim biti bolja osoba.

Smiješak joj zatitra na usnama. - To je slatko.

On se zagrcne. - Slatko? Dragi Bože, nemoj da te netko čuje! - Ne bi ga prestali zadirkivati dok živi.

Gledala ga je s iščekivanjem. - To je sve?

On je oštro pogleda. Meni ovo baš nije lako, mogla bi mi udijeliti bar malo milosti.

Ona nadmeno podigne obrvu. - Milosti? Mislila sam da tebi ta riječ nije poznata. - Odmahne glavom. - Znaš, počinjem sumnjati u tvoj ugled neustrašivog ratnika. Mislila sam da se ti ničega ne bojiš.

- I ja sam to mislio - promrmlja Lachlan sebi u bradu. On bi radije golim rukama navalio na vojsku Engleza - gol - nego se ovako ogolio.

~ 256 ~ Knjigoteka

daša&anna Kako može pronaći riječi koje bi izrazile veličinu onoga što osjeća u srcu? - Imala si pravo. Odupirao sam se ovome svom silom. Odupirao sam se tebi. Učinio sam sve što sam znao da te natjeram da me zamrziš, ali tek kad sam u tome uspio, spoznao sam kakva sam bio prokleta budala.

Kunem ti se, kad bih mogao izbrisati ono što se dogodilo u onom spremištu za čamce, ja bih to učinio. - Provuče prste kroz kosu, pokušavajući pronaći način kako da objasni ono što se ne može opravdati.

- Trebao sam te odgurnuti, ali nisam bio dovoljno jak. Nekako je to sve ispalo pogrešno. Pokušavao sam se uvjeriti da za tebe osjećam samo požudu, a tebe sam u to uvjerio.

- Nisi ti to sam učinio, Lachlane. Ja nisam smjela učiniti ono što sam učinila. - Obrazi joj se zarumene u tami. - Bilo je ružno od mene što sam te na taj način pokušala uvjeriti. Nisam ti dala šansu da me odbiješ; željela sam te oslabiti. - Osjetio je njezin pogled na svom licu, kao da će time iz njega iskopati istinu. - Ali ja ne shvaćam. Ako me voliš, zašto si mi odbio pomoći?

Znao je da će joj morati ispričati sve. - Znaš da imam neke dugove? Ona kimne. - Dio novca je za obitelji mojih ljudi koji su za mene toga dana poginuli.

Ona šokirano zastenje. Pogleda ga ravno u oči. - Koliko od tog novca?

On s nelagodom slegne ramenima. - Imali su velike obitelji.

- Moj Bože, ti deset godina uzdržavaš sve te ljude?

On stisne čeljust. - To nije dovoljno. - Nikada neće biti dovoljno.

- Zašto mi to nisi rekao? Kako si mogao dopustiti da mislim da nimalo ne mariš za svoju dužnost prema svome klanu? Kako si mi dopustio da te onako optužujem?

- Zato što nisam želio da me gledaš onako kako me sada gledaš. Ja nisam prokleti svetac, ali plaćam svoje dugove.

Oči joj se razrogače od strave kad je spoznala sve posljedice ovoga što rade. - O, Bože, Lachlane, žao mi je. Kunem ti se da ću pronaći način da dobiješ svoj novac. Ako Robert neće... Nekako ću ti nadoknaditi taj novac.

On se ukoči. - Bella, to je moj dug, a ne tvoj. Ne želim tvoj novac.

Pronaći ću način.

- Ali...

On je ušutka stavivši joj prst na usta. - Ne. Ona napući usne. - Zar uvijek moraš biti tako tvrdoglav?

On podigne obrvu. - A ti?

~ 257 ~

Knjigoteka

daša&anna Pogledaju se, a smrknuti joj se izraz lica rastvori u ironični smiješak. Bilo bi nam lakše da nismo.

- Da, ali ja ne bih želio da si drukčija nego što jesi. Široki osmijeh koji joj je obasjao lice zagrijao mu je srce. - Ne bi?

On odmahne glavom. - Taj tvoj tvrdoglavi ponos čini te jakom.

Pomogao ti je da preživiš. Vratio te meni. - On je čvršće privije uza se. Trebao sam te zaštititi.

- Ti si učinio najviše što čovjek može učiniti. Ali nitko nije nepobjediv - čak ni ti. Bili smo izdani; ni ti, ni bilo tko drugi, ništa nije mogao učiniti protiv toga.

On se počeo buniti, ali ovoga puta ona njemu stavi prst na usta. - Ja u ničije ruke ne bih radije stavila svoj život, Lachlane. Ničije. I ja, isto, ne bih željela da si drukčiji nego što jesi.

On podigne obrvu izazivajući je bez riječi.

Ona se ugrize za usnu, kako ne se ne bi nasmijala. - Dobro, možda bez onih prostota.

On se trzne, sjetivši se nekih svojih riječi. - Žao mi je zbog onog što sam rekao. Nisam to uistinu mislio.

- Znam.

- Ali ipak sam te povrijedio. Ona kimne, uozbiljivši se. - Jako.

On je još čvršće privije uza se, pritisnuvši usta u svilenu mekoću njezine kose. - Ja sam svinja.

Usta joj se trznu. Pogleda ga iskosa. - Počeo si se ponavljati.

On se nasmiješi. Istina, ponavljao se. Pribravši se, još jednom je primi za bradu palcem i kažiprstom i nagne joj lice prema sebi.

Bila je tako prokleto lijepa. Činilo se da mu je srce zaboravilo kucati. Jesam li te uvjerio? * * *

Zvučao je tako pun nade, tako željan da sve ovo završi, i da situacija nije bila tako ozbiljna, ona bi se nasmijala.

Je li moguće da je on voli? Tako mu je očajnički željela vjerovati. Bilo je teško ne vjerovati mu gledajući ga. Izgledao je tako ranjivo, tako nesigurno. Nikad nije pomišljala da će takav izraz vidjeti na njegovu licu.

Ali zbog godina obilježenih razočaranjima bilo joj je teško vjerovati pogotovo svojim srcem koje je bilo tako ranjivo.

~ 258 ~

Knjigoteka

daša&anna Može li si dopustiti da ga voli?

Osjetila je kako joj se srce nadima u grudima dok ga je gledala u oči, i znala je odgovor. Kakvo glupo pitanje! Kao da može upravljati svojim srcem. Ljubav se dogodila, željela ona to ili ne.

Naravno da ga voli. On, koji se činio tako tvrdom osobom koja ne mari ni za koga, bio je neočekivano dubok i prepun suprotnosti. On je bio čovjek koji će u jednom času urlati na nju, a u drugom je ogrnuti svojim ogrtačem. Čovjek koji je okrenuo leđa svome klanu, ali to je učinio zbog snažnog osjećaja dužnosti. Plaćenik, koji se prodao najboljem ponuđaču zato da bi se skrbio o svome klanu. Čovjek koji je zračio muževnošću, ali se deset godina kažnjavao celibatom. Čovjek koji je tvrdio da mu prijatelji ništa ne znače, ali bi otrčao u zapaljenu zgradu da ne ostavi jednog od njih da umre. Čovjek koji bi žrtvovao sve za što je radio da bi njoj pomogao.

Voljela ga je već dugo. Samo je mislila da će se zaštititi tako što neće priznati tu istinu.

Prštala je od radosti koja joj je stavila široki osmijeh na lice. - Još ne, bojim se.

On se snuždi. Izgledao je kao da su mu sve lađe potonule i ovoga puta se nasmijala.

On se namršti. - Drago mi je što je tebi to tako zabavno.

- O, da, jest. - Nacerila se.

- Bella, ja ne znam što drugo reći. Izgleda da sam iscrpio svoju skromnu zalihu ljubavnih izjava.

Pomislila je kako bi ga trebala prestati mučiti, iako je morala priznati da je bilo jako zabavno gledati ga kako se vrpolji i trza sa svakom riječi poput momka u crkvenoj odjeći. Bilo je jasno da mu nije baš bilo prirodno razgovarati o svojim osjećajima.

Ona ispruži ruku i prisloni mu dlan na lice, osjećajući toplinu kako teče kroz nju.

- Onda bi vjerojatno bilo bolje da mi pokažeš - reče mu tiho. On je zbunjeno pogleda, kao da ne vjeruje svojim ušima – ili svom tumačenju ovih njezinih riječi. - Jesi li sigurna?

Ona kimne, odjednom se osjećala stidljivo. - I ja tebe volim. Žestoki izraz ogrubi mu lice. - Ne moraš to govoriti.

Ona se nasmiješi. - Znam. Ali to je istina. - Zastane. - Volim te već dugo, ali nisam to željela priznati zato što sam se bojala da mi nikada nećeš uzvratiti ljubav. A kad sam pomislila da si me izdao... - Glas joj utihne.

~ 259 ~

Knjigoteka

daša&anna On joj prstom pomiluje obraz. - Žao mi je, ljubavi.

Ona odmahne glavom. To je sada prošlost. Sada je važno ono što ćemo učiniti od ovog trenutka. Tebe je teško voljeti, Lachlane MacRuairi, ali vjerujem da sam dorasla tom izazovu.

- Vjerojatno ćemo se svađati.

- Da, vrlo vjerojatno.

- Prilično sam naprasit kad se naljutim.

- Primijetila sam - reče ona ironično.

- Znam biti jako zao. Vjerojatno ću reći nešto što će te povrijediti.

Ona se nasmije. - Zar me ti pokušavaš zaplašiti? On joj se turobno osmjehne. - Možda.

- Prestani onda, neće ti upaliti. Ja sam izrazito svjesna tvojih mana.

On se namršti. - Nisam rekao da su to mane.

Ona se nasmije, podigne ruku i namota oko prsta pramen tamne kose koja mu je pala preko čela. Bio je tako srceparajuće naočit, hoće li se ikada zasititi gledanja u njega? Pogledi im se sretnu, i sve zadirkivanje je zaboravljeno. Odjednom, zrak među njima zaiskri.

- Mislila sam da ćeš me pokušati uvjeriti - reče ona promuklo. On se nagne i poljubi je, poslušavši njezinu naredbu nježnim milovanjem svojih usta. Bio je to tako nježan i sladak poljubac da je ostala bez daha.

On odmakne usta i bolno zareži. - Ne znam što učiniti. Nikad u životu to nisam radio.

Ona bi ga zadirkivala, ali vidjela je koliko ovo njemu znači. On je to želio učiniti kako treba.

- Ni ja - reče ona tiho. Kao i on, ona je poznavala požudu, ali ljubav nije - ni nježnost.

Da jest, možda bi joj brak bio drukčiji. Osjećaji prema Lachlanu dali su joj bolji uvid u njezinu prošlost i pomogli joj da pomisli kako ta ružna iskustva može ostaviti za sobom, ondje kamo pripadaju. Buchan se činio manje okrutnim čudovištem iz njezinih sjećanja, a više čovjekom kojeg treba žaliti. On ju je tako silno želio da mu je to postala opsesija. Osvrnuvši se na to, spoznala je sve one događaje koji su njezin brak gurali u propast.

On je želio da ona odgovori, a njezin prkos ga je samo tjerao da se još više trudi. Sve dok nisu ušli u začarani krug iz kojeg se nijedno od njih nije moglo izvući. Oboje su bili previše tvrdoglavi da bi priznali poraz.

- Ti me činiš poniznim. - Glas mu je bio hrapav od emocija.

- I ti mene - reče Bella, grla stisnuta od suza radosnica. Nije mogla vjerovati da se to uistinu događa. Pa se njoj događa nešto tako divno. Čak

~ 260 ~

Knjigoteka

daša&anna se pomalo i pribojavala da će ju svakog časa netko probuditi i reći joj da je sve to bio samo san.

Usta mu se ponovno spuste na njezina i ona osjeti snagu njegovih emocija čitavim svojim tijelom.

Bilo je to dovoljno ohrabrenja koje joj je trebalo. Obujmi mu rukom glavu, promrsivši mu prstima kosu - koja je bila previše mekana i svilena za jednog nemilosrdnog ratnika - da priljubi svoja usta uz njegova.

Otvorila ih je, uživajući u dugim, srčanim milovanjima njegova jezika.

Oblije ju predivna toplina. Nikad se nije osjećala tako zaštićeno. Tako sigurno.

Tako voljeno.

Za čovjeka koji ovo nikada nije radio, bio je nevjerojatno vješt u tome.

Nije žurio. Zadirkivao ju je. Kušao je. Raspaljivao njezinu strast iskru po iskru. Milovanjem jezikom. Dodirom ruke. Tihim stenjanjem od užitka šaptanim u njezino uho.

Polako, spustio ju je na tlo pod sobom, rabeći plašt kojim je ogrnula ramena kao deku.

Podigao je glavu. - Je li ti hladno? Prikupio sam drva za vatru. Brzo ću ja...

- Ne treba mi vatra. - Provuče ruku ispod njegove košulje. Osjetila je toplinu njegove kože kako zrači pod njezinim dlanovima. Bio je dovoljno vruć za njih oboje. Pomiluje mu tvrde nabore mišića na trbuhu. On usiše zrak i zgrči mišiće na trbuhu kao odgovor na njezin dodir. - Ti ćeš me grijati.

- Ne želim ništa između nas - upozori je.

Njegove riječi preplave je s još vise topline kad se od iščekivanja zajapurila. Goli. Tijelo o tijelo. Koža o kožu.

Ona kimne.

Počeo je svlačiti odjeću. Pomislila je kako bi trebala skrenuti pogled.

