beckettova teorija komedije

Berem ogrozd, rekla je.

Vidi se kako se O približava prozoru.

Ako se zamke ne bi mogle nabaviti.

Ili kleče tijekom cijele predstave.

Taj doživotni poklonik!

Isti stari kaput.

Nikakvih okomica, sve je razbacano, leži.

Sutra u podne?

Vraća se na stazu, tebi ni traga.

svaki izlaz je ulaz (Pohvala snu)

Želim iskazati pohvalu snu. Ne kao ona koja spava – priznajem da nikad nisam bila ono što se zove „dobrim spavačem” i možda se kasnije možemo vratiti na taj osebujni pojam –već kao tumačiteljica. Ima toliko toga u snu što treba protumačiti, toliko načina da ga se tumači. Prema Aristotelu, san iziskuje „daimoničku, a ne božansku” vrstu tumačenja1.

I Kant sadržaj sna naziva „nehotičnom poezijom u zdravom stanju”2. Keats je napisao „Sonet o snu” pozivajući se na njegove moći spram analitičnosti dana:

O meki melemu tihe ponoći!

…

Onda me spasi, ili će minuli dan zasjat’

Na mom jastuku, rodit’ mnoge nevolje;

Spasi me od znatiželjne savjesti, koja je

Još vladar tame, što ruje poput krta;

Spretno otključaj vrata ubožničke sobe

Zapečati tihi kovčeg što bješe moja duša.3

U ovom se eseju kanim ukopati kao krtica u različitim načinima tumačenja sna, različitim vrstama tumača sna, jednako onima koji su zaštićeni, zdravi, daimonički, dobri spavači i onima koji to nisu. Keats snu pripisuje balzamski učinak. To ima dvojako značenje: da san umiruje i parfimira naše noći; da san može prikriti prirođeni vonj smrti u nama. Obje su radnje, prema Keatsu, spasonosne. Obje zaslužuju (mislim) da budu pohvaljene.

Najranije čega se sjećam je san. Bilo je to u kući u kojoj smo živjeli kad su mi bile tri ili četiri godine. Sanjala sam da spavam u sobi na katu kuće. Da sam se probudila i sišla niza stepenice i stajala u dnevnom boravku. Svjetla su gorjela u dnevnom boravku premda je bilo tiho i prazno. Tamnozeleni kauč i stolice bili su poredani uz obične blijedozelene zidove. Bio je to isti stari dnevni boravak kao i inače, dobro sam ga poznavala, ništa nije bilo drugačije. A ipak je bilo potpuno, uistinu drugačije. Unutar tog uobičajenog izgleda dnevna se soba promijenila kao da je poludjela.

Poslije u životu, kad sam učila kako se postaviti prema ocu, koji je bolovao i na koncu umro od demencije, taj mi se san, čini mi se, vratio sam od sebe jer se činilo da govori o situaciji promatranja dobro poznatog lica, čiji je izgled upravo onakav kakav bi trebao biti u svakoj osobini i pojedinosti, osim što je također, nekako, duboko i snažno, stran.

San o zelenom dnevnom boravku bio je moje prvo iskustvo takve neobičnosti i danas ga smatram jednako nevjerojatnim kao i kad su mi bile tri godine. Ali u to vrijeme nisam znala za ludilo ili demenciju. Tako sam, koliko se sjećam, sebi objasnila san rekavši da sam dnevni boravak uhvatila na spavanju. Ušla sam u nju iz sna. I trebale su mi godine da prepoznam ili čak da postavim pitanje zašto sam smatrala taj ulazak u neobičnost iznimno utješnim. Jer unatoč sablasnosti, neobjašnjivosti i kasnijem tragičnom značenju zelenog dnevnog boravka, bila

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednica: Ana Brnardić

Lektor: Bonislav Kamenjašević

Idejno rješenje naslovnice: Miroslav Kirin

Izvedbeno rješenje naslovnice: Ana Pojatina

Oblikovanje i prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001163662.

ISBN 978-953-355-655-0