naša sreća

U kući u sumrak majčina konačna lekcija kvari zapad i zapečaćuje svu tu trgovinu.

Naviri se kroz prozore noću i vidjet ćeš ljude što stoje.

To smo mi, imali smo izliku biti ondje.

Razdanilo se, rezasmo voće (posjekosmo stablo). Sad smo vani.

Eto, dug otplatismo.

U drevnoj borbi daha sa smrću dobiven je još jedan san.

Prihvatismo ponudu za kuću.

U zbroju dijelova gdje su dijelovi? bila bi joj danas

U tišini (ondje) lišće i prozori čekaju.

Prazno uže za rublje siječe noć što pada.

A jadikujući za izgubljenom odorom nebeske svjetlosti anđeli i otpad zovu klizeći pokraj naše još zabravljene kapije.

50. godišnjica braka

Hladnoća se raspričala na rimskome zidu.

Svjetlost je jaka (uhvaćena) a poput kapuljača sjene čekaju da padnu.

Mozak dvaput kucne za sol. u neka poslijepodneva ona ne podiže slušalicu ta snaga

Je li ono Ovidije rekao – Tu je toliko vjetrovito da briše kamenje.

Veljača je. Posvud smrzavica. Zamjećuju se različite nijanse leda.

Njegove boje – modra bijela smeđa sivocrna srebrna –variraju.

U nekom je komadu leda šljunak, u nekom sjene.

Neki je gladak poput slabina, na njeg se ni stati ne može.

Vjetar što se na njem zaustavi istanji se, preobrazi u listiće.

Sve što smo željeli – listići.

Maleni ne mogu stati na nj.

Ne može stati ni jedno slovo, ni jedna njegova vitica.

Ono što je dospjelo kroz ondašnji svijet – izgara zasljepljujući.

Veljača je. Posvud smrzavica. Zamjećuju se različite nijanse leda.

Ta snaga, majko: iskopana. Izudarana, okovana, zacrnjena, slomljena, oplakujuća, zamahujuća, bačena na vlastite jecaje, izudarana, udarcima odvraća smrt.

Zatvorena i zatomljena, iscijeđena i oštra. Nož. Bez krvi na samljevenim kostima ta snaga, majko, zaustavljena jest. rekla bih da je ubogi grad predugo bio u nevolji

Svjetlost na zidu od opeke i sjeverac što grane zabacuje natrag.

Na svom dlanu sjena na suho izvlači utrobu svjetla.

Jedi juhu, majko, ma gdje bila u mislima.

Stiže zimsko podne. Sunca slaba no ipak živa kao okrepa su suncima onoga drugog dana.

Jerbo ubogi grad sniva o predaji, majko nikad tvrda, majko srčana i vesela. njezinoj boli usprkos, drugi dan

Riječne magle (7 ujutro) lutaju i dižu se, drhte i dižu se na mlinskome stijenju u rujnu.

Diljem se zrcale komadići lista. Ponovno sam zdravoga razuma.

Dokaz (7 popodne): dok se ona liječi, ja šetam kraj rijeke.

Mlinsko kolo miriše na vlažne komušine.

Ležeći nauznak (2.38 ujutro) u mraku motela Dorset slušam pucketanje u radijatoru i nju, budnu na drugom kraju grada u sparnoj sobici kako prebire po krunici što svijetli u mraku. Što god rekli o vremenu, život se kreće u samo jednom pravcu, to je činjenica, zrcaleći usput.

Riječne magle (7 ujutro) odlaze istanjene i srebrnaste u mračnu zoru mog odlaska.

OPASNOST NE SPUŠTAJ I NE VUCI SIDRO piše na platnenom znaku. Guši nas brižnost.

Na postelji ona, poput svijenih grančica. Ja, kao i uvijek, već otišla.