Uistinu nije bilo čedno što je tako zainteresirana. Ali ona nije djevica - i to već jako dugo. Pa si je dala oduška i napasala oči. Zadržavši dah dok se komad po komad, njegovo veličanstveno tijelo otkrivalo njezinom odvažnom pogledu. Čizme, oružje, plašt, kožni cotun, hlače i košulja odbačeni su u neurednu hrpu sa strane. A zatim mu ruke krenu prema njegovu struku. Usta su joj se osušila dok je brzo odvezivao vezice na gaćama te zatim oslobodio tvrdi stup svoje muškosti. U utvrdi je bilo mračno, ali nedovoljno mračno da ne bi vidjela njegovu impozantnu veličinu i sjetila se kakav je bio osjećaj primiti ga u svoja usta.

~ 261 ~

Knjigoteka

daša&anna Gutnula je, polako.

- Samo me tako gledaj, curo, i ovo neće jako dugo trajati. - Izvukao se iz gaća i bacio ih na hrpu s ostalom odjećom.

Gol, uzbuđen, svakog pedlja prekriven moćnim mišićima, ovako ogoljen pred njom bio je veličanstven. I to mu je rekla.

Umjesto odgovora na to, on ju poljubi. Osjetila je njegove prste kako joj odvezuju vezice na košulji i hlačama - opet je odjenula mušku odjeću za putovanje - i njegove ruke kako klize njezinim tijelom dok joj je pomagao razodjenuti se, ali njegova usta i jezik tako su je zaokupili da je shvatila da je gola tek kad je prekinuo poljubac. - Ti si veličanstvena - reče, glasa puna strahopoštovanja dok mu je pogled prelazio preko svakog djelića njezina golog tijela.

Zarumenila se, odjednom se nekako čudno posramivši. Bila je ona već gola pred njim, ali ovo je bilo drukčije. Po prvi put joj nije smetalo što se muškarac divi njezinom tijelu. Nikad je nijedan muškarac nije gledao s takvim poštovanjem, kao da je najdragocjenija, najljepša žena na svijetu.

Ispružio je ruku i nježno obuhvatio jednu njezinu dojku, pomilovavši prstom čvrsti pupoljak njezine bradavice. - Bella, želim te kušati.

Zadrhtala je od hrapavog obećanja u njegovu glasu.

Sagnuo se i nježno joj poljubio vrh dojke. Zastenjala je, djelomično od užitka, a djelomično prosvjedujući zbog prekratkog dodira.

Prošao je prstom preko bujne obline njezine dojke, dolje niz ravni trbuh, cijelo vrijeme se naslađujući očima.

Ponovno joj je poljubio dojku. Kružeći oko bradavice dugačkim, lijenim potezima jezika, dok su mu ruke nastavile raditi košmar od njezinih čula, klizeći, dražeći, ostavljajući perolaki trag niz njezin trbuh, bokove i bedra, sve dok konačno nisu uronile između njezinih nogu.

Oslobodio joj je bradavicu, gledajući je u oči dok je prstom prelazio preko njezine vlažnosti. Ona zadrhti, a zatim se počne migoljiti dok joj je vrućina preplavljivala tijelo. - Jesi li vlažna za mene?

Ona zastenje, podigavši bokove prema njegovom dlanu, nijemo ga preklinjući da je dodirne i sam otkrije. Ali on je još klizio po njoj. Ustima niz trbuh, nježno cjelivajući put koji je već utabao rukama.

- Želim te kušati baš ovdje. Pritisnuo joj je prstima najintimnije mjesto.

O, Bože. Disanje joj se ubrzalo od iščekivanja kad je shvatila što on kani učiniti. Što je jednom grubo zaprijetio da će učiniti.

~ 262 ~ Knjigoteka

daša&anna Treba li ga zaustaviti? Svakako bi ga trebala zaustaviti. Ali tijelo joj je drhtalo, pulsiralo od želje. A njezini bokovi - činilo se da njezini bokovi ne mogu ostati na miru.

- Vjeruješ mi?

Glas mu je bio hrapav od obećanja i mračnog iskušenja koje je bilo preveliko da mu se odupre.

Mogla je samo kimnuti. Nije znala kako to izreći riječima. Iščekivanje je pulsiralo u njoj poput udaraca bubnja.

Smjestio je svoju tamnokosu glavu među njezina bedra, obuhvativši joj stražnjicu kako bi joj podigao bokove prema svojim ustima, cijelo je vrijeme gledajući u oči.

O, Bože.

Neće moći pobjeći od ove intimnosti. Grješnost, bludnost i nestašnost samo su pojačavale njezino uzbuđenje. Činilo se da on čeka nekakav odgovor. Ili samo produžuje agoniju. Bella, daj mi da te volim.

I to je onda i učinio. Ljubio ju. Milovao je jezikom. Volio je svojim ustima dok više nije znala kako se zove. Dok je samo mogla razmišljati o predivnim mukama koje joj je priuštio. Dok više nije mogla izdržati te nevjerojatne osjećaje.

Ni sanjala nije da nešto može biti ovako divno. Pritisak njegovih usta.

Zavrtaj jezikom. Grebanje njegovih brkova po njezinoj osjetljivoj koži.

Vrpoljila se. Stenjala. Drhtala.

Gurnuo ju je snažno preko ruba, a zatim to učinio još jednom.

Vrisnula je dok joj se cijelo tijelo grčilo od vala za valom užitka.

On je bio u njoj. Ispunjavao ju je. Uzimao je dugim, nježnim potiscima.

Koža o kožu. Tijela su im se stopila u vrućini i strasti.

Ali kad je pogledala u njegove oči, znala je da se radi o nečem mnogo većem.

Bilo je savršeno. Sa svakim polaganim potiskom osjetila je njegovu ljubav. A kad su na kraju svršili zajedno, čula je te riječi ponovno, odjekivale su joj u ušima.

Ljubav i sreća koje su je tako dugo izbjegavale na kraju su je ipak pronašle. Uživala je u svakom trenutku radosti, znajući s kakvom je mukom izvojevana.

Nekoliko sati poslije, nakon što je zapalio vatru, nahranio je i još je jednom volio, spavala je u njegovom zagrljaju, po prvi put u toliko godina

~ 263 ~

Knjigoteka

daša&anna s nadom i obećavajućom budućnosti. S Lachlanom uz nju, sve će biti dobro.

~ 264 ~ Knjigoteka

daša&anna

L

20. POGLAVLJE

achlanu se to nije sviđalo, ali nije imao izbora. Navukao je kapuljaču tamnog plašta preko glave i okrenuo se pogledati Bellu koja je stajala na vratima. Bože, nije ju želio ostaviti. - Brzo ću se vratiti - reče on.

Ona mu stavi dlan na ruku s nesvjesnom lakoćom žene koja ga poznaje u potpunosti i osmijehom da ga ohrabri. - Bit ću ja dobro. Nakon toliko sati u sedlu, bit će mi sjajno malo se prošetati i rastegnuti noge.

On se namršti. Nije mu se sviđalo ostavljati je samu, ali nije imao izbora. Morao je otići u izviđanje samostana i pronaći Margaret. Bella će ovdje nekoliko sati biti sigurna. - Nemoj odlutati daleko od kolibe. Iako noću vjerojatno nema lovaca i krivolovaca, ima divljih životinja u šumi, a mogla bi i pasti i uganuti gležanj...

Ona ga prekine nasmijavši se. - Zvučiš kao moja majka. On stisne čeljust. - K vragu, Bella, ozbiljan sam. Samo zato što smo ovoliko odmakli bez ikakvih problema ne znači da smo sigurni. Još te moram uvesti i izvesti neprimijećenu iz tog samostana.

Da se ne spominje to što se moraju izvući iz Engleske kroz granično područje do sigurnog dijela Škotske. Želudac mu se zgrčio. Koga vraga oni ovdje rade?

Ali ona nije slušala. Preskočila je „pojedinosti” čim su stigli do rubnog područja Brewicka i razmišljala samo o budućnosti. Otkad je dobio potvrdu od doušnika, kojeg su često koristili Čuvari Visočja, da je Despenserova svita dan prije stigla u dvorac, Bella se nije mogla smiriti.

Na njihovom mu je putu ispričala još pojedinosti svoga zatočeništva, uključujući i to kako su koristili mogućnost kontakta s njezinom kćeri kao sredstvo kojim su je kontrolirali. On je znao da ona tako sebe na neki način štiti za slučaj da se opet razočara. Kad je saznala da je Joan blizu, međutim, više je ništa nije moglo obuzdati.

- Ne mogu vjerovati da ću za nekoliko dana vidjeti svoju kćer - možda već čak sutra.

Od sanjivog smiješka na njezinu licu njemu se srce stegnulo. Znao je koliko to njoj znači i on bi si odrezao desnu ruku da se to dogodi, ali prenagljivala se. - Ako te uspijem uvesti unutra.

Ona se podigne na prste i poljubi ga, nažalost, nevino u usta, a on je pretpostavio da je to učinila samo zato da bi se on prestao mrštiti. -

~ 265 ~

Knjigoteka

daša&anna Naravno da ćeš me uvesti unutra. Pa to je samostan, a ne strogo čuvani dvorac, i njega štite opatice, a ne vojnici. To će tebi biti dječja igra.

Nepokolebljiva vjera bila je nešto na što on nije navikao, i zbog nje mu je bilo vraški nelagodno.

Nije mu bilo jasno koji mu je vrag. Dosad je sve išlo po planu. Čuvari Visočja su uvijek govorili da ako na nešto možeš računati u misiji, to je to da će nešto uvijek poći po zlu.

Dosad, ništa. Jutro nakon oluje pobudio ih je sunčan dan. Tanki sloj snijega nimalo ih nije usporio, a do kraja jutra već se rastopio. Konje su promijenili nadomak Edinburgha s južne strane i stigli su u Berwick petog dana putovanja - skoro pola dana prije nego što je očekivao. Nakon kratkog sastanka s doušnikom da potvrdi Despenserovu nazočnost, uputili su se u lugarevu kolibu kraj potoka, koju su koristili kad su oslobodili Bellu. Najbolje od svega bilo je to što ovdje nije bilo ni traga nekoga od njegove braće iz Čuvara Visočja.

Zašto se onda nije mogao riješiti slutnje da nešto nije u redu?

Znao je zašto. Bio je prokleto presretan, i nije u to imao povjerenja.

Sreća ga je učinila opreznim. I napetim. Nije želio učiniti nešto da to zabrlja.

Neizgovorenim dogovorom, on i Bella su izbjegavali razgovarati o budućnosti iz istog razloga. Ona je prvo trebala osigurati kćerinu sigurnost, a on Bellinu. Bit će vremena kad sve ovo završi. Ali sjećanja na ono što se dogodilo zadnji put kad je spomenuo budućnost, još su ga boljela.

Imala je ona pravo. On je bio znatno konvencionalniji nego što je smatrao da jest. Želio ju je kao svoju ženu. A ona ga voli. To mu zasad mora biti dovoljno.

- Ne brinem se ja kako ću te uvesti unutra - odgovori joj. - Već kako ću te izvesti van. Što ako neka opatica nešto primijeti i odluči te pažljivije pogledati? Što ako Comyn nešto učini? Ne vjerujem mu.

Izgledao je da su je njegove riječi konačno uspjele ohladiti. Uozbiljila se. - Lachlan, to je vrijedno rizika. Ja to moram pokušati učiniti. - Ona mu stavi ruku na obraz. Kako se on to samo brzo navikao na nježan dodir.

Kako je samo brzo počeo žudjeti za njim.

- Moji zavjeti - Margaretini zavjeti - će me zaštititi. A ako neće, imam tebe.

Bože, želio je biti vrijedan sve te vjere. - Ja sam samo čovjek, Bella nisam čarobnjak. Postoje neke barijere koje čak ni ja ne mogu prijeći. Ti to bolje znaš od svih.

~ 266 ~

Knjigoteka

daša&anna Ona problijedi. Sjećanja na njezino zatočeništvo još su bila previše svježa.

On opsuje. - Ah, dovraga, žao mi je. Nisam te kanio uplašiti. Samo želim da budeš oprezna. Zapamti, obećala si mi da ćeš slušati moje zapovijedi.

Usta joj se trznu. - Dobro. Pobijedio si. Neću se udaljavati od kolibe.

On se nasmiješi i nježno je poljubi u usne. - Eto, volim svoju susretljivu curu.

Ona se namršti. - Idi, prije nego što postanem jako nesusretljiva.

On se nasmiješi i još je jednom poljubi, ovoga puta žešće, a zatim nevoljko ode.

Kako je samostan bio udaljen samo nekoliko milja, išao je pješice.

Ovako će privući manje pozornosti ako se netko nade u blizini. Ubrzao je korak, žustro se krećući kroz stabla i grmlje.

Na nekim su misijama članovi Čuvara Visočja ovako trčali satima, po neravnom terenu, uzbrdo i nizbrdo, po snijegu, kiši, suncu. Jedna od prvih vježbi u obuci koju je vodio onaj sadist MacLeod, morali su otrčati pod punim naoružanjem od njegova dvorca Dunvegana duž obale, do sjeverne točke poluotoka Waternish - a to je udaljenost od otprilike petnaest milja u dva sata. Pustio ih je da se odmore čak pet minuta, a onda im naredio da otrče natrag.

Kako je odrastao na moru i bio navikao na brzi vikinški stil napada svojih predaka, trčanje je Lachlanu bilo prirodno kao što je jahanje bilo MacKayu. Vražji Highlander može trčati danima. Iako je Lachlan mrzio svaku minutu te obuke, morao je nevoljko priznati da su se izdržljivost i brzina nebrojeno puta pokazali korisnim.

Sad je mogao trčati satima bez razmišljanja. Ali svakako bi, dovraga, radije bio u čamcu.

Usporio je kad se približio samostanu. Sv. Marija od Carmela bila je smještena u maloj šumovitoj dobni u zabačenom području na rubu grada.

Iako je bilo mirno, i ništa se nije činilo neuobičajenim, on je namjeravao biti vraški oprezan.

Uvjeravao se da je to isto kao bilo koja druga misija. Ali nije bilo. Sad je imao Bellu za koju se brinuo.

