stanke

Okovi Snova

Tko da usni kad ona –stotinama kilometara dalje osjećam kako taj snažni dah puše preko njezinih nemirnih paluba.

Ožiljak po ožiljak sve karike zazveče jedanput.

Evo nas majko na pustome oceanu. Jadni mi, jadan ocean, evo nas.

Nedjelja

Moje oprane prnje lepeću u sinjemu sutonu.

Vrijeme za večeru, hladniji vjetar.

Donekle stvara zbrku.

Pale se svjetla u kuhinji.

Rastvaraju se malene spužvaste tajne večeri.

Vrijeme je da nazovem majku. Neka zvoni.

Osam – ona podiže slušalicu, čeka.

Dolje u praznoj daljini šušanj poljskih miševa.

Crtice

Dok razgovaram s majkom stvari dovodim u red. Hrptove knjiga pokraj telefona.

Spajalice u porculanskoj zdjeli. Komadiće gumice što prljaju radni stol. Ona s čežnjom govori o smrti. Stanem odgurivati spajalice u drugom smjeru.

Vani snijeg pada ravno poput crtica. Mojoj majci, ljubavi mog života, opisujem što sam užinala. Crtice su se sad ubrzale. Sudbina je stavila malene tegove na krajeve (da nas ubrza) želim joj reći – znak Božje samilosti. Neće me zadržavati, kaže, neće mi nabiti telefonski račun. Čuda nas zaobilaze.

Spajalice su zauvijek poravnate. Božja samilost! Koliko dugo traje osjećaj gorenja, pita dijete pokušavajući biti ljubazno.