Izašao je na rubu šume i pregledao područje oko malih zidina. Mjesec je bio pun i dobro se vidjelo. Barem je Lachlan dobro vidio, a on je izuzetno oštro vidio noću.

Samostan se sastojao od tri glavne zgrade oko središnjeg klaustra. Da bi zaštitili redovnice od vanjskog svijeta, podignut je deset stopa visoki zid

~ 267 ~

Knjigoteka

daša&anna i iskopan jarak oko glavnih zgrada. Ali bez stražara i sa samo jednim zaključanim vratima koja su sprječavala ulaz, zid i jarak služili su više za izolaciju nego kao obrambena barijera. Dovraga, čak bi se i neki Englez mogao probiti kroz ovu beznačajnu obranu.

Lachlan je zaključio da će biti najteže ostati skriven kad se uvuče unutra. Muškarac u samostanu će stršati. Tamni ogrtač pomoći će mu da se stopi s mrakom, ali ništa ne može sakriti njegovu visinu. I za razliku od ostalih misija, neće moći rabiti svoj mač da ukloni bilo kakvu nezgodu ili iznenađenje.

Malo je toga on odbijao učiniti, ali ubijanje žena - i još k tome opatica bilo je jedno od toga. Čekao je u mraku, promatrao, osluškivao. Konačno, otprilike pola sata nakon njegova dolaska, zazvoni zvono.

To je čekao. Poziv na večernju molitvu. Sve će žene biti najednom mjestu.

Pričekao je još desetak minuta, kako bi bio siguran da su svi u crkvi, a onda krenuo. Izabrao je najmračniji dio dvorca - u ovom slučaju to je bila istočna strana koja je bila u sjeni stabala i planine - i izašao na otvoreno.

Moći će ga vidjeti dok bude hodao otprilike stotinu koraka nakon što izađe iz sigurnog zaklona stabala.

Trčeći preko čistine, uspio je bez problema stići do zida. Rabeći rupe u kamenju i nazubljene rubove kao uporišta za prste i stopala, popeo se tih nekoliko stopa dok se nije uhvatio za gornji rub zida. Zatim se podigao gore - što nije bilo lako jer je nosio oklop i mnogo oružja. No i to je bila još jedna od omiljenih MacLeodovih vježbi na obuci.

Ležeći na platformi širokoj dvije stope, ukipio se dok se pokušao orijentirati. Pretpostavio je da se nalazi iznad spavaonice u kojoj su spavale opatice. S njegove lijeve strane nalazila se crkva, a sa suprotne blagovaonica.

Pregledao je područje tražeći neki znak pokreta. Nije ga uočio pa se spustio dolje. Kako mu nije bilo poznato trajanje crkvenih liturgija plaćenici obično ne provode mnogo vremena u crkvi - nije znao koliko ima vremena. Krećući se brzo, prešao je klaustar, prošavši najvjerojatnije preko kuhinjskog vrta, a zatim je čučnuo ispod nadsvođenog prolaza koji je spajao crkvu s blagovaonicom.

Tamo je malo pričekao da shvati s kojeg mjesta će najbolje vidjeti opatice kad budu izlazile iz zgrade. Morao je pronaći Margaret najbrže što može i krenuti za njom, ili pronaći način da je odvuče od skupine i nasamo

~ 268 ~

Knjigoteka

daša&anna porazgovara s njom. Ako bude morao, čekat će dok sve ne zaspu, a zatim se ušuljati unutra i probuditi je.

Bilo je presudno da je večeras pronađe. Kako poznaje tlocrt i raspored sati u samostanu, ona će mu znati reći kad je najbolji trenutak i najbolje mjesto da naprave zamjenu prije sastanka s Comynom i Joan.

Nažalost, bilo je malo mjesta za skrivanje. No zadovoljio se rupom između kosog krova crkve i ravnog krova nadsvođenog prolaza. S te visine odlično će vidjeti opatice kad budu izlazile kroz vrata kapelice. Skrovište je bilo dobro i mračno, a šansa da ga netko vidi bila je mala. Također, s ovog je mjesta imao nekoliko ruta za bijeg. Mogao je pobjeći preko krovova ili se spustiti s bilo koje strane.

Kad se smjestio, morao je samo čekati. Nakon dvadesetak minuta čuo je otvaranje vrata i vidio opatice kako izlaze.

Iako je zraka svjetlosti s baklje lijepo osvjetljavala njihova lica kad su izlazile, te žene su običavale hodati pognute glave. Kako su na glavi nosile redovnički veo koji im je skrivao veći dio lica, shvatio je da će mu biti teže identificirati Margaret nego što je mislio.

Već je pomislio da ju je promašio, kad ju je konačno ugledao. Imao je sreće. Ne samo da je ona zadnja izašla, već je također hodala sama. Ako pronađe način da joj privuče pozornost...

Glava mu se naglo okrene na tiho šuškanje s leđa. Krv mu se sledi u žilama. Ukipio se i ugodio čula na mrak koji je okruživao samostan.

A onda ga je opet čuo. Ovoga puta jasnije. Bliže. Prigušene korake i tiho zveckanje metala. Žičani oklop. Tiho rzanje. Konji.

Opsuje sebi u bradu. Nešto je uistinu pošlo po zlu.

Ovo je bila klopka. Čekali su ga. A to je značilo...

Bella! Oni sigurno znaju da je ona slobodna.

Kako to znaju, nije bilo važno. Lachlan izvuče mačeve skrivene ispod ogrtača i čučne u položaj lava koji se sprema skočiti. On će joj se vratiti čak i ako bude morao pobijediti čitavu englesku vojsku da to učini. * * *

Bella se oprala i pojela nekoliko zalogaja sira i zobenog peciva, održavala vatru, pokušala odrijemati na staroj slamarici koju je prekrila plaštem, a na kraju, kad više nije znala što bi, počela je koračati starom drvenom zgradom. Kako nije bila mnogo veća od spremišta u dvorcu Balvenie, nije joj trebalo više od dva-tri koraka od jednog do drugog kraja.

~ 269 ~

Knjigoteka

daša&anna Svakih nekoliko minuta skrenula bi do malog zatvorenog prozora i provirila kroz otvor da vidi prilazi li netko.

No vani je bilo tako mračno da je jedino uspjela razaznati tamne i pomalo prijeteće sjenke drveća.

Podigne ruke frustrirano. Ovo je mučenje. Čekanje je mučenje.

Otkad su stigli u Berwick, nije mogla obuzdati uzbuđenje. Nakon toliko mnogo godina, konačno će moći vidjeti svoju kćer licem u lice, zagrliti je, čuti njezin glas.

Lachlan će to ostvariti. Nije nijednom posumnjala u njega. Znala je da na njega može računati.

Protekli dani bili su puni opasnosti, neugodno hladni i strahovito iscrpljujući. Ali unatoč svemu tome, nije se mogla sjetiti kad je bila tako sretna. Iako nisu imali priliku voditi ljubav, odspavala je nekoliko sati u Lachlanovu naručju u sedlu - činilo se da on može danima bez sna - i razgovarali su kad god je to bilo moguće.

Unatoč okolnostima, vrijeme koje su proveli sami bilo je divno. Kad joj se kći vrati, njezina će sreća biti potpuna.

Stala je opet kraj prozora i pažljivo podigla drveni zasun da otvori kapak dovoljno da proviri van. Zadrhtavši, kad je hladni noćni zrak preplavio prostoriju, proviri van u tamu.

Ništa.

Koliko je prošlo? Jedan sat, možda više?

Upravo se spremala zatvoriti kapke, kad krajičkom oka primijeti neki pokret. Granu koja se povijala naprijed-nazad. Pomislila je da je to vjetar, ali na trenutak pomisli da je vidjela veliku sjenku čovjeka.

Srce joj poskoči. Hvala Bogu, vratio se.

Zatvori prozor, pokupi uljnu svjetiljku i potrči prema vratima.

Otvorivši ih, reče: - Lachlane, ja...

Glas joj zamre kad čovjek iskorači iz sjene. - Zdravo, Isabella.

Srce joj prestane kucati. Pred njom je stajao brat njezina muža, William Comyn.

Instinktivno, poput zeca stjeranog u kut, ona se ogleda oko sebe tražeći kamo pobjeći. Ali sve su nade u bijeg nestale kad dvadesetak ljudi izađe iz šume i opkoli kolibu. Jedan od njih bio je čovjek kojeg je prepoznala kao sira Hugha Despensera.

Sreća proteklih dana, uzbuđenje kojim je prštala samo trenutak prije, sve nade u budućnost umrle su u jednom okrutnom trenu, ostavivši za sobom samo očaj i strah.

~ 270 ~

Knjigoteka

daša&anna Bože na nebesima, ona će radije umrijeti nego im dopustiti da je opet zatoče! * * *

Nije se radilo o čitavoj engleskoj vojsci, no činilo se da je u pitanju dobar dio nje. Sa svog mjesta, skriven u sjeni crkvenog zvonika, vidio je kako su ga vojnici opkolili. Doslovno. Barem stotinu ljudi opkolilo je samostan tik iza jarka. Možda bi se mogao probiti mačem kroz njih, ali bez konja, oni bi na njega navalili kao vukovi.

Glasno udaranje po kapiji izazove seriju uzbuna u cijelom samostanu. Čuo je uplašene povike dok su se opatice povlačile u sigurnost crkve.

Nekoliko opatica prema čijem se ponašanju vidjelo da su očito glavne u samostanu - uključujući bez sumnje i časnu majku - priđe kapiji. Za nekoliko časaka, vojnici preplave klaustar. Čuo je zapovjedni muški glas. - Nećemo vam nauditi... tražimo jednog pobunjenika... pretražit ćemo prostorije...

Opatice su zgroženo prosvjedovale, ali bez uspjeha.

Lachlan je znao da nema mnogo vremena. Neće im trebati dugo da ga pronađu ovdje. Skočio je sa zvonika na krov crkve ispod njega, a zatim se šuljajući uputio preko susjednog krova do jednog mjesta koje je ranije primijetio. Malog, mračnog prostora za odlaganje smeća, iza kuhinje.

Ako ovo ne upali, morat će se pokušati probiti mačem. No kako nema konja, bit će u nepovoljnom položaju. Stotinu koraka otvorenog prostora činilo se nepremostivo velikim.

Imao je sreće. Ispod njega se pojave dva vojnika, a ne tri. Trojica bi imala šansu uzbuniti ostale - Lachlan je ipak imao samo dvije ruke.

Dobro ih je iskoristio.

Skočivši s krova, jednog je s leđa obuhvatio rukom oko vrata, a drugog ubo u vrat posebnim bodežom koji je izradio Svetac. Taj bodež lako je prolazio kroz žičani oklop, oštrica mu je bila neobično oštra i tanka - više nalik na šiljak nego na nož.

Omogućila mu je da bešumno ubija, a u ovakvim situacijama to je bilo nužno.

Djelić sekunde kasnije, isti je bodež zario u leđa čovjeka kojeg je držao oko vrata.

~ 271 ~ Knjigoteka

daša&anna Nakon što je manjeg od dvojice vojnika bacio iza ograde smetlišta, Lachlan se primio skidanja oklopa drugog vojnika. Na tom je oklopu bio njemu nepoznati grb s pet plavih rombova poredanih vodoravno. Čuo je ostale vojnike kako se motaju u kuhinji i znao je da će ubrzo izaći van u potragu za njim.

Plašt, halja, žičana košulja, štit i kaciga bili su najvažniji, pa se na njih usredotočio. Trebalo mu je nekoliko minuta da s mukom skine žičanu košulju preko glave mrtvaca, a onda ju je morao navući preko svoje glave.

Ti prokleti Englezi bili su tako niski i maleni, no uspio je navući vražju košulju. Kacigu, halju i plašt bilo je znatno lakše navući. Konačno, njegova krinka bila je kompletna. Nakon što je bacio drugog vojnika na prvog, poviče u tamu: - Tamo, kraj kapije!

Kao što se nadao, vojnici pojure iz kuhinje, a Lachlan krene za njima.

- Gdje je? - čuo je kako viču. - Ja ga ne vidim.

- Peningtone, jesi li ga vidio?

On je zacijelo taj Penington. Lachlan odmahne glavom i krene dalje za rijekom vojnika kroz kapiju.

Sreća ga je služila još samo nekoliko minuta. Peningtonov štitonoša ga je očito vidio kako dolazi pa mu je doveo konja. - Sire Williame!

Lachlan se okrene. Momak problijedi. - Vi niste sir William.

Prije nego što je momak uspio reagirati, Lachlan zgrabi uzde i odgurne momka s puta. On je već bio na konju kad se za njim prolomio urlik.

Ali to više nije bilo važno. Već je gotovo zašao u šumu. Možda će mu trebati neko vrijeme da ih se otarasi, ali nije sumnjao da će mu to uspjeti.

Međutim, Englezi će zasigurno pretraživati svaki pedalj ove šume.

Koliko će im trebati da pronađu Bellu? On mora stići do nje prvi. * * *

Svaki djelić kože joj se sledio, led se probijao kroz njezine kosti, ledio joj krv u žilama, ali Bella se odbila zaplašiti i pokazati im strah. Pogledala je svog šogora u oči ne trepnuvši. - Willame, što želiš?

- Ti su uvijek bila ponosna cura. Rekao sam bratu da je pogriješio što se oženio tobom. - On ravnodušno slegne ramenima. - Ali, na kraju je uvidio da sam imao pravo.

- Kako si me pronašao?

~ 272 ~

Knjigoteka

daša&anna On opet slegne ramenima. - Nije bilo teško. Moji ljudi su nadzirali šumu oko samostana i obavijestili nas o vašem dolasku. Očekivali smo veću družinu - baš lijepo od vas što ste nam olakšali posao. - On je pozorno promotri. - Još nosiš mušku odjeću, je li? Moram priznati da nisam ni pomišljao da si to ti dok mi jedan od mojih ljudi nije rekao da MacRuairi putuje s nekom ženom. Kad je opisao tvoja usta i oči, znao sam. - Odmahne glavom cokćući. - Ovo je uistinu jako glupo od tebe, pokušati na ovaj način vidjeti svoju kćer. Vjerojatno nikada ne bismo saznali za tvoju obmanu.

Grozničavo je razmišljala o posljedicama. Ako su oni znali da je to ona, onda je ono pismo... to je sve bio trik - zamka. Srce joj se stisne od očaja.

Joan. Gdje je njezina kći?

- Ti si jako zločesta dama - doda sir Hugh. - Ali na kraju će sve ispasti najbolje što može.

- Što ti to znaci? Činilo se da je iznenađen što još nije shvatila. - Pa, MacRuairi. Sigurno si shvatila zašto smo se toliko namučili? Želimo tog odmetnika.

Zapravo, nije shvatila. Ali srce joj počne lupati. - Bojim se da ćete se razočarati. On nije ovdje. Zadnje što sam čula jest da je na zapadu.

Njezino razmetanje hrabrošću bilo je uzaludno. Despenserovo lice otvrdne. - Ne radi budalu od mene, lady Isabella - iako nisam siguran da te trebam nazivati tako. U ovom je času tvoj ljubavnik stjeran u kut u samostanu, moji ljudi su ga opkolili.

Srce joj se opet stisne, ali natjerala se ne reagirati, ne paničariti.

Lachlan se zna brinuti za sebe. Pronaći će on izlaz. Uvijek ga pronađe.

Despenser je očito pogodio što ona misli.

- Ako se uspije provući kroz mrežu koju sam mu postavio, ti si savršen mamac koji će ga privući u sekundi.

Ona problijedi. - Lud si ako misliš da ću ja dopustiti da iskoristiš mene da ga zarobiš.

- Čak i pod cijenu slobode? - Despenser joj dobaci kost. Tvoje i tvoje kćeri?

Bella se ukipi. - Očekuješ da povjerujem u to?

On slegne ramenima. - Ti nam nisi važna, ali taj razbojnik jest. Sir William je bio milostiv i dopustio da se povučeš s kćeri na njegovo imanje u Leicesteru - barem dotad dok se ne ugovori njezin brak. Nitko neće znati gdje se nalaziš. Svi će misliti da se Isabella MacDuff povukla u samostan, na sigurno.

~ 273 ~ Knjigoteka

daša&anna Bella pogleda čas jednog čas drugog muškarca. Čak i kad bi im mogla vjerovati - a to je bilo upitno - nikad ne bi izdala Lachlana.

Odmahne glavom. Želudac joj se grčio od užasa. Ali shvatila je da bi radije otišla u zatvor nego ga izdala. - Možeš me slobodno odmah odvesti natrag u Berwick; neću to učiniti.

Despenser se osmjehne. - Kakve odvažne riječi. No bojim se da bi to moglo biti komplicirano.

Sir William je djelovao uzrujano. - Isabella, bar jednom u životu budi razumna. Ta bitanga nije toga vrijedna.

- Da, jest - reče ona bijesno.

- Je li vrijedan života tvoje kćeri? - tiho se ubaci Despenser.

Ostala je bez daha. Ukipila se od užasa. Okrene se Williamu. - Ti bi to učinio? Naudio bi kćeri svoga brata da uhvatiš jednog čovjeka?

- On nije samo običan čovjek - zareži Despenser. - On nas može odvesti do mnogih. Onih čiji bi identitet kralj bio izuzetno zahvalan saznati.

Trebala je znati da se ovdje radi o Despenserovim političkim ambicijama. Pretvarala se da nema pojma o čemu on to govori i nastavila strijeljati Williama optužujućim pogledom.

- Naravno da ne želim da se djevojci naudi - uvjeravao u je. - Ali ti nam ne daješ izbor.

- Gdje je ona? - zahtijevala je. - Gdje je moja kći?

- Na sigurnom. Zasad - reče zlokobno Despenser.

No vidjela je Williamu na licu da to nije sve. - Ona je u stražarnici u dvorcu Berwick.

Ne. Belli se zaljulja tlo pod nogama. Želudac joj se zgrči. - Vjerujem da ondje postoji i jedan kavez za nju, ako odbiješ - doda sir Hugh.

O, Bože, ne! Preplavi je strava. A zatim se sve zacrni. * * *

Prošlo je nekoliko sati prije nego što se Lachlan mogao uputiti natrag do nje. Odveo je svoje progonitelje nekoliko milja južnije. Nakon što se riješio konja i posuđenog, premalenog oklopa - nadajući se da će progonitelji pomisliti kako je pobjegao čamcem - vratio se okolnim putem pješice.

~ 274 ~ Knjigoteka

daša&anna Činilo se da mu za povratak treba beskrajno dugo. Cijelo vrijeme grlo mu je bilo stisnuto, a srce mu je snažno lupalo. Ako joj se nešto dogodi...

Pokušavao je ne misliti na to, koncentrirati se na okoliš, ali strah mu se uvukao u svijest i nije bilo te sile i odlučnosti koja će ga izbaciti van.

Iako je još oko samostana bilo nekoliko skupina progonitelja, šuma u blizini kolibe bila je zlokobno tiha. Čula su mu se još jače naoštrila.

Povremeno bi čuo neki povik ili pse kako laju u daljini pred njim, no činilo se da Englezi još nisu proširili potragu tako daleko u njegovu smjeru.

Bilo je gotovo previše tiho. Nije se mogao riješiti osjećaja da nešto nije u redu. Zle slutnje postajale su sve mračnije sa svakim korakom.

Iako ga je srce vuklo da otrči Belli što brže može, išao je oprezno i pazio na svaki znak opasnosti. Nije si mogao priuštiti nijednu pogrešku.

Ne smije dopustiti da ga emocije smetu - ovoga puta ne.

Molim te, samo da je ona dobro. Lachlan je ponavljao molitvu u mislima, iako nakon toliko godina nemara nije očekivao da će ga netko čuti.

Držao se sjenki, napredujući kroz stabla i grmlje, povremeno zastajući da bi osluškivao i pogledao ima li nekih znakova klopke.

Ništa. Zima je umrtvila čak i zvukove prirode.

Kad se konačno na vidiku pojavila čistina i stara lugareva koliba, jedva je mogao disati. Činilo se kao da je satima zadržavao dah.

Pogledom pretraži okolicu obasjanu mjesečinom. Voda je zdesna; konji zavezani za stablo na istom mjestu na kojem ih je ostavio, sve je bilo mračno osim blijedog treperenja uljne svjetiljke koje se probijalo kroz pukotine na zatvorenim kapcima.

Sad se kretao sporije, a svaki mu se živac napeo do krajnjih granica.

Iako su mu čula govorila da je sve u redu, instinkt ga je uvjeravao da nije tako.

Odjednom, smrzne se na pucketavi zvuk odozgo. Trenutak kasnije, začuje zvuk šuškanja grana i shvati da se to neka životinja kreće uz grane.

Odahnuvši, nastavi dalje. Konačno stane nekoliko stopa od kolibe.

Stavi dlanove oko usta i zahuči kao sova da joj da znak da dolazi i pričeka uz silovito lupanje srca - njezin odgovor.

Došao je. Melodiozni pjev slavuja. Najslađi vražji zvuk koji je čuo u životu. Hvala Bogu. Sve je dobro.

Otrčao je tih zadnjih nekoliko koraka i otvorio širom vrata, očekujući da će ona biti ondje da ga pozdravi.

~ 275 ~

Knjigoteka

daša&anna Iznenadio se kad ju je umjesto toga vidio kako sjedi na stolčiću kraj vatre okrenuta leđima.

Ali to je bila ona, i srce mu odahne jer ju je vidio kako sjedi ondje. Bella?

Ona se okrene tek toliko da joj je vidio profil, kao da ga ne može pogledati u oči. Lice joj je bilo tako mirno i blijedo kao isklesani mramor, a suze su joj tekle niz obraze.

Ledeni žmarci jurnu mu niz kralježnicu. On poleti naprijed i primi je za ruku. Bila je hladna kao led. - Što je? Što se dogodilo?

Još nije ni završio pitanje, a odgovor je stigao. Glava mu se okrene na zvukove izvana dok je roj vojnika nadirao prema njima poput lešinara.

Ne. Razum mu je vodio rat sa srcem. Potrči do otvorenih vrata, ne želeći vjerovati što se događa.

Ali tada uoči Despensera i Comyna kako izlaze iz šume i istina je bila neupitna: Bella ga je dovela ravno u zamku.

Sok je prožeo svaki djelić njegova bića. Ali bol zbog izdaje, koja je uslijedila, bila je strašna kao da mu je srce probijeno nožem.

Ne opet. Nije moguće da je opet učinio istu pogrešku. Ona ga voli; ona ga nikad ne bi izdala. Mora postojati objašnjenje.

Dok su vojnici prilazili da ga odvedu, Lachlan se okrene i pogleda je. Zašto?

Ako se nadao poricanju, čekalo ga je razočaranje.

- Žao mi je - zajecala je, lica zgrčenog od očaja. - O, Bože, Lachlane, tako mi je žao. Vojnici ga zgrabe s leđa. On ih pusti da ga odvuku. Istina je.

- Imaju Joan. Oni imaju moju kćer!

~ 276 ~ Knjigoteka

daša&anna

L

21. POGLAVLJE

agali su joj. Bella je najgorim trenutkom u ovoj užasnoj noćnoj mori smatrala onaj kad je vidjela šok zbog izdaje ispisan na Lachlanovu licu dok su ga vojnici odvlačili. Ali bilo joj je još neizrecivo gore kad su je odveli u dvorac Bewrick, bacili u stražarnicu i rekli joj da se neće susresti sa svojom kćeri, da njezina kćer nema pojma da je ona ovdje i da je sve to bila laž kako bi ju se navelo da izda Lachlana.

Njezina kći nikad nije ni bila u opasnosti. William joj je rekao da je Joan odbila svaku vezu sa svojom majkom i da uživa u svom položaju u Engleskoj. Belli je laknulo čuti da joj je kći na sigurnom, ali u ostatak je odbila povjerovati.

Bilo ju je sram kako su je lako izigrali. Opet su iskoristili njezin strah za kćer da bi je kontrolirali, ovoga puta je navevši da izda čovjeka kojeg voli.

Pogled na njegovu licu kad je shvatio što se događa proganjat će je čitav život, koliko god kratak taj život bio. Bella potone uz kameni zid.

Obuzeo ju je silan očaj. Pronaći nakon toliko godina sreću i onda ti je tako okrutno oduzeti. Lachlan joj nikad neće oprostiti. Baš kao i njegova žena i majka, ona je sada bila još jedna žena koja ga je izdala. Čak ni to što je znala da nije imala izbora nije joj nimalo olakšalo taj užas. On je u zatvoru imao nekakvu šansu; njezina kći nije imala nikakvu.

On je imao pravo. Svatko je sposoban za izdaju jer svatko ima slabu točku. A oni su pronašli njezinu.

Pognula je glavu na koljena, dok joj se srce stezalo od boli. Gdje je on? Što se događa s njim? Muče li ga? Proklinje li ovoga časa njezino ime zbog onoga što mu je učinila?

Nije mogla podnijeti razmišljanje o tome.

Suze su joj tekle niz obraze i pekle ju kao kiselina. Bože, kako je sve upropastila! Ne samo Lachlana, već i svoju kćer. Sada su oni osuđeni na milost i nemilost Edwarda i njegovih ljudi.

Dragi Bože, što će biti s njima? * * *

~ 277 ~ Knjigoteka

daša&anna Englezi nisu riskirali, učinili su sve da spriječe njegov bijeg.

Zadnje čega se Lachlan sjećao prije nego što su mu izlili vjedro hladne vode na glavu bilo je Bellino bolno lice dok su ga odvlačili od nje. Okovali su mu ruke, a zatim je osjetio eksploziju boli iza uha. Prema strahovitoj glavobolji, pretpostavio je da su ga s leđa udarili ratnim čekićem ili drškom maca.

Ledeno hladna voda grubo ga je dovela svijesti. Sjeo je, no od tog pokreta glava mu je eksplodirala od boli, a nakon nje uslijedila je strahovita mučnina. Okrenuo se i ispovraćao se nekontrolirano na vlažnu zemlju kraj sebe. Vidio je mutno i dvostruko.

- Izgleda da se probudio - začuo je glas iznad sebe.

Pogledao je gore i ugledao nekog čovjeka kako viri dolje prema njemu iz kvadratnog otvora, otprilike deset stopa iznad njega. Bio je to jedini izvor svjetlosti u mračnoj jami, pa je Lachlan malo otezao prije odgovora da zapamti što vise može o prostoriji u kojoj se nalazio, znajući da će čim stražar zatvori vrata, u rupi biti mračno kao u paklu.

Opet mu je išlo na povraćanje, ali odbio je razmišljati o tome. Morao se riješiti panike, ali ona je nemilosrdno odbijala nestati. Činilo mu se da se zidovi zatvaraju oko njega. Gušio se, morao je prisiliti pluća na ravnomjerno disanje.

Rupa je bila velika deset put petnaest stopa, od nazubljenog, grubog kamena. Stvorila ju je priroda, a ne čovjek. Tlo je bilo pjeskovito i kameno.

Kosti, komadi trule slame, i otvrdnulog ljudskog izmeta stajali su u jednom kutu, vjerojatno ih je ondje odgurnuo posljednji stanovnik jame. Iako nije vidio nijedan trag štakora, uskoro je čuo njihovo cviljenje i grebanje.

Na ledenom mu je čelu izbio znoj. Ostani miran. Razmišljaj.

Pronašao je ono što je tražio u najudaljenijem kutu.

Kad Lachlan nije odgovorio, stražar istrese na njega još jedno vjedro ledene vode.

Ovoga puta shvatio je cijeli užas svoje situacije. Voda zapljusne golu kožu. Prije bacanja u jamu, skinuli su ga do gola. Nije imao alat, oružje, ništa.

Kako će, dovraga, osloboditi ruke?

Refleksno povuče lance kojima su mu ruke bile svezane iznad glave. Željezni okovi su se odjednom činili čvršći - jači - sad kad je znao da ih neće moći otključati.

Panika se poveća. Napadala ga je poput čopora bijesnih pasa koji jedva čekaju navaliti.

~ 278 ~

Knjigoteka

daša&anna Protresao je glavu da razbistri misli, poprskavši vodom zidove jer mu je kosa bila potpuno mokra. - Hvala na kupki - odgovori. - Biste b bili tako dobri i sljedeći put mi poslali i malo sapuna? - On šmrcne. - Ovdje jako smrdi. Čovjek se zasmijulji. - Naviknut ćeš se. Drago mi je da si tako dobro raspoložen. Trebat će ti to. Dovode ti nekog posebnog. - Teatralno zastane.

- Ekstraktora. Siguran sam da si čuo za njega?

Lachlanu se smrzne krv u žilama. Ekstraktor je bio najgori mučitelj u službi engleskoga kralja. Bio je poznat po tome da može izvući informaciju i od najtvrdoglavijih zatvorenika.

Pred Lachlanovim se očima pojave prizori - sjećanje na ono kroz što je prošao prije i ono što je otad naučio.

Ali nije dao nikakav znak da su te riječi imale učinka na njega.

- Slobodno ga poštedite putovanja, susreo sam se ja već s takvima.

Iako mu je lice bilo zaklonjeno sjenom od svjetlosti iza leđa, Lachlan je vidio da se stražar nasmiješio. - Čuli smo da znaš biti težak.

Ali on ne dolazi samo da bi tebe upoznao. - Okrene glavu.

- Dovedite je.

Bože, ne! Lachlanovo srce počne mahnito lupati. Svaki mišić u tijelu napeo mu se od nagona za borbom. Ali znao je da ne smije reagirati.

- Stanite! - vikala je Bella. - Kamo me to vodite?

Strah u njezinom glasu parao mu je srce. Ali znao je da ništa ne može učiniti. Čuo je prigušene zvuke opiranja dok su je dvojica vukla unutra.

Natjerao se ležati savršeno mirno dok su je oni silom gurali glavom dolje prema otvoru kako bi je on vidio.

- Lachlane! O, Bože, Lachlane, jesi li to ti? Što su ti to učinili? Usta mu se izviju od bijesa. - Mičite mi tu kuju s očiju!

Ona šokirano zastenje, ustuknuvši od šoka. Lachlane, molim te, tako mi je žao. Ništa nisam mogla učiniti.

- Misliš da mi se slušaju tvoja objašnjenja? Izdala si me - ispljune zlobno. - Odjebite s njom odavde! Čuo je slomljeni jecaj dok su je stražari odvlačili natrag. U prsima mu je gorjelo. Kad se ponovno pojavilo lice onog prvog stražara, Lachlan doda: - Bit će mi drago gledati što vaš posjetitelj kani s tom kujom. Kad on završi s njom, pustite mene na nju.

Njezini tihi jecaji parali su mu srce.

~ 279 ~

Knjigoteka

daša&anna Stražar se namršti, kao da ovo nije prošlo onako kako je planirao. Mislio sam da ste vas dvoje ljubavnici?

- Ona je kriva što sam ovdje. Misliš da me boli kurac za to što će joj se dogoditi?

Ovo očito nije bila reakcija koju je stražar očekivao. A Lachlan se upravo tome nadao.

Stražar odmahne glavom. - Ti si okrutno kopile, MacRuairi. Ali imat ćeš malo vremena razmisliti o tome. Ekstraktor stiže sutra navečer.

I prije nego što je Lachlan uspio još nešto reći, vrata se zatvore uz tresak i on utone u crnilo. * * *

Lachlan je znao da ne može računati na to da će oni povjerovati u ono što je rekao o Belli. Pomisao na to što bi joj mogli učiniti da ga natjeraju da progovori... Želudac mu se stisne. Ne bi dugo izdržao. Može se nadati da će ih zavlačiti lažima, ali koliko dugo? Koliko dugo može izdržati kad ga suoče s izborom: gledati ženu koju voli u bolnoj agoniji ili izdati svoje prijatelje?

Trebao je biti pametniji i ne razmetati se pred Bruceom hrabrim izjavama da može izdržati svakakvu vrstu mučenja. Svatko ima bolnu točku na kojoj će se slomiti. Čak i on.

Bellina je bila njezina kći. Kako je može kriviti za to što je učinila?

Suočena s nemogućim izborom, izabrala je zaštititi svoju kćer. Izdaja koju je doživio, pretvorila se u razumijevanje kad je saznao istinu. Mogao je samo zamisliti čime su joj prijetili da pristane.

A kroz kakve muke ona sada prolazi, sad kad su je opet zatočili?

Mora se izvući odavde čim prije. Mozak mu je počeo raditi u mraku.

Bilo je tako mračno da nije vidio ni vlastita stopala. Bilo je bar neke koristi od toga što je od stražara saznao što kane učiniti: Lachlanov strah za Bellu nadjačao je paniku zbog toga što su ga opet zatvorili u vlažnu rupetinu.

Pomicao se po prostoriji, približavajući se pedalj po pedalj hrpi kostiju. Nije to bilo lako s rukama vezanim iza leđa, ali prokopao je po odvratnoj hrpi, odbacujući sve što je bilo preveliko. Na kraju je pronašao komad koji bi mogao iskoristiti - bio je otprilike veličine i dužine njegova malog prsta.

Ustao je. Pronašavši kamen na pravoj visini, držao je kost koliko je čvrsto moga i lupao rukama prema natrag. Opsovao je kad je od udarca

~ 280 ~

Knjigoteka

daša&anna ispustio kost. Morao je rukama tapkati po mraku dok ju nije pronašao. Ali drugi put je upalilo. Kost je pukla napola.

Pregledao je oba komada i izabrao oštriji koji je još malo obradio kamenom.

Kad je bio otprilike odgovarajućeg oblika i veličine, pažljivo je prionuo na otključavanje okova. Trebalo mu je za to jedan sat, uglavnom zato što nije želio žuriti kako kost ne bi pukla u bravi, no konačno, ruke su mu bile slobodne.

Sada mu je lakše bilo opipavati u mraku pa se pažljivo kretao prostorijom dok nije pronašao ono što je prije primijetio: mali odvod kvadratnog oblika.

Dvorac Berwick sagrađen je na brežuljku kraj mora. Nekoć je dio tog brežuljka bio okružen vodom. Odvod je bio nužan kako bi spriječio poplavljivanje prostorije. Bio je zatvoren željeznom rešetkom, ali ako ih uspije iščupati, možda će se moći provući kroz njih i pronaći put van.

Satima se mučio s tom rešetkom. Lanac kojim su mu bile vezane ruke omotao je oko rešetaka i vukao. Ali prokleta rešetka kao da je bila zavarena u kamen.

Vukao je dok mu ruke nisu prokrvarile. Bože, što bi sada dao da je snažan kao Boyd.

Jedan od trenutaka kad je u životu osjetio najveće zadovoljstvo bio je taj kad je ta prokleta rešetka konačno popustila.

Ignorirajući demone panike koji su mu režali u glavi, Lachlan se s mukom uvukao u usku rupu. Oko njega je bilo tek palac prostora za kretanje. Poput zmije gmizao je kamenim labirintom, izvijajući tijelo u najuži mogući oblik, moleći se da ne zapne. Nazubljeni komadi stijene parali su mu meso, ali čuo je zvuk vode pod sobom i znao je da mora biti blizu.

No tada ga je sreća napustila. Odvod je oštro skretao prema dolje, prepolovljene širine. More i sloboda pružali su se pod njim tako primamljivo blizu - ne više od četrdeset stopa - ali dalje se nije moglo.

Izrekne bujicu tako bogohulnih psovki da bi odmah odletio u pakao da se već ondje nije nalazio.

Neće odustati. Ni kad dođu po njega. Ali znao je da je u ovom trenutku njegova najbolja šansa moliti se za čudo.

~ 281 ~ Knjigoteka

daša&anna

I

22. POGLAVLJE

to čudo je stiglo te noći. Lachlan je bio spreman za otvaranje vrata.

Proveo je sate prikupljajući oružje koje je mogao: šest kamena različite veličine odlomljena sa zidova kanalizacije, okovi i lanac, veliki komad kosti naoštren tako da može poslužiti kao sirovi bodež.

Na prve zvuke nekoga tko je petljao po bravi, stao je leđima okrenut zidu u najmračniji kut. Trebat će mu vremena da mu se oči prilagode na iznenadnu eksploziju svjetla, a želio je povući stražarevu glavu dolje u rupu. Činilo se da stražar ima neobično mnogo poteškoća s bravom. Lachlan je čuo prigušene psovke odozgo. Konačno se otvore.

Uska zraka svjetlosti ga zaslijepi. Čim je vidio stražarevu glavu kako se spušta, naciljao je, iako mu je pred očima bilo mutno, i bacio komad čelika svom snagom.

U djetinjstvu je najradije kratio vrijeme bacajući kamenje u more, i sad je od toga imao koristi jer je čuo psovku kad se stražar strovalio u jamu. Taj stražar bio je neuobičajeno krupan za Engleza i sletio je uz glasan tupi udarac.

Lachlan je ignorirao ljutite psovke i usredotočio se na rupu iznad glave, čekajući sljedećeg stražara.

- Dovraga, Zmijo - začuje poznati glas odozgo. - S kojim si ga vragom to mlatnuo?

Lachlanu se stisne želudac. Ah, k vragu. - Sokole?

Proviri nacereno lice njegova bratića koji mu namigne. - Na usluzi.

Lachlan krene prema tijelu koje je stenjalo na tlu. - Koga sam to pogodio?

- Poglavara.

On zastenje, shvativši da vođa Čuvara Visočja sjedi, držeći se za kacigu. Prema udubini na štitniku za nos na kacigi i krvi koja mu je curila iz nosa, činilo se da ga je taj mali komad metala između očiju spasio znatno gore ozljede.

- Osjećam se kao jebeno crkveno zvono - zastenje MacLeod. - Zvoni mi u glavi. Koji je vrag to bio?

~ 282 ~

Knjigoteka

daša&anna Lachlan se naceri. Rijetko mu se ukazivala prilika nadmudriti Tora MacLeoda, i uživao je u njoj. - Komad mog okova. - Zatim se znakovito nasmiješi. - Bàs roimh Gèill. - Bolje smrt, nego predaja, podsjeti ga.

- Dobar pogodak - reče MacLeod i još se jednom trzne dok je brisao krv s lica. - Ipak si ponešto naučio.

Lachlan mu pruži ruku i pomogne mu ustati. - Nisam vas očekivao.

MacLeod ga smrknuto pogleda. - Zaboravi što sam rekao. Ništa ti, dovraga, nisi naučio.

- Nismo te mogli ostaviti da istruneš ovdje, bratiću - reče MacSorley odozgo. - Sljedeći put bi mogao potražiti pomoć prije nego što pobjegneš sam.

Lachlan stisne čeljust i pogleda MacLeoda. - Pretpostavljam da znaš da ovu misiju kralj baš nije odobrio.

- Znam, poslije ćemo popričati o tvom problemu sa slušanjem zapovijedi. Ali Sokol ima pravo. Sljedeći put nemoj krenuti na odmetničku misiju bez pomoći. Ubili smo se od posla da te pronađemo - da ne spominjem kako smo se namučili da te izbavimo odavde. Izludjeli su nas ti lokoti. - On ga pogleda smrknuto. - I ne zaboravi da sam i ja imao vlastitu odmetničku misiju.

Lachlan je znao da Poglavar govori o napadu na dvorac u kojem je njegova žena bila zatočena. U toj su misiji sudjelovali svi pripadnici Čuvara Visočja.

Lachlan ih je bio podcijenio. Toga je bio svjestan pa je to dao do znanja kimnuvši Poglavaru.

MacLeod se okrene MacSorleyju. - Sokole, daj baci to vražje uže.

Dok ih je njegov bratić naizmjence izvlačio iz zatvorske rupe, Lachlan je objasnio što se dogodilo, a MacLeod mu je ukratko ispričao kako su uspjeli ući u dvorac. Bilo je to slično načinu na koji su ušli u prvom pokušaju da oslobode Bellu. Boyd i Seton su se kriomice uvukli ranije toga dana u kolima za opskrbu i sakrili se do večeri u žitnicu. Kako bi osigurali koliko je god moguće vremena, čekali su promjenu straže na stražnjim morskim vratima i tada krenuli u akciju: eliminirali su vojnike, navukli njihovu odjeću (baš kao i Lachlan) i zauzeli položaje uza zid. Tada su signalizirali MacLeodu i ostatku Čuvara Visočja koji su se pritajili i čekali na obližnjoj plaži.

Plivajući u mraku, prišli su dvorcu s mora, a zatim se pomoću konopca i kuka popeli preko zidova. MacLean, Lamont i MacGregor su se pridružili Boydu i Setonu na njihovom položaju kraj morskih vrata, dok su

~ 283 ~

Knjigoteka

daša&anna Gordon i MacKay pripremali diverziju u blizini glavne kapije dvorca ako to bude potrebno. MacLeod i MacSorley su bili zaduženi da ga pronađu.

Lachlan nije morao pitati kako su se probili kroz stražare koji su njega čuvali; njihova su tijela bila razbacana po podu stražarnice.

- Niste imali nikakvih problema? - upita Lachlan. Uvući se u jedan od najčuvanijih engleskih dvoraca na granici? Sitnica - reče MacLeod sarkastično. - Dovraga, Zmijo, zašto se sljedeći put ne bi pobrinuo da te zatvore u londonski Tower, pa da nam bude malo zanimljivije.

MacSorley je budno motrio vrata. - Kad smo kod toga, nemamo mnogo vremena. Jest ponoć, ali vani ima dovoljno vojnika za proslavu svibanjske svetkovine. Moramo pronaći lady Isabellu i izgubiti se odavde prije nego što ih netko dođe provjeriti. - On pokaže na vojnike na podu.

Lachlan se sjetio što mu je bila rekla o svom prvom zatočeništvu. Prošli put su je držali u istočnoj kuli. - Prije i nakon zatočeništva u kavezu.

- Dobro - reče MacLeod. - To je blizu morskih vrata i nema mnogo stražara. Moramo izbjeći pozornikovu kulu i glavnu kulu kraj prednjih vrata. Ondje je sve osvijetljeno kao za svetkovinu.

Lachlan se namršti. MacLeodu se neće svidjeti ono što je planirao.

Najslavniji mačevalac u Visočju je psovao i bunio se, ali Lachlan je znao da je to većinom predstava. MacLeod je obožavao izazove baš kao i Lachlan. A ono što je kanio učiniti, svakako je bio izazov.

- Imaš jedan sat - reče MacLeod. - Ne možemo duže čekati. Moramo nestati odavde do promjene straže na morskim vratima.

Lachlan kimne. - Bit ćemo ondje. Zatim se okrene da ode.

- Bratiću.

Lachlan se okrene i ugleda MacSorleyja kako drži odjeću i oklop u ruci. - Možda bi želio ovo.

Lachlan se naceri. Zaboravio je da je gol.

Bella je ležala sklupčana na svom plaštu na gruboj slamarici. Suze su već odavno presahnule. Iako je bila iscrpljena i izmučena, nije mogla spavati niti se probuditi iz noćne more koja ih je snašla.

Neprekidno je u glavi ponavljala to što se dogodilo. Despenserova i Williamova klopka bila je savršena. Znali su da će se ona vratiti u samostan kako bi vidjela svoju kćer i spriječila da se otkrije njezin bijeg, a sudeći prema prijašnjim događajima, pogodili su da će Lachlan biti s njom.

Ironija je bila u tome što ih je ljubav oboje osudila na propast. Njihova međusobna ljubav i njezina ljubav prema kćeri.

~ 284 ~

Knjigoteka

daša&anna Nije pomoglo što je znala da ništa nije mogla učiniti drukčije. Ali bilo joj je grozno što je povukla Lachlana za sobom.

Bože, kako ju on mrzi! Čak i u tom stravičnom mraku one jame, otrov u njegovu pogledu sjajio je kao zelena vatra.

Nije ga mogla kriviti. Mora da je dolje bio na rubu ludila, suočen s demonima vlastitog pakla.

- Žao mi je - jecala je u očaju. - Tako mi je zao.

Jedna svijeća zatitra zbog neke promjene u zraku. Vrata.

Pogleda preko ramena i šokirano zastenje. Srce joj je skoro stalo. Na vratima, ispunivši ovratnik svojim krupnim tijelom, stajao je Lachlan u sjeni poput nekog zastrašujućeg fantoma u crnoj koži i čeliku. Prodorne zelene oči uhvate njezin pogled ispod ruba nazalne kacige.

Ona instinktivno sjedne, podvuče noge pod sebe i primakne se zidu.

Kao da bi ju to spasilo.

- Kako...? - Nije završila pitanje. Više ju nije iznenađivalo kako je uspio pobjeći.

On stavi prstna usta, zatvori za sobom vrata i prijeđe prostoriju u dva koraka.

Prestala je disati, ne znajući što on kani učiniti. Nakon onog što je rekao, one mržnje u očima...

On je privuče u zagrljaj, pritisnuvši je snažno o svoja prsa i obuhvati joj glavu dlanom. - Isuse, Bella, jesi li dobro?

Zbunila ju je emocija u njegovu glasu. Ona se odmakne tek toliko da ga može pogledati u oči. - Mislila sam da me mrziš.

On se nasmiješi, a njoj se srce stisne od čežnje. - Pokušao sam te zaštititi. - On joj nježno pomiluje obraz. - Nadao sam se da te neće pokušati iskoristiti da me slome ako budu mislili da te krivim.

Ona se zagrcne od užasa, shvativši o čemu on govori. Ugrize se za usnu i nesigurno ga pogleda. - Bio si jako uvjerljiv.

On se nasmije i nježno je poljubi u usta. - Oprosti.

Više nije mogla glumiti pribranost. - Milostivi Bože, Lachlane, za što se ti to ispričavaš? Za sve sam ja kriva. Rekla sam ti da te nikada neću izdati, ali imao si pravo - svatko je sposoban za izdaju.

On joj podigne bradu, natjeravši je da ga pogleda u oči. - Pogriješio sam. Prikazao sam to kao crno i bijelo. Ono što si ti učinila nije bila izdaja.

Stavili su te pred nemogući izbor i ti si izabrala manji užas.

~ 285 ~ Knjigoteka

daša&anna - Rekli su mi da će je staviti u kavez. - On ružno opsuje u bradu. Niz njezine su obraze tekle suze. - Nisam im mogla dopustiti da to učine, Lachlane. Nisam im mogla dopustiti da moju kćer stave...

- Psst - prekine je, smirujući je svojim nježnim zagrljajem. - Naravno da nisi. Ali sad je gotovo. Zaboravi to. - Još ju je neko vrijeme tješio, a zatim se odmakao, pogledavši je u oči. - Nemamo mnogo vremena. Jesi li spremna?

Ona kimne. Iako je znala da je to glupo, da svaka minuta koju će se zadržati samo povećava opasnost, nije se mogla oduprijeti iracionalnom razočaranju zbog činjenice da je njezina kći tako blizu.

Ali mogla bi jednako tako biti i u drugom kraljevstvu. Kraljevstvu odvojenom stotinama vojnika i gomilom debelih kamenih zidova.

Ako je i pogodio o čemu razmišlja, nije rekao ništa. Umjesto toga, nakrivi obrvu. - Zar me nećeš pitati kako sam pobjegao?

Ona slegne ramenima. - Pretpostavljam da si nekako uspio otključati vrata.

On odmahne glavom. - Tebe je jako teško impresionirati. Shvaćaš li da su vrata bila više od tri stope iznad moje glave - a lokot je bio s vanjske strane?

- Hodao si po zidovima? Preletio ih?

On se nasmije. - Ne baš. Došli su po mene. Čula je tračak ponosa u njegovu glasu i shvatila o kome govori. Pogledi im se sretnu i ona se nasmiješi. - Nisam iznenađena.

- Bruce će poludjeti od bijesa.

- Da - složi se ona.

- Vjerojatno ću morati isposlovati novi dogovor.

Srce joj je počelo neravnomjerno kucati - puno nade. - Znači li to da si odlučio ostati?

On kimne, ponovno je privukavši u zagrljaj. - Mislio sam ono što sam rekao. Nikad te više neću napustiti. Ostat ću čak ako se budem morao besplatno boriti. - Ona je sjala, dok joj je srce titralo od radosti. - Ali nemoj to reći Bruceu.

Ona se nasmije. - Neću.

On je poljubi u nos i povuče je na noge. - Dobro, onda krenimo. Netko nas čeka. * * *

~ 286 ~ Knjigoteka

daša&anna Dramatični preokret zna imati strahovit učinak na emocije, ali čim su ušli u hodnik, Bella je odmah bila svjesna opasnosti da ih otkriju.

Bože dragi, kako on izdrži stalno biti u takvim situacijama? Srce joj je treperilo poput krila leptira. Svaki zvuk, svaki treptaj svjetla uzrokovao bi paniku od spoznaje da ih mogu uhvatiti. Činilo se da je Lachlan dva koraka ispred nje. Do trenutka kad je ona prepoznala prijetnju, on se već za to pobrinuo.

On se nije trebao truditi da je impresionira. Bila je zadivljena.

Nije imala priliku ispitati ga o njegovu planu, ali iznenadila se kad ju je, nakon što su izašli iz istočne kule, poveo oko pune vojarne uspavanih engleskih vojnika do dvorske crkve.

Ona ga povuče za ruku, s pitanjem u očima.

On odmahne glavom, poručivši joj nijemo da ne brine i povuče je kroz stražnja vrata male crkve. Bila je mrtvačka tišina: nekoliko svijeća treperilo je kraj oltara gdje su ostavljene nakon mise. Zašto smo tu? šapne, naslutivši da je sigurno da govori.

- Doveo sam nekog da te vidi. - Odjednom je izgledao zabrinuto. Slušaj što ima reći, ljubavi. Ja ću se vratiti kad završite.

Krv joj nestane s lica, a oči joj se razrogače u nevjerici. Moj Bože! Nije valjda. Nije to mogao učiniti. Ali jest.

Lachlan otvori vrata sakristije, i ondje, usred prostorije u kojoj se sprema svećeničko ruho, stajala je njezina kći.

Lachlan je pridrži s leđa kad su je noge izdale. - Joan! - Nakon tri godine, uspjela je samo tiho zavapiti.

Predivna djevojka - ne, žena - pogleda nesigurno u nju. - Zdravo, majko.

Bella se pribere i okrene Lachlanu sa suzama u očima. Dao joj je najbolji dar na svijetu. Vratio joj je njezinu kćer. Srce joj se stisne. Bože, kako ga voli! - Hvala ti.

On kimne.

- Jesi li spremna? - upita uzbuđeno Bella, zakoračivši naprijed, no zastavši kad je Joan ustuknula. Ovo suptilno odbijanje je zaboljelo. Daj joj vremena. Toliko se dugo niste vidjele. Ali Bella ju je bolno željela zagrliti.

Prikrivši povrijeđenost, upita: - Jesi li imala vremena pokupiti sve što trebaš?

Joan preko Belline glave izmijeni pogled s Lachlanom. On odmahne glavom. - Pričekat ću vani.

~ 287 ~

Knjigoteka

daša&anna Prije nego što je Bella uspjela protumačiti što to znači, našla se nasamo s kćeri.

- Ja ne idem - reče Joan.

Belli srce stane. Smračilo joj se; ovo nije željela čuti. Znam da su prošle tri godine. Znam da ti sigurno misliš da sam te ostavila...

Joan odmahne glavom pokušavši objasniti. - Znam da si me kanila povesti sa sobom. Ja te ne krivim za ono što se dogodilo. Učinila si ono što si morala. Ono u što vjeruješ. Nikad te ne bih mogla kriviti za to.

Belli se srce slamalo. Tko je bila ova tiha, pribrana mlada žena? Ova strankinja? Gdje je bila ona djevojčica koja se sklupčala kod nje u postelji da bi slušala priče, koja joj je trčala u zagrljaj kad bi ogrebla koljeno, kojoj je ona bila potrebna?

- Onda, zašto? - stisnutim glasom upita Bella. - Zašto ne želiš poći sa mnom?

Joan spusti ruku na stolić kao da se mora pridržati - bio je to jedini vanjski znak da bi ovo i za nju moglo biti teško. Izraz lica bio joj je tako pribran i smiren. Tako odlučan.

- Moj život je sada u Engleskoj s mojim rođacima i stricem. Belli se srce slamalo. - Ali to bi za tebe moglo biti opasno. Joan ironično digne obrvu. Bila je to tako zrela gesta da je Bellino srce još malo napuklo. Opasnije nego u Škotskoj? - Ona odmahne glavom. - Sumnjam. MacRuairi mi je rekao čime su ti prijetili, ali uvjeravam te da nikad nisam bila ni u kakvoj opasnosti. Kralj Edward mi je sklon. Ja mislim... - Glas joj se malo stisne. - Mislim da ga je sram onoga što je njegov otac tebi učinio. Sir Hugh me također voli. Obećao mi je da će mi uskoro pronaći muža. Moćnog čovjeka koji će mi pomoći da stanem na čelo grofovije.

Bella šokirano pogleda svoju kćer. To, naravno, nije bilo uobičajeno, ali... - Ti se želiš udati? Ali tek ti je četrnaest!

- Ne odmah, vjerojatno, ali uskoro. Samo ti želim objasniti zašto ne mogu ići. Zašto ne želim ići. Majko, ti si izabrala svoj put; ja moram izabrati svoj.

Nešto nije bilo u redu. Ili je možda samo Bella željela sebe u to uvjeriti. - Ali...

Vrata iza nje se otvore.

Bio je to Lachlan. - Žao mi je, Bella, moramo ići. Uskoro će smjena straže.

Ali noge joj se nisu željele pomaknuti. Svih tih godina jedino što ju je tjeralo naprijed bio je trenutak kad će se susresti sa svojom kćeri. Nikad nije ni pomišljala da Joan neće željeti ići s njom.

~ 288 ~

Knjigoteka

daša&anna - Moj život je ovdje, majko - ponovi njezina kći tiho. Bella je osjetila kako joj se ramena tresu, kao da se raspada. Ali Lachlan je bio iza nje.

Pridržavao je. Podizao je.

Pustila se nasloniti na njega. Bože, kako joj je sada trebala njegova snaga.

- Ako ti tako želiš - reče drhtavim glasom.

Joan kimne ozbiljna lica. - Da. - Ona nije bila tako nedirnuta ovime kao što se činilo. Bella je to vidjela u ukočenosti njezinih ruku i ramena. Silno se trudila da se ne prepusti emocijama. Mogu li ti pisati?

Joan spusti pogled, odbivši je pogledati u oči. Po prvi put je nalikovala na ono dijete kojeg se Bella sjećala.

- Bit će bolje za mene da mi ne pišeš.

Bella pokuša gutnuti, ali knedla joj je zastala u grlu. - Shvaćam. - Bit će sigurnije za njezinu kćer ako svi budu vjerovali da su otuđene.

Naslutivši majčinu patnju, Joan doda: - Možda kad rat završi. Bella kimne, natjeravši smiješak na lice. - Onda ću se moliti da brzo završi. Joan se oprezno nasmiješi njoj. - I ja, također. Šutjele su neko vrijeme, u zajedničkoj molitvi za budućnost.

- Žao mi je, Bel - pozove je tiho Lachlan. - Moramo ići.

- Ali... - Bella se zaustavi, pokušavajući obuzdati emocije. Duboko, isprekidano udahne, boreći se sa žarenjem u prsima. - Zbogom, Jo. Tako ju je zvala kad je bila mala.

Joan podigne pogled. Činilo se da joj nije lako odgovoriti. - Zbogom, majko.

Bilo je nešto u njezinu glasu. Nešto u dubini njezinih očiju što joj je govorilo da Joan nije strankinja kakvom se čini. Da je njezina kći još uvijek ovdje. Skrivena godinama razdvojenosti, ali još ovdje.

Bella se nije mogla zaustaviti. Pride kćeri i povuče ukočenu djevojku u zagrljaj, čvrsto je privivši uza se. Na trenutak, Joan se opusti u njezinu zagrljaju. Ali zatim se opet ukoči i odmakne.

Bela joj stavi ruke na ramena. - Zakuni mi se da ćeš poslati po mene ako se ikada nađeš u opasnosti.

Joan kimne. - Hoću. Obećajem.

Bella otkopča broš na plaštu i uruči ga svojoj kćeri. - Želim ti dati ovo.

Joan razrogači oči shvativši da se radi o brošu MacDuffovih. - Ne mogu...

~ 289 ~ Knjigoteka

daša&anna Pokuša ga vratiti Belli, ali ona je odbije. - Molim te. Želim da ga imaš.

To je dio onoga tko ti jesi.

Joan kimne, a oči joj sumnjivo zasvjetlucaju. Pogleda bespomoćno Lachlana.

On nježno odvuče Bellu. Po drugi put, Bella utone u mrak, ostavivši za sobom svoju kćer.

Prošlo je mnogo vremena dok joj se nije ukazala prilika da razgovara s Lachlanom, ali njegova nepokolebljiva prisutnost kraj nje dok su bježali iz dvorca s ostatkom njegove braće pomogla joj je da ostane na nogama, davala joj snage kad je zateturala, pomogla ublažiti bol zbog odluke njezine kćeri da je ne uključi u svoju budućnost.

Satima kasnije, ovijena utješnom toplinom njegova zagrljaja dok je pokušavala odspavati na konju, konačno je pustila suze da poteku, oplakujući gubitak, ne svoje kćeri, već njihova zajedničkog života. Bio je to dan o kojem svaka majka zna da će jednom doći, ali njezin je došao prerano. Sinove bi otrgnuli iz majčinih ruku kao dječake i poslali u udomiteljske obitelji ili da služe vitezovima kao štitonoše. Ali kćeri... njezina kći bi trebala biti njezina dok se ne uda.

- Žao mi je, ljubavi - reče nježno Lachlan.

Bella kimne. Vidjevši kako je zabrinut, uspije mu se oprezno osmjehnuti. - Pazi da ti bratić ne čuje što si rekao.

On se namršti. - Sokol neka odjeb... - Zaustavi se, trznuvši se. To je bio njegov način isprike. - Nije me briga što on misli.

- Uistinu? Sudeći prema tome kako si ga ono bio gledao, čini mi se da te je prilično briga. Što ti je rekao?

- Ništa - reče Lachlan malo prebrzo, a zatim se predomisli kad ga ona prijekorno pogleda ispod oka. - Hajdemo reći da uživa u činjenici da sam se smekšao što se tiče braka.

- Zar jesi?

- Da... ovaj... dovraga, Bella, želim da se udaš za mene. Znam da ti nemam što ponuditi. Da bi trebala biti luda da se vežeš za ovakve poput mene, ali...

- Ako je ovo prosidba, možda bi mi trebao prestati izlagati sve razloge zašto se ne bih trebala udati za tebe.

On se namršti - malo čangrizavo za čovjeka nazvanom prema smrtonosnoj zmiji, ali na to će ga poslije podsjetiti. - Samo se želim uvjeriti da znaš u što se upuštaš.

~ 290 ~ Knjigoteka

daša&anna Ona se nasmije. - Ja jako dobro znam u što se upuštam. Ali mislim da si izostavio najvažniji dio. - Djelovao je zbunjeno, pa mu ona malo pomogne. - Onaj dio kad mi objavljuješ svoju vječnu ljubav.

- Mislio sam da je to očito.

- Jest. Ali kako je ovo bračna ponuda, mislim da bih to željela čuti još jednom.

On podigne njezinu bradu i zagleda joj se duboko u oči. - Bella, volim te. Neću te voljeti do smrti, već i u rajskim visinama, ih dubinama pakla, sve dok moja duša ne prestane postojati.

Išlo mu je prilično dobro. Ona prisloni dlan na njegovo poznato neobrijano lice. Bože, kako ga voli. - Bit će mi čast biti tvojom ženom.

On se naceri, bio je to najdražesniji, najsretniji smiješak koji je vidjela na njegovu licu. Privuče je u zagrljaj i poljubi je. Govoreći joj nježnim milovanjem svoga jezika i usta točno koliko je silno voli.

Kad je konačno prekinuo poljubac, ona je teško disala i željela da ne jašu na konju usred noći kroz šumu, okruženi desetoricom jako znatiželjnih Highlandera koji su se tiho cerekali.

Očito su joj se misli vidjele na licu. - On se zasmijulji i šapne: - Kasnije.

Krv joj uzavre od iščekivanja zbog senzualnog obećanja u toj jednoj riječi. Ona kimne i ponovno utone u njegov zagrljaj.

- Ona će biti sigurna, Bella. Koliko siguran možeš biti u ovom prokletom ratu.

Kako je on samo dobro poznaje. Pogodio je njezine misli. - Činila se prilično sigurnom da je njezin stric i sir Hugh vole. Lachlan je bio tih. Malo pretih.

- Što si učinio?

On slegne ramenima. - Samo sam se pobrinuo da sir Hugh to nikada ne zaboravi.

Ona ga pogleda u oči. - Ušuljao si se u njegovu sobu?

- Imao sam malo viška vremena.

Ona odmahne glavom. - I kako si ga uvjerio... - No ne završi rečenicu. Zaboravi, ne želim znati.

Lachlan se naceri. - Recimo samo da sam mu utjerao strah od Boga u kosti.

- Ili strah od fantomske Garde, to želiš reći. On se nasmije.

- Kakav je ovo, zaboga, neobičan zvuk? - reče MacSorley koji je jahao iza njih.

~ 291 ~

Knjigoteka

daša&anna - Odjebi, Sokole - reče ljutito Lachlan.

Bella se nasmije. - Tvoj bratić je uistinu zabavan.

Lachlan zastenje, zajedno s ostalim ratnicima koji su bili dovoljno blizu da ju čuju. - Bože, nemoj da čuje da si to rekla.

Ali bilo je prekasno. Sokol je, na Lachlanov užas, iskoristio priliku da joj potanko objasni kako zna biti zabavan. No nakon nekog vremena odustao je s pokušajima da ga ušutka i čak je sam dodao nekoliko anegdota.

Mnogo kasnije, kad je Tor MacLeod naredio da prestanu „brbljati”, Bella utone u Lachlana i zatvori oči.

- Znam da si se nadala drukčijem svršetku - reče Lachlan tiho. Ovaj rat ju je već toliko koštao. Ali odbila je dopustiti da je košta njezine kćeri. - To nije svršetak, već novi početak.

S Lachlanom uza se, ona će se boriti do kraja.

~ 292 ~ Knjigoteka

daša&anna EPILOG

Prosinac 1314., Banbecula, Zapadno Otočje

est je godina čekala ovaj dan, i sada kad je konačno došao, Bella se jedva mogla kontrolirati. Čekala je napeto kraj prozora u Velikoj vijećnici veličanstvene kuće s tornjem koju joj je sagradio njezin muž u raju - ili barem u njihovom kutku raja. Otočić Benbecula, uglavljen između Sjevernog i Južnog Uista, bio je zabačen, intiman i predivan poput Rajskog vrta, s dugačkim pješčanim plažama, bujnim zelenim travnjacima i otvorenim vizurama blistavog plavog mora.

Unatoč kraljevoj ljutnji zbog njihove davne odmetničke misije, Robert je održao obećanje i nagradio Lachlana zemljama i novcem koji je zaslužio za svoju službu. Bella nije znala je li se Robert udobrovoljio zbog njezina nagovora ili oslobođenja njegove mlađe sestre iz zatvora nekoliko tjedana nakon njihova povratka.

No obitelji Lachlanovih suboraca koji su poginuli dobile su sigurnost, a Lachlan tih i miran dom za koji se toliko namučio. A sada se konačno vratio za svagda. Taj elitni ratnik pobijedio je u svojoj zadnjoj bitci u lipnju. Zadnjoj bitci u ratu koji ih je sve toliko koštao. Ali oni su svoj dio obavili i preživjeli.

Ali ipak, koliko god joj je srce bilo puno ovih proteklih godina, u njemu je još uvijek bio jedan prazan kutak. Danas će taj kutak biti ispunjen.

Gledala je kroz prozor, motreći kristalno čist obzor, nervozno kršeći ruke.

Pogledala je preko ramena i srce joj poskoči kao i uvijek kad bi ga pogledala. Lachlan je bio čak naočitiji sada nego kad ga je prvi put vidjela.

Opaki razbojnik se sasvim promijenio. Bio je jednako tjelesno impozantan, ali okrutne bore oko usta su se smekšale. Osmjesi, nekad rijetki, sada su dolazili s lakoćom. Da bi došli do svoje sreće, prošli su kroz pakao, ali na kraju su je ipak zaslužili.

- Jesi li siguran da će to biti danas? - upita ga.

Jedan od onih laganih osmijeha ukrasi mu usta. - Da, baš kao što sam bio siguran posljednjih pet puta kad si me to pitala. Ne brini, Bel. Doći će ona. Sokol je rekao da će stići oko podneva.

Š

~ 293 ~

Knjigoteka

daša&anna Ustao je sa stolca kraj vatre i prišao joj s leđa, obgrlivši je svojim velikim rukama oko struka i nježno joj nosom pomilovao vrat. Ona se provrpolji i zasmijulji kao djevojčica, a ne kao tridesetšestogodišnja žena. To škaklja. - Okrene se i zaigrano mu povuče dlačice ispod usne. - Tebi i tvom bratiću zaista najčudnije zamisli padaju na pamet.

Ova zamisao - nekakvo natjecanje zapravo - bila je uistinu jedinstvena brada. Bella je morala priznati da je jedva čekala što će njih dvojica smisliti. Lachlanova najnovija zamisao bila je mala kvadratna bradica ispod usne. Nekako, umjesto da izgleda glupavo, on je s tom bradicom izgledao još grješnije naočito.

On podigne obrvu. - Mislio sam da ti se sviđa.

Ona se zarumeni sjetivši se točno kad mu je rekla da joj se sviđa i zaigrano ga gurne. - Nepopravljiv si.

On je ponovo privuče u zagrljaj i poljubi je. - A ti si prelijepa.

Rastopila se u njegovu zagrljaju, obgrlivši ga oko vrata i uživala u dugačkim, polaganim potezima njegova jezika.

- Ah, dovraga, opet to rade.

Bella prostrijeli Lahlana pogledom, koji postane još oštriji kad je uvidjela kako se s mukom suzdržava da ne prasne u smijeh. - Mislila sam da si prestao govoriti ružne riječi.

On dječački slegne ramenima. - Ja... trudim se.

Bella se okrene i stavi ruke na bokove da prekori petogodišnjeg uljeza koji nije samo izgledao, već je i zvučao isto kao njegov otac. - Erik, o čemu smo mi ono razgovarali?

Tamnokosi, zelenooki zavodnik počasti je očaravajućim osmijehom. Bože, predivno izgledaš danas, majko.

O, Bože pomozi joj!

Bella ponovno prostrijeli Lachlane pogledom kad ga je čula kako se smije.

- Ne gledaj mene - reče on. - Ti si ga željela nazvati po Sokolu. Erik MacRuairi je možda izgledao i zvučao poput svoga oca, ali bio je šarmantan, vragolast i neodoljiv kao njegov imenjak. Bilo se nemoguće dugo ljutiti na njega. Vrtio ju je oko malog prsta, tj. oko drške jednog od svojih drvenih mačeva. Inzistirao je da mu naprave dva mača. Baš kao i njegov otac. A na svakom od njih bile su ugravirane riječi „usque ad finem.”

Do samog kraja. Opet baš kao i na očevim mačevima.

~ 294 ~ Knjigoteka

daša&anna Lachlan prijeđe prostoriju i čučne kraj svog prvorođenca. Unatoč tome što mu je sve ovo bilo smiješno, uspio se impresivno namrštiti. Sine, sjećaš se o čemu smo razgovarali?

Erik kimne, a neukrotivi mu pramen tamne kose padne preko čela.

- Razočarao si me - Lachlan ga ozbiljno ukori. - Nije pristojno psovati pred damama.

Minijaturni Lachlan se namršti. Činilo se da razmišlja malo o tome. A zatim se nasmiješi. - Onda dobro, ja ću psovati pred muškarcima. Ali možda bi to trebao reći Tini - ona je prije nekoliko minuta jako ružno psovala kad ju je Randal zaustavio da isplovi na tvojem birlinnu s Robbiejem.

- Što!? - zavapi Bella. Ovoga puta Lachlan opsuje.

Erik ih je pogledao kao da su poludjeli. - To sam vam došao reći objasni strpljivo. - Tina je željela uzeti očev birlinn da dočeka strica Erika, ali Randal joj to nije dopustio.

- Za Boga miloga! - uzvikne Bella, stavivši zgroženo ruku na usta.

Erik povuče oca za rukav. - Oče, zar ovo nije bogohuljenje?

- Ne brini - reče joj Lachlan, odlučivši da će poslije Eriku objasniti. - Ja ću to srediti.

Bella kimne i sruši se na najbliži stolac. Četverogodišnja, plavokosa, zelenooka, buduća gusarica pomislila je da može upravljati brodom - ni manje ni više sa svojim dvogodišnjim bratom Robertom kao prvim časnikom. Zapravo, ona bi to vjerojatno mogla. Mala vragolanka će joj doći glave. Njihova kći nazvana je i po svojoj slavnoj teti Christini od Otočja, ženi Tora MacLeod koja je posljednjih nekoliko godina postala jedna od Bellinih najbliskijih prijateljica, ali odvažna vikinška krv njezinih predaka tekla je njezinim žilama.

Rukom u ruci, otac i sin izađu iz prostorije. Lachlan, posebnim hodom elegantnog grabežljivca kojem se uvijek divila, a Erik razmetljivo, hodom koji će u ne tako dalekoj budućnosti slomiti bezbrojna ženska srca.

Kako ih je samo voljela. Nakon toliko teških godina, sreća joj se uistinu nasmiješila. Mislila je da je jalova kad nije zatrudnjela toliko godina nakon Joanina rođenja. Ali otkrila je da je trudna s Erikom nedugo nakon povratka iz Berwicka.

U to vrijeme, taj mali dječak bio joj je zraka svjetlosti zbog više razloga.

Odbacila je sjetne misli i vratila se do prozora. Nasmiješila se ugledavši kako Lachlan baca Robbieja u zrak, a Erik i Tina trče u krug oko njih po pijesku. Ah, a odjenula im je novu odjeću. Nije mogla odoljeti zovu

~ 295 ~

Knjigoteka

daša&anna svoje obitelji na tako sunčan dan, a takvi su u prosincu bili tako rijetki, požuri iz Vijećnice da im se pridruži.

Ali čim je izašla van, ugleda jedro. Ukipila se na vrhu stuba dok je birlinn sa sokolom izrezbarenim na pramcu s lakoćom uplovljavao u uvalu.

Ona je stigla. Bella zatvori oči, pomolivši se u sebi u zahvalu. Nakon tolikih godina, Joan je konačno ovdje.

Preplave je silne emocije od kojih ju je počelo stezati u prsima. Suze joj zablistaju u očima.

Uhvatila se za drvenu ogradu kao za pojas za spašavanje dok je polako silazila niz stube. Ali kad je Joan izašla na mol i krenula prema njoj, Bella je prestala glumiti pribranost. Suze su joj tekle niz obraze dok su je noge nosile sve brže i brže.

Joan podigne pogled. Bila je tako lijepa. Naznake ljepote u djetinjstvu obistinile su se u predivnoj mladoj djevojci koja ju je gledala u oči. A kad se na tom predivnom licu pokazao sretni smiješak, Bella je znala da će sve biti dobro.

Njezina kći joj se vratila. Kći koja je bila više nalik na nju nego što je to ikada zamišljala. Možda bolje od svih, Bella je shvatila Joanin izbor. Zašto je učinila ono što je učinila. No gotovo deset godina žrtvovanja sada je završilo; čekao ih je ostatak života posvećen njima.

Pustivši ruku čovjeka koji je stajao kraj nje, Joan pretrči posljednjih nekoliko stopa i baci se Belli u zagrljaj.

Smijale su se, plakale i proživljavale zajedno svaku vrstu radosti.

Toliko su si toga imale reći, ali to može čekati. Imale su vremena.

Konačno, Bella je odmakne da je pogleda. - Ti si dobro? Joan se nasmiješi. - Jako dobro.

Bella nije propustila primijetiti pogled koji je uputila čovjeku koji je stajao na molu kraj Sokola. Laknulo joj je što nije primijetila animozitet između engleskog viteza i keltskog moreplovca nordijskih korijena.

Nadala se da će i Lachlan održati obećanje i biti pristojan.

Djeca provire iza Lachlanovih nogu, ne shvaćajući kako protumačiti prizor pred sobom, - Zašto majka plače? - upita Tina oca.

- Zato što je sretna. - Lachlan je pogleda u oči i nasmiješi se. Veoma je sretna. Idemo, dječice, vrijeme je da upoznate svoju sestru.

Dok je promatrala svoju djecu kako se druže, Bellina je sreća konačno bila potpuna.

~ 296 ~

Knjigoteka

daša&anna I sve što su prošli bilo je vrijedno te sreće.

~ 297 ~ Knjigoteka

daša&anna

L

AUTORIČINA BILJEŠKA

ik Lachlana kompilacija je pravog Lachlana (ili Rolanda kako ga povremeno nazivaju) MacRuairija i njegovog brata Ruairija. Obojica su bili nezakoniti sinovi Alana od Garmorana. Povjesničari se slažu da su MacRuairijevi bili najopakiji odmetnici od potomaka Somerlena, koji je naslijedio „gusarske tendencije Vikinga” (R. Andrew MacDonald, The Kingdom of the Isles, Tuckwell Press, 2002., str. 190).

Lachlan se spominje kao „zlokobni lik” i „pustolovni grabežljivac” koji je „samo gledao vlastitu korist”. (Vidi MacDonald, str. 190 i G.W.S. Barrow, Robert Bruce, Edinburgh University Press, 2005., str. 377.) Ovako ga opisuje Barrow: „Mračan lik, Lachlan se pojavljuje i nestaje u zapisima iz englesko-škotskog rata, uvijek u pozadini, uvijek spreman raditi probleme. Prkosio je nekažnjeno kralju Johnu, Edwardu I., Guardianima i grofu od Rossa. Ponašao se kao da je kralj Otočja...” (Barrow, str. 377).

Ovakve reference uistinu su izazivale znatiželju. Ima li savršenijeg „lošeg momka” za junaka naše priče!

Pričalo se da se Lachlan oženio kćeri Johna od Lorne, čije ime nije poznato. Želeći rabiti odgovarajuća klanovska imena, posudila sam ime Juliana od njezine tete koja je bila udata za Alexander MacDonalda (brata Angusa Oga).

Bitka kod zaljeva Kentra godine 1297. navodno se vodila između Lachlana MacRuairija i Engleza. No klopku koju je postavio John od Lorne sam izmislila. Lachlan je uistinu proveo neko vrijeme u MacDonaldovom zatvoru, a nakon što je pobjegao, MacDougallovi su mu pružili utočište. No ubrzo zatim promijenio je stranu i postao saveznik MacDonaldovih, a to mi je raspirilo maštu. Izdaja se u tom slučaju savršeno uklapala u priču.

Za razliku od MacRuairijevih, koji su se ponašali kao gusari, Isabellu MacDuff, groficu od Buchana, povijest je zabilježila kao jednu od najvećih škotskih heroina. Udana za Johna Comyna, grofa od Buchana (koji je bio nekoliko desetljeća stariji od nje), u ranoj mladosti, pobjegla je od svoga muža (neki kažu na konjima koje mu je ukrala) i odjurila u Scone okruniti Brucea, no stigla je dan poslije krunidbe. Uistinu je održana druga svečanost, s ciljem da se pokaže koliko je tradicija važna da se utvrdi zakonitost Bruceovog prava na krunu.

~ 298 ~

Knjigoteka

daša&anna Zapravo je poglavar klana MacDonald imao pravo okruniti škotske kraljeve tako da bi ih odveo do Kamena sudbine (kojeg je Edward I. uništio). Znakovita je činjenica da krunidba prije toga vremena nije bila dio te svečanosti. Edward je činjenicu da nije bilo krunidbe i da kralj nije posvećen iskoristio kako bi dokazivao da su Škoti potkraljevi, podređeni Engleskom kralju. Radi jednostavnosti, ja sam rabila i krunidbu i ustoličenje.

Nije jasno zašto je Isabella toliko riskirala za Brucea. Bilo je nekih glasina, kao što sam i natuknula, da je bila Bruceova ljubavnica.

Pretpostavljam da je to moguće, no meni to više zvuči kao engleska propaganda, pogotovo s obzirom na to što su kraljica i Isabella zajedno putovale kad su ih zarobili. No, s druge strane, Bruce je uistinu imao brojnu nezakonitu djecu.

Nakon poraza u bitci kod Metvhena, Bracea je, a i Isabellu, napustila sreća. Većina se povjesničara slaže da su žene bile s Bruceom do bitke kod Dal Rigba, kad im je naredio da se povuku na sigurno u Kildrummy dok je on sa svojim ljudima pobjegao na zapad. Nejasno je zašto su žene napustile Kildrummy, ali bile su uhvaćene u Tainu, nakon što ih je izdao grof od Rossa, koji je oskvrnuo svetište da bi ih ugrabio.

Dvorac Kildrummy pao je nedugo nakon što su žene pobjegle. Kao što sam opisala, garnizon je izdao kovač koji je zapalio žito privremeno uskladišteno u Velikoj vijećnici. Nigel Bruce je zarobljen, kao i Robert Boyd koji je očito uspio pobjeći. Nigel je, međutim, pogubljen (treći Bruceov brat ubijen u godinu dana). I Englezi su uistinu platili kovaču tako što su mu njegovo zlato rastaljeno izlili u grlo.

Zbog svoje uloge u Bruceovoj krunidbi, Isabella MacDuff je zatočena u kavezu koji je visio na kuli u dvorcu Berwick. Oni koji znaju francuski mogu vidjeti link na mojim stranicama na kojima je objavljena autentična Edwardova naredba o zatvaranju žena.

Nije poznato koliko je dugo Isabella bila prisiljena trpjeti tu okrutnu kaznu, ali moguće je da se radi o čak četiri godine. Na kraju je premještena u samostan Mount Carmel, ali nije jasno što se s njom dogodilo nakon toga. Najvjerojatnije je umrla u tom samostanu, s obzirom na to da se nije s ostalim ženama vratila nakon rata. Pronašla sam jednu bilješku o bijegu, a takav kraj mi se najviše svidio, iako nije najvjerojatniji, jer priliči tako velikoj heroini.

Iako nema dokaza da se Buchan pokušao rastati od Isabelle, to ne zvuči nelogično. On nije ni pokušao utjecati na Edwarda da joj smanji kaznu. Zapravo, neki izvori sugeriraju da je želio da ju pogube. Rastava braka u srednjem vijeku bila je izuzetno komplicirana, a stručnjaci se ne

~ 299 ~

Knjigoteka

daša&anna slažu u procijeni koliko je česta mogla biti. Ako vas zanima ta tema, o njoj možete pročitati više na mojim internetskim stranicama u odjeljku „Special Features”.

Isabella i Buchan vjerojatno nisu imali djece, iako sam jednom naletjela na spomen kćeri imena Isabel. U moju se priču sjajno uklapalo to što je Buchan umro 1308. dok je Isabella još bila u zatočeništvu. Iako je veza s Lachlanom fikcija, smatrala sam da ona zaslužuje sretan završetak.

Sudbina ostalih žena mnogo je jasnija. Bruceovu sestru Christina (udovicu grofa od Mara i Christophera Setona) odveli su u samostan Sixhills. Kraljica Elizabeth se relativno lako izvukla - vjerojatno zbog utjecaja njezina oca, grofa od Ulstera stavili je u kućni pritvor u Burstwicku. Za Bruceovu mladu kćer Marjory, koju je dobio s prvom ženom Isabellom od Mara, bio je namijenjen kavez u londonskom Toweru.

Kad je Edward popustio, odveli su je u samostan Walton. Mary, Bruceovu mladu sestru, snašla je zla sudbina slična Isabellinoj. Nju su zatvorili u kavez u dvorcu Roxburgh.

Zašto su Mary Bruce zatvorili u kavez, a ostale nisu? To ne znam, niti sam uspjela pronaći objašnjenje zašto su baš nju izdvojili od ostalih i namijenili joj tako okrutnu kaznu. U to vrijeme ona je vjerojatno imala tek trinaest ili četrnaest godina.

Mary su oslobodili 1309., ali ostale žene nisu se vratile u Škotsku do završetka rata 1314. Mary se udala za mnogo starijeg Neila Campbella (brata Arthura Campbella, junaka moje priče Rendžer), a zatim, nakon njegove smrti, za Alexandera Frasera (Christinina brata iz Poglavara).

Više informacija potražite na mojim internetskim stranicama www. monicamccarty. com.

~ 300 ~ Knjigoteka

daša&anna

M

BILJEŠKA O AUTORICI

onica McCarty autorica je uspješnica Rendžer, Sokol i Poglavar, prve tri knjige iz serije Čuvari Visočja, trilogije Highlander (Highlander Untamed, Highlander Unmasked i Highlander Unchained) i trilogije Campbell (Higland Warrior, Highland Outlaw i Highland Scoundrel). Njezino zanimanje za škotski klanovski sustav potaknuto je na najvjerojatnijem mjestu; na predavanjima iz komparativne pravne povijesti na pravnom fakultetu na Stanfordu. Nakon kratke, ali slatke odvjetničke karijere, shvatila je da će biti preteško uskladiti karijeru odvjetnice s nomadskim životom svoga supruga, koji je profesionalni igrač bejzbola. Zato je zamijenila pravne spise škotskim povijesnim romansama, čiji su junaci seksi alfa mužjaci. Monica McCarty živi s mužem i dvoje djece na širem području San Francisca. www. monicamccarty. com

~ 301 ~ Knjigoteka